PETER GAY

WEIMARSKA KULTURA

NASLOV IZVORNIKAPETER GAY

W E IM A R C U L T U R E : T h e O utsider A s Insider

Copyright 1968 P eter G ay

GLAVNI UREDNIK

V E L IM IR V ISK O V I

UREDNICA A N D R E A F E L D M A N

IZVRNI UREDNIK

M IL A N A R A C

TAJNICA REDAKCIJE

N A T A L IJA K O C U A N

LEKTURA I KOREKTURA M IR JA N A M A T A IJA

V E S N A V IN C H IE R U T T I

OVITAK

N E D J E U K O P O U A R

IZDAVA

K O N Z O R , Zagreb, Ilica 47

ZA IZDAVAA M IL A N A R A C

P E T E R G A Y

WEIMARSKA KULTURA

Iskljuenik kao ukljuenik

PRIJEVOD D A N JA ILO V I -K A RI

k on zorzagreb

FELIXU GILBERTU Ambasadoru weimarskog duha

Der Deutsche ist im fremden Land Meist als ein Vieh-losoph bekannt.

Nijemac je u stranoj zemlji Najee kao filozof poznat.

O tto R eu tt er , D er gewissenhafte Maurer

Predgovor

W e im a r s k a Republika raspala se prije samo trideset pet godina, 1933. godine, a ve je postala legenda. Njezin mueniki kratki ivot s umjetnikim djelima vrijednim pamenja, njezin tragini kraj dijelom ubojstvo, dijelom razarajua bolest, dijelom samoubojstvo ostavili su trag na ljudskim duama, esto moda nejasan, ali uvijek sjajan. Kad razmiljamo o Wei- marskoj Republici, mislimo o modernitetu u umjetnosti, knjievnosti i miljenju, mislimo o pobuni sinova protiv oeva, da- daista protiv umjetnosti, Berlinana protiv debelih filistara, slobodoumnih protiv staromodnih moralista, mislimo na Operu za tri groa, Kabinet doktora Caligarija, arobnu goru, Bauhaus, Marlene Dietrich. No prije svega mislimo na izbjeglice koji su irili weimarsku kulturu po cijelome svijetu.

Progonstvo ima asno mjesto u povijesti zapadne civilizacije. Dante, Grotius, Bayle, Rousseau, Heine i Marx stvorili su najvea djela tijekom prisilnog boravka na stranom tlu, gledajui s mrnjom i enjom prema vlastitoj zemlji koja ih je odbacila. Grki uenjaci iz Bizanta koji su preplavili talijanske gradove-drave poetkom petnaestog stoljea i hugenotsko graanstvo koje je iz Francuske prebjeglo u zapadnu Europu potkraj sedamnaestog stoljea donijeli su sa sobom energiju, znanje i rijetke dobrodole vjetine. Izbjeglice su osnovale Novu Englesku i divljinu pretvorile u civilizaciju. No te seobe, koliko god bile dojmljive, ne mogu se usporediti s egzodusom koji je zapoeo poetkom 1933. godine kad su nacisti preuzeli vlast u Njemakoj. Oni koje je Hitler natjerao u progonstvo inili su najveu skupinu izmjetenih umova, talenata i znanstvenika koju je svijet ikad vidio.

7

Blistav niz izbjeglica Albert Einstein, Thomas Mann, Erwin Panofsky, Bertolt Brecht, W alter Gropius, G eorge Grosz, Vasilij Kandinski, Max Reinhardt, Bruno W alter, Max Beckmann, W erner Jaeger, W olfgang Kohler, Paul Tillich, Ernst Cassirer dovodi nas na kunju da idealiziramo weimarsku kulturu kao jedinstvenu, kulturu bez napetosti i bez dugova, istinsko zlatno doba. Legenda o W eimaru zapoinje legendom o zlatnim dvadesetim a.1 N o da bi se stvorio taj besprijekorni ideal, trebalo bi trivijalizirati postignua weimarske renesanse i om alovaiti cijenu koju su za njih platili. Uzbuenje koje je karakteriziralo weimarsku kulturu potjecalo je djelom ino od raskone kreativnosti i eksperimentiranja, ali velikim dijelom i od tjeskobe, straha, rastueg osjeaja propasti. Karl M annheim, jedan od onih koji su preivjeli weimarsko razdoblje, s pravom ju je nedugo prije njezina raspada hvalio da e budunost gledati na weim arsko razdoblje kao na novo Periklovo doba.2 A li bila je to nestalna slava, ples na rubu vulkana. W eimarska kultura bila je djelo iskljuenika (outsidera), koje je povijest za kratak, vrtoglav, prolazan trenutak natjerala u sredite zbivanja.

U ovom djelu pokuao sam prikazati weimarsku kulturu u cjelini bez sentim entaliziranja ili senzacionaliziranja. Svjestan sam da je ovo sam o pokuaj; rekao sam manje nego to bi se m oglo rei o slijedu politikih dogaaja i gospodarskog razvoja, o popularnoj kulturi, o institucijama poput crkve, obitelji, sveuilita, tiska i o strukturi njemakog drutva. Nisam nita rekao o znanosti. Drugim rijeima, nisam napisao potpunu povijest weim arske renesanse, premda je jednoga dana namjeravam napisati. Ovdje sam sakupio tem e koje su prevladavale u uzbudljivom ivotu W eim arske Republike i usporedo ih postavio

1 M eu m nogim a, T h eod or H eu ss e poslije aliti uspon legen de o zlatn im dvad ese tim a. Erinnerungen, 1 9 05 -1933 (1963), str. 348

2 U razgovoru s H annah A rend t to ga je H annah A rendt prenijela autoru ove knjige. B runo W alter pripisuje isti izraz m on om berlinskom kritiaru A lfredu Ker- ru. Walter, T hem e a n d Variations: A n A utobiograph y (prev. Jam es A . G als ton, 1946), str. 268. O d sad nadalje, ako citat u tekstu nije p oseb no naveden u biljeci znai da potjee iz razgovora ili korespon dencije koje je vod io autor ove knjige.

na naine koji e nam, vjerujem, dopustiti da objasnimo wei- marski duh jasnije i obuhvatnije nego to je to bilo dosad uinjeno.

Za one koji nisu upoznati s modernom njemakom povijeu dodao sam kratku politiku povijest Weimarske Republike koja oigledno ne pretendira na originalnost. Bibliografija svih naslova koje sam citirao u biljekama i naslova kojima sam se koristio u radu s kratkim komentarima; vjerujem da e dati tonu sliku mojih intelektualnih dugova. Meu povjesniarima koje sam itao elio bih izdvojiti Karla Dietricha Brachera ija tumaenja Weimarske Republike drim najsrodnijima i najpounijima.

Pisanje ove knjige uvelike su omoguili velikodunom suradnjom preivjeli svjedoci Weimarske Republike i njeni prouavatelji. Cijenim njihovu spremnost da sa mnom razgovaraju i njihovo doputenje da objavim njihove komentare i sjeanja, osobito zato to sam svjestan da se ne slaemo uvijek u tumaenju dogaaja. Najvie dugujem Felixu Gilbertu jer ovaj je esej proet njegovim utjecajem, te mu stoga u znak zahvalnosti posveujem ovu knjigu. Imao sam ast kratko razgovarati s pokojnim Erwinom Panofskyjem. Takoer elim zahvaliti Hanni Arendt, Kurtu R. Eissleru, Jamesu Marstonu Fitchu, Georgeu F. Kennanu, Walteru Gropiusu, Heinzu Hartmannu, Haju Hol- bornu, Paulu Lazarsfeldu, Rudolphu M. Loewensteinu, Adolfu Placzeku, Rudolfu Wittkoweru na njihovim korisnim komentarima. Joseph P. Bauke, Istvan Deak i Theodore Reff dali su mi dragocjene podatke. David Segal, John A. Garraty i nadasve moja ena Ruth bili su uz mene u nekim tekim trenucima; kao i uvijek proitala je, na moju trajnu korist, sve verzije ovog rukopisa s naklonou i brigom. Knjiga je zapoeta na poziv Bernarda Bailyna i Donalda Fleminga, koji sam sa zahvalnou prihvatio, da napiem predgovor o temi weimarske kulture za drugi dio njihove knjige Perspectives in American History koju je objavio Charles Warren Center for American History na Sveuilitu Harvard. Zahvaljujem Georgeu L. Mosseu to me ohrabrio da taj lanak pretvorim u knjigu.

9

M nogo krau verziju ove knjige iznio sam u obliku etiriju predavanja na Institute o f Philosophy and Politics o f Education na Teachers C ollege Sveuilita Columbia. D uboko sam zahvalan njegovu direktoru, m ojem prijatelju Lawrenceu A . Creminu to mi je om oguio tako stimulativnu priliku za propitivanje mojih ideja.

10

TRAUMA ROENJAIz W eim ara u W eim ar

I.

I

Weimarska Republika bila je ideja koja je nastojala postati stvarnost. Odluka da se ustavotvorna skuptina odri u Weima- ru bila je donesena u prvom redu iz razboritosti kao to je Philipp Scheidemann, prvi predsjednik vlade u Weimarskoj Republici, poslije priznao: Berlin tada jo nije bio siguran.3 Meutim, Weimar e takoer simbolizirati predvianje, ili bar nadu, novog poetka to je bila preutna potvrda optube esto izricane u saveznikim zemljama tijekom rata, a s negodovanjem odbacivane u Njemakoj, da su zapravo postojale dvije Njemake: Njemaka vojnikoga kooperenja, kukavnog pokoravanja autoritetu, napadakih pothvata u inozemstvu i opse- sivne preokupiranosti formom, te Njemaka lirskog pjesnitva, humanistike filozofije i pacifistikoga kozmopolitizma. Njemaka je ve bila iskuala Bismarckov i Schlieffenov put; sad je bila spremna iskuati onaj Goetheov i Humboldtov.

Lako je, prelako, ismijati tu uzvienu potragu za upotrebljivom prolou. Petnaest godina poslije, u egzilu u Engleskoj, uvaeni povjesniar Arthur Rosenberg pomalo s gorinom sjeao se ustavotvorne skuptine. Povijest, pisao je, uiva u diskreditiranju proizvoljno izabranih simbola.4 Ima istine u toj napomeni, odabir Weimara bio je djelomino obiljeje samozavaravanja. Utemeljenje zemlje u Goetheovu gradu nije jam-

3 Memoiren eines Sozialdemokraten , 2 vols. (1928), 11, str. 352.4 A History o f the Germ an Republic (preveli na engleski Ian F. D. Morrow i L. M arie Sieveking, 1936), str. 101.

11

ilo zemlju prema onom e to je G oethe predstavljao. Nije ak ni osiguravalo njezin opstanak. W eimarska Republika bila je roena iz poraza, ivjela u previranjima i umrla u rasulu, a od poetka je bilo m nogo onih koji su gledali njenu muku sa savrenom ravnodunou, ili s bezbonim uitkom u patnjama drugih, za to su Nijem ci iskovali izazovan izraz Schadenfreude. Ipak, izbor W eim ara nije bio ni donkihotski ni proizvoljan, neko je vrijeme W eimarska republika imala istinsku priliku. Bez obzira na to to su neki podrugljivi povjesniari rekli da se kraj W eim arske Republike dao naslutiti iz njezina poetka, taj kraj nije bio neizbjean. Kao to je primijetio Toni Stolper, preivjeli i otroum ni promatra W eim arske Republike, republika je bila obiljeena stvaralatvom usred patnje, mukotrpnim radom usred opetovanih razoaranja, nadom usprkos beutnim i snanim protivnicima.5 M ogao bih dodati da je upravo taj olaki pesim izam koji je tad vidio (i jo uvijek vidi) W eimarsku R epubliku osuenu na propast od sam oga poetka pom ogao da se ta predvianja i ispune. Kraj W eim arske Republike nije bio neizbjean zato to je bilo republikanaca koji su ozbiljno shvatili sim bol W eim ara i koji su uporno i hrabro pokuavali dati idealu pravi sadraj.

Ideal W eim ara bio je ujedno i star i nov. Dojmljiva mjeavina cinizm a i pouzdanja, potraga za novinama i za korijenima uzvieno nepotivanje dvadesetih godina bila je dijete rata, revolucije i dem okracije, ali elem enti koji su je tvorili dolazili su iz daleke i bliske prolosti, nova generacija ih se sjeala i oivljavala. G oethe i Schopenhauer, povijesne godine 1848. i 1871., bili su ivua stvarnost za novu W eimarsku Republiku dok je neposredno porijeklo weimarskog stila, o kojem se jo uvijek ivo raspravljalo, potjecalo s prijelaza stoljea i iz devedesetih godina devetnaestoga stoljea. U njemakoj um jetno

5 Ein L eben in Brennpunklen unserer Zeit: G ustav Stolper, 1 8 8 8 -1 9 4 7 (1960), str. 211 -2 1 3 . T u tvrdnju da kraj ni u kojem sluaju nije bio neizbjean nedavn o je p o n ovn o uvjerljivo iznio Karl D ietr ich Bracher, o sob ito u Bracher, W olgang Sauer, G erhard Schu lze, D ie nationalsozialistische M achtergreifung: Studien zu r Errichtung des to talitdren Herrschaftssystem s in D eutschland, 1 9 3 3 -1934 (1960), str. 17-18 .

