UNIVERZITET U TUZLI

UNIVERZITET U TUZLIFILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek: Historija II ciklus

ODNOS KRANSKIH CRKAVA PREMA BOGUMILIMA

(pristupni rad)

Student: Mentor:

Berin ikui prof. dr. Ivan Balta, red. prof

Tuzla, juni 2014.

SADRAJ3UVOD

4I POJAVA, PORIJEKLO I UENJE BOGUMILA

41.1 Pojava hereze

62.1 Uenje bogumila i Crkve bosanske

8II ODNOS KRANSKIH CRKAVA PREMA BOGUMILIMA

82.1 Odnos Rimokatolike crkve prema Bogumilima

112.1 Odnos Pravoslavne crkve prema Bogumilima

16ZAKLJUAK

17LITERATURA

UVOD

Bogumilstvo predstavlja jednu od najinteresantnijih pojava Srednjeg vijeka na prostoru jugoistone Evrope. U vrijeme kada kranske crkve, kako katolika tako i pravoslavna, iskoritavaju svoj poloaj primjenjujui brojne zloupotrebe i krive dogme kako bi pridobili stanovnitvo, pojavljuje se bogumilstvo kao pokret koji je teio da skine ljagu sa uenja kranskih crkava i vrati je izvornom uenju. Borba protiv apsolutizma crkve, raskonosti koju nije odabravao Isus Krist, povlateni poloaj kakav su imala lica bliska crkvi izazvat e bijes kod bogumila koji e svojom, ponekad, agresivnom retorikom pridobiti brojno stanovnitvo na svoju stranu, ukljuujui i bogati kao i siromane slojeve. Bogumili, svjesni rizik koji bi taj plan mogao izazvat, se tim inom uputaju u borbu za opstanak protiv mone kranske crkve koja e ovaj pokret osuditi kao najgoru herezu koja su pojavila u historiji ovjeanstva, te e pokrenuti itav dravni aparat kako bi je iskorjenili.

Kako sam ve mogao naslutiti iz svoga prvog pasusa, u ovom radu e biti govora o borbi izmeu dobra i zla, kako su je bogumili toga vremena nazvali, odnosu kranskih crkva prema bogumilima. U prvom dijelu ovog rada oslonuo sam se na samu pojavu bogumilskog pokreta, njegovo porijeklo i uenje na kojem prostoru se pojavilo, gdje se irilo i pod ijim uticajem se irilo, karakteristikama njihovog uenja i razlikama u uenju u odnsu na kransku crkvu itd. U drugom, glavnom, dijelu ovog rada oslonuo sam se na samu problematiku zadane teme. Prvi podnaslov obrauje temu odnosa katolike crkve prema bogumilima u Bosni, te dijelom u Slavoniji i Dalmaciji. Drugi podnaslov obrauje temu odnosa istone pravoslavne crkve prema bogumilima na prostoru Bugarskog carstva, u iji sastav je ulazila i Makedonija te Trakija koje su obraene, te srednjovjekovne srpske drave koja je tada nosila naziv Raka.I POJAVA, PORIJEKLO I UENJE BOGUMILABogumilstva je kao uenje i pokret u X stoljeu utemeljio neki bugarski sveenik po imenu Bogumil. Njegovo se uenje brzo proirilo po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, odakle je preko Rake stiglo i u Bosnu. I sama Crkva bosanska predstavlja izdanak uenja Bogumila. Ona je ustvari jedan od mnogih izdanaka manihejstva, kao sinteze tradicionalnog perzijskog vjerskog dualizma dobra i zla, sa elementima ranog kranstva. Tu je sintezu uobliio perzijski vjerski uenjak Mani (Maniheus) jo u III stoljeu nove ere. Pojava Manija kao vjerskog i socijalnog propovjednika poklapa se sa utemeljenjem Novoperzijskog carstva i dinastije Sasanida, koja je vladala Iranom od 226. do arapske invazije 641.-645. godine. Sasanidi su zaratustrizam (grki-zoroastrizam) proglasilio dravnom religijom. Manijevo uenje se poslije njegove smrti proirilo po Rimskom carstvu, najprije u Maloj Aziji, odakle je prelo na Balkan i dalje u Evropu. Rimski imperator Dioklecijan je ve 296. bio prisiljen da izda edikt kojim se osuuje manihejstvo i nareuje progon njegovih sljedbenika.

1.1 Pojava hereze

Prvi podatak o pojavi hereze imamo u X stoljeu u dananjoj Makedoniji, koja je u to vrijeme bila dio Bugarskog carstva. Ovaj podatak biljei u svojoj poslanici patrijarh Teofilkat. Vie podataka nalazimo u apologetikom traktatu prezbitera Kozme, poznatom pod naslovom Beseda na jeres, koji je nastao oko 972. godine, neposredno nakon to su Bizantijci okupirali Bugarsku. Kozma optuuje pomenutog Bogomila da je poeo iriti novu krivu nauku na zemlji Bugarskoj. Danas je u nauci openito prihvaeno miljenje da je Makedonija kolijevka bogumilstva. Potkraj XII stoljea dolazi do proboja bogumilstva i na prostore tadanje srednjovjekovne srpske drave. Meutim, tadanji veliki upan Stefan Nemanja brzom intervencijom sprijeio je daljne irenje bogumilske hereze na prostorima srednjovjekovne srpske drave.

