Johannes Mario Simmel - Posljednji ševin pjev

Posvećeno sveučilišnoj docentici

gospođi doktorici Ilse Kryspin-Exners divljenjem za njenu osobui za njezinu profesiju,što se zauzimalaza brige i strahove ljudii budila u njimanadu, hrabrost i snagu.Svatko od nas može u svom svijetu neštopromijeniti.Pritom nije dovoljno učiti samo iz prošlosti.Jednako je tako važno upozoriti na mogućekatastrofalne posljedice. To je još jedinačovjekova šansa,da otkloni zlo.J.M.S.

Prolog

Mislim da bi se čovjek trebao kretatizemljom nečujnoi ostaviti što manje tragova. Iz ove knjigePorast temperature svijeta, pa makar i za samo tri stupnja Celzijeva, katapultirao bi svjetsku klimu samo u jednom području s onu stranu čovjekovih iskustava. Veliko opterećenje atmosfere koje neminovno vodi u jedan takav klimatski šok može se očekivati već oko godine 2030. To nije, računavši od sada, veći vremenski razmak, nego što je onaj koji nas dijeli od Drugog svjetskog rata.

dr. Kate Matthews, biofizičarkaNa pitanje svog oca je li poludjela, šesnaestogodišnja Susanne Marvin mirno je uzvratila, bacajući bluze iz ormara u otvoreni kovčeg koji se nalazio ispred nje:— Sasvim sam normalna. Ako je netko lud, onda si to ti.Zašto želiš odseliti odavde?Dr. Markus Marvin vratio se kući prije nekoliko minuta.— Zato jer ne mogu više ni trenutka živjeti s tobom pod istim krovom.Susanne uze preostale bluze iz ormara i spakira ih u kovčeg koji se nalazio na krevetu. Pored ovoga, bio je još jedan.— Sto si to uzela Susanne?— Kako, što sam uzela?Mislim na drogu. Zar ćeš sada početi i s tim?— Ne, ja drogu nikada neću uzimati.Pulover i rublje strpala je u prvi kovčeg. Užurbano se pripremala.Do đavola, reci mi što ti je!Dosta mi je - reče vitka djevojka, smeđe kose i sivih očiju. - Dosta mi je i tebe i tvojih prijatelja. Otkad si tu, jedva dišem. Nadala sam se da ćeš doći kasnije, kada ja budem već otišla. Bilo mi je najteže što je u sve to umiješan i moj otac. Iznenadilo me što je i on sudjelovao u toj velikoj svinjariji. I da tu vijest nije objavio Frankfurter Rundschau, vi biste je naprosto prešutjeli.Ah, tako - reče dr. Markus Marvin i osjeti se odjednom mrtvo umornim. Tromo se spusti na razbacanu postelju. - Dakle,u tome je stvar. Mogao sam to i pretpostaviti. Prestani s tim besmislenim pakiranjem! Ništa mi nismo prešutjeli!Ništa niste... - Ona se poče histerično smijati.

Ne smij se! Nadzorna služba Ministarstva za okoliš u Hessenu ništa nije prešutjela. Nijedan dan! Nijedan sat! Iz pogona su nam javili o smetnjama i pogrešno ih klasificirali kao kvarove najnižeg reda. Budući da smo htjeli raščistiti slučaj, počeli smo istraživati; rekonstruirali smo cijelu priču i utvrdili da to nije bio slučaj N, nego se radilo o slučaju H. Prestani već jednom s tim pakiranjem! - On dohvati jedan kovčeg i baci ga na pod. Iz kovčega se prosu rublje. Mirnom cestom ispred kuće na Sonnen-bergu u Wiesbadenu protutnjilo je pet jakih japanskih motorkotača. Vozili su ih mladići u crnim kožnim odijelima i šarenim kacigama na glavama.Danas je peti veljače 1988. Šestoga veljače 1987., dakle prije godinu dana, samo prije godinu dana, dogodio se veliki kvar u bloku A nuklearke u Biblisu - reče Sussanne Marvin neobično mirnim glasom. Kada je podigla kovčeg u koji je ponovno strpala svoje rublje, ruke su joj vidljivo podrhtavale. - U optoku rashladnog uređaja reaktora nije bio zatvoren jedan ventil. Radioaktivna para izlazila je oslobođena u atmosferu. Tri smjene dežurnih radnika, petnaest sati, punih petnaest sati nisu primijetili žmi-ganje kontrolnih žaruljica. Zar Rundschau nije javljao da postoji opasnost topljenja jezgre! Rukovoditelji atomske centrale prijavili su taj kvar kao slučaj N, zar ne? Normalan slučaj. A vi punih pet mjeseci niste objavili da je to ipak bio slučaj H, da je riječ, dakle, o hitnom slučaju. A danas, nakon godinu dana, samo se iz novinskih izvješća saznaje da smo tom prigodom za dlaku izbjegli pravi NMN, dakle najveću moguću nesreću! Ostavi moj kovčeg na miru! Ako ga još jednom dotakneš, otići ću odavde bez spavaćice. Dobro znamo da smrt vreba iz svake atomske centrale. Zbog toga protiv njih već godinama prosvjedujemo, a ja jošU ovoj se knjizi istinito izvješćuje o katastrofalnom stanju u kojem se nalazi ovaj svijet. Izmišljena je okvirna radnja, a promijenjena su imena, mjesta i vrijeme događanja. čitatelj koji želi nešto više saznati o opisanim događajima, neka na kraju knjige pogleda odgovarajuće odlomke iz Dokumentacije. Oni su obilježeni brojkama povrh riječi.S L J E D N J IŠ E Vuvijek živim s takvim ocem. Ipak, nisam znala da vam je i krv zatrovana cinizmom i da gotovo godinu dana možete tajiti jedan NMN, pa se sada još pravite kao da nije bilo ništa, kao da je otpao samo komadić betona. To je toliko podlo da sam sigurna kako moram otići odavde. Otići od tebe. Što prije!Dr. Markus Marvin, vitak četrdesetodvogodišnjak uska lica i crne kovrčaste kose, zbog čega se uvijek doimao nepočešljanim, poviče odjednom: - Ni u jednom trenutku nije postojala NMN! Opasnost topljenja jezgre nikada nije postojala.Prestani se derati! - reče Susanne. - Bilo bi bolje da si se negdje drugdje derao prije godinu dana. No tamo si lijepo držao jezik za zubima. Rundschau je prenio članak iz nekog američkog časopisa...Držao jezik za zubima? Susanne, valjda ti je jasno da se tako ne razgovara s ocem. Ne tako!u kojem se citira mišljenje američke službe za nadzor o tom kvaru. - Susanne je već iz velikog ormara izvukla haljine, kostime, čarape i ubrzanim ih pokretima bacala u kovčege. — Američka služba za nadzor atomskih centrala izjavila je kako je u Biblisu moglo doći do topljenja jezgre.To znam i ja - reče Marvin, svladavajući se i nastojeći ostati miran. Oni su to dramatizirali upravo s užitkom. Najljepše će biti ako nam sada pripišu još i ovo. Susanne, preklinjem te, prestani već jednom s tim pakiranjem. Tvoja me je majka napustila prije jedanaest godina. Ti si sve što imam.Sve što imaš? Sve što si imao! Ja odlazim. To sam već odavno trebala učiniti. Kako mogu živjeti s ocem koji pripada atomskoj mafiji!Zabranjujem ti...Ništa ti više meni nećeš zabranjivati! Misliš li da uživam što tako govorim? Otac mi je pripadnik atomske mafije! Radi u službi za nadzor, osnovanoj navodno za najstroži nadzor! Pa, to je vic! Mafija vas je već davno potkupila! Što ste još sve prešutjeli? Poput mnogih drugih NMN-ova? Koliko si dobio za suradnju s tom ubilačkom bandom?Ako se odmah ne ispričaš, onda... — Marvin skoči.Da, da, da, što onda? - Sada je i Susanne počela vikati.Stajali sujedno nasuprot drugome zadihani i odijeljeni posteljom. - Udarit ćeš me? Ako želiš da se ispričam, moraš me nasmrt istući. Nikada to neću učiniti. Tek sada uviđam kakav si karakter. Tek

sada razumijem majku. Vi ste šutjeli, ništa niste objelodanili i to ne možeš osporavati!U početku smo šutjeli! Iz pogona su nam javili daje riječ o normalnom slučaju. Takvih je bilo četiri do pet tisuća. Da smo svaki put to objavili...Već odavno ne bi bilo vaših poslova.bili bismo neodgovorni paničari.vin je već teško disao. - Što misliš, koliko se N-slučaje-va događa u zračnom prometu? Daju li to piloti putnicima do znanja?Ali vi ste utvrdili da je to bio H-slučaj.Da, mi smo to utvrdili. Mi!Nakon pet mjeseci. Ostavi cipele! Ostavi cipele, kažem ti. Pokušala ga je udariti.On se izmakne. - Susanne...Prestani s tim Susanne... Ipak je to od samog početka bio slučaj H! Hitan slučaj! Topljenje jezgre...Ni jednog trenutka nije postojala nikakva opasnost od topljenja jezgre, do đavola!To ti pouzdano znaš, zar ne?Dakako da znam. Naše su atomske centrale rađene tako da su zajamčeno sigurne, čak i onda ako zakaže ljudski faktor.Zato su i mogle izlaziti radioaktivne pare. Stoga ste to tajili godinu dana. I tajili biste za sva vremena da nisu došli Ame-ri sa svojim priopćenjem. Ljudska greška! Pa koliko je ljudi tada zakazalo? - U prvi je kovčeg gurala sve više odjeće i onda ga pokušala zatvoriti. Skoči na postelju i koljenom pritisne poklopac kovčega, boreći se s bravicom. Nastavila je vikati: - Petnaest su sati kontrolne žaruljice svjetlucale. I dvije smjene radnika su to ignorirale, naprosto nisu vidjele, fućkalo im se! I što kažeš, što su oni uzeli? Drogu? Rakiju? Zar su svi bili potpuno neuračunljivi?Susanne...Treća smjena, očigledno samo napola pijana, primijetilaje ipak nešto, ali je učinila pogrešan korak i u posljednjem trenutku uspjela spriječiti tisuću puta veću katastrofu od černobila. Eto, to je sigurnost vaših atomskih centrala, ako zakaže ljudski faktor! I nakon svega rukovodstvo svrstava taj slučaj u najbezopasniju kategoriju. Znaš li ti što o tome misli javnost, što o tome misle obični ljudi s ulice!On poče mucati: - Javnost... jamačno... javnost je zbog toga s pravom uznemirena...Uznemirena! Jesi li čuo anketu u vijestima od osam sati? Ubiti vas hoće, svakog pojedinca! I to s pravom!Susanne! Molim te! Pa mi smo ti koji smo objavili težinu kvara! Mi smo pokrenuli pitanje odgovornosti i odgovorni će biti kažnjeni.U to ne vjeruješ ni ti sam!Vjerujem! O tome vodi računa naša vlast.Nekritično do krajnosti. Zbog toga vas ne boli glava. Hitan slučaj! A što se događalo do danas? I je li rukovodstvo nuklearke bilo kažnjeno? Ne, nije! Hoće li ono ikada biti kažnjeno? Nikada! Naši političari seru na ljude. I oni su isto tako potkupljeni kao i vi. Dapače, po mojem dubokom uvjerenju potkupljena je i cijela Republika. Potkupila ju je atomska mafija, Krupp, Thyssen, vucibatine, Njemačka banka.Ti si okrutna! Naša je dužnost bila sve ispitati i o svemu izvijestiti. To smo i učinili. O tome se slučaju opširno raspravljalo u komisijama, kao na primjer na plenumu Komisije za sigurnost reaktora. Sudjelovali su svi odgovorni. Savezne države primile su pojedinačno naša priopćenja. Odmah su poduzete mjere da se tako nešto više ne dogodi.Joj! - uzviknu Susanne jer je prikliještila prst.Daj da ti pomognem!Da me nisi dotaknuo! Ne diraj kovčeg! - Prvu je bravu uspjela zatvoriti. Klekne zatim iznad druge i pritisne je koljenom. - U prethodnim vijestima čak je i direktor nuklearke Biblis priznao mogućnost NMN-a. A ti i dalje tvrdiš da se na dan nesreće postupilo ispravno. Dopisnik ARD-a iz Washingtona izjavio je da bi u Americi u takvom slučaju odmah stupila u akciju istražna komisija.Bože, isti je slučaj bio i u nas! Odmah je stupio u akciju Zavod za kontrolu sigurnosti reaktora i komisije kojima se valja obratiti u takvim slučajevima, a koje vrše kontrolu po TUV-u.

Još jednom, prije nego što uistinu poludim; ti, dakle, smatraš daje sasvim u redu ako Savezno ministarstvo za okoliš sazna o takvom slučaju NMN-a koji se zbio 1978., tek u veljači 1988.?Mi ne trebamo izvještavati Ministarstvo za okoliš, nego Zavod za kontrolu sigurnosti reaktora. Koliko puta to trebam reći? U međuvremenu je dogovoreno da ubuduće o tome odmah izvijestimo i Ministarstvo za okoliš. Ali, taj smo slučaj otkrili u potpunosti mi, mi, mi!Oče! - Susanne siđe s postelje.Da?Gadiš mi se.Susanne, molim te, Susanne... - Ona poče vući kovčege prema vratima. On joj prepriječi put. - Molim te... molim te, ne ostavljaj me samog!Nije se zaustavila.čvrsto ju je uhvatio.Susanne se netremice zagleda u njega. Na posljetku joj se usne razvuku u preziran smiješak. Marvin okrene glavu i uzmak-ne postrance, jer nije mogao podnijeti ovakav podsmijeh. Ona krene spotičući se između kovčega, koje je vukla dolje sve do izlaza. On je nepomično stajao na mjestu. Na dnu stubišta ona se okrene i postavi još jedno pitanje. Marvin ne odgovori. Zatim otvori vežu te izađe. Vrata se za njom zatvoriše i ubrzo se začu motor njena VW-Passata.kus Marvin još je uvijek stajao kao okamenjen.Najprije žena, razmišljao je, a sada i kći. Sam. Sada sam doista posve sam. Otkako radim u državnoj službi i nakon što sam napustio posao redatelja, punih sam deset godina uvjeren da radim ispravno. I sve su kolege također uvjerene da rade ispravno. Svi koji su se počeli baviti atomskom energijom bili su uvjereni da su pronašli konačno rješenje. Atomska je energija spas za čovječanstvo. čista. Nije štetna. Ne stvara se ugljični dioksid. Istina, slučaj Biblisa bio je zataškan. Ali, to nismo učinili mi, nije to učinila služba za nadzor! Tko je to zataškao i tko je za to kriv, ne znam, ali mi nismo. Unatoč tomu Susanne me je napustila.PJEVBijasmo nekoć sretna obitelj. Lijepa okolina. Lijepa kuća. Svuda samo ljubav. Onda me napustila Elisa. Susanne je dodijeljena meni. Još sam uvijek imao Susanne. Voljenu Susanne. U svojoj sam blizini vidio kako se djeca i roditelji ne razumiju, kako se razilaze. Oduvijek sam Susanni davao punu slobodu. Ona je mogla raditi za zelene, čak i u pokretu protiv atomske energije. Sve, baš sve je mogla činiti, samo da ostane sa mnom. Samo da ne budem jedan od onih koje djeca napuštaju. Unatoč svemu, to mi se ipak dogodilo. Što sada raditi? Kako dalje živjeti? Noge mu počeše klecati i on se spusti na jednu stepenicu, misleći pri tome na neshvatljivo pitanje koje mu je kći sasula u lice:— Tko si ti, za ime Božje, da činiš nešto takvo?

PRVA KNJIGA

Povijest uči ljude da ih povijest nije ničemu naučila. Mahatma Gandhi, rođen 1869., ubijen 1948.

Prvo poglavlje

Krava se polako i jedva jedvice podigla s tla, zanjihala se i opet srušila. Kada se stadu goveda približio Landrover, s dvojicom muškaraca, na prostranoj livadi ustalo je još nekoliko krava.Ove su se otelile ovako zakržljale - reče Ray Evans koji je sjedio za volanom. - Ne mogu uopće stajati na papcima, nego stoje na zglobovima. Vidite, mister..., kako se ono zovete? Oprostite, slabo čujem.Marvin - reče muškarac pored njega. - Markus Marvin. - Izgledao je jadno, blijed, umoran, žalostan i posve iscrpljen.

Dakako, Marvin - reče Ray Evans i pokaže mu na jednu sasvim zakržljalu životinju koja uopće nije mogla stajati. — Pogledajte, mister Marvin! Da se čovjek rasplače. A ovi primjerci nisu još najgori. One najslabije proždru kojoti dok su još telad.Dvije se životinje, koje su nekako uspjele ustati, pred njima ponovno srušiše.Ne mogu se držati na nogama, mister! Jadno je to. Mogao bih urlati od tuge, čitav dan samo urlati.Livada po kojoj je stoka pasla nalazila se na početku gradića Mesa, na neravnoj visoravni istočnog dijela Savezne države Washington, što graniči s Kanadom. Ovdje vjetar neprekidno puše s jugoistoka. U odnosu na smjer vjetra, Mesa se nalazi najbliže velikom atomskom rezervatu u Hanfordu. Sve štetne tvari koje dolaze iz komercijalnih reaktora, iz pokusnih postrojenja, iz tvornica tritija i plutonija, iz postrojenja gdje se testiraju brzi reaktori, zagađuju ovo mjesto. Jednako je tako izložena utjecaju štetnih tvari iz postrojenja u Hanfordu rijeka Columbia, čiji tokokružuje rezervat i čijom se vodom natapaju polja, krumpirišta, pašnjaci, vinogradi i nasadi voća.Zrak je podrhtavao od tutnjave koja se približavala i postajala sve jačom. Marvin pogleda uvis. Jedan je mlažnjak nisko nadlijetao dvadesetak tornjeva reaktora u Hanfordu.Taj slijeće u zračnu luku Tri-Cities - poviče farmer Ray Evans. - Tu je i koridor za slijetanje.Stalni?Da, jer vjetar oduvijek puše u tom smjeru.kus Marvin stigao je ovamo automobilom i znao je da zračna luka Tri-Cities služi gradovima Richland, Kennewik i Pa-sco. Gledao je građevine i tornjeve Hanforda, koji su se oštro ocrtavali na bliještećem i hladnom prijepodnevnom suncu. Marvin pogleda na sat. Bilo je dvije minute do pola jedanaest, petak, 11. ožujka 1988.Tri-Cities je velika zračna luka - poviče on. - Jesu li nuklearne elektrane zaštićene od rušenja? - Uz snažnu buku, iznad njih je prelijetao golemi zrakoplov. U jednom trenutku buka je postala gotovo nepodnošljivom.Mnoge nisu - vikne Evans - tako barem mi mislimo. Marvin pogleda farmera široko otvorenim očima. Bio je većdanima izvan sebe. Imao je upaljene oči, a usne i ruke su mu podrhtavale i teško je govorio. Osjećao se jadno. Nisam htio povjerovati u to, razmišljao je. Držao sam lašcima one koji tako nešto pričaju. Međutim, oni su govorili istinu. Kamo god sam ovih tjedana stigao, posvuda sam doživljavao isto. Ovih sam tjedana proživio najgore trenutke u svom životu. Bože moj, kakve li podlosti! Susanne, prisjeti se umorni, blijedi muškarac. Ah, Susanne! Nedugo nakon što gaje Susanne napustila, uprava gaje poslala na putovanje s ciljem upoznavanja američkih postrojenja i američkih sigurnosnih sustava. čitava je Njemačka bila na nogama zbog Biblisa. Vlasti su htjele saznati ima li Amerika bolje sigurnosne sustave od Njemačke. Oni ga, dakako, nisu poslali ovamo, gdje se sada nalazi. Trebao je posjetiti najbolje opremljene i najsigurnije nuklearne elektrane. Odnosno one, koje su eventualno imale svega nekoliko slučajeva N. Međutim, on se nijepridržavao planiranog puta. I tako je stigao ovamo, u Saveznu državu Washington, u hanfordski atomski rezervat.U pravu si, Susanne, mislio je. Svi su tvoji prijatelji bili u pravu. Sve je još mnogo gore od onoga što vi znate i od onog što vjerujete da znate. Kako smo samo nekoć bili sretni, Susanne, ah, koliko sretni! Nessun maggior dolore..., sjetio se iznenada misli Dantea Alighierija: Ništa toliko ne boli, nego kad se u nesreći sjećamo sretnih trenutaka... Trenuci sreće, pomisli on. Još je uvijek buljio u čovjeka za volanom koji je na sebi imao baršunaste hlače samtarice, uvučene u čizme i kožnu jaknu, navučenu na kariranu vunenu košulju. I Marvin je bio slično odjeven. U ruci je držao kameru i neprekidno snimao. Moram sve ovo pokazati u Njemačkoj, razmišljao je uzrujan. Morat ću dokazati sve ono što budem pričao. Farmeru Evansu bilo je trideset sedam godina, tako je barem rekao Marvinu. Međutim, izgledao je poput nekog šezdese-togodišnjaka. Bio je ćelav, lica izbrazdanog borama, očiju bez sjaja. Povećana štitnjača. To se ovdje pojavljuje u mnogih, razmišljao je Marvin. Povećana štitna žlijezda. Na rubu nuklearnog kompleksa Marvin ugleda tri male letjelice kako po poljima raspršuju čitave

oblake otrovnih pesticida.Ovako je to od zore do mraka - reče Evans. Još su uvijek prolazili pašnjacima na kojima je pasla njegova stoka.Sjećam se točno što se dogodilo prije nekoliko godinanastavi pričati Evans. - U stajama su dolazili na svijet sami monstrumi. Ovce s premalim glavama ili s dvije glave. Bez nogu. Bez repa. Kao u Frankensteinovoj radionici! Doc, mislim na ovdašnjeg veterinara doktora Clavtona, uvijek mi je govorio da pogrešno hranim te životinje i da zato podmladak tako izgleda. Fucked-up, Doc! Ja sam već tada točno znao zašto tako izgleda mladunčad moje stoke, kao i mladunčad stoke na mnogim ovdašnjim farmama. Sada to svi znaju. Ovi su tornjevi krivi za sve, oni zrače, a to silno zračenje ubija životinje, ubija ljude, zagađuje tlo i vodu. - Rukom pokaza u pravcu rezervata. - Eno, vidite li tamo onaj T-reaktor, mister?Da. — Marvin je i dalje snimao.U tom se reaktoru za vrijeme rata proizvodio plutonij,upotrijebljen za bombu za Nagasaki. Taj reaktor radi više od četrdeset godina! Što mislite, mister, koliko su kroz to vrijeme uspjeli pribaviti plutonija za svoje fucked-up bojeve glave? Zračenje traje više od četrdeset godina! Možete li to sebi predstaviti? Više od četrdeset godina traje ovdje ta ubilačka svinjarija! Štete od tog dugotrajnog zračenja osjećaju se svuda: u ljudima, životinjama, u vodi i zemlji. Tamo prijeko, u N-reaktoru, proizvodio se do početka ove godine i plutonij za atomsko oružje. Sada su najednom prestali s tom proizvodnjom i stavili je na cold štand by. Zbog nedovoljne sigurnosti. - Landrover je poskakivao. - Nedovoljna sigurnost! — zdvojno reče farmer Evans. — Pa tomu je tako otkako je ova usrana stvar u pogonu. I je li to smetalo nekome sve ove godine? Hell, no, nikoga to nije smetalo! Privatne poduzetnike možda? Oni kojima sve ovo pripada, ti goddamnet bastards, oni dakako ne stanuju ovdje, kao ni njihova djeca.Susanne, pomisli Marvin. Susanne. Vjerovao sam daje ovo najsigurniji način dobivanja energije. Postoji vjerojatnost da se u deset tisuća godina može možda nešto dogoditi i to je ono najgore s čime se mora računati. Jednom u deset tisuća godina! Prije dvije godine dogodio se černobil. Svi su izjavljivali da je to nemar Istoka, jer je u nas tako nešto nemoguće. I ja sam to govorio, i ja također, toliko puta, toliko puta. I što sada? - Da - reče čovjek s natečenom štitnom žlijezdom - samo, što je svemu tomu prethodilo prije zaustavljanja rada toga N-re-aktora? Što se sve dogodilo? Stalni prosvjedi građana. A Time je u jednoj coverstory uzbunio javnost, isto kao i Newsweek. I televizijske postaje. Dokazano je daje iz no-good-fucking N-re-aktora u četrdeset godina proizašlo više zračenja nego iz reaktora u černobilu. Zamislite to, gospodine Marvin! - Evans ponovno poče vikati: - Punih četrdeset godina. Više nego iz černobila! Pa kakav je to prokleto prljavi svijet, u kojem je moguće napraviti svakovrsni zločin, samo ako imate dosta novaca i ako ste big shot ili ako imate mnogo prijatelja među big shotsl Rekli ste da ste fizičar, mister. Ali s kamerom rukujete kao profesionalac.Neko sam vrijeme snimao dokumentarne filmove - reče Marvin — ali ja sam fizičar — dodao je tiho.Atomski fizičar? Mislim, isti takav kao oni tu prijeko?Ne, ja radim u nadzornoj službi.E D N JŠ E VZar se u Njemačkoj još nikada ništa nije dogodilo? Zar nigdje nije došlo do nedopuštena zračenja? Zar niste morali zaustaviti ili isključiti još nijedan reaktor?Nekoliko puta. Samo nakratko. Mali kvarovi. Zahvaljujući sigurnosnim sustavima. - Marvin je s mukom izgovarao svaku riječ. To će me dotući, mislio je. Susanne, Susanne. Ništa toliko ne boli... - Prestanite! — poviče Evans. - Nigdje na svijetu ne postoji sigurnost. Nigdje. Ni u Rusa, ni u nas, a niti pak u vas. You bet your fucking Hfe, mister; isti se zločini vrše nad ljudima i u vas. Samo vi to ne znate.A onda iznenada Marvinove misli odlutaše daleko...Da bismo spriječili prijeteći klimatski šok, postoji samo jedan jedini put: moramo još intenzivnije koristiti atomsku energiju koja nije štetna za okolinu!

Bile su to riječi Markusa Marvina, što ih je izgovorio jednog dana u studenom prošle godine, u vikendici profesora Ger-harda Ganza, na otoku Svitu u Sjevernom moru. Kuća se nalazila u Keitumu, na Uwe-Jens-Lorsen-Waiu, visoko iznad morske obale. Tog ranog zimskog jutra bilo je maglovito i veoma hladno. Profesor Ganz, visoki i snažni šezdesetogodišnjak, voditelj Društva za fiziku u Liibecku, pozvao je Markusa Marvina na razgovor, nadajući se da će ga odvratiti od njegove nuklearne euforije. Kasnije se uspostavilo da je ta nada bila uzaludna, što je Ganz sa žaljenjem konstatirao. Jer, atomski fizičar dr. Markus Marvin, član nadzorne komisije Ministarstva za okoliš u pokrajini Hessen, nije se dao odvratiti od svog uvjerenja. Ponovilo se da je Ganzu opet došao netko s kim je bilo uzaludno razgovarati, ponovno jedan od mnogih s kojima se inače sukobljavao sav svoj život.Ne - reče Ganz sa žarom. - Ne, ne i ne! Promatrate li ovaj problem globalno, odmah postaje jasno da bi taj put bio pogrešan. I sada udio atomske energije iznosi jedva pet posto, smiješnih pet posto.vin je bivao sve uzbuđeniji. - Pa upravo se stoga mora izgraditi mnogo više nuklearnih elektrana, i to veoma brzo — uzvikne on.Ganz se toga dana loše osjećao. Bolio gaje želudac. A ovajSIMMčovjek kojeg je pozvao i za kojeg su mu rekli da ima dobre veze, te da je pametan, uviđavan i da brzo shvaća, taj čovjek nije bio nimalo bolji od svih ostalih idiota. Ganz samo što nije planuo, ali se ipak svladao, sabrao se, kako bi mogao stručno porazgovarati.On reče: — Više nuklearnih elekrana? Koliko, doktore Mar-vin? Koliko? Da bi se postiglo nešto doista osobito, morali biste desetljećima svakog dana u pogon, negdje u svijetu, puštati po jednu nuklearnu elektranu veličine Biblisa. Desetljećima.Sjedili su u velikoj dnevnoj sobi lijepe stare kuće bijelih zidova i plavo obojenih vrata i prozorskih kapaka. Zidovi su bili prekriveni ormarima za knjige, u kaminu su gorjele cjepanice, a iznad kamina visjela je litografija A. Paula Webera, koja je predstavljala čovjeka u noćnoj košulji, glave naslonjene na panj, kako sebi u čelo zabija veliki čavao.U prostoriji se nalazila i treća osoba: dr. Valerie Roth, asistentica profesora Ganza, vitka i srednje visine, smeđe kose i smeđih očiju. Ona se umiješa u razgovor: - činjenica je, doktore Marvin, da nijedna državna blagajna, kao ni privatni ulagači ne bi mogli podizati po jednu nuklearnu elektranu dnevno. Uostalom, gdje bi se te silne centrale smjestile? Ispred ureda saveznog kancelara? Na jezeru Brahm? U Oggersheimu? Analize američkih studija koje imamo u našem institutu pokazuju, da se sa svakom ušteđenom D-markom investiranom u štednju energije, za sedam puta manje izbjegava stvaranje ugljičnog dioksida, nego što je to slučaj prigodom investiranja iste sume u nuklearne elektrane. Uglavnom ugljični dioksid zagađuje atmosferu i zbog njega će za četrdeset do šezdeset godina doći do svjetske katastrofe, do smaka svijeta. Polovica svih ljudi koji danas žive, doživjet će tu najveću od svih katastrofa.Na svijetu ne postoji ni jedan jedini scenario - upadne profesor Ganz - prema kojem bi povećanje atomske energije uzrokovalo smanjenje ispuštanja štetnog CO2- Prema prognozi Međunarodne svjetske agencije za energiju, očekuje se, na primjeru povećanja od dvanaest puta više atomske energije, još uvijek porast ugljičnog dioksida za oko četrdeset tri milijarde tona, i to do sredine dvadeset prvog stoljeća; dakle, više nego dvostruko.— A sve to nije ništa prema riziku da se ova postojeća priP oL J E D N JŠ Ejetnja klimi također poveća, s postojećom opasnosti od NMN-e. Naime, već je sada Nuclear Regulatory procijenila da samo u SAD-u postoji 50% vjerojatnosti topljenja reaktora do 2000. godine. Pedeset posto! - rekla je dr. Roth.Ali zašto su onda - upita Marvin s ogorčenjem - zašto su onda sudionici posljednje konferencije o svjetskoj klimi zahtijevali povećanje udjela atomske energije, kako bi se smanjilo ispuštanje ugljičnog dioksida u industrijski razvijenim zemljama u svijetu?Ganz popije gutljaj čaja. Ruke su mu drhtale. Sve je jače osjećao bol u predjelu želuca. S koliko je samo ljudi koji mu nisu vjerovali razgovarao, a koje je preklinjao da više ne sudjeluju u razaranju

svijeta! Možda će ga ovaj čovjek ipak poslušati. Neki su ipak promijenili svoj stav, pa zašto ne bi i ovaj. Sada je bol dopirala do grudiju. Ganz je jedva nastavljao razgovor: - U Torontu je bilo zagovornika atomske energije koji su željeli raspravljati na tu temu. Izjave su bile potpuno jasne, a tako piše i u Statementu: Ako hoćemo atomsku energiju mnogo više upotrebljavati, onda moramo biti sigurni da se mogu svladati sve opasnosti koje ona sa sobom donosi, kao što su dosad neriješeni problem uskladištenja atomskog otpada, neriješeni problem ek-splozivnosti materijala i u principu također neriješeni problem mogućih katastrofa zbog kvarova. Tako piše u Statementu, doktore Marvin, a u njegovu sam sastavljanju i ja sudjelovao. Stoga vam kažem: od atomske energije ne možete nikada očekivati da će riješiti sve naše probleme, ali istovremeno možete u svakom trenutku očekivati nezamislivu katastrofu...U svako doba nezamisliva katastrofa... Taje rečenica neprekidno odzvanjala u Marvinovim ušima, dok je džip farmera Evansa i dalje skakutao po livadi, a Marvin se u mislima vraćao u sadašnjost.Isti zločini događaju se i ljudima kod vas. Samo što vi to ne znate.A vi? — U svom očaju Marvin posta agresivan. — Odakle vi to znate? Što vi uopće znate o Njemačkoj? Većina ljudi ovdje nema pojma gdje se Njemačka uopće nalazi.Ja znam - reče Evans ozlojeđeno. - Ja o vašoj zemlji znam mnogo, mister Marvin. Ja sam bio tamo.Vi ste bili u Njemačkoj?Kad vam kažem.Kada?Prije dvanaest godina. 1976. Najprije u Frankfurtu. Zatim u Munchenu i Hamburgu, u Berlinu i Dusseldorfu. Bio sam tamo četiri mjeseca, mister Marvin. Sve sam dobro vidio, točno sam sve dobro razgledao u vašoj Njemačkoj, mister Marvin — Evans ušuti nakratko, pa se ponovno vrati vječnoj temi: - Isti se zločini događaju kod vas, vjerujte mi! Neki su izvjestitelji mislili kako će od toga napraviti veliki skandal. I učinili su ga! Gospoda u Washingtonu bila su užasno uzbuđena, ali je to trajalo samo nekoliko dana. Reaktor je isključen. Evo, molim lijepo, mi smo sve učinili. A istog su trena ljudi koji ne žive ovdje sve zaboravili. Mister Marvin, kažem vam, da Moćni i Bogati, kao i cijelo to leglo ubojica može vladati tisućljećima samo zato jer ljudi tako brzo zaboravljaju. Glupost! — poviče on, lupnuvši se dlanom po čelu. - Mi smo glupi. Glupo smo odgojeni. čitav nas život smatraju glupima. Oni znaju što rade. Znaju kako nas moraju dresirati. Znaju točno kako mora izgledati naš život. Znate li vi, mister, na što se svodi naš život? Na žderanje, jebanje, gledanje televizije. Isto je tako u Francuskoj, u Rusiji, u Engleskoj. Kako je ono bilo s velikom nesrećom u Windscaleu, koju je vlada tajila punih dvadeset pet godina i za koju se tek onda saznalo? — Evans je počeo toliko vikati, da od uzbuđenja više nije mogao voziti auto, nego je Landroverom stao nasred pašnjaka. Dahtao je. Zatim nastavi vičući: - Djeca rođena četrdesetih ili pedesetih godina ovdje, poput mene ili mog bratića Toma, za cijeli su život primila više radioaktivnosti od onih crva u Nevadi, na tlu gdje su izvođeni atomski pokusi. Sve je to jedan jedinstveni gigantski zločin, mister Marvin! I što je vlada poduzela protiv toga? Ova sadašnja, ona prošla i ona pretprošla? Od 1945. sve same fucked-up god-damned vlade. Svi oni skupa učinili su a mother-fucking shit, no-thing, nothing, nothing Ništa nisu poduzeli više od četrdeset godina. I tek su sada, na posljetku, zaustavili reaktor, jer je prema novinskim i televizijskim izvješćima jednom izbio veliki skandal. To je bila loša godina za Reaganovu administraciju. U toj su godini momci iz tiska i s televizije postali previše hrabri. I ovdje i u Savannah River-kompleksu u South Carolini, i u Rocky FlatsuP oE D N J IŠ E Vkraj Denvera, Colorado. Tamo je bilo isto kao i kod nas. I tamo je vlada isključila reaktore. I tamo. Vi morate bezuvjetno tamo otići, mister! Bezuvjetno morate onamo!vin je dvaput pokušao progovoriti. - Bio sam tamo, mister Evans. U Savannah Riveru i u Rocky Flatsu.I sve ste vidjeli?Da — reče Marvin — sve sam vidio.I znate što sada izvode političari?

Da, mister Evans.Oni će se usrati u gaće! - viknu Evans. - Sada viču i jadikuju: ako ih isključimo još nekoliko, nećemo više moći proizvoditi atomsko oružje i nećemo se moći braniti od Rusička. Znate li da mi u velikim Sjedinjenim Državama nemamo sve do današnjeg dana ni jedno jedino skladište za odlaganje atomskog otpada? Ni jedno jedino fucked-up skladište! Imate li ih vi u Njemačkoj? Bar jedno jedino?Ne - reče Marvin potiho.Što? Govorite glasnije, čovječe, ja loše čujem. Imate li neko? Bar jedno?Ne - glasno podvikne Marvin. Bio je na rubu živaca. -Ni mi nemamo nijedno. Niti jedno jedino!Pa neka vam je onda sa srećom, mister Marvin! I želim vam da nemate nikakvih problema, zahvaljujući mjerama sigurnosti!Evans je ponovno okrenuo ključ u džipu i vratio se na cestu. U prolazu su ponovno vidjeli bolesne životinje, kojima su nedostajali pojedini dijelovi tijela, životinje bez papaka koje su ležale svuda unaokolo. Bilo je i zdravih. Ili samo izgledaju zdrave, pomisli Marvin drhtureći cijelom tijelom. Samo izgledaju zdrave, a zapravo su smrtno bolesne. Bože dragi! A ja već godinama sudjelujem u tome. Već toliko godina. A smatrao sam Su-sanne i profesora Ganza nesavjesnim izazivačima. - Mjere sigurnosti - ponovi Evans. — Kažete da imate najstrože mjere sigurnosti! I da nemate nijedno skladište za odlaganje atomskog otpada. A zašto biste vi imali bolje razrađene sustave nego mi, mister? Zašto? Pa mi smo ih ipak imali prvi. Naši ljudi imaju veliko radno iskustvo. Pogledajte kakvu su nam samo izvanrednu sigurnost pružili? Pogledajte oko sebe!To i činim — reče Marvin.Što to činite, mister?Gledam oko sebe, mister Evans. Tjednima već. Po cijeloj zemlji. Snimam. Razgovaram s ljudima. S ljudima poput vas. S liječnicima. S vojnim osobama. S političarima. S osobama odgovornim za zdravlje. Noću pišem svoja izvješća.Za vašu upravu?Da - reče Marvin i osjeti kako sav već drhti, ali od bijesa. - Za moju upravu.Kako će se samo tome veseliti, mister Marvin!I trebaju se veseliti, mister Evans!Znate li što će oni učiniti, mister Marvin? Pucat će u vas.Znam, mister Evans.Pobrinut će se da više ne dobijete u vašoj divnoj Njemačkoj čak ni posao čistača zahoda. To će učiniti, mister Marvin.Znam, mister Evans. Ali ima tu i drugih, mnogo njih. I oni će također progovoriti. Pisati svoja izvješća. Ne može se pucati u sve nas, mister Evans. Ne mogu se spaliti sva naša izvješća. Ne može se narediti da svi držimo jezik za zubima.Ne može? - Evans se zlobno naceri. - Pogledajte samo našu zemlju, mister! Mogu vas sve postrijeljati, mogu spaliti sva vaša izvješća. Već su to činili i opet će činiti. Dugo sam se vremena pitao kakvog li smisla ima praviti atomsko oružje za zaštitu od Rusička, a pritom same sebe trovati! čini se da to ipak nema nikakvog smisla, zar ne?Da.Ali, to samo tako izgleda! Ima to i te kakvog smisla, mister! Shvatio sam ja to. Prokleto velikog smisla! Profit! Profit! Profit za one koji se ovim ovdje bave. Tu se zarađuju milijarde i milijarde. A to ima smisla, zar ne? Prokleto velikog smisla, mister Marvin!vin nije odgovorio.Njegove su misli odlutale daleko, daleko... Kuća ponad mora. Magla. Vani hladnoća. Vatra u kaminu. Razgovor s profesorom Ganzom i doktoricom Roth. Crtež muškarca koji sebi zabija čavao u čelo. Markus se Marvin opet vratio u mislima na to poslijepodne u studenom 1978. godine...Atomska je energija smrtonosna - prozbori Ganz. Načas pritisne ruku na grudi, jer je bol postala jaka. Nastavi, reče samom sebi, nastavi govoriti! - Spomenuli ste konferenciju u Torontu, doktore Marvin. Vama je poznat zaključni dokument s te sjednice, kao i podatak kako glasi prva rečenica, zar ne? — Ganz počne citirati: Ljudi vrše takve eksperimente u atmosferi, koji se mogu usporediti

samo s nuklearnim ratom... - Slušajte, profesore... - poče Marvin nestrpljivo, ali ga Ganz prekine: - Dopustite mi govoriti! - Kako odjednom teško dišem, pomisli on. Što je to? Što se događa sa mnom? - Ljudi su - nastavi on s mukom - pretvorili tu atmosferu u tempirnu bombu, bombu koja će kad-tad eksplodirati, u prvom redu zbog ispušnih plinova koji svugdje nastaju i bez ikakve kontrole dospijevaju u atmosferu.No, mislim da ipak malo pretjerujete...Ni u kom slučaju, doktore Marvin! Naprotiv, čak umanjujem značaj te opasnosti. Jer, ono dugo vrijeme, za koje smo mislili da treba proći dok ne dođe do eksplozije bombe, pretvorilo se u međuvremenu u svega nekoliko desetljeća. Mi smo kao zaštitari prirode očajnički upozoravali na ovakav razvitak događaja, ali je to sada postala neumoljiva zbilja: prijeti ozbiljna opasnost da će u idućih trideset ili četrdeset godina doći do općeg porasta temperature u svijetu za jedan i pol do šest stupnjeva Cel-zijevih. Nemojte odmahivati glavom! Ako se glede toga nešto najhitnije ali doista najhitnije, ne promijeni, onda će već u prvoj polovici idućeg stoljeća, a do njegova je početka preostalo još samo dvanaest godina, temperatura u tropskom pojasu narasti za dva stupnja, a u polarnim krajevima za osam do deset stupnjeva. Vi to, također, znate!Vani su se na Uwe-Jens-Lorsen-Waiu igrala djeca unatoč hladnoći i magli. Pjevala su. Njihovi su vedri glasovi dopirali i u sobu:Svizac zna ple-saati,jedan dva i tri i četiri!Svizac zna plesaatimali svizac!Gerharda Ganza oblije znoj. Osjeti kako mu niz zatiljak teku grašci znoja. Obriše se maramicom. Ne posustaj! reče sam sebi. A što ako ti bude još gore? Moraš govoriti! To si već tisućuputa rekao. Tisuću puta uzalud. A možda baš ovog puta, upravo ovog puta neće biti uzalud! - Razlozi za porast temperature su identificirani - reče on. - To je prije svega oslobađanje ugljičnog dioksida prigodom sagorijevanja fosilnih tvari kao što su ugljen, nafta i zemni plin, dakle, svi načini dobivanja energije.Dakako, razlog je upravo kriminalno povećana potrošnja energije, te povezano s tim i bogaćenje određenog broja ljudi -reče Valerie Roth.Kao što znate, to nije i jedini razlog - reče Ganz - nego i povećanje koncentracije klorfluorugljikovodika u atmosferi, dakle onih materija koje se iz sata u sat oslobađaju iz milijuna spre-jeva, mnoštva hladnjaka, iz mnoštva hladnjaka automobila, kli-matizacijskih uređaja, te u proizvodnji sintetičkih materijala.Zašto mi sve to pričate? Kakve ja veze imam s tim? -Marvin se već ljutio što se odazvao ovom pozivu. Fanatici, pomisli. Zeleni luđaci. - Odmah ću vam objasniti zašto vam sve ovo pričamo — reče Ganz. Valerie me zabrinuto pogledala, pomisli. Sigurno loše izgledam. A tako se i osjećam. Bol se proširila na lijevu ruku. No, i! Dalje! Ovom čovjeku moram sve reći. On je jedan od onih koji su bar donekle razumni. Moram ga pridobiti za nas. On ne smije surađivati s onima koji uništavaju ovaj svijet. Ne smije. Osjećam da će on stati na našu stranu. Ne samo da osjećam, nego i znam. Ganz reče: - Taj efekt staklenika povećava se neprekidnim i nesavjesnim krčenjem, tu mi ne možete proturječiti, kao i umiranjem tropskih šuma, te uništavanjem tla...Doista ne znam zašto mi sve to pričate — prekine ga Marvin. - Što ja tu mogu učiniti?Odmah, odmah ćete saznati - reče Valerie Roth. - Vi znate da na osnovi sagorijevanja fosilnih tvari nastaje godišnje gotovo dvadeset jedna milijarda tona ugljičnog dioksida. Lakomislenim spaljivanjem šuma povećavaju se na našem planetu spojevi ugljičnog dioksida za dvadeset posto. Spaljivanje šuma, klorfluo-rougljikovodik, te metan iz tri milijarde goveđih želudaca djeluje zajedno poput staklenog krova staklenika koji se nadvio nad našuP oŠ E Vzemlju. Zar nije tako? Sve to remeti reguliranje topline na zemlji, jer se sve više blokira isijavanje topline u svemir.

vinu je bilo dosta. - Zar mi vi želite davati poduku iz prirodopisa, gospođo doktorice?Ne, nipošto - odvrati Valerie Roth.Što onda želite?Želimo da pristupite u naše redove - reče profesor Ganz, osjećajući kako se bol iz lijeve ruke širi na šaku i prste. - Da radite s nama. Da zajedno s nama pokušate spriječiti ono najgore...Pa to je odvratno, pomisli Marvin.Pa to je odvratno, mislio sam tada, prisjeti se Marvin, sjedeći u Landroveru pored farmera Evansa. A sada? A sada? Sada sam sišao u prvi krug pakla. O, prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo! Stigli su na cestu i krenuli prema gradiću Mesi. Ljutit sam na sebe, ljutit zbog svojeg ponašanja prije nekoliko mjeseci u onoj kući na otoku Svitu, prozbori Marvin nakon stanovitog vremena: — Ja sam već bio ovdje, mister Evans. Ne baš ovdje, jer za to nisam imao vremena, nego sam bio u Richlandu. I s mnogim sam ljudima razgovarao.I?Rekli su mi da na području Tri-Citiesa od atomske energije izravno ili neizravno zarađuje i živi sto pedeset tisuća ljudi. I svi su oni uvjereni da čine nešto dobro, nešto neophodno. Gotovo nitko nije zabrinut. Ne trebam vam dalje pričati. I vi to znate isto tako dobro kao i ja! U Richlandu postoji jedan supermarket s golemom natpisnom pločom, na kojoj piše ATOMIC FOOD. A najveća se kuglana zove Atomic Lanes. Znate li kakve ambleme na svojim dresovima nosi nogometna momčad iz High Schoola? Atomsku gljivu, mister Evans. A kako ih zovu? Nazivaju ih Ri-chlandski bombaši. To su ti vaši mali ljudi, zar ne? Vaši mali ljudi koji su potpuno bespomoćni...Idioti! Kažem vam, sustavno zaglupljivani idioti!Dopustite mi da vam sve kažem, mister Evans! U Richlandu postoji velika čistionica koja se zove Atomic Laundry. I na koji se način reklamira njena djelatnost na plakatima i u velikim novinskim oglasima? Ja sam to vidio. I fotografirao. Reklamni slogan čistionice Atomic Laundry glasi ovako: Detonii liramo prljavštinu s vašeg rublja najugrijanijom vodom ovoga grada.— Prokletstvo, rekao sam. To su idioti. — Sada je Ray Evans vozio mnogo brže. Rukama je čvrsto držao volan. Nisu susreli nijedno drugo vozilo. - Idioti, mister Marvin! Samo na taj način može funkcionirati ovaj usrani svijet. Idioti! Uzmite, na primjer Joea Webba! On je vođa građanske inicijative. Za Hanford. Za nuklearke. Nazivaju se Hanford Familv. Morate otići tom idiotu, mister Marvin, pohoditi ga, razgovarati s njim. Na njegovu stolu naći ćete otvorenu Bibliju i, prije negoli vi uspijete bilo što reći njemu, on će vas preduhitriti svojom rječitošću.— Sto mi on može reći?Kao prvo, da proizvodnja plutonija ne škodi nikome! Reći će vam ta guzica i da koristi svima. Nadalje, da je u tijeku zlonamjerna kampanja protiv Hanforda. Ako ga upitate tko se bavi tom kampanjom, dobit ćete odgovor da se njome bavi senator Brook Adams i takozvane skupine za zaštitu okoliša, zatim novine i televizija koji nas žele uništiti. Ta će vam opasna guzica sve sasuti u lice! Taj Joe Webb jedan je od onih koji tvrde da u Han-fordu još nije bilo nikakve nesreće. Da nema nikakva dokaza kako jod-131 biva uzročnikom raka. A to što je zaustavljen N--reaktor, taj son of a bitch, naziva pravom tragedijom.Stigli su u glavnu ulicu grada Mese. Benzinske crpke, kinematografi, banke, trgovine, nekoliko visokih zgrada. Slab promet.Ljudi, pomisli Marvin. Ljudi su ovdje potišteni. Zabrinuti. Nitko se ne smije. čak su i djeca ozbiljna. Samo se neka od njih igraju. A i ta izgledaju žalosno. Većina djece sjedi ili stoji uokolo. Poput goveda na pašnjaku. Sve je ovdje tužno, pomisli Marvin. Kako strahotno tužno! - Mnogi misle jednako kao taj Joe Webb - reče Ray Evans i promuklo se nakašlje. - Još uvijek i sada. Dakako, ne ovdje. Ali u Richlandu, Kennewicku, Pascou, da. Vi ste potpuno u pravu s tim Atomic Foodom, Atomic Laundryjem i ostalim. Dug jezik i prazna glava. Ali, tako nije ovdje u Mesi, mister! Otkako su zaustavili N-reaktor, ovdje živimo usrani od straha. Sve više ljudi odlazi odavde. Praznih kuća i stanova ima na pretek. - On se nasmiješi tužno i beznadno. - Ovdje ljudi osjećaju još jednu vrstu straha.S L J E D N J I

Š E V I N— Kakvog staha?— Strah da će izgubiti radna mjesta u nuklearnoj industriji. Da će se morati zaustaviti još neki reaktori. A toga se boje i u Richlandu i u Kennewicku i u Pascou. Na cijelom području Tri--Citiesa vlada strah. Strah, strah, strah. Strah od života. Strah od smrti. - Evans skrene Landrover prema rubu ceste, pjevajući pritom isprekidanim glasom riječi neke stare pjesme: Ahm tired of livin Anfeared of dying, But Olman river, he jes keeps rollin along... Evans izađe iz Landrovera. — Dođite, mister — reče, krenuvši prvi, te uđe u lokal Stardust Memories.Bio je to drugstore kao u stotinama američkih filmova: dugački šank, a ispred njega visoke stolice na kojima su ljudi sjedili i jeli na šanku servirano jelo. Dalje, raznobojne niše, raznobojni plastični stolovi i plastične stolice. A tik do lokala dućan--svaštarnica, ljekarna, drogerija i robna kuća, sve u jednom. Tu se može kupiti i lutka i oružje, kutija prezervativa s mirisom maline ili naranče, kao i štap za udičarenje, džepne knjige, sjemenje za pelargonije ili pak električna bušilica.U lokalu su sjedili namještenici iz okolnih trgovina i ureda, radnici s nekog obližnjeg gradilišta i tri djevojke iz High Schoola sa svojim prijateljima koji su bili najglasniji, dok su ostali ozbiljno i tiho razgovarali. Većina je njih imala povećanu štitnjaču, što je Marvin odmah primijetio.čim su ušli, ususret im je požurio Evansov bratić Tom. Pozdravili su se, a Marvin je odmah zamijetio daje Tom u najmanju ruku - bogalj. Kao vlasnik lokala, odmah je goste zamolio za tišinu i predstavio gospodina iz Njemačke, kojeg je ovamo poslala njegova uprava, kako bi se na licu mjesta uvjerio u ovdašnje prilike. Predstavio ga je kao čovjeka koji je zaposlen u atomic bu-sinessu, pa treba napraviti izvješće o svojim zapažanjima za svoju upravu, a maybe i za neku američku, o svemu što se ovdje zbiva, a možda, who knows, možda bi se tada i ovdje nešto izmijenilo. Tom je ujedno i upitao ima li tko protiv, ako mister Marvin bude u lokalu snimao.Nitko nije imao ništa protiv, ljudi su samo s odobravanjem strancu kimnuli glavom, nekolicina se nakratko nasmiješila, a ljepotica iza šanka, za koju su mladići govorili da izgleda poput Marilyn Monroe, brzo je popravila ruž na usnama. Ponekad se nekim najneobičnijim putem stizalo u Hollywood.Jeste li za piće? - upita Tom.Možda colu.— Three cokes, Corabelle!lvn je za šankom i dalje posluživala, ljudi međusobno potiho razgovarali, a tri su djevojke nešto došaptavale svojim prijateljima. I ovdje Marvin osjeti onu veliku tugu, ono bezvoljno predavanje opakom životu, ono beznađe što se nadvilo nad njih poput prljave rose. Sjedeći na nekom prastarom pletenom stolcu, ispod plakata koji je pozivao na borbu protiv AIDS-a, neko je malo pseto gledalo Marvina zabrinutim okruglim okicama bez sjaja. Bilo je šugavo, prorijeđene dlake, tako da se na nekim mjestima vidjela gola koža. Kraj sićušnog pseta veliki nijemi džuboks i vrata što vode u toalete.Kao pandan džuboksu, pokraj vrata je visjela golema ploča, prema kojoj je hramajući krenuo iskrivljeni i pogrbljeni Tom. Za njim su pošli njegov bratić Ray Evans i Marvin. Ray Evans je objasnio Marvinu da bi trebao snimiti nešto, na što će ga Tom upozoriti. Oporim glasom još je izjavio kako je ovu ploču ispisao on sam, word by word, te da je ono što je na njoj napisano prava istina, cross my heart and hope to die. Sasvim pri vrhu bilo je ispisano crvenim slovima: DEATH MILE FAMILIES. Ispod toga su napisana dvadeset dva prezimena.— Fotografirajte to, mister — reče Tom. — Take some pic-tures! Take the names! AH ofthem. U prostoriji nasta muk. Marvin je snimao i svi su ga promatrali. Gentleman iz Njemačke zainteresirao se za ovu priču. Nitko ne zna tko je on, some bigshot, možda iz nekog osiguranja, možda će se ipak nešto promijeniti. Još uvijek se gaji ta prokleta nada.Na ploči je bilo napisano:LIVESEYOVI - majka i kćer, rak štitne žlijezde HAMMONDOVI - Mary i Bob, rak pluća, rak jetre FORRESTOVI - sin rak kože, majka rak dojke MIKE I HELEN LEE - oboje rak, djece više nema HOLMEOVI - rak koštane srži

prezimena su se nastavljala sve do brojke dvadeset devet, a zadnje je glasilo: TOM EVANS.On je brzo ispričao što mu je: - Rođen sam ovdje 25. ožujka 1947. Krivih nogu i iskrivljenih prstiju. - Odmah ih je i pokazao. - Srasli nokti na prstima ruku i nogu. Pretrpio sam nekoliko operacija i, dok su prste na rukama uspjeli razdvojiti, ove na nogama nisu. Moram nositi specijalne cipele. Impotentan sam. Nakon svadbene noći, žena je pobjegla od mene. Ovdje to svatko zna. Mogu o tome slobodno govoriti. Nisam ja jedini. Mnogi su tako prošli. Moram priznati da je ovaj lokal pravi zlatni rudnik. Ali, serem se ja na to. Želim samo još nešto, far Christs šake!Prestani već jednom, Tom! — dovikne jedan gost.Nikada neću prestati - reče Tom.čovječe, pa to se više ne da slušati! - dobaci drugi.Otiđi, ako više ne možeš slušati, Fred!Ti doista moraš jednom s tim prestati, Tom! - reče neka žena. Možda je ona vlasnica one male trgovine za kućne potrepštine, tu pokraj lokala, pomisli Marvin. - Mi nismo važni, mi te poznajemo. Ali ljudi...Što ljudi, što, što?Ljudi već govore, Tom. Kažu da si svadljivac, najblaže rečeno. Govore također, you re nuts, da si lud, da nisi pri zdravoj pameti, da ti je zračenje oštetilo mozak. Prestani već jednom, Tom! Tim prije što je ovdje gospodin iz Njemačke!Upravo zbog gospodina iz Njemačke! - reče Tom prkosno. - Baš on treba sve čuti, a može me fotografirati do mile volje. Samo vi snimajte, sir Neka ljudi idu sa svojim glupim brbljarijama do sto đavola!Što biste onda još željeli?Pravdu - reče pogrbljeni, deformirani Tom, a nekoliko se gostiju zlobno nasmije, dok je malo psetance tiho zacvililo, kao da želi reći: On želi pravdu, Bože dragi. - Da, pravdu - reče Tom. Gosti su samo kimali glavama i nastavljali jesti hladnu piletinu ili odrezak s pommes fritesom i s mnogo kečapa. Svi koji su poznavali Toma smatrali su ga ludim, bezazleno ludim čovjekom. Bio je opsjednut tim svojim tjeranjem pravde. I sam je to priznavao.Pa dobro — reče Tom. — Lud sam. Okay, folks, I am nuts. I mnogi to kažu, a osobito onaj usrani Joe Webb, onaj no-good--fucked-up-son-of-a-bitch Ah, taj Tom Evans stalno nešto bulazni, priča on rado. On je navodno obolio od raka zbog Han-forda, dobio rak štitnjače, kako on to veli, a ustvari je riječ o njegovoj sklonosti, genetski uvjetovanoj sklonosti, znam to, svi su se liječnici ovdje složili, to je genetski defekt, a taj Tom Evans je obični komunistički provokator. Eto, tako govori ta svinja od Joe Webba. Jesam li ja a goddamned commie, folks? Vi me poznajete, vi znate da je to obična prljava laž. Ili možda nije?Začu se mrmljanje kao znak odobravanja i ponovljena molba da konačno prestane.Dakako da nisi commie, Tom - reče debeljko s povećanom štitnom žlijezdom - ali, mladiću, tvoja pravda, nemoj se ljutiti, već ide svima na živce.Neki su se složili s debeljkom, drugi su prosvjedovali. Međutim, sada su dobili temu.Ti želiš pravdu — obrati mu se jedan mladić, lica punog sunčanih pjega. - Želiš novac. Odštetu za svoju bolest. Nećeš je nikada dobiti, čovječe, shvati to već jednom.Tada bi morali platiti silne milijarde tisućama ljudi u cijeloj zemlji. — U razgovor se umiješao muškarac odjeven u plavo odijelo, bijelu košulju i s plavom kravatom. Bio je to možda šef banke preko puta. - Vlast, svi liječnici, kao i sva osiguravajuća društva pripisuju sve ovo genetskim defektima. To je njihova omiljena riječ. Genetski. Ni Tom Evans, niti drugi ljudi koji se nalaze u smrtnoj opasnosti, kao ni svi oboljeli, računam tu i sebe, nitko od nas nema nikakva izgleda, no goddamned chance, no sir, nitko nema nikakvu prokletu šansu.Jer, sve su ove bolesti od kojih obolijevamo uvjetovane genetski — reče neki muškarac iznakažena lica i upaljenih očiju — a rak štitnjače prouzročen je nedostatkom joda, tako je to, zar ne, mister?Da - odgovori Marvin, fotografirajući čovjeka s izna-kaženim licem, a pritom se osjećao toliko bijedno kao nikad u životu. Očajnički je pomišljao na Susanne i na razgovor s profesorom Ganzom i doktoricom Valerie Roth, zimi, na otoku Svitu, te nastavi: - Međutim, ako biste uspjeli pred sudom dokazati da

POSLJEDNJŠ E VPJEVvaše bolesti nisu uvjetovane genetski, nego da ste vi kao i vaše životinje oboljeli ovdje zbog zračenja... onda mislim... da sud ipak mora uvidjeti prave razloge. Nije moguće da su baš svi ljudi svinje.Možda jesu. U svakom slučaju, dosad još nitko od nas nije s tim prošao - reče čovjek u plavom odijelu. — A pokušali su mnogi, believe you me, to mi možete vjerovati!Ovdje u Richlandu - javi se Corabelle iza šanka, isprsivši se i poravnajući kosu unatrag - nalazi se Science Centar i računalo za javnu upotrebu. Bila sam jednom tamo. Znate li što piše na tom računalu? Piše: MOŽETE IZRAčUNATI SVOJU OSOBNU DOZU. - Dok ju je Marvin fotografirao, ona se okrenula u njegovu smjeru, smješkala se kao Marilvn, pa čak i oponašala njen glas. Nikad se ne zna, možda, neke od zvijezda došle su iz bordela, zar ne, a čak su i Marilvn otkrili najprije na golišavim fotografijama. — I tada sam stala pred računalo, mister Marvin, a ono me je upitalo: Gdje stanujete? Upisala sam: Mesa, State of Washington. Na ekranu se pojavio tekst ispisan zelenim slovima: Zračenje sa zemlje - dvadeset šest milirema godišnje.Marvin pomisli: Riječ milirem ovdje je poznata kao i pepsi. Ona je poznata svakome. - U kući - sedam milirema godišnje. Nakon toga je računalo pitalo o rengenskim pregledima. Koliko sam puta bila na rengenu? Kako često gledam televiziju? Koliko sam puta letjela zrakoplovom? Pitalo me o jelu i piću i ja sam sve lijepo odgovorila; na ekranu su se svaki puta pojavljivali novi brojevi i svi su bili upravo idiotsko niski. Na kraju me je računalo upitalo: Kolika je udaljenost mjesta vašeg stanovanja od najbliže nuklearne elektrane? — Dok je govorila, Corabelle je neprekidno očijukala s Marvinom. - Pa, našalit ću se, pomislila sam i upisah: Na samom rubu. Just far the bell ofit, you know. Naprosto tako, da nešto napišem.I? - upita Marvin.Računalo je izračunalo čak tri milirema više, mister Marvin. Cijela tri-milirema, dakle, na samom rubu!Svi su pažljivo slušali Corabellinu priču. Jedan je muškarac dugo i glasno psovao. Drugi se opet smijao. Malo je pseto ponovno počelo cviliti.N N E 5M ACorabelle je nastavila: - Dakle, moja osobna godišnja doza iznosi dvije tisuće stotinu šezdeset osam cijelih petnaest milire-ma. — Pogledala je neku ceduljicu što je bila pričvršćena s unutarnje strane šanka. — Ovdje imamo dva liječnika rengenologa. I kod njih sam bila. Jedan je ustanovio nekoliko stotina milirema manje, a drugi pak nekoliko stotina više. Sve genetski, mister Marvin, sve genetski. I u mene.Kako to i u vas? Pa što vam je?— Leukemija - izjavi Corabelle. — Stalno sam pod liječničkim nadzorom. Krvna mi se slika malo popravila. Doktor je izjavio da s time mogu živjeti još desetke godina. Deset godina Hollywooda bilo bi mi dosta, pomisli ona. Ni Marilvn nije imala više. — Sasvim netipično — reče ona.— Što je netipično?Corabelle je energičnom kretnjom gurala bijelu svilenu bluzu u crnu usku suknju. Imala je doista lijepe grudi.Pa to što imam leukemiju. Od nje češće obolijevaju muškarci nego žene. U Tennesseju su vršena opsežna istraživanja. Dakako, o genetskim defektima, nipošto o štetnosti zračenja, to ne! Dakle, muškarci više obolijevaju od leukemije i raka na mozgu, a žene od raka dojke. Kao što sam rekla, ja sam atipičan primjer. - Pritom je poklonila Marvinu nametljiv osmijeh, a on je lju-tito upitao:Zašto dopuštate sebi sve to? Zašto ne prosvjedujte?— Učinili smo to već tisuću puta! — začu se glas nekog radnika.Bolje da prestanemo s tim - reče Ray Evans. - keep telling you again and again. Već sam vam to više puta rekao. I tebi Tom. Budite mirni! Vidite, mister Marvin, većina nas ima velike kredite u

bankama. Tako vam je to u Americi. Većina je nas također, izravno ili neizravno povezana s radom u nuklearkama, pa ako dođe do nekog nesporazuma, onda taj leti van i više ne može platiti svoje dugove. Ako pak netko kaže da je bolestan, onda gubi posao. I banka mu odmah otkazuje kredit. Ja sam farmer i nemam nikakvog posla s nuklearkama. Ali i ja sam zadužen u banci. Osim toga, vi ste vidjeli što sve ovdje uspijeva: pšenica, krumpir, voće, vino. Pa zar bi itko kupovao naše proizvode kadPOSLJEDNJPJEVbi se doznalo da ti proizvodi, kao i stoka koju isporučujemo, dolaze iz zagađenog područja?Profesor Ganz, prisjeti se opet Marvin. Ono poslijepodne kod njega. Što je još tada rekao? Što se još dogodilo... — A ozonska rupa — rekao je Gerhard Ganz. — Već je toliko toga razoreno, doktore Marvin. Minuta je prije dvanaest. Samo zajednički možda možemo ako ne otkloniti, onda bar ublažiti katastrofu. — Najednom se profesoru Ganzu učini da bolovi nestaju i da se izvrsno osjeća. - Zemlja je, kao stoje poznato, okružena ozonskim omotačem na visini od pet do pedeset kilometara. Taj omotač štiti sav život na zemlji od opasnih ultraljubičastih zraka iz svemira. Svake godine u vrijeme antarktičkog proljeća u rujnu i listopadu nestaje više od pedeset posto molekula ozona, a mjestimice čak i devedeset posto. Posljednjih se godina dramatično povećala površina s krajnje razrijeđenim ozonom i to proporcionalno s našim zagađivanjem atmosfere. Trenutačno je rupa veličine SAD-a. Ako se ta ozonska rupa bude još povećavala, doći će neminovno do neizbježnih posljedica poput pojava oboljenja raka kože, ostalih vrsta raka, oboljenja od drugih nepoznatih bolesti, te do propasti svih dosadašnjih prirodnih procesa.— Molim vas — upadne Marvin. Zatresao je glavom i uperio pogled kroz veliki prozor na panoramu morske pličine. Polagano se spuštala noć.Što, molim?Molim vas, gospodine profesore, ne paničarite! - reče Marvin, razljutivši se odjednom. Stara budala, pomisli. A i ta Roth, njegova glupa asistentica! Zar sam trebao doći ovamo da bih sve ovo slušao? — Paničarenje? - zapanji se Valerie Roth.— Da — reče Marvin ogorčeno. — Da, da, da! Ozonska rupa! Klimatska katastrofa! Već godinama slušam jedno te isto. Od toga žive sve novine, radio, televizija. Ne možete otvoriti ni jedne novine, a da ne pročitate kako će ta vražja industrija uništiti zemlju. Zatim da smo svi neodgovorni zločinci. Ova je laž postala najomiljenijom temom društvenih razgovora.Doktore Marvin... - poče Ganz, ali ovaj mu nije dopustio upadanje.U uredima. U školama. U tramvaju. Neprestano se naklapa samo o tome. Do mile volje priča se isključivo o propasti. Svaki petparački list svakog dana objavljuje neku novu vijest koja je gora od prethodne. Kongresi gotovo ne prestaju. Ankete. Heroji zelenih. Prosvjedi građana. Građani koji pojma nemaju o atomskoj energiji prosvjeduju, optužuju! Svaki političar daje svakog dana pred kamerom izjave kako se on i njegova stranka svim silama zalažu za spašavanje svijeta, kao da i bez toga ne čine dovoljno!Da oni nešto poduzimaju? Političari? - poviče Valerie Roth, odjednom također uzbuđena. - A što to, mister Marvin? Ništa! Uopće ništa!Nije istina! - poviče Marvin.Molim vas — reče Ganz.— Molim vas... — Međutim, oni ga nisu slušali.Istina je! - poviče Valerie Roth. - Obećava se sve, a ne uradi se ništa. U parlamentu je podnesen zahtjev za hitnom zabranom klorfluorugljikovodika. I to je odbijeno! Doslovno, objašnjenje kancelara glasi: Industriji ne smijemo ništa naređivati. Ona je duboko svjesna svoje odgovornosti prema društvu. Nikada nije bila izgovorena teža, bankrotirajuća izjava jedne vlade, potpuno podložna industriji.U daljini, iz sutona i magle, tugaljivo je dopirala sirena vlaka što je prolazio hindenburškim nasipom.Sada je Valerie Roth potpuno izgubila kontrolu i, sva izvan sebe, povikala: - Naši se političari bave show-businessom Ministar za okoliš će preplivati Rajnu i pokazati da se iz nje uistinu izlazi živ. U

Bavarskoj pak, netko će popiti gutljaj ozračenog mlijeka, koje se inače već godinama razvozi po pokrajini i pritom izjaviti: To mi opće niš ne smeta! Ministar će financija popiti čašu vode iz Sjevernog mora i dokazati da se čak i tamo može preživjeti.Molim te, Valerie - reče Ganz - molim te, prestani!Ali Valerie Roth nije prestajala. - Mi živimo u jednoj skandaloznoj zemlji! Razočarala sam se u vas, doktore Marvin, jako sam se razočarala. Vi, dakle, smatrate ispravnim što se ovdje za atomsku energiju potrošilo šezdeset milijardi DEM-a, a za ekoPOSLJEDNJPJEVloški obnovljenu energiju samo dio toga? Možete li to smatrati ispravnim?Slušajte, ja...Ova vlada jamči Mercedesu milijarde da bi se spojio s MBB-om i tako postao jedna od najvećih tvornica oružja u Europi! Milijarde i milijarde za lovca devedesetih! Milijuni i milijuni potrebni su samo za održavanje brzog reaktora Kalkar, koji nikada neće davati struju.vin uzvikne bijesno: — Što je s ekologijom u istočnoj Europi? Ništa! Uopće ništa! A oni zagađuju zrak više nego sve države na zapadu.Neka drugi pričaju o svojim skandalima - poviče Roth -ja govorim o našim. U svijetu se godišnje potroši bilijun dolara samo za naoružanje! A još četrdeset ili pedeset godina i našeg svijeta više neće ni biti.U tom trenutku osjeti Gerhard Ganz kao da mu neka čelična ruka čupa srce iz grudi. Ustane teturajući, ali se odmah zatim sruši na pod. I ostane ležati nepomično.Gerhard - poče vikati Valerie Roth. Klekne uz njega, a Marvin pored nje. Pokušali su ga okrenuti na leđa, ali se njegovo tijelo toliko zgrčilo da je svaki njihov pokušaj bio uzaludan.Liječnika! - vikne Marvin. - Brzo, brzo zovite liječnika!— Tako je to bilo, gospodine Gilles — izjavio je Markus Marvin devet mjeseci poslije, 12. kolovoza 1988. Popodne. Ljetna je žega pritiskivala otok Sylt. Ljetna je žega vladala i u sobi profesora Ganza, u lijepoj staroj kući u Keitumu, visoko iznad morske pličine. Marvin se namjestio u isti naslonjač kao nekoć, u studenom 1987. Valerie Roth je sjedila na kauču presvučenom lanenim platnom, skupljenih nogu privučenih uz tijelo. Njena haljina od plavog muslina bila je dugačka i jako zatvorena. Marvin je bio odjeven u traperice, tanku košulju prebačenu preko hlača, a na nogama je imao sandale. Crna mu je kosa bila kao i obično razbarušena. Iz očiju mu je sijevala odlučnost da se usprotivi, da brani svoje mišljenje.Tako je to bilo, gospodine Gilles - ponovi on - i u AmeJ O H A N Nrici i ovdje, ne tako davno, u vrijeme kada je profesor Ganz prebolio prvi infarkt. - čovjek po imenu Gilles samo ga pogleda bez riječi. Bilo mu je više od šezdeset godina. Bio je visok i jak, uspravan kao svijeća; imao je sijedu kosu, a iz njegovih sivih očiju izbijao je sjaj. Stigao je tu prije nepuni sat vremena, a sada je slušao izlaganje Markusa Marvina.Najprije su Gerharda smjestili u otočku bolnicu - reče Valerie Roth. - Šesnaest dana intenzivne njege. Onda su ga zrakoplovom prebacili u Hamburg. Tamo je pretrpio i drugi infarkt. Gerhard je živio još samo četiri mjeseca, iako su liječnici učinili sve što je bilo u njihovoj moći. Naime, nakon prividnog poboljšanja, doživio je i treći udar koji više nije prebolio. Umro je šestoga kolovoza. Oduvijek je želio bti pokopan na otoku Svitu. I zbog toga ste sada ovdje, gospodine Gilles. Vi ste dugo poznavali Gerharda, zar ne? Bili ste prijatelji?Da - reče muškarac guste sijede kose i ozbiljna pogleda. - Poznavali smo se još od rata. Ali nakon 1945. vidjeli smo se svega dvaput. Želio sam svakako prisustvovati pogrebu.To je već obavljeno — reče Marvin.Iznad kuće začulo se kliktanje galebova. činilo se da ih je nešto uznemirilo.Da - reče Gilles. To je već prošlo. - Govorio je polagano, dubokim i toplim glasom. — A vi sada, doktore Marvin, radite s gospođom doktoricom Roth u Društvu za fiziku?Da - odgovori on. - čudno, zar ne?čudno? - upita Gilles.Da, ako se prisjetimo mog posljednjeg razgovora s profesorom Ganzom.Ah - reče stranac, koji je pukim slučajem došao u ovu kuću prije sat vremena. — čovjek mijenja

svoja uvjerenja, zar ne? Zacijelo vas je potreslo sve ono što ste vidjeli u Americi.Da, veoma me je potreslo - reče Marvin. - Kad sam se vratio u Njemačku, izvijestio sam svoju nadzornu službu u Wie-sbadenu o Mesi i o svim NMN-ovima na kompleksu Savannah--River u Južnoj Karolini, a isto tako o nepredočivim prilikama u Rocky Flatsu kraj Denvera, Colorado, gdje su morali isključiti reaktore, jer su ih na to natjerali stalni radnički štrajkovi, iniciP O S LPJEVjativa građana, tisak i televizija. Gospodi koja su me poslala u Ameriku da upoznam tamošnje sigurnosne sustave, pokazao sam fotografije što sam ih tamo snimio i pustio im kasete sa snimljenim razgovorima. Oduzeli su mi fotografije i kasete, ali su zacijelo bili sigurni da ja posjedujem originale. Stoga su mi zaprijetili sudom ukoliko bih objelodanio bilo kakve podatke, odnosno laži, kako su to oni okvalificirali. A zatim su me, dakako, izbacili na ulicu.Kad sam bio mlad, pomisli Philip Gilles, jamačno sam bio isto takav. Davno je tomu. - Raspitivao sam se za mišljenje kod nekih vrhunskih novinara. Sve je ostalo na tom propitivanju, jer kad bi oni i htjeli0 tome pisati, izdavači im ne bi tiskali takve materijale.Hm. - Gilles je sjedio gotovo ukočeno. Jedva da se pomaknuo.Samo se novine Die Zeit nisu bojale. Poslale su u Ameriku jednog urednika i tiskali njegova izvješća i nitko ih nije optužio, nitko. Međutim, njegovo izvješćivanje nije, dakako, ni najmanje utjecalo na bilo kakvu promjenu, ni ovdje, ni tamo u SAD-u. Ljudi koji se bave atomskom energijom nastavili su s radom business as usual, a ni jedan jedini poslanik u Saveznom parlamentu nije našao shodnim postaviti bilo kakvo pitanje u svezi s tim. Ni jedan se jedini građanin nije uznemirio, nitko nije prosvjedovao, ništa se nije dogodilo, baš ništa. Neko sam vrijeme bio bez posla, svoje filmove nisam unovčio, a sada radim u Društvu za fiziku u Liibecku. Prodao sam kuću u Wiesbadenu i sada živim u unajmljenom stanu odmah pokraj kuće. — A Su-sanne je vjerojatno u Južnoj Americi, pomisli on. Ona se nikada više nije javljala. Morao sam prodati kuću u Wiesbadenu, jer u njoj više nisam mogao živjeti. Nadam se da Susanne nema velikih problema. Ona je tako poštena i tako nagla... Troje ljudi sjedilo je u dnevnoj sobi Gerharda Ganza, u lijepoj kući iznad morske udoline. Odavno je prošlo vrijeme plime, voda se povukla i mogla se nazrijeti široka traka tamnog muljai blata po kojem su ptice tražile crve i ribe, a turisti su šetali po asfaltiranom putu. Njihov se smijeh razlijegao nadaleko.vin prođe rukom kroz kosu i poče šetkati gore-dolje. - Ispričao sam vam samo djelić što sam doživio u okruženju nuJ O H A N NM Aklearki. U Institutu raspolažemo materijalima o čudovišnim svinjarijama koje se svakodnevno događaju. S prašumama. S prekomjernom proizvodnjom energije. Ja, gospodine Gilles, mogu dokazati, dokazati kažem, da će 2040. ovaj svijet postati užasni pakao za sve one koji budu živjeli u to vrijeme. Napominjem, da sam tek kratko vrijeme u Institutu. - Zastao je ispred Gillesa. - Dakle?Što, dakle?Dakle, hoćete li sada pisati o tome? Philip Gilles je šutio.Gospodine Gilles! — uzviknu Valerie promuklim glasom.Da?Hoćete li nam pomoći? Hoćete li pisati o svemu tome?Ne - reče Philip Gilles.Nad kućom su uznemireno kliktali galebovi.Vi nam, dakle, ne želite pomoći? - uzvikne Marvin.Ne.Ali... ali... ako se ništa ne poduzme, ovaj je svijet izgubljen, gospodine Gilles!Mhm.I vama je to svejedno?Sasvim - reče muškarac sijede kose i pomisli kako je učinio veliku grešku došavši ovamo. Bilo bi dovoljno da sam poslao vijenac. Moj prijatelj Gerhard ionako više ne brine o tome jesam li došao na

njegov pogreb. Gerhard o tome ne zna ništa. On o tome uopće ne zna više ništa, razmišljao je Philip Gilles. Njemu je sada dobro. - Znači li to da vam je posve svejedno što će pola današnjih stanovnika Zemlje... - Marvin poravna hlače koje su mu počele padati -... doživjeti uništenje? čak vam je i to svejedno?I to. Sasvim svejedno - reče Gilles. - Oprostite, moram nazvati zračnu luku. - Ustao je i pošao k telefonu, prolazeći pored kamina i litografije A. Paula Webera, na kojoj čovjek zabija sebi čavao u čelo.kus Marvin mu prepriječi put. — Zar vi uopće nemate savjesti?Prestanite već jednom s tom savješću! - dobaci Philip Gilles.S L J E D N JŠ EZrakoplov Twin Otter iz Hamburga sletio je prije šest sati na syl-tsku zračnu luku. Taj zrakoplov ima inače svega devetnaest mjesta i sva su bila rezervirana. Gilles je također rezervirao jedno, ali je povratak ostao otvoren. Nosio je na sebi zbog vrućine lagano svijetlo odijelo. U malom kovčegu bilo je rublja i crna kravata. Pred zračnom lukom stajali su taksisti. Ušao je u prvi i rekao: - Benen-Diken-Hof, molim.— Trebat će nam vremena — rekao je vozač, stariji muškarac.— Zašto?— Gužva. Sve je puno automobila. Vidjet ćete.Philip Gilles ubrzo se i uvjerio. Bilo je zastrašujuće koliko je vozila prometovalo otokom. čak su se jedva jedvice probijali i na širokoj Keitumer cesti. Na stotine automobila tiskalo se od istoka na zapad i od zapada na istok. Livada je bila u cvatu i patuljasti su grmići svjetlucali na suncu crveno-ljubičastom bojom.— Svi misle daje sezona za nas zlatna koka — progovori taksist. - A kad tamo, zarađujemo manje nego zimi. Ali zato ima mnogo više poziva. Isključio sam radioprimopredajnik u autu, da me toliko ne zivkaju. Nema smisla, jer se ne mogu probiti. A živci, gospodine! Danas posljednji put vozim. Ponovno ću voziti kad se ova situacija smiri. Pogledajte ovu prljavu svinju!Prljava svinja bio je mladić odjeven u crnu kožu na teškoj hondi, s kacigom na glavi, koji se luđačkom brzinom probijao po uskom prostoru između kolona i pretjecao vozila što su se kretala u smjeru istoka, prema morskoj pučini.S desne su strane bili samo automobili, pa Philip Gilles odvrati pogled s mladića i okrene glavu na lijevu stranu, na livade i pašnjake, na lijepe stare kuće s crvenim krovovima i bijelim zidovima, te na cvijeće što je cvalo svuda unaokolo. Bile su tu žutozelene arnike, bodljikave žukovine, narančasti livadni zvončić, plavi encijan, domaći kaćuni ružičaste boje. Gilles je vidio i gro-made golemog crnog kamenja, koje mu nisu bile nepoznate. Znao je za njih još od zimus. Njegova žena Linda i on bili su ovdje pet ili šest puta. Dolazili bi ovamo uvijek zimi, u vrijeme Božića i Nove godine i uvijek su stanovali u Benen-Diken-Hofu. I ovog je puta tamo unajmio sobu, ali je imao sreću daje dobije u glavnoj sezoni; jedan je gost stao na meduzu, noga mu se upalila,H A N N E SM Apa je morao otputovati prije nego što je planirao. Gilles je na svojm putovanjima uvijek odsjedao u istim hotelima u kojima je nekoć boravio s Lindom, jer su mu tada redovito navirale uspomene na nju i mogao se prisjećati vremena provedenog s njom. Da, uvijek se rado sjećao tog vremena provedenog s Lindom.Vozač taksija zvao se Edmund Kesse. - Usrano stanje. Sve propada. Nitko od gospode na vlasti ništa ne poduzima. Ugibaju ribe i tuljani i to ne samo ovdje, industrija i dalje baca u more goleme količine otrova. Sve više i više. I nitko im to ne zabranjuje. Nitko. čak i blage kiseline imaju pogubno djelovanje. Pa i taj ministar za okoliš! Bio je ovdje, ali nije razgovarao čak ni s gradonačelnikom. Buljio je zajedno s novinarima u morsku pučinu. Na drugom se mjestu pak saziva konferenciju za konferencijom, u DDR-u se zalaže za čistu Elbu, a industriji je baš briga za njega.Na livadi Gilles spazi mnogo ovaca i janjadi i svi su bili vrlo mršavi. Zimus, još dok je ovdje

boravio s Lindom, ovce su imale debelo krzno i bile dobro uhranjene, okrugle poput bijelih lopti. Većina ih je imala na krznu obojeni znak u obliku crvenih, plavih ili zelenih točaka, križića, trokuta i kružića i njemu pade na pamet da se o tome Linda temeljito propitivala, pa mu je poslije tumačila: — Te oznake služe vlasnicima ovaca radi prepoznavanja. Ovce inače i zimi borave vani. Ako predugo ostaju u staji, krzno im postaje loše. Ovce se zimi i pare.Što?Ovnovi zaskaču ovce zimi, dragi. Tako se to kaže i to nije nepristojno reći. A svim ovnovima tada stavljaju crvene vrećice s bojom na njihovu garnituru; ne, nemoj se smijati, u Francuskoj se to tako zove, la garniture. Na taj se način može odmah ustanoviti je li ovca oplođena. Smiješak ovčice...Tu si nešto pobrkala - rekao je.Kad je ovca blagoslovljena, ona se smiješi. Što ti znaš o tome, ti si veliko dijete! A oko Uskrsa se blagoslovljene ovce ojanjuju, iza toga se strižu, pa su ljeti tako mršave da izgledaju kao mali, veseli kozlići...Apokalipsa je blizu - reče taksist Kesse.Što je? - Ah, Linda, mislio je Gilles.Apokalipsa je blizu, gospodine. Zrak zatrovan, voda zaEVINPJEVtrovana, zemlja zatrovana. Vjerujte mi, tako se više ne može dugo! Da nema turista, sada bi bilo problema s nezaposlenima. A to bi značilo i kraj za cijeli otok. Bio bi to egzodus. Ja, znate, znam mnoge strane riječi, jer se obrazujem čitanjem.Edmund Kesse bio je postariji i veoma razgovorljivi muškarac, a Gilles je saznao i zašto. On već šesnaest godina živi sam, tako je barem rekao. I on je jedan od tih, pomisli Gilles.Kad bi barem naš gradonačelnik - nastavi osamljeni Kesse - sve odbacio i rekao onima u Bonnu: Ne i sa mnom, gospodo! Razgovarali smo o tome. Nee, kaže on, nee! Kaže da on nije toliko važan, jer kada bi se i povukao, ništa ne bi pomoglo. A kad bi oni i rekli: Ostani!, kamo da okrene kazaljke na satu? Na minutu prije dvanaest? On kaže da je za Sylt već ionako pet minuta poslije dvanaest. Svake se godine gubi jedan dio otoka. Dakle, što činiti? Sve je otišlo k vragu.Kesse naglo zakoči. Gilles sa sjedala poleti naprijed. — Do đavola, ti glupa balavice, ako nećeš voziti, hodaj pješke!Glupa balavica, plavuša, koja je vozila ispred taksija, šminkala se za vrijeme vožnje, neprekidno kočila, pogledavala u retrovizor gledaju li je drugi vozači i dive li se njenoj ljepoti.— Promet je zakrčen, jer ovamo dolaze svi svojim autima, unatoč tomu što se u Husumu na velikim plakatima reklamira parkiralište na kopnu, te mogućnost unajmljivanja bicikla na svakoj benzinskoj crpki na otoku. Ah, ne! Pa vozi već jednom, ti na-lickana droljice!Zrak je bio kristalno čist pa je vladala dobra vidljivost. Ali zimi, u magli i kiši, sve tu postaje sumorno i mračno, prisjeti se Philip Gilles. Sjetio se i što je napisao Emst Penzoldt: Bog je ovdje našao ono što mu je bilo potrebno za stvaranje čovjeka. Pijesak i ilovaču za tijelo, dovoljno vjetra za disanje, govor i dušu, dovoljno vlage za suze, dosta plavetnila za oči, kamenje za srce u grudima.Penzoldt, razmišljao je Gilles. I on je bio jedan od tih, kakav ja nikada nisam bio. Točno se sjećam dana u našem apartmanu u Benen-Diken-Hofu, kada mi je Linda pročitala ove retke. A Linda je mrtva, mrtav je također i Penzoldt, uskoro ću i ja biti mrtav, kao i cijeli ovaj otok, cijela zemlja i svi ljudi. Nikakva šteta za nas. MKad sam čuo da Kronos smije i dalje ispuštati titan, bio sam izbezumljen - reče Kesse. — Svoju sam peć odmah isključio. Nemam više povjerenja u naše političare i njihove svečane govore. Svi su oni lakaji industrije. Lakaji, vidite, opet strana riječ! Znam ih mnogo, jer mnogo čitam. Recite, jeste li vi možda pisac? Nekako ste mi poznati. Pišete li?— Ne — odgovori Gilles.Ništa zato - reče Kesse. - Nisam li u pravu za političare? Oni su veoma daleko od ovih problema. Ništa neće napraviti. Najradije bih bio monarh! - zamišljeno izjavi - doista bih najradije bio monarh. Pod pretpostavkom da postoji ispravna utopija. Opet jedna takva riječ! Monarh ne trabunja koješta, monarh zapovijeda! Stigli smo u Tinnum. Uskoro ćemo biti na odredištu. Samo kad bi ova plava

balavica preda mnom barem pošteno vozila!Philip Gilles ugleda seoski ljetnikovac Striker, kuću staru preko tristo godina. I tu je znao često sjediti s Lindom. Za vrijeme jednog od boravaka jeli su jastoga dan za danom, svaki put drukčije pripremljenog, sve dok Linda zamalo nije doživjela šok od previše konzumiranih bjelančevina, tako da su morali potražiti liječnika, koji se čudio njihovoj nerazumnosti u trpanju tolikih količina jastoga. — To možete platiti vlastitim životom, milostiva gospođo — rekao je. — Gospodine doktore - uzvratila mu je Linda - ja inače plaćam svojim životom...— Ah, da — nastavi vozač Kesse — mogu zamisliti što bi se dogodilo kad bi premijer i nekolicina nas dovukli mrtvog tuljana pred ured saveznog kancelara. Prema mojim pretpostavkama, k njemu bi svratio Engholm, oni bi tada zajedno popili kavu, pričali o djeci, a onda bi kancelar ljubaznim glasom rekao da u Kielu ne bi više trebalo graditi podmornice... Dakako, to je samo moja pretpostavka. A zapravo se sve i odigrava na sličan način. Jasno, može se prosvjedovati, sakupljati potpise. No, sve je uzalud. Nešto bi se moralo učiniti. Odmah. U protivnom, možemo pokopati more. I, što se događa? Ministar za okoliš i dalje popušta. Nešto slično kao kad bi umirućem dali otrov i zaželjeli mu pritom dobro zdravlje. Još samo deset minuta, gospodine. Da bar nije pred nama ova izblajhana plavojka... Ne, ne smijem uopće razmišljati o bratiji u Bonnu. Zapravo bih trebao svoj porez stavljati na račun kojim nitko ne bi mogao raspolagati. Kancelar? Moraoje već odavno nešto učiniti. Zbog toga smo ga i birali, zar ne? Ali, on ništa ne može. Industrija! Gospode Bože, pa ako on ne može ništa učiniti, neka odstupi s položaja. Međutim, u nas nitko ne napušta položaj. Nikada. Netko može biti i osuđivan. Može prethodno biti kažnjavan. I tek tada može napraviti veliku karijeru! Znate li što uvijek kažem, gospodine?Što kažete?— Radije bih bio slijepac koji piša s prozora, nego ša-ljivdžija koji ga uvjerava da je na zahodu. A znate li tko su te šaljivdžije? Svi oni momci koji i dalje nastavljaju raditi isto, dok smo mi do grla već u govnima. Svinje koje žive u izobilju i mole Boga da bar tako ostane još neko vrijeme. Slijepac koji ne vidi što se u svijetu događa, ništa i ne shvaća. Šaljivdžije znaju što nam se sprema, znaju točno što će nam se dogoditi, znaju sve. — Odjednom Kesse poče govoriti tiše: — Ustvari smo mi krivi za sve to. Tko još danas štedi energiju? Tko se još vozi biciklom ili ide do petog kata i ne koristi dizalo? Tko ima katalizator, tko ispire posuđe hladnom vodom, gasi žarulje ako nepotrebno svijetle ili pak ne ispire iz košulje i posljednju boju? činite li vi to? Nitko to više ne radi!Mlada je gospođa djelovala vedro i uvijek se rado smijala. Međutim, sada je djelovala ozbiljno. Govorila je prilično zabrinuto: — Gospodine Gilles, vi ste glede sobe razgovarali s mojom kolegicom Nele Starck. Ona vas pozna od ranije i veoma se razveselila što nam ponovno dolazite. Bila je uzbuđena. Zbog toga nije zapitala za vašu adresu, a ni za vaš telefonski broj.Nemam telefon - odgovori Gilles. - Nazvao sam iz hotela.Nele to nije znala! Osim toga, ona također ne zna da vi više ne živite u Berlinu. Pogledali smo u kartoteci. Posljednji ste put bili ovdje prije dvanaest godina, u vrijeme božičnih i novogodišnjih blagdana. Bili ste sa suprugom. Nele, dakako, poznaje i vašu suprugu. A zvali smo i Berlin. Međutim, tamo u Grunwaldu sada stanuju neki drugi ljudi, ali nam oni nisu mogli ništa pobliže reći o vama. Isto je bilo i sa službom za informacije u Berlinu.Tja — reče Gilles.Mi tu doista ništa više nismo mogli učiniti! Nele je navelatočno vrijeme: danas, petak, dvanaestog kolovoza, šesnaest sati. Ne znam zašto se to izmijenilo, pa je gospodin profesor Ganz pokopan jučer, dan ranije. A mi vas nikako nismo mogli pronaći i javiti vam tu promjenu.Stigao sam, dakle, jedan dan prekasno. Moj je prijatelj Gerhard već pod zemljom. A ovdje u Benen-Diken-Hofu ne znaju ništa o Lindinoj smrti. I to se događa! Dvanaest godina... - Vijenac što ste ga naručili preko Nele, isporučila je cvjećarnica iz Westerlanda jučer, na vrijeme. Grob je prepun vijenaca. Vaš je najljepši. I ja sam bila u crkvi. I na groblju. Gospodin profesor je imao vlastitu kuću u Keitumu. Jučer je tu bilo mnogo gospode. čak i jedan ministar iz Kiela. Nemam pojma gdje su svi oni odsjeli. Možda u Westerlandu. Što da sada učinim, gospodine Gilles? - Ona se pokuša malo nasmijati. Friede Len-ning je bila lijepa djevojka. Ime joj je bilo ispisano na

pločici što je stajala na pultu recepcije. — Htio bih malo prileći — reče on. - Ova vrućina. Pa let. Možda ću malo odspavati. A onda ću otići na groblje.Gospodin Johannsen je rekao da morate dobiti apartman u kojem ste svaki put odsjedali. Broj jedanaest.Hvala. Je li Glaas ovdje? - Glaas Johannsen je bio vlasnik B enen-Diken-Hofa?Nije, morao je otići u Flensburg. Izručuje vam mnogo pozdrava. — Gilles je koračao iza Friede. Primijetio je daje kuća preuređena. Pod je sada bio prekriven bijelim, vunenim sagovima, a pojedine su gostinjske sobe bile povezane dugim, svijetlim hodnicima, koji su na obje strane završavali staklenim plohama. Posvuda su stajale umjetno načinjene ovce, mnogo bijelih i dvije crne. Ova je kuća postala veliko konačište, pomisli Gilles, sa saunom i bazenom za plivanje, sva u bijelim i plavim tonovima. Kroz velike staklene zidove hodnika ugledao je livade i puteljke po kojima je često prolazio s Lindom. Vani je paslo mnogo mršavih ovaca sa šarenim oznakama i nekoliko konja. Na hodnicima je susreo veselu i nasmiješenu djecu i njihove zadovoljne roditelje.Apartman broj jedanaest, koji su Linda i on uvijek dobivali, bio je ustvari mali bungalov, sa stepenicama koje su vodile na prvi kat. Dnevni boravak i kuhinja bili su dolje, a spavaonica skupaonicom gore. I ovdje su sve nanovo uredili. Postavili su u sobu i cvijeće i košaru s voćem, a onda se odjednom Gillesu učini da je do njega dopro miris Lindina parfema. Sjedne umoran, iscrpljen. Pa ja sam star, pomisli on.čim se osjetio bolje, otputio se stepenicama na gornji kat bungalova, kupao se dugo i zatim gol legao na postelju, puštajući tijelo da ispari svu vlagu sa sebe. Kroz otvoreni prozor do njega su izvana dopirali glasovi, čulo se klopotanje kotača vlaka s hin-derburškog nasipa, a odnekud je dopirala tiha glazba. Razmišljao je kako je nekada u ovoj sobi bio sretan s Lindom i u tom razmišljanju tonuo u san i nastavio sanjati.Nekoć, u dobra stara vremena, ljudi su odlazili u lov na kitove ili se zapošljavali kod hamburških trgovaca ili kao kapetani danskih brodovlasnika. Mnoge je od njih poslužila sreća, stekli su novac i vratili se u Sylt kao bogataši. Obično bi izgradili lijepu kuću i tu u miru proveli jesen svog života. U kasnije izgrađenom kapetanskom naselju u Keitumu bilo je još 1600. godine podignuto više od trideset seoskih kuća i bilo je časno izgraditi što ljepši dom. Ove kuće postoje još i danas, pa Keitum predstavlja najljepši dio otoka, ne samo Philipu Gillesu, nego i mnogim drugim posjetiteljima.Philip Gilles krenuo je u šetnju kroz mjesto koje je obilovalo prastarim drvećem i pješčanim putevima i uputio se prema Aleji Hansen, pa preko Weidemannwega prošao pored poznatog restorana Fisch Fietes i stigao do Zavičajnog muzeja i crvene starofrizijske kuće. Tu i tamo bi zastajao i promotrio kapetanske kuće pokrivene šašom, bijelih zidova i u plavo obojenih dovrataka i prozorskih okvira. Prošao je i pored supermarketa i neke telefonske govornice obojene kričavom žutom bojom, a također i pored tisućugodišnjih kamenih grebena. Prolazeći tim putevima koji su vodili prema morskoj pličini, spazio je i veliko kamenje ugrađeno u potporne zidove, mnogo, mnogo cvijeća i mnoštvo razdraganih ljudi. A pored njega koračala je Linda. Da, tako se osjećao, kao da i ona hoda uz njega.Netko mu je na Svitu poklonio kalendar iz kojeg se moglo vidjeti da je toga 12. kolovoza 1988. godine oseka na morskoj obali dostizala svoje najniže točke u deset sati i četiri minute, teu dvadeset dva sata i šest minuta, a plima svoje najviše točke u tri sata i četrdeset osam minuta i u petnaest sati i pedeset dvije minute.Zaustavio se na povišenom pješčanom sprudu, odakle je mogao promatrati dolazak plime, koja je tu i tamo preplavila asfaltirani put i potporni zid, dok se more pred njim bljeskalo u punom sjaju. Sjećao se kako je ovuda šetao s Lindom, toplo odjeven - nosili su kapuljače s resicama, debele šalove i čizme, podstavljene vjetrovke i hlače od baršuna - sjećao se zajedničkih šetnji po putu između morskog šaša i trstike, između morske trave i treslice. Iza plime uvijek je ostajao veliki trag mulja i blata, a posvuda uokolo bilo je malih rakova, školjki i meduza, pa su njih dvoje znali promatrati kako ptice marljivo kljucaju svoj plijen. Već nakon druge šetnje Linda ih je sve upoznala, jer je kupila knjige s mnogo ilustracija, pa je i njemu održala čitavo malo predavanje. Rekla mu je tada: — Ti opisuješ unutarnja stanja, dok gotovo nikada ne opisuješ prirodu i to je

sramota, s čime se slažu i kritičari. Već si primao i pisma čitatelja s pitanjem: Zašto nema opisa prirode, gospodine Gilles? Ali, čini mi se da ti fućkaš na prirodu. Sve ti je svejedno. Bliži su ti barovi, hotelska predvorja i zračne luke i to je za tebe jednostavnije, što nije sa mnom slučaj. Dakle, slušaj i budi mi zahvalan za ovo što ću ti reći: u ovom ptičjem raju, ne smij se, ima morskih lastavica i oštrigara, zviždarki i divljih pataka, divljih gusaka i morskih patki... - Linda je hodala sve brže - i droplja, žalara, crnorepih muljača, mo-dronogih sabljarki, srebrnastih i crvenonogih smiješećih galebova...Da se ne nasmijem?Ti ne smiješ, ali smiješeći galebovi mogu, jer se tako i zovu. A znaš li ti uopće da ovdje ispod zemlje živi na jednom kvadratnom kilometru četrdest do pedeset milijuna crva? Ništa ti ne znaš o čudesnoj prirodi koju je stvorio Bog, pa zbog toga i ne možeš ni pisati o tome, što je velika šteta...Mi ne odabiremo naša sjećanja, ona nadolaze sama od sebe. Tako je bilo i toga ljetnjeg dana kada je Philip Gilles, s Lindom pored sebe, prolazio po Kirchwegu prema sjeveru, a plima bivala sve viša i viša.Sankt Severin, stara mornarska crkva, građevina je kasneŠ E Vromanike. Bit će da je ornament na granitnom udubljenju bio irskog podrijetla, jer su isti uzorak on i Linda vidjeli u dekoru starih bretonskih crkava, te u grbu Bretagne. A Linda mu je pričala što je čula od neke stare žene. Linda je uvijek slušala priče i onda ih pričala njemu. - Dakle, u crkvi Sv. Severin dva su patuljka, po imenu Ing i Dum, namrli toranj i zvono, pa su u tornju i sahranjeni. Može li ti ta priča poslužiti čemu?I sada, dugo nakon Lindine smrti, ugledao ih je ponovno u kamenoj stijeni, a onda je krenuo na groblje, prema još svježem grobu. Nadgrobnog spomenika, dakako, još nije bilo, nego samo drveni križ s natpisom: GERHARD GANZ, 1924.-1988. Stajao je pokraj zemljanog humka, razmišljajući kako mu je Gerhard spasio život. Bilo je to godine 1944., kada su Gerhardovu i njegovu četu premjestili s istočne na zapadnu frontu, a vlak kojim su se prevozili putem su napali i zapalili zrakoplovi u niskom letu. Philipu Gillesuje pritom bio prostrijeljen kuk, nije se mogao pomaknuti i bio bi izgorio da ga nije Gerhard na rukama iznio iz vatre i odvukao liječniku, udaljenom tri kilometra od mjesta događaja. Linda je već znala za tu epizodu kad je upoznala profesora i kad ih je ovaj pozvao u svoju kuću, izgrađenu na najvišem mjestu iznad morske pličine. Toliko je ta kuća bila lijepa, da je Linda onda izjavila: - Kome je dopušteno živjeti ovdje, bit će sretan sve do smrti.Na starom su groblju cvale tratinčice, klinčići i divlje orhideje. Poput mnogih vrtova na otoku i groblje je bilo ograđeno kamenim zidom, a neke nadgrobne ploče slomljene i prevrnute. Na popodnevnoj žegi Gilles je stajao usred toga groblja i razmišljao je li Ganz bio doista sretan sve do svoje smrti. Nikada se nije ženio, a Gilles nije ništa znao o njegovoj rodbini, pa ni o njemu samom. To mu je tek sada postalo jasno i rastužio se od pomisli kako je zapravo malo znao o svim ljudima koji su mu nešto značili u njegovu životu. Ti si dakako, iznimka, rekao je Lindi koja je toga dana bila uz njega. Vidio je i svoj vijenac; žute ruže su već počele venuti, a na vrpci je, prema njegovoj želji, pisalo samo PHILIP. Bilo je tu mnogo vijenaca; neki su bili složeni oko groba na postoljima, uz mnoštvo buketa cvijeća, ali je sve već počelo venuti.Razmišljao je o tome kako je neobično da se ljudi, koji suse upoznali u ratu, jedni drugima pomagali i postali međusobno bliski, te uspjeli preživjeti sve ratne strahote, poslije često nikada više ne sretnu, niti osjete potrebu za nekim ponovnim susretom. Naprotiv, čini se da ih takav susret ne bi ni razveselio, kao da je prijateljstvo sklopljeno u ratu nešto sasvim drugo od mirnodopskog, pa je to i razlog da je gotovo sasvim zaboravio Ger-harda. A sada je Gerhard mrtav i ne može slutiti da stojim nad njegovim grobom, razmišljao je Philip. Besmisleno je što sam došao ovamo, kad ni Linde više nema, pa ni ona ne može više ništa saznati. Krajnje je vrijeme da shvatim kako Linde više nema tu, pokraj mene. Trebao bih smjesta otići odavde. Jato je galebova letjelo prema pučini i opet se klikćući vraćalo. činilo se da su uznemireni. A Linde više nije bilo pored njega.Pokušao je moliti, ali mu to, kao ni ranije, nije uspijevalo. Na drugom kraju groblja jedan je mačak na suncem ugrijanoj nadgrobnoj ploči zaskočio mačku. On ih je promatrao, a kada su životinje bile

gotove, napustio je groblje i uputio se nazad prema naselju. Na nasipu, kao i dalje prema moru, rasle su kržljave breze, krošanja fantastično oblikovanih da bi se obranile od vjetra, a splet njihovih grana dodirivao je tlo. Sada je i plima dosegla vrhunac. Voda je preplavila putove, livade i veliko kamenje, položeno kao brana da voda ne bi prodirala suviše daleko. Ali voda nije previše marila za to.Prisjećao se da se Gerhardova kuća nalazila tu u blizini, još dalje, prema Uwe-Jens-Lorsen-Waiu, pokraj starofrizijske kuće, i pomisli: Pa do đavola, otiđi tamo! Bila je to doista lijepa kuća, usred podivljala vrta, kuća s bijelim zidovima i plavo obojenim vratima i prozorskim kapcima. U vrtu je, u sjeni, na pletenom naslonjaču, sjedila mlada žena.— Da, molim? — javila se mlada žena.— Dobar dan — uzvrati on i odmah pomisli kako bi bilo bolje odmah otići u Benen-Diken-Hof i onda u zračnu luku, sada bez Linde.Mlada je žena imala oko četrdeset godina, bila je osrednje visine i vitka stasa. Ne sebi je imala haljinu od plavog muslina, koja je dopirala do gležnjeva, u gornjem dijelu veoma zatvorenu. Njena se smeđa i sjajna kosa prelijevala na suncu. čitala je neku knjigu koju je sada položila na koljena. Bila je to knjiga MilanaPOSLJEDNŠ EKundere Knjiga smijeha i zaborava i Gilles je uspio pročitati naslov. Dobar je to autor, pomisli tužno.Mlada gospođa upita: - Mogu li štogod učiniti za vas?Ne — odgovori on. — Oprostite što smetam. Htio sam samo na trenutak pogledati kuću. Znate, ja sam poznavao Gerharda Ganza. - Zatim se predstavi.Philip Gilles? - Ona uzbuđeno ustane, a knjiga joj padne u travu. - Philip Gillesl Mislim, pisac?Da.Onda ste vi poslali na grob vijenac s trakom na kojoj piše samo PHILIP?Da.Nevjerojatno. - Ona mu priđe sasvim blizu.Ja... Moje kontaktne leće - promuca ona.Molim?Izgubila sam ih. Negdje tu u travi. Kratkovidna sam. Dioptrija šest. Ne mogu vas dobro vidjeti. Tek za dva sata.Ne razumijem, što za dva sata?Moći ću vas dobro vidjeti. O, moj Bože, Philip Gilles! — Glas joj je bio promukao. Imala je lijepe zube, visoke jagodične kosti, velika usta s izražajnim usnama. Ispod smeđih očiju bile su duboke sjene. Izgledala je iscrpljeno. — Ja sam njegova nećakinja - reče Valerie Roth. - Godinama smo radili zajedno. On je znao često pričati o vama.Doista?Da. Sa mnom. I s ostalima. Nije znao gdje živite. Sada ste ovdje. Sjajno! Ne mogu shvatiti. Za dva sata.Za dva sata?Najkasnije. On mi je obećao.Veoma je smušena ta nećakinja, pomisli Gilles. Moram uznastojati što prije otići odavde. - Mislim na taksista - reče ona. - Imam recept za leće. Ima ga svatko tko nosi kontaktne leće. Gerhard je bio moj jedini rođak. Majka mi je umrla prije jedanaest godina. I sada više nemam nikoga. Teško mi je...Zacijelo - odgovori on. - Izražavam vam svoju sućut, gospođo Roth!J O H A N NMHvala. Nazvala sam jednog dobrog optičara u Westerlan-du koji ima takve leće na skladištu. Rekao je da mora ići po njih i neka pošaljem taksistu s receptom. Pri ovakvoj prometnoj gužvi to bi moglo potrajati i dva sata. Nemojte misliti da sam luda! Ili da sam nekakav čudak! Gerhardova smrt... me

je... veoma potresla. Moram se najprije sabrati... Oni su odredili pogreb dan ranije.Da - reče Gilles i poče hodati - sad mi je jasno.Prilikom obdukcije u Hamburgu nije ništa pronađeno — nastavi ona. Iznad njih se sve jače čulo kliktanje galebova.Gilles nastavi hodati.Ni jedan jedini dokaz - reče ona. Gilles zastane.Ni jedan jedini dokaz? - ponovi on upitno.Samo su rekli da ga se mora sahraniti što prije. Vrućina, zar ne?Tko su to oni?Oni prijeko, oni od općinske uprave. — Valerie Roth pokaže u jednom smjeru pokretom glave. - Već sam bila razaslala obavijesti. Onda saijn morala sve te ljude nazivati i obavijestiti ih o novom terminu. Vama nisam poslala obavijest. Nisam znala gdje živite. Danas je došlo još nekoliko ljudi koje nisam uspjela obavijestiti na vrijeme. Svi su samo prolazili. Vi ste jedini koji ste prišli bliže.Što znači ni jedan jedini dokaz? - upita Gilles. Zašto sam uopće došao u ovu kuću, pomisli on.Ah! - uzdahnu mlada žena.Što, ah?Pa vi znate.Ne znam ja uopće ništa. Što znači taj ah?Užasno je kad se ništa ne vidi. A činjenice su svuda oko nas. Znala sam otprije da oni neće ništa pronaći.Kako to otprije?Prije obdukcije. Bio je to pravi srčani infarkt. Treći po redu. Infarkt im je uštedio trud.Kakav trud?Da ga ubiju - izusti dr. Valerie Roth.POSLJEDNJŠ E VPJEVDragi kolege u Hochstu i Kali-Chemieu,sve govori u prilog tomu da čovječanstvo gubi očajničku borbu za očuvanje ozonskog sloja i borbu protiv efekta staklenika. Kemijska industrija neumorno tvrdi kako uči na greškama, pa ipak rukovoditelji raznih tvrtki ne dopuštaju objavljivanje brojčanih pokazatelja proizvedene količine klorfluorugljikovodika. S javnošću i političarima oni se igraju mačke i miša....Prošlo je već četvrt sata otkako je Gilles pročitao ove retke. Još je uvijek sjedio u velikom dnevnom boravku Gerhardove kuće, o kojoj je Linda izjavila kako svatko tko u njoj živi, mora biti sve do svoje smrti sretan. Je li Gerhard bio sretan sve do svoje smrti? Je li on uopće ikada bio sretan? Dr. Roth nije nipošto htjela dopustiti Gillesu da ode. Rekla je da svakako mora razgovarati s njim i naprosto ga je prisilila ući u kuću.O čemu razgovarati?Pa pročitajte najprije ovo! - Valerie je pružila Gillesu dvije stranice papira ispisane pisaćim strojem. — To je otvoreno pismo koje će se sljedeći tjedan pojaviti u Sternu. Napisao ga je jedan kemičar. Ime mu je Peter Bolling. Radi zajedno s nama, u Društvu za fiziku u Liibecku. Pitali ste tko bi rado vidio moga ujaka mrtvog. Evo, čitajte! Ovo otvoreno pismo samo je jedan primjer! Valerie je sjedila na kauču presvučenom lanenim platnom, koji je u obliku slova U okruživao stol pretrpan knjigama. Gilles je sjedio u udobnom starinskom naslonjaču, pored prozora s pogledom na more. Još se uvijek čulo kliktanje galebova koji su kružeći nadlijetali kuću. On nastavi čitati.Teško mi je što moram pogađati imaju li ovi klorfluorugljiko-vodici dvadeset ili četrdeset posto udjela u razgradnji ozonskog omotača i uvjetuju li oni efekt staklenika u iznosu od dvadeset ili trideset pet posto. Dakle, ostavimo sada igru brojkama: ovisno o vašim godinama, vi ćete spasiti kožu, ali djeci vaše djece više to neće uspjeti...Gilles spusti listove papira.No — izusti Valerie promuklim glasom — što mislite o tome gospodine Gilles?Nije uzvratio. Iznad kamina visjela je njemu poznata litografija A. Paula Webera. Muškarac u

noćnoj košulji, s noćnom kapom na glavi i naslonjen na stablo, ozbiljna lica, priprema se čekićem sebi zabiti čavao u čelo. Gilles se prisjeti da je naslov ove slike Udarac u prazno. Na kaminu se nalazila vaza s poljskim cvijećem. On ponovno nastavi čitati:Vi smatrate normalnim kada industrija drži političare svojim marionetama. Ali, kako ćete objasniti svojoj djeci izumiranje vegetacije ili ako mora zbog idtraljubičastog zračenja ne budu više proizvodila kisik? Hoćete li im onda govoriti o karijeri, nagradi, lojalnosti ili o zapovijedima? Ne bojite li se da ćete jednom morati odgovarati za svoje djelovanje i to onda kada ljudi budu od vas zahtijevali nadoknadu štete zbog raka kože ili kad poljodjelci budu reklamirali svoju sasušenu žetvu, kad gladni budu prosvjedovali zbog prava na hranu?...Ono što ovdje čitate o klorfluorugljikovodicima, to je, dakako, samo jedan od mnogobrojnih skandala koji viču u nebo — reče Valerie Roth. Podočnjaci kao da joj još više potamnješe.Osluhnite vaše žene i djecu, oni traže takvu proizvodnju koja će omogućiti zdrav život na Zemlji! Založite se u svojem poduzeću za obustavu proizvodnje klorfluorugljikovodika, kao i svih tvari koje razaraju ozonski omotač! U pitanju je golo preživljavanje čovječanstva...Toga trenutka u sobu uđe neki muškarac i uzviknu: - Gospodine Gilles, hvala Bogu!Muškarac je bio visok i vitak. Imao je usko lice i veoma kovrčavu bujnu crnu kosu, tako daje djelovao nepočešljan. Nosio je džins, laganu košulju iznad hlača, na nogama sandale. Bio je vitak, ali i snažan. Izgledao je nervozno i tužno. Imao je oko četrdeset godina.Zovem se Markus Marvin. Dok sam u Benen-Diken-Hofu pio kavu s jednim novinarom, čuo sam kako je netko rekao da je tu odsjeo Philip Gilles i daje upravo otišao put groblja. Uputio sam se odmah tamo, ali na groblju nikoga nisam zatekao. HajdeS L J E D NŠ EPJEVda pogledam jeste li možda ovdje, pomislio sam, jer ste vi poznavali Gerharda Ganza. I, doista! To se zove sreća! Drago mi je, gospodine Gilles, da ste ovdje, jer ste čovjek kojega trebamo. Dobar dan, Valerie! Osjećate li se još uvijek loše?Da, osim toga, izgubila sam svoje kontaktne leće.Zar opet? Znate li, gospodine Gilles, daje Gerhard uvijek govorio kako nema boljeg čovjeka od vas?Zbog toga sam i zamolila gospodina Gillesa da uđe u kuću - reče Valerie, neprekidno žmirkajući. - Jamačno da nema boljeg čovjeka.Gilles ustane.Molim! Molim! Sjednite! — Markus Marvin odlučno stane ispred njega i blago ga potisne nazad u naslonjač. - čitao sam vaše knjige još dok sam išao u školu. Izvanredne, doista izvanredne! Vi pišete da vas svatko razumije. Takvu knjigu kao što je ona o manipulaciji gena može se samo poželjeti! Trebamo nekoga koga će ljudi razumjeti. Gospodine Gilles, vi ste sjajan autor. Bez tih glupih elitnih lakrdija. Netko tko fućka na literaturu...Ja ne fućkam na literaturu - reče Gilles i ponovno ustade. - Ali za kompliment, dakako, zahvaljujem.Svemoćni Bože! — reče Marvin drhtavim glasom. — Nisam vas htio uvrijediti! Naprotiv! Mi vas poštujemo. Morate mi vjerovati, molim vas! Vjerujete li mi, gospodine Gilles?Vjerujem - odvrati Gilles. - Gdje je telefon?Trenutak! Samo trenutak! - Marvin preklinjući podigne obje ruke. - Vidim da ste pročitali otvoreno pismo Petera Bol-linga.Da.Pa?Što, pa?I je li vam svejedno što on piše?Moram ići. Žao mi je, gospođo Roth, što sam smetao.Ali... ali... - započe ona. - Ali, vi morate pisati za nas. Vi to jednostavno morate!Da, da - reče on. - Želim vam sve najbolje. - I Gilles napravi tri koraka.Gospodine Gilles! - uzviknu Marvin. - Pročitali ste otvoreno pismo i kažete: Pa, što?

- Pa, što?Gospodine Gilles, vi ste pisali o vojnim invalidima, vi ste u Diisseldorfu izazvali pravu buru na staroj sveučilišnoj klinici zbog djece oboljele od raka i bili ste tako glasni i uporni sve dok nije započela izgradnja nove klinike. Pisali ste i protiv trgovine drogama. Protiv utrke u naoružanju. Protiv... za Boga miloga, pa ne možete reći da ste nakon čitanja otvorenog pisma ostali ravnodušni, gospodine Gilles!Želim otići odavde.Ali, molim vas, gospodine Gilles! - Markus Marvin položi ruku na njegovo rame. — Saslušajte me nekoliko minuta! Smiješnih nekoliko minuta. Ako... ako vam budem ispričao svoju priču, zacijelo nećete moći ostati ravnodušni ni na sve drugo.Ja uopće ne želim čuti vašu priču.Vi ste nam potrebni, gospodine Gilles. Trebamo nekoga tko će probuditi ljude. Nekoga tko će u njima probuditi bijes. Ljudi se, na posljetku, moraju probuditi i iskaliti svoj bijes. Vi to možete postići. To je vaša odgovornost.Kakva odgovornost?Prema ljudima.Fućkam ja na ljude.Ne, ne, ne, vi zacijelo ne mislite tako.Da, da, da, mislim upravo tako.Jednostavno ne vjerujem.Mislite vi što god vam drago!Galebovi. Galebovi. Začulo se opet kliktanje galebova. Točno iznad kuće.Ne možete, zacijelo, samo tako bešćutno gledati kako se svijet uništava i kako svi crkavamo!Mislite da ne mogu? - upita Gilles.Ne. Vi možete pisati! Vi morate pisati! Vi ćete pisati! -poviče Marvin. Ja sam samo jedan jadni obraćenik, pomisli on očajno. Promijenio sam svoje uvjerenje. Sve u što sam nekad vjerovao. Prevrtljivci su najgori. Uvijek su to bili. Najneumolji-viji. Najnetolerantniji. Najveći fanatici. Katolik koji je nekad bioPOSLJEDNJŠ E VPJEVprotestant. Komunist koji je utvrdio da zakazuje njegov Bog, da je prijestolje Boga prazno. Arthur Kostler, Ignazio Silone, Georg Orwel, Stephen Spender. Kako su samo oni postali najveći neprijatelji komunizma!Ne pišem već deset godina. I neću više nikada pisati — reče Gilles mirno.Susanne, prizove Marvin u sjećanje Susanne. Kad bi ti sada bila ovdje, tebe bi ovaj čovjek poslušao.

- Nekoliko minuta, gospodine Gilles. Dajte mi samo nekoliko minuta!Ne.Molim vas! - Marvin je tražio riječi. - Ja... bio sam u Americi... Doživio sam nevjerojatne stvari... Pričat ću vam o tome.Ne.Ako i onda budete rekli da vam je svejedno, uvažit ću vaše odbijanje. časna riječ! Odvest ću vas do zračne luke. Molim vas!Philipu Gillesu nije nikada postalo jasno zašto je tada sjeo i rekao: - Pa, dobro, ostat ću.U najvećoj žurbi, Marvin je u dvadeset sedam minuta ispričao sve o atomskom rezervatu u Hanfordu, te o posljednjim trenutcima Gerharda Ganza. Kada ni nakon toga Gilles još uvijek nije bio spreman pružiti svoju pomoć, nego je krenuo prema telefonu, Markus Marvin mu je prepriječio prolaz.Pa zar vi uopće nemate savjesti?Prestanite molim vas s tom savješću - odvrati Philip Gilles. - Ja sam star čovjek. Što ja još mogu učiniti na ovom svijetu?

Netko se uspinjao stepenicama i onda se začuo i glas: -Halo! Gospođa doktorica Roth! Ubrzo se pojavio taksist Edmund Keese, koji je Philipa Gillesa vozio iz zračne luke u Benen-Di-ken-Hof. On reče: - Vrata su bila otvorena. Donio sam vam...Uto ugleda Gillesa. - E, pa vi ste gospodin, koji... - Gilles odgurne Marvina, potrči prema Keeseu i povuče ga na stepenice.Ostavite leće! Dođite! Brzo!Ali...H A N NHajdmo!vin dovikne Gillesu: — Jednom će vam biti žao! Strahovito žao! U ovo se doba ne može nitko tako ponašati! Vi znate što sam jednom učinio. Za to sam kažnjen. Izgubio sam sve. A to će se i vama dogoditi.Meni se to ne može dogoditi - odvrati Gilles. - Ja sam već sve izgubio.Što... - poče taksist Keese nesretno.Ne slušajte! - odgovori Gilles. Silom odvuče Keesea kroz vrt na cestu do taksija.Galebovi. Galebovi.Veliko je jato kružilo iznad kuće i ptice su glasno kliktale. Samo što dalje odavde! Što dalje, dalje! Gilles gurne Keesea na sjedište za volan i spusti se na suvozačevo sjedalo.Prvo u Bennen-Diken-Hof!Slušajte, tako se to ne radi - prosvjedovao je Keese.Da, da, tako se radi. Vozite!Ja poznam gospođu Roth. Gospodina ne poznajem. Što ste imali s njim? Što se dogodilo? Zvat ću policiju.Ne! hiZvat ću putem radija. Nešto se moralo dogoditi.Nije se uopće ništa dogodilo. iNe vjerujem vam. Gilles mu ugura u ruku dvije novčanice po sto maraka iKeese mu tek tada povjerava. I nastavi s vožnjom. U Benen-Di-ken-Hofu odnio mu je čak i mali kovčeg iz apartmana u kola. Gilles plati račun mladoj ženi po imenu Friede Lenning, koja se inače rado smijala, ali je sada bila ozbiljna, platio je i za vijenac i ostavio napojnicu.Sretan put, gospodine Gilles! Nadali smo se da ćete ostati dulje ovdje.Nažalost, moram otići. Mnogo pozdrava gospodinu Jo-hannsenu!Sjeo je ponovno u automobil i vozio se u Westerland.Ne mogu to shvatiti - reče Keese.Nesporazum među prijateljima - odgovori Gilles. - Kako to da ste baš vi došli s kontaktnim lećama? Na otoku ima mnogotaksija. - Da - reče Keese - ali u Keitumu su svega dva. - Sjetivši se napojnice od dvije stotine maraka, nadoda: - Dat ću vam svoju posjetnicu. Ukoliko ponovno dođete. Ili ako vam nešto ustreba. I danju i noću možete računati na mene. Ovdje je moj broj.Dadne mu posjetnicu, notes i kemijsku olovku. — Mali pokloni. Samo uzmite! I nemojte izgubiti posjetnicu. Nikad se ne zna što se može dogoditi.Gilles će se jednom zamisliti nad ovom rečenicom.U zračnoj je luci doznao da je i posljednji zrakoplov za Hamburg rasprodan. Jedina je još mogućnost bila otputovati vlakom, a prvi je polazio za otprilike sat i pol.Keese ga je odvezao do željezničke postaje. Gilles je uzeo svoj kovčeg, platio Keeseu, a ovaj mu načinio znak križa na čelu i pritom nešto promrmljao.Što je?Salom! - reče Keese. - Raspitao sam se. To je hebrejski. A znači mir.Budući da u cijeloj Njemačkoj ne živi više od trideset tisuća Židova, na otok Sylt mora da dolaze turisti sa svih strana svijeta, kada već i Keese zna za taj pozdrav, pomislio je Gilles; osobito ovdje na sjeveru, ovaj je pozdrav zvučao nekako avanturistički.Šalom! - odvrati Gilles, prateći pogledom Keesea koji je odlazio. Promet je bio vrlo gust i s mnogo

ljudi uokolo. Kako je imao slobodnog vremena, Gilles se uputi dolje, prema wester-landskoj plaži...Žao nam je životinja - reče žena u žutom kupaćem kostimu. Rekla je to drugoj ženi koja je bila u crvenom kupaćem kostimu. Obje su zajedno imale petero djece, a nijedno nije bilo starije od deset godina. Dok se dvoje praćakalo u plićaku, troje je plivalo. Tridesetak metara dalje bila je velika naplavina pjene pomiješane s algama. - Ali - nastavi žena u žutom - one ugibaju vani, na pučini, a tu ih more samo izbacuje, zar ne?Poslije je Gilles pročitao da su toga dana na plažama Svita pronašli tri stotine četrdeset osam mrtvih tuljana. Bio je to veliki broj, iako nije dostignut dnevni rekord. — Kada ta smrtonosna voda dopre do nas, ona je već uvelike filtrirana. Ne bih htjelaH A N N E Sdjeci zagorčiti njihovo djetinjstvo. — Zatim nastavi prigušenim glasom: — Oni uopće ne znaju o čemu se radi.Žena u crvenom nije ni u što sumnjala. — Pa što? — upita ona i mahne djeci. - Moja smiju plivati koliko god žele. Ionako moramo svi umrijeti. Vidite, to vam je isto kao i srčani infarkt. Netko ga preživi, netko pak ne. Muž moje prijateljice Lotte je podlegao, a bilo mu je tek četrdeset šest godina.Tih ljetnih dana godine 1988., pomor tuljana nije bio senzacija samo na Svitu. Televizija je svakodnevno donosila slične vijesti. Milijuni su ljudi izražavali svoje ogorčenje, strah i tugu zbog tolike zatrovanosti mora. Životinje izazivaju ganuće, razmišljao je Philip Gilles. Ljudi su ljudima ravnodušni, ali stradanje i ugibanje životinja, tih bezazlenih i bespomoćnih stvorenja, potresa srce svakog urednika na radiju, televiziji ili u novinama. Obraćali su mu se nepoznati ljudi.Neki je čovjek rekao: - Jučer je voda naplavila mrtvog tuljana pred hotel Thule. Izgledao je tako strašno da ga nitko nije htio ni fotografirati. Dva se sata nitko nije ni približio tom mjestu.— I nitko nije ušao u more — rekla je neka žena.— Ne na tom mjestu — rekao je jedan muškarac. — Ali malo dalje su se ipak kupali. Uostalom, ljudi su ovdje na godišnjem odmoru.Sylt je bio prenapučen turistima, plaže su bile prepune. Gilles je vidio da se gotovo svi kupaju i samo je nekolicina ostala na ležaljkama na plaži. Tri dame iz mrskog područja one su se predstavile Gillesu i ostalim sudionicima u razgovoru našle su neobičan kompromis.— Ulazimo u vodu samo do pasa — izjavila je jedna. — Ako dobijemo osip, možemo još uvijek obući hula-hupke s gaćicama. Tampone imamo, dakako.Pored njih je jedna majka otirala svoje dijete kolonjskom vodom, a u obližnjoj plitkoj udubini zaštićivala se sprejom za sunčanje neka petnaestogodišnja ljepotica. Oko sebe je bacala vatrene poglede. Dva su manja dječaka žurila nekamo, a jedan je drugom govorio: - Sutra ćemo ići gledati mrtve tuljane.činilo se kao da će razgledavanje mrtvih tuljana postati najomiljenija dječja igra ove sezone. Gilles pogleda na sat i uputiP oE D N Jse plažom prema jugu, natrag prema željezničkoj postaji. Odjednom se nađe okružen skupinom ljudi koji su se kretali prema moru. Oni u prvim redovima razapeli su transparent upravo ispred goleme mase pjene. Na bijeloj podlozi transparenta pisalo je crvenim slovima: PUSTITE NAŠE SJEVERNO MORE ŽIVJETI!S Gillesom se u prolazu sudari jedan debeo čovjek. Iza njega je išla isto tako debela žena i njihovo petero djece.Žao mi je - rekao je debeli bez daha. - Moramo požuriti.Što se dogodilo?Lanac - rekla je njegova žena.Kakav lanac?Svaki dan pravimo lanac. Svaki dan. Dugačak nekoliko kilometara. Držimo se za ruke. Eno, već je došla televizija.

Žena je pokazala na helikopter što je nisko lebdio iznad plaže. Na njegovu je trupu Gilles pročitao kraticu imena jedne poznate televizijske postaje. Pored otvorenog prozorčića ukočeno je sjedio snimatelj. Iza njega je s megafonom stajao drugi muškarac.Požurite! - odzvanjao je njegov snažan i razvučeni glas. - Snimat ćemo!Gilles ugleda još nekoliko helikoptera sa snimateljima iza otvorenih prozorčića, a na plaži ljude kako jedni drugima pružaju rake i kako se odjednom stvara lanac koji je bivao sve dulji.Kroz mnoštvo se probijao onizak muškarac, o čijem su vratu na kožnim remenima visjeli fotoaparati i koji je vikao iz sveg glasa: - Slike velikog formata za uspomenu! Grupne snimke lanca! Dokaz da ste i vi sudjelovali! I vi ste se borili s ostalima! Slike možete podići za dva sata u Foto-Gernichu, Duga ulica 5. Trideset posto zarade u korist Društva za zaštitu okoliša! Slike za uspomenu na formatu dopisnice! Skupni snimci u lancu!Pored njega prođe jedna žena i upita: - Koliko to stoji?Šest komada trideset maraka. Dvanaest komada pedeset.Bezobrazluk - uzvikne žena - pa za taj me novac može naslikati umjetnik!Sve u dobrotvorne svrhe! - derao se omaleni čovjek. -Trideset posto Društvu za zaštitu okoliša!Tko će još u to povjerovati — reče jedna žena.Nitko nikoga ne prisiljava, tko želi, na volju mu je. — Niski se čovjek ponovno poče derati: - Slike za uspomenu...Neki se bradonja obrati Gillesu: - Ja sam iz Saveza kupališta Sjevernog mora pokrajine Schleswig-Holstein.Drago mi je — reče Gilles.čovjek je bio veoma razgovorljiv. — Tjedan akcije — reče on. - U nedjelju je svećenik služio ekološku misu. U kapelici na šetalištu.Aha.Godinama su menadžeri turizma šutjeli o svemu. Od straha da neće biti turista. Sada mi izvještavamo turiste i na taj način vršimo pritisak na političare.Kako?Ovdje dolaze televizijske ekipe i prikazuje ove lance od ljudi. I nisu tu samo naši. Vidite, tu su također ekipe iz drugih zemalja. Ispred Norveške se prije dva mjeseca nalazio tepih algi poput ovog, samo što je bio mnogo, mnogo veći. Uginulo je na milijune riba, a more je izbacilo i prve mrtve tuljane. Sada se to događa i u nas.Pruži Gillesu nekakav letak i svečano izjavi: — U Njemačkoj raste bijes ljudi koji su pogođeni neodlučnom ekološkom politikom Savezne vlade.Razumijem.Ako se tako nastavi, sa Svitom je gotovo - reče muškarac. — I ne samo sa Svitom nego i s čitavim svijetom. To se i vas tiče.U svakom slučaju - reče Gilles prateći ga pogledom prema plaži, gdje je ljudski lanac već bio dugačak, a iz helikoptera su javljali da snimanje počinje za deset minuta. Gilles se kroz mnoštvo probijao prema kolodvoru. Letak je bacio. U pješačkoj je zoni mnogo ljudi sjedilo ispred slastičarnica, jelo kolače i pilo kavu. Iz zvučnika je odjekivala glazba. Nekoliko je parova plesalo.Iznad katnica je preletio jednomotorni sportski zrakoplov. Za sobom je vukao reklamni transparent, na kojem nije pisalo ništa osobito; samo reklamni natpis marke Campari. Neka je žena pljuskala svog sina zato što je ispustio komadić torte s tučenimvrhnjem na njezinu haljinu s velikim cvjetovima. Dječak je glasno zaplakao.Nikada ne bi smio proći takav dan, prekrasni današnji dan - odjekivao je glas pjevača iz zvučnika, smješten iznad kavane pred kojom su sjedili samo stariji ljudi. Stariji su ljudi bili sretni.Na posljetku je Gilles stigao do male željezničke postaje. Ovdje je vladala takva gužva da su ga stisnuli sasvim uz kiosk s novinama i razglednicama. Na tim je sjajnim razglednicama vidio mnoštvo tuljana. Te su slike ljudi uvelike kupovali. Neka je žena pokazivala svome sinu razglednicu s tuljanovim mla-dunčetom koje pliva u moru. Žena je glasno pročitala što je pokraj fotografije na razglednici bilo napisano: Pliva tuljan po valovima i misli na svoje mladunče. Gdje mi je ostalo moje najdraže, još donedavno, činilo mi se, bilo je ovdje.

— Možda leži u nekom hladnjaku za duboko zamrzavanje - rekao je ogorčeni ćelavi muškarac, koji je također čekao vlak.— Kakvi su to hladnjaci za duboko zamrzavanje?— Pa, ovi ovdje, u uređajima za spaljivanje smeća — umiješao se ovdašnji otočanin. Govorio je sjevernonjemačkim dijalektom. - Dvaput tjedno lešine se ovdje duboko zamrzavaju i odvoze u Kiel na seciranje - dodao je. - Možete li zamisliti što se tu događa? Sa svakim transportom osamsto, devetsto komada. Sve prepuno - nakašlja se. - Sranje - nastavio je. - Ribe su ribe, zar ne? Ali tuljani! Tuljani su ljudi poput mene i tebe.Sada se više uopće nije moglo dalje. Gilles je morao zastati pri ulasku u željezničku postaju. U promet su bili uključeni i posebni vlakovi, ali je gužva svejedno rasla.-1 kraj ulaza je bilo kioska s razglednicama. Jedan je bračni par upravo izabrao tri razglednice s tuljanima: na jednoj je tuljan plivao, na drugoj se mazio, a na trećoj nešto promatrao.Žena je sanjarski rekla svome mužu. - Tatice, pogledaj, točno kao naša Suši.— Tko je Suši? — upitao je netko.— Naša najmlađa.Vlak je bio prepun. Gilles nije našao mjesto za sjedenje, nego je stajao u hodniku. S hindenburškog nasipa još je jednom ugledao Keitum, a iznad morske pličine kuću Gerharda Ganza. Bilo je vruće ljetno veče, Gilles je spustio prozor, na licu je osjetio vjetar od vožnje vlaka, i mislio je na Lindu.U Altoni je morao čekati više od jednog sata. Na peronu je sjedilo nekoliko pijanaca. Filozofirali su i bili miroljubivi. — čovječe — rekao je jedan od njih. — Na ovom se usranom svijetu već odavno mnogo više ubija, nego šte se jebe!Dokotrljao se i noćni vlak za Zurich s četvorim spavaćim kolima, pa je Gilles dobio odjeljak za jednu osobu. Legao je na postelju, pokušao čitati novine, što mu nije uspjelo jer je odmah zaspao i sanjao galebove.Zovem se Philip Gilles.Imam šezdeset tri godine.Odaberete li autocestu Zurich — Geneve i napustite li ga kraj Bullea, gradića u blizini obale Lac de la Gruver, seoska će vas cesta voditi prema jugu, pored nekoliko sela: Gruveres, Enny, Villars-sous-Mont, Albeuve i Montbovon. Cesta vodi prema brdskoj općini s razasutim naseljima i pojedinim imanjima. To je Chateau-dOex, s glavnim mjestom Pays-dEnhaut, zbog kojeg su se godinama svađali grofovi Greversa i Berna. Okolna se sela zovu Rossiniere, Les Moulins, LEtivaz, Rougemont, a jedno se zove isto kao glavno mjesto — Chateau-dOex.To je raštrkano naselje izgorjelo 1880., ali je iznova izgrađeno. Na livadi u podnožju strmog obronka što prelazi u široke alpske pašnjake, posljednjih su godina sagrađene moderne rezidencije, s dva stana svaka. Na samoj ivici šume, ponad lijepog hotela Bon Accueil, preuređenog iz jedne seoske kuće, ima još otprilike dvadesetak veoma starih kuća. U jednoj od njih, po imenu Le Forgeron, nekoć staroj kovačnici, živim već osam godina.Možda vam je poznato moje ime - između 1946. i 1978. godine objavio sam osamnaest knjiga, veoma traženih i prevedenih na mnoge jezike. Već deset godina nisam napisao ni jednog jedinog retka. Žena Linda umrla mi je 1978. godine u bolnici Martin Luther u Berlinu, gdje smo inače imali kuću u Grunwaldu.Sa smrću moje žene, koja je sahranjena u Berlinu blizu jeP oE D N JŠ E Vzera, prestao sam pisati. A počeo sam pisati vrlo rano, još kao vojnik za vrijeme rata. Moj se prvi roman pojavio 1946. godine. Tek mi je osma knjiga donijela svjetsku slavu, a u vrijeme pisanja prvih šest morao sam radi preživljavanja pisati filmske scenarije prema vlastitim i tuđim djelima, bio sam novinar u jednom velikom ilustriranom časopisu, te četiri godine dopisnik njemačke agencije Presse Agentuf. Tada sam mnogo putovao po stranim zemljama i izvještavao o događajima koji su tvorili suvremenu povijest, i to kao novinski izvjestitelj, dopisnik i kao pisac.Lindu Brenner sreo sam u Berlinu 1953. godine. Bila je balerina i radila je u Rimu i Londonu, a osobito dugo u pariškoj Operi. Kad sam je upoznao radila je kao prevoditeljica u službi francuskog

zapovjednika grada. Vjenčali smo se 1954. godine u Berlinu. Linda je posve sigurno bila žena koju sam u svom životu najviše volio. Pa ipak, napustio sam je zbog druge žene 1974. godine, s kojom sam proveo dvije godine života u Americi. Kada se ta veza raskinula, vratio sam se opet Lindi u Berlin. Ona je već tada poboljevala, no unatoč tomu, posljednje su dvije naše zajedničke godine bile najljepše u mojem i u njezinu životu.U tom sam vrlo kratkom vremenskom razdoblju ponovno shvatio da su nam misli bile na istoj valnoj dužini, da osjećamo gotovo jednako, jednako proživljavamo nadanja, radosti, žalost, hrabrost, savjest i humor, koji je u Linde igrao važnu ulogu u odnosu na svijet što nas je okruživao. Ona je bila duhovita i odvažna. Da, zacijelo, ona je bila moja savjest, bila je to oduvijek. Zbog nje sam u svoje pisanje sve više i više upletao svakodnevna zbivanja, što mi je ponekad donosilo priznanja i odobravanja, ali neusporedivo više neprijateljstava, napada i odbijanja.Dogodilo se, na primjer, da je neki kritičar vrlo pohvalno pisao o mojoj knjizi u jednom ozbiljnom tjedniku, a da je tri tjedna poslije jedan drugi kritičar smatrao da nemam nikakvih prava u carstvu literature. A kada je neki treći kritičar odgovorio onom drugom, a četvrti onom trećem, ja više nisam ni postojao, nego su oni vodili svoje privatne ratove. Linda je to unijela iskoristiti za izvrsne kabaretske brojeve i na taj način dokazala da mi se nije moglo dogoditi ništa bolje od takve njemačke kritike, kada jedna strana viče Raspni ga!, a druga Slava mu! A kada me je Linda u drugim skečevima ona ih je nepreJ O H A N NMkidno izmišljala uspjela nasmijati, prikazujući mnogo žešći napad kritičara na jednog svog kolegu koji je objavio knjigu, nego što je bio slučaj sa mnom - poslužila se prikazom sajma sujete, taštine, nadutosti i groteske bez kojih naša literarna scena ne može - nije mi propustila objasniti kako joj pohvale, priznanja i blagoslovi kritičara zapravo ništa ne znače.Izjavila je: - Koliko god kritičari prigovarali, nikada nijedan nije ni u najstrožoj kritici smatrao lošim ono u što ti vjeruješ, ono što braniš i ono što pokušavaš zaštititi. I - nastavila je - zar to nije veoma važna zadaća? - Poklonila mi je ploču s pjesmama Barbre Streisand, a na jednoj je ona pjevala Ill never give up. Linda je te riječi često ponavljala, ohrabrivala me, hrabrila samu sebe u bolesti i patnji. - Nikada, čuješ li, nikada ne smiješ posustati! Nikada. - A to sam i činio. Nikada nisam klonuo.Sve dok je Linda živjela.I dok pišem ove retke, razmišljam i o drugim njenim izjavama i stavovima.Već su sedamdesetih počele žučne rasprave o tom ljudskom razaranju svijeta i svemu onom što bi se moglo poduzeti protiv toga. Sjećam se jedne rasprave koja je trajala satima, a koju su sudionici vodili veoma agresivno. Linda je slušala šutke. Nakon rata, redatelj Billy Wilder mi je pričao da je Lindu, s kojom je prijateljevao u njenoj mladosti godinu dana u Berlinu, zvao moja šutljivka, jer je ona pretežno samo slušala i rijetko kada govorila. Netko je jednom prigodom izazvao Lindu da kaže svoje mišljenje u diskusiji, na što je ona uzvratila izjavom: Mislim da bi se čovjek trebao kretati zemljom nečujno i ostaviti što manje tragova. Ove bi se riječi mogle upotrijebiti za moto knjige koju upravo pišem.S osamnaest sam godina istupio iz crkve, jer mi je majka pričala kako su svećenici s obje strane blagoslivljali topove, da bi se njima ubijalo što više neprijatelja. Linda je oklijevala s takvom odlukom i nikada je nije ostvarila. Od svoje mladosti ona je bolovala od rijetke bolesti krvi i bila pod stalnim liječničkim nadzorom.Nikada se ne može znati - rekla je ona. - Imam hemo-litičnu anemiju. Možda je On sitničav, te ako napustim crkvu,može se uvrijediti i pustiti me da umrem, a ja želim živjeti s tobom koliko je god to dulje moguće. Ne, ne, ne, to je isuviše riskantno. Osim toga, katoličke su crkve toliko lijepe, a Biblija je izvanredna knjiga, pa iako u Starom zavjetu ima čak i pornografije, protiv koje ja nemam ništa, knjiga je puna veličanstvenih mjesta. Jednim od najveličanstvenijih mjesta smatrala je citat Blago siromašnim duhom.Te su je riječi naprosto oduševljavale. - Da, da, da, glupani su sretni. Možemo im zavidjeti. — A zatim mi je povjerljivo priopćila, kao daje riječ o nekoj velikoj tajni: — Kad je Bog želio kazniti

čovjeka, dao mu je razum.Jednom, dok sam još pisao scenarije, došla je Linda u atelijer i promatrala snimanje. Upravo smo pripremali scenu s fotoreporterom, kojem je o vratu visjela kamera.Je li i film unutra? - zapitala je Linda redatelja.— Ne, nije... Ali to nitko ne može primijetiti.Publika će primijetiti - odgovorila je Linda. Tim je riječima izrekla sve o umjetnosti.Uvijek bih joj čitao ono što sam napisao i nikada nisam imao boljeg i pametnijeg kritičara. Budući da sam sklon pretjerivanjima, često se događalo da je znala lagano kimnuti glavom i ljubazno primijetiti kako je nešto previše melodramski ili kako bih nešto trebao izmijeniti. Tada bi se uvijek ponavljala ista scena, jer sam ja odbijao nešto preraditi. — Radio sam na tomu puna tri dana. Znaš li ti da je pisanje mučenje; bole te ramena, glava, oči, jednostavno sve, a ni spavati se ne može. čovjek se osjeća ispranim i praznim. I, stoga zapamti: ništa niti precrtavam niti prerađujem.Kad sam prvi put postupio tako histerično, Linda je rekla da mi mora ispričati priču iz vremena njena prijateljevanja s Bil-lyjem Wilderom.— On je ipak bio moj prvi muž i ja sam ga beskrajno voljela, a budući daje imao veoma mali stan, često je znao reći: Hajde, idemo dolje u Romansku kavanu porazgovarati. Dakako, nismo ništa pričali, ali smo unatoč tomu često odlazili u Romansku kavanu. A ti znaš da su tamo sjedili mnogi čuveni glumci i novinari i pisci, a ja sam tada bila mala plesačica, totalno zbunjena pred tim velikim ljudima; upravo sam navršila petnaest i bila veomaH A N N Etiha kao uvijek. Jednog je dana za naš stol sjeo Erich Maria Re-marque. U to je vrijeme on bio glavni urednik Dame, što je meni značilo strahovito mnogo. Te je večeri izjavio da će napustiti posao, kako bi mogao napisati roman. Billy je odgovorio svom prijatelju neka ne bude lud i ne napušta jedno takvo sjajno radno mjesto. Neko su se vrijeme prepirali, dok se na posljetku Billy nije obratio meni: Pokušaj ti, moja šutljivko, razgovarati s tim luđakom! A ja sam od uzbuđenja jedva smogla riječi i progovorila: Gospodine Remarque, mislim da je gospodin Wilder u pravu. Sjećate li se kad smo vas pohodili? Imate veoma lijep ured. I toliko lijepih dama u njemu. Osim toga, sami ste rekli da nema ni tako mnogo posla. Gospodine Remarque, doista bi trebali ostati u Dami No, da, pričala mi je dalje Linda - Remarque je ipak dao otkaz i započeo pisati roman Na zapadu ništa novo. Zbog toga što me nije poslušao. — I otada bi često, u prilikama kada bi ona nešto prigovarala mojem tekstu, a ja potiv toga pretestirao, znala reći: - Sjeti se Remarquea! - A kada bih sljedeće jutro izjavio: Sve sam preradio, ona bi se uvijek iznova obradovala. Uvijek sam je poslušao, jer je njena primjedba bila na mjestu.Posljednje dvije godine Linda mi je tajila da se osjeća sve bolesnijom i da trpi bolove, sve do one noći kad je klonula potpuno iznemogla. A tada je već bilo prekasno za sve. Primjećivao sam daje svakim danom sve slabija, ali sam mislio daje to zbog one nesretne bolesti krvi, jer mora primati određenu dozu lijekova. Bilo je razdoblja kad se osjećala veoma slabom i umornom, ali me je znala uvjeriti da je to zbog vremenskih prilika. Nije mi dopustila naslutiti ono najgore, čak ni tada kada više nije mogla ni jesti, ni ići na koncerte, u kazalište ili kinematograf. Kupovao sam videofilmove, pa je nakon njene smrti ostalo preko dvije stotine kaseta. Što se slabije osjećala, više je zahtijevala veselije filmove, poput Tootsie ili Neki to vole vruće, te sve filmove Woodyja Allena. Od svih njegovih sentenci u kojima je uživala, najviše joj se svidjela jedna iz filma Gradski neurotičar.Postoji jedan stari vic, kaže Woody Allen u tom filmu. Dvije starije gospođe sjede u brdskom hotelu Catskill. Jedna od njih reče: Bože, jelo je ovdje doista strašno! A druga će na to: Točno, a još su i porcije male! Da, kaže Allen poslije toga u filmu, u biti ja tako gledam i na život: pun samoće, jada, bijede i boli. Povrh toga, tako brzo prolazi. PosljednjševinLindaje često citirala to mjesto, a jednom je te riječi izrekla naglas samoj sebi. Sjedila je u polumraku u sobi za dnevni boravak i nije čula kada sam ušao, pa je ponovila još jednom: Tako brzo prolazi. Napisao sam kako smo razmišljali na isti način, i zato sam nakon Lindine smrti bio samo pola

čovjeka s prepolovljenim životom. Izgubio sam svu svoju neustrašivost, svaku nadu. Nisam se više mogao radovati i humorom prebrođivati razne podlosti. U svojoj sam samoći osjećao bezgranično gađenje prema svemu što se događalo u svijetu i o čemu sam se čitav svoj život trudio pisati. Odvratnost prema ljudima. Dakako, ne prema svima, ne prema Lindinim i mojim prijateljima, iako sam ih izbjegavao, jer su me podsjećali na ženu koju sam izgubio i koju nikada ne bi mogla zamijeniti nijedna druga žena. U to sam bio potpuno siguran.Da, odvratnost prema ljudima, ali sam i sebe smatrao jednako malo vrijednim kao i druge ljude. Odvratnost prema onome što su ljudi napravili od ovoga svijeta. Gađenje prema načinu kako se međusobno ophodimo, kako lažemo, varamo, izdajemo jedni druge, priklanjamo se nekima jedino onda kad trebamo njihovu pomoć, a napuštamo ih iste sekunde kad nam pomoć više nije potrebna.Smučila mi se svaka emisija vijesti na televiziji. Nisam više mogao gledati lica gospodara koncerna, ni lica crkvenih velikodostojnika, kao ni vojna lica nakićenih uniformi i lica političara; nisam ih mogao više ni gledati ni slušati. Kad bih čuo nekog od njih da govori, uvijek bih se upitao koliko je dobio za tu laž. Koja li samo nedjela idu na njegov račun da tako postupa! Gadilo mi se što su toliko pokvareni oni koji odlučuju o našoj sudbini i o sudbini ovoga svijeta. Ranije su se bar trudili da sakriju svoju brutalnost i svoje zločine, svoj prezir prema ljudima, te da nešto ljudima odglume. Sada su skinuli sve maske. Postali su posve bezobzirni i besramni. Držali su sve svoje sugrađane glupanima, kao što su to oni bili. Vrijeme je novac, čemu, dakle, pretvaranje, bila je njihova jedina istina.čitav sam se život očajnički borio i pisao protiv nacista, jer su oni bili najveći zločinci u povijesti, a sada sam, nažalost, uvidio daje sav moj trud, kao i trud drugih, bio uzaludan, te daH A N N E SMsam prisiljen iz dana u dan gledati kako oni još postoje, da je ta kuga još uvijek tu i da se fašizam i rasizam čak i izvoze -u Francusku k Le Penu, u čile k Pinochetu, u Južnu Afriku k Bothi... Niz je bio dugačak i počinje bivati sve duži.U Njemačkoj se nikada nije izvršio unutarnji obračun, nego smo se ispričali Židovima i platili mnogo milijardi odštete, na što su osobito ponosni naši političari, te sklopili mir s počiniteljima, kako je to formulirao Ralph Giordano. Vjerovali smo da počinjemo iznova. Komentator Niirnberškog procesa postao je šefom ureda saveznog kancelara, Hitlerovi su generali podigli novu obrambenu silu, a Villy Brandt se morao opravdavati što je u ratu bio na drugoj strani. Do trenutka u kojem pišem ovu knjigu, u Saveznoj Republici Njemačkoj nema spomenika žrtvama holokausta, a sve do 1955. godine prodavao se plin ciklon koji se upotrebljavao u plinskim komorama pod istim nazivom, samo bez dodatka B. Tek poslije, kad mu je izmijenjen kemijski sastav, dobio je naziv cianosil.3Potrajalo je punih četrdeset godina dok je šef države Zapadne Njemačke smogao snagu i proglasio 8. svibnja 1945. Danom oslobođenja, što je taj dan svo vrijeme zapravo i bio. Taj je čin bio toliko senzacionalan, a govor Richarda Weizsackera toliko veličanstven, da je tiskan u obliku knjige i snimljen i prodavan na kasetama i pločama. Međutim, mržnja se ponovno uvukla među nas, u njih gore i to potiho, kad se ponovno počelo razmišljati o oštrijim zakonima za strance, a azilante se vraćalo u njihovu zemlju i time u smrt. Mržnja se vraćala brutalno i u ovih dolje, kad se tuklo Turke i kad su se za vrijeme vožnje na nogometne utakmice u drage gradove orile nacističke pjesme.Mnogi kažu da život mora imati smisao, inače ga ne bismo mogli podnijeti. Linda je bila smisao moga života dvadeset pet godina. Sada je Linda mrtva, a ja sam uvidio da se ipak može živjeti i bez smisla, dakako, ne tako dobro i ne tako veselo. Ljudski je vijek kratak. Tek sam sada došao do te spoznaje. Jučer sam pročitao u listu Journal de Chdteau-dOex, koji se tiska ovdje, a izlazi utorkom i petkom, te pored lokalnih vijesti i mnogih oglasa objavljuje i stupac Novosti iz cijelog svijeta, da su istraživači upravo otkrili jednu galaksiju koja je od Zemlje udaljenaPJEVpetnaest milijardi svjetlosnih godina. Pisalo je da bi ona mogla biti stara koliko i svemir.Ah, Linda, Linda, Linda. U Berlinu sam prodao sve što sam posjedovao i neko sam vrijeme boravio u Francuskoj, Engleskoj

i Nizozemskoj, a ovamo sam došao prije osam godina, kupio na ivici šume staru kuću što se zvala Le Forgeron i bila nekoć kovačnica. U Berlinu sam imao gotovo petnaest tisuća knjiga, a sad imam samo nekoliko stotina. Gotovo da i nemam romana, uglavnom su to biografije, prirod-no-znanstvena djela, a od filozofa samo oni za koje sam smatrao da ih razumijem: Bertrand Russel, Karl Jaspers, Hannah Arendt, Karl Popper, Spinoza, Voltaire, Pascal, Schopenhauer i neki drugi. Ponio sam i Shakespeareova djela, zatim Tristram Shandy Lau-rencea Sternea, knjigu koju sam čitao nekoliko puta, kao i Dogodovštine dobrog vojnika Švejka, te Hemingweyeva djela.Zadržao sam i Mislioca Ernesta Barlacha, skulpturu visoku oko sedamdesetak centimetara, koja predstavlja čovjeka u dugoj košulji s knjigom u desnoj ruci, dok je lijevu položio na lice i stoji tako zatvorenih očiju. Ta brončana figura zrači nekom neobičnom mirnoćom i pobuđuje na razmišljanja o sebi samome. Tog sam Mislioca dobio, a Linda i ja veoma smo voljeli tu figuru.Od pokućstva namjerno nisam zadržao ni jedan jedini komad, pa sam morao nabavljati nove stvari. Već sam ranije spomenuo hotel Bon Accueil. Antoine Oltramare, čovjek lijepa imena, zaljubio se u tu golemu švicarsku kuću. On ju je dogradio i sakupio iz cijele okolice ormare, stolove, stolce i postelje. Neposredno nakon što sam kupio Le Forgeron, monsieur Oltramare, vitak, misaon, veoma ljubazan, šarmantan čovjek, odvezao se sa mnom na velika imanja i u stoljetni stari Chalet, gdje smo za prihvatljivu sumu novca kupili prekrasno pokućstvo. Monsieur Oltramare mi je pomogao pri uređenju Le Forgerona. Uredio je kamin, postavio regale za knjige i pobrinuo se za pretplatu na raznovrsne novine i časopise na njemačkom, francuskom i engleskom jeziku. Nikada nije postavljao nikakva pitanja, uvijek bi se na vrijeme povlačio i dolazio samo onda kad sam ga zamolio da dođe.Barlachovu sam skulpturu smjestio na rukom tkani sag u velikom dnevnom boravku.Jednom dnevno odlazio sam jesti u hotel Bon Accueil i ponekad s monsieurom Oltramareom igrao šah. često sam šetao, mnogo spavao, čitao i mislio na Lindu, što je istodobno bilo i lijepo i strašno. Nisam propustio ni gledanje televizije, pa sam tako čuo i vidio sve te lažljivce i zločince, i ubojice i harlekine koji vladaju našim svijetom, što je u meni izazivalo osjećaj gađenja.često sam pomislio kako je moje vrijeme isteklo brzo, toliko brzo. Svaki je dan mogao donijeti kraj. Stalno sam se kupao i vrlo brižno rezao nokte na nožnim prstima, te pazio da u svakom trenutku budem čist, da nosim svježe rublje, jer mi se svakog dana moglo dogoditi da se probudim ni iz čega i da iz tame polako, polako razaberem glas: — Gospodine Gilles, vi dolazite k svijesti. Imali ste težak srčani infarkt, ležite na intenzivnoj njezi. - Nije morao biti infarkt, moglo je biti nešto sasvim drugo, a isto je tako postojala i mogućnost da se nikada više ne probudim iz te tame ničega i da više ništa ne začujem ni ne progledam. To se može dogoditi svakog trenutka.Jednog mi je dana moja berlinska knjižara, od koje sam uvijek dobivao nova izdanja prirodno-znanstvenih djela i biografija, poslala neku tanku knjižicu. Zvala se čudovište, autor joj je bio Ulrich Horstmann, a toliko me je fascinirala da nisam mogao te večeri zaspati.čudovište je prema Horstmannu čovjek. Autor ga promatra kao užasnu zabludu evolucije, toliko užasnu, da je već odavno među nama čudovištima na snazi tajni dogovor, neizrečeni veliki sporazum: mi se trebamo što brže i što temeljitije međusobno uništiti i to bez skrupula i bez preživjelih. Nakon tisućljetnog ubijanja kopljem, sječe i klanja, čudovište sada ima po prvi put šansu da planski i svjesno, uz pomoć modernog naoružanja, izvrši kolektivno samouništenje čovječanstva i time dovrši strašni evolucijski proces. Horstmanna muči samo jedna briga: da se ne propusti ova jedinstvena prigoda što je pruža arsenal ABC-oružja, te da nas je uništi definitivno i bez tragova.Kakve li knjige! Kakvih li misli! Kakvog li objašnjenja za sve što se događa na ovom svijetu!Nekako u doba kada sam čitao čudovište, upoznao sam Gordona Trevora. Bio je otprilike mojih godina, a isto je tako staIIS L J E D N J I5 Enovao u Chaletu zvanom Les Clematites. Naše su kuće ostale pošteđene u velikom požaru 1800. godine.Trevor je bio Englez, suzdržan i diskretan, kakvi su uostalom i mnogi njegovi zemljaci. Bilo mu je

potrebno dvije godine da smogne hrabrosti i oslovi me jednog dana, kada sam se vraćao iz kupovine u selu. Predstavio se mladenačkom plahošću, rekao da je pročitao nekoliko mojih knjiga i upitao ne bismo li mogli otići monsieuru Oltramareu na cup of tea.Pored njega trčkarao je jedan veoma ružan pas. Imao je velike tužne oči i dlaku koja se linjala na mnogim mjestima. Ni danas ne znam koje je bio pasmine. Trevor je predstavio i psa. Pas se zvao Happy.I tako smo otišli monsieuru Oltramareu na čaj, a ja sam saznao da Trevor živi ovdje dvanaest godina, te da je zaposlen u općini kao pilot balona s pogonom na vrući zrak. Gotovo sam svakodnevno viđao, i u ljetnoj i u zimskoj sezoni, kako te šarene kugle lebde ponad brda i dolina, visoko na nebu. Trevor je upravljao balonima uz pomoć dva domaća čovjeka.U Drugom se svjetskom ratu Trevor borio kao pilot na Spit-fireima u Royal Air Forces. Preletio je preko Njemačke u četrdeset pet misija, uvijek se vraćao, a vratio se i iz četrdeset šeste. Tada je, međutim, dospio u bolnicu, jer je bio ranjen krhotinom njemačkog protuzrakoplovnog topa. Kirurzi su učinili što su mogli, čak je mogao mokriti bez poteškoća, ali neki zahvati ipak nisu uspjeli, pa je Gordon posljednji put spavao sa ženom u svibnju 1943. godine.Nakon rata radio je kao veoma uspješni arhitekt i zarađivao mnogo novaca. Imao je i veliku ljubav, mladu odvjetnicu, koja mu je rekla da za nju ništa ne znači to što mu se dogodilo, apsolutno ništa. Jedanest joj godina nije smetalo. A onda ga je napustila zbog drugoga. Imao je zatim nekoliko kratkotrajnih veza s različitim ženama i sve su loše završile. Dvije je godine živio s jednim muškarcem, ali je i ovaj onda izjavio da je došao kraj.Ti si mi prijatelj - rekao mu je tada Gordon. - Ja te trebam.— Ako trebaš prijatelja, onda kupi psa! — odgovorio mu je taj muškarac.I tako je Gordon sada imao tri prijatelja: mene, monsieuraJ O H A N N EOltramarea i psa. Ipak psa nije trebao kupiti, jer mu je sam do-lutao. Gospodin Trevor je slično meni prekinuo sve veze prije dolaska u Chateau-dOex, pa smo se dobro razumijevali. Odlazili smo u šetnje s psom, koji se zvao Happy, gore do alpskih pašnjaka i u obližnje šume, ili smo sjedili u mojem dnevnom boravku ispred kamina, gledali Mislioca, šutjeli, ispijajući viski.Ove sam godine sanjao nekoliko puta isti san. Poslali su me kao izvjestitelja u Japan, gdje sam inače prigodom svojedobnog boravka u Nari vidio japanski instrument sa strunama zvan koto. U svojim sam snovima ponovno vidio iste znakove japanskog pisma na njemu, a jedan mi je svećenik objasnio o čemu oni govore i što znače. Bili su to sljedeći stihovi:U moru života,moru smrti,umoran od jednog i drugog,duša moja traži brijeg,do kojeg plima ne dopire.Da, pomislio sam nakon buđenja, ja sam našao svoj brijeg, a našao ga je također i Gordon. - Mi smo bogati - rekao je jednom uz viski - neizrecivo smo bogati. Znaš li to, Philipe?Malo si popio - rekao sam. — Mi nismo bogati. Bilo bi lijepo kada bismo to bili.Mi to jesmo - ponovi on tvrdoglavo. - Tu u Chateau-dOex mi smo bogati, jer smo ovdje zaštićeni. Svaka vrsta zaštite od stvarnog života predstavlja bogatstvo.Ah, tako - rekao sam. - Ima nešto u tome. Dođi, popit ćemo još jedno piće.Kada bi negdašnji pilot lovačkih zrakoplova imao u sezoni mnogo posla, ja bih mu pomagao. Vozio sam stari Rover s prikolicom i pokušavao ga voziti u onom smjeru u kojem je Gordon letio.Jedne nedjelje, sedmoga kolovoza 1988. godine, nazvao je monsieur Oltramare i rekao da bi neki gospodin i gospođa iz Rima rado letjeli u ponedjeljak ujutro. Gordonov je pomoćnik bio bolestan, te sam opet ja vozio Rover. Za svaki slučaj imali smo motorole, ali smo ih malo upotrebljavali, jer sam seja s Roveromkotrljao po putevima i livadama punim cvijeća i grmova u cvatu, prateći neprekidno Gordonov plavo-crveno-žuti balon pod tam-noplavim ljetnim nebom. Bilo je ljeto, sredina ljeta, pa je vani sve vrvjelo od razdraganih ljudi.

