27

5. Pomona sredstva topografske orijentacije

Pomou raznih vodia i prirunika moemo se lako snai na nepoznatom terenu. Vodii nam daju potrebne podatke, prije svega o pjeakim stazama koje su obiljeene (markirane), a takoer i o kapacitetima domova, mogunostima opskrbe, posebnim upozorenjima i slino. Obino je takav vodi kombiniran opim povijesno-zemljopisnim podacima. Najee vodii su namjenjeni turistima, a sadre osnovne podatke kao to su podaci o zemlji, prirodnim pojavama, kulturno-povijesnim objektima, prometnoj mrei, kvaliteti turistike usluge i mogunostima za odmor, te je obino dopunjen dobrom topografskim zemljovidom.

Vodii

Zemljovidi

Zemljovid je slika zemljine povrine ili nekog njenog dijela prenesena na ravnu plohu u odreenom mjerilu. Zemljite se predstavlja prema dogovorenim pravilima i posebnim oznakama (topografskim oznakama), a njihov meusobni raspored i povezanost na zemljovidu je isti kao i na povrini Zemlje. Zemljovid je osnovno pomagalo pri upoznavanju Zemljine povrine i tumaenju pojava na njoj, te sadri sve podatke koje nalazimo na terenu. Broj podataka ovisi od sadraja i mjerila zemljovida. Na zemljovidu se nalaze podaci koje bez prethodnog sakupljanja i mjerenja na terenu ne moemo saznati i odrediti, kao to su imena naselja, rijeka i planina, nadmorske visine, udaljenosti meu pojedinim tokama, zemljopisne i pravokutne koordinate i slino.

- Pojam zemljovida

- Opi zemljovidi, topografski zemljovidi i nacrti - prikazuju osnovne elemente povrine Zemlje (reljef, hidrografsku mreu, raslinje i sl.) kao i najznaajnije i najvidljivije produkte ovjekovog rada (naselja, prometne mree i sl.). Svi elementi primjereni su znaaju i veliini i nijedan nije posebno naglaen.

- Podjela zemljovida

- Tematski (specijalni) zemljovidi - prikazuju odreene pojave, dok su druge namjerno izostavljene. Prikazuju obino prirodne pojave ili pojave koje zavise od ljudi, a na povrini zemlje ih ne vidimo. Ovi zemljovidi nastaju kao rezultat posebnih ispitivanja i mjerenja.

- Drugi oblici koji se razlikuju od zemljovida su: globusi i reljefni oblici; modeli i makete objekata; razni grafiki prikazi bez karto_grafske osnove (krajolici, panorame, crtei itd); grafikoni, specijalni atlasi, kartografski i topografski znakovi; astronomske karte

28

- Sadraj zemljovida

Zemljovid mora sadravati osnovne elemente, a to su mjerilo, zemljopisna koordinatna mrea (kod topografskih zemljovida i pravokutna koordinatna mrea), osnovne geodetske toke, kartografsku mreu i dopunske podatke (projekcija zemljovida, legenda, godina izdanja i sl.). Kartografski prikaz terena dijelimo na:

-fiziko-zemljopisni dio - prikaz reljefa, mree, raslinja i voda geolokog sastava

-drutveno-zemljopisni dio - naselja i objekti od posebnog znaenja, prometne mree, industrijskih i drugih drutvenih djelatnosti

-ostali elementi - topografski znakovi, razliiti natpisi (imena naselja, rijeka, planina, nadmorske visine i sl.)

Mjerilo

Mjerilo je odnos izmeu umanjenih udaljenosti na zemljovidu i stvarnih udaljenosti u prirodi. Prikaz terena na zemljovidu ima sauvan meusobni raspored i povezanost odgovarajuih elemenata kao i u prirodi. Vee (krupnije) mjerilo je tonije i podrobnije, te detalje ini vidljivima. to je manje (sitnije) mjerilo dolazi do veih greaka u kutovima, razdaljinama i povrinama. Kod topografskih zemljovida je vee mjerilo, pa su greke manje. Mjerilo zemljovida vai samo za odreene toke i linije (paralele i meridijani) i to se naziva osnovno mjerilo. Na ostalim dijelovima zemljovida postoje odstupanja za koja postoji radno mjerilo. Postoje tri vrste mjerila: brojano (numeriko), grafiko (linearno) i opisno (neposredno).

29

Brojano ili numeriko mjerilo prikazuje odnos izmeu

zemljo vida i prirodnih udaljenosti izraen u obliku

odnosa (1:50000) ili u obliku razlomka (1/50000). Brojnik

nam pokazuje koliko iznosi neka duina na zemljovidu, a

nazivnik koliku duinu predstavlja u prirodi.

Grafiko ili linearno mjerilo nam crteom prikazuje koliko iznosi neka duina u prirodi tako da

usporeujemo te vrijednosti bez raunanja (direktnim oitavanjem). Za jo tonije mjerenje koristimo i varijaciju grafikog mjerila koje se naziva

popreno (transvezalno) mjerilo.

Opisno i neposredno mjerilo nam daje vrijednost u obliku reeninog obrazloenja. Primjer za zemljovid 1:25000 je: "1 cm na karti 250 m u

prirodi".

30

-

Izrauje se tako da na odreenom mjerilu karte povuemo nadolje jo 10 paralelnih linija istog razmaka. Po desnoj strani grafikog mjerila spustimo okomice na vrijednostima kilometara. To uradimo i sa lijevom stranom, ali na stotine metara. Zatim na lijevoj strani iscrtamo kose linije i to tako da ide prva od 0 na polaznom mjerilu do 1 na desetoj liniji, druga od 1 na polaznom mjerilu do 2 na desetoj liniji itd. Paralelne linije numeriramo brojevima od 1 do 9 odozgo prema dolje, s tim da desetu ne numeriramo. Kada elimo oitati neku duljinu koju smo odabrali estarom postupak je sljedei. Desni krak estara stavljamo na desnu stranu mjerila na kilometarsku vrijednost koja nam odgovara i po okomici (koju smo iscrtali na tom kilometru) sputamo estar od jedne do druge paralele dok

se lijevi krak estara ne poklopi sa nekim sjecitem paralelnih i kosih linija. Dobivenu vrijednost oitamo tako da kilometre itamo na desnoj strani mjerila, stotine metara na lijevoj strani mjerila, a desetke metara na numeraciji paralelnih linija.

Popreni (transvezalni) razmjernik

Popreni razmjernik slui da dobijemo jo tonije mjerenje duljina na karti.

31

Zemlja je okruglo (elipsoidno) geometrijsko nepravilno tijelo. Kako bismo Zemljinu povrinu prenjeli na ravnu povrinu papira, moramo nai

nain kako da sliku zaobljene povrine to bolje preslikamo. To se naziva projiciranje na ravnu povrinu zemljovida.

Kada preslikavamo zakrivljenu povrinu na ravninu, moemo odabrati jednu od tri mogunosti:

Projekcije

-ekvivalentne projekcije - to su one koje uvaju tonost povrina (koriste se za izradu zemljovida koji prikazuju povrine drava, mora, rasprostranjenosti flore i faune)

-ekvidistancijske (proizvoljne) projekcije - to su one koje jasno i tono prikazuju duine (koristimo ih za izradu zemljovida)

-konformne (azimutne) projekcije - one uvaju pravilnost vodoravnih kutova (koriste se za izradu pomorskih zemljovida -Merkatorova, avijatiarskih zemljovida - Lambertova i topografskih zemljovida i nacrta - Gauss-Krgerova)

Nedostatke svake od njih pokuavamo izbjei i tako dobivamo konvencionalnu projekciju. Ako zemljovidna projekcija nije

u potpunosti ni valjkasta ni stoasta ni bilo kakva druga naziva se iskontruirana projekcija. Izrada projekcije zavisi od njene

matematike postavke stoga razlikujemo:

-valjkaste projekcije (povrina Zemlje prenosi se na omota valjka)

-stoaste projekcije (povrina Zemlje prenosi se na omota stoca)

-azimutna (horinzontalna) projekcija (povrina Zemlje prenosi se na ravninu)

-

- Poliedrina projekcija. Zemljina povrina je s mreom paralela i meridijana podijeljena na mnogobrojne manje sferine trapeze, koje je mogue zbog vrlo malih deformacija bez veih tekoa projicirati na

Vrste projekcija

32

ravnu povrinu. Paralele spajaju donju i gornju osnovicu kod trapeza i tako ine okvir pojedinog lista zemljovida. Zemljovidi izraeni u poliedrinoj projekciji u okviru svakog lista zemljovida predstavljaju praktiki nedeformiranu sliku odgovarajueg dijela Zemljine povrine. Do deformacija dolazi kada pokuavamo vie listova spojiti u jedan zemljovid. Pojavljuju se praznine ili se preklapaju pojedini dijelovi. U cjelinu moemo spojiti najvie devet pojedinanih listova zemljovida. Slabost ove projekcije prije svega je u tome to pojedine listove nije mogue spojiti u zemljovid veih podruja kao to su drave, pa i cijeli svijet.

Svijet

- Merkatorova projekcija spada u grupu konformnih projekcija, dakle onih koje uvaju pravilnost horinzontalnih kutova. Zemljina povrina preslikava se najprije na valjak . Plat valjka dodiruje se u ekvatoru sa Zemljinom elipsom tako da se sve paralele i meridijani meusobno preslikavaju pravokutno. Slabost ove projekcije je u tome to samo uski pojas oko ekvatora prikazuje tono. to se vie odmie od ekvatora udaljenost i povrine su predstavljene izoblieno. Merkatorova projekcija idejna je prethodnica Gauss-Krgerove projekcije.

- Gauss-Krgerova projekcija spada u grupu projekcija s pravilnim kutovima (komformna). Odreen dio Zemlj ine povrine prenesen je na ravninu valjkastom (polucilindrinom) projekcijojm. Kod Merkatorove projekcije greke su se poveale s udaljenou od ekvatora. S Gauss-Krgerovom projekcijom ove slabosti su znatno smanjene jer ne upotrebljavamo samo jedan ve 60 valjaka. Plat valjka ne dodiruje Zemljinu elipsu samo u ekvatoru ve i u dotinom meridijanu. Deformacija duina u ovoj projekciji raste s udaljenou od meridijana. Projekcija je stoga primjerena samo za podruje oko odreenog meridijana. Kod topografskih zemljovida dozvoljena deformacija je 1 dm na 1 km, a to je irina jedne meridijanske zone.

Koordinatne mree

33

Ekvator dijeli zemlju na sjevernu i junu polutku i on je nulta paralela. Prema sjeveru i jugu ima 89 paralela po 1, a 90-tu ini sjeverni odnosno juni pol. Zemljopisna irina (l -lambda) je u stupnjevima mjeren kut izmeu neke toke na zemljinoj povrini i ekvatora, mjeren u pravcu

meridijana. Na sjevernoj polutki govorimo o sjevernoj zemljopisnoj irini, a na junoj polutki o junoj

zemljopisnoj irini. Zemljopisna duina (j - fi) je u stupnjevima mjeren kut izmeu neke toke na zemljinoj povrini i poetnog meridijana, mjeren u pravcu paralela. Zapadno od poetnog meridijana

govorimo o zapadnoj zemljopisnoj duini, a istono od poetnog meridijana o istonoj zemljopisnoj

duini. Zemljopisnom irinom i duinom odreene su zemljopisne koordinate neke toke. Kada

odredimo i vertikalnu udaljenost od projekcijske povrine (visinu) njen poloaj na zemljinoj povrini

je potpuno tono odreen. Poetni meridijan je Greenwichev (Londonski) meridijan, iako ima jo

nekih koji su bili u upotrebi kao poetni meridijani. Stari zemljovidi upotrebljavaju jo i poetni

meridijan koji prolazi kroz Pariz. Pariki meridijan je 20 istonije od Ferra i 220'14'' istonije

- Zemljopisna (geografska) koordinatna mrea

Zemljopisna koordinatna mrea je bitno drugaija od pravokutne koordinatne mree. Ona se sastoji od meridijana (podnevnika) i paralela (usporednika).

34

od Greenwicha. Od nultog meridijana ima 179 meridijana po 1 istono i zapadno, a 180-ti meridijan je zajedniki. Podjela stupnjeva je matematika, a 1 ima 60' (minuta), a 1' ima 60'' (sekundi). Na karti je

zemljopisna koo rdinatna mrea naznaena na vanjskom rubu karte.

