PROLOG

Dvojna priroda Kristova - tako ljudska, štoviše nadljudska njom izražena žudnja čovjeka da dosegne

Boga, ili, točnije, da se vrati Bogu eda bi se s njim poistovjetio — oduvijek mi je bila nepronična tajna. Ta

je čežnja za Bogom, u isti mah tako tajnovita i tako stvarna, u mom bidu otvorila goleme rane, kao i

jednako velike izvore. Moja temeljna patnja i ishodište svih mojih radosti i tuga od mladih dana bila je

neprekidna i nemilosrdna bitka između duha i tijela. U meni su mračne pradavne sile Zloga, ljudske i

predljudske; u meni su i snage svjetla, čovječje i predčovječje, Božje — a moja je duša borilište u kojem

su se te dvije vojske sastale i sukobile.

Ta je patnja žestoka bila — volio sam svoje tijelo i nisam želio da nestane; volio sam i svoju dušu, pa

nisam htio da svene. Borio sam se ne bih li pomirio te dvije primordijalne modi, tako suprotstavljene

jednu drugoj, kako bih ih natjerao da shvate da nisu neprijateljice, nego suradnice, te da mogu uživati

radosti sloge — a da se i ja mogu s njima veseliti.

Svaki čovjek nasljeđuje božansku prirodu jednako u duhu i tijelu. Stoga Kristov misterij nije puko otajstvo

nekoga zasebnog vjerovanja: on je univerzalan, sveopdi. Boj između Boga i čovjeka zapodijeva se u

svakom od nas, zajedno s težnjom pomirenju. Najčešde se ta bitka odvija u nama nesvjesno i kratka je

daha, jer slaba duša ne uspijeva dugo izdržati u otporu tjelesnom. Oteža, i sama ostaje tijelom... pa je

srazu kraj. Ali, u ljudi odgovornih, onih kojima su oči danonodno usmjerene prema Vrhovnoj Dužnosti,

sukob između tijela i duha razbukta se do nesmiljenog i može potrajati do smrti.

Što su, pak, tijelo i duh jači, tim je njihova borba plodonosnija i bogatija konačna sloga. Ne voli Bog slabe

duše ni mlitava tijela. Duh bi da se hrve sa snažnim tijelom, onim koje pruža odlučan otpor. On je ptica-

mesožderka, neprestance gladna — pojede tijelo i, progutavši ga, učini da ga nestane.

Od boja između tjelesnog i duhovnog, preko pobune i otpora, pomirenja i potčinjenosti, te - konačno —

dosezanja vrhunske svrhe te bitke: sjedinjenja s Bogom... tako je tekao Kristov uspon, onaj na koji nas

poziva da ga i sami poduzmemo, slijededi krvav njegov trag. To je Vrhovna Dužnost čovjeka koji se bori -

da krene prema uzvišenom vrhuncu što ga je dosegnuo Krist, prvorođeni sin spasa. Kako možemo

početi?

Ako želimo biti sposobni slijediti ga, moramo iscrpno poznavati njegov sukob, moramo se uživjeti u

njegovu patnju: njegovu pobjedu nad stupicama zemaljskoga, njegovo lišavanje velikih i malih ljudskih

radosti i njegovo penjanje od žrtve do žrtve, od postignuda do postignuda... prema vrhuncu mučeništva:

Križu.

Nikad nisam slijedio Kristov krvav uspon na Golgotu s toliko užasa, nikada nisam proživljavao njegov

život i muku tako snažno, s toliko razumijevanja i ljubavi, kao onih dana i nodi kad sam ispisivao Isusovo

zadnje iskušenje. Stavljajudi na papir ovu is- povijed o patnji i golemim ufanjima čovječjega roda bio sam

tako uzbuđen da su mi se oči punile suzama - nikada, kao tad, nisam osjedao da Kristova krv pada kap po

kap u moje srce s toliko blagosti i toliko boli.

Da bi dosegnuo Križ, vrhunac žrtve - a time i Boga, vrhunac nematerijalnoga - Krist je prošao sve

stepenice što ih savlađuje čovjek koji se bori. Stoga nam je njegova patnja toliko bliska - zato ju

prihvadamo kao svoju i njegova nam se konačna pobjeda čini bududom našom. Onaj dio Kristove naravi

koji je bio duboko ljudski pomaže nam da ga razumijemo i volimo, te da stoga slijedimo njegovu Muku

kao da je naša vlastita. Da nije imao u sebi toga toplog ljudskog elementa, nikad nam ne bi mogao

dirnuti sita takvom uvjerljivošdu i nježnošdu - ne bi nam mogao postati uzor u našim životima. Borimo se

— vidimo kako se on borio, pa nađemo nove snage. Spoznajemo da nismo sami na ovom svijetu: on se

bori na našoj strani.

Svaki je trenutak Kristova života sukob i pobjeda. Nadvladao je nepobjedivu opčinjenost jednostavnim

ljudskim zadovoljstvima; odupro se iskušenjima stalno pretačudi tjelesno u duhovno - i uspeo se.

Dosegnuo vrh Golgote, uzašao na Križ.

Ali, bitka ni tu nije bila završena. Iskušenje - posljednje - čekalo ga je upravo na Križu: pred klonulim

očima Raspetoga, duh je Zloga — u jednomu ciglom trenu - razvio prijetvornu viziju mirna i sretna života.

Kristu se učinilo da se priklonio lagodnu životnom putu muškarca, bez izazova, da se oženio i izrodio

djecu. Ljudi su ga voljeli i poštovali... i tako on sada, starac ved, sjedi na kudnom pragu i zadovoljno se

smješka, prisjedajudi se žudnja svoje mladosti. Kako li je razumno postupio, upravo sjajno, odabravši put

običnog muža — a koliko li je ludosti bilo u htijenju da spasi svijet! Kolike li radosti u tom što je izbjegao

lišavanja, mučenja i Križ!

To je posljednje iskušenje snašlo Spasitelja u časku kratkom poput bljeska munje, kako bi mu otežalo

posljednje trenutke. Ali, Krist je odjednom snažno zatresao glavom, otvorio oči i vidio: ne, nije on

izdajnik, slava Bogu! Nije bjegunac - ostvario je poslanje što mu ga je Gospod povjerio. Nije se ženio, nije

živio sretnim životom, a jest dosegao vrhunac žrtvovanja: na Križ je pribijen.

Zadovoljan, sklopio je oči, a potom ispustio trijumfalni krik: Izvršeno je! Drugim riječima: ispunio sam

svoju dužnost, razapet sam, nisam pao u iskušenje...

Ovu sam knjigu napisao htijudi ponuditi vrhunski uzor čovjeku koji se bori; htio sam mu pokazati kako se

ne mora bojati boli, iskušenja ni smrti - jer se sve troje može nadvladati, jer je sve troje ved bilo

pobijeđeno. Krist je podnio bol i otada je bol posvedena; iskušenje ga je snubilo do posljednjega trena ne

bi li ga zavelo - i iskušenju je odolio. Krist je umro na Križu - a istoga je tog trena smrt bila zauvijek

poražena.

Svaka je prepreka na njegovom putu postala miljokaz, prigoda za daljnji trijumf. Pred nama je stoga uzor,

onaj koji osvjetljava naše pute i snage nam daje.

Ova knjiga nije Kristov životopis, ona je ispovijed svakog čovjeka koji se bori. Napisavši ju, ispunio sam

moju dužnost čovjeka koji se itekako borio, doživio mnogo gorčine u životu, ali i mnogo ufanja. Stoga

sam siguran da de svaki slobodan čovjek koji pročita ovo djelo, tako prožeto ljubavlju, voljeti Krista više

nego ikad ranije i dublje nego što je i pojmio da može.

Nikos Kazantzakis

1

Oblio ga je svjež dašak iz visina. Nad njim, nebo se osulo zvijezdama gustim poput cvijeda na livadi - pod

njima, kamenje po tlu zračilo je jarom, još užareno od vreline dana. Nebesa i zemlja bjehu blagi i mirni,

prožeti gluhom tišinom što ju rijetki bezvremenski glasovi nodi čine dubljom od ogluhe same. Mračno

bješe, vjerojatno ponod, oba Božja oka - sunce i mjesec — sklopljena i usnula... i samo je taj mladi

muškarac, uma osvježena nježnim povjetarcem, radostan snatrio. Ali, dok je tako pomišljao ‘Divne li

osame! Kakva li raja!’ - vjetar je naglo pojačao i uskovitlao se: ne bješe to više lahor pod zvijezdama,

nego zadah težak poput smradna izdisaja neke životinje, ili cijeloga sela, što se u neprolaznu gustišu,

možda u vlazi bujna vodnjaka pod njim, uzalud napreže da se sastane sa snom. Zrak kao da se zgusnuo,

nemirom ispunio: odista, topli se dah ljudi i stoke pomiješao s oštrim vonjem ljudskoga znoja, mirisom

kruha netom izvađena iz pedi i onim lovorova ulja što su ga žene nanosile na kosu.

Mogao se osjetiti vonj, nešto se moglo naslutiti i spoznati

- ali ne i vidjeti. Tek kada bi se promatračevo oko postupno naviklo na mrak mogli su se razaznati

obrisi vitkih čempresa crnjih od same nodi, nekoliko stabala palma oko izvora i, ustreperjele na vjetru,

masline prorijeđena lišda što se srebrnkasto ljeskalo u tmini. Podalje, na ravnu zemljištu, mogle su se

nazrijeti bijedne kolibe, poneke na okupu, mnoge na osami, sazdane od nepečene cigle i blata, a

obijeljene vapnom. Više po tešku zadahu, nego što ih se dalo vidjeti okom, moglo se spoznati kako čeljad

- neka pod plahtom, druga nepokrivena - spava na njihovim krovovima.

Nestade utihe, blistava djevičanska nod ispunila se strep- njom. Ljudske se ruke i noge uskomešaše ne

nalazedi počinka. Čovječja se srca oglasiše uzdasima. Prigušeni krici očaja iz stotina usta trsili su se da u

nijemoj potištenosti, od Boga prezrenosti, iskažu ono što su ona žudjela redi... ali nisu mogla, pa im se

jauci raspršiše i pogubiše u klancima i rasjelinama.

Najednom, s najvišega se kudnoga krova u središtu naseobine začuo srceparajudi vapaj - kao da su grudi

nekog čovjeka nadvoje cijepale:

„Bože Izraelov, Bože Izraelov, Jahve... dokle?“

Ali, to se ne bješe oglasilo jedno ljudsko bide: cijelo je selo u snu zajedno kriknulo, tlo se Izraelovo - s

kostima njegovih mrtvih i korijenjem njegova drveda - zemlja Izraelova znojem natapana, a jalova, javila

vriskom.

Nakon duga zatišja, opet je krik razbucao nod od zemlje do neba, ali sada s više jada i gnjeva:

„Dokle?... Dokle?...“

Seoski se psi razbudiše i počeše lajati, a na ravnim krovovima od ilovače uplašene žene zavukoše glave

pod pazuha svojih muževa.

Onaj je mladid i dalje snivao. Čuo je povike kroza san i uznemirio se: njegov se san usplahirio i stao mu

izmicati. Planina se razdrobila i ukaza se njezina nutrina - a ta ne bješe od stijenja, nego od maglovitih

sanja. Ona skupina gorostasnih muškaraca divljeg izgleda koji su mahnito gazili njom golemim koracima -

vidje im guste brade, čupave obrve i dugačke ruke — u isti se mah prorijedila, njihovi se likovi izduljiše pa

raširiše, posve se izobličujudi i raspadajudi se u kučine poput oblaka raščijanih žestokim vjetrom. Umalo

da nestanu iz spavačeva uma...

Ali, prije nego što se to moglo zbiti, glava mu oteža i on iznova utonu u dubok san. Planina se ona iznova

zbila u tvrde hridi, a oblaci se povratiše u kosti i tijela - začu se nečije dahtanje, potom užurbani koraci, a

onda se riđobradi ukaza na vrhu brda. Razdrljene košulje, bosonog, zajapuren, preznojen... a za njim us-

puhani sljedbenici, još skriveni golemim kamenjem te gore. Nad njom, nebeski svod iznova oblika

skladno sazdana krova, ali sad samo jedna zvijezda na njemu, krupna kao da riga oganj, nad istočnim

obzorom. Svitao je dan.

Mladi je muškarac ležao opružen na postelji drvena okvira, duboko dišudi, odmarajudi se nakon naporna

cjelodnevnoga rada. Kapci mu se na tren podigoše, kanda dodirnuti Danicom, ali se ne probudi: san se

opet znalački ovio oko njega. Usnio je kako riđobradi zastaje... znoj mu se ispod pazuha cijedi, s uska,

duboko izborana čela, pa sve do nogu. Dahdudi otvorenih usta, što od napora, više od jeda, kao da bi

huliti stao... ali se obuzdava, guta kletvu i samo malodušno rogobori:

„Dokle, Jahve... dokle?“

Srdžba mu, međutim, ne jenjava. Osvrde se... brzinom munje dugi se pohod iznova odvija u njemu.

Uto se planina gubi, ljudi nestaju, san se munjevito seli na novo mjesto... i spavač pred sobom vidi

zemlju Kanansku kako se nad njim širi po trstikom učvršdenom stropu njegove kude - Kanansku zemlju

šaroliku poput bogato urešena veza, uzdrhtalu svu. Na jugu, u jari treperi Idumejska pustinja, ispružena

poput leopardova hrbata... još dalje, Mrtvo more, gusto i otrovno, u dubini što svjetlost upija. Za njim,

nečovječni Jeruzalem, opkopan sa svih strana zapovijedima Jahvinim. Njegovim pokaldrmljenim ulicama

teče krv Bogu žrtvovanih, jaganjaca i proroka. Nadalje slijedi Samarija, prljava, gažena nogama

sljedbenika idolatrije — u središtu joj je vrelo s kojega vodu nose žene namazanih usana i naprašenih

lica. Na kraju, posve na sjeveru - Galileja, sunčana i zelena, skromna. A s jednoga prema drugom kraju

sna - rijeka Jordan, Božja žila kucavica što protječe pješčanim pustarama i onkraj bujnih vodnjaka, a uz

nju Ivan Krstitelj i samaritanski otpadnici, djevojčure i ribari s Genezaretskog jezera... svima im vodu

daje, svima jednako.

Mladid se u snu upinje ne bi li bolje vidio svetu vodu i tlo, pruža ruke da ih dodirne, ali se Obedana

zemlja, sačinjena od rose, vjetra i vjekovnih ljudskih želja, obasjana poput ruže u zoru, odjednom rasipa

u razrijeđenoj tmini i biva otpuhana. A kako ona nestaje, opet se čuju psovke i glasovi bijesa - mnoštvo

se muškaraca pojavljuje iza nazubljena stijenja i kruščica trnovita granja, ali sada posve izmijenjenih i

neprepoznatljivih. Kako li oronuli i sparušeni postadoše oni divovi, kako obogaljeni! Svedeni na sopdude

patuljke, kepece koji jedva dolaze do daha dok im se brade po prašini vuku - a svakom u rukama neka

sprava za mučenje. U nekog okrvavljen kožni remen čavlima načičkan, u drugoga sklopivi nož ili žila

volovska, u tredega debeli klinovi širokih glava. Kržljavci pak, koji stražnjicama umalo po tlu stružu, nose

težak i kabast križ; posljednjega, za svima, eto pogurene razroke nakaze s trnovom krunom.

Riđobradi se naginje nad njih i s gađenjem odmahuje krupnom koščatom glavom. Spavač mu čita misli:

Nema u njih vjere. Zato i jesu izobličeni - zato me i muče, jer ne vjeruju.

Pruža svoju golemu runjavu ruku.

„Pogledajte!“ kaže pokazujudi put doline uronjene u jutarnji

mraz.

„Ništa ne vidimo, Vođo. Mračno je.“

„Ništa ne vidite? Ali, zar ne vjerujete?“

„Vjerujemo, Vođo, vjerujemo. Zato te i slijedimo... ali ništa ne videdi.“

„Opet pogledajte!“

Spuštajudi ruku poput mača, on buca pokrov od inja i razotkriva ravan pred njima. Modro se jezero budi,

ljeska se i blista lišeno ledenog pokrivača. Poput jaja u gnijezdu, bijele se nastambe sela i zaselaka, oko

njih datuljine palme, za šljunkovitim obalama žitna polja...

„Tu je on“, kaže predvodnik, upirudi rukom put velikog naselja okružena zelenim pašnjacima. Krila triju

mlinova-vjetre- njača, na uzvisini nad selom, bjehu ranom zorom rastvorila svoja jedra i stala se vrtjeti.

Užas se najednom razli licem spavača, boje pšeničnog zrna. San mu se bješe ugnijezdio na očnim

kapcima i nije se dao otamo - prelazedi rukama preko očiju, on ga je pokušavao potjerati ne bi li se

probudio. Pa san je to, mislio je, moram se razbuditi da se spasim. Ali, oni se čovječuljci bjehu ustremili

na nj, ne kanedi otidi. Riđobradi divljeg izgleda uporno im je govorio, zlokobno upirudi prstom put sela na

zaravni pod njima.

„Tamo je on! Živi ondje skriven... bosonog i u dronjcima, pretvarajudi se da je drvodjelac, da nije On. Htio

bi da se spasi, ali kako de izbjedi nas: Božje su ga oči vidjele! Ščepajmo ga, momci!“ Iskoračuje on i da bi

krenuo, ali mu se kržljave prilike vješaju o ruke i noge, pa spušta stopalo na tlo.

„Mnogo je čeljadi u dronjcima, Vođo, a mnogo i bosonogih. Ni stolara malo nije. Otkrij nam tko on jest,

kako izgleda i gdje stanuje, tako da ga uzmognemo prepoznati. Inače ne mrdamo... Da znaš, Vođo, ne

mičemo se odavde. Svega nam je dosta.“

„Ja du ga zagrliti, na grudi priviti i poljubiti. To de vam znak biti. A sad, naprijed... hitro! Ali u tišini, bez

halabuke. On sad spava, pa pripazite da se ne probudi i ne utekne nam. U ime Božje, momci, zgrabite

ga!“

„Zgrabimo ga, Vođo!“ povikaše patuljci jednoglasno, te iskoračiše svojim velikim stopalima da de krenuti.

Ali, jedan među njima — strangledi grbavac, sama kost i koža, koji je nosio trnovu krunu - primi se za

bodljikav grm i odupre se svima.

„Nikamo ja nedu,“ uzviknuo je. „Sit sam svega! Koliko li ga samo nodi ganjamo? Koliko li smo zemalja i

sela pregazili? Evo, da nabrojim: u Idumejskoj smo pustari pretražili samostane esena, jednog za drugim,

prošli smo kroz Betaniju, usmrtili jadnog Lazara bez ikakve koristi... izbili na Jordan, ali nas Krstitelj otjera

govoredi ‘Nisam ja Onaj koga ištete, odbijte od mene!’ Otišli i jesmo, te ušli u Jeruzalem, gdje smo

pretražili Hram i palače Ane i Kaife, kao i kolibe pismoznanaca i farizeja... pa ništa! Sve sami lažljivci i

ništarije, sjecikese, ubojice i kurve! Odosmo i odatle, pa kroz izopdenu Samariju do Galileje. U jednom

dahu prođosmo Magdalom, Kanom, Kapernaumom i Betsaidom. Od kolibe do kolibe, od brodice do

brodice, tražili smo najvrlijega, najbogobojažljivijega... i svaki put kad bismo ga kao našli povikali bismo

‘Ti si On, zašto se kriješ? Ustani i spasi Izrael!’ Ali, čim bi taj vidio što u rukama nosimo, krv bi mu se u

žilama sledila, pa bi se nadao otimati, braniti se vičudi ‘Nisam ja to, nisam On!’... te bi se vratio životu u

kojem se, spasa radi, opija, kocka i sa ženama liježe. Pred nama bi pio, hulio i bludničio - sve da nam

dokaže kako je običan grešnik, a ne Onaj koga tražimo... Zao mi je, Vođo, ali i ovdje na isto naiđosmo.

Utaman ga ištemo, nadi ga nedemo. Jer se još ni rodio nije.“

Riđobradi ga je nato dograbio za vrat, digao u zrak i dugo tako zadržao.

„Nevjerni Tomo,“ reče mu nasmijavši se. „Tomo vazda sumnjičavi, baš si mi drag!“

Zatim se okrenuo ostalima.

„On je poput zašiljena pruta kojim se volove podbada, a mi smo tegleda marva. I neka nas podbada,

treba da nas bocka kako nikad ne bismo našli mira.“

Delavi Toma uzvrištao se od boli, pa ga je riđobradi spustio na tlo. Nasmijavši se iznova, osvrnuo se po

svomu šarolikom društvu.

„Koliko nas je?“ upitao je. „Dvanaest - po jedan iz svakog plemena Izraelova. Vrazi, anđeli, nakaze,

kepeci: sve sam otpad Božjeg stvaralaštva. Pa biraj!“

Dobre je volje bio - žmirkajudi okruglim očicama nalik sokolovima, pružao je ruke i jednog po jednog

grabio svoje druge za ramena, nježno ih dižudi preda se i promatrajudi ih od glave do pete, ne prestajudi

se smijati. Čim bi jednog pustio, drugoga bi dohvatio, dobrohotno im govoredi:

„Zdrav da si mi, tvrdico... nezajažljivo pohlepni sine Abrahamov kojem se zmijski otrov iz nosa cijedi... A

ti, podbadalo, brbljavče i oblaporniče... Ti, pak, smjerni djevče - koji ne ubija, ne otima, niti bludniči samo

iz golema straha. Sve su tvoje vrline kderi pretjerane bojazni... Na tebi, magare tupo, batine polomiše, a

ti - tegliš li tegliš, unatoč gladi, žeđi, studeni i biču. Prilježnu, lišenu samopoštovanja... naravno da ti je

zadnjem lonce oblizivati. Tvoje su vrline siročad bijede... A ti, lišče lukavi! Držiš se podalje lavlje jazbine,

Jahvine špilje, i ne ulazi ti se u nju... Ti, pak, ovco lakovjerna: blejiš i kročiš za Bogom koji de te

proždrijeti... I do tebe dođosmo, sine Levijev — šarlatane, Božji torbaru koji Gospoda na oke prodaje;

krčmar si koji Boga ljudima nutka poput vina, ne bi li se podnapili, te ti široke ruke otvorili dese i svoja

srca. E, jesi pokvarenjak nad pokvarenjacima!... Eto nam i tebe, zadrta i zlobna askete, tikve tvrde;

zagledan u vlastito lice mijesiš Boga po mjeri svoje zlobe, svoje zadrtosti i svoje tvrdoglavosti. A onda se

preda nj ničice bacaš i slaviš ga jer ti je toliko nalik... A ti, koji si u besmrtnoj duši svojoj mjenjačnicu

otvorio: sjediš na pragu, turaš ruku u vredu i dijeliš milostinju siromasima - stječudi si kredit u Boga. U

drugoj ti pločica, pa bilježiš: toga sam i toga sata, toga i toga dana, toliko i toliko srebrenjaka u milosrdne

svrhe dao - i ved si uredio da ti tu pločicu na odar polože, kako bi ju mogao Bogu predočiti i podnijeti mu

račun da ubereš svoje besmrtne milijune... Ti, lažljivčino, pak... začinjavče šupljih priča: sve si zapovijedi

Gospodinove u korijenu sasjekao - pa ubijaš, otimaš, preljubu se odaješ... a onda brizneš u plač, izudaraš

se po grudima, dohvatiš tamburu sa zida i okreneš grijeh na pjesmu. Bezočna li vraga u tebi, znadeš da

Bog prašta pjevačima ma što počinili, jer bi taj za pjesmu i duše dao... Toma, rekoh ved, šiljat je prut što

nas obada u slabine... Ja, na kraju, što li sam nego neodgovorna luda, nabubrila mi tikva, pa ostavio ženu

i djecu da bih se dao u potragu za Mesijom! Ali, svi mi - vrazi, anđeli, kepeci i nakaze - potrebni smo u

našemu velikom pothvatu! Zgrabimo ga, momci!“

Grohotom se nasmijao, pljunuo u šake i zakoračio svojim golemim stopalima.

,,Nek’ nam dopadne šaka, momci!“ iznova je podviknuo, pa se sunovratio niz padinu što vodi prema

Nazaretu.

Planine i ljudi pretvoriše se u dim i nestadoše, a spavačeve se oči ispuniše tamom bez sanja. Ništa više

nije čuo u svomu beskrajnom snu - osim topota nogu što silaze niz brijeg.

Srce mu je stalo divlje tudi, začuo je prodoran krik u svojoj nutrini: Dolaze! Eto ih! Skočivši se u hipu na

noge (tako je u snu vjerovao da čini), zapriječio je vrata svojom stolarskom klupom i, da bi ju otežao,

navalio na nju sve svoje alatke: pile, blanje, bradve, batove, svrdla čak... te, povrh svega, masivan križ što

ga je odnedavno izrađivao - a potom se sakrio među iverje i strugotine, iščekujudi.

Nastala je čudna, tjeskobna tišina, teška i zagušljiva. Ništa i nikoga nije čuo, ni suseljane kako dišu, Boga

još manje. Sve, pa i uvijek budan đavao, kao da je potonulo u mračan bunar bez dna, isušen k tomu. Je li

mu se to u snu zbivalo... ili je umro, dosegnuo besmrtnost, Boga? Mladi se muškarac silno ustrašio,

spoznao opasnost, napregao iz sve snage svoj usnuli um ne bi li se spasio - i probudio se.

Sav bješe znojem obljeven. Ničeg se od cijeloga sna nije sjedao - samo da ga je netko progonio. A tko?...

Jedan čovjek? Mnogo njih?... Ljudi ili vragova?... Nije se mogao sjetiti. Nadulio je uho i osluhnuo: opet se,

u tišini nodi, čulo kako selo diše... mnoge se grudi napinju, mnoga bida spavaju. Negdje je pas žalobno

zala- jao, s vremena na vrijeme zašumilo bi lišde nekoga stabla izložena vjetru. Daleko, na drugom kraju

sela, neka je mati uljuljkivala čedo dirljivom uspavankom spora ritma. Nod bješe puna šumova i dahtaja

što ih je znao i volio. Zemlja se glasala... Bog se glasao i mladid se primirio.

U nekom se trenu, pak, pobojao da je sam na svijetu - ali je onda čuo svoga starog oca kako dahde u

roditeljskoj izbi, do njegove. Nesretnik nije mogao zaspati: uporno je otvarao i zatvarao usta, micao

usnama upinjudi se da progovori, pusti čovječjega glasa, ali, sjededi oduzet u postelji, nije mogao

pokrenuti jezik. Naprezao se, preznojavao, slina mu se prelijevala preko usana, a

samo bi povremeno, nakon silnih nastojanja da sastavi makar jednu riječ, uspijevao... glas po glas, slog

po slog... kazati jednu te istu: Jahve... Jahve. Ništo drugo, samo Jahve. A kad bi tu, jednu jedinu riječ,

nekako izustio, neko bi vrijeme... uru, dvije... mirovao, pa bi onda započinjao novu bitku da pokrene

usne.

„To je moja krivica... ja sam kriv...“ promrmljao je mladid, dok su mu se oči punile suzama.

U nodnoj utihi, sin je slušao očev tjeskoban hropac, pa i njeg obuze zebnja - stao se znojiti, otvarati i i

zatvarati usta. Zatvorenih očiju osluškivao je što njegov otac čini, kako bi i sam to mogao; zajedno sa

starcem uzdisao je i puštao očajničke, nesuvisle krike — i u tom nastojanju iznova zaspao.

Ali, čim ga je san osvojio, cijela se koliba potresla, na vrata navaljena stolarska se klupa prevrnula, alat i

križ razletjeli po podu

- vratnice se treskom rastvoriše i riđobradi stupi na prag, golem i raskriljenih ruku, divlje se

cerekajudi.

Mladid kriknu - i probudi se.

2

Sjeo je na hrpu iverja i strugotine od bradve, te se leđima odupro o zid. Nad glavom mu je visio remen s

dva reda oštrih čavala — svake se večeri, prije polaska na spavanje, njime šibao do krvi, eda bi tijekom

nodi ostao miran i uzdržao se od kakva nasilna čina. Lagana ga je drhtavica spopala — nije se mogao

sjetiti kakvim je kušnjama bio u snu izvrgnut, ali je osjedao da je izbjegao golemu opasnost.

„Ne mogu to više podnijeti... dosta mi je svega,“ prošaptao je dižudi pogled prema nebu, uz dubok

uzdah. Svjetlo novoga dana, blijedo i rasplinuto, probilo se kroz pukotinu u vratima i darovalo žudkastoj

trsci stropa neobičan, mekano-blještav sjaj... kao da slonovača bješe.

„Ne mogu to više podnositi... svega sam sit,“ promrljao je, stisnuvši zube pun tjeskobe. Zagledao se

neodređeno nekamo iznad sebe i u trenu mu je cijeli život prostrujao pred očima: kako je štap njegovoga

oca prelistao na dan njegovih zaruka, kako ga je munja udarila i paralizirala ga... potom kako ga je mati

pogledala, njega, sina svoga, ništa ne rekavši. Ali, čuo je on njezinu nijemu tužbalicu - u pravu je bila!

Danju i nodu, njegovi grijesi bjehu mu poput noževa u srce.

Uzalud se borio posljednjih nekoliko godina ne bi li pobijedio Strah, jedinoga preostalog zloduha. Jer

ostale ved bijaše svladao: siromaštvo, žudnju za ženom, mladenačke radosti, sredu vlastitog ognjišta. Sve

ih je porazio - osim Straha. Da mu se samo s njim obračunati, kad bi samo to mogao... Jer, zreo muškarac

postade: kucnuo je čas.

„Oduzetost mog oca moja je krivnja,“ tiho je izustio. „Ja sam kriv i što je Magdalena u blud posrnula, kriv

sam i što Izrael pod jarmom stenje...“

Pijetao — mora biti na krovu susjedne kude, u kojoj je živio njegov ujak, rabin, zaklepetao je krilima i

kukuriknuo, nekoliko puta, kao da ga nešto ljuti; možebit ga je iscrpila nod - predugo je trajala, a on

odavno htjede zazvati sunce.

Oslonjen leđima o zid, mladi je čovjek osluškivao: kako je svjetlost oblij evala domove, tako su se vrata

otvarala i ulice se punile životom. Malo pomalo jutarnji se žagor širio posvuda, dizao se krošnjama

drveda, probijao kroz pukotine u zidovima - Nazaret se razbudio. Odjednom se iz susjedne kude začuo

dubok vapaj, za kojim je slijedio rabinov očajan krik. Prekorijevao je Boga, podsjedao ga na obedanje

dano Izraelu.

„Bože Izraelov, dokle?“ zabugario je učitelj; mladid je potom čuo kako starčeva koljena udariše o pod,

žestoko, nemilosrdno.

„Moli...“ šapnuo je, kimnuvši u nelagodi glavom. „Ničice se baca i zaziva Boga. Sad de počet’ udarati

šakom o zid da bih i ja ničice pao.“

Ljutito je podigao obrve.

„Kako je tegobno što ne mogu imati posla s Bogom, a da ga nemam i s ljudima!“

Snažno je pokucao po zidu među dvjema kudama kako bi dojavio rabinu da je budan i da i sam moli.

Osovio se na noge. Krpljena i prekrajana halja spuznula mu je s ramena i otkrila tijelo — mršavo, suncem

opaljeno, prošarano podljevima i mrkim masnicama. Posramljen, brzo ju je pribrao i ovio oko svoje

golotinje.

Bljedunjavo jutarnje svjetlo prodrlo je kroz otvor na krovu i razlilo se po njemu, blago mu obasjavši lice.

Samozatajnost, prigušen ponos, jad i tuga. Mahovina po njegovoj bradi i obrazima odavno je prerasla u

kovrčavu, poput ugljena crnu bradu. Nos mu bješe kukast, usne debele... kad bi se odlijepila jedna od

druge, zablistali bi mu sjajni bijeli zubi. Ne bješe to lijepo lice, ali je imalo pritajene, pomalo

uznemirujude privlačnosti. Možda zbog njegovih trepavica, gustih i neobično dugih, što kao da su bacale

sjenu na cijelo mu lice? Ili bjehu zaslužne njegove oči? Krupne i crne, pune ognja... ali i tmine — blagost

pomiješana sa zebnjom. Svjetlucajudi kao zmijske, motrile su svakoga kroz one guste trepavice - nekima

bi se od tog pogleda zavrtjelo u glavi.

Otresao je sitno iverje što mu se bješe uhvatilo po bradi i pazuhu - i u istom trenu začuo teške korake...

prepoznao ih je.

„On je to, eto ga opet,“ procijedio je ogorčeno. „Što li hode od mene?“

Prišuljao je do vrata kako bi osluhnuo, a tada zastade pre-neražen: tko je dovukao stolarsku klupu do

njih i nagomilao na nju sav alat... čak i onaj križ što ga djelje? Tko? Kad? Nedvojbeno, puna zlih duhova,

teških snova... nod bješe. Dok spavamo, vrata su njima otvorena pa ulaze i izlaze kako im drago,

preturajudi nam naglavce umove kude.

„Netko mi dođe u snu prošle nodi,“ promrmljao je poluglasno, kanda se boji da je posjetitelj još ondje,

pa da bi ga mogao čuti. „Netko je bio, netko jest... Bog, sigurno Bog... ili Vrag? Tko da ih razdvoji?

Izmjenjuju oni lik: Bog je ponekad tmina sama, a đavao svjetlo... dok um ljudski među njima smuden

ostaje.“

Uzdrhtao je. Dvije su staze — a kojom da on krene, koju da odabere?

Oni teški koraci i dalje su mu se približavali. Mladi se muškarac osvrnuo u strahu - činilo se da ište mjesto

na kojem bi se skrio, ono u koje bi pobjegao. Bojao se tog čovjeka i nije želio da mu dođe, jer mu taj

bješe duboka rana što nikako nije zacijeliti mogla. Jednom, dok su se igrali kao djeca - taj, koji bješe tri

godine stariji od njega, bacio ga je na zemlju i natukao. Ustao je onda i šutke se pokupio kudi, a nikad

nakon toga nije izašao igrati se s drugim dječacima. Posramljen i zastrašen bješe; skutren sam samcat u

svom dvorištu, raspredao je u mislima kako de jednoga dana oprati tu sramotu, dokazati im da je bolji od

njih, nadmašiti ih sve. Ni nakon toliko godina, ta rana ne bješe zarasla, nikad ne prestade krvariti.

,,Jel’ me to on još naganja?“ upitao se. „Što li hode od mene? Ne dam mu unutra!“

Vrata se stresoše od žestoka udarca nogom. Mladid se baci prema njima, te — skupivši svu snagu —

odgurnu drvodjelsku klupu za svime na njoj i otvori ih. Jednom nogom na pragu, na njima bješe gorostas

kovrčave riđe brade, razdrljene košulje i bosonog, zajapuren u licu i u znoju sav. Zvačudi klas pečena žita,

što ga je držao u jednoj ruci, drugom se naslonio na dovratak i osvrnuo po radionici; vidjevši križ

naslonjen na zid namrštio se, a zatim prekoračio prag i ušao.

Ni riječi ne rekavši, skutrio se u kutu, i dalje ljutito grickajudi sjemenke iz klasa. Mladid, ostavši neko

vrijeme gdje se zatekao, potom je bacio pogled kroz vrata na usku, prerano razbuđenu ulicu. Prašina se

još ne bješe digla, tlo je bilo vlažno od rose i mirisalo je zemljom. Orošeno bješe i stablo masline

prekoputa: jutarnja svjetlost, lomedi se u kapljicama, obasula ju je radošdu. Razgaljen, mladi je muškarac

udisao svježinu jutra.

Ali, riđobradi se nije dao smesti.

„Zatvori vrata,“ zarežao je. „Imam ti nešto redi.“

Mladid je zadrhtao čuvši grubijanov glas. Zatvorio je vrata, sjeo na rub svoje klupe i stao čekati.

„Došao sam,“ riđobradi de, „jer je sve spremno.“

Bacio je ošlje pozobana klasa u kut, digao svoje čeličnomodre oči prema mladidu i počeškao se po debelu

naboranomu vratu. „A što je s tobom - jesi li i ti pripravan?“

Danje se svjetlo pojačalo, pa je mladid sad mogao jasno vidjeti grubo lice riđobradoga, u stalnom grču i

trzajima, kao da ne pripada jednom čovjeku nego dvojici: dok se jedan smiješio, drugi je prijetio - kad je

prvi svjedočio bol, drugi je bio mrtav- hladan - a kad bi se te dvije polutke nakratko i sjedinile, pod tom

se krinkom pomirbe moglo naslutiti kako se Bog i Vrag i dalje nepomirljivo hrvu.

Mladid nije ništa odgovorio, pa ga riđobradi još jednom pogleda u bijesu.

„Jesi li spreman?“ iznova ga je upitao.

Ved je htio ustati, zgrabiti ga ručetinom i prodrmati ne bi li ga razbudio i natjerao da mu odgovori - ali se

prije toga začu truba i konjica zatutnji uskom ulicom, a za njom, teškim ritmičkim korakom, rimska

falanga. Riđobradi je u bijesu stisnuo pesnice i digao ih put stropa.

„Bože Izraelov,“ riknuo je, „došao je čas. Danas! Ne sutra, danas!“

Opet se okrenuo mladom muškarcu.

„Jesi li spreman?“ iznova ga je upitao, ali mu sada dobaci ne čekajudi odgovora: „Ne, nedeš ti ponijeti

križa - kažem ti ja! Ljudi su se okupili, Baraba je sišao s planine sa svojim ljudima. Provalit demo u zatvor i

oteti zelota, a tada de se zbiti — ne odmahuj glavom! - čudo de se tada dogoditi. Pitaj svoga strica rabina.

Jučer nas je sve okupio u bogomolji - a zašto Vaša Visost nije došla? Stupio je pred nas i kazao ‘Nede

Mesija dodi dok stojimo skrštenih ruku. Bog i ljudi zajedno se moraju boriti da bi Mesija došao.’ To nam

je rekao, toliko da znaš... da Bog sam nije dovoljan, ljudi sami da nisu dovoljni. Obje se strane moraju

didi... Čuješ li ti mene?“

Dohvatio je mladida za ruku i snažno ga prodrmao.

„Čuješ li me? Gdje tvoj um luta? Trebao si biti ondje da čuješ svog ujaka - možda bi se priveo razumu,

jadniče! Reče da de zelota, da upravo zelota, rimski nevjernici danas na križu razapeti... pa možebit On

bude taj koga čekamo toliko naraštaja. A ako ga ostavimo bespomodna, ako ne pohitamo da bismo ga

spasili, umrijet de... bez obzira tko bio. Ali, jurnemo li i sačuvamo ga, čudo de se desiti. Kakvo čudo?

Zbacit de svoje prnje, a na glavi de mu zasjati kruna Davidova! To nam je rekao, tako da znaš... Kad smo

ga čuli kako zbori, svima su nam suze potekle. Stari je rabin digao ruke prema nebesima i zavapio

‘Gospodine Izraelov, danas. Ne sutra, danas!’ pa smo i mi, svi kao jedan, digli ruke, u nebo pogledali i

uzviknuli... netko ojađen do boli, tko prijetedi, tko u plaču... ‘Danas! Ne sutra! Danas!’ Slušaš li ti mene,

sine drvodjeljin, ili gluhu zidu zborim?“

Mladid, poluzatvorenih očiju uperenih u onaj remen s oštrim čavlima, što je visio na suprotnom zidu, jest

napregnuto osluškivao - ali nešto drugo. Jer, između grubih i prijekornih riječi riđobradoga, i dalje se čulo

kako se u susjednoj sobi njegov ostarjeli otac uzalud napreže ne bi li pokrenuo usta i progovorio. Ta su se

dva zvuka u mladidevom srcu stopila u jedan - najednom je osjetio da je sva bitka ljudskoga roda gorka

sprdnja samo.

Riđobradi ga je pograbio za ramena i potom odgurno od

sebe.

„Kamo li tvoje misli blude, vjetrogonjo? Zar nisi čuo što nam tvoj ujak Simun reče?“

„Mesija nede tako dodi,“ promrmljao je mladid, pogleda prikovana pri novoistesani križ, okupan nježnim

rumenim svjetlom ranoga jutra. „Ne, tako Mesija nede dodi. Taj nikad nede odbaciti svoje dronjke ni

prihvatiti kraljevsku krunu, a niti de ljudi ili Bog pohitati da ga zaštite, jer se njega spasiti ne može.

Umrijet de, skončati... u svojim prnjama, a svi de ga - pa i najvjerniji - napustiti. Umrijet de sam na vrhu

gola brda, nosedi na glavi krunu od trnja.“

Riđobradi se okrenuo prema njemu i zagledao se u mladidevo lice više nego preneražen; pola lica bješe

mu užareno, a druga polovica u potpunu mraku.

„Kako ti to znaš?“ upitao ga je. „Tko ti je rekao?“

Mladi mu čovjek nije odgovorio, nego je - bududi da dan bješe posve svanuo - ustao s klupe, dograbio

šaku velikih čavala i čekid, pa krenuo prema križu. Riđobradi ga je, međutim, preduhitrio: jednim se

korakom postavio između njega i ukrštenih oblica, te stao udarati šakama po križu i pljuvati po njemu

kao da je ljudsko bide. Okrenuo se potom i unio mladidu u lice, dodirujudi ga

oštrim brcima, obrvama i bradom.

„Kako te sram nije?“ povikao je. „Svi su stolari i tesari u Nazaretu, Kani i Kapernaumu odbili izradit’ križ

za zelota, a ti... nemaš stida ni straha? A zamisli da Mesija dođe i nađe te kako mu križ tešeš, pomisli da

je taj zelot, kojeg de danas razapeti, sam Mesija... Zašto, kao ostali, nemaš hrabrosti odgovoriti

centurionu: ‘Ja ne izrađujem križeve za heroje Izraela’?“

Dohvatio je zatim duhom odsutnog drvodjelca za ramena. „Zašto mi ne odgovaraš? U što si se

zagledao?“

Razjaren, potom ga je prikovao pri zid.

„Kukavica si ti!“ bijesno mu je prosiktao u oči, „kukavica, eto što... to ti ja kažem! Cijeli de ti život utaman

proted’!“

Drečav se glas čuo izvana. Spustivši ruke s mladog čovjeka, riđobradi se okrenuo vratima i nadulio uši.

Vani je nastala velika graja: muškarci i žene, mnoštvo golemo strčalo se da sasluša seoskog izvikivača -

uskoro se začuo njegov prodoran glas.

„Sinovi i kderi Abrahama, Isaka i Jakova, po carskoj zapovijedi: čujte i počujte! Zatvorite vaše radionice i

krčme, ne idite danas u polje. Majke, djecu da ste povele ili ponijele; starci - štapove u ruke i put pod

noge! Priđite svi... vi hromi i gluhi, oduzeti i slijepi, da čujete i vidite kako se kažnjava one koji dignu ruke

protiv našega gospodara, cara rimskoga - dugo nam poživio! Dođite nazočiti zasluženoj smrti zelota...

opakog pobunjenika!“

Riđobradi je otvorio vrata i bacio pogled na uzbuđeno mnoštvo, sad zanijemljelo - a vidje i izvikivača, koji

se u tom trenu bješe uspeo na nekakav kamen; mršav, gologlav, dugačka vrata i usukanih nogu - vrijedan

jedino da se pljune na nj.

„Proklet bio, izdajico!“ zarežao je, zakoračio natrag, tresnuo bijesno vratima i okrenuo se mladidu; u

očima mu bješe gnjev golemi.

„Možeš se ponositi Šimunom, bratom svojim... izdajnikom!“ prosiktao mu je u lice.

„Ništa on nije kriv,“ mladi de muškarac gorko, „sva je krivnja moja, samo moja.“

Zastao je trenutak, pa zatim reče:

„Zbog mene ga je mati izbacila iz kude, zbog mene... i što mu je preostalo...“

Jedna polovica lica riđobradoga nakratko se ozarila blago- šdu, kao da suosjeda s mladim čovjekom.

„Kako deš se ikad iskupiti za tolike grijehe, nesretniče?“ tiho mu reče.

Ovaj je dugo ostao bez riječi, mičudi usnama, ali ne razvezujudi jezika.

„S mojim životom, kakav jest... Juda, brate,“ konačno je progovorio, „ja drugačije ne mogu.“

Riđobradi se stresao. Radionica se ved bila posve ispunila svjetlošdu što je dopirala kroz otškrinuta vrata i

otvor u krovu. Mladideve krupne crne oči zasjale su ovlaživši se suzama od gorčine i straha, kojima bješe

zasiden i njegov glas.

„S tvojim životom?...“ riđokosi de polažudi dlan na mladidev obraz. „Ne okredi glavu od mene, muškarac

si... u oči me gledaj. Sto ti to znači: s tvojim životom?“

„Ništa.“

Pognuo je glavu, pošutio, te de onda iznenada:

„Ne pitaj me! Ništa me ne pitaj, Judo, brate!“

Juda je nato položio i drugi dlan na mladidev lijevi obraz, stisnuvši mu glavu svojim ručetinama. Unio mu

se u lice i promatrao ga netremice nekoliko časaka, bez riječi... a potom ga je naglo pustio i krenuo

vratima. Osjetio je silan nemir u srcu.

Vani je graja bila sve zaglušnija, a topot koraka - ljudi bosih i sa sandalama na nogama - sve glasniji;

miješao se sa zveketom teških ženskih narukvica od bronce i lanaca što su ih neki muškarci nosili oko

vrata. Zastavši na dvorišnim vratima, riđobradi je promatrao mnoštvo koje je kuljalo iz pokrajnjih ulica,

priključujudi se rijeci ljudi što je tekla prema kraju sela - u smjeru prokletoga brda na kojem se

razapinjalo na takvu smrt osuđene. Muškarci nisu zapodijevali razgovor, cijedili su kletve kroza zube i

mlatili u ljutnji štapovima po oblucima na putu, a nerijetki su u srdžbi i stiskali rukom noževe skrivene

pod haljama. Ženetine su vrištale, mnoge zabacivši rupce na potiljak i raspustivši kosu - neke su i naricale

strašnim glasom.

Ovan predvodnik tog stada bio je Šimun, stari nazaretski rabin - svenuo i pogrbljen, godinama satrven

čovjek, povrh svega isušen opakom bolešdu; samo mu je neuništiva duša još držala kosti na okupu,

sprječavajudi tijelo da se uruši. Objema mršavim rukama s groznim prstima nalik kandžama grabljivice

držao je svedenički štap, s dvjema isprepletenim zmijama na vrhu, i podupirao se njime, u jadu i ljutnji i

on udarajudi po kamenju u prašini. Taj živi leš vonjao je paljevinom — odista, onaj tko bi vidio oganj u

njegovim očima nije se ni čudio što su mu koža, kosti i brada bili kao plamenom zahvadeni; kada bi, pak,

otvorio usta i povikao ‘Bože Izraelov!’, s njega se dizala jara kao s ognjišta. Za njim su koračali zadihani

koščati starci, poštapajudi se batinama; znoj im se cijedio sa čupavih obrva i niz brade razdijeljene u dva

duga pramena. Iza njih pješačili su muškarci u punoj snazi, za njima žene... a onda dječurlija; mnogi je

momčid nosio kamen u ruci, neki i pradku - a cijela se ta gomila kretala ujednačenim korakom, nijemo se

komešajudi poput mora.

Dok je, oslonjen na dovratak, promatrao te muževe i ženskinje, Judino se srce razigralo; ti de ljudi,

pomislio je dok mu je krv navirala u glavu, ti ljudi... zajedno s Bogom - stvoriti čudo. Danas! Ne sutra,

danas!

Neka se krupna i gruba muškarača izdvojila iz mnoštva - bijesna bješe, pomahnitala posve, zaogrnuta

prnjama što su joj visjele s ramena; sagnula se, uzela povelik kamen s tla i svom ga snagom zavitlala put

stolarevih vrata.

„Proklet da si! Tesaru križeva, u paklu gorio!“ zakriještala je pritom.

Uzvici i kletve odjeknuše uzduž cijele ulice, a momčidi se mašiše pradki. Riđobradi treskom zatvori

dvorišta vrata i ona radionice.

„Proklet bio, tesaru križeva! Proklet bio...“ začulo se sa svih strana, popradeno hukom negodovanja, a

onda se kiša kamenja sručila po drvodjeljinim vratima.

Mladid, kleknuvši pred križ, zamahivao je čekidem i zakivao oslonac za noge razapinjanoga, udarajudi

svom žestinom, kao da time želi zaglušiti hučanje i kletve s ulice. Grudi mu bjehu pune tjeskobe, a oči mu

se zaiskriše srdžbom. Mlatio je tako, zaneseno i ne sustajudi, dok mu se znoj krupnim graškama slijevao

sa čela.

U nekom trenu, riđobradi priđe, ote mu bat iz ruke te udari njime po križu svom žestinom, tako da ga je

srušio na pod.

„Ti deš ga onamo odnijet’?“

„Hodu.“

„I nije te stid!“

„Nije.“

„Nedu ti to dopustit’. Skršit du ga u iverje.“

Osvrnuo se uokolo u potrazi za sjekirom.

„Juda... Juda, brate,“ mladi de čovjek tiho, preklinjudim glasom, „ne staj mi na put.“

Riđokosi se prenerazio naglom promjenom u mladidevom glasu; sad je bio dubok i pun groze,

neprepoznatljiv.

„Kakav put?“ upitao ga je šapatom.

Čekajudi odgovor, zagledao mu se u lice i krhko tijelo razgoljeno do pojasa. Usta mu bjehu stisnuta kao

da priječi strašnom kriku da mu se vine iz grudi. Riđobradi vidje kako izgladnjeo mladid bješe, kako

blijed... tako da se sažalio na nj, premda bješe ogorčen čovjekomrzac. Mladi je muškarac venuo iz dana u

dan, obrazi mu sve upaliji bjehu. Koliko je prošlo otkad ga je posljednjom vidio? Svega nekoliko dana...

kad bješe naišao tuda za obilaska selä oko Genezaretskog jezera. Kao putujudi kovač, izrađivao je sve i

svašta od željeza, konje potkivao, prekivao motike, lemeše i srpove... a onda ga je sustigao glas da mora

natrag u Nazaret, jer da de zelota raspeti. Prisjetio se u kakvom je stanju ostavio svoga starog prijatelja, a

gle u kakvom ga je sad zatekao! Upalih očiju, kože na sljepoočnicama stanjene da se svaka žilica vidi... a

koliko li mu se tek gorčine oko usta nakupilo!

„Što se s tobom zbilo?“ upitao ga je. „Zašto te tako nestaje? Sto te muči?“

Mladid se slabašno nasmiješio. Umalo mu je odgovorio da se

o Bogu radi, ali se suzdržao. To bješe onaj strašni krik u njegovim grudima - kojem ne htjede dati

da mu preko usta prijeđe.

„Hrvem se,“ odgovorio je.

„S kim?“

„Ne znam... ali se hrvem.“

Riđokosi je uperio pogled u mladideve oči... najprije upitan, potom preklinjudi, onda prijetedi, ali mu one,

kao nod crne, neutješne i straha pune, ne dadoše nikakva odgovora.

Jüdin se um odjednom uskomešao. Dok je bio zagledan u te mračne i nijeme oči učinilo mu se da u njima

nazire stabla u cvatu, modre vode, skupine ljudi... a u dubini zažarenih zjenica, iza onoga probeharalog

drveda, voda i čeljadi - veliki crni križ, tako golem da ih bješe posve ispunio.

Odskočio je preneražen, očiju razgrogačenih kao da de mu iz dupaljä iskočiti. Htjede prozboriti, pitati ‘Da

nisi ti...?’, ali mu usne ostadoše smrznute. Kanio je i položiti ruku na mladideve prsi, zagrliti ga i poljubiti,

ali mu se ispružene ruke - u zraku pred njim — ukočiše kao dvije suhe grane.

A onda se iz mladidevih grudi - kad vidje Judu tako raširenih ruku, unezvijerena pogleda i nakostriješene

svake dlake na glavi - izvi jeziv krik. Ona je strašna mora provalila kroz dveri njegovog uma - povorka

patuljastih rugoba, s priborom za razapinjanje u rukama, koja jednoglasno urla: ‘Zgrabimo ga, momci!’ A

sad je prepoznao njezinoga riđobradog predvodnika: Juda... kovač Juda je on bio, onaj koji je grabio pred

svima, smijudi se divljim grohotom.

Riđokosom se konačno pomaknuše usne.

„Je li mogude da si... ti...?“ promucao je.

„Ja? Tko?“

Ovaj ništa ne reče. Uzrujano grickajudi brk, uporno ga je promatrao - polovice lica opet obasjane jarkom

svjetlošdu, a druge utonule u tminu. U sjedanju je premetao naznake i znamenja što su se oko tog

mladida množili od njegovog rođenja, pa i prije toga: kako je, kad su se okupili momci za ženidbu, samo

Josipov štap - među tolikima - procvao, pa mu stoga rabin dade Mariju, uznositu Mariju koja bješe Bogu

posvedena. A onda munja iz vedra neba udari i oduzetim učini mladoženju na svadbeni dan, prije nego

što je mogao dirnuti svoju nevjestu. Te kako je potom — pričalo se — mladenka bijelim ljiljanom

zamirisala i sin se začeo u utrobi njenoj. I kako je, u nodi prije njegovoga rođenja, usnila da se nebesa

otvoriše i anđeli siđoše, te se poredaše poput lastavica po rubu krova njezine skromne kudice, gnijezda

saviše i pjevat’ počeše; neki su joj prag kudni čuvali, drugi ušli u odaju, oganj naložili i vodu ugrijali za

okupat’ očekivano čedo... a neki pak skuhaše čorbicu da se iznurena žena okrijepi.

Riđobradi mu priđe polako, oklijevajudi, i nadvi se nada nj; sad mu je glas bio pun žudnje, zaziva i bojazni.

„Je li mogude da si... ti...?“ upitao je još jednom, ni sada se ne usuđujudi dovršiti rečenicu.

Mladid je zadrhtao od straha.

„Ja...?“ izustio je, cerekajudi se sarkastično. „Zar me ne vidiš? Ni progovorit’ ne mogu. Nemam smjelosti

ni u sinagogu podi. Bježim čim ugledam čovjeka, besramno kršim Božje zapovijedi... na Sabat radim.“

Uspravio je potom križ, te se latio bata.

„A sad... vidiš, tešem križ za razapinjanje!“ - nasmijao se pritom.

Riđobradi, okamenjen, ni da bi zucnuo. Otvorio je vrata - kroz koja se vidjela još jedna povorka seljana:

starice raspuštene kose, onemodala i bolesna čeljad, kljasti, doravi, gubavi... sve se to vuklo prema

Nazaretu. I njih potjeralo da se, teško sopdudi i s dušama u nosu, uspinju prema brdu smaknuda na križu.

Primicala se rečena ura. Vrijeme mi je da krenem i priključim se mnoštvu, pomislio je riđobradi -

posljednji je čas da preduhitrimo sve i otmemo zelota. Onda de biti jasno je li on Spasitelj ili nije... Ali,

odjednom ga spopade malodušnost, kao da ga je studen lahor oblio: ne, sinulo mu je, taj kojeg de danas

razapeti nije Onaj koga izraelitski rod čeka toliko stoljeda. Sutra! Ipak sutra! Sutra... A dokad deš nas,

Bože Abrahamov, mučiti tim sutra-sutra-sutra...? Samo smo ljudi — podnijeli smo koliko najviše

možemo!

Bijes ga je obuzimao. Promatrajudi mladida koji je poslovao oko križa, zabijajudi klinove u grede, iznova

se upitao: Može li on biti On - je li tesar križeva za križ preodređen? Tajnoviti su i okolišni Božji puti... je li

mogude da je on On?

Za staricama i bogaljima pojaviše se rimski vojnici, pod brončanim kacigama, s blistavim štitovima,

kopljima u rukama. Bez riječi, kao da ih se ništa ne tiče, poguravali su ljude pred sobom, upudujudi im

poglede pune prijezira.

Riđobradi ih je osmotrio krvi uskiptale od gnjeva. Okrenuo se mladidu - premda ga zapravo ne htjede

više očima vidjeti. Za sve je to on bio kriv.

„Odoh!“ doviknuo mu je stišdudi pesnice. „A ti... ti, tesaru križeva, čini kako ti se hode. Kukavica si,

ništarija i izdajnik... kao i brat tvoj, seoski izvikivač. Ali, Bog de vas ognjem sažedi, baš k’o i oca vam. To ti

ja velim, i zapamti si da te na me sjeda!“

3

Mladid je ostao säm, naslonio se na križ i obrisao znoj sa čela. Nikako da dođe do daha - borio se za svaki

udisaj. Na tren mu se svijet oko njega zavrtio, a potom se primirio: čuo je majku kako loži oganj, eda bi

što ranije pristavila objed, kako bi mogla, kao i drugi, požuriti da vidi razapinjanje. Svi njihovi susjedi ved

su bili otišli, samo je njezin muž još krkljao u postelji, nemodan da pokrene jezik. Ipak, bududi da mu grlo

ne bješe sprženo, uspijevao je ispuštati zvukove nalik coktanju. S druge strane njihovih dvorišnih vrata,

ulica bješe posve opustjela.

Ali, dok je mladi muškarac, naslonjen na križ i zatvorenih očiju, ni na što ne misledi, osluškivao samo

svoje srce, odjednom ga je spopala teška bol: iznova je osjetio kako mu se nevidljiva kandža, nalik onoj u

bjeloglavog supa, zariva duboko u kožu na tjemenu.

„Eto ga opet, iznova je tu...“ promrmljao je i stao se tresti.

Osjetio je kako mu nokti onih kandža probijaju lubanju i dopiru do mozga. Stisnuo je zube da ne bi

vrisnuo: nije htio da se njegova mati opet prestravi i nada se u kuknjavu. Upro je dlanovima u

sljepoočnice, tlačedi si glavu kao da se boji da bi mu se mogla odvojiti od vrata.

„Opet je tu, došao je...“ ponavljao je drhtedi cijelim tijelom.

Prvi put — bilo mu je onda dvanaest godina, sjedio je u sinagogi, među preznojenim starcima, slušajudi

ih kako smjerno uzdišudi slave Riječ Božju - onda je taj dodir po glavi osjetio kao nježno milovanje;

predao mu se, zatvorenih očiju, a ono je trajalo... Kojeg li užitka, kao da su ga neka blistava krila ponijela

na sedmo nebo! Tako je valjda u raju, pomislio je, a lice mu se - od gustih trepavica na spuštenim očnim

kapcima do poluotvorenih usta - ozarilo smješkom, koji kao da ga je ognjem gutao i učinio da ga

nestane. Stariji ljudi oko njega zamijetili su taj neobičan njegov osmijeh, koji mu posve briše crte

fizionomije i zaključili da je sam Bog spustio rastvorenu šaku na tog dječaka; ali, s prstom na ustima, svi

to tada prešutješe.

Godine su prolazile, on je čekao i čekao, ali se onaj blagi dodir nije ponovio. Onda je - za jedne Pashe, po

prekrasnu proljetnom vremenu - krenuo u majčino selo odabrati si ženu. Mati ga je na to tjerala, htijudi

ga vidjeti oženjenog. Bilo mu je dvadeset godina, obraze mu bješe obrasla gusta kovrčava mahovina, a

krvca tako uzavrela da nodu nije mogao oka sklopiti. Majka je bila toga svjesna, pa iskoristila što je u

naponu mladosti, te ga nagovorila da pođu u Kanu, njezino rodno selo, ne bi li ondje odabrao mladu.

Sjedao se: stajao je ondje, zagledan u seoske djevojke koje su plesale pod velikom, upravo razlistalom

topolom. Dok ih je tako promatrao i uspoređivao jednu s drugom - sve mu bjehu jednako privlačne, pa

nije imao smjelosti da odabere pravu - odjednom je začuo prštav smijeh za sobom: bilo je to svježe vrelo

što je izbijalo iz samih njedara zemlje. Okrenuo se. Prilazila mu je, sa crvenim sandalama na nogama,

raspuštenom kosom i mnogobrojnim kožnim povezima oko članaka i laktova, narukvicama i ogrlicama,

naušnicama... Magdalena, kdi njegovog strica rabina.

Mladidev se um usplahirio.

„Ona je ta koju hodu, nju hodu!“ uskliknuo je i pružio ruku kako bi joj dao ružu.

Ali, u istom se trenu svih deset nokata nevidljivih kandža žarilo u njegovu glavu, a nad sobom je začulo

krila što usplahireno lamataju, udarajudi ga povremeno po sljepočnicama. Kriknuo je i pao licem na tlo,

pjenedi se iz usta. Zlosretna njegova mati — u zemlju propala od srama, bacila mu je svoj rubac preko

glave, podigla ga u naručje i otišla.

Otada nikako da sebi dođe: za puna mjeseca budan je lutao poljima, nerijetko i u duboku snu mjesečario

u nodnoj tišini, ponajviše u proljede, kada bi sve oko njega bilo u rastu i cvatu. U svakoj prigodi kad je

mogao osjetiti jednostavnu ljudsku radost - u jelu, snu, pošalicama i smijehu s prijateljima, susretu s

djevojkom na ulici za koju bi pomislio: ta mi se sviđa - deset nokata onih dugih kandža dograbilo bi mu

glavu i svaka bi mu želja iščezla.

Ali, nikada prije ovog jutra te ga kandže nisu napale tolikom žestinom. Skutrio se pod radnom klupom,

spustio glavu na grudi i dugo ostao u tom položaju. Svijet oko njega je nestajao, ništa nije čuo osim

potmula huka u sebi i bijesna klepetanja onih krila nad sobom.

Malo pomalo, stisak kandža je popustio, u neko su se doba i odvojile od njegove glave, te mu — polako,

jedno za drugim — oslobodile najprije um, potom kosti lubanje, te konačno i kožu na glavi. Osjetio je

golemo olakšanje, ali i ništa manji umor. Izvukav- ši se iz pribježišta pod stolarskom klupom, položio si je

dlanove na tjeme i žurno prošao prstima kroz kosu da pretraži prije nekoliko trenutaka silno bolna

mjesta: koliko god mu se činilo da su mu oni nokti probili kožu, nije mogao prstima napipati nikakvu

ranu, pa se postupno smirio. Ali, kad je pogledao ruke na dnevnom svjetlu, stresao se od užasa: prsti mu

bjehu obljeveni krvlju.

„Bog se srdi,“ prošaptao je. „Ljut je... počela mi je krv tedi.“

Podigao je pogled i osvrnuo se uokolo: nigdje nikoga - ali je u zraku itekako osjedao vonj divlje zvijeri.

Opet je došao, pomislio je užasnut: posvuda je oko mene, pod mojim nogama i nad mojom glavom...

Pognuo se, u iščekivanju. Zrak bješe nepokretan i nijem, a svjetlost - naoko čedna i bezopasna - titrala je

na nasuprotnom zidu i po stopu od trstike. Nedu usta otvoriti, odlučio je, niti riječi redi. Možda de mi se

smilovat’ i otidi.

Ali, istom kad bješe tako nakanio, usta mu se sama pokrenu- še i odjeknu glas pun gnjeva:

„Zašto mi krv piješ? Zašto bjesniš na me? Dokad deš me proganjati?...“

Zašutio je, nagnut nad klupu, opuštene donje usne, nepo-kretan i nijem. U tom je trenu netko nad njim

progovorio - njemu se obradajudi. Napregnuo je sluh i čuo - a ono što je začuo natjeralo ga je da iz sve

snage odmahne glavom i neprestance ponavlja Ne! Ne! Ne!...

Konačno je i on došao do riječi; drhtavim je glasom kazao: „Ne mogu ja to! Nepismen sam, lijen, svega se

bojim... a volim dobar zalogaj, vino, smijeh. I oženit’ se hodu, djecu imati... Ostavi se ti mene!“

Umuknuo je, pa opet osluškivao.

„Što veliš? Ne mogu čuti.“

Potom je najednom morao položiti dlanove preko ušl, kako bi prigušio divlji i gromoglasan govor nad

sobom. Rukama žestoko pritisnuta cijeloga lica, zadržana daha... sad je čuo i odgovorio: „Da, da... strah

me je. Ti bi da ustanem i govorim mnoštvu, jel’ da? A što ja mogu, što ja imam redi?... Ne mogu, kažem ti

- nepismen sam! Sto kažeš?... Kraljevstvo nebesko?! Nije meni do kraljevstva na nebu, radije bih na

zemlji bio. Oženit’ se hodu, kažem ti. Magdalenom, nju želim, iako je bludnica... jer ja sam tomu kriv.

Moja je krivica, pa ju spasit’ hodu. Da, nju! Ni svijet, ni sva njegova kraljevstva - samo mi je da

Magdalenu spasim. Toliko od mene!... Tiše govori, ne razumijem te.“

Zaklonio je oči rukama: zasljepljivalo ga je jarko svjetlo što je dopiralo kroz otvor u krovu. Prikovao je

pogled pri strop nad sobom... i čekao. Slušao je, suzdržana daha, a što je više toga čuo, lice je zračilo sve

vedom tjeskobom i zebnjom. Onda mu najednom ovlažene pune usne zatitraše - izbezumljen je prasnuo

u grohotan smijeh.

„Da, da...“ promrljao je. „Savršeno razumiješ. Namjerno, smišljeno ti se opirem... a ako ti se gadim, samo

si nađi nekoga

drugog. Ja bih najradije da te se riješim!“

„Jest, namjerno!“ ponovio je trenutak kasnije, smogavši snage da uzvrati. „I ne marim što du cijeloga

života tesati križeve, kako bi mesije koje odabereš imali na što razapeti!“

Rekavši to, dohvatio je čavlima „nakiden“ remen s kuke na zidu i svezao ga oko pojasa. Pogledao je zatim

put svjetlarnika - sunce bješe dobrano odskočilo. Nebo, modro i studeno, bilo je boje kaljena čelika.

Morao je požuriti - razapinjanje de se upriličiti u podne, pod najvrelijim suncem.

Kleknuo je, podmetnuo rame pod grede križa i onda ih obuhvatio rukama. Pridigao se, klecajudi

koljenima - križ mu se činio izvanredno težak, kao da ga ne može podidi - te krenuo posrdudi prema

vratima. Teško dišudi, nekako je prešao ta dva-tri koraka do izlaza, a onda su ga koljena izdala, spotakao

se i pao licem prema tlu, presamiden preko praga, slomljen pod težinom križa.

Od njegovoga pada kao da se cijela kuda stresla - iznutra se začuo vrisak, vrata su se otvorila i njegova se

usplahirena mati ukazala na njima. Bješe povisoka žena, krupnih očiju i tamne puti - boje dozrela

pšeničnog zrna. Prva mladost odavno bješe za njom, zašla je u tegobnu i gorku jesen života. Modri joj

kolobari bjehu pod očima, usne odlučna izraza - kao i sinovljeve - a vilica jača i znak snažnije volje nego u

njega. Bila je zabrađena ljubičastim rupcem, a o uši bjehu joj obješena dva velika prstena od tanke

srebrne žice — sav njezin nakit.

Kad je otvorila kudna vrata, za njom se vidje i mladidev otac kako sjedi na slamarici, gol do pojasa, kože

mlitave i blijedožute, staklena pogleda nepomičnih očiju. Žena ga bješe upravo nahranila, još je uporno

žvakao svoj obrok od maslina, hljeba i luka — a kovrčave mu sijede dlake na grudima, niz koje se cijedila

slina, bjehu pune mrvica. Uz njegovu je postelju na zid bio naslonjen onaj čuveni štap, što je trebao

prolistati na dan njegovih zaruka... a koji odavno bješe sasušen i grbav od starosti.

Kad je mati vidjela kako je njezin sin pao i ostao prikliješten križem, zarila si je nokte u obraze i

prestravljena ga gledala, ne nalazedi snage da potrči pomodi mu eda bi se pridigao. Ved je bila umorna

od njegovih padanja - svako malo netko bi joj ga donio onesviještenog u naručju - kao i gledajudi ga kako

odlazi poljem ili pustarom, gdje ostaje danju i nodu bez hrane, ili pak ne radedi ništa, nego sjededi satima

zagledan u prazno... sanjar danju, a lutalica nodu, život kojeg je prolazio bez spomena vrijedna

postignuda. Samo bi se, kada bi mu križ za razapinjanje naručili, zdušno bacao na posao i tesao ga

danonodno poput luđaka. Nije više ni u sinagogu polazio, nije htio kročiti nogom prema Kani, a niti otidi

na bilo koju svetkovinu. Kada bi pak, mjesec pun bio, um bi mu se uskovitlao i nesretna bi majka slušala

kako urla i bjesni u deliriju, kao da se prepire sa samim Đavolom.

Koliko li se samo puta ničice bacila pred šurjaka, starog rabina koji je bio umješan u istjerivanju

Nečastivoga; sa svih su mu strana dovodili njime obuzete da ih te pogube liši. Eto, i onomad mu se

požalila:

„Iscjeljuješ i potpune tuđince, a moga sina nedeš.“

Rabin je nevoljno kimnuo glavom:

„Marijo, ne muči Đavao tvoga momka; nije Vrag posrijedi, nego Bog - a što ja tu mogu?“

„Zar mu nema pomodi?“ zavapila je očajna majka.

„O Bogu se radi, kažem ti. Nema tu lijeka.“

„Zašto ga, pak, on zlostavlja.“

Stari je egzorcist slegnuo ramenima i duboko uzdahnuo, ali joj ne dade odgovora.

„Zašto ga tako muči?“ Marija je ponovila pitanje.

„Zato jer ga voli,“ konačno joj je odgovorio svedenik.

Marija ga je pogledala sva prestravljena. Zaustila je da još nešto upita, ali joj je vjeroučitelj stavio prst na

usne.

„Ništa ne pitaj,“ reče joj. „Takav je zakon u Boga.“ Nabravši obrve, potom joj dade znak da ide.

To je oboljenje u mladida trajalo godinama. Marija, premda osjedajna mati, u neko se doba zasitila svega,

pa kad vidje sina kako leži preko praga - dok mu krv lipti iz rane načelu - ni pomakla se nije. Duboko je

uzdahnula, sa samoga dna srca... ali ne nad sinovljevom, nego nad svojom sudbinom. Toliko ju je zle

srede sustiglo u životu: ne nađe dobra ni u mužu, ni u sinu. Udovica je bila prije nego što se udala, majka

bješe, a nemaše sina... a sad ju i starost snađe - sijede su se iz dana u dan množile na njezinoj glavi

- a da nikad nije spoznala što znači doživjeti mladost, nikad nije upoznala toplinu muževljeva

tijela, ponos i sredu što ih donosi spoznaja o supružništvu i majčinstvu.

U nekom su času presušile njezine suze - potrošila bješe sve što joj ih je Bog namijenio, te je muža i sina

promatrala bez ijedne u oku. Ako bi joj se oči još ikad znale orositi, bilo bi to u proljede kada bi sama

sjedila negdje na rubu zelena polja i udisala mirise probeharala drveda. U tim bi se trenucima rasplakala,

ali ne zbog sina ni muža, nego nad vlastitim proderdanim životom.

Uto se mladid pridiže i obrisa krv rubom svoje halje. Okrenuo se, vidio mater kako ga gleda očima punim

gorčine i silno se rasrdio. Prepoznao je onaj pogled kojim mu poručuje da mu ništa ne oprašta, znao je

što znače njezina usta stisnuta kao od dodira s gorkim plodom. Ni on to više nije mogao podnijeti: iscrpio

ga je život u kudi s onemodalim oduzetim starcem i neutješnom majkom... u beznadno jednoličnoj

svakidašnjici i uz njezina rogoborenja: Jedi! Radi! Ženi se! Jedi! Radi! Ženi se!...

Majka je konačno prozborila:

„Isuse,“ rekla je unaprijed ga sumnjičedi, ,,s kim si se opet prepirao, ono jutros?“

Njezin se sin ugrizao za usnu kako mu se ne bi omakla neka nepristojna riječ. Širom je otvorio dvorišna

vrata - kroza njih je ušlo sunce pradeno vrelim, prašine punim, pustinjskim vjetrom. Ništa ne kazavši,

obrisao je krv i znoj sa svoga čela, podmetnuo rame pod spoj greda križa i ponovo ga podigao.

Njegovoj se majci kosa rasula niz leđa, prikupila ju je, sveza- la maramu i krenula prema sinu. Ali, kad ga

je ugledala obasjanog jarkim suncem, zapanjena je zadrhtala: kako li mu se lik neprestance mijenja! Kako

je svakoga dana drugačiji — poput jezerske površine. Svakoga jutra, kad bi ga ugledala, kao da je drugi

čovjek pred njom bio - drugačija mu je svjetlost titrala čelom, blistala iz očiju, ljeskala se oko usta. Kao da

se stalno smiješio, a osmijeh taj bješe ponekad sretna izraza, češde obojen bolom, zasiden sjajem što mu

je plamsao obrazima, bradom, vratom... proždirudi ga.

Danas su mu veliki crni plamenovi sukljali iz očiju. Uplašena, htjede ga u prvi mah upitati ‘Tko si ti?’, ali

se suzdržala.

„Sine moj!“ jauknula je kroz uzdrhtale usne, pa zanijemila, čekajudi da se osvjedoči je li taj odrastao

muškarac odista njezin porod. Hode li se okrenuti da joj nešto kaže, da ju pogleda bar? Nije se osvrnuo -

upinjudi se svom snagom, nekako je namjestio križ na pleda i odlučna koraka krenuo prašnjavom ulicom.

Njegova je mati, oslonjena o dovratnik, gledala kako se mukotrpno uspinje uz brijeg, pomislivši: ‘Bože,

otkud li mu odjednom takva snaga!’ Kao da ne bješe križ na njegovim leđima, nego dva modna krila što

ga uzbrdo nose.

„Bože... Bože moj,“ šapnula je sva zbunjena, „tko je on ui-stinu? Čije je dijete? Ta ne sliči ni ocu, niti bilo

komu drugom, a i svakodnevno je drugačiji... kao da nije jedna osoba, nego mnogo njih. Bože, posve sam

se smutila...“

Prisjetila se onog popodneva kad se zatekla u malom dvorištu kraj bunara, s njim na prsima. Ljeto je bilo,

odrina nad njom svijala se od teških grozdova. Dok je dojila svoga prvorođenca, duboko je zaspala, ali ne

prije nego što je mogla vidjeti - u trenu kradem od treptaja oka — jedan beskonačan san. Pričinilo joj se

da je anđeo na nebu, sa svjetiljkom poput zvijezde u ruci, kojom je osvjetljavao zemlju pod sobom. A po

njoj, pokrivenom tamom, bješe put što je vijugao, svijetledi se poput traga munje. Ta se ognjena zmija

sjurila do nje i ugasila pred njenim nogama, a dok se ona u čudu pitala gdje je moglo biti ishodište te

staze i zašto li je završila pred njenim stopalima, podigla je oči i vidjela: ona se zvijezda nad njom

zaustavila, a tri se konjanika - svakomu blistava zlatna kruna na glavi - pojaviše na kraju toga blještavog

puta. Na tren su zastali, pogledali put neba i ugledali zaustavljenu zvijezdu, oboli potom konje i dali se u

galop prema njoj. Mlada majka im je sad jasno raspoznavala lica: srednji bješe nježna bijelog lica, zlatne

kose i obraza prekrivenih mladenačkom bradicom; desno od njega stajaše onaj žute boje kože, šiljate

crne brade i prodorna pogleda, a lijevo crnac kovrčave sijede kose, s po zlatnom naušnicom

o svakom uhu i sjajnim bijelim zubima. Ali, prije nego što ih je mogla bolje sagledati ili pokriti

djetešcu oči da ga ne zaslijepi jarka svjetlost, trojica konjanika priđoše joj, sjašiše i kleknuše preda nju.

Bijeli joj je kraljevid prvi prišao - u trenu kad se njezin sinčid odvojio od majčinih prsa i uspravio na njenim

koljenima, princ je skinuo krunu s glave i spustio ju djetešcu pred noge; za njim, crnac se primakao -

sveudilj na koljenima - izvadio iz njedara cijelu pregršt rubina i smaragda, pa ih nježno rasuo po

djetetovoj glavici; na kraju, onaj žute rase pružio je ruku sa cijelim snopom paunovih pera, položivši ih

djetešcu pred noge da se igra njima. Dječačid je pogledao svu trojicu i nasmiješio im se, ali nije ispružio

ručice da bi dirnuo neki od darova. Odjednom, nestade trojice kraljeva, a pojavi se mlad pastir, zaogrnut

ovčjom kožom, nosedi među dlanovima zdjelu toploga mlijeka. Kad je čedo vidjelo mlijeko, od radosti je

zaigralo na majčinim koljenima, sagnulo glavicu prema zdjeli i počelo piti, nezasitno, sretno...

Oslonjena o dovratnik, majka se sad prisjetila toga trenu- tačno-beskrajnog sna i duboko uzdahnula.

Koliko joj je uzdanja jedini njezin sin bio razbudio, kakva li su mu sve čuda vračare predskazivale! Zar ga

nije i stari rabin zadivljen gledao kada bi otvorio svete knjige, pa mu čitao proročanstva - a usput ga

pretraživao, promatrajudi mu glavicu, grudi, oči, čak i tabanide... ne bi li našao znak? Ali, kako je vrijeme

prolazilo, tako su gasnula i njezina ufanja - jer sin joj bješe krenuo krivim putom, onim kojim se sve više

udaljavao od staza čovječjih. Čvrsto je povezala rubac i zabravila vrata, a tada je i sama krenula uzbrdo. I

ona de pogledati razapinjanje, makar da si prekrati vrijeme.

4

Kristova je majka žurila uz brijeg, nastojedi što prije sustidi mnoštvo kako bi se u njem Utopila. Čula je

visak žena koje su ved bile poodmakle, probivši se ispred zadihanih i očajnih muškaraca, bosonogih i

raščupane kose, neopranih tijela i s bodežima skrivenim pod haljama. Za njima su slijedili starci, a na

kraju gomile vukli su se bogalji, slijepci i gluhonijemi. Zemlja je tutnjala pod stopama tolikog mnoštva,

prašina se dizala u zrak kiseo od smrada tjelesa — sada ved i žestoko prženih nesmiljeno vrelim suncem.

Neka se starica osvrnula, vidjela Mariju i siknula oporu kletvu, a dvoje nedavno vjenčanih, kad je kraj njih

naišla, okrenuše se ustranu i pljunuše da otjeraju urok; nevjesta je i haljinu zadigla, te ju ovila tijesno oko

tijela da ne bi dodirnula Marijinu. Ova je uzdahnula i zavila glavu svojim ljubičastim rupcem, ostavljajudi

izložene pogledima samo oči pune srama i usta stisnuta u gorku grču. Posrdudi po kamenju, sama se

uspinjala, hitajudi da se skrije u gomili onih koju ju ne znaju. Ali, svaki je njezin korak pratila provala

šapata zgroženih, pa je napredovala samo zahvaljujudi otvrdlu srcu. Zašto li je njezin sin tako nisko pao,

mislila je... moj sin, ljubljeni moj sin! Uspijevala je zadržati prisebnost stišdudi zubima kraj marame, inače

bi briznula u plač.

Sustigla je glavninu gomile, prestigla muškarce i skrila se među ženama — pokrivši usta rukom, tako da

su joj se još vidjele samo oči oblika bademova ploda. Tu me nijedan susjed nede prepoznati, pomislila je i

donekle se smirila.

Odjednom se za njom prolomila silna graja: muškarci su se gurali kako bi se probili kroza skupinu žena i

izbili na čelo - jer su se približavali rimskom logoru u kojem je bio zatočen zelot: grabili su da skrše vrata i

oslobode uznika. Marija je zastala postrance, sklonila se uz dovratak nekakve kolibe i promotrila rulju;

razjareni muževi dugih masnih brada i umazane kose, zapjenjeni od bijesa - predvođeni rabinom kojeg je

na vratu nosio gorostas divljeg izgleda — mahnitim su pokretima ruku razmicali mnoštvo, a svedenik je

urlao iz petnih žila. Marija u početku nije razumijevala što izvikuje, shvatila je tek pošto je dobro

osluhnula.

„Djeco moja, imajte vjere u narod Izraelov. Naprijed - svi kao jedan. Nemajte straha... Rim je utvara! Bog

de puhnuti i odnijeti ga. Sjetite se Makabejaca, kako su otjerali Grke, kako su izvrgli ruglu gospodare

cijeloga ondašnjeg svijeta. Tako demo i mi otjerati Rimljane, mi demo njih izvrgnut’ poruzi. Samo jedan je

Jahve, Gospodar kraljeva, a on je naš Bog!“

Obuzet vjerskim zanosom, stari se rabin njihao i propinjao na gigantovim pledima; oronuo od silnih

godina, urušen lišavanjima i ojađen iznevjerenim ufanjima, nije više mogao ni koraka na svojim nogama.

Gorostasni brđanin, pak, vitlao je njime - trčedi pred mnoštvom - kao da barjak povija.

„Past de ti s ramena, Barabo,“ vikali su ljudi za njim.

Ali, ovaj je napredovao ni najmanje ne hajudi za opomene, dok je starac na njegovoj šiji poskakivao i

klimao se naprijed-na- trag.

Čeljad je vapijudi zazivala Gospodina, tim glasnije što je zrak nad povorkom užareniji bio - kao da

plamenovi liznuše iz mnoštva, spajajudi nebo i zemlju. Duše im bjehu silno uzburkane: ovaj svijet - od

kamenja, bilja i tjelesa, kao da se rasplinjavao, nestajao... ustupajudi mjesto onom od ognja i anđeoskih

krila.

I Juda se razgnjevio. Pružio je ruke i dograbio starog rabina, te ga s Barabinih ramena prebacio na svoja,

ponijevši ga krkačke i urličudi iz svega glasa: „Danas! Ne sutra, danas!“ Svedenik, raspaljen njegovim

pokličima, počeo je pjevati psalam 118., psalam pobjede - a premda se mogao oglasiti jedino slabašnim

pojanjem čovjeka s jednom nogom u grobu, mnoštvo je zdušno prihvatilo:

Silni me narodi opkolite: u ime ih Gospodnje uništih!

Opsjednuše me i pritisnuše: u ime ih Gospodnje uništih!

K’o roj me osinji spopadoše: u ime ih Gospodnje uništih

Dok su oni tako pjevali, raspršujudi napadačke narode u svojoj mašti, pred njima se ukaza neprijateljstva

tvrđava - na brijegu u srcu Nazareta: čvrsto sazidana, kvadratne osnove... s po kulom na svakom uglu i

golemim brončanim orlom nad svakom od njih. Nečastivi stanovaše u svakom kutku te fortifikacije.

Posve na njenom vrhu, iznad ugaonih kula, vio se crno-zlatni vexillum s rimskim znamenjima, dolje pod

njim stolovao je Rufus, krvožedan nazaretski centurion, sa svojom vojskom. Pod podom tvrđave

namijenjenim vojsci, boravili su konji, deve, psi i robovi, a još niže, u rasušenu bunaru, bješe utamničen

zelot; njegovu kosu škare nikada nisu dotakle - kao ni njegove usne vina, a tijelo žene. Da samo trgne

glavom, sve nad njim - ratnici, robovi, konji, utvrde... svi ti kleti svodovi - urušili bi se u prah i pepeo.

Tako Bog oduvijek čini: duboko u temelje zla ukopava neznatan i prezren vapaj za pravdom.

Zelot u tamnici bio je posljednji izdanak prastare loze Makabejaca. Bog Izraela držao je ruku nad

njegovom glavom i čuvao posvedeno sjeme od izumiranja. Jedne je nodi Herod, ostarjeli kralj Judeje -

prijetvoran i proklet izdajnik! - namazao tijela četrdesetorice mladida katranom i kao baklje ih zapalio, jer

bjehu srušili zlatnoga orla što ga je on bio dao postaviti na dotad neokaljan nadvratnik Hrama. Ali, dok je

uhvatio četrdesetoricu, od četrdeset i jednog zavjerenika, pobježe mu vođa: Bog Izraelov bješe ga

dohvatio za kosu, izvukao, te spasio... a taj je bio ovaj zelot, pra- praunuk makabejski, krasan momak u

ono vrijeme, obraza jedva pokrivenih mahovinom.

Godinama je tumarao gorjima, boredi se da oslobodi sveto tlo što ga je Bog darovao Izraelu. „Samo

jednoga gospodara imamo - Jahvu,“ objavljivao je. „Ne pladajte poreza zemaljskim upraviteljima, ne

dopuštajte da njihovi idoli u obliku orla onečišduju sveto tlo Hrama, ne koljite volove ni ovce prinosedi ih

kao žrtve caru-tiraninu! Samo jedan je Bog, naš Bog; samo jedan je njegov narod, pleme Izraelovo; samo

jedan je plod cijelomu zemaljskom stablu - Mesija!“

Ali, odjednom je Bog Izraelov digao ruke od njega, pa ga je ščepao Rufus, centurion nazaretski. Seljaci,

najamni težaci, zemljoposjednici... skupiše se iz svih okolnih sela, a dođoše i ribari s Genezaretskog

jezera. Danima se potajice širila čudna dvosmilena poruka — od kude do kude, jednoga ribarskog broda

do drugoga, od jednog namjernika zatečena na putu do drugoga: „Razapet de zelota - i on de žrtvom

pasti!“ - uz napomenu „Pozdrav vama, brado, Spasitelj je došao! Ponesite velike palmine grane i pođite

Nazaretu, svi koliko vas ima, da mu poželimo dobrodošlicu!“

Stari rabin, klečedi na ramenima riđobradoga, pružao je ruke put rimske utvrde i vikao: „Došao je! Došao

je! Mesija je u isušenom bunaru pod kulom — stoji i čeka. Koga čeka? Nas, narod Izraelov! Naprijed,

skršimo dveri - oslobodimo Osloboditelja kako bi on nas mogao osloboditi!“

„U ime Boga Izraelovog!“ Baraba je uzvikivao za njim divljim glasom, vitlajudi nad glavom bojnom

sjekirom, što ju je nosio u desnoj ruci.

Mnoštvo je uzvradalo grožnjom i hukom, stišdudi bodeže pod haljama, mladidi su umetnuli kamenje u

pradke i tako se - s Barabom na čelu - stuštiše prema okovanim vratima. Ali, svima oči bjehu zaslijepljene

modnim Božjim svjetlom, pa nitko ne vidje malena i niska vrata u podnožju vojarne što se na tren

otškrinuše, otkrivajudi Magdalenu, smrtno blijedu, kako briše gorke suze iz očiju. U duši se sažalila

osuđeniku, pa je pod okriljem nodi sišla u jamu kako bi mu darovala posljednju radost, najslađu što ju

ovaj svijet može pružiti. Ali, on bješe od najtvrdokornijih zelota, onih koji su se zakleli da do oslobođenja

Izraela nede kosu stridi, prinijeti vino usnama, niti sa ženom ledi. Tako je Magdalena prosjedila nod

sučelice čovjeku koji je cijelo to vrijeme gledao samo put Jeruzalema, daleko preko ženine crne kose - i

to ne prema obeščašdenom Jeruzalemu kakav bješe tih godina, nego onomu bududem, s njegovih sedam

slavnih utvrđenih dveri, sedam anđela čuvara i sedamdeset i sedam naroda palih ničice pred njegove

skute.

Kad je osuđenik dodirnuo studene mire toga bududeg Jeruzalema, smrti nestade, svijet se milinom

ispuni, zidine se gradske na krug svedoše i u šaku mu stadoše. Sklopio je oči, držedi Jeruzalem na dlanu, i

samo na jedno mislio: na Boga Izraelova, Boga čiju kosu škare nikad ne dotakoše, čije se usne nikad ne

ovlažiše vinom i čije tijelo nikada žensko ne dodirnu. Zelot je tako čuvao Jeruzalem cijele nodi, klečedi i

gradedi si kraljevstvo nebesko u dubini svoga bida - ne od anđela i oblaka, nego po svomu... od zemlje i

ljudi, po zimi toplo, a hladno ljeti.

Stari je rabin vidio svoju ozloglašenu kder kako se pomalja iz vojarne, ali se okrenuo na drugu stranu.

Ona mu bješe najvede poniženje u životu; kako li je njegovo čestito i bogobojazno bide moglo iznjedriti

takvu bludnicu? Kakav ju je nečastivi, ili koja nesavladiva bol u duši mogla navesti da krene putom

srama? Jednoga dana, pošto se vratila sa svetkovine u Kani, prvo je gorko ridala i govorila kako se ubiti

hode, a onda je prasnula u histeričan grohot, narumenila si obraze, pometala na se sav svoj nakit i odala

se uličarenju. Potom je napustila roditeljski dom i otvorila kudu grijeha u Magdali - na križanju putova,

mjestu kraj kojeg su prolazile sve karavane.

Još raskopčanog prsluka, bez srama i straha prilazila je mnoštvu. Crvenila joj na usnama i jagodicama

bješe nestalo, a oči joj bjehu mutne i prošarane žilicama od cjelonodnog plača dok je promatrala uznika u

snatrenju. Kad je ugledala svoga napadenog oca kako okrede glavu od nje, gorko se osmjehnula - nije

više u nje bilo stida, odbacila bješe i strah od Boga, očevu ljubav i mär za mišljenje drugih. Sablažnjivo

bješe što ju obuze sedam vragova, ali u njezinom srcu ne bješe sedam grijeha, nego sedam bodeža.

Stari je rabin opet počeo uzvikivati, htijudi da privuče pažnju čeljadi, pa da se svjetina njemu okrene, eda

ne bi zamijetila njegovu kder. Bog ju je vidio, a to dovoljno bješe - on de joj suditi.

„Otvorite svojim dušama oči kako bi ugledale nebesa Božja,“ vapio je njišudi se na pledima riđobradoga.

„Gospod je nad nama — nebesa se otvaraju, vojske anđeoske nadiru... zastrt je svod njihovim modrim i

crvenim krilima!“

Nebo se u očima mnoštva uistinu zažarilo: pogleda uperenih u visine, ljudi vidješe Svevišnjega kako silazi

na zemlju, pod svijetlim oružjem. Baraba iznova zamahnu sjekirom, uzvikujudi:

„Danas! Ne sutra, danas!“

Razjarena svjetina ustremila se na rimsku tvrđu, udarajudi bijesno svim i svačim po okovanim vratima,

pokušavajudi im odvaliti dijelove polugama, prislanjajudi ljestve uza zidine i prinosedi baklje i granje,

kako bi ih načela plamenom. Ali, dveri se naglo rastvoriše i dvojica konjanika u brončanim oklopima

sjuriše se prema rulji. Do zuba naoružani, snažnih, valjano uhranjenih tijela i divljih izraza na

samouvjerenim licima, podboli su konje i stali mlatiti kopljima po mnoštvu - koje se nadade u bijeg,

tutnjedi nogama po prašnjavu putu, uzmičudi bezglavo prema brijegu razapinjanja.

To je ukleto brdo bilo posve golo: ničega ondje ne bješe osim kremena i drače - bilo koji ulomak kad bi

netko podigao, pod njim bješe sasušene krvi. Kada god bi se Hebreji digli protiv Rimljana u žudnji za

slobodom, na toj bi se uzvisini namnožili križevi s kojih su buntovnici zapomagali i samrtno ječali. Nodu bi

čagljevi prilazili i grizli im stopala, a jutrom dolijetali gavrani koji bi im kljucali oči.

Svjetina zastade u podnožju brijega, jedva dolazedi do daha. Iz utvrde je u međuvremenu izjurilo još

konjanika, pa su - jašudi tamo-amo - zbijali Izraelce u gomilu oko koje se potom raspore- diše na dajudi

nikom da umakne. Ved podne bješe, a križ nije bio donesen - dok su ga navrh brda dvojica Cigana

iščekivali, držedi čekide i čavle u čađavim rukama. I seoski psi-lutalice se okupiše, gladni zalogaja...

Ljudima se obrazi zažariše od vreline i stiske, a svi pogledi bjehu uprti niz brdo, spaljeno nesmiljenim

suncem. Crnooka to bješe čeljad, povijenih noseva i grubih, suncem opaljenih i vjetrom isušenih obraza,

mahom i upalih, rijetko tustih. Žene pak uglavnom pretile bjehu, smrdjele su preznojenim pazusima i

masnom raspuštenom kosurinom.

Skupina ribara prispjela je i s udaljenije obale Genezaretskog jezera; ti ljudi, djetinje zblenutih pogleda

dođoše da bi nazočili čudu: očekivali su da de zelot, pred njihovim razgrogačenim očima, kad ga

bezvjernici privedu križu da bi ga raspeli, zbaciti svoje prnje i da de mu anđeo, pojavljujudi se niotkud,

staviti žezlo u ruke... Lica tih ljudi, njihove grudi i ruke, bjehu ožeženi suncem i ogrubjeli od vjetra, a kako

mnogi donesoše i košare pune ribe, te ju prodadoše za pozamašan novac, neki su se po usputnim krč-

mama i ponapijali, zaboravivši što je ih zapravo odvelo Nazaretu. Sjetivši se, pak, Žene, zapjevaše njoj u

slavu... pa se onda potukoše

i pomiriše, da bi se u svitanje najednom sjetili Boga Izraelova, te se umili i krenuli, dobrano još

sneni, da i oni vide čudo neviđeno.

Čekali su i čekali, ubrzo preumorni od svega - pa im je udarac kopljem po pledima bio razlog povrh svih

da požale što su uopde prevalili toliki put.

„Velim ja, hajd’mo mi natrag svojim lađama,“ reče jedan od njih, starac dugačke kovrčave, ved posve

sijede brade. Bješe dobra zdravlja i u snazi za svoje godine, a čela tvrda, ispupčena i kvrgava poput

ostrige. „Pamtite što vam kažem, zelota de razapeti kao i tolike druge, a nebesa se otvoriti nede. Nema

kraja Božjemu gnjevu, kao ni nepravdi među ljudima. Što ti na to kažeš, sine Zebedejev?“

„Kažem da nema kraja Petrovoj gluposti,“ sa smijehom de njegov sudrug, ribar unezvijerena pogleda i

čekinjave brade. „Oprosti mi, Petre, ali nisi dosegnuo razuma sukladna tvojoj sijedoj bradi. Zapališ se i

izgoriš brzo poput lučevine pune smole.

Zar nas nisi ti prvi digao i potjerao da dođemo ovamo? Trčao si poput luđaka od lađe do lađe i vikao

‘Pustite sve, brado; čovjek vidi čudo samo jednom u životu... Hajd’mo u Nazaret da bismo mu nazočili!’ A

sada, pošto si dobio jednom ili dvaput kopljem po rebrima, stubokom si promijenio mišljenje, pa bugariš

‘Batalimo mi ovo, brado; kudama hajd’mo!’ Ne zovu te uzalud pijevcem na dimnjaku!“

Dvojica-trojica ribara, koji bjehu čuli njihov razgovor, od srca se nasmijaše, a pastir - taj je odista bazdio

po ovcama i kozama! - diže svoju štapinu i obrecnu se na potonjega:

„Ne bruči ga, Jakove! Premda se okrede k’o pijetao na vjetru, još uvijek je najbolji među nama... a srce

mu je od suhoga zlata.“ „Imaš pravo, Filipe, u njega jest zlatno srce,“ svi se složiše i pružiše ruke da bi

pomilovali Petra i primirili ga, jer je otpuhivao pun bijesa. Neka govore što im drago, mislio je u sebi -

samo neka me ne zovu prevrtljivcem... premda možda i jesam, jer vitla mnome svaki vjetar što zapuše,

ali ne od straha, nego zbog preblaga srca.

Jakov vidje natmuren izraz na Petrovu licu i silno se uznemiri. Bješe mu žao što je tako ishitreno

povrijedio starca, pa de - da bi promijenio temu:

„Petre, kako ti je brat Andrija? Još je u Jordanskoj pustinji?“ „Jest, još je ondje,“ odgovori Petar s

uzdahom. „Govore da je ved kršten i da se hrani rakovima i medom divljih pčela, kao i njegov učitelj.

Može Bog dati, pa me lažovom nazovete, ali mi se sve čini da demo ga ubrzo vidjet’ kako oblijede sela

bogoradedi ‘Pokajte se! Pokajte se! Kraljevstvo nebesko dolazi!’, baš kao i toliki drugi. A zar je ovo oko

nas kraljevstvo nebesko? Imamo li još imalo srama, pitam ja vas!“

Jakov je zaklimao glavom i nabrao svoje guste obrve. „Vidim, s njim se zbiva isto što i s onim mojim

bratom, sveznalicom Ivanom,“ reče smrknuto. „Ode ne bi li postao redovnikom u samostanu u

Genezaretskoj pustinji...kanda ne bješe za

ribara. I tako me ostavi s dvojicom sjedobradih i petorim brodicama da sam lupam glavom o zid.“

„A što mu je blaženom nedostajalo?“ upitao je pastir Filip. „Imao je svaki dar što ga Bog udijeliti može.

Sto li mu nadođe u cvijetu mladosti?“ iznova de čudedi se, a u sebi likujudi što i bogata čeljad ima crva

koji im utrobu ždere.

„Odjednom ga nekakav nemir spopao,“ odgovorio je Jakov, „pa se počeo po cijele nodi prevrtati i bacati

po postelji k’o mladac žene željan.“

„Što se nije priženio? Barem nevjesta ima koliko ti duša hode.“

„Reče da mu nije do vjenčanja sa ženom.“

„Nego s kim?“

„Kraljevstvom nebeskim - k’o što Andrija učini.“

Muškarci uokolo njih prasnuše u smijeh.

„I neka požive tako sretni dovijeka!“ doviknuo im je neki ostarjeli ribar, trljajudi ogrubjele ruke kao da je

sklopio nekakav dobar posao.

Petar uto zinu od čuda, ali prije nego što je stigao išta kazati, svjetina se oglasila grubim povicima:

„Gle! Evo tesara križeva! Evo križodjelje!“

Cjelokupno mnoštvo u isti je mah pogledalo u tom smjeru, gnjevno i zgranuto: u podnožju brijega vidješe

drvodjelčeva sina kako, jedva se održavajudi na umornim nogama, kroči uzbrdo teško dahdudi.

„Križodjeljo! Tesaru križeva! Izdajico!...“

I ona dvojica Cigana baciše poglede prema dnu uspona — pa poskočiše od veselja kada vidješe da

onaj s križem zaista dolazi, jer su ved bili svisnuli od prženja na pripeci. Pljunuše u šake, dohvatiše pijuke,

te se latiše kopanja rupe za usađivanje križa. Debele čavle plosnatih glava odložili su na obližnji kamen;

bjehu im naručili tri, iskovali su pet.

Uto se muškarci i žene primiše za ruke, te uspostaviše lanac kako bi križodjelji zapriječili prilaz.

Magdalena se izdvojila iz gomile, očiju prikovanih za sina Marijina koji se s mukom uspinjao. Sjetila se

njihovih davnih dječjih igara i srce joj se ispunilo gorčinom i tugom - koliko li su radosti jedno drugom

pričinjali onda, kad im bjehu tri-četiri godine, koliko neizrecive miline! Tada su oboje razumjeli

tajanstvenu razliku između muškoga i ženskog tijela - svojih tijela koja su u neko vrijeme trebala jedno

postati.

Ali, neki ih je nemilostivi Bog razdvojio i sada bjehu poput dviju polovica koje su se našle obuzete

čežnjom za sjedinjenjem. Što su više zalazili u godine, sve su svjesniji bivali čuda što Bog jedno od njih

ženom, a drugo muškarcem stvori, promatrajudi se s nijemim užasom poput dviju razjarenih zvijeri...

gladni jednog drugog i žudedi za časom u kojem de pohrliti jedno drugom u zagrljaj i sastaviti ono što je

Bog rastavio. Ali onda, one večeri na svečanosti u Kani, kada je njezin ljubljeni pružio ružu da bi potvrdio

njihove zaruke, nesmiljeni se Bog opet ustremio na njih i još ih jednom odvojio. A sve otada...

Magdalenine se oči ispuniše suzama. Istupila je u trenu kad je nositelj križa prolazio ispred nje - nagnula

se nada nj, a njena mu mirisna kosa dodirnu golo okrvavljeno rame.

„Križodjeljo!“ zarežala je grubim prigušenim glasom, sva uzdrhtala.

Mladi se muškarac okrenuo i uperio svoje padeničke oči u njene - u trenu kratku poput treptaja. Strašni

mu grčevi nabraše usne, jezik mu se zapleo, a kako je istom oborio glavu, Magdalena nije mogla

raspoznati bješe li to od boli ili trpka osmijeha.

Još nagnuta put njega, nastavila mu je govoriti jedva dolazedi do daha:

„Zar ti ni mrve ponosa nije ostalo? Sjedaš li me se?... Kako si mogao tako nisko pasti?“

Trenutak potom, kad joj se učinilo da je čula nešto nalik odgovoru, odvratila je puna tjeskobe:

„Ne, ne, jadniče! Nije to Bog - Vražja su to posla!“

Istodobno se rulja ustremila na nj, ne dajudi mu prodi. Neki ga je starac udario žestoko štapom, a dvojica

govedara, koji bjehu sišli s planine Tabor da bi s ostalim doživjeli čudo, obodoše ga svojim zašiljenim

prutovima. Baraba je ved zamahivao svojom sjekiricom, ali se stari rabin - slutedi pogibelj - u hipu spusti s

ramena riđobradoga i stane u obranu svoga nedaka.

„Stanite, djeco moja!“ zavapio je. „Veliki je grijeh ispriječiti se na putu onom što je Bog takvim zacrtao.

Ne činite to! Sto je zapisano, ima se i dogoditi... ne stajte mu na put. Neka križ dođe kamo treba — sam

Gospod ga šalje... a neka i Cigani pripreme čavle, neka Jahvin izaslanik uspravi križ. Nemajte straha, vjere

imajte! Božji zakon nalaže da nož nađe puta do kosti, jer se inače nede dogoditi čudo! Slušajte svoga

starog vjeroučitelja, djeco moja. Istinu vam kazujem - ne može čovjek raširiti krila, ako prije toga ne kroči

na sam rub ambisa!“

Govedari nato povukoše uz nogu svoja obadala, kamenje pade na tlo iz otpuštenih šaka i ljudi se

razmakoše da oslobode put Božjem naumu — Marijin sin tako nastavi uzbrdo, sve teže posrdudi pod

križom na pledima. Nastade takva tišina da su se čuli zrikavci u masliniku podno brijega i pregladnjeo

mesarov pas kako zavija na njegovu vrhu. Podalje od rulje zbijene uz prolaz, jedna je žena glave ovijene

ljubičastim rupcem - pritisnuta mnoštvom - slabašno vrisnula i pala u nesvijest.

Petar, u nevjerici razgrogačenih očiju i obješene donje usne, promatrao je Marijina sina, jer ga je dobro

znao. Dom Marijine obitelji u Kani, naime, bješe upravo nasuprot njegovom, a njeni ostarjeli roditelji,

Joakim i Ana, bili su bliski prijatelji njegovih. Svetim su ih ljudima smatrali, jer su anđeli Gospodnji

redovito ulijetali u njihovu skromnu kolibu i izlijetali iz nje, a jedne je nodi i sam Bog prešao njihov prag -

prerušen u prosjaka. Znali su da to jest On bio, jer se kudica uzdrmala kao da ju je potres snašao — a

devet mjeseci kasnije čudo se zbilo: Ana, starica u šezdesetima, Mariju porodi.

Petru tada vjerojatno nije bilo više od pet godina, ali je dobro zapamtio slavlje što je uslijedilo - kako se

cijelo selo bilo uzbudilo, kako su muškarci i žene hitali čestitati sretnim roditeljima, neki nosedi brašno i

datulje, drugi med i mlijeko, tredi robicu za novorođenče... raznovrsne darove rodilji i njezinomu čedu.

Petrova je mati babica bila, pa je upravo ona ugrijala vodu i bacila u nju šaku soli, kako bi se okupalo

netom rođeno djetešce. A sad... eto Marijina sina kako prolazi pred njim pod bremenom križa, dok ga

svjetina pljuje i zasipa kamenjem.

Dok je Petar tako promatrao što se zbiva, osjetio je kako mu srce obuzima tuga: koje li nesretne sudbine

- zar je Bog Izraelov morao tako nemilostiv biti pa upravo sinu Marijinom dati da teše križeve na koje

proroke razapinju?! Ali, svemodan je on, pomislio je stresavši se zbog svoje bogohulne misli: mogao je i

mene odabrati, ali nije... odabrao je sina Marijinog, a ja izbjegoh njegovu sudbu. Petrovo se srce potom

smirilo, štoviše - osjetio je zahvalnost spram Marijinoga sina, koji kao da je i njegov grijeh ponio na svom

ramenu.

Upravo dok je takve misli premetao umom, nosač križa zastade, posve bez daha.

„Iscrpljen sam,“ promrmljao je osvrdudi se uokolo ne bi li našao stijenu ili čovjeka na kojeg bi se mogao

nasloniti, ali ne vidje ništa osim dignutih pesnica i tisuda očiju koje su ga promatrale s mržnjom. Onda je

začuo nešto nalik lepetanju krila u zraku i srcu mu je zaigralo: možda se Gospod u posljednjem trenu

sažalio na nj i odaslao svoje anđele. Podigao je oči k nebu - jest, neka su krila sjekla zrak, ali gavranova.

Srdžba ga je obuzela, ljutnja golema, te odlučno zakorači kako bi se nastavio uspinjati prema vrhu brda.

Međutim, kamen mu se izmače ispod stopala, posrnuo je i umalo pao licem u prašinu - ali je Petar u tom

trenu priskočio i pridržao ga, te uzeo križ s njegovog i navalio ga na svoje rame.

„Daj da ti pomognem,“ reče Marijinom sinu, „premoren si.“

Isus se zagledao u ribara, ne prepoznajudi ga - njegova mu se ispomod, kao i cijeli taj put, učini snom.

Naglo olakšanih pleda, osjetio je kao da de poletjeti, baš kao što je često i u snima letio. Nije to križ bio

na njegovim leđima, pomislio je, nego par krila! Brišudi znoj i krv sa čela, krenuo je za Petrom sigurnim

korakom.

Zrak se od podnevne pripeke užario kao da plamen ognjeni kamenje liže. Ovčarski psi, koje Cigani bjehu

doveli da poližu krv raspetoga, ležali su - debeli i lijeni - u hladu stijene kraj koje su njihovi gospodari

iskopali jamu. Teško su dahtali od vreline dana, motredi ispruženih jezika mnoštvo jednako izloženo jari;

ljudima je bubnjalo u glavama kao da de im se rasprsnuti. Žega je takva bila da je izbrisala sve granice -

između razuma i ludosti, križa i krila, Boga i čovjeka... sve bješe poremedeno.

Sedam je milosrdnih žena pomagalo Mariji da se povrati svijesti, a kad je konačno otvorila oči, vidje

svoga bosonoga i izmrcvarenoga sina — nadomak vrha brda, dok je neki neznan joj čovjek kročio pred

njim, križ nosedi. Duboko je uzdahnula da se pribere; u tom je trenutku poželjela da ju netko pridrži, pa

kad vidje suseljane i ribare htjede prijedi k njima da se na nekog nasloni - ali prekasno! Iz smjera tvrđe

začuše se trube, potom i topot kopita, a onda se u oblaku prašine pojaviše još mnogi Rimljani na konj

ima. Svjetina se iznova zbila da im zapriječi prolaz, ali vojnici na uhranjenim snažnim životinjama - prije

nego se Marija uspjela ispeti na nekakav kamen da im se makne s puta - počeše gaziti čeljad, ne

obazirudi se, onako bahati pod brončanim kacigama i ogrnuti crvenim plaštovima, na Izraelce pod

konjskim kopitima.

Među njima, guran da ga svatko vidi, koračao je zelot ruku do lakata svezanih na leđima, jedva zaogrnut

poderanim i krvlju umrljanim dronjcima, duge kose slijepljene za krvava i znojna ramena, duge i oštre

sijede brade, te nepomičnih očiju uperenih u čistinu što se otvarala pred njim.

Vidjevši ga, ljudi protrnuše od jeze: je li bio čovjek, ili je negdje pod njegovim prnjama anđeo - ili vrag - za

grčevito stisnutim usnama čuvao strašnu tajnu što ju ne smije nikom ispovidjeti? Stari rabin i muškarci

oko njega bjehu se dogovorili da de, kako bi ohrabrili zelota, čim se pojavi iz svega glasa zapojati ratni

psalam „Neka se rasprše moji dušmani“ - ali riječi nisu htjele iz njihovih grla. Svima bješe jasno da tom

čovjeku ne treba ohrabrenja: njegov je duh bio iznad toga - nepobjediv, nepokoran... a sloboda mu bješe

među dlanovima ruku na leđima vezanih. Promatrali su ga užasnuti, bez ijedne riječi.

Pred buntovnikom je jahao centurion, lica i kože na rukama opaljenih galilejskim suncem; uže svezano

zelotu oko pojasa drugim je krajem bilo privezano za sedlo Rimljaninova konja. Odavno je zamrzio

Izraelce, a sada je ved deset godina podizao križeve i razapinjao ih, gurao im u usta kamenje i izmet ne bi

li ih ušutkao - uzalud! Čim bi jednog razapeo, kao da su se tisude drugih tiskale željno iščekujudi njihov

red, pjevajudi ni najmanje milozvučne psalme nekog od svojih drevnih kraljeva. Ti se ljudi nisu bojali

smrti, a i njihov Bog bijaše krvožedan - napijao se krvlju provorođene muške djece, držali su se svojih

zakona i klanjali desetorogu ljudožderskom čudovištu. Kako bi ih mogao pokoriti, kako podjarmiti? Jer,

onaj tko se smrti ne boji, centurion je često pomišljao otkako ga je služba dovela na Istok, taj ne može

biti nego besmrtan.

Privukao je ular i zaustavio konja, te pogledom prostrijelio izraelitsko mnoštvo: upali obrazi, upaljene oči,

umazane brade, čupave kosurine... otpljunuo je s krajnjim gađenjem. Da mu je samo otidi odatle - vratiti

se u Rim s termama na svakom koraku, kazalištima, arenama i brižno njegovanim ženama! Nadasve nije

podnosio smrad Istoka - smrad prljavštine, vonj izraelitstva!

Cigani su brisali znoj otresajudi kapi po kamenju - konačno su poboli križ u jamu iskopanu na samom

vrhu brijega. Marijin sin sjeo je na obližnji kamen i gledao ih, promatrao križ, uzbuđeno mnoštvo,

centuriona koji je upravo sjahao pred ruljom: gledao je i gledao, ali ne vidje ništa osim glava natiskanih

pod užarenim nebom. Petar mu se primakao i nagnuo nada nj da mu nešto kaže... i govorio je, ali kao da

je olujno more zaglušilo mladideve uši — ni riječi ga nije čuo.

Na centurionov mig, zelota odvezaše od njegovog sedla i oslobodiše mu ruke. Protrljao ih je, zatim se

stresao kao da se hode lišiti otupljenosti, a onda se počeo svlačiti. Magdalena se provukla konjima

između nogu i počela mu se primicati širedi ruke, ali ju on odbi oštrim pokretom ruke. Uto se neka

postarija žena plemenitaškog držanja probila kroz gomilu, bez riječi mu prišla i primila ga u naručje.

Spustio je glavu, dugo joj ljubio obje ruke prinosedi ih grčevito na svoje grudi, a onda je okrenuo glavu.

Nijema, očiju u kojima su presahle suze, starica je još neko vrijeme postajala ondje promatrajudi ga.

„Imaš moj blagoslov,“ na kraju je šapnula i udaljila se kako bi se naslonila na nedaleku stijenu, onu u čijoj

su sjeni ciganski psi ležali teško dahdudi. Centurion, uspravljen u sedlu, zapucketao je bičem nad glavama

mnoštva naređujudi time svima da umuknu. „Slušajte

moje riječi, Hebreji. Rim govori. Tišina!“

Upro je prstom prema zelotu, koji ved bješe svukao svoje dronjke, te je čekao pod suncem gol i kamena

lica.

„Ovaj čovjek, koji sada stoji tu nag pred Carstvom, digao je ruku na Rim. Još kao mladid, oskvrnuo je

carske orlove, a tada se odmetnuo u brda i pozivao vas da mu se priključite kako biste podigli stijeg

pobune, govoredi vam da de dodi dan kada de se Mesija roditi iz vaših utroba i uništiti Rim!... Mir tamo

dolje - dosta dernjave!... Pobuna, ubojstva, izdaja: to su njegovi zločini. A sad me počujte, Hebreji - hodu

da mu vi izreknete presudu. Kakvu kaznu zaslužuje?“

Prešao je pogledom preko rulje, u iščekivanju. Među Izraelcima se začuo žagor pun srdžbe: muškarci se

najprije pokrenuše, te gurajudi jedan drugoga prijeđoše crtu do koje su smjeli pridi, probivši se gotovo do

glave centurionova konja, ali se zatim povukoše užasnuti natrag, poput živoga vala.

Rimskog je časnika bijes obuzimao - ošinuvši konja bišem ustremio se na gomilu.

„Pitam vas,“ zagrmio je, „koja je kazna primjerena buntovniku, ubojici i izdajniku. Kako hodete da bude

kažnjen?“

Riđokosi se u tom trenu probio naprijed u mahnitom skoku; htjede uzviknuti „Živjela sloboda!“, ali ga je -

kad ved bješe otvorio usta - njegov sudrug Baraba zgrabio i pokrio mu ih rukom.

Dugo se nije čulo ništa osim potmula šuma nalik valjanju morskih vödä; nitko se nije usuđivao riječ

izustiti - mnoštvo je samo rogoborilo, uzdisalo i dahtalo na žezi. Najednom se oštar vrisak pronio nad

uzbibanim tjelesima; svi se okrenuše onamo, netko ushiden, netko u silnu strahu. Staroga rabina opet

bjehu posjeli na ramena riđobradoga; digavši obje kao u kostura mršave ruke, nitko nije mogao znati da

li u znak molitve ili da prokune, iz petnih je žila kriknuo:

„Kako da ga se kazni? Kraljevskom krunom!“

Sažalijevajudi starca, mnoštvo se razgalamilo u nakani da mu priguši glas. Centurion kao da ništa nije

razumio.

„Sto si rekao, rabine?“ povikao je, stavljajudi ruku na uho da bi ga bolje čuo i smirujudi konja.

„Kraljevskom krunom!“ starac je opet uzviknuo iz sve snage. Lice mu se čudno ozarilo, a i cijelim tijelom

kao da bješe u vrudici - njihao se i poskakivao na kovačevim ramenima... kanda bi zagrabio zraka i

prhnuo s njih.

„Kraljevskom ga krunom treba kazniti!“ iznova je doviknuo Rimljaninu, razgaljen time što je postao

glasnogovornik svog naroda i Svevišnjega, širedi pritom ruke kao da njega razapinju na križ nevidljiv u

zraku.

Centurion se strašno rasrdio. Skočio je s konja, dohvatio bič iz uložnice na unkašu i krenuo prema rabinu,

probijajudi se kroz gomilu teškim korakom. Prilazio mu je bez riječi, nalik golemoj opasnoj zvijeri, divljem

bivolu ili vepru. Mnoštvo se oduzelo od straha, ni uzdaha se nije čulo - samo zrikavci u dalekom

masliniku i gavrani na nebu.

Učinio je još dva-tri koraka, a onda stao - zapahnuo ga je smrad iz rastvorenih usta i s kože neopranih

tjelesa. Izraelitstvo! Ipak, produžio je i dopro do rabina. Starac ga je promatrao s kovačevih pleda s

neobično blagim osmijehom razvučenim preko čitavog lica. Cijelog je života žudio za tim časom, a sad je

došao: čas da i on bude ubijen, baš kao proroci.

Centurion ga je prostrijelio pogledom poluzatvorenih očiju, teško se suzdržavajudi - obuzdavajudi desnicu

koja samo što se nije digla da smrvi tog starca-buntovnika jednim udarcem. Ali, suspregnuo je srdžbu:

nije bilo u interesu Rima ubiti stara čovjeka, jer bi se taj prokleti nepokorni puk ponovo digao na ustanak

i otpočeo rat bez bojnoga polja i ikakva pravila. Ne, Rimu nije odgovaralo da se razjari takvo osinje

gnijezdo. Vladajudi sobom, stoga je omotao bič oko ruke i obratio se rabinu grubim glasom: „Rabine, tvoj

lik vrijedan je poštovanja samo zato jer ga ja poštujem, jer ja, Rim, hodu da on ima stanovite vrijednosti -

dok, sam po sebi, nema nikakve. Stoga te nedu bičevati, iako sam čuo što si rekao. Izrekao si mu

presudu, pa du i ja to učiniti.“

Okrenuo se potom onoj dvojici Cigana, koji su čekali svaki sa svoje strane križa, te im doviknuo:

„Razapnite ga!“

„Jesam, izrekao sam presudu,“ rabin de staloženim glasom, ,,a i ti si, centurione. Ali, postoji još jedan,

najvažniji od svih, koji također mora izredi svoju.“

„Tko, car?“

„Ne... Bog.“

Centurion se grohotom nasmijao.

„Ja sam glas carev u Nazaretu, a car je glas Božji u cijelom svijetu. Stoga su presudu donijeli Bog, car i

Rufus.“

Rekavši to, odmotao je bič s podlaktice i krenuo prema vrhu brijega, divlje mlatedi njime po kamenju i

drači što je jedina rasla na tomu mjestu.

Neki je starac uto digao ruke k nebu:

„Neka Bog saspe grijeh na tvoju glavu, Sotono, na glave tvo- je djece i djece njihove djece!“

Konjanici u brončanim oklopima u međuvremenu su se poredali u krug oko križa. Pod vrhom brijega, pa

prema obroncima, gnjevna se svjetina propinjala na prste da vidi što se zbiva, drhtedi u iščekivanju: hode

li se čudo zbiti, ili nede? Mnogi su napregnuto promatrali nebeske visine da vide rastvara li se svod...

neke su žene tvrdile da vide raznobojna krila u plavetnilu izblijedjelu od vreline. Rabin, klečedi na

kovačevim snažnim ramenima, nastojao je pogledom prodrijeti između crvenih vojničkih ogrtača i

konjskih nogu - da vidi što se događa oko križa. Uporno je gledao u tom smjeru, sve napregnutiji, sve

očajniji... ne govoredi više nikomu ništa. Čekao je, uzdajudi se u osjedaj da itekako dobro poznaje Boga

Izraelova, nemilosrdnoga, onoga koji postupa po svojim, nikomu znanim zakonima, koji čak ima i svojih

deset zapovijedi što ih nije ljudima objavio.

Jest, dao im je riječ - obedao Mesijin dolazak - ali, zar se Bogu ikada žurilo: svoje vrijeme mjerio je svojim

aršinom. Naraštaji ljudski rađaju se i umiru, a Božja Riječ ostaje na nebesima, ne silazi na zemlju - a kada

dođe, teško si ga i jao tri puta onom čovjeku kojemu bude povjerena! Koliko li je puta - s kraja na kraj

Svetoga Pisma - izabranik Gospodinov bio ubijen, a da Bog nikada nije prst pomakao da ga spasi.

Zašto?... Možebit nisu slijedili Njegovu volju? Ili je Njegova volja da svi odabranici budu pobijeni? Pitanja

su se nizala u rabinovoj glavi, ali samo dotle... dalje se nije usuđivao zadi, jer je davno još spoznao da je

Bog bezdan - da, ambis... kojem se nije dobro ni primaknuti!

Marijin sin još je sjedio na istom kamenu, obgrlivši klecava koljena rukama i promatrajudi što se zbiva.

Ona dvojica Cigana zgrabiše zelota, a priđoše i rimski vojnici da bi, uz psovke i ruga- lački smijeh, uspravili

križ kako bi prikovali pobunjenika. Ovčarski psi vidješe da su se ljudi uskomešali, pa se digoše iz

hladovine režedi i štekdudi.

Plemenitašica, majka zelotova, pridigla se sa stijene, prišla stratištu i povikala:

„Hrabro, sine moj! Ne ridaj i ne cvili, nemoj da te se posramimo.“

„To mu je mati,“ tiho de stari vjeroučitelj, „plemkinja iz roda Makabejaca.“

Vojnici provukoše dva debela užeta buntovniku ispod pazuha, a Cigani zakvačile ljestve kukama o gornju

gredu križa, te ga počeše polako dizati. Jest bio mršav, ali i krupne građe, težak toliko da se križ u jednom

trenu nagnuo kao da de se prevaliti. Centurion tad gurnu sina Marijina nogom, pokazujudi mu da se lati

pijuka i učvrsti petu križa navaljujudi kamenje i sasušenu zemlju u rupu u tlu.

Njegovoj materi to previše bješe: silno postiđena što njezin voljeni sin služi krvnicima, skupila je snage i

stala se laktima probijati kroz mnoštvo. Genezaretski ribari sažališe se na nju, ali - nemodni da joj

pomognu - učiniše se da ju ne vide. Pokušala se provudi između konja, kako bi doprla do sina i odvukla ga

od križa, ali ju je neki starac, vjerojatno susjed, sažaljivo primio za ruku:

„Marijo,“ reče joj nujno, „nemoj tamo... Kamo deš? Pa, ubit de te.

„Hodu odvesti sina odande,“ odgovorila je briznuvši u plač.

„Ne plači, Marijo,“ neka de starica smirujudi ju. „Pogledaj onu majku — stoji kao okamenjena i gleda

kako joj sina razapinju. Ugledaj se na nju i smogni snage.“

„Ne plačem ja samo zbog moga sina, susjedo... nego i za tu mater.“

Ta stara žena, ved prorijeđene kose, koja se nedvojbeno itekako napatila u životu, reče nato kao za sebe:

„Bolje je biti majka onoga koji razapinje, nego onoga koga razapinju.“

Marija ju, međutim, nije čula - otrgla se onom starcu i pohitala prema golomu vrhu brijega, zaslijepljena

suzama tako da više nije ni vidjela gdje joj je sin. Kao da cijeli svijet bješe odjednom njima obljeven,

izgubiše joj se obrisi oklopnika u bronci, pa i sam golemi, pažljivo tesan križ, koji kao da se uspravio od

zemlje do neba.

Jedan ju je konjanik zamijetio, pa joj kopljem prepriječio put i pokazao da se vrati u mnoštvo. Stala je,

sagnula se i gledajudi ispod konjskog trbuha spazila svoga sina kako pijukom utvrđuje

križ, utiskujudi oko grede krupno kamenje.

„Dijete moje,“ vrisnula je, „Isuse!“

Tako prodoran bješe majčin krik da je odjeknuo nad ruljom i konjanicima, glasniji i od laveža

uznemirenih izgladnjelih pasa. Njezin se sin okrenuo i spazio ju, a potom stao još ljude udarati po

kamenju nego prije, čela potamnjelog od uzrujanosti.

Cigani su istodobno - uspevši se na ljestve - privezali zelota konopcima, omotavši ih oko vodoravne grede

križa i njegovih nadlaktica, kako ne bi spuznuo, a zatim se latiše čavala i probiše mu njima zapešda. Teške

kapi nesretnikove krvi poprskaše Isusovo lice: odbacivši pijuk, užasnut je kročio unatrag, provukavši se

između konja, te se nađe uz majku čovjeka koji de uskoro ispustiti dušu. Drhtedi je iščekivao da čuje

samrtni hropac raspetoga - a tad je osjetio kao da mu se sva krv slila u dlanove, kako ondje žestoko tuče

u venama, kao da de mu koža prsnuti. Na svojim je dlanovima osjetio bolna mjesta, okrugla baš kao

glave čavala što su ih Cigani zabijali u drvo križa.

Opet se začuo glas njegove majke:

„Isuse, dijete moje!“

Ali, jači od njezina, prolomi se vapaj razapinjanoga:

„Jahve!...“

Kao da stiže s neba i iz zemlje u isti mah, razlegao se nad glavama svjetine — prestrašene i zbunjene, jer

ljudi kao da nisu znali odakle taj urlik dolazi: je li ga zaista ispustio čovjek na križu... dopire li iz njedara

zemlje... ili iz nebeskih visina? Mnoštvo je osjetilo da svi i svatko bješe razapinjan - zelot i Izraelitstvo,

njihova zemlja sama... svi su ječali. Zelotova krv poprskala je i konjanike, a velika kap pala je na Isusove

usne, vrela i slana. Križodjelja se zanjihao da de se srušiti, ali je njegova majka navrijeme priskočila i

primila ga u naručje, tako da se nije skljokao u prašinu i trnje.

„Dječače moj...“ šapnula je sva očajna, „Isuse!“

Mladid je osjedao neopisivu bol u rukama, stopalima i srcu

- onemodao, nije mogao oči otvoriti.

Stara je plemkinja, nijema i skamenjenoga lica, gledala kako se njezin sin u mukama grči na križu - grizla

je usne da bi ustrajala u bezglasju. A tad je začula drvodjeljinu majku kako tuži, pa ju je gnjev obuzeo:

okrenula se i dobacila prezren pogled izdajniku Izraelitstva koji je istesao križ za njezinog sina, kao i majci

koja ga je rodila. Zašto takav nitkov ostaje na životu, dok njezin sin ječi raspet izdišudi?... Shrvana bolom i

puna srdžbe, zakoraknula je prema stolarevom sinu, pružila u gnjevu ruke prema njemu... u tom

trenutku Isus je otvorio oči i vidje ju: blijedu, izbezumljenu, bespomodnu, pa obori glavu... a ona izusti

ogorčeno:

„Neka moja kletva padne na tvoju glavu... na tebe, sine tesarov. Kao što si ti pridonio da drugi budu

razapeti, onako razapeli tebe!“ prosiktala je izvan sebe od jarosti. Potom se okrenula Isusovoj majci:

„A ti, Marijo... neka ti Jahve dade da osjetiš bol kakvu ja dutim!“

Rekavši to, okrenula im je leđa te iznova uperila pogled u svoga sina. Magdalena bješe prišla, obgrlila

drvo i započela naricaljku; zelotova krv kapala joj je po rukama i kosi.

Cigani se latiše noževa i stadoše parati odjedu razapetoga da bi podijelili komade među sobom; kad se

sve razbucali, baciše kocku za prvenstvo u biranju. Ništa na kraju ne ostade osim poveza sa zelotove

glave, prošaranog krupnim mrljama krvi.

„Dat demo ga tesarevom sinu,“ reče stariji od njih. „I on se, nesretnik, dobrano namučio.“

Našli su ga zgrčenog na vrelu tlu; koliko god vrude bješe, tresao se kao da ga studen okiva.

„Evo ti tvog udjela, drvodjeljo,“ Ciganin de pružajudi mu okrvavljen rubac. „I da bude još mnogo

razapinjanja!“

„Da jednom i tebe razapnu, stolaru,“ drugi de uz gorak osmijeh, potapšavši Isusa prijateljski po ramenu.

5

Hajd’mo, djeco moja,“ povikao je stari rabin, širedi ruke kao da skuplja uzbuđeno mnoštvo očajnih

muškaraca i žena. „Idemo! Veliku du vam tajnu otkriti. Samo hrabro!“

Tko je dotad hodao, sad potrča, uzmičudi pred konjicom što je nastupala za ljudima, zbijajudi ih poput

krda. Žene, domadice kuda kraj kojih se rulja naguravala, vrištedi su zatvarale vrata, slutedi novo

krvoprolide. Ostarjeli vjeroučitelj nekoliko je puta po- srnuo, iskašljavajudi krv nakon svakoga pada, pa ga

Juda i Baraba podigoše u naručje. Pristižudi u valovima, svjetina se naguravala ulazedi u sinagogu, teško

dahdudi. Pošto su se natiskali u svaki kutak hrama, te ispunili i pripratu, oni koji stigoše posljednji jedva

zatvoriše vrata za sobom.

Iščekujudi riječi s rabinovih usana, mnogi su se - puni gorčine - pitali kakvu im to tajnu starac ima kazati,

čime de im razgaliti srca? Jer, godinama ved, sama ih zla sustižu, raspede za raspedem... pošto svaki

apostol Božji, koji poniknu u Jeruzalemu, uz Jordan, u pustinji, s planina siđe... u prnje odjeven, u lance

okovan, s pjenom na ustima - na križu skonča.

Mnoštvo je uzrujano rogoborilo. Uzalud bjehu palmine grane kojima ukrasiše zidove bogomolje,

pentagrami i svici ispisani uzvišenim riječima: izabrani narod, obedana zemlja, kraljevstvo nebesko,

Mesija... ništa od toga više ih nije moglo primiriti. Ufanje, potrošeno od preduga trajanja, ustuknulo je

pred teškim razočaranjem. Bogu se nikad žurilo nije, ali ljudima jest - a ovi nisu mogli više čekati. Ništa

im više nije podgrijavalo vjeru, ponajmanje su ih uspijevale obuzdati nadahnute slikarije na zidovima

bogomolje.

Naime, jednom, dok je čitao djela proroka Ezekijela, rabin je - unijevši se u poruke Gospodinove -

najprije klicao od ushita, plesao i plakao... ali toliko obuzet bješe njima da ga ništa nije primiriti moglo;

stoga se, da bi izrazio sve te silne osjedaje, zatvorio u sinagogu s bojama i kistovima, te oslikao njezinu

unutrašnjost prorokovim vizijama: beskrajnim pustinjama, lubanjama i kostima, cijelim brdima čovječjih

kostura, a nad svime nebo jarko-cr- vene boje - poput užarena željeza. Iz središta tih nebesa, pak,

spuštala se divovska ruka koja je držala Ezekijela za vrat, u zraku, nad svim tim užasom. Prizor se

razlijevao i pobočnim zidovima, a na susjednomu prorok bješe prikazan kako stoji do koljena utonuo

među kosture - iz mrtvački pozelenjenih usta tekla mu je vrpca na kojoj je pisalo: ‘Narode Izraelov, puče

izraelski, Mesija ti dođe!’

Ljudske kosti oko njega jedva su se držale jedna druge, lubanje bjehu pune zemlje, poispadali im zubi

uokolo u blatu, a na toj slici strašna je ruka - s neba se spuštajudi - držala Novi Jeruzalem na dlanu, iznova

sagrađen, blještavo osvijetljen, sav u rubinima i smaragdima. Svjetina je promatrala te slikarije

odmahujudi rukama i zlovoljno mrmljajudi - što je razbjesnilo starog rabina.

„Čemu rogoborenje?“ povikao je. „Zar više ne vjerujete u Boga otaca vaših? Još jednog razapeše, a to

znači da je Spasitelj korak bliže. O, puče koji u vjeri popusti, zar ne znaš da je to bio smisao i ovog

raspeda?“

Dograbio je zatim svitak s molitvenim tekstom, te ga raz- motao srditim pokretom. Sunce je u tom trenu

prodrlo kroz prozorčid hrama, a roda - sunovrativši se s neba - sletje na krov kude prekoputa, kao da ga i

ona htjede poslušati.

„Oglasite se trublje pobjede na Sionu! Obznanite radosnu vijest Jeruzalemu! Kličite: Jahve se objavio

svom narodu. Ustani, Jeruzaleme, ustreptala srca. Gle, s istoka i zapada Gospod ti djecu okuplja. Planine

se urušiše, nestade uzvisina, svako drvo miris svoj otpusti... slavom se zaodjeni, Jeruzaleme. Sreda se

ukaza narodu Izraelovom na sve vjeke vjekova...“

„A, gdje je? Kad de nas ozariti?“ začulo se iz gomile. Svi se okrenuše da vide tko je to izrekao; suhonjav

starčid taj čovjek bješe, naboran poput osušene bobice grožđa. „Kada, oče, kada?“ iznova je povikao.

Rabin u ljutnji smota svitak.

„Tebi se silno žuri, Manase?“ upitao ga je mrzovoljno.

„Jest, žuri mi se!“ ovaj de glasom punim tjeskobe; suze mu se niz obraze skotrljaše. „Nemam ja kad

čekati, jednom sam nogom u grobu.“

Rabin nato ispruži ruku put Ezekijela do koljena među kosturima.

„Pogledaj, Manase - uskrsnut’ deš!“

„Ostarjeh, velim ti. A i oslijepio sam, ništa ne vidim.“

Petar se oglasio u tom trenutku; naime, dan se bližio kraju, a on bješe u hitnji jer ga je čekao ribolov na

Genezaretskom jezeru.

„Oče,“ kazao je ponizno, „obedao si nam tajnu kojom deš nam razgaliti srca; što ta tajna jest?“

Zadržavajudi dah, mnoštvo se još gušde natiskalo oko starog svedenika; uđoše i oni koji su dotad stajali

na dvorištu. U hramu postade još zagušljivije, zrak se ispunio vonjem znoja pregrijane svjetine, pa

crkvenjak baci na žar šaku osušene cedrove smole kako bi suzbio smrad.

Rabin se uspeo na stolac, inače bi se ugušio u gužvi.

„Djeco moja,“ počeo je oprezno, brišudi znoj sa čela, „srca su nam ved sva iskrižana. Crna mi brada prvo

posjedje, pa zatim pobjelje, zubi poispadaše... pitajudi se, baš kao što starina Manas upita: ‘Dokad,

Gospode, dokad? Zar du umrijeti ne vidjevši Mesiju?’ Pitao sam se tako, iznova i neprestance, dok se

jedne nodi čudo ne desi: Bog mi je odgovorio. Ali, nije u tom čudo bilo, jer nam Bog odgovara uvijek kad

ga pitamo, samo što je naše tijelo slijepo i gluho, pa njegove poruke nit’ čuje, nit’ razumije. Te nodi,

međutim, i čuo sam, i razumio - i u tom čudo bješe.“

„Što si čuo? Reci nam, oče,“ Petar de nestrpljivo, probivši se laktima kroz mnoštvo kako bi stao preda nj.

Starac se sagnuo put Petra, pogledao ga i nasmiješio mu se:

„Bog je, Petre, ribar kao i ti. I on polazi u ribolov u nodima punog mjeseca, ili kad je mjesečine u izobilju. I

one je nodi bješe, tako je blještava bila, Gospod ju tako dobrostivo razli... da usnut’ nisam mogao. Kudni

zidovi kao su me pritiskali, pa izađoh, te se uputih ulicama, izađoh iz Nazareta, uspeh se na brijeg, sve do

stijenja na vrhu, pa pogledah u daljinu - put svetoga grada Jeruzalema. Mjesec me pratio, poput

nasmiješena čeljadeta... vidjeh mu usta, obraze, oči, pa uzdahnuh. Osjedao sam da mi se obrada u nodnoj

tišini, ali ga nisam čuo. Ni list da zatreperi, ravnica je mirisala žitom poput svježega hljeba, mjesečina se

kao mlijeko slijevala niz brda... redom padinama Tabora, Gilboe, Karmela... Ovo je nod kad se Bog

objavljuje, pomislio sam. U bududem de Jeruzalemu nodi biti poput ove.

A čim sam to pomislio, oči mi se suzama ispuniše. Snađoše me tuga i tjeskoba... ‘Ostario sam’, uzviknuh.

‘Nedu valjda umrijet’ ne vidjevši Mesiju, ne doživjevši da ga pogledom pomilujem?’ Propeo sam se na

prste, u posvedenom zanosu odvezao pojas i svukao svu robu sa sebe... te stao pred Gospoda kao od

majke rođen. Htjedoh da me vidi ostarjelog, kako se smežurah i sparuših poput smokvina lista u kasnu

jesen... poput peteljke grozda s kojeg su ptice sve bobe pozobale. Da, želio sam da me takvoga vidi i

sažali se na me...

A dok sam tako stajao, gol golcat pred Gospodinom, osjetih kako mi mjesečina u tijelo prodire - kad da

duhom postadoh, s Bogom sjedinjen. Pa sam čuo glas Njegov, ali ne izvana niti iz visina, nego u sebi. U

mojoj nutrini! Jer, pravi nam se Božji glas uvijek javlja u nama samima. ‘Šimune, Šimune’, začuh, ‘nedu te

pustiti da umreš prije nego što vidiš Mesiju, čuješ ga i svojim ga rukama dodirneš!’

‘Gospode, ponovi što mi kaza!’ zavapio sam.

‘Šimune, Šimune, nedu te pustit’ umrijeti prije nego što Mesiju vidiš i svoje ruke na nj položiš!’

Tako sam sretan bio da se izbezumih. Onako gol plesat’ sam stao, plješdudi dlanovima pod mjesečinom i

udarajudi stopalima

o zemlju. Ne znam je li taj moj ples potrajao djelid jednoga jedinog časka ili tisudu godina, ali mi ga

dovoljno bješe - jer spokoj nađoh. Odjenuo sam se i pojas pritegnuo, te sišao u Nazaret. Kad sam prišao

prvim kudama, pijetao me vidje s legala visoko na krovu i kukurijekati stade. Nebo mi se nasmiješilo,

ptice se razbudile, na domovima se vrata otvarati počeše... dobro mi jutro nazdravljajudi. I moja oronula

koliba blistala je od temelja do krova — vrätä, prozora, streha... u rubinima samim. Drvede, stijenje,

čeljad, ptice... sve oko mene zamirisalo je nazočnošdu Gospodi-novom. I sam centurion, krvožedan kakav

god jest, u čudu me zaustavio: ‘Sto se s tobom zbilo, rabine?’ upitao me je. ‘Plamtiš poput zublje. Pripazi,

mogao bi Nazaret užedi!’ Ništa mu nisam odvratio - nisam htio da mi zagadi dah.

Čuvao sam tu tajnu duboko u sebi, godinama i godinama. Sam sam ju uživao, ljubomorno i gordo - i

čekao... sve do ovoga crnog dana, kada se novi križ zario u naša srca. Ne mogu ju više čuvati, jer žalim

puk Izraelov. Objavljujem vam stoga radosnu vi- jest: on dolazi, nije više daleko. Možda je zastao da se

napije vode na nekomu usputnom zdencu, ili da bi prezalogajio koru kruha upravo izvađenog iz pedi. Ali,

gdje god bio, ukazat’ de nam se - jer Bog tako kaza, a on što reče, ne poreče. ‘Šimune, nedeš umrijet’

prije nego što vidiš Mesiju, ne čuješ ga i ne dodirneš svojim rukama!’... A kako dutim da me snaga

napušta iz dana u dan, znam da onako kao što ona meni odlazi - Spastitelj dolazi. Osamdeset i peta mi je,

nede još mnoga bez njega prodi!“

Delav i razrok čovjek izduženoga koštunjavog lica probio se iz mnoštva; izgledao je poput onoga komu

zaboraviše metnuti zrno soli u glavu.

„Ali što ako poživiš tisudu ljeta, oče?“ upao je u riječ svedeniku. „Što ako nikad ne umreš? A i to se

događa... Enoh i Elija još

su živi!“ reče zvjerajudi sitnim očima tamo-amo.

Rabin je hinio da ga nije čuo, ali su mu se riječi razrokoga žarile u srce kao bodež. Digao je zapovjednički

ruku i uzviknuo: „Hodu bit’ nasamo s Bogom. Odlazite... svi!“

Bogomolja je opustjela, mnoštvo se raštrkalo, stari je svedenik ostao sam samcat. Zatvorio je vrata i

duboko se zamislio, naslonivši se na zid na kojem bješe naslikan prorok Ezekijel kako lebdi u zraku. Zar

nije Bog svemodan - čini ono što hode; može li onaj probisvijet Toma biti u pravu? Jadan li sam odluči li

Gospod poživjeti me tisudu godina! A učini li da nikad ne umrem - onda Mesija... Zar su uzaludne sve

nade plemena Izraelova? Onoga koje Riječ Božju njeguje u svojoj utrobi kao što majka nosi svoj porod.

Tijelo se naše i kosti raspadoše: odživjesmo svoje - živedi samo za Sina Njegova. Sjeme se naše istrošilo,

sjeme Abrahamovo vapi - pošalji nam ga, pošalji ga najzad! Ti si Bog, ti možeš trpjeti - mi ne možemo

više. Smiluj nam se!

Koračao je sinagogom gore-dolje. Dan se gasio, sjene navriješe iz uglova i progutaše Ezekijela. Stari se

rabin ogledao tminom što je padala oko njega i odjednom mu se u misli vratilo sve što je ikad vidio i

propatio. Koliko li je puta, i s kakvom žudnjom, pohitao iz Galileje u Jeruzalem, pa iz Jeruzalema u

pustinju, sveudilj Mesiju ištedi! Ali, svaki put bi se njegova ufanja slomila pod novim raspedem i on bi se

posramljen vradao u Nazaret. Danas, međutim...

Primio se objema rukama za glavu.

„Ne, ne...“ promrmljao je, „ne, to nije mogude!“

Danima i nodima otada mu je bubnjalo u glavi kao da de mu se rasprsnuti. Nova ga nada bješe obuzela,

pregolema za njegovu pamet - ludost prava, zloduh što ga je rastakao. Ali, ne bješe mu prvom: to se

bezumlje zarivalo svojim kandžama u njegov um godinama ved. Uspijevao ga je potisnuti, ali se ono

vradalo - nikad se ne usuđujudi pojavit’ se danju, nego ga je spopadalo nodu, u njegovim snima. Danas,

međutim, javilo mu se usred bijela dana!... Je li on taj?

Naslonio se na zid i zatvorio oči. Opet ga vidje kako iznova kroči ispred njega, zadihan pod križem što mu

pleda pritišde - a zrak oko njega ustreperio, kao što valjda oko arhanđela titra... Gle! Oči podiže, a nikada

stari rabin ne vidje toliko nebesa u očima ljudskim! Je li on taj?

„Gospode, Gospode,“ prošaptao je, „zašto me mučiš? Zašto mi ne odgovoriš?“

Proročanstva mu sinuše umom poput bljeskova munja. U nekom bi se trenu njegova oronula misao

ozarila svjetlošdu, u drugom utonula u mrak bez imalo nade. Patrijarsi mu se ukaza- še, prvaci plemena

žilavih šija, izranjavljeni... s Mojsijem na čelu, kako slijededi ovna zavijenih rogova kroče beskonačnom

stazom iz zemlje u kojoj robovahu u zemlju Kanansku, a onda iz Kanana prema bududem Jeruzalemu. Ali,

na tomu drugom putu nije im poglavar Mojsije utirao staze, nego netko drugi - rabinov se um silno

usplahiri - s križem na ramenu...

Jednim se korakom našao kraj vrata, otvorio ih i duboko udahnuo vjetar što ga je zapuhnuo. Sunce bješe

zašlo, ptice su se spremale na počinak. Uska se uličica ispunila sjenama, zemlja se hladila... Zaključao je

vrata, zataknuo teški ključ za pojas i onda - prikupivši hrabrosti što mu je na tren bješe ponestalo -

pognute glave zakoračio put doma Marijinog.

Marija je sjedila na visoku stolcu, u malom dvorištu pred svojom kudom. Prela je, jer bješe još dovoljno

danjega svjetla - ljetna je večernja rumen polako uzmicala s lica zemlje, kao da joj se ne da otidi.

Muškarci su se vradali s polja, tjerajudi volove pred sobom, a žene su palile večernje ognje da im skuhaju

večeru - selom se pronio miris drva zahvadenih plamenom. Marija je prela, a njezine su se misli - baš kao

i nit između preslice i vretena - sukale i uvrtale čas tamo, čas amo... Ispreplitale su joj se slike iz sjedanja i

one iz mašte, jer joj takav i život bješe: polovicom sazdan od stvarnosti, polovicom bajka. Godinama je

obavljala skromne kudne poslove, a onda joj dođe taj nepozvan paun - čudo se desi - i natkrili ju, uzburka

sve u njoj, svojim zlatnim perjem.

„Povedi me kamo god hodeš, Gospode — učini sa mnom što ti je volja. Muža si mi odabrao, podario si mi

sina, patnju si mi moju udijelio. Kad kažeš da plačem, ja plačem, kad narediš da šutim - ja šutim. Jer, što

sam ja, Gospodine? Šaka blata u tvojim rukama, što ju mijesiš po svom nahođenju. Pa neka bude tako, a

samo te jedno molim: Gospode, smiluj se sinu mojemu!“

Kao snijeg bijela golubica u tom je trenu doletjela s nasuprotnoga krova, zalepršala krilima nakratko nad

Marijinom glavom, sletjela potom na dvorišnu kaldrmu i stala koračati ukrug oko njenih stopala.

Ponosno je raširila repna pera, nagnula glavicu promatrajudi Mariju, a u večernjem joj rumenilu svako

oko blistaše poput rubina. Marija ju je pogledala, šaptati joj počela... ‘Možda mi hode otkriti neku tajnu,

posmislila je. ‘O, kad bi samo stari rabin naišao. On poznaje ptičji govor, pa bi nam mogao tumač biti...’

Sto je više promatrala golubicu, nekako ju je sve dublje sažalijevala. Spustila je predivo, pozvala pticu

nježnim glasom - a ta prhnu krilima i sleti joj na koljena. Tu se, kao da joj sva tajna bješe želja da se

ugnijezdi u Marijinom krilu, spustila na grudi i ostala mirno sjediti.

Marija je osjetila njezinu toplinu i jedva zamjetnu težinu, pa se nasmiješila; ‘O, kad bi se Bog uvijek tako

blago objavljivao ljudima’, pomislila je... sjetivši se jutra kad su se ona i njen zaručnik Josip uspeli na vrh

proroka Elije, na brdu Karmel, nebu pod oblacima. Htjeli su isprositi u srditog proroka naklonost da u

Boga zaište da im se sin porodi - kojeg bi jednom zavjetovali njegovoj, prorokovoj milosti. Iste su se

večeri trebali vjenčati, te krenuše zorom kako bi primili blagoslov proroka koji se ognjem objavljivao i

munjom glasao. Predivna jesen bješe, jutro bez oblačka. Po poljima je čeljad skupljala posljednju ljetinu,

mošt je vrio u krčazima, a na ljesama od trstike ispletenim sušile se smokve. Mariji bješe petnaesta, a

premda je njezin ženik bio starac sijede kose, čvrsto je u ruci držao prut iz koga je list i cvat trebao izbiti.

Na vrh su se brda uspeli točno u podne. Kleknuli su i dotakli prstima okrvavljen oštar granit. Iskra vrcnu iz

kamena i opeče

Marijinu ruku, a kad je Josip zaustio da zazove srditoga gospodara planinskog vrhunca, prije nego što je

glasa pustio s nebesa se stušti oblak mrk poput onoga punog tuče, dotakavši stijenje u obliku pijavice.

Josip skoči, zgrabi svoju zaručnicu kako bi ju sklonio u neku pedinu, ali Bog posla strašnu munju, spoji

njom zemlju i nebo, pa Marija pade nauznak svijest izgubivši. Kad se povratila, otvorila oči i osvrnula se

ukolo, vidje Josipa kako leži licem na crnu kamenu — oduzet...

Spustivši ruku na golubicu na svojim koljenima, Marija ju je lagano pomilovala u strahu da ju ne poplaši.

‘Bog siđe u srdžbi na planinski vrh i u srdžbi mi se obrati’, promrmljala je. ‘Što li mi htjede redi?’

I stari ju je rabin mnogo puta isto pitao, uvijek iznova zadivljen čudima što su se oko nje zbivala.

„Nastoj se sjetiti, Marijo,“ govorio joj je. „Bog se ljudima tako i objavljuje, u obliku munje. Upni se da se

prisjetiš... možda demo tako saznati kakva je sudbina tvoga sina.“

„Grom ono bješe, oče. Zagrmljelo je kao da s nebesa jure volovske zaprege što se kočijašima oteše.“

„A osim te grmljavine, Marijo?“

„Jest, oče... u pravu si. Bog se kroz grmljavinu čuo, ali mu ne razumjeh niti riječi. Oprosti.“

Milujudi golubicu, nastojala je vratiti onu munju u sjedanje i trideset godina nakog tog događaja

odgonetnuti njegovo skriveno značenje.

Zatvorila je oči. Među dlanovima je osjedala golubičino krhko tjelešce i otkucaje njezinog srca. Odjednom

- nije znala kako ni zašto - golubica i munja stopiše joj se u svijesti: spoznala je da grom i otkucaji ptičjega

srca isto bjehu - Bog! Kriknula je i poskočila od užasa, jer je tada prvom razumjela riječi kazane

grmljavinom... jednako kao i golubičinim gugutanjem: „Zdravo, Marijo... Zdravo, Marijo...“ Nikakve

sumnje nije bilo: Bog joj se obratio riječima „Zdravo, Marijo...“

Okrenula se i ugledala muža uprtog o zid, bezglasno je otvarao i zatvarao usta... a premda se nod ved

bješe spustila, još se preznojavao i slinio. Krenula je prema dvorišnim vratima, prošla pored Josipa ništa

mu ne kazavši, jer je jedino htjela znati je li joj se sin vratio. Vidjela ga je kad je okrvavljen rubac

razapetoga povezao oko svoje glave i krenuo nizbrdo u dolinu, ali ne i otada; kamo li se djenuo? Zašto

kasni? Nede valjda opet ostati negdje u polju do svitanja?...

Dok je tako nujna stajala na pragu, vidje starog rabina kako joj prilazi teško dahdudi, odupirudi se o svoj

pastirski štap. Preostale sjedine nad sljepoočnicama bjehu mu se nakostriješile od večernjeg lahora što

je strujao s brda Karmel.

Marija se, iz poštovanja, ukloni da bi ga propustila u dvor i rabin uđe. Uze šurjaka za ruku, pomilova mu

ju, ali ništa ne reče

- a što bi i mogao? Njegov je um lutao mračnim vodama. Potom se obratio nevjesti.

„Oči ti blistaju, Marijo,“ reče joj. „Što ti se zbilo? Opet te Bog posjetio?“

„Oče, sjetila sam se!“ odgovorila mu je, ne suzdržavši se. „Sjetila se?... Čega, za milost Gospodinovu?!“

„Onih riječi pomiješanih s grmljavinom.“

„Velik je Bog Izraelov!“ rabin de uzdrhtavši sav, podigavši ruke put neba. „Zato ti i jesam došao, Marijo...

da te još jednom upitam. Jer, kao što znadeš, naše su nade danas još jednom razapete, a moje srce...“

„Sjetila sam se, oče,“ ponovila je Marija. Dok sam večeras sjedila ovdje i prela, iznova razmišljajudi o onoj

munji... začuh ju opet u sebi, ali prvi put tako tihu da sam jasno raspoznala glas u njoj. Bistar i radostan

glas Božji: ‘Zdravo, Marijo!’“

Rabin pade na stolac, jedva se uspjevši održati da se ne sruši na oblutke kaldrme. Uhvatio se za glavu,

snažno pritisnuvši dlanovima sljepoočnice i duboko se zamislio. Nakon nekog vremena podiže pogled:

„Ništa drugo, Marijo? Zar ne možeš, poniranjem još dublje u sebe, spoznati... još nešto čuti? Sudbina

Izraelova može ovisiti o tom što kažeš.“

Kad je čula svedenikove riječi, Mariju silan strah obuze. Grudi joj uzdrhtaše, još jednom je napregnula um

da se sjeti je li još nešto čula u onoj grmljavini.

„Ne, oče...,“ šapnula je najzad iscrpljena. „Ne, ništa više nisam čula od svega što mi je kazano. Koliko god

se trudila, ne mogu raspoznati... a jest bilo mnogo toga.“

Rabin joj položi ruku na tjeme, zagledavši se u njezine krupne tamne oči.

„Posti, Marijo, i moli. Ne tradi svoj um na svakodnevne poslove. S vremena na vrijeme vidim oko tvoga

lika auru blistavu poput munje, a čelo ti se ozari... kakva je to svjetlost, pitam se. Samo znam da mi je

neznana. Posti stoga, moli... pa deš čuti i više od ‘Zdravo, Marijo...’, jer kad Božja poruka tako blago

počinje, moraš se uprijeti da doznaš što slijedi.“

Da bi prikrila uzbuđenje, Marija je pošla do police na kojoj je držala vrčeve, uzela odande brončani kalež,

napunila ga studenom vodom, te ga - sa šakom datulja - pružila starom svedeniku.

„Hvala ti, ali nisam ni gladan, ni žedan,“ reče joj on pokazujudi joj da sjedne pored njega. „Nešto ti kazat’

imam.“

Marija nije sjela uza nj, nego na najniži stolac, prinijevši ga starcu uz noge; zagledala se netremice u

njega, iščekujudi što de joj redi.

Starac je u glavi vagao riječi, jednu po jednu - jer to što joj kazati htjede nije lako bilo. Nada o kojoj riječ

bješe bila je tako krhka i neuhvatljiva, da je tražio jednako oprezne i neodređene riječi kako ufanju što ga

je dutio ne bi dao previše težine i na riječima ga pretočio u izvjesnost. Nadasve nije htio užasnuti majku

svog nedaka.

„Marijo,“ progovorio je konačno, „tajna kruži oko ove kude poput pustinjskog lava u nodi. Ti nisi poput

svake druge žene, Marijo. Dutiš li to?“

„Ne, oče... ne osjedam,“ šapnula je. „Jednaka sam ja drugim ženama, volim sve što i one... sitne brige i

radosti. Nije mi teško prati ni kuhati, na zdenac po vodu otidi, porazgovarati sa susjedama, našaliti se.

Predvečer, kao i one iznijeti stolac pred kapiju, pa promatrati prolaznike. A srce je moje, oče, kao i srce

svake druge žene, boli prepuno.“

„Nisi ti drugim ženama jednaka, Marijo,“ rabin je te riječi izrekao svečanim glasom, odmahujudi rukom

kao da hode unaprijed odagnati njezino neslaganje. „A sin je tvoj...“

Rabin zastade u pola rečenice; nije mogao nadi ni prave riječi, ni smodi snage da ju prevali preko usta.

Uperio je pogled u nebo, kao da nešto osluškuje. Ali, samo su se ptice čule u krošnjama drveda, kako

pred spavanje dudore... kotač je vremena hitao dalje, još jedan dan izmaknuo se ljudima ispod nogu.

