Od Marsalovog plana do Korejskog rataTrumanovi su savjetnici do 1947. vjerovali da je krajnje vrijeme oduprijeti se utjecaju Sovjetskog Saveza.[12] U Europi je financijska pomo opadala, a spremnici hrane i neophodnih potreptina bili su esti. Trumanovi su se savjetnici bojali da bi SSSR mogao umanjiti mo SAD-a u poslijeratnom periodu zbunjenosti i kolapsa. Dogaaj koji je natjerao Trumana i formalno usvojiti politiku blokiranja jest objava britanske vlade u veljai 1947. da vie ne moe financirati grke monarhiste u njihovu sukobu protiv komunistike vojske u graanskom ratu. Cilj politike blokiranja bilo je zaustavljanje domino-efekta pribliavanja zemalja komunistikom SSSR-u, a udaljavanja od ameriko-europskog kapitalizma. Politika je formalno usvojena jer Amerikanci Grki graanski rat nisu shvatili kao graanski sukob nego kao pokuaj SSSR-a proiriti svoj utjecaj. No to gledite najvjerojatnije je pogreno jer komunistikim pobunjenicima nije pomagala slubena Moskva nego SFRJ.[3] Sam rat bio je prvi primjer protukomunistike pobune. Predsjednik Truman iznosi svoju doktrinu o ograniavanju utjecaja komunizma. Pobjeda antikomunistikih snaga dovela je do grkog lanstva u NATO i do definiranja ideoloke ravnotee snaga oko Egejskog mora tijekom itavoga Hladnog rata. Dravni tajnik Dean Acheson optuio je SSSR za urotu protiv grkih rojalista radi proirivanja svog utjecaja na Srednji istok, Aziju i Afriku. Trumanova je administracija u oujku 1947. izdala tzv. "Trumanovu doktrinu" o zaustavljanju irenja komunizma davajui Turskoj i Grkoj ekonomsku pomo. Truman u doktrini kae: Politika Sjedinjenih Drava mora biti da pomae slobodnim narodima koji se opiru podreivanju oruanih manjina ili vanjskih pritisaka.Truman je svojom doktrinom potaknuo Amerikance dati 400 000 000 dolara pomoi Grkoj. Radi "mobiliziranja" republikanskog kongresa, demokratski je predsjednik rat prikazao kao sukob izmeu "slobodnih" ljudi i "totalitarnih" reima time dramatino podiui retorike uloge rata.[3] Pomaui Grcima, Truman je postavio pravilo prema kojem bi SAD pomagao reimima koji bi traili pomo u borbi protiv komunizma, neovisno o tome koliko su korumpirani i represivni.[3] Ovo je oit primjer koliko su daleko Amerikanci bili spremni ii radi zaustavljanja irenja komunizma. Bez financijske pomoi koja je stizala iz SAD-a zapadnoeuropske drave nisu se same mogle oporaviti od velikih gubitaka nakon rata. No komunistike partije sve su vie pobjeivale na slobodnim izborima u zemljama kao to su Italija i Francuska. Amerika se vlast bojala da bi ekonomska kriza u Zapadnoj Europi mogla doi do te razine da komunistike partije i tu preuzmu vlast, preko izbora ili narodnih revolucija.[15] Neki su se politiari bojali da bi i njihova drava mogla doivjeti krizu ako se ne povea potranja za izvozom u Zapadnu Europu. Godine 1948. Komunistika partija ehoslovake, uz potporu SSSR-a, preuzela je vlast izvrivi dravni udar i tako uspostavivi komunistiku vladavinu koja je trajala vie od etrdeset godina. Zapadne sile bile su okirane ovim dogaajem, to je uzrokovalo uurbano usvajanje Marshallova plana. Za ameriku vlast prijetnje balansu moi u Europi nisu uvijek bile vojne, nego i ekonomske i politike.[12] George Kennan saeo je problem na sastanku State Departmenta u svibnju 1947.: "Komunistike aktivnosti" nisu bile "korijeni problema u Zapadnoj Europi" nego "razorni efekti rata na ekonomsku, politiku i socijalnu strukturu Europe."[16] Prema njemu, "komunisti su iskoritavali krizu" kako bi osvojili mo.[16] Na savjet State Departmenta Trumanova je doktrina dopunjena Marshallovim planom, slubenim planom SAD-a o obnovi poslijeratne Europe i suzbijanju utjecaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Zadatak o izradi plana dobio je George Marshall. Iako je plan ve donesen, generali Clay i Marshall su zajedno s Trumanovom administracijom shvatili da provedba plana nee biti uspjena bez obnavljanja njemake industrijske baze o kojoj su prije ovisili. Jedan od prvih neprijateljskih koraka izmeu velikih sila na samom poetku Hladnog rata bila je Iranska kriza iz 1946. godine[18]. Neposredno nakon svretka Drugog svjetskog rata, uspokos odredbama iransko-britansko-sovjetskog ugovora o savezu prema kojima su strane trupe bile primorane napustiti Iran[18], Staljin je odluio da sovjetska vojska ostane na sjeverozapadu iranskog teritorija pod izlikom kako je to podruje vitalno za sovjetsku sigurnost. Razlogom Staljinove teritorijalne penetracije prema tom podruju smatraju se bogata nalazita nafte u Iranskom Azarbajdanu koja su ranije iste godine istraivali upravo Sovjeti[18]. Kako bi osnaio sovjetski utjecaj, pokuana je uspostava dvaju marionetskih reima, kurdske Republike Mahabad i azerske Narodne Republike Azerbajdan[18]. Nakon oruanog sukoba u kojem je iranska vojska suzbila separatiste i politike intervencije Sjedinjenih Drava u Ujedinjenim narodima (rezolucije br. 3. i 5.), Josif Staljin odustao je od daljnjih teritorijalnih pretenzija i povukao ostatke sovjetske vojske iz Irana. U srpnju je Truman opozvao Morgenthauov plan JCS 1067 koji je nareivao amerikim snagama u okupiranoj Njemakoj "da ne poduzimaju nijedan korak prema ekonomskoj rehabilitaciji Njemake." Zamijenio ga je JCS 1779 koji je govorio da "uredna, uspjena Europa treba ekonomske doprinose stabilne i produktivne Njemake." Truman je u srpnju i reorganizirao vladu kako bi se borio u Hladnom ratu. Akt o dravnoj sigurnosti iz 1947., koji je Truman potpisao 26. srpnja, stvorio je ujedinjeno Ministarstvo obrane, CIA-u (Central Intelligence Agency) i Nacionalno sigurnosno vijee. Ove e organizacije postati glavne birokracije SAD-a tijekom Hladnog rata. Dvojne politike Trumanove doktrine i Marshallova plana dovele su do toga da Zapadna Europa, Grka i Turska od SAD-a prime milijarde dolara pomoi. Uz pomo SAD-a Grka je 1949. pobijedila komunistike sile u ratu, a u Italiji su na izborima 1948. demokrani porazili snanu komunistiko-socijalistiku koaliciju.SAD je konsolidirao svoju novu ulogu kao gospodar Zapada. Kao osveta zapadnjakim tenjama za ujedinjenjem Zapadne Njemake, SSSR je u Zapadnom Berlinu postavio blokade kako bi sprijeio ulazak zapadnih sila u grad. Berlinska blokada predstavlja prvu veliku krizu Hladnoga rata. No Truman je uspio zrakom (Berlinski let) osigurati opskrbu saveznikih vojnika koji su ostali zarobljeni u Berlinu tako to je redovito slao letove preko grada koji su bacali zalihe hrane vojnicima. Godine 1948. Josip Broz Tito, voa SFRJ-a i Josif Staljin, voa SSSR-a, doli su u sukob jer Tito Jugoslaviju nije elio podloiti Sovjetskom Savezu i sovjetskom nainu ivota. Zbog odbijanja Staljina SFRJ je 1948. iskljuen iz Kominforma, to je uzrokovalo njegovo nepovjerenje prema SSSR-u (koje je obnovljeno za Hruovljeva mandata). Josip Broz Tito tako je postao prvi ovjek koji se javno usprotivio Staljinu i preivio. Prema nekim izvorima Staljin je pripremao atentat na Tita, no to je zaustavljeno zbog Staljinove smrti. Veina povjesniara tvrdi da je glavni razlog raskida odnosa Titovo odbijanje potpune podlonosti SSSR-u i elja za zadravanjem suvereniteta Jugoslavije i boljeg ivota za sve u njoj.Njemaka 1949.: Zapadna Njemaka - plavo, DDR - crveno, Berlin - zeleno.SAD se sa Zapadnom Europom formalno spojio 1949. potpisivanjem Sjevernoatlantskog sporazuma i osnivanjem Sjevernoatlantskog saveza, NATO-a. Staljin je kontrirao tomu tako to je ujedinio ekonomije istonoeuropskih zemalja sovjetskom verzijom Marshallova plana znanom kao COMECON te tako to je testirao prvu sovjetsku atomsku bombu 1949. god. SAD je preuzeo vodstvo u stvaranju Zapadne Njemake iz tri saveznike okupacijske zone 1949. godine.