Princip odreivanja zemljopisnih koordinata je sljedei. U svakom

rubu karte postoji poetna, odnosno zavrna vrijednost zemljopisne

irine i duine. Vrijednost u stupnjevima se rijetko mijenja na jednoj

karti, tako da se ona ne oznaava posebno. Zatim imamo skalu s

punim odnosno praznim poljima. Duina jednog takvog polja je 1'. Da

bi dobili sekunde moramo jo to polje podijeliti na 60 dijelova.

Podjelu moramo posebno napraviti za zemljopisnu irinu, a posebno

za zemljopisnu duinu poto nisu iste duine. Ako imamo vrijednost

na 30'' onda podijelimo samo na pola, ako je vrijednost na 15'' onda

podijelimo na 4 dijela, i tako dalje. Znai, ako traimo zemljopisnu

irinu od 45 15' 10'', prvo emo oitati poetnu vrijednosti u kutu karte. Neka nam je poetna vrijednosti 45 10'. Tada emo od donjeg

dijela lijeve ili desne skale brojiti 5 polja prema gore, i na kraju 5-tog polja dobit emo vrijednost 4515'. Onda emo 6-to polje interpolirati. Moemo ga interpolirati na samo 6 dijelova jer traimo

vrijednost 10'' (60:10=6). Naa traena zemljopisna irina je na prvoj

estini 6-tog polja. Isti postupak ponovimo za zemljopisnu duinu, s tim da

35

gledamo donju ili gornju skalu od lijeva na desno. Tu emo opet dobiti neku toku koja nam daje vrijednost zemljopisne duine. U tokama koje

smo dobili povuemo okomice na skale i dobiti emo negdje na karti njihovo sjecite. To sjecite je toka na tim zadanim zemljopisnim

koordinatama. Iz te toke moemo opet oitati pravokutne koordinate, ali ih ne moemo izraunati jer nema nekog jednostavnog naina za to.

Kod itanja zemljopisnih koordinata postupak je samo obratan. Iz toke izvuemo okomice na skale, interpoliramo polja skale, te oitamo njihove

vrijednosti.

Savjet za obradu teme:

Na poetku ove metode instruktor bi trebao objasniti interpolaciju, zato da kasnije ne prekida kontinuitet objanjavanja. Na ploi skicira neku duinu i objasni

da bi je trebalo podijeliti na 60 dijelova, te objanjava da se to radi matematiki tako da duljinu duine podijelimo sa brojem 60. Uzima vrijednost duine izmjerene na ploi podijeli je sa 60, te dobiva neku vrijednost za koju objanjava da je to jedan podiok na duini. Govori im da je to postupak kojim se jedna zemljopisna minuta dijeli na zemljopisne sekunde. Zatim, ako je svima to jasno, zadaje nekoliko zadataka da izraunaju koliko iznosi 1 od nekih duina koje

predstavljaju 1. Nakon toga im objasni, ako elimo dobiti vrijednost za nekoliko zemljopisnih sekundi, da taj broj mnoimo sa vrijednou 1 te im zadaje

nekoliko zadataka za raunanje (prvi brojevi neka budu zaokruene vrijednosti, a ostali onda bilo koji). Ako je u nekoj od prethodnih tema obraivan

zemljopisni koordinatni sustav, onda se ukratko ponovi tako da instruktor postavlja pitanja (to je zemljopisna irina i duina, to su paralele i meridijani, to su

stupnjevi i kako se dijele), a teajci odgovaraju (nastojati ukljuiti sve teajce). Ako tema nije prije obraivana, onda je instruktor objanjava tako da na ploi skicira zemljopisnu kuglu i iscrta paralele i meridijane, te to sve objasni (kao to je objanjeno u uvodu u temu). Zatim na karti (na panou) pokazuje gdje se

nalazi zemljopisna koordinatna mrea i kako se oznaava i ita. Posebno panju osvre na to kako su oznaene minute te da nisu iste za zemljopisnu irinu i

duinu. Nakon toga zadaje teajcima da izmjere i izraunaju koliko iznose u mm sekunde za zemljopisnu irinu i duinu (te neka si na karti zapiu te vrijednosti).

Zatim zadaje neke koordinate i pokazuje kako se to radi. Instruktor to pokazuje na karti (na panou), a teajci istovremeno prate na svojim kartama. Prvo se

vrijednosti koordinata oznae na zemljopisnoj koordinatnoj mrei, a zatim se vuku okomice dok se ne spoje u traenoj toki. Kada svi shvate postupak,

instruktor zadaje svima prvo isti zadatak, a zatim svakom 2-3 razliita zadatka da rijee. Nakon toga objanjava da je postupak oitavanja koordinata obrnut. Odabire neku toku na karti (teajci rade istovremeno), vue okomice na zemljopisnu koordinatnu mreu i oitava koordinate. Posebnu panju opet posveuje

oitavanju sekundi. Tu im objanjava da dobivenu vrijednost sekundi u mm podijelimo sa prije izraunatim vrijednostima jedne sekunde za zemljopisnu irinu i

duinu, te dobivamo tone zemljopisne koordinate te toke. Zatim zadaje zadatke za vjebu. Prvo daje svima istu toku, a zatim svakom na njegovoj karti zada

2-3 razliite toke.

Pravokutna koordinatna mrea se naziva jo i kvadratna ili kilometarska koordinatna mrea. Da bismo dobili pravokutnu koordinatnu mreu koristi se sljedei nain - uzima se svaki trei meridijan za osnovni meridijan te meridijanske zone.

- Pravokutna (kilometarska, kvadratna) koordinatna mrea

36

Osnovni meridijan podijelimo s brojem 3 i dobijemo koja je meridijanska zona (uzima se svaki trei meridijan). Tako primjerice je meridijan 18

sredinji meridijan 6. meridijanske zone. Od sredinjeg meridijana se uzima po 130' istono i zapadno kao granica te meridijanske zone.

Primjerice, 6. meridijanska zona je od 1630' do 1930''.

Pravokutne koordinate se oznaavaju sa x i y, i one oznaavaju udaljenosti u metrima. Vano je napomenuti da je ovdje obrnuto od matematike, odnosno da je x

na ordinati, a y na apcisi. Koordinata x oznaava tonu okomitu udaljenost od ekvatora u metrima. Koordinata y oznaava udaljenost od sredinjeg meridijana te

meridijanske zone, takoer u metrima. Sredinjem meridijanu se daje vrijednost

500000 m, zato da ne bi imali negativne koordinate. Vrijednosti zapadno od

sredinjeg meridijana su manje od 500000 m, a vrijednosti istono od sredinjeg

meridijana su vee od 500000 m.

Kod y koordinate prvi broj nam oznaava meridijansku zonu, drugi broj nam govori da li se toka nalazi istono ili zapadno od sredinjeg meridijana, a zadnjih 5

znamenki nam govori za koliko je udaljena toka od sredinjeg meridijana te

meridijanske zone. Na primjer, y = 5570250 m. Prvo broj 5 oznaava 5. meridijansku

zonu, odnosno 15 meridijan. Drugi broj govori da je koordinata vea od 500000 m, odnosno da je toka prema istoku od 15 meridijana, a

ostatak, 70250 m nam govori da je za 70250 m toka udaljena od 15 meridijana.

Zbog zaobljenosti Zemlje dolazi do pribliavanja osi x, a taj se kut pribliavanja naziva meridijanska konvergencija.

37

Kartografski prikaz terena

- Prikaz fiziko-zemljopisnih elemenata

Nain i tonost prikazivanja reljefa izmjenili su se pronalaskom dosta tonih visinomjera koji su odreivali

visinu na osnovi trigonometrijskih mjerenja. Danas je najpogodnije prikazivanje izohipsama i znaajnim

visinskim tokama. Katkad jo upotrebljavamo zemljovide na kojima je reljef prikazan iscrtavanjem,

sjenanjem ili razliitim kombinacijama sjenanja, boje i izohipsi.

a) Prikaz reljefa

Izohipsa je zamiljena crta koja na zemljovidu povezuje toke iste nadmorske visine. Da bismo lake

razumjeli o emu se radi pokuajmo zamisliti da smo neko brdo presjekli sa ravnim plohama.

Kada bismo na tim plohama iscrtali prerezane rubove i sve ih zajedno iscrtamo na jednu plohu dobit emo izohipse tog brda.

Visina izmjerena od prosjene razine morske povrine i izabrane toke naziva se apsolutna (nadmorska) visina. Razlika izmeu dvije apsolutne

visine naziva se relativna visina (visinska

razlika).

38

Izohipse su zaokruene visinske vrijednosti. Okomita razlika izmeu dvije izohipse zove se ekvidistanca. Vodoravna vrijednost izmeu dvije

izohipse zove se interval. Ekvidistanca za zemljovid 1:25000 je 10 m, za 1:50000 i 1:100000 je 20 m itd. Postoje 3 vrste izohipsi, a to su osnovne,

glavne i pomone. Oznaavaju se smeom bojom, a njihove vrijednosti su tono odreene za

svaki zemljovid.

Kada izohipse ine zatvoreni krug kao to je na slici, udubljenja oznaavamo crticom

(minusom), a uzvienja ostaju prazna ili je u njima neka visinska toka (kota, trigonometar i sl.).

Na nekim zemljovidima se pad terena prikazuje tako da se na izohipse dodaju crtice (padnice)

u smjeru pada terena.

Pomone izohipse se koriste kada je teren blaeg nagiba ili ga treba zornije prikazati. Neki tipovi reljefa i kako se

oznaavaju prikazani su na slici.

Na strmijim terenima izohipse su gue. Bitno je paziti na to kakav je nagib

terena ako elimo izmjeriti neku visinu. Osim visinskih toaka pomau nam i

vodeni tokovi i sl. Tako znamo da potoci uvijek teku izmeu dva uzvienja i to

od vie toke ka nioj. umski putovi nerijetko idu po najvioj kosini brda.

Izuzetno strme padine i ponore oznaavamo kombinacijom izohipsi i

pomonih crtea kao to je priblian oblik ulegnua, stijena (na slici) i sl.

Podruja u Alpama koja su posuta sitnim kamenjem (urvinama) na nekim

zemljovidima su prikazani tokicama. Stalni ledenjaci i povrine pod stalnim

snijegom imaju izohipse koje su otisnute u plavoj boji. Visinske crte koje

prikazuju udubljenja, vrtae itd., naz ivamo jo i depresijske izohipse. Crta koja

39

povezuje toke iste dubine zove se izobata.

Reljef se prikazuje jo sjenjanjem i hipsografskim bojanjem. Kod sjenjanja strmija podruja su tamnije obojana, a ravnija svijetlije. Svjetlo dolazi iz zenita ili sa strane. Sjenanje na zemljovidu daje vrlo nejasnu sliku reljefa, zato ovu metodu kombiniramo s izohipsama ili crticama.

Hipsografsko bojanje koristi se kod zemljovida s malim mjerilom gdje izohipse moramo to bolje istaknuti. Pojedinane visinske pojaseve obojat

emo tako da svaka boja znai odreenu visinu. Stariji zemljovidi imali su reljef prikazan crticama to je poveavalo plastinost, ali je umanjivalo

preglednost.

40

Nekoliko vrijednosti i vrsti izohipsi: izohipse 1:25000 1:50000 glavna 50 m 100 m osnovna 10 m 20 m pomona ------------ 5 m 10 m pomona .............. 2,5 m 5 m

41

Vodene povrine se prikazuju plavom bojom. Kod tekuica se debljinom linije prikazuje da li se radi malom potoku (crtice), veem potoku (tanka

linija), rijeke (debela linija). Ako je rijeka ira od 5 m onda se oznaava sa dvije paralelne linije izmeu kojih je ispunjeno svijetloplavom bojom.

Izvor tekuice oznaen je plavom tokom iz kojega dalje ide tok tekuice. Ponornice se oznaavaju s zaobljenom crticom na mjestima od kuda

ponire i od kuda izvire. Stajaice (mora, jezera, ribnjaci itd.) su, ako na zemljovidu zauzimaju povrinu 2 mm

b) Prikaz vodene mree

2, crtaju se u mjerilu. Kod veih

povrina izobatama se crta podvodni reljef. Na moru na mjestima gdje je plima velika crta se cijeli prijelazni pojas. Movarno podruje je iscrtano

crticama.

Ovakva podruja se prikazuju ako su u mjerilu zemljovida vea od 4 mm

c) Prikaz raslinja i geolokog sastava podruja

2

. Povrine obrasle niskim raslinjem su bijele boje s odgovarajuom

oznakom, a povrine obrasle visokim raslinjem zelenom bojom i pripadajuom oznakom. Podruje obraslo nekom kulturom je omeeno linijom,

a ako nije tona granica onda se iscrtava crticama ili bez. Oznake unutar povrina se crtaju crnom ili zelenom bojom. Kod veih mjerila ispisane su

i neke vrijednosti vezane za raslinje. Tako se kod uma ispisuje sastav ume, visina drvea, prosjeni prsni promjer i gustoa ume. Geoloki sastav tla se oznaava samo kod veeg kompleksa pustinja, kamenja, slanog tla, ivog pijeska i slino.

