POEZIJA ROMANTIZMA

1797, Dusseldorf -1856, Pariz

Jedan je od najčešće prevođenih pjesnika njemačkog govornog područja

Polemika oko Heinea traje više od 100 godina: po jednima je "najveći njemački pjesnik poslije Getea", po drugima "tragična luda, romantični ljubavnik".

Prigovori: Hajne svoje pjesničko Ja ne odvaja od svog biografskog Ja; (izražen subjektivitet i nedostatak distance)

U osporavanje Hajnea išlo se čak do zabranjivanja i fizičkog uništenja svih njegovih djela.

Politički razlozi na to su navodili i Fridriha Vilhema IV, Bizmarka, Vilhema II.

Za vrijeme Hajneovog života, 1835. njemački parlament zabranio je ne samo ono što je Hajne napisao, već i - unapred - i sve što će napisati.

Za vrijeme II svjetskog rata, Hitler je naredio spaljivanje svih njegovih knjiga, izbacivanje preostalih iz biblioteka, i brisanje Hajneovog imena iz historije književnosti.

U školskim čitankama, ispod njegove pjesme "Lorelaj”, pisalo je da je to "pjesma nepoznatog autora".

Razlozi: Heineova pobuna protiv tendencije koja glorificira feudalno-aristokratski i klerikanski mentalitet očituje se u njegovom proznom djelu Slike s puta.

Te Slike s puta, koje je Heine protkao impresijama, sjećanjima, satiričkim, historijskim i političkim meditacijama, bile su zabranjene u gotovo svim njemačkim zemljama.

Otkrivši se kao lučonoša ideja Francuske revolucije, Heine je navukao mržnju njemačke reakcije, te 1851. napušta Njemačku zauvijek i nastanjuje se u Parizu.

Pjesništvo mu je protkano tonom njemačke narodne pjesme.

Neke su njegove pjesme živjele kao narodne jer su bile prepjevane.

Podjednako stilski dotjeran, značenjski snažan i ironičan, bio je Heine i u političkim, satiričkim i filozofskim tekstovima.

Već za života bila je spoznata vrijednost njegova stvaralaštva pa je bio logičan utjecaj koji je ona imala na europsko pjesništvo.

U svojoj lirici Heine je posezao za orijentalnim motivima.

U takvim pjesmama slikovito opisani ambijent nerijetko je nalazio zbunjujuću analogiju i sličnost ambijentu sevdalinki što je dovelo da se Heineove pjesme izvanredno prihvate i rašire u drugoj sredini..

Najuspješnji prijevodi Heinea pripadaju pjesniku Aleksi Šantiću koji je Heineovoj lirskoj poeziji posvetio dva izdanja:

"lz Heineove lirske poezije" i

"Lirski intermezzo”.

Kraj tanana šadrvana Täglich ging die wunderschöne

Gdje žubori voda živa Sultantochter auf und nieder

Šetala se svakog dana, um die Abendzeit am Springbrunn,

Sultanova ćerka mila. wo die weißen Wasser plätschern.

Svakog dana jedno ropče Täglich stand der junge Sklave

stajalo kraj šadrvana, um die Abendzeit am Springbrunn

Kako vrijeme prolazilo; wo die weißen Wasser plätschern,

Sve je bljeđe, bljeđe bilo. täglich ward er bleich und bleicher.

Pitala ga jednog dana Eines Abends trat die Fürstin

Sultanova ćerka mila: auf ihn zu mit raschen Worten:

"Kazuj robe, odakle si, »Deinen Namen will ich wissen,

iz plemena kojega si?” deine Heimath, deine Sippschaft.«

"Ja se zovem El Muhamed Und der Sklave sprach: »Ich heiße

iz plemena starih Azra Mahomet und bin aus Yemen,

Što za ljubav glavu gube und mein Stamm sind jene Asra,

I umiru kada ljube”. welche sterben, wenn sie lieben.

