Prvi uvodArthur C. Clarke

Napad na Pearl Harbor čekao je još u budućnosti, Sjedinjene Američke Države još su bile u stanju mira kad je jedan britanski ratni brod uplovio u Nantucket s onim što je kasnije nazvano "najvredniji brodski teret koji je ikada dosegnuo američku obalu". Nije bio impresivan. Metalni cilindar, visok nekoliko centimetara, načičkan spojnicama i krilcima za hlađenje. Lako bi se nosio u jednoj ruci. Trenutno se u taj mali predmet polagalo očekivanje da preuzme odgovornost za dobivanje rata u Europi i Aziji - iako je trebalo dočekati nuklearnu bombu da se dokrajči i posljednja sila Osovine - Japan.Taj upravo izumljeni predmet bio je magnetron.U načelu, magnetron nije bio nova zamisao. Već je neko vrijeme bilo poznato da jako magnetsko polje može prisiliti elektrone na kruženje po uskim kružnicama, proizvodeći time radiovalove. Svejedno, ova činjenica ostala bi tek laboratorijski kuriozitet da se nije shvatilo kako bi se ti radiovalovi mogli iskoristiti u vojne svrhe.A upotrijebljeni u vojne svrhe, nazvani su radar.A kada su američki znanstvenici s MIT-a dobili tu prvu spravu u ruke, podvrgnuli su je raznim pokusima. S iznenađenjem su otkrili da je izlazna snaga magnetrona toliko velika da je nijedan od njihovih laboratorijskih instrumenata ne može očitati. Nešto kasnije, napajajući ogromnu radarsku antenu koja je žurno usmjerena prema obali Kanala, taj britanski radar obavljao je sjajan posao: uočavanje rojeva zrakoplova Luftwaffe dok su se okupljali za napad na Englesku. U stvari, radar je, više no išta drugo, bio zaslužan da su Kraljevske zračne snage dobile Bitku za Britaniju.Uskoro se uvidjelo da bi se radar mogao upotrijebiti ne samo za detektiranje neprijateljskih letjelica na nebu već i za izradu elektronskih zemljovida terena iznad kojeg zrakoplov leti. A to je značilo, da tlo ispod zrakoplova može biti prikazano kao prepoznatljiv obris na katodnoj cijevi, time pomažući pri navigaciji i bombardiranju. I čim je magnetron stigao na MIT, ekipa predvođena budućim Nobelovcem Luisom Alvare-zom, zapitala se slijedeće: "Možemo li radar upotrijebiti za sigurno pri-zemljivanje zrakoplova,

kao što ga upotrebljavamo za njihovo rušenje?"To je bio početak ateriranje zrakoplova za lošeg vremena pomoću preciznog radara za navođenje.Eksperimentalni Mark 1 zemaljske kontrole leta upotrebljavao je dva odijeljena radara: jedan je radio na valnoj dužini od deset centimetara za određivanje položaja letjelice u azimutu; a drugi, prvi na svijetu radar na tri centimetra, mjerio je visinu iznad tla. Operater, sjedeći ispred dva ekrana, mogao je navoditi slijetanje zrakoplova, govoreći pilotu treba li letjeti desno ili lijevo ili ponekad, što je bilo važnije, kada da poveća visinu - brzo.Radarski nadzor slijetanja zrakoplova prihvaćen je s oduševljenjem u RAF-u, koji je svakog dan gubio više svojih bombardera zbog lošeg vremena nego zbog neprijateljske vatre. Godine 1943. Mark 1 i njegova posada bili su stacionirani na sletištu St. Eval, u Cornwallu. Jedna RAF-ova posada predvođena letačkim poručnikom Lavingtonom bila je određena da im se pridruži. Lavingtonu je pomagao Arthur C. Clarke, nedavno postavši zrakoplovni časnik.Zapravo, Clarke uopće nije trebao biti u Kraljevskim zračnim snagama. Kao građanin, bio je civilni službenik u Služba nadzora u Ministarstvu financija i time pošteđen vojne službe. Kako je, sasvim opravdano, posumnjao da će uskoro ipak biti uvojačen, jednoga se dana izmigoljio iz ureda i prijavio kao dobrovoljac u najbližem uredu za vojačenje RAF-a. Točno na vrijeme. Nekoliko tjedana kasnije, vojska ga je počela tražiti - kao vojnog dezertera! Bio je predodređen za medicinsku postrojbu. Kako nije mogao podnijeti pogled na krv, pogotovo vlastitu, očito se provukao kroz ušicu igle.Već u to doba Arthur Clarke je bio gorljiv svemirski kadet učlanjen u Britansko interplanetarno društvo, nedugo nakon što je osnovano 1933. godine. Sada, kada je shvatio da pod zapovjedništvom ima najjači radar na svijetu, koji odašilje snop širine djelića lučnog stupnja, usmjerio ga je jedne noći prema Mjesecu i brojao do tri sekunde, da vidi ima li odjeka.Nažalost, nije ga bilo. Proći će još godine prije no što netko dobije radarsku jeku s Mjeseca.Bilo kako bilo, iako u to vrijeme nitko to nije znao, s tim radarskim snopom moglo se dogoditi nešto drugo.

Drugi uvodFrederik Pohl

U mom životu postoje dvije stvari za koje mislim da imaju veze s temom ove knjige i ovo bi bila dobra prigoda da ih se iznese.Prva: do mojih ranih tridesetih bio sam izložen zavidnoj količini matematike: algebri, geometriji, trigonometriji, nešto malo elementarnoj analizi - i to na Brooklyn Techu, gdje sam jedan dio mladenačkih godina pogrešno mislio da ću postati kemičar; te, za vrijeme Drugoga svjetskoga rata u školi za prognostičare Američkih zračnih snaga u Chanute Fieldsu, Illinois. Tamo su se nastavnici trudili naučiti me ponešto od matematičkih osnova meteorologije.Niti jedna od ovih vrsta matke nije me naročito impresionirala. Ono što je to radikalno promijenilo bio je jedan članak u Scientific American ranih 1950-ih. Govorio je o vrsti matematike za koju prije nisam nikad čuo. Zvala se "teorija brojeva". Bilo je to nešto u vezi s opisivanjem i razvrstavanjem svojstava temeljne jedinica cijele matematike - broja - i to je zagolicalo moju maštu.Poslao sam tajnicu u najbližu knjižaru da mi kupi po primjerak svake knjige citirane u članku, pročitao ih i postao ovisnik. Cijelu iduću godinu i one nakon provodio sam sve vrijeme koje sam mogao ukrasti iz mojeg poslom pretrpanog života škrabajući beskrajne izračune na rizme i rizme papira. (Govorimo o 1950-ima, prisjetite se. Nema još računala. Čak ni džepnih kalkulatora. Ako sam htio raščlaniti broj za koji sam mislio da bi mogao biti prim broj, radio sam to na isti način kao nekoć Fermat ili Kepler. Ili, kad smo kod toga, vjerojatno je i stari Aristarh na isti način sam sve izvodio, drugim riječima, beskrajnim ponavljanjem i mukotrpnim rukopisnim računanjem.)Nikada nisam izveo izgubljeni Fermatov dokaz niti riješio bilo koju veliku matematičku zagonetku. Ni s ovime što sam radio nisam daleko dogurao; mislio sam, možda ću vremenom utrti nekakav put, recimo, pronalaskom formule za izračunavanje prim brojeva. Ono što sam uspio napraviti, vrlo malo s obzirom na cjelokupni trud, bilo je otkrivanje nekoliko, mogli bismo ih takao nazvati, matematičkih zabavnih trikova. Jedan je bio tehnika računanja na prste. (Hej, a tko ne zna računati na prste, zapitat ćete. Naravno da zna, ali zna li do

1023?) Drugi je obuhvaćao naizgled nemogući zadatak. Reći ću vam, ukratko, što ide uz taj trik.Nacrtajte niz novčića, nije bitno koliko dug bio. Za deset sekundi ili manje napisati ću točan broj permutacija (glava-pismo-glava, glava-pismo-pismo, itd.) koju broj novčića može izvesti kad ih bacite. I da bude meni teže, možete ih pokriti koliko god hoćete s bilo koje strane niza, tako da ne znam koliko ih je u nizu.Nemoguće, je li? Hoćete da vam objasnim? Ne sada, vratiti ću se tome kasnije.

Druga stvar, za koju mislim da je važna, dogodila se dvadesetak godina kasnije. Prvi puta u životu proveo sam dva tjedna u otočkom carstvu - Japanu. Bio sam tamo kao gost japanskih znan-fan obožavatelja; kao i Brian Aldiss predstavljajući Britaniju, Juli Kagarlitski predstavljajući ono što je tada još uvijek bilo SSSR, Judith Merill predstavljajući Kanadu i Arthur C. Clarke predstavljajući Šri Lanku i većinu ostalih naseljenih dijelova Zemlje. Zajedno s kontingentom japanskih pisaca i izdavača, ta hrpa nas obilazila je japanske gradove, držala predavanja, bila intervjuirana i na molbu, pokazivala svoje smiješne strane. (Arthur je izveo kratku verziju havajskog hula plesa na način Šri Lankanaca. Brian se našao upetljan u izgovaranje dugog niza japanskih riječi, kojih je većina - jer su naši domaćini voljeli dobro podvaliti - ispalo da su opscene. Neću vam reći što sam ja izveo.) Za nagradu smo svi dobili vikend za opuštanje na jezeru Biwi i tamo se izležavali u kimonima i ispraznili hotelski bar.Većinu vremena proveli smo ispitujući jedan drugog što je tko radio otkada smo se zadnji put vidjeli. Judith Merill je, čini mi se, imala najzanimljiviju priču. U Japan je došla ranije i iskrala se na par dana u Hirošimu, prije no što smo mi ostali došli. Bila je, također, dobra i u opisivanju stvari i sa zanimanjem smo slušali što je vidjela. Dobro, svi znaju za iskrivljenu željeznu konstrukciju koju Japanci čuvaju u spomen na dan kada su svi drugi dijelovi te zgrade razneseni "prvom-ikad-u gnjevu-upotrijebljenoj" nuklearnom bombom, i za rastopljeno lice kamenog Buddhe. Isto tako znaju za onu sliku - koju ne može zaboraviti nitko tko ju je ikada vidio - obris čovjeka koji je ishlapio u trenu, na kamenim stubama na kojima je sjedio, od nesnosnog bljeska

nuklearne eksplozije s neba."Moralo je biti blještavo", netko je rekao, mislim Brian.Arthur je odgovorio: "Dovoljno blještavo da se, do sada, moglo vidjeti s desetak najbližih zvijezda."" Ako tamo živi netko tko gleda", odgovorio je netko drugi, mislim da sam bio ja.I, složili smo se, možda bi netko doista mogao gledati... sve u svemu, bilo je lijepo misliti tako.Što se tiče matematičkih zabavnih trikova:Mislim da vam ih neću objasniti sada odmah, ali obećavam da će vam ih netko drugi, prije no što knjiga završi.Da će taj netko najvjerojatnije biti pametan mladi momak imenom Ranjit Subramanian, kojega ćete obavezno sresti za nekoliko stranica.Na kraju krajeva, ovo je, ionako, Ranjitova priča.

Treći uvodAtmosferski pokusi

U proljeće, godine 1946., na (prethodno) nezagađenom atolu Južnog Pacifika, zvanom Bikini, Američka mornarica smjestila je flotu od devedesetak plovnih objekata. Bilo je tu bojnih brodova, krstarica, razarača, podmornica i razno raznih pomoćnih plovila. Svaki od njih drugog porijekla. Nešto zarobljenih njemačkih i japanskih brodova -ostataka iz bitaka nedavno okončanog Drugog svjetskog rata; bili su to oštećeni ili tehnološki zastarjeli američki brodovi.Flota nije bila namijenjena isplovljavanju u veliku pomorsku bitku protiv ikoga. Atol Bikini bio je za njih zadnja postaja. Razlog zbog kojega je flota bila sakupljena bio je jednostavan: da se na nju baci nekoliko nuklearnih bombi. Jedna bi eksplodirala u zraku iznad flote, druga ispod mora. Nade su se polagale u to, da će taj cirkus admiralima dati poneku ideju o tome što čeka njihovu mornaricu u nekom budućem nuklearnom ratu.Bikini atol, naravno, nije bio zadnji pokus nuklearnog oružja. Bio je tek početak. Slijedećih desetak i više godina Amerikanci su detonirali bombu za bombom u atmosferi, marljivo bilježeći oslobođenu energiju, potencijalnu štetu od eksplozije i svaku drugu veličinu koji su mogli izvući iz pokusa. Ali je bila učinjena šteta, kao i sve ostalo

što se iznjedrilo iz pokusa. Malo kasnije i Sovjeti i Britanci su napravili to isto, Francuzi i Kinezi još malo kasnije. Zajedno, prvih pet nuklearnih sila (koje su, ujedno i ne slučajno, bile stalne članice Vijeća sigurnosti UN) izvelo je u atmosferu, sveukupno, više od tisuću pet stotina eksplozija nuklearnog oružja. Radili su to na mjestima poput Maršalski otoci na Pacifiku, u Alžiru, u Francuskoj Polineziji, u pustinjskim predjelima Australije, u Semipalatinsku u sovjetskom Kazahstanu i Novaja Zemlja u Arktičkom moru, u močvarnoj pustopoljini Lop Nor u Kini i još na mnogim mjestima diljem svijeta.

Nije toliko važno gdje su eksplozije bile. Svaka od njih proizvela je neshvatljivo sjajni bljesak, "sjajniji od tisuću zvijezda"; kako je A-ek-sploziju jednom bio opisao fizičar Hans Thirring, bljesak koji se širio svemirom u obliku hemisfernog fotonskog plašta brzinom od tristo tisuća kilometara u sekundi.Do tada su fotoni one prve, slabašne radarske zrake koju je mladi Arthur Clarke odaslao prema Mjesecu otputovali daleko od mjesta u Galaktici na kojem se nalazila Zemlja kada su odaslani.Koliko daleko su otišli? Pa, do sada je prošlo šezdesetak godina od onoga vremena kada radar nije primio odjek. Svjetlo i radiovalovi putuju brzinom od nekih 300.000 kilometara u sekundi, jer je to brzina svjetlosti. Tako su svake godine fotoni otputovali jednu svjetlosnu godinu dalje i na svom putu već prošli kroz sustave nekoliko stotina zvijezda. Mnoge od njih imaju planete. Nekolicina planeta ima uvjete za održavanje života. Djelić toga života bio je inteligentan.Ljudska rasa nije nikada saznala koja zvjezdana bića su prva otkrila što se događa na Zemlji. Jesu li to oni s Groombridge 1618? S Alpha Centauri B? (Ili ona s A?). Ili s Lalande 21 185, Epsilon Eridani, možda čak s Tau Ceti?Nisu znali ništa, možda je tako bilo i bolje. Samo bi brinuli zbog toga.Na kojem god planetnom sustavu bili ti radarski fotoni zamijećeni, bića-astronomi na njemu (sami sebe nisu zvali astronomima; njihov izraz za to što su radili bio je "pronalazači izvanjskoga"), obratili su punu pažnju na taj slabi impuls. Zbunio ih je.Nisu baš izgledali poput ljudi, ali su imali prilično ljudske "osjećaje",

među njima jedan vrlo sličan strahu. Odašiljanje mikrovalova sa Zemlje, za početak ih je zabrinulo. A onda su, nešto kasnije, došli oni, mnogo mnogo snažniji izljevi energije - oni s prvog nuklearnog pokusa na Poligonu White Sands, pa oni iz Hirošime i Nagasakija, a onda s više mjesta. Ti bljeskovi su ukazivali na nevolju, potencijalno vrlo veliku.Nije ih zabrinjavalo to što je ljudska vrsta radila na uništenju svog vlastitog malenog planeta. Na koncu, nije ih bilo briga što će se dogoditi planetu Zemlji. Brinulo ih je to, što ta šireća hemisfera zračeće energije neće stati kada prođe njihovu zvijezdu. Širit će se dalje, šire i dublje u Galaktiku. A prije ili kasnije dosegnuti će izvjesne druge individue, koje bi je mogle uistinu vrlo ozbiljno protumačiti.

POSLJEDNJI TEOREM

1Na Swami Stijeni

Sada se, napokon, susrećemo s tim Ranjitom Subramanianom, o čijem dugom i značajnom životu knjiga ova piše.U doba kada ga upoznajemo, Ranjit je šesnaestogodišnjak, brucoš na glavnom sveučilištu Šri Lanke, u Colombu. Pun sebe, više no što bi se očekivalo od nekog sa samo šesnaest. Bio je kraj semestra i na zahtjev svoga oca prešao je dugi put, od Colomba pa preko otoka Šri Lanke sve do pokrajine Trincomalee. Njegov je otac tamo obavljao dužnost Vrhovnog svećenika hinduističkog hrama zvanog Tiru Kone-swaram. Ranjit je jako volio svoga oca. Rado se susretao s njim. Ovoga puta, doduše, ti osjećali su bili nekako splasnuti; jer je ovoga puta imao prilično jasnu predodžbu o čemu to štovani Ganesh Subramanian želi s njim popričati.Istina je da je Ranjit bio pametan dečko, skoro toliko pametan koliko je to sam za sebe mislio. Također, bio je naočit. Ne previsok, no mnogi na Šri Lanki to nisu. Etnički, bio je Tamil, kože bogato tamnosmeđe boje, poput kakao prahom napunjene žlice tren prije no što uroni u vruće mlijeko. Boja kože nije imala veze s tim što je Tamil. Stanovnici Šri Lanke imaju širok raspon boje puti, od skandinavsko bijele, do toliko tamne da izgleda skoro grimizno. Ranjitov najbolji prijatelj, Gamini Bandara, bio je čisti Singalez unatrag toliko generacija da se nikome više nije dalo brojiti, a imali su istu nijansu kože.Dječaci su već duže vrijeme prijateljevali - od one strašne noći kada je Gaminijeva škola izgorjela do temelja. Najvjerojatnije su ju zapalili mladići iz viših razreda, pušeći zabranjene cigarete u spremištu.Kao svi ostali ljudi u blizini sposobni skupljati ostatke panel ploča i bacati ih na kamion i Ranjit je pozvan da pomaže pri raskrčivanju zgarišta. Zajedno s cjelokupnom školskom zajednicom svoje škole. Bio je to prljav posao, teži no što su to mišići mladića u razvoju navikli, a da ne spominjemo iverje i ogrebotine i nebrojene porezotine od slomljenog stakla, kojega je bilo posvuda.Bile su to loše strane i bilo ih je mnogo. A bilo je i dobrih. Kao ona kada su Ranjit i još jedan dječak približno iste dobi napokon došli do izvora zapomaganja, koje je dopiralo iz hrpe ruševina, i spasili

ravnateljevu preplašenu, ali netaknutu, staru sijamsku mačku.Kada je jedan od učitelja odnio mačku njenom vlasniku, dječaci su se nasmijali jedan drugomu. Ranjit ispruži ruku, na engleski način. "Zovem se Ranjit Subramanian", rekao je."A ja Gamini Bandara", reče drugi dječak, tresući mu ruku srdačno. "Napravili smo dobar posao ovdje, ne?"Složili su se da jesu. Kada im je, napokon, dopušteno da završe s poslom za taj dan, stali su u red za neku vrstu kaše koja im je bila večera, prostrli svoje vreće za spavanje jedan pokraj drugoga i te noći postali najbolji prijatelji, zauvijek. Gamini je postao otprilike sve što najbolji prijatelj može biti; obuhvaćajući i činjenicu da jedna velika opsesija u Ranjitovu životu, jedna u kojoj nije bilo prostora za dijeljenje s prijateljem, uopće nije zanimala Gaminija.I, naravno, bilo je tu i ono što je Gamini bio. A to je bio dio neminovnog razgovora s ocem, kojega Ranjit nije mogao izbjeći.Ranjit se uputio ravno prema jednima od postranih vrata hrama, ali tamo ga nije čekao otac već stariji monah imenom Surash, koji je Ranjitu rekao, donekle službeno kako mu se činilo, da malo pričeka. I Ranjit je čekao, slušajući šum valova i glasove koji su dopirali iz očevog hrama, a o kojemu je Ranjit imao miješane osjećaje.Hram je davao njegovom ocu svrhu, položaj i hvalevrijednu karijeru, što je sve bilo dobro. Istovremeno mu je dao snage za slabunjavu nadu da će sin ići njegovim putem. A to se neće dogoditi. Još kao dijete, Ranjit nije mogao vjerovati u složeni hinduistički panteon bogova i božica, od kojih su poneki imali životinjske glave i neuobičajen broj ruku i čije su figure, kao skulpture, krasile zidove hrama. Ranjit je svaku i svakoga od njih znao poimence i znao je nabrojati njihove osobite moći i na kojem je položaju svaki od njih, već sa šest godina. Ali, to nije bilo zbog religioznog žara. Samo je htio da njegovom ocu, kojeg je volio, bude drago. Već s deset godina znao je da nikada neće pratiti svojega oca u vjeri.Nije da je zvanje njegova oca bilo loše. Hram Ganesha Subramaniana nije bio drevan ni velik poput onog kojega je zamijenio. Iako je ponosno nazvan jednako originalu, Tiru Koneswaram, čak ga je i Vrhovni svećenik radije zvao jednostavno "novi hram". Dovršen je bio 1983. godine, veličinom tek djelić originalnog Tiru Koneswarama, poznatog kao "hram tisuću stupova", čiji počeci su se

gubili unatrag tisuću i petsto godina povijesti.I, tada, Ranjit se ne nađe prvo s ocem, već sa starim Surashem. Taj je opravdavao oca. "Hodočasnici", reče. "Puno ih je! Više od stotinu! Otac ti je, kao Vrhovni svećenik, dužan svakoga od njih ponaosob pozdraviti. Idi Ranjit. Sjedni na Swami Stijenu i gledaj more. Za jedan sat, otprilike, otac će ti se pridružiti, ali sada...", uzdahne, zatrese glavom i ode pomoći svom nadređenom da izađe na kraj s navalom hodočasnika. Ostavljajući Ranjita samome sebi.Što je bilo zapravo dobro, jer je Ranjitu sat ili više u samoći Swami Stijene bio dobrodošao poklon.Našao je slobodnu kamenu klupu i zavalio se, uživajući u toplini zalazećeg sunca straga i morskoga povjetarca na licu i pripremio se razmisliti o dvije teme.Prva je, ruku na srce, zahtijevala malo razmišljanja. Nije bio razočaran očevom odsutnošću. Ganesh svom šesnaestogodišnjem sinu nije rekao o čemu zapravo želi razgovarati, a Ranjit je, potišten, bio uvjeren da zna o čemu.To što se dogodilo bila je sramota, a najgore je što je bila potpuno nepotrebna. Moglo ju se sasvim izbjeći, samo da se sjetio zaključati vrata od sobe, pa portir njegovog studentskog doma ne bi imao priliku buljiti u njih dvojicu te večeri. Ali ih nije zaključao. I portir ih je zatekao. Ranjit je znao da je Ganesh dugo razgovarao s tim čovjekom. Inače ga je zvao svako toliko, kako je sam Ganesh znao reći: "Da se uvjeri ima li Ranjit sve što mu treba." Ali je to donijelo za posljedicu i to da je otac bio dobro obaviješten o svemu što se, inače, događa u sinovljevu životu.Uzdahne. Najradije bi izbjegao razgovor koji će uslijediti. Ali kako to nije bilo moguće, okrenuo se razmišljati o drugom sadržaju svojih misli, onom važnom, onom koji mu je neprestano bio jedini na pameti.Sa svojeg udobnog mjesta na Swami Stijeni, stotinjak metara iznad beskrajnih voda Bengalskog zaljeva, zagledao se na istok. U sumrak, na površini nije bilo ničega osim vode; uistinu ničega na više od tisuću kilometara, osim nekoliko raspršenih otoka nadomak Tajlanda. Te noći sjeveroistočni monsun se primirio i nebo je bilo kristalno jasno. Sjajna zvijezda, svjetla lagano obojenog narančasto-crvenim, sta nisko na istoku, najsjajnija zvijezda na nebu. Pitao se kako joj je

ime. Njegov otac bi sigurno znao. Gannh Subramanian odano je i iskreno vjerovao u astrologiju, kao što to svećeniku u hramu i priliči. No usprkos tomu, cijeloga života zanimao se i za svjetovne znanosti svih vrsta. Poznavao je planete, znao imena većine elemenata i što treba napraviti da se od nekoliko sipki metala uranija proizvede električna energija koja rasvjetljava grad i nešto od te ljubavi je prenio na sina. Ono što je od toga ostalo u Ranjitu nije bilo puno astronomije, fizike i biologije svijeta već ono tkivo koje je sve njih objedinjavalo: matematika.Znao je da to duguje ocu i to zbog knjige koju mu je ovaj darovao za trinaesti rođendan. Bila je to Matematičareva isprika G. H. Hardyja. Prvo na što je u njoj naišao bilo je ime Srinavasa Ramanujana, siromašnog indijskog pisara koji je, bez matematičkog obrazovanja, bio čudo matematičkog svijeta u godinama Prvoga svjetskoga rata. Hardy je bio taj kome je Ramanujan poslao pismo s nekoliko stotina teorema koje je sam otkrio i Hardy ga je doveo u Englesku i do svjetske slave.Ramanujan je bio Ranjitova inspiracija - čisti matematički genij može biti u bilo kome i knjiga je u njemu potakla zanimanje za teoriju brojeva. A u teoriji brojeva osobito ga se dojmilo sjajno djelo Pierre de Fermata, stoljećima staro. A povrh svega, visoki zahtjev koji je Fermat ostavio svojim nasljednicima: dokaz - ili dokaz da nema dokaza - za proslavljeni Fermatov posljednji teorem.Bila je to Ranjitova opsesija i predmet kojemu je odlučio posvetiti slijedeći sat razmišljajući o njemu. Nažalost, u džepu nije imao kalkulator, od čega ga je odgovorio njegov najbolji prijatelj. "Znaš Charithu? Mog nećaka?", rekao je Gamini. "Onoga koji je satnik u vojsci? Rekao mi je da neki stražari po vlakovima plijene kalkulatore i prodaju ih bud zašto. Tvoj Texas Instruments kalkulator, vrijedan dvjesto dolara prodati će za deset nekome tko će na njemu zbrajati račune za kuću. Bolje ga ostavi ovdje." Što je Ranjit spremno poslušao.Neimanje kalkulatora bila je neprilika, no ne naročita. Najljepše, što se tiče Fermatovog teorema, bila je njegova jednostavnost. Na kraju krajeva, što može biti jednostavnije od a2 + b2 = c2? A to je, da je dužina jednoga kraka pravokutnog trokuta na kvadrat, zbrojena s dužinom drugog kraka na kvadrat, jednaka hipotenuzi na kvadrat.

Ovu jednostavnu jednadžbu svatko može dokazati uz pomoć ravnala i malo aritmetike. Ono što je Fermat ostavio kao opsesiju generacijama matematičara je tvrdnja da taj matematički odnos brojeva vrijedi samo za drugu potenciju, za kvadrate, ali ne i za treću i sve ostale potencije. I da to može dokazati.Ali, svoju tvrdnju nije objavio kao dokaz.

* * *

Ranjit se protegne, zijevne i trgne iz sanjarenja. Uzme oblutak i zabaci ga svom snagom. Izgubio mu se iz vidokruga u nadolazećem mraku puno prije no što je bućnuo u vodu. Nasmijao se. Dobro, priznao je sam sebi, nešto od onoga što zna da drugi o njemu pričaju nije baš neistina. Na primjer, nije posve netočno kad kažu da je zaposjednut. Rano je izabrao čemu će biti odan, iza toga stoji i sada je ono što zovu "fermatovac". Ako je Fermat tvrdio da ima dokaz, tada Ranjit Subra-manian, poput mnogih matematičara prije njega, prihvaća kao dio vjere da dokaz doista postoji.U svakom slučaju, time Ranjit nije mislio na zastranjenje kao što je takozvani Wilesov dokaz o kojemu je pokušao popričati sa svojim profesorom matematike na sveučilištu. Ako se uopće taj teško probavljivi neuspjeh može nazvati dokazom (datiran je negdje posljednjih godina dvadesetog stoljeća), a Ranjit je s oklijevanjem upotrebljavao riječ "dokaz" za ono što niti jedno biološko ljudsko biće ne može čitati. Ali mu nije osporavao matematičku vrijednost. Kao što je pričao Gaminiju Bandari nešto prije nego što je zbunjeni portir otvorio vrata prema njima, to sigurno nije bio dokaz kojim se Pierre de Fermat razmetao kad ga je nažvrljao na margini svog primjerka Diophantusove Arithmeticae.Namrštio se, trpko, jer je slijedeća stvar koju je rekao Gaminiju bila da će on glavom izvesti Fermatov dokaz. I to je ono što je izazvalo bujicu smijeha koja ih je srušila na pod i prijateljsko jahanje jednoga na drugomu, što je odvelo ravno do onoga na što je portir naletio. Ranjitove misli su bile zaokupljene sjećanjima na taj trenutak toliko da nije čuo očeve korake, nije niti znao da je već tu, dok mu nije stavio ruku na rame i rekao: "Izgubljen u mislima?"Pritisak Ganeshove ruke zadržao je njegovoga sina da ne ustane.

Ganesh je sjeo do njega, metodički proučavajući Ranjitovo lice, odjeću i tijelo. "Mršav si", zaključio je."I ti si", odgovori mu Ranjit, sa smiješkom, ali i pomalo zabrinut, jer je na očevu licu bio izraz koji nikada prije nije vidio. Izraz brige i žalosti, koji nije pristajao obično vedrom izrazu starca. Dodao je: "Ne brini. Dobro me hrane u školi."Otac kimne glavom. "Da.", reče, potvrđujući točnost izjave, kao i činjenicu da dobro zna koliko primjereno je njegov sin hranjen. "Pričaj mi što još rade za tebe tamo."To je mogao biti poziv da dječak kaže nešto u vezi svog prava na osobni život i slobodu da ga ne uhodi posluga. Ali Ranjit izabere da odugovlači to pitanje koliko bude moguće. "Uglavnom," počne, improvizirajući na brzinu, "matematika je ono što me zaokuplja. Znaš za Fermatov posljednji teorem?" Tada, vidjevši na Ganeshovu licu zanimanje, nastavi: "Naravno da znaš. Ti si mi prvi poklonio Hardyjevu knjigu. A postoji i Wilesov dokaz. Odvratan je. Kako je Wiles konstruirao dokaz? Vratio se tvrdnji Kena Ribeta da je dokazao vezu između Fermata i Taniyama-Shimure. Radi se o nagađanju koje...".Ganesh slegne ramenima. "Ranjite," blago je rekao, "ne moraš se mučiti da meni objasniš tu Taniyama-Shimura stvar.""Dobro." Ranjit razmisli na tren. "Zapravo je jednostavno. Bit Wile-sovog dokaza leži u dva teorema. Prvi je da je određena eliptična krivulja semistabilna, ali ne i modularna. Drugi je da sve semistabilne eliptične krivulje koje imaju racionalne koeficijente, zapravo jesu modularne. To znači da postoji jasna kontradikcija i da..."Ganesh lagano uzdahne. "Zaista si duboko u tome, kako vidim", primijeti. "Znaš da je tvoja matematika daleko iznad mog znanja, bolje da pričamo o nečemu drugom. Što je s tvojim ostalim učenjem?""A, to...", Ranjit klone, zbunjen; razgovor o školskim predmetima sigurno nije bio razlog, prilično je u to bio siguran, zbog kojeg bi ga otac pozvao u Trincomalee. "Moji ostali predmeti..." Ako je trebalo odabrati teme, ova nije ni bila tako loša, za razliku od one koju je portir proslijedio. Ipak, nije bila ni lijepa. Ranjit uzdahne i odabere odakle će krenuti. "A zašto bih ja morao učiti francuski? Da poslije mogu na aerodromu prodavati suvenire turistima s Madagaskara ili iz Quebeca?"

Otac se nasmijao. "Francuski je jezik kulture", napomene, "i tvog heroja, Monsieura Fermata.""Dobro," Ranjit će, nazirući svrhu razgovora, ali još ne i uvjeren u nju, "a što ću s povijesti? Koga ona zanima? I zašto bih ja moram znati što je kralj Kandi rekao Portugalcima? Ili jesu li Holanđani izbacili Engleze iz Trincoa ili kako je već bilo?"Otac ga ponovo spusti na zemlju. "Škola zahtjeva to znanje od tebe prije nego ti da svjedodžbu. Nakon toga, na višem stupnju, moći ćeš se specijalizirati u čemu god hoćeš. Zar te ondje ne uče ničemu drugome tebi zanimljivom osim matematike?""Ne još, ne, ali druge godine bit će gotovo s tom dosadnom biolo-gijom. Onda se mogu sumjeriti na nešto i upisat ću astronomiju", reče, što ga podsjeti da baci pogled na sjajnu crvenu zvijezdu, koja je upravo dominirala istočnim horizontom.Otac ga nije razočarao. "Da, to je Mars", reče, prateći kamo Ranjit gleda. "Neuobičajeno je sjajan, danas se dobro vidi." Vratio je pogled na sina. "Kad već govorimo o Marsu, sjećaš li se tko je bio Percy Mole-sworth? Onaj čiji smo grob išli posjetiti?"

Posegnuvši u uspomene iz djetinjstva, Ranjitu je bilo drago kada je našao trag. "A, da. Astronom." Govorili su o Percyju Molesworthu, kapetanu Britanske vojske, koji je bio stacioniran u Trincomaleeu, negdje krajem devetnaestog stoljeća. "Mars mu je bio specijalnost, nije li?" nastavi, sretan što priča o nečem što može udobrovoljiti oca. "Bio je prvi koji je dokazao da...uf...""Kanali", pomogne mu otac."E, da. Kanali! Dokazao je da to, zapravo, nisu kanali koje je sagradila napredna civilizacija Marsijanaca, nego da su primjer optičke obmane koju naše oči mogu izvesti."Otac je, ohrabrujući ga, kimnuo." I bio je astronom, veliki astronom, a najviše svog posla napravio je baš ovdje, u Trincou i bio je... "Uslijed rečenice Ganesh ga zaustavi. Okrene se da bi se pogledao Ranjita u lice. I uzdahne. "Je li ti shvaćaš što ja radim, Ranjite? Odgađam neizbježno. Nisam te zvao da dođeš večeras ovamo zbog razgovora o astronomima. Ono o čemu moramo raspraviti je puno ozbiljnije. Radi se o tvom odnosu s Gaminijem Bandarom."

Došlo je i do toga.Prije nego je počelo kuljati iz njega, Ranjit je duboko udahnuo. "Oče, vjeruj mi! Nije ono što misliš! Samo smo se malo igrali, Gamini i ja. To ništa ne znači!"Posve neočekivano, otac je izgledao iznenađen. "Ništa ne znači? Naravno da to što ste radili ne znači ništa. Misliš da ja ne znam za načine na koje mladi vole eksperimentirati sa svim vrstama ponašanja?" Od poniženja je zatresao glavom i onda je iz njega, napokon, izletjelo: "Vjeruj mi, Ranjite, nije eksperimentiranje sa seksualnim ponašanjem ono što me brine. Brine me osoba s kojom to dijeliš." Glas mu je ponovno klonuo, ipak mu je bilo teško to izreći: "Zapamti sine, ti si Tamil. Bandara je Singalez."Prva Ranjitova reakcija bila je nevjerica. Kako je njegov otac, koji ga je učio da su svi ljudi braća, mogao izreći takvo nešto? A Ganesh Subramanian bio je dosljedan svojim uvjerenjima, unatoč činjenici da su etnički neredi iz 1980-ih ostavili ožiljke koji će trajati generacijama dok ne zacijele. Izgubio je rodbinu zbog podivljale svjetine. Sam je, ne jednom, za dlaku izbjegao smrt.Ali, to je bila daleka prošlost. Ranjit tada još nije bio rođen, čak niti njegova preminula majka, i godinama je već održavano čvrsto primirje. On podiže ruku. "Tata," zamolio je, "molim te! Ovo ne sliči na tebe. Gamini nije nikoga ubio."

Neumoljivo, Ganesh Subramanian ponovi grozne riječi: "Gamini je Singalez.""Ali, oče! Što je s onime čemu si me učio? O pjesmi koju si me učio napamet, onoj iz Purananure? 'Za nas su svi gradovi jedan, svi ljudi braća, tako smo vidjeli u vizijama mudraca!'"Hvatao se za slamku. Otac nije bio dirnut tamilskim stihovima starima dvije tisuće godina. Nije ni odgovorio, samo je podigao glavu, da Ranjit može po izrazu na licu vidjeti kako i on pati."Dobro", Ranjit reče, sav jadan, "što trebam napraviti?"Očev glas bio je otežan. "Ono što moraš, Ranjite. Ne možeš ostati blizak sa Singalezom.""Ali zašto? Zašto sada?""Nemam izbora u ovomu", reče njegov otac. "Moram na prvo mjesto staviti svoje obveze vrhovnog svećenika u hramu, a ova stvar

uzrokuje nesklad." Uzdahne i reče: "Odgojen si da budeš odan. Ne čudi me što želiš ostati uz svog prijatelja. Nadam se da ćeš uspjeti i svome ocu ostati odan, ali, to je, možda, nemoguće." Potvrdi to kimanjem glave, ustane i reče, gledajući u sina: "Ranjite, moram ti reći da više nisi dobrodošao u mojoj kući. Jedan od redovnika će ti naći mjesto gdje ćeš noćas spavati. Ako, na koncu, odlučiš okončati svoj odnos s Bandarom, nazovi me ili napiši da je tako. Ako to ne napraviš, nema razloga da stupaš u vezu sa mnom."Kako se otac okrenuo i otišao, Ranjit je pao u očajanje...Možda to stanje zavređuje da ga se podrobnije ispita. Naravno da je Ranjit bio očajan iznenadnim ponorom koji se otvorio između njega i voljenog oca. U toj činjenici ništa ga nije, međutim, navodilo da pomisli da je on sam u nečemu u krivu. Naposljetku, bilo mu je tek šesnaest godina.Nekih dvadeset svjetlosnih godina daleko, na planetu toliko uništenom i zagađenom da je teško vjerovati kako neko organsko stvorenje može na njemu živjeti, jedna vrsta čudnoga izgleda, znana kao Jedno Cijelo Peti, preživljavala je usprkos tomu.Trenutno je u kolektivnoj svijesti Jedno Cijelo Petih, dok su se pripremali na neminovne naredbe Velegalakta, svojih gospodara, postavljeno pitanje koliko će to preživljavanje još trajati.Istina je da Jedno Cijelo Peti nisu primili naredbu za pokret, do sada. Ali su znali da će doći. I sami su opazili emisije sa Zemlje, uzastopne valove fotona koji su ih dosegnuli, glasnike nevolje.Ponad svega, znali su kako Velegalakti odgovaraju na nešto takvoga. A na pomisao što bi odgovor mogao značiti za njih, jeza je prolazila njihovim tjelesnim oklopima.Jedno Cijelo Peti imali su samo Jednu želju. Ta Je bila da budu u stanju Izvršiti sve ono što Velegalakti od njih zatraže i da, kada zadatak bude obavljen, među njima samima ostane dovoljno preživjelih za održavanje vrste.

2Sveučilište

Prvih nekoliko mjeseci predavanja bili su te godine najljepši praznici za Ranjita Subramaniana. Ne zahvaljujući predavanjima samima,

naravno. Ta su bila beskrajno dosadna. Ali su ispunjavala tek nekoliko sati na dan, a nakon njih su on i Gamini Bandara imali sve ostalo vrijeme koje Sveučilište nije zahtijevalo i cijeli, uzbudljivi grad za istraživanje; i jedan drugoga, da ga zajedno istraže. Što i jesu, doslovno cijeloga. Od Menažerije slonova u Pinnewali do Dehiwalinog Zoološkog vrta, pa sve do Kluba cvrčaka i desetak mjesta na manje dobrom glasu. Gamini je, naravno, u Colombu proveo većinu svog života. Prošlo je dosta vremena otkada je posjetio ta i druga mjesta, ali vodeći Ranjita da ih vidi, bila su mu kao nova. Dječaci su uspjeli posjetiti i nekoliko muzeja i jedno ili dva kazališta. Prošli su jeftino, pošto su Gaminijevi roditelji posvuda bili članovi ili imali godišnje ulaznice za sve u Colombu. Barem za sve što je bilo ugledno, a atrakcije manje uglednog tipa dječaci su sami pronašli. Naravno, barova je bilo na tone, isto kao i pića po krčmama i kockarnica po kojima je Colombo i dobio nadimak "Las Vegas Indijskog oceana". Ove zadnje su samo razgledali, nije ih zanimala kocka, a nije im trebalo ni puno alkohola pa da se osjećaju dobro. Dobro se osjećati bilo im je prirodno stanje.Obično bi se vidjeli za vrijeme ručka u studentskoj blagovaonici, nakon jutarnjih predavanja. Na žalost, nisu pohađali ista. S obzirom na Gaminijevo zanimanje za upravu i pravo, nametnuto od strane oca i njim inspirirano, bilo je to neminovno.Kada nisu imali vremena otići u grad, bilo je zabavno istraživati područje samog Sveučilišta. Već ranije su otkrili ulaz za dostavu u dnevni boravak predavača Medicinske škole, kroz koji je bilo lako ući. Bila je to obećana zemlja, s pliticama grickalica i neograničenim zalihama bezalkoholnih pića. Nažalost, bila je, izgleda, neprekidno puna osoblja. Gamini je pronašao otvore za prozračivanje ženske svlačionice na gimnastičkoj dvorani Opće obrazovne škole i Gamini ih je najviše i upotrebljavao, ostavljajući Ranjita pomalo zbunjenog. A u nedovršenoj, očito napuštenoj strukturi, nadograđenoj na zgradu u Queens Roadu, pronašli su blago. Sudeći po ostacima oznaka, trebala je to biti viša upravna škola, predviđena u jednom od onih razdoblja kada je vlada nudila ruku pomirenja ne samo Tamilima već i muslimanima i kršćanima, pa i Zidovima.Građevina je bilo gotovo dovršena, s nizom nenamještenih ureda za predavače i dvoranama u kojima je opremanje samo započeto.

Knjižnica je bila u boljem stanju. Čak je imala i nešto knjiga. Vjerujući Gaminiju, čiji otac je odmalena zahtijevao učenje arapskog pisma, autori su bili Hanafi, Maliki i Hanbali na strani određenoj za sunite, onima odanijima Jaafariju na strani za šijite. A u prostorijici između te dvije strane našli su dva kompjutora, bez zvučnika, ali potpuno upotrebljiva.Cijela ta nekorištena zgrada zvala je dječake da iskoriste njene blagodati. I jesu. Uskoro su nabasali na portirnicu, bila je opremljena, ne preraskošno; pult od panel ploča, a stolice na sklapanje, poredane uza zid, bile su tipa onih kakve se upotrebljavaju u mrtvačnicama. Naravno da to nije bilo najvažnije otkriće. Na pultu se nalazio neki američki časopis, neki od onih koji se bave životom holivudskih zvijezda; pored čajnika ukopčanog u struju, s upravo zavrelom vodom i nečijim ručkom u kutiji, zamotanoj u foliju.Njihov privatni brlog nije bio privatan kako su mislili. No, nisu bili uhvaćeni i cerekali su se, požurujući jedan drugog u bijegu.Istraživanje novoga teritorija bila je Ranjitu poslastica. Dok učenje nije. Kada je dogurao do kraja prve godine naučio je jako puno toga, za ponešto je čak zaključio da je bilo vrijedno nevolje učenja. U kategoriju "vrijedno učenja", po njegovom mišljenju, nije spadala njegova dotad neotkrivena sposobnost konjugacije većine pravilnih francuskih glagola, što je vrijedilo i za nekoliko važnijih, nepravilnih glagola, poput etre. Pozitivna strana toga bila je činjenica da je nekako uspio dobiti prolaznu ocjenu iz francuskog, što je značilo da može upisati drugu godinu.Biologija, koju je još manje volio, postala je "skoro zanimljiva" kada je predavač (ni njega nije volio), prestao secirati žabe i onda, s teoretske rasprave o vektorima zaraze okrenuo na aktualne novosti iz šrilankaških medija. Izvještavali su o širenju nove pošasti zvane chikungunya. Naziv je riječ iz svahili jezika, znači "što nas savija", točno opisujući previjanje oboljelih, koji pate od uništavajućih, probadajućih bolova. Virus chikungunye izgleda kako je već dulje bio prisutan, ali u podnošljivoj količini. Sada je, iznenada, buknuo i zarazio područja dostupna rojevima Aedes aegypti komaraca. Tisuće na Sevchellima i ostalim otocima Indijskog oceana dobile su osip, groznicu i neizdržive, svrdlajuće bolove..., a predavač ih je podsjetio da Šri Lanka još uvijek ima močvara i stajaćih jezera, idealnih mjesta

A. aegypti. Nije baš potpisao, ali nije ni negirao priču da bi taj virus chikungunye mogao biti "oružje" napravljeno za biološko ratovanje (koje zemlje i protiv koje, nitko nije znao) i da je nekako pobjegao u zemlje Indijskog oceana.Bilo je to najzanimljivije što je Ranjit našao u biologiji. Narodi koji uništavaju druge? Ubojite zaraze? Htio je o tome pričati s Gaminijem, no bilo je nemoguće. Imao je jedan od onih seminara iz političkih znanosti prije ručka i bio najmanje sat vremena nedostupan za druženje.Iz dosade, Ranjit učini ono što je inače izbjegavao. Postojao je neki seminar, otvoren za sve, o poboljšavanju uvjeta života i nešto o problemu vode. Studenti su ohrabrivani da ga pohađaju i naravno da su se, uglavnom, odlučno držali po strani. To bi moglo biti dobro mjesto za malo neometanog drijemanja.Ali predavač je počeo govoriti o Mrtvom moru.Ruku na srce, Ranjit nije mario za Mrtvo more, ali ono što je predavač iznio je bilo pravo blago. Kad bi se sagradili akvadukti, rekao je, od Mediterana do četiristo metara nižeg Mrtvoga mora, iskoristila bi se ta visinska razlika za dobivanje električne energije.Ranjit se počeo poigravati s tom idejom u mislima. Taj problem se našao visoko na ljestvici rješavanja i bio je toga vrijedan! Jedva je čekao da o tome popriča s Gaminijem.Kad se Gamini napokon pojavio na ručku, nije ga se dojmilo Mrtvo more. Objasnio mu je: "Stara stvar. Prijatelj mog oca, Dr. Al-Zasr, on ti je Egipćanin i zajedno su išli u školu u Engleskoj, nam je to jednom pričao za večerom. Samo što se to nikada neće napraviti. To je izraelska ideja, a okolne zemlje ne vole izraelske ideje.""Predavač nije rekao da je to izraelska ideja. Ni da je stara dvadeset godina. A kad ih nisu u dvadeset godina izgradili, znači, neće ih ni sada."Gaminija nije zanimala ni chikungunya. A onda je on došao na red da poduči Ranjita. Informirao je prijatelja. "Tvoj problem je ono što zovemo GSSM sindrom. Znaš li što je to? Naravno da ne znaš. To je ono što ti radiš: previše stvari istovremeno. Ranj, trgaš se na komadiće. Moj profa iz psihologije kaže da te to može oglupaviti, a znaš zašto? Svaki puta kada se prebaciš s jedne stvari na drugu, napraviš si smetnje i radiš tako sve dok ti ne ostanu posljedice na

čeonom režnju mozga i onda imaš PSR"Ranjit se namršti. Prčkao je po Gaminijevom laptopu. Nedavno je započeo učiti sve o računalima. "Što je to PSP? I, kad mi već o tome pričaš, objasni mi što je GSSM sindrom."Gamini ga pogleda s neodobravanjem. "Stvarno se trebaš sabrati, Ranj. PSP je Poremećaj smanjene pažnje. GSSM su inicijali četvorice koji su istražili sindrom koji nastaje kada se više zadataka obavlja istodobno. Neki Graham, pa Stone, Schwartz i Meyer. Bila je tu i neka žena, Yuhong Jiang, valjda nisu imali mjesta za još inicijala. Nema veze, meni se čini da se previše brineš o previše stvari koje su izvan tvog utjecaja."Malo se igrao dobroga policajca. Te noći, prije spavanja, Ranjit je s naglašenom pažnjom gledao vijesti, tek da pokaže kako ne mari za prijateljeve napomene. Vijesti su bile loše. Niz zemalja je još uvijek zvjerski objavljivalo kako imaju sva prava razvijati nuklearni program koji one hoće. Sjeverna Koreja se, kao obično, prikazivala kao vrhunski primjer uništavajućeg naroda. U vječno zaraćenom Iraku šijiti su upali na naftom bogati kurdski teritorij, pokušavajući izvesti još jednu rundu nereda, koji ionako karakteriziraju tu zemlju.

Drugi dan, za ručkom, na listu loših vijesti stavljena je i osobna stavka.Ranjit nije odmah bio svjestan toga. Kada ga je ugledao ispred sebe kako skeptično proučava ono što je u blagovaoni milostivo proglašeno ponudom dana, osjećao je samo zadovoljstvo što ponovo vidi prijatelja. Ali, dok je sjedao, postao je svjestan izraza na Gaminijevom licu. "Nešto nije u redu?" upita."U redu? Ne, sve je dobro", hitro odgovori Gamini, a onda uzdahne teško. "Ma, dovraga. Zapravo, ima nešto što ti moram reći. Radi se o obećanju koje sam prije godinu dana dao ocu. Obećao sam starom da ću dati molbu za prelazak u London, u Ekonomsku školu, kad završim prvu godinu ovdje. On je bio ondje u posjeti prije par godina i uvjeren je da je to najbolja škola na svijetu da te nauči politici."Razočaranje pomiješano s iznenađenjem u Ranjitovu glasu: "O politici? U Ekonomskoj školi?""To joj nije puno ime, Ranjit. Zapravo joj je naziv Škola za ekonomiju i političke znanosti u Londonu."

Na ovo je Ranjit samo mogao odgovoriti sveobuhvatnim: "Aha." Onda je, zlovoljno, dodao: "Dat ćeš molbu za stranu školu zato da bi održao obećanje koje si dao ocu?"Gamini se zakašlje. "Ne baš tako. To nije nešto što ću napraviti. To sam već napravio. I to prije godinu dana. I to je bila očeva ideja. Rekao je da što ranije podnesem molbu, imati ću veće izglede i, izgleda da je bio u pravu. Ranjite, radi se o tome da su me primili. Dobili smo odgovor prošlog tjedna. U Londonu mi počinje odmah nakon što tu završim."Bila je to druga loša stvar koja se dogodila prijateljstvu Ranjita Su-bramaniana i Gaminija Bandare i, dugoročno, lošija od te dvije.

Stvari se nisu poboljšavale za Ranjita. Pošiljka laboratorijskih miševa za profesora biologije napokon je stigla i odvratno seciranje je opet krenulo, a zanimljive teme, poput chikungunye, nisu se više spominjale. Čak su ga i predavanja iz matematike, koja je ubrajao među ona zbog kojih je vrijedilo podnositi druga, činila nesretnim.Već krajem prvog tjedna predavanja iz matematike Ranjit je bio poprilično uvjeren da zna sve iz algebre što će mu ikada zatrebati. Rješavanje Fermatove velike zagonetke nije ovisilo o presjecima stošca, na primjer. Ipak je, prvih mjeseci, bilo i osvježenja: takvih kao što je određivanje faktore polinoma; upotreba logaritama bila je, ako ne drugo, umjereno zabavna. Krajem trećeg mjeseca postalo je očito da Dr. Christopher Dabare, predavač matematike, ne samo da ne planira podučavati išta vezano uz teoriju brojeva nego da ni sam o njoj ne zna mnogo. Što je bilo gore, niti ni htio znati niti pomoći Ranjitu da nauči.Neko vrijeme se Ranjit zadovoljio onim što je posjedovala knjižnica sveučilišta, ali na raspolaganju mu je bio malen broj knjiga. Kada je prošao kroz njih, posljednji spas su mu bili časopisi o teoriji brojeva. Bio je to Journal of Number Theory, s Ohio State University iz SAD-a; pa Journal de Theorie des Nombres de Bordeaux, za kojeg bi mu teško stečeno osnovno znanje francuskog bilo napokon od koristi. Ali knjižnica sveučilišta časopise nije posuđivala studentima i Ranjit do njih nije mogao doći. O da, Dr. Dabare bi mogao pomoći, kada bi dopustio upotrebu svoje osobne lozinke predavača. Ali, on to, sigurno, ne bi napravio.

Kako se bližio kraj godine, Ranjitu je trebao prijatelj da s njim podi-jeli razočaranja. Nije imao ni to.Ranjit nije znao što bi sa sobom.. .osim da polazi dosadna predavanja s nezanimljivim temama za koje nije mario. A onda su došle veće brige.

Dogodilo se to na kraju jednog predavanja iz sociologije, koju Ranjit nikada nije zavolio. Učitelj, kojega je još manje volio, zvao se Dr. Men-dis. Kada je Ranjit htio otići, na vratima ga zaustavi Mendis, držeći crnu bilježnicu u koju je upisivao ocjene. "Upravo gledam ocjene s ispita prošlog tjedna. Vaša nije zadovoljavajuća."Ranjita nije začudilo. "Oprostite, gospodine", reče odsutno, gledajući za kolegama koji su se hitro razilazili. "Pokušati ću bolje", nadoda i htjede za njima.Dr. Mendis još nije bio gotov s njim. "Ako se sjećate, na početku polugodišta sam objasnio grupi kako će se izračunavati završna ocjena. Prema ispitivanjima krajem polugodišta, testovima kojima povremeno provjeravam znanje, pohađanju satova i sudjelovanju na njima i konačnim ispitom. Sve to izraženo postocima: 25 posto, 20 posto, 25 posto i 30 posto. Moram vas obavijestiti da, iako ste zadovoljili na ispitu na polugodištu, vaša aktivnost na predavanjima i rezultati testova toliko su ispod prihvatljivog standarda, da će vaš konačni ispit morati biti barem 80 posto, i to za slabu ocjenu C za cijelu godinu. Iskreno, ne vjerujem da ste to u stanju." Još je malo pogledao u zabilješke, za-tresao glavom i ispalio do kraja: "Savjetujem vam da razmislite o 'Nije dovršio' za ovaj predmet." Kretnjom ruke pokazao je kako odbija bilo kakav Ranjitov prigovor, iako ovaj to nije ni planirao. "Svjestan sam da će vam to u svakom slučaju napraviti problem s daljnjim dobivanjem školarine. Ali je bolje od izravnoga pada, nije li?"Naravno da je bilo i zapravo je prisiljavao Ranjita da se s tim složi, ali ovaj to ne bi rekao na glas ni u ludilu, da Dr. Mendisu ne pruži to zadovoljstvo. Kada je napokon izašao iz predavaonice, jedini student na hodniku bila je djevojka, Burgerica, sasvim pristojnog izgleda, koju godinu starija od njega. Znao je da i ona pohađa predavanja iz sociologije, međutim, za njega je bila jednostavno netko tko je sjedio na istom predavanju s njim. U svom životu nije imao puno dodira s

potomcima Europljana, Burgerima, koji su činili mali dio populacije Šri Lanke, a vodili porijeklo od jednih ili drugih europskih kolonizatora. Pogotovo ne sa ženama.Ta djevojka, Burgerica, pričala je na mobitel, ali dok je prolazio kraj ne, zatvorila ga je i obratila mu se: "Gospodin Subramanian?"Potpuno neraspoložen za bilo kakav razgovor, zaustavio se i obrecnuo: "Da?"Uopće ju nije uvrijedio njegov ton. "Zovem se Myra de Soyza. Čula sam što vam je Dr. Mendis govorio. Hoćete li napraviti što vam je rekao i prihvatiti 'Nije dovršio'?"

Bilo mu je neugodno. "Mislim da neću! Zašto bi?""I ne trebate! Vama treba samo malo pomoći u učenju. Ne znam jeste li primijetili, ali ja imam čisti A. Mogu vas podučavati, ako hoćete."Bilo je to nešto što Ranjit nije očekivao da će čuti i odmah mu je pobudilo potpunu nevjericu. Tražio je odgovor od nje: "Zašto mi želite pomoću?"Iako bi najvjerojatnije točan odgovor bio: "Možda jednostavno zato što ste zgodan mladić", izrekla je drugo. "Zato što mislim da se Dr. Mendis nije ponio pošteno prema vama." Ali su je njegove reakcije obeshrabrile i pomalo uvrijedile. Kada je nastavila, glas joj je postao oštar. "Ako ne želite pomoć, recite. Ali, da znate, ono što Dr. Mendis zove sociologijom, samo je ponavljanje onoga što je zapamtio iz knjiga, uglavnom dijelovi vezani uz Šri Lanku. Mogu to s vama proći, imamo dovoljno vremena do kraja."Na trenutak, ozbiljno je razmotrio ponudu. "Ne, hvala, snaći ću se sam." Lagano se naklonio glavom, da ne ispadne nepristojan i nezahvalan, okrenuo se i otišao.Iako je djevojku ostavio iza sebe, zapamtio je ono što je rekla.U tome je bilo mudrosti. Tko je taj profesor da mu kaže da neće zadovoljiti na završnom ispitu? Ima ih osim školskog učitelja Singa-leza i te Burgerice još ljudi koji znaju povijest Šri Lanke. A postoji i jedno određeno mjesto na kojemu je to znanje pohranjeno. Ranjit je bio posve siguran da će onome čija je to dužnost, biti drago podijeliti ga s njim.

Položio je. Ne s "niste u stanju" 80 posto, već s 91 postotkom. Jedna

od pet najviših ocjena na završnom ispitu te godine. Što Dr. Mendis može reći na to?Ranjit je bio uvjeren kako njegov otac, unatoč činjenici da s njim neće razgovarati, neće odbiti pružiti mu pomoć. I imao je pravo. Kada je sve objasnio Surashu, starom svećeniku kojega je nazvao, dobio je odgovor kakav je i očekivao. "Moram se u vezi ovoga savjetovati s Vrhovnim svećenikom", obazrivo mu je rekao. "Nazovi za sat vremena." Znajući kakav će odgovor dobiti, spakirao je u naprtnjaču četkicu za zube, donje rublje i ostalo potrebno za boravak u Trincomaleeu, prije no što je ponovno nazvao. Stari svećenik mu je odgovorio: "Ovako, Ranjite. Dođi što prije možeš. Dobit ćeš sve što trebaš."Jedini način da dođe do Trincomaleea bio je da stopira. Povezao ga je vozač koji je mirisao po curryju, a kamion mu je bio natovaren korama cimeta, intenzivno mirisnog. Sve je to značilo da će u hram stići dobrano iza ponoći. Naravno, otac je već odavno spavao i dežurni svećenik ga nije htio uznemiravati. Ali mu je, zauzvrat, dao sve što je Ranjit zatražio: ćeliju s krevetom, tri jednostavna (ali dovoljna) obroka na dan i pristup arhivu hrama.Arhivski materijali nisu bili napisani na drevnim komadima pergamenta, kako se Ranjit bojao. Bio je to hram njegova oca, držao je korak s vremenom i tehnologijom. Kada se ujutro probudio, na stolu pokraj poljskog kreveta nalazio se laptop. Preko njega imao je pristup cjelokupnoj povijesti Šri Lanke, od vremena naroda Veda, koji su bili prvi stanovnici otoka, pa sve do današnjih dana. Bilo je dosta toga čega se njegov učitelj nije dotaknuo, ali je Ranjit ponio udžbenik, ne da iz njega uči, već da mu bude vodič koje dijelove državne povijesti može zanemariti. Imao je samo pet dana do povratka na sveučilište. Tih pet dana potpune zaokupljenosti samo jednim predmetom bilo je dovoljno pametnom i motiviranom mladom čovjeku kakav je bio Ranjit Subramanian. Usput je naučio mnoge stvari kojih neće biti na završnom ispitu. Saznao je za ogromno bogatstvo u biserima, zlatu i slonovači koje su Portugalci opljačkali iz očeva hrama, a onda ga sravnili sa zemljom. Naučio je da su jednom, u razdoblju od pedeset godina, Tamili vladali cijelim otokom. Da je vojskovođa koji je porazio tamilske snage i oslobodio svoje ljude dan danas poštovan među Singalezima, pa i od Gaminijeve obitelji, jer je

njegov otac, Dhatusena Bandara, po njemu dobio ime.Kada ga je kamionet hrama dovezao do sveučilišta, Ranjit je krenuo ravno u Gaminijevu sobu. Sretno se smješkao, misleći kako će zanimljivo biti pričati mu to.Nije bilo tako. Gamini nije bio tamo.,Pospani noćni portir, kojega je probudio, rekao mu je da je gospodin Bandara otišao prije dva dana. "U obiteljsku kuću u Fortu?" pitao je Ranjit. "Ne, ne tamo. U London, u Englesku, gdje će gospodin Bandara dovršiti studije."Kada je naposljetku ušao u svoju sobu, čekalo ga je pismo koje mu je Gamini ostavio, ali sve što je napisao, Ranjit je već znao. Let za Englesku pomaknut je za nekoliko dana ranije. Morao je otputovati. Ranjit će mu nedostajati.Nije mu to bilo jedino razočaranje. Bilo je prirodno da osoblje hrama ne uznemirava njegova oca kada je Ranjit onako kasno došao. Ali nije bilo prirodno što je njegov otac izabrao da niti jednom sebe ne uznemiri pogledom na sina, niti jedan od svih pet dana koje je njegov sin proboravio u hramu.

Bilo je to smiješno, pomislio je Ranjit. Otac mu nije oprostio bliskost s Gaminijem Bandarom. A ovaj je već devet tisuća kilometara daleko.I tako je ostao bez dvojice najdražih ljudi u svom životu, i što da on sada radi s takvim životom?Istodobno se dogodilo još nešto važno. Iako toga ni Ranjit, ni ostala živuća ljudska bića nisu bila svjesna.

Zbilo se na mnogo svjetlosnih godina udaljenosti, nadomak zvijezde koju su ljudski astronomi poznavali samo po njenim položajnim brojevima na nebu, rektascenziji i deklinaciji. Jedna od onih ogromnih i širećih se hemisfera foto-na, možda ona s Eniwetoka, ili možda jedna od sovjetskih monstrum-bombi, napokon je dosegnula mjesto gdje je pulsiranje fotona uzrokovalo donošenje konačne odluke, a ta je značila loše vijesti za ljude na Zemlji. Pulsiranje je bilo dojava opasnosti za izvjesne visoko razvijene i razborite (ili jednog visoko razvijenog i razboritog; njihova/njegova priroda je takva da je nemoguće reći kako ih predstaviti) koji su (ili jedan od njih) boravili u jednom vrtlogu tamne materije u ovom dijelu Galaktike.Ta razumna bića bila su poznata kao Velegalakti. Upozoreni, pretpostavili

su sve moguće konačne posljedice. Rezultati istih podudarali su se s njihovim najgorim očekivanjima.Velegalakti su imali obilje planova i ciljeva, neki od njih bi mogli biti primjenljivi na zemaljskim bićima. Jedna od njihovih glavnih preokupacija bila je nadzor i briga o prirodnim fizičkim zakonima. I ljudi su to radili, no njihov razlog je bio da ih pokušaju razumjeti. Velegalakti su na prvom mjestu vodili brigu o tome da se ti zakoni ne mijenjaju. Ostali interesi bili su pak tajnovitiji.Kako bilo, jedan od glavnih interesa bio je vrlo jasan. Preveli bismo ga otprilike ovako:"Zaštiti bezopasne. Opasne u karantenu. Zle uništi, prije toga pohrani snimku na sigurno mjesto."Upravo to je sada mučilo Velegalakte. Vrste koje su razvijale oružje bile su sklone da ga upotrijebe na drugim vrstama. To se nije moglo tolerirati.Shodno tome, Velegalakti zajedničkom odlukom (to je bio jedini način odlučivanja koji su ikada imali) pošalju naredbu jednoj od svojih najnovijih, ali vrlo upotrebljivih vrsta, svojim štićenicima, Devet Udova. Naredba je otišlo u dva dijela. Prvi je bio da pripreme radioemisiju za Zemlju, na nekoliko tisuća dijalekata i jezika kao što su oni emitirani sa Zemlje te da nauče komunicirati sa Zemljanima. Poruka za Zemljane je bila najosnovnija: "Prekinite i okanite se toga." (Devet Udova bili su sjajni u Jezicima. Bilo je to neuobičajeno među štićenicima Velegalakta. Nisu baš poticali svoje štićenike da komuniciraju međusobno.)

U drugom dijelu zahtijevali su da Devet Udova nastave, pa i pojačaju, intenzivno i iz blizine, nadziranje Zemlje.Nekomu tko to gleda izvana učinilo bi se da je, u najmanju ruku, čudno što Velegalakti daju toliko odgovornosti vrsti koja je tek nedavno postala njihovim štićenikom. Međutim, Velegalakti su Devet Udova bila zaposlili već na raznim zadacima tijekom milenija, prije negoli su ih dodali na listu svojih pomagač-kih rasa i štićenika. Pratili su njihovu otvoreno izraženu postojanost, znatiželju i kontinuitet pri izvršavanju zadataka. To su bile kvalitete koje su Velegalakti cijenili. Nisu marili za neke druge kvalitete koje su Devet Udova mogli posjedovati, recimo, smisao za humor.

3Avantura probijanja šifre

Između kraja prve Ranjitove školske godine i početka druge, bila su skoro dva mjeseca ljetnih praznika. Takvo prepravljanje rasporeda bilo je dočekano kao radikalan, novi eksperiment kod većine sveučilišnog osoblja. Donedavno nisu dopuštali ljetne praznike. Razlog je bio taj što Šri Lanka, toliko blizu ekvatora, jednostavno nema godišnjih doba. Nekoliko godina studentskih nemira, proizašlih iz toga da studentarija, muška i ženska, treba tu i tamo malo odmora od discipline, dovelo je do eksperimentalnog uvođenja prakse zapadnih sveučilišta.Kod Ranjita taj eksperiment nije dočekan sa zadovoljstvom. Gamini nije bio pokraj njega, a vijesti iz svijeta ostale su loše.Još gore bilo je to što se neko vrijeme činilo da se stanje popravlja. Velike sile su obećale da će pogasiti nekoliko opasnih ratnih žarišta. Zvučalo je obećavajuće u smislu daljnjega razvoja, a onda je odabiranje mjesta za njihov sastanak sve pokvarilo. Rusija je predložila Kijev, u Ukrajini; međutim, kada je došlo da glasovanja, Kijev je izgubio s dva glasa protiv, jedan za. Kina je ponudila grad Ho ši Min, u Vijetnamu; nije prošlo. Amerikanci su predložili Vancouver, u Kanadi. Na što sukineski predstavnici izašli iz zgrade Ujedinjenih naroda, obznanjujući kako Zapadne sile uopće nemaju istinskog interesa za svjetski mir.Američki i ruski delegati su tako nešto i očekivali te imali pripremljen rezervni plan. U prilično traljavim izjavama izražavali su žaljenje što Kina, zbog nacionalnog ponosa, propušta sudjelovati u mirovnim naporima. Usput su objavili kako im je dosta kineske redovito izražavane i nepomirljive različitosti te kako će nastaviti s dogovorima bez Kine.Za mjesto su izabrali Veneciju sjevera, Stockholm, u Švedskoj. Pokušaj je zamalo urodio plodom. Složili su se kako je najvažnije hitno zaustaviti neprestane borbe između Izraelaca i Palestinaca te između Ekvadora i Kolumbije; ukratko, između svakog para nacija koje su bile zaraćene, bio on objavljen ili ne, u bilo kojem dijelu svijeta. Kandidati su bili brojni, nije se sumnjalo kako bi nekoliko raketa u pravi cilj zaustavilo svakog od njih u daljnjoj borbi.

Amerikanci i Rusi su se složili da je njihova obaveza, pošto su najjači, da obave taj posao.Ali se oko jednoga nisu nikako mogli složiti. Na koju, od dviju zaraćenih strana, da pošalju rakete.

Ranjit Subramanian odlučio je da, za svoje dobro, jednostavno ignorira sve to. Kvarilo mu je ljeto, poklonjeno i bez obaveza za njega, što je značilo da može raditi sve što je inače htio i znao je točno što. Ali, kada je upao u ured Dr. Christophera Dabara, profa iz matematike ga je napao. "Ako nisam dopustio upotrebu lozinke preko godine, otkud ta luđačka ideja da ću to dopustiti dok sam u Kuvajtu?" Ranjit zatrepće. "U Kuvajtu?""Imam ugovor da preko ljeta podučavam sina naftnog šeika matematici i to za svotu impresivniju od one koju dobivam ovdje za trud da u vaše glave ulijem malo matematike."Na što je Ranjit, hitro razmišljajući, odgovorio samo: "Pa, onda mi je žao. Nisam znao da ćete biti odsutni. Želim vam ugodan put." I uputi se, iz profesorova ureda, ravno u potragu za kompjutorom. Ako prokleti Dr. Dabare ne želi dati lozinku dobrovoljno, ima i drugih načina. Ranjit je tog trena smislio plan kako da to iskoristi.Prvi korak plana bio je lagan. Svi zaposleni na sveučilištu imali su datoteke. Trebalo mu je nekoliko sekundi da skine Dabarovu. Deset minuta nakon razgovora, imao je u džepu kopiju koja je sadržavala sve potrebno za početne podatke koje je trebao: Dabarov datum rođenja, osobni broj telefona, e-adresu, broj putovnice, ime njegove supruge i imena njegovih roditelja, također, uključen je bio i podatak da je svojevremeno bio bojnik u malom gradu negdje na jugu. Isto tako i ime njegova Jack Russell terijera, Millie, te adresu kućice na plaži u Uppuveli. To nije bilo sve i sigurno neće biti dovoljno. Ali je bilo dobra količina podataka s kojima može početi. Pitanje je bilo, gdje?Nikako nije mogao koristiti neki od terminala koje je upotrebljavao za učenje. Bili su previše svima vidljivi. Ranjit je bio svjestan da kad jednom pokrene program na kompjutoru koji je zamislio, ovaj će jedno dulje vrijeme štektati dok obradi sve zahtijevane kombinacije i permutacije. Nije želio da se neki slučajni prolaznik počne zanimati što taj kompjutor radi.

Jedno mjesto bi bilo idealno! Ono koje su on i Gamini našli u nedovršenoj upravnoj školi!Ali, kada je došao tamo, prepao se. Ušao je onako kako su on i Gamini to obično radili, straga, i bio je presretan što su dva kompjutora bila još uvijek tamo i zasvijetlila čim ih je uključio. Međutim, iz daljine se čula glazba, vrste ovogodišnjeg modernog smeća, oko koje su se on i Gamini složili da je mrze. Kada je provirio na portu, tamo je bio netko. U stvari, starija žena, prilično debela. Pripremala si je čaj i spremala čitati novine, neke iz supermarketa, koje su joj bile u ruci.Izgleda da je imala sluh kao šišmiš. Naglo je pogledala u Ranjitovu smjeru i zazvala: "Halo, tu ima nekog?"Na trenutak, Ranjitu je izgledalo da će morati potražiti drugo idealno mjesto za svoje kompjutorske izvedbe, ali je ispalo da recepcionarka nema obavezu čuvanja i provjeravanja. Predstavila se, gospođa Wanni-arachchi. (Na što se Ranjit odmah predstavio kao Sumil Bandaranaga.) Bilo joj je drago što će imati društvo u zgradi, bila je tu pomalo usamljena. Gospodin Bandaranaga, naravno, inače zna ponešto o komparativnim religijama? Ranjit ju je, zdušno, uvjerio da zna i to je bilo sve što je trebalo napraviti. Gospođa Wanniarachchi mu je prijateljski mahnula neka samo ide, zadubila se u žutu štampu i Ranjit je dobio slobodu da koristi knjižnicu.Tako je sve ispalo dobro. Kompjutori su čekali uključeni i Ranjitu nije dugo trebalo da postavi program i nahrani ga mrvicama podataka koje je sakupio. Ujutro će vidjeti rezultat.Kojega, kako je i očekivao, nije bilo.Podaci za program bili su nedostatni. No, toga jutra već je imao nove i ubacio ih u računalo. Prošle noći proveo je sat vremena odjeven u odjeću smetlara i sakupljajući sav otpad koji je kućanstvo Dr. Dabara odložilo za ovakve kolekcionare neželjenog tuđeg. Većina onoga što je našao bila je bezvrijedna i nosu nepodnošljiva, no našao se i poneki komad papira: izvadak bankovnog računa, ponude za turistička putovanja, potvrde za unajmljivanje automobila, ponude za kredite banaka i, što je bilo najbolje - desetak ili više osobnih pisama. Na nesreću, većinom su bila na njemačkom, jeziku zemlje na kojem su profesori održavali nekoliko kolegija. Taj je jezik Ranjitu bio nepoznat jednako kao inuitski ili Chogktaw, ali iz pisama na

engleskom i singaleškom izvadio je broj Dabarove vozačke dozvole, njegovu točnu visinu u centimetrima i PIN od kreditne kartice. (Ne bi li bilo pošteno da Ranjit podigne koju tisuću rupija zbog poteškoća koje mu je prouzročio profa iz matematike? Odlučio je da ipak to neće učiniti.)Kompjutor je odavno prošao sve permutacije koje su mu bile zadane i zaustavio se. Ranjit je utipkao sve nove podatke, stisnuo dugme za početak i ponovno sve pokrenuo. Možda mislite da se Ranjit odvojio od stvarnog svijeta. Istina je da je stvarni svijet imao malo toga za ponuditi tamilskom dječaku, ostalom bez prijatelja i, privremeno, bez oca.Kada se vratio u sobu da se pošteno naspava, čekalo ga je nešto što mu je popravilo dan. Pismo s markom Londona, od Gaminija.Dragi moj Ranjite!Stigao ovamo živ i zdrav i potpuno iscrpljen. Let je trajao devet sati, dva puta sam mijenjao avione, kada sam stigao u London, zbog vremenske razlike ispalo je samo četiri i pol sata razlike, što je značilo da tek za osam sati mogu doći do kreveta i bio sam psihička olupina. I, da, pakleno mi nedo-staješ. Ranjit je, sav sretan, iščitavao tu rečenicu tri ili četiri puta, prije no što se vratio ostatku pisma. Bile su to novosti, ali ne osobne. Predavanja su bila zanimljiva, možda manje zahtjevna no što je očekivao. Bilo je za očekivati da je hrana u londonskoj školi odvratna, ali postojali su mnogi restorani s indijskom hranom. Smještaj u školi nije bio ništa bolji od hrane, ali tu neće ostati dugo. Čim očevi londonski odvjetnici dopuste, iznajmiti će ono što gazde nazivaju "udoban stan", na dva kata, pet minuta hoda udaljen od većine mjesta na kojima se održavaju predavanja. Takve stvari možeš imati kada imaš bogatog oca, pomisli Ranjit, bacivši nezadovoljan pogled na svoju turobnu sobu. Sviđalo bi ti se ovdje, pisao mu je dalje prijatelj, škola je niti deset minuta udaljena od nekoliko kazališta i restorana u blizini Leicester Squarea. Stigao pogledati She Stoops to Conquer i nekoliko mjuzikla.I tako se Gamini Bandara, devet tisuća kilometara daleko, zabavljao.