Prikaz naselja i objekata od posebnog znaenja se tek u suvremenim zemljovidima poelo prikazivati tlocrtom. Na topografskim zemljovidima

veeg mjerila prikazana su sva naselja. Naglaeni su objekti od posebnog znaenja kao to su religiozni objekti (crkve, damije, groblja, ruevine,

stadioni) ili izvan naselja pojedinani objekti (salai, lovake kue, planinarski domovi, pastirske kolibe). Osnovne karakteristike oblika naselja na

karti su predstavljene priblino. Pojedinani, manje znaajni objekti su reducirani. Objekti znaajni za orijentaciju (crkve, stupovi, visoke zgrade)

potpuno su tono nacrtani. Crte obuhvaa poloaj, veliinu i oblik naselja, raspored ulica, trgova, puteva, mrea za komunikaciju i raspored

znaajnih objekata u naselju kao i povezanost naselja s okolnim zemljitem.

- Prikaz drutveno-zemljopisnih elemenata

Prikaz komunikacija se radi posebnim oznakama. eljeznike pruge se crtaju crnom crtom koja s okomitim crticama prikazuju o kakvoj se prugi

radi. umski puteljci se oznaavaju crnom bojom od tokica do crta to prikazuje veliinu i znaaj puta. Asfaltirane ceste su oznaene crvenom bojom i pokraj njih je na veim mjerilima ispisano i o kakvoj cesti se radi te koje je irine. Dalekovodi i telefonski stupovi su oznaeni crnom

linijom, esto su oznaeni i svi stupovi s pripadajuim elementima (dalekovod sa ucrtanim simbolom groma i sl.) Posebni elementi kao to su

42

vijadukti, mostovi, nasipi i slino imaju svoje oznake. Na veim mjerilima se pie i kolika je visina nasipa, visina eljeznikog nasipa, karakteristike mosta i sl.

Prikaz industrijske djelatnosti obuhvaa oznake za industrijska i zanatska poduzea od drutvenog znaenja. Prikazuju stupanj privrednog razvoja odreenog podruja, objekte kao to su elektrane, tvornice, pilane, ciglane, rudnici, mlinovi itd. Oznake za te objekte ne prikazuju njihovu

veliinu, ve samo njihov poloaj.

Prikaz drutvene djelatnosti postoji kod veine topografskih zemljovida, a ono obuhvaa objekte kao to su: uprava, zdravstvo, toplice, kolstvo,

sudstvo, TT promet itd. Posebnu grupu ine oznake za upravno-politike granice. One se crtaju crnom isprekidanom crtom (crta-toka) uz koju je povuena debela crvena crta.

Natpisi. Pravilan i toan zemljovid izgubio bi svoju vrijednost kada bismo uklonili natpise koji su od velikog znaenja za razumijevanje zemljovida i

topografsku orijentaciju. Natpisi umanjuju preglednost zemljovida jer zbog njih isputamo druge oznake. Natpisi su u crnoj boji, a imena

hidrografskih objekata su u plavoj boji. Veliina slova naglaava vanost objekta.

- Ostale oznake

Topografske oznake. Manje objekte na zemljovidu crtamo tako da upozorimo samo na njihov raspored i poloaj, ali ne i na dimenzije. Kod

objekata prikazanih pravilnim geometrijskim oblicima (krug, kvadrat, trokut, pravokutnik) samo se sredinja toka poklapa s objektom u prirodi.

Topografske oznake su dogovoreni simboli koji predstavljaju razliite objekte na terenu. Prilagoene su mjerilu i objanjene u legendi.

Topografska imena obuhvaajku imena topografskih elemenata Zemljine povrine, koji se zbog svog znaenja izdvajaju, odnosno su od velike

vanosti za orijentaciju.

Topofografski znakovi su posebno prikazani ovdje.

Unutarnji okvir zemljovida ine podaci o zemljopisnim koordinatama, grafika i brojana oznaka mree pravokutnog koordinatnog sustava. Na zemljovidima velikog mjerila nalaze se i podaci o pravcima najznaajnijih puteva.

Elementi okvira zemljovida

Vanjski okvir zemljovida sadri elemente koji nude potrebne podatke o zemljovidu i njegov su nuni dio. To su: elementi koji se upotrebljavaju za

mjerenja na zemljovidu (brojano, grafiko i neposredno mjerilo, podatak o ekvidistanci, nagibno mjerilo, koordinatomjer, podatak o veliini

43

magnetne deklinacije i njena godinja pomicanja, veliini meridijanske konvergencije itd.), podaci o projekciji u kojoj je zemljovid izraen, podaci

o poetnom meridijanu, oznaka lista zemljovida, napomene izdavaa (izdava, godina izdanja, godina mjerenja, godina reambulacije, stupanj

tajnosti itd.), katkad legenda upotrebljenih topografskih oznaka i drugi podaci koji bi mogli biti korisni pri upotrebi zemljovida.

Zbog toga to bi zemljovidi velikih mjerila zauzimali previe prostora, izvrena je podjela na listove. Sistem podjele zemljovida nije proizvoljan ve je tono odreen. Kod starijih zemljovida poetni meridijan je pariki, a kod novijih griniki (Greenwich). Kod nas se koristi griniki meridijan kod kojeg je osnovna podjela na zemljovide 1:100000. Svaki takav zemljovid je nazvan po najveem mjestu kojeg podjela obuhvaa i dodan mu je redni broj podjele. Npr. Zagreb ima pridodan broj 320, Ivani Grad 321, Bjerovar 322 itd. Svaki taj zemljovid mjerila 1:100000 se dijeli na 4 zemljovida mjerila 1:50000 kojima se jo pridodaju brojevi od 1 do 4. Npr. Zagreb 1 (320-1), Zagreb 2 (320-2) itd. Opet se svaki od tih zemljovida mjerila 1:50000 dijeli na jo 4 zemljovida mjerila 1:25000 kojima se opet pridodaju brojevi od 1 do 4. Npr. Zagreb 1-1 (320-1-1), Zagreb 1-2 (320-1-2) itd. Podjela je prikazana na slici.

Podjela zemljovida na listove

44

6. Mjerenje na zemljovidu

Da bi se znali orijentirati u prirodi veliku ulogu ima snalaenje na karti. U izviakoj organizaciji se koriste topografske karte velike preciznosti. Stoga tonim mjerenjem na karti moemo biti toni i u prirodi. Cilj ove teme je nauiti precizno mjeriti na karti.

Mjerenje duina

Kod mjerenja duina na karti moramo znati da li elimo mjeriti ravnu ili zakrivljenu liniju. Ravne linije mjerimo najee ravnalom ili estarom,

dok zakrivljene linije mjerimo papirnatom trakom ili krivinomjerom (kurvimetrom).

Mjerenje ravnih linija ravnalom

Kada mjerimo ravnu liniju ravnalom metoda je sljedea. Ravnalom izmjerimo duinu u milimetrima izmeu eljenih toaka na karti. Primjerice, izmjerili smo 65 mm. Zatim se vidi mjerilo karte, koje emo za primjer uzeti da je 1:25000. Znai da je 1 mm na karti reciprono 25

m u prirodi. Ako smo izmjerili 65 mm, onda to pomnoimo sa 25 m (65 x 25 = 1625) dobit emo da je traena udaljenost 1625 m.

45

Mjerenje ravnih linija estarom

Kod mjerenja ravnih linija estarom radi se tako da se krakovi estara zabodu u toke iju udaljenost elimo izmjeriti. Tako emo

dobiti odreenu udaljenost izmeu igala

estara koju prenesemo na grafiko

mjerilo na karti, te direktno oitamo

udaljenost izmeu toaka u metrima. Oitanje na grafikom mjerilu se vri na sljedei nain. Grafiko mjerilo se sastoji

od numerirane linije gdje se od 0 na desno nalazi grublja podjela duina ije su

vrijednosti u kilometrima ili po pola

kilometra, a sa lijeve strane od 0 se nalazi sitnija podjela duina ije su vrijednosti u

stotinama metara (na karti 1:25000 podjela je po 25 metara). Desni krak estara zabodemo

na desnu stranu grafikog mjerila u odgovarajuu punu vrijednost, a lijevi krak u lijevu

stranu grafikog mjerila. Numerike vrijednosti oitanja desne i lijeve strane grafikog mjerila se zbroje i dobije se udaljenost izmeu dviju

toaka.

Mjerenje ravnih linija papirnom trakom Kod ovog naina mjerenja udaljenosti princip je isti kao i kod mjerenja udaljenosti estarom. Oznaimo udaljenost sa zemljovida na papir. Tu udaljenost na papirnoj traci

prenesemo na grafiko mjerilo i oitamo udaljenost (kao i kod oitavanja udaljenosti

estarom).

46

Mjerenje zakrivljenih linija podjelom puta Mjerenje zakrivljenih linija se koristi kada elimo odrediti udaljenost izmeu dviju toaka po nekoj cesti, toku rijeke i slino. Jedan od naina je da se zakrivljena linija podijeli na vie ravnih linija (od zavoja do zavoja), te se svaka duina zasebno izmjeri, pa se te vrijednosti zbroje. S obzirom

da je to kompliciraniji i neprecizniji postupak trebalo bi ga izbjegavati.

Mjerenje zakrivljenih linija papirnatom trakom Laki nain mjerenja zakrivljenih linija je da uzmemo papirnatu traku, moe i ravni list papira. Radi se tako da poetak ruba trake postavimo u poetnu toku na karti u smjeru puta koji elimo izmjeriti. Kod prvog zavoja na koji naiemo oznaimo traku, te traku rotiramo po zavoju dok ne

poravnamo traku s putem koji dalje mjerimo. Zatim na drugom zavoju oznaimo opet traku i ponovo traku rotiramo oko zavoja dok se ne poklopi s putem dalje. Radnju ponavljamo, ovisno o broju zavoja, dok ne doemo do krajnje toke. Kada smo to uradili dobili smo traku sa izmjerenom

duljinom iju vrijednost oitamo na grafikom mjerilu postupkom kao da je ravna linija.

47

48

Najlaki nain mjerenja zakrivljenih duljina je krivinomjerom (kurvimetrom). Krivinomjer se postavi u nulti

poloaj. Kotai pokreemo po karti linijom koju elimo izmjeriti. Daljinu oitamo na skali krivinomjera koja je

za mjerilo karte na kojoj smo mjerili. Treba obratiti panju da krivinomjer pokreemo u pravilnom smjeru.

49

50

Mjerenje azimuta na karti Odreivanje azimuta na karti kompasom

Za odreivanje azimuta na karti kompasom vano je prvo orijentirati kartu. Na kompasu namjestimo eljeni azimut. Olovku stavimo u toku na karti iz koje elimo izmjeriti azimut. Prislonimo kompas uz olovku te je okreemo u smjeru kazaljke na satu dok se sjeverni dio magnetske igle

poklopi sa sjeverom na limbu kompasa. Kada to uradimo, povuemo olovkom pravac uz kompas u smjeru kompasa i dobili smo eljeni azimut.

51

Mjerenje azimuta na karti kompasom

Kod mjerenja azimuta na karti kompasom prvo moramo kartu orijentirati. Lijevi ili desni rub kompasa stavimo uz povuenu liniju (traeni azimut) na karti. Zatim okreemo limb kompasa dok se sjeverni dio magnetske igle ne poklopi sa oznakom sjevera na limbu, a zatim oitamo

vrijednost traenog azimuta na kompasu.

52

Odreivanje azimuta na karti kutomjerom

Kod odreivanja azimuta kutomjerom karta ne mora biti orijentirana. Kroz toku iz koje elimo odrediti azimut povuemo pravac sjevera (liniju paralelnu s lijevim odnosno desnim rubom karte).

Postavimo kutomjer u toku na karti tako da nulti poloaj skale kutomjera bude na pravcu sjevera.

Oznaimo na karti vrijednost eljenog azimuta te povuemo liniju iz toke ka oznaenoj vrijednosti

azimuta, i time smo dobili eljeni azimut.