Ja ne znam otkud seta moja, Zašto sam tužan ja, Davnašnja priča to je, Koja mir neće da mi da. Sumrak je, Rajna teče bistra, Kroz mirisni lepi kraj, A vrhom brega još se blista Večernji sunca sjaj. Tamo prekrasna sedi deva, Čudnovatost njen je kras, Zlatno je ruho zaodeva, Zlatna je njena vlas.

Zlatnim česljem češlja kose, I slatki peva poj, Čarima dušu svu zanese, Glasi u pesmi toj. Obuzet čarima pesme njene, Ribar u čamcu svom, Ne gleda vrtlog niti stene, Sav je opčinjen njom. U ponoć val će oboriti, I njega i čun taj, A za to s pesmom kriva će biti- Zanosna Lorelaj.

Trepere žute krošnje I lišće pada na tle; Sve što je ljupko i drago Prolazi, vene, mre.

Svrh krošnji gaja svetluca Zrak sunčev bolan, žut; To leto na odlasku Ljubi ga poslednji put.

A meni tada dođe Da plačem u sav glas; Ta slika snova me seća Na našeg rastanka čas.

Rastah se s tobom a znadoh Da ti se bliži kraj; Beh leto na odlasku, Ti beše bolni gaj.

Danas, draga, reci meni: nisi l’ možda lik iz snova što ga sparnih letnjih dana rodi mašta pesnikova?

Ali ne, ustašca takva, takvu čar što okom gori, tako milo, slatko čedo - pesnik ne zna to da stvori.

Baziliske i vampire, gadne akrepe i guje, takve nemani iz bajke žar pesnikov oblikuje.

Ali tebe, podlost tvoju, lik što milim sjajem gori, i taj lažljiv pogled smerni - pesnik ne zna to da stvori.

Otrovane su mi pjesme. Da l' drukčije može biti? U moj život, kad je cvao,

Počela si otrov liti.

Otrovane su mi pjesme. Da l' drukčije može biti? Srce mi je puno zmija. A uz to si u njem i ti.

Bayron se ubraja među tri najveća pjesnika druge generacije romantičara u Engleskoj.

Bayron, Percy Shelley te John Keats: predlažu ličnu poetiku koja je ostavila tragove u engleskoj poeziji i nakon njihove epohe.

Prvoj generaciji romantičarskih pjesnika, kojima je put bio otvoren zahvaljujući poetskom i proročanskom iskustvu pjesnika Blejka (William Blake), pripadaju William Wordsworth i Samuel Taylor Coleridge;

Mlađa generacija, obilježena je osjećanjem razočaranja zbog neuspjeha ideala rođenih u Francuskoj buržoaskoj revoluciji.

Byron je naglašavao pobunu protiv konvencija sopstvenog vremena, ali je svojim djelima izvršio ogromni uticaj na evropske književnosti, miješajući političku strast, erotizam, ukus za egzotiku, podržavajući laganu dikciju, čas sentimentalnu, čas deklamatorsku.

George Gordon Byron bio je najutjecajniji među engleskim romantičarima.

Njegova poezija, u stvari, započela je jednu modu, koja se brzo širila po čitavoj Evropi, koja je smatrana oličenjem romantizma.

Bila je to poezija koja je predlagala da se iskaže »zlo vijeka«, nemir, briga, melanholija i duh pobunjenika protiv svakog nametnutog reda i poretka.

Pored ovih stavova, Byron očajnički obeshrabren i podstaknut svojom buntovničkom prirodom (elementi koji čine književni fenomen i odlike bajronizma) prikazuje se, naročito u djelima koja pripadaju drugoj fazi njegovog stvaralaštva, kao pisac koga odlikuju samoironija i satira.

Mračan mi duh je - o, brzo strune Harfe dotakni da čujem njih; Nek blagi zvuci uši mi pune Uz prsta tvojih dodir tih. Ako još nada puni grud meni, Taj zvuk će je izmamit znat, Ako još suza ima u zjeni, Poteći će, i bol će stat. Nek trzaj bude dubok i snažan, Nek vedra nota ne bude prva; Minstrele, čuj me, plač mi je važan Prije neg' bol mi srce shrva, Jer tuga je odnjihala njega I duga, nijema bol i nesan, Sad spoznat najgore od svega Mora, i puknut - il' rodit pjesan.