Hronoloki najstarija vijest o pojavi krstjana u Bosni potie od dukljanskog kneza Vukana koji izmeu 22. februara 1199. i 21. februara 1200. godine javlja papi Inocentu III da se u Bosni pojavilo krivovjerje uz koje su pristali bosanski ban Kulin, njegova porodica i vie od 10.000 krana. U to vrijeme, kako se iz ovog i ostalih tekstova vidi, red Crkve bosanske pokazuje sve znaajke starinom ve posveenog i dobro ureenog reda koji uiva dobar glas u narodu i povjerenje vladara i velikaa bosanskih. U tom svom pismu upuenom papi Vukan pie ovako: Neemo da krijemo da se u zemlji ugarskog kralja tj. u Bosni razvija hereza i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin poto je sa svojom suprugom, sestrom te sa vie hiljada svojih srodnika bio zaveden, proveo u onu herezu vie od deset hiljada hriana. Dalje se ovdje kazuje kako je ugarski kralj ogoren zbog ovog, neke od heretika otpremio papi na ispit, a oni su se zatim povratili sa lanim pismima i tvrdili da im je papa odobrio to njihovo uenje. U Rimu je to shvaeno kao ozbiljna opasnost te su odmah poduzete mjere da se taj pokret u korijenu sasijee. No pokazalo se da su Bonjani u stanju da pokau jai i ustrajniji otpor nego to se to ocekivalo i da su u tom otporu njihove snage samo jo vie jaale. Sve do pomenutog pisma Vukana, ni u Splitu a niti u Rimu nije se pojava heretika u Bosni uzimala za ozbiljno iako se o njoj i ranije moralo znati. Meutim, u pismu Pape Ivana X upuenom 925. godine splitskom nadbiskupu i tamnonjem sveenstvu, iznosi se prigovor to u susjednoj dijecezi, misli se na Bosnu, postoji neka nauka koja se ne nalazi u Svetim knjigama. Papa im prebacuje to nisu pazili, nego su je utnjom odobravali. Ovdje se ne kae ko su bili heretici, niti se govori o karakteru njihovog uenja, ali napomena da ga nema u Svetim knjigama jasno govori da je rije o krivovjerju. Da se to odnosi na Bosnu i njene heretike sasvim je izvjesno, jer je ona i u kasnijem razdoblju bila jedina zemlja u ovom dijelu Evrope na ijem se prostoru hereza nesmetano razvijala i gdje je, takorei, stekla status dravne vjere. Ovaj podatak o bosanskoj herezi znaajan je zato to pokazuje da je ona u Bosni postojala i prije stvaranja bogumilskog uenja.

Postoji jedan podatak da je splitski nadbiskup u drugoj polovini XII stoljea protjerao veliki broj bogumila iz Dalmacije, tanije iz Splita i Trogira, a koji su utoite pronali u Bosni. Zadarski graani, inae rodom iz Apulije, braa Matej i Aristodije, po zanimanju zlatari, boravili su tih godina esto u Bosni. Crkvenim vlastima bili su poznati kao aktivni heretici koji poznaju slavenski i latinski jezik. Prema mnogim miljenjima ovaj Aristodije identian je sa Rastudijem, koji je u jednom bosanskom rukopisu iz 1393. godine naveden kao prvi u nizu starjeina (djedova) Crkve bosanske i da je to onaj isti Rastudije bosanski koga proklinje pravoslavna crkva, zajedno sa ostalim krstjanima i krstjanicama.

2.1 Uenje bogumila i Crkve bosanske

Bosna je dakle ve u prvoj polovini XII stoljea postala privlana za heretike sa raznih strana, koji su ovdje imali povoljnije uslove djelovanja, osloboeni straha od daljnjeg proganjanja. Moralne osobine i nain ivljenja srednjovjekovnih Bonjana bili su u uskoj vezi sa njihovom vjerom. U naem narodu poznata je kao bogumilska vjera, a sami Bonjani su je nazivali naa vjera ili jednostavno na zakon. Iako se temeljila na kranskom uenju, sadraj uenja Crkve bosanske je bio u sutinskoj suprotnosti sa zvaninom crkvom zbog ega je proglaena herezom, i kao takva najotrije je osuivana i proganjana.Uenje Crkve bosanske se prije svega zasnivalo na sljedeim dijelovima koji su u otroj suprostnosti sa katolikom crkvom: prije svega istiu da postoje dva Boga, da je vei Bog stvorio sve duhovno i nevidljivo, a manji tj. Lucifer sve materijalno i vidljivo. Oni su takoe negirali Isusovu ljudskost, te su govorili da je imao neko prividno, prozrano tijelo, i da nije trpio niti je umro te da nije ni uskrsnuo. Bogumili su odbacivali Stari zavjet osim knjige psalma, takoe su govorili da je Ivan Krstitelj osuen, da je Mojsiju zakon dao avo koji mu se ukazao u goruem grmu. Tvrdili su da Krist nije bio ovjek nego je samo prividno uzeo lik ovjeka (corpus fantacticum); da njegova muka, smrt, uskrsnue i uzaae na nebo nisu nikakva stvarna zbivanja nego samo prividna; da je Rimska crkva - kua idola i da su idolopoklonici svi oni koji pripadaju njenoj vjeri (ydola adorant qui sunt de illa fide); da su oni (heretici) prava Kristova crkva i pravi nasljednici apostola te da je jedan od njih sebe smatrao Kristovim namjesnikom i nasljednikom apostola Petra.

