participski pasiv u jeziku petra ii petroviĆ njegoŠa · 2020. 6. 15. · takođe dolazi arapska...

Journal of Language and Literary Studies 45

PARTICIPSKI PASIV U JEZIKU PETRA II PETROVIĆ NJEGOŠA Miodarka Tepavčević, Univerzitet Crne Gore, [email protected]

10.31902/fll.20.2018.3 UDK 811.163.4'36

UDK 821.163.4.09Petrović Njegoš, Petar II

Apstrakt: Cilj ovog rada je sintaksička, semantička i lingvistička

analiza participskog pasiva u djelima Petra II Petrovića Njegoša.

Posmatraćemo kako je i u kojim oblicima zastupljen participski pasiv u

Njegoševom jeziku; kad je i u kojim situacijama pasiv potreban i šta se postiže

njegovom upotrebom.

Ključne riječi: pasiv, participski pasiv, refleksivni pasiv, Petar II

Petrović Njegoš.

S Njegošem se doista dogodilo i događa što i sa svim velikim duhovima koji su uspjeli da otmu komad od vječnosti – što ih više vrijeme od živih ljudi odvaja, to sve njihovo dobija veći, čistiji i apstraktiji značaj... Sve prolazi, ali se grade život i smisao i ostaje ono što je po svojoj prirodi neprolazno i nedokučivo – djelo, Njegoš. (Milovan Đilas, Njegoš, 538)

Književno djelo Petra II Petrovića Njegoša podjednako je

značajno i zanimljivo kako po jeziku, tako i po književno-umjetničkoj vrijednosti. O njegovom jeziku dosta je napisano, pa i pored toga njegovo književno djelo, tematski i sadržajno slojevito i raznovrsno, i danas nudi dosta tema lingvistima. Ovaj rad je samo jedan mali prilog takvom pristupu Njegoševoj pisanoj riječi.

Cilj ovog rada je sintaksička, semantička i lingvistička analiza participskog pasiva u djelima Petra II Petrovića Njegoša1. Sintaksički

1 Građu za ovu temu ekscerpirali smo iz Celokupnih dela Petra II Petrovića Njegoša u

izdanju Prosvete–Beograd, Obod–Cetinje, Svjetlosti–Sarajevo, 1967. godine. U radu

smo koristili skraćenice: Pjesme – Pj. Svobodijada, Glas kamenštaka – Sv. Gl. K.

Gorski vijenac, Luča mikrokozma – GV. LM. Šćepan Mali, Proza, Prevodi – ŠM.

Proza, Prevodi. Ogledalo srpsko – OS. Izabrana pisma – Pisma. Arapske cifre iza

oznake navedenog djela označavaju redne brojeve stihova koji dolaze iza oznaka GV,

mailto:[email protected]

46 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIA:

sistemi pasiva koji su u domenu rečenice predstavljaju značajnu i zanimljivu oblast jezika.

Proučavanje pasiva i pasivnih konstrukcija uključuje i niz sintaksičko-semantičkih problema i pojava. Činjenica da se o njemu nerado pisalo i govorilo, čak i sa negativnim predznakom, nije umanjila značaj koji on ima u Njegoševom jeziku. Pasiv se upotrebljava kad vršilac radnje nije poznat ili nije važan, i kad se želi istaći proces ili ono što je obuhvaćeno procesom. Oblici trpnog stanja (pasiva) jesu konstrukcije kod kojih je potrebno radnju pripisati objektu u vezi sa kojim se ona vrši. Objekat radnje dobija oblik nominativa i postaje subjekat rečenice, tj. centar onoga što se dotičnom radnjom kazuje. Ove konstrukcije se javljaju sa tranzitivnim (prelaznim) glagolima i to ne svim (glagoli koji „izriču posjedovne odnose – imati, posjedovati, modalni glagoli – htjeti, trebati i sl.)” (Ham, 1990, 66). U ovim konstrukcijama radnju vrši neki spoljni vršilac – poznati ili nepoznati. Da bi ukazao na odstupanje od uobičajenog sintaksičko-semantičkog oblikovanja rečenice, predikat dobija „specifičnu obličku verziju” (Ivić, 1983, 72). Moguća su dva oblička rješenja predikata:

a) s trpnim pridjevom (participskim pasivom) i b) s prelaznim glagolom u kongruentnom refleksivnom ličnom

obliku. Dakle, postoje dvije vrste pasivnih rečeničnih konstrukcija –

pravi pasiv (glagol je u pasivnom obliku) i refleksivni pasiv (lični glagolski oblik praćen je refleksivnom morfemom „se“). Ove dvije konstrukcije ne predstavljaju apsolutne sintaksičke sinonime, jer je „pravi pasiv obeležena (markirana) sintaksička kategorija, za razliku od refleksivnog pasiva koji je neobeležen (nemarkiran)“ (Ivić, 1962–1963, 94). Frekventnost pojavljivanja pasiva zavisi od strukture i tipa pasivne rečenice, pa u vezi sa tim možemo govoriti o rečenicama „s nekonkretizovanim… i konkretizovanim agensom“ (Ham, 1990, 66).

Ukoliko je agens nepoznat, uopšten, ako nemamo dovoljno podataka da bismo ga konkretizovali, ako ga ne možemo ili ne želimo imenovati, imamo situacije pasiva sa nekonkretizovanim agensom. Kod refleksivnog pasiva agens može biti uopštenog tipa ili takav da svaka informacija o vršiocu radnje izostaje, dok kod pravog pasiva imamo situaciju „bezagentnosti“ (Ham, 1990, 66). Međutim, bilo da je u pitanju trpni pridjev ili povratni glagol, često u rečenici moramo

LM, Gl. K. Iza oznaka za djela LM, Sv, ŠM, dolaze prvo rimske cifre, koje uz LM, Sv.

označavaju pjevanje, uz ŠM redni broj dramskog čina. Tek iza ovih oznaka određenih

djela dolaze arapske cifre koje označavaju redne brojeve stihova. U Pj. i OS iza oznaka

takođe dolazi arapska cifra za broj strane knjige, a zatim arapska za redni broj stiha

pjesme. U Pismima i Prozi iza naziva dolaze arapske cifre za označavanje strane knjige.


označiti vršioca radnje, stanja ili osobine. U gramatikama se daju samo neke mogućnosti iskazivanja agensa, dok se neke mogućnosti izražavanja vršioca i ne spominju, iako se na njih ukazuje u literaturi (Ham, 1990, 65–67; Vasić, 1996, 93–104).

Pasiv, kao i mnogi drugi elementi jezika, ima obavještajnu funkciju. Pasivom, kao i aktivom možemo prenijeti istu informaciju, imamo iste značenjske elemente, dakle, postoji identičnost na leksičko-semantičkom planu.

Ako se uzme jedan primjer iz Njegoševog djela, može se analizirati mogućnost transformacije pasivne konstrukcije u aktivnu.

A kad došli u selo Stubicu / i pustu je kulu ugledao, / đe je njemu kula porobljena / mlada mu snaha odvedena: / Alah, – reče – do boga miloga, / ja ne žalim moju pustu kulu, / nego žalim moju snahu mladu, / koju mene odvedoše Turci (OS, 473, 101–108).