"Porijeklo ljubavi"! Ah, mene Zašto to pitaš, kad to dade Saznati se iz mnoge zjene: Videć' te Ijubav živjet stade!

Želiš znat kad će kraj joj biti: Srce mi sluti, strepnja zna, Dugo će čeznut, suze liti, Al' živjet - sve dok živim ja.

Malo taj, mislim, pozna ženske grudi Tko s uzdahom steć' želi ljubav njenu;

Zar mari ta za srce kog zaludi? Obaspi hvalom svog idola zjenu;

Ne preponizno, jer će u tom trenu Prezret ti trud, čak i tvog stiha čar;

Ako si spretan, nježnost skrij; za ženu Drskost još uvijek najbolja je stvar: Ljuti je pa je tješi, okrunit ćeš žar.

Byronov život se drastično promijenio kada je, na povratku sa svojih putovanja, objavio izvještaj o njima u Putovanjima Čajlda Herolda (Childe Harold's Pilgrimage), djelu koje je od njega stvorilo najpoznatijeg pjesnika u Engleskoj.

Njegova slava se povećavala sljedećih godina zahvaljujući tome što je pisao pripovijetke u stihu, navodno zasnovane na onome što mu se dešavalo na njegovim putovanjima.

Ove kratke i strastvene poeme bavile su se usamljenim, izopštenim junacima, koje su progonila sećanja na zabranjene erotske doživljaje, čije je detalje Byron obazrivo sačuvao nedorečenima.

"Putovanje Čajlda Harolda“ počinje pjesničkom evokacijom stare Helade, prvog boravišta muza, koju tako često vrijeđa savremena lira ne usuđujući se oživjeti nekadašnju slavu i veličinu, posvećeni brežuljak i svetište u Delfima, napušteno odavna i probuditi devet usnulih muza, što se ne usuđuje ni pjesnik.

I

Helade Muzo, u nebu rođena,

Stvorena formom po volji Minstrela!

Od mnogih lira jer si uvrijeđena,

S brda te svetih moja zvat ne smjela :

Ipak sam dugo luto ti uz vrela;

Već davno puste Delphe suzom prelih,

Gdje, van kraj česme, svud me šutnja srela;

Nit će mi citra prenut Devet svelih

Da počaste tok mi priča neuspjelih.

II

U Albionu jedan mladac življa,

Koji za svaku krepost se ogluši;

Tratio dane u bančenja divlja,

Veselo vrijeđo Noći snene uši.

O, jao! sram ga potpuno zaguši,

Poda se pijanstvu, gozbi neštedice;

Malo mu zemskog bilo milo duši,

Van bludnog društva ili priležnice

Iz višeg il nižeg društva pijanice.

III

Childe Harold zva se : al otkud mu ime

I duga loza, nerado bih reko;

Dosta da bjehu glasito prezime,

U davno doba slavni na daleko:

I zauvijek sprlja razuzdan ih neko,

Makako moćni u davnini bili;

Nit što iz groblja Herald skuplja meko,

Ni cvatna proza, ni stih lažni, mili,

Ne mogli posvetit zločin taj nemili.

IV

Harold se grijo na podnevnom suncu,

Uživo kao druga muha svaka,

Ne misleć, da dok dan stigne k vrhuncu,

Pre no mu žića treći dijel odskaka,

Doživi vitez gore od nesreće :

Osjeti da ga grabi sitost taka,

Da više živjet u domaji neće,

Jer pustije izbe od nje nema veće.

Bajronov junak Čajld Harold zapravo je pjesnik - aristokrata, prognan iz engleskog visokog društva koji luta Evropom.

Svoj lutalački život koji je kratko trajao proveo je obilazeći, za ono doba egzotične krajeve (Španija, Grčka i Albanija).

U Grčkoj će se i završiti njegov život jer se priključio, vjeran svojim idealima slobode, grčkim ustanicima protiv Turaka i među njima i umire.