Gordon se spustio na veliku livadu, a ja sam se približio dokle sam mogao i onda je Gordon počeo ispuštati kratke pla-mičke gorućeg propana, pa je balon s košarom i s putnicima unutra, s Gordonom, gospodinom i gospođom iz Rima, graciozno poskakivao po polju sve dok se nije zaustavio kraj mene. Nikada me pomisao na to skakutanje košare i balona nije prestala oduševljavati. Nakon toga odvojili smo balon od košare, ispustili zrak i brižljivo ga složili. Zatim smo sve to stavili na prikolicu, a talijanski bračni par ušao je u stari Rover. Šutjeli su, kao što većina ljudi šuti kad se spusti na zemlju. Odvezao sam ih u hotel, a Gordon i ja vratili smo se kući. Usput smo svratili k monsieureu Oltramareu po naše novine, koje je uvijek on primao kao našu poštu. Pisama za nas ionako nikada nije bilo. čini mi se da se već godinama nitko nije sjetio Gordona ili mene, a to smo zapravo i željeli. Prije nego što smo stigli u Le Forgeron, zaustavili smo se i sjeli u sjenu jednog starog drveta, prelistavali novine i časopise, a Gordon je pripalio lulu. On je novine čitao temeljitije od mene, pa je u Sudeutsche Zeitungu otkrio vijest daje u subotu šestoga kolovoza u jednoj hamburškoj bolnici umro profesor Ger-hard Ganz, voditelj Društva za fiziku u Liibecku.Nije li to možda tvoj Ganz? — upitao je Gordon. Odvratio sam potvrdno, jer sam znao čime se Gerhard bavio nakon rata i na čemu je kasnije radio u Liibecku.To je znači čovjek koji te je vukao u ratu puna tri kilometra?Da.Gordonu sam, naime, pričao kako mi je Gerhard spasio život.Piše da će prema vlastitoj želji biti sahranjen na Svitu - reče Gordon. - Ti bi trebao tamo otići.Pomislio sam kako nerado odlazim bilo kuda i kako se uvijek kada napuštam Chateau-dOex osjećam bolesnim, ali sada je Gerhard bio mrtav, pa sam stoga ipak rekao: - Da, moram otići.Iz Ženeve leti za Hamburg Swiss-Air - rekao je Gordon.A na otok ćeš stići kanadskim malim zrakoplovom Twin Ot-terom. - On se, naime, još uvijek zanimao za sve letove i imao hrpu rasporeda letenja mnogih zrakoplovnih linija. Svatko nešto mora imati. Ja sam imao svoga Mislioca.četiri dana poslije poletio sam u ranim jutarnjim satima iz ženevske zračne luke i još se jednom vratio u ovaj svijet iz kojega sam se već davno povukao. Na taj sam način upoznao i dr. Valerie Roth, dr. Markusa Marvina, suradnike mojeg prijatelja Gerharda Ganza i nekolicinu drugih ljudi koji napušteni i nemoćni, te prkoseći svemu što se događa, stavljaju i život na kocku i pokušavaju spriječiti konačno uništenje našeg svijeta: pritom su se događali i padovi i usponu i bilo je i ogorčenja i radosti, o da, i radosti.Među velike pisce koje volim i poštujem spada svakako i Somorset Maugham. U svojim majstorskim novelama on je kroničar distanciran od događaja, koji se ni u što ne miješa i ne dopušta sebi moralne prosudbe, koji se ne divi ljudima i njihovim djelima, ali ih ni ne omalovažava, koji čak ni ne pokušava razumjeti to što oni rade, nego samo o svemu izvješćuje, čak i onda kada nije sudionik tih zbivanja, nego kad o svemu saznaje poslije. Cijeli sam život želio tako pisati, premda sam odmah znao da mi to neće uspjeti. U svemu što sam opisivao, moje vlastito ja nije nikada igralo neku važnu ulogu, osim u jednom događaju koji sam smatrao nevjerojatnim sve dok ga i sam nisam doživio. Ovdje neće biti moguće izbjeći upotrebu prvog lica. Inače ću se truditi da odsad izvješćujem kao kroničar, sjećajući se riječi koje Ho-racije izgovara na kraju Hamleta:Tako vi trebate čutio djelima, tjelesno, krvavo, neprirodno,o slučajnim sudovima, slijepom ubojstvu;o smrtima zbog nasilja i prijevare,o pogrešnim i propalim planovima.Sve ovo mogu istinito objaviti.Mi, dakako, možemo misliti - reče Gordon Trevor - da Philip nije ispravno postupio kada je one ljude na otoku Svitu takookrutno ostavio na cjedilu. Ako već nije želio pisati o njima, mogao je barem saslušati njihove nevolje. Ja mislim da ga dobro razumijem. Ponio bih se jednako na njegovu mjestu. Ne osjećam se predodređenim za spašavanje čovječanstva. Osobito ne u našim godinama. Do vraga, što nas se sve to tiče? — Gordon Trevor, nekadašnji pilot Royal Air Forcea i već godinama u Chateau-d-Oexu i

daleko od ubitačnog života, ušutio je povukavši dim iz svoje lule.Zbilo se to jedne večeri, u srijedu, sedamnaestoga kolovoza. Gordon, njegov ružni pas Happy i monsieur Oltramare sjedili su u baru hotela Bon Accueil; bilo je već kasno, svi su se gosti već povukli i jedino su njih dvojica ostala uz čašicu viskija. Dan je bio neobično vruć, pa je još uvijek bilo veoma toplo. Ovih je ljetnih dana Gordon imao pune ruke posla, bio je sa svojim balonom gotovo neprekidno u zraku, te je dobrano preplanuo od sunca.Monsieur Oltramare upravo je natočio još jednu čašu viskija. Govorio je malo, ali je rado slušao.Philip se jednostavno htio vratiti ovamo - reče Gordon milujući psa. - Zauvijek. Ne želi se više miješati ni u što drugo. Znate li priču o Ripu Van Winkleu?Ne - reče monsieur Oltramare. - Oprostite - nadoda brzo.Hvala za viski — reče Gordon i podigne čašu.Cheersl - Ispije gutljaj. Zatim nastavi: - Oko 1820. američki je autor Washington Irwing napisao priču, koja je zapravo prva američka kratka priča. U SAD-u je pozna svako dijete, a više su je puta prerađivali ostali pisci sve do današnjih dana. Nitko ne može reći zbog čega je ona tako fascinantna.Monsieur se Oltramare nagnuo naprijed, pažljivo slušajući.Dakle, taj Rip Van Winkle je sasvim beznačajan čovjek, s potpuno beznačajnim životom, prijatelj djece, on se boji svoje svadljive žene - poče Gordon priču. — Jednog dana on je iz svog sela otišao u šetnju i stigao u neki potpuno nepoznati kraj. Putem je susreo diva koji je odjeven kao Nizozemac. Sada postaje sve neobičnije. Zrakom para jaka grmljavina. Div poziva Ripa da pođe s njim i oni se zaustave kraj skupine nizozemskih divova koji se kuglaju, odguravajući jednu golemu kuglu. To je grmljavina, razumijete li?Monsieur Oltramare kimne potvrdno glavom.— Rip se s ovim divovima napije i zaspi. Kad se probudio, više nije bilo nikoga. Jedva je pronašao put za natrag u selo, ali ga tamo više nitko nije poznavao. Sve se promijenilo. Ni on više nikoga nije prepoznavao. Kad je ustanovio daje od njegova odlaska do povratka prošlo dvadeset godina, uhvati ga panika. Dvadeset godina! Poče vikati: Zar ovdje više nitko ne pozna Ripa Van Winklea? Nitko. Tada ugleda sebe samoga kakav je bio kad je krenuo u brda, izgubi pribranost, počne sumnjati u svoj identitet, pitajući se je li uistinu to on ili netko drugi... Sante, mon-sieur Oltramare!— Sante, monsieur Trevor!— Pa ipak - nastavi Gordon nakon ispijenog gutljaja viskija - Rip prepozna svog ostarjelog sina, a i kći mu je još bila živa. Samo je njegova zla žena bila mrtva. I tako završava Ripov život na stari jadan način. To, što je upravo vijest o smrti njegove žene bila povodom da razjasni sebi samome tko je on, daje priči pomalo ironičan završni prizvuk. — Gordon istrese svoju lulu. -Monsieur Oltramare, rekao sam da su mnogi autori posezali za tom pričom. Veliki je švicarski pisac Max Frisch obradio tu priču godine 1953. u jednoj svojoj radiodrami. Ovu bajku priča Fri-schov junak u romanu Stiller svom nerazumnom branitelju.Pas se priljubio uz Gordona. Očito ga je volio, kao i on psa.— Stiller smatra Ripa simbolom ugrožene slobode, koju pojedinac može sačuvati jedino ako se uspije riješiti pogrešnog identiteta koje mu je društvo nametnulo. I zbog toga Stiller mijenja završetak bajke koju on priča svom branitelju. Tu, naime, Rip ne popušta želji da ga kćerka prepozna: Tvoj je otac mrtav, izjavljuje Rip. Tada ga napušta i ta mlada žena, što mu je nanijelo bol, ali je, čini se, tako moralo biti.Gordon poče ponovno puniti lulu.— Stillerova čeznutljiva želja da pobjegne od okova ovoga svijeta, ostaje u Frischa neispunjena. Stiller ne uspijeva, i prisiljen je poput Ripa ponovno preuzeti staru ulogu. A Philip vipravo to ne želi. On se ne želi vratiti u stari svijet. On jest, doduše, Rip Van Winkle na Frischov način, ali istodobno i Rip koji ima malo više sreće. Nakon smrti svoje žene, Philip je došao ovamo i tu našao svoj mir. A sada se za trenutak vratio u svijet, u svoj nekadašnji život. On to više ne može izdržati. Ni ja ne bih mogao. Nikada! I zato tako dobro razumijem Philipa.Gordon pažljivo pripali duhan u luli. Povuče nekoliko puta i nastavi pričati. - Obojica smo prestari, i Philip i ja. Obojica smo Stilleri kojima su se snovi ostvarili. Oni na Svitu su hrabri ljudi. Imaju velikih briga. Žele zaustaviti katastrofu. Bog ih blagoslovio! Philip je zacijelo naklonjen svima koji

misle da bi se još nešto moglo spasiti. Ali, on ne želi i zapravo i ne smije više surađivati s njima, poput Ripa koji je mudriji od onoga u bajci i koji ima više sreće od onoga u Frischa. Philip je ovdje sretan zajedno sa svojim sjećanjima. Ovdje je slobodan. Smiren i zadovoljan. Ono malo vremena što nam je preostalo, on želi ostati ovdje, kao i ja, uostalom.U pokrajnjoj sobi Antoinea Oltramarea zazvoni telefon. On ustane i ode do telefona. Ružni pas zacvili i još se više pripije uz Gordonovu nogu.Oltramare se vrati - Za monsieura Gillesa. Neka dama. Kaže da je hitno. Mora s njim bezuvjetno razgovarati.Idem po njega — reče Gordon. Ustane i istrči iz bara i otrči do Philipove kuće udaljene stotinjak metara. Vrata su bila otvorena. Gilles je gledao televiziju.Što je? - upita on.Telefon za tebe.Tko bi to mogao biti? Rado bih ovu emisiju pogledao do kraja.Hajde, dođi! - reče Gordon. - Gospođa je rekla daje hitno i da bezuvjetno mora razgovarati s tobom. Bezuvjetno, rekla je. Hajde, Philipe!Philip se ljutito digao i pošao s Gordonom dolje u hotel i kroz bar stigao u Oltramareov ured. Uzeo je slušalicu i javio se. Odmah je prepoznao ženski glas. Bila je to dr. Valerie Roth.Hvala Bogu da sam vas dobila - rekla je s olakšanjem.Odakle vam ovaj broj?Obavijesti, a vi ste mi sami rekli gdje stanujete. Dobili smo informaciju da vi nemate priključak, ali da vas možemo nazvati preko hotela nedaleko od vas.Što želite?Uhitili su dr. Markusa Marvina.Da.Sjedi u istražnom zatvoru u Frankfurtu.Aha.Slušajte, gospodine Gilles, morate odmah doći ovamo!Da?Nije li vam Gerhard spasio život? Odgovorite, je li ili nije?Hm.Gerhard se čitav svoj život borio za ono za što sada Mar-kus sjedi u zatvoru.Aha.Pretukao je jednog čovjeka.Fino - glasio je Gillesov odgovor.Taj se momak zove Hilmar Hansen.Koji momak?Kojega je pretukao. Ima tvornicu kemijskih proizvoda.Jako zanimljivo.I proizvodi kamenčiće za WC-e.Što proizvodi?Kamenčiće za zahode! Zar ne znate stoje to? To su zelene kockice koje se smještaju u svaku zahodsku školjku. Da ne smrdi, nego da miriše po lavandi. Ili po ljubicama. Ili pak po limunu ili jelovoj šumi. Može čak i po đurđicama.Niste li vi pijani?Potpuno sam trijezna. To se dogodilo u Frankfurtu. Ja sam još uvijek u Liibecku - nastavi nervoznim glasom. - Hansen proizvodi i paradiklorbenzol tablete za higijenu mrtvačkih sanduka.Za što?Higijenu mrtvačkih sanduka! - Valerie Roth poče govoriti glasnije, naglašavajući posebno svaku riječ. - Tablete se stavljaju uz mrtvace. Radi ugodnog mirisa. U svaki se lijes stavlja po dvjesto grama. Samo u Saveznoj Republici umire godišnje oko se-damsto tisuća ljudi. Od toga se kremira deset posto u, otprilike, trideset krematorija. Paradiklorbenzol omamljuje, dakako, samo živce za osjet mirisa, ali on ne uništava smrad....

POSLJEDNJPJEVSlušajte vi...A samo je dio krematorija opremljen primitivnim filte-rima. Prigodom kremiranja nastaju iz paradiklorbenzola dioksini i furani koji odlaze u okolinu. Uostalom, taj se spoj nalazi i u kuglicama protiv moljaca. Taj je Hilmar Hansen od otrova za okoliš napravio robu za prodaju. U procesu kremiranja pospješuje se i stvaranje dioksina u ljudskom tkivu i to zbog tragova paradiklorbenzola. A dim sadrži kadmij iz iznutrica.Slušajte, gospođo doktorice Roth, sada mi je zaista dosta.Kadmij! Bubrezi starijih ljudi pravi su deponiji kadmija.Zar vam nije jasno - reče Gilles - da mi je sada zaista dosta.Zar nećete doći? Nećete pisati?Ne.Dakle... dakle, mora se dogoditi nešto drugo. A onda ćete doći.Laku noć, gospođo doktorice Roth — reče Gilles, spusti slušalicu i krene u bar.Gordon i monsieur Oltramare su ga pogledali upitno.I? - upita pilot balona. - Tko je to bio?Ona luđakinja Valerie Roth.I? Što se dogodilo?Baš ništa - reče Philip Gilles i sjede. - I ja bih rado popio jedan gutljaj.Jednog hladnog zimskog dana 1944. godine vozila se gospođa srednjih godina rano ujutro, oko šest sati, vlakom iz Berlina u Siemensstadt. Bio je još mrak. U vagonu su tinjale slabe žarulje, jer zbog savezničkih zrakoplova svjetlo nije smjelo prodirati kroz prozore, koji su radi zamračenja bili obojeni crnom bojom. Vagon je bio prepun, ljudi blijedi i iscrpljeni i gospođa je morala stajati. Međutim, ona bi morala stajati i u slučaju da je vagon bio potpuno prazan. Njoj je, naime, bilo zabranjeno sjediti. Jer, ona je bila takozvana zaštićena Židovka, zaštićena brakom s arijcem, a imala je i radnu obavezu. Na kaputu je u visini prsiju nosilazvijezdu od žute tkanine, na kojoj je crnim slovima bilo ispisano ŽIDOV. Zaštićena Židovka je izgledala bolesno. Držala se za ručku što je visjela sa stropa vagona, pa ju je drmusanje vlaka zanosilo amo-tamo.Neki radnik u kožnoj jakni i sa šiltastom kapom na glavi, čije je desno oko bilo prekriveno crnim povezom, ustade i reče zaštićenoj Židovki: - No, sjedni samo, zvjezdice!Žena odgovori: — Veoma ste ljubazni, ali ja ne smijem sjediti. Meni je to zabranjeno.No, serem se ja na to - rekao je muškarac. - Tu sam ja sedel, a sad sedite vi. Siguran sam da nema nitko niš protiv.Židovka... — zaustio je neki oniski muškarac.Začepi, čovječe — rekao je vojnik koji je vjerojatno putovao na dopust. I onda se obrati ženi: - No, madame, smijemo li vas zamoliti!Zaštićena Židovka sjedne i poče plakati.Kad je jednooki poslije sišao s vlaka, držeći pod rukom staru torbu, sišao je i vojnik. On pruži ruku radniku i reče: — Ja sam Oskar Kraszinski. Evo ti moja adresa. Nikad se ne zna. -On je, naime, još za vrijeme vožnje nešto črčkao po novinama i sada ih je pružio radniku.Hvala - odgovori ovaj. - Ja se zovem Karl Bukatz. Ali ja ti nemrem dati nikakvu adresu. Izbombardirali su mi stan. Stanujem gde stignem.Na novinama je i adresa moje tete - reče Oskar. - Živi sama kao duh. Več je buš nekak našel.Dobro - reče Karl. - Kaj moraš natrag na front?Da.Sretno! - reče Karl. - Još malo pa buju gotovi i ti prokleti psi.Bojim se da bu još malo potrajalo - izjavi Oskar. - Bumo se našli poslije konačne pobede u krčmi kod Hardtkea!Rukovaše se i svaki krene na svoju stranu, u mrak i zimu...Nevjerojatno, razmišljala je dr. Miriam Goldstein, sitna i nježna ženica sijede i nezamjetno

isfrizirane kose. Na licu odvjetnice Miriam Goldstein isticale su se osobito velike, zagasite, crne oči.E D N JŠ E VPJEVBila je odjevena u plavi ljetni kostim s bijelim ovratnikom i bijelim manšetama, a sjedila je u Airbusu koji je prije četvrt sata poletio iz Frankfurta za Ženevu.Sve je to skupa nevjerojatno, razmišljala je Miriam Gol-dstein. Da putujem u Zenevu kako bih se tamo u nekom mjestu koje se zove Chateau-dOex susrela s čovjekom imena Philip Gil-les, kojeg tražim već punih šest godina. I da sam saznala za njih troje: o onoj zaštićenoj Židovki koja se 1944. godine jednog ranog jutra vozila vlakom na posao u Siemensstadt, o Oskaru Kra-szinskom, vojniku što je tada bio na dopustu u domovini, te o Karlu Bukatzu, radniku kojem je još ostalo samo jedno oko i koji je ponudio u vlaku zaštićenoj Židovki svoje mjesto i pritom rekao: No, sjedni samo, zvjezdice! Oskar je već davno mrtav, a i zaštićena Židovka također. Ja sam još živa i poznato mije sve to, a znam i mnogo toga, pa mi više ne izgleda ni nevjerojatno, nego sasvim normalno i zakonomjerno. Sve na svijetu ima svoj smisao. Ništa se na ovom svijetu ne događa slučajno ili bez ikakva smisla. Vani je pod plavim nebom zrak bio užaren. Na prozorima kabine bili su spušteni zastori. čulo se samo tiho zujanje mlaznih motora.Godine 1982., nastavi Miriam Goldstein s razmišljanjem, srela sam u Berlinu mrs. Bellamv, jednu stariju, ali još uvijek lijepu damu, i to na kućnoj zabavi generalnog konzula Sjedinjenih Država. Njen muž George bio je kirurg u američkom garnizonu. Ranije sam bila svega dvaput u Berlinu. Treći sam put upoznala mrs. i mr. Bellamv. I to je bilo predodređeno i to se moralo upravo tako dogoditi.Te je večeri nakon posluživanja mrs. Bellamv pristupila odvjetnici i obratila joj se ovim riječima:— Oprostite gospođo doktorice Goldstein... — Govorila je tečnim njemačkim. - Vi se zovete Miriam?Da.Odrasli ste u Hamburgu?Na toj je zabavi bilo veoma mnogo gostiju, a svirao je i mali orkestar. Mrs. Bellamv povukla je Miriam Goldstein na stranu, u jedan kutak.Da, u Hamburgu - odgovorila je i osjetila neki unutarnji nemir.Vaš je otac imao tamo poznatu advokaturu?Da - odvrati opet Miriam Goldstein, sada već veoma uzbuđena. - Otkuda znate sve to, gospođo Bellamv?Ja sam poznavala vašeg oca — odgovori ova.U to je vrijeme Miriam živjela u uvjerenju da je njen otac poginuo u koncentracijskom logoru. O njemu nije ništa čula od 1941. godine. Tražila ga je u godinama nakon rata i pokušala pronaći. Bezuspješno, unatoč svim nastojanjima. A sada odjednom...Kadal — upita Miriam. — Kada ste poznavali mog oca, mrs. Bellamv?Prvi sam ga put srela 1952. godine - reče plavokosa žena. - A nakon toga sam ga često susretala. On je tražio vas, gospođo Goldstein. Godinama vas je tražio po Berlinu.Kako to... - poče Miriam duboko potresena. - Mislim... gdje ste vidjeli mog oca u to vrijeme?Oh, when the Saints go marching in, svirao je mali orkestar.Tu je preglasno — reče mrs. Bellamv. Uze Miriam pod ruku i odvede je u mali perivoj iza kuće. Bila je topla ljetna noć. Sjele su na klupu pored grma u cvatu od kojeg se širio veoma jak miris. Do njih su izdaleka dopirali glasovi i glazba.Molim vas, mrs. Bellamv - reče Miriam — gdje ste vidjeli mog oca?U jednom baru na Kurfurstendammu - reče ona. - Taj se bar zvao Oskar. Vaš je otac tamo došao s jednim parom sasvim malenih dječjih cipelica...Pogledaj!Miriam Goldstein se trgne.

Pred njom je stajao maleni dječak i ozbiljno je gledao. Usko mu je lice bilo sasvim blijedo. U ruci je držao veliki list papira i pokazivao ga Miriam. Raznobojnim su olovkama na papiru bile nacrtane kuće i rijeke, ceste i drveće i automobili.To sam ja crtao - reče dječak. Airbus je bio pun putnika.E D N J IŠ EPa to je prekrasno — reče Miriam. — Nacrtao si sve što si vidio dolje na zemlji kroz prozor, zar ne?Da, sve što sam vidio. - On kimne glavom ozbiljno, gotovo zabrinuto. - Radim to uvijek kada letim.A letiš li često?O, da. Tata me uvijek vodi sa sobom.A gdje ti je tata?Dječak pokaže rukom. — Nekoliko redova otraga. Miriam se okrene. Ugleda čovjeka s debelim naočalama; kako čita neke spise. Mjesto pored njega bilo je slobodno.Je li to onaj gospodin s naočalama?Da - odgovori dječak. - On je veoma zaposlen. Meni da blok i bojice i kaže neka nešto nacrtam. Ali, on nikada ne pogleda malo bolje moje slike. Uvijek je jako zauzet i ima mnogo posla.A mama? - upita Miriam. - Gdje ti je mama?Rastavljeni su - reče dječak. - Ja sam dodijeljen tati.Kako se zoveš?Klaus — odgovori dječak.To je vrlo lijepo ime. Ja se zovem Miriam.Miriam je mnogo ljepše nego Klaus - reče dječak sveudilj ozbiljna lica.Oba su imena jednako lijepa — zaključi sitna ženica. — Koliko ti je godina, Klaus?Dječak je htio odgovoriti, ali ga je u tome spriječio izna-nadni napad kašlja. Dok je promuklo i hrapavo kašljao, uhvatio se za naslon Miriamina sjedala, a cijelo mu je tijelo drhtalo. Lice mu se izobličilo od straha, a bljedilo se još jače isticalo. Nekoliko se putnika okrenulo.Bože moj... - Miriam je uplašeno ustala, nagnula se nad Klausa, kojem su od kašlja oči bile pune suza.Što je s tobom... pozvat ću ti tatu. Klaus prestane kašljati.Već je dobro. Bio je veoma slab.Što misliš pod tim veoma slab?Napadaj.To je bio slabi napadaj?Pa kažem vam. Zapravo ništa.Ništa? Zar često kašlješ ovako?Da, ali najčešće mnogo jače.Što je tebi?Imam nešto s krupom - reče dječak. - Ne mogu se sjetiti. Znaš li ti nešto što započinje s krupom?Pseudokrup — tiho reče Miriam i spusti se na sjedalo.Pseudokrup, da, da, to ja imam - reče Klaus i obriše maramicom usta i oči. - Ti znaš što je to?Miriam kimne. — Da — reče ona. Pseudokrup je upala grla i javlja se u djece između jedne i šest godina starosti, pomisli ona. Nastaje uslijed udisanja zraka, zagađenog sumpornim dioksidom i uslijed psihičkih smetnji. Osim medikamentozne terapije, najvažnije je smirenje. - A gdje vi živite? - upita Miriam i obriše maramicom graške znoja s dječakova čela.Duisburg - reče Klaus. - Odvratno je. Uvijek se uplašim, kad me tjera na kašalj. Zapravo, bojim se i onda kada ne moram kašljati. Ali, najviše se uplašim kad me spopadne napadaj kašlja. Znaš, kao da ću se ugušiti.Da - reče Miriam. Tipičan simptom, pomisli ona. Izazvan suženjem dušnika pri udisanju i izdisanju. — Jesi li već dugo bolestan?Preko godinu dana — odgovori Klaus. — Zato letim često.Zašto?Moj je otac inženjer. Gradi posvuda. I na Tenerifima. Tamo imam tetu Klaru. U blizini Santa Cruza.

Znaš za Santa Cruz?Miriam kimne.Otac me uvijek vodi sa sobom. U Ženevi presjedamo za Tenerife. Ostat ću opet dva mjeseca kod tete Klare. A onda se moram vratiti u Duisburg. Pretrage. Pa opet teti Klari na dva mjeseca. Doktor kaže da će mi na taj način proći pseudokrup. Pitala si me koliko mi je godina. Pet. Sljedeće ću godine navršiti šest i onda moram poći u školu. Onda više neću moći toliko često putovati na Tenerife. Samo za vrijeme raspusta. Nemam pojma kako će sve to biti.Zar nemate domaćicu?Imamo. Tinu. - On slegne ramenima. - Ja znam da se meni ne može pomoći. Hoćeš moju sliku? Poklanjam ti je.Baš lijepo od tebe.Da nacrtam još jednu? Nekakvu drukčiju? Ispod nas je uvijek nešto drugo.Možeš - reče Miriam. - Ako želiš. Razveselio bi me. On kimne i pođe ozbiljna lica do slobodnog mjesta, gdjeje sjedio čovjek s naočalima i velikom aktovkom. On ga pogleda sasvim odsutno i pomiluje ga rukom po crnoj kosi. Klaus mahne prema Miriam. Ona mu odmahne.Ima pet godina, pomisli Miriam. Pseudokrup. Duisburg. Zrak pun sumpornog dioksida. Koliko male djece boluje od pseu-dokrupa? Koliko se djece boji, neprestano boji da će se ugušiti? U Njemačkoj. U Europi. Na cijelom svijetu. Pet godina, nastavi ona razmišljati. Kad su noću došli k nama Hans i Ellen Schonberger, menije tada, 1941., bilo četiri. Dobri prijatelji mojih roditelja u Hamburgu. Bilo je već unaprijed dogovoreno, da će, kada dođe do deportiranja, mene, tatu i mamu sakriti u svojoj velikoj kući u Blankeneseu. Da, tada mi je bilo četiri godine, ništa nisam razumjela od svega što se događalo, samo sam znala da se moram sakriti. To je za mene bilo veoma uzbudljivo.Odrasli su nosili kovčege, majka me je držala za ruku, a ja sam morala trčati, jer su svi strahovito žurili. U Dorotheen-straBe pojavio se odnekud policijski auto. Dva su policajca zahtijevala isprave. Otac je umjesto iskaznice pokazao židovsku zvijezdu. Mi smo svi nosili židovske zvijezde, i otac i majka i ja, ali smo je skinuli prije nego što smo napustili stan. A sada je otac odjednom pokazao policajcima svoju skrivenu židovsku zvijezdu.Tada to nisam shvaćala; pokušao je na taj način spasiti barem nas. I uspio je. čim je pokazao zvijezdu, potrčao je što je brže mogao natrag, u pravcu odakle smo došli. Policajci su odmah potrčali za njim. A Hans i Ellen Schonberger povukli su majku i mene i potrčali naprijed, dalje, što dalje, iza ugla, u drugu ulicu, pa u treću i tako smo uspjeli pobjeći.Kuća vi Blankeneseu je imala prostrani tavan. Tamo smo majka i ja provele sljedeće tri i pol godine. Njeni su se prijatelji brinuli za nas. Majka je često mnogo plakala i govorila da su policajci zacijelo uhvatili oca, zatvorili ga i odveli u neki koncentracijski logor. Ja u to vrijeme još nisam znala što je to. Hans i Ellen Schonberger skrivali se mene i majku gotovo pune četiri godine. I tada je u Njemačkoj bilo mnogo divnih, velikih ljudi, a mnogi su pomagali Židovima i skrivali ih. U svibnju 1945. godine oslobodili su nas Englezi i otad je majka, skupa sa mnom, trčala od ureda do ureda, nadajući se daje otac ipak preživio koncentracijski logor. Tražili smo ga godinama, ali nam nitko nije mogao pomoći. Nismo mu mogli otkriti ni najmanji trag, te smo na posljetku povjerovale daje našao smrt u koncentracijskom logoru. A godine 1982. srećem, eto, na jednoj kućnoj zabavi kod generalnog konzula Sjedinjenih Država, gospođu Bellamv, koja mi je ispričala da je poznavala mog oca i kako je on godinama tražio mene, dolazio u bar, pokazujući par sasvim malih dječjih cipelica...Što treba značiti s parom sasvim malih dječjih cipelica? -upita Miriam Goldstein, dok su sjedile u perivoju na klupi. Gospođa Bellamv mahne glavom. - Moram vam ispričati sve po redu, gospođo Goldstein - reče ona. - Berlin je nakon rata bio sav u ruševinama, kao i svi drugi njemački gradovi, uostalom. Berlin možda čak i nešto više. Na Kurfurstendammu ostale su samo izgorene ruševine. Kuća u kojoj se nalazio bar Oskar srušena je do temelja, a zidovi koji su ostali stršali su u vis, iz-rešetani mnogobrojnim granatama. Taj je bar bio vlasništvo dva čovjeka. Jedan se zvao Oskar Kraszinski, a drugi Karl Bukatz. Karl se prozvao Charlyjem i znao je svirati glasovir. Oskar je

posluživao iza šanka. Njih su se dvojica upoznali u ratu, u vlaku, što mi je jednom prigodom ispričao Oskar... - Mrs. Bellamv ispričala je zatim sve o zaštićenoj Židovki i radniku koji je u onom vagonu ustao i ponudio joj svoje mjesto. - Oskar je tada dao Karlu svoju adresu i oni su se susreli nakon rata i 1948. godine otvorili bar. četiri su godine radili samo njih dvojica, a već su 1952. mogli sebi priuštiti i konobaricu. Ta sam konobarica bila ja.POSLJEDNJŠ E V I NVi?Ja sam rođena Berlinčanka. Zovem se Elfi, a djevojačko mi je prezime Zeiner. Da, ja sam kao konobarica radila s Char-lyjem i Oskarom. Kod nas su sva pića bila jeftinija, pa smo imali uvijek mnogo gostiju. Charlv i Oskar bili su vrlo aktivni i na crnom tržištu, jer su obojica, zajedno sa mnom, sanjala o većem i ljepšem baru. Te 1952. godine bar je još trebalo urediti novim crvenim tapeciranim pokućstvom, crvenim stijenama, te crveno presvučenim stolicama uz šank. Jednog jesenjeg dana 1952., u bar je ušao onizak i veoma mršav muškarac. Ja sam tada radila u baru tek dva mjeseca. Izgledao je bolesno i veoma tužno, imao je upale obraze, blijedu kožu napadnutu nekim osipom i tek nekoliko sijedih vlasi... Jednom riječju, izgledao je stravično... Oprostite, gospođo Goldstein!Nemam vam što oprostiti — reče ova, osjetivši kako joj krv kuca u sljepoočnicama. - Ispričajte mi sve, Elfi, molim vas!I Elfi stade pričati...Sitan, mršav čovjek nosio je u ruci maleni paket. Nakon što je ušao, pozdravi Oskara i Charlvja kao i goste i rukova se s njima dvojicom. Zatim se nakloni pred Elfi i reče: - Dobar dan, gospođo. Ja se zovem Alfred Goldstein. - Zatim pruži ruku i Elfi, koja je u to vrijeme bila veoma mlada i zgodna žena.Potom Goldstein pomalo nespretno i polako otvori paket, te izvadi iz njega jedan par bijelih, malenih dječjih cipelica.Papir ću ostaviti vama, gospodine Oskar - reče on. - A sada da upitam, ako dopuštate, i drugu gospodu.Okay - reče Oskar.Goldstein pođe kroz bar prema stolu za kojim su sjedili mladić i djevojka i Elfi vidje kako im nešto govori i pokazuje dječje cipelice. Oni su ga pažljivo slušali, zatim su niječno odmahnuli glavom, našto se Goldstein naklonio i krenuo prema drugom stolu.Tko je taj, Oskare? - upita Elfi.Ah, jadan starac - odgovori Oskar, koji je iza šanka pomno pratio reakciju gostiju. - Neprestano dolazi ovamo. Alfred Goldstein. Imao je nekoć poznatu i veliku advokaturu u Hamburgu. Židov. Charlv mu je našao sobu u Grunewaldu. Charlv, kojije imao crni povez preko jednog oka, sjedio je za klavirom i svirao La vie en rose.Ali, što on hoće? - prigušenim glasom upita Elfi. - Kakve su to cipele, Oskare?Dječje cipelice, zar ne vidiš?Da, da, vidim. Ali ništa ne razumijem.Gledaj - reče Oskar, prateći pogledom suhonjavog čovjeka - toga su Goldsteina, njegovu ženu i kćerku uhitili 1941. godine, kako mi je on pričao. Žena i dijete dospjeli su u Au-schwitz, tako on barem tvrdi. A on je završio u Gros-Rosenu. Kad su ga Rusi oslobodili, krenuo je na put do Auschwitza. Nacisti su sve digli u zrak, zapalili sve što su mogli, ali je još uvijek preostalo mnogo toga: barake, goleme hrpe naočala i odjeće, proteza i ženske kose, kovčega i cipela... a među cipelama je bilo i veoma mnogo sasvim malih, dječjih cipelica. I Goldstein je izvukao takav jedan par cipela, jer je bio uvjeren da su to cipele njegove kćeri. Zvala se Miriam. Kad su je uhvatili imala je svega četiri godine. Najmanje stotinu puta su mu rekli da su sve majke s djecom u Auschwitzu završile u plinskim komorama, ali on u to jednostavno nije htio povjerovati. Ne vjeruje još ni danas. Od 1947. godine trči on s cipelicama okolo po Berlinu, pokazuje ih ljudima i propitkuje ih znaju li možda gdje bi mogla biti njegova Miriam; utuvio si je u glavu da je Miriam odvedena u Berlin.Kako to u Berlin? Pa on je iz Hamburga.

Bože moj, zar ne vidiš da je jadan čovjek potpuno skrenuo s uma? On je Hamburg potpuno zaboravio. Ne sjeća se više ničega. Jedino svoje male kćeri. Jadnik.Zar o njemu ne vodi računa nijedan liječnik?Kako da ne - odvrati Oskar. - Bio je već nekoliko puta u raznim ustanovama, ali mu ništa nije koristilo. Krivnju za to snosi nekoliko žena.Kakvih to nekoliko žena? Charlv je sada svirao La mer.One koje su preživjele Aschwitz. Susretao ih je i jedna se od njih sjećala neke Miriam, te mu ispričala kako su se djeca igrala i međusobno ispitivala što bi najradije bila. A ta Miriam je odgovorila: Najradije bih bila pas, jer SS-ovci vole pse. I zatoPOSLJEONJŠEVIN PJEVje Goldstein čvrsto vjerovao da su SS-ovci zavoljeli Miriam i da je nisu ubili.Elfi Bellamv prekine priču i pogleda Miriam Goldstein.Oprostite, molim vas, još jedanput — reče ona zamuckujući. — Sve je to strašno za vas, gospođo Goldstein. Međutim, mislila sam kako vam moram ispričati priču o vašem ocu, kao i o svemu što se događalo.Miriam stavi ruku na ruku mrs. Bellamv.Hvala vam - reče ona. - Sve je to strašno, ali ja moram saznati sve. Ispričajte mi, Elfi, sve što znate, molim vas!Iznad njih je prilično nisko protutnjao zrakoplov, jer je već bio u slijetajućoj putanji za zračnu luku Tegel. Kad se buka stišala, Elfi nastavi svoju priču.Te večeri, dakako, nitko nije mogao pomoći vašem ocu. A nije mogao ni poslije, kad bi opet dolazio. Ljudi su bili, doduše, ganuti ili su s njim suosjećali, sve dok...Dok? - upita Miriam.Sve do onog popodneva u siječnju 1954. godine — reče Elfi. — Točno se sjećam... Najprije je bar bio prazan. Zatim su došli jedan muškarac i žena, koji su inače bili česti gosti. Naš im je bar bio omiljen, a oni su nama također bili dragi gosti. Charlv im je svirao njihove omiljene melodije. Znali smo koje su im najdraže, jer su nam to rekli. A rekli su i za svoju najdražu pjesmu. Bila je to stara dobra Sentimental Journey, točno se sjećam. Njih dvoje još nisu bili vjenčani, ali su to uskoro namjeravali učiniti. Bili su vezani jedno za drugo i odmah se primjećivalo da se vole. Šank u baru izgrađen je u obliku slova L i uz kraći krak nalazila se klupa za dvoje, pa je to bio njihov kutak. Nisam znala prezime toj ženi, ali sam upamtila da se zvala Linda. On se zvao Philip Gilles.Miriam Goldstein podigne pogled.Pisac?U to je vrijeme on bio novinski izvjestitelj i pisac filmskih scenarija - reče Elfi. — Mislim da s knjigama nije imao uspjeha. Nisu imali novaca pa su pili komovicu, viski im je bio preskup, a čak su i tu komovicu ispijali polagano da im što dulje traje. Oboje su nam bili doista dragi, a dolazili su uvijek u popodnevnim satima, dok je u baru vladao mir i Charlv imao dovoljno vremena da im svira njihove pjesme. Toga je dana, u siječnju 1954. godine, padao gusti snijeg...I dugo su vremena Linda Brenner i Philip Gilles bili jedini gosti u lokalu, dok je Charlv svirao lijepe melodije. Oskar je upalio svijeću na šanku, a njih su dvoje polagano ispijali svoju ko-movicu i bili veoma ljubazni prema Oskaru i Charlvju, kao i prema konobarici Elfi, koja je na stolove postavljala male vaze s cvijećem, pepeljare i cjenike pića.Jednom je prigodom Elfi ispričala Lindi i Gillesu kako je nakon jedanaest mjeseci teškog rada u tom zlatnom rudniku, gdje je dobivala brdo napojnica, a jednog gosta čak povela kući, ušted-jela toliko da je čitav mjesec boravila u Sankt Moritzu. Doputovala je s elegantnim kovčezima, punim lijepih haljina, živjela na velikoj nozi, poput žena čije je fotografije gledala u raznim časopisima. Tamo je nitko nije poznavao, niti je ona koga poznavala.Da mi je tada netko ponudio milijun, ne bih se upustila ni u kakvu vezu.Te je večeri Elfi imala mnogo posla, jer je u lokal ušlo društvo od desetak muškaraca. Već napola pijani, bili su glasni i glasno su se smijali.— Žao mi je — reče Oskar ljubavnom paru koji je sjedio na klupici.

Ali vama to odgovara - reče Linda. - Mi ionako odlazimo.— Samo vi još ostanite, molim vas! — reče Oskar. — Ovi su sa Zapada, mogao bih se kladiti. — Zapad je označavao Saveznu Republiku. — Pogledajte samo, prežderani i okrugli.Neposredno nakon što je to rekao, jedan se debeljko našao u trenu kraj Charlvja i njegova glasovira i osorno ga upitao je li mu to sav repertoar, to inozemno smeće. Charlv je upitao što li bi to on trebao svirati, jer on zna svirati sve, na što je debeljko odmah zahtijevao Takve su Doloresine noge i Svi na kupanje i Oj Egone, Egone, Egone. Charlv slegne ramenima i poče Dolo-resinim nogama. Nekoliko ga je pijanih gostiju urlajući pratilo, a Oskar se obrati Gillesu: - Eto, vidite!POSLJEDNJElfi je od njih zaprimila narudžbu, tražili su pivo i rakiju, dvojica su tražila sekt Ali ne neku domaću vrstu koju nudi lokal! Donesite nam kartu, pa da vidimo što nudite u toj rupi!, a debeljko ju je pritom pipnuo po grudima i stražnjici, na što ga je ona udarila po prstima. Linda pogleda Gillesa i on kimne. Očigledno su se doista spremali otići.U tom se trenu otvore vrata, vjetar hukom unese snijeg u predvorje, a u prostoriju uđe, nesigurno i ponizno, suhonjav i oni-zak muškarac. Imao je upale obraze, blijedu kožu na kojoj je izbio osip i tamne tužne oči. Skine šešir, ukaže se glava sa svega nekoliko sijedih vlasi. U ruci je držao mali paket. Kimne Oskaru i Charlvju koji je upravo završio s pjesmom Dolores i počeo Svi na more. Suhonjavi muškarac pođe prema Charlvju.Do đavola — reče Oskar — zašto upravo sada!Što zašto upravo sada?On dolazi.Starac je nešto razgovarao s Charlvjem i moglo se razaznati da mu je Charlv preporučio da se što prije izgubi. Ali, muškarac odmahne glavom.O Bože! - kaza Oskar krajnje iziritiran. Dadne Charlvju znak. Ovaj slegne ramenima. Noseći piće i Elfi je nešto rekla starcu, ali čini se uzalud.A tko je to?Oskar je objasnio Lindi i Gillesu tko je to bio, ispričao im čitavu Goldsteinovu priču, te kako je u Auschwitzu našao dječje cipelice za koje čvrsto vjeruje da su pripadale njegovoj kćerki. čitavu je priču ispričao veoma brzo i zaključio: - Vi ste bili u Auschwitzu kao izvjestitelj, zar ne, gospodine Gilles?Da - izjavi Gilles - 1952. godine. - Razmišljao je: Au-schwitz I, Auschwitz II - Birkenau, logor uništenja. Auschwitz III - Monowitz. U muzeju Auschwitza I vidio sam sve o čemu sada Oskar govori: žensku kosu, proteze, naočale, cipele, odjeću, kovčege s ispisanim imenima njihovih nekadašnjih vlasnika. IDA KLEIN, GRUPELLOSTRABE 15, DUSSELDORF. NAHOčE. Nikada to neću zaboraviti.U Monowitzu, razmišljao je Gilles, izgradio je IG-Far-ben tvornicu za proizvodnju sintetičke gume i u toj je tvornici, kao i u mnogim drugim postrojenjima, teško radilo za njemačkuratnu industriju njih tisuće i tisuće, sve dok ne bi umrli; a tu su bili i koncerni poput Kruppa, Siemensa i mnogo drugih. O, kakva su zvučna imena u svijet prenijeli naši koncerni! - Eto, vidite! - reče Oskar.Goldstein je prišao skupini muškaraca i pokazao im cipelice.Gospodine Goldstein! — vikne Oskar, ali je već bilo prekasno. Debeljko uze starcu cipelice iz ruke i digne ih uvis, tako da ih Goldstein nije mogao dohvatiti, iako se starac propinjao, neprekidno poskakujući. Debeli ga je namjerno pustio skakati, izraz mu je ružičastog i zajapurenog lica bio grub i sve drugo nego privlačan i dobrohotan. Bio je to krupan, debeo muškarac, koji se zabavlja sa suhonjavim, sitnim starcem.Odmah mu vratite cipelice! — poviče Oskar. Debeljku to, međutim, nije bilo ni na kraj pameti. Većinise u društvu njegov postupak nije svidio, pa su ga i opomenuli, ali je nekolicina bila oduševljena. Debeljko jednome od njih dobaci cipelice poput lopte, ovaj ih odbaci trećem, dok je Goldstein sav zadihan trčkarao i poskakivao od jednog do drugog, neprekidno ponavljajući: - Vratite mi ih! Molim vas! Molim vas! Vratite mi ih!

Elfi je upravo toga trena naišla s poslužavnikom punim čaša i sudarila se s debeljkom. Poslužavnik pade na pod, uz zveket razbijenih čaša, a Elfi, jednomjesečna Lady, protestirajući uzvikne na debeljka: — Prestanite s tim! Odmah! To je ružno što činite!Debeljko iznenađeno pogleda Elfi, odmahne glavom smiješeći se i htjede se ponovno poigrati s njenim grudima.čekaj samo, usranče jedan! - vikne Charlv koji je već prestao svirati glasovir. Ustane, dođe do Elfi i strogo joj naredi: - Bježi!Zatim udari debeljka šakom u lice, na što ovaj instinktivno digne ruke uvis, što je Charlv iskoristio i udario ga svom snagom u trbuh. Ostavši bez zraka, debeljko padne na pod.Maknite se i vi! - naredi Charlv Goldsteinu. - Hajde, hajde, otiđite iza šanka.Onda odjednom debeljkov prijatelj skoči na Charlvja, zgrabi ga odostrag, dok gaje drugi udarao u trbuh. Jedan od njih zgrabi cipelice, zavitla njima i baci ih iza šanka, na stijenu od zrcala. Jedna boca padne, povuče za sobom i druge koje se razbiše, a po prostoriji se naglo poče širiti težak zadah alkohola. Oskar potrči k telefonu i pozove policiju. Uto se Elfi dokopala neke metle i počela žestoko, kao da je pomahnitala, mlatiti onog koji je tukao Charlvja.Goldstein je stajao kao skamenjen. Debeli ga privuče k sebi i poče ga nemilosrdno tući po glavi, a jadan je starac mrmljao uzmičući: - Ne, ne, nemojte... molim vas...Ti mala židovska svinjo - govorio je pritom debeljko, pogađajući neprekidno Goldsteina u glavu. - Lijepo smo tu sjedili i pili svoje pivo, dok se nisi ti pojavio! Tebe su zaboravili ugušiti plinom.Trojica su oduševljeno prihvatila debeljkovu izjavu, drugi su prosvjedovali, ustali i u sav glas vikali na debeljka i njegove pajdaše, govoreći im da se ponašaju poput najgorih svinja, te pokušali pomoći Goldsteinu. Tučnjava je malo pomalo dosezala vrhunac.Dame i gospodo, govori vaš kapetan - začuje se glas iz zvučnika u kabini Airbusa. - Upravo prelijećemo Basel i za nepunih dvadeset pet minuta sletjet ćemo u Ženevu...Taj je glas trgnuo Miriam Goldstein iz njenih prisjećanja. Ipak, sva uznemirena pomisli: Moga su oca nazvali židovskom svinjom i tukli ga 1954. godine. A sada već desetljećima postoji nacistička partija NPD, nekoliko godina postoje i oni užasni republikanci, čiji je šef bivši SS-ovac Franz Schonhuber, ali je najžalosnije što neki od političara takozvane kršćanske partije reagiraju na taj način da zahtijevaju najhitnije preuzimanje radikalnih ciljeva tih republikanaca glede protjerivanja stranaca, sto-piranja davanja azila i za kraj vječnog hoda u Canossu. Jer, tako misle neka gospoda iz kršćanske unije, svi mi moramo misliti kao i republikanci, kako bi onda svi patrioti izabirali CDUCSU kao pravu domovinsku stranku. Već se tada, početkom 1954. godine, kad se tukli mojeg oca, razmišljala je dalje Miriam, ponovno pojavio rasizam i antisemitizam, doduše ne kao partijski program u velikoj politici, nego je počeo ulaziti na mala vrata,pa su neonacisti u to vrijeme ucrtavali kukaste križeve na židovske grobove, rušili nadgrobne spomenike i oskvrnjavali ih izmetom. — Pogledaj!Miriam Goldstein se okrene. Pred njom je stajao cmokosi dječak Klaus i gledao je ozbiljnim pogledom. - Nacrtao sam još jednu sliku za tebe. — I pruži joj crtež. — Izvoli. To sam sada nacrtao. Rajnu.Miriam pogleda sliku na kojoj je bila nacrtana velika, plava pruga.Da, jamačno, to je Rajna. Klaus, izvrsno si to nacrtao.Uzmi je! - reče blijedi ozbiljni dječak. - To sam ti i obećao.— Hvala ti od srca, Klaus — reče Miriam Goldstein i uze crtež iz dječakovih ruku, nasmješivši mu se pritom ljubazno...Oskar je s nekim telefonski razgovarao brzo i uzrujano, a zatim odmah potrči u pomoć svom prijatelju Charlvju i lijepoj Elfi. Većina je gostiju bila revoltirana ponašanjem debeljka i njegovih prijatelja i pokušavala ih zaustaviti, ali je tučnjava sve više uzimala maha, pa je svatko udarao svakoga.Oskar je dobio udarac po zubima, te ispljunuo krv. Zaskočio je jednog siledžiju iz skupine koji je svom snagom udarao Charlvja i uskoro se na podu stvorilo pravo ljudsko klupko. Debeli je još uvijek udarao uzdrhtalog i jadnog Goldsteina po glavi, vičući pritom: - Šest milijuna, da puknem od

smijeha! Najviše dva.Kako se za vrijeme tučnjave sasvim približio šanku, Gilles promrmlja: - Nacistička svinjo!Debeli pusti Goldsteina iz ruku, pogleda Gillesa svojim prividno dobrodušnim dječjim očima i dobaci: - Reci to još jednom, ti guzico jedna!Gilles ponovi još jednom i skine naočale. Bio je poprilično kratkovidan, što će se u starosti već popraviti. Jednom je pričao Elfi kako od svega najviše mrzi tučnjavu, ali je u svom zvanju često bivao prisiljen tući se. Budući da je bez naočala vidio veoma slabo, borio se nekorektno, samo da bi se obranio.Š EPJEVPoletio je iz svog kuta i udario debelog nogom u donji dio trbuha takvom snagom, da je ovaj uz bolan jauk odmah sjeo na pod, držeći se rukom za ono mjesto koje se prema Lindinoj izjavi u manje finim francuskim krugovima naziva la garniture. Potom Gilles stane debelog gaziti po rukama i začuje Lindin glas, ali se tučnjava toliko razmahala da Lindu više uopće nije vidio, a pogotovo to nije mogao bez naočala. Netko je bacio stolac koji pogodi Gillesa u sljepoočnicu, te se on strovali na leđa. Prije nego što je uspio ustati, pogodi ga netko šakom u lice. Gilles uzvrati udarac i promaši, dok ga je napadač i dalje pogađao. Zadobio je već i rasjekotinu iznad desne obrve, te poče jako krvariti, tako da je sada sve vidio kao kroz neku crvenu maglu. Tada napadač klekne i poče ga sustavno udarati, pogađajući uglavnom grudi. Gillesu je sve više ponestajalo zraka i pomisli da će ga ovaj, kojeg nije mogao ni vidjeti, ubiti ako ovako nastavi. Toga se trena tip svali ustranu i ne pomakne se. Gilles ugleda neku crvenu siluetu kako se naginje nad njega. Bila je to Linda. Ona je skinula cipelu i odalamila momka potpeticom po glavi. Tog je dana Linda nosila cipele s vrlo visokim potpeticama. Tip se još uvijek nije micao pa Gilles pomisli da mu Linda možda nije potpeticom razbila glavu. Linda pomogne Gillesu ustati, doda mu naočale i kaput, a on primijeti, još uvijek kroz crvenu zavjesu, daje ona svoj kaput već odjenula i da ga vuče van.Istog trena Linda poviče: — Gospodine Goldstein!Dok se tučnjava nastavljala, on je onako sitan i drhturav stajao na mjestu, pa Linda uhvati obojicu za ruke i poče ih vući prema izlaznim vratima, van, u ledenu zimu Kurfurstendamma. Padao je gusti snijeg, olujni im je vjetar šibao u lica krupne pahulje, a Linda odjednom uzvikne: - Njegove cipelice! - te pojuri natrag u bar samo sa svojom lijevom cipelom, jer joj desna negdje ispala.Gilles je morao pridržavati Goldsteina da ne padne, dok se Linda nije vratila šepajući, jer svoju desnu cipelu nije pronašla. Ali je zato u ruci držala dječje cipelice koje je Goldstein izvukao iz velike gomile u Auschwitzu, vjerujući da su to cipelice njegove nestale djevojčice i koje već punih sedam godina pokazuje do-bronamjernicima u Berlinu, ne bi li možda doznao gdje bi mogla biti njegova djevojčica Miriam. Linda pruži cipelice Goldsteinu.N N E SM AS I M MZatim potrči niz Kurfiirstendamm, s desnom nogom u svilenoj čarapi bez cipele. Naiđe taksi, Linda digne obje ruke, taksist naglo zakoči tako da su mu se auto zanio na klizavoj površini ceste, a Linda u žurbi otvori vrata i vikne Goldsteinu: - Ulazite brzo! Evo, tu je novac! Dođite sutra ujutro k nama! - Taksistu koji je upravo nešto psovao, reče: - Izvolite dvadeset maraka. Oprostite što sam vas onako zaustavila, ali je bilo veoma hitno. Molim vas zapišite našu adresu i odvezite gospodina kući u Gru-newald.— Dobro, dobro, draga gospođo — reče taksist, naškraba adresu na ceduljicu i odjuri.Elfi je također izašla van iz bara, kako bi pomogla svojim dragim gostima, ali im pomoć više nije bila potrebna.Linda zgrabi Gillesa koji je bio sav u krvi i jedva da je išta vidio i potrči s njim do KnesebeckstraBe. Ulica je bila mračna. Gilles je bio poprilično izmučen, slabo se osjećao, pa se oslonio na zid jedne ruševine. Grudom snijega Linda obriše Gil-lesovo lica, ali je krv i dalje tekla. Začuli su, kao i Elfi, sirenu policijskog auta. Zavijanje sirene bilo je sve glasnije, a onda naglo utihnulo. Dok je Linda još uvijek brisala krv s Gillesova lica, čulo se još samo lupanje vratiju na

policijskom autu. Krv je kapala po njegovu i njezinu kaputu, sniježna ih je oluja šibala po licu, a Gilles reče: — Izvrsno si izvela to s cipelom.— Bože moj, kako li samo mrzim te naciste!Znaš što, trebali bismo se oženiti - reče Gilles.— Eto, tako se to dogodilo, gospođo Goldstein - reče Elfi Belamv u parku vile američkog generalnog konzula trideset četiri godine kasnije. Obje su žene zašutjele i dugo nisu progovorile ni riječi. Na posljetku upita Miriam: - I što je bilo dalje? Što se dogodilo s mojim ocem?Ono dvoje mojih najomiljenijih gostiju oženilo se ubrzo nakon toga, a nastavili su se brinuti o vašem ocu. Osigurali su mu lijepu sobu u židovskom staračkom domu Jeanette Wolf u DernburgerstraBe i prvorazrednog liječnika, doktora Schafera. Gospođa Gilles je posjećivala vašeg oca svaki tjedan. I ja sam ga također posjećivala, ali ne tako često. Ubrzo se oporavio, no, oprostite gospođo Goldstein, nikada nije k sebi sasvim došao.Počeo je umišljati da mu je gospođa Gilles kćerka, kako mi je rekao jednom prigodom. Sjedili smo i pili čaj i on je bio gotovo sretan, jer su cipelice ležale pokraj njega na komodi. Više ih nije nosio i pokazivao po gradu. To je najviše bila zasluga doktora Schafera. Da, tako je to bilo. A ja sam 1962. godine upoznala svog muža u Sankt Moritzu. Oženili smo se ovdje u Berlinu i imamo dvadesetčetverogodišnjeg sina i šesnaestogišnju kćerkicu. Stanujemo u Miguel aleji, dobro nam je... Bože moj, vama to tako govorim...I ja sam dobro - reče Miriam.Je li vam majka još živa?Da, sa mnom je u Liibecku. Dao joj Bog još mnogo godina!Da, neka je Bog pozivi! Tako... tako me veseli što vam je barem majka još živa, gospođo Goldstein.Netko uvijek mora biti uz nju. Imamo veoma dobru domaćicu.Zar je bolesna?Slijepa je - reče Miriam. - Dok smo se četiri godine skrivali u krovištu, jedva da smo vidjele danje svjetlo. Iza 1945. majci se vid stalno pogoršavao. Operacije su pomogle, ali samo za kratko vrijeme. Od godine 1968. potpuno je izgubila vid. Međutim, ostala je živahna, vesela i duhom veoma prisebna. A otac? Kad je on umro?1979. - odgovori Elfi. - U svibnju. Bila sam s Georgom na njegovoj sahrani. Ima veoma lijep grob na groblju židovske općine na Scholzplatzu. Ljudi iz staračkog doma obilaze ga i održavaju. Oni bi vam mogli još mnogo toga ispričati o vašem ocu. Godine 1978. umrla je i gospođa Linda Gilles.O, Bože!Da, to mora da je strašno pogodilo njena muža. Mi smo u to vrijeme bili u Americi i saznali smo za njenu smrt tek nakon povratka. I oni su živjeli u Grunewaldu, u Aleji Bismarck. Budući da njihov telefonski broj nisam više mogla pronaći u telefonskom imeniku, otišla sam ih potražiti. No, našla sam strane ljude koji nisu imali pojma kamo je preselio gospodin Gilles. Moram priznati, ni mi se nismo previše trudili da ga pronađemo... Znate,H A N N E Skako je... posao... djeca... Charly je umro još 1973. godine, a Oskar 1976. Bar su već ranije prodali. Tim sam dvjema sahranama prisustvovala, znate, ipak su to bili moji stari prijatelji. Da, da, svi su mrtvi. Ne znam čak nije li gospodin Gilles živ. Mislim da je još živ. On je i suviše poznat i sigurno bi se čulo da je umro....— Dame i gospodo — začuo se mladenački glas iz zvučnika zrakoplova — za nekoliko minuta sletjet ćemo u Ženevu. Molimo, ugasite cigarete i vežite se sigurnosnim pojasevima. Nadamo se da vam je let bio ugodan i veselit će nas ukoliko vas uskoro budemo opet mogli pozdraviti na našem letu. Hvala...Svatko se u svijetu slama, a poslije mnogi postaju jaki upravo na tim slomljenim mjestima. Ali, one koji se ne daju slomiti, njih ubijaju. Ubija se bez razlike — i one dobre i one odvažne i one nježne. Ako ne spadaš među njih, budi siguran da ćeš biti ubijen, samo polako, bez osobite žurbe. Smjestivši se udobno u ležaljci ispred kuće u Le Forgeronu, Philip Gilles upravo je čitao ove rečenice iz Hemingwayeve knjige U drugoj zemlji, kadli začuje nečije korake.Skine naočale.

Iz smjera hotela Bon Accueil prilazila mu je sitna žena, sijede kovrčave kose. Imala je usko lice i krupne tamne oči, a bila je odjevena u modri ljetni kostim s bijelim ovratnikom i bijelim zavrnutim manšetama.Gilles ustane.Gospođa mu je prišla sasvim blizu. - Gospodine Gilles?Da.Ja sam Miriam Goldstein - reče nepoznata posjetiteljica. On se zapilji u nju, pokuša progovoriti, ali mu riječi zastanuna usnama. Stajali su ovako sučelice jedno drugom gotovo čitavu minutu, a onda Miriam stane sasvim blizu njega, privuče objema rukama njegovu glavu k sebi i poljubi ga u čelo, u lice i u usta. Očiju punih suza reče: - Hvala! Iskreno vam hvala, vama i vašoj ženi za sve ono što ste učinili za moga oca, dragi gospodine Gilles.On još uvijek nije uspio progovoriti ni riječi, nego poče zaPJEVmuckivati: - Ali... to znači... kako to... znači, vi zaista postojite... živi ste...Da - prošapta ona. - Isto kao i vi, gospodine Gilles.I vi ste ovdje, tu, preda mnom! To... to je nevjerojatno! Kakva slučajnost! Nevjerojatno!Nema slučajnosti, dragi gospodine Gilles - ozbiljno odgovori ona. - Vjerujte mi, jednako sam uzbuđena kao i vi. Smijem... smijem li sjesti?Opostite... - On je povede u kuću i ona se smjesti u prostranoj sobi za dnevni boravak, blizu uske, visoke figure Mislioca, Ernsta Barlacha.Gilles izvadi iz hladnjaka bocu Perriera i uzme dvije čaše. Natoči mineralnu vodu i ponudi je Miriam Goldstein. Zatim i on sjedne.Već punih šest godina znam što ste sve učinili za nas — reče Miriam. - Saznala sam od Valerie Roth gdje živite. Ja sam zaposlena kao odvjetnica pri Društvu za fiziku u Liibecku.Ah, tako — reče on.O vama i vašoj ženi pripovijedala mi je prije šest godina stanovita mrs. Bellamv iz Berlina. Na taj sam način doznala sve što ste učinili za moga oca. I sve što se one noći dogodilo u baru u Kurfurstendammu, mislim da se bar zvao Oskar, zar ne?Da.Pričala mi je i o Oskaru i o pijanistu Charlvju. Sjećate li ih se?Da — reče on. — I oni su mrtvi.Kao i moj otac.Tko je ta mrs. Bellamv? - upita Gilles. - Prvi put čujem to ime.Mrs. Elfi Bellamv - odvrati Miriam, naglasivši osobito pritom ime.Elfi? Ljepotica Elfi iz bara Oskar? - On se opet zapilji u Miriam.Da, gospodine Gilles. Ona se udala za jednog liječnika američkog podrijetla, kojeg je prije mnogo vremena upoznala u Sankt Moritzu. Srela sam je na jednoj kućnoj zabavi. Međutim, ni Elfi nije znala kamo ste se odselili. I tako vam tek sada moguzahvaliti na svemu. Nakon toliko godina. Sve je na svijetu predodređeno, iako mnogo ljudi ne vjeruje ni u što i čak tvrde da nema Boga.Vi vjerujete u Boga?Da, gospodine Gilles.Ako ga ima, onda mora strahovito mrziti ovaj svijet, kad ga je takvim stvorio.Dragi gospodine Gilles...Samo mi još kažite da vjerujete u ljudsku dobrotu.Ja uistinu vjerujem u ljudsku dobrotu.Ja sam bio u Auschwitzu — reče on. — I u Hiroshimi i Koreji, i u čileu i u Vijetnamu, a nakon 1945. poslali su me u još nekoliko ratova. Upoznao sam profesionalne mučitelje i vidio žrtve. Ne bih rekao da u ljudima ima mnogo dobrog.U mnogim ljudima, gospodine Gilles.Bilo bi bolje da kao Židovka ne mislite tako.Ne preostaje mi kao Židovki misliti drukčije, nego upravo tako. Kako bih inače mogla živjeti nakon

svega što se događalo i što se događa, gospodine Gilles?Ah, tako. U redu, ako to činite iz terapeutskih razloga.Ne zbog toga, uopće. Ja doista vjerujem. Zar nije bio veliki broj onih koji su pružali otpor nacizmu, koji su skrivali moju majku i mene, suprotstavljali se zločinima svih vrsta, nepravdi i teroru, gospodine Gilles? Vi i vaša supruga mrzili ste zlo, borili se protiv zla, a ne samo protiv nacizma. čitala sam vaše knjige.Ne govorimo o tome, molim vas!Ali ja želim govoriti upravo o tome. Zato sam i došla k vama. Tada... bez vas i vaše supruge mojeg bi oca onomad u baru pretukli na smrt. Vi ste to spriječili. Brinuli ste se o njemu. Bio je tu Charlv i Oskar. I Elfi. Ima ih na milijune širom svijeta, gospodine Gilles. I vaš prijatelj Gerhard Ganz borio se protiv zločina i zločinaca nad ljudima kao što ste to činili i vi, kao što to sada čini doktor Markus Marvin.čekajte, to je ipak malo presmjela usporedba.Ne, nije presmjela. Jednaki su nacistima oni zločinci koji poradi golemih profita vode ovaj svijet svjesno u propast. MarkusPOSLJEDNJPJEVvin je u nevolji. Moram učiniti sve što je u mojoj moći da ga ne osude na dugotrajnu zatvorsku kaznu.Dugotrajnu kaznu?— Da, on je, naime, optužen za ubojstvo.Recite, što se zapravo dogodilo?To će vam ispričati gospođa Roth i gospodin Bolling u Frankfurtu. Gospodine Gilles, bilo bi veoma važno kad biste sada pisali o tom skandalu svjetskih razmjera. Sada Da pomognete Marvinu. Vama su pristupačni svi važniji listovi. Tiskat će svaki vaš članak.— Nisam u to baš siguran.Možete biti potpuno sigurni. Morate poći sa mnom. To je pitanje života ili smrti, kako bi to formulirao profesor Ganz. On je često govorio o vama.Zašto?— U vama je vidio mogućnost da probudi ljude. Prema njegovim riječima, vama bi uspjelo najkompliciranije stanje u kojem se nalazi svijet objasniti na najjednostavniji i zanimljiv način. Razna udruženja za očuvanje zdravog okoliša, poput Robin Woo-da, Greenpeacea, imaju za protivnike moćnike i neizmjerno velike interese. Moćnicima uspijeva ljude ili uopće ne informirati ili ih krivo informirati. Lansira se ideju kako borci za zaštitu okoliša lažu ili pretjeruju. Ljudi ne znaju pravu istinu. Ne znaju, stoga, što ih mi ne možemo istinito informirati o događanjima. A vi to možete, gospodine Gilles.— Možda sam mogao nekada prije, ali sada više ne.— Možete, možete i te kako možete! Sjećam se mnogih razgovora s Marvinom, profesorom Ganzom, Bollingom, gospođom Roth. Nas muči isti problem kao i naše kolege. Mi bismo mogli pridobiti prijatelje u određenim političkim strankama, ali bi onda bili ovisni i ne bismo mogli slobodno djelovati. I, stoga, uopće ne dolazi u obzir podrška industrije ili države, jer bi nas onda držali u šaci, a mi bismo bili izloženi svakoj vrsti manipulacije. Mi ne možemo imati povjerenja ni u koga drugoga, osim u nas same, uvijek je ponavljao profesor Ganz. A potreban nam je svatko, tko će od ljudi učiniti naše suborce. Znam, to zvuči užasno patetično. Philip Gilles, da, znao je reći profesor Ganz,kad bismo mogli imati njega... A sada ga imamo. Ja stojim pred njim. I on će otputovati sa mnom u Frankfurt, pisat će i na taj će način pomoći Markusu Marvinu... i svima nama. On je uvijek svojim pisanjem pokušavao pomoći ljudima, kad im je pomoć bila potrebna.Onda sam bio mlađi, draga gospođo Goldstein. Vjerujte mi, više to ne mogu. Izgubio sam svaku nadu.To ne može biti istina.Istina je — reče Gilles. — Moram vam dati jednu knjigu daje pročitate... čudovište... Ja sam

ostarjeli čovjek koji više ne vjeruje ni u što drugo, nego da je svemu došao kraj.Znači, nećete nam pomoći?Ne.Nećete sa mnom u Frankfurt?Ne, ja neću ići u Frankfurt.Dan poslije stigao je Philip Gilles u hotel Frankfurter Hof. Odmah je primijetio da je prostorija u kojoj se nalazila recepcija preuređena, jednako kao i cijelo hotelsko krilo. Njegov je apartman bio vrlo lijep, sav u crnoj i bijeloj boji. Okupao se i sišao dolje. Glavni vratar u prijepodnevnoj službi, Giinter Bergman odmah mu je krenuo ususret. Bio je visok, vitak i elegantan, a Gilles ga je poznavao najmanje dvadeset godina. Bergman je govorio tihim, uljudnim glasom: - Gospoda vas očekuju u velikoj sali, gospodine Gilles. Dopustite da vas otpratim.Gilles je stanovao u Frankfurter Hofu još u vrijeme dok je hotel bio napola ruševina. Tu sam kao doma, pomisli on sada. Toliko je mojih prijatelja u mnogim hotelima poznavalo Lindu. Da, osjećam se kao kod kuće, razmišljao je koračajući pored Bergmana. Moj prijatelj Bergman. Velika je sala bila gotovo prazna. Vani je zrak titrao od vrućine. Unutra je bilo svježe i ugodno. Bergman odvede Gillesa do jednog stola u lijevom stražnjem kutu, progovori nekoliko riječi, nasmije se, značajno se nakloni i udalji.r Za stolom su sjedili jedan muškarac i jedna žena. Muškarac,s naočalama na licu, ustane.Zahvaljujem vam što ste došli, gospodine Gilles! Ja se zovem Peter Bolling. Valerie Roth poznajete. S gospođom doktoricom Goldstein srest ćemo se poslije. Morala je otići na sud.Gilles pozdravi doktoricu Roth i sjedne istodobno s Bol-lingom. Miriam Goldstein je rekla da slučajnost ne postoji, pomisli on. Eto, sada sam tu. A nisam htio doći ovamo ni za što na svijetu. Da, sad sam tu. Kad je konobar prišao, naručili su čaj. Peter Bolling je imao sasvim kratko podšišanu crnu kosu, dok su mu prsti bili izj edeni i žućkasto obojeni od kiselina i lužina. Bio je sušta suprotnost Markusu Marvinu: plašljiv, tih, zatvoren i suzdržan.Rothova je nosila svijetlu ljetnu haljinu. Nešto je na njoj iritiralo Gillesa. On se zagleda u nju.Što je, gospodine Gilles?Vaše oči.nu - Što je s mojim očima?Zelene su. i?Da, i što onda?Kad sam vas upoznao na Svitu, bile su smeđe. - Pa i jesu smeđe,— Upravo ste rekli...Kontaktne leće — reče Velerie Roth. — Zar se ne sjećate? Toga sam dana izgubila svoje kontaktne leće i čekala da mi donesu nove.Sjećam se, kako da ne - odgovori on. - Ali, sad su vam oči zelene.Sada imam zelene kontaktne leće - odgovori ona. - Imam i smeđe. I crne i plave. Mogu se nabaviti u raznim bojama.Konobar donese čaj i servira ga gostima.Bolling se glasno nakašlje. - Dakle, sasvim ukratko, gospodine Gilles: paradiklorbenzol. Glavni proizvođač, ovo proizvođač stavite u navodnike, u nas je Bayer. - On odjednom poče teško disati. - Osim njih, u Njemačkoj postoje još četiri takve tvrtke. Ovaj spoj nastaje pri kloriranju benzola, veoma je otrovan, kan-cerogen i morao bi se, dakako, ukloniti. Međutim, to bi bilo veoma skupo. I tako paradiklorbenzol postaje sastavni dio robe za kućne potrebe i to kao higijenski preparat za uklanjanje neugodnih mirisa, te na taj način dospijeva među ljude. - On se glasno usekne. - Gospođa Roth vam je ispričala mnogo toga tele... -Bolling ustane i reče, boreći se za zrak: — Oprostite! - Zatim izvadi iz džepa neku bočicu, stavi je na usta i požuri prema garderobi ispod koje su bili smješteni klozeti.Što mu je? - zapanjeno upita Gilles.Astma — reče Valerie Roth. - Profesionalno oboljenje. Zbog toga je u invalidskoj mirovini, iako

ima svega četrdeset šest godina. Obolio je u laboratoriju. Danima mu je dobro. A onda najednom napadaj. Sad je u usta raspršio corticoide.U blizini su uz kavu i tortu sjedile dvije gospođe sa šeširima na glavi i smijale se.Konobar diskretno priđe i zapita: - Je li sve u redu? Gilles kimne.Gospodin je bolestan? Da pozovem liječnika?Ne, nije potrebno. Hvala vam - reče Valerie Roth i nasmiješi mu se. - Veoma ste ljubazni.Tipičan slučaj revoltirane podsvijesti, pomisli Bolling. Sjedio je na malom stolcu u predvorju, iscrpljen od napadaja. Bilo mi je dosta pet minuta što sam gledao toga Gillesa i više nisam mogao doći do zraka. Mučna priča. Vjerojatno mu to nitko neće kazati. Naslućivao sam to još onomad kad je jednom profesor Ganz oduševljeno pričao o Gillesu. Tada sam rekao: — Gospodine profesore, vi to zaista ne biste smjeli sebi dopustiti.A što to? — upitao je Ganz.Tog Gillesa.A zašto ne? - upita Goldsteinova.Sve je u redu što govorite, ali taj Gilles! — rekoh ja.Ne pričaj gluposti! - rekao je Marvin.To nije glupost, nego čista istina - odgovorio sam.Jesi li čitao neku njegovu knjigu1?Knjigu? - nato ću ja. - Ni jednog jedinog retka. I drage volje to nikada ni neću učiniti.Sto ti uopće znaš o njegovu radu? — upita Marvin.Dakako da znam — glasio je moj odgovor. — Ja se zanimam za literaturu. U ovom slučaju dovoljno mi je što o Gillesu pišu kritičari. Potpuno dovoljno!Doista neugodno i to veoma neugodno. Veliki se dio visoke zgrade, u kojoj su bili smješteni Zemaljski sud, Prvostepeni sud i Viši zemaljski sud, upravo preuređivao. Zbog toga je tu bilo veoma bučno. Sudski sprovodnik, Franz Ku-licke, počeo je pričati neki vic vrataru koji je tog dana bio vi službi.Znaš li što će dobiti žena koja godinama upotrebljava sprej za intimna mjesta, moj Gustave?Sto će dobiti? - upita vratar imenom Gustav.Ozonsku rupu - reče Kulicke, zagrcnuvši se od smijeha.Šuti! - reče Gustav. - Dolazi Goldsteinica. - Gracilna žena bila je odjevena u svijetlozeleni ljetni kostim.Kulicke skoči iz svoje portirnice.Gospođo doktorice! čekam vas! Državni mi je odvjetnik, gospodin Ritt, rekao da vas, čim stignete, dovedem k njemu.Ja ću ga sama već nekako pronaći, Kulicke - reče Miriam Goldstein.Nećete ga lako pronaći! - Kulicke se nakloni. - Zapravo, nećete ga moći pronaći, gospođo doktor. Nastala je prava ludnica s tim pregrađivanjem! Svakog je dana sve gore. Danas na primjer ne rade dizala. Doista vas moram odvesti. Smijem li moliti?Išli su jednim dugačkim hodnikom. Kulicke nije mogao šutjeti ni deset sekundi, što mu je jednostavno prešlo u naviku. -Vi me poznajete toliko dugo i tako dobro, gospođo doktorice. Nećete se ljutiti na mene ako vam nešto kažem. - To nije bilo pitanje nego tvrdnja. - Naravno da se neću ljutiti, gospodine Kulicke - reče Miriam. čim gaje spazila na ulazu, ona je tako nešto i očekivala.Nećete se ljutiti sasvim sigurno?Sasvim sigurno neću, gospodine Kulicke.On započe govoriti sa žarom: — Znam da ste došli zbog onog Markusa Marvina. Neću reći protiv vas ni riječi, ni jednu jedinu riječ. Vi ste njegova odvjetnica. Ne možete sebi uvijek biN NE SM AM M Erati klijente. Jasno. Sve je u redu. Međutim, moje je mišljenje da on bunca s tim svojim idejama o zatrovanoj vodi, o otrovanom zraku i svim ostalim glupostima! Znam, već sam rekao da vi sebi ne možete birati klijente. Ali, ako mene pitate, gospođo doktorice, onda sam već sit tih silnih kuknjava kako uništavamo taj naš svijet. Sve to nije istina! Same laži. Crvenih i zelenih. Šire strah. Sjećate li

se samo čitavog teatra oko černobila, gospođo doktorice? Što su sve sebi oni dopuštali, bio je pravi kriminal. Navodno, sve je ozračeno, više se ništa ne smije jesti, djeca se ne smiju igrati u pijesku, ne smiju trčati kada kiša pada i sve ostale takve gluposti. A tu sve smrdi na laž. Vama su, gospođo doktorice, poznati rezultati svih ispitivanja koje je u svezi s tim objavilo Ministarstvo unutarnjih poslova. Sve su vrijednosti bile u granicama normale. Što je sasvim u redu.Miriam Goldstein je dobro znala da neće uspjeti zaustaviti njegovu bujicu riječi.Ili umiranje šuma! Jeste li vidjeli kako su netaknute šume duž autocesta? No, to se nikoga ne tiče. Ljevica neprekidno traži ograničenje brzina na maksimalno sto kilometara na sat, a uz to još i katalizatore. A što će učiniti automobilska industrija sa svojim lijepim brzim automobilima? Gdje su te uništene šume, ako ih uopće ima? Ako ih i ima, onda se nalaze tamo gdje nije prošao nikakav automobil. Govore o kiseloj kiši. Isto velika laž. Kako bi kisele kiše dospjele na autoceste? Nemoguće, potpuno nemoguće! Švicarci su pametni ljudi. Ne dopuštaju vlastito izludivanje. Imaju čak i stranku automobilista. Stranku koja se bori za prava vozača automobila. Smatram to izvrsnim, naprosto izvrsnim. U Švicarskoj postoje i odgovrajuće naljepnice. Jednu sam si nabavio. I zalijepio na stražnje staklo svoga auta. Na njoj piše: MOJ AUTO VOZI I BEZ ŠUMA! On se glasno nasmije. - Dobra stvar, zar ne?Hm.Ili priča s uginulim ribama - nastavi zaneseno Kulicke. - Ja sam pitao o tomu profesora koji sjedi zbog... Bože sačuvaj, ne smijem reći zbog čega, i on mi je objasnio da je to s ribama normalna pojava. A isto je tako i s tuljanima i drugim životinjama. Sada idemo ovim stepenicama gore, ako vas smijem moliti. Priroda u svojoj mudrosti sve regulira sama. Bilo bi inačetNpreviše riba i tuljana i drugih životinja, pa ih je zato-onoliko uginulo. Prirodni proces za koji moramo biti zahvalni, rekao mi je gospodin profesor. Zahvaljivati na koljenima! Još ovim stepenicama desno, da, rekao sam vam, nikada sami ne biste pronašli put do gospodina Ritta! I to s klimom, čista je propaganda. Takve klimatske promjene postoje već milijun godina! Sasvim prirodna stvar. Potrebna, kaže profesor. Pa onda ona glupost s ozonskom rupom! Znate li onaj vic o ženi koja je upotrebljavala... o, Isuse, oprostite, gospođo doktorice! Skoro sam vam to ispričao, jer sam užasno uzrujan kad se samo sjetim tih crvenih i zelenih. Mi se ne smijemo miješati u prirodne tokove reguliranja koje priroda sama vrši već milijunima godina, kaže gospodin profesor. Sada desno! Ili priča o zagađivanju zraka. čista politička hajka. Ti zločinci, oni hoće kaos, hoće uništenu industriju i još nekoliko milijuna nezaposlenih! A onda, naprijed u komunizam! Istina, prava istina! Mislim, kad to govori jedan profesor, jedna tako visokoobrazovana osoba, onda ona valjda zna što govori, zar ne?Bolling se vratio u hotelsku salu. Kad je sjeo, postao je zamišljen.Vi ste čuli što je sa mnom? — On baci kratak pogled na Valerie Roth.Da - reče Gilles.Drugi su prošli još gore. Dakle, mirisni kamenčići koji se ubacuju u zahodske školjke, oslobađaju pri rastvaranju otrov koji odlazi dalje u otpadne vode, te se zadržava u mulju i uređajima za pročišćavanje vode. Ta se otrovna tvar ne može razgraditi. četrdeset posto toga mulja završava na kraju u umjetnim gnojivima na njivama, a potom u prehrambenim proizvodima. čitav lanac. Ostatak dospijeva na odlagališta ili u postrojenja za spaljivanje otpadaka. Prilikom sagorijevanja nastaje dioksin. Je li vam to nešto govori? Seveso? — Gilles kimne. — Najjači otrov. Ali kao roba za prodaju donosi gomilu novca. Isti je slučaj i s takozvanom higijenom štala.Za pokrajnim stolom gospođe sa šeširima opet su se počele smijati. Konobar im je upravo servirao još jednu turu.Seljaci hoće da njihove štale više ne smrde. Ni krave, prema tome, ne bi više trebale boraviti u smrdljivom prostoru. Mi hoćemo mlijeko od sretnih krava. I kad se jedna takva staja naspreja, u vodi za čišćenje ostaje također veoma mnogo paradi-klorbenzola. Seljaci su zadovoljni, krave su zadovoljne, a para-dibenzol se miješa s podzemnim vodama i preko njih stiže u živežne namirnice. Međutim, sve to skupa nije ni izdaleka, ponavljam, ni izdaleka najveća svinjarija, nego samo

početak. Podsjetimo se, koliko se sličnih gospodarskih proizvoda nudi u prodaji.Valerie Roth reče: — A taj Hilmar Hansen proizvodi upravo takva sredstva, razumijete li, gospodine Gilles? Za klozete, za staje i za leševe! Na veliko! Već dugo vremena. Godine 1984. doživio je malu neugodnost. TV magazin Monitor objavio je jedan prilog u kojem je čitateljima skrenuta pozornost na opasnost od upotrebe kamenčića za klozete.Gilles se upita što li navodi jednu ženu da neprestano mijenja boju svojih očiju.Izbio je skandal. Ljudi su se bojali upotrebe tih sredstava. Hansen i ostali grozničavo su tražili nove kemijske preparate, na koje su sada stavili naljepnice s porukom: Ovaj preparat ne sadrži paradiklorbenzol.Razumijem - reče Gilles. - A zašto sada sjedi Marvin?čekajte! - Bolling je počeo već slobodnije govoriti. čini se da je taj Gilles sasvim u redu. Možda nije osobito vrijedan kao autor, ali ipak. - čekajte! Gospodin Hansen je i prije i sada proizvodio preparate koji su sadržavali paradiklor. I onda, jasno! Ako ih ne bude mogao prodavati na europskom tržištu, postoji, hvala Bogu, Treći svijet.Mislite da će se sada ti proizvodi prodavati negdje drugd-je?Gospodine Gilles, naivnost je veoma lijepa osobina - reče zelenooka dr. Roth. - Ali, nemojmo pretjerivati! Svako dijete već zna koliko se još milijardi može izvući iz tog jadnog, siromašnog, gladnog Trećeg svijeta.Fino — reče on. — Već sam jedanput htio napisati roman o Trećem svijetu. O organizacijama koje pomažu. Kruh za jadnu ljudsku braću.Dobro da to niste učinili - reče Bolling. - Nedugo je opet ispred Somalije otkriven brod koji je vozio pomoć. Pun oružja.Zacijelo ste o tome čitali. Prastari običaji i navike. Deviza je: brodovi s rižom. A među rižom oružje.Da, da, da - reče Gilles. - Velika svinjarija. Ali, mogu li na posljetku saznati zbog čega je Marvin u zatvoru?Svugdje se događaju iste stvari - reče Valerie Roth uzbuđeno. — Uzmite Ameriku! Tamo su doneseni zakoni kojima se zabranjuje upotreba raznih sprejeva u tubama. Svih vrsta spre-jeva. Divno, zar ne? A Ameri, dakako, proizvode i nadalje sve moguće vrste sprejeva. I izvoze ih u zemlje u kojima oni nisu zabranjeni.Kad je već o tomu riječ, gospodine Gilles — reče Bolling — da vas izvijestimo o našem stajalištu i objasnimo naša načela. Krenimo od činjenice da svi živimo u jednom svijetu kojeg sustavno uništavaju glupani i zločinci. Glupana, istini za volju, ima manje. Uopćeno govoreći: nijedan čovjek nije ni za trun bolji, nego što to mora biti. Dobro, to bi za početak bio Bollingov zakon broj 1. Valerie i ja smo nekoliko puta prijavljivali toga Hansena, vodili parnice protiv njega, zadnju i uz Markusovu podršku. Sve smo izgubili.I zato ste nam vi potrebni, gospodine Gilles - reče Ro-thova. - To je isto kao i s Deset zapovijedi.Molim?Pa, da - reče ona. - One također nisu nikada funkcionirale. Nisu mogle funkcionirati. Mojsije je tu potpuno zakazao. Deset zapovijedi se moralo predavati na sasvim drugi način. - Ona se gotovo neprimjetno nasmiješi.U našem društvu postoji argument kojim se sve može pobiti — reče Bolling.Sto to postoji?Argument zbog kojeg sve pada u vodu. Uime toga argumenta može se mnogo toga činiti i ništa se ne može zabranjivati, čak ni ograničavati. Taj argument glasi: veliki će broj ljudi ostati bez radnih mjesta. Isporučujmo, stoga, podmornice rasističkim režimima Južne Afrike. Tornado bombardere Jordanu, prvom susjedu Izraela. Atomska postrojenja Pakistanu. Moramo to raditi, jer inače...Velik će broj ljudi ostati bez svojih radnih mjesta - rečeN N E SMS I M M EGilles. - Sasvim je jasno. Razumijem u cijelosti. Deprimantna logika. Kad biste još bili tako

ljubazni pa mi na posljetku rekli zašto je Marvin u zatvoru?čitav je slučaj duboko povezan s ovim o čemu razgovaramo - uzvikne Valerie Roth. — Dopustite da vam to objasnimo na naš, nama svojstven način, gospodine Gilles! Onda ćete bolje razumjeti što radi Markus.Molim lijepo. Ako mislite daje tako bolje, gospođo doktorice Roth.Mi moramo i dalje kopati kameni ugljen za upravo lude sume, moramo proizvoditi nezamislivo mnogo energije i moramo zagađivati zrak ugljičnim dioksidom. Da zatvorimo rudnike? Ne dolazi u obzir! Gubimo radna mjesta! Ne smijemo zaustaviti ni jednu nuklearnu elektranu, a ne smijem ni pomisliti da sasvim prestanemo proizvoditi atomsku energiju. Koliko bi samo ljudi ostalo bez posla - reče Valerie Roth. - Strani radnici - van! Nijemcima uzimaju njihova radna mjesta. Njemačka radna mjesta samo za Nijemce! Ne dopustiti dolazak strancima! Brutalni zakoni? Dolje najneprirodnija od svih ljudskih vrlina: milosrđe! Njegova su cijena radna mjesta.Netko utaji porez - reče Bolling. - Milijarde! A da nije utajio porez, njegovo bi poduzeće bankrotiralo, reći će dotični. Bez radnih mjesta ostao bi nevjerojatno velik broj ljudi!Radna se mjesta moraju osiguravati - reče Valerie Roth. - Pa makar se s tim radnim mjestima radili poslovi koji će izazvati toliko zla! Pa ako se time i uništava svijet - tako mora biti! Samo je tako u redu. Imamo dva milijuna dvjesto pedeset tisuća nezaposlenih. I bit će ih sve više, kažu stručnjaci, nikada to nećemo moći riješiti. Smiješno! Mi ćemo riješiti i taj problem. Uništit ćemo Zemlju do te mjere, da će ljudi umirati poput muha zbog zatrovanog zraka, zatrovane vode, zatrovanog jela.I zahvaljujući toj genijalnoj metodi, u nas ima sve manje nezaposlenih, a sve više slobodnih radnih mjesta. Na posljetku i neće više biti nezaposlenih - reče Bolling - i bit će strahovito mnogo slobodnih radnih mjesta. Kako netko uopće može doći na takvu ideju!Ako to ide u korist slobodnih radnih mjesta, osoba kojananosi veliku štetu okolišu ne smatra se štetočinom — reče Valerie Roth, a njene zelene kontaktne leće zasvjetlucaše.I stoga treba uništiti onoga tko otkrije takav zločin, njega, a ne zločinca! - reče Bolling.Taj svijet - nastavi on - taj bi svijet mogao izgledati sasvim drukčije. Već smo odavna mogli prijeći na alternativne oblike energije. Na sunčanu energiju, na primjer. Može li bar to? E, ne može, jer su to još uvijek nesazreli sustavi. Radna mjesta su u opasnosti! Dakle, ne dolazi u obzir.Sunčana energija? - upita Gilles.Da! — reče dr. Roth. — Jedina vrsta energije budućnosti, ako budućnosti uopće bude bilo. Ali, taj argument radnih mjesta opet sve pobija. Zbog toga je i tom Hansenu bilo dopušteno izvoziti svoje proizvode u Treći svijet. Zamislite samo! On je trebao zatvoriti tvornicu! Radna mjesta, gospodine Gilles! Jedno sačuvano radno mjesto tisuću je puta važnije od jednog zdravog radnika, važnije od klimatskog šoka, važnije od kraja svijeta. I stoga smo opet izgubili naš zadnji proces protiv Hansena. Markus je bio više nego očajan.Sad ovim stepenicama gore, gospođo doktorice, i odmah smo na cilju - reče sudski sprovodnik Franz Kulicke, kojem je neki visokoobrazovani profesor objasnio kako taj cijeli majmunski teatar s klimatskim šokom i onečišćavanjem okoliša, te porastom temperature, spada u repertoar crvenih i zelenih huškača koji hoće uništiti industriju, gospodarstvo i državu, jednom riječju sve. — U nas se promijenilo mnogo toga, zar ne? — Kulicke se nasmije.— O, moj Bože! A danas! Taj luđak, taj vaš Markus Marvin — vi se zaista ne ljutite? - taj sjedi tamo vani u Frankfurt-Preun-gesheimu. Golemi istražni zatvor, doista! Vi ga ne poznajete? I mislio sam to. Jedan je za muškarce, jedan za žene. Isti ulaz, Homburger StraBe sto dvanaest. Tamo gdje se sada nalaze žene, bio je nekada Gestapo. I mada je sve bilo bombardirano do temelja, u nas su zatvori uvijek ostajali čitavi. Ovi suci ovdje, a i većina državnih odvjetnika, nije nikada bila u Preungesheimu. Smiješno, zar ne? Sad će se, čini se, tamo organizirati odlasci s vodičem, za sve ove ovdje. Neka jednom vide kako to izgleda u jednom istražnom zatvoru. Inače... ako treba razgovarati s neN N E Skim od zatvorenika iz Istražnog zatvora, onda ih prevoze amo. Plave marice.Jednog takvog kao stoje Marvin utrpa se jednostavno u ma-ricu zajedno s čitavom skupinom, i odveze državnom tužitelju, a kada su s njim gotovi, opet ih istom maricom vraćaju u Preu-

gensheim. Zatvorenici istražnog zatvora to vole. Na taj se način ipak izvlače iz onih prokletih zgrada i odvoze u grad. Mala promjena, zar ne? Jasno da je ne zaslužuju, ti lopovi! Ali mi živimo u demokraciji, zar ne? Lijepa demokracija! Već je odavno trebao doći netko pravi i napraviti vise reda!— Je li gospodin Marvin istukao gospodina Hansena do te mjere da je ovaj morao u bolnicu? — upita Gilles.— Pa, prilično - uzvrati Rothova.— Sto znači prilično?— Znači da Hansen mora ostati u bolnici četiri do pet tjedana.— Skidam šešir — reče Gilles. — Mora se, dakako, uzeti u obzir da je Marvin bio više nego očajan. A gdje je to uspio izvesti?— Doma u Hansena — reče Bolling. — U tvornicu ga, dakako, nikada ne bi pustili. Djevojka koja je otvorila vrata ništa nije znala. I Markus je, dakle, krenuo u pravcu odakle su dopirali glasovi i našao u dnevnom boravku Hansena i dvojicu njegovih rukovodećih ljudi. Imali su poslovni dogovor. Hansen je odmah htio izbaciti Markusa, ali nije uspio. Nije uspjelo ni njima trojici. Naš je Markus veoma jak.— Imao je trojicu protiv sebe - reče Rothova. — Dvojicu iz uprave odgurnuo je od sebe, a isprebijao na mrtvo toga Hansena. Pritom su, dakako, pale i grube riječi. I tako je došlo do optužbe za pokušaj tjelesne ozljede sa smrtnim posljedicama.— Kako to?— No, da, Markus je vikao: Ubit ću te! — Naravno da nije tako mislio - reče Bolling.— Jeste li sigurni?— Gospodine Gilles! - Valerie Roth odmahne glavom. - Ba-•rem vi poznajete Markusa. On se lako uzbudi, ali je veoma osjećajan.O, da, svakako - reče Gilles.Bolling reče ozbiljnim glasom: - Osjećajni idealist. Da je drukčiji, ne bi neprestano stavljao na kocku svoju egzistenciju. Vidite, gospodine Gilles, gospođa doktorica Goldstein želi kod državnog tužitelja krenuti upravo od toga. Markus je već kao snimatelj dokumentaraca primio od vlasti toliko niskih udaraca, vidio toliko niskosti, doživio toliko uništavanja prirode, ljudi i životinja i to sve zbog gramzivosti, da se naprosto ne može više ponašati kao da se nalazi na engleskom dvoru. Protiv sile može se samo silom, i on je to shvatio.Već je Brecht to spoznao - reče Gilles.— Eto, vidite! — reče Roth. — Tako veliki književnik! Markus je napao Hansena iz objektivno poštenih razloga. Hansen je jedan od takvih poduzetnika kojem državni tužitelj ne bi smio skinuti ni vlas s glave. No, postupak državnog tužitelja nije zato manje za osudu. Međutim, najveću osudu zaslužuju one instance koje državnom tužitelju naređuju da ništa ne poduzima.— Bila je posebna smola što se Hansen tada skljokao na pod — reče Bolling. — Naime, većina njegovih ozljeda nastale su pri tom padu.— Kakve ima ozljede? — upita Gilles.— Tri slomljena rebra, dva izbijena zuba, hematom na lijevom oku, prijelom ključne kosti, lom veznog tkiva na desnom skočnom zglobu i mnoga mjesta podlivenih krvlju.Dojmljivo - reče Gilles. Gospodin Hansen doista je imao smolu.Miriam Goldstein se zadihala kad ju je Kulicke ostavio pred vratima i rekao: - Eto, stigosmo, gospođo doktorice! - Na vratima ugleda malu pločicu s natpisom: ELMAR RITT - DRŽAVNI ODVJETNIK.Kulicke pokuca na vrata i oni uđoše u čekaonicu. Vrata sobe državnog odvjetnika bila su malo odškrinuta i iza njih se čuo muški glas. Očigledno je Ritt vodio neki telefonski razgovor. Kulicke uđe prvi i najavi dolazak gospođe doktorice Goldstein.Samo trenutak - odgovori glas. - Neka gospođa sjedne.Samo trenutak — reče Kulicke, okrenuvši se Miriam. — Izvolite...čula sam - odgovori ona i sjedne.

Da, onda, do viđenja, gospođo doktorice! - reče Kulicke i odjuri. Zalupio je za sobom vrata. Sjedeći u naslonjaču, presvučenom umjetnom kožom, iz pokrajne sobe čula je bijesan glas...Test na arijsko porijeklo, gospodine viši državni odvjetnice... da, da, arijski test. Vodimo istražni postupak radi pobunjivanja naroda. Nažalost, za sada protiv nepoznatog. Do sada smo uspjeli dobiti nalog za zapljenu softvera te, ustručavam se reći igre... Da, da, čini se da je i u vas u Miinchenu jednako kao i u nas u Frankfurtu... Molim?... Dakle, to što smo mi zaplijenili, to su osamsto šezdeset četiri potajno prodavane diskete za kućna računala. Za najjednostavnije uređaje kojima se može služiti svako dijete. U toj igri arijskog testa treba postići određeni broj bodova koji se dobivaju na osnovi odgovora na dvadesetak postavljenih pitanja, kao što su na primjer mjesto rođenja ili boja kose i očiju, jeste li birali NSDAP, Židovsku narodnu stranku ili zelene. - Državni je odvjetnik govorio sve glasnije: — I na taj način ta usrana sprava predviđa elektronskim putem: za otkrivene Zidove — Uništenje u koncentracijskim logorima, za mješance prvog i drugog stupnja odašiljanje na Istočni front. Pri postizanju stupnja čistog arijca pojavljuje se na monitoru ovaj tekst: Sieg Heil! Naša država treba takve ljude kao što si ti!Ja vjerujem u dobro u čovjeku, pomisli Miriam Gol-dstein. Odjednom je obuze očaj. Ne smiješ nikada očajavati, pokuša uvjeriti samu sebe. Nikada. Ne smiješ nikada izgubiti vjeru. Nikada! U međuvremenu je glas iz pokrajne sobe nastavljao telefonski razgovor: — Savezna kontrola u Bonnu stavila je arijski test4 na crnu listu kao opasan za mladež... Ne, posjedovanje jedne takve diskete nije kažnjivo djelo, imate pravo, gospodine tužitelju. Samo proizvodnja i raspačavanje. A prodaja i dalje cvjeta tajnim kanalima. Ne, mi nemamo još ni najmanjeg traga. Jedan jedini zabrinuti otac poslao nam je disketu... i to anonimno... Ujednom smo skladištu pronašli osamsto šezdeset četiri komada. Nitko nam na tom mjestu ne može ili ne želi dati nikakve informacije... Nitko živ ne zna koliki broj disketa kola Njemačkom. Mi smo objavili proglas da nam se javi tko god zna bilo što o tomu... I vama, dobro! Zabilježit ću gospodine tužitelju... Da, za ovdašnji tisak... Moli se da se javi Državnom odvjetništvu u Bavarskoj, Miinchen I, Nvnphenburger StraBe, telefon broj 52041... Dakako, gospodine javni odvjetnice, odmah ću dati nalog...Miriam začuje kako je zaškripio stolac. Zatim je čula približavanje koraka. Na uredskim se vratima pojavio vitak mlad čovjek. Imao je dobrodušno lice pristupačna izgleda, obliveno jakim crvenilom. Iako je klimatizacijski uređaj bio uključen, čini se daje državnom odvjetniku bilo nesnosno vruće. Bio je odjeven u platnene hlače i crvenu sportsku košulju kratkih rukava.Gospođo odvjetnice... Miriam ustane.•:... — Vi ste zacijelo čuli moj telefonski razgovor?- Da.Zar to nije sramota?Dakako da jest.Prokleti, podli bezobrazluk - reče Ritt. Bio je veoma uzbuđen. Miriam izgubi prisebnost: - I zar vas nešto takvo još uvijek iznanađuje?On se zapilji u nju: — Što kažete?Ništa — odgovori ona. — To je sramota. U pravu ste. Preda mnom je pošten čovjek, pomisli ona. Nemoj ga obeshrabriti. Nikoga ne smiješ obeshrabrivati. Nikada. A ni sama ne smiješ izgubiti hrabrost. Učiniš li to, izgubljena si. Ovom je čovjeku od gnjeva vruće, razmišljala je. Dobro u čovjeku? Da, da, da, mislila je dalje i stisnula prste u šake. Dobro u čovjeku! - Izvolite, uđite, milostiva gospođo! — reče državni odvjetnik Ritt. Ona pođe za njim u malu uredsku sobu, samo s jednim prozorom. I dok je sjedao za pisaći stol pretrpan spisima, izvana je neprekidno dopirao zvuk pneumatskih bušilica. On upita: - U kakvoj to zemlji mi živimo? - Pritom snažno udari šakom po ploči stola i bijesno opsuje. — Oprostite, gospođo odvjetnice — reče potom nesretna izraza lica. - Kad sam nazvao u Frankfurter Hof, već ste bili otišli.Išla sam dio puta pješice - reče ona. - A zašto ste me nazvali?Da bih vam uštedio put.Ne razumijem. Zar nismo trebali razgovarati o Markusu Marvinu?Riješeno je.Molim?

Već je riješeno - reče Elmar Ritt. - Gospodin Hansen je iz bolnice poručio preko svojih odvjetnika da gospodina Marvina ne tereti ni za što i da se ne osjeća oštećenim. Rečenicu: Ubit ću te gospodin Marvin uopće nije izrekao. U istom su se smislu izjasnila i oba Hansenova suradnika. - Miriam se, ne trepnuvši, zagleda u državnog odvjetika.A izbijeni zubi, prijelom ključne kosti, nategnuće skočnog zgloba, slomljena rebra i podljevi krvi — sve to sada briše taj Hansen?Da, taj Hansen sve to jednostavno briše.I boravak od tri ili četiri tjedna u bolnici?I boravak tri, četiri tjedna u bolnici - reče Ritt. - Sasvim je jasno da tu nešto zaudara! — zaurla on odjednom. — Oprostite, gospođo odvjetnice!Živci su vam popustili — reče Miriam.A vaši nisu?O, Bože — reče Miriam. — Ja sam mnogo starija od vas. Prošlo je vrijeme kad sam se ja tako uzrujavala.Ne vjerujem vam — reče on.Vi ćete, pretpostavljam, pravno i dalje teretiti moga klijenta.Razumljivo - reče on. - Makar i nema tužitelja. Ali, ono s pokušajem ubojstva možemo zaboraviti. Bit će novčana kazna. — Toga trenutka zazvoni telefon. Ritt digne slušalicu i javi se. Gotovo istog trena skoči sa stolice.Kada? — upita on potpuno izmijenjenim glasom. Zatim veoma pažljivo posluša odgovor. - Obavijestiti komisiju za umorstva? - Opet kratka stanka. - Ne znam ni ja kako je to bilo moguće! - izdere se on. - Jasno da dolazim! Odmah! - Spusti slušalicu i skine jaknu s vješalice.— Što je? — upita Miriam Goldstein.Markus Marvin je mrtav - reče Elmar Ritt. - Otrov u jelu.7A tih se dana događalo...Prva ekološka katastrofa na Antarktiku. U BismarckstraBe, u blizini sjevernog vrha Antartika, potonuo je argentinski brod Bahia Paraiso, natovaren s dvjesto tisuća litara ulja. Sljedećih je dana došlo do masovnog pomora mladih ptica, jer njihovi roditelji nisu više mogli naći hranu u tako zagađenom moru. I legla pingvina bila su blokirama tepihom ulja i desetine tisuća životinja bilo je osuđeno na smrt. Znanstvenici dokazuju da će biljnom i životinjskom svijetu na tom području biti potrebno najmanje stotinu godina za oporavak, ako se uopće budu mogli ikada oporaviti. Sve to i zbog ekstremne hladnoće.Uslijed velikog postotka štetnih tvari u zraku, koje su stalno u porastu, grad Ženeva izdao je propis, najprije u trajanju od jednog tjedna, po kojem se u tom tjednu ograničava broj automobila u prometu. Automobili bez katalizatora smiju, prema tom propisu, voziti svaki drugi dan i to naizmjenice oni s parnim, odnosno neparnim brojem.Sovjetske novine Socijalističeskaja industrija javljaju da su zrak i pitka voda u Moskvi kronično onečišćeni. Koncentracija dušičnog oksida u glavnom gradu SSSR-a iznosi trideset posto iznad dopuštenih normi, dok količina ugljičnog monoksida čak dvostruko prelazi sigurnosne norme. Prema tim podacima, moskovska voda više nije prikladna za piće.U Milanu već godinu dana nije palo više od svega nekoliko milimetara kiše. Gotovo dvomilijunski grad zastrt je maglom. In-verzivne atmosferske prilike bez kolanja zraka imaju za posljedicu gusti oblak prašine iznad grada. Trećina ljudi nosi zaštitne maske, a kad se neka informacija zatraži od policajaca, oni sene usuđuju skinuti svoje flltere s usta. U školskim se razredima zbog maski čuje samo neko nerazgovjetno mrmljanje. Na zidovima kuća nalijepljeni su plakati i proglasi koji pozivaju građane na smanjenje grijanja. Radio i televizija daju savjete kako zaštititi svoje zdravlje. Na periferiji policija ne dopušta ulaz u grad automobilima bez milanske registracije.Iz televizijske ankete stanovnika grada:Ne mogu se već pola godine riješiti promuklosti - kaže vratar Hotela dei Fiori, koji se nalazi pri ulazu na autocestu cvijeća u pravcu rivijere.

Vlasnik kioska iza Scale: - Svakog se dana osjećam sve lošije. Nikada ne znam kada je zrak više zagađen.Prodavači suvenira u pješačkoj zoni oko Vijećnice pokazuju otvorene rane i bubuljice na koži.Jedan s osipom: - Nečistoća se spušta odozgo prema dolje, šulja se duž ulica zatvorenih za promet, a najviše zagađenosti stiže nam iz tvorničkih dimnjaka.Je li netko podviknuo od gnjeva?Je li netko zavapio od straha?Ni da bi.Radioaktivnost na prostoru oko tvornice plutonija Windscale, preimenovane danas zbog public relationsa u Postrojenje za preradu Sellfield, u sjeverozapadnoj Engleskoj, peterostruko prekoračuje dopuštene sigurnosne norme. Taj je podatak objavila ekološka organizacija Prijatelji Zemlje i to na temelju ispitivanja tla u blizini rijeke Esk. Rezultati ispitivanja pokazali su visoki postotak cezija, americija 241, te znatno zračenje gama-zraka. Vlast nije poduzela nikakve mjere.Dvije i pol godine nakon katastrofe reaktora u černobilu udvostručio se broj oboljenja od raka na području oko nuklearne elektrane, s kojeg nije bilo evakuirano stanovništvo -javlja sovjetska novinska agencija TASS. Zračenje još uvijek mnogostruko prelazi granicu dopuštenog. Zapažen je povećani broj spontanih pobačaja, kao i malformacija pri rađanje djece i kućnih životinja.Glas spikera s austrijske glavne informativne emisije Vrijeme u slici: — I češke su vlasti po prvi puta otvoreno posvetile pozornostprirodnim katastrofama. Do sada se nije nikada raspravljalo o zagađenim vodama, te o šumama koje umiru. Sada se daju izvještaji o stanju flore i faune u visokim planinama i oni su upravo porazni. Može se već govoriti o mrtvim šumama.Njemački savezni ministar za okoliš Klaus Topfer daruje Kolner Kasperu Werneru Bachu, šefu Hohenhauser lutkarskog kazališta, dvjesto maraka po predstavi uz dvjesto predstava godišnje, jer Bach propagira čist i zdrav okoliš po školama i dječjim vrtićima, po robnim kućama i raznim udrugama. Upravo se sada Bach nalazi na turneji sa svojim komadom Vesela kablica za smeće koji traje šezdeset minuta. Izvadak iz teksta:Otpadak, papir i smećene bacamo u kut,ne bacamo na cestu, gdje se kreće, jer to nam ne donosi velike sreće!Prljavština je za kablicu dar,jer ti si okoliša zaštitar! %čulo se zavijanje auta policijske patrole. Automobili su jurili bjesomučnom brzinom kroz Eschenheimersko naselje prema istoku, zatim su oštrim zavojem skrenuli ulijevo i uspinjali se dijelom puta Friedberger LanstraBe prema sjeveru, projurili pored beskrajnog groblja, ušli lijevo u Giessener Strafie i produžili po paralelnoj Hamburger LandstraBe. To je već bio predio grada imenom Preungesheim i pojavila su se i divovska zdanja Istražnog zatvora, lijevog odjela za muškarce, a desnog za žene.Velika ulazna vrata bila su otvorena. Automobili su ušli u središnje dvorište i zaustavili se. Sirena je zamrla. Državni odvjetnik Ritt izađe iz auta. Ovaj je puta imao na sebi bijelu jaknu i crvenu polo majicu.Na dvorištu je stajalo još pet policijskih auta, a kraj njih dvadesetak policajaca. Neki su od njih bili naoružani strojnicama. Bio je parkiran i mrtvački auto, te auto službe za identifikaciju. Krila ulaznih vrata već su se u međuvremenu bešumno otvorila. Iz velike zgrade izađe mlad čovjek, noseći u rukama veomaJ O HMpažljivo dvije plastične vrećice, kojih se sadržaj nije mogao razaznati, i krene s njima prema autu za identifikaciju.Dan, gospodine Ritt.Dan. Tko je šef komisije za umorstva?Glavni komesar Robert Dornhelm. Vaš prijatelj, zar ne?

Da. Znate li gdje ga mogu naći?U direktorovu uredu. Žuti leptir.Što?Evo jednog žutog leptira. — Mladi se čovjek sanjarski nasmiješi.Ritt utrči u zgradu Istražnog zatvora.U Njemačkoj je 1932. bilo šest milijuna nezaposlenih, pa je Hitler lako pridobio toliki broj pristaša Dat ću vam rada i kruha!. Međutim, on vjerojatno ne bi došao na vlast da su se protiv njega zajednički udružili socijaldemokrati, komunisti i liberali. Bilo je tragično što su se upravo lijeve partije suprotstavljale jedna drugoj, duboko razdvojene. U cijeloj je zemlji dolazilo do borbi po ulicama. Pobjednici su uglavnom bili nacisti, a gotovo je uvijek bilo i mrtvih i ranjenih.Među šest milijuna nezaposlenih bio je i Paul Dornhelm, precizni mehaničar iz Frankfurta. Bio je oženjen i imao dvogodišnjeg sina Roberta. Obitelj je živjela u velikoj oskudici. često nisu imali dovoljno hrane, a račune za struju, plin i grijanje nisu mogli plaćati, pa su tako jedva životarili. Robertov otac bio je na rubu očajanja.Uveče 9. svibnja on je otišao. Nije rekao kamo ide, ali se nikada više nije vratio. Majka je na najbližoj policijskoj postaji predala prijavu o nestanku, te su za njim dugo tragali uzalud.Nikada nije bilo razjašnjeno je li Paul Dornhelm izgubio život u nekoj uličnoj tučnjavi ili je pak, što se onda često događalo, jednostavno ostavio svoju obitelj na cjedilu, poput onih ljudi što odu iza ugla po cigarete i nikad se više ne vrate.Otac čovjeka koji je 1980. bio šef I. komisije za umorstva u Frankfurtu na Majni, odlučio je još 1929. pristupiti Komunističkoj partiji. One noći 9. svibnja 1932. dogodilo se u gradu Frankfurtu devet žestokih sukoba između komunista i nacista. Postoji velika vjerojatnost da je Paul Dornhelm bio tada jedna od mnogih žrtava. Njegova je žena sebe i svog sina održavala na životu samo najtežim i najslabije plaćenim poslovima i nikada se nije mogla pomiriti s pomisli da njena muža više nema. Kad bi se svakog dana uveče molila Bogu, uvijek je u svoje molitve uključila i svog muža, s molbom da ga Bog zaštiti.A gdje je tata? - često bi se raspitivao Robert.Majka je ponavljala uvijek jedan te isti odgovor: — Znaš da sam bila na policiji, i ona ga traži, srce moje.U dobi od pet godina Robert je Dornhelm odlučio postati policajac, kako bi pronašao svog oca i, ako mu se nešto dogodilo, kaznio sve one koji su mu načinili nešto nažao.Točno u vrijeme kad je državni odvjetnik Ritt stigao u Preunge-sheim, Miriam Goldstein nalazila se u salonu svog apartmana u novoizgrađenom dijelu Frankfurter Hofa. Državni joj je odvjetnik obećao da će se javiti telefonski.Miriam nije mogla sjediti mirno na jednom mjestu, nego je hodala amo-tamo, legla na krevet, ustajala, sjedala na bijeli naslonjač pokraj crnog stolića s hrpom dnevnih novina. Te su je novine čekale još od jutra, ali nije našla vremena da ih pregleda. čak ih je pokušala čitati, ali joj to nije uspijevalo, jer je bila isu-više potresena Marvinovom smrću. Površno ih je prelistavala, kadli spazi oglas preko cijele stranice.Na gotovo dvije trećine stranice prikazana je zemaljska kugla s Europom, Afrikom, dijelovima sjeverne Rusije, istokom Amerike i gotovo cijelom Južnom Amerikom. Oko zemaljske kugle nalazio se široki prsten, nalik na automobilsku gumu, na kojem je bilo napisano: POGONSKO GORIVO BEZ CFC-a. U donjoj trećini stranice u dva je retka bilo ispisano po cijeloj njenoj širini: USPJEH SAVEZNOG MINISTRA ZA OKOLIŠ TOPFE-RA! SPREJEVI BEZ CFC-a! A još niže nalazio se sljedeći tekst u dva stupca: Njemački proizvođači sprejeva reagirali su mnogo brže, negoli je predviđeno Međunarodnim protokolom o ozonu iz Montreala. Budući da postoji ozbiljna sumnja da pogonsko gorivo CFC štetno djeluje na ozonski sloj, počelo se već godine 1987. potpuno uklanjati CFC iz sprejeva za kosu i deodorana. Već godinu dana sedam poznatih poduzeća koja proizvode kozmetikuJ O H A N Nisporučuju trgovcima samo takvu robu u kojoj nema CFC-a. I ta je roba označena posebnim znakom. Za nadati se da će ekološki svjesni građani prihvatiti tu ponudu, tim više što je ambalaža

sprejeva i dalje zadržala optimalni oblik. Između stupaca se nalazila slika malog spreja, a kraj nje određeni znak u obliku male zemaljske kugle sa sloganom Pogonsko sredstvo bez CFC-a na širokom prstenu.Miriam Goldstein dugo je promatrala taj neobičan i veoma veliki oglas. Najprije podilaženje ministru za okoliš. Zatim, brže nego stoje... predviđeno... međunarodnim protokolom o ozonu... i već godinu dana... Tu se preporučuje sedam tvrtki. A zašto se te tvrtke nisu time hvalile prije godinu dana? I na posljetku — pridobijanje naklonosti kupaca: Ekološki svjesni građani, za nadati se...! Strah za posao? Vrlo čudno.Miriam stade prelistavati sve novine koje su bile odložene na stoliću i pronađe u svima iste takve oglase preko cijele stranice. Pade joj na pamet otvoreno pismo što gaje za Stern napisao Bolling i kojim se on obratio svojim dragim kolegama iz Hoe-chsta i Kali-Chemie usrdnom molbom da prosvjeduju protiv tajne proizvodnje CFC-a, tj. klorfluorugljikovodika. Međutim, u Bol-lingovom pismu nije se radilo o sprejevima za kosu i deodora-nima. On je tim pismom opominjao svoje drage kolege da oni možda još mogu spasiti vlastitu kožu, ali neće spasiti kožu svoje djece i djece njihove djece. Pitao ih je osim toga, što će oni odgovoriti svojoj djeci kad jednom izumre sva vegetacija i kada mora ne budu više proizvodila kisik. Njegov je apel završio konstatacijom: Riječ je o golom preživljavanju čovječanstva. čemu služe te reklame u kojima se s oduševljenjem govori kako je sedam tvrtki odstranilo klorfluorugljiko vodike iz sprejeva za kosu i deodorana? Kakav je to uspjeh ministra za okoliš? Ho-echst i Kali-Chemie nisu, na primjer, uvršteni u tih sedam tvrtki.Miriam nastavi prelistavati novine. Na zadnjoj stranici novina Suddeutsche Zeitung ugleda tekst tiskan na dva stupca s naslovom: ZAGAđIVAčI PRESTIGLI TOPFERA! I suviše kasno i suviše malo, to je tragika ekološke politike. Industrija je, kao što se s ponosom priopćava u golemim reklamnim porukama, na posljetku odstranila klorfluorugljikovo-dike iz sprejeva za kosu i deodorana. Međutim, oni nisu uklonjeniiz najvažnije primjene, tj. kao rashladno i pogonsko sredstvo u proizvodnji plastike. A kemikalije koje će upotrebljavati kao zamjenu... također će veoma jako zagrijavati atmosferu Zemlje... I koliko samo sprejeva u starom načinu proizvodnje odlazi u zemlje Trećeg svijeta?, pomisli Miriam.Ministar za okoliš postavio je kao cilj da se do godine 1995. reducira upotreba klorfluorugljikovodika za oko devedest do devedeset pet posto od ove sadašnje.... Dakle, umjesto trenutačne zabrane, opet rok od nekoliko godina, pomisli Miriam.Za takve glasne nagovještaje Savezna je vlada uvijek dobra. Međutim, usprkos njenim već godinama ponavljanim prognozama, zagađenost zraka dušikovim oksidom u Njemačkoj ne samo da se nije smanjila, nego je, naprotiv, porasla. Glavni je razlog tomu sve brža vožnja povećanog broja kamiona i osobnih automobila bez ugrađenog katalizatora... Ako se politički odmah ne postupi drukčije, europsko tržište i slobodna vožnja za kamione svih zemalja kroz Saveznu Republiku pretvorit će se u nesa-gledivu katastrofu za okoliš...5Miriam Goldstein sjedila je sasvim mirno u bijelom naslonjaču kraj prozora i promatrala svijetleće tornjeve banaka u gradu. Razmišljala je o tome tko bi sve mogao imati povoda i raditi Markusu o glavi i padne joj na pamet mnogo, veoma mnogo ljudi...Glavnom je komesaru Robertu Dornhelmu, inače vitkom i krupnom čovjeku, ljubičastih usana, direktor Istražnog zatvora Fran-kfurt-Preungesheim stavio na raspolaganje svoj ured iz čistih prijateljskih pobuda. Nasuprot svim očekivanjima imao je taj pede-setosmogodišnjak potpuno zdravo srce. Soba u kojoj je sjedio bila je namještena kao radni prostor uspješnog državnog namještenika i jedino su debele rešetke na prozorima donekle kvarile vidik. Na pisaćem je stolu, vi uskoj kristalnoj vazi, bila crvena ruža. Unatoč vrućini u prostoriji - tu, naime, nije bilo klimatizacijskog uređaja - korpulentni je komesar nosio tamnosivo odijelo s vestom, a na košulji sa zeleno-bijelim prugama imao je tamnozelenu kravatu, na kojoj je bio izvezen mali grb u zlatnoj boji. Upravo je čistio nokte, kadli se vrata naglo otvore i u sobu uleti Elmar Ritt.H A N N EM

Kakva je to svinjarija, Roberte? - zaurla bez daha mladi odvjetnik. - Zar je mafija zavladala i ovim prostorom?čovjek ljubičastih usana samo slegne ramenima, a Ritt nastavi s dernjavom: — Taj Marvin, pa on je sjedio u istoj ćeliji s Engelbrechtom, je li, s onim krijumčarom oružja. Ovaj je dobivao finu klopu iz hotela. Imao je dopuštenje svog državnog odvjetnika. I budući da taj švercer, veliki čovjekoljubac, nije mogao gledati kako jadni Marvin guta zatvorske splačine, pozvao ga je da mu se pridruži. Marvin je to sa zadovoljstvom prihvaćao. I ja bih na njegovu mjestu to učinio. Dakle, obojica su bila obdarena posebnim povlasticama. A direktor mi je rekao daje otrov bio u jelu.Da, ali... — blago pokuša Dornhelm.Dakle! - Ritt je sve više bjesnio i govorio sve brže. Bilo je nesnosno vruće. Licem mu je tekao znoj. — I kako da taj čovjekoljubac Engelbrecht nije također otrovan i mrtav?Mrtav je, kako da nije. Mrtav mrtvacat.O, Bože... ali, gle. Fina je hrana stizala iz hotela autom, zar ne?...U termosicama, je li?Mladiću... — Dornhelm ponovno slegne ramenima i ušuti. Mnogi su smatrali da je tajna njegova uspjeha upravo u tome, stoje za dugo vrijeme uspijevao sačuvati svoj mir i bio beskrajno strpljiv.čovjek koji donosi jelo predaje termosice na ulazu i vraća ih drugog dana kad donosi novo svježe jelo.Elmar! - izdere se Dornhelm iznenada u sav glas. Mnogi su mu se i na tome divili, jer je u hipu znao promijeniti raspoloženje.Ne viči! -poviče Ritt. - Svinjarija, prava svinjarija! čovjek koji je donosio jelo nije nikada ulazio u zgradu. Posude s jelom preuzeo je netko od osoblja, a zatim ih je neka ulizica s jednim kolegom ili drugim zatvorenikom odnijela u Engelbrechtovu i Marvinovu ćeliju. Jesti se uvijek mora u ćeliji. Možeš sve do tri tisućite tražiti Marvinovog ubojicu u ovoj zgradi! Njega nema tu, kažem ti!Dornhelm sada zaurla iz svega glasa: - Zaveži, čovječe! Taj Marvin uopće nije otrovan! On je živ živcat!Što?Živ je. Tvom se Marvinu nije ništa dogodilo.U hotelskom salonu Miriam Goldstein zazvoni telefon. Ona digne slušalicu i javi se.Maitre Goldstein — javi se ženski glas - to je sjajno — nastavi glas na francuskom.Sto je to sjajno? — upita Miriam, također na francuskom. Iznad hotela upravo je prelijetao zrakoplov. Miriam bacipogled kroz prozor i ugleda Air-Franceov Jumbo upravo iznad tornjeva Deutsche Bank. Divovski se Jumbo strmo uspinjao prema sjajnoplavom nebu. Kratko vrijeme buka mlažnjaka bila je za-glušujuća.Halo! — začuje se iznova mladi ženski glas. — Maitre Goldstein!Da. Zrakoplov. Što je to sjajno?Da sam vas dobila tako brzo. Monsieur Vitran mije rekao da ste danas u Frankfurtu. I prvi hotel kojeg sam nazvala bio je vaš Frankfurter Hof. Sva sreća. Mogu li vas spojiti s monsieur Vitranom?Molim, Isabelle.Ne guittez pas - reče Isabelle.Uvijek to svi kažete - pomisli Miriam.Javio se muški glas. - Ovdje Gerard Vitran. Dobar dan, Miriam!Dobar dan, Gerard!Jeste li već bili na sudu?Da.I? Jeste li uspjeli nešto učiniti za Markusa?Gerard, naš prijatelj Marvin Markus je mrtav.Ne! - začula je uzvik užasnuta čovjeka.Da, jest — reče Miriam.Mais, pour la grace de Dieu, zašto? Kako se to dogodilo?Otrovan je.Ali, on je bio u zatvoru!

U zatvoru je i otrovan.J O H A N N EMčula je najprije kako Vitran ponavlja njene zadnje riječi, a odmah se zatim začuju i dva uzbuđena ženska glasa.A onda opet on progovori: — Slušajte, Miriam, to... to... je užasno. Zašto? Zašto su ga ubili?Nemam pojma - reče ona. - Nazvali su državnog odvjetnika, zove se Ritt, upravo dok sam bila kod njega. On je bio užasnut, rekao je samo, Marvin je mrtav, otrovan i odmah je odjurio u zatvor. To je negdje na periferiji Frankfurta. Ritt mi je rekao neka ovdje čekam njegov telefonski poziv.Strahota. Neshvatljivo. Zar smo već dotle stigli?Kao što vidite...Dolazim prvim zrakoplovom. Miriam, ostanite molim vas u hotelu ili, ako morate izaći, ostavite poruku. Ne znam kada po-lijeće prvi zrakoplov. No, mi smo za nekoliko sati svakako u Frankfurtu.— Sto to znači da je Marvin živ? — upita Elmar Ritt. Od silne zbunjenosti počeo je napokon govoriti sasvim normalnim glasom.Telefonski...Da! - Korpulentni glavni komesar kimne glavom. - Jedan od idiotskih čuvara u tamnici rekao je direktoru samo blok, kat i broj ćelije. A u toj su se ćeliji nalazili Engelbrecht i Marvin, što je direktor odmah ustanovio jednim pogledom na zatvorski plan. I odmah je nazvao Engelbrechtova odvjetnika i tebe da vam priopći vijest o smrti vaših klijenata. Žao mi je što su te krivo izvijestili, mladiću. - Dornhelmov je glas opet postao sasvih tih i smiren.Meni je žao što sam se onako derao. Danas imam samo sranja. Hansen povlači tužbu. Izjavljuje da se ne osjeća oštećenim. Dva svjedoka lažu. Sve to smrdi, da bog sačuva! Onda je nazvao i Miinchen. Poradi jedne velike nacističke svinjarije.Pa to je užasno kako se ti znojiš. Pogledaj mene. Znojim li se ja? Ni traga znoju. Ne smiješ se za svaku stvar toliko uzrujavati, mladiću!Prestani, čovječe, molim te! Kako možeš tu sjediti tako opušteno? Nemaš dragog posla?Nemam.Što to znači: nemam?Imam svoje ljude. Prvorazredne ljude. Sve rade perfektno. Jedino uvijek moraju znati da je stara budala tu negdje, u blizini.Koja stara budala?Ja. - Dornhelm namigne. - Ti nemaš pojma što se sve događalo! Stopostotni kaos, rekao je direktor. Dok su pronašli liječnika! Morali su ga zvati biperom. A njegov biper nije radio. Pokvaren. Trebalo mu je gotovo četvrt sata dok je došao u ćeliju. A ta dvojica odavno mrtva.U prostoriji se osjećao zadali po prašini, znoju i starim spisima. Ritta je oblilo crvenilo od zaprepaštenja. U grlu ga nešto stegnu.Dvojica? Koja dvojica? - Engelbrecht i Mohnhaupt.Ja ću poludjeti! — uzvikne Ritt. - Engelbrecht i tko još?Mohnhaupt. Traugott Mohnhaupt. - Tko je taj Traugott Mohnhaupt?Ulizica koji je nosio termosice s hranom.Kako to da je on mrtav?Jer je u trbuhu imao otrovanu finu hotelsku klopu.Kako to... kako to... da je - zamuckivao je Ritt.Engelbrecht ga je pozvao.Pozvao ga na klopu?Kažem ti, mladiću, da te ne mogu gledati koliko se ti znojiš.Kako to da je Engelbrecht pozvao na jelo Mohnhaupta?Mirno! Samo mirno! Smiri se. Ti se jednostavno moraš sabrati! Infarkt. Inače ti ne gine infarkt. čitao sam daje broj mladih ljudi koje pogađa infarkt u neprekidnom porastu. Gledaj, Engelbrecht dobiva svoju klopu. Osjeća se usamljenim. Sam je. Neće klopati sam. Dakle, poziva Mohnhaupta. Taj je presretan. Nekoliko minuta kasnije, on je mrtav.

Kako to da je Engelbrecht bio sam u ćeliji? - prošapta Ritt u po glasa.Jer su po tvog Marvina došli dva sata prije i odveli ga iz ćelije. Zar si zaboravio da je danas trebao biti pušten? MoraoN N E SMje u upravi zatvora obaviti brdo formalnosti. Još je uvijek tamo. I jeo je tamo. Zatvorsku hranu.Ritt reče sasvim polagano: - Marvin je, znači, ostao živ, jer nije jeo u ćeliji s Engelbrechtom.Dornhelm snažno udari nogom o pisaći stol i poviče: - No, jesi li na posljetku prokužio? - Kako se stol od udarca prodrmao, kristalna se vaza prevrne zajedno s ružom. Voda poteče na tepih.Ne viči! - reče Ritt.Što?Prestani se derati! Ja to ne volim.Chuzpe. I to govoriš baš ti! — Dornhelm ustane, pođe do umivaonika i napuni kristalnu vazu vodom. Zatim veoma pažljivo stavi crvenu ružu natrag u vazu. — Madelon — reče pritom. — Uvijek samo madelon.Što?Vrsta ruže. Tako se zove. Madelon. Svaki drugi dan svježa madelon. Direktor mi je to rekao. On voli sve vrste ruža, a madelon najviše. — Dornhelm nastavi: — Da, Mohnhaupt je dobio Marvinovo jelo! A Markus je neposredno prije donošenja hrane izašao iz ćelije. Stražari to još nisu stigli javiti. Lara. Solaria. Baccara. Same crvene vrste ruža. Sve su lijepe. Ali nisu tako lijepe kao madelon. Postoji još i dallas. I šonja. Te su u boji lososa. Smrt brzo pogađa ljude, mladiću. Lijepa smrt. Znaš li od čega su umrli Engelbrecht i Mohnhaupt? - Dornhelm zamljacka. -Koktel od račića! Cordon bleu s rižom. Za desert izbor najboljih sladoleda. Ali, na to više nisu stigli.Što to više nisu stigli? - Ritt obriše lice rupčićem.Pojesti probrane sladolede. — Dornhelm se naceri. - Otrov je bio u riži, rekao je doktor Griinberg, naš zatvorski liječnik. Još je našao sitne kuglice. Požderali su obojica gotovo svu rižu prije nego stoje otrov počeo djelovati. Cijankalij. U ćeliji se još osjeća miris po gorkim bademima. I ja sam ga osjetio. Nema sumnje, cijankalij. Sasvim sićušne kuglice, kaže doktor Griinberg. Pomiješane s rižom. Nitko živ ne bi primijetio. Ovojnica ovih kuglica od neke je tvari, doktor Griinberg zna točno što je to, koju želučana kiselina rastvara u roku dvije do tri minute. Dakle, En-•gelbrecht i Mohnhaupt mogli su se savim pristojno naklopati, prije negoli su bilo što primijetili. — Dorhelm se sve više zagrijavao za temu o kojoj je govorio: - Kad se cijankalij oslobodi, pretvara se u cijanovodičnu kiselinu u plinovitom stanju. Taj plin istog trena blokira sve enzime koji sadrže željezo. Znaš li ti, mladiću, što su to enzimi?— Ne.— To su tvari u živim stanicama koje kataliziraju odvijanje mnogobrojnih biokemijskih reakcija u organizmu.Aha.— Plin cijanovodične kiseline blokira, dakako, i enzime disanja. I time disanje prestaje. A prestaje i dovod kisika u mozak. Znaš li ti, mladiću, da mozak nevjerojatno osjetljivo reagira na nedostatak kisika. Ako se cijankalij ne nalazi u staklenoj kapsuli koju treba najprije pregristi te onda izgrize u prvom redu jednjak, nego ako ga se apsorbira u tako slobodnom obliku kao što je to bio slučaj u Engelbrechta i Mohnhaupta, kada je djelovao u plinovitom stanju, zapravo je to onda izuzetno humani način ubijanja. I po mom mišljenju, madelon je ipak najljepša.— Moram popiti još jedan konjak — reče dr. Markus Marvin. — Osjećam se veoma loše.Bilo je oko sedamnaest sati, 19. kolovoza, a Marvin se nalazio u salonu apartmana Miriam Goldstein u hotelu Frankfurter Hof. Pri uspjelom pokušaju da svojski premlati proizvođača mirisnih kamenčića za zahode, Hilmara Hansena, tako da je ovaj završio u bolnici, ni on sam nije mogao proći bez posljedica. Desna mu je ruka bila u zavojima, desno oko natečeno da je jedva na njega vidio, po licu je imao modrice, a na lijevoj sljepoočnici flaster.čovjek crne razbarušene kose, zbog čega je djelovao uvijek nekako nepočešljano, bio je elegantno odjeven, kao onomad na Svitu. Nosio je plavo ljetno odijelo, fine ljetne cipele, a imao je čak i

kravatu. To što je samo zbog kobne zamjene ostao živ, ipak je dotuklo fizički izdržljivog atomskog fizičara. Miriam Goldstein izvadi iz sobnog bara još jednu bočicu Remy Martina.Sjedili su tako svi zajedno u apartmanu nježne bjelokoseJ O H A N N EMS I M M Eodvjetnice. Dok je vani vladala nesnosna vrućina, ovdje je ugodno i tiho brujao klima-uređaj.Državni je odvjetnik nazvao Miriam Goldstein, te je izvijestio o svemu što se dogodilo u istražnom zatvoru Preungeshei-mu. Ritta su sada progonili odvjetnik i žena Herberta Engelbre-chta, otrovanog krijumčara oružja, kao i rodbina pokojnog Trau-gotta Mohnhaupta, otrovanog uslijed gostoljubivosti Engelbre-chta. Tu su bili još i uprava zatvora i Ministarstvo pravosuđa, jer su on i njegov prijatelj Dornhelm iz Komisije za umorstva morali otkriti tko je stavio otrov u hranu, gdje i zašto. A viši državni odvjetnik zahtijevao je da ga hitno izvijeste zašto je WC-ka-menčić Hansen, kojeg je Marvin pretukao, tako iznenada odlučio povući tužbu.Tako mnogo pitanja. Toliko mnogo posla.Miriam je pak ispripovijedala kako je iz Pariza nazvao Ge-rard Vitran, u vrijeme kad su svi mislili da je Marvin mrtav, te da je već na putu za Frankfurt.Dolazi li sam? — upita Marvin.Rekao je mi. Ne znam tko sve dolazi.Vjerojatno on sa ženom. Kakav li će biti za njih šok kad me budu vidjeli ovdje živog i zdravog. — Marvin odmahne glavom. — Neshvatljivo je kakvu sam ja imao sreću — reče s gotovo djetinjastim iznenađenjem. — Zamislite samo da sam jeo s tim En-gelbrechtom!Bedasti imaju sreću - reče Peter Bolling. - Stara narodna mudrost.Ne bih vas htjela još više uzrujavati - reče Miriam Goldstein - ali zar vam nije palo na pamet da je netko htio otrovati vas, a ne Herberta Engelbrechta?Do đavola - kaza Marvin - kakva divna ideja! Tja, naravno, i to je moguće.O tome će gospodin Ritt morati povesti računa! - nastavi misao Miriam.A zašto bi netko htio ubiti Markusa? - upita Bolling.A što mislite zašto? - reče Valerie Roth, okrenuvši se Gil-lesu. — Kada ste onomad došli na Sylt i posjetili Gerhardov grob, te kad smo se nakon vašeg dolaska do Gerhardove kuće upoznali, rekla sam vam daje treći infarkt koji je pogodio moga strica ušte-dio određenim ljudima trud da ga ubiju. Sjećate li se?Da — reče Gilles.Sada je na redu Markus - izjavi ona. - Miriam je u pravu.Možda - reče Miriam. - A možda je doista morao umrijeti samo Herbert Engelbrecht. Ali, ja imam neki neugodan osjećaj da ste vi, Markuse, bili na redu.Zapravo sam ja odavno na redu - reče on, prihvativši razgovor. - Još odonda kad sam se vratio iz atomskog rezervata u Hanfordu, te kad sam izletio iz uprave za nadzor.Državni odvjetnik Ritt misli da možete zatražiti zaštitu policije - reče dr. Goldstein.Neću zaštitu - reče Marvin. - Sve je to skupa veliki non-sens! Ako me zaista namjeravaju ubiti, onda će to i učiniti, unatoč ne znam kakvoj policijskoj zaštiti. - On se nasmijulji i reče: -Ne, neću zaštitu policije. Ja imam sreće, vidjeli ste. Ja sam pravi srećković!Miriam Goldstein pokuca prstom o stol. - Nikada se ne smije reći tako nešto! Veoma sam zabrinuta, Markuse. A i Gerard je u najmanju ruku isto toliko zabrinut.Valerie Roth se obrati Gillesu: — Vi ne znate tko su Vitra-novi. Naši dobri prijatelji. Mi, naime, radimo zajedno.vin nastavi s oduševljenjem: — I te kakvi prijatelji! Gerard i Monique. Bit ćete oduševljeni, gospodine Gilles. Oni su neuništivi. Što je Gerard već sve prošao u životu! Vidite, studirao je na jednoj od onih visokih škola Francuske, odakle se regrutiraju svi vrhunski ljudi politike i gospodarstva, naime, na Ecole Polytechnique u Parizu. Doktorirao je prirodne znanosti, a uža mu je specijalizacija atomska fizika. Međutim, on nije postigao nikakvu karijeru u politici ili industriji, nego je postao tajnikom CDT-a, toga sindikata sekcije atomskih radnika. I tamo je on koristio i svoj

položaj i svoje mogućnosti za kritiku nuklearnih elektrana i zloupotrebe atomske energije. Kao stručnjak! Neprestano se vraćao i upozoravao na sve moguće opasnosti. Na rizične sigurnosti francuskih nuklearki. Uvijek zastupa samo interese radnika. Oni ga vole.Pravi drag, kamerad - živo doda Bolling. - Tipično je za njega na primjer, što nikad nije kao boss CDT-a jeo u restoranima za glavešine, iako je to mogao. Uvijek se hranio s radnicima u kantini.N N E SMS INapisao je knjigu o opasnostima atomske tehnike. Zajedno s Monique. Nju je upoznao u sindikatu. I ona je atomska fizičarka. Njoj je trideset pet, a njemu četrdeset jedna godina. -Marvin se odjednom kratko nasmije i bolno razvuče lice. Nije se mogao smijati, jer ga je sve još boljelo. - Kad se knjiga pojavila - nastavi on - pozvano je osoblje Tvornice za preradu otpadaka kraj Canal La Manchea na štrajk koji je trajao tri mjeseca. Nakon toga je, dakako, prestao biti boss sindikata, jer je izletio. Poduzetnička su društva na tome bezuvjetno inzistirala.A zatim ga je pozvala vlada - reče Bolling.Gerard je govorio od samog početka - prekine ga Marvin — da će, ako i nadalje budemo lakoumno rasipali energiju, Zemlja propasti prije negoli mi obustavimo upotrebu atomske energije i ugljena i prijeđemo na korištenje sunčane energije. Najprije, dakle, moramo drastično smanjiti potrošnju energije, a zatim prijeći na sunčanu! On je to razjasnio vladi, a vlada mu je dala nalog za izradu velike studije o tome, na koji način, gdje i kojim se sredstvima može uštedjeti energija. A Gerard će vam sam ispričati kako se može nevjerojatno mnogo uštedjeti. - Marvin se opet nasmije i odmah uzvikne joj, a smijeh nesta s njegova lica. On dalje nastavi: - I opet je bio previše savjestan, pa je okrivio cijelu industriju da lakoumno troši energiju, te iznio do te mjere radikalne i realno sprovedive prijedloge o uštedi energije, da ga vlada jednostavno nije više mogla držati zbog pritisaka industrije. I tako je Gerard izletio i po drugi puta. I kako je to djelovalo na njega? Ništa posebno. Zajedno sa svojom ženom i drugima osnovao je ESI - Energv Svstems International. Što da vam kažem? Sada ta tvrtka daje savjete poduzetničkim društvima, ministarstvima, pa i vladama širom svijeta.Iznenada zazvoni telefon.Zar su već oni? - uzbuđeno pita Marvin. Miriam digne slušalicu.Začu se djevojački glas: - Gospođo doktorice Goldstein?Da.Došao je gospodin Joschka Zinner. Kaže da ima dogovoren sastanak s vama u pola šest.O, moj Bože! - Miriam Goldstein se uhvati rukom za čelo. - Zamolite gospodina Zinnera da se malo strpi! - Zatim pokrije dlanom školjku slušalice i okrene se ostalima: — Eto, što mi se sve ne događa! Zaboravljam već i dogovore! Potpuno sam zaboravila na njega! Zapravo sam još premlada, da bih bila toliko senilna.Joschka Zinner? - upita Gilles.Da. Filmski producent. Poznajete ga?Kako da ne - kaže Gilles ljutito. — Sto li samo taj hoće od vas?Ne znam. - Miriam bespomoćno slegne ramenima. -Nazvao je prije dva dana. Rekao je da svakako mora razgovarati sa mnom. O veoma važnoj temi. Riječ je o nekoj krupnoj stvari u kojoj sudjeluje i Frankfurtska televizija. Mogla sam se tamo raspitati samo kod jednog čovjeka iz proizvodnje. To sam i učinila. čovjek je potvrdio to što je Zinner rekao. Oni pripremaju jedan projekt koji bi za nas bio od najvećeg interesa. — Miriam pogleda sve redom oko sebe. — Htjela sam vam to već ispričati, ali sam zbog uzbuđenja oko Marvina potpuno zaboravila. - Zatim upita Gillesa: - Kakav je čovjek taj Zinner?Luđak — odgovori ovaj. — I to kakav luđak! Vidjet ćete!Ako bude pretjerao, izbacit ću ga van — reče dr. Miriam Goldstein. Makne dlan sa slušalice. - Gospođice, neka gospodin Zinner dođe gore.Žao mi je, gospođo doktorice, rekao je da mu je predugo čekati.Što?

Ja vas molim da mi oprostite — čuo se glas djevojke u telefonu. - Gospodin je upitao za broj vašeg apartmana i kolegica mu je, nažalost, rekla vaš broj. Užasno mije neugodno, gospođo doktorice. Gospodin Zinner je bio jako uzrujan i govorio je veoma brzo. Otrčao je do dizala. Svakog će časa biti kod vas. Jednostavno, nismo bile dorasle tom gospodinu. Oprostite, molim vas!No, dobro - reče Miriam Goldstein i spusti slušalicu. -Jednostavno je odjurio gore - kaže ona odmahujući glavom. -Rekli ste luđak, gospodine Gilles?Da - polagano reče Gilles. - Ali, ako i to uzmemo u obzir.N N E SM ANa što ciljate? - upita Valerie Roth.neobično je, kako se on sad odjednom tu pojavio.Mislite — reče Miriam Goldstein — da nešto nije u redu?Možda je sve u najboljem redu - reče Gilles, odjednom vidno nemiran. - Ipak Joschka Zinner. U svakom slučaju, budite spremni na sve!Uto zazvoni zvono na vratima apartmana.Miriam Goldstein ustane i otvori vrata. — Philip!Nizak čovjek pred vratima sjuri se iznenada kroz salon, pokraj odvjetnice i svih ostalih, ravno do Gillesa koji je već bio ustao i - zagrli ga. Budući daje čovjek bio malen i debeo, obujmio je Gillesa negdje oko bokova.Dolje! — kaže on. - Sagnite se malo! - Gilles se sagne, a Maleni ga poljubi u oba obraza. — No, hajde! — reče on potom. Sve se odvijalo u hipu.Što, hajde?Zar stari dobri Joschka neće dobiti pusicu?Dobio ju je i na to se sav ozaren od zadovoljstva ogleda oko sebe.Moj najbolji i najstariji prijatelj, dame i gospodo! - objavi on. - Napisao je davno sedam ili osam scenarija filmova za mene! Jedini pošten čovjek u našoj prljavoj branši. Jedini, koji nešto zna i može. Reći će da ja pretjerujem. Reći će da smo jedan drugoga samo uzrujavali. Neprestano pred sudom, jer mu nikada nisam platio treći obrok za scenarij. Ne slušajte ga, dame i gospodo, ne slušajte ga! On vam je sušta skromnost. Taj se nikada neće hvaliti ili izigravati neku veličinu. To da, nisam platio treći obrok, reći će vam svaki autor. Istina je. Uvijek me tuže. I to mi je zadovoljstvo. Inače si čovjek ništa ne priušti. To je kao kod ruleta. Ponekad dobiva autor, ponekad dobivam ja. Dakle, mene su uvijek oduševljavale te pravne smicalice. Nikad ne znam što će sve izmisliti.Svi su piljili u njega.Bio je odjeven u bijelo i po mjeri šivano svileno odijelo, a njegova je plava košulja imala neobično visok ovratnik. Kroz čvor kravate i ovratnik košulje bila je zabodena skupocjena bri-lijantna igla. Brilijantni su bili i gumbi na manšetama koje su biledulje i virile iz rukava. Mora da je slučajno nabasao na američkog pisca Tomasa Wolfa, pomisli Gilles. Nekada ranije Jo-schka se odijevao samo u najjeftiniju konfekcijsku odjeću. Jedino luksuz čini čovjeka ljepšim od majmuna. Uvijek je iznova citirao tu rečenicu iz knjige Teta Jolesch Friedricha Torberga. A i Torberga je pokušao također uvaliti, isto kao i mene.To je Joschka Zinner, filmski producent — reče Gilles. — Joschka, mogu li vas upoznati s...Učinit ću to sam. Kod vas to predugo traje. Vaša jedina greška. Ta pretjerana finoća. I ja sam fin. Ali sve ide brže. Gospođa doktorica Goldstein.Da. — Rukoljub je već uslijedio. — Otkuda...Eto, tako, znam. Poznata žena. A vi ste gospođa doktorica Roth. Velika mije čast. - I opet rukoljub. — Naravno, doktor Mar-kus Marvin! - Stisak ruke. - I gospodin Bolling. Kako je s astmom, gospodine Bolling? To je strašno. Ali zato sam ja tu. - I odmah zatim spustio se na obližnji kauč presvučen bijelom kožom. Nogice mu nisu dosezale do poda, nego su visjele u zraku. Joschka se smješkao, pokazivao mišje zubiće i trljao ružičastim rukicama. - Možete me ponuditi čašom soda-vode, gospođo doktorice. Alkohol za mene ne postoji. Štetan je i može biti koban. Ljubim ruku, gospođo doktorice, hvala vam - prozbori on, uzevši od Miriam čašu vode. - No, prijeđimo na stvar. Vrijeme je novac. Sutra već moram u Hollywood. Hoću već danas sve dogovoriti s vama. Pazite.

Munjevita ideja!Kakva ideja? - upita Miriam Goldstein, a u glasu joj se osjećalo da je iziritirana.Munjevita ideja. Moj specijalitet. Time sam postao velikim. Moje najbolje ideje rađaju se poput munja. Filmski producent. Najveći producent Europe! Film i televizija! U posljednje vrijeme više televizija. Međunarodne koprodukcije. Mnoštvo nagrada. Uvijek prvi pri izboru na svim elektronskim kanalima vi eteru. Zar nije tako, Phillipe?Istina - odgovori Philip. - Neka vas ne zbuni kićenost i vanjština ovoga gospodina. On je doista izvanredan producent. Vara gdje god može, ali je napravio izvrsne filmove.Dosta, Phillipe! Gospoda su već stekla dojam. Bit će oduševljeni. Najbolja ideja koja je ikada sinula Joschki Zinneru.H A N N E SS I M M Ekus Marvin se nasmije. Osjeti opet bol i odmah se uozbilji.Smijete se, gospodine doktore Marvin. Samo se vi smijte. Imate životnu šansu. — Joschka poče govoriti još brže, iako je i do sada govorio veoma brzo. - Pratio sam sve, od trenutka kad ste se prestali baviti s filmom. Vaše izbacivanje iz nadzorne uprave. Vaš rad u Liibecku. I vaš rad, gospodine Bolling, i vaš, gospođo doktorice Roth. Upravo ono što se sada treba napraviti. Nema ništa važnije. Najveće. U međunarodnim okvirima. Što će uzburkati duhove! Ljudi moraju vikati! Urlati! I hoće! Sigurno hoće! Joschka Zinner već je sve pripremio. Možemo odmah početi. Joschka ima sve ugovore sa sobom. — Podigne aktovku visoko uvis. — Evo! Sve je tu unutra! Samo još potpisi.Gospodine Zinner — poče Miriam Goldstein.Ne prekidajte, molim vas, gospođo doktorice, oprostite! Objasnit ću vam. Sve je dogovoreno s Frankfurtskom televizijom. Zeleno svjetlo od glavnog direktora. Oduševljeni su. — A onda nastavi još brže: — Naravno, samo zato, jer samya producent. S posljednjim sam im filmovima donio basnoslovne zarade. Ali, tek sada! Dakle, što kraće, time is money, moram u Hollywood. Dobit ćete prvorazrednu ekipu. Moje ljude! Snimatelj i allround-teh-ničar. Reći ćete kamo želite. Letjet ćete. Nema cenzure. Što snimite, to će se i prikazivati. Frankfurtska televizija hoće senzaciju. Možete iznijeti sve. Bilo koji skandal. Najveći! Možete napasti koga god želite. Kohla. Vladu. Sve vlade! Apsolutna sloboda. Zajamčeno ugovorom. Nadzirat ćete montažu. Nitko neće utjecati na vas. A novca ima dovoljno, vjerujte Joschki Zinneru! — Sav zračeći od radosti i ponosa, on s oduševljenjem pogleda sve redom.No?Nemamo pojma o čemu govorite - reče Valerie Roth.Pa valjda sam bio dovoljno jasan! Divim se onome, što vi činite. I cijenim vas zato. Vi ste posljednji koji biste još mogli spasiti ovaj svijet. Ali s televizijom! Otkriti sve svinjarije. Bez ikakvog obzira. Najoštrije. Vlastita serija na Frankfurtskoj televiziji. Sve je već isplanirano. Glavni pogodak. Kažem vam: revolucija!Doktorica Goldstein reče polagano: - Vi predlažete da jedna snimateljska ekipa krene na snimanje dokumentarnih filmova s Markusom Marvinom?Ljubim ruku, milostiva gospođo.Na primjer, s temom o uništavanju tropskih šuma?Na primjer.Neumjereno trošenje energije?Jasno.Poslovi s otrovnim otpadom? — reče Roth.I to.Smrt mora? — kaže Marvin.Bezuvjetno.Atomski lobi? Diktat elektropoduzetnika?Sve što treba! - Joschka kimne, sav obuzet svojom vlastitom veličinom. - Dakle, molim. Je li to munjevita ideja?