[9] Kako bi kontrirao Sjedinjenim Dravama (koje su saveznike zone ujedinile u dravu), SSSR je na podruju svoje okupacijske zone 1949. stvorio dravu znanu kao Istona Njemaka.[9] SAD se tijekom 1950-ih zalagao za ponovno naoruavanje Zapadne Njemake, a 1955. Zapadna Njemaka postala je punopravna lanica NATO pakta. Kineski komunistiki voa Mao Ce-tung dri govor 1939. tijekom graanskoga rata. Godine 1949. komunisti Maoa Ce-tunga porazili su ang Kaj-ekov Kuomintang koji je imao potporu SAD-a u graanskom ratu. Graanski rat zavrio je kada su nacionalisti 1949. godine pobjegli na Tajvan, a komunisti su pod vodstvom Mao Ce-tunga proglasili narodnu republiku. Ubrzo nakon toga SSSR je sklopio savez s novonastalom Narodnom Republikom Kinom. Suoena s kineskom revolucijom i krajem amerikoga nuklearnog monopola, Trumanova je administracija 1949. zapoela irenje politike blokiranja.[3] U tajnom dokumentu iz 1950-ih, znanom kao NSC-68, Trumanova administracija predloila je jaanje prozapadnog saveza i etverostruko poveanje troenja za obranu. Ameriki su slubenici politiku blokiranja proirili na Afriku, Aziju i Latinsku Ameriku. U isto vrijeme, revolucionarno-nacionalistiki pokreti, koje su esto vodili komunisti, borili su se protiv obnavljanja europskih kolonijalnih carstava u Jugozapadnoj Aziji. SAD je savez s Japanom formalizirao tijekom 1950-ih to im je osiguralo velik broj dugoronih vojnih baza. Truman je sklopio saveze i s drugim dravama, kao to su Australija, Novi Zeland, Filipini i Tajland. U lipnju 1950. godine Sjeverna Koreja pokree iznenadni rat protiv June Koreje. Nakon jednoga graninog sukoba, sjevernokorejske snage potpomognute kineskim dobrovoljcima i uz podrku SSSR-a prelaze 38. paralelu. Na Staljinovo iznenaenje, Truman je naredio amerikim trupama da natjeraju Sjevernu Koreju povui se i pomognu Junoj Koreji.[3]. Sjedinjene Drave trae povlaenje agresora s podruja June Koreje. No taj zahtjev Sjeverna Koreja ignorira pa oruane snage SAD-a uime UN-a dolaze pomoi Junoj Koreji. Naizmjenine ofenzive jednih i drugih snaga do 1952. godine nisu dale prevagu ni jednoj zaraenoj strani. Sukob je zavrio 1953. godine potpisivanjem primirja u Panmunjonu. Granica izmeu dvije drave ostala je na 38. paraleli (usporednici). Korejski rat zavrio je 1953. bezizlaznim poloajem, no Sjedinjene Drave polako su se uplele u novi graanski rat. SAD je podupirao junovijetnamsku vladu u borbi protiv Sjevernog Vijetnama, koji je imao potporu SSSR-a i Kine. Ta se potpora poslije razvila u Vijetnamski rat.Kriza i izbijanje (1953. - 1962.)Godine 1953. promjena u politikom vodstvu na obje strane promijenila je dinamiku Hladnoga rata.[20] U SAD-u, u sijenju 1953., za predsjednika je prisegnuo Dwight D. Eisenhower. Tijekom posljednjih osamnaest mjeseci Trumanove administracije ameriki budet za obranu poveao se etiri puta. Eisenhower se odluio na smanjivanje trokova za vojsku tako to je prijetio amerikom nuklearnom superiornou nastavljajui efektivno voditi SAD kroz Hladni rat.[3] Dana 5. oujka 1953. Josif Staljin umro je od posljedica sranog udara, a naslijedio ga je Georgij Malenkov. Staljinistiki nastrojen Malenkov na vlasti je izdrao samo est mjeseci, kada ga je naslijedio Nikita Sergejevi Hruov. Dolaskom Hruova na vlast u SSSR-u je poeo proces destaljinizacije i javnog osuivanja Staljinove vladavine.Operacije tijekom Sueske krize.Eisenhowerov dravni tajnik John Foster Dulles predloio je "Novi pogled" na politiku blokiranja prema kojem je traio da se Amerika puno vie oslanja na svoje nuklearno oruje.[20] Dulles je objavio i doktrinu "masovne osvete" prijetei Sovjetima da e SAD snano reagirati na bilo kakav oblik agresije koji bi mogao doi s njihove strane. Zbog nuklearne superiornosti Eisenhower je zaustavljao sve sovjetske prijetnje o intervenciji tijekom Sueske krize 1956. godine.[3] Predmet krize bila je kontrola nad strateki vanim Sueskim kanalom koji je Egipat nacionalizirao. Usprkos vojnim uspjesima, rezultat je bio blamaa i slabljenje europskih sila (Britanija, Francuska u savezu s Izraelom), jaanje egipatskog poloaja na Bliskom istoku i porast utjecaja SSSR-a u tom podruju. Iako je nakon Staljinove smrti dolo do blagog smirivanja tenzija, Hladni rat u Europi i dalje je bio obiljeen uznemirenim oruanim primirjem. Amerike su trupe stalno bile stacionirane po Zapadnoj Europi, a sovjetske po Istonoj. Kako bi kontrirali ponovnom naoruanju Zapadne Njemake, SSSR je 1955. sklopio formalni savez s komunistikim zemljama Istone Europe, znan kao Varavski pakt. Jedina prijetnja cjelovitosti Varavskog pakta bila je 1956. u Maarskoj. Maarska revolucija 1956. godine bio je spontani revolt protiv komunistike vlade Maarske i njenih nametnutih sovjetskih patrona, koji je poveo premijer i reformist Imre Nagy uz potporu mnogih stanovnika. Trajala je od 23. listopada do 10. studenog. Ovo je bio prvi primjer protusovjetske revolucije u nekoj komunistikoj zemlji, a zavrio je sovjetskom invazijom jer SSSR nije doputao Maarima svrgnuti komunizam. U SAD-u se senator Joseph McCarthy iz Wisconsina izdigao kao vrlo utjecaj politiar tijekom Hladnog rata. Iako ni Truman ni Eisenhower (koji je za razliku od Trumana, koji je bio u sukobu s McCarthyjem, podupirao McCarthyjeve ciljeve) nisu podupirali njegove metode, McCarthy je nastavio iriti antikomunistike parole i teoriju o velikoj zavjeri komunista za preuzimanje amerike vlade. Period u vrijeme McCarthyjeva mandata doveo je do masivnog "lova na vjetice", a znan je kao makartizam. Godine 1957. objavljeno je da je SSSR lansirao u orbitu prvi svemirski satelit "Sputnik" i poela je svemirska utrka izmeu SAD-a i SSSR-a, kao i trka u naoruanju koja je zaprijetila unitenjem ovjeanstva. Dolo je do velikog i neoekivanog tehnolokog napretka te do amerike gradnje raketa koje su mogle nositi nuklearne bojne glave. Nakon Sputnika SSSR je 1957. poslao prvo ivo bie, psa Lajku, u svemir, a 1961. godine poslao je i prvog ovjeka u orbitu - Jurija Aleksejevia Gagarina. Ovakav napredak Sovjetskog Saveza potaknuo je Amerikance 1969. godine poslati ljude na Mjesec. Tijekom 1950-ih takozvani Trei svijet bio je znaajno borilite za dvije glavne hladnoratovske sile. Nakon Drugog svjetskog rata SAD je izaao kao dominantnija sila u Treem svijetu od SSSR-a i tako je popunio prostor stare carske hegemonije svojih formalnih saveznika - Velike Britanije, Francuske i Nizozemske.[23] No, voe nacionalistikih pokreta u postkolonijalnim zemljama esto su bile nesklone Zapadnom bloku.[24] Za europske je sile prilagoavanje procesu dekolonizacije bilo jako teko, ekonomski i psiholoki, a patio je i sam NATO jer je prije dekolonizacije imao sve vee sile na svijetu na svojoj strani. Nacionalistiki pokreti u nekim zemljama i regijama, kao to su Gvatemala, Iran, Filipini i Indokina, bili su esto skloni komunizmu ili ih je Zapad povezivao s komunizmom.[20] U tom kontekstu, SSSR i SAD preko svojih zastupnika borili su se za prevlast u zemljama Treeg svijeta tijekom naglog irenja dekolonizacije 1950-ih i 1960-ih. Sjedinjene Drave iskoristile su CIA-u kako bi uklonili antiamerike vlade i dale podrku onim proamerikim.