12

sti je prijelaz od graanske do popularne umjetnosti to jest, od impresionizma do ekspresionizma uvelike prethodio Revoluciji. To stajalite, izreeno u razgovoru obrazovanih amatera poetkom 1919. godine, usred revolucije, bilo je prilino tono.6 Napokon, Frank Wedekind je zavrio svoju prvu i jo uvijek najvaniju dramu Fruhlings Envachen 1891., godinu nakon to je Wilhelm II. otpustio Bismarcka i davno prije nego to je car u potpunosti iskuao svoj osebujan dar za katastrofu.

Carska Njemaka bila je promiljeno neprijateljski raspoloena prema modemom pokretu. Car i carica Auguste Victoria odreivali su modu, a njihov se ukus kretao prema kienim paradama, blijeteim medaljama, sentimentalnim junakim portretima: Siegesallee u Berlinu, slavohlepni dvostruki red mramornih kipova koji su slavili ono to nije bilo vrijedno pamenja, bila je izraz i obiljeje wilhelminskog ukusa. Sveuilita na koja su Nijemci bili tako razmetljivo ponosni bila su rasadnici razbaruenog militaristikog idealizma i sredita otpora novinama u umjetnosti ili drutvenim znanostima. idovi, demokrati, socijalisti, jednom rijeju iskljuenici, bili su drani izvan svetih granica vieg obrazovanja. Carica se upletala u uprizorenje Straussove Salome i zabranila premijeru Straussova Rosen- kavaliera u Berlinu, drei privlanu i nadarenu dekadenciju za nedopustiv nemoral. Vlada je ikanirala Kathe Kollwitz zbog njenih proleterskih postera, a car je 1908. godine otpustio Huga von Tscudija, direktora Nacionalne galerije u Berlinu, zbog subverzivnog ukusa u umjetnosti. etiri godine poslije, kad su Kandinski i Mare objavili svoj zajedniki svezak eseja, slika i skladbi Plavi jaha , primjereno su ga posvetili Tschudijevoj uspomeni. Nova umjetnost inila je vladajue krugove doslovno bolesnima: bavarski dravnik Princ Chlodwig zu H ohenlohe- Schillingsfurst 1893. godine gledao je Hanneles Himmelfahrt Gerharta Hauptmanna. udovino iskvareno djelo, zabiljeio je u svom dnevniku, socijaldemokratski realistino, istovreme

6 Zabiljeio Harry Graf Kessler u svom dnevniku 4. sijenja 1919. Tagebiicher, 1918-1937 (1961), str. 91.

13

no puno bolesnog, sentim entalnog misticizma, razdraujue, openito odvratno. Poslije sm o otili kod Borcharda da se povratimo u ljudsko raspoloenje uz ampanjac i kavijar.7

N o wilhelm inska Njemaka, premda filistarska i opresivna nije bila diktatura, m oderni pokret hranio se oporbom . Ekspresionizam , koji je dom inirao kulturom W eim arske Republike tijekom prvih godina, potpuno je sazrio ve za vrijeme carstva. Ekspresionistiki slikari i pjesnici davali su provokativne izjave, izlagali neobuzdane slike, izdavali avangardne asopise i udruivali se radi suradnje i utjehe u neform alnim grupama poput D ie Briicke i D er blaue Reiter. Njihovi redovi bili su desetkovani prije revolucije. Franz Mare i August M ake ije su ekscentrine boje i egzotini pejsai proganjale dvadesete godine poginuli su u ratu; drugi poput Em ila N oldea i Ernsta Ludwiga Kir- chnera, koji su preivjeli rat, nali su u prvom desetljeu dvad esetoga stoljea svoj konaan stil agresivni kolorit, primitivne sadraje, neukroenu, prijeku subjektivnost. Toan datum Kandinskijeve prve potpuno apstraktne slike i dalje je sporan, ali je sigurno da je nastala prije Prvog svjetskog rata. U svakom sluaju, Kandinski je napisao svoj revolucionarni m anifest U ber das geistige in der K unst 1910. godine i objavio ga 1912. A 1914. godine W alter H asenclever zavrio je prvu ekspresionistiku dramu D er Sohn, koja je bila jednako proroanska za weimarski stil kao i M arcovi plavi konji. Posvuda su mladi umjetnici prekidali s pom poznou akadem ske um jetnosti i traili da se uzdignu iznad bom bastinosti svoje okoline kako bi njegovali unutarnji ivot, izrazili svoje vjerske enje i zadovoljili svoju mutnu tenju za ljudskom i kulturnom obnovom . U usporedbi s tiraam a popularnih asopisa, Sturm Herwartha W aldena i A ktion Franza Pfem ferta bili su zanemarivi; u usporedbi s velikim iz

7 Prinev m rzovoljni izljev je istinski neprevodiv i zasluuje da bude zabiljeen na njem akom : H e u te abend in H an n e le . Ein grassliches M achwerk, sozialdem okra- tisch rcalistisch , dabei von krankhafter, sentim en ta ler M ystik, nervenangreifend, uberhaupt schcusslich . W ir g ingen nachher zur Borchard, um uns durch C ham pa- gner und Kavier w ieder in e in e m en sch liche Stim m ung zu versetzen . Z abiljeen o 14. prosinca 1893. god ine, citirano u Paul K am pffm eyer, Fritz E bert (1923), str. 41.

14

davakim kuama, Ernst Rowohlt i Kurt Wolff bili su puki amateri kao to je Kurt Wolff poslije rekao, sve to su on i Rowohlt imali bila je opsesija knjigama, entuzijazam i dobar ukus.8 Ekspresionisti su bili skupina iskljuenika. Meutim, bili su odluni i djelatni. Weimarska Republika dodat e njihovim ivotima samo jo uspjeh.

to je bilo tono za slikarstvo, pjesnitvo i eksperimentalnu kratku prozu bilo je tono i za druga podruja kulture: Bi'dden- brookovi, Tonio Kroger i Smrt u Veneciji Thomasa Manna, sva ta djela objavljena do 1911. godine, ve su utjelovljavala otru ironiju, neumoljiv simbolizam i gorljiv trud da se ideje uine dramatino uglednima to je razlikovalo i djelomino nakodilo Mannovim djelima iz dvadesetih godina. Neobuzdana politika satira koja je zabavljala i plaila goste Kabaretta der Komiker i itatelje Weltbiihne za vrijeme Weimarske Republike, iji su stil i teme vodili porijeklo od Der Untertan Heinricha Manna, od ranih politikih ansona Waltera Mehringa, od ekscentrinih drama Franka Wedekinda Wedekind je umro 1918. godine i od potkresanih, uglaenih analiza Carla Sternheima, onoga to je Stemheim ledeno nazvao herojski ivot graanstva biirgerliches Heldenleben, ivot, kako ga je on vidio, izrazite vulgarnosti, grube jagme za statusom i samoubilake trke u veliki rat. Poslije nas, propadnite! klike jedan od Sternheimovih likova u drami koju je napisao u zadnjoj godini mira. Mi smo sazreli.9

U manje zloslutnom smislu, moderni pokret je takoer bio sazreo. Psihoanaliza uvedena je u Njemaku 1910. godine osnutkom berlinskog ogranka Meunarodnog psihoanalitikog udruenja. Friedrich Meinecke i Otto Hintze koji su privukli panju povjesniarske struke drugih zemalja prema Berlinu u dvadesetim godinama, velik su dio svojega rada napravili prije rata: M eineckeov Weltbiirgertum und Nationalstaat, kojeg e se

8 Autoren, Bucher, Abenleuer: Betrachtungen und Erinnerungen eines Verlegers (1965), str. 13.9 Ovaj esto citirani govor nalazi se u 1913, 3. in, 2. scena. Carl Sternhcim, Ge- samtwerk, 8 vols., uredio W ilhelm Emrich (1963-1968), I, str. 285.

15

poslije neki od njegovih uenika sjeati kao njegove najbolje knjige, objavljena je 1907. godine. Max Reinhardt, arobnjak weimarskoga kazalita, praktiki je napunio svoju torbu trikovima do 1914. Arnold Schonberg, koji je zavrio dodekafonski sustav 1924. godine, probio se do atonalnosti prije 1912. godine. ak je i W alter G roupius ije se Bauhaus zgrade u D essauu pojavljuju kao arhetipski izraz weimarskog stila postigao svoj karakteristini idiom prije rata djelom ino kao uenik Petera Behrensa, a djelom ino u suradnji s Adolfom M eyerom s kojim je izgradio tvornicu Fagus 1911. i slavne zgrade za izlobu Werk- bunde u Kolnu 1914. godine. Tim zgradama, kao to je Gropius poslije rekao, utem eljio je vlastito podruje u arhitekturi.10 Nem a nikakve sumnje: weimarski stil je roen prije W eimarske Republike. Rat mu je dao politiki preljev i parajui ton i opteretio ga sm rtonosnom svaom, revolucija mu je dala neslu ene m ogunosti. A li W eim arska Republika stvorila je m alo toga, ona je oslobodila ono to je ve postojalo.

K ao to je weimarski stil bio stariji od W eim arske R epublike tako je bio i iri od Njem ake. I za vrijeme carstva i za vrijem e republike, njemaki slikari, pjesnici, dramatiari, psiholozi, filozofi, skladatelji, arhitekti, ak i humoristi ukljuili su se u slobodnu m eunarodnu razmjenu ideja, bili su dio zapadne zajednice iz koje su crpili i koju su zauzvrat hranili. ovinizam nije bio sam o neugodan weimarskom stilu nego bi bio i koban. Kandinski u jednoj osobi utjelovljuje taj kozmopolitizam: roen u Rusiji, puno je nauio od francuskih fauvista, a vlastiti je stil pronaao u M unchenu. Lyonel Feininger bio je kozm opolit u drugaijem smislu: roen u Sjedinjenim Am erikim Dravama od roditelja njemakih emigranata, doao je u Njemaku 1887. godine, ivio je dvije godine u Parizu, razvio je krajnje osoban stil koji koliko god je bio individualan u izrazu toliko je bio internacionalan u inspiraciji. Drugi njemaki slikari Kirch- ner, H eckel, N olde, Pechstein, Marc i K lee svaki su na svoj nain uili od Norveanina M uncha, Francuza G auguina i Nizo-

10 Scope o f T ota l A rchitecture (1962 ed .), str. 19.

16

zemca Van Gogha. Max Ernst, iako roen i obrazovan u Njemakoj, naao je svoj umjetniki dom u Parizu nakon kratkog posjeta tom gradu u ljeto 1913. godine. Talijanski futuristiki pokret naiao je na iroku panju u naprednim njemakim krugovima od 1912. godine; kad je njegov glavni ideolog Marinetti doao u Berlin 1913. godine, osjeao se kao kod kue. Posvuda je bio ukljuen u razgovor, sjeao se Rudolf Leonhard, mnogo je govorio, iznimno mu se sviao Berlin i inilo se kao da je postojao poseban Berlin, njegov Berlin, njegovo podruje, kao da je Berlin bio pripremljen za njega, kao da je bio odjednom ispunjen njime.11

Ipak Berlin jo nije postao neizbjeno sredite kakvo e postati poslije. U Miinchenu, slikarskom sreditu u doba carstva, postavljale su se utjecajne izlobe francuskih neoimpresionista, dok su Marc i Klee odlazili izravno u Pariz to e poslije opisivati odluujuim za svoj umjetniki razvoj. Dadaizam, artistika pobuna protiv umjetnosti, roen u Ziirichu za vrijeme rata, procvjetao je u Parizu nakon rata i prvih godina Weimarske Republike uinio Berlin svojim sreditem. Njemako ekspresionistike kazalite nezamislivo je bez Strindbergovih eksperimenata, dok je njemaki socijalni realizam crpio iz Ibsenova realistikog razdoblja ije su drame bile udomaene u Njemakoj jo prije Prvog svjetskog rata. Katalog Brechtovih inozemnih izvora iako je Brechtov poetiki izriaj isto, potpuno njemaki morao bi biti dugaak da bi uope imao smisla, i sezao bi od Villona i Rimbauda do nevjerojatnih utjecaja kao to je Kipling, i od kineske lirike do augustovske satire. Duhovi tako razliiti kao Franz Werfel i Ernst Ludwig Kirchner priznali su da ih je nadahnjivao Walt Whitman. Bergsonov filozofski iracionalizam i izmatani poetiki iracionalizam Dostojevskoga privlaili su osjetljive due od ekstremne ljevice do ekstremne desnice koji vie nisu mogli podnijeti oblik moderniteta, a bili su zasieni wilhelminskom kulturom. U arhitekturi su Ameri-

11 U Paul R aabe, urednik, Expressionismus: Aufzeichnungen und Erinnerungen der Zeilgenossen (1965), str. 122.

17

kanac Frank Lloyd Wright, panjolac Antonio Gaudi i Belgijanac Henry van de V elde opskrbili njemake pobunjenike glavninom njihova streljiva. M allarme i Debussy imali su vrijedne njemake uenike. I Austrijanci na svim podrujima pjesnici, romanopisci, psiholozi, kulturni kritiari prenosili su njemakoj publici opsesiju dekadencijom i pokuaje da se izmire s ero- som . Sigmund Freud, H ugo von H ofm annsthal, Karl Kraus i Arthur Schnitzler imali su jednako puno itatelja u Berlinu, M iinchenu i Frankfurtu kao i u Beu m oda i vie.