Sve što sam doživio u Americi? - upita Marvin uzbuđeno. - U Mesi? U atomskom rezervatu?Vidite. Već djeluje. Jasno! Morate opet otići tamo!I prljavi poslovi s plutonijem? - upita Bolling namjestivši rukom naočale.Pa da! - Joschka digne ruke uvis. Manšete sada iskočiše iz rukava — Ali, dakako, i ono pozitivno. Nikada ne zaboravite ono pozitivno! U mojim se radovima to uvijek nađe. Ima idiota koji uvijek daju samo sve crno, negativno. To je sad velika moda. No future. I brutalnost. Kako majku udara nogom u guzicu! Baca staru damu niz stepenice! Takvi idioti bankrotiraju. Pozitivno, uvijek misliti pozitivno! Sto će spasiti naš svijet? - Sad je već jedva dolazio do daha. - Sunčana energija! O tome se u seriji mora progovoriti. I to iscrpno. Najveći projekt svih vremena. Ali i najveća tema. Dovoljno sam čitao o tome. Znam sve. Joschka Zinner uvijek zna ono što treba. Ima nos. A nos mu govori: sada ovo i ništa drugo! No?Smatram to izvrsnim — reče Valerie Roth.I ja također - pridruži joj se Marvin. Susanne, pomisli, kad budeš čula za sve ovo ili budeš čitala, ili na posljetku i gledala, možda ćeš mi se vratiti. Ah, Susanne! - Ne znam još, da li emisije davati u vremenskim razmacima ili u nastavcima u jednom bloku. Tako da stvarno obori ljudeO H A N N EMS I M Ms nogu. Frankfurtska televizija je za jednu emisiju tjedno. Apsolutan uspjeh. Što mislite, kako će to biti kad ih bude otkupljivalo inozemstvo! Ta tema! Imam već interesenata u četrnaest zemalja. Financiranje nije nikakav problem. Mogu vam platiti poštene gaze. Eventualno dati udio. I vi letite s nama, Phillipe! Pisat ćete komentar za svaku emisiju. Ne gledajte me tako! Uvijek se nećka, on, umjetnik! čovječe, Phillipe, ta ja sam vas već prodao Frankfurtskoj televiziji! U paketu. Vrijeme je da se za vas opet čuje. Deset godina ništa niste napisali. Kako ćete to opravdati pred Bogom? U koju vam je svrhu On poklonio život? Da sjedite u tom usranom gnijezdu u Švicarskoj? Lijepo će vam očitati jednog dana, kad se budete našli pred njegovim prijestoljem. Nisam ti život poklonio za to, Phillipe Gillesu, reći će, za to zacijelo ne! To je grijeh, Phillipe. Kako me samo gleda! Zar nije sladak? Ah, ja volim toga čovjeka! Takav se rađa samo jedanput. I više se ne događa. Dakle, hoćemo li potpisati ugovore!— Gospodine Zinner - reče blagim glasom Miriam Gol-dstein.— Poštovana gospođo?— Radite li vi uvijek ovako?— Uvijek. Zašto?— Jer se sa mnom tako ne može.— Što znači s vama se ne može?— Ja sam odvjetnica.— I? U čemu je problem?— Hoću pročitati ugovore. I ostaviti vremena za odluku. Nije oklijevao ni čas. - Razumljivo, gospođo doktorice, svepo vašoj želji. Divim vam se. Skidam vam šešir! Seriozno. Želite sve preispitati. No, molim, izvolite! Neću sutra odletjeti u Hol-lywood. Hollywood može čekati. Ovo ovdje je važnije. Sjest ćemo zajedno, vi i ja. Proći ćemo ugovore skroz naskroz. Redak po redak. Izmijenit ćemo ono što vama ne bude odgovaralo. Svjestan sam veličine tog projekta. Mnogo toga ovisi o njegovoj realizaciji. Nikad nije bilo važnijeg projekta. Znam ja sve to, draga gospođo doktorice. Pogledajte gospodina doktora Marvina, gospodina Bollinga, gospođu doktoricu Roth. Svi su poneseni. Telefon ponovno zazvoni i Miriam podigne slušalicu.PJEV— Gospođo doktorice Goldstein — začuje se isti djevojački glas otprije. — Stiglo je troje gospode. Monsieur i madame Vitran, te mademoiselle Delamare. Ne želim i drugi puta pogriješiti. Ja...Neka gospoda dođu gore - reče Miriam. - čekam ih kod dizala.Ona pođe dugačkim hodnikom kroz novi dio hotela, zatim jednim dijelom kroz stari, te pored

velikog goblena dođe do dizala. Jedna se kabina upravo zaustavila. Iz dizala izađu dvije žene i jedan muškarac. čim ju je muškarac ugledao, on vikne: — Miriam!Gerard!On je zagrli. - Bože moj, tko li je ubio Markusa? Koji prokleti...Gerard...Da?Drugi je čovjek ubijen. Markus je živ. V1 Vitran je pogleda zaprepašteno. - Živ?Da! Kod mene je u mom apartmanu.Dođite! - Vitran uhvati ženu za ruku i potrči. Miriam potrči zajedno s njima.Druga je žena za trenutak stajala sama kod dizala, zatim je i ona laganim korakom krenula za njima. Imala je plave oči, kratku plavu kosu prilegnutu uz nježno lice, te izuzetno lijep ten. Bila je vitka i djelovala je krhko. Noge su joj bile duge i savršenog oblika. Nosila je na sebi kostim. Suknja je bila tam-nosiva, uska u bokovima, a prema dolje se otvarala. Jakna s pepita uzorkom kopčala se sve do vrata. Oko ovratnika, rubova rukava i malih džepova bila je našivena uska crna traka. Mlada je žena imala crne cipele i tamnosive čarape. I kad je ušla u apartman Miriam Goldstein, čija su vrata bila otvorena, Gerard Vitran i njegova žena Monique još su uvijek grlili Markusa Marvina. Mo-nique je bila podšišana kratko poput dječaka. Crne kose i visine jednake kao i njen muž, koji je imao usko lice znanstvenika i veoma svijetle oči. Gusta mu je kosa već bila prosijeda. Neprestano je lupkao Markusa po leđima, a Monique je gladila Mar-kusovu ruku.Mlada je žena tiho zatvorila vrata apartmana i ostala stajatiH A N NMkraj njih. Djelovala je povučeno, diskretno. Potrajalo je još malo vremena dok Vitran nije napokon pustio Markusa. A tada on ugleda mladu ženu.Isabelle! Excuse-moi! — Brzo krene prema njoj, stavi joj ruku oko ramena i povuče je u salon. Razgovarao je s njom francuski i završavao misao - alors, ma chere, sil te plait!Žena je zračila šarmom i mladošću. Pogleda sve redom sa smiješkom na usnama i reče potom na tečnom njemačkom, s jedva primjetnim akcentom: - Zovem se Isabelle Delamare i tajnica sam gospodina i gospođe Vitran. I njihova prevoditeljica. Oni govore engleski i vrlo malo njemački. Budući da često borave u mnogim zemljama, ja većinu vremena provodim s njima i prevodim.Otkuda znate tako dobro njemački? — upita Bolling. Gutao ju je očima, sav očaran njenom pojavom.Studirala sam jezike.Koje?Osim njemačkog - odgovori Isabelle - još i engleski, španjolski, portugalski i talijanski.Za Boga miloga! — Bolling je ostao bez riječi, napola otvorenih usta.Monique Vitran je nešto govorila na francuskom. Isabelle se nasmijala i odmahnula glavom. - Mais oni, mais ouil — uzvikne Monique.Isabelle reče ozbiljno: - Madame Vitran... ona je veoma ljubazna, ali, naravno, užasno pretjeruje... Ona moli... ne, ona in-zistira da kažem, kako ona i njezin muž ne bi mogli raditi bez mene ni jedan dan. To je groteskno i nije točno.To je točno! - poviče Monique. - To je istina!Svi su se nasmijali, a Vitranovi su pristupili Joschki Zinneru i Bollingu i razgovarali s njim engleski. Na posljetku se troje Francuza zaustavilo pred Gillesom, s kojim su mogli razgovarati na svojem jeziku. Za vrijeme kratkog razgovora Gilles nije skidao pogled s Isabelle, te se doimao poput čovjeka za kojeg je odjednom sve postalo nestvarno, potpuno nestvarno.Bila je već kasna večer. Joschka Zinner iznio je svoj projekt i Vitranovima, koje je ta ideja također oduševila. Monique je izjavila da Markus mora svakako snimiti u jednom nastavku serije svoj prilog o mogućnostima uštede energije, a Gerard je ponudio svoju pomoć kao i veze pri radu na takvu projektu. Dalje su se nizale nove ideje, pitanja i dileme, a Izabelle Delamare uvijek je spretno uskakivala kao prevoditeljica.Razgovor je sve više tekao u srdačnom tonu i Gilles se odjednom osjeti kao nekoć, prije mnogo

godina, u njegovoj kući u Grunewaldu, kad su njemu i Lindi dolazili razni glumci i autori, političari, pjevači i slikari. Ovdje u Frankfurtu vladala je ista atmosfera prijateljstva i uvjerenja da će se nešto zajednički napraviti. Gillesa obuzmu snažna prisjećanja. A ipak, pomisli on uznemireno, ovdje je sasvim drukčije, sasvim nešto drugo. To što se ovdje može vidjeti, što se može čuti, ne, to nije istina, ne, to ne može biti istina... Sjedio je kraj prozora, pušio lulu i samo slušao. Pogled mu se neprekidno vraćao na Isabelle. Promatrao ju je dok je mirno prevodila, sabrano, sigurno i bez napora, a precizno i tečno. U jednom je trenutku prekrižila nogu preko noge i on vidje da je tamnosiva suknja njena kostima iznutra opšivena pepita trakom.Isabelle mu se nekoliko puta nasmiješila, a on je uzvratio smiješkom. Kad god bi pogledao Isabelle ili začuo njen glas, obuzimao ga je neki čudnovati osjećaj neodređene brižnosti i neuobičajene očaranosti njome.Kasnije su svi otišli u francuski restoran, koji se nalazio u prizemlju hotela. Razgovor se tu nastavljao i, kad god je bilo potrebno, Isabelle je ljubazno prevodila s velikom pozornošću. Gerard Vitran je predložio u jednom trenutku kako bi filmsku ekipu na tom putu trebala pratiti Isabelle, jer ona perfektno govori šest jezika. Svi su bili oduševljeni tom idejom, a osobito Bolling. Gillesa je radovalo što Vitran toliko hvali Isabelle. Stalno ju je promatrao, i pri jelu i pri piću i dok je govorila. Sviđao mu se svaki njen pokret. Od vremena do vremena Isabelle bi ga pogledala, jednom je digla čašu prema njemu u znak zdravice, on je digao svoju i nakon toga se svo vrijeme osjećao veoma uzbuđen.Joschka Zinner je opet započeo priču kako na taj put neizostavno mora krenuti i Gilles, jer treba pisati komentare za svaku emisiju pojedinačno, pa su svi počeli moliti Gillesa da to i prihH A N NMvati. Kad ga je Isabelle pogledala, on je na svoje veliko iznenađenje rekao da.Nakon jela svratili su u Lipicaner bar, koji se nalazio pokraj recepcije, i popili po jedno piće. Svi su bili vidno uzbuđeni.Miriam je Goldstein sjela pokraj Gillesa i sasvim mu se tiho obratila: - Lijepo je da su svi oduševljeni, radosni i puni nade. Zar ne?On je nijemo pogleda.Vi šutite - nastavi ona tiho - ali mislite vjerojatno isto što i ja.Bez odgovora.Da vam kažem što mislite? - upita Miriam još tišim glasom, tako da ju je u buci i svirci pijanista mogao čuti samo on.Mislite na događaje koji su se zbili u hipu, odjednom. Previše toga: pokušaj ubojstva Markusa, Hansenovo povlačenje, Joschka Zinner koji nam nudi grandiozne mogućnosti rada, upravo sada, iako je godinama imao prilike za tako nešto. Zašto Frankfurtska televizija želi upravo sada proizvesti jednu takvu seriju? Zašto neki hoće ubiti Marvina samo da ga ušutkaju, a drugi mu daju na raspolaganje sva sredstva kako bi mogao izvijestiti milijune gledatelja što ljudi čine ljudima i što ljudi čine planeti Zemlji? Zar ne razmišljate o tome, gospodine Gilles?Da - odgovori on. - Razmišljam upravo o tome, gospođo doktorice Goldstein. I stoga upravo sada moramo započeti s radom. Jedino na taj način možemo otkriti pravu pozadinu toga i sve ono što se iza toga krije.Veoma ozbiljna lica, Miriam kimne glavom i udalji se. Gilles osta sam. Nakon nekog vremena ustade i on, jer je poželio otići u svoju sobu... Svi mu požele laku noć, a Isabelle mu pruži ruku za pozdrav.Iz apartmana Gilles nazove hotel Bon Accueil. Javi se mon-sieur Oltramare, koji je upravo igrao šah s Gordonom, a zatim se javi Gordon. Gilles mu ispriča sve što se dogodilo i zaključi:I tako ću se ja sutra vratiti Swissairovim popodnevnim zrakoplovom u Genevu i ostati onda nekoliko dana u Chateau—dOeux, stari moj. Dogovoreno je da 25. kolovoza poletimo iz Frankfurta u Rio de Janeiro. Najprije će Marvin snimati na temu uništenjatropskih šuma Amazone. Vitran je preporučio jednog pobornika za očuvanje okoliša koji živi u Riju.Gordon je znao napamet gotovo sve redove letenja, pa ih je odmah iznio: — Iz Frankfurta polijeće

Lufthansin Boeing 747 četvrtkom u 21 sat i 50 minuta. Na međunarodnu zračnu luku Rij a slijeće u 6 sati i 35 minuta po lokalnom vremenu. Broj leta 510. - Gilles pomisli kako svaki čovjek ima potrebu da se veže uz nešto što voli u životu, pa se tako i Gordon vezao za ono vrijeme kad je letio kao pilot Spitfirea i nastavljao sjećanje na to vrijeme. - Da, Gordon, letjet ćemo upravo tim zrakoplovom -reče on. — Do tog će vremena Joschka Zinner i doktorica Gol-dstein dogovoriti sve u vezi ugovora i novca. Ja ću pisati komentare za emisije. I sa svim ostalim materijalom kojeg ćemo istraživati, mogu činiti što me bude volja.Morat ćeš ponijeti sa sobom brdo odjeće - reče mu Gordon.Da.Možeš li se prisjetiti kako sam jednom rekao da je svaka zaštita od stvarnog života pravo bogatstvo.Da, Gordone.Međutim, ti si u pravu. čovjek se ne smije zaštićivati uvijek od svega.Ne - reče Gilles - to se ne smije. Osim toga, tu je još nešto drugo, Gordon.Sto misliš time reći: još nešto drugo.Ne mogu sada o tome govoriti. Ali osjećam. Osjećam to jako. Ja sam dugo vremena bio novinski izvjestitelj i jednostavno znam da se tu još nešto događa osim snimanja emisija koje bi trebale utjecati na ljude. Što više, ja sam uvjeren u to.I ti to želiš otkriti.Moram otkriti. Jer, tu se događa nešto gadno, nešto veoma gadno. Nemam pojma što je to, ali kunem ti se da sam u pravu. Otkuda se samo pojavio taj Joschka Zinner! Kako je taj Mar-vin čistom slučajnošću ostao živ! Kako je taj čovo, taj Hansen, povukao svoju tužbu! Klip, klap, klip, klap. Otvori vrata, zatvori vrata. Kako se to samo odvija. Kako je to inscenirano, da, inscenirano...— Dobri Bože! — reče Gordon. — Philip, kakav je bio prije svog dolaska u Chateau-dOex. Nakadašnji Philip!Ne nekadašnji Philip, nego nekadašnji izvjestitelj.— Okay, okay. Monsieur Oltramare, Happy i ja doći ćemo u zračnu luku po starog izvjestitelja. I odvest ćemo na rastanku starog izvjestitelja opet u zračnu luku, kada bude polijetao.Vi ste najbolji prijatelji - reče Gilles - ti i monsieur Oltramare i Happy.Ah, dosta! - reče Gordon. - Dakle, do viđenja do sutra!— Do sutra! — reče Gilles i spusti slušalicu te primijeti kako mu je na ruci ostao trag Isabellina parfema.DRUGA KNJIGADa bi našao istinu, moraš joj se sasvim približiti. Kad joj se sasvim približiš, nastradat ćeš. Iz američkog filma Salvador Izvadi čepove iz četiriju bočica slatke rakije, uze iz džepa svog odijela dvije kutije američkih cigareta, otvori ih i podijeli sa mnom. Oboje smo bili odjeveni u odijela kaki boje, a zbog jakog sunca nosili smo i platnene šešire na glavi. Prašuma je bila puna visokih starih palmi, a među njima su visjeli golemi grmovi orhideja.— Boce se moraju otvoriti — reče G. — Duhovi to ne mogu učiniti. Ista je stvar s cigaretama. Duhovi ne mogu otvoriti kutije, ni staviti ih u špilje, pa to moramo mi učiniti, kao što ne smijemo zaboraviti ni šibice. — Ali, zato duhovi mogu sami zapaliti cigaretu, zar ne? — To su morali naučiti — reče G. — Da smo ih mi upalili, one bi izgorjele prije nego što bi duhovi došli. Je li? — Logično, kažem ja. — Koja niša pripada meni? — Izaberite jednu. Vidite da ih ovdje ima mnogo. Izvolite, uzmite šibice. - Hvala. - Možete li nositi sve to - Mogu, bez problema - odgovorim ja. - Razgovarali smo na francuskom, negdje na pola puta do vrha Corcovada, gdje se uzdiže četrdeset metara visok Kristov kip rekao mi je to G.. Došli smo ovamo, kako bismo obavili ma-cumbu...14. lipnja 1989. Rano je predvečerje. Poslije velike vrućine to ga dana u Chateau-dOexu, u mojoj je staroj kući Le Forgeron veoma ugodno i prohladno. Već mjesecima ovdje pišem. Na livadi ispred lijepog hotela mosieura Oltramarea sjedi mnogo gostiju. Njihovi glasovi i njihov smijeh dopiru do moje sobe.;Na stolu ispred mene nalazi se dnevnik. Poklonila mi ga je Isabelle i dopustila da po miloj volji iz njega citiram sve što želim i koliko želim. Evo, to sam učinio sada po prvi put, a vjeH A N N E S

rujem da ću učiniti još mnogo puta. U prvom redu činim to stoga što bih u protivnom slučaju, onako obuzet srećom, pri opisu doživljaja koji su mi se dogodili, a za koje sam smatrao da mi se ne mogu više dogoditi, bio isuviše melodramatičan i pretjerano sentimentalan, a u drugom redu zato jer mi Isabellin zapis pruža mogućnost da ostanem vjeran svojem načinu rada kroničara. Tekst koji sam započeo citirati počinje u Isabellinu dnevniku s nedjeljom, 28. kolovoza 1988. Točno se još sjećam toga dana i naše macumbe. Dok je stajala pored mene u toj prašumi, Isa-belline su oči bile tamnoplave, a ispod njena platnena šeširića izvirivali su samo čuperci njene plave kose. Bila je jedva primjetno našminkana. Vraćam se njezinu dnevniku.Već smo treći dan u Riju. Najtoplije doba godine već je iza nas, ali je vlaga u zraku još uvijek visoka. Stanujemo u hotelu Mi-ramar u Avenidi Atlantica, u kojem su još Markus Marvin, Peter Bolling i ekipa od jednog snimatelja i jednog tehničara, što ih je izabrao Joschka.Zahvaljujući njegovim vezama, Marvin je dobio dopuštenje da napusti Njemačku, iako još uvijek nije bilo razjašnjeno veoma čudno ponašanje Hilmara Hansena, ni ubojstvo krijumčara oružja Engelbrechta i ulizice Traugotta Mohnhaupta. čini se da se za to dopuštenje zauzela i Valerie Roth sa svoje strane i sa svojim vezama. Državni odvjetnik Ritt, kojeg sam upoznala prije polijetanja, nešto je primijetio na račun toga, jer nije mogao predočiti kakve su to sve veze bile. Naime, Marvin je dobio dopuštenje da napusti zemlju pod dva uvjeta: u svako doba mora državnom odvjetniku Rittu i glavnom komesaru Dornhelmu iz komisije za umorstva javljati mjesto svog boravka, a mora također biti spreman vratiti se u svakom trenutku, ukoliko istraga u Frankfurtu bude zahtijevala njegovu nazočnost.Bile su nam rezervirane lijepe sobe, moja se nalazi pokraj G.-ove, obje s balkonima, s kojih se pruža prekrasan pogled na plažu Copacabanu i na more. Prigodom njegova zadnjeg boravka ovdje - rekao je G. — pijesak je bio sjajno bijel, a voda čista i prozirno bistra. Doduše, voda je još uvijek čista i bistra, a pijesak bijel, ali nam je jedan od vratara imenom Carioca Parcas savjetovao neka odemo plivati negdje drugdje, jer ovdje kupači mogu dobiti alergije na koži.Godine 1973. - rekao je Gilles —plaža ispred Miramara bila je puna raspoloženih ljudi svih boja kože, svih mješavina rasa i — najljepših djevojaka. Danas još uvijek ima prekrasnih djevojaka i mješanaca svih vrsta, ali u znatno manjem broju. Ovo more ovdje i pijesak otjerali su mnoge...Isabelle još nikada nije bila u Riju i, kad se uspostavilo da je jedan od prvih na Marvinovom popisu ekoloških zaštitara, dr. Bruno Gonzalos krivo razumio naš dogovor i preko vikenda otputovao sa ženom iz Rija, iznajmio sam auto da Isabelli pokažem grad. Vratar Parcas je napomenuo kako senhora svakako mora obaviti macumbu, pa se Isabelle zainteresirala što je to. Moj prijatelj Carioca Parcas vidno je ostario, ali je isti slučaj bio i sa mnom.— Riječ je o jednoj veoma bizarnoj zgodi — rekao je vratar. — Svi ovdje vjeruju u to, i najpobožniji katolici i oni koji ni u što ne vjeruju. Vidite, senhora, u prašumama Corcovada živi mnoštvo moćnih duhova. Ako žele, oni mogu čovjeku naškoditi. Isto tako, oni mu mogu ispuniti svaku želju. — Zažmirkao je. - To je fantastično — rekla sam. — Svaku želju, ako su raspoloženi — reče stari vratar. A kako ih se može udobrovoljiti, senhor Parcas?— To dobro zna senhor Gilles — odgovori Parcas. — On je već učinio jednu macumbu. Je li to istina? — upitam ja G.-a. — Da— odgovori on, istina je. — I? — I što? - Je li se ispunilo ono što ste zaželjeli?Toga sam dana opet osjetio Isabellin parfem.Nisam se više mogao sjetiti moje prve macumbe, ali se zato dobro sjećam zadnje, 1973. godine. Tada sam od prašumskih duhova poželio ljubav one žene s kojom sam kasnije boravio dvije godine u Americi, no ta je ljubav doživjela neslavan kraj.— Monsieur Gilles! - On se trgne, jer je bio zadubljen u neke tajanstvene misli i upilji pogled u mene. Ja ga iznova zapitah:— Je li se tada ispunila vaša želja?činilo se kao da će reći ne, ali ipak reče da, a ja nastavih: — Onda i ja želim učiniti macumbu.I tako smo se odvezli komad puta uzbrdo, sve do mjesta gdje završava cesta. Zatim smo krenuli pješice. G. se prisjećao da je tu negdje, u šumi, bio izvrstan restoran. Sjedimo na otvorenom, ispod palmi i grmova orhideja, a iznad nas penju se i skakuću pitomi papagaji i promatraju nas. Konobar

nas pita što želimo popiti, a G. odgovara da ovdje prije zalaska sunca jedino treba popiti gin s tonicom i sitnim zelenim limunom kao aperitiv.Ispijamo tako sun-downer s malo vina i uz prvorazrednu ribu, a kad je postalo hladnije krećemo tamo gdje se nalaze špilje. Oko velikog kratera vodi uski puteljak kojim se stiže do strmih stijena. U tim strminama izdubljeno je mnogo niša. Grmlje, paprat i drveće prekrivaju dno kratera. Sunce obasjava taj neobični amfiteatar, dok ja držim u rukama bočice, cigarete i šibice i govorim: — Ja bih rado u ovoj niši napravila svoju macumbu, d-accord? — D accord - odgovori G. i pođe nekoliko koraka do sljedeće niše, a ja sam u svoju položila cigarete, bočice i šibice, vidjevši pritom pred drugim udubinama i na drugoj strani kratera crne, ali i bijele žene...Kad god sam dolazio, ovdje sam zaticao i bijele žene, koje su svojim poklonima željele udobrovoljiti prašumske duhove, i razmišljajući o njima nametao mi se odgovor da to čine kako ih njihov dragi ne bi napustio zbog neke druge žene, a vjerojatno i zbog toga da dugo ostanu poželjne, da ne izgube svoju dobru figuru, čvrstu i sjajnu kožu, te sjaj u očima, jer je u Riju bilo veoma mnogo prekrasnih mladih žena i privlačnih muškaraca dobra izgleda.Kad sam ostavio svoje poklone u udubljenju, povukao sam se jedan korak unazad i pogledao Isabelle. Stajala je ispred niše i djelovala u svom kaki odijelu još vitkije. Skinula je šešir, pa je njena plava kosa svjetlucala na suncu, a ja sam obuzet tjeskobom razmišljao kako bi mi ta mlada žena, u odnosu na razliku u godinama, mogla biti kćerka ili nećakinja. Stajala je tako, a pokraj nje su prolazili ljudi, divlji su papagaji kreštali, a ja sam mislio kako bih rado doznao što je to poželjela Isabelle.Onda je podigla glavu i, okrenuvši se prema meni, rekla:Gotovo, a vi?Kimnuo sam i pošao prema njoj, a u sparnom sam zraku osjetio intenzivan miris njezina parfema i rekao: — Ovaj miris kao da je pronađen upravo za vas.— Dakako - rekla sam i ugledala odraz svog sićušnog lica u njegovoj zjenici. Emenaro.Udaljili smo se od kratera. G. je inzistirao da hodam putem držeći se brijega, kako se slučajno ne bih strovalila u provaliju, pa dugo nismo progovorili ni riječi. Kad smo stigli do parkirališta, on otvori vrata auta da bih ja ušla prva i, dok smo se spuštali prema gradu, upita me: —Jeste li mnogo toga poželjeli?Nisam, uopće ništa - odgovorim ja. - Niste ništa poželjeli? A tako ste dugo stajali ispred udubine! — Dogodilo se nešto neobično rekla sam ja. — Nešto neobično? — Imala sam toliko želja, ali sam tada odjednom morala misliti na to neobično, koje me je toliko zaokupilo da jednostavno nisam uspjela poželjeti nešto drugo. — Razumijem — reče G., a jamačno nije razumio ništa.Cesta je bila puna oštrih zavoja i morao je voziti pažljivo.— A jeste li vi nešto poželjeli? — upitam ja. — Ne — odgovori G. — Sa mnom se dogodilo nešto slično kao i s vama. Ja sam vas gledao, vi to niste zamijetili i onda više nisam mogao misliti na duhove..— Zao mi je. — I ja sam mogao toliko toga poželjeti— reče on. No, s tim duhovima niste nikada načisto. A vi mi, dakako, nećete povjeriti na što ste to neobično morali misliti, tako da niste mogli ništa poželjeti! - Oo, ne, odgovorila sam ja, sasvim sigurno ne! - Potom sam sklopila oči, jer je on upravo ulazio u jednu oštru krivinu, a blještava svjetlost popodnevnog sunca u zalazu spojila se s blještavom svjetlošću mora, te nas je oboje gotovo zaslijepila. G. je sada vozio polagano i veoma pažljivo, ali ja sam ponovno otvorila oči tek kada smo stigli u bijedna predgrađa s jadnim limenim kućercima.A tih se dana događalo...U zavodima za preradu lešina u Horstedu kod Husuma i u Nie-biillu, okrug Nordfriesland, prerađeno je otprilike pet tisuća smrdljivih trupla tuljana u stočnu hranu i industrijsku mast. Tok-sikolog profesor Otmar Wassermann sa Sveučilišta u Kielu prosvjedovao je: Korištenje lešina punih štetnih tvari za stočnu hranu i industrijske masti jamačno će dodatno opteretiti pučanstvo štetnim tvarima, koje je ionako dovoljno opterećeno tehnički štetnim materijama, a što se moglo i moralo izbjeći. Zašto se u jednom industrijskom društvu mora unovčiti baš sve, čak i trupla tuljana, s pomorom kojih mi i te kako suosjećamo? Na njegovo pitanje nije bilo nikakva odgovora, a mediji na taj skandal uopće nisu reagirali.

Pitka voda, jedno od najdragocjenijih ljudskih dobara, pretvorila se u opasan bućkuriš. Za zagađenost živežnih namirnica krivci broj jedan su poljoprivreda i industrija. To su izjavili međunarodno priznati njemački znanstvenici.Nekoliko alarmantnih vijesti iz gotovo beskonačnog popisa: U Bavarskoj je umrlo šestero dojenčadi zbog pitke vode zagađene bakrom.7 Pokrajina Baden-Wiirttenberg zatvorila je dvjesto pedeset zagađenih crpilišta vode. Porast oboljenja raka na želucu u okrugu Vechta uzrokovala je voda koja sadrži nitrat. U podzemnim vodama na području između Passaua i Flensburga otkrili su kemičari četrdeset pet različitih teških otrova. Iz ustava brane Sose u Harzu prelila se voda koja je sadržavala teške metale. U četiri tisuće šesto bunara u pokrajini Nordrhein-Westfalen nađeno je dvostruko više nitrata nego što je dopušteno.Glasnogovornik bielefeldskog ekološkog decernata, Uwe Lahl optužio je u jednoj otvorenoj diskusiji državnu ekološku politiku: — Političari su nedjelotvorni. Kemijska industrija vodi i dalje sjajne poslove, ismjehuje se pokušajima ekologa da skrenu pozornost javnosti na opasnost od pesticida u pitkoj vodi. Na stručnim kongresima i tiskovnim konferencijama predstavnici industrije, u suglasju s uredima za zaštitu bilja i poljoprivrednimkomorama osuđuju stvaranje panike radi neznatnih ultra-tragova.Na južnoj obali Aljaske došlo je do najveće ekološke katastrofe u povijesti Sjedinjenih Država. Natovaren s dvjesto dvanaest tisuća tona sirove nafte napuknuo je supertanker Exxon Valdez, naletjevši u tjesnacu Princ William na podvodni greben. Naftni se pokrivač proširio po golemom području. Milijuni riba, ptica i mnoštvo tuljana našlo je smrt u najvećim mukama.četiri dana nakon nesreće porasla je cijena nafte na svim burzama, skočivši najviše u zadnjih devetnaest mjeseci.Sjeverno od Norveške potonula je sovjetska nuklearna podmornica s posadom od šezdeset ljudi na dubinu od tisuću petsto metara. Spašen je veoma mali broj mornara. Preživjeli izvještavaju da su zatvorili reaktor. Stručnjaci govore o atomskoj tempimoj bombi, a norveški znanstvenici podsjećaju na černobil.Samo nekoliko dana nakon nesreće nitko više o tome nije govorio.Prema istraživanju Greenpeacea, na dnu svjetskih mora leži četrdeset osam neeksplodiranih atomskih bojevih glava i jedanaest atomskih reaktora. Glasnogovornik Greenpeacea navodi: Krivnju za to snose jednako i Rusi i Amerikanci, i to zbog nesreća, kvarova i nemara. Za sada ne možemo sa sigurnošću ustvrditi je li već započeo proces zagađenja. Međutim, jednog će se dana to oružje početi razgrađivati i postat će opasno. Izgubljene rakete i bombe leže na tako velikoj dubini, da ne mogu biti otkrivene.Ja Sjevernom moru mogu jedino poželjeti sasvim loše ljeto, s mnogo kiše i malo sunca, izjavio je profesor Thomas Hopner, biokemičar i biolog mora sa Sveučilišta Oldenburg. Sjeverno more ne podnosi više lijepo vrijeme. Situacija mora labilna je i kaotična. Prema Hopnerovu mišljenju, za to su krive goleme količine otpada koje završavaju u Sjevernom moru, između ostalog i četiri tisuće milijuna kubičnih metara nepročišćenih otpadnih voda godišnje, jedan i pol milijun tona dušikovih spojeva iN N E Sdvjesto tisuća tona fosfata. Mnoštvo hranjivih tvari u vodi, u spoju sa svjetlošću i toplinom, upravo tove alge. Bakterije rastvaraju izumrle alge, a u tu su svrhu bakterijama potrebne velike količine kisika. Posljedica: ribe se guše i čitav se ekološki sustav može urušiti.Anketa provedena među tri tisuće njemačkih učenika desetog razreda realke, pokazala je sljedeće rezultate: dvadeset pet posto učenika nije znalo navesti ni jedan jedini cvijet. Sedamdeset posto nije znalo da jelama predstoji izumiranje. Što se podrazumijeva pod specijalnim otpadom znalo je svega četiri posto učenika.— Preko polovice svih tropskih prašuma već je uništeno ili nepovratno oštećeno. Nitko se ne usuđuje ni približno procijeniti s time povezan nestanak životinjskih, a prije svega biljnih vrstarekao je dr. Bruno Gonzalos. Pričekao je dok je Isabelle to prevela, a zatim nastavio: — Međutim, već se sada sa sigurnošću može ustvrditi da su ljudske ruke izvršile u tropskim prašumama najveći ekocid, kao i najbrojnije istrebljenje vrsta u čitavoj povijesti čovječanstva.

Njegova žena Clarisse, lijepa tamnoputa mulatkinja sa sasvim kratko ošišanom crnom kosom, velikim crnim očima i prekrasnim nizom zubi upadne: — Već se i Kristof Kolumbo oduševljavao velikom ljepotom i tisućustrukom raznolikošću šumskih krajolika na Karibima, s tisuću različitih vrsta stabala toliko visokih, kao da dotiču nebo.Njezin muž uze jednu knjigu u ruke. - A Aleksander von Humboldt piše, citiram: Zavidim ljudima u vrućoj zoni koje je priroda nagradila time što mogu vidjeti sve moguće biljne vrste ove naše Zemlje, a da ne moraju napuštati svoju domovinu... - To je sada prošlost - nastavi Clarisse, po zanimanju biolog. - Krčenjem nestaje s naše planete dnevno po nekoliko životinjskih i biljnih vrsta. Nastavi li se ovaj tempo uništavanja šuma, nestajat će vrste ne samo svakog dana nego svakog sata. To je otprilike slično kao da se svi narodi u svijetu odluče spaliti svojeP O S L J Ebiblioteke, a da prije toga nisu ni pogledali što je u njima zapisano.— To uništavanje — nastavi Gonzalos — ne znači samo golem gubitak raznih oblika života, nego i uništavanje sveukupnog daljeg tijeka evolucije. Pri tom ekocidu nije riječ o smrti, nego o kraju rađanja.Nakon što je Isabelle prevela i to, u radnoj sobi dr. Gon-zalosa zavlada potpuna tišina. Tridesetšestogodišnji meteorolog, koji se po nalogu jedne organizacije za zaštitu okoliša pri Ujedinjenim narodima već punih sedam godina bori protiv uništenja preostalih tropskih šuma, bio je miran, tih čovjek, koji se doimao čak i pomalo plašljivo. Međutim, kad je govorio, glas mu je optuživao hladno i argumentirano, kao stoje sada bio slučaj, iako je mogao zvučati i molećivo i preklinjući. Boja njegova uska lica bila je izrazito svijetla, a oči, kao i kratko ošišana kosa, bile su smeđe. Sjedio je pored prozora kroz koji se pružao pogled na veliku zgradu Museu Nacional de Belas Artes u Avenida Rio Bran-co. Gilles je već bio s Isabellom u toj palači i to dok su čekali na povratak Gonzalosa u Rio. Vidjeli su sve te predivne slike, a Gilles, koji se iznimno zanimao za slikarstvo, mnogo toga je objašnjavao i pričao Isabelli. Mlada je žena bila oduševljena njegovim načinom pripovijedanja. Sada je u radnoj sobi dr. Gonzalosa Isabelle sjedila između Gillesa i Clarisse. Iza Clarisse visjela je na zidu slika koja je na poetski i gotovo sanjarski način prikazivala jedan ljubavni par. Gilles je odmah s udivljenjem prepoznao djelo slikara Ismaela Nervja, što je, dakako, razveselilo bračni par Gonzalos, jer su i oni voljeli Nervjeve slike. Počeo je razgovor o tome kako je taj slikar nakon svog boravka u Parizu od 1927. pao pod utjecaj Chagalla, a Isabelle, koja je prevodila, radovala se činjenici što Gilles toliko toga zna i kako može o svemu razgovarati. To ju je na stanoviti način ispunjavalo ponosom, te je neprestano iznova pogledavala pisca, kao da ga sada vidi prvi puta.U sobi su bile još tri osobe: kemičar Peter Bolling, snimatelj i jedan tehničar. Gonzalosovima nije bilo poznato da međunarodne televizijske kuće u novije vrijeme šalju snimateljske ekipe od svega dvije osobe, pa je razgovor potekao i na tu temu. Nekada ranije, radilo se s ekipama od pet do šest ljudi, objasnio je veomaJ O HMuljudni i veoma ozbiljni snimatelj Bernd Ekland, a sada postoje sasvim nove BETA kamere.Elektronske kamere već su dugo u upotrebi - objašnjavao je Ekland, koji je bez prekida držao lijevu ruku na desnoj nadlaktici, pažljivo je masirajući. - Ali, ove nove rade s BETA--vrpcama u kasetama od pola cola, a nisu ništa veće od normalnih videokaseta. S njima se može potpuno jednako snimati kao i sa svakom drugom videokamerom, a velika im je prednost što se nakon snimanja odmah putem rekordera na monitoru može snimka reproducirati, te ustanoviti jesu li uspjele i optički i akustički. Prije je u ekipi bio i majstor tona, zatim asistent snimatelja i jedna osoba zadužena za rasvjetu. I to je bilo ono minimalno. Danas njihov posao preuzima jedan jedini čovjek i budući da on mora obavljati razno-razne poslove, nikome nije palo na pamet nazvati ga nekako drukčije doli tehničarom. Sa svojim tehničarom radim već više od jedanaest godina - reče on s nekom nježnošću u glasu.Prvih osam godina bila sam majstor tona - reče tehničar, mlada žena, odjevena poput nekog momka.

Zvala se Katja Raal, imala je mušku frizuru s razdjeljkom i veseli izraz lica, a jedino joj je ten bio uništen od nikad izliječenih akni. •— Bernda i mene uvijek šalju zajedno, jer se mi veoma dobro razumijemo. - Bernd joj se kratko nasmiješi, ali se odmah potom uozbilji. Lijevom je rukom masirao desnu nadlakticu. — Uvijek se pazi na to da se snimatelj i tehničar dobro slažu — reče sićušna žena veselih očiju. - Oni često mjesecima rade zajedno. To je moguće jedino tada ako se ljudi doista razumiju. - I opet sva ozarena pogleda Eklanda.Koliko je teška jedna takva BETA kamera? - upita Gilles.Devet kilograma - odgovori Ekland.I vi je držite na ramenu?Snažan muškarac kimne. — Ili se vijcima pričvrsti na stativ.Devet kilograma. Teško je to - reče Clarisse, a Isabelle je prevodila sve što je bilo izrečeno.Pa, malo je teško - reče Ekland. - I kad se jedna takva stvar pedeset puta na dan diže i stavlja na stativ, a sa stativa na zemlju, pa opet na ramena, pa na stativ, i to tako tjednima... maloje to teško, je, je... istina je. Ali, Katja mi pomaže. Bez Katje ne bih uopće mogao raditi.I vi također dižete kameru? — upita Isabelle.Pa, jasno! - odgovori Katja, a njene vesele oči zablistaše. Lice joj je bilo puno ožiljaka, bubuljica, crnih pora i otvrdnulih mjesta, pa je bilo teško zamijetiti na njemu prirodnu opuštenost i prije bi u većine ljudi izazivalo odbojnost. Katji je već postalo svejedno gledaju li je s odbojnošću ili suosjećanjem. - Mislite da sam preslaba? Ne znate vi koliko se snage krije u meni!Bernd ju je promarao pogledom punim nježnosti. - Mala radi kao konj. Osim ostalog, mora se brinuti za ton, pomoći pri snimanju, brinuti se o rasvjeti i o nizu drugih stvari. Jedan takav BETA komplet sastoji se od više dijelova: tu je osim kamere još i stativ, reflektori, zatim pribor kao što su kablovi, prenosiva svjetleća tijela, remeni, akumulatori za kameru, monitor, kasete, alat... Zamislite, što sve mi moramo vući sa sobom! Perfektan je ovaj moj tehničar!Katja je sva blistala od zadovoljstva i rukom gladila Bern-dovu nadlakticu.Prestani! - reče Katja sa smiješkom, a blijedo joj i iz-nakaženo lice oblije crvenilo. - Ja nikada ne bih željela raditi ništa drugo osim ovoga što radim, i to s tobom.A to će trajati samo još godinu dana, poče razmišljati sva očajna. U najboljem slučaju samo godinu dana. Osim dva liječnika, jedino Bernd i ja to znamo i nitko drugi. Kod prvog je Bernd bio prije tri godine, kad su mu bolovi u ramenu postali nepodnošljivi. Taj je liječnik ustanovio profesionalno oboljenje. Znam napamet i latinski naziv toga oboljenja, jer se i moj i Ber-ndov život vrti oko te bolesti. Zove se periarthritis humerosca-pularis. Ukočenost ramena. Razvila se zbog neprekidnog teglenja te proklete BETE i svih drugih prokletih kamera prije nje. Najprije, dakle, zračenje. Utopljavanje. Ultrazvuk. Kratki valovi. Pod pretpostavkom da se za to vrijeme ne radi. O tome, dakako, nije moglo biti ni govora! Bernd radi dalje kao i do sada. Snimanje za njega znači život i to nije nikakva fraza. Bolovi ne prestaju. Liječnik predlaže injekcije. Kortizon. Izravno u rame. Redovito. Pokazao mi je kako se to radi, jer mi većinu vremena provodimo na terenu. S kortizonskim se injekcijama stanje doista popravilo.A N N EM ASve do prije godinu dana dok jedan drugi liječnik nije čuo za to i užasno se uzrujao: kortizonske injekcije? Tri puta tjedno? Vi ste jednostavno ludi! Morate smjesta prestati s tim, smjesta! Ako nećete, onda riskirate da vam pukne mišićna tetiva. A onda je gotovo i to definitivno. Onda više nećete moći dignuti ruku. Imat ćete frozen shoulder. I Bernd i ja užasno smo se uplašili i prestali s injekcijama kortizona. Naravno, bolovi su se pojačali. Bilo je sve teže. Sada su bolovi postali toliko jaki da je Bernd gotovo stalno bio pod tabletama protiv bolova. Uzima ih, dakako, previše, ali ne može izdržati bez njih. Već šest mjeseci nije otišao liječniku, jer ne želi čuti pravu istinu, jednostavno to neće, nego luđački guta tablete protiv bolova, jer želi i dalje snimati, snimati, a ja, ja želim isto i ja želim da on snima, snima, sve dok bude mogao držati kameru u rukama. Poznam nekoliko osoba koje su zaradile tu istu bolest, taj periarthritis humeroscapularis. Vidjela sam jednog takvog koji više nije mogao podignuti rukom ni list papira, a bio je napola lud od bolova. I on je snimao sve dok je mogao. Ista će se stvar dogoditi i Berndu, jer i on je takav, a i ja, premda znam da

je to egoistično. Ali ja isto tako znam da to za njega znači život, pa zato želim da nastavi s poslom, ali to nitko ne smije saznati, jer će ga odmah premjestiti za neki pisaći stol. A ako Bernd više ne bude snimao, što će biti sa mnom? Nitko me neće htjeti, jer tako izgledam, nitko me ni ranije nije htio, sve dok se nije pojavio Bernd, koji je prema meni bio uvijek srdačan, uljudan i drag od prvog trenutka. Ovu svoju priču o ramenu ispričao je samo meni i to kad se prvi put vratio od liječnika, a isto tako i onda kad je čuo da to može trajati najdulje još samo godinu dana. A onda? Što će onda biti sa mnom? Ne razmišljaj o tome, reče Katja sama sebi, samo ne misli na to, ne, ne i ne... i ona se veselo nasmiješi.Sastali su se toga prijepodneva, 29. kolovoza, bio je ponedjeljak, u Gonzalosovu stanu, kako bi dogovorili pojedinosti oko snimanja emisije o uništavanju tropskih šuma.Što budemo imali bolje intervjue - rekao je Marvin - to će nam i posao bolje napredovati. A da bi znali kakva ćemo pitanja postavljati, moramo znati o čemu je riječ. To je važno i za prevoditeljicu, jer joj olakšava simultano prevođenje pred kamerom...Sjedili su tako i pili čaj, a s ulice je kroz otvoreni prozor dopirala gore do njih pjesma nekog prosjaka.— Što to pjeva? - upita Peter Bolling.Isabelle prisluhne i poče prevoditi s malim stankama: - Što mi sudba odabra... nikad me ne napušta... Znam samo za tugu... jer rođen sam za nju...Clarisse ustane, zavije u komad papira jednu novčanicu i nešto kovana novca i baci ga kroz prozor prosjaku.— Genocid, ekocid — reče Marvin. — Stravične riječi. Ubojstvo naroda. Ubojstvo prirode. U kakvim mi to vremenima živimo!Isabelle je neprekidno prevodila. Bila je odjevena u svije-tlomodru laganu haljinu, a na nogama je imala bijele cipele. Od vremena do vremena bi pogledavala Gillesa upućujući mu blagi osmijeh, ali je on bio ozbiljan i nije uzvraćao smiješak.— Ljudi mogu ubijati ljude, mogu istrijebiti cijele narode i rase - reče Bruno Gonzalos. - Prirodu ipak ne mogu ubiti. Mogu samo pokušati to učiniti. U jednom određenom trenutku priroda će uzvratiti udarac, te će na kraju uništiti ljude koji su je ozlijedili. Priroda je vječna, ona će se stalno oporavljati u neprekidno novim oblicima. čovjek treba prirodu. Priroda ne treba čovjeka. Ne zavaravajmo se: tropske zemlje poput Brazila ili Indonezije moraju svake godine zbrinuti i prehraniti nekoliko milijuna ljudi više. Mnogi od tih nesretnika ohrabrit će se i u svom očaju latiti tropskih šuma, jednako kao kad se poduzetnici laćaju gospodarskog sustava koji je orijentiran samo na profit. Prema tome, ako ne uspijemo najhitnije provesti učinkovitu kontrolu rađanja, kao i potpunu zabranu nesavjesne eksploatacije bogatstva tropskih šuma koju sprovode nesavjesne industrije, vlade i banke, mora doći, i to uskoro, do konačne katastrofe, do samoubojstva čovječanstva.— Počet ćemo, dakle, s tim zahtjevom — reče Marvin. — A zatim ćemo objasniti što za klimu znači uništenje tropskih šuma.— Najbolje će biti da tu počnemo sa snimanjem — reče Ekland. — Najprije intervju s vama.Dolje na Avenidi Rio Branco prosjak je još uvijek pjevao svoju tužnu pjesmu.H A N N EM ADa bi postala najbogatije područje na Zemlji, tropska šuma razvijala se više od šezdeset milijuna godina, zajedno sa životinjskim i biljnim carstvom. Nekoć je površina tropskih prašuma iznosila dvadeset milijuna kvadratnih kilometara. A čovjeku je trebalo samo jedno stoljeće, pa da se upola smanji površina pokrivena šumama oko Ekvadora. Tropske šume u Indiji, Bangladešu i Sri Lanki već su gotovo potpuno uništene.— Smanjenje pojasa tropskih šuma, prije svega suženje zelenih pluća u bazenu Amazone, prouzročilo je promjenu temperature diljem svijeta - reče Clarissa Gonzalos.Katja je pogleda i pomisli: Ta lijepa koža. Tako prekrasno tamna. Meka poput baršuna. Ah, nastavi Katja s razmišljanjem, Bernd još uvijek može držati kameru. Još sam uvijek sretna. I zadovoljna izraza lica nastavi slušati Clarissino izlaganje.

Ako se krčenje šuma sječom i paljenjem nastavi nesmanjenom brzinom, tada u veoma kratkom vremenu prijeti klimatska katastrofa. Zaostali mjehuri zraka u Grenlandskom ledu i An-tarktici pokazuju: što je veći udio plina od izgaranja ugljičnog dioksida, to više raste temperatura. Danas godišnje dospijeva u zrak otprilike pet milijardi tona ugljičnog dioksida...Koliko? - upita začuđeno Marvin.— Ponovite mi to molim vas, Isabelle.— Nisam se zabunila, monsieur Marvin — reče mlada žena plave kose i plavih očiju. — Pet milijardi tona ugljičnog dioksida godišnje.A prema procjeni, tri petine tih količina potječu od paljenja tropskih šuma. Ako se tako nastavi, temperatura Zemlje narast će do te mjere da će se početi topiti led na polarnim kapama. Posljedice bi bile nesagledive: preplavljivanje širokih obalnih područja, pa bi se pustošenje Zemlje strahovito ubrzalo.Ako ne postoje goleme površine pokrivene raslinjem, onda se ne može vršiti ni prirodna razgradnja ugljičnog dioksida putem fotosinteze lišća - doda Gonzalos.Bolling se okrene Gillesu: - Fotosinteza predstavlja proces kada biljke uzimaju ugljični dioksid i vodu i pretvaraju ih pomoću sunčane energije u škrob i šećer, te oslobađaju kisik.— Hvala - reče Gilles.S L J E D N JMolim, molim — odgovori Bolling. — Ja ću vam veoma rado protumačiti sve što vi ne razumijete. - Iznova se probudila njegova antipatija prema piscu. Gilles se pravio kao da to ne primjećuje, pa je skrenuo pogled na Isabelle.Neprekidno sužavanje pojasa tropskih šuma utječe, dakako, i na kružne tokove voda — nastavi Gonzalos. — Nekada su to bili gigantski davatelji vlage u kojima je beskonačno kružilo, putem isparivanja i oborina, nekoliko milijardi tona vode. Na taj se način stabilizirala tropska klima, te štitilo zemlju od suša i poplava, daleko izvan svojih granica. Zločinačkim pustošenjem tih krajeva i tome će, nažalost, doći kraj. Izgubit ćemo na posljetku i takozvanu genetsku rezervu od procijenjenih jedan cijelih sedam milijuna biljnih i životinjskih vrsta, od kojih čak pola nije znanstveno opisano. Prašuma je, osim možda mora, još jedino živo prostranstvo koje u sebi krije mnoštvo novih vrsta hrane, prirodne tvari za proizvodnju lijekova, te biljne sirovine za ljude čiji je broj u neprekidnom porastu... I sada te šume beskrupulozno uništavaju multinacionalne kompanije, koncerni i pojedine vlade. Moja žena i ja pokazat ćemo vam sve to, sve ćemo vam to mi pokazati.A sada ćemo zajedno poći u računarski centar Instituta za svemirska istraživanja - nastavi Clarisse. — Tamo ćete vidjeti seriju slika snimljenih iz satelita koji su letjeli iznad južnoame-ričkog kontineta. Snimke pokazuju u kojoj su mjeri uništene šume u bazenu Amazone.Slike. Dobro - reče Ekland. - Što više slika. Slike djeluju jače od riječi.Dobit ćete dovoljno slika - reče Gonzalos. - Moji su ljudi odlučili da i ja krenem s vama na taj put. Stojim vam na raspolaganju. Najprije ćemo se uputiti zrakoplovom gore do Belema, a odatle u Altamiru. Tamo za tri dana počinje kongres na koji su pozvani i Indijanci koji prosvjeduju protiv izgradnje najveće hidroelektrane na svijetu. Odvest ću vas do kopača zlata. Odvest ću vas do visoravni Carajas, gdje je nastalo brazilsko rursko područje, bez i najmanjeg obaziranja na posljedice toga nerazboritog iscrpljivanja, s ciničnim omalovažavanjem svih ekoloških zahtjeva. — Gonzalos nastavi odjednom tihim glasom i spuštena pogleda: - Da, pokazat ću vam sve zločine koji su ovdje počiM Anjeni. To su međunarodni zločini, u njima sudjeluju mnoge zemlje, a osobito Amerika, Njemačka i Japan. Mi... - On zastane. -Mi se nećemo predati. Nećemo posustati. Kao ni mnogi drugi, isto tako. Pa ipak... reći ću vam sasvim pošteno: ne znam, nitko ne zna, hoćemo li uspjeti otkloniti katastrofu. U jednoj takvoj situaciji apsolutno je neodgovorno rađati djecu. Jer, što onda ako sav taj trud bude uzaludan, pa će djeca uskoro morati živjeti u Danteovu paklu, ne samo oni nego i djeca te djece?Clarisse se ispriča da mora otići pripremati objed na koji su svi nazočni bili pozvani.Moram u kuhinju — reče ona. A zatim, obrativši se Isa-belli: — Hoćete li doći sa mnom? Rado bih vam pokazala naš stan.Isabelle kimne.

U kuhinji je radila jedna Indijanka. Clarisse upozna s njom svoju gošću, raspita se za jelo i zamoli Isabelle da ode s njom u spavaću sobu. Tu se odjednom sva slomljena baci na krevet.Tako sam nesretna, senhora Delamare. Tako strašno nesretna.Zašto? — upita Isabelle iznenađeno.Clarisse Gonzalos odvrati tiho, gotovo šaptom: — Moj muž neće ni pod kojim uvjetima dijete, čuli ste. I ja također nisam htjela. Ali, sada hoću po svaku cijenu. Ja sam u drugom mjesecu trudnoće, senhora Delamare. Bruno i ne sluti ništa o tome. Ja želim imati to dijete. Što da radim? - Ona skoči s kreveta i sva potresena zagrli Isabelle, stisne je k sebi i očajnički stade ponavljati, dok su joj prve suze potekle niz lice: - Što da radim? Što da radim?Visoki njemački i engleski časnici potpisali su 4. svibnja 1945. u Luneburgu akt o kapitulaciji njemačkih trupa u Nizozemskoj, Friziji, Bremenu, Schleswig-Holsteinu i Danskoj. Na njemačkim jurišnim brodovima, koji su bili usidreni u luci Svendborg, izdana je također zapovijed o primirju. U osvit 6. svibnja pet je mornara napustilo položaje, kako bi se probili do svojih kuća. Međutim, uskoro su uhvaćeni i 9. svibnja, dakle pet dana nakon djelomične kapitulacije, a na dan kad je stupila na snagu bezuvjetna kapitulacija čitavog Njemačkog Reicha, osudio ih je na smrt prijeki sud pod predsjedavanjem stožernog suca Holzvviga, radi teškog slučaja dezertiranja s bojišnice. Presuda je izvršena 10. svibnja strijeljanjem, a njihova su tijela spuštena u more.Od izbijanja rata pa do 31. siječnja 1945. iza toga ne postoje brojčani podaci osudili su njemački vojni suci pravomoćno na smrt dvadeset četiri tisuće petsto pedeset devet njemačkih vojnika. Najmanje šesnaest tisuća njih je ili strijeljano ili su im odrubljene glave, ili su obješeni, a većina je pomilovanjem dospjela u kaznene odrede i tamo izgubila život.Usporedbe radi: za četiri godine trajanja Prvog svjetskog rata, suci Carske njemačke armije dali su smaknuti četrdeset osam vojnika.Od deset milijuna Amerikanaca koji su bili u vojsci za vrijeme Drugog svjetskog rata, američki su suci osudili na smrt strijeljanjem radi dezerterstva samo jednog jedinog vojnika.Iza 1945. nije pozvan na odgovornost ni jedan jedini njemački vojni sudac. Većina je njih napravila izvanredne profesionalne ili političke karijere. Poznat je tako skandal oko bivšeg suca Wehrmachta, kasnijeg premijera savezne države Baden-Wurttem-berga, doktora Hansa Filbingera.Među pet mornara koji su strijeljani toga 10. svibnja 1945., i to na temelju presude stožernog suca Holzwiga, nalazio se i dva-desetdevetogodišnji Peter Ritt. Njegovom je sinu Elmaru Rittu bila tada godina i pol. On svog oca nikada nije vidio.Kakva osobna zaštita? — upita Elmar Ritt.Ali tako glasi vaša naredba, gospodine državni odvjetnice! — zbunjeno odgovori mladi kriminalistički djelatnik imenom Karl Wilmers. - Doktor Hansen ima stalnu osobnu zaštitu, danju i noću. Pa vi ste to sami tražili, gospodine odvjetnice!— Ja — kaže Ritt stisnutih usnica — ja to nisam tražio.— Vi niste... — Wilmers je bivao sve zbunjeniji. - Ali mi smo zbog toga sada tu! Ako vi to niste tražili, a tko je onda?Taj se razgovor odvijao u podne 29. kolovoza 1988., onog ponedjeljka kada su dr. Bruno Gonzalos i njegova žena Clarisse primili u svom stanu u Rio de Janeiru Markusa Marvina i njegovu ekipu, radi snimanja dokumentarca o uništavanju brazilskih tropskih šuma.J O HIIElmar Ritt nalazio se s još jednim stenografom u predvorju Gradske bolnice u Frankfurtu na Majni. On je upravo rekao vrataru da ima dogovor s dr. Hilmarom Hansenom, koji je ovdje smješten na privatnom odjelu u apartmanu, kadli mu je pristupio neki mlad čovjek i predstavio se kao kriminalistički inspektor Karl Wilmers.Tko je to tražio? - ponovi Ritt Wilmersovo pitanje. -Najvjerojatnije netko iz Višeg državnog odvjetništva. Zaboravili su me izvijestiti o tome. - Ritt se sjeti svog oca, kojeg nikada nije vidio i pomisli: Zato sam i postao državnim odvjetnikom. Htio sam učiniti sve što je u mojoj moći da u ovoj zemlji zavlada pravda. Ni jedan bivši sudac-krvnik nije stao nikada kao optuženik pred svoje kolege. Velik broj nacističkih masovnih ubojica nisu nikada osuđeni. I mnogi nacistički liječnici

također. Ni mnogi drugi koji su počinili privredni kriminal. Pravda u našoj zemlji ima veoma mnogo tamnih mjesta. Što se pak ovdje događa? Nema nikakvog smisla raspravljati s ovim mladim čovjekom. Njega su poslali ovamo. Ja ću već izvidjeti i otkriti što se dogodilo, po čijem naputku i zašto mimo mene i zašto uopće. Ne gubi odmah živce! - reče samom sebi. Taj mladi čovjek ništa ne može pomoći. - Ja bih rado razgovarao s gospodinom doktorom Hansenom - reče naglas.Razumijem, gospodine Ritt. Odvest ću vas k njemu - reče Wilmers.Sva trojica uđu u dizalo, koje ih odveze do privatnog apartmana smještenog iza zatvorenih mliječno staklenih vrata. Mladi kriminalistički djelatnik pozvoni. Vrata otvori jedna medicinska sestra.Molim?U redu, sestro Cornelia - reče Wilmers. - Ovo je gospodin državni odvjetnik Ritt, poznam ga po viđenju, a ovo je... -On prekine u pola rečenice.Ovo je gospodin Jakob Horn, sudski stenograf- reče Ritt, te ga iznova obuze bijes. Ispred jednih vrata privatnog odjela sjedio je još jedan mladi čovjek koji je sada prišao i pozdravio.Inspektor Herterich - predstavi ga Wilmers. - čuva ovdje gore doktora Hansena. Za dva će sata dobiti zamjenu.Odvedite me, molim vas, doktoru Hansenu - zamoli Ritt sa smiješkom drugog kriminalističkog djelatnika koji se zvao Herterich.Odmah, gospodine državni odvjetnice... - Herterich se doimao nesretnim. - Odmah, nakon...Odmah, nakon što?To je samo sitnica... - Herterich se sav zacrveni.Što je samo sitnica?Ja moram vas i vašeg pratioca pretražiti da nemate uza se oružje - s mukom i s prekidima jedva izgovori Herterich.Vi morate, što?Tako glasi naredba, gospodine državni odvjetnice — reče Wilmers. - Nitko ne smije ući gospodinu doktoru Hansenu, a da se prije toga ne podvrgne kontroli. Mi moramo vršiti svoju dužnost... Vi nam vjerojatno ne želite činiti poteškoće, gospodine državni odvjetnice!Ja... - Ritt duboko udahne. Mirno! Samo mirno!, reče sam sebi. Prokletstvo, ostani miran! Ne izlijevaj svoj bijes na ova dva mladića! - No, dobro - reče on. - U redu. - Zatim upita sestru: - Gdje mogu telefonirati?Evo, ovdje unutra. - Ona pokaže malu prostoriju punu ormara s lijekovima, koje su vrata bila otvorena.Hvala. - Ritt se obrati stenografu: - Trenutak molim, gospodine Horn. Odmah ćemo to srediti. - Uđe u malu prostoriju, digne telefonsku slušalicu i nakon što je okrenuo neki broj, zatraži rukovodećeg višeg državnog odvjetnika svojega suda.Tri su ga puta prespajali. Na posljetku djevojački glas s onu stranu slušalice reče: - Gospodin viši državni odvjetnik Hirmer nije nazočan, gospodine Ritt.Onda mi dajte njegova zamjenika.Ni njega nema... Nema... Nema...A tako! - poviče Ritt. Ne!, sjeti se on, ne viči! - Nema uopće nikoga, gospodine Ritt - odgovori djevojački glas. — Do petnaest sati neće sigurno biti nikoga. Gospoda imaju podnevnu stanku. Ja vam tu ništa ne mogu pomoći.Znate li možda tko je izdao nalog za osobni pretres svakoga tko ulazi u sobu gospodina Hansena u Gradskoj bolnici?N N E SM— Ne znam, gospodine Ritt.— Ne znate?— Ne. Zar gospodin Hansen nije u opasnosti?— Tko to tvrdi?— Nitko. Ali mora da je u opasnosti kad je izdana takva naredba.

Pred takvom logikom Rittu nije preostalo ništa drugo nego da zažmiri. - Hvala - reče on, spusti slušalicu te izađe na hodnik.— Molim vas, izvadite sve metalne predmete iz džepova, gospodine Horn! — zamoli Herterich.Ritt se obrati Hornu: - Učinite što traže od vas! - Horn ga posluša. Izvadi iz sakoa ključeve i kovani novac. Herterich uzme u ruke sondu i prođe njome po Hornovu tijelu gore-dolje. Pritom je mrmljao: - Ja tu ništa ne mogu.— Da, da, da — reče Ritt, dopustivši isti postupak i na sebi. Drhtao je od bijesa, jer već duže vrijeme nije mogao ne misliti na svog oca i njegov završetak. - U redu. U redu. Vi tu ništa ne možete. čujete li, gospodine Horn, ovaj čovjek tu ništa ne može.— Mi se još jednom ispričavamo - izusti Wilmers uljudnim glasom. - Izvolite, dođite, gospodo, odvest ću vas do gospodina Hansena.Krenuli su hodnikom sve do vrata ispred kojih je prije sjedio Herterich. U taj čas kroz vrata nasuprot ovima, izađe postariji liječnik i formalno pozdravi. - Gospodin državni odvjetnik Ritt?— Da.— Heidenreich. Razgovarali smo telefonom.— Točno.— Gospodin Hansen je još uvijek slab. Imate četvrt sata, rekao sam vam već telefonom. Petnaest minuta, nikako dulje. Ne bih htio snositi odgovornost. - On pokuca na vrata na kojim je bila izvješena pločica s natpisom ULAZ ZABRANJEN i otvori ih. — Gospodine doktore Hansen — reče on — stigla su gospoda iz suda.Gospodine doktore Hansen - zausti Elmar Ritt, sjedeći na stolcu pokraj kreveta. — Vi znate tko sam ja, a također i tko je gospodin za onim stolićem. Želio bih vam postaviti nekoliko pitanja. Ako vam je teško govoriti i ako vam govor prouzrokuje bolove, onda možete samo kimnuti.Ići će već nekako — kaže Hansen. Govorio je tiho i piskutavo. Marvin mu je izbio dva zuba, pomisli Ritt. Hansenovo lice i ruke bile su pokrivene modricama i podij evima krvi, što su već prešli u ljubičasto-zelenkastu boju. Gornji dio tijela bio mu je sav omotan čvrstim flasterima. Slomljena rebra, sjeti se Ritt. Flasteri su bili čvrsto stegnuti i dobro su prianjali. Kako li će ga samo boljeti kad ih budu skidali! Zavoj od staničevine preko lijevog oka. Hematom. Gipsani zavoj preko desnog ramena. Prijelom ključne kosti. Desna noga u gipsu. Lom tetive skočnog zgloba, pomisli Ritt. Stade promatrati Hansenovu usku i lijepo formiranu glavu. Kosa mu je bila veoma fina, meka i bijela. Oči velike i tamne s blagim izrazom. Djeluje nevjerojatno djevojački, pomisli Ritt, da, mogao je biti prekrasna djevojka, puna šarma dakako, a istodobno i plaha, te iznad svega nježna i vrijedna ljubavi. Ritt uzme u ruke spise koje je pregledavao za vrijeme vožnje, kako bi što više saznao o Hilmaru Hansenu.Njegovo puno ime bilo je Hilmar Christoph Augustus Hansen, rođen 22. svibnja 1946. u Frankfurtu. Roditelji: Alexander Christoph Thomas Hansen, majka Roswitha Clementine, rođena Werth. Jedini vlasnik tvrtke Hansen-Chemie, komanditno društvo. Tvrtku Hansen-Chemie osnovao je godine 1827. Hansenov pradjed Paul Alexander. Hansenov ju je otac uspješno proširio. Od godine 1925. do 1943. izrasla je tvornica pod njegovim vodstvom u veoma snažno i jako poduzeće. Međutim, tada je veći dio tvornice na Majni porušen zračnim napadima. Ali, Alexander Christoph Thomas Hansen odmah se latio obnove. Hilmar je već za vrijeme svog studija, a pogotovo kad je stupio u tvrtku, zdušno pomagao svom ocu pri neprestanom rastu poduzeća. I tako je sada, godine 1988. Hansen-Chemie predstavljala nešto poput manjeg brata Bayera ili Hoechsta.Hilmar Hansen živio je u blizini Konigsteina u Taunusu, u malom dvorcu Arabella, što gaje dao izgraditi još njegov djed. Hansen je bio oženjen gospođom Elisom Katharinom LuisomHansen, rođenom Thiel i imao je jednog sina, Thomasa, kojemu je bilo devet godina.Ritt se nagne naprijed: - Možete li govoriti, gospodine Hansen?Mogu, kako da ne, gospodine državni odvjetnice. Samo ne glasno. Dok govorim, gotovo da me i ne boli. — Unatoč smiješku, u lijepim je Hansenovim očima s dugim, svilenkastim trepavicama počivala tuga, sjeta i smjernost. Glas mu je bio melodičan i čist. Dok je govorio štrcale su mu sićušne kapljice sline kroz rupe gdje su bili izbijeni zubi.

No, dobro - reče Ritt. - Gospodine Hansen, jeste li ikada proizvodili robu od kemijskog spoja paradiklorbenzola i to takozvane piš-kamenčiće, odnosno sredstva za takozvanu higijenu leševa?Da, gospodine državni odvjetnice. Jesam, ali veoma kratko vrijeme, možda svega pola godine. Nakon toga je proizvodnja obustavljena.Zašto?Dobili smo s više strana upozorenje da postoji sumnja kako paradiklorbenzol izaziva rak. Isto tako da se pri uporabi aktiviraju otrovne tvari. - Hansen je sada govorio sve brže. - Ovo posljednje smo i mi znali. Međutim, pomoću stanovitih kemijskih intervencija mi smo već u samom početku spriječili aktiviranje tih tvari. Unatoč tomu, mi smo ipak obustavili proizvodnju, i to po slobodnoj odluci, gospodine odvjetnice, po našoj slobodnoj odluci.Što znači po slobodnoj odluci?Sve do danas ne postoji nikakav egzaktan dokaz da paradiklorbenzol uistinu izaziva rak. Pretrage i ispitivanja traju i trajat će još godinama. Međutim, mi nismo htjeli riskirati. Ništa riskirati.U međuvremenu je Savezno ministarstvo zdravstva zabranilo proizvode od paradiklorbenzola.1988., gospodine odvjetnice - kaže Hansen piskajući. -A mi smo obustavili proizvodnju još 1985. godine. Dopustite da pripomenem, da proizvodi paradiklorbenzola uopće nisu zabranjeni u mnogim zemljama. Njemački se propisi odlikuju velikim i osobitim oprezom, te strogošću.Stenograf je bez riječi tipkao na svom malom stroju. Jakob Horn je bio tužan čovjek. Volio je svoju ženu, a žena mu je bolovala od multiple skleroze, koja je toliko uznapredovala da se ona mogla kretati isključivo u kolicima. Iz kreveta i u krevet nije mogla sama, nego su je dizali; morali su je prati, njegovati, odijevati, skidati. Svako veče nakon službe, svaki vikend, svaki petak, svaki slobodni sat provodio je Jakob Horn uz svoju ženu. Liječnik mu je rekao da će bolest u toku sljedeće godine zahvatiti centar za disanje, što znači smrt gušenjem. Već nekoliko minuta razmišljao je Jakob Horn o tome kako će tada morati živjeti sam u njihovu velikom, sivom, starom stanu.— Gospodine Hansen, kažete da ste obustavili proizvodnju nakon veoma kratkog vremena.— Tako je, gospodine odvjetnice.— Vi niste nikada isporučivali paradiklorbenzolska sredstva u druge zemlje, osobito u one Trećega svijeta?— Nikada.— Gospođa doktorica Valerie Roth i gospodin doktor Bol-ling podigli su već četiri puta tužbu protiv vas, tvrdeći da ste robu isporučivali u druge zemlje, osobito u zemlje Trećeg svijeta.— Ja sam, kao što znate, dobio sve četiri parnice. Nikada nije pronađena ni najmanja indicija za tu tvrdnju, a da i ne govorimo o dokazima.Ritt stade listati svoje spise. - Na posljetku vas je iz istog razloga tužio i gospodin doktor Markus Marvin.— Kao što znate i tu sam oslobođen krivnje.Ritt ustane. — Zašto imate osobnu zaštitu, gospodine Hansen?— Jer ste vi inzistirali na tome. — I opet velika količina sićušnih kapljica sline. čovjek djevojačkog izgleda pogleda Ritta razdraženo: - čemu to pitanje? Ja sam rekao da ne trebam osobnu zaštitu jer to smatram nepotrebnim i smiješnim, a u neku me ruku i opterećuje, ali ste vi inzistirali na tome s obrazloženjem da sam primio mnogo prijetećih pisama, čak i prijetnje ubojstvom, nakon što su mediji proširili vijest o mojim navodnim isporukama u Treći svijet.— Gospodine Hansen — reče Ritt —ja nisam nikada dao nikakav nalog za vašu osobnu zaštitu.N N E S— Vi niste nikada...— Nikada. — Ritt pogleda Horna: — Možete li slijediti?— Da, gospodine državni odvjetnice, mogu — odgovori blijedi muškarac koji je bešumno tipkao na svom malom aparatu. Već je stiglo gotovo do centra za disanje, razmišljao je on.Da, ali mene ipak danonoćno čuvaju! Nitko ne smije ući u ovu sobu, a da ga se prije toga ne pretraži. čak ni moja žena!čak ni gospodin Hom, ni ja - reče Ritt.— Ali po čijoj naredbi? Mislim... ako vi niste izdali naredbu, tko je to onda učinio? I zašto?

Da bi vas zaštitio, gospodine Hansen. Takve prijetnje umorstvom valja uvijek uzimati ozbiljno.— Da, ali vas su zacijelo morali barem izvijestiti o tome. — Blage djevojačke oči rašire se nemirno. — A što kažu službenici vani pred vratima?Da sam ja izdao naredbu.Pa to je slaboumno! - Pištanje.Ja ne mislim daje to slaboumno, gospodine Hansen. Zasigurno sve ima svoju valjanost - doda on, pomislivši pritom kako upravo ovdje ništa nema svoju valjanost. Nije htio odati Hansenu koliko je gnjevan. Možda zaista ima pred sobom nedužnu osobu. Ili je vanjski izgled varao, te Hansen zna mnogo više, nego što je kazao. Upravo zato Ritt nije smio posustati. Ritt reče: — Štetočina okoliša, eko-zločinac. Tako su vas etiketirali u medijima, zar ne? Ekološke katastrofe neprestano se ponavljaju: NMN, najveće moguće nesreće, zatrovana zemlja, zatrovana voda, zatrovani zrak. Mnogi ljudi žive u iznimnoj nesigurnosti. Dakako da i među njima ima psihopata. Vaša je osobna zaštita opravdana, gospodine Hansen.— Jedna od posljedica duha vremena — kaže Hansen.Sto podrazumijevate pod duhom vremena?— Vidite, gospodine odvjetnice, o čemu danas ljudi najviše slušaju? O efektu staklenika, ozonskoj rupi, klimatskoj katastrofi. To dnevno slušaju dvadeset četiri sata. Istina, događa se užasno mnogo toga. Na svim kontinentima ljudi teško stradaju od suša, poplava, velikih oluja, slabe žetve, gladi. - Hansen se zarumeni i nastavi piskutati još glasnije. - čitao sam danas ujutro da sebroj eko-izbjeglica u Sudanu i Bangladešu popeo na brojku od dvadeset pet milijuna. - Baci pogled na svoj noćni ormarić, na kojem su ležale novine i časopisi. - Uzrokovane promjenom klime, poplave su poprimile katastrofalne razmjere. Upravo sam danas pročitao te vijesti.Posebno ste naglasili ove zadnje riječi. Zar to sve ne odgovara istini? Je li to ono, gospodine Hansen, što vi nazivate duhom vremena? Nešto slično radosti u propasti? Jesam li vas dobro razumio? — Ritt se zaustavio pored kreveta. Tko je, zapravo, taj čovjek, pomisli on. Sto on stvarno misli? - Vi me samo djelomice razumijete - reče Hansen blago. - Ja samo sebi dopuštam pitanje, može li klima kolabirati ili se ona može ubiti, kako se to danas rado govori. Zar u Sudanu i Bangladešu nisu uvijek periodički nastupale poplave i nisu li demografske i političke promjene važniji razlozi za jadne sudbine dvadeset pet milijuna eko-izbjeglica, negoli vremenske prilike. Ipak je u stanovitoj mjeri groteskno, ispričavam se, neprestano prezentirati precizne scenarije klimatskih katastrofa, koje bi trebale nastupiti u određenim regijama za četrdeset ili pedeset godina, iako nas svakodnevnica podučava da meteorolozi ne mogu ni do dana današnjeg pogoditi prognozu vremena za više od deset dana unaprijed.To, dakle, ipak znači da vi ne vjerujete u takve opasnosti...Molim vas, gospodine odvjetnice, dopustite mi neka vam kažem svoje mišljenje do kraja! Sve je, naime, mnogo složenije, nego što se prikazuje putem medija. Mnogo složenije. Mislim da dovoljno dugo radim u tom zvanju, pa da mogu mnogo toga pravilno prosuditi. Opasnosti ima, ali se s njima pretjeruje. Sasvim je sigurno daje takozvana etablirana znanost u prošlosti proigrala mnogo od svoje vjerodostojnosti, jer je veliki broj nemilih problema prikazala nedužnijima nego što su bili. Međutim, ipak...Ipak?Ipak, već nekoliko godina sve više pravih znanstvenih radnika, a i velik broj njihovih učenika misli kako bi morali napustiti svoje tvrđave od slonove kosti da bi spasili prirodu i ljude. Jednima su usta puna hvale za korisne pronalaske u cilju rješavanja najbolnijih problema; tu je sunčana energija, zar ne, pa zatimN N E 5sredstva protiv AIDS-a ili raka, cjepivo za oboljele tuljane, umjetna gnojiva za umiruće šume. Drugi upozoravaju na propast svijeta uslijed trovanja okoliša, zagađenja rijeka i mora, zraka i zemlje uslijed izumiranja vrsta, ozonske rupe ili klimatskog kolapsa. Odjednom se vrata naglo otvoriše i u sobu uđe postariji, prosijedi doktor Heidenreich. - Žao mi je, gospodine državni odvjetnice, petnaest minuta je već odavno prošlo. Gospodinu Hansenu je potreban mir. Ja sam odgovoran za njegovo

stanje. Molio bih vas da sada odete!Ne! - Hansen je to gotovo viknuo. Svi su se iznenađeno pogledali.Ali... - poče liječnik.Gospodine doktore, pustite me, molim vas, da do kraja razjasnim gospodinu odvjetniku ono o čemu sam upravo govorio. Važno je... Veoma je važno da upravo takva osoba kao što je on razumije stvarne odnose nekih stvari. Ja se osjećam izvrsno. Još petnaest minuta, na moju odgovornost, gospodine doktore!Liječnik slegne ramenima.Riječ je o vašem zdravlju — odgovori on. — Dajem vam još desetak minuta. - Zatim ljutito napusti sobu.To, što tu čine sa mnom, pravi je cirkus... — Hansen mahne glavom. Bio je zaista ljut. - Ja vam to zaista želim i moram objasniti, gospodine odvjetnice! Riječ je o meni! Ja sam bio na sudu! Prijavila me je doktorica Roth, doktor Marvin i gospodin Bolling. Da, oslobođen sam svaki put. Nedužan, naravno. Ali, za medije sam eko-zločinac. Hrana za duh vremena. Ja sam bio optužen pred sudom: Semper aliquid haeret. Nešto iza toga uvijek ostaje, zar ne? No, da se vratimo duhu vremena! Nisu samo alternativni znanstvenici u eko-institucijama oni koji se dodvoravaju tom duhu vremena, a u pozi spasitelja ili sa Kassandrinim proročanstvima. I direktori sveučilišnih instituta kao i Max-Plan-ckova instituta na istom su valu. Djelimice iz uvjerenja, a dje-limice jer to donosi simpatije. Ali, prije svega... On gotovo pre-klinjući povisi glas, a Ritt pomisli da je on možda ipak samo žrtva, dok je Marvin, naprotiv, fanatik koji, kao labilan karakter da upotrijebimo najbezazleniju riječ pada iz jednog ekstrema obožavatelj atomske energije u drugi borba za preživljavanje čovječanstva. Ili se tu događa nešto, nastavi s razmišljanjemRitt, što daleko nadilazi moje poimanje, nešto što ja ne mogu ni naslutiti, nešto što sebi ne mogu predočiti? - Ali, prije svega — ponovi Hansen — zato što se pročulo, da se i samo za planove rješenja nekog važnog problema izdvajaju milijardske sume za istraživanja. A golemih problema, dakako, ima na pretek. Gledajte — on se stenjući okrene na stranu, te izvuče iz hrpe novina i časopisa na svom noćnom ormarićvi jedan magazin — Njemački liječnički list, najnovije izdanje, stranica prva, piše... daje AIDS najednom sasvim drugom području - otvori zagradu - makaberski - zatvori zagradu - blagoslov; tek od pojave AIDS-a postoji visoko subvencionirano istraživanje virusa. — Hansen spusti liječnički list na pokrivač. — Eto, vidite, gospodine odvjetnice! Tek je umiranjem šuma dobilo zapostavljeno šumarsko gospodarstvo sada golemi značaj. Kužna zaraza algama i ugibanje tuljana dala je golemi zamah istraživanju mora. Milijardskim su sumama ozonska rupa i efekt staklenika probudili istraživanje atmosfere i klimatologiju iz njihova Trnoružičina sna.Pa to biste trebali samo pozdraviti!I pozdravljam to, gospodine odvjetnice. Međutim, ne pozdravljam to kad razne ekološke grupe, političari, novinari i znanstvenici koriste opasnosti kojima je izložen ovaj svijet za vlastitu karijeru i vlastitu dobrobit. Ne pozdravljam, da neki upravo cinički teže za novom nesrećom, jer se tada napokon mora pokrenuti nešto politički. Nemaju svi čiste motive koji se predstavljaju kao spasioci i zaštitinici, gospodine odvjetnice! Bilo bi krajnje vrijeme da se jednako kritički uzme pod lupu i te ljude...Smirite se - reče Ritt, vidjevši da se Hansen sav zasoptao od uzbuđenja, dok mu se njegovo izmrcvareno lice oblilo tamnim rumenilom.Moram se smiriti? Naprotiv, moram se uzrujavati! -poviče Hansen. - Vi zacijelo znate tko je Paul Watzlawick.Znameniti austrijski terapeut koji radi u Americi. Poznate su mi njegove knjige.Dakle, u jednom austrijskom časopisu čitao sam intervju s Watzlawickom. Govorio je o jednom neobičnom fenomenu. Naime, ljudi u Zapadnoj Europi, barem vi ovom dijelu, žive daleko bolje, nego ikada prije. Nitko ne gladuje, zar ne? GotovoJ O Hsu svi socijalno zbrinuti. A ipak, mnogi od njih nisu sretni, depresivni su i često im se neke zadnje primisli motaju po glavi. Što se to događa?, pita novinar. A Watzlawick odgovara: Ge-orge Orwell,

autor knjige 1984 objasnio je to veoma jasno u jednom svom eseju u kojem piše: Ljudi prazna želuca ne očajavaju nad univerzumom. Oni čak i ne misle na to. Godine 1946., pripovijeda dalje Watzlawick, radio je on u policijskoj upravi, tada još uvijek izbombardiranog grada Trsta. Nedostajalo je gotovo svega, a registrirano je četrnaest samoubojstava godišnje. Pedesetih godina, kad je većina ljudi opet imala i posao i stan i hranu, popela se stopa na dvanaest samoubojstava mjesečno. I to ga je, kaže Watzlawick, ponukalo na razmišljanje.I kako je to protumačio? - upita Ritt kojeg je odjednom ovaj razgovor gotovo oduševio.— čovjek je slabo pripremljen za život u relativno sigurnim uvjetima, kaže on.— Majka mi je pripovijedala da crkve nikada nisu bile toliko pune, kao što su bile odmah nakon rata, u bijedi, unatoč ruševinama, gladi i hladnoći — nastavi Ritt sve zamišljenije.— Vidite, gospodine odvjetnice! Watzlawick kaže u svom intervjuu otprilike ovo: Veliki su uzori važni onda, kada predstoji opasnost. Kad je svuda uokolo smrt i razaranje, čovjek je više usmjeren na egzistenciju i zato traži vjeru ili neko drugo uvjerenje koje bi mu ulijevalo snagu otpora. Novinar dalje pita: Može li se, dakle, tvrditi sljedeće: budući da je naša egzistencija tako dobro osigurana, mi danas imamo manje vjere, nego ikada ranije? A Watzlawick odgovara: To bi se moglo ustvrditi. - Nimalo umirujuća prognoza - reče Ritt.Nimalo, doista. Prije nego nastupi godina 2000., kaže Watzlawick, a i do tada, odigrat će se još mnogo toga. Već sada se može povući paralela s godinom 999., kada je isto tako vladala besprimjerna histerija. U ono vrijeme nije bilo ni ozonske rupe, ni kiselih kiša, ni AIDS-a. Pa ipak se i tada proricao smak svijeta i nestanak Zemlje u kugi i plamenu. A čujte sad ovo što još kaže Watzlawick, pokušat ću to citirati doslovno: Kao predstavnik onoga pravca, kojeg je stajalište da mi sami sebi konstruiramo našu stvarnost, osjećam da se to pokazalo istinitim. Jer, ludovanja 999. prošla su bez ikakvih tragova u onim zemaljama koje se nisuslužile računanjem godina od Kristova rođenja. Za sve njih to je bio jedan sasvim normalan datum. - Hansen se nasmiješi. - Zar to nije izvanredno?Izvanredno — pridruži mu se i Ritt, koji više nije micao pogled s Hansena. — A zašto ste vi povukli prijavu protiv Markusa Marvina kad vas je već tako udesio?Hansen nije oklijevao s odgovorom ni jednu sekundu: — On je moj stari prijatelj.Prijatelj?Da. Dulje od četvrt stoljeća. Mi smo zajedno studirali, ja kemiju, on fiziku. Bili smo praktički nerazdvojni, sve dok se Markus nije potpuno promijenio. Vi znate da je on još do prije kratkog vremena radio u Upravi za nadzor pri hesenskom Ministarstvu za okoliš i odjednom je to prekinuo i, moram to naglasiti, pod utjecajem duha vremena postao čovjek bolestan od manije proganjanja. Postao je paranoidnim, i to se, nažalost, mora reći. U svojem ludilu on je umislio da sve kemijske i farmaceutske tvornice vode zločinci koji uništavaju ovaj svijet. Također je razvio u sebi neku vrstu pramržnje prema meni, da, da, čiste mržnje, i to osobito prema meni, jer sam mu ja bio najbliži. - Hansen je zadnje riječi izgovorio tako tihim glasom, da je Ritt jedva razumio njegove sljedeće riječi. — Tragično je to. Tako se uništava prijateljstvo, najvrijednija stvar na svijetu. Ne biste li mu i vi oprostili pod tim okolnostima, gospodine odvjetnice? Ne biste li i vi povukli tužbu?To uopće nije istina - začuje se neki ženski glas.Ritt i Hansen pogledaju na vrata. U sobu je ušla žena četrdesetih godina, a da to oni uopće nisu primijetili.Oh, Elisa! - uzvikne Hansen.Hilmar, ljubljeni! - Žena je imala ljetnu haljinu krem boje, a u rukama je držala tucet crvenih ruža. Bila je visoka, širokih ramena, uskih bokova i lijepih, dugačkih nogu. Smeđu je kosvi ošišala na dječačku frizuru poput paža. Imala je velika, puna usta i smeđe oči. Na rukama je nosila bijele čipkaste rukavice. Žena je istog trenutka prišla krevetu i poljubila Hansena u usta.Elisa - reče Hansen kad se ona uspravila - ovo je gospodin državni odvjetnik Ritt, a to je njegov stenograf, gospodin... zaboravio sam prezime.Horn — reče Ritt.Hom - reče Hansen. Horn ne reče ništa.Znam, dragi.

Otkuda? Pardon, gospodine odvjetnice, gospodine Horn, ovo je moja žena Elisa.Drago mi je — kaže Ritt. Horn opet ne reče ništa.Rekli su mi kriminalistički službenici vani pred vratima— reče Elisa Hansen.A što to sve nije istina? - upita Ritt.To što vam je moj muž naveo kao razlog zastoje povukao tužbu protiv Markusa, protiv gospodina Marvina.Elisa, molim te - jedva čujno izusti Hansen.Pusti me! - odlučno odgovori ona. — Gospodin Ritt će ionako sve to otkriti.Što je, dakle, bio razlog, milostiva gospođo? - upita Ritt.Hilmar je povukao tužbu, jer sam ga ja zamolila za to— reče ona.A zašto ste ga to zamolili, cijenjena gospođo?Markus Marvin je bio osam godina oženjen mnome.On je bio... - Ritt zapanjeno ušuti.Moj muž. Devet godina. Imamo i zajedničku kćerku -Susanne. Možda znate da je u međuvremenu i Susanne napustila svojeg oca.Znam. Ali kako to...Objasnit ću vam, gospodine odvjetnice, sve ću vam objasniti. — Elisa Hansen se doimala izvanredno energičnom osobom. — Ja sam napustila Markusa još prije jedanaest godina. On mi to nikada nije oprostio. A također nije oprostio ni što sam otišla Hilmaru i udala se za nj.Elisa - reče Hansen s očiglednom nelagodnošću.Dragi, molim te - reče ona. - Za ovaj napad na moga muža, gospodine odvjetnice, ne postoji nikakav drugi, ni najmanji razlog, osim bolesne ljubomore mojeg bivšeg muža Markusa Marvina.Vrata se opet otvore. U sobu uđe doktor Heidenreich.— Gospodine državni odvjetnice... Ritt ustane.— Ispričavam se. Evo, idemo. — Dade znak Hornu, a ovaj zatvori svoj stenografski aparat. Ritt pogleda Elisu Hansen. — Ali, nas dvoje još moramo razgovarati, milostiva gospođo.— Kad god želite — odvrati ona, a oči joj zasjaju. — Stojim vam na raspolaganju.U službenom autu kojim ih je vozač dovezao u Gradsku bolnicu i sada vozio natrag na sud, bio je uključen radio. U trenutku kad su Ritt i Horn ulazili u auto, upravo su se emitirale vijesti.Prvi put su danas ujutro sve njemačke ekološke direkcije proglasile ozonski alarm, začuo se glas spikera9. Najugroženija su djeca, stariji ljudi, sportaši i astmatičari. Poglavarstva upozoravaju navedene rizične skupine da se ne izlažu prevelikim naporima. SPD zahtijeva trenutačnu zabranu vožnje svim automobilima bez katalizatora... Kroz gusti promet vozač je upravljao autom veoma spretno, ali i oprezno. Zatim se na radiju davao kratki intervju sa stručnjakom za čistoću zraka iz berlinskog ekološkog poglavarstva, doktorom Manfredom Breitenkampom.Reporterovo pitanje: Otkuda dolazi taj ozon, gospodine doktore Breitenkamp? Breitenkampov glas: U ovim ekstremno vrućim danima on potječe od automobilskog prometa. Prilikom uzimanja goriva isparava se ugljikovodik. Da pojednostavnimo, taj se plin miješa s dušičnim oksidima iz ispušnih plinova automobila, a pri intenzivnim sunčevim zrakama nastaje pritom, opet pojednostavljeno rečeno, ozon. Plin ima malo slatkasti miris. Riječ ozon dolazi iz grčkog i znači mirisan. Reporterov glas: Ali kako spojiti te dvije brige: prva zbog previše ozona što ga neizravno stvaraju automobili i velike vrućine, a druga zbog premalo ozona kao posljedicom ozonske rupe? Breitenkampov glas: Oba najdonja sloja zemljine atmosfere nazivamo troposfera; ona doseže od nula pa do otprilike petnaest kilometara visine, a stratosfera, koja se nalazi iznad nje dosiže od petnaest pa do otprilike šezdeset kilometara visine. Tek tamo gore, u stratosferi, omogućuje ozon život na zemlji. On štiti ljude, životinje i biljke od sunčevih zraka koje mogu izazvati rak. Tamo je nastala fatalnaozonska rupa koja ugrožava našu zemlju. Naprotiv, u troposferi, koja je niže, previše ozona djeluje štetno. Na zemlji ubija bakterije, klice, viruse i biljke. Najvjerojatnije pospješuje i umiranje šuma. U ljudi i sisavaca nadražuje dišne putove, a u najtežim slučajevima uzrokuje napadaje vrtoglavice i

krvarenja iz nosa, te smrtonosne edeme pluća. Kao zaštitno sredstvo preporučuju liječnici vitamin E, koji se može nabaviti u kapsulama. Vozač je morao stati. Zbog gustog prometa došlo je na cesti do potpunog zastoja.Onda se iznova začuje glas radiospikera: U svezi s time upravo sam dobio najnoviju obavijest. Dva poslanika CDUCSU-a s velikim su nezadovoljstvom prosvjedovali protiv proglašavanja ozonskog alarma, te zahtijevali otpuštanje odgovornih osoba. Označili su tu akciju kao čisto izazivanje panike i zahtijevali da se odmah povisi dopuštena gornja granica zagađenja po prostornom metru zraka... Sovjetski Savez: U svom današnjem izdanju, vladine novine Izvjestija izvještavaju da se u okolini atomske elektrane černobil, gdje se eksplozija dogodila godine 1986. pojavilo na tisuće i tisuće miševa i štakora. Životinje su trostruko veće od uobičajenih i izrazito su agresivne. Isto se događa s drvećem koje se nakon nesreće sasušilo. Raslinje buja i neobičnih je dimenzija. Listovi topole dugački su i do osamnaest centimetara, a pupoljci mnogih vrsta biljaka rascvjetavaju se u sasvim krivo vrijeme... Stenograf Jakob Horn sjedio je u autu sasvim nepomično. Ako Marie sada umre, ja ću se ubiti, zaključi on.U ulici u kojoj se nalazio sud bučale su pneumatske bušilice i brujali građevinski strojevi. Zrak je bio pun prašine. Tek što je Elmar Ritt ušao u predvorje Zemaljskog suda, dotrčao je sudski poslužitelj Franz Kulicke.Dobar vam dan, gospodine državni odvjetnice! Tu je kod nas veselo, zar ne? Još će dva mjeseca biti tako. — Govorio je veoma glasno, a njegova potreba za priopćavanjem bila je nezaustavljiva. — Imamo ozonski alarm, već ste čuli, jelte, gospodine odvjetnice? I ovi misle da mogu raditi s nama što ih je god volja, zar ne? Jedanput premalo ozona, drugi puta previše. Jedanputovako, jedanput onako. Ako već ne dođe netko i ne pobrine se za malo prava i reda...Ritt je nestao iza zida. Kulicke je ljutito gledao za njim. On se vrati natrag na svoje omiljeno mjesto u vratarovu ložu i reče službeniku koji je sjedio iza staklenog okna: - No, pogledaj samo, Gustave! Grof Koks iz plinare! čovjek hoće biti ljubazan i uljudan, a onaj drugi ni da bi reko muuu. Fino ponašanje, fina gospoda! No, zaista. Je li to način?Možda mu ideš na živce - uzvrati portir.Ja? Kako to misliš?S tvojim vječnim brbljanjem. Ja sam ti prijatelj, Franz, ti to dobro znaš. Ali, nekad je i meni puna glava tvog vječnog pričanja. Osim toga, moraš jedanput shvatiti, da neće svi ljudi toga tvoga jakog čovjeka. Schonhuber nije Beckenbauer.Pričekati. Treba pričekati - reče Kulicke.Elmar Ritt zatvori vrata koja su vodila u njegov ured i prođe predvorjem. Pritom primijeti daje kroz prorez na vratima ubačena jedna omotnica, koja je sada ležala na podu. Hodajući prema svom pisaćem stolu on je otvori, a zatim skine jaknu. Kao i uvijek, bilo mu je strahovito vruće. Izvadi iz omotnice dopis koji je imao zaglavlje Višeg državnog odvjetništva pri Zemaljskom sudu.Gospodin državni odvjetnik Elmar Ritt29. kolovoza 1988.Poštovani gospodine kolega,ovim Vas moram izvijestiti o tome, da se obrada slučaja Hilmar HansenMarkus Marvin prenosi na gospodina dr. JVernera Schiskala. Ova odluka stupa na snagu odmah. Razloge tomu priopćit ću Vam naknadno.Uljudno Vas molim da danas, 29. kolovoza 1988., najkasnije do petnaest sati predate sve spise u svezi s tim slučajem kao i svu ostalu dokumentaciju gospodinu dr. JVerneru Schiskalu, te da ga izvijestite o stanju predmeta.S kolegijalnim pozdravimaIme i prezime u rukopisu te žig — Voditelj Višeg državnog odvjetništvaH A N N EIsključili su me iz slučaja Hansen, pomisli Ritt. I iz slučaja Mar-vin. Funkcioniralo je to veoma brzo. Što se tu događa? Što se tu želi prikriti? Koga se hoće zaštititi? Od koga? I zašto?Odsutno pogleda na svoj ručni sat. Bilo je dva sata i tri minute. Elmar Ritt osta nepomično sjediti.

Mislio je na svog oca.U spavaćoj sobi svoga stana na Avenidi Rio Branco u Rio de Ja-neiru, Clarisse Gonzalos zdvojno je pitala Isabelle Delamare: -Što da radim? Što da radim?Isabelle stavi ruku na Clarissino rame i polako je odvede do kreveta. Zatim obje sjedoše.Ako vam je to toliko važno, ako doista toliko želite to dijete, onda ga morate i dobiti — reče Isabelle.Je li da moram? — Clarisse podigne glavu. — Razmišljala sam i sama kako to priopćiti svome mužu, senhora Delamare. Ja, ja sam čvrsto odlučila roditi to dijete.Isabelle kimne glavom bez riječi.Zar ne bi prekid trudnoće bio jednak rezignaciji na svim ostalim područjima. Moj se muž i ja borimo protiv uništenja tropskih šuma, protiv uništenja svijeta. Ako sada ne rodim to dijete, ako se sada ne usudim donijeti ga na svijet, onda bi značilo da negdje duboko u sebi vjerujem kako je i sav naš trud uzaludan. Imam li pravo?Potpuno, senhora Gonzalos.Mislim da je to dijete neobično važno — nastavi Clarisse — i to za naš brak, za naš posao, jednostavno, za sve.Jamačno - reče Isabelle. - Vi trebate razgovarati sa svojim mužem. Može se razumjeti da je vaš muž pod dojmom svakodnevnih užasa došao do uvjerenja, kako se u ovakvom svijetu više ne bi smjelo ni rađati... ali, ako budete razgovarali s njim... ako ćete mu iznijeti sve argumente... sve što ste upravo meni kazali... Možda će mu trebati neko vrijeme da se snađe u novoj situaciji... da promijeni mišljenje... ali ja sam sasvim sigurna da će ga promijeniti. U kakvim su se sve užasnim vremenima ipakrađala djeca! I u vremena dok su harali ratovi, kuga, kolera, dok su padale bombe! A djeca su unatoč tomu odrastala....— Poznajem vas tek nekoliko sati - reče Clarisse - ali sam odmah osjetila veliku simpatiju prema vama i poželjela vam se povjeriti. Mnogo vam hvala!— Ne, nemojte mi zahvaljivati — odvrati Isabelle. — Meni je osobito drago što ste imali toliko povjerenja u mene... Svako je od nas veoma često sam i uvijek treba nekog drugoga. Sve će biti dobro. - Ona se nasmiješi. - čak i bluebird obećava da će se u proljeće vratiti i opet pjevati.— Ne razumijem...— Robert Frost - reče Isabelle. - On je...—... Jedan od najvećih pjesnika Amerike, znam — reče Clarisse. - U prijevodu na portugalski postoji, nažalost, samo izbor iz njegove poezije.— I u francuskom prijevodu također — reče Isabelle. - Zapravo se ne mogu odlučiti koje od njegovih pjesama najviše volim. Među njima je u svakom slučaju i pjesma o posljednjoj riječi bluebirda, ispričanoj za jedno dijete.— Što je bluebird Plava ptica?— Plava ptica — ponovi Isabelle. — Kao vrsta, ona postoji samo u Sjevernoj Americi i ona je tamo vjesnik proljeća. Međutim, kod Roberta Frosta znači ona mnogo više nego vrstu ptice.— Ne razumijem...— čekajte, čekajte, Clarisse. Objasnit ću vam... Najprije ću vam pokušati prevesti pjesmu, kako biste o tome kasnije mogli pričati vašem mužu... o tome i još o nečemu drugom... Dakle, pjesma The Last Word of a Bluebird... As I went out a crow in a low voice said: Oh, I was looking far you. How do you do?... Kad sam išetao van, jedna mi je vrana tiho rekla: Oh, već te odavno očekujem. Kako si?... I just čame to teli you... Došla sam ti poručiti, da ti poručiš Leslie, ali nemoj nikako to zaboraviti!, kako mi je njezina mala plava ptica naredila, da joj svakako priopćim Sjeverni vjetar danas noću, koji čini zvijezde tako sjajnima... that made the stars bright... i smrzava led na žlje-bovima... almost made him cough... on ju je toliko natjerao na kašalj, da je skoro izgubila svoje perje s repa...J O HClarisse je gledala Isabelle ozbiljnim pogledom, a i Isabelle se uozbiljila, pokušavajući prevesti stihove velikog pjesnika upućene djetetu.

He just had to fly... Ona je naprosto morala odletjeti... ali ona šalje Leslie pozdrave i poručuje joj neka bude dobra... and wear her red hood... i neka nosi svoju crvenu kapuljaču... i neka u snijegu traži tragove skunksa... i naprosto radi sve što joj pričinja zadovoljstvo... And perhaps in the spring he would come back and sing... A u proljeće možda... vratit će se plava ptica i opet pjevati.Lijepo - reče Clarisse.Zar ne? Koja je ptica u vas simbol početka proljeća, novoga dana, radosti i nade?Ševa.I u nas također. Isto tako i u Njemačkoj i Engleskoj. Svaki čovjek na svijetu priželjkuje radost, nadu i sretnu budućnost. Jedino onda kad sve to traži, ali i kad je spreman podijeliti sve to i s drugima, onda nalazi i nju... ševu. Tada ona usrećuje i njega i sve ostale i pruža im sigurnost. Svojim radom vi, Clarisse, kao i vaš muž, poput mnogih drugih tražite ševu, tu jutarnju pticu... I vi je poklanjate svima... I dok god budu ljudi ono što traže poklanjali drugima, tako će se dugo ševa vraćati u proljeće i pjevati...Da - reče Clarisse - ali Frostova plava ptica poručuje Leslie da će se ona u proljeće možda vratiti i pjevati. Samo možda...Isabelle kimne. — Ako ljudi budu postupali neodgovorno i više ne budu tražili ševu, ona će jednoga dana u proljeće zaista pjevati za njih posljednji put...Oh! - Clarisse pogleda Isabelle.Što je?S vašim dokumentarcima vi želite probuditi ljude i upozoriti ih na opasnost u kojoj se nalaze!Dakako...Ne bi li to, dakle, bio dobar naslov serije?Dobar naslov?Da - reče Clarisse. - Pjeva li u proljeće ševa posljednji put?Ako se bude pričalo o svim događajima, velikim i tragičnim, me-lodramatskim i grotesknim, ako se bude izvješćivalo o svim događajima na toj Zemlji koja na kraju drugog tisućljeća po kršćanskom računanju vremena vrtoglavo ide ususret propasti, onda će se sjećati, dakako, u slučaju da se još jedanput uspijemo spasiti, dogođaja i sudbina onih ljudi, koji su još jedanput spasili naš svijet.Telefonski razgovor.Gospodine doktore Marvin?Da. Što je, do vraga?Govori Miriam Goldstein iz Liibecka.Tko?Miriam Goldstein.Miriam Goldstein... Oh!... Oprostite, spavao sam. Očito veoma duboko... Koliko je sati... Pola šest ujutro... Drago mi je što vas čujem, draga gospođo Goldstein!Znam da je veoma neobazrivo od mene što vas zovem sada, gospodine Marvin. Oprostite, molim vas! U Njemačkoj je već pola jedanaest... pet sati vremenske razlike... Ne bih nazvala da nije tako hitno...Izvolite, govorite! Oprostite što sam bio zbunjen... sada sam se već sasvim razbudio. Dakle?Sjećate li se još kako je onda u hotelu Frankfurter Hof onako iznenada i neočekivano iskrsnuo onaj Joschka Zinner, onaj ludi filmski producent?Iznenada i neočekivano. Da, sjećam se.Veoma iznenada i veoma neočekivano, zar ne?Točno. Odjednom toliko novca! Pa ona brzina da odmah odemo snimati te dokumentarce. Bilo je zapravo sve čudno...Da, baš čudno, gospodine Marvin. Toliko da znate, ja govorim iz javne telefonske govornice na glavnoj pošti. Nisam više sigurna da je moj telefon košer. Možda ga prisluškuju.Sto se dogodilo, gospođo Goldstein?Nazvao me državni odvjetnik Elmar Ritt. Sjećate li ga se? Također iz telefonske govornice. I rekao mi da odem na poštu, gdje će me on ponovno nazvati.SIMM

Nazvao vas je Ritt? Zašto?Danas mu je oduzet slučaj MarvinHansen.Ali, zašto?Da, zašto? Ritt je nazvao hesensko Ministarstvo pravosuđa. Tražio je objašnjenje.Ali ga nije dobio, jel?Ne. Sjeo je u auto i otišao u Wiesbaden.Na Ministarstvu je podigao veliku buku. Oni koji znaju zbog čega mu je oduzet taj slučaj, navodno su na putu. Nazvao je gospođu Roth i mene i zamolio da mu pomognemo. Gospođa Roth ima dobre veze. A ja ću razgovarati s gospođom Hansen. To mi nitko ne može zabraniti. Nazvala sam vas, jer vjerojatno i kod vas nije sve u redu. Jeste li što primijetili?Ne, nisam ništa. Prekosutra letimo za Belem, a zatim na prosvjedni kongres Indijanaca u Altamiru. Kongres traje pet dana. Pretvorit ću se u oči i uši. Hvala vam na obavijesti, gospođo Gol-dstein! I mnogo sre... Ne, čekajte, sjetio sam se prave riječi: Mas-seltoff! Masseltoff!, gospođo Goldstein!Masseltoff i vama, gospodine Marvin.— Bio je to prokleto težak posao — reče fizičar Carlos Bastos. — Sjedili smo ispred ekrana dan i noć. Moj kolega Erico Veleso i ja. Naizmjence. U smjenama od po dvanaest sati. Iznad nas, na visini od osamsto trideset kilometara, prelijetali su svake sto dvije minute iznad juznoameričkog kontinenta vremenski sateliti 10 i N0AA9, te slali Ericu i meni na naše ekrane dokaze o toj katastrofi...Eklandova BETA bila je pričvršćena na stativu. 30. kolovoza 1988. prije podne, ekipa je snimala u Računarskom centru brazilskog Instituta za istraživanje svemira. Golemi, rasvijetljeni laboratorij fizičara Bastosa i Velesa imao je mjesta za desetine računala, složenu aparaturu, kao i veliki broj veoma uvećanih računarskih slika, koje su pokrivale sve zidove. Oba su znanstvenika upravo stajala ispred jedne takve slike. Postrance od njih stajao je naslonjen Markus Marvin, kojemu je Bastos govorio.Tehničarka Katja Raal, gotovo uvijek nasmijanih očiju i od akni uništena tena, morala je prije samog početka intervjua mnogo toga obaviti. Kao prvo morala je ozvučiti sve sudionike razgovora. Bastos i Veleso imali su male mikrofone u rupicama za gumbe svojih bijelih laboratorijskih haljetaka, a Marvin je isti takav mikrofon imao na otkopčanom ovratniku svoje ljetne košulje. Ispod laboratorijskih kuta, ljetne košulje pa kroz hlačnice i do cipela sve trojice muškaraca vodili su van tanki kablovi i nastavljali se preko kamenog poda do Katjinih aparata za snimanje tona.Malo dalje, u pokrajnoj sobi, sjedila je Isabelle za laboratorijskim stolom. I nju je također ozvučila ta mala Katja, puna velikih briga, koja je unatoč tomu bila vesela i raspoložena. Isabelle je držala u ruci mikrofon, a u desno joj je uho bila utaknuta mini slušalica, od koje je opet vodio dugačak kabel. Takve je slušalice Katja namjestila i Marvinu i obojici fizičara. Zahvaljujući ozvučavanju, čuli su Bastos, Veleso i Nijemac glas Isabelle, koja je simultano prevodila sve što se govorilo na portugalskom ili njemačkom jeziku. Na taj se način intervju mogao odvijati bez zastoja. Katjini su aparati bilježili i originalne glasove i čitav Isa-bellin prijevod. Poslije će se u tonskom studiju Isabellin glas zamijeniti profesionalnim govornikom, te će se nasnimiti preko glasova Brazilaca.Prvi je govorio fizičar Veleso: - Mi smo naše područje točno pretražili u rasteru veličine od jedan puta jedan kilometar. Moralo se po prvi put sasvim točno otkriti kakve je razmjere doseglo uništavanje brazilskih tropskih šuma paljenjem i krčenjem. Svakog smo dana pokušavali složiti sve podatke dobivene satelitima u računarske slike. - On uzme u ruku štap i pokaže prvu u nizu slika na zidu. - Ovo je, na primjer, bilo u srpnju 1987., na početku tromjesečnog perioda...Stop! - uzvikne Markus Marvin.Molim? - upita Veleso, nakon stoje do njegova uha dopro Isabellin prijevod. - Zašto prekid?To ne ide s BETOM na stativu - reče Marvin. - Bernd, vi morate imati potpunu slobodu kretanja. Mi te zidove ne možemo jednostavno odšvenkati.Doista ne možemo - reče snimatelj.Katja je Raal već otvarala kvačice stativa. Brižno i s najvećom pažnjom pomogla je Eklandu podignuti kameru na rame. Došapnula mu je: - Loše?Danas sam izvrsno - šapatom odgovori Ekland.

1 93J O H A N N EMKatjino lice puno sitnih ožiljaka ozari se radošću. Otrči do svoje tonske torbe i pogleda skale. — Kod mene je okay — reče ona.Kamera započe opet raditi.Izvolite, molim, doktore Veleso!On počne još jedanput: - To je, na primjer, bilo u srpnju 1987. - i pokaže štapom prvu u nizu mnogo puta uvećanih računarskih slika - na početku tromjesečng sušnog razdoblja. U to su vrijeme štete još uvijek bile u granicama... To je samo sićušan dio područja od gotovo neizmjernog prostora bazena Amazone... Crne točke na slikama su ishodišne točke požara... Početkom srpnja 1987. registrirali su sateliti N0AA9 i 10 svega sedamsto pedeset dva takva mjesta... — Veleso polako krene duž cijelog niza slika, a Ekland ga je pratio, potpuno miran, bez zastajkivanja ili podrhtavanja, kao da vozi kameru po tračnicama. Dobro da sam danas ujutro uzeo dvije tablete više, pomisli on. Katjin gaje pogled pratio ustrajno, s izrazom beskrajne ljubavi i divljenja.Međutim, četrnaestog kolovoza - nastavi Veleso, pokazujući štapom druge slike - bilo je već šest tisuća devetsto četrdeset devet ishodišnih točaka... A početkom rujna već ih je više od deset tisuća... Zamislite samo! Više od deset tisuća točaka na ra-steru... ovdje... i ovdje... i tu... gotovo ih se više ne može prebrojiti... Deset tisuća točaka, koje sve predstavljaju požarišta. Vatra je napredovala poput nekog golemog valjka... - Ekland je snimao sve više slika na kojima je bilo sve više spaljenih i iskrčenih površina. Od slike do slike sve se više zatamnjivao sjeverni dio Brazila.Taj vatreni valjak - započe sada Carlos Bastos, a kamera zašvenka sa zida na njega - ostavio je za sobom najveći oblak dima koji je ikada prije zapažen... - Bastos pokaže štapom na drugi zid.A ovo su snimke učinjene iz zrakoplova... — Ekland se veoma lagano okretao, a kamera na ramenu je švenkala, također lagano, veoma lagano. - Je li da je strašno? - upita Bastos. -Među nama nema jednog veoma poznatog ekološkog aktivista. Zove se Chico Mendes. Nosilac je UN-ove nagrade i pohvale za svoj rad... Zarezivač kaučukovaca sa sjevera... Kad je Mendes prelijetao to područje rekao je: To je apokalipsa. A rekao jejoš i ovo: Kamo sam god pogledao, drveće se dimilo kao iz kamina, šuma je... da, što šuma? Prokletstvo, šuma je kuhala, pržila se, ključala. Neba je nestalo iza dima, noćima i noćima nije bilo ni jedne zvijezde, ni mjeseca... Mi postupamo tako kao da smo posljednja generacija na Zemlji i kao da poslije nas dolazi potop, smak svijeta, apokalipsa, da, apokalipsa... Pilot koji je upravljao zrakoplovom za vrijeme Mendesova putovanja rekao je da ima dojam kao da gori čitav Brazil... Obojici su toliko zasuzile oči, da gotovo ništa nisu vidjeli. Nakon njihova slijetanja morala je zrakoplovna agencija VASP ukinuti samo na sjeveroistoku pedeset tri veze, jer je toliko pista bilo ispunjeno plinom i dimom... Evo, to se može vidjeti i na ovim slikama, već je sve zamagljeno... - Ekland je zaboravio čak i na svoje bolove. Kakve slike, pomisli on. Bože moj, kakve slike! U pokrajnjoj sobi Isabelle je neprekidno prevodila s mikrofonom u ruci. Toga je dana bila odjevena u široke plave hlače od veoma lagane tkanine, na bosim je nogama imala navučene ljetne plave cipele, a bijelu je košulju svezala u čvor ispod grudi. Gilles je sjedio pored nje s uključenim malim rekorderom. Njemu su bili potrebni svi intervjui radi popratnih tekstova za emisije.Taj golemi oblak dima - upravo je Isabelle prevodila Bastosove riječi - zastro je privremeno vidik na jedan i pol milijun kvadratnih kilometara...Koliko? - upita Marvin i zapilji se u fizičara, ne vjerujući svojim ušima.Quantos? — upita ga Isabelle posredstvom slušalice u uhu iz susjedne prostorije.Bastos ponovi: - Jedan i pol milijun kvadratnih kilometara - i potom pokaže na sljedeće slike: - A ovako je to izgledalo u listopadu 1987.Crna, crna, crna je bila ta golema zemlja na tako mnogo, mnogo mjesta. - Evo, ovo je poruka za spas čovječanstva - reče Bastos izravno u kameru. - Svake godine, svake se godine uništi krčenjem ili spaljivanjem10 daljnjih sto četrdeset tisuća kvadratnih kilometara primarnih šuma. Taje površina poput polovine Savezne Republike Njemačke. I svake godine još jedna takva površina. Nikada - reče Bastos - nikada nismo Erico i ja mogli pomisliti daje to uništeno do te mjere... - Ekland krene

kamerom195H A N Nna njegovo lice, a zatim je usmjeri da polako klizi preko slika užasa i onda prijeđe na lice Erica Velesa. On poče govoriti: - Takva alarmantna promatranja vršili su znanstvenici u gotovo svim tropskim zemljama: u Indoneziji, na Tajlandu, Obali Bjelokosti, u Gani, na Haitima ili Ekvadoru. - Kamera je još uvijek bila usmjerena na Velesovo lice. - Ako se dinamika procesa uništavanja ne zaustavi, bit će gotovo potpuno uništene šume u većini tropskih zemalja u roku od sljedećih pedeset godina.11Za vrijeme sušnog razdoblja - nastavi sada Bastos - stabla se sijeku motornim pilama, a plemenito se drvo ruši i odvlači buldožerima. Ostaci stabla prže se na suncu i na posljetku od njih ostaju ogarci. Sredinom kolovoza pale se lomače, kako bi se mrtva šuma pretvorila u njive i pašnjake.BETA se sada opet nalazila na stativu.Krčenje paljenjem - reče Bastos - stara je seoska tehnika, spaljuju se ostaci raslinja i time dobivaju hranjive tvari koje po-visuju plodnost tla ognojenog pepelom. Međutim, već nakon nekoliko godina gornji sloj zemlje se raspuca. Plug razara zemlju, tropsko je sunce isušuje. Vjetar rastjera gornji sloj preorane zemlje, a prolomi oblaka otplave sve to... — Isabelle je neprekidno prevodila. Na čelu su joj izbile sitne kapljice znoja. — I tako preostane samo crvena pustoš od pijeska i glib koji sadrži željezo, te na posljetku zemlja izgleda upravo onako, kao što ju je opisao Chico Mendes, čovjek koji se već deset godina bori za spašavanje tropskih šuma kao oglodane životinjske kosti...A gotovo svugdje — nadopuni ga Veleso — gospodarske ili političke mjere uzrokuju ili potpomažu uništavanje.Molim vas, hoćete li to pobliže objasniti! - umiješa se Marvin.Veleso nastavi: - Na prvom je mjestu vladina politika naseljavanja ljudi u Brazilu. Želi se milijune osiromašenih ljudi s juga naseliti na sjever. Ti milijuni doseljenika pale i krče ono što je još ostalo nakon sječe stabala. Izvan pojasa šuma oni ne mogu dobiti nikakvu zemlju. I što, dakle, da čine? Na svom iskrčenom komadu zemlje pokušavaju tada uzgajati stoku... Drugo: tvrtke koje trguju drvetom sve više i sve beskrupuloznije uništavaju šume, a na prvom su mjestu Japanci, zatim dolaze Nijemci paAmerikanci. U industrijskim zemljama potražnja tvrdog i plemenitog drveta u neprestanom je porastu.U susjednoj je sobi Gilles svojim rupčićem obrisao znoj s Isabellina čela. Ona mu se nasmiješila. Tako dugotrajno simultano prevođenje bilo je veoma naporno.Da se vratimo uzgoju stoke - reče Bastos. - Postoji agrarni projekt koji uživa porezne olakšice, pomoću kojega bi Brazil trebao postati najveći izvoznik goveđeg mesa na svijetu. S više od milijardu dolara financirali su naši veleposjednici i međunarodni koncerni osnivanje farmi goveda. Tako je u taj posao ušao i VW do Brasil.12 Taj je koncern djelomično financirala država i platila njegovu fazenda Rio Cristalino, prostor velik poput Berlina, Hamburga i Bremena zajedno... Mnogi drugi koncerni učinili su isto, a zatim su napustili projekt kao i VW do Brasil.Zašto? - upita Marvin.Vidite, senhor Marvin — odgovori Veleso — suho, škrto tlo, obraslo travom prehrani točno jedno govedo po hektaru, a i to u svega nekoliko godina. Proizvodnja mesa dostigla je samo šesnaest posto planirane. Većina velikih farmi, od kojih svaka dobiva godišnje u prosjeku jedan cijelih dvadeset sedam milijuna dolara državne dotacije, propada onoga trenutka čim presuše državne subvencije. Stoga je VW napustio taj posao već 1986. godine.Međutim - preuzme riječ opet Bastos - kako zemljišni posjed, koji je prije toga iskrčen, ipak donosi poreske olakšice, investitori puštaju da šume izgore u plamenu, a da nikada i ne uđu u posao uzgoja stoke. To rade i mnogobrojni članovi parlamenta u glavnom gradu Braziliji, koji, dakako, i sami pripadaju najvećim veleposjednicima. Uslijed tih spekulacijskih poslova ostaju golemi prostori pretvoreni u krš s lošim neplodnim tlom, da se ionako bijedno stanje prehrane stanovništva samo još mnogostruko pogoršava.Na taj problem neprestano ukazuje Chico Mendes - nastavi sada Veleso. - On sasvim općenito

optužuje uzgajivače stoke. Oni tvrde kako rade taj posao da bi pomogli gladnima Brazila. Cinizam je u tome, tvrdi Chico Mendes, da se sve meso proizvodi samo za izvoz, za bouletten, u američkom lancu hamburgera, na primjer.H A N NM— Treće - reče Bastos - banke i častohlepni političari oduševljavali su se, na primjer, predimenzioniranim industrijskim postrojenjima, branama i nuklearnim elektranama, zbog kojih su nestajali golemi pojasevi šuma. Banke i društva iz cijelog svijeta došli su odlučni da na područjima tropskih šuma otvore gigantska nalazišta rudače, da brazilskom proizvodnjom pritisnu cijene na svjetskom tržištu... Moj prijatelj Erico Veleso, šokiran rezultatima naših istraživanja - pritom pokaže na zidove na kojima su se nalazile slike - prozvao je u udarnom članku, koji je bio najavljen na naslovnoj stranici jednog velikog informativnog časopisa, sve krivce i naveo sve razloge za uništavanje tropskih šuma. Samo bi jedna nuklearna katastrofa mogla nadmašiti globalne učinke toga uništenja.— I koga ste naveli kao uništivače? — pogleda Marvin Ve-lesa.— Brazilsku vladu — odgovori Valeso — zatim međunarodnu trgovinu drvetom, Svjetsku banku, Europsku zajednicu, Savezni kreditni zavod za obnovu, te njemačke i japanske privatne banke koje su ušle u posao s rudama u milijardskim iznosima. Zar ne čitate novine? EZ je na petnaest godina osigurala trećinu godišnje proizvodnje željezne rudače po cijenama iz 1982. godine. Samo je koncern Thyssen naručio osam milijuna tona. Svjetska banka želi Brazilu dati još jedan kredit od petsto milijuna dolara za energetski razvitak. SAD će najvjerojatnije uskratiti taj kredit, s devetnaest glasova u direktoriju Svjetske banke. Njihov predstavnik Hugh Foster okarakterizirao je već prvi kredit za energiju kao kompletnu ludost i to zbog posljedica na okoliš. Na taj je način, piše on, Saveznoj Republici Njemačkoj, koja drži pet posto udjela Svjetske banke, pripala prigodom odlučivanja ključna uloga. Uz osporavani pristanak Svjetske banke vezani su daleko veći krediti privatnih banaka iz Savezne Republike, Japana i SAD-a, u ukupnom iznosu od jedan cijelih sedam milijardi dolara! Tim sredstvima trebala bi se platiti i izgradnja obiju nuklearnih centrala Agra II i koje gradi vaš elektrokoncern Siemens zapadno od Rio de Janeira. I, ukoliko bi te elektrane bile investicijski promašaj, mogao bi Siemens od vas potraživati odštetu iz poreznih sredstava u milijardskoj visini, jer je njemačka Savezna vlada jamstvima vezana za te mamutske projekte.13— Vaš ministar za okoliš - nastavi Bastos - sažalio se u siječnju ove godine u njemačkom Bundestagu nad sudbinom Brazila, kojeg, kao stoje on rekao, dragi Bog nije obdario praktički nikakvim fosilnim energentima. Brazil se ne smije osuđivati, rekao je on, što koristi svoju vodenu snagu i izgrađuje atomsku energiju... Međutim, mi bismo mogli s neznatnim investicijama pokriti polovicu naših energetskih potreba, kad bismo bolje znali upotrijebiti naše postojeće rezerve struje. To proizlazi iz jedne ekspertize Svjetske banke. Stručnjak za okoliš Rich, misli naprotiv s gorčinom kako je ta studija isto tako mogla biti napisana i na Mjesecu... Sve je to bilo izneseno u ovoj naslovnoj priči, i još mnogo toga, mnogo toga više. No, da i na to...— Prestani, Carlos! - reče Veleso.— Zašto da prestanem?— Jer... Molim vas, isključite kameru! — reče Veleso. — Mislim da za sada imamo ono najvažnije.Ekland kimne.— Pa ne mora baš i to u emisiju — reče Veleso.— Sto? — upita nervozno Marvin. — O čemu govorite vas dvojica?— No, moj prijatelj Erico Veleso radio je šest godina na knjizi o uništenju i o zaštiti okoliša. Veličanstvena knjiga - reče Bastos. - Rukopis je već prihvatio jedan izdavač. Međutim, nakon izlaska članka s naslovne strane, pojavilo se u tisku bliskom vladi, na radiju i na televiziji veoma mnogo negativnih reakcija, na što su se dakako kukavice u izdavačkoj kući odmah napravile u gaće i izjavile kako oni neće tiskati takvu knjigu.— Pa ima i drugih izdavača — reče Marvin. Ekland je sjeo i masirao svoju desnu nadlakticu. Katja je stajala pored njega, veselih očiju kao i uvijek.— Kad jedan ima trtu, onda je imaju svi - reče Veleso. -I kod vas je ista stvar. Zapravo, isto je na

cijelom svijetu. Rukopis kojega je odbio jedan izdavač, možete mirne duše spremiti zauvijek! No, fućka mi se! Bilo bi, doduše, lijepo da ga objave. To je ni više ni manje nego šest godina rada. No, što se može. Ima i gorih stvari.U laboratorij uđe kemičar Peter Bolling. Brzim koracima priđe Markusu Marvinu, skine naočale i poče mu nešto tiho govoriti.H A N NMGilles šapne Isabelli: - Možete li čuti što Bolling govori? Ili Marvin?Toga trenutka vidje Gilles kako Marvin skida svoj mali mikrofon koji je bio pričvršćen za ovratnik košulje, diže nogu i izvlači iz hlačnice aparatić zajedno s kabelom. Aparat i kabel padnu na pod, a Marvin pođe s Bollingom u jedan kut laboratorija.— Peh — reče Gilles.— Sto je? Sto je s vama?— Ništa - reče Gilles. - Ja... hm... da! Pala mi je na pamet jedna, kako da kažem, idiotska ideja. Zaboravite, molim vas! -On se nasmiješi.U kutu je Peter Bolling još uvijek nešto tiho i ozbiljno govorio Markusu Marvinu.Utorak, 30. kolovoza 1988. G. želi otići sa mnom na večeru. Sutra letimo za Belem, a zatim u prašumu, u Altamiru. Tko zna što nas tamo očekuje; hranit ćemo se zmijama i gušterima. Hoćemo li preživjeti? Dakle, posljednji obrok osuđenih na smrt! Što bih ja rado uzela? — Nešto tipično brazilsko. — Odmah je izrecitirao pet prijedloga menija. Ostali smo kod avocada, nasjeckanih na kockice, kao za salatu. Da, da, to je sasvim nešto drugo od vaših avocada sa vinaigrette ili provencale sosom, ljepotice moja! Zatim camarao com catupiri, crevetti od riže sa sirom, ali kakvim sirom, brazilskim specijalitetom, takav ne postoji nigdje drugdje u cijelom svijetu! A za desert šljive u kokosovu mlijeku, dakle, desert koji ovdje spremaju na takav način da ćete čitav život sanjati o njemu, ma belle!Razgovorom o dobrom jelu mene se doista može osvojiti. - Vi ste gurman, priznajte! — reče on. Sigurno i vi kuhate s ljubavlju. Da, istina je. — Molim lijepo. Kao pripadnica naroda čija se golema kultura manifestira već i u tome što poznaje više od četiristo vrsta sira iako ne i catupiri, moja je patriotska dužnost da odem s njim na večeru. Prelijepa, kao rosa svježa, mlada dama i prelijepi, ne više sasvim kao rosa svjež, mlad muškarac. Njega će svi začuđeno gledati, a njoj će zavidjeti. Može i obrnuto. A restoran će mi doživotno slati u Pariz caS L J E D Ntupiri, on mi to jamči, on tamo ima prijatelje. A tek kad budemo zajedno živjeli u Parizu, ja ću mu kuhati!Okay, dakle, da prijeđemo na zadnje jelo I Sviđa mi se mnogo toga na tom čovjeku. On neprestano pravi viceve na svoj vlastiti račun. Tako je siguran. S njime se može ozbiljno razgovarati, biti veseo i pričati djetinjarije. Krasno, kaže on. Postariji, osamljeni muškarac iako veoma soigniert čeka me u sedam sati u baru. I kad sam tamo stigla, on se uhvatio za srce. Moja haljina! Više nego što može podnijeti jedan osamljeni, star muškarac. Uostalom taj muškarac izgleda tres chic. Tamnoplavo odijelo, bijela košulja, plava kravata, sijeda kosa, preplanulo lice. Kad smo izlazili iz bara, ljudi su se okretali i gledali za nama. Samo radi mene, kaže on. On ne samo da bi gledao za mnom, on bi trčao za mnom! Na kraj svijeta, ili barem do Copacabane, pod pretpostavkom da bi izdržao od zadihanosti.Krećemo u iznajmljenim kolima. Promet je upravo luđački. G. želi u restoran Caesar, koji se nalazi u dijelu grada Ipa-nema, dobar komad puta odavde. Ne bojte se. Vjerujte G.-u. Za svagda i sve! Uostalom, moglo bi se nalijepiti plakate s njegovom slikom, a ispod toga staviti natpis: Majke, ovom čovjeku možete povjeriti svoje kćeri!Restoran Caesar. Dvadeset prvi kat hotela Park. Mai-tre d hotel pozdravlja nas kao svoje najstarije prijatelje. A on i jest stari G.-ov prijatelj. On je, kao što mi reče, pola svoga života proveo po hotelima, te razvio osobeni hotelski kontakt sa svojim prijateljima — portirima, konobarima i barkeeperima. A zašto i ne bi? Koliko poznanstava imam ja? A G. je toliko ljubazan i prijateljski raspoložen prema svima, da ga, naravno, svi vole. Time si je G. olakšavao život. On se ne razmeće, ne hvali se, nenametljiv je i neće učiniti veliki dojam na mene. Njemu je to sve samo po sebi

razumljivo. Raduje ga što nas njegov prijatelj Mai-tre vodi do najljepšeg stola u lokalu, u jednu nišu, ispred goleme staklene stijene. Kristalna vaza s orhidejom. Cattleya, tamno ljubičasta. Ispostavlja se daje G. već jedanput bio ovdje. Toga po-slijepodneva. Tada je i donio tu cattleyu, sam ju je izabrao u nekoj cvjećarnici. Najljepšu od svih.I sada naručuje. Avocado narezan na kockice, kao salata, crevetten od riže s najbolje čuvanom tajnom brazilskog sira, catupiri. Poslat će mi ga, dakako, u Pariz, i to veoma rado! Balet konobara. Maitre d hotel me gleda očarano. Smije li sebi dopustiti da mi učini neki kompliment? Kako mademoiselle izgleda! Ravissant, jednostavno ravissant! Maitre dhotel je upalio svijeće. Ozbiljan dogovor o šampanjcu. Cuvee Dom Perignon, godište 1980. Pila sam ga prvi puta u životu nakon mog diplomskog ispita, kažem ja. Izletjelo mi je, netaktično. G. odmah uskače i kaže da je on to znao i da ga je upravo stoga...Ah, nemojte, G.! Ta, vi ste poludjeli! — Razumljivo — kaže on - poludio za vama. I mora se, a što drugo, najljepša moja!Onda smo sami i čekamo aperitiv Godota, kaže on. Gledamo jedno u drugo sve dok on nije rekao: — Lijep vidik, zar ne? - Da, ali ja bih se isto tako ugodno osjećala da sam mogla gledati u njega još koju sekundu duže. Dakle, lijep vidik. Lanci svjetala na Praia de Ipanema. Reflektori i svjetla kočnica u bujici automobila što voze u oba smjera. Svjetla brodova na moru, bijela, crvena i plava, sve toliko lijepo, da već prelazi u kič. Pa što, neka bude kič!G. mi iznova priča o mojoj ljepoti, a ja sam radosna, isto kao kad mi je rekao da sam ponovno stavila parfem Emenaro. Taj miris mi najbolje odgovara i ja mislim isto, on se razumije u parfeme, specijalist je u tome, ali tada u prašumi kad smo htjeli obaviti obred macumbu nije ga prepoznao, sramota, još mu se nikada to nije dogodilo. Smijemo se. Ah, kako se samo s njime može lijepo smijati! I izvrsno se zabavljati! I dobro se osjećati.— Moon River — kaže on. - Sto? — Pijanist svira Moon River. Njegova omiljena pjesma. I ja je znam, je V? Iz Doručak kod Tiffanyja. S Audrey Hepburn. Dok na kiši traže mačka... Koja je moja najdraža pjesma? — Summertime. — Aha, hm. Također lijepa, veoma lijepa... Nakon pet minuta on se ispričava. Samo trenutak. Odlazi. Vraća se. A odmah zatim pijanist svira moju Summertime. Bio je dakle kod pijanista, dao mu novac i zamolio ga da to svira. — Hvala, G.! — Nema na čemu, kaže on.Cim su stigli suhi martiniji, on odmah progovori: — Za nas, za naš susret! — Pijemo. I što još kaže? — Vi ste, dakle, obožavateljica Emenaroa? Ne samo što se tiče parfema. Znao sam to već u hotelu Frankfurter Hof. Nosili ste kostim Emenaro. Suknjatamnosiva, uska u bokovima, dolje s prorezom. Jakna zakopčana do grla, pepito uzorak... — Točno opisuje kostim. Kako se samo točno sjeća! Istina je, ja najviše volim odjeću Emenaro i kupujem ono što sebi mogu priuštiti. I kako je to uočio? - Bio jednom prije dugo, dugo vremena jedan pisac pripovijeda to poput bajke, koji je morao znati mnogo toga, kao na primjer, kako će odjenuti žene u svojim knjigama. I stoga se neprestano zanima za modu...Da, to sam rekao one večeri. Nisam se uopće osjećao tako sigurnim, iako sam naglašenom bezbrižnošću pokušao prikriti svoju nesigurnost. Mislim, njoj je ipak bilo svega trideset dvije godine, a meni šezdeset tri. I tako sam, dakle, počeo s pričom o piscu. I ostao sam pri toj temi, kako i čitam iz Isabellina dnevnika...Na posljetku i on je pisac, rekao je G. Pisao je. Ako jednom opet bude pisao, ako napiše knjigu o toj filmskoj ekspediciji — on to neće učiniti nikada, ali pretpostavimo kao da hoće — dakle, zar neće onda, morati spomenuti i nekog takvog poput mene, bilo u dobrom ili u lošem svjetlu? — Dobro ili loše, kažem ja. I dobro i loše i nekoga poput njega, zar ne? — Dakako - kaže on. Na to on, znači, smjera. Ako, dakle, bude pisao o nekome poput mene i o jednoj večeri poput ove - on to neće učiniti nikada, ali pođimo od te pretpostavke - onda će morati znati kakvu haljinu nosi jedna takva dramatis persona poput mene, kad ide na večeru s jednom takvom dramatis personom poput njega, pa to je barem jasno, zar ne? — Jasno, kažem ja. — On izvadi iz džepa blok, uzme olovku i nešto načrčka. — Pa, eto, najprije haljina — kaže on. — Svijetlozelena svila, tkanina ima uzorak sa sitnim cvjetovima bež boje, uz to jaknica od smeđe svile s istim cvjetnim uzorkom, ali smeđe boje. Široka traka oko bokova, koliko, ljepotice moja? — Dvadeset centimetara - odmah odgovorim ja,

glupača, a on zabilježi dvadeset centimetara. Svezana u preširoku mašnu. Mašna se nalazi sa strane, ali može ju se, dakako, okrenuti naprijed, natrag ili na drugi bok, ako se skine jakna. — I — on pogleda ispod stolnjaka — bez čarapa, smeđe cipele. Naravno Emenaro — reče G., jer za Isabelle ne dolazi nešto drugo uopće u obzir. PametnaH A N NMžena s beskrajnim ukusom i plavim očima, koje potamne kao upravo sada, i... — Prestanite! —... i smeđom kožnom torbicom. A na malom izrezu oko vrata tanak zlatni lančić s kovanim novčićem. Amajlija, sa sasvim osobitim značenjem, Isabelle ga sigurno neće otkriti, tajna mora ostati tajnom, Isabelle i njena tajna. Jedan takav opis uvijek postoji i dobro dođe u jednoj priči — reče G.Sommelier donosi šampanjac, toči malo u dvije čaše, muški isprobaju gutljaj i kimnu. Sommelier natoči moju i G.-ovu čašu do pola, zatim nazdravljamo jedno drugome još jedanput, ovaj puta za nas, to je moj prijedlog.Zadnje kapi iz svoje čaše G. izlije na pod. Za bogove ispod zemlje. Oni su isto tako žedni, kao i oni u prašumama, osobito ako im se servira Cuvee Dom Perignon, Vintage 1980., koji tada donosi sreću.Ne, ja mu nikada neću otkriti tajnu svog novčića! Uostalom, postoji još jedna druga tajna; ona, koja se događala u meni onoga dana u prašumi s tom macumbom, kad se može zaželjeti sve. Cigarete, rižinu rakiju i šibice već sam bila položila u malu udubinu, on me je promatrao, primijetila sam to kutkom očiju. Oh, imala sam tako mnogo želja, ali sam tada morala razmišljati0 nečem toliko neobičnom, što me je potpuno izbacilo iz koncentracije da jednostavno nisam više mogla sabrati misli i poželjeti nešto određeno. Neobično je bilo to što mije odjednom i iznenada postalo jasno kakav je dubok dojam ostavio na mene G., s kojim jedva da sam prozborila nekoliko riječi. S trideset dvije ima se jamačno iza sebe i nekoliko doživljaja, ali nikada prije nisam srela muškarca koji bi me tako brzo privukao, učinio me radosnom1 pružio nade, kao G. Otkuda to? Zašto? O svemu sam tome razmišljala tada u prašumi, posve zbunjena. I tako je sve počelo, dragi moji, i tako je sve počelo Kipling.Te večeri u lokalu Caesar ja sam bila ta koja je više govorila i pričala o sebi. Još nikada nisam bila takva. Oduvijek sam se trudila samo slušati, pustiti druge da govore. Svoje sam osjećaje uvijek zadržavala za sebe. čitav sam život bila suzdržana. Međutim, ove večeri nisam bila takva! I, naravno, došla sam na svoju fiksnu ideju...Ah, da, vaša idee fixeBila je, rekla je ona, zaista angažirana. Vjerovala je da ćemo se još jedanput uspjeti spasiti. Ali, vjerovala je i u to da nijedan čovjek ne može suditi o vremenu u kojem živi. To je nemoguće. Jedino budućnost može suditi o prošlosti. Koliko je puta već izrečeno Približava se kraj? Ne, tako to ne ide, mislila je Isabelle. Jer, što je ljudski život i sve njegovo znanje i misli-laštvo? Jedna krijesnica u beskrajnom univerzumu, koja zasvijetli u djeliću sekunde i - prođe. Doduše, logično je da pri prosuđivanju svatko hoće krenuti od sebe, ali kako se to može? Što pojedinac uopće zna? Ništa i ništa. Kako mi u našem kratkom, kratkom trenutku života doživljavamo povijest? Kao u nekom poludjelom skraćenom postupku filmske priče. Ne shvaćamo daje povijest beskrajna u oba smjera, naprijed i natrag...A sad njena fiksna ideja. Kao dijete provodila je uvijek ljeto s roditeljima na selu u blizini Beaugencvja, tamo blizu Orleansa, na Loiri. Od starih je seljaka čula za razna proročanstva, kao na primjer: Kraj će svijeta nastati onda kada žene budu nosile hlače i kad Loire promijeni smjer svoga toka, dakle, kad bude tekla unazad. — Kako, molim? — upitah je tada. — Da žene nose hlače, to znači kraj svijeta? Znači da mademoiselle ne drži do emancipacije. Nikada to ne bih pomislio, iznenađujuće...Slušajte - uzvikne Isabelle - seljaci su to rekli, stari seljaci tamo kod Beaugencvja. To je samo jedna primjer i vi to točno znate. Jer - nastavi ona dostojanstveno - kad žene nose hlače i time u očima seljaka, ponavljam, za seljake, više ne preuzimaju na sebe ulogu koju im je dodijelila priroda, jednako je kao kad rijeke promijene smjer svog toka, što danas uopće više nije teško zamisliti, zar ne?, pa onda mora doći kraj svijeta. Mi živimo u vremenskom kontinuitetu. Vrijeme nije povijest.

Izučavanje povijesti nije još nikada dovelo ni do čega. Ali vrijeme... Zašto ne postoji nešto poput psihološkog izučavanja vremena? — upita ona.Psiho-historija! To bi bilo važno! Ne u smislu prosuđivanja događaja, nego u smislu izučavanja preduvjeta tih događanja. Tada bi se moglo reći: činite li vi ovo ili ono iz ovih ili onihpobuda ili ako ne činite ovo ili ono iz ovih ili onih pobuda, onda se s izvjesnošću može unaprijed reći što to smjerate. Otkad se prisjeća proročanstava starih seljaka, nikako da se oslobodi pomisli na psihološko istraživanje vremena. Trebalo bi registrirati kako je vrijeme do sada pretjecalo, u kojim ritmovima, s kojim usponima i padovima, kako bismo se veoma, veoma rano mogli pripremiti na katastrofalna vremena, a ne tek tako kasno kao dosad. Onda bi se na posljetku moglo reći: ovo se dogodilo - ovo moraju biti posljedice. I zato se treba to i to dogoditi! A to i to se ne smije više nikada dogoditi, jer ne bismo preživjeli posljedice!Tada više ne bismo bili krijesnice. Tada bismo mogli, tada bismo smjeli iz našeg vremena suditi o našem vremenu.Sve je to rekla Isabelle, a na posljetku, tako je zapisano u dnevniku...Sad ste me, G. doveli do toga da održim predavanje. Sa šampanjcem. Zaista ste podmukli! — Vi ste zaista divni — kaže on. — Molim vas, ne govorite više tako. — Ja još nisam ni počeo. Pametne žene uvijek nose sa sobom neke važne stvarčice, na primjer zapinjaču. Sasvim sigurno da i vi imate kod sebe zihericu, ma belle? - Da - odgovorim zbunjeno. Zašto?On uze ljubičastu orhideju. — Jer vas molim daje zataknete na izrez svoje haljine. — Ako vas to veseli, monsieur... Da, i tako je sve počelo, dragi moji, tako je sve počelo.Kasno, u dva sata ujutro, opet smo u našem hotelu. Otpratio me je do vrata sobe, poljubio mi ruku, upitao smije li me poljubiti u lice, smije, smije, dakako da smije, i ja sam poljubila njega. Pričekao je dok sam ušla u sobu i zatvorila vrata. Stavljam orhideju u čašu vode. Na stolu u predsoblju malo brdo paketića. Svaki umotan u papir druge boje i svezan zlatnom trakom. Šio mi se to pričinja, čini se da sam ipak previše popila. Ali, paketići su stvarni i ja sjednem u večernjoj haljini za stol i počnem brojiti paketiće, devet komada. Kupaonica. Škare za nokte. Režem vrpce. Odmatam papir. Velika količina kozmetike — isključivo Emenaro. Velika bočica parfema, veliki flacon Eau de toilette, obje s mehaničkim raspršivačem, body spray, bez CFC-a vidljivo naznačeno, body soap, shower bath, perfumed powder, body lotion,body cream, body dry oil... Sjedim tako poput one žene iz Starog zavjeta koja se nije smjela okrenuti, a naravno, ipak se okrenula, i gledam sve te bočice i kutijice, te se napokon nasmijem i zamolim preko centrale da me spoje s G.-om. Javlja se odmah. — G., vi ste ludi, totalno ludi! — Mislim da smo to već večeras jedanput raščistili. Zar bi, mademoiselle, bilo više po volji kad bih bio normalan? — O ne, samo to ne! - Voila! — Zar da ponesem Emenarova kolekciju sutra sa sobom u džunglu? — Barem parfem i Eau de toilette. Bit će nam više nego potrebni. Sve drugo ostaje kod šefa portira Carioca Parcasa, mojeg starog prijatelja. Prije nego što se vratimo u Europu, još ćemo jedanput doći u Rio. Onda ćete sve ponijeti sa sobom. — Kad ste to kupili, G. — Danas popodne, kada i orhideju. To je gotovo kompletna Emenarova kolekcija, mlada dama u parfumeriji dala mi je popis svih proizvoda. — A paketići, ti prekrasni paketići? — Učinjeni su prema mojim uputama, mademoiselle. — Dakle, ja... ja... ja vam zahvaljujem, monsieur! - Ja trebam zahvaljivati, mademoiselle. Za to, što vi postojite. Dobro spavajte! čekajte! Vi znate da se zaštitari okoliša ne kupaju. I stoga nedostaje body bath. Tuširajte se sa shower bathom, i ne zaboravite nakon toga body lotion! Sve ću tako uraditi, monsieur. — Oh, a najvažnije, skoro sam zaboravio. — Najvažnije? — Mlada je dama imala u parfumeriji samo jednu petnaest mililitarsku bočicu parfema. Sutra ujutro ostavit će ovdje u hotelu jednu trideset mililitarsku bočicu. Trebamo zalihu. Laku noć, lijepa gospo s tajanstvenom amajlijom oko vrata! — Laku noć, kažem ja i spustim slušalicu, te krenem u kupaonicu i otvorim shower bath pa prije nego što sam se skinula, duboko udahnem miris Emenaro. I sve je potpuno ludo i potpuno nemoguće, ali i divno.Energija? - poviče Indijanka u trošnoj košulji i duge, razbarušene kose, s ukrasom na glavi od šarenog perja. - Energija, što je to energija? Meni to ne treba. - Ona skoči i trgne uvis mačetu koju je držala u ruci i poče se probijati naprijed kroz svjetinu do podija i do Jose Muniza, koji se užasnut od straha htio povući, ali mu nije uspjevalo, jer je bio okružen gomilom ljudi. Bilo je

tu Indijanaca, tjelohranitelja, izvjestitelja, novinara, policajaca i na desetke televizijskih snimateljskih ekipa. Stara je Indijanka bila izvan sebe. Teško sječivo za sječenje granja po džungli u njenoj je ruci sjeklo zrak fijučući oko glave uplašenog Muniza, koji se u smrtnome strahu pomicao čas amo, čas tamo. U gradskoj dvorani u Altamiri svjetina je urlala. Reflektori su isijavali svjetlo. Sve su kamere radile, kao i BETA Bernda Eklanda.Majko Božja! - stenjao je on. - Ovo s mačetom oko njegove glave, ovo...Pored njega je stajala Katja Raal, Markus Marvin, Peter Bolling, Isabelle Delamare, Bruno Gonzalos i Philip Gilles. Svi su netremice buljili u podij. Jose Muniz, direktor planskog odjela energetskog giganta Electronorte bio je od straha pepeljastosiv u licu. Njega je, naime, u to gnijezdo u Altamiru na rijeci Xingu poslala njegova tvrtka, da pokuša objasniti Indijancima zašto se njihova zemlja mora poplaviti, zašto se njih mora protjerati, jer se upravo tu treba izgraditi najveća hidroelektrana na svijetu. Od užasa osjeti on odjednom nešto toplo po nogama, osjeti kako mu se prazni mjehur. Mokraća poteče u cipele.He, he, he! Ho, ho, ho! - skandiralo je u ritmu preko tri stotine Indijanaca ukrašeno perjem, držeći u rukama jedan metar dugačka željezna koplja sa šiljkom na vrhu, kako bi poticali ženu koja je svojom golemom oštricom zamahivala tik do Mu-nizove glave. Ona je na taj način davala oduška svom bespomoćnom gnjevu, svojem očajanju, jer je i ona znala, što su znali svi Indijanci ovdje - da su svi oni već odavno izdani i izgubljeni. Ispred dvorane vladala je vrućina od trideset pet stupnjeva. Unutra je, međutim, bilo još toplije. Peter Bolling naslonio se na Mar-vina blijed kao krpa, borio se za zrak i neprestano gurao u usta svoju bočicu koju je uvijek zbog astme imao uza se. Sprej mu je, doduše, pomagao, ali ne baš mnogo. Zrak je ključao. Svi su se muškarci razodjenuli i ostali u gaćicama ili kratkim hlačama, žene su bile u kratkim hlačicama i majicama, tjelesa su se kupala u znoju. Eklandu je bilo veoma teško rukovati BETOM od znoja mokrim rukama. Isabellina bijela majica bila je prilijepljena uz tijelo, pa je izgledalo kao da je gola.Ako ga ubije... - zamuckivala je Isabelle. - Ako ga ubije...Prokletstvo, da barem to napokon i uradi! - reče Ekland sa žarom. — No, hajde, stara, hajde!Jose Muniz sjedio je ukočeno, skamenjen od straha. Noge su mu se kupale u mokraći. Popustio je i mišić koji zaustavlja stolicu. Oni koji su stajali oko njega osjetili su smrad. Direktor planskog odjela Electronorte od straha se usrao u gaće.Ubojice! — vikala je stara Indijanka vitlajući mačetom po zraku lijevo, desno, desno, lijevo. — Ubojice! Ubojice! Ubojice!Ho, ho, ho! — uzvikivali su Indijanci. — He, he, he! — Bosim su nogama udarali takt. Tresli su svojim kopljima. Svjetla reflektora presjecala su magličastu vrućinu dvorane.Dosta! Prestani! Dosta! - vikne u sav glas Paulinho Pa-iakan, poglavica Kaiapo Indijanaca, koji je došao ovamo s više od tristo ratnika. — Pusti to, Carca! — On se probije do razbjesnjele žene, koja nikako nije prestajala mahati mačetom sasvim blizu glave direktora Electronortea. — Prestani, jesi li čula!Odjednom je zavladala mrtvačka tišina i samo se čulo dahtanje ljudi koji su se svi skupa borili da dođu do zraka. Oni koji su još do ovog trenutka huškali Indijanku, ušutjeli su. Svatko je odjednom shvatio daje upravo bio svjedokom pokušaja ubojstva.Poglavica povuče ženu unazad. Ona zatetura, padne i ostane ležati na podu. Suze su joj navrle na oči i tekle niz lice. Počela se previjati u histeričnim trzajima. Svi su uzmakli.Imaš li još dosta trake? - dovikne Marvin Eklandu. - Prokletstvo, ako sada moraš promijeniti kasetu!Pet minuta! - uzvrati Ekland. Katja je već držala u ruci novu kasetu, spremnu za uporabu. I ona je bila oblivena znojem.Poglavica Paulinho Paiakan pozvao je na taj petodnevni kongres novinare iz cijeloga svijeta, kako bi cijeli svijet saznao da se ovdje uništava priroda, istrebljuju Indijanci, da se ovdje sprema realizacija najluđeg projekta ovoga stoljeća.1I oni su došli. Bilo je tu dopisnika obavještajnih agencija, izvjestitelja velikih novina i radiopostaja, fotoreportera, televizijskih ekipa, sve u svemu preko stotinu ljudi koji su dovukli sa sobom u prašumu fotoaparate, televizijske kamere i lap-top računala. Dakako da ovdje nije došao toliki broj

izvjestitelja samo radi organiziranog prosvjeda Indijanaca. Na takvu bi se skupuH A N N E SMinače pojavilo možda najviše desetak novinara. Izgradnja te najveće hidroelektrane na svijetu bila je, dakako, povezana s angažmanom mnogih prominentnih političara i velikih banaka iz mnogo zemalja. Radilo se tu o borbi za prevlast između Istoka i Zapada, o milijardama dolara, o međunarodnim institucijama koje su dospjele na zao glas zbog korupcije i privrednih skandala. I stoga, samo stoga je došlo do te invazije izvjestitelja. Na sam protest Indijanaca ostali bi gotovo svi masovni mediji potpuno ravnodušni. Ali ovako...Još prije pola sata Jose Muniz se smješkao, grčevito, mehanički, kako bi sakrio strah. Također još prije pola sata on je proklinjao svoje šefove koji su ga poslali ovamo, da razgovara s tim odrpancima, da im objašnjava i hvali ono što će se tu graditi. Svinje, proklete svinje, mislio je Muniz. Vi tamo lijepo sjedite u svojim dalekim vilama, sa svojim kurvama, rade vam klima-tizacijski uređaji, vaša su pića ohlađena i servirana s ledom, jedna TV postaja prenosi odavde uživo tako da i vi možete, zavaljeni u vaše fotelje, vidjeti sve što se ovdje događa, a vaše se kurve mogu dobro narajcati na slikama, prije nego što se idu pojebati s vama, mješinarima. Uvijek mene, razmišljao je Muniz, uvijek šalju mene tamo gdje je najgore. Poglavica Paiakan pripremio je ovaj kongres veoma djelotvorno. Prije nego što je Munizu pružena prilika da skupu objasni od kolike je koristi za sve, plan 2010, koji bi se ovdje trebao realizirati i koji bi Altamiru, to prljavo gnijezdo učinio industrijskim centrom, čija bi hidroelektrana jednoga dana proizvodila jedanaest tisuća megavata električne energije, otprilike deset puta više od moderne nuklearke, dakle, prije nego što je Munizu pružena prilika da govori o tome, započelo je tri stotine poglavičinih ratnika svoju predstavu. Na glavi su imali visoke ukrase od perja složene poput kapa, inače su bili jedino u gaćicama poput gimnastičkih i svaki od njih je imao tradicionalnu, zašiljenu drvenu motku, a mnogi od njih još i koplje, te luk i strijelu. Počeli su plesati i ritmički udarati nogama, dajući takt, a uz to su urlali: - He, he, he! Ho, ho, ho! He, he, he! - Svojim su motkama i kopljima izvodili pokrete kao da napadaju, a svi su pokreti bili prividno upućeni Munizu. Zatim je poglavica Paiakan održao govor. Isabelle je prevodila veoma glasno, samo za Katjin ton: —P oZnate li zapravo što znači kararaol To znači kao da kažem: Mi objavljujemo rat! Da, mi objavljujemo rat! Poštovani senhor Wanderlan de Olivera Cruz, predsjednik i glasnogovornik poštovanog društva veleposjednika izjasnio se ovim riječima: Tri stotine Indijanaca ne može zaustaviti napredak. Drugim riječima, mi svi ovdje smo kandidati smrti. I kad to kažem, ništa ne pretjerujem. Od prvobitnih deset milijuna Indijanaca preživjelo je pobjedničke pohode civilizacije u Brazilu svega otprilike dvadeset tisuća! - Vika. - U barovima ovoga grada, nakon trećeg cai-pinrinha kojeg netko ispija, govori se: Sad je na redu ostatak, na čelu s poglavicom Paiakanom. Jer, što ovdje vrijede zakoni? U Altamiru ne stižu nikakve novine. Tko ovdje nešto posjeduje, taj prvo iznajmljuje tjelohranitelja. — Opet urlanje. Sve kamere rade. Neprestano sijevaju blicevi. — Mi smo na putu napretku poštovanog Društva, braćo i sestre! Nas se mora postrijeljati, otrovati, zatući, objesiti, jednom riječju istrijebiti, u ime napretka veleposjednika! Kažem ovdje ispred toliko izvjestitelja iz mnogo zemalja: mi nećemo napustiti našu zemlju. A ako ipak dođe do izgradnje brane, onda ćemo radije umrijeti ovdje, nego negdje drugdje.Žarka vrućina, nesnosna galama i tutnjava bubnjeva u gradskoj dvorani bila je gotovo neizdržljiva. Isabelle u nastupu slabosti klone na Bollingove gole grudi. On je čvrsto uhvati. Uzbuđen, osjeti svaku oblinu njena tijela.Isabelle!Ona se uspravi i strese glavom. — Već mi je dobro. Velika vrućina, zar ne?On vlažnom krpom prijeđe preko njena vrata do grudiju.Nemojte...Samo da obrišem znoj.Molim vas, nemojte! - Ona se okrene. Bolling osta sav zadihan.He, he! Ho, ho! He, he! Ho, ho! - Tri stotine ratnika udaralo je nogama takt, zamahivalo kopljima,

lukom i strijelom, plesalo lica razvučenih u grimase.vin je govorio u mikrofon: - U Altamiri se planira izgradnja gigantske hidroelektrane. Zbog blagog pada rijeke Xingu, koja sjeverozapadno od Belema utječe u deltu Amazone, nastatN N E SM M Eće samo iza najdonje zaustave jezero od tisuću dvjesto kvadratnih kilometara — i nakon kratkog razmišljanja nastavi — više nego dvostruka površina Bodenskog jezera. A ovo je indijanska zemlja. To je tropska prašuma, koja će tada nestati pod vodom.Gotovo — reče Ekland.Što? — Marvin se zapilji u njega.Kaseta je puna.Kamera se nalazila na stativu. Katja, uvijek radosna Katja, munjevitom brzinom stavi novu kasetu. Neprestano se plašila da će se onesvijestiti, ali se ipak grozničavo smiješila. Uporno je okretala gumbe na svojim aparatima, promatrala otklon kazaljke na skali. Ispod slušalica koje je imala na glavi tekli su potoci znoja.Gotovo! — zaurla Ekland. — Nastavi, Markus!Trenutak! - poviče Katja. Ona je flomasterom u velikoj brzini nešto ispisivala na komad papira i pridržala ga ispred kamere. ALTAMIRA IIIGRADSKA DVORANA.Ton? - vikne Ekland.Ide! - vikne Katja.Krećemo! — vikne Ekland.kus Marvin nastavi: — Na prosvjedni miting u Altamiru nisu došli samo Kaipo Indijanci, nego i zaštitari okoliša iz Brazila... - Ekland zašvenka kameru na lice dr. Bruna Gonzalosa, koji je također došao ovamo kao što je i obećao - iz Sjeverne Amerike, Azije, Europe... Pojavio se ovdje i britanski pjevač Sting, kako bi i on dao brazilskim, meksikanskim i sjevernoame-ričkim Indijancima svoj prilog: Ja znam da Amerikanci štite tropske šume svugdje u svijetu. Ako šume umiru, to će naškoditi i mojoj zemlji! Kamera, stop!vin upita Eklanda: — Ima li na televiziji dovoljno materijala o Stingu?Ima dosta.I njegove glazbe?Koliko god hoćete.Izvrsno. Napravimo tu rez.Šutljivi Gonzalos napisao je na komad papira samo jednu riječ i pruži ga Marvinu. Helio, pisalo je na ceduljici.vin dade znak Eklandu. BETA opet započe raditi. Mar-vin nastavi: - Nama ovdje nije priređen baš srdačan doček. Neposredno prije početka konferencije izjavio je Helio Gueiros, guverner države Para veoma žučljivo: Dolaze nam demagozi iz Švedske, Srbije, Hrvatske i Bugarske i hoće spriječiti razvitak naše zemlje. A za zaštitare okoliša iz Sjeverne Amerike, koji su zacijelo ovdje zastupljeni u većem broju od Srba i Hrvata, upotrijebio je guverner za dobrodošlicu mnogo jače riječi: Vi ste ionako specijalisti! Vi najbolje znate kako se uništavaju Indijanci! To se odigralo prije dvadesetak minuta.Netom što je poglavica Paulinho Paiakan uspio otrgnuti razbjesnjelu Indijanku s mačetom u ruci od direktora Josea Mu-niza i tek što je započeo svoj govor, kadli izvana dopre za-glušujuća galama.Blebetanje toga momka dat će mi Tuesdav Wells s ABC-areče Ekland. - Požurimo pogledati, što se vani događa! - Katja i on skinu kameru sa stativa i on je stavi na rame, a za njima se stadoše gurati na ulicu i ostali. Tamo su u središtu grada, na jednom križanju, započinjale druge demonstracije, u izvrsno odabranom trenutku.Pričekaj, čovječe! - poviče Katja, vukući za sobom pune ruke kablova i instrumenata. - Ne mogu tako brzo! - Ipak, ona munjetivom brzinom prespoji mikrofone i pričvrsti strujni kabel BETE na akumulator u teški Berndov kaubojski pojas. Iako su i kamera i pojas bili teški, Ekland je kao pravi profesionalac bio isuviše uzbuđen da bi osjetio bilo kakve bolove. Odmah započe snimati svjetinu koja se derala, pjevala i plesala.

Pitaj, molim te, otkuda su ti ljudi i tko su! - poviče Marvin. Isabelle potrči nekoliko koraka naprijed, vrati se ubrzo i reče:Organizacija veleposjednika. Desni radikali. Uniao Democra-tica Ruralista, UDR. Evo, napisala sam ti. Podcrta slogove koji su trebali biti naglašeni...Gauči na konjima paradirali su u punom sjaju, a konji im se propinjali. Najednom se začuje istodobni prasak iz desetine mužara, a onda su salve učestale jedna za drugom. čitav je grad bio na nogama, unatoč temperaturi od trideset pet stupnjeva. Nadolazilo je na stotine automobila uz glasne trube; tu su bila i voJ O HN NMžila za prijevoz stoke, pa čak i cestograđevni strojevi. Buka je bila paklenska, bio je to pravi pakao.Eklandovo se lice razvuklo u bolnu grimasu. Kamera mu je bila na ramenu i neprestano je snimao. Zaboravi prošlu godinu, zaboravi bolove, govori je samom sebi. Transparenti, transparenti. Sve ih je snimio.Isabelle, molim te, prevedi tekstove!Mlada je žena prevodila u mikrofon tekstove s transparenata: - Mi proizvodimo četiri tisuće tona kave godišnje!... Mi imamo tisuću grla stoke i petsto svinja — zato trebamo energiju!... Atomska energija ne, vodena energija dal... Ova zemlja pripada nama!... Brazil Brazilcima!Stigli su i veliki teretnjaci.Što je sad ovo? - uzvikne Marvin.Isabelle počne čitati natpise: - Odvožnja smeća... Kamioni za odvožnju smeća.Kako to da su sada i ovi za veleposjednike? Kako to da su i ovi za ElectronortelPrimaju novac od njih - reče Bruno Gonzalos, a Isabelle prevede. - I gauči također, kao i svi drugi... svi su potplaćeni.Na ovom je transparentu čak parolakoja se rimuje - reče Isabelle, čije su se male i čvrste grudi sada tako jasno nazirale kroz znojem natopljenu majicu, kao da je bila naga. Bolling je piljio u nju i nije skidao pogled. Mi smo za ekologiju - napredak i energiju! vin ponovi riječi. Sada je opet stao pred kameru. - Ovo se sve više pretvara u pravi karneval! — reče on. — Stravični karneval... Gauči su počeli napadati zaštitare okoliša i izvjestitelje... — On se povuče. Ekland odmah započe snimati scenu tučnjave. Uz to je snimao i Marvinov glas: - Jahači se približavaju... Građevinski strojevi također... Ljudi na njima imaju lance od bicikla i željezne poluge... — Onda se začu zavijanje sirene. — Auto hitne pomoći... negdje... ne vide se... neće se uspjeti probiti... Evo, upravo trče dva liječnika...Na praznim teretnj acima plesali su stanovnici Altamire kao da je doista karneval. Mnogi su već bili pijani. Sparina, vrućina, alkohol. I neprestani povici u zboru: - Gringosi van!... Energija!Stranci van! - Lica izobličena mržnjom, razjapljena usta, prijeteći pokreti.— Najsiromašniji od siromašnih zastupaju interese veleposjednika i energetskog giganta Electronorte — nastavi Marvin govoriti u mikrofon, dok gaje gomila neprestano gurala amo-tamo. Jedino Eklanda nitko nije mogao odgurati. - Udaraju po zašti-tarima okoliša... po reporterima... za šačicu cruzeirosa...U neposrednoj blizini jedan je američki fotograf želio saznati nešto više. Neki snažni odrpanac prijeteći se poče derati na njega.— Sto kaže? — upita fotograf Isabelle.— Trebate s njime razgovarati portugalski! Sada se odrpanac izdere na Marvina.— Što hoće... što to govori, Isabelle?— Zašto nam ne dopuštate napredak? — dovikne Isabelle. — Zašto nam ne dopuštate napredak?Prije nego što je Marvin stigao odgovoriti, udari ga jedan gaučo, koji mu se približio jašući na konju, drvenom toljagom po glavi. Marvin jaukne držeći se za glavu. Krv poteče. Ekland ga snimi dok je padao na zemlju. Slike, pomisli Ekland, što više slika! — Maknite se! Hajde odavde! Brzo! - Bili su to povici dr. Gonzalosa. On i Gilles odmah su pomogli Marvinu da se uspravi. Njegovo lice kao i njegovo tijelo bilo je crveno od krvi. Ostali brzo pograbe svoje aparate. Zapali su u gomilu ljudi usred tučnjave. Još su uvijek pucali mužari. Iz kola

je kriještala glazba preko zvučnika. Na teretnjacima su još uvijek plesali, pjevali i derali se kao pobjesnjeli: — Energija!... Energija!... Gringosi van!... Gringosi van!— Iza mene, tik iza mene! Uhvatite se za moj pojas! - vikao je inače blagi i mirni Bruno Gonzalos.Sagnuo je glavu i počeo se zajedno s ostalima probijati kroz uzburkanu i pobjesnjelu svjetinu, između pijanih, drogiranih i od vrućine gotovo poludjelih ljudi. Udarao je desno i lijevo. Drugi su ga slijedili, napola teturajući. Marvinova krv kapala je i ostavljala trag na prljavoj cesti. Na posljetku su se uspjeli probiti do hitne pomoći koja se smjestila na zemljištu uz neke ruševine. Tuje ležalo otprilike pedesetak ozlijeđenih. Sanitetsko se osoblje trudilo da im pomogne. Ekland primijeti među njima i kolege iz inozemnih televizijskih postaja, fotografe, izvjestitelje, i nekoliko žena.Liječnik koji je dezinficirao Marvinovu ranu, a zatim stavio ovoje, nešto je tiho govorio na portugalskom.Isabelle je čučnula i prevodila: — Zašto ste došli ovamo? Tko vas tu treba? Niste li već dovoljno toga upropastili? Pola zemlje nema što jesti. Izvozi se gotovo sve što proizvodimo. Vi ste odgovorni za sve što se sada događa, što se uništavaju šume radi izgradnje hidroelektrane i stočnih farmi, a krivi ste i za eksploataciju svih rudnih blaga! Kako ste samo to lukavo započeli! U dugovima smo do grla! A za naše dugove moramo plaćati osamnaest milijardi dolara kamata godišnje! Samo kamata osamnaest milijardi dolara! Vaša plemenita zaštita prirode! Indijanaca! Sranje, čisto sranje! Tko je sve bogatiji, ugojeniji, moćniji? Europska zajednica! Vaše banke! Vaši koncerni! Shell i BP Texaco i Exxon Ne derite se, čovječe!vin se do krvi ugrize za donju usnicu.Bruno Gonzalos stajao je pored Isabelle. I usred pucnjave mužara, zavijanja sirena, pjesme, vike i dernjave gomile, on joj se obrati s blagim osmijehom: - čitavo vam vrijeme nešto želim reći. Moja žena očekuje bebu.— To je lijepo, doktore Gonzalos — odvrati Isabelle.Rekla mi je to neposredno prije našeg polijetanja. Najprije sam bio... no, da, veoma zbunjen i mučilame sumnja, ali tada...On ušuti, dok su svuda uokolo i dalje zavijale sirene, odjekivali pucnjevi, pucalo sve više mužara, ljudi su vikali, pjevali i plesali, a neki zapomagali od bola. — Ali tada — reče Gonzalos - a osobito sada u tom kaosu... Potpuno je ludo, zar ne... mislim... sada sam se pomirio s tim da ćemo imati dijete... — On se opet nasmiješi. - Što više... sad se čak i radujem tome. - Nakon toga on ustane i nestane među ruševinama, kao da se stidi da je tako otvoreno pokazao svoje nove osjećaje.vin je ležao na ležaju od dasaka u prastarom ambulantnom autu, koji je zavijajući jurio kroz grad. Vozač je bio pijan i svoje vrijeme pjevušio. Gonzalos i Bolling su sjedili pored njega. Gilles i Isabelle su čučali na drugom istom takvom ležaju od dasaka i pridržavali Marvina da ne sklizne na pod. Liječnik, koji mu je zavio glavu, bezuvjetno je zahtijevao pretragu u bolnici. Od toga je trenutka Marvin bio upravo bijesan.Vrtjelo mu se u glavi i trpio je jake bolove. Bernd i Katja voze pred nama, pomisli on, ona je za volanom. On želi snimiti takav uskomešani, pobunjeni grad. Voze se u Landroveru. Taj smo Landrover dovezli sa sobom iz Belema. Landrover, pomisli on. Landrover? Dovraga, zar ne mogu misliti ni na što drugo! Landrover. Bio sam već u jednom. Jednom manjem. Tako je poskakivao kao i ova hitna pomoć. Nije vozio cestom. Njivom. I tada se prisjeti, te umiren sklopi oči. Landrover farmera Raya Evan-sa. Na njivi s deformiranim govedom. Kraj atomskog rezervata u Hanfordu, u Saveznoj državi Washington. Moram opet tamo, nastavi razmišljati. čovječe, ima još mnogo zadataka pred tobom! To je tek početak. Moramo požuriti. Još mnogo toga. Još mnogo toga. I do kopača zlata! Isuse, pomozi mi, da me tako ne boli! Ali, Krist ne postoji... Pijani je vozač upravo projurio pokraj raskošne biskupske palače. Jedino što je ovdje raskošno, pomisli Gonzalos. Od dvadesetak hotela, većina su od njih prljava svratišta, ponekad samo s jednom ležaljkom od viseće mreže, razapete između dvije kuke i to u rupama koje oni nazivaju sobama. Trgovine s pomičnim rešetkama i pločama s natpisom COMPRO SEU OURO - KUPUJEM VAŠE ZLATO. Dva bordela. Mnoštvo kurvi pristiglih odasvud. Pravi grad kopača zlata.