[20] Pomou CIA-e Sjedinjene Drave svrgavale su vlade za koje je slubeni Washington mislio da postaju prosovjetske. Najpoznatiji su primjeri Iran i Gvatemala. Iran je 1951. dobio svoju prvu demokratski izabranu vladu na elu s Mohammedom Mossadeghom. Kada se Ujedinjeno Kraljevstvo pobunilo protiv Mossadegha i njegove politike o nafti i ulju, te njegove politike nacionalizacije, i planiralo ga svrgnuti, Mossadegh je Britaniju proglasio neprijateljem pa su poeli planovi za njegovo svrgavanje. CIA je odobrila milijun dolara za njegovo svrgavanje. Dogaaj znan kao operacija Ajax uzrokovao je svrgavanje Mossadegha s vlasti 1953. i postavljanje novog, prozapadnog, premijera Fazlollaha Zahedija. Godine 1951. na predsjednikim izborima u Gvatemali je pobijedio socijalist Jacobo Arbenz Guzmn. On je u svom predsjednikom mandatu zapoeo brojne reforme, meu kojima i agrarnu, koja je imala izniman znaaj za njegovu zemlju. Kako je Guzmn bio prvi socijalistiki voa u zemlji koja je bila u blizini SAD-a, CIA je organizirala dogaaj znan kao operacija PBSUCCESS. CIA je uz pomo multinacionalnih kompanija i domae oligarhije nasilno svrgnula Guzmna s vlasti. Nakon njegove vladavine dravu je vodila vojna junta Carlosom Castillom koja je dravu uvela u veliku krizu. No, mnoge zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike nisu eljele pritisak biranja izmeu Istoka i Zapada. Godine 1955., na konferenciji u Bandungu, voe mnogih zemalja Treeg svijeta odluile su da e ostati neutralne tijekom Hladnog rata. Konsenzus postignut u Bandungu doveo je do potpisivanja Brijunske izjave 19. srpnja 1956. o stvaranju Pokreta nesvrstanih. Pet glavnih zagovornika i osnivaa Pokreta bili su indonezijski predsjednik Sukarno, predsjednik Gane Kwame Nkrumah, predsjednik Egipta Gamal Abdel Naser, indijski premijer Davaharlal Nehru i voa Jugoslavije Josip Broz Tito. U rujnu 1961., uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, odrala se je prva slubena konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu. U meuvremenu, Nikita Hruov je proirio vidike slubene Moskve i poeo je uspostavljati veze s mnogim dravama Treeg svijeta. Dana 15. lipnja 1961., istononjemaki voa Walter Ulbricht odrao je govor u kojem je pobio neke teorije o moguoj izgradnji zida izmeu zapadnog i istonog dijela Berlina. Nakon to su 12. kolovoza istononjemaki voe nazoile jednoj vrtnoj zabavi, sljedeeg dana, 13. kolovoza 1961. zapoela je izgradnja 156km dugog zida koji e biti znan kao Berlinski zid. Svrha zida je bila onemoguiti prijelaz izmeu Istone i Zapadne Njemake.Tijekom 1950-ih SSSR i SAD su zapoeli nuklearno naoruavanje i izradu dalekometnih nuklearnih projektila kojima bi mogli raketirati teritorije jedni drugih.[9] Fiziar Andrej Saharov je 1953. izradio prvu sovjetsku hidrogensku bombu znanu kao Tzar bomba. No, nakon 1956. stvari nisu ile najboljim putem za Sovjetski Savez, a najbolji primjer toga je Sovjetsko-kineski sukob. Sukob je izbio 1950-ih, a vrhunac je dostigao na kraju 1960-ih tijekom graninog sukoba 1969.. Najznaajniji uzrok sukoba bili su razliiti nacionalni interesi dvaju zemalja i razlika u komunistikim ideologijama u zemljama. Sve do 1964., kada je Hruov bio prisiljen dati ostavku, SSSR i Kina su bili u otrom sukobu oko toga tko e voditi komunistike zemlje. Utrka u nuklearnom naoruanju dovela je dvije sile do ruba nuklearnog rata. Hruov je sklopio savez s Fidelom Casrtom nakon kubanske revolucije 1959. u kojoj je Casrto doao na vlast. Kada je Kuba poela instalirati nuklearne projektile ameriki predsjednik John Fitzgerald Kennedy je 1962. uzvratio pomorskom blokadom. Taj dogaaj oznaio je poetak najvee hladnoratovske krize - kubanske raketne krize. Kada je Fidel Castro doao na vlast na Kubi i uveo komunizam, SAD nisu mogle prihvatiti komunistiku zemlju i samu ideologiju u svojoj blizini, te su, u skladu s tim, tiho odobrile svrgavanje Castra i njegovog reima.[26][27][28][29][30] Sovjetski voa Nikita Hruov poslao je veliku vojnu pomo Kubi i prema njoj je poslao nuklearne rakete koje su tajno instalirane. U listopadu 1962. ameriki pijunski avion otkrio je jedan balistiki projektil na lansirnom mjestu na Kubi. Kennedy je odmah zahtijevao da se rakete uklone i naredio pomorsku blokadu Kube. U vrijeme Kubanske raketne krize amerika prednost u stratekom oruju bila je 17:1 i vojske SSSR-a i SAD-a bile su u stanju pripravnosti, pa je tako svijet tijekom dva dana 1962. godine ivio na rubu nuklearnog rata. Potom je Hruov povukao projektile s Kube, a zauzvrat dobio obeanje od SAD-a da e povui svoje projektile iz Turske i da nikada nee napasti Kubu. Ovakvo rjeenje kubanske krize uzrokovalo je mijenjanje obojice voa. John F. Kennedy ubijen je 22. studenog 1963. u Dallasu kao dio zavjere jer su neki dunosnici mislili da je preblag prema komunizmu i smetalo im je to nije elio rat. Hruov je smijenjen kao dio urote. Meu urotnicima su bili Aleksandr eljepin, Vladimir Semiasni i njegov nasljednik Leonid Brenjev koji su, dok je Hruov bio na odmoru, odrali sastanak u Centralnom komitetu i, kada se Hruov vratio, izglasali da su za to da on da ostavku. Razlozi za urotu bili su, prema njima, loe voenje kubanske krize i odnosa s Kinom, te loa organizacija sovjetske ekonomije. Odlaskom Hruova i Kennedyja Hladni rat je polako uao u novi etapu koja je znana kao detant.Od konfrontacije do detanta (1962. - 1979.)Tijekom 1960-ih i 1970-ih i SAD i SSSR su se trudili prilagoditi novoj politici prema kojoj svijet vie ne bi bio podijeljen na dva bloka od strane te dvije sile.[31] Odmah nakon Drugog svjetskog rata, Japan i Zapadna Europa poeli su se brzo oporavljati od destrukcije Drugog svjetskog rata i poeli dostizati SAD. Zemlje Treeg svijeta mogle su se takoer razvijati zbog dominacija organizacija kao to su OPEC i Pokret nesvrstanih koje su umanjivale utjecaj SAD-a i SSSR-a. Tijekom tog perioda, slubena Moskva se morala brinuti o domaim problemima, a sovjetski voe kao Aleksej Kosigin i Leonid Brenjev su poeli prihvaati politiku detanta. No, unato svemu ovom i SAD i SSSR su se borili protiv izazova njihovim voama i eljeli su ojaati svoje globalno vodstvo. Godine 1965., ameriki predsjednik Lyndon Johnson je odobrio slanje 22,000 amerikih vojnika na Dominikansku Republiku. Uzrok za taj dogaaj, znan kao Operacija Power Pack, je prema Johnsonu bio strah od komunistike revolucije sline onoj na Kubi. Operacija je zavrila u rujnu 1966. pobjedom SAD-a. Situacija na Istoku bila je drugaija. Amerika se borila protiv jaanja komunizma, a Sovjeti su se morali suoiti s pokuajima svrgavanja komunizma. Prvi takav pokuaj bio je 1968. godine u ehoslovakoj. Dogaaj znan kao Prako proljee bilo je razdoblje politike liberalizacije u ehoslovakoj koje je poelo 5. sijenja 1968., a trajao do 20. kolovoza iste godine kada je Sovjetski Savez sa svojim saveznicima iz Varavskog pakta (izuzev Rumunjske) okupirao zemlju. Od sredine ezdesetih esi i Slovaci su poeli pokazivati sve veu odbojnost prema postojeem reimu. Ove promjene su se odraavale u raspoloenju reformistikih elemenata unutar same Komunistike partije koji su uspjeli izabrati Aleksandra Dubeka za lidera stranke. Dubekove reforme politikih procesa, koje je on nazivao "socijalizmom s ljudskim licem" nisu predstavljale potpuno odbacivanje starog reima, kao to je bio sluaj u Maarskoj 1956. Dubekove promjene imale su iroku podrku drutva, ukljuujui i radniku klasu. Meutim, sovjetske voe predvoene Brenjevom su ove reforme promatrali kao prijetnju njihovoj hegemoniji nad zemljama Istonog bloka kao i na ugroavanje sigurnosti samog Sovjetskog Saveza to je i bio glavni uzrok okupacije i zadravanja starog komunistikog reima u ehoslovakoj koji je trajao do 1990-ih. Same SAD su nastavile podupirati proamerike treesvjetovne reime u Aziji. No, sukobi su se u prokomunistikim zemljama, najvie u Vijetnamu, nastavili. Iako je Vijetnamski rat izbio 1959., SAD su nastavile podupirati Juni Vijetnam u sukobu protiv Ho i Minovog Sjevernog Vijetnama sve do 1975. kada su komunisti osvojili Sajgon i slubeno pobijedili i uspostavili Socijalistiku Republiku Vijetnam. Ovaj sukob je jako oslabio ameriku ekonomiju i mnogi su ga gledali kako je jednu veliku svjetsku silu sramotno porazila mala drave. U meuvremenu, Brenjev se morao suoiti s obnavljanjem sovjetske ekonomije, koja je pala zbog velikih vojnih trokova.Jo jedan sukob komunizma i kapitalizma u Aziji bio je Kambodanski graanski rat. Rat je zapoeo 1967. zbog krize tijekom vladavine Norodoma Sihanouka. Tada je zapoelo okupljanje komunistike vojske znane kao Crveni kmeri, a koju je vodio Pol Pot. Oruani sukobi kulminirali su 1970. kada je poeo snaan udar Crvenih kmera na republikansku vladavinu Lon Nola i njegove Kmerske Republike (koja je uspostavljena nakon pua 1970.). Nakon 5 godina oruanih sukoba, Pol Potovi Crveni kmeri su u travnju 1975. zauzeli Phnom Penh i time uspostavili Demokratsku Kampueju. Zbog loe vladavine i diktature Pol Pota i Demokratska Kampueja je ukinuta 1979. tijekom Kambodansko-vijetnamskog rata kada je uspostavljenja Narodna Republika Kampueja (koja je bila pod Vijetnamskom okupacijom) i tek je 1993. drava dobila svoj dananji naziv - Kamboda.Richard Nixon i Mao Ce Tung tijekom Nixonovog posjeta Kini 1972. godine. Ovaj sastanak je jedan od znaajnijih primjera primjene detanta izmeu SAD-a i neke komunistike sile. Kineski ministar obrane maral Lin Piao pokrenuo je veliku akciju pod parolom itava zemlja mora uiti od vojske, to je posebno ojaalo one snage KP Kine i u vojsci koje su se protivile daljnjoj suradnji sa SSSR-om. Godine 1964. NR Kina je, pod utjecajem ove akcije, uspjeno izvrila svoj prvi nuklearni pokus. Iste te godine, kineski voa Mao Ce Tung zapoinje dogaaj znan kao Kineska kulturna revolucija. Tijekom revolucije je smijenjeno vie od 30 milijuna ljudi na vodeim poloajima, a jedan je milijun poginuo u velikoj hajci tzv. revolucionara. Inspirirani i podupirani od visokih vojnih krugova i supruge Mao Ce Tunga, protagonisti kulturne revolucije su sasvim izolirali zemlju i udaljili ju od sovjetskih zbivanja, a sve to da bi odrali autohtonost kineske revolucije i kineskih stajalita o borbi za socijalizam. Iako je ovaj pokret moda i zamiljen kao neto dobro, veina povjesniara (u i izvan Kine) smatra kulturno revoluciju katastrofom koja se u budunosti treba izbjegavati. Iako je Mao objavio da je revolucija zavrila 1969., veina povjesniara smatra da je zavrila tek 1976., nakon Maove smrti. Nakon sukoba i raskida odnosa izmeu Kine i SSSR-a, 1969. godine izbio je sukob izmeu te dvije zemlje znan kao Kinesko-sovjetski granini sukob. Ovaj dogaaj se smatra vrhuncem Sovjetsko-kineskog sukoba koji je zapoeo tijekom 1950-ih. Vrhunac samog sukoba bio je oruani sukob kod otoka enbao koji je pripadao SSSR-u pod nazivom Damsnskij, no nakon raspada SSSR-a pripojen je Kini. Ovim dogaajem slubeno je zavren Sovjetsko-kineski sukob. Iako su se indirektni sukobi izmeu supersila Hladnog rata i dalje trajali, tijekom 1960-ih i 1970-ih dolo je do zahlaenja odnosa i zapoela je sve vea i ea primjena detanta.[22] Sam detant oznaavao je smirivanje tenzija i zahlaivanje neprijateljskih odnosa izmeu dvaju supersila, te pregovore koji su trebali dovesti do kraja Hladnog rata. Osim SSSR-a, i Kinezi su zapoeli s primjenjivanjem detanta u njihovim odnosima sa SAD-om. Godine 1972., ameriki predsjednik Richard Nixon posjetio je Narodnu Republiku Kinu i sastao se s voom Maom Ce Tungom i premijerom u Enlaiom. Nakon sastanka Nixon i Henry Kissinger su objavili da je dolo do znaajnih poboljanja odnosa izmeu SAD-a i Kine. Po zavretku posjeta, SAD i NR Kina su izdali angajski Communiqu, dokument koji je iznio poglede dvaju zemalja o vanjskoj politici i postao baza za kinesko-amerike odnose. U priopenju obje nacije su obeale da e teiti ka potpunoj normalizaciji odnosa dvaju zemalja. Nixon i amerika vlada potvrdili su elju da se tajvansko pitanje rijei na miran nain, to je poduprijela i sama Kina. Ta izjava je SAD-u i Kini omoguila da privremeno stave sa strane "kljuno pitanje koje ometa normalizaciju odnosa"[32] oko politikog statusa Tajvana. No, SAD je nastavio diplomatske odnose s Tajvanom sve do 1979. kada je raskinuo te odnose i uspostavio potpune diplomatske odnose s NR Kinom. Kasnije, u lipnju iste godine, Nixon i Kissinger su otili u Moskvu i objavili poetak pregovora o ogranienju stratekog naoruanja koji su trebali ograniiti proizvodnju skupih antibalistikih projektila i nuklearnih raketa.[20] Ovi pregovori znani su pod kraticom SALT. Kao potvrdu o dobrom tijeku pregovora, SAD i SSSR su potpisali dva dokumenta znana kao SALT I i SALT II. SALT I su 23. studenog 1974. u Vladivostoku potpisali novi ameriki predsjednik Gerald Ford i sovjetski elnik Leonid Brenjev. SALT I je zamrznuo broj stratekih ispaljivaa nuklearnih projektila na tadanji broj, a zahtijevao je poveanje broja ispaljivaa podmorskih nuklearnih projektila, ali samo nakon to se rastavi isti broj interkontinentalnih balistikih projektila. SALT II su 18. lipnja 1979. u Beu potpisali ameriki predsjednik Jimmy Carter i sovjetski elnik Leonid Brenjev. Odredbe SALT II sporazuma bile su da se ogranii proizvodnja stratekih nuklearnih projektila. U meuvremenu su se svi ovi dogaaji vremenski podudarali s dogaanjima u Zapadnoj Njemakoj. Tadanji kancelar Willy Brandt uveo je novu politiku Zapadne Njemake znanu kao Ostpolitik. Ostpolitk je predstavljao uspjean pokuaj kancelara Brandta da normalizira odnose s komunistikim zemljama Istone Europe, a posebice s Istonom Njemakom. Svi ostali ugovori teili su ka stabilizaciji situacije u Europi, a kulminirali su Helsinkom deklaracijom koji je potpisala CSCE 1975. godine. No, detant 1970-ih je bio kratkovjean. Ameriki Kongres je toliko ograniio ekonomski pakt izmeu Nixona i Brenjeva da ga je SSSR 1975. i odbacio.