Mjerenje azimuta na karti kutomjerom Kada mjerimo azimut na karti kutomjerom prvo iz toke izvuemo pravce sjevera i traenog azimuta. Stavimo kutomjer u toku iz koje mjerimo azimut, a zatim na skali kutomjera oitamo vrijednost azimuta od pravca sjvera u smjeru kazaljke na satu. Mjerenje visina na karti Prvi korak to moramo napraviti je da naemo neke ispisane visine (kote, trigonometrijske toke i sl.), te pomou toga vidimo na koju stranu je nagib terena. U brdovitim dijelovima moe nam pomoi spoznaja da se u kotlinama nalaze vodeni tokovi (potoci, kanali), a da su putovi na

uzvienim dijelovima, esto po vrhovima brda. Saznavi nagib terena, krenemo od poznate visine pratei izohipse do nae toke, te zbrajajui ili

oduzimajui vrijednosti izohipsi dolazimo do vrijednosti traene visine. Ako je traena visina izmeu dvije izohipse, njenu vrijednost odredimo

interpolacijom izmeu dvije izohipse koje omeuju toku u kojoj traimo visinu.

53

Savjet za obradu teme: Za ovu temu bilo bi zgodno napraviti jednu maketu od stiropora ili nekog slinog materijala koja bi sadravala neki reljef (uzvienje i udubinu) presjeen vodoravno na jednake razmake da se vjerno prikae to su tono izohipse. Ako instruktor ima takvu maketu, onda uzima dio po dio, poevi od najdonjeg, i

iscrtava konture terena na ploi (panou) tako da dobije taj prikaz reljefa u izohipsama. To se sve radi uz objanjavanje to postie tim iscrtavanjem. Ako nema

maketu, onda instruktor na ploi skicira neki reljef, iscrta ga vodoravnim linijama i prenese nie na tlocrt, te iscrta reljef pomou izohipsi. Nakon toga toga

prelazi na objanjavanje vrsta izohipsi (osnovne i pomone, pa zatim glavne), te njihove vrijednosti za pojedine karte. To moe ispisati i na ploi u obliku manje

tablice (prikazano u prethodnoj temi o prikazu visina na zemljovidu). Instruktor treba na prije skiciranom reljefu oznaiti vrijednosti (primjerice ispisati

vrijednost kote i na neku glavnu izohipsu ispisati njenu vrijednost), te oznaiti nekoliko toaka da objasni kako se ita visina pomou izohipsi. Prva toka neka

bude na izohipsi, a instruktor objanjava kolika joj je visina. Zatim oznai jo nekoliko toaka na izohipsama za koje e mu visinu rei ostali. Nakon toga na nekoj

toki izmeu izohipsi objasni kako se interpolacijom odredi visina izmeu dvije izohipse. Opet uzima nekoliko primjer (toke izmeu izohipsi) za koje mu visinu

govore ostali. Sljedei korak je da instruktor objasni kako se to na karti ita. Objanjava prvo da treba gledati na reljef terena i na to to nam pomae u tome.

Tako treba naglasiti da su kote i trigonometri tono izmjerene visine, da su potoci i rijeke u niim dijelovima (izmeu dva uzvienja), da putovi nerijetko idu po uzvienim dijelovima brda, da se vrtae oznaavaju sa crticom (minusom), da je na izohipsama naznaen nagib terena s crticom okomitom na izohipsu, da na

glavnim izohipsama imamo ispisane visine, da su trigonometri esto vrhovi brda i slino. Nakon toga instruktor bi trebao okupiti sve oko jedne karte (tako da svi

vide to radi) i objasniti kako to konkretno izgleda na karti, te im pokazati nekoliko lakih naina itanja visina (prvo na izohipsama, pa izmeu izohipsi, a na

kraju i neki kompliciraniji primjer). Zatim svakom zadaje ne njegovom zemljovidu nekoliko nasumice izabranih lakih toaka na izohipsama. Otprilike kada doe do zadnjih sa zadavanjem zadataka, oni kojima je prvima zadao zadatak ve bi ga trebali rijeiti, pa njima zadaje neke tee toke.

Ucrtavanje toaka na karti Odreivanje toke na karti opisivanjem

Jedan od naina odreivanja toke na karti je opisivanje. Tu moramo pripaziti da opisivanje bude nedvosmisleno i razumljivo. Primjerice, u nekom se mjestu nalazi se crkva, a od crkve u smjeru juga ide makadam na kojem se na oko 500 m nalazi drveni most koji je traena toka. Kod

ovog opisa bi trebali pripaziti da mjesto nema dvije ili vie crkava, da je samo jedan makadam u pravcu juga i slino.

54

Ucrtavanje toaka na karti pravokutnim koordinatama

Pratimo gdje se te dvije vrijednosti sijeku. Sad smo dobili toku izmeu 4

kvadrata. S obzirom da x raste prema gore, a y prema desno, na kvadrant je od

sredita gornji desni. Za daljnje tonije odreivanje x i y vrijednosti u tom

kvadratu koristimo koordinatomjer. Koordinatomjer je dodatak na karti koji izreemo, a on ima vrijednost jednog kvadrata. Na karti 1:25000 on je 1000 m interpoliran po 25 m (vrijednosti po 200

m su ispisane na koordinatomjeru). Nas sad dalje zanima toka koja je od naeg

sjecita na karti gore za 250 m i desno za 800 m. Koordinatomjer prislonimo uz

donji rub naeg kvadrata (x=6078 i y=6530) obratno od slova L, te ga pomiemo

udesno za 800 m. Prema gore oitamo vrijednost od 250 m i oznaimo toku na

karti. Dobivena toka ima koordinate x=6078,250 i y=6530,800, to znai da je od

Drugi, puno toniji i pouzdaniji nain, je upotreba kvadratne (prav okutne ili kilometarske) koordinatne mree. Kvadratna koordinatna mrea je napravljena tako da se zemljina duina podijeli u zone (svakih 3 je jedna zona),

a u tim zonama je napravljena pravokutna koordinatna mrea. Kvadratna ili kilometarska koordinatna mrea se

zove zato to se sastoji od kvadrata ije stranice predstavljaju

razmak od 1 km (1:25000), 2 km (1:50000) ili 4 km (1:100000),

zavisno o mjerilu karte. Okomita os x je ordinata i predstavlja

kilometarsku udaljenost od ekvatora. Vodoravna os y je apcisa

i ona predstavlja udaljenost od sredinjeg meridijana te

meridijanske zone. Kvadratni koordinatni sustav ima oznake

osi obratno od matematikog koordinatnog sustava, ali je princip odreivanja koordinata

slian. Na poetku i na kraju svakog lista zemljovida su ispisane etveroznamenkaste poetne i

zavrne vrijednosti x i y, a izmeu njih su ispisane dvoznamenkaste vrijednosti x i y. Prve dvije

znamenke nisu ispisane jer se na jednom zemljovidu druge dvije vrijednosti koordinata ne ponavljaju (osim karata s mjerilom 1:200000, ali se

kod njih lako odrede prve dvije znamenke). Primjerice, elimo odrediti koordinate x=6078 250 i y=6530 800 na karti 1:25000. Na osi x potraimo

vrijednost x=6078, a na osi y vrijednost y=6530.

55

ekvatora udaljena 6078 km i 250 m, a od sredinjeg je meridijana 6. zone istono 30 km i 800 m.

Odreivanje toaka na karti pomou azimuta i udaljenosti

Trei nain odreivanja toaka je pomou azimuta i udaljenosti. Primjerice, imamo zadanu toku koja je od trigonometra udaljena 2 km pod kutom od 120. U trigonometru iscrtamo azimut od 120 (vidi odreivanje azimuta na karti). Na taj azimut nanesemo vrijednost 2 km (na karti

1:25000 to je 8 cm). Dobili smo toku koju smo odredili pomou azimuta i udaljenosti i iz koje zatim oitamo njene koordinate. Ima jo nekoliko naina za odreivanje toaka na karti kao to su sjecitem dvaju azimuta, sjecitem dviju udaljenosti, kombinacijama sa opisivanjem i slino, ali to su ve naini za rad s kartom kada se savladaju osnove.

Ostala mjerenja - Mjerenje mjesnog kuta

Mjesni kut je kut izmeu vodoravne ravni ne s naim okom i pravca koji prolazi kroz toku koju opaamo. On nam slui da vidimo koje su toke na terenu vidljive, a koje nisu. Odreuje se tako da na karti izmjerimo relativnu visinu izmeu dvije toke (razliku visina), te njihovu meusobnu udaljenost. Podijelivi razliku visine (u metrima) sa udaljenou (u kilometrima) dobit emo mjesni kut (u tisuitima). Formula izgleda ovako: N (m) (0-01) = D (km)

56

Mjerenje nagiba terena na zemljovidu

Nagib terena je kut izmeu vodoravnog pravca i pravca koji ide padinom. Najlaki nain mjerenja nagiba na karti je direktno oitavanje na nagibnom mjerilu. Postupak je sljedei. U estar uzmemo razmak izmeu dvije izohipse na

padini koju elimo izmjeriti. Zatim na nagibnom mjerilu pomiemo estar jednim krakom po vodoravnoj liniji, a drugim krakom po vrijednosti izohipse koju smo mjerili. Kada se ta irina estara

poklopi, na donjoj skali oitamo nagib terena u stupnjevima. Ako je teren jako strm, moemo uzeti razmak do 5 osnovnih izohipsi, ali onda pripazimo da na nagibnom mjerilu uzimamo vrijednost tih izohipsi.

Tablica tono odreenih visinskih toaka

57

U katastarskim zavodima i kartografskim zavodima postoje popisi tono odreenih visinskih toaka (kote i trigonometri). Te toke su numerirane na zemljovidima i upisane u tablice. Na slikama iznad prikazan je dio jednog takvog zemljovida i popisa u tablici (toke broj 103 i 104). Na zemljovidu vidimo da su te toke okruene. U tablici su navedeni svi podaci o toj toki (pravokutne i zemjopisne koordinate, visina i oznaka toke te pripomena). Vidi se da su toke vrlo precizno izmjerene. U pripomeni, kod nekih toaka, je pojanjenje na kojem dijelu je toka mjerenja ( npr. podnoje kria na tornju crkve).

7. Kretanje s kompasom i zemljovidom Za kretanje po nepoznatom terenu od velike nam je vanosti dobra orijentacija. Tu nam je od velike pomoi kvalitetan zemljovid i njegovo pravilno koritenje. U prirodi emo se najtonije orijentirati kompasom, a da bi znali to se gdje nalazi kombiniramo to sa zemljovidom. Za

58

kretanje po nekom putu treba pratiti zemljovid, kompas i pravac kretanja. Vano je i iskustvo u tome svemu, a poeljno je da vie kontrolira

kretanje. Orijentacija zemljovida Orijentirati zemljovid znai postaviti ga u takav poloaj da sjeverna strana njenog zemljopisnog okvira bude okrenuta prema zemljopisnom sjeveru. Pravilnim orijentiranjem zemljovida postie se: -da se svi pravci sa stojne toke na okolne prirodne i umjetne objekte na zemljitu poklapaju sa odgovarajuim pravcima na zemljovidu -da su svi ostali pravci na zemljovidu paralelni sa pravcima na zemljitu -da je uzajamni raspored svih znakova na zemljovidu slian rasporedu odgovarajuih elemenata zemljita koje prikazuju -da se zemljovid moe koristiti u daljnjem radu kao izvor informacija, odnosno sredstvo za orijentaciju ili kao podloga za registriranje novih podataka u odgovarajuem zemljitu i situaciji na njemu

Orijentacija zemljovida po prirodnim znakovima To je priblina orijentacija zemljovida. Odredimo pravac sjever-jug po nekim prirodnim znakovima kao to su zvijezda Sjevernjaa i Sunce, a zatim zemljovid usmjerimo prema sjeveru.

Orijentacija zemljovida pomou kompasa

Kod ove metode greka je u magnetskoj deklinaciji, ali je ona zanemariva, pa je ova metoda najtonija. Vanjski rub zemljovida poklapa se sa meridijanom. Uz lijevi ili desni rub rub postavimo

kompas. Zatim okreemo zemljovid zajedno sa kompasom dok ga ne orijentiramo.

Orijentacija prema raznim linijama na zemljovidu Ovo je nain orijentacije

59

zemljovida kada nemamo kompas. Prvo odredimo linije na zemljovidu koje su i na zemljitu, a zatim ih uskladimo. To je najlake uraditi tako da

stanemo na neku od linija (cestu i sl.) gdje se sijee s drugom linijom (druga cesta, potok, umski put i sl.).