Klinika zacijelo prepuna i opasna po život. Ubija se automatom, onako u krevetu. Događa se stalno i svugdje. Ubojstvo nekog stanovnika osrednje važnosti, razmišljao je Gonzalos, veoma je jeftino. Prijeko u Kolumbiji ima najboljih ubojica. I najjeftinijih. Prema zadnjoj policijskoj studiji o tržištu plaćenih ubojica, koju sam nedavno čitao, cijena je između trideset dva i šezdeset četiri dolara. U toj se studiji također navodi da je uzrok niske cijene prevelika ponuda profesionalnih ubojica u Kolumbiji, pa je i tržište upro-pašćeno. Bande s nazivima Veličanstveni ili Bijele rukavice, Redovnici, Komadići sira ili Vrhnje pokrivaju sigurnosne potrebe trgovaca drogom cijele Kolumbije, koji pak svoje prihodeMtradicionalno ulažu u velike zemljišne posjede. Ovdašnji veleposjednici uzimaju gotovo uvijek za svoje osiguranje ubojice iz Kolumbije kao svoje tjelohranitelje, jer su oni najbolji, školovani u školama ubijanja i akademijama za ubojstva.15Projurili smo pored motela Kiss Me, jednog od boljih bordela, namijenjenog onim mušterijama koji od prodaje zlata plaćaju novcem u gotovu i žele provesti nekoliko ugodnih sati ili za inozemne goste koji rade na razvojnim planovima ovog područja. Takvi ne trebaju prodavati zlato. Projurili smo dalje pokraj tridesetak raskošnih vila, na čijim su ulazima radi nadzora montirane televizijske kamere, pa pokraj nekoliko tisuća nakrivljenih, trošnih koliba. Crkva, supermarket, pornoshop, hotel, hotel, crkva, crkva. Vozač hitne pomoći zakoči, a Gonzalos pomisli: Vjerojatno ćemo naći liječnika Ernesta Geisela, kojemu je liječnik s lica mjesta telefononom najavio Marvina. Na posljetku se auto hitne pomoći zaustavio. Gonzalos se izvuče van, a također izađe i vozač. Stali su ispred bolnice Srca svete Djevice Marije.— Van s gringom! — reče vozač Gonzalosu. - Pomozite mi, homenNaglo otvori stražnja vrata. Isabelle i Gilles upravo su smještali Marvina na nosila. Marvin je psovao. Dok su izvlačili nosila iz ambulantnog vozila, Gilles je pomogao Isabelli. On je podigne i spusti iz auta na zemlju, a srce mu pritom glasno zakuca. Tijelo joj je bilo tako nježno, tako lagano, tako lagano.Rengen - reče čovjek u prljavoj bijeloj kuti. Stajao je kraj nosila s Markusom Marvinom na drugom katu bolnice, u prljavom hodniku, punom bolesnika. U međuvremenu je stigla i Katja, dok je Ekland otišao natočiti benzin u Landrover.— Neću, pa makar i crko — reče Marvku— Isabelle prevedi, molim te! — I Isabelle prevede.— Recite mu da ne pravi predstavu — reče Ernesto Geisel, liječnik-rengenolog. Imao je bradu staru tri dana, a oči su mu bile crvene. — Senhor i sam vidi kakvo je u nas stanje. Tek što je započeo taj prokleti kongres, a mi smo već napola mrtvi. Pre-vedite, molim vas senhoraIsabelle prevede liječnikove riječi.— Ne dolazi u obzir - odvrati Marvin, a Isabelle odmah prevede.Inzistiram na tome, po svaku cijenu - reče doktor Geisel, a Isabelle prevede i to.Ne - reče Marvin. - Neću. čuo sam da se kod vas događaju ubojstva pacijenata. Nemam jednostavno povjerenja u altamirsko Srce svete Djevice Marije!On nikako neće — prevede Isabelle.Stoje to rekao o svetoj Djevici Mariji? — odmah se raspita dr. Geisel. Bio je mršav, lice mu je poprimilo sivu boju, a jedva se od umora držao na nogama.U ime svete Djevice Marije on odbija ostati ovdje — reče Isabelle.Onda neka odapne.— reče dr. Geisel. Iz daljine se opet začulo zavijanje sirena, koje je bivalo sve glasnije, a zatim je utihnulo. - Vidite kako to izgleda u nas. Neprekidno stižu novi. Doista, neka odapne.Ti moraš ići na rengen - reče Isabelle Marvinu. - Liječnik je u pravu. Suviše je opasno. Urazumi se, Markus! Mi ćemo ostati uz tebe.Ukokat će me. Sad me poznaju. čekali su na mene u toj ubilačkoj klinici - reče Marvin. — Ovaj ovdje zacijelo ima nalog da me ubije. Gdje se lakše ubija ljude nego u bolnici? Ne treba mu ni mnogo iskustva. Dovoljna je krv u venu. To su sve same ubojice s diplomom visoke škole. Gonzalos mi je sve ispričao.Što kaže? - nervozno upita premoreni liječnik.

Strah ga je.Strah, smiješno.I mene je strah - reče Isabelle.Dajem vam svoju časnu riječ da mu se neće ništa dogoditi. Jamčim za njegovu sigurnost. Prevedite to, senhora, molim vas!Isabelle prevede.vin bijesno pogleda Geisela. - Reci mu kud može staviti svoju sigurnost!Ima bolove - prevede Isabelle.Eto, vidite. - Geisel sjedne na stoličicu bez naslona i odmah zatim ustane. - Zaspat ću ako sjednem - reče on. - Kažem vam zadnji put: čovjek mora na rengen. Moramo provjeriti da semožda ne radi o krvarenju u mozak koje može dovesti do povećanog tlaka u mozgu, do subduralnog hematoma, jer... - On nastavi tumačenje.Isabelle pričeka, zatim počne prevoditi, ovaj puta točno i potom završi: - jer ako je riječ o krvarenju u mozgu, koje dovodi do povećanog tlaka, može se ostati gluh, slijep ili poremećen i doživjeti veoma bijedan kraj. Hoćeš li da ti se to dogodi?Da — reče Marvin, kojemu je kao i svima ostalima znoj doslovno tekao niz tijelo. - Da, hoću upravo to. Reci mu, ali točno! Reci mu da nema ništa jačega za čim čeznem, nego da budem slijep, gluh ili poremećen, te da krepam u najžešćim bolovima. Mrzim takva idiotska liječnička pitanja. Hajde, unesite me!Gonzalos i Bolling dignu nosila te ga odniješe u sobu za rengen. Nisu ga puštali samoga ni na tren. Rengenski aparat kojim su mu snimali glavu bio je proizvod tvrtke Josef Hohenemser & Sohne, Mannheim, a potjecao je iz godine 1937. Te je podatke Isabelle našla na maloj zarđaloj pločici od mjedi.Nakon toga su morali čekati u veoma velikoj prostoriji punoj ljudi, dok snimke nisu bile razvijene i dok ih liječnik nije pregledao. U toj velikoj dvorani osjećao se neugodan zadah. Nakon punog sata čekanja izjavio je Peter Bolling da će se brzo vratiti, ali da mora ići povratiti.I meni je zlo - reče Katja Isabelli i krene za Bollingom. Vani je bio neusporedivo bolji zrak. Katja duboko udahne. Istog trenutka ugleda sa zaprepaštenjem, kako Bolling koji je izašao da bi povratio, trči niz stepenice dolje do telefonske centrale. činilo se da mu se jako žuri.Što se to događa? uznemireno pomisli Katja. Krene za kemičarom, pazeći pritom da je ne primijeti. On se nije okrenuo ni jedanput. U telefonskoj su centrali radile tri djevojke. Katja stane iza jednog stupa, pa je na taj način mogla čuti što Bolling govori.Speak English? — upita Bolling tri djevojke.A little - odgovori jedna od djevojaka.Moram telefonirati - reče Bolling na engleskom. - Hitno. Najhitnije. U Hamburg.Što?Hamburg. Veliki grad u Njemačkoj. Zapadna Njemačka. Hamburgo.Može se jedino preko Belema. Moram najaviti. Potrajat će.Najhitnije što možete — reče Bolling i stavi pred djevojku novčanicu od deset dolara.Najhitnije što mogu — odvrati djevojka zadovoljno. — Broj?Bolling kaže djevojci broj. Katja ga također pribilježi. Djevojka zatraži vezu s Belemom. - Pet minuta - reče nakon toga. - Trebate platiti unaprijed. Sto dolara. Stavite ih ovdje. Propis. Inače ništa od telefoniranja.Šest minuta nakon toga veza je bila uspostavljena.Kabina tri - začuje se djevojčin glas. — Jedan i dva su pokvarene.Gdje su vrata kabine?Nema vratiju. No, što je? Imam Hamburgo. Govorite ili ne govorite?Bolling pođe prema kabini bez vrata, uđe i digne slušalicu sa staromodnog aparata na zidu.Katja se nagne naprijed. Začu kako je Bolling najprije rekao svoje ime, a potom ovo: - Gospodina Joschku Zinnera! Brzo! Požurite, vi nespretnj ako vicu!Joschka Zinner, pomisli Katja zaprepašteno. Naš filmski producent s munjevitim idejama! Kako to Joschka Zinner?

- Zinner? — Bolling poče govoriti veoma brzo: — Mi smo u Altamiri... na klinici... Marvin je na rengenskom pregledu... Potres mozga, najvjerojatnije... Dakle, ako se ikoga može lagano ubiti, onda samo ovdje... Moramo najhitnije... - Toga trenutka dotrčaše dva liječnika. Jedan se sudari s Katjom, koja je stajala iza stupa.Što vi tu, zaboga, radite?Želim telefonirati.Katja vidje da Bolling i dalje govori, ali više nije mogla čuti što.Telefon je sada samo za liječničko osoblje! - poviče liječnik koji se sudario s njom.Drugi je liječnik nešto užurbano govorio djevojci u telefonskoj centrali.A tko je ovaj tu, u govornici, je li to liječnik? - uzvikne Katja.To ćemo odmah srediti - reče prvi liječnik. - Samo smo još vas, proklete gringose, trebali ovdje.Katja vidje kako je liječnik uhvatio Bollinga za ovratnik i silom ga odvukao iz kabine. Bolling se opirao. Drugi mu je liječnik otrgnuo slušalicu iz ruke.Gubite se ili ću pozvati policiju! — izdere se prvi liječnik. — Mi hitno trebamo telefon. Tamo gore umirat će poput muha, ako ne stigne taj prokleti helikopter s novim bocama kisika.Bolling stade na hodniku ispred telefonske govornice. Drugi je liječnik odmah počeo s telefoniranjem. I dok je Bolling krenuo prema centrali, Katja potrči stepenicama natrag u veliku dvoranu u kojoj je ležao Marvin.Nakon gotovo dva sata čekanja Marvinovim nosilima priđe jedan liječnik.Ja se zovem Banquero. Doktor Jesus Banquero.A gdje je doktor Geisel? - upita Bolling, koji se vratio odmah iza Katje.Isabelle prevede.Operira — odgovori Banquero. — Senhor Marvin je imao veliku sreću. Samo lagani potres mozga. četiri dana najstrožeg mirovanja. Ja ću svako veče navratiti da ga pogledam. Honorar kasnije.Ali mi trebamo njegovatelja — reče Gonzalos. — Ne, dva njegovatelja. Danonoćno, bez prekida.Izvrsno - reče Peter Bolling. — Bez prekida, s obzirom na ovo stanje ovdje.No, eto, pomisli Katja. — I vi tako mislite? — upita ona kemičara koji je netremice buljio u Isabelle.Apsolutno. Odmah. I što dulje vremena.Glupost - bijesno reče Marvin.Ti šuti - reče Bolling. - Nemaš ti pojma.Ni ja isto tako, pomisli zbunjeno Katja. Ni ja nemam pojma. Što se to ovdje događa? Što se događa s Bollingom? Kakav je to bio razgovor s Joschkom Zinnerom u Hamburgu? Kakva je igra u pitanju? - Mi inzistiramo na njegovateljima - reče Bolling, a zatim se obrati Isabelli: - Pitaj, molim te, koliko koštaju dva njegovatelja koji rade bez prekida?Što je taj rekao? četiri dana ležanja? — nezadovoljno proštenja Marvin.Mir! - reče Bolling.To nikako ne dolazi u obzir! - poviče Marvin. Odmah zatim jaukne od bolova.I te kako dolazi u obzir - reče Bolling. - Molim te, Isa-belle, raspitaj se!Isabelle se raspita.Petsto - reče potom. - Za obojicu. Naoružani, dakako.Bezuvjetno naoružani — reče Bolling. Primijeti kako se Gonzalos zapiljio u njega. - Zašto me tako gledate?Imate tako lijepe oči - reče Gonzalos.Ah, idite do sto...Ne uzbuđujte se, budite zadovoljni - reče Banquero. -Tu je to tako.Jasno - reče Gonzalos. - Ali petsto dolara je ipak previše.četiri dana! - reče dr. Banquero.On je lud! - reče Bolling.Isabelle je u žurbi prevodila dijaloge sad jednoga, sad drugoga. - Onda ne, reče on. - Petsto dolara. Njegov je honorar dvjesto dolara.

Honorar je u redu, ali je previše petsto dolara za dva njegovatelja - reče Gonzalos.Zato su pregled i rengen badava - reče dr. Banquero. -Petsto za dva njegovatelja. Posebna cijena. Jer je senhor Marvin Nijemac. Ja volim Njemačku.Dvjesto - reče Bolling.Tristo. Vi ste Židov?Dakle, samo sto pedeset — reče Bolling.J O H A N NMNo, što je? Što je? Ja sam pitao isključivo iz simpatije. Ja volim Židove - reče dr. Jesus Banquero, spremi novčanice od dvjesto dolara i nestane. Vrati se nakon otprilike pola sata u pratnji jednog krupnog njegovatelja.To je Santamaria — reče Banquero. — Prvi njegovatelj. Ide odmah s vama. Dvanaest sati. Onda mu dolazi smjena.Gdje mu je oružje? - upita Bolling. Isabelle prevede.Cereći se, Santamaria podigne svoju znojavu zelenu košulju. Iza pojasa hlača bio je utaknut devetmilimetarski automat. Iz džepa hlača izvadi Santamaria dva puna magazina.Okayl - upita on.Okay - odgovori Bolling.Ponovno su se vozili kroz grad i ponovno čuli pucnjeve i viku. Santamaria je sjedio naprijed, između Katje i vozača.Moramo požuriti — reče Gonzalos, koji je s Gillesom, Isa-bellom i Bollingom sjedio straga, pored ležaja na kojem je bio Marvin. - Veleposjednici su dali na znanje da u osamnaest sati dolazi mnogo njihovih ljudi iz službe osiguranja. - Marvina su trzaji za vrijeme vožnje bacakali na nosilima amo-tamo, pa su ga i Gilles i Isabelle pridržavali. Novom se vozaču jako žurilo. čini se daje i on nešto načuo o službi osiguranja, pomisli Gonzalos. Katja se okrene i vidje kako Bolling nešto povjerljivo govori Marvinu. Obojica, pomisli ona. Sto je s tom dvojicom? Kad su stigli iz Belema, svi su bolji hoteli u Altamiri bili prepuni. Bilo je još slobodnih soba u jednom svratištu imenom Paraiso. Taj paradiz bilo je veliko svratiste sa šezdeset dvije sobe, u kojima je u vrijeme najvećeg prometa spavalo i do sto pedeset ljudi. Odmah su podmitili vlasnika i dobili jednokrevetne sobe. Na taj su način imali barem pristojne krevete i tuševe.Auto hitne pomoći zaustavi se ispred Paraisoa.Santamaria i vozač odnijeli su Marvina na nosilima u malo predvorje, gdje ih je najprije mrzovoljno promotrio maleni vratar u prljavoj košulji, prljavim kratkim hlačicama i s veoma mnogo briljantina u crnoj kosi. Na kraju predvorja nalazio se bar. Otud je dopiralo pjevanje njemačkih reportera ujedan glas, koje je više nalikovalo deranju nego pjevanju: I gostioničarka ima rupu.... Vratar nešto promrmlja preko volje.Što kaže? - upita Bolling.— Da mrzi sve gringose.Ja ga volim - reče Gilles. - Kasnije ću ga poljubiti. Najprije trebamo ključ od sobe za senhora Marvina. Dvjesto petnaest.— Nema ga. Mora da je gore - prevela je Isabelle. Portir je sjeo iza pulta i nastavio gledati slike u nekom porno časopisu. Nije se više dao smetati.Santamaria i vozač teglili su nosila s Marvinom na drugi kat, a zatim duž dugog, prljavog hodnika. Iz jedne sobe čuli su se kroz vrata vriskovi neke žene: - Ah! Ah! Ah! Ubit ćeš me! Ubit ćeš me! Daj, daj, daj još!Nitko nije zamolio za prijevod.Stigli su do sobe 215.— Ključ je u vratima - reče Bolling. — Natrag! Svi natrag! Oprez! — Njegovatelj Santamaria zavuče ruku ispod košulje i uzme iz pojasa hlača devetmilimetarski automat. Digne nogu i snažno udari u vrata. Vrata se naglo otvore. Munjevitom brzinom ustranu odskoči Santamaria. Pištolj uhvati s obje ruke držeći ga spremnim za okidanje.Iz sobe izađe vitka mlada djevojka smeđe kose i sivih očiju, odjevena u laganu jaknu i hlače

maskirne odore US-Army. Marvin upilji pogled u nju. Vitka djevojka klekne pored njega.Oče - izusti Susanne Marvin i poljubi ga u usta na kojima se skrutila krv.Vjerujte mi, gospođo doktorice Goldstein, ja sam voljela Mar-kusa. Bezgranično. Volim ga još i sada. Ne, to nije istina. Ja ga razumijem zašto je to učinio. Suosjećam s njim. Da, od nekadašnjih osjećaja prema njemu, ostalo je sada bezmjerno suosjećanje - reče Elisa Katharina Hansen ozbiljnim glasom, pri-tišćući vrhove prstiju jedne o druge i sa sjetnim osmjehom na usnama. - I stoga sam učinila sve, kako bi Hilmar, mislim mojH A N N EMmuž, povukao tužbu. Još jednu kavu? Rekli ste telefonski da najradije pijete kavu. Bez mlijeka, znam. A šećer uzmite sami.Taj se razgovor vodio gotovo u isto vrijeme kad je na tisuće kilometara udaljenosti Susanne Marvin, u hotelu Paraiso u gradiću Altamira na sjeveroistoku Brazila, poljubila svog oca u usta na kojima se skrutila krv.Elisa Hansen i Miriam Goldstein sjedile su ispod razapetog suncobrana na velikoj terasi maloga dvorca Arabella u blizini grada Konigsteina u Taunusu. Sićušna odvjetnica bijele i blago kovrčave kose, krupnih tamnih očiju te uskog lica, bila je odjevena u ljetnu haljinu s crno-bijelim prugama, a na nogama je nosila crno-bijele cipele. Stigavši iz Frankfurta, ona se ovamo dovezla taksijem.Prekrasan je krajolik gdje živi gospodin doktor Hansen - rekao je vozač taksija. - Ja sam poznavao i njegova oca. Velik čovjek, zaista. Kad se samo sjetim kako je on ponovno izgradio sve tvornice na Majni koje su bile u ruševinama! Svaka mu čast! I sina također često vozim. I gospođu Hansen. Fini ljudi, stvarno! Sve su postigli samo svojim radom. I neka uživaju u svom bogatstvu. Imaju pravo na to. Ne smije im se zavidjeti. A k tome, on proizvodi lijekove koji pomažu bolesnim ljudima i industrijske proizvode koji ne štete okolišu... Bravo, mogu samo reći bravo! Moram nažalost tu stati, gospođo.Taksist je stigao do vrata perivoja, na kojima je Miriam ugledala dvije male televizijske kamere. - Zatvoreno! čitav je kompleks zatvoren. Razumljivo, zar ne? Kad se samo sjetimo što se nedavno dogodilo gospodinu doktoru Hansenu. Svinjarija. Prava svinjarija. Da ja mogu suditi, ja bih tom Marvinu dao najveću kaznu koja postoji. Komunist. Upravljan s Istoka.Tko to kaže? - upita Miriam.Ne mora mi nitko reći. To je barem jasno. Pa svi znamo kako je to u nas, zar ne? četrdeset pet i dvadest, molim... Oo, hvala lijepa, madame, od srca hvala! I želim vam ugodan dan!I dok je taksist okretao auto, Miriam je pošla do vrata perivoja i pozvonila. Odmah potom začuo se muški glas: - Izvolite?Ja sam Miriam Goldstein. Imam dogovoren sastanak s gospođom Hansen. U petnaest sati. Sada je dvije minute do petnaest.— Odmah — odgovori muški glas.Na velikom prostoru ispred vrata Miriam je stajala na užarenom suncu. Tlo je bilo pokriveno debelim slojem sitnih komadića bijelog mramora, koji je bljeskao na suncu.Odjednom se začuje stravičan muški krik. Miriam se užasnuta trgne. Zaboga, ovdje ili nekoga ubijaju na najužasniji način ili netko ubija na najužasniji način, pomisli Miriam. Tresla se od užasa.Pošljunčanim putom perivoja prilazio je neki mladi čovjek. On uljudno pozdravi i utipka brojčani kod u mali aparat i tako otvori vrata.— Reiter - predstavi se on. - Kriminalistička policija. - Vrata se zalupe. Iz vrtne kućice okružene zelenilom izađu još dvojica mladih ljudi.— Gospođa Hansen ima osobnu zaštitu — reče Reiter. — Ja vas poznajem, gospođo doktorice Goldstein, no unatoč tome moram vas zamoliti da mi dopustite da vas pretražim. Propis.— Naravno - reče Miriam. Uz dvojicu mladih muškaraca pojavila se odnekud i jedna mlada žena.— Kolegica će to obaviti u vrtnoj kućici, gospođo doktorice. U unutrašnjosti kućice, u kojoj je bila smještena kosilica,uređaj za polijevanje trave i još kojekakav alat, prešla je kriminalistička djelatnica metalnom sondom po tijelu Miriam Goldstein. Pretražila je i sadržaj ručne torbice. - U redu, gospođo

doktorice. Ispričavam se, ali mi to ne radimo iz vlastitog zadovoljstva.— Dakako da ne - reče Miriam i izađe van. Primijeti pritom da se parkom polagano vuku još neki ljudi.Pošljunčanim putem dolazila joj je ususret žena u crnom kimonu, izvezenom zlatnim nitima i u niskim crnim, također zlatom izvezenim cipelama. Žena je imala široka ramena, uske bokove i duge noge. Smeđa joj je kosa bila odrezana u paž frizuru. Imala je puna usta i lijepe smeđe oči, a koračala je elegantno i ženstveno.I opet se začu onaj isti užasan krik. Miriam se i opet naježi. Vidje smiješak na usnama žene koja joj je prilazila. Tišina je potrajala svega tri sekunde, a onda opet zaredom dva užasna, stravična krika.N N E SMDobar dan, gospođo doktorice Goldstein — pozdravi žena u izvezenom kimonu. - Ja sam Elisa Hansen. - Ruka joj je bila hladna i suha. — Radujem se što sam vas upoznala, gospođo doktorice. Izvolite, idemo. Popit ćemo kavu na terasi, slažete se?Da, u redu - reče Miriam. Dok je prolazila, vidjela je veoma mnogo visokih, starih, djelomično egzotičnih stabala. U tišini se razabiralo tek škripanje cipela i pjev ptica. I odjednom opet taj stravični krik.Još malo i to je gotovo - reče Elisa Hansen sa smiješkom. — Tako i tako već traje predugo. Svakoga dana od dva do tri. Ali ne i subotom, nedjeljom i blagdanima.Što je to, zaboga?Na kraju perivoja, odavde se ne može vidjeti, nalazi se svećenički seminar. Mlada gospoda vježbaju.Vježbaju? A što to vježbaju?Karate, gospođo Goldstein, karate. Pri tim borilačkim vještinama ispuštaju suborci takve krikove. Mi jedva da ih više i čujemo. Ovdje je tako prekrasno. A nije baš na odmet imati u blizini takve mlade ljude koji su ovladali karateom, zar ne?Sada je odjednom zavladala potpuna tišina.Vidite, tri su sata. Za danas je gotovo. U šest sati počet će s pjevanjem. To se, međutim, čuje jedino kad vjetar puše u određenom smjera. Oprostite zbog pretrage. Veoma neugodno. Za posjetitelje, a i za nas. Našeg malog sina Thomasa svakoga dana voze u školu i dolaze po njega. Jadan dečko, više se ne smije ni igrati s prijateljima. On to sve skupa ne razumije.A razumijete li vi, gospođo Hansen?Što bih to trebala razumjeti?Te tako izuzetne mjere sigurnosti.O, Bože, kako da ne. Pa i moga muža u Gradskoj bolnici... Nakon svega što se dogodilo... pa onda sva ta prijeteća pisma i prijetnje ubojstvom... Ne smije se ništa riskirati, kažu gospoda.Jeste li već i prije tako nešto doživljavali?Ah, svakih nekoliko godina uvijek iznova ta uzbuđenja... Neki fanatici... zavidnici... konkurenti... poremećene osobe... Navodno mi proizvodimo preparate štetne po zdravlje... štetne za okoliš... Znate već kako je to.Ne - odgovori Miriam. - Ne znam. Kako je to?Ispripovijedat ću vam sve, gospođo doktorice Goldstein. Na terasi. Hvala, gospodine Reiteru. - Uputila je tu zahvalu mladom kriminalističkom djelatniku, koji je Miriam otvorio vrata i išao dio puta iza obje žene. Sada se zaustavio i nije više išao za njima.One su ušle u dvorac Arabella, kojeg mora da su prije kratkog vremena osvježili bijelom bojom. Bjelina je sjajila na suncu kao i mramor ispred ulaznih vrata. Mala građevina iz devetnaestog stoljeća bila je nesvakidašnje ljepote. Široke, umjetnički napravljene zavojite stepenice vodile su na prvi kat, i dalje na drugi. Tu su Miriam i gospođa Hansen ušle u prostoriju obasjanu suncem, na čijim su se zidovima nalazile slike Matissa, Degasa i Lie-bermanna. Milijunski vrijedan privatni muzej, odmah pomisli Miriam. Svjetlost je dopirala kroz strop od mliječnog stakla. Njih su dvije nastavile koračati sve do moderno uređenog dnevnog boravka. Iznad bijelog mramornog kamina visio je u teškom, pozlaćenom okviru portret Elise Hansen, čiji je pogled pratio promatrača u kojem

bi god pravcu on krenuo. Jedna je strana prostorije bila cijela sačinjena od pomičnih staklenih stijena, koje su bile napola otvorene. Iza njih se prostirala velika terasa u bijelom mramoru. Ispod razapete plave platnene tende nalazila se garnitura za sjedenje, presvučena platnom u plavoj boji, te pravokutni stakleni stol, prostrt s velikim umijećem i ljubavlju.Pojavila se tamnokosa žena odjevena u bijelu, do grla zakopčanu platnenu haljinu.Hvala vam, gospođo Therese, poslužit ćemo se same -reče gospođa Hansen. Tamnokosa se gospođa ljubazno nasmiješi i udalji. - Dođite, draga gospođo doktorice. Tu vani je prekrasno, ugodno i svježe na toj nesnosnoj vrućini. - Grane krošanja starih stabala spuštale su se gotovo do same terase. Gospođa Hansen servirala je kavu i pecivo. Zatim se udobno zavalila u naslonjač i smiješeći se upitala: - Zar nije lijepo?Gotovo neshvatljivo - reče Miriam.Tu se moj muž može odmarati - reče gospođa Hansen. Imamo tri takve terase. Sve su uokolo kuće. Možemo od ranaJ O HMjutra pa sve do večeri ići za suncem. Ali ovo je Hilmarovo najdraže mjesto. I stoga sam ga za vas izabrala. Je li kava u redu, draga moja?Da, gospođo Hansen.Nije prejaka?Ne, gospođo Hansen.A ni preslaba?Točno kako treba, gospođo Hansen.Morate mi reći, draga gospođo, zaista! Rado ću napraviti svježu! Ovu sam pripremila prije nekoliko minuta. Ploča ispod vrča drži toplinu. Je li kava zaista u redu?Izvrsna je - reče Miriam, jedva se svladavajući. - Zahvaljujem vam, gospođo Hansen, što ste me tako brzo primili. Poznato vam je da ja zastupam gospodina Markusa Marvina i...Nije moguće, pa to je slavuj! - reče gospođa Hansen.Prekrasno. Dopustite, gospođo Hansen, da vam izrazim svoje suosjećanje. čujem da vaš muž još uvijek ima jake bolove.Da, nažalost, još uvijek. Ovo je ovdje pravi ptičji raj. Ima mnogo slavuja. Samo, više ne pjevaju počev od lipnja. Mora da je to zbog ovog vrućeg kolovoza. Hilmar pozna svaku pojedinu pticu po njenom glasanju i pjevu. često ovdje sjedi satima i osluškuje... Naravno, samo vikendima, jer se jadnik radnim danom uglavnom vraća doma iz ureda oko ponoći. Pa sva ta putovanja... čujete, evo i drugog slavuja!Miriam Goldstein energično stavi šalicu s kavom na stol i nagne se naprijed. - Ne bih vas htjela dugo zamarati...Zamarati! Kakav nonsens, draga moja! Ja sam sretna što ste došli ovamo i što vam mogu sve objasniti... ili barem nešto... Izvolite, uzmite ove kolačiće od maka... Ne, ne, morate probati, inzistiram na tome, zaista su izvrsni!... Dopustite da vam... - Ona stavi komad kolača na tanjur pored Miriamine šalice za kavu.Hvala, gospođo Hansen. Isuviše ste ljubazni. Budući da ste govorili o tome kako ćete mi moći objasniti neke stvari...No, da. - Gospođa Hansen se dublje zavali u naslonjač i uperi pogled u nebo bez oblačka. - Vidite, Hilmar, Markus i ja poznajemo se još od naše šesnaeste godine. Išli smo u istu realnu gimnaziju. U isto smo vrijeme maturirali, u isto vrijeme studirali... A to je crvendać, čujete?... Da, poznamo se već dvadeset šest godina. Istih smo godina. četrdeset dvije.čudnovato — reče Miriam i pomisli: Ruke joj drhte, ruke Elise Hansen drhte. Ne baš mnogo, ali ipak. Lagani tremor. Opazila je da sam to primijetila, pa sada skriva ruke kud god može. Kad to ne uspijeva, onda čvrsto hvata ploču stola. Prepleće prste. Zašto drhte ruke gospođe Hansen? Zašto je tako nervozna? Dakako, može biti i bolesna. Ali i ne mora biti bolesna. Ne, ona to ne mora biti. - Meni... meni je također drago da mogu sve to ispričati jednoj ženi, a ne muškome... na primjer državnom odvjetniku Rit-tu... - Gospođa se Hansen jedva vidljivo nasmiješi. - Lakše mi je govoriti

jednoj ženi... Hilmar i Markus... Markus i Hilmar... obojica tako različita... a ipak, obojica meni tada kao mladom stvorenju toliko očaravajuća. Nježni Hilmar, utjelovljenje duha... i Markus, snažan, visok, pun snage i tako... tako ovozemaljski. Ja između njih dvojice. Obojica su mi se udvarala... Lijepo je kad vam se udvaraju dvojica muškaraca, zar ne?Zacijelo, gospođo Hansen.Naravno, na kraju više ni sam čovjek ne zna... Mislim, često može doći do zbrke osjećaja... Kolač od maka, probajte bar jedan komad, draga gospođo doktorice!... Ne stidim se... Nemam razloga za to... Bila sam mlada, bila sam romantična... Nisam se dugo vremena mogla odlučiti između ta dva čovjeka... čak sam u početku... tijekom godina... godina, da... bivala neko vrijeme Hilmarovom, a zatim i Markusovom ljubavnicom... Kažem to bez bojazni, jer sam uvjerena, da vi kao pametna i razborita žena...Razumijem vas, gospođo Hansen. Bili ste mladi, a svakoj ženi imponira kad joj se udvaraju dva tako izuzetna muškarca. - Zašto joj drhte ruke? - Znala sam da ćete vi to razumjeti... Još kave? Izvolite, poslužite se sami! Ja... što sam htjela... o, da! Naravno da nešto takvo ne smije potrajati. Mora se odlučiti, zar ne?... I na posljetku sam se odlučila... za Markusa. Vjenčali smo se.Kada, gospođo Hansen?1969. Dvadeset prvog svibnja. U Starnbergu kraj Miin-chena. Moji roditelji tamo imaju posjed. Mislim, morali smo imaN N E SMti barem toliko obzira prema jadnom Hilmaru, zar ne? Nismo se mogli vjenčati u Frankfurtu.Dakako da niste.On je ionako toga dana pokušao samoubojstvo.Oo!Prerezao je žile, da. Bilo je kritično tri dana. No, liječnici su ga ipak spasili. Mi smo tek poslije saznali za taj slučaj. Mnogo kasnije. Jadni Hilmar... A ovo sada je kos.Zaista je izvrstan kolač od maka - reče Miriam. - I onda, gospođo Hansen, što je bilo dalje? - blago upita ona. Zašto joj drhte ruke? - Dalje? - Elisa Hansen se nakašlje. - Sve je u početku bilo prekrasno. Markus je radio na Institutu za teorijsku fiziku, a zatim je snimao svoje dokumentarce. Zarađivao je, dakako, veoma malo. Srećom, ja sam iz dobrostojeće obitelji. Bili smo sretni. Toliko sretni. 1970. rodila nam se kćerka Susanne... Međutim, već se tada pojavila... sjena... da, moram to tako nazvati... Nad našim se brakom već tada nadvila sjena. — Gospođa Hansen uzdahne i opet sakrije ruke.Sjena - ponovi Miriam.Da... vidite... sada dolazimo do onoga što ste vi htjeli znati, draga moja, do onoga što vi morate znati... To što govorim, govorim s velikim oprezom... Vjerujte mi, draga gospođo Gol-dstein, ja sam nekoć voljela Markusa. Beskrajno. Ja mogu shvatiti to što je on učinio, mogu se uživjeti u njegovo osjećanje i stoga suosjećam s njim. Molim, izvolite, uzmite još kave! Rekli ste mi telefonom da najviše volite kavu!Hvala lijepa. Sjena nad vašim brakom...Markus se promijenio. To se već veoma jasno primjećivalo i ja sam toga postala svjesna. Međutim, nisam bila svjesna da je Markus, čini se, već i prije patio... još u realnoj gimnaziji...vjerojatno još u djetinjstvu... Da, on je patio i pati sve više...Od čega pati, gospođo Hansen?Elisa Hansen se odjednom uspravi. — Od osjećaja društvene odbačenosti — reče ona jasnim i čvrstim glasom. — Iz toga je proizlazilo vječno nezadovoljstvo, uvrijeđeno častohleplje, osjećaj manje vrijednosti, koji je bivao sve jači. Iz toga je proizašlo najprije potpuno nerealno razmišljanje, zatim agresija, zavist, pedanterija, fanatizam, tvrdoglav osjećaj kako je on uvijek u pravu, mrzovoljnost, zagorčavanje života drugome i na posljetku nepravednost prema svakome, dakako, najviše prema onima koji su mu bili najbliži - djetetu i meni - i, na kraju, mržnja, da, mržnja...Mržnja prema čemu?Prema svemu, draga moja gospođo. A najviše, dakako, prema Hilmaru Hansenu.

Prema svom prijatelju iz mladosti?Da, upravo prema svojem prijatelju iz mladosti. Razmislite samo, gospođo Goldstein, kako je tekao život njih dvojice! Markus je radio u Institutu. Lijepo. Ono što je želio, što je bilo upravo za njega. Ja sam to znala. Međutim, on... on je neprestano promatrao Hilmara... kako taj napreduje... kako je zajedno s ocem izgradio tvornice... doveo do procvata... pokrenuo proizvodnju... kako je Hilmar postao kreativnim... kažem kreativnim, gospođo doktorice...čula sam.Kako Hilmar postaje sve uspješniji. Pa odlikovanja, nagrade, počasti, da ne zaboravimo financijsku stranu. A i međunarodna priznanja. Hilmar neprestano na putovanjima, širom svijeta. Drži predavanje sad na ovom sveučilištu, sad na onom... Počasni doktorati, diplome, prodaja proizvodnih licenci u mnogim zemljama... golemi znanstveno-istraživački program... A Markus, moj Markus? Nakon što mu ni dokumentarni filmovi nisu donijeli lovorike, prešao je u Wiesbaden u Nadzornu upravu hesenskog Ministarstva za okoliš. Bože moj, bilo mi ga je toliko žao, unatoč svih njegovih nepravednosti, njegove zloće, njegova načina da me uvijek povrijedi, jer nikoga drugoga nije mogao povrijediti, a morao je sebi dati oduška... Naravno da sam ja patila. Plakala gotovo svake noći. Ali, ja sam ga razumjela, razumjela sam njegovo očajanje, te sam izdržala s njim, iako je bilo sve teže i teže... -Gospođa Hansen izvuče čipkasti rupčić, obriše oči i ušuti. Ova mi žena hoće imponirati kao velika patnica i mučenica, pomisli Miriam. - Vidite, ja potječem iz jedne katoličke obitelji. I odgojena sam u tom duhu. Možda je to staromodno, ali ja iskreno i duboko vjerujem u Boga...J O H A N NMS I M M EI ja također, pomisli Miriam. U svakom slučaju, na drugi način.A Marvin je ateist, uvijek je to i bio. Prirodoznanstve-nik, reći ćete. Iako postoji i veoma mnogo protuprimjera... ostarjeli Einstein... tako mnogo velikih znanstvenika... Uvijek sam imala razumijevanja za Markusa, imam razumijevanja i za agno-stičare i ateiste... Uostalom, i Hilmar je prirodoznanstvenik, a ipak je vjernik katolik... Spomenula sam Markusov ateizam samo zato jer je on, stoje više zapadao u očaj, to gnjevnije naglašavao svoje nevjerovanje... Među inim, on je time zbunjivao i našu tada još malu kćerku...Rekli ste da je bio veoma nesretan - tiho reče Miriam.Ojađen, rekla sam. Gnjevan. A gnjev je prerastao u pakost. Na svom skromnom položaju u Upravi za okoliš ta je njegova pakost imala priliku doći bezbroj puta do izražaja, a zapravo se radilo o njegovoj neuspješnosti. Pravio je teškoće bezbrojnim farmaceutskim, kemijskim i kozmetičkim tvrtkama. I dakako, uvijek i svagda nanovo Hilmaru.Mislila sam da se to zbilo tek u najnovije vrijeme zbog slučaja paradiklorbenzolskih proizvoda?Ah, draga gospođo! To traje već godinama! Šikaniranje. Propisi. Prijave. Tužbe. Što god hoćete. Neprestano preispitivanje svih sigurnosnih mjera... svih strojeva... dimnjaka... filtera... Postupao je poput manijaka, gospođo Miriam. Pa ipak, on je bio moj muž! Nekoć sam njega ipak toliko voljela! I udala se za njega. Dakle, više sam ga voljela nego Hilmara. Na posljetku je Mar-kus postao potpuno nepodnošljiv, vjerujte mi! Ponašao se ponekad poput luđaka. Izazivao skandale... jedan od mojih jadnih roditelja... Otac je prebolio dva srčana infarkta...Što se dogodilo vašim roditeljima?Bili smo s mnogim drugima pozvani u lov. Otac je imao svoje lovište u Gornjoj Bavarskoj, znate. Kad god bismo prijašnjih godina bili pozvani, Markus bi se neobuzdano radovao... No, taj mu put nije ništa polazilo od ruke. Promašio je tri životinje iz najveće blizine, razbjesnio se do te mjere da je odvratno opsovao i počeo pucati u nebo, zamislite samo. Puca u nebo, nakon što je na sav glas opsovao Boga svemogućega - pred svim ljudima!— I? — upita Miriam. — Mislite li da je imao šanse pogoditi Boga svemogućega?Gospođo Goldstein! - Elisa Hansen se uvrijedila. - Naravno da nije.— Ali, onda gospodin Marvin vjeruje više od vas — reče Miriam.Gospođa Hansen prijeđe preko toga bez riječi.

I kad me je prvi put istukao, istukao do krvi, gospođo Goldstein! - tada je bio kraj, više nisam mogla. Tada sam ga napustila. Teška srca, jer Susanni je bilo tek sedam godina. Najprije sam je uzela sa sobom. Unajmila stan. Zatražila razvod. Razvela se. I preselila Hilmaru Hansenu, ovamo, u ovu kuću.Ali Susanne...Pri rastavi je dodijeljena ocu - reče gospođa Hansen. Sada je već plakala bez imalo sustezanja. — Sve sam učinila krivo... Dakako, da sam već i prije rastave bila često s Hilmarom... Trebao mi je oslonac... trebala sam nekog čovjeka... Dijete nije razumjelo što se događa i zašto sam napustila Markusa...— Ali, zašto je Susanne dodijeljena vašem bivšem mužu? Smirite se, molim vas! - Miriam je ustala i zagledala se u perivoj. Plač se pretvorio u jecanje i zatim utihnuo. Njeno uplakano i suzama izobličeno lice nije više bilo tako mlado, no bilo je još uvijek lijepo. Ruke su joj sada vidno podrhtavale i to više nije ni pokušavala sakriti.— U svom sam očajanju činila grešku za greškom, gospođo Goldstein... Našla sam posao... jednostavno nisam više mogla... Hilmar me pomagao novcem... mnogo novca... Zahtijevali su od mene da se vratim u bračnu zajednicu... Opirala sam se... Markus je rovario u Skrbništvu za mladež... Jasno da mi je Hilmar ponekad dolazio u posjete... Skrbništvo je došlo do zaključka da dijete živi u opasnoj sredini... opasnoj za normalan razvoj... Ja... ja... ne mogu govoriti o svim potankostima... U svakom slučaju pravo na skrb dobio je Markus... Ja sam imala pravo uzeti Susanne k sebi u određenim vremenskim razmacima... I to je tako potrajalo neko vrijeme... A ona se opirala dolaziti u ovu kuću... Nahuškao ju je otac!... Dijete je bilo potpuno zbunjeno... završila je kod ekstremno lijevih... I za nju je Hilmar bio isti takav zločini-telj kao i za Markusa, koji je u to vrijeme svim svojim snagamajoš branio atomsku energiju... Zbog toga je i nedavno došlo do velikog razdora između Susanne i Markusa... Vi znate da se ona zbog zataškanog slučaja u elektrani Biblis odselila od oca i nikada se nije vratila...Znam, gospođo Hansen.Jadni je Markus natovario na sebe mnoge grijehe i krivnje, vjerujte mi, gospođo Goldstein! I teško je to okajavao! Vidite kako ga je ogorčenost, mržnja, gnjev, usamljenost koju je sam skrivio, uništavala sve više i sve dublje... Postajao je sve agresivniji i nepravedniji... sve nelogičniji... Tek što se borio za atomsku energiju, već je drugog trenutka pristupio tim militantnim apostolima okoliša... Oprostite na toj nepravednoj riječi. Izvjesno je da su gospođa doktorica Roth i gospodin Bolling, kao i svi drugi iz toga libeškog udruženja, bespogovorno čestite osobe... Ali s Markusom, teško mi je u duši što moram to reći, s Mar-kusom su dobili ljudsku podrtinu... čovjeka kojeg se ne može obuzdati i zadovoljiti, koji time ne samo da je uništio svoj život, ne, ne samo svoj... - Gospođa Hansen ušuti i taje šutnja potrajala prilično dugo. Opet se začuo slavujev pjev, ah ovaj je put prošlo bez upozorenja gospođe Hansen. Na posljetku ona opet progovori: — Pa ipak! Kad je u svom bijesu na najbrutalniji način premlatio moga jadnog Hilmara, koji je tako nježan, toliko slabiji od njega, tada sam i ja osjetila mržnju. Prema njemu. Samo nakratko. A onda je mržnja uzmaknula pred razumijevanjem. I molila sam Hilmara da povuče tužbu. Učinio je to odmah. On također veoma dobro razumije Markusa... Sada znate, kako je to bilo, gospođo Goldstein. Sad znate sve.Hvala, gospođo Hansen - reče Miriam. - Željela bih vas upitati samo još jedno.Pitajte!Što mislite, tko je mogao imati povoda izvršiti pokušaj ubojstva mojeg klijenta u Istražnom zatvoru?Odgovor je uslijedio istog časa: - Znate, mislim da su i policija i državni odvjetnik i vi svi žrtve zablude.Kako?Nitko nije želio ubiti Markusa.Na terasu izađe maleni dječak, a za njim čovjek u civilu. Kriminalistički djelatnik jedva čujno pozdravi i odmah se povuče.Dječaku je bilo otprilike devet godina. Nosio je kratke hlače i bijelu košulju.

Dobar dan, mama.Dobar dan, Thomas. - On poljubi Elisu Hansen u lice. A zatim se nakloni pred Miriam.To je moj sin Thomas - reče gospođa Hansen. - Thomas, ovo je gospođa doktorica Goldstein.Nevjerojatno kako je ovaj dječak sličan svojoj majci, pomisli Miriam. Ista široka ramena i uski bokovi. Duge noge. Smeđe oči. Već sada puna usta. - Dobar dan, gospođo doktorice Goldstein. Mali Lord Fauntlerov, pomisli Miriam.Vidim da te je gospodin Woller doveo doma. Je li bilo lijepo na plivanju?Na plivanju da — odgovori Thomas.Što znači na plivanju da?Opet su mi govorili. - Thomas spusti pogled na tlo.Ne obaziri se na to! Ti su dječaci glupi.Da, znam. Ali zašto mi govore takve stvari, mama? Zašto ih uvijek ponavljaju? Pa to nije istina!Naravno da nije istina. Rekla sam ti već toliko puta da su ih na to nagovorili njihovi roditelji.A zašto to govore njihovi roditelji, mama?Bože moj... — Elisi Hansen opet se pojave suze u očima.Vidite, dokle to ide, gospođo Goldstein! Reci gospođi što ti djeca govore, Thomas!Thomas pogleda Miriam veoma ozbiljno. - Tvoj je otac zločinac, kažu mi - reče on.Zar to nije strašno? — poviče gospođa Hansen. — Djetetu, gospođo Goldstein! Jednom djetetu govoriti takve riječi! Svakoga dana!Zašto učitelji ništa ne poduzmu da to spriječe?Učitelji rade što mogu... Ali, eto, vidite s kakvim uspjehom... - Elisa Hansen digne rupčić do očiju.Nisam ti smio reći, mama. I nisam ti smio smetati — reče Thomas. - Ali je gospodin Woller rekao da me mora dovesti do tebe.Da, morao je.Sve je tako tužno - reče tužni dječak, a to je zazvučalo tako neobično iz njegovih, dječjih usta. On se nakloni Miriam.Do viđenja, gospođo doktorice. - A obrativši se svojoj majci:— Idem k Thesi, mama.I udalji se s terase spuštenih ramena.Elisa Hansen brižne u plač.Miriam je ostala nepomično sjediti, promatrajući je.U parku je pjevalo mnoštvo ptica.Nekoliko minuta kasnije, Elisa Hansen se smirila.Oprostite... ali zaista je to teško... Kako se može ovako dalje živjeti, gospođo Goldstein?Radi vašeg istaknutog položaja neko je vrijeme potrebna pojačana zaštita - ozbiljno reče Miriam. - Rekli ste maloprije, da Markus Marvin nije trebao biti ubijen.Da, rekla sam.Ali...Znam što hoćete odgovoriti... On može biti sretan stoje samo pukim slučajem ostao na životu. Svakako. Međutim, ne postoji jednostavno razlog zašto bi netko trebao ubiti Markusa. Onaj drugi, onaj krijumčar oružja Engelbrecht, taj je bez sumnje predstavljao veliku opasnost za mnoge ljude... Oni koji su bili sa svim upoznati, oni koji su sudjelovali u tome, oni su se plašili da bi on mogao progovoriti. To kaže i moj muž. I nas oboje nikako ne razumijemo zašto nitko nije došao na tu pomisao pa da otuda krenu ispitivanja i istraživanja.Istražuje se i u tom pravcu, gospođo Hansen. Razumljivo da se istražuje.Bilo bi groteskno da nije tako. Mislim, jamačno nitko nije htio otrovati Markusa, iako bi možda mnogima ta slučajnošću izbjegnuta smrt bila po ćudi...Po ćudi?U tom huškačkom vremenu, gospođo Goldstein! Uvijek se mogu naći ljudi koji će reći kako je on kao fanatični zaštitar okoliša predstavljao trn u oku farmaceutskoj i kemijskoj industriji i što ja znam komu sve još. A uvijek će se naći ljudi koji će uto vjerovati... Uzmite, na primjer, roditelje Thomasovih školskih drugova... U svakom slučaju,

neprijatelji toga krijumčara oružja Engelbrechta...Postigli su svoj cilj. On je mrtav, razjasnila mi je gospođa Hansen. Uskoro sam otišla od nje i došla izravno ovamo - reče Miriam Goldstein otprilike sat vremena nakon toga. Te su riječi bile upućene Valerii Roth i javnom odvjetniku Elmaru Rittu.Sjedili su u salonu Miriamina apartmana u Frankfurter Hofu, u kojem je ona odsjela prije dva dana. Dobila je isti apartman kao i prošli put, onaj u novom dijelu hotela, sve uređeno u bijeloj i crnoj boji i s pogledom na goleme nebodere banaka, koji su se ljeskali na kasnom poslijepodnevnom suncu.Dakle, meni se čini da je gospođa Hansen sa svojim tumačenjem i razmišljanjem potpuno u pravu. Sve što je rekla, sasvim je logično. Gospodine Ritt, bi li to možda moglo biti objašnjenje zašto su vama oduzeli taj slučaj? — upita Miriam.Državni je odvjetnik izgledao jadno. On slegne ramenima i reče: - Naravno. Ako je tomu zaista tako, čemu onda zaštita obitelji Hansen?Jer su zaista primali prijetnje smrću — reče Valerie Roth. Bila je odjevena u ljetnu haljinu od modrog sifona s bijelim točkama, a ovaj je put imala smeđe kontaktne lece. I Miriam i odvjetnik Ritt iznenađeno je pogledaju. - Veoma ozbiljne prijetnje ubojstvom, rečeno je u Bonnu — nastavi ona. — Ja tamo imam svoje veze. Zahvaljujući njima, već nam se veoma često pomoglo, mislim Društvu fizičara. Gospođa Goldstein to može potvrditi, gospodine Ritt.Ne sumnjam u to - reče ovaj.- Vi mi, dakako, nećete reći kakve su to veze?Valerie energično mahne glavom.Sasvim sigurno neću... Ja mogu doći do informacija, nekih naznaka i do diskretne pomoći jedino pod uvjetom da ne spominjem nikakva imena... Tako je bilo i zadnji put, kad se pojavilo veliko pitanje smije li Markus napustiti Njemačku. Ako se sjećate gospodine Ritt, vaša dozvola nije bila dovoljna, a onda je odjednom ipak postala dovoljnom.Valerie ga pogleda.J O HA zašto Hansenovima prijete smrću? Znate li što o tome preko vaših veza?Da, gospodine Ritt. Za te prijetnje kriv je jadni Markus... Zapravo smo mi svi krivi za to, svi mi koji toliko napadamo Han-sena kao zločinca u odnosu na okoliš. Javnost je veoma uznemirena i s pravom je protiv njega, što vam je, Miriam, uostalom, ispričala i gospođa Hansen. On proizvodi štetne proizvode. Ali to nema nikakve veze s tim krijumčareni oružja koji mora da je bio gadan tip, te imao mnogo neprijatelja. čisti peh, gospodine Ritt, što ste ga, takoreći, slučajno sreli. U protivnom, vama nikada ne bi bio oduzet slučaj MarvinHansen. Sutra ujutro naći ćete u svom uredu još jedno pismo. Od Višeg državnog odvjetništva. Veoma uljudno pismo u kojem će se nalaziti isprika. Nesporazum koji se dogodio zbog ljudske greške. Slučaj vam, dakako, nikada nije trebao biti oduzet. Opet će vam biti vraćen, a ta odluka stupa na snagu odmah.Ritt razvuče usta. - Poštovana gospođo doktorice Roth, vjerujem da je mnogo toga moguće, ali tako nešto zaista nije.Kako da ne, vidjet ćete — reče Valerie. — I tako je nešto moguće, gospodine Ritt. U pravu ste, unutar njemačkog pravnog sustava tako se nešto ne može ni zamisliti. Ali, kao što znate, postoje i slučajevi koji se mogu izuzeti zbog pridržavanja prava saveznika. Mišljenje gospođe Hansen je ispravno, ponavljam još jedanput.A tko je preuzeo na sebe slučaj Engelbrecht? — upita Miriam. — Amerikanci? Englezi? Francuzi? Sto ste o tome saznali, Valerie?Nije se išlo u pojedinosti. Bilo je riječi isključivo o pravima izuzeća.To bi dakle značilo da je krijumčarenje oružja toga En-gelbrechta od tolikog interesa za saveznike, jednog ili za više njih, daje bilo potrebno inscenirati tu predstavu sa mnom? - upita Ritt.Da, upravo tako.Znači, svemu tomu je uzrok isključivo krijumčarenje oružja?čini se da nije bila riječ samo o krijumčarenju oružja, gospodine Ritt.A što ako ja taj slučaj ne budem ostavio nerazjašnjenim? Što ako budem inzistirao da želim saznati zašto mi je oduzet slučaj MarvinHansen?Pa, slučaj vam je vraćen!

Dobro, recimo onda zašto ga nisam imao dva dana -tvrdoglavo nastavi Ritt. - Što ako to bezuvjetno želim znati? Što ako bezuvjetno želim saznati zašto je Engelbrecht bio toliko važan za neke poslove, da su oni, mislim time na one za koje je te poslove obavljao, naredili pravosudnim organima jedan takav korak...Molili - reče Valerie Roth.Što?Molili pravosudne organe, gospodine Ritt. To mi je također rečeno. I glavni savezni odvjetnik je upoznat s time.Glavni savezni odvjetnik? - trgne se Ritt.Glavni savezni odvjetnik! — reče Valerie. — Daje li vam to neku predodžbu o važnosti slučaja Engelbrecht?Dakako. Ako upravo stoga pokušam dobiti potpuno objašnjenje?Valerie Roth se nagne naprijed i poče govoriti što je mogla laganije i uvjerljivije: - Nećete saznati ništa. Dobit ćete mnogo raznih objašnjenja. Vi, dakako, možete na temelju vašeg iskustva izraziti slutnju zašto se saveznici nisu toliko zanimali za Engel-brechta, koliko za njegovu sredinu. Razumljivo je, a to znate i vi sami, gospodine Ritt, da i tada nećete postići baš ništa.Sve je to skupa zaista groteskno.Naravno da je groteskno. I baš ste zbog toga i dobili taj slučaj natrag, jer je na posljetku i u pravosudnim organima prevladao razum. Ali, ako ćete ići toliko daleko i željeti dobiti takav odgovor, dovest ćete moje informante u veliku opasnost, a to ne bi ni u kom slučaju bilo dobro. I to ne samo za vas, nego i za nas. Veliki gubitak...Dijelim Valerijino mišljenje - reče Miriam Goldstein.I ja također - reče Ritt, a lice mu se natmuri. - To, međutim, ne znači da se ja od sada više neću zanimati za En-gelbrechta, koji mi se, kao što ste prije rekli, slučajno našao na putu. A isti je slučaj i s mojim glavnim komesarom Dornhelmom.N N E 5On je sav upravo u istraživanju slučaja ubojstva Engelbrechta. Trenutak samo! A zašto njemu nije oduzet taj slučaj?Jeste, oduzet je, kako da ne, gospodine Ritt. Samo vi niste u tijeku. Gospodin Dornhelm se morao obavezati da neće nikome progovoriti ni riječi o tome kako nije smio nekoliko dana raditi na tom slučaju.A pod kojom mu je izlikom to zabranjeno?Vaš prijatelj Dornhelm tražio je nalog za premetačinu. I to je bio razlog.Trenutak! - reče Miriam Goldstein. - Je li kod Engelbrechta izvršena premetačina?Da.Rekli su vam? — upita Ritt.Da, rekli su mi.A što je na to rekla gospođa Engelbrecht? - upita Ritt. - Nakon smrti svog muža neprestano je bila za petama i meni i Dornhelmu.Sada više neće biti nikome za petama.Kako to mislite?Gospođa Katharina Engelbrecht nalazi se u dubokom snu. Na psihijatriji. Pretrpjela je, naime, slom živaca. Prije dva dana.Što smo sada svašta saznali — reče Ritt. — U Bonnu, dakako, niste saznali tko je izvršio premetačinu u kući Engelbre-chtovih.Naravno da nisam.A jeste li možda saznali je li se prilikom premetačine nešto i otkrilo?Gospodine Ritt! Molim vas, što biste vi još tražili od mojih poznanika! I njihova pomoć ima granicu. Moram neprestano ponavljati: oni pristaju pružati nam pomoć jedino uz uvjet da se nikada ne izda njihov identitet. Zar to nikako ne možete razumjeti?Oo, kako da ne - reče Ritt i pogleda Miriam. Ona nakratko sklopi oči. Znala je da Elmar Ritt misli na svog oca. Miriam Goldstein mislila je na svog. A oboje je mislilo na pravdu.

U sobi Markusa Marvina u hotelu Paraiso u Altamiri bilo je mračno i zagušljivo. Ležao je ispružen na starom mjedenom krevetu. Susanne je sjedila kraj njega i brisala mu znoj s lica i ramena. Kad bi cestom projurili automobili, kroz zatvorene zavjese bacala su svjetla njihovih reflektora sjene fantastičnih oblika na prljavi strop sobe. Vani ispred vrata sjedio je na stoličici bez naslona atletski građeni njegovatelj Santamaria.Susanne - reče Marvin. - Ah, Susanne, tako sam sretan. Toliko sretan. Sve mi se čini nestvarnim. Otkad si odselila, nisam više ništa čuo o tebi. Kako si dospjela ovamo?Radim u Brazilu - reče ona, nježno ga pomilovavši po licu. — Došla sam s Greenpeaceom. Već smo mjesecima ovdje na sjeveroistoku. Molim te, oče, oprosti mi! Bila sam prosta i nepravedna prema tebi.Imala si potpuno pravo - reče on. - Sve što si govorila. Otada sam mnogo toga doživio. — Približavalo se zavijanje sirene auta hitne pomoći. Marvin je stoga morao govoriti glasnije. — Loših stvari. Ružnih. I stoga već mjesecima radim s ljudima iz Društva za fiziku u Liibecku. Je li ti taj naziv nešto govori?Dakako. - Ona mu opet obriše lice. Auto hitne pomoći projuri pokraj hotela. - Ali, nisam imala pojma, oče! Zar misliš da te ne bih odmah nazvala? Saznala sam tek prije tri dana. I to, da ćeš doći ovamo u Altamiru. Bože moj, kako li sam samo bila uzbuđena! U to sam vrijeme radila u Belemu. Tamo je naša postaja. Tamo imamo pisaće strojeve, knjižnicu, računalo. Imamo tamo i tiskaru. Izdajemo informativni materijal... Većina je ljudi ovdje nepismena, teško je... Moramo neprestano pronalaziti nekoga tko zna čitati i onda taj čita naglas. Na tim informativnim brošurama radi jedan čovjek kojeg bezuvjetno i ti moraš upoznati! Svakako! Zove se Chico Mendes. Zarezivač je drveta kaučukovca. Živi i radi u jednom malom mjestu Xapuri, u Saveznoj državi Acre, duboko u Amazoni.Da, čuo sam već za njega — reče Marvin.I on će doći na taj kongres Indijanaca. Zadnjeg dana. Moraš ga intervjuirati, oče! Ja sam mu telefonirala. Sada je još u Sao Paolu. Tamo drži govore svake večeri pred golemim brojem ljudi. Bože moj, kako se samo radujem! - Odjednom SusanneH A N Ngrčevito zagrli Marvina. On zastenje. Ona se trgne. - Baš sam glupača!Zagrli me još jedanput, Susanne!Ali, to te boli.Uopće me ne boli - reče on. - Divno je. Bio sam tako nesretan, Susanne. I toliko osamljen. A sada... Molim te, još jedanput!Ona ga zagrli i poljubi još jedanput, ali ovaj put mnogo nježnije i pažljivije.Prokletstvo, kakvu samo ja imam sreću! Još nikada u životu nisam bio tako sretan, mala moja.Ni ja, oče... - Ona ga pogladi po ruci. - Odsada ćemo raditi zajedno?Da, Susanne.Hoćeš li me uzeti u svoju ekipu kad ozdraviš? Ja vam mogu mnogo toga pokazati i objasniti!Jasno da ćeš doći k nama. Odsad ćemo biti zajedno, Susanne. Za... — On se zaustavi.Za...?Ti znaš što hoću reći. Ali neću to izreći. Zbog praznovjerja. Da se ne bi nešto dogodilo.Ništa se neće dogoditi.Ne smiješ to reći... Događa se toliko toga... pogotovo ovdje... pogotovo u takvu poslu...Neće se ništa dogoditi — odlučno reče Susanne. — A ako se i dogodi, mi smo zajedno, oče. — Ona pomiluje njegovu uprljanu ruku i stavi je na svoje lice.Vani projuri neki teretnjak. Na njemu su stajali, urlali i pjevali polupijani odrpani ljudi, stisnuti jedan do drugoga.Taj Chico Mendes — reče Susanne — star je četrdeset četiri godine i predsjednik je mjesnog sindikata poljodjelaca. UNO mu je dodijelio nagradu za okoliš Global 500. - Susanne je govorila sve zanesenije. - On se bori protiv sječe tropskih šuma. Njegova je zasluga što je Svjetska banka zasad prekinula dodjelu kredita u iznosu dvjesto milijuna dolara za izgradnju ceste od Porto Vel-hoa do Rio Branca. Poznato ti je da Svjetska banka oklijeva i pri ovom luđačkom projektu s tom

branom ovdje. - On kimne.Međutim, to oklijevanje neće koristiti. čak ni ako Svjetska banka potpuno otkaže to financiranje. Ima dovoljno drugih banaka. Japanskih, njemačkih. Chico je bezbroj puta razgovarao sa zare-zivačima kaučukovca, s ribarima i riječnim trgovcima, pa su svi oni zajedno prosvjedovali protiv izgradnje ceste. Jer, izgradnjom takve jedne ceste, sječa šume bila bi, dakako, mnogo brža i lakša...On se smješkao u tami. Glava ga je boljela kao da. će se raspući, ali se on i dalje smješkao, misleći pritom: Koje sam ja sretno stvorenje! Susanne je opet sa mnom, Susanne je opet sa mnom, ti srećkoviću jedan! - Prošlog je rujna Chico opet izborio jednu djelomičnu pobjedu — nastavi Susanne. - Guverner Acre proglasio je područje Cachoeira, tamo kod Xapurija, rezervatom sakupljanja. Znaš li što to znači?Ne, ne znam.To znači - nastavi Susanne - da je u tom rezervatu zabranjena sječa šuma. Zabranjen je uzgoj stoke. Ne smiju se graditi ni brane, a ni iskopavati rude. Dopušteno je samo gospodarstvo ubiranja plodova brazilskog oraha ili točenje kaučuka. Zar to nije predivno, oče? I to je postigao Chico. A on će postići i još mnogo više, ako budete vi vodili razgovor s njim pred kamerom, ako se kasnije budu davale emisije o tome. Ako... oh, oče! - Ona ga opet poljubi.Netko pokuca na vrata.Susanne ustane i otvori ih. Vani je stajala Isabelle, a uz nju njegovatelj Santamaria, držeći devetmilimetarski automat spreman za okidanje. Na glavi je imala turban, a bila je zaogrnuta frotirskim ogrtačem za kupanje.Ispričavam se - reče ona. - Svi pitaju kako je vašem ocu.Hvala - reče Susanne. - Već mu je mnogo bolje. Hoćete H ući?Ne, nikako - reče Isabelle. - Vi ste s njim. Imate mnogo toga ispričati jedno drugome. Svima nam je drago što ste se ponovno našli.Srijeda, 31. kolovoza 1988. Dok sam prolazila pokraj G.-ove sobe, začula sam tipkanje na pisaćem stroju. Lagane udarce. G. za uskim stolom uz prozor. Samo u kratkim hlačama. Naočale. Tipka veoma brzo. Na ulici galama i pjesma. Buka motora, puc-njevi. Nepodnošljiva sparina. Iznad putnog pisaćeg stroja visi sa stropa i njiše se gola žandja bez zaslona.On se uspravi. Skine naočale. - On piše — kažem ja. — Gil-les piše! A ja već imam i naslov. - On zatrepta očima. Naslov? Kakav naslov? - Za knjigu. — Aha. A kako glasi taj naslov? -Posljednji ševin pjev. — Nije loše - kaže on. — Zaista. Otkuda ti taj naslov... trenutak! The last Word of Bluebird... Ima li možda neke veze s time? — Jasno — kažem ja. — Ti poznaš pjesme Roberta Frosta? — Moje najdraže američke pjesme — kažem ja.— Nevjerojatno! I moje. Sudbina, to s nama dvoma — kaže on.— Ne možemo joj umaknuti. Ali kako to posljednji? Pa to se zove... eh... Andperhaps in the spring he would come back and sing... Možda će se vratiti i pjevati. - Da, ali Clarisse Gonzalos s kojom sam o tome razgovarala imala je ideju koja opravdava ovu promjenu. Smatram daje ta ideja dobra. Naime... — Nije potrebno — kaže on. Već je usvojena, kolegice, ako ti smatraš da je dobra. Baš smo pravi tim, nas dvoje! Sad već imamo ljubavnu priču za knjigu, a i naslov. Ako tako nastavimo... — On se uozbilji.— Dugo sam razmišljao... o tome, što si rekla u Riju, o tvojojpsi-ho-povijesti... o svemu, o riječima toga čovjeka iz Electronor-tea, o transparentima veleposjednika, o tom luđačkom projektu da se ovdje izgradi brana, o onom što je rekao poglavica Paiakan, naime, daje od deset milijuna Indijanaca svega otprilike dvadeset tisuća preživjelo pobjednički pohod civilizacije u Brazil... I nikoga, baš nikoga to uopće ne zanima! Da, ja sam počeo pisati. -On se zamišljeno nasmiješi. — To je neka sredina između Hor-stmannova čudovišta i tvoje psiho-povijesti. — Smijem li pročitati? - Molim te, nemoj! - Molim te, ja bih! - Na posljetku smijem, naravno...Napisao je otprilike ovo:Već odavno postoje naznake da smo mi nastali kao jedan od milijardu pokušaja kojim život ispituje svu širinu svojihmogućnosti, te da je, gledajući iz perspektive nastanka, već odavno jedna druga grana na stablu

života preuzela korake ususret našoj budućnosti. Ne ubijaju nas zakoni prirode, nego najobičnija glupost, pa nam ne pomaže ni činjenica da smo mi najvjerojatnije ono najinteligentnije stoje evolucija stvorila. Naprotiv! Jer tu leži lekcija koju možemo naučiti na putu prema našem bliskom kraju: u igri evolucije inteligencija nema značenja apsolutnog, nego jedino u odnosu na moć. Ovladavanje, vlast, mogla bi se kvantitativno odrediti kao odnos između uvjerenja i moći. Ovaj je odnos pao ispod kritične točke u onom trenutku kad nam je uspjelo cijepanje atoma. Od uspješnog zahvata u gen, taj se faktor ovladavanja pomaknuo daleko iza serije nula desno od decimalna zareza...Otprilike je tako nešto napisao. I dalje: Naša propast, naša smrtna osuda zapravo je ona neuhvatljiva brzina kojom mi mijenjamo svijet i koja ne ostavlja nikakvu šansu onim polaganim mlinovima evolucije da istaknu svoje pravo na prigovor. Kako bi morala izgledati inteligencija mislim da je to veličanstveno koja bi bila potrebna da zadrži u ravnoteži našu moć za promjenom? U trenutku u kojem počinjemo nešto opipavati oko banke podataka evolucije, moglo bi to i na dobro okrenuti, samo kad bismo imali na raspolaganju milijardno iskustvo evolucije. To bi bio prirodom dan lijek. Drugi bi bio ovladavanje nad razumom; opoziv za sve gluposti, pohlepe i sujete koje nam dopuštaju da činimo sve što možemo činiti, čak i tada kad nemamo pojma o posljedicama. Mi znamo o ugroženosti naših životnih osnova. Ne prođe nijedan dan, a da novine ne izvješćuju o nekom ekološkom skandalu. Političari svih partija nad-Imeću se u priznavanju potrebe zaštite prirode i u odgovornosti iza svijet u kojem živimo i za budući svijet. I zašto su onda izgledi u tolikoj mjeri tmurniji, ukoliko se množe samo puka obećanja? Zar ne možemo sprovesti u djelo ono što smo uvidjeli da je pogrebno ili možda to nećemo učiniti? Nema sumnje da bismo mogli, Ikad bismo htjeli. Međutim, jesmo li spremni platiti cijenu? Na torn se pitanju gubi svojstvo htijenja. Očigledno postoji još jedna I kategorija između Moći i Htjeti koju naš jezik ne pokriva ni jedinim točnim glagolom. To je htijenje pijanca, pušača, općenito ovi-I snika, koji također u većini slučajeva hoće, ili bi želio prestati.H A N NMKljuč koji vodi u propast u koju jurimo otvorenih očiju jest sudionik, ono društveno biće koje dopušta da se događa sve što prolazi. Mnogi vjeruju da je ljudska rasa sposobna još nešto naučiti. U svezi s tim postavimo pitanje što smo mi naučili od zadnjeg ili da kažemo predzadnjeg holokausta? A pitanje ne glasi koje smo činjenice o tome naučili, nego što smo naučili o društvenom vladanju i postupcima?i IGilles je s pisanjem stigao otprilike dotle, a zadnji se list još nalazio u pisaćem stroju. Kad je Isabelle sve pročitala, ozbiljno ga pogleda.Točno - reče ona. - Philipe, sve je točno. I?I? — reče on. - Prije stanovita vremena prikazivao je ZDF neobičan film o svakodnevnom životu u Trećem Reichu... Pomoću djelomično poznatih dokumenata, te naknadno snimljenih gotovo dokumentarnih scena, autor i redatelj Erwin Leiser slijedi pitanje kako je u kulturnom narodu kršćanskog svijeta mogao u dvadesetom stoljeću izbiti najkrvaviji barbarizam. Zastrašujuće u tom filmu jest činjenica da svojim židovskim susjedima nisu izloge razbili i pričvrstili im na kapute zvijezdu politički zločinci na otvorenoj sceni, ni razbijački jurišni odredi SA, kao ni ubojice iz konclogora s gomilom leševa, nego sasvim običan otac obitelji koji po završetku rada želi imati svoj mir u svom domu, kućanica koja misli na sljedeći obrok što će ga pripremiti, činovnik koji misli na svoju mirovinu, sitni trgovac koji misli na prođu svoje robe, jednom riječju čovjek kao ti i ja.Gilles se zagleda van u sumrak, a u sobi je jedino blještao list papira pod svjetlošću žarulje bez zaslona. Neko je vrijeme osluškivao buku te pijane, buntovničke i krvave ludnice imenom Altamire, a zatim mu misli otplove nekamo daleko.Mi snimamo dokumentarac Suodgovornost ili tko naš svijet čini nenastanjivim? — reče on napokon. — Sada, ovdje i danas. Materijal za to ne trebamo skupljati mukotrpno po arhivima, kao što je to morao činiti Erwin Leiser nakon pedeset godina od događaja, nego scene s ljudima koji sudjeluju u tome dobivamo na pretek svakoga dana iznova, koliko god želimo. Ključni lik,

zajednički svim katastrofama, koji ih čini i mogućim upravo je taj suodgovorni pojedinac... Jednom sam vodio perfektan razgovor s Lotharom Maverom, prekrasnim čovjekom iz Munchena, koji je inače bio po struci tumač i simultani konfe-rencijski prevoditelj. On je suradnik Schuhmacherova društva za ekologiju. Napisao je članak u Siiddeutsche Zeitungu koji me fascinirao.16 Dogovorili smo nakon toga sastanak, razgovarali smo satima, a on je rekao toliko toga, stoje opet razjasnilo toliko toga... kao na primjer zašto mi šutimo o svemu što se s ovim svijetom događa. I eto, upravo sam ga se sada sjetio. I ja... o, Mojsije! - reče Gilles - ja sam stvarno počeo pisati! Do đavola sve skupa!Nastavi! — reče ona. — Nastavi pisati, drugaru! Ja idem.Ne! Molim te, ostani!Onda nećeš nastaviti pisati!Hoću, hoću, pisat ću! Samo ostani, molim te! — Gilles privuče bliže pletenu stolicu. — Sjedni! Malo vode s ledom...Ali to što si upravo htio pisati...Ispričat ću ti, a zatim ću nastaviti pisati. Kunem se...Ti i zakletva! WSDa - reče on - ja i zakletva.Pa ti ionako ni u što ne vjeruješ.Nije tako - reče on odjednom veoma ozbiljno. - Vjerujem!U što?U tebe - reče Gilles.Nekoliko je sekundi potrajala apsolutna tišina. Izvana je dopirala apokaliptična paklenska buka.Tvoje oči — reče on. — Sad su opet sasvim tamne. Ona je šutjela.Ne govori ništa! Ne trebaš ništa reći. To je moja stvar, zar ne? Uostalom, što se tebe tiče ako te ja... ako ja vjerujem u tebe? — On se dublje nasloni i mirno nastavi. — Osnovni zakon sudioništva. Zakon Lothara Mavera broj jedan. Pretpostavka za sve zločine protiv okoliša. Za sve zločine nacista. Samo što bi osuda nas, današnjih suvremenika, morala ispasti mnogo teža, nego osuda ljudi iz tridesetih godina. Jer, što mi danas možemo naći kao ispriku? Da bi porastao broj nezaposlenih, došlo do nevolja... Tada je u Njemačkoj bilo šest milijuna nezaposlenih, dakako, nikakva isprika, ali u očima mnogih olakotna okolnost. DaJ O H A N N EMinas? Nije naš današnji problem kako ćemo se zasititi, nego kako ćemo usred svega toga obilja ostati vitkima. O svemu tome piše Mayer... Što nas, dakle, prisiljava na to da proizvodimo radioaktivni otpad za sljedeća tisućljeća? Što nas prisiljava da ovdje i svugdje uništavamo prašume i spaljujemo toliko mnogo megatona uglja i nafte, da će klima na Zemlji biti nepopravljivo narušena? Što nas prisiljava da u zemljište uzoremo toliko mnogo kemijskih elemenata i teških metala, da će to tlo stoljećima biti neplodno? Govorio je sve žustrije. Gledali su jedno u drugo.— Koji bi očaj, koji bi nas jad — upita on, dok su njene oči, njene sive, tako mlade oči netremice gledale u to već ostarjelo lice - mogao opravdati i pronaći bar neku olakotnu okolnost? Možda bijedu u Africi i drugim zemljama Trećeg svijeta? Ne! Onaj tko bi nas na taj način želio rasteretiti morao bi biti ili veoma naivan ili beskrajno ciničan. Naše opsceno blagostanje izvlačimo upravo iz takvog svjetskog privrednog sustava, koji je svojim zakonima optimalno podešen da najsiromašnijima na svijetu isiše i posljednju kap krvi.Isabelle kimne.— Nije upitno — nastavi on — da svi mi možemo znati sve što se događa; i to su Maverove riječi i misli. Ima na stotine kilometara dokumentarnih filmova o tome. Gotovo svake večeri možemo ih gledati na televiziji. Svi mi možemo znati sve o svim zločinima protiv okoliša koji se neprestano događaju. I, ako su nacisti do te mjere perfekcionirali svoj teroristički sustav, da je svakoga prosvjedovanje stajalo života, tko nas danas u tome sprečava? Nitko. I zašto onda prosvjeduje tako mali broj ljudi? Zašto ih se protivi tako malo? Zašto tako malo ljudi poduzima nešto protiv tako velikih zločina na ovoj Zemlji?

— Mi sudjelovatelji — reče ona.— Mi sudjelovatelji ekološkog razaranja - reče Gilles. - Mi nijemi. Uvijek. Tada. Danas. Danas još tisuću puta njemiji nego nekoć. Nije nas nikakav Joseph Goebbels upitao: Hoćete li totalni rat protiv prirode? Međutim, naš urlik da! da! da! odzvanja svakoga dana na blagajnama supermarketa, trgovačkih kuća, kad plaćamo naše mlijeko u plastičnim vrećicama, naše povrće uhranjeno pesticidima i sjajnocrveni steak. To je naš čitavi way oflife, izražen u novcima, kojim mi svakodnevno i u sitnim obrocimazbog neupadljivosti dajemo naš pristanak za trovanje pitkih voda, za uništavanje ozonskog sloja, za sječu tropskih prašuma, za trovanje Sjevernog mora.Ona pomisli: Kako li se samo taj čovjek promijenio! I to za tako kratko vrijeme! - Mi i opet šutimo - reče on. - To je urotnička šutnja mafije, svih koji profitiraju više ili manje od organiziranog zločina. You never bad it so good. Točno! Ali ne moramo nosom udariti u zid i shvatiti da iza toga još nikada toliko prisutnog blagostanja stoje prljavi poslovi, moraju stajati prljavi poslovi, o kojima mi radije ne želimo ništa znati. I tada smo šutjeli, zatvorili oči, začepili uši - masovne grobnice se nisu nalazile tu ispred naših kućnih vrata, nego negdje u Poljskoj i Moravskoj. Danas one leže u godini 2000. ili nešto kasnije. - Gilles ispije na dušak čašu vode. - A mi opet šutimo. Toliko smo korumpirani da bismo šutjeli i onda kad bismo sebi morali priznati da mafijski bossovi prodaju heroin našoj djeci na školskom dvorištu...Ona je bila fascinirana ovim čovjekom, a i time što je govorio.Mi uništavamo šume koje pripadaju našoj djeci. Mi im ostavljamo zatrovano tlo koje će donijeti zatrovane plodove, ako uopće i bude nešto donosilo. Mi onečišćujemo nitratima pitku vodu našoj djeci. Mi im dajemo radioaktivnost već s majčinim mlijekom. I mi šutimo, jer nam je tako dobro, kao još nikada ranije. Mi šutimo, iako danas nitko neće dospjeti u koncentracijski logor radi rastrojavanja oružanih snaga ili u zatvor kao disident. Utoliko se u nas ipak ophodi ljudskije, pa mi možemo naš sustav, u usporedbi s totalitarnim režimima, smatrati dobrim.Uto ga ona upita: - Kakav smisao imaju dokumentarci koje snimamo, kakvog smisla ima čitav taj naš rad koji smo si naprtili na vrat? čini se, nikakav! Zar nije sve uzalud?Draga moja... - Gilles ustane i stavi ruku na njeno rame. - Sigurno je da ništa nije uzaludno, što god se pošteno čini, u jednom višem, privatnom smislu. Ali, vrsta koja je nesposobna učiti iz prošlosti, nema budućnosti. Nije zaslužila budućnost!Ne! — uzvikne ona odjednom uzbuđeno. — Ne, ne i ne! Ja sam ti u Riju objasnila svoje stajalište. Mi nikada ne možemo suditi o položaju izvan vremena u kojem živimo.J O H A N NMUpravo to - odvrati on - ostavilo je dubok dojam na mene. - Sada su stajali tako blizu jedno drugome da se osjećao dah jednoga i drugoga. - Ja sam danas razmišljao samo o tome - nastavi on - zašto ljudi šute glede onoga što se događa. Posustati? Nikada ne smiješ posustati, nikada! čak je i mene, unatoč mom pesimizmu, počeo fascinirati taj projekt, pogotovo otkad sam upoznao tebe, otkad sam upoznao tebe, Isabelle! Uvidio sam od kolike je goleme važnosti da mi sada snimimo te dokumen-tarce. Jer, uvijek su u povijesti postojali uzleti razuma, najprije zahvaljujući manjim skupinama, a zatim kao kolektivni polet...Uto se začuje kucanje na vrata.Da?Je li tu senhora Delamare, senhor Gilles?On pođe k vratima i otvori ih. Vani je stajao drugi concierge hotela Paraiso, sitan, pogrbljen čovjek, žalosnih očiju.Perdao Telefon za senhoru — reče on. — Pariz! — Zatim ugleda Isabelle i nastavi portugalski: - Morate doći dolje, sen-hora Telefonska je govornica u predvorju.Ona istrči iz sobe i stepenicama pođe dolje u predvorje. U prljavom predvorju concierge je držao otvorena vrata jedne telefonske kabine. U baru su još uvijek urlali izvjestitelji i osoblje s televizije. Upravo su pjevali Non, je ne regrette rien, ali s opscenim tekstom.Halo? - Isabelle je podigla slušalicu.

Senhora Isabelle Delamare? - upita djevojački glas.Da.Ovdje pošta u Belemu. Imamo poziv za vas iz Pariza. Izvolite, govorite!Halo! - poviče Isabelle. - Halo! U slušalici se čulo krčanje i šumovi.Isabelle, ma petite! Ovdje Gerard!Bože moj, Gerard! Kako se radujem! Kako si me pronašao?Monique i ja nismo dugo vremena ništa čuli o vama. Počeli smo se brinuti, najviše za tebe, dakako. Nazvao sam Rio i Clarisse Gonzalos mi je rekla da ste otputovali u Altamiru, gdje će se održati prosvjedni kongres Indijanaca. Međutim, nije znalagdje ste odsjeli. Pokušao sam kod onog ludog producenta u Hamburgu, monsieura Zinnera. On mi je rekao da ste u hotelu Paraiso. Dao mi je telefonski broj. Je li hotel uredan?Možeš misliti! Pet zvjezdica!Jesi li dobro, ma petite?Veoma dobro - odgovori ona i osjeti kako joj je odjednom krv udarila u lice.A kako su ostali?Marvina su danas pretukli... — Zatim ispriča sve do u pojedinosti. — Sto ima nova, Gerard?Jučer je u Institut došao jedan čovjek. Amerikanac... Barem je tako rekao. Ispitivao je, ispitivao i ispitivao... Možda se i ovaj naš razgovor prisluškuje. Tant pis! čovjek je želio saznati sve o vama, što vi to radite, kakvi će biti filmovi, tko to sve financira i neprestano se vraćao s pitanjima na Markusa Marvina. Htio je saznati sve o njemu. Njegovu prošlost. Njegov privatni život.I?No, da, Monique i ja smo rekli samo da smo mi stari prijatelji.Niste pitali toga čovjeka zašto želi znati sve to?Naravno da jesmo. -I?Skuplja informacije po nalogu svojega klijenta, navodno za neki obavještajni ured. Naravno da sam ga izbacio van. Tko god sada prisluškivao taj razgovor, neka samo čuje, bilo je upravo tako.čudno.I zato mu to reci! On to mora znati!Reći ću mu, Gerard!Iz bara je sada dopirala pjesma yLa vie en rose, ali dakako s promijenjenim, prostačkim tekstom.Koliko ćete još ostati u Brazilu?Ne znam točno. Otprilike dva tjedna. Sutra idemo do kopača zlata.Pitam stoga jer imam tri prvorazredna čovjeka za Marvina. Jedan će vam reći sve o skandalima s dioksinom, koji jeJ O H A N NMM M E Upraktički već otrovao cijeli svijet. Ime ti ne mogu dati putem telefona. Drugi zna sve o spalionicama i krijumčarenju otpada. Zove se doktor Michael Braungart, fantastičan čovjek, radi u Hamburgu. I onda još jedan stručnjak za sunčanu energiju. Jedan od najboljih. Moj stari prijatelj. Doktor Wolf Loder. I on je Nijemac kao i Braungart. Izumio je nešto izvrsno. U filmovima najvjerojatnije nećete dokumentirati samo uništavanje svijeta, nego ćete, valjda, prikazati što se poduzima protiv toga, te što se još sve može učiniti, zar ne? Predlažem da najprije uzmete osobu koja će vam iznijeti sve svinjarije s dioksinom, a da zatim dođete k nama u Pariz. Loder je sada tu, a tu ćete ga upoznati, pa možemo razgovarati o potrošnji energije. A na kraju možete otići do Braungarta.— Daccord, Gerard. Ja ću na vrijeme nazvati prije našeg povratka, tako da ti možeš dogovoriti vrijeme sastanka.Ona se zapilji u prljav i potpuno išaran zid telefonske govornice.Ma petite! - Glas Gerarda Vitrana dopirao je do njena uha preko brda, dolina i mora. - A ti? Što mi ti radiš, ma petite?Ona ispriča Vitranu kako je bila s Gillesom na večeri i kako su se dobro zabavljali. Zatim i čitavu Emenaro-priču. I kako je on drag...

Monique! -poviče Gerard. Naša se Mala zaljubila! Kratka borba za telefonsku slušalicu, a zatim na aparatu Monique: -Mon petit chou, zar si se zaista zaljubila? — čini se da jesam...— Prekrasno! Ja sam ga uvijek smatrala veoma simpatičnim. Fe-lititations! — O kome ti zapravo govoriš? — Pa o Markusu Murvinu, naravno! - Ah, ne taj... Baš sam glupa guska. Zašto sam uopće priznala? Jer ste mi oboje najbolji prijatelji. Jer sam naprosto morala nekome reći. Sasvim sam zbunjena. — Što znači, ah, ne taj? - upita Monique. - Nije on? - Ne. - A tko onda?Philip Gilles. - Šutnja. - Pisac? - upita napokon Monique. -Da, Monique. —A on? — Mislim da sam i ja njemu draga. — Je li to rekao? - Ne. - Slušaj... zar ne razgovarate o tome? - Još ne. — On je, zacijelo, silan čovjek, reče Monique. Životan, širok, svjetski, pun iskustva. Ali nije li ipak malo prestar za tebe, Isa-belle? — Umiješa se Gerardov glas: — Ti već znaš što radiš, ma petite! Grlimo te i želimo vama dvoma mnogo, mnogo sreće!— Hvala — odgovorim ja.Kad sam izašla iz telefonske kabine, opet je znoj curio s mene. Sreća. Da, i ja sam nama poželjela sreću, njemu i sebi. Trebat će nam.IOSljedećeg je dana bilo još toplije i još sparnije. Unajmili su brzi čamac s kormilarom i krenuli nizvodno rijekom do Xingua. U čamcu su se nalazili Gonzalos, Ekland, Katja, Bolling, Isabelle i Gilles. Susanne je ostala s ocem.Isabelle je nosila bijele platnene hlače i plavu košulju. Kosa joj je vijorila na vjetru, a lice joj je bilo poprskano vodom. čamac je vozio velikom brzinom. Gilles je sjedio pored Isabelle i obgrlio je rukom oko ramena. Bolling nije skidao pogleda s njih dvoje.Straga u čamcu bila je smještena teška kamera s opremom. Bernd danas loše izgleda, pomisli Katja, vitka ženica veselih očiju. - Boli te? - šapne mu ona na uho, jer je brodski motor radio veoma glasno. On kimne. - Zar ne pomažu ni tablete? -On niječno mahne glavom. - To je strašno - reče Katja. - Obećaj mi da nećeš nikada više sam podizati tu prokletu BETU! Obećaj da ćemo to uvijek raditi zajedno! - On kimne i podigne desnu ruku. Ona ga poljubi u lice, priljubi se uz njega i nasmiješi.Nakon dva sata vožnje, kormilar smanji brzinu. Stigli su do najbližeg garimpa, mjesta kopača zlata. Kormilar im reče da se mjesto zove Ressaca.17 Garimpeirosi su radili teškim strojevima.Kad su stigli na kopno, Katja pomogne Eklandu podignuti BETU na stativ. Snimali su mjesto i krajolik s jednog brežuljka. Kormilar, rekao je da ga mogu zvati Pedro, objašnjavao im je usput cijelu situaciju, a Isabelle je marljivo prevodila u mikrofon. Gilles je uključio rekorder...—... Ovi ljudi ovdje rade visokotlačnim crpkama. Najprije ogole sve humke, a zatim ih crpkama doslovno isperu. — Ekland je svo vrijeme snimao ono što je Isabelle prevodeći opisivala: -Kroz sustav različitih sita ispire se glina vodom... ako zaostaje crvena zemlja, to je%siguran znak da se tu više ne može naći zlato,ali također i da tu nikada više neće narasti ni stablo, ni grm, ni vlat trave.Ogoljele su površine bile golemih razmjera.Najbolje da prvo krenete k Anselmu - reče Pedro. - Taj vam ima što za pričati. On vam je pravi lukavac... - Pedro je potrčao bosih nogu, a preko zelenkastih gaćica visjela mu je poderana šarena košulja. Na glavi je imao stari slamnati šešir. Zbog sunca koje je nesmiljeno pržilo radnici su imali na glavama naj-različitije šešire i kape.Svi su skupa nekako dovukli BETU do jedne daščare za koju se ispostavilo da je, zapravo, dućan. Bila je vlasništvo lukavog Anselma. Katja i Ekland iznova su zajednički podigli kameru na stativ, kako bi snimili Bollingov razgovor s trgovcem. Anselmo Almeida bio je star dvadeset sedam godina, kao što je sam rekao. Ovamo gore došao je prije sedam godina i to iz industrijske metropole Sao Paolo. Najprije je tražio zlato, ali uskoro...—... sam shvatio daje to idiotski glupo. Naradiš se kao konj, a onda krepaš najkasnije za tri godine. Odlučio sam ovdje izgraditi drvenu kolibu i kupio sam najprije konzerve s jelom, posuđe, oružje i municiju, prvo sve na kredit. Sada već dućan radi na veliko. U svakom slučaju, ja tu zarađujem mnogo više nego ovi tragači za zlatom. - Malo se nacereka, pa zatim nastavi: - Okay, okay, ja sam malo skuplji od onih u Altamiri.

Koliko skuplji? - upita Bolling.Otprilike tri do četiri puta - reče Anselmo. - No, pa što? Može tražiti koliko hoće. Nema mu konkurencije. - Danas tu stalno živi otprilike dvije tisuće ljudi. Godine 1974., tako se barem govori, živjela su ovdje samo dva starca.Koliko zlata mogu očekivati ovi garimpeirosi u Ressacai? — upita Bolling.Anselmo slegne ramenima. — Dvadeset grama, pedeset grama, sto grama, pa čak i petsto grama, što je velika rijetkost.I za to oni stavljaju svoj život na kocku?Pa, vidite.Koliko garimpeirosa živi u Saveznoj Državi Para?To se nikada točno ne zna. Otprilike tristo pedeset tisuća.S L J E D N J IŠ E VPJEVToliko mnogo?Ponekad netko ima sreću i nađe hrpu zlata? Zovu to žutom srećom. Ponekad netko nađe i mnogo takve žute sreće. Onda godinama svi ostali gotovo polude.Tristo pedeset tisuća ljudi! Što mislite, Anselmo, je li traženje zlata postala prava privredna grana?Madona, naravno! I to najveća! I najrazornija! Kad ga-rimpeirosi opustoše jedno mjesto, onda se sele dalje, na drugo. Ovdje su još malo, pa je onda kraj. I ja se onda selim zajedno s njima.Bolling svo vrijeme nije skidao pogled s Isabelle. Ispod bijelog platnenog šeširića izvirivali su joj čuperci kose.Za vrijeme razgovora Ekland bi se povremeno ugrizao za usnicu od bola, a Katja je, duboko zabrinuta, sve to primjećivala.Najviše zarađuju veleposjednici - reče Anselmo. - Deset posto zlata moraju garimpeirosi dati njima. Zauzvrat, veleposjednici dopuštaju garimpeirosima da rade što hoće. Sijeku drveće, grade kolibe, ispiru zlato, naravno živom.Živom?Najbrži način da se zlato odvoji od blata i pijeska.I onda ta živa odlazi u ovu i u mnoge druge rijeke.Jasno - reče Anselmo.Ovdje u Amazoni riba je glavno prehrambeno sredstvo. A živa se sigurno koncentrira u ribama.Jasno - reče Anselmo. - A zatim se koncentrira u onima Ikoji se hrane ribom. Vršene su pretrage. Našlo se veoma mnogo žive kod uživatelja riba.Mi smo čuli da postoji zabrana rada živom. Anselmo se naceri. — A, to smo i mi čuli.No, i?Madona, homem! Nikada ovamo ne dolazi nitko od vlade. A bez žive mnogo je teže čistiti zlato.IKatja je zamolila za stanku prije negoli je Ekland ponovno trebao I staviti BETU na rame kako bi snimio gro-planove, počev od go-Itovo golih jadnih ljudi za crpkama i sitima, njihovih lica, njihovih I ruku, njihovih očiju, pa sve do mrtve crvene zemlje i otrovanevode. Za vrijeme te stanke povuče Bolling Gonzalosa, Isabelle i Katju na stranu.Ti si, Isabelle, ispričala Markusu svoj telefonski razgovor s Vitranom?Njemu i Philipu. I Susanne također zna da se u Vitranovih pojavio taj Amerikanac ili što je već, te se raspitivao o Markusu.A zna to i Miriam Goldstein, pomisli Katja. Ja sam je nazvala i ispričala joj sve, kao i o Bollingovu telefonskom razgovoru s Joschkom Zinnerom. - Nešto se događa - reče Bolling. - Ja sam razgovarao s Markusom. Nešto se događa. Mi ne znamo što. Veliko je pitanje je li slučajnost daje Markus pretučen ispred Gradske dvorane ili je možda trebao biti ne samo pretučen nego čak i ubijen.Zašto ubijen? - upita Isabelle.Slušaj! - Bolling poče gotovo vikati. - Sve što mi činimo, osobito sve što sada činimo, ne sviđa se mnogim ljudima. Ne može im se sviđati. Snimanje dokumentaraca pogotovo! Mnogim ljudima to

jako smeta. Zar još nikada nisi pomislila na to?Naravno da jesam, Peter - reče Isabelle. - Joschka nas je poslao ovamo na tour de cochon.Na što? - upita Katja.Na turu svinja — objasni Isabelle. Bilo joj je neugodno kako je Bolling netremice promatra. Najbolje da se pričinjam kao da to uopće ne primjećujem, pomisli ona. - To je francuski izraz, a potječe iz Prvog svjetskog rata, kad su Francuzi poslali svinje na minska polja koja su postavili Nijemci. Svinje su njuškale, tražeći gomoljače. Na taj su način naišle na veliki broj mina, koje su eksplodirale i raznijele ih. Poslije toga su tim putem mogli proći francuski vojaci. I nas su također poslali na jednu takvu turu svinja.I mi ćemo naći velike količine gomoljača — reče Katja. - Velike gomoljače, zar ne? Izvrsno za filmove. Izvrsno za sve što namjeravamo učiniti, ako preživimo. - Ona pogleda Bollinga.Na njegovu se licu nije pomakao ni mišić. - Gledao sam jednom jedan film — reče on. — Američki. Salvador. Priča o izvjestiteljima koji su htjeli otkriti istinu o veoma mučnim političkim intrigama. Izvrsni glumci. Odličan dijalog. Sjećam sejednog mjesta kad jedan od izvjestitelja kaže: Istina! Ako želiš saznati istinu, moraš joj se sasvim približiti. Kad joj se sasvim približiš, tada si nastradao! - On se nakašlje. - Mi također tragamo za istinom. Želimo je snimiti i pokazati milijunima ljudi. Mnogim milijunima ljudi. Bit će to mučno za mnoge ljude iz industrije, iz politike, iz privrede. Veoma mučno.Disao je sve teže, te iz džepa hlača izvadi svoju bočicu sa sprejom. Sjedne na crvenu zemlju, široko otvori usta i obilno saspe corticoide u grlo. Bilo je to sredstvo protiv akutnih napadaja astme. Gilles i Isabelle stajali su pred njim bez glasa. On se borio za zrak i nasprejao grlo još jedanput. Nakon nekoliko minuta u njegovo se blijedo lice vratila boja.Prošlo je - reče on s nelagodom. - Sve je u redu. Da, da, ti će filmovi biti veoma mučni za one veoma bogate i veoma velike i veoma moćne. I neka budu! To i hoćemo! Već godinama radimo na tome, iako do sada nikada tako snažno, tako agresivno, tako eksponirano. Idemo na sve ili ništa. Ako bude ikako moguće, nećemo nastradati. Nitko od nas. Jedino je Markus Marvin od nas svih najugroženiji.Kako to Markus Marvin? - upita Gonzalos. Što zapravo hoće taj čovjek? I što misli?, pomisli Gonzalos. Pravi li možda predstavu? Koju to on ulogu igra? A koju ulogu igra Marvin? Tko tu radi za koga? - Markus vodi čitav taj pothvat - reče Bolling. — On zna najviše. I može najviše. Najpoznatiji je. Sasvim sigurno su bacili oko prvo na njega, u to sam uvjeren. - Da, pomisli Gonzalos, jesi li zaista? - Njemu je potrebna maksimalna zaštita — reče Bolling, skine naočale i ustane. - Nama je svima potrebna zaštita, ali Markusu najviše. Ja sam vam zahvalan, gospodine Gonzalos, što ste u bolnici zahtijevali njegovatelje koji ga sada danonoćno čuvaju.Da — reče Gonzalos. — Sada je pod zaštitom.Znači da je Markus sada nekoliko dana zaštićen - reče Bolling.Nadajmo se samo da nitko neće podmititi njegovatelje. Tu se mora računati na sve. I zato sam, još iz hotela, nazvao Jo-schku Zinnera.N NMIli je to slučaj krajnje drskosti, pomisli Katja, ili sam ja nepravedno osumnjičila toga čovjeka. - Nazvali ste Joschku Zinnera? - Katja se pravila veoma iznenađenom.Da.Ali zašto? - upita Isabelle.Jer je Markusu potrebna zaštita. Njegovatelji su rješenje samo za nuždu. Moramo imati profesionalce.I zato ste nazvali Joschku Zinnera? - upita Katja.Da - reče Bolling. - On, naime, ima bratića u Bogoti. Pa vi već dugo radite za Zinnera. Niste to znali?Ne, nisam znala — reče Katja. — Kakve veze ima Joschkin bratić s nama?Bogota je glavni grad Kolumbije — reče Bolling. — Kolumbija graniči tu na zapadu s Brazilom.

Bratić se može pobrinuti za nekoliko profesionalaca koji bi mogli veoma brzo stići ovamo.Procesija bogalja vukla se unatoč kiši, zajedno sa svojim protezama, kolicama i štakama, svojim štapovima, sljepačkim povezima preko očiju, zaklopcima za oba oka, umjetnim rukama ili nogama, preko perivoja i pokraj velike crkve na brdo Monserrate na istoku Bogote.Takva se procesija ponavljala svakoga dana. Spuštala se od Calle del Candelero, ceste izgrađene u kolonijalno vrijeme, dolje prema isposničkom mjestu, te prema poginulom Kristu, smještenom u stakleni ormarić. Tu su bogalji usrdno molili spasenje i ozdravljenje za svoje tjelesne mane i bolesti, te jadikujući ljubili zaštitno staklo. Dolazili su i jutrom i popodnevima. Popodnevima bi u Bogoti gotovo uvijek kišilo.U nadsvođenom hodniku crkve stajala su dva čovjeka i promatrala procesiju.Dakle, dva bravosa - reče jedan visok mješanac, koji je izgledao, a i bio odjeven u kišni ogrtač poput neke filmske zvijezde u ulozi odvjetnika. Odjeven kao i ovaj drugi, bio je zaista odvjetnik. Zvao se Ignacio Nigra. — Najhitnije. U Altamiru. Prvorazredna, dakako. Potrudit ću se koliko god mogu, senor Macha-do. Iako su se mnogi bravosi, zbog malih zarada i prezasićenosti tržišta na poslovima ubijanja, preorijentirali na svakodnevni uobičajeni kriminal. Mnogi od najboljih.U Calle del Candelero pokušavali su ulični prodavači jadnim bogaljima prodati svoju robu. Glasno su nudili robu izviki-vajući, dakako, najbolju kvalitetu svojeg blaga.Bogalji su pjevali: - Iz dubine srca vapimo tebi, gospodine Bože, usliši zov naš...— Izvrsni kolačići s maslacem! Keksi s bademima! Najfinije tortice s jabukama! Vruće tortice od ananasa...—...Isuse, Isuse, smiluj nam se, usliši molitve naše...— čudotvorni čaj s rumom protiv znojenja! Najbolji konjak! Vruća kava! Šalovi od kašmira protiv hladnoće! Vunene rukavice! Kape! Štitnici za uši! Sve iz dalekog Pariza!Drugi gospodin, također veoma elegantno odjeven, bio je poduzetnik koji se bavio uvozom roba. Achille Machado, bratić hamburškog filmskog producenta Joschke Zinnera reče: - Prije svega moj štićenik treba zaštitu, doktore Nigra. I to najhitnije. I najperfektnije. Najsposobnije tjelohranitelje.— No, da — reče odvjetnik — u takvim su slučajevima naj-preporučljiviji bravosi. Vidite, gospoda koja ovdje trguju drogama, isto kao i trgovci smaragdima koji već tradicionalno ulažu svoj profit u veleposjede, također trebaju zaštitu. Najsposobniji bravosi svi su od reda apsolventi akademija smrti. Jer, što danas znači zaštita? Zaštita znači da se svakog napadača najhitnije eliminira, zar ne?— To je točno — odgovori bratić Joschke Zinnera. Baci pogled dolje na grad Bogotu, preplavljen crveno pokrivenim niskim kućama, prošaran zelenim perivojima i sivim nezgrapnim i neuglednim stambenim i uredskim neboderima, ispresijecan alejama zasađenog,drveća. Na mnogim mjestima stršali su u kišno nebo hipermoderni betonski tornjevi. Uokolo gradske jezgre pružao se pojas kvartova s vilama bogataša, a onda šarene, stisnute bijedne nastambe najsiromašnijih. Ulice su presijecale grad pod pravim kutom.Osluhni tvojim milostivim uhom molitve naše i usliši... - pjevali su bogalji.— Američke cigarete! Kubanske cigare! Žvakaće gume iz Hollywooda! Blagoslovljene kapljice za oči! Sveta vodica! Bon-boni iz prelijepog Beča! — izvikivali su ulični prodavači.Mladež — nastavi odvjetnik Nigra, promatrajući sentimentalno grad Bogotu koji je ležao na visoravni La Sabana, na dvije tisuće šesto metara visine - opsjednuta je mislima kako da se što brže obogati i zato veoma lako prihvaća umijeće ubijanja u cilju poboljšanja svog životnog standarda. Najviše se traže mladi bra-vosi. Potrudit ću se, senor Machado, zaista ću se potruditi, već i zbog naše tako uspješne poslovne suradnje. A osim toga i zbog istinski prijateljskih osjećaja koje gajim prema vama.To se temelji na obostranosti, poštovani doktore. - Njih su dvojica došli ovamo gore odvojeno, žičarom. Vožnja gondolama do vrha Monserrate trajala je pune tri vrtoglave minute, jer je strmina uspona iznosila osamdeset jedan stupanj.U tom ću slučaju - nastavi doktor Nigra, govoreći lijepim, biranim španjolskim - pokušati dobiti dva bravosa iz grupe Albaricoque iz Medellina. Oni su zaista najbolji od svih ostalih takvih organizacija, dragi senor Machado. Oni su, na primjer, odgovorni za umorstvo ministra pravosuđa Rodriga Lara Bonilla, vrhovnog suca Hemandoa Baqueroa, te vlasnika dnevnih novina El

Espectador Guillermoa Canoa. Nešto boljega se zaista ne može naći.neka nam tvoje patnje budu utjeha u našoj boli...perfektni radiotranzistori iz Japana za najljepšu glazbu! Francuski porno časopisi za trenutke opuštanja!...A ti najbolji od najboljih, zahvaljujući činjenici da je tržište zbog velike ponude profesionalnih ubojica popustilo, još su uvijek veoma cijenjeni i skupi, poštovani senor Machado.To mi je drago čuti, doktore Nigra. Međutim, u ovom slučaju novac ne igra nikakvu ulogu. Zaštita ima tu glavnu ulogu, makar i ne bila jeftina.Ali ona je jeftina, senor Machado. Vidjet ćete. čak i u Albaricoquea S njima sam imao samo dobra iskustva.Ali što je moguće hitnije, poštovani!Što je moguće hitnije, dakako. I samo ono najbolje što se može dobiti.smiluj nam se, smiluj nam se! Dozivamo te u našoj boli: daj pokajanje našim srcima!Liječnici su inzistirali da Markus Marvin ostane u krevetu još i 3. rujna. On se pokorio toj naredbi, jer je želio ozdraviti do sastanka sa zaštitarom okoliša Chicom Mendesom, o kojem mu je kćerka toliko toga ispričala.Susanne je uspjela nabaviti u gradu veliki ventilator koji je sada bio uključen bez prestanka u hotelskoj sobi. On, doduše, nije rashlađivao vrući vlažan zrak, ali je taj zrak barem sada kružio, pa je i to već bila prava blagodat.Navečer se ekipa sastala u Marvinovoj sobi. čitav su dan radili mnogo i naporno, te su zahvaljujući snimateljskoj BETA tehnici mogli odmah preko monitora reproducirati snimljeni materijal, točno kao što se može reproducirati videokaseta na televizijskom ekranu. Sjedili su oko Marvinova kreveta. Bio je tu Bernd Ekland, Katja Raal, dr. Gonzalos, Susanne, Bolling, Gilles i Isabelle. Ventilator, čiji se rotor naprestano vrtio amo-tamo, dočaravao im je iluziju ugodne svježine. Isabelle je najprije sjedila pokraj Bollinga. Međutim, kad je ovaj počeo neprestance stavljati svoju ruku na njeno stegno, ona je ustala i sjela pokraj Susanne.Prvi intervju, koji se upravo prikazivao na monitoru, napravili su u blizini Altamire s jednim mladim čovjekom koji se zvao Flavio Frossard. Najprije su se pojavile Eklandove snimke dviju golemih farmi kojima je upravljao Flavio kao dijelom svojeg obiteljskog imanja, a zatim je slijedio razgovor s njim. Razgovor je vodio Bolling.Prije petnaest godina - započe Flavio - ovdje je umjesto njiva i pašnjaka bila samo šuma. S našim fazendas imam veliko veselje. One su budućnost! Vidite i sami. Mi uzgajamo stoku, sadimo kavu i mnogo toga drugoga.Imate radnika i više nego što vam je potrebno? - upita Bolling.Ne mogu ih čak niti sve uposliti — reče Flavio. — Ali to je sve obična fukara. - Glas mu je zvučao oholo. Bio je to zgodan, samouvjeren mladić, ispričao je da je prije radio kao pilot helikoptera. - Ako im s puškom nisam za petama, odmah prestanu raditi.Otkuda dolaze ovamo?S juga. Ne znaju ništa o životinjama, ništa o poljodjelstvu, to je najgori ološ!Stani malo, Bernd - reče Bolling. Bernd zaustavi projekciju.Na snimke iz zraka o uništenim tropskim šumama možemo položiti mnogo komentara. Moramo na primjer reći da je tu riječ o pet ili šest milijuna ljudi - točan broj ne zna nitko - koji na jugu jednostavno ne mogu više naći nikakav posao i zato su se povukli ovamo gore. Neprestano pristižu novi u bujicama i stoga će sav trud zaštitara okoliša biti uzaludan.Katolička crkva - nastavi dr. Gonzalos - oduvijek je poticala naše ljude da imaju što više djece. Obitelji su odlazile u šume Amazone samo s onim što su ponijeli na sebi. Oni koji se nisu zaposlili na jednoj od fazendas mogli su izdržati najviše pet godina na komadu zemlje što im ga je dao veleposjednik, i to najprije za sječu drveća, a zatim za krčenje šume paljenjem. Nakon toga je tlo bilo potpuno iskorišteno, a majku zemlju, koju više nije štitilo drveće, isprale su do kraja tropske kiše. I tako je uvijek iznova započinjala seoba milijuna ljudi. Jednom sam prilikom razgovarao o tom problemu s voditeljem Museu Goeldi, jednim od istaknutih istraživačkih instituta u Belemu. Usput napominjem da svakako morate otići još i tamo! - A što da poduzmemo protiv tih ljudi? -

upitao me on. - Da im objavimo rat? Uostalom, kako da objasnim nekome tko za svako oboreno stablo dobiva od veleposjednika dva dolara da će ova zemlja bez zaštite okoliša propasti i da on stoga ne smije posjeći to stablo?Dva dolara — s gorčinom reče Susanne. - To je dovoljno za jedan izdašan obrok, a sada i za plaćanje jednog prvorazrednog ubojice. Brazil se ubraja u deset najvećih industrijskih nacija svijeta, pa ipak polovica stanovništva živi u siromaštvu. A stanovništvo raste godišnje više od dva posto. Sve dok se ne riješi društvena bijeda, Amazona će biti potrebna zbog sirovina, izvora energije i kao unutarnji ventil. Sve dok se ovdje politički nešto iz temelja ne promijeni, sve dok beskrajno mnogo zemlje bude pripadalo nekolicini veleposjednika, nemaju šume nikakvih izgleda za preživljavanje.Pusti dalje snimljeni materijal, Bernd! - reče Marvin.Na monitoru se opet pojavi onaj zgodni mladić Flavio Fros-sard: — Momci što dolaze ovamo obični su banditi. Sami banditi. Gotovo su svi nešto skrivili na jugu. - Glas mladog gospodina u kaki odijelu bivao je sve nadmeniji i odsječniji, pa je, prevodeći ga, Isabelle pokušavala zadržati njegovu intonaciju. - Ili su nekoga ubili. Ili pokrali. Ili prevarili. Zločinci, sve sami zločinci -kao i šef policije u Altamiri. Taj ujutro ubere mito za dodjelu dozvole boravka i dozvole rada, u podne nekoga ubije, a predveče sjedi u baru i cuga. Ovdje nitko ne plaća poreze. Krade svatko. Kad je odlazio, bivši je gradonačelnik iz prefekture zdipio čak i namještaj i klimatizacijski uređaj.Svi su netremice gledali upaljeni monitor, a jedino je Bol-ling i dalje zurio u Isabelle. U snimljenom materijalu on je stajao sučelice Flaviju, pa se sad začuo njegov glas: - A kako je sa zakonom da je dopušteno iskrčiti samo pola dobivena zemljišta?Mladi veleposjednik zažmirka. - To je sasvim jednostavno, senhorl Vi prodate neočišćenu polovicu. čovjek koji je kupi iskrči i spali polovicu te polovice. Drugi pošumljeni dio proda. Treći kupac postupi na isti način, i tako dalje, i tako dalje, a kad je sva zemlja iskrčena, oni je ponovno kupuju. - On se nasmije, oduševljen ovom varkom.— Dakle, tako se to radi! — reče Marvin.— Ima još gorih primjera — reče Susanne.S monitora se začu Bollingovo pitanje: - A što je sa zabranom izvoza neobrađenog plemenitog drveta?Flavija Frossarda kao daje obuzeo napadaj smijeha. Ekland je toga trenutka usmjerio kameru na njegovo lice u krupnom planu, koje je pokrivalo čitav ekran.— Pogledajte samo zaljev Marajo! - reče Flavio, čim se toliko sabrao da je opet mogao govoriti.— Bili smo tamo - žustro reče Katja. - Bernd i ja. Helikopterom. Fantastične snimke. Možemo ih insertirati.— Zaljev leži na području ušća Amazone - nastavi Flavio. - Blizu Belema. Kilometre i kilometre dugačke splavi od trupaca tegle se do teretnih brodova...— I to smo snimili - reče Katja odmah potom. - Iz zraka...— Tko te pita - nastavi Flavio cerekajući se s ekrana — hoće li trupci završiti u brazilskim ili europskim ili japanskim tvornicama? Šumarsko poglavarstvo koje ovdje mora nadzirati područje veće od Zapadne Europe nema čak ni tristo djelatnika. Znate što, senhor Bolling, pojedini su veleposjednici ovdje idealisti iz interesa, pa nastoje zadržati šume da i dalje opstanu, jer od njih žive. I stoga dopuštaju na jednom području sječu samo određenog broja stabala. Ali, uskim cestama probijenim kroz prašumu, koje sada postoje, pristiže stotine tisuća bandita, sve sama fukara, i oni od veleposjednika dobivaju po komad zemlje kako bi posjekli sve drveće. Oni to, dakako, i rade, sijeku sva stabla redom, jer inače ne mogu iskrčiti zemlju paljenjem i jer u protivnom neće imati zemljišta koje ih može prehraniti barem za neko vrijeme. I zato su ti idealisti iz interesa idioti. Pomalo to i sami uviđaju.To bi bilo to - reče Katja i promijeni kasetu. - Sada ćemo vidjeti visoravan Carajas... - Ona uključi novu kasetu.Prve su slike bile snimljene s jednog željezničkog vagona, koji se sa još pedeset istih takvih kotrljao prašumom. Kamera je najprije pokazala suhonjava muškarca pocrnjelog u licu, a zatim je švenkala na prašumu. čovjek je govorio, a Isabelle je prevodila: - Ja se zovem Luis Carlos. Voditelj sam odjela za okoliš brazilskog državnog koncerna Companhia Vale do Rio Doce -CVRD. Naš se

koncern bavi kopanjem željezne rude, kao i brazilskim željeznicama. Buka koju stvaraju vagoni natrpani ruda-čom neće umoriti tropske šume, iako je ta buka zaglušna poput topovske paljbe. Ali, ako na kraju te željezničke pruge, koja je dugačka devetsto kilometara i teče od Serra dos Carajas pa sve do Sao Luis na Južnom Atlantiku, bude radilo tridesetak željezara, onda će to zadati smrtni udarac ovoj regiji...Odjednom rez i slika se promijeni. Džungla nestane s ekrana, i pojavi se gigantski industrijski predio, sniman iz jurećeg vagona. Začuje se Bollingov glas: - Ovo je Serra dos Carajas, a ono što je ovdje nastalo u posljednjih dvadeset godina, naziva se brazilskim rurskim područjem. Tu se nalazi Ferro Carajas, najveći integrirani razvojni program na svijetu...Impozantni kadrovi sada su prikazivali snimljeni materijal industrijskog područja. Rov do rova, tvornice, pruge, otvoreni teretni željeznički vagoni, staze, mreža tračnica, teretnjaci, dizalice.Iznova se začuje glas Luisa Carlosa, a preko njega prijevod Isabelle: - Godine 1967. otkrile su sjevernoameričko-brazilske ekipe geologa na ovoj visoravni u amazonskim prašumama brda željezne rude. Osim golemih količina mangana, kroma, boksita, nikla, bakra, kositra, zlata, molibdena i volframa, prema procjenama ima tu još rezervi željezne rudače za petsto godina - osamnaest milijardi tona - i to ispod tankog sloja zemlje. Godine 1985. počelo se s proizvodnjom željeza. Planirano je da se godišnje iskopa željezne rude od trideset pet do pedeset milijuna tona.Na pozadini fantastičnih industrijskih postrojenja pojavi se na ekranu Bolling. On poče govoriti: - Zapadne industrijske zemlje imaju svoj udio u izgradnji Ferro Carajasa: putem europskih sporazuma o ugljenu i čeliku sudjeluje Evropska zajednica sa šesto milijuna dolara. Zauzvrat je osigurana trećina godišnje proizvodnje kroz petnaest godina, po cijenama iz godine 1982. Svjetska je banka preuzela dio financiranja s tristo milijuna dolara. Osim toga, u taj projekt vrijedan četiri cijela devet milijardi, dotiču krediti iz Japana i Sjedinjenih Država. U vjerovnike spada i Frankfurtski kreditni zavod za obnovu. Savezna Republika Njemačka već godinama kupuje brazilsku željeznu rudaču. Od 1985. godine isporučuje brazilski državni koncern rudaču za visoke peći tvrtkama Salzgitter, Thyssen, Mannesmann, Klockner, Korf i Dil-ligen. Navodno, već sada četrdeset posto rudače prerađene u Saveznoj Republici potječe iz Brazila. Najveći dio, međutim, okruglo pedeset šest posto kupuje japanska čelična industrija...Na monitoru je sada slijedio niz snimaka monstruoznog brazilskog mrskog područja, koje su naprosto zaustavljale dah. Još nikada nije Bernd Ekland snimio toliko mnogo materijala u tako kratkom vremenu.Preko glasa Luisa Carlosa čuo se Isabellin glas: - Da bi rudnici mogli raditi, izgradila je Companhia Vale do Rio Doce čitav grad za devet tisuća ljudi... ali je nahrupilo trideset dvije tisuće radnika...Kakve su to snimke? - upita Marvin.— Arhivske. Dobili smo ih od koncerna. Presnimke. Loša kvaliteta - reče Ekland kojeg je ruka toliko boljela da su mu došle suze na oči. - Ali upravo se na taj način naglašava autentičnost. Jesam li u pravu?— Izvrsno, Bernd — reče Marvin. — I ti si odlična, Katja. Svi ste izvanredni, zaista!Slijedile su i druge arhivske snimke. -... Za rudnike u brdima kao i za pruge iskrčeno je četiristo tisuća hektara šume. -Tisuće golemih stabala rušilo se uz veliku buku na tlo. - Tračnice je isporučivala tvrtka U.S. Steel, signalne uređaje brazilska sestrinska tvrtka njemačkog AEG-a... - Vide se ljudi pri izgradnji željezničke pruge, slike trepere i zbog svojih tehničkih nesavršenosti djeluju u usporedbi s drugim snimkama još zastrašujuće. -U lučkom gradu Sao Luisu vlada je prisilno preselila dvadeset tisuća ljudi... - Vojnici tjeraju ljude u povorke. Vagoni su prenatrpani. Djecu i starije ljude mnoštvo je, takoreći, gazilo nogama. I neprestano gomile ljudi što ih se batinama tjera u vagone, na teretnjake. Potrgana lutka. Vojnik koji kundakom udara ženu sve dok nije pala. Redovi kuća lete u zrak. Mala djevojčica sjedi na komadu betona od srušene kuće i plače. — Na tom je mjestu kasnije nastala luka za teretne brodove koji su prevozili rudu...Slijede snimke iz jurećih kola, iz helikoptera, sa statičnom kamerom. Zatim Bollingov glas: - Ali u Carajasu nije riječ samo o željeznoj rudači i drugim sirovinama. Razvojni program Grande Varajas obuhvaća više od osamsto tisuća kvadratnih kilometara. Usporedbe radi, Savezna Republika Njemačka pokriva područje od dvjesto četrdeset osam tisuća kvadratnih kilometara. Za Grande

Varajas treba osigurati deset posto površine čitavog Brazila. Tu, dakako, spadaju i elektrane, željezare, talionice, stočne farme, velike plantaže soje i kukuruza, ceste, tračnice, izgradnja vodenih putova... pa onda izgradnja... pa opet izgradnja... i tako dalje... Bez ikakvog znanja o ekološkoj povezanosti. Bez ikakvog obzira na katastrofalne posljedice te nerazborite izgradnje po Brazil, po čitav svijet. Investiraju se milijarde. Zarađuju se milijarde, ali tek njih nekolicina. A ta nekolicina točno zna da uništavanjem tropskih šuma pridonosi uništenju svijeta. I oni imaju djecu, kao i milijarde drugih ljudi. Djecu, koja će umirati, ako zrak bude i suviše zatrovan za disanje. Zar oni koji uništavaju šumu ne misle da su oni sami ubojice svoje djece? Što se to događa u mozgovima tih političara, tih bankara, tih industrijalaca? Oni hoće uspjeh. Oni hoće dobit. Hoće još veće bogatstvo. Oni moraju biti ludi, jer vjerojatno misle na način: ako više ne bude takvog zraka koji će se moći udisati, onda ćemo jednostavno takav zrak kupiti.Ako se jednom bude pričalo o svim događajima, velikim i tragičnim, melodramatskim i grotesknim, ako se jednom bude izvješćivalo o svim zgodama Zemlje koja na kraju drugog tisućljeća po kršćanskom računanju vremena nezaustavljivo juri u propast, onda ćemo se, u slučaju da se još jedanput spasimo, sjećati i priča i sudbina onih ljudi koji su učinili sve da bi uništili naš svijet.U trenutku kad se dogovarao Marvinov intervju s Chicom Men-desom, a koji se trebao snimati sljedećeg dana, netko zakuca na vrata.Susanne pođe k vratima i otvori ih.U službi je bio njegovatelj Santamaria. Kraj njega su stajala dva mlada čovjeka u tropskim odijelima bež boje. Obojica su djelovala veoma njegovano i ozbiljno.Prvi od dvojice obrati se Susanni na dobrom engleskom:Dobar dan, miss. Ja se zovem Sergio Cammaro. Ovo je moj kolega Marcio Sousa. Dolazimo iz Bogote. Mister Achille Ma-chado, bratić njemačkog filmskog producenta, mistera Zinnera iz Hamburga u Zapadnoj Njemačkoj, zamolio je osobnu zaštitu za mistera Markusa Marvina. Naša nas je centrala uputila da najhitnije dođemo ovamo.Imate li osobne iskaznice? - upita Susanne. Obojica izvade svoje putovnice i pruže ih Susanni.Molim vas, miss, zabilježite brojeve putovnica, datum i mjesto izdavanja — reče drugi mladić koji se zvao Marcio Sousa.Ovdje je preporuka od mistera Machadoa i još jedna od odvjetnika doktora Nigre koji je preuzeo posredništvo. — On pruži Susanni putovnicu i dvije omotnice.Susanne stade čitati oba pisma na koja su bile pričvršćene fotografije dvojice mladića. Ona ih usporedi s fotografijama iz putovnica.Trenutak, molim!Razumljivo, miss...Marvin. Ja sam kćerka.Naše poštovanje, miss Marvin.Susanne se vrati s notesom za zabilješke i pogleda još jedanput putovnice.U redu je - reče zatim. - Primili smo telefonski poziv od gospodina Zinnera. Iz Hamburga. Jučer naveče. On nam je prenio sve podatke o vama i rekao je da biste trebali stići danas. Podaci odgovaraju. Izvolite, uđite!Ona krene prva u sobu. Mladići pođoše za njom. Uz bež tropsko odijelo imali su bijele košulje, svijetlosmeđe kravate, a u džepiću sakoa ukrasnu maramicu u boji kravate. čini se da im nesnosna vrućina nije predstavljala nikakve poteškoće, kao daje nisu ni osjećali. Izgledaju poput modela, pomisli Isabelle dok ih je Susanne predstavljala. Izgledaju kao dressmeni, zaista. - čast nam je što ćemo se moći brinuti za vašu sigurnost, Mister Marvin - reče Sergio Cammaro.A naravno i za sigurnost ostale gospode - reče nešto mlađi Marcio Sousa. Ispod lijevog oka imao je na licu maslinaste boje ožiljak dugačak oko dva centimetra.Hvala Bogu da ste stigli - reče Bolling. I snažno stisne ruku obojici.Možemo li odmah započeti? - upita Sousa.Što se mene tiče, možete. Iako je još u službi Santamariareče Marvin.Otpustit ćemo ga mi već — reče Cammaro. — Budite bez brige! Nastojat ćemo vam smetati što

manje.A tko vas, zapravo, plaća? - upita Marvin.Mister Machado, bratić mistera Zinnera, uredio je sve to preko odvjetnika Nigre s našom centralom. On je i platio predujam. A kasnije slijedi konačni obračun. Tako se to uvijek radi.Cammaro se nasmiješi i pokaže pritom niz prekrasnih zubi.Vi stanujete u hotelu? - upita Susanne.Dakako, miss Marvin.Ali, hotel je sav zauzet! — reče Bolling.Za nas su se još našle sobe - reče Cammaro i ponovno se nasmiješi. - Nema problema. Mi ćemo raditi u smjenama. Kad napuštate ovu sobu, mister Marvin, mi ćemo obojica stalno biti uz vas. Naše su sobe tristo jedanaest i tristo četrnaest.Naša oprema je još u prtljažniku - reče Sousa. - Za sada imamo uza se samo pištolje. — On razgrne svoj sako i pokaže oružje koje je bilo smješteno u futroli ispod lijevog pazuha. - Akodopuštate, mister Marvin, ja ću prvi stražariti ispred vaših vrata. S automatom.Isabelle je stajala pod starim, zarđalim tušem, koji je bio smješten u kutu sobe iza plastične zavjese. Voda je bila mlaka i nikako da se rashladi. Pustila je da joj voda teče niz tijelo i pritom se polagano okretala. Te se noći tuširala već po drugi put. Sparina je bila gotovo nepodnošljiva. Voda joj je donosila olakšanje, bar za kratko vrijeme. Mislila je na rane jutarnje sate, kada će biti barem malo svježije. Možda...Odjednom je zgrabe neke ruke i povuku je ispod tuša. Isabelle krikne. A zatim vidje da je to Bolling. Imao je na sebi samo hlače od pidžame, a lice mu je poprimilo luđački izraz.Peter! - vikne Isabelle. - Pusti me! Da si me odmah pustio!On je jedva disao. — Lud sam za tobom... čim sam te ugledao... Lud za tobom...Gubi se! - vikne Isabelle.On joj stavi ruku na usta i stade je vući za sobom, baci je na krevet i svali se na nju. Bio je veoma jak. Isabellu uhvati panika. On je uhvati za ručne zglobove. Ležao je svom svojom težinom na mladoj ženi. Pritisnuo je usta na njezina da je skoro ostala bez daha. Ona poče divlje bacakati glavom s jedne strane na drugu, pokušavajući mu se oteti. Bollingovo lice bez naočala bilo je tamnocrvene boje od silnog uzbuđenja. Dah mu je bio kratak i usopljen. Upotrijebivši svu svoju snagu Isabelle uspije izvući ispod njega jedno koljeno. Udari ga točno u donji dio trbuha. On krikne od boli, otkotrlja se ustranu i svali s kreveta. Stenjući, osta tako ležati na podu. Ona ustane. On pokuša dići ruke.Ruke k sebi! - zaurla Isabelle. Ruke klonuše.Ona uhvati ručnik za kupanje i omota ga oko sebe.Bolling poče mucati: - Oprosti mi... molim te, oprosti mi... Ti si tako lijepa... Ne znam što mi je... - Nije uspio izgovoriti rečenicu do kraja. Objema se rukama uhvati za grlo i poče se kotrljati po podu amo-tamo gušeći se, dok su mu se udovi grčili. U očima mu je bio smrtni strah.Grrr... grrr... grrr...271J O HM AS I M MIz tuša je i dalje prskala voda i preplavljivala pod u sobi. Isabelle istrči na hodnik i šakama poče udarati po vratima susjedne sobe.Philip! — zaviče ona. — Philip!Da - začuje se njegov glas. - Trenutak. - Vrata se naglo otvore. Stajao je odjeven u modru pidžamu, raščupane sijede kose i od sna stisnutih očiju.Peter... - zadihano reče Isabelle.Što je s njim?Napadaj astme... u mojoj sobi...A njegov sprej?Nema ga sa sobom...

Idem po sprej u njegovu sobu... - U trku joj dovikne: - Odmah sam tu! I smiri se! Ne umire se tako brzo!Ona ga isprati pogledom, a zatim se vrati u svoju sobu. Bol-ling je otklizao ustranu. Sad je ležao na trbuhu, licem okrenutim prema podu. Ona ga okrene na bok i nekako mu podigne gornji dio tijela. Usta su mu bila širom otvorena, a jezik je visio u jednom kutu. Oči su mu bile izvrnute. Udovi jedva da su se još trzali. On sklizne ponovno na pod.Gilles dotrči u sobu. U ruci je držao bočicu s otopinom cor-ticoid kapi.Kako mu je?Ne znam... ugušio se...Besmislica! - Gilles pokuša raspršiti sprej u Bollingova otvorena usta. No glava mu padne postrance. - Drži mu glavu! Tako, sada! - Ovaj puta je uspjelo nešto spreja završiti u Bol-lingovim ustima. I zatim još jedanput. Pa još jedanput. Bez reakcije. - Ne smije ležati - reče Gilles. - Primi bočicu! - On stane iza Bollinga, uhvati ga pod ruke i povuče ga nagore. - Još jedanput - reče on, držeći jednom rukom Bollingovu glavu. Isabelle rasprši sprej po Bollingovu ždrijelu.Ništa - promuca ona.Ne ide to tako brzo - reče Gilles. - Hajdemo! Još jedanput! - Isabelle pritisne još jedanput automatski rasprsivač na bočici. U Bollingove se oči vrati život. On se zapilji u Isabelle.Ja...Ne govori! - reče ona.Molim te...Ne govori!Ona skoči, potrči do tuša i zatvori vodu. Zatim se vrati obojici muškaraca. Bolling je već gotovo normalno disao. On nesigurno ustane i dohvati bočicu.Zatim bez jedne jedine riječi otetura iz sobe.Uslijedila je tišina.Isabelle nije rekla ni riječi, Gilles nije ništa pitao.To bi dakle bilo to - reče on na posljetku. - Ako ti se slučajno dogodi još nešto neugodno ili ti zatreba pomoć, lupaj po zidu! Ja ću odmah doći. Dvadesetčetverosatni servis za tebe.Hvala, Philipe - reče ona.Nema na čemu. Zaključaj vrata za mnom! Pokušaj zaspati! Ako nećeš moći izdržati, istuširaj se još jedanput! I ja ću to učiniti. - On krene prema vratima. Toaletna vodica na noćnom ormariću. - Istrljaj se njome. Osvježit će te. Emenaro. Ne postoji ništa bolje.Philipe...Hm?Ti si baš pravi.Mmm.Stvarno - reče Isabelle. - Baš si pravi. - Govorili su francuski. Un chic type, rekla je Isabelle.Znam - reče Gilles. - Sve su žene lude za mnom.11A tih se dana događalo...U jednoj dokumentarnoj emisiji o opasnostima industrije pluto-nija izvijestila je ARD i o problemima s jednim lesom. Bila je, naime, riječ o čovjeku iz Turske koji je bio zaposlen kao čistač u laboratoriju. Zbog visokog ozračenja njegovo se mrtvo tijelo nije smjelo ni spaliti, ni pokopati u zemlju, a ni poslati u njegovu domovinu Tursku.J O HMS I M MTunis svakog dana sve više opustošuje. Još prije dvadeset godina zemlja je bila u stanju prehranjivati više od deset milijuna ljudi. Od zemalja Trećeg svijeta danas je po uvozu hrane Tunis na četvrtom mjestu. Proces opustošenja zahvatio je već polovicu tuniškog teritorija. Tri se godine smanjuje količina kiša. Svake godine propada deset tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta.OPROSTI ARAL!, stoji napisano na trupu gotovo istrulog ribarskog čamca na Aralskom jezeru.

Međutim, ta zamolba nije u Sovjetskom Savezu nikoga zaustavila da se prirodne katastrofe ne bi i dalje događale. Štoviše, sovjetski se zaštitari okoliša plaše da neizbježno prijeti katastrofa neslućenih razmjera. Njihova se zabrinutost odnosi na kontinentalno, unutrašnje more, nekada četvrto po veličini na svijetu, koje je još prije trideset godina bilo dvostruko veće od Belgije. Nekada poznato po ribljem bogatstvu, Aralsko se jezero polako isušuje. Gigantski projekti navodnjavanja golemih zasada pamuka srednjoazijskih sovjetskih republika odsjekli su jezeru žile kucavice. Rijekama Amur-Darja i Sir-Darja promijenjen je tok, te one teku kroz Aral samo još na zemljo-vidnim kartama. Početkom šezdesetih godina bilo je Aralsko jezero veće od šezdeset šest tisuća kvadratnih kilometara, a danas je za trećinu manje od te površine. Nekoć umjereno slano jezero pretvara se postupno u salamuru i njegova se razina godišnje spušta za okruglo devedeset centimetara. Isušeno dno jezera pretvara se u pustinju. Stručnjaci procjenjuju da svake godine iz prijašnjeg dna jezera izlazi u atmosferu šezdeset pet milijuna tona štetne solne prašine. Iz svemira su kozmonauti vidjeli otprilike četristo kilometara dugačku i četrdeset kilometara široku traku prašine. Prema mišljenju stručnjaka, zahvati koji se poduzimaju na Aralskom jezeru ugrožavaju zdravlje i život gotovo tri milijuna ljudi. Stanje se pogoršava pretjeranim kemiziranjem u poljodjelstvu. Danas u Karakalpaka, koji žive južno od jezera, umire gotovo šest puta više od prosjeka novorođenčadi u Sovjetskom Savezu.20U vlaku Eurocity Hamburg-Chur stajala su jedan nasuprot drugome dva oglasa:21POSLJEDNJŠ E VOTPADAK SJEVERNO MORE OZONSKA RUPA RAJNA Obavijesti o ovoj i o drugim temama glede okoliša dobit ćete besplatno. Pišite nam!Savezni ministar za okoliš, zaštitu prirode i sigurnost reaktora Poštanski pretinac 120629 5300 Bonn 1QUO VADIŠIsus govori:Ja sam put, istina i život; nitko nestiže Bogu, Ocu, nego prekomene. Ivan 14,6Kamo ideš?Imate li pitanja, obratite se Centruživota Adelshofen7519 Eppingen 3Tel.: 072625077Svakoj drugoj biljnoj vrsti u Saveznoj Republici prijeti izumiranje, izvještava Udruga zaštitara okoliša i prirode.Umjetno gnojivo, biocidi i beton ubijaju sve više leptira, izvještava švicarska Udruga za zaštitu okoliša. Iz sličnih razloga ugrožene su i pčele. Ti su insekti istaknuti pokazatelji stanja našega okoliša; njihovo nestajanje znači istodobno veliko osiromašenje biljnog i životinjskog svijeta.Američki znanstvenik Noel Brown iz Uprave za okoliš pri Ujedinjenim narodima izjavljuje: — Ako se u slijedećih deset godina ne zaustavi zagrijavanje Zemljine atmosfere, moramo računati s otapanjem leda polarnih kapa i rastom razine mora za jedan metar. Možda je već i danas prekasno da se zaustavi takav tijek stvari. Ukoliko se trend zagrijavanja ne bi mogao zaustaviti, postoji opasnost da će široka obalna područja potonuti u vodu. Osim velikih poplava prijete i velike suše na obradivim područjima koja će se pretvoriti u pješčane pustinje. Poplave će prouzročiti čitave bujice izbjeglica.Jedan od najuspješnijih šlagera širom svijeta za godinu 1988. bio je: Dont worry, be happy! 12I na kraju bih želio dati još i moje osobno objašnjenje — reče nizak čovjek crne kose i crnih brkova u prepunoj dvorani Alta-mire. Sakupljač kaučukova soka i zaštitar okoliša Francisco ChiH A N N Eco Alves Mendes Filho održao je pred Indijancima, političarima, industrijskim managerima i

izvjestiteljima veoma hrabar i mudar govor, potkrijepljen uvjerljivim argumentima protiv Plana 2010 i protiv izgradnje brane. Kamere svih televizijskih ekipa radile su punom parom. Marvin, koji je imao dogovoren razgovor s Chi-com Mendesom, stajao je pokraj Susanne. Bila je nazočna i cijela ekipa s kojom je već danima tako intenzivno surađivao. Nedostajao je jedino Peter Bolling. On je ujutro naprosto nestao i više ga nitko nije mogao pronaći. Tik do Marvina stajala su oba kolumbijska tjelohranitelja, Sergio Cammaro i Marcio Sousa. Oni su i danas, unatoč nesnosnoj vrućini, bili odjeveni u tropska odijela i košulje s kravatama. Svaki od njih držao je u rukama futrole koje su izgledale poput futrola za violinu.Evo toga objašnjenja - reče Chico Mendes, odjeven u bijelu košulju, bijele kratke hlače i sa sandalama na nogama. — Dva veleposjednika dala su prije stanovitog vremena profesionalnim ubojicama nalog da me ubiju. Mnogima od vas bit će poznata imena te gospode, jer prije nego što su nestali, živjeli su ovdje u blizini. Ja sam prije sedam tjedana naveo policiji njihova imena. Spomenut ću ta dva imena i sada, stoga što se ovdje nalaze brojni novinari i izvjestitelji iz domaćih i inozemnih medija. Riječ je dakle o Darlvju Alvesu i njegovu bratu Alvarinhou Alvesu. Za obojicu - nastavi Chico mirnim i jakim glasom - postoji već dvanaest godina nalog za uhićenje radi dvostrukog ubojstva, ali se vlasti nisu nimalo potrudile da ih pronađu. - Uslijedila je stanka. Oblačići prašine izvodili su na zracima svjetla s reflektora svoj nježni balet. - Imam iza sebe sedam napada s pokušajima ubojstva — nastavi Mendes. — Kad bi s neba sišao na zemlju neki poklisar koji bi mi zajamčio da će moja smrt pridonjeti jačanju naše borbe, možda bi se i isplatilo umrijeti. Međutim, iskustvo nam govori upravo suprotno. Povorke leševa neće spasiti amazonske šume. Ja hoću živjeti. - Opet stanka. - Ovim, prijatelji moji i neprijatelji moji, proglašavam ovaj kongres završenim. Bog vas štitio sve skupa i svakoga od vas navlastito!22Nekoliko je minuta potrajao pljesak Indijanaca, mješanaca svih vrsta, bijelih i tamnoputih Brazilaca, te pripadnika mnogih drugih naroda, zatim izvjestitelja, fotografa, snimatelja i tehničara. Chico Mendes se nakloni. Siđe stepenicama koje su vodile s podija u dvoranu i nestane u obližnjoj prostoriji.Dvorana se polagano praznila. Sve televizijske ekipe, osim Bernda Eklanda i Katje Raal, pakirale su svoje uređaje i opremu. Isabelle koja je prevodila Mendesove riječi, upita Marvina: - I što sada?Pričekat ćemo dok kolege odu - reče Marvin, još uvijek veoma blijeda lica. — Mi ćemo voditi razgovor ovdje. Katja, stavi molim te, novu kasetu! - Katja kimne. Bernd Ekland joj pomogne. Toga prijepodneva, 4. rujna, Bernd se osjećao više nego odlično. Uopće me ne boli ruka, razmišljao je. Ne boli otkad sam se probudio. I nisam uzeo još ni jednu jedinu tabletu. Rekao je to i Katji. Bila je presretna. Neprestano su pogledavali jedno drugo i smiješili se zbog svoje tajne.Trajalo je gotovo pola sata dok se dvorana potpuno ispraznila. Ostalo je svega nekoliko Indijanaca koji su znali da će se sada voditi razgovar s Chicom Mendesom. čuli su o tome dok su za vrijeme kongresa radili kao redari.Gdje ćemo snimati? — upita Ekland.Kraj podija - reče Marvin. - Tu možemo koristiti reflektore iz dvorane. - Zajedno su dovukli BETA-uređaje. Katja je pomogla Berndu da iznova montira kameru na stativ.Oba su tjelohranitelja neprestano bila u Marvinovoj neposrednoj blizini. U dvoranu su ušla i četiri policajca.Pazi - reče Marvin Eklandu. - Doktor Gonzalos ide sada po Chicoa. Neka on uđe sam kroz ova vrata. Susanne i ja poći ćemo mu ususret i pozdraviti ga. Zatim ćemo se sve troje približiti kameri i stat ćemo tu negdje... - Vrhom cipele pokaže mjesto na koje je mislio.Okay - reče Ekland. Ni najmanji osjećaj boli. - Jeste li spremni?Ton? - upita Ekland.Okay - reče Katja.Isabelle, molim te, udalji se što je više moguće, kako se glasovi ne bi suviše miješali - reče Ekland. Isabelle kimne. Noseći u uhu prijenosni gumb i mali mikrofon u ruci, ona krene na najudaljenije mjesto u prvome redu klupa i sjedne. Gilles pođe za njom, noseći svoj rekorder.Markus, hoće li i dvojica tjelohranitelja u kadar?