Trajalo je prilično dugo da se obavi posao probijanja šifre. Točno jedanaest dana, većinu tog vremena posvetio je pronalazeći dodatne moguće izraze ili izmišljajući nove načine na koje ih kompjutor može

spajati i uspoređivati. Dogodilo se jednog jutra, kada je došao, ne očekujući bog zna što, da ga je na ekranu kompjutora dočekala obavijest, koja je izazvala beskrajnu sreću: "Lozinka Dr. Dabara pronađena." Ono što je sve okrenulo na dobro, bio je slogan Sveučilišta u Colombu: "Buddhih Sarvatra Bhrajate", "Mudrost sja nadaleko"; zajedno s datumom rođenja njegove supruge, prepolovljenim i ugrađenim između riječi:

Buddhih.4- H.Sarvatra. 1984.Bhrajate

I svi matematički izvori bili su mu dostupni!

4Četrdeset dana bujice podataka

Podsjećajući sam sebe da je šest tjedana do početka školske godine, Ranjit se prvi puta u životu našao blizu utapanja u kaskadama precizno sortiranih podataka za kojima je toliko žudio.Za početak, bili su tu časopisi o teoriji brojeva. Dva najznačajnija na engleskom jeziku i poneki na francuskom, njemačkom, čak kineskom (već je ranije odlučio da se neće zamarati ni s čime što ne može prevesti). A knjige - toliko njih! I sve dostupne kroz razmjenu među knjižnicama! Najzanimljivije, iako ne izravno povezane s njegovim interesom, bile su one Scharlaua i Opolke Od Fermata do Minkovskog i Weillova Osnovna teorija brojeva, koja sudeći prema časopisima nije baš bila osnovna, čak je sam Ranjit došao dalje od nje. Još manje je obećavala, očito pisana za čitatelje manje potkovane od Ranjita, Fer-matova enigma Simona Singha, pa je tu bio Poziv matematici Fermata i Willesa Yvesa Hellegouarcha, te knjiga Cornelia, Silvermana i Stevensa naslovom Modularni oblici i Fermatov posljednji teorem. Lista je bila podugačka, a bile su to tek knjige! Što s člancima? I to stotinama, možda i tisućama, napisanima na temu te najslavnije od matematičkih zagonetki i objavljene posvuda: u engleskom časopisu Nature i američkom Science, matematičkim časopisima priznatima i uvažavanima diljem svijeta te u matematičkim časopisima nekih slabo poznatih sveučilišta.

Rastuživalo ga je što je nailazio na zgodne zanimljivosti koje je imao želju podijeliti s ocem. Postojala je, izgleda, duga i velika tradicija elemenata teorije brojeva u hinduističkoj literaturi koja je potjecala iz sedmoga stoljeća i nešto ranije: Brahmagupta, Varahamihira, Pinga-la i, na prvom mjestu, Bhaskarina Lilavati. Jednako kao plodonosni abu-i-Fat Omar bin Ibrahim Hajjam, onima koji su ikada čuli za njega poznatiji kao Omar Hajjam, autor velike zbirke poetskih katrena nazvanih rubaije. Ranjit do sada za njega uopće nije znao.Ništa od ovoga nije Ranjitu posebno pomoglo u njegovom grozničavom traganju za Fermatom. Čak i Brahmaguptin famozni teorem nije mu ništa značio. Nije naročito mario za to da se u nekoj vrsti četverokuta neke okomice uvijek sijeku nadvoje njihove nasuprotne stranice. Ipak, kada je Ranjit došao do četvrte od pet napomena o Pas-calovom trokutu i povezao to s Hajjamom, sjeo je i sastavio e-pismo svome ocu, pišući mu o svom otkriću. Neko vrijeme je sjedio s prstom na "šalji", tada je uzdahnuo i pritisnuo "ne šalji". Ako Ganesh Subrama-nian želi društvene odnose sa svojim sinom, bila je njegova dužnost, ne njegova sina, da poduzme prvi korak.

Nakon četiri tjedna Ranjit je pročitao, barem djelomično, svaku od sedamnaest knjiga i skoro stotinu osamdeset članaka iz bibliografije. Nije bio za to nagrađen. Nadao se pronaći neku nit u svemu koja bi mu pomogla rasvijetliti ostalo. Jednostavno ju nije našao. Našao se pred zidom u desetak slijepih ulica; i to iznova i iznova, pošto su mnogi matematički autori slijedili isti papirnati trag kao i on. Pet ili šest puta ponovo je prolazio kroz Wieferichove relativne prim eksponente i kroz rad Sophie Germain o određenim neobičnim prim brojevima i Kum-merovu teoriju o idealima i onda, naravno, Eulera. I sve ostale matematičare koji su, naivno, upali u Fermatovu primamljivu katransku baru i tamo se našli uhvaćeni, trpeći strah i bol jednako kao opasni vukovi, mastodonti i sabljasti tigrovi, bez mogućnosti bijega.Plan nije bio dobar. Manje od tjedna prije početka školske godine, Ranjit se našao suočen s činjenicom da pokušava raditi na previše strana odjedanput. Bilo je to nešto poput GSSM sindroma na kojeg ga je Gamini onomad upozorio.Odlučio je pojednostaviti taktiku. Ali kako je on bio Ranjit Subra-

manian, njegova ideja o pojednostavljivanju bila je baciti se ravno na omraženi i dugi Wilesov dokaz, onaj za koji je tek nekoliko vodećih svjetskih matematičara tvrdilo da ga shvaća.Stisnuo je zube i počeo.Prvi korak bio je lagan. Ali kako je dublje ulazio u Wilesov grozni lanac razmišljanja počeo je, čak ne s previše otpora, s obzirom da se radilo o Ranjitu Subramanianu, napokon posvećivati zahtijevanu veliku pažnju svakom retku. I to tek tada, kada je Wiles počeo razmatrati jednadžbe za krivulje u x-y ravnini i za eliptične krivulje i za mnoga rješenja jednadžbe modularnosti. Što je bilo kada je Wiles, po prvi puta, mogao pokazati je ono što se zvalo Taniyamin-Shimurina-Wei-lova pretpostavka - da je bilo koji beskonačni razred eliptičnih krivulja modularna - ispravna. A, onda, kada su Gerhard Frey i Kenneth Ribet pokazali da neka eliptična krivulja ne bi mogla biti modularna, Wiles je bio u stanju pokazati da ista krivulja nužno mora biti modularna....I, napokon, to je bilo to! Istinska kontradikcija!Kontradikcije su bile matematički ćup zlata, ponekad je do njih vodio dugi matematički trag. Kontradikcijama su matematičari znali u posvetiti svoj život. Ako se logičkom dedukcijom iz početne jednadžbe došlo do dva kontradiktorna zaključka, tada je sama početna jednadžba netočna!Time je dokazano, u jednu ruku, da je Fermat imao pravo. Kvadrat je bio granica. Zbroj dvaju kubova neće biti kub i tako dalje za svaki eksponent na toj strani beskonačnog. Svejedno i obeshrabrujuće, Ra:

nj it nije bio ništa bliže nalaženju vlastitog dokaza za ono što je Fermat ležerno, davno, nabacio.I, još nešto. Nije bio svjestan da ga je netko snimao.

Stvorenja koja su ga snimila bili su jedni od štićenika Velegalakta. Zvali su se Pohranjeni U Strojeve. Naravno da ih Ranjit nije vidio. Nisu željeli da ih se vidi. Zapravo su bili nevidljivi, osim kada bi se dogodila rijetka kombinacija svjetla zvijezda, mjesečine i gegenscheina, kada bi ponekog opazila ljudska bića. Kada su vidioci o tome izvještavali, govorili su o viđenjima nečeg poput letećih tanjura, što je značilo da spada u kategoriju širokog popisa krivotvorina, pogrešaka, optičkih varki i očiglednih laži pa ni jedan znanstvenik

koji je držao do sebe na to nije obraćao pažnju.Ono Sto su Pohranjeni U Strojeve radili u to vrijeme na Zemlji bilo Je predviđanje potreba Velegalakta, čije želje i potrebe su redovno ispunjavali. Velegalakti nisu naredili ovu akciju, međutim, Pohranjeni U Strojeve imali su dopuštenje ponašati se po vlastitom nahođenju u određenim ograničenim okolnostima. Posebnost Pohranjenih U Strojeve ležala je u činjenici da su svoj planet uništili temeljitije od Jedno Cijelo Petih, toliko da organski život na površini nije bio moguć. Jedno Cijelo Peti riješili su problem dodavši na svoja ranjiva organska tijela velike proteze. Pohranjeni U Strojeve drukčije su postupili. Fizički su napustili svoj planet i zapravo, ostavili sve što ih je otjelovljavalo. Rekonstruirali su se u nečemu nalik kompjutorskom programu i dopustili svojim slabim i bolesnim tijelima privilegij da umru, pošto su individue otišle živjeti u cyber-prostor. (U međuvremenu je njihov zagađeni planet počeo pokazivati znakove oporavka. Na primjer, sada više nije sva voda bila toksična, ali je još uvijek bio vražja rupa za organski život.) A Pohranjeni U Strojeve?Pokušali su biti korisni. Ponekad, kada bi Velegalakti odlučili premjestiti određenu količinu predmeta ili stvorenja iz jednog Sunčevog sustava u drugi, Pohranjeni U Strojeve dobili bi naredbu da to učine. Kada su detektirali one prve mikrovalove, zatim i nuklearne pulseve sa Zemlje, znali su da će se Velegalakti zainteresirati. Nisu čekali naredbe. Odmah su počeli nadzirati planet i sve na njemu i prosljeđivati svoje spoznaje prema dijelu Galaktike u kojemu su Velegalakti plivali u svojim strujama tamne energije.Naravno, Pohranjeni U Strojeve nisu imali cjelovitu sliku što to ljudska rasa radi tijekom svojih mnogobrojnih aktivnosti. Za to bilo je potrebno razumjeti ljudske jezike. Velegalaktima je bilo draže da njihovi štićenici ne znaju jezike osim vlastitoga; jer, kada bi vrste mogle međusobno razgovarati, tko zna što bi si mogli reći?Ranjit bi bio jako iznenađen kad bi znao da je njegova slika, zbog određenih razloga, odaslana kroz međuzvjezdani prostor. Zbilo se to, jednako kao i sa slikama svakoga i skoro svega na i sa Zemlje. Pohranjeni U Strojeve, naime, ako već nisu bili svemoćni, bili su vrlo temeljiti.Polažući nade u to da će Velegalakti cijeniti ili, barem uvažiti, tu marljivost.

Kada ga je radio probudio prvoga dana novog polugodišta, Ranjit je poletio iz kreveta da ga ugasi. Prvo predavanje iz astronomije:

planeto-grafija Sunčevog sustava. Nadao se da će u slijedeće tri godine saznati ono što ga je zanimalo. Ta nada je u njemu izazivala osjećaj blage ugode. A dok je napuštao zgradu, portir mu uruči pismo iz Londona, znači od Gaminija i osjećaj u njemu narastao je do sreće.Trpajući doručak u sebe, čitao je pismo. Nije bilo dugačko, puno kraće od prethodnog. Većinom je bilo posvećeno opisivanju Gamini-jevog "udobnog stana":

Ravno s ulice kreće strmo stubište prema ulazu. Kako uđeš, u dnevnoj si sobi (Britanci ju zovu "primaća").Odmah uz tu sobu je kuhinja veličine kuhinje za igru s lutkama i to je sve zajedno jedan kat. Posebne strme stube vode dolje iz primaće sobe prema stražnjoj strani. Tamo je odvojena soba s pogledom na nekoliko kvadrata blata, koji bi, najvjerojatnije, trebali predstavljati vrt. Penjući se natrag na kat na kojem je primaća soba, odvajaju se još jedne strme stube i vode u kupaonicu. Nimalo praktično za onoga tko spava u gostinjskoj sobi i usred noći mora na zahod. Idemo opet u kuhinju. Ima sve kao moderna kuhinja, samo je veličine za kuću za lutke: hladnjačić, štednjačić, sićušni sudoper i tako malena perilica za rublje da ne vjeruješ da takva postoji. Ja mislim da bi mogla oprati par čarapa, ali Madge kaže da je bolje da stavim jednu po jednu.Kakav je da je, moj je! Sada trčim, nekolicina nas ide gledati novu obnovu Stoppardove drame, a htjeli bismo prije toga ručati.Ranjit se smijao Gaminijevom pranju rublja. Njemu kojem je pranje rublja oduvijek bilo: ono što odneseš kući i proslijediš slugama, koji ti ga idućega jutra vrate čisto, izglačano i složeno.To ga nije odvratilo od razmišljanja o tome tko je ta Madge.Tako da se na prvom predavanju pojavio spreman i ovdje na razočaranje...Ali, nekim čudom, dogodilo se nešto prelijepo i to nije bilo jedino što se dogodilo!

5Od Merkura do Oortovog oblaka

Prostor u kojem se održavala astronomija nije bio klasična učionica. Bila je to soba dizajnirana poput malog kazališta, sa zakrivljenim

redovima sjedala, dovoljnima za stotinjak studenata. Zamalo su sva bila popunjena, pa i ona odmah ispred stola, stolice i predavača koji nije izgledao ništa stariji od Ranjita samoga. Zvao se Joris Vorhulst. Bilo je očito da je Burger, jednako i to da je bio odlučio otići s otoka kako bi se školovao.Ranjit je bio impresioniran školama koje je predavač završio. Dr. Vorhulst diplomirao je na Havajskom sveučilištu u Hilou, gdje je sta-žirao na ogromnom, starom Keckovom teleskopu. Doktorirao je na Caltechu, s dodatnim zadatkom da radi u Jet Propulsion Laboratory u Pasadeni. U JPL-u je bio član tima koji je radio na Farawayu, svemirskom brodu koji je odletio pokraj Plutona u Kuiperov pojas, zapravo u ostatke Kuiperovog pojasa, kako je to Dr. Vorhulst volio reći. Bio je vjeran staroj odluci većine astronoma koja je maknula Pluton s popisa pravih planeta, tako da je sada bio samo još jedna od nebrojenih milijuna Kuiperovih snježnih kugli. (Upravo je Vorhulst studentima priopćio i to da je Faraway do sada prošao lijep komad puta kroz Kuiperov pojas i da se već usmjerava prema najbližim rubovima Oortovog oblaka.)Vorhulst je potanko objašnjavao svaki od nepoznatih (barem za Ranjita) pojmova i ovaj je bio fasciniran.Tada je, negdje pred kraj predavanja, objavio dobru vijest. Svaki njegov student dobiva privilegij gledati kroz šrilankanski najbolji teleskop u Opservatoriju na obroncima Piduruthalagale. "Sasvim zgodno dvo-metarsko zrcalo", rekao je, a zatim dodao, "poklon japanske vlade, u zamjenu za manje, koji su ranije poklonili," Ta njegova ponuda izazvala je mlaki pljesak kod studenata, za razliku od onog kada im je rekao: "E, da, moja računalna lozinka je "Faraway". Slobodno je koristite da dođete do mojih astronomskih materijala na mreži." To je izazvalo buru oduševljenja, jedan od glasnijih bio je mladi Singalez pokraj Ranjita. Kada je profesor bacio pogled na zidni sat i priopćio da preostalih deset minuta imaju za postavljanje pitanja, Ranjitova ruka bila je među prvima u zraku. "Da, Ranjite?" dopusti mu Volhurst, pročitavši ime s kartice pred mladićem.Ustavši, Ranjit ga upita: "Jeste li ikada čuli za Percyja Moleswortha?""Moleswortha?" Volhurst digne ruku da zasjeni oči i bolje promotri Ranjita. "Vi ste iz Trincomaleea?" Ranjit potvrdi glavom. "Da, on je tamo pokopan, zar ne? Naravno da sam čuo za njega. Jeste li ikada

vidjeli njegov krater na Mjesecu? Pogledajte ga. "Faraway" će vam dati pristup stranicama JPL-a."Upravo je to Ranjit i napravio, minutu nakon završetka predavanja. Brzo je locirao stranicu Jet Propulsion Laboratory na internetu, koristeći jedan od niza kompjutora u hodniku, i pronašao sjajnu sliku mjesečevog kratera nazvanog Molesworth.Doista je bio impresivan, oko dvije stotine kilometara u promjeru. Dno njegove prostrane ravnice bilo je istočkano s desetak meteorskih kratera, među njima jedan je imao impresivan stožasti vrh u sredini. Sjetio se posjeta Molesworthovom grobu u Trincomaleeu u društvu svoga oca. Bilo bi lijepo kada bi mogao ocu reći da je upravo vidio sliku kratera nazvanog po njemu.

Ostatak Ranjitovih kolegija ni izdaleka nije bio toliko zanimljiv kao astronomija. Upisao je antropologiju pretpostavljajući da će mu biti lako proći kroz nju bez pretjeranog misaonog napora. Pokazala se kao doista lagan predmet, unatoč masi činjenica, koje su, iako ih je Ranjit naučio, na kraju ispale vrlo dosadne. Upisao je i psihologiju u želji da nauči više o GSSM sindromu. No, već na prvom predavanju profesor ga je informirao da on u taj sindrom ne vjeruje, bez obzira što drugi profesori na drugim predavanjima govore. ("Ako multitasking zaglupljuje, kako će onda bilo tko od vas diplomirati?", rekao je). Posljednju je izabrao filozofiju, jer mu se činila kao nešto kroz što možeš blefirajući proći, bez velike potrebe za učenjem.Ovdje se prevario. Profesor de Silva bio je odan praksi nenajavljenih provjera znanja kratkim testovima, gotovo svakog tjedna. To se još moglo tolerirati, ali je Ranjit ubrzo naučio da je profesor od one vrste koja zahtjeva da polaznici pamte datume.

Jedno vrijeme se trudio naći nešto zanimljivo u predmetu. Platon nije bio potpuno gubljenje vremena, ni Aristotel, po njegovom mišljenju. Ali kada je profesor de Silva došao do Srednjeg vijeka, s Peterom Abelardom i Tomom Akvinskim i onima ostalima, stvari su se pogoršale. Ranjita doista nije zanimala razlika između epistemiologije i metafizike, postoji li Bog ili ne i koja "stvarnost" je "stvarna". Tako da je ona iskrica zanimanja na trenutak jače zaiskrila i onda se ugasila.

Za divno čudo, uživanje otkrivanja ostalih svjetova Sunčevog sustava postajalo je sve bolje i veće. Pogotovo kada je na drugom predavanju Dr. Vorhulst počeo razmatrati mogućnosti stvarnoga posjeta nekom planetu, barem ponekom od najmanje negostoljubivih.Vorhulst je prošao listu svih planeta. Merkur - hvala, ne; teško da bi ga netko poželio, bio je previše topao i suh, iako se pokazalo da na njemu ima vode, to jest leda na jednom polu. Venera je izgledala još gore, zarobljena omotačem ugljičnog dioksida koji je zadržavao vru-ćinu. "Jednak omotač," Vorhulst je rekao slušačima, "koji ovdje na Zemlji uzrokuje globalno zatopljenje, kojeg ćemo, nadam se, jednog dana spriječiti. Ili, barem, njegove najgore posljedice." Još je dodao kako su na Veneri posljedice takve da na njenoj površini vlada tolika vrućina da se tali olovo.Slijedeća na redu bila je Zemlja. "Koju, eto, ne trebamo kolonizirati još jednom, pošto je to netko ili nešto, očigledno već napravio i to prije poprilično mnogo vremena", našalio se. Nije im dao vremena da uživaju i njegovoj duhovitosti već je odmah nastavio. "Da vidimo Mars. Želimo li ga posjetiti? Zanimljiviji je, ima li na njemu života? To se pitanje povlači godinama." Ispričao im je o američkom astronomu Percivalu Lowellu, koji je ne samo tvrdio da na Marsu ima života već i da je visoko razvijen, uglavnom tehnološki razvijena vrsta kulture, sposobna iskopati enormnu mrežu kanala koju je Giovanni Schia-parelli otkrio na površini. Jači teleskopi, s kakvim je i kapetan Percy Molesworth iz Trincomaleea promatrao Mars, oborili su tu zamisao kada se otkrilo da su Schiaparellijevi "kanali" redovita posljedica optičke varke u ljudskom oku koje dugotrajnim gledanjem nasumične točke povezuje u ravne crte. Onda su prve tri Mariner sonde zauvijek okončale raspravu o tome, poslavši slike površine, rasušene, hladne i pune kratera. Dr. Vorhulst je završio: "Nakon toga su bolje fotografije površine Marsa pokazale da je tom površinom nekoć morala teći voda. Naravno da više ne teče, ali je voda, nekada u prošlosti, doista tekla. Pa su pretpostavke o životu na Marsu ponovno postale aktualne. I tako vaga pretegne malo na ovu, malo na onu stranu. No, tko je u pravu?"

Dr.Vorhulst obuhvati slušateljstvo pogledom i namršti čelo. "Mislim da je jedini način da saznamo tako da pošaljemo na njega ljude, po

mogućnosti s dosta opreme za kopanje."Malo je zastao, pa nastavi. "Pretpostavljam da će slijedeće pitanje biti - što će to iskopavati? Prije nego što vam na to odgovorim, zna li netko od vas mjesto u Sunčevom sustavu na kojem smo već bili?"Nastane trenutak tišine dok je stotinjak studenata na prste nabrajalo: Merkur, Venera, Zemlja, Mars. Trajalo je sve dok mlada žena iz prvog reda nije upitala: " Mislite li na Mjesec?"Pogledao je na karticu s njenim imenom, onda kimnuo za priznanje. "Točno, Roshini. Ali, prije nego odemo na Mjesec dopustite da vam pokažem slike mjesta na kojem sam ja bio. Havaji."Okrenuo se prema ekranu iza sebe na kojemu su se počele prikazivati noćne snimke tamnog obronka koji se spuštao u more. Kosina je bila istočkana mrljicama crvenih vatri, poput logorišta neke armije. Kada bi se vatre spustile do razine vode, nastao bi silan vatromet od gorućih meteora koji su izlijetali s površine."Ovo su Havaji. Najveći otok. Vulkan Kilauea je eruptirao i ovo što gledate je lava koja se slijeva u more. Kako se slijeva, svaki potočić hladi se s vanjske strane i formira cijev od vulkanskog kamena kroz koju dalje teče lava. Tu i tamo lava probije cijev. To su ove pojedinačne mrlje tekuće crvene lave koje prosijavaju." Dao je studentima vremena da se pitaju zašto gledaju Havaje, kada je tema Mjesec. Tada je ponovno uzeo daljinski u ruku. Sada je ekran prikazivao Dr. Vorhulsta u društvu vrlo zgodne mlade žene u oskudnom kupaćem kostimu. Stajali su pred Ulazom u nešto što je izgledalo kao špilja izrasla usred tropske kišne šume."Pokraj mene je Annie Shkoda", obavijestio je gledateljstvo. "Bila je moj mentor za diplomski tamo u Hilou i, da vam ne bi padale neke ideje na um, otprilike mjesec dana nakon što je ova slika snimljena, udala se za drugoga. Ovo u što se spremamo ući je ono što Amerikanci nazivaju Thurstonova cijev od lave. Više mi se sviđa havajsko ime, Nahuku, zato što čovjek imenom Thurston, od kojeg dolazi drugo ime, nema ništa s tom cijevi. On je samo izdavač novina koje su pokrenule kampanju za osnivanje Vulkanskog nacionalnog parka. Bilo kako, ono što se tu dogodilo je da je prije četiri ili pet stotina godina Kilauea, a možda i stariji vulkan, Mauna Loa, eruptirao. Istjecala je lava i formirala cijevi. Kada je lava prestala istjecati, istekla je i iz cijevi. One su ostale kao veličanstvene i velike

bazaltne cijevi. Vremenom su se napunile blatom i truleži i bog zna čim još, ali su još ondje." Zastao je, gledajući redove studenata. "Sviće li kome kakve to veze ima s Mjesecom?" Podiglo se smjesta dvadesetak ruku. Izabrao je momka do Ranjita: "Da, Jude?"Ovaj je žustro ustao. "I na Mjesecu ima vulkana."Profesor se složio: "Možemo se kladiti u to. Bilo je to davno, Mjesec je malen i ohladio se prije puno vremena. Još možemo vidjeti gdje su bili najveći, gdje je bazaltna lava prekrila tisuće četvornih kilometara i obilje je kupola na njemu, na ravnicama kao i u kraterima, koji su vjerojatno vulkanskog porijekla. A gdje su tokovi okamenjene lave i kupole, znači da je tekla lava, a gdje je tekla lava su - što?""Cijevi!" nekoliko studenata će u jedan glas, Ranjit je bio među njima."Cijevi od lave, točno", složio se Vorhulst. "Na Zemlji, cijevi poput Nahuku rijetko budu veće od nekoliko metara u promjeru. Mjesec je drugačiji. Pod njegovom zanemarivom gravitacijom mogle su narasti deset puta veće. Sada tamo čekaju neko ljudsko biće da dođe i prokopa do neke od njih i zatvori pukotine u njoj, jako pažljivo, onda je napuni zrakom i tada može početi iznajmljivati sobe imigrantima sa Zemlje." Pogledao je u sat na ekranu, koji je iz zelene promijenio boju u žutu, a sada je počeo treptati crveno. "I to bi bio kraj današnjeg predavanja."

Zapravo nije, jer je još uvijek desetak ruku bilo u zraku. Dr. Vorhulst baci žalostan pogled na crveno treptajući sat i preda se: "U redu. Još samo jedno pitanje? Tko će?"Nekoliko od onih s podignutim rukama naglo ih spusti i okrenu se prema mladiću kojeg je Ranjit viđao u društvu sa svojim današnjim kolegom kraj sebe, Judeom. Odmah je počeo govoriti, jedva dočekavši tu priliku: "Dr. Vorhulst, neki bi htjeli čuti vaše mišljenje o nečemu. Kako vi pričate, često zvuči kao da smatrate da bi inteligentan život mogao biti uobičajen u Galaktici. Je li to istina?"Vorhulst ga pogleda ispitivački. "Hej, otkuda da ja znam ima li tko od vas nekoga u obitelji koji piše za neke novine? I ako izjavim to što želite od mene, koji će naslov biti? Možda, Sveučilišni zaljubljenik u zvijezde tvrdi kako će nebrojene izvanzemaljske vrste izbrisati čovječanstvo?."

Student je bio uporan. "Što vi mislite?"Vorhulst uzdahne. "U redu. Pitanje je pošteno i dat ću i takav odgovor. Nema znanstvenog dokaza, niti jednoga, da u našoj Galaktici ne postoji neki broj, možda čak i velik, planeta koje su u stanju iznjedriti i održavati život. Isto tako ne postoji znanstveni dokaz protiv toga da neke od njih ne bi bile u stanju razviti civilizaciju s naprednim znanostima. Evo, to je istina. Nikada ju nisam nijekao. Naravno", dodao je, "ne mislim time na vaše smiješne superstvorove iz stripova, koji nas žele pokoriti ili, čak, potpuno eliminirati. Kao oni, kako se zovu?, neprijatelji Supermena koje je njegov otac, prije nego su raznijeli njihov planet, zatvorio u lebdeći svemirski zatvor? Onaj koji izgleda kao kocka bez težine, samo se nešto dogodilo i izgubili su se?"Odmah se začuo glas iz pozadine: "Mislite na generala Zoda?" Drugi glas mu se pridružio: "A djevojka se zvala Urna!" Tada su zavikali i ostali: "I Non!"Profesor je kimnuo za potvrdu: "Drago mi je što vas je većina dobro potkovana u klasicima. Ali, vjerujte mi, takvi ne postoje. Niti jedna odvratna svemirska vrsta ne razmišlja o našem uništenju, a sad idemo van prije nego nas istjeraju čistačice."

Iako Dr. Vorhulst nikada nije čuo za Velegalakte niti za ikoju od vrsta koje su s njima surađivale - a da je, dao bi najvjerojatnije potpuno drukčiji odgovor - bio je u pravu glede onoga što je rekao. Niti jedan izvanzemaljac, trenutno, nije razmišljao o uništenju ljudske vrste. Jedini izvanzemaljci zainteresirani za taj predmet već su bili donijeli odluku i vratili se zabavnijim poslovima.Velegalakti nisu imali motivaciju za održavanje svoga okoliša čistim od neprijateljskih vrsta, bez da im se uputi ideja o suživotu u miru i prijateljstvu. Njihove želje i time vođena nastojanja bile su postojati u svemiru s najmanje mogućim odvraćanjem pažnje od njihovih glavnih zanimanja. Neka od tih zanimanja bila su u svezi s njihovim planovima za savršeni galaktički okoliš kakvog su se nadali održati još daljnjih deset ili dvadeset milijardi godina. Ostali njihovi interesi bili su slični onome što ljudi nazivaju "obožavanjem lijepoga",Velegalakti su mnogo toga smatrali prelijepim. Ljudski nazivi za te pojmove bili bi brojevi, jezgre atoma, kozmologija, teorija struna (i ne-

struna)), kauzalnost i mnogo drugih područja. U uživanju u osnovnim značajkama prirode bili su u stanju provesti stoljeća, ako su željeli i tisućljeća, razmišljajući o bogatoj paleti promjena spektra kada bi jedan jedini atom gubio elektrone, jednog po jednog. Ili bi mogli stoljećima proučavati raspodjelu prim brojeva većih od 10 50. Ili bi pratili sporo sazrijevanje neke zvijezde od stanja oblaka plina i sićušnih čestica prašine, pa preko početka nuklearnog sagorijevanja sve do posljednjeg stadija hladnog bijelog patuljka i ponovno, oblaka plina i međuzvjezdane prašine.0 da, imali su oni i drugih briga. Jedna od njih bila je, na primjer, njihov projekt povećavanja postotka teških elemenata u odnosu na vodik u kemijskom sastavu Galaktike. (Imali su valjanog razloga za taj program, no ljudska bića to ne bi mogla razumjeti.) Ostale njihove djelatnosti bile bi još neshvatljlvije htijenjima čovječanstva. Ali, da, smatrali su da je obuzdavanje potencijalno opasnih civilizacija vrijedno truda.

Zbog toga su podaci dobiveni o planetu Zemlji zahtijevali akciju. Naredba Velegalakta poslana na Zemljanima na njihov planet sporošću brzine svjetla bila je još godinama udaljena od cilja. I neće biti dovoljna. A nije bila više niti bitna, pošto se pojavila potreba za hitnijom akcijom. Ovi uspravni dvonožni kralježnjaci nisu samo znali tehnologiju nuklearne fisije i fuzije nego su posjedovali i ogromnu vojnu industriju za proizvodnju toga oružja. Situacija je bila uznemiravajuća više no što su Velegalakti očekivali i nisu htjeli dalje tolerirati tako nešto.Odlučili su uništiti izvor tog uznemiravanja.Kada su Velegalakti htjeti proslijediti tu naredbu do jedne od vrsta koje su s njima surađivale, imali su nekoliko mogućih sustava dostave. Na primjer, obični radio, učinkovit, ali jednostavno spor. Niti jedan elektromagnetski signal, bilo to svjetlo, radar, išta takvog, nije putovalo ništa brže od voljenog c Dr. Einsteina, a to je najveća moguća brzina, otprilike tri stotine tisuća kilometara u sekundi. Velegalakti su razvili neke brže strojeve, provlačeći se njima kroz crvotočine u relativnosti, međutim i ti su bili najviše četiri ili pet puta brži.Sami Velegalakti ili, točnije, neki njihovi odvojivi dijelovi, bili su nebarion-ska bića pa nisu imali ta ograničenja. Zbog geometrije desetdimenzionog pro-storvremena, putovanje im je bilo sastavljeno od nekog brojnih preskoka; od a do b, od b do c, od c možda već ravno do odredišta.Tranzitno vrijeme svakog preskoka bilo je skoro zanemarivo, tako

da su, gotovo jednako brzo prolazili promjer protona kao i od centra Galaktike do najudaljenijeg spiralnog kraka.Pribjegli su tom neuobičajenom načinu odvajanja dijela samog sebe kako bi dostavili informacije Jedno Cijelo Petima, tako da su Jedno Cijelo Peti dobili naredbu za polazak umalo istodobno kada su je Velegalakti odlučili uručiti. A kako su Jedno Cijelo Peti predvidjeli koja će to odluka biti, bili su potpuno spremni za polazak prije no što je i došla.Jedno Cijelo Peti nisu imali razloga za odugovlačenje. Njihova invazijska armada bila je potpunosti spremna za polijetanje. Krenuli su.Da se razumijemo, Jedno Cijelo Peti su kao sva materijalna bića bili ograničeni brzinom svjetlosti. Proći će stoga vrijeme skoro cijelog ljudskog naraštaja prije negoli armada stigne do odredišta i uništi neželjenu vrstu. No, bili su na putu.

6U međuvremenu, na Zemlji

Ranjit ne samo da je uživao u astronomiji već mu je čak dobro išla. Čak i najslabiji kontrolni bili su ocjenjivani s visokih osamdeset, a dobrohotnost profesora (koju je Ranjit procjenjivao prema količini upućenih mu pitanja i poziva na diskusiju) dobila je još višu ocjenu. Dr. Vorhulst imao je, doduše, neki svoj sjajan način da pohvali skoro svakoga s predavanja. Ranjit je shvatio da to nije bilo stoga što mu je bilo svejedno ili nije mario. Bilo je tako zato što se na taj kolegij nije upisao nitko tko nije bio fasciniran idejom da jednom, nekako, neko ljudsko biće ode i posjeti koji od tih bizarnih svjetova. Kada je dobio, treći puta zaredom, ocjenu iz kontrolnog ispita: "100 %" riješeno točno, prvi puta je postao svjestan da bi mogao postati student koji usrećuje svog oca.Čisto iz eksperimentalnih razloga pokušao se prihvatiti ozbiljnije i ostalih kolegija. Proučio je popis dodatne literature profesora iz filozofije i pronašao knjigu koja je imala vrlo zanimljiv naslov. Ali, čim je počeo čitati veliko djelo Leviatan Thomasa Hobbesa, taj tren mu je prestao biti zanimljiv. To Hobbes piše da je ljudski um poput stroja? Ranjit nije, baš, vjerovao u to. Nije nalazio smisao ni u razlici između meritum congrui i meritum condigni. Iako je prilično vjerovao da shvaća što je Hobbes mislio kada je veličao "kršćansku državu"

kao najbolji način društvenog uređenja, to nije bila misao koja bi nešto promijenila kod nepopustljivog agnostika, siria Vrhovnog svećenika hinduističkog hrama. Kod Hobbesa mu ništa nije izgledalo povezano sa životom ikoga Ranjitu poznatoga. Mrzovoljno je vratio knjigu natrag u knjižnicu i otišao na spavanje.Čekala su ga dva pisma. Jedno je bilo u omotnici kremaste teksture s velikim žigom Sveučilišta. Sigurno, pomislio je, potvrda iz računovodstva u vezi još jedne kvartalne uplate školarine. Drugo je bilo iz Londona, znači od Gaminija. Odmah ga je otvorio.

Računao je da će mu vijesti od Gaminija uljepšati dan i ponovno se razočarao. Pismo je bilo kratko i niti na jednom mjestu Gamini nije pisao kako mu nedostaje. Uglavnom je opisivao kako je gledao izvedbu jedne od Shakespeareovih manje zabavnih komedija, u nečemu što je zvao "Barbican". Zbog nekog razloga, pisao je, režiser je obukao sve u jednake bijele kostime, tako da on i Madge pola predstave nisu mogli pratiti tko govori.Dok je dohvaćao pismo sveučilišne omotnice, Ranjitu je svanulo kako je to treći, možda četvrti puta kako Gamini spominje tu Madge. Razmatrao je moguće implikacije te činjenice dok je vadio pismo jednake kremaste teksture iz omotnice. Ono što je pisalo jednostavno ga je lupilo po glavi. Na pismu je bio ugravirano ime dekana Sveučilišta, a pisalo je:

Molimo vas, dođite u ured Dekana u 14 sati, slijedećega utorka. Potvrđeno je da ste tijekom nedavno završene školske godine protupravno koristili lozinku za računalo jednoga od osoblja sveučilišta. Tražimo da sa sobom ponesete sve dokumente ili ikakve materijale za koje smatrate da su povezani s ovom optužbom.

Sudeći po imenu na kartici, žena koja je primala stranke u dekanovom predsoblju bila je tamilskog porijekla i bila je stara otprilike kao Ranji-tov otac. No, pogled joj je bio hladan. "Očekuju vas. Možete ući."Nikada prije Ranjit nije bio u prilici da posjeti dekana Sveučilišta. Znao je kako izgleda, prema fotografiji na početnoj web-stranici Sveučilišta. Stariji čovjek koji je čitao novine za stolom od

mahagonija, definitivno nije bio taj. Odložio je novine i ustao, ne baš sa smiješkom, ali svakako ne s osuđujućim izrazom "izbačen si" na licu, kakvog je Ranjit očekivao. "Dođite, gospodine Subramanian", pozvao ga je. "Sjednite. Ja sam Dr. Denzel Davoodbhoy, predstojnik Matematičkog odjela i s obzirom da matematika igra veliku ulogu u ovom slučaju, Dekan me zamolio da umjesto njega obavim ovaj razgovor."Tome se nije imalo što za prigovoriti i Ranjit nije imao pojma kako bi trebao reagirati. Jednostavno je nastavio gledati u matematičara izrazom koji je, tako se nadao, iskazivao pozornost i pažnju, ali niti trun krivnje.Dr. Davoodbhoyu to nije smetalo. "Za početak, moram vam postaviti nekoliko formalnih pitanja. Jeste li koristili lozinku Dr. Dabara zbog zarađivanja novaca, za što niste bili ovlašteni?" "Ne! Takvo nešto mi ne bi ni u snu palo na pameti"

Dr. Davoodbhoy kimne, kao da je očekivao takve odgovore, "Mislim da vam mogu reći da za to nije pronađen niti jedan dokaz niti potvrda. Na kraju, kako ste, zapravo, došli do lozinke?"Koliko je Ranjit uspio shvatiti, nije bilo razloga da bilo što niječe. Nadajući se kako je to sve, počeo je s otkrićem profesorovog poduljeg izbivanja iz zemlje i završio ulaskom u knjižnicu, gdje ga je na računalnom ekranu čekalo konačno rješenje.Kada je završio, Davoodbhoy ga je na trenutak, u tišini, promatrao. Tada je rekao: "Znate što, Subramanian, vaša budućnost možda leži u kriptografiji. Bilo bi to pametnije od trošenja života u pokušaju dokazivanja Fermatovog posljednjeg teorema."Gledao je Ranjita kao da očekuje odgovor, pa nastavio: "Niste jedini, znate. Kada sam bio mlad kao vi, poput većine matematičara na svijetu i sam sam se zainteresirao za Posljednji teorem. Neodoljiv je, ne? Kada sam bio malo stariji, odustao sam, i sami znate zašto. Zato jer su vrlo veliki izgledi da Fermat nikad nije imao dokaz za kojeg je tvrdio da ga ima."Ne želeći zagristi mamac, Ranjit s naporom ostane sjediti s dužnom pažnjom i zatvorenim ustima. Davoodbhoy još doda: "Pogledajte na to iz drugoga smjera. Pretpostavljam da znate da je Fermat proveo veći dio svog vremena, sve do smrti, pokušavajući dokazati da je

njegov teorem istinit i za treću, četvrtu i petu potenciju. Razmislite o tome. Ima li smisla baviti se time? Naime, ako čovjek već posjeduje opći dokaz kako pravilo vrijedi za sve eksponente veće od 2, zašto bi se mučio nalazeći dokaz za nekoliko izoliranih primjera?"Ranjit je stisnuo zube. Bilo je to pitanje koje ga je mučilo ponovo i ponovo, tijekom nesanih noći i dana punih razočaranja. I nije našao dobar odgovor za njega. Dao je Davoodbhoyu ne posvema zadovoljavajući odgovor kojim je i sebe pokatkada smirivao: "Tko zna? Kako može netko poput vas ili mene pitati zašto je veliki Fermatov um išao smjerovima kojima je išao?"Matematičar se zagledao u njega pogledom koji je pokazivao da tolerira, ali je pokazivao, u nekoj mjeri i poštovanje. Uzdahnuo je i raširio ruke: "Mogu li vam ponuditi potpuno različitu teoriju od ove, Subramaniane? Pretpostavimo da je - kada je to bilo, 1637. godine? - da je te 1637. godine Monsieur Fermat upravo dovršio ono što je smatrao dokazom. Da je kasnije te noći, čitajući u svojoj knjižnici, samo pretpostavimo kako je, u nemoći da si pomogne, u trenutku prosvjetljenja, umoran, prije nego je zaspao naškrabao tu opasku u knjigu." Zastao je i pogledao Ranjita na način koji se mogao protumačiti samo kao procjenjujući pogled. Kada je nastavio, njegov glas imao je notu podobnu podjednako za cijenjenog kolegu, kao i za nediplomiranog studenta kojeg je trebalo dovesti pameti. "Pretpostavimo da je, nešto kasnije, prošao ponovo kroz dokaz i pronašao da sadrži fatalnu pogrešku. Ne bi bilo prvi puta, zar ne? Jednako se događalo i s nekim drugim 'dokazima za koje je kasnije izjavio da su pogrešni, nije li tako?" Srećom, ovoga puta nije tražio odgovor od Ranjita, već je nastavio. "Pa je tako nastojao popraviti svoj dokaz na sve moguće načine. Nažalost, nije išlo. Nastojeći da izvuče nešto iz te svoje pogreške, pokušao je s manje zahtjevnim dokazom na lakšim slučajevima. Poput onog: p jednako tri i uspio; zatim p jednako četiri i ponovno uspio. Nikada nje dao dokaz za slučaj p jednako pet, ali je bio uvjeren da postoji. Bio je u potpunom pravu, jer je netko drugi dao taj dokaz nakon Fermatove smrti. Cijelo to vrijeme ona škrabotina u Diophantu boravila je u knjizi na polici njegove knjižnice. Da se ikada sjetio da ju je zapisao, uvjeren sam da bi se vratio i izbrisao taj loš zaključak. Zapravo, koliki su bili izgledi da će je itko ikada vidjeti? Onda je umro, netko je podrobno

pregledavao njegove knjige i to pročitao... a da uopće nije znao da je veliki čovjek promijenio mišljenje."Ranjitov izraz lica ostao je postojan. Odgovorio je: "To je vrlo labava teorija. Jednostavno ne mogu povjerovati da je to ono što se uistinu dogodilo."Davoodbhoy se nasmijao. "Dobro, Subramanian. Ostanimo na ovome. Samo, nikad više." Još je jednom prstom prošao kroz papire pred sobom, kimnuo glavom i zatvorio dokumente. "Sada možete natrag na predavanja.""Hvala, gospodine." Odugovlačio je, stavljajući naprtnjaču na sebe i onda, napokon, pitao: "Bit ću izbačen?"Matematičar je izgledao iznenađeno. "Izbačen? Ne, ništa slično tome. Ovo je samo prva opomena. Ne izbacujemo zbog nečega kao što je krađa lozinke, a i dekan je dobio iznenađujuće pohvalna pisma vama u prilog." Ponovno je otvorio Ranjitovu dokumentaciju i prelistao papire. "Evo, tu su. Jedno je od vašeg oca. Čvrsto je uvjeren da ste, u osnovi, dobar karakter. Da se razumijemo, samo za sebe, mišljenje oca o vlastitom sinu ne bi imalo takvu težinu da tu nije i ovo drugo. Jednako je pohvalno kao ono vašeg oca, međutim došlo je od nekoga tko nije vama blizak, ali je osoba od utjecaja na Sveučilištu. Zapravo, on je odvjetnik Sveučilišta, Dhatusena Bandara."Sada je Ranjit imao o čemu razmišljati. Tko bi pomislio da bi se Gaminijev otac potrudio spasiti prijatelja svoga sina?

7Na putu do

Školska godina bližila se kraju. Sati kada su bila predavanja iz astronomije, ta dva prekratka perioda, bili su izvanredni. Nije mogao dočekati kada su na tjednom rasporedu.Neko kratko vrijeme Ranjit je polagao nade u jednu svijetlu, doista svijetlu točku. Sjetivši se predavanja o onome što je nazvao hidro-solarni plan za Mrtvo more u Izraelu, vratio se na tu seriju predavanja. Ali je predavač govorio o povećanju saliniteta većine oceanskih voda diljem svijeta. O tome kako neke od najvećih svjetskih rijeka više ne utječu u more, bilo koje, jer im se voda upotrebljava za navodnjavanje, ispiranje WC-a i zalijevanje travnjaka ispred kuća u

gradovima. Ranjitu te tmurne slike nisu bilo potrebne. Više se nije vratio na ta predavanja.Čak se predano trudio da se ozbiljno posveti školovanju ili se barem pretvarao da je tako. Na primjer, učenje se može shvatiti kao igra i to s poštenom mogućnosti dobitka. Nije baš sve sličilo na neutaženu žeđ za učenjem koja je obilježila njegovu najraniju predanost Fermatovom teoremu. Sada se svelo na pogađanje što će koji od predavača postaviti kao pitanje na idućem testu i na traženje odgovora. Nije uvijek pogodio, ali dovoljno za lijepu ocjenu, a ne jedva za prolaz, kao prije.Dakako, s izuzetkom astronomije.Dr. Vorhulst se pobrinuo da svako predavanje bude zadovoljstvo. Kao ono kada su razgovarali o teraformiranju, prilagođavanju površine planeta kako bi ljudska bića mogla na njemu opstati. A, onda, ako se namjeravaš prihvatiti toga, kako ćeš doći do tog mjesta gdje ćeš te-raformirati?

Ranjitov odgovor bio bi "raketnim brodovima". Ruka mu je bila spremna na dizanje, tako da može ponuditi taj odgovor, kada ih je predavač zaustavio u pola podizanja. "Hoćete reći: raketnim brodovima, imam li pravo, ne?" Dr. Vorhulst je odgovorio umjesto svih, naročito umjesto njih desetak, poput Ranjita, koji su počeli dizati ruke. "U redu. Razmislimo malo o tome. Uzmimo kao pretpostavku da želimo početi terafor-mitati Mars, a sve što nam treba je apsolutni minimum jakih strojeva za kopanje zemlje. Jedan ogromni rovokopač. Na primjer. Jedan utovari-vač. Par srednje velikih kamiona. Gorivo za njih, za, recimo, nekih šest mjeseci. Dovoljno da se započne posao, u svakom slučaju..." zastao je, ugledavši ruku koja je poletjela u zrak iz srednjeg reda. "Da, Janaka?"Mladić imenom Janaka žustro je skočio na noge. "Ali, Dr. Vorhulst, već postoji kompletan plan kako proizvoditi gorivo iz sirovina koje Mars već ima!"Profesor se usredotoči na njega. "Janaka, apsolutno ste u pravu. Na primjer, ako doista postoje velike količine metana ispod permafrosta na Marsu, u što su mnogi uvjereni, mogli bismo ga iskoristiti za gorivo, pod pretpostavkom da nađemo još kisik za gorenje. U svakom slučaju, moramo imati gomilu teških strojeva, koji će trebati ogromne

količine goriva za pokretanje prije no što će tamo početi rasti biljke." Vorhulst mu se prijateljski nasmiješi. "Ali, Janaka, mislim da ako želite započeti ikakvo teraformiranje u skoroj budućnosti, vjerojatno ćete, ipak, morati dopremiti gorivo do tamo. Da razmotrimo to malo".Okrenuo se ploči i počeo pisati. "Recimo da šest do osam tona goriva treba za početak. Strojevi za kopanje zemlje teški su, koliko da napišemo, najmanje dvadeset do trideset tona? Da tih najmanje dvadeset osam tona tereta pošaljemo s niske staze oko Zemlje prema Marsu, moramo sve to strpati u neku vrstu svemirskoga broda. Ne znam kolika bi to masa bila, ali, recimo, da bi brod za Mars imao masu od pedeset ili šezdeset tona, plus gorivo potrebno za napuštanje staze i upućivanje do Marsa." Odmaknuo se da promotri što je napisao i na-mrštio se. "Bojim se da imamo problem", uputi slušateljstvu preko ramena. "Ta masa teško će se podići sa Zemljine površine, nije li tako? A prije nego brod krene prema Marsu, moramo ga dovesti na stazu oko Zemlje. Bojim se da bi to bilo preskupo."Zastao je, promatrajući ih sažaljivo. Čekao je da netko, možda, digne ruku i nakon nekog vremena učinila je to jedna djevojka. "To je stoga što mora savladati Zemljinu gravitaciju, je li tako, Dr. Vorhulst?" Uputio joj je širok osmjeh: "Upravo tako, Roshini." Pogledao je usat, koji je upravo promijenio boju u žutu. "Kako vidite, taj prvi korak je nepremostiv. Postoji li neki način da ga zaobiđemo? Pokušati ćemo ga naći slijedeći puta. Ali ako netko od vas ne može dočekati odgovor, postoje pretraživači na internetu."Već su svi poustajali, kada im je uputio poziv: "Još jedno. Svi ste pozvani na zabavu u moju kuću povodom kraja semestra. Nemojte se posebno odijevati i ne donosite nikakve darove osim sebe. Samo dođite. Moja majka će se uvrijediti ako ne dođete."

Kod njegovog profesora astronomije Ranjitu se najviše sviđalo, osim neočekivanog poziva na uživanje u proslavi kraja semestra, bilo je to što Dr. Vorhulst, zapravo, nije trošio puno vremena na samo podučavanje. Na kraju svakog predavanja rekao bi im o čemu će biti slijedeće, jer je znao da će njegovih stotinjak gorljivih "svemirskih kadeta" dobro proučiti materijale puno prije novog predavanja. (Nekoliko njih koji nisu počeli s tolikom motivacijom i koje je podržavala nada kako će tu biti lako proći i zaraditi A, uskoro su ili

otpali ili se zarazili entuzijazmom drugih.) Na taj način, svako predavanje Dr. Vorhulsta doživljavalo se poput igre.Ovoga puta Ranjit nije požurio na kompjutor. Imao je drugih obaveza. Prvo je imao odslušati zadnjih sat i pedeset minuta dosadne filozofije. Onda je na redu bilo brzo žvakanje bezukusnog sendviča i ispijanje mlake vrećice neprepoznatljive varijante okusa voćnog soka, sve na brzinu progutano. Žurio se da uhvati autobus u 14 sati, do knjižnice.Ispred blagovaonice stajao je uz ostale kolega koji je na predavanjima iz astronomije sjedio kraj njega, i imao je novosti za Ranjita. "Jesi li čuo što je Dr. Vorhulst obećao za slijedeće predavanje? Upravo sam rekao prijateljima novosti. Artsutanov projekt! Vorhulst kaže da bi ga mogli izgraditi upravo ovdje! Na Šri Lanki! Svjetska banka je upravo objavila da je zaprimila zahtjev za financiranje studije o terminalu na Šri Lanki!"Ranjit je već otvorio usta da zapita o čemu se radi, kada ga je preduhitrio jedan od ostalih: "Jude, rekao si da možda neće proći."Ovaj se odmah snuždio i priznao: "Ma, da. Ti prokleti Amerikanci i prokleti Rusi i još prokletiji Kinezi imaju svu moć i zna se, novac. Izgleda da ga neće dati. Ako jednom postaviš Artsutanovo dizalo, svaka i najmanja država na svijetu mogla bi imati vlastiti svemirski program. I onda im ode monopol! Ne misliš tako?"Posramljen, Ranjit je skrivao da ne zna odgovor. Uopće nije imao pojma o čemu Jude govori singaleškoj grupi gladnoj novosti. Poslije je, u knjižnici, preko pretraživača, upijao informacije brzinom munje.Što je više saznavao, više je dijelio Judovo ushićenje. To je značilo premostiti udaljenost od Zemljine satelitske staze. Pomoću Artsutanove Nebeske Kuke to više ne bi bio problem!Istina je da su provedbene studije bile još daleko od realizacije, a ta je da uskočiš u vozilo koje će te velikom brzinom odvesti ravno do staze na nekoliko stotina kilometara, bez trošenja oceana milijunskih litara eksplozivnog tekućeg goriva. Ali, bilo je moguće. Najvjerojatnije će se i dogoditi, prije ili poslije. Tada će i Ranjit Subramanian moći biti jedan od onih sretnika koji će kružiti oko Mjeseca ili krstariti između Jupiterovih satelita, čak hodati beznadno suhim pustinjama Marsa.Sudeći po onome što je pretraživač pronašao Ranjitu, davne 1895. godine, prvom ruskom sanjaru o svemirskim putovanjima, Konstanti-nu Eduardovič Ciolkovskom, pala je na pamet ta ideja vidjevši

Eiffelov toranj u Parizu. Kako je rekao, dobar način za dizanje svemirskih vozila na stazu bio bi izgraditi doista visok toranj, s ugrađenim dizalom, koji bi ih jednostavno podignuo na vrh, odakle bi krenuli na svoja putovanja.No, kada je, 1960. godine, lenjingradski inženjer, imenom Jurij Artsutanov bio pročitao Ciolkovskijevu knjigu, odmah je zaključio da taj plan nije moguće provesti. Stari Egipćani znali su to davno, jednako tako i Maje nekoliko tisuća godina nakon njih, na suprotnoj strani svijeta. Postoji granica do koje možeš dizati toranj ili piramidu u visinu, prije no što se uruši od vlastite težine.U strukturi koja se gradi od tla prema gore, svaka razina mora podnijeti težinu svih ostalih iznad sebe. Bile bi to potrebne stotine kilometara tornja, razina za razinom, da bi se dosegla satelitska staza, i nema tog materijala koji bi izdržao toliku težinu bez drobljenja.Ali Artsutanov se dosjetio da nizanje katova uvis nije jedini način na koji se može izgraditi visoka struktura. Za razliku od tlačenja mate-rijala, drugi način je bio zatezanje. Građevina koja će visjeti s neba.Struktura temeljena na zatezanju, napravljena od kablova zakvače-nih za neko tijelo na stazi, bila je teorijski elegantna, ali u praksi neizvediva. Pogotovo za inženjera koji je imao na raspolaganju materijale iz sredine dvadesetog stoljeća. Međutim, Artsutanov se nije predavao. Tko kaže da se za nekoliko desetljeća neće napraviti materijali dovoljno čvrsti za izradu zateznih kablova i učiniti to građevinu mogućom?Na kraju dana, spremajući se za spavanje, Ranjit se smijao, nastavio se smijati i u snu. Prvi puta, nakon duljeg vremena, naišao je na nešto vrijedno da ga učini sretnim.

* * *

Bio je nasmijan i slijedećeg jutra na doručku. Brojao je sate (bilo ih je skoro stotinu i četiri) do slijedećeg predavanja iz astronomije.U Ra-njitovim mislima ta predavanja bila su, bez ikakve sumnje, najblistavija točka te akademske godine...Kad je tako, da zamijeni glavni predmet, matematiku, astronomijom?Prestao je žvakati kako bi o tome još jednom promislio, ali bez zadovoljavajućeg zaključka. Nešto u njegovoj svijesti nije dopuštalo

da poduzme odlučni korak odricanja od matematike. Ovako ili onako, to bi konačno značilo odreći se Fermatova teorema.S druge strane, bilo je poprilično čudno, kao što mu je to i njegova mentorica naglasila najednom od razgovora na koji se udostojao doći, diplomirati matematiku, a ne polaziti predavanja iz nje.Ranjit je znao što treba učiniti i imao je cijelo, slobodno jutro za to. Čim je mentorica došla u ured, bio je tamo da raščisti svoj status prema njoj. Oko podneva bio je službeno prijavljen kao kasnije upisan na predavanja iz osnova statistike. Zašto statistike? Zato što je, u biti, bila dio matematike. Ali, pred kraj krenuti na predavanja? Uvjerio je mentoricu kako neće biti problema, da nema tih prijediplomskih predavanja iz područja matematike u koja on ne bi mogao upasti u bilo koje vrijeme. I tako je do ručka Ranjit riješio barem jedan problem, iako je smatrao kako to, zapravo, nije bilo vrijedno rješavanja. Sve u svemu, Ranjit je napao svoj neukusni ručak zadovoljan samim sobom.A onda je krenulo na loše.Neka budala je navila vijesti na radiju na najglasnije, umjesto uobičajenog mrmorenja muzike, na koje su studenti bili navikli za jelom. Izgleda kako nitko nije znao to isključiti.Naravno da su udarne vijesti dana bile upravo one koje Ranjit nije htio čuti, jer su bile upravo onakve kakve su sve vijesti iz svijeta.Kad su već bile, pažljivo ih je slušao. Vijesti su bile predvidivo loše. Sva žarišta ratova su se održavala, a nova su se spremala, ništa novo. A onda su krenuli s lokalnim vijestima. Te Ranjita nisu zanimale, sve dok mu nešto nije privuklo pažnju. Bila je to riječ "Trincomalee".Sada je pratio s punom pažnjom. Izgleda da je neki čovjek iz Trin-comaleea bio zaustavljen, jer se nije sa svojim starim kombijem htio skloniti s puta policijskom vozilu koje je bilo ozvučeno sirenom. Po-licajci u vozilu su, zapravo, žurili na ručak. Kada su ga već zaustavili, bacili su pogled u unutrašnjost. A unutra su vidjeli hrpu tostera, mik-sera i ostalih malih kuhinjskih pomagala, za koja nije imao pošteno opravdanje otkud sve to u njegovom vlasništvu.

Kada je voditelj na radiju spomenuo ime osumnjičenoga, Ranjitu se zaustavila žlica s rižom na pola puta do usta. Kirthis Kanakaratnam.To ga je ozlovoljilo više od onih vijesti prije. Nije znao kamo da stavi

to ime. Zvučalo je nekako poznato, ali otkuda? Iz škole? Očevog hrama? Moglo je biti od bilo kuda i Ranjit nikako da tom imenu nađe lice. U kasnijim vijestima, mnogo kasnije, kad je Ranjit već odustao, spomenuli su kako je osumnjičeni ostavio ženu i četvero male djece iza sebe.To se doista njega nije ticalo, reče Ranjit sam sebi. Nije se u to baš uspješno uvjerio, jer ako doista ne zna tko je taj Kirthis Kanakaratnam, kako će znati je li to netko tko spada u kontekst poznatih.Stoga je nazvao policiju. Za početak je nazvao broj njihovog središnjeg ureda i to iz dijela sveučilišnog kompleksa u koji je rijetko zalazio. Javio mu se ženski glas, nije zvučao mlado. Nije bio njen posao davati informacije. Zatvorenik imenom Kirthis Kanakaratnam? Možda je i postojao. U zatvorima Colomba ima mnogo zatvorenika i ne daju uvijek svoja prava imena. Može li pozivatelj dati neke informacije o toj osobi? Na primjer, imena njegovih suradnika? Je li pozivatelj s njim u srodstvu? Ili možda, udružen s njim u neki posao? Ili....Ranjit je potiho odložio slušalicu na mjesto i napustio govornicu. Nije bio pretjerano uvjeren da će policija svakog trena dojuriti hodnikom, ali je bilo posve moguće i da se to dogodi, pa nije vidio razlog da se zadrži na tom mjestu.

Kada se vratio navečer u sobu, tamo ga je dočekalo nešto lijepo. Čekao ga je Gamini, kao e-pismo iz Londona. (Također i poruka da ga je zvao otac i želi da mu uzvrati poziv. Izrazito dobre vijesti, pomislio je. Izgleda da se starac odobrovoljio u vezi ponovnog razgovaranja s njim... Svejedno, prvo je pogledao e-pismo od Gaminija.)U njemu,velika novost: "Hej, imam neka ljetna predavanja koja moram pohađati, ali tata hoće da dođem kući na nekoliko dana ovoga ljeta, da vidim baku još jednom prije nego ode. Kaže da je sve slabija. Tako da ću malo skoknuti na Lanku. Gdje ćeš ti biti? Ne znam hoću li imati vremena doći do Trinca, ali da se negdje nađemo?"E, nije li to bila prava novost? Je! Jedino što je prizemljivo njegovo oduševljenje bila je činjenica da mora uzvratiti ocu poziv.Starac je na prvu zvonjavu dignuo telefon. Glas mu je bio radostan i

rekao mu je, pun osjećaja i zadovoljstva: " Ranjite, zašto skrivaš tajne od svoga oca? Nisi mi rekao da je Gamini Bandara u Engleskoj!"Kako nitko nije bio nazočan, Ranjit je zakolutao očima. Ako nije poručio ocu tu novost, bilo je to sigurno zato što je bio uvjeren da će doušnici njegovog oca to obaviti. Jedino što je izazivalo čuđenje bilo je što im je tako dugo trebalo. Na trenutak je porazmislio da li da spomene kako će Gamini na kratko doći kući i onda odluči: zašto bi radio posao koji treba obaviti osoblje studentskog doma? Zadržao je to za sebe i odgovorio: "Da, pohađa ondje neku školu. Londonska ekonomska škola. Njegov otac misli da je to najbolja škola na svijetu."Otac se složio. "Sigurno je. Pogotovo za određene smjerove. Znam da ti jako nedostaje, ali to meni, na dulje vrijeme, rješava jedan veliki problem. "Riječ je o tome da mi nedostaješ, Ranjite. Možeš li mi oprostiti?"O ovome nije trebalo porazmisliti, odmah je odgovorio: "Volim te oče i nemam što za praštanje. Razumijem zašto si morao napraviti to što jesi.""Hoćeš li, onda, provesti ljetne praznike ovdje, u Trincou?Ranjit ga je uvjerio da ne želi ništa više od toga, ali se počeo osjećati neugodno. Razgovor mu se počeo gaditi. Na sreću, sjetio se pitanja na koje će otac, možda, moći odgovoriti. "Tata, jedan čovjek iz Trinca uhapšen je u Colombu, zove se Kirthis Kanakaratnam. Imam osjećaj da sam ga upoznao, nekoć. Znaš li ti tko je on?"Ganesh Subramanian duboko udahne. Ili mu je pitanje bilo neugodno, ili mu je, jednako kao Ranjitu, dobro došla promjena teme, nije se moglo znati. "Naravno da ga znam. Kirthis. Zar se ne sjećaš, Ranjite? Moj podstanar. Onaj s puno djece i ženom slabijeg zdravlja? Obično radi kao vozač kočije za jedan od hotela na plaži. Otac mu je obavljao male poslove oko hrama sve do smrti..."Ranjit se prisjetio: "Da, sada se sjećam!" Čovjek o kojem je bila riječ bio je nizak i taman poput samog Ranjita. Živio je, s obitelji, u kućici na rubu posjeda Ganesha Subramaniana. Optimist bi u njoj nabrojio tri sobe, za dvoje odraslih i četvero male djece, bez tekuće vode. Ranji-tovo najjasnije sjećanje bila je slika majke kako, sva očajna, pere dječje rublje u velikoj limenoj kadi.. .a djeca se motaju oko njenih nogu i prljaju, uporno, još više odjeće i sebe.

Kada se Ranjit odvojio od telefona, počeo se spremati za krevet, osjećajući se dobro na tom svijetu. Počelo je ići na bolje. Uredio je odnose s ocem. Srest će se s Gaminijem, iako kratko. A misterij oko identiteta Kirthisa Kanakaratnama se riješila i više o njemu ne treba razmišljati.Statistika nije bila toliko dosadna kao što je Ranjit mislio da će biti. Nije bila ni zabavna. Puno prije nego se uključio na predavanja Ranjit je dobro razumijevao razliku između srednje i prosječne vrijednosti, znao je što je standardna devijacija i nije mu trebalo dugo da bude u stanju nacrtati histogram bilo čega što profesorica zaželi. Ispalo je kao veliko iznenađenje kada je otkrio kako profesorica ima smisao za humor, a kada nije podučavala o statističkim grafikonima bila je, zapravo, skoro zabavna za slušanje kao Joris Vorhulst.Kada je o tome razmislio ponovno, Ranjit je sam sebi zanijekao tu usporedbu. Otišao je predaleko. Svejedno je bila draga osoba, ali nije radila s astronomskom tematikom. Kao što je svemirsko dizalo i njegove fantastične mogućnosti.

Artsutanovo dizalo nije bila jedina stvar u igri. Što je (pitao je jedan student na jednom od satova) s onim što se zove Lofstromova praćka? Za to ne moraš na stazu staviti neki golemi satelit, zato što ta stvar stoji na Zemljinoj površini i s nje odapinješ svemirske brodove na stazu.Tu je Dr. Vorhulst počeo obuzdavati spekulacije studenata. Sažeto im je objasnio: "Trenje. Ne zanemarujte trenje. Sjetite se što je povratak prouzročio mnogima od ranijih svemirskih brodova. Ako upotrijebite Lofstromovu elektromagnetnu praćku, morate ubrzati svoj predmet do dvanaest kilometara u sekundi da dostigne brzinu potrebnu za oslobađanje od Zemljine gravitacije, o kojoj sam vam ranije govorio, a pritom vas trenje zraka u trenu spali."Zastao je, prešao očima po studentima, dobrog raspoloženja, kao uvijek, ali s malim blijeskom u očima, po kojem je Ranjit znao da mogu očekivati dolazak nekog iznenađenja. Sa zanimanjem ih je pitao: "Da čujem, ima li koji od vas, astronauta početnika, zamisao o tome kakvu bi vrstu pogona vaš brod imao?"Ranjit nije čuo ni za što drugo osim uobičajenog: gorivo plus ono čime gori. Zato je držao usta zatvorena, a i stoga što je znao, iz

činjenice da je profesor već potaknuo tu temu, Dr. Vorhulst sigurno ima nešto na umu.Shvatio je to i kolega do njega, ali je na drugi način reagirao. Ruka mu je poletjela u zrak. "Vi ne govorite o raketi na kemijski pogon, zar ne, Dr. Vorhulst? Možda o nekoj na nuklearni pogon?""Dobro razmišljate, ali nije taj. Ne mislim da bi raketa na nuklearni pogon bila najbolji izbor. Da, postoje nacrti za rakete koje pokreću eksplozije nuklearnih bombi, jedna za drugom. Ako želite, možemo popričati o njima, ali za let sa staze oko Zemlje do Marsa mislim da imamo dvije druge, puno bolje mogućnosti. U oba slučaja potrebno nam je svemirsko dizalo koje bi brodove podiglo do satelitske staze oko Zemlje, jer su koncepcijski preslabe da bi sa Zemljine površine ponijele veliku težinu u svemir. Jedna je letjelica sa solarnim jedrom. Druga je na električni pogon."

* * *

Deset minuta kasnije Dr. Vorhulst im je davao kratke i uvjerljive razloge zašto treba izbjegavati nuklearne eksplozije za pogon raketa: potreban je težak štit da zaštiti astronaute od smrtonosne radijacije, a, uostalom, tko želi ispaliti nekoliko stotina atomskih bombi u svemir? Letjelice sa solarnim jedrom imaju mnogo dobrih osobina, no stravično su spore i nisu pogodne za manevriranje. Nasuprot tome, električna raketa, koja također sporo ubrzava, ne zahtijeva veliki spremnik za gorivo i ne proizvodi neželjeno zagađivanje. Otkuda bi taj elektricitet došao? Možda iz nuklearne elektrane u dijelu rakete, prizna Vorhulst, ali još lakše od energije Sunca. U svemiru nema noći niti oblačnog vremena i Sunce uvijek sja. "A kako koristimo taj elektricitet? Upotrijebili bismo ga za ioniziranje nekog radnog fluida, kao što je plin ksenon - plin bi se zatim ubrzavao električnim poljem te izlazio kroz raketne mlaznice velikom brzinom. I, krenuli ste."Zastao je da udahne i priznao: "U redu. Električna raketa nema veliko ubrzanje. Ali će ubrzavati dugo koliko god hoćete, a što duže ubrzava, to će biti veća brzina putovanja. Možete ubrzavati sve dok ne stignete na pola puta. Onda se okrenete i usporavate sve dok ne stignete. Je li itko shvatio što to podrazumijeva?"Vorhulst im je dao vremena da razmisle, no nitko se nije javio. "To

znači," rekao im je, "što dalje putujete, postići ćete veću brzinu. Električnu raketu nećete koristiti za put na Mjesec. Prekratak put, nemate vremena nabiti brzinu. Mislim da bi za Mars bila optimalna. A za vanjske planete, recimo za Uran i Neptun, zašto ne? Taj put ne bi trajao ništa dulje od onoga na Mars! A ako želite i dalje, recimo do Oortovog oblaka, nakupit ćete toliku brzinu sa svim tim ubrzavanjem, da će to nezamislivo daleko odredište zapravo postati moguće."Zaustavio se i namrštio. "Ne želim vam nametati električnu raketu, jer ima jednu ozbiljnu manu. A ta je, da nemamo ni jednu na ras-polaganju." Prešao je preko klonulih uzdaha razočaranja. "Postoje u nacrtima, no nitko ih još nije sagradio. Zato što ne mogu krenuti sa Zemljine površine. Treba ih nešto podignuti do satelitskih staza, gdje mogu pokazati svoje mogućnosti. Treba nam nešto poput Artsutano-vog svemirskog dizala, a, kako i sami znate, nemamo ni njih."Uputio im je žalostan osmijeh i obećao: "Jednoga dana ćemo ga imati. Imati ćemo bezbroj električnih raketa i mogao bih se okladiti da će više nego jedan od vas otputovati na neobična i predivna mjesta. Ne još, jer do današnjeg dana nisu izgrađene."Što je, da prestanemo o toj temi, bila čista istina, barem za mali dio svemira uokolo Zemlje. Ali ta se istina neće dugo održati.

* * *Zapravo, negdje daleko odavde, 154 električne rakete već su putovale ravno prema Zemlji, a bića u njima nisu za sebe mislila da su neobična.Ta bića bila su Jedno Cijelo Peti i putovala su, jednako kao i njihovi preci, od zvijezde do zvijezde u svemirskim brodovima, upravo takvima, već generacijama. I, uglavnom, po istom poslu. Činjenično stanje je bilo takvo da su Jedno Cijelo Peti zauzimali posebno mjesto među podređenim razumnim vrstama u Galaktici.Služili su Velegalaktima kao ubojice.Slučajnom promatraču, Jedno Cijelo Peti ne bi se baš činili kao dobri kandidati za takvu vrstu posla. Kada bi skinuo svoje oklop i proteze, prosječni Jedno Cijelo Peti nije bio veći od zemaljske mačke. Običnom promatraču ne bi se Jedno Cijelo Peti sviđao ni u takvom izdanju. Neophodni zaštitni uređaji Jedno Cijelo Petih težili su, otprilike, polovicu težine njihovog vlastitog tijela (otuda i ime Jedno Cijelo Peti), a svaki pojedini dio tih uređaja bio je od vitalne važnosti. Neke od tih naprava

čuvale su krhko organsko tijelo unutar sebe od radijacije: ionizirajućeg zračenja iz njihovih pogonskih nuklearnih reaktora na brodovima ili onog što se nataložilo tijekom davnih i mnogih nuklearnih ratova na planetu. Zatim od ubojito jakog ultraljubičastog zračenja koje je dolazilo s njihove matične zvijezde i nije više bilo zaustavljano ozonskim slojem njihovog planeta, jer su ozonski sloj uništili svojim nesmotrenim ponašanjem. Neki od kemijskih procesora uklanjali su otrove iz zraka koji su udisali i iz hrane i vode koju su konzumirali. Neki su ih jedva štitili da ne polude od nepodnošljive buke koja je dolazila iz svakog dijela njihova svijeta. Ostali procesori smanjivali su izluđujuće bljeskove i sjaj baklji koje su bile popratna pojava njihove industrije.Postojalo je nekoliko izoliranih točaka na njihovom planetu na kojima su se Jedno Cijelo Peti mogli svući do gola i preživjeti. Na tim mjestima su bile sobe za parenje i rađanje, a ta posebna mjesta služila su i za medicinsku zaštitu i operativne zahvate. Nije ih bilo mnogo. Toliko toga se moralo zaštititi, neutralizirati ili preventivno spriječiti na tom devastiranom svijetu. A održavanje takvih mjesta bilo je ne samo teško već i skupo.Netko će pitati zašto tehnološki tako razvijena vrsta kao Jedno Cijelo Peti nije otišla drugdje, izgradila flotu svemirskih brodova i započela novi život na nekom nezagađenom planetu, negdje u svemiru.Zapravo, Jedno Cijelo Peti su to pokušali.. Jednom.Projekt, međutim, nije uspio. O, da. Brodove su zamislili i izgradili kako je trebalo, pronađen Je i dovoljno zdrav planet. Ali onda su stupili na scenu Velegalakti. Nakon toga, projekt je zapao u takve poteškoće da je mnogo tisuća godina prošlo, a da Jedno Cijelo Peti više nikada nisu ni pomislili pokušati ponovno.