Pasivna rečenica se može parafrazirati uvođenjem „korelativne aktivne rečenice” (Ham, 1990, 68).

A kad došli u selo Stubicu / i pustu je kulu ugledao, / đe su njemu kulu porobili / i mladu mu snahu odveli: / Alah, – reče – do boga miloga, ja ne žalim moju pustu kulu, / nego žalim moju snahu mladu, / koju meni odvedoše Turci.

Semantički članovi pasivne i aktivne rečenice (pacijens, agens, verbum) isti su. I u jednoj i u drugoj rečenici pacijens i verbum su iskazani, dok je agens leksički neiskazan. U pasivnoj konstrukciji o agensu saznajemo tek iz konteksta jer verbum, tj. pasivni predikat, svojim morfološkim oznakama ne upućuje na vršioca radnje. U drugoj rečenici predikat (lični) upućuje na agens bez obzira na njegovu semantičku vrijednost. Dakle, on može biti i anoniman i konkretizovan. Međutim, bez obzira na identičnost leksičko-semantičke strukture ovih primjera, između njih postoji razlika. Njihova obavještajna funkcija nije ista. U prvom primjeru saznaje se o porobljenoj kući i snahi Ruži Batrićevoj, dok se drugi primjer prima kao obavještenje o djelatnosti Turaka koji su kulu poharali, i odveli Ružu. U prvom primjeru imamo radnju vršenu na pacijensu, dakle, polazište je pacijens; a u drugoj radnju vrši agens – polazište je agens. Koristeći iste značenjske elemente informacija se može prenijeti na dva različita načina (pasiv/aktiv), ali pritom dolazi do pomjeranja leksičko-semantičke strukture. Sintaksička struktura – subjekat, predikat, objekat – koju


imamo u aktivu, pomjera se u pasivnoj konstrukciji. U pasivu subjektom je iskazan pacijens, a agensu (ako je uopšte iskazan) odgovara neka agentivna odredba. Glagol je u obliku pasiva i ima specifičan morfološki lik koji kongruira sa pacijensom. Zbog svega toga ova dva primjera se razlikuju „po komunikacijskoj intenciji govornog lica“ (Ham, 1990, 69). U primjeru sa pasivnom rečenicom informacija je data s gledišta pacijensa, a u drugom primjeru obavještenje je struktuirano s gledišta agensa. Ovakav odnos „stajanja uz“ naziva se empatija (Ivić, 1987, 41–48). Govorno lice uspostavlja različit odnos prema osobama koje spominje u svom kazivanju, tj. uz neke osobe stoji bliže nego uz druge. Empatija se realizuje različitom raspodjelom sintaksičkih, semantičkih i leksičkih elemenata. Empatija predstavlja komunikacijsku intenciju „elemenat iz čije se perspektive sagledava komunikacija“ (Ham, 1990, 69). Govorno lice uspostavlja empatijsku vezu sa „osobom iz čije vi-zure, snima ono o čemu govori“ (Ivić, 1987, 41). Odnosi unutar rečenice određuju empatiju. Odabirajući jedan takav elemenat, odnosno empatijski odnos, odnos uz koji ćemo stati, mi se odlučujemo iz koje ćemo perspektive sagledati određeni događaj. Svaka od ovih rečenica ima različitu komunikacijsku vrijednost, pa u vezi sa tim nije svejedno hoće li se upotrebiti pasiv ili aktiv. Dakle, pasiv se ne može jednostavno zamijeniti aktivom, iako su pasivne konstrukcije izložene stalnim nastojanjima norme koje ih žele ukloniti iz jezika i zamijeniti aktivom.

Rečeno je da se pasivna dijateza ostvaruje kroz dvije konstrukcije: refleksivnu i pasivnu – sastavljenu od pomoćnih glagola biti/jesam i trpnog pridjeva (participa pasivnog). Trpni pridjev posjeduje dvije funkcije – glagolsku i pridjevsku. Time se ukazuje na njegovu složenu semantiku, tj. sposobnost da obilježi radnju i stanje. Ovo sintaksičko-funkcionalno dvojstvo „izvire iz gramatičkog potencijala srpskohrv. glagolsko-pridjevske kategorije u lex dijelu predikata – participa pasivnog“ (Milošević, 1973, 423). Time se stavlja težište na jedno njeno gramatičko svojstvo. Ako trpni pridjev ima značenje glagola, odnosno označava da je glagolska radnja na predmetu vršena ili izvršena, govori se o svojstvu pasivne dijateze. Ukoliko particip pasivni označava stanje predmeta na kome je radnja vršena ili izvršena, odnosno osobinu predmeta dobivenu u rezultatu vr-šenja radnje, dobija se imenski predikat. Dakle, u jezičkoj praksi su isticana dva značenja ove konstrukcije – glagolsko i pridjevsko, tj. pasivno i kopulativno-pridjevsko. Iz toga bi se moglo zaključiti da data konstrukcija ima jednu ili drugu vrijednost, odnosno da u svakom primjeru mora biti zastupljeno jedno od ova dva značenja. Međutim,


ova dva značenja je često teško, a ponekad i „nemoguće razgraničiti“ (Stevanović, 1956, 209). Postavlja se pitanje kada je u konstrukciji trpnog pridjeva sa pomoćnim glagolom iskazana pasivna dijateza, tj. kada trpni pridjev ima glagolsko značenje? Značenje trpnog pridjeva uslovljava prije svega vremenska komponenta, tj. komponenta „dinamičnosti (vršenje radnje na subjektu rečenice aktuelno je u vremenu kome se pripisuje sadržaj rečenice)“ (Milošević, 1972, 65). Osim ovog pokazatelja pasivnog značenja postoje i neki drugi uslovi kao: leksičko-semantička kategorija glagola, glagolski vid, logičko-sadržajni momenti, prisustvo nekog elementa u predikatu koji ukazuje na glagolsko ili pridjevsko značenje participa. Tu se prije svega misli na odredbe vremena, ali i na druge glagolske odredbe koje dopunjuju vremensku predstavu trpnog pridjeva (Milošević, 1973, 430).