Stari je svedenik duboko uzdahnuto: kako li samo vrijeme bježi, kako se nod i dan mahnito naganjaju!

Cim svane, eto sumraka, mjesečeve mijene slijede jedna drugu uzastopce, djeca muževi postaju, crna im

kosa učas posijedi, more obale podlokava, bujice brda ogolijevaju - a Onoga koga čekaju još nema!

„Moj sin, oče...? Što je s mojim sinom?“ upitala ga je drhtavim glasom.

„Ni sin tvoj nije poput drugih sinova, Marijo,“ rabin joj najzad odgovori.

Iznova je stao vagati riječi, ali se, nakon nekoliko trenutaka, ipak odvažio nastaviti.

„Ponekad, kad je sam nodu i kad misli da ga nitko ne gleda, cijeli mu lik u mraku blista... Neka mi Bog

oprosti, Marijo, ali... rupicu sam probušio u zidu, prislonim oko i kroz nju ga promatram. Gledam što

radi. A zašto? Priznajem, jesam zbunjen... posvema, jer tu mi moje znanje ništa ne pomaže. Neumorno

pretražujem Knjigu, svitke razmotavan i smotavam, ali ne mogu shvatiti tko on jest... ili što. Uhodim ga

potajice, pa tako vidim u tmini plamen što mu obraze liže. Odnosno, kako danju sve bljeđi i bljeđi biva...

kako nestaje. A nije to od bolesti, posta ni molitve... ne - nego ga onaj oganj proždire.“

Marija uzdahnu; jadna li je mati koja na svijet donese sina različitog od drugih, pomislila je - ali ništa ne

reče.

Starac se uto nagnuo nada nju i nastavio jedva čujnim glasom, a usana plamenom ozarenim.

„Zdravo, Marijo,“ reče joj. „Svemodan je Bog, tajnoviti su puti njegovi. Možebit je tvoj sin...“

Zlosretna je majka kriknula, silno zatečena:

„Smiluj mi se, Oče! On prorok!? Ne, ne...! Ako je Gospod tako zapisao, neka i izbriše. Želim da moj sin

bude kao i svaki drugi, ni više, ni manje... Upravo kao i svaki drugi. Neka dube korita, pravi kolijevke,

plugove i ono što ljudi u kudi trebaju, baš kao što je to i njegov otac nekod činio... a ne samo, kao sad,

križeve za razapinjanje ljudskih bida. Neka se oženi dobrom mladicom iz poštovane kude — s mirazom,

dakako, pa neka skrbi o njoj, o djeci koju de imati... da bismo subotom mogli u šetnju selom, baka, djeca i

unuci, da nam se sva čeljad divi.“

Rabin se svom težinom upro o svoj pastirski štap i ustao sa stolca.

„Marijo,“ reče joj strogo, „kad bi Svevišnji majke slušao, svi bismo istrunuli u kaljuži dokolice i lagodna

življenja. Razmisli o svemu što oboje kazasmo... kad ostaneš nasamo.“

Okrenuo se potom bratu da bi ga pozdravio i poželio mu laku nod; Josip, zamudena staklastog pogleda,

jezika ovješenog preko donje usne, u prazno je zurio, uzalud nastojedi riječ redi.

„Bori se tako sa svojom nevoljom od jutra do sutra, a nikako da je se liši,“ reče Marija; prišla mu je

potom i obrisala izobličena i zapjenjena usta.

Upravo u tom trenu, kad je rabin ved dizao ruku da joj mahne ‘Zbogom!’, vrata se s treskom rastvoriše i

sin se Marijin ukaza u njihovom okviru, lica blistavog u sumraku. Oko glave mu bješe povezan okrvavljeni

rubac raspetoga, dok mrak ved pregust bješe da bi se vidjeli tragovi suza na njegovim obrazima, te

prašina i skorena krv kojima mu bjehu oblijepljena stopala.

Prekoračio je prag, osmotrio sve troje unezvijerenim pogledom: majku, starog vjeroučitelja i -

naslonjenoga na studen zid

- svog oca duhom odsutnog.

Marija je posegnula za svijedom, da ju upali, ali joj rabin zadrža ruku.

„Čekaj,“ šapnuo joj je, „razgovarat du s njim.“

Skupivši snage u srcu, pristupio je mladidu.

„Isuse,“ rekao mu je tako tiho da Marija nije ništa čula, „Isuse, dijete moje, koliko mu se još kaniš

odupirati?“

„Dok ne umrem!“ odgovorio mu je križodjelja tako gromoglasno da se cijela koliba potresla.

Istoga trena, kao da je s tim uzvikom izbacio svu snagu iz sebe, Marijin se sin srušio na tlo, te se leđima

odupro o zid, na jedvite jade dolazedi do daha. Rabin, htijudi mu se opet obratiti, sagnuo se - ali i

odskočio u istom času; takvu je vrelinu osjetio, kao da se primakao razjarenu ognju. ‘Bog ga je obuzeo’,

pomislio je. ‘Jest, Bog ga je snašao... i ne dopušta drugima da mu priđu. Bolje da odem...’

Bez ijedne riječi, rabin je nestao u nodi. Marija je zatvorila za njim dvorišna vrata, ali se nije usudila užedi

svijedu: toliko se prestrašila nepoznatoga nečega, divljeg i opasnog, u mraku dvorišta. Ušla je u kudu,

zastala nasred poda... osluhnula muža kako beznadno hropi i sina, zgrčenog u klupko na kaldrmi, kako se

u silnu strahu bori s nečim što ga guši. Nešto ga je davilo, ili netko... a tko, što? Jadna je mati zarila nokte

u obraze i zavapila glasno, moledi i preklinjudi:

„Majka sam, zar nemaš milosti spram moje boli?“

Niotkud odgovora.

A dok je ona tako stajala okamenjena, nemodna da ijednu više prozbori, osjedajudi kako drhti svakom

krvnom žilicom u tijelu - kudom se prolomio strašan, ali pobjednički urlik: oduzetomu joj se mužu jezik

razvezao i konačno mu je cijela riječ prešla preko usana, premda u slogovima, ali toliko glasna da je

odjeknula cijelom kudom:

„Ja-hve!...“

Čim ju je izgovorio, starac se srušio... potonuo u dubine poput olova teškoga sna.

Marija se pribrala i upalila svijedu, sjetivši se uto da im se večera odavno prekuhala. Prišla je ognjištu i

podigla poklopac s glinene zdjele... svakako je trebalo doliti vode, a vjerojatno i bacit’ zrno soli.

6

Nebo se bješe osvijetlilo plavičastom prvog svitanja. Nazaret je pod njim snivao u tišini dok je Zornica

odbrojavala ure nad njegovim posteljama, palmama i limunovim stabalcima ovijenim blijedoružičastom

maglicom. Posvemašnji je mir vladao - ni gavran da zagrakde. Marijin sin otvorio je vrata... ruka mu nije

drhtala, premda su crni kolobari oko njegovih očiju svjedočili o nodi bez sna. Nije ih zatvorio za sobom, a

ni osvrnuo se nije da baci pogled na majku ili oca u trenu kad zauvijek napušta roditeljski krov. Koraknuo

je jednom, dvaput... pa stao - jer mu se učinilo da čuje nečije teške stope kako prate njegove. Osvrnuo

se, nikoga ne bješe.

Pritegao je pojas načičkan čavlima, čvršde vezao i onaj okrvavljen rubac oko glave i zaputio se uskom

zavojitom ulicom. Neki je pas bezvoljno na nj zalajao, jedna sova - osjedajudi približavanje dana -

preplašeno je prhnula i preletjela ga... pa on pohita sve dalje od roditeljskih vrata, kroz vodnjake i vrtove.

Uskoro se prve ptičice oglasiše cvrkutom, na jednoj okudnici vidje starca kako okrede kolo nad bunarom.

Dan se razbuđivao.

Na taj se dug pohod zaputio bez torbe, štapa i obude, u nakani da prođe Kanu, Tiberijadu, Magdalu i

Kapernaum, te potom zaobiđe Genezaretsko jezero i zađe u pustinju. Čuo bješe o nekom samostanu

ondje, utočištu za proste a vrle muževe koji se odijevaju u bijelo, ne jedu meso, ne piju vino, ne liježu sa

ženom — nego se samo Bogu mole. Bjehu upudeni u bilje, pa su liječili tjelesne boljke - a poznavali su i

tajne obrede za oslobađanje duša iz Đavolje vlasti. Koliko li mu je samo puta rabin, njegov stric, govorio

o tom samostanu, sjetno uzdišudi pritom, jer je i sam ondje proveo jedanaest godina, slavedi

Gospoda i čeljad liječedi. Ali, zlo i naopako! Jednoga dana podlegao je Iskušavatelju - a taj je, zna se,

strahovito modan - pa vidje ženu, napusti svetački život, odbaci bijelu mantiju, oženi se i darova život

Magdaleni. Pravo mu budi! Bog mu je uzvratio baš kako je i zaslužio.

„Onamo du... onamo,“ mrmljao je Marijin sin ubrzavajudi korak. „Ondje, unutar samostanskih zidova,

skrit du se pod njegovim okriljem.“

Kako li je samo radosno grabio stazama! Predugo je ved - sve od svoga dvanaestog rođendana - silno

želio napustiti roditeljski dom, zaboraviti prošlost, pobjedi majčinim prigovorima, očevim jaucima i tlaci

svakidašnjoj što nagriza dušu. Žudio je za odbacivanjem svega obično-ljudskog kao što se strese prašina s

nogu, pobjedi i nadi si pribježište u pustinji. A danas je konačno jednim potezom sve zbacio sa sebe,

isključio se iz kolotečine namijenjene smrtnom čovjeku i dohvatio se, dušom i tijelom, Božjega puta. Bio

je spašen!

Njegovo se blijedo, gorčinom obilježeno lice, najednom ozarilo. Možda ga je Bog svih proteklih godina

upravo onako na kušnju stavljao kako bi ga naveo na put kojim sada kroči, slobodan kao ptica, ne

osjedajudi one kandže na tjemenu. Znači li to da su se njegove želje počele stapati s Božjima? Nije li to

najveda

I najteža dužnost ljudskoga bida? Nije li u tomu otkrovenje srede?

Osjetio je golemo olakšanje u srcu. Nema više onih kandža, nema hrvanja ni krikova. Ovoga je jutra, pred

svanude, Bog došao pun suduti, dodirnuvši ga poput nježnoga i svježeg povjetarca, kazavši mu: „Idemo!“

Otvorio je vrata - a kakav li ga je osjedaj izmirenja sa samim sobom dočekao, kakav ushit! „Ne mogu se

obuzdati“, izustio je poluglasno, „uznosito du didi glavu i zapjevati psalam spasenja: ‘Ti si moje sklonište i

utočište, Gospode...’“

Srce mu bješe pretijesno za toliku radost - razlijevala se iz njega dok je napredovao, pod blještavim

svjetlom jutra, između maslinika i vinograda, vrtova i žitnih polja... golemoga Božjeg obilja... a psalam je

izvirao iz njegove nutrine poput bujice što bi da samo nebo dosegne. Koračao je uzdignute glave i dišudi

punim pludima, a onda mu srce umalo stade: jasno je čuo neka bosa stopala kako tabanaju za njim.

Usporio je i pažljivo osluhnuo — i one stope usporiše, a kad njemu koljena zaklecaše te stade, i one se

zaustaviše.

„Znam tko je to,“ prošaptao je sav uzdrhtavši, „znam...“

Osokolio je samoga sebe da se naglo okrene, kako bi ju ugledao prije nego što nestane... ali, nikoga!

Nebo na istoku zarumenjelo se dnevnom jarom. Dozrelo klasje u vrelu je zraku bez daška vjetra čekalo

srpove, pognuto od težine zrna. Nigdje nikoga na vidiku - ni čovjeka, ni zvijeri. Samo Nazaret ved daleko

za njim, jedini znak života u krajoliku. S ponekog se ognjišta dim počeo izvijati, znak da su domadice na

nogama.

Donekle se primirio, pomislivši kako ne smije gubiti vrijeme, nego pohitati što ga noge nose, prijedi brijeg

pred njim kako bi ju ostavio za sobom... pa je potrčao. Kad je počeo silaziti drugom stranom brežuljka,

našao se u žitu visine čovjeka; na toj galilejskoj visoravni je pšenica i uzgojena kao pitoma biljka, jednako

kao i vinova loza - divlja rođaka koje je rasla poput korova po obroncima brda. U daljini se začula škripa

volovske zaprege, jedan se magarac digao s tla, onjušio zrak i zarevao, a potom se začuše smijeh i ljudski

glasovi: žetelice su prilazile od sela, nosedi blistave nabrušene srpove — jutarnje je sunce milovalo

njihove ženstvene ruke, vratove i potkoljenice.

Kad su spazile Marijinoga sina kako hita u daljini, u smijeh prasnuše.

„Hej ti,“ doviknuše mu, „koga ganjaš... ili netko tebe ganja?“

Kad su mu se približile toliko da su ga mogle bolje vidjeti, i prepoznale su ga - njihovo se čavrljanje u hipu

ugasi, a spontano se i stisnuše jedna uz drugu.

„Križodjelja!“ začulo se puno gorčine. „Proklet bio! I jučer jednoga na njegov križ razapeše...“

„Zar ne nosi njegov krvav rubac!?“

„Zapade ga kad podijeliše halje raspetoga. Neka krv nevinih padne na njegovu glavu!“

Nakon toga žetelice požuriše svojim putom, bez osmijeha i riječi. Mimoišavši se s njima, sin Marijin

prošao je žitno polje i dohvatio se vinograda razastrtih obroncima, skutima planine. Vidjevši smokovo

stablo, prišao mu je kanedi otrgnuti list da bi ga pomirisao. Volio je taj miris, podsjedao ga je na vonj

ženskog pazuha... a kad je dječak bio, često ga je znao omirisati zatvorenih očiju, prisjedajudi se mirisa

majčinoga tijela dok bi ga dojila.

Ali, upravo kad je dohvatio list, studen ga znoj oblije: i one su dvije stope, koje su trčale za njim, stale.

Svaka mu se vlas na glavi digla - okrenuo se, još s rukom ispruženom prema nedohvadenu listu. Pustoš,

nikoga uokolo osim tragova nazočnosti Božje. Zemlja bješe još vlažna od rose, kapljice su se cijedile s

lišda... u trulom srcu drveta jedan se leptir mučio ne bi li osušio krila da može poletjeti.

Kriknut du, odlučio je u sebi. Kriknuti što jače mogu i osloboditi se pritiska.

Kao i toliko puta kad bi se zatekao sam u planini ili pustoj visoravni sredinom dana, upitao se što li to

osjeda da ga tako modno preplavljuje... radost? gorčina?... ili, iznad svega, strah? Uvijek je osjedao kako

ga Bog opasuje, stišde sa svih strana, pa bi divlje vrisnuo u očajničkoj želji da mu pokuša pobjedi.

Ponekad bi se oglasio poput pijetla, drugom stao zavijati kao gladan čagalj, tredom zacvilio kao pseto

pod batinom... ali sad, kad je ved otvorio usta da zaurla, vidje leptira kako uz golem napor razvija svoja

krilca. Sagnuo se, nježno ga dohvatio i digao na smokvin list da ga sunce ogrije i dade mu snage da uzleti.

„Leptiridu, brate...“ šaptao je promatrajudi ga suosjedajno.

Ostavivši leptira da se ugrije, opet je krenuo dalje - i isto-ga trena začuo one dvije stope, prigušene

vlažnim tlom, na svega nekoliko koraka za njim. U početku, kad je krenuo iz Nazareta, jedva da su se

čule: kao da dolaze iz daljine. Ali, malo pomalo, te su stope sve smjelijima bivale i primicale mu se — te

de ga ubrzo, Marijin je sin pomislio uzdrhtavši, sustidi i zgrabiti. „Gospode, o Gospode!“ promrmljao je,

„daj da doprem do samostana što brže, prije nego što se ona ustremi na me.“

Sunce je ved osvajalo ravan, žaredi ptice, stoku i ljude. Raznoliki se zvuci razlegoše krajem: brdskim su se

padinama raštrka- le ovce i koze, pastiri zasvirali svoje frule... svijet se učini pitomim i podatnim. Za

nekoliko trenutaka, kad stigne do visokog jablana pred njim, modi de vidjeti Kanu, selo vedrih ljudi koje

je toliko volio. Koliko li je puta s majkom išao na tamošnje bučne svečanosti, dok još bješe golobrad

momčid — prije nego što je Bog zario kandže u njegovo bide! Koliko li je puta, kao i svatko drugi, s div-

ljenjem promatrao djevojke iz okolnih zaselaka dok bi plesale pod gustim krošnjama topola, da se zemlja

radosno trese pod njihovim nogama! Ali jednom, kad mu dvadeseta bješe, dok je jedva dolazio do daha

pod topolom, držedi ružu u ruci...

Protrnuo je. Najednom ju vidje — nju kojoj je potajno uputio tisude poljubaca — kako iznova stoji pred

njim. U njedrima joj bjehu skriveni mjesec i sunce, on lijevo, ono desno, kao da se nod spušta i dan budi

pod prozračnim prslukom njene oprave.

„Pusti me, na miru me ostavi!“ kriknuo je. „Bogu sam se posvetio... i krenuo u pustinju da ga sretnem!“

Pohitavši dalje, uskoro je prošao kraj onog jablana, pa se Kana odjednom ukaza pred njim: bijelo

okrečene nastambe, kvadratne terase za sušenje plodova, gumna pod snopljem i tikvicama ostavljenim

da se dosuše na suncu. Dvije djevojčice, sjededi na visoku kamenu, tako da su im potkoljenice bile u

zraku, nizale su crvene papričice na konac, da bi tim vijencima ukrasile domove.

Spustivši pogled, nastavio je što dalje od te Đavolje stupice, što je brže mogao. Nije želio nikoga vidjeti, a

niti da itko njega vidi - ali one dva bosa stopala začuše se još jače po sitnom kamenju: i ona su ubrzala.

Sunce se uspinjalo svodom, objasjavajudi svu zemlju. Žeteo- ci, radosno pojedi, zamahivali su srpovima i

žnjeli žito, slažudi snopove u velike hrpe da bi ih ponijeli na gumna. Nastavljajudi žurno dalje, Marijin sin

izrekao je ustaljenu dobru želju zemljoposjednicima: „Svaki vam klas vredu napunio!“

Kana mu uskoro ostade skrivena maslinicima - sjene su padale na same korijene, bližilo se podne. Marijin

sin, dok se tako divio svemu pred očima, ali uma zaokupljena Bogom, najednom je osjetio miris svježe

pečene pogače. Osjetio je silnu glad, ali mu se cijelo tijelo istom proželo i golemom radošdu: koliko li je

puta u prošlosti glad odutio - ali nikad ga ne obuze takva čežnja za hljebom! A sad...

Omirisao je zrak, pa - prema izvoru krušne pare - preko- čio jarak i uspeo se preko suhozida, te zašao u

vinograd na kraju koga spazi kolibu u sjeni stare masline šupljega debla. Miris se širio od male zemljane

pedi, sazidane kraj vrata, dižudi se prema slamnatom krovu - neka je postarija žena kukasta nosa i očiju

bez trepavica poslovala oko nje, hitrih ruku i koraka. Uza nju bješe crn pas s ponekom žudkastom

mrljom: oduprt prednjim nogama

o postolje pedi, širom je razvalio čeljusti pune oštrih zuba, očekujudi zalogaj... a kad je začuo

korake kroz lozje, zalajao je i napao uljeza. Starica se okrenula nemalo iznenađena - razgaljena što vidi

mladida, muškarca uopde u njezinoj osami, zastala je s drvenom lopaticom u ruci, pogledala ga blistavim

očima i progovorila:

„Dobrodošao! Jesi li gladan?... Odakle dolaziš, s milošdu Božjom?“

„Iz Nazareta.“

„Gladan si...“ starica de opet, smješkajudi se. „Nosnice ti se raširile k’o u hrta!“

„Jesam, gladan sam... oprosti mi.“

„Što?... Glasnije zbori.“

„Da, gladan sam. Oprosti mi, kažem.“

„A što da ti oprostim? Nije glad nešto čega se stidjeti treba, lijepi moj mladidu. Kao ni žeđ, ni ljubav. Sve

je to od Boga, priđi stoga... ne srami se.“

Iznova se nasmijala pritom, otkrivajudi jedini preostali zub. „Ovdje deš nadi kruha i vode, a ljubavi

podalje. U Magdali.“ Posegnula je zatim za hljebom što ga bješe odložila na kame-nu klupu pored pedi.

„Vidiš, ovaj hljeb namijenimo namjernicima, kada god gasimo ped. Zovemo ga skakavčevim kruhom. Nije

moj, tvoj je... odlomi komad i jedi.“

Marijinog sina spokoj obuze: sjeo je na korijen stare masline i počeo blagovati. Kako li je ukusan bio taj

kruh, kako svježa voda i slasne one dvije masline, mesnate i krupne kao jabučice, što mu ih starica pruži

da bi dopunio objed! Polako je žvakao i na miru jeo, osjedajudi kako mu se tijelo i duša stapaju, oboje se

prožimajudi ushitom primajudi kruh, masline i vodu, skupa se njima hranedi.

Starica se bješe naslonila na ped i udivljeno ga promatrala. „E, jesi bio ogladnio,“ reče mu sa smijehom.

„Samo jedi, mlad si... dug je put pred tobom, a ne voljama nikad kraja. Jedi, ojačaj, da bi ih mogao

podnijeti.“

Odlomila je kraj još jednoga hljeba i dala mu još dvije masline; pritom joj je rubac spuznuo, otkrivajudi

prodelavo tjeme - vezala ga je hitrim pokretom.

„A kamo si naumio, s milošdu Božjom?“ upitala ga je.

„U pustinju.“

„Ma kamo? Daj glasnije...“

„U pustinju.“

Stara je žena ljutito stisnula svoja bezuba usta, u očima joj bijesnu žestina.

„U samostan?“ uzviknula je neočekivano bijesno. „Zašto? Što deš ti onamo? Zar ti nije žao tvoje

mladosti?“

Nije joj odgovorio, našto je starica ljutito kimnula glavom

i prosiktala poput zmije, pitajudi podrugljivo: „Boga bi da nađeš, jel’ da?“

„Da,“ reče mladid jedva čujnim glasom.

Starica udari psa, koji joj se motao oko mršavih nogu, pa mu priđe.

„Oooo, nesretniče,“ povikala je, „zar ne znaš da se Boga ne nalazi u samostanima, nego u domovima

ljudi! Gdje god zatekneš muža i ženu, i Boga deš zatedi; gdje god je djece, svagdašnjih briga, skrbi za

hranu, svađa i mirenja... i Bog je tu. Ne slušaj ti te jalovce! Nikad vina iz toga grozja! Bog o kojem ti

zborim jedini je pravi: Bog doma, a ne samostana. Toga trebaš ljubiti, a onoga drugog prepusti jalovcima,

lijenim protuhama u pustinji!“

Što je starica dulje govorila, tim ju je više gnjev obuzimao; smirila se tek pošto je izrekla sve što joj je

ležalo na duši žednoj osvete.

„Oprosti mi, dobri moj momče,“ reče dodirujudi mu rame, „nekod sam sina imala, krasnoga poput tebe.

Ali, jednoga jutra se izbezumio, otvorio kudna vrata i krenuo samostanu u pustinji... iscjeljiteljima, kuga

ih pomela - nikad nikog ne iscijelili do kraja svoga vijeka! Eto, izgubih ga... i tako sad medem tijesto u ped

i hljebove vadim, a koga da nahranim? Djecu? Unuke moje?... Oronulo sam, besplodno drvo.“

Zastala je na tren, da bi otrla suze, pa nastavila:

„Godinama sam dizala ruke Bogu u visini, zapomažudi: ‘Zašto li sam rođena? Jednog sam sina imala i ti

mi ga uze...’ Vapila sam i zaklinjala, ali On ni da bi me čuo, a nekmoli uslišio! Samo jednom vidjeh kako se

otvaraju nebesa. Ponod je bila, a s vrha planine proroka Elije začuh gromovit glas: ‘Samo se ti deri, ni

najmanje ne hajem!’ Nebo se potom zatvori — to bješe zadnjom da sam Boga zazvala.“

Sin Marijin se pridiže pružajudi starici ruku da bi se pozdravio s njom, ali mu ona svoju uskrati — iznova

propištavši kao guja: „U pustinju, dakle! I tebi je do pješčanog ništavila?... A, gdje su ti oči, lijepi moj

mladidu? Zar ne vidiš ove vinograde, sunce, žene? Pođi, velim ti, u Magdalu - tamo ti je mjesto! Zar nikad

nisi Spise čitao? Veli Bog: ‘Nije meni do posta i molitve, mesa mi se hode!’

Drugim riječima, on od tebe ište da mu djecu rađaš!“

„Zbogom,“ momak de tiho. „Bog te nagradio za hljeb kojim si me nahranila.“

„Neka i tebi Bog uzvrati,“ stara de žena lišavajudi se gorčine. „Neka te nagradi za dobro što mi ga pričini:

godinama ved nitko nije zastao kraj moje bijedne kolibe, a i oni koji jesu naišli, sami starci bjehu...“

Marijin sin potom pođe natrag vinogradom, preskoči ogradu i izađe na glavni put.

„Ne mogu vidjet’ čeljade okom,“ mrmljao je, ,,nit’ ikoga vidjeti želim. Otrov je i hljeb što mi ga pruže,

samo jedan put vodi Bogu: onaj što ga danas odabrah... koji prolazi između ljudi ne dodirujudi ih, a kraj

mu je u pustinji. Kad li du tamo stidi!...“

Njegove se riječi još ne bjehu izgubile - kadli grohotan smijeh odjeknu za njegovim leđima. Okrenuo se

zaprepašten tim cerekom što nije dopirao ni iz čijih usta... zlokoban, zmijskom siktanju nalik, bremenit

pakošdu.

„Jahve! Jahve!“ otelo mu se iz stisnuta grla. Svake vlasi na glavi nakostriješene zagledao se u prazninu

što mu se rugala, a potom stao trčati koliko ga noge nose - one dvije bose topotom za njim.

„Gdje god bile, koliko god zaostale... uskoro de me sustidi,“ promrsio je sam sebi i nastavio trčati.

U polju, žene su još žnjele, muškarci nosili snopove na gumna, neki - podalje - ved vrhli i pajali, pa je

topao povjetarac raznosio pljevu, posipaj udi okolno zemljište zlatastom prašinom, dok je teško zrnje

oblikovalo sve vedu hrpu nasred ravni za vršidbu. Prolaznici su uzimali po pregršt žitnoga zrnja, ljubili ga i

upudivali gazdama želje za jednaku žetvu i sljedede godine.

U daljini, među dvama brežuljcima, stajao je novopodignuti grad Tiberijada, krcat kipova, kazališta i

urešenih žena - naselje obožavatelja idola. Pogled na nj ispunio je srce Marijinoga sina strahom. Jednom,

dok je još dječak bio, išao je onamo sa svojim stricem, rabinom, pozvanim da istjera zlog duha iz

Rimljanke plemenita roda. Bjelodano ju bješe obuzeo demon kupališta, jer je izlazila na ulicu gola kao od

majke rođena i takva snubila namjernike.

Rabin i nedak mu pristigli su u njezinu palaču upravo kad je plemenitašica iznova bila spopadnuta

zloduhom: pojurila je prema dvorišnim vratima, robovi za njom... svedenik joj se ispriječio, pruživši put

nje svoj pastirski štap, a tada plemkinja vidje dječaka, te ga stade salijetati. Marijin sin je vrisnuo užasnut

i onesvijestio se; otada, svaki put kad bi se sjetio toga bestidnog mjesta, uzdrhtao bi cijelim tijelom.

„Bog prokle onaj grad,“ govorio mu je rabin. „Stoga, kad prolaziš onuda, hitaj što te nose nose, u zemlju

gledaj i o smrti misli - ili uperi pogled u nebo i misli na Boga. Ali, želiš li moga blagoslova, kadgod ideš u

Kafarnaum, odaberi drugi smjer.“

Bestidnik sad bješe ozaren sunčevim svjetlom; rijeka ljudi tekla je kroz njegove dveri, u oba smjera,

pješice i na konjima, barjaci s dvoglavim orlom vijali su mu se nad utvrdama, blještali brončani štitovi.

Jednom Marijin sin vidje kobilje truplo u zelenoj baruštini izvan Nazareta: naduto bješe, kože napete kao

na bubnju, a pregršti crva i svakojake gamadi gmizali su kroz raspadnut trbuh pun gnoja i truleži. Oblak

velikih zeleno-zlatnih muha mesarica lebdio je na lešinom, a dva su gavrana oštrim kljunovima kopala oči

uginule životinje iz dupäljä pod dugim trepavicama. To ga se truplo čudesno dojmilo: nastanjeno

tisudama sitnih bida, kao da bješe oživjelo - samo što ne kroči lagano proljetnom liva-dom, sito i

namireno, nego leži četirima potkovanim kopitima uperenim prema nebu.

„Upravo je takva, kao kobilja lešina, Tiberijada,“ šaptao je sin Marijin, ne uspijevajudi odvojiti pogleda od

blistavoga grada. „Takve su i Sodoma i Gomora... takva je i grešna duša čovječja.“

Živahan, još životnih sokova pun starac naiđe jašudi na magarcu, vidje Isusa i stade.

„U što si blenuo tako, momče?“ upitao ga je. „Zar ne znaš koji je to grad? To je naša nova kraljevna:

Tiberijada... kurvetina. Grci, Rimljani, Beduini, Kaldejci, Egipdani i Izraelci ju objahuju, a ona je uvijek u

stanju još ih podnijeti. Neprestance bi ih još - počuj ti mene. Nije nego kako ti ja kažem.“

Izvadio je šaku oraha iz bisaga i počastio Isusa. „Činiš se zgodnim momkom... ali siromaškom,“ reče mu.

„Uzmi... da imaš što grickati usput, a ne zaboravi kazati ‘Blagoslovi, Bože, starca Zebediju iz

Kafarnauma!’“

Brada mu je, podijeljena u dva pramena, bila posve sijeda, usne debele i halapljive, vrat debeo i kratak, a

crne oči zvjerave kao u grabljivice. Njegovo je stameno tijelo govorilo da se u svoje vrijeme najedalo,

napijalo i ljubovalo - i da ni danas nije ni izdaleka namireno!

Uto naiđe i runjava ljudina golema stasa. Halja mu bješe sprijeda rastvorena, noge bose, a u desnici je

držao čobanski štap s kukom. Namjernik je zastao teško zadihan, te de - ne pozdravljajudi starca - sinu

Marijinom: „Vi, čestiti... da niste sin drvodjelca iz Nazareta? Niste li onaj koji teše križeve na koje nas

razapinju?“

Priđoše i dvije žene koje su žnjele u blizini, pa čule njegove

riječi.

„Ja...,“ Marijin de sin mucajudi, s nakanom da se udalji.

„Kamo bi ti? Kud si naumio?“ povikao je gorostas, hvatajudi ga za podlakticu. „Nedeš tek tako otidi! Izdaj

niče, tesaru križeva... ubit du te!“

Međutim, starac zgrabi batinu i ote ju iz čobanove ruke.

„Polako, Filipe...“ reče mu. „Slušaj starca što ti ima redi. Hajde ti meni lijepo kaži: ne događa li se ama baš

sve na ovom svijetu po Božjoj volji?“

„Da, Zebedijo. Baš sve.“

„Tako je... a onda je Božja volja i da ovaj momak djelja križeve. Pusti ti njega na miru: znaš kako drevna

mudrost nalaže - ne miješaj se u posla Gospodinova. Nije nego kako ti ja kažem!“

Marijin sin, iskobeljavši se u međuvremenu iz nasilnikovih ručetina, dao se u bijeg; dvije stare žetelice

ispratile su ga divlje vrištedi i mašudi put njega srpovima.

„Zebedijo,“ gorostas de potom, „hajd’mo mi obojica dobro oprat’ ruke, jer smo dodirnuli tesara križeva...

a i usta nam je isprati, jer smo zborili s njim.“

„Ne brini za to,“ odvrati starac, „ali... što smo se ukipili ovdje

- hajd’mo, čini mi društvo, itekako mi se žuri. Znaš, sinovi mi se raštrkali: jedan ode u Nazaret da

bi gledao razapinjanje na križ... barem mi tako reče... a drugi u pustinju, hode svecem postati. I tako

ostadoh sam s mojim barkama! Dođi, pomogni mi izvudi mreže, vjerojatno su ved krcate ribom. Dat du ti

punu košaru.“ Odoše tako njih dvojica - starac u neobično dobrom raspoloženju. „Dobri Bože, nije ni tebi

jadniku lako... što li te sve snađe,“ nastavio je kroza smijeh. „Mora da si se gadno namučio svijet

stvarajudi. Jer, ribe su zapomagale: ne učini nas slabovidnima, nemoj da ulijedemo u mreže! A ribari, s

druge strane, urlaju: učini ih slabovidnima, nek’ se u mreže zaplidu! I koga Bog da posluša?... Pa tako on

ponekad posluša ribe, a ponekad ribare - i tako ti je to na svijetu, momčino!“

Marijin sin istodobno je gazio strmu kozju stazu kako bi zaobišao Magdalu: nije htio da ga primami to

slikovito selo, srca otvorenog namjernicima — ali i kvarnog — što je ležalo u palminom gaju na križanju

putova kojima su karavane danonodno prolazile, dolazedi iz porječja Eufrata i Arabijske pustinje, a

polazedi prema Velikomu moru, Damasku, Feniciji, zelenoj dolini Nila... i obratno. Na ulazu u selo bješe

zdenac studene vode, a na njegovoj su kruni sjedile nakidene djevojke i smiješile se trgovcima. Stoga je

morao promijeniti smjer, zaobidi Magdalu i izbiti pravo na jezero, te produžiti u pustinju. Ondje, kraj

presušenog zdenca, Bog je stolovao - njega čekajudi.

Kad se Boga sjetio, srce mu se ushitom ispunilo i ubrzao je korak - a u tom se trenu i sunce smilovalo

djevojkama koje su pobirale klasje: počelo je tonuti u izmaglicu na ozboru i dnevna je jara stala

popuštati. Žetelice su polijegale po strništu da dođu do daha, šaledi se kako bi odagnale teške misli.

Itekako su se zagrijale radedi i znojedi se cijeloga dana, gole do struka, uz muškarce koji su se također

preznojavali - a koji se, kao i žene, najednom uspališe, pa su strasti smirivali šalama i smijehom.

Marijin sin pocrveno je čuvši njihov grohot i dvosmislene riječi - žudedi za vremenom u kojem nede više

čuti ljudska bida, napregnuo je misli da odlutaju drugamo i počeo premetati umom riječi onoga

galamdžije, pastira Filipa.

„Nitko ne pojmi koliko patim,“ otelo mu se poluglasno, s uzdahom iz dubine bida, „nitko ne zna zašto

djeljem križeve i s kim se pritom hrvem.“

Pred nekom kolibom dvojica su seljaka otresali sitnu pljevu sa svojih brada i kose, te se prali - po izgledu,

vjerojatno bjehu brada. Starica majka polagala im je sirotinjsku večeru na kameni stol pored krušne pedi

u kojoj je na žaru pekla žitno zrnjevlje, miris kojeg se širio uokolo.

Ta dvojica vidješe Marijinog sina, te se sažališe na nj, onako prašnjavog i zamjetno umornog.

„Hej ti tamo, kamo tako hitaš?“ doviknuše mu. „Čini se da si se napješačio, ali nemaš nikakve torbe...

Stani s nama, pa preza- logaji ulomak hljeba.“

„Ima i pečenoga zrnja,“ dodade njihova mati.

„A i gutljaj vina, da ti vrati rumen u obraze.“

„Nisam gladan. Nedu ništa, hvala vam,“ odgovorio im je prolazedi bez zaustavljanja, pomislivši kako bi se

jednom - kad doznaju koga su pogostili - itekako posramili što su mu i ruku pružili ili porazgovarali s njim.

„E, pa onda nazdravlje tvojoj bandoglavosti,“ dobaci mu jedan od brade. „Nismo te dostojni, jel’ da?“

Isus htjede odgovoriti da je tesar križeva, ali mu je uzmanjkalo smjelosti - samo je pognuo glavu i

nastavio svojim putom.

Večer se spustila naglo kao bojovnikov mač: brežuljci i doline nisu se ni ozarili rumenilom, a nad cijeli se

kraj nadvila tmina

- baš kao da je dnevna svjetlost, dižudi se s tla, uzletjela u nebo s vrhova krošanja i zauvijek

nestala. U taj se prvi mrak sin Marijin zatekao u podnožju brda, kraj jednoga starog cedra. Iako šibano

vjetrima i ranjavano nevremenom, to se drvo čvrsto držalo tla - kao da je korijenjem proždiralo stijenu. Iz

nizine se dizao vonj snoplja i dima drva što su gorjela na ognjištima, a iz raštrkanih su koliba dopirali

mirisi večernjih obroka.

Marijin sin bio je ved i gladan i žedan, pa je u djelidu sekunde pozavidio onim trudbenicima koji su

okončali svoj dnevni posao, pa se mrtvi umorni i pregladnjeli vratili u svoje udžerice u kojima im sada

žene - vidio ih je izdaleka - užižu ognje i pripremaju jelo. Odjednom se osjetio usamljeniji od lisica i sova,

jer i one imaju svoja gnijezda ili jazbine, a u njima voljene bližnje koji ih čekaju. On, pak, nije više imao

nikoga... ni majke. Čučnuo je uz cedrovo korijenje, sklupčao se i ubrzo stao drhturiti od svježine nodi.

„Gospode,“ prošaptao je, „na svemu sam ti zahvalan: na samodi, gladi, studeni... baš mi ništa ne

manjka.“

Rekavši to, ipak kao da ga je pogodila nanesena mu nepravda: osvrnuo se uokolo očima zvijeri uhvadene

u stupicu, a bidem mu prostruji drhtaj straha pomiješana s bijesom. Bacio se na koljena i zagledao u

stazu jedva vidljivu u mraku - ona su se bosa stopala opet začula... kamenje se ispod njih otkotrljavalo,

dok su se uspinjala prema vrhu brijega. Kad su se uspela, Marijinom se sinu otelo (prenerazio se čuvši

vlastiti glas): „Priđi, moja gospo! Ne skrivaj mi se, nod je... nitko te nede vidjeti. Otkrij mi se!“

Zadržao je dah i čekao, ali mu nitko nije odgovorio. Ništa se nije čulo osim vječnih zvukova ljetne nodi što

se razliježu pod zvijezdama: zrikavci i cvrčci, kozodoji i druge pomrakuše, u daljini lavež pasa koji su

naslutili nešto nevidljivo ljudima. Nagnuo se prema mračnoj sjeni cedra — bio je tvrdo uvjeren da netko

stoji uz deblo, ravno pred njim.

„Moja gospo... gospo moja,“ šapnuo je u očaju, silno nastojedi zamijetiti neprepoznatljivo. Čekao je, ne

dršdudi više - osjetio je kako mu se znoj cijedi iz pazuha i sa čela.

Napregnuto je osluškivao, zagledan u tamu... u nekom trenu mu se učinilo da čuje smijeh odande, a

potom kao da vidje nekakav vrtlog što se uobličio u tijelo - koje nestade prije nego što je poprimilo

prepoznatljiv oblik. Naprežudi se do krajnjih granica, Marijin sin nastojao je proniknuti kroz mrak - nije

više ridao ni preklinjao, samo je klečao uz korijenje cedra pognute glave i čekao, osjedajudi kao da i sam

nestaje u tmini.

Oštro mu je kamenje žuljalo koljena, pa je sjeo i naslonio se leđima na cedrovo deblo... zatvorio oči — a

tada mu se ona ukaza. U prvi se mah nije uzrujao ni kriknuo, premda ju ne vidje onakvu kakvu je

očekivao: vjerovao je da de ugledati svoju ucviljenu majku s objema rukama nad njegovom glavom...

kako ga proklinje. Što li, pak, ovo bješe! Iznova se tresudi cijelim tijelom, oprezno je otvorio oči — pred

njim je i nadalje bilo blistavo tijelo žene, od glave do pete prekriveno debelim brončanim oklopom.

Glave, međutim, ne bješe ljudske nego orlovske, žutih očiju i povijena kljuna kojim upravo bješe otrgnula

zalogaj mesa. Sina je Marijinog promatrala mirno, pogledom bez traga milosrđa.

„Ne ukaza mi se kakvom sam te očekivao,“ promrljao je. „Nisi ti Majka... Smiluj mi se i progovori. Tko

jesi?“

Pričekao je odgovor, opet upitao - uzalud. Samo su ga iz mraka i dalje promatrale one žute oči. Ali,

Marijin je sin razumio što je posrijedi.

„Prokletstvo!“ kriknuo je i pao licem na zemlju.

7

Nebo nad njim osulo se zvijezdama, dok ga je do po kojem se opružio ranjavalo kamenjem i trnjem.

Raširio je ruke, grčio se i stenjao - kao da je zemlja pod njim križ na koji ga upravo razapinju.

Prekrila ga je tmina, samo djelomice suzbijana zvijezdama i oživljavana kricima nodnih grabljivica, te

povremenim lavežom pasa, koji su se oglašavali s pragova kuda što su ih čuvali. Zahladnjelo je - Isus je

uzdrhtao od studeni. San ga je nakratko svladao i poveo u opuštenu šetnju dalekim toplim krajem... da bi

ga brzo vratio na zemlju, bacajudi ga na oštro kamenje.

Moglo je biti oko pola nodi kad je začuo veseo cilik praporaca sa staze uz podnožje brda, a potom i sjetnu

pjesmu goniča deva. Čuo se i nerazgovjetan razgovor, netko je glasno uzdahnuo, iz nodi je izronio i grleni

glas neke žene, a onda je opet nastupila tišina... sve dublja. U pozladenu sedlu, na devinim je leđima

prolazila Magdalena - usred nodi, uplakana, boje na suznim jagodicama pretvorene u raskvašene mrlje.

Bogati trgovci sa svih četiriju strana svijeta još su jednom naišli, pa ne zatekavši ju kraj bunara, a ni u

kudi, poslaše jednog od goniča s najraskošnije opremljenom devom da im ju dovede što brže može.

Njihovi su puti izvanredno dugi i opasni bili, ali su stalno imali na umu tijelo koje de zatedi u Magdali, a ta

im je opsjednutost njim davala snage da ustraju; međutim, ovoga ju puta ne nađoše i stoga uputiše

momka po nju, a sami posjedaše u

Magdaleninom dvorištu... drijemajudi u iščekivanju.

Malo-pomalo praporci se izgubiše u nodi, podsjedajudi Marijinog sina - dok ih je još sve udaljenije čuo -

na smijeh, žuborenje vode što natapa vodnjak i imenom ga zove. Tako je, zaokupljen zavodljivim

glasanjem zvončida na devinoj ormi, iznova utonuo u dubok san.

Usnio je da je cijeli svijet jedna zelena livada, sva u cvatu, a da Bog u liku tamnoputa čobančeta s parom

zavijenih rogova na glavi, novoizraslih i još nježnih, sjedi kraj zdenca i svira frulu. Nikad u životu nije

Marijin sin čuo tako divnu i razgaljujudu glazbu. Dok je Bog-pastirče tako svirao, zemlja se - gruda za

grudom - dršdudi uobličavala u živo bide, te se najednom jelen s rogovljem, vijencu nalik nađe na onom

travnjaku. Bog se nagnu i pogleda u vodu, a ona se ispuni ribom - diže pogled put krošanja drveda, a

njihovo lišde promijeni boju i pretvori se u cvrkutave ptičice. Glazba mu postade sve glasnija i

energičnija, dva kukca veličine čovjeka izađoše iz zemlje, dohvatiše se i stadoše valjati po proljetnoj

tratini! Valjali su se s kraja na kraj te ponikve, parili se, pa se razdvajali, opet parili... smijudi se prostački,

a onda se ustremiše na čobanče sikdudi. Mladid je spustio frulu u krilo i promotrio taj drzak i raskalašen

par - a onda skršio sviralu nogom - našto nestade jelena, ptica, drveda, vode... i sparenih mužjaka i

ženke.

Marijin se sin probudio glasno kriknuvši, ali na razmeđi sna i jave vidje kako se ona spojena tijela

muškarca i žene vratiše u obličje sitnih insekata - i zađoše mu u utrobu. Užasnut, skočio je na noge

glasno uskliknuvši:

„Dakle, takav je glib... takva nečist u meni!“

Odriješio je čavlima proviđen remen, svukao odjedu koja mu pade pod noge i stao se nemilice udarati po

pledima, bedrima, glavi... tako da je ubrzo bio sav u krvi. Osjetio je njezinu vrelinu i miris, te se u neko

doba smirio.

Uto je počelo svitati — zvijezde izblijediše, a studen mu vjetar utjera jutarnju svježinu u kosti. Cedar nad

njim ukazao mu se silno razgranat i pun ptičjega poja. Osvrnuo se uokolo - nigdje žive duše, a i brončano

Prokletstvo orlovske glave bješe mu opet nevidljivo.

Otidi moram, pobjedi - pomislio je... ne smijem ni jednom stopom kročiti u Magdalu, to prokleto mjesto!

Nedu stati dok ne zađem u pustinju i sahranim se u samostanu... jer samo ondje mogu uništiti put, u

dušu ju pretvoriti. Položio je dlan na cedrovo deblo i potom blago udario njime po kori, osjetivši kako je

duša tog stabla ustreperila, dižudi se od najdublje žilice do najviše i najnježnije grančice u krošnji.

„Zbogom, brate moj,“ šapnuo je. „Prošle nodi, sklonjen pod tvojim granjem, samog sam sebe posramio.

Oprosti mi.“

Ponovio je te riječi, te potom - prožet mračnim slutnjama

- krenuo nizbrdo.

Ubrzo se dohvatio glavnoga puta. Ravnica se budila: sun-ce je obasjalo snoplje poslagano na gumnima,

pa se žitne vlati ozariše bojama zlata. „Ne smijem kroz Magdalu, nemam hrabrosti...“ mrmljao je Marijin

sin, prilazedi križanju s koga se glavni put nastavljao lijevo prema Magdali, a jedan od sporednih, uzak i

kamenit, desno prema jezeru. Nastavio je tom stazom, postupno stječudi samopouzdanja.

Koračao je tako i koračao, lutajudi i u mislima. Znao da je bježi od Magdalene, djevojčure, a utječe se

Bogu - jer je odabrao uzmak od križa k raju, od majke i oca prema dalekim zemljama i morima, prema

ljudima s bezbroj lica... bijelih, žutih, crnih. Iako nikad ne bješe prekoračio granice Izraela, još je u ranom

djetinjstvu znao sklopiti oči u skromnoj očevoj kolibi i pustiti um da, poput uvježbana sokola sa zlatnim

praporcima, liječe od jedne zemlje do druge, klikdudi od radosti. Ali, nije ta njegova misao, lovačkom

sokolu nalik, nikog i ništa proganjala: samo bi zaboravio na tjelesno i uzlazio na nebesa - što mu i jest bila

jedina želja.

Kročio je vijugavim putom između vinograda, pregazio još jedan brijeg obrastao maslinama, držedi se

staze poput onoga koji ustrajno gazi potokom ili goniča deva kad slijedi svoju jednoličnu pjesmu. Cijelo

mu se to putovanje kao san činilo — kanda nije doticao nogama zemlju, premda je bosim stopalima

ostavljao trag u prašini... otisak pete i petorih prsta. Maslinove grane, krcate plodovima, mahnule su mu

u znak dobrodošlice, a vidje i teške grozdove na lozju kako vise gotovo zemlju dodirujudi. Naiđoše neke

djevojke pod bijelim rupcima, telad gonedi, te ga pozdraviše: Šalom! Mir tebi!

Povremeno bi, iako nije mogao vidjeti žive duše na stazi, začuo one teške stope za sobom, onaj brončani

sjaj bi bljesnuo u zraku pred njim, pa se jednako naglo i izgubio, a i zloguk bi smijeh odjeknuo nad njim s

vremena na vrijeme. Ali, Marijin sin prisilio je sama sebe na suzdržanost - približavao se spasenju: uskoro

de pred sobom ugledati jezero, a za sinjom vodom, sagrađen poput jastrebova gnijezda među rumenim

stijenjem... samostan.

Slijedio je put, hitajudi umom i nogama, ali najednom za- stade preneražen: pred njim je, u dolini

zaštidenoj od vjetrova, prostrta gajem palma, ležala Magdala. Premda se opirao svom snagom uma,

noge ga nisu poslušale - ponijele su ga prema mio- mirisnomu samotnjačkom utočištu njegove sestrične

Magdalene, kudi osuđenoj na ognje paklene.

„Ne, ne želim tamo! Nedu tamo...“ mrmljao je obuzet silnim strahom - ali je njegovo tijelo odbilo pokušaj

da promijeni smjer hoda: hitalo je izvoru onoga mirisa poput hrta.

„Oduprijet du se... udariti drugamo!“ šapnuo je, ali nije uspio. Ved je vidio uredno okrečenu kudicu i stari

zdenac s kamenom krunom. Ondje su psi lajali, kokoši kokodakale, žene se smijale, natovarene deve

ležale uokolo vode preživajudi. Moraš ju vidjeti, moraš... čuo je blago snubljenje u sebi - ima to svog

razloga, Bog ti je korake usmjerio, On a ne tvoj um... moraš ju vidjeti, pasti ničice pred njom i za oprost ju

moliti. Jer grijeh je tvoj! Prije nego što odeš u samostan i navučeš bijelu halju, nju moraš moliti da te

odriješi obaveze, jer se inače nedeš modi spasiti. „Hvala ti, Gospode, što me odvede onamo kako nisam

htio otidi...!“

Prožet iznenadnim osjedajem srede, pritegao je remen i počeo se spuštati prema Magdali. Prvo vidje

veliko krdo deva: na- hranjene i napojene, ležale su oko bunara na svojim nadutim trbusima, pod

bremenima, mirno preživajudi - mora da je karavana došla iz dalekih zemalja u kojima se uzgajaju začini,

jer je njima mirisala cijela udolina.

Isus je zastao kraj zdenca. Neka mu je starica, koja je crpila vodu za se, pružila krčag da se i on napije.

Htio ju je upitati znade li je li Marija kod kude, ali ga sram bješe. Bog me uputio k njoj, pomislio je - onda

moram vjerovati da svakako jest.

Krenuo je sjenovitom poljanom, prolazedi među mnogo-brojnim strancima - Beduinima u njihovim

bijelim dželabijama, Indijcima zaogrnutim kašmirskim šalovima... Na nekoj se kolibi otvoriše vratašca i

tusta se matrona, dobrano brkata, ukaza u njihovom okviru; prasnula je u grohot kad ga vidje.

„Dakle...!“ doviknula mu je, a zatim dodala prezrivo: „Nazdravlje, drvodjeljo. Dođe i ti na hodočašde buži,

jel’...?“ Zatim se još jednom sarkastično nasmijala i nestala u polumraku izbe.

Marijin sin zacrvenio se do ušiju, ali se nije obeshrabrio; i dalje je ponavljao u sebi kako mora pasti na

koljena pred Magdalenom i njen oprost izmoliti. Ubrzao je korak, hitajudi prema njezinoj kudi - na kraju

sela bješe, okružena malim nasadom nara. Dobro je se sjedao, njenih jednokrilnih, zeleno obojenih vrata

ukrašenih dvjema zmijama smotanim jedna oko druge... jednom bijelom, a drugom crnom, kako ih je

naslikao neki od njenih ljubavnika, Beduin; nad njima, naslikan bješe veliki žuti gušter, nogu raširenih kao

da je na križ pribijen.

Ipak, zalutao je, pa se vratio do mjesta gdje ga ona ženturača obruči — sramedi se upitati nekoga kojim

mu putem valja idi. Podne se bližilo, vrudina bila sve teže podnošljiva, pa je sjeo u hlad masline da malo

predahne. Neki je bogati trgovac nailazio — kratke brade od crnih kovrča, crnih očiju oblika badema, s

mnogim prestenovima na rukama, plemenitaškog držanja... Marijin sin nesvjesno pođe za njim.

Ovaj mora biti anđeo Gospodnji, pomislio je dok je kročio za neznancem, zadivljen jednako njegovim

vitkim tijelom, kao i skupocjenim kašmirskim šalom, po rubu ukrašenim prekrasnim pticama i cvijedem,

što ga je mladac prebacio preko ramena. Sam mi je Bog poslao svog anđela da mi pokaže put...

Plemeniti je stranac kročio vijugavim ulicama samouvjereno kao da znade kako ne može pogriješiti — i

doista, Marijin sin uskoro vidje ona vrata sa sljubljenim gujama. Neka je stara vještičetina sjedila

nadomak ulazu u dvorište, potičudi žar pod gradelama na kojima su se pekli rakovi. Kraj njenih nogu bila

je zdjela s pečenim bundevinim košticama, a u još dvjema drvenim pliticama okruglice od mesa i

prokuhana slanutka bogato uvaljane u papar.

Crnobradi se mladid sagnuo, dao starici srebrnjak i ušao u dvor... Marijin sin za njim. Četvorica trgovaca,

sjededi na tlu prekriženih nogu jedan za drugim, čekali su zagledani u zatvorena vratašca Marijine sobe

što su se nazirala u kolibi. Dvojica bjehu postariji, obojenih trepavica i nokata, dvojica mlađi, obojica

njegovanih crnih brada i brkova; neznatnim su grimasama pratili kikotanje - kao da je unutra netko

nekoga škakljao - pa škripu postelje, stenjanje... te tu i tamo izgovarali ponešto, više za sebe, nego

onomu pred njim.

Čini se da se Beduin, koji bješe unutra, zadržao dulje nego što je trebao, pa s vremenom svi pokazaše

znakove nestrpljivosti. Ipak, indijski je plemenitaš mirno sjeo za posljednjim u nizu, Marijin sin iza njega,

u sjenu velikoga nara krcatog plodovima, o grani kojeg je visjela krletka od pruda s jarebom u svadbenom

ruhu, koji je skakutao gore-dolje, kljucao prude svoje tamnice i glasao se kvocanjem. Marijin je sin

prepoznao i dva vitka čempresa uz dvorišna vrata, jedno stablo bješe muško, uspravno kao mač, a drugo

žensko, razgranato poput cedra.

Hodočasnici su žvakali datulje iz svojih kesa ili sjemenke mire, vadedi ih iz dubokih džepova; potonjim su

htjeli učiniti mirisnim svoj dah. Kako se čekanje oteglo, počeše pomalo razgovarati da ubiju vrijeme, a

dobro im dođoše i pridošlice: mladog su plemida pozdravili s očitom naklonošdu - dok Marijinog sina, u

prašnjavim dronjcima, odmjeriše s prijezirom. Prvi u redu, starac u bogatom ruhu, oglasio se uz dubok

uzdah:

„Ima li mučeništva vedeg od moga?... Eto me pred vratima raja - a ona zaprta!“

Momak do njega, s mnogobrojnim zlatnim narukvicama, prvo se nasmijao, pa de onda: „Moje deve nose

začine od Eufrata do Velikoga mora... a vidite li jareba crvenih nogu u onoj krletci? I., tako du jednom

pošiljkom cimeta i papra smodi dovoljno da Mariju stavim u zlatan kavez i odnesem sa sobom. Dakle,

prijatelji dragi, to što ste naumili obavite brzo, jer de vam zadnjom biti!“ „Hvala ti na upozorenju, vrla

junačino,“ drugi de starac; brada mu bješe bjelja od snijega i namirisana, ruke aristokratski dugačkih

prsta, a dlanovi obojeni sokom nekog drveta. „Dobro da nam to reče - eto razloga da ju danas obljubim

kao nikad!“

Onaj mladi plemenitaš pred Isusom u nekom je trenu spustio kapke i počeo se njihati gornjim dijelom

tijela naprijed-natrag, te micati usnama kao da šapde molitvu; taj je u vječnom blaženstvu bio i prije

ulaska u raj. Sin Marijin sve je to vidio i čuo... jarebovo kvocanje, raskalašen smijeh i stenjanje u Marijinoj

sobi, staru rugobu kako posluje oko ognja, rakove kako - živi položeni na žičanu rešetku - škripe

kliještima i oklopi im pucaju.

Ovo doista jest raj, pomislio je prožet opdom opuštenošdu

- a ono što zovemo život samo je san, san o raju... kojeg, povrh ovoga, nema. Mogu se didi i otidi,

ne treba mi drugačijeg užitka. Uto je stasit muškarac sa zelenim turbanom dodirom koljena trgnuo

Indijca iz molitvenog snatrenja, upitavši: „Vrli prinče, što tvoj Bog na ovo veli?“

„Veli... na što?“ ovaj de vradajudi se iz dubina duhovnog. „Pa, ovo što vidiš... muškarce, žene, rakove,

ljubav.“

„Sve je san, to kažem.“

„Hm... dobri moji ljudi - ako je tako, čuvajmo se,“ onaj de sjedobradi, zastajudi u prebiranju krunice.

„Pazimo da se ne probudimo!“

Ona se vratašca konačno otvoriše i stasit se Beduin ukaza na njima; natečenih očiju, teturajudi je

koraknuo prema izlazu oblizujudi se. Starac koji je bio na redu skočio je na noge poput

dvadesetogodišnjeg momka - ispraden zbornim:

„Sretno ti, djede - smiluj nam se i obavi to hitro!“

Taj zaista nije časa časio: odriješio je pojas još prilazedi sobičku, ušao u izbu i zalupio vratima za sobom.

Onog Beduina svi promotriše s neskrivenom zavišdu, ali mu nitko ne uputi ni riječi. Spoznali su da taj

jezdi debelim morima, daleko, daleko... i odista, nije se ni osvrnuo na njih. Nekako je prošao dvorom,

posrdudi jedva promašio staričine gradele i izgubio se niz tijesnu uličicu. Onaj golemi sa zelenim

turbanom, da bi im svima odvratio misli, najednom je počeo o lavovima, morima i dalekim koralj nim

grebenima.

Vrijeme se sporo vuklo, opet je zavladala tišina - čule su se samo brojanice u onog na redu - sve oči bjehu

uprte u niska vratašca u dubini kolibe... a starac nikako da izađe.

Mladi Indijac se diže na noge, ostali ga zapanjeno pogledaše

- zašto li je ustao? da ne kani otidi? misli li kazivati nešto?... Ozarena lica, s onim aristokratskim

ozračjem naglašenim raskošno izvezenim šalom oko ramena, prinio je sklopljene ruke usnama, potom

desnicu spustio na srce, naklonio se i otišao preko praga dvorišnih vrata nečujno poput sjene.

„Probudio se,“ reče onaj momak sa zlatnim narukvicama. Kanda se htjede i nasmijati, ali se čudan strah

odjednom uvuče među njih, pa počeše — žustro i tjeskobno - o zaradi i gubicima, cijenama robova na

tržnicama u Aleksandriji i Damasku... ali se ubrzo povratiše na prostačke razgovore o ženama i

dječacima, plazedi jezike, cokdudi i oblizujudi opuštene usne.

„Gospode, o Gospode, gdje li si me rinuo?“ zavapio je Ma-rijin sin šapatom. „U kakvu jazbinu, kakvim

ljudima uz rame?... Gospodine, nije li ovo poniženje vede od svih? Daj mi snage da ga izdržim!“

Hodočasnici su uto i ogladnjeli, pa jedan doviknu onoj vještičini da im donese hljeba, rakova, mesnih

okruglica i vrč vina... za četvoricu. Kad su sjeli ukrug i počeli blagovati, jedan baci isisan rakov oklop u

vrata i poviče: „Daj, djede, požuri! Ne treba ti valjda dan...“

Ostali se grohotom nasmijaše.

„O, Gospode... Gospode... daj mi snage da izdržim dok moj red dođe,“ opet je zavapio Isus.

Onaj starkelja s namirisanom bradom nešto se kao smilio

na nj.

„Hej, ti zgodni mladidu... bolje ti je da prezalogajiš,“ reče okrenuvši mu se. „Zar nisi gladan ni žedan?

Hajde, priđi, uzmi zalogaj... trebat de ti snage.“

,,Jes’, jadniče, bolje ti je da pojedeš nešto,“ prihvatio je go-rostas pod zelenim turbanom, nasmijavši se

od uha do uha. „Jer, kad dođeš na red i uđeš onamo, nikako ne bi valjalo da osramotiš muški rod!“

Marijin sin zacrvenio se baš poput pečena raka, oborio glavu i utonuo u muk.

„I ovaj sanja,“ onaj de starac srebrene brade, otresajudi djelide račjeg oklopa s halje. ,,Jes’, Belzebuba mi i

svekolike njegove svetosti, sanja on. I taj de se did’ i otid’ k’o i onaj, pamtite što reko’.“

Sin se Marijin ogledao uokolo užasnut: je li indijski plemid bio stvarno bide? A da nije ovo sve -

Magdalenin dvor, nar, gradele, jareb u krletci, ti ljudi... - san? Možda je još pod onim cedrom, u snu?

Okrenuo se put dvorišnih vrata, pomod ištedi — ali ondje je stajao njegov orloglavi pratilac, nepomično

oslonjen o muško čempresovo stablo, u blještavoj bronci do zuba. Prvi je put Isus, videdi ga, osjetio

nešto poput olakšanja i sigurnosti.

Starac konačno izađe iz Magdalenine sobe, teško dahdudi, a golemi s turbanom pohita unutra. Nekoliko

ura potom dođe red i na momka sa zlatnim narukvicama, te konačno i na starca s brojanicama od

jantara - i tako Marijin sin ostade sam u dvoru čekajudi.

Sunce se pomalo primicalo nebosklonu, a dva su oblaka jedrila nebom - teška kao da su zlatom

natovarena. Kad baciše sjenu na tlo, svježina pade po stablima, zemlji i obrazima ljudi.

Starac s krunicom u neko doba izađe iz izbe, zastade časkom na pragu, obrisa znoj, suze i slinu što mu je

tekla iz nosa i preko usana, te se, pognutih ramena, izgubi preko dvorišnih vrata.

Marijin sin se pridiže, pa krenu prema čempresu, jer ona brončana prilika kao da bi za njim. Zastao je,

htjede joj redi da nede uzmadi - ali i da ga ne prati... da ostane za vratima, jer Magdaleni hode sam. Onda

se sjetio da bi mu riječi zaludne bile, pa ništa ne reče. Pritegao je remen oko struka, digao oči k nebu,

oklijevao tren... a onda je čuo grub glas iz izbe: „Ima li još koga? Hajde... ulazi!“

Bila je to ona - skupivši svu snagu, krenuo je unutra, te ušao kroz poluotvorena vrata, sav se tresudi.

Magdalena je ležala na leđima, gola kao od majke rođena, obljevena znojem i s rukama pod glavom...

bujna kosa, crna kao gavranovo krilo, bješe joj razastrta po jastuku. Gledala je u nasuprotni zid i zijevala -

očito ju je cjelodnevna tlaka s muškarcima željnim njenih draži dobrano iscrpila. Njezina kosa, nokti,

svaki djelid njenoga tijela bjehu obilježeni tjelesnim vonj em svih naroda, a ruke, vrat i grudi išarani

bezbrojnim ugrizima, nekima do krvi.

Marijin sin spusti pogled - stupio je do sredine sobe i nije mogao dalje. Magdalena je čekala nepomična,

licem i nadalje prema onom zidu... a nije čula mužjačko dahtanje, šum odjede što ju netko skida.

Ustrašena, naglo se okrenula da vidi tko je u sobi - a onda kriknula, dograbila plahtu i ovila se njom od

nožnoga prsta do brade.

„Ti! Ti!...“ jauknula je, pokrivši usta i oči dlanovima.

„Marijo... oprosti mi,“ zaustio je Isus.

Magdalena je prasnula u grub gromki grohot - kao da de joj se glasnice razletjeti u tisude vlakana.

„Marijo, oprosti mi!“ ponovio je.

Ona je uto skočila na noge, onako ovijena plahtom, te bijesno podigla ruku.

„Zato li si u moj dvor došao, divni moj mladče? Zato si se umiješao među moje ljubavnike: da

prokrijumčariš svoga Boga u moju kudu kao baukača... da mi ga u grešnu postelju dovedeš? Ali, zakasnio

si, prijatelju, mnogo zakasnio... A što se tvoga Boga tiče, daleko mu kuda. Taj mi je davno slomio srce!“

Govorila je stenjudi, a od uzrujanosti su joj se grudi dizale i spuštale pod plahtom.

„Jest, srce mi je slomio, razorio mi ga je...“ ponovila je; u očima joj se pojaviše dvije krupne suze koje se

primiše njenih trepavica kao rosa cvijeta.

„Ne huli, Marijo. Mene osuđuj, ne Boga. Zato i jesam došao: da izmolim tvoj oprost.“

Magdalenu su te njegove riječi itekako razjarile. „Ti i tvoj Bog imate jednake gubice! Ti i on ste jedno, ne

razlikujem vas... jer kad ponekad nodu pomislim na nj - proklet neka je taj tren! - u tvom se liku on

ustremljuje na me iz mraka, a kada tebe slučajno spazim na drumu - proklet neka je i taj čas! - snađe me

osjedaj da mi to on ide ususret.“

Potom je prijetedi podigla ruku, vičudi: „Ne gnjavi me s tim Bogom! Gubi se odavde i da te nisam više

vidjela. Samo jedno je pribježište za me gdje utjehu nalazim - u glibu! Da, glib je jedina bogomolja u koju

idem moliti i očistiti se!“

„Marijo, počuj me... dopusti da ti kažem, ne očajavaj nit’ zapadaj u srdžbu. Zato i jesam došao, sestro: da

te izbavim iz blata. Mnoge sam grijehe počinio, pa sam na putu u pustinju... ne bih li ih okajao. Ali,

Marijo, tvoja me nevolja pogađa više od svih.“ Magdalena je na te njegove riječi uperila u nj ruke s

ispruženim prstima, poput nadža s oštrim noktima... luđački, kao da mu kani razderati obraze.

„Kakva nevolja?“ zavrištala je. „Dobro meni ide, baš dobro

- ne trebam nikakve suduti tvoje svetosti! Sama bijem svoj boj, ne istedi pomod ljudi... ni u Boga,

ni u Vraga. Sama se za svoje spasenje borim - i izborit du se.“

„Spasenje... od koga? Čega?“

„Ne iz blata, kao što ti misliš... Bog ga blagoslovio! - jer su u njemu sva moja ufanja. Da, u glibu... glib je

put moga spasenja.“ „Glib?!“

„Jest, glib... blato, nečist, sablazan, ova prljava postelja, moje okaljano tijelo prošarano ugrizima i

ljepljivo od znoja, sluzi, sline, izlučevina... cijeloga svijeta. Stoga odbij, kukavče! Ne trebam te ovdje,

gadiš mi se... i da me nisi dirnuo! Jer, znaj: da bih zaboravila jednog muškarca — kako bih se spasila -

podaj em svoje tijelo svima ostalima!“

Marijin je sin pognuo glavu, ponavljajudi „Moj je to grijeh, moj propust...“ glasom što ga je jedva puštao

iz stisnuta grla. Spontano je pritegnuo remen s tragovima usirene krvi... „Oprosti mi, sestro. Moja je

greška, ali du iskupiti svoj dug.“

Iz djevojčina se grla opet prolomio divlji grohot: „Baš mi je do tvoga sažaljivog blejanja ‘Moja je greška...

moj propust, sestro... ja du te spasiti’, a sve to trtljaš ne dižudi glave kao čovjek koji se iskreno ispovijeda.

Žudiš za mojim tijelom, a umjesto da priznaš... što se ne usuđuješ... prebacuješ krivnju na moju dušu i

pričaš kako ju spasiti hodeš. Koju moju dušu, smušenjače? Ženina je duša u njenoj putenosti, što ti

itekako znaš, ali nema u tebe smjelosti da tu dušu uzmeš u naručje kao muškarac i obljubiš ju - jer ju

samo obljubom spasiti možeš! I žalim te, i gadiš mi se!“

„Sedam te je đavola opsjelo, droljetino!“ mladid je odjednom kriknuo, kao krv crven od bijesa i stida.

„Jest, svih sedam -pravo ima tvoj nesretni otac.“

Madalena se stala tresti od uzbuđenja i jeda, skupila je kosu i povezala ju crvenom svilenom vrpcom -

zašutjela nakratko, ali joj se usne uskoro opet pokrenuše: „Nije me sedam vragova snašlo, sine Marijin -

nego sedam rana. Trebao bi znati da je žena poput

ranjene srne... i ništa joj jadnici ne preostaje, nego da liže rane.“ Oči joj se ispuniše suzama, obrisala ih je

dlanovima, a onda ju opet spopade jarost: „Zašto si ti uopde došao? Sto hodeš od mene... stojedi mi tako

nad posteljom? Gubi se!“

Mladid joj, međutim, priđe korak: „Marijo, nastoj se sjetiti kako je bilo... kad smo bili djeca...“

„Ne sjedam se! Kakav si ti to čovjek? Još baljezgaš... a trebao bi se stidjeti samoga sebe! Nikad nisi imao

petlje ni isprsiti se kao muškarac, niti povjeriti se nekomu da te podupre. Nekod si se vješao o materine

skute, sad bi htio o moje, o Božje... Nikako da se osoviš na noge, jer si sapet strahom. Zato nisi u stanju

ni u vlastitu dušu prodrijeti, a nit’ shvatiti što bi tvoje tijelo htjelo... sve od straha. Da, kukaveljstva!

Jadniče, i sažalijevam te, i prezirem te... a kad mi na um padneš, srce mi se nadvoje cijepa.“

Nemajudi više riječi, počela je plakati; suze, koliko god ih je otirala, navirale su neprestance i, otapajudi

joj boju s trepavica i obraza, stvarale mrlje na postelji.

Sin je Marijin osjetio grč u srcu: eh, da mu se nekako lišiti straha od Boga, pa ju uzeti u naručje, obrisati

joj suze, pomilovati kosu i udovoljiti njezinom srcu... te otidi sobom ju odvodedi!

Da je bio muškarac na mjestu, to je trebao učiniti da ju spasi - jer, zar je ona marila za post, molitvu i

samostan? Ne, nije se tako moglo spasiti tu ženu, ali jest čovječji put spasenja bio odnijeti ju s bludnog

ležaja i povesti nekamo, otvoriti radionicu u dalekom selu gdje bi njih dvoje živjeli kao muž i žena, imali

djecu, patili i radovali se kao sva ljudska bida... a jedino se tako, s njom, mogao i sam spasiti!

Nod se bližila, a s njom i nevrijeme: iz daljine se začula grmljavina, sijevnulo je, bljesak munje se probio

kroz pukotinu u vratima, nakratko objasjavši Marijino lice - koje opet nestade u polumraku. Gromovi su

tutnjali sve bliže, nebo kao da je palo na zemlju.

Momka obuze silan umor - koljena ga više nisu držala, pa se spustio na pod i sjeo ukrstivši noge. Nosnice

mu je štipao jedak vonj mošusa, znoja i prčevine; rukom preko usta branio se od povradanja.

Čuo je Marijin glas iz tame: „Okreni glavu na drugu stranu. Ustala bih, upalila svijedu, a gola sam.“

„Idem ja,“ odgovorio je tiho, prikupio snagu i pridigao se.

Marija kao da ga nije čula - reče mu: „Pogledaj u dvorište; ako je netko još tamo, kaži mu da ode.“

Mladid je otvorio vrata i provirio glavom put dvora: bješe posve omračalo, a krupne su kapi - padajudi iz

niske naoblake

- šuštale po lišdu nara. Stara je vještica prenijela žaru s i nadalje tinjajudim ugljevljem pod

čempres, ali je kiša bila sve gušda i kapi sve učestalije, pa ju njegova krošnja nije mogla zaštititi.

„Nema nikoga,“ reče Isus brzo zatvarajudi vrata; oluja se razmahivala svom žestinom.

Magdalena je za to vrijeme ustala iz kreveta i ogrnula se toplim vunenim šalom, ukrašenim izvezenim

lavovima i jelenima - toga joj ga je jutra darovao zaljubljeni Etiopljanin. Njena ramena i bokovi uzdrhtaše

od ugode potaknute nježnim dodirom toploga tkanja. Propela se na prste i dohvatila uljanicu što je

visjela o klinu na zidu sobe.

„Nikoga nema,“ ponovio je mladid, zamjetno zadovoljan što je tako.

„A stara?“

„Eno je pod čempresom... ali, baš se oblak prolomio.“

Marija je otrčala u dvor, našla staricu po sjaju žara, te joj rekla, pokazujudi put uličnih vrata:

„Bako Noemi, pokupi gradele i rakove... ja du zaključati, nitko više nede večeras dodi.“

„Ali imaš ljubavnika unutra, zar ne?“ prošištala je vještičina, mrzovoljna jer gubi mušteriju.

„Da, unutra je... ali idi!“ Magdalena ju je zamalo potjerala.

Gunđajudi kroz bezuba usta, starica je prikupila svoju opremu, te joj iznova predbacila: „Baš ti je krasan

taj odrpanac.“

Kišurina se stuštila kao da se nebo otvorilo - Marija, za- bravljujudi vrata, ispusti usklik oduševljenja, baš

kao u djetinjstvu kad bi se silno obradovala prvoj ljetnoj nepogodi. Kad se vratila u izbu, šal joj je bio

posve natopljen vodom.

Mladid je stajao nasred prostorijice za ulaznim vratima, neodlučan da li da krene ili ostane. Što bi bilo

Bogu po volji? Ugodno je bilo u Magdaleninoj kolibi, toplo... i na smrad bludilišta se svikao - a vani:

vjetar, kiša, studen. Nije poznavao nikoga drugog u Magdali, a Kapernaum daleko bješe. Hode li otidi,

ostati?... U duši se klatio kao trska na lahoru.

„Lijeva kao iz kabla, Isuse... a kladim se da nisi ništa jeo cijeloga dana. Pomogni mi naložit’ oganj, pa du

nam nešto skuhati,“ rekla mu je glasom suosjedajnim i nježnim — kao u majke.

„Ipak idem,“ mladid de kredudi put vrata.

„Samo ti sjedi, pa demo skupa večerati!“ naredila mu je. „Zar ti je i sama pomisao na to odvratna? Bojiš

se da bi se uprljao jedudi s prostitutkom?“

Mladid je nato bez riječi prikupio drva iz kuta, kleknuo uz ognjište među dvama kamenovima, naložio

cjepanice tako da se lakše zapale, te ukresao iskru.

Magdalenino se srce smirilo: smješkajudi se, nalila je vodu u zdjelu i stavila ju nad plamen, te potom iz

vrede obješene o klin u zidu izvadila dvije pregršti očišdenih mahuna boba. Kleknula je zatim, raspirila

vatru, te sjela uza nju osluškujudi prolom oblaka.

„Isuse,“ počela je tiho, „pitao si me sjedam li se kad smo djeca bili i igrali se zajedno...“

Ali, mladideve su misli daleko bile: klečedi pred ognjem zagledan u plamene jezike, bješe utonuo u muk -

kao da je ved stigao u samostan u pustinji, odjenuo bijelu monašku halju i otisnuo se samodom, a srce da

mu je sretna zladana ribica koja pliva dubokim mirnim vodama Božje milosti. Izvan kolibe, kao da je

nastupio smak svijeta - u njegovoj nutrini mir, ljubav, staloženost.

„Isuse,“ ponovila je Magdalena, „pitao si me sjedam li se kad smo djeca bili, igrali se skupa...“

Njezino se lice, obasjano plamsajima ognja, sjalo poput užarenog željeza, ali ju mladid - izgubljen u

pustari - nije čuo.

„Isuse,“ opet de ona, „tebi tri bjehu, a meni godina više... sjedila sam na najvišoj od triju stepenica pred

dvorišnim vratima i satima te promatrala kako ne možeš svladati ni prvu. Padao si, dizao se... a ja ne bih

malim prstom maknula da ti pomognem. Htjela sam da se uspneš do mene, ali ne prije nego što se

pošteno namučiš... sjedaš li se toga?“

Vrag, jedan od sedmorice njih u njoj, podbadao ju je da mu priča i da ga iskušava.

„Vječnost ti je trebala da svladaš tu prvu, pa jednako tako drugu, zatim tredu... na kojoj sam te čekala,

nijema, nepomična... a onda...“

Mladid se naglo trgnuo, pružajudi ruku put nje: „Umukni!“ povikao je, „Ni riječi više!“

Ali, ženino je lice i nadalje blistalo, odrazi ognja oblizivali su joj obrve, usne, bradu, otkriveno grlo; uzela

je šaku lovorova lišda i bacila ga u vatru uzdišudi.

„Onda bi me ti uzeo za ruku - da, poveo bi me, Isuse, pa bismo legli na šljunak u dvoru, stisli se jedno uz

drugo... dutedi dodire i toplinu naših tijela, kako nam vrelina nadire u bide... a zatim bismo zatvorili oči

i...“

„Šuti!“ mladid je iznova uzviknuo; podigao je ruku kao da joj htjede usta zatvoriti, ali mu ostade u zraku -

bojao se i pomisli daju dodirne.

Žena je duboko uzdahnula i nastavila ne obazirudi se na njegove riječi, stišavši glas do šapata: „Nikad u

životu nisam osjetila takvu ugodu... a tu ugodu, Isuse, otada tražim liježudi s muškarcima jednim za

drugim - ali ju ne nalazim.“

Marijin sin spustio je lice na koljena, te zavapio: „Jahve! Jahve... pomozi mi.“

U toploj prostoriji zavlada je tišina: čulo se samo pucketanje vatre i ključanje boba u loncu - dok je vani i

dalje grmljelo i lijevalo, natapajudi žednu zemlju koja kao da je uzdisala i kikotala se.

„Isuse, na što misliš?“ upitala ga je, ne usuđujudi mu se unijeti u lice.

„O Bogu mislim,“ odgovorio je prigušenim glasom, kao da inu nestaje dana. „O Jahvi...“

Izgovorivši to, stresao se od grožnje što sveto ime ponavlja u kudi poput njezine.

Magdalena je nato ustala i počela koračati od ognjišta do vrata i natrag, obuzeta sve vedom srdžbom.

Bog je njezin dušmanin, da On - i to najvedi. Nikad ne propusti da joj pomrsi nakane - zao je On,

ljubomoran, ne dopušta ljudskom bidu da bude sretno. U nekom je trenu zastala kraj vrata i osluhnula:

nebo bješe pobješnjelo, digao se strašan vjetar, lamatajudi granama nara tako da su plodovi udarali

jedan o drugi... samo što se ne rasprsnu.

„Ali kiša, kao da je nešto popustila,“ reče.

„Idem onda,“ mladid de ustajudi.

„A da najprije pojedeš malo, da ti snage da... a i gdje deš u ovo doba? Vani je mračno kao u rogu, još

kiši.“

Dohvatila je prostirku sa zida i raširila ju po podu, te zatim maknula zdjelu s vatre, iz ugrađenog pretinca

uzela ječmeni hljeb i dvije glinene zdjelice.

„Ovo ti je kurvina večera,“ reče pružajudi mu obrok. „Na, jedi, ti... sliko i priliko tuge i žalosti. Ako ti se ne

gadi.“

Mladid je bio itekako gladan, uze zdjelicu bez oklijevanja, pa da de prvi zalogaj, ali ga žena prekinu

podrugljivim smijehom: „Tako ti blaguješ? Bez riječi zahvale? A da ipak kažeš hvala Bogu što ti dade

hljeba, boba... i kurvu?“

„Zašto me mrziš, Marijo?“ reče on zdvojno. „Zašto me izazivaš? Vidiš... večeras lomim kruh s tobom,

ponovo smo prijatelji. Pusti prošlost da prošlost i bude... i oprosti mi. Po oprost i jesam došao.“

„Jedi i prestani cmizdriti. Ako ti se oprost ne da, sam ga uzmi. Muško si.“

Podijelila im je pogaču, opet se smješkajudi: „Blagoslovljeno ime Onoga koji nam dade hljeba, boba,

drolju na veselje svijetu... i čednoga gosta!“

Ostali su potom klečedi za sofrom jedno nasuprot drugom, osvijetljeni žmirkavom uljanicom - bez riječi,

jer oboje bjehu iscrpljeni dnevnim naporima, pa su osjedali da itekako moraju nadoknaditi izgubljenu

snagu.

Kiša je u neko doba prešla u sitno rominjanje — nebo se olakšalo, a zemlja napila vlagom. Izvana se nije

čulo ništa osim žuborenja bujica, što su se slijevale uličicama popločanim kaldrmom. Njih dvoje

dovršavali su večeru - našao se i po gutljaj vina, te šaka datulja za zasladiti. Oboje su šutjeli, zagledani u

oganj što se postupno gasio... a njihove misli, jednako kao i plamenovi, čas su stremile visinama, čas se

rušile natrag pepelu.

Osvježilo je, pa je Isus ustao i bacio još drva na žar, a Magdalena dodala i lovorova lišda, pa se prostorija

ispunila njegovim mirisom. Otvorila je zatim vrata i promotrila nebo: žestok se vjetar bješe digao, oblaci

gotovo posve razišli, a točno nad njenim dvorom ukazaše se dvije blistave, svježe umivene zvijezde.

„Pada li još?“ upitao je mladid, stojedi nasred prostorije. Magdalena mu ne odgovori, nego je donijela

prostirku do ognjišta, te ju ondje razastrla, raširila po njoj plahtu i debeo vuneni pokrivač, dar nekog

ljubavnika, te si priredila udoban ležaj.

„Ovdje deš spavati,“ reče Isusu. „Vjetrovito je i hladno vani, a i samo što nije pola nodi. Kamo bi sad

mogao?... Promrznut deš, razboljet’ se. Lezi ovdje, kraj ognjišta.“

„Tu?“ mladid de sav dršdudi.

„Zar te je strah? Samo ti lezi, ne boj me se, golube moj nevini... nedu te uznemiravati. Ne, zaista te nedu

izazivati, dovoditi u kušnju tvoje djevičanstvo... kad ti je ved toliko do njega!“

Bacila je još nekoliko cjepanica na ognjište i utrnula svijedu. „Slatko spavaj, sutra nas oboje čeka mnogo

posla. Ti deš svojim stazama, u potrazi za spasenjem na tvoj način, ja mojim, drugačijim... ali jednako

spasa istedi. Svatko svojim putom, da se nikad više ne sretnemo. Laku ti nod.“

Zgrčila se na prostirci i zarila glavu u jastuk, te cijelu nod grizla plahtu da zadrži jecaje i suze. Bojala se da

de muškarac koji je ležao između nje i tinjajudega žara u strahu ustati i otidi - slušala ga je kako

ravnomjerno diše u snu, poput djeteta na majčinim prsima, dok je ona u sebi oplakivala svoju sudbu,

uzdišudi duboko budna sve do zore... samo brinudi da ga ne probudi.

U svitanje ga je kroz trepavice vidjela kako se diže, priteže kožni remen oko struka i otvara vrata. Zastao

je na pragu - htio je otidi, a baš mu se i nije išlo. Okrenuo se, učinio nesiguran korak prema

Magdaleninom ležaj u, sagnuo se kao da ju htjede dodirnuti u onom polumraku. Lijevu je šaku zataknuo

za pojas, desnom pokrio usta i bradu - nad njom nepomičnom u ležedem položaju, s kosom raspuštenom

po golim dojkama. Motrila ga je poluzatvorenim očima, sva ustreptala.

Usne mu se pokrenuše: „Marijo...“

Ali, čim se čuo vlastiti glas, strah ga obuze. Jednim je ko-rakom zakoračio preko praga, žurno prošao

dvorom i otključao ulična vrata.

Gledajudi za njim, zbacivši pokrivač za sebe i uspravivši se u klečedi položaj na prostirci, Marija

Magdalena briznula je u nezadrživ plač.

8

Samostan se nalazio u zabačenoj divljini za Genezaretskim jezerom, sagrađen među golemim pepeljasto-

riđim stijenj em, od jednakog kamena. Ponod... S neba se spustila kišurina, ne bjehu to kapi, nego

mlazovi, povodanj. Oglasile se hijene i čaglji, pustinjski vukovi, a i lavlja se rika začula: zvjerinje bješe

uznemireno grmljavinom. Utonuo u tminu među hridima, samostan se mogao vidjeti samo u

povremenim bljeskovima munja: sinajski Bog kao da ga je bičevao svjetlom. Monasi, ničice i čelima

dodirujudi pod u svojim delijama, molili su Jahvu da ne pošalje novi potop. Zar nije tako obedao

poglavaru Noi? Nije li protegao dugu između neba i zemlje kao znak prijateljstva?

Svjetlo je gorjelo samo u opatovoj izbi. Joakim, prior, sjedio je u svomu visokom stolcu od čempresova

drva, mršav, bez daha podno sedmerokrakog svijednjaka... prekriženih ruku, preko kojih mu se bijela

brada prelijevala poput slapa, i sklopljenih očiju slušajudi mladog novaka Ivana, koji mu je čitao djela

proroka Danijela.

,,‘U nodi me vizija snađe: vidjeh četiri nebeska vjetra nad Velikim morem - i četiri se goleme nemani

pojaviše iz vode, jedna drugoj ni nalik. Prva bješe lav s orlovskim krilima - promatrao sam kako mu se

krila suše i otpadaju, on se diže na stražnje noge, uspravno poput čovjeka, a ljudsko mu i srce u grudima

biva. Vidjeh zatim kako se pomalja druga neman, medvjedu nalik; netko joj reče: Ustaj, požderi što više

mesa. Gledao sam kako izranja i trede čudovište: tijela nalik risovu, a sa četirima modnim krilima na

pledima... poput ptice. Ta je zvijer imala četiri glave i njoj pri- pade gospodstvo...’“

Novaka spopade nelagoda, pa stade. Nije više čuo samostanskoga glavara kako uzbuđen dahde, niti da

grebe noktima po drvu svog stolca — a nije se čulo ni da diše. Da nije umro? Jer, danima ved nije ništa

metnuo u usta... bješe ljut na Boga, te odlučio umrijeti. Htjede umrijeti - tako je nedvosmisleno kazao

bradi - da bi mu se duša rasteretila tijela, da se oslobodi njegove težine i bude mogla uzadi na nebesa

kako bi se sastala s Bogom. Naime, prior je morao s njim riješiti ozbiljan prijepor, te ga je stoga morao

vidjeti i porazgovarati - a tijelo mu bješe uteg, nije mu dopuštalo uzašašde. Odlučio je stoga da se odvoji

od njega, ostavi ga u grobu, a pravi Joakim da se uspne na nebo i priopdi Bogu svoje pritužbe. To mu je

dužnost bila - jer, za ne bješe on jedan od Otaca Izraelovih? Narod je imao usta, ali ne i glasa; plemena

nisu mogla stati pred Gospoda i iznijeti mu svoje patnje, dok Joakim jest, te stoga nije imao izbora!

Sjemeništarac se zagledao u nj: pod sedmorim plamičcima, opatova glava kao da bješe od staroga

crvotočnog drva, ogrubjela od sunca i posta - tako nalik kišama ispranim lubanjama neznanih zvijeri, što

su ih goniči karavana ponekad nalazili u pustinji. Kakva li je sve priviđenja ta glava vidjela, koliko li su se

puta nebesa nad njom rastvorila, a koliko utroba pakla! Njegov um bjehu ljestve Jakovljeve po kojima su

se žudnje i ufanja Izraela uspinjale i padale niz njih.

Otvorivši oči, opat vidje novaka pred sobom - smrtno blijedog. U svjetlu menore, riđa mahovina na

njegovim obrazima blistala je nevinošdu, a oči, uperene nekamo u daljinu, bjehu mu pune boli.

Strog se izraz poglavarevog lica zamjetno smekšao — volio je toga stasitog momka koga je oteo starom

Zebediji, njegovom ocu, te ga doveo da ga preda Bogu. Volio je njegovu pokornost i žestinu, smjerna

usta i znanja nezasitne oči, njegovu blagost i hitru misao. Jednoga de dana, pomislio je, taj mladac

razgovarati s Bogom, modi de ono što meni nije uspjelo - dok su u mene dvije rane na ramenima, u njega

de krila biti, jer dok se ja nisam za života nebesima vinuo, on itekako hode.

Ivan je samostanu prvom došao s roditeljima, kao šesnaestogodišnji dječak, za slavljenja Pashe, a opat,

daleki Zebedijin rođak, radosno ih je prihvatio i ugostio za svojom trpezom. Dok je blagovao, sagnut nad

jelom, osjetio je poglavareve oči kako mu prvo miluju tjeme, a zatim silaze u mozak. Prestrašen, digao je

pogled i susreo se s priorovim - nad samom sredinom blagdanskoga stola. Od toga dana, mladcu bjehu

tijesne brodice njegovog oca, a i cijelo Genezaretsko jezero. Uzdisao je i čeznuo, dok jednoga jutra nije

dodijao starom Zebediji, pa taj poviče: „Vidim da ti nije ribolov na umu, nego da na Boga misliš. E, pa idi

u samostan... jer Bog očito htjede da sinove s njim podijelim, pa neka se razdvoje da ih i podijelim —

neka po njegovoj bude!“

Opat je motrio momka pred sobom; u prvi ga mah htjede prekoriti, ali što ga je dulje promatrao, tim mu

je pogled blaži bio. „Zašto si stao, dijete moje?“ upitao ga je potom. „Presjekao si sliku napola, a to se ne

smije. On je prorok, a proroke se mora poštivati.“

Mladid se silno zarumenio, opet uzeo svitak od pergamene u ruke i odvio ga do mjesta gdje je stao, te

iznova počeo sricati jednoličnim glasom: ,,‘A onda u nodnoj viziji vidjeh četvrtu neman, čudovišnu i

strahovito snažnu; ta je imala željezne zube. Sve što bi zgrabila, zdrobila bi u krhotine, te ostatke zatim

izgazila nogama. Ne bješe nalik nijednoj od ostalih, a imala je deset rogova...’“

„Stani!“ usklikne opat. „Dosta je!“

Svojim je uzvikom prestrašio mladida, pa mu sveta knjiga ispade iz ruku na pod; hitro se pregnuo,

dohvatio ju, smotao i poljubio, te se udaljio u kut delije i odande promatrao svoga starješinu. Prior, pak,

nokata zarivenih u drvo stolca, opet se oglasio vičudi uzrujano i zgroženo: „Danijele, sva su se tvoja

proročanstva ispunila! Četiri se nemani na nas ustremiše: krilati lav dođe i razdera nam grudi... medvjed,

koji se hrani izraelidanskim mesom, nasrnu i poždera nas... četveroglavi ris nagrizao nas je sa sjevera,

istoka, zapada i juga... a užasna desetoroga zvijer željeznih zubä još je nad nama — nije sišla, sletjela. Sva

poniženja i strahove što si ih prorokovao Bog nam je dao - i hvala mu na njima! Ali, Danijele, ti si

prorekao i mnogo dobra... a zašto nam ga Bog ne posla? Zašto si tako škrte ruke, Bože, kad nam dobro

dodjeljuješ? Kad si nas ved tako neštedimice obasuo nedadama, budi darežljiv i s blagodatima! Gdje je

Sin čovječji kojeg si nam obedao?... Čitaj, Ivane!“ Momak se vratio iz kuta, prišao stalku na kojem je

razvijao svitak, prostro ga i nastavio čitati... ali sada njegov glas bješe, baš kao i opatov, pun žestine.

,,‘Udubih se u svoja nodna priviđenja i zamijetih nekoga poput sina čovječjeg kako dođe oblacima

nebeskim i pristupi Drevnomu, Onomu koji je oduvijek, te mu zdesna staje. I njemu pripadoše

gospodstvo, kraljevstvo i slava, a svi ljudi, narodi i plemena svih jezika služiti mu stadoše. Vlast je njegova

vječna, nikad se nede ugasiti, jer je neuništivo kraljevstvo njegovo.’“

Samostanski poglavar, ne mogavši se više suzdržati, ustade sa stolca, učini korak, dva... dohvati se stalka,

posrnu i umalo pade, ali se nekako održa na nogama - oslonjen dlanom na rukopis.

„Gdje je Sin čovječji kojeg si nam obedao? Dade li nam riječ ii’ ne dade? Ne možeš poredi - jer je tako

zapisano!“ Ljutito je udario šakom po pergameni s proročanstvom, pa de prekorijeva- judi: „Evo, tu piše!

Ivane, opet pročitaj!“

Ali, prior nije više imao strpljenja: prije nego što je sjemeništarac stigao iznova početi, zgrabio je svitak

digao ga visoko prema svijednjaku i počeo naizust egzaltiranim glasom: „‘Njemu pripadoše gospodstvo,

kraljevstvo i slava, a svi ljudi, narodi i plemena svih jezika služiti mu stadoše. Vlast je njegova vječna,

nikad se ugasiti nede, jer je neuništivo kraljevstvo njegovo.’“

Pustio je zatim svitak da padne sa stalka i razmota se, te se okrenuo prozoru i zagledao u tminu.

„Dakle, gdje je Sin čovječji?“ povikao je u nod. „Nije on više tvoj, jer si ga nama obedao - pa je naš! Gdje

je, dakle? Zašto mu ne predaš vlast, slavu i kraljevanje da narod tvoj, puk Izraelov, može vladati

svekolikim svijetom? Vratovi nam se ukočiše nebo promatrajudi i čekajudi da se otvori. A kad de, kad?

Jest, zašto otežeš... premda dobro znamo da je jedan tvoj trenutak ljudima tisudu godina. Ali, ako si

pravedan, Bože, mjerit deš vrijeme ljudskom mjerom, ne svojom. Tako bi pravedno bilo!“

Htio se nagnuti kroz prozor, ali mu koljena klecnuše, pa je zastao ruku ispruženih kao da se hode njima za

zrak uhvatiti. Momak priskoči da bi ga pridržao, ali se opat rasrdi i pokaza mu da ga ne dira. Prikupio je

svu snagu i dohvatio se prozorskoga praga, oslonio rukama o stranice i povio tijelom prema naprijed

koliko god je mogao. A vani mrak... Munje su sijevale sve rjeđe, olujni se oblaci udaljavali i još se samo

voda slijevala niza stijene oko samostana. Škrto raslinje, bezlisna drača, pod svakim je novim bljeskom s

neba poprimalo drugačiji lik, ponajviše nalik skupini bogalja s rukama nagriženim gubom, dignutim put

neba.

Napregnutih čula i ustreptale duše stari je samostanski gla-var osluškivao, ali se samo iz daljine čulo

zavijanje i štektanje pustinjskih zvijeri — ali ne gladnih, nego ustrašenih. Negdje u blizini, nadglasavajudi

ih, tulila je neman zaodjenuta u oganj povijan vrtložnim vjetrom... primičudi se samostanu. Opat je prvo

slušao poznate glasove pustinje, a onda se sav stresao i okrenuo od prozora: neko je nevidljivo bide ušlo

u njegovu izbu! Osvrnuo se uokolo - plamičci svijeda na menori ustitrali su kao da de se pogasiti,

devetostruna harfa, ved dugo nedirnuta u kutu, divlje je zabrujala kao da joj neka pomahnitala ruka trza

žice kanedi ih potrgati... prior se počeo tresti od jeze.

„Ivane,“ pozva mladida, gledajudi kamo se djenuo, „dođi ovamo... k meni.“

Momak se odvojio od kuta gdje se bio skutrio i prišao mu.

„Zapovijedaj, oče,“ reče padajudi ničice pred njim.

„Ivane, idi i sazovi sve monahe. Moram im kazat’ nešto prije nego što umrem.“

„Prije nego što umreš, oče?!“ mladid de preneražen... a trenu-tak potom i prestravljen, jer je zamijetio

dva velika crna krila kako mašu za starčevim leđima.

„Odlazim...“ reče opat, glasa odjednom tako slabašnog kao da dolazi s druge jezerske obale. „Odlazim!

Zar ne vidje kako su plamičci svijeda zatitrali, umalo se svi ne pogasivši? Zar nisi čuo svih devet struna na

harfi kako se divlje oglasiše, kao da de popucati? Odlazim, Ivane... zato hitaj, zovi bradu da im se

obratim.“

Momak se naklonio i odjurio, a opat ostao sam nasred delije, obasjan svijedama sedmerokrake menore.

Najzad je bio nasamo s Bogom: mogao je mirno kazati što mu je na srcu, bez bojazni da ga ovaj nede

čuti. Smireno je podigao glavu, znajudi da je Bog pred njim.

„Eto me, dolazim ti,“ reče mu, „pa zašto ti meni onda u de-liju dođe? Zašto htjede pogasiti svijede, zašto

onako mahnito trzaš harfine strune, kao da me zgrabiti hodeš? Dolazim, i to ne samo tvojom voljom,

nego i mojom. Eto me... s pločicama u rukama na kojima su popisane pritužbe moga naroda. Vidjeti te

hodu i govoriti s tobom. Znam da me ne slušaš, ili se barem pretvaraš da me ne želiš čuti, ali du udarati

po tvojim vratima dok ih ne otpreš... a ne budeš li mi ih htio otvoriti - sami smo sad ovdje, pa mogu

slobodno zboriti — znaj da du ih prolomiti! Žestok si ti, pa voliš i žestoke ljude, samo takve priznaješ

sinovima svojim. Dosad smo tužili, bacali se ničice i govorili ‘Neka bude volja tvoja!’ Ali, ne može se više

izdržati, Gospode. Koliko demo još čekati? Žestok si ti i žestoke voliš, pa demo i mi žestoki biti. Naša de se

volja izvršiti — naša!“

Dok je tako govorio, stari je prior osluškivao čuje li se štogod u zraku. Ali, kiša je prestala, grmljavina se

izgubila u daljini - prigušen tutanj čuo se s istoka, daleko nad pustinjom. Plamenovi su se smirili, svih je

sedam svijeda ujednačeno gorjelo nad starčevom sijedom glavom.

Opat je čekao u tišini da opet ustitraju ili da se harfa oglasi Imijanjem - ali se ništa nije događalo.

Razočarano je kimnuo glavom, mrmljajudi: „Prokleto je tijelo čovjekovo... uvijek se umiješa i spriječi dušu

da vidi i čuje Nevidljivoga. Dotudi me, Gospode, jer hodu stati preda te oslobođen oklopa puti, tako da te

čujem kad mi se obradaš.“

Uto se vrata delije bešumno otvoriše i u nedoba probuđeni monasi počeše ulaziti, svi u bijelom — poput

duhova — nanizaše se uza zidove, u iščekivanju. Bjehu čuli posljednje opatove riječi, pa im dah zastade u

grlima. S Bogom razgovara, šaptali su među sobom, pa de razjareni Bog sad ognjenom strijelom po

nama! Uz- drhtali od tjeskobe, čekali su oslonjeni o zidove - ali ih glavar nije vidio. Pogled mu je nekamo

lutao, pa se novak u neko doba osmjelio, bacio se ničice preda nj i kazao tiho, da ga ne uznemiri: „Došli

su, oče.“

Opat je čuo njegov ponizan glas, a kad se okrenuo vidje i ostale. Pokrenuo se iz središta izbe, koračajudi

polako i držedi se samrtnim tijelom što je uspravnije mogao. Prišao je molitvenoj trpezi, uspeo se u

stolac i zastao, a uto mu se odriješio filakterij sa svetim maksimama - mladac je priskočio da mu ga

ponovo veže, kako ne bi pao na pod i dodirnuo zemlju po kojoj ljudi gaze. Prior je pružio ruku i dohvatio

pastirski štap s kukom od slonovače, podigao glavu i prešao pogledom po licima redovnika poredanih

uza zid.

„Brado,“ reče, „imam vam kazat’ nekoliko riječi, posljednjih mojih. Otvorite uši, a ako se ikomu spava,

neka izađe! Teško je to što du redi, pa morate biti budni uhom i duhom, spremni za strah i ufanje, kako

biste mi mogli odgovoriti.“

„Slušamo te, časni oče,“ reče brat Habakuk, najstariji među njima, položivši ruku na grudi.

„Ovo su moje posljednje riječi, monaška brado... a kako ste svi umni ljudi, govorit du u prispodobama.“

„Slušamo te, časni oče,“ ponovi Habakuk.

Opat je pognuo glavu, te de tiho: „Prvo krila dođoše, za nji-ma i anđeo!“

Stao je zatim, pa uputio po pogled svakomu monahu po-naosob, mrzovoljno odmahujudi glavom. „Zašto

me tako u čudu gledate, brado? Oče Habakuče, kanda diže ruku i usne ti se pokrenuše... htio si nešto

prigovoriti?“

„Kazao si ‘Prvo krila dođoše, za njima i anđeo!’ - a ne zamijetismo toga u svetim spisima, časni oče,“ stari

de monah s rukom na srcu.

„Kako ste i mogli zamijetiti, oče Habakuče? Jao si ga vama, umovi su vam tako smušeni. Otvorite

proročke knjige i ne vidite u njima ništa povrh slova... a što vam sama slova mogu redi? Ona su crne

rešetke tamnice u kojoj se duh muči i jadikuje, dok se slobodno krede samo između redaka i po bjelini

margine. Brado, rekoh vam: Prvo dođoše krila, za njima anđeo!“

Otac Habakuk opet je progovorio: „Naši umovi, časni opate, svijede su ugasle. Užeži ih, svjetlosti nam

podaj da možemo zadi u prispodobu i razumjeti ju.“

„U početku, oče Habakuče, bješe samo žudnja za slobodom, jer nje nije bilo. Ali, u dubini ropstva jedan

je čovjek digao okovane ruke, žestoko zamahnuo njima kao da krila bjehu - a za njim drugi, pa sljededi i

tako cijeli narod.“

Monasi se oglasiše glasovima punim radosne strepnje: „Na-rod Izraelov?“

„Da, brado, narod Izraelov! Taj strašan, ali veličanstven trenutak sada živimo. Žudnja za slobodom

postade žestoka: divlje mašemo krilima, osloboditelj dolazi! Da, monasi, osloboditelj dolazi, jer...

Čekajte, što mislite od čega je taj anđeo slobode? Božje svemodi ili milosti? Ili njegove ljubavi, pravde?

Ne, taj je anđeo od trpljenja, nepokornosti i boja čovječanstva!“

„Golemu obavezu, nepodnošljivo breme, medeš čovjeku na pleda, časni oče,“ starac Habakuk usudio se

primijetiti. „Zar imaš tolike vjere u nj?“

Opat se, međutim, nije ni osvrnuo na prigovor, jer mu um bješe zaokupljen Mesijom. „On je jedan od

naših sinova,“ uskliknuo je, ,,a zato ga knjige i spominju kao Sina čovječjeg! Zašto inače mislite da su se

tisude žena i muževa Izraelovih prožimali iz naraštaja u naraštaj? Da si miluju stražnjice i draže se

preponama? Ne! Sve su te tisude stapanja trebale da bi porodile Mesiju!“

Opat je pritom snažno udario pastirskim štapom o pod. „Pripazite, brado - on može dodi u po bijela dana,

jednako kao i usred nodi. Držite se stoga u pripravnom stanju: okupani, gladni i budni. Jao si ga vama

nađe li vas prljave, site ili usnule!“

Monasi se zbiše jedan uz drugoga poput zaplašena stada, ne usuđujudi se gledati priora - ali su osjedali

kako se divlji plamenovi viju s njegovog tjemena i palucaju prema njima.

Sišavši s povišenoga mjesta gdje mu stolac bješe, samrtnik je čvrstim korakom krenuo prema ustrašenoj

bradi. Ispružio je pastirski štap i dodirnuo njime jednog po jednog, govoredi: „Pazite se, monasi! Ako

žudnja ijednog trena posustane, krila de opet okovi postati. Stojte stoga pripravni, za bitku spremni, neka

baklja u vašim mladim dušama danonodno gori... i udarajte! Kujte krila! Meni je idi - hitam s Bogom

zboriti. Odlazim... i pamtite mi zadnje riječi: Udarajte! Krila kujte!“

Rekavši to, najednom ostade bez daha, pastirski mu štap kliznu iz ruke i starac prvo pokleknu, a onda se

sruši na kameni pod. Sjemeništarac vrisnu i pohita pomodi starješini, a i monasi se odlijepiše od zidova i

okružiše ga, te mu polegoše tijelo poleđice i prinesoše sedmerokraki svijednjak njegovomu beživotnom

licu. Brada mu se srebreno ljeskala, a bijela se halja rastvorila otkrivajudi grubu košulju od kostrijeti i

oštre željezne kuke ulančene oko starčevih krvavih grudi i bokova.

Habakuk mu je prekrižio ruke na prsima - „Mrtav je,“ reče. „Dođe čas njegovog oslobođenja,“ dometnu

netko.

„Dvoje nerazdvojnih odoše natrag domu svom,“ oglasi se tredi, „tijelo zemlji, a duša Gospodu.“

Ali, dok su monasi tiho izgovarali molitve i grijali vodu da ga operu, opat je otvorio oči - pa se svi stresoše

od straha i stadoše ga promatrati. Lice mu se ozarilo, a mršave ruke s plemenitaški dugačkim prstima

digle uvis prema nečemu u što su njegove oči gledale u silnom zanosu.

Otac Habakuk kleknuo je i prislonio uho na starčene grudi; „Nije mrtav — srce mu kuca!“ šapnuo je.

Okrenuo se potom novaku, koji bješe ničice pao kraj opatovih nogu, te ih ljubio: „Diži se, Ivane! Pojaši

najbržu devu i pohitaj u Nazaret... Dovedi rabina, staroga Simuna. On de ga ozdraviti. Požuri, ved svide!“

Dan se zaista budio. Oblaci se bjehu raspršili, a svježe okupana zemlja blistala, zahvalna sučelice nebu.

Dvije vjetruše prhnuše put visina, lijedudi u krugovima nad samostanom da osuše perje.

Obrisavši suze, sjemeništarac je ušao u staju, odabrao najbržu devu - mladu i vitku, sa zvijezdom na čelu

- naveo ju da klekne, te ju pojahao i ispustio grlen krik. Životinja se osovila na noge i pojurila dugim

koracima prema Nazaretu.

Genezaretsko jezero kupalo se u jutarnjem svjetlu. Voda se ljeskala pod prvim zracima sunca, uz obale

bješe zamuljena od blata što ga je nanio nodni dažd, podalje od kraja modrozelena, a nasred jezerskog

zrcala bjeličasta od maglene koprene nad njom. Ribari bjehu razastrli jedra da se osuše, a neki i isplovili u

potragu za ulovom. Liske i druge močvarice tražile su hranu, plivajudi uzbibanom površinom, a čaplje

stajale u plidaku, motredi napregnuto preda se ne bi li spazile poneku ribicu kako im neoprezno prilazi.

Na jezerskoj obali, budio se Kapernaum: u naselju žestoko pokislom prošle nodi pijetli su otresali kapljice

s perä, magarad revala, krave mukale, a povrh tih kakofoničnih glasanja čuo se razgovor ljudskih bida,

staložen i smislen.

Desetak ribara u jednoj su uvali izvlačili mrežu u ritmu svoje spore pjesme, opirudi se bosim stopalima o

šljunak - stari Zebedija, njihov blagoglagoljiv i naočit gazda, stajao je za njima motredi ih strogim okom.

Pretvarao se da voli svakoga od njih i suosjeda sa svima, ali im nije dopuštao da predahnu: u staroga

gramzljivca nitko nije zaradio nadnicu, a da mu je taj priuštio i tren odmora.

Oglasiše se praporci: stado koza i ovaca prilazilo je jezeru. I psi se začuše, te nečiji zvižduk. Ribari se

okrenuše da vide tko nailazi, ali ih starac Zebedija potjera da ne sustaju: „Filip, tko bi drugi... sa svojim

blagom. A vi, na posao!“

Zatim se i sam latio užeta, pretvarajudi se da pomaže.

Uto su i drugi ribari nagrnuli iz sela, nosedi mreže i druge alate, a za njima žene - s hranom i vodom za

muževe, u košarama na glavi. Suncem opaljeni momci latiše se vesala i jedara, poneki s korom kruha u

ruci — blagujudi jutarnji obrok. Filip se ispeo na stijenu s koje ih je sve mogao vidjeti, a i oni njega, te

zviždukom pozvao Zebediju: do razgovora mu bješe, ali ovomu nije. Skupio je šake, prinio ih ustima i

doviknuo pastiru: „Na miru nas pusti, Filipe! Vidiš da imamo posla. Drugoga nađi...“ - a zatim mu je

okrenuo leđa.

„Neka brblja s Jonom, eno mu ga tamo - taj tek baca mreže,“ mrzovoljno de kao za sebe. „Mi bogme

nismo besposleni!“ Njegovi su momci opet zapjevali monotonu radnu popijevku, zagledani u plovke po

gornjem rubu mreže koji su se polako primicali obali. Ali upravo kad su kanili izvudi njezin vredasti kraj

krcat ribom, iz daljine su čuli neobično glasanje popradeno kricima nalik naricanju: stari je Zebedija

nadulio svoja runjava ušesa ne bi li raspoznao o čemu se radi - dok su njegovi nadničari odmah ugrabili

prigodu da prestanu vudi.

„Što je momci? Nema stajanja!“ mrzovoljno je podviknuo. „Narikače, pa što... teško se ženama u

kuknjavu nadat’.“

„Neki je veliki čovjek umro,“ reče jedan postariji ribar. „A tebi, gazda, neka Bog dade dug život.“

Zebedija, tjeran znatiželjom, uspeo se na obližnju hrid - s nje je oštrim okom grabljivice pretraživao

ravan, te zamijetio kako muškarci i žene nekamo hitaju, padaju u žurbi, pa se dižu... naričudi iz petnih

žila. Cijelo selo se silno uznemirilo, žene su u tuzi kosu raspletale, a muškarci oborenih glava gledali

preda se.

„Što se zbilo?“ povikao je Zebedija prema najbližoj skupini. „Kamo ste krenuli? Zašto žene nariču?“

Ali, hitajudi prema svojim gumnima, nemajudi volje da se dovikuju s njim, ti su mu ljudi uskratili odgovor.

„Hej, kamo dete? ‘Ko je umro?“ ponovo je povikao Zebedija, domahujudi rukama onima koji su prolazili

nedaleko njega. ,,‘Ko je umro?“

„Žito!“ konačno mu je odgovorio stasit postariji muškarac, zastavši da predahne.

„Jasnije govori. Ja sam Zebedija, ni’ko se sa mnom ne sprda. ‘Ko je umro?“

„Žito... pšenica i ječam. Kruh naš svagdašnji!“ odgovoriše mu žene kroz plač i lelek.

Starac se Zebedija okamenio od tjeskobe - shvatio je i po-pratio spoznaju pljesnuvši se po bedrima.

„Povodanj...“ promrmljao je. „Dažd im je odnio žito s gümnä. Ma, neka sirotinja nariče - što ja imam s

tim.“

Krici su odjekivali cijelom ravnicom, nitko u selu ne bješe ravnodušan, a žene u obiteljima onih kojima je

stradala bezmalo sva ljetina u očaju su se bacale u glib, skupljajudi hrpice zrnja gdje ga voda bješe

nanijela, kako bi barem nešto spasile. Zebedijini nadničari bjehu tako pogođeni nesredom suseljana da ih

posve napusti volja za izvlačenjem mreže; stajali su nijemi na žalu, spuštenih ruku. Videdi ih kako u

tjeskobi gledaju jadnu čeljad po poljima, razbjesnio se i doviknuo im: „Vucite! Posla se latite!“

Prihvatio je uže i kao počeo i sam povlačiti, mrmljajudi opo-ro: „Mi smo ribari, slava Bogu... a ne ratari.

Neka vode, nede se riba utopit’. Nije nego kako vam ja kažem!“

Uto im je Filip prišao; napustio je stado i dotrčao do njih, skačudi s kamena na kamen. „Potop, ljudi moji!

Stanite, zaboga, razgovarajmo... Kraj de svijeta! Nevolje jedna drugu sustižu: prekjučer raspeše zelota, u

koga smo se itekako ufali... a prošle nodi Bog otvori sve svoje ustave — i to baš nakon žetve, da nam

vodurina hljeb odnese. A prije nekog vremena jedna je moja ovca okotila dvoglavo janje. Smak de

svijeta, ja vam velim! Za ljubav Božju, prestanite s poslom i pričajmo.“

Starac Zebedija tek se tada valjano rasrdio. „Gubi se, Filipe, na miru nas ostavi... ili deš vidjet’!“ povikao

je dižudi štapinu, dok mu je krv nadirala u glavu. „U poslu smo, čovječe, zar ne vidiš - ribari smo mi, a ne

ratari, što nas briga? Na posao, ljudi!“

„A zar ti, Zebedijo, nije žao ljudi koji de od gladi pomrijet’?“ napao ga je pastir. „I oni su djeca Izraelova,

naša brada... istoga stabla grane, korijenje štoviše, jer zemlju oru. Ako se oni sasuše, i mi demo ostali. Još

nešto, Zebedijo: ako Mesija dođe nakon što svi pomremo, koga de zated’ da ga spasi? Odgovori ti meni,

ako umiješ?“

Stari je Zebedija sve ljude otpuhivao, širedi nozdrve i očito gubedi strpljenje; konačno, na rubu bijesa,

reče: „Odlazi, za ljubav Božju! Idi svom stadu... Zaista sam sit tih priča o mesijama - taman se neki pojavi,

a oni ga razapnu. Pa tako jednog za drugim, a svakako si čuo kakvu vijest Andrija donese ocu Joni: da deš

naid’ na križ kamo god pođeš, gdje god zastaneš. A i tamnice su pune inesija! E, pa da znaš, dosta mi ih

je... baš smo se proslavili s njima. Nego, donesi ti meni kolut sira, pa du ti dat’ košaru ribe. Ja tebi, ti meni

— to ti je Mesija!“

Grohotom se nasmijao vlastitim riječima i zatim okrenuo najamnicima: „Hajd’mo življe, momci! Pa da

užežemo oganj i stavimo kuhat’ čorbu, da se najedemo. Pogle’, dok mi mlatimo praznu slamu, sunce se

cijeli lakat uspelo svodom.“

Ali, Filip taman što je učinio korak-dva kako bi se vratio stadu, zastade kao ukopan: na zavoju uskog puta

jezerskom obalom pojavio se magarčid natovaren do ušiju, a za njim bos gorostas razdrljene košulje i

bujne riđe brade. U ruci je imao rašljast štap kojim je stalnio požurivao životnju: očito je nekamo hitao.

„Gle! Bit de da je to onaj runjavi vrag Juda Iskariotski,“ pastir de da ga i Zebedija čuje. „Valjda je opet

zaredao selima, mazge potkivat’ i kovat’ kosijere. Da vidimo ima li on štogod kazat’.“

„Kuga ga pomela!“ jetko de Zebedija. „Mrska mi je ta njegova kosurina - čuo sam da mu je i predak Kain

imao takvu... i riđu bradu.“

„Nesretnik je rođen u Idumejskoj pustinji, gdje još uvijek lavovi riču, pa ti je bolje ne kvačit’ se s njim,“

reče Filip, te stade dozivati onoga s tovarom zviždedi u prste.

„Hej, Judo!“ doviknuo mu je kad je ovaj prišao. „Baš mi je drago da te vidim. Priđi amo da se zdravimo.“

Riđobradi je otpljunuo nešto nerazumljivo psujudi; nije mu bio po volji ni čobanin, a ni starac Zebedija -

nametnicima ih je smatrao, jer su samo uzimali iz prirode, dok je on, kao kovač, potrebama ljudi

udovoljavao vlastitim radom.

„Kakve nam novosti donosiš iz sela koja si obišao?“ upitao ga je Filip. „Što se zbiva u dolini?“

Riđobradi povuče magare za rep da stane, te de uza suh smi-jeh: „Ma baš sve kako valja! Milostiv je Bog,

milostiviji nego ikad. A ne da voli svoj narod!... U Nazaretu dade razapeti proroka, a ovdje u ravnici posla

potop da čeljad liši kruha. Zar ne čujete tužbalice? Nariču žene za žitom k’o za rođenim sinovima.“

„Što god Bog činio, dobro čini,“ otpovrnu Zebedija, ljut što mu svako malo netko brbljanjem usporava

svagdašnji posao. „Kažem vam, što god on čini, ja imam povjerenja u to... pa ako se svi potope, a ja

isplivam, znam da me on zaštitio. A i da se svi spase, a samo se ja utopim, kažem vam da bi me i onda

Bog štitio... Nije nego kako vam ja kažem.“

Kad je čuo njegove riječi, riđobradi je smetnuo s uma da je nadničar koji živi onako kako privrijedi svojim

rukama, oslanjajudi se na potrebe ljudi kojima služi. Gnjevan zbog takvoga svog položaja, obratio se

starcu ne birajudi riječi: „Ti imaš povjerenja u Boga, Zebedijo, jer ti Svemogudi prostire mekanu postelju i

omoguduje lak posao. Vaša Uznositost ima pet ribarskih brodica i pedesetak ribara koji Vam ropski služe

- hranite ih taman koliko treba da mogu radit’, a da ne pokrepaju od gladi, dok Vaše Gospodstvo puni

svoje smočnice, natrpava svoje škrinje i tovi svoju trbušinu. A onda dignete ruke k nebu i govorite

‘Pravedan je Bog, imam povjerenja u Nj! Divan je svijet... ufam se da se nikad nede promijenit’!’... A da si

onoga neki dan razapetog zelota upitao zašto se borio da nas oslobodi - ili da pitaš seljake kojima je Bog

u jednoj nodi uništio sav urod? Njih pitaj, te koji se sad plačudi valjaju u blatu, skupljajudi zrno po zrno. A

možeš i mene upitat’, jer hodim uokolo po selima, pa vidim i čujem kako Izrael pati. A dokle? Dokle,

Zebedijo? Jesi li se ikad upitao?“

„Pravo da ti kažem,“ odgovori starac, „nikad nisam vjerovao riđokosima. Ti si iz plemena Kainova, onoga

koji brata ubi... pa idi dovraga, prijatelju dragi. Ne zbori se meni s takvima!“

Rekavši to, okrenuo mu je leđa.

Riđobradi nato podbode magare onim rašljastim štapom, pa životinja nastavi stazom hitrim koracima -

kovač za njom, mrmljajudi za se: „E, baš i ja marim za tebe, stari nametniče! Mesija de dod’, a s njim i sve

na svoje mjesto.“

Kad je zamaknuo za stijenje, okrenuo se i doviknuo: „Imat demo mi još prigode o ovomu zborit’,

Zebedijo! Mesija de dod’, zar ne? Hode, hode... pa de svakom pokvarenjaku pokazati njegovo mjesto. Nisi

ti jedini koji ima povjerenja u ovakvoga Boga... Vidjet demo se opet — na sudnji dan!“

„Dovraga se goni, riđobradi!“ odvratio mu je Zebedija, zadovoljan što je vredasti dio mreže, kad se

konačno pojavio, bio krcat linjacima i crvenperkama.

Filip se ukopao na stazi, zbunjen i ne znajudi komu bi se od njih dvojice priklonio. Ono što Juda reče

istina je bila, a i smjelo iskazana: i pastiru je često dolazilo da takve riječi istrese starcu u ružno lice, da

mu ih sruči na glavu poput kabla ledene vode, ali nikad nije smogao dovoljno hrabrosti. Naime, taj je

izrod bio i bogat zemljoposjednik — njegove bjehu i livade na kojima je Filip napasao svoje ovce i koze,

pa kako bi ga smio tako napasti. To je mogao samo junak ili luđak, a on ne bješe ni jedno, ni drugo,

koliko god je umio biti jak na riječima... ali nikada toliko da bi se izložio nevolji.

Stoga je odšutio i taj prijepor među starcem i riđobradim, ostavši postrance zaodjenut šutnjom i

tjeskobom zbog svoje ne-odlučnosti. Ribari su u međuvremenu povukli mrežu na žalo, pa je priskočio da

im pomogne vaditi ribu košarama. Zebedija, pak, zadovoljan ulovom, bješe zašao u vodu do pojasa i

odande zapovijedao ljudima i ribama.

Ali, dok je tako likovao nad prepunim koševima, riđobradi mu najednom doviknu sa stijene na rubu

zaljeva: „Hej, Zebedijo!“ Ne maredi ni najmanje za to što bi mu kovač mogao redi, napravio se da ga ne

čuje, ali mu ovaj poviče još glasnije: „Hej, Zebedijo! Počuj moj savjet i pođi si po sina Jakova!“

„Jakova?“ ponovio je starac uzrujano; jer, što se njegova mla-đeg sina ticalo, najgore se ved zbilo -

izgubio ga je. Ali, nije htio izgubiti i starijega, jer mu jedini bješe ostao, kao onaj koji de nastaviti njegov

posao. „A što mi o Jakovu imaš kazat’, riđi prokletniče?

„Vidjeh ga kako prijateljski zbori s tesarom križeva. Baš su srdačno razgovarali.“

„Kakvim tesarom križeva, ti bezvjerniče? Daj jasnije...“ „Drvodjeljinim sinom, onim iz Nazareta, koji teše

križeve na koje proroke razapinju... ali ti je kasno! Jadniče stari, i Jakova izgubi. Dvojicu sinova imaše,

Zebedijo: Bog ti uze jednoga, a drugoga nosi Vrag!“

Starac je zinuo od zaprepaštenja - a u tom trenu jedna riba izletje iz mreže i, zamahnuvši perajama kao

krilima, preko njegove glave baci se natrag u jezero i nestade.

„Loš znak! Loš, tako mi svega,“ promrljao je preneražen. „Hode li me ovako i sin napustit’, poput

poletuše, pa nestat’ u dubokim vodama?“

„Vidje li poletušu?“ obratio se Filipu. „Ništa na ovom svijetu ne zbiva se bez smisla i značenja. Kaži ti

meni što bi mogla značiti pojava ove ribe? Vi čobani...“

„Da ti je janje pobjeglo, umio bi’ ti kazat’, oče Zebedijo... makar da sam mu samo repid vidio. Ali, o

ribama baš ništa ne znam,“ odgovorio mu je, još jednom nujan zbog manjka smjelosti tla progovori kao

odvažan muž. „Odoh ja mom blagu,“ reče tiho, namaknu kuku pastirskog štapa na rame, pa otrča s

kamena na kamen ne bi li sustigao Judu.

„Čekaj, brate,“ doviknu mu. „Htio bi’ prozborit’ s tobom.“ „‘Ajde ti svojim ovcama, kukavico,“ riđobradi

mu je mrzovoljno dobacio. „Ovcama se bavi, a podalje se drž’ od onoga što je za časne muževe. I da me

nisi zvao bratom, nisam ja tebi nikakav brat... da znaš!“

„Čekaj! Rek’o bi’ ti nešto... Ne jedi se na me.“

Juda zastade promatrajudi ga s dubokim prijezirom. „Zašto se bojiš kazat’ što ti je na jeziku? Njega se

bojiš? A što se bojiš ako vidiš što se zbiva, znaš ‘ko dolazi, što nam slijedi? Ili ti još nije sinulo?... Jadniče

Božji, čas se bliži: kralj izraelski nastupa u svoj svojoj slavi — a jao si ga kukaveljima!“

„Kazuj, Judo, govori... raspiri oganj u meni, ako treba i na-mlati me tom tvojom batinom da izbiješ iskru

hrabrosti iz mene. Itekako sam sit svoji’ strahova.“

„Filipe, zboriš li ti to iz srca, ali se samo nabacuješ praznim riječima,“ Juda de prišavši mu i zgrabivši ga za

nadlakticu.

„Jesam, sit sam svoga kukaveljstva, velim ti... Zgadi’ se sam sebi danas. Judo, kroči preda mnom, put mi

kaži... slijedit du te. Spreman sam.“

Riđobradi se nato osvrnuo uokolo, pa de mu tihim glasom: „Filipe, možeš li ubit’?“

„Čovjeka?“

„Naravno. A što si mislio... ovcu?“

„Ne ubi’ čovjeka... još. Ali, mogao bi’, izvan svake sumnje. Prošlog sam mjeseca sam ubio bika.“

„Čovjeka je lakše. ‘Odi ti s nama.“

Filip je uzdrhtao - razumio je. „Ti si jedan od nj i’... zelota?“ upitao je očiju zasjenjenih užasom. Bješe,

naime, čuo poprilično o strašnom bratstvu Svetih ubojica, kako su ih zvali. Ti su bili strah i trepet od

planine Hermona do Mrtvoga mora, čak i dalje - do Idumejske pustinje - gdje su, naoružani toljagama,

užadi za vješa- nje i bodežima, obilazili sela govoredi ljudima: Ne prinosite dadž- bine nevjernicima!

Jahve je naš jedini bog - pa ubiti treba i svakog Izraelca koji ne poštuje Sveti Zakon, koji posluje,

razgovara ili se smije s Rimljanima, neprijateljima njegovim. Udari, ubij, očisti put, da bi Mesija mogao

njime kročiti! Počistite staze zemaljske, pripremite ih jer on dolazi!

Upadali su u sela i gradove u pol bijela dana, ubijajudi - isključivo po svom sudu i nahođenju - jednako

izdajnike saduceje i krvožedne Rimljane. Zemljoposjednici i svedenici, posebice visoki dostojanstvenici,

drhtali su u strahu od njih i stoga izricali osude, izopdenja i prokletstva, govoredi kako Sveti ubojice

pridonose neredima, jer izazivaju Rimljane da šalju vojsku na narod, čine strašne zločine i prolijevaju

rijeke izraelitske krvi.

„Ti si jedan od nji’... zelota?“ ponovio je Filip prigušenim glasom.

„Bojiš se, vidim, vrli prijatelju?“ riđobradi se podrugljivo osmjehnuo. „Ne uzrujavaj se, nismo mi ubojice

zločina radi. Mi se za slobodu borimo, Filipe, kako bismo oslobodili našega Boga, naše duše. Digni glavu,

došao je tren da i takvi poput tebe mogu i trebaju posvjedočiti svijetu da su valjani muževi. Priđi nam.“

Filip je, međutim, zurio u zemlju - ved zažalivši što je toliko navaljivao na Judu da mu se povjeri. Uzvišene

riječi dobro zvuče, pomislio je - divno je sjediti s prijateljima, jesti i piti, pa se upustiti u ozbiljan

razgovor... govoriti ‘Ja du...’ ‘Ja bih...’ - ali, pazi se, Filipe: ni koraka dalje, jer deš se nad’ u nebranu

grožđu.

Juda mu se unio u lice i nastavio tihim glasom, povremeno mu stavljajudi svoju tešku ručerdu na rame i

blago ga protresajudi. „Što ti je ljudski život? Koliko vrijedi? Ništa, ako nisi slobodan! Zato se i borimo za

oslobođenje. Velim ti, priđi nam.“

Filip - ni mukajet. O, kako bi klisnuo... da ga Juda ne drži ručetinom položenom na rame.

„Priključi nam se, budi muško - odluči se! Imaš li nož?“ „Imam.“

„Drži ga uvijek uza se, skrivenog pod košuljom. Možda deš ga zatrebati svakoga časa. Teška vremena

živimo, brate moj... a zar ne čujemo teške korake kako nam prilaze sve bliže i bliže? Mesija je to, a ne

smije naid na prepriječen put. Nož ti je danas potrebniji od kruha. Pogle’...“

Juda je nato razdrljio košulju: na njegovoj suncem opaljenoj koži blistao je beduinski bodež dvostruke

oštrice.

„Da se ne sjeti’ onoga Zebedijina munjenog Jakova, bio bi’ ga danas zarinuo izdajniku u srce. Jer jučer,

prije nego što odo’ iz Nazareta, bratstvo ga je na smrt osudilo...“

„Koga!?“

,,...a mene zapadoše mnoga od utanačeni’ ubojstava.“ „Koga?“ opet je upitao Filip; strah mu se uvlačio u

kosti. „To je moja stvar,“ odgovorio je riđobradi grubo. „Ne turaj nos u naša posla.“

„Nemaš povjerenja u mene?“

Juda ga je prvo odmjerio od glave do pete, a onda se nagnuo k njemu i zgrabio ga za nadlakticu.

„Dobro slušaj što du ti kazat’, Filipe... i da nisi nikom zucnuo o tomu, inače si gotov! Na putu sam u

pustinju, idem u samostan, jer me monasi pozvaše da im dođem iskovat’ nešto alata. Za nekoliko dana,

tri ili četiri, naid’ du opet ovuda, a ti dotad dobro premetni u mislima sve što ti reko’. I da nikom ni riječi

kaz’o nisi! Sam odluči, a budeš li muško i odlučiš kako treba, otkrit du ti po komu sve kanimo udarit’.“

„Po komu? Znam li ga?“

„Polako, kud si navr’o! Nisi još post’o jedan od brade. Zbogom, Filipe,“ reče pružajudi mu ruku. „Dosad si

bio ni’ko i ništa, baš mario i’ko jesil’ mrtav ili živ. I sa mnom je tako bilo - ni’ko i ništa - sve do dana kad

sam pristupio bratstvu. Otad sam drugi čovjek: muž sam post’o. Nisam više Juda riđe brade, kovač koji

robuje k’o volina s jedinom svrhom da nahrani svoju trbušinu, dade snage nogama kako bi mog’o od sela

do sela i podmirio ovu gadnu gubicu. Sada djelujem za veliku svrhu - slušaš li ti mene? - za veliku stvar!

Jer, i najmanji u bratstvu velik biva... razumiješ li to? Toliko zasad. Zbogom!“

Opet je podbo magarčida i krenuo za njim prema pustinji.

Ostavši sam, Filip se oslonio bradom na pastirski štap i gle-dao za Judom, dok mu se nije izgubio za

stijenjem. Obuzeo ga je dojam da mu se riđobradi obratio svetačkim riječima, pomalo prenaglašenim, ne

bez i samohvale, ali zar može drugačije. Bude li održao riječ, sve de dodi na svoje mjesto... Ali, pazi se,

Filipe kukavče, sine mu istom: što de biti s tvojim ovčicama? Ne smiješ ih zanemariti. Vidjet demo, neka

sve ide svojim tijekom, zaključio je na kraju.

Začuvši praporce svoga blaga, zametnuo je štap preko rame-na i požurio potražiti stado bezbrižno

zviždududi.

Zebedijini momci, koje on bješe usvojio jer izgubi rođene sinove, za to su vrijeme naložili oganj i pristavili

veliku zdjelu s miješanom ribom i povrdem, te posjedali uokolo čekajudi obrok, upustivši se u poluglasan

razgovor. Najstariji dodirnu ramenom onoga do sebe, pa de neskriveno ogorčeno: „Zar nije bilo divno

kad mu je kovač u brk skresao? Samo nam strpljenja treba - dodi de dan kad de se sirotinja uzdidi, a

bogataši im se survati pod noge. U tom je smisao pravde!“

„Misliš da de se to ikada desit’?“ upita ga momak obilježen gladovanjem od samog djetinjstva. „Misliš da

de ikada bit’ pravde na svijetu?“

„Ima Boga, zar ne?“ stariji de uvjereno. „Jasno da ga ima! A on je pravedan, jel’ tako? Mora bit’, ako je

zaista Bog, zar ne? Jes’, pravedan je on! Vidjet deš, zbit de se što sam ti rek’o. Samo strpljenja, sine,

strpljenja i trpljenja...“

„Hej, ti tamo - što to mumljaš?“ Zebedija de, jer nešto bješe načuo, pa mu se razbudila sumnjičavnost.

„Vodi ti brige o svom poslu, okani se Boga! Zna on bolje od tebe što mu je činit’. Gospode, što li ljudima

sve nede past’ na um...“

Ukoreni, svi zašutješe, a stari ribar se pridiže, te drvenom žlicom promiješa čorbu.

9

Kad su Zebedijini usvojenici digli mreže na ramena i ti-šina kasnoga jutra zavladala Genezaretskim

jezerom, tako da je izgledalo djevičanski nedirnuto kao da ga je tog trena Stvoritelj ispustio iz ruku,

Marijin sin napredovao je svojim putom, i to s Jakovom, njegovim starijim sinom — udaljavajudi se od

Magdale, koju bjehu u zoru ostavili za sobom. Povremeno su zastajali da bi utješili žene ražalošdene

gubitkom žita, pa bi potom nastavljali prema pustinji, živo raspravljajudi. I Jakova bješe sustigao prolom

oblaka, pa je prenodio pod prijateljevim krovom u Magdali, te ustao u svitanje kako bi nastavio

putovanje.

Gacajudi blatom, još u polumraku, hitao je da se domogne jezerske obale, dok mu se gorčina pobuđena

onim što vidje u Nazaretu polako slijegala u duši. Razapeti zelot tonuo mu je u sve bljeđe sjedanje, a misli

zaokupljale svakodnevne brige, ponajprije očeve ribarske brodice i unajmljeni ljudi. Gazio je

vododerinom što ju je nodna kiša produbila i preoblikovala, promatrajudi okolno drvede — nekom je

dažd dobro učinio, nekom pretjeran bio

- vedro mu se nebo smiješilo, a ptičice pjevom najavljivale divan dan. Ali, što svjetlije postajaše,

sve je jasnije mogao vidjeti što je vodurina učinila gumnima: nakupljeni ječam i pšenica bjehu razneseni,

nakvašeni i pomiješani s glibom. Uto prvi seljaci i njihove žene zađoše u polja, te nastade opdi lelek - a

onda spazi Marijinog sina kako razgovara s dvjema staricama, sagnutim nad opustošenom ljetinom.

Pritegnuo je remen i poluglasno opsovao - jer se sjetio Nazareta, križa i raspetog zelota, a sada tu bješe

tesar križeva pred njim, u sudutnom razgovoru s dvjema ženama... o izgubljenomu žitu! Jakov u duši

bješe grub i neprilagodljiv; galamdžija i gramzljivac lišen suosjedanja prema bližnjem, obilježen svim

očevim osobinama - tako različitim od karaktera njegove majke Salome, smatrane sveticom, kao i brata

mu Ivana, blagoga momka kojeg je silno volio. Stisnutih se pesnica približavao gumnu, prišavši upravo u

trenu kad se Marijin sin - sa suzama na obrazima - pridizao da bi nastavio svojim putom. One su mu

starice ruke ljubile, ne dajudi mu da ode... kao da im je taj neznani namjernik kazao riječi utjehe što ih

nitko ne može nadmašiti?

„Ne plačite, ne tugujte... vratit du se,“ uvjeravao ih je oslobađajudi pomalo svoje ruke iz stiska njihovih

ogrubjelih dlanova.

Jakov je zastao u čudu, promatrajudi taj prizor otvorenih usta. Križodjeljine su oči blistale suzama, čas

uperene nebu, beskrajno visokom u jutarnjoj vedrini, čas prema tlu i nedalekim seljacima koji su

prebirali po glibu glasno naričudi.

„Ma... je li to zaista tesar križeva - on?“ promrmljao je zagledajudi sina Marijina. „Lice mu blista k’o u

proroka Elije!“

Isus je u tom trenu zakoračio preko ruba gumna, vidio Jakova i prepoznao ga, te ga pozdravio blagim

naklonom s rukom na srcu.

„Kamo si krenuo, sine Marijin?“ upitao ga je Zebedijin sin, i sam sebe iznenađujudi blagim tonom — te,

prije nego što mu je Isus stigao odgovori - dodade: „Hajd’mo skupa. Dugo putovanje družbu priziva.“

Da, dugo putovanje odista družbu priziva, ponovio je Marijin sin u sebi - ali misledi na nešto posve drugo,

prešudeno.

„Hajd’mo,“ kratko je odgovorio, te tako njih dvojica krenuše skupa kaldrmom prema Kapernaumu.

Neko vrijeme nisu razgovarali; tjeskoba ih bješe obuzela slušajudi žene kako nariču sa svakoga gumna i

gledajudi starce, oslonjene na štapove, kako puni zebnje promatraju tragove bujice prošarane

natopljenim zrnjem. Seljaci su nijemi od užasa kročili opustošenim poljima, a oni koji su imali snage za

riječ, proklinjali su sve redom.

Marijin sin de, u nekom trenu, s uzdahom: „E, kad bi u samo jednog čovjeka bilo snage da gladuje do

smrti, ovi ljudi ne bi poumirali od gladi!“

Jakov ga je pogledao krajičkom oka. „Da možeš postat’ žito, tako da te ljudi mogu pojest’ i spasiti se, bi li

na to pristao?“

„Tko ne bi!?“ odvrati Marijin sin.

„Ja,“ Jakob de žmirkajudi svojim sokolskim očima, a debele pohotljive usne mu zadrhtaše.

Marijin mu sin ništa ne reče, što je ovaj shvatio kao povod da nastavi napadački po svomu. „Zašto bi’ da

me nema? Zar nije Bog poslao poplavu? A što sam ja zgriješio?“ jetko de sebi u bradu, a potom, pogleda

put neba: „Zašto je Bog to učinio? Koliko ga je ljudi uvrijedilo? Ne razumijem ja to... razumiješ li ti, sine

Marijin?“

„I ne pitaj, brate: grijeh je posrijedi. I ja sam postavljao takva pitanja do prije nekoliko dana, ali sad

razumijem. Zmija to bješe koja je navela prve ljude na prijestup i Boga da nas istjera iz raja.“

„Ne razumijem... što htjede kazat’?“

„Da su ti suvišna pitanja.“

„Ništa mi nisi objasnio,“ reče Zebedijin sin i ubrza korak.

Nije mu više bilo do križodjeljina društva: njegove su mu riječi preteško padale - a još nepodnošljiviji

bješe njegov muk.

Prispjeli su tako da uzvišice u ravnici s koje su se, u daljini, vidjele ljeskave vode Genezaretskog jezera.

Brodice onih koji su jutrom isplovili ved bjehu nasred njegovog zrcala, ribari su počinjali loviti pod žarkim

suncem što se uspinjalo nebom nakon izlaska iz rumene maglice nad pustinjom. Bogat trgovački grad na

jezerskoj obali blistao je svom svojom bjelinom.

Jakov vidje u daljini i svoje brodice, te se sjeti ribolova i ribe.

Okrenuo se svomu neobičnom suputniku: „Kamo ideš, sine Marijin?... Gle, tamo je Kapernaum.“

Isus, pognuvši glavu, uskratio mu je odgovor - sram ga bješe priznati kako je na putu u samostan da bi

postao sveti čovjek.

„Radije mi ne bi rekao, zar ne?“ Jakov de pogledavši ga iskosa, obuzet zlom pomišlju. „Čuvaš cilj kao

tajnu, jel’ da?“

Razljuden, dohvatio je Isusa za bradu, te mu podigao lice prema svomu: „U oči me gledaj! Govori: tko te

šalje... i kamo?“ „Ne znam, zaista ne znam...“ odgovorio je Marijin sin uz- dahnuvši. „Možebit Bog,

možebit...“

Pokolebao se, od straha mu je riječ zastala u grlu; jer, što ako ga zaista Vrag onamo šalje?

S Jakovljevih usana zaleprša suh smijeh, pun zlurada zadovoljstva; zgrabio gaje za nadlakticu i žestoko

prodrmao. „Centurion, tvoj prijatelj,“ tiho de Marijinom sinu, „jel’ te on šalje?“

Jest, tako je moglo biti: sigurno ga je centurion poslao kao uhodu, jer se govorkalo da su se novi zeloti

okupili u planinama u pustinji. Odatle su silazili u sela, potajice prilazili ljudima i govorili im o slobodi i

osveti, a krvoločni je nazaretski centurion slao ljigavce među Izrealcima posvuda da osluškuju što narod

priča; ovaj križodjelja nesumnjivo je bio jedan od njih.

Češkajudi se po obrvama, Jakov dade Isusu znak da se od-makne od njega. „Slušaj ti mene, sine

stolarov,“ reče mu režedim glasom, „ovdje se naši puti razilaze. Ti možda ne znaš kamo si nakanio, ali ja

znam. Idi sad svojim putom, ali nede ovo bit’ zadnjom da se nas dvojica vidimo i čujemo jedan za

drugoga. A kamo god me ti poveo, prokletniče, znaj da du te slijediti - i jao si ga tebi! To je sve što ti

imam red’, a zapamti što ti kažem: s puta što si ga odabrao nedeš se živ vratit’!“

Rekavši to, Zebedijin sin ode ne pruživši mu ruku — trkom se otputio niza stranu.

U to su vrijeme Zebedijini usvojenici maknuli kotao s ognja i posjedali oko njega. Prvi je kutlačom čorbu

zagrabio sam gazda, dohvatio najvedu ribu i da de početi jesti, ali mu onaj stari ribar zadrža ruku ved

prinijetu ustima.

„Zaboravili smo izmolit’ zahvalu,“ podsjetio ga je.

Starac Zebedija, premda ved žvačudi, digao je kutlaču put neba i stao zahvaljivati Bogu Izraelovom na ribi

što ju im dade, žitu, vinu i ulju koji su othranili naraštaje pravovjernih Hebreja i omogudili im da istraju u

iščekivanju dana Gospodinova drugog dolaska, kad de njihovi neprijatelji biti raspršeni, a svi se narodi

ničice baciti pred noge Izraelove i štovati ih, te svi bogovi jednako tako kleknuti pred Jahvu i slaviti ga.

„Stoga hranu uzimamo, Gospode, stoga se ženimo i djecu rađamo, stoga živimo - sve zarad tebe!“

Rekavši to, progutao je ribu jednim zalogajem.

Dok su gazda i njegovi ljudi blagovali, uživajudi plodove svoga rada pogleda uperenih prema jezeru, svom

hranitelju, iznenada se Jakov pojavio pred njima, sav blatnjav i zadihan. Ribari se pomaknuše kako bi mu

učinili mjesta, a stari Zebedija oglasi se zamjetno obradovan: „Dobro došao, prvorođenče moj! Bogme,

jesi sretan — sjedi i jedi. Kakve nam vijesti donosiš?“

Jakov niti mu je odgovorio, niti se latio jela: kleknuo je uz oca, ali ne pružajudi ruku prema loncu iz koga

se dizala para zamamna mirisa.

Starac Zebedija bojažljivo gaje promotrio, u lice mu se unosedi; znao je da je njegov šutljivi sin obično zle

volje, a čak ga se i pribojavao. „Zar nisi gladan?“ upitao ga je. „Kako to izgledaš? S kim si se tukao ovoga

puta?“

„S Bogom, Đavolom i ljudima,“ odgovorio je momak ljuti- to. „I nisam gladan!“

Hm, dođe nam pokvarit’ objed - pomislio je Zebedija, ali ne i izrekao, nego je nastojao okrenuti na šalu i

promijeniti temu. „Dakle, ti bitango,“ reče namigujudi mu, ,,s kim si to razgovarao dolazedi ovamo?“

„Što je... uhode imaš? ‘Ko ti je kazao? Ni s kim nisam razgovarao,“ pobunio se Jakov mrzovoljno.

Ustao je zatim, zagazio do koljena u vodu i stao se prati. Kad se vratio ribarima oko zdjele, videdi ih

onako radosne kako jedu i smiju se, zapao je u gnjev: „Gostite se i napijate, a u Nazaretu neke razapinju,

jer htjedoše nešto za vas učinit’!“

Kako ih nije mogao više očima vidjeti, krenuo je potom put sela, rogoboredi nešto sebi u bradu.

Stari Zebedija ispratio ga je pogledom, pa de vrtedi glavurdom: „Sinovi su mi trnje u mom bidu. Jedan

premekan i ponizan, drugi bandoglav preko svake mjere. Taj potiče kavgu gdje god ode ili zastane.

Trnovi... Nijedan od njih ne postade muž kako valja: umjereno blag, umjereno žestok, ponekad tiha

voda, drugi put bijesno pašče... napola anđeo, napola đavo - ukratko, čovjek na svomu mjestu.“

Teško uzdišudi, dograbio je jednog klena iz kazana. „Hvala Bogu, pa nam dade klenove,“ reče

rezignirano, ,,a i ovo jezero u kojem se množe. Hvala Bogu i što nam jezero dade...“

„Ti kukaš, a što bi onda stari Jona trebao redi?“ onaj de stariji ribar. „Siromah svake večeri sjedi na stijeni,

gleda put Jeruzalema i oplakuje sina Andriju. Taj se dao u duhovnjake, govore da ide naokolo s nekim

prorokom, da se hrane skakavcima i medom divljih pčela, te zaranjaju ljude glavom u rijeku Jordan... da

ih operu od grijeha.“

„A nekod se govorilo kako su nam sinovi cjelokupno ufanje!“ Zebedija de gorko. „Dodajte mi tu tikvicu,

ima još malo vina u njoj, jel’ da? Moj duh treba okrjepe.“

Uto začuše nečije teške i spore korake po žalu - kao da se primicala neka opaka zvijer, puna bijesa. Starac

Zebedija se u hipu okrenuo.

„Dobro nam došao, Jona, dobri čovječe!“ doviknuo je do-šljaku, obrisao kapljice vina s bradurine, te se

pomaknuo da gostu stvori mjesta uz kotao. „Eto, upravo blagovah linjake i nešto druge ribe s mojim

sinovima. Priđi, kušaj i ti... i kaži, ima li kakvih vijesti o svetom Andriji, tvom sinu?“

Stari im ribar priđe; bio je niska stasa, ali temeljite građe, bos, opaljen suncem. Oči mu bjehu zamudene,

a krupna glava pokrivena kovrčavom sijedom kosom, dok mu koža lica bješe naborana poput riblje

krljušti. Stao je, nagnuo se prema Zebedijinoj družini i svakoga njezinog člana pažljivo promotrio.

„Išteš nekoga... ili nešto, oče Jona?“ upitao ga je onaj stari ribar. „Preumoran si da bi odgovorio?“

Zebedija se zagledao u starca baš kao i ovaj u njega, sve od nogu do brade i kose osutih ribljim ljuskama i

vlatima jezerskih trava; Jona je i disao kao da bješe bide iz vode - nečujno otvarajudi i zatvarajudi debele

obješene usnice. Zebediji to bješe u nekom trenu smiješno, gotovo da htjede prasnuti u grohot, ali ga

onda najednom jeza spopade - suluda sumnja prostrujala mu je umom, pa je spontano digao ruke i

ispružio ih put Jone ne bi li ga spriječio da mu se približi.

„Govori! Da nisi ti prorok Jona?“ povikao je skočivši na noge. „Tolike si godine među nama, a cijelo se

vrijeme kriješ. Jahvom te zaklinjem: govori! Jednom davno čuo sam samostanskog poglavara kad je

pričao o Joni kojeg je progutala golema riba, pa ga izbacila iz svoje trbušine... te je nastavio živjeti kao i

prije toga. A, neka mi Bog bude na pomodi, opat je tog Jonu opisao upravo kao što ti sad izgledaš: s

algama po bradi i u kosi, runjavim grudima punim račida. Ne uvrijedi se, Jona, ali vjerujem da bih ti, da

zavučem ruku pod tvoju bradu, otamo raka izvadio.“

Ribari prasnuše u smijeh, ali je Zebedija nastavio buljiti u svoga starog prijatelja s užasom u očima.

„Progovori, čovječe Božji,“ reče mu, „jesi li ti prorok Jona... ili nisi?“

Jona odrečno odmahnu glavom - nije se mogao sjetiti da ga je ikad riba progutala... ali, ni to nije bilo

nemogude: nakon toliko godina ‘hrvanja’ s ribama, kako bi uopde i pamtio?“

„On je... on je!“ poluglasno de Zebedija, zvjerajudi očima uokolo, kao da gleda kamo bi mogao utedi.

Znao je da su proroci čudaci kojima običan čovjek baš i ne smije vjerovati: nestanu u zraku, vodi, ognju...

a onda, kad ih najmanje očekuješ - eto ih pred tobom! Zar se nije Elija digao u nebo na ognju — a ipak je

živio i vladao, pa na bilo koji planinski vrh da si se ispeo, uvijek je bio pred tobom. Isto vrijedi i za Enoha:

besmrtan je. A sad i Jona naiđe - nevježa se pravi, Zebedija de u sebi, pretvara se da je skroman ribar,

Petrov i Andrijin dada... ali, bolje je s njim na lijepe, jer su ti proroci zadrta bratija, pa deš, ako dobro ne

paziš, nagraisat’ s njima.

„Voljeni susjede, oče Jona,“ obradajudi mu se blagim tonom, „tražiš li nekoga? Možda Jakova... koji dođe

iz Nazareta, ali čini se da bješe preumoran za rađu, pa ode u selo. Ako si htio doznat’ nešto o tvom sinu

Petru, kaže da je dobro i da ne brineš za nj. Dobro je, uskoro de dod’ i šalje ti najljepše želje. Slušaš li ti

mene, Jona? Daj neki znak...“

Dok mu je tako zborio, Zebedija se osmjelio i tapšao ga po sparušenim ramenima. Tko bi ga znao, sve je

mogude... pa i da je ovaj kamenoglavi ribar prorok Jona. Oprezno stoga!

Starac Jona je prišao loncu, nababrljao u čorbi kozicu, strpao ju u usta i počeo žvakati zajedno s oklopom

i nožicama.

„Idem,“ promumlja potom, pa im okrenu leđa i ode praden škripom šljunka pod tabanima. Jedan ga

galeb nadletje, pa mu zaleprša pred očima kao da je spazio račida na starčevoj bradi - ali istom ispusti

krik, nesumnjivo prestrašen onim što vidje, te odletje prema jezeru.

„Pazite što vam reko’, momci,“ stari de Zebedija vidjevši to. „U moje se stare kosti zaklinjem da je on

prorok Jona. Zato, neka mu dvojica vas odu ruku dat’, jer ostade bez Petrove pomodi. Inače, sam Bog zna

što bi nas moglo snadi.“

Dvojica se krupnih momaka pridigoše, te de mu - pola u šali, pola u strahu: „Zebedijo, tebe držimo

odgovornim za posljedice. Proroci su divlje zvijeri: najednom otvore ralje i progutaju te da ni koščica na

ostane! Ali, dobro... idemo mi. Zbogom!“

Starac Zebedija se zadovoljan opustio po žalu: uspjelo mu je riješiti to s prorokom. Zatim se okrenuo

ostalim usvojenicima: „Hajd’mo živahno, ljudi - ribu u sepete, pa po selima. Ali, oprezno s njima... seljaci

su prijetvorni. Nisu poput nas ribara, djece uz Božje skute. Dajte najmanje ribe što je mogude, a žita i

drugoga uzmite što više, makar bilo i od lanjskog uroda. Ne odbijte ni ulje, vino, kokoši, kunide... jel’

jasno? Nije nego kako vam ja kažem!“

Momci skočiše na noge, te počeše puniti košare ribom. U tom se trenu, u daljini među stijenama pojavio

jahač na hitroj devi; Zebedija je položio dlan nad obrve kako bi zaklonio oči od sunca i počeo ga

promatrati.

„Ma, ljudi... pogledajte,“ povikao je, „jel’ se i vama čini da je ono moj sin Ivan?“

Jašudi stazom od drobljena pijeska, onaj na devi brzo im je prilazio.

„On je, on je!“ uzbuđeno potvrdiše ribari. „Neka ti je dobrodošao!“

Dojahavši do oca, mladid mu je mahnuo rukom na pozdrav.

„Ivane,“ kriknuo je ostarjeli otac, „kamo tako žurno? Kamo hitaš? Stani na čas da te vidimo!“

„Opat umire, nemam kad.“

„A što mu je bilo?“

„Prestao hranu uzimat’, umrijet’ hode.“

„A zašto, zaboga?...“

Ako je jahač išta i rekao, riječi su mu se rasplinule u zraku.

Stari se Zebedija nakašljao, pa de zatim, u nedoumici kimajudi glavom: „Sačuvaj nas Bože svetosti.“

Marijin sin neko je vrijeme promatrao Jakova kako pun gnjeva silazi prema Kapernaumu, a onda je

malaksao, sjeo prekriživši noge i srce mu se ispunilo žalobnošdu. Zašto on, koji tako silno žudi voljeti i biti

voljen — izaziva toliko mržnje u srcima ljudi? To mora da je njegova krivnja: ni Božja, ni onih koji ga

mrze... samo njegova. Zašto li se ponaša tako kukavički, pa odabire put što bi ga slijedio, a onda mu

uzmanjka hrabrosti da ga se drži do kraja?

Bogalj sam, sinja kukavica, zaključio je... te se stoga i nisam usudio uzeti Magdalenu za ženu, spasiti ju od

sramote i smrti. Kad me Bog odabrao, kao da me rakovim kliještima dograbio i naredio mi da ustanem -

a zašto sam se grčevito prihvatio tla i odbio se didi? I zašto sad, shrvan strahovima, bježim u pustinju ne

bih li se skrio? Otkud mi samo pomisao da me Bog nede i tamo nadi, kao što bi i bilo gdje drugdje?

Sunce mu je ved bilo gotovo okomito nad glavom. Nije se više čulo naricanje ratara za propalom ljetinom

- taj svijet, kojeg su svakojake nevolje sustizale, bješe navikao na njih, a znao je i da kuknjava nikad nije

donijela utjehe, te je umuknuo. Tisudama godina seljaci su trpjeli nepravde, gladovali, gazile ih sile

nevidljive i vidljive - a opet su se nekako probijali kroz život, sastavljali kraj s krajem, pa ih to iskustvo

nauči trpeljivosti.

Zeleni je gušter izgmizao iz niska grma, htijudi na sunce - ali kad vidje strašnu neman u ljudskom obličju

nad sobom, prvo se poplašio, ali se ubrzo smirio i opružio po toplu kamenu, promatrajudi Marijinoga

sina crnim očicama s neočekivanim povjerenjem... kao da mu veli: dobrodošao, vidjeh da si sam, pa sam

ti došao činiti društvo.