Orijentacija prema pravcima objekata na zemljovidu

Ovo je najprecizniji nain orijentacije zemljovida bez kompasa. Kad znamo svoju stojnu toku naemo neke markantne toke u prirodi (crkva, raskrije, most i sl.). Zatim gledamo da se smjerovi tih objekata poklope na zemljovidu. Kod ove metode moemo uzeti i neko ravnalo, te ga prislonimo uz zemljovid od svoje stojne toke do objekata koji ciljamo. U tom sluaju nam ravnalo slui kao

ciljnik kojim poravnavamo smjer od stojne toke preko objekta na zemljovidu ka

objektu u prirodi.

Odreivanje stojne toke Odreivanje stojne toke je radnja koja prethodi svakom korienju zemljovida na terenu. Orijentiranje zemljovida i odreivanje stojne toke na zemljovidu su dvije uzajamno povezane radnje. Nekad je mogue prvo nai stojnu toku, a nekad se mora prvo orijentirati zemljovid. Ponekad

je stojnu toku lako pronai ako je to pored nekog markantnog objekta kao to je crkva, most, raskrije i sl. Kada je nemogue jednostavno odrediti stojnu toku, radimo to procjenom odoka ili metodom presjecanja azimuta. Odreivanje stojne toke procjenom odoka

60

Kod ovog naina prvo moramo orijentirati zemljovid. Zatim pronaemo objekte u prirodi koji su ucrtani u zemljovidu. Nakon toga ocijenimo koliko smo udaljeni od tih objekata i te vrijednosti prenesemo na zemljovid. Tako smo dobili priblinu stojnu toku. Kod ove metode nema nekih

pravila jer sve ovisi o terenu i iskustvu osobe koja trai stojnu toku. Iskusnije osobe mogu vrlo precizno odrediti stojnu toku.

Odreivanje stojne toke metodom presjecanja pravaca (obnutih azimuta)

Kod ove metode radi se sa orijentiranim zemljovidom. Prvo naemo neke markantne objekte na zemljitu koji su ucrtani na zemljovidu.

Odaberemo barem dva, ali je poeljno tri objekta. Nastojimo da su nam objekti

to vie razmaknuti. Za objekte obino uzimamo najvidljivije toke kao to su

vrhovi brda, crkve, usamljena stabla i sl. Zatim sa svojeg stajalita mjerimo

azimute na te objekte. Od tih azimuta izraunamo obrnute azimute te ih ucrtamo na zemljovidu. Sjecite tih obrnutih azimuta je naa stojna toka na zemljovidu. Ako

smo uzeli tri toke sjecite e biti u obliku trokuta. Sredina tog trokuta (teite) se

uzima za stojnu toku. Ovaj nain moemo raditi i sa prozirnim papirom. Prvo izmjerimo azimute na eljene objekte. Uzmemo prozirni papir i na njemu iz jedne toke iscrtamo izmjerene

azimute. Tako iscrtani prozirni papir prislonimo na zemljovid tako da se svaki

izmjereni azimut na neki objekt u prirodi (koji je iscrtan na prozirnom papiru) poklopi

sa objektom na zemljovidu. Mjesto na kojem se nalazi sjecite na papiru prenesemo

na zemljovid i dobili smo svoju stojnu toku.

Kretanje po

terenu Kretanje pomou azimuta Kod ovog naina kretanja prvo na zemljovidu odredimo azimut kojim emo se kretati. Zatim u prirodi izmjerimo taj azimut i uoimo u prirodi neki

markantan objekt u tom smjeru. Kada stignemo do tog objekta ponovimo

61

postupak. Tako moemo raditi dok ne doemo do prepreke. Prepreku moemo zaobii na vie naina. Jedan od njih je da se zakrenemo za 90 u

jednom smjeru, preemo odreen broj koraka, nastavimo kretanje po azimutu dok ne zaobiemo prepreku, zakrenemo se za 90 u drugom

smjeru, vratimo se za isti broj koraka i nastavimo po azimutu.

To isto moemo raditi i s nekim drugim kutom. Prepreku moemo zaobii i tako da zapamtimo neki objekt iza prepreke. Primjerice, doemo do nekog jezera. U smjeru azimuta kojim se kreemo na

drugoj strani jezera vidimo neko usamljeno stablo. Obiemo jezero do tog

stabla i dalje nastavimo kretanje po azimutu. Ako na drugoj strani nema vidljivog objekta, nastojimo na svojoj strani nai neki markantan objekt. Zaobiemo prepreku i sa druge strane

nastojimo obrnutim azimutom naciljati taj zapameni objekt. Kada to

uspijemo znai da smo zaobili prepreku tono u smjeru kretanja po

azimutu, pa daljnje kretanje nastavimo po azimutu.

Odabiranje najpogodnijeg puta

Kod odabiranja najpogodnijeg puta veliku ulogu e imati iskustvo u procjeni terena i itanja zemljovida. Da li emo odabrati put koji je najkrai, najljepi ili najlaki za orijentaciju ovisi o konkretnim sluajevima. Najkraim putem emo moi ii ako je teren prohodan i nema nikakvih

prepreka. Takvim putem neemo ii ako je movarno tlo, ako je uzbrdica prekrivena neprohodnom umom, ako vidimo da nam je prepreka neka

vea rijeka koju nemamo ime prijei i slino. Na natjecanjima emo gledati da idemo najkraim putem, ali nam to esto nee biti mogue. Najlaki put ima svoje zamke. Njime emo se najmanje umoriti. U pravilu nam je najlaki put kretanje cestom, umskim i poljskim putevima i slino. U nekim sluajevima nam je on i najbri jer ne gubimo vrijeme na probijanje kroz ikaru ili penjanje uz strmo brdo. Kod najlakeg puta

problem moe biti urbanizacija, odnosno zastarjeli zemljovidi. U praksi esto emo imati zemljovide stare i po nekoliko desetaka godina. Za to

vrijeme je izgraeno puno cesta i naselja, pa se moe desiti da krenemo krivim putem. U naseljenim mjestima takve promjene su vee i ee nego u ruralnim dijelovima. Put koji je najlaki za orijentaciju odabiremo ako su u prirodi objekti koji nam slue za orijentaciju dobro vidljivi. Objekti nam ne moraju biti

62

uvijek neka brda ili tornjevi crkava. Objekti po kojima se moemo orijentirati moe biti tok neke rijeke, rub ume i slino. I kod ovog naina

kretanja moramo paziti na auriranje zemljovida jer se zna dogoditi da tih objekata na zemljitu vie nema (recimo da je most sruen, uma posjeena, crkva sruena i sl.). U pravilu nam je pri kretanju najbolje koristiti dva ili sva tri naina kretanja po terenu, ali moramo stalno pratiti zemljovid. Primjerice, idemo uz rijeku do mosta pratei orijentire (rijeka i most), zatim preko livade najkraim putem do ulaza u naselje, a po naselju cestom (najlakim putem)

do odredita. Ponekad emo htjeti mijenjati nain kretanja zbog jednolinosti kretanja (monotonije), zbog gustoe prometa, zbog zasijanosti

polja, zbog strmog uspona, velikih vodenih tokova i slino. To emo odluiti u konkretnoj situaciji.

8. Oteani uvjeti

Kraki teren Problem kod kretanja i orijentacije na krakom terenu je prvenstveno zbog mnogih vrtaa. Vrtae su obino razliitih veliina, koje esto prelaze jedna u drugu ili se vie manjih pretvori u jednu veu. Tu nam je od velike koristi dobar zemljovid iako takav teren predstavlja problem crtaima zemljovida. Oni ne mogu ucrtati svaku vrtau, nego samo osnovni oblik reljefa. Stoga moramo biti paljivi jer nas i najmanja greka u

itanju izohipsi moe zavesti. Kretanje pomou azimuta na krakom terenu je teko. Ne moemo prelaziti sve vrtae stoga se najbolje drati puta, i to onoga koji je ve ucrtan u zemljovid. Pri odreivanju stojne toke moemo upotrijebiti sve naine. Od poznatih objekata mjerimo dvojne korake to nam uz malo

vjebe nee predstavljati tekou. Promatramo vrtae pokraj puta i usporeujemo s onima koje su ucrtane u zemljovid. One katkad nisu precizno

ucrtane u zemljovid pa o tome moramo voditi rauna. Objekti koji se lake tono predstavljaju na zemljovidu (putevi, kue, raskrija, izrazite

krivine) moraju biti precizno prikazani i ucrtani. Koliko je teak teren obrastao makijom i bunjem, ispresijecan vrtaama i dolinicama znaju najbolje oni koji su se njime probijali u punoj opremi. Brzina kretanja vrlo je smanjena i teko je odravati pravac. Moemo odravati samo generalni pravac koji odstupa za 200 tisuitih pa i vie. To znai da se u duini od 1000 m s pravog puta odstupa i do 200 metara. Najtee se orijentiramo prema Suncu koje nam uvijek mora biti s

iste strane. Tu nam ni kompas ne pomae puno jer je preglednost terena slaba. Bolje se ipak drati pravog puta, jer emo tako utedjeti vrijeme i

energiju. Orijentiri na ovom terenu su male uzvisine, a i one su gusto obrasle, ali uglavnom je na vrhu kamen dobro oznaen trigonometrom to

je jedina tono odreena toka (i to esto u krugu 2 km). Uvjeti smanjene vidljivosti i nona orijentacija

63

Kada nam je teren potpuno nepoznat, a imamo dobro teorijsko znanje i neto iskustva, moemo se sasvim solidno orijentirati. Meutim, nou i za vrijeme magle teko emo se orijentirati i na poznatom terenu. Orijentiri su objekti lako uoljivi u normalnim vremenskim uvijetima i dobro istaknuti na terenu (crkve, usamljene kue, uoljivi oblici reljefa i ostali terenski objekti), pomou kojih i iz velike daljine moemo odrediti na poloaj. Nou kada je vidljivost smanjena, a posebno kada je magla,

ovi objekti su nam od slabe pomoi. Nou katkad vidimo samo svjetlo koje osvjetljava te objekte. Poto sva svjetla isto svijetle, ukoliko nisu

grupirana (naselja), postavljena u liniju (du puta i pruge) ili specifina (svjetlo svjetionika) nee nam puno pomoi u orijentaciji. Ako je jaka

mjeseina svjetlo je gotovo kao i po danu i tu nam je orijentacija mogua. Ako se sluajno izgubimo, nastavak puta je besmislen. Tranje po terenu koji je zbog magle i mraka nepregledan samo je bespotrebno gubljenje energije. Ako nastavimo moe nam se dogoditi da idemo u krug. Bolje je saekati jutro, sauvati snagu te kada vidljivost postane bolja

nastaviti dalje. Moemo i nou nastaviti , ali samo ako smo blizu cilja. Po noi i magli najbolje se je kretati putem, pratei crvenu nit. Kretanje pomou azimuta izvan puta vrlo je oteano, jer je viziranje na daljinu onemogueno. Pomou azimuta se kreemo tako da prelazimo stupnje samo koliko nam vidljivost to dozvoljava. Drvee i druge karakteristine

toke, koje su udaljenije, ne vidimo. Ako se ve moramo kretati po azimutu onda je najbolje da jedan lan ekipe s baterijom ode naprijed, a mi ga

usmjeravamo. Kad se udalji, saeka nas da doemo, te taj posupak ponovljamo dok ne doemo na cilj. Kad se stekne vie iskustva moi emo se kretati po osjeaju. Primjerice, vidimo da se na zemljovidu nalazi ucrtan kolni put uz rub doline, a nakon 1 km se nalazi raskrije gdje trebamo ii kolnim putem uzbrdo. Znamo da nam kolnim putem treba oko 10-tak minuta za prelazak 1 km. Hodajui dolinom po kolnom putu mjerimo oko 10 minuta i traimo prvo raskrije puteva, te njime kreemo uzbrdo. Da ne bi pogrijeili da li je to

pravi put moemo prijei jo malo dalje i uvjeriti se da nema drugog puta. Druga stvar na koju obratimo panju je taj da je put noviji ili stariji

(zemljovidi su stariji). To emo vidjeti po dubini izbrazdanih tragova. Nerijetko su stariji putevi urezani u brdo i preko 1 m. Orijentacija po snijegu Zimi nas snijeg jako ometa u kretanju, a moe nas i zaustaviti. Prijatno je kretanje po snijegu kada je vrijeme lijepo, ali kada je magla, meava, vjetar ili no kretanje je vrlo oteano. Kretanje ugaenim stazama ne traje puno due nego ljeti kada nema snijega. Utirati put u snijegu vrlo je

zamorno i dugo traje. Brzina napredovanja zavisi od debljine snjenog pokrivaa i nae opremljenosti. Katkada moemo koristiti krplje koje su

velika pomo u dubokom snijegu. Danas krplje zamjenjuju brze skije opremljene posebnim koama koje se uvrste na desnu stranu skija i

omoguavaju kretanje po strminama. Orijentacija po snijegu i u oteanim uvijetima ne razlikuje se od uobiajene orijentacije. Snijeg katkad omogui i lake kretanje po nekim terenima nego kada ga nema. Neka podruja u planinama puna su vrtaa, jama, jaruga i teko se kretati po njima. Grmovi takoer ometaju

64

kretanje. Zimi snijeg prekrije sve te prepreke i teren postane prohodniji. Dogodi li nam se da se naemo u loim vremenskim uvjetima i na teko prohodnom terenu, orijentacija e nam biti oteana, a greaka ne smije biti jer ih je teko ispraviti. Preduvjet za snalaenje je da imamo svu potrebnu opremu (zemljovid, kompas i ostalo). Treba napraviti dobar

plan puta. Prvo emo na zemljovidu traiti najpogodniji put bez strmina, padova i slino. Izabrat emo najlaki pa makar i najdui put koji ide

dolinama i ima to manje zavoja. Jedini nain da stignemo do odreene toke po snijegu, magli ili terenu po kojem se ni skijama nije lako kretati

je da idemo pomou azimuta i tono mjerimo udaljenosti koje smo preli. U takvim sluajevima otpadaju svi sistemi osim metra (ili izmjerene

trake). Azimute i udaljenosti moramo vrlo precizno mjeriti.