U gramatikama se govorilo o pasivnim oblicima i njihovim vrijednostima. Tako još od T. Maretića dolazilo je do zabune u učenju o pasivu, upravo zbog toga jer se gubila iz vida činjenica da trpni pridjevi imaju različite funkcije. Tomo Maretić kaže da se pasiv za sadašnjost, tj. prezent pasiva izražava oblicima: „bivam čuvan, bivaš sačuvan, … budeš čuvan, budeš sačuvan, … čuvan sam, sačuvan si“, dok za iskazivanje prošlosti navodi oblike: „čuvan sam, čuvana si, sačuvan je; budem sačuvan, budeš sačuvana itd.“ Njegova gramatika ne pristupa pasivu kao zasebnoj kategoriji, već samo govori o načinima tvorbe pasivnog predikata pri izricanju glagoskih vremena i načina (Maretić, 1963, 298). Aleksandar Belić u svojoj Gramatici kaže da se značenje trpnog stanja određuje prema oblicima pomoćnih glagola i da oblik „ja sam hvaljen može značiti i trpni prezent, ja sam pohvaljen znači perfekat svršenog glagola, ja sam bio hvaljen – perfekat, ali ja sam bio pohvaljen ili ja bejah pohvaljen može značiti i davnoprošlo vreme“ (Belić, 1933, 65). Opsežnu studiju o pasivu dao je i Petar Đorđić (Đorđić, 1931, 89–173). Dajući paralelu staroslovenskog jezika sa savremenim jezikom, pokrenuo je niz pitanja vezanih za pasiv, iako na njih nije dao odgovore jer je složeno pitanje pasiva nesumnjivo i njemu zadavalo probleme i teškoće. Poseban rad o pasivu i rasvjetljavanju ovog problema dao je M. Stevanović (Stevanović, 1956, 2015–217). U svom radu osvrnuo se na ranija, netačna mišljenja o pasivu, jer se nije vodilo računa da trpni pridjev može imati dva značenja – glagolsko i pridjevsko. U nekim slučajevima teško je odrediti koja je od ove dvije funkcije u pitanju. Konstrukcija trpni pridjev + pomoćni glagol ima pasivno značenje ako je trpni pridjev upotrebljen sa glagolskim značenjem, a ako ima značenje


običnog pridjeva onda nemamo pasivno značenje. Za označavanje prezenta pasiva koristi se refleksivna konstrukcija. Jedino „za označavanje radnji koje se ponavljaju“ prezent pasiva se upotrebljava u obliku trpnog stanja, a u svim drugim slučajevima, tj. kada ova konstrukcija ima vremensku vrijednost prezenta, nije u pitanju pasivno značenje (Stevanović, 1956, 208). Stevanović je ukazao da glagolski vid ima značajnu ulogu pri formiranju ovih konstrukcija, jer je kod svršenih glagola „lakše razgraničiti pokazane funkcije trpnog prideva“ (Stevanović, 1956, 210). On je takođe odredio i vremensku vrijednost konstrukcija sa trpnim pridjevom. Nekolika rada o pasivu dala je Ksenija Milošević.2 Ona je ukazala na neka značajna pitanja vezana za pasiv, kao što su: vremenska vrijednost konstrukcija sa trpnim pridjevom, sredstva pomoću kojih se određuje vrijednost ovih konstrukcija, uslovi za ostvarivanje pasivne dijateze, kao i glagolski vid koji ima značajnu ulogu u formiranju datih konstrukcija. Ovom problematikom zanimao se i Sreto Tanasić (Tanasić, 1980, 65–125, Tanasić, 2005). Na korpusu novinarskog jezika ispitivao je ponašanje konstrukcije „prezent glagola biti + trpni pridjev“, obraćajući pažnju na sredstva koja imaju značajnu ulogu u njihovom formiranju, glagolski vid i semantiku glagola (Tanasić, 1980, 76); bavio se opozicijom referencijalnih i nereferencijalnih sadašnjih i prošlih radnji, pasivom u naučnom stilu, kao i iskazivanjem agensa u pasivnim konstrukcijama (Tanasić, 2005).

U najnovijoj studiji o pasivu Pasivna rečenica Branimir Belaj raspravlja o četiri vrste pasivnih rečeničnih ustrojstava – gramatički, leksički, adjektivni i verbalni pasiv (Belaj, 2004).

Isidora Bjelaković u monografiji Participski pasiv u književnom jeziku kod Srba u XIX veku sintaksičko-semantički analizira participski pasiv (konstrukcije sa pasivnim participom preterita i pasivnim participom prezenta) u tekstovima XIX vijeka, posebno se baveći ulogom vida i semantikom glagola prilikom formiranja pasiva (Bjelaković, 2008).

Prema literaturi pasiv može imati sve glagolske oblike koji se grade od trpnog pridjeva i oblika pomoćnih glagola jesam i biti. Postoje i oblici pasiva od aktivnog oblika glagola sa povratnom rječcom se. Particip pasiva u ovim konstrukcijama ima sva tri roda (muški, ženski, srednji) i oba broja (jednina, množina).

2 Vidjeti detaljnije o tim radovima: Milošević, 1973, 423–438; Milošević, 1972, 83–87;

Milošević, 1994, 139–173.


Imajući u vidu sve dosad rečeno o pasivu, nameću se razna pitanja. Kako je i u kojim oblicima zastupljen participski pasiv u Njegoševom jeziku? Kad je i u kojim situacijama pasiv potreban i šta se postiže njegovom upotrebom?

Analiza jezičkog korpusa pokazuje da je konstrukcija sastavljena od pomoćnog glagola i participa pasivnog zastupljena u Njegoševom jeziku (mada nijesu pronađeni svi oblici pasiva od ove konstrukcije). Poći ćemo od prošlih vremena jer su ona najzastupljenija kod Njegoša.

Trpni pridjev, kad označava proces vršenja ili izvršenja radnje, zajedno sa enklitičkim oblikom pomoćnog glagola jesam, čini perfekat pasiva i služi za obilježavanje prošlih radnji. Određeni kontekstualni pokazatelji nam mogu pomoći u određivanju pasivnog značenja perfekta. Tu prije svega mislimo na odredbu vremena (ali i druge) koja ukazuje na konkretnost radnje, i na leksičku klasu glagola. Semantičko razvrstavanje glagola ukazuje da su prisutni glagoli iz različitih kategorija djelatnosti (Stanojčić, 1990, 55–73; Tanasić, 1980, 65–125). Sljedeći Njegoševi primjeri imaju vrijednost pasiva perfekta:

O kako sam tada biće naše kleo / i sa njime isto duše besmrtije, / kad sam razgledao ovi mračni užas, / koji je sotvoren rad mučenja vječnog (Pj. 161, 81–84). Rim, 1. jan. 1851. Upisato na kupoli sv. Petra (Pj. 222, ispred stiha 1). Pisano na Cetinju, na dan Sv. Nikole, 9. maja 1833. godine (Gl. K, Predgovor, 225). Čim su ove riječi izgovorene, / začu se tutanj topova u šančevima (Gl. K, 184–185). Car mu reče: O slugo Ćupriliću, / koji za čast ratuješ već odavno, / znaš dobro i sve ti je ispričano (Gl. K, 272–274). Pismo je stiglo skupštini Crnogoraca, / prekaljenih i vještih ratnika, / brzo je stiglo, a još brže pročitano (Gl. K, 522–524). I trudite se da se suprostavite Kara-paši, / a za vašu sigurnost dajemo vam carsku riječ / da vam je istina kazana bez ikakve laži (Gl. K, 1097–1099). Kâ je ona pjesma izvedena, / iz glave je cijela naroda (GV, 292–293). I danas je pobjeno mramorje / divne slave Crnojevićkneza (GV, 599–600). Kad poslijed, sve ono izlinja, / kâ da ništa ni zboreno nije (GV, 1661–1662). Pokoljenje za pjesnu stvoreno, / vile će se grabit u vjekove / da vam v’ jence dostojne sapletu (GV, 2336–2338). U čojka je jedan hram vozdvignut, / zla obitelj tuge i žalosti (LM, Pregovor, 111–112). Laz carev je tom spomenik, tako nazvat (ŠM, III, 389). Unaprijed nastojaće se da se objelodane i ona junaštva o kojima sad ovdje nije spomenuto


