Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj:

FILMSKO PREISPITIVANJE: 2001 - SVEMIRSKA ODISEJA

Scenario: Stenli Kjubrik i Artur Klark; režija: Stenli Kjubrik; uloge: Kir Dulea, Gari

Lakvud, Viljem Silvester; proizvodnja: Metro Goldwyn Mayer, SAD, 1968. godina

Preobraženje filmskog izraza

Jedan artefakt očigledno ekstraterestričnog porijekla pokreće i nadgleda čovjekov put od majmuna do djeteta zvijezda. U zoru čovječanstva, misteriozni crni monolit je pokazatelj evolucijskog skoka primata, od lešinara i skupljača do naoružanog lovca i ubice. Milenijumima kasnije, geološka eki-pa otkriva monolit na Mjesecu koji emituje uznemiravajuće kratke radio-signale usmjere-ne ka Jupiteru. Ljudska ekspedicija (Ijudi koji spavaju zamrznuti dok ih ravnodušno nad-gledaju Kir Dulea i Gari Lakvud). Poslati su da istraži šta se to dešava, biva sabotirana od strane psihološki poremećenog kompjutera svemirskog broda „diskaveri jedan” po imenu Hal – 9000 (glas Douglasa Raina). Tokom šezdesetih godina u preobraženjima filmskog izraza sve više su napuštani tradici-

onalni odnosi, mijenjane granice pojedinih žanrova i tražen je složeniji i dublji smisao svakog djela. U tim težnjama da se prevaziñe postignuto, dovedu u pitanje pojedina shva-tanja, učinjen je napor da i naučno-fantastični film, bez obzira na sve svoje specifičnosti i uslovnosti, ne ostane po strani. Nije se moglo ostati samo kod opisivanja onog što pojedi-ni naučnici predviñaju da će se dogoditi u bližoj i daljoj budućnosti. Pogotovo što je veći-na tih konstrukcija ostajala u domenu naivnih maštanja, neubjedljivih improvizacija i ve-zivanja za bogatu literaturu i sam strip. Mnogi autori su željeli da filmovi ove vrste dobiju isti tretman kao i ostvarenja koja su zaokupljena našim stvarnim problemima a zatim je traženo da uspostavimo drugačiji od-nos prema idejama na kojima počiva cio sajns-fikšn. Raspravljalo se o logici budućnosti, etičkim uticajima i estetskom djelovanju ovih filmova a iznad svega o psihološkim aspek-tima maštanja. Pri tome su najistaknutiji stvaraoci smatrali da se mora i dalje insistirati na izuzetnosti ovakvih filmova i da o njihovom razvoju treba raspravljati upravo unutar onog što su dosad stvorili i čemu svi zajedno teže. U tom kretanju ka novim formama nu-žno je voditi računa da je čovjek u svojim saznanjima nesavršen, da se neprekidno raspi-nje izmeñu prošlosti i nejasne budućnosti i da se do novih vizuelnih saznanja može doći jedino sažimanjem naučnih iskustava i hipoteza sa neograničenošću stvaralačke slobode i mašte. Njihovi ciljevi se nisu iscrpljivali u neobičnim svemirskim dekoracijama, slikanju svijeta sa nepoznatih planeta, zastrašivanju i stvaranju psihoze masovnog straha. U ovu raspravu umiješali su se i autori kojim naučno-fantastični filmovi nisu osnovna stvaralač-ka preokupacija. Naučno-fantastični film 2001: Svemirska odiseja, britanskog reditelja Stenlija Kjubrika po istoimenoj knjizi Artura Klarka snimnjen je 1968. godine. Ovaj film bi trebao da afirmiše Darvinovo stanovište!? Temu ljudske evolucije, programirane inteli-gencije i uticaja vanzemaljaca na našoj planeti. Uvodnu sekvencu, ekspoziciju filma čine dugi narativni intervali, veliki totali, totali sa ekrspresionističkom fotografijom sunca koje se raña na obzorju kamenog prostranstva. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=368397&datum=2013-02-21 Obeshrabriti proizvoljna maštanja