Za iskljuenike u vrijeme carstva, kao i poslije za ukljueni- ke (insider) u doba W eim arske Republike, najpostojanija pitanja vrtila su se oko potrebe za ovjekovom obnovom , pitanja koja su postala vana i praktino nerjeiva nestankom Boga, prijetnjom stroja, neizljeivom glupou viih klasa i bespom onim filistarstvom graanstva. Traei odgovore na svoja pitanja pobunjenici su se utjecali svakoj pom oi koju su m ogli nai i gdje god su je m ogli nai. U tom e nije bilo niega neobinoga, ovjekova jasna nevolja ili jasna radost nikad ne potuju granice. A li upravo je taj uobiajeni kozm opolitizam iz doba carstva kasnije dao weimarskom stilu vrstou tkiva. U svojem nesvjesnom internacionalizmu dijelio je krepkost drugih kulturnih pokreta u europskoj povijesti.

Rat je doista unitio veze njemake kulture i prema prolosti koja se m ogla upotrijebiti i prema srodnoj inozem noj okolini, svima osim najodlunijim kozm opolitim a. Sam o je m alen broj zadrao veze. G odine 1915., usred rata je fabijanski socijalist i uvaeni psiholog Graham W allas pisao prijatelju njemakom revizionistu Eduardu Bernsteinu: Danas ivim o iz dana u dan i jedva se usuujem o razmiljati o budunosti. Ponekad se nadam da em o se ti i ja, kad doe mir, susresti i rukovati, i jed>n drugom e rei da nikad nismo pomislili runo jedan o drugom e, potom sjesti i razmisliti m oem o li ikako pom oi zalijeiti rane civilizacije.12 T o je bio kulturni zadatak W eimarske

12 P eter G ay, The D ilem m a o f D em ocratic Socialism : E du ard Bernstein's Challenge to Mane (1952 , 1967 e d .) , str. 280.

18

republike da kapitalizira na tim plemenitim osjeajima, da obnovi prekinute veze.

II

Tragedija Weimarske Republike bila je u tome to je, iako je uspjela u tom zadatku briljantnost onih koji su emigrirali nakon dolaska Hitlera na vlast dokazuje taj uspjeh trauma njezina roenja bila toliko teka da nije nikad uspjela pridobiti potpunu lojalnost svih, ili bar velikog broja, onih koji su se njome okoristili. Na poetku je revolucija imala iroku potporu. Kao posljedica Prvog svjetskog rata, pisao je Walter Gropius, ukazala mu se potpuna svijest o njegovoj drutvenoj odgovornosti kao arhitekta. Pri kraju 1918., u Njemakoj na dopustu s talijanske fronte, Gropius je odluio otputovati u Berlin gdje je tijekom njegova posjeta izbila revolucija. Kao oevidac ogorenja mase prema asnicima, obuzela ga je iznenada misao: Ovo je vie od izgubljenog rata. Svijet je doao svome kraju. Moramo traiti radikalno rjeenje za nae probleme.13

Gropius nije bio osamljen. Razvoj njegove intelektualne karijere ideja koje su se razvile u vrijeme carstva, ratom zadobile politike smjernice i nale mogunost otvorena izraavanja u revoluciji bio je karakteristian za mnoge predstavnike we- imarskog duha. Revolucija je potaknula entuzijazam Bertolta Brechta koji je kao i mnogi drugi mladi ljudi bio ogoren godinama krvoprolia. Rilke je oduevljeno pozdravio revoluciju, kao to je sam rekao na poetski nain, sa arkom nadom da e ovjeanstvo ovaj put okrenuti novu stranicu.14 Drugi su iz drugaijih perspektiva otkrili sline nade. Konzervativni ideolozi bili su ushieni to su vidjeli propast reima koji nije bio dovo-

13 Scope o f T otal Architecture, str. 19. I Gropius Jamesu Marstonu Fitchu.14 Rilke D orothei, barunici von Lcdebour, 19. prosinca 1918. godine. Briefe aus den Jahren 1914 bis 1921, urednici Ruth Sieber-R ilke i Carl Sieber (1937), str. 213 215.

19

Ijno idealistian da ostvari istinski konzervatizam. Graanski intelektualci poput Friedricha M eineckea premda ispunjeni srdbom prema saveznikim snagama pruili su svoju potporu. V ojnici i njihove obitelji, demokrati, socijalisti, pacifisti i utopisti gledali su na revoluciju kao na obeanje novog ivota.

M eutim , dogaaji u zimi 1918/1919., nakon kojih su slijedila previranja iz prvih godina republike, rasprili su kapital dobre volje nakupljen u danima propasti i nade. Kao to je sama revolucija razveselila, tako su njezin tijek i posljedice iz razliitih razloga razoarale m noge. Novi konzervativci poeli su prezirati upravo one novine koje je W eimarska Republika uvela. Radikali su, sa svoje strane, prigovarali ostacim a preivjelima iz doba carstva. ini se da je W eim arska Republika bila previe uspjena da bi udovoljila svojim kritiarima, a nedovoljno uspjena za on e koji su joj eljeli dobro. V e u prosincu1918. godine R ilke je izgubio svaku nadu. Pod izlikom velikog preokreta, stara nestaica pravih linosti ustraje. K oliko je on m ogao vidjeti, bezobzirna manjina je prisvojila revoluciju dok je veina bila zavedena u politiki diletantizam .15 Istoga mjeseca, napredni izdava Paul Cassirer okarakterizirao je revoluciju kao nita vie nego veliku prijevaru Schiebung. Nije se nita bitno prom ijenilo, rekao je grof Kessler, samo je nekoliko roaka bilo postavljeno na poloaje koji donose korist i m o.16 M nogi mladi entuzijasti, poput Brechta, okrenuli su lea politici jednako brzo kao to su joj i pristupili. Pisci i um jetnici kao W ieland H erzfelde i G eorge G rosz ubrzo su pristupili spartakistikoj opoziciji. D ok su protivnici m lade Republike ostali vrsti u svojem neprijateljstvu, njezini su se pristae kolebali te povukli svoju potporu. U veljai 1919. godine novinar Simon G uttm ann govorio je uim e te skupine s neobuzdanom tugom razoaranog ljubavnika: u tom trenutku, rekao je Kessleru, intelektualci su gotovo bez iznimke bili protiv vlade. Bilo je ne

15 R ilk e D oro th e i, barunici von L edebour, loc. c it.; i R ilke A nni M ew es, 19. prosinca 1918. god in e . Briefe, 2 vo ls., ured io Karl A ltheim (1950), II, str. 113.16 K essler, Tagebucher, str. 78.

20

mogue, dodao je, preuveliati njihovu gorinu protiv tadanjeg reima koji se izvlaio od odgovornosti, nije inio nita, a jedino je djelatan kad puca u vlastite graane. Nita se, rekao je tuno, nije promijenilo revolucijom; sve je kao i prije, po starom.17 Prvog svibnja 1919. godine, na nacionalni praznik, Kessler je primijetio da su proslave odavale dojam nacionalne alosti za revolucijom koja je zatajila.18 Uskoro je postalo uobiajeno saeti prezir u jednostavan izraz: 1918. godine bila je takozvana revolucija.19

Dobro su poznati uzroci tako rairenog razoaranja. Bilo je mnogo starih duhova na skuptini u Weimaru, i dok su neki bili ostavljeni na miru, pojavili su se novi. Prve etiri godine Republike bile su godine gotovo neprekinute krize, pravo vrijeme nevolja. Krvavi graanski rat, ponovna pojava vojske kao politikoga faktora, neuspjeh u diskreditiranju saveza izmeu aristokracije i industrije dominantne u doba carstva, esta politika ubojstva za koja politiki atentatori nisu bili kanjavani, nametanje Versailleskog sporazuma, Kappov pu i drugi pokuaji ruenja vlasti u zemlji, francuska okupacija Ruhra, astronomska inflacija sve je to davalo novu nadu monarhistima, fanatinim militaristima, antisemitima i ksenofobima svih vrsta, industrijalcima u prvo vrijeme zaplaenima sablau oduzimanja vlasnitva, a poslije punima prezira prema socijalistima koji to nisu htjeli uiniti, to je pridonijelo da se Weimarska Republika inila prevarom ili farsom. Ve samo roenje Weimarske Republike imalo je elem ente farse: proglasio ju je socijalist Phillipp Scheidemann u rano popodne 9. studenoga 1918. godine, ne iz istoga republikanskog ushienja, nego iz tenje da sprijei Kar-

17 Ibid., str. 123.18 Ibid., str. 182. U potrijebio je izraz verfehlte Revolution.19 Za tri takva sluaja vidi Lion Feuchtwangcr u Weltbiihne 1928. godine (citirano u Martin Esslin, Brecht: The M an and his Work [1961 ed.], str. 10); Franz Neumann, The Social Sciences in Neum ann et al., The Cultural Migration: The European Scholar in Am erica (1953), str. 14; i Siefgried Jacobsohn, urednik Weltbiihne, piui 27. oujka 1919: M i trebam o drugu revoluciju. Ne: mi trebamo revoluciju. Au- snahm ezustand (antologija lanaka iz Weltbiihne i Tagebuch), uredio Wolfgang Wey- rauch (1966), str. 24.

21

la Liebknechta u proglaavanju sovjetske republike. Kad je Friedrich Ebert nakon nekoliko minuta saznao to je Scheidemann uinio, pobjesnio je zbog neregularnosti procedure. N ikom e nije m oglo prom ai da je Republika nastala gotovo sluajno i da je bila obavijena isprikama.

U za sve ovo postojao je drugi, finiji poticaj za cinizam i ostajanje po strani. U kolovozu 1914. zapadni je svijet iskusio ratnu psihozu: rat je izgledao kao izlaz iz dosade, pozivnica za junatvo, lijek za dekadenciju. Upravo je u Njemakoj ta psihoza dosegla vrhunce apsurda. Ostarjeli, adolescenti, nesposobni, javljali su se kao dragovoljci iz iste radosti, a ili su u smrt ispunjeni svojom misijom. Rat je nudio proienje, osloboenje i golem u nadu. Rat je uspalio pjesnika srca osjeajem olakanja da je miroljubivi svijet propao, svijet od kojeg su bili tako um orni, tako strahovito umorni. Sam o je pobjeda pod svaku cijenu m ogla dati sm isao ivotu, Nijem ci su se konano ujedinili kao Volk, sam o su Nijem ci bili istinoljubivi, vjerodostojni, m uevni, objektivni, zemlja junaka koja se suoila s protivnicima optereenim a kukavilukom, laljivou i podlou. Sjajne zastarjele rijei kao Volk, Reich i Geist dobile su novo znaenje u ovom velikom kriarskom pohodu za Kultur. T o nisu, kao to se m oe initi, izmiljeni izljevi. To su rijei Thoma- sa M anna i Friedricha G undolfa, a bilo je tisue drugih, mladih i starih, koji su zvuali upravo kao i oni.20 Ali njihovo oduevljenje pretvorilo se u depresiju, a esto u duhovni rasap. Orgiju sam ougaajuega i samozavaravajueg ovinizma pratila je krivnja i stid, i u nekim sluajevima isprazno ustrajavanje na tom e da su cijelo vrijeme imali pravo slijed promjena jedva zam iljenih da potaknu politiki realizam. M nogi entuzijasti izgubili su svoj entuzijazam, ali ne i utopizam . N eki Thom as Mann m eu njima nauili su iz rata i revolucije. T o je bila tek sluajna korist da su djelovali kao politiki uitelji malobrojnima

20 V id i esej T h om asa M anna G edan ken im Krieg napisan u rujnu 1914. i izdan 1915. godine; i d op isn ice koje je G u n d o lf p oslao Stefanu G eorgeu 14. i 30. kolovoza 1914. Stefan G eorge-F riedrich G u n d o lf Briefwechsel, uredio R obert B oehringer (1962 ), str. 2 5 6 -2 5 7 , 258 -259 .

22

koji su htjeli neto nauiti. Meutim, bilo je mnogo onih koji su ostali politiki naivci, spremni prezreti ono to nisu mogli poduprijeti i otvoreni za prodavae nadrilijekova koji su izazivali jo veu muninu od samoga rata koji su doekali s tolikom radou.