8Ljeto

Iako je većina školske godine bila jedno veliko razočaranje, ljeto je Ranjitu započelo lijepo. Dobio je ocjene, na primjer. Kada su mu ih izdali, nije bio iznenađen velikodušnim C iz filozofije. (Ocjenu iz psihologije nije smatrao važnom, jer mu je taj predmet bio dosadan.) Nimalo nije bio iznenađen i bio je zadovoljan ocjenom A iz astronomije. Ali A iz statistike bilo je potpuna zagonetka. Ranjit je mogao ocjenu povezati samo s čitanjem složenijih radova koje je sam

pronašao, kada više nije mogao podnijeti još jednu dozu dijagrama ili zbijenih histograma. Spasila ga je knjižnica, s naprednim tekstovima poput onog o stoha-stičkim metodama i bayesianskoj analizi.Loša strana završetka godine bila je, naravno, što više nije bilo niti predavanja iz astronomije. Zato je tu bio dodatak sa zabavom u domu profesora Vorhulsta.Dok je silazio s autobusa, slijedeći adresu koja je pisala na pozivnici, Ranjitu se svašta motalo po glavi. Prvo, okolina je bila vrlo otmjena i time njemu nepoznata, jer je Gamini i on nisu posjećivali u svojim lutanjima gradom. (Naime, Gaminijeva obitelj obitavala je u susjedstvu.) Drugo, Vorhulstov dom bio je ne samo veći no što bi to obiteljska kuća trebala biti, već je bio okružen potpuno nepotrebnim verandama na stupovima i izgrađen usred predivno održavanog vrta.Udahnuo je duboko prije no što je gurnuo ulazna vrata i popeo se uz par stuba do verande. Prvo što ga je dočekalo bio je ugodan povjetarac od ventilatora iznad. Dobro je došao u vrućini Colomba. Još veća dobrodošlica bila je kada je ugledao samog Jorisa Vorhulsta, pokraj žene, gotovo jednako razmetljivo velike poput kuće u kojoj je živjela. Profesor je pozdravio Ranjita namignuvši mu i kimnuvši glavom. Dopratio ga je do žene koja je gore stajala: "Ranjite, drago nam je da ste došli. Želim vas upoznati s Mevrouw Beatrix Vorhulst, mojom majkom."Nije znao kako da pozdravi ženu, nevjerojatno svijetle boje kože, koja ga je nadvisivala najmanje tri ili četiri centimetara i obujmom bila veća od njega, tako da joj se, ne znajući što drugo, lagano naklonio. Mevrouw Vorhulst nije za to marila. Dohvatila je njegovu ruku i zadržala je. "Dragi Ranjite, jako mi je drago što sam vas upoznala. Moj sin nema miljenika među studentima, ali ako ima, nemojte mu samo reći da sam vam to ja rekla, sigurna sam da ste vi jedan od njih. A imala sam i zadovoljstvo upoznati vašeg oca. Predivan čovjek. Radili smo zajedno u jednom od onih Povjerenstava za primirje, prije, dok su nam još trebala takva povjerenstva."Ranjit baci pogled na Dr. Vorhulsta, u nadi da će dobiti neku naznaku o tome što da odgovori ovom "gromu s vedrog neba", sjajnog izgleda i prekrasnog mirisa. Nije ju dobio. Profesor je pozdravljao troje, četvero pridošlih, ali Mevrouw Vorhulst, svjesna njegove neprilike, pomogne mu: "Ne trošite vrijeme na staru udovicu, poput mene." I

savjetovala ga je: "Unutra ima nekoliko vrlo zgodnih djevojaka, da ne spominjem i hranu i piće. Ima i onih odvratnih američkih sportskih pića na koje se Joris naviknuo, tamo, u Kaliforniji, ali vam ih ne bih preporučila." Napokon mu je ispustila ruku i, onda, zadala zadnji udarac. "Morate nam se pridružiti na ručku ovih dana, čim se Joris vrati iz New Yorka. Bit će u depresiji. Uvijek je takav nakon još jednog pokušaja da pogura Artsutanovo dizalo u Ujedinjenim Narodima."Okrećući se ostalim gostima, stigla je dodati: "Naravno, ne možete sve njih zajedno za sve okriviti, zar ne? Ljudi jednostavno nisu naučili kako da međusobno lijepo surađuju."Ulazeći u prostrani salon, Ranjit primijeti kako tu, stvarno, ima nekoliko zgodnih djevojaka, iako je svaka od njih bila zauzeta s jednim ili više mladih ljudi. Razmijenio je pozdrave s nekolicinom kolega. Trenutno ga je najviše zanimala kuća. Nimalo nije nalikovala na kuću njegova oca u Trin-comaleeu. Pod je bio od poliranog bijelog cementa, a zidovi isprekidani širom otvorenim vratima koja su vodila u prostrani vrt pun palmi i grmlja crvenog jasmina i s primamljivim bazenom. Za svaki slučaj, Ranjit je ručao prije, tako da je obilje ponuđene hrane bilo previše za njega. S grozom je zaobišao američka sportska pića, koja je Mevrouw Vorhulst spomenula, ali mu je odgovarala dobra stara Coca-Cola. Potražio je otvarač i taj tren se, niotkuda, stvorio kraj njega sluga, uzeo mu bocu iz ruke, otvorio je i natočio mu čašu, već rashlađenu, koja se, isto, stvorila niotkuda.

Sluga je ostavio Ranjita, koji je, potpuno zbunjen, gledao za njim, sve dok iz drugog smjera nije začuo ženski glas. "Uzimate mu njegov kruh, znate? Ako gost sam otvara svoju bocu, sluga zadužen za piće može ostati bez posla. Onda, Ranjite, kako ste?"Kada se okrenuo, prepoznao je kolegicu s njegovih nesretnih predavanja iz sociologije, na prvoj godini, Mary, Martha, kako se zvala? "Myra de Soyza", podsjetila ga je. "Upoznali smo se na sociologiji prošle godine i drago mi je što vas ponovno srećem. Čula sam da radite na Fermatovom teoremu. Kako vam ide?"Takvo pitanje Ranjit nije očekivao da će mu biti postavljeno, pogotovo ne od mlade, zgodne žene. Dao je neodređen odgovor: "Nažalost, dosta sporo. Nisam znao da se zanimate za Fermata."

Izgledala je podosta zbunjeno. "Pa, izgleda da moram priznati da ste me vi za to zainteresirali. Kada smo saznali da ste provalili profesorovu lozinku.. .niste to znali? Naravno da su svi njegovi studenti čuli za to! I da semestar nije bio gotov, mislim da bi vas izabrali za predsjednika studenata. Bilo je takvih prijedloga." Prijateljski mu se nasmijala. "Ne mogu se prestati pitati zašto ta opsesija drži osobu poput vas... je li opsesija' prejaka riječ?" Ranjit je davno došao do granica formalnog opisa svoje, jednako tako, davno propale potrage, zato samo slegne ramenima. Ona je nastavila dalje: "Eto, moram reći da se neprestano čudim što pobuđuje to veliko zanimanje za traženjem dokaza za Fermatovu tvrdnju. Wilesov rad sigurno nije ono što je Fermat imao na umu, zar ne? Skoro svaki korak Wilesovog rada dolazi iz radova onih koji su to obrađivali mnogo godina nakon što je Fermat umro i nije ga bilo i tako nije bilo načina da Fermat uopće zna... Ranjite, pazite s pićem!"On pogleda i shvati što to ona govori. Toliko se udubio u temu prema kojoj je razgovor krenuo, da se njegova čaša s pićem opasno nagnula. Uspravio ju je i otpio malo kako bi razbistrio misli. "Koliko znate o Wilesovom dokazu?" zahtijevao je, dobrano prešavši granicu pristojnosti.Myru de Soyzu, izgleda, nije zasmetalo. "Ne previše, priznajem. Dovoljno da znam o čemu se radi. Svakako ne kao pravi matematičar. Znate li tko je Dr. Wilkinson? Iz Drexel mat-foruma? Mislim da je on najbolje i najjednostavnije objasnio ono što je Wiles stvarno obavio."Ono što je sada paraliziralo Ranjitov jezik bila je činjenica da je u danima kada je pokušavao shvatiti Wilesov dokaz, bio zaista zahvalan Dr. Wilkinsonu za tu istu analizu.Shvatio je da je morao ispustiti neki zvuk, pošto je ta žena, de Soyza, s očekivanjem gledala u njega. Pojasnio je: "Mislim, vi to tvrdite da ste mogli pratiti Wilkinsonovo objašnjenje?"

Odgovorila mu je slatkim glasom: "Naravno da jesam. Vrlo je razumljiv. Trebala sam samo pročitati njegovo objašnjenje, no," priznala je, "točno pet puta. I morala sam pogledati u mnogo knjiga koje se na to odnose. I ne smatram da sam puno propustila i mislim da znam dovoljno za pristojno razumijevanje." Na trenutak se zagledala u njega, u tišini, prije nego što mu je postavila pitanje: "Znate što bih

ja napravila da sam na vašem mjestu?"Potpuno iskreno joj je odgovorio: "Nemam pojma.""Ne bih se zamarala niti jednim dijelom u Wilesu. Pogledala bi do čega su došli drugi matematičari i to, recimo, prvih trideset ili četrdeset godina nakon Fermatove smrti, znate. Govorim i o radovima za koje je Fermat, možda, nešto načuo i pokupio iz njih ili, čak, sam radio na njima. I..." Najednom je promijenila temu, gledajući preko Ranjitovog ramena. "Evo mog izgubljenog Briana Harrigana, nešto mu je dugo trebalo da mi donese šampanjac.""Izgubljeni" Brian Harrigan bio je jedan od onih ogromnih Amerikanaca i došao je zajedno s lijepom djevojkom, starom oko dvadeset godina. Ranjita je samo okrznuo okom i rekao Myri de Soyzi, govoreći preko Ranjita, kao da ovaj ne zauzima nikakvo mjesto u prostoru: "Oprosti, draga, zapričao sam se s, kako ono...? A...Devilkom. Ona je gotovo odrasla u ovoj kući i obećala me provesti okolo. Ima dosta lijepo dizajniranih stvari. Jesi li primijetila cementni pod? Ako te ne smeta...?"Myra mu odgovori: "Samo idite. I dajte mi prvo taj šampanjac, ako nije postao mlak do sada." On ode, pod rukom s tom djevojkom, koja ni Ranjitu ni Myri nije uputila niti jednu riječ.

Najbolje u odlasku Briana Harrigana bilo je što je ostavio Ranjita u povlaštenom položaju da ima za društvo ovu iznenađujuću, zbunjujuću, sve u svemu, vrlo neobičnu mladu ženu. (Iako je bio poprilično uvjeren da i nije tako mlada. Dvije do tri godine starija od njega, procijenio je. Možda i koju više.) Njihov razgovor i druženje nije doživljavao kao romantični događaj. Preslabo je bio informiran o druženju muškaraca i žena da bi pomislio tako nešto, a bio je tu i taj Harrigan, koji ju je prisno oslovio s "draga". U kratkim crtama Myra de Soyza dala mu je opis Briana Harrigana. Nije bio Amerikanac već Kanađanin. Radio je za jedan od onih lanaca hotela koji su nicali po cijelom svijetu. Trenutno je radio na planiranju još jednog luksuznog hotela na jednoj od plaža Trincomaleea. Nikako da ga snabdije i podatkom koji je najviše zanimao Ranjita. A i nije njegova briga spavaju li oni zajedno ili ne, rekao je sam sebi.

Kada se Ranjit uhvatio za ime Trincomalee, de Soyza je izgledala

zatečeno. "Pa, naravno. Tamo je vaš dom. Znate li za koji hotel Brian radi?"Priznao je kako sve što zna o turističkim hotelima Trinca je to da su strašno skupi. Tada ga je pitala o očevom hramu, o kojemu je, ponovno ga iznenadivši, izgleda, dosta toga znala. Znala je da je izgrađen na onome što je nazvano Šivin sveti brežuljak. Znala je da je bio - ili je to barem, bio onaj veliki hram kojeg su Portugalci opljačkali 1624. godine - jedna od najbogatijih kuća obožavanja u jugoistočnoj Aziji, s golemim zalihama zlata, svile, dragulja i ostaloga što su svećenici pohranili tijekom svoje više od tisućljeća duge povijesti. Znala je i za onaj grozan dan kada je portugalski kapetan fregate, Constantine de Sa de Menzes naredio Vrhovnom svećeniku hrama da iz njega iznesu i s njega skinu sve što je vrijedno i isporuče blago portugalskim brodovima u luci, inače će de Sa sve topove na brodu okrenuti na hram. Vrhovni svećenik nije imao izbora. Napravio je ono na što je bio prisiljen.. .i tada je de Sa, svejedno, topovskom paljbom od hrama napravio hrpu kamenja.Kada je stala, Ranjit će: "Hej, zaista znate sve o tom vremenu!"Ponovno se zbunila: "Valjda, ali mogu misliti kako to što znam nije ništa prema onome što vi znate. I, zapravo, moji preci su, uglavnom, neki od tih zločinaca."Za ovo Ranjit nije imao bolji odgovor od: "Aha." Išetali su u vrt pun grmova u cvatu i sjeli su zajedno, jedno uz drugo, pod skupinu palmi. Bili su zaklonjeni od pogleda s Vorhulstovog velikog bazena, u kojemu se nekoliko Ranjitovih kolega, uspjevši nekako nabaviti kupaće gaćice, nabacivalo loptom. Jedan od Vorhulstovih slugu napunio im je čaše šampanjcem i Colom. Gosti koji su prolazili pozdravljali su Myru, jedan ili dva od njih su i Ranjitu uputili pozdrav. Svejedno, de Soyza nije pokazivala namjeru da prekine njihovo druženje. Niti Ranjit. Što mu je bilo pomalo čudno, proletjelo mu je mislima, budući da mu je malo-kad bilo stalo odugovlačiti bilo kakav razgovor s bilo kojom ženom.Saznao je da je de Soyza sa svojim roditeljima proputovala cijeli otok Šri Lanku. Da obožava svaki njegov četvorni centimetar. Iznenadila se kada je čula kako je Ranjit rijetko išao izvan Trincomaleea, prije no što je došao u Colombo na studij i išao nekoliko puta sa školom na izlete. "Nikada niste bili u Kandyju? Niti vidjeli kako se penju na

stablo da bi sakupili palmino vino od kojeg rade toddy?" Na sve je odgovor bio isti: "Ne."Tu negdje je Mevrouw Vorhulst došla do njih, obilazeći redom goste, kako bi se uvjerila da se o njima dobro skrbi. "Vas dvoje ste, izgleda, dobro. Mogu li još nešto napraviti za vas?" ponudila je, sagnuvši se prema njima."Baš ništa, teta Bea. Zabava je divna", odvrati Myra. Kada je Mevrouw Vorhulst otišla dalje, odgovorila je na pitanje u Ranjitovim očima: "Mi, Burgeri se svi poznajemo, naravno, a teta Bea je, zaista, neke vrste rodbina. Kada sam bila mala, provodila sam otprilike jednako vremena u ovoj kući kao i doma, a Joris mi je bio poput starijeg brata kojeg nisam imala. Brinuo se da se ne utopim kada me je vodio na plažu, vraćao me na vrijeme kući na spavanje." Tada je uočila znakove rastre-senosti na Ranjitovu licu. "Nešto ne valja?"Opravdavao se: "Samo sam malo zbunjen. Nazvali ste je Bea. Mislio sam da je njeno ime .. .kako ono... Mevrouw?"Bila je dovoljno uglađena da se ne smije pretjerano. "Mevrouw samo znači gospođa' na nizozemskom. Njeno ime je Beatrix, zapravo."Nije mogao procijeniti koliko dugo su razgovarali. Myra de Soyza nije izgledala kao da ga se želi riješiti, ali se za to pobrinuo, nešto kasnije, umalo zaboravljeni Brian Harrigan. Podsjetio ih je na sebe prvo se sagnuvši, tada ušavši u njihov mali palmin gaj. Bio je ljut. "Tražim te posvuda."Ustala je i osmjehnula se. "Izgledalo mi je da imaš dobro društvo.""Misliš na djevojku koja me vodila naokolo. Bila je od koristi. Ovo je velika, stara kuća. Zidovi debeli tri stope, pijesak, koralji i gips i ne znam što će im klima uređaji? Zaboravila si da imamo rezervaciju za večeru?"Da, Myra je zaboravila na to i ispričala se. Rekla je Ranjitu kako je izuzetno uživala u njihovom razgovoru i otišla.Nije otišao sa zabave. Ostao je, iako nije više bilo zabavno kao dotad. Razmislio je i odbacio ideju o kupanju u bazen, proveo neko vrijeme u grupi studenata koji su okruživali Jorisa Vorhulsta. Razgovaralo se, uglavnom, o istom rasponu tema kao i na predavanjima. Malo je posjedio s nekolicinom koja je u malom šatoru, uz zid vrta, gledala i razgovarala o programu Vijesti na televiziji. Vijesti nisu bile nimalo

zabavne. U Koreji su neki iz Sjeverne Koreje, željni nevolje, očito promišljeno pustili čopor onih opasnih i, vjerojatno, bijesnih pasa blizu granice sjevera i juga. Nikoga nisu ugrizli. Tri psa su umrla kada je jedan od njih stao na nagaznu minu, ostatak je bio odmah pokošen rafalima graničnih postrojbi republike Južne Koreje. Svi su se složili da treba nešto poduzeti sa Sjevernom Korejom.Zapravo se Ranjit sjajno snalazio u razgovoru s tim nepoznatima ljudima, o opasnostima po svijetu, o potrebi da se Artsutanova Nebeska Kuka postavi, kako bi obični ljudi mogli ispuniti želju da putuju u svemir. Kako su Vorhulstovi dragi ljudi i o desetak drugih tema. Ono što je razgovore dovelo kraju bilo je to da su se gosti počeli prorjeđivati. Ranjit je shvatio kako je došlo vrijeme da ode.Uživao je u zabavi, posebno u prvom dijelu, i nimalo nije nijekao da je tome doprinijelo druženje s Myrom de Soyzom.Na povratku u studentski dom, Ranjit je razmišljao. Ne o muškom i ženskom, naravno, već o tome kako je Myra de Soyza zanimljiva osoba. Onako usput, razmišljao je i na koji način bi se najlakše moglo ubiti Briana Harrigana.

Bilo mu je drago što se mogao vratiti u Trincomalee ovoga ljeta. Ganesh Subramanian je mislio kako njegov sin želi provoditi vrijeme zaokupljen novim napadima na Fermatovu uzbudljivu zagonetku, koja izmiče dohvatu. Djelomično je bio u pravu. Ranjit nije zaboravio Fermatov teorem. Pojavio bi mu se svijesti u neočekivanim trenucima, naročito otkada je Myra de Soyza osvježila njegovo pamćenje. Svaki puta kad bi mu to teorem napravio, Ranjit se potrudio da ga potisne. No Ranjit Subramanian je znao da je pobijeđen.U svakom slučaju, imao je druge stvari na pameti. Jedan od svećenika ga je obavijestio kako dolje na plaži, gdje su obnavljali jedan od starijih Trincomaleeovih hotela, studenti za vrijeme praznika mogu dobiti dobro plaćene poslove. Provjerio je i bilo je takvih poslova. Dobio je jedan, i prvi puta u svojih osamnaest godina, Ranjit je zarađivao svoj novac.Posao nije bio težak. Formalno se zvao "dostavljač zaliha". Dužnosti su mu bile: da svaki puta popiše sadržaj onoga što bi dovezao kamion; drugo: da trči i zove nadglednika svaki puta kada bi pretpostavio da

neki od tih kamiona namjerava otići s dijelom tovara još na sebi; treće: da svakoga jutra nakon dolaska na posao brzo provjeri sve gomile građevnog materijala dovezenog dan prije da im preko noći nije nestao neki dio. Privatni, unajmljeni čuvari hotela, imali su naredbu da mu pomognu kada god mu to zatreba. Bili su dobro motivirani za to, jer su ih obavijestili kako će sve što se "mazne" biti oduzeto njima od plaće.Ujedno je Ranjit imao četiri mala, ali vrlo radišna pomoćnika sa sobom.Nisu bili platnom spisku tvrtke koja je obnavljala hotel. Ni njihova majka ni oni nisu bili u Ranjitovim planovima toga ljeta. Zapravo ih je Ranjit dobio onoga dana kada je Ganesh Subramanian dao svom sinu nekoliko vrećica s hranom koje je njihov kuhar namjeravao baciti ako se uskoro ne pojedu. "Odnesi to gospođi Kanakaratnam. Poznaš je, supruga Kirthisa Kanakaratnama. Sjećaš se Kirthisa? Koji je uhapšen u Colombou, zbog posjedovanja onoga što su nazvali 'ukradenim dobrima'?" Pamćenje se osvježilo i Ranjit potvrdi. Otac nastavi: "Bojim se da ta obitelj prolazi kroz teška vremena. Dao sam im da stanuju u mojoj staroj gostinskoj kući. Nadam se da se sjećaš gdje je. Molim te, odnesi im to."Ranjit je bez problema našao to mjesto. Jedan od njegovih najranijih drugova za igru, sin inženjera za gradnju cesta, koji je obavljao male poslove održavanja hrama, živio je tamo dok je Ranjit bio mali. Dobro se sjećao kuće.Nije se puno promijenila. Bila je manja no što je se sjećao, iako su postojale tri sobe i WC iza nje i bunar s crpkom na udaljenom dijelu posjeda.Kuća je bila prazna. Ranjit razmisli o prikladnosti ulaženja, s obzirom da nitko nije doma. Nije mogao ostaviti hranu na zemlji. Pokucao je na nezaključana vrata, pozdravio i ušao.Prva prostorija u koju je ušao bila je kuhinja. Štednjak na plin; sudoper bez slavine, ali s odvodom; veliki plastični bokal s vodom, skoro prazan; stol i stolice; ništa više. Odmah do, bila je mala soba, očito nečija spavaonica. U njoj je bio krevet s jastucima i hrpom smotanih plahti na jednom kraju. Treća je bila najveća i natrpana: dva dječja kreveta, tri ili četiri komode s ladicama, par stolica...Kada je izvana začuo glasove, izašao je. Glava obitelji, supruga

Kirthisa Kanakaratnama, nije bila odjevena u stilu hinduske žene. Imala je na sebi muške radne hlače s tregerima, muške čizme na nogama i vukla je velika dječja kolica za igru, koja su, osim par manjih stvarčica, bila natovarena s dva, ista kao onaj u kući, plastična bokala puna vode, plus jedno maleno, žensko dijete. Bilo je još djece; deset ili dvanaest godina stara djevojčica, koja je nosila na leđima djevojčicu, ne puno mladu, ali sitniju. I dječak, koji je srčano nosio na ramenima jutenu vreću, punu. Ranjit im se, svima zajedno, obratio: "Pozdravljeni! Ja sam Ranjit Subramanian, sin Ganesha Subramaniana. Poslao me ovamo s nekim stvarima za vas. Stavio sam ih unutra, na stol. Vi ste gospođa Kanakaratnam?"Žena nije zanijekala. Ispustila je ručku kolica iz ruke, bacila pogled na zaspalog putnika, da se uvjeri spava li i dalje. Spava. Tada mu pruži ruku. "Ja sam Kanakaratnamova žena", potvrdila je. "Hvala! Vaš otac je jako dobar prema nama. Mogu vam ponuditi gutljaj vode? Nemamo leda, ali ste, sigurno, ožednjeli noseći sav taj teret ovamo dolje."

Naravno da je bio i zahvalno je ispio veliku čašu vode, koju mu je natočila iz jednog od bokala. Objasnila mu je da se sva njihova voda za piće mora donositi s drugog mjesta. Prošlo je dosta vremena od kada je tsunami nanio slanu vodu iz zaljeva u njihov bunar, koji od toga nikako da se oporavi. Voda je dobra za pranje i kuhanje ponekih jela, ali ne i za gašenje žeđi.Gospođa Kanakaratnam je po njegovoj procjeni bila žena tridesetih godina, očito je bila zdrava, nije bila privlačna, ali nije bila ni približno glupa. Vidjelo se kako je u ozbiljnim teškoćama u životu, koji se okrenuo protiv nje. Još jedan podatak bio je kako ne mari za oslovljavanjem s gospođa Kanakaratnam. Ispričala mu je kako njih oboje, ni njen muž ni ona, nisu željeli ostati u ovom tropskom "Bogu iza leđa" otoku koji se zove Šri Lanka. Željeli su završiti negdje gdje se nešto događa, recimo u Americi. No, morali su ići nekamo drugdje, jer im je američka ambasada odbila izdati vize. Pokušali su ponoviti imigriranje, ovoga puta u potpuno drukčiju zemlju, Poljsku, no niti to nisu ostvarili. U glasu joj se osjećao prkos: "Napravili smo sve što je bilo u našoj moći. Uzeli smo američka imena. Ne dopušta da ga više zovem Kirthis. Uzeo je ime: George. Ja: Dorothy. Skraćeno: Dot.""To je lijepo ime". Ranjit će, tek da je odobrovolji. Zapravo, nije imao

nikakvo mišljenje o tom imenu. Samo je htio smanjiti ljutnju koja se osjećala u njenom glasu.Izgleda da mu je uspjelo, jer je, naglo, postala razgovorljiva i počela govoriti kako su i djeci, redom kako su dolazili na svijet, davali strana imena. Izgleda kako ih je Dot Kanakaratnam rađala takvim tempom, da između poroda jedva da je stigla proći godina dana. Prva je bila Tiffany, s jedanaest najstarija. Tada jedini sin, Harold, sada devet godina star. Pa Rosie i Betsy, sedam i pet. Uspjelo joj je, nekako usput, priopćiti mu kako joj je, trenutno, suprug u zatvoru. Sve zajedno ispričala je takvim tonom, da je Ranjit shvatio kako je bolje da komentare zadrži za sebe.Kada je stigao razmisliti o svemu i povezati što je čuo, Ranjit je zaključio da su mu ova djeca draga. Ponekad dobra, neki put beskrajno zaigrana, sve u svemu, zabavljena poslom odrastanja. Zapravo, sviđala su mu se. Toliko, da se, prije no što je napustio kuću Kanakaratnamo-vih, ponudio da ih sljedećeg svog slobodnog dana vodi na plažu.Bilo je to za četrdeset i osam sati. Dosta dugo je razmišljao o tome, je li on u stanju nositi se s odgovornošću koja ide uz to. Što ako neko od njih bude morao, recimo, znate već što.Kada se to i dogodilo, Tiffany se pobrinula, bez da ju je i pitao. Rosie je trebala piškiti, Tiffany ju je odvela u dublju vodu. A kada je Haroldu došlo "ono drugo", Tiffany ga je primila za ruku i odvela do jednog od kontejnera WC-a, koje su koristili građevinski radnici, bez da je ičime gnjavila Ranjita. Vrijeme su provodili zajedno trčeći i pljuskajući naokolo vodu po pličinama. Ranjit je, kao gusak vodio grupu, ostali su za njim hodali u redu, kao guščići. Ručak su im bili sendviči iz radničke menze. Jednostavno su ih uzeli iz nje. (Radnici su se pravili da ne vide. I njima su djeca bila draga.) Najtopliji dio dana proveli su drijemajući pod palmama, iznad dosega plime. Kada je Tiffany odredila vrijeme za odmor, Ranjit im je pričao prekrasne priče o Marsu i Mjesecu i velikom jatu satelita, Jupiterovim mjesecima.Drugdje na svijetu nije bilo lijepo i ugodno kao njima.U Izraelu, na školskom igralištu, desetogodišnja djevojčica, Palestinka, upravo je raznijela sebe i svakoga oko sebe. U Parizu, četiri Sjeveroafrikanca izrazila su svoj stav prema francuskoj politici tako da su ubili dvojicu čuvara Eiffelovog tornja i pobacali

jedanaestoro turista s najviše platforme. Jednako loše se događalo u Veneciji, Italija; Beogradu, Srbija; još gore u Reykjaviku, Island. ..a nekolicina svjetskih lidera, čije države nisu bile u takvim problemima, za sada, krajnjim su snagama pokušavali pronaći način kako da izađu s tim na kraj.Ranjita se to nije ticalo. Sunce je ugodno grijalo, a djeca su bila oduševljena kada im je pokazao kako se pronalaze zvjezdaste kornjače i tjeraju na utrku. I pričao im je priče. Uživali su u tim pričama jednako kao što je on uživao pričajući ih.

S gotovo jednakim zadovoljstvom, otprilike u isto to vrijeme, jedan ili više (u rijetkim trenucima moglo se točno odrediti nekoga od njih ponaosob) Velegalak-ta pokušavalo je podučiti jednu drukčiju skupinu živih bića nečemu sličnome.Ova, druga stvorenja, naravno da nisu bile kornjače, premda su imala oklop poput kornjača i, kao i one, niski IQ. Ono u čemu su ih Velegalakti podučavali, bila je upotreba oruđa.Bila je to samo jedna od puno lijepih stvari s kojima su se bavili Velegalakti i koje su sebi zadavali kao zadatak. Ljudska bića bi to protumačila kao pokušaj podizanja razine kvalitete živih bića u Galaktici.Ideja Velegalakata sastojala se u tome: ako ta bića u tvrdim ljušturama nauče upotrebljavati polugu, udicu i nauče izbacivati kamen, mogli bi napraviti prvi korak prema počecima inteligencije. Ako se to dogodi, s minimalnim upli-tanjem Velegalakta, mogli bi krenuti dalje. Radilo se o tome, da im se omogući razvitak do razine primame tehnologije, a da se pritom izbjegne ikakvo otkrivanje neželjenih destruktivnih pojava kao što su podčinjavanje, iskorištavanje drugoga III ratnog sukobe.

Istina, taj program će potrajati neko dulje vrijeme. No, Velegalakti imaju obilje vremena za trošenje na takvo što i mislili su kako je vrijedno njihova truda. Smatrali su da je, u dugoj budućoj povijesti svemira vrijedno pokušati pomoći barem jednoj vrsti da evoluira sve do mogućnosti materijalnog transfera i svemirskih naseobina, a da pritom izbjegne učenje umjetnosti ubijanja drugih na tom putu. Velegalakti su, nesumnjivo, bili inteligentni i moćni. Samo što su, pokatkad, bili i naivni.

9Dani odmora

Uzimajući sve u obzir, Ranjit je bio neobično zadovoljan svojim ljetom. Posao je bio lagan i činilo se kako nikomu ne smeta što njegovih četiri guščića dolaze na posao zajedno s njim. Vodio je brigu o njima i čuvao ih samo u one dane kada je Dot po cijeli dan izbivala od kuće. Tih dana je bio povelik broj. Ponekad je razlog bio što je odlazila tražiti posao, jedino što u tomu nije imala previše sreće. Češći razlog bio je taj da je išla prodati ponešto od onoga što su posjedovali, kako bi djeca imala što za jelo i bila odjevena.Primijetio je kako su Dotina izbivanja sve češća. Mislio je kako Dot, možda, ima sve veće povjerenje u njega. Bilo mu je svejedno. Je li razlog bio pravi interes ili, samo, pristojnost, djeca su bila očarana njegovim i pričama i matematičkim trikovima. Godine Ranjitovih proučavanja teorije brojeva nisu provedene uzalud. Zajedno s kolegama na studiju naučio je načine na koje se brojevima može igrati, o čemu obični laik nije mogao niti sanjati.Na primjer, jedna se igra zvala Množenje na način ruskih seljaka. Odmah na početku, ustanovio je kako je jedino Tiffany dovoljno pohađala školu da je stigla naučiti množiti. Ostalima je rekao: "Nemojte misliti da ste glupi ako ne znate množiti brojeve. Prije je bilo mnogo odraslih ljudi, pogotovo na područjima kao što je Rusija, koji to isto tako nisu znali raditi. Pa su izmislili trik. Nazvali su ga 'Rusko množenje i ide ovako. Prvo napišete dva broja, jednoga pokraj drugoga, ovako. Recimo da želite pomnožiti dvadeset i jedan s trideset i sedam."Izvadio je iz džepa malu bilježnicu koju je, za svaki slučaj nosio sa sobom, hitro napisao i pokazao im:

21 37

"Onda...znate li udvostručiti neki broj? Odlično. Onda udvostručite broj s lijeve strane, to je dvadeset i jedan, pa na pola smanjite broj na desnoj strani i potpišete ih pod ove prve brojeve. Tako da imate...":

21 37

42 18

"Ostao vam je broj jedan, kada ste prepolovili desni broj, ali ne brinite za to. Jednostavno odbacite taj preostali jedan. Tada ponovite tu stvar s prepolavljanjem i udvostručivanjem kod slijedećih brojeva, pa kod onih nakon, sve dok broj na desnoj strani ne dođe do samog broja jedan":

21 3742 1884 9 168 4 336 2 672 1

"Sada, precrtajte sve retke u kojima je broj u desnome stupcu paran":

21 37 84 9 67 21

"I zbrojite brojeve u lijevom stupcu":

21 3784 9 67 21

777

Ispod toga Ranjit trijumfalno napiše:

23 x 37 = 777 i kaže: "I, evo rješenja!"Čekao je na odgovor. Dobio je nešto potpuno različito. Mala Betsy shvatila je da mora zapljeskati Ranjitovom uspješnom izračunu. Rosie je izgledala zadovoljno, ali zbunjeno, Harold se mrgodio. Tiffany uljudno zamoli na Ranjitovu olovku i papir. Virio joj je preko ramena dok je zapisivala:

37 x 2 = 74 21:2 = 10.5 10.5 x 74 = 777

Objavila je: "Točno je. Daj mi dva druga broja, molim te, Ranjite."Dao joj je dva lagana, osam puta devet, tada dva još laganija. Onda je Harold zatražio svoju priliku. Dobio ju je, izgledalo je da će jedno dulje vrijeme raditi rusko množenje, međutim, mlađe djevojčice po-čele su se buniti. Ranjit odgodi namjeru da im pokaže zašto je rusko množenje samo primjer iz binarne aritmetike za neki drugi puta pa reče: "A sad idemo uhvatiti još koju kornjaču."

Gamini Bandara došao je na Šri Lanku točno prema rasporedu. Kada je nazvao Ranjita, ispričavao se. Vrijeme mu je bilo prepunjeno obavezama, više nego je očekivao. Ovoga puta ne može doći u Trincomalee. Bi li Ranjit bio tako dobar da dođe do Colomba, pa da se vide?Iskreno rečeno, Ranjit se osjećao odbačenim i slabo je to prikrivao. "Nisam siguran mogu li tek tako napustiti posao." Međutim, Gamini je navaljivao, a dogodilo se da je nadgledniku na građevinskom poslu bilo drago da Ranjit uzme koliko god dana želi (nadglednik je imao šogora koji će rado zamijeniti Ranjita na poslu i primati njegovu plaću dok ga ne bude). A Ganesh Subramanian je u potpunosti htio pomoći. Ranjita je bilo strah očeve reakcije na Gaminijev povratak na svjetlo dana. Nije ga trebalo biti. Izgleda kako kratak susret, pogotovo takav koji će se dogoditi na razumnoj i velikoj udaljenosti, nije bio problem. Ganesh je napravio sve kako bi olakšao sinu. Odbijajući podignutom rukom, ponudio mu je: "Autobus? Uopće ne dolazi u obzir. Imam kombi koji glasi na mene, a ne upotrebljavam ga. Dajem ti ga i zadrži ga koliko ti bude trebao. Tko zna, možda će znak hrama na vratima obeshrabriti neke bolesno nadahnute ljude da ti ne probuše gume."I tako je Ranjit doputovao u Colombo, s torbom napunjenom odjećom za nekoliko dana, straga u kombiju. Zbunilo ga je što mu je Gamini rekao da je odsjeo u hotelu, a ne u očevoj kući. Shvaćao je odabir upravo toga hotela. Imao je bar koji su dječaci često posjećivali tijekom istraživanja grada, ali ga je iznenadilo što Gaminija njegov

otac pušta, makar samo na jednu noć.Kada je zamolio da ga se najavi, službenik zadužen za goste glavom je pokazao prema baru. Doista, u baru je bio Gamini, ali ne sam. Sa svake strane imao je po jednu djevojku i gotovo praznu bocu vina na stolu. Svi troje ustadoše da pozdrave Ranjita. Plavuša se zvala Pru, druga Maggie. Kosa joj je bila boje ruža za usne, boje koju ljudski geni ne mogu proizvesti. Kada je završio s njihovim predstavljanjem, Gamini objasni: "Upoznao sam ih u zrakoplovu. Amerikanke su. Rekle su da studiraju u Londonu, ali škola koji pohađaju je Sveučilište za umjetnosti. To ti je onaj na kojem jedino što se uči je kako da dobro izgledaš. Auu!"Ovo zadnje bilo je zbog toga što ga je Maggie, nemoguće crvenokosa, povukla za uho. Podučila je Ranjita: "Ne obraćaj pažnju na ovog blebetavca. Pru i ja smo na Camberwellu. To je fakultet na kojem te profesori tjeraju na rad. Gamini ne bi tamo izdržao ni jedan tjedan."Predstavljajući se, Ranjit ispruži ruku. "Zovem se Ranjit Subramanian." Obje su mu ju čvrsto stisnule, jedna za drugom.Ona koja se zvala Maggie, odgovori mu: "Znamo tko si. Gamini nam je ispričao sve što treba znati o tebi. Da si kratka osoba s dugim imenom i da cijelo vrijeme provodiš rješavajući jedan jedini matematički problem. I još je rekao, ako ikada ikome to uspije, bit ćeš to ti."Ranjit je još, povremeno, proživljavao napadaje grižnje savjesti zbog zanemarivanja Fermatovog problema. Nije znao kako da reagira. Potražio je, pogledom, pomoć od Gaminija. Na njegovom licu vidio je nešto što je sličilo na krivnju. U tonu glasa još se jače čulo kajanje. "Slušaj, Ranj. Bolje da ti odmah kažem loše vijesti. Kad sam ti pisao, mislio sam da ćemo moći provesti koji dan zajedno", zanijekao je glavom. "Neće moći. S ocem moram ispuniti obaveze prema obitelji, počevši od sutra. Tako je dogovorio."Ranjit se podsjetio dana prije no što je Gamini krenuo u London. Na licu mu se odražavalo razočaranje. "Imam slobodan tjedan, auto i sve.Gamini je slegnuo ramenima. "Nema pomoći. Otac je čak htio da zajedno večeramo danas, ali sam ga odlučno odbio." Proučio je Ranji-tovo lice, na tren i tada se, široko, nasmijao. "Dovraga, sretan sam što te vidim! Daj da se zagrlimo! Hej, pa ti nisi još ništa popio! Pru, daj se pobrini za to!" naredi Gamini.

Iako večer nije bila onakva kakvu je Ranjit očekivao, nije ispala ni tako loša. U neko doba, djevojka zvana Pru, premjestila se od Gaminijia i sjela do Ranjita. Odmah je primijetio tri stvari na njoj. Bila je topla osoba, blage ćudi i dobro je mirisala. Ne baš tako dobro kao Myra de Soyza ili onako lijepo kao Mevrouw Beatrix Vorhulst, posve na drugi način, razumije se. Svejedno mu se sviđala.

Nije bio glup, znao je da način na koji žena miriši ovisi o proizvodu koji se može kupiti u bilo kojoj parfumeriji. Nije bilo važno. Mirisala je ugodno, a imala je i nekih drugih vrlina. Te su uključivale da joj nije smetala njegova ruka i jednu za drugom izvaljivala je zabavne stvari. Zbrojivši sve to, Ranjit je zaključio kako ugodno provodi vrijeme.Kako je večer prolazila, postajao je svjestan da mu se po glavi motaju neka neodgovorena pitanja. Kada su djevojke otišle "napudrati nos", dobio je priliku plasirati neka od tih pitanja. Za početak, upitao je Gaminija je li ih viđao prije u Londonu. Gamini je bio iznenađen. "U životu nisam vidio niti jednu od njih, sve dok se nisu okrenule prema meni u avionu iz Dubaia i počeli smo pričati.""Shvaćam.", odgovori Ranjit, iako nije u to bio uvjeren. Da si još više pojasni, upita: "A tvoja prijateljica Madge?"Gaminija je ovo počelo zabavljati. "Znaš što je tvoj problem, Ranjite? Previše se zamaraš razmišljanjem. Madge je u Barceloni, mislim s nekim, tko god to bio. Daj popij još jedno piće."To je i napravio. Zapravo, obojica su, a zatim i djevojke, kada su se vratile. No više ništa nije bilo kao prije. Novo Ranjitovo piće stajalo je nepopijeno ispred njega, uz još nekoliko naslaganih i punih. Tada je Maggie nešto šapatom rekla Gaminiju na uho, ovaj joj je odgovorio: "Dobro, u redu je." Tada se obratio Ranjitu: "Bojim se da je vrijeme. Bilo je dobro vidjeti te opet, ali otac i ja moramo ujutro odmah do bake. Moram se spakirati." Ustao je, smijući se. "Daj da se zagrlimo, može?"Ranjit napravi što mu je bila dužnost, dobije zagrljaj, i od Maggie. "E, da ne zaboravim," dodao je Gamini, kada je već krenuo, "ne brini za plaćanje. Sve ide na račun moga oca. Dođite, malene." Dok su se on i Maggie probijali kroz stolove prema izlazu, Ranjitu je svanulo koga je poziv u množini još sadržavao.

I tako je Ranjit ostao, no s njim je ostala i djevojka imenom Pru.Manjkalo mu je iskustva koje bi mu pomoglo u tome što se od njega očekuje u ovakvim okolnostima. Ali je gledao dovoljno američkih filmova da može doći do zaključka. Pristojno je pitao: "Želiš li još jedno piće?Uz osmijeh, odbila je. Pokazala je na gotovo punu čašu ispred sebe. " Ono prije sam jedva gucnula. Mislim da bi još jedno bilo previše, ne misliš li?"Razmišljao je, ali mu je ponestalo ideja za idući korak. U filmovima, muškarac bi u takvim trenucima pozvao ženu na ples. Ovdje nije bilo te mogućnosti, u hotelskom baru se ne pleše, a i Ranjit ne bi znao kako to izvesti.

Izvukla ga je Pru. "Bila je ovo vrlo ugodna večer, Ranjite Subrama-niane. Željela bih jutro ustati rano, jer želim obaviti nešto razgledava-nja. Misliš li da bi mi konobar mogao pozvati taxi?"Bio je iznenađen. "Nisi u ovom hotelu?""Rezervirale smo prije polaska iz Londona. Dobile smo što su imali. Udaljen je samo pet minuta vožnje."Toga trena Ranjit je shvatio što treba napraviti i napravio je. Pru je bila počašćena vožnjom u kombiju hrama, iako je vozač Ranjit bio dobrano pripit. Zanimalo ju je i slušati o položaju Ranjitova oca u hramu, zajedno s kratkim pričama povađenim iz duge i zanimljive linije povijesti hrama Tiru Koneswaram. Toliko da ga je pozvala na zajedničko triježnjenje uz šalicu kave, kada su stigli do hotela.Putnička agencija u Londonu dala je djevojkama smještaj u hotelu za mlade. Tih mladih bilo je prepuno predvorje i stvarali su preveliku buku. Nisu mogli u miru razgovarati pa ga je Pru pozvala u svoju sobu. Razgovarali su, sjedeći prisno jedan uz drugoga i ta bliskost je dovela do magije. Nije prošao niti jedan sat, a Ranjit je izgubio nevinost ili, rekli bismo, svoju drugu nevinost. Sviđalo mu se i uživao je. Uživala je i Pru, toliko jako, da su to još dva puta ponovili prije no što su napokon, zaspali.

Sunce se već popelo visoko i bilo je jako toplo, kada ih je, napokon, probudio zvuk ključa u bravi. Bila je to Maggie i nije izgledala naročito iznenađena što je zatekla Pru i Ranjita zajedno u jednom od

dva kreveta u sobi. Gamini? Otišao je puno ranije, izletio iz kreveta i navukao odjeću na brzinu, kada je recepcionar nazvao da ga u predvorju čeka otac. Ispitujući je pogledala Pru. "Ako se ne varam, nas dvije je rođak tvog profesora crtanja, koji radi u ambasadi, pozvao na ručak, a sada je deset i petnaest."Navlačeći odjeću najhitrije što je mogao, Ranjit je ovo primio kao poziv za odlazak. Nije bio baš siguran kako da se pozdravi s Pru, a ovoga puta mu nije bila od pomoći. Od srca ga je poljubila za rastanak. Kada je, oprezno, napomenuo da ako žele razgledavati, on je na raspolaganju, no nije ga mogla utrpati između njihovih ostalih obaveza za taj dan, niti ikoji drugi.Shvatio je. Poljubio ju je još jednom, ovoga puta sa splasnulim žarom, mahnuo Maggie za pozdrav i otišao.Vani, u kombiju, razmislio je malo. Imao ga je samo za sebe, na tjedan dana. Ništa ga nije zadržavalo u Colombu i nije imao nikakvu želju da ode u neki drugi dio šri Lanke. Uzdahnuo je i upalio motor za dugu vožnju natrag, do Trinca.

Sat kasnije bio je izvan granica grada Colomba. Pitao se što će njegov otac reći kada mu tako brzo vrati kombi. Većina njegovih misli bila je posvećena gospođici Pru-Ne-znam-Prezime. Zašto se ponijela na način, zapravo, na nekoliko potpuno suprotnih načina, tijekom njihove kratke, ali, barem za Ranjita, veze obilježene nečim važnim? Prošao je dobrih trideset kilometara ceste, dok nije došao do zadovoljavajućeg odgovora."Zadovoljavajući" nije bio pravi izraz koji bi to označio. Bio je dosta siguran kako ima objašnjenje, ali mu se ono nije sviđalo. Zaključio je kako je Pruino ponašanje jednostavno bilo rezultat boravka u ovome gradu na nekoliko dana, bez neke posebne želje za stvaranjem ozbiljne veze.Slijedeći sat i više, Ranjitove misli bile su mračne. Nisu takve i ostale. Bez obzira što je Pru imala na pameti, ono što je njeno tijelo izvodilo dok je mislila na to drugo, ostalo mu je zapamćeno kao veliko zadovoljstvo. Priznao si je kako je to bilo najintenzivniji doživljaj ugode koji je doživio u životu. Hajde, dobro, izgleda kako je to bio jedinstven i neponovljiv događaj, što se tiče upravo te partnerice, ali, zaboga, ima još žena na tom svijetu, zar ne? Uključivši one koje su

bile zainteresi-ranije za ono što će od njega dobiti, ne samo na jednu noć, prije nego napuste ovaj otok.A među te je uključena Myra de Soyza, na primjer.Ovo je bila zanimljiva, nova pomisao. Čisto iz eksperimentalnih razloga zadao je svojoj imaginaciji jedan zadatak. Sastojao se u tome da ponovi sjećanja na noć u krevetu s Pru Kako Već, ali tako da zamijeni Pru u ulozi ženske partnerice s Myrom samom.Do tada nije mislio o Myri na taj način. Otkrio je da mu tako nešto ne predstavlja problem. Uživao je u tome sve dok, odjedanput, na nesreću, u njegove misli nije uletjelo sjećanje na kanadskog hotelskog poduzetnika, Briana Harrigana. Taj dio nije pružao užitak.Odlučno, Ranjit odustane od eksperimenta i nastojeći ne misliti ni na što, jednostavno nastavi voziti.

Došao je do Trincomaleea predvečer. Razmišljao je o odlasku u svoju samotnu sobu-, ali osjećao je potrebu za razgovorom. Ne o Pru Ne-znam-prezime, naravno, samo mu je bilo do toga da priča s nekim. Okušao je sreću, odvezao se do doma Kanakaratnamovih i - pogodak!Svi su bili unutra. Kako su vrata bila zatvorena, čuo je glas Dot Kanakaratnam i niti jedan drugi. Kada je Tiffany odgovorila na njegovo kucanje otvorivši vrata, vidio je njenu majku, koja je sjedi za stolom i razgovara na mobitel. (Ranjitu nije bilo poznato da ga posjeduje.)

Ugledavši ga na dovratku, izgovorila je još nekoliko riječi, brzo, u mobitel i isključila ga. Nešto na njenom licu zbunjivalo je Ranjita. Ljutnja? Tuga? Nije mogao protumačiti. Oslovila ga je s: "Uranili ste, Ranjite. Mislili smo da ćete sa svojim prijateljem provesti više vremena.""I ja sam tako mislio," rekao je tonom uvrijeđenog djeteta, "nije tako ispalo. Ali je, svejedno, bilo dobro." Nije imao namjeru ispričati im koliko dobro mu je bilo, htio im je pričati kako zanimljivo mjesto je Colombo. Tada ga zaustave izrazi na licima djece. Upita: "Nešto se dogodilo?"Za cijelu obitelj odgovor je dala Dot. "George. Moj suprug. Pobjegao je."Takva vijest bila je jača od svega što je Ranjit mogao ispričati. Tražio

je da mu ispriča detalje. George Kanakaratnam je iz nekog nedo-kučivog policijskog razloga sprovođen iz jednog policijskog zatvora u drugi. Onda se dogodio sudar. Čuvar i vozač su na mjestu poginuli. Kanakaratnam ne, i jednostavno je odšetao.Kada je njegova majka zastala da udahne, Harold je, dobrovoljno, nastavio. "Cijeli dan je ovdje bila policija iz Trinca. Rekli su da je tata, možda, pobjegao čamcem. Niže niz cestu je most koji ide preko jako velike rijeke.""Ali tamo nisu našli nikakvu krv", izletjelo je, pobjednički, iz Rosie, zbunjujući Ranjita. Činilo mu se, kako pokraj dvojice mrtvih, mora da je bilo prolivene krvi na sve strane.Tiffany je pojasnila o čemu je riječ. "Mislila je da nije bilo krvi u autobusu, osim oko prednjih sjedala. Što znači kako naš otac, najvjerojatnije, nije ozlijeđen."Dot je pogledala Ranjita u oči. "Vi za Georga mislite da je kriminalac. Za njih je on njihov otac. Naravno da ga vole". Onda je pitala, prijateljskim tonom: "Mogu vas ponuditi šalicom čaja? I htjeli bismo čuti sve o vašem putovanju."Prihvaćajući njezinu ponudu, Ranjit sjedne za stol. Nije stigao početi pričati im svoju priču, jer je Tiffany podigla ruku. "Smijemo li mu sada reći za pismo?"Dot je uputila Ranjitu ispričavajući pogled. "Žao mi je.Toliko se toga događalo ovdje da sam jednostavno zaboravila. Posegnula je u hrpu papira na stolu, izvadila iz nje jednu omotnicu i pružila mu je. "Jedan od svećenika ju je donio. Stajala je među ostalom poštom hrama, jer im nitko nije rekao gdje stanujete.""Toga jutra, kad su saznali, pokušali su ti je uručiti u sobu, ali si već otišao", nastavila je Tiffany. "A mama im je rekla da ga slobodno ostave ovdje, da ćemo se mi pobrinuti da ga dobiješ."

Dot je bila posramljena. "Da, jesam. Ali policija je bila tu i od onda sam zbunjena..."Prestala je vidjevši kako je Ranjit ne prati više. Omotnica je imala povratnu adresu jednog od hotela na plaži, najbližeg gradilištu. Isto je bilo na zaglavlju papira unutra:Dragi Ranjite!Nekoliko dana ću biti ovdje. Ima li izgleda da zajedno popijemo

šalicu čaja ili nečega sličnog? Potpisala ga je Myra de Soyza.

Ranjit nije čekao na čaj kod Kanakaratnamovih. "Vidimo se kasnije!" i već je izlazio kroz vrata.Vožnja do hotela nije trajala dulje od dvadeset minuta. Mlada žena na recepciji bila je ljubazna i potrudila se koliko je i morala, no na kraju mu je samo mogla reći: "Evo, odjavili su se jučer. Gospođica de Soyza i gospodin Harrigan. Mislim da su se vratili u Colombo."Tek kada je sjeo u kombi, Ranjit si je dopustio priznati koliko mu je žao što ju je propustio i koliko ga boli činjenica da ona i Kanađanin zajedno putuju.

Sljedećeg dana vratio se na posao. Kad je pokupio Kanakaratnamovu djecu, njihova radost ga je uvjerila da je dobro to što radi. Kad je došlo vrijeme za priču, zadovoljno su slušali kako su kraljevi Kandyja godinama odolijevali europskim osvajačima (Bila je to prva stvar koju je Ranjit potražio na svom računalu toga jutra) i nije izgledalo da žele razgovarati o bijegu svoga oca.Niti njihova majka, nekoliko dana uzastopce. Jednoga jutra, kada se zaustavio da ih pokupi, nije ih dala.Dot Kanakaratnam je sjedila za stolom, slagala je odjeću i vrijednosti iz njihovog doma u vreće i sve četvero djece pakiralo je vlastite, male zavežljaje. Na pitanje u Ranjitovim očima, široko se nasmijala. "Imam predivne vijesti, Ranjite! Neki stari prijatelji su mi našli posao. I to, ovdje u Trincu, dolje, u luci. Ne znam točno kakav je, ali su rekli da je dobro plaćen i da s njim ide i smještaj za nas!"S iščekivanjem je gledala Ranjita. Da joj udovolji, odgovorio je kako je i očekivala: "Pa, to je .. .krasno!" Pitao se kako to da govori o zaposlenju, a ne zna o kakvom poslu je riječ. Shvativši kako je, ionako, očajna, nije htio još i on na to nešto dodati. Samo je pitao: "Kada počinjete raditi?""Zapravo, odmah. Ima još nešto, Ranjite. Vi još uvijek vozite kombi svoga oca, zar ne? A taxiji su tako skupi. Biste li nas odvezli do luke?"

10Novi život za Kanakaratnamove

Još uvijek je imao kombi. Otac mu je rekao neka ga zadrži sve dok ide na posao, tako da ih je mogao odvesti. Ne odmah, ali mogao je nakon što je obavijestio svog nadglednika kako njegov šogor može dobiti još jedan plaćeni dan. Do vremena kada se vratio u Dotin dom, bili su spremni. Dvadeset minuta kasnije, s djecom koja su vrištala od uzbuđenja sa stražnjih sjedala kombija i s Dot na sjedalu kraj sebe, proučavao je luku kojoj su se približavali.Pogled na luku nije bio nešto lijepo za Ranjita, iako je Šri Lanka postigla mir. Još uvijek su postojali ovdje objekti koji su podsjećali na samovolju vanjskoga svijeta. Na udaljenom kraju luke vidjele su se dvije podmornice, oblika morskog psa, vjerojatno indijske. I više od toga! Bilo je ribarskih brodova, ne one vrste za četiri, pet ljudi, kakve su, izvučene van, ležale po plažama okolo cijelog Otoka. To su bili brodovi za daleko more, koji su mogli ploviti stotinu ili više kilometara od obale, u potrazi za komercijalno isplativima jatima riba. Bilo je teretnih brodova svih vrsta i veličina, koje su oslobađali tereta kontejnera ili hrpa robe ili su ih tovarili novima. S iznenađenjem, Ranjit je primijetio nekoliko brodova drugačije namjene. Bili su blještavo bijelo obojeni, s nizovima čamaca za spašavanje na dizalicama i redovima brodskih okana na više paluba. To su se putnički brodovi vratili! Ranjit nije mogao odoljeti tome da zaustavi kola, kako bi djeca sve vidjela. Očekivao je dječje uzvike oduševljenja i zbunilo ga je kada je, umjesto toga, vidio kako djeca, cijelo vrijeme, šapuću nešto jedno drugome u uši.Dot nije odgađala ni trena. Naredila im je: "Smirite se!" Tada je rekla Ranjitu: "Voljela bih doći do tamo što je prije moguće. Vidite li suvenirnicu blizu doka za koji su privezani ti bijeli brodovi? Mislim da je to mjesto kamo trebamo doći."

Bio je to nevjerojatno bijedan mali kiosk, ne pretjerano posjećen. Nekoliko postarijih turista u kratkim hlačama živih boja i imitacijama havajskih košulja prebirali su po nabacanim razglednicama i plastič-nim figurama slonova. No, Dot je inzistirala da odu do tamo. Djeca i svi. Potvrdila je: "To je to mjesto. Naši prijatelji će doći po nas i vi

sada, Ranjite, morate otići. Nedostajati ćete djeci, a i meni!" Zagrlila ga je. Djeca su ga zagrlila, svako posebno. Dok je odlazio, vidio je kako svi plaču.

Nije mu se žurilo s povratkom na posao. Sada nije više bilo male djece koja su ga uveseljavala. Četiri, pet malih restorana i zalogajnica bilo je u blizini, svi spremni da posluže turiste s putnički brodova. Parkirao je pred najprivlačnijim. Htio je popiti šalicu čaja, posjediti malo i sanjariti.Pomislio je kako je čudno da Dot zna detalje poput, na primjer, onoga da će zajedno s poslom dobiti i smještaj, a ne zna kakav će to posao obavljati. Ranjit je, zamalo, posumnjao kako mu je Dot lagala.Tu misao je odmah odbacio. Zašto bi ona krila tajne od njega.? Kada je napuštao zalogajnicu, bacio je pogled prema mjestu gdje ih je ostavio. Nisu bili ondje.U sebi im je rekao zbogom i poželio puno sreće. Bez žurbe, vozio se uz obalu. Prošao je pokraj malog tovarnog broda iz kojeg se širio slatki miris. Bio je natovaren cimetom za izvoz. Zatim pokraj drugog, iz Singapura, s kojega su istovarivali automobile, kompjutore i kućanske aparate iz Kine. Slijedio je niz putničkih brodova, dobrano ruiniranih, sada kada ih je vidio izbliza. Zatim, nekoliko putnika, koji, očito, nisu imali interes za šetnju do Swami Stijene i penjanje do hrama njegova oca koji se smjestio, ograđen, na najvišem mjestu. Jedno od njih bila je malena djevojčica koja je, s radošću, mahala u njegovom smjeru...Ne! To nije bila "neka" mala djevojčica. Bila je to sićušna Betsy Kanakaratnam! Prema njoj je jurila, očito s namjerom da je izgrdi, njezina starija sestra, Tiffany. Nekoliko metara dalje, jedini dječak u obitelji, držao se za ruku zdepastoga, tamnog čovjeka.Je li to bio Kirthis Kanakaratnam? Teško da bi to mogao biti netko drugi. Tiffany je zazivala tog čovjeka, vukući svoju malu sestru prema njemu.Čovjek je s razumijevanjem kimao glavom. Tada se okrenuo prema Ranjitu, koji se naginjao kroz prozor kombija prema njima, dolje. Čovjek mu, sa širokim osmijehom, počne gestikulirati.Nije bilo teško razumjeti što je pokušavao objasniti. Pozivao je Ranjita da dođe na brod, pokazivao mjesto za parkiranje, ne puno

udaljeno od njih, a onda je pokazao na sebe i na most koji je povezivao brod s dokom. Ranjit nije oklijevao ni trenutak. Skrenuo je prema pokazanom mjestu za parkiranje, isključio motor, zalupio vrata kombija i požurio uz mostić.Popevši se, vidio je da to nije jedan od onih ljepotana od pedeset tisuća tona koji kruže Karibima i grčkim otocima. Bio je manji, prljaviji i na mnogim mjestima boja se ljuštila, pokazujući kako mu treba ponovno bojanje. Na vrhu mostića stajao je veliki čovjek s crnom bradom, u bijeloj mornarskoj odori, ispred čitača za provjeru iskaznica na malim vratima. Do njega je stajao onaj za kojeg je pretpostavljao da je George Kanakaratnam. Nešto je šapnuo čovjeku u uho i s riječima dobrodošlice, obratio se Ranjitu: "Dođite, samo dođite! Drago mi je što vas susrećem, gospodine Subramanian. Djeca su puna priča o vama! Sada, ovim putem, molim vas, idemo dolje da porazgovarate s Dot i da vidite kako lijep salon su dobila djeca, samo za sebe! A mene dobro plaćaju, izgleda da će i za Dot biti posao. Ovo je najbolji posao koji smo ikada imali!"Sišli su, prošli nekim prolazom, pa niz još stuba, dok je Kirthis (ili George) neprestano vrtio istu priču o tome koliku sreću ima njegova obitelj i koliko su njegova djeca naklonjena Ranjitu Subramanianu. Prošli su kroz sedam ili osam vrata, sva od one vrste koja se zatvaraju nepropusno u slučaju opasnosti, uglavnom s natpisom "Ulaz nije dopušten". Sve dok, na kraju, nisu došli do nekih vrata druge vrste. Takve da se Kanakaratnam pred njima zaustavio i pokucao. Otvorio ih je veliki, bradati čovjek. Kanakaratnam reče Ranjitu: "On je Somalijac. Oni su svi jako slični."Kimnuo je Somalijcu, ovaj mu je uzvratio. Tada, posve drugačijim tonom, Kanakaratnam progovori: "Sada lijepo sjednite. Ostat ćete ovdje dan ili dva. Nema deranja ni pokušaja bijega. Ako pokušate, ubit će vas."Dao je znak Somalijcu. Očigledno je ovaj razumio dovoljno o čemu se radi, jer je potapšao nož s velikom oštricom, koji mu je bio o pojasu.Kanakaratnam je pitao: "Jeste shvatili? Nema buke, nema bijega, ostajete ovdje dok vam netko ne kaže da možete ići. Ne radite nevolje i vidjeti ćete da će vam put biti zanimljiv. Kad preuzmemo brod."

11Gusarski život

Potrajalo je dulje nego što je Kanakaratnam navijestio Ranjitu. U svakom slučaju dovoljno dugo da ga nekoliko puta nahrane, i to prilično dobro. Naposljetku, to je bila kuhinja putničkog broda. Najmanje dvaput se srušio od umora na tvrdi ležaj obješen o zid i loše je spavao. Nekoliko puta Somalijac ga je napustio, zaključavši vrata za sobom. Ranjit je dobro razmislio prije nego što je ispitao jesu li zaključana. Svaki put su bila. Kanakaratnam je nekoliko puta provirio, očigledno samo da pokaže druželjubivost. Bio je spreman objasniti Ranjitu što se događa. Drugi dan gusarstva, tu riječ "gusarstvo" je Kanakaratnam sam upotrijebio, gusari su nahrupili preko mosta, razoružali onaj dio posade koji nije bio s njima i obavijestili sve kako brod mijenja smjer prema luci Bosaso, da, u Somaliji. Prije nego što će pustiti Ranjita, pirati će opljačkati sve iz brodskog trezora, uzimaju sve što se može odnijeti iz putničkih salona, a putnici su obaviješteni kako će u vrlo kratkom vremenu biti pušteni kući, neozlijeđeni, kada njihove obitelji ili prijatelji doznače odgovarajuću otkupninu. (Kanakaratnam je Ranjitu rekao: "Iznenadili biste se koliko neki plaćaju samo da im se baka vrati kući!") A tu je i sam brod. Ako uspiju doći do prave luke u Somaliji, malo boje i vješto falsificirani papiri broda donijet će im najveću zaradu.Sve je izgledalo kao neki posao. Zapravo je to bilo, Kanakaratnam je objasnio, poput bilo koje druge poduzetničke inicijative. Od početka dvadeset i prvog stoljeća gusarstvo je postalo pošten, samostalan posao, s uglednim posredničkim kućama, spremnima da sakupe otkupnine i pošalju ih onima koji ih zahtijevaju, a zauzvrat im se garantira siguran povratak zarobljenih. S velikim zadovoljstvom, Kanakaratnam je rekao Ranjitu: "Zapravo, kada su me uhvatili s onim ukradenim smećem, bilo je najbolje što mi se u životu dogodilo. Moj sudrug u ćeliji u Batticaloi bavio se gusarstvom. Uhvatili su ga zbog nečeg drugog. Sve mi je ispričao i kada mi se pružila prilika za bijeg, točno sam znao kome ići."Ipak, taj je gusarski "biznis" usput imao i neke loše strane. Jedna je bila, u što je Ranjit bio uvjeren, ono što su napravili s dijelom posade

koja im se previše suprotstavila. (Ranjit je pitao Kanakaratnama o tome, ali ovaj jednostavno nije odgovorio. Što je Ranjitu bio dostatan odgovor.)Kada je Kanakaratnam obavijestio Ranjita da je gotovo s preuzima-njem i da može izaći iz ćelije, Ranjit je otkrio da se dogodio najmanje jedan neugodan događaj. Dogodio se stoga što je kapetan broda imao snažan osjećaj dužnosti. Nije htio predati ključeve brodskoga trezora. Taj problem je, naravno, bio brzo riješen. Gusari su smaknuli kapetana i promaknuli u njegov čin prvog časnika, koji je bio vrlo kooperativan. Vlastoručno je iz džepa ubijenog čovjeka izvadio ključeve i predao ih gusarima.

U životu, Ranjit nije bio na ovakvom putničkom brodu. Unatoč neugodnim okolnostima, ovaj je pružao sve vrste ugodne zabave. Na naj-gornjoj palubi bio je bazen, premda neupotrebljiv za plivanje u vrijeme velikih valova, a to je bilo gotovo stalno. Iz kuhinje su izlazila ukusna jela, unatoč činjenici da su putnici broda, očajni i nagurani sjedili na jednoj strani blagovaonice, pod paskom gusara sa spremnim puškama. Kasino je bio zatvoren, ali, ionako ne bi bio korišten, pošto su svim putnicima već oduzeli novac i kreditne kartice. Nisu imali čime igrati. Barovi su također bili zatvoreni i nije bilo večernjih predstava u njihovim kazalištima. No zato je bilo nasnimljenih filmova po svim televizijskim ekranima u brodskim salonima, a vrijeme je bilo lijepo.Previše lijepo, sudeći po Kanakaratnamu. "Volio bih da ima više oblaka. Tko zna koliko očiju ima tamo gore i gledaju nas. Sateliti", pojasni zbunjenom Ranjitu. "Sigurno neće obraćati preveliku pažnju na staru zahrđalu kantu kao što je ova, ali to se nikad ne zna." Tada se sjetio kako ima jednu obavezu i dodao je: "E, da. Tiffany vas je tražila. Željela bi znati biste li joj pomogli s djecom, gore na palubi za sunčanje.""Zašto ne?" složio se Ranjit, zapravo željan da ih ponovo vidi i da bude sa svojim prijateljima za igru. Iako se osjećao bijedno, radio je što može kako bi to prikrio. Kada se uspeo spiralnim stubištem na jako tropsko sunce na palubi za sunčanje, nije mogao a da ne baci pogled prema nebu.Naravno, nije vidio niti jedno od onih očiju na njemu. Nije ih ni

očekivao, ali nije mogao odoljeti da si postavi pitanje: tko bi to mogao biti čije oči upravo gledaju dolje, u njih, . .

I, naravno, nije mogao ni zamisliti kako su neke od njih bile potpuno neljudske.Među putnicima je bilo dvadesetak djece u dobi od šest ili sedam godina pa negdje do četrnaest. Većina ih je govorila dovoljno razumljiv engleski. Ono što je Tiffany htjela od Ranjita bilo je, a što drugo, nego da im priča priče kako bi mogli zaboraviti prizor mrtvog kapetanovog tijela. Koje je cijeli dan bilo izloženo na pramčanoj palubi.Dvoje desetogodišnjaka nije prestajalo plakati, a nekolicina ih nije skidala oči s gusara, koji su, naoružani puškama, patrolirali palubom. Sam Ranjit si je zadatak dodatno otežao. Umjesto da ponovno pokaže jednostavno rusko množenje, koje je uvijek uspijevalo, odlučio je po-kazati djeci kako se računa na prste, na binarni način.To nije polučilo uspjeh. Niti jedno od djece putnika nikada prije nije čulo za binarne brojeve. Ranjit ih je podučio kako, ako želiš reći da imaš nešto što se količinom piše kao jedan, možeš napisati kao poznati i uobičajeni broj jedan; ali ako imaš dva, pišeš kao: nula jedan; tri pišeš: jedan jedan. Nevjerica je bila tolika da ju se moglo opipati.Prešao je na igru. "Sada dolazimo do dijela kada se računa na prste", saopćio im je, podigavši obje ruke. "Ono što trebate je da prihvatite kako je svaki vaš prst brojka i da, Tiffany, znam što hoćeš pitati. Da, računamo i palac kao prst." Tiffany je šutjela, samo je veselo kimnula glavom. "Svaka brojka mora biti ili jedan ili nula, zato što se jedino oni upotrebljavaju u binarnoj aritmetici. Kada su prsti sklopljeni," pokazao im je dvije stisnute šake, "svaki prst je nula. Pogledajte sada." Položio je svoje dvije šake na površinu stola pred sobom. "U binarnom kodu, ovih deset sklopljenih prstiju predstavljaju broj: nula nula nula nula nula nula nula nula nula nula. Što je samo drugi način da se kaže kako je nula broj svih deset pokazanih nula, zato što koliko god nula napisali, to je, opet, samo: nula. Sada pogledajte ovo."Ispružio je sve prste na rukama. "Sada su svi prsti jedinice, a binarni broj koji vam pokazujem je: jedan jedan jedan jedan jedan jedan jedan jedan jedan jedan. Što znači, ako to hoćemo izraziti dekadskim

brojem, pišete jedan za zadnju prst-brojku u nizu, zatim dva za prst-brojku jedan pokraj nje. Zatim četiri za jedan koji slijedi. Udvostručavajući svaki puta, vidite, sve do pet stotina i dvanaest za zadnju prst-brojku na kraju lijeve ruke. A ovako to napišete..."Napisao je račun na komad papira kredom u boji:

1 2 4 8 16 32 64 128 256 +512

"I ako ih zbrojite, dobiti ćete..."________1023

"I tako ste na prste izbrojali sve do tisuću i dvadeset tri!"Ranjit zastane da prođe pogledom po publici. Ono što je vidio nije bilo ono čemu se nadao. Broj rasplakanih se podignuo na četiri ili pet, a izrazi na licima ostalih varirali su od obične rastresenosti do ogorčene zbunjenosti.Tada, polako, počeše pitanja"Mislite li....""Čekaj malo, Ranjite, ti to želiš reći..."Napokon, za nagradu: "Da vidimo imam li ja pravo. Recimo, brojimo ribe. Tako brojka na kraju desne ruke pokazuje kako imamo samo jednu ribu, brojka jedan do nje kako imamo dvije ribe, onda četiri ribe na hrpi, pa osam riba na hrpi, onda idemo sve do zadnje hrpe, to je brojka na suprotnom kraju, u kojoj je pet stotina i dvanaest riba. Stavite sve to na zajedničku hrpu i sve skupa imate hrpu od tisuću i dvadeset tri ribe. Je li tako?""Da, tako je!" reče Ranjit, zadovoljan sam sobom. Zadovoljan, unatoč

činjenici kako su jedina djeca koja su na sve to reagirala bila djeca Dot i Kirthisa Kanakaratnama, a jedina koja je doista razumjela bila je, naravno, Tiffany.Kanakaratnam se jedini nije uzbuđivao zbog toga što su Ranjita slabo prihvaćala talačka djece. Kada mu se pridružio za ručkom, za koji su ponuđene dvije vrste juha, tri različite salate i najmanje šest glavnih jela na jelovniku, s odobravanjem je rekao: "Danas ste napravili nešto dobro za sebe." Nije rekao na koji način, no Ranjit, koji je krajičkom oka vidio kapetanovo tijelo, rašireno i ostavljeno za opomenu, shvatio je o čemu mu govori.

Sat kasnije, kada se Kanakaratnam vratio, bio je izravan: "Morate nastojati mojim prijateljima pokazati da surađujete s nama." I još mu je rekao: "Bilo je pitanja. Radi se o ovome. Moramo dobiti biografske podatke od svakog putnika, da bismo znali koliko visoku otkupninu tražiti. Većina naših momaka ne govori ni jedan jezik koji putnici razumiju. Tako da nam u tome možete pomoći, dobro?"U tonu Kanakaratnamovog glasa je bilo pitanje, ali u stvarnosti situacije s kojom je Ranjit bio suočen, pitanja nije bilo. Bilo mu je posve jasno da mu šansa za preživljavanje leži u tome da gusarima bude od koristi. I tako je slijedeća dva dana provodio nekoliko sati postavljajući pitanja postarijim parovima, neki su bili prestrašeni, puno više ih se opiralo. Ispitivao ih je o njihovim računima u banci, mirovinama, nekretninama koje posjeduju i mogućim, bogatim rođacima.Trajalo je tako dva dana, dok ih nije zadesila nevolja.

Još je bila noć, kada je Ranjita probudila promjena u razini buke koju je stvarao brod. Uspavljujući zvuk brodskih strojeva nije više bio malaksalo kabum, kabum, nego je postao brzi i divlji begabega, begabega. Glasnije i od toga bilo je vikanje i dozivanje koje je dopiralo iz prolaza ispred njegove kabine. Kada je provirio, vidio je članove zarobljene posade kako najvećom mogućom brzinom trče prema izlazu. Svaki od njih nosio je dva ili tri kovčega, očigledno ukradena iz putničkih apartmana i Ranjit je u to bio siguran, natrpana s ukradenim vrijednim stvarima putnika. Glavna dreka dolazila je od jednog od gusara, koji je požurivao članove posade udarcima konopa.

Gusari su izgledali ljuto i zabrinuto. Zarobljeni članovi posade bili su na smrt prestrašeni.U jednom trenutku vidio je Dot Kanakaratnam i njezin pomladak kako silaze stubama prema njemu. Svatko od njih, čak i sićušna Betsy, nosio je dio plijena, a Tiffany je bila puna novih vijesti. Prije sat ili dva, jedan od gusara uočio je nešto što je izgledalo poput svjetala broda, daleko na istoku. Uzbuđeno mu je rekla: "Na radaru se ništa nije vidjelo, znaš što to znači?"Nije znao, ali je bio sposoban izvesti zaključak. "Plovilo koje je nevidljivo za radar.""Baš to! Slijedi nas nešto što će nas raznijeti ili već što! Znači da više ne možemo do Somalije, pa ćemo privezati brod uz neku obalu, mislim da će to biti Indija ili možda Pakistan i onda nestati u šumi. Gore na mostu pokušavaju preko radija dogovoriti s nekom od lokalnih bandi da nam pomognu."