Jednostavno, preovladalo je uvjerenje da se i u ovom području filmskog stvaralaštva mo-raju obeshrabriti proizvoljna maštanja, izraz racionalizovati, približiti autentičnosti i stvo-riti uslove da i u njima čovjek može da traži i nañe odgovore za mnoga svoja uznemirenja i dileme koje ga upravo razdiru pred onim što treba da donese budućnost. Tražio se akti-van odnos prema onom što još ne znamo ili tek naslućujemo, veće učešće čovjeka u pro-jektovanju sopstvene sudbine, naglašavana je potreba za istraživanjima i približavanju kosmosa i naših sopstvenih maglina duhovnim prostorima u kojima živimo. Od filma se sve više očekivalo da objasni meñuzavisnost čovjeka i tehnološkog razvoja, uticaj na sa-mu budućnost, traganje za humanizmom u projektovanju tih beskrajnih životnih i kreativ-nih mogućnosti, i širenju uvjerenja da će čovjek isto tako kako je odlučivao u svojoj pro-šlosti i u narednim decenijama i vjekovima biti odgovoran za sopstveno sjutra. Transcen-dentnost se tako dovodi u vezu sa stvaralačkom slobodom i sopstvenim integritetom. Otud ne iznenañuje što su se ovim dilemama bavili i Fransoa Trifo, Žan Lik Godar, Ro-man Polanski, Sidni Lamet, Džon Sterdžes i autori mlañe i srednje generacije. Svako je

od njih imao i svoje posebne razloge, a samim tim i motive pa i drugačije težnje. Meñu njima, bez obzira na pojedinačne domete, najviše pažnje privukao je Stenli Kjubrik sa svojim djelom. Karakteristični zvuci ambijenta, čudne ptice, majmuni, zrikavci, predatori i grabljivice okupljenu oko izvora života – vode. Borba za opstanak. Darvinovski prikaz ljudske evolicije koja u pojedinim manifestacijama instikata, nažalost, nije otišla od svo-jih prapočetaka! Preživjeli astronaut Bouman susrijeće se sa drugim monolitom u orbiti Jupitera, koji ga propušta kroz prolaz ,,pun zvijezda” – kroz vrijeme i prostor, da ostari, umre i ponovo se rodi u novoj fazi egzistencije. To bi bio siže ovog filma koji odavno slovi kao nerazumljiv. Uticajna i jedinstvena, na hladnoj distanci, opsesivna, pretencio-zna, sporna, izluñujuća, zauvijek fascinantna – Odiseja je sve to. „2001: Svemirska odise-ja”. Kjubrik je sa ovim filmom, kao i nekim drugim svojim ostvarenjima, želio prije sve-ga da doñe do ličnog stvaralačkog spokojstva. To nije i samozadovoljstvo, jer je riječ o želji da se kroz opštepoznate mogućnosti filmskog izraza stalno traga za onim vrijedno-stima koje će uticati na odnos prema sopstvenim mogućnostima, slobodi ekspresije i unu-trašnjoj dominaciji u samom filmu. Ovaj umjetnik nije podlegao trenutnim raspoloženji-ma, niti je išao za pomodnošću po svaku cijenu, a ekstravagantnost i surovost u njegovim djelima nijesu sama sebi svrha, bizarnost ne dominira nad ljepotom a naracija nad doži-vljajem. Stvaralac mora da poznaje medij, da vodi računa o senzibilitetu drugih, da poštu-je iskustvo, da ne bude indiferentan prema zahtjevima vremena i da uvijek ima na umu da je film ipak i nešto drugo i nešto više. Reditelj mora da bude otvoren prema svemu i zato je sajnsfikšn jedno od saznanja kroz koja treba da doñemo do uvjerenja da će čovjek i u budućnosti moći da nañe svoje mjesto i smisao stvarnosti koju tek naslućujemo. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=368614&datum=2013-02-22 Beskonačnost djelovanja filma Ako se čovjek u svojim osjećanjima ničim ne sputava, u razmišljanjima često zalijeće u nepoznate svjetove i neprekidno traga za sve većom slobodom – zašto film ne bi u svemu tome učestvovao obezbjeñujući ljudskom duhu beskonačnost njegovom djelovanju. Kju-brik se osjećao uzbuñen pred tim ogromnim naporima koje čini Ijudski duh da bi stvorio savršene sisteme za letenje i konačno se približio drugim planetama. Da li je to samo pu-ka radoznalost ili osjećanje da više nismo sami sebi dovoljni, da smo dio kosmosa, da svoj život moramo povezati sa njegovim i da ćemo jedino kroz ta meñusobna istraživanja doći do objašnjenja o budućnosti? Čovjek nema takvu predstavu o onome što ga čeka ni u narednim decenijama, a kamoli vjekovima, ali ga to ne ispunjava zebnjom i nespokoj-stvom. Mora da učvrsti u sebi saznanje da nije jedini, da sve ono što čini ne obezbjeñuje mu samozadovoljstvo i da se i u svakodnevnom životu osjeća prisustvo kosmičkog djelo-vanja. Ono se ogleda u povećanom interesovanju za nove forme života, za život na dru-gim planetama, za tehnički razvoj i mijenjanje filozofskih pogleda na život i njegovu bez-graničnost i slobodu. Zar sve ono što činimo nije inspirisano budućnošću? Ne primećuje-mo li da je ona mnogo više prisutna u stvarnosti nego prošlost? Nisu li potrebama da joj budemo bliži inspirisane težnje za većom ličnom slobodom, za ostvarivanjem onog što prevazilazi našu logiku i trenutna psihološka ograničenja?