Pet puta dnevno su se molili, postili su i u molitvi padali na koljena izraavajui blagodarnost Bogu. Oni su takoe vodili mnogo rauna o istoi. Glavni ritual bogumila bio je post i milostinja. Molitva je bila obavezna za sve vjernike, obavaljala se rano u jutro, u podne, poslije podne, kod zalaska sunca i trei sat nou. Post je takoe bio obavezan za sve vjernike i bio je predvien kao post u poast mrtvom, koji se pretvarao u pokajanje. Katolika i pravoslavna crkva su uz crkvenu hijerarhiju i monake redove imale i razruenu mreu upa i parohija iji su sveenici svakodnevno vrili uticaj na ivot svojih vjernika. Oni su ih redovno okupljali na mise i bogusluenja, djelili im svete tajne i oproste od grijehova, posjeivali im kue i u biti raznim paganskim radnjama priskrbljavali im navodnu boiju milost. Crkva bosanska nita od toga nije imala niti gajila.

Bosanski heretici kao i svi drugi heretici odbacivali su i prezirali sve kultne graevine i crkve, smatrali su ih mjestima idolopoklonstva i sinagogama Sotone. Svoje vjerkse obrede su vrili u uobiajenim kuama, u jednostavno opremljenim prostorijama bez ikakvih ukrasa ili na otvorenom prostoru nedaleko od naselja. Glavna znaajka bosanskih bogumila bila je u tome, to je njihova vjera bila dualistika, tj. da su vjerovali u dva poela, poelo dobra i poelo zla.Fama hereze lebdi nad Bosnom i traje sve do njezine propasti godine 1463., ali ne moe se razabrati je li doista postojalo kakvo uenje protivno katolikim vjerskim dogmama. S druge strane, ako se analizira svaki pojedini sluaj, stie se dojam da su to gotovo uvijek bili protivnici vlasti, jer se nigdje jasno ne navodi to oni krivo nauavaju i o emu heretino vjeruju.Inae, pojam hereza, oznaava etimoloki i izvorno izbor i ono izabrano, meutim, znaenje je sueno na izbor religijskih doktrina. Hereza je grijeh po prirodi, jer je destruktivna prema kranstvu i kako je to na zanimljiv nain obrazloio jedan od srednjovjekovnih kontraverzista njena zloba se mjeri savrenou kojom dui oduzima Bogom dati dar.

II ODNOS KRANSKIH CRKAVA PREMA BOGUMILIMAGotovo tokom cijelog perioda srednjeg vijeka, a naroito tokom ranog, kranska religija je u Evropi zauzimala kljuno mjesto u svim sferama javnog ivota. Kako je i rijeka Drina bila mea dvaju svjetova, katolikog i pravoslavnog, tako se katoliki poglavar bazirao na iskorjenje bogumilstva zapadno od rijeke Drine. Sa druge strane pravoslavna crkva je imala veliku ulogu u iskorjenjivanju bogumila u Srbiji, Bugarskoj i Makedoniji. Katolika crkva na elu sa, njezinim poglavarom, papom je bila presudni faktor u donoenju svih za dravu vanih odluka. I brojni vladari su ovisili o crkvi. Pojava bogumilstva, kao pokreta koji je teio vraanju izvornih crkvenih uenja, shvaena je kao velika opasnost za naruavanje moi crkve, te kao hereza koja naruava crkvena uenja. S toga papinski agresivni aparat radit e sve to je u njegovoj moi da iskorjeni svaki vid ovog pokreta. Bogumili u srednjovjekovnoj Bosni e naroito pretrpiti teka progonstva. 2.1 Odnos Rimokatolike crkve prema Bogumilima

Kako se teritorij srednjovjekovne Bosne nalazio u interesnoj sferi katolike zemlje, Ugarske, tako je ugarski vladar uz pomo katolikog poglavara, pape, nastojao da iskorjeni svaki vid hereze u Bosni. Prve vijesti o postojanju hereze u Bosni pojavljuju se u XII stoljeu. Raki upan Stefan Nemanja je izvjestio papu Inoentija III da bogumilski pokret u Bosni ima jako uporite. Papa je naredio ugarskom kralju Emeriku da iskorjeni svaki vid hereze u Bosni, kako bi se sprijeio njezin prodor na okolne zemlje. Emeriku je to bila odlina prilika da ostvari svoje politike pretenzije prema Bosni. U Splitu je na zahtjev pape 1185. godine odran sinod na kojem se od dalmatinskih gradova trailo da zaplijene imovinu heretika, te da ih prognaju. Koliko je Crkva bosanska bila na zlom glasu najbolje govori podatak iz 1223. godine, kada je u jendom pismu kardinal Konrad, poglavara Crkve nazvao papom zapadoevropskih heretika.