(OS, Predislovije, 11). Pjesme pak o besmrtnima podvizima knjaza … prepisane su iz pjesmarice već pečatane (OS, Predislovije, 11). O Zećani, moja braćo draga, / evo b’jelu ogradismo crkvu; / što je fajde đe je ograđena (OS, 26, 33–35). Man’ se, Ture, da te bog ubije, / ovako je pjesma izvedena (OS, 45, 165–166). Pohvale dostojnjejše pismo Vaše imao sam čest ispravno polučit u prošasti ponedjelnik, koje je pisato prošloga ferfara 21/5go... i vtoroje… pisato 19/3go prošlog ferfara (Pisma, 20). Drugo, imam čest Vama objaviti kako se Crnogorci nahode u soglasiju među sobom isti kako su bili ovoga prošloga vremena od kako je blaženopočivšega mitropolita zavješčanije proglašeno (Pisma, 31). Vaše sam pismo primio 1.ga febrara, u koje ne stoji zabilježeno kada je pisato (Pisma, 48). Primio sam tvoje pismo, ne znam u kojemu mjesecu pisano, zašto u njem mjesec nije postavljen? (Pisma, 77). Vpročem, može biti da je ona i davno štampana, pa ja jošt ne znam (Pisma, 141). Učilišta su vozdignuta da se ostre umovi ljudski (Pisma, 142). Doista Bog je sve stvorio, što sam ja do sada vidio, šaleći se, ali kada je mjesto stvorio na kom je Napula sagrađena, doista je malo razmislio kako će ga stvoriti (Pisma, 205).

Pasivno značenje u primjerima ostvaruje se pomoću semantičke vrijednosti ove klase glagola. To su kreativni glagoli i glagoli govorenja. Kod kreativnih glagola više se insistira na glagolskoj radnji nego na osobini objekta, jer realizacijom ovih glagola nastaje objekat. Priloške odredbe vremena ukazuju na dinamičnost radnje i jedan su od pokazatelja pasivnog značenja. Svojim leksičko-semantičkim osobinama glagoli iz kategorije govorenja (usmenog ili pisanog) pogoduju ostvarivanju pasivnog značenja. Tome doprinose i odredbe mjesta i vremena.

U Njegoševom jeziku nalaze se pasivne konstrukcije sa destruktivnim glagolima koje imaju značenje uništavanja objekta:

I pošto je nadiranje unakrsno presječeno, / u jarkovima se zapletoše Turci (Gl. K, 228–229). Vrativši se svojim kućama, Crnogorci se odmoriše, / a u to, prema pouzdanim vijestima, saznadoše / da je Čengić paša napao / Trnjine sa svojom vojskom i da je ona uništena (Gl. K, 764–767). Kad je već uništen grozni vezir / i njemu odrubljena junačka glava / neka je Kaunicu prosta mitra (Gl. K, 1501–1503). Dok nije uništen francuski Bonaparta (Gl. K, 1528). Od tvoga su hoda sveštenoga / bogohulni srušeni oltari (LM, VI, 276–277).


Pasivno značenje javlja se i u konstrukcijama s glagolima

kretanja ili premještanja objekta, čijom se realizacijom ostvaruje promjena mjesta objekta, kao u sljedećim primjerima:

Obratili su se Bogu, i došao im je glasnik / poslat glavarima sakupljenim u vijeću, / u ime Petra Velikog i cijelog ruskog naroda (Gl. K, 41–43). Naprotiv, ja sam poslat s vojskom / prema ugovorenom naređenju dvojice vladara (Gl. K, 369–370). Tada su ropkinje poslate u Carigrad (Gl. K, 620). Reže nesrećni rumelijski Turci, / na zečeve liče hercegorački ratnici, / urliču bijesni Bošnjaci, / kao gladni medvjedi / gonjeni su Turci sve do polja Poškalja / i do grobnice Vukote Mrvaljevića (Gl. K, 1003–1008). Pisma su na sve strane poslata (Gl. K, 1346). Ne plač’ , majko, dilber – Fatimu / udata je, ne ukopata; / ruža s struka nije pala svog, / no u bostan prenešena svoj (GV, 1855–1858). Nego zbori, knjaže, o drugomu; / o čemu si poslat, ne preskači, / drugi put ćeš o meni zboriti (ŠM, IV, 403–405). Nekolike turske puške donešene su mi onako iskrivljene (Pisma, 73). Ovo je hat bio onoga u svoj Bosni i Albaniji turskoga u sadašnje vrijeme najslavnijega viteza Smail-age Čengića, pa kad se ovoga Crnogorci prije 2 godine dana posjekli, uzet mu je hat iskraj njegova šatora (Pisma, 81). U sve ove bojeve koje smo imali s Hercegovcima bilo je našijeh 11 mrtvih i okolo 20 ranjeno… Turakah je poginulo i ranilo se okolo 150 ljudih i uzeto im u ove bojeve 60 konjah (Pisma, 87). U Crnicu su dvije kuće seoske na taj predmet uzete; u Riječku nahiju isto tako dvije kuće i ograđeni dva košara da se žito u klasovima ostavlja (Pisma, 134). U analiziranoj građi našli smo primjere transformativnih

glagola, čijim se ostvarenjem vrši promjena na objektu glagolske radnje:

Ali posle smrti šta koristi kajanje / i ratovanje onome koji je lišen države? (Gl. K, 550–551). Vojska je sastavljena od četrdeset hiljada / najglasovitijih konjanika i pješaka, / i čim se sretoše dodje do bitke (Gl. K, 683–685). Turci se izmiriše sa Crnogorcima / zamislivši sasvim nov način / da bi na udicu ulovili sokolove, / a nisu htjeli razumjeti / da se udica ne može da osloni na vazduh, / nego je podešena za vodu (Gl. K, 743–748). Te mi opet sjutradan na igru, / kad u kući nigdje niko


nema, / no je pusta kuća zatvorena (GV, 1571–1573). Sve razloge i čiste svjedočbe / iznesoše puku pred očima, / najposlije i grob ti nadjoše / u komu si i đe si sahranjen (ŠM, III, 653–656). Ja sam istinito mislio da sam usopši i da ne ima više spasenija, kânoti onomu koji je u grobu zakopat (Proza, 207). Ja, kako se od njih osvobodim, javim se onijema te su me kopali i koji su znavali da sam ukopan (Proza, 208). Potomu poslao sam k veziru da mi pošlje vladiku i poslao ga je u Kom, đe je Ivanbeg Černojević pogreben (Pisma, 17). Kako sam za mene ovaj žalosni glas primio, ja bi odma pospješio dužnost rotstvenu učiniti uputiti se k grobu… u kojemu je pogreben onaj na koga sam najviše nadežde zidao za buduću sreću (Pisma, 80). Prošle godine porobljena je kuća Balića u preturiji kastelnovskoj (Pisma, 159).