Kada je sve što je bilo vrijedno ukrasti bilo doneseno do izlaza na palubi B, gusari su bili besposleni. Uglavnom su, naginjajući se preko ograda vanjskih paluba, zabrinuto promatrali horizont ne bi li ugledali kakav trag svojega progonitelja, skrivenog radaru, a još zabrinutije proučavali su horizont ispred, da uoče gdje bi brodom mogao pristati.No osim mora nije se vidjelo ništa drugo. Ako je i bilo negdje u blizini neko plovilo ili naznaka kopna, Ranjit nije ništa primijetio. Oko podneva, umoran od tog sporta, sišao je kako bi pronašao nešto za jelo, a onda se vratio natrag u krevet. Zaspao je nakon nekoliko minuta...I onda se ponovno probudio kad mu je nesnosno grebanje metala i ljuljanje i udaranje broda o obalu, koje ga je, zamalo, izbacilo iz kreveta, poručilo Ranjitu da su stigli.Tada se brod smirio, zaustavljen i nagnut za desetak stupnjeva. Držeći se za sigurnosnu ogradu, krenuo je prema mjestu za iskrcaj. Skoro sve je bilo pobacano s broda i njihalo se na valovima mora ispred njih. Dolje je bila i većina ljudi: gusari, putnici i zarobljena posada. Neki od gusara su vrlo grubo tjerali posadu i putnike da mokre kovčege nose iznad razine vode.Ranjit pogleda unaokolo, vidje da na obali nema nikakvih ljudi i spusti se do tople vode dubine do koljena.

Na ovoj obali su ljudi već prije bili. Ostavili su nepogrešive znakove svojeg boravka. Bila je to jedna od onih osamljenih plaža Indijskog oceana koja se, svojevremeno, koristila za ostavljanje manje vrijednih (i nisko osiguranih) brodova. Cijelo mjesto je smrdjelo po nafti i hrđi. Iznad i ispod ruba vode nalazili su se dijelovi starih brodskih korita ili odbačeni dijelovi brodskog namještaja: stolice, kreveti, stolovi, sve prestaro i previše uništeno da bi bilo vrijedno popravka. Iako nije bilo nikoga na vidiku, Ranjit je znao da je netko dolazio na to mjesto. Bilo je tragova koje je ostavio neki siromašni očajnik, pileći dijelove olupina i vadeći iz njih dijelove strojeva...čovjek ili više njih koje je ta plaža ubila otrovnim tvarima čije saniranje je bilo preskupo i na bolje nadgledanim dijelovima obale. Koliko je tih otrova i karcinogena sadržavao pijesak i okolne vode, Ranjit nije bio u stanju ni zamisliti.Najbolji način na koji se moglo s time nositi, Ranjit je to znao, bilo je maknuti se s te plaže što je prije moguće.Činilo se da nema nekog pogodnog načina na koji bi se to napravilo. Ako su lokalne bande trebale pomoći, Ranjit nije vidio znaka ni od koje od njih. Zapravo, kao da je nešto tamo bilo, krajičkom oka je uhvatio neku sjenu, napola sakrivenu gustim raslinjem, ali kada je dobro pogledao, nije bilo ničega.Odmah iza Ranjita gacala je Dot Kanakaratnam, dajući sve od sebe kako bi čvrsto držala četiri male ruke odjednom, a da pritom ne ispusti torbe s plijenom. Nije mogla više, odustala je i pružila jednu torbu Ranjitu, govoreći mu: "Evo, unutra je Georgeova rezervna odjeća. Čuvajte mu ju dok se ne pojavi. Samo želim izvesti svoju djecu iz te vode."Nije ni pričekala na njegov pristanak. S djecom zakvačenom po sebi, izvlačila je noge iz vrućeg pijeska, sve do dijela gdje voda nije više dopirala. Stala je i naokolo tražila pogledom svojeg supruga. Ranjit je, odjedanput, postao meta jednoga od gusara, koji je uperenim pištoljem prelazio preko skupine zarobljene posade, ali je vikao na njega. Uopće nije razumio što mu čovjek naređuje, ali je znao kako to neće biti ništa što bi mu se sviđalo napraviti. Potvrdio je glavom u znak prihvaćanja, okrenuo se i potrčao najbrže što je mogao iza krme nasukanog broda. Nije se zaustavljao sve dok nije izašao iz vidokruga tom piratu...Tada je prvi puta postao svjestan udaljenog, zlokobnog zvuka.

Taj zvuk je plašio, nije bio melodiozan, nego je podsjećao na zvučnu podlogu filma strave i to u trenutku kada mrtvi počnu izlaziti iz mrtvačkih kovčega. Nije bio jedini koji ga je čuo. Vani, na plaži, gusar koji se izvalio na pijesak, sopćući od napora prolaženja kroz vodu i pijesak, sjeo je i pogledom pretraživao okolinu. To je napravio i još jedan gusar, pa nekoliko članova posade, svi sjedeći ili stojeći i pokušavajući otkriti otkuda dolazi taj zvuk.Tada ih je Ranjit i ugledao, niz udaljenih letjelica koje su iznad površine mora letjele prema njima. Helikopteri. Bilo ih je, najmanje deset, svaki s onim čudesnim diskom nalik na tanjur za juhu, koji se vrti. Svaki pomak u kursu helikoptera ukazivao je kako idu ravno na ljude na plaži.. .buka se pojačavala...I postajala sve glasnija i zaglušujuća.

Tijekom cijelog ostatka svog dugoga života, Ranjit nije uspio potisnuti u zaborav taj dan na plaži. Istina je da su ga slijedili još gori dani, ali ti zastrašujući i ponižavajući trenuci pod baražnim zvukom dolazećih helikoptera bilu su stravični. Ranjit nije nikada prije bio izložen oklo-pljenim, smrtonosnim spravama modernih jurišnih snaga. Nije znao kako ti zvuk može blokirati mozak. Najgore je na to reagirao želudac, crijeva su mu se opustila, ispovraćao se obilno, a bol u trbuhu je bila strašna.Dolazak nije bio jedina opasnost. Najmanje dva gusara odlučila su se za borbu. Svoja mizerna tijela i puške suprotstavili su helikopterima, uspjevši ispaliti nekoliko rafala prema njima. (Na nesreću po Ranjita, jedan od njih bio je Kirthis Kanakaratnam.) To im je bila velika pogreška. Svaki helikopter imao je dvoja otvorena vrata, kroz jedna je virio čovjek s mitraljezom, kroz druga, jednako spreman za paljbu i jednako ubojitog izgleda, s raketnim bacačem. Niti jedan od gusara koji su se suprotstavili nije poživio dulje od minute. A, što se tiče ostalih promatrača s neba...

Taj događaj ih je zbunio, čak i one zvane Devet Udova.Vidjeli su oni, prije ovoga, i druge ljudske oružane sukobe. Devet Udova su bili jedina štićenička vrsta koju su Velegalakti poticali u lingvistici. Glavna im je bila zadaća da svojim gospodarima prenesu ono o čemu ljudi međusobno razgovaraju. Ali ne možeš uhoditi ljude

dulje vrijeme, a da ne susretneš nasilje. Devet Udova su već znali što slijedi ovoga puta. Kada su spazili plovilo na površini mora, s kojega su virile cijevi oružja s kemijskim eksplozivom, kako, skriveno i polako slijedi drugo plovilo, za koje se vidjelo da nije naoružano, pretpostavili su da će posljedica toga biti još jedan ljudski pokolj. Čak su se i pitali je li vrijedno motati se ovuda i promatrati samo slijedeći u nizu primjera ljudskih masovnih ubojstava.Iznenadili su se koliko je malo ljudi na plaži bilo ubijeno na način da im je omotač tijela bio probijen malim projektilima iz oružja sa zračne letjelice.Prepoznali su glavna oružja letjelice, ona s komprimiranim zrakom i odašiljač udarnih zvučnih vrtloga. Sve su već prije vidjeli drugdje. Na koncu konca, samo je nekoliko oružja ljudska rasa izumila i razvila, a da ih nisu, uvijek ista, razvile i druge vrste, na drugim mjestima i u drugo vrijeme diljem Galaktike. A Devet Udova su dobro razumijevali, poučeni poviješću drugih vrsta koje su upotrebljavale slična oružja tijekom duge povijesti Galaktike, koliko neugodne posljedice takvo oružje ostavlja na nezaštićenom biću i kako ga oslabi.Zagonetka je za Devet Udova bila u ovome: zašto su ti primitivci upotrijebili baš takvo oružje na komprimirani zrak, umjesto eksplozivnih probijajućih naprava, koje na organskom tijelu prouzroče veći razorni učinak.Kada je sukob na površini plaže završio, oni koji su zaduženi za donošenje odluka u grupi Devet Udova, raspravljali su dosta minuta oko odluke da li da pošalju izvještaj o tome što su vidjeli.Na kraju, poslali su ga. Izvijestili su detaljno i točno o svemu, ostavljajući Velegalaktima da s tim rade što hoće. Sebi su Devet Udova pokušali dati prostora za manevriranje dajući izvještaju naslov: "Primjer neuobičajenog sukoba".

12Presuda

Ranjit nije vidio mnogo od cijelog krvoprolića, potpunosti zaokupljen vlastitim, odvratnim problemima. Na stranu činjenica kako se osjećao kao da je krdo zamazanih svinja jurilo kroz njegov probavni sustav;

niske zvučne frekvencije, za što su i predviđene, uzrokovale su da se obilno onečistio. Takvo nešto mu se nije dogodilo još od ranog djetinjstva, zaboravio je koliko je to neugodno.Pokušavao se očistiti, skidao je uprljanu odjeću i posrćući se vraćao u vruće valiće, ribajući se s najmanje umazanim komadom odjeće što je više mogao. Nakon toga, snašao se. Uzeo je torbu s odjećom Georga Kanakaratnama koju mu je dala Dot. U njoj nije bilo cipela, Ranjit odluči da neće oblačiti donje rublje drugog čovjeka, ali je u njoj bilo i drugoga: hlače, majice i debele vunene čarape, za koje se Ranjit nadao da će mu zaštititi stopala od oštrih komadića kamenja po plaži. Tek tada je izašao iz zaokupljenosti sa samim sobom i pogledao što se događa.Izgledalo je ružno i smrdjelo još gore. Helikopteri su sletjeli i prizemljili se u pravilnom nizu i upravo je iz njih kuljalo najmanje stotinu naoružanih vojnika, vjerojatno indijskih ili pakistanskih. Ranjit je samo nagađao, pošto nije znao ništa ni o jednima od njih. Čiji god bili, efikasno su razdvojili populaciju bivšeg putničkog broda na četiri skupine. Dvije su sačinjavali putnici. U jednoj skupini bile su žene, u drugoj muškarci.. Što su radili, bilo je sakriveno iza hitro razvučenih plahti iznad morske pličine. Pet, šest vojnika dodavalo je putnicima koji su se prali koliko su mogli, ručnike i deke. Ranjit je uočio da su vojnici koji su pomagali ženskim putnicama također bili žene. U odorama, noseći oružje, svi su vojnici izgledali jednako.Dvadesetak metara niže niz obalu, dvadeset ili trideset muškaraca i žena, koji nisu bili pod nadzorom, također se pralo, trudeći se na sve načine. Nitko im nije dodavao ručnike, ali je na plaži bila dostupna gomila stvari. Ranjit ih je prepoznao kao spašenu posadu, barem prema onima koje je poznavao.. .ali je po izrazima na njihovim licima, velikog olakšanja što su im duše u zadnji tren spašene, ionako sada vidio da su to oni.Bila je još jedna skupina. Toj nije bilo dopušteno da se opere niti da promijeni odjeću. Ležali su na tlu, licem prema dolje, s rukama čvrsto sklopljenima odostraga, na potiljku. Čuvala su ih tri, četiri vojnika, s podignutim puškama.Nije bilo sumnje koju skupinu predstavljaju. Ranjit je pretražio pogledom ispružene likove, ali ako je ikoji od Kanakaratnamovih bio tamo, nije ih mogao, s leđa prepoznati. A nitko nije izgledao dovoljno

malen da bi bio koje od mlađe djece.Jedan od vojnika koji su ih čuvali, pokazao je interes za Ranjita. Viknuo je nešto što Ranjit nije razumio i mahnuo, vrlo razumljivo, puškom.Ranjit je shvatio da je tako usamljen izazvao sumnju kod vojnika. "U redu!" viknuo je vojniku, nadajući da je to ovaj shvatio kao da ga je razumio i ogledao se da vidi koje su mu mogućnosti.Bilo je teško reći kojoj skupini Ranjit, zapravo, pripada. U svakom slučaju, nije bilo nikakve sumnje da bivši putnici imaju najbolji tretman. Lagano je pozdravio vojniku i odšetao do onih koji su čekali svježu odjeću, na muškoj strani i postavio se u red, ljubazno kimajući glavom starcu ispred sebe.Koji nije uzvratio pozdrav. Umjesto toga, bijesno ga je gledao jedan tren, a onda otvorio usta, zazivajući vojnike. Kada ih je nekoliko dotrčalo, čovjek je urlao: "Ovaj nije putnik! On je jedan od njih! To je onaj koji me tjerao da kažem koliku otkupninu moja djeca mogu platiti za mene!"Što je bio razlog zbog kojeg se, trenutak kasnije, Ranjit našao ležeći licem prema dolje, s rukama na potiljku, između dvojice najvećih, i kako im nije dopušteno da se operu, najsmrdljivijih gusara.Ležao je, tako, satima.Tijekom prvog sata Ranjit je naučio dvije važne lekcije. Prva je bila da ne smije podići glavu. Kada je to pokušao, dobio je udarac kun-dakom točno iznad lijevog uha, a onaj tko ga je zadao, tko god bio, naredio je: "Leži mirno!" Bol od udarca bila je poput udara munje. Slijedeća koju je naučio bila je da ne smije pokušati fućkanjem dobiti informacije od susjeda. Dobio je jak udarac nogom točno u rebro ispod desne ruke. Bol od udarca je bila neopisiva. A onaj tko ga je udario bio je, nesumnjivo, vojnik. Zasigurno je nosio čelikom ojačane vojničke čizme.

Nakon, otprilike dva sata, kada se tropsko sunce popelo visoko na nebo i Ranjit je počeo vjerovati da će biti živ ispečen, nešto se dogodilo. Doletjelo je novo jato helikoptera, većih i puno komfornijeg izgleda od prethodnih i odmah su ukrcali putnike i stvari za koje su im putnici rekli da su njihove. Nakon još jednoga sata ili više, začuo se zvuk jakih strojeva iz grmlja uokolo i dva otvorena kamiona probila

su se do plaže da odvezu spašenu posadu. A kasnije, puno kasnije, kada je sunce već dalo sve od sebe da skuha bespomoćne gusare, Ranjit je zaključio kako je došao red i na njih. Ponovo su doletjeli helikopteri, veliki i nisu izgledali nimalo udobno. Zapovjednika se moglo prepoznati po količini metalnim koncem izvezenih znakova po odori i kapi, kao i po činjenici da se dovezao vlastitim helikopterom. Prije nego što se iskrcao, vojnici su postavili stol i stolicu, zapravo, preokrenutu kutiju, da budemo točni, da bi mogao sjediti dok donosi odluke.Svakom gusaru, pojedinačno, naređeno je da ustane i odgovori na pitanja časnika. Ranjit nije mogao čuti ni pitanja ni odgovore, ali presude su donošene dovoljno glasno da ih svi čuju. "Ravalpindi, središnji zatvor", časnik je izrekao prvome gusaru, tada, ponovno, "Ravalpindi, središnji zatvor", drugome i trećemu.Slijedeći na redu da pristupi i čuje presudu bio je Ranjit. Uhvatio je priliku da u par navrata, dok se podizao i prilazio časniku, brzo pogleda prema preostalim gusarima, ne bi li vidio djecu, ali, ako su i bila tamo, nije ih uočio.Onda je stao ispred časnika i nije se više usudio ogledavati. Ispitivanje je bilo kratko. Časnik je poslušao što mu je jedan od vojnika šaptao na uho, tada se obratio Ranjitu. "Kako se zoveš?" upitao ga je, velikodušno, na engleskom."Zovem se Ranjit Subramanian, sin sam Ganesha Subramaniana, koji je Vrhovni svećenik Tiru hrama u Trincomaleeu na Šri Lanki. Nisam bio s gusarima..."Časnik ga prekine: "Stani!" Rekao je nešto po tiho svom pomoćniku, koji mu, jednako tiho, odgovori. Časnik je o toj informaciji, na trenutak, u tišini razmislio. Tada se nagnuo, približio svoju glavu Ranjitu i dobro ga pomirisao.Potvrdio je, odobravajućim kimanjem glavom. Ranjit je prošao probu smrada i time se mogao tolerirati kao iz putničke družine. Izrekao je: "Ispitivanje. Stavite ga u moju letjelicu. Slijedeći!"

13Prikladno mjesto za saslušavanje

Da počnemo od kraja: Ranjit je bio u rukama ispitivača nešto više od

dvije godine, iako su samo preslušavanje nad njim provodili prvih šest mjeseci. A boravak za to vrijeme, ni na koji način nije bio udoban.Prvi nagovještaj da će to biti tako bio je kada su mu stavili povez preko očiju, začepili usta i lisicama mu prikvačili ruke za sjedalo u helikopteru časnika koji im je sudio, prije nego su poletjeli. Kamo su letjeli, nije znao, osim da je trajalo manje od sata. Tada su mu, i dalje vezanih očiju, pomogli da side na nekakvu ravnu i tvrdu površinu, preko koje je nekih dvadeset, trideset metara prohodao do jednih stuba, koje su vodile prema gore, u neku drugu letjelicu. Opet su ga lisicama vezali za sjedalo i poletjeli.Ovoga puta nije bio helikopter. Ranjit je osjetio odskakivanje s piste dok je letjelica ubrzavala i nagli prijelaz u slobodni let, bez poskakiva-nja. Let nije bio kratak, a nije bio ni druželjubivog tipa. Slušao je kako posada međusobno razgovara, nije prepoznao jezik, a kada ih je pokušao dozvati da im kaže kako mora obaviti nuždu, odgovor nije dobio riječima. Odnekud je, iznenada, doletjela teška pljuska, neočekivana i za koju nije bio spreman.Naposljetku su mu ipak dopustili da koristi mali toalet aviona. Oči mu nisu odvezali, a vrata su bila otvorena. Čak su mu dali i jelo, to jest otklopili su stolić njegovog sjedala, stavili nešto na njega i naredili: "Jedi!" Po okusu je prepoznao da je to bio neke vrste sendvič sa sirom nepoznatog porijekla. Kako je prošlo gotovo dvadeset sati otkada je išta jeo, brzo ga je požderao, onako suhog. Usudio se pitati za vodu i ponovila se pljuska, postrance.Koliko dugo je let trajao, Ranjit nije znao. Utonuo je u nemiran san iz kojega ga je prenulo grubo poskakivanje aviona. Po tome je znao da su sletjeli i to na puno goru pistu od one s koje su poletjeli. Nisu mu maknuli povez s očiju. Pomogli su mu da siđe iz zrakoplova i uđe u nekakvo vozilo kojim su ga vozili više od sata.Napetog, na kraju snaga, doveli su ga, još uvijek zavezanih očiju, u nekakvu građevinu, proveli hodnikom do sobe, u kojoj su ga oni koji su ga zarobili, posjeli. Tada jedan od njih progovori osorno, engleskim s čudnim naglaskom: "Ispruži ruke ispred sebe. Ne tako! S dlanovima gore!" Kada je Ranjit tako napravio, dobio je preko dlanova udarac, nečim okrutno teškim.Bol je bio oštar. Ranjit se nije mogao suzdržati i zaplakao je. A onda, opet isti glas: "Sada, istina. Ime?"

To je bilo prvo pitanje koje mu je postavljeno u zarobljeništvu i koje se ponavljalo najčešće od ostalih. Njegovi ispitivači jednostavno nisu prihvaćali jednostavnu činjenicu: da mu je ime Ranjit Subramanian i da slučajno nosi odjeću koja je pripadala nekome drugome, čije ime je, kako piše na etiketama prišivenima na odjeću, bilo Kirthis Kanakaratnam. Svaki puta kada im je dao istinit odgovor, iskusio je kaznu za laganje.Ta je bila različita, ovisno o ispitivaču. Kada je zdepasti, znojni čovjek imenom Bruno postavljao pitanja, omiljeno oruđe za iznuđivanje istine bio mu je komad električnog kabla, oko četiri, pet centimetara debeo i bio je u stanju njime izazvati izuzetno jaki bol, kada god bi ga upotrijebio. Tu i tamo, za promjenu, Bruno bi Ranjitu zadao udarac svojim ispruženim dlanom po golom trbuhu. Bilo je to ne samo bolno, svaki puta kada je primio takav udarac, bojao se da mu nije ozlijeđeno slijepo crijevo ili slezena. Bilo je nečega utješnoga u Brunovim tehnikama. Nije čupao nokte, nije lomio kosti, niti čupao oči; izgledalo je, a Ranjit se tomu nadao, da ne radi ništa što bi ostavilo neke trajne posljedice. Sam je sebi, time, sugerirao kako ga, na kraju, ipak namjeravaju pustiti.Ta nada je, uskoro, bila pokopana. Umrla je kada je, jednoga dana, Bruno podivljao, bacio električni kabl preko sobe, dohvatio drvenu batinu sa stola i počeo mlatiti njome Ranjita po licu. Koštalo ga je to plavog oka i izbijenog prednjeg zuba, kao i slabašno održavane nade da će ga na kraju, jednom, pustiti.Drugi glavni mučitelj bio je jedan postariji čovjek, koji nikada nije rekao svoje ime. Imao je jedno oko napola zatvoreno. (Ranjit ga je zvao "Razroki".) Rijetko je nanosio ozljede Ranjitu, ali je bio nadasve uvjerljiv u svom govoru. Prvoga dana kada ga je upoznao, Ranjita su dva snažna pomagača uhvatila i držala ga čvrsto polegnutog na leđa. Razroki je pokazao kružni komad krpe. Lijepo ga je upozorio: "Ono što ćemo ti sada raditi dovesti će te do toga da ćeš misliti kako umireš. Nećeš umrijeti. Neću to dopustiti. Samo moraš odgovoriti istinu na moje pitanje." Tada je raširio krpu preko Ranjitova lica i lijevao, iz metalnog vrča, hladnu vodu preko nje.Ranjit nikada nije iskusio nešto slično tomu. Nije izazivalo osjećaj boli, bilo je brutalno, nepodnošljivo mučenje. Nije propustio čuti i shvatiti kako je Razroki obećao da neće umrijeti od tog doživljaja, no,

njegovo tijelo reagiralo je po svojem. Prepoznalo je da se polagano utapa na smrt i htjelo je da taj postupak prestane. "Ne!" Ranjit je molio ili pokušavao moliti, "Dosta, ne više!" A sve što se čulo bilo je grgotanje, iskašljavanje vode i zvukova, ništa od toga nalik engleskim riječima...Mlaz vode je zaustavljen, krpa je maknuta s njegova lica i podigli su ga u sjedeći položaj."I, kako se zoveš?" uljudno ga je upitao Razroki.Pokušavajući prestati kašljati, da može govoriti, Ranjit počne: "Zovem se Ranjit Sub..." - na što je ponovno srušen na pod, krpa mu je stavljena preko lica i užasni mlaz vode poteče još jednom.Izdržao je to četiri puta, a onda mu je ponestalo hrabrosti, nije imalo smisla opirati se dalje, već na izdisaju, uspio je reći: "Onaj sam koji hoćete da budem. Samo prestanite.""Jako dobro!" Razroki ga pohvali. "Napredovali smo, Kirthise Ka-nakaratname. Sada ćeš mi lijepo ispričati za koju si zemlju radio?"Bilo je, to se valjda, podrazumijeva i raznih drugih načina da bi se subjekta prisililo na suradnju, no, niti jedan od njih nije polučio istinito priznanje iz Ranjita. Jednostavno nije imao neki zločin koji bi priznao.Njegove ispitivače je to strašno ljutilo. Onaj kojega je zvao Razroki se, čak, požalio: "Zbog tebe ispadamo loši, Ranjite ili Kirthise ili tko već jesi. Poslušaj me. Bit će ti puno lakše ako prestaneš nijekati da si Kirthis Kanakaratnam.Ranjit se potrudio poslušati savjet. I postalo je lakše, malo.

14Tko da više

Iako Ranjit nije doznavao novosti, izvan zidova zatvora u kojem su ga držali, događalo se dosta toga. Dignuto je u zrak nekoliko bogomolja, vlakovi su izbacivani s tračnica, uredske zgrade bile zatrovane radioaktivnom prašinom ubačenom ventilacijske sustave. A ubojstva? O, da, bilo je obilje ubojstava: od prerezanih vratova do bacanja ljudi s viših katova; onda, pomoću pištolja, sačmarice ili puške; često trovanjem, neki puta provedenim totalno genijalno. Da ne navodimo ubojstvo izvedeno bacanjem klavira na glavu žrtve ili ono kada je

ubojica stajao na prsima žrtve da bi ga zadržao na dnu vlastite kade, koju su slavine punile mlakom vodom. Naravno, bili su tu i ratovi. Najnasilniji od novijih bio je, možda, onaj u kojem su suniti prodrli na teritorij Kurda, čačkajući time po staroj, bolnoj rani. Pokušali su pokrenuti novu krug nasilja koja su, ionako, karakterizirala Irak nakon okupacije.Nije sve što se događalo bilo, ipak, tako loše. Pod strogim nadzorom četiri od pet skandinavskih država (Island je ostao izvan te skupine zbog vlastitih unutarnjih nemira), nekoliko najogorčenije vođenih ratova je, makar nakratko, smanjilo intenzitet. Čak i Myanmar, država poznata i pod nazivom Burma, neočekivano je oslobodila sve svoje političke zatvorenike i pozvala strane diplomate da sudjeluju u praćenju slijedećih planiranih izbora. I napokon, događaj koji bi oduševio Ranjita da je za njega znao: nakon beskrajnog zavlačenja, Svjetska banka je odredila skromnih milijardu dolara dotacije za početak ostvarivanja projekta Artsutanovog svemirskog dizala. Istina, dotacija Svjetske banke bila tek mali djelić svote potrebne da se kotači zavrte i počnu dizati i spuštati vozila uz i niz kablove; konstrukcije u koju možeš ući i putovati do niže staze oko Zemlje brzinom od tri stotine kilometara na sat. Ali je bila kamen temeljac*

Ovo nisu bili jedini podaci od značaja za Ranjitov život koje mu nisu bili dostupni. Na primjer, nije znao zašto je doveden u ovo mjesto i tako mučen. A kada su torture zaustavljene, nije znao niti zašto se to dogodilo. Ranjit nikada nije čuo za izvanredno izručenje ili za trenutnu odluku, termine iz britanskog zakonodavstva uvedene desetljećima ranije.Dakako, Ranjitovi mučitelji mogli su ga, da su htjeli, snabdjeti kojom od informacija. No oni tako nešto nisu željeli.Nakon prvoga dana koji je prošao bez nanošenja bola, više nije viđao tipa imenom Bruno, onoga s električnim kablom i pljeskanjem po trbuhu. Susretao se s Razrokim često, ali tek nakon što je Razroki iznudio obećanje da će Ranjit prestati pitati zbog čega ga muče i hoće li ga ikada pustiti. Zapravo, da neće postavljati više nikakva pitanja niti tražiti odgovore. Opskrbio ga je, u stvari, samo jednom sitnom informacijom. "Bruno? Ma, on je promaknut na više. Taj ne zna što bi sa zatvorenikom, osim da ga ranjava; a izgleda da tebe više nećemo

ozljeđivati."To je bila činjenica od životne važnosti, tako je Ranjit sam sebe tješio. Bilo je to i veliko olakšanje nakon podnošenja tjelesnih boli i mučenja vodom. Isto tako postalo je, pogotovo nakon što je Razroki prestao navraćati, jer Ranjit nije držao obećanje kako neće postavljati zabranjena pitanja, prokleto dosadno. Ipak nije ostavljen potpuno bez kontakta s ljudima. Bio je tu jedan šepav, postariji čovjek, koji mu je donosio hranu i iznosio kante s izmetom i urinom, ali taj nije bio razgovorljiv. Nije bilo sumnje da govori neki jezik, ali taj nije bio Ranjitu prepoznatljiv.Ranjit se ne sjeća kada je započeo prve, dugačke razgovore sa svojim prijateljima. Naravno da ni jedan od njih nije mogao čuti što im je Ranjit govorio, jer nisu bili prisutni u ćeliji.Bilo bi zanimljivo kada bi ga, na primjer, Myra de Soyza mogla čuti, ili Pru-Ne-Znam-Prezime. Gaminija Bandaru bi manje zanimalo što mu ima za reći; pošto nakon izvještaja o svom samotnom i monotonom bivanju, svome odsutnom prijatelju mogao bi samo reći da je trebao odvojiti više vremena da bude s Ranjitom, a manje s Amerikankom, koju uopće više neće vidjeti u životu.Neki od Ranjitovih najboljih odsutnih prijatelja bili su ljudi koje nikada nije osobno upoznao. Bio je to, na primjer, Paul Wolfskehl, već dugo mrtav. Wolfskehl je bio poslovni tajkun devetnaestog stoljeća, komu je ljubav njegovog života odbila bračnu ponudu. A to je značilo,

kako je, unatoč svom njegovom bogatstvu i moći, život za Wolfskehla izgubio smisao i odlučio se, povrijeđenih osjećaja, ubiti. Nije stigao izvesti samoubojstvo. Dok je Wolfskehl čekao na pogodan trenutak da ga izvede, bezvoljno je počeo čitati neku knjigu.Slučajno se u njoj razmatrao Fermatov posljednji teorem. Napisao ju je čovjek imenom Ernst Kummer. Posljedica toga je bila da je Wolfskehl odslušao par Kummerovih predavanja o teoriji brojeva, što ga je potaklo da pročita drugi esej...I, poput mnogih ostalih matematičara amatera, prije i nakon njega, Wolfskehl se odmah zalijepio. Zaboravio je na samoubojstvo, pokušavajući razotkriti misterij a na kvadrat plus b na kvadrat jednako c na kvadrat, te ako veličine potenciramo na treću, ta jednakost više

ne vrijedi.Onda je tu bila, odavno mrtva, Sophie Germain, koja je tinejdžerske godine prošla točno za vrijeme zastrašujućeg vremena Francuske revolucije. Zašto je to bilo presudno za odluku mlade Sophie da se hrabro upusti u karijeru matematičarke, nije posvema jasno. Ali se upustila.Ne treba pojašnjavati kako je to bio nimalo lagan zadatak za jednu ženu u ono doba. Kako je Elizabeta Prva od Engleske jednom pripomenula, Sophie je nosila prokletstvo da bude posebna, radije nego da se da mijesiti. Time joj je sve što je pokušavala bilo puno teže nego njenim kolegama na studiju.Poslije, nakon što su se njegovi zamišljeni partneri za razgovor ra-splinuli poput magle, nešto što je Myra de Soyza rekla, počne Ranjitu bubnjati u mozgu.Što je to ono bilo? Nešto o tome, koje su matematičke alate posje-dovali ostali matematičari u vrijeme kada je Fermat nažvrljao svoju prokletu bilješku na margini knjige?Dobro, o čemu se ono radilo?Sjećao se kako je rečeno da je Sophie Germain bila prvi matematičar, bez obzira na spol, koji je počeo utirati put prema Fermatovom dokazu. Dakle, da vidimo koji je to ona put utrla?Ranjit, naravno, nije imao načina kako će te podatke pronaći. Prije, na fakultetu, opremljen lozinkom, sve što je trebao napraviti, bilo je utipkati ključne riječi u najbliže računalo i kompletno životno djelo te vražje žene otvorilo bi mu se za proučavanje.Ali, računalo mu nije bilo dostupno. Sve što je imao bila je njegova memorija i nije bio previše siguran koliko je prikladna za taj zadatak.Zapamtio je što je "prim Sophie Germain". Bio je to bilo koji prim broj, p; tako da je i 2p + 1 također prim broj. Broj 3 je bio najmanji prim Sophie Germain: 3 x 2 + 1 = 7, jer i 7 je prim broj. Dobro. (Mnogi ostali Sophijini prim brojevi bili su puno veći, prema tome manje zabavni.) Ranjit je bio zadovoljan sobom što se svega prisjetio, međutim, koliko god o tome razmišljao, nije bio u stanju vidjeti niti jedan put kojim bi ga prim Sophie Germain mogao usmjeriti prema razrješenju Fermatova problema.Još je nečega bilo tu. Nakon dubokog istraživanja Germain je izvela vlastiti teorem:

Ako se x, y i z cijeli brojevi i ako je: x5 + y5 = z5; tada x, y ili z moraju biti djeljivi s pet.Svaki kamen na koji je mogao sigurno stati na putu prema dokazu, Ranjit je vadio iz zbirke u svojoj memoriji. Ovaj mu je donio razočaranje. Ovaj izračun nije imao smisla. Cijeli Fermatov teorem trebao je dokazati kako niti jedan izračun poput: x5 + y5 = z5 ne može biti točan. Tako da od ovoga nije bilo koristi...Ili je bilo? Čekaj malo, zaboravi beskorisni teorem Sophie Germain kao njega samoga, ali kako je ona do njega došla?Nije li to ono što mu je Myra sugerirala na domjenku kod dr. Vorhulsta?Postojala je još jedna osoba (dobro, nešto poput osobe) s kojom Ranjit nije nikada, ili još nije, imao nikakve osobne kontakte; koja (ili to nešto) bi ga mogla opskrbiti jako korisnim podacima. Došlo je vrijeme da provedimo malo više vremena s njom ili njima ili s njim ili, možda, s tim.

15Upoznavanje s Velegalaktom (ili s više njih)

Prvo što moramo raščistiti u vezi Velegalakta kao osobe je to: je li činjenično stanje da je on on; je li pak neka osoba; ili je u konačnici Ve-legalakt "neki", ili, pravilnije - jedan dio "nekoga".Ni na jedno od ovih pitanja nije lako odgovoriti. Tako da ono čime ćemo se ovdje baviti bit će zanemarivanje činjenica i dat ćemo odgovore koje ćemo bez problema shvatiti. Pa čak i bez obzira ako su i potpuno netočni. Prvo ćemo izjaviti kako je ta osoba zaista osoba, unatoč tome što je, ujedno, i dio šire "osobe" koja je Velegalakti svi zajedno i ujedno.Velegalakti su bili posvuda, od rotirajućih rubova Galaktike pa sve do njene, relativno mirne, jezgre i po cijelom prostoru između. Koliko ih je bilo? Ovo je, također, besmisleno pitanje. Bilo ih je mnogo, puno jedinki, puno čvorova tkanja, ali u biti, to mnogo ih je bilo zapravo jedan, jer kako god izabrao, svaki Velegalakt čvor bio je u svakom trenu sjedinjen s bilo kojim ili sa svima ostalima.Kako ste primijetili, upravno smo, samovoljno, pridodali i rod imenici Velegalakt. Nemojte odmah pomišljati da oni, zbog toga, imaju

seksualne odnose, na neki način ljudima razumljiv. To nije tako. Ovo je samo zato što ne možemo dalje upotrebljavati "ono" ili "on" ili "ona" ili "oni" u nedogled. Pa smo prerezali Gordijski čvor i dali mu proizvoljni gramatički rod. Muški.Upravo smo si uzeli popriličnih sloboda. Uzeti ćemo si još jednu. Dat ćemo "njemu" ime. Imenovat ćemo ga "Bili.". (Ne Bili već "Bili". Uzeli smo si veliku slobodu i iskupljujemo se korištenjem znakova navoda.)Što bi još bilo za nas korisno da znamo o Velegalaktima, za sada?

Na primjer, bi li koristilo da im znamo veličinu? Ili, barem, budući da jedan čvor Velegalakta može biti tisuće ili milijarde godina svjetlosti udaljen od nekog drugog čvora, kako mjere udaljenosti?

Pretpostavimo da bi nam odgovor na to koristio, ali moramo također shvatiti da će, kao i sva ostala pitanja vezana uz Velegalak-te, odgovor biti kompliciran. Počnimo od činjenice da Velegalakti ne vole upotrebljavati vrstu proizvoljnih mjernih jedinica poput ljudskih bića. Ako idemo ljudskim putem, one su uvijek temeljene na nekim ljudskim vrijednostima, kao što je udaljenost od najduljeg prsta do pazuha ili nekom dijelu udaljenosti između pola i ekvatora na planetu kojem se dogodilo da na njemu žive ljudi. Mjere Velegalakta uvijek su po Planckovoj skali, a ona je prilično sitna. Ljudska veličina osnovne Planckove jedinice je 1,616 x 10 35 metara. Najlakši način da shvatimo koliko je mala je zapamtiti da je tako mala da je nemoguće izmjeriti išta kraće.(Zašto nemoguće? Zato što ne možeš mjeriti nešto što ne vidiš, a sve što vidiš, vidi se pomoću onih čestica svjetlosti zvanih fotoni. A svaki foton dovoljno jak da osvijetli udaljenost mjerljivu Planckovom skalom mora biti toliko jak, time i tako ekstremno masivan, da se u trenu pretvori u crnu rupu. Riječ "nemoguće" ponekada se uzima kao izazov. U ovom slučaju je, jednostavno, činjenica.)Da bi izmjerili bilo što u nekoj od tri dimenzija prostora, bio to obujam elektrona ili promjer samog svemira, Velegalakti jednostavno zbrajaju Planckove jedinice udaljenosti duž crte od točke A do točke B.Taj broj je dakako silno velik, ali za Velegalakte je tako u redu.

Gledano na neki način, i oni sami su veliki brojevi.*

Sada, kada smo pronašli načine kako barem predstaviti nešto potpuno neshvatljivo, vratimo se natrag onoj puno jednostavnijoj osobi, Ranjitu Subramanianu.Kada je Ranjih bio sasvim mali, njegov otac, ekumenski nastrojen, poticao ga je na čitanje čudnovatih knjiga; jedna od njih, potpisana od Jamesa Brancha Cabella, bila je o prirodi pisanja i pisaca. (Neko vrijeme se Ganesh Subramanian nadao kako bi to mogao biti izbor karijere njegovome sinu.) Ono što su neki od onih koji su htjeli postati pisci htjeli poručiti svijetu, bilo je: "Prepun sam riječi, moram imati leksički porođaj ili ću umrijeti." Tako je Cabell napisao.Zanimljivo, upravo tako se Ranjit sada osjećao.Danima je moljakao za pomoć, vičući u prazne hodnike, pokušavajući objasniti, iako je izgledalo da nitko ne čuje. Urlao je da ima nešto što treba apsolutno odmah objaviti. Nije bilo odgovora. Čak bi i šepavac sada ostavio jelo Ranjitu odmah do ulaza i odšepao natrag, najbrže što je mogao.

Tako da Ranjit, čuvši povlačenje nogu starog, šepavog čovjeka duž praznog koridora, nije više na taj zvuk obraćao pažnju. No, ovoga puta, zajedno s povlačenjem, čulo se i koračanje nekoga normalnog hoda. Trenutak kasnije vrata Ranjitove ćelije se otvore. Pojavio se starac, ali snishodljivo korak dva iza nekog drugog čovjeka, čovjeka kojemu je lice izražavalo šok i užas, a čije je obrise i linije Ranjit poznavao jednako kao svoje. "Dovraga, Ranj," Gamini Bandara izreče zaprepašteno, "jesi li to zaista ti?"Od svih pitanja koje je Ranjit mogao postaviti neočekivanom posjetitelju iz prošlosti, izabrao je najjednostavnije. "Što ti radiš ovdje, Gamini?""A koga vraga misliš da radim? Vadim te van odavde, a ako misliš da je bilo lako, luđi si nego što izgledaš. I moramo poći zubaru. Što ti se dogodilo s prednjim zubima? Ne, prvo te moram odvesti liječniku... "Što je?"Ranjit je stajao, skoro dršćući od uzbuđenja. "Neću liječnika! Ako me možeš izvaditi odavde, odvedi me do računala!"Gamini se zbunio. "Računala? Pa, možemo to srediti. Ali prvo

moramo vidjeti jesi li u redu...""Dovraga, Gamini!" Ranjit je skoro zaplakao, "Razumiješ li ti što ja govorim? Mislim da imam dokaz! Treba mi računalo i to odmah, sada! Imaš li uopće pojma koliko se bojim da ću zaboraviti neki dio dokaza prije nego ga pošaljem?"

Dobio je liječnika. Dobio je i računalo, zapravo, oboje istovremeno. Ali ne prije no što ga je Gamini odveo iz zatvora do mjesta gdje je čekao helikopter, spreman za polijetanje. Kad se Ranjit popeo u helikopter, ugledao je dvojicu koji su stajali u blizini. Jedan od njih bio je Razroki, izgledao je uzbuđeno i zabrinuto, ali nije mahnuo za oproštaj. Zatim dvadeset minuta leta između planina čiji vrhovi su nosili blještave kape od leda. U helikopteru, Ranjit se nije mogao suzdržati da se ne okreće Gaminiju i postavlja pitanja. Ovoga puta Gamini nije htio odgovarati. "Kasnije", rekao je, pokazujući glavom prema pilotu, koji je nosio odoru kakvu Ranjit nikada prije nije vidio.Sletjeli su na pravi aerodrom, kojih desetak metara od jednog aviona. I to ne bilo kakvog, Ranjit je prepoznao da je to BAB-2200, najbrži i po nekim dodacima, najluksuzniji zrakoplov koji je Boeing ikada proizveo i bio je označen plavim globusom i vijencem Ujedinjenih Naroda. Iznutra je bilo još ljepše. Sjedala su bila naslonjači obučeni u kožu. Posada se sastojala od pilota, koji je nosio odoru pukovnika Američkih zračnih snaga i dvije vrlo zgodne domaćice zrakoplova. "Ravno kući, gospodine?" upitao je pilot Gaminija. Na potvrdu kimanjem glave, odmah se izgubio prema kokpitu. Jedna od stjuardesa odvela je Ranjita do sjedala (za koje je otkrio da se okreće) i zakopčala mu pojas. "Ovo je Jeannie", predstavio ju je Gamini, prikopčavajući se za drugo sjedalo "Ona je liječnik i dopusti da te pregleda..." "Računalo!" počne Ranjit prigovarati."Ma, dobiti ćeš to svoje prokleto računalo, Ranj, samo da uzletimo. Za koju minutu!"Za to vrijeme žene su se povukle do svojih preklopnih sjedala u pregradi nasuprot. To je bilo dovoljno da ga uvjeri da polijeću. Čim se znak upozorenja na pojasu sjedala ugasio, prišla mu je druga stjuardesa. "Zovem se Amy. Dobar dan!" i nekom magijom izvadi laptop iz stola pokraj Ranjitovog sjedala, dok mu se druga, imenom Jeannie, približavala sa stetoskopom, tlakomjerom i još nekakvim

instrumentima, spremajući se sve to upotrijebiti na njemu.Ranjit se nije branio. Pustio je da ga liječnica pregledava koliko je volja, dok je on, polako i nespretno, tipkao i natipkao skoro šest stranica manuskripta, zastajući svakih nekoliko redaka kako bi pitao Gaminija može li mu pronaći adresu časopisa Nature. "Izlazi u Engleskoj." Ili bi se vraćao po tekstu, sve dok iz pamćenja ne bi izvadio slijedeću liniju teksta koju je trebao zapisati. Taj proces je bio polagan. Kada ga je Gamini upitao želi li nešto pojesti, Ranjit mu otresito i bespogovorno naredi da šuti. "Daj mi još deset minuta," opravdao se, "ili, najviše pola sata. Ne mogu sada prestati."Bilo je više od deset minuta, naravno. Više i od pola sata. Prošao je dobar sat dok je Ranjit podignuo pogled, duboko uzdahnuo i rekao Gaminiju: "Sve to moram još jednom kasnije provjeriti. Poslat će kopiju i tebi kući. Reci mi e-adresu."Utipkao ju je, kliknuo na ikonu "šalji" i zavalio se."Hvala!" reče. "Oprostite što sam bio takav gad, ali ovo mi je bilo jako važno. Otkada sam došao do toga, prije pet ili šest mjeseci, stravično sam se bojao da ne zaboravim neki dio prije negoli mi se pruži prilika da to zapišem." Prestao je govoriti, iznenada oblizujući usne. "I još nešto. Već dugo sanjam pravu hranu. Imate li možda u ovom avionu kakav svježi sok, na primjer, svejedno od čega? I, možda, nešto kao sendvič sa šunkom ili kakav omlet?"

16Na putu kući

Gamini je odbio slušati bilo kakve zahtjeve na temu američkog doručka. Samo je mahnuo rukom domaćicama. Koje su mu poslužile ukusno šrilankansko jelo: hrpu isprepletene tanke tjestenine od riže, bogati curry s mesom i krumpirima te tanjur poppadoma. Pogled na sve to izazvao je čuđenje kod Ranjita. "Gamini, daj mi reci," zapitao je, već žvačući, "kada si ti to postao Bog? Nije li ovo američki avion?"Gamini, nalijevajući mu kavu koja je nabrana na poljima u okolici Kandyja, potvrdi: "Da, zrakoplov je od Ujedinjenih Naroda. Zato ima američku posadu, jedino što ovdje nije po poslu Ujedinjenih Naroda, niti Sjedinjenih Američkih Država. Samo smo ga posudili da odemo

po tebe."A, mi smo...?Gamini zatrese glavom, mršteći se. "To ti ne mogu reći, bar ne već sada. Žao mi je. Znam da te zanima i moram priznati kako sam razmišljao da te pitam bi li nam se pridružio kad završi ovo putovanje?"Ranjit nije prestao jesti, ali se žlica polaganije kretala, dok je upućivao prijatelju dug i ne jako prijateljski pogled. "To ti meni govoriš da si toliko važna ličnost da ti samo tako posude avion kao ovaj, da bi ti naokolo obavljao svoje poslove?"Ovoga puta se Gamini od srca nasmijao. "Ja? Ne. Nisu to napravili zbog mene. Napravili su to na zahtjev moga oca. Znaš, on je na nekom važnom položaju u Ujedinjenim Narodima.""A koji je to položaj?""To ti, isto tako, ne mogu reći i zato prestani ispitivati. I nemoj me pitati iz koje smo zemlje poletjeli. Nije te bilo teško pronaći, nakon što smo se dočepali Tiffany Kanakaratnam...Da," počne objašnjavati, vidjevši Ranjitovu reakciju ha djetetovo ime, "to ti smijem ispričati, barem nešto. Idem od početka. Ovaj, zapravo sam iskoristio položaj svoga oca da pokrenem vlastitu potragu za tobom. Nahranio sam računalo svim imenima koja sam mislio da imaju ikakvu ideju o tome gdje se nalaziš: Myra de Soyza, Maggie i Pru, svi tvoji profesori, svećenici koji su radili s tvojim ocem, i Kanakaratnami. "Ne," ponovno odgovori zbog izraza koji se pojavio na Ranjitovu licu, "to nije nešto čega se trebaš sramiti. Samo si tražio društvo i razgovor i imao si ga, sve do dana kad si nestao. Nismo imali ništa. Nikakvih podataka nismo imali ni o odraslim Kanakaratnamima. Pretpostavljam da h smaknuli zajedno s ostalim gusarima nakon prvog suđenja kojem su podvrgnuti. No, nastavio sam dodavati imena kojih sam se još sjetio i kada sam ukucao imena četvoro djece, našli smo ih. Bili su u zatvoru, naravno, ali su bili premladi da ih se optuži kao gusare, pa su ih odveli nekim rođacima blizu Killinochchija. Tamo nam je Tiffany dala opis ljudi koji su te odveli. Opisala je helikoptere i kako je izgledala obala na kojoj ste se prali. Nakon toga sam dugo tražio, morao sam biti siguran, i napokon sam te locirao. Mogao si sjediti tamo još godinama." "Kamo su me odveli ti ljudi?""Joj, Ranj, ne smijem ti točno reći, osim u glavnim crtama, barem

mislim da mogu. Ako ne spomenem ništa specifično. Jesi li ikada čuo za pojam izvanredno izručenje? Za odvođenje terorista u neku drugu zemlju, na tajno mjesto? Ili za odluku britanskog Gornjeg doma o torturama?"

Ne, Ranjit o tome ništa nije znao, ali mu je prijatelj o svemu pričao, nakon što se probudio iz dubokog sna koji je trajao satima. Nekada davno, u stara loša vremena, neke velesile, na primjer Sjedinjene Američke Države, bile su optužene da prikrivaju upotrebu mučenja da bi iznudile informacije. Zapravo, zatekli su ih u stanju držanja nekih zarobljenika, koji su, pouzdano znali neke važne informacije, ali ih dobrovoljno nisu htjeli saopćiti. Mučenje je bilo nepouzdan način za tjeranje ljudi da daju istinite odgovore. Na određenom nivou bola zamalo svatko bi izjavio sve što ispitivači od njega žele čuti, bila to istina ili ne, samo da zaustave mučenje. Ali, velike sile nisu imale na raspolaganju bolji način. I smislile su ovakav plan. Zarobljenici takve vrste bili bi predani tajnim službama nekih drugih zemalja, onih koje nikada nisu obećale da će se odreći nanošenja bola tijekom postupka ispitivanja. Nakon toga bi se informacija dostavila Sjedinjenim Američkim Državama ili onoj sili koja ih je zahtijevala. "To se zove 'izvanredno izručenje"'. Kao ono, Cezaru Cezarovo, kao što su kršćani znali reći,"

"Aha!" reče Ranjit, zamišljeno. "I to još uvijek postoji?""Na neki način, da. Velike sile takvo što više ne rade. Bilo je previše medijske buke. Zapravo, ne moraju više tako postupati, budući da ima dovoljno zemalja koje automatski pokupe i ispituju ljude s neobjašnjivim kriminalnim dosjeima. Poput gusara, koji su im, zapravo, manje bitni; ali ih zanimaju gusari koji prikrivaju svoj identitet. Tako su i za tebe mislili da pripadaš sumnjivima. A onda informacije prodaju licemjernim zemljama. Članovi britanskog Gornjeg doma su imenovali komisiju za informacije dobivene torturom i zaključili da, iz moralnih razloga, takve informacije ne mogu biti korištene u legalnoj proceduri. Ali, rekli su, bilo bi sasvim u redu da ih se proslijedi policiji." Dignuo je pogled prema dvjema ženama koje su ih upozoravale. "Sada se moramo privezati, mislim da smo došli do Bandaranaike. Molim te, poslušaj. Ne možeš ni zamisliti

kakva obećanja i što smo u zamjenu morali dati da te puste iz zatvora gdje si bio. Zato mi pomogni održati obećanja. Bez obzira na išta, nikada nikome nećeš reći ništa što bi moglo identificirati one ljude koji su te držali. Ili ću ja biti u velikoj nevolji, isto i moj otac.""Obećavam", reče Ranjit, ovoga puta to i misleći. A tada upita, zločesto: "Rekao si da si provjerio djevojke. Što radi dobra stara Maggie?"Gamini ga je bolno pogledao."Dobra stara Maggie je sjajno. Prije nekoliko mjeseci se udala za nekog američkog senatora. Poslala mi je pozivnicu, da budem iskren. Pa sam otišao u Harrods i izabrao lijep komad ribljeg fileta i poslao joj ga, ali na vjenčanje nisam išao."

17R a j

Dok se BAB-2200 približavao izlaznoj rampi, satnica-liječnica izrekla je dijagnozu. Ranjitu treba odmor, dobra njega i hrana. I to takva prehrana kojom će vratiti osam do deset kilograma tjelesne mase, koju mu je smanjila zatvorska dijeta. Dodala je i kako mu ne bi škodilo kada bi, zbog svega toga, slijedećih nekoliko dana proveo u bolnici. Odbor za doček, koji je čekao da ga pozdravi na ulazu odmah je na to stavio veto. Odbor za doček sastojao se od samo jedne osobe. Ta osoba bila je Mevrouw Beatrix Volhurst i nije bila raspoložena da trpi suprotstavljanje. Smještaj u nečemu gdje se Ranjit mora oporaviti, objavila je Mevrouw Volhurst, neće biti neka bezlična bolnica koja pruža ogromne količine medicinske njege, a nimalo ljubavi. Ne i ne. Najbolje mjesto na kojem će Ranjit vratiti snagu je udoban dom gdje će dobiti svu potrebnu njegu. A takav je, na primjer, njezin dom.Beatrix Volhurst je uistinu imala pravo u vezi svojeg obećanja o pružanju poštene njege. Onoga trena kada je Ranjit došao, sve što je njihovo veliko domaćinstvo moglo pružiti, a moglo je puno, odmah se posvetilo njemu. Smjestili su ga u sobu, veliku i klimatiziranu, kakvu je sanjao sparnih noći u zatvoru. Dobivao je tri preukusna jela na dan. Ne, bolje je reći desetak njih; pošto bi ga svaki puta kada bi na tren sklopio oči pokraj kreveta čekala lijepa jabuka ili banana ili ledeno hladni, svježe isječeni trokuti ananasa. Još je bolje od toga bilo što se, nakon dugog ispitivanja i pregledavanja od liječnika koje je poslao

Gamini da ga ponovno pregledaju, uspio izboriti da bude po njegovom. Istina je, kako ih je prvo morao uvjeriti da je cijelo vrijeme svog zarobljeništva bio pri svijesti i da nije imao nikakvih posljedica, osim kada mu je od masnica i premlaćivanja bilo toliko loše da nije mogao hodati. Jer mu je hodanje izazivalo još jače bolove. Nakon toga dobio je slobodu kretanja po toj velikoj kući i još većem vrtu. To je uključivalo i bazen za plivanje i bila je prava naslada sanjareći, leđno plivati preko ugodno hladne vode, dok ga je vruće Sunce blagoslivljalo s neba, a palme se njihale nad njegovom glavom. A dobio je i pristup novostima.Nisu sve bile dobre. Ubojstva, neredi, automobili-bombe, ratovi. No najgora je došla kada je Gamini navratio na koju minutu, prije nego što će napustiti Šri Lanku, zbog nekog hitnog posla, o kojem, naravno, ne smije s njim razgovarati. Već na izlasku, na vratima, zastao je. "Ima nešto što ti nisam rekao, Ranj. U vezi tvoga oca.""U redu," Ranjit će, posramljeno. "Nazvati ću ga sada, odmah."Gamini odmahne glavom. "Želio bih da možeš", reče. "Moram ti reći da je imao moždani udar. Umro je."

Postojala je samo jedna osoba na svijetu s kojom je Ranjit imao potrebu razgovarati trenutno i već ga je zvao telefonom, dok je Gamini tek izlazio iz Volhurstove kuće. Bio je to stari svećenik Surash. Bio je presretan što čuje Ranjitov glas. Manje sretan što mora opisati kako je umro Ganesh Subramanian. Začudno je kako zbog toga kao da nije bio pretjerano žalostan. "Da, Ranjite," pričao mu je, "tvoj otac je preokrenuo nebo i zemlju kako bi te našao i mislim da ga je to jednostavno dotuklo. Dogodilo se to tako da se vratio iz još jednog posjeta policiji, požalio se kako je umoran i slijedećeg jutra smo ga našli mrtvoga u krevetu. Dulje vrijeme nije bio baš dobroga zdravlja, znaš.""Ne, nisam to znao", s tugom je rekao Ranjit. "Ništa mi nije rekao" "Nije htio da se brineš, i, Ranjite, ne trebaš tugovati toliko. Njegova jiva je ispraćena sa svim počastima i pogreb je bio lijep. Kako su nam tebe uzeli, ja sam govorio molitve umjesto tebe, pobrinuo se da mu u kovčegu bude cvijeće i okruglice od riže i kada je bio spaljen, sam sam odnio pepeo do mora i prosuo ga. Smrt nije kraj, to znaš. I, Ranjite, molim te, kada budeš u stanju, dođi nas obići. E, da. Imaš li

odvjetnika? Ostalo je nešto očevih nekretnina. To je sve naravno tvoje, ali treba srediti neke dokumente."Nije imao odvjetnika. Kada je to pripomenuo Mevrouw Volhurst, rekla je kako to nije nikakav problem i od toga trena imao je svog odvjetnika. I to ne bilo kojeg već partnera u uredu Gaminijevog oca. Zvao se Nigel De Šaram. Ono što je najviše mučilo Ranjita bio je dubok osjećaj krivnje. Nije znao za zdravstveno stanje svoga oca pa ga nije odmah nazvao.

Ako se ne računa posluga, Mevrouw Volhurst bili su jedini posjetitelji u prvih nekoliko dana. Onda je počeo prigovarati, a doktori su se složili, kako mu nitko ne može prouzročiti veći stres od onoga koji su mu radili snažni tamničari mlateći ga batinama. Zabrane su smanjene. Slijedećega jutra, dok je Ranjit eksperimentirao s Vorhulstovim spravama za vježbanje, Vorhulstov batler uđe u sobu za vježbanje i pročisti grlo najavi: "Imate posjetitelja, gospodine."Rastresen, zamišljen, Ranjit ga upita: "Ima li neka poruka za mene?"Batler udahne duboko. "Ne, gospodine. Da je došla kakva poruka, odmah bismo vam je prenijeli, kako ste i zahtijevali. Dr. Saram bi vas htio upoznati. Da ga dovedem ovamo?"Ranjit se na brzinu zamota u jedan iz zbirke Vorhulstovih nebrojenih ogrtača. Odvjetnik De Saram je odmah prešao na stvar. Nije izgledao previše mlad Ranjitu, tako oko pedeset ili šezdeset godina, možda koju više, i znao je točno što treba. Nije mu trebalo ponavljati o Ranjitovoj ostavštini. Iako je zamoljen da preuzme Ranjitov slučaj otprilike prije četrdeset osam sati, već je prijavio Ranjitovo postojanje pri za to nadležnom sudu u Trincomaleeu i znao je približnu vrijednost onoga što je Ranjit naslijedio. "Ne točno dvadeset milijuna rupija, gospodine Subramanian, ali ne i puno manje od toga. To obuhvaća dva komada posjeda, dom vašega oca i manju kuću, koja je trenutno prazna.""Znam kuću", odgovori mu Ranjit. "Ima li još nešto što moram napraviti?""Zasad ne," priopći mu De Saram, "ali, ima jedna mogućnost o kojoj biste trebali razmisliti. Dr. Bandara je želio sam napraviti to za vas, ali, kako znate, on je zaokupljen s nekim visoko povjerljivim zadacima u Ujedinjenim Narodima. Radi se o tome da biste vi, u

normalnim okolnostima, imali pravo zatražiti odštetu za posljedice koje su vam ostavili ljudi koji su vas..., no, sprečavali da se vratite kući tako dugo, ali..."Ranjit odgovori: "Znam. O njima ne smijemo govoriti.""Upravo tako", De Šaram će, vidljivo odahnuvši. "Iako, ima još jedan put kojim biste mogli poći. Postoji mogućnost da se pokrene parnica protiv tvrtke koja je vlasnik putničkog broda na temelju toga što nisu smjeli dopustiti da im brod otmu gusari. Iznos odštete ne bi bio velik kao onaj prvi, što se podrazumijeva, zato što je njihovu odgovornost dosta teško utvrditi, a i zato što nisu baš previše solventni..."Ranjit ga zaustavi. "Čekajte malo. Ukraden im je brod na kojem sam se našao zbog svoje vlastite gluposti i sada bi ih još trebao tužiti, jer su dopustili da se to dogodi? Ne zvuči mi pravedno."Po prvi puta De Saram mu se nasmiješi prijateljski. "Dr. Bandara je rekao kako ćete tako nešto izjaviti", potvrdi. "Mislim da me moj automobil već čeka..."

Doista, odmah se začulo kucanje na vrata. Otvorio ih je Vass, batler, koji je upravo to i najavio. Tada, prije no što je Ranjit išta stigao reći, batler mu se izravno obratio: "Nema poruka za vas, gospodine", dodao je. "Još bih, ako mogu, nisam vas htio prije smetati, htio prenijeti kako smo svi duboko ožalošćeni viješću da vam je umro otac."Nisu riječi koje je izgovorio batler podsjetile Ranjita na očevu smrt. Nije trebalo takvo što da ga sjeća. Gubitak je bio dio njega danju i noću, rana koja nije zacjeljivala.A u vijestima, nije čuo ništa što bi mu podiglo raspoloženje. Sukob između Ekvadora i Kolumbije opet se razbuktao, nove prepirke oko podjele vode Nila, a Sjeverna Koreja je uložila prosvjed Vijeću sigurnosti, optužujući Kinu da skreće kišne oblake iznad korejskih nasada riže prema svojima.Ništa se nije promijenilo. Osim činjenice da se populacija čovječanstva nepovratno smanjila za jednu osobu.

No jednu bi stvar trebao zgotoviti do kraja - trebao je to učiniti već ranije - i šestoga dana kako je bio gost u Vorhulstovom domu, Ranjit je napokon zatražio, i dobio, kopiju onog u mahnitoj žurbi pisanog

rada koji je poslao iz računala u zrakoplovu. Kritički ga je proučavao, osporavajući i potvrđujući, poput bilo kojeg profesora koji prvi puta prolazi kroz studentov završni ispit. Ako je bilo pogrešaka koje bi ga pobile, naći će ih. Porazilo ga je otkriće da ih, doista, ima nekoliko; dvije već na prvi pogled, onda četiri, pa jedan ili dva dodatna pasusa, koji nisu bili potpuno netočni, ali su se činili pomalo nejasni. To je bilo to.Imao je opravdanja. Sve se dogodilo zbog zadnjih beskonačnih sedam ili osam tjedana, kada je napokon dovršio dokaz u svojim mislima - bez papira, tinte ili računala. A onda ga je ponavljao i osvježavao u pamćenju, korak po korak, silno se bojeći da bi mogao zaboraviti neki ključni korak.Sada se pitao što da radi s tim pogrešnim dijelovima?Cijeli dan i većinu te noći, Ranjit je razmišljao o tome. Da li da časopisu pošaljelistu korekcija? Bilo bi to razumno.. .ali tada Ranjitov ponos stavi zabranu na to. "Pogreške" su bile potpuno beznačajne, takve da bi ih bilo koji pravi matematičar odmah uočio i jednako brzo znao kako ih popraviti. A i bojao se da ne izgleda kao da moli.Nije poslao novi tekst časopisu Nature i zbog toga se mnogih noći koje su slijedile, dok je pokušavao zaspati, zamarao pitanjem nije li ipak trebao poslati.

Poželio je da je bolje upoznat s tim što časopis poput Nature radi s člancima kao što je bio njegov, koji mu se šalju na uvid. Siguran je bio jedino u to, da ako ga žele objaviti, najvjerojatnije će poslati kopije rada trojici ili četvorici ili više stručnjaka na tom određenom području da provjere ima li kakvih očiglednih pogrešaka u njemu.Koliko dugo bi to moglo trajati?Nije znao. I tako se, svaki puta kada bi batler pokucao na vrata, Ranjit dobroj vijesti iz časopisa.

18Druženje

Sedmoga dana Ranjitova boravka kod Vorhulstovih batler je najavio posjetitelja druge vrste. Bila je to Myra de Soyza. "Smetam li, Ranjite?" pitala ga je odmah. "Teta Bea mi je rekla da te smijem

pogledati samo ako ne smetam u odmaranju."Zapravo se upravo odmarao i Myra de Soyza ga je u tome omela. Nije tako nešto želio izreći i potrudio se potaknuti razgovor. "Što radiš, trenutno?" upitao je. "Mislim, jesi li još na fakultetu?"Nije bila. Još od vremena predavanja iz sociologije, koja su zajedno pohađali. A i tada se samo vratila s postdoktorskog semestra na MIT-u u Americi (Postdoktorskog! Nije imao pojma kako visoko se popela po akademskim ljestvama!) i prirodno je da ju je pitao: "I što prouča-vas?"Pa.. .umjetnu inteligenciju, tako nekako. Ako misliš jesmo li blizu tome da računalo razumljivo razgovara s nama, nismo nimalo. A ako idemo unatrag do onih projekata za umjetnu inteligenciju koje su pokrenuli utemeljili tog područja znanosti, uopće ne izgleda loše. Jesi li ikada čuo za ime Marvin Minsky?"Ranjit konzultira svoje pamćenje i ne nađe odgovor. "Mislim da nisam.""Šteta. Bio je najveći um koji je ikada pokušao definirati što je misao i tražio je načine kako da kompjutor izvede ono što mi zovemo razmišljanjem. Običavao je pričati priču koja bi me znala ponekad razvedriti." Zastala je kako bi provjerila zanima li to uopće slušatelja. Ranjit, koji bi je s oduševljenjem slušao i da govori o kašnjenju vlaka ili o trenutnoj cijeni dionica, ispusti iz sebe odgovarajući zvuk i ona nastavi. "Ovako, riječ je o tome da su na samom počeku istraživanja o umjetnoj inteligenciji on i još nekoliko pionira razmatrali uzorak prepoznavanja kao jedan od glavnih obilježja umjetne inteligencije. I riješili su uzorak prepoznavanja tako da se danas upotrebljava svakodnevno. Čitači na blagajnama svakog supermarketa na svijetu očitavaju cijene svakog artikla s njihovog bar koda. Što se, zapravo, dogodilo? Umjetna inteligencija je redefinirana. Uzorak prepoznavanja je kao problem riješen i nije se više proučavao, iako računalo još nije u stanju našaliti se ili prepoznati iz nečijeg izgleda je li mamuran.""Može li sada računalo izvaliti neku šalu?" upita Ranjit."Voljela bih da je tako", rekla je snuždeno i uzdahnula. "Ono čime se ja bavim nema nikakve veze s tim. Bavim se autonomnim protezama." Tada je promijenila izraz lica i temu te zapitala izravno: "Ranjite, zašto pokrivaš usta cijelo vrijeme?"

Pitanje je bilo osobno i nije ga očekivao od nje. Ona je, izgledalo je, točno znala zašto rukom skriva lice. "Muči te što nemaš zub?"Priznao je. "Znam kako izgledam.""I ja znam kako izgledaš, Ranjite. Izgledaš kao pošten, skroman i nevjerojatno inteligentan čovjek koji se nije potrudio otići do zubara." Zatresla je glavom u nevjerici. "To je najlakša stvar na svijetu, Ranjite. Ne samo da bi bolje izgledao, već bi i bolje žvakao." Ustala je. "Obećala sam teti Bei da neću ostati dulje od deset minuta, a ona je meni dopustila da te pitam bi li za promjenu zaplivao u oceanu. Na plaži Nilaweli. Znaš li gdje je? Na njoj imamo malu kućicu, pa ako želiš..."O, da, Ranjit je i te kako želio. "Nekako ćemo to srediti", rekla je i iznenadila ga zagrljajem. "Nedostajao si nam", rekla je i odmakla se da ga pogleda. "Gamini mi je ispričao da si ga pitao za njegovu bivšu djevojku. Imaš li takvo pitanje i za mene?""Joj!" izleti mu. Onda upita: "Pa, imam. Pretpostavljam da misliš na onog Kanađanina."Nasmiješila se. "Da, upravo na njega. Kada sam se zadnji puta čula s njim, bio je na Bora Bori gdje su gradili još veći hotel. Bilo je to davno. Više nismo u vezi."

* * *

Nije znao da su Gamini i Myra toliko bliski da međusobno dijele ovako osobne teme. I to nije bilo sve o čemu nije bio upoznat. Posjetitelji su učestali s dolascima. Počevši od odvjetnika iz ureda Dr. Ban-dare, koji je dolazio sa sve više dokumenata koje je trebalo potpisati. "Komplikacije nisu toliko zbog imanja vašeg oca", ispričavao se. "Radi se o tome da su vas prijavili kao nestalog i neki od birokrata je to protumačio da se smatrate mrtvim. Pa i to moramo raščistiti."Došla je i policija. Nije se radilo o tome da netko optužuje Ranjita za bilo što. De Saram se za to pobrinuo, prije nego što je uopće dopustio ikakvo ispitivanje. Radilo se o tome da su izgubili svaki trag gusarima, a Ranjit im je jedini mogao pomoći da nešto saznaju.Bilo je tu i ono pitanje o "autonomnim protezama" ili što su već bile, kojima se bavila Myra de Soyza. Njegovo pretraživanje dalo mu je

malo podataka. Istina, to ga je odvelo do pravilnog izgovora tih riječi, ali što to umjetna inteligencija ima zajedničko s umjetnim udovima i pomagalima za sluh?Pomogla mu je Beatrix Vorhulst. "Oni ne misle na pametne drvene noge, Ranjite", objasnila je. "Sve je puno suptilnije. Ideja je da se proizvede mnogo sićušnih robota koji bi se injekcijom unijeli u tvoj krvotok, a bili bi programirani da prepoznaju i unište, na primjer, stanice raka.""Aha!" izustio je, razmatrajući ideju i sviđala mu se. I jasno je da je to projekt od one vrste koji bi zanimao Myru de Soyzu. "I ti mali roboti djeluju?"Mevrouw Volhurst uputi mu tužan osmijeh. "Da su postojali prije nekoliko godina, ja sada ne bih bila udovica. Ne, još nisu napravljeni. Jednostavno nema novaca za istraživanje, čak je i Myra čekala i čekala da njen projekt financiraju i no to se nije dogodilo Ma, ima novaca za istraživanja koliko hoćeš, ako je ono na čemu radiš upotrebljivo kao neka vrsta oružja."

Napokon, kada je Ranjit bio u stanju prihvatiti poziv Myre de Soyze, Beatrix Vorhulst je bilo drago da ga opskrbi automobilom i vozačem. Već su prešli dobar dio ceste prema plaži, kada je počeo prepoznavati okolinu. Nije se puno promijenila otkako je zadnji puta bio ovdje. Plaže su i dalje imale veliku kvotu mladih žena dobrog izgleda, velik broj njih u minimalnim kupaćim kostimima.Nije imao nikakvu predodžbu o tome kako izgleda Myrina kuća, sve dok vozač nije skrenuo prema njoj: krov pokriven crijepom, natkriven trijem pred ulazom 1 uokolo posađeno cvijeće žarkih boja. Kada su se vrata kuće otvorila i kroz njih izašla Myra de Soyza, u tankom ogrtaču preko bikinija, modernog i minimalnog, znao je da je na pravom mjestu.A onda se ta sigurnost poljuljala. Iza Myre pojavila se pet ili šest godina stara djevojčica. Ranjit je iskusio brz, neugodan pomak stvarnosti. Šestogodišnja djevojčica? Myrina?No Ada Labrooy je bila kćer Myrine sestre, koja je bila u visokoj trudnoći s drugim djetetom i zbog toga presretna da ispuni želju svoje kćerkice koja je htjela što više vremena provesti sa svojom najomiljenijom tetom. Myra je bila jednako zadovoljna s Adom,

pogotovo jer je njena majka s njom poslala i dadilju, kako joj dijete ne bi smetalo. Ranjit se presvukao i tada ga je Myra namazala kremom za zaštitu od ultraljubičastih zraka, što je za njega bilo jedno od najljepših novijih iskustava. Oboje su cupkali preko vrućeg pijeska do ugodno rashlađu-jućih voda zaljeva.Najljepše na plažama Šri Lanke, osim društva u kojem si, bilo je što se more postupno spušta u dubinu. Desetke metara od same obale, još se uvijek hodalo po dnu.Myra i on nisu otišli u vodu dublju od struka i nisu toliko plivali koliko su se, sretni, praćakali po vodi. Ranjit nije odolio da pokaže koliko dugo može plivati pod vodom - gotovo sto metara. Zamjetno kraće no što je mogao kao tinejdžer u podnožju Swami Stijene, ali dovoljno da od Myre dobije komplimente, a to je i bila njegova osnovna namjera.Pokazalo se i da se Myra mudro dogovorila s dadiljom. Dok se njih dvoje tuširalo i presvlačilo, serviran im je lagani obrok. Kada su pojeli, dadilja je odvela Adu na spavanje, a onda otišla van, slobodna da radi što želi dok nije potrebna na dužnosti.Sve u svemu, za Ranjita je to bio najugodniji dio dana. A kada je Myra najavila kako mora za vježbu otplivati najmanje nekoliko stotina metara oštrim tempom i jednostavno je zabranila Ranjitu da ide s njom, jer je Sunce sada prejako pa bi mu koža mogla izgorjeti. Uvjerila ga je kako će se brzo vratiti. Slijedećih dvadeset minuta, tu negdje, bio je zaokupljen razmatranjem je li točno nadogradio jedan od pojmova Sophie Germain.Upravo se uvjerio da nije nigdje pogriješi, kada se pojavila mala Ada, probudivši se iz sna. Tražila je pogledom tetu. Ranjit je pokazao rukom u smjeru prema Myri, koja je snažnim zamasima plivala, i to je bilo dovoljno da je smiri.Otišla je sama po voćni sok, sjela na prag kuće i promatrala netremice što Ranjit radi.