Raznježen, Isus je zaustavio dah da ne prestraši ‘došljaka’, a dok ga je tako promatrao, osjedajudi da mu

srce kuca kao i gušterovo, doletješe dva crna leptira sa crvenim točkama po krilima, te počeše lijetati oko

njih dvojice, očito se ne kanedi udaljiti. Plesali su lepršajudi, uživajudi na suncu, a onda sletješe na Isusov

krvavi rubac - upravo na tamnocrvene mrlje, kao da svojim rilcima hode posisati sasušenu krv. Kao da se

njihova krhkost raspršila njegovim mislima, Marijin sin je zazvao Božju milost, osjedajudi da mu leptiri

svojim krilima donose upravo takvu poruku... te pomislio kako bi dobro bilo kad bi Bog silazio među

ljude kao leptir, a ne grom ili grabljiva ptičurina.

Ali, dok je u mislima spajao Boga i leptire, osjetio je i neko draškanje po tabanima: pogledao ih je i vidio

vojsku vrijednih mrava žutih zadaka kako žure ispod lukova njegovih nogu. Po dva ili tri zajedno, nosili su

jedno po jedno žitno zrno u svoje beskrajno razgranate podzemne hambare. Eto, pomislio je Isus, ukrali

su ih ljudima, a sad ih nose u mravinjak zahvaljujudi svom bogu, Velikomu Mravu, koji je, radi dobrobiti

svoga mravljeg naroda, poslao povodanj na žitorodnu ravan upravo kad je klasje ječma i pšenice, kao i

ved ovršeno zrnje, bilo na gumnima.

Marijin je sin duboko uzdahnuo, misledi kako su i mravi Božja stvorenja, jednako kao i ljudi, gušteri,

leptiri, šturci što su se čuli u masliniku... kao i čagljevi koji nodu zavijaju, te strašne pojave poput

povodnja i gladi.

Uto je začuo nečije teške korake za svojim leđima: silan ga strah obuze, jer — premda on bješe zaboravio

svoga pratitelja, očito nije i on njega. Osjetio ga je kako sjeda prekriženih nogu, kao i on, teško dišudi.

„I Prokletstvo je Bog stvorio,“ šapnuo je osjedajudi se posve obavijen Božjim dahom, onim što je strujao

oko njega, ponekad topao i blagotvoran, ponekad divlji, nemilosrdan. Gušter, leptiri, mravi,

Prokletstvo... sve od Boga bješe.

Uto se s puta začuše mnogi glasovi i praporci - okrenuo se: prolazila je dugačka karavana s devama

natovarenim skupocjenom robom, predvodnik koje je jahao na skromnu magaretu. Vjerojatno krenuvši

iz Ninive ili Babilona, iz plodne doline u kojoj je nekod obitavalo pleme Abrahamovo, povorka je preko

pustinja prenosila svilu i začine, slonovaču i robove, žene i muškarce, potonje da bi veslali na živopisno

urešenim lađama na Velikomu moru.

Karavana se vukla u beskraj, pa Isus pomisli koliko li bogatstva, kakvih li sve čudesa, ima u bremenima na

leđima tih bezbrojnih deva. Kad joj u neko doba kraj karavane ugledao, vidje bogate crnobrade trgovce

sa zlatnim narukvicama, pod zelenim turbanima i u širokim bijelim dželabijama. Cijelu su vječnost

prolazili pred njegovim očima, njišudi se u sedlima u sporom ritmu koraka svoje marve.

Marijin sin najednom zadrhta: sjetio se da de karavana svakako zastati u Magdali - i da de ti isti trgovci

danonodno ulaziti i izlaziti kroz Magdalenina vrata. Moram te spasiti, Magdaleno!

- oh, kad bih samo mogao... pomislio je. Tebe moram spasiti, a ne rod Izraelov... jer njega ne

mogu. Nisam ja prorok, ne znam što bih rekao kad otvorim usta, jer mi Bog nije dao usne što žare i pale,

nije se bacio munjom u moju utrobu da u njoj oganj začne, da me obuzme groznica u kojoj bih istrčao na

ulicu i zagrmio... Njegovim riječima, a ne svojim - jer njima ništa ne mogu postidi.

Ali, da ja otvorim usta, a On se iz njih oglasi!... Samo, nisam ja prorok, običan sam prost čovjek koji se

svega boji, pa te ne mogu izvesti iz sramne postelje, Magdaleno... te du stoga u pustinju, u samostan,

moliti ondje za te. Svemodna je molitva: zar ne kažu kako su, u doba velikih ratova, Izraelovi sinovi

pobjeđivali dok je Moj sije držao ruke put nebesa - a kad je posustao i ruke mu se uz tijelo objesile...

poraženi bili? Magdaleno, moje du ruke danonodno držat’ za te put neba dignute!

Pogledao je prema suncu, da vidi koliko mu još treba da se približi zalasku, jer htjede prodi pored

Kapernauma po mraku, da ga živa duša ne zamijeti, te konačno obidi jezero i zadi u pustaru. U njegovom

je srcu rasla žudnja da konačno nestane u njoj.

„Ma, da mi je da mogu vodom hodat’, pa ravno preko jezera!“ šapnuo je uz dubok uzdah.

Gušter se još sunčao, kao zalijepljen za topao kamen, leptiri su uzletjeli uvis i nestali u plavetnilu, a mravi

nastavili prenositi svoju ‘žetvu’ - odlažudi zrnje u mravinjaku, te se žurno vradajudi po novo. Sunce se

primicalo zapadnom obzoru, prolaznici se prorijedili, sjene produljile... odsjaj rumenog neba pozlatio je

drvede i stijene. Jezerska je površina mijenjala boju iz trena u tren, od užareno zlatne, preko zagasito

crvene do tamnomodre... nad suncem na odlasku pojavila se prva velika zvijezda.

Ide nod, pomislio je Marijin sin; sad de tamna Božja kdi stidi s karavanom zvijezda - a prije nego što su se

one stigle rasuti nebom, zašle su u njegove misli. Upravo se spremao ustati i nastaviti put, kad je začuo

rog za sobom - neki ga je namjernik i imenom zazvao. Okrenuo se i u prvom sumraku spazio nekoga kako

mu maše, uspinjudi se strminom s golemim zavežljajem na ramenu. Tko bi to mogao biti? upitao se,

nastojedi raspoznati lik putnika pod bremenom. Jest vidio ved negdje te blijede obraze, kratku rijetku

bradu i krive mršave potkoljenice. Najednom se sjetio, pa uzviknuo: „Jesi li ti to, Toma? Zar si opet

zaredao po selima?“

Prepredeni razroki torbar uto mu je prišao, teško dahdudi. Spustio je svežanj na tlo i stao brisati znoj sa

čela isturenog nad očima lukavca koje su zvjerale tamo-amo, tako da čovjek nikad nije s njim načisto bio

- je li iskreno radostan, ili se podruguje.

Marijin ga je sin ipak silno volio. Mnogo ga je puta vidio kako prolazi kraj njegove radionice, vradajudi se

iz obilazaka, s rogom zataknutim za pojas. Tada bi spustio svoj prijenosni dudan na kamenu klupu, sjeo i

sam na nju, te stao pričati o svemu što je vidio. Umio se cerekati, grohotom smijati, gnjaviti... a nije

vjerovao u Izraelova, ni bilo koga drugog Boga. Svi se oni sprdaju s nama, znao bi redi, rugaju nam se i

tjeraju nas da zbog njih svoju djecu žrtvujemo, da im tamjan palimo i slavimo njihovu uzvišenost... Sin

Marijin slušao ga je otvarajudi mu se svojim nujnim srcem, divedi se tomu tvrdokornom umu koji je,

usprkos siromaštvu i ropskom stanju svoga roda, nalazio snage da pobijedi robovanje i bijedu, izrugujudi

im se i ismijavajudi ih.

I Toma pokudarac volio je Marijinog sina — videdi u njemu prostodušnu ovčicu, zabludjelu i slabu, koja

bleji u potrazi za Bogom, ne bi li se skrila u njegovoj sjeni.

„Ovca si ti, sine Marijin,“ neizostavno bi mu kazao, grohotom se smijudi, „ali vuk je u tebi, a taj de te

požderati!“ Onda bi iz njedara izvadio pregršt datulja, nar ili jabuku, što ih je usput ukrao u nečijem

vodnjaku, pa bi ga počastio.

„Baš mi je drago da te vidim,“ reče mu čim je došao do daha. „Bog s tobom bio, kamo si naumio?“

„U samostan,“ odgovori Isus, pokazujudi prema jezeru. „Onda je itekako dobro da sam te sastao... vrati

se natrag!“ „Ali zašto? Bog...“

„Učini mi uslugu i ne počinji opet o Bogu,“ razjario se Toma.

„Ne možeš ti do njega — taman hodao cijeloga života, ovoga i sljededeg, sve u nastojanju da ga

dosegneš... utaman ti je, nema u njega početka ni kraja. Zaboravi ga stoga i ne miješaj ga u svoje, naše

zemaljske, posle. Nego, počuj ti mene: imamo mi dovoljno muke s ljudima - nečasnim i opako

prepredenim, da počnem od onoga riđobradog Jude. Prije nego što odoh iz Nazareta, vidjeh ga kako se

došaptava s majkom raspetog zelota, a onda s Barabom i još dvojicom-trojicom iz njegovog bratstva

lakih na nožu. Čuo sam i da tvoje ime spominju, pa se pazi, sine Marijin - ne idi u samostan!“

„Ali, svako je živo bide u Božjim rukama,“ Isus de pognute glave. „On odlučuje koga de spasiti, a koga dati

zaklati. Kako mu se mogu oduprijeti? Idem onamo, a On neka mi je na pomodi.“ „Ideš!?“ bijesno je

uzviknuo Toma. „A upravo sad, dok mi ovdje divanimo, Juda ulazi u samostan s bodežom skrivenim pod

haljom. A nosiš li ti nož?“

„Ne,“ reče sin Marijin uzdrhtavši. „Nemam ga, a što bi mi?“ „Ovco, ovco, ovcooo...“, narugao mu Toma

zamjetno prijekorno, te se latio svoga bremena. „Zbogom sad... a ti, kako hodeš. Ja ti kažem da se vratiš,

a ti da bi onamo. Samo idi, kad se otrijezniš, kasno de ti bit’.“

Trepdudi svojim zvjeravim očicama, krenuo je niza stranu - zviždučudi nešto, baš nimalo nalik pjesmi.

Uto je posve omračalo, jezero nestade u tmini, a i okolno se zemljište jedva naziralo - samo su u daljini

zažmirkala prva svjetla Kapernauma. Dnevne ptice skrile su glave pod krila i potonule u san, a nodne se

budile i polazile u lov.

Sveti čas! pomislio je Marijin sin - pravo vrijeme da se krene. Nitko me vidjeti nede, dakle put pod noge!

Sjetio se pritom Tominih riječi...

„Štogod Bog bude htio, to de se i zbiti...“ prošaptao je jedva čujno i njegovim ušima. „Ako je Bog onaj koji

me tjera da nađem svog ubojicu, onda du pohitati tamo... i neka me ubije. To barem mogu, požurit’

onamo, pa to i hodu. Hajd’mo,“ reče potom, okrenuvši se svomu nevidljivom pratitelju, te nastavi put

jezera.

Nod je bila mirna, topla i vlažna, blag je povjetarac strujao s juga. Kapernaum je mirisao ribom i

jasminom. Starac Zebedija sjedio je u dvoru pred kudom sa ženom Salomom: nakon večere, razgovarali

su pod velikim bademovim stablom. U kudi, njihov se sin Jakov prevrtao na slamarici, jer mu se um nije

mogao osloboditi sjedanja na razapetog zelota - a u srcu mu je bujao i gnjev zbog nove nepravde što ju

Bog počini ljudima, otevši im ljetinu, te zarad Marijinoga sina, koji se prodao u uhode. Ved i od tih misli

nije mogao zaspati, a roditeljsko je brbljanje samo podjarivalo bijes u njemu; skočio je na noge, izašao u

dvorište, pa preko praga.

„Kamo deš sad?“ upitala ga je mati uznemireno.

„Do jezera... da udahnem svježega zraka,“ promumljao je i nestao u mraku.

Stari Zebedija odmahnuo je glavom i uzdahnuo.

„Nije svijet što je bio, ženo,“ reče zdvojno. „Današnjim je mladima pretijesna koža, nit’ su ptice, niti

ribe... nego poletuše. Premaleno im jezero, pa uzlijedu i zrakom lete, ali kako ne mogu dugo, padaju

natrag i počinju iznova. Poludjele ribe, s uma sišla naša mladost. Eto, naš Ivan, tvoj miljenik... kaza nam

da je za samostan: molitve, post, Boga... Premalena mu bješe naša brodica - gdje bi on mogao u nju stat’.

A ovaj drugi, Jakov, za koga sam mislio da ima nešto soli u glavi... zapamti što ti kažem, i taj je usmjerio

kormilo u istom pravcu. Jesil’ vidjela večeras kako se sav zažario, samo što se ne rasprsne, kuda mu

preuska? A neka mu bude, recimo da ne marim, ali ‘ko de brinuti o mojim lađama i posadama? ‘Ode li

sve što sam stek’o u propast otid’? Ženo, zabrinut sam... itekako. Donesi mi malo vina i nešto za

prezalogajit’, da se malo povratim.“

Starica Saloma oglušila se na te riječi; po njezinomu, muž joj je ved popio koliko je smio. Stoga htjede

promijeniti temu, pa reče: „Mladi su. Neka te to ne brine, istutnjat de se.“

„Svega mi, ženo, imaš ti pravo! Nije ti prazna ta glava na ramenima - pa zašto bi mene moja boljela?

Tako je, mladi su, prodi de ih. Mladost je k’o bolest - kad-tad prođe. Kad sam ja bio u njihovim godinama,

bogme sam se znao itekako uspalit’ i prevrtat’ se na postelji... misled’ da Boga ištem, ma sam zaista za

ženom žudio. Za tobom, Salomo! Kad sam se oženio, onda sam se i smirio... pa de tako valjda bit’ i s

našim sinovima. E, jesi me primirila... nego, ipak donesi štogod za jedan zub, a ni vino ne smetni s uma.

Da u tvoje zdravlje popijem!“

U nedalekom dijelu naselja, stari je Jona sam sjedio u svojoj kolibi i krpio mrežu uza svjetlo uljanice.

Provlačio je drvenu iglu i krpio, krpio... duboko zamišljen, ali ne prisjedajudi se ni prije godinu dana umrle

žene, ni bandoglavog Andrije, ni onoga glupana Petra, drugoga njegovog sina, koji je svake večeri

tumarao nazaretskim krčmama, ostavljajudi staroga oca ojađenog u samodi, kao što ga je ostavio i da se

sam s ribama nosi. Jer, njegove misli bješe zaokupilo ono što je Zebedija rekao, a što ga je ispunilo silnim

nemirom: možda on zaista jest prorok Jona. Promotrio je svoje ruke, noge, prepone... sve se podudaralo.

Čak je i sav vonjao ribom, kao i dah mu - a sjetio se da je neki dan, kad se rasplakao sjetivši se voljene

pokojnice, osjetio kako mu i suze ribom vonjaju.

Zebedija, stari lukavac, bio je u pravu i kad reče ono o raku pod bradom: odista je znao povremeno

zatedi ponekog u njoj. Dakle, možda je on stvarno bio prorok Jona! Eto, to bi objasnilo i zašto oduvijek

bješe mučaljiv, zašto je trebalo iz njega riječi čupati poput sidra iz mulja, zašto bi uvijek posrtao i

spoticao se čim bi krenuo po suhom - dok, kad bi se bacio u jezero, kojeg li olakšanja, koje radosti! Voda

mu je milovala tijelo, nježno kao da ga oblizuje, zalazila mu u uho i govorila mu... a on joj je odgovarao

baš kao i riba: bez riječi, samo mjehuridima zraka iz usta.

Ja jesam prorok Jona, bez ikakve sumnje - zaključio je u sebi! Jesam, vratio sam se, jer me ona ribetina

povratila... ali sad uskrsnuh s nešto pameti u glavi: premda sam prorok, pravim se da sam skroman

ribar... ne otkrivam to nikomu, jer se ne želim iznova nad’ u nevolji. Dosegavši tu pomisao, zadovoljno se

nasmiješio, oduševljen svojom sjajnom lukavošdu, jer nitko, svih proteklih godina, nije ni pomislio na to...

pa ni on sam... dok nije sinulo onomu vražjem Zebediji. Baš dobro da mi oči otvori!

Spustio je mrežu i alat na pod, protrljao zadovoljno ruke, te otvorio smočnicu i dohvatio tikvicu vina -

prinio ju ustima, zabacivši unatrag glavu na kratkomu debelom vratu i stao otpijati grgoljedi.

Dok su se dvojica staraca u Kapernaumu tješili vinom, Marijin je sin napredovao jezerskom obalom,

zaokupljenim dubokim promišljanjima. Nije koračao sam: cijelo je vrijeme čuo za sobom kako pijesak

škripi pod nečijim stopalima. U Magdaleninom dvoru pridošli su trgovci sjašili s deva i sjedili prekriženih

nogu na šljunku, tiho razgovarali žvačudi datulje i pečene rakove, čekajudi svoj red. U samostanu, monasi

bjehu položili opata nasred njegove delije i bdjeli uza nj - još je disao, povremeno upudivao napregnut

pogled prema vratima, a na sparušenu mu se licu očitavala silna napetost, kao da se upinje ne bi li nešto

čuo.

Promatrajudi ga sa strahopoštovanjem, monasi su se sašaptavali međusobno, nagađajudi da li to on

osluškuje dolazi li rabin iz Nazareta, kako bi ga izliječio, ili mu arhanđeo smrti maše crnim krilima,

prilazedi mu sve bliže i bliže.

„Rekao bi’ da nastoji čut’ korake Mesije koji stiže,“ reče netko među njima.

Gledali su ga tako i šaputali, tih trenutaka svaki u duši spreman s oduševljenjem prihvatiti čudo: ali,

koliko god su naprezali sluh, nisu čuli ništa osim teških udaraca malja po nakovnju. U kutu, nakraj dvora,

Juda bješe potpalio oganj i nakanio kovati cijele nodi.

10

U dalekom Nazaretu, Marija, žena Josipova, sjedila je u svojoj skromnoj kolibici. Svijedu bješe užegla, te

je uz otvorena vrata premotavala vunicu što ju je protekloga dana isprela. Motala je motala, ali joj misli

nisu bile zaokupljene poslom - odlučna da pročešlja sva sela u potrazi za sinom, sama i beznadna,

premetala je u sjedanju polja i obale Genezaretskog jezera, Magdalu i Kapernaum, promišljajudi gdje bi

mogao biti. Jer, iznova se nekamo djenuo, još jednom ga je Bog potjerao volovskom žilom. Kako mu ga

nije žao, pitala se - kak mu nije žao mene? Što smo mu učinili? Je li to radost i slava što nam ju obeda?

Zašto li, Bože, učini da Josipov štap prolista, te me prisili da se udam za stara čovjeka? Zašto si se

munjom hitio i usadio mi u utrobu ovog sanjara, mjesečara... kao jedinoga sina?

Dok sam ga nosila, cijelo su vrijeme susjedi dolazili i divili mi se govoredi ‘Marijo, blagoslovljena ti među

ženama, pa procvjetah... bila sam poput bademova drva osuta cvatom od korijena do najviše grančice.

‘Tko je ovaj rascvali badem?’ pitali su trgovci u prolazu zaustavljajudi karavane, silazedi s deva i punedi mi

pregaču darovima. A onda, odjednom, vjetar puhnu i posve me ogoli. Kršila sam ruke preko grudi usahlih

kao zemlja na ugaru. Gospode, tvoja se volja vršila: ti učini pa procvjetah, ti otpuhnu sve latice s mene.

Zar nema nade, Gospode, da bih ikad više procvala?

Zar nema nade da bi mi se srce smiriti moglo? — pitao se njezin sin u zoru narednog dana. Obišao je

jezero i ugledao samostan nasuprot mjestu gdje se zatekao, usađen poput klina među sivkasto-crvene

stijene. Kako mu se približavam, tako mi uznemirenije biva... a zašto? Zar nisam na pravom putu,

Gospode? Nisi li me ti rinuo put ovoga svetog pribježišta? A zašto onda odbijaš pružiti ruku i smirit’ mi

ga?

Dvojica se brade, u bijelim haljama, pojaviše na samostanskim dverima. Uspeli su se na stijenu i

napregnuto gledali u smjeru Kapernauma.

„Ni znaka još,“ reče jedan od njih, slabouman grbavac čija se stražnjica bezmalo vukla po zemlji.

„Umrijet de prije nego što oni dođu,“ drugi de, ljudeskara slonu nalik, a gubice ‘nastanjene’ zubima kao u

morskoga psa, protegnute od uha do uha. „‘Ajde ti za poslom, Jeroboame, ja du osmatrat’ dok se deve

ne pojave.“

„Baš dobro,“ grbavac de oduševljeno. „Idem ga ja onda gledat’ kako umire.“

Marijin je sin neodlučno zastao pred samostanskim pragom, njišudi se poput klatna: da li da uđe... ili?

Samostansko zdanje bješe okruženo zidom, a dvorište popločeno škriljcem - nikakva stabla u cijelomu

njemu, ni cvijeta, ni ptice... samo nekoliko zapuštenih grmova bodljikave divlje kruščice. Ukrug, stisnute

uz ogradni zid, u neljudskoj osami bjehu nanizane delije, mahom izdubene u stijeni... grobovima nalik.

Zar je to kraljevstvo nebesko? upitao se sin Marijin. Zar se na takvomu mjesto može smiriti ljudsko srce?

Netremice je gledao u to kameno sade, ne sastajudi se s odlukom - prijedi preko praga... ili ne? Dva crna

ovčarska psa istrčaše iz nekog zakutka i stadoše lajati na nj - grbavi patuljak ga vidje, pa umiri pse

zviždukom, a tada stade promatrati došljaka od glave do pete. Mladideve mu se oči učiniše pune patnje,

vidje da je odjeda na njemu krajnje sirotinjska, a bosa stopala krvava od duga pješačenja, te se sažali na

nj.

„Dobro došao, brate,“ reče mu. „Kakav te vjetar nanio amo u pustinju?“

„Bog!“, odvrati Marijin sin dubokim glasom punim očaja.

Monah protrnu od straha: nikada ne bješe čuo da su čovječje usne izgovorile Božje ime s toliko užasa.

Prekrižio je ruke, ništa ne uzvradajudi, pa de posjetitelj prvi nakon kratka muka:

„Došao sam opata vidjeti.“

„Možebit i ‘odeš ti njega, ali nede on tebe. Zašto ga trebaš?“

„Ne znam, san sam usnio... dolazim iz Nazareta.“

„San?“ maloumni de nasmijavši se.

„Strašan san, brate. Otad mi nema mira u srcu... a opat je sveti čovjek, Bog ga je naučio da razumije jezik

ptica i snove. Zato sam došao.“

Zapravo, nikad mu ne bješe na um palo da krene u samostan kako bi mu prior objasnio san što ga je

usnio one nodi pred dovršenje križa: onu strašnu potjeru... kako ga riđobradi ganja na čelu čopora

nakaznih patuljaka sa spravama za mučenje u rukama - ali ga se sjetio upravo sada, stojedi neodlučno na

samostanskom pragu: prostrujao mu je umom poput bljeska munje. Nema dvojbe - zbog sna sam došao!

uskliknuo je u sebi. Bog mi ga je poslao kako bi mi pokazao put, a samostanski de mi ga poglavar

rastumačiti.

„Opat je na samrti,“ reče monah. „Zakasnio si, brate... možeš slobodno natrag.“

„Ali, Bog mi je naredio da dođem,“ odvratio je Marijin sin. „Zar bi on obmanuo svoje dijete?“

Monah se zakikotao: taj se svačega nagledao u životu - i nije više imao ni najmanjeg povjerenja u Boga.

„Gospodar je on, zar ne? Stoga čini sve što mu na um padne... a kakav bi Svemogudi bio da nije u stanju

počinit’ i nepravdu?“ kepec de pljesnuvši došljaka po pledima; htjede to učiniti nježno, ali je svojom

teškom šačetinom zapravo odalamio pridošlog momka.

„Ma, ne brini,“ reče mu potom. „Dođi unutra, ja sam brat gostoljub.“

Isus uđe u samostansko dvorište, a u tom se trenu digao strašan vjetar, nosedi ‘kišu pijeska po stijenju.

Pješčana je oluja zastrla

sunce, najednom se smračilo kao da sumrak pade.

Nasred dvora zijevao je isušen bunar; nekod je u njemu bilo vode, ali se sada punio samo pijeskom. Dva

guštera ispuzaše da bi se grijali na njegovoj urušenoj kruni.

Vrata opatove delije bjehu širom otvorena - monah povede Isusa put njih, prihvativši ga za podlakticu, te

mu reče: „Pričekaj ovdje dok ne upitam bradu za dopuštenje. Nikamo ne mrdaj!“

Grbavac je prekrižio ruke i ušao, a oni psi legli jedan lijevo, drugi desno od vrata, te stali zavijati

ispruženih vratova.

Opat je i nadalje ležao nasred delije, nogama prema vrati-ma - monasi, iscrpljeni cjelonodnim bdijenjem,

kunjali su sjededi ukrštenih nogu oko njega, dok je umirudi, nepokretan na prostirci, napregnuta izraza

na mršavom licu gledao put ulaza razgrogačenim očima. Plamičci sedmerokrakog svijednjaka i nadalje su

bacali zlatastu svjetlost po njegovomu ozarenom čelu, očima koje su za nečim žudjele, orlovskom nosu,

beskrvnim usnama i dugoj sijedoj bradi, koja mu je pokrivala gole grudi sve do pojasa. Monasi su

povremeno palili tamjan i sušene ružine latice na žaru u glinenoj posudi, pa se njihov miris širio zrakom.

Grbavi monah uđe, te se - zaboravivši po što je išao - baci ničice neposredno za pragom, između onih

dvaju pasa. Sunce je sad prodiralo u prostoriju, osvjetljavajudi njegova stopala i pogrbljena leđa... dok je

Marijin sin i nadalje čekao. Grobnu tišinu narušavalo je samo psede zavijanje i potmuli udarci kovačkog

čekida po nakovnju.

Došljak je čekao i čekao, a dan prolazio... grbavac bješe zaboravio na nj. Toplina sunčanog jutra, nakon

prolaska pješčane pijavice, istjerivala mu je studen iz kostiju nakupljenu tijekom protekle, poprilično

hladne nodi.

Najednom tišinu naruši povik monaha koji je stražario na stijeni: „Dolaze! Eno ih, idu!“

Monasi u deliji se trgnuše iz drijemanja i potrčaše prema ulazu u dvor, ostavljajudi opata samog.

Ustručavajudi se, ali i uzrujan tolikim čekanjem, Marijin sin bojažljivo je zakoračio do praga: u priorovoj

deliji vladao je smrtni mir, ali i tišina besmrtnosti. Sunce bješe obasjalo njegova mršava stopala, velika

crna muha zujala je pod niskim stropom, a još je jedna lijetala oko menore, kao da bira na kojoj de se

svijedi spaliti.

Opat odjednom uzdrhta - prikupivši svu snagu, podigao je glavu, a oči kao da mu iskočiše iz dupäljä, usta

se otvoriše u čudu, a nozdrve raširiše kao da požudno upijaju nekakav vonj. Marijin sin je nato prinio

desnu šaku čelu i ustima, te ju položio na srce u znak pozdrava.

Starčeve se usne pokrenuše: „Došao si... došao si... došao...“ promrmljao je tako tiho da ga Marijin sin

nije čuo, ali se opatovo lice ozarilo neopisivim sjajem - a trenutak potom znaci patnje vratiše se na

njegovo lice, oči mu se sklopiše, nozdrve smiriše, usta zatvoriše, a ruke, dotad prekrižene na prsima,

padoše svaka na svoju stranu tijela i ostadoše beživotno ležati s otvorenim dlanovima nagore.

U tom su trenu dvojica pridošlih ujahali u dvor, te natjerali deve da se spuste na trbuhe kako si sjahali -

monasi priskočiše kako bi pomogli starom rabinu da spuzne iz sedla.

„Je li živ, je li još živ?“ mladi je novak pitao bradu uzbuđenim glasom.

„Još diše,“ odgovorio mu je otac Habakuk. „Vidi i sve čuje, ali više ne govori.“

Rabin je prvi ušao u priorovu deliju, sjemeništarac za njim, nosedi mu torbu u kojoj bjehu pripravci za

iscjeljivanje, ljekovito bilje i razne amajlije. Oni crni psi, repova u strahu podvijenih među nogama, nisu

zalajali na došljaka, nego nastavili zavijati bolno poput narikača.

Rabin ih pogleda, zdvojno kimajudi glavom; zakasnio sam, pomislio je, ali ništa ne reče.

Kleknuo je uz poleglog opata, nagnuo se nada nj i prislonio uho na starčeve grudi... umalo dodirujudi

svojim usnama njegove.

„Kasno,“ prošaptao je. „Prekasno sam stigao... a vi, brado, neka vas Bog poživi.“

Monasi nato briznuše u plač, te se baciše na koljena i sta-doše cjelivati mrtvo tijelo, svaki onaj dio koji

mu je pripadao po nepisanim, ali čvrsto uvriježenim običajima: otac Habakuk oči, ostali monasi — ved po

godinama službe — bradu, grudi, trbuh... a sjemeništarci stopala. Jedan od njih uze pokojnikov pastirski

štap s ispražnjenog stolca, te ga položi uz njegove zemne ostatke.

I stari rabin je silno poštovao umrloga, pa ostade klečedi uz leš, otirudi suze što mu navališe u oči. Ali,

kakav mu to trijumfalan osmijeh ostade na usnama? sinulo mu je. Sto li znači taj tajanstven sjaj oko

njegovih mrtvih očiju? Je li ga to sunce obasjalo kroz otvor vrata, pa ga oblilo zlatom što ne gasne?

Ogledao se uokolo: monasi, svi na koljenima, bjehu počeli moliti za dušu umrloga, Ivan — usana

položenih na opatova stopala — glasno je naricao. Pogledom je lutao od jednoga do drugog, kao da ih

provjerava, a onda vidje sina Marijinog kako nepomičan i staložen stoji u kutu delije, ruku prekriženih na

grudima... a s istim trijumfalnim osmijehom preko cijeloga smirenog lica.

„Jahve, gospodaru neba i zemlje,“ šapnuo je prestravljen, „hodeš li mi ikad prestat’ iskušavat’ srce?

Pomozi umu mom da razumije... i odluči!“

Sljededega je jutra opet sunce bilo zamračeno pješčanom olujom - naziralo se samo kao krvavo-crven

krug u tmini što ju je stvorio žestok istočni vjetar, podigavši nad pustinju guste oblake sitnoga pijeska.

Crni samostanski psi nisu mogli zalajati gubica punih prašine, a polijegale deve mirovale su zatvorenih

oči, čekajudi da nepogoda prođe.

Monasi, držedi se jedan drugoga kao karike u lancu, s mukom su se probijali s opatovim mrtvim tijelom

na rukama, nastojedi ostati na nogama - da ih vjetruština ne otpuše dok ga ne pokopaju. Cijela se

pustinja bješe uzbibala, oblaci pijeska dizali su se i padali kao golemo valovlje na moru.

„Pustinjski je vjetar to, dah Jahvin,“ šaptao je Ivan, naslanjajudi se svom težinom na sina Marijinog. „Taj

sasuši svaki list, isuši svaki bunar, naputi ti usta pijeskom. Svečeve demo ostatke samo položiti u raku,

valovi pijeska de ih zatrpati.“

U trenutku kad su prelazili samostanski prag, riđobradi se kovač - sa čekidem na ramenu, golem i crn -

ukazao u vrtlozima pješčane prašine, nakratko ih promotrio, pa odmah i nestao oba- vijen pijeskom.

Zebedijin sin vidje tog zmaja kao bide iz oluje, pa se u strahu dohvati čvrsto prijateljeve ruke.

,,‘Ko to bješe?“ upitao je bojažljivo. „Vidje li ga?“

Marijin sin mu ne odgovori; Bog besprijekorno sve uređuje, upravo kako on hode, pomislio je. Eto,

privede Judu i mene jednoga drugom u blizinu - i to ovdje, u pustinji, na kraju svijeta. Dakle, Gospode,

neka se tvoja vrši...

Pognuti, da se održe na nogama, monasi su zajedno koračali bosim nogama po užarenom pijesku.

Rubovima halja nastojali su zaštititi oči i usta, ali im sitne čestice kamena ved bjehu sišle u grla i pluda.

Nalet vjetra najednom se stušti na oca Habakuka, koji bješe na čelu pogrebne povorke, te ga sruši - a

monasi za njim, zaslijepljeni pijeskom, pregaziše ga. Starac je Habakuk kriknuo iz petnih žila, ali je vjetar

tako hučao i pustinja se glasala kotrljanjem kamenja da ga nitko nije čuo.

Zašto nas Jahve nije zadahnuo svježim lahorom s Velikoga mora? pomisli Marijin sin. Htjede nešto upitati

svog prijatelja, ali nije mogao otvoriti usta, pa se predao novim pitanjima: Zašto Jahve ne ispuni isušene

pustinjske bunare vodom? Zar mu nije do zelena lista, ni milosti spram čovjeka? Kad bi mu samo jedno

ljudsko bide moglo pristupiti, pasti ničice pred njim i uspjeti - prije nego što bude pretvoreno u pepeo -

kazat’ mu koliko ljudski rod pati, koliko zemlja pati, koliko zeleni list tuguje!

Juda je još stajao na niskim vratima odvojene izbe, što mu ju monasi dadoše kao privremenu radionicu.

Zacenivši se od smijeha, promatrao je pogrebnu povorku kako posrde i tetura, na tren mu nestaje za

oblakom pijeska, pa se iznova pomalja - jer vidje čovjeka koga je tražio, pa mu se mračne oči zacakliše od

ushita.

„Velik je Bog Izraelov,“ šapnuo je sebi u bradu, „sve uredi kako treba: dovede mi izdajicu ravno pod nož.“

Ušao je u deliju sučudi brk od zadovoljstva. U tijesnoj i mračnoj prostoriji, u kutu je plamsao oganj -

ugljevlje se paklenski žarilo razjareno vjetrom, a onaj ga je grbavi kepec, napola svetac, napola luđak,

dodatno raspiririvao mijehom.

Kovač je bio dobre volje. „Hej, oče Jeroboame,“ reče, „je li to vjetar što ga Božjim zovu? Baš mi se sviđa,

itekako mi se sviđa. I ja bi’ tako puhao da sam Bog.“

Patuljak se oporo nasmijao: „Ja ne bi’ baš nikako - iscrpljen sam,“ reče odlažudi mijeh, kako bi obrisao

znoj sa čela.

Juda mu priđe. „Oče Jeroboame, bi li mi učinio uslugu?... Dođe jučer u samostan mladid crne bradice,

napola munjen k’o Vaše Veličanstvo. Bos, a s rupcem krvlju poškropljenim na glavi.“ „Ja sam ga prvi

vidio,“ reče monah, hvatajudi zraka. „Ali, dragi moj kovaču, nije on napola lud - taj je blesav koliko samo

može bit’! Reče da je nešto usnio i samo stoga potegao iz Nazareta ne bi li mu to opat - počivao u miru

— rastumačio.“

„Dobro, a sad me poslušaj: ti si otac gostoljub, zar ne? Tvoje je, kad ne’ko naiđe, da mu odrediš i urediš

deliju, pripremiš postelju, daš mu jest’?“

„Tako je, nema sumnje! Čini se da sam beznadno beskoristan za bilo što drugo, pa me učiniše

gostoljubom... pa čistim, perem, hranim posjetitelje.“

„Izvrsno! Načini ti nodas njemu postelju u mojoj deliji. Znaš, ne mogu spavat’ sam, Jeroboame, kako da ti

objasnim? Nodne more imam, Sotona mi dolazi i iskušava me, bojim se da de me na pakao osudit’. Ali,

čim čujem čeljade da diše uza me, smirim se. A učiniš li mi po volji, imam dar za tebe: nožice, kakvim se

inače ovce strigu, ali odlične i za tvoju bradu. Možeš i drugima poštucat’ brade, pa i deve šišat’ - i ni’ko ti

više nede red’ da nizašta nisi. Jesil’ čuo što reko’?“

„Daj te škare!“

Kovač je turnuo ruku u svoju vredetinu i izvadio iz nje par velikih zahrđalih nožica. Monah ih je zgrabio,

prinio svjetlu, otvorio, sklopio... njegovom divljenju nije bilo kraja!

„Velik si, Gospode, i čudesna su djela tvoja,“ šapnuo je posvema očaran.

„Dakle?“ Juda de prodrmavši ga, da ga probudi iz zanosa.

„Tvoj je nodas,“ odgovori monah, bježedi sa škarama u ruci.

Uto su se vratili i ostali monasi, jer nisu ni mogli daleko otidi - Jahvin vjetar bio je tako jak da ih je s nogu

obarao. Nekako su našli grobnu jamu, spustili leš u nju i pozvali oca Habakuka da kaže molitvu, ali kako

ga nigdje ne bješe, stari se nazaretski rabin nagnuo nad raku i zavapio nad tijelom koje duša napusti:

„Prah jesi i u prah se vrati, jer duša je iz tebe izašla... više te ne treba, ispunilo si svoju svrhu. Da, tijelo, ti

svoju svrhu ispuni: pomože duši da se skrasi u zemaljskom utočištu, da doživi smjenu sunca i mjeseca

nad pijeskom i stijenjem, da zgriješi, osjeti bol i žudju za nebesima, svojim domom, i za Bogom, ocem

svojim. Tijelo, opat te više ne treba - otpuštam te!“

Još dok je rabin tako zborio, pijesak se stao taložiti na priorovom lešu: lice, brada, ruke... postupno mu

nestadoše pod njim, pa brada u žurbi odstupiše, tako da su se ved u trenutku kad je slaboumni brat

gostoljub, strižudi zrak škarama, odlazio od kovača počeli vradati u samostan, zaslijepljeni prašinom,

ispucanih usana, slijepljenih pazuha... nosedi starca Habakuka, kojeg nađoše ved napola zatrpanog

pijeskom.

Stari je rabin obrisao oči, usta i vrat mokrom krpom i čučnuo pred opatov prazan stolac - i kroz zatvorena

vrata čulo se kako Jahvin vreli dah prži i pustoši svijet. Riječi proroka prostru- jaše mu od jedne

sljepoočnice do druge: u takvom su užarenom zraku Boga zazivali i mora da su dolazak Gospodara nad

svim kraljevima upravo tako osjedali na svojim usnama i u svojim očima. „Upravo tako: Bog je u vjetru

što sve isušuje, u bljesku munje

- uvjeren sam u to,“ mrmljao je sebi u bradu. „Nije Bog u obeharalu vodnjaku, znade on da je srce

čovječje poput zelena lista, pa mu peteljku uvija i sokova ga lišava. Što možemo učiniti, kako da se

odnosimo prema njemu ne bismo li učinili blažim njegova obličja? Ako mu ponudimo žrtveno janje,

uzvrada da nede mesa

- da se njegova glad taži psalmima, kad zaustimo da bismo mu psalme pojali, da nede više riječi,

nego da jedino meso jaganjčevo, sinovljevo, jedinoga sna... može utolit’ njegovu glad!“

Stari svedenik pritom je duboko uzdisao — razmišljanje o Bogu redovito bi ga dovelo do srdžbe i silno

zamorilo. Potražio je okom mjesto u kutu na kojem bi se mogao opružiti; monasi su se ved, iznureni

bdijenjem, bili razišli po delijama i polijegali u nadi da de sanjati priora. Jer, duša de mu lunjati

samostanom i oko njega sljededih četrdeset dana, ulazit de im u izbe i promatrati što rade, blago ih

savjetovat’ ili prekorijevati. Legoše, stoga, jednako da se odmore i da bi ga vidjeli u snu. Stari se rabio

osvrnuo uokolo

- nikoga ne bješe, prazna delija, samo ona dva crna psa bjehu ušli, polegli po kamenim pločama i

žalosno njuškali prazan opatov stolac. Bijesni je vjetar stalno nasrtao na vrata... i on htjede u izbu.

Ali, kad se rabin spremao ledi pored pasa, najednom zamijeti sina Marijinog kako nepomično stoji u kutu,

promatrajudi ga. San mu je istoga trena odlepršao s očiju; uznemiren, sjeo je i kimnuo glavom nedaku da

priđe. Mladid je, čini se, čekao na njegov poziv, pa mu priđe, s gorkim smješkom u kutu usana.

„Sjedi, Isuse,“ reče mu starac, „želim razgovarati s tobom.“

„Slušam,“ odgovorio je mladid, spuštajudi se na koljena nasuprot njemu. „I ja s tobom hodu

porazgovarati, striče Šimune.“

„Što tražiš ovdje? Majka ti obilazi sela u potrazi za tobom, ljuto kukajudi.“

„Ona ište mene, a ja Boga. Nikad se nedemo sresti,“ mladid de na to.

,,K’o da srca nemaš. Nikad nisi volio oca i mater, kao što bi ljudsko bide trebalo.“

„Tim bolje. Srce mi je užaren ugljen, opeče svakoga tko ga dodirne.“

„Što je s tobom? Kako možeš tako zborit’? Što ti nedostaje?“ upitao ga je rabin pružajudi vrat kako bi ga

bolje promotrio; u očima sina Marijinog vidje blistave suze. „Skrivena te bol izjeda, dijete moje.

Ispovijedi mi se i olakšaj tu bol, pohranjenu duboko u tebi.“

„Jedna?“ presječe ga mladid; onaj mu se gorki osmijeh razlio cijelim licem. „Nije samo jedna, mnogo ih

je.“

Boja glasa kojim je mladid izgovorio to priznanje prenerazila je rabina: stavio mu je ruku na koljeno, kako

bi ga ohrabrio da se otvori. „Slušam te, dječače moj,“ reče mu blago. „Iznesi svoje patnje na svjetlo,

izvuci iz svoga bida. One se množe u tmini, a svjetlo ih ubija. Ne srami se, kazuj!“

Ali, sin Marijin nije ni izdaleka znao odakle bi počeo ni što bi rekao: što bi zadržao skriveno u dubini srca,

a što priznao ne bi li se rasteretio. Bog, Magdalena, sedam grijeha, križevi, razapeti - sve mu je prolazimo

umom i utrobu mu trgalo.

Rabin ga je pogledao kao da ga bezglasno zaklinje i zatim pomilovao po koljenu.

„Zar ne možeš, dijete moje?“ kaza mu tihim nježnim glasom. „Ne možeš?“

„Ne, striče Šimune... ne mogu.“

„Zar te je spopalo toliko iskušenja?“ rabin de još opreznije, baš kao otac djetetu.

„Mnogo,“ odgovorio je mladid sav užasnut, „odista mnogo.“ „Kad sam bio tvojih godina, dijete moje,“

starac reče duboko uzdahnuvši, ,,i ja sam itekako patio. Bog me mučio i iskušavao jednako kao i tebe...

htjede vidjeti hodu li izdržati i koliko dugo. I ja sam se susreo s mnogim iskušenjima, nekih se nisam

bojao

- nemani u divljim obličjima - ali jesam onih pitomih i punih blagosti, tih bogme jesam. A, kao što

znaš, zarad predaha u tom boju i ja bjeh došao u ovaj samostan, baš kao i ti. Ali, Bog nikako da me se

okani, spopadao me sad odande, sad odavde, da bi me na kraju uhvatio - i to poslavši mi iskušenje u

ženskoj haljini. Jao i naopako, pokleknuo sam pred njim, njom... a otada — možebit, jer je Bog tako htio,

možda me stoga i mučio - staložen sam i miran, a i Bog je ohanuo. Pomirili smo se, prijatelji smo sad, pa

deš se tako i ti izmirit’ s njim, dijete moje. Izliječit’ se.“

Marijin sin odrečno mahnu glavom. „Ne vjerujem da du se ja tako lako izliječit’,“ kaza tiho, te zatim

zašutje. Ni rabin više nije znao što bi rekao, pa su obojica utonuli u muk, teško dišudi.

„Ne znam odakle bih počeo,“ reče konačno mladid pridižudi se. „Stoga nedu nikad ni počet’, sramim se.“

„Ne ustaj,“ naredi mu rabin, stavljajudi mu ruku na koljeno. „Ne odlazi... i sram je iskušenje. Pobijedi ga,

ostani! Postavit du ti nekoliko pitanja, jedno za drugim, a ti budi strpljiv, pa me prvo poslušaj i potom

odgovori... Zašto si došao u ovaj samostan?“ „Da bih se spasio.“

„Sebe da spasiš? Od koga? Čega?“

„Od Boga.“

„Od Boga!“ rabin je uskliknuo zamjetno uzrujan.

„On me naganja, nabija mi čavle u glavu, srce, utrobu... hode da me rine...“

„Kamo?“

„Preko hridi... ruba.“

„Kakvoga ruba?“

„Onoga što ga je sam preda me stavio. Trebao bih ustat’ i progovorit’. Ali, što ja mogu redi? ‘Ostavi me

na miru, nemam što kazat’!’ Doviknuo sam mu to, ali je odbio. ‘Aha! Odbijaš, jel’?’ rekoh mu nato. ‘E, pa

sad du ti pokazat’ - učinit du da ti se zgadim, pa deš me onda pustit’ na miru...’ odvratio sam mu i stoga

zapao u neiskupljiv grijeh.“

„U neiskupljiv grijeh?“ kriknuo je rabin.

Ali, da je glasniji bio, mladid ga ne bi čuo - bješe posve zaokupljen svojim jadom i bolom.

„Zašto je mene odabrao? Zar nije mogao vidjeti što mi je u grudima? Zmije jedna oko druge ovijene,

sikdu i uvijaju se... a nadasve...“

Riječ mu je zapela u grlu - umuknuo je, a znoj mu se stao durkom slijevati od korijena kose.

„A nadasve?“ upitao je rabin blago.

„Magdalena!“ odgovorio je Isus digavši glavu.

„Magdalena!“

Rabinovo je lice najednom posivjelo.

„Moj grijeh je, samo moj, što je krenula putom kojim ode. Naveo sam ju na putene užitke dok smo još

djeca bili, da... ispovijedam to. Počuj, rabine, ako ti je zaista do užasa. Bilo je to kad su mi bile tri godine,

otprilike toliko... ušuljao sam se u tvoju kudu kad nikoga od vas odraslih nije bilo doma. Uzeo sam

Magdalenu za ruku, obnažili smo se, legli i priljubili se potkoljenicama naših golih nogu! Koga li užitka,

koga li radosnoga grijeha! Od tog je trena Magdalena bila izgubljena: nije mogla bez muškarca... bez

muškaraca.“

Pogledao je starog rabina, ali je taj šutio glave utisnute među koljena.

„Moj grijeh je, moj! moj!“ Marijin sin je zavapio udarajudi se u prsa. „A da je samo taj...“ nastavio je

zatim. „Ali, od samog djetinjstva, Oče, nije se u meni krio samo đavao putenosti, nego i bahatosti. Jer, i

kad djetešce bjeh - nisam još mogao ni hodat’ valjano, nego sam se držao zida, kako ne bih pao -

ponavljao sam u sebi... o koje li drskosti! koje li prostote!... ‘Bože, učini me Bogom! Bože, Bogom me

učini... Bog hodu biti!’ A jednom, kad sam ved bio poodrastao, zobao sam bobice s velikoga grozda, pa

neka Ciganka naiđe i reče da de mi, ako joj dam grožđa, sudbinu pro- redi. Dao sam joj... sagnula se i

zagledala mi se u dlan. ‘O, ooo!...’ uzviknula je, ‘vidim križeve i zvijezde.’ Zatim, nasmijavši se, reče

‘Postat deš kralj izraelitski!’ te ode. Nasmijala se ona, ali ja sam joj povjerovao i zanio se - i sve otada,

ujače Šimune, nisam valjano pri sebi. Prvi si komu sam to kazao - nisam nijednoj živoj duši dosad. Da, od

onoga dana nije s mojom pamedu u redu.“

Trenutak je pošutjeo, a onda vrisnu: „Lucifer sam ja! Jesam! Jesam!“

Starac pridignu glavu i stavi mu ruku mladidu na usta.

„Umukni!“ naredio mu je.

„Nedu šutjet’!“ Isus de izvan sebe od gnjeva. „Sad, kad sam počeo, za muk je kasno. Nedu šutjeti!

Lažljivac sam, licemjer koji se boji i vlastite sjene... koji nikad istinu ne kazuje, jer nema smjelosti za nju.

Kad vidim ženu u prolazu, pocrvenim i oborim glavu, ali mi se oči zasjaje požudom. Nikada nisam digao

ruku da bih udario nekoga, ukrao ili ubio - ali ne zato što to ne bih htio, nego jer se bojim. Htio bih se

pobuniti protiv majke, centuriona, Boga... ma me je strah. Strah! Strah! Da pogledaš u moju nutrinu, sam

bi strah vidio, zeca koji se trese — strah... ništa drugo. On mi je otac, mati i Bog!“

Stari je rabin uzeo mladidevu ruku i zadržao ju u svojoj, kako bi ga smirio, ali se Isus i nadalje tresao

cijelim tijelom, u nesavladivom grču.

„Ne boj se, dijete moje,“ ponavljao je svedenik nastojedi ga umiriti. „Sto je više vragova u nama, tim više

anđela možemo stedi. Anđeo je iskupljeni đavao, stoga vjeruj... Ali, Isuse, još bih te nešto upitao: jesi li

ikad legao sa ženom?“

„Ne,“ mladid je odgovorio bez ustezanja.

„Nisi želio?“

Mladid se zarumenio, ali ništa nije odgovorio - krv mu je divlje navrla u sljepoočnice.

„I ne želiš?“ starac je ponovo upitao.

„Želim,“ Isus je prvo rekao jedva čujno, a zatim se trgnuo kao da se upravo probudio i kriknuo: „Ne! Ne

želim! Ne želim!“

„A zašto ne?“ upitao je rabin, nemajudi drugoga lijeka za mladideve jade. Znao je iz svog iskustva i

slučajeva mnogih koji su mu dolazili huledi, zapjenjenih usta i urlajudi da im je svijet premalen - a kad bi

se oženili, najednom im više ne bi tijesan bio, djecu bi izrodili i posve se smirili.

„Nije to meni dovoljno,“ mladid de snuždenim glasom. „Treba mi nešto vede.“

„Tebi to nije dosta!?“ zapanjio se rabin. „Sto bi onda htio?“

Magdalena, ponosno njišudi zanosnim kukovima, proletjela mu je mislima... bujnih grudi, senzualnih

usana i narumenjenih jagodica. Smijala se, zubi su joj blistali na suncu, ali dok je tako šetala pred njim,

tijelo joj se počelo mijenjati, umnožavati... Marijin sin vidje ju kao jezero, mora da je bilo Genezaretsko, a

oko njega tisude muškaraca i žena — tisude Magdalena — blistavih uznositih lica, redom ozarenih

suncem. A to sunce bješe on sam, Isus iz Nazareta, koji se nadvijao nad njih i oblijevao ih blještavilom. Da

li od radosti, žudnje ili osjedanja spašenosti, nije mogao razaznati

- ali je samu ozarenost vidio.

„O čemu misliš?“ upitao ga je rabin. „Zašto ne odgovaraš?“ Mladid je najednom prasnuo, pitajudi ga

glasno: „Vjeruješ li u snove, striče Šimune? Ja vjerujem... u njih i ništa drugo. Jedne sam nodi usnio da su

me nevidljivi neprijatelji svezali za osušen čempres. Dugačkim su me strijelama izboli od glave do pete,

tako da sam strašno krvario. Na glavu su mi stavili trnovu krunu, a u trnje upleli ognjena slova kojima je

bilo ispisano ‘Sveti Huljitelj’. Ja jesam Sveti Huljitelj, oče Šimune. Stoga, bolje je da me ništa ne pitaš... ili

du hulit’ početi.“

„Samo počni, dijete moje - samo počni,“ reče rabin staloženo, ponovo ga uzevši za ruku. „Počni hulit’ i

opusti se.“

„Vrag je u meni koji viče ‘Nisi ti drvodjeljin sin - nego kralja Davida! Nisi ti običan čovjek, nego sin onoga

koga je Danijel u proročanstvima najavio. Štoviše, sin Božji! I još više: Bog!’“

Rabin je slušao, pognut u struku, a drhtaji krenuše njegovim oronulim tijelom. Mladideve se usne

uokviriše pjenom, jezik mu se prilijepio za nepce - nije više mogao progovoriti. A što je više i mogao redi?

Jer, rekao je sve - osjetio je kao da mu je srce presušilo. Oslobodivši ruke rabinovog stiska, ustao je i

okrenuo se starcu. „Imaš li me još išta pitat’?“ reče mu podrugljivo.

„Ne,“ odgovori starac, osjedajudi kako sva snaga istječe iz njega u zemlju i nestaje. Tijekom života istjerao

je vraga iz mnogih ljudi, opsjednuti su sa svih strana dolazi da ih oslobodi nečastivoga. Ali, njihovi su

đavoli bili sitni i lako ih je bilo svladati: đavoli nečisti, straha, bolesti. A sad... kako da se hrve s vragom

poput ovoga?

Vani, Jahvin je vjetar još navaljivao na vrata, nastojedi prodrijeti kroz njih. Ne bješe drugoga zvuka - ni

čaglja na tlu, ni gavrana u zraku. Sve živo bješe obuzeto strahom u iščekivanju da Gospodinov bijes

prođe.

11

Marijin sin naslonio se na zid i zatvorio oči. Usta mu gorka bjehu, otrovno gorka. Rabin, s glavom opet

među koljenima, razmišljao je o paklu, đavolima i čovječjem srcu... Ne, nije pakao, sa svim svojim

vrazima, u nekakvoj rupetini pod zemljom: on je u grudima ljudi, štoviše u nutrini najplemenitijih i

najpravednijih među njima. Bog je ponor - i čovjek je ponor, a stari rabin nije se usuđivao otvoriti ni

vlastito srce da vidi što mu je u njemu.

Neko vrijeme nisu razgovarali. U dubokoj tišini i oba ona psa bjehu zaspali, kanda se umoriše od

tugovanja za umrlim. Onda se najednom u dvoru začu ne osobito glasan ali prodoran siktaj: priglupi

Jeroboam prvi je pohitao da vidi o čemu se radi, slutedi da bi moglo biti ono što se uvijek pojavi s

Jahvinim vjetrom, a što ga je silno veselilo; i zaista, premda je sunce ved pomalo zalazilo, cijelo se

dvorište još kupalo u njegovoj svjetlosti - kojoj se, na kamenoj ploči kraj presušenog bunara, izložila i

golema crna zmija sa žutim šarama. Uzdignute glave i razjapljenih čeljusti, palucala je rascijepljenim

jezikom i siktala - za Jeroboamove uši, zavodljivije od ikakve frule. Ponekad u ljetnim nodima, kad bi i

njemu žena pala na um, javljala mu se upravo tako, kao guja smotana na njegovoj slamarici, kako mu

sikde u uho.

I prošle nodi Jeroboam je lunjao poljima snova, pa sad, suzdržana daha priđe zmiji pozladenoj suncem...

koja se najednom stade glasati tihim zviždukom. Očaran, i on je zazviždao oponašajudi ju, a onda još

mnoge zmije ispuzaše iz bezvodnog zdenca, iz rupa među kamenjem, ispod onoga bodljikavog grmlja:

neka s modrom kukuljicom, druga zelena, a s dvama roščidima, treda rumenožuta, pa zatim smeđa, opet

crna... plazedi kao da se curak za durkom vode slijeva prema onoj koja ih je izmamila. Onda se počeše

uvijati jedna oko druge, trljati se i oblizivati, pa nastade klupko njihovih tjelesa u grčevitu komešanju.

Jeroboam ih je gledao zinuvši od čuda, a onda mu sinu: pare se. Tako se i muškarci i žene smotaju jedno

oko drugog - i zato nas je Gospod izgnao iz raja. Nesvjesno, grbavac se počeo svojim nikad ljubljenim

tijelom njihati zajedno sa zmijama u pomami oplođavanja.

I rabin bješe čuo ono zavodljivo šištanje, pa je pažljivo osluškivao, pomislivši: Eto, zmije se pare baš za

ognjenoga Božjeg vjetra. Gospod se rasrdio, hode spržiti svijet, a guje se stapaju u ljubavni zagrljaj. Na

tren ih je smetnuo s uma i pomislio na nešto drugo, a onda zadrhti: u svemu se Bog odražava, sve ima

dva značenja... ono što ga prepoznajemo na prvi pogled i drugo, skriveno. Prost svijet zamjeduje samo

prvo - ‘To su zmije’ listom de kazati

- i njegova misao ne ponire dublje; ali, um onih koje Bog posebno nadahne vidi preko

nevidljivoga, prepoznaje skrivena značenja. Stoga je pojava tih guja, koje izgmizaše pred vrata opatove

delije i počeše siktati, zviždati, pariti se... upravo nakon Isusove ispovi- jedi, svakako morala imati duboko

prikriveno značenje. Ali koje?

Sklupčao se na podu izbe, u sljepoočnicama mu je bubnjalo: kakvo bi to značenje moglo imati? Studen se

znoj stao slijevati niz njegovo suncem opaljeno lice, Naizmjence je, krajičkom oka, promatrao blijedog

mladida pokraj sebe, te spuštenih kapaka i otvorenih usta napeto osluškivao zmijsko siktanje iz dvora.

Sto bi to moglo značiti?...

Ptičji jezik naučio je od velikog istjerivača đavola, ranijeg opata Josafata, koji bješe samostanski poglavar

kad je on došao ovamo da bi se zaredio. Umio je protumačiti cvrkut lastavica, gu- gutanje golubova,

kliktanje orlova... Josafat mu bješe obedao da de ga podučiti i zmijskom jeziku, ali je prije umro i odnio

tajnu sa sobom u grob. Te zmije danas svakako su nosile nekakvu poruku, ali kakvu? Sto bi ona mogla

značiti?...

Opet se skutrio i stisnuo glavu među dlanovima - um mu se bješe silno uskomešao. Duboko je uzdisao i

hropio, osjedajudi kako mu bijele i crne munje sijevaju mozgom. Sto bi to imalo značiti? Kakvu su poruku

te zmije donijele?... Najednom je kriknuo, osovio se na noge i oslonio na opatov pastirski štap, dotad

naslonjen na njegov prazan stolac.

„Isuse,“ tihim de glasom, „kako ti je u srcu?“

Mladid ga nije čuo, bješe zaronio u neopisivo uzbuđenje, jer je tog dana na izmaku - nakon toliko godina

- odlučio ispovidjeti se i progovoriti o svemu, prvi je put smogao snage zaviriti u tminu svoga srca i

raspoznati, jednu po jednu, guje koje su u njemu siktale. Štoviše, imena im je dao, a kad je to učinio

osjetio je kao da su jedna za drugom odgmizale iz njegove nutrine i otpuzale nekamo, rasteredujudi ga.

„Isuse, kako se dutiš u srcu?“ starac ga je iznova upitao. „Osjedaš li olakšanje?“ Naslonio se ramenom na

zid i primio mladida za ruku. „Dođi,“ reče mu položivši kažiprst druge ruke na usta.

Otvorio je vrata, a zatim - vodedi Isusa za ruku - zakorači preko praga. Zmije, sklupčane u uskomešano

klupko, kao da su plesale u pješčanoj vijavici što bi se još povremeno dizala vrelim vjetrom... uživajudi u

Božjoj milosti; samo bi se povremeno ukočile i zastale od iscrpljenosti.

Marijin ih sin vidje i stade kao ukopan, dok je rabin - držedi ga i nadalje grčevito za ruku - ispružio opatov

štap i dodirnuo rub zmijskoga grozda.

„Evo ih,“ reče blago, promatrajudi mladida sa smješkom. „Pobjegle su.“

„Pobjegle?“ Isus de zapanjeno. „Odakle su pobjegle?“

„Osjetio si olakšanje u srcu, jel’ da? Odatle su pobjegle. Iz tvoga srca.“

Marijin sin zabezeknuto je promatrao čas rabina - koji mu se dobrostivo smješkao — a čas zmije, koje su

se, premda još tijelima ispreplete poput povijuše, sporo gmizale prema isušenom bunaru. Spontano je

stavio ruku na srce - udaralo je divlje, ali s olakšanjem.

„Hajdemo unutra,“ reče rabin opet ga uzimajudi za ruku; kad su ušli, stari je svedenik zabravio vrata.

„Slava budi Bogu,“ uskliknuo je prožet snažnim osjedajima, promatrajudi sina Marijinog, koji nije skrivao

uznemirenost.

Čudo!... Život ovog dječaka koji stoji preda mnom nije drugo do li čudo! Htjede u tom trenu položiti ruku

na Isusovu glavu i blagosloviti ga, a u sljededemu baciti se ničice preda nj i stope mu izljubiti - ali se

suzdržao, pomislivši zar ga Bog nije prevario toliko puta dosad? Koliko li je puta, kad bi čuo proroke —

koji su u posljednje vrijeme nagrnuli iz pustinje ili planina - rekao sam sebi: „Taj je Mesija!“ a Bog bi ga

svaki put ostavio na cjedilu, pa bi se rabinovo srce, koje bi ved cvasti počinjalo, svelo na jalov izdanak.

Stoga je obuzdao samoga sebe... pomislivši: Prvo ga moram provjeriti. Jer, ako su ono bile zmije koje su

ga iznutra žderale, pa nestale ostavljajudi ga čistog - sad bi se mogao uzdidi. Treba se obratiti ljudima,

progovoriti... pa demo potom vidjeti.

Netko je pokušao udi, pa rabin otškrinu vrata: bio je to gostoljub Jeroboam, s večerom za goste:

ulomkom ječmenice, šakom maslina i vrčidem mlijeka. Kad je odložio obrok, obrati se Isusu: „Stavio sam

ti prostirku u drugu deliju, da ne budeš bez društva.“

Misli dvojice posjetilaca bile su vrlo daleko od jela i spavanja: opet su se čule one zmijurine - komešajudi

se na dnu presahlog bunara, šištale su i siktale, zviždale, teško dahtale.

„Vjenčavaju se,“ reče monah smijuljedi se. „Božji vjetar dere, a one - kuga ih pomorila! - bez imalo

straha... samo se pare.“

Namignuo je starom rabinu, ali je ovaj ved bio zabavljen večerom: namakao je tvrd ječmeni kruh u

mlijeko i sporo ga žvakao. Htjede obnoviti snagu, pretvoriti hljeb, mlijeko i masline u hranu potrebnu za

umne napore pri razgovoru s Marijinim sinom.

Priglupi grbavac pogledao je jednoga, pa drugog, zaključio da ne mare za nj i otišao.

Stari rabin i sin Marijin sjeli su prekriživši noge, jedan sučelice drugomu i blagovali u tišini. U deliji je

postajalo sumračno: još su se samo nazirali opatov stolac, njegov molitveni prag i stalak sa svitkom koji

je ostao otvoren na Knjizi proroka Danijela. Zrak je još mirisao tamjanom, dok su dašci vjetra, što su

nalazili put kroz šupljine vrata, bivali sve studeniji.

„Oslabi vjetar,“ reče rabin u nekom trenu. „Bog, kako dođe... tako i ode.“

Mladid mu nije odgovorio. Otišle su, otišle... zmije odoše iz mene — ponavljao je u sebi. Možda je upravo

to Bog htio, možda me stoga i uputio ovamo, u pustinju, samo da me njih liši. Zapuhao je, guje su ga

čule, ispuzale iz moga srca i razbježale se. Slavljen budi, Gospodine!

Kad je završio s jelom, rabin diže ruke uvis i zahvali Svevišnjemu, a onda se okrenu svom nedaku: „Isuse,

gdje lutaju tvoje misli? Ja sam nazaretski rabin, čuješ li me?“

„Čujem te, striče Šimune,“ reče mladid prenuvši se; nije se lako vradao iz svojih snatrenja.

„Čas je kucnuo, dijete moje. Jesi li spreman?“

„Spreman!? Za što spreman?“ Isus de stresavši se.

„Znaš ti to dobro, zašto pitaš? Spreman ustati i progovoriti.“ „Komu?“

„Ljudskomu rodu.“

„A što da mu kažem?“

„Ne brini za to. Samo otvori usta - Bog ne zahtijeva od tebe ništa više. Voliš li ljudski rod?“

„Ne znam... Znam samo da, kad vidim ljude, osjetim sudut prema njima. Ništa više.“

„To je dovoljno, dijete moje... dovoljno. Samo ti ustani i obrati im se: tvoja de se tuga umnožiti, a njihova

raspršiti. Možda te je Bog upravo zato poslao na ovaj svijet. Vidjet demo!“

„Da me je Bog stoga poslao na ovaj svijet?“ Isus de tiho.

„Kako to možeš znati, oče?“ dodao je osjedajudi kako mu duša, na teškim mukama, ište odgovor upravo

na to pitanje.

„Ne znam. Nitko mi nije nešto takvo rekao... ali, možda jest mogude. Vidjeh znakove. Jednom, dok si

dječačid bio, uzeo si šaku gline i od nje oblikovao pticu, a dok si ju milovao i nešto joj govorio, meni se

učinilo da je zemljana ptica stekla krila i odletjela s tvoga dlana. Možda je ta glinena ptičica duša

čovjekova, Isuse, dijete moje... čovječja duša u tvojim rukama.“

Mladid je ustao i otvorio vrata opatove delije, promolio glavu kroz njih i napeto oslušnuo. Zmije se više

nisu čule - vladala je posvemašnja tišina. Zadovoljan, okrenuo se starom rabinu. „Daj mi blagoslov, Oče, i

ništa više ne govori. Dovoljno si toga kazao, ne bih mogao više podnijeti.“

Nakon kratke šutnje, tiho mu reče: „Umoran sam, striče Šimune. Idem u postelju. Ponekad nas Bog nodu

posjeti da bi nam objasnio događaje prethodnoga dana. Laku ti nod, striče.“

Brat gostoljub čekao ga je pred vratima.

,,‘Aj’mo, da ti pokažem gdje sam ti namjestio ležaj. Kako ti je ime, dično momče?“

„Drvodjeljin sin.“

„Meni je Jeroboam, a zovu me i brat Tupavac, kao i Grbonja. Pa što onda! Što nosim, tim se i ponosim...

grickam svoju nasušnu koricu, tvrdu kakvu mi Bog dade.“

„Kakvu tvrdu koricu?“

Grbavac prasnu u smijeh: „Ma jel’ mogude da ne razumiješ? A jesi mudar... Jedinu koja me zapade, eto!

Nego, tu deš nodit’,“ reče pokazujudi mu ulaz u mračnu delijicu. „Tu ti je prostirka, lijevo... i laku ti nod

želim, što meni nikad nije. Jesam li usnio, eto nji da me kinje! A ti, da nisi žene usnio - u samostanu si,

mladidu!“

Nasmijavši se još jednom poput hijene, tresnuo je vratima za njim.

Ušavši, Marijin sin nije se pomakao s mjesta - jer mu u prvi mah tama bješe posve nepronična. Kad su

mu se oči pomalo navikle na nju, vidje u udubljenju u zidu krčag s vodom - i, iz kuta, dva sjajna oka kako

ga netremice gledaju.

Polako je kročio prema postelji, ispruženih ruku da se dočeka ako se spotakne o nešto, te konačno zapeo

nogom o nerazmotanu hasuru. „Dobro veče, prijatelju,“ reče onom u tmini, ali mu nitko ne odgovori.

Sklupčan na ležaljci, leđima naslonjen na zid i s bradom pri koljenima, Juda je teško i bučno disao,

promatrajudi došljaka. Dođi... dođi... dođi... ponavljao je u sebi, kao da ga mami, sve čvršde stišdudi nož u

ruci.

U mislima se vratio u Keriot, njegovo rodno selo u dale-koj Idumejskoj pustari. Prisjetio se da je upravo

tako njegov stric, istjerivač đavola, mamio čagljeve, pustinjske kunide i prepelice, kad bi ih htio ubiti.

Legao bi na zemlju, netremice promatrao lovinu i bezglasno otegnuto izgovarao riječi žudnje, mamljenja

i zapovijedi: dođi... dođi... dođi... pa bi životinja, kao uspavana tim jednoličnim šištanjem, klonula glavom

i krenula prema izvoru.

I Juda je u nekom trenu počeo tako šištati, prvo jedva čujno, pa sve glasnije... zatim i poluglasom punim

bijesa, pa se Marijin sin trgnuo iz prvoga sna i skočio užasnut na noge. Tko je bio uza nj u deliji? Zašto

tako šišti iz dubine grudi? Najednom je u zraku osjetio vonj pobješnjele zvijeri i razumio!

„Judo, brate moj, jesi li to ti?“ upitao je tiho.

„Raspinjaču!“ srdito je riknuo onaj u mraku, udarivši nogom o pod.

„Judo, brate moj,“ opet de mladid, „raspinjač pati više nego raspinjani.“

Riđobradi se okrenuo cijelim tijelom i postavio se sučelice Marijinom sinu.

„Zakleo sam se bradi zelotima i majci raspetoga da du te zaklat’. Dobro mi došao, križodjeljo... dozivao

sam te bezglasno šištedi — i ti dođe.“

Skočio je zatim na noge, zabravio vrata delije i vratio se na svoje mjesto, opet s Isusom licem u lice. „Jesil’

čuo što kaza ? Da se nisi derat’ stao. Spremi se!“

„Spreman sam.“

„Bez dernjave! Brzo du ja to... da uteknem još za puna mraka.“

„Blagoslovljene oči koje te vide, Judo, brate. Pripravan sam ja... a nisi ti mene dozvao svojim šištanjem,

nego Bog — zato i jesam došao. Njegova je beskrajna milost sve besprijekorno uredila. U pravom si

trenu naišao, Juda, brate moj. Nodas mi se srce rasteretilo i očistilo, pa mogu pred Boga izadi. A

premorih se hrvajudi se s njim, umorih se od života... pa ti šiju moju nudim, Judo. Ja sam spreman.“

Kovač je nato bijesno zahropio i nabrao obrve. Nije htio, nikako nije htio — gadilo mu se, odista —

dodirnuti vrat koji mu se nudi ne branedi se, poput janjca. Želio je da mu žrtva pruži otpor, da se žestoko

dohvati s onima koga je naumio ubiti, pa da se umorstvo dogodi na kraju muškog hrvanja dvojice

jednako uzavrele krvi - kao nagrada za žestok boj.

Marijin je sin čekao ispruženoga vrata, ali ga je kovač u nekom trenu odgurnuo ustranu svojom teškom

ručetinom.

„Zašto se ne opireš?“ promumljao je razjareno. „Kakvo si mi ti muško? Diži se i bori se!“

„Ali, ne želim ja to, Judo, brate... Zašto bih ti se odupirao? Ja želim što i ti, a očito i Bog isto hode, pa je

stoga sve tako savršeno i složio. Zar ne vidiš: ti i ja krenuli smo prema samostanu bezmalo u isto vrijeme,

ja ovdje srce očistih, pripremivši se da budem ubijen, a ti se maši noža, i sam se pripremi za to... vrata se

otvoriše, ja uđoh. I kakvih ti još znakova treba, Judo, brate moj?“

Kovač mu, međutim, ne odgovori. Grickao je brk u gnjevu, uzavrela mu je krv nadirala u glavu i povlačila

se poput plime i oseke, izazivajudi mu čas silnu napetost u cijelom bidu, kao da de prsnuti, a onda opet

malodušje... kanda je nestade do zadnje kapi.

„Zašto križeve tešeš?“ upitao je konačno, zagrmivši da je sva izba zaječala.

Mladid je pognuo glavu; to je bila njegova tajna - kako bi ju smio otkriti? Hode li kovač primiti zdravo-za-

gotovo san što mu ga Bog šalje, one glasove što ih u samodi čuje, kandže što mu se u tjeme zarivaju kao

da ga kane u nebo ponijeti? A on niti je pružao otpora, niti ga je htio pružiti... kako bi Juda to razumio?

Jer, on se bješe grijeha dohvatio - kao svrhe boravka na zemlji.

„Ne mogu ti to objasnit’, Judo, brate... oprosti, ali ne mogu,“ Isus de kao da se ispričava.

Kovač se pomakao na svom ležaj u kako bi mogo bolje nazrijeti mladidev lik u tami. Pogledao ga je

pažljivo, a zatim se povukao u raniji položaj, te se opet naslonio leđima na zid. Kakav li je ovo čovjek?

pomislio je... ne mogu razumjeti. Da li ga zaista Bog vodi - ili Vrag? Proklet bio, ovako ili onako bilo: ne

opire se, a to je najvedi otpor! Ne mogu ja priklat’ janje... čovjeka, to da, ali janjca?!

„Kukavelj si ti, bijedo i prokletniče!“ jarosno mu je dobacio. „Oooo... da te ‘ode vrazi u pakao odnijet’! Ti,

kad te se po jednom obrazu pljusne, drugi okredeš. Vidje nož i odma’ šiju poturi... Ne može te čovjek

osim s krajnjim gađenjem dotaknut’.”

„Bog može,“ šapnuo je Marijin sin posve staloženo.

Kovač stade premetati bodež iz ruke u ruku, neodlučan što mu je činiti - a onda kao da vidje svjetlosni

krug kako treperi u tmini oko mladideve glave: užas ga spopade, iz ručnih mu zglobova nestade svake

snage.

„Nisam ja osobito bistar,“ reče potom sinu Marijinom, „ali kazuj - razumjet du. ‘Ko si zaista? Otkle

dolaziš? Otkud te priče što se vuku za tobom: te procvali štap, te munja nebeska, te nesvjestice što te

spopadaju kad kreneš ulicom, te glasovi što tvrdiš da ih čuješ u mraku?... Kazuj, kakvu tajnu nosiš?“

„Smiluj se, Judo, brate moj.“

„Komu da se smilujem? Prema komu ti osjedaš samilost? Sa-momu sebi, svom kukaveljstvu, siromaštvu?

Ili osjedaš sažaljenje spram Izraela? Govori, zaboga! Jel’ spram Izraela? To bi’ da mi je čut’ od tebe, jel ti

jasno? To i ništa drugo. Jel’ te trapi patnja Izraelova?“

„Čovječja patnja, Judo, brate moj.“

„Ma, okani se ti čovjeka! Ljudi su bili i Grci, koji nas poklaše prije toliko stotina godina, i Rimljani su ljudi,

ovi koji nas i dalje mrcvare, oskvrnjuju nam Hram i našega Boga. A zašto bi nam bilo do njih stalo? Na

Izrael bi trebao mislit’, pa ako osjedaš sudut prema ikomu i ičemu, onda je trebaš osjedat’ prema

Izraelu... a svi ostali neka se gone dovraga!“

„Ali, Judo, brate moj... ja dutim sažaljenje i spram čaglja koji pati, i ptice na grani, i trave pod njom.“

„Hahahaha...!“ zagrohotao je riđobradi. „Da ne osjedaš sudut i prema mravima?“

„Da, i prema njima, jer Bog je u svemu, sve je Bog. Kad se sagnem i mrava pogledam, u njegovu sitnom

crnom oku vidim lik Gospodinov.“

„A kad se sagneš nad moje lice, sine drvodjeljin?“

„I u tvojim očima, u njihovoj dubini, lik je Njegov.“

„I ne bojiš se smrti?“

„Zašto bih, Judo, brate moj? Nije smrt poput vrata koja se za nama zatvaraju, nego ona koja se otvaraju

pred nama. Otvore se i uđemo...“

„Uđemo?... Kamo?“

„U okrilje Božje.“

Juda je uzdahnuo sav uzrujan. Ne možeš ti ovoga uhvatit’ ni za glavu, ni za rep - pomislio je - a i kako bi

mogao, kad se taj ni smrti ne boji? Oslonivši glavu na dlanove, dugo je promatrao Isusa - kao da važe

odluku - a onda mu konačno reče:

„Ako te ne ubijem, kakve su ti namjere? Što kaniš činit’?“ „Ne znam. Ono što Bog odluči... htio bih ustat’

i obratit’ se ljudima.“

„A što im namjeravaš govorit’?“

„Kako bih ja to mogao znati, Judo, brate moj? Otvorit du usta, a Bog de govorit’.“

Onaj svijetli krug oko mladideve glave sve je sjajniji bivao, njegovo se tužno duguljasto lice ozarilo kao da

ga munje osvjetljavaju, a njegove oči crnje od nodi oblile su Judu neizrecivom blagošdu. Riđobradi je

osjetio golemu nelagodu i spustio pogled. Ne bi’ ga zaklao, pomislio je, kad bi’ bio siguran da de zaista

progovorit’ i usplahirit’ izraelitska srca... da se pobune i napadnu Rimljane.

„Što čekaš, Judo, brate moj?“ upitao ga je mladid. „Ili te Bog možda nije poslao da me ubiješ... možebit

mu je nešto drugo na umu, nešto ni tebi znano, pa se boriš sa samim sobom ne bi li odgonetao što jest.

A ja sam jednako spreman da me zakolješ, kao i da nastavim živjeti... pa ti odluči.“

„Polako, čemu žurit’,“ oglasio se kovač posve obeshrabren. „Duga je nod, imamo vremena u izobilju.“

Nekoliko je časaka vladala tišina, a onda se Juda opet pro- derao: „Čovjek ne može s tobom ni

razgovarat’, a da se ne nađe u nebranu grožđu! Ja te pitam jedno, ti odgovaraš drugo... ne mogu te ni za

glavu, ni za rep! Bio sam, u glavi i srcu, posve načisto prije nego što ti dođe ‘vamo i dok nisam čuo tvoje

riječi. Pusti me... Okreni se na drugu stranu i spavaj. Samode mi treba da se priberem i sagledam sve to...

i što mi je činit’.“

Kazavši to, okrenuo je Marijinom sinu leđa, mrzovoljno gunđajudi.

Što Bog hode, to de se i dogoditi, pomislio je Isus, opružio se po prostirci, prekrižio ruke na grudima, te

sklopio oči pun povjerenja u Svevišnjega.

Uto je iz rupe u stijeni, nasuprot njihovoj deliji, jejina pomolila glavu, uvjerila se da je Božja vjetruština

prohujala krajem, te poletjela, hučudi nježno kako bi dozvala mužjaka... ponavljajudi glasanje kao da mu

poručuje: Bog je protutnjao nekamo dalje, još smo jednom izbjegli najgore - dođi, voljeni! U visini,

vedrim su se nebom raspršile zvijezde; Marijin sin vidje jednu kroz procjep u vratima i silno joj se

obradova. Ta mu uskoro nestade iz vida, ali se pojavila druga, treda... nebeski se svod kretao,

odbrojavajudi ure te duge nodi.

Juda se prevrtao na svojoj slamarici, s vremena na vrijeme ustajao teško dahdudi, činio korak-dva do

vrata i natrag, pa se vradao na ležaj. Marijin sin ga je promatrao kroz trepavice, iščekujudi da se dogodi

ono što Bog hode, što god to bilo. U deliji do njihove deva je frknula od iznenadna straha - valjda vidje u

snu vuka ili lava. Nad pustinjom, utihlom po nestanku vjetra, nodno je nebo bilo crno usprkos sve

brojnijim zvijezdama; s prolaskom sati umnožavale su se poput legija.

Onda se iznenada, na drugom kraju dvora, oglasio pijetao. Juda je skočio s prostirke i u jednom se

koraku mašio vrata, jednako ih naglo otvorio i zatvorio za sobom... bat njegovih bosih nogu ubrzo je

utihnuo kao da nitko i prođe kaldrmom.

Marijin sin u tom trenu spazi svoju vjernu pratiteljicu - u kutu, budnu u njezinu brončanom oklopu.

„Oprosti, sestro,“ reče. „Još nije došao čas.“

12

Topao i vlažan vjetar bješe digao velike valove na Genezaretskom jezeru - jesen se bližila. Muško i žensko

ved je u zoru pokuljalo iz Kapernauma prema vinorodnom okolišu koji je za- mirisao otpalim lišdem i

prezrelim grozdovima. Jematva je bila u punom jeku: grožđe puno slatkoga soka visjelo je s trsova sve do

zemlje - a poput njega pune blagosti bjehu i mlade beračice, koje su požudno zobale slasne bobe, tako

da su im lica bila sva umazana nektarom. Momci, puni snage i mladenačkog zanosa, promatrali su ih

blistavim očima i dobacivali dvosmislene izraze, pa su vinogradi odjekivali smijehom i radosnom

pjesmom. Kao i obično, djevojke su izazivale mladide - kojima nije trebalo mnogo da se uspale i počnu ih

salijetati. Prepredeni đavao berbe podbadao je obje strane i likovao nad njihovim uzbuđenjem.

Prostrana poljska kuda starca Zebedije bila je puna užurbanih berača - vrata joj se tih dana nisu ni

zatvarala - a u kutu dvora danonodno je u pogonu bio vinski tijesak što su ga momci neprestance

„hranili“ košarama grožđa dopremljenog iz vinogorja. Četiri gorostasa: Filip, Jakov, Petar i Natanijel -

seoski postolar, ljudina prostodušna kao dijete - oprali su se od zemljane prašine i zagazili u žetak, nisku

otvorenu bačvu, da bi nogama gnječili zrele grozdove. I posljednji je siromah u Kapernaumu njegovao

malen vinograd, kako bi imao vina barem za blagdane tijekom godine, a u Zebedijinoj vinariji predali bi

urod sa svoga trsja u zamjenu za onoliko mošta koliko se, po starčevoj procjeni, moglo iz njega iscijediti.

Dakako, pohlepni je Zebedija tom „štibrom“ dobrano punio svoje dupove i bačve, a da ne bi trpio

prigovore seljana, sjedio je na visoku stolcu uz tijesak i zapisivao koliko je tko sepeta donio. Znajudi

koliko je gramzljiv, pa stoga ne vjerujudi njegovim zapisima, vinogradari su dobro pamtili koliko su košara

izručili, kako ne bi bili zakinuti pri podjeli mošta - što im je malo pomagalo, taman da su imali oči i na

potiljku.

Kroz otvoren prozor gospodarske zgrade vidjela se Saloma, gospodarica, opružena na ležaljci; pozdravila

bi svakog došljaka i porazgovarala s njim, ne bi li smetnula s uma stalne bolove u koljenima i nožnim

člancima. Mora da je u mladosti bila prava krasotica - vitka i visoka, maslinaste boje kože i krupnih očiju,

a i iz dobre kude. Prosila su je trojica, iz triju naselja - Kapernauma, Magdale i Betsaide - došavši

istodobno pred njezinoga starog oca, bogatog brodovlasnika.

Svaki bješe došao s bogatim tovarom na leđima deva, punim košarama i prijateljima da zbore u njegovu

pohvalu, a starac, od- vagnuvši u glavi svakog od njih po snazi, umu i bogatstvu, odabra Zebediju, koji se i

vjenča njom. U ono je doba itekako bio zaokupljen njom, ali je nekod krasna djevojka ubrzo ostarjela,

vrijeme naruši njezinu ljepotu, pa je njezin dobrodržedi muž znao za seoskih svečanosti provesti nod s

nekom udovicom.

Toga je dana, međutim, Salomino lice blistalo: Ivan, njezin miljenik, bješe prethodne večeri došao iz

samostana - mršav i blijed, sama kost i koža, nakon dana i nodi molitve i posta. Odlučila je stoga da ga

više ne pusti onamo, nego da ga dobro hrani i napija, kako bi ojačao, da mu se obrazi opet zarumene.

Dobar je Bog, ponavljala je u sebi, i poštujem milost Njegovu - ali ne smije stoga ispiti krv našoj djeci.

Postiti i moliti, da - ali umjereno, da budu zadovoljni i Bog i čovjek, da se dogovore kako udovoljiti

objema stranama, pažljivo i razumno. Pogledavala je stoga znatiželjno prema vratima da vidi vrada li joj

se Ivan iz vinograda, kamo i on bješe otišao pomodi beračima.

Nasred dvorišta, ispod velikoga bademova stabla krcatog plodovima, riđobradi je Juda bez riječi mlatio

batom, najprije kujudi obruče, a zatim ih nabijajudi na nove ili popravljene bačve. Onaj tko bi ga

promotrio s desne strane, vidio bi samo zlodu u njegovim upalim očima, a tko bi ga pogledao slijeva,

zamijetio bi da ga muče nekakva tjeskoba i tuga. Poprilično dana bješe proteklo od one zore kad je

pobjegao iz samostana poput lupeža, a sve otada obilazio je sela i ljudima popravljao ili izrađivao obruče

za drvene sudove. Zalazio je po kudama, kovao, osluškivao razgovore i slagao u sjedanje riječi i djela svih

koje bi susreo, kako bi mogao izvijestiti bratstvo o svemu tomu. Ali, kamo se djenu onaj nekadašnji

riđobradi, galamdžija i kavgadžija? Od onog praskozorja, kad napusti samostan, zaista ga se nije moglo

prepoznati.

„Kvragu, Judo Iškariotski, otvori gubicu, sotono riđobrada!“ uzalud mu je Zebedija dovikivao. „Na što

misliš? Otvori usta, blaženi grubijane... kaži nešto. Jematva je, nije to mala stvar. Sva’k’ se veseli, i

metiljava se crna ovca smije. Nije nego kako ti ja kažem! Zar se još nisi pomirio s tim?“

„Ne uvodi ga u napast, Zebedijo,“ prekide ga Filip. „U samostanu je bio, izgleda da kani kostrijet navudi.

Nisi li čuo: kad Đavo ostari, ode u fratre!“

Juda se okrenuo, uputio otrovan pogled Filipu, ali mu ništa ne reče. Nije ga volio - ni taj nije bio muško,

čovjek od djela, nego samo isprazan brbljavac. I on je trebao među buntovnike, ali se u posljednjem

trenu skamenio od straha i odbio stupiti u bratstvo. „Ovce na brizi imam,“ bješe mu izgovor. „Imam

ovce, a komu da ih ostavim?“

Zebedija se nato zacenio od smijeha, te podviknu riđobradom: „Čuvaj se, kukavče! Monaštvo je zarazna

boleština, pazi da je ne dobiješ. Moj sin za dlaku izmače... i to stoga što mi se stara razboli, pa dopre

vijest do njega, a kako je uz pokojnog opata izučio travarenje, dođe doma da je liječi. Nede on natrag,

pazi što ti kažem. A zašto i bi, nije lud, zar ne?... U pustinji se gladuje i žeđa, träpi — a, povrh svega, ako

je o Bogu riječ, zar nije on i ovdje? Uz dobru hranu, vino, žene... Bog je posvuda. ‘Ko ga pametan onda

ide u pustinji iskat’? Što ti o tom misliš, Judo Iškariotski?“

Riđobradi je, međutim, samo zamahivao čekidem, uskradujudi mu ikakav odgovor. A što bi mu i mogao

kazati? Tomu je starom pokvarenjaku sve išlo potaman, kako bi on mogao razumjeti nevolje bližnjega?

Čak je i Bog, koji je druge brisao s lica zemlje brzinom buhina skoka, ovoga pohlepnog prasca, nametnika,

srebroljupca... pazio i mazio, poštedio ga i najmanje patnje, prostirudi zimi po njemu mekan vuneni

pokrivač, a ljeti laganu lanenu plahtu. A zašto? Koje je dobro vidio u njemu? Je li se taj stari kopilan

uopde brinuo za sudbinu Izraela?

Ne bi taj za sav izraelitski rod ni malim prstom mrdnuo, sli- zao se s Rimljanima, okorjelim razbojnicima,

jer su čuvali njegovo bogatstvo. Neka ih Bog čuva, stalno je govorio, jer oni održavaju red i mir. Da ih

nema, pljačkaška bi rulja, ti bosonogi ništarije, harali naokolo i mogli bismo samo naricat’ za našom

imovinom... Ali, samo ti misli svoje, stari izrode, dodi de ura - ono što Bog smetne s uma i ostavi

neodrađeno, nede zeloti, blagoslovljeni da su. Strpljenja, Judo, ne daj mu da ti jednu riječ iz usta izvuče,

strpljenja... Dodi de Jahvin Sabat!

Podigavši pogled, vidje svojim modrozelenim očima Zebe- diju uz vinski tijesak kako leži u lokvi vlastite

krvi - i razvuče mu se osmijeh od uha do uha.

Istodobno, ona četvorica golemih momaka - dobro opranih nogu - svojski su gazili grožđe u žetku. Do

koljena u mješavini grozdova i soka, gnječili su i gnječili, sladedi se usput bobicama koje bi im zapele za

oko zrelošdu i veličinom. Toliko su se zanijeli poslom da su se primili za ruke kao da plešu u kolu,

poskakivali i podvriskivali. Kao da su se napili ved i od mirisa neprovrela mošta, opustili su se i sve češde

zagledavali djevojke u vinogradu kako njišu kukovima, njihove gole nožne listove - jer su grožđe brale u

pregače oblikovane prednjim dijelom halja — te grudi koje su im se njihale dok su sagnute pobirale

grozdove s niskih trsova.

Četvorki se sve smutilo u glavi: nisu oni više gacali po grožđu u žetku, niti je ono tamo bio vinograd -

nego sam raj, s Jahvom sijede brade u stolcu kraj tijeska, koji nožidem po dugačkom štapu urezuje

znakove propisujudi obaveze svima njima: koliko je sepeta tko nabrao, koliko ih je tko istresao u žetak,

koliko komu pripada dupova mošta, bačava ili mješina vina, lonaca jela, žena!...

„Svega mi na svijetu,“ oglasio se Petar, „da Bog sad stupi preda me i kaže ‘Petre, hej... Perice, danas sam

beskrajno dobre volje, pa kaži što ti srce ište... i to deš i dobit’... dakle, što bi?’ znate ljudi što bi’ mu

rek’o? Da mi je dovijeka grožđe gnječit’, ništa drugo!“

„A ne bi htio vina pit’, tikvane?“ Zebedija de grubo.

„Ne bi’, duše mi. Samo bi’ grožđe gnječio!“ Petar se pritom nije smiješio, bješe ozbiljan i uvjeren u svoje

riječi. Na tren je prestao gnječiti grožđe, pa se opružio na suncu, izloživši mu se gol do pojasa; točno nad

srcem, bješe mu tetovirana velika crna riba

- neki umjetnik, raniji robijaš, nekoliko godina ranije tako ju mu je vješto iglom nacrtao da se činilo

kako veselo maše repom i pliva zapletena u kovrčavo runo na Petrovim grudima. Nad ribom bješe malo

četverokrako sidro, s povratnim zarezom na svakom kraku.

Filip se prisjetio svojih ovaca; nije njemu bilo do oranja i kopanja na zemlji, brige za vinograd ni za berbu

grožđa.

„Zaboga, Petre,“ narugao se, ,,e jesi našao posao — dovijeka grožđe gnječit’! Ja bi’ isk’o u Boga da zemlju

i nebo učini zelenom livadom punom ovaca i koza. Onda bi’ ih pomuz’o, pa bi mlijeko teklo niz brdske

strmine, baš k’o rijeke, te se slijevalo u jezero da ga sirotinja može pit’. A svake bi se večeri skupili svi mi,

redom čobani, s našim predvodnikom i samim Bogom, užegli bi oganj, napekli janjadi i otpočeli pričat’

priče. To bi bio raj, prijatelju!“

„Kuga vas pomela, glupani!“ srdito je promrmljao Juda, bacivši opet bijesan pogled prema Filipu.

Mlađi momci, gotovo goli - samo sa šarenim krpama oko struka — kosmati i razulareni, nisu ni najmanje

marili za razgovore starijih: drugačiji je bio njihov raj, o kojemu nikom nisu pričali, nego samo nosili

košare do tijeska i hitro išli po nove... kako bi bili što više uz lijepe beračice.

U nekom je trenu Zebedija zaustio da de izredi nekakvu mudru primjedbu, ali ostade nijem otvorenih

usta: čudan se gost pojavio na vratima dvora i slušao ih. Bješe zaogrnut crnom kozjom kožom sve do

vrata, bosonog, neuredne kosurine i lica žutog poput sumpora. Oči su mu bile krupne, crne kao gar i

pune ognja.

Četvorka u badnju prestade gnječiti grožđe, Zebedija zadrža svoju mudroliju za zubima - svi se okrenuše

prema onomu na vratima. Bješe li to živi leš? Svaki smijeh prestade, samo se Saloma

- provirivši kroz prozor, oglasi krikom: „To je Andrija!“

„Andrija, dobri Bože!“ uzviknuo je Zebedija, „pa kako to izgledaš!? Jel’ se vradaš s onoga svijeta? Ili si na

putu tamo dolje!“ Petar je uto skočio iz žetka, primio brata za ruku bez ijedne riječi... gledajudi ga s

mješavinom ljubavi i straha. Bože, zaista je to bio Andrija — ali, što ostade od onoga debeljuškastog

junaka, hrvača na glasu, prvoga kad je trebalo i raditi i zabaviti se? Zar je to zaista onaj Andrija koji bježe

zaručen zlatokosom Rutom, najljepšom djevojkom u selu? Onom koja se, zajedno s ocem, utopila u

jezeru one nodi kada Bog diže strašan vjetar, a zaručnik joj se potom iz očaja predade Bogu mišlju i

djelom... Tko bi pomislio, tko bi rekao da je to isti onaj Andrija; očito, bješe on više u potrazi za nestalom

zaručnicom nego Bogom.

U Petra je strah potisnuo svaki drugi osjedaj, jer se dobro sjedao kako mu je brat izgledao kada ga

predadoše Bogu — a gle kakvoga im je vratio.

„Hej,“ doviknu Zebedija Petru, „misliš li dovijeka tako buljiti u nj? Dovedi ga unutra... dok ga vjetar ne

obori s nogu. Uđi, Andrijo, dijete moje. Pregni se, uzmi grožđa, pojedi... a imamo i kruha, slava Bogu.

Najedi se da ti se povrati rumenilo u obraze, jer de ti stari otac, vidi li te takvoga, umrijeti od straha i

poželjeti vratit’ se ribetini u trbuh!“

Ali, Andrija, umjesto da prihvati ponuđeno, diže svoju koščatu ruku i zagrmi: „Zar vas sram nije? Sve vas!

Zar se ne bojite

Boga? Svijet propada, a vi gnječite grožđe i veselite se.“

„Sačuvaj nas Bože svetaca,“ mrzovoljno de Zebedija. „Evo još jednoga da nam kvari raspoloženje...“

Potom mu se obratio obuzet srdžbom: „Ne bi ti nas malo ostavio na miru? Znaš, siti smo prodika, a zar te

tvoj prorok, taj krstitelj, nije ničemu boljem naučio? Reci ti njemu neka malo promijeni pjesmu. Kaže,

došao je kraj svijeta, grobovi de se otvoriti i mrtvi pokuljati van... da de Bog sidi na zemlju - dogodit’ se

Drugi dolazak! - rastvorit svoju knjigu gdje je sve zapisano, a onda jao si ga nama! Koješta! Puke laži! Ne

slušajte ga, momci - na posao! Samo vi gnječite.“

„Iskupite se! Iskupite se!“ Jonin je sin nastavio po svomu. Zatim je oteo ruku iz bratovljeve, te stao

nasred dvora, točno nasuprot Zebediji, i uperio prst u nebo.

„Za tvoje dobro, Andrijo,“ Zebedija de pomirljivo, „sjedi i pojedi nešto, popij malo staroga vina i razumu

se privedi. Glad te izbezumila, nesretniče.“

„A ti si izgubio razum od obilja, Zebedijo,“ odgovori mu Jonin sin. „Ali, zemlja se otvara pod tvojim

nogama, Gospod je zemljotres, progutat de te zajedno s tvojim tijeskom, tvojim brodicama i tvojom

pretilom trbušinom!“

U oganj bješe zapao: strijeljajudi očima od jednoga do drugoga, gnjevno ih gledajudi, vikao je: „Prije nego

se ovaj mošt pretvori u vino, kraj de svijeta dodi! Navucite kostrijet, pospite se pepelom po glavama, u

grudi se udarajte i kazuj te ‘Moj grijeh! Moj grijeh! Moj preveliki grijeh!’ Zemlja je oboljelo stablo, a

Mesija sa sjekirom dolazi!“

Juda je prestao tudi svojim batom, dobrano zbunjen slušao je Andriju napola otvorenih usta, tako da su

mu se zubi bjelasali među usnicama, dok je Zebediju izdalo strpljenje.

„Za ljubav Božju, Petre,“ povikao je, „vodi ga odavde. Posla imamo, ljudi moji! ‘On dolazi! On dolazi!’

jednom s ognjem u ruci, drugi put s knjigom dugova, a sad i sa sjekirom. Sa čim li de još?! A da nas vi,

prevaranti i smutljivci, ostavite na miru? Sve se na ovom svijetu sasvim dobro odvija, kažem vam...

Gnječite grožđe, ljudi, i ne berite brige!“

Petar je blago pomilovao brata po pledima kako bi ga smirio. „Ne galami, brate, smiri se. Umoran si od

puta,“ reče mu obzirno. Hajd’mo kudi da se odmoriš, da te otac vidi i srce mu se utješi.“ Tako mu zboredi

i vodedi ga kao da je slijep, Petar je polako izveo brata iz Zebedijina dvora, te se otputio s njim

krivudavom poljskom stazom - uskoro obojica nestadoše ostalima s vidika.

Starac Zebedija prasnuo je u smijeh: „E, jadni moj proroče iz riblje utrobe, ne bi’ bio na tvomu mjestu za

sva blaga ovoga svijeta.“

Uto se oglasila Saloma, koja je još osjedala žar Andrijinih očiju na svojoj koži. „Zebedijo,“ reče

odmahujudi sijedom glavom, „pazi što govoriš, stari grešniče, i ne podruguj mu se. Anđeo stalno lebdi

nad nama i sve bilježi, pa de te nagradit’ po mjeri tvog izrugivanja.“

„Ima mati pravo,“ oglasio se Jakov, koji dotad ne bješe izustio ni riječi. „Nije ti ni dlaka nedostajala da

jednako propatiš zbog Ivana, tvoga ljubimca, a koliko vidim, ta opasnost još nije minula. Kažu nosači da

ne sudjeluje u berbi, nego da sjedi sa ženama i brabonja o Bogu, suzdržavanju i besmrtnosti duše. Ti ne

bi bio Joni u koži, ma ne bih ni ja tebi, oče.“

Pritom se jetko nasmijao; nije volio svoga lijenog i umišljenog brata, a kako mu izrečeno ne donese

oduška, stade bijesno gaziti po grozdovima u badnju.

Zebediji navre krv u glavurdu - jer on nije mogao podnijeti svoga starijeg sina: previše su slični bili. Teška

bi svađa bila izbila da se u tom času nije na dvorišnim vratima pojavila Marija, žena Josipova iz Nazareta,

oslanjajudi se o Ivanovu ruku. Mršava joj stopala bjehu krvava i prašnjava od daleka puta - dani ved bjehu

prošli otkako je napustila dom i lutala od sela do sela, sveudilj plačudi, u potrazi za svojim zlosretnim

sinom. Bog mu razum oduže, zavede ga stazom kojom muževi ne kroče; teško uzdišudi jadna je mati

naricala za njim premda, živ bješe. Svakoga je pitala vidje li ga: „Visok je, mršav, bosonog... nosi plavu

tuniku i crni kožni pojas. Jeste li ga možda vidjeli?“

Dotad joj nitko ne reče da jest, pa mu je tek sad - zahva-ljujudi Zebedijinu mlađem sinu - u trag ušla:

doznala da je u pustinjskom samostanu, da je odjenuo bijelu halju, da po cijele dane kleči ili se baca

licem prema tlu... moledi. Ivan joj je kazao sve što je znao, osjetivši golemu sudut prema njoj, te joj

pružio ruku da se podupre ulazedi u Zebedijin dvor, gdje bješe naumila kratko se odmoriti prije nego što

krene u pustinju.

Starica Saloma digla se i dočekala ju naglašeno srdačno: „Dobro nam došla, Marijo. Uđi, sjedi...“

Marija je spustila rubac do obrva, sagnula se, prošla pored muškaraca u dvoru očiju uperenih u zemlju, a

kad je prihvatila pruženu joj ruku stare prijateljice, nije više mogla zatomiti plač.

„Grijeh je plakati, dijete moje,“ reče joj starica, pokazujudi joj da sjedne na njezin divan i spuštajudi se

pored nje. „Na sigurnom je sada tvoj sin, pod Božjim je krovom.“

„Teška je majčina bol, Salomo,“ odgovorila je Marija uzdahnuvši. „Bog mi samo jednoga sina dade, pa i

njega manjkavog.“ Starija je Zebedija čuo njezinu tužbalicu, pa siđe sa svoga povišenog mjesta da bi ju

tješio; naime, ne bješe on loš čovjek prema onima koji mu nisu ugrožavali zaradu. „Mladost ludost,

Marijo,“ reče joj, „na nezrelost mu odbij. Prodi de ga, ne brini. Jer, mladost... neka je blagoslovljena... ti je

poput vina, pa, kad se istrijeznimo, damo se podjarmit’ bez suvišnih batina. I tvoj de se sin otrijeznit’, kao

i moj - taj pred tobom. Barem je počeo dolazit’ sebi, slava Bogu!“

Ivan se zarumenio, ali ništa ne reče, nego ode u kudu da bi donio gošdi vrč hladne vode i nekoliko zrelih

smokava. Dvije žene, sjededi jedna uz drugu da su se gotovo glavama dodirivale, nastavila su razgovor o

mladidu koga je Bog naveo njegovim putima. Pričale su šapatom, da ih muškarci ne čuju i da im

upadicama ne narušavaju duboko zajedništvo u boli.

„Samo moli i moli, kaže tvoj sin, Salomo... te se toliko baca ničice da su mu dlanovi i koljena puni krvavih

žuljeva. Kaže Ivan i da ništa ne jede, da na očigled mršavi, nestaje ga... da je počeo viđat’ krila u zraku -

pa da odbija i vodu pit’ ne bi li ugledao anđele. Kamo ga ta patnja može odvesti, Salomo? Ni stric mu,

rabin, ne može pomodi, a sjeti se samo kolike je druge đavolom opsjednute izliječio. Zašto me Bog

prokleo, Salomo, što sam ja to učinila?“

Klonula je glavom na koljena svojoj staroj druzi i stala gorko plakati.

Ivan joj priđe s bakrenim lončidem vode i pet-šest smokava na velikom listu. „Ne plači,“ reče spuštajudi

joj vode u krilo, „sjaj svetosti blista oko cijeloga lica tvoga sina. Ne vidi ga svatko, ali ja jesam jedne nodi:

vidjeh kako mu ta svjetlost ozari lik... kao da nestaje u njoj, pa se prestraših. A otac Habakuk, otkako je

stari opat umro, svake ga nodi sanja, te reče kako je jednom usnio da vodi tvoga sina za ruku od delije do

delije, kao da ga predstavlja bradi, a ništa ne govoredi, samo upirudi prstom u nj... smiješedi se i prstom

ga pokazujudi. Uznemiren, otac Habakuk se probudio, skočio na noge i uzbunio ostale monahe, te svi

stadoše tumačiti njegov san. Sto im je pokojni opat htio kazat’? Zašto im je pokazivao pridošloga i

smiješio se pritom? Najednom, prekjučer... baš prije mog odlaska, Bog prosvijetli bradu, te odgonetaše

Habakukov san: pokojnik ih je upudivao da tvoga sina proglase njegovim nasljednikom. Nakon toga, časa

ne časedi, svi se dadoše u potragu za njim - nađoše ga i padoše na koljena pred njim, govoredi kako je

Božja volja da on postane opat, ali ih tvoj sin odbi. ‘Ne, ne... nije to moj put,’ reče im, ‘nisam ja toga

vrijedan, a i otidi du.’ Tako sam čuo, baš oko podneva bješe, neposredno prije mog odlaska odande - kao

i da mu zaprijetiše kako de ga zaključat’ u deliju i postavit’ stražu pred nju da ne pobjegne.“

„Čestitam ti, Marijo,“ reče starica Saloma, sva ozarena. „Sretna li si mati! Bog ti dahnu u utrobu, a ti to

još i ne shvadaš!“

Žena koju Bog obljubi sve je čula, ali odmahnula glavom, nimalo utješena. „Ne bi’ ja da mi sin bude

svetac,“ promrmljala je zabrinuto. „Htjela bi’ da bude kao i ostali... da se oženi i unuke mi podari. To je

Božji način.“

„To je način čovječji,“ blago de Ivan, kao da se srami usprotiviti joj se. „A onaj drugi, Božji, tvoj sin upravo

slijedi.“

Uto se začuše uzbuđeni glasovi iz smjera vinograda - dva momčida, zadihani nosači košara, dotrčaše u

dvor.

„Uznemirujuda vijest, gazda,“ povikaše kad su ušli, ali čudno se smijudi. ,,K’o da se cijela Magdala digla na

noge... dohvatila čeljad kamenje u ruke i ganjaju onu ljepoticu da je kamenuju!“ „Koju ljepoticu,

momci?“ preostala de trojica u žetku u jedan glas. „Magdalenu?“

„Da, Magdalenu, blagoslovljena bila! Dvojica goniča na mazgama prođoše, pa nam rekoše... navodno je

onaj razbojnik Baraba - a taj, bogme, jes’ strah i trepet! - jučer napao Magdalu, došavši iz Nazareta.“

„Eto ti ga na!“ zarežao je Zebedija u hipu obuzet srdžbom. „Kuga ga pomela, toga prokletog zelota! Taj

da de spasit’ Izrael!... Skot prljavi životinjske gubice, u paklu gorio. I što da se zbiva?“ „Rekoše oni goniči

kako je naišao kraj Magdalenine kude, a dvor krcat - na Sabat! Izopdenica je primala i na blagdan, a

njemu da je prekipjelo, te je uletio unutra, trgnuo nož skriven u njedrima... a trgovci svoje sablje,

umiješali se i susjedi, pa nastade strašan metež. Dvojica naših da su zadobili teških rana, a trgovci

pojahali deve i pobjegli da si glave spase. Baraba zatim da je prolomio vrata kako bi ubio onu koja je

svemu kriva bila, ali je ne nađe! Dok je trajalo ono klanje u dvoru, iskrala se na stražnji izlaz i neopazice

pobjegla, te se cijelo selo dade u potjeru... ali omrača, pa je nisu mogli nad’. Jutros da su se raštrkali na

sve strane, opet je ištedi, uzalud... a onda netko vidje tragove u pijesku - kanda je pobjegla put

Kapernauma!“

„Koje li srede ako nam dođe, momci!“ reče Filip oblizujudi si debele usne, opuštene kao u jarca. „Samo

nam ona nedostaje u ovom raju — jes’, samo nam Eva manjka. Bogme bi’ oduševljeni bili da je

ugledamo.“

„U nje je dudan i na Sabat otvoren, blagoslovljena bila!“ priglupi de Natanijel, gladedi se po bradi. Sjetio

se, naime, kako se jednog petka navečer okupao, obrijao i obukao čistu odjedu

- a onda ga iskušenje odvede u Magdalu, gdje sjede u red pred Magdaleninim vratima, Bog ju

blagoslovio. Zimsko doba bješe, pa promet slab, tako da je Natanijel - jer posljednji dođe, a nitko nakon

njega - ostao u dudanu cijelu subotu, ostvarivši bogme dobar promet. Nasmijao se stoga sa

zadovoljstvom, premda bi mu netko mogao prigovoriti da je počinio smrtni grijeh; da su oboje zgriješili,

itekako jesu, ali onomu tko u Boga vjeruje - Bog i prašta... A bogobojažljivomu, siromašnom i radom

satrvenom Natanijelu život je prolazio za klupicom nakraj sela, na kojoj je izrađivao natikače ženama,

grube sandale muškarcima koji su si mogli priuštiti da ne hodaju bosi, te još tvrđe pastirima. Kakav je,

pak, to život bio - pa zašto ne bi barem jednom, makar to bilo i na Sabat, bacio sve dovraga i nauživao se

kao muškarac. Kad ved Bog ima razumijevanja za ljude poput njega, pa im oprašta.

Starca je Zebediju, međutim, ta vijest silno uznemirila. „Nevolja! Nevolja... nije nego kako vam ja

kažem!“ uzgunđao se. „Zar svako zlo mora završit’ u mom dvoru? Prvo proroci, pa kurve, pa ojađeni

ribari... sad i Baraba - e, pa da znate, dosta mi je! A vi, krasni moji momci, samo da vam je povoda za

prestat’ gnječit’?! Gnječite, kvragu!“

U kudi, Saloma i Marija, Josipova žena, čuvši vijest samo su se pogledale i bez riječi oborile glave. Juda,

pak, naglo je spustio čekid na nakovanj, otišao do dvorišnih vrata i naslonio se na dovratak - jer i on bješe

sve čuo, štoviše: itekako mu se usjeklo u misli. Dok je prelazio onih četiri-pet koraka dvorom, uputio je

Zebediji pogled pun jeda i prijezira.

Oslonjen o zid, ubrzo je začuo glasove i vidio oblak prašine nad stazom među vinogradima: muško i

žensko trčalo je derudi se iz punih grla ‘Uhvati je! Uhvati je!’ — a prije nego što su oni iz žetka stigli izadi

iz smjese mošta i grožđa, ili stari gramzljivac spuznuti sa stolca, Magdalena, u poderanoj odjedi i jedva

dolazedi do daha, utrčala je u kudu i bacila se pred noge starici Salomi. „Upomod!“ kriknula je. „Upomod!

Stižu me...“

Starica se smilovala grešnici, ustala je, zatvorila prozor i doviknula sinu da zabravi dvorišna i kudna vrata.

„Čučni u kut, skrij se,“ reče Magdaleni.

Marija, supruga Josipova, nagnula se nad zabludjelu mladu ženu, gledajudi ju s naklonošdu i užasom.

Nitko bolje od poštene žene ne zna koliko je teško sačuvati čast i kako se ona zna lako izmaknuti, pa ju je

itekako sažalijevala, ali joj je, u isti mah, to grešno tijelo djelovalo poput divlje zvijeri, kosmate i mračne,

nadasve opasne. Taj joj je neman umalo otela sina kad mu bješe dvadeset godina - za dlaku joj je

umakao. Da, pomislila je Marija uzdahnuvši, pobježe ženi, ali hode li i Bogu...

Stara Saloma položila je ruku na Magdaleninu preznojenu glavu. „Zašto plačeš, dijete moje?“

suosjedajno ju je upitala.

„Ne želim umrijeti!“ odgovori Magdalena. „Život je tako divan... ne umire mi se.“

I Marija, Josipova žena, pruži ruku i pomilova ju; nije se više bojala bludnice, a niti joj bješe odbojna. „Ne

boj se, Marijo,“ nježno joj kaza, „Bog te čuva, nedeš umrijet’.“

„Kako to znaš, Marijo?“ upita Magdalena zablistavši očima. „Magdaleno, Bog nas voli, pa nam daje i

vremena za iskupljenje grijeha,“ odgovori Isusova majka samouvjereno.

Ali, dok su se tri žene tim škrtim razgovorom sjedinjavale u boli, iz vinograda su se začuli uzbuđeni uzvici

berača i nosača: „Dolaze! Eto ih! Dolaze!...“ Starac Zebedija opet nije stigao sidi sa svoga ‘prijestolja’, a

krupni se i razbješnjeni muškarci ukazaše pred njegovim dvorom; pred njima Baraba, preznojen i crven

od srdžbe, poviče s praga:

„Zebedijo, eto nas... i ulazimo, s tvojim dopuštenjem ili bez njega — u ime Boga Izraelovog!“

Rekavši to, prije nego što je kudevlasnik stigao usta otvoriti, izvali nasilnik jednim zahvatom vrata iz

okvira, te dohvati Magdalenu za bujne pletenice.

„Van, kurvetino! Van!“ režao je, vukudi ju prema sredini dvorišta. Uto nagrnu i svjetina iz Magdale, te su

ju dograbili i ponijeli, rugajudi joj se najgrubljim riječima i prostačkim smijehom, prema jami nadomak

jezera. Baciše ju u tu rupu, te okružiše, skupljajudi pritom kamenje, žene u pregače, a muškarci na ruke.

Starica Saloma, usprkos bolovima u nogama, ustala je s ležaja, dovukla se u dvor i okomila na muža.

„Sram te ima bit’,“ povikala je, „dopustio si tim ništarijama da kroče u tvoju kudu i zgrabe ti tu jadnicu iz

ruku, ženu koja je u tebe milost prosila.“

Obratila se potom Jakovu, koji je neodlučan stajao nasred dvorišta.

„Hodeš li i ti očevim stopama, sram te i stid bilo! Zar ne umiješ bit’ bolji od njega? Hode li i tebi Bog u

posjedovanju bit’? Trči, pohitaj! Zaštiti ženu koju cijelo selo ubit’ hode. Cijelo selo nju jedinu! Bruka ih

pomela!“

„Smiri se, majko, idem,“ odgovori joj sin - taj se nikoga na svijetu nije bojao, osim nje; jer, kad god bi se

ona u ljutnji na nj okomila, silan bi ga strah spopao bududi da je osjedao kako taj gnjevan i oštar glas nije

njezin, nego da pripada drevnomu izraelitskom soju ogrubjelom za dugih godina u pustinji.

Okrenuvši se, Jakov kimnu Filipu i Natanijelu: „Idemo!“ reče - tražedi pogledom Judu, ali kovača više nije

bilo kraj bačava.

„Eto i mene,“ oglasio se Zebedija, nešto uzrujan prijekorima, a više bojedi se ostati uz onu koja mu ih je

uputila; pregnuo se, dohvatio svoju tešku batinu, te krenuo za sinom.

Magdalena, bačena u onu jamu, cviljela je poput ranjene životinje - sva u ranama, skutrena u kutu s

rukama nad tjemenom kako bi zaštitila glavu. Muškarci i žene, natiskani oko udubine, promatrali su ju s

gađenjem i porugom. Priđoše i momci i djevojke iz vinograda: mladidi bjehu ostavili posao da bi

užagrenim očima promatrali to slavno tijelo, sad polugolo i okrvavljeno, a cure iz naslade, jer im planu

mržnja spram žene koja je uživala tolike muškarce - a posebice su joj zavidjele one koje ne bjehu iskusile

nijednog.

Baraba diže ruku da bi stišao rulju: htio je izredi presudu i dati znak za početak kamenovanja. U tom se

trenu Jakov pojavio, krčedi šakama put kroz natiskanu svjetinu - htjede se probiti do vođe zelotske

bande, ali ga Filip zgrabi čvrsto rukom.

„Kamo si naumio, zaboga?“ reče mu užasnut prizorom. „Kamo je krenuo i’ko od nas... šačica nasuprot

cijelom selu? Nemamo nikakvih izgleda.“

Ali, Jakovu je i nadalje u srcu odjekivao razdražen majčin glas. „Hej, barabo... ti, koljaču!“ povikao je.

„Došao si u naše selo ubijat’, jel’? Da si ostavio tu ženu na miru! Ako joj treba sudit’, onda de joj sudit’

starješine Magdale i Kapernauma, a i njezin otac, rabin nazaretski, treba tu bit’. Tako zakon nalaže!“

„U pravu je moj sin,“ oglasio se stari Zebedija, podbočivši se svojom teškom toljagom. „Pravo ima, zakon

se treba poštovat’!“ Baraba se sporo okrenuo svojim golemim tijelom, pa im stao sučelice. „Seoski

starješine imaju skliske dlanove, umakne im i krupna riba... samo ako dobro podmaže. K’o i ti, Zebedijo.

A ja takvima ne vjerujem! Ja sam zakon, a ako neki od vas, vrli momci, ima nešto protiv toga, neka istupi

i odmjeri snagu sa mnom!“

Ološ iz Magdale natiskao se oko Barabe, s ubilačkim sjajem u zjenicama. Iz sela dođe i čopor klipana

naoružanih pradkama.

Filip zgrabi Natanijela za nadlakticu i povuče ga natrag, te se obrati Jakovu: „‘Ajde, sine Zebedijin, ‘ajde...

ako ‘odeš, ali bez nas. Što misliš, da smo toliko ludi?“

„Nije vas sram samih sebe, kukakvice?“

„Ni najmanje! Samo se ti tuci. Bez nas.“

Jakob se nato okrenu ocu - ovaj de nakašljavši se: „Starac sam, sine.“

„Dakle?“ poviče Baraba, te se grohotom nasmija.

Uto je i starica Saloma pristigla, oslanjajudi se o ruku mlađega sina — za njima Marija, Josipova žena, sva

u suzama. Jakov, vidjevši majku, protrnuo je od glave do pete: pred njim bješe strašni koljač, s gomilom

razularenih seljaka za leđima, a iza njega mati mu, bezglasna, a gnjevna.

„Onda?“ Baraba ga je ponovo izazvao, zavrdudi rubove svoje halje.

„E, nede se oni mene sramit’!“ Zebedijin de sin srdito sebi u bradu, te stupi prema Barabi - što je ovaj

jedva dočekao.

„Ubit de ga!“ kriknuo je mlađi od brade, nastojedi se osloboditi majčine ruke, kako bi priskočio Jakovu u

pomod; majka ga je, međutim, grčevito držala.

„Umukni i ne miješaj se!“ obrecnula se na nj.

Ali, upravo kad se dvojica suparnika htjedoše dohvatiti, od jezerske se obale začuše uzvici ‘Maran atha!

Maran atha!’ Suncem opaljen mladid trčao je uzbuđeno mašudi rukama.

„Maran atha! Maran atha! Gospod dolazi!“ neprekidno je uzvikivao.

,,‘Ko dolazi?“ uskomeša se rulja, okružujudi ga. ,,‘Ko ide?“

„Gospod,“ odgovori momak pokazujudi iza svojih leđa, prema pustinji. „Gospod ide - eno ga!“

Svi se okrenuše u tom smjeru: obasjan suncem na zalasku - koje je sobom odnosilo i dnevnu pripeku -

neki se čovjek uspinjao od jezerske obale. Sav u bijelom bješe, kao monasi iz samostana

- s jednog je oleandera u cvatu otrgnuo crven cvijet i zatakao ga peteljkom među usne, dva se

galeba na žalu razmakoše kako bi ga pustili da prođe između njih.

Stara Saloma pridiže sijedu glavu i omirisa zrak. ,,‘Ko dolazi, sine?“ upitala je Ivana. „Vjetar se

promijenio...“

„Srce de mi prsnut’, majko,“ reče onaj momčid. „Mislim da je to on!“

„Ma, ‘ko on?“

„Pssst, ne govori!“

„A ‘ko su oni ljudi koji nastupaju za njim? Bože milostivi, otkud li se stvoriše... cijela vojska!“

„Nije vojska, ne boj se, majko. Siromasi su to, oni koji dolaze paljetkovat’ po obranim vinogradima.

Pokupit’ ostatke od jematve.“

Odista, taj se čopor odrpanaca kretao u redovima poput falange, a čim su prišli, raštrkaše se među

obranim lozjem - muškarci, žene, djeca... s košarama i vredama - te se dadoše u potragu za nepobranim

grozdidima. Svake godine nakon berbe, jednako kao i nakon branja maslina, žetve žita... sirotinja iz cijele

Galileje sjatila bi se da pobere i pokupi ono što su vlasnici vinograda, maslinika i polja u plodnom kraju

ostavljali bijednima, kao što bješe naređeno zakonima Izraelovim.

Onaj čovjek u bijelom u tom je trenu zastao: kad je vidio razjareno mnoštvo pred sobom strah ga

obuzeo. Moram natrag! pomislio je okovan starom tjeskobom. To je svijet ljudi - otidi moram, vratit’ se u

pustinju, onamo gdje je Bog. Iznova mu je sudbina visjela o tankoj niti: kamo da krene - naprijed ili

natrag?

Svjetina oko jame bješe kao oduzeta: ni pokreta, ni glasa - sve oči uprte u nj. Jakov i Baraba licem u lice,

spremni za boj, čak je i Magdalena podigla glavu i osluškivala. Osjetila je promjenu vjetra... Zašto

najednom tišina? Slijedi li joj život ili smrt? Najednom je ustala, podigla ruke i počela zazivati „Upomod!“

Čovjek u bijelom čuo je njezin glas, poznao ga i stresao se.

„Magdalena je to,“ šapnuo je. „Magdalena! Spasit’ ju moram!“ Krenuo je žurno prema mnoštvu, širom

raširenih ruku.

Kako je prilazio, sve je jasnije vidio bijes u očima svjetine i žestinu u izrazima njihovih lica, pa mu je srce

sve uzbuđenije lupalo, a cijelim mu se bidem razlijevala vrelina suosjedanja i ljubavi. Ti ljudi, pomislio je,

brada su i sestre, svi i svatko od njih, samo što to ne znaju - i stoga pate. A kad bi znali, kakvog bi slavlja

bilo, kojeg ljubljenja i grljenja, koje li srede!

Konačno je stigao do njih, uspeo se na povišen kamen, raširio ruke i okrenuo se onima desno i onima

lijevo od sebe, a onda se iz njegove nutrine vinula samo jedna riječ, ali prepuna radosti i trijumfa:

„Brado!“

Zapanjena svjetina samo se zgledala - nitko mu ne odgovori. „Brado,“ opet je odjeknuo njegov glas pun

ushita, „brado, tako mi je milo što vas vidim.“

„Ali nama nije drago što tebe vidimo, križodjeljo!“ Baraba mu odvrati podižudi povelik kamen s tla.

„Dječače moj!“ prvo se začuo bolan uzvik iz dubine srca, a onda Marija pohita da zagrli sina. Smijala se,

plakala, milovala ga - ali se on, ne kazavši joj ništa, oslobodi njezinog zagrljaja, te pristupi Barabi.

„Baraba, brate moj,“ reče mu, „meni jes’ drago da tebe vi-dim, jer sam ti prijatelj. Donosim ti poruku o

velikoj radosti.“ „Da mi nisi prišao!“ zagrmio je Baraba, postavljajudi se između Isusa i Magdalene, kako

bi ju skrio od njegovih očiju. Ali, ona je — začuvši voljeni glas — skočila na noge kličudi:

„Upomod, Isuse!“

Marijin se sin u jednom skoku našao na rubu jame. Magdalena se ved bila počela uspinjati iz nje,

hvatajudi se za oštro kamenje i tražedi bosim nogama oslonac na izbočinama, pa kad joj je pružio ruku,

odmah ju je izvukao - ali se, sva izubijana, nije mogla držati na nogama, nego se skutrila na tlu, teško

dahdudi.

Baraba je priskočio i stavio joj svoju tešku nogu na leđa; „Moja je!“ zaurlao je, dižudi kamen u ruci. „Ubit

du je, oskvrnula je Šabat. Ne zaslužuje nego smrt!“

„Smrt! Smrt!“ razjarila je svjetina, bojedi se da bi joj žrtva mogla izmigoljiti.

„Smrt!“ povikao je i Zebedija, videdi kako odrpanci okružuju pridošloga, očito ne s bezazlenim

namjerama na umu. Jadni li smo ako se rulji ne dopusti da učini što je nakanila - i ako joj se dade da

postupa po svojoj volji, pomislio je, te iznova povikao: „Smrt! Smrt!“

Ali, Isus je zgrabio Barabu za uzdignutu ruku i obratio mu se mirnim glasom punim tuge: „Barabo, zar ti

nisi nikad prekršio neku Božju zapovijed? Zar nikad u životu nisi ukrao, ubio, počinio preljub, ni laž

rekao?“

Zatim se okrenuo krvožednomu mnoštvu, zagledao se u lice svakom od onih oko jame, te staloženo

kazao: „Neka se onaj među vama, koji je bez ijednoga grijeha, prvi baci kamenom!“ Svjetina se

uskomešala - jedno po jedno, muško i žensko, počelo se povlačiti natraške, uzmičudi pred njegovim

pogledom... kojim kao da im je prodirao u cijelo bide i mogao vidjeti što im je u pamdenju. Muškarci se

prisjetiše svih gnjusnih laži što ih izreko- še za svoga vijeka, nepravda što su ih počinili, tuđih žena koje su

obljubili, a žene navukoše rupce nad lica i pustiše kamenje iz ruku da im padne kraj stopala.

Kad je starac Zebedija vidio da rulji izmiče pobjeda, doslovce je pobjesnio, a pošto je Isus ponovio „Neka

onaj među vama tko je bez grijeha baci prvi kamen,“ uzviknuo je „Ja du!“ i dobacio Barabi: „Daj mi taj

kamen! Onaj ‘ko je nevin nema se čega bojat’

— ja du ga bacit’.“

Barabi je laknulo, pružio mu je kamen i maknuo se ustranu, a Zebedija je prišao Magdaleni, važudi

kamen u ruci i gledajudi kako bi ju udario posred tjemena. Ona se bješe skupčala uz Isusove noge i

smirila, jer ju najednom prođe strah od smrti.

Dijelom još razjareni, a dijelom i posramljeni odrpanci zagledaše se u Zebediju, a jedan od njih, sama

kost i koža, istupi pa de starcu: „Zebedijo, čini se da si zaboravio da ima Boga! Ne bojiš se da de ti se ruka

oduzeti? Bez grijeha si, jel’? Nikad nisi zakinuo siromaha? Nikad nisi uredio da ti na dražbi pripadne

vinograd što ga siroče baštini? Nikad nisi prekoračio udovičina praga u neznano doba nodi?“

Dok je taj tako zborio, starom grešniku onaj kamen u ruci sve teži postajaše - a onda Zebedija iznenada

kriknu i ruka mu se beživotno opusti niz tijelo, dok mu je kamenčina iz nje pala na stopalo i prebila prste.

Svjetina uskliknu likujudi, a mnogi povikaše: „Čudo! Čudo se zbilo! Magdalena je nedužna!“

Baraba je nato doslovce podivljao: zajapuren od bijesa, ustremio se na Marijinog sina i odalamio mu

žestoku pljusku. Isus, premda se jedva održao na nogama, ponudio mu je drugi obraz.

„Udri i po drugom, Baraba, brate moj,“ izazvao ga je.

U tom trenutku Juda izađe iz sjene smokova stabla pod kojim je cijelo vrijeme stajao, ramenom

naslonjen na deblo, sve promatrajudi, ali bez riječi. Svejedno njemu bješe hode li Magdalenu ubiti ili ne, a

zadovoljstvom ga je ispunilo što se Baraba i rulja oboriše na Zebediju i nabrojaše njegove grijehe. Prije

toga, kad je vidio Isusa kako kroči jezerskom obalom u bijeloj halji, srce mu je nezadrživo ustreperilo;

„Sad demo vidjet’ ‘ko on zaista jest, što hode i kakvu poruku nosi ljudima,“ promrmljao je sebi u bradu,

čačkajudi si malim prstom svoje golemo uho. Prva riječ Marijinog sina - „Brado!“ - ozlojedila ga je;

„Nikakva mu se mudrost još nije nastanila u glavi,“ mrzovoljno je šapnuo.

„Ne, nismo mi svi brada!“ uzviknuo je kročivši prema Isusu. „Nisu brada ni svi Izraelidani među sobom, a

kamoli bi brada bili Izraelidani i Rimljani, saduceji, koji su se prodali Rimu, seoski glavari... svi oni koji

pristaju uz tirane, nisu nam brada. Loše si počeo, drvodjeljin sine. Pripazi se!“

Ali, gledajudi Isusa kako još nudi drugi obraz Barabi i gleda ga nadmodnom, upravo neljudskom blagošdu,

pokoleba se i strah ga obuze. Kakav je ovo čovjek?... upitao se u sebi. Ponudit’ i drugi obraz?! To može

samo anđeo — anđeo ili pas. Pod takvim dojmom, jednim se korakom našao kraj Barabe i zgrabio ga za

ruku da ne udari Isusa.

„Da ga ni dotakao nisi!“ zagrozio mu se. „Gubi se otkud si došao!“

Baraba pogleda Judu s golemim čuđenjem; jest da mu je bio nadređen u tajnom bratstvu, ali mu

samopoštovanje nije dopuštalo da se dade tako poniziti. Međutim, riđobradi nije popuštao: „Odlazi!“

reče mu još jednom, gnjevno ga gledajudi.

Razbojnik je pognuo glavu, upudujudi Marijinom sinu pogled pun divljega bijesa. „Još demo se mi sresti!

Nedeš ti meni umaknut’...“ procijedio je stišdudi pesnice.

Zatim, okrenuvši se svojim sljedbenicima, naredi im pokunjeno: „Idemo.“

13

Sunce samo što nije dodirnulo zapadni rub neba, pa je dnevna zapara posustala, vjetar malaksao, a

jezero se obojilo tar- mocrvenim i modrim odrazima svoda. Nekoliko još gladnih roda stajalo je na jednoj

nozi uz obalu, očiju uperenih u vodu.

Pošto Baraba ode sa svojim sljedbenicima, odrpanci koji bjehu došli paljetkovati ostali su oko sina

Marijinog, gledajudi ga u iščekivanju - čekajudi nešto, ne kanedi otidi. A što li su čekali, smetnuvši s uma

glad i golotinju? Štoviše, bjehu zaboravili i samoživost zemljoposjednika, koji nemaše u srcima ni tako

malo dobra koliko treba da se sirotinji, kako bi ublažila svoju bijedu, ostavi nekoliko grozdida na obranim

trsovima.

Uzalud su obilazili vinograde od ranoga jutra, njihove košare bjehu prazne - a jednako su prošli i za žetve:

premda su obišli sva požnjevena polja, prazne su im torbe visjele o bokovima... a svake su ih večeri djeca

čekala gladnih usta. Ali sada - nisu znali kako ni zašto - kao da njihove košare najednom pune bjehu!

Promatrali su čovjeka u bijelom pred njima i nije im ni najmanje bilo do odlaska. Čekali su... ali što? Nitko

od njih nije to znao.

Marijin im je sin uzvratio pogled. I on je čekao, osjedajudi da su mu sve njihove duše objesile oko vrata.

Sto hode od njega? Sto i inače traže? Što im može dati on koji ništa nema? Promatrao ih je i promatrao...

u jednom trenu sva mu je hrabrost iščilila i htjede opet pobjedi, ali ga je sram spriječio. Sto bi onda bilo s

Magdalenom, još skutrenom uz njegove noge? A kako bi mogao ostaviti bez utjehe i tolike koji ga

gledaju sa žudnjom u očima? Da ode... ali kamo? Bog ga je skolio sa svih strana, gurajudi ga onamo kamo

mu se htjelo - i to ne po milosti svojoj, nego koristedi se snagom, svojom svemodnošdu. Marijin sin

osjetio je da mu je dom cijeli svijet - nije više imao drugoga - a shvatio je i da su ljudi, čovječanstvo...

pustinja, jedini koji mu je preostao.

„Gospode, neka se tvoja vrši,“ šapnuo je nečujno, pognuo glavu i predao se Božjemu milosrđu.

Uto neki starac, proguravši se između odrpanaca, stupi preda nj i reče: „Sine Marijin, gladni smo, ali od

tebe ne ištemo kruha. Siromah si, kao i mi. Otvori usta, samo nam kaži blagu riječ i zasitit demo se.“

Oglasio se i neki mlađi čovjek: „Sine Marijin, nepravda nas guši, naša je srca više podnijet’ ne mogu. Reče

da donosiš blagu riječ - kaži nam je, pravde nam daj!“

Marijin sin i dalje je gledao taj puk, čuo je vapaje za slobodom i kruhom, pa se razgalio. Osjetio je da

takva glasove iščekuje godinama, te da su se oni najzad začuli — i to imenom ga zovudi. Raširio je ruke,

te se obratio svakom i svima: „Brado... idemo!“

Ta čeljad, kao da je i sama takav poziv desetljedima čekala, a sad ju netko oslovi riječju u kojoj

prepoznaje svoje ime, oduševljeno prihvati: „Idemo! U ime Božje!“

Marijin sin ih povede - svi krenuše kao jedno tijelo. Uz jezersku obalu bješe brijeg s mnogim pedinama,

još dijelom zelen usprkos ognjenoj vrelini ljetnoga sunca koje ga je nemilice žarilo cijeloga dana. Sad, u

blago predvečerje, njim se širio miris metvice i majčine dušice, a na njegovom vrhu valjda je nekod stajao

hram neke tuđe vjere, jer je uokolo ležalo još mnogo ulomaka stupova s isklesanim kapitelima. Ribari

koji su mogli vidjeti duhove svake su nodi, za ribarenja na jezeru, viđali utvaru u bijelom kako sjedi na

ruševinama, a starac ju je Jona jednom i čuo kako plače. Prema tom brdu svi se uputiše kao u zanosu, sin

Marijin na čelu, a za njim golema obitelj pukih siromaha.

Starica Saloma obrati se mlađemu sinu: „Ponesi me na rukama. Idemo i mi,“ reče, a zatim de Mariji,

uhvativši ju za ruku: „Ne tuguj, Marijo. Zar ne vidje sjaj oko lica tvoga sina?“

„Nemam ja sina, nemam ga više,“ odogovorila joj je ucviljena mati, sva u grču od nezadrživoga ridanja.

„Ti odrpanci... i oni imaju sinove, a ja ne.“ Jer, dok je s mnoštvom polazila prema onom brijegu, gorko

žalujudi, spoznala je da ju je sin zauvijek napustio. Kad je potrčala da ga zagrli i povede kudi, pogledao ju

je u čudu kao da ju ne poznaje, a kad mu je rekla: „Ja sam tvoja mati!“ - svojom je ispruženom rukom

odgurnuo njezinu.

Starac Zebedija vidje svoju ženu kako se s mnoštvom penje na brijeg, pa bijesan dohvati batinu, te se

okrenu sinu Jakovu i njegovim drugarima Filipu i Natanijelu, pokazujudi štapom put svjetine: „Izgladnjeli

su vuci ono, prokleti bili! Nije nego kako vam ja kažem... ali, bolje de bit’ da zavijamo s njima, jer de

pomislit’ da smo ovce i požderat’ nas. ‘Ajd’mo za njima, ali — upamtite

— štogod im taj vjetrogonja, Marijin sin, kaže, odgovorit’ demo mu galamom i zvižducima. Jeste li

čuli? Ne smijemo mu dozvolit’ da bude po njegovom, da nadvlada. Idemo, držimo se zajedno i otvorimo

četvore oči!“

Rekavši to, poveo ih je uzbrdo sporo poput lipsala magareta. Upravo u tom se trenu pojaviše oba Jonina

sina: Petar je vodio Andriju za ruku, govoredi mu nešto poluglasno i oprezno, kanda se boji da bi ga

mogao razgnjeviti. Ali, taj je ved bio itekako uznemiren, gledajudi u čudu onaj silan svijet koji se uspinjao

brdom i čovjeka u bijelom koji je kročio na čelu.

,,‘Ko su oni? Kamo idu?“ Petar je upitao Judu, koji je još stajao pokraj puta, neodlučan kamo da krene.

„Marijin sin...“ riđobradi se iscerio.

„A ono mnoštvo za njim?“

„Sirotinja koja bješe došla paljetkovat’ nakon berbe. Mislim da ih vodi gore kako bi im se ondje obratio.“

„A što im on ima kazat’? Taj ne bi znao pravedno podijelit’ ni naramak sijena tovarima.“

„Vidjet demo,“ Juda de sliježudi ramenima. „Vidjet demo,“ ponovio je za njima - Jonini sinovi također

krenuše uzbrdo.

Uto su i stamene beračice došle iz vinograda s punim košarama na glavama, umorne i preznojene; kako

im bješe do društva, i one odlučiše priključiti se mnoštvu, ali držedi se kraja povorke.

Stari Jona, s mrežom na ramenu, vukao se prema svojoj kolibi. Bio je gladan, pa htjede što prije kudi, a

kada vidje sinove kako polaze za ruljom koja se uspinjala brijegom, zastade otvorenih usta i zagleda se u

prizor svojim okruglim očima, nalik ribljima. Ništa nije pomislio - nije se upitao ni tko li je to umro, da se

netko ne ženi, kamo je pošla ta silna svjetina; nije mu palo na um ništa od toga, samo je buljio u ljude

potpuno zatečen.

„‘Odi, Jono, riblji proroče,“ pozvao ga je Zebedija. „Veselje je neko, kanda se Marija Magdalena udaje.

‘Ajde s nama da se zabavimo.“

Jona pokrenu debele usne - kanio je nešto zaustiti, ali odu- stade; trgnuo je ramenom da mrežu zabaci

na pleda, pa teškim koracima ode svom zaseoku. Mnogo kasnije, kad se ved bio bližio svojoj kolibi, nakon

mnogo muka izrekao je ono što mu bješe na umu: „Dovraga ‘odi, Zebedijo... tupoglavče!“ Potom je

gnjevno gurnuo nogom vrata izbe i stupio u nju.

Kad su Zebedija i oni s njim prispjeli na vrh brijega, Isus je sjedio na jednom kapitelu ukriženih nogu - ne

bješe još progovorio, kao da je upravo njih čekao. Ono sirotinjsko mnoštvo skupilo se pred njim,

muškarci posjedali ukrstivši noge, žene se zbile u skupine, stojedke, malo podalje za njima... svi

iščekujudi. Sunce bješe zašlo, ali se vrh planine Hebrona, daleko prema sjeveru, još kupao u svjetlosti kao

da joj ne dä pobjedi.

Isus je, ruku prekriženih na grudima, promatrao boj svje-tla i tame, povremeno pogledavajudi lica

mnoštva pred sobom - usmjerena k njemu u iščekivanju. Bjehu naborana, izgladnjela i osjenčena

patnjom, a oči tih ljudi gledale su ga prijekorno kao da on bješe kriv za sve.

Kad je vidio Zebediju i njegove, ustao je i pozdravio ih: „Dobrodošli, okupite se tu... oko mene. Nemam

snažan glas, a želim vam govoriti.“

Zebedija sjede u prvi red, slijedom prava seoskoga pogla-vara, njemu zdesna oba sina, te Filip i Natanijel,

a slijeva Petar i Andrija. Starica Saloma i Marija, žena Josipova, stajale su podalje, među ostalim ženama,

a uz Isusa, skutrivši se na tlu s licem skrivenim rukama, bješe samo druga Marija, Marija Magdalena.

Juda je čekao pod borom okljaštrenim gromovima i vjetrom, naslonjen na njegovo deblo, gledajudi

studenim modrim očima sina Marijinog kroz borove iglice kao da ga bodežima probada.

Isus se borio da smogne smjelosti, nastojedi prikriti drhtaje - tog se trenutka najviše pribojavao, i to ved

godinama. A on je došao: Bog je pobijedio, silom ga je doveo ondje gdje je htio

- pred mnoštvo - kako bi ga natjerao da progovori. A što je sad mogao redi toj čeljadi? Umom mu,

bljeskovima nalik, prođe onih nekoliko radosnih životnih trenutaka, a potom mnogo brojnije tuge, sukobi

s Bogom, sve što vidje za svojih samotnjačkih lutanja... planine, cvijede, ptice, pastire kako sretni na

ramenima u tor nose zabludjelu, pa nađenu, ovčicu, ribare koji bacaju mreže da bi ulovili sutrašnji objed,

ratare koji oru, siju, žanju, odvajaju zrnje od pljeve... pa odnose urod u hambare.

Nebo i zemlja ukazivali su se i nestajali jedno za drugim u njegovim mislima, a s njima i sva Božja čuda —

a on nije znao za kojim bi prvo posegnuo, jer ih htjede sva otkriti, eda bi utješio neutješne. Taj svijet što

se pred njim ukazivao bješe Božja bajka s mnogim kraljevnama i čudovištima, baš kao i pripovjetke što

mu ih je baka pričala kad bi se rasplakao - a ovu je sam Bog pričao ljudima, nagnut preko ruba nebesa.

Nasmiješio se i raširio ruke.

„Brado,“ reče drhtavim, još nesigurnim glasom. „Brado, oprostite mi što du vam govoriti u

prispodobama... Prost sam, nepismen čovjek, siromašan i prezren poput vas. Moje bi srce toliko toga

reklo, ali se moj um ne umije izraziti - stoga otvaram usta, a riječi mi, mimo svake moje želje, poteku kao

priča. Oprostite mi, dakle, brado, što vam ne umijem zboriti osim u prispodobama.“ „Slušamo te, sine

Marijin,“ povikalo je mnoštvo, „slušamo!“ Isus iznova zausti: „Sijač pođe zasijati polje, ali, kako je sijao,

jedno je zrno sjemena palo na put, ptica dođe, te ga pojede. Drugo je palo na kamen, ne nađe hranjiva

tla, te je propalo. Jedno je palo i među draču, pa ga je korov progutao. Konačno, jedno je palo na plodnu

zemlju, proklijalo, korjenčid pustilo, urodilo klasom punim zrnja i ljude nahranilo. Oni među vama koji uši

imaju, neka njima i čuju!“

Nitko se ne oglasi: ljudi se zgledaše u čudu. Ali, stari Zebedija - koji je tražio povod za kavgu - skoči na

noge.

„Žao mi je,“ reče, „ali ništa ne razumijem, a imam uši, slava budi Bogu, itekako ih imam i čujem njima...

ma ne shvadam. Sto ti nama ustvari pokušavaš kazat’? Zar ne bi mogao to malo jasnije?“ upitao je

podrugljivo se smješkajudi; zatim, likujudi pogladivši bradu, dodade: „Ili... da možda nisi ti taj sijač?“

„Jesam,“ odgovori Isus ponizno. „Ja sam sijač.“

„Sačuvaj nas, Bože!“ uzviknuo je seoski glavar, udarivši štapom o zemlju. „A mi smo, nema sumnje, ono

polje, kamen i drača po kojima šiješ?“

„Jeste,“ Marijin je sin odvratio staloženim glasom.

Andrija je nato napregnuo uši da mu ništa ne promakne - dok je tako gledao Isusa, njegovo je uzbuđeno

srce stalo žestoko tudi. Zaigralo mu je jednako kao i na obali rijeke Jordana, kad je prvom ugledao Ivana

Krstitelja - preplanulog od sunca, omotanog životinjskim kožama, a tako predanog molitvi, bdijenju i

gladovanju da ništa više ne bješe ostalo od njega osim čudovišnih očiju, dviju žarkih žerava... a onda se iz

njegovih grudi začulo ,,Pokajte se! Pokajte se!“ Kad je to uzviknuo, veliki se valovi digoše na Jordanu,

karavane se zaustaviše, deve nisu mogle ni koraka dalje... A sad, eto pred njim jednoga drugačijeg

čovjeka, sa smješkom na usnama i glasa uzdrhtalog i tihog - čudnoga svata poput ptice, koja se napreže

eda bi se prvi put oglasila. Njegove oči, umjesto da ožižu, miluju: Andrijino srce, lijedudi čas jednomu, čas

drugom, bješe silno usplahireno.

Malo-pomalo, Ivan se odvojio od očeva boka i primakao Isusu. Bješe ved gotovo dotakao Učiteljeve

stope, kad ga Zebedija vidje - pa ga obuze još jači gnjev. Ved mu je bilo navrh glave tih zamornih lažnih

proroka, a svakoga dana u godini neki bi novi isklijao da na svoja ramena preuzme breme cijeloga svijeta

- i svaki bi, kao da se bjehu o tom unaprijed sporazumjeli, napadao zemljoposjednike, svedenstvo i vlast.

Htjeli su srušiti sve što je čvrsto i valjano pod kapom nebeskom... baš kao i taj bosonogi sin Marijin - baš

on! Ah, pomislio je Zebedija, bolje da mu zakovrnem vratom dok je još zelen i slabašan.

Da bi prikupio smjelosti, osvrnuo se uokolo kako bi provjerio što drugi umuju. Vidje tako Jakova, svoga

starijeg sina, smrknuta čela - da li od tjeskobe ili od straha; vidje svoju ženu, koja bješe pristupila bliže...

neprestance suze otirudi; bacio je pogled i po odrpancima - silna ga zebnja obuze vidjevši koliko tih

izgladnjelih siromaha motri Marijinog sina netremice, usta otvorenih poput ptida koji čekaju hranu iz

majčina kljuna.

„Kuga vas pomela, prosjaci... sve vas!“ promrsio je spuštajudi se na tlo kraj sina; bolje da šutim, reče u

sebi, mogu se samo u nevolje uvaliti.

Uto se začuo smiren i uzvišen glas: progovorio je netko od onih koji bjehu posjedali Isusu uz noge. Čeljad

koja stajaše podalje propela se na prste da vidi tko se oglasio - bješe to mlađi Zebedijin sin; pošto mu je

polako prišao na koljenima, oslovio ga je zagledan u njegove oči:

„Ti si sijač, a mi krš, drača i polje. A kakvo sjemenje imaš?“

Mladidevo nevino lice bješe u ognju, crnim je očima oblika badema zurio u Isusa kanda u agoniji bješe,

drhtao je cijelim punašnim tijelom nagnutim prema naprijed u iščekivanju, kao da je slutio kako mu o

onom što de mu se odgovoriti ovisi cijeli život — i to ne samo ovaj, nego i sljededi.

Isus se sagnuo da bi ga bolje čuo, a onda zašutje osluškujudi svoje srce i trsedi se da nađe prave riječi -

one jednostavne i svakidašnje, a besmrtne. Hladan mu znoj orosi lice.

„Kakvo sjemenje držiš u ruci?“ ponovio je Zebedijin sin željan uzvrata.

Isus se najednom uspravio, odlučno raširio ruke i okrenuo prema mnoštvu.

„Ljubite bližnjega svoga,“ otelo mu se poput krika iz dubine bida. „Ljubite jedan drugoga!“

Kad je to izrekao, osjetio je kao da mu se srce u hipu ispraznilo, te iscrpljen pade čelom o zemlju.

Šapat se razliježe, ljudi se uskomešaše; neki su u nevjerici kimali glavama, drugi se podrugljivo smijali.

„Što reče?“ upitala je neka starica tvrda na ušima.

„Da trebamo voljeti jedni druge.“

„Taman posla!“ jedan de starac iscerivši se. „Ne može onaj koji skapava voljet’ čovjeka puna trbuha. Ne

može žrtva ljubit’ tlačitelja! Ništa od toga! ‘Ajd’mo mi doma.“

Juda, još uvijek naslonjen na borovo deblo, promrsio je prstima svoju riđu bradu, te de razjaren: „Tako,

dakle, sine drvodjeljin - to li nam kazati dođe? To je ta divna poruka što nam je donese? Da ljubimo

Rimljane, jel’? Da ispružimo šije k’o što ti pruži obraze, pa kažemo ‘Kolji, brate dragi, molim te’?“

Isus je čuo došaptavanje uzrujane svjetine, vidio izobličena lica, ledene oči tih ljudi — i razumio; gorčina

se stoga razli njegovim čelom. Prikupio je snagu i ustao.

„Ljubite bliženja svoga! Bližnjega svoga ljubite!“ ponavljao je ustrajno, glasom punim vapaja. „Jer Bog je

ljubav! I ja sam nekod mislio da je On sav od žestine... i ja sam vjerovao da se od Njegova dodira planine

mrve u prah i pepeo, ljudi pogibaju... pa se sakrih u samostan da mu umaknem. Klonuo sam ondje ničice

i čekao - dodi de, uvjeravao sam samoga sebe, sručit de se na me k’o munja. Ali, jednoga jutra On dođe

blag poput svježeg lahora, te mi reče: ‘Ustani, sine moj’ - i ja ustadoh... i dođoh. Evo me!“

Prekrižio je zatim ruke na grudima i pregnuo se u struku kao da se klanja mnoštvu pred sobom.

Starac Zebedija nakašljao se i otpljunuo, te bijesno zamumljao, grčevito stišdudi svoju batinu: „Bog poput

svježeg lahora?! U pakao se goni, opsjenaru!“

Sin Marijin nastavio je zboriti zašavši među ljude, unosedi se u lice svakomu ponaosob, kao da preklinje

sve i svakoga od njih. Kročio je tako brijegom gore-dolje, ruku dignutih put nebesa.

„On je Otac naš,“ kazivao je, „nede on ucviljenoga ostavit’ neutješenog, ni ranu nezacijeljenu. Koliko god

da patimo, trpimo bol i glad na ovomu svijetu, toliko... i mnogo više... čeka nas na nebu, uživat demo

tamo...“

Umorivši se, vratio se do odlomljenog kapitela i sjeo na nj. „Bit de hljeba na nebesima - kad pocrkamo!“

povikao je netko, što rulja prihvati s podrugljivim smijehom.

Ali, Isus - Bogom obuzet - kao da ništa nije čuo. „Blagoslovljeni oni koji gladuju i za pravednošdu žeđaju,“

oglasio se potom.

„Nije pravednost dostatna,“ presjekao ga je netko od pregladnjelih. „Mani pravdu, kruha hodemo!“

„I za kruhom,“ reče Isus uzdahnuvši, ,,i za kruhom... Blagoslovljeni oni koji žeđaju i gladuju za

pravednošdu, jer de se nasititi. Blagoslovljeni oni koji oplakuju, jer de ih Bog utješiti. Blagoslovljeni

siromašni, ponizni, grešni... jer je njima-vama, siromasima, poniznima i grešnima - Bog namijenio

kraljevstvo nebesko.“

Dvije od onih beračica koje su još stajale sa svojim košarama na glavama u trenu se zgledaše, spustiše ih

na tlo, te zatim počeše bez riječi - jedna lijevo, druga desno - dijeliti grozdove siromasima. Magdalena,

ponovo skutrena uz Isusove noge, još se nije usuđivala podidi glavu i dati rulji da joj vidi lice, nego je

krišom ljubila Učiteljeva stopala prekrivena njezinom kosom.

Uto Jakova izdade strpljenje - skočio je na noge i otišao, rasrdivši brata; Andrija se oteo iz njegovih ruku,

prišao Isusu i stao preda nj.

„Upravo dođoh s rijeke Jordana u Judeji,“ reče što je glasnije mogao. „Ondje prorok najavljuje: ‘Ljudi su

pljeva, a ja sam oganj. Dođoh sažgat’ i pročistit’ zemlju, užed’ i pročistit’ duše kako bi Mesija mogao

stupit’ među vas!’ A ti, sine drvodjeljin, ljubav propovijedaš! A da se malo osvrneš oko sebe? Sve sam

lažov, ubojica, pljačkaš! Nitko pošten - ni bogataš, ni siromah, ni ugnjetavač, ni ugnjeteni, ni

pismoznanac, ni farizej - nitko! Nitko! I ja sam lažljivac, ni ja nisam častan... k’o što nije ni moj brat Petar,

onaj ondje, a ni Zebedija sa svojom tustom drobinom. Sluša te o ljubavi zborit’, a misli na svoje brodove i

najamnike, te kako de što više otet’ pri tiještenju grožđa.“

Čuvši to, stari se Zebedija strašno razgnjevio. Krv mu je navrla u glavu, vratne mu žile iskočile - poskočio

je vitlajudi štapom, spreman udariti, ali mu Saloma čvrsto dograbi ruku.

„Srami se, sram nek’ te bude! ‘Odi, doma idemo,“ reče mu potiho.

„Ma, nede se nikakav gologuzi prosjak kočoperit’ ovdje gdje sam ja gazda!“ zaurlao je tako da su ga svi

čuli, a zatim se, bijesno otpuhujudi, obratio Marijinom sinu. „A ti, tesaru, ne igraj se Mesije preda mnom,

jer deš, kukavče i jadu, završit’ razapet k’o i ostali - samo tako možeš zaboravit’ svoje nevolje! Ali, nije

meni žao tebe, beskorisne protuhe, nego tvoje zlosretne matere kojoj si jedini sin.“

Pokazao je pritom rukom prema Mariji, koja se bješe bacila na zemlju i udarala glavom o kamen.

Starac, međutim, ne bješe još iskalio sav bijes: nastavio je udarati batinom o zemlju i vikati. „Ljubav, veli

on... prema svima i svakomu - jer da smo svi brada, pa to onda valjda znači i da svatko može ugrabit’ što

hode! Sve je na pladnju! A mogu li ja voljet’ neprijatelja svoga? Mogu li ljubit’ prosjaka koji mi se šulja

oko dvora, vrebajud’ tren da provali i orobi me? Ljubav... kaže - ma, počujte samo tog praznoglavca!

Rimljanima valja nazdravit’! Ozbiljno ja to, iako su pogani - neka su živi i zdravi, jer red i mir održavaju!“

Tim je riječima siromahe razjario: gnjevno vičudi ustremiše se na nj, a i Juda se odlijepio od onoga bora.

Starica se Saloma silno prestrašila - nastojala je smiriti muža i ušutkati ga, te mu položila dlan preko usta

i onda se okrenula prijetedoj svjetini koja im je prilazila hučedi poput oluje.

„Ne slušajte ga, djeco moja. Taj u ljutnji govori posve drugačije nego što misli.“

Zatim de zapovjednički starcu: „Idemo! Odmah.“

Kimnula je potom glavom i put sina-mezimca, koji je klečao uz Isusove stope, sretan i spokojan.

„Idemo, dijete moje. Mrači se.“

„Ostat du, majko,“ odvratio joj je mladid.

Marija je uto ustala s kamenja na koje se bješe bacila - brišudi oči, nesigurno je zakoračila prema sinu

kanedi ga povesti kudi. Jadna žena jednako se bješe prestrašila naklonosti što su ju siromasi iskazali

prema njezinom sinu, kao i grožnje što mu ju uputiše seoski glavari.

„Bogom vas zaklinjem, ne slušajte ga,“ govorila je čas jednomu, čas drugom od okupljenih, dok se

probijala prema njemu. „Bolestan je on... teško bolestan... bolestan...“

Dršdudi kao prut na vodi konačno se primakla sinu; zanijemio, skrštenih je ruku promatrao jezero.

„‘Odi, dijete moje,“ rekla mu je tiho i nježno, „‘odi... idemo doma, zajedno.“

Čuo je njezin glas, okrenuo se i pogledao ju zapanjeno, kanda pitajudi se komu ona to zbori.

„Dođi, sine...“ ponavljala je Marija, obujmljujudi ga oko pasa. „zašto me tako gledaš? Zar me ne poznaš?