9. Pravila kretanja po terenu

Kretanje pojedinca i grupe

Kada se kreemo u prirodi, srest emo se s nekim zakonitostima koje neemo moi izbjei. Tako postoje razlike u kretanju pojedinca i grupe.

Kada se pojedinac kree prirodom on ovisi sam o sebi. Tu se prije svega misli na njegovo znanje topografije i njegovu fiziku kondiciju. Put kojim e se kretati on odabire sam. Ukoliko ima dobru fiziku kondiciju i snalaljiv je u prirodi vjerojatno e ii najkraim putem (ne obazirui se na prepreke). Ukoliko osoba nema neku osobitu fiziku kondiciju i znanje topografije kretat e se lakim putevima (glavne prometnice, manji usponi, laka orijentacija). Tempo kojim e se kretati pojedinac ovisit e iskljuivo o njemu samom.

Kada je u pitanju grupa ljudi, stvari su neto drugaije. Kod orijentacije je manji problem jer e barem netko u grupi znati dobro topografiju. Vei problem bit e tempo kojim e se grupa kretati. Tempo e ovisiti o "najslabijoj karici". To znai da e kretanje grupe ovisiti o tome koliko kondicije ima lan skupine s najloijom kondicijom. U grupi put kojim emo se kretati mora ovisiti o dogovoru lanova. Voa grupe je u pravilu osoba koja je najstarija i najiskusnija. Njegova rije bi trebala biti presudna, ali to i ne mora biti. Ako lanovi skupine uvide da voa grijei u neemu, trebaju mu ukazati na grijeke.

65

Kada je hodnja po nenaseljenim planinskim dijelovima trebali bi se drati oznaenih puteva. Na taj nain nam je hodnja olakana (manje emo se umoriti), a i manje su nam anse da se izgubimo. Za pojedinca nikako nije preporuljivo da se sam kree po takvim predjelim, jer ako mu se ita dogodi nee mu imati tko pomoi. Prilikom kretanja uzbrdo treba stajati punim stopalom. Ukoliko hodamo samo na vrhovim prstiju brzo emo se umoriti, a postoji i velika vjerojatnost da emo dobiti i greve na nogama. Prilikom viednevne hodnje poeljno je svakodnevno mijenjanje arapa. Za hodnju dobro je imati na nogama dva para arapa. Par arapa koji prvo obuvamo na nogu su tanke pamune da upijaju znoj, a druge neka budu debele pamune da nam bude udobnije u obui. Vana napomena je da se u toku hodnje ne smijemo izuvati dok ne zavrimo hodnju za taj dan. U protivnom nam se moe dogoditi da vie neemo moi obuti istu obuu jer e nam noge natei.

Kada se kree prirodom, i pojedinac i grupa, nije bitno kako e se kretati (za vee grupe ipak je hod u koloni praktiniji). U naseljenom mjestu se ve moramo pridravati nekih pravila. Ukoliko nema nogostupa morat emo se kretati cestom. Pojedinac se uvijek kree lijevom stranom ceste. Ako je grupa do 4 lana takoer se kreu lijevom stranom ceste u koloni po jedan. Grupa od 5 ili vie lanova kreu se desnom stranom ceste u koloni po jedan, a kolona mora biti oznaena. Oznaavanje kolone po danu je najbolje tako da prvi i zadnji u koloni imaju vidljivu crveno-bijelu maramu kao to su signalne zastavice. Kada se kolona kree, prvi i zadnji u koloni mogu signalne zastavice privrstiti na ruksak ili nekako slino, ali one moraju biti vidljive. Za kretanje po noi u svakom sluaju e dobro doi bilo kakva jakna sa nekom svijetlom (jo bolje fluorescentnom) bojom. Kada se kolona kree po noi, umjesto zastavica, prvi i zadnji u kolonu moraju biti osvjetljeni. Po zakonu prvi u koloni mora imati bijelo svjetlo okrenuto prema naprijed, a zadnji u koloni crveno svjetlo okrenuto unatrag. Ako nismo u stanju nai crveno svjetlo, moramo osvjetliti bilo kakvim (fenjer ili neto slino), ali moramo biti osvjetljeni.

Noenje na kretanju

Kada se nalazimo na viednevnim aktivnostima u kojima nismo na jednom mjestu, moramo negdje noiti. Prilikom logorovanja smo due na jednom mjestu, pa radimo kompletan logor. Kod noenja na kretanju radimo samo ono nuno, te nam noenje slui prvenstveno za odmor. Pod kretanjem se podrazumijeva hodnja, plovidba, biciklijada i slino. Na takvim kretanjima noimo svaku no na drugom mjestu. Ovisno o tome na koliko dana se odnosi kretanje, toliko e nam i opreme biti potrebno. U pravilu, za 2-3 dana nosimo najosnovnije stvari sa sobom i izraujemo zaklon za prenoiti ili nosimo neki manji ator, te neto konzervirane hrane (za nekoliko obroka nam nee smetati).

66

Kada se radi o viednevnim aktivnostima stvar je bitno drugaija. Ukoliko imamo mogunosti organiziramo ekipu koja e nas doekivati na unaprijed dogovorenim mjestima gdje emo noiti. U takvim sluajevima sa sobom ne moramo nositi puno stvari, nego samo ono nuno, a ostatak nam doprema ekipa sa prijevozom. Pod nunim stvarima se podrazumijevaju voda, hrana na putu (poeljno je uzeti koju konzervu za nepredviene situacije), kina kabanica, rezervne arape i sline stvari za koje mislimo da bi nam mogle zatrebati. Na dogovorenim mjestima e nas doekati ostala oprema koja e se dopremiti nekim prijevoznim sredstvom. Tu emo, uglavnom, koristiti atore. Naravno da kod viednevnih aktivnosti ne dolaze u obzir suhi obroci, nego emo pripremati barem veeru kuhanu, a za doruak emo barem skuhati aj (ili neki drugi topli napitak). esto e biti dijelova puta na kojim se nee moi doi vozilom, pa emo na takvim etapama stvari morati nositi sa sobom. U tim sluajevima emo gledati da to manje stvari nosimo. Prilikom noenja podii emo atore ili izraditi zaklone, zapaliti vatru i pripremiti obrok, to e nam biti sva vea aktivnosti na noenju. Vatra e nam dobro doi da pripremimo obrok te da se ugrijemo (i osuimo odjeu ako smo mokri). Prilikom viednevne hodnje poeljno je svakodnevno mijenjanje arapa to emo najee raditi naveer.

Odabir terena za noenja koja unaprijed planiramo radimo po nekim pravilima. Prvenstveno gledamo na to da su etape puta realne. U tom sluaju pazimo da ne odaberemo isuvie meusobne udaljenosti izmeu terena za noenje. Ako je udaljenost prevelika, postoji mogunost da sudionici hodnje ne stignu prije mraka do eljenog terena. Takoer moramo paziti da je teren na dobroj lokaciji, odnosno zatien od vjetra i moguih vodenih bujica u sluaju kie.

I ukoliko imamo ekipu koja nas doekuje na dogovorenim mjestima, poeljno je uzeti poneko atorsko krilo, zbog nepredvienih okolnosti. Pod nepredviene okolnosti ovdje podrazumijevamo gubljenje na terenu ili ozljeivanje. U takvim sluajevima neemo moi stii na vrijeme na dogovoreno mjesto pa emo morati prenoiti negdje usput. O gubljenju na terenu detaljnije je objanjeno u temi 9 "Gubljenje na terenu".

10. Gubljenje na terenu Opasnosti U prirodi nam se moe dogoditi da se sve ne odvija kako smo planirali. Vrlo brzo i iznenada moemo se nai u situaciji kada je ugroeno ne samo nae zdravlje, nego i ivot. U prirodi emo doi u opasnost uglavnom kada se izgubimo, a tome je najee uzrok loa orijentacija. Kada se

izgubimo to jo ne znai da smo u opasnosti, ali ako se ubrzo ne vratimo na pravi put tada situacija postaje ozbiljnija (moemo promrznuti,

67

povrijediti se, ugroziti zdravlje). Na opasnost koja nam prijeti utjeu kako subjektivne tako i objektivne okolnosti. U objektivne okolnosti spadaju:

oprema, hrana, voda, vremenske prilike, reljef, vegetacija, mogunost kampiranja i jo mnoge druge. Ako nemamo kompasa tee emo odrediti

gdje se nalazimo i pronai najbolji put da se iz svega izvuemo. Vremenske prilike djeluju na preglednost terena te tako i mogunost orijentacije.

Jo neki imbenici utjeu na nau sigurnost. Prije svega to je fizika kondicija osobe koja se nae u izvanrednim okolnostima (sigurno e se oni

jai i lake izvui). Zatim tu je i iskustvo koje nam omoguuje da trezveno razmiljamo u svakoj situaciji. Razliiti ljudi se razliito ponaaju kada se izgube. Ponaanje zavisi od osobina pojedinca i naina na koji on prima injenicu o poloaju u kojem se nalazi. Kakav e dojam ostaviti injenica da smo se izgubili zavisi od nekoliko imbenika. Posebnu ulogu imaju osjeaji koji nas esto

onemoguavaju da trezveno razmiljamo. Najznaajniji je strah koji se javlja kao posljedica stvarne ili umiljene opasnosti. Na istu opasnost

razliiti ljudi razliito reagiraju. Neki postaju apatini i dozvoljavaju drugima da ih vodi, dok su drugi razdraljivi i cinini. Jo gore od straha je

panika. Kod panike ljudi se ne mogu savladati i potpuno su pod dojmom stvarne ili umiljene opasnosti, a tada rade nagonski bez razmiljanja.