[3] Sukob dvaju supersila nastavio se indirektno i tijekom detanta, ponajvie u zemljama Treeg svijeta. Najznaajnija krizna arita bila su u Aziji (Jomkipurski rat, Iranska revolucija), Africi (Angolski graanski rat, Graanski rat u Mozambiku) i u Latinskoj Americi (ileanski dravni udar 1973., Revolucija u Nikaragvi). Upravo zbog svih ovih dogaanja umanjena je i vrijednost SALT II pakta koji je potpisan 1979. Jomkipurski rat je bio sukob izmeu Izraela i arapskih zemalja predvoenih Egiptom i Sirijom voen 1973. na podruju Sinaja. Nakon Lipanjskog rata, 1. rujna 1967. u sudanskom gradu Khartoumu odran je arapski samit na kojem je odlueno da nema mira,pregovora, ni priznanja Izraela. Rat je zapoeo na najvei idovski blagdan Yom Kippur, a trajao je samo 20 dana, no posljedice se osjeaju i danas. Rat je zavrio dogovorom o prekidu vatre koji je doveo do enevske konferencije. Jedna od glavnih posljedica rata bila je ostavka premijerke Golde Meir i cijelog njezinog kabineta. Nakon intenzivnog napora predsjednika Cartera, on, egipatski predsjednik Anwar el-Sadat i izraelski premijer Menahem Begin tajno su se sastali u amerikoj bazi Camp David i vodili su pregovore koji su trajali 12 dana. Dana 17. rujna 1978. potpisan je tzv. sporazum iz Camp Davida s kojim je Egipat priznao Izrael kao dravu i time postao prva arapska drava koja je to uinila. Ovaj sporazum direktno je doveo do potpisivanja Egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma 1979. Osim Cartera, meu kljunim linostima koji su inicirali mir i normalizaciju odnosa izmeu dvije zemlje bio je i sam egipatski predsjednik Sadat, no on sam nije smio nita inicirati jer su mnoge zemlje Varavskog pakta zaprijetile Egiptu ratom ako bi to uinio. No, potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je do promjene gledanja na Egipat od strane arapskih zemalja. Egipat se prije smatrao najmonijom arapskom zemljom, no nakon to je Sadat potpisao mir to se promijenilo, a isto to dovelo je i do suspendiranja Egipta iz Arapske lige u periodu od 1979. do 1989. Potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je i do atentata na predsjednika Sadata 6. listopada 1981. godine u kojem je i poginuo. Sadata je naslijedio tadanji potpredsjednik Hosni Mubarak koji na vlasti ostaje sve do 11. veljae 2011. Iran je sve do 1979. godine bio monarhija kojom je u tom periodu vladao Mohammed Reza Pahlavi. Iranska ili islamska revolucija je dogaaj u kojem je Iran postao islamska republika. Glavni voa revolucije, Ruholah Homeini je sve do tada bio u egzilu, no kao voa revolucije, nakon pobjede revolucionara, Homeini je postao vrhovni voa Irana. Revolucija je zapoela u sijenju 1978. s prvim velikim protestima, a zavrila se usvajanjem novog teokratskog ustava - ime je Homeini postao vrhovni voa zemlje - prosinac 1979. U meuvremenu, Mohammed Reza Pahlavi je pobegao iz zemlje u sijenju 1979. nakon to su trajkovi i protesti paralizirali zemlju, i 1. veljae 1979., ajatolah Homeini se vratio u Teheran da pozdravi nekoliko milijuna Iranaca. Konani kraj dinastije Pahlavi se dogodio ubrzo zatim (11. veljae) kada je iranska vojska proglasila neutralnost nakon to su gerilske i pobunjenike snage nadjaale snage vjerne ahu. Iran je slubeno postao islamska republika 1. travnja 1979. kada su Iranci u velikoj veini poduprli tu odluku na referendumu. U Africi je bila drugaija situacija. Kako su neke zemlje tek u ovom periodu uspjele izboriti neovisnost i kako su mnoge od njih poele prihvaati komunizam kao ideologiju koja ih moe izvesti iz postkolonijalne krize, SAD je, kao otar protivnik komunizma koji je elio to manje komunistikih zemalja, potpomagao mnogim zemljama i organizacijama u borbi protiv komunizma u njihovim zemljama. U Angoli, koja je tek 1975. dobila neovisnost, sukob se vodio izmeu komunistikog MPLA, koji je imao potporu Kube, Mozambika i SSSR-a, i antikomunistike UNITA-e, koja je imala potporu SAD-a, Junoafrike Republikei i Republike Zair koju je vodio diktator Mobutu Sese Seko. Rat je slubeno zavrio tek 2002. i pretpostavlja se da je umrlo preko 500,000 ljudi. Ovaj graanski rat bio je jedan od najduih, ali i najvanijih sukoba Hladnog rata jer su i SSSR i SAD ovaj sukob smatrali kritinom za balans snaga u Hladnom ratu. Rat je zavrio pobjedom komunista koji i danas pobjeuju na izborima u Angoli. Drugi znaajan sukob bio je u jo jednoj novonastaloj dravi Mozambiku. Mozambik je, kao i Angola, neovisnost stekao 1975. i ve je 1977. uvuen u rat. Uzrok je bio isti - dolazak komunista na vlast i pobuna antikomunista protiv komunista. U Mozambiku je komunistike snage predstavljala stranka FRELIMO, a antikomunistike, tonije konzervativce, RENAMO. FRELIMO je vodio tadanji predsjednik Joaquim Chissano, a RENAMO Samora Machel. Rat je trajao sve do 1992. godine, a sa sobom je odnio preko 900,000 rtava. Rat je zavrio primirjem i izborima u Mozambiku. Jedna od najzaslunijih strana za sklapanje mira izmeu dvaju sukobljenih voa je ONUMOZ ili Operacija Ujedinjenih Naroda u Mozambiku koja je svojim djelovanjem uspjela pomiriti dvojicu sukobljenih voa i donijeti mir u Mozambik.Latinska Amerika je u ovom periodu bila arite revolucija i dravnih udara. ileanski dravni udar 1973. donio je jo jednu smjenu komunistikog predsjednika, Salvadora Allendea, koji je i prvi marksist koji je demokratski izabran na mjesto voe neke drave. Allende je svojom politikom agrarne reforme, nacionalizacije rudnih bogatstava i pravedne raspodjele bogatstva, opasno ugrozio interese krupne buroazije i stranih, posebno amerikih kompanija. Zbog tog ugroavanja, SAD su poduprijele i uvjebale generala Augusra Pinocheta koji je 1973. izveo dravni udar na ondanju komunistiku vladu predsjednika Allendea. Kad je prvi put pokuao, nije uspio, no samo dva mjeseca poslije drugi put pokuava i uspijeva. General Pinochet je, uz potporu SAD-a, uspio svrgnuti predsjednika Allendea. Sam Allende umro je tijekom dravnog udara. Prema slubenoj objavi, Allende se ubio, ali danas postoje mnoge teorije koje govore kako su Allendea zapravo ubile Pinochetove postrojbe tijekom pua. Nakon pua, general Pinochet preuzeo je vlast i uveo antikomunistiku vojnu huntu koja je trajala sve do 1990. godine kada je izgubio na predsjednikim izborima. Nikaragvanska revolucija je jedan takoer vrlo vaan politiki dogaaj, ne samo za Nikaragvu i ameriki kontinent, nego i za cjelokupni ishod Hladnog rata. Ova rezolucija predstavlja osnivanje, razvoj i vrhunac nikaragvanskog revolucionarnog procesa koji je orujem uspio svrgnuti diktatorsku dinastiju Somoza s vlasti, koju je drava jo od 1930-ih. Tri lana obitelji Somoza bili su predsjednici Nikaragve i to u nekoliko mandata: Anastasio Somoza Garca (prvi mandat: 1937. 1947., drugi mandat: 1950. 1956.), Luis Somoza Debayle (1956. 1963.) i Anastasio Somoza Debayle (prvi mandat: 1967. 1972., drugi mandat: 1974. 1979.). Vodea organizacija koje je vodila revoluciju bila je komunistika stranka FSLN. Ova revolucija i smjena vlasti predstavljala je jako vaan dogaaj u povijesti Nikaragve, ponajvie u socijalnom smisli. Revoluciju je predvodio Daniel Ortega koji je od 1979. do 1985. vodio huntu, a od 1985. do 1990. je obnaao dunost predsjednika. Godine 1990. FSLN prvi put gubi na izborima i to od stranke UNO, no FSLN ponovo dolazi na vlast 2007. godine kada Ortega ponovo postaje predsjednik."Drugi Hladni rat" (1979. - 1985.)Pojam "Drugi Hladni rat" je koriten od strane nekih povjesniara da bi se opisalo ponovno poveanje tenzija izmeu dvaju hladnoratovskih supersila tijekom ranih 1980-ih.[2] Godine 1980. Ronald Reagan je porazio Cartera na izborima i zalagao se za vojne trokove kako bi se mogao suoiti sa SSSR-om.