Ja sam tvoja mati. ‘Odi... u Nazaretu te brada čekaju... i tvoj stari otac.“

„Koja majka?“ odgovorio joj je staloženo, odmahujudi glavom. „Koja brada? Moja mati i brada su ovdje.“

Ispružio je pritom ruku i pokazao na odrpance i njihove zapuštene žene, te riđobradoga Judu koji ga je -

još stojedi pod onim borom - gledao bez riječi, a kiptedi od srdžbe.

„A moj otac...“ podigao je pritom prst prema nebu, „moj otac je Bog.“

Iz očiju zlosretne žrtve Božje munje potekoše gorke suze. „Ima li na cijelom svijetu majke bjednije od

mene?“ zavapila je poluglasno. „Samo sam jednog sina imala... a sad...

Starica Saloma čula je njezino naricanje, pa je - odvojivši se od muža - prišla Mariji i primila ju za ruku;

ona joj se, međutim, ote i iznova se obrati sinu:

„Zar ne ideš sa mnom?“ glasno ga je upitala, slamajudi se od boli. „Posljednji ti put kažem: ‘Odi!“

Počekala je malo, ali joj sin ništa ne reče; zaronivši u muk, opet je pogledom lutao jezerom.

„Ne ideš?...“ Isusova je majka ponovo jauknula, digavši ruke prema nebu. „Zar se ne bojiš ni materine

kletve?“

„Ničega se ne bojim,“ odgovorio joj je ne pogledavši ju. „Ničega i nikoga... osim Boga.“

Marijino se lice izobliči od ljutnje - pružila je ruku put njega i zaustila da de izredi kletvu, ali joj je stara

Saloma navrijeme pokrila usne dlanom.

„Nemoj! Nemoj, zaboga!“ uzviknula je hvatajudi ju drugom rukom oko pojasa i odvlačedi ju sa sobom.

„Dođi, Marijo... ‘ajdemo, kderi. Kazat du ti nešto.“

Tako njih dvije krenuše niz brijeg prema Kapernaumu, kročedi za Zebedijom, koji je u gnjevu štapom

kršio stabljike badelja pored puta.

„Zašto plačeš, Marijo, kderi?“ reče joj Saloma kad su poodmakle. „Zar ih ne vidje?“

„Koga...?“ začudila se Marija, zadržavši suze.

„Dok je govorio... zar ne vidje modra krila? Na tisude krila za njim! Kunem ti se, Marijo, cijela vojska

anđeoska ondje bješe.“ Marija je odrečno kimnula glavom, sva u očaju. „Ništa nisam vidjela,“ prošaptala

je, „ništa... baš ništa ne vidje’, Salomo.“ Potom, uz težak uzdah, dodade zdvojno: „A što de meni anđeli?

Djecu ja ‘odu, i njihovu djecu da za njim kroče... ne anđele!“

Ali, starici Salomi oči bjehu pune nebeskih bida — pružila je ruku, položila je blago Mariji na prsa i

šapnula kao da joj otkriva najvedu tajnu: „Blagoslovljena si ti, Marijo, i blagoslovljen je plod utrobe

tvoje.“

Mariju se, međutim, nije dalo utješiti; nijemo je odmahnula i nastavila koračati za staricom gorke suze

lijudi.

Istodobno, razjareni su siromasi okružili Isusa, grozedi se i udarajudi štapovima o tlo, mašudi praznim

torbama i vredama.

„Smrt bogatunima!“ prolamali su se povici. „Dobro ti reče, sine Marijin - smrt bogatašima!“

„Samo nas povedi, spalit demo Zebedijinu kudu!“

„Ne, ne valja palit’“ usprotiviše se drugi, „nego demo pro-valit’ i podijelit’ među sobom žito i ulje, vino i

škrinje prepune skupocjene robe. Smrt bogatima!“

Isus je zdvojno širio ruke. „Nisam vam ja to rekao! Nisam to kazao!“ pokušavao ih je nadglasati. „Kazao

sam ‘Ljubite se, brado!

Ali, sirotinja bješe podivljala od gladi: kako bi više ikoga poslušala!

„Pravo ima Andrija,“ začuše se uzvici. „Prvo oganj i sjekira, onda ljubav!“

Ribarev je sin, skutren uz Isusove noge, čuo te riječi, ali bješe utonuo u misli, pa ništa ne uzvrati. Kad bi

njegov učitelj u pustinji progovorio, prisjetio se, njegove su riječi ljudima padale na glave poput kamenja

i kršile ih — a ovaj čovjek, tu kraj njega, svoje dijeli poput hljeba... a tko je od njih dvojice u pravu? Koji

put vodi spasenju svijeta, onaj nasiljem ili onaj ljubavlju?

Dok su mu se te misli komešale umom, Andrija je osjetio nečije dlanove na svom tjemenu: Isus mu bješe

prišao i nježno spustio ruke na glavu. Mladidevi prsti bjehu tako prilagodljivi - a dugački da bi njima

obuhvatio sve na što bi ih položio, pa se pru- žiše cijelom Andrijinom glavom. Ovaj se i ne pomače:

osjetio je kako mu se lubanja otvara i nesludena blagost utječe u nju gusta poput meda, ispunjava mu

mozak, doseže usta, silazi prema srcu i udovima... sve do stopala. Sav se razgalio, otvorio joj se cijelim

svojim bidem sve do korijena, kao što se zalijevana biljka otvara vodi. Nije progovoriti mogao - jedino je

poželio da te ruke nad njim nikad ne ustuknu, jer je, nakon toliko dana boja, konačno osjetio sigurnost i

mir u sebi.

Malo podalje, Filip i priprosti Natanijel - premda nerazdvojni prijatelji - bjehu se porječkali.

„Svidio mi se,“ kazao je krakati postolar. „Riječi su mu poput meda... nedeš vjerovat’ - slušajudi ga,

zapešda sam si oblizao!“ „Meni baš i nije,“ pastir de oporo. „Jedno govori, drugo radi. Tu nam kliče

‘Ljubite se! Bližnjega volite!’ - a teše križeve na koje buntovne razapinju.“

„Nede više, svršeno je s tim, velim ti, Filipe. Morao je i to prod’, tesanje križeva... pa je prošao, a sad

grabi Božjim putom.“ „Djela ja hodu,“ nije se dao Filip. „Ovce mi je šuga napala, pa neka izrekne

blagoslov nad njima. Ako ozdrave, vjerovat du mu... a ako ne, može kamo i ostali njegova soja. Zašto vrtiš

glavom? Ako misli svijet spasit’, zašto ne bi počeo s mojim ovcama?“ Uto je nod pala, prekrivši jezero,

vinograde i likove ljudi. Na nebu se pojavilo zviježđe Velikog medvjeda, na istoku zasjala rumena zvijezda

- visjela je sa svoda kao kap vina nad pustinjom.

Isus je najednom osjetio umor i glad, a poželje i sam ostati. Mnoštvo se stade polako razilaziti - ljudi su

polazili kudama gdje su ih dječica čekala... opet ih bjehu shrvale svagdašnje brige. Ono što su doživjeli

kao da prođe poput bljeska munje na nebu: bjehu dopustili da ih ponese, ali ih je sada napuštalo, a

sustizalo breme svakodnevnih potreba. Netko sam, neki u paru, kriomice su uzmicali kao poraženi ratnici

- iskradali se i nestajali u nodi.

Obuzet malodušjem, Isus se opružio po drevnom mramoru. Nitko od onih koji odoše nije mu ruku pružio

ni rekao ‘zbogom’, nitko ga nije upitao je li gladan i ima li gdje prenoditi; zagledan u zemlju što je

nestajala u tmini samo je čuo užurbane korake kako odmiču, odmiču... i nestaju u nodi. Najednom je

zavladala potpuna tišina. Podigao je glavu: nikoga oko njega - ogledao se uokolo, sama tama. Svi ga

bjehu napustili: nikoga i ničega uokolo, samo zvijezde nad njim, a u njemu iznurenost i glad. Kamo bi

mogao podi? Na koja vrata pokucati? Zgrčio se na kamenu, osjedajudi se posramljen i ojađen. „I lisica ima

jazbinu u kojoj nodi,“ promrmljao je razočarano, ,,a ja ni toliko.“ Sklopio je oči, a nagla nodna studen što

je naišla s punim mrakom natjerala ga je da počne drhtati.

Onda je najednom začuo da netko stenje s druge strane kamena, a zatim i prigušeno plače; otvorio je oči

i nazreo u mraku kako neka žena puzi prema njemu na rukama i nogama. Kad mu je prišla, stala mu je

svojom raspuštenom kosom otirati kamenjarom izranjavljena stopala. Prepoznao ju je po mirisu.

„Magdaleno, sestro moja,“ reče spuštajudi joj ruku na znojno tjeme. „Magdaleno, sestro... vrati se kudi i

više ne griješi.“

„Isuse, brate...“ šapnula je ljubedi mu noge, „pusti da te pratim kao sjena sve dok živim. Sada znam što je

ljubav.“

„Vrati se domu svom,“ ponovio je Isus, „a kada dođe čas, ved du te pozvati.“

„I umrijet odu za te, dijete moje.“

„Ne budi nestrpljiva, Magdaleno. Čas de dodi, nije još... pozvat du te kad bude. A sad idi.“

Htjede mu se usprotivi, ali ju je presjekao svojim glasom, sada krajnje grubim: „Odlazi!“

Magdalena nato krenu nizbrdo - koraci su joj se čuli još neko kratko vrijeme, a onda ih je progutala tišina

i ništa ne ostade za njom osim mirisa njezinoga tijela u nodnom zraku. Konačno, povjetarac s jezera

raznio je i taj njen trag.

Marijin sin bješe ostao posve sam. Nad njim: Bog - poput ebanovine mračno lice nodi posuto zvijezdama.

Isus je napregnuo sluh ne bi li začuo kakav glas u toj zvjezdanoj tmini, čekao... uzalud. Htjede zaustiti da

upita Nevidljivoga: Gospode, jesi li zadovoljan mnome? - ali se nije drznuo. Htjede mu kazati još mnogo

toga, ma se također nije usudio. Gospod je posve izvjesno nezadovoljan mnom, pomislio je i uzdrhtao od

te misli - ali, zašto bih se ja stoga trebao osjedati krivim, Bože? Ne rekoh li ti, toliko puta ti kazah: ne

umijem zborit’! A ti si me poguravao i tjerao, sve me više podbadajudi... jednom porugom, drugi put

bijesno me skoledi - kao jutros, kad me monasi htjedoše učinit’ opatom, nevrijednog mene, te zabraviše

sva vrata kako ne bih pobjegao... a ti mi otvori tajna, te mi zari kandže u glavu i baci me pred

nepregledno mnoštvo, naredivši mi „Obrati mu se! Došao je čas.“

Ali, grčevito se stisnuše moje usnice i ništa ne rekoh. Ti si vikao, a ja ništa ne kazah... a onda te strpljenje

izdalo, pa si me među čeljad pogurnuo, te otvorih usta. Nisam ja, ti si mi ih otvorio - silom... dodirnuo ih

onim žarom kojim pomazuješ usta proroka... ma mene nisi ognjem nadahnuo, nego medom. I

progovorih, iz gnjevna srca koje htjede kriknuti: Bog je plamen! - da, tako htjedoh uzviknuti, kao što onaj

Krstitelj grmi - Bog je plamen... i eto ga, dolazi! A vi, ljudi bez časti, zakona i pravde - gdje dete se skriti?

On dolazi!... To sam htio povikati iz dubine srca, ali ti mi usne medom premaza, pa, umjesto toga,

uskliknuh „Ljubavi! Ljubavi!“

„Gospode...“ promrljao je jedva čujno, „ne mogu se ja s to-bom nositi. Nodas ti polažem oružje, neka se

tvoja vrši!“

Kad je to rekao, osjetio je silno olakšanje - spustio je glavu na grudi, poput snene ptičice, sklopio oči i

usnuo. Imao je osjedaj da je izvadio jabuku iz njedara, prepolovio ju, uzeo sjeme i utisnuo ga u zemlju

pred sobom. Istoga je trena ta sjemenka proklijala, klica se probila kroz pokoricu na tlu, drvo izniklo,

grane mu izbile, lišdem se osule, cvatom... i plodove dalo: stotine rumenih jabuka.

Negdje se zakotrljaše kamenčidi, začuše se ljudski koraci. Isusova sna nestade: podigao je kapke i vidje

nekoga da stoji pred njim. Sretan što nije više sam, bez riječi je digao ruku i toplo pozdravio pridošloga.

Taj mu je pristupio i kleknuo preda nj. „Mora da si ogladnio,“ reče, „pa sam ti donio hljeba, meda i ribe.“

„A tko si ti, brate?“

,Andrija, Jonin sin.“

„Svi me napustiše i odoše... a jest, ogladnio sam. Kako li me se ti sjeti, brate, te mi donese kruh, med i

ribu, ta blaga Božja? Ništa mi više ne treba osim blage riječi.“

„I s njom ti dođoh,“ odvrati Andrija, ohrabren time što ga Isus ne vidi u tmini, pa stoga i ne zamjeduje

kako mu ruke drhte, a dvije mu se krupne suze kotrljaju niz blijede obraze.

„Daj prvo nju - blagu riječ najprije,“ Isus de pružajudi mu ruku s osmijehom.

„Učitelju, gospodaru moj,“ Jonin je sin odgovorio šapatom, bacivši se ničice i stopala mu poljubivši.

14

Nije vrijeme polje, da se mjeri dunumima, a ni more, pa da se miljama premjerava - ono stane u otkucaj

srca. A koliko de ova prisega trajati? U danima? Mjesecima? Godinama? Radostan i pun suduti, Marijin je

sin hodio od sela do sela s blagom riječju na usnama, planine gazio, počesto prelazio barkom s jedne

jezerske obale na drugu... u bijelom, poput mladoženje. A Zemlja bješe ona kojoj je prisegnuo. Jer, čim bi

digao nogu da zakorači dalje, tlo kojim je prošao osulo bi se cvijedem, kad bi samo bacio pogled na neko

stablo, ono bi probeharalo, a čim bi kročio u ribarsku brodicu, povoljan bi joj vjetar jedra naduo.

Čeljad ga je slušala, a glina od koje ti prosti ljudi bjehu kanda je krila stjecala. Sve dok je ta prisega

trajala, da si i kamen podigao našao bi Boga pod njim, da si na bilo koja vrata pokucao, Bog bi ti ih

otvorio, da si se zagledao u oči prijatelju ili dušmaninu, svejedno - u njegovim bi zjenicama vidio Boga

kako ti se smiješi.

Usplahireni farizeji odmahivali su glavama. „Ivan Krstitelj posti i plače,“ rogoborili su šibajudi ga

studenim pogledima, „on prijeti, ne smije se. A ti - gdje god je vesela svadba, eto te prvog i na čelu stola.

Jedeš, piješ i raduješ se s ostalima, a neki dan u Kani nisi se ustručavao ni s mladicama se u kolo uhvatiti.

A tko je ikad čuo za proroka koji se smije i u kolu igra?“

S osmijehom im je odvratio: ,Ali, farizeji, brado moja - ni-sam ja prorok, nego mladoženja.“

„Mladoženja?“ zgroziše se farizeji, te zađoše među mnoštvo halje svoje trgajudi.

„Da, mladoženja, brado farizeji. Oprostite mi, ali ne znam kako bih vam to drugačije prikazao.“

Okrenuo bi se zatim svojim sljedbenicima, Ivanu, Andriji i Judi, te seljacima i ribarima koji bjehu ostavili

svoja polja i brodice i pohitali da ga čuju, privučeni blagošdu njegovog lika, kao i ženama koje su ga

slijedile s dječicom na rukama.

„Radujte se i veselite dok je ženik još među vama,“ govorio im je, „jer de dodi dani kad dete bit’ udovice i

siročad... ali, Ocu svom vjerujte. Pogledajte kakva je sudba ptica na nebu: nit’ siju, nit’ žanju, a ipak ih

Otac hrani. A uzmite cvijede zemaljsko: nit’ prede, niti tkati umije, a koji bi se kralj ikad mogao

veličanstvenije odjenuti? Ne budite zaokupljeni tijelom svojim, onim što de ono jesti, piti ili na se obudi -

jer tijelo je vaše prah i u prah de se povratiti - nego brinite o kraljevstvu nebeskom i besmrtnosti duše!“

Juda ga slušao strižudi obrvama; nije on mario za kraljevstvo na nebesima - bješe zaokupljen onim na

zemlji, štoviše niti cije-lim njim, nego samo zemljom Izraelovom. Zemljom od kamena i ljudi, a ne od

molitve i oblaka... onom koju gaze Rimljani, ti barbari i bezbožnici; njih najprije treba otjerati, a onda

demo se baviti kraljevstvom na nebu.

Isus je vidio da se riđobradi mršti, a iz börä što mu bjehu nabrale čelo iščitao je njegove skrivene misli.

„Nebesa i zemlja su jedno, Juda, brate moj,“ znao bi mu redi, uvijek s osmijehom, „jedno su kamenje i

oblaci, a kraljevstvo nebesko nije u zraku, nego u nama, u našim srcima. O tomu govorim, o ljudskom

srcu. Promijenimo li se u srcima, nebesa i zemlja de se zagrliti, Izraelci i Rimljani de jedni drugima u

zagrljaj, sve de se sjediniti.“

Ali, riđobradi bi samo potisnuo mrzovolju u se, ne rastajudi se s njom, nego prisiljavajudi se na strpljivo

iščekivanje. Ne zna taj

o čemu govori, gunđao bi sebi u bradu... a kako bi i znao kad živi u svijetu snova, nemajudi ni

najmanje primisli o onom što se oko njega zbiva. Promijenit de se moje srce, ali samo ako se izmijeni

svijet oko mene: nadi du smiraja jedino ako Rimljani nestanu sa zemlje Izraelove!

Jednoga se dana mlađi Zebedijin sin obratio Isusu: „Opro-sti mi, Učitelju,“ reče, „ma mi Juda nije nimalo

drag. Kad mu priđem, kao da neka mračna sila izbija iz njegovog tijela, pa me ranjava tisudama sitnih

igala, a onomad u sumrak vidjeh crnog anđela kako mu nešto šapde u uho. Sto mu je mogao redi?“

„Slutim ja što mu je kazao...“ Isus je odgovorio uzdahnuvši. „Što? Strah me je, Učitelju. Što mu je rekao?“

„Saznat deš kada dođe čas. Ni ja još točno ne znam.“

„A zašto ga vodiš uza se, zašto mu puštaš da te slijedi nodu i danju? I zašto ti je, kad njemu zboriš, glas

blaži nego kad se nama obradaš?“

„Tako je, jer tako mora biti, Ivane, brate moj. U njega je veda potreba za ljubavlju.“

Andrija je pošao za novim učiteljem, a svijet mu se mijenjao

- blaži postajao - iz dana u dan. Ali ne svijet, nego njegovo srce! Uživanje u jelu i smijeh više ne

bjehu grijesi, tlo mu pod nogama čvrsto postade, nebo se nad zemlju nadvilo poput brižna oca, a Sudnji

dan ne bješe mu više čas ognja i bijesa, smaka svijeta, nego žetve, berbe, svadbe i plesa - vječne obnove

zemljinog djevičanstva. Svako mu svitanje postade novo rađanje, svakoga je jutra osjedao da Bog

obnavlja obedanje kako de držati svijet na svomu svetom dlanu.

S protjecanjem danä, Andrija se posve smirio. Otkako je prestao postiti i mrzovolja ga napustila, obrazi

mu se zarumeniše, a kad bi se o podnevu ili navečer opružio pod nekim stablom da bi blagovao - ili kada

bi bili ugošdeni u nekoj prijateljskoj kudi, pa Isus, kako bjehu uobičajili, blagoslovio i lomio hljeb - Andrija

bi se nasitio i istoga trena to blago Božje pretvarao u ljubav i veselje. Uzdahnuo bi još samo ponekad kad

bi se sjetio svoje obitelji i prijatelja.

„Što li de biti s Jonom i Zebedijom?“ upitao je jednoga dana, bludedi pogledom daljinama; činilo mu se

da su dvojica staraca na kraju svijeta. ,A što je s Jakovom i Petrom? Gdje li su, u kojem li okolišu sad

pate?“

„Nadi demo ih, sve njih,“ Isus mu je odgovorio sa smješkom, „a i svatko od njih de nas nadi. Ne tuguj,

Andrijo, prostrani su dvori Očevi, mjesta je u njima za svakoga i sve.“

Jedve večeri uđe Isus u Betsaidu. Djeca mu pođoše ususret, pozdravljajudi ga maslinovim granama i

palminim lišdem. Vrata se na kudama pootvaraše — domadice se pojaviše na njima - napuštajudi

kudanske poslove, potrčale su za njim da čuju blagu riječ. Sinovi su digli oduzete roditelje na ramena, a

unuci poveli slijepe djedove za ruke. Krenuše za njim i snažni muževi, vukudi sobom đavlom obuzete da

bi on položio ruku na glave tim bezumnicima i izliječio ih.

Zbilo se da je istoga dana, sela obilazedi, naišao onuda i torbar Toma. Posrdudi pod bremenom kalemä

konca, češljeva, pripravaka za uljepšavanje žena, brončanih narukvica i srebrenih naušnica, puhao je u

svoj rog i izvikivao robu kad ga Isus vidje.

Dok bi okom trepnuo, ne bješe on više razroki Toma svaštar- trgovac: zidarska mu se razulja nađe u

rukama - a bješe okružen mnoštvom u nekoj dalekoj zemlji. Radnici su dovlačili kamenje, vapno i pijesak

miješali, zidari gradili golem hram, zadivljujude zdanje s mramornim stupovima... a Toma je, kao

protomeštar, tu i tamo prilazio građevini da provjeri njihov rad. Isus mu namignu, ovaj mu uzvrati migom

- te se najednom opet nađe pred njim natovaren svojom robom, kao i trenutak prije toga. Njegove

lukave zrikave oči zločesto zaigraše.

Isus položi ruku na torbarevu glavu: „Toma, pođi sa mnom. Ja du te natovariti drugačijom robom:

začinima i uresima duše. Tvoji de te obilasci odvesti do kraja svijeta, izvikivat deš tu novu robu i

razdjeljivati ju ljudima.“

„Radije bi’ prvo ovu rasprod’o,“ odvrati lukavi trgovac cerekajudi se, ,,a potom... pričekat demo i vidjet’

što se zbiva.“ Oglasio se zatim svojim prodornim uzvikom i nastavio nuditi češljeve, konce i čudotvorne

meleme.

Neki je seoski uglednik, vrlo bogat, okrutan i bahat, sta-jao u vratima svoga doma, ruku uprtih u

dovratke, te znatiželjno promatrao svjetinu koja mu se približavala. Mnoštvo djece, trčedi pred

odraslima mašudi palminim lišdem i maslinovim granama, lupalo je po vratima i vikalo „Ide, dolazi!... Sin

Davidov ide!“ Za dječurlijom je kročio čovjek u bijelom, kose puštene niz ramena

- staložen i s osmijehom na usnama, pružao je ruke desno i lijevo kao da blagosilja kude, a

muškarci i žene koji su ga slijedili tiskali su se i gurali kako bi mogli vidjeti tko de ga dodirnuti i tako stedi

snage i svetosti. Za njima su se vukli slijepi i oduzeti - i tako su se vrata za vratima otvarala i pojavljivale

nove skupine čeljadi.

Starog uglednika spopade nelagoda. ,,‘Ko li je to sad?“ glasno se upitao i privukao vratnice, te ih čvrsto

zabravio da rulja ne nagrne unutra i ne opljačka mu blago.

Neki mu odgovoriše: „Novi prorok, Ananijo. Taj čovjek u bijelom koga vidiš pred sobom drži život u

jednoj, a smrt u drugoj ruci, pa ih dijeli po svojoj volji. U pamet se stoga, Ananijo: umili mu se, dobro ga

počasti.“

Kad je starac Ananija to čuo, silno se prepao. Duša mu bješe bremenita mnogim nemirima, pa se često

nodu budio zatječudi sama sebe zanijemljelog od straha. U nodnim mu se morama pričinjalo da se živ

peče, do grla u plamenu paklenom... a ovaj bi ga čovjek možda mogao spasiti. Zar nije sve na svijetu

vradžbina, pomislio je, a ovaj tu nesumnjivo jest vještac - pa zašto mu ne pristavit’ trpezu, potrošit’ nešto

sitniša da ga se najede, možebit de čudo učinit’.

Odlučivši tako, istupio je do sredine puta, položio dlan na srce... „Sine Davidov,“ skrušeno de, „ja sam

starac Ananija, grešnik, a svetac si ti. Kad sam dočuo da si se smilovao kročiti nogom u naše selo, dadoh

trpezu postavit’ da možeš povečerat’. Uđi, molim te, budi tako milostiv. Jer, zna se da sveci zbog nas

grešnika na svijet dolaze, a moj dom žeđa za svetošdu.“

„Godi mi to što reče, Ananijo,“ Isus de zastavši. „Drago mi je da te sretoh.“

Uđe potom u dvor seoskog bogataša. Robovi ondje postaviše stolove i donesoše jastuke, pa Isus sjede, a

njemu s obiju strana posjedaše Ivan, Andrija, Juda i prepredeni Toma, koji se pretvarao da mu je i on

učenik - kako bi se najeo. Stari se posjednik namjestio nasuprot njima, prebirudi po mislima u potrazi za

lukavošdu kojom bi razgovor usmjerio prema snima i naveo istjerivača zlih duhova da ga oslobodi nodnih

strahota. Jelo bješe donešeno, kao i dva vrča vina. Ono mnoštvo bješe ostalo vani, gledalo ih je kako

blaguju i slušalo razgovor o Bogu, vremenu i lozju. Kad su se namirili hranom i pidem, robovi donesoše

zdjele s vodom, pa gosti opraše ruke i počeše se spremati na odlazak. U tom je trenu starca Ananiju

izdalo strpljenje: bacih se u trošak da mu obrok dadem, kaza u sebi, pa je blagovao i pio... i on i njegova

pratnja - i nema ničega pravednijeg nego da sad i plati.

„Učitelju, more me muče,“ otpoče, ,,a doznao sam da te se smatra velikim iscjeljiteljem. Učinio sam za te

sve što sam mogao, a sad neka Tvoja Svetost učini nešto za me: smiluje mi se i oslobodi me tih snova.

Govore da pričaš i zloduha istjeruješ prispodobama... pa mi stoga kaži jednu. Razumjet du njezino

skriveno značenje i izliječit du se. Sve je na svijetu vradžbina, nije li? E, pa izvedi svoju.“

Isus se nasmijao i pogledao starca u oči. Ne bješe mu prvom da vidi grabežljivu gubicu, tustu vratinu i

nemirne oči nezasitna gramzljivca. Protrnuo je pomislivši kako se takvi ljudi preždera- vaju, napijaju i

vesele kao da cijeli svijet samo njima pripada; otimaju, banče i bludniče - i ne pomišljajudi da de gorjeti u

ognjima paklenim. Samo im se u rijetkim trenucima, u snima, oči otvaraju i onda vide... Isus je promotrio

starog proždrljivca, sagledavši mu tjelesinu, oči, strahove — i još se jednom u njemu istina prometnula u

priču.

„Otvori uši, Ananijo,“ reče, „a otvori i srce, jer du zboriti.“

„Otvorio sam uši, a i srce sam otvorio - slušam te, neka je hvaljen Bog.“

„Nekod, Ananijo, bješe neki bogataš, nepošten i neprave-dan, koji je neumjereno jeo i pio, odijevao se u

grimiz i svilu, a nikad nije ni zelen list dao svom susjedu Lazaru, koji je gladovao i studen trpio. Štoviše,

kad bi Lazar stao puzati ispod njegovoga stola da skupi mrvice i oglođe kosti, naredio bi robovima da ga

izbace - tada bi nesretnik sjeo na prag, pa bi psi prišli i oblizivali mu rane. A onda dođe suđeni im dan i

obojica umriješe - pa jedan završi u vječnom ognju, a drugog Abraham na grudi privi. Jednoga dana tako

bogatun diže pogled i vidje susjeda svoga Lazara kako se raduje i uživa na krilu Abrahamovom, te poviše:

‘Oče Abrahame, oče Abrahame, pošalji Lazara dolje - neka ovlaži vršak prsta da mi je usta rashladiti... jer

sav izgorjeh!’ Ali, Abraham mu odvrati: ‘Sjeti se dana kad si se ožderavao i napijao, uživajudi sva blaga

svijeta, a on se od gladi i studeni tresao. Jesi li mu ikad i zelena lista dao? Eto, sad je njegov red da uživa,

a tvoj da goriš navijeke.’“

Isus uzdahnu i zašutje, a starac Ananija ostade otvorenih usta, očekujudi da de još nešto čuti. Usta su mu

se osušila, počelo ga je pedi u grlu - zagledan u Isusa, očima ga je preklinjao.

„Je li to sve?“ upitao je zatim drhtavim glasom. „To je sve, nema više?...“

„Tako mu je i trebalo!“ Juda de uz grohotan smijeh. „Onom ‘ko se na zemlji prežderava i oblokava i nije

nego da sve povrati u paklu ognjenom.“

Ali, Zebedijin se mlađi sin prisloni Isusu na grudi. „Učitelju,“ reče tiho, „tvoje mi riječi nisu rasteretile

srce. Koliko si nas puta podučio da opraštamo neprijateljima našim! Moramo ljubit’ i dušmanina, kazao

si, pa ako se on ogriješi o nas sedamdeset i sedam puta, sedamdeset i sedam puta mu moramo dobrim

uzvratiti. Samo se tako, rekao si, može iskorijeniti mržnja s lica zemlje. A sad... zar Bog ne oprašta?“

„Bog je pravedan!“ prekinuo ga je riđobradi, dobacivši sarkastičan pogled starcu Ananiji.

„Bog je dobrota besprijekorna,“ dometnu Ivan.

„Znači li to da nema nade?“ stari de veleposjednik mucajudi. „Zar je prispodobi kraj?“

Uto se Toma pridiže, te krenu put dvorišnih vrata, zastade ondje te de podrugljivo: „Nije, gospodaru. Ima

još.“

„Kazuj, dijete moje... imat deš moj blagoslov.“

„Bogatunu je Ananija ime!“ reče, podiže svoj svežanj na rame i učas se nađe nasred ulice, gdje je

prasnuo u smijeh s onima oko njega.

Starom ugledniku krv navre u glavurdu, a oči mu se zamuti- še poput sunca na zalasku.

Isus pruži ruku i položi ju na kovrče svoga omiljenog učenika. „Ivane,“ reče mu, „svi uši imaju - i čuli su;

svi um imaju - i prosudili su. Pravedan je Bog, kažu, ali ne umiju dalje. A ti i srca imaš, pa reče ‘Da, Bog je

pravedan — ali to nije dovoljno. On je i besprijekorna dobrota.’ Stoga ova prispodoba ne može ovakva

ostati, mora imati drugačiji kraj.“

„Oprosti mi, Učitelju,“ reče mladid, „ali upravo je to moje srce osjetilo. Čovjek prašta, rekoh sebi... a zar

je onda mogude da Bog ne bi? Ne, to ne može biti. Ta prispodoba, kakva je sad, hula je golema i ne smije

takva ostati. Da, mora imati drugačiji završetak.“

„Ona i ima drugačiji kraj, voljeni Ivane,“ Isus de nasmiješivši se. „Počuj, Ananijo, pa deš se uvjeriti... a

čujte i vi ostali u dvoru, susjedi, vi koji bučite na ulici. Bog nije samo pravedan, on je i dobar - a nije samo

ni dobar, nego je Otac. Kad je Lazar čuo Abrahamove riječi, uzdahnuo je i u mislima se Bogu obratio:

‘Bože, kako itko može biti sretan u raju, ako zna da se neko čeljade, neka duša, zanavijek peče u ognju?

Podaj mu malo svježine, Gospode, da mene osvježiš. Olakšaj mu, Gospode, da bi meni olakšao... inače du

i ja početi osjedat’ plamen.’ Bog je čuo njegove misli i drago mu bješe. ‘Lazare, voljeni,’ kaza mu, ‘siđi

onamo, uzmi žednog za ruku. Neiscrpna su moja vrela, pa ga dovedi da se i on može napiti i osvježiti, a i

ti deš se osvježiti s njim.’ ‘Na sve vijeke?’ upitao je Lazar. ‘Na vijeke vjekova,’ odgovori Bog.“

Isus nato ustade bez riječi. Nod je podjarmljivala zemlju, pa se narod raziđe: muškarci i žene vratiše se

svojim ubogim kolibama sašaptavajudi se putom. Srca im ispunjena bjehu, pa su se pitali može li riječ

hrana biti; može - ako je dobra!

Isus pruži ruku da se oprosti od starog veleposjednika, ali Ananija pade ničice preda nj.

„Učitelju, oprosti mi!“ izustio je i potom briznuo u plač.

Te nodi, pošto su polijegali na počinak pod maslinama, Juda se primače sinu Marijinom. Nije se mogao

smiriti - morao ga je vidjeti i porazgovarati s njim, tako da obojica izlože karte na stol i sve besprijekorno

razjasne. Naime, kad je u dvoru one hulje Ana- nije izrazio ushit što bogataš u prispodobi kažnjen bješe

paklom ognjenim, pa zapljeskao rukama i uzviknuo „Tako mu i treba!“, Isus ga je dugo potajice od drugih

ispod oka motrio, i to kao da ga prekorijeva, a taj ga je pogled još mučio. Dakle, svakako su se morali

razjasniti - Juda nikako nije volio dvosmislene riječi ni skrivene poglede.

„Dobro mi došao,“ reče mu Isus. „Očekivao sam te.“

„Sine Marijin, nisam ti ja kao drugi... ne uklapam se među njih,“ riđobradi de ne okolišajudi. „Nema u

mene Ivanove dobrote, a ni nevinosti k’o u tvog miljenika, još manje sam smušeni sanjar poput Andrije...

koji mijenja mišljenje kako vjetar puhne. Ja sam ti divlja zvijer, nema u mene labavo. Kopile sam, mati

me ostavila u divljini gdje me vučica mlijekom podojila. Stoga sam grubijan, tvrdokoran i častan. Onomu

koga zavolim, glib sam pod njegovim stopalima; onoga koga zamrzim - ubit du bez okolišanja!“

Dok je tako govorio, glas mu je sve grublji bio, a iz očiju iskre sijevale u tminu. Isus položi ruku na tu

usijanu glavu ne bi li ga primirio, ali mu ju riđobradi otkloni. Važudi riječi jednu po jednu, nastavio je

grozedi se: „U stanju sam ja ubit’ i onoga koga volim, ako vidim da skrede s pravoga puta!“

„A koji je pravi put, Juda, brate moj?“

„Izbavljenje Izraela iz ropstva.“

Isus je zatvorio oči, ne odgovorivši mu. Sažižala su ga ona dva plamena što su se na nj ustremljivala iz

mraka, a sad još i Judine riječi... Ali, što je Izrael? Zašto samo Izrael? Zar nismo svi brada?

Riđobradi je iščekivao odgovor, ali Marijin sin nikako da progovori; stoga ga je dograbio za ruku i

prodrmao kao da ga pokušava razbuditi. „Zar ne razumiješ?“ upitao ga je. „Ili nisi čuo što rekoh?“

„Jesam, čuo i razumio,“ reče Isus otvarajudi oči.

„Govorim ti bez okolišanja, jer ‘odu da znaš ‘ko sam i do čega mi je stalo... pa da mi možeš odgovorit’.

Želiš li da pođem s tobom, ili ne? Eto, to bi’ htio znat’.“

„Želim. Hodu da kreneš sa mnom, Judo, brate moj.“

„I dat deš mi da slobodno govorim što mi je na umu? Dopustit’ mi da kažem ‘ne’ kad ti kažeš ‘da’? Jer —

kažem ti to sad, da ne ostane nikakve nedoumice - može te cijeli svijet slušat’ zinuv’ od zatravljenosti, ali

je i ja. Nisam rob, slobodan sam čovjek... Tako ti je to, pa se snađi kako najbolje umiješ.“

„Ali, Judo, upravo je sloboda ono što i ja hodu.“

Riđobradi se zabezeknuo, zgrabio objema rukama Isusa za ramena i oglasio se hrapavim šapatom iz

dubine grla: „Oslobođenje Izraela od Rimljana?“

„Oslobođenje duše od grijeha.“

Juda nato diže ruke s Isusovih ramena i u bijesu stade udarati šakama po maslinovom deblu. „E, tu nam

se putovi razilaze,“ zarežao je unosedi se Isusu u lice i gledajudi ga gnjevno, gotovo s mržnjom. „Prvo

treba tijela osloboditi od Rimljana, pa onda duše od grijeha. To je pravi put - a možeš li ti njime? Ne gradi

se kuda od krova, nego od temelja!“

„Duša je temelj, Judo.“

„Temelj je tijelo, od njega treba početi. Osvijesti se, sine Marijin, k’o što ti ved kaza, a i opet ti govorim:

urazumi se, kreni putom kojim ti reko’. Što misliš, zašto idem s tobom? E, pa čas je da saznaš: da bi’ ti

pokazao kojim ti je putom id’.“

Andrija, koji bješe legao pod susjedno stablo, probudio se od njihovog razgovora - napregnuo je sluh, te

prepoznao blag Učiteljev glas i još nečiji, grub i prepun srdžbe. Uzdrhtao je poput uplašena jelena - zar su

neki ljudi došli uzrujavat’ Učitelja usred nodi? Znao je da Isus, kamo god prođe, ostavlja za sobom

mnoštvo muškaraca i žena, navlastito mladih, kao i silne siromahe koji ga vole; ali, mnogi bjehu i

uglednici, posebice starci i bogataši, koji ga mrze i priželjkuju mu propast. Da nisu te hulje poslale neku

bitangu da mu naudi? Počeo je puzati na sve četiri u smjeru glasova, ali je riđobradi čuo šuškanje i skočio

na noge.

,,‘Ko je tamo?“ uzviknuo je.

Andrija mu je prepoznao glas. „Ja sam... Andrija, Judo,“ odvratio je.

„Vrati se gdje si ležao, sine Jonin. Mi nešto... među sobom.“ „Idi, naspavaj se, Andrija, dijete moje,“ i Isus

ga je otpravio. Juda je onda stišao glas i unio se Isusu u lice, tako da je ovaj osjedao njegov teški dah na

obrazima.

„Sjedaš se kad sam ti u pustinji otkrio kako me bratstvo po-slalo da te ubijem... i da sam se predomislio u

posljednjem trenu, vratio bodež u korice i pobjegao u zoru iz samostana kao lopov...“ „A zašto si se

predomislio, Judo, brate? Ja sam bio spreman.“ „Počekat’ sam htio.“

„Počekat’... a što?“

Juda je neko vrijeme mučao, a onda de u jednom dahu: „Da vidim jesi li ti onaj koga Izrael iščekuje.“

Isus je protrnuo od tih riječi, te se naslonio na maslinovo deblo, dršdudi cijelim tijelom.

„Ne bi’ se ja zaletio, pa ubio Spasitelja... to nikako!“ Juda je gotovo uzviknuo, te otrao obrve koje mu

najednom bjehu pune znoja. „Razumiješ li?“ dodao je stisnuta grla kao da ga netko davi. „Razumi... ne

bi’ ja to nikako!“

Zatim je duboko uzdahnuo, te nastavio: „Možebit ni on sam to ne zna, mislim ‘ko je... reko’ sebi. Zato ne

srljaj, pusti ga živjet’ neko vrijeme... nek’ poživi, da vidimo što govori i što čini, a ako nije onaj koga

čekamo, vazda de bit’ napretek vremena da ga se otarasimo. Eto, tako ja kaza sebi i zato te ostavi’ na

životu.“

Neko je vrijeme potom otpuhivao, orao po zemlji svojim golemim stopalima, te onda opet dograbio

Isusa za ruku. „Ne znam kako bi’ te zvao... sinom Marijinim? drvodjeljinim sinom? sinom Davidovim?

Vidiš,“ nizao je Juda grubim glasom, obuzet iznenadnom tjeskobom, „ne znam još ‘ko si, a ne znaš to ni ti

sam. Dakle, obojica moramo nad’ odgovor, da bi’ obojica odahnuli. Ne može ova neizvjesnost trajat’... a

ne gledaj ti druge - slijede te k’o blesave ovce - k’o što se ne trebaš ni na žene osvrtat’. Te ti se pak samo

bezgranično dive i suze rone... zato jer i jesu žene, srca imaju, ali ne i pameti. Koje nam od njih vajde.

Stoga je na nama dvojici da iznađemo ‘ko jesi i je li taj oganj što u tebi plamti od Boga Izraelova ili

Đavolji. To mi moramo, to!“

„A što nam je činiti, Judo, brate moj?“ Isus nije mogao svladati drhtavicu. „Kako demo nad’ odgovor?

Pomozi mi.“

„Ima načina.“

„Koji je?“

„Otid demo Ivanu Krstitelju, on de nam mod’ kazat’. Taj odavno kliče ‘On dolazi! On dolazi!’ zar ne? Držim

stoga da de, čim te vidi, znat’ jesi li ti taj koji dolazi ili nisi. ‘Aj’mo... smiri se, a ja du smislit’ što mi je

činiti.“

Isus je nato potonuo u duboke misli. Koliko li ga je puta samo ta zebnja obuzela, koliko li se puta bacio

licem na zemlju, tresao za napadaja s pjenom na ustima! Ljudi su mislili da je poremeden, Đavlom

obuzet, te bi se razbježali prestrašeni - dok je on stremio sedmomu nebu, a njegov se um, otevši se

krletci, uspinjao i kucao na Božje dveri pitajudi ‘Tko sam ja? Zašto sam rođen? Što moram učiniti da

spasim svijet? Koji je najkradi put - je li to možda moja smrt?’

Podigao je glavu, suočivši se s Judom koji se bješe nadvio nada nj.

„Juda, brate moj, prilezi tu kraj mene,“ reče mu. „Gospod de dodi u obliku sna i ponijeti nas, a sutra

demo, Njegovom voljom, zorom čili krenuti da nađemo judejskog proroka, pa što god da je Božja volja,

to de se i desiti. Ja sam spreman.“

„I ja sam,“ odgovori Juda liježudi kraj njega.

Mora biti da su obojica bili krajnje iscrpljeni, jer su usnuli istoga trena, a kad se sljededeg jutra, u samo

svitanje, Andrija prvi probudio, zatekao ih je kako spavaju jedan drugom u naručju.

Sunce je zabljesnulo jezero i osvijetlilo cijeli svijet. Riđobradi je krenuo prvi, utirudi stazu - Isus ga je

slijedio s dvojicom sljedbenika, Ivanom i Andrijom. Toma, kojemu još bješe ostalo robe za prodaju, ostao

je u selu - prepredenom se torbaru svidjelo ono

o čemu je Isus zborio, ali je još uvijek oklijevao ne bi li izvukao najbolje iz obiju stvarnosti. Jer,

razmišljao je, čeljad žeđa i gladuje otkako se rodi, pa dok ne prdne u čabar, a kako se nositi s onim što se

zbiva između tih dvaju trenutaka; zato Toma, nesretniče, ne zaliječi se: najbolje ti je nakrcati košaru

dvjema vrstama robe — na vrhu, da bi svatko vidio, neka budu pomade i češljevi - a dolje, na dnu,

kraljevstvo nebesko namijenjeno samo ponajboljim mušterijama. Zakikotao se nad svojom mudrolijom,

zametnuo breme na pleda i puhnuo u rog, te zaredao poljanama Betsaide izvikujudi kreštavim glasom

svoje zemaljsko blago.

U Kapernaumu, Petar i Jakov u svanude su krenuli didi mreže: bjehu pune ribe, koja se koprcala ljeskajudi

se na ranom suncu. U neko drugo doba, dvojica bi ribara kliktala od srede nad tako otežalim mrežama,

ali toga dana misli im daleko bjehu - ni od jednog od njih ni riječi. Šutjeli su, ali se u njima zbivao gorak

prijepor - sa sudbom koja ih generacijama drži prikovane za to jezero, sada i njihovom vlastitom voljom,

jer koliko god su se premišljali i vagali, srca nikako da im steknu krila. A kakav ti je to život?! pitali su se u

dubini bida. Baciš mreže, uloviš ribe, objeduješ, legneš na počinak — i tako iz dana u dan, svakoga

praskozorja opet u bitku za opstanak... dan za danom, godinu za godinom,

dok život potraje! A dokle? Dokle tako? Zar do smrti?

Nikad im se ranije nije to pitanje nametnulo, u srcima im je uvijek mir vladao, slijedili su drevni način

života bez pritužbe. Jer, tako su im roditelji živjeli, kao i djedovi - na istomu ovom jezeru, s ribom se

nosedi. Nekog bi dana prekrižili ukočene ruke na grudima i izdahnuli, a onda bi njihova djeca, pa zatim i

djeca njihove djece, krenula istim stopama. Njima dvojici, Petru i Jakovu, dotad je dobro išlo, pa se nisu

ni na što žalili. Ali, najednom im u posljednje vrijeme životni prostor tijesan postade: pogled im je

odbludio daljinom, onkraj jezerskih obala. Ali kamo? Čemu ususret? Nisu to znali - samo su bili svjesni da

se guše.

A kao ni da im ta muka ne bješe dovoljna, prolaznici su svakodnevno nailazili sa svježim vijestima:

mrtvaci bjehu oživljavani, oduzeti ponovo hodali, slijepi svjetlost vidjeli. ,,‘Ko je taj novi prorok?“

namjernici su zapitkivali dvojicu ribara. „Čujemo da su vam brada s njim, pa bi’ trebali znat’. Čujemo da

nije on sin onog drvodjelje iz Nazareta, nego Davidov - je li to istina?“ Ali, Petar i Jakov nisu umjeli do li

slegnuti ramenima, sagnuti nad svoje mreže. U nutrini, tuga ih spopade, za oduškom su vapili, pa bi

ponekad - pošto bi prolaznik daleko odmakao - Petar upitao supatnika: „Vjeruješ li ti u ta čuda, Jakove?“

„Vuci mrežu i šuti!“ obrecnuo bi se grlati Zebedijin sin na nj, te bi ju, od ribe otežalu, u ljutnji privukao

dobar lakat k sebi.

Tog jutra naiđe kiridžija s najsvježijom viješdu: „Kažu da je novi prorok blagovao u Betsaidi u dvoru onoga

gramzljivca, starca Ananije... pa da je, čim su svršili s jelom i robovi im donijeli vode da ruke operu,

prišao domadinu i šapnuo mu u uho nešto od čega se taj raspametio, u plač briznuo i stao dijeliti svoja

blaga siromasima.“

„A što mu je to prišapnuo?“ upita Petar, opet lutajudi pogledom daljinama, daleko preko vode.

„Eh, da mi je znat’!“ kočijaš de sa smijehom. „Utuvio bi’ to svakom bogatunu u uši, pa bi sirotinja barem

stekla prigode odahnut’... ‘Ajd’ zbogom!“ dobaci im nastavljajudi svojim putom. „I dobar vam ulov!“

Petar htjede nešto redi svom sudrugu, ali se istom i predomisli. Ta, što bi mu još mogao kazati? Riječi,

same riječi... a zar mu ih ved nije bilo navrh glave? Došlo mu je da sve baci pod noge, izgnječi i zauvijek

ode. Da, otidi je htio! Jonina izba pretijesna mu bješe, pa i samo Genezaretsko jezero — puka lokva. „Nije

ovo život,“ promrmljao je, „nije... nikakav. Moram se maknut’!“

„O čem’ to trabunjaš?“ Jakov de okrenuvši se prema njemu. „Daj umukni!“

„Ni o čem’... kvragu sve! Ni o čem’!“ srdito je odgovorio Petar i stao vudi mrežu svom žestinom.

U tom se trenu Juda sam pojavio na vrhu onoga zelenog brijega na kojem je Isus prvom govorio

mnoštvu. U ruci mu bješe kvrgav štap, odlomljen usput od česmine - hodajudi, udarao je njim o zemlju.

Još se trojica uskoro ukazaše za njim; kad su su uspeli navrh brda, zastadoše trenutak da bi predahnuli

zadivljeni prizorom pred sobom: jezero se ljeskalo milovano suncem... koje kao da se smiješilo cijelom

svijetu. Površinom vode ribarske su brodice jezdile poput crvenih i bijelih leptira, a nad njima su lebdjeli

galebovi, krilati ribari. U daljini se nazirao Kapernaum. Dan, sa suncem na uzlaznom dijelu svoda, blistao

je u svoj svojoj slavi.

„Gle, eno Petra!“ uskliknu Andrija, pokazujudi prema žalu gdje je njegov brat izvlačio mrežu.

„I Jakova!“ Ivan de s uzdahom. „Još se ne mogu otrgnuti ovom svijetu.“

„Ne uzdišite, voljeni prijatelji,“ Isus de s osmijehom. „Prilezite vi ovdje malo, odmorite se, a ja du dolje...

da ih dovedem.“ Krenuo je nizbrdo žustrim i krupnim koracima. Poput anđela je, pomislio je Ivan divedi

mu se. Ne manjka mu ništa osim krila... Isus je silazio skačudi s kamena na kamen, a kad je stigao do žala

usporio je korak i prišao dvojici ribara sagnutih nad mrežama. Stao im je za leđima i dugo ih promatrao,

ne mičudi se - a kao da mu sve misli nekamo otekoše, kao da se iscijedio, sva snaga iz njega iščezla... Sve

mu se laganim učini, kao da lebdi u zraku, plovi poput oblaka nad jezerom. I dvojica ribara kao da bjehu

lišeni težine, te su uzdigoše u zrak zajedno sa svojim mrežama i njihovim sadržajem - koji se najednom

preobrati! Ne bjehu to više ribarski alati, a ni riba u njima, nego ljudi, na tisude razgaljene radosne čeljadi

u plesu...

Dvojica ribara uto osjetiše nešto poput škakljanja na tjemenima - nešto nalik blagoj oduzetosti. Uspravili

su se i u strahu okrenuli - za njima je stajao Isus, nepomičan i bez riječi, samo ih je promatrao.

„Oprosti nam, Učitelju!“ zavapi Petar smrtno preplašen.

„Ali, što, Petre? Sto ste učinili da bih vam trebao oprostiti?“

„Ništa,“ tiho de ovaj, a onda provali iz njega: „Ovo ti živo-tom nazivaš? Meni ga je dosta!“

„I meni!“ reče Jakov, te baci mrežu na tlo.

„Dođite,“ reče Isus, pružajudi obojici ruke. „Dođite, učinit du vas ribarima ljudi.“

Stao je među njih, te pružio svakom po ruku. „Idemo,“ reče.

„Zar se ne bi’ treb’o oprostit’ s ocem?“ upita Petar, sjetivši se starca Jone.

„Da se nisi ni osvrnuo, Petre. Nemamo vremena. Hajd’mo!“

„A kamo?“ Jakov de oklijevajudi.

„A čemu pitanje? Ništa više ne pitaj, Jakove! Idemo!“

Stari je Jona za to vrijeme kuhao obrok njima dvojici: na-gnut nad ognjištem, čekao je Petra da sjednu

skupa blagovati. Jedan mu sin - Gospod neka ga sačuva - još bješe ostao... Pe-tar, razuman mladid i

umješan u poslu, dok je drugoga, Andriju, starac ved davno otpisao. Taj je prvo slijedio jednog opsjenara,

pa onda drugoga, puštajudi ostarjelog oca da sam krpi mreže, bori se s vjetrovima i dudljivom barkom, te

- povrh svega - pripravlja jelo i održava kudu, jer ga i te nevolje sustigoše nakon ženine smrti. Ali Petar -

blagoslovljen bio, razmišljao je Jona - Petar ostade uza me snage mi dajudi... Jelo bješe skuhano, a,

pogledavši prema suncu, vidje da samo što nije podne.

„Jesam gladan,“ mrmljao je za se, „ali nedu jesti dok on ne dođe.“ Tako ga je čekao skrštenih ruku.

Zebedijina koliba, malo podalje, bješe otvorena. Dvor je bio zakrčen sepetima i dupovima, sve do

rakijskoga kotla koji stajaše u kutu. Bili su to dani pečenja lozovače od grožđanog dropa iz vinske preše,

pa je cijela nastamba vonjala po pidu. Starac i žena mu objedovali su za stolidem pod lozom s koje lišde

bješe mahom otpalo - Zebedija je žvakao što je najbolje mogao svojim bezubim desnima, pričajudi usput

o povedanju imanja.

Bješe poodavno otkako je bacio oko na kolibu starca Na- huma, svoga prvog susjeda, koji mu je dužan

bio, a nije imao prihoda da mu vrati u novcu. Sljededega tjedna, Božjom voljom, Zebedija je kanio kudu

mu staviti na dražbu - a ved je godinama žudio za tim da sruši zid što ih dijeli i proširi svoje dvore. Imao je

tijesak za grožđe, ali je htio i mlin za masline, pa da cijelo selo dolazi mljeti u njegov torkul, kako bi

udjelom u iscijeđenom ulju napunio svoju kamenicu za cijelu godinu. Ali, kamo onda s tije- skom - ako ne

u Nahumovu kudu.

Starica Saloma čula je o čemu priča, ma su joj mislile hrlile Ivanu, sinu-mezimcu. Gdje li bi sad mogao

biti? Kakav li se to med cijedi s usana novoga proroka? Silno je željela opet ga vidjeti, čuti ga kako govori

i usađuje Boga u ljudska srca. Dobro je učinio moj sin, mislila je, pravim je putom krenuo i moj ga

blagoslov prati. Sjetila se sna što ga usnila prije nekoliko nodi, a u kojem je otvorila kudna vrata i zalupila

njima za sobom — napuštajudi kudu s njezinom vinskom prešom i krcatim smočnicama, eda bi slijedila

novog proroka. Kročila sam za njim, bosonoga i gladna, pomislila je, a prvi sam put u cijelomu mom

životu razumjela značenje srede.

„Slušaš li ti mene?“ zapovjednički de Zebedija; starac je zamijetio da se očni kapci njegove žene na

trenutak sklopiše. „Što ti je na pameti?“

„Slušam te,“ odgovori Saloma, pogledavši ga kao da ga ne vidje nikad u životu.

U tom je trenu starac začuo s ulice poznate glasove, pa nabra obrve.

„Eno ih...!“ uskliknuo je videdi čovjeka u bijelom među dvojicom svojih sinova; strčao se do dvorišnih

vrata, ustä još punih zalogaja.

„Hej, momci,“ povikao je, „kamo tako žurno? Tako li se prolazi pored moje kude?... Stanite!“

Petar mu je odgovorio, dok ostali nastaviše bez riječi: „Imamo pune ruke posla, Zebedijo.“

„Kakvoga posla?!“

„Teškog i zahtjevnog... vrlo,“ reče Petar, prasnuvši u smijeh. Starac razgrogači oči. „Zar i ti, Jakove?“

kriknuo je progutavši nesažvakan zalogaj. Gušedi se, vratio se u dvor i zagledao u svoju ženu.

„Reci zbogom’ sinovima, Zebedijo,“ reče ona odmahujudi glavom. „Uze nam ih obojicu.“

„I Jakova?“ starac de izvan pameti. „Ma, nije mogude! Pa taj je imao nešto soli u glavi...“

Saloma mu ništa više ne reče - a što bi i mogla? Kako bi on to uspio razumjeti? Ne osjedajudi više glad,

ustala je i prišla vratima, te odande promatrala radosnu družbu kako izbija na kraljevsku cestu što,

pratedi rijeku Jordan, vodi prema Jeruzalemu. Digla je ruku i rekla tiho, da ju muž ne čuje: „Moj vas

blagoslov pratio... sve.“

Na izlasku iz sela zatekoše Filipa, koji je vodio ovce na jezersku obalu da se ondje napasu. Bješe se ispeo

na crvenu stijenu, te je - oslonjen o štap kao potporanj - s divljenjem promatrao svoj odraz u vodi, tamnu

sjenu na modrozelenoj jezerskoj površini. Kad je čuo kotrljanje šljunka pod nečijim stopama na putu

podno stijene, uspravio se i povikao, prepoznavši namjernike:

„Hej! Zar ne me vidite? Kamo smjerate?“

„Kraljevstvu nebeskom!“ doviknu Andrija. „Ideš s nama?“

„Andrija... daj razumljivije zbori. Ako ste naumili na svadbu u Magdalu, odu s vama. Natanijel me pozvao,

nedaka ženi.“

„A ne bi išao dalje od Magdale?“ upitao ga je Jakov.

„Ovce imam, kako du,“ reče Filip. „Komu da ih ostavim?“ „Bogu ih u ruke predaj,“ dobaci mu Isus ne

osvrdudi se. „Vuci de ih poklat’!“

„I neka!“ odvrati mu Ivan.

Družba je nastavila svojim putom - Juda, sa svojim čvor- novatim štapom, i dalje bješe na čelu. Taj je

itekako hitao, a dok drugima srca bjehu puna radosti - pa su zviždali poput kosova i smijali se u hodu -

samo njemu bješe mrk izraz na licu. Niti je zviždao, još manje se smijao: predvodniku bješe samo da

stignu kamo su pošli.

„Judo, reci mi sad i nikad više... kamo idemo,“ Petar de oprezno, polako mu se primakavši.

Riđobradi se iscerio: „Kraljevstvu nebeskom.“

„Ne sprdaj se, za Božje ime, nego mi kaži... kamo hitamo. Bojim se Učitelja pitat’.“

„U Jeruzalem.“

„Uh! Pa to je put od tri dana,“ Petar de provlačedi ruku kroz prosijedu kosu. „Da sam znao, bio bi’ uzeo

sandale, hljeba ponio i tikvicu vina... a i moj štap.“

Nato se riđobradi nasmije cijelim licem. „E, Petre, jadniče,“ kaza mu, „gromada se pokrenula i više se ne

može zaustaviti. Pozdravi se sa svojim sandalama, hljebom, vinom, štapom... Ostavi- smo mi, Petre —

zar ne shvadaš? — ovaj svijet. Napustismo zemlju i more, u nebesa se vinusmo!“ Zatim de, nagnuvši se

put Petrova uha: „Ali, još nešto vremena imaš... Vrati se!“

„Kako sad mogu natrag?“ reče Petar širedi ruke i okredudi se na sve strane, kao da bez zraka ostaje i guši

se. „Ni u čemu tom više nit’ vidim išta, nit’ osjedam,“ dodao je pokazujudi jezero, ribarske brodice po

njemu, kolibe kapernaumske.

„Tako je!“ složio se riđobradi, kimnuvši svojom krupnom glavom. „Onda ne gunđaj, nego stazu gazi.

Idemo!“

15

Prvo su ga seoski psi nanjušili i počeli lajati, a onda su se djeca rastrčala Magdalom kličudi: „Dolazi!

Dolazi!“

„A ‘ko, djeco?“ pitali su seljani otvarajudi vrata.

„Novi prorok!“

Zene, mlade i stare, natiskaše se na pragovima, muškarci batališe poslove, a bolesni i nemodno ozariše

se radošdu i krenuše puzajudi ne bi li ga rukama dotakli. U području oko Genezaretskog jezera Isus je ved

bio stekao ogroman ugled - od sela do sela, glas o njegovim modima i nadarenostima širili su padavičari,

slijepci i oduzeti koje bješe izliječio:

„Samo mi je dotaknuo oči u kojima jedino mrak bješe, pa svjetlo vidjeh!“

„Čim mi naredi da štake svoje odbacim i hodati počnem - ja plesati stadoh!“

„Cijele su mi vojske zloduha nutrinu žderale - a on diže ruku kazujudi: ‘Nestanite, u svinjam’ se naselite!’

Istoga su trena demoni uzmakli, izgmizali iz moga bida i nastanili se u prasadi što je pasla na obali... od

čega se te životinje izbezumiše, te se jedna na drugu baci, pa se tako u golemo klupko nagurane

otkotrljaše u vodu i utopiše.“

Kad je čula dobru vijest, i Magdalena izađe iz svoje kolibe - iz koje se ne bje’ pomolila otkako joj sin

Marijin naredi da se domu vrati i ne griješi više. Plačudi je suzama dušu svoju oprala, boredi se da izbriše

prošlost iz sjedanja, sve da zaboravi - bruku, užitke, neprospavane nodi - i da se preporodi u

djevičanskom tijelu. Prvih je nekoliko dana neprestance tukla čelom o zemlju i naricala, ali se s

vremenom primirila, bolovi joj uzmakoše, nestadoše i nodne more što su ju mučile, pa je sada iz nodi u

nod sanjala da je Isus došao, otvorio njezina vrata kao kudedomadin i sjeo u dvoru ispod rascvaloga nara.

Izdaleka bi dolazio, umoran i prašnjav, štoviše ogorčen na ljude. Svake bi večeri Magdalena ugrijala vodu,

oprala svete mu noge i onda ih, raspuštajudi kosu, njome brisala - a on bi joj se, opušten, nasmijao i

razgovarao s njom. Nikada ne bi uspijevala zapamtiti što je kazivao, ali bi jutrom, kad bi se probudila,

skakala iz postelje čila i vesela... a posljednjih nekoliko dana, potiho - da ju susjedi ne čuju - bješe počela i

pjevušiti poput češljugara. Sada, pak, začuvši dječurliju kako viče da on dolazi, na noge je skočila, spustila

rubac da pokrije cijelo njezino odved cjelivano lice, osim krupnih crnih očiju, odbravila vrata i izašla

pričekati ga.

Te se večeri cijelo selo uskomešalo. Mlade djevojke bjehu se počele urešavati svojim nakitom i

pripremati svjetiljke za vjenčanje - jer se ženio Natanijelov nedak. Postolar kao i ujak mu, bješe pretio i

tamnoput, rano izrastao u krupna momka gomoljasta nosa, dok je nevjesta — pokrivena velom tako

gusta tkanja da su joj se vidjele samo velike srebrne naušnice i dva nemirna oka - sjedila na visokom

stolcu u svom domu dočekujudi ugledne goste i seoske djevojke sa svijedama pod kojima de rabin

razmotati Spise i pročitati blagoslov... nakon čega de se svi razidi, a ona ostati nasamo s mladoženjom

nosa poput gomolja.

I Natanijel je čuo djecu kako viču „Ide! On dolazi!“ pa je potrčao pozvati prijatelje na svadbu. Našao ih je

kako sjede uz bunar na ulazu u selo, pijudi vodu da žeđ utaže. Magdalena je klečala pred Isusom - bješe

mu oprala noge i sad ih je brisala svojim vlasima.

„Večeras mi se nedak ženi,“ reče im, „pa molim da se udostojite dodi mu na svadbeno veselje. Bit de vina

od grožđa što sam ga ljetos izgnječio u Zebedijinu dvoru.“

Zatim se obratio Isusu: „Mnogo se toga čuje o tvojoj svetosti, sine Marijin. Učini mi čast, pa dođi

blagosloviti mladi par... da sina porode u slavu Izraelovu.“

Isus se podiže s tla. „Ljudske su nam radosti po volji,“ reče mu. „Prijatelji, hajd’mo.“

Primio je Magdalenu za ruku i pomogao joj da ustane. „Priključi nam se, Marijo“ reče joj.

Poveo ih je u dobrom raspoloženju; volio je svečanosti, jer je uživao vidjeti čeljad ozarenih lica, a

posebice je rado nazočio svadbama, uživajudi pri pogledu na mlade s ognjem u srcu. Bilje, kukci, ptice,

životinje, ljudi - svi su posvedeni, mislio je kročedi prema mjestu vjenčanja, svi su Božji stvorovi. A zašto li

žive nego da Boga slave, pa neka stoga nastave živjeti na vijeke vjekova!

Svježe okupane djevojke u bijelom stajale su pred zatvorenim, a bogato urešenim vratima. U rukama su

držale upaljene svjetiljke i pjevale drevne svadbene napjeve u slavu nevjeste, s ponekim šaljivim stihom

na mladoženjin račun, te zazivajudi Svevišnjega da se udostoji priključiti se uzvanicima na slavlju. Jer,

vjenčanje slijedi, Izraelidanin se ženi, pa dva tijela koja de se te nodi sljubiti možda začnu Mesiju.

Djevojke su ustrajno pjevale, premda je ženik kasnio - a čekale su ga da otvori vrata kako bi svečanost

mogla početi.

Dok su one tako pojale, Isus se pojavio sa svojom pratnjom. Djevice se okrenuše, pa kad vidješe

Magdalenu, pjesma im za- stade u grlu, te ustuknuše uzrujano ju gledajudi. Sto de ta drolja među

djevicama? Gdje li je stari seoski glavar da joj zabrani pristup? Svadba je oskvrnjena! I udane se žene

okrenuše prema njoj s netrpeljivošdu u očima - mnoštvo gostiju, uvaženih kudevlasnika koji su također

čekali pred zatvorenim vratima, stade rogoboriti mrmljajudi i talasajudi se u gnjevu. Magdalena, pak,

blistala je poput upaljene zublje: stojedi uz Isusa, osjedala se iznova djevicom u duši, kao da njezine usne

nikad ne bjehu ljubljene. Najednom se gomila uzbiba i razdvoji, a seoski glavar, sitan sparušen starac iz

čijega se nosa gnoj cijedio, priđe Magdaleni, dodirnu je krajem

svoga štapa i dade joj znak da se udalji.

Isus je osjetio otrovne poglede mnoštva na svojim rukama, licu i razdrljenim grudima - cijelo mu se tijelo

zažarilo kao da ga bode bezbroj nevidljivih trnova. Pogledavši starog poglavara, poštene žene uokolo,

namrštene muškarce i djevice stisnute u tjeskobi, duboko je uzdahnuo; dokle de ljudske oči slijepe biti -

dokad nede uviđati da smo svi brada?

Žagor je bivao sve glasniji, a u sumraku se začuše i prve prijetnje. Natanijel krenu da bi porazgovarao s

Isusom, ali ga Učitelj hladno odgurnu, te - proguravši se kroz mnoštvo - priđe djevicama. One sa

svjetiljkama se ukloniše, otvarajudi mu put. Kad je stupio među njih, podiže ruke govoredi: „Djevice,

sestre moje! Bog mi usta dodirnu i povjeri blagu riječ da vam ju darujem ove svete svadbene večeri.

Djevice, sestre moje, otvorite oči, srca otvorite - a vi, brado moja, stišajte se, jer du vam zboriti!“

Svi mu se okrenuše, premda u nelagodi; muškarci po njegovom glasu zaključiše da je rasrđen — žene da

je rastužen. Svi umukoše, samo su dvojica slijepih svirača u kutu dvora ugađali tambure.

Isus podiže ruku. „Djevice, sestre moje, kakvo pretpostavljate da je kraljevstvo nebesko? Kažem vam,

poput vjenčanja je: Bog je mladoženja, a nevjesta mu duša čovječja. Svadba se ta na nebu zbiva i cijeli je

ljudski rod pozvan. Oprostite mi, brado, ali bududi da se meni Bog obrada u prispodobama, u

prispodobama du i ja vama govoriti.“

„Vjenčanje bješe utanačeno u nekom selu, pa deset djevica pođe s uljanicama mladoženju čekati. Pet od

njih mudre bjehu, pa uzeše sobom i pune bočice — dok ostalih pet bjehu lakomislene, pa ne ponesoše

dodatnog ulja. Stale su one tako pred mladoženjinu kudu, čekale i čekale, ali je on mnogo kasnio, pa se

one umoriše i pozaspaše. U ponod se začu povik ‘Diž’te se, ženik ide! Potrčite dočekat’ ga!’ Deset djevica

skočiše na noge i da de naliti ulje u svjetiljke, jer samo što im se ne bjehu pogasile, ali onih pet

lakomislenih nisu imale ni kapi. ‘Dajte nam malo ulja, sestre’, rekoše mudrim djevama, ‘jer de nam se

svjetiljke pogasiti.’ Međutim, mudre im odgovoriše ‘Nemamo i za vas. Idite nekamo pa pribavite.’ I tako

lakomislene djeve otrčaše da u nekoga nađu ulja, a mladoženja za to vrijeme dođe, te mudre djevice

uđoše za njim u dvor - zatvorivši vrata za sobom.

Malo kasnije, lakomislene se djevice vratiše s upaljenim svjetiljkama, te stadoše lupati po vratima.

‘Otvorite nam!’ vikale su i preklinjale, ali im se mudre u dvoru samo nasmijaše. ‘Tako vam i treba,’

odvratiše im. ‘Ne otvaramo više! Odlazite!’ Lakomislene su uzalud plačudi zapomagale ‘Otvorite nam!

Otvorite...’ A onda...“ Isus zastade: osmotrio je redom starog poglavara, goste, poštene domadice, djeve

s upaljenim svjetiljkama... pa se nasmiješio.

„A onda?“ oglasio se Natanijel, koji ga je slušao otvorenih usta; njegov se trom i skroman um itekako

uskomešao. „Što je onda bilo, Učitelju, kako je završilo?“

„Što bi ti učinio, Natanijele?“ upita ga Isus, uperivši u nj oštar pogled svojim prodornim očima. „Što bi da

si ti bio onaj mladoženja?“

Od Natanijela ni riječi; u njegovoj glavi nije se ni nazirala zamisao što bi on u takvom času. Prvo je

pomislio da bi poslao djevice kudama, jer vrata bjehu zatvorena kako Zakon nalaže - ali im se sljededega

trena smilovao i pomislio da bi ih pustio u dvor.

„Što bi ti učinio na mladoženjinu mjestu, Natanijele?“ opet ga je upitao Isus, ne prestajudi promatrati

svojim ustrajnim očima postolarevo priprosto lice lišeno ikakva traga prijetvornosti.

„Otvorio bi’ im vrata,“ reče ovaj konačno, ali tiho, da ne čuje stari glavar; više se nije mogao opirati

očima Marijinog sina.

„Čestitam ti, Natanijele, prijatelju,“ reče Isus likujudi i pruži ruku put njega kao da ga blagosilja. „Ovoga

časa, premda si još živ, u raj si ušao. Onaj mladoženja učinio je upravo što bi i ti: pozvao je sluge da

otvore vrata. ‘Svadba je,’ uskliknuo je, ‘pa neka svatko blaguje, pije i raduje se. Otvorite vrata i

lakomislenim djevama, a najprije neka im operu i osvježe noge, jer su se natrčale.’“ Suze se probiše

između Magdaleninih dugačkih trepavica; o, kad bi samo smjela poljubiti usta koja izrekoše takve riječi!

Prosti Natanijel ozario se od glave do pete, kao da je zaista ved u raju - ali starac gnojna nosa, seoski

poglavar, podiže štap i zakriješti:

„O Zakon si se ogriješio, sine Marijin!“

„Zakon se ogriješio o moje srce,“ odgovori Isus staloženo. Još dok je on govorio, mladoženja se pojavio -

okupan, na-mirisan, sa zelenim vijencem na krupnoj glavi pokrivenoj kovrčavom kosom. Nakon nekoliko

kaleža pida bješe u sjajnom raspoloženju, a i pomalo mu se mutilo pred očima. Jednim je udarcem

prolomio vrata, pa gosti nahrupiše unutra; i Isus uđe, vodedi Magdalenu za ruku.

„Tko su lakomislene djevice, a tko mudre?“ upita Petar Ivana potiho. „Što si ti od svega shvatio?“

„Bog je Otac naš,“ odgovori Zebedijin sin.

Uto dođe rabin i obavi obred, a zatim ženik i nevjesta sta-doše nasred kude, te ih gosti saletješe ljubedi ih

i izražavajudi želju da porode sina koji de Izrael iz ropstva izbaviti. Glazbenici zasviraše, gosti se odaše

kolu i vinu — Isus i pratitelji zajedno s njima. Prolazile su tako ure, a kad je mjesec izašao, oni nastaviše

svojim putom. Premda je ved jesen bila, dnevna žega još nije popuštala, pa je mnogo ugodnije bilo

putovati po vlažnoj svježini nodi.

Krenuše put Jeruzalema — a od vina sve im drugačije bijaše. Tijela im bjehu poletna, kao i duše, pa su

gazili krilatim stopalima, ostavljajudi Jordan slijeva, a zdesna pod mjesečinom pitomu i plodnu

Zabalonsku ravnicu, iznurenu, ali i ove godine zadovoljnu, jer još jednom ispuni obavezu koju joj je Bog

povjeravao stoljede za stoljedem: dala je klasje visine čovjeka, podarila lozi grozdove, a maslinama obilat

plod. Stoga je sad mirovala poput majke koja je upravo porodila čedo.

„Koje li radosti, brado!“ ponavljao je Petar; njegovom odu-ševljenju nodnim pješačenjem i ugodom

druženja nije bilo kraja. „Ma, je li ovo stvarnost? Ili je san?... Da nismo začarani? Tako mi je da du, ne

zapjevam li, pudi od miline!“

„Svi demo!“ uskliknuo je Isus. Istupio je pred ostale, podigao glavu i počeo poj — slabašnim glasom, ali

umilnim, punim strasti. Zdesna i slijeva pratili su ga Ivan i Andrija, blagim visokim glasovima s lijepim

osjedajem mjere, pa se na trenutke činilo da to jedan poje. Napjev im bješe tako miloglasan, slijedom

otkucaja srdaca, da bi netko pomislio kako nede dugo, nego da de ih taj zanos opiti i uspavati jednog za

drugim. Ali, njihova je pjesma izvirala iz duboka vrela, pa kadgod bi se činilo da posustaju, iznova bi se

oglasili jednakim žarom. Najednom — koje li radosti, kojeg li snage u njima! - i duboki glasovi Petra, Jude

i Jakova zatreperiše zrakom, modni i puni ushita, pa tako zajedno uputiše u visine svečani psalam

posveden putovanju:

Ima li čega boljeg i dražeg

Od puta zajedno s bradom

On poput ulja je svetog

Hermona pod zore rosom

Gospod nam njime blagoslov šalje

Planinskim hrabri nas vjetrom

Radosna srca kročimo dalje

Ususret cilju dalekom

Sati su protjecali, zvijezde blijedjele, sunce se javilo. Za njima ostade crljenica Galileje, a pod nogama im

se pružila crna zemlja Samarije.

Juda u nekom trenu zastade. „Ajd’mo drugim smjerom,“ predložio je. „Ovo je zemlja nevjernička i ukleta

- prijeđimo mostom Jordan i nastavimo drugom obalom. Grijeh je i dodirnut’ one koji krše Zakon, a nije

zagađen samo njihov Bog, nego voda i hljeb. Zalogaj samaritanskog kruha, govorila je moja mati, isto je

što i zalogaj svinjetine. Udrimo mi drugim putom!“

Isus ga, međutim, uze za ruku i oni tako nastaviše zajedno. „Judo, brate moj,“ reče mu, „kada čist čovjek

nečistog dodirne, taj čistim biva. Nemoj mi se suprotstavljati — jer mi se zbog njih, grešnika, okupismo.

Kakve li pravovjernima koristi od nas? Blaga riječ može i u Samariji spasiti neku dušu — blaga riječ, Judo,

kao i dobro djelo, osmijeh Samaritancu u prolazu. Razumiješ li to?“ Juda se krišom osvrnuo oko sebe da

se uvjeri kako ga drugi nede čuti. „Nije to način,“ rekao je tiho, „ne, to nije način. Ali, bit du strpljiv dok

ne dođemo do jarosnog pustinjaka. On de presudit’, a dotad idi kamo hodeš, čini što hodeš. Nedu te

napustit’...“ Zametnuo je zatim svoj kvrgavi štap na rame i nastavio kroz nod - sam ispred ostalih, koji su

se upustili u živahan razgovor. Isus im je govorio o ljubavi, Ocu, kraljevstvu nebeskom... objašnjavao koje

su duše lakomislene djevice, a koje mudre, što su svjetiljke a što ulje u njima, tko bješe mladoženja, te

zašto lakomislene ne samo da uđoše u kudu, jednako kao i mudre, nego jedino njima sluge stopala

opraše. Dok su ga slušali, četvorici pratitelja vidici su se širili, umovi im upijali sve rečeno, a srca im se

punila novom snagom. Grijeh im se sada činio poput lakomislene djevice koja s ugašenom svjetiljkom

plače i preklinje pred vratima Gospodnjim.

Koračali su tako i koračali, a nebo zastrše oblaci, zemlja utonu u tminu - slutilo je na kišu.

Stigoše i do prvoga sela na obroncima Gerizima, svete planine njihovih predaka. Na ulazu u naselje,

okružen palmama i trstikom, stajao je drevni Jakovljev bunar iz kojeg su još u davnini napajali ovce.

Kamena kruna bješe mu sva izbrazdana tragovima užadi, povlačene preko nje naraštajima.

Isus osjeti zamor, a i stopala su mu, rasječena kamenjem, obilato krvarila. „Ostat du ovdje,“ reče, ,,a vi

pođite u selo, pa pokucajte na koja vrata. Neka de nam dobra duša udijeliti hljeb milosrđa, a neka žena

dodi do bunara i izvudi vjedro vode da se napijemo. Imajte vjere u Boga i u ljude.“

Krenuše tako njih petorica, ali se Juda predomislio. „Nedu ja u nečisto selo,“ reče, ,,a nedu ni nečista

hljeba. Čekat du vas ovdje, pod smokvom.“

Isus se za to vrijeme opružio pod trstikom. Žedan je bio, ali duboko bješe voda u bunaru - kako da se

napije? Sagnuo je glavu i duboko se zamislio: preteškim je putom udario... slaba tijela, neotporna na

umor i klecavih koljena. Takav nije imao snage poduprijeti dušu. I padao je, ali bi Bog odmah poslao

lagan i svjež povjetarac, pa bi smogao snage, ustajao i kretao dalje. Ali, dokle tako? Do smrti? Ili još

dalje?

Dok je tako meditirao o Bogu, čovjeku i smrti, trska šušnu i mlada žena s krčagom na glavi, ukrašena

narukvicama i naušnicama, priđe bunaru i spusti krčag na ogradu. Isus vidje kroz trstiku kako odmotava

uže što ga bješe donijela, baca vjedro u bunar, izvlači vodu i puni zemljanu posudu, te mu se žeđ itekako

pojača. „Ženo,“ kaza joj izlazedi iz gustiša, „daj mi da se napijem.“ Ta se žena trže, prestrašena njegovim

naglim pojavljivanjem pred njom.

„Ne boj se,“ reče Isus, „častan sam čovjek. Samo sam žedan, gutljaj mi podaj.“

„A kako to da ti, Galilejac... po odjedi bi’ ti rekla,“ oprezno de ona, „išteš vode u mene, Samaridanke?“

„Kad bi znala tko ti reče ‘Ženo, daj mi da se napijem’, pala bi ničice pred tog čovjeka i zatražila da ti dade

napit’ se vode besmrtnosti.“

Žena se prenerazi. „Nemaš užeta ni vjedra, a voda je duboko u bunaru... pa kako bi ju dograbio da mi se

napiti dadeš?“

„Onaj tko se iz ovog bunara napije opet de ožednjeti,“ od-govori Isus, „a onaj tko se napije vode što du

mu ju ja dati, nede ožednjeti ni do kraja vremena.“

„Gospodine,“ ta de žena onda, „podaj mi te vode tako da nikad više ne ožednim, ili du morat’

svakodnevno do ovog bunara.“ „Idi i pozovi svoga muža,“ reče joj Isus.

„Nemam muža, gospodine.“

„Pravo kažeš da nemaš muža, jer si ih dosad petoricu imala, a onaj koga sad uživaš nije tvoj muž.“

„Gospodine, da nisi prorok?“ upita ga žena sva zadivljena. „Sve znaš?...“

Isus se nasmije: „Želiš li me štogod pitati? Pitaj slobodno.“

„Jest, ima nešto na što bih htjela da mi odgovoriš, gospodine. Dosad su naši očevi slavili Boga na onoj

svetoj gori Gerizimu, a sad vi proroci kažete da mu poštivanje valja iskazivat’ samo u Jeruzalemu. Što je

ispravno? Gdje je Bog zapravo? Prosvijetli me.“ Isus je pognuo glavu i zašutio, dok grešna žena, uzrujana

revnošdu spram Boga, bješe duboko dirnuta u srcu. Naslutila je, naime, da se on silno u sebi bori kako bi

našao prave riječi da ju utješi. Uto on naglo diže glavu — cijelo mu lice bješe ozareno.

„Ženo, sačuvaj to što du ti kazat’ u najskrovitijem kutku srca: dan de dodi — zapravo je ved došao - kad

ljudi nede Boga slaviti ni na onoj planini, ni u Jeruzalemu... jer Bog je duh, a duha se može samo u duhu

slaviti.“

Žena se nato posve zbunila. Nagnula se prema Isusu i znatiželjno se zagledala u nj. „Da nisi ti...“ reče

polako drhtavim glasom, „onaj koga čekamo?“

„A koga čekate?“

„Znaš ti! A zašto hodeš da mu ja izgovorim ime? Ti znaš... a grešna su moja usta.“

Isus je opet spustio glavu na grudi - činilo se kao da osluškuje svoje srce, kanda očekuje da de mu ono

odgovoriti. Žena pak, nagnuta nada nj, čekala je sva u strepnji.

Ali, dok su njih dvoje stajali tako sapeti nemirima, vedri se glasovi začuše i učenici se Isusovi pojaviše

radosno mašudi cijelim hljebom. Zatekavši Učitelja s nepoznatom ženom, stadoše kao ukopani - a Isusu

bješe drago da ih vidi, jer ga spasiše od potrage za odgovorom na njezino strašno pitanje. Kimnuo je

glavom, dajudi im znak da priđu.

„Dođite,“ pozva ih. „Ova dobra žena dođe iz sela, Bog ju posla da nam izvadi vode da se napijemo.“

Svi mu priđoše osim Jude — on ostade postrance kako se ne bi onečistio samaritanskom vodom. Žena

nagnu svoj krčag i svi se napiše, našto ga ona opet napuni, vješto diže na glavu i ode put sela, bez riječi i

duboko zamišljena.

„Tko bješe ta žena, Učitelju?“ upita ga Petar. „Razgovarali ste kao da se godinama poznajete.“

„Jedna od mojih sestara,“ odgovori Isus. „Iskao sam vode u nje jer žedan bjeh, a njezinu žeđ utažismo.“

Petar se počeše po zatiljku. „Nije da te razumijem...“ reče. „Ne mari,“ Isus de tapšudi ga po sijedom

tjemenu. „Ne budi nestrpljiv. Razumjet deš s vremenom, malo-pomalo. A sad, jer zaista jesmo gladni...

blagujmo!“

Opružili su se pod jednom palmom, a Andrija je počeo pričati kako su ušli u selo i krenuli ulicom

milostinju ištedi.

„Kucali smo redom na sva vrata, pa bili redom i otjerani, dok nije najzad, na drugom kraju naselja, neka

smežurana starica otškrinula svoja taman toliko da bi se mogla osvrnuti desno i lijevo, kako bi provjerila

ima li koga na cesti. Sredom, ne bje’ žive duše, pa nam tako u potaji dade ovaj hljeb i odmah se zaključa.

Zgrabili smo ga i potrčali k’o da nam je o glavu.“

„Šteta, nismo upitali staricu kako se zove,“ reče Petar. „Mogli smo zamoliti Boga da je se sjeti.“

Isus se nasmijao tim njegovim riječima. „Nemaj grižnje savjesti zbog toga, Petre. Zna Bog njezino ime.“

Zatim uze hljeb, blagoslovi ga i zahvali Bogu što nastani ondje staricu da bi im ga dala, te ga zatim

podijeli u šest ulomaka, svakomu po jedan. Juda, međutim, odgurnu njemu namijenjeni štapom i okrenu

se da ih ne gleda.

„Nedu ja samaritanskog kruha,“ reče, „baš k’o što ni krme- tine ne jedem.“

Isus mu nije proturječio. Znao je da je Juda tvrdokorna srca i da mu treba vremena da se smekša -

vremena, te mnogo vještine i ljubavi.

„Mi demo blagovati,“ obrati se ostalima, „jer samaritanski kruh, kad ga Galilejci pojedu, galilejski postaje,

jednako kao što i svinjetina, kad je čovjek pojede, njegovo tijelo biva. Stoga, u ime Božje!“

Razdragani, Učitelj i četvorica sljedbenika u slast su blagovali - a samaritanski hljeb bješe ukusan kao i

svaki drugi, pa se itekako oraspoložiše. Nakon obroka, sklopiše ruke, te onako umorni odmah pozaspaše

- svim osim Jude, koji ostade budan; udarao je svojom štapinom po tlu kao da ga hode skršiti, tješedi se

mišlju kako je bolje gladovati nego se osramotiti.

Prve kapi kiše zašuštaše po trstici — spavači skočiše na noge. „Prva ovojesenska,“ reče Jakov. „E, sad de

zemlja utažiti žeđ.“ Ali, dok su nastojali vidjeti ima li u blizini neka špilja u ko-joj bi se mogli skloniti, diže

se sjeverac i rastjera oblake. Nebo se razvedrilo, te odlučiše nastaviti put.

Plodovi smokve zaostali na ogoljelim granama sjajili su se okupani onim kapima, a kako se ubrzo

razdanilo vidješe i velike grmove nara krcate plodovima. Tu i tamo ubrali bi poneki da se osvježe -

pradeni pogledima ratara ranoranilaca, koji su u čudu promatrali Galilejce u prolazu. Što li njih dovede u

Samariju? Zašto li se miješaju sa Samaridanima, jedu njihov kruh i beru vode s njihovih stabala? Bolje bi

im bilo da se gube, i to brzo!

Neki starac nije izdržao, a da im to i ne kaže. Izašao je iz svoga vodnjaka i prepriječio im put. „Hej,

Galilejci,“ poviče, „vašim bezbožničkim stopama bacate prokletstvo na svetu zemlju kojom gazite. Što

dete vi na našem tlu? Gubite se da vas ne vidimo!“

„Idemo u Jeruzalem Boga slaviti,“ odgovori mu Petar isprsivši se pred njim.

„Ovdje biste trebali Bogu počast iskazat’, na Gerizimu, brdu kojim je Bog kročio,“ zagrmio je starac. „Zar

niste čitali Spise? Tu se, podno Gerizima, ispod zimzelena hrasta Bog Abrahamu ukazao. Pokazao mu je

göre i ravni, uzduž i poprijeko od Hebrona do Idumeje i zemlje Midijaca, te kazao ‘Eto ti Obedane zemlje,

one kojom teku med i mlijeko - riječ ti moju dajem da du ti ju prepustiti, kao što ti ju i prepuštam.’

Rukovaše se onda i potvrdiše sporazum. Čuste li me, Galilejci? Tako Spisi kažu, te stoga tko god ‘ode

Boga slaviti treba to činiti na ovoj svetoj zemlji, a ne u Jerulazemu koji ubija proroke!“

„Svaka je zemlja sveta, starce,“ reče mu Isus posve mirnim glasom. „Bog je posvuda, a svi smo mi brada.“

Starac mu se okrenu sav u čudu. „Samaridani i Galilejci... mi i vi?“

„I Samaridani i Galilejci, starče - k’o i Judejci. Svi!“ Cupkajudi si bradu, starac je zapao u duboke misli -

sagledavajudi pritom Isusa od tjemena do bosih stopala.

,A Bog i Vrag također? upita naposljetku, glasom jedva čujnim - u strahu da ga ne čuju nevidljive sile.

Isus se prenerazio: nikad ga u životu nije netko upitao je li milost Božja tako velika da bi jednoga dana i

Luciferu oprostio i poželio mu dobrodošlicu u kraljevstvu nebeskom.

„Ne znam, starče. To ne znam,“ odvratio mu je. „Čovjek sam, pa jedino o ljudima i razmišljam. Preko

toga, Božja su posla.“ Starac zašutje - i nadalje mrsedi bradu nijemim je pogledom ispratio namjernike

koji, dvojica po dvojica, nastaviše sjenom drveda.

Kad je nod pala, digao se hladan vjetar, ali po sredi nađoše neku pedinu, te su se u njoj zbili u klupko da bi

se međusobno grijali. Bješe ostao i po ulomčid kruha svakomu, te su barem nešto pregrizli - riđobradi se

za to vrijeme udaljio, pa nakupio suharaka i naložio vatru. Živnuvši, sudruzi su posjedali uokolo ognja i

zagledali se u plamenove, osluškujudi hučanje vjetra, zavijanje čagljeva i - u daljini - potmulu grmljavinu s

vrhova Gerizima. Kroz ulaz u pedinu na nodnom se nebu vidjela velika zvijezda koja im razgali duše, ali ju

oblaci uskoro zastrše. Ubrzo, jedan drugomu glavom na ramenu, sklopiše oči i pozaspaše - samo je Ivan

kriomice prebacio svoj vuneni talagan Isusu preko leđa, te tako, stisnuti poput šišmiša duboko usnuše.

Sljededega su dana zašli u Judeju, što su zamijetili i po drugačijem drvedu. Put bješe omeđen jablanima

požutjela lišda, po kamenjaru su rasli rogači krcati ploda, a po brdima prastari cedrovi. Kraj sve više bješe

kamenit, bezvodan i surov, a i seljaci koje su viđali u vratima njihovih niskih mračnih koliba kao da bjehu

od kremena. Tu i tamo bi se među stijenj em vidjelo divlje plavo cvijede, a jarebica bi se oglasila iz

nijemih provalija. Valjda je negdje našla curak vode da se napije, pomislio je Isus, osjetivši ganude kao da

mu se ta ptica svojim toplim grudima ugnijezdila na dlanu.

Što bliže bjehu Jeruzalemu, kraj bješe sve škrtiji i negostoljubiviji, kao da ni sam Bog nije ovdje onaj koga

su znali: zemlja nije zračila radošdu, kao u Galileji — nego kanda sela i ljudi u njima, pa i njihov Bog, od

samog kremena bjehu. Nebo, koje je čak i u Samariji barem jednom pokušalo nakvasiti zemlju, ovdje

bježe užareno poput željeza u ognju. Sudruzi su s naporom napredovali tim vrelim krajolikom, pa se, kad

je omračalo, skloniše u grobovima kojih velik broj bješe izduben u stijenama blistavim na pozadini nodi.

Tisude njihovih predaka istrunule su ondje i kosti su im se u kameni prah povratile. Uvukli su se u prazne

rake nalik jazbinama, polijegali i rano pozaspali, kako bi osvježeni dočekali jutro i pohod u sveti grad.

Samo Isusu nije htio san na oči: koračao je grobljem tamo- amo, napeto osluškujudi zvukove nodi. Srce

mu bješe puno nemira: iz njega su se čuli mračni glasovi, kuknjava i jadikovke kao da tisude patnika u

njemu nariču. Pred ponod vjetar je stao i zavladala potpuna tišina - a onda se strašan krik razlijegao

zrakom. U prvi je mah pomislio da se to glasa izgladnjeli čagalj, ali onda užasnut shvati da je to zaječalo

njegovo srce.

„Blagi Bože,“ šapnuo je, „tko to jauče u meni? Tko to ječi?“ Iznuren, i on se skutrio u jednom grobu,

prekrižio ruke i predao se milosti Božjoj. Pred zoru je usnio da je s Marijom Magdalenom - da oboje lete

nad prostranim gradom, nisko ponad krovova... a kad su dosegli rub naselja, otvoriše se posljednja vrata

u njemu i krupan se čovjek pojavi. Imao je bujnu bradu i plave oči, sjajne poput zvijezda. Rukavi mu

bjehu zavrnuti, a šake i podlaktice umrljane blatom. Podigao je glavu, te im - videdi ih kako lete nad njim

- doviknuo: „Stanite! Moram vam nešto kazat’.“ „Što, starče?“ upitače ga zastavši. „Slušamo te.“

„Mesija je onaj koji voli cijeli svijet. Mesija je onaj koji de i umrijeti jer voli cijeli svijet.“

„I to je sve?“ upita ga Magdalena.

„Zar vam nije dovoljno?“ starac de rasrdivši se.

„Smijemo li u tvoju radionicu?“ Magdalena je upitala.

„Ne. Zar ne vidite da su mi ruke umrljane glinom? Stvaram Mesiju u njoj.“

Isus se trgnuo i probudio - osjedajudi kao da mu tijelo nema težine, kao da još leti. Ved se bješe razdanilo,

a njegovi sljedbenici ustali, te odmah krenuše s kamena na kamen, preko jednog, pa drugoga brijega,

prema Jeruzalemu.

Pješačili su i pješačili, žudedi da stignu onamo što prije, ali brda pred njima kao da su uzmicala, a put sve

dulji bivao.

„Ja mislim, brado, da nikad nedemo dod’ u Jeruzalem,“ Petar de sav očajan. „Što nam se to događa? Zar

ne vidite - sve nam je dalje i dalje.“

„Sve smo mu bliže, Petre. Samo hrabro,“ odgovorio mu je Isus. „Koliko koraka mi učinimo da nađemo

Jeruzalem, toliko ih on učini da bi se susreo s nama. Kao i Mesija.“

„Mesija?“ Juda de naglo se okrenuvši.

„Mesija dolazi,“ reče Isus dubokim glasom. „Dobro ti to znaš, Judo, brate moj, išli mi u pravom smjeru da

ga nađemo ili ne išli... a kad učinimo dobro ili plemenito djelo, kad izgovorimo blagu riječ, Mesija ubrza

korak i primiče nam se. Dok, ako nismo pošteni, ako smo zli, ili se svega bojimo, Mesija nam leđa okrede

i udaljava se. Mesija je... Jeruzalem u pokretu, brado. A Jeruzalem je vječno u žurbi, baš kao i mi - pa se

pokrenimo i nađimo ga! Imajte vjere u Boga i besmrtan čovječji duh.“

Ohrabreni, krenuše bržim korakom — Juda pred svima, sad lica blistavog od srede. Dobro on govori, reče

sam sebi uporno pješačedi: jest, u pravu je Marijin sin. Tako nam je i stari rabin zborio - o nama spasenje

ovisi. Ostanemo li skrštenih ruku, nikad se Izrael osloboditi nede - a dignemo li se na oružje, doživjet

demo slobodu.

Juda je tako neprestance nešto sa samim sobom raspravljao, najčešde bezglasno, ali sad najednom

zastade, pa promrmlja: „Mesija?! ‘Ko je on... A da nije Mesija cijeli narod?“

Krupne se graške znoja skotrljaše s njegovih riđih obrva — zaista, možebit je cijeli narod Mesija! Prvom

mu je nešto takvo palo na um, silno ga uznemirivši. Ali, ako je tako, što de nam onda svi ti bezbrojni

proroci, pravi i lažni? Zašto tumaramo u beznađu, nastojedi uvidjeti tko je Mesija? Tako je: Mesija je

narod - ja, ti, on... svi mi. I jedino se moramo latiti oružja!

Opet je ubrzao korak, vitlajudi batinom po zraku, a dok je tako pješačio poigravajudi se svojom novom

pomišlju jednako kao i štapom, odjednom je kriknuo iz puna grla: pred njim se ukazao Jeruzalem,

blještavo bijel i ponosan, protegnut površi s dvjema uzvisinama. Nije tim povikom htio druge dozvati,

koji bjehu nešto zaostali, nego je njim izrazio radost zbog prizora u kojem je želio što dulje sam uživati.

Dvorci, tornjevi i utvrde odražavali su se u zjenicama njegovih plavih očiju, a u samom središtu, pod

Božjom zaštitom, stajao je Hram, sav u zlatu, cedrovini i mramoru. Uto i ostali priđoše, također kličudi od

ushita.

,,‘Ajdmo, prijatelji, zapjevat’ u slavu njegove ljepote,“ predložio je Petar, kao ponajbolji pojac među

njima. „Pripremite se, ljudi - svi zajedno... sad!“

Njih se petorica uhvatiše u kolo oko Isusa, koji bješe nepomičan zastao, te započeše blagoslovljeni

napjev:

Radostan bijah kad mi rekoše

‘Ustani, hajd’mo Gospoda domu

Noge mi tamo same kročiše

Slavnomu gradu Jeruzalemu

Jeruzaleme, tvrđo ponosna

Mir neka vlada međ’ ziđem tvojim

Spokoj ja tebi želim dovijeka

S bradom u Bogu, druzima svojim!

16

Ulice, krovovi, dvorišta, trgovi... cijeli Jeruzalem bješe u zeleno odjeven. Održavala se velika jesenska

svetkovina, pa su građani Jeruzalema podigli na tisude sjenica od maslinovih grana i lozja, palmina lišda,

borovine i cedrovine, kako Bog Izraelov zahtijevaše u spomen na četrdeset godina što su ih njihovi preci

u divljini pod šatorima proveli. Završene bjehu žetva i jematva, stara se godina primakla kraju, pa su ljudi

sve svoje grijehe objesili o šiju uhranjenu crnom jarcu, te ga kamenjem otjerali u pustinju - osjetivši

golemo olakšanje. Duše im bjehu pročišdene, nova je godina mogla početi, a i Bog je otvorio novu knjigu

darova i dugova, te de se osam dana i nodi gostiti i napijati pod zelenim zaklonima i pjevati u slavu

Gospoda Izraelovog, koji im blagoslovi žetvu i berbu, a posla im i crnoga jarca da preuzme grijehe

njihove.

Prostrana dvorišta Hrama bjehu preplavljena krvlju: svakoga su se dana klala stada žrtava-paljenica, pa

je sveti grad smrdio mesom, životinjskim izmetom i spečenim lojem. Nad svetištem su odjekivali rogovi i

trublje, a ljudi su se ožderavali i oblokavali, tako da im i duše otežaše. Prvoga su se dana samo psalmi

pjevali, molilo se i po tlu prostiralo - nevidljivi Jahve radosno je zalazio pod šatore i slavio s ljudima, jeo,

pio i bradu brisao. Ali, ved drugoga, a navlastito tredega dana, prekomjerna mesina i vino udariše čeljadi

u glavu: začuše se masne šale, razularen smijeh i vulgarni napjevi što se po krčmama ore, a muškarci i

žene počeše se besramno valjati jedno po drugom u pol bijela dana, najprije pod sjenicama, a potom

paredi se javno po tratinama pokraj puta. Nije bilo četvrti bez njezine slavne prostitutke, prekomjerno

urešene po jeruzalemsku i namirisane teškim vonj em aromatičnih ulja. Prosti seljaci i ribari, koji bjehu

pristigli iz svih krajeva zemlje ka- nanske da bi se poklonili najsvetijemu od svetih gradova, bili su lak

plijen tih pohotljivica, jer ih je zadivila spoznaja da lijeganje sa ženom može biti tako obogadeno

umijedem razbuđivanja naslade.

Zadržavajudi dah, Isus je žurno i pun gnjeva gazio ulicama, preskačudi mrtvu-pijanu čeljad koja se valjala

po tlu. Smrad, prljavština i bestidno kikotanje silno su ga uzrujali. „Brže, brže!“ poticao je pratitelje;

desnom je rukom obujmio Ivana oko pasa, a lijevom Andriju, te su tako napredovali.

Petar je, međutim, stalno zaostajao, susredudi hodočasnike iz Galileje, koji su mu nudili da prezalogaji,

popije vrč vina i porazgovara s njima. Pozvao bi i Judu, a i Jakov bi prišao - nisu se htjeli zamjeriti svojim

zemljacima. Onoj se trojici na čelu pak žurilo, pa su stalno pozivali zaostale, tjerajudi ih da krenu.

„Zaboga, Učitelj nam ne dä ni da dišemo k’o ljudi,“ gunđao je Petar, kojeg ved bješe zahvatilo veselo

raspoloženje. „U što li smo se mi upustili?...“

„A ti si kao od jutros s nama, jadniče?“ Juda je ironično kimnuo glavom. „Što misliš — da smo ovamo

došli radi provoda? Misliš, na slavlje idemo?“

Dok su tako hitali da sustignu Isusa, Andriju i Ivana, začuše grub glas iz jednog šatora: „Hej, Petre, sine

Jonin... protuho galilejska! Prolaziš, umalo se sudarismo, a ne zamijeti me. Stani malo, popij - pa de ti se

vid razbistrit’ i poznat deš me!“

Petar je prepoznao taj glas i stao. „Heeej! Baš lijepo da sam naletio na te, Simune — nečisti cirenijska!“

Okrenuo se sudruzima: „Momci, sad ne možemo izmigoljiti... nego nam je zastat’ i popit’ pide. Simun je

znana pjančina, drži slavnu krčmu kraj Davidovih vrata. Zaslužuje vješanje i da mu se odrubljena glava na

kolac nabije, ali je svejedno sjajan drug i ne smijemo mu odbiti čast.“

Šimun je zaista bio ljudina. Još kao mlad momak bješe doplovio iz Cirenije i otvorio gostionicu, a svaki

put kada bi Petar došao u Jeruzalem, smjestio bi ga u svojoj kudi. Dobro bi pojeli njih dvojica, popili i

narazgovarali se, šale nizali, a nerijetko i zapjevali - te se porječkali, al’ i pomirili, te opet zapili... a onda

bi se Petar opružio po klupi, pokrio debelim gunjem i utonuo u san. A sad je Šimun sjedio pod šatorom

urešenim lozovim prudem, s krčagom pod tezgom i bakrenim vrčem u ruci — i sam pio.

Dva se prijatelja zagrliše, a kako su ved bili pripiti, osjetivši toliko ljubavi jedan spram drugoga, oči im se

ispuniše suzama. Nakon što su se izgrlili, za zdravlje pitali, nazdravili jedan drugomu... Šimun se

grohotom nasmijao.

„Smijem se kladit’ i u na ramenu glavu da si se doš’o krstit’,“ reče. „I na dobrom si putu, imaš moj

blagoslov. I ja sam se neki dan pokrstio... i nije mi žao. Dobro se čovjek osjeda.“

„A po čemu si to dobro osjetio?“ upita ga Juda, koji je samo jeo, odbijajudi pide - duša mu bješe krcata

trnja.

„Kako da ti kažem, prijatelju... Lijepe su godine prošle ot-kako me voda ne vidje. Voda i ja smo ti na krv i

nož - za vino se rodih, a vodu Bog žabama stvori. Ali, onomad reko’ ja sebi: Čuj, a što se ne bi’ krstio?

Cijeli se svijet krsti, a nema sumnje da de među tim novoprosvijetljenima biti i nekolicina vinopija. Ne

mogu valjda svi bit’ budale, pa du se možebit upoznat’ s nekima od njih i tako pribavit’ mušterija... jer k’o

ne zna moju birtiju kraj Davi- dovi’ vrata! Nego, da skratim - pođo’ ja onamo, kadli taj prorok divljak da

vam ga opisat’ ne mogu! Oganj mu iz nozdrva suklja, Bog nek’ mi je na pomodi. Dograbi ti on mene i rinu

u vodu do brade! Riknu’ ja, čovječe, mišlja’ utopit de me bezvjernik! Ma nije, preživio sam... i evo me tu s

vama!“

„I... zamijeti li kakva poboljšanja?“ opet de Juda.

„Kunem ti se ovim vinom da mi je kupka mnogo dobro učinila, baš mnogo... Nekako se olakša’ - Krstitelj

mi reče da sam se rasteretio grijeha. Ali, među nama, ja mislim da sam se samo lišio nešto prljavštine i

masnode s kože, jer kad izađo’ iz Jordana, masne su mrlje plivale po vodi! Prst debele, čovječe...

Prasnuo je u smijeh, natočio svoj pehar, ispio ga - dolio Petru i Jakovu, koji su također ispili njihove, opet

i svoj napunio, pa de Judi: „A ti, kovaču, ne piješ? Vino ti je prava stvar, blaženi glupane, a ne voda.“

„Ne pijem. Nikad,“ reče riđobradi, odgurujudi vrč.

„Da nisi ti jedan od oni’?“ Šimun de tiho, razgrogačivši oči. „Jesam. Od njih,“ reče Juda - i kao da je

razgovor sabljom presjekao.

Dvije se napadno namazane žene pojaviše, zastadoše pred sjenicom, te namignuše njima četvorici.

„A žene?“ upita Šimun, više zapanjen nego zadivljen.

„Ni žene,“ suho de Juda.

„A što onda, jadnice moj?“ Šimun de gromoglasno; to bješe previše za nj. „Zašto je Bog stvorio žene i

vino, reci ti meni? Sebi dokolicu da skrati, ili nama, da ispunimo svoju?“

U tom trenutku Andrija dotrča. „Dolazite brzo,“ doviknuo im je. „Učitelju se žuri.“

„Kojem učitelju?“ upita krčmar. „Onomu bosonogom, u bijelo odjevenomu?“

Ali, trojica sljedbenika Isusovih žurno odoše, a Šimun Cirenac - ostavši sam i ojađen pred svojim šatorom,

s praznom bukarom u ruci i krčagom pod miškom - gledao je za njima mrzovoljno vrtedi glavom. „To

mora da je još jedan pokrštenik, još jedan bezumnik. Tja, u posljednje vrijeme niču kao gljive... a što

drugo nego da popijem i u njegovo zdravlje,“ reče nalijevajudi si vino. „I da mu Bog dade nešto razuma!“

Za to vrijeme, Isus i pratitelji stigli su do velikoga hramskog dvorišta. Zastali su, oprali ruke, noge i usta

kako bi mogli u Hram

i pomoliti se. Ogledaše se uokolo: tezga do tezge, mnoštvo ljudi i životinja, te sjenovite arkade,

stupovi od bijelog i plavičasto-sivkastog mramora urešeni vijencima zlatnoga lozja s grozdovima... na

svakom koraku šatori, kola, improvizirani dudani, tezge mjenjača novca, mesara, prodavača vina,

brijača... Zrak je odjekivao povicima, dobacivanjima i smijehom, a dom Gospodinov smrdio je znojem i

nečisti.

Isus je začepio nos i položio dlan preko usta - koliko god se osvrtao, Boga tu niti ne nazrije. „‘Gade mi se i

prezirem vaše svetkovine, zlo mi je od smrada utovljene teladi što mi ju koljete. Ne primičite mi se

udarajudi u tambure i vaše se napjeve derudi.’“ Nije se više prorok, a ni Bog, nego srce Isusovo uzrujalo i

zavapilo... a onda, najednom se onesvijestio. Svega nestade, nebesa se otvoriše i pojavi se anđeo s

plamenom umjesto kose - vidjela su mu se stopala u zraku. S perjanicom od ognja i dima što mu se s

glave dizao, sletio je na crnu stijenu nasred dvora i uperio mač u uznositi, zlatom optočeni Hram.

Isus je pokleknuo, te se oslonio na Andrijinu ruku, a onda otvorio oči i opet ugledao bogomolju i vrevu,

čuo žagor - onaj anđeo skrio mu se u blještavu svjetlost. Sin Marijin pruži ruke prema pratiteljima:

„Oprostite mi,“ reče, „ali ne mogu dalje, onesvijestit du se. Hajd’mo odavde.“

„Ne ulazedi u Hram... bez molitve?“ prenerazio se Jakov. „Molimo u sebi, Jakove,“ reče Isus. „Svako je

tijelo hram.“ Odoše tako, s Judom na čelu - poveo ih je udarajudi štapom

o pločnik. Ne može podnijeti prljavštinu, krv ni halabuku... pomislio je; nije on Mesija.

Mahniti farizej, tresudi se cijelim tijelom, bješe se izvalio potrbuške na posljednjoj stepenici Hrama,

sumanuto je ljubio kamen i ječao iz dubine grudi. Oko vrata i zapešda visjeli su mu deseci zapisa -

strašnih citata iz Starog zavjeta - a od stalnog bacanja ničice koljena mu bjehu kvrgava i nažuljena kao u

deve; po licu, pak, grudima i rukama bješe sav krvav od otvorenih rana, jer bi se svaki put kad bi se u

opsjednutosti Bogom bacio na zemlju i ranio na neki oštar kamen.

Andrija i Ivan hitro iskoračiše pred Isusa da ga ne bi vidio, a Petar pristupi Jakovu i šapnu mu na uho:

„Znaš ga... to je Jakov, najstariji sin drvodjelje Josipa. Lunja naokolo prodajudi zapise, a kako ga svako

malo zloduh spopada, baca se na zemlju i doslovce se ubija.“

„To je onaj koji nemilosrdno proganja Učitelja?“ upita Ja-kov, zastavši na tren.

„Jest. Kaže da je na sramotu kudi njihovoj.“

Izašli su kroz hramska Zlatna vrata, prošli Dolinom cedrova

i dohvatili se puta prema Mrtvomu moru. Zdesna im ostadoše getsemanski vrtovi i maslinici, nebo

nad njima bješe zasljepljujude bijelo i vrelo poput ognja - sve dok nisu stigli do Maslinske gore. Ondje

bješe nešto ugodnije, premda se svaki list na stablima ljeskao na žarkom suncu, a jata se vrana

graktanjem glasala letedi prema Jeruzalemu.

Andrija, obgrlivši Isusa, pričao im je o svomu ranijem učitelju, Krstitelju - kako je, što je bliže bio

njegovom brlogu, bio užasnutiji shvativši da dišudi udiše njegov lavlji dah.

„On je vjerodostojni Elija, koji još jednom siđe s brda Kar-mel da ljudsku dušu ognjem pročisti. Jedne

nodi svojim očima vidjeh kako mu vatrena kola kruže nad glavom, a druge da mu gavran u kljunu donese

užaren ugljen da blaguje. Onda se jednom odvažih, te sam ga upitao ‘Jesi li ti Mesija?’ - stresao se kao da

je na zmiju stao. ‘Ne’, reče mi, ‘ja sam vol koji plug vuče... a Mesija je sjeme.’“

„A zašto ode od njega, Andrijo?“

„Jer htjedo’ sjeme nadi.“

„A nađe li ga?“

Andrija pritisnu Isusovu ruku na prsa i žestoko pocrvenje. „Da,“ odgovorio je, ali tako tiho da ga Učitelj

nije čuo.

Polako su, jedva do daha dolazedi, silazili su prema Mrtvomu moru. Sunce ih je oblijevalo plamenovima

tako nemilice da im je počelo šumiti u glavama; pred njima je planina Moab rasla sve viša i viša, poput

bezvodne zidine, a za njima su blistala bijela vapnenačka brda Idumeje. Put je vijugao i sve strmiji bivao -

kao da silaze u duboku provaliju, dišudi sve teže i teže.

U pakao se spuštamo, svi su pomisli, osjetivši vonj katrana i sumpora u zraku. Svjetlo ih je zasljepljivalo,

izranjavljena stopala jedva nosila nizbrdo, oči pekle od vreline. Uto začuše praporce: dvije deve prođoše

- ako to deve bjehu, a ne utvare što se rasplinuše u nepodnošljivoj jari.

„Mene je strah,“ Zebedijin de mlađi sin šapatom. „Ovo je pakao...“

„Samo hrabro,“ reče mu Andrija. „Zar nisi čuo da je raj u samom srcu pakla?“

„Raj?...“

„Uskoro deš ga vidjet’.“

Sunce se konačno primaklo zalasku. Moabsko gorje obojilo se zagasito rumenom, a planine Idumeje

ružičastom, donosedi olakšanje ljudskom oku. A onda najednom, kad su prošli zavoj na putu, ugledaše

prizor koji ih je razgalio kao da su duhom i tijelom zagazili u studenu vodu. Kakve li bjehu livade što se

neočekivano ukazaše pred njima kao da iznikoše iz pijeska? Koje li to vode zažuboriše? Otkud odjednom

tu stabalca nara krcata plodova, bijele sjenovite kolibe u oblaku mirisa jasmina i ruža?

„Jerihon,“ uskliknu Andrija radosno. „Tu su najslađe datulje na svijetu i najčudesnije ruže: uvenu li, samo

ih staviš u vodu i one ožive.“

Nod se naglo spustila — u selu je zasvijetlila prva svijeda.

„Putovati, pa vidjeti kako mrak pada, te stidi u neko selo kad se prva svijeda pali, a nemati ništa za jelo

niti konačišta... prepustiti da sve ovisi o Božjoj milosti i dobroti ljudi - to je, po meni, jedna od najvedih i

najčišdih radosti na svijetu,“ reče Isus, zastavši da bi uživao cjelinu toga svetog trena.

Seoski psi nanjušiše strance, te počeše lajati - poneka se vrata otvoriše, tu i tamo netko s užeženom

svijedom izađe da pretraži okoliš u mraku, pa se povuče. Sudruzi pokucaše redom na svaka, a svugdje — i

to rado — ponešto im dadoše, netko ulomak hljeba ili nar, drugi grozd grožđa ili pregršt maslina. Skupili

su sve te Božje

i ljudske milodare, povukli se u kut nekog vodnjaka, blagovali ondje, te odmah pozaspali. Cijele su

Božje nodi u snu osjedali kako

se pustinja ziba, uspavljujudi ih kao more. Isus je usnio i da trublje čuje - te da se zidovi jerihonski ruše u

pepeo i prah.

Bješe bezmalo podne sljededeg dana kada su, beskrvni od napora i sa sasušenim jezicima preko usana,

stigli do ukletoga Mrtvog mora. Riba koja niz Jordan upliva u nj ugine čim se nađe u njegovoj vodi, a

nekoliko kržljavih stabalaca na njegovoj obali bijeli se poput okamenjenih kostura. Voda mu je gusta,

teška od soli i nepokretna, a onaj tko se znatiželjno nagne i pogleda u dubinu, vidi dvije propale

bestidnice, Sodomu i Gomoru, zagrljene na njegovomu crnom dnu.

Isus se ispeo na hrid i zagledao u daljinu: pustara, užareno tlo, planine nevidljive u vreloj izmaglici. Uzeo

je Andriju za ruku i upitao: „A gdje je Ivan Krstitelj? Nikoga ne vidim... baš nikoga.“ „Tamo iza onog

tršdaka,“ odgovori učenik. „Rijeka ondje jedva da teče, nalik je jezercu, tamo prorok pokrštava. Nadi

demo ga, znam ja put.“

„Umoran si, Andrijo. Ostani s drugima, idem ja säm.“ „Mahnit je on, Učitelju. Pratit du te.“

„Ipak ostani... hodu sam tamo, Andrijo.“

Krenuo je prema gustišu od trske snažno uzbuđenoga srca - tako mu je tuklo da je položio ruku na lijevu

stranu grudi ne bi li ga smirio. Još jedno ogromno jato vrana naletje iz pustinje i izgubi se prema

Jeruzalemu.

Najednom je začuo da netko kroči za njim - okrenuo se: bio je to Juda.

„Zaboravio si me zvat’,“ reče riđobradi kiselo se smješkajudi. „Slijedi najteži čas, pa želim bit’ uza te.“

„Dođi,“ tiho de Isus.

Krenuli su u tišini, Isus naprijed, Juda za njim - odguravajudi rukama trstiku i gazedi mlaku bočatu vodu.

Crna zmijurina uspuza na kamen i smota se ondje u kolač, s uzdignutom glavom. Gledala ih je sitnim

nepovjerljivim očima i siktala, vedinom tijela priljubljena uz kamen, a uspravljenoga vrata. Isus zastane,

pa joj mahnu rukom kao da odgovara na znak dobrodošlice - dok Juda

podiže svoju dubovu batinu, ali Isus pruži ruku i spriječi ga.

„Nemoj joj nauditi, Judo, brate moj,“ reče mu. „I ona izvr-šava svoje poslanje... time što ujeda.“

Vrelina se naglo pojačavala, a vjetar s juga - pušudi preko Mrtvoga mora - donosio je teški vonj

raspadnutih lešina. Isus je uskoro začuo nečiji grub glas: taj je divlje urlao, pa su se mogle razabrati samo

poneke riječi: „Oganj... sjekira... golo drvo...“ a zatim: „Pokajte se! Pokajte se!“... dok se trenutak zatim

golemo mnoštvo nadade u jauk i naricanje. Isus je oprezno kročio naprijed, na sve spreman kao da se

primiče jazbini razjarene zvijeri.

Odgurnuo je trstiku - ona se kuknjava pojačala - a onda se ugrizao za usnu da ne bi i sam vrisnuo: vidje

ga, na mršavim nogama, na stijeni nad Jordanom... a bješe li to golemi skakavac, anđeo gladi, ili arhanđel

osvete? Val se za valom čeljadi s krikom na usnama valjao prema onoj hridi - Etiopljani obojenih nokata i

trepavica, Kaldejci s brončanim prstenjem u nosnicama, Izraelida- ni s dugačkim masnim zulufima. A nad

svima njima, s pjenom na ustima i drhtedi na vjetru poput trstike, Krstitelj je urlao „Pokajte se! Pokajte

se! Dan je Gospodnji došao! Po tlu se valjajte, pepelom se posipajte, tužite! Kralj kraljeva reče: ‘Jednoga

du dana suncu naredit’ da u podne zađe; mladom du mjesecu skršit’ rogove i obavit’ mrakom nebo i

zemlju. Smijeh du vam u plač pretvorit’, vaše pjesme u tužbalice. Puhnut du, a svi de vaši uresi - s ruku,

nogu, ušiju, noseva, kose... - na zemlju pasti.’“

Juda priđe Isusu, pa ga prihvati za nadlakticu. „Čuješ li ga? Počuj - tako Mesija zbori. On jest Mesija!“

„Ne, Judo, brate moj,“ odgovori mu Isus. „Tako zbori onaj koji vitla sjekirom i otvara put Mesiji, ali sam

Mesija ne govori tako.“ Sagnuo se zatim, otrgnuo zelen list i stavio ga među zube. „Mesija je onaj koji

krči put,“ riđobradi je promumljao. Pogurao je Isusa da izađe iz tršdaka i pokaže se proroku. „‘Ajde,

istupi... da te vidi,“ naredio mu je. „On de prosudit’.“ Isus je zakoračio prema osunčanoj obali, učinio dva

nesigurna koraka pa se spotakao, te stao očiju prikovanih za proroka. Svu

dušu bješe pretočio u pogled kojim ga je promatrao, od njegovih štulastih nogu do glave u vrudici

poslanja, pa i preko nje - do nevidljive mu veličine. Krstitelj im bješe leđima okrenut u tom trenu, a kad

je osjetio da mu netko žestokim pogledom pretražuje cijelo tijelo, rasrdio se, naglo se okrenuo i napola

stisnuo oči nalik sokolovima, kako bi bolje vidio.

Tko li je taj nepomičan mladid u bijelom koji ga tako motri? Negdje, nekod, kao da ga vidje... ali gdje?

Kad? Napregnuo se do krajnjih granica ne bi li se prisjetio... A da to nije bilo u snu? Naime, često je znao

usniti slično odjevene... u bijelom - koji mu nikad ništa ne rekoše, nego su mu samo mahali rukom kao da

ga pozdravljaju, ili se opraštaju od njega. A onda bi pijetao kukurijeknuo najavljujudi zoru, pa bi se ti u

bijelom rasplinuli i nestali.

Krstitelj najednom, još ga gledajudi, kriknu od uzbuđenja. Sjetio se: jednoga je dana, točno u podne,

prilegao na obali rijeke i posegnuo za svitkom proroka Isaije, ispisanim na jarčjoj koži - kadli svega

nestade! Stijenja, vode, ljudi, trstike... a zrak se ispuni plamenovima, trubljama i krilima, te mu se

prorokove riječi razjasniše poput otvorenih vrata i Mesija stupi kroz njih. Sjetio se da bješe sav u bijelom,

mršav, opaljen suncem, bosonog... te da je, upravo kao i ovaj čovjek, držao zelen list među zubima!

Pustinjakove se oči ispuniše radošdu i strahom. Sjurio se s kamena i prišao Isusu, istežudi naboran vrat.

,,‘Ko si ti? ‘Ko?‘‘ upitao je; njegov je strašni glas iznenada zadrhtao.

„Zar me ne poznaješ?“ reče Isus, prišavši mu korak-dva. I njemu glas drhtav bješe - znao je da mu o

Krstiteljevom odgovoru sudbina ovisi.

To je on, On je... pomislio je pustinjak. Srce mu je stalo divlje tudi, ali se svejedno nije usuđivao odlučiti.

Još se jednom zagledao u došljaka, pitajudi ,,‘Ko si ti?“

„Zar nisi čitao Spise?“ odgovorio je Isus blagim glasom, a pomalo žalosnim kao da ga prekorijeva. „Zar

nisi čitao proroke? Sto Isaija kaže? Zar se ne sjedaš, prethodniče?“

„Ti si to, ti?“ šapatom de pustinjak, polažudi ruke na Isusova ramena i zagledavajudi mu se u oči.

„Došao sam...“ kaza Isus oklijevajudi, pa se zatim ukipi u mjestu, nemajudi snage ni da udahne, a kamoli

da kroči. Kanda bješe pružio jednu nogu, pa pretraživao njom tlo da se uvjeri kako može učiniti i sljededi

korak, a da se ne sruši.

Jarosni prorok položio mu je ruku na tjeme i bez riječi ga promatrao, pitajudi se je li zaista čuo predivne,

ali i strašne riječi koje prijeđoše preko Isusovih usana.

„Došao sam,“ ponovio je Marijin sin tako tiho da ga Juda nije čuo, koliko god je bio nadulio svoje runjave

uši. Prorok se nato stresao - razumio je. Svaka mu se vlas nakostriješila.

Vrana ih nadletje, ispustivši promukao krik poput čeljadeta koje se topi - ili se nekomu ruga. Krstitelja to

razljuti, pa se pregnu, uze kamen i baci ga put ptice. Vrana odletje, a on je još neko vrijeme gledao za

njom - radujudi se protjecanju vremena, jer mu se um tako postupno smirivao. Uspravljajudi se, šapnu

„Dobrodošao“ — ali Isus ne vidje naklonosti u njegovom pogledu.

Srce mu je svejedno ustreperilo; bješe li to svojim ušima čuo - zar se zaista zbilo — da mu je prorok

dobrodošlicu poželio? Ako jest, koje li divote, koje radosti, koje strahote!

Krstitelj je obuhvatio pogledom Isusa, rijeku Jordan, trstik, mnoštvo koje je, klečudi u blatu, otvoreno

ispovijedalo svoje grijehe - kao da očima grli svoje kraljevstvo prije nego što mu kaže zbogom. Onda se

okrenuo Isusu: „Sad mogu otidi.“

„Ne još, prethodniče. Prvo me moraš krstiti.“ Isus je sad bio zamjetno odlučniji i sigurniji u glasu.

„Ja? Ti si onaj koji mene treba krstit’, Gospodaru.“

„Nemoj tako glasno, mogli bi nas čuti. Moja ura još nije nastupila. ‘Ajd’mo!“

Koliko god se Juda upinjao ne bi li štogod čuo, sve što mu je do uši doprlo bješe tiho radosno mrmorenje,

kao žubor dviju voda tekudica.

Gomila okupljena na obali razmaknula se da prođu - pitajudi se tko li je taj hodočasnik koji, zbacivši bijelo

ruho, ostade pred njima odjeven samo u sunčanu svjetlost? Tko je taj koji je, ne ispovjedivši svoje

grijehe, zagazio u vodu s toliko plemenita samopouzdanja? Prvo Krstitelj, pa onda on, kročili su prema

bistroj matici; prorok se zatim ispeo na hrid nad vodenim zrcalom, a Isus stao uza stijenu, stopalima na

pješčanom dnu, a s vodom do brade.

U trenutku kad je Krstitelj digao ruku da počne krstiti sina Marijinog i izgovori blagoslov, mnoštvo kriknu

od zaprepaštenja -jer je Jordan najednom prestao tedi! Jata šarenih ribica doplivaše sa svih strana,

natiskaše se oko Isusa i stadoše kružiti kao u kolu, pradakajudi se perajama i repovima, a kosmato bide

vödä, nalik starcu ovijenom vodenim biljem, diže se iz jaza na riječnom dnu, nasloni na trstiku, te se u

čudu otvorenih usta, a očiju punih mješavine radosti i straha, zagleda u ono što se ima pred njim zbiti.

Čeljad ona, vidjevši ta čudesa, zanijemi. Neki oboriše glave da skriju zaprepaštene oči, drugi zadrhtaše od

nagle vrudice, a jedna žena, vidjevši naoko-starca pokrivenog muljem i raslinjem, vrisnu „Duh Jordanov!“

- te se onesvijesti.

Krstitelj zahvati vodu velikom školjkom, pa ju stade drhtavim rukama izlijevati po Isusovom licu. „Sluga

Božji kršten biva...“ počeo je, pa stao - jer nije znao kakvo de mu ime dati.

Htjede sina Marijinog pitati, ali kad se svekolika čeljad podigla na nožne prste ne bi li ga čula, šum se krila

začu i s neba sleti bjelopera ptica - ili to bješe Jahvin serafim? - te se spusti na tjeme krštavanoga. Ostala

je tako nekoliko trenutaka, a onda ga je oble- tjela tri puta, opisujudi tri svjetlosna vijenca, te zatim

pustila glasa kao da kliče neko tajanstveno ime, ono koje nikada nitko nije čuo. Nebesa kao da time

odgovoriše na Krstiteljevo nijemo pitanje.

Ljudima uši bjehu zaglušene, a umovi pomudeni, jer one riječi, izrečene uz lepet krila, Božji li glas

bjehu?... Ili ptičji? Čudo neviđeno... koje i Isusa natjera da se sav napregne ne bi li išta razaznao. Slutio je

da bi to moglo biti njegovo ime, ali nije mogao razabrati kakvo li bješe — jer se sve što je čuo kršilo u

njemu poput valova što se sudaraju, bezbroj krilä, mnoge modne i gorke riječi. Podiže oči: ona je ptica

uzlijetala u nebeske visine i postajala zraka svjetlosti u svjetlosti svoda.

Krstitelj, koji je za godina u okrutnoj pustinjačkoj samodi spoznao Božji jezik, jedini bješe razumio: danas

pokrštava, šapnuo je sam sebi, slugu Božjega, sina Njegovog, Ufanje čovječanstva.

Drhtavim je rukama dao znak vodama Jordana da opet počnu tedi... obred je bio obavljen.

17

Sunce se dizalo iz pustinje poput lava iz legla, kucajudi na sva vrata Izraelova. Iz svakoga se izraelidanskog

doma dizala glasna jutarnja molitva silovitu hebrejskom Bogu: „Pojem te slavimo, Bože naš i Bože otaca

naših. Svemodan i strašan, ti si nam oslonac i potpora. Slava tebi Besmrtnice, zaštitnice Abrahamov. Tko

se može s tobom mjeriti po snazi, o Kralju... ti koji ubijaš, uskrsavaš i spasenje daruješ? Slava tebi,

Spasitelju Izraelov! Uništi, skrši i rasprši neprijatelje naše - ali što brže, dok smo na životu!“

Izlazede sunce zateklo je Isusa i Ivana Krstitelja kako sjede u pedinici pod strmom stijenom nad

Jordanom: cijele su nodi razglabali o sudbini svijeta, u strepnji kamo da ju usmjere. Čas je jedan od njih

nadvladavao razlozima, čas drugi - lice u jednog bješe smrknuto i ozračeno odlučnošdu, a rukama je

zamahivao kao da zaista drži sjekiru i vitla njom dižudi ju i udarajudi, dok je u drugoga bilo blago i

neodlučno, a oči pune suduti.

„Zar ljubav nije dostatna?“ upitao je.

„Nije,“ odvratio je Krstitelj Ijutito. „Drvo je trulo! Stoga me Bog i jest zazvao i dao mi sjekiru u ruke, a ja

sam zasjekao po samom korijenju. To je mene dopalo, a sad je na tebe red: uzmi sjekiru i udri!“

„I bih... da sam drvosječa, kao što bih, da sam oganj, palio. Ali, nemam ja ništa osim srca, pa mogu jedino

ljubavlju.“

„I ja imam srca, zato i ne mogu podnijet’ nepravdu, manjak srama i beščašde. A kako mogu voljet’

nepravedne, besramne i beščasne? Udriti treba! Bijes je jedna od najvedih ljudskih dužnosti... razjarit’ se

nad nepravdom, besramnošdu i beščašdem.“

„Bijes?“ Isus de pobunivši se u srcu. „Kako se razjarit’ na bližnjega, zar nismo svi brada?“

„Brada?“ Krstitelj je uzvratio jetkim sarkazmom. „Misliš da je to Božji način... ljubavlju? A, gle ovo...“

pružio je svoju koščatu runjavu ruku put Mrtvoga mora, s koga je dopirao smrad poput onog lešine u

raspadanju. „Jesi li se ikad nagnuo i vidio ona dva prokleta grada, Sodomu i Gomoru, na njegovom dnu?

Bog se ra- srdio, zasuo ih ognjem i sumporom, a visoravan pretvorio u more da bi ih progutalo! Tako Bog

postupa - pa ga i ti slijedi. Sjeti se što kažu proročanstva: Sudnjega de dana krv iz drveta potedi, kudno

kamenje oživjeti... uzdrmat’ se i zatrpat’ kudevlasnike. A sudnji se dan primiče i nije daleko, što sam ja

prvi naslutio. Kriknuo sam od užasa, Božju sjekiru dograbio i udrio njom po korijenju svijeta. O, kako sam

te zazivao!... I ti konačno dođe, a meni je sad otidi.“ Uhvatio je Isusa za ruke, kao da mu predaje tešku

sjekiru u njih - našto je ovaj ustuknuo, zamjetno uplašen. „Budi još neko vrijeme strpljiv, molim te,“ reče

mu. „Ne žuri... Otidi du razgovarat’ s Bogom u pustinji. Tamo se njegov glas jasnije čuje.“

„Baš kao i glas Iskušavatelja! Pazi se, Sotona te pritajen čeka, s vojskom u punoj spremi. Zna on da si ti za

nj pitanje života i smrti, pa de se oborit’ na te i svom divljom silom, i svom prijetvor- nošdu. Čuvaj se, jer

je pustinja puna umilnih glasova... i smrti.“ „Nede mene obrlatit’ ni umilni glasovi, ni prijetnja smrdu,

prijatelju. Vjeruj mi.“

„Vjerujem ti... zlo i naopako kad ne bih! Idi, onda, razgovaraj sa Sotonom, kao i s Bogom, pa odluči. Ako

si ti onaj kojeg sam iščekivao, Bog je svoju odluku ved donio, pa ti nema uzmaka. Ako nisi... zašto bih

mario hodeš li nestat’? Hajde, pa demo vidjet’ - ali kredi odmah, jer ne želim ostavit’ svijet bez ikoga.“

„Ona divlja golubica koja je mahala krilima nada mnom dok si me krstio... što je kazala?“

„Nije bila divlja golubica. Dodi de dan kad deš čut’ riječi što ih izreče, a dotad de one visjeti nad tobom

poput mača.“

Isus se diže i pruži mu ruku. „Voljeni Prethodniče,“ reče mu drhtavim glasom, „zbogom... možda

zauvijek.“

Krstitelj ga je nato poljubio u usta - njegova bjehu živa žeravica, tako da opeče Isusova. „Dušu ti moju

predajem,“ reče držedi ruke sina Marijinog među svojima. „Ako ti jesi onaj koga sam čekao, počuj moje

posljednje upute, jer mislim da se na ovom svijetu nedemo nikada više sresti.“

„Slušam,“ Isus de tiho, silno se tresudi. „Kakve upute?“ „Promijeni svoj nastup, govor i držanje... osnaži

jednako srce, kao i ruke. Težak te život čeka, vidim ti trnje i krv nad obrvama. Izdrži, brate i starješino...

hrabar budi! Dva se puta otvaraju pred tobom: čovječji, koji je ravan, i Božji, koji se uspinje. Udri težim - i

neka ti je sretno! I nikad ne tuguj na rastanku, jer tebe ne zapade plač, nego bitka! Boj... u kojem neka ti

ruka žestoka bude. To je tvoj put. A oba ona puta Bog nam dade, ne smetni s uma, ali Vatra bješe prva

rođena, a Ljubav nakon nje. Počnimo s Vatrom, dakle - naprijed i sa sredom!“

Sunce ved bješe izašlo. Jordanu priđoše karavane iz Arabijske pustinje, s novim hodočasnicima - jahačima

s raznobojnim turbanima na izbrijanim glavama. Neki su oko vrata nosili talismane u obliku polumjeseca,

izrezbarene od veprova zuba, a drugi sitne brončane boginje - raskošnih sisa i bedara - dok su tredi imali

ogrlice od zübä pobijenih neprijatelja. Svi ti barbari s Istoka bjehu došli pokrstiti se, pa kad ih vidje,

Krstitelj ispusti prodoran krik i sjuri se niz onu stijenu. Nad ljudima i devama koje kleknuše u glib na

riječnoj obali prolomi se njegov glas: „Pokajte se! Pokajte se! Sudnji dan dođe!“

Isus je svoje pratitelje zatekao kako sjede uz Jordan, bez riječi i u tmurnom raspoloženju — jer bjehu ved

puna tri dana i tri nodi kako ga čekahu, a on nikako da se pojavi, kao što ni Krstitelj puna tri dana i tri nodi

nikoga krstio nije - da bi razgovarao s njim. Ivan je cijelo to vrijeme govorio i govorio, a Isus ga je slušao

pognute glave — jer su se njegove riječi obrušavale na sina Marijinog poput grabljivice na plijen. Koliko

prvi žestok bijaše, toliko drugoga tuga okova. Juda je uzrujan koračao golje-dolje, kad bi mrak pao znao

se i prikrasti da čuje što govore, ali kako su njih dvojica sjedili tik jedan uz drugoga, riđobradi je mogao

načuti samo neprekidno mrmorenje, nalik žuboru nabujale rijeke.

Jedan ju je otpuštao, drugi prihvadao - Marijin se sin ispunjavao njom kao da bješe krčag podmetnut pod

curak. Riđobradi bi spuznuo niza stijenu, te tumarao mrakom na rubu razuma. „Kakve li bruke! Srama i

poniženja... oni raspravljaju o sudbi Izraelovoj - a bez mene!“ gunđao je pomišljajudi kako je Krstitelj

njemu trebao povjeriti onu sjekiru što ju, kako je načuo, bješe spomenuo, jer je samo on zaista svjestan

boli Izraelove. „Ja bi’ je umio upotrijebit’, a ne taj vidovnjak! Njemu smo svi brada, tlačitelji i tlačeni - ne

ustručava se kazat’ da jesmo... Izraelidani i Rimljani, Grci štoviše - vrag da ih nosi!“ mrsio je sebi u bradu.

Jedne od tih nodi bješe prilegao u podnožju stijene, podalje od ostalih - nije ih više mogao gledati! - pa

kad je na tren oči sklopio, te mu se kroza san učinilo da čuje izlomljene i razasute Krstiteljeve riječi

‘Oganj!...’ ‘Sodoma i Gomora!...’ ‘Udriti!...’ skočio je na noge - ali se ništa nije čulo osim nodnih ptica,

čaglja u daljini i žuborenja Jordana, te ja sišao do rijeke i uronio usijanu glavu ne bi li primirio oganj u

njoj. „Ma, spustit’ de se on ved jednom s te hridi...“ promrmljao je, „...nego da ode, a onda du ja saznat’

njegovu tajnu, bilo mu krivo ili pravo!“

Stoga je, kad vidje Isusa da im prilazi, skočio kao i ostali, te potrčao s njima da ga dočeka, dodirne mu

rame, potapše po pledima, zagrli ga... Kad je vidio duboku boru usječenu u Učiteljevo čelo, Ivanove su se

oči suzama ispunile.

Petar se nije mogao suzdržati: „Učitelju,“ reče, „zašto te Krstitelj zadržao tri dana i tri nodi? I što ti je

rekao, kad te tako rastužio... posve si se izmijenio u licu.“

„Malo je njemu dana ostalo,“ odgovori Isus. „Ostanite s njim, svi... i pokrštavajte. Ja odlazim.“

„A kamo ideš, Učitelju?“ zavapi mlađi Zebedijin sin, prihvativši rub Isusove halje. „Svi demo s tobom.“

„U pustinju idem, a tamo nema potrebe za društvom. S Bogom razgovarat’ idem.“

„S Bogom?“ Petar de, pokrivši lice dlanovima. „Ali, onda se nedeš nikad vratit’!“

„Vratit du se,“ reče Isus s uzdahom. „Moram... jer svijet visi o tankoj niti. Bog de mi upute dati, pa du

se vratit’.“

„Kada? Koliko te dana opet nede biti? A pogle’ kakve nas ostavljaš!“ svi se uzvikaše, držedi ga da ne

krene.

Juda je za to vrijeme stajao postrance, bez riječi ih je promatrao... sve ljudi. „Ovce... ništa nego ovce,“

gunđao je. „Hvala tebi, Bože Izraelov, pa me vukom učini.“

„Vratit du se kad Bog to bude htio, brado. Zbogom... Ostanite ovdje i čekajte me. A dotad, zbogom.“

Brada ostadoše kao okamenjena, promatrajudi ga kako polako polazi prema pustinji. Nije kročio lagao

kao ranije, kada bi jedva doticao zemlju, nego teško, bremenit mislima. Ubrao je štap od trstike da bi se

podupirao njim, zakoračio na most nad rijekom, zastao na njegovoj sredini i pogledao dolje: uz obje

obale tiskali su se hodočasnici, bjehu zagazili u blatnjavu vodu, ali su im od sunca preplanula lica blistala

sredom. Iza njih, u zaobalju, drugi su se još udarali u grudi i naglas ispovijedali svoje grijehe, čekajudi

očiju punih žara da im Krstitelj dade znak kako je njihov red da zarone u svetu vodu.

Stojedi u Jordanu do sredine bedara, prorok je u vrudici poslanja krstio ljude gomilu za gomilom, te ih -

po obavljenom obredu - nemilice tjerao na suho, kako bi ustupili mjesta onima za sobom. Njegova se

šiljata crna brada sjajila na suncu, jednako kao i nikad šišana kosa, a iz njegovih vječno otvorenih usta

neprekidno su se razlijegali divlji povici.

Isus je obuhvatio pogledom rijeku, mnoštvo, kriptodepresiju u daljini, planine Arabije, pustinju... nagnuo

se nad vodu i vidio svoj odraz kako ga riječna matica nosi prema Mrtvomu moru.

Pomislio je kako bi lijepo bilo sjesti bezbrižno na brijeg, pa promatrati Jordan i drvede, ptice, oblake,

nodne zvijezde... kako se odražavaju na njegovoj površini i putuju njom; kako bi krasno bilo kad bi se i on

mogao prepustiti matici, a ne trpjeti razornu brigu za sudbinu svijeta!

Ali, brzo se prenuo, odolio iskušenju, pribrao se i sišao s mosta, te brzim koracima nestao za zloslutnim

stijenjem. Riđobradi je stajao na drugoj obali, stalno ga pratedi okom, a kad mu Isus nestade iz vida, u

strahu da bi mu mogao utedi, zasukao je rukave i krenuo za njim - te ga sustigao upravo kad je ovaj

ulazio u beskrajno more pijeska.

„Stani, sine Davidov!“ doviknuo mu je. „Zašto me tako ostavljaš?“

Isus se okrenuo. „Judo, brate moj,“ reče mu potišteno, „ne idi dalje. Sam moram biti.“

,,‘Odu znat’ tvoju tajnu!“ Juda de prilazedi mu.

„Čemu žurba? Doznat deš je kad bude čas. A sad ti mogu redi, Judo, brate moj - sretan budi, sve se odvija

u najboljem redu.“

„U najboljem redu, veliš... ali mi to nije dovoljno. Vučju se glad ne može utažit’ riječima. Možebit ti to

nisi znao, ali ja znam.“ „Ako me voliš, strpljiv budi. Pogledaj drvede: žuri li ono da mu dozore plodovi?“

„Nisam ja drvo, nego čovjek!“ pobuni se riđobradi, prilazedi mu još bliže. „Čovjek sam, a to ti znači bide

kojem se uvijek žuri. Ja ti se držim vlastitih zakona...“

„Jedan je Božji zakon, jednak za drvede i ljude, Judo.“

„A u čemu se taj zakon sastoji?“ riđobradi de, iscerivši se kroza zube.

„U vremenu.“

Juda je nato stao, stisnuo pesnice u ljutnji; taj zakon on nije prihvadao - jer je nalagao da se kroči sporo,

presporo... a on nije imao časa za gubljenje. Njegovo je bide bilo obuzeto drugačijim zakonom,

suprotnim onomu vremena.

„Bog živi bezbroj godina,“ povikao je uzrujano. „Besmrtan je, pa mu je lako strpljiv bit’ i čekat’. A ja sam

čovjek, bide kojem se žuri, kako ved reko’ - i ne bi’ htio umrijet’ ne vidjevši ono što mi je na umu - i ne na

umu samo, bezmalo nadohvat šaka.“

„Vidjet deš, Judo, brate moj,“ odgovori mu Isus stišavajudi ga pokretima ruku. „I vidjet’, i dodirnut’, vjeruj

u to. A sad zbogom. Bog me čeka u pustinji!“

„Idem s tobom.“

„Nije pustinja dovoljno prostrana za dvojicu... vrati se.“ Riđobradi je potmulo zarežao negodujudi i

iskesio zube po-put ovčarskog psa koji se opire gospodarevoj volji, ali se ipak - pokunjen i gazedi teško

kao da udara tlo po kojem gazi - okrenuo i vratio preko mosta, gunđajudi nešto sebi u bradu. Sjetio se

kako je tumarao gorjem s Barabom - Bog ga blagoslovio! - i drugim pobunjenicima. Kojeg li osjedaja

opasnosti... i slobode! Kakav je sjajan vođa te skupine koljača bio Bog Izraelov - upravo onakav kakvog je

htio - a zašto li poput zatreskane djevojke pođe za ovim duhovnjakom, koji se boji krvi i samo kliče

„Ljubavi! Ljubavi!“... Ali, strpljenja sad, dok ne vidim što de donijet iz pustinje.

Isus je ubrzo zašao u bezvodno i beživotno prostranstvo, a što je više napredovao njime, sve mu je

snažniji bio dojam da je ušao u lavlju jazbinu. Drhtavica ga obuze, ali ne od straha, nego od nepojmljive

radosti. Sredu je osjetio... ali zašto? U početku si to nije mogao objasniti — a kad je uspio, bilo je to stoga

što se sjetio sna, davnog odista, kada djetešce bješe... ni govoriti još nije umio. Usnio je da je zašao u

duboku pedinu u kojoj je zatekao lavicu, koja se ondje okotila i upravo dojila svoju mladunčad. Kad ju je

spazio, osjetio je glad i žeđ, te je legao uza nju i počeo sisati zajedno s lavidima. Zatim, bit de da su svi

izašli na livadu i odali se igri na suncu, a dok su se tako valjali po travi, Marija, njegova mati, pojavila se u

tom snu, vidjela ga s lavljom mladunčadi i vrisnula. Razbudio se i ljuti to okrenuo majci koja je spavala

uza nj

— upitavši ju zašto ga je probudila dok se igrao sa svojom bradom i materom!

Sad razumijem zašto sam uzbuđen: pomislio je - jer ulazim u majčinu špilju, lavičino lijegalo, carstvo

samode...

Čuo je uznemirujude siktanje zmija, vreo vjetar kako huči među stijenjem i sašaptavanje nevidljivih

pustinjskih duhova. Sagnuo se i kazao vlastitoj duši: „Ovdje ti je pokazat’ jesi li besmrtna ili nisi.“

Začuvši odjednom korake za sobom, naduljio je uši: pijesak je škripao pod nečijim stopalima - a taj netko

koračao je prema njemu, snažno i nepokolebljivo gazedi. Zaboravio sam ju, ali nije ona mene — ide za

mnom, majka sa mnom ide... Dobro je znao da je to Prokletstvo, ali ga je ved neko vrijeme Majkom

nazivao.

Nastavio je pješačiti, nastojedi zaokupiti misli nečim drugim, pa se tako sjetio i one divlje golubice - ptice

koja kao da bješe u njemu zatočena... ili je to njegova duša htjela pobjedi? Možda je i uspjela: možebit

uistinu njegova duša bješe ona golubica koja je kružila i glasala se nad njim za cijelog obreda krštenja. Ni

ptica, ni serafim, nego njegova duša...

Taj mu se odgovor činio uvjerljiv, pa je staloženo krenuo dalje - a iako je iznova čuo one korake kako

mrve pijesak, srce mu se bješe primirilo; nije više bilo toga što ne bi mogao časno podnijeti. Čovječja je

duša, pomislio je, zaista svemodna: može uzeti baš svaki lik, pa se u onom trenu preobrazila u pticu koja

je lebdjela nada mnom... Ali, nakon nekoliko koraka u miru i spokoju, naglo je stao i glasno kriknuo: a što

ako je ona golubica bila samo priviđenje, zračni vrlog, a njezin glas šum u njegovim ušima? Jer, prisjetio

se u kakvoj vrudici bješe, kako se ozario i kakvu snagu bješe osjetio - tako da je vidio ono što je htio

vidjeti i čuo ono što htjede čuti... sagradio dvore u zraku i od zraka samog! „O, Bože... o, Bože,“ šapnuo

je, „sada, kad se nasamo nađemo, istinu mi kaži. Nemoj me obmanuti, sit sam i presit glasova u visini.“

Napredovao je tako - i sunce s njim, te je uskoro doseglo najvišu točku na svodu, točno nad njegovom

glavom. Stopala su mu se pekla na vrelom pijesku, pa se ogledao uokolo ne bi li vidio neko sjenovito

mjesto, a dok je tako pretraživao kraj okom, čuo je lepet krila iznad sebe i ugledao jato gavranova koje se

stuštilo prema jami u kojoj je ležalo nešto crno, ved dobrano gnjilo.

Stisnuo je nos i prišao: gavranovi su sletjeli na neku lešinu, žarili kandže u nju i počeli ju žderati. Kada

vidješe čovjeka, ptice su nevoljko ustuknule, svaka s komadom truloga mesa u kljunu. Ostale su kružiti

oko one jame, grakdudi ne bi li otjerale uljeza. Isus se nagnuo, te vidio rastrganu utrobu, crnu, napola

razderanu kožu, kratke kvrgave rogove i mnogobrojne uzice s amuletima što bjehu obješene oko vrata

uginule životinje.

„Jarac!“ ote mu se; stresao se od tjemena do nožnoga palca. „Posvedeni jarac koji preuze čovječje

grijehe...“ Nesretnu su životinju naganjali od sela do sela, tjerali s jedne planine na drugu, dok ju ne

otjeraše u pustinju gdje je skončala.

Pregnuo se, zahvatio šakama što je mogao više pijeska i zasuo njime crkotinu ne bi li ju prekrio.

„Brate moj,“ reče skrušeno, „nevin si bio i čist, kao i svaka životinja... a ljudi, kukavice, opteretiše te

svojim grijesima i poslaše u smrt. Truni u miru i ne uzmi im za zlo: ljudi, ta slaba i sirota stvorenja,

nemaju hrabrosti da sami plate za svoje grijehe, nego ih na bezgrešne prebacuju. Brate moj, vrati im ih!

Zbogom...“

Nastavio je koračati, silno uznemiren; onda, mahnuvši rukom, doviknu u smjeru lešine: „Do sljededeg

susreta!“

Gavrani su ga slijedili bijesno grakdudi - jer ih bješe lišio slasnog obroka, pa stadoše stoga njega slijediti,

čekajudi da izdahne i da mu rastrgaju utrobu kako bi se nasitili. Otkud mu prava da im nanese takvu

nepravdu? Zar Bog nije stvorio gavranove zato da lešine žderu? Ved de on to platiti!

Konačno se počela spuštati nod. Umoran, skutrio se na stijeni veličine mlinskog kamena. „Ne idem

dalje,“ promrsio je, „nego du od ove gromade svoju kulu učinit’ i tu zapodjenuti boj.“

Tmina je naglo nadirala s neba, uzdizala se iz zemlje, prekrivala cijeli kraj... a s njom i studen dođe.

Cvokodudi zubima, zaogrnuo se svojom bijelom haljom, sklupčao tako i sklopio oči. Ali, istog je trena

osjetio snažnu nelagodu: sjetio se gavranova, začuo gladne čagljeve kako zavijaju sa svih strana, osjetio

da ga pustinja okružuje poput divlje zvijeri koja se prikrada plijenu. Prestrašen, otvorio je oči, vidio da se

nebo ispunilo zvijezdama i osjetio smirenje. Anđeo de dodi da ne budem sam, pomislio je... šesterokrili

serafim, od onih koji lijedu oko Božjeg prijestolja i psalme pjevaju

— a koje, jer su daleko-predaleko, nikad ne čujemo. Duše razgaljene zvijezdama, zaboravio je na

glad i hladnodu - on, živo bide, beznačajan žižak u tmini, koji također poje u slavu Božju. Duša njegova,

neznatan i ponizan plamičak, sirotinjski odjeven anđeoski brat... Ali, sjetivši se svoga plemenitog

porijekla, osokolio se i stao skupa s anđelima oko prijestolja Gospodnjeg - te tako smiren, lišen svakoga

straha, sklopio oči i zaspao.

Kad se probudio, okrenuo se licem istoku i vidio sunce, strašno plamtede ognjište, kako se diže nad

pijeskom. To lice je Božje, pomislio je, pokrivajudi oči dlanovima da ne bi bio zaslijepljen. „Gospode,“

šapnuo je, „ja sam zrnce pijeska - vidiš li me u ovoj pustinji? Zrno sam pijeska koje govori, diše i ljubi te - i

Ocem te zove. Nemam drugog oružja osim ljubavi, pa s njom krenuh vojevati. Pomozi mi!“

Ustao je, te svojim štapom od trstike opisao krug oko kamena na kojem je prenodio.

„Nedu napuštati ovo gumno,“ rekao je glasno, tako da ga mogu čuti nevidljive sile koje vrebaju na nj. „Ne

odlazim s njega dok ne začujem Božji glas - ali ga moram čuti jasno i glasno... nede me zadovoljiti

uobičajeno nejasno brujanje, darlijanje ni grmljavina. Hodu da mi se obrati nedvosmisleno, riječima

čovječjeg jezika, pa da mi kaže što želi od mene, te što mogu... što moram činiti. Tek du potom ustati s

ovoga gumna i vratiti se među ljude

- ako mi tako zapovijedi... ili umrijeti, ako je takva volja njegova. Učinit du sve što on hode, ali

moram znati što to jest. U ime Božje!“

Kleknuo je zatim na stijenu, licem okrenut suncu i beskrajnoj pustinji, zatvorio oči i u mislima pribrao sve

ideje što mu nadođoše u Nazaretu, Magdali, Kapernaumu, kraj Jakovljenog bunara, na rijeci Jordanu... te

ih stao svrstavati u bojovni poredak. Pripremao se za rat!

Sklopljenih kapaka i ukočenoga vrata, zaronio je u samoga sebe. Čuo je žubor vode, šuštanje tršdaka,

lelek mnoštva: s Jordana su do njega dopirali valovi plača, krikova užasa, nejasne vizije ufanja. Prvo je

jasno prizvao u sjedanje one tri duge nodi i tri beskrajna dana što ih je u pedini proveo s mahnitim

pustinjakom: njihove riječi kao da su poput vojnika u blistavim oklopima dojurile za njim u pustinju, kako

bi se borile na njegovoj strani.

Prva se nod ustremila na nj u liku užasnoga golemog skakavca očiju i krila žutih poput slame, a daha

smrdljiva kao vonj Mrtvoga mora. Na trbuhu mu bjehu nekakva slova - vidje ih kad se to čudovište bacilo

na nj, divlje mlatarajudi krilima po zraku. Isus je kriknuo i trgnuo se: Krstitelj se nađe pored njega -

svojom mu je kost-i-koža rukom kroz potpunu tminu pokazivao put dalekog Jeruzalema.

„Pogle’... što vidiš?“

„Ništa.“

„Ništa?! Jeruzalem je pred tobom, gradina svetica i drolja. Zar ju ne nazireš?... Sjedi Rimljaninu na

koljenima, kikode se bestidnica... a Bog grmi: ‘Je li to moja nevjesta? Ne želim ju!’ I ja, poput kučeta uz

nogu Gospodinovu, lajem ‘Ne želim ju!’ Obilazim njezine kule i zidine sveudilj kevdudi ‘Kurvo! Kurvo!’... a

četvore su njene utvrđene dveri: nad prvima sjedi Glad, nad sljededima Strah, nad tredima Nepravda, a

nad četvrtima, sjevernim, Beščašde. Ulazim i tumaram ulicama, prilazim njenim žiteljima i promatram

ih... trojica od njih tusti su i zadriglih lica, pretili - a tri su tisude iznurenih glađu. Jer, kad se trojica

prežderavaju, tri tisude moraju skapavati. Pogledam ih još jednom: strah im se svima u kosti uvukao -

nozdrve im drhte, namirisali su Sudnji dan. Pa pogledam žene - i naoko najčasnija u potaji promatra

svoga roba, oblizuje se i krišom ga na blud snubi: ‘Dođi!’“

„Podigoh zatim krovove njihovih palača, kad tamo kralj drži bratovljevu ženu u krilu i miluje njezinu

nagost. A što sveti Spisi govore? ‘Smrt onom tko ugleda nagost žene bratovljeve!’ Ali, nede bit’ ubijen on,

kralj-rodoskvrnitelj, nego ja, pustinjak... a zašto: zato jer Sudnji dan dođe!“

Cijele je te nodi Isus prosjedio Krstitelju uza skute, gledajudi kako Glad, Strah, Nepravda i Beščašde ulaze i

izlaze kroz četvora otvorena jeruzalemska vrata - a nad sveticom-droljom zbijali su se oblaci puni grada i

gnjeva.

Sljedede nodi Krstitelj je opet pružio svoju kao trstika tanku ruku u mrak - kao da prodire njom kroz

prostor i vrijeme. „Poslušaj! Što čuješ?“

„Ništa.“

„Ništa!? Zar ne čuješ Pokvarenost, kučku koja se besramno uspela na nebesa i laje pred vratima

Gospodinovim? Zar ne prođe Jeruzalemom, zar ne vidje svedenike oblajavatelje, i to visoko svedenstvo,

pismoznance i farizeje, kako Hram okružiše? Ali, ne podnosi Bog više takvu drskost zemaljskih bida. Digao

se: dolazi gorja u prah i pepeo rušedi... Strah pred njim, za njime tri pogube nebeske: Oganj, Kuga i

Bezumlje. A gdje je sad Hram s njegovim ponosnim, zlatom urešenim potpornim stupovima, koji kao da

klicahu ‘Vječni smo! Vječni! Vječni!’ Sam pepeo Hram, sam pepeo svedenstvo, niže i visoko, pismoznanci

i farizeji... skupa sa svojim zapisima i amajlijama, svilenim haljama i zlatnim prstenjem! Sve pepeo sam!