Strah i panika u grupi se ire brzo i djeluju destruktivno. Stoga ih treba sprijeiti i ne dozvoliti njihovo irenje na one koji jo nisu zahvaeni. U

normalnim okolnostima ljudi se ponaaju onako kako bi eljeli da ih njihova okolina vidi. U opasnosti ovjek reagira drugaije nego to bi se od

njega oekivalo. Dolaze do izraaja njegove dobre i loe osobine, s jedne strane prijateljstvo i portvovnost, a s druge strane egoizam i

neuviavnost. Treba biti svjestan promjena koje e se dogoditi u izvanrednim situacijama. Ako sebi priznamo da nas je strah bit emo ga svjesni i sprijeit emo donoenje pogrene odluke pod njegovim utjecajem. ovjek u grupi drugaije doivljava strah nego kada je sam. Mogunost za

pronalaenje rjeenja u grupi je vea zbog injenice da je ovjek drutveno bie i da mu grupa daje osjeaj snage. ovjek se u nekim sluajevima pouzda u druge, stoga nenadana usamljenost jako djeluje na njega. Neki alpinisti su izjavili kako nikada ne bi preivjeli no u snijegu da pokraj sebe nisu imali prijatelja koji ih je bodrio da istraju. Ako ostane sam mora u sebi skupiti svu unutranju snagu, jer je glavni neprijatelj u ovakvoj

situaciji osjeaj bezizlaznosti. U Hrvatskoj je jo jedna velika opasnost s kojom se moramo u nekim dijelovima suoiti, a to su velika zaostala minska polja. Treba posebno napomenuti da su mine smrtna opasnost i da ih treba izbjegavati. Bilo kakve hodnje trebaju biti u opasnim dijelovima veoma dobro pripremljene

da ne bi dolo do neeljenih posljedica ako netko zaluta u krivom smjeru. Predostronost Prije svakog putovanja treba pripremiti plan. Ovo prije svega vai za voe puta, stoga se moraju vrlo ozbiljno prihvatiti ovog posla. Kada izradimo nacrt, trebamo razmisliti postoji li mogunost da se izgubimo i kakva nam opasnost prijeti te da unaprijed smislimo kako emo se izvui

iz neugodne situacije ako u nju dospijemo. Put ne treba planirati tako da nas uhvati no. Treba sa sobom nositi sat. Sa sobom treba ponijeti svu opremu koja e nam pomoi da se izvuemo iz nepredviene situacije ako neto na putu krene naopako. U grupi ne bi trebalo biti nerazboritih

ljudi za koje nikada ne zna kako e se u nekoj situaciji ponaati. Voa mora biti iskusan ovjek. Potrebno je prije odlaska osigurati pomo ukoliko

68

nam bude potrebna na taj nain to emo obavijestiti znance kamo idemo, koliko emo ostati, kada i na koji nain se trebamo vratiti, kao i to da poduzmu ako nas do tog vremena nema. Plan treba to manje mijenjati. U planinskim kuama su knjige u koje se upisuju podaci. One su velika

pomo kada se traga za izgubljenima. Na orijentacijskim natjecanjima svakoj ekipi treba dati zapeaenu kuvertu s upustvima to treba raditi ako

se sluajno izgube, kako e se sauvati od moguih opasnosti i najbre nai pravi put te gdje se i kako moe kampirati. Gubljenje I pored briljive pripreme i pridravanja pravila zemljovida dogodilo se da smo se izgubili. Najprije emo staloeno analizirati uvjete u kojima se nalazimo. Treba razmisliti to nas ugroava, na kakve opasnosti moemo naii, te kakva pomagala imamo na raspolaganju. Ako smo u grupi,

analiziramo sposobnost svakog pojedinca i na osnovi toga izaberemo vou. To treba biti spontano. Glasanje pojedinanim izjanjavanjem nije

mogue poto nam oduzima mnogo vremena to u trenutku kada nas vrebaju raznorazne opasnosti nije ba dobro. Pod dojmom opasnosti ljudi

se priklanjaju najodlunijem. Stoga je vano da vodstvo preuzme najiskusniji i najodluniji kako bi odmah poduzeo nune mjere protiv svake opasnosti i sprijeio paniku i strah. Strah i paniku e ublaiti obavljanje nekih zadataka, stoga je vano da svatko u grupi dobije neki posao oko

kojeg e se zabaviti. Nekada je korisno preutjeti opasnost i tako sprijeiti paniku. Meutim, to moe biti ma s dvije otrice. Jer ako ekipa nije

svjesna onog to joj prijeti nee ozbiljno shvatiti ni potrebu da se voa bez pogovora slua. Koliko emo podataka o moguoj opasnosti priopiti lanovima grupe zavisi od njih samih i od vrste i veliine opasnosti. Voa nikada ne smije izgubiti vjeru i nadu te mora sauvati prisebnost kako bi

mogao donositi trezvene odluke. Voa mora pomagati i ostalima da savladaju strah. Odluivanje Kada potpuno shvatimo u kakvom se poloaju nalazimo, tada treba odabrati najbolje od moguih rjeenja. Rjeenje zavisi od objektivnih okolnosti, ali postoji nekoliko pravila. Ukoliko imamo zemljovid i kompas ne bi smjelo biti tekoa. Potrait emo podruje na zemljovidu gdje

pretpostavljamo da bismo se mogli nalaziti. Pri tome emo voditi rauna o nekoliko pojedinosti, a prije svega na kojem mjestu smo se nalazili

posljednji put prije nego to smo se izgubili (to mjesto treba potraiti na zemljovidu), koliko vremena i priblino u kom smjeru smo ili od tog

mjesta. Na taj nain emo priblino lako ocijeniti gdje se nalazimo. Zatim trebamo odabrati pravac kretanja koji e nas dovesti do naeg cilja.

Najbolje e biti ako uspijemo pronai neku veu komunikaciju, rijeku, poznatiju dolinu, naseljeno podruje. Satnicu, vrijeme i tempo kretanja

odredit emo prema najslabijem i najboljem sluaju, a nain e zavisiti od osobina zemljita. Kada odredimo cilj u globalu, nastavit emo s

preciziranjem sve dok tono ne odredimo na poloaj. Na kraju emo odabrati najsigurniji put u civilizaciju. Ukoliko nemamo zemljovid i kompas tebalo bi se pokuati prisjetiti gdje je pravi put i preispitati se da li bismo ga mogli po sjeanju ponovo sada pronai. Ukoliko se pribliava no, a pri tome nismo sasvim sigurni da bismo se sjetili gdje je pravi put, ne treba ni kretati. Ukoliko ipak

69

krenemo, treba biljeiti put kojim idemo da bismo brzo otkrili da li idemo u krug. Ukoliko smo se potpuno izgubili, trebalo bi pokuati odrediti vlastiti poloaj s obzirom na toke koje su nam poznate, npr. poetak i kraj hodnje, karakteristian reljefni oblik, markantni put, osmatranicu s

koje se vidi unaokolo dovoljno daleko. Trebamo pokuati otkriti u kojem pravcu lei najblie naseljeno mjesto. Prema jednom od poznatih naina

odredimo sjever i odredimo pravac kretanja. Dok idemo dobro pazimo da se tog pravca i drimo. Ako se ne kreemo u krug za nekoliko sati emo u svakom dijelu Hrvatske doi do nekog naseljenog mjesta. Netko od lanova koji je sauvao prisutnost duha, a ima i dovoljno iskustva, treba

stalno paziti da se kolona ne prekine i da netko od ljudi ne zaostane te se tako izgubi. Treba pokuati sii u dolinu i drati se puta i komunikacija (i

kolski putovi e nas dovesti do nekog naselja). No i magla jako oteavaju orijentaciju. Ako i pored toga nastavljamo put, poeljno je drati se grebena ili potoka, mada je i to opasno i lako moemo doi u neugodnu situaciju. Ako idemo na slijepo sa svjetiljkom moe nam se dogoditi da naletimo na neke iznenadne i nepredviene

strmine ili neke druge opasnosti. Posebno je opasno kretati se nou i u magli u planinama, pogotovo ako ne poznajemo predio. U takvim

situacijama treba podii bivak. Posebno je opasna magla u kojoj se ovjek izgubi da ga je teko pronai. U magli je nemogue davanje svjetlosnih

signala, a slabo se uje dozivanje u pomo. Upotreba helikoptera u magli je iskljuena. Nije dobro dovikivati se, gurkati i glasno prebrojavati u

koloni koja ide kroz maglu. Svatko u koloni mora vidjeti prvog ispred sebe. Ako se kolona prekine treba se zaustaviti. Prije nego to odluimo podii bivak, trebamo odrediti to je manje opasno, dali nastaviti put ili zanoiti. Put emo nastaviti ako nije suvie opasno i ako ne moe drugaije. Bivak je ipak sigurniji nego kretanje po noi. Ipak treba biti svjestan opasnosti koju predstavlja organiziranje

bivka bez potrebne opreme. Moe se dogoditi da se putnik zbog neodgovarajue opreme smrzne u bivku pa ak i umre od hladnoe. Ako

nemamo odgovarajuu opremu bolje je nastaviti put. Treba se odmarati esto i kratko da se ne smrznemo ili prehladimo. treba paziti da ne

zaspimo dok se odmaramo. Odluka da li emo podii bivak ili ne zavisi od trenutne situacije na terenu koju treba pomno razmotriti. Od domovinskog rata u Hrvatskoj se pojavila jo jedna velika opasnost. To su zaostale mine i eksplozivna sredstva. Takva podruja su istona i zapadna Slavonija, Kordun, Banija, Lika, srednja i juna Dalmacija, odnosno podruja gdje su se vodile borbe. Ako smo se izgubili u blizini takvih

podruja (tada je blizu i nekoliko kilometara), to nam jako poveava opasnost od ozbiljnog stradavanja. Na takvim podrujima treba izbjegavati

kretanje po noi i magli. U takvim podrujima se treba kretati po kolnim putevima i stazama to je vie mogue, a ako smo se izgubili moramo

doi do nekog puta i nikako ne silaziti vie sa puta (ni sluajno ne treba traiti preice). Kao predostronost kod organiziranja bilo kakvih hodnji u

tim krajevima treba kontaktirati lokalnu policiju ili HCR (Hrvatski centar za razminiravanje) te se raspitati gdje se takva podruja nalaze i ucrtati ih

u svoj zemljovid da ne bi ili tamo. Poziv u pomo Ako smo iz bilo kojih razloga prisiljeni biti na jednom mjestu treba zvati u pomo. Ukoliko je mogue, treba se sluiti opevaeim signalima. Tada je vjerojatnost da nam netko pomogne vea. Svjetlosne i zvune signale treba slati 6 puta u minuti u jednakim razmacima. Na moru (a

70

prihvaeno je i na kopnu) se sluimo Morseovim znakovima SOS (engl. Save Our Souls spasite nae due). SOS (... --- ...) su 3 kratka, 3 duga i opet 3 kratka znaka. Signale aljemo i svjetlosnim i zvunim signalima te signalnim zastavicama. U magli se svjetlosnim signalima ne moemo

sluiti stoga je dobro sa sobom nositi zvidaljku. Ako nemamo nita slino ostaje nam da viemo i maemo rukama. Kod vikanja treba biti

oprezan kako ne bismo brzo izgubili snagu. Dobro je upaliti vatru, tako e nas bre primjetiti, ali treba paziti da se ne izazove poar. Treba voditi rauna da vatra po danu daje to vie dima (koristimo vlane granice, lie, suhu travu), a po noi svjetlosti (suhe granice). Znak za pomo su 3

vatre zapaljene u liniji na jednakoj udaljenosti. Osim toga vano je i oslukivati odgovore. Znakove aljemo jednu minutu, a zatim pravimo stanku

i oslukujemo odgovor. Nuno je biti uporan. Signale aljemo i kada su nas opazili. Prvo treba spasitelje uvjeriti da zaista traimo pomo, a zatim

im pomoi da nas po signalima nau. Ako nas trai helikopter upotrebljavamo meunarodne signale. U novije vrijeme dogodit e se da nekoliko osoba ima mobitele sa kojih je lake dozvati pomo. Meutim, moramo imati u vidu da emo se kretati nenaseljenim dijelovima gdje neemo imati signala. Rjeenje toga je da se uspnemo na neku uzvisinu i probamo pronai signal mobitela.

Pozivi za pomo s mobitela su besplatni i imaju prioritet, tako da bi nam to mogao biti spas iz te situacije. Drugi problem sa mobitelima bi nam

mogao biti istroenost baterije. U tom sluaju emo nastojati tedjeti bateriju, odnosno ukljuivati mobitel samo onda kada mislimo da bi mogli

imati signala. U Hrvatskoj se uvodi novi jedinstveni broj telefona za pomo (112), a do tada vae brojevi policije (92) i za nesree hitne slube

(94). Prilikom dojave mobitelom moramo otprilike dojaviti podruje u kojem smo se izgubili. U Hrvatskoj postoji gorska sluba spaavanja koja je vrlo brza i uinkovita tako da ako uspijemo dojaviti o gubljenju moemo biti sigurni da e nas pronai vrlo brzo. Pomo moramo ekati na nekoj

istini tako da budemo uoljivi iz zraka te da se moe po potrebi spustiti helikopter. Prema kaznenom zakonu bit e kanjen svatko tko ne prui drugome pomo u neposrednoj smrtnoj opasnosti, ukoliko to neposredno ne ugroava njega ili njegove blinje. To je i moralna obaveza. Prvo treba provjeriti da li je ovjek zaista u opasnosti, a zatim potraimo spasioce

(MUP, zdravstvenu slubu, gorsku slubu spaavanja). Prije toga trebamo zapamtiti sve vane podatke koji bi mogli pomoi spasiocima (vrstu i mjesto nezgode, ime unesreenog i njegovo stanje, mogue tekoe pri spaavanju itd.). Kada stignemo do unesreenog prvo mu treba pruiti

prvu pomo pa tek onda pozvati spasioce. Spasiocima emo rei svoje ime i prezime i mjesto gdje nas mogu nai ako budu potrebna dodatna

objanjenja. Prijava mora biti kratka, jasna i obuhvaati sve to bi spasioce moglo zanimati. Za kraj

Neemo se izgubiti ako se dobro pripremimo za put i ako smo savladali orijentaciju, ali kako se ponekad ne moe izbjei i ova neprijatnost, treba biti pripremljen i za takav sluaj. Najvanije je zadrati prisebnost i mo trezvenog rasuivanja i odluivanja.