Nakon to je bosanski ban Kulin osjetio da prijeti opasnost od krstakog rata, on se opravdavao i odgovorio papi da on i njegov narod nisu heretici ve katolici. Uputio je zahtjev papi da se u njegovu zemlju poalje sposoban legat kako bi istraio postojanje hereze. Papa se odluio za Ivana de Kazamarisa, koji je imao zadatak da ode u Bosnu i istrai postojanje hereze. Na Bilinom polju, 6. aprila 1203. godine, odran je skup na kome su se redovnici odrekli krivovjerja. Odrekli su se izma u odnosu na Rim te Rimsku crkvu priznali kao matinu crkvu. Izjava bosanskih bogumila, kojom se odriu svoga uenja, bila je nametnuta i iz nude kako bi se izbjegla opasnost od nestanka. I sam Ivan Kazamaris je zemlju napustio sa linim uvjerenjem da je poloaj katolike crkve u Bosni veoma slab. Samo svetenstvo, kao i narod su bili vie naklonjeni bogumilima nego duhovnom centru u Rimu. Predloio je da se sada na mjesto umrlog biskupa, koji je bio slaven, postavi jedan latin kako bi on pokuao popraviti vidno oslabljeni status katolike crkve. Sumnje u slab status katolike crkve i na jak status hereze, su postale toliko opravdane da je 1221. godine papa Honorije III poeo pripremati krstaki pohod na Bosnu.

Tokom priprema za krstaki pohod papa je savjetovao nadbiskupe da podstiu vjernike protiv nevjernika tj. katolike protiv bogumila. Ovim je on sugerisao vjerski rat unutar samog bosanskog naroda. U Rimu je odlueno da se poduzmu otre mjere i protiv onih koji tite heretike. Postavljen je i novi legat za Bosnu i Ugarsku, iji je zadatak bio da propovjeda krstaki rat protiv heretika i njihovih zatitnika. Kako bi mu pomogao, papa je pismom pozvao ugarskog kralja da mu pomogne pri sakupljaju vojske za pohod protiv Bosne. Ipak, u to vrijeme Ugarska se nalazila pred graanskim ratom, koji je ipak izbjegnut. Meutim, zbog svih zategnutosi unutar Ugarske nije se mogla sakupiti dovoljna koliina vojnika, te je kralj Andrija II 1225. godine predao Bosnu, Usoru i Soli kalokom nadbiskupu stavlajui mu na dunost da ove zemlje oisti od heretika. Iste godine papa Honorije III je zatraio od ugarskog biskupa Kaloe Ugrina da poduzme akciju protiv heretika na pomenute zemlje. Zbog problema sa svojim plemstvom Ugari nisu nita poduzeli. U to vrijeme, dok se pripremao krstaki pohod, dualistiko uenje u Bosni dodatno jaa, a 1232. godine na vlast dolazi ban Matej Ninoslav, za koga se zna da je bio iz bogumilske porodice. Papa je 1233. godine u Bosnu uputio svog novog izaslanika Jakoba. On je tu zatekao novog bana Ninoslava koga je privolio da skupa sa svojim roakom Prijezdom pree na katolianstvo. On je na to bio primoran iz razloga to se vlastela otrgla od neposredne vladarove vlasti. I kardinal Jakob je stanje katolike crkve u Bosni ocjenio veoma loe. To je nagnalo papu da smijeni bosanskog biskupa, te postavi stranca, Ivana Teutonca. Novom biskupu je u prilog ila injenica da je bosanski ban Ninoslav prihvatio katolianstvo. Meutim, ve naredne, 1234. godine ponovo je izvjetaj iz Bosne bio lo. U Bosnu se slio veliki broj heretika, a sam ban se vratio bogumilstvu. Heretiki pokret se u ovom periodu iz Bosne proirio i na Slavoniju. Bosanski biskup je dobio naredbu iz Rima da po Ugarskoj propovjeda krstaki pohod protiv heretika u Bosni, nudei oprotajnice svima koji pristupe krstakoj vojsci. Pohod je zapoeo 1235. godine i nastavio se u 1236. godinu.

Ovakav in je u Bosni shvaen kao pokuaj da se oruanom silom uniti jedna drava i narod u njoj, te da se u njoj uspostavi neposredna ugarska vlast. Do takvog miljenja dovela je i injenica da je ugarski kralj 1235. godina vlast nad Bosnom predao svom sinu i tako formalno svrgnuo bosanskog bana Ninoslava. S toga je ovaj krstaki pohod ujedinio sve slojeve drutva u Bosni. Papa je Ninoslava optuio da je napustio katolianstvo i ponovo se vratio bogumilstvu, to je ovaj odbacio. Krstaka vojska je kroz Bosnu prola te ostavila veliki mete. Brojni bogumili su porobljeni i ubijeni. Nadbiskup Kalo je dobio ovlatenje da titi poloaj rimske crkve u Bosni. Podignute su i tvrave u cilju zatite katolianstva. U tvravama su se nalazile ugarske ete, odakle su kasnije vreni ispadi po selima u cilju sprjeavanja heretikog djelovanja. Biskup Teutonac je zbog nesigurnosti 1237. godine napustio Bosnu. Na njegovo mjesto ponovo je postavljen stranac, dominikanac Ponsa. Stvari i dalje nisu ile u prilog Rimu i Ugarskoj jer se ban Ninoslav, kojem je 1235. godine oduzeta vlast, 1240. godine ponovo pojavljuje kao ban po milosti boijoj. I tvrave koje su podignute u cilju zatite katolianstva su bile izloene stalnim napadima, te su krajem etrdesetih godina propale. U to vrijeme u Bosni dolazi do novog jaanja hereze, te se poinje pominjati i novi krstaki pohod protiv Bosne. U takvim okolnostima ni biskupovo mjesto u samoj nije bilo sigurno, te se biskupija 1252. godine premjeta u akovo. O intervencijama protiv bogumila u drugoj polovini XIII stoljea nemamo dovoljno izvora. Poznat nam je podatak iz 1253. godine kada je vojska ugarskog kralja Bele IV vodila borbu protiv bogumila u Bosni. Ne zna se kako je ta borba okonana, ali je vjerovatno dovela do razdora u bosanskoj dinastiji iz razloga to se ban Ninoslav ne spominje vie nakon 1249. godine. Njegov roak Prijezda je prihvatio katolianstvo te mu je ugarski kralj kao nagradu potvrdio posjed u Slavoniji.