Na pasivno značenje ukazuje se pomoću priloške odredbe vremena (kao u primjeru – Pisma, 159), na osnovu preteritalne vrijednosti glagola u složenim rečenicama ili pak na osnovu šireg konteksta.

U Njegoševom jeziku karakteristični su i primjeri koji bi se mogli izdvojiti u skupinu „glagola interpersonalnih odnosa“ (Tanasić, 1980, 95). Ti glagoli govore o različitim odnosima čiji učesnici mogu biti ljudi, narodi, razne institucije:

U to vjesnik hitri stasa / iz Petrova Grada dična / od slavenska skiptronosca / da je s Galma mir utvrđen (Sv. X, 803–806). Brže silu okrenite / koja vi je za to data (Sv. X, 1053–1054). Evo vam divit i pero, / i pišite sami svojoj braći / da ste dočekani, / da ste bogato obdareni / i da sam s vama sklopio vječiti mir (Gl. K, 474–478). Taj je pogranični pojas zatvoren mletačkim četama, / kojima je naređeno da uhapse svakog izbjeglicu, / bilo dijete ili odrasla čovjeka, / koji bi došao iz Crne Gore (Gl. K, 950–953). Pa su primorani da padnu u ruke Brđana / koji ih dočekuju udarcima motke (Gl. K, 1009–1010). Smijem zborit, vjera mi je data / sve su ovo stvari nemoguće (ŠM, II, 530–531). Znaš li kako sude samozvanca? / Tebe ista osuda sljeduje; / nad tobom je ona izrečena, / samo što je treba izvršiti (ŠM, IV, 385–388). One se stanu žalit i različne nepravde prikazivat i krivosuđa koja su učinjena protivu njih u istome dvoru dje se nalazahu (Proza, 226). Sada je suviše stavljeno upravlenije narodnje, koje upravlenije sostovlja 180 ljudih (Pisma, 31). Jesu li višerečeni Turci podgorički i zetski tri puta zapadali, kako ti je


gorje pokazato, Lješnjanima da ih posjeku i plijene (Pisma, 108). Vidim iz Vašega uvažajemog lista od 6/18. ovoga mjeseca da je data svoboda zatočenijema Crnogorcima protiv svakojega prava narodnjega u tavnicu skadarsku (Pisma, 143). Da Turci nijesu prinuđeni pokazivati se u prijevarnoj maski… oni bi postupili s pomenutima Crnogorcima… onako kao što se s bijelima ljudma postupa na ostrvima (Pisma, 144). U analiziranim primjerima nalaze se i konstrukcije bez

pomoćnog glagola (krnji perfekat). Obično su to rečenice u kojima drugi pasivni predikat nema svog pomoćnog glagola. To utiče na semantičku vrijednost samog glagola. Primjeri krnjeg perfekta mogu biti u naslovima (kao u primjeru – Pj. 222). Analiza pasivnih rečenica pokazuje da se perfekat pasiva u Njegoševom jeziku često javlja. Njime se obično informiše o nekim događajima, radnjama. Bitnu ulogu u svemu ovome ima i semantika glagola. Primjećuje se da su frekventnije i zastupljenije konstukcije sa trpnim pridjevom od svršenih (perfektivnih) glagola, nego od nesvršenih (imperfektivnih). Rijetki su primjeri dvovidskih glagola (primjer glagola kazati). U ovom slučaju kontekst nam pomaže u određivanju vida glagola. Perfekat se najčešće upotrebljava indikativno ili u sintaksičkom relativu.

Pluskvamperfekat pasiva u Njegoševom jeziku, koji se upotrebljava za označavanje radnji ili stanja vršenih ili izvršenih prije neke druge prošle radnje ili prošlosti, nalazimo od dvojakih oblika glagola biti (perfekta i imperfekta). Više je primjera od perfekta pomoćnog glagola biti:

Nastupaju vojske, blago i topovi / koji su bili određeni za rat s Rusijom (Gl. K, 131–133). Nesrećni serašćer već je donio kobnu vijest / i Mustafi je u vijeću dostavio, / izlažući kako je bio poražen / i kako je izgubio vojsku u kamenitom predjelu (Gl. K, 258–261). Kad je vezir primio njihova pisma / iz iz njih tačno sve razumio, / pozva silnu vojsku / odabranih Bošnjaka pod zapovjedništvom svoga zamjenika, / koja je ranije bila poslata protiv Moskovljana, / i sad je cijelu uputi protiv Crne Gore (Gl. K, 677–682). Kad je sultan Abdula bio obaviješten / o sadržaju vezirovog izvještaja, / začuđen otkri nešto što u životu svom nije osjetio (Gl. K, 800–802). Istina, nije bila velika količina, / već hiljadu metaka, ni manje, ni više, / i ovo je bilo otpremljeno njihovoj braći (Gl. K, 965–967). Dok su Turci bili satjerani u Spuž, / ostavili su mnogo mrtvih ratnih drugova (Gl. K, 1013–


1014). Kada je trebalo ulaziti u rat, molili su nas, / a kada se raspravljalo o miru, bili smo isključeni (Gl. K, 1124–1125). Istina je da sam se tri puta s vojskom kretao / i da sam sva tri puta bio primoran na povlačenje (Gl. K, 1277–1278). O Josife, vladaru po djelima… / kakvo li si i tada veliko djelo izvršio / poklonivši Crnogorcima prah / koji im je pomogao da pobijede groznog pašu, / velikog i nepobjedivog turskog zmaja. / Istina, prah je bio skupo plaćen (Gl. K, 1482–1490). Drugo, kada su me krstili, otac mi se slomio niz konja i bio ukopan taj isti dan (Proza, 205). Ja, iako sam bio zakopat, ali sam čuo nekoliko razgovora onijeh ljudih koji su malo trvrdi bili na uši i koji su mislili što sami ne čuju da nitko ne čuje (Proza, 208). G. Radonjić, da je bio čovjek kakav se Vami predstavlja i drugijema ljudima, on ne bi ni prognan bio… nego je g. Radonjić … bio vrag i vozmutitelj… Stoga su bili prognati iz Crne Gore (Pisma, 50). Turci kulu opašu, koja je nezgodno za boj bila napravljena, probiju joj zid gvozdenim polugama (Pisma, 90). Strogi je ispit učinjen sudejskim načinom nad onijem selom blizu kojega je on poginuo, nekoliko je seljana u tavnicu bilo pozatvarano, no, kada se je stvar razviđela kako je, odpuštili su se (Pisma, 115).

Nijesu neobični ni primjeri sa imperfektom pomoćnog glagola biti: Bješe jedna kuća prevelika / u kojoj se građahu brodovi; / tu hiljade bjehu nevoljnikah, / svi u ljuta gvoždja poputani, … / Jedni sužnji bjehu prikovani / u putima na velje brodove (GV, 1459–1468). Prostor cjeo u stara vremena / bješe sv’jetlim zasut šarovima, / lica tame nigdje bilo nije (LM, IV, 101–103). A kad u dvor uljegosmo, otvori ni se jedna prevelika soba, koje se užasna veličina ne mogaše očima pregledat, na srijedu koje bješe posađen prekrasno napravljen prestol od slonove kosti, na kojemu prestolu sjeđaše prekrasno obučena djevojka u carskijema haljinama, kojoj bješe na glavu kruna… na koju bjehu ove riječi napisate (Proza, 225).