Sve je to ve bilo loe, ali bez sumnje je najvei i najubojitiji neprijatelj Weimarske Republike bio graanski rat koji se vodio unutar republikanske ljevice, borba, kao to je Eduard Bernstein rekao, socijalista protiv socijalista21, koji je izbio im je Weimarska Republika bila proglaena. Na kraju krajeva, njeno proglaenje nije bilo usmjereno samo protiv monarhije nego i protiv spartakista.

Ta je borba bila neizbjena. Socijalistiko jedinstvo bilo je uzdrmano pitanjem rata. Oktobarska revolucija i nain na koji je Njemaka poraena, pruili su socijalistima prilino umjetnu i nedovoljnu vanost koja nije bila sraunata na obnovu socijalistikog jedinstva. S konanim zbacivanjem carstva u studenome 1918. godine doao je trenutak sukoba dviju suparnikih socijalistikih grupa. Ulozi u izravnoj borbi za vlast bili su visoki budui da su obnaatelji vlasti odreivali budunost Njemake spartakisti su htjeli pretvoriti Njemaku u sovjetsku republiku, a socijalistika veina u parlamentarnu demokraciju. Bila je to jedna od najtunijih ironija njemake povijesti. Dok se 1918. godine inilo kako ni jedna druga alternativa nije bila mogua, estoka borba za jednu raspoloivu alternativu otvorila je prostor snagama koje su traile treu mogunost vojnu diktaturu. Sukob meu socijalistima proirio se posvuda; nakon to je Revolucija izbrisala stare institucije ponudila je nove, i mnogobrojne, podloge za trvenja. Spartakisti i umjereni socijalisti sukobljavali su se u Berlinu i u pokrajinama, na politikim skupovima i na ulicama, na radnikim vijeima i na pogrebima rtvi desniarskih ubojica. Palo je mnogo otrih rijei koje nikad nisu bile zaboravljene ili oprotene, ali rijei nisu bile sve. Svatko je bio naoruan, svatko je bio razdraljiv i nespreman prihvatiti

21 D ie deutsche Revolution (1921), naslov 8. poglavlja.

23

frustracije, m nogi su bili uvjebani i spremni na ubijanje, raireni neredi poticali su iracionalne m asovne akcije i pruali zatit- niki zaklon za politike avanture. G otovo dva m jeseca reim je uspijevao zadrati prividno jedinstvo m eu snagama na ljevici: esterolana privremena vlada osnovana 10. studenoga imala je tri predstavnika socijalistike veine i tri predstavnika Nezavisnih socijalista. M eutim , to nije m oglo potrajati. N ezavisni socijalisti su izali iz vlade 27. prosinca, a sukob se proirio i produbio. Protivnik na desnici trebao je sam o ekati.

Protivnik ipak nije sam o ekao: ubijao je bezobzirno i nekanjeno. R osa Luxemburg i Karl Liebknecht, voe spartaki- stikog pokreta, ubijeni su 15. sijenja 1919. godine. Kurta Ei- snera, bavarskog premijera, ubio je 21. veljae student plemi, a redovite ete i Freikorps okrutno su uguile Bavarsku Sovjetsku Republiku nastalu nakon atentata krajem travnja i poetkom svibnja. Ti dogaaji sam o su pogorali bratoubilaka neprijateljstva: Spartakisti su optuivali vladajue socijaliste kao popustljive, drutveno am biciozne krvnike, a vladajui socijalisti optuivali su spartakiste da su ruski agenti. Sve je to izgledalo kao sarkastini kom entar na Marxov poziv proletarijatu cijeloga svijeta na ujedinjenje.

III

Povjesniari su esto isticali neuspjehe politiara koji su vodili mladu W eim arsku Republiku. D a su u potpunosti bili neuspjeni, to bi bilo razumljivo. Ebert i njegovi suradnici naili su na potek oe koje bi obeshrabrile i najhladnokrvnije i najiskusnije dravnike. V ladao je endem ski m ete, velika glad, dem oralizacija m eu intelektualcim a, vojsku je trebalo dovesti kui i raz- vojaiti, gorke je rane trebalo zalijeiti, a za to nije bilo vrem ena, trebalo je napisati ustav i provesti ga. Povrh toga postojao je jo jedan im benik koji je im ao posebno mjesto u weimarskoj

24

povijesti budui da su mitovi koji su ga okruivali pogodili Weimarsku Republiku vie nego sama stvarnost: Versailleski mir.

Svakako da je sporazum nametnut Njemakoj u Versaillesu bio u mnogo emu nemilosrdan i osvetoljubiv. Neki od vodeih saveznikih pregovaraa nisu eljeli nagodbu nego osvetu. Nije samo poraz proizveo traume pobjeda je takoer nakon godina frustracija, krvoprolia i beskrajnih patnji za mnoge bila na neki nain nepodnoljiva. Izrada ugovora bila je stalno i promiljeno poniavanje Nijemaca. Kad su saveznici usuglasili svoje razlike u nizu kompromisa, pozvali su Nijemce da sredinom travnja 1919. godine poalju delegaciju u Versailles koja e primiti mirovne uvjete. Njezin je zadatak bio potpisati, a ne pregovarati. Postupanje prema njemakoj delegaciji, o emu je njemaki tisak mnogo pisao, bila je dugo osmiljavana uvreda: vlak kojim su putovali u Pariz kretao se promiljeno sporo kroz bojita sjeverne Francuske dok pogled na njih nije postao nepodnoljiv. U Versaillesu su se Nijemci nali odijeljeni, navodno da bi bili zatieni od neprijateljskih demonstracija, a zapravo kako bi bili izolirani od saveznikih pregovaraa. Nijemci, pisao je M. J. Bonn, liberalni ekonomist, lan njemake delegacije, bili su uvelike ponieni. Tjeskobu poraza i osjeaj krivnje kojim su ih neki propagandisti pokuavali obiljeiti stvorio je vrstu kompleksa manje vrijednosti od kojeg je patila veina lanova delegacije.22 Za slubenog predstavljanja ugovora, Clemenceau nije uinio nita da bi se Nijemci osjeali bolje i kratko vrijeme koje su imali da sastave svoje komentare i primjedbe prvo dva tjedna i potom jo jedan tjedan bacila je delegaciju u ludilo oajnike aktivnosti. Ishod je bio gotovo neizbjean: mjeavina gorljivog protesta, razboritih obrazloenja kao i naknadnih sumnji Lloyda Georgea i generala Smutsa, doveli su do nekih marginalnih preinaka, ali je ugovor u svojoj biti ostao neizmijenjen. Njemaka je trebala izgubiti Alsace-Lorraine, poljski koridor, sjeverni dio Schleswig-Holsteina i neka druga manja podruja oko trinaest posto svojega starog te-

22 Wandering Scholar (1949), str. 227.

25

Iz autorove kolekcije

MAX BECKMANN: SVA SLUBENIKA AUTOMOBILSKE INDUSTRIJE (iz autorove zbirke), tehnika suhe igle, 1915. Beckmann koji je bio u ratu, znao je da lica neprijatelja ne treba karikirati, realizam je bio dovoljan ukoliko je realist imao Beckmannov talent za grajiku. Godine 1919. njegovi crtei tehnikom suhe igle objavljeni su u zbirci od 19 bakroreza pod nazivom Gesichter (Lica).

26

Doputenjem Busch-Rcisingcr Museuma, Harvard University

GEORGE GROSZ: EBERT, crte tintom 1934.Friedricha Eberta, prvog predsjednika Weimarske Republike, 1919-1925. ljevica je zlobno karikirala: sindikalist kao skorojevi.

ritorija, est milijuna stanovnika, vrijedna prirodna bogatstva i sve svoje kolonije. M orala se razoruati, platiti reparacije i potpisati ugovor koji je u lanku 231. sadravao priznanje da su Njem aka i njene saveznice bile zaetnici rata i agresori zloglasni lanak, poslije prozvan lanak o ratnoj krivnji, koji je uzrokovao vie rasprava nego sve druge odredbe zajedno.

to su N ijem ci m ogli uiniti? Odbili su potpisati i potom potpisali. Premijer Scheidem ann je 12. svibnja nazvao ugovor neprihvatljivim i upitao retoriki: Koja ruka ne bi usahnula kad bi ove lance stavila na sebe i na nas? Scheidem annova je ruka ostala netaknuta. Nakon to je 20. lipnja Centrum (Z en- trum ) i veina njegove Socijalne dem okratske partije glasovala za prihvaanje ugovora, s iznimkom lanka 231. i lanka koji je zahtijevao predaju ratnih zloinaca, Scheidem ann je dao ostavku. Teret potpisivanja D ikta ta , Schandfrieden, Schmachfrieden sramnog, poniavajueg mira pao je na lea ostalih socijalnih dem okrata i na Erzbergera, najistaknutijeg zagovornika mira u Centrum u. Bili su to hrabri ljudi koji su prihvatili politiku odgovornost kao svoju sudbinu koje se nikad nisu u potpunosti rijeili.

Svi su mrzili sporazum. Oni koji su zagovarali njegovo prihvaanje tem eljili su svoje stajalite na osnovi realizma zbog potrebe za m irom, gladi m eu njemakim stanovnitvom, nepopustljivosti saveznika. Frankfurter Zeitung, glas razuma u svim vrem enim a, bio je tipian za najbolje od svih miljenja: protestirao je protiv ugovora, ali je isto tako preporuivao njegovo potpisivanje. Thom as M ann, jo uvijek ne posve predan W eim arskoj Republici, drao je da je Clem enceau, taj otrovni starac, pokapao zapadnu kulturu, ili obratno, da e angloam erika dom inacija dovesti do civiliziranja, racionaliziranja, uti- litarizacije Zapada u svakom sluaju, sporazum je bio katastrofa.23 M ann je jo uvijek bio apolitian, kulturni aristokrat kakav je bio i prije i za vrijeme rata, ali grof Kessler, liberalni

23 M ann P hilippu W itkopu 12. svibnja 1919. god ine. Briefe, 1889 -1936 , uredila Erika M ann (1962 ), str. 162. M ann G ustavu B ium eu 5. srpnja 1919. godine. Ibid., str. 165.

28

dravnik i neumoran pisac dnevnika, iznimno dobro obavijeten i izvanredno neoptereen stalekim predrasudama, takoer je smatrao Versailleski sporazum neizmjerno depresivnim: od 7. svibnja 1919., dana kad su Nijemcima bili urueni mirovni uvjeti, do 12. lipnja, Kessler je bio toliko potiten da nije nita zapisao u svoj dnevnik. Nakon ostavke Scheidemannova kabineta, 22. lipnja, izvijestio je o opem raspoloenju neopisive tuge; kao da je itav duevni ivot zamro.24 Lako je zamisliti komentare domoljuba, vojnih asnika i konzervativaca. Sve drave i svi narodi, pisao je Friedrich Meinecke 1921. godine, moraju sami sebi rei: Mi smo grenici. Meutim, grijesi koje su poinili saveznici od 1918. godine gotovo su bez usporedbe.25

Takav je stav vie nego sve odredbe sporazuma koliko god bile loe opteretio Weimarsku Republiku jednom od njenih najpogubnijih legendi. Milijuni koji nisu imali interesa u izgubljenim kolonijama ili izgubljenim podrujima, koji su bili netaknuti nametnutim razoruanjem, toplo su prihvatili demagoge koji su optuivali Versailles kao tipian francuski napad na samu duu Njemake, klevetali potpisnike Versailleskog sporazuma kao kukavice i izdajice i prezirali dravnike koji su tiho radili na tome da se ugovor revidira lanak po lanak. Zahtjev za ponitenjem nametnutog mira i kazna za novembarske zloince koji su ga prihvatili, postao je temeljem desniarske retorike i uz antisemitizam najistaknutijom tokom nacistike propagande. Ako je Versailles bio optereenje za Weimarsku Republiku, bilo je to optereenje kako domae tako i strane izrade.

U svjetlu svega toga, za vrijeme revolucije i u razdoblju nakon revolucije postignuto je mnogo. Zavren je rat. Otjerana je zauvijek pruska vladajua kua i druge velike i male njemake monarhije. Bar neki Nijemci nauili su praktinu politiku. Stvorena je demokratska drava. Talenti koji su drani ne

24 Tagebiicher, str. 183, 184.25 M einecke A . Friisu 23. svibnja 1921. Ausgewahller Briefwechsel, uredili Ludwig D chio i Peter Classen (1962), str. 101-102.

29

podobnim a za promaknua u doba carstva dobili su nove prilike, otvorena su ugledna i vana sredita naprednim profesorima, m odernim dramatiarima i producentim a, demokratskim politikim m isliocima. H ugo Preuss, tvorac W eim arskog ustava, bio je sim bol revolucije. Kao idov i ljeviarski demokrat bio je iskljuen iz sveuilinog establim enta usprkos svim svojim vrijednostima, a sad je on, iskljuenik, stvarao novu Republiku, svoju Republiku.