Pepeo! Pepeo i prah!“

„Gdje li je Jeruzalem? S upaljenom svijedom pretraživah brda, tumarajudi tminom Gospodinovom,

sveudilj kličudi ‘Jeru- zaleme! Jeruzaleme!’ Ma pustoš sama, nigdje ničega: ni gavranova da mi

graktanjem odgovore - jer su požderali što bješe ostalo i odletjeli. Zagazih do koljena u lubanje i kosti,

suze mi nadođoše, ali samo razgrtah te koščurine i razbacivah ih... a onda, nasmijavši se, sagnuh se i

najdulju uzeh, te sviralu načinih i zasvirah u vječitu slavu Gospodinovu!“

I tu je, tredu nod, Isus prosjedio skutren uz prorokova koljena, dok je ovaj, stojedi u mraku, gromko se

smijudi s divljenjem propovijedao o Ognju, Kugi i Bezumlju. „Zar se svijet ne može spasiti ljubavlju?“

upitao gaje. „Ljubavlju, radošdu, milosrđem...?“ „Zar nikad nisi proučio Spise?“ odvratio je Krstitelj, ne

okre- nuvši se prema njemu. „Spasitelj nam utrobu trga, zube nam lomi, oganj raspiruje i polja u zgarišta

pretvara - a sve da bi iznova sijao. On i draču iz korijena čupa, korov plijevi i badelj kosi... jer kako možeš

istrijebit’ licemjerje, nepravdu i beščašde u svijetu, ako ne iskorjeniš lažljivce, kvarne i zle? Zemlja treba

očišdenje - i ne žali nikoga! — jer samo očišdena može primit’ novo sjemenje.“

Tako i treda nod prođe - Isus ne reče ni riječi: čekao je četvrtu, ufajudi se da de prorok progovoriti blažim

riječima.

Četvrte se nodi Krstitelj pojavio na stijeni u grču, zamjetno nujan. Bez osmijeha na usnama i ijedne riječi

prišao je Isusu, te ga pretražio poput liječnika, opipavši njegove ruke, šake, ramena, koljena... a onda

odmahnuo glavom i utonuo u šutnju, udišudi oštar pustinjski zrak. Pod svjetlošdu zvijezda, oči su mu se

sjajile čas žuto, čas zeleno, a s njegova se suncem opaljenoga čela cijedio znoj pomiješan s krvlju. Tek u

praskozorje, kad ga je prva zora obasjala, uzeo je Isusa za ruku i progovorio smrknuta čela:

„Kada te prvom vidjeh kako se pomaljaš između trstika na obali Jordana i prilaziš mi, srce mi je poskočilo

poput razigrana ždrepca,“ reče mu. „Možeš li zamisliti kako je ustreptalo Samue- lovo srce kad je prvi

put ugledao riđokosoga golobradog pastira Davida? Eto, tako i moje bješe uzdrhtalo. Ali, srce podliježe

tjelesnomu i njemu se priklanja, pa mu nimalo ne vjerujem. Stoga sam te prošle nodi proučavao,

omirisao te kao da te prvi put vidim... što mi nimalo mira ne donese. Ruke sam ti pogledao: nit’ su

drvodjeljske, niti spasiteljske. Odved nježne, milosrdne - kako bi one mogle sjekirom zamahnuti? I oči

sam ti proučio: nisu spasiteljske, previše je u njima blagonaklonosti spram drugoga. Ustao sam i

uzdahnuo, promrmljao ‘Gospode, tajnoviti su i skriveni tvoji puti, pa si možda u stanju poslat’ i bijeloga

goluba da spali svijet i pretvori ga u prah i pepeo. Gledamo nebesa munju očekujud’, orla il’ gavrana - a ti

nam posla bijeloga goluba! Ali, kakva korist od propitkivanja, opiranja?... Učini kako ti drago!“

Zatim je raširio i zagrlio Isusa, poljubio ga prvo u desno, pa u lijevo rame. „Ako si ti onaj koga sam

čekao,“ reče mu potom, ,,a ne dođe u obliku u kojem sam zamišljao da hodeš, jesam li onda utaman

nosao sjekiru i udarao njom po korijenu stabla? Ili ljubav umije i sa sjekirom?“

Razmišljao je trenutak, pa nastavio: „Ne mogu ja to pro- sudit’, umrijet du, a odgovora dosegnuti nedu.

Sto da ti kažem... pomirit’ mi se s tim - i mirim se!“

Stisnuo je Isusovu ruku i šapnuo: „Idi, nek’ ti je sa sredom. ‘Odi u pustinju, s Bogom razgovarat’... ali se

brzo vrati, ne ostavljaj svijet u samodi.“

Isus otvori oči - a sve se rasplinu, nestade u zraku... rijeka Jordan i Krstitelj, pokrštenici i njihove deve,

jadikovanje mnoštva. Pred njim se pružala samo pustinja užarena pod suncem: svaki kamen zračio je

vrelinom kao hljeb netom iz pedi izvađen. Osjetio je da mu se želudac grči od gladi. „Gladan sam,“

šapnuo je, „itekako gladan!“ Sjetio se pritom hljeba što im ga dade stara Samaridanka

- kako li ukusan bješe, slastan poput meda! Sjetio se i onoga meda što mu bješe poslužen, s

datuljama, maslinama, sirom... kad je obilazio sela, te božanstvene večere na obali Genezaretskog

jezera, kad se bjehu natiskali oko gradela s mirisnom svježom ribom. A tek kad mu na um dođoše

smokve, grožđe, plodovi nara - pomisao na hranu silno ga je uzbudila.

Povrh svega, grlo mu bješe suho i bolno od žeđi - a koliko li rijeka teče svijetom! Od svih voda što se

prelijevaju preko stijena s kraja na kraj zemlje Izraelove, utječudi u Mrtvo more i nestajudi u njemu...

njemu ne bješe na usnama ni kapi. Pomisao na rijeke samo mu je pojačala žeđ, zamutilo mu se pred

očima i u glavi, onda se iz užarenoga pijeska pojaviše dva vražidka u obliku pustinjskih zečeva, koji se

uspraviše na stražnje noge i zaplesaše. Vidjevši pustinjaka, živahno su zacičali i pritrčali mu, uspeli mu se

na koljena, pa na ramena... a jedan bješe hladan poput izvorske vode, drugi vrud kao upravo pečen hljeb

- ali, čim je pružio ruke žudedi da ih dohvati, oni mu jednim skokom nestadoše u zraku.

Sklopio je oči i vratio se mislima što ih glad i žeđ bjehu raspršile: Bog mu dođe na um, pa najednom ne

bješe više ni gladan, ni žedan. Razmišljao je o spasenju svijeta - o, kad bi Sudnji dan došao u znaku

ljubavi! Zar Bog nije svemogud, ne bi li mogao čudo učiniti, pa dotaknuti ljudska srca i učiniti da

procvjetaju? Gle kako se svake godine o blagdanu Pashe gole grane, livade i trnje zazelene njegovim

dodirom - a kad bi se samo jednoga dana ljudi mogli probuditi s osjedajem da im je najdublje bide u

cvatu!

Nasmiješio se - u njegovim se mislima cijeli svijet osuo cvijedem. Kralj-rodoskvrnitelj se pokrstio, duša

mu se očistila... otjerao je bratovljevu ženu Herodiju i ona se vratila mužu. Visoko svedenstvo i plemstvo

otvorio je svoje smočnice i škrinje, pa po- dijelo dobra sa siromasima - a ti su, slobodno prodisavši,

izbacili iz svojih srdaca mržnju, zavist i strah... Isus pogleda svoje ruke: i sjekira što ju mu je Prethodnik

predao također je procvjetala, pretvorila se u rascvalu bademovu granu.

Smiraj dana dočekao je s golemim olakšanjem, te legao na kamen i spokojan zaspao. Cijele je nodi u snu

čuo tekudu vodu kako žubori, ona dva zečida plesala su oko njega, a čuo je i nepoznat šum, te osjetio

kako ga neka vlažna njuška pretražuje - kao da je, oko ponodi, gladan čagalj prišao i onjušio ga,

provjeravajudi je li to nekakva lešina na stijeni ili živ stvor. Zvijer kanda je zastala u nedoumici, a Isusu je,

u snu, žao bješe - umalo je rastvorio halju i predao joj se, ali se suzdržao, sjetivši se da svoje tijelo mora

sačuvati za ljude.

Probudio se prije svitanja. Nebo bješe prekriveno gustim zvjezdanim tkanjem, a zrak pun plavičaste

paperjaste magle. Sada se, pomislio je, u selima pijetli bude, a čeljad proviruje kroz prozore procjenjujudi

koliko je vremena ostalo do izlaska sunca. Dojenčad počinje kmečati, potičudi matere da priđu nabreklih

prsa... pred očima mu se prostro sav svijet, kakav jest s muškarcima, kudama, pijevcima, dječicom i

majkama - a sve u ranojutarnjoj izmaglici, studenoj i vlažnoj, što de ju izlazede sunce progutati u tren

oka. Da mi je tu maglicu vječnom učiniti, ustitra pustinjakovo srce — ali naum je Božji poput provalije, a

ljubav Božja klisuri nalik. On svijet stvara i razara, jednako kao što iz sjemenke u sagnjilu plodu nova

vodka niče. Prisjetio se Krstiteljevih riječi: „Tko zna, možda i ljubav nosi sjekiru u ruci...“ i sav se stresao.

Ogledao se po pustinji: zloslutno rumena, zatitrala je pod suncem koje se dizalo jarosno, zatamnjeno

pješčanom olujom. Vjetar mu je donio vonj zemnoga ulja i sumpora, pa je pomislio na Sodomu i Gomoru

- palače, kazališta, gostionice, bludilišta... kako tonu u crnu smolu. Abraham je zapomagao „Smiluj se,

Gospode, nemoj ih spaliti. Zar zaista ne vrijede druge sudbine? Imaj milosti spram tvojih stvorenja...“ a

Bog mu odgovori „Pravedno je kako ja kažem - i gorjet’ de!“

Je li Bog tada božanski postupio? Ako jest, onda je golema drskost bila pobunit’ se u srcu - toj grudi

žitkoga blata - i povikati ‘Stani!’... A što nam je dužnost? upitao se - potražiti Božje tragove u tlu i slijediti

ih. I tražim ih, a jasno ih vidim u stradanju Sodome i Gomore. Cijelo je Mrtvo more otisak Gospodinov:

kad je udrio nogom, sve - palače, kazališta, gostionice, bludilišta... smrvljeno bješe! A kad opet udari,

opet de sva grešna zemlja - s kraljevima, visokim svedenstvom, farizejima, saducejima... - potonuti na

dno Mrtvoga mora.

Nesvjestan da to čini, najednom je počeo vikati: um mu je bijesom proključao. Zaboravivši da ga koljena

ne drže, pokušao je ustati i krenuti Božjim tragom, ali se srušio na tlo, gotovo bez daha. „Nemam snage!

Zar ne vidiš?“ kriknuo je usmjerivši pogled prema užarenom nebu. „Nemodan sam, pa zašto mene

odabra? Nedu izdržat’...“ Dok je tako uzvikivao, vidje nešto crno na pijesku pred sobom: jarca, požderane

utrobe, s nogama u zraku. Sjetio se kako se nagnuo u jamu s lešinom i vidio svoje lice u njegovim mrtvim

očima. „Ja sam žrtveni jarac,“ šapnuo je. „Bog mi ga je uz put bacio da mi pokaže tko sam i kamo sam

krenuo...“ Najednom je počeo plakati. „Nedu... ne želim,“ otelo mu se iz dubine grudi, „ne želim sam u

ovom biti. Pomozi mi!“

A tada, dok je tako zgrčen civilio, puhnu ugodan povjetarac, nestade smrada smole i lešina, a blagi se

mirisi raspršiše okolišem. Pustinjak je opet začuo vodu kako žubori, ali i zveket narukvica i žensko

kikotanje u daljini... koje kao da mu sve bliže bješe. Osjetio je svježinu na očnim kapcima, pod pazuhom,

u grlu, pa diže pogled: s kamena pred njim gledala ga zmija s očima i grudima žene, oblizujudi si usne!

Ustuknuo je silno prestrašen: je li to guja, ženturača neka ili opaki pustinjski zloduh? Zar se ne bješe

takva zmijurina ovila oko zabranjenoga rajskog drva saznanja, te snubedi prvog muškarca i prvu ženu,

navela da se spoje, grijeh porodivši... Čuo je zvonki smijeh i zavodljiv ženski glas: „Osjetih sažaljenje

prema tebi, sine Marijin, kad si zavapio ‘Ne želim sam biti. Pomozi mi!’ pa dođoh... a što mogu za te

učinit’?“

„Ne želim ja tebe. Nisam tebe ni zazvao... a tko jesi?

„ Tvoja duša".

„Moja duša!“ uskliknu Isus, te užasnut zatvori oči.

„Da, tvoja duša. Samode se bojiš, kao što se i tvoj praotac Adam nje užasavao. Dozivao je upomod, kad

mu se duša i tijelo sastadoše, pa od njegova rebra žena nastade da mu društvo bude.“ „AH, ja tebe ne

želim! Ne trebam te... jer pamtim jabuku što ju Adamu dade. I anđela se s krivom sabljom sjedam.“

„Pamtiš, a zato i jesi u nevolji, zapomažeš, a ne nalaziš puta. Ja du ti ga pokazati... ruku mi daj i ne osvrdi

se, ne prizivaj ništa iz sjedanja. Vidi kako te moja prsa vode, slijedi ih, supružniče moj. Ona savršeno

znaju put.“

„Dakle, hodeš me uvesti u sladak grijeh... pa u pakao. Nedu za tobom, drugi put biram.“

Zmija se podrugljivo iscerila, pokazujudi oštre otrovne zube. „Ti bi slijedio Božji put, orlov trag - ti, crvu!

Drvodjeljin sine, ti bi da preuzmeš na svoja pleda grijehe cijeloga ljudskog roda! A zar ti nije dosta

vlastitih - počevši od drske pomisli da je tvoja dužnost svijet spašavati?“

Ima pravo... Pravo imade, pomislio je pustinjak ustresavši se: odista, koje li preuzetnosti u želji da spasim

svijet!

„Želim ti otkriti jednu tajnu, dragi sine Marijin,“ zmija de blagim glasom, gledajudi ga blistavim očima.

Spuznula je niz onaj kamen poput vode i počela, bogato urešena, vijugati prema njemu. Doprla mu je do

stopala, uspuzala mu do koljena, pa se ovila oko cijeloga njega, od trbuha i grudi do ramena. Pustinjak je,

mimo svoje volje, nagnuo glavu da čuje što de mu redi. Oblizala mu je uho rašljastim jezičcem, a onda

šapnula glasom koji kao da je dolazio od Galileje, s ruba Genezaretskog jezera.

„Magdalenu... Magdalenu.... Magdalenu...“

„Što?!“ upitao je Isus tresudi se cijelim tijelom. „Što s Magdalenom u vezi?“

„...Magdalenu moraš spasiti!“ zmija je prosiktala naglo promijenjenim tonom. „Nije tebi do svijeta - pa

ga i zaboravi! Nju, Magdalenu, spasiti moraš!“

Isus je pokušao otresti zmiju sa svoje glave, ali se nije dala, nego je nastavila palucajudi mu jezikom po

uhu: „Njezino je tijelo divno, nježno i podatno. Jest da su ga pritiskali muškarci svih naroda, ali je Bog na

svom dlanu - još u vašem djetinjstvu - zapisao da je tebi namijenjena. Pa uzmi ju! Bog je muškarca i ženu

stvorio da jedno drugom odgovore poput brave i ključa... otvori ju stoga. Tvoja se djeca tiskaju u njezinoj

utrobi, obamrla u iščekivanju da odagnaš njihovu nepomičnost - da se mogu pokrenuti i izadi na svjetlo

dana... Čuješ li što ti govorim? Otvori oči, daj mi nekakav znak. Samo kimni glavom, dragane moj, pa de

tu istoga trena odnijeti u netom pripremljenu postelju tvoje žene.“

„Moje žene?“

„Tvoje žene. Pogle’ kako je Bog udao drolju zvanu Jeruzalem: mnogi ju narodi pregaziše, ali ju on udade

da bi ju spasio. A kako je prorok Hošea oženio kurvu Gomer, kder Debelaimovu?... Jednako tako, tebi Bog

zapovijeda da legneš s Marijom Magdalenom, ženom ju učiniš, djecu da imate, kako bi ju spasio.“

Govoredi mu tako, zmija ga je sve čvršde stezala svojim hladnim i mišidavim tijelom, posve se ovijajudi

oko njega. Isus je problijedio, zatvorenih je očiju vidio Magdalenu kako kroči obalama Genezaretskog

jezera njišudi zamamnim bokovima, gledajudi u smjeru Jordana i uzdišudi. Ruke je pružala, njega tražedi...

s punim naručjem djece koja njegova bjehu. Trebao je samo trepnuti okom, dati zmiji znak, te se u hipu

predati beskrajnoj sredi! Kako bi mu se život promijenio, lišio gorčine, ljudskiji postao...

To je bio pravi put! Vratit de se u Nazaret, kudi svoje majke, s bradom se izmiriti. Ništa nego mladenačka

zabluda - ludorija pače - bješe mu ta želja da svijet spasi i umre za ljudski rod. Ali, Magdaleni zahvaljujudi

- Bog ju blagoslovio - izliječit de se od nje, vratit’ se u svoju radionicu, pa se iznova latiti svoga voljenog

umijeda, iznova tesati plugove, kolijevke i korita za napajanje stoke. Djecu de izroditi i postati obično

ljudsko bide, glava domadinstva. Seljaci de ga poštovati i ustajati kad naiđe pored njih.

Djeljat de marljivo cijeloga tjedna, a nedjeljom idi u sinagogu u čistoj odjedi što ju mu je, od svile i lana,

izatkala Magdalena, žena njegova, te vezivati skupocjen rubac oko glave, a zlatan vjenčani prsten na

prstenjak naricati... te sjesti na svoje mjesto među uglednicima i strpljivo, pomalo i ne maredi baš, slušati

zapjenjene, napola izbezumljene pismoznance i farizeje kako, preznojeni i tresudi se od uzbuđenja,

tumače Svete knjige. Nasmiješit de se i bla-gonaklono ih pogledati - premda de se i upitati kamo li su

navrli ti bogoslovi! Jer, eto, on slovo Svetih knjiga živi liježudi sa ženom, djecu rađajudi, tešudi plugove,

kolijevke, korita...

Otvorio je oči i samo pustinju vidio. Kad li prije dan prođe! Sunce je još jednom silazilo zapadnim

svodom, a zmija - priljubljena svojim grudima pri njegove — čekala. Siktala je tiho i nježno, zavodljivo

poput uspavanke u predvečernjem zraku, a cijela pustinja kao da se njihala i uspavljivala ga kao majka.

„Čekam... još čekam...“ šištala je potičudi mu želju. „Nod nas sustiže, sve mi je hladnije - pa odluči: samo

kimni glavom, pa de ti se otvoriti rajska vrata. Odluči, ljubljeni, Magdalena čeka...“

Pustinjak se oduzeo od straha - jer, upravo kad htjede otvoriti usta i redi ‘Da!’, osjetio je da ga netko iz

visine promatra. Užasnut, podigao je glavu i vidio par očiju u zraku - samo dva oka, crna kao nod, pod

bijelim obrvama koje su se mrštile govoredi mu ‘Ne! Ne! Ne!’ Srce mu se stislo, opet je pogledao prema

nebu kao da htjede kriknuti: Ostavi me na miru, dopuštenje mi daj... ne srdi se na me! - ali one oči

zablistaše prijetnjom, a obrve zatreperiše poručujudi mu da se i ne usudi usprotiviti.

„Ne! Ne! Ne!“ kriknuo je Isus, a dvije mu se krupne suze skotrljaše iz očiju.

Zmija se najednom stade uvijati, odlijepi se od njega i rasprsnu uz potmuo prasak, a zrak se ispuni teškim

smradom.

Isus je klonuo licem u pijesak — usta, nosnice i oči napuniše mu se prašinom. Kanda ničega više ne bješe

u njegovom umu: zaboravivši glad i žeđ, gorko je zaplakao — kao da mu žena i djeca tog trena

pomriješe, kao da mu se cijeli život urušio.

„Gospode, Gospode...“ promrmljao je zagrizavši pijesak. „Oče, zar nemaš milosrđa? Neka se tvoja vrši -

koliko li sam ti puta to dosad rekao, koliko li du ti puta to ubudude kazati? Cijeloga du moga vijeka,

drhtedi od otpora u meni, ponavljati: Tvoja nek’ se vrši!“

Tako je, mrmljajudi te riječi i üstä punih pijeska, pao u san - ali, kad su mu se tjelesne oči sklopile,

otvorile su se one njegove duše, te vidje utvaru nalik zmiji debeloj kao čeljade oko pasa, pro- tegnutu s

jednoga na drugi kraj nodi. Bješe opružena pijeskom, a crvenim razjapljenim raljama prema njemu

okrenutim... dok između njega i te strašne zmijurine stajaše prepelica šarena perja, sputana nemodi da

raširi krila i prhne. Samo je uspijevala slabašno kriknuti, pera nakostriješenih od straha. Guja ju je

promatrala netremice, nepomična onako razvaljenih vilica - ni najmanje ne žuredi, jer je znala da joj

plijen ne može izmadi. I odista, prepelica je polako koračala, posrdudi na svojim tanašnim krivim nogama

- pravo zmiji u usta.

Isus je promatrao prizor ustreptao baš kao i prepelica sve do jutra, kad je ptica konačno stigla do

razjapljenih ralja, zadrhtala ondje i ogledala se na tren uokolo kao da pomod ište... a onda naglo ispružila

vrat i zašla prvo glavom, pa onda i nogama, u klopku koja se odmah zatvori. Isus potom vidje kako ju

zmija guta – kako ptičje tijelo klizi niza zmijsko ždrijelo prema gmazovoj trbušini.

Poskočio je od užasa. Pustinja se u tom trenu pretvorila u rumeno valovlje - sunce je još jednom izlazilo.

„To je Bog,“ šapnuo je u nesavladivoj drhtavici, ,,a prepelica je...“

Glas mu je prepukao: nije imao snage do kraja izredi misao - ali je u dubini svoga bida itekako znao:

prepelica je čovječja duša!

Satima je ostao zaokupljen tim razmišljanjem. Sunce se ponovo diglo, užarilo pijesak, udarilo u Isusovo

tjeme, te mu zašlo u nutrinu... sparušiše mu se um, grlo, grudi. Utroba mu se skvrčila poput grozda

zaboravljenoga na trsu za jesenske berbe, jezik zalijepio za usnu šupljinu, opečena se koža stala ljuštiti,

otkrivajudi kosti pod sobom, a vršci prsta potpuno mu pomodrješe.

Vrijeme u njemu, pak, postade u isti mah kratko kao otkucaj srca i beskonačno kao smrt. Nije više bio ni

gladan, ni žedan - nije više žudio za djecom i ženom. Sva mu se duša u oči zbila: vidio je — i to bješe sve.

Ali, točno u podne vid mu se zamutio, svega svijeta nestade, a pred njim zinuše goleme ralje: donja im

vilica zemlja, a gornja nebo; polako se vukao da bi zašao u njih, tijela pognutog prema naprijed,

ispruženoga vrata...

Dani i nodi prolazili su kao bljeskovi bijelih i crnih munja. Jednom, o ponodi, priđe mu lav, ponosno njišudi

grivom - glas mu poput čovječjeg bješe: „Dobrodošao u moj log, pustinjače- pobjedniče. Pozdravljam

ljudsko bide koje je nadvladalo manjak vrline, sitne radosti i sredu! Ne volimo mi ono što je lagano i

izvjesno: pogled nam stremi teškim izazovima. Magdalena nije dovoljno dobra žena za nas - mi se

hodemo vjenčati cijelom zemljom. Mladoženjo, nevjesta uzdiše u žudnji, nebeske su se svijede užegle,

gosti pristižu... idemo!“

„Tko si ti?“

„Ti säm - gladan lav u tvom srcu i utrobi, koji se nodu prikrada stadima ovaca, kraljevstvima ovoga

svijeta, pa mjerka bi li skočio na njih i nažderao se. Pomamno jurim od Babilona do Jeruzalema, od

Jeruzalema do Aleksandrije, od Aleksandrije do

Rima... ričudi: pregladnjeh, sve mi pripada! U svitanje ti se iznova skrasim u grudima i pritajim, ü se

uđem, strašni lav jaganjac postane. Pretvaram se da sam ponizan pustinjak koji ni za čim ne žudi, koji

može životariti na šačici žita, gutljaju vode i od milosrđa prostodušnoga Boga kojem se ulaguje Ocem ga

zovudi. Ali, skrivečke, u srcu srca sram me pojede - jer čim se spusti nod odbacujem ovčje runo i opet

ričem, tumaram sve do praskozorja na svojim četirima nogama... od Babilona i Jeruzalema do

Aleksandrije i Rima.“

„Ne znam ‘ko jesi - ali nikad ne poželjeh kraljevstvo ovoga svijeta. Kraljevstvo nebesko je sve što ištem.“

„Nije! Obmanjuješ sama sebe, prijatelju. Nije ono tebi do-statno. Ne usuđujueš se ti pogledat’ ü se,

duboko u svoju utrobu i srce — jer bi našao mene. Zašto me tako nepovjerljivo gledaš, misliš loše o

meni? Vjeruješ da sam Iskušavatelj, izaslanik Zloga, koji dođe da te zavede? Cuj, pustinjače skromne

pameti — kolika može bit’ snaga izvanjske kušnje? Tvrđava se iznutra osvaja, a ja sam glas tvoga

najdubljeg bida. Ja sam onaj lav u tebi! Ovio si se janjedom kožom ne bi li se ljudi osmjelili da ti priđu...

kako bi ih mogao proždrijeti. Sjeti se, kad si još djetešce bio, kaldejska ti je vračara gledala dlan. ‘Mnogo

zvijezda vidim,’ reče, ali i mnogo križeva. Kralj deš postati!’ Zašto hiniš da si zaboravio? Sjedaš se ti toga u

podne i u ponod, sine Davidov - te ustaj stoga, uđi u kraljevstvo svoje!“

Isus je slušao pognute glave. Malo pomalo prepoznavao je glas, postupno mu je naviralo u sjedanje da ga

je čuo nekod u snovima, te kad ga je Juda, dok dijete bješe, jednom pretukao, također i onda kad otiđe

od kude, pa je danima i nodima lutao poljima mučen glađu... nakon čega se posramljen vratio doma, gdje

su ga brada, hromi Šimun i pobožni Jakov, dočekali na pragu, hučedi pogrdno na nj. Zaista, onda bješe

začuo lava u sebi... kao i onomad, kada je donio križ za zelotovo razapinjanje, prolazedi ispred bijesne

rulje koja ga je gledala s gađenjem; jest, u tom se trenu lav u njem’ tako propeo da ga je bacio na tlo.

A sad, u ovu gluhu ponod - gle: onaj lav koji riče u njegovoj nutrini izašao je i stao preda nj, očešao mu se

o koljeno, nestao pa se vratio, kao da iz njega izlazi i opet ulazi u nj, pa ga svaki put gotovo zaigrano ovlaš

dodirne repom... Isus je osjetio kako mu srce sve žešde biva; u pravu je lav, pomislio je - odista mi je

svega dosta. Sit sam gladi, zasiden nastojanjima da se prikažem skromnim, nuđenja drugog obraza da i

po njem pljusku dobijem.

Dosta mi je i podilaženja tom Bogu ljudožderu, koga Ocem nazivam ne bih li ga skolio da milostiviji

bude... umorih se slušajudi kako me brada proklinju, mati mi plače, a svjetina mi se podsmjehuje kad

prolazim... napješačih se bos, nauživah gorčine što si ne mogu priuštiti meda, vina i ženu koju vidjeh u

prolazu trgovištem, a nadasve mi je navrh glave sposobnosti da se samo u snu sastanem s hrabrošdu

moliti Boga da mi ih dade, onda kada znam da du zagrliti prazan zrak. Razboljeh se od svega toga! Ustat

du, opasat se pradjedovskim mačem — nisam li sin Davidov? — i kročit’ u moje kraljevstvo. Kamen,

zemlja, puteno... to je moja monarhija!

Ustao je, našao - ni sam ne znajudi otkud - u sebi snage da skoči na noge i za sva se vremena opaše

nevidljivim mačem, ričudi kao lav. Bio je spreman. „Naprijed!“ povikao je, okrenuo se... ali lava nigdje ne

bješe. Čuo je nad sobom smijeh što je nailazio u valovima, a potom i glas: „Gle!“ Munja je presjekla nod -

i stala kao okamenjena, a pod njom su se vidjeli zidinama opasani gradovi, zgrade i ulice, trgovi i ljudi... a

oko njih planine, more, ravni. Babilon mu desno bješe, Jeruzalem i Aleksandrija lijevo, a Rim ravno pred

njim. I opet začu onaj glas: „Gle!“

Podigao je oči - žutokrili je anđeo padao iz visina glavom nadolje. Tužbalice se začuše: u četirima

kraljevstvima čeljad podiže ruke nebu, ali im otpadoše - sagnjile od gube. Napregnuše usne da zazovu

‘Upomod!’, ali im i njih lepra poždera. Ulice se zakrčiše pootpalim rukama, nosevima, usnama...

I dok je Isus zazivao uzdignutih ruku „Milosti, Gospode — smiluj se čovječanstvu!“, drugi se anđeo,

šarenih krila i s praporci- ma oko nožnih članaka i vrata, strmoglavio prema zemlji. U tren oka smijeh i

poruga izbiše cijelim svijetom: lišeni razuma, gubavci počeše bezglavo jurcati tamo-amo. Ono što još

bješe ostalo od njihovih tijela - raspadalo se od smijeha!

Drhtedi od užasa, Isus je začepio uši da ih ne čuje, a onda se tredi anđeo, crvenih krila, stušti s neba

poput meteora. Četiri plamena suknuše uvis, četiri se oblaka dima digoše, i same zvijezde bjehu

zamračene... vjetar se diže prašinu raznosedi. Isus vidje da od četiriju kraljevstava ne ostade nego po

šačica pepela.

Onaj se glas ponovo začu: „To bjehu četiri zlosretna kraljevstva od ovoga svijeta, koja ti htjede zaposjesti

- a ono moja tri ljubljena anđela: Guba, Ludost i Oganj. Sudnji je dan došao, dan Gospodnji - moj dan!

Začu se grmljavina i one munje nestade.

Zora je Isusa zatekla zaronjenog licem u pijesak. Bit de da se tijekom nodi skotrljao s onoga kamena, te

plakao i oplakivao, jer mu oči bjehu natečene i bolne. Ogledao se oko sebe: a da nije taj beskrajni pijesak

njegova duša? Pustinja se gibala, oživljavala... čuo je prodorne krike, podrugljiv cerek, plač. Nekakve

životinjice crvenih očiju, nalik kunidima, vjevericama, lasicama... okružiše ga skakududi. Ludost, pomislio

je - Ludost dođe da me obuzme. Vrisnuo je i one se zvjerčice razbježaše, a pred njim se, raširivši zelena

krila, stvori anđeo s polumjesecom obješenim oko vrata i blistavom zvijezdom među obrvama.

Isus zakloni oči rukom da bi ih zaštitio od blještava svjetla. „Arhanđel“, šapnuo je.

Arhanđel sklopi krila i nasmiješi mu se. „Zar me ne prepoznaješ?“ upita ga. „Ne sjedaš me se?“

„Ne, ne... Tko si ti? Odlazi, arhanđele. Zasljepljuješ me.“ „Pamtiš li kad si djetešce bio, ni hodat’ još nisi

mogao, nego si se držao za kudni dovratak i majčine skute - a ved si u sebi glasno klicao: ‘Bože, Bogom

me učini! O, Bože, učini me Bogom!’“ „Ne podsjedaj me na besramnu hülu. Itekako je se sjedam.“ „Ja

sam onaj tvoj unutarnji glas. Ja sam onda to klicao - i još kličem, samo što se ti u strahu pretvaraš da me

ne čuješ. Ali sad deš me čuti, htio ne htio, jer čas dođe. Odabrao sam te prije nego što si se i rodio - tebe

jedinog od cijeloga ljudskog roda. Ja djelujem u tebi, tinjam... priječim te da se ne odaš dvojbenim

vrijednosti- ma, da ne podlegneš malim zadovoljstvima, da ne nasjedneš sredi. Eto, sjeti se kako otjerah

ženu koja dođe u pustinju gdje sam tebe doveo. Ja sam to učinio, nisi ti... jer ti namijenih sudbinu daleko

važniju, daleko težu.“

„Važniju... težu...?“

„Za čim si ono žudio kad si dijete bio? Da postaneš Bog. To deš i postati!“

„Ja...? Ja?!“

„Ne povlači se, ne cvili. To deš postati, što ved jesi postao... jer, što misliš da reče ona bijela golubica nad

tvojom glavom na Jordanu?“

„Reci mi! Reci...“

„‘Ti si moj sin, moj jedini sin!’ Eto, tu ti je poruku donijela. Ali, ne bješe ono divlja golubica, nego

arhanđel Gabrijel. Pozdravljam te, stoga, Sine - jedini Sine Božji!“

Kao da dva golema krila zalepetaše u Isusovim grudima — osjetio je i golemu jutarnju zvijezdu, onu koja

prijelom najavljuje, kako se žari među njegovim obrvama. Krik prolomi iz njega: Nisam ja čovjek, nisam ni

anđeo, rob tvoj, Jahve - ja sam tvoj Sin. Sjedit du na tvom prijestolju, suditi živima i mrtvima. U desnici du

kuglu zemaljsku držati i igrati se njom. Makni se da zasjednem!

U tom je trenu začuo grohotan smijeh u visini - od koga se sav stresao. Nestade onog anđela... vrisnuo je

iz puna grla „Lucifer!“ i bacio se grudima na pijesak.

„Vidjet demo se opet,“ odgovori mu podrugljiv glas. „O, da - srest demo se jednoga dana... i to uskoro!“

„Nikada! Nikada, Sotono!“ urliknuo je Isus, lica zarivenog u pijesak.

„Us-ko-ro!“ ponovi onaj glas. „Ved o predstojedoj Pashi, bijedni kukavče!“

Isus stade gorko tužiti. Vrele su mu suze natapale pijesak, pročišdavajudi mu, ispirudi mu dušu. Predvečer

je zapuhao svjež lahor, sunčeva je vrelina popustila - velika je zvijezda obojila rumenilom daleka gorja. U

tom trenu Isus začu blagu naredbu:

„Ustani, dan je Gospodnji došao. Pohitaj i ponesi poruku svijetu: Ja dolazim!“

18

Kako li hitro prođe pustinjom, stiže do Mrtvoga mora, obiđe ga, te se dohvati plodnog područja i zraka

zgustnutog dahom ljudskih bida! Nije koračao bez ičije pomodi - kako bi inače skupio toliko snage? Dvije

su ga nevidljive ruke nosile, držedi ga ispod pazuha, a tanak je oblak, što se bješe pojavio nad pustoši,

narastao i otežao, pa se taman rasprostro nebom. Zemljom se razli tmina, začu se grmljavina, padoše

prve kapi kiše... nestade putova, otvoriše se nebeske ustave. Isus je skupio dlanove, te se - kad mu se

napuniše vodom - žudno napio.

Zastao je, pitajudi se na koju li bi stranu. Munje su proparale nebo, osvjetljavajudi krajolik

blijedoplavičastim i žudkastim bljeskovima, a onda ponovo zavlada pomrčina. Koji bi put vodio prema

Jeruzalemu, koji Ivanu Krstitelju... a koji njegovim sudruzima, koji su ga čekali u tršdaku? „Bože,“ šapnuo

je, „prosvijetli me, hitni se munjom - pokaži mi put!“ Nije ni dovršio rečenicu, bljesak je rascijepio nebo

pred njim: Bog mu je dao znak, te je sigurna koraka nastavio pokazanim mu smjerom.

Silan se dažd spustio - muške vode s neba slijevale su se i stapale sa ženskim vodama rijeka i jezera,

vodama zemlje. Kiša, zemlja i nebo se sjediniše, naganjajudi Isusa - usmjeravajudi ga prema ljudima.

Gacao je blatom, spoticao se o korijenje i granje, preskakao jarke. U svjetlu munje vidje närovo stablo

puno ploda: otrgnuo je jedan, dlan mu se ispuni rubinima, a grlo osvježi.

Ubrao je još jedan plod, pa još jedan - nazobao se zrnja, blagosiljajudi ruku koja bješe zasadila taj grm. S

novom je ustrajnošdu krenuo dalje, te opet hodao, hodao... sveudilj kroz tminu. Bješe li još uvijek dan - ili

je nod pala? Stopala su mu otežala od slijepljena gliba, činilo mu se da pri svakom koraku cijelu zemlju

diže.

Najednom, u svjetlosti munje vidje pred sobom seoce, visoko na brijegu: kudice se zabijeliše pod

bljeskom s neba, pa odmah i nestadoše u tami. Srce mu je poskočilo od radosti: ondje se čeljad okupila

oko ognjišta - njegova brada. Poželje dodirnuti čovječju ruku, disati zrak zasiden ljudskim dahom,

blagovati kruh, uživati vino, razgovarati... Koliko li je godina vapio za samodom, lutao poljima i

planinama, razgovarao s pticama i divljim zvijerima... ne želedi vidjeti ljudsko bide! A sada, s kakvom bi

radošdu dodirnuo ljudsku ruku.

Ubrzao je korak i počeo se uspinjati kaldrmom. Smogao je snage, jer je sad znao kamo ide, kud de ga

dovesti put što mu ga je Bog pokazao. Dok se peo uz brijeg, oblaci se stanjiše, a tu i tamo ukazaše se

djelidi vedra neba - štoviše, vidje i sunce na zalasku. Čuo je seoske pijevce kako kukuriječu, lavež pasa,

dvije žene da se dovikuju s ravnih krovova njihovih kuda... plavičast se dim diže kroz dimnjake, osjetio je

miris zapaljenih drvä.

„Blagoslovljen li je rod čovječji...“ prošaptao je prolazedi pored prve kude u selu; iz nje do Isusa dopre

živahan razgovor.

Kamenje, vode, nastambe - sve je blistalo pod zracima zalazedega sunca, baš kao da se razdragano smije.

Sasušena zemlja bješe utažila žeđ, a premda je prolom oblaka bio preplašio životinje i ljude, kako su se

oblaci raspršivali, tako im se opet ukazivalo modro nebo, a rumeno sunce vradalo osjedaj spokoja

cijelomu svijetu. Isus, pokisao do kože, ali sretan, kročio je uskim vijugavim ulicama. Neka djevojčica

naiđe, vradajudi kozu s ispaše.

„Kako se zove ovo tvoje selo?“ upitao ju je s osmijehom.

„Betanija.“

„A na koja vrata ne bih utaman kucao konak ištedi? Stranac sam, izdaleka dolazim...“

„Gdje vidiš otvorena, ondje i uđi,“ odgovori mu djevojče glasno se nasmijavši.

Gdje otvorena vidiš, ondje i uđi - ovo mora biti neko go-stoljubivo selo ljudi blaga srca, pomisli Isus i

dade se u potragu za takvima. Prolazi među kudama bjehu se pretvorili u potoke, pa je kročio s kamena

na kamen, videdi da su zidovi kuda potamnjeli napivši se vode, a vrata im - jedna za drugim - zabravljena.

Na sljededem je uglu nasumce skrenuo: odmah vidje širom otvorena vratnice sivomodre boje, a u okviru

dovratka mladu ženu, debeljuškastu i niska rasta, izrazito debelih usana i tusta podbratka, dok se za

njom, u blijedom svjetlu svijede, vidjela druga, također mlada, kako sjedi za tkalačkim stanom, radi i

pjeva.

Isus stupi pred onu na vratima, položi ruku na srce i nakloni joj se u znak pozdrava. „Stranac sam,“ reče,

„Galilejac. Gladan sam i promrzao... nemam gdje prenoditi. A častan sam čovjek, pa molim da mi

dopustite prekonačit’ u vašem domu. Vidjeh otvorena vrata, pa...“

Ona ga žena, zbunjeno zastavši s pregršti hrane za perad u ruci, promotri od glave do pete, te de,

nasmiješivši mu se: „Dobrodošao, uđi... poslužit demo te.“

Tkalja se diše sa svoga stolca, te mu i ona priđe; bješe krhke građe i blijeda lika, s debelim crnim

pletenicama smotanim na tjemenu. Oči joj bjehu krupne, zamudene i tužne, a Isus zamijeti i ogrlicu od

tirkiza oko njezinoga nježnog vrata - za zaštitu od uroka. Odmjerila je došljaka i zarumenjela se: „Same

smo,“ reče, „jer nam brat, Lazar mu je ime, ode na Jordan da bi se krstio.“ „Pa što onda ako smo same?“

reče debeljuškasta. „Nede nas pojesti! Uđi, dobri čovječe... ne slušaj nju: ta se boji i svoje sjene. Pozvat

demo suseljane da ti prave društvo, ali i starce, glavare seoske, koji de te pitati ‘ko si, kamo ideš i kakve

nam vijesti donosiš. Dakle, uđi u naš skromni dom. A što ti se dogodilo? Mora bit’ da ti je hladno, tako

pokislom?...“

„Jest, promrzao sam, a i gladan sam... i pospan,“ reče Isus kročedi preko praga.

„Imamo lijeka za sve tri tvoje nevolje, ništa se ne boj,“ kaza ona. „Eto, da nas upoznaš... meni je ime

Marta, a ovo je moja sestra Marija. A ti si?“

„Isus iz Nazareta.“

„Dobar čovjek?“ Marta de s osmijehom, malo ga izazivajudi.

„Jesam, dobar sam... onoliko koliko mi uspijeva uza sav mogudi trud, Marto, sestro moja,“ odgovorio joj

je Isus naglo sumorna izraza lica.

Kad je stupio u kolibu, Marija je užegla još jednu svijedu, te ju posadila na predviđeno mjesto:

osvijetljena se prostorija za- bijeljela bjelinom čistih zidova. Postrance bjehu dvije škrinje od rezbarijom

ukrašene čempresovine, te nekoliko stolaca, a uza zid dugo drveno postolje sa slamaricama i jastucima.

U jednom je kutu stajao tkalački stan, a u nasuprotnomu dvije glinene posude za ulje i masline. Do njih je

preko motke bio prebačen dugačak laneni ručnik. U stražnjem dijelu kude bješe ognjište — vatra nije bila

upaljena — s loncima i tronožnim stalcima, a cijela je nastamba mirisala čempresovim drvom i dunjama.

„Užed du oganj da se osušiš, sjedi...“ reče Marta, stavljajudi mu stolac uz ložište, a onda donese iz

dvorišta naramak lozja, lovorovih grana i dva maslinova panja. Čučnula je, složila drva na urednu gomilu i

onda ih potpalila.

Isus ju je promatrao glave oslonjene na ruke - bješe se upro laktovima o koljena - pomislivši kojega li

posvedenog obreda: složiti drva, zapaliti vatru kad zahladi, da te plamen ugrije poput dobrostiva brata. A

još kad ti se to desi kao namjerniku u tuđoj kudi, gladnom i umornom, pa te dvije sestre - strankinje one

tebi, kao i ti njima - prihvate i ugode ti. Oči mu se ispuniše suzama.

Kad je raspirila oganj, Marta se pridiže te iz smočnice donese hljeba, meda i krčag vina, što sve stavi

došljaku pred noge. „Ovo je da ti otvori tek,“ reče, „a sad du pristavit’ zdjelu da možeš pojesti nešto

toplo, kako bi ti povratilo snagu. Rekla bi’ da si izdaleka potegao.“

„Sa samoga kraja svijeta,“ Isus de prigibajudi se jelu i grabedi

kruh, med... Kakvih li divota! Koje li radosti! Kako li ih Bog milostivo daje ljudima! Jeo je i jeo,

neprestance Gospodu zahvaljujudi. U neko doba podiže krčag, te pogleda sestre.

„Marto i Marijo, mora bit’ da ste čule o velikom potopu u Noino vrijeme. Svi ljudi grešni bjehu, te se svi i

podaviše osim nekolicine vrlih, koji se ukrcaše u arku i spasiše. Marijo i Marto, kunem vam se da bih -

kad bi opet bilo potopa, pa moje bilo da o tom odlučim - vas dvije pozvao da uđete u novu arku. Bih,

sestre moje, jer vam večeras neznan, odrpan i bosonog došljak stupi na vrata - a vi oganj užegoste da se

ugrije, hljeba mu dadoste da glad utaži, blage mu riječi kazaste i kraljevstvo nebesko zađe u njegovo

srce. U vaše zdravlje pijem, sestre. Očaran sam što na vas naiđoh!“ Marija se primakla, te mu sjela uz

noge. „Ne mogu ti se glasa naslušat’, stranče,“ kaza sva se zarumenjevši. „Nastavi, molim te.“

Marta je za to vrijeme pristavila lonac, prostrla im stol i donijela svježe vode sa zdenca u dvoru. Onda je

poslala momčida iz susjedstva da trima seoskim starješinama objavi kako bi željela da navrate, bude li im

po volji, jer da su sestra i ona namjernika ugostile.

„Govori... još,“ Marija ponovi, videdi da je Isus umuknuo. „A što bi da ti kažem, Marijo?“ upitao ju je,

ovlaš joj dodirnuvši crne pletenice. „Zar muk nije valjan? Sve on kazuje.“

„Nije muk ženama dosta. One, jadnice, trebaju lijepe riječi.“ „Ne slušaj ti nju. Nije ženi ni lijepa riječ

dostatna,“ prekide ju Marta, dolijevajudi ulja u svjetiljku kako bi potrajalo, jer de seoski uglednici dodi i

upustiti se s došljakom u duboke rasprave. „Jadnomu ti ženskom bidu nikakva riječ nije dovoljna - njoj se

hode muž od čijeg se koraka kuda trese... hode joj se dijete na prsima da ju sisanjem smiri. Mnogo toga bi

ona, Isuse iz Galileje, mnogo - ali, što muški o svemu tom znaju!“

Nasmijati se htjela, ali joj nije uspjelo: bješe navršila tridesetu, još neudana.

Svi troje zamukoše, slušajudi kako pucketa oganj gutajudi

maslinove korijene i oblizujudi plamenima zdjelu u kojoj se kuhalo jelo. Igra užarenih jezika prikova

njihove poglede.

Konačno se Marija oglasi: „Da samo znaš koliko toga prođe ženinim umom dok sjedi tkajudi! Da znaš,

itekako bi ju sažalijevao, Isuse iz Nazareta.“

„Znam,“ reče Isus uz osmijeh. „I ja sam nekod bio žensko... u prethodnom životu, i to upravo tkalja.“

„A o čem’ si razmišljao?“

„O Bogu. Ni o čemu drugom, Marijo. Samo o Bogu. A o čem’ ti misliš?“

Marija ne odgovori - samo joj grudi uzdrhtaše. Marta, slušajudi njihov razgovor, sjetno je uzdahnula, u

prvi mah ništa ne reče, a onda više nije mogla ošutjeti:

„Ne brini,“ reče trpkim glasom, „Marija i ja, kao i sve neudane žene na svijetu, itekako mislimo na Boga.

U krilu ga držimo, baš kao muža.“

Isus bješe pognuo glavu, zašutjevši. Marta potom maknu lonac s vatre, te ode po glinene čanke da im

razdijeli večeru.

„Hodu ti kazat’ nešto što mi pade na um jednom dok sam tkala,“ šapnu Marija tako da ju sestra, tražedi

suđe u smočnici, ne bi čula. „Mislila sam tog dana na Boga... tako ustrajno da mu rekoh ‘Bože, udostojiš

li se ikada udi u naš sirotinjski dom, ti deš bit’ domadin, a mi demo biti gošde’. A sad...“ riječ joj zastade u

grlu. „A sad?“ upita ju Isus, naginjudi se da bi čuo.

Marta se uto vratila sa čancima.

„Ništa,“ šapatom de Marija žurno ustajudi.

„Hajd’mo za stol,“ Marta ih požuri. „Starješine de dodi svakoga trena, a ne bi valjalo da nas zateknu za

večerom.“

Svi troje kleknuše oko sofre, Isus uze hljeb i podiže ga visoko, izgovarajudi blagoslov tako uzneseno da ga

sestre pogledaše neskriveno zapanjene - štoviše, i prestrašene kad vidješe da mu se lice ozarilo, a zrak

oko njegove glave ustitrao od jare.

Marija pruži ruke put njega, te de uzbuđeno: „Gospode, ti si domadin, a mi gošde. Naređuj nam!“

Isus je sagnuo glavu da ne vide koliko se uznemirio - jer to bješe prvi takav usklik, prvom ga je neka duša

takvog prepoznala.

Ustali su od niskog stolida upravo kad se na vratima uka-zao golem starac brade nalik riječnom slapu,

čvrste građe i snažne ruke, a grudi runjavih kao u ovna. Nosio je batinu zakrivljenu na vrhu poput

pastirske, a dulju od njegovoga stasa: očito mu nije služila za poštapanje, nego da udara njom po

drugima i drži selo pod paskom.

„Dobrodošao u naš sirotinjski dom, oče Melčizedeče,“ rekoše sestre u jedan glas, pozdravljajudi ga

naklonom.

On uđe, a za njim se na pragu pojavi drugi starac; taj bješe suhonjav, dugačkog lica nalik konjskomu i bez

ijednoga zuba. Iz sitnih su mu očiju sijevali takvi plamenovi da ga se nije dalo dugo gledati. Sam zmijski

otrov bješe u njegovoj glavi, jer za onim ognjenim očima nije mogao biti nego izopačen i zlodudan um.

Žene i njega pozdraviše dubokim naklonom, pa i i taj uđe, a tredi se starješina ukaza za njim: niska rasta,

slijep, a debeo poput prasca. Stapom je šarao po tlu pred sobom - on mu je služio umjesto očiju,

priječedi da se negdje ne svali. Dobrodušan bješe, silno je volio šalu, a kad bi on sudio seljanima, nije

imao srca kazniti ma ni jednog od njih. „Nisam ja Bog,“ znao bi kazati, „pa zašto da sudim, kad je suditi

njegovo? Razriješite svoje razmirice, djeco moja, da me ne snađu nevolje na onomu svijetu!“ Stoga je

ponekad kaznu namirivao iz svoga džepa, pa čak i u zatvor išao da poštedi prijestupnika. Neki su ga stoga

smatrali budalom, a drugi svecem - stari ga Melčizedek nije mogao očima vidjeti, ali mu ništa nije

mogao, jer taj bješe izdanak svedeničkoga roda Aronova, a usto i najmodniji posjednik u selu.

„Marta,“ reče Melčizedek, zapinjudi štapinom o stropne grede, „gdje je stranac koji zađe u naše selo?“

Isus se pridiže iz kuta u kojem je šutke promatrao vatru.

„Ti?“ starac de, sagledavajudi ga od glave do pete.

„Da, ja,“ odgovori Isus. „Iz Nazareta sam.“

„Galilejac?“ promrsi onaj otrovnog pogleda. „Ništa dobra ne može iz Nazareta doc ! U Knjizi tako stoji.“

„Ne napadaj ga, oče Samuele,“ prekide ga slijepi poglavar. „Istina, Galilejci su blebetala i glupani,

nedotupavne seljačine, ali nisu nepošten svijet. I naš je večerašnji gost častan čovjek, po glasu mu se

raspoznaje.“

„Dobrodošao, sine,“ potom de, obradajudi se Isusu.

„Trgovac li si?“ upita ga Melčizedek. „A što prodaješ?“

Dok su starci tako salijetali Isusa pitanjima, nagrnuše i drugi seoski uglednici - viđeniji zemljoposjednici -

jer im vrata ostadoše otvorena. Bjehu čuli da stranac dođe, pa odjenuše svečano ruho, te pristupiše da

mu požele dobrodošlicu, doznaju otkud je i čuju što im ima redi. Kako uđoše, tako kleknuše za trojicom

starješina.

„Ništa ne prodajem,“ odvrati Isus. „Drvodjelja sam bio, ali batalih posao, napustih majčinu kudu i

posvetih se Bogu.“

„Dobro si učinio što pobježe od ovoga svijeta,“ reče slije-pac, „ali, čuvaj se, jer si se uhvatio u koštac s

opakim zlotvorom... Bogom. Kako misliš od njega pobjed’?“ upita Isusa prasnuvši u smijeh.

Na te je njegove riječi stari Melčizedek htio pudi od bijesa, ali se suzdržao i ništa ne reče.

„Monah?“ prosikta onaj drugi podrugljivo. „Od onih si levita, jel da? Ili zelota? Lažnih proroka!“

„Ne, ne, oče...“ Isus de uznemireno, „nikako!“

„A nego što si onda?“

Uto i seoske gospe dođoše, urešene ponajboljim nakitom, da vide tog stranca, a i da on vidi njih. Je li

mlad, u godinama ved... što trži - ili, da ne dođe isprosit’ ruku neke od nekod lijepih, ali sad postaralih

djevojaka, Marije ili Marte? Stoljede je prošlo otkad ih je posljednjom muškarac obujmio - raspametit de

se, nesretnice... E, to treba vidjeti!

Zadivljene same sobom, ušle su i natiskale se za muškarcima. „A što si onda?“ stari je vještac opet

zasiktao.

Isus najednom osjeti studen, pa pruži ruke put ognja. Odjeda mu se sušila, isparavajudi, dok je tako

zamišljen šutke stajao uz ognjište. Ovo je dobar čas da progovorim, pomislio je - pravi trenutak da

otkrijem riječi što mi ih je Gospod povjerio, kako bih razbudio Boga usnulog u svakom muškarcu i ženi,

koji se uništavaju u potrazi za ispraznim zadovoljstvima. Pitaju me što prodajem - i redi du im da nudim

kraljevstvo nebesko, spas duše i život vječni... pa neka i halje sa sebe skinu za Veliki Biser.

Ogledao se letimično uokolo, pogledao ta lica obasjana plamičcima svijeda i bljeskovima ognja:

grabežljiva, prijetvorna, ostarjela u žudnji za prizemnim radostima, a usahla od straha. Osjetio je

sažaljenje prema njima i htio je ustati i obratiti im se, ali osjeti strahovit umor. Koliko li dana nije usnuo u

čovječjem domu, spustio glavu na mekan jastuk!... Pospan, naslonio se na čađav dimnjak i sklopio oči.

„Umoran je, moja gospodo,“ umiješala se Marija, pogledavši starce očima punim preklinjanja. „Ne

mučite ga.“

„Točno!“ promumljao je Melčizedek, te se, podupirudi se štapom, digao s poda i krenuo prema vratima.

„Posve si u pravu, Marijo. Napali smo ga riječima k’o da mu sudimo. Zaboravismo...“ okrenuo se starcu

Samuelu, „...ti si zaboravio, oče Samuele, da anđeli često pohode zemlju u siromaškoj odjedi, zaogrnuti

prostom haljom, bosonogi, bez torbe i štapa - baš kao i ovaj čovjek. Valjalo bi, stoga, da ovoga stranca

uvažimo kao anđela, pa se sukladno i ponesemo prema njemu. Tako nalaže zdrav razum.“ „Tako nalaže

magareda pamet,“ oglasio se slijepac gušedi se od smijeha. „Da svakog čovjeka smatramo anđelom -

mo’š mislit’! Onda bi i starac Samuel bio anđeo!“

Zlookoga je ta primjedba raspalila - umalo mu je htio ot- povrnuti na svoj otrovan način, ali se u trenu

predomislio; slijepi je ludonja najbogatiji u selu, pa bi mu to moglo jednom škoditi. Zdrav razum ponekad

nalaže da se jezik drži za zubima, a uši da ne čuju, ma što god čut’ mogle.

Blagi odsjaj vatre bješe se razlio Isusovim umornim licem, kosom i obnaženim grudima, a osobit

modrikast sjaj uresio mu kovrčavu bradu crnju od gavranova krila.

„Baš je krasan, koliko god siromašak,“ počeše se sašaptavati žene. „Vidje li mu oči? Nisam ljepše

vidjela... nisu takve ni u muža mi kad me u zagrljaju drži.“

„A ja nikad ne vidjeh nekoga tako obilježenog strahom i užasom... kao stvor iz divljine,“ druga de ispod

glasa. „Kao da de svakoga časa pobjed’ odakle je došao.“

„Vidjeste li kako ga Marta guta očima, drage moje? Sirotica, poludjet de nodas.“

„Ali on Mariju gleda ispod oka,“ oglasila se četvrta. „Pazite što vam kažem, počupat de se one oko njega.

Susjeda sam im, čut du bude li vriske.“

„Hajd’mo,“ naredi starac Melčizedek. „Kakve li dangube što dođosmo amo. Došljaku je i duša zaspala.

Idemo, starješine... razilazi se, narode!“ reče gurajudi štapinom muškarce i žene ustranu da bi mogao

prodi do vrata.

Ali, upravo kad je stupio na prag, nečiji se žurni koraci začuše u dvoru - a zatim blijed muškarac utrča u

kudu i pade na pod kraj ognjišta, jedva dolazedi do daha. Prestrašene se sestre baciše na nj i zagrliše ga.

„Brate,“ kriknuše, „što ti se dogodilo? Tko te goni?“ Melčizedek pristupi i dotaknu pridošloga batinom.

„Lazare, sine Menahemov,“ reče, „ako je vijest što ju donese loša, neka žene izađu, a muškarci ostanu da

ju čujemo.“

„Kralj je uhvatio Ivana Krstitelja i odrubio mu glavu!“ uzviknuo je Lazar u jednom dahu.

Ustao je potom, tresudi se kao šiba na vodi. Bješe problijedio, upali mu obrazi poprimili zemljanu boju, a

u mutnim mu se očima oganj odražavao tako da su se sjajile kao u divlje mačke.

„Ipak nam večer ne prođe uludo,“ slijepi de seoski glavar s olakšanjem. „Eto, pokrenu se svijet... nešto se

zbilo otkad smo se jutros probudili, pa do ovoga trena kad se spremamo na počinak. Posjedajmo onda i

počujmo. Ja volim vijesti i kad nisu povoljne.“ Nagnuo s potom prema Lazaru: „Pričaj, dobri moj momče,

ako ti je po volji... kaži nam kako se to zlo zbilo. Ali, sve redom navedi, ništa ne preskači - ispuni nam

vrijeme. Predahni lijepo, pa počni... slušamo te.“

Isus se na Lazarove riječi prenuo, te pogledao mladida koji se spremao zboriti drhturedi usnama. To bješe

novi znak od Boga! Prethodnik je otišao s ovoga svijeta, nije više bio potreban: pripremio mu je dolazak i

otišao, ispunio dužnost... a moja ura dođe, pomislio je - ali ništa ne reče; samo je promatrao Lazarove

usne čudne blijedozelene boje.

„Ubio ga, jel’?“ zagrmio je Melčizedek, gnjevno udarivši batinom o pod. „Dokle smo dogurali kad pohotni

rodoskvrnitelji ubijaju svece i raspamedene pustinjake! Smak svijeta, kažem vam.“ Obuzete strahom,

žene počeše vrištati - izazivajudi sudut u slijepca. „Pretjeruješ, Melčizedeče,“ progunđao je. „Svijet

itekako čvrsto stoji na svojim nogama. Ne strahujte, gospe.“

„Svijetu je grkljan prerezan,“ zakukao je Lazar, sav u gorkim suzama. „Utrnut je glas iz pustinje. Tko de

sad Boga zazivati za nas grešnike? Ljudski je rod siroče ostao!“

„Nitko ne smije did’ ruku protiv vlasti,“ prošištao je poglavar zmijskoga uma. „Sto god oni na vlasti činili,

oči zatvori i ne gledaj

- jer Bog i gleda, i vidi. Krstitelj se nije trebao miješat’ u njegova posla. Snašlo ga po zasluzi!“

„Pa jesmo li robovi?“ zagrmio je Melčizedek. „Neka mi netko kaže zašto je Bog dao ljudima ruke? Ja du

vam kazat’: zato da ih mogu didi protiv tiranina!“

„Tiše, starješine, da konačno čujemo kako se to zlo zbilo,“ oglasio je slijepac uzrujan vikom i preprikom.

„Kazuj, Lazare!“ „Bjeh pošao onamo, s mnogima još, da bi’ se pokrstio,“ počeo je Lazar. „Ufao sam se da

de mi se zdravlje poboljšat’... kao što svi znate, nije mi ponajbolje u posljednje vrijeme. Zapravo je sve

gore i gore... muti mi se u glavi, oči su mi natečene, a bubrezi...“ „Dobro, dobro - znamo to,“ presiječe ga

slijepac. „Kaži ti nama ono što te pitamo.“

„Došao sam tako do Jordana i taman da priđem mostu gdje se bješe skupilo mnoštvo koje s htjede

krstit’, kad se začuše krici i plač... Nije to ništa, vjerojatno plaču i vrište oni koji glasno ispovijedaju svoje

grijehe, pa nastavi’ da du preko mosta, kadli vidje’ čeljad kako se baca licem u glib na obali, naričudi i

bogoradedi... te onda upita’ jednoga ondje ‘Sto li se to dogodilo, brate? Zašto ovaj svijet kuka i u blato se

baca?’, a on ti meni da ubiše proroka! ‘A ‘ko ga ubi?’ pitam ja... ‘Onaj zločinac Herod. Rodoskvrnitelj!’

‘Ma, kad, kako...?’ ‘Napio se bješe, a ona mu je bestidnica, pokderka Saloma, plesala gola k’o od majke

rođena... pa svojom ljepotom izbezumi staroga jarca dotle da je kleknuo preda nju i upitao što ‘ode da joj

da. Pola kraljevstva? Ne, reče ona... Nego, što bi onda? Reče da ‘ode glavu Ivana Krstitelja! Imat deš ju -

obeda joj... i ubrzo ju i dade, na srebrnom pladnju.“

Iscrpljen kazivanjem, Lazar se opet skljokao na pod. Nitko da riječ jednu kaže. Svijeda uto zatreperi kao

da de se ugasiti, pa Marta priđe, doli ulja i žarki se plamičak opet razgorje.

„Smak svijeta, velim vam ja,“ stari de Melčizedek opet nakon duge šutnje. Cijelo to vrijeme gladio se po

bradi i razmišljao o besramnosti i pokvarenosti svijeta. Jer, iz Jeruzalema su učestale vijesti da

idolopoklonici obeščašduju Hram - da svakoga jutra svedenici kolju bika i dva janjca, ali ne da bi prinijeli

žrtvu Bogu Izraelovom, nego bezbožničkomu i omrznutom rimskom caru. Bogataši, kad ujutro otvore

vrata, pa nađu pred njima leševe onih koji su tijekom nodi pomrli od gladi, da samo zadignu svilene halje,

preskoče ih i krenu u mimohod pod lukovima Hrama... Melčizedek je sve to odvagnuo u svom umu i

zaključio: odista de smak svijeta.

„A ti, što kažeš na sve to?“ iznenada se obratio Isusu.

Ovaj mu odgovori glasom koji najednom bješe tako dubok da se svi okrenuše i pogledaše ga u čudu:

„Dođoh iz pustinje gdje ih vidjeh: jest, tri anđela sunuše s nebesa i na zemlju padoše. Svojim sam ih

očima gledao, dobro vidljive na nebeskoj pozadini. Dolaze... prvi je Guba, drugi Bezumlje, a tredi, još

najmilosrdniji, Oganj. I glas začuh: ‘Sine drvodjeljin, arku sagradi i uvedi u nju što više budeš mogao

skupit’ ljudi plemenitih i vrlih... ali hitaj! Sudnji dan se bliži - moj dan. Dolazim!’“

Trojica starješina kriknuše od užasa, ostali muškarci - koji bjehu posjedali po podu ukrštenih nogu -

skočiše cvokodudi zubima, a žene, nijeme od strave, nagrnuše kao jedno tijelo prema vratima. Marija i

Marta priđoše Isusu, te stadoše uza nj kao da zaštitu ištu. Zar se nije zakleo da de ih uzeti u arku? A

kucnuo je čas.

Starac Melčizedek obrisa znoj što mu je navro niza sjedine na sljepoočnicama. „Istinu stranac reče,“

uzviknuo je, „živu istinu! Počujte, brado, o ovom čudu: kad sam jutros ustao, razmotah Svete spise kao

što uvijek zorom činim, pa naiđoh nasumce na riječi proroka Joela: ‘Oglasi se trubljo sionska, nek’ sveta

planina odjekne. Nek’ uzdrhte svi na zemlji živudi, jer dolazi dan Gospodnji, dan oblačina i tmine. Pred

Njim - ognji; za Njim - plamenovi. Jurit de brže od könjä, tutnjati k’o bojna kola po kaldrmi, a na vrsima

brdä vatre de pucketati kao kad zahvate osušenu trstiku, pa ju gutaju... Tako de bit’ Sudnjega dana!’

Pročitao sam tu strašnu poruku dva ili tri puta, te bos izašao u vrt da bi’ ju pojao... a onda se bacio licem

na zemlju i zavapio: ‘Gospode, ako uskoro dolaziš, znak mi daj, jer se moram pripremit’. Moram se

sažalit’ nad siromasima, otvorit’ smočnice i platit’ za moje grijehe. Munju mi pošalji, glas ili čovjeka da

me opomene... da to navrijeme učinim!’“ Okrenuo se zatim Isusu. „Ti si taj znak. Bog te je poslao... pa

kaži, imam Ii vremena? Kad de se rastvoriti nebesa, dijete moje?“ „Svakoga trena što prođe, oče,“

odgovori Isus, „nebesa su spremnija otvoriti se. Svakoga časa Guba, Bezumlje i Oganj napreduju po

korak, ved mi krilima dodirujudi kosu.“

U tom je trenu Lazar širom razgrogačio svoje zelene oči i zagledao se u Isusa, te mu potom priđe

nesigurnim korakom.

„Da nisi ti Isus iz Nazareta?“ upita ga. „Govori se da je prorok, kad je krvnik dograbio sataru da mu

odrubi glavu, pružio ruku put pustinje i zavapio: ‘Isuse iz Nazareta, izađi iz pustinje, vrati se među ljude.

Dođi!... Ne ostavljaj svijet bez nade.’ Ako ti jesi Isus iz Nazareta, blagoslovljena zemlja kojom gaziš. Moja

je kuda posvedena, a ja kršten i izliječen. Bacam ti se pred noge slavedi te!“

Kazavši to, bacio se ničice preda nj i poljubio Isusova stopala puna rana od koračanja kamenjarom.

Lukavi starac Samuel hitro se pribrao: samo na tren bješe usplahirenog uma, ali se u hipu primirio. U

proročkim zapisima nalazimo sve što nam srce poželi, pomislio je: na jednom dijelu svitka Bog bjesni na

svoj narod i diže pesnicu da ga uništi - a na drugom ga poji mlijekom i medom. Kao slučajno nailazimo

jutrom upravo na kazivanje koje odgovara našem raspoloženju - pa tko bi se onda uopde uzrujavao!

Zatresao je svojom konjolikom glavurdom i promrsio bradu, ali ništa ne reče. Neka ljudi samo budu u

strahu - tako i treba. Jer, da nije straha... siromaha je neusporedivo više nego nas, a i mišidaviji su.

Nagrabusili bismo!

Stoga ništa ne reče, nego se pun himbe zagleda u Lazara, koji je gostu ljubio noge i razgovarao s njim.

„Ako su Galilejci koje sam sreo na Jordanu tvoji sljedbenici, Učitelju, onda imam poruku za tebe - rekoše

mi da ti prenesem, naiđem li na te: otidi de otamo i čekati te u Jeruzalemu, u konobi Šimuna Cirenca kraj

Davidovih vrata. Bjelodano su se prestrašili kad ubiše proroka, pa su pobjegli da se skriju. Progon je

počeo...“

Za to vrijeme žene počeše vudi muževe, tjerajudi ih da krenu kudama. Sve im je jasno bilo: ovaj stranac,

rekoše među sobom, ima zmijske oči - pogleda te i raspametiš se. Progovori i svijet se urušava. Bjež’mo!

Slijepi se poglavar sažalio nad njima. „Samo hrabro, djeco moja,“ povikao je. „Strašne sam stvari čuo, ali

ne bojte se. Sve de mirno dodi na svoje mjesto, vidjet dete. Ne dä se svijet, na čvrstim je on temeljima i

bit de ga dok i Boga bude. Ne slušajte one koji vide, mene slijepca poslušajte, koji upravo stoga vidi bolje

od svih vas. Besmrtan je soj Izraelov, jer je sklopio sporazum s Bogom - a Bog ga je ovjerio svojim

pečatom i darovao nam cijelu zemlju. Ne strahujte, stoga. Umalo je ponod - hajd’mo mi spat’!“ Pružio je

štap i napipao put prema vratima.

Tako trojica seoskih poglavara prvi odoše, za njima ostali muškarci, na kraju žene - ispraznivši Martinu,

Marijinu i Lazarovu kudu.

Sestre potom prostriješe gostu ležaj na drvenom banku. Marija je iz svoje škrinje izvadila lanene i svilene

plahte što ih je čuvala za prvu bračnu nod, a Marta pokrivač od perja, također pohranjen na dno škrinje

da čeka dugo željenu večer kad bi ga raširila posteljom u koju de s mužem ledi. Donijela je i mirisna bilja,

bosiljka i metvice, te ga dodala vuni kojom bješe napunjen jastuk.

„Spavat de nodas baš k’o mladoženja,“ reče Marta sjetno, dok je Marija samo uzdisala, nemajudi snage

išta redi. Zatvori oči, Bože, šapnula je posve nečujno - dobar je svijet, koliko god mi uzdaha izazvao... jest,

dobar je, ali se tako bojim samode, a ovaj mi je namjernik neizrecivo mio.

Sestre se zatim povukoše u pokraj ni sobičak, te legoše na tvrde prostirke - dok su se dvojica muškaraca

opružila svaki svojim dijelom ležaja, dodirujudi se stopalima. Lazar bješe sretan: kakvo li se ozračje

svetosti i blaženstva raširilo cijelom kudom! Disao je mirno i duboko, lagano prislonivši svoje tabane pri

Isusove, osjedajudi tajanstvenu silu - božansku, izvan svake sumnje - kako mu prodire kroz noge i struji

cijelim tijelom. Nestade boli u njegovim bubrezima, srce mu prestade neujednačeno kucati, krv mu je

mirno kolala od glave do stopala poput rijeke što natapa njegovo žuticom izmučeno tijelo.

Ovo je pravo krštenje, pomislio je - ove demo nodi moje sestre i ja, kuda cijela, kršteni biti. Rijeka Jordan

pod krov nam je dotekla!

Njih dvije, pak, jednostavno nisu mogle oka sklopiti, jer mnoga ljeta prođoše otkad im je posljednjom

neki muškarac sa strane u kudi nodio. Naime, namjernike bi gotovo uvijek ugostio neki od seoskih

glavara, pa nijedan da siđe do njihove skromne kolibe, podalje od glavne ulice, a — povrh svega —

njihov boležljiv brat, čudak po prirodi, nije volio društvo. Ali, koje li radosti nodas!

Uzdrhtalim su nozdrvama zrak mirisale — a kako se promijenio bješe, i to ne mirišudi bosiljkom i

metvicom, nego muškarcem.

„Reče kako ga je Bog poslao da arku sagradi, a obeda nam u nju nas ukrcat’. Čuješ li me, Marijo, ili si

zaspala?“

„Ne spim,“ odgovori Marija; bješe se primila rukama za dojke, jer ju zabolješe od uzbuđenja.

„Blagi Bože,“ nastavila je Marta, „učini što prije kraj ovom svijetu da uniđemo u arku s njim. Ja du ga

služit’, nede mi bit’ teško, a ti, Marijo... ti deš mu družica biti. Arka de dovijeka ploviti, ja du mu dovijeka

sluškinja bit’, a ti deš mu dovijeka sjedit’ uza skute i družica mu biti. Eto, tako ja zamišljam raj... Jel’ i ti,

Marijo?“ „Uprav’ tako,“ reče Marija sklapajudi oči.

Dok su one tako tiho razgovarale i uzdisale, Isus se uspravio na ležaju - premda i nadalje u dubokom snu.

Ali, ne bješe on svjestan da sanja: dušom i tijelom stajao je u vodama Jordana, osvježavajudi se dok mu

je rijeka spirala pustinjski pijesak s tijela, a dušu lišavala poroka i grijeha ovoga svijeta - da bude opet

djevičanski čista. A onda mu se učini, u tom snu, da je izašao iz rijeke i zakoračio negaženom zelenom

tratinom, te zašao u vodnjak pun ploda i behara... te kao da to i ne bješe on, Isus, sin Marije iz Nazareta,

nego Adam, prvostvoreni čovjek, koji upravo u tom trenu izađe ispod Božjih ruku - tijelo mu još vlažna

glina - pa leže na cvjetnu livadu da se osuši, da mu kosti očvrsnu i obrazi boju poprime, a sedamdeset i

dva zgloba se u njegovom tijelu povežu i omogude mu da ustane i prohoda.

Dok je tako ležao i dozrijevao pod suncem, ptičice mu za- lepršaše nad glavom, stadoše čas lijetati od

drveta do drveta, čas skakutati po proljetnoj otavi. Cvrkutale su, javljajudi se jedna drugoj, pogledavale

to novo bide opruženo na travi i znatiželjno ga promatrale. Svaka se oglasi svojim pjevom, a on -

razumijevajudi njihov jezik - razgali se od onog što je čuo.

Paun, ponosno raširivši lepezu svojih pera, baci zavodljiv pogled na toga novonastalog Adama pruženog

po tlu, te mu reče: „Obična sam kokos bio, ali me anđeo obljubi i paun postadoh.

Ima li ptice ljepše od mene? Nema!“ Uto golubica, letedi od grane do grane, diže kljun k nebu, pa kliknu:

„Ljubavi! Ljubavi! Ljubavi!“ Javio se i crvendad: „Od svih ptica, samo ja pjevam i ne dam se ni za najgore

studeni.“ „Da mene nema, drvede nikad ne bi prolistalo ni cvatom se osulo!“ reče lastavica, a pijetao de:

„Da ga ja ne probudim, jutro nikad ne bi svanulo.“

„U zoru, prije nego pjevajud’ uzletim u visine, uvijek se oprostim s mojim ptidima, jer nikad ne znam hodu

li preživjeti poj,“ reče ševa, a slavuj de: „Ne gledaj me u ovoj mojoj skromnoj odori - nekod sam i ja imao

velika blistava krila, ali sam ih pretvorio u pjesmu.“ Uto šojka dugačkoga kljuna priđe i kljucnu prvog

čovjeka po ramenu, nagnu mu se nad uho te reče šapatom, kao da mu otkriva najvedu tajnu: „Vrata

paklena i vrata rajska tik jedna do drugih stoje, i to posve jednaka: blistava i privlačna, pripazi se, Adame!

Pripazi, dobro pripazi!“

U tom trenu, dok mu je šojkin poj još odzvanjalo u uhu, Isus se probudi...

19

Velike se stvari događaju kad se Bog stopi sa čovjekom. Jer, bez čovjeka, Bog ne bi imao Zemlju na umu,

pa ni razloga da promišlja o bidima koja je stvorio - ona na kojima provjerava svoju zastrašujudu, jednom

bahatu, a drugom mudru mod. Ne bi na Zemlji bilo srca da se sažali nad brigama bližnjih i nastoji živjeti

vrline i vrijednosti koje Bog ili nije kanio, ili je zaboravio... možda se i bojao oblikovati. Ipak, udahnuo je

život čovjeku, dajudi mu snage i hrabrosti da nastavi stvaranje.

Čovjek, pak, da je rođen bez Boga, nemodan i goloruk, bio bi osuđen na glad, strah i studen... a sve kad bi

ih i uspijevao preživjeti, puzao bi četveronoške - zaostao u razvoju negdje između uši i zvijeri - a ako bi

se, uz beskrajan napor, i uspravio na dvije noge, nikad ne bi bio pobjegao iz čvrstoga i toplog zagrljaja

majmunske majke. Razmišljajudi o tom, Isus je dublje nego ikad osjedao da Bog i čovjek mogu jedno biti.

U rano jutro krenuo je putom prema Jeruzalemu. Bog mu zdesna i slijeva bješe, mogao ga je dodirnuti

laktima - putovali su zajedno, obojica s jednakom strepnjom: svijet je zabrazdio ukrivo... umjesto da se

uspinje nebesima, survava se u pakao. A njih dvojica, Bog i Sin Božji, morat de se itekako napregnuti ne

bi li ga vratili na pravi put. Isus je stoga hitao što je brže mogao: „gutao“ je put dugim koracima, žudedi

da se sastane sa svojim sudruzima i krene u boj. Sunce, dižudi se nad Mrtvim morem, obasjalo je ptice

novom svjetlošdu i one se raspjevaše, lišde na drvedu je zatreperilo,

bijeli se put pred njih otegao u smjeru zidina jeruzalemskih - a svi su mu dovikivali: „Hitaj! Časa ne časi!

Nestanak nam prijeti...“ „Znam, znam,“ odgovorio je. „Znam - zato i stižem.“

Istoga jutra, njegovi su sljedbenici žurno tumarali još pustim jeruzalemskim poljanama: Juda na čelu, pa -

dvojica po dvojica

- Petar s Andrijom, a Jakov s Ivanom, u strahu se trkom ogledavajudi i na svakom uglu

provjeravajudi dal’ ih netko ne prati. U neko doba, domogoše se Davidovih vrata - prošavši kroz njih,

skrenuli su lijevo i obreli se u krčmi Šimuna Cirenca.

Debeli gostioničar širokih ramena bješe još mamuran - trenutak ranije pridigao se sa svog ležaja od

slame. Oči mu bjehu krvave, nos crven i natečen, a lice podbuhlo, jer je do sitnih sati pio s okolnim

gazdama, listom ispičuturama, te prilegao kad je ved svitalo. Sada, trom i bezvoljan, čistio je tezgu,

brišudi tragove nodašnje gozbe. Premda se nekako održavao na nogama, posvema budan nikako nije bio:

po navici je obavljao posao, boredi se s teškom glavom i umorom u tijelu - a onda je začuo nekakve kako

dahdudi od napora ulijedu u njegovu krčmu. Okrenuo se da vidi tko je, žmirkajudi kroz poluotvorene

kapke... brade još pune ostataka jela.

„Dovraga, ‘ko je tamo?“ promrmljao je zlovoljno. „Pustite me na miru, zaboga... Pa ‘ko ždere i loče u cik

zore?! E, baš ste mi u pravom času naišli, bagro!“

Ali, dok je tako negodovao, i nehotice se razbudio, te malo- pomalo prepoznao svoga starog prijatelja

Petra i ostale Galilejce. Prišao im je, zagledao se u svakog ponaosob, te prasnuo u grohotan smijeh:

„Dakle... kakve li to pokisle njuške vidim! Drž’te jezik za zubima, bolje vam je — i obje ruke na srcima da

vam ne prepuknu od straha. E, jeste mi ponosna družina, slavni moji Galilejci!“ „Za miloga Boga, Simune,

ne deri se... uznemirit deš sav svijet,“ reče Petar stavljajudi mu šaku preko usta. „Zatvori vrata! Kralj dade

ubiti Ivana Krstitelja, zar nisi čuo?... Glavu mu odrubi- še i doniješe Herodu na srebrnom pladnju.“

„Nije loše ni učinio! Pa, ljudi moji, Krstitelj mu je probio uši prokazujudi ga zbog te njegove šurjakinje... A

koga briga! Kralj je, pa mu može bit’. Uostalom, među nama... i meni je uši probio onim ‘Pokajte se!

Pokajte se!’ Jel’ ja da se pokajem?... Ma zbog Čega?! Pustite vi mene na miru.“

„Ali, glas puče da de pobiti sve pokrštene - sa svima pod nož... a mi se krstismo. Jel’ ti sad jasnije?“

„A ‘ko vam reče da se idete krstit’, tupoglavci? Pravo vam budi!“

„Zar se nisi i ti krstio, pjanduro?“ prekori ga Petar. „Tako nam barem reče... pa što se onda izdireš na

nas?“

„Nije to isto bilo, ti... lakovjerni ribožderu. Nisam ja za-pravo kršten. Gdje bi to bilo krštenje?... Zagazio u

rijeku, namočio se malo, a ono što mi taj samoumišljeni prorok reče - na jedno uho unutra, na drugo

van! K’o i u svakoga s imalo pameti. A vi, vi... glupani... povjerovali biste da vam ti opsjenari kažu kako de

pomust’ jarca u rešeto! Biste, i to prvi! Eto, reče vam da zaronite u vodu, pa ste zaronili - i gadno se

ošamutili. Izašli iz nje tako lakovjerni da ne biste, da vam kažu kako je to veliki grijeh, ubili buhu na Sabat

- premda znate da ona vas itekako bi grizla i petkom, i svetkom! Ne biste pladali glavarinu? Ne biste... pa

ode glava. Tako vam i treba. Nego, ‘ajde... posjedajte, popit demo. Klin se klinom izbija, a vama treba i da

se odmorite, i da se s pamedu sastanete!“

U stražnjem dijelu konobe stajale su dvije goleme bačve: na jednoj, crvenom bojom, bješe naslikan

pijetao, a na drugoj, sivocrnom — krme. Šimun napuni vrč vinom iz bačve s pijevcem, nađe nekako šest

bukara, te ih propra u prljavoj vodi u kamenici za tezgom, konačno posve razbuđen jetkim vonjem pida.

Nekakav se slijepac pojavio u otvoru vrata: ušao, sjeo prekriživši noge, te izvadio dobrano otučenu

tamburu i stao ju ugađati, kašljudi iz dubine grudi i pljujudi na pod ne bi li pročistio grlo. Eliakim mu bješe

ime, u mladosti je bio gonič deva - sve dok jednom, u po bijela dana, ne vidje golu ženu kako se kupa u

jezercu pod datuljinom palmom. Umjesto da okrene glavu, zagledao se u lijepu Beduinku... a njezin muž,

koji je u tom trenutku čučao za stijenom oganj ložedi da joj priredi objed, videči u neko doba goniča kako

pogledom proždire njezinu nagost, skoči i dvjema mu žeravama spali oči. Od toga se dana zlosretni

Eliakim predao napjevima i svirci - obilazio je jeruzalemske krčme sa svojim glazbalom, ponekad slavedi

milost Božju, ponekad opijevajudi žensku golotinju. Tu bi mu dali ulomak hljeba, tamo šaku datulja,

ondje pregršt maslina, drugdje pehar vina... i onda bi krenuo dalje.

Najzad je ugodio tamburu i pročistio grlo, te stade visokim glasom izvijati drevni melizam, njegov

omiljeni napjev:

Smiluj se meni, Bože, najvedom milošdu svojom,

Meni koji se patim s golemom tugom mojom!

Krčmar uto konačno opra čaše, te im priđe s vrčem u ruci - a čuvši slijepčeve stihove doslovce poludje od

bijesa. „Dosta! Prekini!“ proderao se. „I ti mi uši probi... vazda jednom te isto: ‘Smiluj se meni, Bože...’

Vrag nek’ te nosi! Jesam li ja počinio tvoj grijeh? Jesam li ja gledao tuđu ženu kako se kupa? Bog nam oči

dade da ih ponekad umijemo i zatvorene držat’ - hodeš li to ikad shvatit’? - pa i tebi po zasluzi pripade.

Gubi se, ‘ajde gnjavi nekoga drugog!“

Slijepi pjevač umuknu, podiže se uz pomod svoga štapa, stisnu tamburu pod mišku i ode bez ijedne riječi.

„‘Smiluj se meni, Bože... smiluj se...’“ krčmar ga je nastavio posprdno oponašati. „David je zagledao tuđe

žene, ovaj slijepi idot također - a mi da zato patimo!? O, Bože, da mi je malo samode i mira...“

Konačno su ispili - našto im on opet natoči.

„Sad du vam isped’ janjedi’ glava. Prva klasa!... Mati bi ih vlastitom čedu iz usta otimala!“ Ode potom u

dvorište, gdje stajaše ped što ju je sam podigao, te ju naloži granjem i lozovim korijenjem, potom metnu

janjede glave pod peku, pa se vrati prijateljima. Bješe mu i do pida u društvu, i do razgovora.

Isusovi sljedbenici, međutim, nisu bili nimalo dobre volje: stisnuti oko ognjišta, povremeno su se javljali

ponekom poluglasnom riječju, pa opet tonuli u šutnju... kao da kroče živom žeravicom. Ivan, Petar, Jakov

i Andrija stalno su pogledavali put vrata, spremi u svakom času pobjedi - dok je Juda prkosno sjeo na

prag, zgađen četvoricom kukavaca koji su premirali od straha.

Kako li su samo pobjegli s Jordana - pojurili u Jeruzalem k’o da ih vjetar nosi! - mrmljao je nečujno u

bujnu riđu bradu, bacajudi prezrive poglede prema sudruzima skutrenim u zabačenoj čađavoj krčmi. Gle

ih kako samo stižu ušima, baš k’o zečevi... spremni razbježat’ se svakoga trena! E, jeste mi hrabra sorta,

Galilejci - hvala ti, Bože Izraelov, što me ne učini na njihovu sliku i priliku, nego dade da se u pustinji

rodim... od beduinskoga granita, a ne od mekane galilejske zemlje. Kako li ste šenili pred njim, salijetali

ga prisegama i poljupcima - a sada: Ne izdaj te me, noge moje brze!... sam da vam je guzice spasit’! Ali,

ja... divljak, vrag u ljudskom obličju, koljač - ja ga nedu napustit’. Čekat du ga dok se ne vrati iz

prekojordanske pustare da doznam što mi ima kazat’... pa du onda odlučit’. Nije mene briga za moje

prkno - patnja je Izraelova jedina moja muka.

Uto je čuo kako se oni pokušavaju nešto dogovoriti.

„Kažem vam, moramo natrag u Galileju... tamo smo na sigurnom,“ zagovarao je Petar. „Sjetite se samo

našega jezera, momci!“ dodao je s dubokim uzdahom, prisjetivši se brodica na modrozelenoj vodi, žala,

oleandarä, mreža punih ribe... pa mu se srce uznemiri i suze potekoše. „Hajd’mo mi tamo, momci! I to

odmah.“

„Ali, dadosmo mu riječ da demo ga čekat’ u ovoj krčmi,“ oglasi se Jakov. „Jedino valjano nam je održat’

obedanje.“

„Dade se to riješit’,“ predloži Petar. „Kazat demo Cirencu da mu kaže, dođe li uopde...“

„Ne, ne i ne!“ pobunio se Andrija. „Kako ga možemo ostavit’ samog u ovomu divljem gradu? Čekat demo

ga ovdje.“

„A ja vam kažem da moramo natrag u Galileju,“ Petar nije popuštao.

„Brado,“ Ivan de preklinjudi, te polažudi ruke ostalima na ramena, koljena, nadlaktice... „sjetite se

posljednjih Krstiteljevih riječi, kako je pod krvnikovim mačem pružio ruke i zavapio: ‘Isuse, Nazaredanine,

vrati se... okani se pustinje, jer ja odlazim, a tvoje je da se vratiš i ne ostaviš svijet na cjedilu!’ Duboko je

značenje tih riječi, prijatelji. Neka mi Bog oprosti ako hulu izrečem...“

Srce kao da ga je izdalo, pa ga Andrija potače uzevši ga zabrinuto za ruku.

„Kaži, Ivane. Sto se to bojiš redi, kakav predosjedaj te snađe?“ „A što ako je naš Učitelj...“ jedva je

promucao.

„Što?!“

„...Mesija!“ Ivan de jedva čujno, jedna dišudi od straha.

Svi se stresoše. Mesija!... A koliko su vremena s njim proveli, pa nikom takvo nešto na pade na um. U

prvo su ga vrijeme smatrali jednostavno dobrim čovjekom, svecem koji donosi ljubav svijetu; zatim im se

učini da je prorok — ne onakav žestoki, poput nekadašnjih, nego staložen i blag. Drevnoga je Boga

Izraelovog Ocem zvao, pa uznositi i oholi Jahve kao da se i sam smekšao, te ga priznao svojim djetetom...

Ali, kakva se to riječ sad ote s Ivanovih usana: Mesija! Mač Davidov, drugim riječima, sila Izraelova... rat!

A oni, učenici njegovi, prvi mu sljedbenici - zar de biti velika gospoda, tetrarsi i patrijarsi oko prijestolja

njegova? Jer, kao što Bog imade anđele i arhanđele uza se na nebesima, tako de oni biti Isusovi etnarsi i

patrijarsi na zemlji. Oči im se zacakliše...

„Povlačim što rekoh, prijatelji,“ glasno de Petar, pocrvenjevši do ušiju. „Nikad ga nedu ostaviti!“

„Ni ja!“

„Ni ja!“

„Ni ja!“

Juda nato ljutito otpljunu i udari šakom po vratima. „Gle vražji’ junačina!“ izdera se na njih. „Dok ste

mislili da je nemodan i slab, jedan ste drugog preskakali bježed’ od njega - a sad, kad ste nanjušili njegovu

veličinu, zaklinjete se da ga nedete nikad napustit’. A pamtite moje riječi, jednoga dete ga dana svi do

jednoga izdat’, zatajit’... svi osim mene. Simune, svjedok mi budi.“

Krčmar je dotad osluškivao njihove riječi i cerekao se kroz brk; kad se pogledom susreo s Judom, prezrivo

je procijedio: „Ma, gle ih, molim te... Ti bi da spase svijet!?“ U istom času osjetio je vonj zagorjelog mesa,

te se jednim skokom sjurio u dvor vičudi: „Izgorješe glave!“

Sudruzi se zgledaše usplahireni novom spoznajom.

„A zato se Krstitelj onako prenerazio ugledavši ga,“ reče Petar kuckajudi se po čelu.

Kad su se jednom počeli prisjedati zbivanja na Jordanu, pojedinosti su im dopirale iz pamdenja jedna za

drugom.

„Vidjeste li mu onu golubicu nad glavom dok se krstio?“ „Ne bješe golubica, nego munja nebeska.“

„Nije nego golubica — čuo sam ju kako guguče.“

„Nije gugutala, nego zborila: svojim sam ju ušima čuo: ‘Svetac! Svetac! Svetac!’... to je rekla.“

„Duh je Sveti to bio!“ reče Petar, sa slikom zladanih krila u očima. „Duh Sveti sišao je s neba i svi se

skamenismo, zar ne pamtite? Htjedoh koraknuti da bliže priđem, al’ me noga ne posluša

— k’o oduzet da sam. I krik mi krenu k usnama, ali se s njih ne vinu! Vjetar stade, baš k’o i trstika,

rijeka, ono mnoštvo na obali, ptice... sve se živo skameni od strave. Jedino se Krstiteljeva ruka micala,

ma polako, polako... dok ga je krstio.“

„Ništa od toga ja nit’ vidjeh, niti čuh,“ reče Juda srdito. „A vama bjehu pijane oči i uši!“

„Ti, riđobradi, ne vidje, jer ne htjede vidjeti,“ odvrati mu ljuti to Petar.

„A tvoje gospodstvo s bradom od slame vidje, jer htjede vidjeti! Žudio si da ugledaš Duha Svetoga, te ga

stoga i ugleda... a to kanda ti ne bješe dosta, nego sad i ove glupane uvjeravaš da su i oni vidjeli. Spremi

se buru požnjeti!“

Jakov, koji je dotad uzrujano grickao nokte nijednom se ne oglasivši, nije se više mogao suzdržati:

„Čekajte, momci! Što tako lako planete... poput suharaka,“ reče im. ,,‘Aj’mo mi to smireno raspravit’.

Vjerujete li doista da je te riječi što ih navodite Krstitelj rekao trenutak prije smrti? Meni to baš ne zvuči

uvjerljivo... Prvo, ‘ko ga je od nas čuo? A, drugo, da je tako i mislio, ne bi kazao naglas, jer je znao da de u

tom slučaju one doprijet’ do kralja — a taj nede oklijevati da pošalje uhode da nađu tog čovjeka, Isusa, u

pustinji, pa i njemu odrube glavu. Kako moj otac običava redi, nije nego kako vam ja kažem... pa stoga

nedajmo da i naše glave završe na pladnju.“

Petar je nato planuo: „Nije nego!... Kvragu i ono što se čini stvarnim, i ono što naši mozgovi misle da se

zbilo. Daj Andrija, natoči... ponekad valja utopit razum u vinu da ti se otvore oči!“

U tom trenutku visok se i zapušten čovjek upalih obraza, bos i zaodjenut bijelim platnom ukaza na

vratima; oko vrata, ruku, pojasa... visjeli su mu deseci amuleta sa svetim citatima. Položio je ruku na

grudi i naklonio se u znak pozdrava.

„Zbogom, brado. Idem... odlazim Bogu. Želite li mu išta poručit’, neku želju?...“

Nije pričekao odgovor, nego žurno otišao do sljededih vrata. Konačno se krčmar vratio s rasječenim

janjedim glavama na pladnju - miris pečenja ispunio je cijelu prostoriju. Videdi krajičkom oka onog

bezumnika, dobaci je za njim:

„Sretan ti put! Srdačno ga pozdravi! A i tebi svako dobro...“ Gromoglasno se nasmijao potom: „E,

bogme, istina je što kažu - kraj se svijeta stvarno primakao: luđaka na svakom koraku. Ovaj priča da je

vidio Boga prije dvije nodi kad je iš’o pišat’. Otada za život ne mari, i jesti je prestao, jer da de, bududi je

na nebesa pozvan, jesti kad onamo dođe! Vidjeste li ga, omotao se posmrtnim pokrovom i juri od vrata

do vrata. Prima poruke za Svevišnjega, oprašta se, odlazi... Eto, vidite što biva kad se čeljade suviše

približi Bogu. Zato oprezno, momci - za vaše vam dobro govorim, ne primičite mu se preved. Nije da gaja

ne poštujem, još kako... ali iz podaljeg. Da se zna!“

Položio je pladanj s janjedim glavama među njih, sav razdragan, a onda de obješenjački: „Eto svježe

odrubljenih glava — baš k’o što i Krstiteljevu odrubiše! U slast!“

Ivan se zgađen povuče, a Andriji ruka ostade u zraku. Janjede glave gledale su ih s pladnja krupnim

mrtvim očima.

„Simune, huljo!“ poviče Petar. „Ogadi nam jelo... ‘ko bi ga sad mog’o taknut’? A baš sam volio janjede oči

- ma bi’ pomislio da Krstiteljeve jedem.“

„Ne brini, dragi Petre,“ krčmar de grohotom se smijudi, „ja du ih pojesti - ali ne prije slasnog jezika, onoga

blagoslovljenog koji je vikao ‘Pokajte se! Pokajte se! Sudnji dan stiže!’ Po nesredi, njemu jadniku stiže

prije neg’ ikomu.

Mašio se noža, te odrezao janjedi jezik i smazao ga jednim zalogajem. Zatim je dobro potegao iz bukare,

te sjeo - s divljenjem promatrajudi svoje dv’je bačve.

„Ma... zaboravite, momci. Zao mi vas je ustinu, pa du o nečemu drugom, kako biste smetnuli Krstiteljevu

glavu s uma i navalili na janjede. A znate li ‘ko naslika onog kokota i prasca na buradi, kojima se svi dive?

Vaš domadin, slavu mu njegovu, svojom rukom! A sijeva li vam zašto baš pijetla i svinjče? Ma kako bi

moglo, vama tupoglavim Galilejcima... pa eto zgode da vam razriješim tajnu i prosvijetlim vaše sidušne

mozgove.“

Petar, zagledan u pečene glave, još se samo oblizivao, ne usuđujudi se i oglodati koju - nikako da odagna

Krstitelja s uma, jer vidje prorokove oči upravo takve, mrtve na pladnju.

„Počujte, dakle,“ nastavio je gostioničar, „i prosvijetlite se, k’o što reko’... unesite znanja u te vaše

mozgide... Kad ono Bog dovrši svijet - a zašto li se, blažen mi on, uopde mučio? - te opra ruke od blata,

pozva sva novostvorena bida i, pun sebe, upita i’: ‘Kaž’te, vi ptice i zvjerinje, što vam se čini od svijeta što

ga stvori’? Nalazite li mu mane, jel’ mu štogod fali?’ A ta zvjerad, ptice, stoka... nadadoše rikat’, blejat’,

mukat’, lajat, mjaukat’, cvrkutat’... ‘Neee... Ništa! Ništa! Ništa!’“

,,‘Blagoslov’jeni bili,’ reče Bog. ‘Elem, po mojoj vjeri, ni ja mu falinge ne vidim. Svaka čast mojim

rukama!’ Ali, u tom času vidje da se pijetao nešto pokunjio, a ni od krmka ni mukajet... samo upro rilom

u zemlju. ‘Sto je, svinjo?!’ poviče Bog. ‘I ti, uzvišeni kopune! Ni rječ’ce, a?... Možebit vam i nije po volji

svijet što ga stvori’? Manjka mu nešto, jel’?’ Oni jope’ ni da beknu - a onda im je sam Đav’o šapn’o na

uvo: ‘Recite mu, k’o na priliku, da stvarno nešto fali - ona grmolika biljka, a može i puzavica bit’, s koje se

grozdovi zgnječe, te sok ostavi da provre u vino!’

‘Počujte me, vi, beštije!’ Bog se bogme dobro rasrdio. ‘Ode- tel’ kazat, nedete li?’ Naposljetku ona dva

digoše glave... ‘A što da ti kažemo, meštre? Odista slava i čast tvojim rukama - da kucneš u drvo, jesu se

iskazale. Ma fali ona lozica što daje grozdove od koji’ sok, kad se zgnječi i provret’ ostavi, vino daje.’

‘A tako, jel’, bitange!? Sad du ja vama pokazat’... Bog se još više razgnjevio. ‘Vina vam se ‘ode? Da se

napijate, baljezgate koješta i rigate? Nek’ vam bude - neka bude i loze!’ Zasuka on rukave, uze grudu

blata, te načini trs, posadi ga... pa reče: ‘Eto! Nek’ i vina bude - a ‘ko god ga previše popio, da ga moja

kletva sustigne: mozak mu kokošji, a nos k’o u svinje bio!’“

Sudruzi prasnuše u smijeh, smetnuše Krstitelja s uma i baciše se na pečenje - Juda prvi i najviše grabedi,

lomedi janjede lubanje kako bi se slasnoga mozga dokopao. Kad ih vidje kako su navalili, krčmaru se

smrači: jasno mu bješe da za nj nede ostati ni mrve mesa.

„Nego, momci,“ poviče, „vidim da vam ide i ide, i pide... ma ne zaboravite jadnog Ivana Krstitelja. Ah,

Bože... ta njegova glava na pladnju...“

Svi stadoše kao da su se smrzli, a Petar, koji je upravo žvakao janjede oko i spremao se progutati ga - da

de povratiti! Odista, sad mu se gadilo progutati ga, ali, zar ne bi šteta bilo?... Sto mu je činiti? Samo se

Juda nije ništa slično pitao, nego pruži bukaru Šimunu da mu ju opet nalije.

,,Nek’ navijeke traje njegovo ime u našim sjedanjima. Jadan, kako ga obezglaviše!... A mi, momci,

popijmo za naše na ramenima glave!“

„I za našeg domadina, starog pokvarenjaka!“ Petar de s olakšanjem, pošto je ipak progutao ono oko.

„Ne brini ti za me,“ odvrati Cirenac. „Nemam ti ja straha. Ne turam nos u Božja posla, a za spasenje

svijeta ne dam ni suve šljive! Birtaš sam ja, nit’ anđeo, a nit’ nešto više... k’o vaše uznositosti. Barem se

te pogube spasi’.“ Olakšavši dušu, latio se preostalih kostiju na pladnju.

Petar zausti da de mu nešto kazati, ali ostade bez daha: golema se ljudina, divljeg izgleda i rošava lica,

pojavila na pragu - zuredi u polumrak u krčmi. Sudruzi se u strahu povukoše u kut, a Petar se sakri za

Jakovljeva široka pleda.

„Barabo!“ uskliknu Juda razgrogačivši oči. „Ulazi.“

Baraba iskrivi bikovsku vratinu, proviri u gostionicu, te vidje Isusove učenike stisnute uz bačve. Licem mu

se razvuče podrugljiv osmijeh: „E, kako mi je drago što vas nađo’, jaganjci moji! Pola svijeta obiđo’ ištedi

vas.“

Šimun Cirenac mu priđe nešto mrmljujudi, pruži bukaru, te de mrzovoljno: „Ma, eto, samo si nam ti falio,

kapetane Barabo!“ Zamjetno se ozlovoljio, jer se nije desilo - kad bi Baraba naišao, pa se oblokao - da ne

bi bilo tučnjave s rimskim vojnicima u prolazu, redovito s nevoljama po nj, krčmara. „Da nisi opet počeo,

ti... križanče krmka i kokota!“

„Čuj ... sve dok nečisti gaze zemljom Izraelovom, i ja du za kavgu bit’, pa ti je pomirit’ se s tim. Daj nešto

za na zub, lijena konjska guzico!“

Gostioničar baci preda nj onaj isti pladanj s oglodanim kostima: „Na, žderi! Zubi su ti k’o u kera, pa k’o

ker i glođi.“

Baraba ispi bukaru jednim gutljajem, obrisa brk, te se obrati Isusovim učenicima, strijeljajudi očima kao

da ih plamenom sažiže: „A gdje vam je čobanin, ovčice moje? Imam neki’ stari’ računa s njim.“

„Nisi ni počeo piti, a ved si pijan,“ Juda de nato osorno. „Tvoji su nas slavni pothvati ved stajali i previše

nevolja.“

„Što imaš protiv njega?“ usudi se upitati Ivan. „On je sveti čovjek - kad zemljom kroči, gleda pred noge

da ne bi nehotice mrava zgazio.“

„Da mrav na nj ne nagazi, htio si red’. Tolika je kukavica! Jel’ on uopde muško?“

„Spasio je Magdalenu iz tvojih kandža, pa mu to ne možeš oprostit’,“ ohrabrio se Jakov.

„Prevario me,“ promumlja Baraba - oči mu se zloslutno smrknuše, ,,a onaj ‘ko mene prevari, to i plati...

kad-tad!“

Juda ga nato pograbi za mišicu i odvede nastranu; napao ga je riječima tihim, ali punim gnjeva, izrečenim

u jednom dahu: „Što uopde radiš ovdje?! Zašto si napustio galilejska brda, kad te je bratstvo tamo

sklonilo? I više nas je nego dovoljno pritajenih ovdje u Jeruzalemu.“

„Borimo li se za slobodu... ili smo batalili boj?“ Baraba se pobunio s ništa manje jarosti. „A ako se bijemo,

‘ko de mi zabranit’ da djelujem po svojoj volji? Iš’o sam se na svoje oči uvjerit’ u znakove svetosti i čuda

Krstiteljeva... misled’ da je on možebit Onaj koga čekamo. Tako ja reko’ sebi... pa k’o mislim, ako jes’,

neka ne oklijeva - neka nas povede da počne klanje... ma sam zakasnio: glavu mu odrubiše. Nego, Judo,

što mi ti imaš kazat’, k’o moj voda?“

„Kažem ti da se gubiš odavde! Ne miješaj se u tuđa posla.“ „Da se gubim? Ti to meni ozbiljno?... Jesam

doš’o zbog Krstitelja, ma sam naletio na drvodjelju - a ti bi da ga se okanim sad kad mi ga Bog pod nos

turi, nakon što ga godinama ganjam?“ „Odlazi!“ zapovijedi mu Juda. „Ovo je moja stvar i ti u to ne

miješaj prste.“

„Kako sad tvoja stvar? Bratstvo, tebi na znanje i ravnanje, ‘ode da mu se zavrne vratom. On je bukač po

nalogu Rima: pladaju mu da baljezga o kraljevstvu nebeskom, kako bi čeljad smetnu- la s uma zemaljske

jade i robijanje. A ti sad... što zapravo smjeraš?“ „Ne tiče te se. Moji razlozi, moje nakane. Zaboravi!“

Baraba se potom okrenu put Isusovih učenika, koji su se upinjali ne bi li načuli barem dio njihovog

razgovora. „Vidjet demo se opet, i to uskoro, janjci moji,“ dobacio im je zloguko. „Nije se rodio k’o bi

Barabi umak’o... ved de nam se ukrstit’ puti.“ Potom se žurno izgubio u smjeru Davidovih vrata.

Krčmar namignu Petru. „Naređenje mu je izd’o,“ reče mu šapatom. „Oni su ti bratstvo... mo’š mislit

kakvo: ubiju jednog Rimljanina, a onda Rimljani ubiju deset Izraelidana. Ma što deset, petnaestoricu!

Pripazite se, momci.“

Potom se nagnu put Petrova uha, kako ga riđobradi ne bi čuo, te mu šapnu: „Poslušaj ti mene: ne vjeruj

Judi Iskariotskom. Ti riđani su...“ zastade u pola rečenice, jer se Juda vratio za stol.

Ivan se silno uznemirio: sjedao je, pa ustajao, premjeravao krčmu koracima, dolazio do vrata, pa

pogledavao uz i niz ulicu

- ali Učitelja ne bješe na vidiku. Kako je dan odmicao, vreva u Jeruzalemu bivala je sve žešda i

bučnija. A dok su gradske ulice i trgovi bili prepuni ljudi, s vanjske strane Davidovih dveri bješe pustara

bez zelena lista prošarana bijelim kamenjem - nadgrobnim stelama. Zrak bješe zasiden smradom

životinjskih lešina: posvuda bješe uginulih deva i pasa, što u Ivana pobudi golemu tjeskobu. Sve u

Jeruzalemu kameno bješe: lica čeljadi, srca, kipovi bogova koje su štovali... pomislio je - a nigdje

Milostivog Oca o kojem im zbori Učitelj! Kad bi se ved jednom pojavio da se s njim vrate u Galileju...

Sad je i Petra izdalo strpljenje; ustao je, te reče: „Idemo, brado! Nema njega, nede ni dodi.“

„A ja k’o da ga čujem kako stiže,“ šapnu Ivan sramežljivo. „Čuješ ga? Ma kako, ti... vidovnjače?“ upita ga

Jakov; taj nije imalo ni najmanje razumijevanja za bratovljeve sanjarije — kao i Petru, bješe mu najviše

stalo da se domogne jezera i svojih brodica na njemu. „Kako ti to njega čuješ, a mi ne?“

„Srcem.. odgovori mlađi brat, „...jer u mene ono uvijek prvo i čuje, i vidi.“

Jakov i Petar slegnuše ramenima, a krčmar de Ivanu u prilog: „Ne snebivajte se, u pravu je momak. Ču’

jednom kako ne’ko upita: ta Noina arka, što misliš da je? - Ljudsko srce, ništa drugo! A u njem’ Bog i sva

bida, znana i neznana. Sve se potopi i nestane, samo ono plovi vodama sa svojim bremenom. Jes’, svega

mi, srce čovječje sve znade - i stoga mu se nimalo ne smijte!“

Uto se oglasiše trublje, halabuka nastade, mnoštvo se razmače da napravi mjesta krasnim lakonogim

dječacima koji su nosili zlatom ukrašenu nosiljku; u njoj bješe tust uglednik, sav u svili i kadifi - rukama s

bezbrojnim zlatnim prestenjem gladio se po bradi nad podvoljkom otežalim od lagodna života.

„Kaifa, visoki svedenik... jarčina!“ reče gostioničar. „Začepite nos, momci - od glave riba smrdi.“ Šimun ne

samo što je zaista stisnuo nos prstima, nego je i glasno pljunuo. „Nose ga u vrt gdje se ožderava, loče i

bludniči sa ženama i lijepim dječacima. Sram ga

i stid bilo!... Eh, da sam ja Bog - o tako tankoj niti svijet visi da bi’ je prekin’o... bi’, moga mi vina!...

presjek’o je da sve ode dovraga!“ „Hajd’mo mi,“ opet de Petar. „Nismo na sigurnom ovdje. Ni moje srce

nije bez očiju i ušiju, a te mu govore samo ‘Odlazite! Bjež’te jadnici dok vam je navrijeme!’“

Petar odista bješe čuo svoje srce: uzlupalo mu se od straha toliko da je bez premišljanja dograbio batinu

što ju nađe u kutu. Vidjevši to, i drugi poskakaše na noge - njegova je strepnja bila itekako zarazna.

„Šimune, ti ga poznaješ... pa, ako dođe, reci mu da smo otišli u Galileju,“ poduči Petar krčmara.

„A ‘ko de platit’ ono što ste pojeli i popili? Bilo je toga: janjede glave, vino...“ mrzovoljno de Cirenac.

„Vjeruješ li u zagrobni život, Šimune?“ upita ga Petar. „Naravno da vjerujem.“

„E, pa, riječ ti moju dajem da du cjelokupan račun podmirit’ kad se onkraj groba nađemo. Mogu ti i

napismeno potvrdit’.“

Zbunjen, krčmar se počeša po potiljku.

„Što je? Da nisi posumnjao u život nakon groba?“ Petar de prijekorno.

„Ma, nisam... Petre. Prokleto bilo, nije da ne vjerujem u nj - ali ne toliko da bi’ naplate odgađ’ö.“

20

Ali, dok su oni tako razgovarali, plavičasta sjena pade na prag — svi se stresoše, jer se u okviru vrata

ukaza Isus... krvavih stopala, neprepoznatljiva lika, odjede umrljane blatom. Tko li uistinu banu: njihov

blagi Učitelj - ili žestoki Krstitelj? Kosa mu je u slijepljenim uvojcima padala na ramena, koža bila opaljena

suncem i ogrubjela, obrazi upali, a oči mu „pojele“ cijelo lice. Njegove su stisnute pesnice, kosa, jagodice

i oči postali jednaki Krstiteljevima. Učenici, zinuvši od čuda, nijemo su ga promatrali: da se nisu dvojica

muškaraca stopili i jedan postali?

On je ubio Krstitelja, on... upravo on, pomislio je Juda, mičudi se ustranu kako bi propustio došljaka koji

im je donio toliko nemira. Pratio ga je pogledom dok je Isus prekoračivao prag, prilazio svakom od

sljedbenika i zagledavao se u nj, grizao usne... Sve je njegovo preuzeo, pomislio je Juda - kao da mu se u

tijelo uselio. A je li i Krstiteljevu dušu baštinio, žestinu njegova glasa? Progovorit de, vidjet demo...

Neko vrijeme - ni od koga riječ da se čuje. Ozračje se u krčmi posvema promijenilo: čak se i Šimun

povukao u kut i odande nijemo zurio u Isusa. Taj, pak, dođe do sredine prostorije, stalno usnice grizudi,

vene na sljepoočnicama mu nabreknuše — a onda se najednom oglasi grubo i žestoko:

„Vi, kanda odlazite?“

Sudruzi protrnuše, jer to ne bješe njegov glas - nego onoga strašnog proroka, Ivana Krstitelja. Naguraše

se jedan iza drugoga, nitko da mu odgovori.

„Otid ste nakanili?“ ponovio je još ljude. „Govori, Petre!“ „Učitelju,“ Petar de nesigurnim glasom, „Ivan ti

začu korake u svom srcu, pa smo se spremali izad’ ti ususret.“

Isus se smrknu - preplaviše ga gorčina i ljutnja, ali se suzdržao.

„Idemo,“ samo im reče, okredudi se prema vratima; u tom trenutku vidje Judu kako ga sa strane

promatra studenim modrim očima.

„Ideš i ti, Judo?“ upita ga Isus.

„Ostajem uza te do smrti... kao što znaš.“

„Nede bit’ dosta! Čuj me... a i vi ostali: kročit demo skupa i nakon smrti! Hajd’mo sad...“

Krčmar se osmjelio izadi iz zaklona među bačvama. ,,Nek’ vam je sa sredom, momci! I da ne bude nedada

na putu... a vrate li se sretna vremena, Galilejci, pa se domognete raja, ne zaboravite da vas počastih

vinom - i janjedim glavama!“

„Riječ ti moju dajem,“ Petar de posve ozbiljno, samrtno blijeda lica. Sram ga, naime, bješe što je u strahu

slagao Učitelju - a Isusovo srdito nabrano čelo reklo mu je da je ovaj prepoznao laž. U sebi se

prekorijevao: ej, Petre kukavče, lažljivče, izdajico! proklet bio, kad misliš muško postati? kad deš

pobijedit’ strah? kad deš se prestat’ okretat’ k’o vjetrenjača il’ pijevac na krovu?...

Petar je prišao vratima, čekajudi da vidi kojim de smjerom Učitelj, dok je ovaj, skamenivši se, nadulio uši,

jer začu jednoličan poj, pun gorčine i jada - isprekidan, pjevan hrapavim glasovima, dopirao je s druge

strane Davidovih vrata. Gubavci! Bjehu posjedali u prašinu i patrljke ruku ispružili prema prolaznicima,

prosedi i opijevajudi veličinu Davidovu i milost Božju, jer im Svevišnji posla gubu, pa mogu svoje grijehe

okajati na zemlji - te de im sutra, u zagrobnom životu, lica vječno sjati i blistati poput sunca.

Isusa obuze tjeskoba. Krenuo je put središta grada - trgo-vine, radionice, krčme... bjehu se pootvarale,

pa se ulice ispuniše mnoštvom. Svatko je nekamo hitao, svatko nešto uzvikivao. Kakve li gužve, kakve

galame - kako li se znoj slijevao s tijela tih ljudi! Sve se ispremiješalo: njištanje konja, preglasan govor

čeljadi, vojničke trublje... pa mu se grad učini kao zastrašujuda neman, i to bolesna: utrobe krcate

gubom, bezumljem i smrdu.

Kako su napredovali ulicama, Isus i učenici probijali su se kroza sve nepodnošljiviji krkljanac - svatko živ

kao da je sumanuto jurcao tamo-amo - pa se sin Marijin upitao kamo li svjetina hrli? Čemu takva

hitnja?... I onda shvati: ti ljudi u pakao srljaju!

Ta ga je pomisao strahovito uzrujala, jer se suočio s teškim izazovom: nije li možda njegova dužnost

ostati u tom gradu-ljudožderu, ispeti se na krov Hrama i odande povikati ‘Pokajte se! Dan je sudnji

došao!’ Jer tim je nesretnim ljudima, koji zadihani jure jeruzalemskim ulicama, pokajanje potrebnije - a i

utjeha - nego vedrim i prostodušnim galilejskim oračima i ribarima. Ostat du ovdje, pomislio je; odavde

du objavljivati smak svijeta i dolazak kraljevstva nebeskoga.

Andrija se nije mogao otresti tuge; prišao je Isusu, te mu tiho rekao: „Učitelju, uhvatiše Krstitelja... i

glavu mu odrubiše!“

„Sad više nije važno,“ odvrati Isus posve mirno. „Ivan je imao dovoljno vremena da obaviti svoju dužnost

- ufajmo se, Andrijo, da demo ga i mi imati koliko nam treba da ispunimo našu.“ Vidje pritom da su oči

Prethodnikovog učenika pune suza. „Ne tuguj, Andrijo,“ reče mu tapšudi ga po ramenu. „Nije on umro.

Umiru samo oni koji okasne da bi besmrtni postali, a on nije zakasnio. Bog mu dade njegovo vrijeme.“

Kad je to rekao, kao da se najednom prosvijetlio: uistinu, sve na ovom svijetu treba svoje vrijeme. S

vremenom sve dozrijeva. Ako ga imaš koliko ti treba, i čovječji deš glib u duh pretvoriti, pa te nede biti

strah smrti. Ne budeš li imao dovoljno vremena, nestat deš... Dragi Bože, Isus je stao moliti u sebi, samo

mi vremena daj - ništa drugo ne ištem od tebe, samo vremena. Osjedao je, naime, još previše blata u

sebi, previše čovječjega; eto, kad pomisli na Magdalenu, oči mu se oboje strašdu — baš kao što je osjetio

uzbuđenje i prošle nodi, kad je kriomice pogledavao Lazarovu sestru Mariju.

Zacrvenio se od stida i odmah odlučio: napustit de ovaj grad. Ura njegove smrti još nije nastupila, još nije

spreman... Dragi Bože, samo mi vremena podaj, vremena i ništa drugo. Zatim je pokazao glavom

sudruzima: „Idemo, bojovnici moji, u Galileju se vradamo. U ime Gospodinovo!“

Isus i učenici pojuriše put Genezaretskog jezera kao iznureni i gladni konji prema voljenoj staji. Juda,

riđobradi, koračao je - kao i uvijek - na čelu, veselo zviždududi. Godinama ved ne bješe osjetio takvog

zadovoljstva u srcu: Učiteljevo lice, glas i žestina po povratku iz pustinje beskrajno su ga oduševili. On je

ubio Krstitelja, stalno je ponavljao u sebi - i unio ga u se: janje i lav se u jednom stopiše. Ta zašto Mesija

ne bi bio istodobno lav i jaganjac, poput negdašnjih čudovišta?... Gazio je prašnjavim drumom, pjevušio i

čekao svoj tren; jer, nede zatišje dugo biti, pomislio je. Jedne de od ovih nodi dok ne stignu do jezera Isus

progovoriti i tajnu nam redi: što je činio u pustinji, vidje ili il’ ne vidje Boga Izraelovog, te o čem su njih

dvojica razgovarali... a onda du procijeniti.

Prođe prva nod; dok su umorni mu sudruzi pozaspali uza nj stisnuti, Isus je nijemo promatrao zvijezde. I

Judine su se modre oči sjajile u mraku - njih su dvojica prosjedili tako cijelu nod jedan sučelice drugom,

ali nitko ne izusti ni riječi.

U zoru krenuše dalje, ostavljajudi za sobom kamenjar Judeje, a zagazivši bjeličastim tlom Samarije.

Jakovljevo vrelo bješe pusto: nijedna žena ne dođe zahvatiti vode i dati im da se osvježe. Brzo su prešli

tom krivovjerničkom zemljom i onda ugledaše svoje voljene planine: snijegom pokriveni Hermon, skladni

Tabor, sveti Karmel.

Još se jedan dan kraju primakao. Polijegali su pod gustom cedrovom krošnjom i promatrali zalazak

sunca. Ivan je poveo večernju molitvu: „Otvori nam dveri svoje, o Gospode. Dan se gasi, sunce zahodi i

nestaje... a mi dođosmo pred tvoja vrata, Gospodine. Otvori nam ih, preklinjemo te. O, Vječni, oprosti

nam. O, Vječni, smiluj nam se... Vječni, spasi nas!“

Modra se večer spustila: sunce zađe, a nebom još ne zavladaše zvijezde. Takvo se, bez nakita, bješe

nadvilo nad zemlju. Isus ispruži nježne dugačke prste, te ih položi na ilovaču, bjelkastu u sumraku.

Večernja molitva još je odjekivala u njemu, pretvarajudi se u živu sliku mnoštva koje drhtavim rukama

očajnički udara na vrata Gospodnja, a ona se ne otvaraju. Ljudi lupaju i viču... ali što uzvikuju?

Zatvorio je oči da bi se usredotočio na slušanje. Danje ptice dudorile su u svojim gnijezdima, a nodne još

ne bjehu otvorile oči. Ljudske nastambe daleko im bjehu; nije se čulo ni dovikivanje čeljadi, ni lavež pasa.

Sudruzi bjehu odmrmljali i svaki svoju večernju, ali se pobožne riječi izgubiše u njima bez odjeka. Isus,

međutim, u sebi je čuo mnoštvo kako tuče na Gospodinova vrata - ona u njegovom srcu! Jest, sav taj

narod kucao je na njegovo toplo čovječje srce i zapomagao: „Otvori! Otvori! Spasi nas...“

Isus obujmi vlastite grudi baš kao da i sam kuca po svom srcu, moledi ga da se otvori, a dok se tako borio

sam sa sobom, vjerujudi da je osamljen, osjetio je da ga s leđa netko promatra. Okrenuo se: Judine

studene, a blještave oči bjehu prikovane uza nj. Isus se strese, jer je riđobradi bio ponosna,

nepripitomljiva zvjerka. Od svih učenika, s njim je osjedao najvedu bliskost i najvedu udaljenost u isti

mah. Činilo mu se da se i ne treba povjeriti nikomu osim njemu. Ispružio je desnu šaku, te de:

„Judo, brate moj, pogle’ - što držim?“

Juda je u polumraku dobrano iskrenuo vrat ne bi li vidio, ali... „Ništa,“ priznao je, „baš ništa ne vidim.“

„Vidjet deš uskoro,“ Isus de uz osmijeh.

„Kraljevstvo nebesko,“ oglasi se Andrija.

„Sjeme,“ reče Ivan. „Učitelju, sjedaš li se kako nam reče ono kraj jezera, kad si prvi put istupio da nam se

obratiš? ‘Sijač dođe da sjeme svoje posije...’“

„A ti, Petre, što ti vidiš?“ upita Isus sljededega.

„Sto da ti kažem, Učitelju?... Ako pitaš moje oči: ništa. Ali, pitaš li mi srce: sve. A između ničega i svega

moj se um klati poput klepetuše na govečetu.“

„Jakove?“

„Ništa. Oprosti mi, Učitelju, ali mislim da ništa ne držiš.“

„A gle!“ reče Isus i diže ruku žestokim pokretom. Prvo ju je visoko podigao, a onda snažno zamahno

njom nadolje - da se sudruzi prestrašiše. Juda, pak, bješe tako sretan da se sav ozario. Zgrabio je Isusovu

ruku i stao ju ljubiti.

„Vidjeh, Učitelju!“ uskliknuo je. „Vidjeh - sjekiru držiš Krstiteljevu!“

Ali, u istom je trenu osjetio da je pretjerao u radosti, te se opet povukao u sjenu cedrova stabla i

naslonio na deblo.

Isus se oglasio staloženim, ali tronutim glasom: „On mi ju je donio i položio ju uz korijen trula drveta.

Zato i bješe rođen: da mi ju donese. Više od toga nije mogao - jer se ja rodih da dođem, pregnem se i

dohvatim ju. Odsada teče moja dužnost: meni je gnjilo stablo sasjedi. Vjerovah da sam mladoženja, pa da

u ruci držim rascvalu bademovu grančicu - ali sam oduvijek drvosječa bio. Sjedate li se kako smo se u

kolo hvatali i radosno tumarali Galilejom, slavedi ljepotu svijeta, jedinstvo neba i zemlje... te maštali kako

de nam se rajske dveri otvoriti da uđemo kroz njih? Prijatelji, sve to san bješe - a sad se probudismo.“

„Za onda nema kraljevstva nebeskog?“ uzviknu Petar preneražen od straha.

„Ima ga, Petre, ali u nama. Jest, nebesko je kraljevstvo u nama - a ono Đavolje oko nas... i ta dva

kraljevstva neprestance ratuju. U boj, stoga! Prva nam je dužnost sasjed’ Sotonu ovom sjekirom.“

„Kakvog Sotonu!?“

„Okolni svijet. Smjelo, stoga, prijatelji - jer sam vas u bitku pozvao, a ne na pir. Oprostite mi, nisam to u

početku ni sam znao. Dakle, tko god od vas pomišlja na ženu, djecu, polja, sredu... neka ode. Nema se

čega sramiti — neka se samo digne, kaže nam mirno zbogom i ode s našim blagoslovom. Još ima kad.“

Zašutio je potom, ispitivački pogledavajudi sudruge. Nijedan se ne pomače. Večernjica, nalik golemoj

kaplji vode, pomolila se nad mrkom cedrovom krošnjom. Nodne grabljivice raširiše svoja tamna krila i

krenuše u lov, a svjež povjetarac doleprša iz planina. Najednom, usred miline nastupajude nodi, Petar

skoči na noge kličudi: „Učitelju, ja sam uza te u tom ratu - rame uz rame, sve do smrti!“

„Hvalisave su to riječi, Petre, ne sviđaju mi se. Teškim smo putom krenuli, mnogi de nam se usprotiviti —

jer komu je do spasa? Je li se ikad pojavio prorok koji htjede spasiti čovječanstvo, a da ga ljudi nasmrt ne

kamenovaše? Kazah vam, opasnim smo putom pošli, pa se, da biste preživjeli, duše držite - i neka vam

ne umakne. Jer, Petre, slabo je tijelo - njemu ne vjerujte. Čuješ li ti mene?... Tebi, Petre, govorim.“

Ovom se oči napuniše gorkim suzama. „Zar nemaš vjere u me, Učitelju?“ upitao je tiho. „A čovjek koga

gledaš s takvim nepovjerenjem jednoga de dana za te umrijeti.“

Isus spusti ruku na Petrovo koljeno. „Možebit... možebit,“ promrmljao je. „Oprosti mi, najdraži Petre.“

Okrenuo se zatim ostalima. „Ivan Krstitelj je krstio vodom,“ reče im, „pa ga ubiše. Ja du krstiti ognjem,

što vam nodas jasno dajem na znanje, kako se ne bi žalili kad se opaka vremena obruše na nas. Kažem

vam, i to prije nego što smo i krenuli, polazimo smrti ususret - a besmrtnosti nakon nje. Eto, to je naš

put: jeste li spremni?“

Sudruzi zanijemiše - jer njegov glas bijaše oštar: nije više zvonio šalom ni smijehom, nego zvao na oružje.

Zar de oni smrdu udi u kraljevstvo nebesko? Nema li i drugačijeg puta? Jer, oni bjehu jednostavni ljudi,

nepismeni trudbenici, kojima se svijet činio bogat i modan - pa kako da s njim zarate? Da barem anđeli

siđu s neba i priteknu im u pomod... ali nikada nijedan od njih ne vidje anđela da kroči zemljom i pomaže

siromašnima i prezrenima.

Stoga potonuše u šutnju, u tišini procjenjujudi i važudi opasnost. Juda ih je promatrao krajičkom oka,

podsmješljivo i pun sebe - jer se jedini on nije kolebao. Krenuo je u boj prezrijevši smrt, ne maredi za

svoje tijelo, a do duše i manje držedi - s najvedom se strašdu i radošdu upustio u samouništenje... zarad

te strasti same.

Petar se konačno oglasi, prvi od svih: „Učitelju, ‘ode li anđeli s neba sletjeti da nam pomognu?“

„Mi smo anđeli Božji na zemlji, Petre,“ odgovori Isus. „Nema drugih.“

„A ti misliš da mi to možemo... sami, Učitelju?“ upitao je Jakov.

Sin se Marijin diže na noge - bješe se zamjetno namrštio. „Odlazi,“ povikao je. „Ostavi me!“

„Ja te se nedu odredi, Učitelju,“ uzbuđeno de Ivan. „S tobom du i u smrt!“

„I ja, Učitelju!“ uskliknu Andrija, grledi Isusova koljena. Dvije se krupne suze skotrljaše niz Petrovo lice, ali

ništa ne reče - dok Jakov, koji bješe snažan momak, pognu glavu od srama.

„A ti, Judo, brate moj?“ upita Isus, videdi kako riđobradi divlje strijelja pogledom po ostalima.

„Ja se ne zamladujem riječima,“ prasnu Juda, ,,a niti cmizdrim k’o Petar. Dok ti je sjekira u rukama, uza te

sam - batališ ti nju, okanim se ja tebe. Jer, dobro ti znaš da ne slijedim ja tebe nego nju... sjekiru.“

„Nije te stid tako razgovarat’ s Učiteljem?“ uzruja se Petar. Isusu, međutim, bješe drago to što je čuo.

„Dobro zbori Juda,“ reče, „jer, prijatelji, sjekiru i ja sam slijedim.“

Potom se svi spustiše na tlo, oslanjajudi se leđima o cedrovo deblo. Zvjezdani roj na nebu sve je gušdi

bio.

„Ovoga trena,“ Isus de tiho, ali nepokolebljivo, „razvijamo Božji stijeg i u boj kredemo. Zvijezda i križ

izvezeni su na Gospodnjem barjaku - nek’ nam je Gospod na pomodi!“

Opet nasta muk - jer u srcima odlučili bjehu, pa su im se ispunila beskrajnom smjelošdu.

„Opet du vam zboriti, u prispodobi, dakako...“ reče Isus nakon nekog vremena; mrak ved neproničan

bješe - sudruzi više nisu vidjeli ni jedan drugoga „...posljednjoj prije bitke. Zna se da zemlja počiva na

sedmorim stupovima, da ti stupovi u vodi stoje, voda na oblacima, a oni na krilima vjetra... te da se

vjetar drži oluje, a ona munje. Munja, pak, počiva uz noge Gospodinove... baš poput sjekire.”

„Ništa ne razumijem,“ oglasi se Ivan snuždeno.

„Ivane, sine munjin!“ Isus de pružajudi u mraku ruku da bi ga pomilovao po kosi. „Razumjet deš kad

ostariš, pa budeš pustinjak na zagubljenu škoju, a nebo ti se nad glavom otvori i um ti bude ognjem

zahvaden!“

Onda zašutje, jer je po prvi put tako jasno spoznao što je munja Gospodinova: ona užarena sjekira uz

Božju nogu - s koje, kao zrnca brojanice, vise oluja, vjetar, oblak i voda... i zemlja sama i cijela. Iako je

godinama živio s umnim ljudima, godinama i svete knjige iščitavao, nitko i ništa mu dotada ne otkri tu

zastrašujudu tajnu: munja je Sin Božji - Mesija. Onaj čije je očistiti svijet!

„Suborci moji,“ reče im - videdi da na Petra siđoše dva ognja: plamtjeli su mu iz čela poput rogova,

„znate da bjeh otišao u pustinju, s Bogom se sresti. Gladovao sam, žeđao, skapavao od žege... te se grčio

na stijeni zazivajudi Boga da mi se javi. Buljuk za buljukom vragova me salijetao, slamao me, pjenio se od

bijesa nada mnom, uzmicao, pa iznova nasrtao. Prvi navališe vragovi tijela, onda vragovi uma, te

naposljetku svi vrazi srca. Ali, držao sam Boga pred sobom poput brončanog štita, te se pijesak oko mene

prekri njihovim izbijenim zubima, polomljenim vilicama, odvaljenim rogovima, a onda začuh glas nad

sobom: ‘Ustani, maši se sjekire što ti ju Prethodnik donese - i udri!’“

„Zar nede ni’ko bit’ pošteđen?“ užasnu se Petar.

Isus je prečuo njegovo pitanje, te nastavio: „Odjednom mi ruke otežaše kao da mi je netko gurnuo

sjekiru u šake. Htjedoh se didi, a čim se na noge osovih, onaj se glas iznova začu: ‘Sine drvodjeljin, novi

potop nadire - ali ovoga puta nije vodeni, nego ognjeni. Sagradi, stoga, novu arku — odaberi svetošdu

ozarene i u nju ih ukrcaj!’ A odabir je počeo, prijatelji! I arka je sagrađena, još su joj otvorena vrata - pa

uđite!“

Svi se uzbuniše. Puzajudi u mraku, natiskali su se oko Isusa, baš kao da je on arka i da se kane u nj

ukrcati.

„Malo zatim, opet de onaj glas: ‘Sine Davidov, čim požar popusti i arka spusti sidro u Novom Jeruzalemu,

uspni se na pradjedovsko prijestolje i vladaj narodima! Stare de zemlje nestati, nestat de i nekadašnjega

neba, a novo de se prostrijeti nad glavama posvedenih. Zvijezde, pak, kao i oči u tih ljudi, blistat de sedam

puta jače nego ikada prije.’“

„Učitelju,“ Petar de jednako uzbuđeno, „mi koji se budemo borili s tobom ne smijemo umrijeti prije nego

što stanemo zdesna i slijeva tvom tronu!“

Isus ga ni čuo nije. Uronjen u ognjenu viziju što ju doživje u pustinji, nastavio je proročanski: „A kad sam

posljednjom riječi iz visina čuo, one bjehu: ‘Sine Božji, primi moj blagoslov!’“

Sine Božji! Svaki je od njih ponovio te riječi, ali duboko u sebi - i ne šapdudi ih, a nekmoli naglas kazujudi.

Zvijezde su blistale sve sjajnije: činilo se kao da vise negdje između neba i ljudi.

„A... Učitelju,“ upitao je Andrija, „odakle počinjemo naš bojni pohod?“

„Bog je moje tijelo umijesio od zemlje nazaretske,“ odgovori Isus, „pa mi je stoga dužnost i otpočeti u

Nazaretu. Ondje de se moje tijelo početi pretvarat’ u duh.“

„A onda demo u Kapernaum,“ reče Jakov, „da bismo spasili moje roditelje.“

„Pa u Magdalu,“ predloži Andrija, „kako bismo i sirotu Magdalenu prihvatili u arku.“

,A- zatim cijelim svijetom!“ uskliknu Ivan, pokazujudi rukama put istoka i zapada.

Petar se, slušajudi ih, ironično nasmija. „Ma, ja sam zabrinut za naše trbuhe!“ dobaci im. „Sto demo li

blagovat’ u arci? Ja sam za to da povedemo samo jestive životinje, jer, zaboga — što bismo s lavovima i

obadima?“

Ogladnio bješe, pa mu stoga hrana i pala na um; ostali se nasmijaše njegovom pitanju.

„Samo li na jelo misliš,“ prekorio ga je Jakov, ,,a o spašavanju svijeta je riječ.“

„I vama je na pameti, itekako,“ pobunio se Petar, „samo što nedete priznat’. A ja, što na umu - to na

drumu. Kud mi mis’o luta, tud i ja s njom! Zato me lajavi jezici i zovu Vjetrenjača... biva, okredem se kako

vjetar puše. Jel’ tako, Učitelju... jel’ da jest?“

Osmijeh se razlije Isusovim licem; bješe se sjetio jedne stare priče. „Nekod davno živješe rabin, koji

naumi nadi nekoga tko umije puhnut’ u rog tako snažno i umješno da svi vjernici čuju i nagrnu u

sinagogu. Razglasi stoga da svi koji umiju u rog puhati dođu i pokažu što umiju, pa de on sam odabrati

najboljega. Petorica pristupiše, ponajbolji u gradu, te svaki uze rog i puhnu. Kad su završili, rabin je pitao

jednog po jednog: ‘Na što misliš, dijete moje, dok u rog pušeš?’ ‘Na Boga,’ reče prvi. ‘Mislim na

oslobođenje Izraela,’ odgovori drugi. Tredi kaza da ima na umu gladne i siromašne, a četvrti da pomisli

na udovice i njihovu siročad. Samo se peti, najbjedniji od svih, povuče u kut, kanda ne bi ništa rekao, ali

mu rabin priđe, te i njega upita: ‘A ti, sine, na što misliš dok pušeš u rog?’ ‘Oče,’ taj de pocrvenjevši od

nelagode, ‘siromah sam puki, a imam četiri kderi... redom neudane, jer im ne mogu miraza dati. Stoga,

dok u rog pušem, govorim u sebi: Bože, i sam vidiš koliko se trapim služedi ti, pa pošalji četvoricu ženika

mojim kderima!’ ‘Blagoslovljen da si,’ rabin de nato, ‘tebe uzimam!’“

Isus se zatim okrenu Petru i nasmiješi se: „A ja tebe uzimam, Petre,“ reče. „Jest, odabrah te - jer kad ti je

objed na pameti, o objedu i zboriš. Kada ti je, pak, Bog na umu, samo o Bogu govoriš. Pa neka te

Vjetrenjača zovu, odabrah te, jer deš biti onaj mlin u kojem de se samljeti žito da bi se mnogi hljebom

nahranili.“

Uto se sjetiše da još jedan jedini hljepčid imaju, te ga Isus podijeli. Svakom doteknu po zalogaj, ali ga

Učitelj blagoslovi, pa se svi zasitiše. Potom se nasloniše jedan na drugog leđima i ubrzo pozaspaše.

Sve, živo i neživo, u san pada: snivaju nodu i stijene, vode i duše. Kad su se zorom razbudili, osjetiše

sudruzi da su im se duše razgranale, zašle u svaki kutak njihovih tijela, te ih ispunile radošdu i

samopouzdanjem.

Krenuli su prije punog svanuda — zrak bješe svjež, a nebo zastrto jesenskim oblacima. Ždralovi u seobi

proletješe iznad njih, nosedi na krilima lastavice prema jugu. Bezbrižni, hitali su putom prožeti osjedajem

da se nebo i zemlja stopiše u njihovim srcima, te da je i najmanji kamen ukraj puta Bogom ozaren.

Isus je koračao na čelu, nekoliko koraka pred ostalima. Osjedao se donekle bezvoljno, svjestan da više ni

o čem ne odlučuje, jer se bješe posve predao u Božje ruke. Znao je da je porušio sve mostove za sobom i

da nema povratka — da sudbina kroči ispred njega, a njemu da ju je samo slijediti. Desit de se ono što

Bog bude htio... a što de to biti? Najednom je začuo iste one korake što su ga ranije nemilosrdno pratili!

Napregnuo je sluh i dobro ih čuo, jednako teške, brze i odlučne - ali ne više za sobom, nego ispred njega;

nisu ga slijedili, nego predvodili. Bolje je tako, mnogo bolje

- pomislio je; sada znam da ne mogu zastraniti.

Ushiden, najednom je produljio korak: kao da su one stope požurile, pa i on za njima. Napredovao je

tako, šapdudi svomu nevidljivom vodiču razgaljeno „Naprijed! Naprijed!“ - koliko god je posrtao po

kamenju, naprezao se preskačudi jarke... Odjednom je kriknuo: osjetio je žestoku bol u šakama i

stopalima, kao da mu ih čavlima probiše.

Naglo onemodao, bacio se na obližnju stijenu... krupne graške njegova studenog znoja orosiše kamen, a

njemu se učini kao da pliva, lebdi, što li, jer mu nestade tla pod nogama, a kao da se pred njim rastvorilo

nemirno mračno more. Pusto bješe, osim što je njime jezdio malen crveni čun — jedra napetog gotovo

do raspuknuda... Isus ga je promatrao i promatrao, a onda se nasmiješi: „Ono je moje srce,“ šapnuo je,

„moje srce...“

Ubrzo se pribrao, boli nestade, pa kad ga učenici sustigoše, nađoše ga kako smiren sjedi na onom

kamenu i smiješi im se. „Samo naprijed, momci. Brže...“ reče im dižudi se s njega.

21

Govore da je Šabat pretio dječak na Božjim koljenima, jer na taj dan i vode miruju, ptice gnijezda ne

grade, a niti ljudi djelaju. Svečano se odjenu, urese i odu u sinagogu da bi promatrali rabina kako

odmotava Sveti svitak s Božjim zakonima ispisanim crvenim i crnim slovima, te slušali učene kako

istražuju svaku riječ, svaki slog - iščitavajudi, s velikim umijedem, volju Božju.

Tog Sabata mnoštvo je upravo izlazilo iz nazaretske sinagoge, očiju još punih vizija što ih stari rabin

Šimun bješe pred njih prizvao. Te su ih slike tako zabljesnule da su posrtali kao slijepci, razilazedi se

seoskim ulicama ili šedudi pod visokim palmama ne bi li povratili pribranost.

Rabin bješe pustio sveti svitak da se sam razmota koliko slučaj hode, a on se otvori na zapisima proroka

Nahuma. Tako, kad je stavio prst na Knjigu - opet nasumično - on mu se nađe ispred svetih riječi:

„Proričem - planinom de odjeknuti stope onoga koji donosi dobre vijesti!“

Stari je rabin pročitao te riječi, pa još jednom... i još jednom, prikupljajudi daha, a onda uzviknu: „To je

Mesija!... Dolazi! Osvrnite se oko sebe, u svoju se nutrinu zagledajte - posvuda dete vidjeti znakove

njegovog dolaska. U nama: bijes, sram, ufanje, krik ‘Dosta nam je!’... a izvan nas: Sotona sjedi na

prijestolju Svijeta. Drži gnjilo čovječje truplo na jednom koljenu, te ga tetoši, a na drugomu drolju - dušu

čovjekovu. Došle su godine što su ih proroci najavili, a sam je Bog kroz njihova usta govorio. Otvorite

Spise — i što kažu? ‘Kad Izrael bude zbačen sa svog prijestolja, a naše sveto tlo budu gazile nevjerničke

noge, kraj de svijeta nastupiti!’ I što još govori Knjiga: ‘Posljednji de kralj biti bezbožnik, pohotljivac i

kršitelj zakona, a njegova djeca same ništarije. Kruna de se otkotrljati s izraelidanske glave!’ Pohotan kralj

koji ne poštuje zakona je stigao: Herod! Vidjeh ga svojim očima, kad me pozvao u Jerihon da ga izliječim:

ponio sam moje ljekovito bilje - znam sve o djelovanju i najtajnijeg od svih - i otišao onamo... a od onoga

dana ne mogu zinut’ na meso, jer ga vidjeh kako se živ raspada; vino ne mogu usnama prinijeti, jer vidim

njegovu krv krcatu ga-madi. Trideset godina se ne mogu osloboditi njegovog smrada u nosnicama. Umro

je, lešina mu je sagnjila... sinovi ga naslijediše: ni po čem’ izuzetni, ništarije, glibavci. Kraljevska kruna

spuznula im s glava...“

„Proročanstvo se, dakle, ispunilo: stiže smak svijeta! Nad Jordanom jeknu glas: ‘On dolazi!’ Glas taj u

nama odjeknu: ‘On dolazi!’ Danas, kad nasumce otvorih svitak i slova se sastaviše pred mojim očima, i ja

jeknuh: ‘On dolazi!’ Ostario sam, oči mi se zamutile, zubi poispadali, koljena se rasklimala... ali me silna

radost obuze: radujem se, jer Bog održa riječ što mi ju dade kad kaza ‘Šimune, nedeš umrijeti prije nego

što vidiš Mesiju.’ I tako, što sam ja bliže grobu, Mesija je nama. Hrabrosti, stoga, djeco moja! Nema više

ropstva, nema Sotone, nema Rimljana - samo Mesija koji dolazi! Muževi, omotajte ruke remenjem: u rat

polazimo! Žene, upalite svjetiljke - mladoženja stiže! Ne znam dan, uru ni tren - to može biti danas ili

sutra, pa pripravni budite. Čujem stijenje obližnjih planina kako se drobi pod njegovim stopalima. On

dolazi! Izađite, možda dete ga vidjeti!“

Narod izađe iz bogomolje, te se raziđe između visokih palma; bududi da rabinove riječi bjehu dobrano

zbrkane, ljudi su se trsili ne bi li ih što prije smetnuli s uma i potisnuli u se grmljavinu i ognje, kako bi

smirili duše da se mogu posvetiti poslima što su ih čekali. Ali, dok su tako šetnjom skradivali vrijeme do

podneva

- povratka domovima, gdje de razgovorom, možda i prepirkom, a svakako objedom, potisnuti

proročke riječi u zaborav - sin se Marijin ukaza, u dronjcima i bosonog, ma lica ozarenog svjetlošdu

munje. Četvorica učenika sramežljivo su kročili za njim, a posve na začelju bješe nedruželjubivi Juda riđe

brade.

Seljani se preneraziše: odakle li ti potepusi naiđoše - a zar im nije ono sin Marijin na čelu?

„Pogle’ kako hodi: mlatara rukama k’o da de poletjet’. Bog ga mokrom krpom ošinu... taj zaista misli da

je krilat!“

„Eno se penje na kamen i nešto maše - kanda de govorit’...“

„Ajmo se malo zabavit’!“

Isus se zaista bješe uspeo na kamen nasred seoskog trga. Svjetina ga okruži podrugljivo mu se smijudi —

dobro im došlo što ih je taj vidovnjak nakanio zabaviti. Eto, sad de brže zaboraviti gorke rabinove riječi...

a rat im najavi i kaza da budni budu, jer da On dolazi! Ali, istu im je pjesmu ved godinama u uši gudio, pa

im ga ved dosta bješe; sad de im sin Marijin, Bogu hvala, pomodi da ga odagnaju s uma.

Sin Marijin uto im je rukama dao znak da priđu, pa se poljana ispuni bradonjama, glavama pod kapama i

muškarcima u prugastoj odjedi. Neki su žvakali datulje, da prevare glad do ručka, drugi sjemenje tikve,

dok su najstariji - bogobojažljiva čeljad — nosili dugačke brojanice s uzlovima od modre tkanine; u svakoj

bješe zapis sa citatom iz Svetih spisa.

Isus je ih pažljivo promatrao; iako se nađe pred odista go-lemim mnoštvom, u srcu mu ne bješe straha.

Otvorio je usta i glasno ih oslovio: „Brado, otvorite srca, napregnite uši - počujte riječi što du vam ih redi.

Isaija nekod zavapi: ‘Duh Gospodinov me nadahnuo, odabrao me da donesem dobre vijesti siromasima,

poslao me da proglasim robove slobodnima i podarim svjetlo slijepima!’ Prorečeni je dan došao, brado:

Bog Izraelov uputi me da vam donesem dobre vijesti. U Judejskoj pustinji me pomazao, odande

dolazim... i povjerio mi veliku tajnu. Primio sam ju i dođoh preko brda i ravnica - zar mi niste čuli korake

planinom? - da ovdje, selu iz kojeg potječem, prvom najavim radosnu novost. A koju? Kraljevstvo

nebesko dođe!“

Neki starac s dvostrukom grbom poput devine podiže svoje brojanice, te de škripavim glasom: „Šuplje su

ti riječi, isprazno je to što zboriš, sine drvodjeljin. Da ‘kraljevstvo nebesko’, ‘pravda, ‘sloboda’... ili

‘zgrabite što možete, dok se oteti dade’ — sit sam blebetanja! Čudo se ‘ode, čudo! Ja bi’ nešto sad i

ovdje... čudo nekakvo učini, pa da ti povjerujemo. Inače, zaveži gubicu!“

„Sve je čudo, starino,“ odgovori mu Isus. „A kakvo bi ti još? Eto, pogledaj preda se: i nad najskromnijom

vlati trave stoji anđeo-čuvar koji joj pomaže rasti. Digneš li pogled, zar nije čudo nebo krcato zvijezda? A i

kad zatvoriš oči, starino, nije li čudo onaj svijet u nama? Kakvo li je zvjezdano nebo tek naše srce!“

Ljudi ga čuše, te se zabezeknuti počeše okretati jedan drugom - pitajudi:

„Ma, zar nije ovo sin Marijin? Otkud najednom govori s toliko samouvjerenosti’“

„Vrag mu kroz gubicu zbori! Gdje li su mu brada da ga svežu... mogao bi ugrist’ koga.“

„Opet de govorit’! Tiho, tamo!“

„Sudnji je dan, dan Gospodnji, došao, brado. A jeste li spremni? Malo vam je vremena ostalo! Pozovite

bijedne i razdijelite im svoju imovinu. Zašto toliko marite za dobra zemaljska - kad stiže oganj koji de ih

progutati? Jer, kraljevstvu nebeskom prethodi vladavina ognja. Sudnjega dana kamenje de se bogataških

kuda srušiti na vlasnike u njima, zlatnina u njihovim škrinjama znojem de se obliti, a imudne de zaliti krv i

znoj siromaha. Nebesa de se otvoriti, potop i oganj iz njih pokuljati, a nova de arka ploviti nad

plamenima. U mene je njen ključ, ja du ju otvoriti i odabrat’ one koji de se spasiti. Nazaredani, brado, od

vas počinjem. Prvi ste pozvani - uđite! Plamen Gospodnji samo što nije s neba liznuo!“ „E, ‘ko li se - sin

Marijin - nađe da nas spašava!?“ prolomiše se podrugljivi uzvici, uza silan žagor i grohotan smijeh. Neki

se sa- gnuše i uzeše kamenje s tla, čekajudi trenutak da ga počnu gađati.

Uto netko trkom priđe rubu poljane: bio je to pastir Filip, koji je pojurio čim je čuo da mu prijatelj dođe.

Oči mu bjehu upale i prokrvljene kao od teškog plača, obrazi upali, a tijelo sama kost i koža. Naime, još

onoga dana kad se pozdravio s Isusom i uz osmijeh poručio sudruzima kako nede s njima, jer posjeduje

ovce koje nema komu ostaviti, provališe razbojnici iz Libanona i oteše ih - ne ostavivši mu ništa osim

pastirskog štapa. Otada je tumarao od sela do sela, s planine na planinu, tražedi svoje stado. Psovao je i

prijetio, bješe naoštrio širok bodež i pričao kako de potegnuti sve do Libanona... dok bi nodu, na osami,

gorko plakao.

Sad je, pak, pohitao da se sastane sa starim prijateljima, izjada im se i namoli da krenu s njim u Libanon.

Prilazedi, čuo je bučenje i porugu. „Što li se tu zbiva? Čemu se smiju?...“ promrmljao je probijajudi se kroz

mnoštvo.

Isusa je ismijavanje žestoko rasrdilo. „Čemu se rugate?“ povikao je. „Vidim da kamenje skupljate - da ga

bacite na sina čovječjega? Nastambama se svojim hvališete, maslinicima i vinogradima - a sam su prah i

pepeo! Kao i sinovi i kderi vaše: prah i pepeo! Jer de ognji, ti strašni hajduci, navaliti s planina i ugrabiti

vam ovce!“

„Kakvi hajduci, kakve ovce?!“ promrmljao je Filip, koji ga je slušao bradom oslonjen na štap. „Kakve li to

ognje najavljuje?“

Dok je Isus tako govorio, na seoski se trg slijevalo sve više žitelja sirotinjskog naselja ruševnih koliba,

čeljadi u koje se znoj bješe slijepio sa zemljanom prašinom i pepelom. Bjehu čuli da se pojavio novi

prorok siromašnih i potrčali da ga čuju - jer se pronio glas da mu je u jednoj ruci nebeski oganj kojim de

sažedi bogate, a u drugoj tezulja kojom de njihova blaga pravedno razdijeliti potrebitima. Njima on bješe

drugi Mojsije, donositelj novoga, pravednijeg Zakona. Kad su pristigli, ti ga ljudi stadoše slušati

zatravljeni: došao je - jest, On je došao! Kraljevstvo siromašnih stiže!

Ali, kad se Isus spremao opet progovoriti, nekakva ga dvojica ščepaše i povukoše s onog kamena, te hitro

omotaše debelim uzetom! Isus vidje da to bjehu sinovi Josipovi, njegova brada hromi Šimun i vjerski

zanesenjak Jakov.

„Kudi ideš - i to pod ključ! Vragom si opsjednut!“ urlali su vukudi ga za sobom.

„Nemam ja kude, pustite me! Ova je poljana moj dom, oni ljudi - brada!“ zavapio je Isus, pokazujudi

glavom put mnoštva.

„Kudi idi! Gubi se kudi!“ povikaše seljani uz urnebesan smijeh. Jedan od onih s kamenjem u rukama i baci

oblutak: okrznuo je Isusovo čelo — kap krvi krenu mu niz lice.

Dvogrbi starac kričao je iz svega grla „Ubijte ga! Ubijte! On je vještac, bacio je čini na nas! Oganj prizva

da nas speče, pa de nas oganj i sažedi!“

„Smrt njemu! Smrt! Smrt!“ začulo se sa svih strana.

Uto Petar istupi pred rulju. „Sram vas bilo!“ povikao je. „Što vam je on učinio? Napadate nevinoga.“

Nekakav se mladi siledžija baci na nj. „A ti si s njim, ha...?“ upitao je zgrabivši ručetinom Petra za gušu.

„Ne! Nisam!“ ovaj de gušedi se i udarajudi nasilnika ne bi li se oslobodio njegovih šaka.

Ostala trojica Isusovih učenika bjehu se raspametili od straha: Jakov i Andrija s mukom su se probijali iz

mnoštva, a Ivan se gorko rasplakao. Juda im, međutim, prvo otvori put, a onda odbaci bradu od Učitelja i

razveza konop.

„Gubite se,“ izderao se na njih, „jer dete saznat’ što znači imati posla sa mnom. Da vas ne vidim!“

„Idi ti u svoje selo naređivat’!“ obrecnu se hromi Šimun, ali ga Juda obeshrabri doviknuvši mu kako on

naređuje ondje gdje zavodi reda svojim šakama. Zatim de ustrašenoj četvorci: „Zar se ne stidite samih

sebe - ved ste ga se stigli odredi! Priđite ovamo, okružite ga tako da ga nitko ne može taknut’!“

Ivan, Jakov, Petar i Andrija stisnuše se oko Isusa, propadajudi u zemlju od srama.

Uto im ona sirotinja - sve sam bijednik i goljo - priđe vičudi: „Brado, na vašoj smo strani. ‘Aj’mo pobit’

bogatune!“

„I ja sam s vama,“ začu se nečiji divlji glas: Filip se bješe razmahao svojom batinom i prilazio im je

rastjerujudi bukače. „Eto i mene!“

„Dobrodošao, Filipe,“ kaza mu riđobradi. „Pristupi nam! Siromasi i prijestupnici - na okup!“

Kad imudni vidješe da se sirotinja iz naselja s ruba Nazareta digla protiv njih, u prvi se mah razbježaše

kuda koji, sikdudi kako drvodjeljin sin napuni uši odrpancima da poredak okrenu naglavce - a zar i ne reče

da donosi novi Zakon? Ubit’ ga treba! Smrt njemu!

Pribravši se ubrzo, netko s batinom u ruci, netko s nožem, vedina s kamenom, krenuše da se obračunaju.

Starci bjehu ostali postrance, razjarujudi ih i ohrabrujudi vikom. Isus i prijatelji potražiše zaklon među

palmama na rubu poljane, dok se siromasi razbježaše uokolo. Tako se sin Marijin zateče među dvjema

narogušenim skupinama. Raširio je ruke i povikao „Brado! Brado!“ ali ga nitko nije poslušao. Zazvižda

kamenje izbačeno pradkama i ranjeni počeše jaukati i kleti.