[3] I Reagan i novoizabrana britanska premijerka (jedina u povijesti) Margaret Thatcher su se odrekli sovjetske ideologije i probuduli rivalstvo koje je izmeu tih zemalja postojalo samo tijekom ranih 1940-ih.Kako su tenzije ponovo porasle, NATO je, pod utjecajem Reaganovog kabineta, poeo izgradnju Pershing II raketa u Zapadnoj Europi, posebno u Zapadnoj Njemakoj. Ova izgradnja bi rakete udaljila samo 6 minuta od sredita "zlog carstva", kako je Reagan opisao Moskvu i SSSR. No, podrke za izgradnju je nedostajalo i mnogi nisi bili sigurni u to je li potrebno dalje podizati tenzije. No, 1. rujna 1983. Sovjetski Savez je sruio KAL 007 dok je letio preko Sahalina. Ovaj dogaaj najvjerojatnije je napravljen kao upozorenje SAD-u da obustavi postavljanje balistikih projektila u Zapadnu Europu. Predsjednik Reagan je ovaj dogaaj, u kojem je poginulo 269 ljudi, opisao kao masakr. Barbarnost ovog ina, koju su vidjeli SAD i njezini saveznici, uzrokovala je veu potporu za postavljanje projektila koja je stajala vrsto sve do kasnijih razgovora izmeu Reagana i Gorbaova.Reagan je potroio $2,2 trilijuna na obrambene trokove u osam godina. U kombinaciji s ekonomskim problemima iz 1970-ih, SAD su od najbogatije svjetske drave dole na rang drave s najveim dugom.[3] Tenzije su jo jednom porasle tijekom 1980-ih kada je Reagan u Europu postavio amerike projektile koji bi mogli unititi druge projektile u letu.Ovaj dogaaj oznaio je poetak Strateke obrambene inicijative koju su mediji nazvali i Zvjezdani ratovi. Godine 1980. u Poljskoj poinje inicijativa za svrgavanje komunizma. Dogaaj u kojem je dolo propadanja komunistikog sistema znan je kao Poljska revolucija. Sami prosvjedi zapoeli su u brodogradilitu u Gdasku. Iz svakodnevnih protesta rodio se sindikalni pokret Solidarnost (polj. Solidarno), koji je predvodio Lech Wasa. Zbog trajkova i nemira irom zemlje, vojni vrh je izvrio dravni udar 1981. godine. Potom je izvrena promjena dravnog i drutvenog sistema, i to mirnim putem. Prvi slobodni izbori u Poljskoj, ujedno i prvi demokratski u istonoj Europi, odrani su u lipnju 1989. godine. Uvjerljivu pobjedu odnijela je opozicija, a Lech Wasa je sljedee godine izabran za predsjednika Poljske. Ovo je bio prvi uspjean pokuaj svrgavanja komunizma u nekoj, do tada, komunistikoj zemlji. Posljednji voa komunistike Poljske bio je general Wojciech Jaruzelski koji je najpoznatiji po svom Branom zakoni iz 1981. godine. to se tie samog vodstva u Americi i SAD-u tijekom ovog predzadnjeg perioda Hladnog rata s jedne strane nije bilo promjena, a s druge ih je bilo dosta. Nakon pobjede nad Carterom, Reagan je osvojio dva mandata i ostao predsjednik sve do 1989. godine tj. do zadnje faze rata, ali u SSSR-u je bilo drugaije. Brenjev je umro 1982. godine, a naslijedio ga je Jurij Andropov. Andropov se openito smatra jednim od boljih voa jer je unato visokim tenzijama uspio zadrati mir, a i zbog njegovog komuniciranja s desetogodinjim Amerikankom Samanthom Smith kojoj je odgovorio na upit o tome hoe li biti nuklearni rat. Andropov je odgovorio da e Sovjetski Savez dati sve to je u njegovoj moi da ga ne bude i pozvao je Samanthu u Moskvu. Upravo se zato Andropov smatra jednim od najpozitivnijih sovjetskih voa jer je u svojoj kratkoj vladavini (1982. - 1984.) uspio zadrati dosta dobre odnose sa SAD-om u periodu u kojem su tenzije bile jako visoke. Nakon Andropova, doao je Konstantin ernjenko koji je bio blii Brenjevu, no ernjenko je vladao samo godinu dana kada je umro i naslijedio ga je Mihail Gorbaov, kojeg je sam Andropov jako podrupirao. Gorbaov je uvelike poboljao odnose izmeu dviju zemalja, a na vlasti je ostao sve do kraja Hladnog rata. U SAD-u je zabrinutost oko amerike intervencije u stranim sukobima postojala jo od kraja Vijetnamskog rata.[33] No, Reagan se tijekom predsjednitva nije suoio s velikim problemima oko njegovih intervencija u stranim sukobima. No, Reagan se, osim nekoliko afera (Iran-Contra afera), samo jednom, tijekom svog prvog mandata, suoio s ozbiljnim problemom - pokuajem atentata. Dana 30. oujka 1981. John Hinckley, Jr. pucao je na Reagana, Jamesa Bradyja i jo dvojicu ljudi i zamalo pogodio Reaganovo srce, no pogodio je lijevo pluno krilo koje je kasnije utajilo. Reagan je odveden u bolnicu gdje se tijekom operacije alio s lijenicima. No, na Reaganovu sreu, pokuaj nije bio opasan po Reaganov ivot i on se oporavio relativno brzo. Tijekom 1983., Reaganova administracija intervenirala je u nekoliko meunarodnih sukoba. Meu te sukobe spadaju Libanonski graanski rat, invazija Grenade, bombardiranje Libije, a podupirala je i srednjoamerike Kontrae - desniarske stranke koje su eljele svrgnuti prosovjetsku FSLN s vlasti u Nikaragvi. Iako su Reaganove intervencije u Libiji i Grenadi Amerikanci smatrali dobrima, njegovo podupiranje Kontraa nije dobro prihvaeno. Jedna od afera koja je izbila u vezi s tim kontraima je Iran-Contra afera. Afera je izbila 1986. godine kada se otkrilo da SAD tajno prodaje oruje Iranu (koji je tada ratovao s Irakom) i dobiveni novac troi kao potporu kontraima u Nikaragvi. Otkrie tih tajnih poslova u studenom iste godine je ozbiljno uzdrmalo Reaganovu administraciju. Tome je doprinijela injenica da je pukovnik Oliver North, zajedno sa svojom sekretaricom Fawn Hall, unitavao dokumente vezane uz sluaj. Reagan je u svrhu istrage imenovao posebnu predsjedniku, tzv. Towerovu komisiju. Njeni nalazi su teretili Poindextera, Northa i tajnika za obranu Caspara Weinbergera, ali ne i Reagana. Meutim, Kongres, kojim je tada dominirala Demokratska stranka govorio je da je Reagan glavni krivac za aferu.North i Poindexter su 16. oujka 1988. optueni, a kasnije i osueni za ometanje pravde i slina krivina djela. Meutim, njihove presude su oborene na viim sudovima, a novi postupci su ostali nepokrenuti. Nakon svega ovoga Reagan je uspio uvjeriti Amerikance da nije znao to rade njegovi podinjeni i povratio je popularnost. Jo jedna prihvaena Reaganova intevrencija bila je Operacija El Dorado Canyon, znana i kao ameriko bombardiranje Libije 1986. godine. Napad je doao kao odgovor na tadanje podupiranje terorizma od strane libijskog reima Muammara al-Gaddafija. Bombardiranje je provedeno zrakom, a glavni avion bio je F-111F. Amerikanci su preteito bombardirali Tripoli, a tijekom bombardiranja je poginulo 37 ljudi (meu kojima je i bila Gadaffijeva ki), no Gadaffi je ostao neozlijeen. Kako je glavni motiv bila borba protiv terorizma, SAD su se nadale da e ovime bar malo suzbiti terorizam, no ak i tijekom napada, ali i nakon njih, dogodilo se nekoliko teroristikih napada. Gadaffi je prekinuo sve odnose s SAD-om, no kasnije je dolo do poboljanja odnosa i prikljuivanja Libije u mnoge meunarodne organizcaije bez promjene voe. Amerika javnost dobro je prihvatila bombardiranje, no veina ostalih drava, ak i ameriki saveznici su osudili napad, a SSSR je otkazao sastanak svog ministra vanjskih poslova s amerikim dravnim tajnikom. Operacija Urgent Fury ili amerika invazija Grenade je amerika invazija koja se dogodila 1983. godine. Invazija je izvedena kao odgovor na ilegalno smjenjivanje i ubijanje premijera Mauricea Bishopa. Invazija je zapoela 25. listopada, a trajala je do 15. prosinca. Amerikanci su na otoku pobijedili revolucionare s Grenade koji su imali potporu Kube i svrgnuli su vojnu diktaturu Hudsona Austina. Invazija je dobila razliite reakcije, no uglavnom je dobro prihvaena meu amerikom i meu dijelom populacije s Grenade. Kao i SAD, i Sovjeti su intervenirali u sukobima u drugim zemljama. Tijekom ovog perioda zbila se posljednja vea sovjetska intervencija. Sovjetsko-afganistanski rat je sukob koji je zapoeo 1979., a trajao je punih deset godina. Iako je Brenjev bio uvjeren da e rat biti kratak, muslimanski gerilci su pruili izrazito dug i jak otpor.