Da budemo iskreni, Ranjit nije volio da se u njega gleda za vrijeme hrvanja s matematikom. Ada je, izgleda, imala svoja pravila kako se publika mora ponašati. Nije se tužila što joj nema tete. Kad joj je Ranjit donio sladoled od jednog od prodavača koji su kolicima obilazili plažu, lizala ga je polako, očima prikovana za ono što je

Ranjit pisao u svoju bilježnicu. Kada je pojela sladoled, otrčala je do ruba mora i oprala ljepljive ruke. Tek tada je uljudno zapitala: "Mogu vidjeti što radiš?"Do tada se Ranjit iznova uvjerio kako je njegova upotreba Germa-inine formulacije u redu. Rastvorio je bilježnicu na stolu pred sobom, interesirajući se što će djevojčica reći za Germaininu jednadžbu.Jedno vrijeme je proučavala niz simbola i onda mu rekla: "Ja to ne razumijem.""Teško je za shvatiti", složio se Ranjit. "Ne znam bih li ti mogao pojasniti sada i odmah. Mogao bih..."Zastao je i procijenio je. Bila je dosta mlađa od Tiffany Kanakaratnam, istina, ali je imala prednost što je njena obitelj pružala bolje i profinjenije obrazovanje. "Možda ti mogu pokazati nešto", rekao joj je. "Znaš li računati na prste?""Naravno da znam", rekla je, napola pristojno, napola razočarano. "Gledaj!" Podizala je jedan po jedan prst. "Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset.""Jako dobro," pohvalio ju je, "ali si nabrojala samo do deset. Želiš li znati kako se može brojati do tisuću dvadeset i tri?"Upravo kada je djetetu dovršavao pokazivanje kako svi ispruženi prsti zajedno, u binarnom kodu predstavljaju 1023, Myra se vratila s plivanja i slušala s istom pažnjom kao i Ada.Kada je završio, dijete je pogledalo tetu. Ona je ručnikom trljala kosu. "Ovo je baš zgodno, zar ne, teta Myra?" A Ranjita je zapitala: "Znaš li još koji trik?"Oklijevao je. Drugi svoj trik nije nikada pokazao Tiffany Kanakaratnam, ali sada je imao Myru u publici."Zapravo", rekao je, "znam." Sišao je s popločenog trijema bungalova, kako bi na pijesku nacrtao kružnicu:

"Ovo je jedna rupija", objasni im. "Dobro, samo crtež rupije, ali zami-slimo da je to stvarni novčić. Ako ga bacimo u zrak, dvije su mogućnosti na koju stranu će pasti, glava ili pismo.""Ali, ako ga bacamo iznad pijeska, može se zabosti u pijesak rubom", Ada će.

Pogledao ju je, njezin izraz je bio posve dječji. "Imaš pravo. Zato ga nećemo bacati na plaži. Bacamo ga iznad kockarskog stola u kasinu. Sada, bacimo li dva novčića..."

".. .svaki novčić se može okrenuti ili na glavu ili na pismo. Što znači da postoje četiri moguće kombinacije. Može biti: glava - glava, glava - pismo, pismo - glava ili pismo - pismo. Ako bacamo tri novčića..."

"imamo osam kombinacija: glava - glava - glava, glava - glava - pi-smo, glava...""Ranjite," prekine ga Myra, smiješeći se, ali s blagim nagovještajem dosade u glasu. "Ada poznaje drugu i treću potenciju.""Pa, naravno da zna", blago je potvrdio. "Radi se o ovome. Uzmite ovaj štap i nacrtajte koliko želite novčića u liniji. Ja neću gledati. Kada ste gotove, za deset sekundi ili manje, obećavam da ću napisati točan broj mogućih kombinacija koje dobivamo pri bacanju tih novčića. A," dodao je podižući prst uvis, "kako bi bilo zanimljivije, dopustiti ću vam da prekrijete koliko god novčića hoćete s bilo koje strane niza, tako da neću moći reći koliko novčića ima."Ada, koja je pozorno slušala, upita tetu: "Ah! Može li to on tako izvesti, tete Myra?"Myra je odlučno odgovorila: "Ne. Osim ako neće viriti ili varati na neki drugi način." Ranjita je pitala: "Nećeš varati?" Ne."I nećeš znati koliko, zapravo, ima novčića u nizu?" Napućio je usne. "Nisam rekao ništa o tomu što ću ja znati.. .ali, ne, neću.""Tada je to nemoguće!" izjavila je. Ali kad ju je Ranjit izazvao da ga iskuša, okrenula ga je i postavila Adu da ga gleda u oči i pazi kako ne bi upotrijebio neki slučajni prozor, koji bi mu poslužio kao ogledalo. Hitro poravna pijesak većinom nacrtanih novčića, ostavljajući samo tri. Namignula je Adi i namjestila ručnik za kupanje tako da pokriva dva od preostalih tri i pokrila je, ujedno, cijeli metar na kojem nisu bili nacrtani novčići...

.. .i reče: "Evo! Tu su!"Ranjit se polako okrene, kao da posjeduje sve vrijeme ovoga svijeta, dok je Ada uzvikivala: "Požuri, Ranjite! Imaš samo deset sekundi! Sad još pet! Možda dvije..."Uputio joj je osmijeh. "Ne brini", smirivao ju je. Nagnuo se prema naprijed i po prvi puta pogledao prema mjestu gdje je bio niz novčića, uzeo štap i na lijevome kraju niza njime povukao crtu. Tada, kako je micao Myrin ručnik, reče: "Evo vam odgovora." I nasmije se, gledajući rezultat. "Ha! Pametno, nema što!" Očekivao je Myrinu reakciju na crtež na pijesku...

1000

Myra je zabezeknuto gledala u crtež jedan tren, a onda je povezala. "Moj bože! To je binarni broj za, samo malo, za dekadski broj osam! To je ujedno i točan odgovor!"Ranjit se, smijući, okrene prema Adi, sada ne tako dovitljivoj. Da joj ponovno objasni kako se binarno piše: 1, 10, 11, 100 za jedan, dva, tri, četiri? Odustao je.Međutim, djetetove usnice se razvuku u osmijeh. "Nisi upozorio da ćeš pisati binarnim kodom, Ranjite, ali nisi rekao niti da nećeš, tako da mislim da je u redu. Ovo je dobar trik."Izrekla je svoje mišljenje s toliko ozbiljnosti i poput odrasle osobe, da se Ranjit nasmijao. Izazvala je i njegovu znatiželju. "Ada, reci mi nešto. Ti doista razumiješ binarne brojeve?"Odglumila je uvrijeđenost. "Naravno da znam, Ranjite! Ti ne znaš po kome je teta Myra nagovorila moje roditelje da mi daju ime?"Na Ranjitovu zbunjenost reagirala je Myra. "Priznajem da je krivnja na meni. Sestra i njen suprug nisu se mogli dogovoriti oko djetetovog imena i ja sam im sugerirala ime Ada. Ada Lovelace je bila moja heroina i uzor, eto sada znaš. Moji prijatelji su predlagali imena poput: Shiva, Super Žena ili Joan of Arc. Jedina žena kojoj sam ja htjela biti nalik kada odrastem je grofica Ada Lovelace.""Grofica...", razmisli Ranjit, pa pucne prstima. "Pa da! Kada je to bilo? Tisuću osamsto i neke? Kći Lorda Byrona, napravila je prvi

ikada napisan program za računalo, za stroj za računanje Charlesa Babbagea!""On, da", potvrdila je Myra. "Nažalost, on nikada nije napravio taj stroj, nisu još imali tehnologiju, ali je program dobar. Po njoj su softverskom jeziku dali ime Ada."

Svakodnevna vožnja na plažu postala je stalni običaj i Ranjit je počeo razmišljati na koji način da sve to učini još boljim. De Saram mu je otvorio račun u banci, temeljen na očekivanom nasljedstvu, što je značilo da Ranjit posjeduje ne samo tekući račun s rupijama na njemu kojima je mogao plaćati, nego i kreditnu karticu. Još prije, uočio je restorane uz plažu, iznad linije drveća. Razmišljao je da odvede Myru na objed. A kada je priopćio Myri da je poziva na objed, na trenutak je bila nesigurna, a onda je odgovorila: "Prihvaćam. Bit će mi drago."Za Ranjita, to je značilo da mora proći samo još jedan dan, kao bi on, napokon, nešto napravio za nju.Nije bilo Ade pa su zajedno plivali dalje nego su uobičavali. Vrativši se, presvukli su se i sjeli s pićem na trijem, opušteno razgovarajući. Da kažemo istinu, uglavnom je govorila Myra. "Znalo je ovdje biti puno življe", pričala je, promatrajući gotovo neizgažen pijesak. "Kada sam bila mala, tu su bila dva super luksuzna hotela dolje na plaži i više restorana."Sa zanimanjem ju je gledao. "Nedostaju ti ta življa vremena?""Ne previše. Sviđa mi se mir, kakav je sada. Moji roditelji su znali otići u hotel na ples, sada toga nema."Ranjit, praveći se pametan, u potvrdu kimne i reče: "Božični tsunami."Odmahnula je glavom. "Mnogo prije", reče. "Bilo je to 1984. godine. Početak građanskog rata. Neke od prvih bitaka bile su upravo ovdje. Tamilski tigrovi su pristali na ovu plažu, kako bi mogli izvesti napad na aerodrom. Vojska je zauzela hotele, da bi iz njih gađali Tigrove, a Tigrovi su uzvraćali. Roditelji su se upravo zatekli tamo, tako da su morali čekati da se stvari smire i da se ceste otvore. Mama je pričala kako su svjetleća zrna izgledala kao usporeni vatromet. Prvo zabljesne s napadačkih čamaca, onda uzvratni bljesak iz hotela. Zvali su to "spektakl"..."Ranjit je želio odgovoriti, ali nije znao što. Pogotovo ne riječima. Ono

za čim je osjećao potrebu bilo je da je zagrli. Usudio se na neku vrstu prvog koraka i stavio svoju ruku na njenu, koja se odmarala na naslonu.Nije se bunila. "Uništene zgrade stajale su cijelo vrijeme dok sam odrastala", pričala je dalje. "Znaš li tko se na koncu za njih pobrinuo? Tsunami. Inače, mislim, da bi još stajale ovdje."Okrenula mu se, smiješeći...izgledala je kao osoba koja želi biti poljubljena. Usudio se pokušati.Ispalo je da mu je pokus uspio. Ona je bila ta koja ga je primila za ruku i odvela ga u bungalov, tamo je čekao spreman krevet, dovoljno velik za dvoje i Ranjit je otkrio kako vođenje ljubavi s nekom ženom nije samo dobra stvar sama po sebi već je višestruko bolje sa ženom koja ti se sviđa, koju poštuješ i želiš s njom provesti što je više vremena moguće.A zatim, bio je tu i objed koji je on organizirao i bio je jednako sjajan. Sve zajedno što se dogodilo toga dana na plaži bilo je više nego zadovoljavajuće i Myra i Ranjit su dogovorili plan da to ponove. Često.No nije baš sve moglo ići po planu. Već slijedećeg dana dogodilo se nešto što im je pobrkalo planove.

Sutradan je s njima ponovno bila Ada Labrooy i njena dadilja, koja se, svako malo, zagledavala u lica Myre i Ranjita, što ga je uvjerilo da je ono što se zbiva s njih dvoje vidljivo na njihovim licima. Inače, taj dan je bio poput ostalih, ako se ne računa činjenica da ga je, kad je stigao, Myra poljubila na usta, umjesto, kao ranije, na obraz. A i ono drugo. Kao i svakoga dana plivali su, presvukli se i spremili si piće.A tada je Ada nešto primijetila. Stavila je ruku iznad očiju da zasjeni sjaj Sunca i upitala: "Nije li to ponovno čovjek koji radi za Vorhul-stove?"Kako bi bolje vidio, Ranjit ustane. Da, to je bio Vorhulstov batler, žureći se tako kako ga Ranjit još nikada nije vidio, noseći snop papira, čvrsto ih držeći u ruci. Izgledao je ushićeno. Ne samo ushićeno, jedva je dočekao da ih preda Ranjitu. Još je bio pet ili šest metara udaljen, kada je progovorio: "Gospodine! Mislim da je to ono što ste čekali!"

Bilo je.

Na neki način. Bila je to dugačka analiza Ranjitovog predloška, zapravo, pet različitih analiza predloška, svaku je obavila druga (i ne potpisana) osoba. Ono što su radili, bilo je egzaktno i gotovo nečitljivo prolaženje u detalje kroz zadnji pasus koji je sam Ranjit našao da sadrži pogrešku ili je nejasan. Plus toga, pronašli su ne manje od jedanaest drugih pasusa koje treba očistiti, a njih Ranjit nije pronašao dok je sam provjeravao. Sve u svemu, četrdeset dvije stranice papira, gusto ispisane riječima i jednadžbama. Kako je Ranjit žurno preletio svaku od njih i hvatao slijedeću, dodavao ih je Myri, kojoj su se obrve mrštile sve više i više od udubljivanja u svaku. "Za boga miloga," rekao je nakon zadnje, "što mi to poručuju? Zar mi oni to žele reći da su to razlozi za odbacivanje tog prokletog rada?"

Myra je cupkala usne čitajući zadnju stranicu po peti ili šesti put. Onda iz nje provali smijeh. Pružila mu je stranicu natrag. "Ljubavi", reče mu (zbog uzbuđenja oko svega nijedno od njih nije primijetilo kako je prvi puta upotrijebila tu riječ za njega), "koja je zadnja riječ napisana u poruci?"Ranjit joj istrgne stranicu. "Koja riječ?" Tražio ju je. "Misliš, ovo na samom kraju? Tu gdje piše 'čestitamo'?""Da, na nju mislim", odgovorila mu je, s osmijehom širokim i njež-nim, svakako najljepšim osmijehom kojega je ikada poželio dobiti od Myre de Soyza. "Jesi li ikada čuo da je netko čestitao za promašaj? Objavit će tvoj rad, Ranjite! Misle da si ga napokon uspio izvesti!"

19Slava

"Čim časopis objavi tvoj članak, postati ćeš slavan! Svjetski poznat!" objavila je Beatrix Vorhulst, nakon što se Ranjit vratio u njenu kuću te večeri.Međutim, bila je u krivu. Trajalo je kraće. Danima prije nego što je otisnuto stotine tisuća primjeraka časopisa koji su trebali donijeti Ranjitu svjetsku slavu, slava je već došla do njega. Netko, da li od uredništva Nature ili od onih koji su prosuđivali rad, pustio je da priča pro-curi i novinari su počeli zvati. Prvo s BBC-a, onda iz NewYork Timesa i nakon njih svi su ga nazivali i svi su htjeli da im Ranjit

objasni čime se je to, zapravo, Monsieur Fermat poigravao i zašto je trebalo proći toliko vremena da se dokaže da je bio u pravu.Na sva ta pitanja Ranjitu je bilo lako odgovoriti. Poteškoće je imao kad je trebalo odgovoriti na pitanja o glasinama da je bio u zatvoru zbog nečega ili tako nešto; no, tu mu je u pomoć priskočio De Saram. "Jednostavno im recite da vam je odvjetnik preporučio da ne razgo-varate o tome, zato što je podnesena tužba. A ja ću se pobrinuti da to bude istina. Poduzeti ću akciju u vašu korist protiv vlasnika broda.""Ali ja ne želim njihov novac!" usprotivio se Ranjit."Ne brinite. Nećete ga ni dobiti. Pobrinut ću se za to, ali vama je to dovoljan razlog da odbijete dati bilo kome ikakav odgovor.. .a i dr. Bandara mi je dao na znanje da cijela ta stvar nije za javnost."Strategija se pokazala dobrom, ali nije smanjila broj ljudi koji su htjeli sjesti i porazgovarati s njim na miru i u tišini, što je značilo biti okružen ekipama od više od deset snimatelja i da im ispriča sve o tome tko je, zapravo, bio taj Fermat i zbog čega se ponio tako osobito. De Saram mu, kada mu se Ranjit opet obratio za pomoć, objasni kako ima samo jedan način da im se zadovolji radoznalost. Neka se obrati javnosti. To znači, neka sazove press konferenciju i ispriča cijelu priču svima onima koji je žele čuti, jednom zauvijek.Sjedili su uz Vorhulstov bazen, De Saram, Ranjit, Myra de Soyza i Beatrix Vorhulst; izleti do de Soyzine kućice na plaži nisu više pružali zadovoljstvo Myri i Ranjitu, jer su ih i tamo gnjavili novinari, tako da je Myra dolazila Ranjitu kako bi zajedno plivali u bazenu. "Razgovarao sam s dr. Bandarom o tome", De Saram im reče, pomaknuvši svoj stolac dublje u hlad velikog suncobrana. "Uvjeren je da bi Sveučilište dalo prostor pogodan da se u njemu održi press konferencija. U stvari, rekao je da bi to bila čast za njih."Ranjitu nije bilo previše jasno. "Što da im ispričam?""Ispričajte kako ste došli do dokaza", odgovori De Saram. "Izostavite pritom sve događaje za koje dr. Bandara smatra da moraju ostati tajna." Odložio je šalicu i nasmiješio se Mevrouw Vorhulst. "Ne bih više čaja, hvala. Moram natrag u ured. Sam ću izaći, ne morate me pratiti."Mevrouw Vorhulst se rukovala s njim, ali ga nije zadržavala. "Zapravo," izjavila je gledajući Ranjita i Myru, "ovo zvuči kao odlična ideja. Volim čuti tako nešto." Okrenula se Myri. "Draga,

sjećaš li se sobe u koju smo te stavljali spavati kada su tvoji roditelji kasnili? Još je tamo, odmah pokraj Ranjitove. Ako je želiš upotrijebiti s vremena na vrijeme ili koliko često hoćeš, tvoja je."Te noći, kada je legao na počinak, Ranjit je ovaj dan zapamtio kao dobar. Nije imao iskustva s izlaganjem u javnosti pa ga je to malo brinulo. Ali, tu je bila Myrina glava na jastuku, pokraj njegove. Izgledalo je da su stvari za njega napokon počele ići dobrim smjerom.Dvorana koju mu je sveučilište dalo na korištenje za njegovu press konferenciju bila je ogromna, a i trebala je biti takva. Svih 4350 mjesta bilo je zauzeto i to ne samo novinarima. Tih je bilo samo nekoliko stotina. Izgledalo je kao da je djela Sri Lanka odlučila biti ovdje. Osim ovih, sretnih 4350, još je oko 1000 ljudi pratilo konferenciju putem zatvorenog televizijskog prijenosa, u drugoj dvorani fakulteta. Što znači da je podosta iznimno važnih ljudi (ili su se sami takvima smatrali), s indignacijom moralo pratiti prijenos preko (bljak!) državne televizije.Za Ranjita Subramaniana, koji ih je gledao kroz rupu na zastoru, bilo je to jako puno ljudi. Nije stvar samo o broju nazočnih u dvorani. Radilo se o tome tko je sve bio! Predsjednik Šri Lanke sjedio je u prvom redu. Dva ili tri moguća kandidata za to mjesto na slijedećih izbora, također su bila ovdje. Bila je tu dakako i obitelj Vorhulst i, vjerovali ili ne, bio je i Ranjitov bivši profesor matematike. Bezočno se smješkao i kimao na pozdrav svima koji su sjedili na manje istaknutim mjestima, umjesto da, kad bi imao obraza, bio posramljen kao što je trebao izgledati.Kada se zastor počeo dizati, čovjek koji je sjedio u naslonjaču pokraj Ranjita, uputi mu ohrabrujući osmijeh. "Bit će sve u redu", podrži ga veličanstveni Dhatusena Bandara. Nenajavljeno je doletio, ostavivši svoj " posao o kojem se ne smije pričati" pri Ujedinjenim Narodima i to samo zato da bi, osobno, najavio Ranjita. "Želio bih da je i Gamini mogao doći, žao mu je, ali on je u Nepalu, novači.", dodao je. Zastor se podigao do kraja, svjetla su bila usmjerena na njega i, bez daljnjeg objašnjenja za što to Gamini novači ljude u Nepalu, dr. Bandara je otišao za govornicu.Tada, ranije no što je Ranjit ikada zamišljao da će se dogoditi da on predaje, stajao je za govornicom i svaki par ruku u dvorani počeo je pljeskati.

Strpljivo je čekao da prestanu. Kako nisu prestajali, pročisti grlo. "Hvala vam," zahvali se, "hvala svima." Kada je pljeskanje počelo jenjavati, započeo je:"Čovjek koji je ovaj problem postavio pred mene, to jest pred svijet, zvao se Fermat. Bio je advokat ili odvjetnik. Živio je u Francuskoj, prije nekoliko stoljeća..."Kada je došao do slavne opaske na margini jedne stranice u Fermatovovm primjerku Diophantusa, aplauz se potpuno stišao i slušateljstvo je pomno pratilo. Tijekom govora nisu bili sasvim tihi. Nasmijali su se kada je spomenuo da bi mnogi bili pošteđeni muke da je knjiga koju je Fermat čitao imala veće margine. Ponovno su mu zapljeskali i to ne samo iz pristojnosti, kada je opisao svaki korak svog narastaju-ćeg razumijevanja o čemu je to Fermat govorio. A kada je opisao djelo Sophie Germain i kako je ispalo da je njen rad bio ključ svega na kraju, najjače su zapljeskali. I ponovno i svakom prilikom sve dok Ranjit nije došao do trenutka kada je postao prilično uvjeren ili, barem, bio blizu uvjerenja da dovršio obranjiv dokaz Fermatovog posljednjeg teorema.Zaustavio se, osmjehnuo i pogledao ih. "Znate li kako je teško zapamtiti pet stranica matematičkih dokaza?" Pitao ih je. "Nisam imao na što zapisati, naime. Nisam ga imao zapisanog. Mogao sam samo, ponovno i ponovno, ponavljati u sebi svaki mali korak, više ni ne znam, stotinama ili tisućama puta.. .I kada sam bio spašen, sve što sam htio bilo je doći do računala i ispisati sve iz sebe...""I uspio sam," Ranjit završi. Pljeskali su toliko da su ih ruke boljele i prestali su tek kada su se umorili. Što je trajalo dugo, sve dok ih nije prekinuo. "Želio bih zahvaliti Gaminiju Bandari, mojem starom i najdražem prijatelju. Također i njegovom ocu, doktoru Dhatuseni Bandari." Pokazao je prema starijem čovjeku, koji je uglađeno primio svoj dio pljeska. "Postoje još dvije osobe kojima dugujem zahvalnost. Jedna je moj pokojni otac, Ganesh Subramanian iz Tiru Koneswaram hrama u Trincomaleeu. Druga osoba se krije iza pozornice, ali ona mi je prva sugerirala da bi trag koji bi mi pomogao otkriti na što je to Fermat mislio, mogao pronaći među matematičkim postupcima koje su poznavali i upotrebljavali u njegovo vrijeme. I neka se pokušam domisliti koje je svoje postupke Fermat mogao izvesti iz njihovih. Molim te, dođi, doktorice Myra de Soyza i primi me za ruku..."

Što je i napravila. Iako je Ranjit još govorio dok se pojavljivala, nitko ga nije čuo. Myra je dobila najveći pljesak nakon Ranjitovog, možda stoga što je slušateljstvo vidjelo što mu je pisalo na licu dok je govorio o njoj, a možda stoga što je, zasigurno, najbolje izgledala.Ranjit bi pljesak za nju pustio da traje zauvijek, ali ih je Myra zau-stavila. "Hvala vam," reče, "ali da čujemo što to Ranjit još ima za reći." Koraknula je unatrag i sjela u Ranjitovu stolicu i pripremila se slušati.Okrenuo se natrag, prema auditoriju. "Došao sam do kraja onoga što sam vam htio ispričati," obavijestio ih je, "ali sam obećao odgovoriti na nekoliko pitanja..."

Napokon je bilo gotovo i uspješno je izbjegao sva pitanja o tome gdje je to bio zatvoren i zašto. Vratili su se u Vorhulstovu rezidenciju, zajedno s najviše moguće srezanim brojem gostiju s konferencije. A taj broj je uključivao zamalo sve iz prva dva reda slušatelja i nešto ostalih. I broj posluge unajmljene za taj događaj bio je velik, raznosili su uokolo piće i nudili zakusku. Ranjit i Myra sjedili su jedno do drugoga, držali se za ruke i jednostavno bili sretni što su tu gdje jesu. I ostatak gostiju je bio dobrog raspoloženja. Šampanjac koji je točila unajmljena posluga samo što nije tekao potocima.

Dr. Bandara je, naravno, već letio natrag za New York u osobnom BAB-u 2200. Prije nego je otišao, odveo je Ranjita na stranu, da mu kaže nekoliko riječi. "Trebat će ti posao, je li tako?" počeo je, a Ranjit potvrdi."Gamini je pričao nešto o tome da ću raditi s njim."Na što Dhatusena Bandara reče: "Nadam se da će tako i biti, ali se bojim, ne tako skoro. U međuvremenu, koliko sam shvatio, Sveučilište je spremno ponuditi ti posao, da održavaš nekoliko naprednih predavanja i baviš se vlastitim istraživanjima, ako hoćeš.""Ali ja nisam profesor! Nisam još ni diplomirao!"Strpljivo, dr. Bandara reče: "Profesor je samo osoba koju Sveučilište unajmi za taj posao. I ne brini za diplome koje si mogao steći. Očekujem da će ti nuditi počasne diplome o kojima nisi ni sanjao."Sve je, razumije se, prenio Myri. No Beatrix Vorhulst, sjedeći nasuprot, razmišljala je po svojem. To je i izrekla. "Znaš, nisam

sigurna da ti treba posao. Pregledaj ovo." Podigla je snop papira što ih je izdvojila njena osobna tajnica, koja je, također, dobila asistenta da joj pomogne razvrstati svu tu poštu koju je primao Ranjit. "Žele da dođeš i pričaš im ili te žele intervjuirati ili da izjaviš kako piješ njihovo pivo ili nosiš njihove košulje. I voljni su platiti za to! Ako ćeš nositi njihove tenisice, ovi će ti platiti veliku svotu američkih dolara. A ako im dopustiš da te intervjuiraju, 60 minutes će ti platiti. Sveučilište Harvard će ti platiti da im dođeš i govoriš, nisu napisali koliko će platiti, ali znam da su bogati."Joj!" Myra će, kroz smijeh. "Neka jadnik stigne udahnuti malo zraka!"Tajnica je mahala novim komadom papira i predala ga Mevrouw, koja je bacila pogled na njega, naškubila usne i rekla: "Ovaj nije u vezi zarade, ali mislim da ga moraš pročitati. I ti Myra, također.""Ja?" upita Myra. "Zašto ja?"Kada ga je dodala Ranjitu, koji je, pročitavši ga, izgledao kao da ga je pogodila munja i predao Myri, shvatila je zašto. Pismo je bilo od starog svećenika iz hrama njegova oca, a pisalo je:Otac bi ti bio još više ponosan na tebe i zadovoljniji no što smo to mi u vezi tvoje ženidbe. Molim te, ne oteži s njom! Ne želiš čekati loše mjesece Aashad, Bhadrapad ili Shunyu. I nipošto u utorak ili subotu.Myra je pogledala Ranjita, koji je zbunjeno zurio u nju. Upitao je: "Jesam li je išta rekao glede ženidbe?"

Jako se zacrvenila. "Pa, rekao si nekoliko lijepih stvari o meni", priznala je."Ne sjećam se da sam rekao išta poput toga", rekao je. "Mora da je to bila moja podsvijest." Duboko uzdahnuvši, prizna: "Ovo je dokaz da je moja podsvijest pametnija od mene. Što ćemo, onda, Myra? Hoćeš li?""Naravno da hoću", odgovorila je kao da misli kako je to najgluplje pitanje koje je u životu čula. I to je bilo to.Kasnije, dok su iz znatiželje pregledavali snimke predavanja koje su objavile televizijske vijesti, zaključili su kako je ono što je izrekao bila očigledna istina i kako ne može zamisliti ostatak života bez nje.Je li sve bilo savršeno za zaljubljeni par?Zamalo. Veliko pitanje koje su trebali riješiti nije bilo: trebaju li se

vjenčati - što nije bilo upitno; a odgovor za kada, bio je - što je prije moguće. Pitanje je bilo gdje i tko će ih vjenčati? Neko vrijeme izgledalo je lako obaviti vjenčanje, Vorhulstovi i Bandare i de Soyze imali su zajedno pristup u svaku crkvu u gradu Colombu, da se i ne spominju uredi matičara i bili su daleko odmakli u procesu eliminacije manje atraktivnih, kada je Myra zapazila sanjalački izraz Ranjitovih očiju.Pitala ga je o tomu, samo je slegnuo ramenima. "Ma, ništa", odgovorio joj je. "Ne, stvarno ništa."Myra se nije lako predavala i uspjela ga je omekšati tako da joj je, napokon, pokazao slijedeće pismo od starog svećenika: "Tvoj otac bi bio sretan kada bi se vjenčao u njegovom hramu."Myra je pročitala dvaput i nasmijala se. "Ma, k vragu!" rekla je. "Ne vjerujem da će se ostala sveta mjesta Ceylona uvrijediti! Reći ću svima."Naravno, "svi" su shvatili kako ono što Ranjit poželi, Myra će ispuniti. I tako je i bilo. Ako je i bilo malo razočaranja u pojedinim krugovima Golomba, među onima u Trincomaleeu vladalo je ogromno zadovoljstvo. Stari svećenik odmah je znao da ceremonija mora biti jednostavna. Pažljivo se pobrinuo za ono što bi svečanost paalikali thalippu inače priskrbila za mladenku, kada bi svečanosti bilo i za to da ukrasi hram onako kako bi ga se ukrasilo za dolazak mladoženje za janavasanam, najfinijim voćem i cvijećem. Uspjeli su prirediti tako da izgleda kao da su izvedeni svi dijelovi tamilskog vjenčanja, propisno. Sve je to pokazivalo beskrajnu brižljivost prema paru koji je takvo što jednostavno ignorirao. Nikakva paalikali thalippu i janavasanam. Svejedno se Surash pobrinuo da mladenkina pratnja nosi neophodne poklone kao što je parupputenga i ostali slatkiši za mladoženju.

Dobra strana pojednostavljene ceremonije bila je ta što se mogla izvesti brzo. Zbog toga su mlada i mladoženja bili u Trincomaleeu za manje od tjedan dana, zapravo, skrivali su se u Trincomaleeu, da kažemo po istini. Izbjegavali su svoja, odjednom popularna lica, pokazati u javnosti.Zbog istoga razloga ceremoniji je prisustvovalo malo ljudi. Ranjit je izgovorio riječi koje je Surash za njega napisao, Myra je dopustila da

joj oko ručnoga zgloba sveže svetu vrpcu koja će je čuvati od zla. U sobi je bilo obilje cvijeća i neprestano su trubili naathaswaramski rogovi i čulo se bubnjanje melama. Tada je sve završilo i njih dvoje, sada neraskidivo vezani, ušli su u policijski automobil, za dugi povratak do imanja Vor-hulstovih. "Dug život!" viknuo je svećenik za njima. Myra i Ranjit su bili uvjereni da ih to i čeka.

Neke druge osobe, još uvijek daleko od Zemlje, imale su potpuno drugačije namjere.Te osobe bili su Jedno Cijelo Peti, službene ubojice za Velegalakte. Izvršavali su njihovu naredbu da počiste nered na Planetu broj 3, koji se vrtio oko te beznačajne žute zvijezde, i njihova armada je napredovala u letu. Budući da su im brodovi sagrađeni od materije, nisu mogli putovati brže od brzine svjetlosti. Proći će još više godina dok ne dođu do cilja, uslijedit će nekoliko dana učinkovitog istrebljivanja, nakon čega će upravo vjenčani par, kao i sva ostala ljudska bića, biti mrtav.*

20Brak

Sada, kada je imao sve o čemu se ikada usudio sanjati; bio je neovisan, slavan i oženjen za Myru de Soyzu, Ranjitu je izgledalo kako u njegovom osobnom svijetu može ići samo na bolje i bolje. Postojala je, međutim, i dalje šira vanjska perspektiva koja ga je uznemiravala tijekom razmišljanja. Gledana sa svih strana, uopće nije bila dobra.Uzmimo, na primjer, situaciju u Sjevernoj Koreji. Za početak, izgledalo je da će nastupiti promjena režima. Pun samohvale, rastrošan i voljen, Kim Jong II je otišao s pozornice.Na neki način to je bilo loše. Kim je bio luđak, ali je ta ludost bila od one vrste da se uvijek zaustavljao mrvicu prije nego bi izveo jedan od svoje široke palete napada na susjede. Sada je ondje bio novi momak. Redovito su ga oslovljavali s "Obožavani Vođa". Ako je i imao ime, izgleda kako je bilo predragocjeno da se podijeli s dekadentnim Zapadom.Ako je ime Obožavanoga Vođe bilo tajna, sve što je radio javnost je odmah saznavala. Obožavani Vođa je dao izjavu da njihova najnovija

generacija nuklearnih raketa bez problema može doseći sjeverne dijelove Pacifičkog oceana. U principu je to značilo kako mogu doseći tlo Sjedinjenih Američkih Država, ako ne neki drugi dio, Aljasku svakako, možda i sjeverni kut države Washington. Da bude gore, generali su se busali u prsa kako su njihove nove rakete apsolutno precizne. Sve te govorancije izazivale su u njihovim susjedima izuzetnu nervozu. Oni koji nisu imali vlastite zalihe nuklearnog oružja, dobili su narastajuću potrebu da ga imaju.Sve je to bilo otužno i obeshrabrujuće.Postojalo je nešto što je ozbiljno zadavalo brigu Ranjitu, kad bi na to pomislio. Izašlo je na vidjelo kada je Mevrouw Beatrix Vorhulst privirila za vrijeme razgovora s odvjetnikom De Saramom kako bi upitala: "Imate kakvu posebnu želju za objed?"Isto to pitanje postavio bi im netko drugi svakoga jutra, no, ovoga puta došao je neočekivan odgovor. Myra se okrenula i upitno pogledala Ranjita. On joj odgovori podigavši obrvu i započne objašnjavati njihovoj domaćici: "Upravo smo razgovarali o tome, teta Bea. Mislimo da biste vjerojatno htjeli natrag svoj mir u kući.""Dragi moj dječače, ne dolazi u obzir! Želimo da ostanete koliko god hoćete! Vi ste sada naša obitelj! Lijepo nam je što ste sa nama, osim toga smo počašćeni time i..."De Saram, proučavajući Myrino lice, zaustavi je. "Možda smo propustili bit, Mevrouw", upozorio ju je. "Vjenčali su se. Žele svoj dom, ne dio tvojega, i imaju na to apsolutno pravo. Hajde da ispijemo šalicu čaja i razmotrimo tu mogućnost. A, što se tiče kuće za život u njoj, ti već imaš jednu, Ranjite. Dom tvoga oca u Trincomaleeu sada je tvoj, to znaš."Ranjit je bacio pogled na Myrino lice. Izraz je bio kakav je i očekivao. "To je lijepa kuća za stariju osobu. Ali za nas, mlade, koji želimo strojeve za pranje rublja i posuđa, dodatke za koje moj otac nije mario.. .Što ti kažeš, Myra? Da počneš razmišljati o uređenju očeve kuće?"Uzela je daha za dugi odgovor, a onda je izustila samo: "Da.""Ma daj!" uzvratio joj je. "Ne bi lije radije srušila do temelja i počela ispočetka? Ne? Dobro! Onda moramo prvo zamoliti Surasha da nam nađe dobroga arhitekta koji će nam napraviti planove uređenja. On pozna svakog Tamila u Trincu. Pozvati ćemo ga da dođe ovamo

zajedno s planovima i moći ćeš početi s uređenjem." Još je dodao: "Ja ću ti biti dostupan za kreativne primjedbe kada god poželiš. Za to vrijeme, nas dvoje ćemo se preseliti u hotel. Kako to zvuči?"Mevrouw se nikada nije toliko namrgodila kao sada. Neopozivo je izjavila: "Za to nema nikakvog razloga. Savršeno nam je ugodno s vama zajedno, ovdje, sve dok na miru ne uredite tu kuću u Trincomaleeu."Pogledavši suprugu, Ranjit nemoćno, raširi ruke. "U redu, predajem se.. Imam još jedan prijedlog. Myra, ljubavi? Nisi li, jednom, rekla nešto o medenom mjesecu?"Bila je iznenađena. "Ne. Tako nešto nisi čuo od mene. Priznajem da sam se nadala da će medeni mjesec biti lijep, ali ja o tomu nisam rekla nijednu riječ...""Otkad smo se vjenčali, ne", složio se Ranjit. "Ali se točno sjećam što si mi pričala, u ovoj sobi, prije nekoliko godina. O svim prelijepim mjestima na Šri Lanki koja nisam nikada posjetio. Pođimo ih posjetiti, Myra. Dok će se svi ostali pobrinuti kako da nam urede ostatak života."

* * *

Najljepše mjesto s kojim bi mogli početi bilo je najlakše odabrati. Prema Myrinoj izjavi, to je uzgajalište kornjača u Kosgodi i sviđalo joj se dok je bila dijete. Bilo je i bliže od ostalih. Zatim Kandy, stari, veliki grad otoka. Nakon tjedan dana, kada su obavili oba grada i vratili se u Vorhulstovu kuću, posluga ih je zapitkivala kako im se sviđalo. Odgovori su im bili mlaki. U Kosgodi su ih prepoznali i po cijeli dan su ih pratile male skupine ljudi. U Kandyju je bilo još gore. Mjesna policija ih je vozila po gradu policijskim automobilom. Vidjeli su sve, ali nisu mogli ni jednom slobodno prošetati.Za vrijeme objeda, Beatrix Vorhulst je sa zanimanjem slušala Ra-njitovo pričanje kako je bilo zgodno što su ih vozili naokolo, iako bi se oni radije gurali u gužvi ljudi. Uzdahnula je. "Nisam sigurna da će se tako nešto dogoditi", rekla je. "Vas dvoje ste nešto najljepše što ljudi mogu gledati. Nevolja je u tome što smo ovdje, na Šri Lanki, zakinuti za svjetski poznate ličnosti. Vas dvoje ste, otprilike, sve što imamo."

Myra se nije složila: "Nije baš tako. Tu je i onaj pisac...""Da, samo što on gotovo da i ne izlazi iz kuće. U svakom slučaju, nije isto. Da smo negdje gdje vrvi od filmskih zvijezda i slavnih ljudi, u Los Angelesu ili Londonu, na primjer; samo biste stavili tamne naočale i nitko vas ne bi prepoznao." Izraz lica joj se promijenio. Ipak im je rekla: "No, samo razmislite o tome."Kako su je svi gledali, objasnila je: "Imaš sve one pozive sa svih strana svijeta, Ranjite. Zašto ne prihvatiš nekoliko njih?"Ranjit joj namigne i obrati se Myri. "Što ti o tome misliš? Da pokušamo imati pravi medeni mjesec, Europa, Amerika, kamo god hoćeš?Pogledala ga je, a zatim i ostale za stolom, zamišljeno. Naposljetku odgovori: "Mislim da bi to bilo divno, Ranjite. Ako mislimo poći, krenimo što prije."Nije mu bio potpuno jasan odgovor, ali krenulo je razmatranje koji od poziva su pogodni. Sve dok nisu otišli u krevet, te večeri, nije ju se sjetio pitati. "Reci mi ako ne želiš da idemo. Jer, ako je tako..."Stavila mu je prst na usne da ga ušutka i odjednom ga poljubila. "Samo sam htjela reći, ako idemo na daleki put, bolje da to bude što prije. Kasnije bi moglo biti problema. Nisam ti htjela reći, dok mi liječnica ne potvrdi, ali je neću vidjeti do petka. Naime, mislim da sam u trudna."

21Medeni mjesec, drugi dio

Dok su Myra i Ranjit putovali za London, u svijetu se događalo isto što i ranaije; a put je bio dugačak i zamoran točno kako ga je Gamini opisao godinama ranije. Po svijetu, podrazumijeva se, smrt i razara-nje. Predbilježili su se za let dovoljno ranije, preko Mumbaija, kako bi ga Ranjit na brzinu razgledao. Avion je kasnio četrdeset minuta, jer je kružio iznad zračne luke prije nego je dobio dozvolu za slijetanje. U Kašmirskoj dolini opet je krenulo topničko prepucavanje. Nikome nije bilo poznato koje su dijelove u srcu Indije odabrali prikriveni pakistanski agenti za ciljeve, tako da je par proveo cijelo vrijeme koje su boravili u tom starom gradu u hotelskoj sobi, gledajući televiziju. Nije bilo nekih dobrih vijesti. Jedinice Armije Sjeverne Koreje i

Obožavanog Vođe prešle su s graničnih čarki s Južnom Korejom na odvažne pokušaje izazivanja incidenata s državom koja ih je hranila i koja im je bila, otprilike, najbliža onome što bi se moglo nazvati jedini prijatelj na svijetu, naime s Narodnom Republikom Kinom. Što su time htjeli postići, nitko nije shvaćao, ali prodrli su na teritorij Narodne Republike Kine na četiri mjesta, sa po ne više od desetak vojnika i ulogorili se ondje, usred nenaseljenog kamenjara.Myra i Ranjit su čekali četiri sata zrakoplov za London, i kada su bili u zraku, leteći iznad obale Pakistana ravno prema Heathrowu u Engleskoj, pucnjava u Kašmiru se" smirila, a vojnici Sjeverne Koreje su se vratila u svoje pogranične barake. Nikome nije bilo jasno što su to izvodili.Došli su, napokon, u London.Uistinu ih nije razočarao. Veličanstven^ izgled pojedinih dijelova oduševio je Ranjita kao i milijune posjetitelja tijekom stotina godina. Ogromna stara Saint's Paul Cathedral, London Tower, Houses of Par-liament, Westminster Abbey; sve najpoznatije građevine koje je svaki turist morao pogledati i određen broj njih koje nisu bile toliko poznate, ali su jako zanimale Ranjita. Škola ekonomije u Londonu i izvjestan niz stanova, nekoliko blokova niže niz Arundel Street. U oba objekta je neko vrijeme boravio Gamini Bandara, kada Ranjit nije imao mogućnosti i nade da ga posjeti. Myra ga je nagovorila da posjete Kew Gardens i sviđali su mu se ogromni staklenici. Sviđale su mu se sve velike i poznate strukture grada, bez davanja prednosti nekoj od njih. Jedna stvar mu se nikako nije sviđala. To su bili otvoreni i nenatkriveni prostori između, neki na visini, koje su morali prohodati kako bi iz jednog staklenika došli do drugog.I na kojima je bilo, kao i uvijek u mjesecu studenom, grozno, nepodnošljivo hladno.Iskustvo da ti je hladno do kostiju bilo je nepoznato u Ranjitovom životu. Ponekada mu je znalo biti prohladno, pogotovo na samom vrhu Swami Stijene, na kojem su vjetrovi snažno puhali, ili kada bi izlazio iz valova nakon ronjenja u cik zore. No to nije bilo nimalo nalik ovome! Tako je bilo hladno da su raštrkane hrpice snijega koji je padao prije tjedan dana, pa i onog otprije dva tjedna, još ležale, prljave, uz rubove parkirnih mjesta i na krajevima travnjaka, jer u međuvremenu nije za-toplilo dovoljno da ih otopi do kraja.

Srećom, londonske trgovine bile su pune tople odjeće za hladnu klimu. Toplo donje rublje, rukavice i kaput s krznenim okovratnikom, učinili su londonske ulice podnošljivima za Ranjita. Myri je pomogla, prva u životu, bunda od nerca.Tada su se sreli i sa Sir Tariqom. On je u ime Royal Mathematical Society pozvao Ranjita da postane njihov član i da dođe u London kako bi ih upoznao sa svojim radom. (Pobrinuo se i za zakladu koja je pokrivala troškove puta i boravka.) Ispalo je da je Sir Tariq al Diwani debeljuškast postariji čovjek kose neposlušne kao u Einsteina, dobrohotan i bez natruha stranog akcenta, čisti Oxford/Cambridge. Kada se predstavljao, rekao im je: "Naposljetku, ja sam četvrta generacija Londončana." A kada je shvatio kako se Ranjit većinu vremena smrzava, lupio se po čelu. "Kako sam mogao? Dopustio sam da vas smjeste u otmjen, umjesto u udoban hotel! Preseliti ćemo vas." - Preselili su ih u potpuno nov, ali ne i pomodan hotel u južnom Ken-singtonu. Što je pomalo zbunilo Myru, dok nije obavila razgovor s portirom i smijući se, ispričala Ranjitu zašto je Sir Tariq odabrao baš ovaj hotel. Prvo; bio je u blizini nekih najboljih gradskih muzeja, drugo; u njemu su redovito odsjedali naftni šeici iz Arabije sa svojom velikom svitom, zauzimajući kat ili dva samo za sebe. Ono što je u tome bilo značajno, je to da šeici još više nego Ranjit mrze hladnoću, ne samo u svojim sobama, nego i u predvorju hotela, na požarnim stubama i po liftovima.Iako nije bio rastrošni naftni šeik, Ranjit je uživao u dobrobitima njihove rastrošnosti. Slijedećih nekoliko mjeseci raspoloženje mu se vidljivo popravilo, toliko da je iskoristio prednost položaja hotela u kojem su bili smješteni, njegovu blizinu londonskim muzejima. Uživao je u Natural History Museumu, iako punom propuha. Posjet njemu potaknuo ga je na odiseju preko cijelog Londona sve do samog British Museuma, koji se nalazio u bivšem Gaminijevom dijelu grada. Bio je veći i s više propuha, ali ga je naveo da se složi s mišljenjem kako države smještene na hladnijim širinama ipak imaju nekih prednosti prema onima toplijima.Nije sve što je radio bilo razgledavanje. Predavanje pred Royal Mathematical Society iziskivalo je nešto priprema, iako je, na kraju, ono što je govorio u Londonu ispalo manje-više slično onomu što je izlagao na press konferenciji u Colombu. Dva časopisa hitno su

zatražila da ih primi, Nature, jer je prvi objavio njegov članak, i New Scientist koji mu je obećao da će ga odvesti u najbolji pub na drugoj strani Temze. Održao je još nekoliko press konferencija, zahvaljujući dugoj ruci De Sarama iz Colomba. A unatoč tome što su im slike bile u svim izdanjima na svakom novinskom kiosku, povremeno i na televiziji, Myra je uspjela nagovoriti Ranjita da stave na kušnju njihovo toplo donje rublje i provedu cijelu večer stojeći ispred Buckinghamske Palače, kako bi gledali smjenu straže. Vrativši se u hotel, Ranjit je morao priznati kako niti jedan dio njegovog tijela nije stradao od hladnoće, više no što je bilo uobičajeno. Napomenuo je i kako su sve kamere u rukama ostalih turista bile usmjerene prema Kraljičinoj Gardi, niti jedna prema njima. Zaključio je: "Istina, možemo hodati po Londonu kuda god. hoćemo, nitko na nas ne obraća pažnju. Sviđa mi se ovaj grad, samo kad bi ga pomaknuli tisuću ili više kilometara južnije."

Želju mu dakako nitko nije ispunio. Nakon nekoliko sati provedenih u predvorju hotela, zamotani i čekajući taxi da ih iz jednog predvorja prebaci do nekog drugog predvorja, Ranjit se predao. Razgovarao je sa Sir Tariqom. Nakon toga nazvao je De Sarama u Colombo i tek tada, sa smiješkom, obavijestio Myru. "Idemo u Ameriku. Radi se o onomu što nazivaju trostruki A i S, kako ono - "The American Association for the Advancement of Science", AAAS? Slijedećeg mjeseca održavaju godišnju konvenciju i De Saram je sve sredio. Ne, Myra, nismo još gotovi ovdje. Ne zauvijek. Tamo ćemo raditi isto što i ovdje, a vratit ćemo se u London kada nastupi toplije doba godine."Rezervirali su kartu prvoga razreda (još jedna od velikodušnih za-klada), s namjerom da polete američkom Delta kompanijom prema New Yorku, točno u četrnaest sati toga istog dana.Što su i učinili, unatoč odgovaranju i zahvaljivanju istodobno od strane Sir Tariqa, i u četrnaest sati i dvadeset minuta Engleska im je ostala iza leđa i već su se približavali istočnoj obali Irske.Brižno je upitao Myru: "Nisam te previše požurio, zar ne? Nisi...?" Izgledao je tako skrušeno da je Myra morala odgovoriti. Počela se smijati. Podigla je čašu, koju je poslužitelj ponovno napunio sokom od naranče, odmah ispunivši njenu želju."Sasvim sam dobro", odgovorila je. "Možemo se vratiti u Englesku

kada zatopli, recimo u lipnju. A, jesi li ti siguran da radiš pravu stvar time što idemo u Ameriku?"Ranjit je završio s mazanjem šlaga od pravog vrhnja i ukuhanih ja-goda na sitno krušno pecivo i ubacio sve to u usta. "Naravno da radim", odgovorio joj je, žvačući. "Provjerio sam njujoršku prognozu. Kod njih je sada niskih devet, a očekuju da se tijekom dana popne na visokih osamnaest. U Trincu je znalo biti hladnije."Ne znajući da li da se smije ili da plače, Myra odloži čašu. "Ljubavi moja," reče mu, "ti nikada nisi bio u Americi, zar ne?"Najednom zabrinut, Ranjit ju pogleda. "Što imaš na umu?"Posegnula je za njegovom rukom. "To, kako jednostavno ne znaš koliko su staromodni u nekim stvarima. Još uvijek koriste milje umjesto kilometara. I, nadam se da te ovo neće razočarati, oni se drže skale Fahrenheitovog termometra, umjesto da koriste Celzijusov poput ostatka svijeta."

22Novi svijet

Neovisno o ogromnom klimatskom razočaranju koje mu je New York priredio, vijesti koje su dolazile s većeg broja TV ekrana kojima je bio opskrbljen njihov hotelski apartman bile su obeshrabrujuće više no što se uobičajilo. Na primjer, Južna Amerika je dulje vrijeme provela bez ratnih sukoba. Sada su se obnovili. Jedan od Myrinih i Ranjitovih domaćina im je pojasnio o čemu se radi. Činjenično stanje je bilo takvo da su Sjedinjene Američke Države izmijenile većinu zakona vezanih o drogi. Ono što je prije bilo krivično djelo, sada je postalo tek prekršaj. Time su srušili tržišnu vrijednost robe kolumbijskih trgovaca drogom. Promjene u zakonima omogućile su svakom Amerikancu koji je ovisnik o drogama da ono što mu je nužno potrebno kupi u najbližoj ljekarni, jeftino i bez posla s kriminalcima, čime su dilere drogom izbacili iz posla. Time su, ujedno, obezvrijedili "prijateljski nastrojene" dobavljače koji bi tu i tamo poklonili desetogodišnjaku, budućem ovisniku, dva - tri uzorka. Tako da time neće stvoriti buduću mušteriju, jer te buduće mušterije, ako uopće postanu ovisnici, neće od njih kupovati. Na taj se način postiglo da se

svake godine polako smanjivao broj ovisnika o teškim drogama, pošto su oni stariji umrli ili se odviknuli, a novih je bilo sve manje.Ovo je bila samo ona dobra strana dekriminalizacije trgovine drogom. Postojala je i ona druga, loša strana.Loša, i to najlošija moguća, strana svega ovoga bila je da su karteli kojima su uskraćeni prihodi s njihovih plantaža koke, čeznutljivo okrenuli pogled prema nečemu što je izazivalo jednaku ovisnost, a što je u ogromnim količinama izvozila njihova susjeda Venezuela. Napokon, naftom možeš zaraditi više novaca nego s drogom! Pa su naoružane družine iz kolumbijskih citadela kraljeva droge zaposjele naftna polja susjeda. Relativno mala i uglavnom, najamnička vojska Venezuele pokušala se oduprijeti, ali je na strani Kolumbijaca postojala jaka motivacija, tako da su se obranili i ostali.Sve te vijesti, začinjene listom nedavnih, podlih ludorija Obožavanog Vođe Sjeverne Koreje; kojima su nadodane vijesti o obnavljanju nasilja na međusobno nepomirljivim dijelovima onoga što je nekoć bila Jugoslavija; pa sve više i više teških sukoba na dijelovima koji su nekada zvani Sovjetski Savez; zatim na Srednjem Istoku...Svugdje je bilo loše. Atmosferu je popravio, nešto malo, sam grad New York. Nije bio lijep kao Trincomalee ili Colombo i daleko iza Londona. "Jako je visok", komentirao je Ranjit supruzi, dok su ga promatrali kroz prozor hotelskog apartmana na šezdeset i šestom katu. "Tko bi pomislio da ćemo ikada spavati na ovakvoj visini." U panorami grada koja se prostirala pred njihovim pogledom bilo je desetak još viših zgrada. Kada su hodali njegovim ulicama, sunčeva svjetlost se rijetko pojavljivala. Ogromni betonski zidovi nisu ga zaklanjali jedino kada bi se doglednica prema njemu poklopila sa smjerom ulice."Park im je doista prekrasan." Myra je naglasila, promatrajući jezero i gigantske sklopove apartmana uz rub, i udaljene krovove Zoološkog vrta Central Parka, u daljini."Uopće se ne žalim", saopćio joj je Ranjit i uistinu, nije se imao zbog čega žaliti. Iako je ured dr. Dhatusene Bandare bio u zgradi Ujedinjenih Naroda na drugom kraju grada, doktor je bio negdje drugdje, na zadatku o kojem nitko nije htio progovoriti. Zato ih je njegov ured opskrbio mladom damom koja ih je odvela na vrh Empire State Buil-dinga i upoznala ih sa Lukula dostojnim gulašom od ostriga

u staroj željezničkoj postaji Grand Central. I bila je u stanju nabaviti ulaznice za svaku predstavu na Broadwayu. Što nije izazvalo pretjerano oduševljenje kod Ranjita, koji je sve predstave u životu gledao samo na televiziji, ali je razveselilo Myru. Zbog nje im se veselio i Ranjit, a moramo pripomenuti i kako je otkrio American Museum of Natural History, samo nekoliko blokova udaljen od hotela. Muzej je sam po sebi bio dostojan predstavnik novootkrivenog uživanja u Ranjitovu životu: razgledavanja muzeja. Ushitio ga je ogroman planetarij koji se nalazio sjeverno od muzeja. "Planetarij" je bio kriva riječ za to, zapravo, građevinska struktura uz Central Park West bila je više od toga. "Volio bih da je Joris s nama!" ne jednom je izletjelo Ranjitu, dok su sa uzbuđenjem šetali između eksponata.Tada, nakon toliko dugo vremena da se Ranjit prestao nadati kako će se, možda, pojaviti; iskrsnula je Jedna osoba, potpuno nenajavljeno i neočekivano, a čiji posjet je ostao nezaboravan. Kada je, nakon što je netko pokucao na vrata apartmana, Ranjit otvorio očekujući da vidi sobaricu s naramkom čistih ručnika ispred njih, na njima je, smijući se stajao Gamini Bandara, s buketom svježih ruža za Myru u jednoj i bocom dobrog, starog šrilankanskog arracka za njih dvojicu, u drugoj ruci. Nisu se vidjeli od vjenčanja i pitanja su samo navirala. Kako im se sviđala Engleska? Što misle o Americi? Što se događa na Lanki u zadnje vrijeme? Prije nego su si muškarci natočili treću rundu arracka, Myra je shvatila kako pitanja idu stalno iz istog izvora, od Gaminija, a odgovori od njenog supruga i nje. Naposljetku je to prekinula. "Reci ti nama, Gamini, što radiš u New Yorku?"Nasmijao se i raširio ruke. "Jedan prokleti sastanak za drugim, eto, to radim!"Ranjit se nadovezao: "Ali ja sam mislio da si se smjestio u Kalifor-niji."Da, jesam. Ali se svašta događa na međunarodnom planu, a osim toga, ovdje su Ujedinjeni Narodi, zar ne?" Tada je razmislio o posljednjem što je izvalio i uozbiljio se. "Razlog zašto sam ovdje je taj, Ranjite, što želim da mi napraviš jednu uslugu."Ranjit mu odmah vrati: "Samo reci koju.""Nemoj odmah reći: da!" zagunđa Gamini. "To bi značilo obavezati se na neko vrijeme. Ne bi bila loša obaveza, ni na koji način. No dopusti da završim. Kada budeš u Washingtonu, kontaktirati će te

netko imenom Orion Bledsoe. On je čovjek zadužen za čišćenje raznih pr-ljavština i visoko je rangiran u jednom vladinom odjelu za koji ljudi, uglavnom, ne znaju da postoji. Njegov dosje sadrži puno toga. Veteran je Prvog zaljevskog rata i onih nevolja koje su se zvale Jugoslavija i na kraju, onog najgoreg, Zaljevskog rata u Iraku. Tu je zadobio ranu koja ga je koštala desne ruke, dobio je visoka vojna odličja i nakon toga posao koji sada obavlja.""A to je?" upita Ranjit, jer je izgledalo da je Gamini zastao na jedan tren.Gamini je, zanijekavši, zatresao glavom. "Ma daj, Ranjite. Ostavljam Bledsou da ti to on sam kaže - moram se držati pravila, znaš?"Ranjit je pokušao ponovno. "Je li to pravi posao?"Gamini je dobro razmislio. "Da, to je posao, a sada ti ne smijem reći o čemu se radi", priznao je na kraju. "Ono što je važno u vezi toga posla je da ćeš obavljati nešto korisno za opće dobro. Ono za što nam je Bledsoe potreban, je da utvrdi jesi li podoban za posao s tajnama.""Podoban za što?" upita Ranjit.

Gamini se počeo smijati. Zatim, klonulo i posramljeno reče mu: "Moram te upozoriti da je taj Bledsoe od one, zastarjele vrste agenata za prljave poslove iz doba Hladnoga rata. A, pomalo je i prava guzica. Ali, kada dobiješ taj posao, ne ćeš ga više viđati, možda nikad. I," dodao je, "kada sam u Americi, uglavnom sam pola sata vožnje od njegovog dijela svijeta, vjerojatno ćemo se više viđati, ako to možete podnijeti." Namignuo je Myri. Još im je rekao da kasni na slijedeći prokleti sastanak na potpuno drugom kraju grada, kako se nada da ćemo se sresti svi uskoro u Pasadeni i iščeznuo.Ranjit i Myra se pogledaše. On upita: "Gdje je Pasadena?""U Kaliforniji, mislim", odgovorila je. " Misliš li da će nas ondje smjestiti? Ako prihvatiš taj posao, razumije se."Osmijeh mu je bio gorak. "Znaš što? Možda bismo o svemu tome trebali razgovarati s Gaminijevim ocem."

Što su i napravili ili, da priznamo, ostavili mu pismeni upit u njegovom uredu. Odgovor nije stigao odmah. Dobili su ga nakon kratkog leta od New Yorka do Washingtona, gdje su ih dočekali ljudi iz AAAS-a, znanstvene udruge koja im je bila domaćin, i kada su se

smjestili u svoj novi hotel sa pogledom na Capitol. Sve što je odgovor Dr. Bandare sadržavao bilo je: "Gamini me uvjerava kako ti osoba s kojom se trebaš naći može biti od velike pomoći." Nije napisao od čega se sastoji ta pomoć, niti zbog čega je Gaminiju toliko do toga stalo, tako da je Ranjit jednostavno od svega toga odustao. Što ga nije previše razočaralo, pošto je ispalo da je Washington prepun zanimljivih sadržaja, koji su ga zanimali više nego neki neodređeni posao koji mu je trebao ponuditi netko koga još nije sreo, imenom Orion Bledsoe.Prvo mjesto na koje su ih odveli volonteri puni entuzijazma iz AAAS-a bio je sklop muzeja poznatih pod zajedničkim imenom Smithsonian Institution (za koji Ranjit pojma nije imao ni da postoji prije no što je došao u Washington), londonski British Museum i njujorški American Museum of Natural History su ga oduševili; dok je Smithsonian, ne samo jedna nevjerojatna građevina već cijeli niz njih, posramio njegovu imaginaciju. Sve što je od toga stigao pogledati bio je Air and Space Museum i nakratko preletjeti kroz još dva, tri druga. Zbirka s tematikom svemira između nebrojenih ostalih izložaka imala je maketu (premda ne u pravom omjeru) Artsutanovog dizala koja je i radila, a izgradnja kojeg se odugovlačila na nebu iznad Šri Lanke. U to je na red došao i njegov uvodni govor na konvenciji AAAS-a (koji je održao i još jednom doživio pljesak), te cijela ta vražja konvencija sa svim predavanjima i govorima njemu na izbor. Imajmo na umu kako ovaj slavljeni genij između najvećih znanstvenih umova, svjetski poznat i s tri počasna doktorata koje su mu dodijelila tri svjetski najpre-stižnija Sveučilišta (iako sam nije došao ni do fakultetske diplome); taj suvremeni Fermat ili čak Newton, do sada u svom kratkom životu nije imao priliku nazočiti ni na jednoj jedinoj znanstvenoj konferenciji bilo koje vrste, osim na onima na kojima je bio glavni govornik. Pojma nije imao koliko se mnogo može naučiti na tim konferencijama i o kojim sve predmetima. Žudio je za znanjem, imao je slobodu izbora i upotrijebio ju je kako bi poslušao predavanja iz kozmologije te o tektonici Marsa, Venere i Jupiterovog mjeseca Europe i jedno koje se zvalo "Inteligencija stroja: svjesnost sebe". Ovo je, prvenstveno zanimalo Myru, no i Ranit je ostao fasciniran nakon što je saslušao. Samo nebo zna koji sve zagonetne teme, još neistraženi od strane Ranjita, su proučene i sad se izlažu na

nekom od bezbrojnih i privlačnih događanja.Myra ga je pratila po svim predavanjima, zadivljena svom tom raskoši ljudskoga znanja, uz nekoliko iznimaka. Glavna, na kojoj je Ranjit inzistirao, bila je odmor poslije ručka, kako je jedan od liječnika preporučio. "Nosiš dijete?" svakoga dana joj je govorio, usprkos činjenici da joj je to bilo poznato. Tada, gotovo posljednjeg dana konvencije, dok je Ranjit pokrivačem omatao Myru za dnevni odmor, začulo se tiho bip - bip iz telefona. Stigla je poruka sljedećeg sadržaja:Bio bih zahvalan ako me možete posjetiti u mojemu apartmanu, u neko doba danas, da porazgovaramo o ponudi za koju mislim da će vas zanimati. T. O. Bledsoe, potpuk. USMC (u mirovini)Myra i Ranjit se pogledaše. "To je čovjek o kojemu je Gamini govorio u New Yorku", Ranjit će, a Myra živahno potvrdi."Naravno da je. Sada ga nazovi, dogovori se, poslušaj što ti nudi. A kada se vratiš, sve ćeš mi lijepo ispričati."

Apartman u kojemu je odsjeo umirovljeni potpukovnik T. Orion Bledsoe bio je naočigled prostraniji od onoga kojega je konvencija AAAS-a osigurala za Ranjita i Myru. Čak je i zdjela s voćem na stolu za sastanke u primaćoj sobi bira veća. Nije bila tamo samo ona. Pokraj nje je stajala neotvorena boca Jack Daniels viskija, posuda s ledom, čaše i mikser.T. Orion Bledsoe nije bio puno viši od Ranjita, što za jednog Amerikanca znači da uopće nije bio visok, i nekoliko desetljeća stariji. Još uvijek je imao svu kosu i snažan stisak ruke, iako je ruka kojom se rukovao i povukao Ranjita unutra bila lijeva. "Uđite samo, gospodine... uf! Sjednite! Kako vam se sviđa naš "Distrikt Konfuzije"?"Nije pričekao odgovor, krenuo je prema stolu. "Jeste li za piće? Ako Jack nije prejak za vas?"Ranjit je suzbio osmijeh. Tko je proveo svoje "divlje šesnaeste" pijući arrack za bolju probavu, ne bi smatrao neko američko piće prejakim. "Bit će dobar", odgovorio je. "U vašoj poruci pisalo je o nekoj ponudi."Bledsoe mu je uputio pogled pun prijekora. "Govore da smo mi, Amerikanci, uvijek u žurbi. Prema mom iskustvu, vi, stranci ste ti koji skačete pred rudo. Naravno, planirao sam o nečemu razgovarati s

vama, ali volim čovjeka malo upoznati prije nego sklopimo posao." Dok je govorio, svojom, donedavno zanemarenom rukom je čvrsto zahvatio bocu, a drugom je odvijao čep. Opazio je u što se Ranjit zagledao i lagano se zacerekao. "Proteza", priznao je - ili se hvalio? "Dobro napravljena. Mogao bih se i rukovati s njom kada bi htio, ali neću. Ne bih osjetio vašu ruku pritom, tako da nema smisla. I, ako sam malo nepažljiv i stisnem prejako, mogli bi se i vi naći u trgovini u potrazi za vlastitom protezom."Otvorio je bocu, nalio tom rukom oko dva centimetra viskija u svaku čašu i pružio jednu Ranjitu. Bledsoe je sa zanimanjem promatrao hoće li Ranjit upotrijebiti mikser. Pošto nije, kimnuo je s odobravanjem i gucnuo iz svoje čaše. "Mi ovaj zovemo sippin viski. Stari dobri Jack", reče. ""Možete ga sasuti niz grlo ako hoćete, ovo je slobodna zemlja, zar ne? Ali mu dugujete dati priliku da djeluje. Jeste li ikada bili u Iraku?"Ranjit, otpivši malo toga sippin viskija čisto iz pristojnosti prema domaćinu, zaniječe glavom."Tamo sam ovo zaradio." Potapšao je umjetnu ruku svojom dobrom. "Kraj svih onih šijita i sunita koji su se na sve načine trudili me-đusobno poubijati i uz to našli vremena da ubiju koliko su mogli naših, usput. Bio je to krivi rat, na krivom mjestu, iz krivih razloga."Ranjit se trudio slušati dovoljno zainteresirano kako bi ispao uljudan. Pitao se hoće li to Bledsoe reći kako je pravi rat bio onaj u Afganistanu ili u Iranu. Bio je u krivu. "Sjeverna Koreja", izjavio je Bledsoe. "Njih smo trebali samljeti u prah i pepeo. Deset projektila na deset pravih mjesta i bili bi izbačeni iz igre."Ranjit se zakašljao. "Koliko ja to razumijem," progovori, ispijajući još gutljaj svog Jack Danielsa, "problem prilikom sukoba sa Sjevernom Korejom ležao bi u tomu da oni imaju vrlo veliku i suvremenu Armiju i sva je na granicama, manje od pedeset kilometara od Seula."

Bledsoe je odmahnuo slobodnom rukom. "Do vraga, naravno da bi bilo gubitaka. I to, bez sumnje, puno. Pa što? Bili bi to gubici Juž-nokorejanaca. Ne Amerikanaca. No dobro," ispravio se, namrštivši se od muke, "istina je da ima dosta američkih trupa tamo gore. Ali ne možete prirediti omlet a da ne razbijete jaja, je li tako?"Ranjitu se ovaj sastanak počeo činiti neugodnim i kada je Bledsoe

bacio zgužvanu salvetu u koš za smeće, mislio je da zna i razlog. Ova se odbila od prazne boce viskija. Očito ovaj sastanak nije bio jedini dogovoreni za danas.Pročistio je grlo. "Gospodine Bledsoe, ja dolazim iz male zemlje koja ima svojih problema. Ne želim kritizirati američku politiku."Bledsoe je glavom potvrdio kako se slaže s tim i natočio sebi ponovno iz boce. Ranjit je čekao. Bledsoe slegne ramenima pa napuni i njegovu čašu. "Vaš mali otok," počeo je, "Šri.. .Šrii...""Šri Lanka", Ranjit ga pristojno ispravi."Da, taj. Znate li vi što tamo imate?"Ranjit je razmislio. "Pa, moglo bi se reći da je to, po svemu sudeći, najljepši otok na...""Ne govorim o cijelom prokletom otoku, Krista mu Boga! Za Boga miloga, ima milijun lijepih otoka po cijelom svijetu i ne bi dao crno ispod nokta ni za jednog od njih. Mislim na jednu luku koju vi tamo imate, Trinkum.. .Trinko..."Ranjit se zainteresirao. "Mislim da govorite o Trincomaleeu. Tamo sam rođen.""Stvarno?" Bledsoe je u glavi prevrtao tu činjenicu, našao da mu nije od koristi i nastavio dalje. "Nema veze, sam grad me uopće ne zanima. Luka je ta koja je nenadmašiva! Imate li vi pojma što ona može biti? Mogla bi biti najbolja svjetska baza za mornaričke nuklearne podmornice, gospodine Sub.. .Subra...."Napunio si je ponovo čašu, a sippin viski je počeo pokazivati svoje djelovanje. Ranjit duboko udahne i izvuče ga još jednom. "Moje pre-zime je Subramanian, gospodine Bledsoe. I, da, poznato nam je koje mogućnosti naša luka ima za bazu. U Drugom svjetskom ratu u njoj je bio stžer Savezničke flote, mnogo prije toga Lord Nelson je izjavio kako je to jedna od najboljih luka na svijetu"."Koga dreka ima Lord Nelson s time? On je govorio o sidrištu za jedrenjake, za Boga miloga! Ja mislim na nuklearke! Ta luka ima toliku dubinu da se podmornice mogu spustiti tako duboko da ih niti jedan neprijatelj ne može vidjeti i pronaći, a kamoli napasti! I to najmanje deset njih! Možda i stotinu bi ih tamo stalo. I što smo mi poduzeli u svezi toga? Dopustili da ona usrana Indija zgrabi prava na korištenje cijele vražje luke. Jedna Indija, ti Boga! I za koga vraga Indiji treba mornarica, pitam se za početak, ne mogu..."

Ranjita su počela umarati mišljenja tog pijandure. Gamini je Gamini, ali Ranjit je shvatio kako nema ništo više očekivati od ovoga. Ustao je. "Hvala vam na piću, gospodine Bledsoe, bojim se da moram ići."Ispružio je ruku, kako bi se rukovali za oproštaj. Bledsoe nije postupio jednako. Zagledao se u Ranjita, uzeo čep i navrtio ga natrag na bocu viskija. "Ispričajte me na sekundu!" reče. "Imamo posao koji nismo dovršili."Iščeznuo je u jednoj od kupaonica apartmana. Čulo se vodu kako teče, Ranjit je porazmislio o svemu, slegnuo ramenima i ponovno sjeo. Potrajalo je dulje od sekunde. Prošlo je gotovo pet minuta prije nego se T. Orion Bledsoe napokon pojavio i kao da to nije bio isti čovjek. Ispljuskao si je lice vodom, počešljao kosu i nosio napola punu šalicu kave, svježe napravljene, bez sumnje iz jednog od automata za kavu koji su, izgleda, bili standardna oprema kupaonice u svakom hotelskom apartmanu u Americi.Nije ponudio kavu Ranjitu. Nije ponudio ni ikakvo objašnjenje, samo je sjeo, pogledao je li boca viskija tamo gdje i treba biti te počeo žustro:"Gospodine Subramanian, ako spomenem imena Whitfield Diffie i Martin Hellman, znače li vam ona što?"Podosta zbunjen iznenadnom promjenom i subjekta razgovora i promjenom ponašanja prema njemu samome, ali lagano ohrabren činjenicom da je razgovor napokon zašao u područje koje mu je poznato, Ranjit uzvrati: "Kriptografrja, jasno. Diffie-Hellman-Merkle postupak.""Točno", potvrdi Bledsoe. "Ne mislim da vam moram spominjati da je taj Difne-Hellman u ozbiljnoj nevolji, zbog kvantnih računala."Nije trebao spominjati. Iako Ranjit nikada nije pokazivao neki naročiti interes za kodiranje ili probijanje šifri, ne računamo li ono što je naučio i poduzeo zbog profesorove lozinke, svaki matematičar na svijetu znao je o čemu je tu riječ.Diffie-Hellman se temeljio na, zapravo, jednostavnoj zamisli, koja se održala sve do doba brzih računala. Do tada je bila neprobojna. Prvi korak u kodiranju poruke koja je trebala ostati privatna bio je: prikazati je kao niz brojeva. Naravno, kako je najjednostavniji način za to bio taj da se slovo A zamijeni brojkom jedan, B s dva, sve do Z - koji je zamijenjen s Brojem dvadeset i šest. (Dakako, nijedan

kriptograf na svijetu, osim ako je bio mlađi od deset godina, nije toliko neozbiljan da koristi baš taj, najjednostavniji sustav zamjene.) Nakon zamjene, brojevi se mogu kombinirati u enormnom broju, označimo ga s "N", načinom jednakim onomu kako je zamišljena prvobitna, jednostavna zamjena. Ako velikom broju N jednostavno dodajemo zamjenske brojke, sustav djeluje.Međutim, N je imao vlastitu tajnu. Kriptografi su ga određivali množenjem dvaju prim brojeva. Svaki pristojni kompjutor je u stanju obaviti to množenje u djeliću sekunde. No kada su dva velika prim boja jednom međusobno pomnožena, otkriti koja su to dva broja bila, je Sizifov posao, koji je i uz pomoć računala mogao potrajati godinama. Odatle i opis "zamkasti ulaz u šifru" - lako je ući u nju, praktički nemoguće izaći. Unatoč tomu, takva kriptografija posjeduje jednu veliku vrlinu. Bilo tko može bilo koju poruku šifrirati pomoću umnoška dva prim broja; recimo, čak i neki pripadnik francuskog Pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata, opterećen obavezama i opasnostima, jedan korak ispred Gestapa, a želi poslati poruku od ključne važnosti: prema kome je krenula pancir divizija. Samo oni ljudi kojima su poznata ta dva prim broja mogli su protumačiti poruku.Bledsoe je gucnuo svoju ohlađenu kavu. "Radi se o tomu, Subramaniane," počne, "imamo dosta velik i važan promet trenutno po cijelom svijetu, ne pitajte kakav. Meni je poznata samo osnova zamisli, a niti toliko vam ne smijem reći. Sve u svemu, ovoga trena je od velike važnosti da naši kodovi budu neprobojni. Možda postoje neki drugi načini šifriranja koji ne koriste sav taj hokus-pokus s potragom za prim brojevima. Ako postoji, htjeli bismo da nam ih pomognete pronaći ga."Ranjit je svim snagama suzdržavao smijeh. To što se tražilo da on radi, obavljala je svaka agencija koja se bavila šiframa, diljem svijeta, još od vremena kada su Dime-Hellman objavili svoj rad, davne 1975. godine. Pitao je: "Zašto ja?"Bledsoe je izgledao jako zadovoljan samim sobom. "Kada sam vidio na vijestima izvještaj o vašem dokazu za Fermatov posljednji teorem, sinulo mi je. Svi matematičari koji rade na šiframa, upotrebljavaju ono što se zove Fermatov test, je li tako? Tko će onda znati o tome više od čovjeka koji je izveo dokaz za njegov teorem. Još nekima s

kojima radim ste se sviđali, pa smo pokrenuli sve što je bilo potrebno da vas unovačimo u našu ekipu."Nakon što je razmotrio sve razloge zbog kojih je Bledsoeova ideja bila apsurdna, htio je ustati i otići. Fermatov test je, istina, bio temelj brojnih donedavnih načina za identificiranje prim brojeva. Ali doći s toga na zamisa bi čovjek koji je dokazao Fermatov teorem bio jednako tako dobar za probijanje šifre, bilo je, u najmanju ruku, naopako tumačenje.