Ipak, nakon to se sve ovo uzm e u obzir, ostaje istina da su ljudi W eim ara napravili teke pogreke, a uzajamna okrivljava- nja za te pogreke rano su zatrovala atmosferu utirui put novim pogrekama. Sjajni politiki novinar Carl von O ssietzky ve je u lipnju 1919. ukratko objasnio: Postojala su tri podruja u kojima sm o imali pravo oekivati potpuni prekid sa starim m etodam a te preustrojstvo: u isto politikom , gospodarskom i du- hovno-etikom podruju. M eutim , to je revolucija postigla? O dgovor je doista alostan. U unutarnjoj i vanjskoj politici razmeu se poznate linosti kojima je ve desetljeim a s pravom m jesto m eu relikvijama. Gospodarska obnova se stalno odgaa dok anarhija, samoljublje i profiterstvo likuju. N itko se tom e ne suprotstavlja nego sam o m lako uvjerava. Bijeda ideja, nedostatak hrabrosti, nedostatak vjere.26 To je ozbiljna optuba, ali opravdana. Republikanska tenja za redom, njihov strah od boljevizm a, plaljivost voa koji su i sami bili rezultat starog drutva i spremniji da budu oporba nego vlast i m oram o dodati sm uenost, neodgovornost, krvoednu retoriku i diktatorske pretenzije spartakistike ljevice sprjeavali su odlunu akciju u svakom podruju. Preuss, ozbiljno zabrinut pruskom hegem onijom , htio je unititi stari federalni skup drava, razbiti Prusku u nekoliko Lander te okupiti male drave u vee jedinice. Njegov plan nije bio prihvaen, a m eu najuinkovitijim protivnicim a bili su socijalni dem okrati nespremni da predaju on o to su tek stekli, ili su kao Eisner u Bavarskoj bili

26 C itirano u R aim und K oplin , C arl von O ssietzky als po litischer P ublizist (1964), str. 28.

30

sumnjiavi prema sredinjem reimu. Tako je kompromis ostavio stare drave netaknutima, ouvao prusku dominaciju i ostavio nerijeenim zamrene veze izmeu Reicha i Lander. Taj propust ostaje povijesni grijeh, priznao je poslije socijalistiki izdava i politiar Friedrich Stampfer, njegov naknadni uvid zadobiva puno znaenje, da u vrijeme naglog dinaminog razvoja nije poduzet skok prema unitarnoj dravi. Usprkos svim platonskim iskazivanjima sklonosti ideji nacionalnog jedinstva neki su socijaldemokratski obnaatelji vlasti branili pojedinane interese revnou nita manjom od one koju su iskazivali prijanji vladari.27 Ta afera oitala je gorku lekciju socijalistima ljubomornima na svoje dunosti: kratkoroni ogranieni dobici pokazali su se dugoronom opom propau.

Nacionalizacija glavnih industrija imala je istu sudbinu. Ambiciozni planovi i dobra volja nisu nikad bili pretoeni u politiku. Ekonomist Rudolph Wissell pokazao je put do socijalizma preko planiranja i taj je put bio sasvim jasan. Meutim, nikad se nije njime krenulo. Krupni kapital nastavio je nacionalizirati gospodarstvo na svoj nain kartelizacijom. I doista su najvei trustovi u njemakoj povijesti bili stvoreni tijekom Weimarske Republike ukljuujui spajanje etiriju velikih e- liana 1926. godine i stvaranje kemijskog trusta I. G. Farben godinu prije spajanjem est najveih korporacija u tom podruju.28 Socijalisti su stajali po strani, jedni previe ustraeni da neto poduzmu, a drugi robujui doktrinarnom i nerealistinom uvjerenju da je kartelizacija bila neizbjean vii stupanj kapitalizma koji je trebalo proi na putu u socijalizam. Oslanjajui se na povijest, njemaki su socijalisti postali njene rtve.

To su bile sudbonosne strateke pogreke, ali ljudi Weimarske Republike uinili su jo sudbonosniju pogreku kad nisu uspjeli obuzdati ili preoblikovati ustroj starog poretka vojsku, dravne slube i sudove. Vojnika je kasta izala iz rata demoralizirana, poljuljana ugleda, u panici, spremna na svaki kom-

27 D ie vierzehn Jahre der erstett deutschen Republik (3. izdanje, 1953), str. 134.28 Franz L. N eum ann, Behemoth: The Structure and Practice o f National Socialism, 1933-1944 (2. izdanje, 1944), str. 15-16.

31

promis. G enerali su odveli Njemaku u propast laui i sebi i svijetu, unitivi nebrojene ivote. Friedrich M einecke je potkraj 1918. godine priznao da su ih neodm jerene izjave p an - germ anskog-m ilitaristiko-konzervativnog saveza u potpunosti diskreditirale.29 Ipak, nakon nekoliko godina taj je savez povratio svoju karizmu u irokim krugovima javnosti, i opteretio W eim arsku Republiku legendom o neporaenoj njemakoj vojsci kojoj su idovi i komunisti kod kue zabili no u lea zloglasna Dolchstosslegende.

Njihovo uskrsnue uvelike je bila odgovornost weimarskih voa koji su doveli do toga da stara vojska postane prijeko p otrebnom. D an nakon proglaenja W eim arske republike, 10. studenoga, Ebert je zakljuio dalekoseni sporazum s generalom G roenerom prihvaajui pom o vojske u odravanju reda. R egularne jed inice, uz pom o na brzinu stvorenih Freikorps, pucali su na m ilitantne spartakiste. Socijalni dem okrat N oske, uvar W eim arske Republike, dao je desniarskim jedinicam a iroku slobodu za djelovanje to jest, za organizirana ubojstva. Bilo je neum jerenosti na svim stranama To su bili strani m jeseci, prisjeao se poslije Arnold Brecht, staloen promatra dobra volja Eberta i N oskea bila je izvan svake sumnje. Ali njihove procjene neto su sasvim drugo.30 2. veljae 1919, vie od m jesec dana prije N oskeova zloglasnog ukaza kojim je naredio jedinicam a da smjesta pucaju na svakoga s orujem u ruci, i tri m jeseca prije nego to je bijeli teror iskalio svoj bijes na osvojenu Bavarsku Sovjetsku Republiku, grof Kessler predvidio je da sadanji reim ne m oe potrajati: Paradoksalna odluka, kojom je republikanska socijalno dem okratska vlada dopustila da nju i kapitalistike blagajne brane unajmljeni ljudi bez zaposlenja i carski asnici, jednostavno je suluda.31

29 M ein eck e L. A sch o ff 21. listop ada 1918. Briefwechsel, str. 97.30 B recht, A u s nachster N dhe: L ebenseiinnerungen, 1884 -1 9 2 7 (1966 ), str. 247. K ontroverze o u lozi N osk ea se nastavljaju. Ja sam sk lon sloiti se s B rechtom (ibid., str. 2 3 1 -2 4 7 ) da je N o sk e im ao hrabrosti i prihvatio ulogu psa tragaa iz osjeaja o d govornosti (na kraju krajeva, izraz je n jegov), ali da m u je nedostaja lo takta i

opreza .

31 T agebiicher, str. 117.

32

Ista nepovezanost sa stvarnou lebdjela je oko nastavlje- nog zapoljavanja carskih slubenika. U svjetlu tradicionalne autoritarne strukture njemakog drutva, koju revolucija jedva da je uzdrmala, posljedice takve politike bile su predvidljive. I bez tereta neprijateljskih slubenika njemaka je demokracija bila krhka. Njemaka dravna sluba bila je nadaleko poznata po uinkovitosti i nepristranosti, ali za vrijeme Weimarske Republike koristila se visoko uvjebanim sposobnostima uglavnom za administrativnu sabotau. Njezina poslovina lojalnost nadreenima oevidno se nije protezala na socijalno-demokratske ili liberalne ministre. Ali primjer sofistikog pozivanja na neovisnost i objektivnost koji najvie zapanjuje i koji je bio plodno tlo za raanje cinizma i meu dobitnicima na desnici i meu rtvama na ljevici bilo je dranje sudaca, tuitelja i porotnika za vrijeme Weimarske Republike. Preivjeli suci iz carskoga doba bili su uzeti u slubu nakon revolucije; nije ih se moglo ukloniti i kao to je njihovo dranje pokazalo nije ih se moglo promijeniti: gotovo svi su potjecali iz privilegiranih redova, imali su bliske veze meu plemstvom, asnicima, konzervativnim politiarima, nisu imali milosti prema optuenim komunistima, ali su bili udvorno popustljivi prema bivim asnicima.

Posljedice su opepoznate, ali treba ih istaknuti: izmeu1918. i 1922. godine 22 ubojstva bila su dokazana ljeviarskim elementima, od tih je 17 bilo strogo kanjeno, 10 smrtnom kaznom. S druge strane, sudovi su bili dobrohotni prema desniarskim ekstremistima: od 354 ubojstva to su ih poinili desniari samo je jedan bio strogo kanjen, premda ne i smrtnom kaznom. Prosjene zatvorske kazne dosuene za ta politika ubojstva pokazuju istu pristranost: petnaest godina za ljevicu, etiri mjeseca za desnicu. Desniarski puisti kao Kapp koji je nasilno pokuao sruiti Weimarsku Republiku njegovi suradnici poinili su nekoliko gnusnih ubojstava bili su osloboeni optube na temelju tehnikog propusta, ili im je bilo doputeno da pobjegnu u inozemstvo. Nakon propasti Hitler-Ludendor- ffova pua u studenom 1923. godine, suenje puistima svedeno je na politiku farsu. Sud je dopustio optuenima i njihovim odvjetnicima da napadaju vladu najgrubljim hukakim izrazi

33

ma, i konano osudilo H itlera na pet godina Festungshaft, blai oblik zatvora u kojem je H itler, kako god bilo, proveo manje od godinu dana. The Feme ubojstva koja su poinili lanovi ilegalnih obram benih organizacija, paramilitarnih osvetnikih skupina pripadaju m eu najokrutnije zloine u stoljeu ispunjenom zvjerstvima: nezaposleni fanatici i bivi asnici koji se nisu m ogli zaposliti tukli su ljude do smrti i guili ene esto tek na tem elju sum nje za nedom oljubnu djelatnost. N ekoliko ubojica je bilo optueno, nekoliko suenih je bilo i osueno, ali nitko od osuenih nije bio dugo zatvoren, ili na bilo koji drugi nain sprijeen u daljnjim kriminalnim djelatnostima. D oista, jedan od ovih Feme ubojica, Edmund H eines, jedan od Rohm ovih prijatelja, sjedio je oko godinu i pol u zatvoru i bio naposljetku, inom poetske pravde, uklonjen 30. lipnja 1934. godine u nacistikim istkama. Dvojici Erzbergerovih ubojica bilo je doputen o da pobjegnu, cijela mrea urotnika protiv Erzbergera, premda svima poznata, bila je uglavnom ostavljena na miru, a glavni je urotnik bio osloboen. Kad god su suci nali m ogunost izokrenuti zakon u korist reakcije, to su i uinili: H itler je kao Austrijanac trebao biti deportiran nakon pua, ali mu je bilo doputeno da ostane u Njemakoj budui da se smatrao Nijem cem . S druge strane, protiv spartakista, kom unista ili estitih novinara, sudovi su postupali s krajnjom strogou. Strogo su kanjavali svakoga kom e su nali da je imao i najmanju vezu s Bavarskom Sovjetskom Republikom , pisci koji su uvrijedili carsku vojsku bili su osuivani makar se njihova otkria pokazala istinitim.

I najrazloniji povjesniari moraju promatrati te statistike s uenjem i osjeajem beznadnosti. Socijalistike i kom unistike novine i politiari su govorili, upozoravali i razotkrivali. N eovisni i radikalni asopisi poput Weltbiihne ili Tagebuch borili su se protiv zloinaca s injenicama i sarkazmom. Bez uspjeha. Statistiar E. J. G um bel koji je s velikom osobnom hrabrou i besprijekornom znanstvenom akribijom sakupljao i dokum entirao sve dostupne pojedinosti o tim zloinim a shvatio je da ni jedan njegov izvjetaj nije imao nikakav uinak. U Tagebuchu je 1924. godine sastavio listu zloina i njihovih posljedica zak

34

ljuivi: Vidimo da se dokumenti gomilaju do neba. Sudovi rade grozniavo. Jedan proces zapoinje za drugim. Svaki ima svoju strukturu. Samo je rezultat uvijek isti: prave ubojice ostaju nekanjene.32

U egzilu, 1934. godine, Socijalnodemokratska partija je pomalo skrueno priznala da je uinila traginu pogreku: To to je njemaki radniki pokret, dezorijentiran tijekom rata, preuzeo praktiki nepromijenjen stari dravni aparat bila je teka povijesna pogreka.33 Istina. Nezadovoljni pozivom trojanskog konja u grad, ljudi Weimarske Republike bdjeli su nad njegovom izgradnjom i brino titili njegove stvaratelje.