Da bi to sve mogli da pretvorimo u doživljaj, Kjubrik je sebi stavio u zadatak da stvori spektakl koji će djelovati autentično i u kome će se fantastično preobraziti u realno. Za to mu je bilo potrebno poznavanje svega onog što je astronautika dosad ostvarila ili što na-govještava u svom budućem razvoju. Korišćena su isto tako sva dostignuća filmske tehnike a veoma prisutna u svemu su i filo-zofska razmišljanja o tome odakle smo počeli, gdje se sada nalazimo, čemu zapravo teži-mo i da li uopšte možemo da dokučimo kraj ovog razvoja pa time i naše civilizacije? Sigurno je da film odstupa od prvobitne namjere reditelja Stenlija Kjubrika da stvori „po-slovično dobar SF-film” na osnovu intrigantne priče „The Sentinel”, koscenariste, pisca Artura Č. Klarka. Kjubrik ignoriše žanrovske konvencije pa ovaj ne nalikuje ni jednom SF-filmu prije njega. Specijaini efekti koje je osmislio izbirljivi Kjubrik, a razradio pionir na tom polju Daglas Trambul, dobili su Oskara kao blistava mješavina nauke i fantazije. Kadrovi dok iz kapsule ka svemirskoj stanici Dejv lebdi i prolazi kroz spektar boja djelu-ju zaista očaravajuće i prijemčljivo za oko, predstavlja posebnost i ljepotu beskonačno-sti...Scenario koji je napisao sa Arturom Klarkom počivao je na mnogim njihovim sum-njama, ali i pitanjima koja su sama sebi postavljali. Znali su da za tako suštinska razmi-šljanja moraju da upotrijebe i adekvatna izražajna sredstva i da se i u domenu fantastič-nog i svega onog što izmiče našoj logici i psihologiji dosegne do realnog. Zato njihova fabula nije toliko dramaturški čvrsta i jedinstvena. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=368724&datum=2013-02-23

Neviñena tehnička perfekcija

I u tom pogledu oslobañaju se svih ranijih ograničenja i nastoje da njihovim vizuelnim slikama dominira autentičnost i misaona ubjedljivost. Za njih je ono o čemu maštamo jednostavno već samim tim što nas toliko zaokuplja sasvim realna mogućnost. Ona posto-ji u našoj mašti, postoji u nama, o njoj razmišljamo i željeli bismo da u te tajnovite pre-djele neistraženog unesemo mnogo više svjetla i sopstvene sigurnosti. Napori u kojima se autori scenarističke podloge približavaju svom djelu sve više otkrivaju i njihovu želju da i sami dosegnu do onog apsolutnog prema kome čovjek usmjerava svoju slobodu i sve du-hovne snage. Majmun bijesan razbija ostatke kostiju u Slou; ogrmna kost leti ka nebu i morfinguje se u svemirski brod, uz Štrausovu muziku „Na lijepom plavom Dunavu”. Borba za vodu i pli-jen, borba za opstanak. Da li smo mi psihološki spremni da u toj težnji za potpunim sa-moodržanjem, samoostvarenjem i saznanjem učinimo konačno taj sudbonosni korak pre-ma kosmosu i svijetu? Zar čovjek od pamtivijeka nije podizao pogled prema nebu i upirao prstom na zvijezde? Ne traje li ta igra sa svemirom koliko i život? Da li ćemo ikad saznati nešto više o njenoj suštini? Nije li tajna u samom embrionu? Zar svjetlost nije došla iz kosmosa? Ako se sunčev zrak prelama na ivici tog čudnog monoli-ta, zar svjetlost isto tako nije mogla da pokrene život, pa i samog majmuna? Šta se moglo desiti u njegovoj moždanoj kori kada je i sam podigao pogled prema nebu i bacio kost vi-soko od sebe? Ne dogaña li se nešto čudno i u čovjeku kad sve svoje stvaralačke sposobnosti usmjerava