[34] Kremlj je poslao oko 100,000 trupa u Afganistan kako bi pomogli komunistikom reimu, to je dovelo do toga da mnogi ovaj sukob nazivaju Sovjetskom Vijetnamom.[35] No, ovaj sukob je vie tetio Sovjetima, nego to je Vijetnam Amerikancima jer je SSSR tada prolazio kroz domau krizu. Rat je zapoeo nakon to je novo uspostavljena Demokratska Republika Afganistan provela marksistike promjene koje nisu dobro primljene od strane islamskog stanovnitva. Nakon 7 godina ratovanja protiv mudahedina, komunistika vlada je smijenila predsjednika Karmala i na vlast je doao Mohamed Nadibulah koji je uveo i novi ustav. Nakon godinu dana vlasti, Nadibulah je zapoeo s podupiranjem sovjetske inicijative za povlaenje iz Afganistana. Ono je zapoelo 20. srpnja 1987., a zavrilo je 15. veljae 1989. ime je slubeno i zavren sovjetsko-afganistanski rat. Rat je imao snane posljedice na politiku SSSR-a koje su naposlijetku dovele i do njegovog raspada. Jo jedna znaajnija posljedica ovog rata oitovala se i na Olimpijskim igrama. Iako su ve na OI 1976. u Montrealu neke afrike zemlje bojkotirale igre zbog toga to je Novi Zeland nastavio igrati ragbi s Junoafrikom Republikom unato njezinoj politici apartheida i zabrani nastupanja na OI, OI 1980. u Moskvi i OI 1984. u Los Angelesu dovele su prvi veliki politiki bojkot. Sjedinjene Drave bojkotirale su OI 1980. u Moskvi, zajedno s jo 61 zemljom, kao znak protesta sovjetskoj intervenciji u Afganistanu. Sljedee OI odrale su se 1984. u Los Angelesu i ovaj put je SSSR, s jo 14 zemalja Istonog bloka, bojkotirao OI kao znak protesta amerikoj antikomunistikoj propagandi, te antisovjetskoj paranoji koju je irila zemljama saveznicima. Ovo su jedini primjeri kada su dvije zemlje svoje sukobe rjeavale i na polju sporta.Kraj Hladnog rataTijekom 1980-ih, vojska SSSR-a bila je najvea na svijetu po mnogim mjerilima. Bila je najvea po kvantiteti, po broju i vrsti oruja koje su posjedovali, te po veliini i broju vojnoindustrijskih baza. No, ta kvantitativna nadmo esto je prikrivala polja u kojima je Istoni blok daleko zaostajao za Zapadom. To je dovelo do toga da Zapad uvelike precijeni SSSR. Iako tijekom ovog perioda nije bilo velikih vojnih intervencija, vojska je i dalje imala vanu ulogu. Na poetku kraja Hladno rata (1985.), ameriki predsjednik Reagan je osvojio svoj drugi mandat, a preminulog ernjenka je naslijedio Mihail Sergejevi Gorbaov. Ovaj period oznaio je novi put u vanjskoj politici dvaju zemalja jer je sam Reagan pozvao Gorbaova u SAD, i to neslubeno, te je time Gorbaov postao prvi sovjetski dunosnik koji je neslubeno posjetio SAD. No, unato poboljavanju odnosa sa SAD-om, Gorbaov se morao suoiti s ekonomskom krizom u svojoj zemlji. Ta kriza ponajvie je uvjetovana padom cijena nafte. Gorbaov je tada zapoeo s reformama znanim kao perestrojka i glasnost. Perestrojka je predstavljala reformu koja je trebala podii sovjetsku privredu, koja je ve od poetka osamdesetih godina poela stagnirati. Plan je bio da se promjeni neefikasno voena ekonomija i da se uvede decentralizirana, trino orijentirana ekonomija. Ve 1990. godine, perestrojka je poela slabiti i privredna situacija je ponovo bila kritina. Godina 1988. postaje vrijeme glasnosti kojom se doputa kritiziranje partije i njenih elnika putem javnih glasila. Takoer se, u nastavku ekonomskih reformi, donosi novi zakon kojim se omoguuje osnivanje privatnih kompanija. Kako bi ova drastina promjena prola meu komunistikim elnicima, u ovaj zakon je umetnuta uredba da privatnici moraju plaati neuobiajeno visoke poreze. Nedugo nakon prolaska zakona ovi nenormalni porezi bit e smanjeni na normalni nivo tako da se stvori "poduzetnika klima". U lipnju ove godine na partijskom kongresu Gorbaov objavljuje svoje daljnje elje za stvaranjem jakog predsjednikog sistema i drastinog smanjivanja utjecaja partije na politiki ivot drave. Ove reforme i kriza bili su jedni od glavnih razloga za kasniji raspad Sovjetskog Saveza. Dana 12. srpnja 1987., Ronald Reagan bio je u Berlinu na proslavi 750. obljetnice grada. Tijekom svog govora na Brandenburkim vratima Reagan je "izazvao" Gorbaova da srui Berlinski zid: Podupiremo promjene i otvorenost; jer mi vjerujemo da sloboda i sigurnost idu zajedno, da uznapredovanje ljudskih sloboda moe samo ojaati mir u svijetu. Postoji jedan potez koji bi Sovjeti mogli napraviti, a bio bi nezamjenjiv, koji bi dramatino unaprijedio elju za mirom. Generalni sekretare Gorbaov, ako traite mir, ako traite prosperitet za Sovjetski Savez i Istok, ako traite liberalizaciju, doite ovdje na ova vrata. Gospodine Gorbaov otvorite ova vrata. Gospodine Gorbaov, sruite ovaj zid! I uistinu, istononjemake vlasti su dvije godine nakon dopustile ljudima iz DDR-a da prelaze u Zapadni Berlin, a sam Berlinski zid slubeno je sruen 1989. godine. Ovaj dogaaj bio je kljuan za reunifikaciju Njemake, te jedan od najvanijih dogaaja u odnosima SAD-a i SSSR-a, a doveo je i do eventualnog kraja Hladnog rata. Godine 1987. u baltikim zemljama koje su pripadale SSSR-u zapoinje Raspjevana revolucija. Taj dogaaj odvijao se od 1987. pa sve do 1991. godine kada tri zemlje, Estonija, Litva i Latvija dobivaju neovisnost. U Estoniji je glavni pokreta bila glazba i festivali na kojima su se masovno poele izvoditi patriotske pjesme. Nakon borbe s mnogim pokuajima dravnog udara, Estonski Vrhovni Sovjet (u suradnji s kongresom) 20. kolovoza 1991. proglaava nastanak neovisne Estonije. U Latviji se borba za samostalnou nije vodila preko glazbe, nego preko mnogih nevladinih organizacija koji su svojim govorima na javnim mjestima tijekom javnih dogaaja poticali i budili nacionalnu svijest latvijskog naroda. Na novim izborima za Latvijski Vrhovni Sovjet pobijedila je stranka za nezavisnost. Isti taj Sovjet donio je 4. oujka 1990. deklaraciju nezavisnosti, a Latvija je slubeno priznata nakon neuspjenog dravnog udara 6. rujna 1991. U Litvi je bitka za neovisnost zapoela 1988. s osnivanjem stranke Sjdis. Nakon snanog zalaganja stranke. u studenom 1988. parlament usvaja novu zastavu i himnu. Nakon trogodinje borbe i nekoliko nasilnih sukoba (Krvava nedjelja), Litva je konano priznata u kolovozu 1991. nakon neuspjelog dravnog udara. Godine 1988., Gorbaovljev kabinet donosi tzv. Sinatrinu doktrinu (nazvanu prema Franku Sinatri) prema kojoj se Sovjetski Savez prestaje uplitati u pitanja unutarnjih poslova svojih saveznika. Ova doktrina otvorila je put ka svrgavanju komunizma u mnogim zemljama Varavskog pakta i revolucijama 1989., a dovela i do eventualnog pada samog SSSR-a i kraja Hladnog rata. Samo godinu dana nakon donoenja te doktrine, zapoinje tzv. jesen naroda. Taj dogaaj obuhvaa revolucije u zemljama Istonog bloka iji je rezultat bio svrgavanje komunizma i uspostava demokratske vlade. Revolucije su se zbile u ehoslovakoj, Bugarskoj, Poljskoj, DDR-u, Maarskoj i Rumunjskoj. Revolucionarni pokret Solidarnost javio se u Poljskoj ve na poetku desetljea, a u DDR-u je revolucija zavrila ruenjem Berlinskog zida. U Maarskoj je revolucija provedena mirnim putem. Iako su u Maarskoj provedene mnoge uspjene reforme, velike promjene dogodile su se nakon smjene Jnosa Kdra na mjestu Generalnog sekretara KPM-a. Nova vlast uvela je demokratski