J O HMSIMMNe.Sergio Cammaro i Marcio Sousa odmah su se pristojno povukli nazad.Kamera radi!Katja stavi ispred BETE komad kartona. Na njemu je flomasterom bilo napisano: ALTAMIRAINTERVJU CHICO MENDES.Doktore Gonzalos, molim! - reče Marvin.Metereolog kimne, pođe prema vratima koja su vodila u susjednu prostoriju i nestane. Vrata se za njim zatvoriše. Odmah zatim vrata se otvore. Pojavi se Chico Mendes. S jedva vidljivim smiješkom on krene ususret Marvinu i Susanni, koji mu pruže ruku. Susanne ga još i zagrli.Dan, Chico! — reče ona na portugalskom, smiješeći se pritom, dok je Isabelle već počela prevoditi. — Ovo je moj otac. Ja sam mu već sve ispričala o tebi i...Dalje nije stigla govoriti. Sergio Cammaro i Marcio Sousa, koji su se natraške povukli sve do ulaza u dvoranu, započeli su pucati iz svojih automata što su ih izvadili iz futrola koje su sličile violinskim.Chico Mendes tresne na pod.Susanne se baci na pod brzinom munje, a također i njezin otac koji se otkotrlja ustranu. Gilles povuče Isabelle iza klupe i baci se preko nje, štiteći je. U padu primijeti kako oba tjelohranitelja trče iz dvorane, pucajući divlje pritom svud oko sebe. Pucali su i policajci. Indijanci počeše divlje vikati svi u jedan glas.I tada odjednom zavlada stravična tišina. Kao da se nije ništa dogodilo, Ekland je stajao iza kamere i snimao. Katja je stajala pored njega. Slike! Slike! Oboje je bilo fascinirano tim scenama, kao i svi snimatelji širom svijeta kad bi snimali slike užasa. Kakve slike...U dvoranu dotrči još nekoliko policajaca i čovjek u bijelom ogrtaču. Ispod podija izvuče se, potpuno neozlijeđen, Chico Mendes.Jedan od policajaca zapilji se u njega, prekriži se i promuca: — čudo... čudo...Mendes je bio blijed u licu, ali se svejednako i dalje tek neznatno smiješio, što je više bilo nalik grimasi. - Da — reče on - to je već osmo čudo.Bernd Ekland je snimao bez prestanka.kus Marvin ustane i potrči k svojoj kćerki koja je ležala na leđima. Sa smiješkom na usnama. On joj poče govoriti: - Su-sanne... Susanne... Ja sam, tvoj otac... Ne možeš govoriti, jasno... šok... Sve je u redu... I liječnik je došao... - Vani se čulo zavijanje sirene, a zatim se zvuk utišao. - I ambulantno vozilo... Odvest će te u bolnicu... srce moje, ne boj se...Liječnik priđe sasvim blizu.— Oprostite... — Govorio je engleski.vin kimne. Zatim se sav smušen spusti na koljena. Liječnik se nagne nad Susanne.— Što joj je? — upita Marvin, dok je liječnik prislonio uho na Susannine grudi i pipao joj puls. S uperenim automatima policija je načinila radi sigurnosti krug oko njih.Ustali su također i Gilles i Isabelle. Ona je još uvijek imala u uhu gumb preko kojeg je prevodila. čula je kako Marvin govori: - Mislim da je samo šok, doktore, zar ne?... A možda je i pogođena... ne teško... samo malo... šok... — Ponavljao je neprestano iste riječi.Kamera je snimala.— Nije teško, što?... Ne vidim krv... Uopće ne vidim krv... Liječnik šutke otkopča bluzu američke maskirne uniformekoju je Susanne nosila na sebi. Košulja ispod bluze bila je sva natopljena krvlju.— To su površinske rane... To nije ništa strašno... To su samo površinske rane...— Prestanite! — reče liječnik. Glas mu je zvučao gotovo zaklinjući. - Prestanite već jednom! O, gospode Bože, zar ne vidite da je ova žena mrtva?I li

ITREćA KNJIGAOva će se zemlja ugušiti u cinizmusvojih gospodarstvenih i političkih menadžera. Iz razgovora člana Savezne vlade s autorom ove knjigeI naravno da se bojiš. I naravno da nećeš pokazati da se bojiš. Smiješ se malo preglasno, rukama se podupirešo bokove dok gledaš kako se golemi balon puni vrućim zrakom, kako poprima svoj oblik, kako se pomalo uspravlja, tako zaokružen, gladak i tako lijepo šareno oslikan. Koliko je samo ljudi već letjelo u jednom takvom balonu iznad okupiranog Pariza, preko brda i mora u čitavom svijetu! A i rekli su vam, to je sasvim bezopasno, made-moiselle, i zašto bi se upravo tebi dogodila neka nesreća?...Ovaj se zapis nalazi u Isabellinu dnevniku pod datumom 11. rujna 1988. Što se događalo nakon Susannina ubojstva u Altamiri, a1 drugdje, zabilježeno je prije toga datuma. Uskoro će i o tome biti riječi.Neposredno iznad tvoje glave gori otvoreni plamen, a tkanina od koje je načinjen balon tako je tanka i lomljiva. Kad bi se jednom upalila pretvorila bi se u nekoliko sekundi u ugljen, a ti bi u svojoj košarici pala na zemlju, bum i gotovo, poput ženskog Ikara. I zašto si to onda morala napraviti, što ti, zaboga, nije dalo mira, što zapravo moraš dokazivati sebi ili G.-u ili tom ljubaznom Englezu u vašoj pratnji?A zatim se balon digao, ti to uopće i nisi osjetila, dogodilo se to tako bešumno i bez ikakva trzaja i eto, već lebdiš, najprije sasvim nisko uz livadu, a zatim se gotovo neprimjetno uzdižeš, pa kada pogledaš okolne brežuljke, iznenađena si brzinom, a dakako i visinom. Letiš sve više i više. Perspektiva brda se sasvim promijenila, a kuće, ceste i automobili izgledaju poput igračaka, jedino ti ostaješ u prirodnoj veličini, kao i pilot i G. pored tebe,283A N N EM Asasvim uz tebe, sasvim blizu, jedva da se možete pomaknuti u toj košari i jer prostor do vaših nogu zauzima plinska boca s pro-panom.Ne govoriš ni riječi. Ne gledaš ga. A bilo bi tako lako u tom bestežinskom lebdenju izreći mu toliko toga, toliko toga... Ako si do sada oklijevala, ako do sada nisi bila sasvim sigurna, sada to jesi. Sada to znaš. S apsolutnom sigurnošću. A znaš i to da on osjeća potpuno jednako kao i ti — potpuno jednako. Ali ti ne govoriš ništa, ni riječi.Tvoja suzdržanost, tvoja vječita suzdržanost, eto je opet!Barem si stavila svoju ruku na njegovu. A on ju je čvrsto stisnuo. To je naša ljubav. Ona se nikoga ne tiče. Moniguei i Ge-rardu si pričala o njoj. To su tvoji najbolji prijatelji. A smiju o tome znati i G.-ovi prijatelji tu u Chdteau-d Oexu, Gordon Trevor i monsieur Oltramare. Uostalom, oni su to primijetili odmah, prije tri dana kad smo stigli ovamo. Nije im bilo potrebno reći ni riječ. Oni tako dobro poznaju G.-a. Odmah su vidjeli što se s njime dogodilo. Tako su srdačni prema nama. čine sve kako bismo barem kratko vrijeme imali ugodne i mirne dane, nakon svega što se dogodilo. Danas nas je Gordon pozvao na ovaj let balonom.I dok ti tako u apsolutnoj tišini letiš prema plavom ljetnom nebu na kojem su urezani vrhovi brda poput čipke na haljini nekog diva, nebo se na zapadu već obojilo crvenkastom bojom. Tu i tamo dok kliziš iznad jednog od nižih vrhova, krošnje se drveća znaju približiti košari. Tada zapišti aparatura iznad tebe, plamen bukne strmo uvis, balon se naglo digne, krajolik ispod tebe isklizne, a ispod tebe se pruža dolina s cestom, po kojoj poput insekata gmižu automobili i onaj stari s prikolicom, koji će poslije, kad se let završi, prevesti balon do spremišta.Gordon Trevor pljuje preko ograde košare i brižnim pogledom prati lagani otklon od okomita položaja i to prema liniji pljuvačke; na taj način raspoznaje vjetar koji se razlikuje od sloja do sloja zraka i koji mu omogućuje podešavanje visine leta i upravljanje šarenom kuglom što nas nosi zrakom. I tom doista tihom, blagom čovjeku pošlo je za rukom da spusti balon točno na mjestu gdje

nas je čekao njegov pomoćnik, mladi Švicarac, pa košara prizemljuje gotovo na metar udaljenosti pokraj prikoP o sJ E D N J Ilice starog, prljavog rovera. A njegovo ružno pseto, koje se do-vezlo u kolima zajedno s njim, skače uvis i zavija od sreće.Ostatak posla moraju obaviti Trevor i mladić. Košara se I najprije otkvači od balona iz kojeg izlazi vrući zrak. Zatim se košara i balon, kojeg valja složiti s pravim umijećem, natovare na prikolicu, a mi se ukrcavamo u stari, prljavi auto, nakon čega slijedi povratak. Nitko ne govori ni riječi. Još se uvijek držimo za ruke.Summertime — an the livin is easy,Fish are jumpin an the cotton is high.Oh yo daddys rich anyo ma is goodlookin,So hush little baby, dont you cry... Summertime, moja najdraža pjesma. Summertime. Kad sam nakon večere s Gordonom Trevorom i monsieurom Oltramareom on je sam kuhao ušla u G.-ovu staru kuću Le Forgeron, odzvanjala je ta pjesma iz Gershwinove Porgy and Bess. G. je uključio stereo uređaj. Sjeo je sučelice meni i smiješio se. Bila sam ganuta. Jer ta pjesma... Ali otada je prošlo već toliko vremena, to je bilo tako davno, iako još uvijek nosim lančić s novčićem... G. me promatra s divljenjem. Još tada u Riju pitao me za moju najdražu pjesmu, nakon toga je otišao pijanistu i zamolio ga da mi to svira... A kasnije je nazvao Gordona, on je morao otputovati u Ženevu, kupiti CD, kako bi disketa sasvim sigurno bila ovdje, kad se mi budemo vratili. Kako bih je ja mogla čuti. Moju najdražu pjesmu...One of these mornin s you goin to rise up singin, Then youll spread yo wings anyoull take the sky... Clarisse! The Blue Birdl Ševa!, pomislim ja. I jednog jutra... ne, i ujutro će se probuditi, zapjevati, poletjeti, i nebo će pripadati nJoJ- Pjevat će ševa, da, pjevat će i život će biti lijep...But tili that mornin there s a nothin can harm you With daddy an mammy standin by... Moram na trenutak sklopiti oči. To je Diana Ross. Ona to pjeva. Violine, klavir, grandiozni val koji neprestano nadolazi, ta melodija iz dubokog, zlatnog ljeta. Kakav je samo genij bio Ger-shwin. A umro već s trideset devet godina... Summertime...Ah, Philipe, ja...Da, Isabelle, i ja također. To je strašno - reče on. - To je ludilo.Slatko ludilo - reče ona, a pjesma se nastavljala. Sada bih mogla govoriti, pomisli. Sa svom silom teže Zemlje. Ono gore u balonu, u bestežinskom stanju, dok smo lebdjeli zrakom, nisam to nikako mogla. Moja suzdržanost. Moja nesposobnost da se sasvim otvorim, izađem iz sebe. - Slatko, da, zapravo, ne znam - reče on. - U zraku kao da lebdi težak dah Lolite, ako možeš shvatiti na što mislim.Prestani, Philipe!Već sam prestao. Ja mogu tebi točno izreći što ti meni značiš. Ali ja? Sto tebi može značiti jedan stari muškarac?Sjedili su sasvim mirno, a skulptura Mislioca stajala je pored njih. Kroz otvorena je vrata dopirao miris cvijeća i sijena.Ako u knjizi koju ću napisati o našoj maloj ekspediciji i našoj maloj ekipi - reče on nakon kratke stanke i odmah nastavi - budem spominjao i ljude kao što smo mi, mladu ženu i starog muškarca, što ti misliš da bi trebalo napisati da to djeluje vjerodostojno? Što može jednu mladu ženu toliko privući starijem muškarcu da ga ona počinje voljeti?Ona se nasmije.Ah, kad se ti nasmiješiš - reče on — kao da izlazi sunce!Ti dakle želiš, Philipe, da mi pokusno agiramo.Sto to kažeš, molim te?Da pokusno agiramo.No, to si se zaista zgodno izrazila - reče on. - Da odigramo pokusne uloge. Ne, to zaista ne želim! Ah, da, da, molim te! Hajde da odigramo te pokusne uloge, ljepotice moja!Dakle, hajde, počnimo odmah! - reče ona. - Humor. Time ćemo započeti. Muškarac u knjizi mora

imati smisla za humor.Alfa i omega svakog odnosa, mladi ili stari. A onda, Philipe, koliko godina treba imati tvoja junakinja u romanu?Pa tako, možda oko trideset dvije.Nije baš suviše stara - reče ona. - Ali u tim godinama ona već točno zna što može i što hoće, Philipe! Ona po svojoj vanjštini možda čak i djeluje mlađe, ali za sve muškarce njenih godina ili čak za mlađe - Bože sačuvaj - ona je po svom biću prestara. Nećeš si praviti zabilješke ili uključiti rekorder?Ne - reče on - upamtit ću sve, budi bez brige. Nastavi, Isabelle!Dalje — reče ona — osoba iz romana primijetila je da muškarci njenih godina za nju ne dolaze u obzir. Bolna iskustva. Mislim, žena sa trideset dvije godine ima dakako i neugodnih događaja iza sebe, zar ne? Ona točno zna što priželjkuje. No, da, i onda se pojavljuje muškarac sa šezdeset tri godine i nudi takvu vrstu odnosa koji njoj odgovara, i, ovo je sada veoma važno, Philipe, koji ne pokazuje nikakvu nesigurnost, nego taj odnos iskazuje kao razumljiv sam po sebi, što je za jednu takvu ženu veoma atraktivno.Hm, hm — promrmlja on. - Razumijem. Sada mi se čini da se na taj način može vjerodostojnije pisati o jednom takvom neobičnom paru.Izvrsno - reče ona - baš mi je drago. - Igre za odrasle, pomisli ona, a zašto i ne? - Ja upravo razmišljam o starom momku, junaku romana - reče on. — Zašto on voli mladu ženu, to znam.To znaš?Sasvim točno.Ali zašto, Philipe?Jer ću ja mladu ženu opisati točno po uzoru na tebe, Isabelle! Sa svim osobinama koje ti imaš i koje se u tebi mogu voljeti.Koje, Philipe?Osim što posjeduješ humor - reče on - ti si odvažna. Pametna si. Iskrena. Lijepa si na poseban način, kao nijedna druga žena. Ulijevaš takvu hrabrost i snagu junaku iz romana da će on raditi ono što nije mislio raditi nikada više, jer je vjerovao da to više ne može: on ponovno piše! čak je i to uspjelo ženi izJ O HMromana. Na njega je, naime, toliko djelovalo predanje s kojim ona radi. Uporno, bez ćudljivosti, ne posustajući i nikada ne pokazujući premorenost ili iscrpljenost. Ta ga je osoba, dakle, trgnula iz njegove letargije.To su, dakako, veoma jaki razlozi - reče ona. - Napredujemo, Philipe! Uzor za tvoj ženski lik bila bih dakle ja. Ona prema tome ima sve ono što ti na meni voliš, kao što si rekao.Da, da, ali to je samo razlog muškarcu iz romana da voli ženu iz romana, ali ne i razlog što žena iz romana voli muškarca iz romana.Kako to misliš, Philipe? Što ti to sada znači? Mislim, tko bi onda došao u obzir da ga voli ako ne jedna takva osoba kao što je ta žena? Bilo bi isuviše malo kad bi tražila osobu koja, primjerice, zna dobro skijati... Slušaj me pozorno! Dolazi u obzir, molim te, molim te, strpi se, samo takav muškarac koji je ličnost. Koji je mnogo toga proživio. To je ono što želi tvoja žena iz romana! Muškarca s kojim može razgovarati. Koji zna slušati. Koji ima vremena. Ionako nijedan muškarac više nema vremena! Taj junak iz romana mogao bi biti, na primjer, pisac, što misliš?Hm, pa mogao bi biti.Dakle! Jedan pisac živi zbog toga što ima vremena slušati, zanimati se za druge, otkrivati, what makes them tick. Opet jedan plus! Mislim, s jednim kirurgom to, na primjer, ne bi nikada funkcioniralo.Zaista bi bilo dobro kad bi junak romana bio pisac, to je jasno — reče on.A ja predlažem da junakinja romana bude simultana prevoditeljica. Odmah ću ti objasniti zašto. Naime, moj je otac bio simultani prevoditelj, moja je majka bila simultana prevoditeljica. Nemoj se

smijati! To je ozbiljna stvar. Oni su me vukli za sobom samo Bog zna u koliko zemalja. Koliko sam samo puta bila na kongresima ili konferencijama, dok su mama i tata radili. I ja sam to još kao dijete zavoljela. Nisam badava i ja postala simultana prevoditeljica. Stoga sam i u takvoj sredini veoma lako uspjela naučiti jezike. A sada... sada dolazim u tako mnogo najrazličitijih društava. često sjedim za stolom pored veoma naočitih muškaraca. Međutim, što se gotovo uvijek događa? Tek što pomislim, eto, taj bi možda bio nešto, nemoj sada samo reći da ja ne moramtražiti muško društvo, ja moram tražiti, dakle, tek što pomislim tako, kadli taj izjavi: Bože, kakva ste vi intelektualka! Vas se mora bojati? Dakle, znaš Philipe, netko već unaprijed misli da me se mora bojati! Ne, hvala lijepa, zaista ne dolazi u obzir. Ili ti netko proturi ceduljicu na kojoj stoji da te mora ponovno vidjeti i to bezuvjetno, a onda se ispostavi da je taj toliko fasciniran tobom, jer mu se ti činiš tako sigurnom i jakom, a on je pun kompleksa kao posljedice loših iskustava sa ženama. I sad je napokon našao pravu. Prvi puta u životu. Jer je već kao dijete uvijek naletio na krive. Majka gaje vodila sa sobom u dječje kazalište na predstavu Snjeguljice. Svi su se dječaci odmah zaljubili u Snje-guljicu. A on odmah u zlu kraljicu. A zatim i takvi koji te pitaju, najbolje još i u krevetu, bi li im mogla pomoći da dobiju mjesto prevoditelja u UNO-u. Ti ionako imaš toliko dobrih veza, a oni nemaju nikakve. Uvijek ih u životu prati peh, počev još od nesretnog djetinjstva. Otac im je, dakako, zgazio igračku... Da, da, Philipe! Takvi su muškarci! Moraš se dobro saživjeti sa situacijom tvoje žene u romanu! Gillese poput tebe ne možeš sresti na svakom koraku. I kad ga jednom takva Isabelle susretne, onda joj je sasvim svejedno je li on stariji od nje, potpuno joj je svejedno, jer jedan takav Gilles je osoba kod koje ona uopće ne primjećuje razliku u godinama. U zagradi: žene su uvijek mnogo zrelije od muškaraca, zar ne?Jasno - reče on. - To zna svako dijete.Žena iz romana prima na znanje da je on stariji, ali ona to ne osjeća.Trenutačno ne - reče on ozbiljno. - Neko vrijeme ne. Nadajmo se malo dulje vremena. Pa ipak! Tome je muškarcu šezdeset tri. Može mu se svakoga dana ili svake sekunde odjednom dogoditi da se probudi iz ništavila i ustanovi da je na intenzivnoj njezi, nakon teškog srčanog infarkta.To se može dogoditi svakom čovjeku i s dvadeset godina - reče ona.Ali sa šezdeset tri postoji veća vjerojatnost. I stoga to više nije rujanski doživljaj, Isabelle. Stoga je to listopadski, ne, ne, studenski doživljaj.To može biti za oboje i svibanjski doživljaj, u romanu, dakako, ako su i jedno i drugo potpuno načisto sa sobom. - Ito je zaista moje mišljenje, pomisli ona. Pa ljubav je ipak nešto lijepo, radosno, vedro! I takva će i biti s Philipom, znam to! A potom reče: — Sjetila sam se još jednog argumenta.Naime?Naime - nastavi ona - jedan stariji muškarac može prihvatiti i neke osobitosti kakve ima ta žena, Isabelle. Kao takva, ona s mlađima ili s muškarcima istih godina može imati samo problema. Ti muškarci ili još nemaju izgrađenu vlastitu ličnost ili je ona tako slaba da ne mogu podnijeti ženu s vlastitim idejama i predodžbama. I tada počinje borba, odvratna borba. Naprotiv, jedan će muškarac s iskustvom, Philipe, takvu ženu podnijeti veoma lako, štoviše, on joj čak može i pomoći! I to je, Philipe, za tvoju ženu iz romana ono što je čini sretnom, što osjeća kao nešto lijepo i čarobno. To čini ljubav, Philipe! Kad me jedan muškarac prihvaća takvom kakva sam. Sve to, dakako, važi za ženu iz romana.Naravno, Isabelle, naravno - reče on.Kad jedan muškarac ima razumijevanja za sve - nastavi ona — jednostavno za sve. Za to da se ona veoma rado i često tušira...Emenaro Shower Bathom — reče on.Da, da, za sve njene sitne radosti. Za Emenaro tik. Za njezine haljine. Ili da ona ponekad želi biti sama, a da se odmah ne pomisli kako mora postojati drugi muškarac, već naprosto njena je želja da bude sama. I to sa svim njenim sitnim i krupnim posebnostima i osobinama. Muškarac u tvom romanu, Philipe, zajedno se s njom raduje svemu tome. I da ga ona onda ne voli? Naravno, to su samo savjeti, Philipe. Ali, jedna žena od trideset dvije godine zna o čemu govori. Možeš, dakle, prihvatiti moje savjete sasvim ozbiljno. Taj čovjek kojeg trebaš za tvoju ljubavnu priču posjeduje

velikodušnost da može razumjeti sve radosti, svu čistoću i sve osobitosti takve žene. I ne završava sve borbom za premoć. Pisac u toj knjizi može sasvim mirno reći: Ja sam nešto pružio, bio sam okay u svom zvanju. - Ali to isto može reći i žena iz romana - nadoveže se on. - Ta prevoditeljica iz romana. Ona može reći: Ja činim najbolje što mogu. Volim raditi. Unatoč tomu, ja sam žena koja nema ništa protiv luksuza. - Da, ona nema baš ništa protiv luksuza - reče Isabelle.sad je to pokusno igranje uloga postalo sasvim ludo, neprestano se igramo time. — Da, ona nema baš ništa protiv luksuza! — Točno, ponovi G., iako je to zapravo bio moj redak iz dijaloga. - Točno, jer ona naporno radi za sve što želi ostvariti. Želi lijep stan. Lijepe haljine. Stanovati u lijepim hotelima. To, upravo to je ona. Radi, jer ne bi mogla živjeti, a da ne radi. Ali zato ima i pravo, da čini sa svojim novcem što hoće. — Točno kao i stariji muškarac, ponavljam ja. I takva se dva tipa slučajno sretnu. I kako da je onda on ne privuče? Ne mora se upletati u neki već formirani odnos, a nudi joj se muškarac koji je sam i koji jednostavno treba ženu, svejedno koju, samo mora biti lijepa, mora biti obrazovana, mora se znati ponašati. Novca on ima u izobilju — a k tome i kompleks Pygmaliona. Daaaaa, ali muškarac u tvojoj knjizi, on je sasvim drukčiji. Dobar joj je, zna je usrećiti! Kako ti to djeluje, Philipe? Misliš li da ćeš uspjeti, uz moju postojanu podršku, dakako, napisati istinski lijepu ljubavnu priču? — Mislim da hoću, kaže on i smiješi se, a ja mu uzvraćam smiješkom, našto on nastavlja: — Zacijelo će se opet naći kritičara koji će napisati kako je čovo garnirao propast svijeta ljubavnom pričom! - Propast svijeta, kažem ja, uvijek će biti garnirana ljubavnom pričom.Bio je petak, 9. rujna 1988., oko sedamnaest sati kada je jedan mercedes jureći dolazio s groblja na Flanderstrasse preko mirnog Heidewega na Sonnenbergu u Wiesbadenu. Iza njega je vozio veliki BMW. Za volanom mercedesa bila je Valerie Roth, a kraj nje je sjedio Markus Marvin. Oboje su bili odjeveni u crninu. Mercedes se zaustavio ispred kuće broj 135a u kojoj je Marvin unajmio stan, nakon što je prodao svoju vilu koja se nalazila u neposrednoj blizini. BMW se zaustavio otprilike dvadesetak metara iza mercedesa. Marvin izađe iz auta. Toga je dana bilo veoma vruće i sparno. On pođe prema BMW-u u kojem su sjedila dva muškarca. Zbog velike vrućine oni su skinuli svoje jakne.čovjek za volanom pogleda kroz prozor sa spuštenim staklom: - Izvolite, gospodine Marvine?Gospodine inspektore Worm - reče Marvin -ja znam da i vi i vaš kolega gospodin Neumaier, kao i ostala gospoda, morateJ O HMraditi točno ono što vam je naredio glavni zapovjednik Dornhelm. Po njegovu nalogu mene se čuva danonoćno od trenutka mojeg povratka iz Brazila. Lijepo vas molim da odmah prekinete to čuvanje.Mi to ne smijemo, gospodine Marvine - odgovori mlađi kriminalistički djelatnik imenom Worm.Nazovite sad odmah iz auta gospodina Dornhelma! I neka odmah povuče svoju naredbu! Bilo mi je dosta što ste na groblju uz sam grob stajali uza me. Sada tome mora biti kraj!Ali, gospodine Marvine, vi imate osobnu zaštitu. Ne možete je tek tako odbiti.Mogu - reče Marvin, dok mu je niz lice curio znoj. -Ja sam privatna osoba. Više nisam zaposlen u hesenskom Ministarstvu za okoliš. Kao običan građanin imam zakonsko pravo da odbijem osobnu zaštitu. Vi to dobro znate, gospodine Worm.Ali vi ste zaista u opasnosti! Vama je zaštita više nego potrebna!U Altamiri sam imao zaštitu — reče Marvin.Worm ga pogleda dugim i ozbiljnim pogledom. Zatim reče svom kolegi: - Pokušaj dobiti glavnog zapovjednika.Neumaier uzme telefonsku slušalicu i javi se: - Ovdje nula dva... Molim hitno Odjel za umorstva, glavnog zapovjednika Dornhelma... — Trenutak je slušao, a zatim pogleda Marvina: — U svom je uredu... trenutak...vin kimne i nasloni se na auto. Lim je bio užaren, te se on istoga trena odmakne.Nakon kratkog vremena Neumaier poče razgovor. Kad je spustio slušalicu na svoje ležište reče: -

Gospodin Dornhelm zahtijeva vašu pismenu izjavu. Evo, izvolite ovaj blok. - Pruži blok Marvinu, nagnuvši se preko Worma. Marvin se povuče u sjenu obližnjeg stabla ispod kojeg se nalazila klupa, sjedne i poče pisati. Zatim vrati blok Wormu.Je li to dovoljno?Da - odgovori Worm nakon što je pročitao tekst. - Jeste li sasvim sigurni da znate što ste sada učinili?Sasvim sam siguran. Hvala vam. Do viđenja!BMW krene i za tren nestane iz vida. Marvin ga je pratiopogledom, a zatim se vrati k Valerie Roth, koja je također izašla iz automobila. Odjednom ga spopade užasna vrtoglavica. — Pri-drži me — uzvikne on. — Brzo! Primi me, srušit ću se!Nakon jednog sata već se osjećao bolje. Sjedio je u hladnoj polutami radne sobe svog unajmljenog stana. Rolete na prozorima bile su spuštene.Zar zaista ne želiš nikakvu zaštitu? - upita ga Valerie.Ne - reče Marvin. - Istražni zatvor. Altamira. Nema čovjeka kojem ne kucne njegov čas. Moj čas još nije kucnuo. Moram prije toga još nešto obaviti.Taj teror — reče Valerie. — Da, da, mnogi su gnjevni na nas. Na nas i na naš rad. Ali, da je došlo čak do pokušaja ubojstva... najprije do napada na tebe u Istražnom zatvoru, zatim atentat u Altamiri... Bože moj, Markus, otkuda tolika mržnja, i zašto?Ja to sebi mogu razjasniti jedino na taj način da pretpostavim da se događa ili se već dogodilo nešto stravično, užasno, te da se oni koji su to prouzročili plaše da bih im ja mogao ući u trag.Zašto baš ti?Ne znam.A što se moglo dogoditi tako užasno?Ni to ne znam. Znam samo jedno, Valerie: mi moramo nastaviti s radom. Dokumentarci se moraju snimati. Radi... za... - On okrene glavu u stranu. - Za Susannu. Radi Susanne. Ona se toliko radovala što će moći surađivati s nama. Možda su tamo u Altamiri htjeli likvidirati Chica Mendesa i mene, pa su zabunom pogodili Susannu, iako ne vjerujem u to. Oni su jednostavno otvorili vatru. Mislim da su nas htjeli ubiti sve troje. Ne, ja više nemam suza za plakanje, ja sam gnjevan, beskrajno sam gnjevan. Snimat ćemo dokumentarce do kraja. Optuživat ćemo. I otkriti što se još događa.Ti si divan.Ja sam očajan. I što je paradoksalno, to mi daje snagu. Nastavit ćemo s razotkrivanjem. Najprije skandal s dioksinom. Zatim u Pariz do Vitranovih i, napokon, kod toga stručnjaka za sunčanu energiju.H A N N E SMOdjednom zazvoni telefon.On digne slušalicu i kaže svoje ime.Markus, ovdje Hilmar.Dobar dan, Hilmar.Ovdje sam pored Elise u Gradskoj bolnici. Mi smo u svojim mislima s tobom. Elisa ti nije htjela smetati u tvojoj tuzi. I stoga nije došla na grob. Bijele ruže smo mi poslali. Susannino najdraže cvijeće.Da - reče on. - Susannino najdraže cvijeće.Ono što nas je uvijek razdvajalo, Elisu, mene i tebe, to više ne postoji. Ti trebaš krenuti svojim putem. Moraš ići svojim putem. Elisa i ja ti želimo sreću. Dat ću ti Elisu.Zatim Markus začuje njezin glas: — U jednoj takvoj situaciji nema prave riječi utjehe, Markus. Ali, želim da znaš da suosjećam s tobom. Susanne je bila i moje dijete, Markus.Da, Elisa - reče on, pozdravi se veoma kratko i spusti slušalicu. - Molim te, Valerie, daj mi moj telefonski imenik. Hoću dogovoriti vrijeme sastanka s Vitranovima. I skupiti ekipu. Rad se mora... - Glava mu padne na stol i on poče plakati tako jako da mu je cijelo tijelo podrhtavalo.Miriam Goldstein je sjedila pored svoje slijepe majke u zapuštenom vrtu njihove kuće u Lubecku.

Ona joj je ispričala sve što se dogodilo. Sada je šutjela.čuo se pjev ptica. Šarah Goldstein ih je mogla čuti. Miriam se je sjetila poslijepodneva provedenog kod gospođe Hansen, te ptičjeg pjeva u njihovu prekrasnom perivoju. Cvijeće je bilo u cvatu. Šarah Goldstein ga nije mogla vidjeti, ali je osjetila njegov miris.Miriam - reče stara žena sjedeći u pletenoj stolici. Miriam pogleda u mrtve oči. - Da, mama?Sa stabla padne zrela jabuka i otkotrlja se livadom dolje prema potoku.Bojim se, Miriam - reče starica.Ne trebaš se bojati, mama. Mi smo toliko toga proživjele, da se zaista ne trebaš bojati.Svejedno, Miriam, ja se bojim - reče Šarah Goldstein.Moram se bojati. Za tebe. Za sebe. Za sve ljude. Ah, kako mi teško.JeOo, koja nevolja, koja užasna nevolja! - uzvikne odvjetnik Ignacio Nigra, te žalosno zanjiše svojom lijepo oblikovanom glavom i prosijedom kosom. - Kakav zločin, kakav bezdušan zločin. Kakva užasna, grozna bol za jadnog oca. Gdje se sada nalazi taj nesretnik?U Wiesbadenu - odgovori državni odvjetnik Elmar Ritt.Oprostite, gdje?U Wiesbadenu - reče Miriam Goldstein. - To je grad u Saveznoj Republici Njemačkoj. Nakon što je dobio dozvolu od policije, prenio je tamo les svoje pokojne kćerke. Bilo je to sedmog rujna. Devetog je bio pogreb u Wiesbadenu. Danas je dvanaesti rujan.To mi je poznato, poštovana gospođo kolegice. I vi kažete da je snimanje tih... tih dokumentarnih filmova prekinuto?Samo privremeno, gospodine kolega, samo privremeno. Nakon ubojstva kćeri, zamolio je gospodin Marvin za razumijevanje što nije u stanju odmah nastaviti s radom. Osim toga je izrazio želju da bude sam. To su, dakako, svi razumjeli. Njegovi su se suradnici vratili u Njemačku, čak i prije njega. Uzeli su dopust. Ali, gospodin će Marvin bezuvjetno završiti snimanje tih filmova, to mi je rekao telefonski. Sada je to u neku ruku poput ispunjenja posljednje želje njegove kćeri. Razumijete, zar ne?I predobro, poštovana gospođo kolegice, i predobro. — Dr. Nigra prijeđe rukom preko svoje veoma lijepe kravate. Kravata je izvrsno pristajala uz veoma lijepo odijelo koje je imao na sebi. A odijelo se pak izvrsno uklapalo s tapetama i pokućstvom u kon-ferencijskoj dvorani njegova ureda, smještenog u staroj, raskošnoj kući na rubu Plaze Bolivar u srcu Bogote. Bilo je poslije podne, a u Bogoti je kišilo. U Bogoti kiši gotovo svakog popodneva.Senor Nigra - reče visok ćelav čovjek tužnih očiju, kojemu je bilo tek četrdeset dvije godine, ali je izgledao beznadno, Potpuno beznadno, poput sedamdesetgodišnjaka.Gospodine zapovjednice? - upita Nigra.Zapovjednik Henrique Galuzzi radio je u Poglavarstvu snaga sigurnosti Republike Kolumbije, španjolski skraćeno DAS, a tko god je to znao nije bio nimalo iznenađen što je Galuzzi bio tako beznadno tužan.Ova gospođa i ova gospoda - reče suhonjavi zapovjednik - koji imaju iza sebe tako dalek let iz Njemačke, nalaze se već dva dana u Bogoti. Oni su razgovarali s mojim djelatnicima i sa mnom. Izrazili su želju da bi rado porazgovorili i s vama. Razumljiva želja, zar ne?Više nego razumljiva želja, poštovana gospođo kolegice, poštovana gospodo — reče Nigra naklonivši se usput. Kišilo je već satima, kiša se slijevala u finim, sivkastim prugama, tjeranim hladnim vjetrom.Gospoda žele čuti iz vaših usta - reče otužni zapovjednik iz DAS-a - koja je bila vaša uloga pri najmu onih dvaju tjelohranitelja, koji su kasnije ubili senoritu Marvin. Nadalje bi gospoda željela saznati iz usta senor Machadoa - on se nakloni pred trgovcem-uvoznikom - što je on s vama dogovorio, gospodine odvjetnice. Senor Machado, iz Hamburga je došao vaš bratić, filmski producent Joschka Zinner i vjerojatno je bio veoma ganut susretom s rođakom kojeg nije vidio toliko vremena, kao uostalom i vi. - Zvučalo je to ironično, ali i ironija je bila otužna.U najmanju ruku isto kao i ja - reče Achille Machado. On stavi na rame ruku izrazito niskom Joschki Zinneru, te

se potrudi da ga što dublje i toplije gleda ravno u oči. Zinner se jednako trudio. Bilo je to nešto poput kratkog natjecanja za Zlatnu palmu među njima dvojicom, za što ganutljiviju scenu.Obiteljske veze, to su krvne veze - reče Machado.Prekrasne riječi - reče odvjetnik Ignacio Nigra.Možda bismo napokon mogli prijeći na stvar — reče Elmar Ritt. Bilo mu je hladno. Odsjeli su svi u Tequendama, jednom od tri najbolja hotela u gradu, a popodnevna hladnoća s kišom zadavala je brige javnom odvjetniku Rittu. Naravno da se ova dvojica drže zajedno, razmišljao je on. A i taj Galuzzi, jasno. Ja ću otkriti što se ovdje događa, pa makar i crko pritom. Pronaći ću istinu, uvjeravao je sam sebe, moram je otkriti, i prisjećao se svojega oca. Primijetio je da Miriamin pogled počiva na njemu.On se nasmiješi, a ona mu uzvrati osmijehom. Elmaru Rittu nasmiješilo se šest tisuća godina proganjanja.Dakle — reče državni odvjetnik Joschki Zinneru obrativši mu se na engleskom, jer su svi razgovarali engleski: - Vi ste drugog rujna nazvali iz Hamburga ovamo vašeg bratića, i zamolili ga da najhitnije nađe tjelohranitelje za Markusa Marvina. Je li tako?Već sam vam to rekao tri puta. Dva puta u zrakoplovu, jedanput u hotelu. Ovo sada je već četvrti put. Znate li vi da su stale dvije velike produkcije, jedna u Berlinu, a druga u Tel Avivu i to samo stoga jer ja nisam tamo? Znate li vi koliko to košta na dan? Pa imate osiguranje, reći ćete. Da, osiguranje! Ali nitkovi neće platiti. Kažu, ja ne moram biti prisutan. Ali ja moram biti prisutan! Moram! Bez mene se ne može. Nikada se i nije moglo. To me košta stotine tisuća. Stotine tisuća.Ali krvne veze — reče Ritt. - Briga za vašeg bratića. Briga da bi on mogao zapasti u poteškoće.Jesam li doputovao s vama ili nisam? - bijesno poviče Joschka Zinner.Gospodo, molim vas, gospodo! - reče suhonjavi zapovjednik Galuzzi iz DAS-a.Ovaj me čovjek mrzi — reče Joschka Zinner.Glupost — reče Galuzzi.I te kako me mrzi - reče Zinner. - Nemam pojma zašto. Nisam mu nikada ništa učinio. Nisam ga nikada ni vidio. čovjek me jednostavno mrzi. To se ne može shvatiti. A dvije goleme produkcije stoje. Bog me teško kažnjava. Stotine tisuća.Gospodine odvjetnice - reče Ritt, prekinuvši Zinnerove jadikovke - vi ste se drugog rujna ovdje sastali s gospodinom Achilleom Machadom, bratićem gospodina Zinnera.Ne ovdje, naravno - reče Ignacio Nigra, dotaknuvši pritom nježno bijeli karanfil u zapučku svog sakoa. — Gore na Mon-serrate, u hodniku pod lukovima crkve. Tamo smo se dogovorili za sastanak.A zašto ne ovdje? - upita Miriam.Poštovana gospođo kolegice. - Nigra odmahne glavom. - Dakle, zaista!H A N NMŠto znači dakle zaista?Poštovana gospođo, draga kolegice, to što smo mi trebali dogovoriti bilo je, doduše, potpuno legalno, je li tako, senor Ga-luzzi, tako je, zar ne?Zapovjednik turobno i bezvoljno kimne.Međutim, nije uobičajeno takve stvari dogovarati u kancelariji. Zidovi imaju uši. Ja volim ovu zemlju. Ali, u ovoj se zemlji, u mojoj lijepoj, slavnoj domovini, mora biti oprezan. Možda biste vi, gospodine zapovjednice, mogli najbolje protumačiti što pod time podrazumijevam.Galuzzi uzdahne. — To je pomalo teška domovina — reče on. — DAS se bori na više bojišnica. Najveći je problem, dakako, naoružano podzemlje siromaha. I kako je broj tih siromaha u neprestanom porastu, povećava se i potreba bogatih za zaštitom, dakle potreba za tjelohraniteljima. Te su se razvile do tih razmjera, da ugrožavaju čitav naš sustav. Da biste dobili točno sliku o poteškoćama s kojima se susrećemo u našem radu, kao i o krajnje eksplozivnoj situaciji, možda bih vam trebao reći još i to da ovdje ima osim službenih centrala koje iznajmljuju tjelohranitelje — naravno da se među njima uvijek nađe i potencijalnih ubojica —još otprilike sto četrdeset desno ekstremnih paravojnih skupina, kao i šest lijevo orijentiranih gerilskih skupina. Zapravo je

neshvatljivo, kako u tim uvjetima uopće još i može egzistirati Kolumbija kao država. Izvolite, nastavite s vašim ispitivanjem - tiho reče Henrique Galuzzi. Izgledao je veoma nesretan.I što ste pod tim svodovima crkve dogovorili? - upita Mi-riam. I ona se također još nije navikla na rijedak i vlažan zrak, pa je imala glavobolju. Osim toga, shvatila je isto kao i Ritt, da je sve ovo ovdje što pokušaju saznati i otkriti potpuno besmisleno i bez ikakve vrijednosti. Ali ja neću posustati, razmišljala je ona, isto kao i Ritt. Pravda nije samo prazna riječ, a istina je nešto sasvim konkretno. Otkrit ćemo je. Otkrit ćemo je sasvim sigurno. Ritt i ja, oče. - Moj stari prijatelj, senor Machado, zamolio me po nalogu svog bratića, gospodina Joschke Zinnera, da što hitnije pronađem dva prvorazredna tjelohranitelja za gospodina Markusa Marvina u Altamiri. To vam je poznato — reče Nigra.I onda - reče Ritt.I onda... Ja sam ispunio želju svojeg prijatelja, senor Ma-chada. — Nigra je djelovao kao da se dosađuje. — Stupio sam u vezu sa senorom Filippijem Terzijem. To je čovjek koji prima takve narudžbe. On ju je zatim proslijedio jednoj od tih udruga.Otkuda vi to znate? - upita Miriam.Jer mi je to rekao.Kada?Kasno naveče toga drugog rujna. Nazvao me. čim sam saznao za ubojstvo Susanne Marvin, odmah sam se javio policiji i ispričao sve što sam znao u vezi toga slučaja. Je li točno, gospodine zapovjednice?Tugaljivi Galuzzi kimne. - Točno je. A Filippi Terzi je od toga trenutka nestao i za njim se traga u cijeloj zemlji. Potpuno bez ikakvog smisla — doda on rezignirano. — Neće ga se nikada pronaći. čovjeka koji je u poslovnim odnosima s AlbaricoquemS kim u poslovnim odnosima?S Albaricoquem. Najpoznatija udruga koja školuje ubojice i tjelohranitelje. Ima svoje sjedište u Medellinu.Ah, Medellin! - Odvjetnik Nigra digne pogled svojih sanjarskih očiju prema stropu. - Glavni grad na svijetu za orhideje! Najdivniji izvozni proizvod Medellina...Najdivniji su osobito pouzdane ubojice, od kojih ste vi dvojicu unajmili — reče Ritt.Ja? — Odvjetnik ustane. — Zar da dopustim nešto takvo, gospodine zapovjednice?Ne, ne morate dopustiti - s uzdahom reče Henrique Galuzzi. A potom, obrativši se Rittu: - Gospodin Nigra izjavljuje da je kod nestalog gospodina Filippija Terzija naručio dva tjelohranitelja za gospodina Markusa Marvina. To nije protuzakonito. Svatko smije angažirati tjelohranitelje. Dakako, tjelohranitelji ne smiju ubijati.Ali oni to čine, gospodine zapovjednice!Nažalost, gospodine državni odvjetnice.Onda se, naravno, ispričavam.Primam ispriku - reče Nigra dostojanstveno. Opet prijeđe lagano rukom preko svoje kravate. - Više od toga ne znam, gospodine odvjetnice.Možda senor Machado zna nešto više - tiho izusti Minam.No, da - reče Achille Machado. - Trećeg rujna nazvao me senor Terzi i rekao mi da će po dostavljaču poslati fotografije i podatke o dvojici unajmljenih tjelohranitelja. Želim vas podsjetiti, da se radilo o hitnom nalogu. Dvojica tjelohranitelja bili su Sergie Cammaro i Marcio Sousa. Ja sam slike i sve dokumente stavio u veliku omotnicu, zapečatio sam je i poslao kurirom -u nas se može unajmiti kurire, a sigurno i u vas u Njemačkoj, madame - zrakoplovom u Altamiru u hotel Paraiso, gdje je omotnicu preuzeo gospodin Marvin ili njegova kćerka, to sam naime, čuo od brazilske policije, kako bi gospoda prigodom dolaska tjelohranitelja bili sasvim sigurni da nije došao netko drugi.A da biste bili još sigurniji, nazvali ste još i vašeg bratića u Hamburg i javili mu sve podatke o tjelohraniteljima.Tako je.Zašto ste nazvali još i gospodina Joschku Zinnera?

Jer me Joschka zamolio za to dvostruko osiguranje. Jo-schka je želio najbolje moguće osiguranje za svog suradnika i ja sam mu to učinio.Sam Bog zna - reče Ritt.Ne! To nema nikakvog smisla - tiho reče Miriam.Pravit ću se da to nisam čuo — blago reče Machado. -Ali molim vas, više ne žeim čuti nikakve drskosti! Ja sam samo pomogao svom dragom bratiću Joschki, što je samo po sebi razumljivo. Ili možda nije?A senor Nigra je pomogao vama, nestali senor Filippi Terzi je pomogao senor Nigri i to je također bilo razumljivo samo po sebi.Vi opet počinjete - potuži se odvjetnik. - Gospodine zapovjednice!Molim vas, gospodine Ritt - reče tugaljivi zapovjednik - pustite! To ne vodi ničemu.A što zapravo vodi bilo čemu? — upita Ritt.To je dobro pitanje - reče zapovjednik. - Ja ga sebi znam često postavljati.Kiša je udarala o prozorska stakla.Gospodine Zinner - reče Ritt - vi ste radi dvostrukog osiguranja nazvali Marvinove u Altamiru, dali im sve podatke, te se na taj način pobrinuli da ubojice po svaku cijenu imaju slobodan ulaz.Joschka Zinner skoči uvis, i poput gumene lopte poskoči nekoliko puta gore-dolje.Znači, ja sam to učinio - poče se on derati - kako bi se moglo neometano ubiti kćerku najvažnijeg čovjeka iz mojeg filmskog projekta! Pri tomu je najvjerojatnije trebao biti ubijen Chico Mendes, a ne Marvinova kćerka. Zar to nisam izvrsno učinio? Zar mi nitko neće čestitati na tome, kako sam to rafinirano izveo! Ja, ja, ja sam kriv za sve, sad smo konačno i dotle stigli!Sjedite i jezik za zube! - poviče Ritt.Tako nitko ne može razgovarati sa mnom! - zakrešti čovječuljak. - Nitko! To ne dopuštam! Povucite to, odmah, smjesta!Povlačim ako sjednete i smirite se.Sjest ću i smiriti se tek kad povučete te riječi. Dječji vrtić, pomisli Ritt. Ubilački dječji vrtić. - Povlačim.Joschka Zinner sjedne istoga trena.Ja sam imao još jedan razlog da nazovem svojeg bratića - reče Machado.Koji je to drugi razlog? - upita Miriam. Boljela ju je glava i osjećala se sve lošije.K meni je došao neki Amerikanac — reče Machado. — Rekao je da se zove Robert Lee. Tražio je obavijesti. O Markusu Marvinu.Kakve obavijesti?Različite. Na primjer, za koga on radi. U svezi s čime. Za koga se proizvode filmovi. Zašto. Tko ih želi emitirati. Kada. I još mnoga druga pitanja.Ritt pogleda Miriam Goldstein.I u Parizu se neki Amerikanac raspitivao za sve što je u svezi s Markusom Marvinom - reče Miriam. - Iz Altamire me je nazvala mademoiselle Isabelle Delamare kako bi me o tomeizvijestila. Ja sam o tome izvijestila gospodina Ritta. Vi ste to rekli vašem bratiću, senor Machado?Da, kao što sam upravo ispričao.A zašto niste vi, gospodine Zinner, to rekli ni gospođi Goldstein, a ni meni? - upita Ritt.Nisam htio nikoga uznemiravati.Nikoga uznemiravati viješću da je ovdje u Bogoti neki Amerikanac na najneobičniji način želio saznati sve o najvažnijem čovjeku vaše produkcije? - upita Miriam.Da i da! Nisam htio nikoga uznemiravati!Ne vičite, gospodine Zinner!Ja ću vikati, ako mi se viče, gospodine državni odvjetnice. A sada mi se viče.Miriam iznova pogleda Ritta i odmahne glavom.Baš vam hvala, gospodine Zinner - reče Ritt.Kad mi podmećete...Ja vam ništa ne podmećem, gospodine Zinner.Blijed i otužan zapovjednik Galuzzi iz DAS-a reče: - Sad imate barem neku predodžbu kako smo

mi ovdje prisiljeni raditi. Nikada nećete otkriti istinu, gospođo odvjetnice, gospodine državni odvjetnice.Oo, hoću, kako da ne - reče Miriam i nasmiješi se. -Otkrit ćemo je, kako da ne, gospodine zapovjednice. Možda će potrajati malo dulje, ali uspjet ćemo. Otkrit ćemo zašto se dogodilo sve to i zašto se i dalje događa... Mi - ona baci kratak pogled na Ritta - mi nikada nećemo prestati tražiti istinu u tom svijetu korumpiranih sudaca i obeshrabrenih svjedoka. Mi nećemo nikada posustati, zar ne, gospodine Ritt?Nikada - reče. - Veoma patetično, je li?O, ne, nije uopće - reče zapovjednik Galuzzi. - Želim vam mnogo sreće.Hvala — reče Ritt. — Kraj priče je poznat. Ubojice Susanne Marvin javili su se jedan dan nakon toga čina brazilskoj policiji. Brazilske su vlasti objavile da su obojica pripadnici desnog ekstremnog udruženja veleposjednika Demokratske zemaljske unije, skraćeno UDR i da je napad bio namijenjen Chicu Mendesu.Zašto gledate mene? - upita Joschka Zinner.Jer razgovaram s vama — reče Ritt. — Ja uobičavam gledati u oči ljude s kojima razgovaram, gospodine Zinner.Vi ste poludjeli! - reče. - Ja nisam imao pojma o tom Chicu, kako li se već zove. A da sam i imao pojma! Pa ja sam taj koji je naredio snimanje tih filmova! Jasno je da sam ja na strani tih ljudi kao što je taj Chico, a ne na strani ubojica!Gospodine Zinner - reče Miriam Goldstein - mi dobro znamo da ste vi producent tih filmova. Svojedobno, kad ste me potražili u hotelu u Frankfurtu, vi ste nam točno razjasnili vaše namjere. Gospodin Ritt je spomenuo da je to trebao biti atentat na Chica Mendesa. Zapravo bi vas to trebalo i te kako zanimati.I zanima me, kako da ne — mirnim glasom reče Joschka Zinner. - Ali gospodin Ritt me je neprestano gledao. Protiv toga sam se pobunio. Gospodin državni odvjetnik ima, naime, već unaprijed određeno mišljenje o meni.Ja nemam nikakvo mišljenje o vama, gospodine Zinner - reče Ritt. - Još za sada nemam...U njegove su se zadnje riječi umiješali zvuči vojne glazbe. Miriam Goldstein ustane. Ona reče, a riječi joj zapnu u grlu: -Badenvveilerska koračnica...Molim? - upita Ritt.To je Badenweilerski marš - ponovi ona drhtavim glasom. - Svirao se uvijek kad bi se pojavljivao Hitler na nekoj masovnoj manifestaciji.Što to, dakle, znači? - upita Ritt.Sada je točno pet sati - reče odvjetnik Nigra.I?I točno u pet sati svakoga dana održava se ispred Palacio Presidenciala, službenog sjedišta predsjednika, smjena straže i to točno prema starom, pruskom uzoru. Dođite, pogledajte! Palača se nalazi točno nasuprot. — Zatim odvjetnik priđe k jednom od prozora svoga ureda. Drugi krenu za njim.Na velikom trgu Plaža de Bolivar stajao je u herojskoj pozi osloboditelj Južne Amerike. Ignacio Nigra nastupi kao ponosan tumač: - Molim lijepo! Lik Simona Bolivara izliven u bronci izradio je talijanski kipar Tenerani. - Još uvijek je brujao Hitlerov omiljeni marš, a svirala gaje vojna glazba ispred predsjednikovepalače. Iza ograda tiskalo se po kiši mnoštvo ljudi. Turisti su držali iznad glava fotoaparate, kamere su radile kako bi ovjekovječile smjenu straže. Vojnici su bili odjeveni u operetske odore, stupali su paradnim korakom i pozdravljali oružjem. - Svakog po-podneva dolazi ovdje do potpunog zastoja prometa zbog mnoštva gledatelja — reče Nigra. — Zaista prekrasan trg! A pravi biser jest katedrala tamo prijeko. Najčišći klasicistički stil. Građevina je bila dovršena 1823., točno na mjestu na kojem je 1538. godine stajala prva crkvica male naseobine iz koje je nastala naša prekrasna Bogota.Hitlerova omiljena koračnica brujala je gradom.Ritt stavi ruku na rame Miriam Goldstein.Nigra se sve više oduševljavao: - Ah, ta prekrasna katedrala! Morate je bezuvjetno razgledati,

gospodo moja! I u njoj raskošno urešenu kapelu svete Elizabete Mađarske! Grob osnivača grada Quezada! Grob Gregoria Vasqueza de Arce y Ceballos!Tko je to bio? - upita Joschka Zinner. Zvučalo je kao da ga doista zanima.Najveći kolumbijski slikar - reče njegov bratić.Ah - reče Zinner.Pored katedrale kardinalska palača s golemim brončanim vratima - oduševljeno nastavi Nigra - pa kuća Manuele Saenz...A tko je to bio - upita Zinner, dok je odvjetnik već nastavio.—... vatrene ljubavnice Simona Bolivara, koja mu je spasila život.Kako je to... - poče Zinner.Tako što ga je bacila kroz prozor. Njena kuća je danas predsjednička rezidencija. Pogledajte samo vojnike! Slušajte glazbu! Svečano, zar ne?Ritt čvršće pritisne ruku na Miriaminom ramenu.Impozantna predstava! - uzvikne Nigra. - Svako poslijepodne u pet. Turisti iz cijeloga svijeta. Pogledajte samo! čujte! Grandiozno, zar ne?Zašto je ta... ta žena bacila Bolivara kroz prozor? - upita Joschka Zinner.Bila je udana, Bože moj. Muž joj se iznenada vratio kući.A kod nje je bio naš nacionalni junak. Što da učini? Ovako je samo slomio noge. Mramorna ploča pod dotičnim prozorom na prvome katu svjedoči još danas o tom očaravajućem ljubavnom činu. Unatoč griješnom odnosu, Manuela Saenz postala je junakinja za kolumbijski narod.Evo ga, stoji tu - reče Achille Machado.Tko to? - upita Zinner.Amerikanac! - Machado pokaže rukom.Kakav Amerikanac? — upita Nigra.Bože moj, pa onaj koji je bio kod mene. Koji je želio saznati sve o Markusu Marvinu.Gdje? Gdje je? - Joschka Zinner se progura naprijed.Eto tamo, trči... Ne možeš ga više vidjeti, Joschka... Mora da je čitavo vrijeme gledao gore u nas... A ja sam idiot rukom pokazao na njega. On je to, naravno, primijetio i kidnuo...Jeste li sasvim sigurni da je to bio vaš Amerikanac? -upita tugaljivi zapovjednik Galuzzi iz DAS-a.Potpuno sam siguran. Mogao bih se zakleti. Tako mi svega, to je bio on.Omiljena koračnica Adolfa Hiti era još je uvijek brujala. Kišilo je sve više. U Bogoti je kišilo gotovo svakog po-slijepodneva.Najjači od svih otrova koji je ikada stvorila ljudska ruka zove se 2-3-7-8-TCDD. Od 1976. godine, kad se dogodila velika ekološka nesreća poznata širom svijeta, on se naziva seveso-dioksin. Samo da spomenemo nekoliko osobina toga super otrova: uzrokuje deformacije i rak, štetno djeluje na nasljedna svojstva. Otrovniji je deset tisuća puta od cijankalija, a šezdeset tisuća puta je štetniji za deformacije od contergana... - Preko zvučnika čuo se glas Valerie Roth.23Na podu male sobe u pansionu stajao je monitor BETA--uređaja. Preko rekordera prenosili su se svi elektronski zapisi drugog nastavka serije o okolišu, što ju je Marvin već dovršio zajedno sa svojom ekipom. Pansion se nalazio na periferiji jednognjemačkog velegrada. Bernd Ekland i Katja stanovali su privremeno u tom pansionu, a ostali su se smjestili u hotel. Snimatelj, njegov tehničar, Markus Marvin i Valerie Roth željeli su još te kasne večeri 13. rujna, prije nego što otputuju, pogledati kvalitetu do sada snimljenih elektronskih zapisa.Ekran je prikazivao Valerie s mikrofonom u ruci kako stoji ispred golemog crteža, punog kompliciranih kemijskih formula. Crtež je pokrivao gotovo cijeli zid laboratorija.Valerie nastavi s tumačenjem: - Nesretnim slučajem u Se-vesu, postao je širom svijeta dioksin 2-3-7-8-TCDD - što je oznaka za tetraklordibenzodioksin - poznat ili bolje rečeno ozloglašeni otrov. Međutim, TCDD samo je jedan predstavnik velike obitelji od sedamdeset pet raznovrsnih dioksina. Osim toga, ima još mnogobrojnih i ne manje otrovnih srodnika. To je sto trideset pet takozvanih kloriranih dibenzofurana. Dakle, govorimo li ovdje o dioksinima, onda pod tim podrazumijevamo sveukupno dvjesto deset predstavnika te časne obitelji, a ne samo 2-3-7-8--TCDD iz Sevesa.Kamera je sada prikazivala Savezno ministarstvo unutarnjih poslova u Bonnu. Sada se čuo

Marvinov glas: — Saveznoj vladi u Bonnu, bolje rečeno tadašnjem ministru unutarnjih poslova Zimmermannu, koji je bio zadužen i za zaštitu okoliša, predočena je godine 1983., već 1983., potjernica za obitelji dioksina. Najvjerojatnije je kasnije pristiglo još takvih potjernica i to osobito kad je oformljeno Savezno ministarstvo za okoliš i kad je imenovan savezni ministar za okoliš. Mi raspolažemo jedino podacima iz 1983. i to zahvaljujući jednom djelatniku iz Ministarstva, koji nije mogao mirno spavati naočigled tolikog uništavanja i trovanja okoliša. On nam je poslao fotokopiju toga dokumenta. Od tolikog broja djelatnika i suradnika u Ministarstvu, potpuno je nemoguće pronaći čovjeka koji nam je predao taj tajni materijal...Nadajmo se - reče Marvin i kucne tri puta o drveni stol što se nalazio u pansionskoj sobi.— Možeš biti miran — reče Valerie. — Philip je to lijepo formulirao: Dobro znate da naš čovjek dolazi iz jednog sasvim drugog kuta. Na ekranu se pojavila debela hrpa spisa.L. vinov glas: — Ovaj se dokumenat zove Predmet diok-sini, a ispostavljen je u Saveznom uredu Berlin. Povod tomu bila je veoma uzbudljiva javna diskusija u proljeće 1983. o preostaloj četrdeset jednoj bačvi otpada koji je sadržavao dioksine iz tvornice u Sevesu.Valerijin glas: - Ovaj je dokument predočen ministru već u svibnju 1983. Taj je dokument označen vidi se na ekranu rimskim jedan, arapskim četiri, povlaka devet-sedam-nula-šest-jedan, kosa crta šezdeset jedan, te slovima VS.vinov glas: - VS znači VerschluBsache. Samo za službenu uporabu.Valerie Roth, koja je ove večeri imala smeđe kontaktne leće, zamoli Eklanda: - Stani malo! - On zaustavi kasetu. - Jesu li Philipovi tekstovi ohxyl— Potpuno — reče Marvin. — I u onom dijelu kad se nado-snimavaju glasovi. Već sada sve to izvrsno zvuči. Mi smo tek provizorno nasnimavali tvoj i moj glas. Kasnije će to govoriti profesionalci... Hajde, nastavi, Bernd!On iznova uključi kasetu. S ulice se začuje zavijanje sirene ambulantnih kola, zvuk postaje sve jači, a zatim se udalji...Valerijin glas: — A sada pogledajmo kojim je tajnim podacima o obitelji dioksina zaštitar okoliša 1983. godine.vinov glas: - Međutim, najšokantniji je iskaz da su dioksini u međuvremenu postali ubikvitarni, što znači da su sveprisutni, da ih ima i u našim živežnim namirnicama i u zraku koji udišemo. A Saveznoj je vladi to poznato već godinama!Valerijin glas: - U izvještaju stoje umirujući navodi: Koncentracije TCDD-a koje se pojavljuju u prehrambenom lancu i u okolišu ne moraju značiti opasnost za ljude. Međutim, sljedeći je citat više nego alarmantan: Obično pučanstvo može primiti dioksine jedino putem hrane ili putem zraka koji udišu. Od hrane valja skrenuti osobitu pozornost na masno meso, mliječne proizvode od goveda, kao i riblje meso. vinov glas: - Znači, mi možemo dioksine primiti isključivo putem hrane ili zraka! Je li to neki vic? A kako bi ih inače mogli još primiti? U obliku tableta ili kao dodatak za kupanje?Valerijin glas: - Na drugom pak mjestu čitamo da su slatN N E Sikovodne ribe u nekim vodama već toliko opterećene dioksinima, da redovito tjedno uzimanje samo dvjesto grama njihova mesa predstavlja opasnost za čovjeka da oboli od raka ili da djeluje na oštećenja nasljednih svojstava ili deformiteta embrija. Znači, već i potrošak od svega dvjesto grama mesa slatkovodnih riba na tjedan, a da ne uzmemo u obzir daljni dotok dioksina putem hrane ili zraka koji udišemo!Odakle ta sveprisutnost dioksina?, pita se ekipa koja radi na snimanju ovih filmova. Kako je došlo do toga da su se te ul-traotrovne materije uspjele svugdje proširiti?U sobi malog pansiona na rubu jednog njemačkog velegrada odgovarali su oni sami na ta pitanja, i to u prvoj pokusnoj verziji svojih filmova...— I dok je cijela Europa zaustavila dah, kad su političan i masovni mediji 1983. inscenirali spektakularni lov na četrdeset jednu bačvu iz Sevesa, sa svega dvjesto grama TCDD-a, industrijska postrojenja proizvodila su, praktički na svim mjestima gdje su locirane velike kemijske tvornice,

mirne duše nepoznate količine dioksina. Danonoćno. Iz dana u dan. Pedeset dva tjedna u godini...I nadalje se iz filmova saznaje da dioksini nastaju kao nusproizvodi: 1. pri industrijskim proizvodnim postupcima, 2. pri termičkim procesima i 3. putem fotokemičkih procesa. Drugim riječima: tamo gdje se nalaze klorirani ugljikovodici postoji opasnost od nastanka dioksina.U Sevesu je, primjerice, došlo do katastrofe pri proizvodnji heksaklorofena. Tu se, naime, stvorio najnepoželjniji, stravičan nusprodukt 2-3-7-8-TCDD. Heksaklorofen je bio u to vrijeme najdjelotvornije sredstvo za ubijanje bakterija koje se upotrebljava u proizvodnji sapuna, ruževa za usne, dječjeg pudera, deodo-rana, intimnih sprejeva i slično. Danas se to više ne radi.Međutim, samo se u Saveznoj Republici Njemačkoj proizvodi godišnje 3,5 milijuna tona kloriranih ugljikovodika, a širom svijeta godišnje i do četrdeset ili pedeset milijuna tona. Pri djelovanju vatre, dakle pri bilo kojoj vrsti paljenja ili pri neprikladnom spaljivanju u spalionicama smeća, ne oslobađaju se samo iz tih golemih količina već postojeći dioksini, nego putem međusobnih kemijskih reakcija raznovrsnih tvari nastaju još i nove količine dioksina.Neprikladno znači pri temperaturi ispod približno 1100 stupnjeva Celzijevih. Naime, dioksini su veoma otporne tvari, koje ispod te temperaturne vrijednosti ostaju potpuno neoštećene. Njih se razara tek pri višoj temperaturi. Međutim, velik broj spa-lionica otpada ne postiže te visoke temperature.Imam prijedlog za novi naslov ove naše serije - reče Mar-vin. — Perverzni svijet.A ja imam još bolji - oglasi se Valerie Roth. - Svijet je samo san pakla.Film se nastavljao.Valerijin glas: - Jedna je američka studija objavila već 1980. godine da dioksin izaziva rak, djelujući štetno već pri neznatnoj koncentraciji od svega pettrilijuntog udjela težine u hrani. Slatkovodne ribe, o kojima je bilo riječi, pokazuju pedeseterostru-kost te vrijednosti! Ne uzimajući u obzir meso slatkovodnih riba, zar nije već 1983. godine ustanovljena sveprisutnost dioksina predstavljala dovoljnu opasnost da se nešto ne poduzme? U iz-viješću nema ni riječi o tome. Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje krenuli smo u Savezni ured za okoliš...Katja zaustavi kasetu i reče: - To još nismo snimili. Tamo još moramo otići.Imam jednu teoriju — reče Marvin. — Gledajte, svakog nam dana političari pričaju o tome kako još nikada nismo mir u Europi imali toliko dugo vremena. Zašto? Zbog atomskog naoružanja. Zbog atomskog zastrašivanja. Zbog ravnoteže straha. A kemijska industrija misli potpuno isto. Sefovi govore kako nam još nikada nije bilo tako dobro. Zašto? Jer je najvažnije da se proizvode različiti spojevi klora. Da njih nemamo, sve bi propalo. Svemu bi bio kraj. Mir i blagostanje pomoću spojeva klora! -On pogleda Katju. - Kada imamo dogovoren sastanak sa saveznim ministrom za okoliš?Sedamnaestog listopada.Onda ćemo najprije snimiti razgovor s Braungartom u Hamburgu o spalionicama smeća, a zatim ćemo otputovati Vitra-novima i k tom stručnjaku za sunčanu energiju u Pariz.J O HMFizičar, profesor Werner Loder, radio je od 1942. godine u pokusnoj raketnoj postaji Peenemunde s velikim brojem drugih znanstvenika, a pod vodstvom Wernhera von Brauna. Radio je na konstrukciji sustava upravljanja. 1944. rodio mu se sin Wolf. Nakon rata profesora Lodera su preuzeli najprije Francuzi, a zatim Egipćani, jer je i predsjednik Nasser bezuvjetno želio imati svemirske rakete. Sin Wolf studirao je fiziku.Bivše kolege koje su sada živjele u Sjedinjenim Državama, pozvale su Wernera Lodera 1970. godine u svemirsku lansirnu postaju Cape Canaveral, na malu proslavu ponovnog susreta. On je sa sobom poveo i svog sina Wolfa. Prigodom svečanosti čuli su kako je netko od prisutnih citirao Wernhera von Brauna: 21. stoljeće neće biti stoljeće svemirskih letova, nego sunčane energije. Ta se rečenica duboko dojmila Wernera i Wolfa Lodera, jer su njih dvojica nedugo prije toga započeli izgradnju solarnih postrojenja u Binzenu, gradiću u blizini njemačko-švicarske granice.Wolf je te večeri u hotelu rekao svom ocu: - Oče, shvati da to nije upereno protiv tebe, jer znam da si ti tada u Peene-miindeu morao raditi na takvom poslu. Ali, ja nikada neću sudjelovati u takvim

pronalascima koji će se upotrebljavati za vođenje rata, za borbu čovjeka protiv čovjeka. Ako je već u pitanju borba, onda će to biti isključivo borba protiv ugrožavanja prirode, a za čovjeka. Mi smo na pravome putu, oče. Nastavit ćemo s gradnjom solarnih postrojenja!— Da, sine moj — odgovorio je otac.Bila je srijeda uveče, 14. rujna 1988., kad je na autobusnoj postaji Place dAnvers izašao iz autobusa vitak i visok fizičar dr. Wolf Loder i krenuo duž Boulevarda Rochechouart do Rue de Stein-kerque, koja se odvajala ulijevo. Loder je imao tamnoplavu kosu, usko lice lijepih crta i neobično svijetle plave oči. Hodajući polako stigao je do Square Saint-Pierre koji se nalazio na podnožju Montmartrea, okrunjenog veličanstvenom Basilique du Sacre-Co-eur. Loder je prolazio strmim, lijepim perivojem. Na lijevoj je strani ugledao kabinu funiculaire, uspinjače koju je koristilo mnoštvo putnika da bi dospjeli na Montmartre. čovjek, čije suS L J E D N J IŠ E VPJEVoči podsjećale na nekog starozavjetnog proroka, nekoliko se puta zaustavio i bacio pogled na Pariz, a srce mu je pritom življe zakucalo, kao i svaki puta kad bi ponovno ugledao ovaj grad, kojeg je Hemingway nazvao praznikom života.Polagano se uspinjao do Montmartrea, najvišeg brežuljka Pariza. Zadnja cesta prije crkvenog trga bila je stara i uska, a zvala se Rue du Cardinal Dubois. Loder je sa sjetom i ljubavlju promatrao stare kuće trošnih zidova, kameni asfalt s jedva pola metra širokim pločnikom te blijedoplavo nebo. On je volio Pariz.Okolina je podsjećala na neki usnuli gradić. Dvije su starice razgovarale; jedna je stajala na pločniku, a druga se nagnula kroz prozor prizemnog stana. Neki je muškarac u papučama i s crnom baskijskom kapom na glavi vodio u šetnju svog psića. Nikoga drugoga Loder nije sreo. Automobili su bili parkirani s obje strane ulice. Osjećali su se najrazličitiji mirisi od spremanja večera, a taj se čovjek od četrdeset četiri godine, kao i uvijek kad bi dolazio ovamo, sjetio posljednje rečenice Hemingwayove knjige o tom gradu, koja je glasila: Takav je bio Pariz naših prvih godina, kad smo još bili veoma siromašni i veoma sretni. Zaustavio se ispred visokih, starih, drvenih vrata broja 50a i pritisnuo, kao i često prije toga, gumb za zvono na oguljenoj, već desetljećima zarđaloj pločici. Istog trena mehanički se povuče korak unazad. Kuća je imala pet katova. S jednog prozora na četvrtom katu proviri Gerard Vitran.Idem dolje - poviče on.Dobro! — Loder je čekao. čovjek s psićem prošao je pored njega i pozdravio ga. Morao je stati, jer je životinjica upravo digla nogu. Bio je to star čovjek s mnogo staračkih mrlja po licu i po suhonjavim rukama.soir, monsieur.Loder je uzvratio pozdrav. On je govorio francuski veoma dobro.Lijepo vrijeme, ne?Veoma lijepo - odvrati Loder.Vruće - reče starac koji je sa zanimanjem promatrao kako psić piški.Vruće je, da.J O HN N E SM AS IEAli ne previše.Ne, nije prevruće.Opet će se moći dobro spavati, hvala Bogu!Hvala Bogu.soir, monsieur. - Psić se popiškio, pa je njegov vlasnik mogao krenuti dalje.soir, monsieur - reče Loder. Starac podigne ruku na pozdrav i okrene se. Sasvim izgubljeno reče

odjednom: - Svi su oni zločinci.Tko?Zar niste čuli vijesti? Svi su političari kriminalci!U pravu ste, monsieur.Prokleti zločinci - reče starac svom psu. - I ti to znaš, Coco, i ti to znaš. Ne žuri! Imamo vremena koliko hoćemo. Sve sami zločinci. Na cijelom svijetu.Uz glasno škripanje trošna se vrata otvore. Pred svojim prijateljem Wolfom Loderom pojavio se Gerard Vitran samo u košulji i hlačama. Oni se zagrle.Wolf, stari moj! Tako se radujem!I ja također, Gerard. Opet s vama! I u ovom gradu!Drugi su već stigli - reče Gerard. - Monique i Isabelle su u kuhinji, a ostali u uredu. Sve su to dobri ljudi. Zacijelo će ti se svidjeti. Monique i Isabelle pripremaju gigot.Ah! - reče Loder.S prilozima i salatom.Divno!A prije toga juha od rajčica.Izvrsno.Gigot samo zato jer ga ti voliš.Gigot je ovčji but, ali Wolf Loder je znao da je ono što ga čeka iz kuhinje Monique Vitran sasvim, nešto posebno, nevjerojatno ukusno i fantastično pripremljeno jelo, koje zaslužuje takav aristokratski naziv. Uspinjao se iza Gerarda visokim i uskim izlizanim kamenim stepenicama.Te kamene stepenice, pomisli on. Već je maštao o njima. Na svakom katu malo je odmorište i zeleno oličena vrata s kojih se ljušti boja. Vjerojatno od kraja prvog svjetskog rata, pomisliJ E D NLoder. Vrata su imala specifičan miris, slično kao što zna vonjati u starim knjižarama. Da, maštao je već i o tom prekrasnom mirisu. Na četvrtom katu stajala je na zelenim vratima ploča na kojoj je pisalo: ENERGY SYSTEMS INTERNATIONAL - ESI.Loder je ušao u stan za svojim prijateljem. A stan je bio na dva kata, prostran i u njemu je vladao veličanstveni nered. Po uskim hodnicima bila su naslagana čitava brda novina i časopisa, dokumenata i mapa. Daske drvenog poda škripale su pri svakom koraku. Kad su stigli u radnu sobu, Gerard je Loderu predstavio ostale goste. Bili su tu Markus Marvin, Philip Gilles, Bernd Ekland i Katja Raal. Oni su stajali između velikih stolova, na kojima su se također nalazila prava brda knjiga i brošura, novina i magazina, zatim je tu bio i jedan prastari aparat za fotokopiranje koji je još izrađivao vlažne kopije, te jedan električni pisaći stroj, nekoliko računalskih terminala i naslaganih kutija punih arhivskih kartica. Najednom se stoliću nalazio jeftini telefaks, a kraj njega barska kolica na tri kata, puna raznih boca s pićem. Loder je ponovno ugledao i dvije stare stolice za ljuljanje, te mušku lutku u prirodnoj veličini, okrenutu leđima prema vratima i odjevenu u izlizani i zaprljani smoking. Vidjelo se da u podignutoj ruci drži cigaretu. Kad bi se je okrenulo na njenoj pokretnoj stolici, ukazalo bi se lice kao u utopljenika. Loder položi ruku na rame poznatoj lutki. To donosi sreću, rekla mu je prigodom njegova prvog posjeta Monique. Ona je to govorila i svakom drugom posjetitelju i svaki bi posjetitelj stavio ruku na rame lutke s licem utopljenika, koju je Monique našla na nekom sajmištu. Iza lutke u sobu je dolazilo svjetlo kroz koso prozorsko okno, kao u nekom slikarskom ateljeu. I o tom oknu je Loder razmišljao s nostalgijom. Sada je iznova mogao uživati u pogledu na crkve i palače, bolnice i Eiffelov toranj, na stotine tisuća kuća i krovova zgrada. S čašom Ricarda u ruci mliječnog, jer je bio razrijeđen s dosta vode razmišljao je kako je opet jednom sretan, veoma sretan što se vratio doma u Pariz i svojim dobrim prijateljima Moniquei i Gerardu Vitranu.Juhu od rajčice posrkali su šutke. Tek je nakon juhe započeo razgovor. Monique i Isabelle su trčkarale amo-tamo, nosile lonce i mijenjale tanjure. Gerard je rezao ovčji but. Sjedili su svi zaJ odugačkim stolom u kuhinji, koja je bila najveća prostorija u stanu. Nalazila se odmah ispod krova i do nje se moralo popeti zavojitim stubama. Pod je bio popločen, ali je velik broj pločica bio

napuknut. Na zidu iznad štednjaka bili su izvješeni lonci, tave i ku-tljače. Između njih nalazili su se svežnjevi češnjaka i suhe paprike u vijencima, te klipovi kukuruza. Za stolom su bile poredane stolice od kojih nijedna nije nalikovala drugoj. Bilo je tu sasvim običnih stolica bijele boje i bez naslona, a uz njih i stolica s naslonom za rake i za leđa od crvenog, izblijedjelog baršuna. Stol je bio prekriven crveno-bijelim kariranim stolnjakom. I iz te se prostorije, kroz prozor koji je pokrivao čitavu jednu stranu, pružao prekrasan vidik dolje na Pariz. Bilo je vruće. Dio te prozorske strane bio je svo vrijeme otvoren. Muškarci su sjedili samo u košuljama, a žene su bile odjevene u lagane prozračne haljine. Jeli su gotovo čitav sat, a na kraju su im servirali razne vrste si-reva. Obje su se žene radovale što su svi gosti oduševljeno hvalili gigot, ukusnu salatu i birano vino, koje je Monique uspjela kupiti po povoljnoj cijeni. Rekla je da je u podrumu uskladišteno još mnogo takvih boca. Loder je posebno hvalio hrustavi bijeli dugački kruh, koji se zove batdrd, napravljen u dugačkim širokim štrucama, za razliku od uskih koje se nazivaju baguette ili flute, što je Loder također dobro znao. Gilles je, smiješeći se, promatrao Isabelle, koja je bila usplahirena i zacrvenjena od posla oko serviranja, a ona mu je uzvraćala smiješkom, dok je Katja diskretno Berndu Eklandu rezala meso na tanjuru, tako oprezno da to nije nitko ni primijetio. Ekland već nekoliko dana nije mogao rukom prerezati gotovo ništa, čak ni pecivo. Katja gaje gledala sva ozarena. Bila je s njim, i uza nj. On neće trebati nikada više sam podizati tešku i veliku BETU. I dok su tako sjedili, jeli i pili, svakoga je od njih obuzimao osjećaj da se poznaju već mnogo, mnogo godina, te da ih sve skupa povezuje isto povjerenje i simpatija.Pravi je razgovor započeo tek pri posluživanju sira i vodio se na engleskom, jer su svi vladali tim jezikom. Monique i Gerard Vi-tran su, dakako, znali o čemu Loder govori, ali su ostali trebali dobiti bar neku predodžbu o području koje je bilo sljedeće na redu za snimanje.Dakle, sunčana energija! — reče mladi Nijemac uska lica, čiji je otac radio na upravljačkim uređajima za V-l i V-2 za naciste. — Sunčana energija koja dospijeva na Zemlju teorijski bi mogla pokriti petnaest tisuća puta veće potrebe čovječanstva za primarnom energijom. Ustvari, sva energija koju ljudi koriste, vjetar i voda, nafta, ugljen, ogrjevno drvo, nije ništa drugo doli modificirana sunčana energija. U ovo naše vrijeme čovječanstvo potroši za godinu dana toliko ugljena i nafte, koliko se u sto tisuća godina povijesti Zemlje skupilo kao koncentrirana sunčana energija. Stoga će se fosilni pokloni iz prastarog doba uskoro iscrpsti, a nafta već za trideset godina. Krajnje je vrijeme, dakle, da se napokon počne više koristiti snaga sunca - i to danju i noću. Međutim, prije negoli se to dogodi, čovječanstvo mora najhitnije radikalno smanjiti potrošnju energije. To je problem kojim se bave i Monique i Gerard. Želimo li imati budućnost, onda zapravo sve i treba započeti od rješavanja toga problema. To morate svakako iznijeti na vidjelo. - Loder pritom pogleda Marvina. Ovaj kimne. Svi su znali kakva mu se tragedija dogodila, ali on je zamolio da mu nitko ne izrazi ni riječi sućuti.O našem ćemo radu još razgovarati, Wolf — reče Monique. - Danas si ti na redu. Koji sir želiš?Camembert i Roguefort i ovaj kozji - reče on. - Ja ću se zaista prejesti, no što zato? Monique, Isabelle, volim vas!I mi tebe, slatki hoche - reče Monique.Na koji se način može što razumnije skupljati, pohranjivati i dalje prosljeđivati sunčanu energiju? - nastavi Loder punih usta. - Pardon. - On sažvače zalogaj i proguta ga. - Kako da ju se zgusne, da bude uvijek raspoloživa, i za kišnih dana, i noću, ispod zemlje? Kako? Na koji način? Najbolje pretvorbom u plin, u vodik, idealni sekundarni nositelj energije, dakle, u takvo stanje u kojem će se moći pohraniti i transportirati.Sasvim polagano nad golemim je gradom zalazilo sunce. Milijuni prozora bljeskali su zlatnom bojom, sve više i više.A na koji se način sunčana energija pretvara u vodikovu energiju? - upita Ekland.Postoje najrazličitiji sustavi — reče Loder. — Mnogi već izvrsno funkcioniraju. Međutim, mi smo u Binzenu otkrili i usavršili nešto sasvim posebno. Naime, glavni je problem u svihsustava što oni funkcioniraju samo dok ima sunca. Noću ili kad pada kiša, ništa od sunčane energije. Ali, naš sustav radi i danju i noću! Sa suncem ili bez njega! To je pravi pronalazak, vi biste morali doći k nama! Vi ste prvi kojima ćemo dopustiti da to snimite. Vodik — reče on zaneseno. -

Ako sve krene po dobru, taj će inače hlapljivi element svojim imenom označiti cijelo jedno stoljeće. Ludwig B61kow nije uzalud rekao: Dvadeset prvo stoljeće bit će doba solarnog vodika. Ako ne, onda laku noć, Zemljo! — Vodik je - uze riječ Gerard Vitran — najčešći elemenat u svemiru. Jedan kilogram vodika oslobađa pri izgaranju trideset tri kilovatsati energije, trostruko više od benzina! Iz vodika se može veoma jednostavno proizvesti snaga, toplina i struja.Nakon toga zavlada tišina u prostranoj kuhinji. Svi su šutke promatrali kroz prozor taj praznik života, taj prekrasni grad Pariz, koji kao da je gorio u svjetlu zalazećeg sunca.Na posljetku prvi progovori Wolf Loder: - Uglavnom su starije osobe te koje gledaju daleko u budućnost. Te ljude kao da fascinira daleki život, koji je za njih nedostižan. A možda i žele popraviti ono što su u svojoj mladosti učinili ovoj našoj Zemlji nažao. Mnogi od njih mogli bi sasvim bezbrižno i raskošno živjeti od kamata na svoj imetak, a umjesto toga oni se zanose i naklapaju o novom vremenu. Moj otac dolazi u našu tvornicu u Binzenu svakog jutra već prije sedam sati.— Carl Friedrich von Weizsacker, brat predsjednika Savezne Republike Njemačke - reče Marvin - kojemu je sedamdest šest godina, a po struci je atomski fizičar i filozof, priželjkuje sunce kao glavni izvor energije sljedećeg stoljeća. A sedamdesetpeto-godišnji Robert Jung piše: Uvođenje sunčanog doba sudbonosno je pitanje budućnosti čovječanstva.— Mi zaista nemamo više vremena - reče Loder. - Ugljenu je bilo potrebno stotinu godina da potisne drvo za ogrjev. Trideset godina je trajalo pobjedonosno napredovanje ulja, a nešto slično ulju nikada više nije postojalo u povijesti čovječanstva. Već dvadesetak godina prodire na njemačko tržište atomska energija. Uspjeh: nuklearke pokrivaju čitavih deset posto primarne energije i okruglo trideset posto potrebe električne energije. Industrija može sve. Ljudi samo moraju htjeti.A oni neće? — upita Katja.Ljudi hoće, kako da ne - reče Loder. - Ali Savez to neće.Tko sačinjava Savez? — upita Ekland.U Njemačkoj je to jedna od najmoćnijih interesnih zajednica gospodarstva. Poslovna udruga osam energetskih koncerna. Neizmjerno bogati, jaki i utjecajni. Kad bude prilika, ispri-povijedat ću vam mnogo više o tom megavat-klanu. No, mi ćemo uspjeti unatoč njemu. Samo sada moramo požuriti i to jako požuriti. Solarna energija znači uspostavu mira između ljudi i majčice Zemlje, jer će predstavljati kraj uništavanju i trovanju prirode! Nadalje, značit će i mir u zemlji, jer solarnoj energiji nije potrebna ni policija ni državna zaštita. Znači mir među generacijama, među nama i onima koji će doći iza nas.Istraživač solarne energije Dahlberg u pravu je - reče Vi-tran - kad kaže da će solarna energija i vodik ispuniti sve ono što je obećavala, a nije uradila atomska energija.Mi imamo naše modele — reče Loder. — Drugi imaju druge. Potrebni su nam različiti modeli, za različite sredine i vrste uporabe. Jedino što nam nedostaje jest novac. Nemamo dosta novca. Za istraživanja još i dobivamo nešto, međutim, želimo li krenuti u proizvodnju, odmah iskrsavaju poteškoće. čini se da je za megavat-klan u našoj zemlji, za strujare, za energo-moćnike nezamisliva pomisao da se kao pretpostavka solarne ere izgrade mali pogoni, te da naši pronalasci vremenom zamijene nuklearke. Savez raspolaže milijardama i milijardama. Naravno da se i on zanima za solarnu energiju. Naravno da se i strujari bave izučavanjem solarne energije, ali oni svoje modele drže u ladicama. U atomsku energiju investirano je toliko novca, inteligencije, entuzijazma i s njom se još uvijek može. I zašto da se s nečim prekine, kad to još uvijek sasvim dobro funkcionira? Jednom, dakako, više neće tako moći ići dalje. Ali do tada će megavat-klan imati apsolutni monopol na solarnu energiju, kao što sada imaju na atomsku i sve ostale vrste energije. Oni žele i nadalje zarađivati, kao i dosad. I zapovijedati budućim događajima. I da svi budu ovisni o njima, kao i dosad. Strujari! Nitko drugi... Dvije milijarde maraka koštao je pronalazak VW dizel-trio-tora, a ni slučajno toliko pronalazak agregata! Osam najvećih nje-naačkih elektrokoncerna izdavalo je godišnje više od dvanaest miH A N N E SM AIlijardi maraka za dodatnu opremu svojih nuklearki. Mi, koji pokušavamo uvesti solarnu energiju,

moramo se boriti za svakih tisuću maraka. Elektrokoncerni naprotiv raspolažu milijardama za opremanje svojih nuklearki i daljim milijardama za projekte o sunčanoj energiji. Oni dobivaju svoj novac naprosto potpuno automatskim isknjižavanjem računa za struju sa svakog pojedinog računa.Katja odmahne glavom. - Zar ti moćnici mogu doista činiti baš sve što hoće? Odlučivati baš o svemu?Da, gospođo Raal!Kako to? Kako je to moguće?To je još omogućio Adolf Hitler — reče Loder. — Godine 1935., kad se već pripremao za rat, dao je svojem predsjedniku Reichsbanke Hjalmam Schachtu nalog za vođenje brige o tome da ratna industrija u svako doba, danju i noću, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu može raspolagati dovoljnom količinom energije. Schacht je, dakako, imao svoje prijatelje u veleindustriji. I njegovi su dobri prijatelji bili veoma zadovoljni, kad je Schacht 1935. stvorio Zakon o potpadanju opskrbe Njemačke energijom pod vojnu obavezu. I elektroproizvođači su od toga vremena, shvaćate, imali čvrstu obavezu da proizvode struju, struju, struju. U golemim količinama. Za rat. Rat smo izgubili 1945. Hitler se ubio. Ali, zakon iz godine 1935., zakon koji velikima daje pravo da proizvode i prodaju struju kako se to njima samima najviše sviđa, taj je zakon u svojoj strukturi važeći još i danas!Nije moguće! - reče Katja.Da, da - reče Loder. - Taj je nacistički zakon iz 1935. godine u svim saveznim državama 1988. još uvijek putokazom. Savez osam velikih monopolista električne energije još i danas predlaže koliko će se struje proizvesti i koliko će ona koštati! Nitko se ne usuđuje poduzeti bilo što protiv toga. Nitko ne sprječava osam velikih da namire bilo kakve svoje eventualne gubitke novcima svojih kupaca, dakle potrošača i platiša struje, a isto tako da ubere i sasvim nekontrolirano podijeli svu dobit. I što mogu učiniti ljudi kojima je struja potrebna? čim okrenu bilo koji prekidač ili uključe bilo koji utikač u utičnicu, istog su trena ovisni o Savezu velikih. Taj diktat struje predstavlja jedinstveni fenomen zapadnoga svijeta.Ali, to je ravno skandalu koji viče u nebo! - uzvikne Katja.Ne, gospođo Raal - reče Wolf Loder. - To nije skandal koji viče u nebo. To je njemačko shvaćanje i tumačenje prava.Toga trenutka Bernd Ekland zastenje.Što je? — Katja ga uplašeno pogleda. — Bolovi? On kimne i stisne usnice.Katja reče ostalima: - Pretegnuo se podižući BETU, znate. Prije nekoliko dana. I odonda... Boli te jako, Bernd? - On kimne. - Da pozovemo liječnika iz noćne službe?Ne — reče Ekland. — Nikako. To je samo zbog vrućine. Samo me zato tako užasno boli. Neću pokvariti ovo veče. Sve je tako izvrsno, i jelo i društvo i zaista zahvaljujem na svemu i molio bih da se nitko ne naljuti što bih vas sada napustio. Naprosto mi je toliko loše da moram leći.Razumljivo, samo izvolite - reče Monique Vitran. - Zašto to niste rekli već ranije? Pričekajte, pozvat ću odmah taksi!Deset minuta nakon toga sjedili su već Katja i Bernd u jednom starom citroenu i vozili se u svoj mali pansion, u blizini Gare de lEst. Pariška ispostava Frankfurtske televizije iznajmila je hotel za svoje suradnike i posjetitelje. Tamo su odsjeli Marvin, Gil-les i Isabelle. Međutim, kamo bi god došao, Ekland je uvijek volio odsjedati u malim, trošnim pansionima. U takvim se svra-tištima osjećao ugodno. A i Katja je uvijek stanovala gdje i on.Još u taksiju, za vrijeme vožnje, Ekland reče Katji: - Uopće nije tako loše.Što nije tako loše?Moja ruka. Samo sam želio otići, razumiješ?Ni riječi. A što te tamo smetalo? Pa bilo je više nego zanimljivo.Upravo - reče Ekland.Što upravo?Ah - reče postariji taksist njemački. - Vi ste Nijemci?Da - reče Ekland. - I?Ja volim Njemačku - reče taksist. - Predivna zemlja. Tamo sam proveo najljepše godine svojeg

života.Stvarno? - upita Ekland.J O HM AStvarno. - Kola se zanesu i odmah zatim uz tresak se vrate na asfalt. - Bila je mačka.Što je bilo?Pregazio sam mačku. U tom ih kraju ima noću na čopore. Nemam ništa protiv mačaka. Zaista ništa. Ova mi je baš izravno podletjela. Upravo se vraćala s tjeranja. Pardon, mademoiselle.Otkuda vi to znate? - upita Katja.Ili je upravo jurila tjerati se. Prava ludnica tu oko kolodvora. Svaku noć. Možete pitati moje kolege. Gare de lEst. čuven po tome. Ah, Njemačka! To je bio pravi san.A kada to? - upita Katja.Na cesti je zaista bilo mnogo mačaka.Od 1940. do 45. Ratni zarobljenik. Seljačko imanje u Schwarzwaldu. Villingen. Znate za Villingen? I to je također san! A tek djevojke! Najljepše djevojke koje sam ikada... No, da, i Gertruda je pošla sa mnom u Pariz. U međuvremenu smo već i ostarili. Djeca su nam odrasla i odselila. Ali ja, ja još uvijek imam svoj san, Villingen. Najljepše mjesto na svijetu. Sljedeće ću godine prestati raditi i onda idemo...U Villingen - reče Katja.U Villingen - reče taksist. - I ostat ćemo tamo. Do kraja života. I kada dođe onaj zadnji trenutak, želimo tamo biti pokopani. Takvo groblje sigurno niste još nikada vidjeli. Naprosto veličanstveno. Bože, koliko ću biti sretan kad odem iz Pariza! Jedva čekam. Eto, stigli smo, gospodo. Znam, previše govorim. Ne, nemojte me uvjeravati da nije tako. Ja to znam. Brbljam i brbljam, nezaustavljivo. I Gertruda to uvijek kaže. To bi iznosilo... on, tisuću puta hvala, monsieur! Srdačna vam hvala! I dobra zabava! Oprostite. Tu je da čovjek poludi. Pogledajte samo te mačke...— Dakle, što je? — upita Katja čim su stigli u svoju pansionsku sobu. Bila je to mala, ali lijepo uređena soba, sa starinskim namještajem, kao uostalom i cijela kuća. Ekland je volio takav smještaj, a ujedno mrzio otmjeno prenemaganje u hotelima s pet zvjezdica, kao i zajedničko stanovanje s ljudima, s kojima je radio po čitave dane. Ovaj je puta jedva pronašao slobodnu sobu u ovom svratištu, u kojem se čula buka vlakova i galama s kolodvora. Međutim, to ga nije apsolutno ništa smetalo, kao ni činjenica da su u tom svratištu bili veoma tanki zidovi. Iz susjedne se sobe upravo toga trena začuo muški glas.No, da - reče Ekland - bilo je veoma zanimljivo sve o čemu se tamo pričalo. I o nacističkom zakonu koji je još danas na snazi, zar ne?Da. I?Sve je tu zanimljivo — reče on. — Od samog početka. Da su vlastiti Marvinovi tjelohranitelji ubili njegovu kćerku. A Chico Mendes je za dlaku izbjegao napad. Da je Bolling netragom nestao. Da u našoj ekipi nitko nikome ne vjeruje, po svoj prilici s pravom. A sada još i nacistički zakon! Slušaj, Katja, mi se moramo držati po strani i ne upletati se u to! čitava je ta priča zapravo neka prljava priča. I sama si to doživjela tamo u Altamiri, kad je Bolling telefonirao Joschki Zinneru. Tu nešto smrdi, kažem ti! Ti i ja, mi s time nemamo nikakve veze. Ja hoću svoj mir. I tvoj. Ti si suviše znatiželjna.Nije istina! Ja sam čistom slučajnošću upala u to.Dobro. Ali sada se moraš veoma brzo izvući iz toga. Mi samo obavljamo naš posao. Što prije budemo gotovi, bolje za nas. To je neka bijedna priča, vjeruj mi. Ja imam nos za tako nešto. Znaš i sama. Još nikada nisam bio tako uvjeren u to kao sada. Ne želim krepati poput jadne Susanne. A tebi, tebi se ne smije ni slučajno ništa dogoditi. Kad su danas počeli i o tom nacističkom zakonu koji u Njemačkoj važi još i danas, u toj istoj Njemačkoj koju taksist toliko voli, rekao sam dosta, treba se maknuti, otići, razumiješ? Mi ne smijemo ni o čemu ništa znati! Samo tako ćemo se uspjeti izvući iz toga. Samo tako ćemo ostati čitavi. I zajedno.Ah, Bernd. - Ona poče plakati.Što je sada? Zašto plačeš?

Jer si rekao da ćemo ostati zajedno. Zaista to želiš?Jasno da želim. - On se spusti na stari mesingani krevet. Opruge zaškripe. Začuje se zvižduk lokomotive. A zatim zvuk kotača. - No, hajde, prestani! Uzmi maramicu!Ne... nemam... je.Evo uzmi moju.Ona se usekne u maramicu. - Hvala, Bernd. Učinit ću sve što ti hoćeš. Potpuno si u pravu. Kad bi se tebi nešto dogodilo...Ili tebi.To ne bi bilo tako strašno. Ali tebi. Onda sam potpuno sama.A kad bi se dogodilo tebi, onda sam ja sam.Ah, Bernd! Ali moje odvratne akne.Katja! Ja te volim s tvojim aknama. Ti to dobro znaš! Međutim, čuo sam da u Hamburgu ima jedan profesor koji može doći na kraj i s najgorim aknama na svijetu. Kad završimo ovaj posao, otići ćemo k njemu.Ja sam pokušala sve i bila svugdje! Moje akne ne može izliječiti nitko!Taj hoće! On radi s rengenskim zrakama.Već sam ih odavno primala.Ali ne sasvim meke, dugovalne - reče on. - Deset do dvanaest puta po tri minute i imat ćeš kožu poput Ornelle Muti.Bernd... Bernd... nemoj se ljutiti, molim te... opet si me rasplakao...Samo se ti mimo isplači. Tu te nitko ne vidi.Bože dragi, Bože dragi - potreseno reče Katja.Što Bože dragi, Bože dragi?Znaš, Bernd, danas ujutro sam bila u crkvi, tu kod kolodvora.Vraga, vraga - reče on. - U crkvi? A što si tamo radila?Najprije sam kupila deset svijeća...Tako, znači, ti bacaš novac!postavila ih na stalak, a zatim se molila da mi se danas dogodi nešto veoma lijepo. I molila sam dragoga Boga da mi dade neki znak.Kakav znak?Ako uspijem nakon molitve samo s jednom šibicom zapaliti svih deset svijeća, onda će mi se dogoditi nešto lijepo. Još danas. I upalila sam svih deset samo s jednom šibicom.Svih deset? Nemoguće!Da, i vidiš,zaista je to bio znak. Jer sada si, eto, ti došao s tim profesorom i njegovim sasvim mekim dugovalnim rengenS L J E D N J 1I NPJEVskim zrakama. Molim lijepo! Dogodilo se nešto zaista lijepo, i to odmah danas naveče!Kroz tanki zid odjednom je dopro jak muški glas. Govorio je engleski.Amer - reče Ekland.Moje su stvari prvorazredne, mister Mason - reče Amer. Začuje se odgovor drugoga glasa, također na engleskom:Vaše su stvari čisto sranje, mister Burkett.E, tako to volimo - reče prvi Amer. - Da sam slučajno Židov ili lijevi, ili crnac, onda bi sve bilo u redu, čovječe. Onda bi već odavno bio s vama.Jučer je bio ovdje jedan autor crnac - reče drugi Amer.On mi je rekao: Kad bih ja imao bijelu boju kože, bio bih već odavno milijunaš. - No, lijepo - reče prvi Amer - a što je s homićima?Ima homića koji pišu izvrsne stvari - reče drugi Amer.Na primjer Genet, zar ne? - reče prvi.Na primjer Genet - reče drugi.0 Bože - reče Katja. - Što oni govore?

Ne uzbuđuj se - reče Ekland. - Sve je u redu. Oni čitaju jednu priču Bukowskog. S podijeljenim ulogama.čiju priču?Da onda možda prijeđem na sisača pimpeka, hoćeš li?reče prvi Amer iz susjedne sobe.Charles Bukowski. Ne znaš za njega, Katja?Nee.E, to bi morala znati! Fantastičan pisac. Imam sva njegova djela. Dat ću ti ih. Ova dvojica čitaju priču s naslovom Sami veliki pisci. Moja najdraža priča. Zapravo, Bukowski mi je najdraži pisac i volim sva njegova djela! Jedno je bolje od drugoga. Naprosto, izvrsno!Zar da još pišem samo o sisaču pimpeka, je li? - reče prvi Amer.Nisam to rekao - reče drugi Amer.O Bože, o Bože - reče Katja. - A zašto oni to čitaju s Podijeljenim ulogama?Ne znam - reče Ekland. — Pijani su. Ludi. Ili možda oboje. Svi smo mi ludi. Taj Bukowski je naprosto veličanstven.Slušajte, mister Burkett - nastavi čitanje drugi Amer. -Mi smo ipak jedno poduzeće. Kad bismo mi tiskali svakog autora koji dolazi k nama i moljaka nas, misleći da je sve što je on napisao genijalno, mi već odavno kao izdavači ne bismo postojali. Moramo uvijek dobro razmisliti i izabrati. Ako bismo češće pogriješili u izboru, onda bismo bili gotovi. To je jednostavno. Mi izdajemo dobre autore koji nam omogućuju promet, a izdajemo i loše autore koji nam također omogućuju promet. Mi želimo robu prodavati.Slušajte, vi tiskate Bukowskog - reče prvi Amer. -As njime se po ekonomskoj računici gubi. Vi to dobro znate.No, dobro - reče drugi — onda se s njime gubi.Taj piše sranje — reče prvi.Ako se sranjem može postići promet - reče drugi - onda mi prodajemo i sranje.Na to su se obojica muškaraca glasno nasmijala. Nasmijao se i Ekland.Slušaj, Bernd - reče Katja, dok se čitanje u susjednoj sobi nastavljalo — obećavam ti da ću se držati daleko od svega. Izvan svega. Učinit ću sve što i kako ti kažeš. Sve. Ali i ti moraš činiti onako, kako ja kažem.Kako? - upita Ekland, koji je pokušavao istodobno slušati i Katju i dvojicu Amera iz susjedne sobe koji su nastavljali s čitanjem Bukovvskog.Da iznova počneš uzimati cortison.Što kažeš?Tri injekcije cortisona tjedno - reče Katja. - Kao i prije. Ili čak četiri. Ja ću ti ih davati. Kao i prije. Imam ih još mnogo na zalihi. Liječnik koji je rekao da moraš prestati uzimati injekcije običan je glupan. Do tada si se izvrsno osjećao. A bez cortisona ti je sve lošije. Danas na večeri ja sam ti morala rezati meso na tanjuru. Da sutra moraš snimati, sigurno ne bi mogao. Na sreću, imamo nekoliko slobodniji dana, sve dok oni ne rasprave o sunčanoj energiji. Počnimo s injekcijama još danas. Molim te, Bernd! Inače je sve gotovo.PJEVNe, ja više neću cortison.— čak ni tada, ako sve bude gotovo?čak ni tada. Ah, što govorim, prokletstvo! Okay, pokušajmo! Možda će biti bolje!Ona sva presretna potrči k ormaru i donese kromiranu metalnu kutiju.Ah, Bernd, kako mi je drago što si me poslušao! Vidjet ćeš, brzo će ti biti bolje. - Stavila je kutiju na klimavi stol i otvorila je. Izvadila je jednu ampulu i malom joj pilom odrezala vrh. — Skini košulju! — Zatim je, držeći u ruci injekciju, isisala sadržaj ampule. Odložila je injekciju na hrpicu gaze, a vatom natopljenom alkoholom očistila kožu na Eklandovu desnom ramenu.— Opusti mišiće! Eto, tako!Ona ubode iglu u njegovo rame. On se jedva primjetno trgne. Katja poče polagano istiskivati sadržaj injekcije.

Isuse, ako bol odmah popusti, onda mi je mojih deset svijeća donijelo dvije lijepe stvari odjednom - tiho reče Katja.— Da — reče Ekland — pet za tvoje akne, a pet za moje rame. S Gare de lEst dopirao je promukao glas iz zvučnika, aiznova se začuo i zvižduk lokomotive koja je protutnjala pokraj pansiona. A zatim se iz susjedne sobe iznova začuje glas prvog Amera: - A sada slušaj ovo, Jack! Da me od prve obori s nogu!— Hajde, pročitaj već jednom! - reče drugi Amer.Prvi poče čitati: - Nadgrobni spomenik cjelokupnoj zbrci, a na njemu natpis: LJUDSKI RODE, TI OD SAMOG POčETKA NISI IMAO PRILIKU! - Ja bez toga momka naprosto ne mogu - rekao je Adolf Hitler prilikom ručka, 22. travnja 1942. - On je drzak i uobražen. Usuđuje mi se pisati pisma u kojima me oslovljava Vrlo poštovani gospodine Hitler, a također ih i ne potpisuje s Heil Hitler ili barem njemačkim pozdravom, nego, kunem vam se da je to istina, taj si čovo uvijek dopušta potpis samo S najljepšim pozdravom, Vaš odani Schacht! Da, ali on je, primjerice, odmahJ O HMSIMMshvatio kako je bez milijardskih iznosa smiješan svaki pokušaj njemačkog naoružanja! Ne trepnuvši okom saslušao me je kad sam mu objasnio da je za prvi stupanj naoružanja potrebno osam milijardi, a zatim još najmanje daljnjih dvanaest milijardi. On je nadasve inteligentan čovjek i naprosto se bez njega ne može.Isabelle odloži na stol knjigu Hitlerovih Razgovora za stolom, iz koje je upravo prevodila. Knjiga je potjecala iz Gerar-dove biblioteke. Još su uvijek sjedili u prostranoj kuhinji na najvišem katu stare kuće u uskoj Rue du Cardinal Dubois. Već je bila noć. Kroz prozor se pružao pogled na milijune svjetala grada Pariza. Isabelle pođe k štednjaku, gdje je Monique još uvijek nešto radila.Horace Greelv Hjalmar Schacht - reče na njemačkom visoki i vitki stručnjak za solarnu energiju Loder, obrativši se Gil-lesu - rođenje 1877., a umro 1970. Kakav lije to samo bio život! Godine 1916. bio je direktor Narodne banke koju je 1922. spojio s Darmstddter bankom. A 1923. uspio je genijalnim trikom zaustaviti luđačku inflaciju u Njemačkoj.On sluša Lodera, ali ga ne gleda - reče Monique Isabelli. Pripremale su kavu. - Gleda samo tebe.Hm.Neprestano.Hm.Sviđa mi se. Šalice su dolje desno u ormariću. Jako mi se sviđa. Pametan čovjek. Dobro lice.Hm.Djeluje simpatično. Koliko mu je godina?A mlijeko?U hladnjaku. Voli te. Odmah se primjećuje.Hm.Ah, ne pravi se tako! Pa i ti njega voliš!A šećer?Od godine 1924. do 1939. bio je predsjednik Reichsbanke - reče Loder. - Od 1934. do 1937. bio je istodobno i ministar gospodarstva. Daljnji su mu trikovi bili pribavljanje deviza za naciste. Financirao je Hitlera, kojeg je prezirao, ali je financirao i Drugi svjetski rat. Ostao je vjeran svojim prijateljima veleindustrijalcima. Ostavio ih je u pozadini Hitlera. Navodno je Schacht rekao: Industriji načelno može biti svejedno, tko vjeruje da ima stvarnu vlast - čelična kaciga ili cilindar. Međutim, iz taktičnih se razloga valja jednoj strani prikloniti. Gilles se nasmije.Djeluje mlađe kad se smije - tiho reče Monique kraj štednjaka Isabelli. - Kad ste zajedno vi mora da se mnogo smijete, zar ne?Hm.Kad je Schacht kasnije pokušao spriječiti prijeteću inflaciju putem sve većih ratnih kredita, Hitler se nije složio s njim - reče Loder. - Na to se Schacht okrenuo protiv njega. 1944. poslao je Hitler

Schachta u koncentracijski logor. Zbog oporbenog držanja Schacht je oslobođen u Nurnberškom procesu. Oslobođen! Od godine 1953. on je bio suvlasnikom jedne diisseldor-fske privatne banke. Da! U svakom slučaju, Hitler je 1935. potpisao Schachtov fantastično mudro proračunati gospodarski zakon o energiji. Njegovom je stvaraocu uspjelo upravo nevjerojatno: preživjeti rat, kapitulaciju, obnovu, privredno čudo i umiranje šuma!Isabelle, cherie! - vikne Vitran.Molim?Neka Monique sama pripremi kavu! Dođi ovamo i prevodi mi! Ja razumijem samo svaku desetu riječ. Hajde, dođi!Ona sjedne pored Gillesa. On se nasmiješi, a i ona također.Sada, molim vas, možete nastaviti! - reče Vitran. — Nacisti su, monsieur Gilles, u početku bili ogorčeni protiv jednog takvog zakona, koji je praktički prenio svu vlast na energetske koncerne. Ja sam, uglavnom, razumio što je govorio monsieur Loder. Nacisti su u početku htjeli razbiti te koncerne, ali nisu imali nikakvih izgleda protiv čovjeka poput Schachta. A Hitler nije nikada shvatio da je bio nasamaren, naime, da je Schacht stvorio taj zakon za svoje prijatelje industrijalce, ovaj put za one u elek-troindustriji. Schacht je bio toliko lukav da je u paragraf tri ili četiri prividno ugradio nešto poput državne kontrole nad elektroprivredom. - Vitran otvori neku drugu knjigu i dade je Isabelle. Naslov knjige je glasio: Država struje, a autor je bio Giinter Karvveina.24J O H A N N EMR IPročitaj preambulu, Isabelle, cherie - reče Vitran. Isabelle poče prevoditi: — Ovaj je zakon donesen da bi seenergetika kao važan temelj privrednog i društvenog života vodila jedinstveno, sudjelovanjem svih gospodarstvenih snaga i javnih područnih korporacija, te kako bi se u interesu općeg dobra što ekonomičnije upotrijebile pojedine vrste energije i time osigurao potreban javni utjecaj na svim poljima snabdijevanja energijom, a na taj se način spriječili štetni učinci nadmetanja u narodnom gospodarstvu i stvorila maksimalno sigurna i jeftina opskrba energijom. Uhh, kakva rečenica!Gilles je pogleda suosjećajući s njom.— To je — nastavi Isabelle - prema riječima autora Giintera Karweina, citat: Skup neutemeljenih tumačenja namjera i nepreciznih formulacija. Ali upravo stoga je upućivanje na obavezu-juću preambulu zakona o energetici danas okosnica pri svakoj diskusiji s reformistima i alternativcima; sasvim je svejedno što oni predlagali, jer za koncerne to nije ni dovoljno sigurno, a ni dovoljno jeftino, kao što nije ni maksimalno sigurno i maksimalno jeftino... Zapravo je novina u tom zakonu bila, što je njemačka energetika podlijegala pod nadzor ministra za gospodarstvo u Rei- ehu. Svi prethodni pokušaji jedinstvenog reguliranja za čitav Reich propali su zbog pojedinačnih prigovora saveznih pokrajina. Odlučujući je bio, dakako, način kako bi trebala funkcionirati ta državna kontrola. U paragrafu tri stoji da Reichov ministar za gospodarstvo može od poduzeća za opskrbu električnom energijom zahtijevati bilo kakav podatak o njihovim tehničkim ili gospodarskim uvjetima, ukoliko je to sukladno tom zakonu. Prema paragrafu četiri obavezuju se poduzeća da će prije izgradnje elektrana, njihove obnove, proširenja ili zaustavljanja, svoje planove iznijeti ministarstvu na odobrenje, radi podnošenja eventualnih prigovora ili odbijanja, ako to zahtijevaju razlozi općeg dobra.Da, ali to onda znači... - poče Gilles.— čekaj! — reče Isabelle. — Obaveza izvještavanja prema paragrafu tri kao i nadzor nad investicijama prema paragrafu četiri, omogućile su državi da upravlja i da poseže u razvitak opskrbe strujom u Njemačkoj. Međutim, Schacht je htio spriječiti upravo to. I stoga u Službenom obrazloženju zakona stoji: Zakon polaži od toga da su energetska gospodarska poduzeća u prvom redu sama pozvana da riješe sve zadaće vlastitim snagama. - Eto, vidite! - uzvikne Vitran. - Taj je Schacht zaista bio genijalan!Ministar gospodarstva Reicha - nastavi Isabelle s prevođenjem - načelno se ograničio da će se umiješati jedino onda kada samo gospodarstvo ne može riješiti postavljene zadaće. Iz tih se razloga

ne mora obavezno zatražiti dozvola za obustavljanje rada ili izgradnju novih energetskih postrojenja, nego je samo zadržano pravo moguće zabrane. Pripreme za poduzimanje potrebnih mjera, mora u najvećoj mjeri izvršiti samo gospodarstvo. Slijedeći duh i slovo toga tumačenja, piše Karweina, prenio je Schacht pravo iz paragrafa tri i četiri skupine energoprivred-nika u tadašnjem Reichu... - A u njoj su sjedili isključivo ljudi iz Saveza - reče Vitran. - Dakle, drugim riječima: cijela takozvana kontrola bila je u rukama predstavnika industrije elektroprivrede!Upravo to i piše Karweina - reče Isabelle. - Uostalom, taj su zakon potpisali osim Fuhrera, resorni šefovi za gospodarstvo i unutarnje poslove još i Reichsministar i glavni zapovjednik Wehrmachta. Uostalom, tu je ionako bilo riječi o stavljanju opskrbe energijom pod vojnu obavezu. - Kava! - dovikne Monique. - Kakvu god želite, jaču, slabiju, s mlijekom, messieurs, dames - Prišla je k stolu noseći veliki poslužavnik u rukama. Isabelle ustane kako bi joj pomogla pri dodavanju šalica. Vitran donese bocu konjaka i velike čaše.Kad su svi ponovno sjeli, Gilles tiho prišapne Isabelle: -Muškarac iz moje knjige, muškarac kojeg smo takoreći zajedno osmislili, bio bi veoma ponosan na mladu ženu koju smo isto tako osmislili i koju on voli. Ona je pametna, prevodi suvereno, potpuno je slobodna i nezakočena, pritom jednako privlačna, puna gracije i šarma.Philipe! Riječ je o monopolu na struju!Mene neprestano dekoncentrira struja koja zrači iz moje žene iz romana.Šuti, zaboga!Zar večeras nećemo igrati pokusne uloge?Isabelle šapne: - Situacija je isuviše ozbiljna za nešto takvo.J O HN N E SSavez je - reče Loder, a Isabelle nastavi s prevođenjem - dakle, sto posto pobijedio Hitlera, kao što je prije toga pobijedio Weimara, a još prije i cara. I zavladao je raj na zemlji. Do godine 1939. postigao je Savez porast struje za više od sto šezdeset tri posto. Možete zamisliti, kolika je to bila zarada!Gilles upita: - Kako je zapravo nastao taj Savez?Postojala su još dva genijalna čovjeka - reče Loder. -Jedan se zvao Hugo Stinnes. Kao mladi poduzetnik i vlasnik rudokopa čuo je godine 1898. da će se u Essenu graditi velika električna centrala. Zainteresirao se za to i uskoro objavio svojim suradnicima: Ugljen se može prodavati i putem žice. Vitran nastavi: — Tada dvadesetosmogodišnji Stinnes razumio se u novu tehnologiju toliko što je znao da generatore koji proizvode struju pokreću parni strojevi i troše velike količine ugljena. Mislim da je jasno kako su za osobu koja posjeduje rudnike ugljena, električne centrale predstavljale najbolje i trajne kupce. Mladi je privrednik pronašao i put kako da načini veliki posao, a da pritom ne prekrši ugovor po kojem se ugljen smio prodavati isključivo preko sindikata. On nije električnoj centrali izgrađenoj na granici njegova rudnika Viktoria Mathias prodavao ugljen, nego skupocjenu paru koju je dobivao iz kotlovnice svojeg rudnika. I na taj je način tvrtka Rheinisch-Westfalische Elektrizitatswerk, već pri samom startu mogla proizvoditi struju bitno jeftinije od svih drugih.Svaka mu čast - reče Isabelle.Baš ništa od igranja pokusnih uloga ce soir? - šapne joj na uho Gilles.Psst!Ljudi iz Elektrizitatswerkea bili su toliko oduševljeni Stinnesom - nastavi Vitran - da su ga 1898. godine izabrali u Nadzorni odbor, iako on nije posjedovao ni jednu jedinu dionicu te tvrtke. Stinnes je odmah izvršio velik utjecaj na tvrtku, pa kad je u proljeće 1902. izbila velika kriza u elektroindustriji, on je odmah iskoristio šansu. Zajedno sa svojim dvadeset osam godina starijim poslovnim partnerom Augustom Thvssenom, kraljem čelika, kupio je osamdesetšestpostotnu većinu dionica RWE-a, preuzeo predsjedavajuće mjesto u Nadzornom odboru i ostao na tom mjestu sve do svoje smrti. JJ

P J E— Nemoguće je zamisliti dva različitija tipa ljuske vrste, od te dvojice iz Miilheima an der Ruhr - reče Loder. - Hugo Stinnes, kreposni protestant, vjeran i brižan otac obitelji sa sedmoro djece. August Thvssen, rastavljeni katolik, visok svega metar i pedeset četiri, posvađan sa sinovima, ljubitelj punačkih dama i prostih viceva. Dok je Stinnes, zahvaljujući svojoj ženi Clare, bio uvijek korektno odjeven u tamnu vunenu tkaninu, dotle je Thvssen za sve prigode nosio izlizani dugi kaput. I koliko god oni pri zajedničkim nastupima djelovali smiješno, bili su u duhu Schachta poput blizanaca kao bankari, industrijalci, a istodobno i vrhunski tehničari, utemeljitelji koncerna, financijski akrobate i opsjednuti radnici. Thvssen je primjerice pisao svojim direktorima: Molim gospodu da na sjednicu ponesu sa sobom nekoliko komada kruha s maslacem kako ne bismo gubili vrijeme objedovanjem. - Thvssen i njegov kongenijalni partner Stinnes - reče Vi-tran — izgradili su u vrijeme kada je počeo Prvi svjetski rat svoj savezni imperij do gigantskih razmjera. Uzaludni su bili svi pokušaji za vrijeme carstva da im se oduzme moć. Uzaludni su bili pokušaji i nakon rata, u vrijeme Weimarske Republike da bi se barem ograničio njihov utjecaj. Kad su došli nacisti, ponovno se pokušavalo razbiti njihov Savez, ali, zahvaljujući ovaj puta i Schachtu, opet uzalud. Godine 1945. bio je Savez toliko bogat i moćan kao nikada prije. Dvanaest godina nakon što je Hitler u berlinskoj sportskoj palači blasfemično izmijenio Očenaš i Nijemcima navijestio novi Reich veličine i časti i snage i dostojanstva i pravde, amen, kapitulirali su njegovi do nogu potučeni generali i admirali. On sam nije odstupio, kao stoje prije najavio za slučaj neuspjeha, nego je do zadnjeg trenutka živio u svom sigurnosnom bunkeru, slao u sigurnu smrt četrnaestgo-dišnjake i zatim se iskrao iz života i od odgovornosti. Platiti je morala velika većina Nijemaca, koja je gotovo sve do kraja čvrsto vjerovala u njega, a i manji broj njegovih protivnika, koji su ga nadživjeli.— I zajedno s njima — nastavi Loder — preživjeli su do danas Savez nacistički zakon iz godine 1935., uz čiju pomoć upravo taj Savez još uvijek u Njemačkoj praktički može činiti što i kako želi.Zahvaljujući tom zakonu - reče Vitran na kraju - osmoH A N NMrica Velikih predlažu na koji će se način proizvoditi i prodavati struja u Saveznoj Republici, koliko i po kojoj cijeni. Oni zagađuju okoliš. Gotovo da ih nitko i ne nadzire. Smatraju samo po sebi razumljivim da gubitke snose njihovi kupci ili poreski obveznici, a dobit zadržavaju za sebe do zadnjeg pfeninga. Do dana današnjeg nitko se nije usudio slomiti moć Saveza.— Mrtva — reče dr. Heinrich Brelo. Digne ruku žene u krevetu i odmah je spusti. Ruka pljasne na plahtu. - Vidite. Mrtva mrtva-cata. Vidite li?Vidimo, doktore. — Glavni zapovjednik Robert Dornhelm ljubazno kimne Brelu. — Mrtva. Nema nikakve sumnje.A nema nikakvih indicija o uzroku smrti — reče Brelo.— Ni najmanjih. I zato sam pozvao vas.Potpuno korektno od vas — reče pedesetosmogodišnji visoki i snažni šef Komisije za umorstva s vječno ljubičastim usnicama, po čemu su mnogi zaključivali daje srčani bolesnik. - Zahvaljujemo vam najsrdačnije.Postoji mogućnost da je Katharina Engelbrecht ubijena— reče Brelo. - I Herbert Engelbrecht, njezin muž, također je ubijen. Cijankalij.Točno - reče Dornhelm, iz kojeg je kao i uvijek zračio nevjerojatan mir.Katharina Engelbrecht nije otrovana cijankalijem - reče Brelo. - To bismo osjetili po mirisu. Osjećate li vi možda neki miris, gospodine Dornhelm?Ništa - odgovori ovaj i doda sanjarski: - Postoji mnogo načina na koji se može ubiti čovjeka...Prestanite već jednom s tim brbljarijama! - bijesno reče državni odvjetnik Elmar Ritt. Brisao je maramicom znoj s čela. Osim velike vrućine, već je danima vladala i velika sparina. -Krijumčar oružja Herbert Engelbrecht otrovanje u Istražnom zatvoru Preungesheim. Cijankalij se nalazio u jelu. Tada je za dlaku izbjegao smrti Markus Marvin, koji je s njim bio u istoj ćeliji-Gospođa Katharina Engelbrecht pretrpjela je nakon smrti svojega muža slom živaca i otpremljena je dvadeset osmog kolovoza u

P oL J E D N JŠ Eovaj sanatorij. Ovdje su je uspavali, a probudila se u četvrtak, šestoga rujna. Tako stoji u povijesti bolesti. Nakon toga je podvrgnuta terapiji i oporavljala se veoma brzo. Pretrage su pokazale da je i tjelesno i duhovno opet potpuno zdrava. Danas, trinaestog rujna oko devetnaest sati došli ste vi, doktore Brelo, u večernju vizitu i našli gospođu Engelbrecht mrtvu u njezinu krevetu. U takvim slučajevima uobičajeno je da ispostavite potvrdu. I to s točnom klasifikacijom prirodna ili neprirodna smrt. Ako ustanovite daje riječ o neprirodnoj smrti, onda je vaša obaveza da odmah o tome obavijestite Državno odvjetništvo. Vi ste to i učinili. Prokletstvo! Kako je moguće da se jednog čovjeka ubije u zatvorskoj ćeliji, a njegovu ženu uskoro zatim u sobi sanatorija, gdje je ona danonoćno pod zaštitom? Ti si naredio da je se čuva! - On pogleda Dornhelma.I opet! - reče ovaj žaleći se.Što opet?I opet se toliko uzbuđuješ. I toliko znojiš. Sto puta sam ti rekao da se ne smiješ odmah toliko uzrujavati, mladiću! Jedan državni odvjetnik i jedan član Komisije za umorstva ne smiju se uvijek i tek tako uzrujavati. I ti i ja uvijek se moramo znati suzdržati. Ionako nikada nećemo uspjeti doći do onih pravih, najvećih svinja. Dakle, ugledaj se u mene! Znojim li se ja? Ni traga znoju. A zašto se ja ne znojim? Jer znam kako to ide. Jer se već odavno više ne uzrujavam. Umrijet ćeš prije vremena. Naprosto se ne smiješ uvijek toliko uzbuđivati. Moraš...Roberte? - reče Ritt.Molim, mladiću?Jezik za zube!Dornhelm ga nježno pogladi po licu. - Što se mene tiče, možeš i dalje srljati u svoju propast, mladiću!Dosta o tome, prokletstvo! - poviče Ritt.Ne viči, mladiću! - reče Dornhelm.Ti... - Ritt prekine u pola riječi. Pokušao se savladati, ali mu je teško uspijevalo. Na čelu su mu izbile krupne kapi znoja. Obrati se liječniku: - Kriminalistički djelatnik na hodniku je izjavio da je gospođu Engelbrecht danas poslije podne posjetio njezin brat. Neki mister Charles Wander. Wander je bilo djevoM Ajačko prezime gospođe Engelbreeht. Brat joj živi u New Yorku. Došao je posjetiti sestru. Pokazao je američku putovnicu i pismo državnog tužilaštva s mojim potpisom, u kojem stoji da sam mu ja dao dozvolu za posjet sestri.Tako je — reče dr. Brelo.Otkuda vi to znate? - upita Ritt.On mi je pokazao isprave, gospodine odvjetnice. Kratko smo i porazgovorili. Želio je znati koliko dugo će njegova sestra još morati ostati ovdje, jer bi je poveo sa sobom u Sjedinjene Države. Ugodan čovjek. Mislim da ga vi poznajete.Zašto to mislite, doktore?Pa, bio je kod vas po dozvolu za posjet sestri.Dakle — reče Ritt — kao prvo, ja ga ne poznam. I nije bio kod mene. Ja nisam nikada dao nikakvu dozvolu nekom mi-steru Charlesu Wanderu, navodnom bratu gospođe Engelbreeht.Vi niste... - Brelo zaprepašteno pogleda Ritta.Nikada — reče ovaj.Ali ovaj kriminalistički djelatnik na hodniku rekao je da je na ispravnoj tiskanici bio tvoj potpis. On pozna tvoj potpis, mladiću - reče Dornhelm.Onda je bio krivotvoren.A tiskanica?Ukradena.Malo je toga previše odjednom - reče Dornhelm.Moglo bi se tako reći - odvrati Ritt. - U toj prokletoj priči svega ima malo previše. Malo previše.

Kako je izgledao čovjek koji se legitimirao kao brat gospođe Engelbreeht, doktore?Brelo je oklijevao. - Kako je izgledao...Da! — unese se Ritt u doktora. — Kako je izgledao, doktore? Pa vi ste razgovarali s njim! Je li bio star? Ili mlad? Debeo? Vitak? ćelav? S brkovima?Brelo se uvrijedio. - Ne morate svoj bijes istresati na meni, gospodine odvjetnice! Ja tu ne mogu ništa pomoći. Ja sam vas obavijestio onog trenutka, čim sam...Da, da, da. Izvrsno ste reagirali. Kako je čovjek izgledao?Kako je izgledao... Otprilike trideset pet, četrdeset... -Brelo je govorio oklijevajući i sa stankama. - Visok možda metarsedamdeset pet, vitak. Sasvim kratko ošišane crne kose. Doimao se plašljivo. Govorio je tiho, suzdržano. Ah, da, sjetio sam se, njegovi su prsti...Sto je bilo s njegovim prstima?Bili su sasvim izjedeni... obojeni žućkasto kao od kiselina ili lužina... Mister Wander je primijetio da mu gledam ruke... Rekao je da je kemičar...Iz radne sobe Gerarda Vitrana razgovarao je Markus Marvin telefonski s državnim odvjetnikom Rittom, kojem je ostavio adresu i telefonski broj Vitranovih. Kat više, u prostranoj kuhinji upitao je toga trena Gilles fizičara Wolfa Lodera: — Kako je moguće da u Njemačkoj još danas važi jedan nacistički zakon iz godine 1935.?Zapravo se čitav taj bombaški rat veoma malo osjetio u industriji, čak i u industriji naoružanja - reče Loder. - Bilo je potpuno uništeno svega deset posto strojeva i postrojenja, a sve se drugo moglo brzo popraviti. Elektroprivreda, taj golemi ratni dobitnik, izašla je iz rata čak i jača, nego što je bila u vrijeme nacionalsocijalizma. Već 1947. godine ona je ponovno dostigla stupanj iz godine 1942. Međutim, razlog za povremene redukcije struje ležao je u objektivnim okolnostima tog vremena. Velike količine struje morale su se isporučivati Francuskoj i zemljama Beneluksa. A ugljen je bio na vrhu ljestvice roba za reparaciju. Ipak, njemački Savez nije bio suviše zabrinut. Već u listopadu 1945. sastali su se nadzorni odbori RWE-e izvan zone ruševina u Essenu, u restoranu Ruhrstein, da bi izabrali novog predsjednika. Stari je Nadzorni odbor, međutim, imao iza sebe najmoćniji glas: Konrada Adenauera. Taj je progurao svog dobrog prijatelja Wilhelma Wehrhahna, seniora Wehrhahn-klana.A ja sam mislila da je to bio bankar Abs - reče Monique Vitran.Abs je došao na taj položaj tek 1957. - reče Loder. -Ali se uključio već 1945. Zatim je tu bio još iz vremena nacizma Ernst Henke. I treći čovjek, Heinrich Scholler. Henkeu i Scholleru je pošlo za rukom da zadrže strukturu zakona iz 1935. godine.Ali kako? Kako? - upita Gilles.Vidite - reče Loder - poslije rata bilo je velikog natezanjaoko prijelaza u zajedničko vlasništvo, kako se tada nazivao proces podruštvljavanja i podržavljenja. Taje opasnost, dakako, prijetila i Savezu... Giinter Karweina to izvrsno opisuje u svojoj Državi struje5 — Loder dohvati knjigu, prelista i nađe mjesto koje je tražio. — Evo: Podruštvljenje, govorili su ljudi iz Saveza, ne samo da je suvišno, nego je i proturječno važećem pravu... Radnog se čovjeka ne smije iskorištavati u korist kapitalista. To će se izbjeći na taj način što će vlasništvo iz svojine pojedinca prijeći u vlasništvo države, dakle naroda. Međutim, došlo se do zaključka da se samim prenošenjem vlasništva ne može ništa postići, jer i poduzeća u zajedničkom vlasništvu ne trebaju raditi u cilju što je moguće jeftinijeg pokrivanja potreba... Jeste li zapazili nešto? Lukavo, zar ne? I besramno, dakako... Danas se stoga pod podruštvljenjem podrazumijeva plansko vođenje gospodarstva u cilju pokrivanja potreba, tako što se izbjegavanjem promašenih investicija i kriza postižu što bolji rezultati u korist zajednice. Za to doista nije potreban zakon o socijalizaciji jer pazite, sad dolazimo do toga, neshvatljivo, ali je prošlo tako jednostavno, jer zakon o energetici kao upravni zakon dopušta u velikoj mjeri mogućnost da se podruštvljenjem postignu ciljevi kojima teži javnost. — Doista neshvatljivo! — reče Gilles.čujmo dalje - reče Loder. - Vladalo je mišljenje da Reich još uvijek egzistira — to je rečeno 1945., usudili su se to izreći 1945. i nitko nije protuslovio, nitko od savezničkih visokih zapovjednika,

nitko! - Dakle, da Reich još egzistira, iako u to vrijeme nema izvršne vlasti, tako da su još na snazi zakoni Rei-cha, osobito zakon o energetici. — Loder digne pogled. — U to vrijeme još nije bilo Savezne vlade. Postojale su vojne vlasti koje su izričito naglašavale da sva zakonska pitanja kao i pitanja socijalizacije žele prepustiti zapadnonjemačkoj središnjoj vladi. I time je Savez do daljnjega ostavljen na miru. Međutim, poslije, nakon 1948., takvi dokazni postupci gospodina Henkea i Schol-lera silno su pogodili sve stručnjake i liberalne pravnike.— Kao ti mene — prišapne Gilles Isabelle. Ona mu uzvrati poražavajućim pogledom.Sada izgledaš točno kao Romy Schneider u svojim najljepšim trenucima.— Molim te, Philipe, sad je dosta! Ja nisam ni filmska zvijezda, ni lik iz tvojeg romana.— Posebno se činilo uspješnim — nastavi Loder — izjednačenje socijalizma s kapitalističkim vođenjem proizvodnje, plus zaštita potrošača. Gospoda Henke i Scholler nisu, dakako, spomenuli, da se podruštvljenjem želi prije svega uzeti kapitalu vlast nad sredstvima proizvodnje. A zašto i bi? To su znali i oni i njihovi prijatelji. - Loder se ljutito nasmije. - članovi Saveza izmislili su još nešto. Treći Reich više nije postojao, zar ne? Dakle, sada je Savez morao surađivati sa saveznim državama i komunama. Rastezljivi članci tri i četiri Zakona iz 1935. godine ostali su i dalje na snazi. U vrijeme nacizma tu nikada nije bilo poteškoća. A nije ih bilo ni sada. U svojoj beskrajnoj velikodušnosti prepustio je Savez komunama čak i većinu glasova, samo da im oni zauzvrat prepuste samostalnost svojih elektrana. I zato je Savez, iz svojih monstruoznih dobiti, saveznim zemljama, godišnje plaćao velike koncesijske sume, kojima su one mogle pokriti svoje gubitke na drugim područjima, primjerice u javnom mjesnom prometu. Osim toga, Savez je i predložio imenovanje komunalnih zastupnika u takozvane dosavjetnike, koji su, dakako, bili veoma dobro plaćeni. - Loder digne knjigu i stade je listati. — Evo, ovdje možemo pročitati što je zaključeno već 1948. godine: Budući da njemački Savez tvrtki u svojim odborima planira izgradnju elektrana i visokonaponskih vodova i regulira pokriće očekivanih prodajnih kvota, riječ je, glede ustrojstva, o kartelu, u kojem je isključena bilo kakva konkurencija... Budući da su članovi Saveza i nadalje ostali vlasnici svojih mreža, uključivo i visokonaponskih vodova koji otpadaju na njih, bili su i ostaju suvlasnici monopola dalekovoda za električnu energiju. Prijenos struje na daleke pruge unutar Savezne Republike kao i razmjenu struje s inozemstvom može vršiti samo Savez tvrtki. Njihovi su današnji članovi sljedeće tvrtke: Baden-werk, Bayernwerk, Berliner Kraft und Licht, Energie-Versorgung Schwaben, Hamburgische Elektrizitdts-Werke, PreussenElektra, Rheinisch-JVestfalisches Elektrizitdtswerk i Vereinigte Elektrizitdt-swerke Westfalen. Političare koji su bili desno od SPD-a, a koji je u ono vrijeme još bio spreman na podruštvljenje, piše Kar-weina, velika su osmorica veoma lako uvjerila da su oni već dobrovoljno stvorili takav tehnički i gospodarstveni aparat za središnje planiranje, kakvo su inače socijalisti imali u vidu, samo što njihovu organizaciju nosi slobodno poduzetništvo, te da fe-deralističkim ustrojstvom može računati na podršku saveznih zemalja, ali da bi, naprotiv, centralističko državno planiranje zacijelo propalo zbog mogućnosti veta pojedinih saveznih zemalja. Savez je i opet odnio pobjedu na čitavom svom pravcu djelovanja! — Loder digne pogled s knjige. — I tako je nacistički zakon iz godine 1935. ostao na snazi. Bilo je to, zapravo, jednostavno. Isabelle reče: - Ali komune raspolažu većinom glasova...Točno - reče Loder.Onda ipak komune, odnosno država, imaju mogućnost nadzora u slučaju da se postupa bezobzirno.Točno, imaju - reče Loder. - Na primjer, nadzor nad tarifama. Tako opravdanost povišenja tarife, primjerice u pokrajini Nordrhein-Westfalen, dakle na području RWE-a, mora najprije preispitati i odobriti diisseldorfski ministar gospodarstva.No, dakle ipak nešto! — glasno uzvikne Gilles.No, dakle ipak nešto — ponovi Loder, učinivši pritom grimasu. - A sada zamislite, da slučajno u pokrajini Westfalen dođe zbog strožeg nadzora tarifa do smanjenja priliva novca u Savez.Zamislio sam - reče Gilles. - I?I, što bi se onda dogodilo?Sto bi se dogodilo?Onda bi i plaćanje koncesija komunama ispalo znatno manje. Žele li to komune? Bi li bile sretne zbog toga? Bile bi veoma nesretne. I stoga još nikada nije došlo do sniženja tarife za struju.

Dolje u radnoj sobi Gerarda Vitrana Markus Marvin je još uvijek telefonski razgovarao s državnim odvjetnikom Rittom.Državni odvjetnik Elmar Ritt sjedio je u uredu glavnog zapovjednika Dornhelma s Amerikancem koji se zvao Walter Coldwell. Bilo je kasno veče, 15. rujna, dan nakon što je Katharina Engel-brecht pronađena mrtva. čekali su da šef Komisije za umorstva stigne s obdukcijskim nalazom. Ritt je izdao nalog da leš pregleda patolog sudsko-medicinskog instituta, i naredio je potragu za nestalim kemičarom Peterom Bollingom, osumnjičenim za ubojstvo. Njegov opis kao i fotografija iz mladih dana razaslani su već prije dvadeset sati svim zračnim i morskim lukama, svim policijskim postajama i graničnim prijelazima i to ne samo u Saveznoj Republici Njemačkoj, nego i širom svijeta putem pariškog Interpola. Fotografiju su kriminalistički djelatnici dobili od Va-lerie Roth u Liibecku. Razgovor u vidu preslušavanja s njom bio je potpuno bezuspješan. Prema riječima Dornhelma i Ritta, kad joj je rečeno zašto se traga za Bollingom, ona se sasvim smela i neprestano ponavljala daje tu bez sumnje riječ o monstruoznoj, iskonstruiranoj zabuni. Rekla je da je Bolling nestao već 4. rujna u Altamiri, u brazilskim prašumama. Bio je to dan kada je ubijena Susanne Marvin. Ekipa se čak plašila da se kemičaru moglo nešto i dogoditi.U Dornhelmovu uredu bilo je vruće i sparno. Spremalo se veliko nevrijeme. Munje su bez prestanka presijecale nebo, a čula se i potmula grmljavina. Kiša još nije padala. Tih dana takvo nevrijeme nije bilo nikakva rijetkost, ali nije donosilo toliko željeno zahlađenje.Amerikanac Walter Coldvvell imao je otprilike pedeset godina, bio je srednje visine, pun, da ne kažemo debeo, imao je široko, mesnato lice s malim ustima i umorne oči. Imao je smeđu, prorijeđenu kosu. Taj je ružni muškarac uvijek pazio da bude elegantno i prvorazredno odjeven. Njegova je odijela izrađivao krojač iz londonskog Bond Streeta, košulje jedan drugi iz Hamburga, a cipele po mjeri stizale su iz Firence. Međutim, sve je to bilo uzalud. Coldwell se doimao groteskno i žalosno.Roditelji su mu potjecali iz Njemačke, što mu je koristilo u obavljanju njegovih profesionalnih poslova. Govorio je njemački bez stranog naglaska. Kad je prije četvrt stoljeća stupio u službu National Security Agency, a za koju je otada radio isključivo u Saveznoj Republici Njemačkoj, promijenio je svoje prezime Kaltbrunn u Coldwell.NSA je bila američka najmodernija i najdjelotvornija tajna služba. Saveznici su je ovlastili posebnim pravima, SAD i većina drugih dijelova zapadnog svijeta štitili su je posebnim zakonima, zgradu tajne službe čuvale su u svako doba najbolje uvježbane snage sigurnosti, a bila je ograđena bodljikavom žicom i s mnoH A N NMštvom kamera, pa nije čudo da se takva NSA mogla razviti u monstruoznu organizaciju, koja je u političkom vakuumu djelovala prema vlastitom nahođenju, što je predstavljalo globalni skandal za koji svi znali i političari i gospodarstvenici.Nikada prije u povijesti čovječanstva nije uspjelo jednoj svjetskoj sili učiniti nešto slično, naime, organizirati prisluškivanje po čitavoj zemaljskoj kugli. Sve ono o čemu su predsjednici ili ministri razgovarali na sjednicama kabineta, sve što se govorilo po kraljevskim kućama ili na predsjedništvu, jesu li generali cugali ili su veleposlanici dahtali po bordelima, sve je to deset tisuća velikih ušiju NSA-e prenosilo na vrpcu. SAD su godišnje izdvajale mnogo milijardi dolara, da bi, kako je bivši ministar obrane Harold Brovvn opisao veličinu aparata, održavali naj domišljatiji i najsposobniji sustav špijunaže koji je svijet ikada vidio.Ritt i Coldvvell skinuli su jakne i odložili kravate, jer je sparina bila nesnosna. Šutjeli su, očekujući kad će napokon izbiti to prijeteće nevrijeme.Državni odvjetnik na posljetku upita: - Jeste li sasvim sigurni?Potpuno sam siguran - reče Coldwell. Izgledao je bolestan i stariji, negoli je u stvari bio. - Vaši imaju Baby.Ne mogu vjerovati.čekajte dok čujete trake. Imate Baby. Jedino je treba još sastaviti.Ali baš Marvin...Coldwell umorno slegne ramenima. Oluja se približavala, iako još uvijek nije padala kiša.

A zašto ne baš Marvin? Prvorazredni fizičar! Toliko godina u Nadzornoj službi pri Ministarstvu za okoliš Hessen!Pa oni su ga potjerali.To nije točno! Marvinu je bilo stalo da ga se izbaci, ako vas smijem podsjetiti na to! — Coldwell pogleda u svoje cipele od srneće kože i reče melankolično: - Zar mislite da ga mi promatramo tek otada, otkad je bio u Brazilu? Prisluškujemo ga već godinama. Vi se ne plašite oluje?Ne. A vi?Užasno. Još od djetinjstva. Znam da je to glupo, ali se ne mogu osloboditi toga straha. Kunem vam se, vi imate Baby.To bi bio upravo monstruozni skandal - reče Ritt.O, Bože - reče Coldwell, promatrajući svoje svježe manikirane nokte.Sto ste mislili reći time, o, Bože?O, Bože, pa u vas ima mnogo monstruoznih skandala. I ne samo u vas. Svugdje. A Marvin je također u tome.Rekli ste da u tom slučaju NSA surađuje s CIA-om?Da.Osim krijumčara oružja Engelbrechta, ubijen je i, sasvim sigurno potpuno nevin, Traugott Mohnhaupt.Da.čisti je slučaj što na njegovu mjestu nije bio Marvin.Da.I vi prihvaćate takve rizike?Da.Sasvim jednostavno?Da - reče Coldwell i po peti put.Veoma tankoćutno.Veoma tankoćutno je i to, da je Bonn raskinuo sve ugovore i prekršio zakone i da vi stoga danas imate Baby.A što ako Marvin nije imao ništa sa svinjarijama toga krijumčara oružja Engelbrechta?Coldwell sklopi oči i okrene svoj stolac tako da nije morao gledati kroz prozor. Smetalo mu je stalno bljeskanje munja.Znate što, mi smo naprosto morali čuti što oni govore jedan s drugim.I što je otkriveno?Ništa. Jedva su nešto progovorili.čestitam.Ah, nemojte! Naprosto su bili suviše lukavi. Dobro oni znaju za nas.Onda je bilo prilično glupo očekivati da će oni razgovarati o stvarima koje ste vi željeli saznati.Ne možemo to tako reći, gospodine Ritt. Ljudi su... nepredvidivi. Nikada ih se ne može sasvim prozrijeti. Tankoćutni! Smatrate li daje ovo vrijeme u kojem se može ili treba biti veoma tankoćutan s tipovima kao što je taj Engelbrecht? Taj je bio do grla u cijeloj toj priči, to smo znali. Za to imamo više nego dobre dokaze.Za Marvina nemate nikakve.Nemamo dovoljno - reče Coldwell. — Još nemamo dovoljno — doda zatim. Imamo ipak telefonske razgovore, zar ne? A osim toga, Bolling i Marvin su prijatelji.To ne dokazuje ništa - reče Ritt. - To ne dokazuje uopće ništa.Sada će se otkriti - reče Coldwell.Još jedanput tankoćutni — reče Ritt. — Dakle, bile su to CIA i NSA koje su naredile njemačkim pravosudnim organima da mi nekoliko dana oduzmu iz ruku slučaj MarvinHansen.Jasno — reče Coldwell.Toga trenutka ured rasvijetli strahovito jaka munja. Odmah zatim začu se snažna grmljavina. I na posljetku se spusti kiša kao iz kabla.Walter Coldwell, agent NSA-e, imao je ožiljak na lijevoj strani lica. Bio je to stari ožiljak. Potjecao

je od mjedene kopče na remenu njegova oca. Coldwellov otac, već dugo vremena pokojni, bio je knjigovođa i fanatični sljedbenik jedne katoličke sekte, čiji su osnivači naučavali da se one koje volimo ne može dovoljno kazniti za njihove grijehe, a da oni i dalje ne bi nastavili griješiti, te bili čisti i oplemenjeni, Bogu u čast, hvaljeno njegovo ime u sve vijeke vjekova, Amen. Coldwellov otac tukao je svoju ženu gotovo svakoga dana, za sve grijehe što ih je počinila, veoma često do krvi. Tukao ju je bičem, cjepanicom, žaračem, štapom, šakama i remenom s mjedenom kopčom i plakao pritom od jada što mu je žena tako izuzetno velika i tvrdoglava grešnica.Coldwellova majka pobjegla je od oca kad je dječaku bilo sedam godina. I otada je otac počeo tući dječaka. I njega gotovo svakoga dana. Tukao bi ga gdje i čime bi se god tući moglo, i opet je pritom plakao od jada što mu njegova vlastita krv čini takvu sramotu i bruku. A dječakovi grijesi nisu imali granica: spominjao je ime Gospodnje uzalud, nije izmolio šest dnevnihPOSLJEDNJŠ E VPJEVmolitava ili ih nije izmolio s dovoljno žara, u drugstoreu je ukrao bombone, bludno doticao svoje tijelo, gledao prljave slike i to s užitkom, prepisivao zadaće u školi, bježao s popodnevnog zbornog pjevanja, zapiljio se na cesti u neku kurvu, u njene noge i velike sise, imao noćne polucije, zbog hladnoće potrošio previše ugljena, bacio komad kruha, nije skinuo kapu pred svećenikom, radnim danom nosio nedjeljnu odjeću kako bi se svidio djevojčicama, zaključao se u školskom zahodu i stavio vlastitu ruku na sebe, petnaestogodišnjoj Anni Upright, toj velikoj grešnici, neka vječno gori u paklu, dao pedeset centi kako bi ona podigla suknju i pokazala što ima ispod i to ne samo pred Walterom, nego i pred još šest dječaka, za svakoga po pedeset centi, spominjao ime Gospodnje uzalud i to nekoliko puta uzastopce, prekršio njegove zapovijedi, a za sve se to nije ispovjedio ili samo djelomice i bez pravog pokajanja, za pokoru nije s dovoljno žara izmolio Zdravomarije, krunice i Očenaš, zapuštao svoje tijelo koje mu je Gospod poklonio, nije ga temeljito prao grubom četkom, prostim sapunom i hladnom vodom kao stoje to uvijek činio otac, misleći na Annie Upright sam je sebe onečistio, sakrio zaprljanu maramicu, uprljao košulju, pokrivač na krevetu, gaćice, hlače.Većina grijehova svodila se na samozadovoljavanje i na bludne misli, a često dječak i nije počinio te grijehe, štoviše, takva su iskušenja mučila oca, koji je ostavši bez žene bio od vremena do vremena upućen baš na onu kurvu s velikim sisama, na nečiste slike i crteže, na bludne misli, također i na samozadovoljavanje, kad ne bi imao pri ruci neku kurvu ili novaca da bi joj mogao platiti. Otac je osjećao da bi se morao kažnjavati za svoje grijehe, pa je zato redovito tukao svog sina bičem ili opasačem s mjedenom kopčom i vratima mu stiskao nokte na prstima, sve dok Walter ne bi vikao od boli, a otac gorko plakao. Ne, on se nije ustručavao, on se morao pobrinuti da mu sin ne griješi toliko kao što je to činio on. Radilo se tu i o Walterovu zdravlju posljedice onanije: tuberkuloza leđne moždine, sljepilo, ludilo, o ozdravljenju duše, a najviše o tome da se ugodi Gospodu.Walter se u panici molio i ispovijedao, ispovijedao i molio, priznavao svećeniku izmišljene grijehe u nadi da će dobiti kod kuće manje batina, ali nada je bila uzaludna. Toliko se navikao i oguglao na batine da je već automatski u hodniku njihove siromašne kuće skidao hlače, kad bi se vraćao doma.Tada bi ga otac položio preko stolca i počeo tući. Walter bi vikao i pao sa stolca, a otac bi ga nastavio tući gdje bi ga god dohvatio, sve dok Walter više ne bi imao snage vikati. Otac mu je zaprijetio da će ga ubiti ako on slučajno ode do Skrbništva za mladež ili ako bilo kome ispriča što otac radi, isključivo služeći Gospodu, hvaljeno budi ime njegovo.Najsretniji dan u Walterovu životu bio je onaj kada mu je otac umro. Tada mu je bilo već petnaest godina. Kriomice se uvukao u kino i gledao četiri puta za redom film Mrtvi čvrsto spavaju s Humphrevom Bogartom, sve dok ga službenik u kinu nije otkrio i izbacio van. Do njegove osamnaeste godine Waltera su smjestili u Državni dom za siročad.Postao je policajac i smatrao u to vrijeme daje to najvažnije zanimanje na svijetu. Policajci vode brigu o tome da se ne događa nepravda, a ako se i dogodi, onda se policajci brinu da se one koji je počine kazni, kao i one koji tuku djecu tako dugo dok ona više nemaju snage vikati.Walter Coldwell je brzo napredovao u službi, s kvocijentom inteligencije od sto dvadeset devet, a

potječući iz patriotske, strogo religiozne roditeljske kuće, dogurao je i do National Security Agency, najveće organizacije tajne službe koja je ikada stvorena.Odjednom se vrata naglo otvore i u sobu uđe Robert Dornhelm. Bio je korektno odjeven, kao uvijek uostalom, i nije pokazivao nikakvu reakciju na nesnosnu vrućinu. U racije držao usku mapu.— Žao mi je što ste morali čekati. Dolazim izravno iz mrtvačnice. Profesor Willbrand je radio zaista najbrže što je mogao. Embolija pluća.Što? - upita Coldwell.Šef I. odjela za umorstva sjedne na stolac za svojim pisaćim stolom. - Katharina Engelbrecht umrla je od embolije pluća. -Otvori mapu što ju je donio sa sobom i izvadi iz nje dvije pune stranice ispisane pisaćim strojem, te nekoliko velikih fotografija koje rasprostre ispred sebe. - Na desnoj ruci pokojne žene, Wil-lbrand je našao ubod injekcijskom iglom. - Pritom pokaže na jednu od fotografija. - Evo, ovdje, pokraj ove debele vene. Mora da je bila velika šprica, rekao je doktor. I ušlo je mnogo zraka. - Dok je govorio, neprestano je listao po papirima, premještaoŠ E VPJEVslike amo-tamo, govorio sve glasnije, jer je kiša sve jače udarala o prozorska okna, a grmljavina se više nije stišavala. - Zrak je krvotokom dospio u pluća. Evo, ovdje! I otuda je zrak dospio u najfinije krvne sudove. To se može veoma lijepo vidjeti na slikama po stupnju obojenosti. Mnogo boje, zar ne? Tu se dobro vidi koliko je zraka ušlo u organizam Engelbrechtove. Vidiš li to, mladiću?Da — reče Ritt. - Ima li ikakvih indicija da se ona opirala?Nema.Kako to?Nije se mogla opirati. Eter. Ubojica ju je omamio. Wil-lbrandt je pronašao tragove etera u grlu. Nakon uboda injekcijom, sve je išlo veoma brzo. Najviše deset sekundi, rekao je Wil-Ibrandt. I već je bila mrtva. Poznato je kojom brzinom krv kola žilama. Mislim šest metara u sekundi. Ona je bila gotova odmah.Zašto je ubijena? - upita Ritt.Zato da nešto ne izbrblja, naravno — reče Coldwell.O čemu? - upita Dornhelm.O vašoj Baby.A što ako nije imala što izbrbljati o Baby? — upita Ritt.Prestanite! - reče Coldwell. - To je glupo. Mi ništa ne znamo. Ali, uskoro ćemo znati. Pa vi imate i neki dogovor s tim Marvinom. Mora vam uvijek biti na raspolaganju; ako vi zatražite mora se odmah javiti, zar ne?Da - reče Ritt.Znate li gdje se sada nalazi?Da.Dakle, onda ga pozovite. Odmah! Zatražite da najhitnije dođe ovamo!Munje su sijevale bez prestanka, grmljavina se nije stišavala, kiša je bubnjala po prozorima, a Ritt je u svojem malom telefonskom imeniku tražio telefonski broj Gerarda Vitrana. Pritom je razmišljao kako u ovom uredu s lošim i ustajalim zrakom sjede najmanje dvojica ljudi koji savjesno vrše svoj posao, želeći da svijetom vlada pravda, a ne nepravda. Ili barem više pravde, a manje nepravde. Ritt se prisjeti kako mu je Miriam Goldstein prije nekoliko dana rekla da je u jednoj staroj knjizi u kojoj se goJ O H A N N Evori o tri stvari na kojima počiva svijet, kao prva spomenuta pravda. To je zaista jedna veoma stara knjiga: Talmud.I dok je Marvin telefonski razgovarao s Rittom, u velikoj kuhinji Vitranovih razgovor se nastavljao.Došli smo do pitanja o kojem bih ja svakako želio progovoriti, naime do enormno velikog rasipanja energije - reče Wolf Loder. - Električna energija se ne može pohranjivati, pa prema tome valja neprestano tražiti nove mogućnosti potrošnje. Savez je upravo to s uspjehom činio dugo vremena. Zamislite samo koliko se hvalilo grijanje električnom strujom, prisjetite se samo jeftinije noćne struje za industriju! Pomislite samo na računarske izračune i modele elektroenergetičara, prema

kojima se porast gospodarstva linearno, dakle ravnomjerno, veže uz rast električne energije. A prisjetite se i pseudopsiholoških argumenata: menadžeri su uspjeli uvjeriti političare daje uspješan Savez preduvjet uspješnom gospodarstvu, što sve vodi sve većem zajedničkom dobru! I tako su strujari proizvodili upravo luđačke količine električne energije i svi su bili zadovoljni.A one koji nisu bili zadovoljni — reče Vitran — Savez je ucjenjivao računarskim prognozama. Ako bi se dogodilo da pri velikom porastu gospodarstva odjednom ne bude dovoljno energije, bila bi to prava katastrofa. A tko želi biti odgovoran za nju? Dakle, političari su ulagali uvijek nove milijarde u izgradnju nuklearnih elektrana i ostalih postrojenja Saveza. U nas, u Francuskoj, događale su se iste stvari.U međuvremenu se ispostavilo da smo bili grdno prevareni - reče Loder. - Već se odavno zna da su bili pogrešni svi modeli dobiveni računarskim putem. Potrebne količine struje daleko su zaostajale za rastom gospodarstva. Razvoj nije nipošto tekao linearno. Ove će godine Savez tek neznatno povisiti isporuku struje iako bruto društveni proizvod raste dvostruko. I budući da je Savez desetljećima ubirao milijarde i milijarde putem visokih cijena struje, običnom građaninu, koji je pak i kao poreski obveznik morao sudjelovati u milijardama promašenih investicija, u posljednje se vrijeme javlja sve više glasova protiv takva bezobraznika, uključujući i razloge uništavanje našeg okoliša.A strujari - reče Monique - samo odsutno sliježu ramenima i kažu: Molim lijepo, ako nećete, mi ćemo se pomiriti s tim. Griješiti je ljudski. Okay, mi smo pogriješili s našim računarskim modelima. Vi nećete više toliko struje. Dobro, proizvodit ćemo manje. Kažete da vam je izgradnja postrojenja za ponovnu preradu u Wackersdorfu preskupa. Dobro, obustavit ćemo gradnju u Wackersdorfu. Ali, tada nećemo moći ponovno preraditi poluge goriva, kako to propisuje zakon o uporabi atomske energije. Molim lijepo, napustit ćemo nuklearke. To nećete? No, recite nam onda, gdje da zbrinemo otpad! - U La Hague - reče Vitran.— Točno — reče Loder. - Tamo uz kanal La Manche u Normandiji postoji to golemo francusko postrojenje za ponovnu preradu. Sada će se, dakle, slati njemačke elemente goriva u La Hague. Tamo će ih preraditi i poslati natrag. Protiv toga prosvjeduju savezne države u kojima vlada SPD. Oni smatraju sve dosadašnje zbrinjavanje neuspješnim.— Trenutak - reče Gilles. — Ako budem pisao o tome, meni kao laiku treba to pobliže objasniti. Tu sjede sami stručnjaci, osim Isabelle, a i ona je samo stručnjakinja za prevođenje.Smijeh.Njemački atomski zakon - reče Loder - propisuje da se sagorjele poluge goriva iz nuklearki mora ili ponovno preraditi ili definitivno uskladištiti, ali ih se u svakom slučaju mora zbrinuti. Definitivno uskladištiti znači da ih se odgovarajućim pret-postupkom mora zakopati tako duboko i tako dobro, da zračenje ne može ni u kom slučaju štetno djelovati. Mi, međutim, nemamo takvo skladište, a nema ga nitko na svijetu. Imamo samo jedno takozvano međuskladište: Gorleben. Preostaje nam, dakle, prerada u La Hagueu. Prijevoz poluga do tamo užasno je opasan. Svejedno, glavno je riješiti se otpada! Ideja s ponovnom preradom predstavlja zapravo kolanje: od sagorjelih poluga goriva dobiva se ponovnom preradom devedeset pet posto urana, dva posto plu-tonija i tri posto miješane mase. S uranom se proizvode nove poluge goriva i one rade dok opet ne sagore, pa ih se opet prerađuje i tako dalje. Kolanje u krugu. Jedino što to nikada ne može dobro funkcionirati, jer je i suviše opasno i suviše skupo. Wackersdorf je, dakle, od samog početka bio potpuno luđački projekat, za kojeg je, mislim, mogao biti zainteresiran jedino izvođač pogona,tvrtka Siemens-Lurgi. Vrijednost narudžbe procjenjuje se na preko dvanaest milijardi maraka, a bili su zainteresirani, dakako, ljudi kojima je plutonij trebao za atomsko oružje.A što se do sada radilo sa sagorjelim polugama goriva? — upita Gilles.Do sada se uran pretvarao kemijskim putem u urannitrat, koji ne zrači. U Karlsruheu postoji malo postrojenje za ponovnu preradu. Wackersdorf bi bio sve skuplji, jer bi se neprestano moralo nadograđivati postrojenja za zaštitu od zračenja. I tako se došlo na ideju da se sve riješi u La Hagueu.Međutim - nastavi Vitran - točno se zna da i La Hague nema dokaza o ispravnom zbrinjavanju

otpada u onom smislu u kojem to traži zakon, nego predstavlja samo ekološki i ekonomski varljiv zaobilazni put koji s nastalim plutonijem stvara samo dodatne zdravstvene i sigurnosne probleme.Vlast se, međutim, uhvatila za taj besmisleni zaobilazni put zbrinjavanja — reče Loder — jer pravog, solidnog zbrinjavanja naprosto nema. Turizam nuklearnog otpada kao zadnji izlaz iz bijede zbrinjavanja njemačkog atomskog gospodarstva! Navodno granicu za La Hague prelazi godišnje do tri tisuće prostornih metara reaktorskog otpada.Ali, ono što se tamo nudi kao prerada koja nije štetna, uistinu je sasvim nešto drugo, jer dolazi, naime, do proizvodnje znatno otrovnijeg atomskog otpada.Kako to? — istoga trena upitaše i Gilles i Isabelle.Prema konceptu ponovne prerade trebao bi se iz sagor-jelih reaktorskih elemenata ponovno dobiti gotovo potpuno uran, koji bi se koristio u novim polugama goriva - reče Vitran. -Međutim, u La Hagueu se uran dobiva u takvu obliku i do te mjere ozračen, da on praktički predstavlja samo radioaktivni otpad.Ali, kako je to moguće? - upita Gilles.Pri usitnjavanju i kemijskoj obradi sagorjelih reaktorskih elemenata zatruje se u La Hagueu toliko mnogo materijala, da se radioaktivni otpad znatno povećava; dakle, umjesto rješenja za problem zbrinjavanja, nastaje još veći problem.I što se onda događa s tim otpadom koji zrači? - upita Gilles.— Prema dosadašnjim planovima Savezne vlade taj bi otpad trebao doći u rudarsko okno Konrad i u rudnike soli Gorleben. Ali nitko živ ne zna može li se taj nadasve opasni otpad ondje zaista sigurno uskladištiti za stotine tisuća godina. Zaključak: za naš atomski otpad ne postoji nikakvo sigurno konačno odlagalište, a isto tako ne može biti ni riječi o neštetnoj preradi elemenata goriva, kao što to propisuje atomski zakon. — Loder se dublje zavali u naslonjač.— Da vam ispričam još jednu epizodu iz te ludnice — reče Vitran. — Vaš je njemački ministar za znanstveno istraživanje Heinz Riesenhuber poslao svoje stručnjake u Ameriku da traže visokootrovni atomski otpad, kao da je to neka roba s kojom se oskudijeva! U Saveznoj Državi Washington gospoda su pronašla to što su tražila i sklopila su u ime svog šefa ugovor o kupnji više tona tog otpada za Saveznu Republiku Njemačku, koja i bez toga više ne zna kamo bi s ostavštinom nuklearne industrije.27— A zašto, zaboga — upita Gilles.— Jer je Riesenhuberu pala na pamet grandiozna ideja. On želi s američkim atomskim otpadom isprobati jesu li zapadnonjemačka skladišta soli, kao što je Gorleben, prikladna za definitivno uskladištenje atomskog otpada. Za kupnju otpada, prijevoz i vršenje pokusa načinjen je proračun od preko sto osamdeset sedam milijuna maraka. Otrov koji zrači trebao bi se uskladištiti u rudnik soli Asse II kod Wolfenbiittela.— Dakako da je i to ludost prvoga reda — ljutito reče Loder. — Jer skladište soli u Asse II ima najvjerojatnije sasvim drukčiju strukturu nego ono u Gorlebenu. Rezultati testiranja naprosto se ne mogu prenijeti.— A osim toga - reče Vitran - geomorfolog Eckhard Grim-mel sa Sveučilišta Hamburg objasnio je da se već odavno pokazalo kako sol zbog svoje male fizikalne i kemijske stabilnosti nikada nije došla ozbiljno u obzir za skladištenje atomskog otpada. Sto više, skladištenje u soli moglo bi dovesti do katastrofalnih posljedica.— I gdje se onda nalazi američki atomski otpad?— Još u Americi - bijesno reče Loder. - Tamo je, naime, nekoliko guvernera saznalo za taj pokušaj, te izjavilo da je prijevoz kroz Sjedinjene Države do broda isuviše opasan i da se čitaH A N N E Sva ta glupost obustavi. Ali, taj će otpad ipak stići k nama, naposljetku, on je već i kupljen!Ludost - reče Vitran. - čista ludost! čak ako u Asse II ne bi došlo do nekog nemilog događaja, to još uvijek ne dokazuje sigurno uskladištenje za buduća stoljeća u Gorlebenu. A ukoliko bi se nešto ipak dogodilo, to iskustvo je monsieuru Riesenhuberu vrijedno rizika i troškova.Preko sto osamdeset sedam milijuna samo za taj test! -ogorčeno reče Loder. - Istom je tom ministru unapređivanje alternativnih izvora energije, kao na primjer solarne energije, vrijedno u čitavoj jednoj godini samo dvjesto pedeset milijuna maraka!

Oh - reče Vitran - ne budi nepravedan, Wolf! U La Ha-gueu se uredno troše za čisti privid zbrinjavanja, koje to nije, i prihodi od poreza.Točno - reče Loder. - Menadžeri elektroprivrede plaćaju La Hagueu godišnje preko milijardu njemačkih maraka, što je novac milijuna ljudi koji troše i plaćaju struju.Ali, zašto sve to mora platiti običan čovjek koji treba struju? — upita Vitran.Kao što znate, mi moramo uvijek imati mnogo razumijevanja za one veoma bogate i one veoma moćne - reče Loder. - Vidite, gospodine Gilles, većina tvrtki u Savezu su Društva s ograničenim jamstvom. Ako se dogodi da jedno takvo društvo ode pod stečaj, veoma je teško poduzeti krajnje mjere protiv materinske tvrtke koja stoji iza toga društva, dakle, protiv Saveza. Tada radove na obustavi i prekidu plaća država, drugim riječima svaki građanin.No, to je zaista bezobrazluk - reče Gilles.Ah - odvrati Loder - ima tu bezobrazluka koliko god hoćete i još većih! Na primjer, u Hamm-Uentropu isključen je visokonaponski reaktor THTR-300. Više se uopće ne priključuje na mrežu. Lijepo, kaže Savez, onda tu stvar porušite! Ali s reaktorom koji je već nekoliko mjeseci bio u pogonu, nije to uopće tako jednostavno! E, pa onda ostavite neka stoji, odgovaraju strujari. Ionako ste vi oni koji više neće takve nuklearke!Ali, prema zakonu o atomskoj energiji moraju elektropriL J E D N JŠ E Vvrednici imati u pričuvi milijardske iznose za zbrinjavanje reaktora! - uzvikne Gilles.Tako je - reče Loder. - I tvrtke su to i učinile. To mora učiniti svaka takva tvrtka i u Americi također. Ali u Americi smije jedna takva tvrtka uračunati pri oporezovanju te iznose kao po-resku olakšicu tek onda kad je ona te milijarde zaista i upotrijebila. U nas se, međutim, ta sredstva otpisuju od poreza odmah, čim ih se izdvoji. Ovdje, dakle, prvo dolazi do ogromnog otpisa od poreza. Drugo, novac za zaštitu okoliša i zbrinjavanje otpada vraća se na račun Saveza od samog početka sa svakim računom za struju i od milijuna malih ljudi koji plaćaju struju. I treće, sada nije više potrebno toliko novca za ponovnu preradu i zbrinjavanje otpada, jer će uskoro sve biti zbrinuto u La Hagueu!A što čine Veliki? — upita Gilles.Oni kažu sljedeće: svaki od osmero elektrokoncerna od sada je jedan koncern, koji između ostaloga proizvodi i struju. Između ostaloga! Nadzorni savjeti se slažu s tim da sva poslovna područja budu jednakopravno stavljena pod krov jednog holdinga.Što znači sva poslovna područja? — upita Isabelle. — I što je to holding?Kao prvo - reče Loder - holding je nešto prekrasno. To je društvo koje ima udjela u pravno samostalnim poduzećima -to hold - i u pravilu ima presudnu riječ kao predstavnik svih koncerna. Značenje tog prestrukturiranja saveznih koncerna daleko nadilazi okvire tehničko-organizacijskog područja. Za mene ono dokazuje da se kapital počinje udaljavati od prvobitnog poslovanja s električnom energijom. Ta je livada već pokošena, a berba osigurana. Možda bi se trebalo zauzeti stajalište da su se iz prepunih lonaca novca mogle vratiti milijarde potrošačima struje i platišama strujne tarife od kojih i potječu. Moglo se i drastično sniziti cijene struje, zar ne? Za milijune koji naprosto koriste utičnice i za to plaćaju daleko veće svote od pristojbi. I to bi bilo zamislivo, zar ne? Ali, ne uzimajući u obzir simbolična sniženja tarife, o tome ne može biti ni spomena. Tako glup ne smije, dakako, biti nitko! A i nije.To znači da se veliki koncerni energetike okreću prema drugim poslovnim područjima? - reče Gilles.Tako je! - Loder se naceri. - VEBA na primjer, koja jeH A N N E SMpo svojim osobinama holding, a među inim i majka tvrtke PreussenElektre, kupila je okruglo šesto tvrtki. Od riječnih brodova do nafte, od benzina do silicija za proizvodnju čipova. Struja ne čini više od četvrtine prometa koncerna koji se penje na preko četrdeset četiri milijarde maraka godišnje. Tvrtka RWE drži okruglo sto pedeset udjela dioništva, a istovremeno je i vlasnica druge po veličini njemačke mreže benzinskih stanica DEA-e. Na prvom je mjestu Aral. Trenutačno su najveći hit postrojenja za zbrinjavanje otpada. Takva postrojenja nude sada osmorica Velikih svim komunama.

Tu leži mnogo, mnogo milijardi nove dobiti, jer komune trebaju najhitnije takva postrojenja.Dok je govorio, Loder je ustao i krenuo do velikog prozora. Preko mnoštva krovova kuća bacio je pogled na Cimetiere Mon-tmartre, te mu padne na pamet koliko je čuvenih i velikih ljudi tamo pokopano: Berlioz, Stendhal, Zola, braća Goncourt, Alexan-dre Dumas i Marie Duplessis, junakinja njegova romana Dama s kamelijama, Jacques Offenbach, Heinrich Heine... Loderov pogled skrene s visine dolje na Boulevard Clichv, na kojem se nalazio Moulin Rouge, koji je postao poznat na prijelazu stoljeća po crtežima i slikama Toulouse-Lautreca i na kraju se zaustavi na milijunima svjetala noćnoga Pariza.Kakav prekrasan grad! - reče on. - A kakav prljav i gnusan svijet!vin se vrati zavojitim stepenicama u kuhinju. Bio je blijed.— Sto je, Markuse? — upita ga Monique.— Nazvao me državni odvjetnik Ritt — reče Marvin jedva čujno. — Dugo je razgovarao sa mnom. Želi da najhitnije dođem na razgovor s njim u Frankfurt. Prekosutra ujutro moram biti tamo.Radi Bollinga? - upita Gilles.— Da — reče Marvin. — Ali ne samo radi njega. Zamolio je također i doktora Gonzalosa da odmah dođe u Frankfurt. A to što nas je on zamolio čista je uljudnost. Ako mu se prekosutra ujutro obojica ne javimo, dat će za obojicu nalog za uhićenje.Pa što se dogodilo? - uzvikne Vitran. - Ima li to bilo kakve veze s... Karlsruheom?POSLJEDNJPJEVDa - reče Marvin promuklo. Bio je još bljeđi, a ruke su mu podrhtavale.Što to znači... s Karlsruhe? - upita Gilles.Nije dobio odgovor. Marvin i Vitran nijemo su odmahivali glavom.I objavi prvi anđeo: i bi tuča i vatra, pomiješana s krvlju i pade na zemlju; i spali trećinu stabala i svu zelenu travu. I objavi drugi anđeo: i poput golemog vatrenog brijega pade u more i ono postade krv, te uginu svako živo biće u moru i trećinu brodovlja uništi... et le tiers des creatures qui etaint dans la mer et qui ava-ient vie mourut, et le tiers des navires perit... Gerard je Vitran ležao u krevetu i čitao iz Apokalipse. Mo-nique dođe iz kupaonice, skine jutarnji ogrtač i legne kraj njega.Što to čitaš, cheri?Ah, ništa - reče Vitran.Kakva je to knjiga?On pokuša knjigu spustiti na pod, ali je Monique dohvati.čitao si Bibliju?Da.Dakle, zaista, Gerard! I Apokalipsu... Zašto?Tek tako - reče on.Monique uzme naočale za čitanje s noćnog ormarića i poče čitati naglas: Vidjeh anđela kako leti usred neba i govori uzvišenim glasom: jao, jao, jao onima koji prebivaju na Zemlji... - Odmah prekine čitanje. - Što se s tobom događa, Gerard? Što ti je? Tišti li te to o čemu se danas navečer govorilo?Sve je još mnogo gore - reče on promuklim glasom.Još mnogo gore? Kako to? Reci mi, Gerard! I on joj ispriča.8Kompleks zgrada u frankfurtskoj Gerichtstrasse još se uvijek preuređivao. Građevni su strojevi neprestano drndali. Sve je bilo pokriveno prašinom. Ujutro, 16. rujna 1988., bio je petak, pojavila su se u predvorju zgrade dva muškarca. Rekli su vrataru svoja prezimena, te da ih očekuje državni odvjetnik Elmar Ritt.Vratar je nazvao telefonom: — Ovdje su gospoda doktor Markus Marvin i doktor Bruno Gonzales...Gonzalos - reče Gonzalos.Oprostite, Gonzalos... Da, dobro, on će ih odvesti k vama, gospodine odvjetnice. - Vratar spusti slušalicu i vikne: -Franz!