Ugarski eksponat na bosanskom tlu je nastavio neprekidno da progoni bosanske bogumile. Oni koji se nisu htjeli pokrstiti bili su prodavani kao robovi. Kako inkvizatorski i dominikanski redovi nisu davali nikakve rezultate u iskorjenjivanju bogumila, Stefan Dragutin je od pape 1291. godine zatraio da u Bosnu uputi franjevce. Iz Dalmacije i Slavonije su upueni franjevci, kao novi pokuaj iskorjenjavanja bogumilstva na tlu Bosne. Poseban uvjet je bio da poznaju domai jezik. Na osnovu toga moemo zakljuiti da je papa shvatio da je poznavanje domaeg jezika nuan preduslov za postizanje bilo kakvog uspjeha.

Ovo je bilo ujedno prvo pominjanje franjevaca u historiji sredjovjekovne Bosne. Oni su preuzeli ulogu dominikanaca, a u svom poslu primjenjuju drugaije metode u iskorjenjavanju hereze. U svom nainu irenja katolianstva oni manje koriste pritisak silom, kako bi se ustrajno pribliili narodu kao i da se time priblie vladaru i njegovom dvoru. Jedan franjevac papi Kalistu III 1445. godine upuuje pismo u kojem govori da proces prelaska na katoliku vjeru i dalje traje te da su brojni bogumili preli na katolianstvo. Meutim, ve naredne godine jedan dominikanac, Nikola Barbuci sa Draa, u dva pisma suprotno govori. On u pismima navodi da bosanski bogumili vie vole Turke nego krane, a bogumili ine veinu kraljevstva.

Smru bosanskog kralja Stjepana Tomaa 1461. godine zavrava se vaan period u historiji bosanskih bogumila, ali otpoinju teki vojno politiki i vjerski procesi u Bosni. Bogumili i pred propast srednjovjekovne bosanske drave igraju bitnu ulogu. Dokaz tome imamo u pismu koje je Stjepan Tomaevi poslao papi Piu II, u kojem navodi da su Turci napravili nekoliko tvrava u Bosni i iz kojih pozivaju bosanske seljake da im priu te da e biti osloboeni uz plaane danka. Turci su seljacima nudili socijalnu jednakost, kakvu su propagirali i sami bogumili. Ovo e biti bitna predpostavka prihvatanja islama meu stanovnicima Bosne.

2.1 Odnos Pravoslavne crkve prema Bogumilima

Bugarska pravoslavna crkva autokefalni status je dobila 927. godine po emu je najstarija slavenska pravoslavna crkva. Sredinom desetog stoljea izgledalo je kao da je vrsto utemeljena zahvaljujui politici centralizacije koju su sproveli bugarski vladari Boris, Simeon i Petar. Meutim, stvarno stanje je bilo dosta drugaije. Ozbiljno su je pogaali vjerski, drutveni i ekonomski nemiri.

Sredinom X stoljea bugarski heretiki sljedbenici su imali dvostruku preobrazbu: jedno je bilo uenje pavliana i mesalijanaca, koje je bilo neorganizovano i odvojeno, a sa druge strane javlja se isto slavenski oblik hereze bogumilstvo. Prema zastupljenim izvorima X stoljee, sa izuzetkom patrijarha Teofilkata, nije proteklo u pozornosti naspram rasta hereze. Zajedno sa Trakijom, Makedonija je bila slino otvorena prodoru vala istonih doseljenika. Kraljen X i poetkom XI stoljea unutranje stanje u Bugarskoj, kao i u Makedoniji te Trakiji bilo je iznimno pogodno za jaanje bogumilskog pokreta. U ratu protiv Rusa 969 972. godine bizantski car Ivan Ciminski uspostavio je prevlast nad cijelom istonom Bugarskom. On ju je pretvorio u pokrajinu Carstva, a Bugarskoj pravoslavnoj crkvi je ukinuo poloaj nezavisnosti. Ipak, zapadna Bugarska je izbjegla tu katastrofu zahvaljujui neovisnom dranju pokrajinskog guvernera Nikole. Njegov sin Samuilo je postao car 997. godine te ubrzo obnovio Bugarsku pravoslavnu crkvu sa sjeditem u Ohridu. Ipak, ratna katastrofa, kako u zapadnoj tako i u istonoj Bugarskoj, oslabila je i obeshrabrila sva podruja ljudskog ivota u Bugarskoj. Uruilo se sve, Crkva, Drava, manastiri. Ratovi koji su gotovo bez prestanka trajali gotovo pola stoljea oslabili su vojnu, ekonomsku i drutvenu mo drave. Zbog svega toga ojaala je disidentska mo unutar drave, to je dodatno pogodovalo jaanju bogumilstva.