Pasivna prošla radnja može da prethodi nekoj prošloj radnji i situaciji koja je eksplicite data i direktno zavisi od nje ili može da prethodi prošloj radnji koja ne mora da bude data kao neko orijentaciono vrijeme. Ove radnje se upotrebljavaju u relativnom značenju jer se ne određuju prema vremenu govorenja, već prema nekom drugom vremenskom momentu koji pripada prošlosti (bilo da je u pitanju radnja u prošlosti, kakva priloška odredba ili pak govorna


situacija). Leksičko-semantička vrijednost glagola je raznovrsna i doprinosi ostvarivanju pasivnog značenja. Tu su prisutni glagoli iz kategorije govorenja i kreativnih sposobnosti (obavijestiti, napisati, posaditi i sl.), kretanja i premještanja (poslati, otpremiti, prognati), transformativnih djelatnosti (poraziti, satjerati, zakopati, ukopati, pozatvarati), glagoli čija je semantika u sferi akcije (zasuti, isključiti, primorati, platiti) i sl. Pluskvamperfekat pasiva je zastupljen u Njegoševom jeziku, mada ne u velikoj mjeri, što je i razumljivo jer se on gubi iz upotrebe pošto ga zamjenjuje (krnji) perfekat, kao njegova semantičko-sintaksička opozicija.

Pasivni aorist nije zastupljen u Njegoševom jeziku. Ovim preteritalnim vremenom označavaju se radnje koje su se vršile ili izvršile u vremenu govorenja ili prije toga vremena (trenutka govora), dakle, u neko drugo određeno vrijeme prije vremena govorenja, pa možemo govoriti o indikativnoj i relativnoj upotrebi pasivnog aorista.

No ja sasvim drugojače nađem: / bih dočekan u Kotoru krasno / u srpskojzi kući Lumbardića (Pj. 53,8–10). Na obali Blata rasporedili su čete / u obliku dva srpa za košenje sijena / da ne bi dali da se spase ijedan Turčin, / zatvorivši čvrsto klanac Albanije / koja, pritisnuta sa svih strana, bi potučena (Gl. K, 936–940). A kad zora zarudi i sinu sunce, / izvrši se smotra, vojska bi uređena / i upućena pravo prema Crmnici / da svojoj braći pritekne u pomoć (Gl. K, 1025–1028). Stotina ih se udavi u rijeci Morači, / dvije stotine turskih glava bi posječeno (Gl. K, 1236–1237). Sedam sati je trajala ogorčena bitka, / u njoj pade nebrojeno turskih vojnika, / a ostatak bi natjeran u bjekstvo (Gl. K, 1379–1381). Pošto biše pokoreni Pariz i Francuska, / očuva se tursko carstvo (Gl. K, 1529–1530). Sta Atina za pleći Ahila, / za ruse ga kose uhvatila; / njemu samo tolko bi javljena, / iz skupa je drugi ne vidješe (Prevod, 249, 381–384).

Međutim, u ovim primjerima uglavnom imamo radnju koja se vršila ili izvršila u nekom drugom trenutku van vremena govorenja govornog lica (dakle, u relativu). To govori o doživljenosti glagolske radnje koju je lice na neki način doživjelo. Pasivni aorist doprinosi ekspresivnosti kazivanja, a u ovom obliku se nalaze glagoli iz različitih semantičkih kategorija (glagoli čija je semantika u sferi akcije, glagoli iz kategorije govornih djelatnosti, glagoli transformativnog značenja i sl.).

Pasivni futur I označava buduće radnje. Nije čest kod Njegoša:


I sva je prilika da će Turčin biti prinuđen na bjekstvo, / mada će obadvije vojske biti u nevolji (Gl. K, 177–178). A oni koji su bili blizu mora / skloniše se u pokrajinu dužda mletačkoga, / uvjereni da se sklanjaju u krilo hrišćanu, / koji nikako ne bi pristali da ih predadu Turcima / i od kojih se nadahu da će biti primjeni / za znatne usluge koje su im ranije učinili (Gl. K, 541–546). Taj je pogranični pojas zatvoren mletačkim četama, / kojima je naređeno da uhapse svakog izbjeglicu, /…a ko god prekrši zabranu dajući džebanu Crnogorcima / biće potpuno uništen (Gl. K, 950–958). Ova borba pravde i nepravde, / što je nebo tri dni kolebala, / biće ona sa svijem užasom / pečatana na dušu čovjeku, / da mu ropstvo gorči i koleblje (LM, VI, 106–110). Ako li mi to poslati nećeš, / kunem ti se vjerom i kuranom / da ću Crnu Goru poharati, / porobiti malo i veliko: / što je muško, i staro i mlado, / pogubiću sabljom svekoliko, / što li žensko mlado i lijepo, / to će biti ropstvo uzeto! (OS, 130, 10–17). Pođi, Zeko, na vodu Riđicu: / ako budu oko vode Turci, / biće voda popivena hladna (OS, 369, 72–74). Čim tamo ako Bog da zdravo dođu, oni će se tebi javiti, a da ti ih preporučujem mnogo, ne čini mi se da je ta nužda, jer doista će ti biti preporučeni kad ti kažem da su mi dobro mili (Pisma, 123).

Pasivni futur I može da označava buduću radnju prema nekom trenutku prošlosti, pa se govori o njegovoj relativnoj upotrebi (upotrebljava se u pripovijedanju, pripovjedački futur). Relativni futur I imamo u primjeru (OS, 130, 10–17), gdje ovaj oblik označava radnju koja je buduća u odnosu na neku drugu buduću radnju. (Vezir će prvo Crnu Goru poharati, porobiti, a zatim odvesti žene u ropstvo.) U ovom primjeru osjeća se više nijansa modalnosti, iako ima vremenski karakter. U nekim primjerima futurom I označavaju se nerealizovane radnje koje su modalnog karaktera. Najčešće se izražava mogućnost vršenja radnje (tako, primjer – Gl. K, 177–178, može da glasi sva je prilika da se Turčin može prinuditi na bjekstvo…). U ovim futurskim pasivnim konstrukcijama javljaju se: glagoli koji pripadaju kategoriji fizičkih akcija „koje se mogu vezati i za verbalno izražavanje” (prinuditi, preporučiti); glagoli destruktivnog značenja (uništiti); glagoli čija je semantika u sferi fizičke akcije (uzeti, popiti, pečatati i sl.) (Stanojčić, 1990, 65).