71

11. Natjecanja i transverzale

Uz dobru fiziku kondiciju i ope izviako znanje, transverzale i orijentacijska natjecanja nam dokazuju koliko smo savladali znanje topografije. Tu se prije svega vidi nae snalaenje sa zemljovidom u prirodi, te izrada topografskih radova. Orijentacijska natjecanja mogu biti po

propozicijama DION-a, vieboji, NOT-ovi, krosevi i slina natjecanja koja neka udruga eli organizirati. I orijentacijskim natjecanjima i transverzalama zajedniki je prelazak staze u prirodi koristei steena izviaka znanja uz izradu zadataka.

Orijentacijska natjecanja Prvo s ime se susreemo kod orijentacijskog natjecanja je dobro poznavanje rada s topografskim zemljovidom. Ekipa mora prvo na zemljovidu rijeiti zadatke kojima dobijamo kontrolne toke trase koju emo prelaziti. Zatim te kontrolne toke ekipa mora pronai na terenu uz poznavanje orijentacije u prirodi. Ekipa putem i na kontrolnim tokama izrauje zadatke iz topografije (kroki, skica dijela puta, dnevnik puta, skica pod

kutom, profil terena, skica hoda pod azimutom) i preivljavanja u prirodi (izrada zaklona, priprema obroka, izrada herbarija). Uz te zadatke, tu su

jo zadaci iz signalizacije, prve pomoi, testovi, brzinski prelazak staze i prenoenje poruke. Bodovanje i discipline odreene su propozicijama SIH-a. Trasa staze je u pravilu preko 10 km (do 20 km), stoga je uz znanje bitan imbenik i fizika kondicija lanova ekipe. Ekipa e se kretati onom brzinom koliko kondicije ima najslabiji lan ekipe. To e posebno doi do izraaja kod brzinskog prelaska staze. Tempo treba biti umjeren (ako

moemo onda bri). Ako na poetku trimo, na kraju emo biti preumorni (nee nam se dati raditi zadatke). Za ekipu je vano da raspodijele

zadatke koji se rade na stazi. Primjerice, ako jedan lan ekipe pie dnevnik puta, onda drugi radi skicu dijela puta, a trei skuplja i izrauje

herbarij. Po istom principu treba podijeliti i ostale radove, to ovisi o tome tko je u emu bolji. Utreniranost ekipe je takoer bitan imbenik. Ako

se, primjerice, crta kroki, vano je da lanovi ekipe uigrano mjere objekte (azimute i daljine) i preraunavaju onom tko crta kroki. Uigranost ekipe se najbolje postie tako da isti lanovi idu zajedno na natjecanja. Voa ekipe je u pravilu najiskusniji lan ekipe i on je taj koji vodi ekipu na stazi.

72

Voa ekipe bi trebao dobro poznavati orijentaciju, ali to ne znai da ostali lanovi ekipe ne odluuju o putu kojim se ide i slino. Tko je zaduen za

koje zadatke u pravilu je ranije odreeno. Za ekipu je bitna i oprema koja je obavezna (koja se boduje) kao i ona koja nam je potrebna, a neobavezna. Obavezna oprema je kolektivna i osobna. Pod kolektivnu opremu spadaju. priruna apoteka, kompas, topografski pribor, no, sjekirica, 10 m konopca, pribor za pripremanje

obroka, ibice (upalja) i 2 para signalnih zastavica. U obaveznu osobnu opremu spadaju: lanska i zdravstvena iskaznica, osobna iskaznica (iznad

16 godina), uniforma (koulja ili jednoobrazna majica i marama), atorsko krilo i baterijska svjetiljka. Osim obavezne opreme ekipi dobro doe

neki dui metar i ploa (daska) za crtanje, te slina pomagala. Poeljno je nositi neku vru obuu kao to su gojzerice, sportska obua koja ide

preko glenja, izme ili neto slino to e nam uvelike olakati hod na stazi. Kretanje na terenu vrimo po pravilu kretanja kompasom i zemljovidom te orijentacijom po objektima na terenu (kao to je opisano u prethodnim temama). Bitno je ne grijeiti kod oitavanja azimuta i itanja zemljovida, jer moemo zalutati (gubimo vrijeme), a u krajnjem sluaju i izgubiti se. Svoj poloaj i pravac moramo esto provjeravati, a ne preesto da nam ne oduzima vrijeme. Kada mjerimo azimute moramo obratiti panju da nismo blizu dalekovoda ili nekih metalnih objekata (mostovi, tornjevi i slino) jer emo pogrijeiti u mjerenju azimuta. Kod

itanja zemljovida moramo uzeti u obzir kada je zemljovid dopunjen i koji su se objekti na terenu promijenili (izgraene prometnice i kue,

poruena uma, iskopani kanali i slino). Na samom natjecanju dolazit e i do nesportskih primjera zbog rivalstva. Cilj izviakih natjecanja je razviti zdrav sportski duh, a ne mrnju meu ekipama. Neke ekipe e dosaivati organizatoru i sucima da im neto nije dobro ocijenjeno, da im se neto progleda "kroz prste" i slino. Rijetko e takve ekipe biti samokritine i rei da su pogrijeile. Zbog toga su i organizatori i suci, u pravilu, iskusni i dobro pripremljeni za zadatke

koji obavljaju.

Izviake transverzale Izviaka transverzala je staza kroz prirodu odreena topografskim tokama i ucrtanom trasom. Transverzala kod istog organizatora moe biti u funkciji 1. i 2. Izazova. Za svladavanje 1. Izazova izviai-istraivai prelaze transverzalu u blizini svog mjesta boravka, a njihov radni naziv transverzale je "Staza Malog medvjeda" (po nazivu 1. Izazova "Mali medvjed"). Za svladavanje 2. Izazova izviai-istraivai prelaze transverzalu negdje drugdje u Hrvatskoj, a radni naziv njihove transverzale je "Staza Velikog medvjeda". Ime svake transverzale daje organizator (npr. Kozjak, Mirjam Tecilazi, Boris Lenik i slino). Prvenstveni ciljevi izviake transverzale su prolazak kroz prirodu i ivljenje u njoj uz primjenu izviakih znanja i vjetina te upoznavanje kulturno-povijesnih znamenitosti tog podruja. Transverzala predstavlja za cilj praktino svladavanje programa izviaa-istraivaa. Slino kao i kod orijentacijskih natjecanja i ovdje prelazimo trasu puta uz primjenu topografske orijentacije i kretanja kroz prirodu te izradu topografskih

radova i primjenu opih izviakih znanja. Topografski radovi su gotovo isti kao i kod orijentacijskog natjecanja (DION-a) s tim to se ovdje

73

dnevnik puta i skica puta radi za itavu transverzalu. Kod transverzale se rade jo i itinerer puta, panoramski snimci i izohipsne skice to ovisi o

potrebi. U dnevniku puta bit e uneeno vie prirodnih i kulturno-povijesnih znamenitosti kraja kroz koji prolazimo to e nam kasnije posluiti za ljetopis. Tijekom prelaska transverzale radi se puno praktinih stvari iz pionirstva kao to je izrada zaklona, priprema ognjita i paljenje vatre,

izrada patenata i slino. Ukoliko doe do razdvajanja ekipe koristit e se signalizacija i veza. Morat emo si sami pripremati obrok. Uz to emo jo

neto nauiti iz meteorologije, poznavanja bilja (koji se vodi u herbariju), poznavanju prve pomoi i slino. Za sve to e nam biti potrebna dobra

fizika pripremljenost lanova koji uestvuju u transverzali. S obzirom da to obuhvaa praktini dio ve prije savladanog teoretskog znanja 1. i 2.

Izazova, transverzale su potvrda izviakog znanja. Poeljno je da sve udruge ili zajednice udruga u svome kraju organiziraju neku trasverzalu u skladu s uputama SIH-a. Uvjeti koje mora sadravati su po propisima SIH-a, ali za potencijalne sudionike transverzale je najbitnije da pobudi interes u njima za neto novo. to se tie opreme za transverzalu pravilo je gotovo isto kao i za orijentacijska natjecanja. Tako zemljovide, etalone, zadatke i ostalo osigurava organizator,

dok osobne stvari osigurava sudionik. Ukupno svladavanje transverzale predstavlja sve radnje od upita do prijave. To znai da patrola koja eli ii na transverzalu mora prvo savladati program Izazova za tu dobnu skupinu. Zatim alje upit domainu staze od kojeg dobiva letke i predzadatke, koje zatim izrauje. Nakon toga

patrola dobiva od domaina zadatke, zemljovide, formulare prijave i zapisnika, na osnovu ega izrauje elaborat. Zatim se patrola prijavljuje

domainu i dostavlja elaborat. Sljedee je da patrola dolazi na teren, prelazi stazu uz izradu radova na stazi i voenje zapisnika staze. Na kraju

predaje domainu zapisnik staze i dobija peat u dnevnik (diplome, ambleme i slino). Na kraju se prijavljuje komisiji SIH-a. Oni koji skupe dovoljan broj peata u svoj dnevnik prijeenih transverzala, dobivaju priznanje. Bitno je jo napomenuti da je patrola duna obaviti sve zadatke

na stazi da bi joj bio priznat prelazak staze.

12. Praktini rad

Izrada radova nam slui da bismo prikazali neki teren kakav je u prirodi. Stoga imamo razliite radove za razliite prikaze. U praksi sa njima se najee susreemo na orijentacijskim natjecanjima i transverzalama te prilikom logorovanja i bivaka. Uglavnom radovima prikazujemo neke

konkretne stvari. Tako emo neki teren za bivak prethodno skicirati, trasu transverzale emo obavezno prikazati u profilu terena, skici dijela puta

i opisati je u dnevniku puta i slino. Na takmienjima e nam trebati brzina za izradu tih radova, pa je poeljno da ekipe i pojedinci radove to vie

puta crtaju.

74

Skica terena Skica terena je jednostavan crte nekog terena crtan rukom u priblinom mjerilu. Crta se bez pomagala, prostom rukom. Promjer skice

je u pravilu 20 cm (zato to se najee crta na A4 formatu papira). Ovisno

o irini terena koji crtamo (promjer zemljita od 100 do 500 m) koristimo

mjerila od 1:500 do 1:2500 (to propisuje organizator natjecanja ili onaj

tko nam zadaje crtanje skice). Skica terena se crta kao tlocrt i mora

sadravati sve vanije objekte na terenu koje vidimo iz stojne toke.

Crtamo je iz jedne toke ne pomjerajui se, tako da djelove koje ne vidimo

ne crtamo. Objekte koje crtamo (zgrade, komunikacije, vodene tokove,

izohipse i sl.) na skici oznaavamo topografskim znakovima. Kod crtanja

skice dozvoljeno je koritenje kompasa za odreivanje sjevera i nekoliko

vanijih azimuta, ali se udaljenosti odreuju priblino. Kod ucrtavanja izohipsi osnovna visina nam je ona na kojoj se nalazi vei dio terena koji

75

crtamo, a od te visine crtamo izohipse u plus i minus. Sve objekte koje ucrtavamo u skici moramo navesti u legendi (kazalu). Osim legende skica

mora jo sadravati naslov rada, ime i startni broj ekipe (i tko je crtao), pravac sjevera, mjerilo, te ako elimo moemo dodati i naziv natjecanja,

datum, potpis i sline detalje. Sredite kruga (koji se boduje) je naa stojna toka. Nakon ucrtanog kruga odredimo vanije objekte po kojima emo se ravnati. Ne moramo crtati skicu u krugu, ali objekti koje ucrtamo izvan zadanog radijusa nee biti bodovani. Ucrtamo prvo vee i vidljivije objekte sa kojih smo

izmjerili azimute. poeljno je da nam skica bude orijentirana tako da je pravac sjevera na gornjoj strani papira, ali nije uvijet. Ako nam je zgodnije

orijentirati skicu tako da neke vee i vanije linije (prometnice, vodeni tokovi, rub ume i sl.) crtamo tako da smo okrenuti u njihovom smijeru, moemo slobodno to uraditi, ali moramo paziti da i pravac sjevera bude tono ucrtan. Kada smo ucrtali vanije objekte crtamo sitnije detalje. Ne

smijemo pretjerivati u detaljima kako bi skica bila prepoznatljiva. Sljedea faza je ucrtavanje izohipsi te oznaavanje njihovih vrijednosti. Zadnja faza samog crtanja skice je uljepavanje (brisanje suvinih dijelova, bojenje i