Od druge polovine X stoljea izvori ne donose nikakve izriite podatke o bogumilima u Makedoniji niti ih dovode u ma kakvu vezu sa dravom cara Samuila. Nedostatak podataka o bilo kakvim mjerama poduzetim protiv heretika za njegove vladavine katkad se dri dokazom njegove snoljivosti prema bogumilima. Neki znanstvenici ak dre da je Samuilo bio blagonaklon prema bogumilstvu ili ak pod njegovim uticajem. Ipak, postoje dokazi protivrjeni toj hipotezi iz razloga to bi bizantski hroniari teko propustili zabiljeiti sumnju u herezu protiv toga opasnog protivnika Bizantskog carstva, da je bilo kakva takva sumnja postojala.

Nove podatke o bogumilstvu na ovim prostorima imamo tek za vrijeme Drugog bugarskog carstva (1186 1393). Ono e biti zastupljeno u dvije faze: period XIII stoljea kada buja i period XIV kada naglo nestaje.

Razlozi ponovnog izbijanja bogumilstva u XIII stoljeu bili su u unutranjem stanju Bugarske. Pobunom iz 1186. godine sruena je bizantska vlast i uspostavljeno je Drugo bugarsko carstvo u Trnovu. Slino kao i Samuilo jo jedan bugarski car je stekao veliku popularnost kod bugarskih bogumila. Rije je o caru Kalojanu (1196 1207). On je, kao i Samuilo, bio veliki protivnih Bizanta a uspjeh je bio zagarantovan jedino ako se sve vjerske i politike strane zbiju u zajednikoj mrnji prema Bizantu. Tako je i Kalojan traio potporu bugarskih bogumila. Ipak, nasljednik Kalojana, Borila, bio je veliki protivnik bogumila. Za vrijeme njegove vladavine, koja e potrjati sve do 1218. godine, Bugarska pravoslavna crkva e donijeti niz zakonskih odredaba uspjerenih protiv hereze. Zakoni izdani 1211. godine podudaraju se sa velikom papskom propagandom protiv bogumila na zapadu. Mnogi smatraju da je i sam Borila bio pod velikim uticajem pape. Sabor sazvan u Trnovu 11. februara 1211. godine osudio je doktrine bogumila i drugih slinih grupa, anatemizirao njihovo uenje i propisao kazne za njihove pristalice. Zapisi tog sabora sauvani su u bugarskom rukopisu iz XIV stoljea, pod nazivom Sinodikon cara Borila.

Nakon velikog procvata bogumilstva u XII i XIII, XIV stoljee dovelo je do njegovog brzog i neoekivanog pada. To se dogodilo zbog nekoliko unutranjih obiljeja kao i usljed opih prilika toga doba. Unato svojoj unutranjoj kohernosti i vanjskoj organizaciji koje je posudilo iz Bizanta, bogumilstvo je uvijek ostalo neodreena hereza, vrlo prilagodljiva okolnostima. Ta osobina je oteavala borbu protiv njega, te istodobno poveavala opasnost Crkvi, to je kasnije postao glavni izvor slabosti bogumilstva. Za razliku od pavlianaca, bogumili nisu uspjeli zadrati svoje izvorno uenje te su poprimili neke osobine od srodnih pokreta, to je takoer uticalo na slabljenje bogumilskog uenja. To se posebno odnosilo na mesalijske elemente, koji su zauzimali sve vanije mjesto u bogumilskom uenju. Uskoro e se ova dva pokrete spojiti, i kao takvi djelovati kroz cijelo XIII stoljee. U XIV stoljeu e se ova dva pokreta potpuno poistovjeiti.

Prvi izravni dokaz o postojanju bogumilstva u Bugarskom carstvu nakon Trnovskog sabora 1211. godine moe se nai u XIV stoljeu. Sabor odran u junu 1316. godine pod predsjedavanjem mitropolita Herakleje u Trakiji, osudio je sveenika Garijanu, pod optubom da je priao herezi nakon druenja sa bogumilima. Ostatak izvora o bogumilima iz XIV stoljea nalazimo u itiju svetog Teodosija, koji se hvali da je lino vodio borbu protiv bogumila u Bugarskom carstvu. Pojedinani heretici sa kojima je vodio borbu su bili Teodoret i Teodosije, bivi monarsi. U svom itiju Teodosije termin mesalizam smatra sinonimom za bogumilstvo. Bogumilima je prepisao prakticiranje spolnog nemorala. Na savjet Teodosija, bugarski car Ivan Aleksandar je 1360. godine sazvao sabor, na kojem su svjediili njegov sin i vodei dostojanstvenici Bugarske pravoslavne crkve. Zajedno sa idovima, sabor je osudio bogumilstvo i protuhezistika uenja. Bogumili i protuhezisti su bili anatemizirani i prognani iz Bugarske, dok su idovi dobili smrtne kazne, ali su carevom milou pomilovani. itije svetog Teodosija je posljednji izvor koji govori o bogumilima na prostoru Bugarskog carstva. Sa propadanjem bogumilstva, propalo je i Bugarsko carstvo kada je osmanski sultan Bajazit I zauzeo Trnovo 17. jula 1393. i time sruio Drugo bugarsko carstvo.Uz Bugarsku, Makedoniju i Trakiju bogumilstvo je u XII stoljeu prodrlo i u Raku. Poetkom XII stoljea u Rakoj poinje rasti mo dinastije Nemanjia, koji su bili veoma vezani za pravoslavnu crkvu. Srbi u to vrijeme nisu imali sopstvenu crkvenu organizaciju ve su spadali pod jurizdikciju Ohridske arhiepiskopije. Zaetnik dinastije Nemanjia je Stefan Nemanja (1166 1199), veliki raki upan. Politika aktivnost Nemanje, gotovo kroz itav period vlasti, uslovljena je borbom izmeu Bizantije i Ugarske o prevlasti u sjevernim dijelovima Balkana. Zahvaljujui toj borbi uspio je Nemanja da Srbiju razvije kao vanog politikog inioca na Balkanu. Od Nemanje upravo i zapoinje prava srspka drava Srednjeg vijeka.