paket, a na svojoj povijesnoj sjednici odranoj od 16. listopada do 20. listopada 1988. prihvatila je nove zakone i time omoguila prve demokratske izbore za vladu i predsjednika. Usvajanjem ovih zakona, Maarska je iz narodne republike prela u politiko ureenje demokratske republike. U Bugarskoj je situacija bila drugaija. Tadanji voa Todor ivkov pokuao je provesti glasnost i perestrojku, no neuspjeno to je izazvalo veliko nezadovoljstvo u narodu, a pogotovo meu prodemokratskim organizacijama. ivkov je 10. studenog 1989. siao s vlasti i time zavrio najduu vladavinu pojedinca u sovjetskom bloku, vladavinu koju je obiljeio nepotizam, mnoge krize i veliko nezadovoljstvo naroda. No, ni odlazak ivkova nije zadovoljio prodemokrate. Prosvjedi su se nastavili i tijekom kratkotrajne vladavine ivkovljevog nasljednika Petra Mladenova sve do 1990. godine kada su u Bugarskoj odrani prvi demokratski izbori nakon 1931. godine. Ovim dogaajem i Bugarska je napravila tranziciju iz komunizma u demokraciju. Sam ivkov je 1991. osuen, no izbjegao je smrt (za razliku od Ceauescua). ehoslovaka Republika je prijelaz u demokraciju napravila dogaajem koji je znan kao Barunasta revolucija. Tijekom tog dogaaja ehoslovaka se mirnim putem raspala na eku i Slovaku. Kako je ehoslovaka bila prva zemlja koja je skinula eljeznu zavjesu, a nije dobila opasku SSSR-a, nastavila je s reformama meu kojima je najvanija bila odluka KPSSR-a da vie nee drati politiki monopol. Tada su zapoeli mirni prosvjedi u svrhu odravanja novih izbora. Na jesen 1989. izbori su odrani i sastavljena je prva vlada u kojoj komunisti nisu imali veinu jo nakon 1948. Bodljikava ica je uklonjena s granica sa Zapadnom Njemakom i Austrijom u prosincu i 10. prosinca komunistiki predsjednik Gustv Husk daje ostavku. Pisac Vclav Havel postaje posljednji predsjednik ehoslovake 29. prosinca 1989. godine i time zavrava komunizam u ehoslovakoj. Dana 1. sijenja 1993. dolazi i do mirnog raspadanja ehoslovake i nastajanja eke i Slovake. Ovaj raspad znan je kao Barunasti razvod.U SR Rumunjskoj se zbila jedina nasilna revolucija i jedina revolucija koja je zavrila smaknuem komunistikog voe. Rumunjska revolucija 1989. je oruani sukob koji je trajao od 16. do 22. prosinca 1989. godine, a sukobili su se pristae komunizma i Securitate (Dravna siguronosna sluba) protiv antikomunista i rumunjske vojske. Revolucija je zapoela prosvjedima u Temivaru koje je vodio Ion Iliescu, prvi demokratski predsjednik Rumunjske, Ceauescuov nasljednik. Prosvjedi sz zapoeti kao rezultat loe i diktatorske vladavine koju je vodio Ceauescu, te represivnog komunistikog reima. Zauzeta je dravna televizija iz koje su koordinirani svi ostali potezi ustanika. Nakon 6 dana ustanka, Nicolae Ceauescu je 22. prosinca iziao da odri govor s balkona predsjednike palae u Bukuretu, no odmah su poeli stalni zviduci. Narod se nije moglo utiati. Diktator je pobjegao helikopterom, ali je uhien, te mu je sueno na prijekom sudu. Na Boi 1989. pogubljen je sa suprugom ispred streljakog voda to je kasnije prikazano i na televiziji. Rumunjska je jedina istonoeuropska drava koja je nasilno sruila komunizam i uspostavila demokraciju (koju je vodio prvi predsjednik demokratske Rumunjske Ion Iliescu). Ovi dogaaji doveli su do toga da SSSR ostane posljednja zemlja (uz SFRJ, no i tu je zapoela kampanja nastankom zasebnih republika) u Europi koja jo uvijek ima koliko-toliko vrst komunistiki sustav vlasti. No, u prosincu 1989. godine, na sastanku u Malti, Mihail Gorbaov i novi ameriki predsjednik George Herbert Walker Bush potpisali su ugovor kojim su zavrili Hladni rat,[38] no ni taj dogaaj nije oznaio slubeni kraj rata. Slubenim krajem rata smatra se 1991. godina kada je dolo do kolapsa SSSR-a. Mihail Sergejevi Gorbaov, posljednji predsjednik i voa SSSR-a. Njegova vladavina obiljeila je pad komunizma i uvoenje demokracije u sve drave koje su bile u sastavu SSSR-a, te kraj Hladnog rata. Zbog svojih prodemokratskih poteza (tijekom svoje vladavine) mnogi ga smatraju jednim od najboljih sovjetskih voa. Mihail Sergejevi Gorbaov, posljednji predsjednik i voa SSSR-a. Njegova vladavina obiljeila je pad komunizma i uvoenje demokracije u sve drave koje su bile u sastavu SSSR-a, te kraj Hladnog rata. Zbog svojih prodemokratskih poteza (tijekom svoje vladavine) mnogi ga smatraju jednim od najboljih sovjetskih voa. Mihail Sergejevi Gorbaov, posljednji predsjednik i voa SSSR-a. Njegova vladavina obiljeila je pad komunizma i uvoenje demokracije u sve drave koje su bile u sastavu SSSR-a, te kraj Hladnog rata. Zbog svojih prodemokratskih poteza (tijekom svoje vladavine) mnogi ga smatraju jednim od najboljih sovjetskih voa. Boris Nikolajevi Jeljcin, ruski premijer i jedan od predvodnika pokreta za uvoenje demokracije i raspada SSSR-a. Nakon to se SSSR raspao, Jeljcin je postao prvi predsjednik Ruske Federacije. Tijekom dugog niza desetljea razvoj SSSR-a je bio usporavan. Forsiranje teke industrije dovelo je do loe kvalitete robe i niskog ivotnog standarda. Unutranje i ekonomsko loe stanje, kao i utjecaj velikog broja revolucija u istonoj Europi, ope slabljenje Sovjetskog Saveza, i Gorbaovljeve reforme glasnost i perestrojka, doveli su i do njegovog konanog raspada. Komunistika partija Sovjetskog Saveza odrie se monopola moi i svoje vlasti 1990. godine. Referendum, odran 17. oujka 1991. na kojem je 78% glasaa odabralo cjelovitost SSSR-a, baltike zemlje, Armenija, Moldova i Gruzija su bojkotirale. Gorbaov se trudio da odri zemlje SSSR-a na jednom mjestu pa je 20. kolovoza 1991. trebao biti potpisan novi sporazum zemalja u kome bi zemlje prihvatile federaciju i savez koji bi imao zajednikog predsjednika, vojsku i stranu politiku. Meutim, dan prije potpisivanja, visoki funkcionari SSSR-a su stavili Gorbaova u kuni pritvor u njegovoj rezidenciji na Krimu kako bi sprijeili potpisivanje sporazuma i domogli se vlasti. Taj dogaaj, odnosno pokuaj pua, znan je kao Kolovoki pu. Oni su oekivali masovnu podrku naroda, ali se dogodilo upravo suprotno; narod je bio protiv njih. Poslije tri dana, 21. kolovoza, pu je doivio kolaps i Gorbaov se vratio na poziciju predsjednika SSSR-a. Ali, njegova vlast je propadala jer ga ni ruska ni sovjetska vlada nisu sluale, pa je ruska vlada, s Borisom Jeljcinom na elu, poela preuzimati sovjetsku, ministarstvo po ministarstvo. Gorbaov nije uspio odrati SSSR u cjelini jer nije uspio napraviti kompromis izmeu elje za demokracijom i elje za starim Sovjetskim Savezom. Poslije pua, sovjetske republike ubrzavaju procese ka neovisnosti. Tako je 6. rujna 1991. sovjetska vlada priznala neovisnost tri baltike drave, a 1. prosinca Ukrajina proglaava neovisnost poslije referenduma na kojem se 90% graana odluilo za neovisnu i slobodnu Ukrajinu. Zatim, 17. prosinca dvanaest od petnaest sovjetskih republika potpisuje u Haagu sporazum s 28 europskih zemalja, Europskom zajednicom i etiri neeuropske zemlje, kao da su neovisne republike. I 25. prosinca 1991. Gorbaov daje ostavku i sve sovjetske zemlje preuzimaju uloge kao individualne republike. To je predstavljalo raspad SSSR-a i kraj komunizma u Europi, kao i sam kraj Hladnog rata. Sve sovjetske drave osigurale su samostalnost i osnovale su Zajednicu Neovisnih Drava, koja postoji i danas, no za razliku od SSSR-a, sve drave lanice imaju svoj suverenitet.