Svakako je to bila ona ponuda za koju ga je Gamini molio da je prihvati. Ranjit je suspregnuo poriv da se nasmije Bledsou u lice i samo je izustio: "Da me unovačite. Znači li to da mi nudite posao?""Da, to, prokleto to znači, Subramaniane. Imati ćete pristup svim resursima koje zatrebate, a vlada Sjedinjenih Američkih Država plaća. Što mislite o..."Ranjit si nije mogao pomoći da ne trepne na svotu koja je spomenuta. Bila bi dostatna da s njom proživi nekoliko generacija Subramaniana. "Izgleda mi prikladno", odgovorio je, kao da je i očekivao takvu ponudu. "Kada počinjem?""Čekajte malo," Bledsoe će potišteno, "ne baš odmah, bojim se. Radi se nečemu vezanom za povjerenje u vas. Ipak ste proveli nekoliko mjeseci u zatvoru pod sumnjom sudjelovanja u terorističkim aktivnostima."Sada je Ranjit bio blizu da pukne. "To je besmislica! Nisam bio umiješan ni u ..."Bledsoe podigne ruku. "Znam. Mislite da bih vam nudio ovakav posao da ja to ne znam? Ali ljudi iz osiguranja imaju izraženi antagonizam prema svemu što je povezano s potvrđenim terorističkim skupinama kao što su vaši gusari. Ne brinite. Radi se samo o tome da se sve razjasni. Moramo ići ravno na vrh. Zapravo će trebati izravna intervencija Bijele Kuće. Dobit ćete odobrenje za pristup tajnim podacima. Samo što će za to trebati malo više vremena."Ranjit uhvati zraka i ispali: "Koliko?""Oko tri tjedna, možda. Najviše mjesec dana. Tako da vam predlažem da nastavite s ovim govorancijama koje ste prihvatili i kada dobijem odobrenje, kontaktirati ću vas i urediti da dođete u Kaliforniju."Ovome se nije imalo što dodati. "U redu," odgovori Ranjit, "trebat će

mi adresa da vam mogu javiti gdje me možete naći."Bledsoe se nasmijao, široko. Kada se smijao, otkrivao je zube, veliko zubalo, koje je Ranjitu naličilo na ono morskoga psa. "Ne brinite," reče, "znat ću gdje ste."

Tri tjedna odužila su se na šest, pa na dva mjeseca. Još uvijek nije bilo glasa od Bledsoa. "To ti je tipična vladina birokracija", ohrabrivala se Myra. "Gamini ti je savjetovao da prihvatiš posao. Prihvatio si ga. Sada se moramo prilagoditi njihovom tempu rješavanja papira.""Samo, gdje je taj vražji Gamini?" Ranjit se, zlovoljno, pitao. Nikako se nije ponovno pojavljivao, a kada je Ranjit poslao e-pismo u ured njegova oca, da sazna mogu li mu dati kakvu adresu, odgovorili su samo: "Na terenu je i nedostupan."

Naposljetku, Myra si je priuštila odlazak do MIT-a. Zanimalo ju je kako su stari prijatelji. Ranjit nije niti to mogao. Kad se vratila u hotel, teško dišući i, možemo i to reći, gegajući se, ali prepuna novosti o velikim dostignućima nekih njenih prijašnjih kolega, dočekao ju je sa neočekivanim pitanjem: "Što kažeš na to da se ukrcamo na prvi avion za Lanku?"Udobnije je namjestila sebe i svoj veliki trbuh na stolici. "U čemu je problem, ljubavi?""Ovo nikamo ne vodi", najavio je. Nije dodao da je vani, još uvijek, jako hladno. "Razmišljao sam o onomu što je rekao dr. Bandara. Biti profesor s punim radnim vremenom na fakultetu nije loš život. Imao bi mogućnosti provoditi istraživanja, također. Znaš da ima mnogo ostalih velikih problema koje nitko nije uspio riješiti. Ako želiš biti bogata, mogu pogledati što se može napraviti glede pogrešaka u Black-Solesovoj jednadžbi. Ili, ako hoću pravi izazov, postoji P jednako NP. Kada bi itko to riješio, to bi revolucionaliziralo matematiku."Myra se gnijezdila na stolici, pokušavajući naći udoban položaj. Niti jedan joj nije bio udoban, pa se nagnula i oslonila na suprugovu ruku. "Što je to P jednako NP?" upita ga. "Ili ona druga jednadžba?"Bilo je gore nego što je mislila da je, nije zagrizao u mamac. "Radi se o tome da ovdje samo gubimo vrijeme", nastavio je. "Mogli bismo sve ovo ostaviti i poći kući."

"Obećao si Gaminiju", podsjetila ga je. "Pričekajmo još koji dan.""Samo nekoliko dana", odvratio je, nepopustljivo. "Najviše tjedan i odlazimo odavde!"

Nisu otišli kući. Slijedećega dana stigla je poruka preko teleteksta od potpukovnika T. Orion Bledsoa (u mirovini): "Odobreno. Dođite na posao, u Pasadenu, odmah."Bili su, ionako, potpuno spremni napustiti najgoru klimu do sada, ovu u Bostonu. Već su bili spakirani i čekali automobil koja ih je trebao odvesti u zračnu luku da stignu na let za Los Angeles, kada je Myra, iznenada, stavila ruku na trbuh. "Ajoj!" prostenjala je. "Mislim da je ovo bio trud!"I bio je.A dok je uspjela objasniti Ranjitu što se događa, uopće nije bio problem okrenuti limuzinu s aerodroma natrag, prema Općoj bolnici Massachusettsa. Tamo se, šest sati kasnije, mala Nataša de Soyza Subramanian prvi puta pokazala svijetu.

23Poljodjelac "Bill"

A na drugom kraju Galaktike, daleko, daleko odavde...Ne bi se reklo da su Velegalakti zaboravili na nemirnu Zemlju. Po svom ustrojstvu, nisu bili u stanju išta zaboraviti. Ionako je Zemlja polagano klizila prema daljnjoj stagnaciji kolektivne svijesti, a njihova pažnja se usmjerila na važnije ili, u svakom slučaju, daleko zanimljivije sadržaje.Što se tiče samoga "Billa", na primjer, to je bila zadaća da njeguje njihovo gospodarstvo ili, ono što bi bilo "gospodarstvo" pod znacima navodnika, pošto ništa organskoga na njemu nije raslo.Ne bismo zbog toga smjeli sve Velegalakte zamišljati kao poljodjelce bilo koje vrste. Unatoč tomu, postojale su određene ljetine koje su poticali i zanimljiva je činjenica kako su srednjevjekovni kmetovi postupali jednako sa svojim vlastitim malim poljima.Polje koje je dovoljno zainteresiralo Billa i ponukalo ga da ga obiđe, bila je obujam svemira nekoliko svjetlosnih godina udaljena od njega, bočno.Na prvi pogled, svaki astronom mislio bi da tu nema ničega osim praznog svemira. Da kažemo istinu, točno to su ljudski astronomi i zaključili kada su

prvi puta promatrali taj dio. Zapravo, nije bio potpuno prazan. Pažljivija promatranja, koja su im omogućena kada su ljudi bili u stanju izraditi jače teleskope, pokazala su kako u tom djeliću svemira ima nečega i to nešto je svjetlost raspršivalo i lomilo, šaljući plavo na jednu, crveno na drugu stranu.To "nešto" što su Velegalakti oduvijek poznavali, bila je međuzvjezdana prašina.Ovaj izlet nije bio prvi obilazak Billovog gospodarstva. Nedugo prije, ma, radilo se o samo nekoliko milijuna godina ili koju više, ispitao ga je u detalje i pažljivo popisao-prašinu. Koliki postotak čestica prašine (tako bi ih i ljudi određivali) Je veličinom bio manji od stotinke mikrona? Koliki je točan postotak svih čija je veličina bila reda sve do gigantskih, koje su Imale čak deset mikrona u promjeru ili još više? Zabilježio je i kemijski sastav čestica prašine, kao i broj neutrona i ionizacijska stanja.Sve je to bio jednostavan i poprilično lagan dio dužnosti koje su Velegalakti sami sebi nametnuli. Bili ih je oduvijek smatrao, kako bi to neki nazvali: dužnosti u kojima je uživao. Na kraju krajeva, njegov popis će, u konačnici, biti doprinos jednom od velikih ciljeva koje su Velegalakti imali.Poput nekog normanskog baruna iz jedanaestog stoljeća, ono što je Bili radio bilo je jahanje svojim poljima. Ovaj komad prašine bi barunovi kmetovi zvali "na ugaru". Ostavljen je neposijan, sve dok se tlo ne odmori i povrati plodnost.Na Billovoj parceli nisu uzgajani ni kukuruz ni zob. Na njoj su rasle zvijezde: velike, male, svih vrsta, iako su Velegalakti prednost davali velikima. Te gigantske zvijezde, koje su ljudi nazivali A, B ili O zvijezde, naglo su trošile početne zalihe vodika u nuklearnim ložištima u svojim jezgrama. Kada bi ga sagorjele, pretvorile u teže jezgre, postupile bi jednako sa svojim helijem, ugljikom, neonom, magnezijem. Svaki element bio je teži od prethodnog, sve dok ne bi došle do željeza, koji je bio kraj toga niza.Kada bi u zvjezdinoj jezgri preostalo samo željezo, nuklearna vatra ondje bi jenjala i jezgra se nije više mogla odupirati stravičnom gravitacijskom stisku mase vanjskih slojeva. Zvijezdu bi zadesio kolaps...Tada bi se dogodila titanska eksplozija, izbacujući novoiskovano blago teških elemenata proizvedenih u uvjetima primjerene topline eksplozije, elemenata koji će u obliku sitnih čestica obogatiti novu parcelu međuzvjezdanog plina.

Sve to će se neizbježno dogoditi, prije ili kasnije, najnormalnijim slijedom događanja i nije zahtijevalo od Billa nikakvo djelovanje. Za takve događaje pobrinuli su se oni jednostavni Newtonovi i Einsteinovi zakoni gravitacije, za koje Velegalakti nisu imali razloga mijenjati ih.Rekli smo "prije ili kasnije" no Velegalakti su voljeli da to bude - prije. Bili je odlučio ubrzati sve to. Skenirao je znatan volumen obližnjeg svemira i imao sreću što je u njemu pronašao tanak mlaz tamne materije, vrlo blizu.. .i usmjerio njen tok u svoju parcelu...i bio zadovoljan. Time je učinio korak prema ostvarenju jednog od važnijih ciljeva Velegalakta.Koji su to ciljevi bili?Nema načina objasniti ih na ljudima razumljiv način. Možda je korak prema razumijevanju ono što im je poznato kao povećavanje omjera teških elemenata naprama lakših. U ovom slučaju izraz "teški elementi" odnosi se na one s najmanje dvadeset ili oko dvadeset protona u jezgri, uz odgovarajući broj neutrona. Vrste elemenata kojih u prvobitnom svemiru uopće nije bilo.Preobrazba lakih elemenata u teške iziskuje Jako puno posla i zahtijeva vrijeme...ali je vrijeme, Ionako, pripadalo Velegalaktima.

24Kalifornija

Američka Istočna obala je sebe mogla smatrati središtem moći, vladanja ili kulture. (Naravno, ovisi na koji grad Istočne obale mislite, na New York, na Washington ili na Boston.) Ali po nečemu važnome bila je inferiorna suprotnom kraju kontinenta. No, on što je oduševilo Subramaniane nisu bile same palme i cvijeće koje je posvuda uokolo cvalo. Naposljetku, Myra i Ranjit su Šrilankanci i obilje egzotične vegetacije bio je njihovo prirodno okružje. Ono najbolje u Kaliforniji bila je toplina! Nikada nije bilo bolno hladno, naročito ne u okolici Los Angelesa, gdje nikada nije bilo čak ni hladno.Stoga je Pasadena, za koju je Ranjit otkrio da mu je to baza, bila sjajno mjesto za život, ne računa li se opasnost od potresa. Bilo je to prekrasno mjesto za podizanje djeteta. Myra je, sretna, gurala Natašina kolica lokalnim supermarketom, zajedno s drugim majkama koje su radile isto, i osjećala se sretnom kao nikada u životu.Nasuprot njoj, Ranjit je imao neke dvojbe.

O, da. Sviđali su mu se dobre strane njihovog života u Južnoj Kaliforniji, jednako kao što su se sviđale i Myri. Uživali su u izletima, obilazeći zanimljiva mjesta, koja su bila toliko različita od svega na Šri Lanki. Katranske bare La Brea u središtu grada, koje su prije mnogo tisuća godina zarobile pradavne životinje i sačuvale ih kako bi im se ljudi u dvadeset i prvom stoljeću mogli čuditi. Filmski studiji, sa sjajno organiziranim obilascima i izlošcima. (Myra je nevoljko odvela Taši na takvo jedno mjesto, ne znajući kako će dijete reagirati, no, Nataša je gugutala veselo, sviđalo joj se.) Opservatorij Griffith sa seizmografima i teleskopima i velikim izletišnim prostorom s pogledom na grad.Ono što mu se nije sviđalo bio je njegov posao.Istina, dobio je sve što mu je Orion T. Bledsoe obećao, s dodatkom lijepe količine stvari kojih Ranjit nije niti očekivao. Dobio je ured,prostran, tri metra s nešto više od pet, iako bez prozora, jer je poput ostatka te instalacije bio smješten oko dvadeset metara pod zemljom; opremljen velikim stolom i ogromnom foteljom obučenom u kožu za njegovu upotrebu i nekoliko jeftinijih stolica smještenih oko hrastovog stola za njegove goste i sastanke. I, ni manje ni više, tri zasebna računalna terminala, s neograničenim pristupom gotovo svemu. Sve što je Ranjit trebao napraviti bilo je pritisnuti nekoliko tipki kako bi dobio kopije skoro svakog matematičkog časopisa bilo gdje na svijetu. Ne samo da je došao do časopisa, bilo papirnatih bilo elektronskih izdanja, već je dobivao i prijevode cijelih članaka ili potrebne mu dijelove; stravično skupe, ali uredno plaćane iz agencijinih, očito neiscrpnih, bankovnih računa. Sve to s više jezika koje Ranjit neće nikada razumjeti. Loše je bilo to što nije nije imao što raditi.Prvih nekoliko dana bilo je mnogo posla. Ranjita su vodili na mjesta gdje su ga opskrbljivali svim mogućim dozvolama, tako da je obavljao poslove vezane uz pripremu vlastite identifikacijske značke, potpisivanje raznih dokumenata, sve one nezaobilazne birokratske naplavine koje su bile dio svakog većeg pothvata u dvadeset i prvom stoljeću. A onda - ništa.Pod kraj prvoga mjeseca Ranjit, koji nikada nije bio mrzovoljan, sada se takav budio skoro svakog radnog jutra. Postojao je lijek. Propisana doza Nataše, zajedno s onom Myre, obično bi poništile simptome

prije no što bi završili s doručkom, ali u vrijeme kada se vraćao kući na večeru već je ponovno bio zlovoljan. Opravdavao se zbog toga, naravno. "Ne želim svojim nezadovoljstvom povrijediti Tašu i tebe, Myro, ali je ovdje samo gubim vrijeme. Nitko mi ne govori čime bih se trebao baviti. Kada nađem nekoga koga mogu pitati, taj mi uz svu lažnu uljudnost kaže samo: 'Pa to nije moje područje, zar ne?'" Tada, kada bi završio s jelom i kupao Taši ili joj mijenjao pelenu ili je samo čuvao na svojim koljenima, tko bi ostao i dalje loše volje? Ranjit ne, ponovno bi postao uobičajeno nasmijan, sve do slijedećeg puta kada bi se budio i spremao na svoj posao na kojemu se ništa ne radi.Krajem drugoga mjeseca depresija je bila dublja. Dulje je i trajalo da iz nje izađe, zato što, kako je Ranjit pričao supruzi ponavljajući se pritom: "Gore je nego prije! Danas sam pritisnio Bledsoa, što je teško izvesti, jer ga nikad nema u uredu, i u lice sam ga pitao koju ja to vrstu posla, zapravo, trebam raditi. Ružno me pogledao i znaš Što mi je rekao? Rekao mi je: 'Ako ikada saznate, molim vas da me obavijestite.' Izgleda da je on odozgo dobio zapovijed da me unajmi i da mu nitko nije nikada rekao što bi bio moj posao."

"Htjeli su tebe zato što si slavan i daješ glazuru njihovoj operaciji", razjasnila mu je supruga."Dobar zaključak. Do sličnoga sam i sam došao, ne mogu vjerovati! Cijela operacija je u takvoj tajnosti da nitko ne zna tko što radi u susjednom uredu.""Želiš li odustati?" upita ga Myra."Ma, mislim da neću. Ne znam niti mogu li, zapravo. Nisam siguran što sam sve potpisao, a i obećao sam Gaminiju.""Onda," odvrati mu supruga, "potrudimo se da ga naučiš voljeti. Zašto ne razriješiš onaj P jednako NP problem, o kojem si govorio? Osim toga, sutra je subota, pođimo s Taši u zoološki vrt!"

Zoo je, kako se moglo i očekivati, bio pun pogodak. Iako su se događanja u ostatku svijeta odvijala loše kao i uvijek. Najnoviji razvoj događaja? Ovako: u argentinskim nepreglednim krdima stoke, na tisuće grla je ugibalo zbog nove inačice stare zarazne bolesti znane kao plavi jezik. Upravo je potvrđeno da je ta kuga dio biološkog ratovanja. Nije razjašnjeno tko ju je proširio. Možda Venezuela ili

Kolumbija, neki ljudi iz agencije su tako mislili, pošto je Argentina u velikoj mjeri svojim snagama pojačala internacionalne trupe koje su pokušavale razdvojiti neprijateljske vojske Venezuele i Kolumbije. (U čemu nisu postigli neki naročiti uspjeh, ali su ih zbog tog pokušaja i u Venezueli i Kolumbiji mrzili.) Ostatak svijeta bio je, kao i uvijek, nemiran. U Iraku su svake noći eksplodirale automobili-bombe, u Africi je broj tekućih ratova porastao na četrnaest, ne brojeći pritom nekoliko desetaka međuple-menskih sukoba. U Aziji je Obožavani Vođa Sjeverne Koreje izdavao jedno službeno priopćenje za drugim u kojima je optuživao većinu ostalih država svijeta za širenje laži o njemu.Ali u Pasadeni nitko nije ratovao, a mala Taši Subramanian oduševljavala je svoje roditelje. Koje dijete je tako napredno da se pokušava okrenuti u svom krevetiću u tako ranoj dobi? Ili tako jako, jako napredno, u istoj toj ranoj dobi, da prespava gotovo pola noći u komadu i to mnoge noći, ponekad? Nataša Subramanian određena je da bude osoba visoke inteligencije, složili su se njeni roditelji, bez obzira na to što se Jingting Jian, pedijatar kojega im je Savjetnička služba Uprave pomogla naći, zaklinjao na to kako se o inteligenciji djeteta ne može ništa reći dok ono nije barem četiri ili pet mjeseci staro.Iako slab na području dječje inteligencije, Dr. Jian bio je dobar i uslužan pedijatar, pun savjeta vezanih uz dijagnosticiranje dječjeg plača. Određeni plač Je značio da moraš odmah nešto poduzeti, drugi: da ga jednostavno moraš ignorirati i pustiti dijete da se isplače. Dr. Jian je čak imao i snimke raznih mogućih stilova plača, kako bi im bolje predočio koji je koji. Činjenica je da su savjetnici poduzeli apsolutno sve što je trebalo za Myru i Ranjita. Smjestili su ih u zgodan stan u zatvorenom naselju: četiri sobe, instalirana perilica i sušilica, ulaz na zajednički bazen, balkon ukrašen zasađenim biljkama s pogledom dolje na grad Los Angeles. Bili su toliko ljubazni da su nabavili adrese triju različitih servisa za pomoć u kući, no Myra je odlučila da ih sve odbije. "Stan nije toliko velik", rekla je Ranjitu. "Kakvog tu kućanskog posla ima? Usisati, skuhati, rublje, posuđe - za nas dvoje tu nema puno posla."Stavku po stavku su prošli kroz listu kućanskih poslova, od zamjene pokvarenih žarulja i rola toalet papira do plaćanja računa. Nije bilo

nikakvih problema.

Točno u to vrijeme, armada Jedno Cijelo Petih plovila je maksimalnom brzinom koju je bila u stanju razviti, 0,94 brzine svjetlosti. Prema vremenskoj skali većine neljudskih bića, doći će do odredišta za koji trenutak. Naravno da niti jedno ljudsko biće nije znalo za to i svih devet milijardi njih i dalje je živjelo brinući svoje svakidašnje brige.

Jedne večeri, dok su Subramaniani dovršavali čišćenje iza večere, začuo se glas iz interkoma. "Doktore Subramanian, Ovdje Henry, dolje na vratima. Pokraj mene je čovjek koji vas želi vidjeti. Kaže da ne želi reći svoje ime, ali da ga znate, jer je on bivši Maggien dečko. Da ga pustim kvarna?"Ranjit je skočio."Gamini!" zavikao je. "Pustite gada unutra i pitajte ga što želi popiti!"No čovjek koji je došao nije bio Gamini Bandara. Bio je to neki stariji čovjek i nosio je zaključanu aktovku, lisicama vezanu za desnu ruku. Kada ju je otvorio, izvadio je čip i predao ga Ranjitu. "Molim vas, pogledajte što je na njemu", rekao je. "Ja nisam ovlašten da to vidim pa ću pričekati vani, ali gospođa Subramanian ima posebno dopuštenje, ha", pritom se uglađeno nasmiješio, "beba sigurno neće odati nikakve podatke."Kada je kurir bio sigurno smješten u hodniku ispred stana, Myra je gurnula čip u njihov čitač i Gamini se sa svojim osmijehom pojavio na ekranu. "Oprostite što vas vučem kroz ovaj prljav špijunski posao, ali ovdje hodamo po oštrici noža. Odgovorni smo prema pet različitih nacionalnih vlada, plus ljudima iz sigurnosti Ujedinjenih Naroda i. . .ma o tome ću vam govoriti drugi puta. Riječ je o tome da je onaj drugi posao o kojemu smo govorili za tebe sada čist, ako ga želiš. A želiš ga. Bio bi lud da ne prihvatiš. Uglavnom, prije negoli odgovorim na sva pitanja, ima jedna sitnica. Ne sitnica, istinu govoreći, dogodit će se prvo nešto ekstremno veliko. Ne smijem vam reći što, znat ćete kada vidite na vijestima i onda možete oprostiti s Pasadenom. Ostani mi dobro Ranjite, ovo je sve što su mi tajne službe dopustile otkriti.. .osim da vas sve volim!"Deset minuta kasnije, kada su vratili čip kuriru i ispratili ga, Myra je s

vrha ormara skinula bocu vina koju su čuvali za posebnu prigodu. Napunila je dvije čaše, osluhnula spava li Nataša i zadovoljna onime što je čula, rekla. "Imaš li pojma što se događa?"Ranjit je svojom čašom kucnuo o njenu i otpio gutljaj prije no što joj je odgovorio. "Ne." Sjedio je neko vrijeme u tišini, tada se nasmijao. "Ionako, ako ne mogu vjerovati Gaminiju, u koga, onda, mogu imati povjerenja? Preostaje nam da čekamo i vidimo."Myra je potvrdila, kimnuvši, ispila čašu, ustala da provjeri Natašu i tek tada rekla: "Na kraju krajeva, nije zvučalo da će čekanje biti dugo."

I nije. Prošla su tek tri dana - za vrijeme kojih je Ranjit, dajući sve od sebe da pronađe nekoliko doista velikih prim brojeva za kriptografe, kako bi se imali čime igrati, a sve zato što mu savjest nije dopuštala da ništa ne radi - kada je počeo veliki metež u hodniku. Otkrio je da polovica osoblja pokušava doći do predvorja na kraju prolaza. Svi su se nagurali gledajući tv-vijesti: kolonu vojnih vozila, veliki broj njih, koji su prolazili kroz otvor u nekoj neobičnoj ogradi. "Koreja!" rekao je čovjek pokraj ekrana, kako bi utišao pitanja. "Idu u Sjevernu Koreju! Sada utihnite, da čujemo što govore!"Doista, ulazili su u Sjevernu Koreju, a nitko iz vojske Obožavanog Vođe nije izgledao zainteresiran da ih pokuša zaustaviti."Pa to je ludost!" rekao je čovjek koji je stajao uz Ranjita. "Nešto se moralo dogoditi!"Nije očekivao odgovor od Ranjita, ali ga je svejedno dobio. "Siguran sam da se nešto dogodilo", odvratio mu je Ranjit, smješkajući se. "Nešto veliko."

25Tihi Grom

Imao je i službeni naziv u spisima Pentagona, ali za ljude koji su ga zamislili, ljude koji su ga izveli i ljude koji su ga otpremili na zadatak zvao se jednostavno Tihi Grom.U ponoć, zakriven mrakom, Tihi Grom je uzletio s mjesta svojeg rođenja, koje je bilo staro Boeingovo uzletište izvan Seattla, i poletio prema zapadu, ne žureći se, brzinom od tisuću kilometara na sat.

Razlog za izbor toga doba noći nije bio skrivanje da ga ne vidi neprijatelj. To je ionako bilo nemoguće. Svaki zamislivi neprijatelj posjedovao je satelite, a ti su promatrali svaki pokret koji bi itko poduzeo.Ali je mrak bio i nekoliko sati kasnije kada je Tihi Grom dovršio svoj veličanstveni let prešavši Pacifički ocean i tada je pao - "kao kamen", kako je kasnije izjavio njegov pilot - tik do morske površine. Tamo je klizio nisko ponad voda između otoka Honšu i Hokaido i uletio nad Japansko more.Tek je tada noć postala prednost za ljude koji su upravljali Tihim Gromom. Noć je značila da niti jedan televizijski izvjestitelj na nekom od japanskih otoka neće stići gurnuti nos u to što se događalo i time vijest neće biti servirana svima za doručak. Radari Oružanih snaga Japana u Aomori i Hakodateu su, naravno, otkrili letjelicu. No nije bilo opasnosti. Japan nema dovoljno naoružanja kako bi naškodio nečemu poput Tihog Groma. A ionako su dvanaest sati ranije japanski generali u strogoj tajnosti obaviješteni da će Amerika poslati jednu eksperimentalnu letjelicu prema tim stranama i kako bi bilo jako ljubazno od njih kada bi, za to vrijeme, gledali na drugu stranu.Prešavši dobar komad Japanskog mora, Tihi Grom se uzdignuo ponovno, održavajući visinu od dvanaest tisuća metara. Poznato je da zapadna obala Japanskog mora pripada Rusima, isto tako se zna da oni imaju radare brojnije i jače od japanskih. I opet nije bilo problema. Ruski vojni vrh znao je da Tihi Grom nije opasnost, ne njima.Kada su se njegov pilot i navigator usuglasili da im je cilj u dometu, Tihi Grom je usporio na brzinu dovoljnu da ga održi u zraku i pokrenuo svoje naoružanje. A ono se sastojalo od nuklearne bombe skromne snage i šuplje bakrene cijevi ne šire od ljudskog tijela. Zbunjivala je stručnjake za oružje još prije gotovo jednog desetljeća. To je sve što je bilo potrebno da Tihi Grom obavi zadatak.Unutar sustavu za navođenje oružja pojavila se karta Sjeverne Koreje Obožavanog vođe, obrubljena duguljastom elipsom, koja je označavala područje na kojemu će oružje djelovati.Ni jedno ljudsko biće unutar Tihoga Groma nije gledalo u tu kartu, jer nisu ni bili u njemu. Kapetan i cjelokupna posada nalazili su se u državi Washington, promatrajući na TV ekranu. "Izgleda mi kako

treba", poručio je pilot strijelcu, koji je bio Rus. "Postavi zaštitu.""U redu", odgovori strijelac, već prstima na tipkovnici. Crne konture su se oblikovale duž ruba elipse, prateći tok rijeke Yalu na sjeveru i zapadu, Demarkacionu liniju koja je razdvajala Sjevernu od Južne Koreje i obalu Pacifika na jugu i istoku. Konture nisu bile nešto opipljivo, dakako. Izumiti elektronička polja koja će biti u stanju zaštititi dijelove koji ne smiju biti pogođeni djelovanjem oružja bio je najveći izazov prilikom izgradnje Tihog Groma. "Postavljena", priopćio je strijelac pilotu."Položaj je, još uvijek, točan?" pilot je pitanje postavio navigatoru, Kinezu. Kada mu je navigator saopćio kako je točna, pilot se prekrižio. (Smatrao se posrnulim katolikom, međutim, bilo je trenutaka kada se nije osjećao nimalo posrnulim.) "Aktiviraj oružje", naredio je strijelcu i po prvi puta u povijesti svijeta jedna nacija je izgubila rat, potpunosti i nepovratno, bez i jednog ozlijeđenog čovjeka.

Zapravo, to nije bilo posve istinito.Nekoliko srčanih bolesnika u državi pod vlašću Obožavanog Vođe je umrlo. Imali su naime ugrađene pacemakere u trenutku kada ih je pogodila elektromagnetska eksplozija, snage veće od one koju proizvede udar munje. (Dogodilo se to samo onim Sjevernokoreancima koji su imali pristup skupoj tehnologiji, tj. zapadnoj, a to su redom bili službenici na visokim položajima.) Da, bilo je još nekoliko nesretnika, moglo ih se pobrojati na prste ruke, koji su toga trena letjeli malim avionima. (Kao i ostali stradali, bili su visokopozicionirani i nitko nije tugovao za njima.) Sve u svemu, posljednja promjena režima u Sjevernoj

Koreji dogodila se s puno manje nesreća nego što ih se dogodi tijekom najobičnijeg vikenda na autoputovima Zapadnog svijeta.U djeliću sekunde, cjelokupni telefonski sustav Obožavanog Vođe bio je onesposobljen. Većina dalekovoda pretrpjela je kratki spoj. Svako sjevernokorejsko oružje, kompliciranije od sačmarice, više nikada neće ništa ispaliti. A zemlja Obožavanog Vođe posjedovala je ogromne količine oružja svake vrste. Bez telefona i radija, nitko nije mogao znati što se događa dalje od dosega komunikacije vikanjem.

Ta nacija više nije bila prijetnja nikome, pošto nikakva prava nacija više nije postojala na tom dijelu zemaljskog tla.Istina je, također, da se dogodila jedna mala bitka u tom ne-ratu.Dogodila se zbog toga jer je jedan tvrdoglavi pukovnik bio stacioniran blizu Kaesonga. Naravno, nije mogao znati što se događa, ali je prepoznao da je njegova vojska u opasnosti. Poduzeo je ono što bi poduzeli i drugi pukovnici. Postrojio je svoje vojnike, podijelio im puške i pištolje koji su bili upotrebljivi i poslao ih preko granice, u napad.Nisu stigli daleko.Nisu uspjeli prijeći ni gusta minska polja uz Demarkacijsku liniju. Nekoliko prvih vojnika palo je kada su se detonirale mine, više no što su ih vojnici Južne Koreje zaustavili počevši pucati kada su ih vidjeli da dolaze.. .a tada su prekinuli paljbu. Gledali su kako Sjeverokorejanci i dalje idu prema njima, polako, s oprezom i rukama uzdignutim iznad glave.Do tada je cijeli svijet počeo saznavati što se to događa... i to ne samo naš svijet.

Ostatak Galaktike čuo je elektroničku grmljavinu novog oružja tek kada je doprla do njih sporo gmižući brzinom od jadnih 300.000 kilometara u sekundi, brzinom svjetlosti.Armada Jedno Cijelo Petih, petnaest svjetlosnih godina udaljena od Zemlje u trenutku eksplozije naišla je na tu huku, koju su odmah prepoznali kao nešto što potječe upravo od onih stvorenja koje su pošli istrijebiti.O čemu nitko na Zemlji nije niti sanjao.Za razliku od Jedno Cijelo Petih, niti jedan među Pohranjenima U Strojeve i svim ostalim vrstama pod pokroviteljstvom Velegalakta još nije imao pojma što se to upravo dogodilo u Sjevernoj Koreji. A kada su začuli mukli elektronski izljev, izveli su iz njega razuman, ali krivi zaključak.Potrajalo je još godinama dok je te elektromagnetska bijela buka doprla do planeta koji su bili domovi vrsta podložnih Velegalaktima. Pogotovu do vrtloga tokova tamne materije, koji je bio dom najbližega gnijezda samih Velegalakta. Izazvala je loše učinke. Potencijalno, mogla je izazvati tragične, čak pogubne posljedice.Problem je bio u prirodi oružja koje su njegovi vlasnici nazvali Tihi Grom.Većina ljudskih oružja nije bila problem, je su se temeljila na kemijskoj ili

nuklearnoj eksploziji. Nešto toliko slabašno nije plašilo nebarionske Velega-lakte. Tihi Grom je imao drukčiju narav. Mogao bi ugroziti dijelove naoružanja samih Velegalakta. Ne još ova primitivna verzija, koja je Obožavanog Vođu izbacila iz igre, nego neka kasnija razvijenija oružja te vrste koja su ti dosadni ljudski stvorovi mogli poboljšati do krajnjih granica - kad bi im se dopustilo.Dakako, oni im to neće dopustiti. Ionako je njihovo potpuno brisanje kao vrste bilo u tijeku. Kada se provede, problem će prestati postojati.Ukratko, izrečeno poznatim starim riječima Williama Schwencka Gilberta, kako je Ko-Ko objasnio svoj prijestup Mikado: "Kada je naredba dana, jednako kao i da je izvršena, tako da je, zapravo, tome kraj."Sve do ovog događaja pitanje brisanja ljudske vrste nije bilo, na neki način, do kraja riješeno. Radilo se o tomu kako su Velegalakti, kada bi i izdali naredbu nastavljali provjeravati stanje stvari, zbog neznatne mogućnosti da se okolnosti, možda ipak, promijene i omoguće da požele povući naredbu.U ovom slučaju, o tomu više nisu trebali razmišljati. Nisu nalazili niti jedan razlog zašto bi dalje razbijali svoje glave (ako su ih, uopće, bili imali) tim problemom.Izbrisali su ga iz svijesti (ili više njih) za volju važnijih i doista puno zabavnijih događanja. Visoko na popisu takvih bio je, prvo, bijeli patuljak koji je upravo ukrao dovoljno materije od svog ogromnog crvenog susjeda da postane supernova tipa 1a, drugo, neke informacije od njihovih pandana u drugim galak-tikama, koje je trebalo makar primiti na znanje, i treće, da li da od sebe odvoje još jednu frakciju nalik na Billa, kako bi posvetila veću pažnju maloj brzoj galaktici koja se gibala stazom koja će je dovesti u sudar s njihovom Galaktikom u nekom skorašnjem trenutku - pa, za nekih četiri do pet milijuna godina.Jako nisko na njihovom popisu bilo je išta što bi ih podsjećalo na malen planet, koji su njegovi posjednici zvali Zemlja. Zašto bi obraćali pažnju? Za Velegalakte ovo nije bilo iskustvo bez presedana. U tisućama milijuna godina otkako su, hoćeš-nećeš, postali gospodari ovog dijela svemira, imali su posla s 254 slične opasne vrste i dokrajčili njih 251. (Ostalima trima, čija je štetnost bila marginalna, pružena je još jedna prilika.)Nije baš izgledalo da će ljudska vrsta na Zemlji postati četvrta takva.

26Na pragu mira

Na Zemlji, vladala je zbunjenost i zabrinutost. Uglavnom smeteno veselje, da ga točno nazovemo, pošto gotovo nitko na svijetu nije prigovorio činjenici kako je Obožavani vođa, zajedno sa svojim plahim i dječje nevinim javnim priopćenjima i, da ne zaboravimo, snažnom milijunskom vojskom sa svim njihovim raketama i nuklearnim podmornicama, otišao u povijest. Ali su se postavljala pitanja. Tko je Americi dao pravo da uništi drugu zemlju? I kako su to, vrazi jedni, to napravili?Nitko nije odgovorio. Američka vlada je samo izjavila da se vodi istraga i kako će se izdati priopćenje, ali nisu naznačili kada. Vojni znanstvenici diljem svijeta željeli su doći do ostataka bespilotne letjelice Tihi Grom, kako bi ih proučili. Nisu ih dobili. Sve što je ostalo od Tihog Groma bila je sumaglica bijelo užarenih, tekućih djelića metala, koja se naočigled hladila.Novinari su davali najbolje od sebe. Jedva sat nakon što je Tihi Grom dokrajčio Sjevernu Koreju Obožavanog Vođe, helikopteri medijskih kuća uzletjeli iz Južne Koreje i Japana kružili su iznad, sada elektronski mrtve, zemlje.Ništa se nije moglo čuti, ali je bilo puno toga za vidjeti. Njihove kamere su snimile gomile koje su bauljale uokolo po golemim inače praznim avenijama Pjongjanga. Ili manje grupice koje su bespomoćno stajale pokraj neupotrebljivih letjelica u zračnim bazama, sada nepotrebnima. Još manje skupine, koje nisu mogle kontrolirati bijes i smu-šenost i pokušavale u nevjerici, oružjem koje ih nije, pucati na nepoželjne posjetitelje u zraku.Neke od kamere zabilježile su drugačije prizore. Nekoliko ih je otkrilo druge helikoptere, na primjer, koji su, također, kružili izvan dosega bilo koje osobe s ručnim oružjem.

Ove druge letjelice došle su iz istih gradova odakle i novinari. Samo što njihova glavna zadaća nije bila da promatraju. Širili su informacije. Svaki helikopter bio je opremljen jakim megafonom i na svakoga od njih govorio je bivši sjevernokorejski izbjeglica. Svaki helikopter ponaosob kružio je iznad grada ili područja iz kojega su izbjegli, svaki od govornika se predstavio i ponavljao (ili ponavljala) poruku sastavljenu iz četiri dijela:

" - Vladavina samozvanog Obožavanog Vođe je okončana. Bit će mu suđeno za izdaju, maltretiranje i izgladnjivanje cijele jedne generacije našega naroda.- Armija Sjeverne Koreje je raspuštena. Ne ispunjava nikakve korisne dužnosti. Svi vojnici su slobodni da odu svojim domovima i vrate se svojim civilnim zanimanjima.- Dovoljne količine hrane i ostalih potrepština su već na putu prema vama. Svakome od vas je, od danas pa nadalje, osigurana je dostatna prehrana.- Konačno, imat ćete pravo tajnim glasanjem izabrati tko će vas voditi i upravljati vama."I na to su mnogi od tih "izvjestitelja", sa suzama koje su im se kotrljale obrazima, dodavali: "A ja se vraćam kući!"

27Pax per Fidem

Gamini nije ostavio svoje prijatelje da dugo čekaju na pojašnjenje. Ne više od trideset i šest sati, a svakako su se kroz to vrijeme, poput ostatka svijeta, imali čime baviti. Ne svojim poslom. Zaokupili su me-diji, s beskrajnim scenama savezničkih trupa kako ide prema sjeveru bez suprotstavljanja i gotovo nenaoružani, ako se ne računaju sirene i zvukovi upozorenja. Prodirali su u prethodno neosvojivu tvrđavu Sje-verne Koreje i Obožavanog Vode. Na scene su dodavani beskonačnirazgovori puni nagađanja i pretpostavki i zbunjujućih opaski, kako je koji komentator imao što za ponuditi.Napokon se na ekranu pojavilo nešto što je barem obećavalo da će ponuditi neke odgovore.Završili su s večerom, Myra je odnijela dijete na spavanje, bio je red na nju, i Ranjit je upalio televizor. Trenutak kasnije, uzvik iznenađenja dozvao je Myru natrag u sobu. "Pogledaj," rekao joj je, "možda ćemo dobiti neke prave informacije."Na televiziji su prikazivali nekog Japanca kako stoji ispred govornice. Nitko ga nije najavio. Jednostavno je počeo govoriti. "Pozdravljsm!" počeo je glasom naviknutim i bez treme pred kamerama. "Zovem se Aritsune Meyuda i neko vrijeme bio sam ambasador Japana u

Ujedinjenim Narodima. Sada obavljam dužnost koju bi se moglo nazvati Kadrovski direktor u onomu što mi nazivamo Pax per Fidem. Naziv je skraćeni oblik od Pax in Orbe Terrarum per Fidem ili Svjetski mir kroz povjerenje. Mi smo ti koji smo odgovorni za zbivanja na Korejskom poluotoku.Kako je operacija morala biti provedena u tajnosti, nastale su mnoge spekulacije vezane uz nju i o tomu što se, zapravo, događalo kroz to vrijeme. Sada vam možemo pružiti neke odgovore. Da bismo objasnili kako je do toga došlo i koja je svrha svega, pozvat ću čovjeka koji je sve to omogućio, da vam se obrati."Meyudino lice je nestalo sa ekrana, zamijenila ga je stasita figura, tamnoputa, starijega, ali jakog čovjeka, koji je pojavivši se uzrokovao Myrino dahtanje. "O, moj bože," izletjelo joj je, "pa to je.. .to je..."Prije no što je uspjela doreći, Meyuda ga je predstavio. "Prepuštam mjesto Generalnom tajniku Ujedinjenih Naroda, gospodinu Robnui Teariiju."Robnui Tearii, jednako kao Meyuda, nije imao uvodnih napomena. Rekao je odmah: "Htio bih početi s time da vas osobno uvjerim kako se ništa nepravilnoga nije dogodilo u Sjevernoj Koreji. To nije bio osvajački rat. Bila je to neophodna akcija čišćenja, odobrena tajnim jednoglasnim glasanjem u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih Naroda. Želio bih vam objasniti nešto iz vremena od prije nekoliko godina. Mnogi od vas će se sjetiti kako je u to vrijeme bilo rasprava o načinu na koji će tri najjače sile svijeta, Rusija, Kina i Sjedinjene Američke Države pokušati organizirati konferenciju supersila, s hvalevrijednim iskazanim ciljem da se pronađe rješenje za smirivanje nebrojenih malih ratova koji su izbijali diljem svijeta. Dosta komentatora davalo je izjave kako to što se tada događalo sliči na komediju, čak sramotu, plasirale su se takve priče. Pričalo se kako je plan propao zbog neslaganja oko toga u kojem gradu će se konferencija održavati.Moram vam reći istinu, te sada izjavljujem kako je cijela ta epizoda bila obmana. Izvedena je na moj zahtjev. Bilo je potrebno prikriti činjenicu da su tri predsjednika već održavala sastanke u tajnosti.Ta je tema, jednostavno, bila: kako, kada i da li se uopće upustiti u razvoj novog, neubojitog, ali krajnje učinkovitog oružja. Sada ga svi poznajemo pod imenom Tihi Grom.Ono što je uzrokovalo tu iznimnu akciju je to što je svaki od njih

saznao preko svojih, očito, obavještajnih službi, da i druge dvije sile razvijaju oružje slično Tihom Gromu i žure se da ga osposobe. I sva tri predsjednika imala su savjetnike koji su ih upozoravali da moraju biti prvi koji će dovršiti izvedbu oružja i onda ga iskoristiti da unište ekonomije svojih dvaju suparnika i tako postanu, ponovno, jedina svjetska velesila.Koristeći svoje ovlasti, odbacili su takve planove. Na svojim tajnim sastancima dogovorili su se da će Tihi Grom predati na raspolaganje Ujedinjenim Narodima."Na trenutak je zašutio - krupan i dojmljiv čovjek, govorkalo se da je bio najsnažniji čovjek u Maraputi, sićušnom otoku u Francuskoj Polineziji, gdje je rođen. Tada se nasmijao i nastavio izjavu:"Dogovor su ostvarili i poštedjeli svijet velikog sukoba, s neočekivanim rezultatom."Do tada su Myra i Ranjit razmijenili velik broj međusobnih pogleda, za cijelo vrijeme gledanja u ekran. No još nije došao kraj. Generalni tajnik je još dugo govorio i oni su ga, odgađajući odlazak u krevet, slušali. Nakon toga su komentatori svjetske politike još dulje objašnjavali svaku njegovu riječ u svojim raspravama. Kada su se, napokon, spremali u krevet, Myra i Ranjit su i dalje pokušavali naći smisao u tomu."Ako sam dobro shvatio," govorio je Ranjit, perući zube, "Teariijeva zasluga je što je organizirao tu Pax per Fidem, s ljudima iz više od dvadeset zemalja...""I sve su neutralne", istaknula je Myra, dok im je rahlila jastuke na krevetu. "I ne samo to, sve su to otočne države, male i koje nikada nikomu nisu bile prijetnja."Ranjit je pomno isprao usta. "U stvari," nastavio je, brišući lice, "kada pogledaš rezultate, sve zajedno ne izgleda tako loše, zar ne?""Pa i ne", složila se Myra. "Istina je da je Sjeverna Koreja stalno izgledala kao prijetnja svjetskom miru."Ranjit se zagledao u svoj odraz u ogledalu. Izrekao je, kao zaključak: "Znaš što, ako Gamini dođe, volio bih da svrati."

Kada je Gamini svratio, donio je cvijeće za Myru, ogromnu kinesku zvečku za bebu, bocu korejskog viskija za Ranjita i pun koš isprika. "Oprostite što mi je toliko trebalo", ispričavao se, dajući pristojno,

poljubac u obraz Myri i čuvajući zagrljaj za Ranjita. "Nisam vas mislio ostaviti da čekate, ali bio sam u Pjongjangu s ocem, samo provjeravajući ide li sve kako treba, onda smo morali brže-bolje u Washington. Predsjednik se ljuti na nas."Ranjita je to, isti čas, zabrinulo. "Zašto se ljuti? Želiš li reći da on nije želio da izvedete napad?""Ma ne, naravno da se ne radi o tomu. Ništa takvoga. Dogodilo se da je odmah uz granicu, na jednom njenom potezu koji je vijugav zbog terena, na nekoliko hektara bilo nešto obrambene opreme Sjedinjenih Američkih Država i Južne Koreje, koju smo pomeli zajedno s onom Sjeverne Koreje." Slegnuo je ramenima. "Nismo mogli bolje, znate. Onaj Obožavani imao je masu svog opasnog naoružanja točno uz rub granice, a ta granica je sva vijugava. Morali smo biti sigurni da smo ih sve dobili. Predsjednik je to znao, ali se našao netko tko mu je dao pogrešnu garanciju da ništa što pripada Americi neće biti zahvaćeno. A ta oprema je vrijedila oko četrnaest milijardi dolara. I sada američka najsmrtonosnija vrhunska tehnologija više ne radi. Ranjite, kada ćeš otvoriti tu bocu?"Ranjit, koji je svog prijatelja iz djetinjstva gledao kao da je potpuno čisto čudo, posluša ga, dok je Myra uzimala čaše. Točeći, Ranjit upita: "Znači li to nevolju?""Ma, ništa što bi trebalo ozbiljno shvatiti. Proći će ga. I, da, dok je on tamo gdje i treba biti, a mi razgovaramo o njemu, dao mi je nešto da ti predam."To "nešto" bila je koverta, zapečaćena službenim pečatom Bijele kuće. Kada je svima natočeno i Ranjit je otpio prvi gutljaj, koji je izazvao grimasu na njegovom licu, otvorio je pismo. U njemu je pisalo:Poštovani G. Subramaniane:U ime građana Sjedinjenih Američkih Država zahvaljujem vam na služenju. Sada vas moram osloboditi vaše sadašnje dužnosti i zamoliti vas da prihvatite jednu puno važniju, koja zahtijeva još više tajnosti."Vlastoručno je potpisao", rekao je Gamini, ponosno. "Nije upotrijebio jednu od onih sprava. Gledao sam kako potpisuje."Ranjit strusi piće, koje mu je jedva klizilo niz grlo, i onda upita Gaminija: "Koliko od tog cirkusa ti vodiš?"Ovaj se nasmijao. "Ja? Skoro ništa. Ja sam potrčko svoga oca. On mi

naredi, ja to izvršim. Kao ono kada sam pomagao novačiti Nepalce.""Upravo to sam te ja htjela pitati", progovori Myra, oprezno mirišu-ći bouquet viskija, bez da je imalo otpila. "Zašto Nepalci?""Pa, iz dva razloga. Prvi je, što su njihovi prapradjedovi služili u Britanskoj vojsci, tada su iz nazivali 'Gurke' i bili su najtvrđi i najpametniji vojnici koje su imali. A, što je najvažnije, pogledaj ih. Nepalci ne izgledaju poput Amerikanaca ili Kineza ili Rusa, tako da nitko u Sjevernoj Koreji nije od rođenja odgajan da ih mrzi." Pomirisao je svoj viski i spustio čašu. "Izgledaju kao ti i ja, Ranj", dodao je. "Jedan od razloga što smo korisni za Pax per Fidem. I, što misliš o tomu? Da te prijavim noćas?""Reci nam više", hitro se ubacila Myra, prije no što je Ranjit dobio priliku da progovori. "Što bi to Ranjit trebao raditi?""Ne baš ono što sam ti nudio da radiš davno prije. Tada sam razmišljao o tomu da bi mi mogao pomoći kao asistent moga oca, ali to te nije oduševilo.""A sada?" uskoči Myra."Zapravo, moramo proći kroz to", prizna Gamini. "Radio bi za Vijeće i vjerojatno bi oni tražili ponešto od tebe - da govoriš ispred njih na press konferencijama, da promoviraš ideju Pax per Fidem naokolo..."Ranjit je napravio zbunjenu facu i nije posve glumio zbunjenost. "Ne bih li trebao znati više o tome?"Gaminiju se oteo uzdah. "Dobri stari Ranjit", rekao je. "Nadao sam se da ćeš se istoga časa prijaviti, ali poznajući te kakav si, pretpostavljao sam da ćeš htjeti znati više. Pa sam donio nešto za čitanje."Posegnuo je u torbu i izvadio omotnicu papira. "Nazvati ćemo to tvojom zadaćom, Ranj. Mislim kakao bi bilo najbolje da to pročitate, oboje, još ove noći, porazgovarate o tomu, a sutra ću doći po vas i odvesti vas na doručak, Tada ću vam postaviti pravo pitanje.""A koje je to pitanje?" zanimalo je Ranjita."Pa, želiš li nam pomoći da spasimo svijet. Što misliš?"Nataša je te večeri dobila nešto manje igre no što je navikla. Uputila je roditeljima nekoliko slabih cendranja, tek toliko da pokaže kako je svjesna da je uskraćena. Nakon dvije minute je zaspala, i Myra i Ranjit su se vratili da prouče svoju zadaću.Bila su dva snopa papira. U jednom je, izgleda, opisan neke vrste prijedlog za konstituiranje (pretpostavljali su) zemlje koja je

prethodno bila Sjeverna Koreja pod ovim ili onim diktatorom. I Myra i Ranjit su čitali s velikom pažnjom, međutim većina toga bile su procedure poput američkog Ustava, koji su oboje čitali u školi. Nije bio posve jednak američkom. Postojalo je nekoliko paragrafa koji nisu bili nalik ičemu u tom dokumentu. U jednom se navodilo kako ta zemlja više neće stupati u rat ni pod kojim okolnostima. Zvučalo je više nalik ustavu Japana nakon Drugoga svjetskoga rata, koji su za njih napisali Amerikanci. Drugi nisu pročitali niti u jednom Ustavu do sada. Opisivao je prilično neobične kompjutorske metode odabira vodećih službenika. A treći je jamčio kako će svaka institucija te zemlje, uključujući ne samo državno zakonodavstvo na svim razinama već i obrazovanje, znanost, pa i religijske institucije, morati dopustiti pristup promatračima i to na svim svojim razinama. ("Mislim da je to ta 'transparentnost'0 kojoj je Gamini govorio", primijetio je Ranjit.)Drugi dokument bio je puno shvatljiviji. Opisivao je kako je Generalni tajnik, s maksimumom tajnosti, uredio i uspostavio nezavisno vijeće od dvadeset članova koje je vodilo Pax per Fidem. Navedeno je bilo i odakle su članovi, počevši s Bahamima, pa Brunei, Kuba, sve do Tongei Vanatua (prije njih je bila ubačena Šri Lanka). Podrobnije je objašnjen pojam 'transparentnost'. Da bi se steklo povjerenje, Pax per Fidem je ovlašten da osnuje neovisni inspektorat, kojemu organizacija osigurava da nudi tu istu 'transparentnost'. "Imam dojam da je taj 'inspektorat' ono gdje bi ti trebao raditi", zaključila je Myra, kada su već ugasili svjetla.Zijevajući, Ranjit joj odgovori: "Možda, ali moram imati jasniju sliku o tome što ću raditi prije nego pristanem na posao."Idućega jutra Gamini je dao sve od sebe kako bi odgovorio na sva njihova pitanja. "Malo sam porazgovarao s ocem koliko bi slobode ti imao. Puno, Ranj. Uvjeravao me kako ćeš imati pristup svemu u vezi Pax per Fidema i imati uvid u sve što se poduzima, jedino ne u išta vezano uz Tihi Grom. Nećeš znati koliko ih imamo niti što ćemo s njima raditi, jer to znaju samo ljudi iz vijeća. Sve ostalo, može. Možeš nazočiti većini sjednica vijeća, i ako uočiš neku nepravilnost, moći ćeš ih izvijestiti.""A ako samo pretpostavimo", pitala je Myra, "kako je on primijetio

nešto što ne valja, a vijeće ne poduzme ništa da to ispravi?""Imat će slobodu reći to isto svjetskim medijima", Gamini je spremno odgovorio. "U tome i je bit povjerenja. I, što kažeš? Još koje pitanje prije nego pristaneš da nam se pridružiš?""Još nekoliko", mirno je odgovorio Ranjit. "To vijeće. Oni se sastaju, zar ne? I o čemu razgovaraju pritom?""Ovako," počne Gamini, "uglavnom razrađuju planove zasebno za svaki slučaj ponaosob. Ne mijenjaš neki režim dok se ne uvjeriš kako ćecijela populacija nakon promjene imati održivo društvo. Naučili smo to u Njemačkoj nakon 1945. godine i u Iraku nakon 2003. godine. Nije stvar u tomu da ljudi imaju dosta hrane, da im se što prije vrati struja, da policijske snage budu u stanju sprečavati pljačke i tome slično; radi se o davanju prilike da osnuju vlastitu vladu. I u tomu je njihova budućnost. Trenutno u svijetu ima puno sukoba i prijetnji ratom i vijeće ih sve, sa strane, prati.""Samo malo," Myra će, "govoriš li ti to da će Tihi Grom i dalje raditi tako nešto po ostalim dijelovima svijeta?"Gamini joj uputi osmijeh pun naklonosti. "Draga Myra, što vas dvoje smatrate da smo pokušali zastaviti u Sjevernoj Koreji?"Tada, spazivši izraze na njihovim licima, zazvučao je povrijeđeno: "O čemu se radi? Nećete, valjda, reći da nam ne vjerujete?"Myra je bila ta koja je odgovorila ili, bolje rečeno, uzvratila; pošto to nije niti bio određen odgovor ne određeno Gaminijevo pitanje. "Gamini, jesi li ti ikada pročitao roman 1984.? Objavljen je prvi puta u Engleskoj, negdje sredinom prošlog stoljeća, napisao ga je čovjek imenom George Orwell?"Gamini je izgledao povrijeđeno. "Naravno da sam ga pročitao. Moj je otac veliki obožavatelj George Orwella. To mi ti pokušavaš reći da zvučimo poput Velikog Brata? Nemojte smetnuti s uma da je Generalni tajnik imao jednoglasno odobrenje Vijeće sigurnosti za sve što smo poduzeli!""Nisam na to mislila, dragi Gamini. I tamo su ostale samo tri velesile, jer su potlačile sve ostale. Oceanija, pod kojom je Orwell mislio na Ameriku; Eurazija - to je bila uglavnom Rusija, tada još uvijek Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika; i Istazija - Kina."Gamini je sada već bio vidljivo ozlojeđen. "Ma daj, Myra! Ne misliš,

valjda, da će zemlje koje su zamislile Pax per Fidem podijeliti svijet među sobom?"Myra je ponovno uzvratila pitanjem, kako je to samo ona znala. "Što netko od njih planira, ja ne znam, Gamini. Nadam se da ne baš to. Ali, ako je to istina, tko će njih zaustaviti?"Kada je Gamini otišao, još uvijek prijatelj, jako drag prijatelj, ali kojega sada neće tako često viđati, Ranjit se okrenuo supruzi. "I," pitao ju je, "što ćemo sada? Predsjednik me najurio s posla ovdje. Odbio sam posao koji su mi on i Gamini nudili." Namrštio se, razmišljajući. "I njegov otac je želio da ga prihvatim", dodao je. "Mogu si misliti koliko je zadovoljan što sam ga odbio. Pitam se stoji li još ona ponuda za posao na Sveučilištu?"

28Sređivanje života

Ako se dr. Dhatusenu Bandaru i moglo optužiti za ponešto, osvetoljubivost nije bila među takvim djelima. Sveučilištu bi bilo drago primiti dr. (iako samo počasnog) Ranjita Subramaniana da predaje kao njihov stalni profesor i ako je u mogućnosti stupiti na taj posao (i potpisati ugovor za plaću) odmah ili kada profesor bude smatrao kada je njemu prikladno početi raditi. Štoviše, Sveučilište bi ponudilo i mjesto među svojim profesorskim osobljem dr. (ovoga puta stečenog stupnja) Myri de Soyzi Subramanian, također. Njena titula, što se podrazumijeva, joj ne omogućava tako visoku poziciju, kao što će biti ona njenog supruga, također bi i plaća bila manja, ali... Ali, oni se vraćaju na Šri Lanku!Ako je predsjednik SAD imao prigovor na Ranjitovo odbijanje ponuđenog posla, nije se o tome izjasnio. Niti itko drugi. Ranjit je pokupio svoje osobne stvari iz ureda, istina kako je uz njega bio čovjek iz održavanja, koji je ujedno bio i čuvar i pomagao mu je pri pakiranju. Istina je i da je morao vratiti svoje iskaznice i značke i legitimacije. Međutim, nitko ih nije ometao ni u stanu, ni na aerodromskom terminalu, ni u avionima. A Nataša je putovala između njih, u dječjoj sjedalici, bez da je i jednom zaplakala.Tko bi ih drugi dočekao na aerodromu u Colombu, doli Mevrouw Vorhulst, a najočiglednije i najbolje po njih je bilo da odsjednu u

njenoj kući, kao i prije. "Samo dok si ne nađemo stan", zahvalila se Myra, grleći ju."Dokle god hoćete", odgovori Mevrouw Vorhulst,. "Joris je ionako ne koristi."

Predavaonice na Sveučilištu su se Ranjitu činile čudnima, sada. U vrijeme kada je jedva čekao da iz njih izađe izgledale su mu nepodnošljivo male. Sada više ne, kada se kao profesor našao suočen s učenicima. Sada je prostorija imala porotu, mladiće i djevojke koji su sjedili i procjenjivali ga. Njihove oči su pomno pratile svaki njegov pokret, uši su naćulili za velika otkrića koja profesor Subramanian ima spremna za njih, najdublje i najviše tajne iz svijeta matematike.Nije se radilo samo o tomu da nahrani to gnijezdo halapljivih ptića, što je mučilo Ranjita. Problem je bio čime ih nahraniti. Kada je odbor Sveučilišta pozdravio njegov dolazak medu njih, velikodušno je prepustio njemu samome da razradi plan vlastitih dužnosti i obaveza.Nije imao nikakav plan.Shvatio je da mu treba pomoć. Ponadao se kako će je, možda, dobiti od čovjeka koji je tako neočekivano postupio u slučaju ukradene lozinke jednog profesora matematike, Dr. Davoodbhoya osobno.Prirodnim slijedom događanja, zbog nečije smrti i nečijeg odlaska u mirovinu, popeo se razinu ili dvije više na ljestvici položaja. Unatoč svemu, kada ga je zamolio da mu pomogne, nije znao što da mu ponudi. "Joj, Ranjite," počeo je, "mogu vas i dalje zvati Ranjit? Znate kako je. Naše malo sveučilište nema baš toliko svjetski poznatih zvijezda. Odbor vas je jako želio ovdje, ali nisu imali nikakvu ideju što da s vama rade. Shvatili ste da, zapravo, nemate o čemu podučavati? Mi ovdje nemamo puno fakultetskog osoblja koje se specijaliziralo u istraživanjima, ali tu, zato, imate otvorene mogućnosti.""Da." Ranjit je to i sam znao. Malo je porazmislio. "Možda mogu početi s poznatim starim problemima koje su postavili Riemann, Gol-dbach.Collatz...""Naravno," odvrati mu Davoodbhoy, "samo nemojte odustati od držanja predavanja, dok se bavite time. Što mislite o tomu da složimo nekoliko kratkih seminara za vježbe? Takvih koji se mogu početi odmah održavati?" Kada se Ranjit već pripremao da ode,

Davoodbhoy ga zaustavi. "E, da. Još jedna stvar, Ranjite. Bili ste u pravu glede Fermata, ja sam bio u krivu. Nisam često imao priliku reći tako nešto u svom životu. Naučilo me da vjerujem u vašu prosudbu."

Za Ranjita je bilo zadovoljstvo znati kako njegov nadređeni ima povjerenja u njegovo mišljenje. Za razliku od njega, Ranjit sam sebi nije toliko vjerovao. Prvi seminar nazvao je Osnove teorije brojeva. "Nekako ću im dati općeniti uvod u cijeli taj predmet", obećao je Davoodbhoyu, koji je odmah pokrenuo sve što je bilo potrebno. Trajati će šest tjedana, četverosatna predavanja, ograničena na juniore, seniore i diplomiranestudente i slušateljstvo ne veće od dvadeset i pet ljudi.

Sadržaj predmeta je bio točno onaj na kojega je Ranjit obratio tek malo pažnje kada se počeo fascinirati Fermatovom zabilješkom. Prihvatio se kopanja po sveučilišnoj knjižnici u potrazi za tekstovima i naznakama o njima, trudeći se da bude barem dvanaestak stranica ispred zastrašujuće pametnih i zabrinjavajuće brzih studenata koji su se upisali na njegov seminar.Nažalost, nije im trebalo dugo kako bi "prokužili" što on radi. Te noći je priznao Myri: "Dosadan sam im. Sami mogu čitati iz knjiga, jednako kao ja."Bila je lojalna. "To je smiješno." Ali, kada joj je ponovio nekoliko komentara studenata, koje su dali s dosta uvažavanja, ali kako ih se nije dojmilo, malo je razmislila. "Ovako," rekla mu je, "moraš s njima uspostaviti malo više osobnog kontakta. Pokaži im koji trik s binarnom aritmetikom, zašto ne pokušaš?"Kako Ranjit nije došao sam ni na koju bolju ideju, prihvatio je njenu. Pokazao im je rusko množenje i računanje na prste i ono s glava-pismo permutacijama niza novčića kojima ne znaš broj. Nije pisao, upotrijebio je prave novčiće i dao da mu studenti pokriju oči, dok je jedan od njih prekrivao dio postojećeg niza. Myra je imala pravo. Studenti su bili oduševljeni. Jedno ili dvoje njih molilo je za još, na Što se Ranjit zakopao u hrpe knjiga u knjižnici i pronašao tamo prastaru kopiju knjige Martina Gardnera o matematičkim igricama i zagonetkama i prošao neozlijeđen kroz šest tjedana seminara.

Tako je mislio.Naime, Dr. Davoodbhoy ga je pozvao da svrati k njemu, da popričaju. "Nadam se da vas neće smetati, Ranjite," govorio je, točeći im šeri u čaše sa stalkom, "tu i tamo, pogotovo kada pokušavamo nešto novo, molimo studente za njihove komentare. Upravo sam pročitao komentare s vašeg seminara.""Ah da", odvrati Ranjit. "Nadam se da su dobri."Nadređeni uzdahne. "Ne baš svi, bojim se."

I, zaista, nisu bili baš svi pozitivni, priznao je Ranjit te večeri. "Neki od njih su napisali kako im pokazujem trikove mađioničara iz noćnog kluba, umjesto da ih učim matematiku", rekao je to pred svojom suprugom i Mevrouw. "I nikome se ne sviđa što ih podučavam ravno iz knjige.""Ja mislim da su im se trikovi sviđali", izjavila je Mevrouw Vorhulst, ljuta na njih."Mislim da jesu, na neki način, ali pišu kako to nije bio razlog zbog kojega su se upisali na seminar." Polako je ljuštio naranču. "To i ja znam. Nikako da dokučim što žele,"

Myra ga potapša po ruci, prihvaćajući pritom jednu krišku. "Dobro," reče mu, "zbog toga si i održao taj seminar, zar ne? Da vidiš hoće li biti prihvaćen u takvom obliku. Sada se vidi da nije pa ćeš pokušati nešto drugo." Oblizala je sok od naranče s usana, nagnula se i poljubila ga u čelo. "Idemo okupati Natašu, nakon toga ćemo nas dvoje ići u bazen, da se razvedrimo malo."Tim redom su to i napravili. I raspoloženje im se popravilo, također. Kada se pošteno razmisli, mora se priznati da ih je sve što se odnosilo na Vorhulstovo domaćinstvo veselilo. Posluga je bila vidno ponosna na svoje posebne goste, a Nataša ih je potpuno zaludjela. Istina, Myra je uporno sat-dva gotovo svakoga dana tražila stan za njih troje ali niti jedan prikladan nije našla. Na prvi pogled poneki bi i bio zadovoljavajući, ali Mevrouw Vorhulst je, pomažući, kod svakoga ukazivala na prikrivene nedostatke: loše susjedstvo, predaleko od sveučilišta, sobe su premalene ili premračne ili oboje. Bilo je tisuću nedostataka za svaki stan za Subramaniane, a Beatrix Vorhulst bila je usrdna u pronalaženju istih. "Znam da, jednostavno, želi da

ostanemo", pričala je jedne noći dok su razgovarali u krevetu prije spavanja. "Bez Jorisa, sigurno se osjeća osamljeno."Napola spavajući, Ranjit joj odgovori: "Je." Zatim, kroz zijevanje: "Znaš, ima i gorih stvari od ostajanja i dalje ovdje."Što je bila neprikosnovena istina. Kod Vorhulstovih sve su im potrebe ispunjavane bez ikakvoga napora s njihove strane, a cijena je bila više nego li povoljna. Ranjit je molio obitelj Vorhulst da mu dopuste nadoknaditi dio troškova koje su napravili boraveći ovdje. Mevrouw je odbila. Odbila je osjećajno i nježno, ali definitivno. "Što sada?" upitao je Ranjit Myru dok su se izležavali u ležaljkama pokraj bazena te večeri. "Ako joj pričinja zadovoljstvo da nas razmazi, zašto bismo je za to zakinuli?"S vremena na vrijeme Ranjit bi poželio da Gamini Bandara navrati i da im ispriča što se događa u svijetu. Nije navratio. Vjerojatno je bio previše zauzet popravljanjem stanja u bivšoj Sjevernoj Koreji, pretpostavljao je Ranjit. Tamo se dosta toga obnovilo. Energija je ponovno tekla ranije uništenim dalekovodima. Zemljišni posjedi, zapušteni jer su muškarci koji su trebali na njima raditi bili u vojsci, počeli su se, napokon, obrađivati. Čak je započela i proizvodnja potrošnih dobara. Izvještavalo se, donekle zagonetno, i o planiranju izbora. Zanimljivo je kako ni Subramaniani, niti itko drugi s kim su o tomu razgovarali nije razumijevao te izvještaje. Činilo se da će kompjutori biti glavni u svemu, no nitko nije znao reći točno na koji način.

Ipak, Myra i Ranjit su priznali jedno drugomu u svojim razgovorima pred spavanje, koje su vodili zagrljeni na jastucima, izgledalo je kako većina događanja ide na bolje. Ili manje loše nego što su išli prije no što je Tihi Grom prouzrokovao smjenu režima. Eto, takvo je bilo opće stanje. Koje nije nužno podrazumijevalo i Ranjitovu akademsku karijeru.Nevolja s Ranjitovom akademskom karijerom bila je u tome što nikako da je započne. Nakon neslavnog kraja njegovog prvog seminara, odlučio je da slijedeći pokušaj neće doživjeti istu sudbinu.Ali čime početi? Nakon dugog razmišljanja, odlučio je da će idući biti prelaženje, korak po korak, duge priče o svom upuštanju, i na kraju i uspjehu, u Fermatovu ostavštinu. Dr. Davoodbhoy se složio da to

uključi u raspored predavanja, sa žustrom napomenom kako je, barem, vrijedno pokušati.Međutim, studenti se nisu složili. Izgleda kako se počelo govorkatio njegovim "svjetskim" seminarima i iako ih se nekoliko predbilježilo, moralo se uzeti u obzir da se mnogo veći broj samo raspitivao, čekaoi na kraju odustao. Većina ih je, izgleda, mislila kako je Ranjit veći dio toga već izložio u govorima i intervjuima. Seminar je otkazan.Razmotrio je i mogućnost istraživanja. Postojalo je, za početak, poznatih sedam neriješenih problema na samom početku dvadeset i prvog stoljeća, koji su bili ne samo zanimljivi sami po sebi, već je i za svaki riješeni problem nuđena i nagrada od milijun dolara.Pribavio si je listu problema i proučavao je, razmišljajući. Neki su bili previše nejasni, čak i za njega. Ipak, tu je bila Hodgeova pretpostavka, pa Riemannova hipoteza, neki od njih bili su razriješeni i nagrade pobrane. Napokon, bila je tu i najveća od svih: P = NP.Koliko god se udubio u njih, činile su mu se dalekima. Nije ga prošao onaj osjećaj koji ga je zgrabio kada je prvi puta vidio što je Fermat naškrabao na margini. Myra mu je ponudila ovakvu teoriju: "Možda više nisi tako mlad."Nije bila stvar u tome. Fermatov dokaz je bio posvema drugačije naravi. Nikada mu nije bio predočen kao problem koji može pokušati riješiti. Jedan od najvećih umova u povijesti matematike pohvalio se da ima dokaz za teorem. Sve što je Ranjitu preostalo, bilo je izvesti ga.Trudio se objasniti Myri: "Jesi li ikada čula za čovjeka imenom George Dantzig? Bio je student na kalifornijskom sveučilištu Berkeley 1939. godine. Zakasnio je na predavanje i ugledao dvije jednadžbe koje je profesor ispisao na ploči. Dantzig je mislio kako su to zadaci za domaću zadaću, prepisao ih Je, ponio kući i riješio."Samo," objasnio joj je, "to nisu bili zadaci za zadaću. Profesor im je napisao dva problema iz statističke matematike koja nitko nije uspio riješiti."Myra je napućila usne. "Ti, zapravo, želiš reći da je Dantzig to znao, možda ne bi bio u stanju riješiti ih?" zapitala je. "To si mislio?" Ranjit slegne ramenima. "Da, možda."Tko god je poznavao malenu Natašu de Soyzu Subramanian nije niti

na trenutak pomislio da ona nije iznimno bistro dijete. Odviknula se od pelena prije nego li je navršila godinu dana, prohodala samo mjesec dana nakon toga, izrekla prvu potpuno artikuliranu riječ - bila je to "Myra" - manje od mjesec dana nakon što je počela hodati. I sve je to postigla sama.Nije da njena majka nije čeznula da je nauči još više. Željela je puno toga, ali je Myra bila previše pametna da je uči više stvari odjednom. Tako da je roditeljsko podučavanje za svoju kći, koja još nije imala niti dvije godine ograničila na dva subjekta. Jedan je bio pjevanje ili, barem, vokalizacija zvukova koji su se podudarali s onime što joj je Myra pjevala. Drugi je bio plivanje.Sjedeći na rubu Vorhulstova bazena i bućkajući nogama vodu, Ranjit ih je nadzirao. Naučio je da ne skače svom djetetu u pomoć svaki puta kada bi, na trenutak, kliznula pod vodu. "Pričekaj, sama će se podići natrag", obećala je Myra i tako je i bilo. "Uostalom, ja sam pokraj nje."Kasnije, kada je Taši bila suha i sa zadovoljstvom se igrala svojim nožnim prstima u ogradici za igranje pokraj bazena i kada se njena majka namrštila na vijesti koje je gledala na prijenosnom ekranu, Ranjit se navirnuo preko njenog ramena. Vijesti su bile loše. A kada nisu bile?"Bilo bi tako lijepo da se dogodi nešto dobro", čeznutljivo je rekao. I dogodilo se."Dobromu" je ime bilo Joris Vorhulst. Ranjit, vrativši se nakon još jednoga dana provedenog sjedeći u svom uredu na sveučilištu i razbijajući glavu kako da zaradi svoju plaću, začuje zvukove smijeha. Zvukove hihotanja postarije dame odmah je prepoznao kako su od Mevrouw Vorhulst, dok je obuzdaniji hihot dolazio od njegove mile žene, a muški bariton je definitivno bio...Pretrčao je tih desetak metara do sunčane verande na kojoj su se smjestili. "Jorise!" zazvao je, "Ovaj, Dr. Vorhulst! Ne mogu vam reći koliko sam sretan što vas vidim!"