na to da doñe do novih saznanja koja će mu omogućiti da jedan veliki i neobičan svemir-ski brod uputi u istraživanja čak prema Jupiteru? Prvi čovjekov pokušaj da stigne na tu planetu. Misteriozna grañevina je zatrpana prije četiri miliona godina. Misija za Jupiter, prvi pokušaj odlaska na 80 milja daleko od Zemlje, pola milijarde milja dug put... Ako svemirski brod može da putuje sto hiljada milja na čas ako njim rukuje čovjek pomoću najsavremenijeg kompjutera koji je njegov um stvorio i da vodi sa sobom astronaute smještene u komore za hibernaciju — zar i filmski izraz ne bi morao da bude na nivou tog saznanja. Pripreme za ovaj film trajale su dugo, ali je zato dosegnuta neviñena tehnič-ka perfekcija i gotovo potpuna vjerodostojnost u svemu onome što su autori zamislili. Ovaj film zadivljuje svojim izrazom, maketama i trikovima, pa prevazilazi apsolutno sve do tada stvoreno. Odlična fotografija, boja, specijalni efekti, detalji. To je istinski veliki spektakl koji raspaljuje maštu i uzbuñenje, ali i koji nastoji da impresionira težnjom da sve to bude podreñeno potrebama našeg saznanja. Kjubrika je fasciniralo sve ono što se nalazi s one strane ljudske svijesti. Za njega to nisu samo ponori mraka već još neotkrive-ni magični svjetovi na koje valja baciti svjetlo. Zbog toga se u svojim traganjima Kjubrik nije mnogo služio riječima, psihologijom i uobičajenim objašnjavanjima. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=368856&datum=2013-02-24 Najbolja protetička šminka šezdesetih Kada bi se samo registrovali kadrovi u kojima nalazimo ljudski govor teško da bismo mogli da izmjerimo više od četrdeset minuta, a film traje dva časa i dvadeset minuta. Sa-mo uvodna sekvenca filma, bez replike ili dijaloških scena traje 26 minuta. Kjubrik je pred sobom imao želju da ostvari vizuelni doživljaj, ali takav koji će se nalaziti negdje iz-meñu poznatog i nepoznatog i koji će kroz putanju koja vodi izmeñu svjetlosti i tame do-ći u predjele podsvjesnog. Po njemu to je način da film zadobije oblik subjektivnog doži-vljaja koji oslobaña svoje djelovanje na nivou unutrašnje svijesti samih gledalaca. U po-jedinim sekvencama filma Odiseja izgleda kao intermeco ili bolje rečeno balada o Svemi-ru, ona to svakako nije i ne može biti, već duboko promišljeni, prosanjani projekat i pro-dukcijski odlično realizovani film, s obzirom na to da je nastao 1968. godine. Odiseja je svojevrsna anticipacija mnogih projekata koji su realizovani poslije ovog Kjubrikovog filma. Pažljivi rad na mimici i najbolja protetička šminka šezdesetih, u prvom od četiri odvojena čina filma, stvorili su najbolju imitaciju majmuna koju je čovjek ikada stvorio na filmu (i još uvijek je efektna, mada neki smatraju da je kreacija Džon Kambersa u Planeti majmu-na bolja). A film je prepun očaravajućih prizora: neočekivani, fascinantni rez sa koske, kojom prijeti i koju baca čovjekoliki majmun, na satelit koji se okreće, veličanstveno po-mračenje Sunca tačno iznad monolita, orbitalni valcer svemirske stanice i šatla koji pri-staje uz nju, kružni prostor na „diskaveriju” za posadu (što je, u manjoj verziji, postalo stvarnost u projektu NASA za spejs šatl). Zato u svom rediteljskom postupku, ma koliko baratao sa tehničkim savršenstvom izraza, Kjubrik nije bio zaokupljen ilustracijama nepoznatih svjetova niti dočaravanju same teh-nologije jednog ovakvog čudesnog putovanja prema Jupiteru. Njegova mašta je tražila za

