ODLIKE HARMONIJSKOG JEZIKA SKLADATELJA 19. st.

FRANZ SCHUBERT (1787 1828) Znaajni predstavnik ranih romantiara koji jo ''odrava'' vezu s klasikom, posebno u smislu glazbene arhitekture no sadrajno i tematski unosi odlike romantizma; prema nemalom broju klavirskih sonata neki ga smatraju posljednjim bekim klasiarem dok, u isto vrijeme, lirika klavirskih minijatura i solo pjesama pokazuje istanane romantike crte harmonijski jezik u mnogoemu je romantian:1. koristi neakrodne tonove (zaostajalice, appogiature) u svhu ekspesivnosti;2. zalazak u sferu napuljske harmonije;3. slui se kromatskim medijantama;4. koristi alterirane akorde kromatskog tipa da istakne vane i izraajne kulminacije;5. koristi istotercne akorde u proimanju dura i mola;6. modulacije u udaljene tonalitete, modulacijski tijek uz koritenje enharmonije;7. tipino romantiarsko izbjegavanje tonike i odlaganje kadence.

FREDERICK CHOPIN (1810 1849) Izrazito profinjen smisao za harmoniju, njegov jezik je meu ranim romantiarima najbogatiji i najsloeniji; melodijske linije esto osloboene od harmonijskog tijeka mnotvom neakordnih tonova, posebno kromatskih figuracija i nepravilnim ritmovima koji su esto u ''sudaru'' s pratnjom s kojom stvaraju poliritmiju; istupanja u sferu napuljske zvunosti; eliptini niz dominanti (esto kao pratnja slobodno voenoj melodiji); izrazito kromatizirani modulacijski tijek; varijantni akordi i medijante; folklorni utjecaj, modalnost; alterirani akordi kromatskog tipa u neklasinim funkcijama; harmonijski otvoreni, nedoreeni zavreci; poetno zamagljivanje tonaliteta.

JOHANNES BRAHMS (1833 1897) Zajedno sa Cezarom Franckom moe ga se smatrati ''klasiarem'' zrelog romantizma njegovi glazbeni oblici odlikuju se jasnoom i preglednou; potpuna usredotoenost prema glazbenim djelima apsolutne glazbe, odn., potpuno zanemarivanje programnosti u glazbi; svojim harmonijskim jezikom nadovezuje se na harmoniju ranih romantiara; ozbiljnost sadraja: u njegovim djelima ne uspijeva se potkrasti sentimentalnost i izvanglazbeni efekti koji se mogu primijetiti kod veine skladatelja romantizma; spomenute odlike skladatelj postie sljedeim sredstvima:1. kromatika uvijek ima vrst tonalitetni ishod, ak i kada je vrlo gusta, ona ne vodi do hipertrofije i labilnosti tonaliteta; ea je melodijska nego harmonijska kromatika;2. tematka je izrazito dijatonska;3. esta tedencija ka arhainom prizvuku koji je rezultat este modalnosti, plagalnih odnosa meu akordima i primjenom subdominante te moldura, odn. melodijskoag dura;4. alterirani akordi dijatonskog i kromatskog tipa su vrlo brojni, u prvom redu u dominantnoj funkciji;5. ekspresivnost postie se brojnim i dugim zaostajalicama koje su, meutim oito neakordne (za razliku od Wagera kod kojeg esto stvaraju varljive akordne strukture) i imaju jasno rjeenje;6. proimanje dura i mola oituje se u prvom redu u kolebanju tonalitetnog roda; medijantika i varijantni akordi nisu tipini za Brahmsa.

RICHARD WAGNER (1813 1883) irok raspon harmonijskog izraza od preteno dijatonskih progresija unutar tonalitetno jasnih i zaokruenih strukturnih cjelina do dugih fraza proetih izrazitim kromatiziranim harmonijskim tijekom u kojima iezavaju funkcijski odnosi u tonalitetu, a neprestanom modulativnosti gubi se, paradoksalno, osjeaj promjene tonaliteta; ''beskrajna melodija'' i harmonijska polifonija su rezultat prethodno spomenutih dugih, kromatiziranih fraza; izrazita ekspresivnost postie se kromatikom i dugim appoggiaturama koje esto mijenjaju cjelokupan izgled harmonijske akordnosti; tristan akord osnovna harmonija je pov. 6/5 u funk. D/D D7 u kojoj, meutim postoji appoggiatura ('gis') koja svojim rjeenjem uvjetuje rjeenje tog akorda na D7 koji, opet, nastupa s appoggiaturom; operna reforma leitmotiv kao osnovni gradivni element esto je harmonijska progresija najvaniji sadrajni element leimotiva, vaniji od melodije