Uto neka žena dotrča iz uske sporedne ulice. Crven joj rubac bješe čvrsto svezan oko glave, tako da joj je

otkrivao samo dio lica od usana do obrva nad krupnim crnim očima - a one joj bjehu orošene suzama.

„Za ime Božje, nemojte ga ubiti!“ kriknula je što je glasnije mogla.

„Marija... to mu je mati,“ zažagorilo je mnoštvo.

Ali oni pobješnjeli starci, koji nisu imali suduti prema njezinom sinu, nisu je imali ni prema njegovoj

materi. „Ubijte ga! Smrti njemu!“ i dalje su urlali. „Došao je podbunit’ narod, razjarit’ bunu... da bi našu

imovinu razdijelio bosonogim goljama. Smrt njemu!“

Suprotni se tabori nemilosrdno dohvatiše. Kako se Josipovi sinovi ne bjehu pomirili s porazom, Jakovu

nije preostalo drugo nego da im obojici baci po kamen u glavu, te padoše u prašinu i stadoše tuljeti od

boli. Juda, s isukanim bodežom, stao je pred Isusa i branio da mu itko priđe, dok se Filip - neutješno

ojađen gubitkom ovaca - razbjesnio i naslijepo udarao batinom po protivničkim glavama.

„Za ime Božje,“ opet se začuo Marijin glas. „On je bolestan! Razum je izgubio... smilujte mu se,“

zapomagala je, ali se njezino preklinjanje izgubilo u posvemašnjoj dernjavi.

U tom je trenu Juda dograbio najkrupnijeg od silnika, te ga bacio na zemlju i krenuo da ga zakolje - ali mu

Isus zadrža ruku. „Judo, brate moj,“ povikao je, „samo bez krvi! Bez krvi!“

„A što da prelijemo - vodu?“ riđobradi de jarosno. „Zar si ved zaboravio da ti je sjekira u ruci? Za nju je

čas kucnuo!“

Čak se i Petar razbjesnio - ljutnju mu raspiriše udarci što su pljuštali po njemu - pa je dohvatio povelik

kamen i bacio ga put staraca-podstrekača.

Marija se nekako progurala kroz gužvu i prišla sinu, te ga primila za ruku. „Dijete moje,“ reče mu sva

očajna, „što se s tobom zbilo? Kako si tako nisko pao? Vrati se doma da se opereš, presvučeš i sandale

nazuješ. Strašno si se zapustio, sine.“

„Nemam ja doma,“ odvratio joj je. „Nemam ni majke... tko si ti?“

Mati mu nato brižnu u gorak plač. Zarila je nokte u obraze- ne reče više ni riječi.

Uto se Petar baci kamenom i prebi stopalo onomu dvogrbom starcu; taj grozno jeknu i odšepesa

puteljkom put rabinove kude - upravo kad svedenik zadihan istrča, digavši se od stola za kojim je još

jednom tragao za riječju Božjom u retcima Svetih spisa, zadirudi u svaki stih i slog. Čuvši halabuku,

dograbio je svoj pastirski štap i krenuo da vidi što se zbiva: od nekolicine ranjenih, koje je usput susreo,

dočuo je mnogo toga, pa je žustro razmicao gomilu ne bi li stigao do Marijinog sina.

„Čemu sve ovo, Isuse?“ prijekorno ga je upitao. „A ti si, kao, donositelj ljubavi?... Takvu li nam ljubav

nosiš? Sram te ima bit’!“

Zatim se okrenuo mnoštvu. „Idite kudama, djeco moja. Ovaj moj nedak bolestan je i zlosretan čovjek...

neuračunljiv godinama ved, pa mu ne uzmite za zlo to što prtlja. Ne govori on te riječi, nego netko drugi

kroz njegova usta!“

„Točno - Bog...!“ uskliknu Isus, ali ga stari rabin ušutka.

„Umukni!“ izdera se, uprijevši mu štapom u grudi.

„Okanite ga se, djeco moja,“ reče ponovo se obradajudi gomili. „Kažem vam, ne obradajte pažnju na nj,

jer taj ne zna što govori. Svi mi, bogati i siromašni, sjeme smo Abrahamovo, pa se ne sukobljavajte među

sobom... nego, podne je, pa se lijepo vratite kudama, a ja du nadi lijeka nevolji ovog nesretnika.“

Zatim se obratio Mariji: „Idi i ti kudi, ženo. Za čas demo mi za tobom.“

Mati baci još jedan pogled na sina, pogled prepun silne čežnje kao da ga gleda posljednji put. Uzdahnula

je, zagrizla rubac da glasno ne zaplače, te se otputila uličicom.

Dok su se pripadnici suprotstavljenih tabora nemilice mlatili, oblaci prekriše nebo: kiša se spremala

osvježiti zemlju, a i žestok se vjetar diže. Opustjela poljana učas se cijela prekri otpalim smokovim lišdem.

Isus tada zamijeti Filipa, te de mu - širedi ruke: „Filipe, brate... dobro nam došao.“

„Tako se radujem što te vidim, Učitelju,“ odgovori čobanin, prihvadajudi Isusovu desnu ruku objema

svojim i padajudi ničice pred njim.

„Evo ti... da se imaš na što oslanjat’,“ reče pružajudi mu svoj pastirski štap.

„Hajdemo, suborci,“ Isus de okupljajudi sljedbenike. „Ide-mo odavde, otresite prašinu sa stopala.

Zbogom, Nazarete!“

„Ispratit’ du vas do izlaska iz sela, da vas nitko ne uznemirava,“ stari de rabin pomirljivo; uzeo je Isusa za

ruku i njih dvojica krenuše na čelu skupine -Šimun je itekako osjetio vrelinu mladideve šake u njegovoj.

„Sine moj,“ kaza mu zabrinuto, „ne preuzimaj tuđe nevolje na svoja pleda. Uništit de te.“

„Nemam ja svojih, oče... pa neka me unište nevolje drugih.“ Dođoše tako do kraja Nazareta - pred očima

im se ukazaše vodnjaci, a za njima široka polja. Učenici bjehu zastali kraj izvora da speru prašinu i krv s

rana. Povelika skupina siromaha i bogalja bješe krenula za njima, pa i dvojica slijepaca, koji su usput

živahno razgovarali, očekujudi da bi taj novi prorok ipak mogao učiniti nekakvo čudo. Ti ljudi bjehu

uzbuđeni i na čudan način radosni

- kao da se vradaju iz velikog boja.

Četvorica učenika, međutim, koračali su bez ijedne riječi; štoviše, puni tjeskobe hitali su ne bi li ih stari

rabin utješio. Bjelodano, porazio ih je loš početak boja: Nazaret, grad porijekla njihovog Učitelja, odbacio

ih je porugom i prijezirom. A ako ih jednako tako istjeraju iz Kane, mislili su, pa iz Kapernauma i ostalih

mjesta oko Genezaretskog jezera - što de biti s njima? Kamo de podi, komu najavljivati riječ

Gospodinovu? Odbace li ih, otjeraju bučenjem i nasiljem Izraelidani, komu de se modi uopde obradati?

Zar nevjernicima?

Svi upriješe poglede u Isusa, ali nitko da otvori usta i nešto kaže. Sin Marijin vidje golem strah u njihovim

očima; ipak, uze Petra za ruku.

„Petre, čovječe slabe vjere,“ reče mu. „Crna ti zvjerka nakostriješene dlake, zgrčena i uzdrhtala od

straha, u zjenicama čuči. Strah, golem strah... a od čega, Petre?“

„Jest, strah me je, Učitelju... čim se odmaknem od tebe. Zato se, kao i ostali, tiskam uza te. Govori nam,

smiri nam srca...“ Isus se nasmije. „Kad se zagledam u dubinu moje duše,“ reče im, „zaista ne znam zašto

mi istina uvijek navre u obliku prispodobe. Stoga du vam, prijatelji, opet jednu iznijeti:

Neki velikaš jednom naredi da se u njegovim dvorima priredi bogata večera povodom ženidbe njegovog

sina. Tako, čim posluga zakla volove i postavi trpezu, razasla on teklide onima koje bješe nakanio pozvati

— da im kažu: ‘Sve je spremno... pa, ako vam je po volji, dođite na pir.’ Ali, svaki od uzvanih nađe izgovor

da se ne odazove: ‘Upravo kupih polje, pa mi ga je obidi,’ reče jedan. ‘I sam se netom oženih, te ne mogu

dodi,’ kaza drugi. ‘Nabavih pet pari volova,’ poruči tredi, ‘pa moram provjeriti kako oru,’ ispriča se

sljededi... i tako se sluge vratiše da bi rekle gospodaru kako nitko od pozvanih ne može dodi, jer da ima

preča posla. Plemenitaš se taj žestoko rasrdi, te naredi: ‘Otrčite do poljana i raskršda, pa skupite

sirotinju, kljaste i slijepe, bijedne i nakazne, te ih dovedite ovamo. Zvao sam prijatelje, pa su me odbili -

te du stoga napuniti kudu nezvanima: neka se najedu, napiju i provesele na svadbi moga sina.’“

Isus zastade... jer, bješe počeo staloženo, ali su mu, dok je pripovijedao, u misli prodrli Nazaredani i

Zidovi, pa srdžba planu u njegovim očima. Učenici ga pogledaše u čudu.

„Tko su pozvani, a tko nezvani... o kakvom je piru riječ? Oprosti nam, Učitelju, ništa ti mi ne shvadamo,“

Petar de, u nedoumici se češkajudi po potiljku.

„Razumjet dete,“ reče Isus, „kad budem zvao pozvane da uđu u arku, a oni odbiju jer da imaju polja,

vinograde i žene... te da njihove oči, uši, usne, nosnice i ruke - pet pari volova - upravo oru. A što oru -

jamu bez dna!“

Uzdahnuo je duboko, promatrajudi svoje sudruge - osjetio se posve jalovo. „Govorim...“ promrmljao je,

,,a komu? Gluhom zraku! Sam govorim, sam sebe slušam. A kako bi pustinja i mogla roditi ušima koje

čuju...?“

„Oprosti nam Učitelju,“ opet de Petar, „naši su umovi grude prostoga blata. Ali, strpljiv budi, jednom de

procvasti.“

Isus se okrenu starom rabinu; taj je, međutim, nijemo zurio u zemlju. Naslutio je strašno skriveno

značenje svega i njegove se ostarjele oči, odavno bez obrva i trepavica, napuniše suzama.

Na rubu Nazareta, pred drvenim skloništem, stajao je carinik koji je ubirao pristojbe; Matej mu bješe

ime. Svi trgovci koji su bilo ulazili u grad ili iz njega izlazili morali su ondje platiti namet Rimljanima.

Čovjek koji im ga je odrezivao bješe niska stasa i čvrste građe, obilježen znacima žutice: i ruke mu bjehu

žutosive, a nokti crni - a imao je i zamjetno klempave runjave uši, te piskav uškopljenički glas.

Nikom u cijelom kraju ne bješe osim odvratan, izazivao je samo mržnju, tako da se nikad nitko nije s njim

rukovao, a i svatko bi u prolazu okrenuo glavu na drugu stranu - jer je i u Spisima stajalo da čovjek mora

samo Bogu dati njegovo, a ne i pladati drugim ljudima. Taj Matej, pak, bješe poreznik u službi tiranina,

koji je ubirao novac kršedi Božji zakon, te je tako i sam živio od beščasna posla. Govorilo se da zrak oko

njega bješe zagađen u krugu od sedam milja.

„Brže, brže, momci,“ reče Petar kad su došli nadomak carinarnice. „Zadržite dah i okrenite se drugamo!“

Isus je, međutim, zastao - zbunivši Mateja, koji ostade pred kudicom s perom u zubima, ne znajudi kamo

bi se djenuo. Teško je disao, u golemoj nelagodi tu gdje se zatekao, a ne htijudi u svoje sklonište, jer je

odavno želio svojim očima vidjeti tog proroka koji objavljuje da su svi ljudi brada. Ne reče li taj onomad

da Bog više voli grešnika koji se pokajao, negoli onoga koji nije nikad zgriješio? A opet, neki dan da kaza:

‘Ne dođoh na ovaj svijet zbog pravednika, nego grešnika zarad - s takvima volim govoriti i blagovati.’ Pa

opet, kažu da je na pitanje ‘Učitelju, kako je pravo ime Bogu’ odgovorio ‘Ljubav!’

Mnoge je dane i nodi Matej premetao te riječi u svom srcu, govoredi sam sebi s uzdahom „Kad ga vidim,

ničice du preda nj pasti!“ - a sada, kad se našao pred njim, sramio se i pogled didi da ga valjano promotri.

Stajaše tako nepomičan, pognute glave, u iščekivanju - a čega?... Jer prorok de otidi dalje i on de zauvijek

izgubiti prigodu da ga oslovi.

Ali, Isus zakorači prema njemu i reče mu samo „Mateju“ - a tako tiho i blago da je carinik osjetio kako mu

se srce rastapa, te podiže oči. Isus bješe upravo pred njim, promatrao ga je - pojava mu bješe krhka, ali

svemodna: činovnik bješe dirnut do najdublje točke svoga bida, mir mu zavlada srcem, a prosvjetljenje

umom.

Trenutak ranije sav je drhtao, a sada kao da ga je samo sunce obasjalo i ogrijalo. Kakva li ga radost

obuze, kakav osjedaj sigurnosti, toplina naklonosti čovjeka pred njim! Je li svijet uistinu tako

jednostavan, a put do spasenja tako lak?

Matej uđe u onaj kuderak, zaklopi knjigu naplata i potraživanja, uze neispisan svitak pod ruku, zataknu

brončanu tintarnicu za pojas, a pero za uho - te odveza ključ s pojasa, zaključa carinarnicu i baci ga u vrt

za njom. Kad je sve to obavio, priđe Isusu spora koraka na drhtavim koljenima... te stade, pitajudi se je li

njegovo da mu pruži ruku, ili de Učitelj to učiniti? Digao je oči i zagledao se u Isusa kao da ga preklinje da

mu se smiluje.

Isus mu se nasmiješi i pruži mu ruku. „Dobrodošao, Mateju. Hodi s nama.“

Učenici se, međutim, uzrujaše, te se se odmakoše na drugi rub ceste, a stari rabin priđe Isusu i šapnu mu

u uho: “Dijete moje, zar deš carinika prihvatiti? Golem je to grijeh... Božje zakone poštuj.“

„Oče,“ odgovori Isus, „ponajprije poštujem glas moga srca.“

Krenuše tako, te ubrzo izađoše iz Nazareta; kada su - nakon što prođoše vodnjake - izbili među polja

namijenjena sijanju žita, dohvati ih studen vjetar. U daljini, planina Hermon blistala je posuta prvim

snijegom.

Rabin opet uze Isusa za ruku - htio je porazgovarati s njim prije nego se rastanu... ali, što da mu kaže?

Odakle da počne? Jer, Isus kaza kako ga je Bog u Judejskoj pustinji uputio da krene s ognjem u jednoj, a

sjemenom u drugoj ruci... što hode redi da treba spaliti ovaj svijet, kako bi mogao zasijati novi. Starac

Šimun ispod oka ga je motrio - treba li mu uopde vjerovati? Ali, ne stoji li u Knjizi da de Izabranik Božji biti

prezren i odbačen od ljudi, baš poput kržljava drvca izrasla među stijenjem? Mogude je stoga, posve

mogude da je ovaj čovjek On...

Najzad, rabin se blago prisloni uz Isusa, te mu šapnu tako da drugi ne mogu čuti: „A tko ti jesi?“

„Uza me si tolika ljeta, striče - sve od mog rođenja - pa zar me, Šimune, još ne prepoznaješ?“

Starčevo srce kao da prestade kucati; samo je promrmljao „Previše je to da bi moj um mogao shvatiti...

debelo previše.“

„A srce, ujače?“

„Dijete moje, ne slušam ja svoje srce! Ono me može samo u ponor odvesti.“

„U ponor Božji - koji je spasenje,“ Isus de gledajudi starca s naklonošdu. „Oče, svakako znaš za san

proroka Danijela o rodu Izraelovom, neke nodi u Babilonu? Praotac naš, onaj koji bješe prije svih

vremena, sjedio je na prijestolju... halja mu od snijega bjelja, kosa mu pala s glave poput bijeloga

ovnujskog runa. Prijestolje mu od ognja, a pod nogama mu teku plamene rijeke... suci posjedali desno i

lijevo od njega. Onda se nebesa otvoriše i po oblacima uzađe - tko? Sjedaš li se, oče?“

„Sin čovječji,“ reče stari rabin, koji se tim snom napajao godinama. Štoviše, mnogih je nodi i sam taj san

usnio.

„A tko je taj Sin čovječji, oče?“

Starca izdadoše noge. „Tko?“ šapnuo je klonuvši, gledajudi sina Marijinog s užasom u očima. „Tko?...“

ponovio je očekujudi da se pokrenu Isusove usne.

„Ja,“ odvrati ovaj posve staloženo, te položi ruku starcu na glavu kao da ga blagosilja.

Šimun je kanio nešto uzvratiti, ali riječ nikako ne htjede s njegovih usana.

„Zbogom, oče,“ Isus de pružajudi mu ruku. „Sretan bi tre-bao biti, Šimune, jer ti Bog održa riječ - prizna te

vrijednim da, prije smrti, vidiš onoga za kojim si žudio cijeloga života.“

Stari rabin ostade kao okamenjen: motrio je svijet oko sebe, a ne znajudi što uistinu vidi - prijestolja,

krila, Sina čovječjeg na oblacima?... Da ne sniva? Nije li on prorok Danijel? Je li se to vrata bududnosti

otvaraju pred njim, omogudujudi mu da vidi ono što de tek dodi? Kanda na oblacima stajaše, a ne na

zemlji - a ovaj mladid, koji mu s osmijehom ruku pruži, ne bješe sin Marijin nego Čovjekov!

Osjetivši slabost u tijelu i da mu se um muti, oslonio se na svedenički štap - inače bi se bio srušio. Onda je

pogledom ispratio Isusa koji je, poštapajudi se Filipovom čobanskom batinom, polazio putom ispod

ogoljelih krošanja. Nebo se još više smračilo, nije moglo zadržati kišu i ona počne lijevati. Starom se

rabinu halja učas natopi vodom i slijepi uz tijelo, a curak s kose stade mu tedi obrazima. Iako je počeo

drhtati od studeni, ostao je nepomičan nasred puta, a premda mu se Isus i sudruzi izgubiše među

drvedem, on ih je - stojedi onako izložen vjetru i kiši - i dalje vidio kako se bosonogi i u dronjavim haljama

uspinju obroncima brda. Kamo li idu? U kojem smjeru? Zar de ti bosi, nepismeni i zapušteni vjetrogonje

zapaliti svijet? Planovi su Gospodinovi provalija golema...

„Jahve,“ šapnuo je, „Jahve...“ a onda mu suze počeše neza-drživo tedi.

22

Rim bješe raskrilio svoje nezasitne ruke nad svim narodi-ma, prihvadajudi lađe i karavane, dobra i

proizvode iz svih zemalja i sa svih mora. Premda sam nije vjerovao ni u jednoga boga, bez ustručavanja i

s ironičnom je bahatošdu prihvatio na svoj dvor sve tuđe: Mitru, suncolikoga Ahuramazdinog sina iz

daleke Perzije, zemlje poklonika vatre — prikazivahu ga kako ubija posvedenoga bika; Iziđu iz zemlje u

porječju Nila, tako bogate da ju nazivahu majkom s bezbroj sisa - onu ženu brata svog Ozirisa, koja u

proljede poljima u cvatu traga za četrnaestorim dijelovima njegova tijela što ga raščereči Tifon; iz Sirije

Adonisa, koga uze za tužaljke što srca slama; iz Frigije Atisa, izloženog na posmrtnom odru prekrivenom

svelim ljubicama; iz bestidne Fenicije Astartu sa svih tisudu njenih muževa; iz Azije i Afrike sva božanstva

i sve demone, te iz Grčke Olimp, s vrhom zabijeljenim snijegom, i mračni Had.

Tako Rim prisvoji sve tuđe bogove, ali i sagradi pute, oslobodi mora gusara i zemlje razbojnika, te

uspostavi red i mir u cijelomu znanom svijetu. Nad njim nikoga ne bješe, pa čak ni Boga - a pod njim: svi i

svatko. Bogovi i ljudi, svi građani Rima - i njegovi robovi. Vrijeme i prostor kanda bjehu bogato urešeni

rukopisi smotani u njegovoj ruci, jer ‘Vječan sam!’ klicaše on, klanjajudi se dvoglavom orlu, koji je,

sklopivši krvlju poprskana krila, počivao uz noge svog ljubavnika. Kako je sjajno biti svemodan, koja

neopisiva radost proistječe iz besmrtnosti, mislio je Rim;

širok osmijeh samozadovoljstva razlijevao mu se tustim narumenjenim licem.

Pun sebe, Rim se smiješio - i zaboravljao. Jer njegovim vlastodršcima nikad ne pade na um komu su sve

otvorili putove zemljom i morem, u čiju su korist stoljedima nastojali donijeti sigurnost i mir svojim

teritorijima. Jer, Rim je osvajao, stvarao zakone, bogatio se, raširio se cijelim poznatim svijetom - ali, za

koga, komu?

U onom trenutku, bosonogom čovjeku, kojeg je slijedila gomila odrpanaca - na putu od Nazareta prema

Kani. Taj nije imao gdje ledi, odjede da presvuče dronjke, ništa za jelo, jer sve njegove smočnice, konj i,

svila i kadifa... bjehu još na nebesima, ali i počeli silaziti na zemlju.

Podupirudi se pastirskim štapom, krvavih je nogu koračao prašinom i kamenjarom. Povremeno bi zastao,

oslanjao se na kolac i bez riječi lutao pogledom planinama i vrhuncima obasjanim kasnim suncem: ondje

bijaše Bog, koji s visine promatra čovječanstvo. Isus bi u tim trenucima pozdravio Svevišnjega i nastavljao

svojim putom...

Konačno stigoše u Kanu. Kraj bunara na rubu sela stajala je blijeda mlada žena, trudnički nabrekla

trbuha: crpila je vodu iz dubine i punila svoj krčag. Prepoznaše ju: bila je to ona djevojka čijem su

vjenčanju nazočili prošloga ljeta. Onda joj poželješe da rodi sinčida.

„Naša se želja ispunila,“ reče joj Isus, osmjehnuvši se. Zacrvenjela se i upitala jesu li žedni; nisu bili, pa

tako ona diže krčag na glavu, te krenu put sela i nestade im s vidika.

Petar pođe pred ostalima, kucajudi na sva vrata redom. Kao da ga bješe obuzelo tajanstveno pijanstvo,

plesao je i klicao: „Otvarajte! Otvarajte!“ Vrata se počeše otvarati, žene se ukazaše među dovratcima, a

kako se dan bližio kraju, i seljaci se počeše vradati sa svojih polja. „Što se događa, prijatelju?“ upitaše ga.

„Čemu tolika lupa po vratima?“

„Sudnji dan dolazi,“ odgovori Petar. „Potop, ljudi moji! A mi dovodimo novu arku... pa, vjernici, uđite!

Ali, pazite: ključ je u kapetanovim rukama - življe prilazite!“

Žene se prestraviše, a muškarci se okupiše oko Isusa, koji bješe sjeo na neki kamen, te štapom u prašini

iscrtavao križeve i zvijezde. Posebice mu pristupiše bolesni, kljasti, slijepi, gubavi... iz cijeloga sela.

„Učitelju, dodirni nas da ozdravimo. Kaži nam blagu riječ da zaboravimo sljepodu, nakaznost i gubu.“

Priđe mu i visoka žena plemenitaškog držanja, sva u crnom. „Sina sam imala, ali ga raspeše. Digni mi ga iz

mrtvih!“

Tko li bješe ta stara vlastelinka? Seljaci ju pogledaše u čudu, jer nitko iz sela ne bješe na križ razapet - ali,

jedva da su ju i ugledali, a ona im nestade u sumraku.

Sagnut nad zvijezde i križeve izvučene po zemlji, Isus je najednom začuo ratničke trublje s nasuprotnoga

brijega. Ubrzo se čuo i težak ritmički korak vojske pod brončanim kacigama i štitovima obasjanima

posljednjim odrazima sunčeva svjetla sa zapada. Seljani pogledaše onamo - lica im se smrkoše.

„Mahniti progonitelj se vrada iz potjere. Opet je lovio pobunjenike po brdima.“

„Dovede svoju oduzetu kder u naše selo, reče da de se ovdje izliječit’ na čistom zraku. Ali, Bog Izraelov

sve u knjigu upisuje i ništa ne prašta! Pokopat de je u kanskoj ilovači.“

„Umuknite, prokletnici... eto ga!“

Pred postrojbom su jahala trojica ratnika na snažnim konjima; srednji bijaše Rufus, centurion nazaretski.

Podbadajudi vranca mamuzama, približio se seljacima oko Isusa. „Zašto ste se okupili?“ povikao je

zamahujudi bičem. „Raziđite se!“ Lice mu bješe osjenčano patnjom: naglo ostarje, u svega nekoliko

mjeseci kosa mu posijedje. Slamala ga je tuga zbog usuda voljene jedinice, koju jednoga jutra zateče

nepokretnu u postelji. Kad se seljaci raspršiše da izbjegnu udarce bičem, spazi on Isusa kako sjedi na

onom kamenu: lice mu se najednom razvedri - podbo je konja i prišao mu.

„Sine drvodjeljin,“ reče, „iz Judeje dođe, zar ne? E, pa dobro mi došao, itekako sam te tražio.“

Onda se obrecnuo na seljake: „Odlazite! Nešto mu kazat’ moram... nasamo.“

Bacivši pogled na mnoštvo, prepoznao je neke među Isusovim učenicima i odrpancima koji su išli za njim,

te se namrštio.

„Sine drvodjeljin,“ otpoče, „htio ne htio, pomogao si da mnogi završe na križu... pa pripazi da i sam na

njem’ ne skončaš. Ne uzbunjuj svjetinu, ne utiskuj ljudima kojekakve ideje u glave! Jer, teška je moja

ruka - a besmrtan Rim!“

Isus se nasmiješio; savršeno je znao da Rim nije vječan, ali ništa ne reče.

Seljaci se, potiho rogoboredi, raziđoše, samo izdaleka promatrajudi trojicu uhvadenih pobunjenika -

visokog starca raščešljane brade i dvojicu njegovih sinova - koje su legionari sprovodili u lancima. Visoko

uzdignutih glava, njih trojica nastojali su vidjeti mnoštvo, ali preko vojničkih šljemova nisu mogli nikoga

osim Boga Izraelovog, visoko u nebesima i puna gnjeva.

Juda ih je prepoznao, jer se nekod borio rame uz rame s njima; kimnuo im je neopazice glavom, što oni -

zaslijepljeni blještavilom Božjim - ne zamijetiše.

„Sine drvodjeljin,“ opet de centurion, sagnuvši se, ali ne silazedi iz sedla, „ima bogova koji nas mrze i

ubijaju, onih kojima je ispod časti da se uopde pregnu kako bi nas vidjeli, a ima i dobrodudnih, štoviše

milosrdnih, koji liječe bolesne i zlosretne smrtnike. Drvodjeljin sine, kojima od njih tvoj Bog pripada?“

„Samo jedan je Bog,“ odgovori Isus. „Ne huli, centurione!“ Rufus odmahnu glavom. „Nije mi nakana

upustit’ se s tobom u bogoslovne raspre,“ reče oporo, „jer ne podnosim Židove... što ti moram ovako

izravno kazat’, ponajviše stoga što neprestance gudite o Bogu. Zapravo, samo te hodu pitat’ može li tvoj

Bog...“ Rimljanin zastade u pola rečenice: sram ga bješe Izraelidani- na za uslugu moliti. Ali, u taj se mah

pred njegovim očima ukaza uska postelja s nepokretnim tijelom blijede djevojke krupnih zelenih očiju na

upalom licu kako ga gledaju preklinjudi... te proguta ponos, još se nagnu iz sedla, pa šapnu: „Drvodjeljin

sine, može li tvoj Bog ozdravit’ moju kder?“

„Može li?“ ponovio je trenutak potom, uspravljajudi se i gledajudi bezglasnog Isusa očima punim očaja.

Sin Marijin polako se diže s kamena i priđe jahaču. „Moj se Bog drži zakona po kojem trnu zubi u djece

onih očeva koji kušahu kiselo grožđe.“

„Nije pravedno!“ jeknu Rimljanin stresavši se.

„Jest, pravedno je!“ usprotivi mu se Isus. „Otac i sin iz jednog su korijena, zajedno se uspinju u nebesa,

zajedno padaju u pakao. Udariš li jednog, obojica su ranjeni - ako jedan pogriješi, kazna obojicu stiže. Ti,

centurione, nas proganjaš i ubijaš, pa je Bog Izraelov tvoju kder nepokretnošdu kaznio.“

„Sine drvodjeljin, teške su to riječi... a jednom te čuh u Nazaretu, kad si govorio blaže nego što bi se i od

Rimljanina očekivalo. A sad...“

„Onda je iz mene progovaralo kraljevstvo nebesko, a sada zbori smak svijeta. Od onog dana kad si me

slušao, centurione, Pravedni je Sudac zasjeo na svoje prijestolje, otvorio knjigu grijeha i zasluga, te

pozvao Pravdu koja mu priđe s mačem u ruci, te uza nj stade.“

„Onda je tvoj Bog još jedan od onih koji nisu u stanju zakoračiti onkraj pravde?“ uzviknu časnik

ogorčeno. „Ona mu je međa, jel’? A što biva s novom porukom Ijubavi koju si obznanio prošloga ljeta u

Galileji? Ne treba moja kdi Božje pravde - ona treba njegove ljubavi. Ja ištem Boga koji premašuje pravdu

i može izliječiti moje dijete. Stoga prevrnuh svaki kamen u Izraelu ne bih li te našao... Ljubavi tražim,

čuješ li me? Ljubavi, ne pravde.“

„Nemilosrdni rimski centurione, čovječe koji ljubav ne poznaje - tko li ti stavi te riječi u zločinačka usta?“

„Patnja i ljubav spram moga djeteta. Tragam za Bogom koji bi mi spasio kder... u takvog bih povjerovao.“

„Blaženi vjeruju u Boga ne zahtijevajudi čudesa!“

„Jest, vjeruju blaženi... ali ja sam tvrdokorna soja i nije me lako uvjeriti. Mnoge bogove vidjeh u Rimu -

na tisude smo ih utamničili po hramovima - i dosta mi je svih i svakog od njih!“ „Gdje ti je kdi?“

„Ovdje. U dvorima na najvišoj uzvisini u selu.“

„Hajd’mo.“

Rimljanin vješto sjaha s konja, te krenu pješice s Isusom prema njegovoj kudi. Za njima, na popriličnoj

udaljenosti, krenuše učenici, još zaostajudi i siromasi izmiješani sa seljacima. U tom se trenu za vojskom

pojavi Toma - taj se i inače kretao s Rimljanima, prodajudi im svoje drangulije uz golemu dobit.

„Hej, Toma!“ doviknuše mu sudruzi. „Ti još ne bi s nama, jel’ da? E, pa sad deš vidjet’ čudo koje de i tebe

vjernikom učinit’.“ „Neka... ma odu najprije vidjet’, a onda i dodirnut’,“ odgovorio im je.

„Dotadi... a što, lukavi trgovče?“

„Istinu!“

„K’o da istina ima tijelo?! Sto nam to muljaš, mudrijašu?“ „Ako nema tijela, a što bi’ s njom?“ Toma de

grohotom se nasmijavši. „Ja vam moram sve dotad’ - ne vjerujem ni svojim očima, ni svojim ušima...

samo rukama svojim.“

Uto pristigoše do najvišega dijela sela i uđoše u vilu zidova boje trešnje.

Djevojčica od dvanaestak godina ležala je u postelji sva u bijelom, širom otvorenih zelenih očiju. Kad

vidje oca, sva se ozarila - duša joj se usplahirila i htjede pokrenuti obamrlo joj tijelo, ali uzalud; stoga

nestade svekoliko radosti s njezinog lica. Nagnuvši se nad nju, Isus joj uze ruku - sva mu se snaga slila u

dlan, sva ljubav i milosrđe. Ništa ne govoredi, zagledao se u djevojčine zelene oči, osjedajudi kako se

njegova duša preko vršaka njegovih prstä prelijeva u njezino tijelo. Gledala ga je netremice, a onda joj se

usne razvukoše u osmijeh.

Isusovi se učenici bjehu na prstima ušljali u sobu, Toma ispred njih - sa cijelim svojim pokretnim

dudanom na leđima i rogom za pojasom - dok se seljaci i sirotinja natiskaše po vrtu i prilaznoj uličici... svi

i svatko suzdržana daha. Centurion, pak, bješe se naslonio na zid, motredi kder i trsedi se da prikrije bol.

Malo pomalo djevojčičini se obrazi zarumenješe, grudi stadoše dizati ukazujud’ na duboke udisaje, a ona

toplina što je strujila iz njene ruke do srca razlila joj se sve do stopala. Utroba joj ustreperi poput lišda

topole na nježnu povjetarcu - te Isus osjeti da u djevojčinoj ruci u njegovoj odjekuju otkucaji njezina srca

i da se cijela vrada životu. Istom je tada otvorio oči i prozborio.

„Ustani, kderi moja!“ blago joj naredi.

Djevojčica se polako pokrenula, kao da se otima gluhonijemosti, protegla se kao da se upravo probudila

iz duboka sna, te se onda - oduprijevši se o ležaj - prvo uspravila, a zatim ustala i bacila se ocu u naručje.

Toma bješe iskolačio oči kao da de mu iz dupäljä ispasti, te pružio ruku da ju dotakne, bjelodano kako bi

se uvjerio da je stvarna. Učenici, zapanjeni i prestrašeni u isti mah — kao što se i gomila u dvoru i na ulici

na tren oglasi uzvikom čuđenja, pa odmah umuknu. Ništa se nije čulo osim djevojčina zvonkoga smijeha,

dok je grlila i cjelivala oca.

Juda priđe Učitelju lica izobličenog od ljutnje i zle volje.

„Rasipaš snage na nevjernike! Dušmanima našim pomažeš. To li je smak svijeta što ga najavi?... Ovo li su

ti ognji?“

Isus ga, međutim, lebdedi daleko u mračnim nebesima, nije ni čuo. Više od ikoga, on se bješe uplašio

videdi djevojčicu kako se hitro diže s ležaja. Učenici, ne uspijevajudi prikriti ushit, okružili su ga i stali

igrati kolo - sretni, jer se potvrdilo da su dobro učinili napustivši sve i njemu se priključujudi. Da, pravi je

to izbor bio: on čini čuda! I nevjerni je Toma vagao u mislima: na jednu je stranu stavio svoju robu, a na

drugu kraljevstvo nebesko. Neko je vrijeme igla na kantaru plesala tamo-amo, a kad se primirila, nije bilo

sumnje — prevagnulo je potonje. O, kako je to dobar ulog bio: daš pet, a možeš dobit’ i tisudu. Na posao,

u ime Gospodinovo!“ Ohrabren svojim zaključkom, priđe Učitelju. „Sine Marijin,“ reče, „zarad tvoje

slave, razdijelit du moju robu siromasima... ali, molim te, ne zaboravi mi to sutra kad nastupi kraljevstvo

nebesko. Žrtvujem sve što imam da bih tebi pristupio, jer danas vidjeh istinu - a i dodirnih ju.“

Isus još daleko bješe, nit’ ga je čuo, nit’ mu odgovorio. „Samo du rog zadržat’,“ nastavio je bivši trgovac,

„da mogu puhat’ u nj i sazivat’ narod. Jer i mi prodajemo: robu novu — besmrtnu, a besplatnu!“

I centurion, držedi kder u naručju, priđe Isusu. „Čovječe Božji,“ kaza mu, „kder si mi među žive vratio. Što

mogu učinit’ za te?“

„Tvoju sam kder, centurione, oslobodio lanaca Sotoninih,“ odgovori Isus, ,,a ti onu trojicu oslobodi okova

Rima.“

Rufus pognu glavu i duboko uzdahnu. „Ne mogu,“ procijedio je tjeskobno, „zaista ne mogu, jer

prisegnuh rimskomu caru, baš kao što i ti dade prisegu Bogu kojem se klanjaš. A smije li se pogazit’

zakletva? Išti što god hodeš drugo... jer prekosutra odlazim za Jeruzalem, tako da ti mogu ispunit’ želju

prije polaska.“ „Centurione,“ Isus de tiho, „sret demo se jednom u svetom gradu Jeruzalemu, u teškom

času. Onda du zatražit’ nešto od tebe, a dotada strpljiv budi.“

Položio je zatim ruku na djevojčinu zlatnu kosu i dugo ju ondje zadržao; bješe zatvorio oči, osjedajudi

toplinu njezinog tjemena i svilenkastu mekodu kose, nježnost ženstvenosti.

„Dijete moje,“ reče naposljetku otvorivši oči, „kazat du ti nešto... što želim da nikad ne zaboraviš. Primi

svog oca za ruku i izvedi ga na pravi put.“

„A koji je pravi put, Božji čovječe?“ upita ga djevojčica.

„Put ljubavi.“

Rimski časnik izdade potom naredbu da se postave stolovi, te iznesu jela i pida.

„Budite mi gosti,“ reče Isusu i učenicima. „Nodas dete jesti i piti u ovoj kudi, da proslavimo ustanak moga

djeteta iz mrtvih. Nisam bio ovako sretan godinama... srce mi je preplavljeno radošdu. Dobrodošli!“

Zatim se nagnuo Isusu, te de šapatom: „Osjedam golem dug zahvalnosti spram Boga koga štuješ. Podaj

mi ga da ga mogu poslat’ u Rim, k ostalim bogovima.“

„Dodi de on tamo i sam,“ odgovori Isus, te krenu u vrt da bi udahnuo zraka.

Nod pade, a nebo se osu zvijezdama. Pod brijegom, u nevelikom selu upališe se svjetiljke, žišci kojih su se

odražavali u blistavim očima ljudi. Te su večeri njihovi uobičajeni razgovori bili prožeti zamjetnim

ushitom, jer su osjedali da je Bog, poput lava blage dudi, zašao u njihovo naselje.

Sluge iznesoše stolove, pa Isus sjede među svoje učenike; nalomio im je hljeba, ništa ne govoredi. U

njegovoj nutrini, duša mu je još usplahireno mahala krilima, kao da je upravo umakla velikoj pogibelji, ili

počinila neočekivano veledjelo. Ni učenici, stisnuti oko njega, nisu se oglašavali, ali njihova srca bjehu

puna radosti nad spoznajom da sva ta kazivanja o smaku svijeta i kraljevstvu nebeskom nisu sanjarije,

nego istina, a da je ovaj tamnoputi bosonogi mladid koji blaguje, zbori, smije se i spava s njima, kao i

svaki običan čovjek — izaslanik Božji.

Pošto su povečerali i svi polijegali na počinak, Matej kleknu pod svjetiljku, izvadi iz njedara neispisani

svitak, lati se pera iza uha, nagnu nad pergamenu i utonu u dugo razmišljanje - kako da počne? odakle da

počne?... Jer Bog ga dovede u blizini ovomu svetom čovjeku da bi mogao vjerno zapisati riječi što ih

govori i opisati čuda što ih čini, kako se ne bi izgubio glas o njima i da bi bududi naraštaji mogli o njima

doznati, te sami odabrati put spasenja. Nesumnjivo, to bješe dužnost koju mu je Bog povjerio - jer je

znao čitati i pisati, pa ga snađe golema odgovornost da svojim perom ovjekovječi sve što bi moglo u

zaboravu nestati, a što ispisivanjem na pergameni besmrtno postaje. Ne mari on što mu sudruzi nisu

skloni, otrpjet de i njihov zazor stoga što nekod carski činovnik bješe - i pokazat’ im da je grešnik koji se

pokaje bolji od čovjeka koji nikada zgriješio nije!

Umočio je pero u brončanu tintarnicu - a onda čuo lepet krila desno od sebe. Kanda je anđeo sletio i stao

mu na uho govoriti, Matej poče pisati sigurnom i hitrom rukom: „Knjiga rodoslovlja Isusa Krista, sina

Davidova, sina Abrahamova. Abraham rodi...“

Pisao je i pisao dok se istok nije osvijetlio plavičastom zorom i zakukurijekao prvi pijetao.

Ujutro krenuše dalje - Toma je sad koračao na čelu skupine; zapuhao je u rog i razbudio cijelo selo.

„Zbogom,“ uzvikivao je, „vidjet demo se uskoro u kraljevstvu nebeskom.“ Za njim je išao Isus s

učenicima, a za njima odrpanci i bogalji iz Nazareta, kojima se bjehu priključili i mnogi iz Kane. Svi su

iščekivali spasenje, bojedi se da ih sin Marijin ne zaboravi - ali ipak u vjeri da de se i njima obratiti, te ih

osloboditi bolesti i gladi.

Juda bješe zaostao na začelju. Nađe u nekoga velike bisage, pa je zastajao pred svakim vratima, govoredi

domadicama - napola prosedi, napola prijetedi: „Naše je da poradimo zarad vašega spasa, a vaše da nam

pomognete... poštedite nas izgladnjivanja. A znajte da svecu itekako treba snage da bi mogao spašavat’

čovječanstvo. Podajte stoga... hljeba, sira, grožđica, datulja, pregršt maslina - što god se nađe, a Bog de

vam sve zapisat’ i isplatit’ na onomu svijetu. I to za jednu jedinu natučenu maslinu - maslinik cijeli!“

Ako bi neka gazdarica oklijevala otključat’ smočnicu, nije se libio podviknuti: „Što si tako tvrde ruke,

gospo? Sutra, prekosutra, a možebit ved idude nodi, nebesa de se otvorit’ i pokuljat’ ognji koji nede

poštedjet’ ništa osim onoga što nama dadeš... pa ako se spasite, jadni i nesretni, imat dete to zahvalit’

pogači i vrču ulja što ga meni dadoste!“

Prestravljene žene otpirale su spremišta, te su - kad je stigao do kraja sela - njegove bisage bile krcate

milodara.

Zima polako dođe, cijela zemlja zadrhti od studeni. Hlad-noda pogodi ogoljelo drvede, dok ono od Boga

blagoslovljeno - masline, datuljine palme, čempresi - zadrža svoje ljetne odore. Jednako bješe i s ljudima:

siromasi počeše zepsti poput drveda bez lišda. Ivan prebaci svoj vuneni ogrtač Isusu preko pleda, te

dršdudi od zime ode u Kapernaum, ne bi li našao štogod tople robe u materinim škrinjama. Jer, stara

Saloma bješe poprilično toga natkala za svoga vijeka, a srca je bila plemenitog i darežljivog. Dakako, stari

de srebroljubac Zebedija gunđati, ali je Saloma - što žestinom, što blagošdu - odista gazdovala kudom, pa

je sin joj vjerovao da de odjenut’ svoje drugove.

I Filip je hitao Kapernaumu, ali svom prijatelju Natanijelu, vječno pogrbljenom nad sandalama i

natikačama što ih je izrađivao ili krpio. Ode mu život utaman, jer kako bi tako rabotajiidi našao vremena

na Boga misliti, a nekmoli prislonit ljestve Jakovljeve na rub neba i uzadi njima. O, kad li du stid’ onamo,

mislio je, da otkrijem veliku tajnu sirotom kukavcu, eda bi se i on spasio!

Obojica prođoše zavojitim dijelom puta, ostavljajudi Tiberijadu za sobom - grad što ga Bog prokle,

osudivši njegovog tetrarha, Krstiteljeva ubojicu, na ognje paklene. Matej se obratio Petru da mu prepriča

sve čega se sjeda o zbivanjima na Jordanu i Ivanu Krstitelju, kako bi opisao događaj za događajem - ali ga

je ovaj izbjegavao, posebice se klonedi da ne udahne carinikov dah. Rastužen, Matej smota djelomice

ispisanu pergamenu pod ruku, a onda zaosta, jer je našao dvojicu kirijaša koji su prevozili robu u

Tiberijadu i iz grada, te ih ispitao - i sve zabilježio - kako se to podmuklo umorstvo dogodilo. Je li zaista

tetrarh bio pijan i je li mu pastorka Saloma pred njim gola plesala? Matej je doznao sve pojedinosti, te ih

ovjekovječio u svojim zapisima.

Uto bjehu stigli to velikoga bunara na rubu Magdale. Oblaci zakriše sunce, tama pade zemljom. Među

nebesima i tlom ovjesiše se tmasti zastori dažda.

Magdalena diže pogled nebu i vidje da se smračilo. „Zima nam stiže,“ šapnula je, „moram požuriti.“

Zavrtjela je vreteno i počela presti probranu vunu — htjela je satkati topao ogrtač svomu voljenom da ga

zaštiti od studeni. Povremeno bi pogledavala put dvorišta, divedi se velikom naru krcatom plodova.

Čuvala ih je, ne berudi ni jednoga jedinog, jer sve bješe namijenila Isusu. Milosrdan je Bog, mislila je:

jednoga de dana moj ljubljeni opet naidi ovom uskom uličicom, a onda du - ruku punih plodova - kleknuti

pred njegove stope. Sagnut de se i uzeti jedan da se osvježi...

Dok je tako prela i divila se naru, u misli su joj se vradale slike njezinog života, a na početku i kraju niza

bješe Isus, sin Marijin. Koliko li je radosti i koliko tuge s njim doživjela! Zašto li ju napusti one nodi, kad

otvori vrata i pobježe kao tat? Kamo li je onda otišao?... Jel’ se još uvijek bije sa sjenama, umjesto da

zemlju ore, obrađuje drvo ili ribari na jezeru... ženu da ima - jer i ona je bide od Boga — s kojom liježe?

O, kad bi barem još jednom naišao Magdalom, pa da potrči i s narovima ničice preda nj padne.

Dok je tako razmišljala, vrtedi vreteno vještim prstima, začu povike i žagor s ulice, a zatim i rog - da to

nije strangledi torbar Toma? - a onda odjeknu i njegov glas.

„Otvarajte vrata, otvarajte... kraljevstvo nebesko stiže!“

Magdalena ustade, srce da joj iz grudi od radosti skoči. Došao je! Naizmjence joj cijelim tijelom prođoše

studeni i vreli trnci - smetnuvši s uma rubac, istrčala je na ulicu kose raspuštene po ramenima. Onda ga

vidje: kriknuvši od radosti, bacila mu se pred noge. „Učitelju, Učitelju...“ reče grlenim glasom, „dobro mi

došao!“

Bješe zaboravila i narove, i predivo - obgrlila ga je oko nogu, a njezina se bujna kosa, još mirisa

negdašnjih vodica, rasprostrla po zemlji.

„Dobro došao, Učitelju!“ neprestance je ponavljala, povlačedi ga postupno svomu siromašnom domu.

Isus se sagnu, uze ju za ruku i pomogne joj da ustane. Očaran njom, sramežljivo ju je obujmio oko struka

onako kao što smeten mladoženja drži nevjestu. Ushit mu prođe tijelom do nožnoga prsta - jer ne bješe

Magdalena ona koju diže s tla, nego čovječja duša, a on njen ženik. Magdalena, sva ustreptala, pocrvenje

i zakri kosom grudi, dok ju svi pogledaše zapanjeni promjenom: kako li bješe smršavjela, izgubila rumen

u obrazima! Crveni joj krugovi oko očiju, a nekod punašne usne sparušene poput cvijeta ostavljena bez

vode.

Isus i ona, pak, dok su tako hodali s rukom u ruci, kao da u snu bjehu: umjesto da zemljom kroče, nebom

su lebdjeli. Bješe li to vjenčanje, a ona gomila sirotinje u prnjama koja se vukla za njima - svadbena

povorka? Stabalce nara, pak, koje se obremenjeno plodovima ved vidjelo kroz dvorišna vrata, da nije

dobri duh, boginja ognjišta, ili možda preblagoslovljena žena koja porodi sinove i kder, te sada stajaše

nasred dvora divedi im se?

„Magdaleno,“ reče joj Isus, „svi su ti grijesi oprošteni, jer si toliko ljubila.“

Naslonila se na nj, sretna i presretna; htjede redi ‘Opet sam djevica!’, ali joj silan ushit ne dade otvoriti

usta.

Potrčala je, nabrala plodova nara u pregaču, te hrpu ‘glavica punih osvježavajudega crvenog zrnja

spustila pred stope voljenomu. Slijedilo je ono što je tako čeznutljivo priželjkivala: Isus se pregnuo,

dohvatio jedan plod, raskolio ga, napunio šaku zrnjem i sasuo ga u grlo. Zatim i učenici učiniše isto: svaki

uze po plod, te se osladi.

„Magdaleno,“ kaza joj Isus, „zašto me gledaš očima tako punim zabrinutosti... kanda mi govoriš

zbogom?“

„Ljubljeni moj, govorim ti zdravo i zbogom svakoga trena od mog rođenja.“ Šapnula je te riječi tako tiho

da su ju samo Isus i Ivan, jer bješe najbliži, mogli čuti.

Pošutjela je časak, pa nastavila: „Moram te gledati, jer žena nastade iz tijela muškarčevog, pa se od

njega još ne može odvojiti. A ti... ti moraš gledat’ put neba, jer si muškarac, a muškarca prvoga Bog

stvori. Ne brani mi, stoga, da te promatram, dijete moje.“

Te je znakovite riječi — dijete moje — izrekla tako tiho, da ju ni Isus nije čuo, ali joj grudi nabrekoše i

uzdrhtaše, kao da je tog trena podojila sina.

Uto se začu žagor gomile: skupina novodošlih bogalja progura se i zaposjednu cijelo dvorište.

„Učitelju“, oglasi se Petar, „ljudi rogobore, čini se da ih iz- dade strpljenje.“

„A što hode?“

„Blagu riječ, čudo... Ta, pogledaj ih.“

Isus se okrenu: u prvim naletima vjetra nadolazede oluje vidje mnoštvo usta poluotvorenih od žudnje, te

očiju koje su ga promatrale svjedočedi patnju. Neki se starac protiskao kroz gomilu - oči mu bjehu dvije

rane, bez obrva i trepavica. Oko mršavoga mu vrata, sama kost i koža bješe, visjeli su mu zapisi sa svih

Deset zapovijedi Božjih — oslonio se na rašljast štap i zauzeo cijela vrata.

„Učitelju,“ reče glasom punim patnje i boli, „stotinu mi je godina. Oko vrata mi visi, stalno uza me, Deset

zapovijedi Božjih - i ne prekrših nijednu od njih! Svake godine idem u Jeruzalem prinijeti žrtvu, ovna na

Sabaot... svijede užižem i tamjan na žar bacam, a nodu, umjesto da spim, psalme pojem. Svih mojih

godina pogledavao sam što u zvijezde, što u vrhove planina - čekao i čekao da Gospod siđe kako bih ga

vidio. Jedina je to namira što ju priželjkujem. Ali, godinama uzalud čekam - još ga ne vidjeh, premda sam

jednom nogom u grobu. A zašto? Zašto? Požalit’ ti se dođoh, Učitelju, i to gorko. Kad du Gospoda vidjeti,

kada... ako ikada... nad’ mira?“

Dok je izgovarao te riječi, starac sve jarosniji bješe - posljednje je kazao urlajudi i mahnito udarajudi

štapom o tlo.

Isus se nasmije. „Starče,“ reče mu, „bješe nekod mramorno prijestolje uz istočna vrata nekoga značajnog

grada. Na tom je tronu odsjedilo tisudu kraljeva slijepih na desno oko, tisudu kraljeva slijepih na lijevo, te

tisudu kraljeva koji vidješe na oba oka. Svi oni zazivahu Boga da im se ukaže kako bi ga vidjeli — i svi

odoše u grob, a da im se želja ne ispuni. Kada svi ti kraljevi pomriješe, siromah, bosonog i gladan, uspne

se na prijesto. ‘Bože,’ šapnu on, ‘ljudske oči ne mogu podnijet’ pogled u sunce, te su stoga slijepe. Kako

bi te onda, Svemogudi, mogle izravno vidjeti? Nego, smiluj mi se, Gospode, pa obuzdaj svoju snagu i

priguši svoje blještavilo da bih te ja, siromah i patnik, mogao vidjeti!’ a tada — počuj, starče! - Bog

postade ulomak hljeba, pehar hladne vode, topla halja i koliba, a pred njom žena koja djetešce doji.

Siromah raširi ruke i sav se sretan nasmiješi. ‘Hvala ti, Gospode,’ šapnu, ‘što se tako zarad mene ponizi,

te postade brašnenica, voda, topla halja i moja žena sa sinčidem... da bih te vidjeti mogao. I vidjeh te.

Klanjam se i poštivam tvoje mnogoliko lice!’“

Nitko se ne oglasi - samo onaj starac huknu poput bijesna bika, te se, razmičudi svjetinu rašljastim

štapom, izgubi u mnoštvu. Onda neki mlad muškarac, netom oženjen, diže ruku i poviče: „Govore da

držiš oganj kojim deš svijet sažed’ - spaliti naše domove i djecu. To li je golema ljubav što nam ju donosiš?

To li je pravda: ognjem?“

Isusu navriješe suze na oči - sažalio se nad mladoženjom. Odista, jel’ bješe pravedno to što im donese:

oganj? Zar nema drugoga puta spasenja?

„Reci ti nama jasno što trebamo činit’ da bi’ se spasli,“ dovikne mu neki posjednik, koji se bješe laktima

progurao kroz okupljene kako bi mogao pridi bliže Isusu, pitati, te čuti odgovor, jer bješe tvrda uha.

„Otvorite srca,“ zagrmje Isus, „otvorite vaše smočnice i ham- bare, podijelite imovinu siromasima! Dan

se Gospodnji primakao! Tko god li samoživo stišde pogaču, kamenicu ulja ili hvat zemljišta sve do svoje

smrtne ure, doživjet de da mu se hljeb, ulje i zemlja objese oko vrata i povuku ga nadolje u pakao.“

„Sumi mi u ušima,“ reče posjednik. „Oprosti mi što odlazim, ali slabost me shrva.“

Krenu on tako put svoje raskošne kude, mrmljajud’ sebi u bradu i huledi ljuto: „Ma, čuste li ga?! Da

podijelim imovinu s protuhama i neradnicima! To li je pravda? U paklu gorio...“

Isus je gledao za njim dok mu se nije izgubio u mraku. „Golema su vrata paklena,“ reče s uzdahom, „a

put do njih širok i cvijedem posut. Dveri kraljevstva Božjega, pak, uske su i prilaz im je uzak i strm. Dok

živimo, dotle i biramo, jer život znači slobodu izbora. Ali, kad umremo, što je učinjeno - učinjeno je,

nema više oprosta.“

,Ako odeš da povjerujem u te,“ doviknu neki na štakama, „učini čudo i ozdravi me. Zar da ovako hrom

uđem u kraljevstvo nebesko?“

„A ja gubav?“

„A ja jednoruk?“

„A ja dorav?“

Bogalji se pokrenuše kao jedno tijelo, zbijajudi se prijetede pred njim. Izgubivši svaki obzir i strpljenje,

nadadoše se u sveopdu kuknjavu.

Neki slijepac zamahnu batinom: „Izliječi nas,“ zagrozio se, „ili nedeš živ iz sela!“

Petar otme štap iz starčevih ruku, kazujudi mu: „S takvom dušom, nedeš svjetla vidjeti sve da imaš oči

sokolove!“

Bogalji se naguraše sve razjareniji, ali se i učenici narogušiše, te se stisnuše oko Isusa. Magdalena,

prestrašena, htjede ih povudi u kudi i zabraviti vrata, ali ju Isus spriječi.

„Magdaleno, sestro moja,“ kaza joj, „zlosretan je ovo naraštaj - samo mu tjelesno na umu. Loše navade,

grijesi i pretilost skršiše mu dušu. Kad mu razmaknem put, kosti i utrobu, da bih dušu našao, baš ništa ne

zatječem. Nažalost, jedini je lijek oganj.“ Obratio se zatim mnoštvu - iz očiju mu nestade süzä, iz pogleda

milosrđa.

„Uprav’ kao što se polje pougari prije sjetve, da bi plemenito sjeme izniklo, tako de Bog zemlju popaliti.

Nema u njega milosti spram trnja, drače i korova. To je smisao Njegove pravde... Zbogom ostajte!“

Onda se obrati Tomi: „Puhni u rog - polazimo!“

Dohvatio je potom svoj štap, a zanijemljela svjetina otvori mu put da prođe. Magdalena utrča u kudu,

zgrabi rubac, te - ostavljajudi nedovršeno predivo, zemljanu zdjelu na zididu kraj vrata i perad u dvorištu

nenahranjenu - odbaci ključ do sredine puta. Zatim, ne osvrdudi se i bez ijedne riječi, priveza maramu i

pođe za Marijinim sinom.

23

Nod samo što bješe pala kad su stigli u Kapernaum. Nevrijeme im je protutnjalo iznad glava, a sjeverac

što se najednom razmahao ponio je naoblaku prema jugu.

„Spavat’ demo u našoj kudi,“ rekoše dvojica Zebedijinih sinova. „Prostrana je, bit de mjesta za sve. Neka

nam tamo nodas bude tabor...“

„A starac Zebedija?“ uza smijeh de Petar. „Taj ni anđelu ne bi kap vode dao.“

„Imaj povjerenja u Učitelja,“ odgovori Ivan zamjetno pocrvenjevši. „On de ga ved svojim dahom

raskraviti.“

Isus nije čuo njihov razgovor - hodao je na čelu skupine, videdi samo slijepe, kljaste i gubave. Ah, da

mogu samo dahnuti put svake duše, mislio je, i kazat’ joj ‘Razbudi se!’ Jer, kad bi se probudila, ozdravilo

bi i tijelo u kojem prebiva.

Kad su stigli do velikoga trgovišta, Toma prinese rog ustima i htjede puhnuti, ali mu Isus dade rukom

znak da odustane. „Nemoj,“ šapne zatim, „umoran sam.“ Zaista, u licu bješe blijed, a modri mu se

kolobari pojaviše oko očiju. Vidjevši ga takvog, Magdalena pokuca na prva vrata i zaište vode - ispio je

punu bukaru i donekle se povratio.

„Dužan sam ti vrč hladne vode, Magdaleno,“ reče joj s osmijehom, a onda - sjetivši se što je rekao onoj

ženi, Samaridanki, kraj Jakovljevog bunara, dodade: „Uzvratit du ti vodom besmrtnosti!“

„Tu mi ved davno dade, Učitelju,“ odgovorila je Magdalena zarumenjevši se.

Prođoše tako i pored Natanijelove kolibe; dvorišna vrata bjehu otvorena - kudevlasnik je stajao pod

smokovim drvetom, čistedi ga od osušenih i nerodnih grančica. Vidjevši ga, Filip se odvoji od skupine i

uđe u dvor.

„Natanijele, rek’o bi’ ti nešto: batali se tog posla,“ kaza mu, te krenu u kudu - domadin za njim, još s

praga paledi svijedu. „Zaboravi ti lijepo svoju kudu, smokvu i samu svijedu... pođi s nama.“ „A kamo?“

„Da kamo?! Zar ne slušaš vijesti? Smak svijeta samo što nije počeo - još nodas, ili sutra, otvorit de se

nebesa i svijet de se pretvorit u prah i pepeo. Pokreni se brzo i uđi u arku da bi se spasio.“ „Ma, kakvu

sad arku?“

„Okrilje sina Marijinog, sina Davidovog - našeg Učitelja iz Nazareta. Nedavno se vratio iz pustinje, gdje je

Boga sastao. Razgovarali su njih dvojica, te utanačili da se svijet ima uništit’, a samo odabrani spasit’.

Gospod je, pak, položio ruku našem Učitelju na tjeme, te mu kazao ‘Idi i proberi koga valja spasiti, jer ti si

novi Noa. Evo ti ključe arke, da je možeš i otvorit’, i zatvorit’ - kaz’o je Bog, te mu zlatne ključeve dade.

Oko vrata ih nosi, ma ih ljudsko oko vidjet’ ne može.“

„Daj malo jasnije, Filipe... zbunio si me. Kad su se sva ta čudesa zbila?“

„Ovih dana, nedavno... u Jordanskoj pustinji. Ivana Krstitelja ubiše, ali se njegova duša nastani u

Učiteljevom tijelu. Ne bi ga prepoznao da ga vidiš! Posve se promijenio - žestok postao, iskre mu iz

dlanova sijevaju. Eto, onomad u Kani dotače oduzetu kder centuriona nazaretskog, a ona skoči i plesat’

stade. Jes’, našim ti se prijateljstvom kunem. Ne smijemo ni časka časiti - ajd’mo!“ „Ma, Filipe... ja sam

se baš dobro snašao,“ Natanijel de s uzdahom, „toliko mi toga naručiše. Vidiš tamo one dijelove sandala i

opanaka, sve mi to valja dovršit’. Posao taman što je krenuo, a ti bi sad...“

Osvrnuo se kolibom, bacio pogled na alate do kojih je toliko držao: stolac na kojem je sjedio, postolarske

noževe, šila, voštani konac, drvene kalupe... te ponovo uzdahnuo. „Kako du sve to ostavit’?“ šapnuo je

zdvojno.

„Ne brini, gore deš nadi alate od zlata. Krpit deš zlatne sandale anđelima, imajud’ bezbrojne i vječne

narudžbe. Sivat deš i krojit’, nede ti manjkat’ posla. Samo se pokreni, priđi Učitelju, te kaži ‘S tobom

sam!’ - i ništa više. ‘S tobom sam i slijedit du te kamo god išao - i u smrt!’ Tako smo se svi zakleli.“

„I u smrt!“ strese se obudar; tijelo mu jest bilo golemo, ali srce golubinje.

„Tako se samo kaže, nevoljniče,“ pastir ga je nastojao uvjeriti. ,,Jes’, tako smo svi prisegnuli, ali ne boj se

- slava nam je namijenjena, ne pogibija. Taj čovjek, prijatelju moj, uopde nije običan čovjek. Ne, on je Sin

čovječji.“

„A... tu mu nije isto?“

„Isto? Nije te sram to kazat’? Zar nisi nikad čuo kad je ne’ko čitao djela proroka Danijela? ‘Sin čovječji’

znači Mesija - drugim riječima, kralj! Uskoro de on zasjest’ na prijestolje cijeloga svemira, a mi - koliko

nas bješe mudrih da mu se pridružimo - podijelit demo među sobom časti i bogatstva. Nedeš više bos

hodit’: nosit deš sandale od zlata, a anđeli de ti vezice pritezat’. Natanijele, velim ti, dobra je to prilika, ne

daj da ti izmakne šaka. Što bi’ ti još mog’o kazat’ povr’ toga da nam se i Toma priključio - nanjuši dobro

za se, dade sa sebe košulju nekom siromahu i pohita s nama. Stoga i ti požuri! On je sad u Zebedijinoj

kudi... hajd’mo!“

Natanijel se, međutim, opirao - nije se mogao odlučiti. „Pazi se, Filipe, odgovarat deš mi za posljedice,“

reče naposljetku. „A upozoravam te: ako mi sve to preteško bude, otid du zauvijek. Inače sam na svašta

spreman, sve osim križa.“

„Dobro, dobro...“ smirivao ga je Filip. „U tom demo slučaju obojica uzmaknut’. Misliš da sam baš posve

poblesavio?... Onda? Idemo!“

„‘Ajde neka - u Božje ime!“ Zaključao je vrata i zataknuo ključ za pojas, te njih dvojica krenuše, za ruke se

držedi, prema Zebedijinoj kudi.

Isus i učenici posjedali su da se ugriju oko naloženoga ognja, dok se stara Saloma ustrčala tamo-amo -

najednom nestade svake njene boljetice. Postavila im je stol, neizrecivo ponosna na svoje sinove u službi

svetog čovjeka koji donosi kraljevstvo nebesko. Ivan se nagnuo k majci i nešto joj šaptao u uho -

pokazujudi joj da su učenici itekako promrzli u ljetnoj odjedi od lana. Starica se nasmiješila, pošla u svoju

sobu i otvorila škrinje pune vunene robe, te ju hitro podijelila među sudruzima - prije nego što joj se muž

vrati. Najtopliji ogrtač, od sniježno-bijele vune, nježno je prebacila preko Isusovih pleda.

„Blagoslovljena bila, majko Salomo,“ reče joj on, pogledavši ju zahvalno i s osmijehom. „Dobro je i na

mjestu za tijelo se pobrinuti, jer je ono deva koju duša pojase kad joj je pustinju prijedi. Skrbimo za njeg’

eda bi moglo tako zahtjevan put podnijeti.“

Uto starac Zebedija uđe i vidje neočekivane posjetitelje: pozdravio ih je na pol’ srca, te sjeo u kut. Ti mu

razbojnici - tako ih je zvao - nisu bili ni najmanje po volji, pa tko li ih pozva da mu zaposjednu kudu?

Štoviše, njegova im je žena, bez mjere u tim stvarima ved iznijela jela za raskošnu gozbu! Proklet bio dan

kad se taj novi opsjenar pojavio — zar nije dovoljno što mu je oteo oba sina! Nije, jer se zbog toga

svakodnevno svađao sa svojom blesavom ženom, koja bješe na njihovoj strani. Govorila je kako su dobro

postupili, jer da je taj čovjek stvarno prorok — da de kralj postati, protjerat’ Rimljane i sjesti na prijesto

Izraelov... a onda da de mu Ivan sjediti zdesna, a Jakov slijeva - kao velevažna gospoda, a ne ribari u

skromnim barkama. Zašto misliš da bi trebali cijelog života trunuti ovdje na vodi? Tako ga je gnjavila

danju i nodu, glupača stara, štoviše često se izdirudi na nj i udarajudi nogom o pod. On bi ponekad

opsovao i polomio sve što bi mu se pri ruci našlo, a češde bi u očaju pobjegao iz kude i tumarao rubom

jezera poput bezumnika. Naposljetku je počeo piti... a sada, gle! - ti su mu prijestupnici upali u kudu:

devetora proždrljiva usta, a s njima još i ona tisudu puta obljubljena drolja, Magdalena.

Posjedali gosti u krug oko trpeze i ne pogledavši ga — njega, glavu kude! - nit’ upitavši za dopuštenje da

njegovo blaguju. Zar smo dotle došli? Jesu li zato njegovi preci, a i on sam, tolike godine stjecali? Bijes ga

obuze, te skoči na noge i poviče: „Samo malo, dobridi moji - čija je ovo kuda, vaša ili moja? Nije nego

kako vam ja kažem... a vi mi recite što mislite!“

„Božja je,“ odgovori Petar, koji bješe iskapio nekoliko bukara, pa ga zahvatilo vedro raspoloženje. „Božja,

Zebedijo! Zar ne ču vijest? Ništa više nije tvoje ni moje - sve je Božje.“

„Zakon Mojsijev...“ zausti Zebedija, ali ga Petar prekide prije nego što je uspio otpočeti tiradu.

„O čemu ti to - o Mojsijevom zakonu? Svršeno je s njim, nema ga... ode da se ne vrati. Sad je zakon Sina

čovječjeg na snazi, jel’ ti jasno? Svi smo brada! Srca nam se proširiše, a s njima i zakon, pa sad obuhvada

cijeli ljudski rod. Cijeli je svijet Obedana zemlja, nema više granica! Ja, čovjek koga vidiš pred sobom,

Zebedijo, krenut du da objavim riječ Božju narodima. I do Rima du doprijeti - hodu, ne smij mi se - i

dograbit’ cara za Adamovu jabučicu, zbacit’ ga i uspet’ se na njegovo prijestolje. Zašto ne bi’! Zar ne reče

Učitelj: nismo mi više ribari tvoga soja - ne lovimo ribu, nego čeljad. A mudrima je to poruka da nas paze

i maze, poje i goje, jer demo jednoga dana - i to kol’ko sutra - velika gospoda bit’. Ti nam daš ulomak

suha hljeba, a mi ti za nekoliko dana uzvratimo punom pedi. I to kakvi’ hljebova! Besmrtni’! Jedeš ih i

jedeš, a nikako da ih pojedeš.“

„Kukavče, ved te vidim naglavce razapetog,“ progunđao je Zebedija, povlačedi se u svoj kut. Jer, slušajudi

Petrove riječi, strah mu se postupno u kosti uvukao: bolje mi je držat’ jezik za zubima, pomislio je. Nikad

ne znaš što se može zbit’. Okrugla je Zemlja, pa se okrede - nije nemogude da jednoga dana i ovi

ludonje... pa je bolje poštedjet’ se za slučaj da se bilo što dogodi!

Učenici se kriomice nasmijaše - itekako su znali da je Petra ošinulo vino, pa da mu je do svakojake šale,

ali su u sebi, premda još ne dovoljno pijani da to i kažu, u potaji premetali jednake misli. Ugled, visoki

položaj, svilene halje, zlatno prstenje, jela i pida u izobilju - i cijeli svijet pod židovskom čizmom: e, to bi

bilo kraljevstvo nebesko!

Starac Zebedija, ispivši još jednu, konačno se osmjeli, te reče: „A ti, Učitelju - ne kaniš otvorit’ usta? Ti si

ovo sve započeo, a sad sjediš mrtav-’ladan, dok se ostali razmedu riječima... Reci ti meni, u ime tvoga

Boga, zašto bi’ ja treb’o gledat’ kako se moje arči i razvlači, a ne didi glasa?“

„Zebedijo,“ odvrati mu Isus, „bješe jednom neki vrlo bogat čovjek, koji je žnjeo, jematvovao, masline

skupljao, te krčage svoje punio, pa jeo, pio... i onda u svoj vrt legao zboredi: ‘Dušo moja, imudna li si -

jedi, pij, raduj se!’ Ali, čim to reče, začu glas s nebesa: ‘Budalo, da bi li budalo - još deš ove nodi dušu

paklu predati. A što de biti sa svim dobrima što si ih nagomilao?’ Zebedijo, imaš uši pa počuj što ti kažem

- a imaš i uma da bi razumio na što ciljam: neka ti taj glas nad glavom danju i nodu odjekuje, moj

Zebedijo!“

Stari veleposjednik pognu glavu i više ne progovori.

U tom se trenu otvoriše vrata i Filip se pojavi na pragu, a za njim golema ljudina - Natanijel. U srcu bješe

razbistrio sve dvojbe i odlučio, te priđe Isusu i stopala mu poljubi.

„Učitelju moj,“ kaza, „eto me s tobom sve do smrti.“

Isus položi ruku na njegovu bikovsku glavu pokrivenu kovrčavom kosom. „Dobro došao, Natanijele.

Koliko li sandala drugima načini, a sam bos hodiš... e, to mi je silno po volji. Pođi sa mnom!“ Posadio ga

je desno od sebe i pružio mu krišku hljeba namazanu maslacem i bukaru vina, te mu reče: „Pojedi ovaj

kruh i ispij ovo vino, da bi moj postao.“

Natanijel smaza kruh i ispi vino jednim gutljajem, osjetivši najednom silnu snagu u tijelu i duši. Štoviše,

vino mu ozari um poput izlazedega sunca. Sve mu se: hljeb, pide i duša u jedno stopi.

Dođe mu i da nešto kaže - kao da je na žeravi sjedio - ali bješe suviše sramežljiv.

„Zbori, Natanijele,“ potakne ga Učitelj. „Otvori srce i olakšaj si breme.“

„Učitelju,“ zausti bivši postolar, ,,‘tio bi’ da znaš da sam vazda siroma’ bio. Živio sam jedva spajajud’ kraj s

krajem, više gladan nego sit, te nikad nisam imao vremena Zakon izučavat’. Slijep sam, Učitelju... oprosti

mi. Eto, to ti kazat’ htjedo’ - pa reko’ i sad se mnogo bolje dutim.“

Isus pomilova novog prosvjetljenika nježno po širokim pledima. „Ne uzdiši, Natanijele,“ reče mu s

osmijehom, „jer dvije staze vode u njedra Gospodinova: jedna je staza uma, a druga srca. Slušaj što du ti

kazat’:

„Siromah, bogataš i ljepotan umriješe istoga dana i u istu se uru pojaviše pred Božjim sudom... a nitko od

njih ne bješe Zakon izučavao. Bog se namršti, te upita siromaha: ‘Zašto za života nisi Zakon izučavao?’

‘Gospode,’ ovaj de, ‘puki sam siromah bio, gladan ropski radio iz dana u dan ne bi’ li ženu i djecu

prehranio, pa nisam imao kad.’“

,,‘A jesi li bio siromašniji od moga vjernog sluge Hilela?’ upita Bog Ijutito. ‘On nije imao novca da uđe u

sinagogu i počuje tumačenja Zakona, pa se uspeo na krov, legao ondje i slušao kroz svjetlarnik. Sniježiti

počne, ali on bješe toliko obuzet onim što je čuo da ni zamijetio nije... Ujutro, kad je rabin ušao u

sinagogu, vidje da je mračno u njoj - diže pogled i vidje čovječje tijelo nad svjetlarnikom. Popeo se na

krov, razgrnuo snijeg i otkopao Hilela, te ga na rukama snio dolje, upalio vatru i vratio ga u život. Onda

mu dopusti da može u sinagogu i slušati rasprave i ne plativši, pa Hilel postade glasovit rabin, koji se

proču po cijelom svijetu... A što na to kažeš?’“

„‘Ništa, Gospode,’ promrmlja siromah i stade plakati.“

„Bog se onda okrenu bogatašu. ‘A ti, zašto nisi izučavao Zakon za života?’“

„‘Prebogat sam bio, imao mnoge vodnjake, mnoge robove, mnoge brige... Kako sam mogao?’“

„‘Bješe li bogatiji,’ presječe ga Bog, ‘od Eleazara, sina Harsomova, koji naslijedi tisudu sela i tisudu lađa?

Ali, sve napusti kad dozna za mudraca koji je Zakon tumačio... a što imaš na to kazati?’“

„‘Ništa, Gospodine,’ odgovori bogataš, te i on stade ridati.“ „Bog se onda okrenu ljepotanu. ‘A ti,

ljepotane, zašto nisi izučavao Zakon?’“

„‘Silno sam lijep bio i mnoge su me žene salijetale... pa gdje bi’, uz toliku zabavu, našao vremena da i na

Zakon oko bacim?’“ „‘Jesi li bio ljepši od Josipa, u kojeg se zaljubi neka žena u Putiparu? Toliko je lijep

bio da suncu reče ‘Sijaj, sunce, tako da ja mogu sjati.’ A kad je svitak sa Zakonom razvio, slova mu se kao

vrata otvoriše, a značenja njihova ukazaše mu se poput svjetla i plamena. Sto na to kažeš?’“

„‘Ništa, Gospode,’ promrmlja kicoš, te i on stade gorko plakati.“

„Bog nato pljesnu rukama, te pozva Hilela, Eleazara i Josipa da dođu iz raja. Pošto su stigli, reče im

‘Sudite ovim ljudima koji nisu Zakon proučavali zbog siromaštva, bogatstva i silne ljepote. Zbori, Hilele -

sudi siromahu!’“

„‘Gospode,’ odgovori Hilel, ‘kako da ga osudim? Znam što je siromaštvo, znam i glad što je. Oprostit’ mu

treba!’“

,,‘A ti, Eleazare?’ reče Bog. ‘Eto ti bogataša, u tvoje ga ruke predajem.’“

„‘Gospode,’ odvrati Eleazar, ‘kako da ga osudim? Znam ja kako je bogat biti - isto što i mrtav! Pomilovat’

ga treba!’“

,,‘A ti, Josipe? Na tebe je red - eno ti kvarnog ljepotana!’“ „‘Gospode, kako da ga osudim? Znam kakav je

to boj, kakvo mučeništvo, pobijediti tjelesnu ljepotu. I njega treba pomilovati!’“ Isus tu zastade,

osmjehnu se, pa pogleda Natanijela - koji osjeti tešku nelagodu.

“Onda, što je Bog zatim učinio?“ upita.

„Upravo ono što bi i ti učinio,“ odgovori Isus nasmijavši se. I prostodušni postolar prasnu u smijeh. „To

znači da sam spašen!“ zgrabio je obje Učiteljeve ruke, te ih čvrsto stisnuo. „Razumio sam, Učitelju: rek’o

si da dvije staze vode do grudi Gospodinovih, staza uma i staza srca... a ja udari’ stazom srca, pa te

nađe!“

Isus se pridiže i ode do vrata. Žestok se vjetar bješe digao i jezero se uzburkalo. Zvijezde bjehu razasute

nebom poput zrnaca pijeska, što ga podsjeti na pustinju, pa se stresao i zatvorio vrata. „Nod je dar

Božji,“ reče. „Dolazi tiho poput majke pokrit’ čovjeka, polaže mu hladnu ruku na čelo i odnosi svagdašnje

brige iz tijela i duše. Brado, vrijeme je da se predamo njenom zagrljaju.“ Starica Saloma čula ga je, pa

ustala, a i Magdalena se diže iz kuta uz oganj, gdje je skutrena sva sretna slušala glas svoga voljenog.

Dvije žene rasprostriješe slamarice i donesoše pokrivače, dok Jakov dovuče iz dvorišta nekoliko

maslinovih cjepanica i baci ih na žeravu. Isus, stojedi nasred prostorije licem okrenut prema Jeruzalemu,

diže ruke i započne večernju molitvu: „Otvori nam tvoje dveri, o, Gospode. Prođe dan, sunce zađe i

nestade - a mi, o, Vječni, dođosmo pred tvoja vrata. Preklinjemo te: oprosti nam. Preklinjemo te: smiluj

nam se. Spasi nas!“

„I dobre nam snove pošalji, Gospodine,“ pridoda Petar. „Daj mi, Gospode, da u snu vidim moju staru

zelenu brodicu, posve obnovljenu i crvenih jedara!“ Očito bješe poprilično popio, jer ga je zahvatilo

veselo raspoloženje.

Isus je legao u sredinu, okružen učenicima. Bududi da bjehu zauzeli kudu uzduž i poprijeko, Zebedija i

žena mu - jer im ne ostade mjesta - prijeđoše u pokrajnju gospodarsku zgradu, Magdalena s njima.

Starac je gunđao, jer mu narušiše udobnost; okrenuvši se ženi, poluglasno joj je u bijesu dobacio - ali

dovoljno glasno i za Magdalenine uši: „Što slijedi?! Da me čopor stranaca iz kude izbaci? Na što li smo

spali...“

Starica se, međutim, okrenula zidu i ništa mu ne odgovori. Te je cijele nodi Matej budan ostao: čučnuo je

pod uljanicu,

izvadio ranije načetu pergamenu iz njedara, te nastavio opisivati kako je Isus ušao u Kapernaum, kako

mu je Magdalena prišla... zapisao prispodobe što ih je Učitelj kazao. Kad je završio, ugasio je svijedu i

prilegao, ali podalje, znajudi da ostali učenici ne trpe njegov težak zadah.

Petar je zaspao prije nego što je i sklopio oči - a istoga trena anđeo siđe s neba, te mu san podari:

mnoštvo se golemo bješe okupilo na jezerskoj obali, a i Učitelj ondje bješe - divio se novoj brodici,

zelenoj sa crvenim jedrima, koju su upravo porinjavali u vodu. Postrance, na pramcu joj bješe narisana

riba jednaka onoj istetoviranoj na Petrovim grudima. „Komu li pripada ova prelijepa brodica?“ pitao je

Isus, a Petar je ponosno odgovorio: „Moja je.“ „Hajde, Petre, ukrcaj ostale sudruge i isplovite do sredine

jezera da bih se mogao diviti vašoj smjelosti!“

„Vrlo rado, Učitelju!“ rekao je Petar, te odriješio uže - ostali uskočiše u barku, povoljan joj vjetar puhnu u

po krme i oni se učas dohvatiše otvorene vode, pjevajudi od veselja.

Ali, nenadano se pijavica ukaza! Brodica se stade okretati u mjestu, sve na njoj škripjeti počne, na bok se

nagnu i vodu primi, te joj potonude zaprijeti. Učenici, koji bjehu popadali po podnicama, nadadoše se u

zapomaganje, a i Petar, za jarbol se držedi, zavapi „Učitelju, Učitelju, pomaži!“ U istom trenu vidje ga

kako u bijelom kroči prema njima - po vodi hodajudi! I ostali učenici digoše glave, te u strahu povikaše

„Duh! Duh dolazi!“

„Ne bojte se!“ reče im Isus. „Ja sam to!“

„Gospodaru, ako si to zaista ti, naredi mi da i ja zakoračim po valovima i pođem ti ususret,“ u silnom de

strahu Petar. „Dođi!“ zapovijedi mu Isus.

Petar skoči iz brodice, stade na valove i počne koračati njima - ali, kad vidje uzburkano jezero, okameni

se od straha, te se počne utapljati. „Spasi me, Gospode,“ kriknuo je, „utopit du se!“ Isus mu pruži ruku i

izvuče ga. „Čovječe s premalo vjere, zašto si se uplašio?“ upita ga. „Zar nemaš povjerenja u me? Pogle’!“

Isus diže ruku nad valove i reče „Smirite se!“ - a vjetra namah nestade, voda se posve umiri.

Petar brižnu u plač: njegova duša bješe još jednom na kušnju stavljena - i još jednom posramljena bješe.

Glasno je kriknuo i probudio se; brada mu je bila orošena suzama. Uspravio se, sjededi na prostirci

leđima naslonjen na zid i duboko uzdahnuo.

Matej, koji još ne bješe usnuo, čuo ga je i upitao: „Sto ti je, zašto uzdišeš, Petre?“

Na tren, Petar odluči praviti se gluh i ne odgovoriti mu; nikako mu se nije zapodijevalo razgovora sa

činovnikom. Ali, onaj ga je san doslovce gušio i morao ga je izbaciti iz sebe da si dade oduška. Privukao se

stoga Mateju, te mu ga stao prepričavati - a što je dulje pričao, sve je više i kitio. Matej ga je slušao

netremice, sve pamtedi kako bi sutra, dade li Bog, po danjem svjelu sve i upisao u svoju knjigu.

Petar je završio priču, ali mu se srce ne bješe smirilo - baš kao ni ona barka na valovima. Najednom se

stresao: „Da nije Učitelj stvarno nodu došao k meni i poveo me na otvorenu vodu kako bi me iskušao?

Nikad u životu ne vidjeh jezero uzburkanije ni brodicu stvarniju, a niti doživjeh opiljiviji strah. Možebit to

i ne bješe san... Što ti misliš, Mateju?“

„Sasvim sigurno to ne bješe san. Nedvojbeno, čudo se zbilo,“ odgovori Matej i uroni duboko u

promišljanja kako de to sutra zabilježiti. Znao je da mu nede biti nimalo lako, jer ni sam nije bio siguran je

li se radilo o snu - jednako kao što je, još manje, vjerovao da se stvarno tako zbilo. A što ako je bilo i

jedno, i drugo? Jer, čuda se događaju, premda ne na ovom svijetu, ne na njegovim morima... ali gdje

onda?

Sklopio je oči tonudi u razmišljanja ne bi li našao odgovor, ali san dođe i povede ga sobom.

Sljededega je dana neprekidno pljuštalo, i to s jakim vje-trom, pa ribari nisu ni dizali jedra. Zatvoreni u

svoje kolibe krpili su mreže i živahno razgovarali o neobičnom gostu koji je odsjeo u Zebedijinoj kudi. Kao

da je Ivan Krstitelj uskrsnuo, odnosno da je u trenu nakon krvnikovog zamaha sjekirom zgrabio vlastitu

glavu i utekao s njom - ali, kako bi onemogudio Heroda da ga još jednom uhvati i obezglavi, ušao u tijelo

sina nazaretskog drvodjelje i stopio se s njim. Jer, gledajudi sina Marijinog, mogao si se raspametiti, ali ne

i odgovoriti sam sebi je li riječ o jednom čovjeku, ili o dvojici! Zapanjujude se nešto zbilo: kad ga pogledaš

pravo u lice, čini ti se - običan čovjek, koji ti se smiješi; pokreneš li se malo, jedno mu oko bjesnilom

blista, kanda te proždrijeti hode, a drugo te ohrabruje da mu priđeš. A pristupiš li mu, posve te ošamuti -

ne znajudi što se s tobom zaista zbiva, ostavljaš dom i djecu i polaziš za njim!

Jedan stari ribar pomno je sve to slušao, pa de, zabrinuto klimajudi glavom: „Tako vam to biva s onima

koji se ne ožene: samo im spasenje svijeta na umu, milom ili silom. Neutrošeno im sjeme udari u glavu i

napadne mozak... te stoga, za ime Božje, ženite se, istutnjite se sa ženama, djecu napravite i tako se

smirite!“

Starac Jona bješe čuo vijest još prethodne večeri, pa je čekao i čekao u svojoj izbi, pomišljajudi da nede

dugo prodi, pa de mu sinovi ipak svratiti da vide li je mrtav ili živ. Čekao je cijelu nod, do jutra izgubio

svaku nadu, te zorom nazuo visoke mornarske čizme, što ih bješe dao načiniti još za vjenčanje, a otada

nosio samo u posebnim prigodama, zaogrnuo se nauljenom kabanicom i krenuo put kude svoga prijatelja

Zebedije. Našavši vrata otvorena, uđe u prostoriju - u kojoj zateče desetak muškaraca, te dvije žene,

kako skrštenih nogu sjede oko ognja. Stariju je poznavao, domadicu Salomu... a i onu mlađu mora da je

jednom ved vidio, ali se nije mogao sjetiti gdje. Kuda bješe polumračna: sinove svoje, Andriju i Petra,

prepoznao je kad su se na tren pokrenuli, pa im se lica ozarila svjetlošdu s ognjišta, ali nitko ne bješe čuo

da je ušao, niti se okrenuo da ga pogleda. Napregnuto, zagledani u nj, usta poluotvorenih u zanosu,

slušali su onoga koji mu jedini bješe okrenut licem... a što li je taj zborio?

Starac Jona napregnuo je uši ne bi li čuo, ali je samo tu i tamo uspijevao načuti riječi „pravda“, „Bog“,

„kraljevstvo nebesko“... Isto, sveudilj isto! Iz godine u godinu! A toga mu bješe i više nego dosta: umjesto

da im kazuje kako se lovi riba, krpe jedra, šupere brodice, ili kako da se ubog čovjek spasi od studeni,

vlage i gladi - oni tu posjedali i divane o nebesima! Prokleto bilo, zar nemaju što redi o zemlji i moru?...

Starac Jona se razgnjevio, te glasno nakašljao ne bi li ga netko čuo i okrenuo se. Nitko ni da ga letimično

pogleda! Udario je zatim svom snagom nogom o pod - uzalud mu teška noga i tvrda čizma, svi bjehu

očarani onim što je silazilo s usana bljedolikog govornika.

Starica Saloma u neko mu se doba jedina okrenula - pogledala ga jest, ali ne i vidjela. Jona se onda probi

naprijed, te čučnu uz vatru tik za sinovima; položio je svoju krupnu šaku Petru na rame i prodrmao ga,

ovaj se okrenuo, vidje oca, ali stavi prsta na usta dajudi mu znak da šuti, te se opet usredotoči na

kazivanje bljedolikoga, kao da ga i nije dodirnuo vlastiti otac, koga ne bješe vidio ved mjesecima.

Jona najprije bješe ožalošden, a onda je osjetio ljutnju, te počne skidati čizme - ved su ga itekako žuljale -

da ih baci Učitelju u glavu ne bi li konačno umuknuo, da može porazgovarati s djecom. Ved bješe digao

čizme i zamahivao da bi ih mogao što bolje baciti, ali nečija ruka iza njegovih leđa zadrža njegovu.

Okrenuvši se, vidje starog Zebediju.

„Diž’se, Jona,“ prijatelj mu šapnu na uho. „Hajd’mo unutra. Jadniče moj, imam ja tebi nešto kazat’...“

Jona stavi čizme pod mišku i krenu za domadinom u sobicu u unutarnjem dijelu kude, gdje sjedoše uza

Salomine škrinje.

„Jona,“ Zebedija de zamuckujudi, jer bješe poprilično popio nastojedi prigušiti jed, „Jona, prijatelju moj

napadeni... dvojicu si sinova imao — obojicu otpiši. I ja sam dvojicu imao... i obojicu prekrižio. Njima

kanda je odsele Bog dada, pa čemu da se odupiremo? Gledaju nas k’o da ‘ode red’ A k’o si ti, sjedobradi?’

Smak svijeta, eto što... jadni moj Jona! U početku sam i ja bjesnio - došlo mi da zgrabim osti, pa po njima.

Ma ubrzo vidje’, nije to rješenje, te se povuko’ u moju ljušturu i predado’ im ključe. Moja stara se

zanijela, podupire i’ - is’lapjela je dobrano, što da ti velim... I tako, ona se sad pita, a ne starac Zebedija!

Eto, to sam ti ‘tio red’... da se ne zavaravamo. Nije nego kako ti ja kažem: dotukoše nas!“ Jona polako

nazu čizme, ogrnu se kabanicom, pogleda još jednom Zebediju - ako mu još ima štogod kazat’... nije

imao ništa - te otvori vrata i pogleda u nebo: mračno kao u rogu, pogled zemlju: kiša i studen... Prošapta

„Dotukoše nas!“ i ode poražen, gacajudi glibom na putu prema svojoj kolibi.

Dok je Jona posrtao blatom mrzovoljno otpuhujudi, sin Marijin pružio je dlanove nad plamenove kao da

se moli Bogu ognja koji, skriven među vatrenim jezicima, daruje ljudima toplinu. Srce mu se bješe

otvorilo: s rukama nad ognjem, nastavio je: „I ne pomišljajte da sam došao ukinuti Zakon i proroke:

nisam došao da bih izbrisao stare zapovijedi, nego da ih osnažim. Vidjeli ste da na Mojsijevim pločama

stoji: Ne ubij! A ja vam kažem, tko god li se razgnjevi na brata svoga i samo digne ruku na nj, ili mu samo

kaže ružnu riječ, u ognjima de paklenim gorjeti. Vidjeste da na Mojsijevim pločama piše: Ne poželi ženu

bližnjega svoga! A kažem vam: tko god i pogleda ženu željom obuzet, ved je počinio preljub u srcu. I

požudan de pogled odvesti razvratnika u pakao.“

„Stari zakon nalaže vam da poštujete oca i mater; ja, pak, kažem - nemojte utamničit’ srce u roditeljskom

domu. Neka izađe i zađe po svim domovima, obgrli cijeli Izrael od planine Hermona do Idumejske

pustinje, pa i dalje... na istok i zapad, cijeli svijet. Bog je naš otac, a Zemlja nam mati. Napola smo od

zemlje, napola od neba, pa poštivanje vašega oca i majke vaše znači čašdenje Neba i Zemlje.“

Starica saloma uzdahnu: „Teške su tvoje riječi, Učitelju... teške jednoj majci.“

„Riječ Božja uvijek je teška,“ odgovori joj Isus.

„Eto, uzmi obojicu mojih sinova,“ starica de poluglasno, skrštenih ruku. „Uzmi ih, tvoji su.“

Isus ju je čuo, osjetio bol napuštene majke u njezinom glasu i pomislio kako sve sinove i kderi svijeta

prima o svoj vrat. Sjetio se crnoga jarca u pustinji s bezbroj plavih amuleta, zapisa o grijesima, što mu ih

ljudi povješaše o šiju. Bez riječi se nagnuo prema Salomi, koja mu oba sina dade, kao da joj hode redi:

Evo, oko vrata mi ih objesi...

Bacio je zatim naramak lozja na ognjište — plamenovi stadoše hitro gutati suho prude. Nekoliko

trenutaka gledao je kako nestaje u ognju, a onda se opet obratio sudruzima:

„Onaj tko više voli oca svoga i majku svoju negoli mene nije vrijedan da sa mnom krene - a ni onaj tko

voli više sina svoga, ili kder svoju, nije vrijedan da sa mnom pođe. Nas ne mogu više obuzdati ni stari

zakoni, ni stare ljubavi.“

Zastao je na tren, te nastavio: „Čovjek je razmeđe, crta na kojoj prestaje zemlja i od koje počinje nebo.

Ali, međa se ta neprestance pomiče, odmičudi prema nebu. I Božje se zapovijedi jednako tako pomiču i

napreduju: uzimam, stoga, Mojsijeve zapovijedi s ploča i proširujem ih, unapređujem.“

„Zar se onda i Božja volja mijenja, Učitelju?“ iznenađeno de Ivan.

„Ne, voljeni Ivane, ali se srce čovječje širi da bi moglo sadržavati što više Božje volje.“

„Naprijed, onda,“ uskliknu Petar, skačudi na noge. „Sto smo se usjedjeli? Hajd’mo obznanjivat’ svijetu

nove zapovijedi.“

„Pričekaj dok kiša ne stane, jer demo pokisnut’!“ prošišta Toma u šali.

Juda bijesno protrese glavom, te de: „Najprije moramo istjerat’ Rimljane! Tijela oslobodit’ prije nego što

oslobodimo duše - to je valjan redoslijed. Ne gradimo od krova, kudi se prvo udaraju temelji.“

„Duša je temelj, Judo.“

„A ja vam velim da je temelj tijelo!“

„Ako ne izmijenimo dušu u sebi, Judo, vanjski se svijet nikad promijeniti nede. Neprijatelj je u nama,

Rimljani su u nama... iznutra spas počinje!“

Juda poskoči žestoko uzrujan: predugo je ved gušio pobunu u srcu - slušao i slušao, nakupljao jed u

grudima... a sad više nije mogao.

„Prvo protjerajmo Rimljane!“ uzviknuo je gušedi se od gnjeva. „Rimljane prvo!“

„Ali, kako ih možemo protjerat’?“ oprezno de Natanijel, kojemu se ta galama nije nimalo sviđala...

potajice je pogledavao prema vratima. „Ajde, kaži ti nama, Iškariote?“

„Ustankom! Sjetite se Makabejaca - istjerali su Grke. Sad je na nas red, tren je za nove Makabejce koji de

izbacit’ Rimljane. Kasnije, kad sve bude opet u našim rukama, možemo se baviti bogatima i siromašnima,

tlačiteljima i tlačenima.“

Svi zašutješe - učenicima bjelodano nije bilo jasno kojim bi putom trebali udariti. Upitno su pogledavali

Učitelja i čekali — on, pak, bješe zamišljeno zagledan u plamenove... Kad li de ljudi shvatiti da samo

jedno postoji u vidljivomu i nevidljivom svijetu: duša!

Petar se pridiže. „Oprostite mi,“ reče, „ali meni su ove ra-sprave odved zamršene... ne razumijem ih.

Neka nas iskustvo poduči što je temelj, pričekajmo, pa demo vidjet’ što de se zbiti. Učitelju, daj nam

dopuštenje da sami krenemo među ljude, pronosedi Dobru vijest.... pa demo, kad se vratimo, iznova

razgovarat’

o svemu.“

Isus podiže ruku i prijeđe pogledom preko njihovih lica. Potom kimnu Petru, Ivanu i Jakovu - oni priđoše,

a on im, jednom po jednom, položi obje ruke na glavu.

„Idite, s molim blagoslovom,“ reče. „Objavljujte Dobru vijest ljudima... i ne bojte se. Bog de vas držati na

dlanu i čuvat’ od propasti. Ni vrabac s neba ne padne bez njegove volje, a vi vrijedite mnogo vrabaca.

Bog bio s vama! I brzo se vratite, a neka se tisude duša ovjese o vaše šije - vi ste moji izaslanici.“

Tako prva trojica apostola primiše blagoslov - otvoriše vrata i krenuše u olujnu nod, svaki na svoju stranu.

Prolazio je dan za danom, a Zebedijin se dvor svijetom punio jutrom, a praznio tek navečer. Bolesni,

kljasti, đavlom opsjednuti... navališe sa svih strana. Neki plačudi, drugi srdito se izderavajudi na Sina

čovječjeg da čudo učini i izliječi ih. Ta, zar ga Bog zarad njih ne posla? Neka se onda i ukaže, sad i tu, u

Zebedijinom dvorištu!

Slušajudi ih iz dana u dan, Isus sve žalosniji bijaše. Izlazio je i polagao ruku, blagosiljao, svakog od njih,

govoredi „Dvije su vrste čuda, brado, čuda tijela i čuda duše - a vjerujte samo u potonja. Pokajte se i

očistite dušu, pa de vam se i tijelo pročistiti. Duša je poput drveta: bolest, zdravlje, raj, pakao... njeni su

plodovi.“

Mnogi povjeravaše, pa čim bi povjerovali, osjetili bi kako im krv struji onemodalim tijelima. Odbacili bi

štake i u kolo se hvatali... Drugi, čim bi Isus položio ruke na njihove ugasle oči, osjetili bi kako im svjetlost

dotječe iz vršaka njegovih prsta - otvorili bi kapke i kliknuli od radosti, jer bi vidjeli sve oko sebe!

Matej je stalno imao pripravno pero, te uši i oči širom otvorene. Nije dopuštao da mu ni riječ promakne -

sve je upisivao na pergamenu - pa je tako malo-pomalo, dan za danom, nastajalo Evanđelje, obznana

Dobre vijesti. Korijen je pustila, izbacila grane i postala stablo koje plodovima rađa, hranedi ved rođene i

one koji de se tek roditi. Matej je znao Stari zavjet naizust, pa je zamijetio da Učiteljeva kazivanja i djela

bjehu točno onakva kakva su bila najavljen u proročkim djelima, prije mnogo stoljeda - a ako se

predskazanja i Isusov život djelomice i ne bi podudarali, bješe to stoga što čovjek po prirodi ne žudi

uvijek za potpunim razumijevanjem svetih knjiga.

Riječ Božja ima sedam značenjskih razina, a Matej se trsio ne bi li iznašao na kojoj se od njih u prvi mah

nepodudarne pojedinosti mogu sastati sa svojim parnjacima. Znao je da de mu, poveže li neke i pomalo

silom, Bog oprostiti! Štoviše, Bog kao da mu nije samo prelazio preko nategnutih spona, nego ih i

priželjkivao

- jer bi svaki put, kad bi Matej zbunjen digao pero s pergamene, anđeo dolepršao, nagnuo mu se

na uho i kazao što treba zapisati.

A prvoga je dana Matej jasno razumio kako treba početi i na koji način mu je držati čvrstu ruku nad

pripoviješdu o Isusovom životu i njegovom vremenu. Stoga i jest započeo s njegovim rođenjem,

roditeljima i praroditeljima... četrnaest naraštaja unatrag: kako se rodi Josipu, drvodjelji iz Nazareta, i

njegovoj ženi Mariji, kderi Joakima i Ane... Kad se latio pera, Matej je šapatom zazivao Boga da ga

prosvijetli i snage mu dade - ali, čim je svojim krasopisom ispisao prve riječi, prsti su mu odrvenjeli i

anđeo ga saletjeo: „Nije sin Josipov!“ kazao mu je u uho, ljuti lepedudi krilima. „Što kaže prorok Isaija:

‘Znajte, djevica de bezgrešno zanijeti i poroditi sina...’ Piši: Marija djevica bješe, a arhanđel Gabrijel sletje

joj na kudu, dodirnu ju i reče: ‘Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom!’ Odmah se u njenoj

utrobi plod zače... Čuješ li ti mene? Tako moraš napisati, a ne ‘rođen u Nazaretu’ - jer on ne bješe tamo

rođen! Zar se ne znaš što je prorok Mihej zapisao: ‘A ti, Betleheme, najmanje među tisudama

kneževstava Judinih, iz tebe de izadi onaj koji de vladati Izraelom, a njegov je iskon od davnine, od vječnih

vremena.’ Stoga je Isus rođen u Betlehemu, u štalici... jer kao što kaže nepogrešivi psalam: ‘Uze ga iz

štalice gdje su ja-ganjci sisali, da bi ga učinio pastirom stada Jakovljevog.’ Zašto si stao? Oslobodio sam ti

ruku - piši!“

Matej se, međutim, rasrdio: okrenuo se nevidljivomu krila- tom i tiho progunđao, da ga ne bi čuli

pozaspali učenici. „To nije istina - nedu ti ja tako pisat’... i nedu!“

Podrugljiv se smijeh začu potom u zraku, a onda i glas: „Ti bi da razumiješ što je istina - ti, šako praha

zemaljskoga?! Sedam razina ona ima: na najvišoj je prijestolje istine Božje, koja nema ničega sličnog s

ljudskom istinom. Istina je, Mateju evanđelisto, ono što ti ja na uho šapdem... piši stoga: ‘A tri mudraca,

slijededi blistavu zvijezdu, dođoše djetešcu se pokloniti...’“

Znoj oblije Matejevo čelo. „Nedu tako pisati! Nedu...“ ali mu je ruka sama hitala pergamenom, a pero

ostavljalo trag.

Isus, premda bješe duboko usnuo, čuo je Matejevu bitku s anđelom, razbudio se, te ga vidje nagnutog

uza svijedu kako škripavim perom piše srdito kanda de ga potrgati.

„Mateju, brate moj,“ reče mu tiho, „zašto gunđaš? Tko te uznemiruje?“

„Ne pitaj, Učitelju,“ odgovori ovaj sve brže povlačedi pero pergamenom. „Žuri mi se... samo ti spavaj.“

Isus je osjetio da Bog mora biti s njim; sklopio je oči da ga ne ometa u posvedenom zanosu.

24

Smjenjivali su se dani i nodi - prođe mjesec dana, započe drugi... a stalno kiša, studen, na Salominom se

ognjištu vatra gasila nije, a niti izostajala posvedena bdijenja uza nju, jer je svake večeri kapernaumska

sirotinja, čeljad uboga, dolazila da nakon svagdašnje tlake počuje novog Tješitelja. Dolazili su mu bijedni i

neutješni - a odlazili u svoje jadne kolibe sretni i utješeni. Jer, on je njihove vinograde, brodice i veselja

prenio sa zemlje na nebo: objasnivši im koliko su nebesa izvjesnija od zemlje.

Srca nesretnih punila su se trpeljivošdu i ufanjem, pa se čak i Zebedijino divlje stade pripitomljavati. Malo

pomalo Isus je prodirao u nj, opijajudi mu um - ovaj mu je svijet blijedio, a nad glavom lebdjeo novi,

vječan i prebogat neuništivim blagom. U tom de čudnomu novom svijetu Zebedija, njegova žena i sinovi -

čak i njegovih pet brodica, te pune škrinje i kamenice - živjeti zauvijek, te je stoga zaključio da mu je bolje

ne gunđati, kad vidi te nezvane goste kako danonodno sjedaju za stol u njegovoj kudi. Jer, stidi de namira,

itekako de stidi.

Usred zime, nastupiše suncem okupani dani što ih vodomarovim zovu: sunce je žestoko sjalo i zagrijavalo

ogoljelu zemlju, pa prevarilo badem usred Zebedijina dvora: vjerujudi da je proljede stiglo, osuo se

nabubrelim pupoljcima. Vodomari su jedva dočekali dane blagotvorne topline, kako bi se počeli

gnijezditi na stijenama nad vodom, jer dok sve Božje ptice leže na jajima u proljede, nezasitni ribar čini to

usred zime - a Bog kao da mu se smilovao, pa dao nekoliko sunčanih tjedana samo njega zarad. Radosno

se glasajudi, ti su ljepotani modrih krila i narančastih grudi lijetali nad zrcalom Genezaretskog jezera,

izražavajudi zahvalnost Svevišnjemu što je još jednom održao riječ.

Tih dana su se i učenici koji bjehu ostali s Isusom raspršili okolnim selima, pa i po ribarskim lađicama, da

bi iskušali vlastita propovjednička umijeda. Filip i Natanijel tako su zašli u brda, te ondje najavljivali riječ

Božju svojim prijateljima ratarima i pastirima, dok se Juda, zlovoljan i nedruželjubiv, samotnjački zaputio

u planinsku pustoš da si ondje dade oduška srdžbi. Nije da mu se neprihvatljivim činio vedi dio

Učiteljevog držanja, riječi i postupaka, ali bješe i onoga što nije mogao podnijeti. Jer, ponekad bi žestoki

Krstitelj grmio kroz njegova usta - a bilo je i dana kada bi opet drvodjeljin sin beskrvno meketao ‘Ljubavi!

Ljubavi!...’ Ma, kakva ljubav, vidovnjače? Koga voljeti? Svijet je truljenjem zahvaden i samo mu se nožem

može pomodi - ja ti kažem!’

Matej bješe jedini ostao u kudi: nije se htio udaljiti, jer bi Učitelj mogao progovoriti, a njegovo bješe

spriječiti da mu ijednu riječ vjetar odnese. Štoviše, mogao bi i neko čudo učiniti - a Matej ga je morao

vidjeti svojim očima, da bi mogao o njem izvijestiti. A, osim toga, kamo bi mogao podi, s kim

razgovarati?... Jer mu nitko ne htjede ni blizu pridi - a sve stoga što nekod bješe odbojni činovnik. Ostao

je stoga u Zebedijinom domu i potajice iz prikrajka promatrao Isusa; on je danju sjedio pod onim

propupalim bademom, govoredi nešto nježno i tiho Magdaleni, koja mu je redovito bila uz noge. Uzalud

je Matej dulio svoja golema ušesa - nije razumio ni riječi; samo je mogao vidjeti kako ju Učitelj gleda

strogo, lica zasjenjenog patnjom, spuštajudi s vremena na vrijeme ruku da ju površno pomiluje po kosi.

Šabat dođe, pa ranim jutrom počeše pristizati hodočasnici iz udaljenih sela: zemljoradnici iz Tiberijade,

ribari s Genezaretskog jezera, pastiri s planina... da čuju riječi novog proroka o raju i paklu, nesretnom

čovječanstvu i Božjoj milosti. Htjedoše ga povesti

- jer dan bješe sunčan i vedar kao riblje oko - do obližnjeg obronka, kako bi se ondje mogli izvaliti

po netom proklijaloj travi, te ga slušali grij uči se na suncu... a možda i drijemajudi na proljetnoj tratini.

Skupiše se tako zarana na ulici, pred zatvorenim dvorišnim vratima, pa ga počeše zvati da izađe.

„Magdaleno, sestro moja,“ reče Isus, „počuj: dođe me narod povesti...“

Ona ga, međutim, nije čula - toliko bješe obuzeta njim u posljednje vrijeme da nije skidala pogleda s

njega, dok je sve što joj je govorio bilo poput daleke, istom zaboravljene jeke. Jer, toliko je uživala u

njegovom glasu da joj je njegova melodija sve kazivala - a samo ga je jednom upitala: „Učitelju, zašto mi

ne govoriš

o bududem životu? Nisam ja muško, da bih žudjela za drugim, vječnim životom. Žena sam, pa je

meni vječni raj svaki trenutak s voljenim muškarcem... a svaki tren daleko od njega - vječni pakao. Stoga

mi žene proživimo vječnost na ovomu svijetu.“

„Magdaleno, sestro moja,“ ponovio je, „dođoše ljudi po mene. Moram idi. Ustao je i otvorio vrata: ulica

bješe krcata očiju željnih da ga vide i usta koja su klicala, dok su se bolesnici glasali kuknjavom, pružajudi

ruke prema njemu.

Magdalena stupi na vrata - u istom trenu zatvori šakom usta da ne bi kriknula od užasa. „Ljudi su divlje

zvijeri, pobješnjele i krvoločne... požderat de ga,“ šapnula je puna strepnje, gledajudi Učitelja kako

staloženo izbija na čelo mnoštva i polazi, dok čeljad žagoredi krede za njim.

Isus je pošao krupnim sigurnim koracima prema istomu onom brdu nad jezerom na kojem je nekod

prvom raširio ruke i zavapio nad mnoštvom ‘Ljubavi! Ljubavi!’ - ali mu se od onoga dana do današnjeg

itekako žestinom prožeše misli. Pustinja mu je očvrsnula srce; još je osjedao Krstiteljeve usne kao dvije

žerave na svojima, a proročanstva su odjekivala u njemu: Ivanovi neljudski, a božanski uzvici mu se

vratiše i on vidje tri Božje pošasti — Gubu, Bezumlje i Oganj - kako razdiru nebesa i silaze na svijet.

Kad se ispeo na vrh brda i otvorio usta da se obrati mnoštvu, drevni se prorok razjario u njemu i on

poviče: „‘Strašna vojska ričudi nadire s kraja svijeta, užasna i munjevita... dolazi. Nijedan njezin ratnik za

umor ne znade, nijedan snen nije, niti ikada spi. Nijednomu nije pojas olabavljen, nijedan remen na

sandali otpušten. Strijele su im oštre, tetive na lukovima zategnute, potkove njihovih konja od tvrda su

kamena, a kotači bojnih kola vrtložni vjetri. Ta vojska grmi prijetede poput lava - a koga god sustigne,

zdrobi ga svojim zubima i nema mu spasa!’“

„Kakva je to vojska?“ poviče neki starac, kojem se sijeda kosa bješe nakostriješila od straha.

„Kakva je to vojska?! Još pitaš, gluhi, slijepi i neumni narode!“ Isus de dižudi ruku put neba. „Božja je to

vojska, bijednici! Iz daljine Božji se bojovnici anđelima čine, ali su izbliza od samoga ognja. I ja ih sam,

prošloga ljeta na istoj ovoj stijeni na kojoj sad stojim, kao anđele vidjeh, pa zavapih ‘Ljubavi! Ljubavi!’ Ali,

u pustinji mi Bog otvori oči - te vidjeh: plamenovi su oni! ‘Ne mogu vas više podnijeti!’ kliče Bog.

‘Dolazim!’ A tuženje se čuje u Jeruzalemu i u Rimu, lelek ječi planinama i grobljima. Zemlja za svojom

djecom nariče... jer anđeli Božji silaze na nju spaljenu i sa svijedom traže gdje Rim bješe, a gdje

Jeruzalem. Protrljaju pepeo među prstima, omirišu ga, pa kažu: Ovo mora da je bio Rim, ono Jeruzalem -

i njihove prähe vjetru predaju.“

„Zar nam nema spasenja?“ kriknu mlada majka, stišdudi čedo na prsima. „Ne pitam za se, nego zbog

moga sina.“

„Ima!“ odgovori joj Isus. „Za svakog potopa Bog smisli arku i povjeri ju kvascu bududega svijeta. U mene

joj je ključ!“

„A ‘ko de bit spašen k’o kvasac? Koga deš spas’ti? Imamo li vremena?“ poviče drugi starac, cvokodudi od

strave.

„Čovječanstvo preda mnom prolazi, a ja biram: na jednu stranu one koji su se prejedali, previše pili i

ljubili - a na drugu izgladnjele i potlačene ovoga svijeta. Te, izgladnjele i potlačene

sam odabrao da budu kamen kojim du sagradit’ Novi Jeruzalem.“ „Novi Jeruzalem?“ začu se poput huka

vodopada, a ljudima se zacakliše oči.

„Da, Novi Jeruzalem... što ni sam nisam znao, dok mi to Bog ne povjeri u pustinji. Ljubav nastupa tek

nakon plamenova — prvo se ovaj svijet mora pretvoriti u prah i pepeo, a onda de Bog zasadit’ novi

vinograd. Nema boljega gnojiva od pepela!“

„Nema boljega gnojiva od pepela!“ ponovi neki grub, a radostan glas - nalik njegovom, ali dublji i

ozareniji radošdu. Iznenađen, Isus se okrenu i vidje Judu među onima za sobom; ne bješe mu svejedno,

jer je riđobradom lice plamtjelo kao da ga munje obasjavaju - nebeski ognji njega ved bjehu zahvatili.

Juda je pritrčao i svojim rukama stisnuo Isusove. „Učitelju,“ šapnuo mu je neočekivano razgaljeno, „moj

Učitelju...“

Nije Juda u dotadašnjem životu nikom uputio tako nježne riječi, pa se namah postidje. Sagnuo se

pretvarajudi se da bi ga nešto pitao, a nije znao što; naposljetku, onako zbunjen vidje tek izniklu

šumaricu, pa ju iščupa iz korijena.

Navečer, kad se Isus vratio i sjeo na svoje mjesto uz ognjište, te se zagledao u plamen, najednom je

osjetio da se njegovomu unutarnjem Bogu žuri - pa da mu više nede dopustiti da oklijeva. Bješe

preplavljen tugom, očajem i sramom, jer je toga dana još jednom svojim govorom raspirio vatru nad

glavama mnoštva - a ti se prosti ribari i seljaci u prvi mah prestraviše, da bi se ubrzo pribrali i smirili, jer

su im sve te prijetnje bile nalik bajci; štoviše, neki i pozaspaše na osunčanoj travi, uljuljkani njegovim

glasom.

Bez riječi, nujan je promatrao oganj. Magdalena ga je gledala stojedi u kutu - htjede ga osloviti, ali se nije

usuđivala. Znala je, naime, da ima trenutaka u kojima riječ žene godi muškarcu, ali i onih u kojima ga

dovodi do bijesa... te stoga zanijemlje.

Ni itko drugi da se oglasi u kudi prožetoj vonjem ribe i mirisom ružmarina. Prozor prema dvorištu bješe

otvoren, pa je kroza nj dopirao dih cvijeta oskoruše, slatkasto-jedak, raznošen večernjim lahorom.

Isus ustade i zatvori ga, jer mu svi ti proljetni mirisi bje-hu dašci iskušenja: nikako nisu odgovarali ozračju

njegove duše. Bjelodano, Bogu se žurilo - dođe vrijeme da krene u potragu za okolišom koji de mu

odgovarati.

Uto se vrata otvoriše i Juda uđe, strijeljajudi modrim oči-ma po prostoriji. Vidje Učitelja pogleda

prikovanog za plamen, Magdalenu izazovnih kukova, Zebediju koji bješe zaspao potiho hrčudi, te - pod

svijedom - spisatelja kako škripi perom po pergameni, ispunjavajudi ju svojim škrabotinama... što ga sve

nagna da gnjevno odmahne rukom. Zar tako izgleda veliki boj? Tako li se priprema osvajanje svijeta?

Onaj vidovnjak, ovaj piskaralo, ondje žena klimave časti, ovdje nekakvi ribari, pa torbar, postolar - a svi

skupa dangube u Kapernaumu! Šutke se skrasio u slobodnom kutu, a kad je starica Saloma postavila stol,

ljutito je otpovrnuo da nije gladan.

„Samo mi se spava,“ reče, te zatvori oči da ne gleda ostale

- koji posjedaše oko sofre. Veliki moljac u tom trenutku uletje u prostoriju, obleti plamičak svijede,

te se nakratko zapetlja u Isusovu kosu, a onda nastavi kružiti uokolo.

„Imat demo gosta,“ reče Saloma, ,,i to onoga koga de nam bit’ drago vidjeti.“

Isus blagoslovi kruh, podijeli ga i počeše blagovati - a nitko da riječi kaže. Starca Zebediju, koga

probudiše da bi večerao, takva je tišina naprosto gušila, te nije izdržao nego udari šakom po stolu, pa de

mrzovoljno:

„Pričajte, momci! Što nije u redu? Zar je mrtvac u kudi? Zar niste to nikad čuli: uvijek kada trojica-

četvorica sjednu da bi blagovali, a ne zbore o Bogu - mogli su i na karmine otid’. Stari nazaretski rabin -

Bog ga blagoslovio — tako mi jednom kaza, pa zapamtih. Dakle, oglasi se, sine Marijin. Uvedi Boga u

moju kudu! Inače... oprosti što te ja još uvijek sinom Marijinim zovem, jer ne znam kako bi’. Neki te zovu

sinom drvodjeljinim, drugi sinom Davidovim, pa Božjim, Čovječjim... Zbrka golema! Očito, narod te još

nije jasno u mislima smjestio.“

„Starce Zebedijo,“ odgovori Isus, „neizbrojne anđeoske vojske lijedu oko Božjeg prijestolja, glasovi im

zlatni, srebreni, poput bistre izvorske vode... a svi slave Boga izdaleka. Nijedan mu se anđeo ne usuđuje

bliže pridi - osim jednoga.“

„A taj je?“ upita Zebedija, razgrogačivši dobrano vinom zamudene oči.

„Anđeo tišine,“ reče Isus, te opet ušutje.

Kudedomadin se zagrcnu, napuni vrč vinom, te ga iskapi u jednom gutljaju.

Ovaj ti je gost od onih koji potiru veselje, reče si u sebi. Kao da sjediš za stolom s lavom... a čim mu ta

misao nadođe, silno se prestraši i ustade od stola.

„Idem nad’ staroga Jonu, da ljudski popričamo,“ promrlja upudujudi se prema vratima. Ali, upravo u tom

času začuše se nečiji lagani koraci u dvoru.

„Eto našega gosta,“ kliknu starica Saloma ustajudi. Svi se okrenuše: na vratima se ukaza stari rabin iz

Nazareta.

O, kako li bješe propao! Ništa ne ostade od njega osim hrpe kosti ovijenih od sunca preplanulom kožom -

jedva dostatno duši mu da se ima za što primit’, kako ne bi prhnula iz tijela. Čulo se da rabin u posljednje

vrijeme pati od nesanice, a ako tu i tamo i usne, da mu se vrada jedan te isti san: anđeli, plameni jezici...

te Jeruzalem u obličju ranjene zvijeri koja urla uspinjudi se Sionom. Kad je neko jutro opet usnio istu

moru, nije više mogao izdržati, nego ustade i ode iz kude, te se zaputi poljima, prijeđe Esdrelonsku

nizinu, pristiže do Karmela kojim je Bog kročio.

Mora biti da je prorok Elija stajao na njegovom vrhu, jer je samo on mogao dati rabinu snage i hrabriti ga

da se uspinje. Kad je stigao na vrh brda, upravo je sunce zalazilo. Znao je da su ondje tri velike

uspravljene gromade, žrtvenici drevnog svetišta, a da uokolo leže kosti i rogovi žrtvovanih životinja - ali

kad je pristigao tamo i osvrnuo se uokolo, kriknuo je od užasa: tih stijena-oltara više nije bilo! Umjesto

njih, te su večeri ondje stajala tri divovska lika, sva u bijelom, li'cä sačinjenih od svjetla. Isus, sin Marijin,

bješe u sredini - njemu slijeva prorok Elija, s užarenim ugljevljem u rukama, a zdesna mu Mojsije sa

zavijenim rogovima i dvjema pločama ognjem ispisanim...

Rabin ničice pade i šapnu „Jahve! Jahve!“ sav dršdudi - jer je znao da Elija i Mojsije ne bjehu umrli, te da

de se na zemlji pojaviti o strašnomu Gospodnjem danu. Bješe to znak da je nastupio smak svijeta - jer oni

se ukazaše, jasno ih vidje, premda okamenjen od straha. U neko doba osmjelio se da ih bolje pogleda:

blještave u ognju zalazedega sunca bjehu ondje tri goleme, vjetrima šibane stijene!

Stari je rabin dugim godinama svitak s Knjigom razmotavao, godinama je disao s dahom Jahvinim.

Naučio je kako se skrivena nazočnost Božja prepoznaje u vidljivomu i nevidljivomu - te je shvatio.

Podigao je pastirski štap s tla - čudedi se kako je njegovo oronulo tijelo našlo snage za uspon - i krenuo

put Nazareta, Kane, Magdale, Kapernauma... svuda ištedi sina Marijinog. Čuo bješe da se vratio iz

Judejske pustinje, pa mu je slijedio tragove Galilejom i svjedočio kako seljaci i ribari grade legendu o

novom proroku: pričaju o čudima što ih je učinio, prenose riječi što ih je izrekao, pokazuju na kojem je

kamenu stajao dok im se obradao - i kako ti kamenovi obnod bjehu pokriveni cvijedem. Pitao je i nekoga

starca kojeg sastade putem; taj diže ruke put neba, te reče: „Slijep sam bio, a on mi samo dotače kapke i

vid mi povrati. Premda me poduči da nikomu ne kažem ni riječi o tom, otada krstarim selima i svakomu

pričam.“

„A možeš li mi, starče, kazat’ gdje bi’ ga sad mogao nadi?“ „Ostavio sam ga u Zebedijinom domu, u

Kapernaumu. Pohitaj onamo da ga nađeš prije nego što uzađe na nebesa.“

Rabin je itekako požurio, pa premda ga nod zateče, našao je kudu starca Zebedije i po mraku, te ušao.

Starica Saloma skoči da mu izrazi dobrodošlicu.

„Salomo,“ reče joj, zakoračivši preko praga, „mir domu tvom, neka blaga Abrahamova i Izakova dopadnu

čeljadi kojoj pripada!“

Ogledavši se po sobi, najednom zatravljen Isusa vidjevši.

„Mnoge me ptice nadletješe nosedi mi o tebi glase,“ kaza mu. „Dijete moje, put kojim si krenuo neravan

je i strahovito dug. Bog neka je s tobom!“

„Amen!“ odgovori Isus tronutim glasom.

Starac Zebedija položi ruku na srce i pozdravi posjetitelja. „Koji te vjetar donese mojoj kudi, Oče?“ upita

ga.

Rabin, međutim, vjerojatno ga nije čuo, jer sjede uz oganj bez odgovora. Bio je umoran, promrzao i

gladan, ali mu se nije jelo; od tri ili četiri puta pred njim, nije znao kojim bi udario. Zašto li je zapravo

prešao tolike milje i stigao ovamo? Da otkrije svoju viziju Isusu... ali, ako mu ju nije Bog poslao? Stari je

rabin dobro znao da Iskušavatelj, ne bi li zaveo ljude, može uzeti i Božje obličje. Kaže li Isusu što je vidio,

može mu zloduh oholosti zaposjesti dušu, a onda de bit’ izgubljen, dok de on, rabin, za to bit’ odgovoran.

Ili da čuva svoju tajnu i slijedi ga kamo god bude išao?... Ali, opet, je li u redu da on, nazaretski rabin,

slijedi najdrskijeg među prevratnicima, čovjeka koji se hvasta da de uspostavit’ novi zakon? Eto, zar sada

na putu ne nađe Kanu u metežu, jer Isus reče nešto suprotno Zakonu?

Biva, kad je na sveti Sabat krenuo poljem, pa našao nekoga kako čisti kanale za navodnjavanje i natapa

vrt, reče mu: „Čovječe, ako znaš što činiš, neka te veselje golemo snađe - ako pak ne znaš, proklet bio jer

Zakon kršiš.“ Kad je to čuo, stari se rabin silno uzrujao: opasan je taj buntovnik, pomislio je. Pripazi

dobro, Šimune, da ne bi na te prokletstvo palo - u tvojim godinama!

Isus dođe i sjede pored njega. Juda, ležedi nasuprot njima, bješe sklopio oči. Matej, kao i obično, pod

svijedom i s perom u ruci, u iščekivanju... ali Isus ništa ne reče. Samo je gledao kako oganj guta cjepanice

i osluškivao rabinovo teško disanje: taj je dahtao kao da još bješe na putu.

U međuvremenu, starica Saloma namjestila je rabinu postelju - kako i valja za stara čovjeka, prostrla mu

je mekanu slamaricu i jastuk dala, te stavila i vrč vode kraj ležaja, ako ožedni tijekon nodi. Starac

Zebedija, vidjevši da gost nije zarad njega prispio, dohvati svoju štapinu i ode potražiti Jonu, ne bi li

udahnuo čovječjega daha - jer mu sami lavovi kudu ispuniše. Magdalena i Saloma potom su se povukle u

sporednu sobicu, kako bi Isusa i rabina ostavile nasamo; predosjedale su da njih dvojica moraju raspraviti

o teškim tajnama.

Ali, ni Isus, a ni stari svedenik, da bi riječi rekli: obojica su savršeno razumjeli da govor nikad ne može

olakšati ni utješiti čovječje srce. Samo tišina to može, pa su obojica šutjeli. Tako su prolazile ure, Matej

usnu s perom u ruci, Zebedija se vrati nakon što se napričao s Jonom, te leže uza ženu... i ponod dođe. I

rabin se nauživao - ali muka, te ustade.

„Kazasmo si mnogo toga nodas, Isuse,“ šapnuo je. „Nastavljamo sutra!“ Zatim je na koljenima odpuzao

do svoga ležaja.

Narednoga jutra sunce se bješe itekako uspelo svodom, gotovo podne dosegavši, a stari rabin nikako da

otvori oči. Isus bješe otišao na jezersku obalu razgovarati s ribarima - i u Joninu je brodicu ušao, da bi mu

pomogao pri ribolovu - dok je Juda besciljno tumarao uokolo, sam-samcat, kao napušten pas.

Starica Saloma u neko se doba sagnula ne bi li osluhnula diše li rabin uopde - disao je. „Slava Bogu, još je

živ,“ promrmljala je, a upravo kada htjede otidi, on otvori oči, te vidjevši ju pognutu, shvati što je mislila,

pa de uz osmijeh:

„Ne boj se, Salomo, nisam umro. Ne smijem još!“

„Ne, draga Salomo, ne smijem još umrijeti...“ ponovo je nakon trenutak-dva, „jer mi Bog Izraelov riječ

dade: ‘Šimune, nedeš umrijeti dok Mesiju ne vidiš!’“

Ali, dok je to izrekao smireno-sjetno, čim mu zadnja riječ s usta siđe, oči mu se ispuniše strahom; a što

ako ga je ved vidio? Možebit je Isus Mesija?... Da mi nije Bog poslao onu viziju na brdu Karmel? A, ako je

tako - onda mu je kucnuo smrtni čas! Znoj ga cijelog obli, nije znao da li da se raduje, ili da počne

tugovati. Ipak, u duši radostan bješe: Mesija je došao! Njegovo iznureno tijelo, s druge strane, nije htjelo

umrijeti... te se, teško dišudi, pridigao, dovukao do ulaznih vrata, sjeo na osunčan prag i zapao u duboke

misli.

Isus se vratio tek u sumrak, posve iscrpljen, jer je cijeli dan proveo ribaredi s Jonom. Brodica se bješe

napunila ribom; Jona, sretan i prezadovoljan, zausti da de nešto kazati, ali se i predomisli, te se - stojedi

do koljena među ribama koje su se samrtno trzale

- samo nasmija.

Iste se večeri i učenici vratiše iz obilaska susjednih sela, te čučnuše oko Isusa i počeše mu pričati o svemu

što su vidjeli i učinili. Namjerno dubokim glasom, da bi zaplašili seljake i ribare, najavljivali su sudnji dan -

ali su njihovi slušatelji nastavljali mirno okopavati svoje vrtove i krpiti mreže. Samo bi poneki, tu i tamo,

digao glavu i promrmljao „Vidjet demo... vidjet demo...“ a onda bi promijenio temu razgovora.

Učenici još ne bjehu okončali svoje kazivanje, kad eto i trojice apostola; kad ih vidje, Juda, koji je dotad

sjedio postrance ne uključujudi se u razgovor, nije se mogao suzdržati da ne prasne u smijeh.

„Pa što vam se grdnoga zbilo, izaslanici?!“ uskliknuo je. „O, jadnici, mora bit’ da su vas gadno namlatili!“

Odista, Petru desno oko bješe natečeno i zakrvavljeno, a Ivanovi obrazi izbrazdani ogrebotinama

pokrivenim skorenom krvlju, dok je Ivan zamjetno šepao.

„Učitelju,“ Petar de uz dubok uzdah, „riječ je Božja muka pregolema, pregolema odista!“

Dok mu se ostali nasmijaše, Isus zamišljeno promotri pretučenu trojicu.

„Mlatili su nas k’o poludjeli,“ nastavio je Petar, očito htijudi što prije sve ispričati, kako bi mu laknula

duša. „Prvo rekosmo da bi svaki od nas trebao svojim putom, ali se pobojasmo... hm, nikomu nije

ugodno samom... pa krenusmo zajedno, te počesmo propovijedati. Ja bi’ se popeo na kamen, ili na drvo

usred sela, pa bi’ pljesnuo rukama, ili zazviždao u prste, te bi se narod okupio. Ivan je govorio kad bi u

mnoštvu prevladavale žene... zato su mu obrazi tako izgrebani. Kada bi, pak, bilo više muških, Jakov je

preuzimao... sa svojim dubokim glasom, a ako bi pretjerao u grožnji, onda bi’ ja govorio. A što smo

iznosili? Isto što i ti - ali nas dočekaše bučanjem i trulim vodem, jer da smo izrodi, protuhe... pa nas žene

izgrebaše noktima, a muškarci izudaraše pesnicama. Pogle’ u kakvom smo stanju!“

Juda se opet počeo cerekati, ali mu Isus prijekornim pogledom začepi bezobraznu gubicu.

„Znam da sam vas poslao kao janjad među vukove,“ reče im. „Jest, napadat de vas rječetinama,

kamenjem i nazivati vas pokvarenjacima, jer ste najavili rat pokvarenosti; objeđivat de vas, govoredi kako

hodete dokinuti vjeru, obitelj i domovinu, jer je naša vjera čišda, naša kuda prostranija, a domovina nam

cijeli svijet. Dobro se oboružajte, drugovi - recite zbogom hljebu, veselju i sigurnosti. U rat polazimo!“

Natanijel se okrenu i u zebnji pogleda Filipa, ali mu ovaj odmahnu poručujudi ‘Ne strahuj - tako priča

samo da nas provjeri.’

Stari je rabin bio vrlo iscrpljen. Bješe opet prilegao na prostirku, ali budna uma: sve je vidio i čuo, a kako

bješe donio odluku, osjedao se posve smireno. Jer, glas u sebi začu — a bješe li njegov? Božji? Možda

obojice... koji mu reče: Šimune, kamo god on krenuo, ti deš za njim!

Petar kanda htjede opet nešto kazati - a imao je što - ali ga Isus ušutka rukom i riječima „Dosta je bilo!“

Učitelj se diže na noge: Jeruzalem mu se prostro pred očima, pun bijesa, sav u krvi i na vrhuncu očaja - a

odatle počinje nada. Nestade Kapernauma s njegovim ribarima i prostim seljacima,

Genezaretsko jezero u njemu presuši. Zebedijina kuda u se uđe: zidovi se primaknuše jedan drugomu,

dodirujudi ga... gušedi se, on priđe vratima i otvori ih.

Zašto li se zadržao tu blagujudi, pijudi i dajudi da zarad njega oganj užižu i sofru postavljaju u podne i o

ponodi? Zar ne provede besciljno tolike dane, zar tako kani spašavati svijet? Ne bi li se trebao sramiti

samoga sebe?

Izašao je na dvorište: topao je vjetar raznosio mirise pro-pupalog drveda. Zvijezde bjehu poput nizova

bisera oko vrata i zapešda nodi, a dolje, pod njegovim nogama, zemlja se smijuljila kao da ju golicaju

bezbrojna usta što sišu na njenim prsima.

Okrenuo se prema jugu, u smjeru svetog Jeruzalema. Činilo se da napeto osluškuje, te da nastoji u tmini

raspoznati njegov kameni lik obljeven krvlju. A dok mu je um tako, predano i u očaju u isti mah, poput

rijeke lutao obroncima planina i ravnima, da bi na kraju dosegao sveti grad, iznenada vidje golemu sjenu

kako se pomakla pod onim propupalim bademom u dvoru. U hipu se to nešto, crnje od crne nodi, diže

put mračna neba - stoga i jest mogao zamijetiti svoga gorostasnog suputnika. U tišini ga je lako mogao

čuti kako duboko diše, ali ga se ovoga puta nije bojao; ved bješe svikao na njegov hropac, te je čekao i

dočekao da se sjena pod stablom oglasi staloženim „Idemo!“

Ivan, zamjetno zabrinut, pojavi se u okviru vrata; učinilo mu se da je čuo glasove u mraku, pa u zebnji

šapnu: „Učitelju, s kim razgovaraš?“

Ali Isus bez riječi uđe u kudu, pruži ruku i dohvati svoj štap iz kuta.

„Prijatelji,“ odlučno de. „Idemo!“ zakoračio je preko praga, ne osvrnuvši se da vidi da li ga itko slijedi.

Stari je rabin skočio s postelje, pritegao pojas i zgrabio pastirski štap. „I ja du s tobom, dijete moje,“ reče i

prvi stupi prema vratima.

Starica Saloma se nakratko uzvrtjela po prostoriji, a onda odloži preslicu na škrinju i kaza „Eto i mene.

Zebedijo, evo ti ključeva. Zbogom!“ Odvezala je pojas o kojem su ključevi visjeli, te ga pružila mužu, a

onda je svezala rubac, pa se ogledala svojim domom, te se oprostila s njim kimnuvši glavom — a srce joj

tog trena postade kao u dvadesetogodišnje djevojke.

I Magdalena se pridiže, bez riječi, a sva sretna. Ustadoše i uzbuđeni učenici, pogledavajudi jedan

drugoga.

„Kamo se krede?“ upita Toma, vješajudi rog o pojas.

„U ovo doba nodi? Čemu takva hida?... K’o da nismo mogli i sutra,“ mrzovoljno de Natanijel, Filipa

pogledavajudi.

Isus, međutim, bješe ved krupnim koracima prešao dvorište i započeo pohod prema jugu.

25

Temelji svijeta su se potresli, jer ugroženo bješe čovječje srce - zdrobljeno pod kamenjem što su ga ljudi

zvali Jeruzalemom, pod bremenom proročanstava, Drugoga dolaska, prokletstava... pod farizejima i

saducejima, bogatašima koji su se prežderavali i siromasima koji gladovahu, pod Jahvom sa čije se brade

i brkova ljudska krv u ponor slijevala stoljedima. Gdje god bi se tog Boga dodirnulo, on bi urliknuo - ako

bi mu se blaga riječ rekla, digao bi šaku i riknuo „Hodu mesa!“ Kad bi mu se ponudilo janje ili prvorođeno

dijete, vrištao bi „Nedu mesa! Ne bucajte svoje halje - srca svoja razbucajte. Pretvorite tjelesno u

duhovno, duh vaš u molitve, a njih vjetru predajte!“

Čovječje srce slamalo se pod šest stotina i trinaest pisanih naredaba židovskog Zavjeta, te pod tisudama

još nepisanih - ali nije ustreperilo; ni pod Knjigom postanja, Levitskim zakonikom, Knjigom brojeva,

Knjigom o sucima, knjigama kraljeva... ustreperjelo nije. A onda, u najneočekivanijem trenu, povjetarac

puhnu — ali ne s neba, nego odozdo, sa zemlje, pa se ustresoše sve klijetke srca čovječjega. Istoga trena

stadoše se urušavati suci i kraljevi, proročanstva i prokletstva, farizeji i saduceji, pismoznanci... pa i

kamenje što ga ljudi Jeruzalemom zovu. Sve napuče, zdrobi se i propadati stade - u prvi mah u srcu, onda

u mislima, a naposljetku na zemlji samoj.

Bahat u svom bijesu, Jahve iznova priveza majstorsku prega-ču, uze polugu i ravnalo, te siđe na zemlju

kako bi i sam pomogao razoriti prošlost i sagraditi bududnost, zajedno s ljudima. Ali, prije ičega drugog,

započe on rušiti židovski Hram u Jeruzalemu.

Isus je dolazio onamo iz dana u dan, gazedi po krvlju poprskanim kamenima pločnika. Promatrao je taj

prenatrpani Hram i osjedao kako mu srce postaje malj kojim de ga srušiti. Ali, on je i dalje stajao,

blistajudi na suncu poput zlatoroga, vijencima ukrašenoga bika. Zidovi mu od temelja do krova bjehu

optočeni bijelim mramorom prošaranim žilicama modre boje mora - kanda je plovio uzbrukanim

oceanom. Pred njim su stajala tri reda delija, jedan povrh drugoga: one u donjemu i najvedem bjehu

namijenjene idolopoklonicima, one u srednjemu puku Izraelovom, a komore u gornjem dijelu

najstanjivalo je dvadeset tisuda levita koji su prali i pijeskom ribali, palili i gasili svijede, te čistili Hram.

Danju i nodu ondje se na žar metalo sedam vrsta tamjana, a dim bješe tako gust da su od njega frktale

koze na sedam milja od grada.

Skromna lađica, u kojoj se čuvala Tora, knjiga zakona - onaj kovčeg što su ga nomadski preci pronijeli

pustinjom - bješe se usidrila na vrhu brda Sionskog, pustila ondje korijenje, izrasla, optočila se

čempresovim drvom, zlatom i mramorom, te Hram postala. U početku divlji pustinjski Bog nije mario

obitavat’ u kudi, ali je toliko volio miris čempresovine i tamjana, te okus poklanih životinja, da jednoga

dana diže stopalo i uđe.

Dva mjeseca bjehu prošla od Isusovog prispijeda iz Kapernauma. Svakoga je dana dolazio, zaustavljao se

pred Hramom i gledao ga - a svakoga se puta činilo da ga prvom vidi... odnosno, kao da je iz jutra u jutro

očekivao da de ga nadi razorenog do temelja, te mu modi pregaziti ruševine s kraja na kraj. Niti ga je više

želio vidjeti, a niti ga se bojao - jer u njegovom srcu on ved bješe uništen. Jednoga dana, kad ga je rabin

upitao zašto li ne uđe pomolit’ se, odmahnuo je glavom i kazao mu: „Godinama sam ja kružio oko Hrama

- sad se on okrede oko mene.“

„Hvalisave su to riječi, Isuse,“ primijeti rabin, spustivši oronulu glavu na grudi. „Zar se ne bojiš?“

„Kada kažem ‘ja’“, odgovori Isus. „ne govorim o ovom tijelu, koje je prah i pepeo; ne govorim o sinu

Marijinom, jer je i on pepeo i prah, mada s iskricom ognja. ‘Ja’ iz mojih usta, rabine, znači Bog.“

„To je još strašnija hüla!“ kriknu rabin, pokrivši rukama lice.

„Ja sam Sveti Huljitelj, znaj i ne zaboravi,“odgovori mu Isus kroza smijeh.

Jednoga dana, vidjevši učenike kako stoje pred dojmljivom građevinom i dive joj se zinuvši od

zatravljenosti, silno se razljutio, te im reče podrugljivo: „Mislite da je Hram vrijedan divljenja, zar ne?

Koliko je godina trebalo da se sagradi? Dvadesetak? Radom deset tisuda zidara?... A ja du ga sam srušiti u

tri dana. Dobro ga pogledajte, posljednji put, i kažite mu zbogom, jer nede ostat’ kamena na kamenu što

se urušit’ nede!“

Učenici, zastrašeni, odstupiše - pitajudi se da nije nešto po krivu pošlo s Učiteljevim umom, jer postade

tako zatvoren, tako zagonetan u posljednje vrijeme. Čudni su, promjenjivi vjetrovi puhali nad njim:

ponekad bi mu lice blistalo poput sunca na izlasku i sve bi oko njega bilo obasjano zorom - a onda bi se

smrknuo, u očima bi mu se nastanio očaj.

„Zar ti ga nije žao, Učitelju?“ usudio se upitati Ivan.

„Čega?“

„Hrama. Zašto ga razorit’ hodeš?“

„Zato da novi sagradim... a taj du podidi također za tri dana. Stoga mu ovaj mora najprije oslobodit’

zemljište.“

Stapom što mu ga je Filip dao udario je žestoko po pločniku

- sad je nad njim divljao vjetar bijesa. Pogledao je farizeje, koji u tom trenutklu naiđoše držedi se

zida - pravedi se da su zaslijepljeni silnim sjajem Božjim. „Licemjeri!“ doviknuo im je. „Da bog uzme nož i

otvori vam srca, iz njih bi pokuljale zmije, škorpije i gnoj!“ Farizeji ga čuše, srdžba ih obuze, te odlučiše

prljavštinom začepiti ta neustrašiva usta.

Stari rabin stavi dlan Isusu preko usana, ne bi li ga ušutkao.

„Ti to smrt prizivaš?“ upitao ga je jednoga dana, očiju blista-vih od suza. „Zar ne shvadaš da pismoznanci

i farizeji stalno trče Pilatu, zahtijevajudi tvoju glavu?“

„Znam, Oče,“ odgovori Isus, „Ali znam i više od toga, i

više...

Naredivši Tomi da zapuše u rog, popeo se na svoje uobičajeno uzvišenje uz Solomonov portik, te iznova

počeo navješdivati: „Došao je, dan je Gospodinov došao!“ Svakodnevno je od svanuda do zalaska sunca

uzvikivao tako, ne bi li sklonio nebesa da se otvore i suknu njihovi plamenovi - jer, kao što se od

pamtivijeka znade, čovječji je glas svemodna čarolija. Povičeš „Dođi!“ - bilo ognju ili daždu, paklu ili raju -

i eto ga. Tako on vatru zazivaše da pročisti zemlju i otvori put pojavi Ljubavi. Jer njezine stope najradije

pepelom gaze...

„Učitelju“, upita ga Andrija jednoga dana, „zašto se više ne smiješ, zašto nisi onako pun veselja kao

nekod? Zašto si iz dana u dan sve razjareniji?“

Isus mu ne odgovori; što bi mu mogao kazat’, a da njegovo prostodušno srce shvati? Ovaj svijet, mislio

je, mora se uništit’ do korijena - da bi se novi mogao zasaditi. Stari se Zakon mora poderati, a moje je da

to učinim; novi Zakon mora biti uklesan u ploče srca - i moje je da ga uklešem. Sročit du ga tako

prostranog da obuhvati prijatelje i dušmane, Zidove i one koji se idolima klanjaju - a Deset zapovijedi de

se u krhotine razletjeti. Zato sam došao u Jeruzalem: ovdje de se nebesa otvoriti. A što de iz njih sidi

- čudo nad čudima ili smrt? Ono što Bog hode, a ja sam jednako spreman uzadi na nebo i u pakao

se survati. Gospode, ti odluči!

Bližio se blagdan Pashe. Nad Judejom se razlila neočekivana blagost zime, pa se otvoriše puti kopnom i

morem, te dohrliše hodočasnici iz svih četiriju krajeva židovskoga svijeta. Bučni prostori Hrama

usmrdješe se od ljudskih bida, poklanih životinja i izmeta.

Toga se dana golemo mnoštvo sirotinje u dronjcima i bogalja bješe skupilo pred Solomonovim trijemom.

Blijedi, gladnih i užagrenih očiju, s mržnjom su pogledavali dobro uhranjene saduceje i bogate,

razdragane građane i njihove žene, koje su posrtale pod težinom zlatnih ogrlica.

„Dokle se mislite smijati, pada li vam na um?“ netko zareži. „Uskoro demo vam prerezat’ grkljane. Tako

Učitelj reče: sirotinja de pobit’ bogatune i razdijeliti njihova blaga.“

„Nisi dobro čuo, Manase,“ presječe ga bljedunjav muškarac očiju i kose kao u ovna. „nede više bit’

bogatih ni siromašnih - jednaki demo bit’. To ti je značenje kraljevstva nebeskog.“

„Kraljevstvo nebesko,“ umiješa se neki raskliman dugonja, „znači izbacivanje Rimljana. S Rimljanima ono

nije mogude!“ „Ništa ti nisi razumio od onoga što Učitelj reče, Arone“, nato de delavi muškarac sa zečjom

usnom, zamjetno gospodskog držanja, te dodade - s jasnim izrazom prezira spram zagovornika progona

Rimljana: „Izraeliti i Rimljani, Grci i Kaldejci... ne po-stoje - kao ni Beduini, jer smo svi brada!“

„Svi smo mi prah i pepeo!“ doviknu netko tredi. „Tako sam ja to razumio, jer sam na svoje uši čuo kad

Učitelj kaza ‘Nebesa de se otvorit’... a dok je prvi potop bio vodom, ovaj de ognjem bit’, pa de u prah i

pepeo siromašni i bogati, Rimljani i Izraeliti!’“

,,‘Zatrest de se maslinovo stablo, ali de dvije-tri masline ostati na vrhu, tri-četiri na najvišoj grani...’ Tako

reče prorok Izaija - dakle, hrabro, ljudi, jer mi demo biti te preostale masline. Samo se moramo držat’

učitelja da ne ode bez nas.“ Te je riječi kazao čovjek boje zagorjela lonca, izbuljenih očiju kojima je

gledao niz bijeli prašnjav put prema Betaniji. „Kasni danas,“ progunđao je, „kasni... Pripazite, momci! Ne

dajte mu da nam umakne.“

„A kamo bi mogao otidi?“ onaj de sa zečjom usnom. „Bog mu kaza da ima zametnut’ boj u Jeruzalemu,

pa de ga zato ovdje i zametnuti!“

Sunce se bješe uspelo do sredine svoda, pa su se pločnici užarili, a s vrudinom je i smrad bio sve

nepodnošljiviji. Jakov farizej se ukaza, ruke mu bjehu krcate amuletima. Izvikivao je svrhu svakog od njih:

ovaj liječi ospice, onaj želučane grčeve, tredi upaljenu kožu, četvrti istjeruje zloduhe... a najmodniji,

dakako i najskuplji, ubija vaše neprijatelje.

Vidje odrpance i bogalje, zgadiše mu se, te im svojom otrovnom jezičinom dobaci: „I’te dovraga!“ i triput

pljune, ne bi li se zaštitio od njihove sudbine.

Dok su se ubogi prepirali - svatko je iskrivljavao Učiteljeve riječi sukladno žudnjama svoga srca — krupan

muškarac plemenitaškog izgleda, s dugačkim štapom u ruci, dođe preda njih, preznojen i prašnjav, a

blistava još neizboranoga čela.

„Melčizedeče!“ uzviknu starac zečje usne. „Koju nam to dobru vijest iz Betanije donese - vidim da si sav

ozaren.“

„Radujte se i kličite, ljudi!“ poviče uglednik, te ih - neprestance plačudi - stade sve grliti. „Leš je iz mrtvih

ustao - svojim očima vidjeh! Ustao iz groba i prohodao. Vode mu dadoše, pa se napio - zatim hljeba, te je

i jeo, a onda i progovorio!“

„Ma ‘ko?! ‘Ko je iz mrtvi’ ust’ö?... ‘Ko se iz groba diže?“ navališe svi pitati staroga plemenskog poglavara.

Čuli su to i oni pod obližnjim trijemovima, muško i žensko, a i nekolicina levita i farizeja priđe, ne bi li čuli

o komu se radi. Baraba, prolazedi onuda, začu žagor uzbuđenoga mnoštva, pa se i on priključi.

Melčizedek se itekako obradovao što toliki svijet njegovu riječ iščekuje, te se naslonio na štap i počeo

pričati pun ponosa. „Lazar, sin Elijakimov... znade li ga i’ko? Bješe umro prije nekoliko dana, te ga

pokopaše. Prođe dan, dva, tri... zaboravismo ga, kadli, četvrtoga dana, začusmo uzvike na ulici. Istrčao

sam, te vidjeh Isusa, sina Marije iz Nazareta, i Lazarove dvije sestre kako se ničice preda nj bacaju i stope

mu ljube, tugujud’ za bratom svojim. ‘Da si uza nj bio, ne bi bio umro,’ tužile su, naričudi i kose čupajudi.

‘Vrati nam ga iz donjega svijeta, Učitelju. Zazovi ga i on de dod’.“ „Isus im objema ruke pruži i podiže ih s

tla, pa reče ‘Hajdemo!’ I mi svi potrčasmo za njima i tako do groba - Isus ondje stade, sva mu krv navre u

glavu, a oči nestadoše... samo su mu se bjeloočnice vidjele. Onda je tako riknuo, da pomisliš razjaren bik

je u njemu... svi se prestravismo. Potom, dok je tako stajao ondje sav se tresudi, još jednom kriknu, divlje

i neobično... k’o s onoga svijeta. Mora bit’ da arhanđeli tako urlaju kad se razbjesne... ‘Lazare’, poviče

onda, ‘izlazi!’ Uto najednom čusmo kako se zemlja u grobu rasipa, grobna se ploča pomače - ne’ko ju je s

druge strane pomalo gurao. Strava nas spopade, narod uzdrhta... a ni ja se ni-kad u životu nisam smrti

prestrašio, k’o što se uplaši’ uskrsnuda. Kunem vam se, ljudi, da me pitaju bi’ li radije izbliza vidio lava ili

uskrsnude, rek’o bi’ lava!“

„Bog nam se smilovao! Nema nam se Gospod smiluje!“ stade vapiti svjetina, vedina gorko ridajudi.

„Pričaj, oče Melčizedeče, kazuj dalje!“

„Žene stadoše vrištati, mnogi muškarci za stijene se skriše, a mi koji ostadosmo tresli smo se od užasa.

Grobni se kamen malo- pomalo diz’ö... prvo vidjesmo mrtvački blijedožute ruke, a onda i glavu,

sivozelenu, ispucale kože i punu truleži... dok na kraju ispuza iz groba k’o kostur mršavo tijelo ovijeno

umrljanim posmrtnim pokrovom. Pomače jednu nogu, pa drugu i izađe iz rake... Lazar to bješe.

Stari je glavar tu zastao da obriše znoj svojim širokim rukavom, a svjetina se sva uzburka: neki su plakali,

drugi zaigrali kolo od radosti.

„Laže! Laže!“ poviče Baraba, dižudi teške runjave ruke. „Rimljani mu platiše da smulja to s Lazarom. Dolje

izdajice!“

„Zaveži gubicu!“ zagrmi divlji glas za njegovim leđima. „Što Rimljani?...“

Narod se okrenu i strese od nelagode: centurion Rufus prilazio je Barabi s visoko podignutim bičem.

Bljedunjava plavokosa djevojčica držala se za njegovu ruku - a prije toga stajala je ondje i cijelo vrijeme

slušala Melčizedeka, dok su se suze slijevale iz njenih krupnih zelenih očiju. Baraba šmugnu kroz

okupljeni narod i izgubi se, Jakov farizej sa svojim zapisima — za njim. Sustigao ga je za stupovima, pa

ondje njih dvojica počeše pričati glavom-uzglavu: razbojnik i farizej brada postadoše.

Baraba je prvi progovorio, znatiželjno pitajudi: „Zaista misliš da je istina?“

„Što?“

„Što govore: da ga je dig’o iz mrtvi’.“

„Čuj ti mene dobro što du ti kazat’ - ti si zelot, a ja farizej... pa sam dosad vazda govorio da de se Izrael

spasit’ samo molitvom, postom i Zakona se držedi. Ali sad...“

„Što sad?“ upita haramija strijeljajudi očima.

„Sada, zelote, počinjem uviđat’ da si u pravu. Nisu post i molitva dostatni - ima tu i za noža posla.

Razumiješ me?“

„Mene pitaš?“ isceri se Baraba. „Nema bolje molitve nego nožem. Onda?“

„Aj’mo počet s njim.“

„S kim? Jasnije zbori.“

„S Lazarom. Silno je važno da ga opet pod zemlju strpamo. Jer, dokle ga ljudi budu mogli gledat’, svi de

govorit’ da mrtav bješe, pa ga sin Marijin uskrisio. Tako de se širit’ slava lažnog proroka... Imaš ti pravo,

Barabo, Rimljani su njega potkupili da viče ‘Ne marite za kraljevstvo na zemlji - usmjerite oči prema

nebeskomu!’ Stoga de nam, sve dok mi budemo dangubili zijanjem u nebo, Rimljani sjedit’ za vratom.

Razumiješ?“

„Onda?... ‘Odeš da ga se otarasimo - iako ti je brat?“

„Nije on meni brat, a niti želim s njim imat’ posla!“ razdera se farizej, hinedi da si halje cijepa. „Eto ti ga,

tebi ga predajem.“ Rekavši to, spuznuo je sa stupa i krenuo dalje tržiti svoje talismane - vrlo zadovoljan

time što je podjario Barabu.

Za to vrijeme je siromaško mnoštvo, koje se bješe skupilo kraj Solomonova portika, izgubilo svaku nadu

da de vidjeti Isusa, te se stade razilaziti. Starac Melčizedek kupio je dvije bijele golubice da bi ih žrtvovao

u znak zahvale Bogu Izraelovom što se najzad smilovao svom narodu, te mu - nakon toliko godina -

poslao novog proroka.

Kamenje bješe živa žerava, a od silna se blještavila nije gledati dalo. Ali, najednom se s puta prema

Betaniji diže oblak prašine i začuše radosni usklici: cijelo selo bješe batalilo poslove i krenulo put

Jeruzalema. Prvo se ukazaše djeca s palminim i lovorovim granama, a za njima dođe Isus blistava lika -

iza njega učenici, crveni u licu i preznojeni kanda svaki od njih osobno diže čovjeka iz mrtvih... a nakon

njih, promukli od uzvikivanja, stanovnici Betanije.

Svi su hitali Hramu. Isus je preskakivao po dvije stube odjednom, prošao prvi niz komora i stigao do

drugoga. Žestoko svjetlo žarilo mu se s lica i ruku, takvo da mu nitko nije mogao pridi. U nekom trenu je

stari rabin, koji je bez daha trčao za njim kao i ostali, pokušao udi u nevidljiv krug oko Učitelja, ali se

istom i povuče, kao da ga plameni jezici oblizaše.

Isus bješe upravo izašao iz Božje pedi za kaljenje, te mu je krv sveudilj žestoko vrela. Nije on još mogao

povjerovati, a nije ni htio - da snaga duše tolika može biti. Može li brda pokrenuti? Kažeš im ‘Krenite!’ I

ona se zaista pomaknu?... Može li razoriti zemlju, izbacit’ mrtve iz nje, srušiti sav svijet u tri dana — i u tri

ga opet podidi? Ali, ako je duša snagom tako svemodna, onda je i sva težina propasti ili spasenja na

pledima čovječanstva: dodirnuše se međe Božje i čovječje... Od te strašne, opasne misli, Isusove

sljepoočnice snažno zabubnjaše.

Lazara bješe ostavio na nogama, ovijenog posmrtnim po-krovom nad samim grobom, te krenuo

neviđeno žurno prema Hramu jeruzalemskom. Prvi je put osjedao tako nepokolebljivo da ovaj svijet

mora vidjeti svoga kraja i da se novi Jeruzalem ima iz grobova didi. A čas je došao: znak što ga je čekao -

jer Lazar bješe taj beznadno sagnjili svijet. Dođe tren da usklikne: „Svijete, diži se!“ obavezu je imao, a

što bješe najstrašnije od svega - kako je sad shvadao - imao je i snage. Nije se više mogao izvudi govoredi

‘Ne mogu ja to!’ - mogao je, pa ako se svijet ne spasi, cjelokupan grijeh mora na nj pasti.