sebe modele i van logike i spoljnih oznaka realnog. Umjesto tradicionalnih pravila sajns-fikšna u stvaranju tih čudesnih vizuelnih prostranstava aktiviran je ljudski duh kako bi se došlo do projekciranja onog što samo on može da nasluti, vidi ili poželi. Čak i samo vizionarstvo tako je dobilo svoju plastiku a izražavanje je otišlo mnogo dalje od podražavanja spoljne ubjedljivosti. Film želi da djeluje na način kojim prihvatamo modernu muziku. To je specifičan tonalitet u kome poput zvukova možemo da prepozna-mo sasvim realno sve elemente koji se ugrañuju u ovu strukturu koja želi da nam se svo-jom metaforičnošću predstavi kao sasvim novi izraz. Kjubrik ne bježi od toga da je njegov film tek jedna od ljudskih iluzija. Ako pomoću nje želimo da uspostavimo odnos prema vremenu i sopstvenom životu, onda se ona preobra-žava i u filmsku stvarnost. Kritika je ukazivala na izuzetnost ovog djela, uvjeravala da ni-kad jedan san nije predstavljen u svoj svojoj fantastičnosti na tako stvaran i prihvatljiv način, istican je psihološki smisao cijelog djela, naznačivana njegova pojava kao izuzetno važna za daljni razvoj sajns-fikšna i ukazivano na sve bogatstvo Kjubrikovog izraza. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=368964&datum=2013-02-25 Maštom i emocijom do novog svijeta Ovaj film zbog svega toga nije mogao da bude tretiran samo kao fascinantna zabava, kao velika obmana ili igra koja se graniči s kičom. Sve što u njemu vidimo je ispunjeno auto-rovom težnjom da se preñe preko tih granica poznatog i da uz pomoć sopstvene mašte i emocija bude stvoren jedan novi svijet. Nije bitno da li ćemo ga ikad dočekati, u njemu živjeti i kako ćemo se zapravo snalaziti kad konačno budemo u mogućnosti da komunici-ramo sa drugim svjetovima. Kjubrik se čuva svake nepromišljenosti a pogotovo neobave-znog vizionarstva, i čini sve kako bi ovaj film bio svijet za sebe ali i po onome što u sebi sadrži i svijet za druge. Ovaj film svojim glavnim sekvencama pokazuje izgled vasionske stanice na dvjesta milja iznad zemlje, funkcionisanje samog vasionskog broda, demon-strira se rad univerzalnog kompjutera Hala-9000, sistem istraživanja svemira, način živo-ta u svemirskim uslovima, teškoće do kojih dolazi kada se pokvari kompjuter, astronaute u stanju hibernacije, izlazak u svemir i niz drugih pojedinosti. I zvuk je dobar, sa eksperi-mentalnom horskom muzikom, klasičnim kompozicijama („Tako je govorio Zaratustra” Ričarda Štrausa, pa klasični valcer, J. Štrausa „Na lijepom plavom Dunavu”, po kojima se uvijek sjećamo filma, i komadići minimalističkog dijaloga („Open the pod bay doors, Hal”). koji se naveliko primjenjuju u omažima i kulturnim referencama. Kao i naravno, muzike Arama Hačaturijana. Dok gledamo film sve je do te mjere besprekorno i u funkciji filmske konstrukcije da se dobija totalna iluzija u koju je nemoguće ne povjerovati. Kjubrik je uspio da stvori svijet koji djeluje u sasvim drugim relacijama, čija su mjerila drugačija, koji ne ostavlja moguć-nost sumnje i distanciranja i u koji moramo da vjerujemo. On je znao da je suština svakog filma, a ovakvog posebno, upravo u takvom realizmu i on mu je obezbijedio puno djelovanje. Otud i tolika pažnja prema kostimima, tehničkim pojedinostima i svakoj radnji koja se obavlja na samom brodu. U svemu se osjeća rigorozna selekcija i puna rediteljska kontro-la tako da nijednog trenutka nije narušena ova iluzija, nabijena snagom iz koje izvire