Na unutranjem planu Nemanja je teio uvrivanju vlasti u Rakoj. Meutim, nenadano se pojavio problem bogumila. Kao to sam ve naveo, jedna od njegovih osobina je bila velika pobonost i lojalnost prema pravoslavnoj crkvi. Imao je veliki respket i prema katolikoj crkvi koju je pomagao i titio. Katolika crkva nije smatrana prijetnjom po Raku, bila je slaba pa je Nemanja nije zabranjivao. Mnogo vei problem pretstavljali su bogumili, prvenstveno zbog svog uenja gdje su osuivali crkveni rasko. U Srbiju bogumili su doli iz Makedonije i tu nali veoma mnogo pristalica. Proirili su se i na ostale dijelove Zetu, Hum i Trebinje. Svojim djelovanjem oni su uruavali duhovno jedinstveno pravoslavne vjere. Kako je pravoslavna crkva bila jedan od najjaih poluga u stvaranju jake srpske drave, time Nemanja nije mogao dopustiti jaanje bogumila na prostorima Zete i Rake. Bogumili su odbijali da uestvuju u javnom ivotu te su odbijali da slue vojsku a samim time su slabili Nemanjiju vojnu mo. Nemanja je na bogumile gledao kao na pokret koji je usmjeren protiv bogatih i drave. Ipak, na stranu bogumila su poeli prilaziti i bogati slojevi drutva. Bogumili i bogumilstvo su se vremenom toliko duboko urezali u srpsko drutvo da su morale biti poduzete radikalne mjere kako bi se suzbilo njihovo daljne uenje.

Stefan Nemanja je oko 1186. godine sazvao Crkveno dravni sabor protiv bogumila u Petrovoj crkvi u Rasu. Na saboru je osuena kranska hereza koju su propagirali bogumili i tvrdnja da Isus Krist nije sin Boiji. Pominjanje ove hereze je bilo zabranjeno dok su vjerske starjeine kanjene spaljivanjem na lomai, a vjernici su kanjeni brojnim tjelesnim kaznama i progonima iz zemlje. Na saboru su uestvovale sve vane velmoe u Rakoj, kao i crkveni poglavari. Prisustvo velmoa na saboru znailo je da su bogumili prestali biti samo problem crkve, ve da se itava drava mora ukljuiti u borbu protiv bogumilskog pokreta. Bogumili su toliko ojaali da su postali problem itave drave. Uskoro se i sama Nemanjina vojska ukljuila u problem bogumila. Kretala se po Rakoj traei bogumile. Ova akcija pretvorila se u pravi graanski rat koji je neko vrijeme bjesnio u Rakoj. Bogumili su bili spaljivani, protjerivani, dok su im imanja bila zapljenjena. Nakon svih tih radnji, koje su bile usmjerene protiv njih, bogumili su se pobunili i protiv same drave vlasti. Iako su preivjeli teak teror uspjeli su opstati u Rakoj, ali je njihova snaga potpuno opala.

Zalaganjem Svetog Save 1219. godine Srpska pravoslavna crkva dobija autokefalnost i rang Arhiepiskopije. Nakon to je postavljen za episkopa Sveti Sava je najvei dio vrmena provodi u organizaciji crkve. U okviru toga 1221. godine, na njegov zahtjev, odran je veliki sabor u ii, prvi opti crkveno dravni sabor nakon dobijana autokefalnosti i na njemu se raspravljalo o pravoslavlju. Sava je na ovom saboru propovjedao protiv hereze, vjerovanto protiv bogumila, kojih je bilo dosta po Srbiji. Sa bogumilima je postupano veoma otro, tako da su oni koji nisu htjeli da se odreknu bili protjerani. Posebna panja je obraena na svetenstvo i plemstvo koje je naroito bilo zahvaeno herezom. Od njih je zahtjevano da se vrate svojoj matinoj vjeri ili e u protivnom biti podvrgnuti otrim mjerama. Nakon Svetog save i naredni srpski arhiepiskopi su osuivali i progonili bogumile. Naroito se istakao trei srpski arhiepiskop Sava II koji je dobio epitet progonitelja heretika. Takvo stanje e vladati sve to potpunog uklapanja srpske zemlje u sastav Osmanskog carstva, nakon pada Smedereva 1459. godine.ZAKLJUAK