Pasivni futur II je zastupljeniji od futura I u Njegoševom jeziku. Karakteristični su sljedeći primjeri u kojima se ogleda pasivno značenje:


Mušicki nam pade kâ oraj krilati, / žitelj naoblačni, visokoleteći, / kad ustreljen bude strelom Jupitera (Pj. 139, 18–20). U istom izvještaju on je vapio svome caru:… / Ne smije se podnositi ta sramota / da sinovi tvoji ne budu osvećeni (Gl. K, 782–799). Kada je sultan razumio duždev odgovor, / poslao je tri razna fermana… / u njima sultan naređuje vezirima:… / Kada vojske budu sakupljene, / onda, paše, krenite prema moru… / a onda ćete se s vojskom ulogoriti kod Solila (Gl. K, 840–880). Taj je pogranični pojas zatvoren mletačkim četama, / kojima je naređeno da uhapse svakog izbjeglicu, / bilo dijete ili odrasloga čovjeka, / koji bi došli iz Crne Gore / od straha da ne padne Turcima u ruke, / i još da im budu predati živi dječaci (Gl. K, 950–955). U slučaju da ministerstvu bude soobšteno onako kako što naši neprijatelji žele i rade, ministerstvo bi se moglo za neko vreme protiv nas vooružati, no najposlije i u ovom slučaju znam da će se uvjeriti (Pisma, 64). Ovaj bijedni i sažaljenja dostojni siromah bude ukopat u Zagaraču, a ono siromaškoga prtljaga što je njegovo bilo i konjina te nevaljala ostane pod ruke od suda (Pisma, 115). Pa zato i šiljem sad tamo dvoje djece crnogorske, a Vas molim da se postarate ishodatajstvovati od Njegove svjetlosti knjaza srpskoga dozvoljenje da ista djeca zapisana budu u čislo učenika u jednome od tamnošnjih učilišta (Pisma, 122). I tako žabe ostanu u neku kuću na Vir, tu zatraju i budu po riječi iste kompanije puštene u crničko polje za osvetu i na pakost Crničanima rašta ih nijesu preko sebe puštali da prenesene budu. Ovo velje količestvo žabah učiniće veliku štetu usjevima (Pisma, 140). Mislim da Vam nije neizvjestan… zlobni postupak serasker Rešid-paše sprama 85 Crnogoraca, a tako isto i sprama nekoliko podanika austrijskih. No ovijema bude odma data svoboda, a nad Crnogorcima… obnaruži se ona zloba (Pisma, 144). Premamljeni mitom… nekolika sela crnogorska od Nahije crničke objave se neprijatelji svojem praviteljstvu. Paša skadarski, koji je o tome i radio, odma pošalje među njih na pomoć im oko 3–4000 hiljade vojnika… Radi toga bude prinuđen Senat otpraviti 2000 Crnogoraca… i tako ove 2000 hiljade Crnogoraca udare na prvo od pobunjenih sela (Pisma, 147). Ja se uzdam i molim Vas da mi puštite to malo selitre te ste mi u Kotoru zaustavili, i da pišete Vašoj vlasti da mi otpusti ona topovska zrna iz Trijesta; tako isto i unaprijed što bi mi od potrebe bilo da mi ne bude zabranjeno nabaviti (Pisma, 184).


Njegoš najčešće upotrebljava pasivni futur II u relativnom značenju za označavanje realizovanih radnji koje su se u prošlosti vršile. Ovdje bi kao semantičko-sintaksičke sinonime sa istom sintaksičkom vrijednošću mogli upotrebiti prezent pomoćnog glagola budem i prezent glagola jesam ili perfekat bio je sa trpnim pridjevom. Tako bi primjer (Pisma, 115) mogao glasiti:

Ovaj bijedni i sažaljenja dostojni siromah je ukopat (bio je ukopat) u Zagaraču (Pisma, 115),

kao potpun sinonim primjeru sa oblikom bude ukopat, gdje ova veza ima vremensku funkciju. Ili primjer:

No ovijema je odmah data (je bila data) svoboda… (Pisma, 144). ili: Mušicki nam pade kâ oraj krilati, / žitelj naoblačni, visokoleteći, / kad je ustreljen (kad je ustreljen bio) strelom Jupitera… (Pj. 139, 18–20).

U primjeru:

Kada vojske budu sakupljene, / onda, paše, krenite prema moru,… / a onda ćete se ulogoriti s vojskom kod Solila (Gl. K, 840–880),

pasivnim futurom II se označava radnja koja će se izvršiti prije neke buduće radnje (prvo će se vojska sakupiti, pa će se onda ulogoriti).

U primjeru pasivnog futura II: U slučaju da ministerstvu bude soobšteno onako kako što naši neprijatelji žele i rade, ministerstvo bi se moglo za neko vreme protiv vas vooružati (Pisma, 64), imamo nerealizovanu radnju „koja se pretpostavlja kao

istovremena s nekom budućom radnjom” (Stevanović, 1991, 681). Ovdje je buduća radnja označena oblikom glagolskog načina – potencijala, a futur II ima značenje uslovnog načina (modusa kondicionala).

Veza prezenta glagola biti s trpnim pridjevom u pasivnoj modalnoj rečenici:

Ja se uzdam i molim Vas da mi puštite to malo selitre… i da pišete Vašoj vlasti da mi otpusti ona topovska zrna iz Trijesta;


tako isto i unaprijed što bi mi od potrebe bilo da mi ne bude zabranjeno nabaviti (Pisma, 184),

govori o radnji koja može biti realizovana u budućnosti. Glagol u upravnoj rečenici govori da se nešto želi, treba, nagoviještava se lični stav govornog lica. Zbog toga se smisao ove modalne rečenice ne bi promijenio ako bi umjesto futura II upotrebili prezent glavnog glagola sa povratnom rečcom se (da mi se ne zabrani). Semantička kategorija glagola koji pripadaju ovoj pasivnoj formi je raznovrsna. Tu se nalaze glagoli govorenja (usmenog i pisanog) – soobštiti, zapisati, koji leksičko-semantičkom vrijednošću pogoduju pasivnom značenju. Transformativni glagoli (ukopati, pustiti, ustrijeliti i sl.) svojom semantikom doprinose promjeni objekta glagolske radnje. Evidentni su i primjeri glagola čija je semantika u sferi akcije (sakupiti, predati, dati i sl.), kretanja (prenijeti).

U Njegoševom jeziku pasivni potencijal je rijedak. U ekscerpiranoj građi pronađeno je nekoliko primjera:

Tad bi bila stada bez pastira / rašćerata po gori zelenoj / sa ljutošću divljijeh zvjerovah, / a pastiri, isto kâ i stada, / ne bi znali jedan za drugoga (Pj. 130, 56–60). G. Radonjić, da je bio čovjek kakav se Vami predstavlja i drugijema ljudima, on ne bi ni prognan bio sa svojom familijom iz svojega otačastva, nego bi u njem bio kako ostale poštene familije koje u njemu prebivaju (Pisma, 50).

U prvom primjeru oblikom potencijala se kazuje mogućnost izvršenja radnje, a u drugom primjeru oblik potencijala se upotrebljava u sekundarnoj službi za označavanje prošle radnje, pa se naziva istorijskim i upotrebljen je u sintaksičkom relativu. Glagoli prognati i rašćerati svojom semantikom i značenjem pripadaju glagolima kretanja i promjene mjesta objekta, što pogoduje ostvarivanju pasivne dijateze.

Ni infinitiv pasiva nije čest u Njegoševom jeziku: Kada vojske budu sakupljene, / onda, paše, krenite prema moru, / a sve izbjeglice na mletačkom tlu / moraće vam biti predane (Gl. K, 876–879). Vaše Visokoblagodarije može biti sovršeno uvjereno da sve što ću Vi predstaviti jeste istinito, koje bi i sami naši komšije Turci posvjedočili (Pisma, 35).