Kako mu je izletjelo iz usta, tako je i shvatio koliko istine ima u tome. Sjetio se dana kada je želio da su svi poput njegovog bivšeg profesora iz astronomije. Ne kao on! Baš on! Upravo ovaj Joris Vorhulst koji je postigao da predavanja iz astronomije postanu jedina u cijelom

Ranjitovom iskustvu za kojima je čeznuo da počnu što prije. I koji će, možda, pomoći Ranjitu da riješi problem njegova kolegija...Prvo što se riješilo, bilo je "dr. Vorhulst". Toga više nema. Joris mu je rekao: "Na kraju krajeva, jedan profesor razgovara s drugim, makar sam na neodređeno vrijeme oslobođen predavanja, kako bih mogao raditi na Nebeskoj kuki."Što je značilo kako Joris ostalima nije još stigao dati izvještaj kako napreduju ljestve do svemira. Jako dobro, uvjerio ih je. "Upravo smo počeli proizvoditi vlakna debljine jedan mikron. Kad ćemo ih imati dovoljno, sukat ćemo ih u užad i tada će se početi sve kretati prema naprijed. Po ljestvama ćemo podizati materijal na stazu, umjesto s tim prokletim raketama... Dakako," brzo je dodao, "one obavljaju sada lavovski dio posla. Žurimo se, jer veliki dečki tako hoće. Rusija, Kina, Amerika, preuređuju svoje svemirske programe, da bi ih prilagodili ljestvama. Zadnja dva mjeseca sam provjeravao sva njihova mjesta za lansiranje." Pružio je čašu, da mu se dotoci. "I počeli su s izgradnjom terminala na tlu, na jugoistočnoj obali. Zato sam danas na Lanki. Moram ići dolje i pripremiti izvještaj za tri predsjednika.""Želio bih vidjeti sve to!" Ranjit će, čeznutljivo."Naravno da ćeš vidjeti. I svi s mojeg seminara astronomije, nadam se, samo ne idi još tamo. Nema se što za vidjeti, osim stotina strojeva koji ruju po zemlji, svi odjednom, i oko tri tisuće građevinskih radnika koji rade nešto drugo. Daj mi nekoliko mjeseci i poći ćemo zajedno tamo u posjet. Trenutno, sve se radi u potpunoj tajnosti. Mislim da se Amerikanci boje da će im valjda Bolivijci ili Uskršnjootočani ukrasti ideju i izgraditi vlastitu Nebesku kuku. Morao bi imati zaista vrhunska sigurnosna odobrenja kako bi ušao."Upravo je svog bivšeg profesora htio početi uvjeravati kako ima naj-vrhunskije sigurnosne provjere koja ljudsko biće može dobiti i onda se zaustavio, pitajući se: jesu li opozvane? Za to vrijeme Vorhulst upita: "A, što je s tobom, Ranjite? Osim što si dokazao Fermatov posljednji teorem i oženio najzgodniju šrilankanšku znanstvenicu na području umjetne inteligencije, čime se još baviš?"

Ispalo je da Joris Vorhulst zna skoro sve o avanturama svog bivšeg učenika, ali želi čuti više. Došlo je vrijeme za objed. Ranjitu je bilo neugodno pitati za pomoć pred svima. Ionako je teta Beatrix gledala

vijesti i postavljala sva moguća i nemoguća pitanja. "Riječnim teglenicama odvoze stare tenkove, samohodne topove i slično oružje u Kinesko more i bacaju ih u ondje", informirala je ostale. "Pričaju kako time rade umjetne podvodne grebene oko kojih bi se zadržavale i uzgajale ribe. I pokazali su snimke nečega nalik na giljotinu, kao što je ona iz Francuske revolucije, samo što je ova visoka pet katova i koriste je da njom nasjeckaju svoje interkontinentalne rakete. Nadam se da prije toga iscrpe gorivo i maknu bojevne glave.""Skinuli su i sav metal koji se može reciklirati", obavijestio je Joris majku. "Vidio sam natovarene vlakove kako idu prema zapadu, preko Sibira. Rusi ih nazivaju dijelom korejske ratne odštete. A jeste li čuli za izbore koji se pripremaju?""Čuli smo, naravno", odgovorila mu je Myra. "Razumjeli, ni u ludilu."Joris se kiselo nasmiješio. "Nisam ni ja. Ali sam u Kini naletio na ženu koja je odande i pokušala mi je objasniti. Prvo, riječ je o tome da grad ili okrug nije osnovna izborna jedinica za glasovanje, a niti ljudi koji tamo žive. Osnovna izborna jedinica je nasumice odabrana skupina od deset tisuća ljudi, iz cijele zemlje, koji su rođeni istoga dana. Između tih deset tisuća nasumičnim izborom računala izdvoji se njih trideset i pet, koji vode ostale. Tih trideset i pet se sastaje, jedan tjedan u mjesecu borave negdje u Koreji i održavaju sjednice, iz svojih redova biraju predsjedavajućega - nešto poput glavnoga - i zakonodavno tijelo, koje vodi brigu o izdavanju dozvola i planira građevinske projekte. I imenuju suce i biraju predstavnike za državno zakonodavno tijelo i slično.""Zvuči komplicirano", komentirala je njegova majka. A taj dio s nasumičnim odabirom ljudi pomoću računala? To je predložio pred trideset ili više godina jedan pisac znanstvene fantastike."Joris potvrdi. "Ti imaju najbolje ideje, zar ne? A u Koreji, cijeli sustav neće raditi barem još mjesec ili dva, dok im se ne obnove komunikacije. Možda ćemo do tada uspjeti shvatiti."

Nakon objeda, ponosni roditelji pokazali su Jorisu kako njihovo djetešce lijepo pliva, a Mevrouw je inzistirala da Joris ode u krevet kada i Taši. Otkada je ustao iz kreveta preletio je preko pola svijeta i vrijeme je da se odmori!Tako da ni tada nije bilo prilike moliti Jorisa za pomoć. Kada se

uvjerio da obje, Nataša i Myra, duboko spavaju, Ranjit se brzo i vješto iskrao u garderobu slušati vijesti, tona smanjenog na jedva čujno, kako ne bi uznemirio spavače. Vijeće sigurnosti uputilo je cijelo brdo strogih opomena koje se odnosilo na izvjesne zemlje koje su bile uključene ili su bile na rubu jednog od onih sukoba koji su prelazili u ratove. Tihi Grom nije bio spomenut, ali je Ranjit bio uvjeren kako o njemu vode računa zaraćene strane. Možda sam postupio krivo odbijajući Gamini-jevu ponudu, pomisli Ranjit. Gdje god še događala neka akcija, pojavljivao se Pax per Fidem.Iživciran, ugasio je vijesti. Razmišljao je da i on pokuša spavati i pokuša razgovarati s Jorisom odmah ujutro, prije no što ode na put prema mjestu izgradnje terminala.Na samom rubu čujnosti, odnekud je dopirala glazba. Ranjit se ogrnuo i krenuo u potragu. Na balkonu s pogledom na vrt, sjedio je Joris i pijuckao neki koktel, zagledan u Mjesec, dok je radio tiho svirao. Spazio je Ranjita, koji se zagledao u njega i uputio mu lagano posramljen osmijeh. "Uhvatio si me. Upravo sam maštao gdje bih htio pristati na njemu, no, za jedno pet ili šest godina, kada ćemo operativci Nebeske kuke i ja moći do tamo. Mare Tranquillitatis ili Crisium ili negdje na suprotnoj, nevidljivoj strani, da se napravimo važni. Sjedni, Ranjite. Hoćeš li piće prije spavanja?"Ranjit je jedva dočekao poziv i Joris mu smiješa piće. Dok je uzimao čašu, Ranjit je pogledao Mjesec, zamalo pun, nezaklonjen i sjajan, gotovo si mogao čitati uz njega. "Stvarno misliš da ćeš to ostvariti?" upitao je."Ne da mislim, siguran sam", obećao je Vorhulst. "Potrajat će nešto dulje prije nego što će običan čovjek s ceste moći kupiti karte. Ali, ne ja. Ja sam uključen u taj program, a položaj ima i privilegije." Spazio je blago ljubopitljiv izraz Ranjitova lica. "Što? Misliš da neću iskoristiti prednost položaja kako bih došao do nečega što želim? Iskreno, uglavnom ne bih. Ali putovanje svemirom je nešto drugo. Kada bi jedini način da otputujem u svemir bio da pljačkam banke kako bih ga financirao, pljačkao bih banke."Ranjit pogne glavu. "Volio bih da i ja volim svoj posao kao i ti svoj", izrekao je to, osjećajući lagan ubod koji je mogao protumačiti jedino kao ljubomoru.Dr. Vorhulst uputi svom bivšem učeniku zabrinut pogled. "Popij još

još jedno", ponudio ga je. A tada, dok je miješao piće, upita: "Kad već razgovaramo, kako bi bilo da mi ispričaš kako ti ide na Sveučilištu?"Nije trajalo dugo da Ranjit istrese sve svoje probleme pred svog bivšeg učitelja, a još manje Jorisu da stvori sliku o tome. "Ovako," reče on, puneći ponovno čašu, "idemo od početka. Imaš li problema s prijavljivanjima na predavanja?"

Ranjit klone. "Za prvi seminar ostalo je njih trideset ili četrdeset na listi, koji se nisu mogli ubaciti.""Onda ćemo ovako: zašto su se ljudi upisali na seminar kod tebe? Ne zbog toga što si sjajan učitelj - pa i ako jesi, to njih ne zanima. I ne zato što je teško shvatljiva matematika odjedanput postala popularna. Slušaj, Ranjite, ono što ih je privuklo tebi si ti glavom i kako si rješavao taj problem i bavio se njime godinama. Zašto ih ne podučavaš na koji način si ti to uspio?""Pokušao sam", žalosno će Ranjit. "Rekli su mi da su to već čuli. Žele nešto novo.""U redu," Joris će, "zašto im onda ne pokažeš kako je netko drugi razriješio problem poput ovoga, korak po korak..."Ranjit ga je počeo gledati s probuđenom nadom. "Pa," reče, "možda da. Znam dosta o putu kojim je krenula Sophie Germain pokušavajući sama riješiti Fermata, naravno, nije uspjela, samo djelomično.""Sjajno!" reče Joris, zadovoljno. Ranjit je i dalje razmišljao."Ili, samo malo," nastavio je, odjednom oduševljen, "znaš što bih mogao napraviti? Uzeti jedan od onih velikih starih problema koje nitko nije uspio objasniti - recimo, Eulerovo ponovno prolaženje kroz Goldbachovu pretpostavku, može ga se riječima koje će svima biti razumljive, iako nitko nikada nije bio u stanju izvesti dokaz. Ono što je Goldbach predložio..."Joris je podigao ruku. "Molim te, nemoj meni objašnjavati tu Goldbachovu pretpostavku. Ali, da. Zvuči dobro. Mogao bi to ponuditi kao zajednički projekt studentima. Svi bi na tome zajednički radili, studenti i ti. I, tko zna? Možda i riješite problem?"Ranjit se nasmijao od srca. "To bi bio dan! Ali, bez obzira riješili ili ne, studenti bi dobili dojam o tomu što znači rješavati veliki problem i to bi ih trebalo držati zainteresiranima." Sam sebi je s odobravanjem kimnuo. "Pokušat ću to! Kasno je, ti moraš rano ustati i hvala,

hajdemo si poželjeti laku noć.""I najbolje da to napravimo, prije nego li me moja majka uhvati budnoga", složio se Vorhulst. "Ima još nešto o čemu bih popričao s tobom, Ranjite."Upravo krenuvši ustajati kako bi otišao, Ranjit ostane rukama na naslonu stolice, spreman da se podigne. "Da?""Razmišljao sam o onom komitetu u kojem si trebao raditi za taj Mir kroz transparentnost. Zaključio sam da mi, možda, trebamo nešto takvo za naše svemirske ljestve. Slavni ljudi koji znaju što radimo i tu i tamo govore svijetu o tome. Slavni ljudi poput tebe, Ranjit. Bi li razmislio..."

Ranjit ga nije pustio da dovrši. "Što god me pitao," odvrati, "odgovor je: da. Na koncu, upravo si mi spasio život!"I bilo je "da".. .i tek godinama kasnije Ranjit je shvatio koliko mu je ta jednostavna mala riječ promijenila život.

Nekoliko svjetlosnih godina dalje, životi Jedno Cijelo Petih u floti za depopulaciju Zemlje također su bili na rubu velike promjene.Prema proračunima svojih Pohranjeni U Strojeve navigatora, flota je bila približno trinaest zemaljskih godina udaljena od trenutka napada na osuđenu ljudsku rasu. Za Jedno Cijelo Pete, bio je to prijelomni trenutak. Značio je kako moraju poduzeti izvjesne akcije od velike važnosti.U cijeloj floti, u svakom zakutku svakoga broda, stručna posada, posebno uvježbana za taj događaj, provjeravala je svaki instrument i stroj koji je radio i većinu njih isključivala. Osnovni pogon: isključen; što je značilo da flota sama od sebe inercijom plovi prema Zemlji, i to tako velikom brzinom da bi po Ein-steinovim jednadžbama veće ubrzanje bilo vrlo zahtjevno i besmisleno. Filtri za pročišćavanje zraka: isključeni. Istoga trena izdisaji Jedno Cijelo Petih počeli su zagađivati zrak koji su udisali. Akumulatori energije i punjači: isključeni. Svjetla za pretraživanje: isključena. Instrumenti koji su nadzirali rad onih strojeva koji nisu mogli biti isključeni, makar i za tren: isključeni.Odjednom, armada Jedno Cijelo Petih nije više bila zastrašujuća flota, teško naoružana, usmjerena prema točki sukoba. Najedanput je

postala zbirka odbačenih stvari, skoro bez pogona, koja je bila u stanju da stanju da bi se brodovi mogli početi sudarati. Flota nije smjela dopustiti takvo stanje stvari na dulje vrijeme.Jedno Cijelo Petima, međutim, nije trebalo mnogo vremena. Čim je posljednja posada objavila kako je isključeno sve što se moglo, Jedno Cijelo Peti su se počeli izvlačiti iz svojih zaštitnih oklopa i pomagala za preživljavanje. I tada je počela najrazuzdanija seksualna orgija kakvu bilo tko od Jedno Cijelo Petih može zamisliti.Trajala je, otprilike, sat vremena.Nakon nje su se mrtvački blijede kreature, organski Jedno Cijelo Peti, žurno uspentrale natrag u svoje oklope. U svakom brodu, stručna posada žurila uključiti sve što su isključili, i orgija je završila.Zašto su se Jedno Cijelo Peti ovako ponijeli?Većina ljudskih bića bi odmah razumjela. Jedno Cijelo Peti, u oklopima ili ogoljeni do svojih istrošenih, malih organskih tijela, nisu bili nimalo slični ičem ljudskom, ali su imali s njima neke zajedničke osobine. Niti jedan Jedno Cijelo Pet nije želio umrijeti bez živog potomka koji će zauzeti njegovo mjesto. U bitci koja se približavala postojala Je definitivno mogućnost da poginu svi ili najveći dio njih. Kolektivnim sparivanjem mnoge, ili uz malo sreće gotovo sve, ženke Jedno Cijelo Petih trebale su zatrudnjeti. Petnaest zemaljskih godina prije finalnog sukoba bilo je minimum vremena potrebnog da rode svoje nejake prinove i povjere ih strojevima za njegu, kako bi dječica odrasla i došla do puberteta.Znajući to, njihovi roditelji su si mogli priuštiti polazak u napad.Ni jedno ljudsko biće nije o tomu imalo blagog pojma, tako da je svih devet milijardi njih obavljalo svoje uobičajene dnevne zadatke. Nitko od njih nije slutio kako od toga dana pa nadalje njihova novorođenčad može samo očekivati da osjeti prve nagovještaje seksualne zrelosti, prije nego budu zbrisani s lica Zemlje.

29

Propupale nade

Na kraju, Ranjit nije počeo novi seminar s Goldbachovom pretpostavkom. Myra mu je sugerirala nešto drugo, a on je naučio da

Myru treba poslušati.Prvoga dana, kada se suočio sa svojim studentima, većinu uvodnog predavanja posvetio je domaćim obavezama: odgovaranju na pitanja koji je njegov način provjeravanja znanja i sustav ocjenjivanja, najavljujući koja će predavanja biti pomaknuta zbog viših razloga i rasporeda, počeo upoznavati i pamtiti neke studente. Nakon toga ih je upitao: "Kako biste definirali prim broj?"Skoro svi su podigli ruke u zrak. Njih nekoliko nije niti čekalo da ih prozove, već su izgovarali jednu od verzija definicije: broj koji je djeljiv bez ostatka, samo se jedan i samim sobom.Početak je obećavao. "Jako dobro", pohvalio ih je Ranjit. "Znači dva je prim broj i tri je prim broj, četiri je djeljiv ne samo sa sobom već i s dva. Dakle, nije prim broj. Slijedeće pitanje: kako dolazimo do prim brojeva?" U predavaonici je počelo komešanje, no niti jedna ruka nije se odmah podigla. Ranjit se nasmiješio studentima. "Ovo pitanje je teško, nije li? Postoji dosta prečica koje su ljudi sugerirali, mnogi zahtijevaju jaka računala. Ali, ima jedan način koji zahtijeva samo mozak, ruke i nešto za pisanje i garantirano možete njime doći do svakoga prim broja, ovisi koju granicu ste sebi postavili. Zove se Eratostenovo sito. Svatko može upotrebljavati njegovo sito. Svatko tko raspolaže s puno vremena, naime o tomu se radi."Okrenuo se i počeo pisati niz brojeva na ploču, od jedan do dvadeset. Dok je pisao, govorio im je. "Postoji pjesmica koja pomaže da se zapamti način."

Križaj djeljive s dva i tri, Eratostenovo sito koristi, Kada djeljive njima iskrižamo, Ostaju prim brojevi samo.

"Ovo je način na koji se koristi", nastavio je. "Pogledajte ovu listu brojeva. Zanemarite jedan; postoji džentlmenski sporazum između teoretičara brojeva da se pretvaraju kako jedan ne spada u prim brojeve, zato što se svaki teorem o teoriji brojeva počne klimati ako se uključi jedan. Tako da je prvi broj na popisu dva. Sada idete po redu i križate svaki parni broj. To je svaki djeljiv sa dva, osim samoga dva: četiri, šest, osam i tako dalje." Prekrižio ih je. "Sada je ostalo manje brojeva; nakon prve dvojke i jedinice za koju se pravimo da ne postoji, slijedi tri. Prekrižimo devet i svaki daljnji broj koji je ostao na

ploči, a koji je djeljiv s tri. Ostali su nam dva, tri, pet, sedam, jedanaest i tako dalje. I, dobili ste listu prvih prim brojeva.Sada, išli smo samo do dvadeset, jer mi se ruke umore kada pišem dugačke liste, ali sito vrijedi za svaki niz brojeva. Ako napišete prvih devedeset tisuća brojeva ili tako nešto, čime mislim od jedan do okruglo devedeset tisuća, zadnji preostali broj bit će tisućiti prim broj i jednako ćete moći odrediti svaki prethodni prim."Sada," Ranjit je bacio pogled na sat, kao što je gledao mnoge od svojih učitelja da to rade, "kako su ovo trosatna predavanja, proglašavam desetominutnu pauzu. Protegnite noge, iskoristite pogodnosti, popričajte sa susjedom, što god hoćete, samo budite na svojim mjestima za pola sata. Tada ćemo početi s ozbiljnim dijelom seminara."Nije čekao dok su se razilazili već se zaletio u svoj ured. Iskoristio je vlastite pogodnosti, "piški kada god imaš priliku", kao što je, ako je istinita gradska legenda, engleska kraljica jednom otkazala sastanak i hitno otišla kući. "Kako ide?" Zahtijevala je Myra.

"Ne znam", iskreno je odgovorio. "Do sada su bili mirni, ali ih je lijepi broj dizao ruke kada sam zadavao pitanja." Razmislio je na trenutak. "Mislim da mogu reći kako sam oprezno optimističan.""Ja nisam" odgovori mu supruga. "Mislim, ne bojim se. Mislim da ćeš ih nokautirati i kada se vratiš kući, slavit ćemo."Svi su već zauzeli svoja mjesta kada se vratio na podij, minutu prije no što je velika kazaljka došla do šest. Dobar znak, pomislio je Ranjit s dozom nade i zagnjurio se ponovno u gradivo."Koliko imamo prim brojeva?" upitao je, bez uvoda.Ovoga puta ruke su se sporije dizale, no gotovo svi su ih, na koncu, podigli. Ranjit pokaže na mladu ženu u prvom redu. Ustala je i rekla: "Mislim da prim brojeva ima beskonačno mnogo, gospodine."Ali. kada ju je Ranjit upitao zašto tako misli, pognula je glavu i sjela natrag, bez odgovora.Jedan od ostalih studenata, muški i stariji od ostalih, izgovorio je na glas: "To je dokazano!""Točno", Ranjit se složio. "Ako radimo listu prim brojeva, bez obzira koliko ih je na listi i koliko god da je najveći od njih velik, još će uvijek biti primova koji nisu na listi. Da to još malo pojasnimo,

uzmimo da smo poprilično glupi što se tiče brojeva i da vjerujemo kako je posljednji na listi, devetnaest, evo ga, dva mjesta iznad sedamnaest, i pomnožimo sve te brojeve. Dva puta tri, puta pet i tako dalje. Možemo to izračunati, iako smo priglupi, jer imamo kvalitetan kalkulator."Ranjit je dao vremena kako bi zamrlo hihot i nastavi. "Pomnožili smo ih i dobili umnožak. Dodamo tome umnošku jedan, čime dobivamo broj koji ćemo nazvati N. Sada, što znamo o broju N? Znamo da može biti da je i on prim broj, pošto prema definiciji, ako ga podijelimo s kojim od ovih brojeva, ostat će jedan kao ostatak. A, ako dobijemo složeni broj, ne može sadržavati u sebi niti jedan od faktora s liste, iz istih razloga.Time smo dokazali kako, koliko god primova stavimo na listu, postoje oni koji su veći od onih na listi i time je broj primova beskonačan." Zastao je, gledajući studente. "Zna li netko od vas tko nam je predočio taj dokaz?"Niti jedna ruka se nije podigla, ali su se začula pitanja iz cijele predavaonice. "Gauss?", "Euler?" "Lobačevski?" Iz pozadine doletjelo je: "Vaš stari kompa Fermat?"Ranjit se nasmijao. "Ne, nije Fermat. I nije niti jedan od ovih koje ste spomenuli. Dokaz je jako star. Skoro kao Eratosten, ali ne toliko. Čovjek se zvao Euklid i dao ga je negdje oko 300. godine prije Krista."

Podigao je ruku, kako bi obratili pažnju. "Dopustite da vam sada pokažem nešto drugo. Pogledajte ovu listu prim brojeva. Uočite kako često jedan za drugim slijede dva prim broja koji su neparni. Zovemo ih prim parovi. Zna li itko koliko ima prim parova?"Nastalo je opće meškoljenje, ali i tišina. Sve dok neki hrabar student nije glasno izustio: "Beskonačno?""Točno tako", odgovori Ranjit. "Prim parova ima beskonačno mnogo... i kao zadatak za zadaću, možete pokušati izvesti dokaz za to." Te večeri Ranjit je bio spontano veseo, kakvog ga Myra nije već neko vrijeme vidjela. Obavijestio je obitelj: "Šale se zajedno sa mnom. Izgleda da djeluje!"Iznenada je ušao batler. "Da, Vijay?" obrati mu se Mevrouw, promatrajući ga. "Izgledaš zabrinuto. Ima nekih problema među

poslu-gom?Zanijekao je. "S poslugom je sve u redu. Na vijestima je bilo nešto što pretpostavljam da biste htjeli znati. Dogodio se još jedan udar Tihog Groma. U Južnoj Americi."

Ovoga puta nije samo jedna nacija bačena natrag u eru prije elektronike. Ovoga puta bile su dvije. Ni na jednom mjestu diljem Venezuele i Kolumbije više nisu zvonili telefoni, niti se upalilo svjetlo kada bi pritisnuli prekidač, niti su televizori prikazivali slike.Tako da je ostatak večere prošao uz malo dodatnog razgovora o Ranjitovom seminaru i Natašinoj vještini vladanja žlicom. Ekrani u sobi, nikada upaljeni tijekom jela jer je Mevrouw smatrala tako nešto barbarskim, sada su bili uključeni.Kao i u Koreji, prikazivane su scene snimane izvan neke od netom pokorenih zemalja, pošto je lokalna opskrba energijom bila potpuno blokirana. Na ekranima su prikazivani uglavnom teretni zrakoplovi koje je poslao Pax per Fidem. Bili su od one vrste kojima je trebalo malo površine za pristajanje, kako bi mogli manevrirati između letjelica zamrznutih na pistama. Nosili su istu vrstu opreme i trupa, poput onih koje su ulazile preko granice u Sjevernu Koreju. Uglavnom su na ekranima prikazivan izvjestitelji, u krupnom planu, govoreći više-manje slično onomu što su izvještavali o Koreji i prikazujući arhivske snimke onoga što je dovelo do sadašnjega rasula.Dvadeset i prvo stoljeće nije, za obje ove zemlje, donijelo ništa do-broga. U Venezueli je svoje napravila politika, u Kolumbiji droga. Obje zemlje obilovale su nasiljem i krizama vlada. Točku na i stavila je odluka, sada bivših "lordova" droge, da preuzmu dio, sada mnogo ispla-tivijeg, posla s naftom."Pax per Fidem je djelovao prvd u Sjevernoj Koreji, zato što ona nije imala pravih prijatelja u svijetu", pričao je Ranjit supruzi. "Ovaj put su napali obje zemlje odjednom, jer imaju različite prijatelje. Sjedinjene Američke Države podupiru Kolumbiju od devedesetih, a Venezuela je surađivala i s Rusijom i s Kinom.""Ipak sada ima manje ubijanja", zaključila je Mevrouw, dubokoumno. "Ja se zbog toga ne osjećam nesretnom."Myra uzdahne. "Zar ne mislite da bi bilo bolje da nas nema kada će cijeli svijet voditi Oceanija, Euroazija i Istazija?"

30Novosti

Seminar je došao kraju, niti jedan student nije uspio izvesti nepobitan dokaz o beskonačnom broju prim parova, ali Ranjit nije takvo nešto ni očekivao. Nije ni Dr. Davoodbhoy. Međutim, na sastanku nakon održanog seminara, vidjelo se kako je zadovoljniji no ranije. Pokazao je Ranjitu studentske izvještaje, pune komplimenata, osmjehujući se. "Slušajte ovo: "Tmam osjećaj da nisam samo učio savladati matematike, naučio sam i zašto se to radi.'; 'Dobra stvar. Dr. Subramanian nas ne tretira kao djecu, više kao da smo novi članovi njegovog istraživačkog tima.''Mogu li pohađati i njegov slijedeći seminar?'. A što kažete na", bacio je pogled na izvještaje, "ovu mladu damu, Ramyu Salgado?"Ranjitu je bilo neugodno. "Znam tko je, bila je vrlo aktivna na seminaru. Toliko je zagrijana za matematiku da bi sama napunila predavaonicu.""Ma," reče Dr. Davoodbhoy, "ne mislim da trebate brinuti oko toga. Želite još jedan, je li tako? Jeste U razmišljali o kurikulu? Možda nešto vezano uz Riemannovu pretpostavku?""Za nju već postoje dokazi", podsjeti ga Ranjit."Neki misle da nisu zadovoljavajući. Tako je nekoć postojao i dokaz za Fermata, Wilesov, i nije vas spriječio da ne pronađete bolji."Ranjit razmisli pa zatrese glavom. "Bojim se kako je Riemann pre-kompliciran da se njime pozabavi itko osim profesionalnih matematičara. Kako da zainteresiram prosječnog studenta za način kako se distribuiraju nule u Riemannovoj zeta funkciji? Ima zanimljivijih problema. Eulerova revizija Goldbachove pretpostavke, na primjer. Ona je pravo blago. 'Svi pozitivni, parni, cijeli brojevi veći od četiri mogu biti izraženi kao zbroj dva prim broja.' Šest je tri plus tri, osam je pet plus tri, deset je pet plus pet ili sedam plus tri, kako hoćete. Svatko to razumije! Samo što nitko to, još, nije dokazao."Davoodbhoy je o tome porazmislio djelić sekunde i tada kimne, u potvrdu. "Napravite to, Ranjite. Želio bih i sam poslušati jedan od vaših predavanja."

U godinama koje su dolazile nakon toga, Ranjit je shvati kako je, doista, zavolio podučavanje. Svaki semestar donio mu je novu gomilu gorljivih studenata, usput je vodio brigu o davanju mjesečnih izvještaja o ljestvama put neba, a Nataša je narasla od djevojčice koja je obećavala, do nešto starije djevojčice koja je značajno obećavala. Ako je još netko na svijetu dijelio Myrinu zabrinutost da će tri zemlje - sponzori Pax per Fidema - podijeliti svijet na tri dijela, nije to javno govorio. Tihi Grom je obavio svoje u Južnoj Americi jednako kao i na Korejskom poluotoku. Popis posljedica nije bio nimalo dulji. Problem hrane i zbrinjavanja populacije iznenada ostale bez tehnologije bio je riješen najvećom mogućom hitnošću. Ljudi izvana su pratili i raspravljali o tome i izgledalo je kako misle da Pax per Fidem radi posao dobro i razumno.Dio objašnjenja zašto se sve tako lijepo razvijalo nalazio se, djelomično, u tomu što su se predloženi planovi razrađivali u tančine, Ranjitu je to bilo poznato. Tjednima prije udara, dva preživjela, stara nosača aviona natovarena su svim nužnim potrepštinama za nužnu opskrbu, dobrima koje su osigurale najvećim dijelom Rusija i Kina. Potpuno spremni, krenuli su prema Meksičkom zaljevu na "zajedničke vježbe", kako je to izneseno u rutinskom priopćenju Ministarstva obrane. Činjenica je međutim su već bili spremni i prije no što je jeka nuklearne eksplozije Tihog Groma zamrla. Čak je i Myra morala priznati da je sve dobro isplanirano.Besposličarili su u vrtu nakon nedjeljnog doručka, samo njih troje. Ranjit je provjeravao na računalu neke pojedinosti predavanja, a na drugom je Myra slušala vijesti, dok je Nataša, kojoj se bližio dvanaesti rođendan, uvježbavala skok unatrag u bazen. Myra je podigla glavu i uzdahnula. "Izgleda da će se sporazumjeti", poručila je suprugu. ""Sudan, Egipat i ostale zemlje koje ovise o vodama Nila."S razumijevanjem se nasmiješio. "I mislio sam da hoće." Istina je kako nije mislio ništa, a kamoli znao što će se dogovoriti, kada su predsjednici tih dviju država prije šest mjeseci mobilizirali svoje ne baš malene vojne snage, poslali armije da stanu jedna drugoj nasuprot i zveckaju oružjem. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda im je na to uputilo prijeteće upozorenje. "Nadam se da sada uzimaju Vijeće sigurnosti ozbiljnije, dok im Tihi Grom stoji nad glavom." Myra je

razmišljala na glas.Ranjit je demonstrirao koliko je pametan suprug time što nije dodao: "Nisam li ti tako rekao?" Izustio je samo: "Drago mi je što im uspijeva. Slušaj. Što kažeš na to da moj slijedeći seminar bude o Collatzovoj pretpostavci?"Myra je izgledala zbunjeno. "Nikada nisam za nju čula.""Naravno da nisi. Mnogi nisu. Stari Lothar Collatz nikada nije dobio zaslužen publicitet. Pokazati ću ti." Okrenuo je ekran kako bi oboje vidjeli. "Reci bilo koji manji broj, najviše do tri znamenke, premda vrijedi i za stvarno velike brojeve, ali predugo traje. Reci broj?""Evo, na primjer, osam.""Dobar. Podijelimo ga s dva i nastavimo tako, sve dok se ostatak ne bude neki cijeli broj.""Osam, četiri, dva, jedan. Na to si mislio?""Točno to. Čekaj malo da stavim na ekran.. .evo. To je nešto što zovemo pravilo broj jedan kod Collatza: - Kada imaš parni broj, podijeli ga s dva i nastavi tako dalje, sve dok ti ne preostane niti jedan parni. Uzmimo sada neparni.""Ovaj...pet?"Ranjit uzdahne. "Dobro, uzimat ćemo lagane primjere. Sada ćemo primijeniti pravilo broj dva. Ako je broj neparan, pomnožiš ga sa tri i dodaš jedan.""Petnaest.. .šesnaest", izračunala je."U redu. Sada imamo opet parni broj i vraćamo se na pravilo broj jedan. Pusti me da ti stavim na ekran."Kada je Ranjit hitro utipkao osam, četiri, dva, jedan pored ostalih svojih brojeva, Myta je podignula obrve. "Pa," izleti joj, "izgledaju jednako."Ranjit joj se široko nasmiješi. "O tomu i je riječ. Uzmeš bilo koji broj, čak i najveći koji možeš izmisliti, i radiš na njemu s ona dva pravila. Podijeliš s dva ako je paran, pomnožiš s tri i dodaš jedan ako je neparan i svaki puta dođeš do rezultata jedan. I kada je broj s kojim startaš povelik.. .čekaj, pokazati ću ti."Utipkao je neke programske upute na ekran i zadao broj dvadeset i sedam kao početni. Oba, zadana pravila su se primjenjivala i ekran je pokazivao: 81...82...41...123...124...62...31...93...94...47...141 ...142...71...213...2

14... 107..., sve dok Ranjit nije prekinuo postupak. "Vidiš kako izbacuje veće, pa manje brojeve? Čak je i zgodno za gledanje, a ponekada brojevi budu jako veliki. Neki ljudi u Carnegie Mellonu su došli do brojeva s više od petnaest tisuća znamenku, ali na kraju sve se svede na jedan."No," reče Myra povlađujući mu, "naravno da da. Zašto ne bi?"Ranjit ju je vatreno pogledao. "Mi, matematičari nemamo posla s intuicijski razumljivim. Hoćemo dokaz! Još 1937. godine stari Collatz došao je do ove pretpostavke, koja govori što će se dogoditi s bilo kojim brojem, sve do beskonačnog. Ali nikada nije dokazana!"Myra je odsutno potvrdila. "Zvuči kao dobra mogućnost." Tada je, zasjenjujući oči, pogledala prema bazenu i podigla glas: "Vrijeme je da prekineš, Taši! Nije dobro da se previše umoriš!"Ranjit je požurio kako bi dočekao svoju kćer s ručnikom, ali je i dalje promatrao suprugu. Naposljetku je upita: "Myra? Zvučiš pomalo odsutno. Nešto nije kako treba?"Uputila mu je pogled pun ljubavi, zatim se nasmiješila. "Da nije kako treba? Ne, uopće ne, Ranj. Samo.. .no, još nisam bila kod liječnika, ali sam gotovo sigurna. Mislim da sam ponovno trudna."

31Dani Nebeske Kuke

Za Myru de Soyzu Subramanian iznijeti drugo dijete bilo je još lakše nego prvo. Osim toga, njen suprug nije više dolazio kući s posla potišten zbog neuspjelih predavanja. Studenti su ga voljeli, on je volio njih i Dr. Davoodbhoy je bio nepresušan u pohvalama i zadovoljan. Bilo je lakše podnositi i vanjski svijet. O da, činilo se da nekoliko država ne namjerava odbaciti naviku stvaranja prijetećeg okružja za svoje susjede. Na sreću, nije bilo mrtvih.I, praćeni protestima Beatrix Vorhulst, napokon su se preselili u vlastitu, malu kuću - "malu" samo usporedimo li je sa zdanjem Vorhulstovih - nekoliko koraka udaljenu od jedne od prekrasnih širokih plaža otoka, na kojima je voda uvijek topla i dočekuje s dobrodošlicom. U vrijeme kada su se smjestili u svoju novu kuću, svijet koji ih je okruživao više nije izgledao toliko prijeteće. Mali Robert se brčkao u najplićem dijelu bazena, dok je Nataša otišla u

dublju vodu kako bi pokazivala svoju zavidnu (i, Ranjit je smatrao, očito naslijeđenu) vještinu plivanja ili kako se to već zove; ako nije od susjeda, koji je posjedovao jedrilicu klase Sunfish, dobivala poduku iz jedrenja. Ono što je u njihovom novom domu davalo posebno veliku udobnost bilo je posljedica odluke Mevrouw Vorhulst da im prepusti svog najboljeg kuhara i Na-taši dragu kućnu pomoćnicu kako bi za vrijeme trudnoće poštedjela Myru posla po kući.Druga pomoć, zbog koje Myrina trudnoća nije bila poput prve, došla je od strane Nataše, češće zvane Taši. Taši nije stvarala probleme. Kada nije osvajala odličja u plivanju, zasada samo na dječjim natjecanjima (ali je pratila natjecanja odraslih sa žarom u očima i s očitom nakanom) bila je zauzeta kao asistent svoje majke, pomoćnik i zamjenik. Uz takvu pomoć, Myra je imala velik broj sati na raspolaganju svakoga dana, koje je provodila hvatajući što se sve događa na polju umjetne inteligencije i samostalnih proteza.Pronašla je da se događa puno toga. Kada je došla do točke kada je počela procjenjivati svaki grč mišića u nadi da bi to mogao biti početak trudova, upravo bila je vrlo blizu da se zahukta u svojem poslu.Ali, naravno, tako nešto morat će pričekati. Do vremena kada će se i drugo dijete roditi, odbiti od sise, naviknuti na toalet i krenuti u školu, Myra će ponovno zaostati za svojim kolegama. Bilo je to neizbježno.Je li bila ljuta na taj tiranski zakon o podizanju djece? Nije bio pošten. Svakoj ženi koja je htjela dijete diktirao je da prihvati nepromjenjivu zadaću majke Prirode na određeno vrijeme, i da svoje kognitivne funkcije mozga makne na drugo po važnosti mjesto. Iza majčinstva. Proći će prilično značajan period vremena prije no što se vrati svojoj karijeri.Izgledalo je nepravedno. Ali je svijet bio kronično nepravedan u toliko mnogo toga da Myra de Soyza Subramanian nije imala strpljenja trošiti vrijeme na ljutnju. Koja je svrha prigovaranja? Doći će vrijeme kada će oboje njene djece poći na studij. Tada će se osjećati slobodnom koliko to ljudsko biće može biti, i imati će dvadeset, trideset, možda čak i pedeset produktivnih godina života za razjašnjenje zagonetki profesije koju je izabrala.Igra se zvala odgođeno zadovoljstvo. Ne moraju ti se sviđati pravila da bi po njima igrao. A, ovako ili onako, možda i osvojiš prvu

nagradu?

I Myra i Ranjit osjećali su se velikim pobjednicima kada je Robert Ganesh Subramanian rođen. Roditelji su se osjećali kao da su dobili jackpot s dva lijepa potomka. Robert je bio glasno, zdravo novorođenče koje je nabiralo težinu i snagu brzo, kako su Myra i Ranjit samo mogli poželjeti. Pokušao se okrenuti u svojem krevetiću čak ranije no što je pokušavala Nataša i odučio se od pelena skoro jednako rano. Svi njihovi prijatelji izjavljivali su kako je to najljepše dijete koje su ikada vidjeli i pritom nisu lagali. Robert je bio dijete za čiju bi sliku proizvođači dječje hrane masno platili da je stave na svoje proizvode.Zanimljivo, postojao je netko tko je volio bebu Roberta više i od njegovih roditelja. Ta osoba je bila mala Nataša, koja nije više bila toliko malena i već je pokazivala određenu naklonost za atletiku, učenje i navođenje svojih roditelja da joj pruže sve što je od njih zahtijevala.U ovom, određenom slučaju, bio je zahtjev da joj dopuste brigu o bebi Robertu.

Dobro, ne baš o svakoj njegovoj potrebi. Pogotovo ne o onima koje su uključivale situacije kada je doista grozno smrdjelo. Ali, oblačiti Roberta, gurati ga naokolo u kolicima, igrati se s njim - Nataša je zahtijevala privilegiju da preuzme takve poslove, i nakon kratkotrajnog oklijevanja zabrinuta Myra je udovoljila željama svoje kćeri i dopustilaZapravo je Nataša u tomu bila jako dobra. Kada bi Robert vrištao ili urlao, ona je bila ta koja bi protumačila značenje plača. A kada bi ga majka odvela, imala je svoj život i zabavu, školu ili dnevne vježbe plivanja ili bi vrijeme provodila s prijateljima... što je najčešće kombinirala, tako da su joj se prijatelji pridruživali na bazenu ili je Ranjit drijemao pokraj nje dok je učila engleske glagole ili povijest Indije i njenih pratećih država.Sve to je, ponajviše, dobro dolazilo Myri. Kako ju je Nataša oslobodila velikoga dijela posla oko podizanja Roberta, Myra nije zaostala koliko se bojala da će zaostati na polju istraživanja umjetne inteligencije. A što je bilo dobro za Myru, bilo je dobro i za Ranjita,

koji ju je volio i kojeg je neočekivano oduševljavala, ništa manje od trenutka kada su se vjenčali.Da zaključimo, sve se odvijalo dobro za Ranjita Subramaniana. Dovoljno je bilo održati jedan seminar po semestru, tako je odredio Dr. Davoodbhoy, ali iako je bio samo jedan, bilo je puno polaznika. Ranjitova predavaonica sada je bila velika poput onog ogromnog kazališta u kojemu je drhtao od znatiželje slušajući priče Jorisa Vorhulsta o svjetovima Sunčevog sustava. Nikada više Ranjit nije imao samo po dvadeset studenata. Sada ih je imao po stotinu. Što ga je, kako ga je Dr. Davoodbhoy uvjerio, dovelo do luksuza da stekne vlastitog asistenta, onu istu, gorljivu mladu ženu, Ramyu Selgado, koja je stekla svoju diplomu, a obogatila je njegov drugi seminar. Što mu je omogućilo slobodu da provodi vlastita "istraživanja" pri kraju svakoga semestra. U povjerenju, Davoodbhoy mu je rekao kako to znači da se može prihvatiti bilo kojeg dokaza koji bi dao svojim studentima u zadatak.Da, Ranjit je shvatio kako je došlo vrijeme da krene u upoznavanje svijeta kojem pripada. Namjeravao je to poduzeti još od vremena kada ga je Myra korila kako je previše ograničen samo na poznati okoliš.Ta ideja ga je privlačila više no nekoliko godina ranije, a čak su i turistička putovanja po svijetu postala zanimljiva nakon Tihog Groma. Mogli bi, ha primjer, poći na krstarenje Nilom, za kojim je Myra čeznula od desete godine; i Sudan i Egipat su raspustili velik dio svojih vojnih postrojbi, dok su ekolozi pozvani od strana svih zemalja koje su imale pravo korištenja vode Nila, radili na zadovoljavanju ljudskih potreba, a ne pohlepe. Subramaniani bi mogli pokazati djeci London ili Pariz ili Rim. Mogli bi posjetiti norveške fjordove ili prašume Amazone; zapravo su mogli ići kamo bi poželjeli. Međutim, dogodilo se slijedeće: dok su prelistavali prospekte za putovanja dobili su poruku od Jorisa Vorhulsta, u kojoj je pisalo:Majka mi je rekla kako ćete dobiti godišnji odmor. Bit ću dolje, kod terminala, najmanje tjedan dana, počevši od prvoga dana slijedećeg mjeseca. Zašto ne dođete vidjeti dokle smo došli?"To bi bilo zabavno!" složila se Myra. Na što je Nataša dodala: "I te kako!" Čak je i Robert, pridržavajući se za Natašinu stolicu i prateći sve što se govori, nakon što mu je Taši njihovim načinom sporazumijevanja objasnila, potvrdio. I tako se četveročlana obitelj

počela pripremati za svoje prvo zajedničko putovanje.

Nije samo Vorhulstov poziv potaknuo Ranjita da planira obilazak terminala Nebeske kuke. Bila su dva razloga za to, a prvi je bio Savjetodavni odbor, u koji ga je Vorhulst uveo prije lijepog broja godina. Dužnost je bila nezahtjevna, kako mu je i obećao. Nije trebalo nazočiti nikakvim sastancima, niti glasovati o nekom spornom pitanju; pošto, ako su i postojali kakvi problemi dovoljno sporni da zahtijevaju odluku, donosili su je oni koji su u biti nadzirali cijeli pothvat: vlade Kine, Rusije i Sjedinjenih Američkih Država. Ranjitu su slali samo mjesečne izvještaje o napredovanju projekta. U njima se naslućivala čvrsta ruka Velike trojke. Većina svakog izvještaja bila je strogo povjerljiva, a i u takvima su dijelovi jednostavno bili izostavljeni i nadomješteni kriptičnom riječju: napreduje. Gradilište je posjetio tek nekoliko puta, a obilasci su bili površni. Bi li znao više da se dulje zadržavao u tim prigodama, Ranit nije mogao tvrditi, ali je žudio da to otkrije.Drugi razlog je iznenadio i samoga Ranjita. Subramaniani nisu posjedovali automobil. Myra i Ranjit svugdje su išli biciklom, ponekada i s Natašom, koja je veselo okretala pedale ispred njih, i s Robertom vezanim u dječjoj sjedalici iza oca. Ako su trebali više od toga, uvijek su na raspolaganju imali taxi. Sveučilište im je obećalo posuditi automobil za put i Ranjit je preuzeo ključeve od nasmijanog Dr. Davood-bhoya. "Ovaj je posebno za vas", rekao je. "Poslao ga je Pax per Fidem. Nova izvedba iz Sjeverne Koreje. Sa svim onim genijima koje su koristili za razvijanje oružja, a sada su slobodni za smišljanje novih, ljudima potrebnih stvari. Izmislili su već puno toga." A kada Je objasnio što sve živahni, mali četverosjed može, Ranjit se vratio Myri, cerekajući se od zadovoljstva."Donesi veliki vrč vode!" naredio joj je, kada se parkirao pred njihovom kućom. Zbunjena, poslušala ga je. Još više je bila zbunjena kada je ceremonijalno skinuo poklopac spremnika za gorivo i u njega nalio vodu. A kada je upalio motor i slušao s ugodom njegovo predenje, bila je potpuno zapanjena.Objasnio joj je kao što je i njemu Dr. Davoodbhoy. "Bor", objašnjavao je. "Zovu ga Abu-Hamedov pogon, po ne znam kome, možda po osobi koja ga je smislila. Znaš da element bor toliko žudi za

kisikom da ga izvlači ravno iz spojeva kao što je voda? A kad iz molekule vode makneš kisik, što ostane?"Myra se uvrijeđeno namršti. "Vodik, ali..."Smijući se, stavi joj prst na usne. "Ali je bor stravično skup, a izgaranje goriva na bazi ugljika toliko jeftinije da se nitko nije s ovime zamarao. Evo ga ipak! Pronašli su kako obnavljati bor, tako da se može upotrebljavati ponovno. I mi vozimo auto koji ne da malo zagađuje, već ne ispušta u zrak ništa!""Ali...", opet započne Myra. Ovoga puta zatvorio je usne svoje supruge svojima."Dovedi Natašu i Roberta, molim te", ulagivao joj se. "A naša prtljaga? Pa da vidimo kako naš pogon na vodik radi."Ispalo je da radi sjajno. Dva puta su se morali zaustaviti, kako bi natočili vodu u tank za gorivo, praćeni zaprepaštenim zurenjem ljudi koji su se našli na crpkama za gorivo na kojima su zastajali, ali se autić ponašao poput bilo kojeg vozila na fosilno gorivo.Još su uvijek bili deset kilometara udaljeni od terminala kada je Robert ispustio jedan od onih krikova koji su zaustavljali srce. Myra je nagazila na kočnice, ali nije se radilo o nečemu opasnome. Bio je to uzvik oduševljenja. Razumijevalo se: "Pauk! Brzo penje! Puno, puno, puno!" Robert je naime pokazivao prema kabelu Nebeske kuke, jedva zamjetljivom kroz zablješćujuće Sunce. Ono što je nosio, jednom kada si znao kamo gledati, bilo je dovoljno vidljivo. Vidjeli su se kontejneri s teretom, prikvačeni jedan iza drugoga, kako se penju prema gore i nestaju u najdoljnjem sloju oblaka.Cesta koja je vodila do terminala išla je paralelno sa željezničkom prugom i dok su mu se približavali, uz njih je upravo prolazio vlak natovaren s točno četrdeset i dva automobila, toliko ih je Nataša oduševljeno pobrojala; prešao ih je i iščeznuo u jednom od ogromnih hangara terminala. Na ulazu za automobile stajali su čuvari koji su propustili obitelj Subramanian s prijateljskim pozdravom i pokazali im put do VIP parkirališta.Tamo ih je dočekala zgodna Azijka, koja se predstavila kao asistentica Dr. Vorhulsta. "Inženjer Vorhulst jedva čeka da se nađe s vama", obavijestila ih je, "ali je mislio da ćete doći tek sutra. Još je na putu. Želite li nešto pojesti?"Baš kad je Ranjit otvorio usta da kaže kako je to dobra ideja, kad ga

preduhitri brzi odgovor njegove supruge. "Ne još. Ako bismo mogli prvo malo razgledati..."Naravno da su mogli. Samo su upozoreni da izbjegavaju hangare u kojima se tovari i, naravno, da se paze kamiona i traktora koji su raznosili ili vukli naokolo neprepoznatljive dijelove i komade nedvojbeno zanimljivih predmeta.Ranjit je sve to promatrao s blagim nerazumijevanjem. "Sve bih dao da saznam što su neke od ovih stvari", informirao je svoju obitelj.Mlada Nataša je napućila usne. ""Ovako," počela je, "u ovoj ambalaži s komadićima stiropora nalazi se upaljač za pokretanje ionske rakete. Mislim da su u bali pokaj nje karbonske nanocijevi u obliku membrane, rekla bih da su vjerojatno dijelovi solarnog jedra..."Ranjit se otvorenih usta zagledao u kćer. "Kako to znaš?" pitao juje.Nasmijala mu se. "Dok ste vi razgovarali s onom gospođom, Robert i ja smo švrljali uokolo i pročitala sam što piše na tovarnim listama. Mislim da tamo gore sastavljaju svemirske brodove!""I potpuno si u pravu, Taši!" začuo se poznati glas iza njih. "Imamo ih nekoliko gore!"

Joris Vorhulst nije htio čuti prigovor; htio je jesti, i to pristojnu šrilankanšku hranu, a ako se njima ne jede, mogu gledati njega kako jede. Naime, ustanovilo se je pet tjedana proveo na Nebeskoj kuki i upravo se vratio s nadzora sastavljanje tih istih svemirskih brodova čije postojanje je otkrila Nataša."Nebeska Kuka je zaista počela predano raditi", sav sretan im priopći. Dva robotski upravljana raketna broda koja su već stavljena u pogon, radila su kao sakupljači otpada. Zadatak im je bio da pročešljavaju niske staze u potrazi za napuštenim satelitima ili čak i odbačenim spremnicima za gorivo, koje su u prijašnjim vremenima Rusi ili Amerikanci ostavili za sobom. Kada bi ih pronašli, namontirali bi im solarna jedra, kompjutorski upravljana, a program ih je navodio prema Grand Centralu. Tamo su ih rastavljali. Tako više nisu bili opasni, lutajući ubojice. "Kuka je odlična za otpremanje materijala s tla," govorio je Vorhulst, punih usta."To si radio gore, na stazi? Skupljao smeće?""Ne. zapravo," odgovori, "išao sam se uvjeriti da je treći brod

spreman za pokret. Taj ide na Mjesec. Poznato vam je kako su roboti-istraživači bili vrlo zaposleni ondje posljednjih nekoliko godina? I da su otkrili veliki broj onih cijevi od lave o kojima sam pričao na predavanjima iz astronomije?""Zapravo," požalio se Ranjit, "ne znam. Izvještaji o radovima koje mi šalje Vijeće su prilično šturi.""Da," složio se Vorhulst, "znam da jesu. Nadamo se da će Velika trojka napokon malo popustiti s tom tajnovitošću. One cijevi će sve promijeniti. Jedna od njih je točno ispod tla Sinus Iridium - Dugin zaljev. Predivna je. Osamnaest stotina metara duga, i treći brod će nositi strojeve potrebne za njeno hermetičko zatvaranje. Društvo za razvoj Mjeseca ima planove za tu cijev. Velika trojka želi turiste, eto, sada znate."Myra je bila skeptična. "Turiste? Zadnje što znam je ono o jedanaest ljudi koji su boravili u koloniji na Mjesecu, a potrošeno je čitavo bogatstvo samo da ih se nahrani i opskrbi zrakom za disanje."Vorhulst se nasmije. "Da, ali bilo je to u vrijeme kad je opskrba išla gore raketama. Sada imamo Nebesku Kuku. Ne brinite, bit će turista! A, kako bi im dali primamljiv razlog da tamo i odu, Velika trojka je potegnula neke veze i sklopila dogovor s Olimpijskim odborom."Nataša, dosad neuobičajeno tiha, odjednom upita: "Kakav dogovor?""O održavanju nečega što nije moguće na Zemlji, Tashy. Gledajte, Mjesečeva gravitacija je samo šestina one koja vlada na površini Zemlje. Što znači da će onoga trena kada se bilo tko bude počeo baviti nekim sportom na Mjesecu, svi dosadašnji rekordi koji uključuju trčanje ili skakanje biti oboreni. Nisam siguran je li cijev ispod Sinus Iridium uopće dovoljno visoka za skakače u vis."Na Ranjitu se vidjelo da sumnja u sve to. "Misliš li da će ljudi putovati nekoliko stotina tisuća kilometara samo kako bi gledali nekog atletičara koliko visoko može skočiti?""Mislim", inzistirao je Vorhulst. "Tako misli i Društvo za razvoj Mjeseca. I to nije vrhunac svega. Što kažete na natjecanje koje na Zemlji nije moguće prirediti? Poput natjecanja ljudi u letjelicama koje pokreću snagom vlastitih mišića?"Ako je očekivao odgovor od Ranjita, bio je razočaran u tome. Najednom se začuo lom posuđa, jer je Nataša skočila na noge. "Ja sam spremna!" gotovo je zaplakala. "Želim ići! I pobijedit ću, vidjet

ćete."

32Natašino zlato

I otišla je tamo. Ne odmah, naravno. Mnogo toga je trebalo napraviti kako bi se omogućile prve ikada održane Olimpijske igre na Mjesecu. Jako puno na samom Mjesecu, na primjer; isto tako podosta na Nebeskoj Kuki, kako bi bila u stanju nositi putnike s razumnim očekivanjem da stignu živi na odredište. Sada, kada su izvještaji postali bolji, Ranjit ih je gutao čim ih je dobio. Sav onaj zanos svemirskog kadeta, koji je u njemu probudio Joris Vorhulst, opet ga je obuzeo.Na sreću za Ranjitov duševni mir, činilo se kako je svijet uzeo zalet prema boljem. Druga doza Tihoga Groma natjerala je neke od najne-obuzdanijih svjetskih vođa da se suzdrže. Njegovi seminari odvijali su se dovoljno dobro da Dr. Davoodbhoy ostane zadovoljan, a njegova mala obitelj pružala mu je nepogrešiv užitak.Pogotovo Nataša. Srednja škola nije bila nikakav problem za nju; a nazirale su se i Mjesečeve olimpijske igre, kako je Dr. Vorhulst i obećao. Trening za njih nije bio lagan. Prema njemu su treninzi atletičara za svaku drugu Olimpijadu izgledali poput desetominutnog jutarnjeg aerobika za skidanje trbuščića.I, naravno, Nataša nije bila jedina koja se pripremala za športsku borbu bez premca do tada. Diljem cijelog svijeta mladi atletičari i atletičarke čeznuli su za tim da se dovoljno pripreme za taj letački šport. Kako je treninga obavljan pod tiranijom zemljine gravitacije od 1 g, zahtijevao se dobar dio domišljatosti.Bila su dva načina letenja pomoću snage mišića. "Balonaši" su vjerovali u upotrebu spremnika s plinom, raznih oblika, koji bi održa-vali atletičare u zraku, a ovi bi svu snagu mišića upotrijebili samo za pokretanje propelera i kretanje prema naprijed. Nebeski biciklisti su, za razliku od toga, svoje mišići radije upotrebljavali za sve, uključivo i podizanje s tla. Za njih su proizvođači sportske opreme u kratkom roku izumili cijelu paletu naprava pokretanih nogama. Zahvaljujući nanocijevima od ugljika C60, istim molekulama koje su omogućile Nebeskoj kuki da postane način transporta u svemir, te naprave su bile

toliko lagane da ste ih i na Zemlji mogli podići jednom rukom - na Mjesecu, jednim prstom!Ono što ni jedan od tih ambicioznih atletičara nije imao, bila je pravo vježbalište sa šestinom zemaljske gravitacije. Snalazili su se najbolje kako su znali, najčešće upotrebljavajući pomagala koja su koristili za oduzimanje težine, kako bi postigli izjednačavanje s težinom na Mjesecu. Sve to je značilo kako nisu bili u potrazi samo za genijalnošću. Zahtijevalo je to i velike sume novaca.Što znači da će kupovna moć jednog profesora biti za to nedovoljna. No dogodilo se da su Natašine potrebe naišle na razumijevanje i potporu Šrilankanaca na visokim pozicijama. I oni koji nisu nimalo marili za šport, bez pogovora su posvetili pažnju činjenici da je upravo Šri Lanka postala svjetski ulaz u svemir. Novac je pritjecao, i u predgrađu Colomba je sagrađena velika dvorana. U njoj je Nataša do mile volje trenirala nebeski biciklizam.Dvorana je bila udaljena deset minuta vožnje od njihovog doma, pa je Natašina obitelj često bila nazočna u svojstvu gledatelja. Ponekada i više od toga: Robert je rado promatrao svoju veliku sestru kako okreće pedale cijelim putem preko "neba" dvorane, još mu se više sviđalo kada bi koja od sprava bila slobodna. Tada je i Robert dobivao priliku da "poleti".Razumije da nije samo Nataša upotrebljavala tu dvoranu. Kandidati, puni nade, sa svih dijelova otoka molili su za priliku da provjere svoju vještinu na njenim spravama i više od trideset njih ju je i dobilo. Ali je Nataša Subramanian bila ona koja je sve konkurente redom pobjeđivala.I, onoga dana kada je reprezentacija Šri Lanke konačno okupljen na terminalu Nebeske kuke kako bi ih podigli u njihov prvi doživljaj svemira, nade cijelog otoka u pobjedu polagane su u Natašu.

Kada je Myra pogledala cijene turističkih agencija koje su reklamirale put na Mjesečeve olimpijske igre, počela je soptati. "Ranjite," zastenjala je, jednom rukom pritišćući srce, "Ne možemo pustiti Taši da se natječe bez nas, ali kako ćemo do tamo?"Ranjit, koji je očekivao takve cijene, požurio se da je umiri. Obitelji natjecatelja imale su pravo na solidan popust. Kao i članovi Savjetničkog odbora kojemu je pripadao i kada se zbroje ta dva

popusta, cijena karata nije više bila pretjerana.U svakom slučaju, ne nemoguća. Shodno tomu, na terminalu su se, kao putnici, pojavili Myra, Ranjit i mali Robert. Gotovo svi stanovnici svijeta gledali su ushićene nove priče koje su pratile napredak Nebeske Kuke u prijevozu putnika. Znali su kako se koriste kapsule za putnike i koji je to osjećaj kada se dižeš put neba ujednačenom brzinom.Jedino im se nije sviđalo koliko to sekundi, čak i tom brzinom, treba da bi od Šri Lanke došli na Mjesec. To nije bio izlet za vikend.U prvih šest dana dospjeli su tek do nižega Van Allenovoga pojasa i tada su Subramaniani, zajedno s ostalim obiteljima-suputnicima, prezimenom Kai, Kosbas i Norvežanima, požurili u sklonište za zaštitu od radijacije. Sklonište je komora, smještena unutar kapsule, imalo je trostruke zidove i dio za spavanje i sanitarije. Sanitarije su imale toalete, njihov naziv "kupaonica" bio je dobra šala; i dvadeset, da, slovom i brojem - dvadeset uskih ležaja naguranih u redove po pet njih. Kada je trebalo otići u skloništa, sve što se smjelo ponijeti bio je tanak, za Nebesku kuku napravljen kombinezon (nevjerojatno lagan - da se uštedi na teretu i nepropustan za mirise, koliko je tvornička tehnologija u stanju proizvesti gusto tkanje - pošto nije postojala mogućnost pranja); svoje lijekove i sebe. Ništa drugo. Barem skromnost, ako drugo ne.Robertu se sklonište nije sviđalo. Niti Kaisovom unuku. Ni Ranjitu, također. Unutar skloništa vapio je za većom (iako minimalno većom) slobodom kretanja unutar nezaštićene kapsule, s njenim tamnim kutovima i trakama za hodanje i prozorima - visokim, uskim i debelim, ali se kroz njih moglo nešto i vidjeti. Najviše je čeznuo za njihovim prijašnjim ležajevima, koji su imali posebno svjetlo i ekran i mjesta, gotovo dovoljno da se okreneš, premda ne više no u prosječnom mrtvačkom kovčegu. Ali dovoljno da si tu i tamo priuštiš društvo, pod uvjetom da si s tim društvom u posebno intimnim odnosima.Prvi boravak u skloništu trajao je samo četiri dana. Onda, opet, otvoreni Svemir... slijedećih devet dana, kada su se zvučni signali opet oglasili i došlo je vrijeme otići ponovno u sklonište, kako bi ih zaštitilo od gornjeg Van Allenovog pojasa.Putovanje u svemir postalo je moguće za svakoga. Premda ne i

lagano. I, priznajmo, ne baš ni ugodno.

Dogodilo se nešto zgodno kada su izašli iz vanjskog Van Allenovog pojasa. Robert je potrčao prema svom omiljenom mjestu, dva metra dugoj traci debele plastike, koja je bila njihov glavni prozor u svemir.

Myra se odmah popela na traku za vježbanje, dok je Ranjit razmišljao o uvlačenju u osobni ležaj, kako bi nesmetano odspavao, kada se Robert vratio, odskakujući i vrišteći od sreće. Uzbuđenog Roberta bilo je teže razumjeti negoli smirenoga. Myra i Ranjit su uspjeli razumjeti riječ "riba". Robert nije mogao ili nije znao objasniti više od toga, a Nataša nije bila pokraj da prevela. U blizini se stvorila trogodišnja djevojčica, iz jedne od obitelji koje su sa njima dijelile kapsulu. Kratko i u tišini je slušala njihov razgovori tada je, i dalje bez riječi, uzela Roberta za ruku i odvela ga i pokazivala mu nešto što je Myra prepoznala kao tai chi.Zvala se Luo, kći para iz Taipeia, suputnika u kapsuli. Članova obitelji Kai je bilo šest sve u svemu, uključujući postarije majke gospodina Kaia i gospođe Kai. Vodili su posao s hotelima, koji ih je napravio vrlo bogatima, kakvi su i trebali biti prvi turisti koji su si mogli priuštiti ovakvo putovanje. A na takve se i računalo. Slična obitelj je bila iz Sjeverne Koreje, te mladi par iz Kazahstana. Norvežani nisu pripadali takvima, bili su, poput Subramaniana, roditelji i najbliži rod jednom od svojih najboljih skakača i time uživali popust.Ono što je bilo loše kod tih sedamnaest ostalih ljudskih bića s kojima su dijelili kapsulu, je što nitko od njih nije govorio engleski, a kamoli tamilski ili singaleški. Mlađa gospođa Kai je tečno govorila francuski, tako da je Myra ipak imala nekoga za razgovor. Ostali su međusobno govorili ruski, kineski i neki jezik za kojega je Ranjit mislio da prepoznaje kao njemački; niti jedan mu nije koristio.Barem ne u početku. Ono čega su imali na pretek, bilo je vrijeme. Tjedni će proći do sredine penjanja, još tjedni do krajnje točke, s koje će se njihova kapsula biti izbačena na stazu prema Mjesecu, i tada, samo dan ili dva do spuštanja na Sinus Iridium.Za vrijeme posljednje etape, Subramaniani se nisu micali više od nekoliko koraka od ekrana koji je prenosio vijesti, jer su na Mjesecu

počela prednatjecanja, s eliminacijama. Posljednja utrka bila je jedan na jedan; jedan letač s krilima protiv jednoga s balonom. Sedam letača je otputovalo kako bi se ogledali u natjecanju.. .i dok su Subramaniani dovršavali svoj posljednji dio leta, s divovskim Mjesecom obješenim pred prozorima, slušali su kako njihovu kćer proglašavaju pobjednicom prednatjecanja.Do toga vremena su već svi odrasli naučili po koju riječ iz ostalih jezika i upotrijebili su ih kako bi čestitali Subramanianima.

Nataša je dočekala svoju obitelj kod lifta, na površini Olimpijskoga naselja, pričljiva, sretna i, Ranjit je bio prilično iznenađen time, u pratnji visokog mladića boje kave, iz Brazila. Oboje su nosili minimum odjeće, poput svih ostalih u ovom boravištu, u kojemu je temperatura postojano održavana na 23° C. "Ovo je Ron", predstavila ga je roditeljima. "Skraćeno od Ronaldinho. On je trkač na sto metara."Tek kada su Myra i Ranjit za probu pokušali vidjeti svoju kći očima Ronaldinha iz Brazila, uvidjeli su da je njihova petnaestogodišnja curica počela sličiti na privlačnu odraslu ženu. Na Ranjitovo iznenađenje, Myra se nije uzbuđivala. Rukovala se s Ronaldinhom s očitom i istinskom toplinom, dok je mali Robert obratio pažnju na trkača tek toliko da mu pokaže da se makne s puta i onda s urlikom skočio u ruke svoje velike sestre.Nakon što je prekrila vrh Robertove glave poljupcima, Nataša je šapnula nešto Ronu na uho, što je on kimanjem potvrdio. Obratio se njenim roditeljima: "Bilo mi je zadovoljstvo upoznati vas", i otišao, dugim, razvučenim koracima, usporenim pokretima, hodom na koji je prisiljavala gravitacija Mjeseca."Mora vježbati", rekla im je Nataša. "Moja utrka je sutra, njegova tek u srijedu. On će uzeti vaše torbe i odnijeti ih u sobu, a mi idemo pojesti nešto pristojno." Vodeći Roberta za ruku, pokazivala im je put. Uz Natašinu pomoć, dijete je brzo naučilo pristojno oponašati Ronov način hoda. Ranjit nije bio te sreće. Shvatio je da mu je lakše, iako manje graciozno, izvoditi skokove od jedne točke do druge.Nisu morali ići daleko i bilo je vrijedno napora kada su stigli. Hrana nije bila nimalo slična onim splačinama na istiskivanje u kapsuli Nebeske kuke, bila je kakvu bi svatko poželio: salata, nekakvo meso,

možda svinjski but, nasjeckano i oblikovano u popečak, svježe voće za desert. "Najviše toga dolazi brodovima sa Zemlje," pričala je Nataša, "a jagode i većina salata uzgaja se u drugoj cijevi." Nije im se slušalo o hrani. Htjeli su saznati što je Nataša radila i kako se osjećala. Ona je pak htjela čuti sve o putu i slušala ih je s određenom strpljivošću i zanimanjem veterana koji je sve to već prošao. Zainteresirala se puno više kada su joj ispričali za Robertovu kriku i riječ "riba", ali kada ga je o tomu potanko ispitivala u njihovom osobnom dijalektu, bio je zauzet svojom torticom i nije mu se odgovaralo. "Rekao mi je samo da je vidio nešto kroz prozor, nalik na ribu. Neobično. Neki ljudi ovdje su pričali kako su, također, vidjeli nešto dok su putovali ovamo."Myra zijevne. "Najvjerojatnije zamrznuti urin astronauta.", pospano je izustila. "Sjećate se priča o tomu kako je posada Apolla vidjela ono za što su mislili da su svemirske krijesnice? U svakom slučaju, rekla si da imamo sobu? S pravim krevetom?"

Kako je Nataša i rekla, imali su, i to ne bilo kakav krevet već krevet širine dobrih devedeset centimetara, što znači da su Myra i Ranjit imali dovoljno prostora da spavaju zagrljeni. Čim su ga ugledali, nisu mogli odoljeti. "Samo da malo zaklopim oči", rekao je Ranjit u sebi, grleći jednom rukom suprugu, koja je već spavala. "Onda ću ustati i istražiti ovo fascinantno mjesto, no, nakon što se istuširam kao čovjek..."To je bila njegova definitivna namjera. Tako da nije bila njegova pogreška što se probudio tek kada ga je njegova supruga nježno prodr-mala za rame i probudila ga. "Ranj? Znaš li da si spavao četrnaest sati? Ako sada ustaneš, stići ćeš pojesti doručak u miru i razgledati cijev, prije no što tvojoj kćeri počne utrka."

Neka olimpijska natjecanja su pratilo je stotine tisuća ljudi. Gledatelja koji su osobno pratili prve igre na Mjesecu bilo je bitno manje. Jedva su popunili osamnaest stotina laganih stolica, koje su se penjale zidovima cijevi, a Subramaniani su imali sreće i dobili mjesta niti trideset metara udaljena od linije cilja.Dok su hodali stazom do njih, Ranjit se osjećao sjajno kao nikada u životu. Dobar dugi san, tuširanje na brzinu u pravoj, iako recikliranoj,

vodi - tek trideset sekundi tuša, koliko je brojilo dopuštalo, dovoljno da se potpuno namočiš - i hitro razgledavanje naokolo obilježili su sjajan početak dana. Iznenadio se što četvrti za stanovanje nisu bile u gigantskoj cijevi, sa stadionom; već u manjoj pokraj te. Povezivao ih je tunel prokopan u tu svrhu.Ali, bio je ovdje! Na Mjesecu! Sa svojom obožavanom suprugom i sinom, na dan koji bi mogao postati najsretniji dan njegove obožavane kćeri!Iako je umjetno održavan zrak u tunelima imao atmosferski tlak tek polovine onog na površini mora na Zemlji, bio je u dodatno, i dovoljno, obogaćen kisikom. Doduše, to je bilo važnije Natašinom suparniku balonašu Piperu Duganu, njego njoj. Pri mjesečevoj gravitaciji, od jedne šestine zemaljske, još uvijek je mu trebao obujam od tridesetak kubičnih metara vodika, da bi se podigao. Bio je Australijanac. Kada je ušao, s tri pomoćnika na užadima kako njegova naprava ne bi odletjela, aerodinamični cilindar je lebdio iznad njega.Čim je Dugan ušao, nevidljiv orkestar je zasvirao ono za što je Ranjit u programu pročitao da je nacionalna himna Australije, na što je većina gledatelja na suprotnoj strani cijevi poludjela. "Oho!" šapnula je Myra Ranjitu na uho. "Mislim da ovdje nema isto toliki broj šrilanka-naca da podrže Taši!"

Naravno da ih nije bilo, ali je tu bio veliki kontingent susjednih Indijaca i još više onih bilo koje nacionalnosti, koji su jednostavno navijali za mladu djevojku s malog otoka. Kad je Nataša zauzela startni položaj, imala je i ona pomoćnika koji je nosio nešto nalik na bicikl bez kotača, s krilima toliko tankima da su nalikovala na paučinu. I za nju je svirana glazba - ako je to bila himna Šri Lanke, za Ranjita je bila novost, nije znao ni da je imaju - no zaglušila ju je vika gledatelja. Vikanje se nastavljalo, dok su pomagači privezivali sudionike utrke za njihove naprave. Piper Dugan je visio ispod svog spremnika s vodikom, s rukama i nogama slobodnima za okretanje pedala. Nataša je sjedila pod nagibom od četrdeset i pet stupnjeva na sjedalu svoga nebeskog bicikla.Glazba je zaustavljena. Vika je zamrla. Ubrzo je nastala potpuna tišina... koju je probio oštar zvuk startnoga pištolja.U samom početku, Duganov cepelin poveo je u ravnoj liniji prema

naprijed, dok je Natašin bicikl propao pet-šest metara, dok nije uspjela dobiti na brzini.Tada je počela nadoknađivati razmak i pretjecati svoga suparnika.Utrku su vozili rame uz rame gotovo do kraja stadiona, oba natjecatelja bučno su bodrili svi gledatelji - ne samo malena skupina koja je uživo pratila utrku već deseci i stotine milijuna ljudi u Sunčevom sustavu koji su posjedovali ekrane.Dvadeset metara prije cilja Nataša je prestigla suparnika. Kad je prešla liniju cilja s lijepom prednošću; urlici, vrištanje i povici osamnaest stotina gledatelja u cijevi bili su najglasniji zvuči koje je Mjesec začuo u dugim eonima svoga postojanja.