Na kraju ovog rada moemo zakljuiti da je bogumilski pokret ostavio neizbrisiv trag na historiju jugoistone Evrope, a naroito na prostor Bosne i Bugarske gdje on predstavlja nezaobilazan predmet prouavanja. Upravo na ovim prostorima ta hereza je zahvatila najdublje korjene i katolika, odnosno pravoslana crkva su imale velike probleme da ju suzbiju. Primjetno je da su gotovo svi bosanski vladari osim posljednjeg Stjepana Tomaevia bili veoma blagonakloni prema bogumilima a i brojni su i sami bili bogumili. Treba posebno istai bana Kulina i bana Mateja Ninoslava koji su i sami trpili veliki teror katolike crkve. Protiv Bosne su pokretani krstaki pohodi sve u cilju potpunog iskorjenjavanja hereze. I sam posljednji bosanski kralj Stjean Tomaevi je postao kasapin bogumila. Meutim, i pored velike represije bogumilski pokret u Bosni je opstao sve do propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine, a nakon osvajanja podruja Bosne od strane Osmanlija bogumili prihvataju Islam i postaju povlateni sloj u Osmanskom carstvu. I u Bugarskom carstvu je situacija bila veoma slina. Vladari poput Samuila i Kalojana su imali velike simpatije prema bogumilima a i samim se prepisuje da su bili dio njih. Ipak, u odnosu na Bosnu, podaci o bogumilima na prostoru Bugarskog carstva su dosta slabi. Ali sa sigurnou se zna da su oni od X stoljea pa sve do poetka XIV stoljea predstavljali vaan i snaan faktor. XIV stoljee e donjeti velike progone bogumila te e i oni sa propau Bugarskog carstva 1493. godine gotovo potpuno nestani. U Srbiji je poloaj bogumila bio potpuno drugaiji u odnosu na pomenute dvije drave. Jaka pravoslavna crkva i tenja srpskih vladara da preko crkve ojaaju politiku mo drave dovesat e do toga da e bogumili na prostoru Rake i Zete biti gotovo potpuno likvidirani. Stefan Nemanja je bio pretea borbe protiv bogumila, na prostoru srednjovjekovne Srbije, a nakon dobijanja autokofelanosti 1219. godine Srpska pravoslana crkva i njezini episkopi e postati vodilje u borbi protiv hereze.LITERATURA Babi Ante, Bosanski heretici, Sarajevo, 1963.

irkovi Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske drave, Beograd, 1966. orovi Vladimir, Istorija srpskog naroda, Beograd, 2001.

Fajfri eljko, Sveta loza Stefana Nemanje, Beograd, 2000.

Fine John, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, Michigan, 2009. Fine John, Bosanska crkva nova tumaenja, Sarajevo, 2005. Grupa autora, Enciklopedija leksikografskog zavoda, I, Zagreb, 1966. Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, I, Beograd, 1953. Imamovi Enver, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo, 1995.

Imamovi Mustafa, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1997.

Jalimam Salih, Bosanski krstjani u drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma u knjizi Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu: zbornik radova, Sarajevo/Zagreb, 2005.

Jalimam Salih, Historija bosanskih bogomila, Tuzla, 1999.

Dimitri Obolensky, Bogumili, Zagreb, 2009. Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1997., str. 84.

Grupa autora, Enciklopedija leksikografskog zavoda, I, Zagreb, 1966., str. 428 429; Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, I, Beograd, 1953., str. 292.

Enver Imamovi, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo, 1995., str. 173.

Ante Babi, Bosanski heretici, Sarajevo, 1963., str. 69.

Isto, 101.

Salih Jalimam, Bosanski krstjani u drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma u knjizi Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu: zbornik radova, Sarajevo/Zagreb, 2005., str. 185.

John Fine, Bosanska crkva novo tumaenje, Sarajevo, 2005., str. 139.

A. Babi, nav. dj., str. 81

E. Imamovi, nav. dj., str. 196.

J. Fine, nav. dj., str. 147.

Sima irkovi, Istorija srednjovjekovne bosanske drave, Beograd, 1966., str. 60.

Isto, str. 67 68.

Isto, str. 286.

Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Tuzla, 1999., str. 142.

Dimitri Obolensky, Bogumili, Zagreb, 2009., str. 116.

Pavlianci su bili antibizantijski kranski pokret koji se pojavio u VII stoljeu u Armeniji i istonim provincijama Bizanta. Osniva pokreta je bio Konstantin Mananalski, kojega je bizantijski car Konstantin IV osudio na smrt kao heretika. (preuzeto 7. juna 2014. sa http://bs.wikipedia.org/wiki/Pavli%C4%87ani)

Mesalijanci ili euhiti, su mistini kranski pokret koji se pojavio u Siriji oko 350. godine. Pokret je bio veoma rairen po Siriji, Maloj Aziji i Trakiji. Odricali su se zemljinog dobram. Molitvom i nainom ivota su teili da se sjedine sa Bogom. (preuzeto 7. juna 2014. sa http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=18588)

Grupa autora, nav. dj, Beograd, 1953., str. 294.

D. Obolensky, nav. dj, Zagreb, 2009., str. 154 155.

Isto, str. 231.

Isto, str. 250 251.

Vladimir orovi, Istorija srpskog naroda, Beograd, 2001., str. 99

eljko Fajfri, Sveta loza Stefana Nemanje, Beograd, 2000., str. 43 44.

John Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, Michigan, 2009., str. 41 42.

. Fajfri, nav. dj., str. 45 46.

Isto, str. 119 120.

PAGE 15