Iz malene pokrajne sobice izađe sudski sprovodnik Franz Kulicke. — Molim!Odvedi gospodu k državnom odvjetniku Rittu, Franz!Oo, dobar dan, gospodo! - Kulicke se nakloni. - Već smo vas očekivali. Smijem li vas zamoliti...Mi ćemo već sami naći put - reče Marvin.Ee, baš i nećete! Nikada! Nemate pojma kako je to kod nas otkad se ovdje počelo preuređivati! Već smo napola ludi od ove buke i prljavštine ovdje. Opet ne voze dizala. Mogu li vas zamoliti? — On krene ispred dvojice muškaraca dugim hodnikom pričajući čitavo vrijeme bez prestanka. Ovaj put je davao uvjerljiv dokaz kako ljudi brzo mijenjaju svoje mišljenje u slučaju ako ih nešto osobno pogodi.Gospodine Marvine... Bože moj, kad samo pomislim, što su vam učinili!Što su mi učinili?Nemojte, gospodine Marvine! Ja sve znam. Sjedili ste u Preungesheimu samo zato, jer ste dobro izribali onog prokletog zagađivača okoliša Hansena. Bravo!, rekao sam. U jednoj poštenoj zemlji dobili biste medalju za to! Kod nas... pravi svinjac! Ako momci tako nastave, svijet je za četrdeset godina u guzici, oprostite! Vi to najbolje znate, gospodine Marvine. Vi ste to proučavali, uvijek ste to govorili. Nema milosti za te proklete svinje koje uništavaju ozonski omotač i koji su krivi za klimatski šok, za tropske šume i za sve ostalo! Ja sam samo običan, mali čovjek, gospodine Marvine. S nama malima mogu raditi što hoće. Kako da se branimo? Sranje od vlade, to što mi imamo. I zato je Schonhuber još jedina nada. Taj će sve počistiti, kladim se! Ali, dok taj dođe... Mogao bih plakati, satima plakati, kad vidimPOSLJEDNJPJEVkako ovi pohlepni psi uništavaju naš lijepi svijet! Sada desno, molit ću vas. A tek sve te nove bolesti! Rak kože jer UV-zrake, ja zapravo i ne znam što je to, znam samo da je nešto pogibeljno, dolaze kroz rupu u ozonskom omotaču ravno na nas. Ne ležite na suncu, govore nam. Ne sunčajte se! Sranje! Ja se nisam nikada u svom životu sunčao. A ipak me je ulovilo. Tu, vidite ovu malu crnu mrlju na mojem čelu! A iznad nje još jednu. Rak kože. Ja! Koji nikad ne idem na sunce. Reći ću vam sasvim pošteno, gospodo: zdvojan sam, očajan. Neću umrijeti! Ali ako je to me... ma... mo...Melanom? - susretljivo upita Marvin.Da. Dakle, ako je to melanom, onda sam za dva mjeseca mrtav. Piše u svim časopisima. Melanom, najgora vrsta raka kože koja postoji. čime sam to zaslužio, gospodine Marvine? Samo zato jer jedna svinja kao što je taj Hansen zarađuje sa svim tim otrovima i tuđom nesrećom?... Vi se borite protiv toga legla, gospodine Marvine, i ja vas poštujem. Ali ako je to melanom...Je li se ta mrlja povećava? Je li vlažna? Krvari li?To ne. Ali...Ja bih na vašem mjestu otišao liječniku, gospodine...Kulicke, gospodine Marvine, Franz Kulicke. To je rekao i doktor Bennauer, moj kućni liječnik. Otiđite k liječniku za kožne bolesti, gospodine Kulicke, rekao je. Dva puta sam se već prijavio na Sveučilišnu kliniku. Ali još nisam otišao.A zašto nisteJer se ne usuđujem, gospodine Marvine. Što ako zaista kažu da je to rak? Dakle, kad bih ja mogao odlučivati, smrtna kazna za sve ekološke zlikovce! Odmah! Smrtna kazna! Kad dođe Schonhuber... Ali kakve koristi meni od toga, Bože moj, kakve koristi? Ja točno znam i bez Sveučilišne klinike, što je to. Sasvim crno. Tipični melanom. Uhvatilo me i nitko mi više ne može pomoći. Za dva mjeseca... Sada, molim gore, stepenicama, gospodo... za dva mjeseca najkasnije bit ću leš...Godine 1870. - reče u isto vrijeme četrdesetčetverogodišnji fizičar Loder neobično svijetloplavih očiju - pojavio se Jules Ver-neov futuristički roman Tajanstveni otok. Nakon leta balonom prizemljuje se pet američkih sjevernjaka na osamljeni pacifički otokna kojem jednoga dana usred ciče zime započnu razgovor o energetskom problemu čovječanstva. - Loder je stajao ispred velike školske ploče u dvorani za konferencije svoje tvrtke. Sučelice njemu sjedili su Philip Gilles, Isabelle Delamare, snimatelj Bernd Ekland, njegov tehničar Katja Raal i dr. Valerie Roth. Odlučili su, naime, da ona u ekipi zauzme mjesto nestaloga Petera Bol-linga.

Istraživači u romanu računali su da će zalihe ugljena biti dovoljne još za dvjesto pedeset do tristo godina — tumačio je Loder. — I kako onda dalje? Inženjer Cyrus Smith reče: Tada će se upotrebljavati voda koja će se razlagati pomoću električne struje. U ono će vrijeme električna energija otvoriti neslućene mogućnosti... Razloženi elementi vode, vodik i kisik, osigurat će za nedogledno vrijeme opskrbu Zemlje energijom. Jednoga dana neće više parobrode i lokomotive pokretati ložišta na ugljen, nego plinska spremišta iz kojih će kroz cijevi do kotlova strujiti komprimirani plinovi! Voda je ugljen budućnosti! To je napisao Jules Verne 1870. Zamislite samo, 1870., prije više od sto godina!Tvornicu na rubnom području Binzena, u blizini švicarske granice kod Basela, sačinjavale su mnogobrojne prizemne zgrade, radionice i veliki broj solarnih uređaja, koji su bili postavljeni na velikoj tratini.Ta vizija Julesa Vernea danas je postala stvarnost - reče Loder. — Pomoću izravne sunčane energije, ali također i neizravne, kao što su snaga vode, vjetra, te plime i oseke, mi dobivamo struju i preko elektrolize koristimo je za dobivanje vodika.O, Bože, vodik! - reče Isabelle.Kako to mislite o, Bože?Za jednog nestručnjaka to je sumnjiva riječ - reče ona.Odmah se pomišlja na vodikovu bombu.Što se toga tiče, draga moja, možete biti sasvim mirnireče Valerie Roth. - Solarna proizvodnja vodika nema ama baš ničega zajedničkog s proizvodnjom vodikove bombe. - Ona se kao i uvijek doimala veoma njegovano, ali je isto tako djelovala i pomalo nervozno, što nije bilo nikakvo čudo. Toliko je dugo vremena zajedno radila s Bollingom. Toga se prijepodneva moglo vidjeti da je još nervoznija, nego što je bilo uobičajeno. Stavila je, naime, kontaktne leće raznih boja, tako da je jedno oko biloJ EPJEVplavo, a drugo smeđe. Svi su to primijetili, ali joj nitko nije ništa rekao.Vodik koji se dobiva pomoću solarne struje - reče Loder — nije ništa drugo nego pohranjena sunčana energija i to za sveukupne energetske potrebe. Dakle, ne samo za proizvodnju struje, nego i kao pogonsko gorivo, kao toplotna energija za domaćinstva i industriju. Solarni vodik pruža nam mogućnost stalne raspoloživosti i univerzalne primjene sunčane energije. Taj je potencijal dovoljan za ukupne energetske potrebe i pri porastu broja stanovnika Zemlje. On nam omogućava da se više ne koristimo nuklearnom energijom, ni sagorijevanjem ulja i ugljena. Zamislite samo! Sunce je povrh toga i gratis. Ono nam besplatno isporučuje nekoliko stotina tisuća puta više energije, nego što ćemo je ikada trebati. I voda je također gratis. Oslobađanje vodika u vodi putem elektrolize već je odavno razvijeno i veoma se lako primjenjuje. Tehnika je čista, sirovine ima na pretek, a pri radu ne nastaju nikakve štetne tvari, dok su znanstvene osnove već istražene.Da bismo sasvim jednostavno protumačili gospodinu Gil-lesu — reče Valerie — elektroliza je razdvajanje sastavnih dijelova vode. Voda ima kemijsku formulu H2O: H za vodik, O za kisik. U električnom naponskom polju razlaže se H2O između plus i minus pola u svoje sastavne dijelove, dakle u H i O. To se naziva elektrolizom. U velikim tehničkim postupcima pretvara se vodik hlađenjem i tlačenjem u tekućinu, a slobodni kisik odlazi u zrak.A kako se onda sunčana energija pretvara u vodikovu energiju? — upita Gilles.Postoje najrazličitiji načini - odgovori Loder. - Moram odmah kazati sljedeće: mi smo ovdje samo nekolicina ljudi koji se bave izučavanjem sunčane energije. A sunčana je energija samo jedna od mnogobrojnih pretpostavki kako da preživi ovaj svijet. - On se nakašlja. - Da, morao sam to naglasiti odmah na početku, kao odgovor na vaše pitanje, gospodine Gilles. Uzmimo na primjer elektrane na uzgonski vjetar!Na koji način one rade? - upita Ekland.Pokušajte sebi predočiti: na jednom području bogatom suncem razapne se u visini čovjeka preko goleme površine zemljišta, veličine nekoliko nogometnih igrališta, sintetički plastični pokrov. Zrak ispod pokrova se grije i struji prema kaminu visoJ O H A N N E

Mkom otprilike dvjesto metara. Vrući uzgonski vjetar koji izlazi kroz dimnjak tjera turbinu. Turbina proizvodi struju koja se tada koristi za elektrolizu. Putem elektrolize dobiva se vodik. Jedno takvo postrojenje nalazi se na visoravni La Mancha u Španjolskoj.Moramo otići tamo - reče Ekland. Katja ga pogleda sva ozarena. On joj je, naime, već prije rekao da su bolovi popustili nakon prve injekcije cortisona.— Ili, zamislite ovo - reče Loder. — Nekoliko stotina zrcala upravlja koncentrirano sunčevu svjetlost na prijemnik, nazvat ćemo ga receiverom, koji se nalazi na vrhu tornja visokog otprilike osamdeset metara. Na receiveru temperatura iznosi otprilike tisuću stupnjeva. Tih se tisuću stupnjeva prenosi na medij koji provodi toplinu, primjerice natrij i zatim se koristi za proizvodnju vodene pare koja tjera generator struje. Struja iz generatora koristi, se za elektrolizu. Elektrolizom se dobiva vodik. Jedno takvo postrojenje radi u Kaliforniji.— Morat ćemo otići i tamo — reče Ekland, a Katjino je srce glasno kucalo od sreće.Dalje! - reče Loder. - Zrcalo u obliku tanjura, takozvano paraboloidno zrcalo, koje automatski slijedi sunčev put i koncentrira sunčanu energiju na žarište. Tamo je smješten motor na vrući zrak koji tjera generator koji proizvodi struju. Takav model postrojenja naći ćemo u Saudijskoj Arabiji... U načelu bi se tekući vodik, kao idealni nosač energije, mogao poput benzina spremati u specijalne spremnike, dakako, u zemljama koje obiluju suncem kao što su Španjolska ili Sjeverna Afrika i njime bi se moglo putem pajplajna opskrbljavati cijela Europa. Solarni uređaji na prostoru od sto pedeset puta dvjesto kilometara u Sahari bili bi dovoljni da pokriju energetske potrebe cijele Savezne Republike! I to nije nikakav science-fiction! Najbolji solarni sustavi pretvaraju već danas više od trideset posto primarne energije u struju, iako još ne postoji nikakva proizvodnja na veliko. Usporedbe radi, kod nuklearki je to slučaj s najviše dvadeset osam posto. Ali - nastavi Loder smiješeći se — vi ne trebate zato ići u Sau-dijsku Arabiju. Takvo nešto imamo i mi, ovdje u Binzenu. Još i bolje. Mnogo bolje. Sigurno će vam se svidjeti.U to isto vrijeme predstavljao je državni odvjetnik Ritt u Frankfurtu na Majni u svojem uredu međusobno trojicu muškaraca: - Doktor Markus Marvin i doktor Bruno Gonzalos, hvala vam što ste došli tako točno, a ovo je glavni zapovjednik Robert Dor-nhelm iz Komisije za umorstva I.Drago mi je — reče Dornhelm.Kako je Hansen? - upita Marvin.Dobro - reče Ritt. Razgovarali su engleski, radi Gonza-losa.Je li još u bolnici?O, da! Kako da ne! Još je u bolnici. Vi ste ga lijepo sredili. A zašto pitate?Radi suosjećanja! - promuklo procijedi Dornhelm. - Zacijelo gospodin doktor Marvin žali što je to počinio. Pa, gospoda tako dugo poznaju jedan drugoga. I bili su tako dugo vremena u prijateljskoj vezi s jednom te istom damom.To je nečuveno! - bijesno poviče Marvin. Morali su svi govoriti veoma glasno, jer je izvana dopirala buka građevnih strojeva.Žalosno, žalosno - reče Dornhelm.Što je žalosno?U kakvom su stanju vaši živci.S mojim je živcima sve u redu, gospodine...Dornhelm.gospodine Dornhelm.E, sada ste me umirili, gospodine Marvine.Sada je dosta! - oštro reče Ritt. - Prestani, Roberte! Nemaš takta. Gospodin Marvin je izgubio kćerku. Bilo bi neljudski da mu nisu otišli živci. Moja iskrena sućut, gospodine Marvin.I moja — reče Dornhelm. - Zaista. Marvin ne odgovori ništa.Gospodo, kao što znate, zamolili smo vas da dođete ovamo, jer nam je potrebna vaša pomoć i suradnja - reče Ritt i obriše krupne kapi znoja sa čela. Sunce je nemilosrdno zagrijavalo malu uredsku prostoriju. - Najprije ćemo vam reproducirati dva tonska zapisa.— Kakve tonske zapise? - upita Marvin.

Ne budite, zaboga, tako zajedljivi, gospodine doktore Marvine! - reče Domhelm. - Tonske zapise, eto. Ovdje se to ne može, suviše je bučno. Tu se u blizini nalazi jedna operaterska sobica. Tamo vlada potpuna tišina. Biste li htjeli poći za mnom...Prolazeći pored svojeg pisaćeg stola Ritt pritisne gumb zvonca.U projekcijskoj kabini pokraj male operaterske sobe začuje se neko zujanje. Walter Coldwell, koji je ovdje čekao, nagne se nad veliki, otvoreni magnetofonski uređaj s najsloženijom aparaturom i pripremi je za rad. Uređaj je bio priključen na zvučnike koji su se nalazili desno i lijevo od platna za projekcije, na frontalnoj strani operaterske sobe, koja inače nije imala prozore. I ovdje je kao i u kabini bilo mirno i hladno. Obje je prostorije osvjetljavalo umjetno svjetlo.Nasuprot filmskom platnu, na drugoj strani uske operaterske sobe, koja je bila presvučena zelenom tkaninom, nalazila se ispod otvora za projekciju garderoba s kukama od mjedi, vješalicama za odjeću, stalkom za kišobrane i velikim? zrcalom. Kad bi se stajalo u operaterskoj sobi zrcalo bi bilo zrcalo, ali ako se stajalo u projekcijskoj kabini, tada je zrcalo postajalo prozor. Walter Coldwell, elegantan, ali suviše mladenački odjeven agent National Security Agency, najtajnije tajne službe Amerike, gledao je umornim očima kroz to zrcalo na prazno filmsko platno, čija je srebrnkasta bjelina djelovala prljavo-sivkasto.NSA je osnovana 1952. Godišnje je Agencija sakupljala dvadeset četiri tisuće tona strogo povjerljivog materijala, od čega se veći dio uništavao, a samo manji pohranjivao. Uši NSA-e nalazile su se širom svijeta, u postajama na tlu, u zrakoplovima i brodovima. Za tu organizaciju nije bilo nerješivih slučajeva, što su njezini agenti samosvjesno i te kako dobro znali. Pomoću vrhunske tehnologije oni su mogli prisluškivati svaki razgovor, makar se on vodio iza najdebljih čeličnih zidova ili je prema najmodernijim metodama bio šifriran.četvorica su muškaraca ušla u operatersku sobu.Coldwell ih je vidio kroz jednostrano zrcalo, a i čuo je što govore i to pomoću mikrofona koji su bili smješteni pokraj platna, a bili priključeni na jedan drugi aparat. Marvin se potuži na zagušljivi zrak, svuče jaknu i objesi je na vješalicu u garderobi. Zatim stane pred zrcalo nervozno procjenjujući svoje lice. Pritom je gledao ravno u turobne Coldvrellove oči koje, dakako, nije mogao vidjeti. Agent je stajao sučelice Marvinu na udaljenosti od jedva četrdesetak centimetara. I on je također bio nervozan, ali je bio svjestan da radi za dobru stvar, za jednu od najpotrebnijih stvari uopće, a to je sprečavanje zločina ili barem njihovo otkrivanje i kažnjavanje. Uzdahnuo je, pomislivši pritom kako netko mora raditi i taj posao, pa makar tu i tamo stradala i nevina osoba. Ta je misija neobično važna, razmišljao je on, i taj Marvin je kriv, potpuno sam siguran u to, ovaj puta naprosto ne može poći naopako, ne, ne, ne trebam se bojati. O, Bože, kad se barem ne bih bojao, ne, ne trebam se bojati, iako potpuno siguran nikada ne može biti nitko. Zatim uključi drugi aparat koji je snimao sve što se u susjednoj sobi govorilo.Prvi je progovorio Ritt: — Izvolite, sjednite, gospodo! Sada ćete čuti tonski zapis razgovora između dvojice muškaraca. Molim vas, da nakon toga kažete jeste li prepoznali glas jednog ili obojice muškaraca.Rado — reče Gonzalos.Trenutak molim! — reče Marvin. — Polako! Tko je snimio taj razgovor?To u ovom trenutku nije važno - reče Dornhelm.I te kako je važno! - reče Marvin. - Ako ne saznam tko je snimio taj razgovor, ja nisam spreman da ga saslušam.Riječ je, kao što sam vam već telefonski rekao, o veoma ozbiljnim događajima — reče Ritt, trudivši se da ostane miran. — Molimo vas da surađujete s nama.Ali vi ne postupate s nama kao sa suradnicima! - poviče Marvin. — Kao suradnici mi imamo pravo saznati tko je snimio taj razgovor.Ni u kom slučaju! - neljubazno reče Dornhelm. Marvin ustane i krene prema garderobi.Sto to znači?Idem po jaknu. Zatim ću otići i pozvati svoju odvjetnicu, gospođu doktoricu Goldstein. Bez nje neću više reći ni riječi.J O H

N N E SMVaše je ponašanje u najmanju ruku neobično, gospodine državni odvjetnice.A ja bih rekao, vaše! - uzrujano odvrati Ritt. - Vaše. Zašto bezuvjetno hoćete znati tko je snimio taj razgovor? Za sada čak još ne znate, ni tko ga je vodio.— Mene zanima prije svega tko gaje snimio — reče Marvin i pogleda kroz zrcalo Coldvvella ravno u oči, a da ga pritom nije vidio. — Reći ću vam i zašto to hoću znati. Već dulje vrijeme šuljaju se uokolo Amerikanci i raspituju se kod raznih ljudi o meni. Nemam pojma zašto...Ne, nemaš pojma?, pomisli Coldwell.ali se plašim da me netko pokušava uvući u nekakvu prljavu igru. Stepenicu po stepenicu. Sada primjerice s tom pričom o tonskom zapisu.Baš drsko, pomisli Coldwell. S druge pak strane, što ako taj čovjek nasuprot svim očekivanjima zaista nije učinio ništa... Ne! Razmišljao je on teško dišući. Ne! Ne misli na to! Ovaj Marvin jest kriv! Da, on je kriv. Je li kriv, Bože moj? — I zato ću vam ja reći, gospodine odvjetnice, kad vi već to ne želite, tko je snimio taj razgovor: Amerikanci, neka od američkih službi. Taj je razgovor snimila neka od njihovih tajnih službi. Dovoljno je ako samo kimnete. Onda ću znati da sve to skupa spada u isti koš. Onda ću i odslušati tu snimljenu vrpcu.Hajde, kimni! pomisli Coldwell. Je li taj Marvin zaista tako naivan ili se samo pričinja takvim? Naravno da se za njega nisu raspitivali Amerikanci, nego Nijemci. Oni su se, dakako, samo pričinjali Amerikancima. Valjda Marvin ne može ozbiljno misliti da smo mi toliko glupi, pa bismo sasvim otvoreno kao Amerikanci skupljali obavijesti o njemu. Ili možda zaista vjeruje u to? Možda ga Nijemci bolje poznaju? Mogu li oni biti sigurni, da će se on uhvatiti na nešto toliko idiotsko? No, kimni napokon, čovječe! pomisli Coldwell bijesno.Ritt kimne istoga trena kao da je došlo do prijenosa misli.No, eto - reče Marvin. - Zašto to nisam mogao odmah znati? Ovu ste vrpcu dobili od neke američke službe.— Na tom slučaju mi radimo zajedno - reče Ritt, iako je dobro znao da su ga NSA i CIA suspendirale iz slučaja MarE D N JŠ E V I NvinHansen, kako bi oni mogli nesmetano izvršiti premetačinu u kući Engelbrechtovih, a on i Dornhelm nisu čak nikada ni saznali za rezultate te premetačine.Dakle, jeste li sada zadovoljni? — upita on Marvina.Naravno da nisam - reče ovaj. - Smatram da je sve to skupa neko podmetanje, gospodine odvjetnice. Pa tolika tajnovitost! Zašto ne smijemo vidjeti Amera koji bez sumnje sada stoji u projekcijskij kabini i koji će nam reproducirati vrpcu?Ne budite djetinjasti! - reče Dornhelm. - Zar doista vjerujete da se agenti predstavljaju?Ah, obično sranje! — Marvin sjedne. — Pustite vrpcu, da čujemo!Ponižavajuće!, melankolično pomisli Coldwell, dok je Ritt daljinskim upravljačem stavljao u pogon komplicirani pre-nosivi uređaj. Kalemi su se počeli vrtjeti. Istog se trena začuo muški glas, veoma jasno, jer su elektronskim filterskim metodama uklonjeni svi popratni šumovi. Glas je govorio tečno engleski, ali se osjećao dosta jak strani akcent i nemir u glasu: — nje-mačko-brazilski ugovor od 1975.! Prestanite samo s tim! Da, da, da, mi smo htjeli nuklearke od vas! Ali vi ste nam ih previše naturili.To je general Calera — reče Gonzalos. Ritt isključi aparat. - Molim? - upita on.To je general Eduardo Calera - reče Gonzalos. - On je bio ministar za vrijeme vojne vlade Joaoa Figueiredoa, od godine 1979. do 1984.Sigurni ste?Potpuno sam siguran. Ja ga i osobno poznajem. Odmah sam mu prepoznao glas. Kada je to snimljeno? Ili ne smijete ni to reći?Smijem - reče Ritt. - Razgovor je snimljen u kući gospodina Calera u Braziliji, doktore Gonzalos. I to devetog rujna, dakle otprilike prije tjedan dana.

Na koji način, to nam naravno ne smijete reći - reče Marvin.Naravno da ne smijem.Kako bi ti to rado znao, razmišljao je Coldwell iza zrcala.Odjednom čovjeka sklona debljanju, kojeg je njegov otac kao mladića mlatio nasmrt, hvaljeno ime Gospodnje, obuzme osjećaj ponosa. Njegovi su ljudi po cijeloj Caleraovoj kući porazmještali stjenice. I po svim ostalim brazilskim ministarstvima nalazile su se stjenice za prisluškivanje. I ne samo ministarstvima, nipošto! Stjenicu u Caleraovoj biblioteci i one u drugim prostorijama njegove kuće dečki su spojili s telefonskim vodom. Brojevi svih ljudi koji nas zanimaju, razmišljao je Coldwell, brojevi svih ministarstava kao i svih podružnica uneseni su u naš glavni prislušni računar. I u računar koji je upotrijebljen za prisluškivanje tog razgovora. On se nalazio u izviđačkom brodu koji je zadnji tjedan kružio ispred Recife. Računala te vrste neprestano pretražuju preko paraboloidne antene telefonske vodove svih ministarstava i mnogih privatnih kuća u Braziliji. Drugi pak računari pretražuju bezbroj drugih vodova. Svaki pojedinačni telefonski priključak memoriran je sa svojim vlasnikom, takoreći, kao jahači signal. Na taj način može svaki prislušni računar iz desetaka tisuća vodova odmah izvući upravo onaj koji želimo i načiniti zapis o razgovoru. To je tako jednostavno. Jedino košta mnogo milijardi dolara na godinu. To naše veliko uho. Ritt ponovno uključi tonski zapis...PRVI GLAS: - Revnost vaše vlade može se sasvim dobro razumjeti. Pogotovo ako se zna da je u to vrijeme kod vas bila prva kriza atomskog gospodarstva, a menadžeri su već prijetili masovnim otpuštanjem ukoliko se ne bi nastavilo kao i do sada. I mi smo tada došli baš u pravi čas. Tada ste taj deal nazvali Posao stoljeća...28DRUGI GLAS: oštro: - Stop! Zar mislite da dolazim iz Bonna u Braziliju samo kako bih slušao vaša predbacivanja? Vi očigledno još niste shvatili o čemu je riječ. Kažem vam posljednji put. Od ovog proljeća radi u nas istražni odbor sa zadaćom da rasvijetli ilegalna vježbanja njemačke atomske industrije. To se također dogodilo i zbog pritiska Amerikanaca, koji ne samo da su slutili, nego su čak i tvrdili da se na tom području u Saveznoj Republici zbivaju više nego pustolovne stvari. Ja sam ovdje kako bih našao zajednički jezik s vama. Dakle, kao prvo: reaktore vam nije isporučila vlada Savezne Republike, nego tvrtka Siemens--Krafhverk- Union.N J IE VPRVI GLAS: - Okay. Nije Savezna vlada, nego Siemens. DRUGI GLAS: - Svi vi koji sudjelujete u predmetu primit ćete odgovarajuće instrukcije. Dalje, ugovor o isporuci reaktora tipa Biblis-B potpisuju predstavnici vaše i moje vlade. PRVI GLAS: - Ali i vi dobro znate da isporučeni reaktori proizvode i materijal koji mi veoma lako možemo upotrijebiti za ponovnu preradu, ali i za obogaćenje urana.DRUGI GLAS: - To se, nažalost, ne može spriječiti. Ugovor se mora predočiti istražnom odboru. Mi moramo učiniti najbolje što možemo. U njemačko-brazilskom programu ugovorom je utvrđeno da postrojenja i znanja koja se isporučuju iz Savezne Republike podliježu međunarodnom nadzoru i to Međunarodnoj organizaciji za atomsku energiju u Beču.PRVI GLAS: - Dekretom od trideset prvog kolovoza 1988., dakle prije deset dana, nova je vlada objedinila civilni program s vašim vojnim programom.DRUGI GLAS: - Dekret je također predočen odboru. PRVI GLAS: - Onda taj odbor mora znati i to, daje civilna, nova vlada prvoga rujna likvidirala sve njemačko-brazilske kooperacij-ske tvrtke i otpustila s vodećih dužnosti sve njemačke tehničare. DRUGI GLAS: - Izvrsno. To će se tako i nastaviti. Međutim, među nama rečeno, vi ste željeli hitno dobiti vojno potvrđene postupke za obogaćivanje urana. Vi ste htjeli centrifugalni postupak, iako ste znali da je odavanje toga pronalaska prema URENCO ugovoru najstrože zabranjeno.PRVI GLAS: - A unatoč tomu, među nama rečeno, ipak nam je isporučen.DRUGI GLAS: - Ali ne od nas. Postupak centrimgiranja nismo vam, dakle, poslali mi, nego trgovac oružjem Herbert Engel-brecht. On vas je često snabdjevao onim što ste htjeli i on je imao najveću zaradu...PRVI GLAS smiješeći se: - A, pokojni. Jasno, bio je to En-gelbrecht. Engelbrecht. Laka mu

zemljica! DRUGI GLAS: - Jedno mora po svaku cijenu biti sigurno: centrifugalni postupak ste dobili od Engelbrechta. PRVI GLAS srdačno se smiješeći: - Naravno. A od koga drugoga?DRUGI GLAS: - Kad bi se nekim slučajem utvrdilo nešto drugo, imalo bi to političke posljedice za vladu Savezne Republike. Već sam vam rekao kako nas Amerikanci optužuju da mi s atomskim postrojenjima prodajemo i upute za uporabu za vojno korištenje isporučenog materijala, što je, dakako, zabranjeno. Možete li se zakleti da od vas sigurno neće procuriti neka takva vijest. PRVI GLAS: - Mogu.DRUGI GLAS: - Kakva je u vas situacija s protivnicima nuklearne energije? S ljudima iz vaših mirovnih pokreta? Zaštitarima okoliša? Vi poznajete doktora Bruna Gonzalosa. PRVI GLAS: - I što je s Gonzalosom?DRUGI GLAS: — To pitam ja vas! On je radio za brazilsku vladu. PRVI GLAS: - U Ministarstvu za okoliš. Kratko vrijeme. DRUGI GLAS: - Gonzalosa ne možemo sasvim prozrijeti. Zna li on pojedinosti ugovora? PRVI GLAS: - Ne zna. DRUGI GLAS: - Jeste li sasvim sigurni?PRVI GLAS: - Ja... hm... smatram to isključenim. Naši su ljudi pri toj isporuci bili obavezni na najviši stupanj tajnosti. Možda Gonzalos nešto naslućuje. Dokaze? Nema nikakve. Isključeno! DRUGI GLAS: - A ako ipak zna?PRVI GLAS: - Naši ga ljudi od samog početka drže na oku. On se ne može dokopati ničega. DRUGI GLAS: - A ako ipak zna?PRVI GLAS: — Pri i najmanjoj indiciji, da on ipak... pri bilo kakvoj naznaci o tome... odmah će biti uklonjen. Na licu mjesta. Ali on ne zna ništa. Možemo biti potpuno mirni.Ritt ponovno isključi traku. Drugi uređaj iza zrcala, koji je bilježio razgovor, radio je i dalje.1? - upita Ritt i pogleda Marvina, pa Gonzalosa. - A drugi glas? Jeste li ga možda prepoznali?Bolling - reče Gonzalos, koji je djelovao zbunjeno. - To je bio Peter Bolling.Gospodine Marvine?Zvučalo je kao Peter Bolling - reče ovaj.Što to znači? - blago upita Dornhelm. - Je li to bio Bolling ili nije bio Bolling?S L J E D NPJEVDa — reče Gonzalos. Lice mu je bilo blijedo i bio je veoma nemiran.Gospodine Marvine! - reče Dornhelm. - Doktor Gonzalos je siguran. Vi kao da niste sigurni.Ne - reče Marvin. - Ja to ne mogu sa sigurnošću reći. Do đavola, zvuči kao Bolling. A ipak...A ipak?Ti, svinjo jedna!, pomisli Coldwell iza zrcala.A ipak... Ja... ja se ne bih mogao zakleti. Doduše, to je bio njegov glas, da. Ali, nešto je bilo u tom glasu... drukčije. Ne mogu reći što.Hoćete još jedanput čuti vrpcu?Je li to sve?Nije. Nastavlja se.Ja... ja zapravo ne mogu objasniti zašto ne mogu sa sigurnošću potvrditi da je to Bollingov glas. Da sam sasvim siguran, odmah bih to učinio.Biste li? — upita Dornhelm sa smiješkom.Kako sada stvari stoje, kakvog bi imalo smisla lagati? Da su pri toj isporuci mimoiđeni zakoni, to mi je već odavno poznato.Vi to znate već odavno?Slušajte! Ja sam taj koji sam to rekao Bollingu. Užasno se uzrujao... kao i ja... Htjeli smo zajedno... - Marvin prekine u pola rečenice.Što ste htjeli zajedno? - upita Ritt.Pribaviti definitivan dokaz o tom skandalu. Jednako tako kao što sada dokumentiramo druge skandale, kako bi što više ljudi bilo obaviješteno o njima. To je bila i predviđena tema za seriju dokumentarnih filmova... I sada je Bolling nestao. Zašto? Ja to ne znam. Nitko od nas ne zna.Možda je htio nastaviti s radom u vlastitoj režiji - reče Dornhelm gotovo radosno.Zaista nema nikakvog povoda za veselje - bijesno reče Marvin - pogotovo ako pretpostavimo da on

vjerojatno više nije živ. Da je ubijen, jer je previše znao.Ne želim nikakvu melodramu, molim vas! - reče Dornvlarvin ga pogleda gotovo s mržnjom. - Nije to nikakva ama, gospodine zapovjednice. Ljude se ubijalo jer su pre-lali, zar ne? Ja sam za dlaku izbjegao smrt. Jedan nevini I moja... - On prekine, pogleda u zrcalo i obrati se ne-ome. — I moja kćerka - poviče on. - Moja kćerka! I njoj ičao o tome. Zapravo sam u Altamiri trebao biti likvidiran na isti način kao i ona, sada sam siguran u to. Metak je šio. Po drugi put. Ja sam mrtvac na dopustu. Sljedeći put siti u redu. Pa ne mogu oni više imati toliki peh. To neGospodine Marvine - reče Ritt. - Mi smo tek na početku iče. Poštujem vaš bijes i vašu tugu. I ja i ostali. Još jedanput lego što krenemo dalje: je li to bio Bollingov glas?Zvuči kao da jest - reče Marvin. - A je li zaista... Na-, ja nisam sasvim siguran.Vi ste sasvim sigurni, doktore Gonzalos?Ja sam sasvim siguran, gospodine Ritt.Onda jedno drugo pitanje: jeste li znali da se izrađuje bra-atomska bomba?Gonzalos ne odgovori. Unatoč maslinastozelene boje nje-!ica, izgledao je samrtnički blijedo.Jeste li znali, doktore Gonzalos? - upita Dornhelm. Šutnja.Doktore Gonzalos!Ne - reče ovaj.Doktore Gonzalos - reče Dornhelm veoma polagano i i mirno - pitam vas još jedanput: jeste li znali da je bravlada izradila atomsku bombu? Uslijedila je duga stanka.Da - reče potom Gonzalos.Vi to znate? - upita Ritt.Da.A najprije ste rekli da ne znate ništa.Pa... lagao sam.Zašto ste lagali?P oJ EŠ E V I NE VOd straha. jStraha?Da, straha! čuli ste što je Calera rekao: umrijet ću odmah ako se pokaže bilo kakva naznaka da ja nešto znam o tome. A što će se dogoditi s mojom ženom i djetetom?Nitko neće ništa saznati - reče Ritt. - Smirite se, doktore! Iza zrcala se Coldwell ugrize za usnice. Imam svaku riječna traci, pomisli on. Tu vrpcu moram predati dalje. Ona će dakako biti upotrijebljena kao dokazni materijal protiv Bonna. Hoće li se Gonzalosa zaštititi? To bi se moglo učiniti. Hoće li se učiniti? On je nevin. Je li nevin? Tko zna istinu o Gonzalosu i njegovoj ženi?... Opet moram rješavati stvari od kojih me spopada jeza. Gonzalos je sjedio mirno, spuštene glave. Micao je jedino usnama. Marvin oštro pogleda Ritta. Ovaj mu ne uzvrati pogled. Dornhelm je promatrao svoje nokte na rukama. činilo se da muse sviđaju.A iza zrcala Walter Coldvvell se molio: Bože, molim te, učini samo da se borim protiv zla. Da sprečavam nesreću! Bože, molim te, ne daj da naškodim nevinom! Ne opet. Ne uvijek nanovo. O, Bože na nebesima, molim te! vin reče: — Smijem li odslušati vrpcu do kraja? Nemam objašnjenja za ono što Bolling radi, ako je to zaista Bolling. Potpuno sam zbunjen i ne znam što bih učinio.Da? Jesi li zaista?, razmišljao je Coldwell. A Gonzalos? Rekao je da je najprije od straha prešutio to što je znao. I ja se bojim. A tko se danas ne boji? Je li strah zločin? Tko ovdje sudi? Isključivo NSA? On sav nesretan spusti glavu.Razgovor s vrpce se nastavljao.DRUGI GLAS: - Dakle, što ćete vi službeno izjaviti? PRVI GLAS: - Mi smo ultra-centrifuge

najprije koristili u našem programu Podmornice na atomski pogon. Sve u redu. Stupanj obogaćivanja je bio dovoljan. Ali, podmornica ipak nije atomsko oružje. I stoga smo izgradili našu vlastitu ultra-centrifugu, koja ima svoje mjesto, svoj stupanj obogaćivanja. I to je poznato, više o tome ne mogu reći. Važno je da je ta centrifuga sto posto brazilska. DRUGI GLAS: - Odlično.369H A N N E SMM M E UPRVI GLAS: - Mi smo smatrali i smatramo još uvijek, daje naš stroj nešto sasvim drugo nego stoje njemačka centrifuga. I dodao bih još ovo. Naši su ljudi bili u inozemstvu, cijela ekipa, oni su to studirali, i tako dalje. DRUGI GLAS: - Dobro.PRVI GLAS: - Mi nećemo izgraditi ogroman arsenal atomskih bombi. Ali, Brazil mora imati atomsku bombu. Mi se, dakako, ne želimo natjecati, ali želimo imati sredstvo za zastrašivanje: ako nas budete provocirali, izaći ćemo s bombom. Pretpostavimo da dođe do novog svjetskog rata. Dvadeset devet posto brazilske vanjske trgovine odvija se brodovljem. Sto će se dogoditi? Ili će Brazil stupiti u rat, a SAD će nastupiti kao zaštitnička sila. Ali, oni će, dakako, prije svega štititi svoje vlastite interese. Dakle, morat ćemo reći: Gospodo, mi nećemo stupiti u taj rat, ali mi ćemo štititi našu trgovačku mornaricu, mi ćemo eskortirati naše brodove. Molim, ostavite naše brodove na miru, inače ćemo udariti! Mislim, to je samo logično. DRUGI GLAS: - Samo logično.PRVI GLAS: - Imam još jedno pitanje. i:DRUGI GLAS: - Molim. r j.rPRVI GLAS: - Koliko je udaljen Karlsruhe? fDRUGI GLAS: - Ne razumijem...vin ustane i zabulji se u zvučnike s obje strane filmskog platna.PRVI GLAS: - Naravno da razumijete! DRUGI GLAS: - Zaista vas ne razumijem...Početkom devetnaestog stoljeća - reče otprilike u isto vrijeme Wolf Loder - u Engleskoj je još postojao dječji rad, u rudnicima primjerice. Rovovi su u ono vrijeme bili toliko visoki da su u njima mogla raditi samo djeca. Bile su učestale provale voda. Poplavljene rovove isušivalo se parnim strojevima. A oni su bili po- j prilično nesigurni, pa su se često događale eksplozije, tako daje mnogo djece izgubilo život u rovovima. To je ganulo srce jednog pobožnog čovjeka, svećenika Stirlinga. Župnik Stirling nije rekao kao Karl Marks Treba mijenjati sustav, nego je rekao Treba: mijenjati strojeve, kako ne bi toliko velik broj djece otišao gospodu Bogu ranije nego što je to predviđeno.EVINVi ste cinik - reče Valerie Roth. - Tko bi to pomislio?Ja nisam cinik, gospođo Roth.Nego možda idealist, gospodine Loder? - Pa što ako jesam?Veoma su često idealisti i cinici smrtno opasni ljudi. Vi to niste. Vi ste ugodni idealist. Bilo je krajnje vrijeme da dođemo k vama. Vi nam se izvanredno dramaturški uklapate sa sunčanom energijom kao ono pozitivno u našoj priči i snimanju o stanju stvari. Nastavite priču o dobrom župniku Stirlingu, gospodine Loder!Dobrom župniku Stirlingu bila su na srcu djeca — nastavi fizičar svijetloplavih očiju — ili su to pak bili vlasnici rudokopa. U svakom slučaju on je stao razbijati glavu kako da smisli zamjenu za parni stroj. Uspio je godine 1816. Naprava je bila jednostavna. Sastojala se od cijevi napunjene plinom i dva klipa. Jedan se kraj cijevi jako grijao, a drugi jako ohladio. Na taj se način stvorio podtlak i nadtlak, pa su se klipovi pomicali amo-tamo. To se kretanje prenosilo na vitlo. U vrijeme dobrog župnika Stir-linga spojili su vitlo crpkom koja je isisavala preplavljene rovove. Danas se može primjerice spojiti s generatorom, a taj...—... proizvodi struju — reče Gilles.Loder mu se nasmiješi. — Tako je! Ako snopove sunčevih zraka s velikog sunčevog zrcala usmjerimo na jedan kraj Stirlin-gove motorne cijevi, onda se ona ugrije. A ako drugi kraj ohladimo, dobit ćemo električnu energiju izravno iz sunčane energije. čak i bez vodika. To bi bilo idealno

rješenje. Ali, nažalost, ipak nije.Jer je pretpostavka toga funkcioniranja, da uvijek šija sunce - reče Valerie.Točno. No unatoč tomu mi smo sretni što je dobri župnik Stirling pronašao motor. Objasnit ću vam odmah zašto.Izvana se začuje smijeh. Na prostranom travnjaku stajao je usred skupine muškaraca postariji gospodin sijede kose.Moj otac - reče Loder. - Upravo pokazuje naš pronalazak. Danas su nam u posjetu Rusi i Japanci. Gotovo svakodnevno dolaze političari i znanstvenici iz cijeloga svijeta, uvjereni da prema današnjem stanju znanosti samo solamo-vodikova tehnologijaJ O H A N Njamči pretpostavke za vremenski neograničeni izvor energije koji nije štetan za okoliš.Valerie Roth reče: - Slušajte, gospodine Loder, ja ponešto znam o solarnoj energiji. Godinama sam radila sa svojim stricem, profesorom Ganzom, u Društvu za fiziku Liibeck. Sada, kad bih trebala zamijeniti Bollinga, još se intenzivnije bavim solarnom energijom. I pritom mi je jedna stvar postajala sve jasnijom. Svejedno na koji ćete način dobivati vodik pomoću sunčane energije i pretvarati ga u struju, činjenica je da ćete trebati uvijek novi vodik.Loder je pogleda, smiješeći se.Znam da izgledam smiješno - kaže ona pomalo agresivno.Molim? - Loder je bio zbunjen.S jednim smeđim i jednim plavim okom - reče Valerie.— To se događa jednoj tako rastresenoj ženi kao što sam ja! Kad sam čula da me očekujete već danas, spakirala sam u žurbi svoje stvari i krenula spavaćim kolima do Basela. Kad sam ujutro ustala i htjela staviti kontaktne leće vidjela sam što se dogodilo. Te sam večeri u žurbi uzela jednu smeđu i jednu plavu leću. - Smijala se. - Prije nego što sam uzela taksi za Binzen, otrčala sam optičaru. Nabavit će mi do navečer leće iste boje. Plave. Ispričala sam vam to, kako nitko od vas ne bi pomislio da sam poludjela.— Ona se opet glasno nasmije.Isabelle prišapne Gillesu: - Kakva je to žena koja ima kontaktne leće raznih boja i prema želji mijenja boju očiju?To sam se već i ja pitao - odgovori on šapatom. - Kakva je to žena?Majka te žene bila je veoma lijepa i veoma nesretna u Trećem Reichu, jer je jednako mrzila naciste, kao što su ih mrzili i njezini roditelji. Roditelji su živjeli u Munchenu. Margot, tako se zvala Valerijina majka - Valerie se rodila tek nakon rata - radila je kao fizičarka na Kaiser-JVilhelm Institutu u Berlinu. Imala je nekoliko ljubavnika, ali nije voljela nijednog od njih, jer nijedan nije toliko mrzio naciste, kao što ih je mrzila ona, i s nijednim nije mogla sasvim otvoreno porazgovoriti o svojoj tuzi i svojemu gnjevu.I tada je u jednom društvu srela čovjeka u odori pješadinca njemačkog Wehrmachta. Bio je mršav, izgledao je jadno i očajno,POSLJEDNJimao je povezanu glavu i desnu ruku. Bilo je to veoma bučno i veselo društvo, s mnogim nositeljima viteškog križa, visokim funkcionarima iz gospodarstva i mladim ženama. Domaćica, koju se nikako nije moglo prozrijeti, stalno bi upriličavala takve sastanke. časnici i glavešine uvijek bi donosili sa sobom birane delikatese, šampanjac i francuski konjak, čak do 1944. godine.got je povela sa sobom jedna njena prijateljica, koja više nije mogla gledati kako se Margot zavukla u svoj laboratorij. Margot je večernje društvo doživjela, dakako, kao katastrofu. Sve sami tipovi muškaraca kojih se ona gnušala. A onda je obratila pozornost na bijednog pješadinca, kojeg je, isto kao i nju, poveo sa sobom jedan njegov prijatelj. Razgovarali su tiho i oprezno. Zvao se Franz Roth. Majku su mu objesili prije dvije godine kao komunistkinju u Plotzenseeu, a on je upravo došao iz Prinz-Al-brecht-Strassea. Tamo je, u centrali Gestapoa, izdržao tri tjedna zatvora s neprestanim preslušavanjem i mučenjem.Franz Roth je rekao: - Idemo k vama?Da - rekla je Margot.

Te noći nisu nadlijetali britanski bombarderi, te su njih dvoje u Margotmu stanu mogli slušati emisiju vijesti BBC-ja na njemačkom jeziku, kad je odjednom jedan muški glas najavio: - Govori London! Govori London! Govori London! — Margot je uz skrhanog čovjeka uza se bila toliko sretna, kao nikada prije u svom životu. Te je minute započela njihova velika ljubav. Postoji toliko vrsta ljubavi!Od toga se trenutka njih dvoje nisu više razdvajali ni jednog jedinog dana. Jedan visoki časnik berlinske garnizonske koman-dature, koji je bio prijatelj obitelji Roth iz sretnijih vremena, ishodio je Franzu dozvolu da može ostati u Berlinu. Margot se zdušno brinula da on ozdravi i ojača. Spavali su kao muškarac i žena tek nakon tri mjeseca poznanstva. Otada je ljubav bila još jača. Ipak, započela je one noći kad su zajedno slušali Radio London.Franz je ispričao Margot daje po zanimanju redatelj, te da je prije 1939. radio u Parizu. Nadao se da bi nakon rata opet mogao raditi. Margot se radovala tomu. Ljubav prema Franzu pomogla joj je da prebrodi bol zbog gubitka oca, koji je krajem 1944. poginuo u Miinchenu od bombardiranja. Od 1945. sakrivao se Franz mjesecima po različitim mjestima, jer ga je tražio GeH A N N E Sstapo. U noći od 8. na 9. svibnja 1945. opet su tako sjedili u Mar-gotinu stanu i slušali radio, kadli odjednom začuše glas s radija:Njemački je Reich bezuvjetno kapitulirao. Rat je završen. - Nakon toga su slušali BBC gdje se izvodila Deveta simfonija Lud-wiga van Beethovena. Držali su se za ruke i plakali od sreće.U ljeto 1945. vjenčali su se Margot i Franz Roth u razrušenom Berlinu. Početkom rujna priopćila mu je Margot da je trudna. U ono vrijeme gladi, ruševina i zaraza bilo je opasno po život dobiti dijete i ona je upitala svog muža da li da preuzme taj rizik na sebe. Bila je presretna kad je čula njegov odgovor:— Moraš roditi dijete! Naše dijete, pomisli samo, Margot! Sada, kada je rat završen. Ako ga pokušaš ukloniti, neću te više nikada ni pogledati.No, dijete je umrlo pri porodu. Margot je dobila tešku sepsu. Sasvim blizu smrti i pri temperaturi od četrdeset jednog stupnja, satima je u bolničkoj postelji pregovarala s jednim krznarom o cijeni svog jedinog krznenog kaputa. Trebao joj je novac, kako bi liječnici na crno mogli kupiti penicilin da joj spase život. Krznar je napokon platio manje od polovice prave vrijednosti kaputa, ali su liječnici kupili penicilin i spasili Margot život. Međutim, trajalo je mjesecima dok je ona opet potpuno ozdravila, a godinama dok se usudila na novu trudnoću. 1949. rodila se Va-lerie. Kako je samo Margot bila sretna! Za nju je počelo vrijeme novog života. Imala je muža kojeg je voljela, dijete koje je voljela, a i Franz je smio nastaviti svoj redateljski posao. Ah, kako je život bio lijep, kako je svijet bio lijep!Međutim, Franz nije nastavio redateljski posao, iako je dobio mnogo ponuda. On je bio neobično obrazovan, pametan, šarmantan, govorio je šest stranih jezika, a ipak, što se kasnije pokazalo, bio je potpuno nedorastao životu. On naprosto nije mogao raditi. čega bi se god primio, krenulo bi naopako. Što god je pokušao, sve je propalo.Kad je Valerie imala jedva godinu dana, napustio je Franz Roth ženu i dijete i otišao u Rim. Tamo je radio neki čuveni redatelj s kojim je on išao u školu. U Rimuje Franz upoznao jednu mladu glumicu. Kad su je pozvali u Hollywood, on je otišao s njom. Margot ga nikada više nije vidjela. Nekoliko je puta jošP O S LE D N JŠ Ečula nešto o njemu i o onoj glumici, a onda joj nitko više nije znao reći zašto i kamo su njih dvoje nestali.got je svu svoju ljubav poklonila maloj Valeriji. Kad bi netko nešto loše govorio o Franzu, ona bi ga sa žarom branila. On je bio dobar čovjek, nažalost slabić i nedorastao životu. I što je-mogao protiv sebe?got se iznova zaposlila kao fizičarka. Brinula je o tome da Valerie proživi sretnu mladost. Brinula je za najbolje obrazovanje, za najbolje škole. A Valerie joj je vraćala punom mjerom. •Uvijek je bila najbolja učenica, a kasnije najbolja studentica na svojoj godini na sveučilištu, gdje je, kao i njena

majka, studirala fiziku.S dvadeset dvije godine preselila je Valerie u svoj vlastiti mali stan, ali je majku posjećivala redovito. Valerie se zaljubila u jednog studenta matematike i bila je sretna. Student matematike joj je napravio dijete i nestao odmah nakon toga. Valerijin otac ipak je. nestao nakon što se ona rodila. To dijete, dakako, nije donijela na svijet.Dugo je vremena patila i bila nesretna. A tada se ponovno zaljubila. U jednog odvjetnika. Taj je bio oženjen i neprestano se zaklinjao kako će se razvesti. Međutim, nije to nikada učinio. Imao je dvoje djece koja ga trebaju, govorio je. Valerie je to i sama uvidjela. Tek nakon dvije godine upoznala je novog muškarca. Liječnika. Ovaj put je trajalo tri godine. Nakon tri godine, Valerie je saznala da liječnik radi za tehničku tajnu službu, te da ju je zavrijeme njihove ljubavi zlorabio za po život opasnu misiju, o kojoj ona nije ništa znala. Samo čistom srećom nije joj se ništa dogodilo. Kad ga je pozvala na red, on joj je zaprijetio prijavom kod njemačkih vlasti ako bilo što otkrije. Odbila je da mu još jedan jedini put pomogne. On ju je prijavio. Njemačke su vlasti reagirale razumno. Zaštitile su Valerie. Kad su došli po liječnika da ga uhite, on je već odavno bio nestao.Tako su u životu Valerie Roth postojala tri čovjeka koja je od srca voljela. Sva su je trojica prevarila, iskoristila i napustila. četvrti, kojeg je upoznala nakon dugog vremena samovanja i tek nakon što joj je u Berlinu umrla majka, a kojeg je najviše voljela, bio je optičar. On joj je neprestano govorio da ne izgleda baš najbolje s debelim naočalama, jer je bila kratkovidna, te je počela,J O H A N NMpuna kompleksa i straha da ne izgubi i toga čovjeka, nositi kontaktne leće, koje joj je on neprestano preporučivao. U ono vrijeme kontaktne leće nisu bile toliko usavršene, pa je bilo bolno svako ponovno stavljanje i skidanje. Neprestanim razdraživanjem i radi sićušnih čestica nečistoće Valerie je dobila upalu očiju, a onda i upalu mrežice u oku. Upala je bila toliko jaka daje morala otići na operaciju. Kad je nakon dva mjeseca izašla iz klinike, optičar se preselio iz Berlina u Frankfurt i oženio tamo mladu ženu, s kojom je, uz Valerie, održavao dugogodišnje odnose.To se dogodilo upravo u vrijeme kad je Valerie počela raditi kod svog strica, profesora Gerharda Ganza i za Društvo za fiziku u Liibecku. Bila je uvjerena da je ljubav nešto najgroznije i najgore što se čovjeku može dogoditi i odlučila je da nikada više neće nikoga voljeti, nikada više. Nastavila je nositi kontaktne leće, ali je i s njima imala jednako malo sreće kao i s muškarcima. Ali, nosila ih je i dalje.Plavooki Wolf Loder reče: — U pravu ste, gospođo Roth. Da bi se iz sunčane energije proizvela električna energija trebao je do sada uvijek novi vodik. Međutim, moj otac i ja razvili smo model pri kojem je vodik potreban samo jedan jedini put i koji se može koristiti uvijek iznova.Stajao je pred školskom pločom. Vani na velikoj livadi opet su se nečemu glasno smijali i Rusi i Japanci. Otac je vjerojatno nešto duhovito rekao.— Samo jedan jedini put? — reče Valerie Roth. — To nije moguće.Loder se nasmije.Moguće je, moguće, kako da ne, gospođo Roth! - Obrati se Eklandu i reče: - Vi ćete vani snimiti originalni uređaj. A ja ću ga najprije nacrtati na ploči, okayl— Okay - reče Valerie.No, prije nego što počnem crtati, želio bih čitavu stvar demistificirati. U biti je to ludo jednostavno. Uzmimo na primjer hladnjak! Unutra se nalazi sredstvo koje može ishlapiti. Prije je to bio amonijak. Da bi se sredstvo zadržalo u plinovitom stanju, nama je potrebna električna energija. Ishlapiti ne smije, jer ga joštrebamo. I stoga imamo čvrsto zatvoreni sustav. Što se događa ako se sredstvo pretvori u plin?— Hladi se — reče Gilles.— Točno - reče Loder. - Hladi se. Međutim, da bi hladnjak mogao raditi bez prekida, mi moramo plinovito sredstvo opet pretvoriti u tekuće, pa su zato u starih sustava na amonijak odostraga postojale duž hladnjaka cijevi i sve opet počinjalo otpo-četka. Tako nešto nazivamo kolanjem. Otac i ja razmišljali smo od samog početka o jednom takvom kolanju vodika. Pritom smo se odmah dosjetili kemijskih spojeva koji se zovu hidridi. H2O. Dva atoma vodika spojena su s jednim

atomom kisika. Među metalnim hidridima već je odavno poznat magnezij ev hidrid, kao vi-sokotemperaturni hidrid s najvišom gustoćom energije.On napiše na ploču: MgH2.— U Mulheimu an der Ruhr, profesor Bogdanović s Max--Planckova instituta za izučavanje ugljena razvio je katalitički magnezijev hidrid kao jednu posebnu vrstu.— Što je to: katalitički? - upita Gilles.— Normalni magnezijev hidrid daje vodik pri polaganom zagrijavanju, suviše polagano za naše potrebe. Međutim, katalitički magnezijev hidrid daje vodik veoma brzo. Upravo što nam treba. I mi smo pokušali izmisliti kružni tok, isto kao i u hladnjaka ili Stirlingova motora. Kolanje za jednokratnu upotrebu vodika.On poče crtati po ploči.— Ovo je jedno od naših specijalnih zrcala — reče on, počevši crtati slijeva - kojim hvatamo sunčevu svjetlost. Sunčane toplinske zrake sa zrcala upravljamo u taj tlačni spremnik. - On nacrta kvadratnu komoru. - Ovdje unutra može biti veoma vruće, zar ne? - On zatim nacrta još jednu veću komoru koja se priključuje na prvu. - Naš aparat ima još jedan tlačni spremnik. Njega napunimo magnezij evim hidridom tucanim u prah. - On nacrta mnogo malih kružića i točaka u drugoj komori. - Tako... to je samo toliko da vidite 0 čemu je riječ... Kad se prva komora jako ugrije, onda se, dakako, jako ugrije i stijena koja se naslanja na drugu komoru. Tada velika vrućina zavlada i u drugoj komori. Temperatura je toliko visoka da se, primjerice, može upotrijebiti za kuhanje, ili, što je mnogo važnije, za pogon...— Stirlingova motora - reče Isabelle.— Točno. — Loder s nekoliko poteza nacrta takav stroj i spoji ga na drugu komoru. - Stirlingov motor proizvodi električnu struju. S time možemo učiniti mnogo. Ali u spremniku napunjenom magnezijevim hidridom događa se još nešto.— Iz praha se izdvaja vodik - reče Valerie.— Da - reče Loder - izdvaja se vodik. I to brzo. Pri temperaturi od otprilike petsto stupnjeva Celzijevih... Kamo s vodikom u obliku plina? - On se nasmiješi, sretno poput djeteta. -Sada dolazi ono pravo! Na spremnik s magnezijevim hidridom priključili smo cijev... — On nacrta cijev. — Cijev ima ventil koji se zatvara, otvara. - Nacrta ventil. - Sada je otvoren. Plinoviti vodik sada može izlaziti kroz cijev... - Načrčka nešto. — u drugi spremnik... — On nacrta još jedan spremnik. — a taj je spremnik napunjen pilovinom jednog drugog metala, ferotitana... - Kredom nacrta mnoštvo točaka. - Ventil ćemo ostaviti otvorenim toliko dugo dok iz magnezijeva hidrida izađe sav vodik koji prelazi u drugi spremnik. Onda ga zatvorimo. I što se sada događa?— Sada će se najvjerojatnije plinoviti vodik spojiti s metalnom pilovinom, odnosno sa ferotitanom u jednu kemijsku tvar — reče Valerie.— Točno. Izdvojeni vodik stvara s ferotitanom novi spoj. Nastaju hidrid ferotitana i toplina koja može poslužiti za grijanje vode. A vodik se ovdje pohranjuje automatski i kompaktno. Ventil je sada zatvoren. S toplotnom energijom u spremniku mi možemo proizvoditi struju, vruću vodu, pokretati strojeve, slušati radio, naprosto sve. Već prema veličini aparata i prema tome koliko jedinica aparata koristimo, mi, dakako, taj sustav možemo koristiti i u tvornicama za pogon teških i velikih strojeva... Tako, a sada dolazi noć. - Loder je u početku nacrtao sunce, sada gaje izbrisao i nacrtao mjesečev srp. — A sada ćemo otvoriti ventil. Vodik struji natrag magneziju, ponovno se spaja s njim u magnezijev hidrid, nastaju visoke temperature, Stirlingov motor počinje raditi i može se kuhati... A istodobno se ferotitan automatski hladi. I što možemo započeti s nastalom hladnoćom? Eto, možemo, na primjer, pomoću nje stvarno hladnjak staviti u rad. — On na desnu komoru nacrta priključak za hladnjak i u nekoliko poteza sam hladnjak. — Drugim riječima, možemo raditi što god želimo.Stvarno - reče Valerie.Sada je na redu sljedeći dan - nastavi Loder. — čitavu noć je vodik strujio od ferotitana do magnezija i proizvodio pritom hladnoću, struju i toplinsku energiju za kuhanje. Sada igra počinje ispočetka. Sunce iznova grije magnezijev hidrid, vraća vodik natrag u ferotitan, Stirlingov motor opet radi, opet imamo toplotnu energiju za kuhanje i proizvodi se topla voda. Vodik, uvijek jedan te

isti vodik, gospođo Roth, kola od magnezija do ferotitana. Sljedeće noći natrag. Sljedećeg dana iznova u drugom smjeru... I mi na taj način imamo to što smo htjeli, naime, kružno kolanje jednog te istog vodika.čestitam! — reče žena sa smeđim i plavim okom.I čitav taj sustav funkcionira praktički bez ikakvog gubitka energije - reče Loder. — Osim toga, naši se aparati mogu prevoziti željeznicom s juga na sjever, gdje uopće nema sunca ili ga ima malo, pa zatim natrag na jug, gdje ima mnogo sunca, kako bi se sustavi napunili.S livade su se opet čuli povici i smijeh.Vidite - reče Loder. - Moj je otac stavio bocu šampanjca u hladnjak pokraj spremnika s pilovinom ferotitana. I čaše. I šampanjac i čaše sad su hladne kao led! Gledajte! Upravo ga piju!Sve je to lijepo - reče Valerie Roth i spusti glavu. - Ali je tek u razvoju, gospodine Loder. Svi ti solarni sustavi još su u razvoju...Nije točno! - strastveno uzvikne Loder. - Mnogi već rade, prije svega u Americi.Ali za sada su još preskupi... još se nisu probili. I sami ste rekli da u svom poslu neprestano nailazite na prepreke. Ne bih htjela da shvatite kao malodušnost, nego kao realističko pitanje: ne kasnite li vi možda sa svojim pronalaskom? Godine 2040...Loder je prekine s takvim žarom, da su svi napeto slušali: - Godine 2040. svijet će biti ljepši nego ikada!Vi stvarno vjerujete... - Valerie ušuti, jer je Loder nastavljao govoriti veoma glasno.Da, da, ljepši! Nismo na kraju. Na početku smo. Vi to očito ne znate, gospođo Roth, ali trebate znati: na čitavom svijetu, na svim kontinentima, znanstvenici i jedna čitava generacija časnih političara već su odavno stvorili globalnu spasilačku mrežu.Ti su ljudi spremni svakog trenutka preuzeti pozicije svih onih koji u svojoj bespomoćnosti ili pokvarenosti već sutra neće znati kako dalje i morat će priznati svoj bankrot. Ti se ljudi trude po čitavom svijetu koliko god mogu. Još uvijek nailaze na velike zapreke. Ali uspjet će, sigurno će uspjeti! - Loderove su oči sjale od zanosa, a lice mu se zacrvenilo.— Ja sam odmah rekla da ste vi idealist - reče Valerie Roth.— Ali nisam fanatik — reče on. — Samo da vam navedem jedan primjer: upravo se sada u Americi održava konferencija o energetici s najvećim energopoduzetnicima i s organima vlasti. Da, ali pet dana prije toga održana je protukonferencija koja se zvala Zelena energija! To nema nikakve veze s našim zelenim grupacijama koje se, nažalost, stalno prepiru. Tu su se sastali prvorazredni profesionalci iz čitava svijeta i nastavili dalje plesti mrežu o kojoj sam prethodno govorio. Znate li što su ti profesionalci između ostaloga zaključili? Oni žele u Americi nastupati kao prava stranka, uz republikance i demokrate. Kao regularna stranka.— Vi biste zapravo tamo prijeko, u onoj političkoj mrzovolji, imali najviše šansi. Bila sam u SAD-u prije nego što je izabran Reagan. I vidjela sam tamo na stotine, na tisuće naljepnica i značaka na kojima je pisalo: Don t vote — you only encourage them! - Ne izlazite na izbore, vi ih samo ohrabrujete! Potpuno je jasno na koga se misli pod ovim ih. Ionako je glasovalo svega četrdeset jedan posto.Loder pogleda Gillesa.— Za vas bi to moralo biti veoma uzbudljivo! Da prikažete u svojoj knjizi kako je ovaj svijet doveden tik do ponora i kako odjednom svugdje ima drugih, novih, razumnih ljudi, koji će ovaj svijet učiniti ljepšim, boljim, pravednijim nego što je bio ikada!— Da - reče Gilles. - Veoma uzbudljivo.Izvana se opet čuo smijeh. Nijemci, Japanci i Rusi još su se jednom kucali čašama punim šampanjca, koji je bio rashlađen u solarnom stroju na magnezijev hidrid.Frankfurt.Stavljena je u pogon i druga vrpca. Začuo se... MARVINOV GLAS: - Erich, ovdje Markus. Dakle?S L J E D N JDRUGI GLAS: - Slušaj...VINOV GLAS: - Rekao sam ti da ću danas nazvati. Ti si na pošti, i ja također. Nitko nas ne može prisluškivati. Dakle! DRUGI GLAS: - Dakle, predali ste dvjesto četrdeset. Nije dovoljno. Ali, sa

dvjesto četrdeset jedan vi ste mnogo napredovali. Užasno mnogo.VINOV GLAS: - Koliko to mnogo? DRUGI GLAS: - Da možete upotrijebiti. A kritična masa leži zaista mnogo dublje od one plutonija. MARVINOV GLAS: - čovječe! Dakle, ipak! DRUGI GLAS: - Dakle, ipak. MARVINOV GLAS: - Sada je imamo. Do viđenja. DRUGI GLAS: - Doskora!Začuo se šum kako je netko spustio slušalicu. Ritt daljinskim upravljačem isključi magnetofon. Coldwell opet stane pred zrcalo. Da sada čujemo što će dečko reći! Njegov je aparat za snimanje radio.Gonzalos pogleda Marvina sasvim blijed u licu i otvorenih usta. Nitko nije progovorio ni riječi.No! — izusti napokon glavni zapovjednik Dornhelm. — To je bio vaš glas, gospodine Marvine, ili?To je bio moj glas - reče Marvin. Djelovao je potpuno opušteno, gotovo ravnodušno. Živci, pomisli Coldwell, koji ga je promatrao. I taj ima živce! - A drugi glas? - upita Ritt držeći u ruci list papira ispisan pisaćim strojem.Pa vi to sami znate! - reče Marvin. - Ameri znaju također. I što još onda hoćete od mene?Hoćemo da nam vi kažete ime čovjeka s kojim ste telefonski razgovarali.vin slegne ramenima. - Doktor Erich Hornung. Fizičar u Centru za nuklearna istraživanja u Karlsruheu. Moj stari prijatelj, još iz vremena kad sam radio u Nadzornoj službi pri Ministarstvu za okoliš i dok sam još imao svoje idealističke poglede glede nuklearne energije. Zadovoljni?No, no, no - reče Dornhelm. - Nemate razloga da budete drski!N N E STko je drzak?Gospodine Marvine, vi ste taj razgovor vodili dvadeset sedmog kolovoza, u šesnaest sati trideset pet minuta po srednjoeuropskom vremenu. S pošte sto trideset pet u Riu de Janeirou— reče Ritt. — Je li točno?Nisam gledao na sat.Bestidnik! Razmišljao je Coldwell iza zrcala. Taj je tip užasan bestidnik! Ma, da, ali ne samo on, nego čitava ta vlast. Kažu, nije istina. Velika njemačka časna riječ! Ritt pogleda papir što ga je držao u ruci. - Fizičar doktor Erich Hornung govorio je iz karlsrueške pošte četrdeset tri. Uvijek ga tamo nazivate?Uvijek! - reče Marvin. - Nekoliko puta. Ali ako ga zovem, onda uvijek tamo. Jer se ja, idiot, nisam dosjetio da nas se može prisluškivati ako Erich bude odlazio uvijek na istu poštu.Upravo tako - reče Dornhelm. - I budući da su Amerikanci znali, da Hornung u Karlsruheu uvijek odlazi na poštu četrdeset tri, bilo im je veoma jednostavno prisluškivati sve razgovore, pa i one prekooceanske. Naravno da računar nije snimio sve razgovore, nego samo one koji su bili pohranjeni pod natuknicom atom, vašim prezimenima i centrom za nuklearna istraživanja.Da - reče Marvin ogorčeno - Ameri imaju mnogo pri-slušnih postaja po Saveznoj Republici. — On se zlobno nasmije.— U vrijeme dok sam radio u Ministrastvu za okoliš, kleo bih se0 atomsku energiju. Tada još nisam imao pojma ni o čemu. Da mi je u ono vrijeme netko ispričao što se događa u Karlsruheu1 drugdje, ja bih ga ispljuskao. Oči su mi se otvorile tek u Americi, u hanfordskom atomskom rezervatu. A kasnije još više. Mnogo više. - On nabra čelo. - Sve što sada govorim vjerojatno se snima na vrpcu, je li?Možete biti sigurni u to - reče Dornhelm. - Zašto?Jer želim odmah nešto razjasniti: Bolling, Hornung i ja već smo dugo vremena uvjereni da se može napraviti njemačka bomba. Uvjerenje smo stekli, ali još nemamo konačnih dokaza. Još ne.Je li to još uvijek govori teške neistine?, zbunjeno poP oŠ E Vmisli Coldwell iza zrcala. Ili sam i opet uvučen u nešto? Ja ću sve morati predati dalje, jasno je. Ali, ja zapravo tako malo znam0 tom Marvinu. Oni ti kažu samo ono najnužnije i pošalju te odmah na zadatak. Poslije o tome više nikada ne čuješ ni riječi. Sve ide trough channels, službenim putem. O, Bože, želim učiniti samo ono što je pravo, ne želim nikome naškoditi. Prokletstvo, razmišljao je, s tom Njemačkom uvijek

same neprilike. - Mislim da ću se morati malo vratiti u povijest - reče Mar-vin. - Na taj će mi način biti lakše objasniti Karlsruhe, Hornunga1 transuran dvjesto četrdeset jedan.Samo naprijed! - reče Dornhelm.vin ustane, stane ispred zrcala i poče govoriti: - Dakle, povijesno. Još pod Kissingerom njemačka je vlada učinila sve što je mogla da omekša ugovor o zabrani atomskog naoružanja. Kad je napokon krajem 1969. taj ugovor i potpisan, njemački su ga političari više nego omekšali. Franz Josef Strauss ocrnio je ugovor zbog toga što je na nesreću, kao i uvijek, zapostavljao njemačku industriju. Znate li možda što mu je rekao njegov prijatelj Kissinger? Ne znate? Rekao mu je: You are nuclear obsessed. Vi ste nuklearno opsjednuti, rekao mu je. To je ispričao sam Strauss. A kako je, zapravo, izgledao taj ugovor koji je potpisan? — poviče odjednom Marvin, unijevši se u zrcalo.Smirite se! - reče Ritt. - Morate se smiriti!Smiriti? Ne, neću se smiriti sve dotle dok mi netko od vas ne bude protuslovio.Tri muškarca ispred zrcala i jedan iza zrcala šutke su ga promatrali.vin se obrati Dornhelmu: - Stoje? Što me tako gledate?Razmišljam.O čemu?O opasnosti da ćete opet početi vikati - polagano reče Dornhelm. - Zar doista i uistinu tražite nepobitni dokaz o tome da postoji njemačka atomska bomba?Vi...Trenutak! Još nisam gotov. Rekli ste da ste već dugo uvjereni u mogućnost izrade bombe, ali još nemate konačne dokaze za to.Još ne, gospodine Dornhelm. Još ne!Još ne. Je li to onda istina ili s tom vašom izjavom kako nemate, još nemate dokaze, smjerate na nešto sasvim drugo?Na što mislite?Da naprosto nemate dokaza, jer njemačka atomska bomba ne postoji, ne može postojati? Drugim riječima, imate li možda nalog Bonna da, ukoliko bomba zaista i postoji, pomognete zataškati cijelu stvar?To je do te mjere nečuveno, a istodobno i glupo, da na to ne mogu odgovoriti.Na što imate potpuno pravo — reče Dornhelm.Što?Imate potpuno pravo da ne odgovorite na moje pitanje.A zašto ga onda postavljate? — Marvin je bio iziritiran.Da bih vam dokazao kako je potrebna gotovo smiješna sitnica da vas se prikaže kao nitkova, gospodine Marvine. Da bih vam pokazao koliko je slaba vaša pozicija i kako se začas vaši motivi mogu činiti veoma dubioznim. Ne podmećem vam to što sam upravo rekao. Ali bih vam to mogao lako podmetnuti. Vi se krećete po nesigurnom tlu. Samo sam vam to htio naglasiti.Hvala na trudu - reče Marvin. - Najozbiljnije. Iako sam potpuno načisto sa svojim položajem. Međutim, vi ste se potrudili da mi potvrdite vlastiti dojam. To je bilo veoma ljubazno od vas, gospodine glavni zapovjednice. Ako dopuštate, ja bih sada nastavio s opisom povijesnih činjenica.Tri čovjeka ispred zrcala i jedan iza pomislili su jednu te istu stvar: Igra li Marvin neku ulogu? Može li jedan čovjek tako glumiti? Onaj iza zrcala pomisli: Ah, da. Može. Ne postoji ništa što čovjek ne može, ja to znam. Konji, razmišljao je zbunjeno. Ljudi se klade na konje. Konji se nikada ne klade na ljude. Oni su prepametni za tako nešto. - Ono što je na posljetku bilo potpisano - nastavi Marvin smiješeći se Dornhelmu - bio je ugovor koji se bavio samo onim što je zabranjeno, a ne i onim što je dopušteno. Ili da se drukčije izrazimo: dopušteno je sve što taj ugovor izričito ne zabranjuje. Za neatomske sile zabranjeno je proizvoditi atomsko oružje iPOSLJEDNJ

Š E V I NPJEVatomske bojeve glave i tražiti pomoć za takvu proizvodnju. Zabrana se, dakle, ne tiče posjedovanja ili transfera nuklearnih nosivih sustava. Nije zabranjeno, dakle, dopušteno je, pripremati proizvodnju atomskog oružja. čak ni istraživanje na polju atomskog oružja nije tim ugovorom zabranjeno, dakle, dopušteno je. Vješto pseto, pomisli Coldwell iza zrcala. Sve je okrenuo naglavce. Nije kriv ubojica, kriv je ubijeni. Tako je to. Ili nije tako? Nebeski Bože, opet moj ili! Moj prokleti ili! Taj će me ili još na kraju stajati glave. — Godinama su se njemački političari borili da u SR Njemačkoj izbjegnu kontrolu inspektora Agencije za atomsku energiju u Beču. Napokon su izborili nadzor samo od strane inspektora Eurotoma. Vi znate kako ta kontrola izgleda. Gospodi je trebalo devet godina da bi ustanovili krađu dvjesto tona koncentrata urana. Dvjesto tona! Punih devet godina! Tada je taj uran već odavno bio prerađen u Izraelu. Njemački su proizvođači do 1975. zabilježili dvadeset inozemnih narudžaba za nuklearke. Miroljubivo doba mirnodopskog korištenja atomske energije! Mirnodopsko? — odjednom poviče Marvin na sav glas, unijevši se u zrcalo.— Mirnodopsko? četiri tjedna nakon ratificiranja ugovora od strane Bonna, Indija je isprobavala svoju prvu atomsku bombu! U nuklearkama se stvara plutonij. Njegovo korištenje u mirnodopske svrhe može se opet lako izigrati. Tako se primjerice u Wac-kersdorfu postupkom prerade dobiva čisti plutonij, koji se iznova može upotrijebiti za proizvodnju bombi!— Ne vičite toliko, gospodine Marvine! — reče Dornhelm, koji je u međuvremenu ustao. - Sada mije zaista dosta. Prestanite urlati!— Daje kojim slučajem ubijena vaša kćerka i vi biste urlali!— Gospodine Marvine - reče Gonzalos neobično neprirodnim glasom i čudno polaganim, neprirodnim kretnjama, nalik na neku mehaničku lutku - zaista bi bilo bolje da govorite mirno, da se smirite i saberete. I ja činim to isto, a kao i vi sam u istoj situaciji, koja se ovoj gospodi čini sumnjivom. Naši postupci neće biti ništa vjerodostojniji ako budu obojeni jakim emocijama.— Vi idete svojim putem, gospodine Gonzalos, a ja svojimreče Marvin. - Da nastavimo. Ja tvrdim da Nijemci mogu sagraditi bombu. Isto to već odavno izjavljuju Amerikanci. I što sedogađa? Ljude najvišeg položaja, ljude iz Pentagona, svaki puta kad žele o tome razgovarati, Bonn naprosto izbaci van. Naravno da Nijemci mogu sagraditi bombu. Ali, Ameri to ne mogu dokazati.Jednako tako kao ni vi - reče Ritt.Mi smo htjeli dokazati, gospodine odvjetnice. Hornung, Bolling i ja. Htjeli smo postići da se ništa više ne prikazuje be-zazlenijim nego što jest. No, sada je tomu kraj. Ameri su nas prisluškivali i ponijeli se glupo, Bolling je nestao, tko zna kako i zašto, a možda je već i ubijen...Nakon što je prije toga ubio Katharinu Engelbrecht - reče Dornhelm.Tko kaže daje to bio upravo on? - upita Marvin. - Imate li dokaze? Imate govno!No, lijepo - reče Dornhelm. - Hoćete li nam možda objasniti kako je Bolling dospio u Brazil i kako je mogao razgovarati s tim generalom?Već sam vam rekao da nisam potpuno siguran da je taj glas s vrpce Bollingov glas.I to bismo vam trebali vjerovati? - uzbuđeno upita Ritt.Nemoj, mladiću, nemoj! Budi miran! - reče Dornhelm. - Ne smijemo prekidati gospodina Marvina. Gospodine Marvine, upravo ste rekli da ste vi, gospodin Bolling i gospodin Hornung nastojali ništa ne prešućivati, ali da je tomu sada kraj, jer su se Amerikanci glupo ponijeli...Zato i vičem na tipa iza zrcala! — izdere se Marvin. -U svojoj gluposti Ameri su propustili vlastitu šansu. - On duboko udahne. — Nuklearne bojeve glave još su i danas pod američkim ključem. Ako dođe do rata, najprije konvencionalnog, i ako se on proširi, onda Amerikanci određuju kad će nam dati bojeve glave. A nitko od nas ozbiljno ne vjeruje da bismo mi, baš mi, ikada i protiv bilo koga dobili od Amerikanaca nuklearne bojeve glave! Oni nam nikada neće dati priliku da se branimo nuklearnim oružjem. To ne bi učinio nitko, nijedan čovjek, na čitavom svijetu! I budući da je to tako, važni su političari radili na tome da i mi trebamo imati svoju vlastitu njemačku bombu. To je, međutim, samo moje vlastito mišljenje.

Š E Vvin se udalji od zrcala i sjedne, odjednom sasvim iscrpljen. Drugi su piljili u njega.Do đavola, razmišljao je Coldwell iza zrcala, pa tolika prijetvornost ipak ne postoji. Onaj koji tu toliko viče, viče istinu. S njim bi se mogao kladiti konj. Zatim prekontrolira radi li uredno vrpca na koju je snimao svaku Marvinovu riječ. Ako taj ovako nastavi, razmišljao je on, bogme ću donijeti dobar materijal! Time ćemo na posljetku moći pritisnuti Bonn. Isuse, Isuse sveti, daj neka on nastavi tako vikati! vin se smirio i reče: - Sada znate zašto sam surađivao s Hornungom. Zašto sam ga nazvao iz Rija. Ja sam o tome obavijestio i Bollinga. On je upravo ludo radio na tome. Zašto nitko ne može naći Bollinga? Tko zna u koju su ga bačvu punu betona strpali ili u kojoj luci leži!Gospodine Marvine - reče Ritt - što je vaš prijatelj doktor Horning našao u Karlsruheu?— Možete li zamisliti kako to izgleda tamo u Centru za istraživanje nuklearne energije? - upita Marvin. — Na taj se čitav kompleks pazi više nego na bilo kakav sigurnosni trakt. Ako se tu jedan fizičar samo malo prebrzo okrene, već mu je na trbuhu cijev Em-Pia. Sindikati su već podnijeli pritužbe na sve te kontrole i blokade.— Molim vas, gospodine Marvine — reče Ritt - što je Hor-nung pronašao?On misli - reče Marvin - da su oni u Karlsruheu pronašli idealno rješenje. Plutonij bi za proizvodnju jedne njemačke bombe izazvao velike poteškoće. To bi ionako otkrio netko od Amerikanaca. Nisu ni oni idioti. Ponovnom preradom poluga goriva nastaje devedeset pet posto urana, dva posto plutonija i tri posto miješane tvari. No, u Karlsruheu su otkrili da se u toj mješavini nalaze radioaktivni transurani u kojih su prosjeci učinkovitosti mnogo veći nego u plutonija. To znači da kritična masa, koja mora nastati kako bi bomba funkcionirala, može pri uporabi transurana biti mnogo manja nego u plutonija. A posebno su upotrebljivi svi transurani između dvjesto trideset šest i dvjesto četrdeset dva.J Najprije su pokušali s dvjesto četrdeset. Ali tu su doživjeli razočaranje, rekao mije telefonski Hornung. Pravi šećer je dvjesto četrdeset jedan, transuran dvjesto četrdeset jedan, jerviše nitko ne treba strahovati zbog odvojenog plutonija! Za tu se stvar iz tri posto mješavine ne zanima ni živa duša. A baš se tran-suran dvjesto četrdeset jedan dobiva iz ta tri postotka. To ste, uostalom, svi čuli s trake sa snimljenim telefonskim razgovorom! Hornung je rekao da su oni u Karlsruheu došli nevjerojatno daleko.Ritt, kojega su se ove riječi dojmile, reče: - Ako je to istina...To je istina!Upravo sam se sjetio jedne radijske emisije - odgovori državni odvjetnik - u kojoj se tvrdilo nešto slično. Zaboravio sam kako se emisija zvala...Ali ja nisam - reče Marvin. — Zvala se: Tragom plutonija. Ponovno naoružanje. Wackersdorf i njemačka bomba. Autor je bio Giinter Karweina, a emisiju je davala radiopostaja Slobodni Berlin.30Točno - reče Ritt.Nakon emisije nije u Berlin stigla ni riječ prosvjeda iz Bonna - reče Marvin. - Nije bilo čak nikakvog zahtjeva za pro-tuprikaz, nije izbio nikakav skandal, uopće ništa. Preko emisije se prošlo šutke, kao da i nije postojala. Za mene je to samo dokaz da svaka riječ odgovara činjeničnom stanju. Da tomu nije tako, već bi svi djelatnici s radiopostaje, uključivši i čistačicu, bili izvedeni pred sud.Začuje se kucanje na vrata.Da! - vikne Ritt.U ured uđe sudski služitelj, pozdravi i dade Rittu dva lista papira, te odmah izađe.Ritt počne čitati prvo jedan, a zatim i drugi list. Svi su pri tom netremice gledali u njega. Na posljetku on pogleda Marvina: - Ovo je upravo stiglo faksom. Newyorška filijala Interpola našla je brata Katharine Engelbrecht, toga navodnog kemičara Charlesa Wandera. On je umirovljeni službenik nekog osiguravajućeg zavoda. Već je četrnaest godina uzet. Nije nikada bio u Karlsruheu.Tja — reče Dornhelm i uzme u ruke papir.Ritt i opet pogleda Marvina: - Erich Hornung je mrtav -reče on.vin problijedi nasmrt.

Ritt reče: - Prije dvadesetak minuta pregazio ga je u Kar-lsruheu neki veliki audi, kad je na zebri htio prijeći Kaiserstrasse. Svjedoci kažu da je audi vozio brzinom od preko sto kilometara na sat. Gurao je Hornunga najmanje deset metara ispred sebe. A zatim je Hornunga pregazio još jedan auto, zeleni lincoln, koji je također doletio veoma velikom brzinom. Fizičar je ostao na mjestu mrtav. Automobili su imali prljave registarske tablice. Do sada im nije pronađen nikakav trag.vin je sjedio kao ukopan.Jadnik, pomisli Ritt.Jadnik, pomisli Dornhelm.Ne, pomisli Coldwell. Ne, da sam ja konj, ipak se ne bih kladio na Marvina. Ili? Traka na koju se snimalo i dalje je radila.Toliko o dokazima - reče Dornhelm. - Vi još uvijek nemate nikakvih.Nijemci - nastavi Marvin muklo - uvjeren sam da su Hornunga ubili Nijemci. Jer je suviše znao.Ne mora biti — reče Dornhelm.- Što ne mora biti?Da su Horninga ubili Nijemci. Istina, mnogo činjenica govori tomu u prilog. Ali mogli su biti i neki drugi.Tko? - upita Marvin. - Recite mi, gospodine Dornhelm, tko? Tko još sada ima interesa držati u tajnosti kako Savezna Republika može izgraditi bombu? Inteligentnu bombu. Onu s manjom kritičnom masom. Onu bez plutonija. Onu s transuranom dvjesto četrdeset jedan. Tko bi još mogao imati interesa da to ostane tajna?Da, da, da, ali nemate ni jednog jedinog dokaza - reče Dornhelm. - Vi nam pričate priču. Loše, ako je istinita. Loše, ako je neistinita. Tko kaže da vi ne lažete, kako biste sačuvali svoju glavu? Tu se ljude ubija zaredom. Vas nisu ubili, gospodine Mar-vine. Zašto upravo vas nisu?Ali bilo je ozbiljnih pokušaja, zar ne?No, oni nisu uspjeli. Vi ste živi, gospodine Marvine. Zašto ste još živi upravo vi?Poznate li knjigu Most San Luis Rey Thorntona Wildera?Da - reče Dornhelm. - I, što?Prekrasna knjiga - reče Marvin. - Petero ljudi, jedan drugome sasvim nepoznati, strmoglavljuju se s toga mosta u smrt. Život svakog pojedinca toga je trenutka završen i to, kako stoji u romanu, iz različitih razloga i u najrazličitijem smislu riječi. Očigledno je za mene život još nešto predvidio, gospodine Dornhelm.Glupost - reče taj.Vaše mišljenje - reče Marvin. - Ja vjerujem u to. Sjećate li se, ja od samog početka nisam htio policijsku zaštitu.Aa, zato, znači - reče Dornhelm s velikom ironijom. Nagne se naprijed. - A tko nas može uvjeriti da sve što ste ispričali nije laž, gospodine Marvin?Da, tko nas može uvjeriti u to?, razmišljao je iza zrcala Walter Coldwell, koji je uistinu bio osamljen. Nije imao prijatelja. Nikada nije imao prijatelje. Bilo je to povezano s njegovim zvanjem. I ne samo s tim. Sve njegove priče sa ženama bile su uvijek kratke. Uglavnom priče s kurvama. Žalosne priče s kurvama. Dakako, Isus je bio pravi Coldwellov prijatelj. Oduvijek. I bit će zauvijek. To mu je otac usadio batinama. Međutim, s Isusom se može biti veoma osamljen. Jednom je Coldwell u jednoj hotelskoj sobi bio toliko osamljen i s Isusom, da je nazvao telefonski broj točnog vremena i čitavih je pola sata slušao djevojački glas.Danas ću povesti sa sobom u hotel neku kurvu, mislio je Coldwell. Tu oko kolodvora ima ih koliko ti srce želi. Možda uhvatim neku veselu kurvu. Bože, kako mi je mučno! - Ja nisam lagao, gospodine glavni zapovjednice - reče Marvin.Hoćete policijsku zaštitu? — upita ovaj.Rekao sam da nisam lagao!čuo sam. Hoćete li sada ipak policijsku zaštitu?Ne, neću ni sada. Jer, ionako ništa ne vrijedi. Ovaj Amer tu iza zrcala ionako će sada odnijeti traku s čitavom mojom pričom na svoje službeno mjesto. Ti će je ljudi reproducirati onima u Bonnu i zahtijevat će pristup u Karlsruhe. Ako i kad ga dobiju, tamo, naravno, neće naći ništa, ništa. Razumijete li sada

zašto sam ranije rekao da su Ameri u svojoj gluposti sve proigrali?Toga trenutka zazvoni zidni telefon. Ritt digne slušalicu.Coldwell - reče osamljeni čovjek s onu stranu zrcala. -Upravo sam razgovarao s headquartersom. Pustite Marvina da ode! Na njega će, dakako, motriti. Laže li ili ne, saznat ćemo tek kad ga pustimo, a i to možda.Da — reče Ritt, spusti slušalicu i pritisne gumb zvonca.I? - upita Marvin. - Što kaže Amer? Što kažu njegovi šefovi? Da nas pustite, zar ne? I mene i Gonzalosa!Ritt kimne.Prljava se igra nastavlja - reče Marvin. - Mora se nastaviti, jasno. A doktor Gonzalos? Hoće li se njega odsad štititi?Brazilac mahne glavom. - Ne brinite za mene! Mene sada više nitko ne može zaštititi. Mogu to učiniti isključivo ja sam.Ali kako? - upita Marvin.Moja stvar - reče Gonzalos.Naš dogovor ostaje i dalje na snazi, gospodine Marvine — reče Ritt. Djelovao je pritom jadno i bespomoćno. — Možete ići kuda god želite. Jedino nas uvijek trebate prije obavijestiti. I uvijek kad vas zatrebam, morate doći ovamo, kao i dosad, uostalom.Dakako — reče Marvin.U kabini je Coldwell spremio prenosivi magnetofon i aparat za snimanje, te oboje zaključao.U operatersku sobu uđe sudski poslužitelj: - Zvonili ste, gospodine odvjetnice.Otpratite gospodu - Ritt pokaže pritom na Gonzalosa i Marvina — do stražnjeg izlaza!U redu, gospodine odvjetnice. Izvolite za mnom.Mi ćemo se još vidjeti - reče Dornhelm.Nije dobio odgovor. Gonzalos i Marvin krenu za poslužiteljem. Iza njih se zatvoriše vrata.Ritt i Dornhelm otprate Coldwella. Nosili su njegove aparate. Što su se više približavali izlazu, to je buka, što su je stvarali građevni strojevi, bila sve jača.A N N EŽelite li da vas odvezemo? - upita Ritt.Hvala vam lijepa. Imam auto - reče Coldwell. Što je sa mnom? pomisli on. Zašto opet moram misliti na onaj djevojački glas s telefona za točno vrijeme? Sada je dvadeset tri sata, dvadeset jedna minuta, osamnaest sekundi... - Idete do kolodvora? — upita Dornhelm.Da - reče Coldwell. Sada je dvadeset tri sata, dvadeset jedna minuta, devetnaest sekundi... - Headquarters. Glavni kolodvor šest, peti kat - reče Dornhelm i kimne. - čuo sam da se želite opet preseliti u novu kuću Woolworth. Odselili ste odande samo stoga, jer je stara zgrada bila srušena.31Da, vraćamo se u novu zgradu - reče Coldwell. - Sada je dvadeset tri sata, dvadeset jedna minuta, dvadeset sekundi... Kurvu, razmišljao je on. Veselu, raspoloženu kurvu. A onda spavati. Uvijek sam tako umoran. Ne znam što je to. Dakle, opet ću jednom činiti blud s užitkom. Ili bez užitka. Samo da ne zaboravim u sljedećoj ispovijedi! Divan si čovjek bio, oče. Nadam se da goriš u paklu. - Tamo na kolodvoru kraj poštanske žiro službe spaja se većina telefonskih kabela i električne mreže pošte, zar ne? - upita Dornhelm.Da - reče Coldwell. - Između Zeila i Eschenheimer StraBe. Tamo smo bili sve do kraja šezdesetih godina, tamo u poštanskoj čekovnoj službi, na najvišem katu. - Sada je dvadeset tri sata, dvadeset i jedna minuta, dvadeset jedna sekunda... Stigli su i do ulaznog predvorja. čulo se škripanje dizalica, drndanje bušilica, zavijanje betonskih mješalica.Pred ulazom se zaustavi crni cadillac. Coldwell se kratko, pozdravi s oba Nijemca, pruživši im mlohavu, hladnu ruku, uzme svoje aparature i krene. Kad je prolazio pokraj vratarnice, sudski! sprovodnik Franz Kulicke skine kapu sa šiltom i pozdravi. Col-T dwell izađe na ulicu.Dornhelm reče: — Ne smiješ se ljutiti na mene, mladiću, kad se ponašam prema tebi kao neki nadotac govoreći ti da se ne smiješ do te mjere uzrujavati za svaku svinjariju.

Pa ne ljutim se ja na tebe, stari moj.POSLJEDNJPJEVTi znaš da je moj otac nestao kad sam imao svega dvije godine. Sa pet sam odlučio postati policajac. Kako bih ga pronašao. - Vratili su se do stuba. - A ti... - Dornhelm poče zamuckivati, a zatim sasvim tiho dovrši rečenicu: - ti si mi nešto kao sin. Valjda to i znaš.Znam - reče Ritt. - Možeš li se sjetiti nečega smiješnog, Roberte?čega smiješnog?Molim te, sjeti se nečeg smiješnog... I oni pođoše dalje.Sada je dvadeset tri sata, dvadeset jedna minuta, dvadeset dvije sekunde... Coldwell je stigao do crnog cadillaca. On spusti prenosivi magnetofon i otvori stražnja vrata. Užasnut, trgne se i odstupi korak natrag. Na stražnjem sjedalu ležao je nepokretno, otvorenih usta, njegov šofer. Coldwellu projuri munjevitom brzinom kroz glavu: Mrtav? Omamljen? čovjek za volanom nije naš. Nikada ga nisam vidio. Stu... Misao nije mogla doteći do kraja, jer ga je toga trena snažno udario ručkom pištolja po glavi neki visok čovjek u sivom odijelu, koji je prišao velikom brzinom. čovjek u sivom zgrabi prenosni magnetofon i potrči. Odmah potom izgubio se iza obližnjih građevnih skela.Vozač crnog cadillaca okrene glavu i pogleda straga, zalupi vrata i odjuri najvećom brzinom. Coldwell osta ležati na asfaltu. Oko glave stvorila se lokva krvi. Ljudi se počeše skupljati. Jedna žena vrisne.Sada je...Petak, 16. rujna: hotel Tri kralja u Baselu jedan je od najljepših u Švicarskoj. Predložio ga je - Philip - a tko bi drugi. No, da, plaćaju Joschka Zinner i Frankfurtska televizija. Vratili smo se u hotel rano predvečer, sasvim pod dojmom toga Lodera i njegova oca. U Binzenu ih još zovu sunčanim amaterima.Bio je to dugačak dan. Još je uvijek jako vruće. Philip ija imamo zajednički salon, spavaće sobe desno i lijevo. U hotel se ulazi s idične strane. Hotel je smješten tik uz Rajnu na koju gledaju francuski prozori naših soba. Antikni namještaj. Balkoni s ležaljkama i stolićima. Rijeka se još uvijek žari na sunčevom svjetlu. Malo dalje, uzvodno Rajne, veliki je most koji vodi prijeko u Kleinbasel. Vidim mnogo automobila, tramvaja, mnoštvo ljudi, ali što je veoma neobično, do nas ne dopire nikakva buka. čarobna tišina vlada na našem balkonu. Rijekom lagano plove tegljači, šareni tegljači sa svojim izduljenim trupovima, teško nakrcani, duboko zaronjeni u vodu. I kad se jedan takav teško natovareni tegljač približi, valovi udaraju u debele zidove ispod nas.Dugo vremena sjedimo tako bez riječi.Ja pipajući tražim njegovu ruku. On je čvrsto stisne. I dalje šutimo. Sada je došlo do toga, mislim. Hoću. Želim. Ali polagano i bez žurbe. Doucement...Na brodovima se vijore stijegovi raznih zemalja. Vidimo djecu kako se igraju na palubi. Žene prostiru rublje. Kuhinje, kor-milarnice s otvorenim vratima. Muškarci iza velikih kormila. Drugi sjede na suncu, leže, spavaju, čitaju. Jedan svira usnu harmoniku. Na mahove vjetar donosi glazbu s radija do nas. Toliko tegljača. Toliko mnogo čamaca. Tako velik mir i tišina. Kako bi bilo da se i mi povezemo s njima, kažem ja. Da sebi dopustimo vrijeme. S tegljačima, nizvodno, sve do Nizozemske... — Lijepo — kažem ja. — Sve je tako lijepo, Philipe. — On šuti. — Zadovoljna sam - kažem ja. - Svime što nam je Loder pokazao. Stroj s magnezij evim hidridom. I zbog toga što je pripovijedao o mreži ljudi diljem zemaljske kugle... Ta konferencija Zelena energija... Ja sam ti točno rekla, Philipe, da do katastrofe neće doći. Da još imamo šanse. Ovo nije kraj svijeta. Sjećaš se da sam ti to rekla?Da, sjećam se, dakako, sjećam se i one večeri na balkonu ponad rijeke, sada, kad sjedim u svojoj kući Le Forgeron u Chateau--dOexu i čitam Isabellin dnevnik. Napisala je te riječi sredinom rujna 1988. A sada... a sada!— Nije kraj svijeta — kažem ja. — Ili samo u sasvim određenom smislu: u tome što je to početak jednog novog boljeg svijeta. — Da, Isabelle — kaže on. — Među nama je sve jasno. Sve je upravo

POSLJEDNJS E V I NPJEVtako, kako sam žudjela od onoga dana kad sam ga upoznala. O, da, ja uvijek mogu biti potpuno sigurna u svoj prvi osjećaj. Nikad me ne prevari. Ja sam tipična vaga. Mora da sam to rekla naglas, jer se on zabavlja na račun toga. — Da, što mi to onda imamo? Tipičnu vagu! — Vaga je, ti to Philipe u svom univerzalnom neo-brazovanju ne možeš znati, kardinalni zračni znak. — Sto molim?Ona je duhovno naglašena, ako me možeš slijediti, prijatelju moj, nije vezana za zemlju, nije materijalistička. — Razumijem. Aha. Hm. Tako nešto! Ne može se shvatiti! Još! Objasni još više jadnom Philipu! — Znakom vage, jadni Philipe, upravlja Venera...— Nastavi! — koja onima koji su rođeni u tom znaku daje šarm i ljupkost. Tako stoji u mudrim knjigama, ja to samo citiram. Nemoj ni slučajno pomisliti da se želim predstaviti boljom nego što jesam. — Vago moja —promrmlja on. — Puna dražesne skromnosti.— Međutim — nastavljam ja — te plemenite vage neće nikada, čuješ li, Philipe, nikada... — čujem, najslađa moja vago, čujem. Neće nikada što? — Neće nikada, uza svu urođenu želju za ljubavlju i priznanjem, napustiti svoja načela samo da bi ih ostvarila. — Ljubav i priznanja! — Točno. — Dakle, smatram to naprosto divnim od tih plemenitih vaga! — One, naime, iz iskustva znaju da jedno takvo ciljano ponašanje na kraju može donijeti samo poniženja. I stoga od tih vaga... — Vage! — Vaga, pusti me govoriti, to je genitiv, Philipe! Ti ne možeš znati što je to genitiv, moj jadni mali književnice. I stoga bezmjerno svladavanje... — Ah — kaže on — već se stišalo. — Sto se već... — Tvoje samosavladavanje, vago. Ostatak ćemo još ukloniti viribus unitis, što ti kao obrazovana osoba znaš što znači. A ja te volim. Volio bih te čak i onda da nisi vaga. — Lijepo — kažem ja — ti ne vjeruješ u astrologiju. - Ne mogu razumjeti kako jedna tako obrazovana i plemenita simultanica može vjerovati u tako nešto. — Ja vjerujem samo načelno. - Kako to milostiva gospođa misli? - Milostiva gospođa misli ovako: postoji dvanaest različitih znakova zodijaka. Različitih! Dakle, ljudi koji su rođeni u tim znakovima, morali bi biti dvanaest različitih tipova. - No, to je doista izvanredna logika. — Ah, pusti me, Philipe! A kad si ti rođen? — Jedanaesti prvi — kaže on. — Godinu neću reći, makar me utopila u Rajni.Tipičan jarac - kažem ja. - Je li to što dobra? - Ovisi. - O čemu? — O ascendentu. — Molim te, kaže on, ne takve izraze! —A koji je tvoj, Philipe? - Mora li ga se imati? - Pošteni ljudi ga imaju. - Ne znam koji je moj. - Tja - kažem ja - onda se naravno ne može reći jesi li ti dobar ili loš jarac...A brodovi bešumno prolaze, toliko mnogo brodova. Voda zapljuskuje obalu. Sunce je već na zalazu. Pale se prva svjetla u Kleinbaselu. Toplo je. Mir! Mir!— Ah, kaže on - ovako ili onako. U svakom slučaju vaga je sasvim sigurno najbolje što postoji. Vaga! Vaga! Bože moj, pa ona je još i vaga! Mora te se voljeti, vago. Ja... ja te volim, vago!— Zašto me voliš, jarce? — Jer si stara i ružna - kaže on. — Mislila sam da je tako — kažem ja. — Znaš što kaže on — iz našeg pokusnog igranja uloga pomalo nastaje nešto kao jedna od onih američkih sophisticated comedies. Veliki uzor: Philadelphia Sto-ry. Jednom sam to sinkronizirao, dok moje knjige još nisu išle. Hoćeš jednu probu, vago? - Hoću probu, jarce!I on poče govoriti s velikim žarom, igrajući naizmjence muškarca i ženu: — Zar ne, ti ne kažeš da sam ja suviše povučena i da se suviše svladavam? Ti ne kažeš to, što svi govore, naime, da sam ja žena od mramora? — Od mramora? Ne! Ne! Ti si žena od krvi i mesa. Žena koja živi i diše. Najslađa žena na svijetu. Trebalo bi te uzeti u naručje i neprestano ti ponavljati — oh, što ti je, oči su ti pune suza. — Prestani, prestani, prestani — ne, ne, ne, nastavi govoriti, govori, govori, govori!... Počinje glazba — kaže on — mnogobrojne violine. I tako se nastavljalo: Sto je to s tobom? Drhtiš čitavim tijelom... — No, što! Cuj, o nebesa, pa to valjda ne može biti ljubav! — Budi bez brige i nije ljubav. — Hvala Bogu! Bilo bi sasvim neprikladno. — Zaista misliš tako?— Naravno! Jamačno ne! Pa mi smo zapravo ludi jedno za drugim!...— I tada sam ja preuzela ulogu te nje i rekla: ludi jedno za drugim. Philipe, ludi, ludi, ludi. Zagrli me, zagrli me čvrsto...

— I on me čvrsto zagrli i ljubili smo se, dugo, dugo, ponad tamne rijeke. Kako je predivno, mislim i kažem, naravno: A sada glazbu jako glasno. Violine jecaju. Njih dvoje polagano nestaje sa slike. Romy Schneider i Alain Delon. - O, ne - kaže on - Katherine Hepburn i James Stewart. Ali zapravo sam se tomu i nadala: Romy Schneider i Philip Gilles. Sada sam ljubomorna na AlainaDelona. Nova verzija filma — kažem ja: — Philip Gilles i Isabelle Delamare!IOA tih se dana događalo...Umjetnu materiju polivinilklorid nalazimo naprosto svugdje: u automobilima, zrakoplovima, prozorskim okvirima, folijama za pakiranje, gramofonskim pločama, podnim oblogama, stolnja-cima, kuhinjskim stolcima i kabelskim izolacijama. Polivinilklorid spada u visoko otrovne materije. Pri njegovu sagorijevanju nastaje dioksin i solna kiselina. Štetnost za zdravlje je neizmjerljiva. Kad je glasnogovornik Ministarstva za okoliš Savezne Republike izjavio da se namjerava uvesti obavezno označavanje proizvoda od plastke, odmah je ministar za okoliš primio protestnu notu Zajednice proizvođača PVC. Ona glasi doslovno ovako:Poštovani gospodine ministre,dolje potpisani djelatnici u prerađivačkoj industriji umjetnih materija prosvjeduju protiv posebnog obilježavanja proizvoda od plastike što ga namjerava uvesti Savezna vlada.Razne mogućnosti iskoristivosti miješanog otpada umjetnih materija čine to obilježavanje proizvoda suvišnim. Jedno takvo općenito obilježavanje umjetnih materija kao vrste nije ni u kom slučaju sretno rješenje. Kad se koristi miješani otpad za daljnju preradu ne postoji sabirni sustav za više od dvadeset vrsta umjetne materije, a nije zamisliva ni prerada po specifičnim vrstama. Naime, unutar jedne vrste umjetne materije primjenjuju se još i individualne mješavine i recepture. Stoga obilježavanje može biti iskorišteno samo za politiku organizacija za okoliš i pozive na bojkot i diskriminaciju proizvoda. To su u svojim temeljnim dokumentima propisali kao strateško-taktičko oružje i zeleni i udruženja.Mi djelatnici osjećamo se diskriminirani obilježavanjem naših proizvoda, koje nam je nametnula država i osjećamo to obilježavanje poput Davidove zvijezde. Tržište za reciklažu trebase slobodno razvijati, a najbolje je da počne upravo pri iskoristivosti miješanih umjetnih materija. Mi podržavamo taj put.Djelatnici tvrtke:prezime, ime, mjesto stanovanja, ulica, potpis.Protiv grubo sročenog letka uzbunili su se Dietrich Wetzel, predsjednik Odbora Bundestaga za obrazovanje i znanost, te Charlotte Garbe, glasnogovornica eko-političke frakcije zelenih u Bunde-stagu u tiskovnom izlaganju pod naslovom: Industrija umjetnih materija uspoređuje žrtve holokausta s proizvodima od umjetne materije.Inače se nije uzbunio nitko više.Prije dvadeset godina objavio je Club of Rome studiju vrijednu pažnje pod naslovom Granice rasta. Jedan od autora bio je i Dennis Meadows, znanstvenik poznat u međunarodnim razmjerima. U povodu priloga s naslovne stranice Tko spašava Zemlju?, upitao je Spiegel Dennisa Meadowsa: Koliko još po vašem mišljenju preostaje vremena da se kormilo skrene? Meadows je odgovorio: - Već je prekasno.Od prošlog je ljeta, stoji u cover-story, vrijeme takoreći poludjelo kao nikada dosad. New York je po prvi puta doživio četrdeset dana zaredom temperature iznad trideset jedan stupanj Celzijeva, Los Angeles je još u kasnu jesen stenjao pod rekordno visokim temperaturama, prije nego stoje Kaliforniju zadesio neobičan val hladnoće. Suša na srednjem zapadu Sjeverne Amerike, koja traje već sedam godina, smanjila je urod žita za gotovo jednu trećinu. Šumski požari... gutaju velike dijelove poznatog nacionalnog parka Yellowstone... Najsnažniji od ikada izmjerenih hur-rikana protutnjao je Karibima, te je tom prilikom samo u Jamaici ostalo bez krova petsto tisuća ljudi. Samo mjesec dana nakon toga opustošio je drugi orkan grad Bluefields u Nikaragvi... Kratko vrijeme prije toga odlomila se na Antarktiku do sada najveća gro-mada ledenog brijega u morsku pličinu. Od tada taj monstrum dugačak sto šezdeset kilometara stoji tu kao prijeteći vjesnik globalnog zatopljenja, koje bi moglo otopiti dijelove polarnog leda...33

P O S L JPJEVSovjetski istraživač klime Mihail Budijko piše u časopisu New Scientist: Efekt staklenika dobra je stvar za Zemlju. Sredinom sljedećeg stoljeća padat će do pedeset posto više kiše. Pustinje će nestati, prinosi od žetve znatno će porasti. U Sahari će pasti stoka, a u Centralnoj Aziji lelujat će na vjetru žitna polja. Prije nego stoje prije deset milijuna godina počelo ledeno doba, čitava je Afrika bila pokrivena gustom šumom. Sada bi se raj mogao vratiti na Zemlju... Teretni brod Oostzee uhvatila je velika oluja, te se morao usidriti na ušću Labe kod Cuxhavena. Tovar: četiri tisuće bačava epiklor-hidrina, sveukupno milijun litara. Epiklorhidrin truje bubrege i živce, nagriza epitel, eksplozivan je i uzrokuje rak. Bačve su bile tako nemarno utovarene i složene, da ih je oluja porazbacala amo-tamo, a djelimice su i napukle. Stručnjaci izjavljuju da bi spašavanje tereta bilo skopčano s opasnošću katastrofe nesagle-divih razmjera. Oostzee tegle od mjesta do mjesta. Teret se nigdje ne može smjestiti na sigurno. I, na posljetku, mediji više i ne spominju brod.Jadransko more umire. Od Venecije do Riminija pruža se na svim obalama trulo-smećkasti sluzavi tepih algi koji se širi sve više. Izdaju se zabrane za kupanje. Razlog: otpadne vode svih vrsta već se desetljećima slijevaju izravno u Jadran. Ministrastvo zdravstva u Rimu, trudeći se da spasi turizam, objavilo je sasvim beskrupulozno: Ne postoji nikakva opasnost po zdravlje. Zbog algi ne treba izdavati nikakve zabrane za kupanje. S druge pak strane angažiran je direktor za borbu protiv kuge algi, koji je nakon dva tjedna uhićen pod optužbom da je pripadnik mafije.Svjetska organizacija za hranu FAO objavila je u povodu Dana hrane izviješće u kojem se doslovno kaže: Devedeset posto predvidivog porasta stanovništva događa se u Trećem svijetu, u kojem već sada živi više od tri četvrtine svih ljudi. Ugrožavanje okoliša u tim zemljama počiva uglavnom na bijedi stanovništva. Svakodnevna borba za preživljavanje predstavlja enormno opterećenje prirodnih uvjeta. Drugim riječima: siromaštvo je razlog ugrožavanja okoliša. Siromašni stvaraju najviše smeća.H A N N E SFrancuska započinje niz novih nuklearnih pokusa. Kad su se javili masovni prosvjedi, premijer Michel Rocard dao je na konferenciji za tisak sljedeće pojašnjenje: Rat je najgori zagađivač okoliša za kojeg znamo. Samo zahvaljujući atomskom naoružanju već više od četrdeset pet godina čovječanstvo živi u miru. I stoga, ni atomska sila kao što je Francuska nije spremna obustaviti te pokuse. Agencija Reuter objavila je Rocardovu izjavu pod naslovom: Pokusi atomskih bombi za Francusku su zaštita okoliša. IfPrvi koji je ogradio komad zemljišta i usudio se reći Ovo pripada meni i koji je našao takve priproste ljude koji su povjerovali u to, bio je pravi osnivač ljudskog društva. - Miriam Goldstein pročitala je tu rečenicu iz neke knjige, zatim je pogledala svoju majku koja je sjedila na svojem omiljenom mjestu u vrtu iza kuće u Liibecku. - Je li to ono mjesto, mama?Slijepa starica kimne. - Da, Miriam. Jean-Jacques Rou-sseau. Ja sam znala da je to on napisao. Zamisli samo, Miriam, napisao je te riječi prije više od dvjesto godina! - Ona okrene lice s gotovo prozirno svijetlom kožom prema suncu i ponovi:— Prije više od dvjesto godina... Jesi li morala dugo tražiti to mjesto?Ne, brzo sam ga našla.čitaj dalje, Miriam! Miriam nastavi čitati: Od koliko bi zločina, ratova, ubojstava, koliko jada i užasa poštedio ljudski rod onaj koji bi izvukao kolce iz ograda ili zatrpao jarak, te uzviknuo ostalim ljudima: čuvajte se, ne slušajte ovog varalicu! Izgubljeni ste, jer zaboravljate da plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome... Miriam Goldstein odloži knjigu i nasloni se dublje u naslonjač. Cvijeće je bilo u cvatu, ptice su pjevale u krošnjama starih stabala, bilo je kasno ljeto, zrelo, dostojanstveno kasno ljeto.Koliko je sati, Miriam?četiri.Onda će tvoji gosti uskoro doći.P o

E D N J IŠ EDa, mama.Starica pipajući potraži Miriaminu ruku. Odjednom u njenim mrtvim očima zasjaje suze. Prsti Sare Goldstein stegnu kćerine prste.Mama! - uzvikne Miriam. - Mama, što ti je?Bojim se.Molim te, mama - reče Miriam, milujući majčinu mršavu ruku — molim te, nemoj to neprestano ponavljati! Ti si proživjela toliko toga užasnog. Danas si na sigurnom.Ne - reče slijepa starica. - Nitko nije siguran. Danas manje nego ikada. Znam to. I osjećam. Snažno osjećam. Užasno se bojim za tebe.Za mene?Da, dijete. Za tebe.Ali zašto?Jer ti je ono užasno sasvim blizu. Tako blizu da to osjećam, mirišem, gotovo mogu to uhvatiti, Bože, oprosti mi, vidjeti. Ti si u velikoj opasnosti, Miriam.Mama — uzvikne Miriam — što to osjećaš, što to gotovo vidiš?Događa se nešto užasno, Miriam. U tvojoj neposrednoj blizini. Odmah kraj tebe. A jedan od ljudi s kojima ti radiš, to zna. Točno sve zna. Laže i pretvara se u službi toga užasa.Misliš, jedan od ljudi koje sam pozvala?Da, Miriam.I jedan točno zna sve?Da.I laže i pretvara se?Da - reče Šarah Goldstein.Ako se jednom bude pričalo o svim događajima, velikim i tragičnim, melodramatskim i grotesknim, ako se jednom bude izvješćivalo o svim događajima na toj Zemlji, koja na kraju drugog tisućljeća po kršćanskom računanju vremena vrtoglavo juri usu-sret propasti, onda ćemo se - dakako u slučaju da se još jednom spasimo - prisjećati knjige The Divided Self, engleskog psihijatra Ronalda Davida Lainga, i misli iz te knjige koja se često citira:Ludilo također može biti zdrav odgovor na bolestan svijet koji stvaramo mi sami samorušilačkim marom. U radnoj sobi Miriam Goldstein u Liibecku sjedili su Bruno Gon-zalos, Isabelle Delamare, Markus Marvin, Miriam Goldstein, Bernd Ekland, Katja Raal, Valerie Roth, Philip Gilles i Joschka Zinner.Radna je soba bila prostrana. Zidove su pokrivale police s knjigama. Na jednoj je polici stajao starinski, srebrni židovski svijećnjak velike ljepote. On je već generacijama bio u vlasništvu obitelji Goldstein i Miriam mu se divila još kao dijete. Majka ga je uspjela skloniti u prijateljske kršćanske obitelji prije nego što se morala skrivati pred Gestapom, tako da ga je odmah nakon završetka rata dobila natrag. Tada još nije bila slijepa, iako je već vidjela veoma slabo. Potpuno je oslijepila tek 1968. Otada bi znala svijećnjak milovati prstima, a kad se jedanput približavao kraj godine, rekla je Miriam: - Sjećaš li se još kako je tata uvijek palio svijeće za Hanuku?— Da, mama — odgovori Miriam - i nikada to neću zaboraviti.Za razliku od menora, drugih židovskih svijećnjaka koji imaju sedam krakova, svijećnjak koji se pali za Hanuku ima ih osam i jedno mjesto za devetu svijeću, takozvanu šamaš.Hanuka je hebrejska riječ za posvećenje i istodobno za osmodnevnu židovsku svečanost svjetala, kojom se slavi novo posvećenje uništenog i ponovno sagrađenog hrama u Jeruzalemu. U spomen tomu, svaki pobožni otac obitelji pali prvoga dana prvo svjetlo, drugoga drugo i tako redom sve do osmoga dana, kada gori svih osam svjetala.Od godine 1945. morala je Miriamina majka svake godine paliti svjetla umjesto oca. Ona je to i činila, iako je već slabo vidjela, a radila je to i nakon godine 1968., iako je u to vrijeme već potpuno oslijepila. Miriam joj je vodila ruku, pa iako Šarah Goldstein nije više mogla vidjeti svjetlost, ona je osjećala njegovu toplinu i miris tekućeg voska. Uz prozorski su zid oko velikog četverokutnog i

niskog kamenog stola stajali naslonjači i sofa, gdje se smjestilo svih osmero ljudi koje je Miriam pozvala k sebi. Bio je 19. rujan 1988., rano poslijepodne. Sunce je kosim zracimaPOSLJEDNJS E V I NPJEVobasjavalo prostoriju. Prozor koji je gledao u vrt bio je otvoren. Na taj su način svi mogli vidjeti Saru Goldstein kako nepomično sjedi ispred jedne lijehe ruža, mogli su vidjeti puno cvijeća i voćaka bogatih plodovima, i mogli su čuti pjev ptica.Miriam Goldstein započe razgovor: — Zamolila sam vas da dođete ovamo, jer nakon svega što su gospodin Marvin i gospodin Gonzalos doživjeli u Frankfurtu, mi bezuvjetno moramo pokušati iznaći što se uistinu događa. Naime, ja mislim, a vjerujem da je to jasno svima, kako se iza svega što se događa skriva neki tajni smisao. Mi ga, dakako, ne znamo, ali jedan ga od nas zna. Taj ga zna veoma dobro. Taj jedan, uvjerena sam u to, zna sve i veoma točno. A osim toga, uvjerena sam da je ono što on zna nešto užasno.Joschka Zinner rodio se 1932. u Teplitz-Schonau, gradiću u Su-detima, odnosno onom dijelu Cehoslovačke koja je bila domovina mnogih Nijemaca. Otac mu je bio vlasnik kinematografa.Kina, ili, kako su ih onda nazivali, kinematografski teatri, predstavljala su u ono vrijeme veliku senzaciju. Uz nijeme filmove počeli su se prikazivati i američki zvučni filmovi. Anton Zinner bio je očaran tom novom vrstom umjetnosti pokretnih slika. On je sam izgradio svoje vlastito kino. Prije je tu bila krčma, takoreći pajzl. Banka je Antonu Zinneru odobrila kredit kako bi mogao izgraditi kinematograf i kupiti potrebnu aparaturu. Nazvao ga je Lux. Uposlio je jednog radnika, ali je veoma često on sam stajao kraj velikog stroja, osobito preko vikenda, dok je njegova žena Grete sjedila za blagajnom i prodavala ulaznice.Kad je Joschki bilo pet godina, dopustili su mu po prvi puta gledanje filma. Bilo je to majstorsko djelo Charlia Chaplina Moderna vremena. One noći, nakon prve posjete kinu, dobio je mali Joschka visoku temperaturu, pa su roditelji morali pozvati liječnika. Međutim, Joschka nije bio bolestan. On je dobio temperaturu od silnog uzbuđenja i oduševljenja tim čudom filmom.Od onoga dana kad je Joschka prvi puta gledao Moderna vremena, on je postao zaljubljenikom i zarobljenikom filma. Radio je zajedno s ocem. Svakoga bi dana bio u Luxu, svakoga bi dana gledao filmove i to sve po sedam puta, jer se isti film davao najmanje sedam puta. Uskoro je Joschka znao mnoge filmove napamet, znao je svaku pozu, svaku sliku, svaku izgovorenu riječ, svaki pasaž glazbe, svaku pjesmu. Odlazio bi u Karlsbad ili čak u Prag gledati filmove koji se još nisu prikazivali u Teplitz-Scho-nau i koje otac možda i nikada neće dobiti za prikazivanje. Za poodraslog Joschku, filmovi su značili život. Filmovi, filmovi i samo filmovi. A filmovi su značili život i za odraslog Joschku.Godine 1946. obitelj je morala napustiti čehoslovačku. Preselili su u Bavarsku. Joschka je zajedno s ocem tako dugo nagovarao jednog vlasnika pivovare u Miinchenu sve dok ovaj nije pristao da im iznajmi jednu dvoranu u Schwabingu. Dvoranu su preuredili u kinematograf i ponovno ga nazvali Lux. Napravili su pravi teatar filmske umjetnosti, što znači da su se tamo prikazivali samo najljepši i najbolji filmovi iz mnogih zemalja. I novije Lux bio rasprodan gotovo uvijek i za sve predstave.Godine 1955. Joschka je uštedio dovoljno novca da ostvari svoj životni san. Osnovao je vlastito filmsko poduzeće, jer je sam želio postati producent, i nazvao ga Iris, po imenu mlade žene kojom se godinu dana prije oženio.Joschka je bio prvorazredni profesionalac. Sve što jedan profesionalac mora znati u filmskom poslu, Joschka je naučio već u Teplitz-Schonau, gdje je filmove gledao dan za danom, tjedan za tjednom, godinu za godinom. I dobre i loše filmove. On je znao do u detalje sve o podešavanju kamere, o tonu, rezu, montaži, znao je za sve tehničke i umjetničke probleme. Želio je raditi dobre filmove, zakleo se u to. Da bi zaradio novac za dobre filmove, najprije je producirao čitav niz jeftinih sentimentalnih, domoljubnih i glazbenih filmova, koji su u to vrijeme u Njemačkoj donosili veliku dobit. Kad je prikupio dovoljno novca, Joschka je producirao svoj prvi pravi film. Tema je bila život poljskog liječnika-pedijatra dr. Janusza Korezaka, voditelja židovskog si-rotišta u okupiranoj Varšavi, koji je zajedno s povjerenom mu djecom otišao u logor uništenja i umro zajedno s njima u

plinskoj komori.Taj prvi pravi film Joschke Zinnera dobio je u Njemačkoj pridjevak osobito vrijedan, no gledao ga nije gotovo nitko. Financijski, taj je film u Njemačkoj značio potpunu katastrofu. Međutim, Zinner je s time i računao. U inozemstvu je film postao jedan od najvećih uspjeha poslijeratnog vremena, dodijeljene suP oEVINmu mnoga važna odlikovanja i nagrade, te je njegov autor jednim jedinim potezom postao svjetski poznat producent.Sada je napokon Joschka uspio. Radio je u koprodukciji samo s najboljim inozemnim društvima. S najboljim glumcima, redateljima, autorima scenarija i tehničarima. Proizvodio je otada samo dobre filmove. I bio je sretan.A onda se pojavila televizija, što je značilo kraj mnogim filmskim producentima, kućama za distribuciju filmova, a bio je to i kraj filmskog teatra, jer se broj posjetitelja rapidno smanjivao. Joschka Zinner je odmah počeo razmišljati o tome kako će i televizija trebati filmove. Bio je jedan od prvih koji je producirao filmove zajedno s televizijom. Danas je to sasvim uobičajeno, ali u ono je vrijeme to bio pionirski pothvat Joschke Zinnera. Nastavio je surađivati s televizijom i raditi dobre filmove, dobre TV igre, dobre serije. Postajao je sve častohlepniji, grozničaviji, nervozniji i, što je veoma neobično, škrtiji. U studiju bi se sagibao za svakim čavlom koji je slučajno ispao nekom radniku iza pozornice, cjenkao se oko svake gaze, pa i one najmanje, te razvio čudnu mušičavost da nikada nije isplaćivao treći obrok ugovora, pa se na taj način njegovo ime citiralo pred sudom, po čemu je na stanoviti način i postao poznat. I Philip Gilles je pisao scenarije za njega, i Philip Gilles je morao za treći obrok voditi sudski postupak.Nekoliko godina poslije Joschku Zinnera nije više veselilo parničiti se. Nekoliko godina poslije počeli su izdavači novina, nakladnici i ljudi iz sjene financirati privatne televizijske odašiljače. Posljedica toga bila je nemilosrdna borba za postotak gledanosti neke emisije, jer je postotak gledanosti bio u izravnoj vezi s cijenama za reklamne spotove. Zahtjevna zabava pokazala se sve većom smetnjom u poslu. I što je razvitak išao dalje, to su odgovorni sve više snižavali razinu svojih zabavljačkih produkcija. Joschka Zinner nije više imao nikakve šanse sa svojim častohlepnim projektima. Naprosto za njih nije više dobivao novac od televizije. Tvrdoglavo je investirao svoj vlastiti kapital i gubio. Bez vlastitog kapitala i potpuno ovisan o elektronskim medijima, radio je, kao i svi njemu slični, igre i serije koje su mu se gadile, jer ono što je postizalo najveću gledanost bilo je odvratno do povraćanja i primitivno. Ako bi, na primjer, uspjeh postigla nekaduboko lažna serija sa svećenikom, odmah zatim bi se snimalo tri do pet takvih serija sa svećenikom u glavnoj ulozi. Ili neka slaboumna serija o liječnicima, odmah bi se naručivalo, i dobivalo, najmanje pola tuceta takvih serija. Ili kad bi privatnici krenuli u lov na mušterije s najjeftinijim soft-pornićima, odlučile bi javno-pravne institucije suznih očiju da se moralo ići tim putem.Joschka Zinner bivao je sve bespomoćniji. Da bi mogao živjeti i platiti svoje namještenike, proizvodio je najgori šrot. Međutim, nije odustajao i dalje nuditi projekte o velikim, dobrim i važnim serijama ili filmovima, ali su mu ih uvijek iznova vraćali. Tako je morao nastaviti producirati one serije koje su od njega tražili. To mu se toliko zgadilo da je čak počeo povraćati svakog jutra prije nego što bi krenuo u ured. I to je tako potrajalo godinu i pol. Nitko od liječnika nije mu mogao pomoći. Tek kad se obratio psihijatru, ovaj mu je protumačio, što uopće i nije bilo teško shvatiti, da je to njegova reakcija na ono što ga svakoga dana očekuje u uredu, budući da mora raditi protiv svoje volje zaista loše i petparačke televizijske emisije.Očajan i bijesan učinio je lukavi Joschka Zinner veoma riskantan korak. Producirao je, zajedno s jednom francuskom kućom, s najboljim redateljem i najboljim glumcima, jednu seriju u šest nastavaka u trajanju od po dva sata, prema romanu Josefa Rotha, nadajući se uspjehu na međunarodnom tržištu. U taj je pothvat uložio gotovo svu svoju imovinu, čak je i kuću stavio pod hipoteku i založio svoje životno osiguranje. Svakodnevno jutarnje povraćanje prestalo je kao

odrezano. Međutim, kad je serija bila napola gotova, francuski je partner bankrotirao. Na temelju jednog kratkog članka u koprodukcijskom ugovoru dospjela je završena polovica serije u stečajnu masu. Joschki Zinneru nije se vratio ni manji dio njegova uložena novca. Nakon života ispunjena trudom, radom i stečenim priznanjem, on je sada bio - gotov. I toga se trenutka javila Frankfurtska televizija.Jedan od urednika priopćio mu je, o, koje čudo, neshvatljivo čudo, da je prihvaćen njegov projekt koji je predao prije četrnaest mjeseci, a u seriji je riječ o katastrofalnom stanju našeg planeta. Televizija je spremna financirati produkciju, jer joj odgovara baš ta tema! Zinner je od uzbuđenja jedva shvatio da je tako nešto moguće! Urednik mu je usput ispričao da se ta serija naprosto mora snimiti, a da bi to uspio trebao je taj isti urednikzaprijetiti svojem pretpostavljenom ostavkom. Jer, kako je rekao, moram tako postupiti radi samopoštovanja, da bih mogao ujutro pri brijanju mirno pogledati u zrcalu sebi u lice.Kad je ugovor bio potpisan, Joschka je odjurio kući, zagrlio i poljubio svoju Iris i rekao: — Drži mi palčeve, slatkice! To je moja posljednja šansa. Ako i ovo krene naopako, možemo se jednostavno objesiti zbog svih tih dugova koje sam si natovario na leđa. Ta šansa je, dakle, posljednja od posljednjih. Takvu šansu neću imati nikada više.I— Jedan od nas zna sve o tome užasnom događanju? — reče Joschka Zinner. — Znači da je među nama netko izdajica?Ovaj je puta njegovo odijelo, šivano po mjeri, bilo od modre svile, brilijantna igla bila je ubodena kroz vrške visokog ovratnika bijele košulje, a na manšetama koje su virile iz rukava bili su brilijantni gumbi u obliku četverolisne djeteline. Gilles je poznavao Zinnera još iz onog vremena, kad je taj u pravilu kupovao samo najjeftiniju konfekcijsku robu. Tada je on bio sretan čovjek, koji nije plaćao treći obrok.Lijepo — nastavi Joschka na svoj tipičan, grozničav načinznači, izdajica je među nama. To je pravo veselje! Razveseljuje srce i dušu. To je mišljenje gospođe odvjetnice. Kako li je gospođa samo došla do toga zaključka? Uvreda za sve nas. Zar možemo to dopustiti? Ne, ne smijemo. Treba odmah otići. Joschka Zinner odlazi odmah. Što će drugi učiniti, njemu je svejedno. Drskost, nečuvena drskost. Ljubim ruku, poštovana milostiva gospođo! — On krene prema vratima.Gospodine Zinneru! — tiho reče Miriam.Što je?Ja nisam govorila o izdajici.Kako da ne!Nisam.Što niste?Ja sam samo iznijela svoje uvjerenje da se iza svega što se ovdje događa krije neki tajni smisao, i da netko od nas zna za taj- smisao i točno zna o užasu koji se iza toga krije.To je isto što i izdajica.— Ne, to nije isto.Jest, to je isto.Ma, nije.Ali jest, poštovana gospođo!Gospodine Zinneru - reče Miriam još tiše - okanite se te predstave i sjednite!Ni ne pomišljam na to. Nisam ja lud. Joschka Zinner sebi ne dopušta vrijeđanje. I zato odlazi! A ima jedan čovjek kojega on nikada više ne želi vidjeti, a to ste vi, poštovana gospođo. Ljubim ruku!— Gospodine Zinneru! — glasno reče Marvin.— A što sad vi hoćete?— Da sjednete. — Marvin stane tik do njega, a maleni se Zinner spusti uplašeno na svoju stolicu.— Joschka Zinner ne dopušta da se tako postupa s njim! -poviče on. — Joschka Zinner je radio s najvećim ljudima iz svoje branše. Tako nešto nije još nikada doživio! Nikada! Neshvatljivo. Jedan od nas, kaže osoba. Da mi je znati, tko bi to samo mogao biti?

— Na primjer vi — reče Marvin.Ja? Dakle, ja sam taj, čuli ste svi, dame i gospodo, to je za sud!Ja nisam rekao da ste to vi. Ja sam samo rekao da biste to mogli biti i vi.— Da, da, da. Joschka Zinner nema vremena za takve gluposti. Ne zna gdje mu je glava, jadni Joschka Zinner. Samo penali, ako se ne bude pridržavao termina! Nemate pojma kakav paklenski usrani posao radi taj jadni Joschka Zinner! - On obriše vlažne oči i upita, odjednom sasvim mirno i glasom nesretna djeteta: - Kako bih ja mogao biti taj koji zna više, molim vas lijepo?A tko je to dojurio bez ikakve najave u Frankfurter Hof i izvikivao kako ima sjajnu, munjevitu ideju i jedinstvenu šansu, te nas gotovo iste večeri poslao na snimanje filmova u brazilsku prašumu? Tko je to bio? - upita Marvin.— To je bio Joschka Zinner — reče Joschka Zinner. — I jeste li se rukama i nogama opirali, moj gospodine i svi ostali? Zar vas je Joschka Zinner morao silovati sve redom, jednog za druIiPosuE D N J IŠ E V I Ngim, dok se niste svi predali? Drek! Poskakivali ste ko psetanca od oduševljenja što vam je Joschka Zinner donio takvu šansu.To je istina - reče Valerie Roth.Ali? - upita Zinner. - Gdje je ali? Brže, govorite brže, mlada ženo! Ne mogu podnositi tu sporost. Dakle, molim, ali?Ali, vi ste se s tom šansom istodobno pobrinuli da se mi što brže i što više udaljimo iz Europe, a osobito iz Njemačke, da budemo više tjedana zaposleni oko snimanja dokumentaraca kako ne bi smetali drugima.A to znači? Ne razumijem ni jednu jedinu riječ! Brzo! Hajde! Izrecite bit stvari. To znači?To znači, daje možda osnovni cilj bio ne da dobijete filmove, nego da mi budemo što je moguće dalje od svega što se ovdje u stvarnosti događalo.Joschkino se lice oboji gotovo ljubičastom bojom. — Zar ste poludjeli, gospođo doktorice? Zašto Joschku Zinnera cijene i poštuju u cijelom svijetu? Zašto? Jer on nikada u svom životu nije počinio nikakvu prljavu stvar! Pitajte Philipa! Philipe, možda ćete i vi reći koju riječ u obranu svojeg starog prijatelja koji vam je pomogao u vrijeme kad vam je išlo loše i kad niste imali dovoljno ni za jelo! Hajde, Philipe, recite nešto! Recite, da Joschka Zinner nije nikada u svom životu počinio nikakav lopovluk.Upravo ste sami to rekli. I to dva puta - reče Gilles.Dakle, i vi ste protiv mene! Hvala vam lijepa, Philipe! Zapamtit ću to. I moj prijatelj Philip Gilles kaže kako sam htio utajiti tešku svinjariju. Moj prijatelj Philip Gilles. Drek vrijede prijatelji. I drek vrijede ljudi. Ljudi su najobičnija fukara. Najb-jednije što postoji, oni su...Gospodine Zinneru! - tiho reče Miriam.Poštovana gospođo odvjetnice?Prestanite s tim! Odmah! Ja ne vjerujem da ste htjeli prikriti nešto, tako da ste poslali ekipu daleko izvan zemlje. Ali, netko vam je mogao dati takav nalog. Netko, tko je radi sebe samog htio nešto prikriti. Morao prikriti. Prije nego što ste angažirali sve te ljude, bilo je dogovoreno, da će projekt realizirati Frankfurtska televizija.Znači, dakle, da Frankfurtska televizija treba nešto prikrivati.H A N N EMMiriam prođe rukom po sijedoj kosi.To nije nitko rekao. Frankfurtska televizija je javno-prav-na institucija. A to zadire i u politiku. Možda je neki političar morao nešto prikriti, a televizijska postaja koja će emitirati našu emisiju nije o tome uopće ništa znala. Ljudi u Frankfurtskoj televiziji odjednom su dobili nalog da financiraju tu zahtjevnu seriju. Oprostite na ovom pitanju, gospodine Zinneru, budući da znam što vi inače predstavljate na televiziji, ali kada su vam zadnji puta dali produkciju jedne zahtjevne, ozbiljne

serije?Dosta! - reče Zinner. — Molim vas, poštovana gospođo, nemojte više o tome! Ne znate o čemu je riječ. Zbog postotka gledanosti. Samo zbog postotka gledanosti. - Zvučalo je poput zaklinjanja.Znam, gospodine Zinneru - reče Miriam. - Zato i znam što za vas znače naši filmovi.Sve, poštovana gospođo! Sve!I zato ste nas u Frankfurter Hofu tako neočekivano posjetili i ponašali se poput luđaka.Ja se uvijek ponašam poput luđaka. - Zinner se očajnički naceri.Vi od televizije niste dobili osobito dobre uvjete. Svejedno. Vi biste prihvatili i najlošije. Što vam je i drugo preostalo? Zaključili biste posao uz bilo kakve uvjete.Da, bilo kakve.Eto, gospodine Zinneru. A sada dopustite da pretpostavimo, samo teorijski pretpostavimo, kako ste imali osjećaj da su vas željeli iskoristiti, da bi se sakrila neka tajna. Samo osjećaj, gospodine Zinneru! Vi ste veoma inteligentna osoba... stari zec u vašoj branši... Htjeli ste otkriti što se krije iza toga i počeli ste ispitivati... isto kao i ja... I možda ste i saznali zašto ste nakon tako dugog vremena opet dobili jednu zaista dobru produkciju... I šutjeli ste, gospodine Zinner. Mislili ste, što me se to sve skupa tiče, glavno da ja mogu snimati svoju seriju? I opet živjeti kao čovjek. Ne kažem daje tako bilo! Ali, ako je tako bilo, ako ste nešto otkrili i ako ste nešto znali... Pitam vas, gospodine Zinneru, jeste li mogli svim ovim ljudima ovdje onemogućiti otkrivanje zločina na taj način što ste im dali veliki posao i odvukli imPOSLJEDNJS E V 1 NPJEVpažnju od onoga što se moralo sakriti? Biste li mogli učiniti nešto takvo, gospodine Zinner?Svi su pogledi bili upereni u Zinnera. Lice mu je bilo tam-noljubičaste boje.Sada je gotovo. - On ustane. - Nikada niste smjeli izreći takvo nešto. Nikada niste smjeli Joschku Zinnera nazvati svinjom. Ljubim ruku, gospođo odvjetnice! — On krene prema vratima, mrmljajući pritom nešto sebi u bradu.Gospodine Zinneru! — reče glasno Miriam. On naglo otvori vrata i zalupi ih za sobom. U sobi zavlada mrtvačka tišina.Doktore Gonzalos - na posljetku progovori prva Valerie Roth na engleskom. Danas je imala zelene kontaktne leće.Molim?Upitala bih vas nešto.Izvolite?Markus Marvin je pričao da na vrpci na kojoj je razgovarao taj vladin vojni general, taj...Calera — reče Gonzalos.taj Calera s Bollingom...Trenutak, molim! - prekine Rothovu Marvin. - Ja sam rekao daje jedan glas zvučao kao daje Bollingov. Ali, od samog sam početka imao osjećaj da to nije Bollingov glas.Okay, Markus, okay, ti nisi sasvim siguran - reče Valerie. - Doktor Gonzalos kaže daje on siguran. U tom razgovoru Calera kaže da Gonzalos ne može ništa znati o njemačko-brazilskom poslu, jer se kao prvo taj posao odvijao u najvećoj tajnosti, i drugo, jer je Gonzalos veoma kratko vrijeme radio u Ministarstvu za okoliš.Da, i? - upita Bruno Gonzalos.A to nije točno! - reče Valerie. - Tu imam podatke koje sam ja otkrila. Vi ste radili u Ministarstvu za okoliš preko tri godine. Od godine 1975. do 1978. Točno u vrijeme kad je krenuo posao stoljeća. Je li se general zabunio? Ilije lagao? U svakom slučaju vi niste protiv toga krivog podatka niti jednom riječi prosvjedovali. Zašto niste, gospodine Gonzalos?Gonzalos ustane.MNe znam na što ciljate, gospođo Roth. MŽelim samo pojasniti da ste zatajili istinu. Upravo u toj točki. Za jednu drugu točku rekli ste istinu.

Naime, da ste znali za njemačko-brazilski posao. Dakle, najprije ste rekli da niste znali. Zašto, gospodine Gonzalos? Zašto?To se vas ne tiče! - uzvikne Gonzalos. On pokaže prstom na Marvina. - Ja sam izvan sebe i oštro prosvjedujem što ste vi sve ispričali! To je nečasno od vas, gospodine Marvine! A zapravo time samo otkrivate da ste vi čovjek koji se pretvara.Doktore Gonzalos! - poviče Marvin. - Vi više uopće ne znate što govorite!O, znam ja dobro. I ja zahtijevam...Molim mir! Ja još nisam gotova - reče Valerie. - Preko tri godine vi ste radili u neposrednoj blizini Calere! Preko tri godine! Što sve vi znate, a što niste rekli, gospodine Gonzalos? Što znate o načinu na koji je Bolling uspio prodrijeti do Calere i s njime razgovarati o nuklearnim poslovima? Vi ste potpuno sigurni daje to bio Bolling. To je glupost! Bollingu to ne bi nikada uspjelo s krivotvorenim papirima. Nikada. Calera bi sasvim sigurno nazvao Bonn radi provjere. čak i onda da mu je Bolling službeno najavljen preko veleposlanstva kao čovjek s kojim treba naći zajednički jezik. Zaključak: Bolling je imao samo jednu šansu kako da prodre do Calere, ako je zaista došao po nalogu njemačke vlade. Prema tome bi Bolling trebao biti čovjek koji je lagao i sve nas varao. Kažem to s velikim žaljenjem, jer sam ja mnogo godina surađivala s njim i smatrala ga svojim prijateljem.Gospode Bože, pa ja neprestano govorim da mi se glas čini nekako neobičnim! - uzvikne Marvin. - Sve sam više uvjeren da to nije bio Bolling.Gospodin Gonzalos je siguran kao i do sada, ili?Kao i do sada - reče ovaj. - Ja sam, dakle, toliki idiot, i zato što ostajem pri svojoj izjavi teretim samog sebe, naime, kako sam o Caleri, Bollingu i atomskom poslu znao mnogo, mnogo više, nego što priznajem. Pa to je čista ludost! Gospodin Marvin i ja poznajemo se kao znanstvenici već godinama. I upravo je gospodin Marvin bio taj koji je kao prvu osobu za vezu u Brazilu predložio mene i moju ženu. Ili možda nije bilo tako, gospodine Marvine?P oE D N JŠ E VPJEVDa, tako je bilo - reče ovaj sasvim tihim glasom.Glasnije! - poviče Gonzalos.Da, tako je! - poviče sada i Marvin.Ali onda svi skupa morate sumnjati i u gospodina Mar-vina, u najmanju ruku jednako kao i u mene! - uzvikne Gonzalos.Možda ste proigrali njegovo povjerenje — reče hladno Va-lerie Roth. - I njegov dobar prijatelj Bolling učinio je to isto.To je nečuveno! - vikne Gonzalos sav drhteći. - To ne mogu dopustiti. Ne mogu ni trenutak više ostati u istoj prostoriji s tom osobom. - I krene prema vratima, još se jedanput okrene, te izađe i on.Najčišća simfonija rastanka — reče Marvin.A sada ste vi na redu, gospođo Raal — reče Valerie.Ja?Da, vi. Vi ste u Altamiri vidjeli kako je Bolling telefonirao. čuli ste daje razgovarao s gospodinom Zinnerom i zamolio zaštitu za gospodina Marvina.Vrata se odjednom otvore i u prostoriju uđe Joschka Zinner.Nedajte se uznemirivati - reče on. - Razmislio sam. Još ću malo saslušati. Ali se još jedanput neću vratiti!Gospođo Raal! - glasno uzvikne Valerie. Katja pocrveni. A i svi njeni prištevi oboje se tamnocrveno. Sva nesretna ona baci pogled Berndu Eklandu.Tako je bilo, zar ne, gospođo Raal? Tako ste barem ispričali gospodinu Eklandu i gospodinu Marvinu.Dakle... - poče Katja, ali je Ekland prekine.Ja bih vam želio reći nešto načelno, i to svima vama -reče snimatelj. - Točno je da je gospođa Raal vidjela Bollinga kako trči na telefon. čula ga je i kako govori. čula je i prezime Zinner. Međutim,

ona je poslije mirno razmislila o tome i danas misli kako ne može na temelju toga što je samo čula ime tvrditi da je Bolling razgovarao s gospodinom Zinnerom.Ali, razgovarao je - reče Zinner.Pričekajte! Još nisam gotov. - Ekland ustane. - Dajem sada izjavu u svoje ime i u ime gospođe Raal. Trebao sam to već odavno učiniti. Dobro je što sada imam priliku za to. Gospođu Raal i mene angažirao je gospodin Zinner...Jer ste vi najbolji snimatelj kojeg imam. A Katja najbolji tehničar — poviče Zinner.i mi smo se veoma radovali što je njegov izbor i opet pao na nas - nastavi Ekland. - Gospođa Raal i ja brinemo se samo, ponavljam, samo za naš posao. I napravili smo ga najbolje što smo znali. Nikada sebi nismo dopustili da nas se umiješa u bilo kakvu, naglašavam, bilo kakvu, spletku. Nećemo to dopustiti ni ovoga puta. Gospođa Raal je jedino vidjela Bollinga kako telefonira. I to je sve. Više nemamo što za reći. Mi nemamo ama baš nikakve veze s tom užasnom tajnom o kojoj se ovdje neprestano razglaba. čak i ne znamo postoji li takvo nešto uopće... Mi ne želimo znati. Mi ćemo raditi svoj posao i gotovo. Ako vi to niste spremni prihvatiti, mi odmah odlazimo.Trenutak molim — reče Joschka Zinner. — To i nije baš lijepo od vas, Ekland! Vi odmah odlazite, ako se svi ne slože, da vi nećete imati posla ni s čim!Da - reče Ekland.Znači da smo se ipak prevarili što smo tražili vas oboje, jer sada kad je došlo do neprilika, jednostavno hoćete kidnuti i...Ekland gurne malenog producenta ustranu.Dođi, Katja! - reče on.Nakon nekoliko sekundi oboje su napustili sobu. Isabelle, koja je prije toga dugo vremena nešto šaputala s Gillesom, digne odjednom ruku. - Trenutak, molim!Svi koji su još ostali u sobi usmjere pogled na nju.Meni je veoma neugodno i zato nisam htjela o tome govoriti - reče Isabelle. - Sad vidim da moram progovoriti. Noć prije nego što je Bolling nestao, došao je u moju hotelsku sobu u Altamiri i... pokušao me prisiliti na odnos. Pozvala sam u pomoć gospodina Gillesa. Bolling je dobio napadaj astme. Kad je napadaj prošao, htio se ispričati i...I sljedeće je jutro nestao — reče Gilles.Šteta - reče Joschka Zinner. - Pokušaj silovanja bio mu je izlika, jer je morao hitno otići.Kamo je morao otići?Otkud ja znam? Ali možda zato znate vi.Vi nam hoćete podvaliti da je gospođa Delamare sve izmislila?Da. Zašto da uvijek samo ja budem kriv za sve? Možda je imala svoje razloge da pomogne Bollingu, jer je on morao nestati.Gilles reče tiho i polagano: - Zar smatrate isključenim da je nestao od stida zbog svojeg postupka?No! - reče Joschka. - Dakle zaista, gospodine Gilles. Silovanje, do kojeg još i nije došlo, pa što je to?U vašem zanatu očigledno ništa posebno - reče Gilles.Ako me želite vrijeđati, morate prije ustati, gospodine! Ne, ništa posebno i ne samo u mojem zanatu.Razumijem - reče Isabelle.Vidite. Još vam nedostaje životnog iskustva, mlada gospođo.Gilles ustane.Samo se usudite - reče Joschka uzmičući. A zatim zlobno nastavi: - A što ako ste vi zaista izmislili silovanje? Da prividno time optužite Bollinga, a da ga u stvari zaštitite. Koliko ste vi oboje umiješani u tu cijelu priču?Gilles pođe prema njemu.Joschka potrči do vrata i uzbuđeno poviče: - Sada mi je zaista dosta! Ovo je prava ludnica! A zašto ne bi gospodin Gilles i mlada gospođa mogli biti umiješani u tu svinjariju? Zašto ne i vi, poštovana gospođo odvjetnice, rado bih znao?Odmah potom nestao je i po drugi put.

Da - reče Miriam Goldstein - zašto zapravo ne i ja? Ja zastupam gospodina Marvina i gospođu Roth. I Društvo fizičara u Lubecku. čitavo je vrijeme bila riječ o tome kako su moćnici svakako htjeli da gospodin Marvin i gospođa Roth, kao i ostali, budu što dalje od onoga što se ovdje zbivalo. U tu su se svrhu poslužili Joschkom Zinnerom.To ste vi sami pretpostavili - reče Valerie.Upravo na to i smjeram. Tko kaže da ja to nisam učinila u zloj namjeri? Moj klijent Marvin opsjednut je fiksnom idejom da Nijemci navodno imaju atomsku bombu ili daje mogu napraviti kad god to zažele. Ta ga fiksna ideja nikada nije napustila,pa tako ni u Brazilu! A da i ne govorimo o tome kad gaje državni odvjetnik Ritt pozvao da se vrati u Frankfurt.On to i dalje tvrdi, ali nema ni najmanjeg stvarnog dokazareče Valerie ljutito. - Fizičar Erich Hornung, s kojim je Markus vodio telefonski razgovor, pregažen je točno u vrijeme dok je Markus bio na saslušanju. Ne može više ništa reći. Sve što je agent NSA-e snimio na magnetofonske trake ukradeno je, nakon što su i njega prebili. Agent se sada nalazi u bolnici i ima potres mozga. Sve što je Markus ispripovijedao, Ritt i Dornhelm odmah su javili u Bonn. Borni Amerikanci dali su pretražiti Centar za nuklearno istraživanje u Karlsruheu. Ni najmanjeg traga o radu na transuranima, pogotovo ne s transuranom dvjesto četrdeset jedan. A prevrnuli su čitav Karlsruhe naglavce! I nisu našli ništa!Jer su oni tamo imali dovoljno vremena da sve sakrijureče Marvin bijesno.Ma što god se dogodilo, ti nemaš nikakve dokaze i nikada ih nećeš ni imati!A unatoč tomu, mog su klijenta pozvali iz Pariza da se vrati natrag - reče Miriam. - Zašto ne bismo on i ja bili ti koji su s tom zbrkom oko bombe, u čije postojanje ni Marvin ni ja u stvari uopće ne vjerujemo, nego se samo tako pričinjamo, odvukli pozornost od jedne druge, mnogo važnije stvari?Vi... vi... - Valerie prekine. - Pa to je naprosto za poludjeti!Pa tako nekako - reče Miriam.Ali vi ste sve nas pozvali ovamo da nam priopćite kako netko od nas mora znati o svemu mnogo više!A što ako sam ja taj netko, koji zna više? - upita Miriam.vin se oštrim riječima obrati Valerii: — Kažeš da u Karlsruheu nije ništa pronađeno. Otkuda ti to znaš? Preko svoje veze s Bonnom, zar ne? Tvoje silne veze. Nitko živ ne zna kakve su to veze i tko je to.Moraju zaista biti izvrsne veze - reče Miriam. - Vi toliko toga znate, gospođo Roth.Ti nam neprestano pomažeš - reče Marvin, sve više zapadajući u bijes. - Od samog početka. Ritt i Dornhelm me nisu htjeli pustiti na put u Brazil zbog one priče s Hansenom. I ondaP o sJ E D N JŠ E V 1 Nsi ti ishodila da sam ipak smio otputovati. Bez tvoje pomoći svi bismo ostali ovdje. A time bi i serija ugasnula, jer je Frankfurtska televizija inzistirala da ja vodim ekipu. Ti si svojim vezama izgladila sve puteve...Prostače jedan! - poviče odjednom Valerie u sav glas. -Usuđuješ se mene okrivljavati? Mene, koja sam uvijek uspijevala, kao što dobro znaš, izvući profesora Ganza i cijelo Društvo za fiziku u Lubecku iz svih poteškoća...To si postigla, istina je. O načinima da i ne govorimo. čak si uspjela pridobiti i Philipa Gillesa da surađuje s nama. Neka piše. Sto više publiciteta za ovaj ugroženi svijet. Ljudi više ne bi trebali govoriti ni o čemu drugome. Neka ih ne zanima više ništa drugo. Tom cilju podređuješ sve. Gospođo Goldstein, biste li kupili od gospođe Roth rabljeni auto?No, sada si zaista prevršio svaku mjeru - reče Valerie. - Ti si, čini se, skroz naskroz poludio, Markuse. Gospođo Goldstein, molim za razumjevanje, ali ja zaista više ne mogu ostati ovdje. Ispričavam se.Valerie Roth izađe i zalupi vrata za sobom.