32 Ausnahmezustand, str. 119. Za Gumbelovu statistiku vidi njegove Zwei Jahre M ord (1921), Vier Jahre politischer M ord (1922), Vendter verfallen der Feme (1929), Lasst Kopfe rollen (1932). Povjesniari su prihvatili njegov rad vjerodostojnim. Vidi N eumann, Behemoth, str. 20-33 , 478^179; H. i E. Hannover, Politische Justiz, 1918-

1933 (1966), passim .33 Citirano u Hannover, Politische Justiz, str. 34.

35

ZAJEDNICA RAZUMAP o m irljivci i kritiari

II.

I

Tisue profesora, industrijalaca, politiara u Weimarskoj Njemakoj mrzili su naciste, ali nisu voljeli ni Weimarsku Republiku. Dobro obrazovani, inteligentni, nevoljki zamijeniti vrijednosti carskog razdoblja za dvojbene probitke demokracije, mnogi su bili paralizirani svojim sukobima pa su za vrijeme Weimarske Republike vodili javne karijere asne nemoi naglaeno hirovitim djelovanjem. Nauili su ivjeti s Weimarskom Republikom, drei njezino stvaranje povijesnom nunou, potujui neke njezine voe, ali je nikad nisu zavoljeli i nikad nisu povjerovali u njezinu budunost. Stoga su ih nazvali racionalnim republikancima Vemunfirepublikaner, republikancima koji su to postali po intelektualnom izboru, a ne iz vatrenog uvjerenja. Tek tri mjeseca nakon to su nacisti doli na vlast, 7. svibnja 1933. godine, Friedrich Meinecke se povjerio kolegi povjesniaru Walteru Lenelu: Njemaki narod jednostavno nije bio zreo za parlamentarnu demokraciju, osobito zbog pritiska Ver- sailleskog mira. To sam sebi govorio, ispod glasa, ve od samoga poetka.34 To je autentian glas jednog Vemunftrepublika- nera.

Kao i ostali racionalni republikanci, Meinecke se pripremio za takvo stajalite i prije nego je car abdicirao. U jesen 1918. godine Meinecke je postao uvjeren da je jedina mogunost opstanka Njemake da postane demokratska, da odbaci ba-

34 Briefwechsel, str. 138.

37

last konzervativnih ideja, da se bori protiv svakog pokuaja obnove carstva i da se prepusti napretku kroz racionalnu i hrabru odluku. Poetkom 1919. godine bio je siguran: U sukobu izm eu dravnikog razuma i naslijeenih ideala kojeg su svi prisiljeni iskusiti u ovom trenutku, vjerujem da odluno moram pratiti zahtjeve razuma.35

O no to je zahtijevao razum bila je, inilo se, republika s jakim predsjednikom , oprezno eksperim entalan reim spreman sauvati vrijedne ostatke slavne prolosti, drava koja bi, prije svega, pom irila sve klase. Po miljenju racionalnih republikanaca, kao to je u prolosti Bismarckova estoka antisocijalistika politika om ela klasno pom irenje, tako je sad ono bilo ugroeno radikalnom retorikom socijalnih demokrata. Oblik vladavine bio je m anje vaan, vanija je bila njezina uinkovitost u p ostizanju klasne suradnje i spreavanju radikalne polarizacije u politici. U tom e se M einecke, naklonjen carskoj Njemakoj, sloio s R obertom Boschom , liberalnim inenjerom i industrijalcem , ravnodunim prema carskoj Njemakoj. Sama po sebi, pisao je Bosch 1923. godine, republika nije odluujua stvar. Bosch je priznao da prije nije bio uvjeren da je republika najbolja stvar za nas. A li je i dalje naglaavao da mislim da m oram o biti uz republiku sad kad je im am o.36 T o se raspoloenje odralo tijekom dvadesetih godina. Za Vemunftrepubli- kanere republika je bila, na neki nain, kazna koju su Nijemci, plem stvo i graanstvo, zasluili. Imala je neizm jerne prednosti pred barbarizmom desnice i neodgovornou ljevice, zasluivala je suradnju kad ve nije m ogla zahtijevati oduevljenje.

Takav hladni racionalizam im ao je karakteristine vrline i mane: bio je spremniji otkriti nedostatke nego odlike, bio je skloniji iznijeti nepristranu analizu prolih pogreaka nego vatrenu lojalnost prema novim m ogunostima. Ohrabrivao je neobian, donekle ogranien, makijavelizam: Vemunftrepublikane- ri drali su m oguom suradnju s vojskom zar nije vojska stvo

35 M ein eck eovo p ism o supruzi od 5. listopada 1918. Ibid., str. 15. M ein ecke S iegfried A . K aehler krajem sijenja 1919. Ibid., str. 335.36 V id i T h eod or H eu ss, R obert Bosch: L eben u n d Leistung (1946), str. 371.

38

rila i odgojila umjerene generale poput Groenera?37 ili su vidjeli neku pedagoku vrijednost u izbornoj pobjedi nacista 1930. godine zar to ne bi moglo natjerati socijalne demokrate da se ponaaju dravniki i surauju s Briiningom?38 Ver- nunftrepublikaneri su bili razboriti ljudi voljni nauiti prvu lekciju modemiteta, ali ne i drugu: priznali su da je nostalgija za carstvom bila besmislena, ali nisu mogli vidjeti da je i Weimarska Republika zasluivala svesrdnu potporu ili, bolje, da bi republika mogla postati vrijedna kad bi je podupiralo dovoljno vrijednih ljudi.

Njihov intelektualni stil spreavao je racionalne republikance da osnuju stranku ili izloe program. Zapravo, neki su se izrazito promijenili tijekom kratkog postojanja Weimarske Republike. I neki od njih nisu bili neuinkoviti. Gustav Strese- mann, politiar po kojem se mogao skovati izraz Vemunftrepu- blikaner, postao je aktivna pomirbena snaga u njemakoj politici.39 Stresemannov razvoj od lobista do politiara, od politiara do dravnika bio je stalan rast, povijest usmjeravanih i discipliniranih ambicija i ideja koje su se irile pod pritiskom neumoljive stvarnosti. Stresemann je poeo kao obian, zavrio kao izniman Nijemac, a njegova je tragedija koja se najveim dijelom odigrala posmrtno u tome da nije uspio uvjeriti sebi sline da mu se pridrue na njegovu putu sazrijevanja.

Ni Stresemannovo podrijetlo ni njegova rana karijera nisu nagovjetali takvu mogunost. Roen u berlinskoj graanskoj obitelji, Stresemann je dugo zadrao ivu naklonost prema svojoj okolini u kojoj su ljudi srednje klase teili viim stvarima itajui njemake klasike, premda su svoje obrazovanje usmjeravali k praktinim stvarima. Stresemannova disertacija iz 1900.

37 Groener je bio najprecjenjeniji ovjek u Weimarskoj Republici. Felix Gilbert u razgovoru s autorom. Vrijeme je da se takvo miljenje konano iznese u javnost.38 M einecke je izrazio tu fantastinu procjenu njemake politike 1930. godine u pismu svojoj keri i zetu Sabinei i Carlu Rablu, 30. listopada 1930. Briefwechsel, str. 128.39 ini se da je izraz skovao profesor W ilhelm Kahl koji je kao i Stresemann bio lan Njem ake Narodne Stranke. Henry Ashby Turner, Jr., Stresemann and the Politics o f the W eimar Republic (1963), str. 112.

39

godine bila je vjebanje nostalgije; o proizvodnji piva u bocama poslu njegova oca u kojoj je opisao m alo poduzetnitvo kao nain ivota ugroen gigantskom industrijom. U ranim politikim pothvatim a Stresem ann je takoer slijedio svoga oca: u potpunosti je prihvaao carstvo, arko predan njemakom militarizmu, dirnut osebujnim liberalizm om blagi konstitucio- nalizam, estoki imperijalizam koji je obiljeio revolucionare iz 1848. godine. Kad je izbio rat, Stresem ann, koji je tada bio zastupnik u Reichstagu, ustupio je svoju znatnu rjeitost za vladine ratne ciljeve. B io je nekritian, neublaen aneksionist koji je zahtijevao veliko kolonijalno carstvo u Africi, vei dio Belgije i istonu Europu odvojenu od Rusije pod njemakim utjecajem. G rof Kessler, koji ga je dobro poznavao, usporedio je Strese- m anna iz tog razdoblja s jednim od Sternheim ovih manje atraktivnih dramskih likova: konvencionalan, politiki ambiciozan, korumpiran od strane industrije i staronjem akog fraziranja.40 Poraz Njem ake i revolucija potitili su ga i uzrujali. Kad su Stresem ann i njegovi suradnici pom agali u stvaranju svoje nove stranke Deutsche Volkspartei, dali su jasno do znanja da su ostali vjerni svojim vrijednostima. Bio sam monarhist, Stresemann je pisao 6. sijenja 1919, danas sam monarhist i ostat u m onarhist.41 Njegovo je politiko usmjerenje to nije bilo nita vie od toga sad postalo potreba za suradnjom s nepoeljnim reim om koji je doao na vlast u nesretnoj revoluciji i prihvatio sram otni mirovni sporazum, ta suradnja e spasiti zemlju od graanskog rata i komadanja i ostavit e otvorenu mogunost za obnovu carstva. U vrijeme Kappova pua 1920. godine, Stresem ann se ispriao za desniarsko podrivanje vlasti i zadrao bliske veze s politiarima i asnicima koji su radili na nekoj vrsti monarhije.

Tad se Stresem annu neto dogodilo: povijest. To nije bila dram atina preobrazba. Nije to vjerojatno bio ni svjestan proces ve prije svjesna politika postupnoga politikog prilagoa-

40 Tagebiiclier, str. 396.41 C itirano u T urner, Stresem ann, str. 30.

40

vanja radi dobrobiti vlastite stranke to je maskiralo nesvjesno slabljenje odanosti starim vrijednostima i razvoj novih veza: ve1919. godine Kessler je pronicavo vidio Stresemanna kao problematinu pojavu.42 Svakako do onoga dana u kolovozu 1923. godine kad je postao kancelar Weimarske Republike, pa i dulje, Stresemann je u sebi gajio neugasivu nadu za obnovom carstva. Ali, kao to su njegove ranije izjave u obranu Weimarske Republike vonjale po politikoj neiskrenosti, tako su njegove ro- jalistike izjave kasnijih godina bile traljave. Opakost krajnje desnice pouila je Stresemanna o vrlinama Weimarske Republike, a kritino stanje vanjske i unutarnje politike uinilo ga je odgovornim dravnikom.

U sijenju 1923. godine Arnold Brecht je razgovarao sa Stresemannom pokuavajui ga pridobiti za svoj plan proslave sedamdesetpete godinjice revolucije iz 1848. godine, liberalne revolucije iz crkve Sv. Pavla u Frankfurtu, koja je stvorila zastavu koja e postati zastavom Weimarske Republike. Dok je oklijevao (budui da je odmah uvidio da e takva proslava dovesti crnu, crvenu i zlatnu boju u centar panje), podsjetili smo ga da je jednom, kao student, sam nosio crno-crveno-zlatnu zastavu na sveanosti za martovske rtve. Pokazali smo mu novinski izrezak o tome. Tad je veselo i srdano pristao, oigledno vrlo ponesen planom i osobito ushien povijesnom potporom koju e, bio je siguran, to dati njegovoj politici aktivne suradnje s weimarskom koalicijom. Tad, i u tom trenutku, Stresemann je bio emocionalno pridobiven za Weimarsku Republiku. Prethodne dvije godine, pad socijalno demokratske prevlasti s jedne strane, te ubojstva ministara i udnja za diktaturom s druge strane pretvorile su ga u Vemunftrepublikanera. Ali sad je bio duboko ganut. Sad je u igri bilo vie od taktikog oportunizma, vie od razuma. Dok smo sjedili s njim razgovarajui o dogaajima u crkvi Sv. Pavla, odjednom je opet izgledao kao mladi idealist koji je nosio crno-crveno-zlatnu zastavu u ast onih koji su pali u oujku 1848. godine. Tajna sklonost demokratskoj

42 Tagebucher, str. 138.

41

republici izbijala mu je iz oiju. Stresem ann, pristaa wilhelmin- ske politike ekspanzije Stresem ann Prvi, m oglo bi se rei, koji je podupirao Kappov pu ve je dulje vrijeme nestajao. R oenje Stresem anna Drugog, ne vie sam o Vemunftrepublika- ner ve je bio iako to nije m ogao otvoreno rei lanovima svoje partije u igri svim svojim srcem .43 Brechtova verzija ove scen e zvui pom alo sentim entalno, ali s ovim racionalnim republikancima ovjek nikad ne m oe biti siguran: njihov repu- blikanizam je im ao i razloge koje ni njihov razum nije poznavao.