Bajron je od rane mladosti vodio nepomirljivu borbu sa konzervativnim engleskim društvom koja je našla svoga odraza u njegovom djelu.

Stvarajući Harolda dao je lik neustrašivog borca za slobodu, usamljenog buntovnika koji poziva sve potlačene da ustanu u borbu protiv zavojevača.

Takav Bajronov junak postao je ideal naprednih ljudi i uticao je na pjesništvo mnogih književnika.

Bajron je već bio toliko poznat i slavan da je izvršio veliki uticaj na svoje savremenike, pa je pravac po njemu dobio naziv- BAJRONIZAM.

Ova riječ potiče od engleskog pridjeva "byronic", što znači nalik Bajronu i njegovoj poeziji, ali i njegovom značaju tj. mentalitetu.

Vladati se bajronski znači prezirati konvencionalni moral, boriti se protiv licemjerja, izazivati sudbinu osjećajući se obilježenim i predodređenim za tragične zgode tj. nezgode.

I lutao je Žuan uz potok ko od stakla

Razmišljajuć o nečem što izreći ne ume,

Pa sruči se pod granu, što divlja se izmakla

Od plutovog drveta, sred olistale šume,

A šuma je poete već odavno podstakla,

Pa mi čitamo često te vešte im izume,

I te nam prozodije postanu prihvatljive,

Sem kad su Vordsvortove koje su neshvatljive.

U listove i cveće gledo bi netremice,

U vetrovima svima glas jedan prepoznavo;

Na vile pomišljo, na božanske ložnice

Kad boginje su znale do ljudi sići pravo.

Zaboravljo bi vreme, prešo na stramputice,

Pa kad na džepnom satu brojke bi razaznavo,

U mraku nazreo bi da vreme je odmaklo

I da večere doba već davno je izmaklo.

Po mnogima Bajronovo najbolje i najznačajnije djelo, satirična poema Don Žuan je jedna od najdužih i najznačajnijih poema na engleskom jeziku

Sačinjava je 17 pjevanja, od kojih je posljednje ostalo nedovršeno nakon Bajronove smrti 1824. godine.

Lord Bajron je započeo pisanje u Italiji 1818. g., a prva dva pjevanja su anonimno objavljena. Iako su se mnogi kritičari podigli protiv ovog djela, smatrajući ga nemoralnim i isuviše slobodnim, Bajron je stekao izuzetnu popularnost.

Ko se opredijeli za laž, mora da

ima dobro pamćenje

Koristite svaku priliku za

smijeh. To je najjeftiniji lijek

Ne plaši se neznanja, boj se lažnog znanja, jer od njega

dolaze sve nesreće nas svijetu

(1809 – 1849)

Poe je prvi američki pisac koji je utjecao na europsku književnost pogotovo na simboliste i parnasovce

Njegova poema Gavran, smatra se pretečom modernoj poeziji, a on je zasigurno jedan od najvećih književnih vizionara svih vremena.

Smatra se začetnikom horor i detektivskih priča.

Njegovu sklonost ka bizarnim, grotesknim, onostranim, gotičkim, ukletim, mračnjačkim motivima, neki su njegovi suvremenici proglasili utjecajem njemačkih romantičara iz osamnaestog stoljeća.

Iako je danas uobičajeno smatrati Poeovu prozu boljom od njegove poezije, ipak i nekolicina Poeovih pjesama ulazi u ono najbolje što je svjetska poezija do danas stvorila.

U njegovim se pjesmama nalazi šifra cjelokupnog njegovog književnog svijeta.

Jer makar je pišući o genezi svog Gavrana Poe skoro matematički objasnio kako je napisao pjesmu, nema racionalnog objašnjenja za snagu njezine magije.

Ponoći sam jedne tužne proučavo slab i snužden Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše - Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao, Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše- "Posjetilac", ja promrmljah, “što u sobu ući ište, Samo to i ništa više.” Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno; Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše. Žudim vruće za svanućem - uzalud iz knjiga vučem Spas od boli što me muče - jer me od Nje rastaviše Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše - Tu imena nema više.

Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše; Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć: "Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište - Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište - Eto to je, ništa više." Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh: "Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem! Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo. Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše; Gotovo vas nisam čuo." - i vrata se otvoriše – Mrak preda mnom, ništa više.

Pogledom kroz lamu bludim; stojim, plašim se i čudim; Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše! Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina, S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše, "Lenora", prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše, Samo to, i ništa više. U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti; Nešto jači nego prije udarci se ponoviše. "Zacijelo", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje; Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše. Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše – Valjda vjetar, ništa više."

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku Dostojanstven ude Gavran, što iz drevnih dana stiže, Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane, Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže. Sleti, sjede, ništa više. Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrnu, Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše. "Nek si ošišana ptica", rekoh, "nisi kukavica, O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže, Kako zovu te na žalu hadske noći, otkud stiže?" Reče Gavran "Nikad više."

Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mog'o, Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše. Al priznati mora svako, ne događa da se lako Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše, Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše, S tim imenom "Nikad više." Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi, Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše: Više niti riječ da rekne - više ni da perom trepne – Dok moj šapat jedva jekne: "Svi me druzi ostaviše, Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše." Tad će ptica: "Nikad više."

Muk se razbi, ja, zatečen - na odgovor spremno rečen "Nema sumnje", rekoh, "to je sve mu znanje, ništa više, Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše, Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše, U "Nikada- nikad više." Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra; Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem; Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh, Na razmatranje se dadoh - kakvu mi sudbinu piše Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu piše Kada grakće: "Nikad više."

Sjedah, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše. Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše, Ona neće nikad više. Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše. "Bijedo", kliknuh, "Bogu slava! Anđelima te spasava, Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!" Pij, o pij taj blag nepenthe, nek Lenori spomen zbriše!" Reče Gavran: "Nikad više."

"Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -

Napasnik da l' posla tebe, il oluje izbaciše

Sama al nezastrašena usred kraja urečena,

U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l' da me liše

Melemi iz Gileada, mogu l' jada da me liše? "

Reče Gavran: "Nikad više."

Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok.' -

Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,

Smiri dušu rastuženu, reci da l' ću u Edenu

Grlit ženu posvećenu, Lerora je okrstiše,

Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše."

Reče Gavran: "Nikad više.;

"Rastanak je to što kažeš", kriknuh, "ptico ili vraže! U oluju bježi, na žal hadske noći otkud stiže! Niti pera ne ispusti ko trag laži, što izusti! U samoći mene pusti! - nek ti trag se s biste zbriše! Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!" Reče Gavran: "Nikad više." I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo, Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže; Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva, Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše; Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše, Ustat neće - nikad više!

Prije mnogo i mnogo godina u carstvu kraj mora to bi

djeva je živjela koju su zvali imenom Annabel Lee.

S tek jednom je živjela mišlju da voli, i da se volimo mi.

Bio sam dijete, i bila je dijete u carstvu kraj mora to bi

al više nego ljubavlju mi smo se ljubili ja i Annabel Lee.

I zbog toga nebeski krilati serafi

bili su zavidni i to je razlog što jednom davno

u carstvu kraj mora to bi, vjetar se spusti iz oblaka noću

sledivši moju Annabel Lee

I došli su plemeniti rođaci njeni meni je oteli

da je zatvore u grobnicu tamnu u tom carstvu što kraj mora bi Zavidjeli su nam anđeli s neba

ni upola sretni ko mi,da to je razlog kao što znaju u tom carstvu kraj mora svi

što noću je vjetar iz oblaka došao i sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih

što su stariji bili nek mi, i mudriji mnogo nek mi, i niti anđeli gore na nebu, ni podmorski demoni zli

ne mogu mi razdvojiti dušu od duše lijepe Annabel Lee

Jer mi ne bljesne mjesec

da sne ne donese o lijepoj Annabel Lee kada zvijezde se stvore

vidim kako gore tek oči Annabel Lee. Tako ležim kraj svoje drage, do zore, svoje drage, drage

života i mlade u njezinoj grobnici uz more,

u njezinom grobu uz šumorno more.