Vidimo se da se infinitiv pasiva pojavljuje uz modalne glagole. Modalni glagoli, u konstrukciji sa infinitivom pasiva, nalaze se u obliku


prezenta (u drugom primjeru) i futura I (u prvom primjeru). Kao sinonim glagolu biti može se upotrebiti konstrukcija da + prezent (moraće da budu predane, može da bude uvjereno).

Pasivni imperativ kojim se izražava zapovijest ili želja da se neka radnja vrši ili izvrši je veoma rijedak kod Njegoša. To je unekoliko razumljivo jer se u zapovijestima mora znati vršilac radnje:

Drugo ti nemam pisati do što te molim da preporučiš pokroviteljstvu svijetloga knjaza i njegovu praviteljstvu naš narod koji se iseljiva iz Crne Gore u Srbiju, neka budu kako braća Srbi primljeni (Pisma, 115).

Zaključak

Raznovrsnost pasivnih konstrukcija sa trpnim pridjevom koja je evidentna u Njegoševom jeziku, omogućava značenjska nijansiranja i dovodi do ekspresivnosti izraza, a u cilju impersonalizacije. U analiziranoj građi nijesu pronađeni primjeri za pasivni imperfekat i glagolske priloge. U nekim situacijama pasiv je ekspresivniji od aktiva, jer se želi više naglasiti radnja, njen predmet. Time pasiv u Njegoševom jeziku dobija ulogu ne samo sintaksičke mogućnosti izražavanja radnje nego postaje stilističko sredstvo. Samim tim nema razloga za neopravdano potiskivanje pasiva u drugi plan i davanje prednosti drugim mogućnostima (prije svega aktivnoj).

Njegošev izbor između aktiva i pasiva određuje se komunikativnim i pragmatičkim faktorima koji su povezani sa govornim licem i njegovim biranjem informativnog težišta. Pasivne konstrukcije služe piscu i za razbijanje monotonije opisa likova, dugih opisa, neizbježnih za Njegoša hroničara. Autorova potreba da u središte izlaganja stavi objekat, tj. da se subjektom iskaže pacijens nameće upotrebu participskog pasiva.

U mnogim primjerima pasiv funkcioniše kao kondezator pasivne rečenice, a sve u svrhu jezgrovitosti, konciznosti i ekonomičnosti jezičkog izraza. Odabir pasivnih struktura zavisi i od konteksta, situacije u kojoj se određeni iskaz upotrebljava, od cilja i funkcije komunikacije, i povezan je sa govornikovim komunikativnim namjerama. Pisac korišćenjem raznovrsnih modela pasivnih sin-taksičkih konstrukcija kontroliše količinu informacija koju nudi čitaocima. Agensi na taj način postaju zaštićeni jer su neidentifikovani. Pomoću istih semantičkih sadržaja drugačije sintaksički organizovanih pisac izražava različite tačke gledišta.


Iako je pasiv u standardnom uzusu prisutan uglavnom u

naučno-stručnim i publicističkim tekstovima, njegova frekventnost u analiziranom djelima pokazuje da se i u književno-umjetničkom stilu pasiv upotrebljava kao jezičko sredstvo za postizanje određenih komunikacijskih i stilskih efekata. Sa druge strane, česta upotreba participskog pasiva u Njegoševom jeziku objašnjava se piščevom težnjom za tematizacijom pacijensa, za iskazivanjem uopštenog agensa, kao i skrivanjem vršioca i njegove uloge.

Literatura:

Belaj, Branimir. Pasivna rečnica. Osijek: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, 2004.

Belić, Aleksandar. Gramatika srpskohrvatskog jezika za III razred srednjih i stručnih škola. Beograd: Izdavačka knjižarnica G. Kona, 1933.

Bjelaković, Isidora. Participski pasiv u književnom jeziku kod Srba u XIX veku. Novi Sad: Filozofski fakultet, 2008.

Đorđić, Petar. „O staroslovenskim trpnim pridevima“. Južnoslovenski filolog, XI (1931): 89–173.

Ham, Sanda. „Pasiv i norma“. Jezik, 3 (1990): 65–76. Ivić, Milka. „Kategorija "man-Sätze" u slovenskim jezicima“. Godišnjak

Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, VII (1962–1963): 93–8. Ivić, Milka. O strukturi srpskohrvatske proste rečenice s glagolskim

predikatom. Lingvistički ogledi. Beograd, 1983. Ivić, Milka. „O nekim srpskohrvatskim gramatičkim fenomenima

uslovljenim empatijom“. Južnoslovenski filolog, XLIII (1987): 41–9.

Maretić, Tomo. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Zagreb: Matica hrvatska, 1963.

Milošević, Ksenija. „Neki aspekti semantičkog odnosa konstrukcija pasivne (sa trpnim pridjevom) i refleksivne u savremenom srpskohrvatskom jeziku“. Književni jezik, I, 3–4 (1972): 63–86.

Milošević, Ksenija. „Temporalno značenje i sintaksička vrijednost konstrukcija Cop (preaes. perf.). part. pass. u srpskohrvatskom jeziku“. Južnoslovenski filolog, XXX, 1–2 (1973): 421–37.

Milošević, Ksenija. „Uloga imperfektivnog vida i nekih drugih elemenata glagolskog značenja u semantičkom konstituisanju i interpretaciji jednog tipa predikata“. Zbornik za filologiju i lingvistiku, XVII, 1 (1994): 139–73.

Stanojčić, Živojin. „Gramatičke strukture za označavanje nepoznatog (nenominativnog i normativnog agensa u jeziku P. P. Njegoša i


Iva Andrića“. Sintaksičke studije. Nikšić: Univerzitetska riječ, 1990. 55–73.

Stevanović, Mihailo. „Glagolski oblici pasiva“. Naš jezik, VII, 7–10 (1956): 205–14.

Stevanović, Mihailo, Savremeni srpskohrvatski jezik II. Beograd: Naučna knjiga, 1991.

Tanasić, Sreto. „Pasivne konstrukcije sa trpnim pridjevom u srpskohrvatskom jeziku“. Radovi Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, IX (1980): 63–124.

Tanasić, Sreto. Sintaksičke teme. Beograd: Beogradska knjiga, 2005. Vasić, Vera. „Lingvistički aspekti subordinacije agensa proagentivnog

tipa u Vukovom prevodu Novog zaveta“. Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, XLIV, 1–3 (1996): 93–104.

THE PASSIVE PARTICIPLE IN THE LANGUAGE OF PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ

The aim of this paper is the syntactic, semantic and linguistic

analysis of the passive participle in the works of Petar II Petrović Njegoš. We will consider how and in what forms the passive participle is represented in Njegoš’s language; when and in what situations the passive is necessary and what is achieved by its use.

Key words: passive, passive participle, passive reflexive, Petar

II Petrović Njegoš.

participski pasiv u jeziku petra ii petroviĆ njegoŠa · 2020. 6. 15. · takođe dolazi arapska...

Documents