Zanimljiva osoba - reče Miriam.I vi ste veoma zanimljivi, gospođo doktorice - bijesno reče Markus Marvin.Kako to mislite, molim lijepo?Kažete da sam ja vaš klijent...Da, pa to i jeste.iznosite moje mišljenje glede bombe...Da, i?i onda iznenada izokrenete sve i objašnjavate Valeriji, da smo vi i ja mogli možda samo praviti predstavu i na taj način doći eventualno do nekih drugih ciljeva. Hvala lijepa, gospođo doktorice! Srdačna vam hvala. To je bila velika pomoć meni i mojoj vjerodostojnosti. To ste izveli prvorazredno. Uopće, čitava stvar i taj vaš poziv ovamo k vama! A za koga vi to radite, gospođo doktorice Goldstein? U svakom slučaju, za mene više ne. Ja više nisam vaš klijent. Od ovog trenutka ja vam oduzimam svoju punomoć. Do viđenja svima!Vi ste učinili sve što ste mogli, gospođo Goldstein - reče417Gilles, nakon što je i Markus Marvin napustio prostoriju. - Zaista niste mogli još više isprovocirati.Nisam - reče Miriam. - Ali što sam time postigla? Sad je svatko svakome neprijatelj. Zar to što se događa nije isuviše važno da bih smjela i dalje šutjeti?Ne, ne, morali ste tako postupiti — reče Gilles. Isabelle preda Miriami jedan mali paket.Ovo smo vam donijeli. Philip je to našao u svojoj kući u Švicarskoj, kad smo bili tamo.A što je to?Raspakirajte tek onda kad budete nasamo sa svojom majkom - reče Gilles. - A sada moramo i mi krenuti. Sve najbolje! Tu je u blizini, na uglu, taksi postaja, znam.Pet minuta nakon toga Miriam je izašla u vrt. Već je bilo predvečerje, ali je još uvijek bilo toplo. Slijepa je žena sjedila obasjana zrakama zalazećeg sunca. Miriam sjedne pored nje.No? - upita Šarah Goldstein.Sve uzalud - reče Miriam. - Nisam krenula s mrtve točke ni jedan jedini korak. — Ona pruži majci maleni paket.Što je to?To su mi dali Isabelle Delamare i Philip Gilles.Otvori ga!Miriam razveže paket. Bez riječi se zagleda u ono što je bilo na papiru.I? - upita majka.Miriam joj stavi u krilo par veoma malih, veoma starih dječjih cipelica.Šarah Goldstein prijeđe prstima po njima. A njene se mrtve oči napune suzama.12Imat ćemo toplinu kada god budemo htjeli! - uzvikivao je mlad, elegantan čovjek, 22. rujna prije podne, pri ulazu na sajmeni prostor u Essenu. Slušalo ga je otprilike tridesetak ljudi. Bilo je to na otvorenju DEUBAU-a, važnoga sajma svega što ima bilo kakve veze s gradnjom kuća. Mladi je čovjek bio sposoban ponuđač. Pored njega se nalazio aparat što gaje on reklamirao, a na njemu je bilo ispisano ime tvrtke koja je tim aparatom željela zaraditi novac: RWE.Aparat je bio dužine metar i pol, visine sedamdeset centimetara i dubine deset centimetara.Mladi je čovjek govorio na rajnlandskom dijalektu35: - To je, gospice i gospončeki najbole, kaj vam moremo ponuditi. Peć koja špara struju v vašem stanu i v svim prostorijama! Bute ga prav idealno smestili, tak je tenki. I kak sam rekel, taj bu šparal da bute sretni. Jenput ga kupite pa ga bute imeli zanavek! Kad kupite ulje, onda isto nebute kupili ulje vsaki dan. Pitate, kak ga bute napunili. Vite, tu na aparatu je jeden koji misli za vas, to znači, da je tu vani jeden regulator, koji bu po noći sve kontro-liral...Ne, ne, hvala! - dovikne netko iz mnoštva.— Nemojte reći ne, ne, ja vam praf za praf objašnjavam kak dela taj aparat! Vani je jeden regulator koji kontrolira kakva je vani po noći temperatura, pa onda pogleda kolko je još topline ostalo v aparatu da se on ne bi preveč napunil. I ak je dost četrdeset posto za dan, onda to aparat sam tak

napravi. Vidite: on raz-mišljava o vašem grijanju.Katja je Eklandovu BETU montirala na stativ. Kamera je radila i snimala mladog čovjeka i njegovo reklamiranje štedne peći. Gilles, Isabelle, Marvin, Loder, te Monique i Gerard Vitran stajali su tik iza kamere. Isabelle je sasvim tiho prevodila za svoje francuske prijatelje.Tu su scenu snimali u svezi s temom o uštedi energije, a to je ujedno bilo i glavno područje rada Vitranovih. Ako se najhitnije ne zaustavi upravo luđačko rasipanje energije, ako se napokon ne smanji potrošnja energije i to osjetno, onda alternativni energenti kao što je solarna energija nemaju gotovo nikakvih izgleda, onda ni taj svijet više nema nikakvih šansi. U Francuskoj je Vitranov Energy Systems International već uspio postići radikalnu štednju energije. Bilo je predviđeno da će ekipa razgovarati i o tome. Međutim, Vitran je predložio da bi se prigodom sajma DEUBAU u Essenu započelo s dokumentiranjem o stanju u Njemačkoj.Odnosi u skupini bili su nakon svađe kod Miriam Goldstein u Liibecku veoma hladni, ne bi se moglo reći neprijateljski, ali su svi bili donekle razdražljivi. Svatko je onog drugog promatrao s nepovjerenjem i neprestano su izbijali sitni sukobi. Bruno Gon-zalos je povrijeđen i uvrijeđen otputovao u Hamburg članovima Greenpeacea, kako bi dogovorio snimanje filma o ispuštanju kiselina u more. Ritt se više nije javio, a o Peteru Bollingu nije još uvijek bilo nikakvih vijesti.Sposoban, mlad čovjek kod ulaza nije propagirao uštedu energije, nego naprotiv, još veću potrošnju energije, u korist i blagodat njemačkih elektroprivrednika. I zato je Gerard Vitran želio da i on bude snimljen za film.S tim aparatom ne trebate kupiti ulje za ćelu godinu una-pred — nastavljao je sa svojom propagandom mladić — nego bute platili samo onolko, kolko trebate.čuli su se dovici iz mnoštva ljudi, jer se skupljalo sve više znatiželjnika.No, ajde, ako imate kaj protiv, samo recite ono kaj mislite. Ja vam samo velim to kaj znam: u Essenu već svaki treči kuri na struju. Valjda se ne vara preko dvesto hiljada essenskih građana, kaj mislite? — Kad istoga trena nije iz gomile začuo nikakvu upadicu, nastavi on trijumfirajući: - Da, vi to nemrete raz-meti, ne? Morate biti štram, to je to.Više te uopće ne boli? - šapne Katja Eklandu na uho. On mahne glavom.Uopće ništa?Uopće ništa, srce - šapne on.Katja ga poljubi u lice, a njena kozičava koža oboji se tamnim rumenilom od sreće. Cortizon, pomisli ona. Injekcije. Odmah djeluju. Upalila sam deset svijeća jednom jedinom šibicom. Pet za njega, rekao je Bernd... Netko iz mnoštva dobaci: - Prestanite govoriti o još više struje, čovječe! S tim cijenama koje vi tražite! Sramota koliko je struja preskupa.Bravo!Istina!Zar vam nikada nije dosta?42OPolahko, polahko! - uzvikne mlad čovjek smiješeći se. - Velite preskupo, gospon...Da, preskupo!Onda bum vam ja rekel: poglejte si samo stanovnike Es-sena! Već ih preko dvesto hiljada ima štedno grijanje. Kaj mislite da njih dvesto hiljada ne zna kaj dela? Ako od njih uzmete pol, pedeset posto, oni imaju za svoje grijanje cenu za jeden kvadratni meter od deset marki na godinu.Dobro — reče Valerie. — Hvala, Bernd! To bi bilo dovoljno. Ionako će se sada samo ponavljati. Idemo u dvoranu da kao suprotnost snimimo Olsena.Okay - reče Bernd Ekland i zaustavi kameru.Vidite kako neki znaju prodavati svoje proizvode i ljudima pričati gluposti - reče Marvin Loderu.Pričekajte da čujete što kaže Olsen! - odgovori ovaj. Dvorane su bile prepune posjetitelja, zrak je bio težak, abuka zaglušujuća. Bile su tu i mnogobrojne televizijske ekipe koje su snimale pojedine, osobito zanimljive strojeve ili su se pak postavile ispred najzanimljivijih izložbenih mjesta. Pred štandom tvrtke Olsen, Katja je u neshvatljivo kratkom vremenu iznova složila i prespojila aparate, a također

je spojila s tim aparatima i pedesetčetverogodišnjeg Karla Olsena, stručnjaka za grijanje, i Valeriu Roth. Dežurni redari na sajmu odmah su blokirali širok prostor oko Olsenova štanda. Međutim, iza crvenih traka, kojima je prostor bio omeđen, neprestano su se gurali i nadolazili novi znatiželjnici. Katja je radila toliko brzo da se kupala u znoju, ali je unatoč tome neprestano zujala od sreće. Ekland je pogleda teško dišući, te je poljubi u lice.Spremni smo - reče Katja Valeriji i dade joj još jedan ručni mikrofon, jer je buka bila nepodnošljiva.Jesam li u redu? - Katja joj u hipu pridrži zrcalo. Valerie se ocjenjivački pogleda, još malo našminka usne, a Katja joj popravi jedan neposlušan uvojak kose. Zatim kao i uvijek pri snimanju stavi ispred kamere list papira na kojem je bilo napisano: SAJAM ESSEN3. INTERVJU OLSEN.Počinjemo, molim! - reče Ekland. - Najprije ste na redu vi sami.H A N N E SMValerie kimne i poče govoriti tekst koji je pripremila uz pomoć Lodera i Vitrana: - Gospođe i gospodo, vidjeli ste i čuli na koji način tvrtka Rheinisch-Westfdlische Elektrizitdtswerk pokušava prodati što više struje. U ovom slučaju, reklamiranjem akumulacijskih peći. Mi se sada nalazimo u dvorani DEUBAU-a, na štandu gospodina Karla Olsena.BETA na stativu poče se udaljavati od nje i prelaziti na prikazivanje štanda i njegova vlasnika, ali na taj način da je Valerie još uvijek u kadru.— Gospodin Olsen je srednjestaleški poduzetnik iz jednog grada na Majni. Kao pionir na području tehnike grijanja postavio je sebi cilj da svojim kupcima pomogne pri uštedi energije. To će, dakako, koristiti kupcima, gospodinu Olsenu značit će novi posao, a bit će povoljno i za zaštitu okoliša. Gotovo nitko od nas nije svjestan koliko može pridonjeti očuvanju okoliša, ako svoje centralno grijanje u zgradi svede na najbolju mjeru, što znači da se pri samoj gradnji kuće ili naknadnoj pregradnji, mora svratiti pozornost da ta kuća treba koristiti što manje energije za grijanje. Ovdje ćete imati priliku vidjeti najrazličitije tipove kuća grijanih na solarnu energiju, kuća sa sunčevim zrcalima na krovu ili na zidovima. Međutim, svim tim tipovima kuća potrebno je sve više sunčane energije, sasvim svejedno na koji se način ona stvara. Genijalni pronalazak gospodina Olsena je kuća koja gotovo i ne troši energiju za grijanje, nazvat ćemo je kuća s nultom energijom. Gospodine Olsen, možete li nam protumačiti kako to funkcionira?Sada kamera prijeđe na Olsena, koji je počeo govoriti, demonstrirajući pritom sve s građevnim elementima i slikama.36 OLSEN: - Najprije bih želio reći da ja gradim nove kuće. Postoji, doduše, mogućnost adaptacije starih kuća, ali ostanimo sada pri izgradnji novih! Ako ne budemo najhitnije naučili razmišljati kao cjelina, ako svatko bude kao i do sada vidio samo svoje područje interesa, onda ćemo uskoro završiti u slijepoj ulici. Ja nemam ništa protiv struje. Naprotiv! Tvrdim da ćemo i ubuduće uvijek trebati struju. Ali jednu drugu vrstu struje, odnosno struju koja se dobiva iz sunčane energije, sa sasvim drukčijim kvocijentima korisnosti. To, drugim riječima, znači da će nam biti dovoljna jedna desetina današnjih potreba. Vidite, Savez elektroprivrednikazaračunava ljudima danas deset maraka po kvadratnom metru na godinu. Nezamislivo mnogo. To je danas uobičajenih dvjesto sedamdeset kilovatsati za kvadratni metar stambene površine. ROTH: — A vi, gospodine Olsen, gradite kuće u kojima se može proći s jednom desetinom te količine?OLSEN: - Da, upravo tako. Ja vam to mogu i dokazati na otprilike dvadesetak obiteljskih kuća koje sam izgradio. Dođite jedanput u jednu takvu kuću i pokazat ću vam. ROTH: - Doći ćemo.OLSEN: - U mojim obiteljskim kućama trebate najviše, naglašavam, najviše dvadeset kilovatsati po kvadratnom metru na godinu, što točno predstavlja desetinu onoga što se danas ovdje nudilo i čime se bahato razbacuje. Idemo dalje: proračunate li to u lož-ulje, tada vam je potrebno u jednoj obiteljskoj kući najviše dvije litre ulja za kvadratni metar, a u kući za više obitelji čak samo jednu litru, i to najviše jednu litru. ROTH: - A kako vam to uspijeva?OLSEN: - Bože moj, nisam ja nikakav genij. Vi ste maloprije rekli nešto o meni, ali to nije točno. Kad sam počeo s radom imao sam uzore u Skandinaviji, a prije svega u SAD-u. Otputovao sam tamo i prostudirao sve do u detalje, znate. ROTH: - Koliko znam, vi tamo imate i vlastite zastupničke tvrtke.OLSEN: — Točno. I mnoge su se novogradnje u Skandinaviji i SAD-u sasvim približile mojem

cilju kući s nultom energijom. Ovdje u Saveznoj Republici nismo stigli još tako daleko. Pitali ste me, kako mi to uspijeva? ROTH: - Da.OLSEN: - Kombinacijom graditeljsko-tehničkih i klimatsko-teh-ničkih mjera. To počinje uzidavanjem prozora u izvanjske zidove, pri čemu nemamo gotovo nikakvih gubitaka topline prema van. Dakle, prvo nikakav gubitak pri ugradnji, a zatim i nikakav gubitak kroz same prozore. ROTH: - Na koji se to način izvodi?OLSEN pokazuje na crtežima i modelima: - Moji prozori imaju toplinsku zaštitu, koja se točno prilagođava godišnjem dobu i dobu dana. Tom zaštitom upravljaju izvanjski senzori. Ovdje dolje postoji sustav odzračivanja... Prozori su, dakako, solarni kolektori. Protumačit ću vam odmah kako funkcioniraju. U tri protekla razdoblja grijanja, ja sam dokazao, kažem dokazao, da mogu smanjiti potrošnju energije u svojim novoizgrađenim kućama za devet desetina od dosadašnje potrošnje. Pomislite samo koliko je to rasterećenje za okoliš ako postoji stotine tisuća ili na milijune takvih kuća! Koliko se manje stvara štetnih tvari kada izgara devedeset posto manje goriva! Na taj bi se način moglo izbjeći godišnje dva zarez sedam milijuna tona štetnih materija, kojima inače kućanstva i sitni potrošači onečišćuju okoliš. Tehnika izgradnje kuća, kakvu mi želimo i koju mi gradimo, jednako je važna za zaštitu okoliša kao katalizator za automobile. ROTH: - Dakle, kako izgleda taj vaš pronalazak? OLSEN: — Jednostavno. U drugih kuća, a i u solarnih, prozorske su površine, što se tiče energije, one površine kroz koje se energija gubi. Moji su prozori pak površine preko kojih se energija dobiva. Osim toga, stari su prozori ovisni o sunčevoj svjetlosti i uvijek novoj sunčanoj energiji. U mojim se kućama ne gubi ni mrvica energije, ali putem solarne tehnike pridolazi neprestano nova energija. Moji prozori preuzimaju svaku vrstu zračenja. Ne samo sunčeve zrake. Noću preuzimaju i infracrveno zračenje. Dakako, najlakše je ako većina prozora gleda na jug. Međutim, i kuće s prozorima na sjevernoj strani pokazale su pozitivne rezultate glede energije. To mi je mnogo puta potvrđeno stručnim mišljenjem Instituta Max-Planck u MiilheimRuhru. A sada, pogledajmo zajedno jedan takav prozor! Možete li ga kamerom uhvatiti čitavog? Dobro... Dakle... Ponajprije, to je prozor s dvostrukim ostakljenjem. Između stakala nalaze se tri prozirna roloa koja se automatski spuštaju. Oni su načinjeni od specijalne folije i reguliraju propuštanje energije izvana, već prema godišnjem dobu ili dnevnom vremenu. Možete to usporediti s mijenjanjem odjeće u ljudi... A onda je tu još i četvrti rolo koji ima metalni izvanjski sloj što noću štiti od hladnoće. Ja to nazivam inteligentnom kućom. Moja inteligentna kuća treba devet desetina energije manje od glupih kuća, putem kojih elektroprivrednici mogu prodavati enormno velike količine energije. ROTH: - Pa to je izvrsno!POSLJEDNJŠ E VOLSEN: — To je zaista izvrsno, imate pravo. Ali, to se ne bi moglo reći i za ponašanje naše vlade. ROTH: - Kako se ona ponaša?OLSEN: — Unatoč svim stručnim pohvalama ona uskraćuje mojoj tvrtki priznanje tih prozora kao energetskih uređaja govori sve glasnije i sve ljuće. A budući da ih vlada ne priznaje, savezni ministar financija ne može mojoj tvrtki odobriti poreske olakšice, na koje bih imao pravo prema članku osamdeset dva a, poreza na prihod.ROTH: - Zar se protivi ministar financija? OLSEN: - Da, on se protivi. A sada dobro slušajte! Desetero-struko predimenzionirane strujne peći, kakve preporuča REW, a jednu takvu ste imali prilike vidjeti van koju po čitav dan reklamira jedan mladić, dakle, te deseterostruko predimenzionirane strujne peći imaju poresku olakšicu prema istoj odredbi i istom članku.ROTH: - Ali upravo su poreske olakšice za većinu ljudi koji grade kuću odlučujući faktor pri dodjeli narudžaba. Ako se ne prihvaća da se vaše prozore prizna kao solarne uređaje... OLSEN: - onda je to jednako pedeset postotnom oštećivanju u odnosu na poreski privilegiranu konkurenciju. Odmah ste to shvatili! Prema tome su novoizgrađene obiteljske kuće u našoj tehnici bez poreskih olakšica, pet do deset posto skuplje od konvencionalnih. Jedino u većih kuća za više obitelji, možemo nuditi istu cijenu kao i za konvencionalne, jer naše kuće ne uzrokuju nikakve veće investicijske troškove. To znači da ćemo ove godine graditi samo veće kuće s više stambenih jedinica. ROTH: - Ali ta je odluka ministra financija ipak nepravedna. OLSEN: - Dakako da je

nepravedna. I ja ću se i nadalje boriti protiv nje. Tako vam je to u nas! Pitajte samo gospodina Lodera kako on prolazi s vlastima glede svojih aparatura za solarnu energiju! A osim toga, što je čista perverzija, zakonodavci žele tim paragrafom osamdeset dva a promicati štednju energije. ROTH: - Imate li kakvo objašnjenje za takav nepravedan postupak poreskih vlasti?OLSEN: - I te kako! Izreći ću ga na sav glas, jer to je istina. A istina izgleda ovako: okoliš trpi, od potrošača energije izvlačise novac, ali država i energokoncerni prave se glupi i gluhi. A pritom se zaboravlja da se enormno visoka potrošnja energije mogla izbjeći već odavno.ROTH: - Vi se, dakle, nalazite pred protivnikom koji iz čistog interesa sprečava uštedu energije.OLSEN: - Da, upravo to! Veoma glasno. Navodno daje prije nekoliko tjedana ministar za okoliš Topfer izjavio na jednoj skupštini srednjih poduzetnika u Xantenu, kako dobra tehnika kao što je ova i ne treba nikakvu potporu države. Još uvijek postoji promidžba raznoraznih tehnika koje onečišćuju okoliš. A one koje čuvaju i štite okoliš sprečava se pri prodoru na tržište. Vidi moj slučaj! Polako dolazi vrijeme da tu napravimo reda.37Uto priđe neki čovjek u smeđem odijelu. On sasvim tiho priupita: - Gospodin Markus Marvin?Da — reče ovaj i sumnjičavo pogleda čovjeka. — Što je?Ernst Petersen - reče čovjek i pokaže službenu iskaznicu. - Kriminalistička policija. Upravo smo primili obavijest da je doktor Bruno Gonzalos odletio prije šest sati iz Hamburga preko Londona u Rio de Janeiro.Telefonski razgovor.Clarisse?Tko je tamo?Ovdje Isabelle, Isabelle Delamare, Clarisse.Isabelle! A gdje si?U Essenu.Gdje?U Essenu. To je grad u Zapadnoj Njemačkoj. Ovdje snimamo na jednom sajmu. Upravo je došao neki kriminalistički dužnosnik i rekao da je tvoj muž otputovao u Rio. Što bi to trebalo značiti?Ne znam, Isabelle.Kako ne znaš?Otkuda govoriš?Iz jedne telefonske govornice.Jesi li sama?Da.S L J E D N JŠ E VP JDobila si me u zadnji čas. - Ja... što?Bruno i ja ćemo nestati, čim se zrakoplov spusti.Ali zašto, Clarisse, zašto?To ne znam. On me je nazvao i rekao neka spakiram najnužnije stvari. Otputovat ćemo na neko vrijeme.Kamo?Ja to ne znam.Zašto?Ni to ne znam.Ali...Uskoro ću ti se javiti, Isabelle. Obećavam ti.Clarisse... Clarisse... što radi ševa?Raste i uspijeva. A imam već i osjećaj da se miče.Tri auta vozila su autocestom Diisseldorf-Frankfurt. Prva su kola bila marke mercedes i za njegovim je volanom sjedio Bernd Ekland, a pored njega je sjedila Katja Raal. Na prednjim vratima

moglo se pročitati natpis FRANKFURTSKA TELEVIZIJA. Straga su sjedili Isabelle i Gilles.Iza njih je vozio BMW liibeških registarskih oznaka za čijim je volanom bio Markus Marvin, a kraj njega je sjedila Va-lerie Roth. Oni su se neprestano prepirali. Straga je sjedio Loder. Bio je uključen autoradio, koji je prenosio prometne obavijesti. Tiho su se čuli zvukovi džeza.U trećem autu, s pariškom registarskom tablicom, bili su Gerard Vitran i njegova žena Monique. Ona je gledala na mercedes ispred njih, u kojem su bili Isabelle i Gilles.Naša Malena... koliko mu je samo sreće donijela... i kako je samo i ona sretna... barem dva sretna čovjeka u ovoj ekipi.Dva? A mi, zar nas dvoje nismo sretni?Ah, Gerard!... Istina, on je toliko stariji... Ona će biti očajna kad on umre...Nitko ne zna kad će netko umrijeti - reče Vitran. - Osim toga, Isabelle bi mogla biti nesretna kad on potpuno ostari i kad se sasvim promijeni. Pogledaj, oni se vole. Za našu Malenu ta ljubav kao da će potrajati vječno. Isabelle ne misli na starost, nabolest, na smrt. On naprotiv misli. On zacijelo misli. Smatram da ga dovoljno poznajem i da Gilles zna da ta ljubav neće potrajati vječno i zauvijek... Isabelle gaje oslobodila iz okova njegovih sjećanja... da, ona je sve to učinila... Međutim, on zacijelo zna, da je to vremenski ograničena sreća... On zna da u svojim godinama nema prava tražiti vječnost od jedne toliko mlađe žene.Ponekad pomislim da je ljubav zaista nešto najstrašnije što postoji - reče Monique.Najstrašnije i najdivnije - reče Vitran. - I uvijek istodobno i jedno i drugo. On to zna. I sasvim sigurno njega najviše usrećuje baš taj osjećaj da je to jedna poput perca lagana, prozračna, radosna ljubav, cherie... Koliko li se samo smiju dok su zajedno... Neka budu sretni, ma koliko ta sreća potrajala!U mercedesu se Katja okrene i reče Gillesu i Isabelli: — Vi, dakako, razumijete da Bernd i ja samo radimo naš posao i da nećemo da nas se miješa u bilo što drugo u cijeloj toj priči?Mi to moramo prihvatiti - reče Isabelle.Neki, čini mi se, to ne razumiju... smatraju nas nesavjesnim... kukavicama... bezosjećajnim...Ako netko tako i misli, samo neka misli! - reče Ekland. — Nama je svejedno. Mi se ne damo uvući u tu prljavu igru... A to je neka svinjarija, zar ne, gospodine Gilles?čini se da jest.Tri auta jurila su autocestom.Fino raspoloženje, razmišljao je Loder u BMW-u. Otkad su bili u Liibecku kod Goldsteinove. A sada pogotovo, kad je i Gonzalos kidnuo. Potišteni su. Pa, može se razumjeti, situacija je zaista krajnje neugodna. Doista više ne može nitko nikome vjerovati. Ali, takva vožnja, to je ipak čista ludost. Marvin se neprestano prepire s Rothovom, udara rukom po volanu. Gleda nju, a ne ispred sebe kuda vozi. I to pri sto šezdeset kilometara na sat! - I imam potpuno pravo razmišljati vlastitom glavom! A tko financira Društvo za fiziku? Pa Bonn, naravno. Ministarstvo za znanost i istraživanja. Ili i to poričeš?Ništa ja ne poričem - reče Valerie. - Ti si bijesan. Moraš iskaliti svoj bijes. A budući da sam ti sada ja tu pri ruci, iskaljuješ ga na meni.I ja sam ovdje - reče Loder. Međutim, oni ga uopće nisu čuli. Marvin je ponovno udarao rukom po volanu. — I to financira Bonn! Lijepo. Predivno. A Bonn poriče do besvijesti da i mi imamo bombu. I što ti zapravo znaš o tome? Ti inače uvijek sve znaš! Preko svojih veza s Bonnom. A o Bonnu i bombi nisi još progovorila ni riječi...Slušaj - uzvikne Valerie - ti si zaista poludio, Markuse! Usuđuješ se svašta natuknuti...Da, usuđujem se. Pa bilo bi sasvim moguće da ti uz svoju obaviještenost znaš mnogo toga o bombi, zar ne... da ti Bonn nalaže što nama trebaš reći... i zato te štiti od svega... To bi bilo naprosto više nego moguće...On poče preticati jedan auto.Nemoj! - vikne Valerie. - Jedan nas pretječe!Pa, što onda? - upita Marvin i poče pretjecati auto ispred sebe. Reflektori drugog auta zasvijetle nekoliko puta uzastopce, začuje se prodoran zvuk trube i kola su se mimoišla takoreći za dlaku.vin se nasmije.

Loder reče veoma glasno: - Dosta. Sada bi zaista bilo dosta. Ja bih ipak još htio malo živjeti. Gospodine Marvine, tu je naprijed parkiralište. Zaustavite i pustite mene da vozim! Tražim to bezuvjetno.Na njegovo veliko iznenađenje Marvin ga je poslušao.Zamijenili su mjesta i nisu progovorili ni riječ.Sada je vozio Loder, a Marvin je sjedio na stražnjem sjedalu razmišljajući. Valerie je šutjela i netremice gledala cestu kojom su vozili. Zlo mi je od svega toga, razmišljao je Loder. Sada ne govori nijedan od njih. A moramo surađivati! Moram barem pokušati i započeti neki normalan razgovor. On reče glasno: — Postoji jedan mladi znanstvenik za ekonomiju, zove se Olav Hohmever, koji je dokazao da struja iz ugljena i atoma, koja je glede troškova navodno povoljna, predstavlja u stvarnosti golemi poslovni gubitakI Marvin i Rothova su nastavili sa šutnjom.Ah, što, ja ću naprosto govoriti, pomisli Loder. - Hohmever polazi u svojoj knjizi38 od činjenice da i najteže katastrofeokoliša ne diraju javnost, a osobito političare, tako dugo, dok se ne zbroje gubici u novčanoj vrijednosti... Šutnja. Tiha glazba iz autoradija.Slušate li vi mene uopće? - upita Loder.Sasvim pozorno - reče Marvin. Valerie Roth ne odgovori ništa.Nastavite, pričajte dalje, gospodine Loder! - reče Marvin.Eto tako — reče ovaj. — Hohmeverova knjiga se zove Društveni troškovi potrošnje energije. On radi na Karlsruher, opet Karlsruhe!, Fraunhofer institutu za tehniku sustava i analizu inovacija. Svojom je knjigom izazvao golemo zanimanje u znanstvenim krugovima. On je, naime, došao do rezultata da je elektroprivreda godinama unazad krivo investirala, jer je slijedila krive pretpostavke koje nedovoljno i nepotpuno odražavaju prave troškove konvencionalnih nositelja proizvodnje energije, to jest ugljena i nuklearnog goriva.I o tome bismo morali izvijestiti! — reče Marvin.Svakako — reče Loder. — Samo što sada ne snimate baš u Karlsruheu. Ali, ja ću nazvati Hohmevera i zamoliti ga da dođe u Binzen.Izvrsno.Elektroprivrednici prebacuju troškove koji nisu sadržani u cijeni električne energije na trećega, to jest na građanstvo, i to u obliku najrazličitijih rizika i štetnosti za zdravlje i okoliš, uz prešutno odobrenje države. I upravo su to ti društveni troškovi.Sada ne možete pretjecati — reče Valerie Roth. — Jedan iza nas juri luđačkom brzinom.Toga je on već davno vidio - reče Marvin. - Budi tiha! O, moj Bože, pomisli Loder. A koliko još tjedana moraju raditi zajedno! No, dobar tek! Veliki automobil projuri slijeva pokraj njih, trubeći pritom i dajući znakove svjetlima.Taj je totalno high ili je pijan, ili i jedno i drugo - reče Valerie Roth. A obrativši se Loderu: - Hajde, hajde, sad možete prestići! Ili hoćete do u vječnost voziti za tim idiotom? Oprostite, gospodine Loder, ali ja zaista ne znam što se događa s Markusom. Što taj izvodi...IPOSLJEDNJPJEVŠuti! - reče Marvin sa stražnjeg sjedala.Loder poče pretjecati. Ekland, u mercedesu ispred njega, učinio je to već prije nekog vremena.Nastavite, gospodine Loder! - reče Marvin.Ne znam. Možda vas činim samo još nervoznijima.Nastavite, molim vas! - reče Marvin tvrdoglavo.Dobro, lijepo... U Hohmeverovoj knjizi mogu se naći u dlaku točni proračuni koje je izvršio na temelju činjenice da će se jedanput ipak iscrpsti zalihe ugljena i urana. I zato on kao zalog ostavlja otvaranje novih sustava energije. Izračunava državne izdatke za temeljna istraživanja i razvitak sektora ugljena i nuklearnog goriva, kao i troškove za policijsku zaštitu i zaštitu od katastrofa... Pomislite samo na izdatke za policiju i pograničnu zaštitu i što ja znam, u Gorlebenu i Wackersdorfu, kao i na svu prateću infrastrukturu kao što su vojarne, vozila, helikopteri, tehnička

pomagala, spremnost kompletnih ABC-jedinica za velike nesreće! Iz toga proizlaze društveni troškovi, koji iznose između četiri i dvanaest pfeninga po kilovatsatu struje, koja se dobiva iz nuklearnog goriva ili ugljena...Vozite dvjesto - reče Valerie.Ekland vozi najmanje dvjesto dvadeset - reče Loder.Ako se želi ubiti, to je njegova stvar. Maknite nogu s gasa!Kako želite, gospođo Roth. — Ako se to tako nastavi, pomisli Loder svi će na kraju završiti u ludnici. On nastavi govoriti potpuno mirno, kao da nije bilo nikakve upadice: -Međutim, pri dobivanju struje pomoću vjetra ili sunčane energije sasvim je suprotno! Tu se mora uračunati društvena korist zbog poboljšane kakvoće života i stvaranja novih radnih mjesta. Međutim, taj se efekt korisnosti ne odražava u cijenama. Hoh-meyer je izračunao šest do sedamnaest pfeninga po kilovatsatu. Iz toga slijedi zaključak: ako se društveni troškovi uvrste u cijenu, kada je riječ o odnosima između ekonomičnosti struje na ugljen i nuklernog goriva s jedne strane, te sunčane snage s druge strane, što bi se zapravo i moralo učiniti, onda bi struja iz ugljena i atomskog goriva u prosjeku poskupjela za osam pfeninga, dok bi struja dobivena od sunčane energije bila otprilike deset pfeninga jeftinija. Drugim riječima, ako bi se u cijenama energijeiskazao takav račun korisnih troškova, ispostavilo bi se daje kraj proizvodnje struje iz ugljena i nuklearnog goriva već započeo.Slušajte, pa to je izvanredna priča! - reče odjednom Va-lerie uključujući se u razgovor. - Hohmever to mora ispričati pred kamerom. Bezuvjetno!I ispričat će. Ispričat će. - Loder nastavi: - Vrijeme za objavljivanje njegova rada bilo je povoljno. Otad Savezno ministarstvo znanosti i istraživanja prima molbe za dotacije za dobivanje struje snagom vjetra, u početku ograničeno na ukupno sto megavata kapaciteta. To je upravo dovoljno za prvih tisuću generatora na vjetar s po stotinu kilovata... U svakom slučaju, ova je promidžba već veoma blizu i defacto priznanju Hohmeverovih proračuna...Snaga vjetra - ljutito reče Marvin. - A što je sa solarnom energijom?Sa solarnom energijom se ništa ne događa — reče Loder. - Naprotiv. I sami ste vidjeli u Essenu što se događa. Strujne peći koje navodno štede struju uživaju poreske olakšice, što nije slučaj s Olsenovim solarnim kućama. Hohmever je točno proračunao koliki su društveni troškovi pri toj navodno tako povoljnoj energiji dobivenoj iz ugljena i atomskog goriva... Ovisno o načinu proračuna rekao bih da to iznosi godišnje petnaest do četrdeset milijardi maraka. Dakle, ako se ta svinjarija ne može zaustaviti...Trenutak! — reče Marvin.Što je?Stavite radio glasnije, molim vas!Loder pojača zvuk i toga se trena začuje glas: -... Policija moli za suradnju. Na širem prostoru Frankfurta traže se dva automobila. Prvo, ambulantno auto, bijele boje sa širokim crvenim uzdužnim prugama i registarskom tablicom F — LB —jedan, dva, tri, pet; drugo, VW transporter, zelene boje poput boce, registarska tablica HH - SU - osam, sedam, šest, pet. Oba vozila možda su negdje usput ostavljena. Sve korisne obavijesti javite, molimo, policijskoj upravi Frankfurt ili najbližoj policijskoj postaji. Automobili se traže u svezi s otmicom farmaceutskog industrijalca Hilmara Hansena i njegove žene Elise. Ponavljam: policija moli za vašu suradnju. Na širem prostoru Frankfurta traže se...čETVRTA KNJIGAAko je netko toliko u brizi, primjereni bi mu savjet mogao biti: nemoj zasnivati obitelj! Roger Berry, direktor odjela za zdravstvo i osiguranje engleske tvornice za ponovnu preradu Sellafield, u veljači 1990., u svezi sa strahom radnika da bi mogli prenijeti na svoju djecu leukemiju, dokazano prouzročenu zračenjem.unutar autonomnih skupina žena postoji najstroža hijerarhija - reče Robert Dornhelm. Bio je zavaljen u svoj ružni naslonjač, koji se nalazio za njegovim ružnim pisaćim stolom, u njegovoj ružnoj sobi u zgradi Uprave policije, i ljuljao se amo--tamo. Elmar Ritt je sjedio sučelice njemu. - Objasnit ću ti, mladiću. Ali misli na to da si mi obećao kako se nećeš uzrujavati. Imamo vremena na

pretek. Hansenove su već odavno izveli iz prstena okruženja potrage. Naprosto, imali smo peh. Dakle, pazi! Sasvim na vrhu su separatističke autonomne lezbijke. To su, takoreći, radikalne kraljice, alfa i omega, rekao bih. Dobro me slušaj, jer se to sve odjednom iz osnova promijenilo. Veoma zanimljivo za svakog sociologa. Iza njih dolaze reformističke lezbijke. I napokon žene-hetere, nazvane samo hetere.Kako?Hetere, mladiću. Takve koje to rade sa ženama i muškarcima. Jesi li sada sasvim smiren?Gospode Bože, pa jesam!Dobro, mladiću. Separatistički autonomne i reformističke lezbijke dopuštaju, doduše, pristup heterama u svoje prostorije i na svoje priredbe, ali su one isključene iz svih donošenja odluka i važnih akcija. Njih se smatra nepouzdanim. Logično, zar ne? Mislim, jasno, jer se one nikako ne mogu odlučiti. A kako i bi?Roberte...Mir, mladiću, mir! Pa rekao sam ti već da su Hansenovi za nas izgubljeni. Sada moramo čekati dok se jave ucjenjivači. Tko god je bio, izveo je to prokleto profesionalno.Rekao si da imamo svjedoka.Zato ti i pričam o radikalnim lezbijkama i o onim druH A N N EMgima. Odmah ćeš vidjeti zašto. Ali prije toga ti moram reći još nešto, i to najozbiljnije. Ti si mi najbolji prijatelj. Pravi i istinski. Volim te kao sina. Prokletstvo, ti to dobro znaš kao i ja da se čitav život borimo u izgubljenim bitkama i da nikada ne uspijevamo doći do onih najvećih svinja. A unatoč tomu, mladiću, moram ti predbaciti, ti si još uvijek potpuno orijentiran na cilj, slavohlepan i zajeban.Pusti me na miru!Ne, ja te neću pustiti na miru! Ti se naprosto moraš odviknuti od toga! Što smo sve nas dvojica već preživjeli! Koliko smo puta ispali budale. Pravda, dragi moj Bože! Koliko nam je zločinaca već uteklo! Moraš postati skromnijim, mladiću. Pravda, znam, tvoj otac, moj otac... Ništa tu ne pomaže. I ja sam nekoć imao uzvišene ideale. Isto kao i ti. Zaboravi ih! To s našim očevima bila je naprosto osobna smola. Shvati napokon i povjeruj u to: pravda je samo riječ.Dobro - reče Ritt i sklopi oči koje su ga pekle. - Dobro, Roberte. Imaš pravo. Hajde, nastavi s pričom!Dornhelm nastavi, njišući se i dalje na starom stolcu.Gdje sam ono stao? Ah, da! Nemaju povjerenja u hetere. Ja poznam čitavu tu situaciju otprije. Radikalne lezbijke prije dvanaest godina... to naravno nisu bile takve koje su zastupale osobitu radikalnu politiku. Ali, nitko s pimpekom nije smio ući u njihov stan. Tada je to važilo i za mušku djecu svih dobnih skupina i za muške domaće životinje. Jedino su se o kastriranim mačcima vodile načelne diskusije. Većina tih radikalki danas su udate žene i žive svoj tromi i zbrinuti život... Zlatne sedamdesete... - Dornhelm se sanjarski nasmiješi. - Danas je sve potpuno drukčije. Autonomne žene, sve to skupa nema, dakako, nikakve veze s pravim pokretom žena, u međuvremenu su otišle tako daleko, da u uličnim bitkama imaju oformljene čisto ženske čete glavnih.Što to imaju?čete glavnih. Tako se zovu razbijači. I muški isto. - Dornhelm strese glavom. — To je sramota — reče on. — Pa ti nemaš ni najmanjeg pojma o stvarnom životu. Sjediš iza svojih spisa i razmišljaš o ljudima o kojima ne znaš ni pišljiva boba. Tako nešto bi trebalo zabraniti. Kao što sam rekao, danas žene imaju svojeE D N J IŠ E Vvlastite čete. Ee, a sada pazi: ako jedna takva hetera želi prijeći na višu razinu, onda se mora iskazati i u nekoliko djela. Dobra je preporuka, primjerice, napuštanje svojeg prijatelja s pimpekom i to što je moguće s više pakosti. Ako je žrtva još netko od vođa, neki od ozloglašenih streetfightera primjerice, onda hetera već ima divovski bonus. Non plus ultra je, dakako, ako nekoliko hetera može dokazati da su pretukle nekog machoa u koži, sa springericama na nogama i lancima oko ruku

i vrata, glave ošišane na nulu, s irokeškim češljem i zakovicama, velikim kao kiseli krastavci, dakle pravog uobičajenog outfit izgleda.— Dalje - reče Ritt. - Sad me je stvar već počela zanimati.— I tako te hetere, koje se žele uspeti na hijerarhijskoj ljestvici, hodaju u točno takvom istom outfitu Frankfurtom, Miin-chenom, Hamburgom, Dusseldorfom, Berlinom, a gotovo svake noći pretučen je po jedan sličan streetfighter, poznat i slavan.— Dakle i naš svjedok — reče Ritt.— Zašto tako žuriš! Da, i naš svjedok. Ali, čekaj malo! Moraš imati potpunu sliku, kako bismo mogli razgovarati o psihološkom postupku s našim svjedokom. Sve to, dakako, ima i drugu stranu. Mislim, machoi neće puštati da ih tek tako pretuku. I oni izlaze noću, lutaju uokolo, vrebaju noću žene i premlaćuju ih, a da pritom ne počine nikakav seksualni delikt ili možda već to samo po sebi predstavljatakav čin? - Teška materija... Ti dečki ne biraju ni dob, ni izgled, ni državljanstvo. Tako je prije tri tjedna u Duisburgu jedan takav tip punih šesnaest sati iz osvete mučio i silovao svoju bivšu djevojku, heteru koja se htjela uspeti u hijerarhiji i koja ga je radi toga napustila. Šesnaest sati, mladiću! Mi to ne možemo. Nikada nismo ni mogli. Šesnaest sati... — On se nastavi ljuljati i opet utone u sanjarenje.Ritt ga blago upita: — Hoćeš li ispričati nešto i o svjedoku, Roberte?Dornhelm se prestane ljuljati.— Naš se svjedok zove Stefan Milde i nije ništa smiješno, ah, da, ti se uopće i ne smiješ, dakle, Stefana Mildea napale su i pretukle noću dvije takve hetere. Te autonomne imaju i vlastite liječnike. I jedan ga je takav nekako skrpao, ali Milde je otada potpuno slomljen čovjek. Više čak i ne nosi kožni outfit, nego437N N E SMdžins, sliper i pulovere, bez ijedne rupe. Jedino još ima na ćelavoj glavi staru irokešku krijestu. To ne ide tako brzo. Žutu.Što je žuto?Njegova krijesta. Obojena. Naš je svjedok žrtva nezadrživog uspona separatističkih autonomnih lezbijki. Ti znaš za Casablancu.Što?Casablanca. S Humphrevom Bogartom i Ingrid Bergman. As time goes by. Znaš taj film?Jasno.Eto vidiš. A tko ga ne zna? Znaš kako Humphrev kaže: Gledam ti u oči, Malena. A kod autonomnih se to sada kaže: Razbit ću ti gubicu, Maleni.Roberte, molim te!No dobro! Dakle, kao takav je pošao na šetnju u gradsku šumu.Tko?No, pa taj Milde. Naredio mu je njegov liječnik. Dnevno po dva sata šetnje. Kako bi opet stao na vlastite noge. Tamo kraj igrališta za golf.Što radi tamo kod igrališta za golf?Tamo Milde ide svakog dana dva sata u šetnju. Stanuje u Niederadu. I zato ide u gradsku šumu. Jer je blizu. Hetere su ga dobrano udesile. Vidio sam slike. Strašno.Kakve slike?Slike koje su snimili kolege. Potajno. Oni imaju fotografije svih autonomki. Debele albume. I od one pucnjave kraj Star-tbahn Westa, kad su ubijeni policajci, prisluškuje se sve autonomne koje imaju telefon. Do sada nije otkriveno ništa, ali akcija se nastavlja. Možda se ipak nešto otkrije, tko zna.I Milde ima telefon.E baš si lukav. Da, ima. I prisluškuju ga. On to ne zna ili mu je naprosto sasvim svejedno. U svakom slučaju, kolege imaju sve snimljeno na traci. - Dornhelm pogleda na neku ceduljicu. - Danas, dvadeset trećega rujna u trinaest sati dvadeset jednu minutu, on je nazvao nekog svog

frenda. Potpuno bez daha i veoma uzbuđen.E D N JŠ E VZašto bez daha?Jer je trčao od gradske šume pa sve do Niederrada. A zašto uzbuđen? i.Jer je vidio nešto užasno. — I to ispričao svom frendu.Točno. E, sada smo stigli do prave priče. Vidiš da je moj kratki uvod bio sasvim opravdan, zar nije tako?Ritt stisne usnice.Kolege mi kažu da Milde često i dugo razgovara sa svojim prijateljem. Taj se zove Anders. Milde, naime, pati od velike depresije. Ne samo zato jer su ga dvije hetere pogodile u jaja i pretukle ga. I prije je patio od toga. Od vremena pucnjave kraj Startbahn JVesta. Sve je pošlo naopako, priča Milde. Cajkane po gubici, okay. Sve u redu. Ali ubojstvo? Nee, kaže on, nee. Kolege imaju sve na traci. Nee, ubojstvo, to nikako. Više zapravo i ne postoji prava autonomna scena, govorio je Milde. Povijesno obrazloženje: baš zato što je sve krenulo naopako na Startbahn Westu. Bilo je mrtvih. I otud odvajanje reformističkih i separatističkih autonomnih lezbijki od momaka i njihova golema agresivnost protiv svih s pimpekom. Sve se raspada, kaže Milde. Uspon i pad Rimskog Carstva, kažem ja. Otud i velika depresija u njega i u mnogih drugih... No, da, i danas, u trinaest sati dvadeset jednu minutu nazvao je Milde Andersa i ispričao mu o tome što je doživio u gradskoj šumi. Imamo sve na traci, svaku riječ. Dakle, otišao je u šetnju, kao što mu je savjetovao liječnik, i šetao do šljunčanog šumskog usjeka koji ide u smjeru sjever-jug, zapadno i sasvim blizu igrališta za golf, znaš, a s druge strane, još komad puta zapadno, nalazi se autocesta, a tamo, malo južnije nalazi se Frankfurtski križ i američka zračna luka te zračna luka Rhein--Main... No, seta on tako šljunčanim usjekom, kadli odjednom začuje sirenu. I što je uradio? Pavlovljev refleks: skočio ustranu u grmlje i legao na tlo. I vidio kako se šljunčanim usjekom velikom brzinom spušta ambulantno auto, a ne policijska patrola kao što je on mislio. Ambulantni je auto luđački jurio i odjednom naglo zakočio, tako da se digao golem oblak prašine...i zaustavio se. Iz grmlja se polagano dokoturao zeleni VW transporter i stao tik do ambulantnog auta. Vozač tog auta, gorostasu bijeloj kuti, iskočio je van, potrčao nazad i otvorio stražnja vrata vozila prve pomoći. U njemu su se nalazila dva čovjeka u bijelim kutama, također tipovi atletske građe. Jedan od njih skočio je dolje do vozača, a drugi im je dodao nosila, povukao za noge jednog onesviještenog čovjeka, te ga pomaknuo na nosila. Munjevitom brzinom oni potrčaše s nosilima do VW transportera, kojeg je vrata za utovar za to vrijeme već otvorio čovjek u plavom overallu. Nosila su za tren ugurali u auto! čovjek u plavom skoči unutra i otkotrlja onesviještenog s nosila. Ljudi u bijelom potrčaše natrag do ambulantnog vozila. Izvuku i drugog one-svještenog civila i stave ga na nosila, te trkom prenesu u VW transporter. Pa opet natrag! Ovaj put stave na nosila trećeg onesviještenog čovjeka, koji je djelovao sitno, nježno, imao fino oblikovanu glavu i lijepu bijelu kosu, a bio je odjeven u flanel. I njega s najvećom brzinom utrpaše u transporter! Radili su to precizno, spretno i brzo.A onda iz auta prve pomoći izađe impozantna gospođa. Bila je odjevena u plavi kostim golubinje boje, koji je zacijelo bio nabavljen u jednom od prvorazrednih salona u gradu a možda čak i u dalekom Parizu, a uz to je nosila prikladne cipele, čarape, rukavice i veoma malo nakita. Lady je bila visoka, širokih ramena, uskih bokova i dugačkih nogu. Smeđa kosa bila je podšišana na kaciga frizuru, ali malo razbarušena. Ljuljajući se u bokovima, gospođa također nestane u VW transporteru. Dvojica u bijelim ogrtačima požurili su za njom, vozač ambulantnog auta je zatvorio stražnja vrata, odjurio do kabine, sjeo za volan i pojurio. čovjek u plavom sjeo je za volan transportera i također krenuo najvećom brzinom...i to bi bilo to - reče Dornhelm. - Prije bi to Stefan Milde, veliki streetfighter, sve to sasvim cool registrirao, ali sada, kao što sam ti već rekao, nakon što su ga pretukle dvije hetere, njemu su živci sasvim otišli, pa je tako odjurio kući, odmah nazvao svog prijatelja Andersa i sve mu ispričao. Pričao mu je sve što se dogodilo gotovo bez daha, jer mu je prva pomisao bila, da je to neka svinjarija koju izvode murjaci, pa je odmah pomislio kako se nešto događa, nešto neugodno i da

odmah mora na to upozoriti Andersa i ostale, dakako. Naš čovjek u Upravi policije koji jeP O S L JŠ E V I Nzadužen za snimanje razgovora, nije na sreću toga trenutka otišao pišati ili popušiti jednu ili zaćorio, tako da cijelu spiku nije saslušao tek navečer ili tek dva dana poslije, ili je uopće nije saslušao, nego je bio potpuno budan i oran! Taj Coldwell, skupa sa svojom NSA-om i svojih deset tisuća ušiju, nema se zaista zašto napuhavati, jer smo i mi sposobni da katkad nešto napravimo, možda manje, ali ipak, oho! Što kažeš na to, mladiću? Ritt ništa ne odgovori.Dakle, alarm. Potraga skroz naokolo u prstenu. Policijske patrole odmah na teren. Ne mogu pronaći ni vozilo hitne pomoći, ni transporter. Milde je Andersu u telefonskom razgovoru spomenuo i registarske brojeve auta. Izvrsno! Međutim, oni su jamačno u međuvremenu promijenili tablice najmanje dva puta! Još je vjerojatnije da su i transporter zamijenili nekim drugim vozilom, a možda i trećim, te već odavno nisu na cesti, nego možda čuče u nekom stanu kojeg su iznajmili već prije nekoliko tjedana. I sad se, jasno, ne miču nikuda. Mi sada ne možemo poduzeti više ništa, nego čekati na prvi telefonski poziv, kada će nam možda reći koliko traže za živog Hansena, za živu gospođu suprugu i za dvojicu kolega. Ali, koliko znam iz iskustva, mladiću, oni nam neće reći sve odjednom, nego malo po malo, tako da ćemo morati čekati dugo, dugo. - On blago pogleda Ritta. - čuo sam, mladiću, da si danas dao dozvolu da Hansen može napustiti bolnicu.Da. Nakon razgovora s doktorom Heidenreichom. Hansen se toliko oporavio da može prijeći na kućnu njegu.Kada je otišao sa ženom iz bolnice?U trinaest sati - reče Ritt. - Uz osobnu zaštitu, naravno.Dakako.U ambulantno auto kojim se odvezao ušla su i dva kriminalistička djelatnika. Trebali su ga otpratiti do dvorca Ara-bella.Dvojica vrsnih kolega - reče Dornhelm.Nemoj tako govoriti! Pa imali su protiv sebe trojicu otmičara. Dvojicu u bijelim ogrtačima i vozača ambulantnog auta.Pa to i kažem. Vrsne kolege. Mora da su se hrabro branili kad su im u autu uboli šprice. Nisu imali nikakve šanse. Kad suih izvukli van, obojica su bila u nesvijesti. Je li to bila bolničko ambulantno auto?Ne, privatno. Naručila gaje gospođa Hansen. Prvorazredno poduzeće. Obrazovani službenici.Sam Bog bi znao - reče Dornhelm. - Skidam kapu! Sve je tako jednostavno. Velike su stvari uvijek jednostavne, mladiću. Mi to još uvijek nismo shvatili. I zato jurišamo od uspjeha do uspjeha.A što je s autonomnim? - upita Ritt.A što bi bilo s njim?Što vam je on rekao?Mladiću! Zar si zaista šiznuo? Ili je to već Alzheimer? čujem da se sve više širi, čak i među mlađima. Da i tebe nije uhvatilo, jadni moj?Pusti to! Što on kaže?On? Jedan anarhist? Autonomni? Ništa ne kaže. On ne kaže ništa. Takav ne razgovara s nama, usranim cajkanima! Ni pod kakvim uvjetima. Možemo ga zatvoriti dok se ne upljesnivi! A to ne smijemo. Dvojica su otišla k njemu i pokušala započeti razgovor. No can do. Možemo ga poljubiti u guzicu. A već je i podigao tužbu zbog prisluškivanja telefona. Ti znaš da mi to radimo, on dobro zna da mi to radimo, jedino on nikako ne može zamisliti da je neki idiot naredio nastavak prisluškivanja.U to su vrijeme u Bonnu, u Saveznom kriminalističkom uredu u Wiesbadenu, zasjedali krizni stožeri. Thomasa Hansena policijski su djelatnici odmah doveli iz škole i sada se u dvorcu Arabella jedna policajka brinula o starmalom, oholom dječaku. Odmah su postavili stalnu telefonsku službu s magnetofonima koji su se automatski uključivali i snimali svaki telefonski poziv. Potraga u obruču oko grada je obustavljena. U službu su stavljene antite-rorističke jedinice GSG9, kao i sve raspoložive policijske snage, pogranična zaštita, čak i oružane snage, a potraga za Hilmarom i

Elisom Hansen proširena je na čitavo područje Savezne Republike.Tri dana poslije, 26. rujna, pustili su otmičari dvojicu kriminalističkih djelatnika, ali o motivu otmice, mjestu gdje se nalaze Hansenovi ili čak o tome jesu li oboje ili jedno od njih na životu, nije bilo nikakve, ni najmanje indicije.Kad je 26. rujna oko četrnaest sati četrdeset pet minuta automobil s Elmarom Rittom i Robertom Dornhelmom prošao vozni ulaz u mali dvorac Arabella, začuo se stravičan uzvik. Dvije videokamere osiguravale su ulaz.Marljivo, samo marljivo, dečki — reče Dornhelm za volanom. On pozdravi kriminalističke djelatnike i policajce koji su sa strojnicama stajali u razmacima duž šljunčanog puta do dvorca. Sunce je žestoko pripeklo.Kakvi dečki? - upita Ritt.Ah, da, ti još nikada nisi bio ovdje. Svećenici, mladiću, svećenici. - Dornhelm se divio perivoju. — Pogledaj ova stabla! Gotovo sve s Dalekog istoka, rekla mi je gospođa Toeren.Tko je gospođa Toeren?Kućedomaćica. Therese Toeren, sa o-e. Veoma srdačna. Ljubazna i otvorena. Zaista. čovjek ovdje uopće ne bi nešto takvo očekivao.Krik koji se sada začuo nalikovao je urliku na smrt ranjenog lava.I to su svećenici? - Ritt se trgnuo.Sasvim mladi. Tu, malo dalje, iza perivoja, nalazi se se-. minar, rekla mi je gospođa Toeren. Gospoda vježbaju između dva i tri sata. Preko čitavog tjedna. Ne vježbaju jedino subotom, nedjeljom i na sve velike kršćanske blagdane.Do đavola, pa što to vježbaju?Karate, mladiću.Što?Karate. Ne znaš što je karate? Ne znaš da borci pri toj borilačkoj vještini ispuštaju krikove... - Začuje se jedan upravo stravičan krik. — no, eto, ovakve!Kud god su prolazili, vidjeli su i opet policajce. Stajali su na odmorištu između dva reda stuba, u salonima dvorca Arabella,443na tri velike terase, s kojih se mogao nadzirati čitav perivoj. Dor-nhelm i Ritt prolazili su upravo kroz prostoriju punu slika.Matisse, Degas, Liebermann... što hoćeš. Sve je tu. Dobit ćeš, ako budeš dobar i ako budeš proizvodio klorfluorugljikovo-dike, mladiću - reče Dornhelm. - Mi imamo krivo zvanje. No, da, Hansen ne proizvodi CFC. Više ne. Tako barem kaže. No, što god radio, isplati mu se. Naravno, rekao sam to bez imalo zavisti. Pa jedna takva Komisija za umorstva poput moje, isto je nešto lijepo.Stigli su do moderno uređenog dnevnog boravka s velikom bijelom kožnom garniturom u obliku slova L i staklenim stolom ispred nje. Iznad kamina od bijelog mramora visio je u teškom, pozlaćenom okviru portret Elise Hansen, čiji je pogled pratio promatrača kuda god on krenuo. Na velikoj terasi, opet u bijelom mramoru, nalazile su se plave zaštitne tende protiv sunca. Dornhelm i Ritt pristupe mladom čovjeku u košulji i hlačama, koji je sjedio za velikim staklenim stolom u sobi s terasom. Ispred njega je bila složena hrpa aparata, među kojima i High-Tech-ma-gnetofon, a nalazio se pokraj telefonskog aparata. Dornhelm i Ritt su znali o kakvoj je aparaturi riječ: čim bi telefon zazvonio, automatski bi se uključio magnetofon.Dan, Brauner - reče Dornhelm.Dobar dan, gospodine glavni zapovjednice.Dozlaboga dosadno, zar ne?Ja sebi ne bih nikada dopustio takvu primjedbu. Ali kad ste vi to rekli... - Mladi kriminalistički djelatnik Brauner pripadao je tehničkom osoblju Komisije za umorstva. Bio je oženjen, imao je dvoje djece i sakupljao je čepove piva svih mogućih maraka. - Jedino što je tu veselo, to su krikovi popova.Je li bilo mnogo poziva? - upita Ritt.

Najprije veoma mnogo. Dakako, tisak. Radio. Televizija. Tuzemstvo. Inozemstvo. Lovci u mutnom. Sto milijuna, dvije milijarde i Hansenovi su slobodni. To je bilo ono najmučnije, jer smo mi morali preslušati i slijediti svaki poziv, ma koliko glup on bio. Zatim je bilo poziva u kojima se najpogrdnije vrijeđalo Hansenove kao zločince protiv okoliša. Sve je na vrpci, ako vas zanima. I svinjski i sadistički. I što bi sve s Hansenovima trebaloPOSLJEDNJPJEVučiniti. Dakle, čuli smo čak i nešto novo! Da se čovjeku okrene želudac.A poziva sa simpatijom?Malo. Većina od toga malog broja poziva bila je ratoborna, kao primjerice, što bismo trebali učiniti s otmičarima kad ih ulovimo. Uglavnom isto što su drugi željeli da se uradi s Han-senovima. Mora da u zemlji imamo mnogo više psihopata nego što znamo.Ja dobro znam koliko ih ima - reče Dornhelm. - Vi ste mladi i imate ideale, Brauner. Pričekajte još nekoliko godina! Kako radite u službi?Po dvojica ljudi, šest sati. Danonoćno. Dakle, u četiri smjene. Dolje u biblioteci sjedi jedan kolega. Ima potpuno istu tehničku opremu. Za slučaj da dobijemo dva telefonska poziva istodobno. Ali sada... već satima nema nikakvog poziva.Usred ptičjeg pjeva začuje se ponovno krik.Samo katolici, svakoga dana dva sata. Inače... - Brauner slegne ramenima.Gdje je dječak?Uvijek u blizini. Njegova je soba pokraj one sa slikama. Kad su Dornhelm i Ritt ušli u sobu, Thomas Hansen jeigrao šah s kućedomaćicom Theresom Toeren. On odmah ustane i nakloni se. Dječak, toliko nalik majci, širokih ramena i uskih bokova, smeđih očiju i punih usta, bio je odjeven u kratke hlače i majicu Lacoste plave boje. I Therese Toeren ustala je da bi se pozdravila. Ta je vitka žena imala tamnu kosu, tamne oči i preplanulo, gotovo nenašminkano lice bez nakita. Bila je odjevena u svijetlozeleni ljetni kostim i odgovarajuće cipele. Smiješila se, obgrlivši jednom rukom dječaka. Kao da ga želi zaštititi, pomisli Ritt. A dječak, pravi princ, zaista!Thomas Hansen uljudno pozdravi: - Dobar dan, gospodine Dornhelm. Lijepo od vas da ste mi opet došli u posjet. A vi ste sigurno državni odvjetnik Ritt.Da — odgovori ovaj.Thomas pruži Rittu hladnu usku ruku i iznova se nakloni. Zatim odmah predstavi svoju pratilju: - Ovo je gospođa Therese Toeren, ja je zovem Thesi.Gospođa Toeren pogladi dječaka po kosi, malo spustivši glavu.Drago mi je - reče Ritt.Izvolite, sjednite, gospodo - reče Thomas Hansen. Njegove su smeđe oči imale dugačke svilenkaste trepavice.Svi su sjeli.Thesi je već izgubila i drugu partiju.Jer ti tako fantastično igraš - reče gospođa Toeren. Kad se smiješila, a činila je to često, ukazala bi se dva niza lijepih bijelih zubi.Ja igram izrazito loše - reče Thomas. - Thesi me pušta da je pobijedim.To nije istina!Da, istina je! - reče dječak. - A ja to neću, Thesi! Znam da ti dobro misliš, ali molim te, u sljedećoj partiji igraj pravu igru.Thomasova je soba bila svijetla kao i sve sobe u kući, perfektno pospremljena, a prozori su bili otvoreni. Po zidovima su bili nalijepljeni veliki plakati Tine Turner i Michaela Jacksona. Ritt vidje i veoma skup B&O uređaj, compact diskove, ploče i kasete. Televizijski je aparat stajao u kutu, a velika fotografija njegove majke na stoliću pokraj kreveta.Iz perivoja se opet začuje krik jednog od pobožne gospode. Gospođa Toeren pogleda na svoj ručni sat.Skoro će tri. Onda je kraj. - Ona pogleda obojicu muškaraca: - U ovom trenutku i nije uopće loše

imati nekog takvog u blizini.Dornhelm, kojem se ova žena očito sviđala, kimne. — Thomas, ne možeš se potužiti da imaš premalo zaštite - reče on. -A i svi naši ljudi uokolo nisu mačji kašalj.Ja se ne tužim, gospodine zapovjednice - ozbiljno odgovori dječak. — Poslali ste izvrsne ljude. S mnogima sam se već sprijateljio. — Dječak je govorio najčišćim književnim jezikom, koža mu je bila meka poput baršuna, a smeđa mu se kosa sjajila.Žao nam je da još uvijek nismo napredovali ni jedan korak - reče Dornhelm. — činimo sve što možemo.U to sam uvjeren, gospodine glavni zapovjednice.POSLJEDNJS E V I NPJEVSada više ne može dugo potrajati, a da se otmičari ne jave - reče Dornhelm.To ovdje svi kažu — odgovori Thomas.Dječak se Rittu činio veoma neobičnim. Što je s tim djetetom? pomisli on. Zar on uopće nema nikakvih emocija ili se samo pričinja kao da ih nema? Je li to mehanička lutka ili živi čovjek? On reče: - Mora daje za tebe strašno to što se dogodilo, Thomas.Da - reče dječak.Mislim, to su tvoj otac i tvoja majka, zaista užasno.Da, zaista užasno, gospodine državni odvjetnice.Gospođa Toeren se nasmiješi. - Ne smijete dobiti krivi dojam, gospodine Ritt - reče ona. - Thomas je pod šokom... On nije u stanju naglasiti svoje osjećaje, svoje prave osjećaje. To kaže i doktor Demel.To je liječnik koji dolazi dva puta dnevno - nadopuni je Dornhelm.Ja sam pod šokom - reče Thomas.Ritt se zapilji u njega. To još nisam nikada doživio, pomisli on.Kad šok prođe, rekao je Thesi doktor Demel, počet ću dobivati ljekove, sedative.Ritt proguta slinu. — Što ćeš dobiti?Sedative - reče dječak.Znaš li ti što je to?Thomas slegne ramenima. - Vi sigurno znate što su sedativi, gospodine državni odvjetnice!Ja znam.A zašto me onda pitate?Slušaj, mali... - poče Ritt i odmah prekine. - Sve je jasno. Šok. Sedativi. Zato si tako.Zato sam kako?Tako miran i sabran - reče gospođa Toeren i ponovno pogladi dječaka po kosi. - Thomas je izvrstan, gospodo. Zaista više nego izvrstan. Divim mu se.Da, uistinu? - upita Ritt.Thomas i ja se poznajemo već pet godina, još od vremena dok je bio sasvim mali. Ja ga jako volim.I ja tebe, Thesi - reče Thomas. — Ja jako volim Thesi. Gospođa Toeren se nasmiješi.Thesi je uvijek tu - reče dječak. - Uvijek! Kao sada! Tatu vidim veoma rijetko. Ili je negdje na putu ili dođe doma tako kasno kad ja već spavam, a kad se probudim on je već otišao... Mama... nju viđam češće. Za doručkom. Ili kad se vraćam iz škole. I navečer. Katkada se čak i igra sa mnom. Ona ima strahovito mnogo posla. I Thesi ima mnogo posla, ali uvijek ima vremena za mene.No, no, no — reče gospođa Toeren. — Sve baš i nije tako.Točno je tako - reče dječak i čvrsto pogleda u oči ženu lijepa, otvorena lica. - Thesi se igra sa mnom. U kući i vani. Tenis i golf. Sada to ne može. Sada ne smijem izlaziti iz kuće. I školske zadaće Thesi radi sa mnom. Sada ne. Sada ne smijem ni u školu. Ali, inače uvijek. - Začuje se opet krik. Dječak pogleda na sat. - To je bio posljednji za danas. - I doda gotovo prkosno: - Jako volim Thesi.Ali, ti se nadaš da će se tvoji roditelji brzo vratiti - reče Ritt i učini se sam sebi idiotom.O, da, naravno - reče Thomas. — Bit će skupo.

Što? - upita Ritt.i - Morat ćemo platiti kako bi ih oslobodili. Otkupninu.Ti si siguran da će otmičari tražiti novac?Vi niste?Gospođa Toeren se nakašlje.Na sreću, ima ga dovoljno - reče dječak. - Jučer me je posjetio gospodin doktor Keller, naš glavni opunomoćenik. Rekao mi je da se ne trebam bojati. Ucjenjivači će dobiti ono što budu tražili. Dakle, ne bojim se. Gospodin Keller je također rekao da je normalno što ucjenjivači sebi ostavljaju vremena. To su profesionalci. Nadaju se da ćemo izgubiti živce ako nas dugo ostave bez ikakve vijesti.Ali ti ne gubiš živce, zar ne? - upita Ritt.Ne, gospodine državni odvjetnice. A kad bih ih i izgubio, kad šok prođe, onda...Onda? - upita Ritt.Onda je uvijek Thesi uza me. I zato se uopće ne bojim. Thesi je sa mnom. Uvijek.Lijepo od vas da se tako brinete za dječaka — reče Ritt.Molim lijepo - reče gospođa Toeren. - Pa to se razumije samo po sebi.A čini mi se da si sasvim zadovoljan što ne smiješ ići u školu.I da i ne, gospodine državni odvjetnice.Što to znači i da i ne?Vidite - reče Thomas - to su ionako same svinje.Tko?Učitelji i djeca, i roditelji djece.Thomas! - reče gospođa Toeren. — Ne smiješ tako govoriti, stalno ti to ponavljam. To nije istina.Da, to je istina, Thesi. A ja hoću gospodi objasniti zašto.Hajde, objasni! - reče Dornhelm.Način na koji oni govore — reče Thomas. — Otkad je moj otac bio u bolnici, oni tako govore, te svinje. Tvoj je otac nitkov. Gangster. Uništit će svijet. Spada u zatvor, doživotno. Ma kakav zatvor! Glava dolje, to je jedino pravilno za jednu takvu svinju. Svinja - misle na moga oca. - Thomas je nastavljao govoriti, mirno i realno. - Običan prasac, taj tvoj otac. Lopov...Thomas! - reče gospođa Toeren. - Dakle zaista!i zločinac - nastavi dječak ne davši se zbuniti. - Objesiti ga treba. Naravno da ih na to potiču roditelji, to mi je jasno.I nitko ti ne pomaže?Nitko.Učitelji?Neki se ne žele miješati ni u što. Drugi pak misle isto što i djeca. A neki su odmah u početku pokušali nešto učiniti, ali nije ništa pomoglo. I odustali su. U školu me vodi i dolazi po mene kriminalistički djelatnik, ja sam već čitavu vječnost pod policijskom zaštitomVeć sam čitavu vječnost pod policijskom zaštitom, pomisli Ritt, kako se to samo taj dječak izražava? - Kad bih se vratio iz škole doma, odmah bih se zavukaok Thesi. Jer sam, naravno, često morao plakati. Thesi me tješila... A ponekad bih prvo otišao mami. Ona je odmah na meni primijetila što se u školi događalo. I tada je morala plakati ona, a ja sam je tješio... Ne, ja sam zaista sretan da neko vrijeme ne moram ići u školu. S druge pak strane...S druge strane? - upita Ritt.Kad ste me pitali jesam li zadovoljan, ja sam odgovorio i da i ne, zar ne?Da. I?No, da, s jedne strane sam zadovoljan, a s druge strane bih upravo luđački rado otišao tamo.Luđački rado?Da. Sutra.Zašto sutra?Sutra u Američkoj kući gostuju Peace Birds.

Tko?Peace Birds - reče Thomas. - Ne znate tko su Peace Birds?Ne - reče Ritt.To me zaista čudi - reče Thomas. - Ja sam mislio da svatko zna tko su Peace Birds.Ne baš svatko, Thomas — reče gospođa Toeren. — A osim toga, ne smiješ govoriti sve te ružne riječi! Meni za ljubav! Molim te!Dakle, tko su Peace Birdsl — upita Ritt.Djeca - reče Thomas. - Mnogo djece. Djevojčice i dječaci. Nijemci i Turci, Talijani i Jugoslaveni, Španjolci i Portugalci i još mnogi drugi. Imaju posvuda svoje skupine. I ovdje u Frankfurtu također. Neki su još mali, svega im je pet godina. - Thomas se jedva primjetno nasmiješi. - I oni se već brinu o okolišu! Skupljaju smeće u dječjem vrtiću! Kad malo odrastu i krenu u školu, odbijaju piti mlijeko ili kakao iz plastičnog pakiranja, i zahtijevaju staklene boce. Smiješno, zar ne? Imam to priliku vidjeti svakoga dana, mislim, kad god smijem ići u školu. Desetogodišnjaci i jedanaestogodišnjaci posjećuju eko-seminare i uče kako prepoznati biljke, kako se grade gnijezda za uholaže i još mnogo sličnih gluposti. — On se nakratko nasmiješi. - Nematepojma kako to oni ozbiljno shvaćaju! U Lausanni se baš održavala konferencija o zaštiti životinjskih vrsta. I tom su prigodom Peace Birds prosvjedovali protiv istrebljenja slonova.Ako mi dopustite, ja bih nešto primijetila - reče gospođa Toeren. Glas joj je zvučao toplo i majčinski. - To je, dakako, posljedica našeg informativnog društva. Peace Birds crpe svoje znanje iz emisija za djecu na temu okoliša, što ih emitira televizija ZDF i, kako čujem, te su emisije naišle na tako dobar prijem da televizija sprema uvijek nove nastavke. Osim toga, danas gotovo i nema izdavača koji ne objavljuje knjige za djecu na temu okoliša. - Ona prekriži nogu preko noge. - I dok se roditelji i odgajatelji pitaju hoće li djeca izdržati pritisak prijeteće stvarnosti, ta se djeca već odavno najangažiranie bore za bolji okoliš. Gotovo da čovjek ne povjeruje. - Ona kratko slegne ramenima. - Thomas je tu stvar nažalost doživio samo u negativnom smislu.Da - reče Dornhelm - nažalost.Ljudi kao što je moj otac — reče Thomas - predstavljaju naravno za Peace Birds crvenu krpu. Vi sebi ne možete predočiti što oni svašta govore o ljudima kao što je moj otac! A budući da su to djeca, televiziji to dolazi kao naručeno!Televiziji dolazi kao naručeno — ponovi Ritt i zbunjeno se zapilji u dječaka.Pa, što - reče Thomas. - Djeca na televiziji! Optužuju ljude kao što je moj otac. Bore se protiv ljudi kao što je moj otac! Mnogi odrasli se rasplaču, toliko ih djeca znaju ganuti. Peace Birds kažu da je njihova prva briga da ljudi poput mog oca ne unište ovaj svijet. Odrasli se o tome ili ne brinu dovoljno ili se uopće ne brinu. Oni samo uništavaju svijet. Fantastično na kakav odjek nailaze Peace Birds! Jedanput je moj otac pokušao razgovarati s njima. Međutim, oni su ga sasvim nadglasali. I ja sam bio nazočan. Moj je otac započeo razgovor nespretno. I majka misli isto. Ja, ja bih ih tako sredio da više ne bi znali ni pisnuti. Imao bih prave argumente. A i ja sam sam dijete. Djeca trebaju razgovarati s djecom. Uh, što bi to bilo! I zato mi je žao što sutra ne smijem u školu.Rekao si da će djeca Peace Birds sutra biti u Američkoj kući?Da - reče Thomas. - I to berlinska skupina. Bit će velikarasprava. A i televiziji dolazi kao naručeno: doći će i Spiegel i napraviti intervju s njima.Razumijem - reče Ritt. - I ti bi, dakako, rado sudjelovao u diskusiji.I te kako! - reče Thomas. - Ali ja ne smijem nikamo iz kuće.Toga trenutka jedan kriminalistički djelatnik naglo otvori vrata. - Gospodine Dornhelm! Poziv! Žele razgovarati s vama. I s dječakom.Dornhelm potrči, a za njim Ritt, gospođa Toeren i Thomas. U sobi s terasom sjedio je Brauner sa svojom aparaturom i džepnim nožićem čistio nokte.Što je? - upita Dornhelm. - Mislio sam daje netko nazvao?Jedna.I?I opet spustila.Što?

Htjela je razgovarati s vama. Rekao sam joj da moram otići po vas. Odgovorila je kako valjda ne mislim da je toliko glupa da će čekati. Nazvat će ponovno. Otkuda zna da ste vi ovdje?Nemam pojma.Telefon zazvoni. Magnetofon se uključi. Špule se počnu okretati.Hajde! — reče Dornhelm.Brauner digne slušalicu. - Ovdje kuća Hansen - reče on. Jedan mladenački glas upita: - Je li sada tu?Da.Dajte mi ga!Bruaner pruži slušalicu Dornhelmu, a Rittu jednu školjku da i on čuje razgovor.Ovdje Robert Dornhelm - javi se glavni zapovjednik.A Elmar Ritt stoji pored vas i sluša razgovor.Da.A traka je uključena?Otkuda znate da smo mi ovdje?POSLJEDNJŠ E VKako ne bih. Zato smo i čekali tako dugo.Zašto?Shvatit ćete odmah zašto. - Začuje se neki zvižduci ton.E, sada će se povremeno pojavljivati taj bi-bip. Imamo malu aparaturu. Ne možete nas otkriti, a ni prisluškivati. čak ni... -Zviždajući ton. - NSA. Imamo Hansena i njegovu ženu. Njima je dobro, zasad. - Zviždanje. - Ovo je prvo javljanje. Za sada vam nećemo reći koliko tražimo za puštanje na slobodu. -Zvižduk. - Nama se ne žuri. A nismo ni fiksirani na taj priključak. Sljedeći puta... - Zviždanje. - možda ćemo nazvati Kellera, glavnog opunomoćenika. Ili direkciju policije. Ili sud. Ili vas... — Zviždanje. — kod kuće.Zašto ne kažete koliko novca hoćete?Naše ćemo vam uvjete priopćiti poslije.Htio bih čuti gospodina i gospođu Hansen. Zvižduk. - Lukavi cajkan. Zato i zovemo. Je li dječak tu?Da.- Dajte njemu slušalicu!Dornhelm učini kako mu je rečeno.Ovdje Thomas Hansen — reče dječak.i Zvižduk. - Thomas! - uzvikne drugi ženski glas. - Dječače moj! Thomas! Poznaš me?Naravno, mama.Jadno moje dijete, budi miran! Mi smo dobro... Daj slušalicu dalje, srce! - Zvižduk. - Gospodine Dornhelm, gospodine Ritt! Morate učiniti sve što ti ljudi budu zahtijevali! Sve! Po svaku cijenu! Inače ste vi krivi za smrt dvoje ljudi. - Opet zviždajući ton.Učinit ćemo sve, gospođo Hansen, budite bez brige. Ako ste se samo udaljili, mi ćemo vas već pronaći kamo ste otišli. Pri ovoj čudnoj otmici vi ste viđeni kako hodate uspravna hodareče Dornhelm.Elisa Hansen je to prečula. - Dajte telefon Thomasu! Dječak uzme slušalicu. - Mama?Mali moj! Tvoja te mama mnogo voli. Beskrajno te voli, ti to znaš, zar ne, srce?Da, mama.A ti, ti isto svoju mamu beskrajno voliš.Da, mama.Zbogom, srce moje! Doskora... doskora! čekaj, dat ću ti još tatu! - Zvižduk. - Thomas? - Začuje se tihi kultivirani glas Hilmara Hansena.Dobar dan, tata!Prepoznao si mi glas?Naravno, tata... Gdje ste to?Zviždanje. — To ti ne mogu reći. Volim te, sine moj... I mama te voli... sve će biti dobro... Uskoro

ćemo se vidjeti... Ali uvjeti... — Zviždanje. — se moraju ispuniti. To su, nadam se, razumjeli svi koji prisluškuju ovaj razgovor? - Pa opet zviždajući ton.Thomas pogleda Ritta i Dornhelma. - Da, tata. Oni kimaju glavom.Zviždanje. Mladi ženski glas: - Daj mi još jedanput Dornhelma!Hoće vas - reče Thomas i pruži slušalicu glavnom zapovjedniku.Ovdje Dornhelm.Zvižduk. - Poziv je bio samo radi identifikacije i kako biste znali da ih oboje imamo žive.Time to nije sto posto... Zviždanje.dokazano. To može biti i manipulacija glasovima s vrpce — reče Dornhelm.Mislite što hoćete! Klik.Veza je prekinuta. Magnetofon se zaustavi. Kriminalistički djelatnik Brauner uzme Dornhelmu slušalicu iz ruke i spusti je. Zatim digne slušalicu s jednog drugog aparata i javi se: - Hans? Ovdje Brauner. No?... Ništa? Baš ništa?... Što znači nije trajalo dovoljno dugo? Pa ne određujemo mi, čovječe, koliko će dugo oni razgovarati!... Što?... No, barem nešto. Bog! — On spusti slušalicu i reče: — Ne može se locirati. Specijalisti kažu daje riječ o sasvim novom kodiranju. I, poziv nije ni u kom slučaju došao iz Europe.Nego otkuda?S nekog drugog kontinenta: iz Azije, Afrike, Australije ili Amerike.Jesu li u to sigurni?Da, u to su sigurni.Izvrsno! - Dornhelm se sagne prema dječaku. - Slušaj sad, dečko, da ti ja objasnim...Thomas ga pogleda hladno. - Ne trebate mi ništa objašnjavati. Ja nisam idiot. Već sam sve razumio. Moram li još ostati ovdje?Ne moraš...Onda ću se vratiti natrag u svoju sobu - reče Thomas i pođe prema vratima, ali se okrene i kaže: - Thesi, ideš li sa mnom?Naravno, Thomas — reče ona. Dođe do dječaka. On nasloni glavu na nju i obgrli je jednom rukom. I tako su izašli iz sobe. Vrata se zatvoriše.No, i to je reakcija — reče Ritt.Tja - reče Dornhelm. - Baš smo se uvaljali u finu stvar. Pokušaj ubojstva. Gomila mrtvih. Njemačka bomba. Otmica. Sjećaš li se još čime je sve počelo, mladiću?čime?G - Piš-kamenčićima - reče Robert Dornhelm.Iju! Svijet je preživio još jedan dan!Ako se tako i dalje nastavi s tehnikom, čovjek će se jednoga dana uništiti.Svijet je nekoliko kilometara ispod zemlje još uvijek potpuno u redu.Postupate sa svijetom tako kao da u podrumu imate još jedan.To je završetak pisma pisanog dječjom rukom. Ispod zadnjeg retka stajalo je jošHeiko, 11 godina, NjemačkaPismo je bilo pričvršćeno čavlićima na zid u velikoj dvorani frankfurtske Američke kuće, u blizini Stare opere u Staufen-straBe 1. Svi su zidovi bili prekriveni pismima i šarenim crtežima.Ovo ćemo svakako snimiti - reče Ekland Katji Raal. Oboje su došli ovamo sat prije nego što je trebala započetidiskusija s berlinskom dječjom skupinom Peace Birds. S njima su bili i Marvin, Valerie, Isabelle i Gilles. O tom ih je skupu obavijestila Valerie. Svima je odmah bilo jasno da tu diskusiju i intervju svakako žele snimati. Muškarac pedesetih godina, veoma vitak, sijede kose, kratko podrezane sijede brade, plavih očiju, upravo je razgovarao s filmašima. On je bio jedan od osnivača Peace Birdsa, a zvao se Holger Giissefeld.40Mi smo 1982. u hamburškoj trgovačkoj zoni postavili veliki montažni papir na stolu - reče Giissefeld. - Trebalo je napisati najdulje mirovno pismo na svijetu. U toj su akciji sudjelovala uglavnom djeca. Inače sam ja došao na tu ideju. Na posljetku je to pismo bilo toliko dugačko, da je 1985. godine, prigodom sastanka šefova dviju velikih sila u Ženevi, to pismo spajalo zgrade

poslanstava Sovjetskog Saveza i SAD-a. Prije toga je bila provedena akcija pod nazivom A letter to hoth. Peace Birds, kako su se djeca sama nazvala, pozvala su djecu cijeloga svijeta da pišu obojici šefova vlada. Rezultat je bio dvjesto trideset tisuća pisama djece iz dvadeset osam zemalja, pretežito europskih...Bemd Ekland se zaustavio ispred nekog drugog pisma - I ovo također - rekao je.Katja je kimnula.S oslikanog pisma sijalo je sunce narančaste boje, jedno je veliko stablo bilo puno jabuka, velika je livada bila puna cvijeća, a na toj livadi nacrtalo je dijete u raznim bojama razne likove koji su se smijali i bili radosni. Ispod svakog lika bilo je napisano o kome je riječ: tata, mama, ja, Siibevin. Iznad slike stajao je natpis plave boje: MI SMO SRETNA OBITELJ I ŽELIMO TO OSTATI ZAUVIJEK! I na kraju se moglo pročitati ime autorice: ZELIKA, 9 GODINA.i djeca su odlučila da bi njihovo izaslanstvo trebalo osobno uručiti ta pisma Reaganu i Gorbačovu u Ženevi - reče Giissefeld.Dvjesto trideset tisuća pisama? — upita Marvin.Djeca su htjela ponijeti sa sobom sva pisma, ali ih predati svega tisuću, i to ne posebno Reaganu i posebno Gorbačovu, negoL J E D NŠ EPJEVobojici zajedno. - Giissefeld prođe rukom po sijedoj kosi. -Međutim, to se nije moglo ostvariti. Godine 1987. predali su izaslanici Peace Birdsa tisuću pisama u Washingtonu yeJom primatelju, dok se tisuću pisama vratilo u trupu Jumboa, natrag u Njemačku...I ovo svakako — reče Ekland.Pismo na koje je Ekland upozorio glasilo je ovako:Smatram da nije u redu da djeca koja sada žive i koja će se tek roditi moraju dovoditi ovaj svijet u red. Ako se sve skupa bude nastavilo kao dosad, od čega će živjeti ljudi u godini 2000. Zasigurno će tada biti novih tehničkih dostignuća. Zasigurno će biti i više računala i više videouredaja. Unatoč tomu, mislim da to ima još više loših strana.Što predstavlja sto pedeset tisuća robota u usporedbi sa sto pedeset tisuća ljudi, koji mogu umrijeti prigodom nesreća u nuklearki, u ratu, od zatrovanih voda ili bolesti?Kad bi svi ljudi više radili u interesu okoliša, kad sve stvari koje kupujemo ne bi bile dvostruko umotane u plastiku, kad svaka tvornica ne bi ispuštala zagađene tvari u rijeke, kad više ne bi bilo sprejeva, onda bi ljudi u 2000. godini zasigurno mogli živjeti mnogo bolje.Annika Wilmers, 11 godina, Stadthageni tako su sva pisma opet bila kod nas - reče sjedokosi, sje-dobradi, plavooki Holger Giissefeld. - A djeca su odjednom bila glavni predmet razgovora. Skupine Peace Birds djece nicale su odjednom posvuda, kao gljive poslije kiše.I ovo ovdje, Bernd! Ovo svakako - reče Katja. - Molim te! Ionako trebamo međurezove za vrijeme intervjua.Jasno, draga - reče on. - Snimit ćemo i ovo.Okoliš više neće biti čist. Izumire sve više životinja. Cak i zečevi izumiru. Uskoro više neće biti životinja. Ugušit ćemo se u prljav-štini okoliša. Da imam čarobnu moć, čarala bih sasvim čist okoliš. Kad dobijem djecu, neka oni imaju zdrav okoliš.Sabine Ratajczak, 10 godina, Hannover457H A N NMS I M M EGodine 1987. dospio je velik broj pisama u berlinsku spomen--crkvu, gdje su djeca raspravljala s odraslima - reče Giissefeld.Jedan je pisac ugradio te razgovore u svoj roman o opasnostima genetskog inženjeringa... upravo se sada snima film prema tom romanu. Filmaši su došli k nama, a djeca Peace Birdsa još su jedanput

pred kamerom vodila otvorenu diskusiju. - Giissefeld zastane. - U prošlom su stoljeću francuski autori to radili veoma rado...Što to? - upita Valerie.Iznova su im se pojavljivali likovi iz prijašnjih romana. Ako vi sada, gospodine Gilles, budete napisali knjigu, onda će i djeca Peace Birds ponovno iskrsnuti. Ne samo kao likovi, nego mnogo više, kao simbol, simbol pozitivnog, dobrogMreža ljudi širom svijeta koji želi dobro, a o kojoj je govorio Wolf Loder - tiho reče Isabelle Gillesu.Molim? - upita Giissefeld.Samo jedno prisjećanje — reče Isabelle.Ne znam kako se vi osjećate - reče sjedokosi muškaracali ja što sam stariji to više dolazim do saznanja da se u životu stvaraju krugovi. Najprije taj pisac i djeca... a sada vi, gospodine Gilles, i djeca... opet jedan krug...Da - reče Isabelle - opet jedan krug. Pričajte nam još, gospodine Giissefeld!Rado - reče ovaj. - U međuvremenu Peace Birds se počeo zalagati ne samo za mir, nego i za očuvanje okoliša. Oni se bore protiv uništenja okoliša svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju. Oni su nevjerojatno angažirani, obaviješteni i veoma vješti u govoru i pisanju. Samouvjereno se obraćaju i gradonačelnicima i članovima vlade. Ove je godine samo ministar za okoliš Topfer dobio pedeset tisuća pisama. Kako dopuštate da velike tvornice kemijskih proizvoda još uvijek ispuštaju otrovne tvari u more? Otprilike tako nešto. Ili: Ako se nastavi s takvim zagađivanjem zraka, još će se dogoditi da i psi izumru... Djeca vrše pritisak i postavljaju zahtjeve. Desetogodišnja Anne Flosdorff otkrila je, na primjer, na policama jedne kolnske robne kuće takozvane plinske trubice. To su...trube kojima nogometaški navijači prave luđačku buku!Marvin kimne.S L J E D N J5 EDa, a te trube rade na klorfluorugljikovodike — reče Giis-sefeld. — Anne je odmah reagirala i napisala prosvjedno pismo u tu robnu kuću. Upitala je može li netko preuzeti odgovornost što se nudi takva roba kojom se CFC sasvim beskorisno i besmisleno ispuhuje u zrak. Njoj je, doduše, tek deset godina, ali se ona boji budućnosti.I je li dobila odgovor? - upita Valerie.O, da - reče Gussefeld. - Služba za odnose s kupcima odgovorila joj je da ona u usporedbi s drugim ljudima živi izvrsno i zato ne treba razmišljati o stvarima za koje ne zna kako će poslije završiti. I da zaista nije zadaća robne kuće da odgaja ljude. Dok god navijači žele imati te trube, neka Anne ipak bude velikodušna... Ili ovaj primjer: Predstavnik jedne skupine Peace Birdsa, zove se Frank Stahmer i ima četrnaest godina, upravo se vratio s kongresa za mir i ekologiju u Moskvi. Između ostaloga, bilo je riječi o spašavanju Volge. Ona je, naime, prema njegovim riječima, gotovo pri kraju. Frank redovito čita novine. On je točno obaviješten o naftnoj kugi na Aljasci, o sječi prašuma, o tome da se u Saveznoj Republici Njemačkoj utroši godišnje otprilike pedeset četiri milijarde maraka za naoružanje. U njegovim su očima svi političari trube, vjerodostojan je jedino Gor-bačov...Bernd - šapne Katja - molim te, i ovo ovdje!Ja se plašim starosti i budućnosti. Najradije bih zaustavila vrijeme. Možda ga čak i malo vratila unazad, nekoliko godina.Kad još nije bilo kiselih kiša, tada...Promatram cvijeće u našem vrtu. Listovi su tako neobični, tako bjelkasti. Pupoljci se ne rascvjetavaju kako treba, nego se pomalo suše.Promatram borove i tugujem za svakom smeđom, sasu-šenom granom koja je prije bila tako lijepo zelena.Na televiziji vidim tuljane koji dan za danom ugibaju u Sjevernom moru. Vidim i ptice u Sjevernom moru. Njihova su krila slijepljena.

Onda izađem, želim se opustiti. Zrak je ispunjen dimom iz tvornica i automobila.459Vraćam se u svoju sobu, sjednem u kut i pitam se: ljudi, što ste to učinili od svijeta?tina Rao, 13 godina, WuppertalJedan sat nakon tih razgovora i snimanja pisama, bila je dvorana u Američkoj kući prepuna djece i odraslih. Oni koji više nisu našli slobodnih mjesta u redovima stolica sjeli su na pod ili su stajali po hodnicima. Ekland nije skidao BETU s ramena. Nije snimao samo Peace Birdse, nego i njihove slušatelje.članovi Peace Birdsa sjedili su na čeonoj strani dvorane za dugim stolom koji je bio pokriven zelenom tkaninom sve do poda, a iznad njih je stajao veliki bijeli transparent na kojem je bilo napisano: MI NEćEMO OZRAčENO MLIJEKO! MI RADIJE ZRAčIMO OD SREćE!Urednica Spiegela, koja je htjela intervjuirati djecu, zvala se Angela Gatterburg. Ljepuškasta i nježna ženica imala je plavu kosu i zelene oči. Zahvaljujući svojoj srdačnosti i ustrajnosti kojom je saslušala djecu prilikom pripravnog dogovora, odmah je stekla njihove simpatije i predusretljivost. Ispred svakog djeteta stajao je mikrofon.Angela Gatterburg digne ruku. - Tišina! Molim tišinu!U dvorani zavlada potpuna tišina. Katja se šuljala amo--tamo. Na visokim stativima zasvijetle reflektori. Isabelle, Gilles, Marvin i Valerie stajali su oslonjeni na zid.— Jeste li spremni? - upita Angela Gatterburg.— Što se nas tiče, sve je okay — reče Katja.— Dakle, da počnemo — reče Angela Gatterburg. - Najprije bih željela predstaviti vas petoro sudionika u razgovoru. Lijevo od mene sjedi Lisa. Ona ima dvanaest godina. Zatim je tu Veronika, jedanaest godina. Desno pored mene sjedi Corinna, četrnaest godina. Zatim dolazi Dilan, petnaestogodišnja Kurdkinja. I sasvim na kraju je Giiven, Turčin, četrnaest godina. Ja se zovem Angela Gatterburg, dvije godine radim kao urednica u Spiegelu i imam trideset dvije godine. Dakle, možemo početi!41 Prvo pitanje: Što je Peace Bird? - Odgovorila je Dilan, koja je imala velike, ozbiljne oči, lijepo oblikovano lice i crnu kosu visoko podignutu u punđu: - Svaki je Peace Bird za mir. Ali mi se zalažemo i za okoliš, za Treći svijet i protiv rata kakav se vodi46Oizmeđu Irana i Iraka. — Dilan je bila odjevena u svijetli, mekani pulover.Imate li jedan zajednički cilj? - upita Angela Gatterburg. Ovaj put je odgovorila Corinna, djevojka s naočalama kojaje imala velike naušnice od tanke mjedene žice, a tamna joj je kosa sezala preko ramena: - Da, naša je glavna akcija sakupljati dječja pisma Reaganu i Gorbačovu ili Bushu i Gorbačovu. Do sada smo sakupili dvjesto pedeset tisuća pisama, a to predstavlja početak kako bi se djecu počelo shvaćati ozbiljno.Angela se Gatterburg nagne naprijed: — Kako ste došli do toga da se angažirate?Dilan reče: - Mnogo toga saznajemo putem medija. Kad slušam vijesti, uvijek nanovo čujem gdje je opet umrlo nekoliko djece, gdje vlada glad. Dakle, onaj tko to čuje, taj mora nešto i učiniti, ako nije sasvim ograničen.Turčin Giiven nosio je također naočale, imao je sasvim kratko podšišanu kosu, bio je za svoju dob visok i djelovao je veoma njegovano.Ja uvijek imam neki čudan osjećaj kad čujem da su negdje bačene bombe. Otkad sam članom Peace Birdsa, osjećam se mnogo bolje. Inače nemam nikoga tko sa mnom razgovara o ratu.Isabelle je stajala pored Gillesa. Ona ga pogleda. On je uhvati za ruku i čvrsto je stisne, zadržavši njenu ruku u svojoj.Ja se angažiram i stoga - reče Dilan - jer sam Kurdkinja, a Kurdi su u Turskoj potlačeni. Njih se iz političkih razloga trpa u zatvore. Znam da ih se i muči, a žene se siluje. Znam to jer se i moj ujak nalazi u zatvoru.Angela Gatterburg upita: - Na koji se način obavještavate o političkim događajima?Ja čitam Spiegel - reče Dilan. - A osim toga smatram da je veoma važno slušati i gledati vijesti. To sam pravo uspjela izboriti kod roditelja. Ponekad me spopadne bijes. Užasno me nervira što

političari sjede i ništa ne rade, nego samo pričaju.Lisa je imala u dugoj plavoj kosi tamnu vrpcu. Haljina bez rukava bila je u crno-bijelom uzorku. Imala je radoznale oči i izgledala je kao da se rado smije kad god bi postojao povod za smijeh. Lisa reče: - I ja gledam vijesti. Na svim programima, gdje stignem.461Jedan dečko iz publike ustane i poviče: — Ja bih rado znao...Urednica Spiegela prekine ga ljubaznim glasom: - Poslije! Pitanja možete postavljati do mile volje kad intervju bude završen. Pričekaj još malo, molim te. Može?Dobro - reče dječak i sjedne.Angela Gatterburg upita djecu pored sebe: - Što vi sami radite za očuvanje okoliša?Dilan odgovori prva: - Dakle, kao prvo ja pokušavam nešto promijeniti kod kuće, ali teško uspijevam. Mi još uvijek koristimo onaj glupi ružičasti toaletni papir. Ja bih radije kupila onaj sivi na kojem piše Hvala. Prema tome, ja ne činim dovoljno za okoliš. Međutim, ja sam protiv neonacista.Ti misliš da je i to angažman u korist okoliša? - upita Angela Gatterburg.Da — odgovori Dilan — u najširem smislu jest. Ako okolišem smatraš samo cvijeće, onda to nije točno. U okoliš spadaju u svakom slučaju i ljudi.Na te se riječi začuje jak i dugotrajan pljesak djece iz publike.Bravo! — čuo se povik jedne djevojke.Isabelle opet pogleda Gillesa, a on joj čvrsto stisne ruku.Lisa je pričekala dok je pljesak utihnuo, zatim se golim podlakticama osloni na zeleni stol i sagne se sasvim blizu nad svoj mikrofon. - Primijetila sam - reče ona - da na zahodu pri ispiranju istječe mnogo vode. Jednostavno sam omotala okolo jednu žicu i sada dolazi mnogo manje vode. Ako mama kupi deteržent s fosfatom, onda ozbiljno porazgovaram s njom.Nekolicina djece opet je zapljeskala.Urednica upita: - Što će se po vašem mišljenju dogoditi sljedećih deset godina?Za deset godina ja više neću biti živa - reče Dilan. Ekland toga trenutka digne ruku.Što je? - upita Angela Gatterburg.Moramo promijeniti kasetu — reče on. — Samo trenutak, molim.Katja odmah stavi u BETU novu kasetu. Pridrži papir462POSLJEDNJŠ E V I NPJEVispred kamere na kojem je napisala: FRANKFURT AMERIčKA KUćA2, DISKUSIJA DJECE PEACE BIRDS.Kamera radi - reče Ekland.Katja je klečala pokraj nekog aparata. - I ton također - reče ona.Molim, izvolite - reče Ekland Angeli Gatterburg.Ponovit ću svoje zadnje pitanje — reče ona. — Sto će se po vašem mišljenju dogoditi u sljedećih deset godina?Za deset godina ja više neću biti živa - reče Dilan još jedanput.Oh! — uzvikne uplašeno jedan mali dječak iz publike.S tim je okolišem zaista loše - reče mala Kurdkinja -to je zaista katastrofalno. Nešto će se sigurno dogoditi ili ću ja počiniti samoubojstvo i kapitulirati. Ili će me netko ubiti ili ću se ubiti ja sama.Uslijedila je tišina. Mnoga djeca su pogledavala na Dilan. Ona je veoma ozbiljno uzvratila poglede.Napokon progovori Lisa: - Za deset godina stvar će sigurno pokazati svoje djelovanje.Koja stvar? - upita urednica Spiegela.Pa, ozonska rupa — reče Lisa, naglasivši riječi pokretima svojih malih šaka tako što je otvorila i opet stisnula šaku. — A možda će i eksplodirati neka nuklearka. Ja se toliko bojim godine 2000. Tada će se sigurno nešto dogoditi, može eksplodirati i neka velika kemijska tvornica. Ili će političari reći da žele nešto isprobati, nešto što uopće nije opasno i bacit će atomsku bombu. Onda će se svijet

prepoloviti, raspasti.Veronika je imala smeđu kosu začešljanu prema nazad i pričvršćenu na zatiljku velikim češljem. Bila je odjevena u džins hlače, a gornji je dio bio na kopčanje, plave boje, sa svijetlim rukavima. Imala je fino usko lice. Ona reče: - Zacijelo ovako još neće moći dugo potrajati. Može se mnogo toga dogoditi. Možda dođe opći potop. Možda će napraviti pokus s atomskom bombom, a to onda znači propast svijeta.Visoki Giiven, koji je djelovao tako njegovano, reče polagano i s nabranim čelom: - Ja mislim da se ljudi nikako ne mogu promijeniti. Možda bi se države trebale udružiti. Ali, dok se todogodi, sigurno će već biti prekasno i mi ćemo ostati u tami i biti mrtvi.Angela Gatterburg upita veoma oprezno: — Bi li mogle pomoći političke partije?Ja mislim - reče Corinna mašući glavom - da su političke! partije pomalo uspavane...Opet pljesak.Ekland je toga trenutka snimao dječja lica u gro-planu.možda bi mogli djelovati jedino zeleni i alternativci u Berlinu - nastavi Corinna. - Oni su doduše kaotični, ali i u našem Peace Birdsu je također kaotično, pa ipak postižemo mnogo toga.Što si mislila pod time uspavane? - upita Angela Gatterburg.Pa, na primjer, CDU — reče Corinna. — Pročitaju li se partijski programi, sve to zvuči veoma dobro. Ali, sve ostaje na tome da to samo dobro zvuči. Zapravo mi ne pada na pamet nijedna stvar, a da bih mogla reći to je okay. Bilo da je riječ o vanjskoj politici ili o politici školstva.I opet pljesak velikog broja djece i ponekog odraslog. Neki su prosvjedovali.Jedan otac dovikne: - Nečuveno!Neki drugi: — Oo, sasvim su vas dobro nahuškali!Veoma točno! - poviče treći.Glupost - uzvikne četvrti - mala je u pravu!Dijelim tvoje mišljenje! — dovikne jedna majka. — Bravo, Corinna!Sada se javila Lisa, koja je imala plavu kosu i tamnu vrpcu u kosi: — Mislim da CDU biraju takvi ljudi koji baš nemaju pojma o politici. Oni se rukovode imenom kršćanska, a budući da to ima neke veze s dragim Bogom mora biti dobro i basta.Novo odobravanje i novo negodovanje među malim i velikim slušateljima.Nakon što se dvorana utišala, upita Angela Gatterburg: - Jeste li već sudjelovali na nekoj demonstraciji?Svo petero djece odgovori u isti čas: - Da.Corinna reče: - Ja sam bila na demonstraciji IWF-a, ali samP oŠ E V I NP Jmorala otići jer me uhvatila trta. đačke demonstracije inače nisu baš opasne.Ja sam bila na jednoj đačkoj demonstraciji - reče Lisa - ali je bilo prilično pretjerano i ograničeno. Ispred Schoneber-gerske vijećnice poredali su se policajci željeznih lica i postavili barikade. Jedan nam je policajac dao megafon, što me je zaista iznenadilo.Djeca se glasno nasmiju.Pogledaj! - šapne Isabelle Gillesu. - Sasvim straga lijevo, kraj ulaznih vrata!Gilles se okrene. Kraj ulaznih vrata stajao je Elmar Ritt. On se jedva primjetno nakloni, a Gilles otpozdravi.Što ovaj hoće? - upita Isabelle.Ona pogleda Ritta, a on joj ozbiljno uzvrati pogled. r - čudno - reče Isabelle.U međuvremenu upita Angela Gatterburg: - Osjećate li da vas se zapravo uzima ozbiljno?Dilan kaže: — Kada mi, prigodom nekog skupa Peace Bir-dsa, dijelimo letke, ljudi se zaustavljaju i kažu: Ah, mala slatka dječica! Zatim nas saslušaju, promotre kritički i kažu: Pa otkud vi znate što se događa, vi nemate pojma ni o čemu! čini se da su političari i odrasli općenito stvorili svoje čvrsto mišljenje i ne dopuštaju da ih se uvjeri u nešto drugo.Velik broj djece zaplješće glasno, a mnogi se odrasli osjete pogođenima.

To sve zvuči jako pesimistički - reče Angela Gatterburg.Ne bih rekla pesimistički - odgovori Dilan i lagano mahne glavom s visokom frizurom. - Prije bih rekla realistički. I, ako se sada zaista jako zauzmemo, možda će ipak sve još biti dobro.Na te se riječi začuo pljesak i djece i odraslih. Lisa reče: - Ja nisam pesimistički raspoložena, jer ako se više uopće nema povjerenja, onda bolje da nema ni nas. Pljesak.Mir se može postići isključivo sitnim koracima - reče Co-rinna. - I ne mogu se odmah sagledati uspjesi, jer se ne zna koje se ljude uspjelo promijeniti. Ne može im, na primjer, odjednomizrasti plava kosa ili tako nešto. A naravno da i mi ponekad iz-J gubimo odvažnost.Angela Gatterburg pogleda svoj magnetofon.Htjela bih još samo nešto reći o političarima - poviče Lisa. - Većina ih misli samo na sebe. Oni su, naprosto, egoisti Njima je sasvim svejedno što će se dogoditi poslije, poslije nji-j hove smrti. Unatoč tomu, najvažnije je da se ne posustane.Opet pljesak u dvorani. I djece i odraslih. Angela Gatterburg digne ruke, smiješeći se. Zavlada tišina.Eto, tako - reče ona. - To je bio intervju. A sada je na redu diskusija! Možete postavljati pitanja koliko god želite i možete pitati sve što želite. I razgovarati s Peace Birdsima koliko vas je voljaThomas Hansen je rekao da bi on rado došao ovamo, pomisli državni odvjetnik Ritt, i da bi rado razgovarao s Peace Birds... Ja, ja bih ih tako sredio, da više nikad ne bi ni pisnuli. Imao bih prave argumente. A i ja sam sam dijete. Djeca trebaju razgovarati s djecom. Da, to je rekao Thomas Hansen, razmišljao je Elmar Ritt i pritom osjećao da je sve bliže i bliže istini kojoj je tako žarko žudio.Ti tamo! - reče Angela Gatterburg dječaku koji je ustao i postavio pitanje već na početku samog intervjua. - Sad si ti na redu! Što si htio znati?Dječak ustane, sav crven u licu od uzbuđenja. - Htio bih znati - reče on - kako se može postati Peace Bird?Dok je govorio, Ekland ga je snimao u gro-planu.Isabelle se naslonila na Gillesovo rame. On je pogleda. Ona pokaže zadnji redak pisma koje je bilo čavlićima pričvršćeno na zid tik iznad njihovih glava.Ja hoću živjeti — i moja mačka također.Ako ekologija ima budućnost, onda je ima samo u industrijskom smislu. A industrija može imati budućnost samo ako misli ekološki.čovjek koji je izrekao ovu misao zvao se Pierre Leroy. Bilo je veče, srijeda, 28. rujna 1988., a razgovor se vodio u velikoj blagovaonici obitelji Vitran u Parizu. Pierre Leroy je bio izrazito visok i jak čovjek, a bilo mu je trideset sedam godina. Crna mu je kosa bila malo kovrčava. Imao je široko lice, visoko čelo i prodorne tamne oči. Po zanimanju fizičar, mogao je po svom izgledu lako biti i desetobojac-intelektualac. Dugogodišnji suradnik Ge-rarda Vitrana potjecao je iz Elzasa, a nazočnima na toj večeri govorio je na njemačkom, gotovo bez ikakvog stranog naglaska. Za stolom u blagovaonici sjedili su poslije jela uz kavu i konjak Mar-vin, Valerie Roth, Gilles i Wolf Loder. Isabelle je u kuhinji pomagala Moniqui u pospremanju posuđa. Ekland i Katja nisu bili prisutni. Oni su ostali u svom malom pansionu. Kako je Ekland rekao, njih će se ionako na vrijeme obavijestiti što će se snimati. Odsada su oni htjeli prisustvovati samo efektivnom poslu, a ne više nikakvim dogovorima i pripremama. Time se ionako nevoljko raspoloženje u ekipi samo još pogoršalo.činilo se da takvo raspoloženje nije djelovalo jedino na Pierrea Lerova. On je govorio sigurno i zabavno. S ostalima ga je upoznala Monique, jer su njenog muža hitno pozvali u Sau-dijsku Arabiju. Tamo se u blizini Riada gradila velika mreža za snabdijevanje električnom energijom, a koja se bazirala na solar-noj energiji.— Za ljude koji rade s alternativnim energentima, kao na primjer doktor Loder, postoji veliki psihološki handicap — nastavi Leroy. - Vidite, do sada je sve što je imalo bilo kakve veze s proizvodnjom energije bilo koncentrirano u rukama nekolicine. Sasvim svejedno gdje vam je struja potrebna, vi je morate kupovati od svemoćnih monopolista. Vi ste potpuno ovisni o tim ljudima. Međutim, osnovna zamisao sunčane energije usmjerena je prema kućnim zajednicama, samostalno stojećim kućama, postrojenjima i tvornicama. To osobito vrijedi za Treći svijet, što doktor Loder

točno zna. Ono što je zaista revolucionarno u soJ O H A N N Elarnoj tehnici, to je oslobađanje ljudi od ovisnosti o monopolistima električne energije. Ako netko izgradi kuću na solarnu energiju ili ako se skupina ljudi opskrbljuje strujom iz male so-larne elektrane, onda su oni izgubljeni za svemoćne elektropri-vrednike. To je dakako mora koja pritiskuje monopoliste. I stoga oni pokušavaju zagorčati život Loderu i njegovim ljudima, kao i nama, gdje god je to moguće. Ne ovisiti više o njima - quel horreur!— Vi izvrsno govorite njemački — reče Marvin.— To mi je drugi materinji jezik iz škole, a i od kuće. -reče Leroy.— Prvorazredni čovjek - tiho reče Monique Isabelli. One su upravo smještale posuđe od večere u perilicu. - Gerard je veoma zadovoljan što Pierre sad radi u Parizu.— Pripazi na čaše za vino! - reče Isabelle. - Moraš ih drukčije složiti, kako se ne bi razbile pri pranju.— Sviđa se i tebi?— Pa da - reče Isabelle - tako, tako.— A što ti se ne sviđa na njemu?— Monique, moraš drukčije postaviti čaše, vjeruj mi!— Mislim da je to na kraju krajeva i razlog — nastavi Leroy - što Gerard nije uspio u radu na savjetovanju vlade. I prije, dok je još bio tajnik Sekcije radnika atomske grane, dogodilo se isto. Gerard je neprestano upozoravao na opasnosti tehnike plutonija, sve dok tvrtke koje su se time bavile nisu inzistirale da ga se udalji. O tome ste već čuli, zar ne?— Da - reče Valerie Roth. - A vlada mu je nakon toga dala zadatak da radi na uštedi energije u Francuskoj.Leroy kinine. - I sada smo opet stigli do psihološkog han-dicapa o kojem sam već govorio. Gerard je odmah vidio kako je ušteda energije moguća jedino ako on čitavu Francusku pokrije mrežom decentraliziranih energoagencija, te ako potrošačima uspije približiti energotehniku s ekonomskog i ekološkog stajališta. Upravo to radi i monsieur Loder, rade to i svi istraživači na polju solarne energije. Oni stvaraju opskrbljivanje energijom po mjeri čovjeka, pa time postaju smrtni neprijatelji energomo-nopolista.E D N JEVINLeroy bi zacijelo mogao složiti vinske čaše u perilicu na taj način da se ne bi ništa dogodilo, zar ne? — reče Monique sasvim tiho i pritom se nasmije.Ah, dosta o tome! - reče Isabelle.Pierre Leroy je ustao i počeo šetati blagovaonicom gore--dolje.I dok je Gerard radio na svojoj studiji za vladu o maksimalno mogućoj uštedi energije, atomska je privreda forsirana od države provodila točno suprotnu strategiju. Nastala je gotovo eksplozija gradnji novih nuklearki. Valjalo je trošiti sve više i više struje. To je dovelo do toga da su posljednjih deset godina, a Gerard je dakako odmah izletio i po drugi put, u Francuskoj praktički sve stambene zgrade opremljene električnim grijanjem, dakle na potpuno neekonomski i neekološki način. čak se i zabačena seoska naselja namjerava opskrbljivati energijom iz nuklearki. Nasuprot tome, Gerard i njegovi ljudi rade na izgradnji de-centraliziranih elektrana na drvo. Međutim, njih su istjerali i čini se da su izgubili. Ljudi moraju sve više i više rasipati struju, moraju zagađivati i ugrožavati okoliš i moraju plaćati, plaćati, plaćati... — Leroy je sve više zapadao u bijes. On stane nasred blagovaonice i reče glasno: - Da, ali ipak je to samo prividno tako. Prije nego što su Gerard i njegovi ljudi morali otići, posijali su sjeme. Naime, ostavili su u svim departmanima francuskih provincija regionalne urede sa savjetnicima, koji su nastavili raditi na njihovoj staroj liniji uštede struje.A jedan od tih savjetnika ste i vi - reče Loder.Da - odgovori Pierre Leroy. - Jedan od njih sam i ja. Vidjet ćemo tko će na kraju pobijediti.On, dakako - tiho reče Monique i smiješeći se uključi perilicu za posuđe.Rado bih znala ima li taj za kojeg navijaš i osjećaja? -reče Isabelle.Ispričajte nam, molim vas, na koji način vi radite - reče Marvin - kako bismo dobili predodžbu o

tome što trebamo snimati.Da - doda i Valerie Roth - htjeli bismo znati kako izgleda to sjeme koje je zasijao Gerard Vitran i njegovi prijatelji?469Pierre Leroy se odjednom nasmije, mladenački i pomalo zbunjeno. - Ja sam govorio veoma samouvjereno i odlučno, zar ne? - upita on. - Ispričavam se, znate to je deformation profes-sionnelle... Kad se ljude neprestano u nešto uvjerava, kad se želi napredovati, hoće nešto postići... onda se veoma lako dobije taj ton vjerujte-i-slijedite-me-jer-ja-znam-pravi-put... Dakako da nam ponekad neki projekt ne uspije. Dakako da mnogo toga ne funkcionira onako kao što smo se nadali. Dakako da još eksperimentiramo. Uzmemo jednu metodu i pokušamo s njom. Ako ona ne odgovara, odbacimo je i pokušamo nekom drugom metodom... Ali barem uvijek iznova pokušavamo... I prije toga dobro razmislimo, jer naprosto ne možemo sebi priuštiti mnogo promašaja.— On se nakašlje. — Naš se rad temelji na jednoj zamisli. Mora se prestati s tom silnom proizvodnjom energije i to što brže! Moramo, a mi to i možemo, maksimalno smanjiti proizvodnju energije. Tek tada će alternativna energija, prije svega solarna energija, imati šanse! Jedino u tom slučaju nećemo više razarati taj svijet koji je već gotovo nepovratno uništen. I zato je prva zadaća naših regionalnih ureda - reče visok, snažan Pierre Leroy i prođe rukom po kovrčavoj crnoj kosi - u zajednici s komunalnim političarima izraditi energopolitički akcijski plan.A budući da s državnim novcem uvijek šepa i nikada ga nema dovoljno — uključi se Monique - naši su ljudi prisiljeni pronalaziti uvijek nova, a to znači bolja i jeftinija energetska rješenja.Međutim, tu moramo uzeti još nešto u obzir - reče Leroy.— Mi živimo u kapitalističkom sustavu, u ovom slučaju moram reći, hvala Bogu daje tako. Ako uspijemo dokazati kako s malo i jeftino možemo postići bolje rezultate negoli s mnogo i skupo, zacijelo to neće nijednog kapitalistu ostaviti ravnodušnim! Onda će jedan takav kapitalistički lisac naprosto reći: Onoliko koliko smo do sada dobivali struje sagorijevanjem ulja, plina i ugljena, samo je bio malen dio sadržine energije tih sirovina, a osim toga se onečišćuje zrak! Isto vrijedi i za nuklearnu energiju. I tu se svega jedva trideset posto luđački skupe primarne energije pretvara u električnu energiju. Stari lisac mora na to reći naprosto ovo: Tu se krije velika šansa za nas. Budućnost je tek počela, gospodo moja! Ne više proleteri svih zemalja, to je već prošlo, ne, uskoro će se govoriti kapitalisti svih zemalja, pogledajte, kako se može prodavati mnogo jeftinije i zdravije i gomilati novac, - pa, ujedinite se! Tako će se govoriti! A tada moramo biti upravo paklenski na oprezu da ne dođe do stvaranja novih monopolista. Gilles se nasmije.No, ovaj je pravi, zar nije? - reče on tiho Isabelli.Misliš? - odgovori ona šapćući. - Ja ne mislim tako. Pretenciozan je i dvjesto posto samouvjeren.Takva situacija - nastavi atletski građen Pierrre Leroy -prisiljava dakako i komunalne političare da traže najjeftinija, a ujedno i najbolja rješenja. U većini slučajeva naši su ljudi uspjeli razviti s regionalnim političarima takve poslovne odnose koji počivaju na obostranom povjerenju i uvažavanju. Tu nam dobro dolazi i francuska povijest. U duhu monarhističke, ali i jakobin-ske tradicije svi međusobni odnosi Pariza i pojedinih regija trpe od nepovjerenja prema središnjoj vlasti!A što je točno vaša zadaća, monsieur Leroy? - upita Mar-vin.Tja, rekao bih da smo moje kolege i ja neka vrsta animatora, poticatelja. Bez nas i našeg stalnog poticanja mnogi bi od tih stresnih lokalnih političara, s čitavim brdom briga, kao što je nezaposlenost, obrazovanje, planiranje prometa, zacijelo stavili pitanja energije na posljednje mjesto.Konkretno - reče Valerie - kako bismo mi sve to mogli prikazati na filmu?Ima pokrajina u kojima postižemo veoma velik uspjeh — reče Leroy. - Rado ću otići tamo s vama. Primjerice u Poitou--Charente. Tamo se industrijski otpad koristi za regeneriranje energije. Male otočne mreže na bazi gorivog drta opskrbljuju grijanje stambenih zgrada. U mrežu je uključen i otpad iz kućanstva pa čak i jedan termalni izvor. - Leroy je sav zračio od zadovoljstva i pokazivao pritom jake, bijele zube. - Drvo loše kvalitete se ne odbacuje, nego se koristi za proizvodnju

energije. Pa zatim veliki izvori energije iz vinogradarskih područja; tu imamo i specijalne kotlove za korištenje gorivog otpada. Kao i drugdje, tako se i tu stambene i poljoprivredne zgrade preustrojavaju na što bolje korištenje energije. Na atlantskoj obali grade se društvena stambena naselja i tu se koristi solarna tehnika i biotehnika. NaH A N N E SS 1dalje, mi smo umjesto starih benzinskih vozila uveli vozila na električnu energiju. U građevine koje imaju grijanje na drva, dakle s uštedom energije i zaštitom okoliša, spadaju i banke, štedionice i zgrade osiguranja. - On poče opet hodati gore-dolje. - Ili Franche-Comte! Tamo morate svakako otići! Između mnogobrojnih pilana u šumskim regionima i stambenih područja izgrađene su toplinske mreže. Mi surađujemo sa šumarskim i drvnim gospodarstvom. Ako tu budemo svojski ispitivali i tražili, možemo čak i potisnuti značajan uvoz građevog drva u Francusku i time uštedjeti devize, a s druge strane prebaciti grijanje zgrada na dugovječne drvene brikete, koje možemo proizvoditi od manje vrijednog gorivog drva. A morate sa mnom otići i do NordPas-de-Calais! Tamo će čeličana USINOR opskrbljvati novu mjesnu toplinsku mrežu jednog čitavog dijela grada toplotnom energijom dobivenom od otpada. Od otpada!Dolje, u uredu, zazvoni telefon. Monique požuri zavojitim stepenicama dolje, a odmah se zatim začuje njen glas: - Monsieur Gilles! Za vas!Gilles upitno pogleda Isabelle, slegne ramenima i ustane. Zadržao se u uredu kratko vrijeme.Nešto se dogodilo? - upita ga Isabelle kad se vratio.Zvao je monsieur Oltramare — reče on. — Dogodila se provala u moju kuću. Već prije osam dana. Tako dugo su me uzaludno tražili dok me napokon nisu pronašli, i to zahvaljujući gospodinu Rittu. Monsieur Oltramare kaže kako je Gordon čuo šum i otišao vidjeti što se događa. Lopovi su pucali u njega tako da je završio u bolnici. Žandarmerija želi razgovarati sa mnom i znati što je sve ukradeno.Moraš u Chateau-dOex? - upita Isabelle. Gilles kimne. - Najhitnije.A Gordon je u bolnici?Da.Gdje?U Fribourgu.Idem ja s tobom - reče Isabelle. A pogledavši Lerova reče: — Vi tako dobro govorite njemački, monsieur. Ubuduće više ne trebate prevoditelja, zar ne?POSLJEDNJŠ E VPJEV— Jamačno ne, mademoiselle — reče Pierre Leroy, smiješeći se. - Samo vi idite mirne savjesti s monsieurom Gillesom!Ponedjeljak, 3.listopada 1988. Već smo peti dan u Chdteau-dOe-xu. U Ženevu smo stigli zrakoplovom 29. rujna. Dočekao nas je monsieur Oltramare, ljubazan, plah i pun šarma.Vozeći se autocestom, Philip je primijetio kako je dosta dugačak dio zaštitnih zidova protiv buke pokriven sunčanim ćelijama i upozorio me na to. - Ovo je pilot projekt - rekao je monsieur Oltramare. Ovakvo ćelijsko polje u tom području bogatom suncem isporučuje sto četrdeset pet tisuća kilovatsati sunčane struje na godinu — otprilike godišnja potrošnja za trideset obitelji. - Izvrsno - kaže Philip. - Vidiš, ipak ide! - kažem ja. A monsieur Oltramare nam je ispričao kako takvi solarni zaštitni zidovi već rade duž autoceste Rajnskom dolinom do Chura, pa se isti solarni uređaji planiraju i duž puta Bellinzona-Locarno. - Kad bi se svugdje duž autocesta i željezničkih pruga, tamo gdje ima dovoljno sunca, montirali takvi solarni uređaji — nastavio nam je pričati monsieur Oltramare — moglo bi se godišnje proizvesti petsto pedeset tisuća megavatsati električne energije. Doskora bi se trebala otvoriti jedna solarna elektrana na Mont Soleilu u Alpama. A čak i u poznatom lječilištu Arosa mnogobrojne se Iječilišne i gostinjske kuće opskrbljuju strujom i vodom solarnim putem, da, tamo čak i strojevi za mužu krava rade na sunčanu energiju.Monsieur Oltramare poveo je sa sobom i Gordonova ružnog psa, jer se sad on brinuo o Happvju, tom psu velikih tužnih očiju i prorijeđene dlake. Unatoč usrdnih Gordonovih molbi, pas nije smio

ući u bolnicu.Bilo je toplo kao da je ljeto i jesenje su livade bile još pune cvijeća. U starome autu sjedio je Philip Gilles pokraj monsieur a Oltramarea, a Isabelle straga, iza Philipa. Ona je za vrijeme vožnje stavila ruku na njegovo rame, te se na taj način osjećala blisko povezana s njim. Pas je sjedio do Philipovih nogu.Monsieur Oltramare je pričao kako se u Chateau-dOexu473Mimjoš nikada, otkada on tamo živi, nije dogodila provala i kako su svi ljudi zgranuti. Ali, broj ovisnika o drogama neprestano raste, a kad je njima potreban novac za sljedeći ubod, oni ne prezaju ni od čega i provaljuju po noći ili čak po danu, svejedno, ma koliko rizik bio velik.Monsieur je Oltramare bio veoma zabrinuti da se nešto takva dogodilo i u njegovu malom raju, a još k tomu Philipu, kojeg je on toliko volio, te da je tom prigodom ranjen čak i Gordon. Zapravo je Gordon imao veliku sreću, pripovijedao je monsieur Oltramare, dok su se vozili kroz mala seoca i požnjevena polja i sve se više približavali brdima. Iznad njih se ljeskalo tamno-plavo nebo. Philip je stavio ruku na Isabellinu, a ona je razmišljala o tome kakvu su veliku sreću imali njih dvoje što su se uopće sreli.Metak je pogodio Gordona u lijevi bok — nastavio je pripovijedati monsieur Oltramare — ali na sreću nisu povrijeđeni ni slezena ni bubrezi. Gordon je otpremljen u bolnicu u Fribourg.Je li mnogo toga ukradeno?Monsieur Oltramare odgovori potišteno: — Tim je tipovima bilo veoma lako provaliti. Ulazna vrata Le Forgerona imaju sasvim jednostavnu bravu, koja se može lako otvoriti zavinutim komadom žice. Osim toga imali su vremena na pretek iNo, što i? — reče Philip.i nisu pronašli ništa što bi mogli odmah unovčiti. A nisu pronašli ni gotov novac, pa su bijesni porazbacali gotovo sve knjige s polica, mnogo toga razlupali, ponijeli odijela i... i Mislioca, Barlachovu brončanu skulpturu.Monsieur Oltramare je to izgovorio teškom mukom, jer je znao koliko Philip voli tu skulpturu. Nakon toga je u autu zavladala tišina, koja je dosta dugo potrajala, a Isabelle je odmah primijetila koliko je to Philipa pogodilo.Ali, kako su uspjeli ukrasti statuu? - upita on. - Pa ona je tako teška!Monsieur Oltramare uzvrati: - Oni su ukrali i jedan auto na tri kotača što je stajalo kraj moga hotela; do njega su vukli Mislioca i to je prouzročilo buku. Odmah ju je, dakako, čuo Hap-py, počeo je lajati i probudio Gordona. Englez je istrčao u pidžami iz susjedne kuće Les Clematites, a jedan je od tipova puP oE D N J 1Š E Vcao u njega. - Ružno pseto na prednjem sjedalu počelo se na te Oltramareove riječi vrpoljiti, jer je ono, dakako, razumjelo svaku riječ.Unatoč tome, to je veoma čudno - reče Philip. - Što će zaboga narkići učiniti s jednom Barlachovom statuom?Oo, monsieur Philip, nemate pojma koliko sad ovdje ima njihovih pomagača. Što više ovisnika, to više pomagača. Oni preuzimaju sve, bila to jedna statua ili nakit, ili slike, i pritom, dakako, grdno prevare lopove, ali ovisnicima to i nije važno. Oni samo misle na sljedeći ubod, nest-ce pasi Toliko mije žao, monsieur Philip.I meni također — reče Philip.Kad su poslije ušli u malu kuću, zajedno s dva žandara, vidjeli su da su provalnici teško opustošili čitav prostor. Rukom tkan tepih bio je razrezan na više mjesta, mnoge su lijepe i vrijedne knjige bile razderane i razbacane uokolo, stari je namještaj bio iz-greben, a sve su ladice istrgnute ili su bile polomljene. Na pokrivaču Philipova kreveta vidjela se velika mrlja, a jedan je žandar stidljivo primijetio da su lopovi na krevetu... — Dakle, monsieur Gilles, ostavili su za sobom čitavu hrpu

izmetina. Moramo ih ukloniti... muhe... Ovdje na jugu lopovi to čine uvijek, kad su bijesni što nisu našli dovoljno plijena...Žandari su postavljali mnoštvo pitanja o Misliocu, a Philip im je opisivao statuu što je mogao točnije. Pokazao im je i fotografiju u popisu umjetničkih djela F. Schulta u tri sveska. Ta je knjiga bila već odavno razgrabljena i mogla se pronaći još samo u muzejima ili u trgovaca umjetninama. Žandari su zamolili da knjigu ponesu sa sobom kako bi fotokopirali fotografije i ra-zaslali ih zajedno s točnim opisom u svrhu potrage. Mislilac II imao je u popisu umjetnina broj 445 postojao je i Mislilac I, a Philip je još upozorio na to da statua ima na stražnjoj strani ne baš visokog postolja ugravirano u bronci: E. BARLACH 1934. Poslije podne odvezli su se Philipovim autom u Fribourg, u posjet Gordonu, ali ih je zadržala jedna starija, visoka i debela glavna sestra, s isprikom da Gordon ne bi smio primiti posjete.475A zbog čega? - iznenađeno upita Philip. - Zar se nešto dogodilo?Ne, nije - reče stroga glavna sestra imenom Bernadette. Ime joj je bilo napisano na maloj pločici na bluzi. - Jednostavno, još je suviše rano za posjete.Ali, monsieur Oltramare je već bio ovdje!Sestra Bernadette odgovori: - Sada više ne smije doći ni on.Zašto ne?Glavna sestra promrmlja nešto o odgovornosti.Vi nam zabranjujete da posjetimo monsieura Trevora? — upita Philip.Ne, ja vam ništa ne zabranjujem - reće sestra Bernadette - ja samo ne mogu na sebe preuzeti odgovornost s medicinskog stajališta.A kada bismo smjeli posjetiti monsieura Trevora?Poslije. Sada, u ovom trenutku nikako.Naprosto se ništa nije moglo učiniti i oni se odvezu natrag u hotel Bon Accueil. Tamo su ispričali čitavu priču monsieur 01-tramareu, koji se počeo glasno smijati.Što je tu tako smiješno? - upita Philip.Monsieur Oltramare poče svoju priču. On je, naime, svakog popodneva posjećivao Gordona kako bi s njime igrao šah i popio nekoliko viskija. Uvijek je donosio sa sobom bocu, koju je Gor-don skrivao u jednoj niši iza glinenog, oslikanog kipa Majke Božje, sve dok Oltramare ne bi opet ponio praznu bocu. I sve je bilo u redu dok ih zadnji puta nije iznenadila sestra Bernadette. Jako se uzrujala i odmah je Gordonu zabranila viski, jer je alkohol težak i podmukao otrov. - čujem da pijete već godinama, monsieur Trevor - rekla je sestra. - Ovdje to nećete raditi. Alkohol uzrokuje impotenciju. Zar hoćete biti impotentni, monsieur Trevor?A Gordon je tada odgovorio sljedećim riječima - nastavi priču monsieur Oltramare. - Da, draga sestro Bernadette, uvijek mi je to bila najveća želja. Ali, zamislite samo, tu su mi želju već prije četrdeset pet godina ispunile njemačke zračne snage. A to je samo još više razbjesnilo sestru Bernadettu i otada ona višeP o sE D Nne može preuzeti na sebe medicinsku odgovornost za posjete. No, za nekoliko dana ona odlazi na dopust, pa ćete tada moći vidjeti Gordona. Druge sestre nemaju ništa protiv malo alkohola.A zašto je upravo Bernadette toliko protiv? - upita Philip.Monsieur Oltramare se opet nasmije i reče: — Bernadette je iz Chateau-dOexa, a njezin je muž teški alkoholičar i totalno impotentan. To je bilo poznato cijelom selu i na tom se primjeru vidi kako čovjeka mogu formirati osobna iskustva.Nazvala sam Monique u Pariz i upitala trebaju li opet Philipa i mene, a Moniaue mi je odgovorila neka još ostanemo. Ekipa je, naime, na putu s Pierreom Leroyem, obilaze tri departmana i upravo snimaju u željezari USINOR kraj Dunkirchena i javit će se kada budu gotovi. Leroy piše tekstove, obavlja svoj posao izvrsno i svi su njime oduševljeni.Taj mi se Leroy mota već danima po glavi — kao neko lice koje odjednom poput munje iskrsava iz tame.

Kad sam spustila slušalicu i rekla Philipu, koji je upravo pokušavao srediti totalni kaos u svojoj maloj kući, da možemo još ostati ovdje, on je bio tako sretan, kao i ja uostalom, pa me je podigao uvis i vrtio se zajedno sa mnom u krugu, smijali smo se poput dva totalna luđaka dok napokon nismo pali na veliki kauč pokraj kamina...četvrtak, 6. listopada 1988. Danas rano ujutro odvezli smo se Philipovim autom dio puta uzbrdo, visoko iznad sela, sve do mjesta gdje je cesta zatvorena. Parkirali smo pokraj rampe i nastavili put pješice. Kameni se put uspinje strmo, nebo je opet tamno-plavo, sunce sja, a na obroncima pasu bijelo-smeđe krave. Pašnjaci su bodljikavom žicom odijeljeni od puta, a na livadama i pašnjacima još uvijek cvate cvijeće. Philip zna nazive gotovo svakoga cvijeta i kazuje mi ih. — Otkuda znaš sve to? — Ja tu živim već deset godina, cherie. Poznam svaki cvijet, svaki grm, svaki kamen, svako stablo, svako godišnje doba. Seljaci su mi rekli kako se zove sve to bilje. Svaki od ovih puteva prošao sam s Gordonom mnogo, mnogo puta. Ako sam ikada bilo gdje bio doma, onda je to tu...Već smo se uspeli veoma visoko. Hodamo polaganije. Sjedamo usput na jedan panj. Duboko ispod nas leži selo. Toliko mnogo mira. Toliko tišine. Tako lijepo. Tu gore mi je ispričao zašto je toliko vezan za Barlacha, za njegova Mislioca...Otac mu je bio arhitekt. Dok je Philip još bio dječak, neko su vrijeme živjeli veoma dobro. Nakon sloma na burzi 1929. otac je izgubio sve što je posjedovao. Od godine 1930. bili su veoma siromašni.Dok su još živjeli u izobilju, imali su kuću u Berlin-Zehlen-dorfu. Preko vikenda uvijek je u kuću dolazilo mnoštvo gostiju. Philipova je majka voljela glumce, pisce, kipare, glazbenike, slikare... sve vrste umjetnika. Oni su dolazili i sjedili u vrtu iza vile. Dolazili su političari, liječnici i odvjetnici. Bila je to velika i svima otvorena kuća, sve dok Philipovi roditelji nisu sve izgubili. Malom dječaku, kojemu je bilo dopušteno sjediti negdje u blizini, ostali su u sjećanju mnogi slavni ljudi, a osobito različiti mirisi parfema prelijepih dama. U sedam sati navečer, on je morao jesti, a u osam je već bio u krevetu.Majka je uvijek pozivala goste u kuću i veoma se zanimala za umjetnost. Otac se više zanimao, a i angažirao - za politiku. Njegov je otac radio s Bebelom. Stari socijalist, taj Philipov otac.često bi im dolazio u posjete jedan umjetnik koji je izvrsno znao imitirati Hitlera. I dok je on imitirao toga klauna koji je želio vladati Njemačkom, svi su pucali od smijeha. Nekoliko godina kasnije, mnogi od tih koji su se smijali bili su mrtvi, deportirani u logore ili su emigrirali. I Philipov otac također. Ubili su ga nacisti.— Koliko si godina imao 1930.7 - upitala sam ga ja. — Nepunih pet godina, odgovorio je. Tada je prvi puta čuo za Barlacha. U Berlinu je tada živjela Tilla Durieux, poznata glumica. Bila je udana za trgovca umjetninama Paula Cassirera. Bili su nekoliko puta i u Zelendorfu. Cassirer je propagirao Barlacha. Točno u to vrijeme Barlach je počeo raditi na svom djelu Friz slušatelja. To je djelo izraslo iz glazbene ideje, a bilo je prvobitno zamišljeno kao spomenik Beethovenu. Svi su likovi reljefa trebali biti poredani ukrug širokog stupa, na vrhu kojeg bi bila Beethovenova glava, a oni slušaju prekrasnu glazbu... Tu su, između drugih dijelova, bili i Hodočasnica, Plesačica,POSLJEDNJS E V 1 NPJEVVjernik, Osjećajan, Milostiv, Lutalica, te, dakako, Mislilac...Mislilac I - reče Philip. — Moraš si to zamisliti! Ti likovi, vitki i uski, bili su naslonjeni na stup. Rad je ostao zaboravljen, pričala je Tilla Durieux. — ti si sve to zapamtio? — Da— kaže on. — čudno. — Uopće nije čudno. — Kako da nije? — čekaj! — kaže on. — Moj je otac, za razliku od moje živahne majke sposobne da se oduševljava, bio jedan miran čovjek. I sada ga vidim kako sjedi u pletenom naslonjaču, puši lulu i sluša. On je uvijek pušio lulu i uvijek je samo slušao. Takav mi je ostao u sjećanjuPišem o tome tako iscrpno, jer me se priča duboko dojmila, ali i radi njezina kraja.Da - reče Philip gore na obronku među cvijećem, kamenjem i bodljikavim grmljem - i Durieux je pričala kako je željela imati svih tih devet likova s Beethovenova stupa, kao friz za svoju sobu za muziciranje... U ono je vrijeme bilo uobičajeno imati takve sobe, cheriel Ljudi su u to vrijeme još

imali takvih želja. I 1929. godine Barlach je iznova započeo rad na tom frizu, ali ovaj je put svaki lik trebao biti samostalna figura, dakle odvojen od stupa, znaš... Međutim, Barlach je najprije iz friza izdvojio deveti lik, i to baš Mislioca, te ga zamijenio Slijepcem, koji je imao crte lica samog umjetnika...Zašto? Zašto je izdvojio upravo Mislioca? - upita Isa-belle.Zašto? Nitko ne zna odgovor. I upravo zato što nije bilo odgovora, jer je to ostala vječna zagonetka, zainteresirao se za toga Mislioca i mali dječak, kakav sam u to doba bio ja.Međutim, Barlach je za gospođu Durieux htio izraditi novog Mislioca i to je tada bio Mislilac II. Philipu je bilo svega pet godina kad se počeo zanimati za taj lik... Govorio mi je sasvim polagano o svom sjećanju na godine koje su odlutale daleko, tako daleko u pješčanom moru vremena...Taj Friz slušatelja bio je i nije bio završen. Cassirer je umro. Durieux se preudala. Njezin drugi muž ponovno je dao novac Barlachu. Zatim je i drugi muž izgubio sav svoj imetak. I479na posljetku je došao Hermann Reemtsma, hamburški brodovlasnik, brat tvorničara cigareta. Reemtsma je potpomagao Barla-cha otada pa sve do njegove smrti 1938.... Tada su njegovi radovi maknuti iz muzeja i crkava, a mnogo je toga i uništeno. To što je stvorio Barlach, bila je iskvarena umjetnost. Philip mi je rekao, kako u Le Forgeronu ima mnogobrojne knjige o Barlachu. čak mi je i čitao naglas što su o Barlachu pisali nacisti...Da, čitao sam naglas Isabelli. Sada, nakon toliko vremena, kad u svojoj sobi u Le Forgeronu prepisujem ove retke iz njezina dnevnika, izvukao sam s police svezak Barlach, Carla D. Carlsa. To je zaista najbolje djelo o njemu. A Carls citira ulomak iz Vol-kischer Beobachtera: Usred tih Barlachovih likova ima se osjećaj da se nalazite u društvu nervno bolesnih, duševno zaostalih, labilnih kreatura. Osjećate se okruženi tajanstvenim isparenjima zapuštenih tjelesa nezgrapne i neukusne građe, žrtvama rasno nižeg porijekla... manjevrijedne rase i poluidiotske... An-tiumjetnik otuđen od prirode... oskvrnitelj kulture — Zašto su nacisti toliko mrzili Barlacha? — pitam ja. — Pogledaj samo njegove likove! — kaže Philip. — Među njima nećeš naći nijednog jedinog koji bi pokazivao i trag spremnosti da se pokori zločincima, da ih slijepo sluša, ispunjava njihove zapovijedi ili čak da bude isti kao oni. Mora da je naciste kod Barlacha izluđivalo što se niti on, a niti njegovi likovi nikada ne bi dali pokoriti. Svaki je od tih likova, kao i on sam, bio simbol slobode duha i individualnosti.I kada su Philipova oca ubili nacisti, kada su Barlacha nasmrt namučili, tada su se njegov otac, Barlach i Mislilac zauvijek stopili u jednu cjelinu - u simbol svega dobroga i poštenoga, u simbol otpora protiv sile i terora, stopili se u sve u što je on vjerovao, čemu se nadao...Philip je prvi puta vidio Mislioca mnogo godina nakon rata. Vidio ga je! U Hamburgu, u Barlachovoj kući. I nju je također dao izgraditi Hermann Reemtsma i tamo se mogu vidjeti mnoga Barlachova djela koja su prkosila nacistima i njihovu teroru. Otada je Philip očajnički tražio odljev Mislioca, ali uzalud. Nigdje nije mogao ništa pronaći. Više se i ne sjeća kolikeEVINPJEVje galerije zamolio da traže zajedno s njim. I onda, 1977. godine, nazvao ga je jedan trgovac umjetnina iz Berlina i rekao mu kako je osvanuo odljev Mislioca u bronci i to u Londonu! I kako je na prodaju. Philip je točno u to vrijeme u Ameriku skupo prodao svoj materijal za film, te imao dovoljno novca... i napokon je Mislilac stajao pred njim, nakon gotovo cijelog jednog ljudskog života.Netko ga je ipak uspio spasiti. Nije to bio samo spas. Bilo je to mnogo više. Bio je to konačni dokaz da zlo nikada ne pobjeđuje. Ponekad traje veoma dugo. Nikada vječno. Bio je to dokaz da se dobro ne može nikada uništiti, rekao je Philip. Cesto se pokušava. Mnogo se dobra gubi. Ali nitko Dobro ne može uništiti. Točno kao što piše Hemingway: čovjeka možete ubiti, ali ga ne možete uništiti. — Moga su oca mogli ubiti, ali ne i uništiti. Barlacha su mogli dovesti do smrti, ali ga nisu mogli uništiti. Ni njegove likove, nikada. Dugo vremena mi je to bila jedina utjeha — kaže Philip. — Sve dok nisam sreo tebe, Isabelle. Oikada se mi volimo, sve se promijenilo. I stoga nije tako strašno što su mi sada ukrali Mislioca. Bez tebe, Isabelle, bez tebe bi bilo... — Philip nije izrekao rečenicu do

kraja, ali sam ja rekla: — Mislilac će se vratiti. On se mora vratiti! Zlo nikada ne pobjeđuje, a Dobro ne može nitko uništiti. Ti vjeruješ u to, zar ne? — Da, ja vjerujem u to. — Dakle! — kažem ja. — Onda moraš vjerovati i u to da će se Mislilac vratiti. Je li to logično ili nije? — To je logično — kaže on i nasmiješi se.Sjedimo još dugo na panju. Onda se vraćamo dugačkim putem natrag do auta i dolje u dolinu u Fribourg. čuli smo da je sestra Bernadette otišla na dopust, te ćemo tako napokon posjetiti Gordona.Gordon se razveselio ponovnom susretu s Philipom, a također i s Isabellom. Ležao je sam u jednokrevetnoj sobi u velikoj i modernoj bolnici.Philip i Isabelle su zagrlili Gordona veoma oprezno, a zatim su sjeli kraj njegova kreveta. Donijeli su mu časopise, novine i nekoliko knjiga u džepnom izdanju, a Philip je izvukao i bocu viskija. Gordon se zadovoljno smješkao i odmah rekao Philipu481gdje se nalaze čaše za pranje zubi. U toj se sobi nalazio čak i jedan mali hladnjak. Bila je to zaista izvanredno opremljena i uređena bolnička soba.Uz piće i nazdravljanje Gordonovu što bržem ozdravljenju, pričao im je Gordon kako je već tri puta uzastopce sanjao isti san.Dakle, zamislite - reče on. - Ja letim! I to ne balonom, nego mojim starim Spitfireom, ali što je najvažnije, nije rat, nego ja letim samo tako, visoko u nebo, a vrijeme je prekrasno i čujem uz to svoju najdražu glazbu. Naprosto fantastično! Svih tih proteklih godina nisam nikada sanjao nešto slično. Bio sam toliko sretan u svom snu, sasvim sam i zdrav, nikada nisam bio ranjavan, sve je u najboljem redu i znao sam da me doma čeka žena kad se vratim.On primijeti da je Isabelle ponikla glavom i reče: - Ja nisam nikada tužan kad se probudim, Isabelle, jer sam prošao svoje vrijeme i proživio mnogo toga ljepšeg, nego većina ljudi, a osim toga skrasio sam se tu u Chateau-dOexu i imam Philipa i mon-sieura Oltramarea.I mene - reče Isabelle.Vi ste predivni - reče Gordon. - Vi ste naprosto predivni, Isabelle, i ja dižem ovu čašu za vašu ljubav. Ispit ćemo u ime vaše ljubavi!Tako su i učinili.Gordonova najdraža glazba bio je Mozartov koncert za klarinet; pitala sam ga to.Kad smo se vratili, pred Philipovom je kućom bio parkiran jedan automobil. A s monsieurom Oltramareom razgovarao je žandarmerijski časnik. On nas je dočekao sav ozaren od zadovoljstva. Imao je ključeve od Philipove kuće, ulazna vrata su bila otvorena i mi smo odmah ugledali Mislioca kako ponovno stoji na svom starom mjestu u velikoj dnevnoj sobi. Ja sam to i pro-rekla. Znala sam. Pa ipak, toga mi se trenutka zavrtjelo u glavi.Žandarmerijski časnik nas je izvijestio o svemu što se dogodilo: dva su čovjeka statuu ponudila jednom trgovcu umjetninama u Zurichu. Oni su primijetili kako trgovac pokušava nazvati policiju. Odmah su se dali u bijeg i ostavili statuu.Potom smo ostali sami. Philip je donio triješće i bukovo drvo za loženje, velike cjepanice. Upalio je vatru u kaminu. Sjedili smo jedno pored drugoga, a ispred nas Mislilac i ples pla-mičaka vatre. Obgrlila sam Philipa oko ramena. Svjetlo i sjene na statui. činilo se kao da ima stotine različitih lica, kao da je živa. Vani su prolazili ljudi. Smijeh. A zatim opet tišina. Toliko smo sretni, kažem ja. - Da, kaže Philip, toliko sretni...Još sam jednom pročitao te izvatke iz Isabellina dnevnika i s čuđenjem ustanovio kako sam sasvim drukčije razgovarao i mislio onoga dana, gore u planinama, nego prije toga vremena. Koliko drukčije, nego na početku ovog izvještaja kada me je obuzimalo gađenje nad ovim svijetom i ljudima, kada sam citirao Horstmannovo čudovište. A sada sam govorio o Zlu koje nikada ne pobjeđuje. O Dobru koje je na kraju ipak uvijek pobjednik. Što se to sa mnom dogodilo otkad sam sreo Isabelle? Kojeg li poklona ove kasne ljubavi!Govorila je o sreći, tu ispred kamina.A tih dana i nekoliko puta o Pierreu Lerovu...Katja Raal stavi na trenutak ispred kamere bijeli karton na kojem je bilo napisano: HAMBURGI, INTERVJU DR. BRAUNGART.

Bernd Ekland je stajao iza BETE montirane na stativ i tiho rekao: - Molim, gospođo doktorice Roth...Za pisaćim stolom pretrpanim knjigama i papirima sjedila je Valerie, a njoj sučelice visok, vitak muškarac s naočalama. Njegove su svijetle sivozelene oči bile više nego budne.Kamera poče snimati.Gledajući u objektiv, Valerie reče: - Ovo je doktor Michael Braungart, direktor EPEA Instituta za okoliš u Hamburgu.42 Njegova je supruga član Predsjedništva Greenpeace Internationala...Bilo je rano poslijepodne, 14. listopada 1988. Tri dana poslije, dakle 17. listopada, imala je ekipa dogovor sa saveznim ministrom za okoliš u Bonnu. Tamo se trebalo snimati njegovo stajalište glede već većim dijelom snimljenog materijala o transportu dioksina.483U uredu doktora Braungarta svi su zidovi bili prekriveni policama natrpanim knjigama, papirima i spisima. Isabelle, Marvin i Gilles sjeli su u jedan kut sobe i slušali.Gospodine doktore Braungart - obrati se Valerie iznenađujuće mladom čovjeku - što znači kratica EPEA?Braungart prijeđe rukom po tamnoplavoj kosi: - Kratica znači Encouragement Protection Enforcement Agency, na njemačkom nešto kao Agencija za promidžbu zaštite okoliša. Mi imamo svoje urede u Londonu, New Yorku, Sao Paolu i Moskvi. - Visoki je intelektualac govorio brzo.Vi ste fizičar?Da.Valerie se nagne naprijed: - Gospodine doktore Braungart, unatoč svim prosvjedima protiv deponija specijalnog otpada, u međuvremenu su u Saveznoj Republici Njemačkoj ipak izgrađene pedeset četiri spalionica otpada.Točan naziv je elektrana na otpad — reče Braungart. — Uskoro ćete moći otkriti finu psihološku vezu s nuklearnim elektranama koju ta tvorba riječi krije u sebi. Da, pedeset četiri elektrane na otpad. Po nalogu gradova. Ali, i s takvim elektranama dolazi do daljnjih prosvjeda građana.Zašto?Jer one nisu dobre. Pri izgaranju se oslobađaju dioksin i novi otrovni spojevi. Prva su mjerenja dala porazne rezultate. A onda su se pojavili elektroprivrednici iz Saveza. Imaju poteškoća s rješavanjem suviška električne energije koju su mogli proizvesti zahvaljujući zakonu iz 1935. godine. Dogodilo se naprosto suviše toga, tako da su se naljutili i političari u Bonnu i u komunama. Dobro, rekli su oni iz Saveza, mi ćemo vam nešto predložiti: vi ćete se ugušiti u specijalnom otpadu. Mi vam nudimo prvorazredne super-de-luks-elektrane na otpad. Primjećujete li tu finu psihološku vezu? Nuklearne elektrane — elektrane na otpad! A i želja koja se skriva iza toga ista je: svi moraju kupovati od nas. Mi moramo imati monopol. - Braungart se toliko uživio u ono o čemu je govorio daje počeo govoriti još brže. - Elektrane na otpad najveći su posao nakon nuklearnih elektrana! Očekuju se investicije od trideset do četrdeset milijardi njemačkih maraka. I stoga, dakako, u toj izgradnji sudjeluju i mnogi veliki koncerni.POSLJEDNJPJEVOno što su bile nuklearne elektrane, to će za elektroprivrednika biti elektrane na otpad devedesetih godina!Koliko ih se treba izgraditi?Za sada sto dvadeset. Neke su već u izgradnji. Širom Europe misli se na izgradnju njih četiri stotine. Na tolike količine novca svatko je slab; kao svojedobno što su to bili i elektropri-vrednici, kad su svuda unaokolo propagirali i željeli pridobiti što više korisnika strujnih utičnica. Isti sustav, ista metoda. Monopol se mora zadržati i sačuvati po svaku cijenu! A kako će one funkcionirati moći će se ustanoviti tek kad budu izgrađene. Međutim, jedno se može ustvrditi već danas: otpad će uglavnom mijenjati svoje mjesto i premještati se u zrak i u vodu. Ostaci, koji će se stvarati na taj način, bit će većim dijelom štetniji od prvobitnog otpada, jer se pri ponovnom izgaranju stvaraju nove opasne tvari.I dioksini?

I dioksini, jamačno! Znanstvena istraživanja o tome vršili su zastupnici spaljivanja otpada, razumije se, veoma neobjektivno. Prema jednom istraživanju osamdeset je posto organskih emisija nepoznato. A riječ je o više tona nepoznatih tvari godišnje. U Sevesu je bilo dovoljno manje od dva kilograma, pa da kemikalija, koja je do toga vremena bila potpuno nepoznata, izazove katastrofu. Ispušni plinovi od sagorijevanja otpadaka sadrže najmanje dvadeset kemikalija dioksinove vrste, a njima se mora pripisati jednako otrovno djelovanje kao i dioksinima. - Braungart se ljutito nasmije.Što je? — upita Valerie.Upravo mi je nešto palo na pamet - reče on. - Jedna istinita priča. Postoji zakon o održavanju čistoće zraka. Prema tom zakonu ne smiju se elektrane na otpad graditi na velikim, čistim površinama. Tamo je, naime, zrak još relativno čist. Zakonodavac polazi od toga da bi jedna takva elektrana na otpad zagadila zrak iznad svake dopuštene mjere. - On se opet nasmiješi. - I zbog toga se ne izdaju građevne dozvole za elektrane na otpad za ona područja gdje je zrak još donekle intaktan. Građevinske dozvole izdaju se samo za velike gradove ili mjesta u njihovoj blizini. Tamo je, naime, zrak...Već toliko onečišćen, da uopće nije važno hoće li se još malo više ili malo manje onečistiti - reče Valerie.J O HMS 1Točno! - Braungart kimne. - čistoća kravljeg mlijeka podliježe kontroli. Izgrade li se elektrane na otpad tamo gdje ima krava, dakle na livadama i pašnjacima, doći će otrovne tvari kroz dišne putove u meso i mlijeko životinja, i mlijeko više neće biti toliko čisto, koliko to norme propisuju. U gradovima ljudi udiši otrovne tvari, pa tako i majke-dojilje. Majčino mlijeko ne podliježe po zakonu nikakvoj kontroli i ne postoje nikakve granične vrijednosti. Ono, dakle, iako prirodno, može biti puno otrova. I taj otrov prenose majke izravno putem dojenja na svoju djecu. Protiv toga nema zakonodavac nikakvih primjedaba.Fini zakonodavac, nema što — reče Valerie.O, da — uzvrati Braungart. - Upravo tako. Kao što vidite, otpad je upravo sada velik posao. Jeste li možda već čuli nešto o međuskladištenju otpada?Ne.Isti sustav kao i pri međuskladištenju radioaktivnog otpada. Isto zamazivanje očiju kao i u takozvanom zbrinjavanju prijeko u La Hagueu. Mi u tom slučaju dobivamo natrag visokoo-trovne tvari koje se moraju trajno uskladištiti, a za koje ne postoji takvo definitivno skladište. Naprosto je genijalan taj paralelizam događanja! Pazite: kao što se nuklearke guše u radioaktivnom otpadu, tako se i industrija guši u kemijskom otpadu. On se naprosto mora ukloniti! I što se događa? Veliki broj poduzeća specijalizirao se za prijevoz otpada. Oni kažu industriji: Vi platite, a mi ćemo preuzeti otpad! To je u međuvremenu postao velik posao u međunarodnim razmjerima, s jednakom dobiti kao i u trgovini drogom ili oružjem. Tvrtka, dakle, odveze kemijski otpad. I to je zakonski regulirano. Ali, zakon se tu može objesiti mačku o rep.Kako to mislite?Zakon izgleda ovako - reče Braungart. - Proizvođač predaje otpad prijevozniku, a ovaj mu izdaje potvrdu da ga je preuzeo. Prijevoznik odvozi otpad do mjesta zbrinjavanja.. Na tom mjestu prijevoznik opet dobiva potvrdu od tvrtke za zbrinjavanje otpada, a koja na kraju mora obavijestiti proizvođača daje primila otpad. Postoje, dakle, tri popratne potvrde: jedna za proizvođača, jedna za prijevoznika i jedna koju tvrtka za zbrinjavanje otpada daje proizvođaču. Što još reći! Ah, tu se prokleto pazi da sve tečePOSLJEDNJŠ E VPJEVpo redu i pravilnim putem! - Braungart se opet ljutito nasmije. — A ništa tu ne teče po redu. Ideju o međuskladištenju zaista je izmislio neki genij, jer ta ideja slijedi točno strategiju zbrinjavanja atomskog otpada.

Kako izgleda to međuskladištenje? — upita Valerie.Običan trik! Cloul Rješenje! To što Hitchcock u svojim filmovima naziva McGuffin. Vidite, jedan takav prijevoznik, dakle, preuzima od tvornice otpad. Cesto veoma otrovan i opasan otpad. Što je otpad otrovniji, to je prijevoz skuplji, jasna stvar. Zbrinjava li sam prijevoznik taj otrovan i opasan otpad? Ne, ne zbrinjava ga. No, kamo ga onda odvozi?U jedno od međuskladišta - reče Valerie.Već ste sve shvatili! Postoji jedna tvrtka, tu u sjevernoj Njemačkoj, koja je već na putu da postane središnja tvrtka za uklanjanje specijalnog otpada. Ona se brine za sve. Za sitni, bezazleni otpad kao i za onaj veliki, veoma opasan. Već je i izgradila jedno takvo međuskladište u Isernhagenu. I tada počinje teći voda na njihov mlin!Kako to?Prema zaključku Ministarske konferencije za okoliš, u inozemstvo se smije izvoziti samo otpad koji se ne može ukloniti u Saveznoj Republici Njemačkoj. Ako se, dakle, u jednom među-skladištu pomiješa otrovni otpad koji se može ukloniti i otpad koji se ne može ukloniti, nastaje, među ostalim, otpad koji se ne može ukloniti, dakle izvozni otpad, koji se preko daljnjih međuskladišta može jeftino iznijeti, primjerice u Afriku. Ili se otpad pomiješa s piljevinom. Kao takav može ga se lako izvesti čak i kao gorivo u Belgiju ili Tursku. Tamo otrovni otpad dospijeva u cementne peći i raspodjeljuje se fmo po cijeloj zemlji. Dakako, pravi proizvođači toga otpada nisu za to više odgovorni. Tim su trikom tvrtke izbjegle čitav postupak izdavanja popratnih potvrda. čim mješavina otpada dospije u međuskladište, primjerice u Isernha-gen, ona za zakonodavca važi kao uklonjena, kao zbrinuta. Imam ovdje uza se propise i zakonske odredbe...Važniji su odlomci bili označeni žutim tekstmarkerom. Te je dokumente Ekland trebao snimiti nakon intervjua.Za vlasti je otpad nestao, međutim, on je još uvijek tu, u međuskladištu. I budući da ne dolazi u obzir bilo kakva kontrolanečega što je već zbrinuto, budući da se izbjegao postupak izdavanja popratnih potvrda, odjednom tvrtka koja zbrinjava otpad postaje i proizvođač i prijevoznik i uklanjač u jednom. Na taj se način samo u Hamburgu proizvede svake godine iznova ili dodatno otprilike trideset tisuća tona specijalnog otpada.Neshvatljivo! - Valerie mahne glavom. Braungart odmahne rukom.— No, to ide i dalje! Uzročno načelo je uklonjeno. Budući da je pomiješan otpad različita sastava, više se ne može dobiti uzročnik otrovnog dijela otpada. I tu se, dakako, isplati netočna deklaracija. Postoji samo tri tisuće postupaka analize za okruglo petsto tisuća industrijskih kemikalija.— I na taj način nastaju kojekakve mješavine tvari koje mogu u svako doba dovesti do katastrofe - reče Valerie.— Razumljivo, gospođo doktorice.Toga se trenutka začuje glasno kucanje na uredska vrata. Ekland zaustavi kameru.Tko je? - vikne Marvin.Joschka - začuje se izvana nervozan glas omalenog filmskog producenta.Uđite! - Marvin ustane.Joschka Zinner uleti u prostoriju. Bio je odjeven u plavi sako s pozlaćenim gumbima, prugastu košulju, imao je kravatu s brilijantnom iglom, brilijantne gumbe na manšetama košulje, hlače od flanela, pletene polucipele od plave kože, bijele čarape.— Sto se tu događa? Nazivam već cijeli sat. Tajnica mi odgovara da me ne smije spojiti. I, što ću! Uzmem taksi i dovezem se ovamo. Cijelo bogatstvo. No, da, mi imamo za bacanje... Ah, tako, vi radite. Bravo, djeco, bravo. Samo marljivo. I uvijek mislite na jadnog Joschku. Još ste mi uvijek najdraži od svih onih lopova s kojima sam imao posla. Znači, još niste čuli. - On kinine, bez daha.Što to još nismo čuli, gospodine Zinneru? - upita Valerie Roth.— Da... — Joschka pljasne na naslonjač i uhvati se rukom za ono mjesto gdje mu se ispod odijela i kože trebalo nalaziti srce. — Probadanje. Trčao sam, ja idiot. No - poviče odjednomPOSLJEDNJ5 E

u sav glas - daje Hansen, kojem ste vi Marvine ispolirali njušku, trebao izgraditi tvornicu bojnih otrova za onoga... no... po-mozite mi... onoga tamo u Libiji... no, kako se zove?Gadafi? - reče Valerie i ustane i ona.— Gadafi, naravno! — poviče Joschka Zinner. — Javljeno je u večernjim vijestima ARD-a, ZDF-a! čitav je svijet izvan sebe, a vi nemate pojma! Uh, pozlilo mi je. Tvornica bojnih otrova za Gadafija! Bojni otrovi! I to baš od Nijemaca! Da se opet raduješ, zašto ne? I opet smo se pokazali pred čitavim svijetom! Da, da, da, ne gledajte me tako ko tele u šarena vrata. Da, kaže državni odvjetnik, taj fini gospodin Hansen trebao je za Gadafija izgraditi tvornicu bojnih otrova.Nekoliko sati ranije, 14. listopada 1988. popodne, sjedila su trojica muškaraca u uredu glavnog zapovjednika Dornheelma u glavnoj zgradi policije u Frankfurtu. Bili su to šef Komisije za umorstva I, vječno ljubičastih ustiju, zatim državni odvjetnik Elmar Ritt i agent NSA-e Walter Coldwell, kojeg su nakon teškog prepada otpremili s potresom mozga u bolnicu US-Army. Iz bolnice su ga pustili tek prije tri dana.Dvojica Nijemaca upitno su ga pogledala.Bojni otrovi? - reče Ritt. - Cijela tvornica?Da - reče Coldwell, kojeg je njegov otac godinama tukao do besvijesti i to zbog mnogih, teških grijehova koje kao dječak uopće nikada i nije počinio.Spretno - reče Dornhelm. - Zaista spretno.Ja sam dobio dopuštenje da vama to kažem — reče Col-dwell. - Danas naveče bit će to i službeno priopćeno. Za sada to zna samo Savezna vlada i moja vlada. Ah, da, naravno, i In-terpol. Morali smo to odmah javiti ljudima u Parizu. Svi su sigurni da se Hansen i njegova žena nalaze u jednoj od zemalja koja ih neće izručiti.Dakle, čitava je otmica bila obična predstava — reče Ritt. Coldwell kimne. — Mora da su naslutili da će stvar puknutipa su na vrijeme kidnuli. To su i planirali od samog početka, ako bi slučajno nešto krenulo naopako.Što znači od samog početka? - upita Ritt.O, Bože - reče Coldwell i istoga trena pomisli kako je opet uzalud spomenuo ime Gospoda, što je težak grijeh. A i opet je proveo bludnu noć i uživao s jednom zgodnom kurvom i to odmah nakon što je izašao iz bolnice. Moram se uskoro ispovjediti, zaključi ružni muškarac širokog, mesnatog lica, prorijeđene kose i uvijek tužnih očiju, u odijelu koje mu je po mjeri sašio krojač iz londonskog Bond Streeta, po mjeri sašivenoj košulji iz Hamburga i cipelama iz Firence. Kajem se, kajem se iz svega srca, ali ovaj puta se barem ne moram bojati da sam svojim poslom naškodio nekom nevinu čovjeku. Bila je to posebno zgodna kurva. Imam njezin telefonski broj. Zacijelo ću s njom opet brzo zgriješiti. — O, Bože — spomene on i opet ime Gospodnje uzalud - to traje već od 1986. godine. - Tu i tamo je još uvijek osjećao vrtoglavicu, a na glavi mu se jasno vidio tamnocrveni, dugačak ožiljak. - Mi smo već 1986. poslali vašoj Saveznoj obavještajnoj službi fotomaterijal naših specijalista, na temelju kojih je sve upućivalo na navodnu kemijsku tvornicu u libijskoj pustinji kraj Toresosa kao mjesto za proizvodnju nervnih bojnih otrova.1986. I što se dogodilo nakon toga? - upita Ritt.Ništa — gorko odgovori Coldwell.Dakako, nije se dogodilo ništa - reče Dornhelm sjedeći za svojim ružnim pisaćim stolom u svojoj ružnoj uredskoj prostoriji. - Inače bi već nešto i čuo o tome, mladiću. Razumljivo da se nije dogodilo ništa. Sad si opet potišten, pogodilo te što se sve u nas događa, a da se ništa ne dogodi. Mogu shvatiti, sada si tužan, jer se sve više i više uvjeravaš u to kako sam ja u pravu, mladiću. A i mnogo si mirniji, moram ti priznati, jedva da ponekad vičeš, jedva da se znojiš, i napokon vjeruješ u ono što sam ti neprestano ponavljao: čovjek se naprosto ne smije uzrujavati. Ljudi su takvi kakvi jesu. I nema drugih. Savezna obavještajna služba sačinila je izvještaj i poslala ga u Bonn, a oni u Bonnu mora da su samo slegnuli ramenima. Je li bilo tako, mister Col-dwell?Bilo je točno tako, gospodine Dornhelm. — Agent NSA-eJs uŠ E V I N

PJEVkimne. - Godinu dana kasnije poslali smo Saveznoj obavještajnoj službi još jedan konkretan materijal, odnosno snimljeni telefonski razgovor. Mi, dakako, imamo prislušne izviđačke brodove u Sredozemlju. Jedan od njih uhvatio je razgovor između Toresosa i Hansen-Chemie. Razgovor se vodio preko satelita. Brod je bio usidren pred Sicilijom. Libijski su inženjeri molili za najhitnije naputke i pomoć. Pri jednom testu počeli su izlaziti otrovni plinovi van...Kasnog popodneva 22. travnja 1915. podigao se lagani sjeverni vjetar na Zapadnoj fronti u blizini flandrijske općine Langemark, kraj Yperna. Izviđačka patrola vidjela je kako se s njemačke crte bojišnice dižu dva zelenkasto-žuta oblaka, koji su se valjali prema rovovima Saveznika, sasvim blizu tla, otprilike na metar i pol visine.Minutu kasnije bilo je desetine tisuća francuskih i alžirskih vojnika obavijeno zelenkastom, nadražujućom maglom. Ljudi su poplavili, hvatali se za grlo i očajnički se borili za zrak. Iz usta i nosa pojavila im se pjena, neke je uhvatio snažan kašalj kao da će im se rastrgati pluća. Kad se magla slegla, pet tisuća savezničkih vojnika bilo je mrtvo, a deset tisuća teško ranjeno. Njemačka je armija započela kemijski rat.Vojnici njemačke dvadeset treće i dvadeset šeste tehničke trupe pustili su iz spremnika cilindričnih oblika okruglo sto šezdeset tona klornog plina i tom prvom akcijom napravili šest kilometara široku rupu u protivničkoj liniji fronta. Pet mjeseci poslije, nakon užurbanog rada u engleskim laboratorijima i Britanci su upotrijebili klorni plin, a nakon sljedećih deset mjeseci i Francuzi; otada je počeo totalni kemijski rat plinovima.I tijekom Prvog svjetskog rata pojačavala je njemačka kemijska industrija svoju eskalaciju. Ona je kao prva proizvela još otrovniji fosgen zeleni križ, zatim senfni plin žuti križ, bojni otrov jaka mirisa koji je izazivao neprekidno povraćanje, apscese, upale pluća i sljepilo, a upotrijebljen je 1917. godine. Saveznici su ga otkrili tek dva mjeseca prije kraja rata.Procjenjuje se da su obje strane upotrijebile oko sto trinaest tisuća tona kemijskih bojnih sredstava, a pred kraj rata uglavnom u plinskim granatama. Potrovano je milijun i tristo tisuća vojnika,491J O H A N N EMa devedeset jedna tisuća propadala je najjadnije. Za premoć u proizvodnji bojnih otrova bio je presudan kapacitet velikih njemačkih kemijskih poduzeća, koja su se nakon rata ujedinila u Interesnu zajednicu: I.G. Farben.Izbijanjem rata, u kojem je kemijska industrija najprije pretrpjela velike gubitke u novcu zbog pada prodaje, napravila je proizvodnjom bojnih otrova sjajan posao. Navodno je Carl Dui-sberg, generalni direktor Bayer-Werkea i predsjedavajući udruženja Farbenindustrie, ukazivao već u prvim ratnim godinama njemačkoj Vrhovnoj komandi na mogućnost uspješne uporabe kemijskog oružja.Znanstvenik Gerhard Schrader, koji je vršio istraživanja za kemijski koncern I.G. Farben, razvio je 1937. godine bojnu tvar tabun, a 1938. godine spoj sličan tabunu koji je nazvan sarin. To su bili nervni bojni otrovi, koji dovode do totalnog gubljenja kontrole nad muskulaturom. Žrtve se savijaju u trzajima i grčevima, dolazi do nekontroliranog pražnjenja crijeva i mjehura, a smrt nastupa gušenjem nakon nekoliko minuta, i to u najvećim mukama.Hitler se u Drugom svjetskom ratu nije mogao odlučiti za uporabu tih bojnih otrova, jer je krivo pretpostavljao da i Saveznici raspolažu nervnim bojnim otrovima kao što su tabun ili sarin, te da bi njihova uporaba mogla izazvati odmazdu. Umjesto toga bjesnio je rat plinovima iza zatvorenih vrata: u plinskim komorama Auschwitza, Maidaneka i Treblinke. Na taj je način ubijeno na milijune golih i bespomoćnih Židova. Njemačka je kemijska industrija izvukla dobit i iz holokausta. KZ-plin ciklon B bio je smrtonosni spoj klora i cijanovodikove kiseline.Nakon 1945. razvila se njemačka kemijska industrija u jednog od najvećih proizvođača sredstava za uništavanje insekata na zemaljskoj kugli, pa se na temelju njezine stravične tradicije poslije čak posumnjalo da je na usluzi tiranima Trećega svijeta u proizvodnji otrovnih sredstava za ljude: u prvom redu iračkom diktatoru Sadamu Huseinu, koji je upotrijebio bojni otrov protiv Iranaca, a zatim i neuračunljivom libijskom pukovniku Moamaru El Gadafiju.