II

Vemunftrepublikaneri su stavili razum u slubu pomirenja: traili su pom irenje m eu klasama, pom irenje stranaka s dravom, Njem ake s ostalim svijetom i svoje pom irenje s republika- nizm om . A li bilo je i drugih razumnih ljudi u W eimarskoj R epublici, ne intelektualnih republikanaca ve republikanskih intelektualaca koji su stavili razum u slubu kritike: eljeli su razotkriti m isterije vlasti, tajne nesvjesnoga, povijesne legende. N ita i nitko, ak ni Bismarck, nije bio siguran pred njima.

Nije bilo ni novo ni hrabro kritizirati reim cara W ilhelma II zapravo, postalo je pom odno pljuvati po caru ali u doba W eim arske R epublike i sam Bismarck se naao na udaru: izm eu 1925. i 1930. godine Johannes Ziekursch, sveuilini profesor koji nije bio ni idov ni socijalist, objavio je politiku povijest carstva od 1871. do 1918. u kojoj je napao Bismarckovu autoritarnost i proglasio ga odgovornim za katastrofe koje su zadesile njegovu tvorevinu.44 Nakon toga nije li W eimarska Republika jo uvijek ivjela u Bismarckovoj sjeni? sve je bilo m ogue. Zapravo, 1930. godine, godine kad je Ziekursch zavrio trei dio svoje povijesti, za vrijeme Briiningova kancelar-

43 B recht, A us nachster N ahe, str. 3 99 -400 .44 Politisch e G esch ich te des neues deutschen Kaiserreiches u 3 dijela (1 925 -1930 ).

42

stva, Erich Fromm, tad jo uvijek ortodoksni freudovac, ponudio je psihoanalitiki prikaz uspona Kristove dogme i usput se sukobio s Troeltschovim pokuajem da ukloni nesporazume oko klasnog temelja ranoga kranstva.45 Takoer je 1930. godine sjajni mladi povjesniar Eckart Kehr objavio provokativnu disertaciju Schlachtflottenbau und Parteipolitik koja je neumoljivo do tanina razotkrila domae gospodarske izvore njemake pomorske politike za vrijeme kritinih godina od 1894. do 1901.

Kehrova tragino kratka karijera umro je 1933. godine u tridesetoj godini pokazuje visoku cijenu koju je morao platiti heretik, ak i za vrijeme Weimarske Republike. Njegova je obitelj vrvjela mnogobrojnim utjecajnim pojedincima iz intelektualnog establimenta kasnog carstva, ali uzdrman ratom i porazom, Kehr se pobunio protiv pruskoga konzervativizma svoje neposredne okoline. Iako porijeklom iz toga kruga, njegovo iskustvo i temperament uinili su ga iskljuenikom odlunim da natjera sveuilini svijet da ga prizna. Njegove studije o uskim vezama vodeih poslovnih ljudi, industrijalaca i tvoraca vanjske politike za vrijeme carstva nagnale su ga na zakljuak da je dobit bila daleko vaniji poticaj njemakom imperijalizmu od grandioznih zamisli o njemakoj misiji. Pisanje disertacije na njega je imalo revolucionirajui efekt. Na kraju krajeva, poeo je s politikom povijeu i filozofijom, ali je uvidio da su drutvena struktura i gospodarski interesi utjecali na politike odluke na nain koji su savjesni povjesniari uvijek poricali ili, bolje reeno, nisu nikad primijetili. Njegovi lanci, koji su se ubrzano nizali krajem dvadesetih godina, bili su jednako skandalozni kao i njegova knjiga, raspravljali su otrim jezikom, ali s besprijekornom uenou o osjetljivim temama kao to su uspon pruske birokracije, klasni sukobi u doba ranog carstva, drutveni i financijski temelji vanjske politike, sociologija Reichs- vvehra.

45 Fromm, The D ogm a o f Christ and Other Essays on Religion, Psychology, and Culture (1966), sir. 1-95.

43

Prema oekivanju, Kehrovi kolege povjesniari nisu znali to uiniti s njim. Njegovi lanci bili su zamijeeni, njegova knjiga dobila je prikaze pune tovanja i uvaavanja, ali tek je aica mladih studenata u Njemakoj, i nekoliko amerikih progresivnih povjesniara poput Charlesa Bearda, cijenila Kehrovu pravu vrijednost. Ostali su to drali denunciranjem dom ovine i zabrinuto kimali glavom. Herm ann O ncken nazvao je Kehra enfan t terrible, struke. ak ga je i Friedrich M einecke, jedan od Kehrovih uitelja i jedan od njegovih najjaih i najnepristranijih pristaa nazvao, vie iz prijateljskog upozorenja nego zbog istinskog neodobravanja, potpunim nihilistom koji vjeruje da ra- zum ijeti sve znai kritizirati sve.46 Naravno, upravo se o tom e radilo.

III

Kehr je bio osam ljeni istraiva, Stepski vuk njemake povjesniarske struke. Nasuprot njemu, njegovi kolege kritiari, vjerni poput njega pretpostavci da razumjeti sve znai kritizirati sve, bili su okupljeni u kolama ili institutima, pripijeni jedni uz druge zbog topline, uzajamne potpore i znalake samokritike. Naravno, nem a niega osobito njemakog, ili weimarskorepu- blikanskog, u osnivanju instituta. N ove discipline, u tenji da objasne svoju svrhu, izue osoblje na svoj nain i prenesu svoja otkria, esto su osnivale institucije odvojene ili labavo povezane sa starim sreditim a vieg obrazovanja. O no to je bilo svoj

46 H an s-U lr ic h W chler, In troduction u Eckart Kehr, D er P rim at der Innenpoli- tik: G esam m elte A u fsa tze zu r p reussisch -deu tsch en Sozialgesch ich te im 19. un d 20. Jahrhundert (1965 ), str. 3 -4 . Prijenos K ehrova djela u A m eriku in teresantan je sluaj utjecaja zn anosti w eim arskog doba na am eriki in telektualn i ivot. Beardu je svratio p ozornost na K ehra njegov zet N ijem ac, A lfred V agts; nakon D ru gog svjetsk og rata, F ranz N eu m an n je savjetovao svojim stud en tim a na Sveuilitu C olum bia da itaju K ehra (savjet koji su svi njegovi stud en ti naravno slijedili) i ojaao svoje savjete upuujui s uvaavanjem na K ehrove lank e u B ehem oth (vidi Behem oth, str. 203, 206, 477 , 4 8 8 -4 8 9 ).

stveno institutima u razdoblju Weimarske Republike bila je prije svega kvaliteta djela koja su stvorili.

Na prvi pogled izgleda da te institucije, osim to su udomile velik broj idova, nisu imale puno zajednikoga: Kulturhistori- sche Bibliothek Warburg u Hamburgu radila je u mirnoj skro- vitosti, Psychoanalytische Institut u Berlinu, iako apolitian kao Warburg Institut, potaknuo je mnoga suprotstavljanja meu lanovima psiholokog ceha. Deutsche Hochschule fur Politik pokuao je uspostaviti konsensus medu ljudima dobre volje u svim strankama, iskljuujui samo komuniste i naciste, dok je Institut fur Sozialforschung u Frankfurtu bio sredite ljeviar- skih hegelijanaca uvjerenih da je Weimarska Republika bila samo stanica na putu u socijalizam. Usprkos svim razlikama, svi su bili lanovi istinske zajednice razuma, posveeni radikalnom preispitivanju, otvoreni idejama koje su bile nemogue ili skandalozne za tradicionalne strunjake, i svi su odreda bili odani, ne toliko institucijama Weimarske Republike koliko duhu Weimara po svojem nedostatku strahopotovanja, nemilosrdnom modemitetu, potrazi za stvarnou kroz znanost.

Retrospektivno Warburg Institut izgleda kao jedan od najveih vrhunaca i najkarakteristinijih izraza weimarskog duha, meutim njezin osniva bio je lojalni monarhist. Institut je bio osobno ostvarenje jednog ovjeka, ostvarenje elje kojom je bio obuzet. Bogat, uen, iznimno osjetljiv i na mahove psihotian, Aby Warburg je bio opsjednut opstankom klasine antike u zapadnoj civilizaciji. Predmet je dugo zaokupljao panju strunjaka, ali ne s takvom estinom i oplemenjenom pristranou koju je Warburg unio. Toan oblik klasicizma i njegov toan utjecaj na renesansu za njega nisu bile suhe akademske rasprave ve predmet gotovo ivota i smrti. Bila je u njemu, pisao je Panof- sky, strana napetost izmeu racionalnog i iracionalnog to je u njemu izazvalo ne romantini rascjep, ve fascinatnu kombinaciju briljantnog uma i mrane melankolije, otroumne racionalne kritike i suosjeajne spremnosti na pomo.47 Bilo je

47 A. Warburg, Repertorium fu r Kunstwissenschaft, LI (1930), str. 3.

45

to W arburgovo posebno postignue da prepozna u iskuenju sam da kaem, ponovno iskusi cijelo podruje klasine batine koja je za njega bila vie od otmjenih hramova i latinskih pjesama, bilo je tam no koliko i svijetlo, a njegovo naslijee su bila koliko praznovjerna vjerovanja i magijski obredi toliko i kiparstvo i pjesnitvo. Warburgovi uzori Burckhardt, N ietzsche i U sener postavili su problem i predloili rjeenje: prouavanje ostataka klasinog naslijea zahtijevalo je irok pogled na kulturnu povijest, razumijevanje dionizijskih aspekata ivota i pom no prouavanje religioznog iskustva.

Trideset godina je W arburg putovao, pisao krajnje originalne eseje o um jetnosti i misli u doba renesanse i reformacije te sakupio biblioteku zavidne raznolikosti. Nakon poraza, 1918. godine, razbolio se te nakon dvije godine shrvan otiao u vicarski sanatorij. M eutim , ostavio je svoju biblioteku koja je pod upravom Fritza Saxla bila povezana s novim sveuilitom u H amburgu. Premda su Saxl i Erwin Panofsky imali sveuiline poloaje, najvei su dio svojih radova i predavanja drali u War- burgovoj biblioteci koja je uskoro stekla irok ugled m jesenim predavanjima koja su poslije tiskana za opu upotrebu i drugim publikacijama.

V eza Ernsta Cassirera s institutom pokazuje stil Warbur- gova instituta. Cassirer, tad ve priznat filozof, dobio je katedru za filozofiju u Hamburgu. U Hamburg se preselio u listopadu1919. godine i sljedee godine krenuo u obilazak W arburgove biblioteke. U Hamburgu je, kao i drugdje, bilo zbunjujue vrijem e. Iako je Njem aka izgubila rat, sjeao se kasnije Fritz Saxl, atm osfera je bila ispunjena nadom . Rasap materijalne m oi proizveo je snanu i povoljnu reakciju na intelektualnom podruju. U tem eljen je sveuilita u Hamburgu i Cassirerovo postavljanje bili su oito dio te reakcije. Cassirer je pruio oso bito dostojanstvo mladim profesorim a umjetnosti, sve je vei broj studenata dolazio na njegova predavanja, eljni istine i uenja nakon m nogih obm ana iz ratnog perioda. U takvoj atm osferi Cassirer je posjetio W arburgovu biblioteku. Kao upravitelj biblioteke, sjeao se Saxl, pokazao sam je Cassireru. B io je ugodan posjetitelj koji je pozorno sluao dok sam mu

46

objanjavao Warburgove namjere da knjige o filozofiji stavi do knjiga o astrologiji, magiji i folkloru, da povee djela o umjetnosti s onima o knjievnosti, religiji i filozofiji. Prouavanje filozofije bilo je za Warburga neodvojivo od prouavanja takozvanog primitivnog uma: takoer se nije moglo odvojiti od prouavanja religijskih, knjievnih i umjetnikih simbola. Te su ideje nale svoj izraz u neuobiajenom slaganju knjiga na police.

Cassirer je odmah shvatio. Ipak, kad se spremao poi, rekao je na ljubazan i jasan nain tipian za njega: Ova biblioteka je opasna. Morat u je ili u potpunosti izbjegavati ili se godinama u nju zatvoriti. U pitanju su filozofski problemi slini mojima, ali konkretan povijesni materijal koji je Warburg sakupio je silan.48 Ta primjedba nije znaila odbijanje biblioteke. Bio je to Cassirerov nain da zatiti djelo na kojem je radio kako ne bi bilo preplavljeno golemom potvrdom za koju je znao da se nalazi na tim policama, radio je tad na prvom dijelu Die Philosophic der symbolischen Formen, zamiljenoj potpuno neovisno, a ipak potpuno sukladno Warburgovim filozofskim idejama.