Krv mu je navrla u glavu. Odasvud su ga promatrale oči potlačenih, odrpanaca, bogalja... pa je divlje

kliknuvši skočio na povišeno mjesto namijenjeno propovjednicima, a svjetina se natiska oko njega.

Podrugljivo se osmjehujudi, priđoše i tusti bogataši, kako bi ga čuli. Isus ih vidje, te im se okrenu dižudi

pesnicu:

„Počujte me vi, bogatuni,“ zagrmio je, „počujte gospodari ovoga svijeta. Nepravda, beščašde i glad ne

daju se više trpjeti! Bog mi natrlja usne živom žeravom, pa vam poručujem: Dokad dete lijegat’ u postelje

od slonovače i na mekane prostirke? Dokad dete se hraniti mesom siromaha, piti im krv, znoj i suze? ‘Ne

mogu to više podnijeti!’ urla moj Bog. Oganj nadire, mrtvi ustaju, smak svijeta dođe!“

Dvojica skitnica dohvatiše ga i podigoše nad svoje glave, a mnoštvo se skupi oko njih mašudi palminim

granama. Para se diže s prorokove užarene glave.

„Ne dođoh da bi svijetu mir donio, nego mač. Posijat du neslogu domovima, sin de na oca ruku didi, kdi

na mater, snaha na svekrvu — a sve zbog mene. Tko god za mnom krene, sve napušta. Onaj tko na ovoj

zemlji životu spasenja ište - izgubit de ga; onaj tko zarad mene izgubi život svoj sadašnji, stedi de život

vječni.“

„A što Zakon kaže, buntovniče?“ povika netko izvan sebe. „Sto Sveti spisi govore, Luciferu?“

„A što su kazali veliki proroci Jeremija i Ezekijel?“ odgovori Isus, a oči mu zablistaše. „Ukinut du Zakon

uklesan na Mojsijevim pločama i urezat’ novi u čovječjem srcu. Odgurnut du kameno srce što ga ljudi sad

u grudima nose i darovat’ im živo - a u tom du srcu novo ufanje zasaditi. Ja sam onaj koji im upisuje novi

Zakon u ta nova srca, ja sam i novo ufanje! Ljubav širim - otvaram sva četvora vrata Gospodinova:

istočna, zapadna, sjeverna i južna... da uđu svi narodi. Jer Božje grudi nisu tijesan tor, one prihvadaju sav

svijet. Nije Bog Izraelidanin, on je Duh besmrtni!“ Stari rabin bješe skrio lice među dlanovima; htjede mu

doviknuti: Umukni, Isuse - golema je to hula! Ali prekasno bješe: razlijegoše se usklici oduševljenja.

Sirotinja bješe razgaljena, leviti su bijesno bučali, a Jakov i farizeji razderaše svoje halje i u zrak

pljunuše... pa starac Šimun, svladan očajem, odusta. Gorke suze lijudi, pridigao se i krenuo odande

prijekorno mrmoredi: „Gotovo je s njim! Koji li samo vrag... ili bog... onako iz njega urla?“

Tako umoran bješe da se spoticao preko vlastitih stopala, jer je tih dana i tjedana, dok je jurio za Isusom

ne bi li doznao tko on uistinu bješe, njegovo oronulo tijelo posve okopnilo. Ništa ne ostade od njega

osim kosti i suncem sparušene kože - duša ih se jedva držala, čekajudi svoj čas. Je li taj čovjek Mesija

koga mu Bog obeda poslati... ili nije? Sva čuda što ih je učinio mogao je i Sotona izvesti, uključujudi

oživljavanje mrtvaca - stoga ona, kao ni proroštva, starom rabinu ne bjehu dostatna za konačan sud.

Sotona je pronicljiv i krajnje modan arhanđel, mislio je, pa — da bi obmanuo čeljad — u stanju je svoje

riječi i čini besprijekorno uskladiti sa svetim proročanstvima. Stoga je rabin provodio nodi u postelji oka

ne sklopivši, nego Boga moledi da mu se smiluje i jasan mu znak daruje... Ali, kakav znak? Šimun je

najzad savršeno shvatio: smrt, njegovu smrt! Kad mu je sinulo da bi ona taj znak mogla biti, žestoko je

zadrhtao.

Uronio je u oblak prašine nad putom prema Betaniji, koja mu se ukaza u daljini, navrh brda, kao spaljena

suncem. Teško dišudi, krenuo je nizbrdo.

Lazarova kuda bješe danonodno otvorena: seljaci su neprestance ulazili i izlazili, dolazili vidjeti i taknuti

uskrsloga, pažljivo su osluškivali diše li, provjeravali govori li i je li zaista živ — ili je možebit duh. Iscrpljen

i povučen u se, Lazar je sjedio u najmračnijem zakutku kude, jer mu je svjetlo smetalo. Ruke, noge i trbuh

bjehu mu zeleni i natečeni kao i u svakoga četverodnevnog leša, koža na podbuhlom licu ispucala - iz

procjepa je curio žudkasto- bjeličast gnoj, natapajudi bijeli pokrov što ga je i nadalje nosio, jer mu se

bješe zalijepio za tijelo i nije se dao skinuti. U početku je strašno zaudarao, pa su oni koji su mu prilazili

začepljivali nos, ali je smrada postupno dijelom nestalo, pa je sada vonjao zemljom i tamjanom. S

vremena na vrijeme pružio bi ruku i odstranio vlati trave što mu se bjehu ispreplele s kosom i bradom,

dok su ga sestre Marija i Marta čistile od zemlje i trijebile crve što se bjehu za nj primili.

Neki mu dobrostiv susjed donese pile, pa ga je starica Saloma, čučedi uz ognjište, kuhala da bi uskrsnuli

blagovao krepke čorbe i snagu povratio. Suseljani su i nadalje ulazili, ali ostajudi samo po časak-dva, kako

bi ga pažljivo promotrili i ponešto rekli - na njihova je pitanja odgovarao zamjetno mukotrpno, samo

kratkim ‘da ili ‘ne’ — a u neko doba počeše dolaziti i oni s kraja sela, te iz okolnih mjesta. I slijepi je

seoski glavar navratio, pružio ruku, te ga znatiželjno prepipao.

,,Jel’ ti bilo lijepo tamo dolje?“ upitao ga je sa smješkom. „I ne znaš koliko si sretan, Lazare, sada kad

znadeš tajne podzemnoga svijeta. Ali, ne otkrivaj ih, kukavče, jer deš raspametit’ svakoga ovdje.“ Nagnuo

mu se zatim na uho, te de napola u šali, a napola gnušajudi se: „Crvi, jel’ da? Samo crvi?“ Pričekao je

časak, ali Lazar ništa ne odgovori, te se slijepac rasrdi, uze svoj štap i ode.

Magdalena je stajala uz dovratak i gledala niz put što vodi prema Jeruzalemu. Srce joj bješe ucviljeno k’o

nujno djetešce, jer je cijele nodi snivala loš san: vidje Isusa kako se ženi, a to je značilo smrt. Prethodne

nodi, koliko se sjedala, usnila ga je kao ribu poletušu koja je, treperedi perajama, izletjela iz vode i na

suho pala. Trzala se u grču na obalnom šljunku, uzalud se boredi da iznova zamahne perajama. Gušedi se,

ta ju je riba pogledala mutnim očima, te Magdalena uloži sav napor ne bi li ju dohvatila i vratila u more -

ali, dok se sagnula i primila ju rukom, poletuša ved bješe mrtva. Ona ju uze u naručje, tugujudi i suzama

ju škropedi... a riba se onda prometnu u mrtva čovjeka.

„Nedu mu dat’ da se vrati u Jeruzalem... nedu,“ šaptala je uzdišudi i motredi prašnjav put na kojem se

trebao pojaviti.

Ali, nije se Isus ukazao na putu od Jeruzalema, nego Magdalena vidje svoga staroga oca, kako pognut

posrče. Jadni oronuli starac, pomislila je - zašto li ustrajno slijedi našeg Učitelja kamo god krene, a u tako

je bijednom stanju... pa ipak ide za njim poput ostarjela vjerna psa. Čujem ga kako nodu ustaje, izlazi u

dvorište, te se ondje ničice baca i Boga zaziva: „Pomozi mi, znak mi daj!“ Bog, međutim, i dalje ga pušta

da se muči, bjelodano kažnjavajudi ga stoga što ga voli - jer se samo tako taj nevoljan čovjek primiri...

Promatrala ga je kako posrče na štap se oslanjajudi, često za- stajudi i pogledavajudi unatrag, prema

Jeruzalemu, te širedi ruke i boredi se da dođe do daha. Inače, tih dana, dok su otac i kdi skupa boravili u

Betaniji, oboje potisnuše prošlost, te počeše opet govoriti jedno s drugim; videdi da mu se kdi povratila s

krivoga puta, rabin joj je oprostio - znajudi da suze mogu isprati mnoge grijehe, a Magdalena se bogme

bješe naplakala.

Starac konačno prispije, posve bez daha. Magdalena se po-makla ustranu, kako bi mogao kroz dvorišna

vrata, ali on stade i uze joj ruku, te zavapi: „Magdaleno, dijete moje... žena si, a tvoje suze i milovanje

imaju golemu mod. Pred noge mu se baci, moli ga da se ne vrada u Jeruzalem. Pismoznanci i farizeji sve

su nabrušeniji na nj... danas ih vidjeh kako se potajice dogovaraju među sobom, a otrov im kaplje s

usana. Urotu kuju, ubit’ ga hode!“

„Ubiti!?“ kriknu Magdalena slomljena srca. „Ali, može li on umrijeti, oče?“

Stari rabin pogleda kder i gorko se nasmiješi. „Tako govori-mo o onima koje volimo...“ prošaptao je, a

onda umuknuo.

„Ali Učitelj nije čovjek poput svakoga drugog - zaista nije!“ Magdalena de sva očajna. „Ne, nije on kao

drugi... nije!“ ponavljala je kao da nastoji čaranjem odagnati strah.

„A kako ti to znaš?“ upita ju starac; srce mu bješe ustitralo, jer je oduvijek vjerovao u ženske

predosjedaje.

„Znam,“ reče Magdalena, „ali ne pitaj me kako. Sigurna sam u to... i ne strahuj, oče. Tko bi ga se usudio

taknuti sad kad je Lazara uskrisio?“

„Eh, baš otkako Lazara iz groba diže, oni su bješnji nego ikada. Ranije bi poslušali njegovu propovijed i

slegnuli rameni-ma, ali se sad pročulo o čudu, te se narod osmjelio klicati ‘On je Mesija! Mrtve oživljava,

od Boga je njegova mod — pridružimo mu se!’ Eto, danas muško i žensko pođe s palminim liščem za

njim, bogalji zaprijetiše bogatašima svojim štakama, a i najcrnja se sirotinja uznemiri. Pismoznanci i

farizeji, pak, sve to promatraju i zapadaju u luđačku srdžbu. ‘Pustimo li ga ovako još kratko vrijeme,

gotovo je s nama,’ zbore, te stalno idu Ani, od njega Kaifi, od Kaife Pilatu... grob mu kopajudi.

Magdaleno, dijete moje, koljena mu obgrli da nikad više ne pođe put Jeruzalema. Svi se moramo vratit’ u

Galileju!“

Sjetio se potom onoga mračnjaka rošavog lica. „Magdaleno,“ reče, „na putu ovamo vidjeh haramiju

Barabu kako lunja naokolo... a lica smrknuta k’o u anđela smrti. Kad me je spazio, u grmlje se skrio - a to

nije dobar znak!“

Rekavši to, posve je klonuo: njegovo se iznureno tijelo nije moglo držati na nogama. Kdi ga prihvati u

naručje i unese u kudu, te posadi na stolac i sklupča se uz njegova stopala.

„Gdje je sad?“ upitala je. „Gdje si ga ostavio, oče?“

„Pred Hramom. Uzvikuje poruke mnoštvu očima plamen baca... zapalit’ de svetu građevinu! A njegove

riječi — Bože moj, kakve li hule: veli da de ukinut’ Zakon Mojsijev i donijeti novi... jer da se nede on s

Bogom navrh Sinaja sastat’, nego u svom srcu.“ „Ponekad,“ tihim de glasom, nakon nekoliko trenutaka,

„pomišljam da s uma silazim... ili da Lucifer...“

„Umukni!“ naredi mu Magdalena i položi oba svoja dlana preko starčevih usta.

Još su tako razgovarali, kad se učenici - jedan za drugim

- ukazaše na vratima. Magdalena skoči i pogleda ih, ali Isusa ne bješe među njima.

„A Učitelj?“ upitala je, pretrnuvši od zebnje. „Gdje vam je Učitelj?“

„Ne boj se,“ reče joj Petar, nekako zle volje, „uskoro de dod’.“ I Marija se uznemirila; bješe ostavila brata

s Martom i prišla učenicima, zabrinuto promatrajudi njihova smrknuta i zabrinuta

lica, tjeskobne oči... Naslonivši se na zid, tiho je upitala: „Gdje je Učitelj?“

„Dolazi za tren, Marijo, ide,“ kaza joj Ivan. „Zar bismo ga ostavili da mu se nešto dogodilo?“

Učenici se, ne zna se koji turobniji, raziđoše po kudi i dvoru, što dalje jedan od drugoga.

Matej izvadi pergamenu iz njedara, pripremajudi se da bi nešto zapisao.

„Pričaj, Mateju,“ reče stari rabin. „Bilo što kaži, pisaru. Imaš moj blagoslov.“

„Oče...“ oprezno de Matej, „eto, kada skupa krenusmo, centurion Rufus sustiže nas i prepriječi nam

put... taman bjesmo ostavili jeruzalemska vrata za sobom. ‘Stanite!’ povikao je, ‘Imam naređenje koje se

vas tiče!’ Skamenismo se od straha, svi osim Učitelja... jer on mirno pruži ruku Rimljaninu i reče ‘Dobro

nam došao, prijatelju. Sto hodeš od mene?’“

„‘Ja ništa, odgovori mu Rufius, ‘nego te Pilat hode. Pođi sa mnom, molim te.’“

„‘Idem’, reče Isus nimalo uzrujan, te krenu Jerulazemu. Mi ga, pak, saletjesmo ‘Kud deš, Učitelju? Ne

damo ti tamo!’... ali centurion zađe među nas, te kaza ‘Ne bojte se. Riječ vam moju dajem da mu se ne

snuje zla.’“

,,‘Idite’, zapovijedi nam Učitelj, ‘i ništa ne strahujte. Još nije nastupio čas.’“

„Juda se onda umiješa: ‘Ja du s tobom, Učitelju. Ja te ne napuštam.’“

„‘Hajde,’ Učitelj de njemu, ‘nedu ni ja tebe.’ I tako se oni vratiše u Jeruzalem, centurion i Isus naprijed,

Juda za njima poput ovčarskog psa.“

Dok je Matej pričao, učenici se - bez ijedne riječi - okupiše i kleknuše na pod pred rabinom.

„Nevolja vam je na licima,“ reče svedenik, „nešto krijete?“ „Imamo briga... ali drugih, oče,“ promrmlja

Petar, vradajudi se u muk.

I doista, dok su se vradali, istim putom naiđoše zlodusi koji se u njima naseliše. Mrtvi su počeli iz grobova

ustajati - sudnji se dan približio, Učitelj se stao uspinjati prema svom prijestolju. Dođe vrijeme da se

plijen podijeli!

„Ja du mu zdesna sjedit’, mene najviše voli,“ reče jedan.

„Ne tebe, mene! Mene!“ svi se razgalamiše, unosedi se jedan drugom u lice.

„E baš mene!“

„Nije nego mene!“

„Ja sam ga prvi Učiteljem nazvao,“ javio se Andrija.

„A meni češde dolazi u snove nego tebi,“ odbrusi mu Petar. „Mene zove ‘voljeni’,“ reče Ivan.

„I mene!“

„Baš k’o i mene!“

Petru krv navre u glavu. „Nitko nije ispred mene!“ ljutito je povikao. „Zar ne kaza neki dan ‘Petre, ti si

stijena — na tebi du sagradit’ novi Jeruzalem’?“

„Nije rek’o ‘novi Jeruzalem’! Imam njegove riječi ovdje zabi-lježene,“ oglasio se Matej, lupkajudi po

svitku pod košuljom.

„A što mi je onda rek’ö, ti... mrčikožo? To bi’ htio čut’!“ „Reče ‘Ti si Petar, Stijena, pa du na tebi crkvu

moju sazidati’. ‘Moju crkvu’, a ne ‘novi Jeruzalem’ - što je golema razlika.“

„I što mi je još obedao? Zašto si stao?“ ljutito de Petar. „Kosi se s tvojim interesima, jel’? Što o ključima

kaza? I to reci!“

Matej nato izvadi svitak, razmota ga, te ne baš drage volje pročita: ,,‘I tebi du dat’ ključe kraljevstva

nebeskog...’“

„Dalje! Dalje!“ Petar je ustrajao likujudi.

,,‘I što god ti na zemlji svežeš, bit de svezano i na nebu, a sve što na zemlji odriješiš, i na nebu de se

odriješiti...’ Eto, to je sve.“ „Tebi je to malo?! Sitnica, jel’? Ja - svi me počujte! - ključe držim, onaj sam

koji otvara i zatvara rajske dveri. Budem li htio, pustit du vas unutra, ne budem li - nedu!“

U tom se trenu učenici razjariše i svakako bi i šaketanja palo,

da ne bjehu ved nadomak Betaniji - jer se ondje posramiše pred seljacima i progutaše jed. Lica im svima,

međutim, ostadoše jed-nako smrknuta.

26

u to vrijeme Isus je sa centurionom - i Judom, koji ih je slijedio kao sjena - zašao uskim i vijugavim

uličicama u središte Jeruzalema, koračajudi u smjeru Hrama, jer u istom bješe i tvrđava, u sklopu koje se

nalazila palača Poncija Pilata.

Rimljanin je prvi zapodjenuo razgovor: „Učitelju,“ reče zamjetno emotivno, „moja je kdi i više nego

dobro i stalno misli na tebe. Kad god čuje da negdje govoriš puku, potajice se iskrade iz kude i pohita da

bi te čula. Danas smo zajedno bili pred Hramom, a morao sam ju čvrsto držati rukom, jer ti je htjela

pritrčati i noge poljubit’.“

„Pa što ju nisi pustio?“ upita ga Isus. „I časak je dovoljan da se spasi čovječja duša. Zašto si pustio da joj

propadne takav tren?“ Da mlada Rimljanka poljubi stopala jednom Židovu! Rufus se zgrozio nad takvom

mogudnošdu, ali ništa ne reče.

Kratkim je bičem, što ga je stalno imao u rukama, krčio njima dvojici put svjetinom - što nije bilo nimalo

lako, jer je vrudina bila takva da su ljudi tumarali kao ošamudeni, i to kroz guste rojeve muha. Centurion

je osjedao teško gađenje, a premda je ved godinama služio u Palestini, i nadalje mu je bio odvratan i sam

zadah Židova - nikako se nije uspijevao na nj naviknuti. Uto prispješe do trgovišta, gdje je tlo bilo

pokriveno slamenim prostirkama, pa bješe nešto svježije i oni usporiše.

„Kako se možeš obradati ovom čoporu džukela?“ upita ga centurion s gađenjem.

Isus se zacrvenje. „Nisu to džukele,“ reče, „nego duše, iskrice Božje... jer Bog je požar, a svaka je duša

njegova iskra koja zaslužuje i tvoje poštovanje.“

„Ja sam Rimljanin,“ odvrati Rufus, „pa je Rimljanin i moj Bog, a taj otvara putove, gradi nastambe,

dovodi vodu gradovima, navlači brončani oklop i polazi u rat. On nas vodi, mi ga slijedimo... a duša i

tijelo, o kojima ti govoriš, u nas su jedno te isto, nad svime je žig Rima. Kad umremo, duša i tijelo nam

zajedno umru, a za nama ostaju naši sinovi. Oni su nam zalog besmrtnosti, tako da je... oprosti mi, nama

kraljevstvo nebesko o kojem propovijedaš - puka bajka.“

Nakon kratka predaha, opet se oglasio: „Mi Rimljani stvoreni smo da vladamo ljudima, a ljudima se ne

vlada ljubavlju.“

„Ljubav nije goloruka,“ reče Isus, gledajudi centuriona u hladne plave oči, svježe izbrijane obraze i ruke s

kratkim debelim prstima. „I ljubav vodi ratove, juriša u napad.“

„Ali, onda nije ljubav,“ tvrdokorno de centurion.

Isus pognu glavu. Moram iznadi nove mješine, pomislio je, ako kanim otočiti novo vino. Nove mješine,

nove riječi...

Konačno su stigli: pred njima se uzdizala kula, koja u isti mah bješe tvrđa i dvor u kojem je boravio bahati

rimski namjesnik Poncije Pilat. Tomu su se Zidovi toliko gadili da je, kad bi morao prodi jeruzalemskim

poljanama ili progovoriti s Hebrejcima, stalno držao mirisom natopljen rupčid pod nosom. Nije vjerovao

ni u bogove, ni u ljude - ni u samoga Poncija Pilata, ni u što. Oko vrata, na krasnomu zlatnom lancu

neprestance je nosio pomno nabrušeno sječivo da si prereže vene ako mu jednom bude dosta gošdenja,

napijanja ili upravljanja bestragijom u koju ga je car po nesredi prognao.

Bješe počesto čuo kako Zidovi bogorade, grubim glasovima i kricima zazivajudi Mesiju da dođe i oslobodi

ih - a to ga je itekako nasmijavalo. U takvim bi trenucima govorio ženi, upirudi prstom u svoju britvu:

„Pogle’ moga Mesiju, mog osloboditelja.“ Ona bi, međutim, ništa ne kazujudi, samo okrenula glavu.

Isus zastade pred samom tvrđavom. „Centurione,“ reče, „duguješ mi uslugu, sjedaš li se? A kucnu čas da

ju zaištem.“

„Isuse iz Nazareta, tebi dugujem svu radost u mom životu,“ odgovori Rufus. „Kaži, učinit du sve što

mogu.“

„Ako me zarobe, ako me u tamnicu bace, ako me ubit’ nakane... ne čini ništa da bi me spasio. Daješ li mi

svoju riječ?“

Prođoše kroz dveri, stražari digoše ruke i vojnički pozdraviše centuriona.

„Zar je to što od mene tražiš nekakav uzvrat?“ u čudu de Rufus. „Zaista ne razumijem vas Zidove.“

Dvojica gorostasnih crnaca, tjelesnih čuvara, stajali su pred Pilatovim vratima.

„Jest, centurione, to de uzvrat biti,“ kaza Isus. „Daješ li mi čvrstu riječ?“

Rufus potvrdno kimnu i crnci otvoriše vrata.

Pilat je sjedio na povišenom naslonjaču ukrašenom grubo izrezbarenim orlovima. Stamen, glatko

izbrijan, niskoga čela i hladnih sivih očiju... usana kao mačem prerezanih - podigao je glavu, te osmotrio

Isusa koji bješe stao preda nj.

„Ti li si Isus iz Nazareta, kralj židovski?“ prošištao je s izrazom dosade na licu, pokrivajudi nozdrve

namirisanim rupcem. „Nisam ja kralj,“ odgovori Isus.

„Kako?... Pa zar ti nisi Mesija, a Mesija biva da je onaj koga tvoji zemljaci, pleme Abrahamovo, čekaju

toliko naraštaja - iščekujudi ga da zasjedne na prijestolje Izraelovo i zbaci nas Rimljane? Zašto onda kažeš

da nisi kralj?“

„Jer moje kraljevstvo nije na zemlji.“

„A gdje je onda: na vodi, u zraku?“ Pilat de prasnuvši u grohotan smijeh.

„Na nebesima,“ Isus odgovori posve staloženo.

„Dobro, kad je tako,“ reče Pilat. „Uzmi si nebesa na dar, ali da nisi dirao zemlju!“

Zatim je skinuo debeli prsten što ga je nosio na palcu, te ga podigao prema svjetlu i počeo zuriti u njegov

rubin; u crvenomu poludragom kamenu bješe ugravirana lubanja, uokvirena natpisom: Jedi, pij i veseli se

— kao da deš sutra umrijeti!

„Židovi mi se... gade,“ procijedi zatim. „Nikad se ne peru, a i Bog im je na istu sliku i priliku - duge

kosurine, prljav, pohlepan, pun samohvale i prgav kao deva.“

„Znaj da je taj Bog ved stavio ruku na Rim,“ Isus de i nadalje posve mirno.

„Besmrtan je Rim!“ otpovrnu Pilat zijevajudi.

„Rim je golemi kip što ga prorok Danijel vidje u svojoj viziji.".

„Kip? Kakav kip? Vi Zidovi u snu vidite sve za čim žudite na javi. Živite i umirete s vizijama...“

„Tako čovjek polazi u bitku - s vizijom. Malo pomalo sjena se zgušnjava i učvršduje, duh odijeva tijelo i na

zemlju silazi. Jest, prorok Danijel je imao viziju, a stoga što ju je imao duh i hode odjenuti tijelo, sidi na

zemlju i razoriti Rim.“

„Isuse iz Nazareta, divim se tvojoj odvažnosti - ili je to samo bezumlje? Kada se ne bojiš smrti, pa tako

slobodno zboriš... Sviđaš mi se, zaista. Pričaj mi malo o toj Danijelovoj viziji.“

„Jedne nodi vidje prorok Danijel golem kip. Glava mu bješe od zlata, grudi i ruke srebrene, a trbuh i

bedre od bronce, potkoljenice od željeza... ali stopala, najdonji njegov dio, od gline. Iznenada neka

nevidljiva ruka pogodi kamenom iz pradke ta glinena stopala, te ih zdrobi, pa se u hipu cijeli kip - sve ono

od zlata, srebra, bronce i željeza - na zemlju sasu. Ta nevidljiva ruka, Poncije Pilate, Bog je Izraelov, ja

onaj kamen iz pradke, a kip je Rim.“

Pilat opet zijevnu. „Prozreo sam ja tvoju igru, Isuse iz Nazareta, kralju židovski,“ reče s izrazom krajnje

dosade. „Vrijeđaš Rim, ne bi li me razljutio, pa da te dadem razapeti, eda bi se među junake uzdigao. Sve

si ti to mudro pripremio - kako čujem, čak si počeo i mrtve iz groba dizati. Da, da, put si raščišdavaš.

Kasnije de, jednako tako, tvoji učenici pronijeti glas da nisi umro, nego uskrsnuo i na nebo uzašao. Ali,

draga moja protuho, promašio si hram u kojem deš boga moliti. Zastarjele su ti smicalice, bolje bi ti bilo

da nove smisliš. Nedu ja tebe pogubiti, ne stvara mi se heroja od tebe - nedeš bog postati, izbij si to iz

glave.“

Isus ništa ne reče. Kroz prozor je promatrao kako se golemi Jahvin hram ljeska na suncu poput

nepomične ljudožderske zvijeri, kojoj mnoštvo čeljadi svakojakih boja prilazi i ulazi u njezine crne

razjapljene ralje. Pilat se za to vrijeme igrao svojim krasno izrađenim zlatnim lancem, također ništa ne

govoredi; naime, sram ga je bilo išta tražiti od Zidova - ali bješe obedao ženi da hode, pa nije imao izbora.

„Je li to sve?“ upita Isus i da de prema vratima.

„Ne idi još,“ reče Pilat ustajudi. „Imam ti nešto kazat’... stoga te i jesam pozvao ovamo. Moja žena kaže

da joj dolaziš u san svake nodi, pa se zbog tebe boji i oka sklopiti. Kaže da joj se u snu žališ kako

sunarodnjaci ti Ana i Kaifa zahtijevaju tvoju smrt, a ti ju svake nodi moliš da razgovara sa mnom ne bi li

me uvjerila da im ne dopustim ubit’ te. Prošle je vrisnula, probudila se u grču i plakat’ počela, žaledi te...

zaista ne znam zašto - klonim ti se ja ženskih besmislica. Ali, pade ona jutros ničice preda mnom,

zaklinjud’ me da te pozovem kako bih ti kazao da bježiš i spasiš se. Vrati se u Galileju, dakle. Nije ti meni

do primjene sile - to ti kao prijatelj kažem. Vrati se ti lijepo u Galileju!“

„Život je bitka!“ odgovori Isus odlučnim, sveudilj mirnim glasom. „Ti to, naravno, znaš, jer si vojnik i

Rimljanin, ali postoji nešto što ne znaš: Bog je stvarni zapovjednik, a svi mi njegova vojska. Od trena kad

se čovjek rodi, Bog pred njim razastire zemlju, a na njoj gradove, sela, planine, mora ili pustinje...

kazujudi mu ‘Tu deš zapodijevati ratove!’ Namjesniče Judeje, jedne me je nodi Bog zgrabio za kosu i

podigao, donio me u Jeruzalem i posadio ispred Hrama, te kazao ‘A ti deš ovdje svoj rat zapodjenuti!’ Ja,

pak, namjesniče, nisam bjegunac s ratišta - pa du ovdje i ratovati!“ Pilat skupi ramena; ved mu bješe

krivo što je molio da ga sasluša i jednom Židovu otkrio tajnu iz svoje spavade odaje. Kao što mu običaj

bješe, rješenje je našao u pranju ruku.

„Učini kako ti drago,“ reče, „ali znaj da ja perem ruke od svega. Odlazi!“

Isus diže ruku na pozdrav i pođe, ali upravo dok je prelazio prag Pilat mu dobaci, s porugom u glasu: „Ej,

Mesijo, a kakvu to strahotu navješduješ svijetu?“

„Oganj,“ otpovrnu Isus posve staloženo. „Da, plamen koji de očistiti zemlju.“

„Od Rimljana?“

„Ne, od nevjernika. Od nepravednih, nečasnih, presitih.“ „A potom?“

„A potom de na spaljenoj, ali pročišdenoj zemlji, bit’ sagrađen Novi Jeruzalem.“

„A tko de sazidat’ taj Novi Jeruzalem?“

„Ja.“

Pilat prasnu u grohot. „Dakle... itekako sam bio u pravu kad rekoh ženi da si lud. Trebat deš me opet

posjetit’ — pomodi deš mi ubiti dosadu. Ali, sad idi, zamorio si me!“

Pljesnuo je zatim dlanovima, pa ona dvojica crnaca uđoše i izvedoše Isusa na ulicu.

Juda ga je znatiželjno iščekivao pred tvrđavom. Zamijetio bješe da u posljednje vrijeme kao da nekakav

skriveni crv izjeda Učitelja: iz dana u dan lice mu je bivalo sve naboranije i ozračenije žestinom, a riječi

pune tuge i krcate prijetnjom. Cesto je odlazio na Golgotu, brdo kraj Jeruzalema na kojem su Rimljani

razapinjali pobunjenike, i ondje sam ostajao satima. Itekako je vidio da visoko svedenstvo biva sve

goropadnije i da mu kopa grob, ali ih je on svejedno - i to sve žešde - napadao, nazivajudi ih gujama

otrovnicama, lažljivcima i licemjerima, koji se ustresu pri pomisli da progutaju komarca, a onda odu i

požderu devu! Danomice je, od svitanja do mraka, stajao pred Hramom i izgovarao takve oštre i opasne

riječi, kao da namjerno zaziva vlastitu smrt - a jednom, kad ga je riđobradi upitao kada de konačno svudi

janjede runo da bi se lav pojavio u svojoj svojoj slavi, odmahnuo je glavom... i nikad u životu ne vidje

Juda gorči smješak na čovječjim usnama. Od tog trenutka nije ga napuštao, pa i kad bi vidio da Isus krede

prema Golgoti, krišom bi išao za njim da ne bi neki skriveni neprijatelj digao na nj ruku.

Čekajudi Učitelja, Juda je koračao gore-dolje ispred ozloglašene tvrđe i bijesno pogledavao na nepomične

rimske stražare u brončanim oklopima i njihove odvratne njuške, te veksilum s orlovima na vrhu visokog

jarbola, kako se povija na lahoru. Sto li Pilat čini s njim, zašto li ga je zvao... Juda je nasludivao, jer mu

jeruzalemski zeloti rekoše kako Ana i Kaifa neprestance dolaze u namjesnikov dvor, optužujudi Isusa da

kani bunu didi i protjerati Rimljane, eda bi se proglasio kraljem.

Ali, Pilat se nije slagao s njima: govorio im je da je Isus luđak koji se ne miješa u rimska posla, te kad je

jednom poslao svoje ljude da ga upitaju što misli, odobrava li židovski Bog da se pladaju porezi Rimu, Isus

da je odgovorio, iskreno i mudro: ‘Caru carevo, a Bogu Božje!’ Dakle, nije lud koliko je svet, znao im je

kazati Pilat, dodajudi sa smijehom da mu se čini kako je ‘poludio od svetosti’. Na kraju da je rekao

židovskim svedenicima da ga oni kazne, ako je prekršio zakone njihove vjere - dok on pere ruke od cijelog

prijepora, jer se on uistinu Rima ne tiče. Tako bi im kazao i potom ih otpravio - ali sad?... Da se nije

možda predomislio?

Juda je u neko doba prešao na drugu stranu ulice, nasuprot kuli, te se ondje naslonio leđima na zid i

nestrpljivo stiskao šake i lomio prste.

Najednom se prenu: trublje su se oglasile, a četvorica levita spustiše nosiljku, bogato ukrašenu zlatnim

intarzijama, pred vrata Pilatove rezidencije. Razmaknuše se svilene zavjese i bljedoputi Kaifa, zaogrnut

žutom svilenom haljom, polako iz nje siđe; tako tust bješe da su mu se vredice sala objesile i na mjestu

podočnjaka. Teške se dvokrilne dveri otvoriše propuštajudi Isusa van, pa se njih dvojica susretoše licem-

u-lice, točno na pragu. Isus zastade, bos, ogrnut bijelom haljom poderanom i zakrpljenom na bezbroj

mjesta — zastavši kao ukopan, zagledao se visokom prelatu pravo u oči. Taj podiže teške kapke,

prepozna ga, te ga sagleda jednim hitrim pogledom od glave do pete i procijedi kroz jarčja usta: „Što deš

ti ovdje, bundžijo?“

Isus ga je, međutim, i dalje nepomičan, mjerio svojim krupnim očima, pogledom oštrim, ali i obojenim

patnjom.

„Ne bojim te se, visoki svedeniče Sotonin,“ dobaci mu.

„Otjerajte ga!“ dreknu Kaifa onoj četvorici nosača, te krenu put dvora, gegajudi se - onako predebeo

nalik krivonogu kepecu, koji golemom stražnjicom dere po zemlji.

Četvorica levita okružiše Isusa, ali im se Juda munjevito primače i poviče „Mičite ruke s njega!“

Razgrnuvši ih snažnim rukama, dohvatio je Isusa za desnicu, te mu reče „Dođi, idemo odmah odavde.“

Juda je krčio put kroz mnoštvo, između deva i ovaca, čistedi prolaz Isusu, te ubrzo prođoše kroz utvrđena

gradska vrata, siđoše u Cedronsku dolinu, te se uspeše nasuprotnom strminom i dohvatiše puta prema

Betaniji.

„Što htjede od tebe?“ upita Juda, u tjeskobi stišdudi Učite-ljevu ruku.

„Judo,“ odgovorio je Isus nakon duge šutnje, „sad du ti povjeriti najstrašniju tajnu.“

Juda se nagnu k njemu, iščekujudi otvorenih usta.

„Ti si najizdržljiviji od svih sudrugova, mislim da ti jedini to možeš podnijeti... te stoga i ne rekoh ništa

bilo kojem od njih, a niti du. Nema u njih tolike postojanosti.“

Juda se ozari zadovoljstvom. „Hvala ti što mi vjeruješ, Učitelju,“ reče. „Samo kaži, vidjet deš - mene se

nedeš posramiti.“

„Judo, znaš li zašto sam ostavio voljenu Galileju i pošao u Jeruzalem?“

„Znam... jer se u njem ima zbiti ono što se dogoditi mora,“ odgovori riđobradi.

„Tako je, oganj Gospodinov iz Jeruzalema de buknuti. Ne mogu spavat’ više, prenem se usred nodi i

pogledam u nebesa — zar se još nisu otvorila? Zar plamenovi ne sukljaju nadolje? A kad svane, pohitam

pred Hram, navješdujem ondje, prijetim, grozim se put neba pokazujudi, preklinjem oganj da se na

zemlju sruči... ali moj glas gore ne dopire. Nebesa nada mnom ostaju zatvorena, nijema i spokojna. Ali,

iznenada jednoga dana...“

Isusu kanda puče glas - Juda se nadvio nada nj ne bi li čuo preostale riječi, ali do njega dopre samo

Učiteljevo isprekidano dahtanje i cvokotanje zübä.

„Nastavi! Nastavi!“ poticao ga je.

Učitelj je nekako došao do zraka i nastavio: „Jednoga sam dana ležao sam-samcat na vrhu Golgote, a

prorok Izaija dođe mi u misli... ali ne kao pomisao na nj, nego ga vidjeh kao živog preda mnom na

golgotskoj stijeni, s jarčjom kožom u rukama, a mrtvački naduvenog... izgledao je uprav k’o onaj crni

jarac što ga nađoh u pustinji. Slova su se vidjela na onoj koži, razvio ju je u zraku preda mnom, te reče

‘Čitaj!’... ali, čim se oglasio, nestade njega i jarčje kože, a samo slova ostadoše lebdjeti, crna... samo

početna bjehu crvena.“

Isus se zagleda put sunca, problijedje, te stisnu Judinu nadlakticu i osloni se na nj. „Eno ih opet!“ šapnuo

je silno ustrašen. „Ispuniše mi vidno polje!“

„Čitaj!“ Juda de, također uzdrhtavši od uzbuđenja.

Jedva dolazedi do daha, Isus je počeo sricati promuklim glasom... teško i sporo, jer ta slova kanda živa

bjehu - bježala su njegovom pogledu, otimala se iščitavanju. Neprestance znoj brišudi, mukotrpno je

slagao riječ za riječju: „‘On preuze grijehe naše... bješe ranjen zbog prijestupa naših... svojom ga zlodom

okrznusmo. Očajan bješe, ali još ne otvori usta. Prezren i odbačen, istupio je ne pružajudi otpora... kao

janje koje vode na klanje.’“ Isus zašutje, samrtno problijedjevši.

„Ne razumijem,“ reče Juda, zbunjeno gurkajudi kamenčide nogom. „Tko je jaganjac koga na klanje vode?

Tko de umrijeti?“ „Judo,“ Isus de poluglasno, „Judo, brate, ja sam onaj komu je mrijeti.“

„Ti?“ upita Juda pribirudi se. „Onda ti nisi Mesija?“ „Jesam.“

„Sad ništa ne razumijem!“ glasno de Juda, i nadalje razbacujudi kamenčide nogama.

„Ne viči... Tako to mora biti - da bi se svijet spasio, ja moram umrijeti... svojom voljom. Nije mi Bog

uzalud slao znakove: ponekad vizije na javi, ponekad snove... pa lešinu onoga žrtvenog jarca u pustinji, sa

svim grijesima ljudskim obješenim o njegovu šiju. A sve od dana kad sam napustio majčin dom, sjena me

jedna prati poput psa, ili ponekad hita preda mnom, put mi pokazujudi. Koji put? Prema križu!“

Isus se ogledao oko sebe: za njim bjehu Jerulazem i Golgota, blistavo bijela vrha poput lubanje, a pred

njim stjenovita udolina s ponekom srebrenolisnom maslinom i crnozelenim cedrom. Sunce na zalasku

ved se bješe obojilo bojom krvi.

Juda si je u očaju čupao bradu i razbacivao pramenove uokolo - jer on bješe očekivao drugačijeg

Mesiju, mačem opasanoga, na čiji de poklič svi pomrli naraštaji izletjet’ iz grobova u dolini Jošafatskoj i sa

živima se pomiješati. Iz mrtvih de se didi i židovski konji i deve, pa de pješaci i jahači pokuljati poput

razjarene bujice i hametice potudi Rimljane... a Mesija de zasjesti na prijestolje Da- vidovo, sa cijelim

svijetom pod njegovim nogama poput jastuka, da ih na njemu odmara. Takav bješe Mesija koga je Juda

Iškariotski očekivao - a sad...

Ošinuo je Isusa bijesnim pogledom, grizudi usne eda bi spriječio da mu pobjegne neka ružna riječ. Opet

stade ljutito razbacivati kamenčide nogama, sad petama svojih golemih stopala. Isus to vidje i bude mu

ga žao.

„Samo hrabro, Judo, brate moj,“ reče mu blagim glasom. „Ja moram tako, nema drugoga puta... taj je

jedini.“

„A onda, nakon...?“ upita Juda zagledan u stijene.

„Vratit du se u svoj mojoj slavi, suditi živima i mrtvima.“

„A kad?“

„Ni mnogi od sadašnje generacije nede umrijeti, prije nego me vide.“

,,‘Ajd’mo!“ Juda de žurno polazedi dalje, tako da ga je Isus jedva pratio, zadihano se upinjudi da ne

zaostane. Sunce je upravo tonulo za planine Judeje, u daljini se naziralo Mrtvo more... čaglji samo što se

nisu oglasili.

Juda je grabio naprijed, glasajudi se povremeno gnjevnim kricima - u njemu je tutnjao potres, sve se

urušavalo. Nije vjerovao u opravdanost Isusove smrti, njemu to bješe najgori put spasenja od svih

zamislivih. Prisjetio se Lazara, koga Isus iz groba diže

- a koji se njemu učini mrtvijim i gnjilijim od svih mrtvaca koje ikada vidje. Pa i sam Mesija - kakav

de izadi iz bitke s bogovima podzemlja?... Ne, Judi smrt nikako nije bila put spasenja.

Okrenuo se Učitelju: pobunit’ se htjede, izbacit’ iz sebe one grube riječi što su mu bile na jeziku, pekle ga

poput žara. Možda bi mogao nagovorit’ Isusa da se okani puta što ga bješe odabrao, puta smrti — ali,

kad vidje Učitelja, iz njegovih se grudi prolomi krik užasa: Isusova sjena ne bješe njegova, nego sjena

križa!

„Pogle’!“ uzviknu, primajudi ga za ruku i pokazujudi kakvu mu sjenu tijelo baca.

„Smiri se, Judo, brate moj... ni riječi,“ Isus de zahvaden strašnom drhtavicom.

Krenuše dalje, bez glasa i za ruke se držedi, uspinjudi se blagom uzvišicom prema Betaniji. Za uspona,

Isusa izdadoše koljena, te ga Juda uze u naručje — sve bez riječi. Prolazedi pored neke izbočine, Isus

dohvati još topao kamen i stisnu ga dlanovima... pitajudi se jel’ to bješe običan oblutak, ili ruka voljene

osobe? Ogledao se uokolo - zemljište, opustjelo tijekom zime, bješe se zazelenjeno travom, osulo

poljskim cvijedem.

„Juda, brate moj,“ reče, „ne žalosti se. Pogledaj kako vlati izbijaju iz zemlje... Bog posla kišu i zemlja bi

okrilje sjemenu da proklija, žitu da nikne kako bi nahranilo ljudski rod. A da lanjska vlat ne umrije, bi li

ovogodišnja mogla izrasti, klasje se iz mrtvih didi? Jednako ti je sa sinom čovječjim.“

Judu se, međutim, nije dalo utješiti. Nastavio se uspinjati bez odgovora, krajem što je, po nestanku

sunca, tonuo u nagli sumrak. Navrh brijega zatreperiše prve svijede.

„Sjeti se Lazara...“ započe Isus, ali ne nastavi, jer Juda zgađen otpljunu i požuri uza stranu.

Kad je Marta užegla svijedu, Lazar pokri oči rukama - svjetlo mu je još uvijek nanosilo bol. Petar uze

Mateja za ruku i sjedne s njim u osvijetljen krug, dok se starica Saloma predala predenju šake crnoga

runa — neprestance misledi o svojim sinovima. Bože moj, razmišljala je, hodu li ih ikad vidjeti gizdave, sa

zlatnom vrpcom oko glave, da njihovo bude cijelo Genezaretsko jezero?

Magdalena je sveudilj pogledavala niz put - Učitelj je ved dobrano kasnio. Tolika njezina patnja bješe da

je pomišljala kako joj je tijesna i prostrana Zebedijina kuda, pa je krenula nizbrdo ufajudi se da de sresti

svoga voljenog. Ostali učenici, skutreni u kutu dvorišta, pogledavali su ispod oka prema uličnim

vratima... niti da zucne ijedan od njih. Ljutnja se u njima još ne bješe stišala

- bez obzira što dvor bijaše utonuo u tišinu, ni daha da se čuje.

Bio je to pravi tren za Petra, koji je danima žudio vidjeti što li ono činovničko piskaralo svake večeri

ispisuje po pergameni — jer, posebice nakon svađe sa sudruzima, nije više mogao čekati: htio je znati što

je mrčikoža o njem napisao. Jer, znao je da su pisari bez srama i stida, podmuklice nadasve, te mu bješe

itekako stalo da se pobrine kako se bududi naraštaji ne bi smijali na njegov račun. Usudi li se Matej tako

ga ocniti, sve de mu - ispisane kože, pero i tintarnicu - u oganj baciti. I to ved večeras!... Stoga povede,

naoko blagonaklono, zapisivača pod svijedu i kleknu ondje s njim.

„Pročitaj mi opet ono, Mateju,“ kaza mu. „Ako se pitaš zašto, htio bi’ znat’ što si o Učitelju zapisao.“

Mateju te riječi drage bijahu, pa je polako izvukao svitak iz njedara, gdje ga je držao umotanog u vezen

rubac što mu ga dade Lazarova sestra Marija. Pažljivo ga je odmotao, kao da u rukama drži nešto živo i

silno ranjivo, te ga razvio, zanjihao se naprijed- natrag, kao i uvijek pri čitanju, te — pošto je uspostavio

zamah - počeo iščitavati napola pjevajudi:

„‘Knjiga rodoslovlja Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi

Jakov. Jakovu se rodiše Juda i njegova brada. Tamara Judi rodi Peresa i Zeraha...’“

Petar je sklopio oči i slušao, naraštaji Hebreja prolazili su pred njim: od Abrahama do Davida - četrnaest

njih; od Davida do sužanjstva babilonskog, opet četrnaest generacija, četrnaest generacija od izlaska iz

babilonskog sužanjstva do Krista... kakvoga li mnoštva, koje li neprebrojive, besmrtne vojske! I kojeg li

ponosa, koje radosti, Židov biti! Petar je naslonio glavu na zid i očaran slušao, a naraštaji stupahu pred

njegovim očima... sve do Isusova doba. Kolika li se čuda dogodiše, a on nikad ne vidje ijedno krajičkom

oka.

Dakle... Isus bješe rođen u Betlehemu, ali mu otac nije bio drvodjelja Josip, nego Duh Sveti vidje Mariju...

pa mu se tri mudraca s Istoka dođoše pokloniti... pa krštenje — koje li ono riječi izreče bijela golubica što

s neba sletje? On, Petar, nije ih čuo - a tko li ih kaza Mateju, koji i ne bješe ondje?!

Sve manje je Petar čuo pisarove riječi, a sve više jednoličnu, tugaljivu i uspavljujudu glazbu - te konačno,

posve nesvjestan, prijeđe u san. Tako je sanjajudi savršeno jasno čuo i glazbu, i riječi, i svaka mu se učini

zrelim šipkom, što ga je prošle godine pojeo u Jerihonu: rasprskavale su se put neba, a iz njih su ponekad

izlijeta

li ognji, drugom anđeli, tredom krila i trublje nebeske.

Najednom, u blaženstvu sna, začu on usklike od srede. U trenu se razbudio, vidje pred sobom Mateja

kako još čita, držedi svitak na koljenima, sjeti se svega otprije i posrami što je u san pao, te se baci u

zagrljaj zapisivaču i poljubi ga u usta.

„Oprosti mi, Mateju, brate,“ reče, „ali dok sam te slušao u sam raj uđoh.“

Uto se Isus pojavi na vratima, Magdalena za njim - zračedi od radosti, kanda su joj plameni titrali na

usnama, iz očiju i s raz- golidena vrata. Kad Isus vidje Petra kako grli i ljubi pisara, milina ga oblije - „Tako

je u kraljevstvu nebeskom,“ reče pokazujudi put dvojice zagrljenih.

Priđe potom Lazaru, koji je pokušavao ustati, ali mu kosti tako zaškripaše, da je pomislio kako de se

polomiti, pa opet sjede. Pruživši ruku, samo je dodirnuo Isusa vršcima prsta - dovoljno da ovaj protrne,

jer ruka Lazarova bješe posve studena i crna, vonja ilovače.

Isus izađe u dvorište da udahne zraka, misledi kako taj iz groba ustali još glavinja između života i smrti.

Bjelodano, Bog nije bio u stanju pobijediti trulež u njemu. Nikada smrt nije pokazala svoju snagu kao na

tom čovjeku, pa Isus bje’ pogođen stravom i golemom žalošdu.

Starica Saloma, s kudjeljom pod rukom, priđe mu i kriomice šapnu u uho: „Učitelju...“

„Kaži, Salomo,“ on de, nagnuvši se da bi ju bolje čuo.

„Učitelju, kad uzađeš na nebo, molila bi’ te nešto... a vidiš koliko činimo za te.“

„Reci, Salomo,“ Isus de osjedajudi kako mu se od njenih riječi steže oko srca; kad li de ljudi shvatiti, upitao

se, da dobra djela ne treba činiti zarad ufanja u uzvrat.

„Na prijestolje deš stati, dijete moje... pa, molim te, posadi moje sinove Ivana i Jakova zdesna i slijeva

sebi.“

Zagrizavši si usne da ne bi progovorio, Isus se zagledao u zemlju.

„Jesi li me čuo, dijete moje? Ivana...“

Isus se diže i dugim koracima pođe u kudu. Vidje Mateja kako još uvijek sjedi pod svijedom, držedi

razvijen svitak preko koljena. Stao je preda nj, ali ga ovaj nije vidio - još bješe uronjen u ono što je

pročitao.

„Mateju,“ kaza mu Isus, „daj mi taj spis ovamo. Sto zapravo ispisuješ?“

Nekadašnji carinik ustade i pruži svitak Učitelju, sav sretan zbog njegovog zanimanja za nj.

„Učitelju,“ odgovori mu, „nabrajam o tvom životu i djelima, zarad sutrašnjeg svijeta.“

I Isus kleknu pod svjetiljku, te stade čitati — da bi se stresao vidjevši ved prve retke. Nastavio je brzo

premotavati svitak, sve žurnije, sve crveniji u licu... nesumnjivo i sve ljudi, pa se Matej u strahu povuče u

kut, čekajudi što de Učitelj redi. Isus je letimice pregledao pergamenu sve do kraja, a onda bijesno

ustade, te tresnu Matejevim Evanđeljem o pod.

„Što je ovo?“ izderao se na nj. „Laži! Sve same prijesne laži! Ne treba se Mesija čudima dokazivati - jer on

je čudo, što de mu drugo! Nadalje, u Nazaretu sam rođen, kakav sad Betlehem?! Nikad nisam ondje

nogom kročio, a i ne sjedam se nikakvih mudraca. Nikad u životu nisam bio u Egiptu, a tko ti je kazao

riječi što ih navodno golubica izgovori za moga krštenja: ‘Ovo je sin moj voljeni...’? Je li, tko ti ih je

mogao redi, ako ih ni ja nisam razgo- vjetno čuo? Otkud one tebi — koji nisi ni bio ondje?“

,Anđeo mi ih je otkrio,“ odgovori Matej tresudi se od silne nelagode.

„Anđeo? Koji anđeo?“

„Onaj koji mi dođe svake nodi i povede mi pero. Na uho mi šapde što mi je zapisat’.“

,Anđeo?“ Isus de uzrujano. „On ti kazuje, a ti zapisuješ?“

Matej prikupi smjelosti, te potvrdi: „Da, anđeo! Ponekad ga vidim, a redovito ga čujem, jer mi gotovo

dodiruje uši svojim blagim usnama. Osjetim kako me ovija krilima, pa u njih zašušuren... baš poput

novorođenčeta... pišem i pišem - ovaj, ne pišem, nego zapisujem što mi on kazuje. A što si mislio - zar

sam mogao sve te listine sam ispisati?“

„Anđeo, veliš?“ Isus je opet promrmljao, te uronio u razmišljanje. Betlehem, mudraci, Egipat... ‘sin moj

voljeni’... a što ako su to najistinije istine? Ako je to najviša razina istine, Bogom zadana... a ono što mi

zovemo istinom Bog lažju naziva?

Ništa ne govoredi, sagnuo se i pažljivo prikupio svitak, smotao ga i dao Mateju, koji ga žurno zamota u

onaj vezeni rubac, te sakri u njedrima, između košulje i kože.

„Piši sve što ti anđeo kaže,“ reče mu Isus. „Kasno je da ja...“ - rečenica mu ostade nedovršena.

Za to su se vrijeme učenici u dvorištu okupili u krug oko Jude, navaljujudi da im kaže što je Pilat htio od

Učitelja - ali se on, i ne pogledavši ih, odmaknu i stade na dvorišta vrata. Nije ih mogao čuti ni vidjeti: od

njihovog uzmaka iz Jeruzalema, htio je razgovarati samo s Isusom. Ona ih strašna tajna bješe povezala - i

u isti mah odvojila od ostalih. Naslonjen na dovratak, riđobradi je promatrao kako nod naglo guta obrise

okoliša, te kako se prve zvjezdice pojavljuju na nebu nad njim, trepdudi poput netom upaljenih žižaka.

„Bože Izraelov,“ otelo mu se iz dubine grudi, ali jedva čujno i njemu samom, „pomozi mi, ili du skrenut’ s

uma.“

Magdalena bješe naslutila njegovu nelagodu, te mu priđe i stade uza nj — on da de otidi, ali ga ona

povuče za rub halje.

„Judo, meni možeš tajnu otkriti bez straha. Znaš me...“ „Kakvu tajnu? Pilat ga je pozvao da mu kaže kako

mora biti na oprezu. Kaifa...“

„Ne tu, nego onu drugu.“

„Kakvu drugu? Opet si se uspalila, Magdaleno, oči su ti dvije žeravice,“ reče joj uz osmijeh na pola srca.

„Plači, samo plači. Suzama deš ih pogasit’.“

Magdalena, međutim, od jada zagrize svoj rubac i zubima ga pocijepa. „Zašto li je tebe odabrao,“

promrmljala je, „tebe, Judo Iškariotski?“

Riđobradoga je njezina primjedba zamjetno dirnula, zgra-bio ju je za nadlakticu i žestoko stisnuo. „A

koga bi ti, Marijo iz Magdale, htjela da je odabrao - možda onog prevrtljivca Petra, ili Ivana... priglupog,

blago rečeno. A da ne htjede da tebe odabere?! Ženu?... Ja sam ulomak pustinjskog kremena, mene se

ne može pohabati. Eto, zato je mene odabrao!“

Magdalenine se oči napuniše suzama. „Pravo imaš,“ šapnula je. „Žena sam, bide ranjivo i ubogo.“

Rekavši to, korak po korak ode k ognjištu i ondje se sklupča uza sam plamen.

Marta je u međuvremenu postavila sofru, pa učenici uđo-še i kleknuše uokolo, večeru iščekujudi. Lazar

bješe srknuo pilede juhe, što je pokrenulo krv u njemu, pa nije više samo šutio i tupo zurio u pod. Malo-

pomalo, što svježim zrakom, što suncem i krepkom hranom, njegovo se oronulo tijelo vradalo

nekadašnjoj snazi i pokretljivosti.

Uto zaškripaše dvorišna vrata i u njihovom se okviru ukaza stari rabin, blijed i prozračan poput duha.

Održavao se na nogama s pomodu štapa - njegova ga koljena više nisu nosila. Kad vidje Isusa, dade mu

znak da bi htio razgovarati s njim, pa se ovaj diže, te ga dovede sofri i posjedne između sebe i Lazara.

„Oče,“ kaza mu, ,,i ja itekako želim s tobom govoriti.“ „Ma... ja se hodu požalit’ na tebe, dijete moje,“

starac de, po-gledavajudi sve uokolo čela smrknutog od nelagode. „Kazat du to otvoreno pred svima, pa

me — muško i žensko - dobro slušajte... i ti Lazare, jer vjerujem da si, u grobu boravedi, doznao mnoge

tajne. Dakle, svi počujte, pa prosudite.“

„A što ljudi znaju?“ odvrati mu Isus. ,Anđeo lijede ovom kudom - pitaj Mateja - i sve nas sluša, pa neka on

prosudi. A što te muči, oče?“

„Zašto si nakanio ukinut’ Stari zavjet? Dosad si ga uvažavao, baš k’o što je valjano da sin poštuje oca. Ali,

danas pred Hramom, ti podiže vlastiti stijeg! Dokle de li te ta pobuna u srcu odvesti?“ „Do ljubavi, oče...

Bogu pred noge. Tek de tu nadi potpore i spokoja.“

„A zar ne bi mogao dotle i sa starim Zakonom? Zar ne znaš što naši sveti Spisi kažu - da je Zavjet bio

napisan devet stotina i četrnaest naraštaja prije nego što Bog svijet stvori. Ali, ne bješe ispisan na

pergameni, jer onda nije bilo životinja, pa ni na dasci, jer ne bješe drva... ni na kamenu, jer ni kamena još

ne bješe, nego crnim plamenom po bijelom ognju na lijevoj ruci Gospodnjoj. Eto,

sukladno tomu svetom Zakonu Bog je svijet stvorio, da znaš.“ „Nije! Nije nikako!“ uzviknu Isus; nije se

mogao suzdržati. Stari ga rabin uze nježno za ruku. „A što si se tako uzgalamio, sine moj?“

Isus se posrami, te pocrvenje: uzde mu se bjehu otele iz ruka - nije više vladao svojom dušom. Kanda

bješe pokriven ranama od glave do pete: gdje god bi ga netko taknuo, kriknuo bi od boli.

Kad se primirio, uze rabinovu ruku, te de staloženim glasom: „Sveti su Spisi, oče, stranice moga srca.

Poderao sam sve ostale.“ Zatim de, kao da se predomislio: „Nisam ja... nego ih je poderao Bog koji me

posla.“

Stari rabin, sjededi uz Isusa - a oko niskoga stola bješe tako tijesno da su se koljenima dodirivali, osjetio

je kako neka nepodnošljivo snažna sila zrači iz Učiteljeva tijela - a kad je nalet žestokog vjetra iznenada

prodro kroz prozor i pogasio svijede, rabin u mraku vidje kako Marijin sin stoji usred prostorije, blještedi

poput ognjenoga stupa. Osvrnuo se desno i lijevo, pomislivši da bi Elija i Mojsije trebali stajati uza nj, ali

ne vidje nijednog od njih. Samo Isus, u punom sjaju - glavom strop dotičudi - bješe ondje... a upravo kada

starom rabinu samo što se nije krik oteo, Isus rašiti ruke i postade križ oblizivan žarkim plamenovima.

Marta bješe ustala i ponovo užegla svijedu, te se sve vrati u prijašnje stanje: Isus je sjedio za sofrom

oborene glave, u dubokim mislima - a rabin, osvrnuvši se uokolo, razumje da za mraka nitko drugi ništa

nije vidio: svi su mirno sjedili na svojim mjestima, večeru iščekujudi. Bog me je uzeo u svoje ruke i igra se

mnome, pomislio je - a kako njegova istina ima sedam razina, mede me s jedne na drugu, pa nikakvo

čudo da sam ošamuden.

Isus ne bješe gladan, te se nije primakao sofri ni poslužio jelom - kao ni stari rabin - pa su ostali sjediti uz

Lazara, koji sklopi oči kao da je u san pao... ali nije, nego se samo duboko zamislio. Što li ono bješe

usnio? Zar zaista bješe umro, pitao se, u zemlju ukopan... a onda najednom začu strašan glas: „Lazare,

izlazi!“...

pa se digao posmrtnim pokrovom ovijen, istim onim što ga u snu vidje? Ili to možda i nije bio san? Je li

mogude da bješe sišao u podzemni svijet?

„Zašto ga iz groba diže, dijete moje?“

„Nisam htio,“ odgovori Isus. „Zaista nisam htio, oče. Ite-kako sam se prestrašio kada vidjeh da se miče

grobni kamen... i pobjed’ sam htio, ali nisam mogao od srama, nego sam ostao ondje sav se tresudi.“

„Sve mogu podnijeti,“ reče rabin, „ama baš sve — osim smrada sagnjila tijela. Jednom vidjeh osobito

strašno... u raspadu, a još živo... jelo je, govorilo i uzdisalo. Kralja Heroda, velikog čovjeka na paklene

muke osuđenoga... jer ubi lijepu Marijanu, ženu koju je volio, pa silne prijatelje, vojskovođe, sinove

svoje. Pokori mnoga kraljevstva, tvrđe sazida, dvorce i gradove... i sam sveti Hram jeruzalemski, bogatiji

od staroga Solomonovog. Upisao je taj svoje ime duboko u kamenu, bronci i zlatu, za besmrtnošdu

žudedi. A onda, kad bješe na vrhuncu slave, Božji ga prst taknu po potiljku, te najednom počne gnjeti.

Neprestance je gladan bio - jeo bez zastoja, a nikako da se najede. Utroba mu se bješe pretvorila u

gnojnu ranu... takvu je glad trpio da su, kad bi nodu urlao, čagljevi drhtali od jeze. Trbuh, noge i pazuha

mu natekoše, crvi mu se pojaviše iz muda - ona mu prva istruliše - a smrad je bio tako užasan da mu

nijedno ljudsko bide nije moglo pridi. Robovi su u nesvijest padali. Odnesoše ga do toplih izvora kraj

Jordana, ali mu nagore krenu, isto kao i kad su ga namakali u vrudem ulju. U to sam vrijeme ja ved bio

stekao stanovit glas kao liječnik i iscjeljitelj, netko mu to reče, te kralj posla po mene... Boravio je onda u

Jerihonu, u vrtovima, a smrad se širio od Jeruzalema do Jordana. Kad sam mu prvi put prišao,

onesvijestio sam se... ali sam pripremio balzam i namazao ga, cijelo vrijeme potajice povradajudi. Zar je

to kralj? pitao sam se. Zar je to čovjek, sami gnoj i smrad? A gdje mu je duša da ga dovede u red?”

Rabin je pričao što je tiše mogao, kako drugi ne bi slušali takve riječi dok večeraju. Isus, pognut u očaju,

netremice ga je slušao — jer je te večeri htio s rabinom upravo o tom razgovarati:

o smrti, kako bi našao snage da ju podnese. Znao je da ju odsad mora stalno imati pred očima,

kako bi se svikao na nju... ali, što je to rabin iznosio?! Dođe mu da starcu dlanom zatvori usta, jer mu

zaista dosta bješe, ali tko je rabina više mogao zaustaviti? Naime, Šimun kanda je odavno čekao kako bi

nekomu ispričao tu groznu priču, pa da onaj gnoj izbaci iz pamdenja i tako se očisti.

„Moji mu melemi nisu ni najmanje pomogli, crvi i njih pojedoše, jer je sam Vrag stolovao u onoj truleži i

nadahnjivao ga. Tako kralj naredi da se u njegovom vrtu okupe svi bogataši i modnici izraelski, a sestru

svoju Salomu pred samu smrt uputi da ih dade sve pobiti. ‘Čim dušu ispustim, sve ih pokolji - tako da se

nijedan ne raduje mojoj smrti!’ I onda izdahnu - Herod Veliki, posljednji od roda Judinoga. Ja se sakrih iza

nekih stabala i dođe mi da zaplešem od veselja, jer s posljednjim kraljem Judinoga roda nastupi ono što

je Mojsije prorokovao u svom Zavjetu: ‘Na kraju de vladati kralj pokvaren i rastrošan, ništarije de mu

sinovi biti, a sa zapada de nadodi barbarske vojske i zaposjesti Svetu zemlju. I tada de nastupiti smak

svijeta!’ Tako je Mojsije predskazao - i sve se tako i zbilo: smak svijeta dođe.“

Isus se strese: to mu bješe prvom da čuje takvo proročanstvo. „Gdje je to zapisano?“ uskliknuo je. „Tko

je tako prorokovao? Prvom o tomu čujem.“

„Nije davno bilo, prije nekoliko godina, da neki monah nađe u pedini u Judejskoj pustinji prastaru

pergamenu u glinenom dupu. Razvio ju je i pročitao prva slova: ‘Mojsijev zavjet’. Prije smrti, veliki je

patrijarh dozvao Jošuu, sina Nunovog, a svog nasljednika, da mu u pero kaže što se ima u bududnosti

zbiti. Pokvareni kralj bješe Herod, barbarske vojske sa zapada rimske - a što se tiče smaka svijeta, digneš

li glavu, vidjet de kako nastupa i kroz ova vrata!“

Isus se diže, kuda ga je gušila. Prošao je pored sudrugova, koji bezbrižno blagovahu, te izašao u dvorište.

Ondje diže glavu prema nebu: mjesec, golem i zebnjom obojen, dizao se nad planinama Moaba - bješe

to posljednji puni uoči Pashe.

Zagledao se u nj, zadivljen kao da ga prvom vidi. Je li to uistinu mjesec, upitao se, onaj koji - kad se digne

nad planinama - ustraši pse tako da podviju rep među noge i laju na nj? Gledao ga je kako se diže u

potpunoj ogluhi, a kao da otrov s njega kaplje... pravo u čovječje srce. Isus je osjetio nekakav otrovan

jezik da mu plazi obrazima i rukama, jezik što ga je oblizivao, kanda mu cijelo tijelo omotava laganim

bijelim pokrovom.

Ivan je naslutio Učiteljevu patnju, pa izađe u dvorište, uronivši cijelim tijelom u mjesečevu svjetlost.

„Učitelju...“ zovnu ga što je tiše mogao, kako ga ne bi uplašio, te mu na prstima priđe.

Isus se okrenu i ugleda ga - a u tom trenu golobradog momka nestade: pod mjesečinom, nasred dvora,

ukaza se starac, posve oronuo, s praznim svitkom u jednoj i perom u drugoj ruci... dugačkim, nalik koplju

s bakrenim šiljkom. Bijela mu brada do koljena bješe.

„Sine groma,“ kriknu Isus kao izvan sebe, „piši: ‘Ja sam alfa i omega, onaj koji je bio, koji jest i koji de biti

Kralj kraljeva.’ Jesi li čuo gromke glasove trubljama nalik?“

Ivan se silno prestraši: pomislio je da se Učiteljev um pomutio. Znao je da mjesečina mnoge smuduje —

zato i bješe izašao, eda bi Isusa vratio natrag u kudu. Ali, zlo i naopako! Okasnio bješe.

„Smiri se, Učitelju,“ reče mu, „ja sam Ivan, onaj koga osobito voliš. Hajd’mo unutra. Ovo je Lazarov

dom.“

„Piši!“ opet naredi Isus. „‘Oko Božjeg prijestolja sedam je anđela, svaki s trubljom na usnama.’ Vidiš li ih,

sine groma? Piši: ‘Prvi se anđeo stušti na zemlju: tuča i oganj, s krvlju pomiješani. Tredina zemlje bješe

spaljena, tredina stabala, tredina zelenih travnjaka. Drugi anđeo zatrubi u trublju: ognjena planina pade u

more, pa tredina mora krv postade, tredine ribe uginu, tredina se brodovlja potopi. Tredi anđeo puhnu u

trublju: tredina rijeka, jezera i bunara bješe zatrovana. Četvrti anđeo puhnu u trublju: zamrači se tredina

sunca, kao i tredina mjeseca, te zvijezda. Peti anđeo puhnu u trublju: još jedna zvijezda grunu, bezdani se

otvoriše iz kojih pokuljaše oblaci dima, a iz tog dima popadaše skakavci, ali ne po travi ni drvedu, nego po

ljudima; kose bjehu duge kao u žena, a zubi im lavlji bjehu. Nosili su željezne oklope i krilima stvarali

grmljavinu kao višeprezi kad srljaju u boj. Šesti anđeo puhnu u trubu...“

Ivan više nije mogao izdržati: briznuo je u plač i pao pred Isusove noge: „Učitelju moj,“ zavapio je, „smiri

se... smiri.“

Isus je čuo jecaj, uzdrhtao, sagnuo se te vidje voljenog učenika kraj nogu. „Ivane, ljubljeni,“ reče mu,

„zašto si se rasplakao?“ Ivan se na tren sramio kazati da se sinu Marijinom pod mjesečinom um

poremetio, te reče „Učitelju, ajd’mo unutra. Starac pita što ti se desilo, a i učenici te žele vidjeti.“

„I zbog toga plačeš, Ivane, voljeni?... Pa, hajd’mo unutra.“ Ušao je i opet sjeo kraj starog rabina. Krajnje

je iscrpljen bio, ruke mu se orosiše znojem, cijelo mu je tijelo gorjelo - a tresao se od studeni.

Starac ga pogleda, te se prenerazi. „Dijete moje, ne smiješ mjesec ni pogledati,“ reče stežudi Isusove

uzdrhtale ruke. „Kažu da je on bradavica na sisi Sotonine glavne ljubavnice, Nodi, i da iz nje teče...“

Isusu, međutim, na umu bješe smrt. „Oče,“ izusti, „mislim da si ružno govorio o smrti. Nema ona

Herodovo lice... ona je velika plemenitašica, čuvarica Božjih ključa, ona koja otvara vrata. Sjeti se još

nekog umiranja, utješi me.“

Učenici su za to vrijeme završili s večerom, pa prestali pričati među sobom, ne bi li nešto čuli. Marta

stade raspremati sofru, a obje Marije kleknuše Isusu kraj nogu. Povremeno bi pogledavale jedna drugu,

motredi si ruke, grudi, usta i kosu, promišljajudi u sebi koja je ljepša.

„Dijete moje, pravo imaš,“ reče starac. „Opanjkao sam Božjega crnog arhanđela... a istina je da on uvijek

ima lice umrloga. Kad umre Herod, Herodom biva, ali kad umre sveti čovjek, lice smrti blista kao sedam

sunaca. Jest, velika je plemenitašica — dođe svojom kočijom, pa uzme sveca sa zemlje i u nebo ga

ponese. Htio bi vidjet’ svoje lice kakvo deš zauvijek imati? Onda pogledaj smrt kakva de ti se ukazat’

posljednje ure.“

Svi u kudi slušali su ga bez daha, a svatko od njih u mislima je vagao vlastitu dušu. Dugo je potrajala ta

šutnja - kanda nikomu ne bješe lako napregnuti se da vidi lice svoje smrti.

Naposljetku Isus zausti, te reče: „Jednom, oče, kad mi je bilo dvanaest godina, uđoh u sinagogu baš kad

si ti puku nazaretskom propovijedao o mučeništvu i smrti proroka Izaije. Nakon toliko godina, bjeh to i

zaboravio, a nodas bih tako želio iznova slušati o njegovom kraju, da mi se duša smiri i da se sa smrdu

pomirim... jer, oče, onom si me pričom o Herodu silno uzrujao.“

„A zašto bi da večeras o smrti razgovaramo, dijete moje? Je li to ono što si me moliti htio?“

„Jest, upravo to. Ne možeš mi učiniti vede zadovoljstvo.“ Okrenuo se zatim učenicima. „Ne bojte se

smrti, sudruzi, blagoslovljena bila! Da je nema, kako bismo mogli dosedi Boga i ostati uza nj zauvijek?

Zaista vam kažem da ona drži ključe i otvara vrata nebeska.“

Stari ga rabin pogleda zamjetno začuđen. „Isuse, kako možeš

o smrti govori s toliko ljubavi i pomirenosti? Odavno ti ne čuh tako blaga glasa.“

„Kazuj nam o smrti proroka Izaije, pa deš vidjeti da sam u pravu.“

Starac se namjesti u ugodniji položaj, ali dobro pazedi da ne dodirne Lazara.

„Razvratni kralj Manaseh zaboravi naredbe oca svoga, bogobojažljivog Ezekije, pa Sotona u nj uđe i

posvema ga opsjednu, tako da nije više trpio riječi Izaije, glasnika Božjeg. Odasla stoga ubojice po cijeloj

Judeji da ga pronađu i grkljan mu prerežu, da se više oglasit’ ne može. Izaija bješe tad u Betlehemu, gdje

se skrivao u golemomu cedru, moledi ondje i postedi, ne bi li se Bog smilovao Izraelu i spasio ga.“

„Jednoga dana neki Samaridanin, čovjek izvan zakona, prođe onuda i vidje ruku prorokovu - dok je ovaj

molio - kako viri iz debla, odmah otrča kralju, te ga izvijesti. Tako uhvatiše proroka i odvedoše ga pred

kralja. ‘Uzmite pilu kojom se stabla obaraju i nadvoje ga presijecite!’ naredi prokletnik. Položiše onda

Izaiju na zemlju, pa dvojica uzeše pilu i stadoše ga rezati. ‘Odreci se svojih proročanstava,’ poviče kralj,

‘pa du ti poštedjeti život!’ Ali, Izaija ved bješe raju krenuo i nije više mario za glasove zemaljske. ‘Zani- ječi

Boga,’ poviče kralj opet, ‘pa du narediti mojim podanicima da ničice pred tobom padnu i slave te.’“

„‘Nemaš ti druge modi, osim da mi tijelo ubiješ,’ odgovori mu prorok na rubu smrti. ‘Niti mi dušu taknuti

možeš, a niti utrnut’ moj glas, jer su oboje besmrtni... a duša de moja uzadi k Bogu, dok mi glas, kao

propovijed, ostaje na zemlji na sve vijeke vjekova.’ U tom trenu smrt dođe u ognjenoj kočiji, s krunom od

pozladena cedra na glavi, te ga poveze sa sobom.“

Isus ustade - svi zamijetiše da mu se oči neobično sjaje; ognjena kočija ved je hitala po nj.

„Prijatelji,“ reče, pogledavajudi učenike jednog po jednog, „ljubljeni moji suputnici: ako me volite,

poslušajte riječi što du vam ih večeras kazati. Uvijek morate biti spremni za veliko putovanje - onaj tko

ima sandale, neka im remenje pritegne, onaj tko se na štap oslanja, neka ga pripravnog ima. Jer, što je

tijelo? Šator u kojem duša obitava. ‘Sklapamo svoje šatore i odlazimo!’ morate modi kazat’ u svakom

trenu. ‘Polazimo, postojbini se svojoj vradamo.’ Kojoj postojbini? Nebesima!“

„Prijatelji, evo i zadnje riječi što vam ju večeras hodu redi. Kad se nađete pred grobom voljenoga,

nemojte plakati — imajte na umu, kao veliku utjehu, da je smrt put prema besmrtnosti... i da nema

drugih vrata kroz koja se njoj ide. Vaš voljeni nije umro

- nego besmrtan postao.“

27

Po cijele dane, počevši od samog praskozorja - pa čak i ranije, potiskujudi nodi prije nego što je itko

zamijetio - proljede je postupno razmicalo koru i probijalo se iz zemlje Izraelove. Odista prekonodi,

Šaronska se visoravan u Samariji i Esdrelonska u Galileji osuše žutim maslačkom i divljim ljiljanima, a

kratkovjeki se mak - poput velikih kapi krvi - rascva među golim stijenjem Judeje. Loza je izbacila listide i

vitice, u svakomu zelenkasto-žudkastom cvatu nazirao se bududi grozd, što de se dozreo u vino

pretočiti... a u svakomu tom pupoljku, u njegovom srcu, bješe jesenska pjesma. Anđeo čuvar bdjeo je

nad svakom, pa i najmanjom vlati, pomažudi joj da naraste. Da pomisliš kako se iznova zbivaju prvi dani

stvaranja svijeta, kad se svaka Božja riječ, padajudi na svježe uzoranu zemlju, pretvarala u stablo, divlji

cvijet ili drugo bilje.

Toga je jutra, u podnožju planine Gerizima, ona Samaridanka opet vjedrom punila krčag na Jakovljevom

bunaru i pogledavala niz put prema Galileji, kao da je još uvijek željela vidjeti onoga bljedolikog mladida

koji joj je nekod govorio o vodi besmrtnosti. A kako proljede bješe, ta je pustopašna udovica gotovo

posve otkrila svoje bujne grudi.

Tih je proljetnih nodi besmrtna duša Izraelova mijenjala obličja, postajudi slavuj koji je slijetao na prozor

svakoj mladoj i neudanoj Židovki, ne dajudi joj da zaspi sve dok traje njegov poj. Zašto li sama liježeš?

cvrkutao bi joj prijekorno; zašto misliš da ti

Bog dade dugu kosu, propupale grudi i zanosna bedra? Ustani, okiti se svojim draguljima i nagni kroz

prozor... izađi na prag u predvečerje ili u zoru, uzmi krčag i po vodu pođi, odgovori na riječi mladida kojeg

deš sresti i uputi mu svoje što zrače izazovom, jer Židovi imaju mnogo neprijatelja - ali de besmrtni biti

dok im se rađaju sinovi i kderi. Ja, Bog Izraelov, besmrtan sam dok je besmrtan Izrael i stoga prezirem

neuzorana polja, necijepljene vodke - i djevice.

U Idumejskoj pustinji, podno Hebrona što ga Bog čuva, oko presvetoga groba Abrahamova, židovska su

se djeca zorom budila — i igrala se Mesije. Izrađivala su lukove i strijele od trstike, izbacivala ih visoko

put neba i klicala Mesiji - kralju izraelskomu

- zazivajudi ga da najzad siđe, s dugačkim mačem u ruci i pod kacigom od zlata. Pripremila mu

bjehu prijestolje: janjede krzno prostrto po svetomu grobu. I pjesmu su mu spjevala, prizivajudi ga i

plješdudi rukama - a onda se najednom s druge strane grobnice začuše pokliči i bubnjevi, te urlajudi izađe

Mesija gizdava hoda, s bradom i brkovima od trstikina klasa, a izobličenoga, ratničkim bojama

namazanoga lica. Nosio je mač izdjeljan od palmine peteljke, kojim posiječe djecu po vratu, sve do

posljednjega - u igri popadaše, baš kao da bjehu pobijena.

Svitalo je i u Betaniji, ali Isus - u Lazarevoj kudi - ne bješe protekle nodi oka sklopio. Tjeskoba mu nikako

nije jenjavala, jer se pred njim nije otvarao nijedan put osim smrti. O meni proročanstva govore, mislio

je: ja sam onaj jaganjac koji de preuzeti grijehe svijeta i stoga biti ubijen o nadolazedoj Pashi. A neka

onda janje bude zaklano uru ranije - od slabe je tvari, nemam povjerenja u nj. Taj se može prometnut u

kukavicu zadnjega trena. Stoga, neka smrt dođe sada, dok još osjedam da mi se duša uspravno drži... O,

kad li de se ved sunce didi da krenem prema Hramu! Moram sve kraju privesti, i to još danas.

Pošto je donio odluku, donekle se umom smirio, te sklopio oči, zaspao i san usnio: nebo bješe vodnjak

okružen ogradom, u njemu sva sila divljih zvijeri. I on bješe zvijer, skakao je i naganjao se s ostalima, ali

je u tom metežu preskočio ogradu i pao na zemlju. Kad ga ljudi vidješe, silno se prestrašiše... žene

počeše vrištati sklanjajudi djecu s ulica, da ih ta neman ne proždere, a muškarci dohvatiše koplja,

kamenje i bodeže, te ga počeše goniti. Sav u krvi bješe i prije nego što je posrnuo i pao na tlo - a tada

priđoše da mu presude. Ali, ne bjehu ti suci ljudi, nego lisci, psi, krmci, vukovi... koji ga osudiše na smrt.

Dok su ga vodili na stratište, pak, on se prisjeti da ne može umrijeti, jer - kao nebeska zvijer - besmrtan

bješe.

Upravo dok je o tom razmišljao, neka ga žena primi za ruku: Marija Magdalena! Izvela ga je iz grada u

polja, govoredi mu „Ne odlazi na nebesa, proljede je ovdje... s nama ostani.“ Koračali su tako i koračali,

sve do granice sa Samarijom, a ondje se pojavi ona Samaridanka s bunara, s krčagom na ramenu, te mu

piti dade... pa ga i ona uze za ruku i nastavi bez riječi s njim do galilejske međe. Onda njegova mati izađe

ispod stare masline u cvatu - bješe svezala crni rubac, plakala je. Kad mu vidje rane, krv po tijelu i trnovu

krunu na glavi, podiže ruke i zavapi: „K’o što si ti mene iznevjerio, neka Bog iznevjeri tebe. Ime mi

predade zlim jezicima: cijeli svijet

o meni bruji. Ruku si digao na Domovinu, na Zakon, na Boga Izraelovog — zar ga se ne bojiš? Zar te

nije sram pred ljudima? Zar nisi nikad na majku i oca pomislio? Kletva te moja sustigla!“ Pošto reče to,

nestade je.

Probudio se žestoko potresen, sav u znoju. Oko njega, učenici bjehu po podu opruženi, blaženo snivajudi,

a vani, u dvorištu, pijetao se oglasi. Petar ga je čuo, te otvorio oči - pa vidje Isusa kako ustaje.

„Učitelju,“ reče, „dok pijetao nije kukurijeknuo, sanjao sam da si uzeo dvije ukrštene gredice, a one u

tvojim rukama postadoše gusle i gudalo - pa si guslio i pojao, a divlje se zvjerinje sa svih strana okupilo

da te posluša... Sto li to znači? Da pitam rabina?“

„Nije to kraj sna, Petre,“ odgovori mu Isus. „Ne bješe ti se prerano buditi... taj sam ima nastavak.“

„Nastavak? Ne razumijem... da ga ti, Učitelju, nisi cijelog usnio?“

„Kad su počule poj, zvijeri su navalile i rastrgale pjevača.“ Petar iskolači oči; u srcu jest naslutio značenje

tog sna, ali mu slutnja još ne bješe doprla do uma. „Ne razumijem...“ reče.

„Razumjet deš,“ kaza mu Isus, „ved onoga jutra kad opet začuješ pijetla.“

Stade potom gurkati sudruge nogom, jednog po jednog, govoredi im: „Budite se, ljenčine! Mnogo nas

posla danas čeka.“

„Idemo nekamo?“ upita Filip trljajudi oči. „Ja mislim da bismo se trebali vratiti u Galileju, na sigurno.“

Juda zaškrgude zubima, ali ništa ne reče.

U unutarnjoj sobi žene se bjehu probudile i počele pričati; starica Saloma uskoro izađe i naloži oganj.

Učenici se ved bjehu okupili u vrtu, čekajudi Isusa koji se zadržao u tihom razgovoru sa starim rabinom;

starac, teško oronuo, nije mogao s postelje u stražnjem kutu prostorije.

„A kamo deš sad, dijete moje?“ upitao ga je. „Kamo vodiš svoju vojsku... opet u Jeruzalem? Zar deš

iznova ruku didi da bi Hram rušio? Kao što znaš, riječ - kada dolazi iz modne duše - djelo postaje... a tvoja

je duša itekako modna. Stoga si odgovoran za sve što kažeš, a najaviš li da de Hram srušen biti, jednoga

dana zaista i hode. Stoga, mudro odmjeravaj svoje riječi!“

„Odmjeravam ih, oče. Cijeli mi je svijet na umu dok pro-povijedam, itekako biram što stoji, a što ne...

odgovornost preuzimam.“

,,Oh, da mi je samo poživjet’ dovoljno da vidim tko jesi! Ali, ostarjeh... svijet mi postade privid koji mi se

oko glave vije, udi hode, ma su sva vrata zabravljena.“

„Nastoj izdržati još nekoliko dana, oče. Do Pashe... Zadrži dušu da ti ne pobjegne, poživi pa deš vidjeti.

Još nije nastupila ura.

Rabin odmahnu glavom.“A kad de?... Zar me Bog prevario?

Što je s njegovim obedanjem? Umirem ja... a Mesija, gdje je?“ zavapio je zgrabivši Isusa za ramena svom

preostalom snagom.

„Izdrži do Pashe, oče, pa deš vidjeti da Bog drži zadanu riječ,“ Isus de oslobađajudi se njegovog stiska i

polazedi prema dvorištu.

„Natanijele,“ reče, ,,i ti, Filipe... otiđite do posljednje kude u selu. Ondje dete nadi magaricu s pulidem,

privezanu za šarku na vratima. Odvežite ju i dovedite ovamo, a ako vas netko upita kamo ju vodite,

kažite ‘Učitelj ju treba, a svakako demo vam ju živu i zdravu vratiti.’“

„U nevolju demo se uvalit’,“ šapnu Natanijel prijatelju. ,,‘Aj’mo,“ Filip de bez oklijevanja. „Učinit’ demo

kako je na-redio, pa što bude...“

Matej, od ranog jutra s pripravnim perom, sav se u oko i uho pretvorio. Bože Izraelov, pomislio je, gle

kako se sve zbiva točno kao što proroci, u božanskom prosvjetljenju, najaviše. Zar ne reče Zaharija:

‘Radujte se i kličite, kderi sionske, od veselja poj- te, kderi jeruzalemske - jer, pogledajte, kralj vaš dolazi

da bi vas sastao, ponizan i na magaretu jašudi... iako je osvajač!’“

„Učitelju,“ reče Matej, ne bi li provjerio, „kanda si umoran da bi mogao Jeruzalemu na noge...“

„Ne, nisam umoran,“ odgovori Isus, „nego mi se najednom jaše onamo. A zašto pitaš?“

„Trebao bi pojahati bijeloga konja!“ umiješa se Petar. „Kralj si Izraelov, zar ne? Dakle, u svoju bi

prijestolnicu trebao ujahati na bijelomu konju.“

Isus ga samo ošinu bljeskovitim pogledom, dok Juda ništa ne reče.

Za to vrijeme, Magdalena bješe izašla i stala u okvir vrata; njezini teški podočnjaci svjedočili su da cijelu

nod nije oka sklopila. Naslonivši se na dovratak, promatrala je Isusa s dubokim poštovanjem i neutješno

kao da se zauvijek od njeg’ oprašta. Kanila mu je kazati da ne polazi, ali joj riječ ne htjede iz grla. Matej,

koji ju vidje kako otvara i zatvara usta, a glasa ne puštajudi, savršeno je razumio: proroci joj ne daju da

riječ izgovori - ne daju joj da omete Učitelja u onom što bjehu najavili. Pojahat de on magaricu i krenuti k

Jeruzalemu, htjela to Magdalena ili ne htjela, želio on to sam ili ne želio... jer tako zapisano bješe!

Uto su prispjeli Filip i Natanijel, veselo vukudi za sobom magaricu s neosamarenim mladunčetom. „Bilo je

baš kako nam reče, Učitelju,“ uskliknu Filip. „Uzjaši sad, pa da se krene.“

Isus se okrenu i pogleda put kude: žene su stajale pred vratima, prekrštenih ruku, nijeme - starica

Saloma, dvije sestre, te Magdalena - korak ispred njih.

„Imate li kakav bič u kudi, Marta?“ upita Isus.

„Nemamo, učitelju,“ odgovori ona. „Imamo samo bratovljev štap za podbadanje goveda.“

„Dajte mi ga.“

Učenici položiše svu suvišnu odjedu na samar, kako bi Učiteljevo „sedlo“ bilo što udobnije, a Magdalena

povrh svega prostre crveni pokrivač što ga sama bješe izatkala, urešen uz rub malim crnim čempresima.

„Jeste li spremni?“ upita ih Isus. „Svi dobre volje?“

„Jesmo,“ odgovori Petar, koji krenu prvi, držedi magaričin povodac, dok ostali krenuše za njima.

Stanovnici Betanije, čuvši da netko prolazi, stadoše otvarati dvorišna vrata.

„A kamo, mladidi? Zašto prorok danas jaše?“

Učenici im potiho otkriše tajnu: „Danas de se na prijestolje uspeti.“

„Kakvo prijestolje, zaboga?“

„Tiho... to je još tajna. Čovjek pred vama kralj je Izraela.“ „Zaista!? Onda idemo i mi s njim,“ uskliknuše

neke mlade žene, pa se sve više naroda stade tiskati za Isusom i oko njega.

Djeca nalomiše palminog lišda i proguraše se ispred svih, pjevajudi od srede: „Blagoslovljen onaj koji

dolazi u ime Gospodinovo!“ Muškarci, pak, rasprostriješe ogrtače po putu da preko njih prijeđe. A kako li

samo hitali! Kakvo li to proljede bješe! Kako visoko izraste cvijede te godine, kako su ptice pjevale i

lijetale za povorkom prema Jeruzalemu!

Jakov se nagnu put brata: „Naša je mati jučer s njim razgovarala... kazala mu kako bi nas trebao posaditi

lijevo i desno od sebe, sada kad se uspinje na prijestolje slave. Nije joj ništa odgovorio... možda se

naljutio, rekla je da mu se na njezine riječi lice smrklo.“ „Svakako da se razljutio,“ odgovori Ivan. „Nikako

mu to nije trebala redi.“

„Nego što onda? Zar de nas ostaviti onakve kakvi smo bili... tko zna? Ili dati prednost Judi Iskariotskom?

Valjda si zamijetio da su svih ovih dana oni nešto potajice razgovarali... jedva su se i rastajali. Na oprezu

budi, Ivane, sam govori s njim da ne ostanemo kratkih rukava. Dođe ura za podjelu časti, zar ne?“

Ivan, međutim, odmahnu glavom. „Brate moj,“ reče, „po-gledaj ga kako pati: kao da se ima sa smrdu

suočiti.“

Da mi je znati što sudbina hode da se sada zbije, mislio je Matej sam pješačedi daleko za ostalima.

Naime, u proročanstvima

o tomu nije bilo jasnih poruka: po nekima, Mesiju je čekalo prijestolje, po drugima smrt. A kojem

da se prikloni, na koje se da se osloni - kad se nijedno ne može valjano protumačiti nego nakon što se

ostvari. Tek potom nam je jasno što je značilo. Stoga, nema druge nego strpljivo čekati dok ne vidimo što

de se zbiti. Zapisat du to nodas, po povratku, zaključio je carinik.

U međuvremenu je dobra vijest stekla krila i obletjela okolna sela, kao i kolibe razasute među

maslinicima i vinogradima. Sa svih su strana seljaci pritrčavali i rasprostirali svoje halje i rupce po zemlji

da prorok preko njih prijeđe, a za njim pođe i mnoštvo bolesnika, odrpanaca i bogalja. Isus se

povremeno osvrtao i pogledavao tu svoju vojsku, osjedajudi sve bolniju usamljenost. U nekom se trenu

okrenuo i zazvao Judu, ali je njegov nedruštveni učenik bio daleko na začelju, pa ga nije čuo.

„Judo!“ povikao je stoga iznova, u krajnjem očaju.

„Tu sam!“ konačno je odgovorio riđobradi, te se progurao između ostalih učenika kako bi ga sustigao.

„Što hodeš, Učitelju?“

„Budi uza me, Judo. Društvo mi čini.“

„Ne brini, Učitelju. Nedu te napustit’,“ reče uzimajudi iz Petrovih ruku magaričin povodac i preuzimajudi

vodstvo.

„Ne ostavljaj me, Judo, brate moj,“ kaza Isus ponovo.

„A zašto bi’ te ostavio, Učitelju? Nismo li odlučili o tom’?“ Konačno dodoše nadomak Jeruzalemu: sveti

grad, blještavo bijel pod nemilosrdnim suncem, ukazao im se na vrhu brda Siona. Dok su prolazili seocem

na padini, od prve do posljednje kude pratila ih je tužbalica, tiha i blaga poput tople proljetne kiše. „Koga

oplakuju? Tko je umro?“ upita Isus duboko dirnut. Ali, seljaci koji su hodali za njim samo se nasmijaše.

„Ne brini, Učitelju, ni’ko nije umro, nego seoske snahe pjevaju tužbalicu okredudi žrvanj.“

„Žrvanj...? Ali, zašto?“

„Da nauče naricat’, Učitelju, eda bi znale kako se tuži kada dođe čas.“

Nedugo potom, dohvatiše se kaldrme i uđoše u ljudožderski grad. Bučno, bogato odjeveno mnoštvo iz

svih enklava židovstva bješe se skupilo ondje - svaka od tih skupina donese osobit vonj i prljavštinu - a svi

su se grlili i ljubili međusobno, jer je preksutrašnji dan svetkovine bio onaj kojeg su svi Židovi brada. Kad

vidješe Isusa na skromnoj magarici i rulju za njim kako maše palminim lišdem, prolomi se grohotan

smijeh.

,,‘Ko li je ovaj, zaboga?“

Na tu njihovu porugu, bogalji, bolesnici i odrpanci zaprije- tiše im pesnicama, dovikujudi: „Itekako dete

saznat’! Isus je ovo iz Nazareta, kralj židovski!“

Isus sjaši i žurno se uspne stubama Hrama, preskačudi dvije po dvije. Stigavši do Solomonova trijema,

ogleda se uokolo: posvuda bjehu podignute tezge - na tisude ljudi ondje je prodavalo i kupovalo,

cjenkalo se i sporilo, hvaledi svoju ili kudedi tuđu robu... a među trgovcima su se tiskali mjenjači novca,

gostioničari, prostitutke. Isusu silna žuč navre, spopade ga posvedena srdžba, te uze žilu volovsku i stade

udarati nemilice po tezgama vinara i trgovaca, rušedi im robu s njih i prevrdudi stolove, te mlatedi po

njima samima.

„Odstupite! Gubite se odavde! Nestajte!“ urlao je udarajudi po svima i svačemu, kročedi od početka do

kraja sajmišta. U njem’ je odjekivao gorki zaziv: Gospode, o Gospode... mora se dogodit’ ono što si

odlučio, pa neka se i dogodi što prije. Ništa drugo ne ištem od tebe - samo da dođe brzo, dok snage

imam.

Mnoštvo koje ga je dopratilo nastupalo je za njim, jednako vičudi „Gubite se! Bjež’te odavde!“ - rušedi

tezge i pljačkajudi ih. Isus, pred svjetinom, zastade uz arkadu kraljevskog dvora nad Cedronskom

dolinom. Od žestine mu se para dizala sa cijeloga tijela, a crna, kao gavranovo krilo sjajna kosa, bješe mu

pala po ramenima, dok su mu iz oči plamenovi sukljali.

„Dođoh zapalit’ svijet!“ povikao je. „U pustinji je Ivan objavljivao ‘Pokajte se! Pokajte se! Dan se

Gospodnji bliži!’ — a ja vam kažem da više nemate vremena za pokajanje. Sudnji je dan došao

- ja sam njegov donositelj! Na Jordanu je Ivan krstio vodom, ja krstim ognjem. Sve: ljude, planine,

gradove, brodove. Ved vidim kako plameni zahvadaju četiri strane svijeta, sva četiri kraja duše - i kličem:

sudnji je dan došao, moj dan!“

„Oganj!“ urlala je rulja. „Oganj razjari, sav svijet zapali!“ Leviti se nato mašiše kopalja i mačeva -

predvodio ih je Ja-kov, brat Isusov, sa snopovima zapisa oko vrata. Pohitaše da uhvate Isusa, ali se

svjetina razjari, a i učenicima nadođe hrabrost, te se, kao jedno tijelo, vičudi baciše u metež.

Visoko nad trgom, u namjesnikovu utvrđenom dvoru, rimski su stražari promatrali nerede i grohotom se

smijali.

Petar dohvati baklju zataknutu u jedan držač, te poviče: „Na njih, brado! Ognjem... kucnuo je čas!“

Mnogo bi krvi bilo proljeveno u Božjem dvorištu, da se s Pilatove kule ne oglasi zlokobna rimska trublja.

Veliki svedenik Kaifa pojavio se na vratima Hrama i naredio levitima da spuste mačeve, jer ved dugo

bješe kopao jamu u koju de buntovnik upasti

bez greške i suvišne buke.

Učenici okružiše Isusa gledajudi ga u iščekivanju: hode li im, ili nede, dati znak? Sto li čeka? I koliko misli

čekati? Zašto odgađa... umjesto da digne ruke prema nebu, on u zemlju gleda? Možda on nema razloga

za hitnju - ali oni bjehu siromasi koji su, za njim pošavši, sve žrtvovali, pa dođe vrijeme da se naplate.

„Odluči, Učitelju!“ reče Petar, crven u licu, sav preznojen. „Daj nam znak!“

Isus, nepomičan, zatvori oči. Graške znoja slijevale su mu se čelom. Dan tvoj dođe, Gospode, ponavljao

je u sebi - a znam da ga donosim svojom smrdu. Svjestan je bio da ponavljajudi te riječi postupno

hrabrost stječe.

Ivan mu također priđe, prodrma mu rame ne bi li progle-dao. „Ako nam sada ne daš znak, svršeno je s

nama... jer to što si danas učinio znači smrt.“

„Da, to znači smrt,“ složi se Toma, ,,a trebao bi imati na umu da se nama ne umire.“

„Ma kakvo umiranje!“ oglasiše se Filip i Natanijel, obojica preneraženi. „Mi smo vladati došli!“

Ivan se nasloni Isusu na grudi. „O čem’ razmišljaš, Učitelju?“ upita ga.

On ga, međutim, odgurnu, te se obrati Judi: „Dođi, uza me budi...“ i nasloni se na čvrstu ruku

riđobradoga.

Jakov ošine Judu pogledom punim mržnje, čudedi se otkud najednom među njim i Učiteljem toliko

prijateljstvo - stalno se nešto u potaji sašaptavaju, a ranije ga Učitelj nije ni pogledat’ htio.

„Mute nešto njih dvojica u potaji, jel’ da? Što ti, Mateju, na to kažeš?“

„Ne kažem ja ništa, kao ni inače. Samo slušam što svi vi govorite i zapisujem... to mi je posao.“

Isus zgrabi Judu za ruku, najednom osjedajudi kao da de se onesvijestiti. Juda ga snažno podupre —

„Umoran si, Učitelju?“ upita ga.

„Jesam. Vrlo umoran.“

„Misli na Boga, bolje deš se dutjeti,“ reče mu riđobradi.

Isus nekako povrati ravnotežu, te se obrati učenicima: „Hajdemo... idemo odavde.“

Oni, pak, ostadoše kao ukopani - nikamo im se nije dalo. A i kamo bi sad? Natrag u Betaniju? Na koliko

dugo... a navrh glave bješe im ved pješačenja tamo, pa natrag.

„Mislim da se zamladuje s nama,“ Natanijel de tiho svom prijatelju, ,,a ja se ne dam preveslat’!“ Rekavši

to, ipak je pošao za Isusom i ostalim učenicima, koji nevoljko krenuše prema Betaniji. Leviti i farizeji

ispratili su ih uvredama i grdnim prijetnjama, a neki je mlađahni levit ženskastih ramena bacio koru od

limuna kojom pogodi Petra u obraz.

„Sjajan pogodak, Saule! Pravo pa u oko!“

Petar se okrenu da de se obračunati s levitom, ali ga Andrija zadrža. „Smiri se, brate,“ reče mu, „dodi de

naše vrijeme.“

„A kada... kvragu, Andrija, kada?“ gnjevno je promrmljao Petar. „Zar ne vidiš u kakvoj smo stisci?“

Poniženi i ušutkani, dohvatiše se puta. Ona gomila što ih je slijedila raziđe se psujudi - nitko više da za

njima pođe, a nekmoli da prostre halju kako bi Učitelj po njoj gazio. Filip je vodio magaricu s Isusom na

samaru, dok joj se Natanijel držao repa da ga pomalo vuče - a obojici se žurilo da što prije vrate životinju

vlasniku, kako se ne bi uvalili u nevolju. Sunce je žestoko žeglo, iz pustinje je dopirao vrud povjetarac

nosedi oblake prašine što su gušili ljude. Kad su se primakli Betaniji, pred njima se stvori Baraba s

dvojicom njegovih, golemih brčina i divljeg izgleda.

„Kamo to vodite vašeg učitelja?“ doviknu im. „Neka nam je Bog na pomodi, taj si je napunio gade!“

„Vode ga da uskrsne Lazara!“ dobaciše ona dvojica razbojnika, prasnuvši u grohot.

Kad su ušli u Betaniju i domogli se kude, nađoše starog rabina kako izdiše. Marija i Marta klečale su

pored njegovog odra, u tišini i bez pokreta pratedi njegov odlazak. Znale su da ga više ništa ne može

vratiti životu. Isus priđe i stavi mu ruku na čelo - starac se nasmiješio, ali nije otvorio oči.

Učenici se skupiše u dvorištu, s gorkim osjedajem na usnama

- nitko ni da zucne.

Isus pogleda Judu, te mu reče: „Juda, brate moj... čas je došao. Jesi li spreman?“

„Opet te pitam, Učitelju: zašto mene odabra?“

„Znaš da si najsnažniji, ostali to ne bi podnijeli. Jesi li razgovarao s Kaifom, visokim svedenikom?“

„Jesam. Reče mi da hode znati kad i gdje?“

„Kaži mu: uoči Pashe, nakon blagovanja beskvasnih pogača, u Getsemanskom vrtu. Nastoj hrabar biti,

Judo, brate moj... i ja se trudim.“

Juda kimnu glavom i bez riječi izađe na put kako bi ondje pričekao da izađe mjesec.

„Što se zbilo u Jeruzalemu?“ upita stara Saloma sinove. „Što vam se dogodilo da te tako utihnuli?“

„Mislim, majko, da kudu na pijesku sagradismo,“ odgovorio joj je Jakov. „Šteta je počinjena...“

„A Učitelj, uzdizanje u plemstvo, svilena vrpca sa zlatnim nitima, prijestolje? Prevario me, dakle?“ starica

de promatrajudi sinove i kršedi ruke, ali joj nijedan od njih ni riječi ne reče.

Uto se mjesec pojavio nad Moabskim brdima, pun i tužna lika. Kanda je oklijevajudi zastao na

planinskom grebenu, pogledao svijet pod sobom, te odlučivši da ipak nastavi svodom, nekako se

odlijepio od vrhunca. Lazarovo, inače mračno selo, zabijelje se blistajudi, kao da mu kude bjehu netom

okrečene.

U svitanje učenici se okupiše oko Učitelja - a on ni riječi da im kaže: promatrao ih je, jednog po jednog,

kao da ih prvi put vidi. Progovorio je tek nešto prije podneva. „Prijatelji, želim s vama proslaviti blagdan

Pashe - dan kad su naši preci ostavili za sobom zemlju robovanja i zašli u pustinju koja im je slobodu

značila. I mi smo, prvom za ove Pashe, izašli iz ropstva, premda drugačijega, i zašli u također drugačiju

slobodu. Onaj tko uši ima, neka i počuje.“

Nitko se ne oglasi, jer svima te riječi nejasne bjehu; što li bješe novo ropstvo — a što nova sloboda? Oni

to jednostavno nisu razumjeli, pa se, nekoliko trenutaka kasnije, Petar prvi javio: „Ima nešto, Učitelju,

što ne shvadam: nema Pashe bez janjca, a gdje demo ga nadi?“

Isus se gorko nasmiješi. „Spremno je janje, Petre. Ovoga trena samo, svojom voljom, na klanje polazi,

tako da sirotinja cijeloga svijeta može proslaviti Pashu. Ne brinite... tu je jaganjac.“

Lazar, koji je dotad sjedio nijem u kutu, pridiže se i položi ruku, sasušenu kao u kostura, na prsi, te reče:

„Učitelju, život ti dugujem, pa kakav je da je, bolji je od tmnine podzemnoga svijeta. Ja du ti stoga

donijeti janje za Pashu... na dar, jer mi je prijatelj pastir u brdima. Zbogom, idem k njemu.“

Učenici se zgledaše u čudu: gdje li taj živi mrtvac nađe snage ustati i krenuti put vrata?! Obje njegove

sestre skočiše ne bi li ga spriječile da ode, ali ih on odgurnu, lati se trstike da se njom podupire i ode

preko praga.

Krenuo je tako seoskim ulicama, a kako je nailazio pored njihovih kuda, tako su seljani otvarali vrata i

zastrašene, preneražene se žene na njima pojavljivale, čudedi se što taj s nogama nalik preslici uopde

može hodati, kako li se ne prelomi u omlitavljelu pasu! Iako je trpio bol, srčan bješe i borio se s njom - s

vremena na vrijeme bi se upinjao i zazviždati, ne bi li svima pokazao da se nesumnjivo pomladio. Ali,

nikako da spoji usne, pa se okanio zvižduka i stao se uspinjati uza stranu, prema toru svog prijatelja.

Ne bješe, međutim, odmakao ni koliko se dijete kamenom baci, kadli iz rascvale brnistre Baraba iskoči

preda nj! Koliko li je dana razbojnik tumarao selom iščekujudi trenutak da uskrsli pomoli nosom iz kude -

eda bi ga se konačno riješio!... Morao ga je maknuti da ne podsjeda čeljad na Isusovo čudo, jer je sin

Marijin upravo od dana kad ga je oživio stekao golemo sljedništvo. Stoga je Lazar morao natrag u grob,

jednom zauvijek.

„Proklet bio, bjegunče iz pakla!“ povikao je na nj. „E, baš te je krasno sresti. Pa kaži, jel* ti lijepo bilo

tamo dolje, bogati? Što je bolje, život ii’ smrt?“

„K’o da me pitaš jel’ pola tuceta manje ili više od šest,“ odbrusi mu Lazar; zatim htjede prodi, ali mu

haramija rukom prepriječi put.

„Oprosti mi, slavni duše,“ podrugljivo de, „ali Pasha ide, a kako nemam jaganjca, zakle’ se jutros Bogu da

du, eda bi’ i ja slavio, mješte njega zaklat’ prvo živo bide koje mi se nađe na putu. Elem, jesi sretnik!

Pružaj šiju, žrtvovat du te u slavu Jahvinu.“

Lazar stade kričati, Baraba ga dohvati za Adamovu jabu-čicu... i istoga se trena zgrozi, jer bješe zgrabio

nešto gnjecavo, mekše od pamuka. Prsti mu prođoše kroz tu tvar neuhvatljivu poput dima, a na noktima

ni kapljice krvi; možda je duh, pomisli razbojnik, te mu mračno rošavo lice naglo problijedje.

„Boli li te?“ upita užasnut.

„Ne,“ odgovori Lazar, otimajudi se Barabinog stiska, ne bi li umakao.

„Stani!“ dreknu Baraba, za kosu ga pograbivši - ali mu Lazarovovi prorijeđeni uvojci, zajedno s kožom

tjemena, ostadoše u ruci, a nesretnikova se bjeličasto-žudkasta lubanja ukaza na sunčevom svjetlu.

„Proklet bio!“ procijedi Baraba ustresavši se od zebnje. „Vrag da te nosi, pa jesil’ ti duh?“ Potom, da bi se

uvjerio, dohvati Lazara za desnu ruku i žestoko ga prodrma govoredi: „Reci da si duh, pa du te pustit’.“

Ali, nije ni dovršio rečenicu, a Lazaru ruka otpade i ostade u njegovoj šaci. Silan ga užas obuze, pa je

odbacio raspadnutu ruku u grmlje i zgađen stao pljuvati - tako prestrašen da mu je svaka dlaka na glavi o

sebi stajala. Potom trgnu nož, ne bi li se što brže riješio živoga leša.

Oprezno ga je zgrabio za šiju, pritisnuo ga grlom na nekakav kamen, te ga počeo klati - ali, koliko god je

nastojao zariti mu nož u vrat, sječivo nije moglo na čvrsto naidi. Kao da ga u vunu tiskam... zar lešinu

ubijam?! upita se Baraba, osjedajudi kako mu se ledi krv u žilama. Htjede pobjedi niz brijeg, ali onda vidje

da se Lazar još miče, pa pomisli da bi ga njegov smušeni prijatelj mogao nadi, te ga opet uskrsnuti. Stoga,

nadvladavši jezu, vrati se i zgrabi Lazara za noge i glavu, presavi ga kao mokru halju, te - kao što bi netko

pretresao komad odjede prije vješanja na sušilo - nemilice ga prodrma, od čega mu kralješnica puče na

dva dijela. Baraba tisnu dijelove leša u grmlje i dade se u bijeg; trčao je kao bez duše, jer mu to bješe

prvom u životu da ga zaista silan strah spopade. Nije se ni usudio osvrnuti - samo je pomislio kako treba

što prije do Jeruzalema, da u Jakova uzme amulet za istjerivanje đavla.

U isto vrijeme, u Lazarovoj kudi Isus je nastojao učenicima barem donekle objasniti što de se zbiti, tako

da ih ono što budu vidjeli ne uplaši toliko da se rasprše.

„Ja sam put,“ reče im, ,,a i dom kojemu netko kroči. I vodič sam, i onaj koga netko polazi nadi. Morate mi

vjerovati, a što god vidite, nemajte straha, jer ja ne mogu umrijeti. Jest li čuli - ne mogu umrijeti!“

Juda jedini bješe ostao u vrtu. Gurkao je oblutke svojim golemim stopalima - Isus ga je često pogledavao,

svaki put s neizrecivom tugom u očima.

„Učitelju,“ požali se Ivan, „zašto ga uvijek prizivaš da bude uza te? A da mu se u zjenice zagledaš, bodež

bi vidio.“

„Ne bih, Ivane, voljeni,“ odgovori mu Isus, „nikako nož - nego križ.“

Učenici se zgledaše, duboko uznemireni.

„Križ!“ uzviknu Ivan, bacivši se Isusu na prsa. „Učitelju, koga razapinju?“

„Tko god mu se u oči unese i zagleda se u njegove zjenice

- na križu de se vidjeti. Ja sam se u Judine oči zagledao i u njima moj lik vidjeh.“

Učenici to, pak, nisu razumjeli; neki se i nasmijaše.

„Dobro da si nam rekao, Učitelju,“ dobaci Toma. „Što se mene tiče, nedu ja riđobradom u oči pogledat’

dok sam živ!“

„Ali hode tvoja djeca i unuci, Toma,“ reče Isus, gledajudi

Judu kroz prozor; riđobradi je stajao na pragu dvorišnih vrata, pogleda uperenog put Jeruzalema.

„Zamršene su ti riječi, Učitelju,“ požali se Matej. „Kako misliš da du ih vjerno upisat’ u moj svitak?“

Naime, cijelo to vrijeme nekadašnji je carinik prosjedio vrtedi pero među prstima - jer nije razumio ništa

od onoga što je trebao na pergamenu staviti.

„Ne govorim ja, Mateju, zato da bi ti zapisivao,“ gorko de Isus. „Vas činovnike ne zovu uzalud pijetlima:

mislite da sunce ne smije izadi, dok vi ne zakukuriječete. Najradije bih ti taj svitak i pero u oganj bacio!“

Nato Matej hitro smota svoju pergamenu i povuče se.

Isusa, međutim, gnjev nije napuštao. „Ja kažem jedno, ti drugo pišeš, a oni koji čitaju razumiju nešto

trede! Eto, izgovorim: križ, smrt, kraljevstvo nebesko, Bog... a kako ti to razumiješ? Svatko od nas lijepi

na te svete riječi svoju patnju, svoje razloge i žudnje, pa se moje riječi gube. Dušu mi oteste! Ne mogu to

više podnijeti!“

Diže se, gušedi se kao da mu se um i srce najednom pune pustinjskim pijeskom.

Učenici se usplahiriše, baš kao da je Učitelj još držao batinu za volove u ruci i podbadao ih - kanda odista

bjehu tvrdoglavi bikovi, koji nede da se pomaknu. Svijet bjehu kola u koja su bili upregnuti, Isus ih je

tjerao, a oni su se tr'apili pod jarmom, ali nikako da se pokrenu. Dok ih je promatrao, Isusa kao da

napusti i zadnja snaga; dug li je put od zemlje do neba, a oni nepokretni.

„Koliko biste vi da još budem s vama?“ podviknuo je. „Oni od vas koji u se potiskuju teška pitanja, neka

ih odmah izgovore. I oni koji bi mi blagu riječ rekli, neka časa ne čase - pomodi de mi. Sve kažite, tako da

se, kad me nestane, ne žalite što mi ne uputiste blagu riječ... što mi nikada niste otkrili koliko me volite.

Jer de nakon toga biti kasno.“

I žene su ga slušale, skutrene u kutu, brada oslonjenih na koljena. S vremena na vrijeme neka bi od njih

uzdahnula - sve su razumjele, ali ništa nisu mogle redi. Najednom Magdalena kriknu: ona je prva

naslutila što slijedi i posmrtna joj se tužbalica ote iz grudi. Ustala je i pobjegla u pokrajnju sobicu, zavukla

ruku pod jastuk i našla staklenu žaru, što ju bješe sobom donijela - punu mirisa iz Arabije; neki joj ga

negdašnji ljubavnik dade kao pladu za jednu nod. Dok je slijedila Isusa, uvijek ju je nosila uza se,

pomišljajudi - jadno žensko - kako je Bog velik, pa da de možda jednom dodi dan da kosu svoga dragog

namiriše tom skupocjenom vodicom.

Možda de dan svanuti, govorila je samoj sebi, da ushtjedne stati uza me kao ženik; takva joj bješe tajna

žudnja, a sad je u očima voljenoga smrt ugledala: ne eros, nego tanatos. A i smrti, jednako kao i

vjenčanju, miris priliči, te je stoga izvadila žaru iz skrovišta i privila ju na grudi, pa se rasplakala. Držedi

posudu i njišudi ju kao djetešce, tiho je suze lijevala, da drugi ne čuju.

Kad se isplakala, obrisala je obraze, izašla iz sobička i pala ničice pred Isusa, te prije nego što se on stigao

sagnuti da ju podigne, skršila žaru i razlila miris po njegovim nogama. Tada, iznova zaplakavši, stade mu

ih kosom brisati... onda mu i glavu namirisa, te opet klonu uz njegova stopala, obgrljujudi ih i ljubedi.

Učenici se silno uzrujaše.

„Golema je šteta potratit’ toliko skupocjenog mirisa,“ reče Toma, trgovac. „Da smo ga prodali, bogme

smo mogli nahraniti mnogu sirotu.“

„I siročad darivati,“ oglasi se Natanijel.

„A tek ovaca nakupovat...“ ote se Filipu.

„Loš je to znak,“ promrmlja Ivan, uz dubok uzdah. „Takvim se mirisom škrope bogataški leševi. Nisi to

trebala učiniti, Marijo... jer gospodar podzemnog svijeta može osjetit’ omiljeni mu vonj, pa dodi.“

Isus se nasmiješi. „Uvijek dete imati siromaha oko sebe,“ reče učenicima, „ali ja nedu uvijek uz vas biti.

Nije šteta, stoga, što je žara mirisa na me potrošena. Ponekad i sama Rastrošnost uzađe na nebesa i

sjedne uza svoju u obilju rođenu sestru Plemenitost. Stoga se dragi Ivane ne protivi. Smrt ionako dođe, a

svakako je bolje da naiđe dok čeljadetu mirišu vlasi.“

Cijela je kuda zavonjala poput bogatunskoga groba. Juda se pojavi na vratima i baci upitan pogled prema

Isusu; da nije možda otkrio tajnu sudruzima, pa da ga oni stoga - jer mu je mrijeti - ne škrope ukopnom

mirom?

„Juda, brate moj,“ reče mu Isus nasmiješivši se, „lastavica brže leti zrakom, nego što jelen zemljom

može, a od lastavice brža je misao ljudska... a i od misli u muškarca, brže je žensko srce.“ Pri posljednjim

riječima, očima mu je pokazao put Mangdalene.

Ponovo se oglasi Petar: „Mnogo toga smo rekli, a zaboravili najvažnije: Učitelju, gdje demo u Jeruzalemu

Pashu slaviti? Ja bi’ da odemo do Simuna Cirenca.“

„Bog je drugačije odredio,“ odgovori mu Isus. „Diži se Petre, uzmi Ivana i pođite u Jeruzalem. Ondje dete

vidjeti čovjeka s vjedrom na ramenu, slijedite ga... u jednu de kudu udi. Uđite i vi za njim, pa recite

domadinu: ‘Naš te učitelj pozdravlja i pita je li postavljen stol za kojim de s učenicima pashalnu večeru

blagovati.’ On de vam kazati da uzvrada pozdrav vašem gospodaru, kako je sve spremno i da se raduje

što de nas vidjeti.“

Na te njegove riječi, učenici se u čudu zgledaše, očiju razgrogačenih kao u djece.

„Ne šališ se, Učitelju?“ Petar de ništa manje zapanjen. „Da je sve spremno?... Janje, ražanj, vino - baš

sve?“

„Baš sve,“ odgovori mu Isus. „Idite... s vjerom, jer dok mi ovdje sjedimo i brbljamo, Bog niti sjedi, niti

priča, nego djeluje na dobro čovjekovo.“

U tom se trenu iz stražnjega kuta prostorije začu slabašan hropac - svi se okrenuše, a sram ih obli, jer

bjehu zaboravili da je stari rabin na umoru! Magdalena i ostale tri žene skočiše onamo, a potom se i

učenici nanizaše uz odar. Isus položi ruku na starčeva ledena usta, a rabin otvori oči, vidje ga i nasmiješi

mu se. Potom Isus istom rukom dade znak ostalima da se udalje, a kad su ostali sami, poljubi starca u

usta, oči i čelo — Šimun ga je netremice u oči gledao, najednom ozaren.

„Opet vas trojicu vidjeh... Eliju, Mojsija i tebe. Sad sam siguran da umirem.“

„Bog neka te blagoslovi, Oče. Jesi li spokojan?“

„Još kako. Daj da ti poljubim ruku...“

Uze potom Isusovu desnicu, te ju dugo zadrža priljubljenu uza svoje studene usne. Gledao ga je u

zanosu, opraštajudi se bez riječi - a onda najednom prozbori:

„Kad deš ti stidi... tamo gore?“

„Sutra, na blagdan Pashe. Vidimo se, Oče.“

Stari rabin prekriži ruke na grudima. „Otpusti slugu svojega sad, o Gospode,“ promrmljao je, „jer moje

oči vidješe Spasitelja!“

28

Sunce se bješe naslonilo na zapadni obzor i spremalo se zaci, a na istoku se ved javila plavkasto-bjeličasta

svjetlost — pashalni je mjesec izlazio, golem i nijem. Posljednji zraci sunca nađoše put u kudu i ovlaš

obasjaše Isusovo mršavo lice, dotaknuše čela njegovih učenika, prosuše se im se po podlakticama, te,

zašavši u sam kut, pomilovaše beživotno lice staroga rabina, ozareno sredom jer se bješe vinuo u

besmrtnost. Marija je sjedila za tkalačkim stanom, u dubokoj sjeni, pa nitko ne vidje suze što su joj se

kotrljale niz obraze i bivale utkane u napola dovršeno platno. Sva je kuda još mirisala, kao da se mira

cijedi iz jagodica Isusovih prsta.

Najednom, dok su oni tako sjedili u tišini - svatko sve sjetniji, kako se nod bližila - kroz prozor uletje

lastavica, hitra poput mača u vještoj ruci, obleti, veselo cičedi, tri kruga nad njihovim glavama, te izleti

put sunca poput strijele... jedva joj stigoše vidjeti bijeli trbuh i duga perca na krilima.

Kanda njena pojava bješe tajnovit znak što ga je čekao, Isus se diže i reče: „Dođe vrijeme...“

Zaokružio je, lutajudi pogledom, od ognjišta do alata u jednom kutu, posuđa i krčaga s vodom u

drugomu, svjetiljke i ognjišta do četiriju žena - starice Salome, Marte, Magdalene i Marije za njenim

razbojem - te posivjeloga tijela mrtvaca, čija duša ved bješe odlutala put beskonačnosti.

„Zbogom,“ izusti, mahnuvši rukom.

Nijedna od triju mladih žena nije smogla snage da mu uzvrati, a stara Saloma reče: „Ne gledaj nas tako,

dijete moje... kao da se zauvijek od nas opraštaš.“

„Zbogom,“ ponovi Isus, te priđe ženama; prvo je položio dlan na Magdaleninu, a zatim na Martinu glavu.

Marija se diže i priđe mu, te također pognu glavu. Osjedale su kao da ih blagosilja i grli, kao da de ih

povesti sobom, da de zauvijek s njim biti - a onda najednom sve tri tužiti stadoše.

Izašli su tako skupa u dvorište, Isus prvi, učenici za njim. Uz rub dvora bješe se rascvao grm kozje krvi, pa

mirisom ispunio nod. Isus ubere jedan cvijet, te ga stavi među zube. Neka mi Bog dade snage, molio je u

srcu, snage neka mi da da ovaj cvijetak budem mogao držati među zubima tijekom svih muka na križu, a

da ga ne pregrizem.

Na pragu dvorišnih vrata još je jednom zastao, digao ruku i rekao dubokim bolnim glasom: „Zbogom,

žene!“

Nijedna ne odgovori — dvorom su ječale njihove tužbalice.

Isus se dohvati puta prema Jeruzalemu, cijela skupina za njim. Pun se mjesec dizao nad Moabskim

planinama, a sunce na zalasku tonulo je za brda Judeje - kao da su dva nebeska dragulja zastala da

pogledaju jedan drugoga. Potom se mjesec odlijepio od nazubljenih gora, a sunce potonulo za obzor.

Isus kimnu Judi, ovaj mu priđe i tako nastaviše zajedno kročiti. Tiho su razgovarali - bjelodano dijeledi

nekakve tajne. Povremeno bi Isus poginjao glavu, pa onda Juda, a obojica su pažljivo birali riječi

odgovarajudi jedan drugomu, kao da im svaka bješe od zlata.

„Oprosti mi, Judo, brate,“ reče Isus, „Ali tako mora biti.“

„Ved sam te pit’ö, i jope’ te pitam Učitelju - zar nema drugog načina?“

„Nema, Judo, brate... i ja bih rado da ga ima. Sve sam dosad čekao i ufao se da bi ga moglo biti, ma

uzalud. Ne, zaista nema drugoga puta. Ovaj svijet, kraljevstvo Đavolje, mora se razoriti da bi nastupilo

kraljevstvo nebesko... koje du ja donijeti. A kako?

Smrdu. Nema drugog načina. A što drhtiš, Judo, brate moj?... Za tri du dana iz groba ustati.“

„To mi govoriš da bi me utješio i naveo da te izdam laka srca. Kažeš da mogu to podnijet’... također da bi

mi snage d’ö. A, Učitelju, što smo bliže tom času, sve manje vjerujem da mogu.“ „Modi deš, Judo, brate

moj. Bog de ti dati svu snagu koja ti nedostaje, jer tako treba biti - ja trebam biti ubijen, a ti me trebaš

izdati. Jer nas dvojica moramo spasiti svijet, pa mi pomozi.“

Juda pognu glavu, te de nakon nekoliko trenutaka:

„Da ti moraš iznevjeriti svog učitelja, bi li mog’ö?“

Isus je dugo razmišljao, pa onda reče:

„Ne, vjerujem da ne bih. Zato mi se Bog smilovao i stavio me pred lakši izazov: da budem razapet.“

Potom primi Judu za nadlakticu, te mu reče blago, nagovarajudi ga:

„Ne napuštaj me, nego pomagaj. Zar nisi razgovarao s Kaifom, velikim svedenikom? Hramski robovi,

oružnici koji de me ščepati, spremni su, zar ne? Zar se ne događa sve kako smo zamislili, Judo? Hajd’mo

stoga večeras proslaviti Pashu svi zajedno, a onda du ti dati znak da ustaneš i odeš po njih. Samo su tri

mračna dana, prodi de kao bljesak munje, a tredega demo se veseljeti i u kolo hvatiti - kad uskrsnem!“

,,‘Ode li ostali to znat’?“ upitao je Juda, pokazujudi palcem preko ramena put učenika koji su pješačili za

njima.

„Večeras du im kazati. Ne želim da pruže ikakav otpor, kad me oružnici i leviti budu hvatali.“

Juda nabra usne, te de s prijezirom: „Oni da se odupru! Gdje li ih samo nađe, Učitelju? Jad i tuga, jedan

vedi od drugoga.“

Isus obori pogled, ne odgovorivši.

Uspinjudi se nebom, mjesec je oblijevao srebrom zemlju, stijenje, drvede i ljude, a tlo se prošaralo dugim

modrim sjenama. Hodajudi za Isusom i Judom, učenici su razgovarali, pomalo se i rječkali, neki oblizujudi

se pri pomisli na obilatu večeru, drugi zabrinuto se osvrdudi na Učiteljeve višeznačne riječi, dok je Toma

zdvojno primijetio:

„Gotov je on... sad je na nama red.“

„Za što? Za umiranje?!“ uzbuđeno de Natanijel. „Pa, ne reče li nam da kročimo prema besmrtnosti?“

„Svakako, ali se čini da do nje ne možemo nego smrdu,“ objasnio mu je Petar.

Natanijel odmahnu glavom. „Pogrešnim smo putom pošli prema besmrtnosti,“ progunđao je. „Zapamti

što ti kažem, nede nam bit’ nimalo ugodno... tamo dolje u paklu!“

Jeruzalem se - mjesečinom obasjan - ukazao pred njima bijel i prozračan poput duha. Njegove građevine,

okupane srebrom, kao da bjehu odvojene od temelja... lebdjele su nad tlom, a kako su mu se primicali,

sve su im jasnije iz nodi izranjale nevelike skupine pjevača psalama, a raspoznavali su i one koji su klali

žrtvene životinje.

Petar i Ivan čekali su ih pred istočnim gradskim vratima. Lica blistavih pod mjesečevim svjetlom, kad ih

vidješe, potrčali su im ususret. „Sve je bilo točno kako si kazao, Učitelju: stol je postavljen, a večera

spremna da bude poslužena!“

„Ako li, pak, pitaš za domadina,“ Ivan de s osmijehom, „sve je pripravio - i nestao.“

I Isus se namijao. „Dakle, to je vrhunac gostoprimstva - kad domadin iščezne.“

Ubrzaše korak ulicama krcatim ljudima, osvijetljenim bezbrojnim svjetiljkama i zagušenim teškim

mirisima. Iza svakih zatvorenih vrata trijumfalno je odjekivao pashalni psalam:

Kad Izrael iz Egipta izađe,

Kad se dom Jakovljev oslobodi barbara,

More se smiri i uzmače,

Jordan uzvodno poteče,

Planine uzdrhtaše,

Brijezi se razmakoše...

Što li te nagna, more, te se povuče?

Što li vas nagna, planine, te uzdrhtaste?

Što li vas nagna, brijezi, te se razmakoste?

Strahuj pred Gospodom, o Zemljo,

Pred Bogom Izraelovim,

Koji dodirom stijenje u jezera pretvara,

A kamenje studenom vodom nosi!

Učenici, kročedi ulicama, i sami počeše pjevati pashalni psalam. Petar i Ivan išli su pred ostalima, vodedi

ih blagdanskoj trpezi, jer svi - osim Isusa i Jude - bjehu smetnuli s uma brige i strahove.

Kad su stigli do vrata obilježenih otiskom ruke okrvavljene pri klanju janjeta, Ivan i Petar stadoše,

otvoriše i uđoše - Isus i ogladnjeli sudruzi za njim. Prošli su prvo dvorom, a zatim se kamenim stubištem

uspeli na kat, gdje stol bješe postavljen: tri su sedmerokraka svijednjaka obasjavala janje, vino,

beskvasne hljebove, ostala jela... a uza svako mjesto bješe i štap što su ga trebali držati pri jelu, kao da

kredu na dugo putovanje.

„Tako nam te je drago sresti!“ reče Isus dižudi ruku i po-zdravljajudi nevidljivog domadina.

Učenici se nasmijaše: „A koga pozdravljaš, Učitelju?“ „Nevidljivoga,“ odgovori Isus, prijekorno ih

pogledavši. Zatim je vezao veliki ručnik oko pojasa, uzeo posudu s vodom, kleknuo i stao učenicima noge

prati.

„Nikad nedu prihvatiti da mi ti stopala opereš, Učitelju!“ pobunio se Petar.

„Petre, ako ti ne operem noge, nedeš mi se pridružiti u kraljevstvu nebeskom.“

„Ako je tako... Učitelju, onda mi operi ne samo noge, nego i ruke... i glavu.“

Posjedaše potom oko stola. Izgladnjeli bjehu, ali se nitko nije usuđivao posegnuti za jelom - jer Učiteljev

lik bješe tmuran, a usne obojene gorčinom. Pogledavao je učenike jednog po jednog, od Petra, koji mu je

bio zdesna, do Ivana, koji je sjeo lijevo od njega, pa sve do svoga nikad zadovoljnog suučesnika, teške

čudi i riđe brade.

„Najprije,“ reče im, „moramo se napiti slane vode, u sjedanje na suze što nam ih očevi proliše u zemlji

robovanja.“

Uzeo je zatim krčag zasoljene vode i prvio nalio Jüdin kalež tako da se umalo prelio, zatim pomalo

svakom od učenika, te na kraju svoj - do samoga ruba.

„Sjetimo se sad suza, boli i muke što ju ljudi podnose zarad slobode,“ reče te iskapi svoj kalež u jednom

gutljaju.

Ostali srknuše iz svojih, stišdudi usta - samo Juda, kao i Isus, naiskap popi svu vodu iz svoga kaleža, te ga,

pokazavši Učitelju da u njem ne ostade ni kapi, odloži prevrnutog na stol.

„Žestok si borac, Judo,“ reče mu Isus s osmijehom, „možeš izdržat’ i najgoru gorčinu.“

Zatim je dohvatio beskvasni hljeb, razlomio ga i podijelo, te onda poslužio janjetinu. Svatko za stolom

pruži ruku i uze svoj dio gorkoga bilja, kako nalaže Zakon: mravinca, lovora i čubra. Nakon toga meso

bješe preljeveno crvenim umakom, u spomen na crvenu glinu od koje su im preci za sužanjstva opeke

oblikovali. Jeli su žurno, također kao što Zakon zahtijeva, i to oslanjajudi se o štap i s jednom nogom u

zraku - spremni za polazak.

Isus ih je promatrao kako blaguju, sam ne uzimajudi ni zalogaja — premda jest dohvatio svoj štap i digao

desnu nogu od poda, pripravan za veliko putovanje. Nitko ni riječi da kaže, čulo se samo mljackanje,

zveket vinskih kaleža i škripa zübä koji oglodavaju kosti. Mjesec se bješe navirio kroz svjetlarnik nad

njima, blještavo obasjavši jednu polovicu stola, dok druga ostade u rumenu polumraku.

Nakon duboke šutnje, Isus najzad otvori usta. „Pasha, vjerni moji suputnici, znači prijelaz - iz tmine u

svjetlo, iz ropstva u slobodu. Ali, ova što ju večeras slavimo nadilazi takvo tumačenje: nodašnja Pasha

znači put iz smrti prema vječnom životu. A ja, druzi moji, polazim kao predvodnik, raščišdavajudi vam

stazu.“

Petar se nato uznemiri. „Učitelju,“ reče, „opet zboriš o smrti, tvoje su riječi iznova poput dvosjekla noža.

Ako ti ikakva nesreda visi za vratom, slobodno kaži... muškarci smo.“

„Zaista, Učitelju,“ oglasi se Ivan. „Riječi su ti gorče od ovoga gorkog bilja. Smiluj nam se i jasno se izrazi.“

Isus uze svoj nedirnuti ulomak pogače i razlomi ju tako da svakom učeniku dotekne po zalogaj.

„Uzmite i blagujte,“ kaza im, „ovo je tijelo moje.“

Uze potom i svoj kalež, još uvijek pun, te ga dade od usta do usta govoredi:

„Uzmite i pijte, ovo je krv moja.“

Svi iz njega otpiše, a kad su osjetili okus zalogaja hljeba i vina što im ih pruži, ono im bješe gusto i

slankasto poput krvi, a kruh im siđe u utrobe žaredi kao žeravica. Najednom, užasnuti, osjetiše da se Isus

u njima ukorijenio i počeo im proždirati bide. Petar se nasloni laktima na stol i počne plakati. „Ti želiš

otidi, Učitelju... odlaziš, jer ti to hodeš... otidi...“ progovorio je kroz jecaje koji mu ubrzo zagušiše svaku

riječ.

„Ne ideš ti nikamo!“ poviče Andrija. „Reče nam onomad ‘Onaj tko bodeža nema, neka halje svoje proda

da bi ga kupio!’ Prodat demo svoje halje, naoružat demo se, pa onda neka i sam vladar podzemnoga

svijeta po tebe dođe — i neka se samo usudi taknuti te!“

„Svi dete me napustiti,“ reče Isus, bez imalo tuge ili prijekora u glasu. „Svi.“

„Ja nedu nikad!“ poviče Petar otirudi suze.

„Petre, Petre... prije nego što pijetao zakukuriječe, tri deš me puta zanijekati.“

„Ja? Zar ja?!“ pobuni se Petar, u prsa se busajudi. „Ja da te se odreknem? I u smrt du s tobom!“

„I u smrt!“ oglasiše se i ostali učenici, poskakavši na noge u silnom zanosu.

„Samo sjedite,“ reče im Isus mirno. „Još nije došao čas, a ove vam Pashe moram povjeriti veliku tajnu.

Otvorite umove, srca otvorite... ne dajte strahu da vas savlada!“

„Govori, Učitelju,“ Ivan de tiho, srca ustreptalog poput trske na vjetru.

„Blagovali ste? Ne žuri vam se više nikamo? Tijela ste namirili? Možete li onda pustiti duše da na miru

poslušaju?“

Uzdrhtali, svi stadoše iščekivati riječi s Isusovih usana. „Voljeni druzi,“ gromkim de glasom, „zbogom!

Odlazim!“ Učenici na te riječi skočiše, baciše se na nj i obuhvatiše ga rukama, ne bi li ga spriječili podi.

Gotovo svi se i rasplakaše, a Isus se samo staloženo obrati Mateju:

„Ti znaš Spise naizust, pa ustani, Mateju, te im što glasnije možeš kaži riječi proroka Izaije, ne bi li smirili

svoja srca. Prisjeti se: ‘Rastao je on u očima Gospodinovim kao krhko stabalce...’“ Sav ushiden, Matej

skoči na noge - koliko god bješe uskih ramena, krivonog i sparušen, te dugih mršavih prsta vječito

umrljanih crnilom, uspravio se poput čempresa! Rumen mu nadre u obraze, grlo nabreknu i proročke

riječi odjeknuše pod visokim svodom, pune gorčine, ali i snage:

‘Rastao je on u očima Gospodinovim

kao krhko stabalce

koje niknu na žednu zemljištu.

Ne imaše ljepote ni sjaja da bismo na nj pogled svratili, ničega na njegovom licu ne bješe da nas razgali.

Prezren bješe i odbačen od ljudi, čovjek boli koji za patnju znade, okrenusmo glave od njega, baš nimalo

ne cijened ga.

Ali on sve naše boli nd se uze, ranjen zbog naših prijestupa bješe, zbog naših opačina ga probodoše, a

stradanje nas njegovo ozdravi.

Bičevahu ga i mučen bješe,

al’ usta ne otvori da jekne,

baš poput janjca pod nož vođenog

ni da jaukne, niti da zaplače...

„Dovoljno je,“ reče Isus uzdišudi, a onda im se obrati.

„O meni je riječ,“ kaza im tiho. „Prorok Izaija o meni govori: ja sam jaganjac kojeg na klanje vode, a nedu

usta otvoriti.“ Zašutio je na tren, a zatim dodao: „Na klanje me vode sve od dana moga rođenja.“

Učenici, preneraženi i zadivljeni u isti mah, upinjali su se ne bi li razumjeli što im je rekao, a onda se

najednom svi baciše čelom o trpezu i stadoše naricati.

U tom času i Isus se izbezumio: ta, kako da ostavi ucviljene drugove? Digao je pogled i susreo se s

Judinim modrim očima — koje su ga ved dugo promatrale. Riđobradi bješe naslutio što se zbiva u

Učiteljevom srcu i da mu ljubav može lako zalediti snagu. Njihova se dva pogleda susretoše i nakratko

pohrvaše, jedan mračan i nemilosrdan, drugi preklinjüdi i pun očaja - ali na tren zaista, jer Isus odmah

kimnu glavom, gorko se nasmiješi Judi i opet se obrati učenicima.

„Zašto kukate?“ upita ih. „Zašto se smrti bojite? Ona je najmilosrdnija od Božjih arhanđela, ona čovjeka

voli više od ijednoga drugog. Neizbježno je da budem mučen i na križ razapet, da završim u podzemlju...

ali du se za tri dana didi iz groba, uzadi na nebo i sjesti uz Oca moga.“

„I onda nas više nedeš napustit’?“ upita Ivan, te de potom plačudi: „Vodi nas sobom, Učitelju... pa bilo u

pakao ii’ u nebesa!“ „I zadada na zemlji je teška, Ivane, voljeni - pa vam je ostati ovdje, na zemlji, te

djelovati. Borite se, ljubite i čekajte - a ja du se vratiti.“

Jakov se ved bješe pomirio s Učiteljevom smrdu, te je premetao po umu što im je činiti kad ostanu bez

njega.

„Ne možemo mi protiv Božje volje, a ni tvoje... jer, kako

proroci svjedoče, tebi je, Učitelju, dužnost umrijeti, a nama poživjet zato da ne usahnu riječi što si ih

izrekao. Stoga demo ih valjano zapisat’ u našemu Novom zavjetu, sročit demo nove zakone, sagraditi

svoje sinagoge i probrati naše visoke svedenike, pismo- znance i farizeje.“

Isus se prenerazi. „Ti bi i sam duh na križ razapeo, Jakove,“ povikao je na nj. „Ne, to nikako ne bih!“

„A kako da drugačije spriječimo da se duh ne preobrazi u ništavilo pa iščezne?“ usprotivio se Jakov.

„Zarobite li ga tako, neslobodan nede duh ni biti.“

„Zar je važno?... Izgledat de kao duh, a nama i to dosta.“ Studen znoj oblije Isusa. Ogledao se oko sebe,

promotrio učenike - nitko da se pobuni. Petar je, štoviše, gledao Zebedijinog sina s divljenjem, misledi

kako je od oca baštinio ponajbolje

- sposobnost predvodništva... pa dete vidjeti kako on sve dovodi u red, u Učiteljevo ime.

Isus, ved u očaju, diže ruke kao da pomod priziva. „Tješitelja du vam poslati, duha istine. On de vas

voditi.“

„Pošalji nam ga što prije, Učitelju,“ zavapi Ivan, „kako ne bismo zastranili i izgubili mod da te opet

nađemo!“

Jakov zatrese svojom tvrdom glavom. „I taj de duh istine,

o kojem govoriš, završit’ na križu. Moraš shvatiti, Učitelju, da de duh bit’ razapinjan sve dok je

čovjeka. Ali, nije važno... nešto uvijek preostane, a to nam je, velim ti, posve dovoljno.“

„Nije meni!“ uzviknu Isus razdraženo.

Jakova itekako zgromi taj bolan krik, pa priđe Učitelju i uze mu ruku. „Znam, tebi to nije dosta... pa deš

stoga na križ. Oprosti mi što ti se suprotstavljam.“

Isus spusti ruku na njegovu tvrdu glavu. „Ako Bog tako želi, neka duh zanavijek bude razapet na zemlji, a

križ blagoslovljen da bi bio. Podnesimo sve to s ljubavlju, strpljenjem i vjerom... pa de nam se jednoga

uzvratiti krilima na ramenima našim.“

Nitko više ne reče ni riječi. Mjesec se bješe visoko uspeo nebom i njegovo se grobno svjetlo razlilo

stolom. Isus sklopi ruke, te reče:

„Ono što sam za dana trebao učiniti, učinio sam - i rekao sve što sam trebao redi. Dakle, cijenim da sam

obavio dužnost... a sada skrštam ruke.“

Kimnuo je zatim Judi, koji se diže, pritegnu kožni remen i dohvati kvrgavi štap; Isus diže ruku kao da mu

domahuje zbogom.

„Nodas demo,“ reče mu, „moliti pod maslinama u Getsemanskom vrtu, prema Cedronskoj dolini. Judo,

brate moj... idi sad s Božjim blagoslovom. Bog nek’ je s tobom!“

Juda zausti kanda htjede nešto redi, ali se predomisli, te ode kroz ved otvorena vrata. Projutio je kroz njih

i čuše se samo njegovi koraci niz kamene stube.

Petar osjeti nelagodu, te upita: „Kamo on to ide?“ Htjede i podi za riđobradim, ali ga Isus zadrža.

„Petre, Božji se kotač pokrenuo - ne stoj mu na putu.“ Lahor se uto diže, pa zatreperiše voštanice na

onim sedmero- krakim svijednjacima - da bi vjetar onda naglo pojačao i sve ih do jedne utrnuo. Samo je

mjesečina i nadalje prodirala u prostoriju.

Natanijel se uplaši, te se nasloni na prijatelja. „Nije to bio vjetar. Nešto... netko je ušao. O, Bože - da nije

anđeo smrti?“

„Pa što ako i jes’,“ odgovori mu pastir, „ne ište nas.“ Pljesnuo je pritom drugara po pledima, ne bi li ga

povratio iz gubitka prisebnosti.

„Na velike se lađe oluje obaraju,“ dodade potom. „Hvala Bogu, pa smo mi barčice k’o ljuske od oraha.“

Uto mjesec obasja Isusovo lice - i kao da ga u svjetlost pretvori: ništa se od njega nije vidjelo nego dva

mračno-crna oka. Ivana strah obuze - oprezno je pružio ruku da bi provjerio imade li još Učitelja i

njegovog obraza. „Gdje si... Učitelju?“ šapnuo je, sapet neizvjesnošdu.

„Nisam još otišao, voljeni Ivane,“ odgovori Isus. „Malo sam odsutan duhom bio, jer sam se sjetio što mi

nekod reče jedan od onih pustinjaka na svetom brdu Karmelu — da je prošao kroz pet krugova vlastitoga

tijela. ‘I kako si se spasio?’ pitao sam ga. ‘Bješe

li to težak boj?’ ‘Ni najmanje,’ odgovorio mi je. ‘Jednoga sam jutra ugledao badem u cvatu i spašen

bio...’ Eto, Ivane, voljeni - i meni se smrt sada takvom ukaza.“

Diže se potom, te reče:

„Idemo, dođe čas.“

Krenuo je zatim prvi, učenici za njim duboko zamišljeni. ,,‘Ajd’mo mi na svoju stranu,“ Natanijel de

šapatom prijatelju. „Slutim nevolje.“

„I ja sam isto pomislio,“ odgovori Filip. „Da i nevjernoga Tomu povedemo?“

Potražiše ga pod mjesečinom, ali se Toma ved bješe izgubio u nekoj od pokrajnjih uličica. Njih dvojica

stoga prvo zaostadoše, a čim se čelo skupine počelo spuštati u Cedronsku dolinu, pustiše ostale da još

odmaknu, a onda pobjegoše vjerujudi da spašavaju živu glavu.

Isus je s preostalima najprije sišao u Cedronsku dolinu, a zatim se ispeo uza suprotnu strminu i izašao na

put prema getse- manskim maslinicima. Koliko li je puta probdjeo nod pod tim stablima, razgovarajudi o

Božjoj milosti i pokvarenosti ljudskoj!

U nekom trenu učenici zastadoše - kako se bjehu zasitili i podnapili, san ih je svladao, pa odguravajudi

kamenje nogama raščistiše mjesto i da de ledi, kadli Isus vidje da nisu na broju, te reče: „Nema nekih...

Što li je s njima?“

„Pobjegli,“ Andrija de ljutito.

Isus se nasmije. „Ne osuđuj ih, Andrijo. Vidjet deš: jednoga de se dana vratiti, a svaki de nositi trnovu

krunu - kraljevskiju od svake, jer ta je neuništiva!“

Rekavši to, i sam se naslonio na staro maslinovo deblo, jer je najednom osjetio golem umor.

Učenici ved bijehu polijegali; nađoše i poveliko kamenje za pod glavu, te se udobno smjestiše.

„‘Ajde, Učitelju, lezi s nama,“ Petar de zijevajudi. ,Andrija de bit’ na straži.“

Isus se nato odvoji od stabla, te kaza glasom u kojem su se miješali patnja i naredba: „Petre, Jakove i

Ivane, dođite sa mnom!“ Petar se učini da nije čuo, te se opružio po tlu i zijevnuo, ali ga dvojica

Zebedijinih sinova uzeše za ruke i podigoše.

,,‘Aj’mo,“ rekoše mu. „Zar te nije sram?“

Petar priđe bratu, te mu šapne: ,,‘Ko zna što de se dogodit’, Andrijo. Nož mi daj.“

Isus krenu pred njima - ubrzo izađoše iz maslinika i dohva- tiše se čistine. Na suprotnom je brijegu blistao

Jeruzalem, u bijeloj halji od mjesečine. Svjetlo punog mjeseca bješe toliko snažno da se na mliječno-

bijelom nebu nije vidjela nijedna zvijezda, a sudruzima se činilo da njegov srebreni krug, koji kao da je

ranije hitao svodom, sada nepomično miruje na njegovoj sredini.

„Oče,“ mrmljao je Isus, „Oče koji jesi na nebu i na zemlji... predivan je svijet što si ga stvorio, ovaj koga

vidimo... a prelijep je i svijet što ga ne vidimo. Ne znam, oprosti mi, Oče, ali ne znam koji je ljepši.“

Zastao je, dohvatio pregršt zemlje i omirisao ju; njezin mu vonj siđe duboko u nutrinu bida. Mora da je u

blizini rastao grm pistacije, jer je zemlja mirisala smolom i medom. Protrljao se onom grudvom po

obrazima, vratu i usnama. „Kojeg li mirisa,“ šaptao je pritom, „koje li topline, kakvoga li bratstva!“

Onda brižnu u plač, držedi šaku zemlje na dlanu, ne htijudi se nikad od nje odvojiti. „Skupa,“ prošapta,

„skupa demo umrijeti, sestro moja. U smrti nemam drugog sudruga.“

Petru bješe svega dosta. „Tako sam iscrpljen... a kamo li nas to vodi? Ne idem dalje,“ progunđa, „tu du

led’, pa kako mi bude.“ Ali, dok je tražio prikladno mjesto da se opruži, vidje Isusa kako mu polako prilazi,

pa skupi snage i pođe priključiti se ostalima.

„Blizu je ponod, Učitelju,“ reče kad se primakao Isusu, ,,a ovo mi se mjesto čini dobro za zaspat’.“

„Djeco moja,“ odgovori mu ovaj, „moja je duša nasmrt žalosna. Idi te vi natrag, pa ležite ispod stabala, a

ja du moliti ovdje na

proplanku. Ali, preklinjem vas, nemojte zaspati — ostanite budni i pomolite se sa mnom. Pomozite mi,

djeco moja, da izdržim ove teške trenutke.“

Okrenuvši se licem Jeruzalemu, još im šapnu: „Idite sad. Samog me ostavite.“

Učenici se povukoše koliko bi se dijete kamenom dobacilo, te se smjestiše pod maslinama. Isus, pak,

pade ničice na zemlju, te se opruži licem prema tlu. Njegov se um, srce ni usne nisu više dali odvojiti od

zemlje - i sami zemlja postadoše.

„Oče,“ reče poluglasno, „tu mi je tako dobro: prah prahu... pa me tu i ostavi. Gorka li je, pregorka, čaša

što mi ju daješ ispiti. Nemam ja te izdržljivosti - ako je ikako mogude, Oče, makni mi ju s usana.“

Umuknuo je osluškujudi, ne bi li možda začuo Očev glas iz tame. Zatvorio je oči. Tko to može znati -

dobar je Bog, može se razbudit’ Otac u njemu, pa se suosjedajno sinu svom nasmiješiti, znak mu dati.

Čekao je i čekao, sve nesavladivije dršdudi. Ništa nije vidio ni čuo: sam samcat, osvrnuo se uokolo, jeza ga

spopade, te se uspravi i pođe tražiti učenike ne bi li se smirio. Nađe svu trojicu u dubokom snu. Prvo rinu

nogom Petra, pa Ivana, te Jakova.

„Zar vas nije sram... kako se držite?“ prekorio ih je. „Ne možete ni to malo izdržati, moliti sa mnom.“

„Učitelju,“ odgovori Petar, jedva držedi kapke napola podignute, „duša je spremna i voljna, ali je tijelo

preslabo. Oprosti nam.“

Isus se vrati na čistinu i baci se koljenima na oštro kamenje. „Oče,“ iznova zavapi, „gorka je, pregorka,

čaša što mi ju ispiti dade. Otkloni ju s mojih usana.“

Dok je to izgovarao, vidje nad sobom anđela sumorna blijeda lika - krila mu od mjesečine bjehu, a među

dlanovima je držao srebren kalež. Isus sakri lice rukama i sruši se na zemlju.

„To li je tvoj odgovor, Oče? Zar nemaš milosti?“

Kratko je vrijeme počekao, a onda bojažljivo, malo-pomalo raširio prste da vidi je li anđeo još nad njim.

Nebeski posjetitelj bješe se još niže spustio, dodirujudi mu osta onim kaležom. Isus kriknu i pade sučelice

zemlji.

Kad se povratio, mjesec bješe za širinu ruke otplovio od središnje točke na svodu, a anđeo se izgubio u

njegovom svjetlu. U daljini, na putu prema Jeruzalemu, vidje raštrkana svjetla u pokretu - očito

razgorjele baklje. Prema njemu li idu? Ili od njega?... Iznova ga spopade strah, a javi mu se i žudnja da

vidi ljude, čuje ljudske glasove, dodirne ruke voljenih. Pohitao je stoga ne bi li našao trojicu sudruga.

Usnuli bjehu sva trojica, njihovim se bezbrižnim licima razlijevala mjesečina. Ivan bješe naslonio glavu na

Petrovo rame, a ovaj Jakovu na grudi, dok je Jakov podmetnuo kamen pod potiljak prekriven bujnom

crnom kosom. Ruke bješe raširio kao da hode zagrliti nebo, a sjajni su mu zubi blistali između brkova i

brade crnih poput gavranova perja. Mora da je nešto ugodno sanjao, jer se stalno smješkao, pa Isusu

bješe žao da ga prodrma - a i ostalu je dvojicu buđenja poštedio.

Tiho se povukao, te opet pao ničice na zemlju i zavapio, ali tako tiho kao da ne htjede da ga Bog čuje:

„Oče, tvoja de se izvršiti... ne moja, Oče.“

Ustao je zatim te ponovo pogledao put staze prema Jeruzalemu: ona svjetla sada su mu bliže bila, a ved

su se vidjele i titrave sjene, te odrazi plamena na brončanim oklopima.

„Dolaze... dolaze...“ promrmljao je, a onda ga koljena iz- dadoše. Upravo u tom trenu slavuj doletje,

spusti se na mladi čempres nasuprot njemu, te diže glavicu i stade čarobno bigli- sati. Kanda opijena

blještedom mjesečinom, mirisima proljeda i nodnom vlagom, ptičica je svjedočila svemogudega Boga u

sebi, istoga onog koji stvori nebesa, zemlju i čovječju dušu. Isus pridiže glavu i stade ju pažljivo slušati,

pitajudi se zar je Bog koji ljubi tlo, svježinu nodi i malene grudi raspjevanoga slavuja isti onaj koji ljudima

upravlja?

U tom trenu, kao da odgovara onom ptidu, drugi se slavuj javio iz najskrovitije dubine njegove duše i

otpočeo himnu o vječnim bolima i radostima: Bogu, ljubavi, ufanju...

On je pjevao, a Isus drhtao od ganuda nad otkridem da su tolika neznana mu blaga u njemu, toliko

predivnih nikad otkrivenih radosti i grijeha. Nutrina mu se rascvala — a onaj slavuj u njoj zapleo se u

grančice osute cvijedem, pa više nije mogao, a niti želio, ikad odletjeti. A kamo i bi? Kamo bi trebao? Jer

zemlja je raj!

Ali, dok je Isus tako - slijededi udvojen poj - kročio u blaženstvo ne lišivši se tijela, začuše se grubi glasovi,

baklje i brončani oklopi mu priđoše, a među dimom i sjajem odora učini mu se da je nazreo Judu: dvije

ga snažne ruke obujmiše, a oštra riđa brada dodirnu mu obraze.

Kriknuo je i na časak se onesvijestio — ili mu se učinilo da jest - ali ne prije nego što je osjetio težak

zadah iz Judinih usta i same njegove usne na svojima, te začuo hrapav i očajan glas: „Zdravo, Učitelju!“

Mjesec samo što ne bješe sjeo na bjeličasto-plavičaste pla-nine Judeje. Diže se studen i vlažan vjetar,

tako da Isusu u hipu pomodrješe usta i nokti. Jeruzalem, u daljini, najednom poprimi samrtno bljedilo

mjesečine na odlasku.

Isus se osvrnu i pogleda vojsku i levite. „Dobrodošli izaslanici Božji!“ reče im, te poluglasno dodade:

„Idemo...“

Najednom, usred meteža, spazi Petra kako suče bodež s nakanom da odsiječe uho jednom od levita.

„Vrati nož u korice,“ naredi mu. „Ako na bodež budemo bodežom uzvradali, hode li se svijet ikad

osloboditi klanja?“

29

Uhvatiše Isusa. Ružedi ga, svezanog su ga potom vukli kamenjarom među šumarcima čempresa i

maslinicima, prvo nizbrdo, u Cedronsku dolinu, a onda uzbrdo prema Jeruzalemu, te u Kaifin dvor, gdje

se bilo okupilo Vijede da sudi buntovniku.

Zastudilo je, pa se sluge natiskaše oko ognjeva što ih upališe po dvorištu. Leviti su svako malo izlazili iz

palače, prenosedi za što optužiše Isusa — a dokazi protiv njega bili su takvi da im se svaka vlas

kostriješila. Te da je primio đavolje pomazanje, te izrekao takve-i-takve hule na Boga Izraelovog, te

takve-i-takve pogrde Zakonu Izraelovom, te da se zakle kako de sveti Hram sa zemljom sravnit’ i zemljište

mu zasijat’ solju!