P oL J E D N JŠ E V I NPJEVA zar se i nakon snimljenog telefonskog razgovora kojim su Libijci tražili pomoć od Hansen-Chemie, u Bonnu još uvijek nije ništa dogodilo? - upita Elmar Ritt.Coldwell mahne ružnom glavom. - Ne. Kancelarov ured je i taj dokaz označio kao maglovit. Vi se toga, dakako, sjećate?Da — odgovori Dornhelm.Međutim, kad je s američke strane izvršen pritisak, počelo se govoriti o sudski neupotrebljivom materijalu. Novostvorena riječ. Najprije su se članovi vlade veoma uzbudili. Najvjerojatnije se sjećate i toga - reče Coldwell. - Za njih je bilo nezamislivo da pojedinci iz Savezne Republike mogu iz težnje za velikom dobiti sudjelovati u takvim poslovima, koji u najmanju ruku, bar u nekim dijelovima svijeta, ugrožavaju mir.Međutim, vi ste učinili još nešto - reče Dornhelm. - Smatrali ste da nije u redu staviti Nijemce na optuženičku klupu, a da im se ne pruži mogućnost uvida u dokazna sredstva. Pomoćnik CDUCSU frakcije najviše je napadao Amerikance, govoreći kako oštri tonovi iz Washingtona neće ostati bez posljedica na njemačko-američke odnose. Oni iz Bonna ne samo da su se uvrijedili na svoje glavne saveznike nego su stavili na kocku i svoju vanjskopolitičku vjerodostojnost. Sjećaš li se, mladiću? Koliko sam ti puta znao govoriti kakav je upravo život? Ti si mi najbolji prijatelj. Neću da se uništiš. Nema nikakvog smisla! Moramo ostati realisti. U našem zvanju, molim te! Nikada se nećemo dočepati onih pravih, velikih svinja, nikada. Ubojica i oskvmitelja djece, možda. Ako budemo imali sreće. Ali nekog takvog poput Hansena? Nekoga koji isporučuje bojne otrove? Nikada dok živimo, mladiću! U to su upleteni toliki koji imaju vlast i moć. Pravda! Tko mi samo još spomene pravdu, polomit ću mu sve kosti.Ritt priđe prozoru i zagleda se u prljavo malo dvorište.Ali vi niste popuštali - reče Dornhelm agentu NSA-e.Ne - reče ovaj i odmah pomisli kako je šef Komisije za umorstva I u pravu sa svojim pesimizmom. Glede njemačke bombe nismo napredovali ni jedan jedini korak, a i nećemo ubuduće, razmišljao je Coldwell. A i u mnogo drugih golemih svinjarija, počinili ih mi ili ih počinili drugi, nikada, nikada nećemo istjerati pravdu na čistac! - Mi nismo popuštali - reče on tužno. - Kad je Kancelar sa svojom pratnjom došao u Washington, opet smo im, dakako, to servirali. Već je mjesecima pisao kolumnist William Safire o Auschwitzu u pijesku, kojeg gradi jedna njemačka tvrtka. Upravo njemačka tvrtka! - A što je s tobom, Gospodine, razmišljao je Coldwell i osjetio se jadnim, tako jadnim. Gdje si bio ti, dok su se dimile peći? Zašto si ti dopuštao Auschwitz? Spavaš li mirno ti, Gospode, kojemu se ja molim, radi kojega se čitav život mučim zbog loše savjesti i molim po deset Zdravomarija i tri krunice ako varam pri pokeru ili uzmem neku prostitutku? - Na posljetku su se oni iz Bonna ipak odlučili nešto uraditi, ali još uvijek su bili smrtno uvrijeđeni. Poslali su u Han-sen-Chemie financijsku kontrolu. Tamošnji su im direktori predočili brda materijala. činovnici financijske službe vidjeli su fotografije o izgradnji neke tvornice. A okolo nje šumovite brežuljke i zelene livade. Na gradilištu kineski radnici, na pločama kinesko pismo. A onda je došlo na red knjigovodstvo.Dakle, vama mogu zahvaliti što mi je na nekoliko dana oduzet slučaj HansenMarvin - reče Ritt, koji je još uvijek stajao kraj prozora i gledao na prljavo dvorište. - Jamačno da tada nije bio pretražen samo stan Engelbrechta, onog krijumčara oružja, nego i Hansenova tvrtka, što je vama bilo mnogo važnije.Uviđate li da je to bilo potrebno? - reče Coldwell.Jasno - reče Dornhelm - sve mi to uviđamo. Ja uviđam već dugo vremena, a sada i moj prijatelj Ritt. Jasno je, također, da u Hansenovoj tvrtki nije pronađeno ništa, zar ne?Da, ništa - reče Coldwell, koji se već desetljećima osjećao kao da će oboljeti od teške gripe. — Ništa što bi ga opterećivalo. Financijska je kontrola doduše pronašla obračune letova na Daleki istok, račune Hilton hotela, račune čašćenja, taksi-račune, sve s Dalekog istoka. Ni najmanje

indicije za Libiju. Tako je onda i bilo navedeno u izvještaju financijske kontrole: Gradi se tvornica farmaceutskih proizvoda na Dalekom istoku. Coldwell jedva čujno zastenje.Još uvijek bolovi? - upita Dornhelm.Amerikanac pažljivo prijeđe rukom po glavi. - Ponekad. Hansen je stvarno na Dalekom istoku izgradio jednu takvu tvornicu. To je nakon završene financijske kontrole čvrstim glasom izjavio šef Ureda za financije na tiskovnoj konferenciji. HansenJE D N Jje sjedio pokraj njega. I ja sam bio u dvorani. Nakon te izjave Hansen je nastupio kao uvrijeđen, pošten čovjek. Govorio je o neserioznim, neodrživim sumnjičenjima i izričito je naglasio pravo traženja odštete.Ima živce taj gospodin - reče Dornhelm. - No, sjedni već jednom, mladiću! Izluđuješ me dok tako stojiš. Još ću početi vikati.Ritt krene natrag do stolice i usput kratko stavi ruku na Dornhelmovo rame: - Dakle, deal s Gadafijem je tekao preko Dalekog istoka — reče on.Da - reče Coldwell. - Preko Dalekog istoka. Ali, sada su pobjesnile i njemačke službe. Očitali su im lekciju oni iz Bon-na. Učinili ih smiješnima. Nikada ih nisu uzimali ozbiljno. Sad su oni razmrsili ovu svinjariju. Već danas uveče, a najkasnije sutra, mediji će izvještavati o svim pojedinostima, a vaši će se političari potruditi da barem donekle poprave štetu na vanjskopolitičkom planu, koja je time nanesena Njemačkoj. Ta je mučna zadaća povjerena ministru financija, koji u Americi već trči od jednog do drugog dužnosnika, uvjeravajući ih kako Savezna Republika isto tako osuđuje i žali sve što se dogodilo, te daje Kancelar izdao nalog da treba najhitnije slijediti sve tragove, bez obzira na ugled osoba ili tvrtki. - Coldwell se nakašlje. - Najhitnije su se gospodin i gospođa Hansen prije tri tjedna maknuli iz Njemačke u zemlju koja ih garantirano i ni po koju cijenu ne misli izručiti... - On se nagne naprijed. - Dakako daje Hansen od samog početka točno znao kako je to osjetljiv posao. Nije on idiot. Htio je od samog početka izbrisati sve tragove. Na Dalekom istoku gradila je farmaceutsku tvornicu tvrtka Psi-Chon. Know-how i konstrukciju isporučila je tvrtka Hansen-Chemie. Psi-Chon je dioničar Hansen-Chemie i stari prijatelj obitelji. Stari prijatelj je naravno bio sporazuman s tim da Hansen u Bremenu osnuje još jednu posestrinsku tvrtku Psi-Chon. I time je imao kamuflažu koja mu je bila potrebna za posao s Libijom. I sada odjednom to znaju svi u Bonnu. Sada! Pregovore je vodio jedan pakistanski trgovac s uredom u Frankfurtu, inače Gadafijev čovjek od povjerenja. Godine 1984. došao je Hansenu s jednom malom željom. Mala je želja bila tvornica bojnih otrova. Povjerljiva je osoba došla i u druge tvrtke, građevinske primjerice, jer je to trebao bitigolemi kompleks. Dakako, ja sve to skupa pojednostavljujem. A u detaljima, to je složen krimić. Hansen nije mogao okretati taj posao bez svojih najužih suradnika. Generalni opunomoćenik Keller nije s tim htio imati posla. Lukavo pseto. Dva su prokurista uhićena. Obojica izjavljuju da oni nisu učinili ništa drugo nego samo isporučivali sve zatražene kemikalije i uređaje na Daleki j istok, za farmaceutsku tvornicu tvrtke Psi-Chon. Razumijete, sve j se ukrcavalo preko Bremerhavena. Sve što je Gadariju trebalo Adresirano na tvrtku Psi-Chon na Dalekom istoku. A Psi-Chor je to slao dalje u Libiju. Prema saznanjima CIA-e, u Toresosu južno od Tripolisa, nastaje najveća tvornica kemijskog oružja koja je ikada otkrivena. Sva je dokumentacija pronađena u podrumu ureda Gadafijeva povjerenika u Frankfurtu, u dvanaest velikih sanduka.— A i Pakistanac je također nestao, jasno - reče Dornhelm.— Jasno — reče Coldwell.— A i Hansen je na vrijeme, prije nego što je kidnuo, uzeo iz Hansen-Chemie sve što mu treba za petsto godina ugodna života.Coldvvell kimne.— Vidiš, mladiću, zar to nije smiješno, stvarno smiješno, ali što ćeš, takav je život! - reče Dornhelm. - Marvin je premlatio Hansena radi tih piš-kamenčića. Marvin ga je mrzio. I ne samo zato. Ipak je on neko vrijeme bio oženjen gospođom Hansen. Marvin je točno znao koliko je Hansen potkupljiv. Marvin bi zacijelo uporno nastavio njuškati, zar ne?

— Zacijelo - reče Amerikanac.Ritt je nepomično sjedio, zaklopivši oči.— I tako je nekome pala na pamet ideja da Marvina zaposle s tim filmovima i da ga pošalju daleko, što dalje odavde. Njega i Valeriu Roth. Ona je bila isto tako opasna za Hansena. Je li to istina?— Istina — reče Coldvvell.— A tko je došao na tu izvrsnu ideju? - upita Dornhelm.— Da, tko? - reče Coldwell. -1 kakvu tu ulogu igra Bolling?— Da — reče Dornhelm. — Kakvu ulogu igra Bolling?— To je još uvijek vaš slučaj, gospodine Ritt — reče Col-dwell. - Sad će vam trebati mnogo suradnika. I to onih najboljih.S L J E D N JŠ E V 1 NNajsposobnijih. To je još uvijek vaš slučaj, taj labirint laži i strahota.— Ali to nije nikakav neuobičajeni slučaj - reče Dornhelm. — Većini ljudi nije uopće teško biti strašan, ni lagati.Robert Dornhelm je razmišljao o tome kako je njegov otac nestao i nikada više nije pronađen, a radi čega je on već kao maleni dječak odlučio postati policajac i pomoći ostalim malim dječacima da pronađu svoje nestale očeve, i pobrinuti se da budu kažnjeni oni koji su takvim očevima nanijeli neko zlo.Elmar Ritt je razmišljao o svojem ocu, kojeg je stožerni sudac Holzvvig, jedan od strašnih jurista nacističkog Wehrmachta, osudio na smrt, točno na dan bezuvjetne kapitulacije njemačkog Reicha, i koji je strijeljan 10. svibnja 1945.Walter Coldwell je mislio na svojeg oca, religioznog fanatika, koji je gotovo na smrt premlaćivao njega i njegovu majku, Gospodu u čast i slavu.Sva su trojica muškaraca razmišljala o tome kako su odabrala svoje zvanje radi svojih očeva, da bi služili pravdi, i sva su trojica mislila o tome koliko malo pravde i koliko stravično mnogo nepravde ima na tom svijetu, unatoč njihovu trudu i trudu milijuna drugih ljudi.I dugo je vremena vladala tišina u ružnom uredu glavne policijske zgrade u Frankfurtu na Majni.Sljedećeg se jutra na posljetku podigla prava bura.Novine, televizija i radiopostaje imale su jednu jedinu temu. Gomila izvjestitelja obrušila se u Bonnu na svakog političara kojeg bi vidjeli. A budući daje bila subota, nisu ih vidjeli mnogo. Na saveznoj tiskovnoj konferenciji, koja je sazvana na brzinu, na čelu glasnogovornika vlade izbile su krupne graške znoja; zapi-njao je u govoru, a od umora je imao upaljene oči. Pri prvom bojažljivom pokušaju da zaštiti vladu, novinari su ga vikom i zvižducima onemogućili u govoru.Televizija je nakon večernjih vijesti prenijela kratko stajalište Kancelara. Poduzet će se odlučne mjere, izjavio je on, ukazao na slične slučajeve u drugim zemljama, požalio se kako nije497IH A N N E SSIMMnačin da Nijemci zagađuju vlastito gnijezdo i kleo se na zajedništvo svih demokrata. Zatim je uslijedila posebna emisija, tijekom koje su se uspjeli izvrijeđati, nadvikujući jedni druge, odgovorni muški i ženski djelatnici Ministarstva pravde i različitih tajnih službi.Glavni je savezni odvjetnik izjavio da vlasti rade grozničavo. Preslušavaju se oba prokurista tvrtke Hansen-Chemie gotovo bez stanke. Protiv Elise i Hilmara Hansena izdan je međunarodni nalog za uhićenje. Interpol traži odbjegli bračni par od dana inscenirane otmice, ali uzalud, što, dakako, nije njemačka krivnja.Skandal s bojnim otrovima bila je udama tema većine europskih i gotovo svih većih američkih novina, a televizijske postaje Europe i SAD-a donijele su ga također kao lead. Svi komentari bez iznimke bili su intonirani agresivno i optužujući. Njemačka i bojni otrovi!Policija je u Bonnu rastjerala jednu veću impulzivnu prosvjednu manifestaciju. Specijalna jedinica zatvorila je široko područje oko dvorca Arabella u Konigsteinu, sjedištu obitelji Han-sen, a

uniformirane su osobe tjerale skupine novinskih izvjestitelja, televizijske ekipe i pripadnike skupine mirotvoraca.Thomasa Hansena, devetogodišnjeg sina odbjeglog para, čuvalo je danonoćno desetke službenika, među njima i jedan liječnik. Dječak je odbijao napustiti svoju sobu. Jedina osoba s kojom je razgovarao bila je Therese Toeren.Sljedeći je dan bila nedjelja. Za ponedjeljak, 17. listopada, dogovorio je Markus Marvin sastanak kod saveznog ministra za okoliš. Intervju je trebao započeti u jedanaest sati. Kad su Marvin i Valerie Roth s Eklandom i Katjom Raal ona je vukla BETA--opremu stigli u devet sati trideset minuta u Savezno ministarstvo za okoliš, zaštitu prirode i sigurnost reaktora u Bonnu, Aleja Kennedv 5, već je sve bilo organizirano u velikoj prostoriji za razgovore, na drugom katu zgrade. Stigli su ranije zato da bi Kat-ja i Bemd imali dovoljno vremena pripremiti u miru cijelu aparaturu. Katja se odvezla dizalom još jednom dolje, da bi iz mer-cedesa Frankfurtske televizije donijela još nekoliko svjetlosnih filtera.Kad se vraćala na drugi kat i prolazila hodnikom do velikeP oŠ E V I Nsobe za razgovore, začula je odjednom iza zatvorenih vrata glasan muški glas i zastala kao ukopana.— Sramota! — derao se glas iza vrata. — Nemojte samo misliti da ćete se izvući! Dobit ćete vi svoje, obećavam vam to!Bolling!čovjek koji se tako glasno i bijesno derao, očito pri telefonskom razgovoru, bio je Peter Bolling. Da, to je bio Bollingov glas!Sjedio je iza vrata, na udaljenosti od tri, pet metara od Kat-je. Filteri su joj ispali iz ruke. Toliko se užasno zaprepastila da je drhtala cijelim tijelom. A Bolling je govorio, govorio, Bolling se derao, Bolling je bjesnio, Bollingov glas je prijetio. Katja se ugrize za donju usnicu i podigne filtere. Moram se sabrati, pomisli odmah, samo se moram sabrati! U trenutku joj je postalo vruće, pa hladno, naizmjence. čelo puno akni orosilo se znojem.Otići! Otići! Moram odmah otići odavde. Bernd! Bernd! Katja posrćući potrči hodnikom do velike sobe za razgovore. Naglo otvori vrata. Nitko na nju nije obraćao pažnju.U sredini je stajao mlad čovjek odjeven u sivo flanelasto odijelo, a oko njega su se okupili ostali. Razgovarali su nešto i bili uzbuđeni, nervozni i smušeni.Bernd! — vikne Katja. — Moram ti nešto reći, odmah! Tek su se sada svi okrenuli i pogledali je.Pusti nas na miru, Katja! Poslije. - Ekland odmahne glavom.A što je? - upita Marvin.Katja zanijemi. Ne! Ne govori ništa! Pred svim tim ljudima. Oh, Bože moj, uvijek ja učinim nešto krivo! - Ništa važno - promrmlja ona. - Ništa važno... Oprostite...Ostali su već nastavili razgovor s mladim čovjekom.Valerie: - Imamo čvrsti dogovor s ministrom!Ekland: - Već prije nekoliko tjedana! I dva puta potvrđen!vin: - Ako mislite da od nas možete praviti budale, onda se grdno varate!Ekland: - Samo zato jer je sada svatko u smrtnom strahu da ne kaže neku krivu riječ, ili nakon toga skandala s bojnim otrovima koju suvišnu riječ! I zato se sada ne može razgovarati s ministrom! Lijepo, veoma lijepo.Bernd! Katja je netremice gledala u njega, izgledala je smiješno, tako mala, tako izgubljena, s velikim filterima u ruka- ma. Pokušavala je privući Eklandov pogled na sebe. Uzalud. Sni- i matelj je bio do te mjere bijesan daje zaboravio na vlastitu odluku da se neće više nikada angažirati, nikada više miješati u bilo što.Mi nismo naše vrijeme našli na ulici, gospodine Schwarz! Riječ je o golemoj produkciji, s čvrstim planom snimanja. Znate li vi što je to plan snimanja?Molim lijepo! — Gospodin Schwarz u sivom flanelu digne obje ruke. Nježne ruke. - Gospodin ministar iskreno žali, ali je morao otići na hitan sastanak u jednu nuklearku. Iznimno važan sastanak. Neodgodiv. Do jučer navečer još nismo znali za to. Ponavljam, gospodinu ministru je

žao...Baš nam to nešto znači!Ako hoćete dogovoriti novi termin...Nećemo. I ne možemo. čuli ste, imamo čvrst plan snimanja. Moramo najhitnije otputovati u Ameriku. Osim toga, kad se ta stvar s Hansenom i Libijom bude razmrsila do kraja, tek se tada s ministrom neće moći razgovarati.Ali mi ćemo se nekako snaći i bez njega, gospodine Schwarz! Snimat ćemo vaše lijepo Ministarstvo, a jedan će govornik izreći tekst kako je ministar otkazao čvrsti dogovor i kako se s njime nije moglo razgovarati.Ne, nije tako. Ja sam vam lijepo objasnio daje gospodin ministar neočekivano i najhitnije...čuli smo. Srdačna vam hvala, gospodine Schwarz. Najtoplije vam hvala. I najljepši pozdravi gospodinu ministru!Gospodin Schwarz se udalji bez pozdrava. Vrata se za njim zatvoriše.I što sada? - Valerie Roth pogleda Marvina.Ništa - reče ovaj. - Demontirati uređaje i otići! Gilles će nam napisati prikladan tekst o tome. Ako smijem moliti, gospodine Ekland...Katja požuri k Berndu.POSLJEDNJPJEVGdje si bila? Pomozi mi!- Bernd...Prvo reflektore!Bernd!Ton!Bernd, slušaj!— Što je? — On je pogleda nestrpljivo.Ne mogu ništa ispričati, očajnički pomisli Katja. Ne ovdje. I ne sada. Ostali ne smiju ništa čuti. Nitko ne smije čuti, osim Bernda. Moram pričekati dok budemo sami. - No, što je? — upita on razdražljivo.Ništa... Ništa, Bernd... Oprosti... Ja... reflektori... Katja požuri do prvog reflektora i poče ga skidati sa stativa.Kad budemo sami, razmišljala je. Moram se toliko strpiti. Već sam jedanput krivo postupila, tada u Altamiri, u Brazilu. Greška se ne smije ponoviti. Moram pričekati. A morala je čekati gotovo jedan sat.Iz Ministarstva su se odvezli do Saveznog ureda za tisak. Marvin je inzistirao da se odmah požali vladinu glasnogovomikvi. Do njega se, dakako, nije moglo. I to ne samo do njega, nego ni do koga iz Saveznog ureda za tisak.Telefonski su se javili televizijskoj postaji za koju su radili i rečeno im je da odustanu od intervjua i najhitnije otputuju u SAD. Iz Pariza, concordeom. U njemu još ima dovoljno mjesta za sve.Mi idemo u Bristol - reče napokon Marvin Eklandu. -A vi otiđite u vaš pansion! Odmah se spakirajte! Stići ćemo još na podnevni zrakoplov za Pariz.I tada je, napokon, Katja ostala nasamo s Berndom. On je sjedio za volanom velikog mercedesa u kojem je bila smještena čitava aparatura i vozio oprezno kao i uvijek.Dakle, o čemu je riječ, Malena?Bernd... Bernd... ja... ja sam -No!Ja sam čula Petera Bollinga! - klikne Katja Raal. Ekland je oprezno vozio i dalje. - Gdje? - upita on.U Ministarstvu. Iza jednih vrata.5O1N N E SKojih vrata?Tamo na drugom katu. Gdje smo htjeli snimati. Sišla sam dolje po svjetlosne filtere i, kad sam se vraćala, izašla sam iz dizala, te prošla pored jednih vrata i začula Bollingov glas. Veoma glasno! Sasvim jasno! Peter Bolling! On je u Bonnu! U Ministarstvu za okoliš!

Ne viči toliko, Katja! Smiri se. To nije bio Bollingov glas. Prevarila si se.Ne, nisam se prevarila! Neka budem na mjestu mrtva ako to nije bio Bollingov glas. Već po drugi put, da toga Bollinga... Zašto se to uvijek meni događa, Bernd? Ja tu ništa ne mogu!Nitko to i ne kaže, Malena. - On zaustavi auto ispred semafora na kojem je bilo crveno i nježno pomiluje Katju po glavi. - Dobra Katja. Zlatna Katja. A tako si se lijepo smirila. - On je poljubi. - Predivno. Ja dobro znam zašto te volim.Ona poče plakati. - Ti si rekao da se ni pod kojim uvjetima ne damo uvući u čitavu tu stvar. Rekao si da je sve to skupa suviše opasno. Da moramo misliti na nas. Raditi svoj posao, šutjeti i nastojati se što prije maknuti daleko od svega toga.Da, moramo postupiti točno tako. I postupit ćemo.Ali Bolling.Što Bolling?Ako je on ipak u Bonnu.To nije bio njegov glas.Je! Je! I je! Bio je!Na semaforu zasvijetli zeleno svjetlo. Ekland krene.Nije bio. Na tebe je djelovala priča o njegovu glasu snimljenom na traci.Bože moj, toye bio on! Bio je on, Bernd! Iza vrata! Pa čula sam ga svojim vlastitim ušima!Dobro, čula si ga. Ali nisi sasvim sigurna. Mislim, nisi sto posto sigurna. Sjeti se Marvina! On je također rekao da nije apsolutno siguran je li na traci uistinu Bollingov glas.Ja sam sigurna, Bernd!Apsolutno? Sto posto?Ona ga zdvojno pogleda. - N-e, pa... baš apsolutno nisam...SO2PJEVNo, eto! U stvari je sasvim svejedno. Ti uopće nisi čula nikakav glas.Naravno da... - Katja prekine u pola rečenice. - A, tako. Ti misliš...Upravo to! Ti naprosto nisi ništa čula. Ne moramo ni s kim o tome govoriti. I nećemo ni s kim o tome govoriti. Nećemo se ni u što miješati. Ni u što, srce. Uskoro je kraj. Izdržat ćemo još toliko i ostati izvan te cijele priče. Od nas dvoje nitko ništa drugo i ne očekuje. Svima sam to javno rekao, onda u Liibecku, kod gospođe doktorice Goldstein. Mi radimo svoj posao i gotovo.Ali zar ipak ne bismo morali reći drugima, Bernd?Ne, do đavola! Mi se i do sada nismo upletali, pa nećemo ni ubuduće.Ali baš sada, Bernd! Možda je Bolling upleten u Han-senovu priču...Upravo zato ne! Skandal Hansen upravo je započeo. Što će se iz toga izroditi, ne zna nitko živ. To će biti opasno po život za svakoga tko ima bilo kakve veze s tim. Bojni otrovi, Katja! Bojni otrovi! Ne smiješ nikada i nikome reći ni riječi! Zakuni se, Katja! Zakuni se!Ja... ja se kunem, Bernd...Sada je već bolje, zar ne? Ti i ja. Nas dvoje. Bit ćemo složni. Protiv svakoga i svih. U arhivu ima dovoljno filmova o drugim solarnim postrojenjima. Samo još Amerika, Katja, i gotovi smo. Onda se može dogoditi što god hoće. Onda ćeš poći k profesoru. Ja sam telefonski razgovarao s njim. I već sam dogovorio termin. Deseti studenoga, petnaest sati. No, što kažeš?Ona ga pomiluje po ruci. - Bernd... ja te tako volim...I ja tebe! Deseti studeni, Katja, to je uskoro! Uskoro! Vidiš da sam u pravu, zar ne?Vidim.I više se ne bojiš.I više se ne bojim - reče Katja Raal. - Ničega. To je jedino ispravno. Ni u što se ne miješati, pogotovo sada pred kraj. Ne, ničega se ne bojim... Bože dragi, Bože dragi, samo kad se ne bih toliko bojala!— Na posljetku se započelo s točnom računicom! Koliko sve to zaista košta: auto, autoceste, struja, grijanje, ugljen, atomska energija, zrakoplovstvo, kemijsko poljodjelstvo? Koji su to budući troškovi za okoliš, zdravlje, zajedničku dobrobit ljudi? Napokon se postavlja to pitanje, a ja kažem,

to je najdivnije što Zapad može ponuditi! Epohalno, poput perestrojke ili glasnosti na Istoku! — Visok, snažan fizičar Pierre Leroy gledao je oduševljeno sad Marvina, sad Gillesa i Isabellu. Njegove su prodorne tamne oči sjale od oduševljenja. Smiješio se. - Kapitalizam s ljudskim licem!Bilo je već skoro sedamnaest sati toga 17. listopada. Sjedili su u velikom baru pariške zračne luke Charles de Gaulle. S njima su bili i Katja Raal, Bernd Ekland, Valerie Roth, Monique i Ge-rard Vitran. Let concordea bio je odgođen zbog nekog tehničkog preispitivanja. Zrakoplov je trebao uzletjeti već u šesnaest sati i sletjeti u trinaest sati četrdeset pet minuta po lokalnom vremenu u njujoršku zračnu luku John F. Kennedy. Tamo je odmah imao vezu za Tri-Cities-Airport u Richmondu, u blizini atomskog rezervata Hanford, u Saveznoj Državi Washington. Već su više od jednog sata sjedili u baru i čekali. S njima su čekali i Monique, Gerard Vitran i Pierre Leroy, koji su ih došli otpratiti.Leroy je bio uzbuđen. On je prije stanovita vremena morao obaviti neke poslove u Njemačkoj, pa je tom prigodom saznao mnoge stvari koje mu odonda nikako nisu dale mira. Pogleda Gillesa i reče:Oprostite što sada držim velike govorancije, ali to je sve skupa doista nevjerojatno. - I ovoga je puta govorio njemački.— Slušao sam govor Ernsta Ulricha von Weizsackera... to je... po-mozite mi, gospodine Marvine!Sin Carla Friedricha, filozofa i fizičara i nećak našeg predsjednika.Da, hvala... nisam točno znao. Direktor bonnskog Instituta za europsku ekološku politiku... rekao je nešto u tom smislu: gospodarstveni, a istodobno i ekološki optimum može se postići samo ako se cijene svih dobara koje mi proizvodimo i kupujemo budu proračunavale gospodarstveno ekološki. Time se pokreće nešto veliko. Tek kada cijene budu iskazivale ekološku gospoŠ E V 1 NPJEVdarstvenu istinu, mogu se naše odluke o kupnji usuglasiti sa zaštitom okoliša. - On sav ozaren pogleda Isabellu.Da, to bi bilo lijepo - reče Gilles. - Samo, to baš i nije velika novina. Okoliš ima svoju cijenu. To je već 1891. godine bila proročka vizija američkog ekonoma Alfreda Marshalla. Godine 1920. slijedio ga je njegov francuski kolega Arthur Pigou pitanjima o troškovima okoliša industrijske proizvodnje. Obojica su htjela postići formiranje cijena primjereno okolišu, ali se nisu mogli probiti s tom idejom.Ja sam oduševljen! - ustvrdi Leroy. - Što vi sve znate, monsieur Gilles! Weizsacker se pozivao na Pigoua. Sada je na posljetku i on stekao priznanje, jer se upravo sada vode debate0 porezima za okoliš, koji nisu ništa manji, nego što bi bila ekološka reforma tržišnog gospodarstva.Isabelle uze u ruku cigaretu. Gilles upali šibicu. Leroy upaljač.Isabelle se sagne nad plamen upaljača. - Hvala.Zacijelo svi od vas znaju već mnogo toga o tom napretku — reče Leroy. — Ja sam potpuno pod snažnim dojmom onoga što sam čuo u Njemačkoj. - On se okrene prema Monique i Gerardu1 objasni im na francuskom o čemu govori, a istodobno se ispriča što govori njemački.Monique odmahne rukom. — Ništa zato, Pierre. Isabelle barem ne treba prevoditi. Nama si to ionako već sve ispričao.Pierre Leroy opet pogleda Gillesa. - Uglavnom pričam zbog vas, monsieur. To je, općenito uzevši, najvažniji napredak. U svojoj knjizi morate pisati o tome! Dopustite da vam ispričam...Veoma ste ljubazni, monsieur Leroy - reče Gilles.Mi još uvijek radimo na osnovi izračuna troškovi-korist. Ali, uz kapital i rad, proizvodnja dobara se ne može odreći i resursa okoliša. U uobičajenoj staroj ekonomiji oni do sada nisu čak bili ni spomenuti kao proizvodni čimbenik. Još uvijek se priroda i okoliš iskorištavaju po najjeftinijim tarifama, iako je kazaljka na satu okoliša već došla na pet minuta prije dvanaest.Leroyevo oduševljenje naprosto je plijenilo, tako da su ga Gilles, Marvin, Valerie Roth i Isabelle slušali više nego pažljivo.Međutim, već je 1986. godine došlo do proboja - reče55OSO H A N N Eon, a Gilles pomisli kako je zapravo neobično da je toj osobi mlađoj od njega toliko stalo da upravo

njemu prenese svoj entuzijazam. - Te je godine objavljena knjiga Lutza VVickea, vrijedna pažnje: Ekološke milijarde - koliko košta uništeni okoliš. Tek sam je sada pročitao. Wicke procjenjuje godišnje štete zbog kvazislijepog gospodarenja u odnosu na okoliš na sto do dvjesto milijardi maraka. To je deset posto njemačkog bruto društvenog proizvoda. Za zaštitu okoliša Bonn izdaje otprilike samo dvadeset jednu milijardu maraka, dakle desetinu gubitaka zbog okoliša.Ekland i Katja su sjedili postrance. Katja odjednom naglo ustane. Bljedilo joj je oblilo lice.Sto je? Moraš opet povraćati?Da...I u zrakoplovu si povraćala dva puta... Je li to zaista samo uzbuđenje?Jamačno... - Ona odjuri van, do zahoda. Ekland ju je pratio zabrinutim pogledom.Wicke je izračunao iznose za SR Njemačku — reče crnoo-ki, živahni Leroy, ponesen oduševljenjem. — Onečišćenje zraka trideset milijardi. Zagađenje voda dvadeset milijardi. Zatrovanost zemljišta deset milijardi. Buka i ostale štetnosti šesnaest milijardi. Slično je, dakako, i u drugim zemljama. Mi živimo daleko iznad naših prilika, velikim dijelom na teret okoliša i na račun potomaka kojima ostavljamo sve veće i sve više problema, kao što je primjerice radioaktivni otpad iz reaktora, kojeg nitko ne može zbrinuti. Da je to nemoralno, ne može osporiti nijedan pošten čovjek. Taj Wicke je sada s jednim svojim kolegom iz Saveznog ureda za okoliš, zove se Jochen Hucke, prezentirao novu knjigu koja nosi naslov: Ekološki Marshallov plan. Oni predlažu globalnu ekološku akciju. Misle da naočigled golemih opasnosti kao i zbog razloga iz kojih su one nastale, kao stoje pretjerano visoka potrošnja energije i njene posljedice ispuštanja ugljičnog dioksida, zatim potpuna neodgovornost kemijskih divova, masovno siromaštvo, nepravedna podjela zemlje u Trećem svijetu i tako dalje i tako dalje, da naprosto ovdje više nije dovoljna politika takozvanih malih koraka. I stoga trebamo međunarodni plan, ekološki Marshallov plan. Isto tako kao što je stari Marshallov plan nakon 1945. spasio razorenu Europu, trebao bi ekološki MarshalJ E D NPJEVlov plan namaknuti sljedećih četrdeset godina sveukupno šest tisuća milijardi dolara i to pomoću poreza na potrošnju ugljena, nafte i plina. Time bi se onda zaista spasio svijet, uz uvjet, dakako, da se posvuda uvedu tehnike koje štede energiju.Svo to vrijeme Isabelle se igrala lančićem oko vrata na kojem je visio stari novčić.Ponesen razgovorom Marvin reče: — I ja sam to čitao. A čitao sam i ovo: neželjeno pribjegavanje atomskoj energiji trebalo bi spriječiti tako, da se ubuduće pogonima s reaktorima nametnu puni troškovi osiguranja od mogućih nesreća topljenja jezgre, jer danas za taj rizik još uvijek jamči društvo, u najširem smislu te riječi. Ukidanje te privilegije nuklearnog gospodarenja spriječilo bi svaku daljnju izgradnju nuklearki. U Saveznoj Republici moglo bi se, primjerice, jednim takvim Marshallovim planom do 2030. godine prepoloviti ispuštanje ugljičnog dioksida. Isto, dakako, važi i za druge zemlje. Na taj bi se način možda još zaista i mogla izbjeći klimatska katastrofa.Ja bih rekao da je sve to zapadni pandan perestrojkel — uzvikne Pierre Leroy. Zatim se obrati Marvinu: - Pročitao sam jednu rečenicu koju je vaš savjetnik u jednom svom stručnom mišljenju napisao za vašeg ministra gospodarstva: Rast gospodarstva koje štiti okoliš drukčije je strukturiran od gospodarstva koje onečišćuje okoliš, jer ono samo za sebe pridonosi blagostanju građana. Time je ekološki pokret ipak prodro u glave es-tablishmenta, i to ne samo u vas, nego posvuda. Rast gospodarstva napokon se ocjenjuje prema kvaliteti u odnosu na okoliš! Unatoč svim najavama katastrofa, ipak jedna svijetla točka. Na taj ćemo način ipak uspjeti.Isabelle! - glasno reče Gerard Vitran. Ona se trgne. - Da, molim?Hoćeš li, molim te, prevesti ovo zadnje što je Pierre rekao? - Gerard se pritom nasmijuljio.Ako dopustite - reče Leroy zažmirivši i prevede sam.Nešto se stvarno kreće - reče potom Marvin. - Do revolucije mišljenja došlo je ne samo na Istoku, nego i u nas na Zapadu. Ja to tvrdim ne samo zato da bih se ohrabrio. Ne, zaista je tako kako je formulirao gospodin Leroy: i mi imamo našue-restrojku Njemački sindikalni savez priprema za sljedeći Savezni5O7kongres reformu poreskog zakona. Trend se kreće od društvenog prema ekološko-društvenom

tržišnom gospodarstvu. Ove je godine na redovnoj skupštini SPD-a podignut problem ekoloških poreza na razinu političkog programa i time su se poveli za zelenima. Kao cilj ekološke reforme industrijskog društva do 2000. godine, a koja bi se financirala ekološkim porezima, SPD spominje: smanjenje potrošnje energije za otprilike jednu trećinu, kvalitetu voda svih mora i rijeka koja omogućuje bezopasno kupanje, čuvanje raznolikosti pojedinih vrsta biljnog i životinjskog svijeta stvaranjem zaštićenih područja prirode na deset do petnaest posto površine Savezne Republike, zaštitu zemljišta koje više ne bi dopuštalo prodor štetnih tvari u podzemne i pitke vode, u prehrambene proizvode i u majčino mlijeko. I kao prvo, trideset posto manje otpada.I u nas se događaju slične stvari - reče Leroy, koji je djelovao tako mladenački, snažno i ulijevao povjerenje. — I u mnogim drugim zemljama. Jer, jasno je da takav plan može djelovati samo diljem svijeta, ne priznavajući granice. Je li ikada politička situacija bila povoljnija za nešto takvo? - Leroy je govorio tako glasno da su drugi posjetitelji bara okretali glavu i gledali ga. -Ako Gorbačovljeve ideje imaju za posljedicu da se dan za danom događaju stvari koje si još jučer nismo mogli zamisliti ili ih se nismo usuđivali pomišljati, onda i s ovim novim mišljenjem postoje isti izgledi! Naime, tada se i na ekološkom planu može dogoditi mnogo toga što se danas još ne može ni zamisliti. Promijeniti bi se moglo sve, ako bi se što skorije našlo mjesta za etičko prosuđivanje u ovom našem kapitalističkom sustavu. Sve će se preokrenuti naglavce. Danas nam još socijalno osiguranje izračunava koliko košta bolest. Koliko košta ozdravljenje i postavljanje na noge nekog bolesnog čovjeka? Bolesnog čovjeka koji je bolestan zbog ovog bolesnog svijeta. Već bismo sutra mogli postaviti ovakvo pitanje: koliko stoji zdravlje? Koliko stoji uklanjanje šteta na okoliš, kako mnogi ljudi više i ne bi obol-jevali? Tko je danas još spreman zauzeti se za drugoga? Svatko stoji na svom ego-tripu! - Leroy nastavi tišim glasom. Zvučao je toplo, meko i ganuto: - Toliko toga bi tada bilo moguće... tolika bi pitanja tada postala potpuno ozbiljna... primjerice, oprostite, zvuči patetično, koliko košta smijeh jednog djeteta? KojaPosljednevinje cijena zadovoljstvu, toplini, nadi? Koja je cijena, oprostite, sklonosti? Koju sam cijenu spreman platiti za to? I što sam sve spreman učiniti? A što propustiti? - On pogleda Isabellu. - Vi sumnjate?Kako ste došli na tu pomisao? - reče Isabelle. - Pa vi me uopće i ne poznajete!— Prema vašem izrazu lica zaključio bih... Gilles se nasmiješi.čitav je razgovor bio ispresjecan glasovima iz zvučnika koji su javljali o uzlijetanju i slijetanju zrakoplova.Leroy je nakon toga djelovao pomalo zbunjeno. On reče: - Ja... ja sam jako uzbuđen zbog tolikih novosti. Ali sam još uvijek realist. Postoji mnogo toga što se ne može kupiti novcem, što se ne može nadoknaditi novcem... Kako na primjer obračunati estetski gubitak zbog uništenja nekog krajolika? Kako patnju uzrokovanu oboljenjem od raka?... Ne, ne, i ekološki je obračun samo sredstvo do cilja. Ali, sada će znanost i politika zajednički razviti nove društvene tehnike, kojima ćemo uspjeti prenijeti vi praksu ekološke spoznaje i etičke maksime, a to me pokreće više negoli sve drugo što sam ikada doživio. Ispričavam se što sam bio tako glasan!Iz zvučnika se začuje gong, a zatim i djevojački glas: -Pažnja, molim! Dame i gospodo, Air France javlja polijetanje vašeg leta u kašnjenju concordeom nula, nula, jedan za New York. Mole se putnici da pođu na izlaz dvadeset četiri. Hvala!8— Dame i gospodo, za nekoliko minuta sletjet ćemo na zračnu luku Asuncion - začuo se iz zvučnika stjuardesin glas. - Molimo da ne pušite i da stavite sigurnosne pojaseve. Hvala! - Ova se obavijest na španjolskom ponovila i na engleskom jeziku.Thomas Hansen sjedio je kraj prozora samo napola praznog zrakoplova državne paragvajske zrakoplovne agencije LAP. Pored devetogodišnjeg dječaka odjevenog u plavo odijelo sasiveno po mjeri, bijelu košulju i plavu kravatu, sjedio je dr. Keller, generalni opunomoćenik tvrtke Hansen-Chemie. Njemu je bilo trideset devet godina, bio je visok i vitak, odjeven poput nekog bankara.Tamno odijelo, bijela košulja, visok ovratnik, tamna kravata. Glava mu je bila uska, čelo visoko, plava kosa već je počela sijediti i bila je glatko začešljana unazad. Ruke dr. Kellera djelovale su

neobično prozirno, tako da se činilo kao da se vidi svaka pojedina kost na prstu. Gledao je Thomasa smiješeći se. Dječakovo je lice bilo ozbiljno. I dječak je, kao i dr. Keller, zakopčao sigurnosne pojaseve. Bio je umoran. Obojica su imala iza sebe dugačak let. Lufthansom od Frankfurta do Rija, a odatle jednim LAP-ovim zrakoplovom do Asunciona. Bilo je nekoliko minuta iza podneva, 25. listopada 1988.Tjedan dana prije toga otputovao je Markus Marvin sa svojom ekipom s pariške zračne luke Charles de Gaulle za New York, a odatle na Tri-Cities-Airport u Richmondu, država Washin-gton. Daje tvrtka Hansen-Chemie potajno sudjelovala u izgradnji tvornice bojnih otrova za libijskog šefa Gadafija, mediji su prvi put izvijestili prije jedanaest dana, odnosno 14. listopada.Zrakoplov je u velikom luku obletio Asuncion, glavni grad Paragvaja i pritom se spuštao sve niže. Zatim je prizemljio i rulao po pisti. Thomas ugleda kako se na put do piste polagano približava mercedes srebrnaste boje. Kad se zrakoplov zaustavio i kad su Thomas i dr. Keller izašli iz zrakoplova, priđe im vozač mercedesa, mlad čovjek u plavoj odori. Imao je plavu kosu, plave oči i smiješio se.Dobro došli u Paragvaj! Ja sam Paul Kassel, vozač gospodina i gospođe Hansen. Izvolite, uđite u auto. Odvest ću vas do jezera.Kakvog jezera? - upita ozbiljno Thomas.Najljepšeg jezera u zemlji — reče Kassel. — Jezero Ypa-carai. Stići ćemo za pola sata. Tvoji roditelji tamo imaju kuću. Ispričavam se! Smijem li reći ti?Molim! Zovi me Thomas!Rado, Thomas. A ti mene zovi Paul! - Kassel otvori stražnja vrata. Thomas i dr. Keller uđu u automobil. Paul sjedne za volan i krene. Prije nego što su se odvezli s uzletišta, Kassel je morao nakratko stati ispred rampe. Jedan policajac priđe autu i oslovi Paula. Govorili su španjolski. Zatim se Paul okrene.Želi vidjeti vaše putovnice. čista formalnost. Policajac je bio srdačan, ali i pomalo opušteno dostojanstven. Vrati im putovnice i salutira. U znak pozdrava Paul digne jednu ruku. Vozili su se obilaznicom oko glavnoga grada u smjeru istoka. Automobil je klizio kroz šarenilo gusto nabacanih radničkih i zanatlijskih četvrti. Thomas kao da se iznova razbudio. Moglo se vidjeti toliko toga. Ususret su im dolazile žene koje su jahale na magarcima u amazonskim sedlima. Jedna od njih imala je u ustima debelu crnu cigaru.Jašu na tržnicu - reče Paul. - Znaš, ovdje je još uobičajena trgovina razmjenom.Muškarci su jahali na konjima, uspravno i ponosno.Trguje se i putem do tržnice - reče Paul. - Oni se zovu arrieros, paragvajski gauči.Mlade su se djevojke vozile biciklima pored njih.Sviđaju ti se, što? — smijuljio se Paul.Da - reče Thomas jednako ozbiljno kao i prije. — Moji su roditelji odabrali zaista lijepu zemlju.Istina je - reče Paul. - Svi su ljudi ovdje ljubazni i srdačni, a većina ih je i lijepa. Ne samo djevojke. Znaš li komu to trebaju zahvaliti? Ja sam tu već preko šest godina i zanimao sam se za povijest Paragvaja. Oni zahvaljuju svoj izgled i svoju prirodu čovjeku imenom Domingo Martinez Irala, prvom guverneru Asunciona. On je oko 1540. godine odlučio da svaki Španjolac smije imati vlastiti harem s najviše pedeset Guarani-lje-potica. Guarani su ovdje bili starosjedioci. To što je guverner ovdje dopustio nije, doduše, bilo baš katolički, ali je time stekao veliku popularnost.Mogu i zamisliti - reče Thomas. Lice mu je i nadalje bilo potpuno bezizražajno.Muškarci Guarani nisu imali ništa protiv te odredbe. Zbog neprestanih borbi s Inkama bilo ih je sve manje, a oni koji su preživjeli nisu mogli izaći na kraj s tolikim viškom žena. Bili su takoreći radosni da su ih Španjolci riješili velikog broja žena.Razumijem - reče Thomas.Vidiš, to miješanje između starosjedilaca i doseljenika stvorilo je samostalnu rasu, Paragvajce. Lijepi ljudi otvorenih lica, crne kose i uvijek s istom neusiljenom ljubaznošću. Svaki će te seljak ljubazno primiti. No, da, a djevojke...51 1Imaš je i ti?

Da, imam. Imao sam ih već puno - reče Paul. On i doktor Keller se nasmiju. Thomas se nije nasmijao.Predgrađa su bila zaostala, krajolik se izmijenio, kao daje1; udaljen mnogo sati vožnje od Asunciona: svježe zelen, širok i otvoren, neravan. čak je i tlo bilo blago valovito, a u daljini je Thomas vidio, u sumaglici inače sunčanog dana, razvučen lanac brežuljaka. Na livadama je pasla stoka. Put je sada vodio kroz uredno obrezana polja šećerne trske i manioka.Kad sam ja došao ovamo - reče Paul - prašuma je sezala sve do ove državne ceste broj 1. Poslije se ovdje nevjerojatno mnogo krčilo, ali unatoč tomu zemlja je još uvijek jedna prašuma. Poštedjeli su samo stabla lapacho.Lapacho, jesu li to oni veliki ružičasti i ljubičasti grmovi cvjetova? — upita Thomas. Dr. Keller je netremice gledao dječaka.Da - reče Paul — ti veliki cvjetni grmovi, kao što ti kažeš, to su lapacho stabla. Stabla! Između kolovoza i prosinca oni gube listove, ali cvjetovi ostaju. Unatoč svoj ljepoti i njih će posjeći.Ali zašto?Vlasnici čekaju dok grmovi narastu u stabla, a zatim ih sijeku. Drvo donosi mnogo novca...Nešto kasnije na obzoru se već pojavilo Ypacarai jezero.Prekrasno! - reče dr. Keller. - Pa to je nešto za najsjajnije razglednice. Tvoji su roditelji uvijek imali dobar ukus, Thomase. Prvenstveno tvoja mama. Koliko je veliko jezero?četrdeset i dva kvadratna kilometra, gospodine doktore Kelleru - reče Paul. - A dubina mu je svega nekoliko metara. Muljevito dno, nema algi i nema riba. Ne može se pecati. Ali, zato se može kupati, jedriti, skijati na vodi ili naprosto ljenčariti na pijesku. — On skrene ulijevo. - Glavno se mjesto ovdje zove San Bernardino. Gospodin i gospođa Hansen žive malo izvan mjesta. - Sada su prolazili ulicama s malim hotelima i pansionima, s mnoštvom klubova naziva clubs i prekrasnih vila u stilu francuske Rivijere. - San Bernardino utemeljili su 1881. njemački doseljenici. Gotovo svatko ovdje još uvijek govori njemački...Clubs i vile su ostale za njima. Novoasfaltirana cesta vodila je izvan mjesta u šumoviti krajobraz, većim dijelom ispunjenlapacho stablima s prekrasnim ružičastim i ljubičastim cvjetovima. Nakon što je nekoliko minuta vozio pored jednog bijelog zida, Paul prikoči i skrene opet ulijevo. Kroz otvorena visoka ulazna vrata od kovanog željeza stigne u perivoj. Tu je bila zasađena engleska trava, s uređenim malim jezerima, zatim mnogo starih stabala, njegovane lijene i sva sila plamenocrvenih cvjetova.Poledaj, Thomase! - uzvikne dr. Keller.Gledam, gospodine Kelleru - reče dječak.Najljepši cvijet Paragvaja - reče Paul. - Ima ime koje je gotovo nemoguće izgovoriti.A kako se zove? — upita dr. Keller.Mburukuva - reče Paul. A zatim obrativši se Thomasu: - Pokušaj to izgovoriti!Thomas uopće nije reagirao. Dr. Keller ga je neprestano promatrao.Papagaji! - usklikne generalni opunomoćenik tvrtke Han-sen-Chemie.Na stablima!Divlji - reče Paul. - Ima ih mnogo. - Prođe kolima pored neke bijele zgrade. - Ovdje stanuje osoblje. - Put kroz perivoj blago je skretao. Na vidiku se pojavi zasljepljujuće bijela gospodska kuća u europskom stilu iz godina 1871.-1873. - A ovdje stanuju tvoji roditelji.Stajali su na velikom nenatkrovljenom stubištu. Nježan i sitan Hilmar Hansen, s plemenito oblikovanom glavom i veoma finom bijelom kosom, koji je djelovao poput neke djevojke, i njegova žena Elisa, viša od njega, širokih ramena, uskih bokova, dugačkih nogu i s paž frizurom.Paul zaustavi mercedes na škriputavom bijelom šljunku koji je blještao na suncu.Thomase! — usklikne gospođa Hansen.Potrči mu ususret. Sreli su se uz lijehu punu plamenocrvenih cvjetova. Majka klekne i čvrsto privije dječaka uza se.Srce moje - reče Elisa Hansen. - Najdraže moje. Sve moje na svijetu.Dobar dan, mama - ozbiljno reče dječak.513

Gospođa ga je Hansen obasipala poljupcima. Kad je napokon ustala, oči su joj bile pune suza. Thomas priđe Hilmaru Han-senu, pruži mu mlohavo ruku, a čelo i lice na poljupce, te reče:— Dobar dan, tata.Dobar dan, dječače moj - reče Hilmar Hansen visokim, nježnim glasom. - Kako sam samo sretan što te vidim.I ja također — reče Thomas i obriše tragove sline s lica.Samo jedan gutljaj za dobrodošlicu - reče majka u golemoj sali kuće. Jedan je njemački poslužitelj odjeven u crne hlače i vestu sa zelenozlatnim prugama, servirao šampanjac, a za dječaka sok od naranče.I uz to jedan gutljaj šampanjca da proslavimo taj dan -reče Elisa Hansen. - Nakon toga ćeš dobro spavati, vidjet ćeš.Ona digne čašu. - Za tebe, Thomase! - reče ona i svi popiju svoje piće njemu uzdravlje.U sali se nalazio probran antikni namještaj. Bilo je tu nekoliko garnitura za sjedenje, a ispred kamina mramorni se pod spuštao za dvije stepenice. Thomas primijeti kako na zidovima vise slike koje nikada nije vidio u dvorcu Arabella. Za svoju dob on je veoma dobro poznavao slikarstvo, jer je to bilo područje koje gaje osobito zanimalo, pa je odmah između drugih majstora prepoznao jednog Noldea, jednog Kandinskog, jednog Picassa i jednog Van Gogha. To je moralo stajati neizrecivo mnogo novca. Polagano i ozbiljno koračao je od slike do slike.Lijepo - reče on, ne pogledavši pritom ni majku ni oca.— Veoma lijepo. Sve. I perivoj.Ovdje je prekrasno — reče Elisa Hansen iza koje je nijemo I koračao dr. Keller. - Osjećamo se jednako ugodno kao i u Ko-nigsteinu. Još ugodnije. Ima i tako mnogo ptica. Nema doduše slavuja, ali zato ima mnogo drugih ptica pjevica. Takvih nema u cijelom Paragvaju. Jedino u okolici jezera Ypacarai. Pjevaju naprosto božanstveno, čut ćeš ih, srce.Da, mama - reče Thomas. Bio se zaustavio ispred jedne velike slike naslikane na drvetu, a koja je stajala izdvojeno. Dugo ju je nijemo promatrao. U zasićenim je bojama slika blistala poput dragulja.POSUJEDNJS E V I NPJEVTo je nešto najljepše što sam ikada vidio - reče on na posljetku.To je Počinak pri bijegu u Egipat, Lucasa Cranacha Starijeg - reče Elisa Hansen i zagrli sina. - Pa ti poznaš tu sliku!Svakako, mama. Ali po prvi put vidim original. - Dječak nastavi promatrati sliku koja je prikazivala Svetu obitelj okruženu anđelima koji je služe i muziciraju. U središtu je Josip, a ispred njega u crvenom ruhu i crvene kose sjedi Marija. Dijete joj je na koljenu, a jedan mu anđeo pruža jagode. Skupina je bila ukomponirana u brežuljkasti šumski krajolik. Kroz omoriku i brezu pada pogled na plavo nebo bez oblačka i na beskrajnu širinu u kojoj su se daleko, daleko uzdizale plavo-bijele planine.Osam anđela - reče dječak. - Ne, nikada nisam vidio nešto ljepše. Ni vi, gospodine Kelleru, zar ne?Nikada - reče dr. Keller.Dječak pogleda majku. — Izdat je nalog za vaše uhićenje — reče on mirno.Tako je, srce moje - reče majka. - A sviđa li ti se i kuća, dušo?Da - reče dječak. - Vi se više nikada nećete vratiti u Njemačku.Jamačno nećemo — reče otac.Jamačno nećete - reče dječak i kimne. - Nemate nikakvih šansi. Ni najmanjih.Upravo se zato i nećemo nikada vratiti, dušo moja - reče majka. — Iako je to, razumljivo, podla urota konkurencije. Mi smo nevini.Razumljivo - reče dječak.S tom tvornicom u Libiji mi nemamo ama baš nikakve veze. Srećom, nas je doktor Keller - ona se ljubazno nasmiješi generalnom opunomoćeniku - pravodobno obavijestio o toj sramotnoj spletki, pa smo tako uspjeli otići na sigurno. Od njemačkog suda mi zacijelo ne možemo očekivati korektnu presudu. Mi smo u toj zemlji za nešto takvo prevelika gospoda, preneo-visni, prejaki. Mi bismo

sasvim sigurno bili nepravedno osuđeni, srce.I to na najvišu kaznu - reče dr. Keller. - Zacijelo na najS1BH A N N E 5višu kaznu. Tom spletkom protiv Hansen-Chemie nanesen je u svijetu velik udarac i ugledu njemačke države. Ali, tim je zločincima bilo sasvim svejedno. Oni su htjeli uništiti Hansen-Chemie i tvoje roditelje, Thomas. Ipak im to nije uspjelo. Hansen-Chemie nastavlja s radom, neovisna, velika i jaka kao i uvijek. Uskoro će biti još jača, a tvoji su roditelji, Thomase, na sigurnom, isto kao što si i ti.Dječak kimne i pogleda još jedanput sliku Lucasa Crana-cha. - Mora da ste vi... mislim oni koji su izgradili onu tvornicu zaradili na tome luđački mnogo.Sigurno, luđački mnogo, srce - reče Elisa Hansen i nježno pogladi sina po smeđoj kosi. - Ali, sada brzo na kupanje i u krevet! Tako dugi let! I promjena vremenske zone! Druga klima! Ti si mrtav umoran i iscrpljen. Prilagodit ćeš se tek za dva, tri dana. Isto vrijedi i za vas, doktore Kelleru. I vi sada morate na spavanje.Svakako, madame.Jeste li jeli u zrakoplovu?Obilno smo doručkovali, madame.Možda si gladan, srce?Nisam, mama.Vaša se soba nalazi u zapadnom krilu. Pokazat će vam je gospodin Ulrich. To je naš dragi butler. - Poslužitelj u vesti na zelenozlatne pruge, koji je donio piće, lagano se nakloni. A zatim obojica odu.A ti ćeš spavati u istočnom krilu, srce moje. Idem s tobom i sve ću ti pokazati - reče Elisa Hansen, obgrlivši dječaka oko vrata.Kuća je bila velika poput hotela. Dječak je išao s majkom duž dugačkog hodnika. Pritom je susretao i mušku i žensku služinčad. Bili su to domoroci koji su mu se srdačno smiješili i uljudno ga pozdravljali. I on je pozdravljao srdačno, ali se nije smiješio.Dizalom su se majka i on odvezli na drugi kat. Napokon su stigli do cilja.To je tvoja dnevna soba, srce... ovo ovdje je spavaća soba... i kupaonica. Vidiš, svi prozori gledaju na jezero.Da, mama - reče Thomas. Odjednom ga svlada strašan umor. Govorio je polagano.Sve je spremljeno za tebe. I voda u kadi. Skini se! Devetogodišnji je dječak poslušao bez pogovora. Bio je sveumorniji. Gol je ušao u toplu vodu.čekaj! Mamica će te nasapunati! - Elisa Hansen prala je svog sina s mnogo ljubavi. - Tako, a sada ustani! Otuširat ću te. - Ona to i učini. - Je li dobro? Je li te osvježilo?Da — reče on.Ona ga obriše frotirskim ručnikom.Bosih nogu Thomas ode do spavaće sobe, odjene pidžamu i legne pod hladni pokrivač. Elisa je za to vrijeme navukla teške zavjese preko prozora. U velikoj je prostoriji bilo polutamno.Elisa Hansen klekne pored kreveta i poljubi Thomasa u usta. — Tako, tako... — Poravna mu pokrivač. — Je li tako dobro?Da, mama.Sad ćeš spavati, duboko spavati. Sutra, kad se već pomalo navikneš, razgovarat ćemo o svemu, da?Da, mama.Ostavit ću malo otškrinuta vrata. Ako se probudiš pa ti nešto ustreba, ovdje je zvonce. Netko će ti odmah doći, bio dan ili noć. A tu je i telefon. Ako hoćeš mene, moja spavaća soba ima broj jedanaest. Hoćeš li to zapamtiti?Jedanaest - reče on. - Naravno da ću zapamtiti.Moja je soba dosta daleko od tvoje. Nije na istom katu. Ali doći ću odmah, srce. Tvoja mamica je uvijek pokraj tebe.Ona ga zagrli i poljubi još jedanput i brzo izađe iz sobe. Vrata ostavi otškrinuta, kao što je obećala.Thomas duboko uzdahne. Nakon dvije minute već je spavao. Sanjao je osam anđela.

Sljedećeg su popodneva Hansen, njegova žena, Thomas i dr. Kel-ler sjedili pred velikim kaminom u sali, u kojoj je na zidu visio Cranach i druge slike. U kaminu su gorjele debele cjepanice. Bu-tler Ulrich servirao je čaj.Ti, srce, možeš bez daljnjega ostati tu devedeset dana -reče Elisa Hansen svojem sinu. - A nakon toga ćeš odmah dobiti517J O H A N N EM Aproduženje za daljnjih devedeset dana. - Bila je veoma brižno počešljana, a smeđe su joj oči sjale. Elisa Hansen je nosila bijele hlače i žuti kašmirski pulover. Bijelo-žute cipele imale su visoke potpetice. U lijevoj usnoj resi visio je velik smaragd.Isto to vrijedi i za vas, gospodine Kelleru - reče nježan, bjelokosi Hilmar Hansen, koji je u izrezu svoje jakne od tvida imao maramicu, što ju je Elisa od vremena do vremena poravnavala. Hansen je bio malo prehlađen.Znam, gospodine Hansen - reče dr. Keller.U gimnaziju ćeš ići tek sljedeće godine, Thomase — reče Elisa. - No, ti si dobar đak, pa možeš doći ovamo i kad nemaš praznike. A za vrijeme raspusta ionako ćeš doći. Veseliš se, srce?Jeste li sto posto sigurni da vas Paragvaj neće izručiti? upita Thomas umjesto odgovora.Sto pedeset posto, dušo! - Elisa Hansen zadovoljno se nasmije. - Isto tako kao što tebi i doktoru Kelleru nijedna njemačka vlast nikada ne može zabraniti da dođete ovamo. Ni vama dvojici, ni nikome drugome, tko nas želi posjetiti. Doktor Keller će često dolaziti ovamo. On će i dalje upravljati tvornicom. - Ona se okrene čovjeku koji je bio čak suviše korektno odjeven i djelovao poput bankara. - Vi činite ono što smatrate ispravnim. Uvijek, doktore Kelleru. A ukoliko dođe do nekih načelnih dvojbi...Odmah ću nazvati i doći ovamo, gospođo Hansen. I, ako je potrebno, dovesti sa sobom najbolje stručnjake i odvjetnike.Znam da se mogu pouzdati u vas — reče Elisa i nasmiješi mu se.Jamačno će doći do procesa - reče dr. Keller. - Jasno je da neće biti ništa. Osim senzacionalističkih medijskih naklapanja. Unatoč tomu, bio sam slobodan osigurati najbolje odvjetnike.Koje?On spomene tri imena.Izvrsno, doktore. - Elisa mu se još jednom nasmiješi.Dvojica će prokurista biti, zacijelo, osuđeni.Dakako - reče Elisa. A okrenuvši se Hilmaru Hansenu: - Ti imaš vrućicu. Pogledaj!518P oL J E D N J IŠ E V NOn poslušno izvadi toplomjer, koji mu je ona maloprije stavila ispod pazuha.Da vidim!On joj dade toplomjer.Trideset sedam sa osam. Povišena temperatura. Kad popijemo čaj, moraš u krevet!Naravno, draga - reče Hilmar Hansen.U sedam će navratiti doktor Tastil.To zaista nije potrebno...— I te kako je potrebno! Dobro znaš da moramo paziti na tvoje zdravlje, jer si još uvijek slab. — Ona pogleda Thomasa. — Telefonirat ću ti svakog dana, srce moje. Moram čuti tvoj glas svakoga dana.A ja sam ti uvijek na raspolaganju - reče dr. Keller.Imamo dosta vremena da razmislimo u koju ćeš gimnaziju krenuti - reče Elisa. - Možda čak i u inozemstvo. Engleska. Francuska. Vrijeme ide tako brzo. Studirat ćeš kemiju. To si i sam htio.Da, mama. Slikarstvo samo kao hobi. Ona ga poljubi.

Kakvog ja prekrasnog sina imam! Jednog ćeš dana ti voditi Hansen-Chemie. Doktor Keller se već sada pobrinuo da sve pripada tebi i da ništa ne može biti zaplijenjeno. Ne postoji nikakvo rodbinsko uhićenje. Doktor Keller je uz tebe, dušo moja.Butler Ulrich natoči još čaja.U Njemačkoj se rad nije prekidao ni jednog jedinog dana. Tvornice normalno rade - reče Elisa Hansen. - Budi bez brige. Doktor Keller će sve riješiti.Nitko se ne usuđuje obustaviti rad - reče generalni opunomoćenik. - Koliko bi se samo radnih mjesta izgubilo!Eto, čuješ! Sve ide dalje. Ali, sada ćeš najprije ostati mjesec dana kod svoje mame.Ne — reče Thomas.Elisa Hansen se još smiješila.Što to nećeš, srce moje?Ne, ja neću ostati kod tebe - reče Thomas i ozbiljno pogleda majku. - A i nikada više neću doći ovamo.519J O H A N NMTi... - Elisa Hansen ga promotri potreseno.Nikada više - ponovi njezin sin.Ali, zašto nećeš, srce moje? - uzvikne ona. - Zašto ne, za Boga miloga?Jer hoću natrag k Thesi — reče Thomas.Je li to kućedomaćica? - upita dr. Keller nježnog gospodina Hansena.Da, gospođa Toeren - odgovori taj.Ti hoćeš natrag gospođi Theresi? — upita Elisa Hansen gotovo bez glasa i u te dvije sekunde kao da je ostarila za dvadeset godina.Da, mama - reče Thomas. — I hoću ostati s Thesi. Molim te, nazovi je i reci joj da odmah dođe po mene!Odjednom je u sali zavladala mrtvačka tišina.Krava ustane velikim naporom, zaljulja se i odmah padne. Nekoliko grla stoke ustane, a jedna teško deformirana životinja nikako da ostane na nogama. Dvije životinje koje su ipak nekako uspjele ustati, opet se brzo srušiše na livadu.Krugovi, pomisli Markus Marvin, koji se, upravo u trenutku kad je u velikoj vili na jezeru Ypacarei u Paragvaju zavladala mrtvačka tišina, vozio Landroverom u smjeru gradića Mese i prolazio pokraj hanfordskog atomskog rezervata i Ray Evansove farme, na kojoj je pasla nakazna stoka. Neprestano se zatvaraju novi krugovi. Tu sam jednom već bio. Sve sam to već jedanput vidio. čini mi se da je otada protekla čitava vječnost. A bilo je to u svibnju ove godine. Prije samo sedam mjeseci. Što se sve dogodilo u tih sedam mjeseci? Poslije moga prvog boravka ovdje, moj se je život sasvim promijenio. Bilo je to, dakako, pod utjecajem svega onoga što sam ovdje čuo i vidio. Izbacili su me iz hesenskog Ministarstva za okoliš. Završio sam u Društvu za fiziku Liibeck. Moja je voljena kćerka mrtva, ubili su je u brazilskoj prašumi. I drugi su ljudi ubijeni. Gdje sam ja to uopće sve bio?

U drugom autu iza Marvina nalazili su se Bernd Ekland, Katja Raal i Valerie Roth. U Landroveru pokraj njega bila je Isa-belle, a straga je sjedio Gilles. Upravo je bilo u tijekvi snimanje posljednjih sekvenci njihove emisije. Snimili su te nakazne životrnje i atomski rezervat kod Hanforda. Razgovarali su s pučanstvom i predstavnicima uprave grada. Dokumentirali su kakve je posljedice izazvalo nuklearno gospodarstvo, kao i gospodarenje plutonijem. Sada su se spremali posjetiti još i Stardust Memories Cafe, vlasništvo Toma, nećaka Raya Evansa.Krug. Opet se zatvara jedan krug, razmišljao je Markus Marvin i krenuo autom dolje Main Streetom Mese. Drugi ga je automobil slijedio. I tu smo već snimali, razmišljao je on. Za ostale iz naše ekipe sve je potpuno novo. Benzinske crpke, kina, robne kuće, banke, trgovine, nekoliko visokih građevina i slab automobilski promet. A i ljudi ovdje, nastavio je razmišljati Marvin. Svi izgledaju nekako potišteno. čak su i djeca tu ozbiljna. Samo ih se nekolicina igra, a i ti su nekako tužni,

unatoč igri. Većina ih sjedi ili stoji naokolo. Poput goveda na Evansovim pašnjacima. Tu je sve još daleko tužnije nego prije. On ugleda Stardust Memories Cafe i krene automobilom na rub ceste. Auto koji je vozio za njim, a za čijim je upravljačem sjedio Ekland, također se zaustavilo uz rub ceste. I dok je Marvin izlazio iz auta, prisjeti se kako je tada u ožujku Ray Evans pjevušio svojim promuklim glasom... Ahm tired of livin Anfeared of dying, But Olman river he jes keeps rollin along...Strah me je od života i strah me je od smrti, ali 01 man river, Starac Rijeka, mirno teče dalje, i dalje, i dalje...U Stardust Memories Cafeu nije se ništa promijenilo.Bio je tu dugačak šank za kojim se jelo, pilo i sjedilo na visokim stolicama. Bile su tu i raznobojne niše, s raznobojnim plastičnim stolovima i plastičnim stolicama. Pored lokala ista trgovina-svaštarnica, ljekarna, drogerija, robna kuća, to jest drug-store.Tek što je ušla u drugstore, Katja problijedi u licu i odjuri na ženski zahod. I dok su se ostali međusobno pozdravljali, nitko osim Valerie nije primijetio Katjin nestanak. Nakon nekoliko minuta Valerie pođe za njom i nađe je u predvorju zahoda koje je bilo popločano bijelim pločicama, a na zidu su se nalazila dva velika zrcala. Katja je bila nagnuta nad umivaonikom. Stajala je drhtureći i ispirala usta. Izgledala je jadno. Lice joj je poprimilo521žućkastozelenkastu boju. Ispod očiju vidjeli su joj se duboki, tamni kolobari.Sirotice moja - reče Valerie i nježno joj položi ruku na rame, suosjećajući s njom. Katja se uplašeno trgne. - Ne bojte se, draga! Ta ja vam neću ništa učiniti! - Zatim Valerie reče oprezno: - Primjećujem to otkad smo otputovali iz Bonna. Već vam je i tamo bilo neprestano zlo. I u baru zrakoplovne pariške luke. Otkada ste trudni, draga moja?Katja pogleda Valerie ne shvaćajući ništa.Možete mi reći kao žena ženi! Na posljetku, nije to nikakva katastrofa. Možda vam mogu i pomoći... U kojem ste mjesecuAli... ali... — Katja obriše usta maramicom. — Ali ja uopće nisam trudna!Sigurni ste? Znate li to točno?Najtočnije!Da, ali... što se to onda događa s vama? Što vam je? -Katja uzmakne korak natrag od Valerie. - Zar mi nećete reći?Katja niječno odmahne glavom.Nećete?Ponovno niječno mahanje glavom.Valerie korakne bliže Katji. - A zašto nećete? Zar je nešto tako loše?Katja kimne.Što bi to moglo biti tako loše? Zaista, Katja, pa ja sam vam prijateljica! Zabrinuta sam za vas. Zar mi zaista nećete reći?Odmahivanje glavom.Zašto nećete? Ja više ne mogu gledati kako se mučite... neprestano to povraćanje... Naprosto se mora nešto dogoditi... Pozvat ću liječnikaNe! — Katja je to uzviknula na sav glas. Drhtala je cijelim tijelom. - Neću liječnika, molim vas, nikako neću liječnika! Ja... ja uopće nisam bolesnaAli to više nije normalno, koliko često povraćate... Ja se bojimI ja takođerKatja se ugrize za usnice. Nisam to smjela reći. Ali ta jePOSLJEDNJValerie toliko ljubazna i draga, pomisli Katja, i tako zabrinuta za mene. Zaista neću dugo izdržati takvo svoje stanje Valerie sjedne pored Katje koja je klonula na stolicu i položi ruku na njenu ruku. - Couragel čega se toliko bojite?Katja zaplače. Valerie je zagrli i počne je nježno milovati. I Katja napokon ipak progovori.

Peter BollingŠto je s Peterom Bollingom?Bernd mi je rekao da nikome ne smijem reći ni riječiŠto ne smijete reći nikome, draga moja?Da je bio u Bonnu... u Ministarstvu za okolišBolling? U Ministarstvu za okoliš? - Valerie ponovi s nevjericom Katjine riječi.r: - DaAli, to je zaista smiješno!Uopće nije smiješno. Ja sam čula njegov glas! Sasvim jasno. - Odjednom Katja poče govoriti gotovo histerično: - Njegov glas, kunem se! Bollingov glas! Bollingov glas!To je groteskno... jadna Katja... Vi ste se morali zabuniti...Ne, nisam! To je bio on! To je bio on!Ne, to je potpuno nemoguće... To nije mogao biti on. Pa on je nestao... Sam Bog zna je li uopće još živ! No, zaista nevjerojatno, potpuno besmisleno! Vi... vi ste nešto načuli od Mar-kusa... od Markusa Marvina... nešto o toj snimljenoj vrpci koju su on i Gonzalos odslušali u Frankfurtu. Gonzalos je izjavio da je prepoznao Bollingov glas... a Markus je posumnjao... Veoma sličan glas, to da... ali ne Bollingov... a Markus zaista dobro pozna Petera. Vi ste naprosto premoreni od rada, draga moja. Nije ni čudo... svi ti tjedni... promjena klime... naporan posao... Otišli su vam živci... sasvim su vam otišli živci... I otkad ste čuli tu misterioznu priču o snimljenom razgovoru na vrpci, vi naprosto svašta umišljate... na primjer, da ste u Bonnu čuli Bollingov glas... Kakva luda ideja! Bolling u Bonnu! Zašto niste naprosto otvorili vrata i pogledali tko se nalazi u sobi?Ja... ja ne znam... Bernd kaže isto tako da sam ja sasvim smušenaEto vidite!i da trebam prestati s tim... smiriti se... sada kad je naš posao pri kraju... snimamo samo još danasHvala Bogu! Onda se trebate u Njemačkoj dobro odmoriti! I Bernd kaže to isto... a Bernd vas voli, zar ne?Da...I želi vam najbolje... Zaista, ne smijete se više udubljivati u tu ludu ideju... Inače ćete zaista oboljeti... Bernd vam kaže i ja vam kažem isto: to ni u kom slučaju nije bio Bollingov glas!Vi... vi... zaista mislite tako?Drago moje dijete, pa molim vas lijepo!Da, možda sam stvarno... Biste li mi, molim vas, posudili maramicu? Moja je sva mokra... Hvala vam, tako ste dragi prema meni... svi su tako dragi prema meni... Ako to kaže Bernd, a sada i vi, onda ja možda već zaista čujem glasove duhova.... - Katja se kratko i drhtavo nasmije.I Valerie se nasmije. — Sad ste napokon razumni. čekajte, pomoći ću vam s ružom za usne... Takvi se ne možete vratiti među ljude... draga, bedasta KatjaNakon nekoliko minuta obje su se vratile u Cafe. Valerie se još jedanput nasmiješi Katji i čvrsto joj stisne ruku.Hvala! - prošapće Katja. - Hvala!Danas tu nije bilo ni namještenika, ni građevinskih radnika, ni djevojaka iz High-Schoola sa svojim momcima. Tom Evans je rekao da danas dolazi televizijska ekipa iz Njemačke, TV-people from Germany, you know, folks. Maybe you ve seen them, they ve been shooting herefor quite some time now, the whole goddamnet fucked up mess, možda ste ih vidjeli, ljudi, oni već dosta dugo tu snimaju, čitavo to prokleto sranje. Wont help us a damn. Govno će nam pomoći. But you never know. Ali nikad se ne zna...I tako su se u lokalu nalazili samo Tom Evans i njegov bratić, farmer Ray Evans, a i Corabelle, ljepotica iza šanka, kojoj su momci neprestano govorili da izgleda kao Marilvn Monroe, pa se Corabelle zanosno smješkala pokazujući niz prekrasnih zubi, rukom je zabacivala lijepu plavu kosu, isprsivala svoje grudi ispod svilene bijele bluze. Imala je našminkane usne žarko-crve-nim ružom i bila je baš something to look at, oh yeah, dobar komad, redovito je odlazila na terapiju zbog leukemije, ali liječnikL J E D N J

S E V 1 Nje rekao da s tim može živjeti još desetljećima. Uvijek bi znala reći, dovoljno bi mi bilo deset godina Hollywooda, više nije imala ni Marilvn.Ah, da, bio je tu i malen pas na prastaroj pletenoj stolici. Sve je potpuno isto kao i onomad u ožujku, razmišljao je Mar-vin, a ispod plakata koji poziva da se čuvamo AIDS-a leži isti taj pas, s ugaslim očima, dlaka mu se još više prorijedila i poi-spadala, tako da se na mnogim mjestima vidi gola koža. Katja je donekle utješena razgovorom s Valeriom sve pripremila za njihov posljednji intervju. Rasporedila je osvjetljenje, a Ekland je sam nosio BETU i mogao ju je držati dugo na ramenu. Otkad mu je Katja svakodnevno davala injekcije cortisona, bolovi su prošli i potpuno nestali.Žurila je bez daha amo-tamo, vukla kabele, pričvršćivala ih vijcima i razmišljala pritom: Ja sam pravi ženski idiot, morala bih biti sretna, presretna što on više nema bolove. A umjesto toga... možda to zaista nije bio Bolling Zatim je Marvin intervjuirao Corabelle, koja je pričala o svojoj leukemiji i o tom grotesknom uređaju, tamo prijeko u Ri-chmondu, o tom Science Centeru i o računalu s natpisom: ZA VAŠU OSOBNU DOZU, i kakve su se tu iskazivale smiješne vrijednosti kad biste u njega unijeli osobne podatke. Možda će se ipak nešto ostvariti s Hollywoodom, razmišljala je lijepa Corabelle, taj me je kamerman snimao tako dugo, zaista zgodan dečko, a really niče guy, sa svojom asistenticom, poor girl, her face is just too awful to look at, jadna djevojka, od njenoga ti lica zaista bude zlo. No dobro, Corabelle ima otečenu štitnu žlijezdu, kao uostalom i mnogi drugi ovdje, ali to se ne primjećuje tako jako kad malo nagne glavu ustranu i pusti svoju lijepu plavu kosu da joj pada preko ramena, taj je trik ona već odavno uvježbala, ali svi ti prištevi i čirići na licu ove mlade žene, pitiful, just pitiful.Zatim je Valerie intervjuirala hromog Toma Evansa, koji je rekao sve ono što je već znao napamet i što je već izrekao desetini reportera.Rođen sam ovdje 25. ožujka 1947. S krivim nogama i iskrivljenim prstima... Impotentan sam... Genetski defektan, kaže Joe Webb i komunistički huškač. To, naime, tvrdi Joe Webb,52SJ O H A N N Evođa građanske inicijative za Hanford. Onda bi svi ovi ljudi ovdje bili komunistički huškači.Tom Evans pokaže na ploču pokraj jukeboxa ispred kojeg je on stajao, jadan i sav iskrivljen. Ekland se, držeći kameru na ramenu, polagano okrene i poče snimati ploču, dok je Tom objašnjavao kako je on sam dao izraditi tu ploču s natpisom u crvenoj boji na vrhu: DEATH MILE FAMILIES.— Kad je mister Marvin bio ovdje po prvi put, tada je na ploči bilo ispisano dvadeset devet imena. U međuvremenu su došla još dva - reče Tom svojim neobičnim metalnim glasom. Ekland sasvim polako poče snimati ploču, najprije odozgo prema dolje, redak za retkom, te napokon dva od ožujka novopridošla imena:FARADAYOVI - Carl i Mary, rak jetre, rak kosti ADDAMOVI — on rak štitne žlijezde, ona rak dojkeNakon toga je Katja morala staviti novu kasetu i dok ju je ona zamjenjivala začuje se kucanje na vrata Cafea. Vrata su bila zaključana. Kroz stakleni prozorčić vidjelo se kako pred vratima stoji neki visok, mršav čovjek, odjeven u blue jeans i kako do-mahuje.— To je George Mooreland — reče Tom. — Odvjetnik. Zastupa mnoge od nas u parnicama protiv vlade. Prvorazredni čovjek. Stavio bih ruku u vatru za njega. Rekao sam mu da ćete danas doći ovamo. I George bi vam mogao ispričati nekoliko priča. Hoćete li ih čuti?— Molim, molim — reče Marvin.četvrt sata nakon toga odvjetnik je već bio pred kamerom.— Znate li kako se ovdje sve to otkrilo? — upita George Mooreland. - Jedan je radnik prigodom rutinske kontrole uključio alarm zbog ozračenja. Bilo je to 1981. Godine. Kad su se ispitivali razlozi za zračenje, pronašlo se da je ono došlo od ostriga koje su se skupljale petsto kilometara dalje, na ušću Columbije, koja teče kroz hanfordski kraj.— Na kojoj udaljenosti? — upita Marvin.

— Petsto kilometara, točno ste čuli - reče odvjetnik ljutito. - Opasnost od atoma je ubikvitarna...POSLJEDNŠ E VUbikvitama - ponovi Marvin.Da, to značiZnam što to znači, mister Mooreland — reče Marvin. — Tu sam riječ čuo nedavno u svezi s rasprostranjenošću dioksina, najotrovnijeg od svih otrova. I tu je bilo riječi o ubikvitarnoj rasprostranjenosti, što znači sveprisutnost.Da, sveprisutna - reče odvjetnik. - černobil koji se pritajeno prikrada i koji bez prestanka štetno utječe na zdravlje i život milijuna radnika i naseljenika. Znate li koga sam tim riječima citirao gotovo doslovno? Vi to ne možete znati. Citirao sam Jacka Geigera, profesora Medicinskog fakulteta City Univer-sity of New York. Međutim, guverner države Ohio, koji je baš sada izdao nalog za zatvaranje plutonijskog postrojenja u Fernal-du, upotrijebio je još drastičnije riječi od doktora Geigera. On je, naime, rekao sljedeće: Da je neki terorist zakopao u Fernald tempiranu bombu, reagiralo bi se odmah i odlučno. Ali kad to čini i usput nam laže naša vlada... Mala je crkva na kraju Lincoln Avenue bila prazna. Pred oltarom je klečala i tiho se molila samo jedna osoba: Katja Raal. Ona se vratila zajedno s ekipom iz Mese u Richmond, gdje su ona i Bernd Ekland odsjeli u pansionu Rosebud, u blizini te crkvice, dok su svi ostali stanovali u hotelu Regency. Katja je još putem rekla Berndu da želi usput svratiti u malu crkvu i da će tek tada doći u pansion okupati se i presvući. Marvin je, naime, nakon završenog snimanja na večeru pozvao čitavu ekipu u Regencv. Dragi Bože, molila se Katja, hvala ti što si tako mnogo pomogao Berndu. Uopće više nema bolova. Hvala ti, dragi Bože, hvala ti. Molim te, dragi Bože, učini da su Valerie i Bernd zaista u pravu i da to nije bio Bollingov glas! Sutra se vraćamo u Njemačku. Desetog studenog sam kod profesora radi mojih akni. Dragi Bože na nebesima, molim te, učini da mi on pomogne tim sasvim laganim dugovalnim rengenskim zrakama, te da se više ne moram pojavljivati s tim užasnim licem. Toliko želim od sveg srca da me Bernd jednom vidi bez tih akni. Sad ću kupiti deset svijeća, postaviti ih na postolje i sve ih upaliti, kao što sam to učinila i u onoj crkvi u Parizu. I, ako uspijem svih deset svijeća upaliti samo jednom šibicom, onda je to znak da će sve dobroK57J O HN N E Sproći s mojim aknama, kao što je sve dobro prošlo s Berndom u Parizu. Usrdno te to molim, dragi Bože. Amen. Ona ustane, uzme deset svijeća iz kutije i ubaci kroz prorez novčanicu od deset dolara. Zatim stavi svijeće na šiljke. Napravi malu stanku i sklopi oči koncentrirajući se. Zatim otvori oči, kre-sne jednu šibicu i upali svih deset svijeća jednu za drugom.Znak, dragi Bože!, reče Katja u sebi, a suze joj potekoše niz lice. To je bio znak! On, hvala ti Bože! Sa mnom će biti sve u redu, sve će dobro proći. Ona krene kroz slabo rasvijetljenu crkvu prema izlazu i svakim se korakom osjećala sretnijom, a u mislima je neprestano ponavljala: Sa mnom će biti sve u redu, sa mnom će sve dobro završiti. Kad je izašla iz tame na slobodan prostor pred crkvom, bila je ispunjena blaženstvom. Sljedećeg trena odbaci je snažan udarac na zid, a odmah zatim osjeti stravičnu bol u prsima. Ona jaukne i ugleda kako joj se poput sjene približava neka prilika. Avenue Lincoln, svega nekoliko stepenica niže, bila je začepljena gustim večernjim prometom. Jedan se auto gotovo bez razmaka vukao za drugim i tako u oba smjera, i sve je bilo puno svjetala, a buka motora i automobilskih truba gotovo zaglušujuća. Nitko nije čuo njen krik. Nitko nije čuo ni drugi pucanj iz pištolja koji je u nju ispalila tajanstvena prilika iz neposredne blizine. Katja se sruši i u padu povuče za sobom tajanstvenu priliku. Oboje se otkotrljaše stepenicama, a Katja osta ležeći na leđima i zapo-mažući, dok se prilika našla iznad nje i ispalila još tri metka iz pištolja. Zadnja dva bljeska Katja više nije vidjela.Kad je policija saznala tko je ubijena i da ona pripada njemačkoj televizijskoj ekipi, uputio se detektiv Jerome Casparv iz Homi-cide Division u hotel Regency i tamo obavio razgovar s Marvinom i ostalima. Oni od zaprepaštenja nisu bili sposobni reći ništa drugo, nego da su Katja

Raal i njezin prijatelj, snimatelj Bernd Ekland, odsjeli u pansionu Rosebud. Detektiv Casparv krenuo je odmah tamo i kad je stigao, Bernd Ekland je već stajao na cesti ispred kuće. Iz Regencyja su ga već nazvali i rekli mu što se dogodilo.Casparv izađe iz automobila.Mister Ekland?S L J E D N J IŠ E VDa.Vi znate...Da.Veoma mi je žao, sir - reče Casparv.Gdje je ona?U mrtvačnici, sir. - Casparv se nakašlje. - Trebat ćete identificirati ubijenu.Odvedite me tamo!Ako se slabo osjećate, pozvat ću radijem liječnika...Odvedite me tamo! - Ekland sjedne u policijski auto. Za vrijeme vožnje nije progovorio ni riječi.Po hodnicima mrtvačnice kojima su prolazili Casparv i Ekland stajali su policajci u odorama i u civilu. Nisu ga ni pogledali. Nitko nije progovorio ni riječi. U velikoj mrtvačnici popločenoj bijelim pločicama vonjalo je po dezinfekcijskim sredstvima. Jedan omalen stariji čovjek izvukao je iz pretinca hladnjaka nosila. Mrtvo je tijelo na nosilima bilo ovijeno bijelim pokrivačem. Ekland priđe nosilima. Casparv dade postarijem čovjeku znak, našto on digne jedan kraj pokrivača, a Bernd Ekland ugleda Katjino neozlijeđeno lice. Bilo je to sretno lice, da, činilo se kao da se mrtva žena smije ili barem osmjehuje. Ekland se zagleda u Katjino lice i pomisli kako ju je mnogo volio i kako će odsada morati živjeti bez nje. I nastavi gledati u sretno lice mrtve Katje Raal.Ja sam kriv, razmišljao je. Ja sam joj rekao da se mi moramo držati po strani i da se ne smijemo ni u što miješati. Samo raditi svoj posao i ne upuštati se ni u što drugo. Ali, to je neizvedivo, uviđam tek sada, kada je prekasno. Ne može se isključiti iz svega. Nikako i nikada. On se sagne i poljubi Katju u usta. Usta su joj bila hladna kao led.Je li to ona? - tiho upita Casparv, približivši se Eklandu. Ekland kimne.Imate li pojma zašto je ubijena?Ne.Ali istoga trena pomisli kako se više ne može i ne smije isključivati i držati po strani od svega, te htjede ispričati sve, baš sve što se događalo ovih dugih tjedana.S29H A N N EMSIMMMeđutim, prije negoli je uspio progovoriti, javi se Casparv: — Nama je hitno potrebna pomoć. Bilo koja vrsta pomoći. Vi dolazite iz daleka. Miss Raal također. Naravno da ćemo najprije utvrditi o kojem je tipu pištolja riječ. Mi smo pred crkvom našli kontaktnu leću plave boje.Što? - upita Ekland.Plavu kontaktnu leću - reče Casparv, dok je omalen stari čovjek uguravao nosila natrag u hladnjak.U Isabellinoj hotelskoj sobi zazvoni telefon.Ona se trgne iz sna i u prvi trenutak nije bila svjesna gdje se nalazi. Zavjese su bile navučene preko prozora. Pipajući prstima potraži prekidač svjetiljke na noćnom ormariću i uzme telefon.Dobro jutro, Isabelle — začuje se ženski glas s onu stranu žice.Isabelle se naglo uspravi u krevetu. — Clarisse!Tiho. Govori kratko.Gdje si?U Bogoti.Gdje?U Bogoti. U Kolumbiji.

U Bogoti... ali kako to... otkuda... Koliko je sati?Uvas u Richmondu pet minuta do devet.Do devet! Ja... mi... išli smo kasno u krevet... Policija nas je... Ti ne znaš što se dogodilo, Clarisse.Znam. Zato te i zovem. Samo kratko. Dođite svi što hitnije možete! Veoma je važno. Reci ostalima da se odmah pakiraju!Pakiraju... ostali... Valerie Roth je nestala... Ona jeZnam. Požurite na podnevni zrakoplov agencije TWA za Los Angeles! Tamo morate čekati vezu za Bogotu do noći. Sutra u četrnaest sati vi ste ovdje. Bruno i ja pričekat ćemo vas u zračnoj luci. Morate doći bezuvjetno! Bezuvjetno!Ali zašto?Peter Bolling je u Bogoti.L J E D N J IŠ E VU Bogoti je kišilo. U Bogoti je kišilo gotovo svakog poslijepod-neva. Zrakoplov TWA kompanije iz Los Angelesa sletio je u zračnu luku El Dorado točno u četrnaest sati. Clarisse i Bruno Gonzalos već su čekali Isabellu, Gillesa i Marvina. Odvezli su se taksijem. Gonzalos je taksistu dao adresu odvjetnika dr. Igna-cia Nigre.Što je s Bollingom... - odmah poče Marvin.Kasnije. Sada možemo razgovarati o svemu drugom. Novine su izvijestile o ubojstvu Katje Raal. Rečeno je također da je nestala Valerie Roth, te da se za njom traga kao mogućom Kat-jinom ubojicom.U članku je navedeno i ime vašeg hotela u Richmondu — reče Clarisse. — Na taj sam te način mogla odmah i nazvati, Isabelle. A i ovdje se dogodilo nešto, zbog čega smo i Bruno i ja željeli da odmah dođete. Gdje je Ekland?U bolnici - reče Isabelle. - Slom živaca. On i Katja su bili...Znam. Strašno... — Clarisse se zagleda kroz prozor, u kišu. Isabelle je privuče k sebi i zagrli je. - Izgledaš prekrasno...u kojem si mjesecu?U četvrtom. - Clarisse je bila odjevena u široku haljinu bež boje. Tamnoputa mulatkinja crne kose i krupnih crnih očiju pogleda Isabelle. Ona se nasmiješi. - I već je živahno - reče ona.Nešto prije tri sata stigli su u kancelariju dr. Ignacija Nigre, smještenu u jednoj staroj, prekrasnoj kući na rubu Plaze Bolivar. U predsoblju je sjedilo dvoje ljudi u svijetlim kišnim kabanicama.Očekujemo vas - reče tajnica. - Izvolite, pođite za mnom! Ušli su u odvjetničku kancelariju jedno za drugim. Visokje mestik bio odjeven veoma elegantno, kao i uvijek uostalom. Skupa svilena kravata i skupo odijelo bili su u savršenom skladu s tapetama i s namještajem konferencijske prostorije. Osim Nigre, ustane još jedan čovjek, četrdesetšestogodišnji kemičar Peter Bol-ling. On tjeskobno poče poravnavati naočale. Nigra pozdravi svoje posjetitelje pretjeranom uljudnošću. Kišne su kapi udarale po prozorskim staklima.Na posljetku su svi sjeli.Odvjetnik prvi poče razgovor: — Zahvaljujem vam što ste došli tako brzo. A čini mi se daje takva velika žurba i opravdana. I zato će biti najbolje da senor Bolling sam ispriča svoju priču. Molim, izvolite, senor Bolling!On je sjedio za stolom pogleda uprta u ploču stola i nervozno vrtio bočicu s rastvorom corticoida za slučaj napadaja astme, rukom izjedenom i obojenom od kiselina i lužina.Molim! - glasno reče Gonzalos.Bolling digne glavu i pogleda sve po redu. - Znam da me svi smatrate velikom svinjom. Ja... ja i jesam svinja. Ali tada... — On se nakašlje. — Prije svega, kako sam dospio ovamo? Dakle, one noći u Altamiri, kad sam... kad samDa, dobro — reče Isabelle koja je prevodila samo Nigri i Gonzalosovima. - Što se dogodilo one noći, gospodine Bolling?One noći na četvrti rujna, kad je ubijena tvoja kćerka, žao mi je, Markus, užasno mi je žao, to je

strašno...Pričaj dalje, čovječe! — grubo dobaci Marvin. Ignacio Nigra, koji je sjedio na čelu stola, pritisne vrškesvojih dugačkih, otmjenih prstiju jedne o druge i reče s jedva primjetnim smiješkom: - Sve to skupa veoma je teško za moga mandanta.Vašeg mandanta? - upita Marvin.Da, senor.A zašto je to tako teško? — upita Marvin.Odmah ćete saznati i razumjeti. Odmah ćete razumjeti -ponovi Nigra, a crne mu oči zablistaju.One je noći došao k meni još jedan čovjek - reče BollingKoji čovjek?To ću ispričati poslije. čovjek mi je rekao, ne, nije mi rekao, nego mi je zapovjedio da odmah nestanem iz Altamire i dođem u Bogotu. I neka se javim doktoru Nigri.Zašto si morao odmah nestati? — upita Marvin.Kako bi sumnja pala na mene - reče Peter Bolling. - Ja sam morao nestati i više se ne pojavljivati. Kako bi se maksimalno posumnjalo na mene.I ti nisi toga... toga čovjeka upitao zašto moraš skrenuti maksimalnu sumnju na sebe?POSLJEDNJŠEV1N PJEV— Ne, nisam. Ja... ja ću ispričati sve potanko — reče Bolling. - Sve ću ispričati...Peter Bolling rodio se 11. travnja 1942. kao Karl Krakovviak, u gradu Beuthenu u Gornjoj Šleziji. Krakovviak je bilo prezime njegovih roditelja. Ispod lijevog pazuha imao je Peter veliki madež.Otac je patio od srčanih smetnji i stoga je bio oslobođen služenja vojske. Bio je vlasnik instalaterske radnje u Beuthenu. Dvije godine prije, 25. siječnja 1940., rodio se Karlov brat Cle-mens.U siječnju 1945. izbjegla je obitelj Krakowiak na zapad, kao što je to učinilo i više milijuna Nijemaca iz istočnih područja Europe, bježeći pred Crvenom armijom. Karlu je tada bilo jedva tri godine.U bijegu je život izgubilo na stotine tisuća ljudi.Među njima su bili i roditelji Karla i Clemensa Krakowia-ka. Nepoznati su ljudi poveli djecu sa sobom. Pred Berlinom je došlo do ogorčene borbe između sovjetskih i njemačkih trupa i tom su prigodom djeca razdvojena. Jedan bračni par koji je imao i vlastitu djecu odveo je Karla blizu Kolna. Tamo su ga ti ljudi predali nekom župniku, a on je uspio Karla smjestiti u dom.Za vrijeme zbjega mala su djeca imala na traci oko vrata svezane kartonske pločice na kojima je bilo napisano njihovo ime i datum rođenja. Prilikom zračnih napada u niskom letu mnoga su djeca izgubila život, a mnoga i kartonske tablice sa svojim imenom i datumom rođenja. U takve je spadao i Karl Krakowiak. Njegovi su roditelji bili mrtvi, a bio je odvojen od starijeg brata Clemensa. U kaosu krvi i leda, snijega i gladi, iscrpljenosti i smrti, netko je pored Karla Krakowiaka našao jednu takvu kartonsku tablicu i objesio mu je oko vrata. Dječak je tek kasnije primijetio da ga svi oslovljavaju kao Petera Bollinga. On je bio malen i očajan, bio je sav smušen i mislio je da postoji opravdani razlog zašto su mu promijenili ime, čak je i pomislio da mu je to možda i spasilo život i zato nikada nije prigovarao kad bi ga nazivali Peterom. U domu je dobio i svoje osobne isprave na to ime i prezime.U domu je Karl Krakovviak, koji se sada zvao Peter Bolling,J oA N N E SMostao do 1955. godine. Bilo mu je jasno daje njegov stariji brat Clemens vjerojatno izgubio život pri bijegu.Kad se Peter 15. svibnja 1955. vraćao iz škole, čekao ga je pred domom neki dječak.čuj - reče dječak - kako se ti zoveš?Peter se zapanjeno zapilji u dečka koji je bio jednako mršav kao i on sam. - Peter Bolling. Zovem se Peter Bolling.

Sigurno? — upita dečko. Imao je poderan đon na jednoj cipeli. - Jesi li sasvim siguran?Sasvim siguran baš i nisam. Mislim da sam se nekoć drukčije zvao, ali se više ne sjećam. Mi smo morali bježati, a ja sam bio još mali. Mislim da su me odjednom počeli zvati Peter Bolling, ja ne znam zašto. - On se ponovno netremice zapilji u nepoznatog dečka. - A tko si ti?Imaš li ti brata?Imao sam jednoga - reče Peter. - Ali mislim da je on mrtav. I roditelji su mi mrtvi. Poginuli su za vrijeme bijega, to znam sigurno. Da, ja sam imao jednog brata.Otkuda ste bježali?Iz Gornje Šlezije - reče Peter. - Mislim iz Beuthena. Ali u mojim ispravama stoji Vroclav. Stvarno ne znam što je točno.Kako ti se brat zvao?Clemens - reče Peter Bolling. - To još točno znam.A je li tvoj otac imao instalatersku radnju u Beuthenu?upita nepoznati dečko, odjeven u prljavu jaknu i prljave, poderane hlače.Da - reče Peter i osjeti kako mu srce jače kuca. - A kako se ti zoveš?Clemens Hartin43 - reče dečko. - Imaš li ti veliki madež ispod lijevog pazuha?Da - reče Peter i podigne košulju.Onda si ti moj brat - reče Clemens Hartin i zagrli ga.Mama je često govorila da se uvijek možemo prepoznati po tom madežu, ako se slučajno izgubimo. Godinama sam te tražio. Napokon sam te našao!Brate moj - reče Peter zbunjeno i potreseno. - Ali kako to da se ti zoveš Hartin?P O S LE D N J IPJEVJa sam završio u Miinchenu. Jedna me obitelj tamo usvojila. Gospodin i gospođa Hartin. Gospodin Hartin je slikar. Slika veoma lijepo. I budući da su me oni usvojili, ja se više ne zovem Krakowiak, nego Clemens Hartin.Brate moj - reče Peter Bolling još jedanput i poče plakati. Morao je sjesti na travnjak ispred doma. Clemens Hartin sjedne pored njega.Ne plači - reče on. - Molim te, ne plači! Pa sad je sve dobro! Sad smo se opet ponovno našli!A zatim počne i on plakati.— eto, tako je to bilo — reče Peter Bolling trideset tri godine poslije u konferencijskoj sali odvjetnika Nigre u Bogoti, gdje je opet kišilo, kao gotovo svakog popodneva. — Tako je to započelo. Clemens je bio dvije godine stariji od mene i već tada mnogo odvažniji i sposobniji za život nego ja. Uspio je izboriti, on, petnaestogodišnji dječak, da me puste iz doma i odveo me sa sobom u Miinchen. Tamo sam dospio u drugi dom i drugu školu. često sam pobolijevao. Clemens je bio mnogo zdraviji i jači od mene. Kad bi me netko od dječaka istukao, on bi mu uzvratio takvim batinama da su me ubrzo svi ostavili na miru. Godine 1957. dobio sam difterični šarlah. Liječnici su već digli ruke od mene. Ali moj brat nije. Sjedio je dan i noć na mom uzglavlju i njegovao me. I uspio me izvući. Toliko sam oslabio da sam se jedva držao na nogama. Gospođa Hartin je imala sestru koja je bila udana za nekog seljaka u Allgau. Moj me brat odvezao tamo. Tu je bilo mlijeka i meda... Clemens je neprestano bio uza me i njegovao me. Pomagao mi je pri hodu. Vodio me po alpskim pašnjacima, najprije dio puta po ravnome, a zatim sve više i više. Pri jelu bi mi davao najbolje zalogaje... - Bolling dlanom obriše oči. - Bili su to najljepši dani u mom životu... Bez Clemensa ja bih sigurno umro, priznali su poslije liječnici. Tada mi je moj brat po prvi put spasio život.Prvi put? - upita Marvin. - Zar je to učinio još jedanput?Da - reče Peter Bolling. - Spasio mi je život još jedanput, mnogo godina poslije. Kad sam bio stariji, preselio sam iz doma u munchensku Kolping-kuću. Tamo sam ostao čak i kad sam već krenuo na sveučilište. Moj brat je također išao. Ja sam studirao535kemiju, a moj brat pravo. Ja sam se najprije zaposlio u jednoj miinchenskoj farmaceutskoj tvornici,

a poslije kod Hoechsta u Frankfurtu, dok je moj brat bio prvo u jednoj miinchenskoj odvjetničkoj kancelariji i poslije u Ministarstvu gospodarstva u Bonnu.Gdje? - upita Marvin.Da - reče Peter Bolling. - U bonnskom Ministarstvu gospodarstva.Kiša je bubnjala o prozorska okna.Znači, tvoj je brat bio onaj čovjek u Bonnu koji je uvijek pomagao Društvu za fiziku u Liibecku u najtežim situacijama i preko kojega je Valerie dobivala toliko važnih obavijesti - reče Marvin.Da, moj brat Clemens Hartin - reče Bolling. - Direktor sektora u Ministarstvu gospodarstva. Znaš li možda nešto iz života Valerie Roth? O njezinu pehu s muškarcima, o njezinim ponovljenim razočaranjima?Da, pričala mi je o tome. O, Bože! — naglo usklikne Marvin.Da, o Bože — reče Bolling. — U mojem bratu Clemensu našla je Valerie čovjeka koji je nikada nije razočarao, koji je uvijek ostao dobar prema njoj, koji ju je uvijek volio i nikada je nije napustio. Valerie je podložna mome bratu Clemensu, ropski podložna.To znači - reče Marvin - da nas je Valerie, kad je bila riječ o tvornici bojnih otrova koju je za Gadafija gradila tvrtka Hansen, potpuno svjesno i hotimično krivo izvještavala, pričala priče koje nisu odgovarale istini i po nalogu tvojega brata namjerno davala krive obavijesti. I to ne samo nama, nego na primjer i državnom odvjetniku Rittu ili gospođi doktorici Goldstein.Da, tako je - reče Bolling i ponovno spusti pogled na ploču stola.A vjerojatno od tvojega brata Clemensa također potječe i plan da nas se pošalje što dalje, kako ne bismo otkrili bilo što glede tvornice bojnih otrova?Da, od mojega brata Clemensa - reče Bolling.Ti si, znači, po njegovu nalogu preda mnom odigrao svojeE D N JŠ E Vzanimanje za njemačku bombu, samo zato da bi skrenuo moju pozornost od Hansena?Da, Markuse.Razumijem - reče Marvin.Ne razumiješ ti ništa - reče Bolling. - Ja volim svojeg brata Clemensa. Zahvalan sam mu što mi je spasio život. Vidiš, rekao sam već da sam kao dijete bio strašno bolešljiv. Svi znate da sam ranije morao otići u mirovinu zbog astme. Ali vi ne znate da sam kao odrastao čovjek obolio od leukemije. Za većinu je to još i danas osuda na smrt. Zahvaljujući iznimno dobrim vezama mojega brata, ja sam izliječen na jednoj specijalnoj američkoj klinici pomoću transplantacije koštane srži.Je li ti Clemens dao svoju koštanu srž? - upita Marvin.Da - reče Bolling - on je to učinio za mene. Mi smo braća. Imamo istu krvnu grupu. I stoga je rizik da će organizam odbaciti presađenu koštanu srž bio daleko manji. To što danas ovdje sjedim i što već godinama nisam pod zemljom, pravo je čudo, što mogu zahvaliti samo svojemu bratu. Ništa ne može ispričati Clemensa za ono stoje počinio, ali možda može objasniti zašto sam ja učinio sve što je on od mene tražio. To je teško objasniti... ili možda uopće nije teško. Ja sam uvijek slijepo izvršavao sve što je Clemens od mene zahtijevao. Ja sam znanstvenik... donekle bez pravog odnosa prema stvarnosti, zar ne? Dugo sam vremena zaista bio uvjeren da moj brat čini sve u dobrim namjerama, da je sve što on od mene traži potpuno ispravno... Ja... ja sam volio svog brata... volim ga još uvijekUslijedila je šutnja.Tvoj je brat također poslao čovjeka koji je onomad došao u hotel Paraiso s nalogom da odmah nestaneš - reče Marvin.Da - odgovori Bolling. - Poslao ga je Clemens. Jasno je da se nismo smjeli sporazumijevati telefonski.I ti si doputovao u Bogotu i ostao ovdje.Da.Znači, dakle, daje tvoj brat Clemens razgovarao u Brazilu s tim generalom Calerom. Zato ja nisam bio siguran da je tvoj glas na vrpci sa snimljenim razgovorom što su nam je reproducirali Ritt i

Dornhelm. To je, dakle, bio glas tvojega brata.537Jamačno. To je bio glas mojega brata - reče Bolling. -A on je, dakako, znao da NSA prisluškuje razgovor. To je i bio pravi cilj: otkloniti pozornost Amerikanaca od Hansenova posla s kemijskim oružjem. Naime, Ameri već odavno znaju da su Nijemci posvuda isporučivali atomska postrojenja, te da su sami mogli napraviti atomsku bombu. Ali, nikada to nisu mogli dokazati. Ne mogu još ni dan-danas.Među ostalim i zahvaljujući tvojem bratu Clemensu -reče Marvin.Ne, s tim on nema nikakve veze - reče Bolling. - Ali zahvaljujući mojemu bratu Clemensu, Amerikanci ne bi nikada uspjeli Nijemcima dokazati posao s bojnim otrovima, da nije jedan od njihovih prislušnih brodova u Sredozemnom moru uhvatio i snimio onaj telefonski razgovor u kojem su tehničari iz Toresosa očajnički tražili pomoć od Hansen-Chemie, jer je za vrijeme pokusnog rada počeo izlaziti otrovni plin... I tek tada, kad je u igru ušao Hansen, ja sam shvatio što je Clemens upravo učinio. To mi je na posljetku otvorilo oči.I usprkos tomu ti si i dalje sve tajio i nastavio raditi -reče Marvin.Da, usprkos. Isto kao i Valerie.Ljubav — reče Marvin.Ljubav - reče Bolling.Koliko si dugo mislio ostati u Bogoti, u svom skrovištu? - upita Marvin.Dok bi to moj brat želio - mirno odgovori Bolling. - Ja sam i dalje radio sve što je moj brat želio. Ali, onda se nešto dogodilo.Što?Poslije - reče Bolling. - Najprije me je počeo tražiti doktor Gonzalos.čovjek blaga glasa kimne i nagne se naprijed: - Da - izusti on tiho. - Moja žena i ja tražili smo gospodina Bollinga.Isabelle je opet morala prevoditi.Gonzalos reče: - Odluka je pala kad ste vi, gospodine Mar-vine, prilikom našeg saslušanja kod gospodina Ritta i gospodinaP oEVINDornhelma u Frankfurtu izrazili sumnju da je u razgovoru s generalom Calerom to bio Bollingov glas. I dalje ste uporno tvrdili da ne možete sa sigurnošću potvrditi da je to njegov glas. I tada sam rekao sam sebi ono što nitko tada nije ni pomislio reći. Naime, gospodin Marvin tako dobro i tako dugo pozna gospodina Bollinga, daje njegova sumnja najvjerojatnije opravdana. Ako je tomu tako, onda mora negdje postojati još jedan čovjek koji ima tako nevjerojatno sličan glas. Ta me misao nije više puštala na miru. Nakon preslušavanja u Frankfurtu došlo je do onog nemilog sastanka kod gospođe doktorice Goldstein u Liibecku, kad se naša mala zajednica raspala.On zamišljeno pogleda svoju ženu. Odjednom je u prostoriji zavladala potpuna tišina. čulo se samo bubnjanje kišnih kapi0 prozore.Tom sam se prilikom osjetio duboko povrijeđenim i nisam mogao zamisliti daljnju suradnju u takvoj atmosferi. Utuvio sam u glavu fiksnu ideju da će sve opet krenuti na dobro, ukoliko otkrijem koji je čovjek zaista bio u Brazilu kod generala Calere.1 što je bilo logičnije, nego otputovati u Brazil i tamo na licu mjesta sam nastaviti traganje? Nazvao sam Clarissu i rekao joj da se vraćam kući, a ona da bude spremna za put.Zašto da bude spremna za put? - upita Marvin.I ja sam samo čovjek - reče Gonzalos. — Veoma sam se bojao za Clarissu, za dijete i za sebe. Otkrije li se da sam ja na toj vrpci prepoznao Calerin glas, a pritom još i rekao... Sjećate li se njegove prijetnje! S jedne sam strane želio nestati skupa s Clarisse, a s druge strane sam žarko želio nastaviti traganje za onim drugim čovjekom ili za gospodinom Bollingom, jer mi je bilo jasno da postoji nekakva veza između njih dvojice. Isto mi je tako bilo jasno i sljedeće: otkrijem li kakva je ta veza između njih dvojice, onda ću otkriti i sve o onom tajanstvenom smislu, o onom užasnom o

čemu je govorila gospođa doktorica Goldstein i na posljetku ću otkriti istinu o svemu što se događalo.Bila je to prava Odiseja - reče Clarisse. - Mi smo iz Rija otputovali u Belem, a odatle kolima u Altamiru. Odsjeli smo u hotelu Paraiso, gdje ste i vi svi boravili. Raspitivali se i raspitivali. Ne samo kod vratara. Kod mnogih ljudi. Tko zna kamo539J O HN N E Sje nestao gospodin Bolling? Nitko nije ništa znao. Ako je netko nešto i znao, nije nam, dakako, htio reći.A onda sam pokušao novcem - nastavi priču Gonzalos. - To je već bio napredak. Jedan se vratar odjednom prisjetio da je noć prije nego što je nestao gospodin Bolling u hotel došao još jedan čovjek i razgovarao s njim. Opisao nam je toga čovjeka. Otada smo ga tražili.To je potrajalo čitavu malu vječnost - reče Clarisse. -Davali smo oglase u novine. Nudili nagrade i slično... Na posljetku se javio jedan čovjek. Dakako, ne onaj koji je posjetio gospodina Bollinga, nego jedan njegov prijatelj. Veliko mešetarenje. Taj je čovjek morao biti više nego oprezan, što nam je bilo jasno. A i mi također... Calera... baby... Napokon smo se sporazumjeli. Sreli smo se s tim čovjekom u jednom baru, dali mu koliko je tražio i saznali od njega daje gospodin Bolling morao otputovati u Bogotu po nalogu svojeg brata. Ispričao nam je sve što vam je upravo ispričao gospodin Bolling.I tako smo saznali da je otišao u Bogotu — reče Gonzalos Marvinu. - Ali kamo u Bogotu? Je li ostao tamo? Grad ima četiri cijela jedan milijun stanovnika. Otputovali smo u Bogotu. Ja sam se sjetio onoga bratića našeg filmskog producenta Zinnera, onog Achille Machada, trgovca koji se bavio izvozom.Potražili smo njega - reče Clarisse. - Ispričali mu da poznajemo njegova bratića. Da moj muž radi za njega! Da moramo najhitnije razgovarati s gospodinom Bollingom.Pritom smo čitavo vrijeme umirali od straha - nastavi Gonzalos - da će on nazvati Joschku Zinnera u Hamburg. Međutim, on to nije učinio. Rekli smo da policija u Brazilu još uvijek traga za ljudima koji stoje iza ubojstva Susanne Marvin i da se neprestano raspituju, čak i za njega, Machadu. Nakon toga se uplašio, kao što smo se mi i nadali, i preporučio nam da odemo do doktora Nigre. Vi za njega predstavljate dragog Boga, senorl Sigurno vas je nazvao onoga trena kad smo otišli od njega i najavio vam naš dolazak.Razumljivo - reče Ignacio Nigra.Clarisse nastavi: — I mi smo, dakle, pitali gospodina doktora Nigru za gospodina Bollinga. Doktor Nigra, dakako, nikada nijePOSLJEDNJŠ E VPJEVni čuo to ime. Neizmjerno mu je žao. Lo siento. Lo siento. Very sorry.Odvjetnik se nasmiješi, digne obje ruke, mahne glavom prevrćući očima.Kad smo otišli od njega, Clarisse je rekla da bi se mogla zakleti kako on točno zna gdje se Bolling skriva. A i mi smo se htjeli sakriti, radi djeteta. I zato smo odsjeli u Tropicani. To je jedan mali, jeftini hotel. Skupi hotel nismo sebi mogli priuštiti. I tada je Clarissi pala jedna ideja na pamet. — Gonzalos pogleda ženu.No, da — reče Clarisse — znali smo da gospodin Bolling boluje od astme. I zato sam rekla svome mužu: Zbog astme on neprestano mora uzimati taj rastvor corticoida. A taj se lijek može nabaviti isključivo u ljekarnama. Ako se Bolling uistinu nalazi u Bogoti, on mora odlaziti u ljekarnu radi kupovine lijeka. Možda će ga se netko sjetiti. - I zato smo počeli sustavno obilaziti sve ljekarne u gradu. I velike i male - reče Gonzalos. - Kako se Clarisse morala paziti, ona ih je dnevno obišla tri, a ja pet. I opet je proteklo dosta vremena. I tada, na posljetku, u jednoj su se ljekarni sjetili nekog stranca, Nijemca, koji je već nekoliko puta dolazio po sprej protiv astme. Opis je odgovarao gospodinu Bollingu. Od toga smo trenutka naizmjence

pazili na tu ljekarnu. I jednog je dana on zaista i došao. — Gonzalos zašuti i nakon kratke stanke nastavi: — On mene nije primijetio. Ja sam krenuo za njim, pratio sam ga autobusom sve do naselja s neboderima, daleko na rubu grada. Slijedio sam ga sve do vrata njegova stana. Strahovito se uplašio. I onda...I onda? - nestrpljivo upita Marvin.Sve mi je ispričao. Ja sam nazvao Clarisse. Došla je i ona. Mi... mi smo donekle razumjeli i gospodina Bollinga i to što je on učinio. Njegova nas je priča strahovito ganula. I, eto tako, sada znamo onaj tajni smisao, ono užasno...Ali niste mogli otići na policiju, što je razumljivo, jer ste se i vi osjećali ugroženima - reče Marvin.Ne, vi i opet ne razumijete — reče Clarisse. — Mi ne bismo otišli na policiju ni tada, da se pritom nismo trebali osjećati ugroženima. Bilo nam je žao gospodina Bollinga... strahovitonam je bilo žao. Dakle, nastavili smo živjeti u našem malom hotelu, a on u svom neboderskom skrovištu koje je za njega osigurao doktor Nigra.— Ali, jučer nas je nazvao doktor Nigra — reče Gonzalos.Obavijestio nas je da se gospodin Bolling upravo sada javio iz veleposlanstva Savezne Republike Njemačke.— Iz Embajada Aleman, Carrera četiri, sedamdeset dva povlaka trideset i pet Edificio Sisky — pedantno odrecitira elegantni odvjetnik. - Bogota ima veoma uspješan i najmoderniji sustav označavanja ulica. Po tom sustavu može svako dijete odmah pronaći bilo koju ulicu. Da, senor Bolling je nazvao iz njemačke ambasade.— Zašto? — upita Marvin.— Jer se u međuvremenu nešto dogodilo, rekao sam to već u početku. Jer sam čuo na radiju daje ubijena Katja Raal i gdje, te da se traga za Valeriom Roth, osumnjičenom za ubojstvo. I to je za mene značilo kraj. Sve što sam do tada učinio, mogao sam pred samim sobom opravdati. Ali ubojstvo, to više nisam mogao.Nisi mogao? - upita Marvin.— Nisam.A što je s ubojstvima krijumčara oružja Herberta Engel-brechta, njegove žene Katharine, fizičara Ericha Hornunga iz Centra za atomska istraživanja u Karlsruheu, ako i povjerujemo da je moja kćerka Susanne ubijena zabunom?— To sve nema nikakve veze s mojim bratom Clemensom— reče Bolling.Siguran si u to?Potpuno siguran.Kako to?Jer mi je on sve to prenio. Clemens mi nikada nije lagao. Netko je drugi došao na ideju da pričom o bombi otkloni pozornost od skandala s bojnim otrovima. I zato sam ja morao nestati. Zato su i Clemensa poslali u Brazil generalu Caleri, znajući pritom da će Amerikanci prisluškivati njihov razgovor. Stoga ja nisam mogao biti čovjek koji se pojavio kod gospođe Engelbrecht i predstavio se za njena brata, čovjek koji je navodno imao od kiselina i lužina izjedene i obojene ruke i koji ju je i ubio; to je valjda svima odavno jasno. Dakako i tebi.POSLJEDNJŠ E VDakako - razdraženo će Marvin. - Otkuda ti zapravo znaš, nakon što si nestao, o svemu što se dogodilo?Od mene - reče odvjetnik Ignacio Nigra, a Isabelle to odmah prevede.A otkuda vi sve to znate?Dragi gospodine Marvine, znam vam ja mnogo toga. -Nigra se nasmiješi. - I moram vam reći da se agent koji se pojavio u frankfurtskom sanatoriju ponio zaista glupo, bez obzira iz koje je tajne službe došao. Interpol je bez imalo poteškoća odmah u New Yorku pronašao pravoga brata gospođe Engelbrecht. Od kiselina i lužina izjedeni prsti... - Nigra učini prezirnu grimasu. - Potpuno besmisleno i glupo. Ovdje u Kolumbiji izveo bi to mnogo inteligentnije svaki najobičniji diler

drogama.vin se odjednom dublje zavuče u naslonjač, kao da je od iscrpljenosti na rubu snaga.Dobro - reče on Bollingu. - Ti nisi ubojica i ne možeš oprostiti ubojstvo. Valerie je ubila Katju. I onda, rekao si, da ti je bilo dosta.Da, to je za mene značilo kraj — reče Bolling. — Ja čak i ne znam je li Valerie ubila jadnu Katju po nalogu mojega brata. A možda je to učinila iz vlastite pobude. Mnogo toga govori tomu u prilog. U svakom slučaju mora daje Katja predstavljala veliku opasnost za mojega brata... nemam pojma čime... U svakom slučaju, Valerie je tako mislila. I ubila Katju. Ja sam se nakon toga javio veleposlanstvu.Samo, ostaje otvorenim pitanje na koji je način Katja mogla biti opasna za vašeg brata? - upita Isabelle.Rekao sam da nemam pojma.i - Trenutak samo - reče Marvin. - Prisjećam se one sceneNiz Bonna... onog prijepodneva u Ministarstvu za okoliš... Zar sei vi ne sjećate? Katja je potpuno zbunjena i uzrujana uletijela usobu za sastanke gdje smo se mi prepirali s onim gospodinomSchwarzom.Da - reče Isabelle. - I nakon toga se potpuno promijenila... bila je uplašena... nesigurna... neprestano joj je bilo zlo... Možda je nešto otkrila u Ministarstvu za okoliš.Ali što? - upita Bolling. - Zar nikome nije rekla ni jednu jedinu riječ?Ni jednu jedinu riječ - odvrati Marvin. - Meni nije rekla ništa. A koliko ja znam, ni ikome drugome. Možda Eklandu. Ako je uopće kome rekla, onda jedino Eklandu. A možda nije rekla čak ni njemu.Katja je morala nešto otkriti - reče Clarisse. - Što god to bilo, mora daje to ispričala Valeriji. A Valerie ju je ubila kako bi zaštitila vašega brata, gospodine Bolling. Bilo je veoma mudro od vas što ste otišli u veleposlanstvo i sve priznali. Jeste li to učinili?Jesam - reče Bolling. - Potpuno mi je svejedno što će se sada sa mnom dogoditi. Vjerojatno će me izručiti Njemačkoj. I tamo ću reći cijelu istinu. Ne mogu više izdržati takvu situaciju. Strpat će me u zatvor, to je sigurno. A što ću? Ja sam teško bolestan. Ali nikada, nikada neću zaboraviti što je sve moj brat učinio za mene. Nikada, sve do moga kraja. Imao sam samo još jednu želju, naime, da vam ispričam cijelu tu priču. I ne, stoga, da biste suosjećali sa mnom.vin odmahne glavom. - Ne - reče on.Što ne? - Bolling ga pogleda.Ne, ja ne vjerujem da je to čitava priča. Tvoja priča, da. Ali ne zaista čitava priča.Što time mislite, gospodine Marvine? - upita Clarisse.Mislim... - Marvin je govorio sasvim polagano, važući pritom svaku riječ. — Sve što se dogodilo... s koliko promišljenosti su nas poslali daleko, daleko, da snimamo te dokumentarce, samo zato da ne bismo imali vremena i prilike voditi brigu o Hansenu i toj tvornici kemijskih otrova... Upravo to je ono što se nije smjelo otkriti, zar ne... a izašlo je na vidjelo samo zato jer je NSA prisluškivala i snimila libijski poziv u pomoć... Svi do posljednjeg političara oštro su prosvjedovali protiv bilo kakve sumnje da bi se gradila jedna takva tvornicaNe razumijem na što ciljaš — reče Bolling.Ciljam na to, da u gradnji te tvornice nije sudjelovala samo Hansen-Chemie... Da je to bila samo ona, tko bi onda od vlasti išta znao o tome? A da se o tome saznalo, zar ne bi odmah, istoga časa, pozvali Hansena na odgovornost? Zar se ne bi odmah obustavila gradnja?POSLJEDNJŠ E VPJEVIma nešto u tome - reče Gonzalos.Da vlasti nisu ništa znale o tome što Hansen radi, čemu onda ti strahoviti napori da se sve sačuva u tajnosti? Ipak je on samo jedan privatni poduzetnik! I zašto ga je, Peter, onda tvoj brat toliko štitio? Zašto se tvoj brat toliko zauzimao za njega? Ono što se izvodilo s našom ekspedicijom bilo bi jednostavno... jednostavno previše u slučaju daje za gradnju te tvornice bio odgovoran samo

Hansen... Toga bi se Hansena odmah raskrinkalo, kako se ne bi ni u snu moglo posumnjati da se tolerira isporuka otrovnih plinova... Međutim, ta se isporuka tolerirala... i poricala... i te kako poricala... s visokih i najviših mjesta!Hoćete reći... - zausti Gonzalos i ušuti.Hoću reći da je samo velika tvrtka osumnjičena za sudjelovanje u izgradnji te tvornice... Samo, u tom slučaju smatram da su do kraja razumljive sve te velike spletke i veliko poricanje... Onda je to u redu... kako da kažem... onda je to dramaturški u redu. To je moje mišljenje... i zato sam rekao da nam ti nisi ispričao čitavu priču, Peteru. Ne zato što ti to nisi htio, nego što ti čitavu priču, u njenim pravim razmjerima, i ne znaš...Misliš li da su moćnici upleteni u to? - upita Bolling i zapilji se u Marvina.Ne znam, Peteru, ali vjerujem daje tako. Međutim, jasno je da ja to nikada neću moći dokazati...4 — Slijedila je duga stanka. A onda Marvin upita: - Kako to da su te pustili iz veleposlanstva?Ne, nisu - reče Bolling. - Zar nisi u predvorju vidio dvojicu ljudi? Onu dvojicu u svijetlim kišnim ogrtačima? Oni su iz snaga sigurnosti veleposlanstva. Doveli su me ovamo. I sada će me odvesti natrag. - On pogleda odvjetnika.Doktor Ignacio Nigra digne telefonsku slušalicu i reče nekoliko riječi. Onog trena kad je spustio slušalicu začuje se glasna vojna glazba. Istoga časa ustane nesigurno Peter Bolling i hropćući se uhvati za grlo. Uhvatio gaje napadaj astme. Lice mu je poprimilo ljubičastu boju.U sobu uđu dvojica muškaraca koji su čekali u predvorju. Nigra im nešto reče. Oni kimnu, uhvate Bollinga, koji se borio za zrak, ispod pazuha i brzo ga odvuku iz konferencijske dvorane,54Bdok je jedan od njih već otvarao bočicu corticoida. Vrata se za njima zatvoriše.Grozno. Već je imao dva napadaja - reče Nigra. - Gospoda će to vani bolje obaviti. - Sa sjajem u očima on priđe prozoru o koji su još uvijek bubnjale kišne kapi. - Dođite, gospodo! Dođite! Točno u pet svakoga dana održava se ispred Palacio Pre-sidencial, službene predsjedničke palače, smjena straže. Prema starom pruskom uzoru.Svi su prišli prozoru.Velika statua na trgu predstavlja Simona Bolivara, osloboditelja Južne Amerike - ponosno objasni doktor Ignacio Nigra. Unatoč kiši tiskao se pred palačom velik broj turista s fotoaparatima. Vojnici su imali na sebi operetske odore, stupali su paradnim koracima, salutirali i smijenili prethodnu stražu. Svirala je vojna glazba.To je Badenvveilerska koračnica — reče zaprepašteno Marvin.Da - reče Nigra sav ozaren. - Hitlerova najomiljenija koračnica.Nazivat ću te svakoga dana! - očajnički uzvikne Elisa Hansen. Sin joj ništa ne odgovori. Elisa je Hansen stajala ispred ulaza za kontrolu putovnica, u predvorju zračne luke Asuncion, prepunom ljudi. - Svakoga dana! - ponovi Elisa Hansen. Niz blijedo lice tekle su joj suze. - Thomase, molim te, reci nešto!Dječak je šutio kao zaliven. Samo je još čvršće stisnuo ruku Therese Toeren pored sebe. Ljudi ispred ulaza za kontrole putovnica bili su nervozni i razdražljivi. Svima je išla na živce ova strankinja što je uzvikivala i jecala, te se neprestano pokušavala progurati među njih. Mnogi su glasno izražavali svoje nezadovoljstvo.Thomase! - zapomagala je Elisa Hansen. On još više zakrene glavom i nastavi šutjeti.Thomase, Bože moj, Thomase... Pa učinite nešto, gospođo Toeren!Što da učinim, gospođo Hansen? - upita kućedomaćica, koja je došla u Paragvaj po dječaka i sada se vraćala u Njemačku.Što da učinim? - Mnoštvo ju je ljudi zajedno s Thomasom guL J E D N J IŠ E V I NE Vralo naprijed. Djelatnici iza prolaza radili su brzo. Let zrakoplova LAP kompanije za Rio de Janeiro već je bio objavljen dva puta. Generalni opunomoćenik dr. Keller i vozač Paul Kassel trudili su se smiriti Elisu Hansen, ali u toj gužvi nisu joj nikako uspijevali prići.Gospođo Hansen! - dovikivao je dr. Keller. - Gospođo Hansen, molim vas, ne skrećite pažnju na

sebe! Vratite se u auto!Milostiva gospođo! - dozivao je Paul Kassel. - Molim vas, milostiva gospođo!Ona kao da nije čula nikoga. Neprestano je pokušavala prići svome sinu. A ljudi su je neprestano odgurivali natrag. Dvojica muškaraca su je počela grditi.Elisa Hansen je sada vikala kroz suze u sav glas: - Tho-mase! Molim te, Thomase, reci mi barem neku riječ! Ja te volim! Toliko te volim! Što da radim bez tebe?Prokletstvo, maknite se već jednom odavde!Ta je grozna strankinja skroz-naskroz pijana!Pažnja, molim! LAP najavljuje treći put let vašeg zrakoplova broj četristo trideset pet za Rio de Janeiro. Mole se putnici da što hitnije uđu u zrakoplov!Thomase, Bože moj mili, Thomase, reci bar jednu riječ! On ne reče ni riječi. Ni jednu jedinu riječ.Toliko mi je žao! — dovikne Therese Toeren.Tho... - Elisa Hansen zatetura i sruši se na pod. I osta tako ležeći nepomično.Neka žena glasno uzvikne. Našao se tu u blizini i nekakav fotoreporter, digao kameru i počeo ushićeno fotografirati.Doktor Keller već je klečao pokraj Elise Hansen. - Fotograf! — poviče on Paulu Kasselu.Kassel potrči do fotografa i udari ga svom snagom šakom u trbuh, našto ovaj stenjući zatetura. Kassel udari čovjeka još jedanput ravno u lice i istrgne mu kameru iz ruku, otvori je, izvuče film i baci aparat. - No, čekaj samo, ti svinjo jedna... - Fotograf se pokuša baciti na Kassela, ali je ovaj već odjurio do dr. Kellera. U međuvremenu je već na lice mjesta stigao policajac, a fotograf je pobjegao.Što se ovdje događa? - upita policajac. - Tko je to?547Senora Elisa Hansen. Žena poznatog poduzetnika. Veliki prijatelji s vašim šefom.Mrtva?Glupost. U nesvijesti je - reče dr. Keller. - Pomozite mi! Mora se hitno maknuti odavde. - Govorio je glasno i brutalno.Trojica muškaraca dignu onesviještenu ženu i odnesu je do jednog od izlaza.Thomas se izgubio iza šaltera kontrole putovnica. Nije se okrenuo ni jedan jedini put.Ovaj je put u predvorju Frankfurter Hofa ususret Gillesu došao šef popodnevne vratarske službe Jiirgen Carl. Gilles je stigao tamo s Isabellom i Marvinom, 2. studenog, oko podne. Carl je bio niže i nježnije građe od svojeg kolege Bergmanna, ali je bio jednako tako ljubazan i uslužan. Na uskom mu se licu odražavala radost.Dobro došli, gospodine Gilles! Dobro došli, gospodo! - Gilles se rukovao s njim. - Oprostite. Vi ste gospodin Mar-kus Marvin?Da.To sam i mislio. Gospodin Ritt, državni odvjetnik, ostavio je poruku za vas. On moli da ga odmah, čim stignete, nazovete u sud.Sud? - upita Marvin.Da. Odvest ću vas do telefonske centrale. Oprostite, gospodo! - I vratar je već požurio.Odmah se vraćam! - dovikne Marvin preko ramena. I doista se odmah vratio. Izgledao je zbunjeno.I, što je? - upita Gilles.Moramo odmah otići u Keitum. Sve troje.Kamo?U Keitum na Svitu. Ritt je već tamo. A i Dornhelm.Ali zašto? - upita Gilles.Tamo je viđena Valerie. U kući pokojnog profesora Ger-harda Ganza. S jednom muškom osobom. Netko je obavijestio policiju. Neki taksist. Policija je obavijestila Dornhelma i Ritta. To mi je rekla njegova tajnica.Stigli su kasno popodne. Još su uspjeli uhvatiti redovni zrakoplov za Hamburg, a odatle su zrakoplovom Twin Otter letjeli prijeko na otok. Malu su zrakoplovnu luku nadzirali policajci i granična policija. Nijedan zrakoplov nije smio uzletjeti. Nitko nije smio napustiti otok, rekao je

Marvinu jedan policajac.Ispred zrakoplovne zgrade stajali su taksiji. Iz jednoga iskoči postariji taksist i počne domahivati. - Gospodine Gilles! Gospodine Gilles! - On dotrči do njega i stisne mu ruku. Zatim se obrati lsabelli. - Dobar dan, gospođo. - A onda i Marvinu: - Dobar dan, gospodine. Keese. Ja sam Edmund Keese.Edmund Keese, razmišljao je Gilles, pesimistički raspoložen vozač koji me je vozio u Keitum kada je umro Gerhard Ganz. Edmund Keese, koji je predvidio kraj otoka Svita. Na rastanku mi je poklonio blok za bilješke i plastičnu kemijsku olovku. Pritom je rekao: Ovo je moj broj. Možete me dobiti uvijek. I danju i noću. Bilo je to 12. kolovoza, jednog paklenski vrućeg dana. Sto se svašta u međuvremenu dogodilo - Ja sam obavijestio policiju — ponosno reče Keese. — Sve ću vam ispričati. Vi idete u Keitum do gospode koja su došla iz Frankfurta. Odvest ću vas tamo.I pođe prvi prema svojem taksiju. Krenuli su odmah. Mar-vin je sjedio naprijed pored Keesea, a Gilles i Isabelle otraga.Usamljeni postariji čovjek govorio je bez prestanka. To je bio njegov veliki dan. - Dakle, zar to nije slučaj, gospodine Gilles? Ovog sam vas ljeta vozio, sjećate se? U Benen-Diken-Hof. Poslije sam donio kontaktne leće za gospođu Roth u kuću gospodina profesora, pokoj mu vječni. Vi ste se tada oštro prepirali s nekim gospodinom, sjećate se?Da - odsutno uzvrati Gilles. Gledao je kroz prozor. Ovaj puta se cesta za Keitum pružala pred njima potpuno pusta. Ljeti se ovdje od gustog prometa nije uopće moglo proći. Nad otokom su se nadvili niski oblaci. Oko auta je zavijao istočnjak. Bilo je hladno. Kraj sezone, pomisli Gilles. Već odavno. I cvijeće je odavno ocvalo - A vi ste, gospodine Gilles, rekli: Odvezite me odavde što prije! I ja sam vas odvezao natrag u Westerland. Vi ste pisac Gilles. Danas to znam. Onda vas nisam prepoznao.Nema više cvijeća, samo još bodljikavo grmlje, raz549mišljao je Gilles. Ogoljela stabla bez lišća. Na livadama ovce. Sada je njihovo krzno gusto i dugačko, izgledaju poput bijelih lopti na četiri noge, s raznobojnim oznakama na krznu, crvenim, zelenim i plavim točkama, križićima, trokutima, kružnicama — Da, a da vam sada ispričam ono što se dogodilo, gospodo moja... Ja stanujem u kući nasuprot kuće gospodina profesora. I danas oko pola dvanaest zaustavi se ispred kuće taksi i iz njega izađe gospođa doktorica Roth. S još jednim gospodinom. Ne s onim od tada, prije... Trenutak! - On se zapilji u Marvina koji je sjedio pokraj njega i uzvikne: - Pa vi ste bili onaj gospodin koji se prepirao s gospodinom Gillesom!— Da, to sam bio ja — strpljivo uzvrati Marvin.— Vidite! Stari Keese nikad ne zaboravlja nijedno lice. Da, ali danas u podne to je bio neki drugi gospodin. Bili su pod pre-singom, oboje. To znači u žurbi. Ja znam mnogo takvih stranih riječi. Obrazujem se čitanjem. čitao sam, naravno, i nešto vaše, gospodine Gilles. Jako mi se sviđalo, zaista. Moje čestitke! Dakle, da, gospođa me Roth nije čak ni pozdravila. Ja nju jesam. Iako sam se užasno bojao... Mislim, saznao sam preko radija i televizije i naravno preko novina da se za njom traga, jer je navodno ona ubila nekoga tamo prijeko u Americi... Jedna tako draga gospođa... ako je ona mogla ubiti jednog čovjeka, možda bi ubila i mene... brzo sam se povukao u kuću... ali sam nastavio promatrati kuću vis-a-vis.Debele ovce, pomisli Gilles, koji se prisjećao svega što je nekoć bilo, prije toliko vremena. Nije htio misliti na to i okrenuo se prema Isabelli, ali je i ona gledala kroz prozor. On opet okrene glavu i nastavi gledati kroz prozor. Vidio je usred livada i pašnjaka lijepe stare kuće, gledao je bijele zidove, crne grede kuća s rešetkastom konstrukcijom i krovove pokrivene trskom kako tonu u sumrak.Keese zakoči.— Sto je? — upita Gilles, trgnuvši se iz razmišljanja. I odmah je vidio što se zbiva.Blokirana cesta. Policija s čeličnim kacigama i automatima. Jedan policajac priđe autu, pozdravi i zamoli za putovnice. Pažljivo ih prelista, pogleda u nekakav popis, kimne, vrati putovnice i zaželi ugodnu vožnju.L J E

N Jš E VP JKeese odmah nastavi s pričanjem. - No, i deset minuta nakon toga počelo se iz dimnjaka profesorove kuće dimiti kao ludo. Njih su dvoje u kući širom otvorili prozore i tako sam mogao vidjeti sve što su radili.I što su radili?— Spaljivali su u kaminu hrpe papira, registratore i takve slične stvari. Veoma mnogo toga.Dolazi zima, razmišljao je Gilles, i sve poprima sablasne konture. I padne mu na pamet nekoliko redaka koje je o Svitu napisao Ernst Penzoldt: Bog je pronašao ovdje ono što mu je bilo potrebno za stvaranje čovjeka. Pijesak i glinu za tijelo, dovoljno vjetra za dah, govor i dušu, dovoljno vlage za suze, plavetnila dovoljno za oči, kamena za srce u grudima. I ja imam kamen u grudima, pomisli on. Ne razmišljaj o tome!, reče sam sebi. Gotovo je, ti tu ne možeš ništa promijeniti. Znao si to od samog početka. Dakle, ne tuži se. Ti si imao svoje vrijeme. I to kakvo vrijeme! Jesi li mogao i zamisliti nešto takvo još samo prije pola godine? Nikako. Dakle? Keese je govorio i govorio.čudno, kako me sve to skupa uopće više ne zanima, mislio je dalje Gilles. A očigledno to više ne zanima ni Isabellu. Jedino Marvina. On tako pozorno sluša svaku Keeseovu riječ... - Ja sam istoga trena odjurio na policiju u Westerland. I prijavio sam to. Stalno je upozoravano da se najhitnije moli za bilo kakve obavijesti. Policijska stanica u Keitumu bila mi je premalena... Rekao sam onima u Westerlandu da je došla gospođa Roth i što radi zajedno s još jednim nepoznatim gospodinom... Odmah je dat alarm. Ja sam ga takoreći isprovocirao, zar ne? To je bila moja dužnost samo moja dužnost... Oni iz Westerlanda odmah su nazvali Frankfurt... i nakon dva sata već su gospoda iz Frankfurta bila ovdje... rukovali su se sa mnom i zahvalili mi... pa bilo je samo po sebi razumljivo da sam to prijavio, zar ne? Ali, unatoč tomu, naravno, da me veselilo... U to je vrijeme već kuća gospodina profesora gorjela.— Gorjela? - upita Marvin.Pa velim vam! Gospođa Roth i gospodin su nestali. Prije toga su zapalili kuću. Gori još uvijek, i to kako gori uz ovaj vjetar! Vidjet ćete odmah!551Tu je bio i seoski ljetnikovac Stricker, kuća stara preko tristo godina. Zatim Keese ponovno zakoči, jer je tu bila još jedna policijska kontrola. A potom su stigli u Keitum. I dok je Keese neumorno pričao, prolazili su oni pored lijepih, starih kapetanskih kuća, pa pored ribljeg restorana, te do zavičajnog muzeja i do crvene starofrizijske kuće. Većina vrata i prozorskih okvira bilo je obojeno plavom bojom, zidovi su bili bijeli, a trstika obrasla mahovinom. Bila je tu i kričavo žuta telefonska govornica i mali supermarket, bile su tu velike, stoljeća i stoljeća stare kamene gromade. I ljudi. Mnoštvo znatiželjnih ljudi. Stajali su iza policijskih branika i buljili netremice u kuću u plamenu. Stigle su već i tri vatrogasne jedinice s vatrogasnim vozilima i vatrogascima u zaštitnim odijelima i kacigama na glavi, koji su se s dugim crijevima, iz kojih su prskali mlazovi vode, borili protiv vatre. Ali, kuća je bila izgrađena od prastarog drva, grede su bile debele i teške, a uz to je puhao dosta jak vjetar koji je prelazio gotovo u olujni. Međutim, vatrogasci su se svojski trudili, tako da je i čitava okolina kuće bila mokra od vode.Dalje ne možemo - reče Keese. - Ne, ne, ne, neću primiti novac ni slučajno. Pa bila mi je osobita častSve četvoro su izašli iz auta.Kod policijske ograde Marvin pokaže svoju putovnicu i reče: - čeka nas državni odvjetnik Ritt.Žalim — reče mladić iz Savezne pogranične službe sa strojnicom u ruci. - Tu se dalje ne može proći.časnik pored njega reče: — Trenutak, molim. Gospodin Marvin? Gospodin Gilles? Gospođica Delamare?Da - reče Marvin.U redu je — reče časnik mladom graničaru sa strojnicom u ruci. A zatim se obrati njima četvero i reče: - Izvolite, dođite sa mnom!

I ja - reče Keese. - Ja tu imam svoj domicil.Oni krenu iza časnika u Jens-Uwe-Lorsen-Wai i preskačući crijeva iz kojih je kapala voda, priđu kući u plamenu. I tu su stajali policajci, bilo je i fotografa i nekoliko televizijskih ekipa. Crveno obojeni agregati vatrogasaca lupkali su i brujili bez prestanka.POSLJEDNJŠ EŠto kažete na to, gospodine Gilles? - upita Keese. - Jedna tako mila gospođa, gospođa doktorica Roth, pa ubojica? Nitko nikoga dovoljno ne poznaje. Uvijek to tvrdim. Nitko nikoga. Lijepa, stara kuća gospodina profesora. Vlastita nećakinja. Sreća da on to nije morao doživjeti. Može biti sretan što je mrtav, zar ne?Da - reče Gilles. - Može biti sretan.Izvolite - reče časnik - idemo dalje!Sve najbolje, gospodine Gilles — reče Keese. — Sve... — On se sav smeten prekine u pola rečenice, mahne glavom i zagleda se u plamen.Glasnije od pucketanja i praskanja vatre začuje se uzbuđeno kliktanje.To su galebovi? - upita Gilles.Da, ima ih koliko hoćete — reče časnik.I noću?Požar, gospodine Gilles! Svjetlost. Sve je rasvijetljeno. A to galebove uznemiruje.Državni odvjetnik Ritt sjedio je u velikom policijskom službenom autu koji je bio opremljen i radiostanicom. Pokraj njega je sjedio glavni komesar Dornhelm. On je upravo telefonski razgovarao i na trenutak prekinuo razgovor, dok je Marvin sve međusobno upoznavao.Kad smo gospodin Dornhelm i ja stigli, kuća je već bila u plamenu - reče Ritt. - Vatrogasci će je pustiti da izgori do kraja. Pazit će jedino da se vatra ne proširi. Kuće u blizini, živica, trava, drveće, grmlje, sve je to sada suho poput slame.I ponad policijskih auta kliktali su galebovi. Glasno. Veoma glasno.Je li čovjek s kojim je gospođa Roth došla ovamo bio odjelni direktor ministarstva Clemens Hartin? - upita Marvin.Prema opisu što nam ga je dao taj taksist Keese, bio je on. I ne samo prema opisu. U Bonnu je Hartin nestao. Bio je u zračnoj luci Rhein-Main kad je sletio zrakoplov kojim se iz Amerike vratila Valerie Roth. Mi smo tamošnjim djelatnicima pokazali više njegovih fotografija. Nekoliko ga je odmah prepoz553nalo. I sasvim su sigurni. Jedino ne znamo gdje su njih dvoje bili i što su radili prije nego što su danas popodne stigli ovamo.Naš nam je taksist rekao da su ovdje spaljivali dokumente.Da. Bez sumnje veoma važne dokumente. I velik broj. Očito je da ih se moralo uništiti. Mnogo su toga stavili na kocku dolazeći još jedanput ovamo. I na kraju su zapalili kuću radi sigurnosti.A imali su i sreće - reče Marvin.Što su imali?Sreće.— Oo, da, sreće — tiho reče Ritt, kao da se stidi.Gdje li su samo sada? — upita Marvin.Nitko ne smije napustiti otok - reče Ritt. - Ali ta je naredba izdana s golemim zakašnjenjem. Tu je sve išlo naopako.Dornhelm je završio telefonski razgovor i spustio slušalicu. Zatim reče Rittu: - Oni su otišli. Trajektom u Havnebv. Mi smo objavili blokadu u četrnaest sati i četrdeset pet minuta. Nije se odmah prenijela posvuda. Aljkavost? Namjerno? U svakom slučaju, još u petnaest sati krenuo je trajekt iz Lista prijeko u Havnebv. Sreća? Dobra priprema? Mladiću, opet smo došli na isto.Obrativši se svima, on reče: — Havnebv je luka na danskom otoku Rom sjeverno od Svita. Vožnja trajektom do Roma traje pedeset pet minuta. Odatle vodi cesta po nasipu prijeko do danskog kopna. Graničari kažu da na tom trajektu nije bilo putnika s imenima Valerie Roth i Clemens Hartin. Dakako da je Hartin pripremio lažne putovnice. I to već odavno.

Dakako - reče Ritt mirno. - Za njima se traga. Rezultata neće biti. Suviše su prepredeni. Oboje. Mi jedino moramo dovesti slučaj do kraja. Uredno završiti. - On pogleda Isabelle i nasmije se beznadežno.Ponad policijskih auta kliktali su galebovi.U tu svrhu trebamo i vašu izjavu o tome što se dogodilo u Richmondu i Bogoti — reče Dornhelm. — Sve je to skupa potpuno idiotski, kad ionako više ne možemo ništa učiniti. Međutim, izvještaji moraju biti potpuni. Potpuni! - On se nasmije. - Tamo smo prijeko, u Westerlandu, rezervirali sobe u hotelu Hamburg. U ovo je godišnje doba ionako sve gotovo prazno. Biste li namtamo htjeli odgovoriti na nekoliko pitanja? Možete tamo i prenoćiti. Na državni trošak, dakako. Hoćete li?Razumljivo da hoćemo - reče Marvin. On pogleda Gillesa i Isabellu. - U redu, zar ne?Gilles kimne.Uskoro će biti pola osam - reče Dornhelm. - U devetnaest sati i dvadeset pet danas je ovdje bio najviši vodostaj. Mora prekrasno izgledati na mjesečini. Mi još imamo ovdje posla. Možda hoćete malo pogledati sprud? Kasnije će vas policijsko vozilo odvesti u Westerland.Izašli su iz auta i krenuli dio puta Jens-Uwe-Lorsen-Waiom. I ponovno su morali preskakivati vatrogasna crijeva koja su na nekim mjestima propuštala vodu. Požar je bjesnio još uvijek. Grede su pucale i rušile se, a pritom su se svaki put na sve strane rasprskavale iskre. Oluja je također bjesnjela. Kad su prolazili pokraj policijske blokade, zaustavio se taksi.Iz kola iskoči Joschka Zinner. — Marvine! — poviče on i pojuri prema njemu. - čuo sam u Berlinu da ste ovdje. Stižem izravno iz Berlina. čovječe, kakva sreća! Skandal s bojnim otrovima, skandal u Bonnu, Valerie ubojica! A serija snimljena! Kakva sreća! Vidite! Fotografi! Televizija! To će obići čitav svijet! Sad morate dobro prionuti, Marvine! Montirati, miksati, govorni tekstovi, čujete, Gilles? To se mora emitirati dok je još vruće!Katja Raal je mrtva, gospodine Zinneru - reče Marvin.Koja Katja?A galebovi klikću, klikću, klikću.Tehničarka koja je radila s Eklandom.Ah, ona pristava. No, sva je sreća da ju je Rothova ubila tek nakon što ste već sve snimili u Mesi! čuo sam da su snimatelju otišli živci do kraja. Još je u bolnici?Ne znam, gospodine Zinneru - reče Marvin.Ma, ionako je to svejedno. Već će on doći k sebi. I naći si drugu. Jako je malu volio, znam. Makar je tako izgledala. No, ja ne bih mogao... Eklanda više ne trebamo. Ni nekog takvog kao Katju. Sada trebamo montažerke. Imam ih nekoliko fantastičnih. Sve se mora napraviti što brže, Marvine! Uhvatiti se posla dan i noć! Oni u Frankfurtu jedva čekaju, jučer smo razgovarali te555J O HN N EMlefonski. Kod njih dobro stojim. Ako ta serija plane, dobit ću još dvije. Jedna bi bila nešto za vas... Dođite, pokazat ću vam svoje planove... - On povuče Marvina sa sobom.Isabelle i Gilles krenu putem koji je vodio dolje do spruda. Tu su bile naslagane velike gromade kamenja, a služile su kao obrambeni zid. Na obronku su stršala uvis prastara stabla s groteskno osakaćenim granama. Gledali su morski žal koji se pružao pred njima na mjesečini. U daljini je svjetluckao svjetionik.Oluja je ovdje bjesnjela još žešće, gotovo im strgala kapute, savijala krošnje drveća, grane su škripale, fijukala kroz bodljikavo grmlje i mela pred sobom sve otpatke dolje na obali.Stajali su šutke jedano pored drugoga, ne dotičući se, i gledali dolje na pučinu.Dođi! - reče na posljetku Isabelle. Oluja ju je zamalo srušila.Gilles ju je pridržao. - O čemu si razmišljala? - upita on, dok su se polagano vraćali natrag na cestu, na svjetla, među ljude i prema vatri, koja se nije smirivala. Hodali su malo pognuti prema naprijed, kako bi se lakše oduprli oluji.O Katji.

Jadna Katja - reče on.To je nešto tako nisko; osjećam se tako jadno.Znam - reče on.Zbog mnogo toga.Znam - reče on i privine je u hodu k sebi. - Tu blizu je jedan Cafe. Popit ćemo nešto toplo. Grog. Kuhano vino. Kavu. Nešto jako vruće.Grog - reče ona.Poslije toga ćeš se osjećati bolje.Osjećati se bolje, kad popijem grog...Znaš kako mislim. Proći će. Sve je prolazno. Galebovi su kliktali.Da — reče ona. - Zacijelo.SB6EpilogJa hoću živjeti - i moja mačka također. Holger Kloibach, star 9 godina, iz Ramsteina7Pariz, 24. ožujka 1990.Dragi moj Philipe,upravo je sada nazvala Clarisse. Jučer je rodila. Dobila je djevojčicu, tešku tri kilograma i četrdeset. Clarisse i Bruno su presretni, i ja sam sretna, a sigurno ćeš biti i Ti. Dijete će dobiti krsno ime Belinda, ali zvat će je uvijek Cotovia. Naravno da si odmah razumio portugalski. Da, zvat će je Ševa.Ah, Philipe! Naša je ljubav bila toliko ispunjena radošću, tako neopterećena, a završila je tako velikim prijateljstvom. Ti si od samog početka znao kakav će biti kraj, a ja nisam htjela vjerovati u to. I Ti me nisi nikada pokušao zadržati. Vi ste tres chic, monsieur!Pierre i ja se volimo i zajedno radimo. Sutra putujemo na tri tjedna u Egipat. Vlada u Kairu obratila se Gerardu. Riječ je0 energetskim problemima u seoskim komunama. Gerard šalje Pierrea. Njegova prva inozemna misija! A ja ću prevoditi.Pierre je pun optimizma i entuzijazma, ali uvijek ostaje realist. Sjećaš se kako je u onom baru zrakoplovne luke govorio o kapitalizmu s ljudskim licem? Tada sam ga počela voljeti i budući da sam to osjetila, bila sam tužna, jer ja sam tako htjela voljeti zauvijek samo Tebe, a Ti si se smješkao, la comedie hu-maine, voila!Pierre je u pravu kad kaže da se ovo ekološko novo mišljenje može usporediti samo s perestrojkom ili s glasnosti. Ono nezamislivo postat će stvarnost, u to čvrsto vjerujemo i ja1 Pierre. Uspjet ćemo! Uspjet ćemo!Ti pišeš. Uskoro ćeš biti gotov sa svojom knjigom, trebala bi se pojaviti u kolovozu. Kako je divno što si opet počeo pisati upravo u naše vrijeme.Sada sam sasvim sigurna: svaka je ljubav posebna i jedinstvena i nikada jedna ne nalikuje drugoj. čovjek je sretan kad559doživi jednu sretnu ljubav, a veoma sretan kad doživi dvije ljubavi. Ja sam, Philipe, ljubav istinski doživjela s tri značajna muškarca! Riječ je o ljubavi, ne o nekoliko beznačajnih doživljaja. Ti to razumiješ.Tri ljubavi: Ti, Pierre i čovjek mojih godina, prije mnogo vremena, još na sveučilištu. Taj je čovjek poginuo u automobilskoj nezgodi, a bili smo zajedno svega jednu godinu. Ti i ja nismo imali čak ni pola godine, a ipak je to bila tako velika ljubav. Ni s kime se drugim nisam mogla tako često i od srca smijati kao s Tobom, ali u svoj toj radosti, vedrini i poletnosti nisam ti htjela ništa ispričati o onoj drugoj ljubavi.U biti je to bila veoma ozbiljna ljubav. Taj je mladić neprestano govorio o smrti, kao da je nešto slutio. Ah, da, naša je pjesma bila Summertime. U Riju si zamolio pijanista da je odsvira za mene, a jednom sije svirao Ti sam u Chdteau-d Oexu. Nakon toga, nikad više. Ti si znao da ta pjesma ne pripada ni Tebi ni meni, ni našoj ljubavi. Zahvaljujem Ti i na tome.

Ti pišeš. Mislim da još uvijek želiš znati tajnu novčića koji nosim oko vrata. Dakle čuj: čovjek koji je bio moja prva ljubav našao ga je u Grčkoj na putu do nekog samostana. Poklonio mi ga je prije nego što se odvezao u smrt. Dao je taj novčić probušiti i objesiti na tanak lančić i kad smo se na rastanku poljubili, stavio mi je lančić oko vrata i zamolio me da ga uvijek nosim. I ja ću ga nositi, sve do svoje smrti.Na novčiću je sitnim slovima napisano, u prijevodu na njemački, sljedeće: POčNI ŽIVJETI SADA I BROJI SVAKI DAN KAO JEDAN ŽIVOT ZA SEBE!Pravo značenje tih riječi shvatila sam tek kroz našu ljubav.Grlim Te! Isabelle

Zahvala

Prije svega djeci! Njima koje najviše ugrožava budućnost, a koji su naša najveća nada, jer se poštenije, hrabrije, pametnije i s mnogo više žara zalažu za spašavanje Zemlje, negoli većina odraslih. Za svu pomoć koju su mi pružili zahvaljujem se, dakle: Ozlemu Altunkasu, Carini Eckel, Carolini Galuba, Heiko, Antje Kessler, Holgeru Kloibachu, Heidi Kretschmer, Sabini Ratajczak, Martini Rau, Anniki Wilmers, Zeliki, članovima Peace Birdsa Liši Anni Claren, Dilan Demir, Corinni Fenner, Ann Flosdorff, Giiven Me-seci i Franku Stahmeru.Veoma mnogo ljudi najrazličitijih zanimanja, narodnosti i društvenog položaja spontano su se izjasnili da su mi spremni dati podršku pri radu na ovom dokumentarnom romanu. Bez njih ne bih nikada mogao napisati ovo djelo. Međutim, većina tih ljudi zamolila me da ne navodim njihova imena, neki iz skromnosti, ali uglavnom stoga, što sam od njih dobio najvažnije obavijesti samo uz uvjet da ostanu anonimni. Drugi su pak bili dovoljno neovisni, pa su se složili da navedem njihova imena. I stoga izražavam svoju najdublju zahvalnost za svesrdnu pomoć svim neimenovanim, ali i sljedećim osobama: Reinhard Spilkeru njemu kao prvom, jer mi je neumorno pomagao u istraživanjima više od dvije godine, a zatim abecednim redom: Kristiani Allert-Wy-branietz, Rudolfu Augsteinu koji mi je dao na raspolaganje arhiv časopisa Spiegel, dr. Michaelu Braungartu, dr. ing. Ludvvigu B61-kowu, Marion grofici Donhoff koja mi je svojom poznatom lju-baznošću dopustila korištenje arhiva časopisa ZEIT, Raineru Fa-bianu koji mi je dopustio da upotrijebim materijal iz jednog njegova izvještaja, Angeli Gatterburg, Stefanu Heymu, profesoru Ulrichu Horstmannu, svom starom prijatelju Giinteru Karweini dao mi je slobodne ruke pri citiranju ulomaka iz njegovih knjiga, profesoru dr. Hansu Kleinwachteru, Jiirgenu Kleinwachteru, Birgit Lahann koja mi je poklonila vlastiti materijal, LotharuMaveru on mi je dopustio da upotrijebim čitave pasuse iz njegovog divnog eseja Zašto šutimo?, Antoinu Oltramareu koji me je ovlastio da ga u romanu nazovem njegovim lijepim vlastitim imenom, Werhartu Ottu IG Metali, organizatorima Peace Birdsa Holgeru Giissefeldu i Peteru Unger-Wolffu, Regini Rusch, dr. Hermannu Scheeru, članu BundestagaSPD i osnivaču Euro-solara i Michaelu Schwelienu koji mi je na najsrdačniji i kolegijalni način dao na raspololaganje svoj autorski dosje u ZEIT-u o brazilskim prašumama i o hanfordskom atomskom rezervatu.