autentičnost, kinetičnost, jednostavnost, fascinantnost i ono suštinsko bez kojega nijedan film ne može da zadobije značenje umjetničkog ostvarenja. Ako su vrijeme, kosmos i čo-vjek osnova ovakve strukture onda je razumljivo što se kroz sam film vrši zaokruživanje tih beskrajnih prostranstava u kojima je ambijent jedinstven bez obzira da li je riječ o sa-mom kosmosu, zemlji, mjesecu ili onom što nalazimo u samom vasionskom brodu. Rea-lizam je tu koheziona snaga nevjerovatno širokog dejstva. Sve je to do te mjere meñusob-no uslovljeno da predstavlja jedinstven i nerazlučiv sistem a to je ono što nevjerovatno fascinira i uzbuñuje. Odiseju 2001. možemo posmatrati kao tajanstvenu avanturu, kao propovijed, ili kao vizi-ju koja je sasvim razumljivo predstavljala vrhunski „trip” za hipike na psihodeličnim dro-gama, ali čak i kada se gleda prosto kao upečatljiv spektakl, ostaje neprevaziñena. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=369135&datum=2013-02-26

Tehničke informacije djeluju kao istine po sebi

Odiseja zahtijeva da bude pogledana na velikom platnu da bi bila doživljena i poštovana u potpunosti. Istovremeno, sve te tehničke informacije djeluju kao istine po sebi a o svije-tu uopšte čovjeku i njegovoj slobodi posebno. Kjubrik na tome insistira, ali ipak ma koli-ko film bio cjelovit on se nad njim nijednog trenutka ne zatvara niti teži konačnoj istini. Jer, za njega je film inspirisan potrebama života i realnog svijeta i zato u njemu nema mjesta deklarativnosti. Čemu težiti nekakvim konačnim saznanjima kada nam ona stalno izmiču i kada i ono može da podlegne sumnji i preobraženju kroz nova iskustva, pogoto-vo što čovjek stalno pravi nove pretpostavke i što je njegova sloboda upravo u tom šire-nju saznanja kroz stalne sumnje i prevazilaženje postojećega. Ta relativnost stvarnog omogućuje istovremeno Kjubriku da sav ovaj mehanizam iskoristi kako bi se stvorila i poetska metafora o čovjeku koji neprekidno traga za sopstvenom tajnom. To ga upravo spasava od banalnosti i mogućih zabluda. Kraj filma sa baroknom sobom i sagledava-njem sopstvenog života izazivao je različita tumačenja. Da li je to odstupanje od dijalek-tičkog shvatanja ljudskog razvoja ili vraćanje na darvinizam, u koji uzgred budi rečeno pisac ovih redova ne vjeruje, jer da smo nastali od majumuna onda ne bi bili tu gdje je-smo, nego sa svojima – u šumi!? Čovjek nije nastao od čovjekolikog mjamuna, već ga je stvorio Svedržitelj po liku svome! Kjubrik je pošao od ubjeñenja da se posle onih sudara sa svemirom i antimaterijom može doći i do projekcije sopstvenog života i cjelokupnog razvoja čovječanstva kao svijesti o postojanju. Čovjek je za Kjubrika jedina stvarnost ovog svijeta sve što činimo je upravo motivisano tom željom da proniknemo u njegove istine i samu suštinu. U tom otkrivanju leži smisao filma, njegovog humanizma i metaforičnosti. Za Kjubrika svijet ovog filma je istovreme-no svijet života i zato on nastoji da u kompoziciji bude neobičan, nov, atraktivan, da su-blimira cjelokupno iskustvo umjetnosti, da se služi i drugim saznanjima ljudskog duha. Koristi kadrove različitih dužina, unosi nove koordinate u montažne nizeve, služi se neo-bičnim ritmovima, u samo kretanje unosi kontrapunktna značenja, ne ograničava se u se-kvencama na poznata kompoziciona nizanja odreñenih kadrova, stvara od pojedinih dje-lova prave modele, u dramaturgiji se koristi odreñenim automatizmom, ali i iskustvima