Petar, zamotan ogrtačem od glave do pete, prokrao se u dvorište, te pognute glave stao uz jedan od

ognjeva, pružio ruke da ih ogrije i tresudi se od straha slušao izvještaje.

Neka sluškinja naiđe, pa zastade kad ga vidje. „Hej, starče,“ obrati mu se, „zašto se kriješ od nas? Digni

glavu da te vidimo... mislim da si s njim bio.“

Nekoliki leviti bjehu čuli njezine riječi, pa se primakoše. Petar se uplaši, diže ruku, te de: „Kunem vam se

da ne po-znam tog čovjeka!“ Potom se žurno izgubi put dvorišnih vrata, ali ga na pola puta - videdi da

pokušava pobjedi - zaustavi druga, koja mu reče: „A kamo, starče? S njim si bio, vidjela sam te!“

„Ma, nit’ ne poznam tog čovjeka,“ opet de Petar u silnom strahu, odgurnu curetinu i da de na ulicu, ali ga

na samim vratima zaustaviše dvojica levita, dograbiše za ramena i žestoko prodrmaše.

„Govor te izdaje,“ povikaše. „Galilejac si, jedan od njegovih učenika!“

Petar se nato stade zaklinjati, psovke mu se omakoše, te tredom poviče: ,,Nit’ ne poznam tog čovjeka!“

U tom času pijetao u dvoru zakukurijeka - a Petru se ote krik iz grudi, jer se sjetio kako Učitelj reče

‘Petre, Petre, triput deš me se odredi - prije nego što pijetao kukurijekne.’

Prošao je pored straže, izašao na ulicu i ondje se srušio na zemlju, te počeo gorko plakati.

Svitati poče - nebo se obojilo krvavim rumenilom.

Bljedoliki levit istrči iz palače kao bez duše, te de: „Veliki svedenik trga svoje halje! Što mislite da je onaj

razbojnik upravo kazao? ‘Ja sam Krist, Sin Božji!’ Velikodostojnici nato skočiše, halje parajudi... samo viču

‘Smrt! Smrt!’“

Ubrzo i drugi levit izađe: „Sad de ga odvest’ Pilatu. Samo on ima prava izred’ mu smrtnu presudu...

Stvorite im mjesta da prođu. Vi tamo, otvarajte dveri!“

Vrata se otvoriše i na njima se ukaza plemstvo Izraelovo. Prvi, sporo kročedi, razjaren veliki svedenik

Kaifa. Za njim - mnoštvo zlopogledih bradonja izobličenih fizionomija, bezubih usta s otrovnim

jezičinama... uglednici, redom zajapureni od bijesa i himbe. Nakon njih - Isus, staložen i žalostan,

okrvavljene glave, jer su ga tukli.

Dvorištem se prolomi hučanje, zatim grohotan smijeh i kletve. Petar se diže s tla i priljubi uz vratnicu

dvorišnog ulaza, sveudilj gorko plačudi.

„Petre, Petre,“ mrmljao je prijekorno sebi u bradu, „kukavelju i lažljivče... izdajniče! Uspravi se i vikni ‘S

njim sam!’ pa makar i tebe ubili.“

Te riječi bješe uputio svojoj duši i ona se jest uzrujala, ali tijelo ostade nepomično, naslonjeno na

dovratak, sleđeno od straha.

Na pragu je Isus posrnuo i spotakao se, a kad je ispružio ruku da se na nešto dočeka - oslonio se na

Petrovo rame. Ovaj se okameni, dah mu se presječe, nit’ se pomaknuo, nit’ riječi izustio. Osjetio je kako

Učiteljeva ruka prodire u njegovo tkivo poput kuke, ne dajudi mu da ode. Još se ne bješe dovoljno

razdanilo, pa se Isus ne okrenu da u plavičastom polumraku vidi što je to zgrabio, nastojedi se održati na

nogama. Pošto je povratio ravnotežu, vukudi se za velmožama, a okružen oružnicima sa svih strana,

nastavio je prema utvrđenim dvorima rimskog namjesnika.

Pilat se bješe probudio, oprao i namazao mirisnim uljem, pa je mrzovoljno šetkao tamo-amo sunčalištem

na visokoj terasi svoje palače. Oduvijek je zazirao od blagdana Pashe: Židovi, u stanju obuzetosti svojim

Bogom pijanstvu nalik, redovito bi se oteli s lanca i sukobljavali s rimskim vojnicima — a ove godine još

prijeti i krvoprolide, koje nikako nije u interesu Rima. Teška ga briga snađe, jer Hebreji navališe

neizostavno razapeti tog nekakvog šu- gavog Nazaredanina, jadnog luđaka... O, kakve li proklete sorte!

Udarajudi u pest skupljenom desnicom po dlanu lijeve ruke, pa lijevom pešdu po desnom šaci, Pilat se

dovijao kako bi spasio kožu tom bezumniku - nikako stoga što je nedvojbeno nevin... jer, kad se o Židovu

radi, ta riječ nema nikakvog značenja! - još manje zato što bi mu se možda sažalio... hm, zar mu se to

moglo desiti: da se na Židova sažali?!... nego jedino da bi razbjesnio tu prokletu hebrejsku rulju.

Uto je začuo silnu graju pod kulama dvora, nagnuo se i vidio da se veliko tvrđavsko dvorište puni

Izraelidanima. Vidje i da golemo mnoštvo nadire iz smjera Hrama, naoružano batinama i pradkama,

nimalo prijateljski raspoloženo spram rimskih oružnika koji sprovode Nazaredanina, potiskujudi ih prema

masivnim dverima utvrde.

Pilat uđe i sjede na svoje grubo izrezbareno prijestolje. Vrata se otvoriše i dvojica gorostasnih crnaca

gurnuše Isusa u prostoriju.

Odjeda mu bješe u dronjcima, lice obljeveno krvlju... ali se držao uspravno, visoko podignute glave, a

svjetlo u njegovim očima svjedočilo je o staloženosti i činjenici da je taj čovjek bio stadijima daleko od

stvarnosti oko njega.

Pilat mu se nasmiješio. „Opet te pred sobom vidim, Isuse iz Nazareta, kralju židovski! Čini se da te ubiti

hode...“

Isus je gledao četvorinu neba uokvirenu svjetlarnikom; ništa ne odgovori - njegovi duh i tijelo ved bjehu

negdje drugdje.

Rimljanin se razljuti, te podviknu: „Okani se neba, bolje ti je da u me gledaš. Zar ne znaš da imam ovlasti

i osloboditi te, kao i na križ te poslati?“

„Nemaš ti nada mnom nikakve ovlasti,“ otpovrnu Isus posve smireno. „Samo ih Bog ima.“

Iz dvorišta se neprestance čulo: „Smrt! Smrt!“

„Zašto su pobješnjeli?“ upita Pilat. „Što si im to učinio?“ „Istinu sam im objavio,“ odgovori Isus.

„Kakvu istinu?“ Pilat de uz prezriv smješak. „Što ti ta riječ uopde znači?“

Tuga okuje Isusovo srce: takav li je svijet, takvi li su mu vladari... pitaju što je istina i smiju se pritom?

Pilat priđe prozoru - i u tom se trenu sjeti da su njegovi vojnici dan ranije uhvatili Barabu, optuženog za

umorstvo Lazarovo, a bješe ustaljen običaj da se, o blagdanu Pashe, daruje sloboda jednom uzniku.

„Koga hodete da vam oslobodim,“ poviče on stoga, „Isusa, kralja židovskoga, ili razbojnika Barabu?“

„Barabu! Barabu!“ riknu svjetina.

Pilat nato pozove stražu, te - pokazujudi rukom prema Isusu - reče: „Bičujte ga, trnovu mu krunu stavite

na glavu, ogrnite ga crvenim plaštom i dajte mu dugačku trstiku kao žezlo. Kad je kralj, kraljevski ga

odjenite i opremite!“

Rimljanin je mislio da de, ako Isusa prikaže u tako jadnom

i ponižavajudem stanju, u rulje razbuditi sažaljenje spram njega.

Oružnici ga zgrabiše, privezaše za stup u dvorištu, te ga počeše mlatiti i zapljuvati. Ispletoše krunu od

trnja divlje kruške, te ga njom okruniše - krv mu po teče čelom i sljepoočnicama. Zatim ga omotaše

crvenim platnom i gurnuše mu trstiku u desnu ruku, te ga opet povedoše Pilatu. Kad ga rimski namjesnik

vidje, nije mogao suspregnuti grohot.

„Dobrodošli, Vaše Veličanstvo!“ reče mu podrugljivo. ,,Dodite da Vas prikažem Vašim podanicima.“

Uze Pilat Isusa za ruku, te ga povede na terasu, gurnu do ruba i odande poviče: „Evo vam vašeg

čovjeka!“

„Razapni ga! Na križ s njim!“ zaurla mnoštvo.

Pilat naredi da mu donesu umivaonik i vrč vode, a kad ih donesoše, opra ruke nagnuvši se nad svjetinu,

tako da svatko vidi što radi.

„Perem ruke,“ doviknu rulji, „jer nedu ja proliti njegovu krv - neka grijeh padne na vaše glave!“

Pažljivo brišudi kratke zdepaste prste i tuste dlanove, dobaci svedenicima židovskim: „Eto vam ga i ne

gnjavite me više s njim!“

Straža dograbi Isusa, navali mu križ na rame — neprestance ga udarajudi i pljujudi po njemu - te ga

potjera put Golgote. Križ golem i težak bješe, pa je stao posrtati čim ga je ponio. Ogledao se uokolo u

potrazi za nekim od učenika, ne bi li mu iz suduti pomogao, ali uzalud... niti jednog ne vidje.

„Blagoslovljena nek’ je smrt,“ promrmljao je uz uzdah iz dubine bida. „Slava budi Bogu!“

Učenici njegovi za to su se vrijeme domogli skrovišta u konobi Šimuna Cirenca, naumivši da ondje

pritajeni sačekaju dok Isus ne bude razapet, te da zatim, pod okriljem nodi, nezamijedeni pobjegnu iz

Jeruzalema. Sklupčani za bačvama, napeto su osluškivali žagor uzbuđene svjetine koja je prolazila

ulicom: cijeli se grad

— muško i žensko, staro i mlado - bješe pokrenuo put Golgote. Kakve li sjajne Pashe, čulo se:

prejedosmo se mesa, prenapismo se vina, a sad eto i razapinjanja da nam okruni blagdan!

Mnoštvo je stalno tutnjalo ulicom, a učenicima od te halabuke bješe hladno oko srca. Povremeno se čuo

Ivanov prigušen plač, Andrija se dizao s vremena na vrijeme i u srdžbi koračao tamo-amo krčmom,

stenjudi od boli i nižudi grozne prijetnje, dok je Petar proklinjao samoga sebe što je kukavica, pa nema

snage istrčati van i podi u smrt s Isusom. A koliko mu je puta prisegnuo: „I u smrt s tobom, Učitelju!“ A

sad, kad je ona pokucala na vrata

- on se skriva za bačvama.

Jakova bijes spopade, te se izdera na sudruge: „Dosta cviljenja, Ivane - muško budi! A ti, Andrijo...

ljepoduše - bi li prestao uvrtat’ brk? Sjednite ovamo, moramo dodi do nekakve odluke. Pretpostavimo da

je zaista Mesija - kakvi demo preda nj stati, ako za tri dana ustane iz groba? Jeste li ikad o tom pomišljali?

Što ti kažeš, Petre?“

„Ako je on uistinu Mesija... onda smo ga lijepo nagrabusili,“ odgovori Petar snuždeno. „Rekoh vam ved,

tri sam ga se puta odrekao.“

„Ali, stradali smo i ako nije,“ reče Jakov. „Sto ti na to veliš, Natanijele?“

„Ja kažem... da treba kidnut’ odavde. Bio on Mesija ili ne, mi smo ga...“

„Pa da ga ostavimo tek tako, bez zaštite? Kakva su vam to srca u grudima?“ jeknu Andrija i da de na

vrata, ali ga Petar dohvati za halju.

„Sjedi, nesretniče, prije nego što te sasijeku u tisudu komada! Ajd’mo smislit’ nekakvo rješenje.“

„Licemjeri i farizeji!“ sikdudi de Toma. „Kakvo rješenje? Kažimo otvoreno i ne žaledi: upustili smo se u

pothvat u kojem smo spiskali ama baš sve. Jes’, o poslu je riječ! Što me tako gledate, kanda dete me

satrt’ pogledima? Posao, nego što... upravo tako: dam-daš. Eto, ja dado’ češljeve, igle i kaleme konca,

kopče i ogledalca... sve za kraljevstvo nebesko, baš k’o što i svaki od vas nešto priloži. Ne’ko barku, ne’ko

ovcu, ne’ko spokoj u duši — a sada sve ode kvragu! Propali smo, sav nam ulog bujica odnese... fali još

samo da i živote izgubimo k’o dio uloga. Dakle, što bi’ ja mog’ö savjetovat’? Da kidamo odavde dok se

može.“

„Slažem se!“ povikaše u isti mah Filip i Natanijel. „Bjež’mo dok se utedi može.“

Petar pogleda upitno Matej a - taj je sjedio postrance, napeto osluškujudi, a bez ijedne riječi. „Za miloga

Boga, Mateju,“ reče mu, „da nisi ovo sve zapisao! Napravi se da nisi ni čuo... Nemoj nas izvrgnut’ ruglu za

sva vremena!“

„Ne beri brige, znam ja što mi je činiti,“ mrzovoljno de Matej. „Mnogo toga ja čujem i vidim, ali biram što

du zabilježit’. Nego, kazao bi’ vam nešto za vaše dobro: Smislite plemenitu odluku, pokažite da ste hrabri

i mudri - da vas takve mogu opisat’, proslavit’ vas, jadnici Božji. Jer, apostoli ste vi, a to nije bilo što.“ U

tom trenu Šimun Cirenac otvori vrata i uđe u gostionicu. Odjeda mu bješe poderana, lice i prsa krvavi,

desno oko natečeno i podljeveno krvlju. Gunđajudi kletve, zbacio je ostatke odjede sa sebe, uronio glavu

u posudu u kojoj je bukare prao, te dohvatio ručnik i počeo brisati ruke, grudi, leđa... ječedi od boli i

hiiledi od srdžbe i jada. Zatim priđe jednoj od bačava, odvrnu slavinu i stade piti ravno iz nje - a onda

začu komešanje za sudom, nagnu se i vidje učenike, pa doslovce pobješnje.

„Gubite mi se s očiju, paščadi prljava!“ izderao se na njih. „Tako li se iskazuje odanost vođi?! Podvili

repove i kidnuli, a?... Ušljivi Galilejci! Ušljiviji Samaridani! Najušljiviji ološ od zla oca i gore matere!“

„Bog zna da smo u duši htjeli,“ Petar se usudio zucnuti, „ali naša tijela...“

„Umukni, laprdalo! Koješta - kad duša uistinu ‘ode, tijelo joj se oduprijet’ ne može. Sve duša postaje, čak

i batina u ruci, ogrtač na ramenima, kamen po kom kročiš... sve! A pogledajte mene, kukavci, sav u

modricama i podljevima, roba mi u dronjcima, a oči ‘ode iz glave iskočit’. A zašto? Vrag da vas nosi,

prljavci... jer sam branio vašeg Učitelja. Ja, ušljivi krčmar, Cirenac k tomu, po- tuko’ se sa svom onom

ruljom. A zašto i ne bi’? Nikako zato što vjerujem da je Mesija, pa da de me sutra uznijet’ na važan

položaj! Ni koliko je crno ispod nokta - nego zato što me obuze moje prokleto samopoštovanje... eto

zašto, pa bilo vam pravo ili krivo!“ Pritom je gazio konobom uzduž i poprijeko, spoticao se o klupe,

pljuvao, kleo... Matej je cijelo to vrijeme sjedio kao na žeravi, jer silno htjede doznati što se zbilo u

Kaifinom dvoru, što u Pilatovomu, što je Učitelj rekao, a što svjetina urlala... kako bi sve upisao na svoju

pergamenu.

„Ako u Boga vjeruješ, Šimune, brate moj,“ reče mu, „daj se smiri i potanko nam ispričaj što se zbilo:

kako, kad i gdje... i je li Učitelj išta kazao.“

„Naravno da jest!“ odgovori Šimun. „‘Pakla dopali, učeni-ci!’ - eto što je rekao. Slobodno zapisuj,

mrčikožo, što me tako gledaš? Lati se pera i piši: ‘Pakla dopali!’“

Teška kuknjava odjeknu za bačvama. Ivan se stao valjat’ po tlu i vrištati, a Petar udarati glavom o zid.

„Šimune, ako u Boga vjeruješ,“ iznova ga stade preklinjati Matej, „istinu reci, da ju takvu i zapišem. Zar

ne razumiješ da u ovom času bududnost cijeloga svijeta ovisi o onom što deš ti red’?“ Petar je još

očajnički tukao glavom po zidu.

„Ma, batali, Petre... kog’ si vraga tako očajan. Kazat du vam ono čime možete stedi vječnu slavu.

Poslušajte: uskoro de ga ovuda provesti - ved čujem dernjavu s ulice. A onda se dignite k’o ljudi, izađite i

uzmite njegov križ na svoja pleda. Težak je bogme, vrag s njim, a vaš je Bog i nježan, i iscrpljen.“

Smijudi se, zatim pokaže nogom put Petra. „Učinit dete tako? Htio bi’ da vas vidim kako nešto i činite...

konačno. Sad i ovdje!“ ,,Bi’ ja, kunem ti se, da nije tolike svjetine,“ Petar de šmrcajudi. „Ali, skašit de me,

čovječe.“

Krčmar se razjari, te pijunu, ,,I’te kvragu svi! Svi, reko’! Zar baš ni’ko od vas nede to učinit’?“ derao se

srdito. „Ni ti, Natanijele... kolčino bijedna? A ti, Andrijo, koljaču? Baš ni’ko?! Fuj vas bilo! Đav’o neka vas

nosi... E, jadni moj Mesijo, baš odabra dične vojskovođe s kojima deš svijet pokorit’! Bolje bi bio učinio da

si mene odabr’ö! Možebit du zaslužit’ da me objese, ii’ da mi glavu na kolcu izlože, al’ imam mrvu

samopoštovanja... a kad muškarac ima mrvu samopoštovanja, posve je svejedno je li pijanac, pljačkaš ili

lažov - jer je još uvijek muško. A nemaš li samopoštovanja, ma možeš bit’ nevin k’o grlica - utaman ti!

Fuuuj! Nisi vrijedan zakrpe na opanku!“

Opet pljunuvši, otvorio je vrata i stao na prag otpuhujudi.

Na ulici bješe sve više svjetine, muškaraca i žena, a uskoro se pronesoše povici „Ide! Evo ga... kralja

židovskog!“ - zaglušeni gromkim hučanjem.

Učenici opet utekoše za bačve, a Šimun ih navali podbadati: „E, baš nemate samopoštovanja! Nedete ga

ni pogledat’ u prolazu? Niti da bi se na tren utješio, videdi vas...? Neka! Ja odu. Ja du izad’

i mahnut’ mu - javit’ se: Šimun Cirenac, sjedaš li me se?“

Onako ljut, u jednom se skoku našao na ulici.

Mnoštvo je nailazilo u valovima, a konačno stiže i sredina povorke. Ispred svih, Rimljani na konjima, za

njima Isus, križ nosedi - sav u krvi bješe od silnog bičevanja, a odjeda mu u dronjcima. Nije više imao

snage koračati, posrtao je nagnut, prelomljen u pasu, licem prema zemlji — a kad bi se činilo da de pasti,

pritrčao bi neki od oružnika, te ga udario da se uspravi i krene dalje. Na kraju mnoštva vukli su se slijepi,

kljasti i gluhonijemi, ogorčeni na nj što ih nije izliječio. Kad bi mu se primakli, udarali su ga štakama i

štapovima.

Isus se počesto osvrtao, pitajudi se zar se nede pojaviti baš nijedan od njegovih voljenih učenika; što li se

s njima dogodilo?...

Kad je naišao pored Šimunove krčme, vidje Cirenca kako mu maše i srce mu se razgali. Htjede mu

kimnuti glavom, kako bi se pozdravio s njim, ali se spotače o nekakav kamen i složi se na zemlju - a križ

mu pritisnu leđa. Urliknuo je od boli.

Cirenac pritrča, podiže ga, te uze križ i navali ga na svoja pleda. Zatim se okrenuo Isusu, nasmiješio mu se

te rekao: „Samo hrabro! Ja sam tu, ne boj se.“

Prođoše tako kroz Davidova vrata i krenuše strminom prema vrhu Golgote, kamenitoga brda prošaranog

trnjem i - kostima. Naime, tu su stoljedima pobunjenike razapinjali na križ, a zatim bi im posmrtne

ostatke prepuštali lešinarima, pa je cijeli kraj zaudarao strvinom.

Cirenac spusti križ, a dvojica vojnika počeše kopati jamu kako bi ga uglavili među kamenovima. Isus je

sjeo na stijenu i čekao. Sunce nad mnoštvom bješe u zenitu, na užarenomu bjeličastom nebu - koje se

nije otvaralo... ni ognjenim jezicima, ni anđelima, čak ni nekom oku, koje bi ukazivalo da netko odozgor

promatra što se zbiva dolje na zemlji. A dok je tako čekao, mrvedi grudicu zemlje među prstima, osjetio

je da netko stoji pred njim

i gleda ga. Polako je digao glavu, nadasve smireno, te ju vidje i prepozna.

„Dobrodošla, vjerna suputnice,“ šapnuo je. „Eto, dođe putu kraj — ispunilo se što si htjela, a i ono što

sam ja htio. Cijeli sam život potradio da kletvu preobratim u blagoslov... i uspio sam, pa samo sad

prijatelji. Zbogom, Majko!“ Zatim je slabašno mahnuo rukom prema zlokobnoj sjeni.

Dvojica ga vojnika pograbiše za ramena. „Diž’te se, Vaše Veličanstvo,“ dreknuše na nj. „Penjite se na Vaš

tron!“

Svukoše ga potom - njegovo mršavo tijelo bješe cijelo u krvi.

Vrudina postade nepodnošljiva. Svjetina, umorna od dernjave, nijemo je promatrala prizor.

„Neka popije malo vina da povrati snagu,“ predloži jedan od vojnika, ali Isus odgurnu vrč i diže ruke

prema križu. „Oče,“ promrmljao je, „tvoja de se izvršiti.“

Slijepci, gubavci i bogalji nadadoše tad silnu graju, bučedi i dovikujudi mu: „Lažljivče! Varalico!

Obmanjivaču naroda!“

„Gdje ti je sad kraljevstvo nebesko? Gdje pedi s hljebovima?“ povikaše i odrpanci, gađajudi ga smedem i

kamenjem.

Isus raširi ruke i otvori usta da bi povikao ‘Brado!’, ali ga vojnici zgrabiše i digoše na križ. Pozvaše zatim

Cigane sa čavlima, ali kad oni zamahnuše čekidima i prvi udarci odjeknuše, sunce sakri svoje lice — kad

se drugom začuše čekidi, nebo se smrači i zvijezde se pojaviše... ali ne bjehu to zvijezde, nego goleme

suze koje počeše natapati zemlju.

Svjetinu obuze silan strah. Pomamiše se i konji pod rimskim vojnicima, te se počeše divlje propinjati,

gazedi Zidove. Onda zemlja, nebo i zrak zanijemiše kao pred veliki potres.

Šimun Cirenac pade ničice na kamenu ploču - mnogo se puta tlo zatreslo pod njegovim nogama, pa se

itekako prestravio. „Jao i pomagaj! Sad de se zemlja otvorit’ i sve nas progutat’,“ zavapio je poluglasno.

Digao je glavu i osvrnuo se uokolo: kao da se svi onesvijestiše, samrtno blijedi ljudi jedva su se nazirali u

plavičastom polumraku - samo su im se oči, prazne crne rupe - jasnije raspoznavale. Gusto jato

gavranova, koji bjehu doletjeli namirisavši krv, prestrašeno se rasprši. S križa se začuše tihi vapaji, pa

Cirenac podiže oči - sputavši prisebnošdu srce, eda ne bi počeo naglas ridati

- i kriknu kada vidje da ne prikivaju Cigani Isusa na križ, nego da je s neba sletjelo mnoštvo anđela

sa čekidima i čavlima u rukama! Lijetali su oko Isusa, veselo zamahujudi batovima i probijajudi mu

klinovima ruke i stopala. Drugi mu svezaše tijelo užetima pri drvo križa da ne padne, a sitan anđelak

rumenih obraza i zlatnih uvojaka prileti s kopljem i probode Isusovo srce.

„Što li je ovo?!“ Cirenac de tresudi se od užasa. „Säm Bog... sam Bog ga razapinje!“

A onda se od zemlje do neba prolomi krik pun tuge - Šimun Cirenac nikad u životu ne bješe iskusio takav

strah i takvu bol: „ELI!... ELI!...“

Patnik nije mogao dovršiti vapaj; htio jest, ali nije više imao daha.

Razapeti klonu glavom i izgubi svijest.

30

Radosno je i iznenađeno zatreptao kapcima: ne bješe to križ, nego ogromno stablo protegnuto od zemlje

do neba. Proljede dođe, pa se cijelo osulo cvijetom, a na kraju svake grančice sjedila je ptičica i

cvrkutala... A on, uspravan i cijelim tijelom naslonjen na to rascvalo drvo, digao je glavu i brojao: jedna,

dvije, tri...

„Trideset i tri,“ šapnu na kraju, „upravo koliko i mojih godina. Trideset i tri ptičice, sve raspjevane.“

Oči mu se raširiše, probiše granice kapaka i pokriše mu cijelo lice. Ne okredudi se, mogao je sagledati sve

strane svijeta u cvatu. Njegove uši, naborane morske školjke, prihvatiše kletve, plač i metež cijeloga

svijeta, pretvarajudi sve u pjesmu. Iz njegovog srca, kopljem probijenoga, krv poteče.

Nije bilo vjetra, ali je samilosno stablo otresalo latice, jednu po jednu, na njegovu kosu okruženu trnjem i

krvave ruke... a on se u tom moru cvijeda i cvrkuta upinjao da se sjeti tko je i gdje je, a tada se zrak

najednom uzvrtloži i u nešto uobliči: anđeo se nađe pred njim i dan svanu.

Bješe vidio mnoge anđele, što u snu, što na javi, ali nikada nekoga poput tog - tople čovječje ljepote, s

blagim paperjem po obrazima i nad gornjom usnom. A tek kakve mu oči bjehu, kako je razigrano treptao

njima, poput zaljubljenog mladida ili djevojke. Tijelo mu bješe skladno i čvrsto, oko nogu - od članaka do

oblih bokova - bješe omotan prozračnim crnomodrim platnom, a pazuha su mu mirisala privlačnim

ljudskim znojem.

Isus se uznemiri. „Tko si ti?“ upita ga, osjedajudi kako mu srce sve žešde lupa.

Anđeo se nasmije, a lice mu poprimi izraz kao u blaga čovjeka. Zatim sklopi svoja velika zelena krila,

kanda ne htjede suviše preplašit Isusa.

„Poput tebe sam,“ odgovori mu, „tvoj anđeo čuvar. Vjeruj u mene.“

Glas mu je bio dubok i nježan, suosjedajan i odnekud poznat - baš kao u nekog muškarca. Glasovi anđela,

što ih Isus dotada bješe čuo, bili su osorni i redovito su ga prekorijevali - stoga se razgalio i promatrao

ovoga sa žarkom željom da opet progovori.

Anđeo je to naslutio, te je sa smješkom udovoljio čovjekovoj želji. „Bog me poslao da donesem meda

tvojim ustima, jer im ljudi dadoše mnogo gorčine, baš kao i nebesa. Borio si se i patio, a u posljednjemu

strašnom času svi te napustiše: tvoja mati, brada, učenici, siromasi, bogalji, potlačeni... svi. Sam si ostao

na onoj stijeni, u tmini, nebranjen. A onda ti se Bog Otac smilovao. ‘Hej, ti tamo! Sto sjediš skrštenih

ruku?’ upitao me je. ‘Nisi li ti njegov anđeo čuvar? Leti dolje i spasi ga. Ne želim da bude razapet - što je

previše, previše je!’“

„‘Kralju kraljeva’, odgovorih mu ustresavši se, ‘zar ga nisi poslao na zemlju da bude razapet kako bi

spasio čovječanstvo? Zato mirno ovdje sjedim... misledi da je takva tvoja volja.’“

„‘Neka bude raspet u snu,’ odgovori mi Bog, ‘tako da osjeti jednaki strah, jednaku bol.’“

„Anđele čuvaru,“ zavapi Isus, sklapajudi ruke oko njegove glave, kako ga ne bi izgubio, „anđele čuvaru...

posve sam zbunjen

- zar nisam bio razapet na križu?“

Anđeo spusti svoju bijelu ruku na Isusove uzdrhtale grudi, kako bi mu srce primirio. „Tiho sad, ne

uzrujavaj se, voljeni,“ reče mu trepdudi svojim očaravajudim očima. „Ne, nisi bio razapet.“ „Onda se križ

zbio u snu? Kao i čavli, bol, sunce koje se pomračilo?“

„Tako je, u snu. Cijelu si muku u snu proživio - dignut na križ, prikovan na nj... sve u snu. I tvojih pet rana,

na rukama, nogama i srcu, bjehu ti u snu nanijete... ali takvom snagom da, gle! još krvare.“

Isus se ogleda oko sebe kao u transu. Gdje li je to bio? Koja li je to ravan s drvedem u cvatu i tekudim

vodama? A Jeruzalem? A njegova duša? Okrenuo se anđelu i dodirnuo mu ruku - kako mu studeno bješe

tijelo, kako tvrdo!

,Anđele čuvaru,“ kaza mu, „dok tako zboriš, tijelo mi se opušta, od križa ostaje samo njegova sjena, od

čavala njihove, a cijeli prizor razapinjanja lebdi nebom nada mnom poput oblaka.“ „Pođimo sad,“ anđeo

de zatim, te krenu živahno livadom u cvatu. „Velike te radosti čekaju, Isuse iz Nazareta, jer mi je Bog

dopustio da ti dadem kušati sva zadovoljstva za kojima si ikad u potaji žudio. Voljeni, lijepo je na zemlji -

vidjet deš. Vino, smijeh, ženine usne, prvi sin koji ti jaši na koljenima... sve je divno. Mi anđeli, bojim se

da nedeš vjerovati, često se nagnemo preko ruba neba, gledamo na zemlju i uzdišemo.“

Zamahnuvši velikim zelenim krilima, ovio je njima Isusa, a onda mu reče: „Okreni se, pogledaj iza sebe.“

Isus okrenu glavu - i što vidje? U daljini je, obasjan izlaze- dim suncem, blistao nazaretski brijeg, vrata

utvrde bjehu otvorena, a tisude i tisude - sve same velike gospode i njihovih gospa - izlazile su kroz njih. U

zlatnim haljama, pojahaše konje bijelce... njihovi barjaci povijani lahorom bjehu sniježnobijele boje,

ukrašeni zladanim ljiljanima. Povorka stade silaziti putom među planinama posutim cvijedem, prođe

kraljevske dvore, pregazi rijeke, vijugajudi kao da obgrljuje padine brežuljaka. Čuo je bučnu mješavinu

smijeha, dovikivanja, te - iza gustih skupina drveda - nježne uzdahe.

„Anđele čuvaru,“ Isus de zadivljen, „kakvo je to mnoštvo plemenitaša? Tko su ti kraljevi i kraljice? Kamo

jašu?“

„To je blistava kraljevska svadbena povorka,“ odgovori anđeo osmjehnuvši se. „Na vjenčanje idu.“

„A tko se vjenčava?“

„Ti,“ odgovori mu. „To je prva radost, što ti ju darujem.“ Isusu navre krv u glavu - najednom se sjetio tko

bi mogla biti nevjesta i cijelo mu se bide uzbudi. Žurba ga spopade, te reče „Hajd’mo!“

Istoga je trena osjetio da je i on pojahao konja bijelca, osedlanog i prekrivenog zlatnim plaštom. Plavo

pero povijalo se s njegove glave, a ona jadna halja sa stotinama zakrpa postade od baršuna i zlatoveza.

„Dječače moj, je li ovo ono kraljevstvo nebesko, što sam ga najavljivao ljudima?“ upitao je.

„Ne, nije,“ odgovori anđeo smješkajudi se, „na zemlji smo.“ „Kako li se toliko promijenila?“

„Nije se ona promijenila, nego ti. Nekod tvoje srce nije željelo zemaljske radosti, postupalo je protiv

zemaljskog poretka stvari... a sada ih želi - u tom je sva tajna. Sklad između zemaljskog i onoga što srce

hode, to je kraljevstvo nebesko, Isuse iz Nazareta. Ali, čemu traditi vrijeme pričom? Hajdemo, nevjesta

čeka.“

I anđeo uzjaši na svoga bijelca, te tako krenuše, dok je za njima planina odjekivala njištanjem konja

kraljevske kavalkade, koja je silazila u dolinu. Ženski je smijeh sve glasniji bio, a ptice, lepršajudi krilima,

navodile su povorku prema jugu, cičedi „Eto ga, dolazi! On dolazi!“

Isusovo srce također se u pticu prometnu - kanda mu je s tjemena cvrkutalo: „Eto me! Dolazim!“

Ali, dok je tako jahao s anđelom, usred golemog uzbuđenja, sjetio se svojih učenika; osvrnuvši se,

pogledom je pretražio cijelo to mnoštvo velikaša i njihovih gospa, očima ih ištedi - ali ih ne nađe.

Silno iznenađen, prvo pogleda upitno svog pratitelja, a onda ga upita:

„A moji učenici?... Ne vidim ih. Gdje li bi mogli biti?“ „Raspršili se!“ odgovori mu anđeo podrugljivo se

nasmijavši. „Raspršili?... Zašto?!“

„Od straha.“

„I Juda?“

„Svi do jednoga! Vratiše se svojim brodicama, posakrivaše u kolibama... zaklinjudi se da te nikad nisu ni

vidjeli, ni upoznali. Ne osvrdi se više, zaboravi ih. Samo naprijed gledaj!“

Opojan miris limunova cvijeta bješe zasitio zrak.

„Evo smo stigli,“ reče anđeo i sjaše - a u istom se trenu njegov konj u svjetlost pretvori i nestade ga.

Tužbalica pojana dubokim glasom, sama patnja i beznađe, začu se iz obližnjeg maslinika. Isus se

uznemiri: dirnula ga je do najskrovitije dubine bida. Pogledao je onamo: vezan za maslinovo deblo, stajao

je ondje bik u punoj snazi, sjajne crne dlake, s bijelom zvijezdom na čelu. Rep bješe visoko digao, a na

rogovima mu je počivala svadbena kruna. Nikada prije ne vidje Isus takvu apoteozu snage, takvo modno

mišidje, takvu blistavu dlaku, toliko žestine... te se prestraši, pomislivši kako to i nije bik, nego neko od

mračnih i besmrtnih obličja Svemogudega Boga.

Anđeo, stojedi uza nj, lukavo se nasmiješio. „Ne plaši se, Isuse iz Nazareta. To jest bik, mlad još i nevin.

Pogle’ kako žustro oblizuje svoje vlažne nozdrve, kako poginje glavu i tuče o maslinovo deblo željan

borbe, kako se upinje ne bi li pretrgao uže i pobjegao. A baci oko onamo prema tratini. Što vidiš?“

„Junice, mlade junice. Pasu...“

„Ni govora - samo se pretvaraju da pasu, čekajudi mladoga bika da prekine konopac. Počuj ga još jednom

kako riče - koje li strasti, kojeg li snubljenja, snage! Uistinu, kanda je sam mračni ranjeni bog... A zašto ti

se lice ozarilo žestinom, Isuse iz Nazareta? Zašto me tako gledaš tim tvojim tamnim očima, koje za

smijeh ne znaju?“

„Hajd’mo odavde,“ Isus de tiho; glas mu bješe krcat strasti, snubljenja, snage.

„Prvo du oslobodit’ bika,“ reče anđeo nasmijavši se. „Tebi ga nije žao?

Primakao mu se potom i odriješio uže. U prvi se mah nevino june ne pomače - ali ubrzo shvati: ne bješe

više vezano. Kao mahnito potrča prema tratini.

U isti mah Isus začu zveckanje ogrlica i narukvica iz limunova nasada; okrenuo se — Marija Magdalena,

okrunjena limunovim cvjetidima, stade preda nj, sramežljivo dršdudi.

Isus pohita i primi ju za ruku. „Magdaleno, voljena Magda- leno!“ ote mu se usklik, „O, koliko... previše

dugih godina sam žudio za ovim trenom! Tko li stade među nas, odbijajudi da nam slobodu dade?...

Bog?... A zašto plačeš?“

„Od pregoleme radosti, ljubljeni... jer i moja čežnja bješe jednako golema. Dođi!“

„Hajd’mo, povedi me!“

Okrenuo se pritom, kako bi se pozdravio sa svojim pratiteljem, ali anđeo bješe nestao - kanda se

rasplinuo u zraku. Nestade i one silne kraljevske pratnje velmoža, gospa, oružnika, bijelih konja i modrih

ljiljana na bijelim stjegovima - samo je na tratini onaj mladi bik junice opasivao.

„Koga išteš, voljeni? Za kim se osvrdeš? Nema nikoga - samo smo nas dvoje na svijetu. Ljubim ti tvojih

pet rana na stopalima, rukama i srcu... a koje li radosti, kakve li Pashe! Cijeli je svijet uskrsnuo! Dođi.“

„A kamo? Ruku mi daj, povedi me. Posve ti vjerujem.“

„U gust vodnjak demo.... jer te progone, hode te ščepati. Sve je bilo spremno: križ, čavli, svjetina, Pilat...

ali iznenada anđeo dođe i ote im te. Dođi, prije nego što sunce izađe, da te ne zamijete. Pobješnjeli su —

tvoju smrt hode!“

„Ali, što sam im učinio?“

„Dobro si ti njima htio, spasenje... a kako bi ti to oprostili! Daj mi ruku, voljeni. Ženu slijedi, ona de uvijek,

budi siguran, put nadi.“

Povela ga je, njezin je vatreno-crveni veo lepršao, dok je žurno kročila pod rascvalim stablima limuna, što

de uskoro donijeti roda, a njeni prsti, isprepleteni s muškarčevim bjehu poput žeravice, usta joj mirisna

kao limunovo lišde.

Zadihana, zastala je na tren i okrenula se Isusu; njega obuze nelagoda, jer vidje da joj oči blistaju

zavodnički, zračedi nekom nakanom, kao u onog anđela - ali mu se ona osmjehnu.

„Ne strahuj, voljeni. Godinama sam nešto čuvala navrh jezika, nikad ne imajuči hrabrosti da ti otkrijem...

a sad hodu.“

„Što je to? Bez straha kaži, voljena.“

„Da si na sedmom nebu, pa da ti namjernik ište čašu vode, valja ti sidi sa sedmoga neba i dat’ mu ju... a

sve da si svetac, pa žena zatraži da ju poljubiš, spusti se s visina svoje svetosti i poljubi ju. Inače, nedeš se

spasiti.“

Isus ju obujmi, nagnu joj glavu prema potiljku i poljubi ju u usta.

U istom trenu oboje problijedješe, koljena ih izdadoše. Nemajudi snage nastaviti dalje, legoše pod

rascvalo limunovo stablo i počeše se valjati po tlu.

Sunce se diže i zastane nad njima, povjetarac puhnu, nekoliko limunovih cvjetova pade na dva gola tijela.

Zeleni gušter ispeo se na kamen nasuprot njima, ukočio se ondje kao okamenjen i stao ih promatrati

svojim okruglim nepomičnim očima. Povremeno se u daljini čula rika onoga mladog bika, sada utažene

žudnje i smirene strasti. Blagi je lahor hladio dva užarena tijela i obavijao ih mirisima zemlje.

Marija Magdalena zagrlila je svoga muškarca, slijepivši se tijelom s njegovim.

„Nikada me muškarac nije poljubio, nikad nisam osjetila mušku bradu na usnama i obrazima, niti

muškarčevo koljeno među mojima. Ovo je moj rođendan!... Zar plačeš, voljeni moj?“ „Ljubljena ženo,

nisam ni pomišljao da je svijet tako divan i tjelesno tako božanstveno. I ono od Boga dolazi, tijelo je

milostivi brat duše. I pojma nisam imao da u radostima tjelesnog ničega grešnoga nema.“

„Zašto si bio krenuo osvajat’ nebesa, žudio za čudesnom vodom vječnog života? Ja sam ta voda. Sad si se

sagnuo, napio, mir našao... Uzdišeš li još za nebom? O čemu misliš?“

„Srce je moje uvela jerihonska ruža, koja oživljava i iznova se otvara kad se stavi u vodu... a žena je vrelo

vode besmrtnosti. Sad razumijem.“

„Što razumiješ, sunce moje?“

„Ovo je put.“

„Kakav put? Prema čemu, najdraži Isuse?“

„Put kojim smrtno besmrtnim postaje, put kojim Bog kroči zemljom u ljudskom obličju. Zastranio bjeh,

jer sam taj put tražio izvan tjelesnoga - kročedi oblacima, zanosedi se velikim mislima, pribjegavajudi

smrti. Ženo, dragocjena Božja suradnice, oprosti mi. Klanjam ti se i poštivam te, Majko Božja... A kako

demo nazvati sina, koji de nam se roditi?“

„Ponesi ga na Jordan i krsti po svojoj volji. Tvoj je.“

„Nazvat demo ga Paraklet, Tješitelj!“

„Psssst, netko dolazi... čujem korake između stabala. Bit de da je moj vjerni mali Negro. Rekla sam mu da

drži stražu, kako nam se nitko ne bi približio. Evo ga!“

„Saul, gospo!“

Dječak je živahno zvjerao svojim blistavim očima, a pretilo mu je tjelešce bilo preznojeno kao u konja

nakon trke.

Magdalena skoči i položi mu ruku na usta. „Šuti!“

Onda se okrenu Isusu. „Ljubljeni mužu, umoran si... Spavaj, brzo du se vratiti.“

On ved bješe sklopio oči. Slatki se san spustio na njegove vjeđe i sljepoočnice, pa i ne vidje Magdalenu

kad je otišla kroz nasade limunovih stabala i nestala niz opustjeli put.

Ali, um mu se prenuo, napustio tijelo usnulo na tlu i krenuo za njom. Kamo li je pošla? Zašto su joj se oči

najednom ispunile suzama i cijeli svijet poprimio nejasne konture? Njegov je um, poput sokola, lebdio

nad njom, ne dajudi joj da umakne.

Mali je crnac, nečim prestrašen, hitao pred njom... i maslinikom su prošli, sunce još ne bješe krenulo

zapadnom obzoru. Zakoračiše tratinom — junice su ležale na travi i preživale — a zatim zađoše u

sjenovit kameni klanac, gdje se začu lavež pasa i divlji krici nekakvog mnoštva.

Crnčid joj užasnut dobaci „Bježim ja!“ te nekamo otrča. Ostavši sama, Magdalena se ogledala oko sebe:

stijenje, kre- meni ulomci, nekoliko grmida kupine. Divlja smokva golih grana, izrasla vodoravno iz

pukotine u hridima. Dva gavrana - stražari na vrhu oštrog grebena - zamijetiše Magdalenu i stadoše

graktati, kao da dozivaju svoje jato.

Onda je čula kako se pomače kamen - neki su se ljudi uspinjali kamenjarom. Pojavi se crn pas, posut

crvenim mrljama, isplaženoga jezika... a klanac se, poput groblja, ispuni čempresima i palmama.

Staložen i zadovoljan glas se začu: „Dobrodošla.“

Magdalena se osvrnu. „Tko to govori? Tko me pozdravio?“ „Ja sam.“

„A tko si ti?“

»Bog.“^

„Bog! Čekaj da pokrijem kosu i skrijem grudi. Okreni svoje lice, Gospode - ne bih da vidiš moju nagost,

sramim se. A zašto si me doveo u ovu pustu divljinu? Gje sam uopde? Ne vidim ništa... samo čemprese i

palme.“

„Točno! Smrt i besmrtnost... Velika mučenice, doveo sam te upravo gdje sam i htio. Pripremi se na

umiranje, Magdaleno, tako da i ti postaneš besmrtna.“

„Ali, ja ne želim umrijeti. Ne želim ni postati besmrtna. Pusti me da živim na zemlji... a kad umrem, u

pepeo me pretvori.“ „Smrt je karavana natovarena začinima i mirisima. Ne boj se, Magdaleno, samo

uzjaši na crnu devu i zađi u nebesku pustinju.“ „A tko su oni pridošlice koji se pojavljuju za čempresima?“

„Ne boj ih se, Magdaleno - oni su moji goniči. Zasjeni oči rukom, pa deš vidjeti crnu devu... onu s

ljubičastim sedlom, nju deš pojahati. Ne opiri se.“

„Gospode, ne bojim se ja smrti, ali bih se požalila... jer upravo danas, po prvi put, moje tijelo i moja duša

bjehu dostojni istih usta — prvom oboje poljubljeni bjehu. Moram li zaista umrijeti?“ „Stoga i jest

ponajbolji trenutak da umreš, Magdaleno. Nede više boljega biti, te se stoga ne odupiri.“

„A kakvi su to povici, prijetnje i grohot što se čuju? Gospode, ne napuštaj me. Dolaze me ubiti!“

Čula je opet onaj glas, i nadalje staložen i pun zadovoljstva, ali nekako kao da se udaljajava. „Magdaleno,

dosegla si najvedu radost u životu, vedu nije mogude... a smrt je blaga. Dok se opet ne sretnemo, Prva

Mučenice!“

Glasa zatim nestade, a iz klanca se pojavi čopor razjarenih levita i krvožednih slügä Kaifinih, s noževima i

kosijerima. Kad vidješe Magdalenu, ustremiše se na nju šakama i sječivima, a i pse podjariše.

„Marijo Magdaleno, kurvo!“ urlali su između provala grohotna smijeha.

Crn oblak zakri sunce, zemljom se razli mrak.

„Nisam, nisam!“ kriknu nesretna žena. „Bila jesam, ali nisam više. Danas se preporodih!“

„Marijo Magdaleno, kuuurvo!“

„Bila sam, nisam više, kunem se. Nemojte me ubiti. Milost! Tko ste vi... delavoglavi, debelih trbušina,

krivonogi... grbavi? Ne dirajte me!“

„Marijo Magdaleno, kurvo... ja sam Saul. Bog Izraelov iz Damaska me posla i dade mi ovlasti da ga

ubijem.“

„Koga njega?!“

„Tvog ljubavnika!“

Zatim se okrenuo rulji.

„Ščepajte ju, momci! Ona mu je ljubovca, ona de znati... Kaži nam gdje si ga skrila, droljo!“

„Nedu!“

„Ubit du te!“

„U Betaniji!“

„Lažljivice! Upravo dolazimo odande. Ovdje si ga negdje sakrila. Van s istinom!“

„Pusti mi kosu! Zašto ga hodeš ubiti? Što ti je učinio?“

„Tko god ustane protiv Zakona, ne zaslužuje nego smrt!“ Dok joj je govorio, grbavac ju je sve strastvenije

promatrao i približavao joj se... zamjetno uspaljen.

Magdalena zatrepde očima. „Säule,“ reče mu, „pogledaj moja prsa, moje ruke, grlo... zar ne bi šteta bila

da nestanu? Nemoj ih usmrtiti.“

Saul joj se još primaknu, te de grubim režedim glasom: „Priznaj gdje si ga sklonila, pa te nedu pogubiti.

Sviđaju mi se tvoje grudi, tvoje ruke, grlo... smiluj se svojoj ljepoti i priznaj. Sto me tako gledaš? O čem’

misliš?“

„Mislim, Saule - i teško uzdišem - kakva bi čuda ti učinio da te Bog najednom prosvijetli, pa da istinu

sagledaš. Moj je voljeni za osvajanje svijeta trebao učenike poput tebe - ljude od ognja, Saule, a ne

ribare, torbare i pastire.“

„Za osvajanje svijeta! Zar je svijet osvojit’ htio? A kako? Govori, Magdaleno, jer upravo to i ja želim.“

„Ljubavlju.“

„Ljubavlju?“

„Saule, počuj što du ti kazati. Otpravi ostale natrag - ne želim da oni to slušaju. Čovjek koga ganjaš i

hodeš ubiti Sin je Božji, Spasitelj čovječanstva, Mesija! Jest, duše mi moje što du ju Bogu predati!“

Mršav sušičavi levit, rijetke sijede brade, prosikta:

„Saule, Saule! Njezine su ruke opasne poput stupice za vukove, čuvaj se!“

„Odlazi!“

Potom se opet obratio Magdaleni: „Ljubavlju, veliš? I ja želim osvojiti svijet... pa silazim u luke, gledam

brodove kako otplovljavaju i srce mi žar obuzima. Htio bih dosegnuti kraj svijeta, ali ne kao prosjak,

židovski sluga - nego kao kralj, svojim mačem. Ali, kako? To nije mogude. Stoga se tako bijedno osjedam

da bih se ubiti mogao... u međuvremenu nalazim oduška ubijajudi druge.“ Pošutio je na tren, a onda de,

još joj se više primakavši:

„Gdje ti je gospodar, Magdaleno?“ upitao ju je blagim gla-som. „Kaži da bih ga mogao nadi i

porazgovarati s njim. Htio bih da mi kaže što je ljubav, te kojom vrstom ljubavi se svijet može osvojiti... A

zašto plačeš?!“

„Jer ti želim otkriti gdje on jest, jer bih htjela da se vas dvojica susretnete. Zajedno, zaista dete osvojiti

svijet, a plačem jer ti ne vjerujem, Saule. Ne, nemam povjerenja u tebe... i zato plačem.“ Još je govorila,

kadli povelik kamen zazviždi zrakom i prebi joj vilicu.

„Brado, u ime Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, udri- te!“ urliknu onaj sušičavi levit. On bješe prvi i

bacio kamen, te pogodio Magdalenu.

S neba zagrmje, a u daljini, sunce na zalasku u krvi se okupa. „Evo što zaslužuju tisudama puta ljubljena

usta!“ dreknu jedan od Kaifinih robova i prosu Magdaleni zube po zemlji.

„Evo ti za tvoju grešnu utrobu!“

„Evo ti i za lažljivo srce!“

„Evo ti za zavodnički lijep nos!“

Magdalena bješe sagnula glavu na grudi ne bi li se zaštitila, ali krv joj poteče iz usta, njenih grudi,

maternice... bješe počela samrtno hropiti.

Sokol zaklepeta krilima, jer njegovom oku ništa ne promakne, pa prodorno kriknu, te se obruši na

njegovo tijelo koje je još ležalo pod limunovim stablima i sleti na nj. Isusovi su očni kapci treperili; na

usta mu pade krupna kap kiše, pa se probudio, te sjeo na masnu grobljansku zemlju, izgubljen u mislima.

Sto je to usnio? Nije se mogao sjetiti - ništa nije preživjelo u njegovom umu osim kamenja, neke žene i

krvi...

Je li ta žena možda bila Magdalena? Njezino lice mu je ti-tralo poput valida na vodi, prelijevalo se i

razlijevalo, nikako se nije dalo sagledati. Dok se trsio ne bi li ga raspoznao, okrvavljeno kamenje oko

njega kao da se u tkalački razboj pretvorilo, pa sad ona žena raspjevana tkalja za stanom postade. Glas

joj bješe nevjerojatno blag, a pun žalosti.

Nad njegovom glavom, limunovi su se plodovi zlatjeli među tamnozelenim lišdem. Spustio je dlanove na

zemlju, te osjetio njenu svježinu i proljetnu toplinu. Ogledao se uokolo: nitko ga nije promatrao - pa se

sagnuo i poljubio tlo.

„Majko,“ reče nježno, „drži se uza me, ja du se tebe držat’. Majko, zašto ti ne bi bila moj Bog?“

Limunovo lišde zatreperi, začuše se nečiji laki koraci po vlažnoj zemlji, nevidljiv kos zazviždi. Isus diže

pogled i vidje svoga zelenokrilog anđela čuvara pred sobom, zadovoljnog i radosnog. Kovrčavo paperje

na njegovom licu blistalo je u kosim zracima sunca na zalasku.

„Zdravo,“ reče mu Isus, „vidim da ti lice blista - kakve mi još dobre vijesti nosiš? Imam povjerenja u

tebe... zelena boja tvojih krila jednaka je onoj trave na zemlji.“

Anđeo se nasmije i sklopi ih, te čučne uz Isusa. Potom je otrgnuo limunov cvijet i stao ga požudno

mirisati, a onda pogleda put zapada: nebo sad bješe boje zrele višnje. Zapuhao je blag povjetarac,

pokrenuvši limunovo lišde na radostan i šuštav ples.

„Mora da ste izvanredno sretni, vi, ljudska bida,“ reče anđeo. „Od zemlje ste i vode, baš kao što je i sve

drugo na ovom planetu od vode i zemlje, pa se sa svime podudarate: muškarci, žene, meso, povrde,

vode... jer je sve od iste zemlje i iste vode. Nego, na putu ovao začuh neku ženu kako te doziva.“

„Zašto me zove? Sto hode?“

Anđeo se nasmije. „Njezina zemlja i voda prizivaju tvoju vodu i zemlju. Sjedi za tkalačkim stanom, tka i

pjeva... a njezina pjesma probija planine, razlijeva se ravnima - traži te. Počuj: za tren de doprijeti ovamo,

tu pod limunove. Tiho - evo je. Čuješ li ju? Mislio sam da pjeva, ali ne... tuži. Počuj pažljivo - što čuješ?“

„Čujem ptice koje se vradaju u gnijezda. Mrači se.“

„Ništa drugo? Nastoj svim silama... neka ti duša napusti tijelo, da bi mogla čuti.“

„Čujem, čujem! Glas neke žene, dalek... dalek. Ona oplakuje, nekoga ili nešto, ali joj ne razabirem riječi.“

„Ja ih besprijekorno čujem. Poslušaj i sam - što oplakuje?“ Isus se diže i napregnu se svom snagom: duša

zaista kao da mu izađe iz tijela. Zašla se u selo, prišla nekoj kudi i zastala u dvorištu.

„Čujem...“ šapnu Isus, stavljajudi prst na usta.

„Što? Kazuj.“

Grobe od srebra, od zlata grobe, grobe zladani,

Ne otimaj rumene usne, ne gasi crne mi oči,

Ne ušutkuj ovaj nježan slavujski glas...

„Prepoznaješ li pjevačicu, Isuse iz Nazareta?“

„Da.“

„Marija, sestra Lazarova. Tkaje svoje svadbeno ruho, a misli da si mrtav, pa plače. Kao snijeg bijelo grlo

joj je otkriveno, niz grudi je pustila ogrlicu od tirkiza, a cijelo joj je tijelo mokro od znoja - a kako li

miriše!... Poput kruha netom iz pedi izvađenog, kao zrela dunja, zemlja nakon kiše. Ustani - hajd’mo ju

utješit’.“ „A Marija Magdalena?“ kriknu Isus obuzet mračnom slutnjom.

Anđeo ga uze za ruku i pokaže mu da sjedne na zemlju. „Magdalena...“ reče zatim snuždeno „...smetnuh

ti s uma kazat’: mrtva je.“

„Mrtva?!“

„Ubiše ju. Hej, kamo deš sad, Isuse iz Nazareta? Čemu tako pesti stišdeš - koga si krenuo zatudi? Boga?...

Jer, on ju je usmrtio. Sjedi samo! Svemogudi je odapeo strijelu, pogodio ju na vrhuncu srede i sad je ona

gore - besmrtna. Može li žena doživjeti vedu radost? Nede vidjeti svoju ljubav da blijedi, srce koje gubi

zanos, tijelo kako propada. Bio sam ondje cijelo vrijeme dok ju je ubijao i vidjeh što se zbilo: digla je ruke

prema nebesima i uzviknula: „Hvala ti, Bože. Upravo sam to i htjela!“

Isus se, međutim, razjario. „Samo paščad tako žudi za potčinjavanjem, paščad i anđeli! A nisam ni pseto,

ni anđeo. Muškarac sam i stoga urličem ‘Nepravda! Nepravda!’ Nije bilo pravedno, Svemogudi, što si joj

život oduzeo. I najsiroviji drvosječa ustručava se posjedi stablo u cvatu, a Magdalena se bješe račvala od

korijena do najviše grančice!“

Anđeo mu svojom ljevicom uze desnu ruku, a desnicom ga pomilova po kosi, ramenima, koljenima...

govoredi mu tiho i nježno. Mrak ved bješe pao, vjetar pojačao, oblaci se raspršili i ukazala se krupna

blještava zvijezda, nesumnjivo Večernjica.

„Strpljiv budi,“ reče mu anđeo, „prihvati što se zbilo, ne očajavaj. Samo jedna je žena u cijelom svijetu -

jedina, a s bezbroj lica. Kad jedno iščezne, drugo se javlja. Marija Magdalena umrije, a Marija, sestra

Lazarova, živa je i čeka te. Ona je Magdalena glavom, ali s drugačijim licem. Počuj... opet je uzdahnula.

Hajd’mo ju tješiti. U svojoj utrobi ona — Isuse iz Nazareta - čuva tvoju najvedu radost: sina, tvoga sina.

Hajd’mo!“

Anđeo lagano udari prijatelja po ramenu i odiže ga s tla. Uspraviše se obojica pod limunovim stablima, a

Večernjica ih radosno obasja.

Malo-pomalo, Isusovo se srce smekša, a u vlažnom polumraku lica Marije Magdalene i Marije, sestre

Lazarove, pomiješaše mu se, stapajudi se u jedno. Dođe nod, pokrivši ih svojim mirisima.

„Hajde,“ tiho de anđeo, uzimajudi ga maljavom rukom oko struka. Dah mu je vonjao muškatnim

oraščidem i vlažnom zemljom. Isus se nasloni rukom na nj, zatvori oči i duboko udahnu

- htio je da mu miris anđela čuvara siđe sve do utrobe.

Smješkajudi se, anđeo raširi krila, a kako nod bješe donijela oštar mraz, njima je i Isusa ovio, da mu ne

bude hladno. Još se jednom u zraku punom studene vlage začula ženina tužbalica, nalik lepršavu

proljetnom lahoru:

Grobe od srebra, od zlata grobe, grobe zladani...

„Hajd’mo,“ Isus de, i on se nasmiješivši.

31

Cijele je nodi Isus lebdio nad dom, omotan zelenim anđelovim krilom i držedi se čvrsto njegova struka.

Golem se mjesec uspinjao nebom - a čudan bješe, radosna lika, umjesto onakvoga kad vidje Kaina kako

ubija Abela. Usta mu bjehu razvučena u sretan osmijeh, a dva ogromna oka i njegovi blještavi pretili

obrazi kupali su se u svjetlu - bješe poput žene okrugla lica, koja nodu lunja u bunilu zaljubljenosti.

Drvede je lebdjelo, nodne se ptice glasale poput ljudskih bida, planine se rastvarale da propuste dvojicu

kasnih lutalica i opet se zatvarale za njima.

Kakve li srede: letjeti nad zemljom, baš onako kao u snima! Život bješe snom odmijenjen. A da nije to

pravo značenje raja? - htjede Isus upitati anđela, ali ne reče ništa, pobojavši se da bi, progovori li, mogao

sama sebe probuditi.

Promatrao je prizore pod njima, čudedi se kako stijene, pa i same planine, lagane postadoše - baš kao

kad sjedneš s prijateljima bremenita srca, a rujno ti vino malo-pomalo rastereti misli i nadme jedra, pa

uzletiš, a cijeli ti se svijet čini zlatastim oblakom... okrenutim naglavce.

Opet jednom htjede nešto kazat’ anđelu, ali mu ovaj stavi prsta na usta, te mu nježno poruči da šuti.

Valjda se bjehu približili nekom selu, jer se začu pijetao kako najavljuje svitanje. Mjesec se uto otkotrljao

za brda, a zora blago obasjala zemlju koja se trijeznila, vradajudi se ustaljenom poretku stvari: gorja,

naselja i maslinici vratiše se ondje gdje ih je Bog postavio da čekaju smak svijeta.

Uskoro Isus prepozna put prema Betaniji, zatim i samo selo milosrdnih ljudi razasuto među vinogradima,

maslinama i smokvama. Vidje i prijateljsku kudu s posvedenim tlakačkim stanom, ognjište što se ne gasi i

dvije sestre, dva plamena nespokojna.

„Eto nas,“ tiho de anđeo.

Dim se dizao kroz dimnjak na krovu: sestre vjerojatno ved bjehu ustale, te su raspirivale vatru.

„Isuse iz Nazareta,“ reče anđeo odmotavajudi krilo s njega, „eno su naložile oganj, obavile jutarnju

mužnju, pa ti pripremaju vrelo mlijeko. Tijekom putovanja, ti me htjede pitati o značenju raja; on je u

tisudama malih radosti, Nazaredanine. Da ti žena otvori vrata kad pokucaš, da možeš sjesti uz oganj, da

ju gledaš kako ti stol postavlja... te, kad se smrači, da osjetiš kako te grli. Tako nam se Spasitelj ukazuje:

postupno - iz zagrljaja u zagrljaj, jednim djetetom, pa drugim. To je put spasenja.“

„Shvatio sam,“ šapnu Isus, kročedi prema modro obojenim dvorišnim vratima i pružajudi ruku prema

zvekiru — a onda mu ju anđeo zadrža.

„Ne žuri,“ kaza mu. „Nego, čuj... bolje de biti da se više ne rastajemo. Bojim se pustit’ te samoga,

nezaštidenog, pa du i ja s tobom. Pretvorit du se u crnčida, onoga Negra koga vidje pod limunovim

krošnjama, a ti reci da sam dječak-rob koji ti obavlja sitne poslove. Ne bih želio da opet kreneš krivim

putom, da se izgubiš.“

Nije ni završio rečenicu, a mali se crnac stvori uz Isusa — visinom jedva nešto iznad njegovih koljena,

širokog osmijeha i bijelih zübä, sa zlatnim prstenovima o ušnim resicama, te s ogromnom, do vrha

punom, košarom u rukama.

„Uzmi, gospodaru,“ reče nasmiješivši se, „tu su darovi objema sestrama: svilena odjeda, naušnice,

narukvice, lepeze od skupocjenih pera... sve o čem’ svaka žena sanja. Sad možeš pokucat’ na vrata!“

Isus udari dva-tri puta zvekirom, a zatim se začuše nečiji koraci po kaldrmi u dvoru i nježan glas upita:

„Tko je?“

Isus pocrvenje do ušiju. Prepoznao je glas: Marijin bješe.

Vrata se otvoriše i obje sestre padoše ničice preda nj.

„Učitelju, molitvama smo popratile tvoju muku, pozdravljamo tvoje sveto uskrsnude. Dobro nam došao!“

„Dopusti mi, Učitelju, da ti grudi dodirnem... da se uvjerim jesi li to zaista ti,“ Marija de ponizno - ali ju

Marta preduhitri kličudi:

„Tjelesan je, Marijo, tjelesan... baš kao i nas dvije. Pogle’ mu sjenu na pragu, vidiš li ju?“

Isus se prvo nasmijao, a zatim se prepustio njihovim dodirima, omirisavanju, veselju.

„Marto i Marijo, dvoglavi plamenu, kako je divno opet vas vidjeti... i vašu gostoljubivu kudu, tako

otvorenu muškarcu. Svi smo još živi, još osjedamo glad, djelujemo i plačemo. Slava budi Bogu!“

Govoredi tako i izmjenjujudi pozdrave sa sestrama, ušao je u njihov dom.

„O, kako je lijepo opet vidjet’ i ognjište, tkalački razboj, tijesto koje se diže, sofru, krčag, svjetiljku...

Vjerni ženini sluge, klanjam vam se i poštivam vas. Kad žena stigne na rajska vrata, zastane i pita

‘Gospode, mogu li i moji pratitelji udi?’“

„‘Koji sad pratitelji?’ čudi se Bog.“

„‘Ovi: korito za miješenje hljeba, kolijevka, svjetiljka, krčag i tkalački stan. Ako ne mogu oni, nedu ni ja.’“

„Bog, dobrostiva srca, nasmije se, te veli: ‘Žena si - pa kako bih ti odbio? Ulazi, sa svime svojim... premda

je u raju ved toliko korita, kolijeväkä i tkalačkih stanova da nema mjesta za svece!’“

Obje se od srca nasmijaše, a tada ugledaše crnčida s prepunom košarom.

„Učitelju, a tko ti je ovaj dječak?“ upita Marija. „Krasne zube ima.“

Isus sjede uz oganj, a one izniješe mlijeko, med i pšenični kruh - što mu natjera suze na oči.

„Ne bjehu mi dostatna sedmora nebesa,“ reče, „ni sedam najvedih vrlina, ni sedam čudesnih zamisli. A,

sestre moje, gle sada

čuda: dovoljna mi mala kuda, zalogaj hljeba i obična ženska riječ!“ Ustao je, pa prošao kudom gore-dolje

baš kao domadin, donio iz dvorišta naramak lozja i bacio ga na vatru, pa se plamenovi digoše uvis.

Nagnuo se nad posudu s vodom i napio se, položio ruke Marti i Mariji na ramena, te ih obje osvojio.

„Najdraže Marijo i Marto,“ kaza im, „promijenit du ime. Ubili su vam brata kojeg bijah iz mrtvih digao, pa

du odsad ja sjedit’ ovdje u kutu gdje je on sjedio. Uzet du i njegovu šibu za volove, te orati, sijati i žeti

njegovo polje... a kad se uvečer vratim, sestre de mi oprat’ umorne noge i postavit’ stol. Onda du sjest’ uz

ognjište, na njegov tronožac. Lazar du se zvati.“

Dok je tako govorio, crni ga je dječak promatrao širom razgrogačenim očima - a što ga je dulje gledao,

Isus se sve zamjetnije mijenjao, najprije likom, a onda cijelim tijelom. Glavom, grudima, bedrima,

rukama, stopalima... sve je više nalikovao Lazaru, ali onomu nekadašnjem, u punom zdravlju i snazi,

bikovskoga vrata, prsa suncem opaljenih i krupnih čvornovatih šaka. U polusvjetlu, sestre vidješe tu

preobrazbu, te uzdrhtaše.

„Tijelo sam preoblikovao, promijenio i dušu, a sad objavljujem rat siromaštvu i postu. I duša je živo bide,

zvijer štoviše, hrane joj se hode. Ova usta pod mojim brkovima i njezina su, jedina koja imade! I rat

čednosti najavljujem, jer djetešce, gluhonijemo i slijepo, sniva u utrobi svake žene - vrata mu otvorit’

treba i dati da se rodi. Onaj tko tu dužnost ne obavi ubojica je... Marijo, zar plačeš?“

„A kako bih ti drugačije odgovorila, Učitelju? Mi žene nemamo drugog odgovora.“

Marta, širedi ruke, nato reče: „Mi žene dvije smo ruke nezalječivo raširene. Dođi, Učitelju, sjedi,

naređuj... ti si gospodar u ovoj kudi.“

„Gotovo je s mojim ‘rvanjem s Bogom,“ Isus de sav ozaren. „Sprijateljili smo se, nedu više križeve djeljat’.

Izrađivat du korita, zipke, postelje... Javit’ du u Nazaret da mi pošalju moj alat, a i ojađenu du majku

pozvat’ da dođe, tako da može podizat’ unuke i

osjetit’ i nešto slatko na svojim usnama, tužna i nesretna.“

Jedna od žena nasloni se prsima na njegovo koljeno, a druga mu uze ruku, ne dajudi mu da ode. S druge

strane ognjišta, Negro bješe spustio bradu na koljena, pretvarajudi se da spava - ali je itekako, kroz duge

trepavice, motrio Isusa i sestre, a lukav i zadovoljan smješak razlio mu se lišdem.

Marija, grudima oslonjena na Isusova koljena, tiho reče: „Sjededi za razbojem, Učitelju, tkala sam

pokrivač s prizorom tvoje muke: križ s tisudama lastavica posvuda uokolo... na bijeloj osnovi, a onda sam

počela premetat’ crnu i crvenu pređu, gorko naričudi - i ti si me čuo, smilovao mi se i došao.“

Marta je šutjela, čekajudi da joj sestra završi kazivanje, te zatim poče:

„Ništa ne znam osim kruh umijesit’, rublje oprat’ i redi ‘da’. To su jedine moje vrline, Učitelju... pa stoga

imam predosjedaj da deš moju sestru odabrat’ za ženu, ali mi dopustite da s vama udišem dah bračnog

života - da vam prostirem postelju i prozra- čujem ju, te vodim računa o svemu ostalom u kudanstvu.“

Zastala je na tren, uzdahnula, pa nastavila: „U našem selu djevojke pjevaju vrlo tugaljivu, sjetnu

pjesmu... u proljede, kada ptice sjede na jajima. Umjesto daju naizust kazujem, dopustite mi da ju

otpjevam, jer joj je gorčina i u melodiji:

Hej vi, golobradi nakupci —

Dojadilo mi samu sebe prodavat’

A mušteriju ne nalazedi Te se nudim uz dobar popust —

Pa tko prvi, njegova i slast!

Onom tko mi dade lastavičje jaje Usne du svoje darovat’

Tko li donese orlovo jaje,

Grudi mu moje dajem,

A onom tko me nalupa Zanavijek srce predajem!

Oči joj se pritom suzama napuniše, a Marija obgrli Isusa oko pojasa, kao da se boji da de joj ga oteti.

Marta osjeti kako joj bodež prodire u srce, ali skupi hrabrosti i opet progovori:

„Učitelju, samo du ti još nešto kazat’, a onda du ustat’ i ostavit’ te s Marijom. Bješe jednom naprasit

zemljoposjednik imenom Boaz, tu u blizini, u Betlehemu. Ljeto bješe, pa su njegovi robovi žnjeli, vršili,

pajali i na gumnu odjeljivali zrno od pljeve. Leže on tako među tim dvjema hrpama i zaspa, a usred nodi

sirotica Ruta tiho se prikrade, eda ga ne bi probudila, i sjede mu kraj nogu. Bješe udova bez djece, koja

se silno napatila. Čovjek osjeti toplinu njezinog tijela uza svoja stopala, pruži ruku, pretraži da vidi tko je

ili što je... nađe ju i privi na svoje grudi. Razumiješ li, Učitelju?“ „Da... ne kazuj više.“

„Idem sad,“ reče Marta i ustade.

Njih dvoje ostadoše sami, uzeše prostirku i pokrivač ukrašen križem i lastavicama, te se uspeše na krov.

Milostiv oblak bješe skrio sunce, a oni se sakriše pod tkaljino djelo da ih Bog ne vidi, te se počeše

milovati. U nekom trenu, kad mu je pokrivač spao s lica, Isus vidje crnčida kako sjedi na rubu krovne

terase - svirao je pastirsku frulu, pogleda usmjerenog put dalekog Jeruzalema.

Sljededega dana cijelo se selo sjatilo da se divi novom Lazaru. Crni je dječak donosio vodu s bunara,

muzao mliječna grla, pomagao Marti razgorjeti oganj... a onda bi se sklupčao na pragu i vadio svoju

sviralu. Seljani, s košarama žitnih klasova, mlijekom, medom, datuljama... navališe pozdraviti stranoga

gosta tako nalik Lazaru, a vidjevši Negra na pragu, šalili su se s njim, zadirkivali ga i smijali mu se - i on se

smijao s njima.

I slijepi seoski glavar dođe, te pruži ruku i prepipa Isusu koljena, bedra i ramena. Potom odmahnu

glavom i nasmije se.

„Taman posla! Zar ste vi slijepi, a ne ja?“ povikao je seljacima koji bjehu ispunili dvorište. „Nije ovo Lazar.

Niti mu dah smrdi jednako, nit’ mu je meso raspadnuto, a bogme mu se kosti dobro drže na okupu - ni

satarom ih se ne bi rastavit’ dalo!“

Isus je sjedio u dvoru, preplitao istinu i laži, smijudi se cijelo vrijeme. „Ne bojte se, ljudi, nisam ja Lazar.

Nema njega više, a meni jest ime Lazar - ali majstor Lazar, jer sam drvodjelja. Anđeo zelenih krila donese

me pred ovu kudu, te uđoh.“

Pogledao je pritom crnčida - koji se previjao od smijeha.

Vrijeme je teklo poput besmrtne vode i natapalo svijet. Žito dozrije, grozdovi zablistaše među lišdem,

plodovi masline napuniše se uljem, nekod rascvali grm nara svijao se pod težinom plodova. Jesen dođe,

za njom i zima - sin im se rodi. Ležedi za babinja, tkalja Marija divila se novorođenomu bez kraja i konca.

„Bože moj, kako li ovo čudo izađe iz moje utrobe? I ja sam se napila vode besmrtnosti,“ ponavljala je uz

osmijeh. „Jest, vode besmrtnosti sam se napila - nedu umrijeti!“

Duboko u nodi, kiša se spustila: primajudi nebo u svoju utrobu, zemlja se u blato pretvarala. Majstor

Lazar, opružen među napola dovršenim kolijevkama i koritima na stolarskoj klupi u svojoj radionici,

osluškivao je grmljavinu, razmišljajudi o svomu novorođenom sinčidu i Bogu.

Zadovoljan je bio, jer prvi put bješe Bog u njegov život ušao u obliku čeda. Čuo ga je kako u pokrajnjoj

sobi plače i smije se, kako se pokušava osoviti na nožice na majčinim koljenima. Zar nam je Bog tako

blizu? Pitao se, mrsedi svoju crnu bradu - jesu li i njemu tabanidi tako nježni, je li toliko škakljiv, smije li se

tako lako, taj Svemogudi Bog, kada ga čovječji prst pomiluje?

Crni je dječak zijevao, pretvarajudi se da spava - u drugom kutu, kraj vrata. I on se zadovoljno smiješio,

kad bi čuo majku kako uljuljkuje djetešce. U nodi, pak, kada ga nitko ne bi vidio, opet bi anđelom

postajao i opuštao se širedi zelena krila preko iverja od bradve i blanje.

„Isuse, jesi li budan?“ šapnuo je u mraku.

Ovaj se pretvarao da spava - silno mu je godilo šutjeti i osluškivati glasanje novorođenoga u tišini nodi.

Nasmiješio se, pak, jer mu taj crnčid bješe prirastao srcu. Po cijele dane obavljao je kojekakve poslove za

nj i pomagao mu oblikovati drvo, a i prošle je večeri - kad su posvršavali dnevne zadade - sjeo na prag i

uveseljavao ga sviralom. Slušajudi ga, Isus bi zaboravljao svagdašnje trude, a kad bi se ukazala prva

zvijezda i svi posjedali da bi zajedno blagovali, Negro bi se u beskraj šalio - čak bockajudi sirotu Martu

zbog njezine nevinosti.

„U Etiopiji, mojoj postojbini,“ govorio bi, smješkajudi se i motredi Martu podbadački, „mi ne krijemo

žudnje, ni strahove u srcu, kao što vi Zidovi činite - o svemu govorimo pošteno, otkrivajudi svoje želje i

slijededi ih. Ako mi se jede banana, ja du ju pojesti - i baš me briga je li bila moja i tuđa. Ako mi se ide

plivati, plivam, poljubiti ženu - poljubim ju. A naš nas Bog ni za što ne prekorijeva. Crn je kao i mi, voli

crnce, također nosi zlatne alke o ušnim resicama i čini što ga je volja. On je naš veliki brat, jer nam je ista

majka — Nod.“

„A umire li vaš Bog?“ upitala ga je Marta jedne večeri, da bi i ona njega malo gnjavila.

„Dok ijedan crnac bude na životu, ni naš Bog nede umrijeti!“ odgovorio je, poškakljavši ju ispod tabana.

Svake bi nodi, kad bi utrnuli uljanicu, anđeo čuvar rastvorio krila i u mraku legao uza svog prijatelja.

Razgovarali su šapatom, da ih netko ne čuje, pa bi anđeo dao Isusu savjete što mu je činiti sljededega

dana - kad bi se on opet prometnuo u crnoputoga dječaka, motao se po iverju i ondje lijegao.

Ali, te nodi nije mu se dalo zaspati. „Isuse, jesi li budan?“ sve je glasnije ponavljao, a kad je uvidio da mu

ovaj ne želi odgovoriti, primakao mu se i pogurnuo ga.

„Hej, meštre Lazare, znam da ne spiš. A zašto mi onda ne odgovaraš?“

„Nije mi do razgovora. Sretan sam,“ reče Isus sklapajudi oči.

„Jesi li zadovoljan mnome?“ upita anđeo. „Imaš li možda kakvih pritužaba?“

„Nikakvih, dječače moj, baš nikakvih.“ Oko srca mu toplo bješe, pa se pridiže, te de:

„Kako li sam lošim putom bio pošao Boga iskati!“ promrmljao je. „Kojom nesavladivom strminom, kojim

stijenjem i ponorima! Dozivao sam ga i zazivao, misledi da je njegov glas jeka što mi se vradala od planina

bez žive duše.“

Anđeo se nasmija. „Säm, Boga nisi ni mogao nadi. Dvoje se hode, muškarac i žena. Nisi to znao - ja sam te

podučio - pa si ga našao, nakon tolikih godina potrage, tek kada se stopi s Marijom. A sad sjediš u mraku,

slušaš ga kako plače, guguče i smije se, pa se raduješ.“

„To uistinu jest značenje Boga,“ poluglasno de Isus, „kao i značenje čovjeka. To je put...“

Zatvorio je oči, a njegov mu se prijašnji život stade odvijati mislima, pa uzdahnu. Pružio je ruku, dodirnuo

anđelovu.

„Moj anđele, moj čuvaru,“ reče mu ganuto, „da ti ne dođe, dječače moj, izgubljen bih bio. Ostani uza me

zauvijek.“

„I hodu, ne strahuj - nedu te napustiti. Zavolio sam te.“ „Dokle de ova sreda potrajati?“

„Sve dok ja budem s tobom i ti sa mnom, Isuse iz Nazareta.“ „Cijelu vječnost?“

Anđeo se nasmija. „A što je vječnost? Hodeš li se ved jednom otarasiti preteških riječi, Isuse iz Nazareta -

velikih ideja, kraljev- stava nebeskih? Znači li to da te ni tvoj sin nije uspio izliječiti?“ „Ovdje je kraljevstvo

nebesko, na zemlji,“ reče trenutak kasnije, udarivši šakom po tlu. „Tu je Bog: u tvom sinu. Tu je vječnost:

u svakom trenutku, Isuse iz Nazareta, u svakom časku što prođe. A nisu ti dostatni ti trenuci? Ako je

tako, iskusit deš da ti ni vječnost nede bit’ dovoljna.“

Upravo kad anđeo zašutje, nečiji se laki koraci začuše... netko je bosonog dolazio.

„Tko je tamo?“ upita Isus ustajudi.

„Neka žena,“ reče mu anđeo sa smješkom, te ode i odbravi vrata radionice.

„Kakva žena?“

Anđeo diže prst kao da ga prekorijeva. „Rekoh ti jednom, zar si smetnuo s uma? Samo je jedna žena na

svijetu -a s bezbroj lica. Eto, jedno od tih lica ti stiže. Ustani, prihvati ju... odoh ja.“

Kazavši to, poput zmije se zavukao u iverje i iščeznuo.

Ona bosonoga zastala je pred vratima, a Isus se okrenuo prema zidu, te zatvorio oči kao da spava. Neka

ruka gurnu vrata i ona se otvoriše, a ta žena šmugnu unutra zadržavajudi dah. Polako je napredovala,

stigla do kuta u kojem je Isus ležao, te se - bez riječi i ne stvarajudi nikakva šuma - smotala uz njegova

stopala.

Ubrzo je osjetio kako mu toplina struji od njih prema koljenima, bedrima, srcu, glavi. Pružio je ruku,

napipao u mraku njene pletenice, pretražio prstima ženino lice, grlo, bujne grudi... Ona se prvo bješe

okamenila u iščekivanju i žudnji za podvrgavanjem, ni riječi ne reče, ali ju onda obuze drhtavica i studen

znoj.

Muškarac ju tiho, nježno i s beskrajnim suosjedanjem upita: „Tko si?“

Žena, još jače dršdudi, ništa ne odgovori. Isusu bješe žao što je išta pitao — još je jednom bio zaboravo

anđelove riječi: zar je važno njezino ime, odakle dolazi, pa stas, boja kože, ljepota ili ružnoda njezinog

lica? Jer ono je uvijek lice jedinstvene zemaljske žene. Njezina ju je utroba pritiskala, jer su se mnogi

sinovi i kderi u njoj gušili - nemajudi modi sami iz nje izadi. Stoga je došla muškarcu da im otvori put.

Isusovo srce preplavi plima suduti.

„Ja sam Ruta,“ oglasi se ona titravim šapatom.

„Ruta? Koja Ruta?“

„Marta“.

32

Prolazili su dani, mjeseci, godine... a u kudi majstora Lazara umnožavali su se sinovi i kderi - Marta i

Marija natjecale su se koja de ih više poroditi. Domadin se trapio, ponekad u radionici

- obrađujudi borovinu, drvo česmine ili čempresa, pretvarajudi ga u pomagala korisna ljudima - a

ponekad u polju, boredi se s vjetrima, krticama i koprivom. Navečer bi se vradao iznuren, sjeo bi u dvoru i

njegove bi žene pritrčale da mu operu noge, te bi mu zatim prostrle stol i primale ga u zagrljaj. A tada bi,

jednako kao što je, drvom se bavedi, oslobađao u njemu zatočene zipke, a obrađujudi zemlju oslobađao

grozdove i klasje koji u njoj bjehu, iz njihovih utroba oslobađao u njima zatočenoga Boga.

Koje li srede, pomišljao je Isus, kakva li dubokog sjedinjenja tijela i duše, zemlje i čovjeka! Marta i Marija

pružale su ruke da bi pomilovale muškarca koga su voljele i djecu koja se rodiše iz njihovih utroba, a tako

mu nalikovahu - dodirivale su ih da se uvjere kako je sva ta radost i ljepota prouzročena nečim stvarnim.

Jer, toliko srede činilo im se previše za njih dvije - nisu se mogle otarasiti zebnje.

Jedne je nodi Marija usnila strašan san. Ustala je, pošla u dvorište i vidjela Isusa kako — pošto se oprao -

sjedi zadovoljan na tlu, dlanovima oslonjen o zemlju. Prišla je i sjela uza nj. „Što su snovi, Učitelju?“ blago

ga je upitala. „Od čega se sastoje? Tko nam ih šalje?“

„Nisu ni od anđela, ni od vragova,“ odgovori joj Isus. „Kad se Lucifer pobunio protiv Boga, snovi se nisu

mogli opredijeliti na čiju bi stranu. Ostadoše, stoga, između vragova i anđela, pa ih Bog baci u pakao

spavanja... A zašto pitaš? Sto si usnila, Marijo?“ Ali, umjesto da mu odgovori, Marija brižnu u plač. Isus ju

pomilova po ruci, govoredi: „Sve dok to budeš čuvala u sebi, iznutra de te proždirati. Izbaci taj san na

danje svjetlo, pa deš ga se osloboditi.“

Marija htjede započeti iznošenje tog sna, ali bješe tako prestrašena da je jedva uspijevala disati; Isus,

nježno ju milujudi, nastojao ju je ohrabriti.

„Cijele nodi pun je mjesec sjao, pa nisam mogla zaspati. Ali, pred jutro, valjda sam zaspala jer vidjeh

pticu... ali, ne bješe to ptica, jer je imala šestora ognjena krila - možda bješe jedan od serafima koji

borave uz prijestolje Gospodinovo. Doletio je, tiho kružio oko mene, a onda se odjednom obrušio i

sklopio krila oko moje glave i rekao... oh, Učitelju, ničice se pred tobom bacam, stopala ti ljubim, naredi

mi da zašutim!“

„Samo hrabro, Marijo, S tobom sam, zar ne? Čega se onda bojiš?... Dakle, rekao ti je nešto - a što?“

„Da je sve ovo, Učitelju...“

Opet je ostala bez daha, te obujmila Isusova koljena i snažno ih stisnula objema rukama.

„Da je ovo sve... što, najdraža Marijo?“

„San,“ reče i brižnu u plač.

„San?“ Isus se strese.

„Jest, Učitelju. Da je sve san.“

„A što to sve...?“

„Ti, ja, Marta, naša nodna grljenja, djeca... sve da je sve laž! Laž što ju Iskušavatelj stvori, eda bi nas

obmanuo! Uzeo je spavanje, smrt i zrak, smiješao te ih oblikovao u... pomozi mi, Učitelju!“ Sklupčala se

na tlu, trenutak-dva se grčila i onda ukočila. Marta je priskočila s ružinim octom i namočila joj

sljepoočnice.

Marija se povrati, otvori oči, te — vidjevši Isusa — primi se za njegove noge.

„Miče usnama, Učitelju,“ reče Marta. „Sagni se, nešto ti hode redi.“

Isus se sagnu i pridigne joj glavu - Marija pokrenu usne.

„Sto si rekla, ljubljena Marijo? Nisam te čuo?“

Marija prikupi sve svoje snage: „Reče da si ti, Učitelju...“ jedva je promrmljala.

„Da sam ja... što? Kaži!“

„...razapet!“ izgovori i svali se na zemlju posve smudena.

Položiše ju na ležaj. Marta ostade uza nju, a Isus otvori vrata i krenu u polje. Gušio se... a onda začu

korake za sobom; kad se okrenuo, vidje - crnčida.

„Što je sad?“ obrecnu se na nj. „Hodu biti sam.“

„Bojim se ostaviti te samoga, Isuse iz Nazareta,“ odgovori crni dječak, zapiljivši se u nj blistavim očima.

„Ovo je težak trenutak, strahujem... da bi se mogao pokolebati.“

„Samo mi to još fali! Ionako ima trenutaka kad mi moj zbunjeni um itekako zamagljuje pogled.“

Crnčid se nasmije. „Jesi li žena?! Zar vjeruješ u snove? Pusti žene da se isplaču. One, čovječe, ne mogu

podnijet’ veliku radost, pa cmizdre. Ali mi možemo, zar ne?“

„Možemo... al’ ušuti!“

Koračali su zajedno, žurnim korakom, te se ispeše na vrh zelena brijega. Maslačci i bijele margarete

bjehu posijani bujnom travom, zrak je mirisao majčinom dušicom... preko livada, Isus je nazirao svoj dom

među maslinama. Dim se mirno povijao iz dimnjaka na rubu ravnoga krova, pa Isus osjeti da mu nestaje

tereta s duše. Pomislio je da i obje žene dolaze sebi, pa da sjede uz naložen oganj.

„Hajd’mo natrag, bez riječi,“ reče svom crnčidu. „Žene su one samo, smilujmo im se.“

Dani su nadalje protjecali. Jedne se večeri, pak, pojavi na-pola pijan putnik izdaleka. Isus nije radio, jer

Sabat bješe, nego je sjedio na kudnom pragu, držedi najmlađega sina i najmlađu kder, igrajudi se s njima.

Tijekom jutra je kišilo, ali se nakon podneva razvedrilo - još su samo tanašni ružičasti oblaci plovili prema

zapadu. Među njima, pak, nebo bijaše zagasite modrozelene boje, poput tratine. Par golubova gugutao

je na krovu... Marija im priđe punih i otežalih prsa.

Onaj prolaznik zastade, pa se, videdi Isusa, zlobno nasmija. „Hej, meštre Lazare,“ reče zaplidudi jezikom,

„reklo bi se da si itekako im’ö srede! Mnogo je godina prošlo otkad je tako patrijarh Jakov živio s dvjema

ženama, Leom i Rakelom, k’o što ti imaš dvije, Mariju i Martu. Priča se da ti jedna vodi brigu o kudanstvu,

a druga o tvojim potrebama... dok ti skrbiš o svemu: drvu, zemlji, ženama... čak i o Bogu. Ali, pomoli

malo nosom u svijet, izađi iz svoje rupe, zakloni oči od svjetla i pogledaj uokolo što se događa.

Primjerice, jesil’ ikad čuo za Pilata? Poncija Pilata... kosti mu u katranu sagnjele!“

Isus prepozna napola pijanoga i nasmija mu se. „Šimune Cirenče, Božji čovječe... i vinopijo! Dobro mi

došao - evo ti stolca pa sjedi. Marto, daj vrč vina za moga starog prijatelja.“

Namjernik sjede na tronožac i obgrli vrč dlanovima. „Cijeli me svijet poznaje,“ reče ponosno, „jer nema

toga ‘ko se nije u mojoj taverni vinskom bogu zavjetov’ö! I ti moraš dod’, meštre Lazare... nego, da ne

zaboravim: jesil’ čuo za Poncija Pilata? Ili ga vidio nekom prigodom?“

Crnčid se pojavi, nasloni se na dovratak i stade slušati. „Kanda mi oblak zastire pamdenje,“ reče Isus,

upinjudi se da se sjeti. „Dva studena oka pepeljastosive boje, kao u sokola... osmijeh zagađen porugom...

zlatni prsten... to je sve čega se sjedam. O, da - i srebrenog umivaonika, što su mu ga donosili kad bi htio

ruke oprati. Ništa više. To mora da je u snu bilo, pa prekriveno mrazom utrnulog pamdenja. A onda

sunce izađe, pa njega nestade. Nego, kad me podsjeti na nj, Cirenče, da, zapamtio sam: taj me opako

mučio u snu.“

„Proklet bio! Čuo sam da u Božjim očima sni teže više od dnevne stvarnosti. Njega je, pak, Bog itekako

okrutno kaznio: na križ ga raspeše.“

„Na križ?!“ kriknu Isus.

„Sto se uzbuđuješ? Nije bolje zaslužio. Jučer ga, u samu zoru, nađoše raspetog. Kanda ga je savjest

mučila, nije spavat’ mog’ö... jer čim bi leg’ö namah bi i ust’ö, potražio umivaonik i cijele nodi ruke prao,

jaučudi ‘Evo, ruke perem! Ja sam nevin!’ Ali krv sveudilj ostajaše na njegovim rukama, pa bi isk’ö još vode

i iznova i’ pr’ö. A onda bi se dig’ö i lunj’ö po Golgoti. Nigdje mira! Svake bi nodi naredio dvojici vjerni’

sluga, onim crncima, da ga bičem tuku... draču je skuplj’ö i krunu načinj’o, na glavu stavlj’ö, pa mu krv

potekla.“

„Sjedam se... sjedam,“ prošapta Isus; povremeno je krišom pogledavao na crnoga dječaka, koji je - na

dovratak naslonjen - slušao došljaka s najvedom pažnjom.

„Onda poče pit’, pa je birtije obilazio... i u moju svrad’o, dakako. Napijao se zvjerski, i pijevac i krmak

postaj’ö. Žena se zgadila nad njim, te ga ostavi, a iz Rima dođe naredba da ga se smijeni. Slušaš Ii ti

mene, meštre Lazare?... A zašto uzdišeš?“

Isus se bješe zagledao u zemlju, ni riječi da mu odgovori. Negro iznova napuni Šimunovu bukaru -

šapnuvši mu usput, ne baš tiho: „Zašuti ved jednom! I Odlazi!“

Šimun Cirenac na to se opako razljuti. „Da umuknem?! Ma, zašto? Nego, da skratim... jučer u zoru

nađoše tvog prijatelja Pilata navrh Golgote - razapetog!“

Isus osjeti bol u srcu kao da bješe kopljem probijen, a sivo- modri mu se ožiljci na rukama i nogama

zacrvenješe.

Marija zamijeti da je naglo problijedio, priđe mu i obujmi njegova koljena. „Ljubljeni,“ reče, „umoran si,

itekako... Uđi u kudu i prilegni.“

Uto sunce zađe, pa naglo postade prohladno. Cirenac, sada potpuno pijan, a i umoran od priče, zaspao je

kao klada — a crnčid ga uze pod ruku, diže kao od šale i iznese iz sela.

„Baš si koješta baljezgao!“ reče mu ljutito, te de mu - pokazujudi prema Jeruzalemu - „Gubi se!“

Potom se vratio u kudu, itekako znatiželjan. Isus se bješe opružio u radionici, zagledan u svjetlarnik nad

sobom. Marta je poslovala oko večere, a Marija dojila najmlađe djetešce i ispod oka promatrala Isusa.

Crni dječak uđe u kudu - iz očiju mu je sijevala ljutnja.

„Otišao je,“ reče. „Dakle, taj je bio pijan kao crna zemlja. Nije znao što trabunja.“

Isus se okrenu i pogleda crnčida očima punim bola; zagrizao je usnu da ne progovori. Promatrao je svog

anđela čuvara bjelodano ištedi pomod, ali mu ovaj stavi prst na usta i nasmiješi se. „Hajde, naspavaj se,“

reče mu. „Samo spavaj.“

Isus sklopi oči, grča oko njegovih usana nestade, bore na čelu iščeznuše i on usnu. Sljededega jutra, kad

se probudio, osjedao se poletno i pun radosti, kao da bješe izbjegao golemoj opasnosti. I Negro se bješe

probudio: smijuljedi se za se, dovodio je radionicu u red.

„Čemu se smiješ?“ upita ga Isus.

„Ljudskom rodu se smijem, Isuse iz Nazareta,“ odgovori mu anđeo tiho, da žene ne bi čule. „Kakvi li vas

strahovi, bijednici Božji, sustižu u svakom trenu! Provalija lijevo, ponor desno, bezdan za vama... a pred

vama - samo uže razapeto nad jamama s oštrim stijenjem na nesagledivu dnu!“

„U nekom je trenu,“ reče mu Isus, „i moj um kročio tim tvojim užetom, umalo padoh, ali izbjegnuh

najgore!“

Žene uđoše, pa razgovor poprimi drugačiji tijek. Naložiše oganj, novi dan je počinjao. Cijeli čopor djece

istrča na dvorište i otpoče igru skrivača.

„Marijo, zar ih imamo toliko?“ upita Isus smijudi se od srca. „Marto, pa krcato ih je dvorište - što demo: ili

du ja dogradit’ kudu, ili dete vi prestati rađati?“

„Kudu demo dogradit’,“ odgovori Marta.

„Kako rastu, uskoro de se pentrati po zidovima i drvedu poput divljih mačaka i vjeverica! Objavili smo rat

smrti, Marijo - blažene da su vam utrobe, žene moje. Pune su vam ikre, kao u riba, a svako je jajašce

novo ljudsko bide. Nede nas smrt nadjačati!“ „Ne, ljubljeni, smrt nas nede pobijediti. Samo ti pazi na sebe

i dobro nam stoj,“ odvrati mu Marija.

Isus bješe dobre volje, pa ju je htio draškati; osim toga, privukla ga je još u zoru, napola budnog, kada ju

vidje kako se češlja.

„Marijo,“ reče joj, „zar nikad ne pomišljaš na smrt, ne išteš Božju milost i ne pitaš se što de biti s tobom

na drugomu svijetu?“ Marija zanjiše svoju dugu raspletenu kosu i nasmije se. „To su muške brige,“ reče,

,,a ja, kao žena, ne tražim milost od Boga, nego od moga muža. I ne kucam na Božja vrata, moledi, kao

pro- sjakinja, vječne radosti u raju - nego zagrlim muškarca koga volim, pa nemam želje ni za kakvim

drugim rajem. A vječne radosti neka ostanu muškarcima!“

„Vječne radosti muškarcima?“ upita ju Isus, milujudi joj gola ramena. „Voljena ženo, zemlja je tijesno

gumno - kako se možeš zatvorit’ u tom prostoru ne žudedi za bijegom?“

„Žena je sretna samo unutar međa. Znaj, Učitelju, žena je vodosprema, a ne izvor.“

Uto Marta uđe žurnim korakom. „Netko se raspituje za našu kudu,“ reče s praga. „Niska je rasta i grbav,

glave delave k’o jaje... hita koliko ga god krive noge nose - za tren de bit’ ovdje.“

I crnčid dotrča, dahdudi od jurnjave. „Ne sviđa mi se njegov izgled. Zalupit du mu vrata pred nosom - eto

nam još jednoga koji de sve okrenuti naglavce.“

„Ma, čega se bojiš?“ Isus de ošinuvši dječaka oštrim pogledom. „Tko je taj kad si ga se tako prestrašio?

Otvorite vrata!“

„Otjeraj ga!“ anđeo de tiho, dajudi glavom nekakav čudan znak Isusu.

„Ali zašto? Pa, tko je on?“

„Samo ga ti otjeraj!“ ponovi crnčid. „I ništa ne pitaj.“

Isus se nato razgnjevi. „Za nisam slobodan čovjek? Zar ne mogu raditi što me volja? Otvori vrata!“

Uto se začuše koraci na ulici; taj koji je hodao zastade, a onda odjeknu zvekir.

„Tko je to?“ upita Isus hitajudi dvorištem.

Začu se piskav raspuknut glas: “Onaj koga Bog šalje. Otvaraj... odmah!“

Isus otvori vrata: pred njim se ukaza grbavac, još mlad, ali posve delav. Naslonio se na dovratak - iz očiju

mu je oganj sijevao. Žene, koje bjehu istrčale da ga vide, zgroziše se.

„Radujte se i likujte, brado,“ reče posjetitelj širedi ruke. „Dobru vam vijest nosim!“

Isus ga osmotri, nastojedi se sjetiti gdje li ga je ved vidio. Mraz mu prođe gore-dolje kičmom. „Tko li si ti?

Hm... mislim da smo se negdje sreli. U Kaifinom dvoru? Ili za raspeda?“

Mrštedi se, crni dječak - koji se bješe povukao u jedan kut dvorišta - reče poluglasno: „To je Saul,

krvožedni Saul!“

„Ti li si Saul?“ Isus de prestravljeno.

„Bio sam, ali više nisam Saul krvi žedni, jer ugledah svjetlo istine - sad sam Pavao. Spasih se — slava

Bogu! — i krenuh spašavat’ čovječanstvo. Ne Judejce ili Palestince, nego cijeli svijet, jer dobra vijest što

ju nosim zahtijeva oceane i daleke gradove, golema prostranstva. Ne odmahuj glavom, majstore Lazare,

ne smij mi se i ne podruguj, jer ja du zaista spasiti ljudski rod!“

„Dragovidu moj,“ reče mu Isus, „ja sam se vratio otamo kamo ti tek polaziš. Sjedam se da sam, kada bjeh

mlad kao ti sad, i ja bio krenuo svijet spašavat’. Zar nije upravo to značenje pojma biti mlad - htjet’

spasiti cijeli svijet? Hodao sam naokolo bosonog i u dronjcima, opasivao se remenom punim čavala...

poput drevnih proroka. Vikao ‘Ljubavi! Ljubavi!’ i mnogo toga što ne pamtim, a niti se želim sjedati.

Gađali su me limunovim lupinama, tukli... Dlaka je nedostajala, pa da budem na križ razapet. Isto de se,

dragovidu moj, i tebi dogodit’!“

Ponijelo ga bješe, pa je - zaboravivši da je preuzeo osobnost majstora Lazara - počeo svoje tajne otkrivati

jednom strancu. Preneraženi crnčid im stoga priđe, ne bi li preusmjerio razgovor.

„Ne razgovaraj s njim, gospodaru - nego ja bih ga nešto pitao, pa mi dopusti da ga oslovim,“ zamoli.

„Zar nisi ti, prokletniče iz pakla, bez ikakvog razloga ubio Mariju Magdalenu?“ upita on grbavca. „S ruku

ti krv kaplje - gubi se iz dvora ovoga časnog doma!“

„Ti? Ti si ju...?“ jeknu Isus stresavši se od užasa i gnjeva. „Jesam, ja...“ priznade Pavao uz dubok uzdah.

„Otada se u grudi tučem, halje svoje param i plačem... jer počinih golem grijeh. Ovako je bilo: dođe mi

pismo s uputama da ubijem svakoga tko krši Mojsijev zakon, pa i jesam... ubio svakoga koga sam mogao,

a onda me, kad sam se vradao u Damask, iz vedra neba grom udari i na zemlju baci. Silan me bljesak

zaslijepio, ništa nisam vidio - ali začuh prijekoran glas nad sobom: ‘Saule, Saule, zašto me proganjaš? Sto

sam ti ja učinio?’“

,,‘A tko si ti, Gospode?’ kriknuh.

„‘Isus. Mene proganjaš. Digni se i pođi u Damask... ondje de ti moji vjernici kazati što ti je činit’.’ Skočih

se na noge, dršdudi od straha, a premda mi oči bjehu širom otvorene, ništa nisam vidio. Moji me sudruzi

povedoše za ruku i dovedoše u Damask, a ondje jedan od Isusovih učenika - Ananija, Bog ga blagoslovio -

dođe u kolibu u kojoj sam boravio. Položio mi je ruku na glavu i pomolio se: ‘Kriste, vid mu vrati da može

putovati cijelim svijetom i Evanđelje propovijedat’!’ Čim je to kazao, mrene mi padoše s očiju, vid mi se

povrati i kršten bijah - postadoh Pavao, apostol narodima. Otada propovijedam, putujudi kopnom i

morem... dobru vijest najavljujem. A zašto me gledaš tako - k’o da de ti oči iz glave ispasti? Meštre

Lazare, zašto te takav nemir spopade?“

Isus ustade, te poče koracima premjeravati dvorište, a stisnutih pesnica i s pjenom na ustima. Zene,

problijedjevši, stisnuše se u kutu, grledi djecu, koja se vrištedi bjehu nagurala oko njih. „Idite unutra,“

naredi im. „Ostavite nas nasamo!“

Crnčid, i on izvan sebe, priđe da bi mu nešto rekao, ali ga ovaj ljutito odgurnu. „Zar nisam slobodan?

Dovoljno sam prepatio da smijem govorit’!“

„Kakvu dobru vijest pronosiš?“ obrati se Pavlu; glas mu bješe gromovit i uzdrhtao od uzbuđenja.

„Isus iz Nazareta - valjda si čuo za nj - ne bješe sin Josipov i Marijin, nego Božji. Siđe na zemlju i uze

ljudsko obličje da bi spasio ljudski rod, ali ga kvarni svedenici i farizeji uhvatiše, izvedoše pred Poncija

Pilata i na križ raspeše. Tredega dana po smrti na križu, pak, diže se on iz mrtvih i na nebesa uzađe. Smrt

pobijedi, brado, grijesi nam bjehu oprošteni i dveri nam se nebeske otvoriše!“ „Vidje li ti toga uskrslog

Isusa iz Nazareta?“ zagrmi Isus. „Jesi li ga vidio vlastitim očima? Kakav li bješe?“

„Munja! Bljesak munje koji je govorio.“

„Lažove!“

„Njegovi su ga učenici vidjeli. Bjehu se skupili, nakon njegovog razapinjanja, na nekom tavanu... vrata

zatvorena bjehu - a onda odjednom dođe on i stade među njih, te im reče ‘Mir vama!’ Svi su ga vidjeli i

silno se uznemirili, samo se Toma nije dao uvjeriti, te stavi prste u njegove rane i dade mu malo ribe, što

ovaj pojede...“

„Lažljivče!“

Pavao, međutim bješe zapao u vrudicu propovijedanja: oči mu zablistaše, a grbavo mu se tijelo protegnu,

te nastavi: „Ne bješe on rođen po čovjeku, djevica mu mati bješe. Anđeo Gabrijel s neba siđe, te joj reče

‘Zdravo, Marijo’ i Riječ pade poput sjemena u njezinu utrobu. Tako začet bješe.“

„Lažeš! Same laži nižeš!“

Zapanjen, Pavao kanda se okameni. Negro, pak, ustade i zabravi vrata, jer susjedi — čuvši nadvikivanje -

bjehu otškrinuli svoja i nadulili uši. Uplašene žene bjehu se obje vratile u dvor, ali ih crni dječak potjera

natrag. Isusa bješe golema srdžba spopala, nije više uspijevao primiriti svoje srce. Priđe Pavlu, zgrabi ga

za ramena i žestoko prodrma.

„Lažljivče! Lažljivčino!“ izdera se na nj. „Ja sam Isus iz Nazareta, a nikad ne bjeh razapet, niti sam

uskrsnuo. Sin sam Marije i Josipa, drvodjelje iz Nazareta, nisam sin Božji, nego čovječji - kao i svatko

drugi. Koje li ti hule izreče! Koje besramne izmišljotine! Kakve sirove laži! I takvim se ti trabunjanjima,

smutljivče jedan, usuđuješ svijet spašavati?“

„Ti... ti...?“ promuca Pavao preneraženo, jer je, dok je majstor Lazar bjesnio zapjenjenih usta, zamijetio

sivomodrikaste ožiljke, nalik tragovima rana od čavala, na njegovim rukama i nogama, te nad srcem.

„Zašto kolutaš očima?“ poviče Isus. „Zašto buljiš u moje ruke i noge? Te mi je znake Bog utisnuo dok sam

spavao... Bog ili Iskušavatelj, još mi nije jasno koji od njih dvojice. Sanjao sam da sam na križu, u strašnim

bolovima, ali kad sam kriknuo i probudio se - boli nestade. Ono što sam trebao pretrpjeti na javi,

pretrpio sam u snu... i izvukao se!“

„Šuti! Šuti!“ zavapi Pavao, stišdudi si sljepoočnice dlanovima, jer mu htjedoše prsnuti.

Ali, tko je mogao Isusa ušutkati! Osjedao je kao da su mu te riječi godinama zatočene u grudima, pa da

mu se sad srce otvorilo, a one pohrlile van. Crnčid mu se objesi o ruku, također vičudi „Šuti! Umukni!“ -

ali ga on strese i baci na zemlju, te se unese u lice Pavlu.

„Da, da... sve du ti kazat’, jer moram dat’ duši oduška! Ono što sam trebao pretrpjeti na javi, u snu sam

otrpio. Jer sam pobjegao, te došao u ovo seoce pod drugim imenom i u drugom tijelu. Ovdje živim

životom muškarca: jedem, pijem, radim, djeca mi se rađaju. Kad me prošao onaj silan žar, postadoh neka

vrsta tihog ognja... pa sjedim uz ognjište, gledam kako žena priprema djeci objed. Bijah digao jedra da

svijet osvojim, ali bacih sidro u ovomu malenom domu - i ne žalim se. Sin sam čovječji, velim ti, ne Božji...

pa ne obilazi svijet pričajud’ laži! Jer du i ja krenut’, al’ istinu kazujudi!“

Sad bješe Pavlov red da prasne: „Začepi tu besramnu gubicu!“ poviče ustremljujudi se na nj. „Umukni, ili

dete ljudi čut’, pa pomrijet od straha. U gnjilosti, nepravdi i bijedi ovoga svijeta, na križ je raspeti i uskrsli

Isus jedna od dragocjenih utjeha poštenu čovjeku, kao i grešniku. A bila priča o tom istinita ili lažna - ni

najmanje ne marim! Meni je dovoljno da svijet ima spasenja.“ „Bolje je svijet propadne po istini, nego da

se spasi po laži. U samoj srži takvog spasenja veliki je crv - Sotona.“

„A što je ‘istina’? Što ‘obmana’? Sve što ljudima daje krila, što urodi velikim djelima i velikim dušama, što

nas diže iznad zemlje za visinu čovjeka... živa je istina. Ono, pak, što čovjeku odsijeca krila nije nego laž.“

„Ti baš nikako da umukneš, sine Sotonin! Krila o kojima govoriš upravo su poput Luciferovih.“

„Ne, nedu zašutjet’. Ne dam ja ni šuplje pare za to što istina nije ili što jest, a niti vidjeh li ga ili ne, bješe li

na križ raspet’, ii’ ne bješe... jer ja stvaram istinu! Stvaram ju od tjeskobe, žudnje i vjere. Ne borim se da

bi’ ju našao, nego ju gradim. Zidam ju višu od čovjeka i time tjeram čovjeka da raste. Ako se svijet treba

spasit’, ona treba - čuješ li ti mene - neupitno je potrebno da ti budeš razapet, pa du te i razapet, htio ti

ne htio... k’o što je potrebno i da uskrsneš, te du te i uskrsnuti, bilo ti pravo il’ ne bilo. Sto se mene tiče,

možeš ti ostat’ sjedit’ ovdje u svomu ubogom selu i djeljat’ kolijevke, korita i djecu. Ako baš hodeš znat’,

umijesit du ni od čega tvoj lik - tijelo, trnovu krunu, čavle, krv... jer je sve to sad građa sustava spasenja -

on je nezamisliv bez toga. U svakom zakutku svijeta, bezbrojne de oči pogledat’ put neba i vidjeti te u

zraku - raspetoga. Plakat de, a suze de im spirat’ sve grijehe s duša. A onda du te, tredega dana, didi iz

mrtvih, jer bez uskrsnuda nema spasenja. Najstrašniji nam je dušmanin smrt, a ja du ju dokinut’... a kako?

Uskrsavajud’ tebe, Isuse, sine Božji - Mesijo!“

„Ne drži ti to vodu! Did du se i uzviknut’ da ne bjeh razapet, da nisam ustao iz mrtvih, da nisam Bog!... A

što se smiješ?!“

„Viči što god hodeš, ne bojim te se. Pače, više te i ne trebam - pokrenuti se kotač zahuktao, ‘ko ga sad

može nadzirat’? Iskreno da ti velim, dok si maloprije galamio, bješe mi došlo da skočim na te i zadavim

te, za svaki slučaj... ako bi ti palo na um razglasit’ ‘ko si i tvrdit’ jadnom čovječanstvu kako nisi razapet -

ali sam se odma’ i ohladio. Neka se samo razgalami, pa što onda? - upitao sam se: pravovjerni de ga

zgrabit’, bacit’ na lomaču i spalit’ kao hulitelja.“

„Ja samo jednu riječ rekoh, donijeh samo jednu poruku: Ljubavi! Ljubavi nam treba! - i ništa više.“

„Jest, ali si pokličem ‘Ljubavi!’ pustio s lanca sve anđele i demone što su snivali u utrobi ljudskoga roda,

jer ljubav nije, k’o što si ti mislio, jednostavna riječ, puna spokoja. U njoj su cijele vojske raščerečenih,

popaljeni gradovi i mnogo krvi. Rijeke krvi i mora suza - promijenilo se lice zemljino. Možeš danas plakat’

koliko hodeš, možeš promuknuti derudi se ‘Nisam to htio kazati - nije to ljubav. Ne ubijajte jedan

drugoga! Svi smo brada! Stanite!’... Ali, kukavče sinji, bi li ih zaustavio? Sto je učinjeno, učinjeno je!“

„Smiješ se k’o sam vrag...“

„Ne, nego k’o apostol. Tvoj du apostol postat’, bilo ti po volji, ne bilo. Uobličit du tebe i tvoj život, tvoja

učenja, razapinjanje na križ i uskrsnude, kako ja hodu. Nije tebe začeo Josip, drvodjelja iz Nazareta; ja te

začeh - ja, pisar Pavao iz Tarza u Ciliciji.“

„Ne! Nisi!“

„Ma tko tebe pita? Ne treba meni tvoja dozvola - što guraš nos u moja posla?“

Isus se sruši na ploču za sušenje smokava, te zabi glavu među koljena, potpuno bespomodan. Kako bi

ovog zloduha mogao ščepati za gušu?...

Pavao mu priđe, stade nada nj i obrati mu se glasom punim jeda: „A kako si ti, majstore Lazare, kanio

spasit’ svijet? Kakav ti to nadahnjujudi primjer pružaš čovječanstvu da bi te slijedilo? Uza te, može li ono

nadmašit’ ograničenja svoje prirode, mogu li mu duši izrasti krila? Bude li svijet htio dosegnut’ spasenje,

mene de slušat’ - mene!“

Ogledao se uokolo: dvorište pusto bješe. Sklupčan u jednom kutu, kolutajudi blistavim očima, crnčid je

cvilio kao pastirsko pašče na lancu. Žene se bjehu skrile, susjedi razbježali. Ali Pavao, kao da dvorište

bješe beskrajno golem trg krcat ljudima, skoči na povišeno mjesto i otpoče propovijed nevidljivu

mnoštvu.

„Brado, dignite pogled: evo nas - na jednoj strani meštar Lazar, na drugoj Pavao, sluga Kristov. Pa birajte!

Ako za njim pođete, majstorom Lazarom, živjet dete u bijedi, osuđeni na vječnu trku u bubnju što dete ga

svojim nogama okretat’, a nikamo ne putujudi; rađat dete se i umirat’ k’o što se ovce kote i ugibaju,

ostavljajudi za sobom šaku vune, umirudu jeku blejanja i gomilu brabonjaka. Budete li, pak, mene slijedili

putom ljubavi, truda i boja - osvojit demo svijet. Eto, birajte! Na jednoj vam je strani Krist, sin Božji,

spasenje svijeta... a na drugoj meštar Lazar.“

U oganj bješe zapao: strijeljao je orlovskim očima po nevidljivom mnoštvu. Krv mu uzavrije, urušiše se

zidovi oko dvora, nestade crnčida i Lazara - a do njega dopre glas:

„Apostole närödä, veliki duše, ti koji si svojom krvlju i suzama prepleo obmanu i u istinu ju pretvorio:

stani pred nas i vodi nas. Dokle demo stidi?“

Pavao širom raskrili ruke, te - grledi cijeli svijet - uskliknu: „Sve dokle ljudsko oko seže... i dalje, dokle

čovječje srce može dosegnuti! Golem je svijet - slava budi Bogu! Za zemljom Izraelovom leži Egipat, a na

drugu stranu Sirija, Fenicija, Mala Azija, Grčka i veliki bogati otoci Cipar, Rodos i Kreta. Još dalje je Rim...

a još dalje zemlje barbara s dugim plavim uvojcima i dvosjeklim bojnim sjekirama. Koje li radosti isploviti

u rano jutro, kada te vjetar s planina ili pučine miluje po licu, pa uzeti križ i zasadit’ ga u stijenje i ljudska

srca, te njime obilježit’ osvojene dijelove svijeta! Koje li radosti biti prezren, premladen, bačen u tamnicu

i ubijen - a sve zarad Krista!“

Polako dolazedi sebi, utihnuo je, nevidljivo se mnoštvo rasplinulo u zraku. Okrenuo se i vidje Isusa, koji

ga je dotad slušao oslonjen o zid - preneražen i zadivljen.

„Zarad Krista... ali ne tebe, meštre Lazare, nego pravoga, moga Krista!“

Isus stade ridati; nije se više mogao suzdržati. Crnčid mu priđe, te reče:

„Zašto plačeš, Isuse iz Nazareta?“

„Tajni moj druže,“ šapnu Isus, „nađi mi nekoga tko se ne bi rasplakao videdi jedini puta spasenja svijeta.“

Pavao siđe s onog kamena - iz prorijeđene kose na tjemenu para mu se dizala. Skide sandale s nogu,

udari jednom o drugu da strese prašinu, nazuje ih, te da de put dvorišnih vrata, a onda vidje Isusa,

duboko potištenog, nasred dvora.

„Otresao sam prašinu tvoga doma sa sandala... pa, zbogom! Neka ti, majstore Lazare, ne uzmanjka

dobra jela, boljega vina, nježnih poljubaca, a i lijepu starost doživio. Ali, da se nisi usudio u posao mi se

miješat’! Budeš li, gotov si - čuješ li me, meštre? - gotov! Bila bi ti to vrlo pogrešna zamisao... E, baš te je

bilo divno sresti: oslobodih te se, a upravo sam to i htio - otarasit’ te se. Pa, eto, jesam i sad sam

slobodan, svoj sam gazda. Zbogom!“

Rekavši to, skinuo je rezu s vrata i jednim skokom izašao na put prema Jeruzalemu.

„Kako li mu se žuri!“ reče crnčid, prilazedi vratima i ispradajudi Pavla ljutitim pogledom. „Zasukao je

rukave i hita poput izgladnjela vuka... taj de požderat’ svijet.“

Okrenuo se zatim da bi ozračio Isusa svojim modima, te ga lišio sjene kobnoga zloduha, koji bješe sišao s

neba i uzrujao ga. Isus prekorači prag i izađe nasred ulice, te s bolom i čežnjom pogleda za pomahnitalim

apostolom koji, ved poodmakavši, prijeđe u trk. Strašne uspomene i gorčina u želucu, što ih bješe posve

zaboravio, iznova uzavriješe u njemu.

Negra obuze zebnja, te mu priđe i uze ga za ruku. „Isuse,“ reče mu tiho, ali zapovjednički, „Isuse iz

Nazareta, um ti se uskovitlao. U što si se zagledao? Dođi unutra.“

Ali Isus, nijem i problijedio, protrese svoju ruku, te odbaci anđelovu s nje.

„Uđi u dvor,“ ponovi anđeo ljutito. „Bolje ti je da poslušaš što ti govorim... dobro znaš tko sam.“

„Ostavi me na miru!“ zagrmi Isus, i dalje pratedi očima Pavla, koji mu je nestajao u daljini.

„Želiš li podi s njim?“

„Ostavi me na miru!“ uzviknu ponovo Isus. Osjetio je naglu studen, zubi mu zacvokotaše.

„Marijo,“ pozva ju crnčid, „Marto!“ - uskliknu, grabedi Isusa čvrsto oko pojasa, da mu se ne bi oteo.

Obje ga žene čuše, te istrčaše - s buljukom djece za sobom. I vrata okolnih kuda se pootvaraše, a susjedi

pritrčaše i okružiše Isusa ukopanog nasred puta, blijedog kao krpa. Najednom zakoluta očima i bez riječi

se složi na zemlju.

Osjetio je da ga dižu, nose u postelju, prskaju mu sljepoočnice ružinom vodicom, stavljaju rubac

namočen octom pod nos... Kad je otvorio oči, vidje svoje žene i nasmiješi im se - a kad je krajičkom oka

ugledao crnčida, sklopi ruke i reče mu moledivo:

„Dobro me drži, ne daj da odem. Dobro mi je tu gdje sam.“

33

Isus je sjedio pod starom odrinom u svom dvoru, sijede brade spuštene niz gole grudi. Pasha bijaše, pa

se okupao, namiri- sao kosu, bradu i pazuha, te se presvukao u čistu odjedu. Dvorišna vrata bjehu

zatvorena, a nikoga uza nj - žene, djeca i unuci igrali su se u stražnjem dijelu kude. Crni dječačid, pak, koji

se u zoru bješe ispeo na krov, gledao je odande put Jeruzalema, mučaljiv i mrzovoljan.

Isus pogleda svoje ruke: od ramena do zapešda bjehu mu se strahovito otromboljile, dok mu šake

postadoše same kvrge. Tamnomodre vene izrazite kao da de iskočiti iz kože, a na dlanovima čudni

tragovi rana, sve nezamjetniji na putu nestajanja. Odmahnuo je sijedom glavom, namrštio se grubim

crtama lica i uzdahnuo.

„Kako li brzo godine prođoše... kako ostarjeh! A ne samo ja, nego i moje žene, drvede oko kude, pa i

vrata na njoj, prozori, kamene ploče po kojima gazim.“

Užasnut tom spoznajom, sklopio je oči i učini mu se da čuje protjecanje vremena poput rijeke što teče iz

visoka izvora — njegova uma — pa niz vrat, leđa, prsa, kukove i bedra... sve do stopala.

Začuvši nečije korake u dvoru, otvorio je oči — bješe to Marija. Vidjela ga je utonulog u misli, te prišla i

sjela uz njegove noge; Isus joj se zagleda u kosu, nekod crnu kao gavranovo pero, sada bijelu kao i

njegova. Obuze ga beskrajna nježnost: u mojim je rukama posijedjela, u mojim...

Sagnuo se, te joj reče: „Sjedaš li se, voljena Marijo, pamtiš li koliko su puta laste doletjele od onoga

blagoslovljenog dana, kada prekoračih prag vaše kude da bih njezin domadin postao i kao muž ti u utrobu

prodro? Koliko smo puta sijali zajedno, požnjeli, vinograd obrali, masline pokupili? Posijedjela ti je kosa,

najdraža Marijo, kao i odvažnoj Marti.“

„Jest, ljubljeni, posijedjeli smo,“ odgovori ona. „Prođoše godine... Lozu pod kojom sjedimo zasadili smo

one godine kad naiđe onaj prokleti grbavac, koji baci čini na te i u nesvijest te sruši, sjedaš li se? A koliko

se ved godina sladimo grožđem s nje?“

Negro spuznu s ruba krova i stade preda njih, bez riječi. Marija se diže i ode; nije voljela to čudno

usvojenče, koje nije odrastalo ni starilo - nikad ne bješe načistu s tim je li čeljade ili duh... zloduh, pače,

koji im jednom uđe u kudu da ju nikad ne napusti. Osobito je zazirala od njegovih prodornih zvjeravih

očiju i tajnih nodnih razgovora s Isusom.

Crnčid mu priđe, u očima mu - kao i gotovo uvijek - po-drugljiv smješak; iskesio se, otkrivajudi oštre,

blještavo-bijele zube, te de tiho:

„Isuse iz Nazareta, kraj se primakao.“

„Kakav kraj?“ Isus de iznenađeno ga pogledavši.

„Kraj se bliži...“ opet de crni dječak pokazujudi mu prstom preko usana da ne diže glasa; čučnuo je preda

nj, cerekajudi se.

„Hodeš red da me ostavljaš?“ upita Isus, najednom osjetivši da ga ta pomisao raduje i donosi mu golemo

olakšanje.

„Jest, kraj dođe... a što se smiješiš, Isuse iz Nazareta?“ „Sretan ti put. Dobih od tebe sve što sam htio - ne

treba mi baš ništa više.“

„Tako li mi kažeš zbogom? Zar si tako nezahvalan? Sve godine moga truda za te, svi napori da ti ispunim

svaku želju... sva ta tlaka utaman?“

„Ako ti nakana bješe u med me umočit k’o pčelu, da oguglam od obilja, uzaludan ti bješe trud. Pojeo sam

meda koliko sam htio, koliko sam mogao... ali mi se od njeg’ ne razviše krila.“

„Kakva sad krila, vidovnjače?“

„Duša!“

„Kukavče, misliš da imaš duše?“ Negro de uza zloban grohot. „Imam! A njoj ne treba ni anđela čuvara, ni

crnčida potrčka

- slobodna je.“

Anđeo čuvar se razbjesni. „Buntovniče!“ siknu, te uze kamen iz kaldrme, zdrobi ga među dlanovima i

rasu prašinu zrakom.

„Neka ti bude,“ procijedi, „vidjet demo još!“ Zatim krenu prema vratima, nižudi kletve sebi u bradu.

Očajnički krici odjeknuše, začu se zapomaganje, naricanje... njištanje konja, topot mnoštva u bijegu.

„Jeruzalem gori!“ vikala je svjetina. „Osvojiše Jeruzalem! Propadosmo!“

Rimljani su mjesecima opsjedali grad, ali su se Izraelidani uzdali u Jahvu, vjerujudi da nisu u pogibelji - da

se sveti grad ne može ognjem razoriti, te da stoga smiju biti neustrašivi pod zaštitom anđela sa žezlom

nad svakim njegovim vratima. A sad...

Žene su mahnito jurile ulicama kosu čupajudi, a muškarci halje razdirali, zazivajud’ Boga da se ukaže. Isus

se diže, uze Mariju i Martu za ruke, uvede ih u kudu i zabravi vrata.

„Zašto plačete?“ reče im suosjedajno. „Zašto se opirete Božjoj volji? Počujte što du vam kazat’ i

odagnajte strah. Vrijeme je požar, žene moje ljubljene: vrijeme je vatra, a Bog drži ražanj na kojem svake

godine okrene pashalnog janjca. Ove mu je godine to janje Jeruzalem, sljedede de biti Rim, one za

njom...“

„Joj, ne govori ništa, Učitelju,“ vrisnu Marija. „Zaboravljaš da smo žene, slaba bida.“

„Oprosti, Marijo,“ Isus de samoprijekorno, „smetnuo sam to s uma. Kad srce krene uzbrdicom,

zaboravlja... nema milosti.“ Dok je tako zborio, s ulice se začuše nečiji teški koraci, zatim dahtanje, te

udarci batinom po vratima.

Crnčid skoči na noge i dohvati zasun, pogleda Isusa i nasmiješi se podrugljivo: „Da otvorim?“ upita, jedva

se sustežudi da ne prasne u grohot. „Evo ti starih drugova, Isuse iz Nazareta.“

„Mojih starih drugova?!“

„Sad deš ih vidjeti!“ uskliknu Negro i širom rastvori vrata. Na pragu se pojavi nekoliko žguravih starčida,

oronulih i neprepoznatljivih - navališe u dvor jedan se na drugog naslanjajudi, kao da bjehu slijepljeni, pa

da se ne mogu odijelit’ jedan od drugoga.

Isus učini korak prema njima i stade; htjede u prvi mah ruku pružiti da im poželi doborodošlicu, ali mu se

istom duša uruši pod bremenom nepodnošljive gorčine, sažaljenja i gađenja. Spontano je stisnuo šake i

zastao, dutedi kako od te skupine dolazi težak vonj dima od izgorjela drva, osmuđene kose i gnojnih rana.

Crnčid se uspne na kamen za uzjahivanje na konja, obuhvati ih pogledom i zlobno se isceri.

Koraknuvši prema nezvanim posjetiteljima, Isus se obrati starcu koji je posrtao pred ostalima. „Ti, prvi...

priđi amo. Stani tu dok ne razgrnem ruševine vremena i ne sjetim se ‘ko si. Srce mi se uznemirilo, ali ta

izobličena tjelesa, oči pune beznađa... ne prepoznajem vas.“

„Zar mene ne prepoznaješ, Učitelju moj?!“

„Petre!... Zar si ti ona stijena na kojoj nekod, u mladosti- ludosti, htjedoh crkvu moju sagraditi? Kako li si

propao, sine Jonin!... Ma kakva stijena - spužva puna rupa.“

„Godine, Učitelju moj...“

„Koješta! Kakve godine? Ne možeš na njih svalit’ — dok se duša uspravno drži, ona tijelo podupire i ne

dopušta im da ga dodirnu. Duša ti je oronula, Petre, tvoja duša!“

„Sustigoše me sve nevolje ovoga svijeta. Bjeh se oženio, djeca mi se narodila, ranjavan bio... vidio

Jeruzalem u plamenu... a čovjek sam običan, pa me sorilo.“

,,Jes’... čovjek si, pa te urušilo,“ promrmlja Isus sudutno. „Jadni moj Petre, u svijetu kakav je danas,

trebaš bit’ Bog i Vrag da bi izdur’ö.“

Obrati se zatim sljededemu, koji se bojažljivo pojavio preko Petrova ramena: „A ti? Nos ti odsjekoše...

Čovječe, glava ti je k’o

mrtvačka lubanja - same rupetine. Kako misliš da te mogu prepoznat’? Nego, drugaru, reci nešto... kaži

‘Učitelju!’ pa du se možebit sjetit ko si.

Poharan stvor kriknu „Učitelju!“, pognu glavu i umuknu. „Jakov! Zebedijin najstariji sin, onaj gorostas

trezvena uma?!“ „Njegovi ostaci, Učitelju,“ Jakov de tugaljivo. „Strašna me oluja poharala... kobilica mi

se skršila, oplata raspucala, jarbol pao... k’o podrtina se luci vratih.“

„Kojoj luci?“

„Tebi, Učitelju.“

„A što bi’ ja mogao učinit’ za te? Nisam ti ja škver, gdje bi te se dalo pošuperit’. Nije mi to lako izustit’, ali

je uprav’ tako, Jakove: jedina tvoja luka sad je morsko dno. K’o što bi tvoj otac znao red’: nije nego kako

ti ja kažem.“

Preplavljen osjedajem tjeskobe i tuge, obratio se sljededemu urušenom starčidu: „A ti tamo? Da ti,

sparušeni kolče za lozu — da nisi nekod Natanijel bio? Nešto si mi se rasklimao... Ta, vidi tu nabranu

kožu, opušten trbuh, prazan podbradak - sve visi s tebe! A gdje nestadoše mišidi, Natanijele? Ništa ne

ostade osim kostura s nešto kožurine. Jes’ - k’o skela bez građevine, ali... što de ti više, i takav možeš na

nebo.“

„Kakvo nebo?!“ razjari se Natanijel. „Nije me dovoljno zla snašlo što mi odsjekoše uši, prste... jedno oko

izbiše - nego ostadoh i bez svega čime si nas obrlatio: slave, uznositosti, sjaja kraljevstva nebeskog. Svega

čime nas opi... ma se, bogme, istrijeznismo. Što ti, Filipe, veliš - imam li pravo?“

„A što da ti kažem, Natanijele,“ oglasi se starčid skriven u sredini skupine. „Što da ti kažem, brate moj...

ja, koji te nagovori’ da nam se pridružiš?“

Isus sažaljivo kimnu glavom i uze za ruku sparušenog čovječuljka, koga nekod Filip zvahu. „O, kako te

bjeh zavolio, Filipe... najboljeg od svih pastira, jer ovce ne imaše. Samo si čobanski štap nosio i njime zrak

natjerivao, nodni vjetar na pašu izgonio. U tvojoj si mašti ognje palio, goleme kotlove na njih stavljao,

mlijeko u njima kuhao i slijevao ga s planina u nizine da se sirotinja napije. Cijelo ti imanje u srcu bijaše, a

izvan njega bijeda, poruga, samoda i glad. To je značilo moj učenik biti!... Filipe, Filipe, ponajbolji među

pastirima, kako li propade! A žudio si za pravim ovcama, onima čiju vunu i meso možeš rukom opipat’ - i

to te poždera!“ „Gladujem,“ odvrati Filip. „Što mi možeš red’?“

„Misli na Boga, pa de ti se napunit’ trbuh!“ reče mu Isus, najednom kamena srca.

Okrenu se potom ostarjelom grbavcu, koji se bješe srušio u korito za zalijevanje vrta i tako ostao, dršdudi

cijelim tijelom. Podigao ga je, razdrljio dronjke što su ga pokrivali, digao mu kosu s obrva, ali ga nije

mogao prepoznati. Ipak, dok mu je micao vlasi, vidje mu velika obješena uha - i od starosti pohabano

pero za desnim, te se grohotom nasmija.

„Ma, dobro mi došao, klempavi,“ pozdravi ga. „Na što li ti spadoše one goleme uši, uspravne i runjave

k’o u tovara, a naduljene k’o zečje... vazda u strahu, znatiželji i gladi za riječju. Dobro mi došle crne

žvrljotine, tintarnico mješte srca! Škrabaš li još išta, Mateju, pisarino moja? Vidim da ti je pero, premda

skršeno, još za uhom... zar si ratovao njime, koristedi ga kao koplje?“

„Što se sprdaš sa mnom?“ ovaj de s gorčinom na ustima. „Zar mi se nikad nedeš prestat’ izrugivati? A

sjeti se kako sam veličanstveno bio počeo ispisivati tvoje rodoslovlje... ufajud’ se da du, uza te, i ja u

besmrtnost kročiti. A sad, pogubi paun perje - jer paun i ne bješe, nego omitarena kokoš. Grdne li štete

moga truda!“

Isus osjeti kako mu klecnuše koljena. Sagnuo je glavu, ali ju odmah i uspravi, razdraženo upirudi prstom u

Mateja.

„Umukni!“ zaprijeti mu. „Kako se samo drznu!“

Uto se neki olinjali razrok starčid progura Natanijelu između štula, te se skvrči pred njim. Isus se okrenu,

vidje ga i odmah prepozna.

„Toma, nevjerno moje čedo, dobrodošao! Gdje li zube po-sij a? Kamo li ti se djenuše one dvije dlake s

glave? Kojem li jarcu iščupa tu masnu četkicu što ti visi s brade? Dvoličnjak sa sedmorim očima, vazda

nepovjerljiv... “ko bi to mogao bit’ nego Toma?“ „Glavom i bradom! Samo mi zubi fale - poispadaše

usput - i one dvije vlasi. Sve ostalo, na okupu.“

„A pamet?“

„Pijevac bio, pijevac ostao. Penjem se na hrpu gnoja dobro znajud’ da ne donosim sunce, ali svejedno

kukuriječem svake zore - jer znam kad je pravi tren da se kukurijekne.“

„I ti si se, junačino nad junačinama, tukao za spas Jeruzalema?“

„Ja da se tučem? Nisam toliki blesan! Igrao sam se proroka.“ „Proroka?! Zar takvomu mravu krila

izrastoše? A jel’ te Bog nadahnuo - ii’ otpuhao?“

„Kakve on veze ima s tim? Pamet je moja, sama samcijata, tajnu nababrljala.“

„Kakvu sad tajnu?!“

„Što znači bit’ prorok. I tvoja je svetost to nekod znala, ali cijenim da je zaboravila.“

„Dobro, lukavi Toma, podsjeti me - možda mi opet ustreba. Dakle, što je prorok?“

„To ti je onaj koji, kada svi padnu u očaj, ponudi nadu - a kad se svi ponadaju, on očajava. Pitaš me

zašto? Zato jer je razvalio veliku tajnu: da se kolo okrede.“

„Opasno je čeljadetu s tobom razgovarat’, Toma,“ reče Isus namignuvši mu. „U tvojim sitnim zvjeravim i

razrokim očima nazirem repinu, dva roga i žarki žižak svjetla što sažiže.“

„Pravo svjetlo sažiže, Učitelju, znaš ti to dobro... ma griješiš sažalijevajud’ se nad ljudima. Srce ljudsko

suosjeda, zato se svijet i urušava u tminu - al’ je um nemilosrdan: stoga je svijet u vječnom požaru... Ah,

daješ mi znak da umuknem - i pravo imaš, zašutjet du. Zar da otkrivamo takve tajne pred ovim priprostim

dušama? Nitko ih od njih ne može podnijet’ osim njega.“

„Koga njega?“

Toma se povuče natraške do dvorišnih vrata i pokaza mu

ali ne dodirujudi ga, ljudeskaru s onu stranu praga, nalik stablu vremenima poharanom, gromovina

spaljenih grana.

„Njega!“ reče, uzmakavši u istom trenu. „Jude!“ Samo se taj još uspravno drži. Pripazi se, Učitelju, pun je

sile, taj se nikom nije povinovao. Blago s njim govori, umili mu se... jer, gle, tvrda mu tikva od bijesa paru

pušta.“

„Dobro... pa demo, da bismo izbjegli da nas taj divlji pustinjski lav ugrize, uputit’ na nj pripitomljenoga.

Na što li smo spali...“

Zatim de, povišenim glasom: „Judo, brate moj, vrijeme je kraljevski tigar ljudožder, ali nisu njemu ljudi

dovoljni - taj pustoši gradove, kraljevstva, pa i... prosti mi, Bože... same bogove. Tebe, pak, vrijeme

kanda nije dodirnulo! Srdžba tvoja nede da umine - ne, ti nikad nisi sklopio primirje sa svijetom. Još

nazirem neotupljen nož u tvojim njedrima, u očima ti vidim mržnju, bijes i ufanje, žestoke ognje tvoje

mladosti... Dobrodošao!“

„Judo, zar ne čuješ?“ promrmlja Ivan, koji se bješe bacio pred Isusove noge. Neprepoznatljiv bijaše, duge

bijele brade i s dvjema dubokim ranama, na obrazu i vratu. „Judo, ne ču li? Učitelj te pozdravlja, uzvrati

mu!“

„Zadrt je i tikve k’o u mazgova,“ oglasi se Petar. „Taj de sva usta izgrist’ da ne bi progovorio.“

Isus, pak, priđe svomu starom divljem prijatelju očima prikovan za njegove, te mu se obrati blagim

glasom: „Judo, nekakve mi brbljave ptice-glasonoše kudu nadletješe, pa neke vijesti ispustiše, što mi u

dvor padoše. Po njima, ti se kanda u brda odmetnu, te zarati protiv ugnjetača, domadih i stranih. Onda

siđe do Jeruzalema, pohvata saduceje izdajnike, veza im crvene vrpce oko vratova, te ih pokla k’o janjce

na oltaru Boga Izraelovog. Velika si ti duša, Judo, ma očajna i mračna... otkad se rastadosmo, ne vidje

jednoga dana dobrote. Judo, brate moj, silno si mi nedostajao. Dobrodošao!“

Ivan bješe nastavio promatrati Judu užasnutim pogledom, videdi da još grize usne kako ne bi riječ rekao.

„Nede taj gusti dim nikad prestat’ kuljati nad njegovom glavom,“ promrmljao je sebi u bradu i vratio se

ostalima.

„Pripazi se, Učitelju,“ reče Petar. „Promatra te iz svakoga kuta i procjenjuje s koje bi te strane napao!“

„Judo, tebi govorim, brate moj,“ nastavi Isus. „Zar me ne čuješ? Lijepo te pozdravljam, a ti nikako da

položiš ruku na srce i kažeš ‘Dago mi je da te vidim!’ Je si li oglušio od patnje u Jeruzalemu?... Ne grizi

usne - muško si, pa podnesi, a i da mi nisi zapao u bugarenje. Ti si svoju dužnost valjano ispunio. Te

duboke rane po tvojim rukama, grudima, obrazu - a sve sprijeda - potvrđuju da si se tukao kao lav. Ali što

može čovjek protiv Boga? Jer, ratujudi za spas Jeruzalema, protiv Boga si se borio. Još je davnih godina

sveti grad u njegovim nakanama u pepeo pretvoren.“

„Gle, primače mu se na korak,“ promrmlja Filip, sve ustrašeniji. „Utisnuo je glavu među ramena, kao

bik... sad de ga udarit’!“ „Maknimo se mi ustranu, momci,“ reče Natanijel. „Evo na! Diže šaku...“

„Učitelju, Učitelju, čuvaj se!“ kriknuše Marija i Marta stupivši bliže.

Isus, međutim, nastavi mirno govoriti - premda su mu usne počele zamjetno drhtati.

„I ja sam se tukao najbolje što sam mogao, Judo, brate. U mladosti krenuh, kako i priliči mladu čovjeku,

svijet spašavat’, a kasnije, kad mi je um dozorio, priklonih se ponašanju odraslih... prilagodih se. Bacih se

na posao: zemlju sam orao, bunare kopao, lozu i masline sadio. Uzeh ženu u naručje i porod stvorih -

pobijedili smrt. Nisam li ti uvijek govorio da du... i održa’ ti riječ: pobijedio sam ju!“

Juda se najednom ote s lanca, razgrnu Petra i žene koji bjehu stali preda nj, unese se Isusu u lice i divlje

kriknu iz dubine grudi: „Izdajico!“

Svi se okameniše, a Isus problijedi i stavi ruke na prsi.

„Ja?! Jel’ ja?“ šapnu. „Opaku si riječ izrekao. Povuci ju!“ „Izdajico! Bjegunče!“

Sparušeni starčidi problijediše i dadoše se u bijeg — Toma je prvi izletio na ulicu. Žene ostalima

prepriječiše put.

„Ne uzmičite, brado! Sotona diže ruku na Učitelja, udarit de ga!“ poviče Marija.

I Petar jurnu put vrata, ne bi Ii umakao, ali ga Marta dograbi za šiju.

„A kamo bi ti?“ reče mu oporo. „Hodeš li ga se još jednom odredi?“

„Ne bi’ se ja u ovo miješ ö,“ sa zebnjom de Filip. „Iskariot ima modnu ručetinu, a ja sam star. Ajd’mo mi,

Natanijele.“

Juda i Isus stadoše licem u lice. S tijela riđobradoga para se dizala, vonjajudi znojem i gnojnim ranama.

„Izdajniče! Pobjegunče!“ zaurla ponovo. „Na križu ti mjesto bješe. Ondje ti Bog Izraelov odredi ratni

raspored. Al si se usprpao, pa kada smrt diže glavu da te pogleda, kidnu glavom bez obzira. Sakri se

Mariji i Marti pod suknje. Kukavče! Promijenio si ime i lik, lažni Lazare, sve da bi se spasio!“

„Judo Iškariotski,“ u tom se trenu oglasi Petar (žene mu bjehu razbudile smjelost), „čuj me, Judo, jel’ se

tako razgovara s Učiteljem? Zar nemaš nimalo poštovanja spram njega?“

„S kojim učiteljem?!“ riknu Iskariot, udarivši pesnicom desne u dlan lijeve ruke. „On? Zar nemate oči, pa

da vidite... pameti da prosudite? On učitelj?! Što nam je nekod naprič ö, a što je od toga ostvario? Gdje

mu je anđeoska vojska, za koju kaza da de sletjet’ i spasit’ Izrael? Gdje mu je križ, uz koji smo se trebali

na nebesa uspet’? Kad ga vidje, ovaj se lažni Mesija smeo i u nesvijest srušio... a onda ga ove gospe

uzeše da im djecu naklepa. Veli da se tukao, i to hrabro... Jes’, šepurio se k’o kopun, ali je tvoje mjesto,

bjegunče, na križu bilo, k’o što znaš. Ima drugih da oru jalova polja i opasuju usidjelice, a tvoja je dužnost

bila da skončaš na križu - i to ti jasno kažem! Hvastaš se da si pobijedio smrt - a čime?! Djecom,

zalogajem boga podzemnoga svijeta? Pukim zalogajem! Sto ti je dijete, ništa nego objed anđelu smrti.

Pretvorio si sama sebe u njegovu mesnicu, pa mu isporučuješ obrok za obrokom.

Izdajnice! Pobjeglico! Kukavico!“

„Judo, brate moj,“ Isus de poluglasno, sav se tresudi. „Pokaži malo razumijevanja.“

„Srce si mi slomio, sine drvodjeljin,“ zaurla Juda, „a htio bi da pokažem razumijevanja! Dođe mi da

naričem k’o udova i udaram glavom o stijenje. Proklet dan kad si se rodio, onaj kada mene mati porodi, a

nadasve ura kada te sreto’ i kad mi srce ufanjem ispuni! Kakva li ono radost bješe, kakav osjedaj slobode

i ispunjenosti, kada bi na čelo stao i poveo nas propovijedajudi o nebesima i zemlji!... Grozdovi su se činili

veličine dvanaestogodišnjeg dječaka, znali smo se zasitit’ jednim zrnom žita. Jednoga samo dana imali

pet hljebova, a nahranismo tisude i još nam preteče dvanaest košara. A tek zvijezde: kojeg’ li blještavila,

koje li poplave svjetla na nebu! Ne bjehu to zvijezde, nego anđeli... ma, ne ni oni, nego mi - tvoji učenici.

Svitali smo i zapadali, a ti nam bješe u sred sredine k’o sjevernjača, mi oko tebe u kolu razigrani! U

naručje si me uzeo - sjedaš li se? - i molio me ‘Izdaj me, izdaj! Moram biti razapet i uskrsnuti, eda bi’

svijet spasio!’“

Juda predahnu na tren, a od naprezanja mu se rane otvoriše i gnoj stade iz njih curiti. Starčidi, nagruvani

jedan do drugoga, upinjali su se ne bi li se sjetili onoga o čem je govorio i vratili se u život.

Suza zablista u Judinom oku. Ljutito ju je obrisao, te nastavio urlati - bjelodano još ne bješe ispraznio

srce. „‘Ja sam jaganjac Božji’, blejao si. ‘Ja idem na klanje da bi’ svijet spasio. Judo, brate moj, ne boj se...

smrt predstavlja vrata besmrtnosti - i moram prodi kroza njih. Pomozi mi!’ A ja sam te toliko volio, tako ti

vjerovao, da reko’ ‘Da!’ i izdado’ te. A ti... ti...“

Pjena mu je udarila na usta. Zgrabio je Isusa za ramena, žestoko ga protresao i pritisnuo uza zid. Opet je

počeo urlikati: „Što uopde radiš ovdje? Zašto nisi bio razapet? Kukavice! Izdajniče! Pobjeguljo! To ti je

sve što si u životu postigao?... Zar nemaš srama. Još te jednom pitam, s podignutom pesti: Zašto si

kidnuo s križa?“

„Ušuti! Smiri se!“ zavapio je Isus... a krv mu poteče iz svih pet rana.

„Judo Iškariotski,“ opet se umiješa Petar, „zar nemaš milosti? Pogledaj mu ruke, stopala... stavi mu ruku

na grudi, ako ne vjeruješ. Krvari!“

Juda se usiljeno nasmije, onda pljune na zemlju, te poviče: „E... drvodjeljin sine, baš mi ne daš da se

istutnjim, jel’? Očito te tvoj anđeo čuvar i nodas posjetio.“

„Moj anđeo čuvar...“ promrmlja Isus stresavši se.

„Da, tvoj anđeo čuvar - Sotona! Narisao ti je krvave mrlje na rukama, nogama i boku, kako bi prevario

cijeli svijet, a i samoga sebe. Sto si tako blenuo u me? Što ne odgovaraš? Kukavelju! Izdajice! Povrh

svega, bjegunče s bojnoga polja!“

Isus zatvori oči - osjetio je da gubi svijest, ali se nekako održao na nogama. „Judo,“ progovori drhtavim

glasom, „uvijek si bio svojeglav i divlje naravi, nikad se nisi srodio s ljudskim ograničenjima. Zaboravljaš

da je duša u čovjeka kao strijela - koliko god ju izbacio put neba, uvijek padne natrag na zemlju... a život

na zemlji podrazumijeva odbacivanje krila.“

Čuvši to, Juda je doslovce pobjesnio. „Sram te bilo!“ zaurlao je. „Je li ti to najbolje što si smislio, sine

Davidov, sine Božji, Mesijo?! Život na zemlji, ako nisi znao, jest blagovati hljeb i u krila ga pretvoriti —

vode se napiti i u krila je pretvoriti. Smisao života na zemlji je u širenju krila... a tako si nam i ti govorio,

izdajico. Nisu to moje riječi, nego tvoje: samo te podsjedam, ako si ih slučajno zaboravio!“

„Mateju, gdje si, škrabalo? Ovamo dolazi! Odmotavaj svi-tak, vazda ti je u njedrima... baš k’o meni nož.

Odmotavaj tu kožurinu, a premda je požderaše godine, moljci i tvoj znoj, nešto se još dade vidjeti. ‘Ajde,

otvaraj svoje pisanije i čitaj, da bi plemeniti gospodin, o kojem se radi, čuo svoje riječi i sjetio ih se. Ono

kako mu jedne nodi dođe značajan jeruzalemski plemenitaš, imenom Nikodem, te ga u potaji upita: ‘Tko

si ti? Sto si to naumio?...’ A ti, drvodjeljin sine, odgovori mu - pamtiš li? - da krila kuješ! Kad si to rek’ö,

svi osjetismo kako nam na leđima izrastaju. A do koje li si mudrolije sad stigao, ti operušani kokote?

Cviliš tu kako život na zemlji podrazumijeva odricanje od krila. Uh!... Gubi mi se s oči, kukavče! Kad život

ne bi bio od munja i gromova, što bi mi onda? Ne prilazite mi, Petre, ti prevrtljivče, ni Andrijo, ljepoduše.

I dosta dernjave, žene! Neču ja njega... Zašto bi’ dig’ö ruku na nj, kad je ved mrtav i pokopan? Jes’, drži se

na nogama, još govori, plače... al’ je mrtav. Lešina! Neka mu Bog ‘prosti, jer ja ne mogu. Dabogda mu

krv, suze i pepeo Izraelov na glavu pali!“

U tom trenutku uzbuđenu starčad snaga izdade i svi se složiše u hrpu na tlu. Pamdenje im se bješe

razbudilo: opet su se osjedali mladi, sjedali se kraljevstva nebeskoga, prijestolja, uzvišenosti... pa

najednom stadoše naricati. Ridajudi i lelečedi, glavama su o kamenje tukli.

I Isus počne suziti, te zavapi: „Judo, brate... oprosti mi!“ Htjede se baciti riđobradom u zagrljaj, ali ovaj

odskoči, te ispruži ruke, ne dopuštajudi Isusu da mu priđe. „Da me ni dirnuo nisi!“ dobaci mu gnjevno.

„Ni u što više ne vjerujem... i ni u koga. Srce si mi slomio!“

Isus se zanjiha, te se osvrnu uokolo ištedi na koga bi se oslonio. Ali, žene - u očaju, ničice na zemlji -

čupale su kosu i vrištale, dok su ga učenici promatrali s bijesom i mržnjom. Crni dječak bješe nestao.

„Jesam... izdajnik, kukavica i pobjeg,“ tiho reče. „Sad shvadam: propao sam. Jest, trebao sam bit’

razapet, ali mi je uzmanjkalo hrabrosti, pa sam kidnuo. Oprostite mi, brado, prevario sam vas... O, kad bi’

mogao proživjet’ život još jednom ispočetka!“ Srušio se na zemlju i stao udarati čelom o velike oblutke

kaldrme u dvoru, sveudilj zapomažudi:

„Drugari, stari moji prijatelji... kažite mi blagu riječ, utješite me. Izgubljen sam, nestajem. Ruku vam

pružam... a zar se nitko ne usuđuje prihvatit’ ju, položit’ svoj dlan na moj i red’ mi lijepu riječ? Baš nitko?

Ni ti, voljeni Ivane? Čak ni ti, Petre?“

„A zašto govorit’, kad se nema što kazat’?“ ridajudi de naj-draži mu učenik. „Kakve li si čari bio bacio na

nas, sine Marijin?“ „Obmanuo si nas,“ reče Petar otirudi suze. „Ima Juda pravo: riječ si prekršio. Uzaludni

nam bjehu životi.“

Nato se cijela skupina gnjevnih starčida oglasi jednodušnim uzvicima krcatim jada:

„Kukavico! Bjegunče! Izdajniče!“

„Kukavico! Bjegunče! Izdajniče!“

I Matej se ojadi: „Uzalud sav moj trud... baš utaman. A kako sam vješto usklađivao moje zapise s

kazivanjima i knjigama proroka! Ne bješe nimalo lako, ma sam uspijevao. Sama sam sebe sokolio

govoredi kako de u nekim bududim sinagogama vjernici otvarati debele svitke sa zlatnim uresima i

govoriti ‘Danas čitamo iz presvetog Evanđelja po Mateju!’ Ta mi je misao krila davala, pa sam pisao...

pisao... A sad, kad se sva veličina razišla poput dima, neka sramota padne na tvoju glavu - ti nezahvalni,

nepismeni, kukavni izdajico! Trebao si bit’ raspet. Jesi, ako ni za što drugo, onda zarad mene, da moje

pisanije ne budu lišene svrhe i smisla. Jest, na križ si trebao!“

Još se jednom s hrpe sparušene starčadi začu jednoglasno jadikovanje i ruženje:

„Kukavico! Bjegunče! Izdajniče!“

„Kukavico! Bjegunče! Izdajniče!“

U tom se času Toma vrati kroz dvorišna vrata. „Učitelju,“ poviče, sad kada te svi napustiše i pogrdama te

blate, ja te nedu ostavit’. Ne, ja te ne ostavljam - prorok Toma ostaje uza te! Ne rekosmo li da se kotač

okrede?... E, pa stoga ti nedu leđa okrenut’

- jer čekam da se kolo okrene.

Petar se diže, te de Judi: „Iskariote, kreni prvi... vodi nas. Idemo!“

Teško sopedi, starčidi se pridigoše, dobacujudi Isusu - koji bješe zauzeo pola dvorišta, ležedi potrbuške,

licem prema tlu i raširenih ruku - sveudilj isto:

„Kukavico! Bjegunče! Izdajniče!“

„Kukavico! Bjegunče! Izdajniče!“

Jedan po jedan, bijesno viđajudi pestima, izađoše iz dvora i nestadoše niz ulicu.

Isus zakoluta očima punim tjeskobe, te vidje da je sam. Sve bješe iščezlo: dvorište i kuda, vrata prema

ulici, samo selo... ničega ne bješe. Ništa ne ostade, osim kamenja pod njegovim nogama - kamenja krvlju

obljevenog, a podalje nizbrdo... gomila: tisude glava u tmini.

Svim je silama nastojati otkriti gdje se nalazi, tko jest i zašto osjeda bol. Htjede dovršiti onaj povik,

kriknuti LAMA SABAHTANIL. Pokušao je pokrenuti usne, ali nije mogao. Smračilo mu se pred očima,

nesvjestica ga je svladavala - učini mu se da ga nekakav vrtlog nosi nadolje, da nestaje.

Ali najednom, dok je tako ponirao u ništavilo, mora biti da se netko dolje na tlu smilio na nj, jer vidje

pred sobom trstiku sa spužvom namočenom u ocat - taj netko mu je njom dodirnuo usne i nozdrve.

Duboko je udahnuo gorko-kiseli miris, živnuo, udahnuo što je više mogao, pogledao put nebesa i ispustio

ojač- nički krik: LAMA SABAHTANI!

Odmah zatim je oborio glavu, posve iscrpljen.

Osjedao je strahovite boli u rukama, stopalima i oko srca. Pogled mu se na tren razbistrio, te vidje trnovu

krunu, krv, križ... a dvije zlatne naušnice i dva niza blistavo bijelih oštrih zuba blje- snuše u pomračenomu

sunčevom svjetlu. Onda je čuo zloban i podrugljiv smijeh, onih naušnica i zuba nestade... Isus ostade

visjeti u zraku, sam samcat.

Glava mu klonu, ali se najednom sjetio gdje je, tko je i zašto osjeda bol. Obuze ga neopisiva i nesputana

radost - jer ne bješe on kukavica, izdajnik, bjegunac! Ne, razapet bješe, na križ čavlima pribijen. Časno se

ponio do samoga kraja, održao je riječ... a u trenutku kad je uskliknuo ELI! ELI! iskušenje ga spopade i na

djelid sekunde u zabludu odvede. Sva ona veselja, vjenčanja i djeca lažni bjehu — jednako kao i oronuli

starčidi, koji su mu vikali da je izdajica, kukavac, pobjeg. Sve, ama baš sve to bjehu prividi što ih Đavao

posla - a njegovi učenici bjehu živi i puni zanosa. Razišli su se zemljama i morima najavljujudi dobru

vijest. Sve se odigralo kako je trebalo, slava budi Bogu!

Trijumfalno je kriknuo: IZVRŠILO SE!

I jest, kao što bi na mjestu bilo i da je rekao: Počelo je.

KRAJ

KIKA