Cassirer nije dugo izdrao, vratio se u institut i postao njegov najplodniji autor. Shodno tome, prva cjelovita studija koju je Warburg Institut objavio 1922. godine bila je Cassirerova Die Begriffsform im mythischen Denken. Doista, njegova najbolja djela iz dvadesetih godina rad u tri dijela o filozofiji simbolikih oblika, esej o jeziku i mitu te vana knjiga o renesansnoj filozofiji, potonja posveena Warburgu bila su napisana pod pokroviteljstvom instituta. Cassirer nije radio sam, bio je okruen plodnim povjesniarima umjetnosti, filozofima i filolozima: Die Geburt des Kindes Eduarda Nordena, Kaiser, Rom und Renovation Percyja Schramma, Pseudo-antike Literatur des Mit- telalters Paula Lehmanna, Idea, Durers Melancolia I i Hercules

48 Fritz Saxl, Ernst Cassirer, The Philosophy o f Ernst Cassirer, ur. Paul Arthur Schilpp (1949), str. 47-48 . Za potvrdu vidi Toni Cassirer, A u s meinem Leben m it Ernst Cassirer (1950), str. 106 biljeke.

47

am Scheidewege Erwina Panofskyja danas klasici u svojim podrujima, bile su studije Warburgova instituta.

Strogi empirizam i akademska imaginacija Warburgova stila bili su antiteza brutalnom antiintelektualizm u i vulgarnom m isticizmu koji su prijetili barbariziranju njemake kulture dvadesetih godina. T o je bio W eim ar u svojem najboljem izdanju. W arburgova slavna formula da se A tena mora neprestano iznova osvajati iz ruku Aleksandrije bila je vie od recepta povjesniara um jetnosti za razumijevanje renesanse u njenim tegobnim borbama s alkemijom i astrologijom, bila je philoso- pheov naputak za ivot u svijetu ugroenom iracionalnou. W arburg, rekao je netko tko ga je dobro poznavao, je vjerovao u m o razuma, bio je A ufklarer, upravo zato to je tako dobro poznavao naslijee dem onske antike. Lessingov Laocoon im ao je velik utjecaj u njegovoj m ladosti i osjeao je duboku obvezu prema njemakom prosvjetiteljstvu osam naestoga stoljea.49

A li utjecaj W arburgova instituta, premda dubok, bio je ogranien. Svi koji su preivjeli svjedoe o njegovoj mirnoj izolaciji. Njem aki desniari koji su traili Kultur-Bolschewiken nisu nali sumnjiva materijala u publikacijama W arburgova instituta o svjetonazoru svetog Augustina, u sadrajima srednjovjekovnih enciklopedija, ili u ikonografiji Diirerovih bakroreza.

D rugaije je bilo s onim drugim prouavateljima mita, psihoanalitiarim a, budui da su m itovi koje su oni prouavali esto nepriznato pripadali svima. Psihoanalitiki institut u Berlinu, koji je zapoeo kao ogranak Internacionalne udruge 1910. godine, postao je neovisan 1920. godine zajedno s klinikom i sredstvima za poduavanje odluujui korak, kao to je Freud priznao, prema stvaranju skupa dobro kolovanih analitiara.50 Sudei prema im enim a onih koji su poduavali i onih

49 G ertrud Bing, A b y M. Warburg (1958). Z a W arburgovu form ulu vidi njegov H cid n isch -an tik e W eissagun g in W ort und Bild zu Luthers Z e iten (1920), G e- sam m elte Scliiiflcn, 2 d ijela (1932 ), II, str. 4 9 1 -4 9 2 , 534.50 S igm u nd F reud , T h e R esistan ces to P sycho-A n alysis (1925 ), The S tandard E dition o f the C om plete P sychological W orks o f Sigm un d Freud, X IX (1961), str. 213 224.

48

koji su uili u Berlinu Sandor Rado, Franz Alexander, Karen Homey, Otto Fenichel, Melanie Klein, Wilhelm Reich institut je sudjelovao u tom osjeaju uzbuenja tako karakteristinom za weimarsku kulturu, a utemeljitelj instituta Max Eitin- gon, glavni analitiar Hanns Sachs i matoviti teoretiar Karl Abraham bili su jednako znaajni kao i psihoanalitiari koje su poduavali. Bila je to stroga i ukoena kola. Rudolph Loewen- stein, kojeg je Hanns Sachs analizirao u Berlinu, drao ju je hladnom, vrlo njemakom. Ali ak i Loewenstein, uza sve svoje zadrke, smatrao je Sachsa sjajnim (istinskim empiri- stom) i Radoa briljantnim (sjajnim uiteljem i iznimno inteligentnim ovjekom). Uz uzbuenja izazvana mjesnim talentima, dogodio se i nezaboravan pohod samog Osnivaa. Na kongresu u Berlinu 1922. godine, posljednjem kongresu na kojem je sudjelovao, Freud je proitao referat Neka zapaanja o nesvjesnom koji prisutni nisu nikad zaboravili. U tom je referatu, sjeao se Loewenstein, Freud uveo potpuno novi pristup, revoluciju u analizi, strukturalnu teoriju o superegu, egu i idu. Predavanje je bilo, rekao je Loewenstein, jedno od najveih estetskih, znanstveno-estetskih iskustava koje sam ikad imao u ivotu.51

Koliko god izvanredna, ova iskustva imala su ogranienu publiku. U Njemakoj, kao i drugdje, pa ak i vie nego drugdje, psihoanaliza je bila promatrana sa znatnom sumnjom. Bila je to ironija da je upravo rat probudio naklonost i pozornost protivnike struke za psihoanalizu. Psihijatri su traili od njemakih analitiara da propiu brze terapije za ratom traumatizirane vojnike kako bi ih ponovo osposobili za borbu, utjecaj pragmatinog interesa koji Abraham nije drao dobrodolim. Nije mi se svialo, pisao je Freudu, da je psihoanaliza odjednom postala pomodna iz isto praktinih razloga. Na taj nain bi ubrzo stekli velik broj kolega koji bi nas poduprli samo na rijeima da bi se poslije toga mogli nazvati psihoanalitiari

51 The R em iniscences o f R udolph M. Loewenstein, Oral History C ollection, C olumbia University (1965), str. 19-25.

49

ma. N a poloaj iskljuenika, zakljuio je s vidljivim olakanjem, zasad e se nastaviti.52

Bilo je m alo znakova promjene, ali Abraham je svaku promjenu pozdravio s optim izm om . Jednom prilikom bio je pozvan da se obrati skupu psihijatara, a 1920. godine ak je napisao dugi lanak za Die neue Rundschau , visoko cijenjen mjesenik Fischer Verlaga, izloivi ope principe psihoanalize. Berlin, Abraham je rekao Freudu u listopadu 1919., vapi za psihoanalizom .53 A li vapaj je ostao priguen. N eko se vrijeme govorkalo da e Abraham biti postavljen za izvanrednog profesora psihoanalize na Berlinskom sveuilitu, ali, kao to je Freud tono predvidio, od toga nije bilo nita. Intelektualci i liberali, izvjetava Loew enstein , gledaju na analizu s odreenim zanim anjem , pa ak i s m nogo naklonosti, ali je opi stav prema psihoanalizi ostao neprijateljski. Studenti m edicine i mladi lijenici koji su prouavali i prolazili psihoanalizu drali su to za sebe iz straha da nee dobiti ili da e izgubiti eljene poloaje.54 M nogi intelektualci svih politikih uvjerenja ostali su nepovjerljivi: Ricarda H uch, povjesniarka, esejistkinja, pjesnikinja, umjerena i inteligentna konzervativka bila je toliko nesklona psihoanalizi da je, iako je bila prisutna sastanku na kojem je Freu- dovo im e bilo predloeno za G oetheovu nagradu, to potpuno zaboravila zanimljiv sluaj freudovskog mehanizm a upotri- jebljenog za potiskivanje sam og Freuda. Kad joj je psihijatar poslao knjigu o Freudu i protiv Freuda, drala ju je vrlo dobrom, ali nedovoljno otrom .55 S lijeva je Eckart Kehr napadao

52 A braham Freudu 27 listop ada 1918. A P sych o-A naly tica l D ialogue: The Letters o f S igm un d F reud a n d K arl A brah am , 1907-1926 , ur. H ilda C. A braham and Ernst L. F reud , preveli Bernard M arsh and H ilda C. A braham (1965), str. 279 -280 .53 A braham Freudu 19. listop ada 1919. Ib id ., str. 292 i vidi ibid., str. 2 99 -300 , 305. A braham ov lanak je D ie P sychoanalyse als E rkenntn isquellc fiir d ie G eistesw is- se nschaften , N eu e Rundschau , X X X I, dio II (1920), str. 1154-1174.54 R em in iscen ces o f L oew en ste in , str. 32.55 M arie B au m , L eu ch tende Spur: D a s L eben R icarda H uchs (1950), str. 329 -330 , 3 3 5 -336 .

50

psihoanalizu kao buroasku ideologiju koja potie konformizam i poziva na bijeg od stvarnih drutvenih problema.56

Ali kako je vrijeme prolazilo, bilo je sve vie i vie liberala i intelektualno naprednih ljudi koji su, prema Loewensteinu, bili otvoreni prema freudovskom uenju. Felix Gilbert sjeao se izvedbi Kleistovih drama koje su naglaavale nesvjesno, oinske figure i druge pojmove posuene od Freuda. Gilbert i njegov krug ozbiljno su itali Freuda i Junga. Freud je, pisao je, bila naa svakodnevna tema. Bilo je moda malo prakticirajuih analitiara u Njemakoj u to vrijeme, ali Freud kao intelektualni dogaaj sigurno je proeo cijelu intelektualnu scenu. Paul Tillich je potvrdio 1929. godine da je filozofiji o nesvjesnom, koju je Freud zapoeo, svakodnevno rastao utjecaj.57 Sljedee godine je berlinski institut ponosno objavio brouru u kojoj je naveo pojedinosti o prvih deset godina svojega rada, nabrojio predavanja, analizirao program, ponudio, pomalo naivno, statistiki pregled postotaka izljeenja, u kojoj je Freud napisao karakteristian predgovor, kratak, lucidan i human, opisujui tri funkcije berlinskog instituta: Prvo, da uinimo nau terapiju dostupnu onoj velikoj grupi ljudi koja nita manje ne pati od svojih neuroza od bogatih, ali nema mogunosti platiti tretman; drugo, da osnujemo mjesto gdje bi psihoanalizu poduavali teoretski i gdje bi iskustva starijih analitiara bila prenesena studentima eljnima znanja; i konano, da usavrimo nae znanje o neurotinim bolestima i nae terapeutske tehnike kroz primjenu i eksperimente u novim okolnostima.58

Sve je to bilo obeavajue, ali porast razumijevanja je za- stajao; bio je obiljeen strunim prepirkama i rairenim opim neznanjem, ak i meu osobito meu obrazovanim koji su teko razlikovali izmeu Freuda, Adlera i Junga i koji su e

56 Neurere dcutschc Geschichtsschrcibung (predavanje odrano u Chicagu 1932. godine) u D er Primat der Innenpolitik, str. 254-268.57 The Protestant M essage and the Man o f Today u The Protestant Era, ur. i preveo James Luther Adam s (1951), str. 190.58 Zehn Jahre Berliner Psychoanalytisches Institut (Poliklinik und Lehranstalt), ur. German Psychoanalytical Society (1930), str. 5.

51

sto pretpostavljali Junga i njegovu navodnu duhovnost Freudu i njegovu odbacivanju religije naslijee, kao to je Ernst R o bert Curtius rekao, Freudova naturalizma koje e se prevladati tek kad se prevlada i zadnja verzija prosvjetiteljske misli.59 Curtius je bio izvanredan i otroum an uenjak, kako je vidljivo iz ovog kom entara, na stranu uska elita, duboko u psihi ovjeka iskljuenik ostaje iskljuenik.

IV

Za razliku od povjesniara um jetnosti i psihoanalitiara, republikanski intelektualci koji su se bavili politikim znanostim a bili su izravno, prom iljeno i u iskuenju sam da kaem iz prkosa ukljueni u politiki ivot W eim arske R epublike i htjeli su utjecati na njezin put ili, radije, na one koji su odreivali njezin smjer.

Politika znanost bila je rtva njem akog carstva. Njem aka Staatswissenschaft pedesetih i ezdesetih godina devetnaestog stoljea uinila je pionirska komparativna istraivanja o vladam a i dravnoj administraciji. A li dolaskom Bismarckova Drugog Carstva, politolozi, kao i drugi liberali, koncentrirali su se na relativno bezazlenu granu politike znanosti, na javno pravo koje je kolovalo podlone slubenike, a ne slobodne intelektualce. Studij drutvene i politike stvarnosti, pisao je kasnije Franz N eum ann iz am erike pozicije, zapravo nije naao mjesta u njem akom sveuilinom ivotu. Obrazovanje je u biti znailo dvije stvari: razmiljanje i uenje iz knjiga. Stoga se ono to zovem o drutvenim i politikim znanostim a uglavnom vrilo izvan sveuilita. Naravno, nastavlja Neum ann, postojala je jedna iznimka: M ax W eber koji je im ao jedinstven spoj teoretskog okvira sjedinjenog sa znanjem golem og broja podataka i punom svijeu o politikoj odgovorno