kibernetike, obezbjeñuje kroz sve to odreñena misaona značenja, pravi transformacije ko-je filmu daju zaista specifičan kvalitet. Meñutim, uz svu tu fascinantnost ima i pojava ko-je navode na kritičku distancu. Njegovo majstorstvo je zaista izuzetno, lakoća gotovo ne-shvatljiva, doživljaj dovoljno maštovit i ubjedljiv da nas zavede. Zar sunčev zrak, samo svitanje i sve ono dok sam embrion ne zaplovi svijetom, nisu ipak demonstracija bravuro-znosti i mogućnosti samog filma? „2001: Svemirska odiseja” je film koji nadrasta svoje uzore pomjera tehničke granice izraza, nastoji da izmakne svome vremenu i da mogućno-sti izraza veže za slobodu ljudskog duha. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=369303&datum=2013-02-27 Sva ljudska nauka samo je izraz težnje ka postizanju božanskog

“Odiseja” plovi prema superčovjeku: Da su se Klark i Kjubrik u svom filmu zadržali na isključivo ovom nivou priče, „2001: Odiseja u svemiru” bila bi, umjesto jedne instinski grandiozne vizije, tek jedna prvorazredna svemirska avantura. Meñutim, ako bi izdvojili moguće mane, onda bi mogli govoriti da to su joj pretjerana apstrakcija i nedovoljna na-racija o jedva artikulisanim, nerasvijetljenim spekulacijama o porijeklu i sudbini ljudskog života. Ali ovo je više nego nadoknañeno uzbudljivom relacijom čovjek–mašina, vizuel-nom strogošću i mirnoćom i, iznad svega, čudesnom rapsodijom o nebu i Zemlji i beskra-ju iza njih. Ideja je, meñutim, bila u tome da se – ne igrom mašte, već doslednošću logič-ke indukcije – prikaže sva mjera maštovitosti ljudskog antropomorfizma; sve to onog istog trenutka kada se čovjek odistinski suoči sa tajnama kosmosa. Čovjek sam, kao i ro-bom? njegova elektronska inkarnacija, podjednako su ništavni, ili, rečeno, podjednako na

početku svoje kosmičke sudbine. I, suprotno drugim piscima naučne fantastike, koji u žurbi čovjeka i mašine, jednoj novoj vrsti kentaurskog mita, vide preduslov, i sredstvo, ispunjenja davnašnjeg čovjekovog sna o otiskivanju iz prvobitne „zemaljske kolijevke” (Ciolkovski), Klark i Kjubrik, istražujući mogućnosti jednog ravnopravnijeg odnosa iz-meñu čovjeka i kosmosa, u kojem ljudsko biće neće biti tek zrnce izmeñu zrnaca zvjezda-ne prašine, u svojoj živoj spekulaciji stižu do koncepta superčovjeka, ili tačnije rečeno, „čovjeka sa nadljudskim moćima”. Sve je, uostalom, upravo u tome; sva ljudska nauka samo je izraz težnje ka postizanju bo-žanskog a ono na kraju pripada samo – Svevišnjem! S ovog stanovišta posmatrano, dvije su indikacije — obje prepune uzbudljivih i dalekosežnih nagovještaja — u „Odiseji u svemiru” od ključne važnosti. Prva je pojava crnog monolita u bitnim tranucima ljudske evolucije, druga je rañanje Djeteta-Zvijezde iz ostataka onoga što je nekad bio kosmonaut Dejvid Boumen”. Monolit onostranog iza koga se sa sigurnošću i uvijek ponovo pomalja sunce... Krug je zatvoren. Početak i kraj života, crni monolit kao prag na početku, crni monolit kao prag na kraju, i, ponovo do embriona. Crni monolit izgleda kao vrata i ključ svih tajni, oba svi-jeta, ali, to još niko posvjedočio nije? Film 2001: Svemirska Odiseja osvojio je Oskara za vizuelne efekte i bio je u nominaciji za Oskara u nekoliko kategorija. Nominacije za Oskara: Stanli Kjubrik – režija; Stanli Kjubrik, Arthur C. Klark – scena-rio; Entoni Masters, Hari Lang; Ernest Arčer – umjetnički direktor. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=369451&datum=2013-02-28

(Kraj)

Feljton u listu “Dan” od 21. do 28. februara 2013.