Povratak na Zemlju bio je jednako dugotrajan i podjednako zahtjevan kao i put prema gore, ali sada su imali Natašu pokraj sebe, a Nataša je imala svoj pobjedničke trofeje.Koji su bili nadasve impresivni, kada ih se posloži zajedno. Činilo se kako se njen osobni ekran nikada ne gasi, dolazile su poruke s čestitkama od gotovo svakoga koga je poznavala, kao i od velikog broja ljudi koje uopće nije. Među njenim čestitarima našli su se i predsjednici Rusije, Kine i SAD, da i ne spominjemo vođe gotovo svake zemlje - članice Ujedinjenih Naroda. I dr. Dhatusenu Bandaru, u ime Pax per Fidema i svakoga od njenih starih učitelja i prijatelja, uključujući i roditelje prijatelja. Jedna joj je bila posebno draga, od Beatrix Vorhulst, kojoj se priključilo sve njeno domaćinsko osoblje. Nećemo spominjati one koje su od nje zahtijevali ponešto: programe vijesti koji su tražili intervjue i predstavnike desetaka pokreta i dobrotvornih organizacija koji su je molili za doprinos. Naposljetku, Međunarodni Olimpijski odbor je svojem novom šampionu obećao sudjelovanje u planiranoj utrci svemirskih letjelica sa solarnim jedrom, pokretanih energijom Sunca; koja će se održati čim na stazama oko Zemlje Odbor skupi dovoljno takvih letjelica i kada se nađe vremena za to, između hitnijeg posla, to jest naseljavanja Sunčevog sustava. "Izgleda da Velika trojka vrši pritisak na njih, mogu se kladiti na to", poručila je Myra obitelji. "Sve bi htjeli odjednom i brzo, zbog vlastitih potreba."Suprug ju je potapšao po ramenu. "A koje bi to potrebe bile?" pomirljivo je zapitao. "Kako ih ti prosuđuješ, zapravo posjeduju sve

što su i htjeli."Myra je frknula nosom na to. "Pogledaj!" rekla je, jer ono što se vidjelo, nije trebalo i izgovoriti.Približavali su se gornjem Van Allenovom pojasu i količina poziva i poruka je dovoljno opala kako bi i neki od njihovih suputnika mogli obaviti svoje, do tada onemogućene, pozive kući. Ovoga puta kapsulu su dijelili sa šesnaest osoba: dvije obitelji imućnih Bugara i desetak jednako potkoženih Kanađana. Ranjit je osjećao obavezu da se ispriča suputnicima za Natašino bezobzirno zauzimanje komunikacijske mreže. Nisu se ljutili zbog toga. "Bog je blagoslovio", odgovorila mu je starija Kanađanka. "Ovako nešto se ne događa često u životu mlade djevojke. Ionako smo imali otvoren pristup kanalima s vijestima. Uglavnom poplava priča o letećim tanjurima, ali jeste li čuli za Egipat i Sudan?"Ne, Subramaniani nisu čuli, a kada su poslušali, obradovalo ih je kao i sve ostale. Sudan i Egipat ne samo da su se dogovorile o pravednom korištenju vode Nila, već su se obje zemlje, na naglo raspisanim referendumima izjasnile za transparentni međunarodni nadzor.Upravo u tom trenu oštro su se oglasila upozorenja za nadolazeću radijaciju i došlo je vrijeme da odu još jednom u sklonište.Ranjit je slegnuo ramenima i krenuo prema skloništu među prvima, slijedila ga je Nataša s Myrom pod rukom i razgovarajući s jednom od kanadskih djevojaka.Nekoliko minuta je trajalo dok je njih dvadeset provjeravalo svoje ležajeve, dok su zvukovi upozorenja cijelo vrijeme odzvanjali. Myra je rastresala ono što bi navodno trebao biti jastuk, a kada se zaustavila, pogledala naokolo i zatim zazvala: "Gdje je Robert?"Odgovorila je jedna od Kanađanki. "Prije minutu je još stajao pokraj vrata."Nije morala ništa više reći. Ranjit je već potrčao kroz vrata, vičući Robertovo ime glasnije od vrištećih upozorenja. Nije mu trebalo dugo da pronađe sina, koji je sa zanimanjem promatrao kroz prozor višebojnu zamagljenost koja je predstavljala Van Allenov pojas i nije trajalo dugo dok ga je dovukao u sklonište, zalupivši vratima za njima. "Dobro je", uvjerio je obitelj i ostale, koji su se zabrinuto okupili pokraj vrata, zajedno, kao inače. "Pitao sam ga koga vraga tu radi i samo je rekao 'riba'."Među zadovoljnim zvukovima olakšanja, začuo se glas bake Kanadana,

koja je napućila usne i zapitala: "Rekao je da vidio ribu? Na vijestima je bilo kako su i ostali s Nebeske kuke vidjeli nešto, nekakve metalne stvarčice, zašiljene na oba kraja. Nekomu bi mogle sličiti na ribu.""Iste stvari za koje se ljudi zaklinju da su ih vidjeli posvuda", potvrdio je njezin zet. "Mislio sam kako su to one iste gluposti koje su ljudi znali pričati, sada nisam siguran. Ne isključujem mogućnost da zaista postoje."

Istodobno, Devet Udova, postojeći i stvarni, u svojim malim svemirskim brodovima oblika kanua održavali su važnu raspravu.Odluka da isključe štitove koji su ih skrivali od pogleda ovih primitivaca sa Zemlje činila se, u ono vrijeme, kao dobra ideja. Raspravljajući o tome, Devet Udova su pokušavali, svi odjednom, govoriti u mrežu interne komunikacije, koja im je dopuštala razgovor, a da ih čuju oni sa Zemlje. Rasprava je imala samo jedan predmet: jesu li postupili ispravno?Pokušavajući doći do odgovora, ponovno su izvadili snimku i proučavali polazne naredbe. Stručnjaci za komunikaciju između Devet Udova i Velegalakta meditirali su poprilično dugo vremena, prije no što su donijeli svoja mišljenja. Kako su od rođenja bili pripremani da uoče svaku tananu nijansu u svakoj naredbi Velegalakta, njihova mišljenja su saslušana s velikim poštovanjem, pogotovo što su donesena gotovo jednoglasno.Izložena načinom kako bi ih iznio neki odvjetnik ljudske vrste, bila su ova-kva: Velegalakti su jasno zabranili da Devet Udova stupe u komunikaciju sa sirovom ljudskom vrstom. Ni u kojem slučaju nisu naredili da vode brigu o tomu sumnjaju li ljudi ili ne u njihovu nazočnost.Sukladno tomu, stručnjaci smatraju kako Velegalakti, po pravdi, ne bi trebali teško kazniti Devet Udova za ovo što se dogodilo. I, stručnjaci su zaključili, snimka je pokazivala kako Velegalakti posjeduju određeni pojam za pravičnost ili nešto što je tomu slično. Mogli bi ih kazniti. Ali, postojala je visoka vjerojatnost da neće odgovoriti istrebljivanjem cijele vrste Devet Udova.Da se razumijemo, ostale vrste-štićenice Velegalakta ne bi uopće imale takvu priliku. Recimo, Jedno Cijelo Peti. Ne bi ni Pohranjeni U Strojeve. Niti jedna od vrsta podčinjenih Velegalaktima nije imala toliko oštrouman smisao za humor, niti bi se ikada usudila napraviti takav prijestup. Koliko Je poznato, bar ne do sada.

33Osobna bol u svijetu koji je postao sretniji

Vode Nila izgleda da više nikada neće biti prijetnja svjetskom miru, pošto su obje zemlje, i Egipat i Sudan, prošle na glasovanju u Pax per Fidem, što je odjeknulo i izvan njihovih granica. I prije no što su čuvari mira Pax per Fidema stigli na njihovo tlo, timovi sudanskih hidrologa su postavili svoj ured u kontrolnim objektima pokraj Asuanske visoke brane, a obje zemlje su dopustile međunarodni nadzor nad (prilično zastarjelima) rampama za lansirane projektila. Ubrzo potom slijedila je i mogućnost transparentnog pristupa njihovoj teškoj industriji, takvoj kakva je već bila.To nije sve što se događalo. Četiri afričke subsaharske zemlje, koje su se borile za prevlast nad vodama jednog povećeg jezera, bile su svjedokom što se dogodilo jednoj od njih koja je poslala snage koje su trebale maknuti ostale tri. Kada je ta jedna, uredno upozorena, nastavila prijetiti zanemarivši upozorenje; okusila je na sebi Tihi Grom; ostale tri su se odmah prijavile za pristupanje dogovoru.Bila su to vremena kada su se ljudi planeta Zemlje počeli osjećati sretnima.Postojale su dvije stvari koje su kvarile veselje obitelji Subramanian. Prvu su, da tako kažemo, dijelili s cjelokupnim čovječanstvom, Radilo se, naime, o tim zbunjujućim pojavama - Robert ih je nazvao "ribama" - koje su se nastavile prikazivati: noću, po gradovima; iznad plovećih objekata po moru, usred bijela dana; pa i u svemiru. Neki ljudi su ih opisivali kao "brončane banane", neki kao "leteće podmornice", neki su ih nazivali imenima koja nisu za objavljivanje. Ono što nikomu nije bilo jasno je: što su one, zapravo? Oni odani teoriji neidentificiranih letećih objekata nazivali su ih krajnjim dokazom za postojanje letećih tanjura. Nedokazivi skeptici sumnjali su pak kako jedna od vladajućih država razvija tajno oružje, drukčije od svega dosad poznatog.Svi su se složili u jednomu: niti jedan od tih letećih objekata nije niti jednomu ljudskome biću prouzročio neku ozljedu. I tako su se zabavljači šalili na njihov račun i smišljali viceve, a ljudska bića nisu bila u stanju strepiti pred onim čemu se smiju.Ali, što se tiče same obitelji Subramanian, postojalo je još nešto.

Mali Robert je prohodao ranije no ostali, ali, otkada su se vratili s Mjeseca, njegovi roditelji su primijetili nešto čudno. Cijela obitelj je najviše voljela veselo druženje i igru između kupanja i vremena za spavanje. Robert bi spuznuo s majčinoga krila i ogledavao se za svojom velikom sestrom, koja ga je vabila da joj dođe. I ponekada, bez upozorenja, pao bi na tom putu. Složio bi se kao vreća krumpira i ležao, zatvorenih očiju, jedan tren. Tada bi otvorio oči i, žureći se, nesigurno bi se postavio natrag na noge, smijući se i gugućući kao i obično i pošao ka sestri koja ga je dočekivala.Ovo je bilo novo ...i zastrašujuće.Te kratke dogodovštine s padovima čini se da nisu smetale Robertu. Nije dao znakove da ih primjećuje kada mu se dogode. Ali su se ponavljale. Pa opet.Ti događaji su bacali sjenu na, inače gotovo idealnu sreću, Myre i Ranjita.Nisu bili užasnuti time, pošto je Robert bič nesumnjivo zdrava beba u svemu ostalom. Ali ih je zabrinjavalo. Osjećali su krivnju, pogotovo Ranjit, jer se okrivljavao da je dopustio Robertu bijeg iz sigurnog skloništa kada su već ulazili u vanjski Van Allenov pojas. I tko zna je li bilo već dovoljno loše radijacije koja je mogla naškoditi djetetu?Myra nije u to povjerovala ni sekundu, ali je primijetila strah u suprugovim očima. Odlučili su se da potraže stručnu, medicinsku pomoć.Dobili su je, najbolju i najiskusniju koja je postojala, i to mnogo njih. Kamo god su Myra i Ranjit vodili svojega sina, Ranjitova slava im je pomagala. Članovi medicinskog osoblja nisu nikada bili neki od trideset ili tu negdje godina, s upravo završenim medicinskim školovanjem (time i svježe upoznati sa "najnovijim postignućima znanosti"). Uvijek su imali oko šezdeset ili tu negdje, bogati iskustvom ranijih generacija i sada na rukovodećim položajima. Svima njima je bila čast da Dr. Ranjit Subramanian dolazi njima i traži od njih pomoć - u bolnici, na klinici, od laboratorija, bilo od čega - no svi su im mogli pružiti samo žalosne djeliće informacija.Robert je bio po svemu zdravo dijete. Osim u jednom. Negdje je nešto pošlo po zlu. "Mozak je složeni organ", svi su oni govorili Ili mislili, iako ih je nekolicina našla druge fraze kako bi prikrili jednako loše vijesti. Tako da su navodili sumnju na neku od alergija, povredu pri

porođaju, infekciju koja nije otkrivena i liječena. A slijedeće što bi im priopćili bilo je manje-više isto. Nije bilo lijeka ili medicinskog postupka, niti ičeg drugog što bi napravilo Roberta "normalnim", pošto su se svi njihovi testovi slagali u jednomu, a to je bilo da Robert - zaostaje. Trenutno se razvija sporije no što je to itko mogao očekivati.Do tada su Subramaniani obišli sve s dugog popisa specijalista. Jedan od njih, pedijatar, patolog za govor djece, usadio je strah u srca Robertovih roditelja. "Robert je počeo ispuštati suglasnike – 'upaonica", 'učak', na primjer", izvijestio ih je. "I jeste li obratili pažnju na to da li on govori jednako s vama i dok se igra u grupi djece?" Oba roditelja su zanijekala. "Do toga doba većina djece uobliči svoje govorne uzorke prema onomu s kim razgovara. Vama može reći 'donesi mi to', nekome djetetu - 'nes to'. A što je s razumijevanjem govora? Pretpostavljam da vi razumijevate što on govori, a što je s njegovim prijateljima i srodni-cima?"Ne razumiju ga uvijek", prizna Ranjit.Myra ga ispravi: "Ne razumiju ga često", reče. "Neki puta to i Roberta oneraspoloži. Ima li neki izgleda da to prebrodi?""Naravno da ima. Albert Einstein nije kao dijete niti toliko dobro govorio. Ali je to nešto što moramo pažljivo pratiti."Kada je Myra postavila isto pitanje slijedećem liječniku, odgovorio je: "Uvijek ima nade, doktorice de Soyza."Idući je dao pobožan odgovor: "Neki puta ne možemo protumačiti volju Božju."Ono što im nitko nije rekao bilo je: "To i to možete učiniti kako bi pomogli Robertu da mu bude bolje."Ako je tako nešto i postojalo, medicinska profesija nije s tim bila upoznata. A sav "napredak" u shvaćanju Robertovoga stanja doveo je do više od deset neugodnih epizoda. Poput one kada su ga vezali trakama dok su mu rendgenom snimali glavu. Ili one kada su mu obrijali glavu kako bi mu ju oblijepili ljepljivom magnetnom trakom. Ili kada su ga pričvrstili za nosila na kotačima i uvlačili u uređaj za magnetsku rezonancu.. .a sve su prouzročile učinak da mali Robert Subramanian, koji se do tada nije bojao ničega u svojemu malomu životu, počne plakati čim spazi da mu se približava netko odjeven u bijelo.

Medicina je posjedovala jednu jedinu korisnu stvar koja je pomogla. Pronašli su lijek koji je kontrolirao padanje, koje su nazivali "petit mal", kako bi ga razlikovali od "grand mal" u epilepsiji, jer to nije bio takav napadaj. Nikada više nije pao. Ali liječnici nisu imali pilulu koja bi Roberta napravila pametnim poput ostatka njegovih, sasvim običnih, vršnjaka.Došlo je i to jutro, kada se začulo kucanje na vrata. Ranjit, spreman da se biciklom odveze u svoj ured na sveučilištu, otvori ih i, tko drugi bi stajao pred vratima nego Gamini? "Nazvao bih da pitam mogu li doći, ali sam se bojao da ćeš mi zabraniti", izustio je.Ranjitov odgovor bio je da ga je zgrabio i čvrsto zagrlio. "Blesane jedan!" rekao je najstarijem i najboljem prijatelju. "Mislio sam da je nešto drugo po srijedi. Da se ljutiš na nas jer smo, onda davno, odbili tvoju ponudu."Utješen, Gamini se kiselo nasmiješio. "Zapravo, nisam više siguran da ste tada oboje bili u krivu. Smijem li ući?"Naravno da je Gamini Bandara smio ući, a unutra je dobio zagrljaje od Myre, kao i maloga Roberta. Robertu je posvećeno najviše pažnje, pošto ga Gamini još nije vidio; ali je ubrzo otišao s njihovim kuharom slagati slike-slagalice, dok su se odrasli smjestili na verandi. "Ne vidim Taši", primijetio je Gamini, prihvaćajući šalicu čaja."Jedri", odgovori mu Ranjit. "Jako puno jedri. Kaže da se priprema za veliku utrku. Pusti to, što je tebe donijelo na Šri Lanku?"Gamini stegne usne. "Znaš da dolazi vrijeme predsjedničkih izbora na Šri Lanki? Moj otac planira napustiti Pax per Fidem, izaći iz njegove uprave, vratiti se ovamo i kandidirati se. Nada se da će, bude li izabran, dovesti Šri Lanku do potpisivanja sporazuma."Ranjit je bio iskreno zadovoljan. "Želim mu sve najbolje! Bio bi sjajan predsjednik." Zastao je, a ono što nije htio izustiti, izrekla je Myra. "Izgledaš zabrinuto", primijetila je. "Problemi?" "U to se možeš kladiti", odvrati joj Gamini. "Kuba."Više nije ni trebao reći, jer Myra i Ranjit su pratili što se tamo događa. To se podrazumijeva. Kuba je počinjala ispočetka nakon vlastitoga referenduma o Pax per Fidemu.I izgledalo je da će sigurno glasati za, poput ostalih. Kuba je bila pošteđena uobičajenih užasa Trećega svijeta. Fidel Castro je počinio dosta štete, ali je napravio i dosta dobroga. Kuba je imala školovano

stanovništvo, imala je dobro organiziranu liječničku skrb. A ni jedan Kubanac nije umro od gladi u zadnjih pedeset godina.Međutim, Castro je učinio i nešto drugo: održavao je žar revolucije. Neki od sinova i unuka, pa i kćeri Kubanaca koji su se pošli boriti se i umrijeti za svjetsku revoluciju u desetak raznih zemalja, nisu to zaboravili. Iako ih je samo nekolicina preživjela, sada već stari osamdeset i više godina, još uvijek su bili sposobni povući okidač ili upaljač na bombi. Koliko ih je bilo takvih? Ne tolikoga broja da bi rezultat referenduma doveli u pitanje. Kada su glasovi prebrojani, razoružanje, mir i novu vladu prihvatilo je više od osamdeset posto glasača. Ali je na dvanaest zaposlenika Pax per Fidem pucano, devet ih je prostrijeljeno, a dvoje ranjenih je podleglo ranama."Dobro," kaže Ranjit, nakon što je malo razmislio, "to je tragedija, ali kakve veze ima sa Šri Lankom?""Ima s Amerikom!" ljutito je odgovorio Gamini. "I s Rusijom i Kinom, jer ništa ne poduzimaju. Sjedinjene Američke Države žele onamo poslati svoje trupe. Vojsku! Dobro naoružanu pješadijskim oružjem i, gotovo sam siguran, tenkovima! A cijeli smisao Pax per Fidema je u nekorištenju smrtonosnog oružja, nikada!"Svi su zašutjeli, na trenutak. Tada: "Vidim...", krene Myra, i prekine.Ranjit je bio taj koji je nastavio: "Da, izreci Myra. Imala si pravo. Reci: 'Govorila sam vam to'."

34Pentomini i automobili

Nataša Subramanian je uvježbavala hvatanje vjetra na pličinama u blizini doma svojih roditelja kada je spazila žuti automobil neobičnoga izgleda. Dolazio je po jednoj od ulica koje su vodile na plažu, oklijevajući na svakom raskrižju. Kada je skrenuo na slijedećem, ulica u koju je ušao bila je ona u kojoj su Subramaniani imali dom. Sa svojega mjesta, stojeći na dasci, nije mogla vidjeti samu kuću, ali joj je slijedeća ulica bila u vidokrugu. Automobil se nije pojavio u njoj. Znači da se zaustavio uz neku od kuća u njihovom bloku, a Natašu je strašno zanimalo je li to baš njihova.Kako je osjećala da se približava i vrijeme ručka, odlučila je

prekinuti. Izašavši iz mora, vidjela Je žuti automobil zaista parkiran na njihovom prilazu.. .ali za vrijeme koje joj je trebalo da dođe kući, pretrpio je izvjesne promjene. Većina prednjih sjedala, uključivši i mjesto za vozača, je jednostavno nestala. I, onda, ušavši u kuhinju, tamo je zatekla starog, prastarog čovjeka u svećeničkoj halji. Sjedio je za kuhinjskim stolom i promatrao Roberta koji je rješavao jednu od svojih slika-slagalica. Do njega je stajao nestali dio automobila, balansirajući na dva gumena kotača i proizvodeći lagani šum.Prošle su godine otkako je Nataša zadnji puta vidjela staroga svećenika, ali ga je odmah prepoznala. "Ti si Surash, onaj koji je mijenjao pelene mojemu ocu. Mislila sam da si na samrti", brbljala je.Majka ju je oštro pogledala, no Surash se samo nasmijao i potapšao je po glavi."Da, zaista sam umirao", odgovori joj. "I sada umirem, kao i svi mi, ali više nisam vezan za kuću. Ne, otkada su mi dali ovo." Prestao je promatrati Roberta i pokazao onaj stroj na kotačima, pokraj stolice na kojoj je sjedio. "Obećao sam pokazati tvojim roditeljima kako radi. Dođi s nama, Nataša."Dok se premještao sa stolice uz stol na sjedalo novotarije na dva kotača, Nataša je uvidjela koliko je, uistinu, krhak i teturav. Međutim, smješten u sjedalo, pokrenuo je ručicu za upravljanje rukom koja je još uvijek čvrsto hvatala i na tim kotačima hitro prošao kroz vrata, koja se njen otac požurio otvoriti za njega.Kada je Surash vratio svoju dvokolicu u prazninu na prednjem dijelu automobila koji ga je čekao, začuli su se piskavi zvukovi opreme koja se uključivala. Glavni dio automobila izbacio je hvataljke kojima su kotači osigurani u svom ležištu. Lagani, zviždukavi zvuk počeo je dolaziti od motora i oblaci dima čiste bijele boje izlazili su iz ispušne cijevi odostraga."Stavi u njih prst, ako hoćeš", nagovarao ga je Surash. "Sve što izgara u ovomu autiću je, zamisli, čisti vodik.""Poznati su nam automobili na sagorijevanje vodika", obavijestio ga je Ranjit.Starac je pomirljivo kimnuo. "Ali, znate li za ovo?" upitao ih je i odmah demonstrirao. Kada bi se njegova osobna kočija na dva kotača uklopila natrag, sve zajedno postalo bi automobil, podesan za vožnju cestama, koji bi ga, u punom komforu, vozio kamo god je odabrao poći.Na Myrino inzistiranje, pošli su na ručak. I prijateljski razgovor. I to

dug razgovor. Surash je želio čuti sve o Ranjitovom radu na sveučilištu i o Natašinim nadama da upotrebi nešto od svoje vještine jedrenja u velikoj svemirskoj utrci letjelica sa solarnim jedrom, koja će se održati za malo više od godinu dana; pa o Robertovoj iznenađujućoj sposobnosti slaganja velikih slagalica i Myrinoj borbi da održi korak s ostalima iz svoje profesije. Što više, želio im je ispričati što se događa u velikom hramu u Trincomaleeu i što je sve obišao sa svojim novim autićem; a bio je posvuda, pohvalio se, nastojeći da napokon dovrši dugo, predugo odlagano hodočašće po svim najvećim hinduističkim hramovima Šri Lanke; a najviše o tomu koliko dobro ga ovaj automobil služi.A odakle je došao taj prekrasan novi stroj? "Iz Koreje", spremno je odgovorio Surash. "Tek su ga počeli reklamirati i jedan od naših je imao mogućnost nabaviti jednoga za mene. I," razdragano je dodao, "nije li lijepo što sve manje napora ulažemo u ratove i njihovo planiranje i možemo napraviti puno više na drugim područjima? Poput one stvarčice koju nazivaju 'nuklearni kvadripolni rezonantni detektor' koji upotrebljavaju za pronalaženje mina zakopanih u zemlju; ili ono što je nalik na malenog robota koji se kreće pomoću gusjenica i čisti ostatke mina i odvozi ih; i u svemu nitko nije ozlijeđen! Očistili su skoro sva područja uokolo Trinca, na kojima su se vodile prijašnje bitke. I izumili su sprej koji sadrži hormone š dodatnim genima koji se vežu za DNK komaraca koji prenosi onu bolest koja te cijeloga iscrpi i dobili smo male avione, koje voze roboti i oni kruže i raspršuju komarcima smrt. I toliko toga još! Dugujemo Tihom Gromu puno!"Ranjit je potvrdno kimao, gledajući suprugu. Koja je zabacila kosu glavom i izustila: "Nikada nisam tvrdila da je sve u tomu loše, jesam li?"

Naposljetku se Surash oprostio od njih, a njegov osobni, složivi automobil je počeo ispuštati oblačiće pare dok se udaljavao od njihove kuće. Ranjit se vratio unutra. "Taj stari čovjek je predivan", komentirala je Myra."Prvo što mi je rekao nasamo, vani, je da me podsjeća kako još uvijek posjedujem očevu staru kuću i da nas čeka, prazna." "Tvoj posao je ovdje", Myra mu odgovori.

"Da, tako sam mu i ja rekao. A on me upitao jesam li iznenađen što govori o događanjima u znanosti, poput njegovog automobila, tako glatko. Tada je rekao: 'Znaš da sam učio od tvojega oca, Ranjite. Čovjek može biti vjernik i svejedno voljeti znanost.' I nakon toga je, vrlo ozbiljno, rekao: 'Što kažeš na suprotno? Može li netko voljeti znanost i štovati Boga? Što je s tvojom djecom, Ranjite? Kakvo im vjersko obrazovanje pružaš?' Nije niti čekao na odgovor, znao je kakav je.""Ah!" Myra izusti, jer je i ona znala kakav odgovor bi mogao biti i znala je, da ga je čuo, stari svećenik bi bio pozlijeđen. Ona i Ranjit su pitanje vjere' raspravili jpš davno i složili se kako jednako misle o tom pitanju. Da je Ranjit citirao jednog mračnog filozofa dvadesetog stoljeća: "Sve religije su izmišljotina vraga kako bi sakrio Boga od čovječanstva", Myra bi odmah uzvratila: "možda je najveća tragedija u cjelokupnoj povijesti čovječanstva to što Crkva prisvaja sebi moral. Crkva, međutim, ne zna što da radi s moralom. Ona smatra je daje moral definiran voljom neke nepostojeće osobe."Ipak, Myra je znala koliko njezin suprug poštuje starog svetog čovjeka. U nedostatku ideje koja bi ih oboje zadovoljila, promijenila je temu. "Jesi li zapazio što je Robert radio pred Surashom, kada si ulazio?"Zatreptao je. "Ne. Da. Čekaj malo! Slagao je jednu od onih malih slagalica, nije li?""Ne tako malu, Ranjite. Ova, koju je složio u kuhinji ima pet stotina dijelova. I, postoji još nešto čime se bavi."Samo je stajala i smijala se. Ranjit je zagrizao mamac. "Hoćeš li mi reći o čemu se radi?" zahtijevao je."Radije ću ti pokazati. Idemo gore, u njegovu sobu." Nije mu htjela ništa reći, dok se nisu popeli do nje. Robert je sjedio pred svojim ekranom na kojem su bile slike životinja i gledao ih sa širokim osmijehom na licu. "Roberte, ljubavi," zazvala ga je majka, "pokaži tati pentomine."Novost da se njegov sin zanima za pentomine nije bila posvemašnje iznenađenje za Ranjita. I on je bio fasciniran njima u dobi od pet ili šest i prvi je pokušao zainteresirati dječaka za njih. Strpljivo je objašnjavao te male pločice Robertu: "Znaš kako izgledaju domine, dva kvadrata koji se spajaju. Dobro, a ako spojiš zajedno tri jednaka

kvadrata, zovu se trimine i mogu se dobiti dva oblika, jedan koji izgleda kao veliko slovo I, drugi kao veliko slovo L. Vidiš o čemu govorim?"Robert se duboko zagledao u očevo objašnjenje, no nije se opredijelio ni za kakvo pokazivanje razumijevanja. Ne obazirući se na to, Ranjit se zanio. "Ako imaš četiri kvadrata, zajedno ih zovemo tetromino i mogu se složiti u pet oblika..."Okretno ih je nacrtao:

"Zakretanja i zrcaljenje se ne računaju", dodao je i tada objasnio i što su zakretanja oko osi i zrcalne slike. "Niti jedan od tetromino oblika nije osobito uzbudljiv, ali kada počneš slagati zajedno pet kvadrata, događa se nešto veće!" Zato što, kako je rekao, postoji dvanaest pentomina od po pet kvadrata. Kada ih složiš da pašu jedan uz drugoga, dobivaš pločastu površinu od šezdeset kvadrata.I odmah se postavlja pitanje: može li se posložiti površina od šezdeset kvadrata kao, recimo, pravokutnik pet puta dvanaest ili dugačak, tanak dva puta trideset; upotrijebivši svih dvanaest pentomina tako da je cijela površina prekrivena i niti jedan kvadrat izostavljen?Odgovor, koji je fascinirao petogodišnjeg Ranjita, nije bio samo da se može, već se to može posložiti na, ni više ni manje, nego 3719 načina! Pravokutnik šest puta deset ima 2339 načina slaganja, pet puta dvanaest 1010 načina i tako dalje.Koliko je od onoga što je govorio prešlo kroz Robertovu nasmijanu i oduševljenu masku Ranjit nije mogao reći.Sada je Robert pažljivo pokrenuo program na svojem računalu za učenje. Odmah je počeo prikazivati slike različitih slaganja pentomina - svih slaganja za pet puta dvanaest, pa šest puta deset i dalje sve do samoga kraja.Ranjit je osjećao zaprepaštenje i ushit gotovo u istoj mjeri. "Hendikepirani" Robert je složio i prikazao svaki od načina na koji se mogu posložiti pentomini, sve do posljednjega - zadatak koji mu je

Ranjit zadao prije svih tih godina! "Ja.. .ja.. .ja mislim da je to predivno, Ro-berte!" počeo je, posežući za sinom da ga zagrli.I tada je stao, buljeći u ekran.Na njemu se dovršio prikaz pentomino uzoraka. Ranjit je očekivao da će se ekran, nakon toga, sam ugasiti. To se nije dogodilo. Krenuo je na slijedeći korak i krenuo sastavljati hexomino uzorke.Ranjit nije nikada spomenuo hexomine svom sinu. Bio je to pre-kompliciran predmet da bi ga Robert mogao shvatiti, tako je barem Ranjit mislio. Zašto? Zato što je postojalo trideset i pet različitih hexo-mina i ako ih sve posložiš zajedno, prekrivali bi površinu od dvije stotine i deset jedinica. I to je bio dio na kojemu se mladi Ranjit našao razočaran i ne dobrodošao u tim davnim danima svoga djetinjstva. Svaka razumna osoba bila bi mišljenja kako stvarno astronomski broj tih dvije stotine i deset jedinica velikoga pravokutnika može biti glatko prekriven hexominima po bilo kojem uzorku. Ta bi osoba bila u krivu. Niti jedan pravokutnik, kakav mu god bio omjer stranica, nije mogao biti sav prekriven hexominima, ni po kojem uzorku. Uvijek, neizbježno, na kraju bi ostala najmanje četiri nepopunjena mjesta.Očigledno, bilo bi to preteško i previše frustrirajuće za hendikepiranog malog Roberta.Ali, čini se kako stvarni svijet nimalo nije plašio maloga Roberta! Na ekranu njegovoga računala okretao se uzorak za uzorkom hexomina. Roberta nije zadovoljavalo odustajanje. Provjeravao je svaki od njih ponaosob.Zagrlivši svoga sina, Ranjit mu je zamalo slomio kosti, tako jako ga je zagrlio; mladi Robert se vrpoljio i gunđao, zapravo - sretan.Godinama su ljudi koji su pomagali Myri i Ranjitu oko "problema s Robertom" nudili jednake, nezadovoljavajuće riječi za utjehu: "Ne razmišljajte o njemu kao o onemogućenom. Mislite kako je on 'na drugi način omogućen?'Ranjitu one nikada nisu imale smisla. Sve do danas, kada je vidio nešto što njegov sin ne samo da može napraviti, već je to izveo bolje od skoro svih koje je Ranjit poznavao.Osjetio je da su mu obrazi mokri od suza sreće, kada se obitelj napokon spustila dolje na svoje obaveze na koje su kasnili, i u stvarni svijet. Prvi puta u životu Ranjit Subramanian je poželio da ima Boga, bilo kojeg Boga, kako

bi mogao u njega vjerovati i kako bi postojao netko kome može reći: hvala.

Upravo tu negdje, "Bili"se na svom povratku prema domu na neko kratko vrijeme zaustavio u blizini onog blago uznemiravajućeg planeta, kojeg su njegovi stanovnici nazivali Zemlja, lako zadržavanje nije potrajalo, njemu je bilo dovoljno da upije više milijarda milijarda bitova informacija koje su se odnosile na ono što osuđeni stanovnici Zemlje rade u posljednje vrijeme i; ono najvažnije i dalekosežno, kakve su to neviđene aktivnosti poduzeli na svoju ruku Devet Udova, ovdašnji predstavnici Velegalakta.Ne može se reći daje to što su izveli Devet Udova reda veličine koja bi zabrinula Velegalakte. Nisu se mogli bojati rulje od nekoliko milijardi humanoidnih sisavaca i njihovoga bijednoga naoružanja - raznih vrsta nuklearnog oružja, koje bi eksplodiralo i rušilo sve oko sebe, ili onog drugog oružja, koje je stvaralo elektromagnetski puls koji se razorno interferirao sa protivnikovim vlastitim elektromagnetskim pulsevima. Takve rudimentarne stvari bile su beznačajne Velegalaktima. Bojali su ih se jednako koliko bi se kletve neke Ciganke prestrašio ljudski general koji posjeduje H-bombu.Devet Udova su, ni više ni manje, pokazujući ljudima svoju nazočnost, učinili nešto što im nije bilo striktno zabranjeno, ali nije bilo niti posebno dopušteno.Moralo se nešto poduzeti. Morale su se donijeti neke odluke.Po prvi puta, nikada prije, Bili je razmišljao bi li on sam donio te odluke ili da se pridruži natrag ostalim Velegalaktima, kako bi zajedno meditirali o posljedicama tih odluka.

35Koristi od cijepljenja

Dr. Dhatusena Bandara je, doista, podnio ostavku na mjesto u upravi Pax per Fidem, kako bi se mogao kandidirati za predsjednika Šri Lanke. Ranjit je zinuo kad je saznao tko je zamijenio starijega Bandaru na njegovom dosadašnjem položaju: njegov sin, Ranjitov prijatelj iz djetinjstva, sada je bip dio ekipe koja je upravljala Tihim Gromom.Ranjit nije mogao ne razmišljati o tome, a kada se slijedećega jutra probudio, još ga je nešto potaklo na razmišljanje o nečem drugom.

Nanjušio je da se priprema doručak različit od onakvog kakvom je Myra inače davala prednost. Još čudnije bilo je, nakon što je izašao ispod tuša i počeo se odijevati, čuti udaljen zvuk pjevanja svoje supruge, koji je podsjećao na neku od pjesama iz njenih dječjih uspomena na vjeronauk nedjeljom. Začuđen, izvukao je jednu od košulja i požurio u kuhinju.Myra je, doista, veselo pjevala sama za sebe. Prestala je kada je Ranjit ušao u prostoriju, napućila usne za jutarnji poljubac i pokazala mu da sjedne za stol, na doručak. "Počni sa sokom," nukala ga je, "jaja će biti gotova za minutu."Ranjit je prepoznao što je miješala. "Kajgana? I kobasice i domaći prženi krumpirići? O čemu se radi, Myra? Žališ za Kalifornijom?"Nježno se nasmiješila. "Ne, samo znam da voliš ovakvu hranu i htjela sam to proslaviti. Ranj, probudila sam se s idejom u glavi! Domislila sam se što bi usrećilo Surasha i očuvalo naša načela netaknutima!"Ranjit je popio čašu soka do dna i sa zadovoljstvom gledao kako Myra solidan dio ponude s jelovnika tovari na njegov tanjur. "Ako si u stanju izvesti to," rekao joj je, "zamoliti ću Gaminija da te stavi u odbor Pax per Fidem."Opet mu se'nasmiješila, ali nije odgovorila. "Jesi li u stanju pojesti četiri kobasice? Taši ih nije htjela ni pipnuti. Rekla je da će pojesti nešto na Sveučilištu."

Na njen smiješak Ranjit je glumio ljutnju. "Myra! Prestani govoriti o kobasicama i reci mi kako napraviti Surasha sretnim!""Ovako," počela je, "danas moram voditi Roberta na docjepljivanje, to znaš. I sanjala sam o tomu. U snu mi se prikazao Robert, kako sjedi kod kuće i igra se na svom računalu, posvuda načičkan malim kopljima od smotuljaka papira. Izvukla sam mu jedno iz ramena i kada sam ga odmotala, na njemu su pisali stihovi iz Biblije."Ranjit se jače namrštio. "Potpuno je normalno imati san koji pokazuje zabrinutost zbog vođenja djeteta na cijepljenje", poručio joj je."Da, dragi", rekla je podignutim glasom. "Protiv čega ga cijepimo? Djeca dobivaju male doze cjepiva protiv boginja, kako ne bi dobila boginje kada odrastu. Tako da, ako im injektiramo male doze Biblije dok su maleni, mislim pritom na vjeronauk nedjeljom koji sam ja pohađala kada sam bila mala, neće li..."

".. .biti otporni na religije kada odrastu?" Ranjit je, umalo, zavikao. Ustao je i zagrlio je. "Myra, ti si najbolja supruga na svijetu", pohvali je. "Ta ideja ti je sjajna!" Malo je oklijevao. "Misliš da bi Nataša našla malo vremena za taj vjeronauk nedjeljom u svom natrpanom rasporedu?""E," složila se Myra, "u tome je problem. Ali možemo je pokušati nagovoriti."

Kada je Nataša došla kući ranije, zračila je od radosti. "Stiglo je!" vikala je, mašući komadom papira ispred očiju roditelja. "Potvrdili su moje sudjelovanje u utrci!"Ranjit u to nikada nije ni posumnjao, ali se pridružio slavlju, hvatajući je u medvjeđi zagrljaj.. .i posjevši je, čim je to smatrao prikladnim, pošto je njegova kći već bila dobra tri centimetra viša od njega, s tijelom građenim uglavnom od samih mišića. Myra ju je poljubila, čestitavši joj i počela proučavati papir koji je poslao Međunarodni olimpijski odbor. "Potvrdili su vas deset", primijetila je. "Tko je taj R. Olsos iz Brazila? On je također jedan od jedriličara za solarna jedra. Zvuči mi poznato."Nataša je proizvela nešto što se moglo protumačiti samo kao hihot. "To je Ron", rekla je majci. "Ronaldinho Olsos, trkač na sto metara kojega ste upoznali na Mjesecu."Myra ju je pogledala kao inkvizitor. "A kada se prestao baviti trčanjem i postao pilot za solarna jedra?""Pa," bezbrižno je protumačila, "može biti da to ima neke veze sa mnom. Zvučao je ljubomorno na ono što ja postižem. Ostali smo u nekakvom kontaktu od tada."

"A, tako", reče Myra, koja o svemu tomu nije imala pojma. Na kraju krajeva i Myra de Soyza je nekoć i sama bila tinejdžerica i dobro se sjećala da nije željela da joj se roditelji miješaju u njene eksperimente s dječacima, tako da nije navaljivala. Poslala je dvorkinju u najbližu dobru slastičarnicu po tortu, ne rođendansku, ali svakako slavljeničku za Natašu. Sama ju je ukrasila umanjenom izvedbom solarnoga jedra pomoću kojeg će Nataša letjeti i priredila je zabavu te večeri, uz večeru.Obitelj Subramanian je voljela mala kućna slavlja. Do trenutka kad je

Nataša ugasila svijeće na torti i poželjela pritom nešto (što se nikomu nije smjelo reći, posebno ne roditeljima), svi su se već osjećali ugodno, raspoloženo i veselo. To je bio trenutak kada je Robert, čvrsto držeći svoju veliku sestru oko vrata, šapnuo nešto u njeno uho.Od čega se doimala zbunjenom. Okrenula se roditeljima. "Je li to istina? Robert će ići u crkvu?""Ne baš u crkvu", odvrati joj otac. "To je vjeronauk nedjeljom. Provjerili smo i imaju grupu koja bi za njega bila prikladna. Slušaju priče o Isusu i njegovoj propovijedi na Gori i ostale. A i usrećilo bi Surasha kada bi znao da unučad moga oca nije posve odvojena od vjere..."Nataša je ljutito mahnula glavom. "Ne bi me smetalo da potpuno ostanem što dalje od vjere. A Robert mi je rekao da želite da i ja idem! Budite pošteni, zar nemam već dovoljno obveza? Učenje, treninzi...""Radi se o samo jednoj večeri u tjednu", poruči joj majka. "Ti bi pohađala tinejdžersku grupu u crkvi. Tu i tamo govore o Bibliji, istina je, ali većinu vremena rade na tome kako da svijet postane bolje mjesto za život.""Upravo sada," dodao je njen otac, "uglavnom rade za Bandaru Seniora predsjedničku kampanju. Nadao sam se kako ćeš im pomoći oko toga."To je bilo nešto što Nataša nije mogla odbiti, kao niti ostatak obitelji, također. Upravo je stariji Bandara uvjerio sveučilište da postavi laboratorij u kojemu se simulirao let sa solarnim jedrom, kako bi se Nataša pripremu za utrku koja dolazi. Laboratorij je imao šest zidova, koji su cijeli bili ekrani. Jedino je računalni program koji je sve obavljao bio složen i - skup. On je bio glavni izdatak za sveučilište, nemoguć za obitelj Subramanian samu."Evo," reče joj majka, dodajući svoj osobni ekran Nataši, "imam sliku te grupe sa zabave na plaži prije nekoliko tjedana. Izgledaju kao djeca s kojima bi mogla sklopiti poznanstva.""Ha!" bilo je sve što se čulo od Nataše, dok je proučavala grupu od njih dvadesetak ili tu negdje, mladih ljudi koji su se pojavili na ekranu. Nije komentirala činjenicu da su najmanje četvorica dječaka na slici prilično dobro izgledali."Naravno," Myra će, "odluka potpuno leži na tebi. Ako doista misliš kako

ne...""Pa," odvrati Nataša, "možda bih mogla pokušati jednom ili dva puta. Kao što ste rekli, to bi usrećilo Surasha."Kada se Bili vratio i ponovno sjedinio sa svojom grozdom Velegalakta, nije bio pripremljen za navalu radosnih osjećaja koji su došli zajedno s tim iskustvom. Cijelo vrijeme nakon štob je bio odvojen i trčao i obavljao svoje raznolike naloge, bio je nešto što nije bilo dio prethodnoga životnog iskustva. Bio je, naime, sam. I sada, opet ujedinjen sa svojim znancima, više nije bio sam i osjećao se slavljenički.Napuštanje grozda i odlazak, zapravo su mu predstavljali teškoću.Kako god, nije imao izbora. Ostatakje dijelio njegovu zabrinutost i potrebu da bude pošten. Impresionirao ih je svojom pokolebanošću Tihim Gromom. Možda ti bijedni mali ljudi stvarno više ne predstavljaju prijetnju miru u Galaktici. Ako je tako, onda nije ni pošteno izbrisati ih posvema.Velegalakti su bili uvijek neumoljivi, ponekada i okrutni. Ali nikada ne bi promišljeno izabrali da budu nepošteni.Stoga je Bili skoknuo natrag u susjedstvo malog žutog Sunca, oko kojega se vrtio planet s ljudima, i poslao dvije poruke.Jednu je uputio armadi Jedno Cijelo Petih, trenutno udaljenoj mali dio svjetlosne godine od planeta za koji su dobili nalog da ga očiste od ljudi. "Otkazuju se naredbe za istrebljenje.'Time je poruka počinjala. "Stop. Potpunosti se zaustavite. Upotrijebite mjere za slučaju opasnosti, bude li potrebno."Druga poruka bila je i za armadu, ali i za Devet Udova. U njoj se izdavala naredba da se više ne smiju pokazivati Zemljanima...Što je Pohranjenima U Strojeve, koji su rukovali s armadina 154 broda, stvorilo nemale poteškoće.Razumjeli su naredbe, koje je lakše bilo izdati nego izvršiti. U svemirskom brodu ne možeš samo "nagaziti na kočnicu". Uostalom, nisu ih ni imali. Mogli su samo pokrenuti paljenje za naglo usporavanje, što su i učinili. Bila je to ogromna količina bačene električne energije i pogonskoga goriva, ali ih nije bilo briga. Te sirovine su, poput svega ostaloga u vidljivom svemiru, pripadale Velegalaktima, ionako. Ako su odlučili baciti ih, to se njih samih nije ticalo.Ono što je zabrinjavalo Jedno Cijelo Pete bio je drugi dio poruke. Naređeno im je da izbjegavaju svoje prikazivanje vrsti - subjektu svih ovih događanja.Nisu razbijali glave time što su se Devet Udova već ranije pokazali. Kada

Jedno Cijelo Peti izbace gigadžule energije kroz mlaznlce, čiji će ionizirani plinovi proizvesti plamteći trag, I kada tih 154 gigantskih baklji u Isti mah bukne, kako će ostati nevidljivi?*

36Pripreme za utrku

Neki ljudi bi očekivali da će se zabava za sretan odlazak sudionike utrke sa solarnim jedrima prirediti u nekom od velikih gradova, poput New Yorka ili Pekinga ili Moskve, u nazočnosti ogromnog broja gledatelja. Nije. Istina, kamere su snimale i sve što se događalo, bez nazočnosti mnoštva ljudi, mogli su pratiti na ekranima diljem svijeta. Ali, mjesto s kojega su kamere to prenosile, bila je malena dvorana u sklopu terminala i, ako ih sve pobrojimo, sedmero natjecatelja, njihovi pomagači, najbliža rodbina i neznatan broj VIP gostiju, nije bilo nazočno više od dvije stotine ljudi.Myra je o tomu imala vlastito mišljenje. Nema sumnje da ni jedan iz Velike trojke nije htio prepustiti događaj nekom od ostale dvojice. Nije komentirala na glas. Uspjela je vidjeti kćerku, koja je stajala ozbiljna, visoka, zajedno s ostalih šest natjecatelja i slušala suca koji im je davao posljednje upute i ponavljao pravila utrke. "Zar ne izgleda lijepo?" prošaptala je suprugu, znajući njegov odgovor.Imala je pravo. Ranjit nimalo nije sumnjao u to da je Nataša bila ne samo najpametnija i najbolja od svih solarnih pilota već je i izgledala zapanjujuće lijepo, iako malo zabrinuta, preodrasla za svojih šesnaest godina. Fokusirao se za onaj dio prizora koji je njega najviše brinuo. "Eno ga, onaj Olsos, stoji odmah do nje", pokazao ga je supruzi.Stisnula mu je ruku. "Ron je u redu dečko", smirila ga je, mudrošću navrlom iz njenih vlastitih šesnaest godina, koje je svojedobno proživljavala i sama. A, tada: "Hej, bok, Jorise."Vorhulst je dobio zagrljaj od nje, a muškarci su se rukovali. "Za koju minutu će krenuti", obavijestio ih je Vorhulst. "Samo sam vas htio pozdraviti i reći vam kako imamo svojevrsnu kladionicu među inženjerima Nebeske udice. Ja sam se, kladio na Natašu."

Myra upita: "Jesu li se zato inženjeri onako uzbuđeno i glasno čuli maloprije?"

Vorhulst zatrepće. "Što? A, da. Ne. To je stigla opširna poruka iz Centra za praćenje svemirskih događaja, Massachusetts. Dogodila se prokleto sjajna supernova, čiji bljesak je upravo zapažen u zviježđu Kentaur, ali ima neke čudne karakteristike." Namrštio se. "Još ću požaliti što nisam ostao u astronomiji." I, tada, kada je predsjedavajući događaja stupio na podij i svi koji su bili u publici krenuše prema svojim sjedalima, reče im samo: "Vidimo se kasnije!"

Na ceremoniji je govorio samo jedan čovjek, nedavno izabrani predsjednik Republike Šri Lanke, dr. Dhatusena Bandara. Izgledao je predsjednički, onako uspravan, s izražajnim, sukladno godinama ostarjelim licem i vitkom figurom čovjeka koji si nikada nije dopuštao slabosti. Ono što je izgovorio, zvučalo je neformalno, gotovo zabavljački. "Nekoliko nacija" obratio se svojoj probranoj publici, "htjelo je da se ovaj događaj održi u nekom velikom gradu, no, vi ste ovdje i sada. Ne zato što bi moja zemlja zasluživala tako nešto više od neke druge. Razlog je jednostavan. Zbog svog povoljnog zemljopisnog položaja, Šri Lanka je lokacija Nebeske kuke. Da nema Nebeske kuke, ne bi bilo ni ovog natjecanja. Nebeska kuka će vas, sedam prekrasnih mladih žena i muškaraca, dignuti do staze oko Zemlje. Nebeska Kuka je već podigla svaku od vaših letjelica na tu visinu, komad po komad, i sada su ti dijelovi gotovo potpuno sastavljeni u letjelice kojima ćete poletjeti u najvećoj od svih utrka. Neka vas Bog blagoslovi i vidimo se kad se vratite kući i utrka bude iza vas."To je bio kraj, ostali su još poljupci i zagrljaji za rastanak, prije no što su piloti i njihovi pomagači krenuli k platformi za ukrcavanje na Nebesku kuku. Ranjit je spazio, ne bez zadovoljstva, da je onaj Ronaldinho Olsos bio među onima koji su otišli u prvoj kapsuli, dok je Nataša bila među onima u trećoj.Kada su se izljubili za oproštaj po četvrti ili peti puta i napokon s uspjehom otkinuli Roberta iz njenih ruku, pripadnici obitelji Subramanian, poput svih ostalih, krenuli su u potragu za autobusom.Na tom putu čekao ih je Joris Vorhulst, stojeći sam i govoreći uznemireno nešto u svoj džepni ekran. "I, Joris?" progovori Myra kada su došli do njega. "Oko čega se sada brineš? Jesu li ugledali još jednu supernovu?"

Ton glasa joj je bio veseo. Vorhulstov izraz lica nije bio. Isključio je ekran i zanijekao glavom. "Ne baš. Ono što su ugledali nikako nije supernova, zaključili su to sada, kad su se svi teleskopi povezali kako bi dobili bolju sliku. Bliže je no što bi ikoja supernova mogla biti. Možda čak u Oortovom oblaku."Myra se ukočila, s rukom na srcu. "Hoće li to ometati one u utrci...?Vorhulst ju razuvjeri. "Ne, nema opasnosti za njih. Nikakve. Solarni jedriličari će boraviti u niskoj stazi oko Zemlje. Ovo, što god da je, na velikoj je, velikoj udaljenosti od nas. A bih volio znati što je to."

Gore, gdje su dovršavali sastavljanje solarnih jedrilica, monteri koji su ih slagali više nisu bili sami. Nitko nije spazio sićušne svemirske brodove Devet Udova, jer su odnedavno ponovno uspostavili fotonsku zaštitu. Međutim, posade Devet Udova bile su zbunjene jednako kao i dr. Joris Vorhulst, iako zbog različitih razloga. Tih sedam, gotovo dovršenih, brodova sa solarnim jedrima - čemu su oni trebali poslužiti? Nisu sličili nekom poznatom oružju. To je maknulo jednu brigu od Devet Udova, ali je ona, druge vrste, ostala. Nitko od Devet Udova nije imao pojma u koju svrhu se ti svemirski brodovi sastavljaju. A to nije bila činjenica koju su Devet Udova bili voljni poslati u izvještaju svojim gospodarima Velegalaktima.

37Utrka

Njen brod se zvao Diana, ime koje mu je dala Nataša Subramanian. Nije nikada letio. Sada je bio spreman. Stajao je privezan za matični brod, sa svojim enormnim diskom jedra razapetim na jedrenoj snasti, spremnim da uhvati snažni bešumni vjetar što je puhao između svjetova. Utrka samo što nije započela."T manje dvije minute", čulo se iz radija u kabini. "Provjera spremnosti."

Jedan po jedan, skiperi su se javljali. Nataša je poznavala glasove svih, neki su bili napeti, poneki neljudski smireni, glasove svojih prijatelja i suparnika. Sa svih mjesta gdje su obitavali ljudi, jedva

jedvice ih je dvadesetak njih, žena i muškaraca, vladalo vještinom jedrenja sa sunčevom jahtom. Svi su oni sada bili ovdje; na startnoj liniji, poput Nataše ili u posadi pratećih brodova, kružeći oko Zemlje na stazi trideset i šest tisuća kilometara iznad ekvatora."Broj jedan, Gossamer. Spreman za polazak!""Broj dva, Woomera, sve u redu.""Broj tri, Sunbeam. U redu!""Broj četiri, Santa Maria, svi sustavi rade." Nataša se nasmije. To se javio Ron Olsos, tko drugi. Brazilčevo javljanje bilo je davni odjek iz ranih dana astronautike, tipično za Ronovu sklonost teatraliziranju."Broj pet, Lebedev. Spremni smo." Bio je to Rus, Jefremij."Broj šest, Arachne. U redu, isto." Hsi Liang, mlada žena iz nekoga sela sjeverno od Čengdua. I, na kraju startnog poretka, došao je red na Natašu da izgovori riječi koje će se čuti diljem cijeloga svijeta:"Broj sedam, Diana. Spremna za pobjedu!"I neka to stari Ronaldinho shvati, pomislila je i krenula provjeriti po posljednji puta zategnutost svojih konopa.Nataši je, dok je lebdjela bez težine u svojoj sićušnoj kabini, izgledalo kao da je Dianino jedro prekrilo nebo. I moglo je. Tamo vani, spremno osloboditi je okova gravitacije Zemlje, raširilo se više od pet milijuna četvornih metara jedra, pričvršćenog za njenu komandnu kapsulu mrežom od gotovo stotinu kilometara čvrstih ugljičnih niti. Ti kvadratni kilometri plastičnoga jedra, presvučenog aluminijem, iako tanki nekoliko milijuntih dijelova centimetra, mogli su dati dovoljno snage - nadala se! - kako bi je prvu doveli do crte cilja, to jest, do ulaska u stazu oko Mjeseca.Iz zvučnika na zidu začulo se: "T manje deset sekundi. Uključite instrumente za evidenciju!"Očima još zagledana u razapeto jedro, Nataša dodirne prekidač kojim je uključila sve kamere i instrumente za bilježenje na Diani. Jedro je potpuno zaokupilo njenu svijest. Nešto, u isto vrijeme, tako ogromno i toliko krhko, bilo je teško pojmljivo. Još teže je bilo povjerovati kako će taj zrcalni pramen odvući Natašu u daleki svemir, velikom brzinom koju će razviti samo od tlaka sunčevoga svjetla kojeg hvata i zrcali."... pet, četiri, tri, dva, jedan. Odvoji!"Sedam noževa, sa oštricom od dijamanata i vodenih pomoću kompjutora, prerezalo je sedam tankih kablova u isti mah. Jahte su

puštene s veza. Do tog trenutka, jahte i servisno brodovlje vrtjelo su se oko Zemlje kao jedinstvena grupa, čvrsto na okupu. Sada su se jahte počele osipati poput sjemena maslačka koje besciljno lebdi prije no što ga rasprši vjetar.A ono sjeme koje prvo dolebdi do staze oko Mjeseca bit će pobjednik.

Unutar Diane, ni jedno od ćutila u Natašinom tijelu nije registriralo neku promjenu. Nije tako nešto ni očekivala; jedino što je pokazivalo da se nešto događa bio je brojčanik na zaslonu ploče s instrumentima, bilježeći ubrzavanje koje je iznosilo skoro jednu tisućinku gravitacije Zemlje.Naravno, bilo je to smiješno malo. Ovoga trenutka bilo je više od ubrzanja bilo koje druge solarne letjelica s ljudskom posadom, upravo kako su dizajneri i graditelji Diane obećali da će biti. Ovoliko ubrzanje nikada nije postignuto, osim s maketom, ali sada je postalo stvarnost. Pri ovom ubrzanju - na brzinu je izračunala, smijuljeći se kada se isti rezultat pojavio na njenoj ploči - trebat će joj samo dva obilaska Zemlje kako bi nakupila dovoljnu brzinu za napuštanje prostora oko Zemlje i da krene prema Mjesecu. A tada će joj sav potisak zračenja Sunca biti njoj na raspolaganju.Puni potisak zračenja Sunca...Nataša se nastavila smješkati prisjećajući se koliko se trudila objasniti jedrenje energijom Sunca slušateljstvu sastavljenom od potencijalnih financijera i onih samo znatiželjnih, dolje na Zemlji. "Ispružite ruku prema Suncu, dlanom prema gore", govorila bi im. "Što osjećate?" Tada, kako nikakav odgovor nije stizao, osim možda: "malo topline", pružila bi im shvatljivo objašnjenje o solarnom jedru. "Tu još nešto osim topline. Lagani potisak. Nikako ne velik, to ne. Zapravo, toliko slab da ga i ne možete osjetiti, daleko manji od miligramskog pritiska na dlanovima. Ali pogledajte što taj potisak može!"Tada bi izvukla nekoliko kvadratni metara materijala za jedro i prebacila ga preko publike. Srebrnasti film se previjao i uvijao poput dima, a onda bi se krenuo dizati prema stropu na pramenovima toploga zraka, kojeg su zagrijala ljudska tijela. Tada bi Nataša nastavila."Možete vidjeti koliko je jedro lagano. Jedan četvorni kilometar moga jedra imati će težinu, podjednako raspodijeljenu, manje od tone. I to je

sve što trebamo. Dovoljno je da sakupimo dva kilograma tlaka zračenja Sa Sunca kako bi se Jedro počelo pomicati...a konopi će povući za jedrom i moju Dianu. Naravno da će ubrzanje u početku biti jedva zamjetno, manje od tisućitog dijela gravitacije Zemlje; ali da vidimo što taj, zanemariv potisak može.U prvoj sekundi Diana će se pomaknuti za oko pola centimetra. Čak niti toliko, zapravo, pošto je snast dovoljno elastična da se taj prvi pomak neće moći ni izmjeriti."Okrenula bi se prema ekranu na zidu prostorije, prstima hitro utipkavši naredbe da počne prikazivati. Pojavila bi se slika ogromnog, zamalo neprepoznatljivog semicilindričnog isječka jedra, zatim je kamera kliznula dolje, do putničke kapsule, ne veće od tuš-kabine u nekom motelu, koja je trebala biti Natašin dom za vrijeme putovanja koje će trajati tjednima.Nastavila bi objašnjavati: "Nakon jedne minute, pomak je već značajan. Za to vrijeme pomaknuli smo se dvadesetak metara, a brzina je narasla do gotovo jednog kilometra na sat.. .a ostalo nam je još nekoliko stotina tisuća kilometara do Mjeseca."Tada bi se, obično, začuo smijeh iz publike. Nataša bi uzvratila osmijehom, dobro raspoložena, sve dok se nisu stišali i nastavljala dalje."To nije tako loše, znate. Već nakon jednoga sata udaljit ćemo se šezdeset kilometara od početnog položaja i do tada se već gibamo brzinom od stotinu kilometara na sat. I nemojte zaboraviti gdje se nalazimo! Sve se ovo odvija u svemiru, gdje nema nikakvoga trenja! Tamo, kada se nešto počne gibati, giba se bez smetnje i ništa ga usporava, osim gravitacije nebeskih tijela. Iznenadit ćete se kada vam kažem koliku brzinu će ova jedrilica, ubrzavana samo s jednom tisućinkom G, razviti pri kraju prvoga dana utrke. Gotovo tri tisuće kilometara na sat, a sve to od potiska sunčevoga svjetla, potiska koji niti ne osjećate!"Znala ih je uvjeriti. Na kraju je i cijeli svijet bio uvjeren ili barem, što je bilo najvažnije, ljudi na vodećim mjestima, oni koji su donosili odluke. Fondacije, pojedinci, velike svote od strane tri nacije (i manji iznosi od desetak manje bogatih) pokrivali su svi zajedno ošamućujući visoke svote potrebne za ovaj događaj. Ipak, isplatilo se. Takmičenje u slobodnom letenju, priređeno u staroj cijevi od lave na

Mjesecu, uspješno je privuklo postojani, iako mali priljev turista na Mjesec. Sada je ovaj novi događaj već imao najveću publiku u povijesti. A "veliki dečki" su već poslali letjelice u potragu za rudačama, mnoge od njih pokretane samo pomoću solarnoga jedra, sa zadatkom da istraže koliko bogatstvo u sirovinama pruža Sunčev sustav.I tu se našla mlada Nataša de Soyza Subramanian, točno u središtu svega toga!

* * *

Diana je dobro startala. Sada je Nataša imala vremena ogledati se za protivnicima. Za početak je svukla većinu odjeće, pošto nije bilo nikoga uokolo da je vidi. Nakon toga je, krećući se vrlo oprezno - postojali su amortizeri između njene kontrolne kapsule i delikatne snasti solar-nog jedra, ali je Nataša odlučila da ne poduzima ništa rizično - zauzela mjesto za per iskopom.Ugledala je ostale svemirske brodove. Izgledali su poput čudnovatih, srebrnastih cvjetova izniklih na tamnim poljima svemira. Bila je tamo i južnoamerička Santa Maria, s Ronom Olsosom za kormilom, udaljena samo osamdesetak kilometara. Santa Maria je izgledala jako slično dječjem zmaju, iako je ovaj zmaj imao rubove koji su mjerili više od kilometra u dužinu. Iza nje bio je ruski brod Lebedev. Sličio je na malteški križ i izveden po teoriji koju je Nataša poznavala, da jedra koja formiraju njegova četiri široka krila imaju i mogućnost vrtnje. Nasuprot tome, australijska Woomera bila je izvedena u obliku običnog, prastarog padobrana, okruglog oblika, jedino što je ovaj imao pet kilometara u promjeru. Arachne, kao što je njeno ime sugeriralo, izgledala je kao paukova mreža i tim načinom je i građena - roboti su kao čunci na razboju preli jedro od središnje točke prema vanjskim krajevima. Gossamer, vlasništvo Eurospace, bio je identičnoga dizajna i za nijansu manji. A Sunbeam Narodne Republike Kine izveden je kao spljošteni prsten, s rupom kilometarskog promjera u centru, lagano se okrećući, jer je pojačavao brzinu gibnja s centrifugalnom silom. Nataša je znala za tu staru ideju, samo što je nitko nije uspio izvesti tako da radi pouzdano. Prilično je vjerovala u to da će azijsko vozilo imati nevolja kad će se Sunbeam

morati okrenuti.Međutim, to se neće dogoditi još slijedećih šest sati, sve dok svih sedam solarnih jahti ne prijeđe prvu četvrtinu svoje dvadesetčetverosatne geosinkrone staze. Sada, na početku same utrke, svi su išli "sa Suncem u krmu", odgurivani, jer se upravo to događalo solarnim vjetrom. Svaki od njih morao je izvući najviše od te prve etape, dok ih je Zemljino gravitacijsko polje postupno zakretalo okolo Zemlje. Nakon nekog vremena, zaplovit će natrag, prema Suncu. A tada će se pokazati tko je najvještiji među njima.Ne još, za sada. Trenutno Nataša nije imala navigacijskih briga. Kroz periskop je detaljno pregledala svoje jedro, provjeravajući svaku točku u kojoj je bilo pričvršćeno nitima. Uske vrpce od plastike, koje nisu bile prevučene srebrnpm opnom, bile bi poprilično nevidljive da ih nisu obložili fluorescentnim pigmentom. Sada, kroz Natašin periskop, bili su napete kao linije obojenoga svjetla, svjetlucajući se cijelom svojom dužinom od stotina metara prema jedru gigantskog raspona. Svaka nit imala je vlastito, malo, električno vitlo, ne veće od role za namatanje najlona na ribičkom štapu. Vitla, kompjutorski upravljana, su se neprestano namotavala i odmotavala, onako kako je autopilot podešavao jedro da bude pod pravilnim kutom prema Suncu.Za Natašu, bilo je prelijepo gledati u igru sunčevog svjetla po njenom zrcalnom jedru. Jedrom su se valjale veličanstvene oscilacije, šaljući umnožene odraze Sunca koji su prelazili jedrom, sve dok ne bi izblijedjeli na njegovom rubu. Te oscilacije naravno da nisu radile problem. Lagane vibracije te vrste bile su neizbježne na površini tako velike a tanke strukture, no obično posve bezopasne. Bez obzira na to, Nataša ih je pažljivo promatrala, budno tražeći znakove koji bi nagovještavali kako se stvaraju vibracije koje u konačnici narastu u valove katastrofe, poznate kao "uvijači". Ti su mogli razderati jedro na komadiće, no, njeno računalo ju je uvjerilo kako trenutačni uzorci vibracija ne ukazu na opasnost.Na trenutak je razmislila o odlasku na spavanje. Naravno, utrka je tek počela, ali spavanje je bilo nešto što si je morala sama odgovarajuće raspodijeliti. Sve ostale jahte imale su dvočlanu posadu. Mogli su se zamjenjivati u spavanju, ali Nataša Subramanian nije imala nikoga da je zamijeni.To je bila njena vlastita odluka, donesena u spomen na jednog drugog

usamljenog nautičara, Joshue Slocuma, koji je davno sam upravljao svojom malenom jedrilicom, nazvanom Spray, jedreći oko svijeta. Ako je Slocum mogao izvesti tako nešto, izdržati će i ona, može i ona. Za to je bilo i dobrog razloga, također. Performanse sunčeve jahte zavisile su o masi koju moraju pokretati. Druga osoba, sa svojom opskrbom, značila je dodavanje još tri stotine kilograma mase, a tu je mogla ležati razlika između dobivanja i gubljenja utrke.Tako da je Nataša sapela elastične trake sjedala u kabini oko struka i nogu. Oklijevala je jedan tren. Možda bi bilo zanimljivo, mislila je, pogledati nešto od vijesti na ekranu, posebno da vidi je li koji astronom dao objašnjenje za onu ne-supernovu koja se rascvjetala zaprepastivši sve svojim bljeskom na južnom nebu i onda jednostavno iščeznula...Disciplina je prevladala znatiželju. Pričvrstila je elektrode induktora sna na svoje čelo, namjestila buđenje za tri sata od sada i opustila se. Vrlo nježno, hipnotički ritam pulsirao joj je u prednjim režnjevima mozga. Obojene spirale svjetla širile su se ispod njenih sklopljenih kapaka, gubeći se prema van, u beskraj.I tada, ništavilo.

* * *

Natašu je iz sna bez snova dozvao natrag prodoran zvuk alarma. Odmah se razbudila i preletjela pogledom upravljačku ploču. Prošla su samo dva sata.. .ali je iznad akcelerometra bljeskalo crveno svjetlo. Potisak je opadao. Diana je gubila snagu.Trening donosi disciplinu. Disciplina sprečava paniku. Svejedno, Nataši je srce lupalo u grlu dok se rješavala remenja koje ju je sprečavalo u djelovanju. Prva pomisao bila je da se nešto dogodilo s jedrom. Možda su naprave koje sprečavaju vrtnju otkazale i snast se počela uvijati. Ali, kada je provjerila brojila koja očitavaju napetost vrvi, ono što su pokazivala bilo je čudno. Na jednoj strani jedra brojila su pokazivala normalno stanje. Na suprotnoj strani vrijednosti su se polagano smanjivale pred njenim očima.Počela je shvaćati što se događa. Nataša je dograbila periskop za široko pregledavanje rubova jedra. Da! U tomu je ležala nevolja...i mogla je nastati samo iz jednog uzroka.

Ogromna sjena, oštrih rubova, koja je počela je kliziti preko blještavog srebra Dianinog jedra rekla joj je sve. Tama je zahvaćala jedan kraj Natašinog broda, kao da je između nje i Sunca prolazio oblak, zaklanjajući svjetlo i sprečavajući dotok sićušnog potiska koji je pokretao brod.Ali u svemiru nisu postojali takvi oblaci.Nataša je razvukla lice u smiješak kada je okrenula periskop prema Suncu. Optički filtri su se istoga trena automatski namjestili tako da zaštite njene oči od trajnog sljepila. Ono što je ugledala bilo je točno ono što je i očekivala vidjeti. Izgledalo je kao da gigantski dječji zmaj klizi preko lica Sunca.Odmah je prepoznala oblik. Tridesetak kilometara iza njene krme, južnoamerička Santa Maria je pokušavala izvesti umjetnu pomrčinu za Natašu."Tako dakle, Senhor Ronaldinho Olsos," prošaptala je, "ovo je najstariji trik u knjizi o jedrenju!"I bio je, i to potpuno legalan, na žalost. Na Zemlji, utrkujući se na oceanima, skiperi su davali sve od sebe kako bi ukrali suparnicima vjetar.No, samo su se nesposobni dali tako uhvatiti, a Nataša de Soyza Subramanian nije bila među njima. Njen mali kompjutor, veličine kutije šibica, ali sposoban poput tisuću ljudskih eksperata u računanju; razmotrio je problem za tili čas i izbacio korekcije kursa.U ovoj igri mogu igrati dvoje. Smješkajući se, Nataša je isključila autopilota i svojeručno unijela korekcije za podešavanje snasti...Koje se nisu provele.

Mala vitla su se smrznula. Iznenada, nisu primala nikakve naredbe, niti od autopilota, niti od ljudskoga bića koje je trebalo svime upravljati.Solarna jahta Diana više nije bila pod kontrolom. Veliko jedro počelo se nakošavati... Tada ipregibati...Tada je i mreškanje materijala naraslo sve do velikih, nepravilnih valova. A tanki materijal, od kojeg je napravljeno jedro, došao je do i prešao granicu maksimuma toleriranog naprezanja.

Predsjedavajući utrke je odmah uočio da je Diana u nevolji. Zapravo,

cijela flota je to shvatila i radiodisciplina je iščeznula u mahu. Ron Olsos je prvi zahtijevao da matični brod, na pogonsko gorivo, dođe po njega i izvadi ga iz njegove letjelice kako bi pomogao u potrazi za Natašom Subramanian u kolabirajućoj ruini koja je do nedavno bila predivna Diana. Poduzimali su najviše moguće kako bi izbjegli međusobno sudaranje. Svemirski brodovi koji su posjedovali odijela za boravak pojedinaca u svemiru, odjenuli su u takva odijela koliko su mogli članova posade i krenuli u potragu.Provjerili su svaki nabor beskrajnog, izgužvanog jedra - vizualno, kada su mogli i infracrvenim kamerama, kada su ih dobili. Kamere bi odmah uhvatile svaki signal toplog ljudskoga tijela unutar uništenog jedra.Pretražili su i svemir uokolo uništene snasti Diane, zbog mogućnosti da je Nataša slobodno plutala, prostorom, nekako otrgnuta od ostatka solarne jedrilice.Tražili su Natašinu sićušnu kabinu.Nije im trebalo dugo. Kako je u njoj bila samo ona, nije joj trebao poseban, osobni prostor; Dianina kapsula zauzimala je tek nekoliko kubičnih metara i nije se imala gdje u njoj sakriti.Ali ona nije bila u njoj. Sve što su tragači mogli reći je da Nataše Subramanian nema nigdje.

38Lov na Natašu Subramanian

Tri četvrtine obitelji Subramanian, koje su ostale na Zemlji, odlučile su nastaviti ono što je najviše sličilo normalnom životu, dok se ostala četvrtina obitelji skitala negdje svemirom između Zemlje i Mjeseca u novotariji od plastike i velikih, loptastih molekula ugljika C 60. Shodno tomu, kada su poslali Nataši posljednju poruku za sreću, Ranjit je sjeo na bicikl i otišao u ured. Myra je uhvatila priliku da neko vrijeme provede u listanju narasle hrpe svojih časopisa i da pročita ponešto o naj-vrućijim temama na području umjetne inteligencije i proteza. Ovakvi pokloni u obliku nekoliko sati za sebe nisu bili česti. Imala bi ih kada je mali Robert spavao ili pohađao Specijalnu školu ili kada bi, kao što je to upravo i radio, poslušno slijedio sobaricu uokolo pomažući joj - ili, da budemo precizniji,

"pomažući" joj - u njenim ranojutarnjim poslovima spremanja kreveta i sređivanja soba.Tako da se, uz šalicu čaja koji se hladio na stolu pred njom - i, naravno, s programima vijesti koji su se prikazivali na ekranu u sobi, za slučaj da se, iako posve nevjerojatno, nešto neočekivano dogodi u Natašinoj utrci - zadubila u proučavanje nekih svojih časopisa, kada je začula jecanje svoga sina, koje je trgalo njeno srce.Podigla je pogled i ugledala djevojku kako ga donosi u sobu. "Ne znam što se dogodilo, gospođo", rekla je zabrinuto. "Praznili smo kante za smeće kada je Robert iznenada sjeo i počeo plakati. Robert nikada ne plače, gospa."Što je Myra znala jednako kao i sobarica. Sada je plakao. Myra je postupila onako kao što bi napravile sve majke, nespomenute milijarde njih, od australopiteka na ovamo. Uzela je sina na ruke i lagano ga ljuljala, tiho mu govoreći u uho. Nije prestao plakati, ali mu suze nisu više tako zagušivale jecaje. Myra je razmišljala da li ovo neobično i zbunjujuće - ali svakako ne opasno po život - događanje zahtijeva da nazove Ranjita u ured, kada se začuo povik koji joj je oduzeo dah. Ispustila ga je sobarica. Myra podigne pogled.Na ekranu je pokazivana slika solame jahte njene kćeri. Osim činjenice da joj je jedan kraj jedra, iako lagano, bio nakošen, drugo je izgledalo jednako kao i prije sat vremena. Samo što je sada ispod stajao tekst na crvenom polju. Pisalo je: "Nesreća u solarnoj utrci?". Kada su pojačali ton, u uzbuđenim napomenama voditelja vijesti nije bilo nikakvoga upitnika. S Dianom se dogodilo nešto loše. Najgore je bilo to što Dianin pilot, Myrina ljubljena kći Nataša, nije odgovarao na potresena pozive voditelja utrke i činilo se da je ono što je pošlo po zlu sa solar-nom jahtom, zadesilo i njenoga pilota.

Užasan strah koji je obuzeo Myru Subramanian sigurno je bio najgora osobna bol koju netko na svijetu može doživjeti, no, nije bila jedina. Što su dublje s brodova koji su pratili utrku ponirali u zagonetku: što se, zapravo dogodilo s Dianom, to je zagonetka postajala beznadno ne-odgonetiva.Spasitelji s jahte voditelja utrke, obučeni za slučaj opasnosti, već su bili došli došli do Dianine kapsule. Uspjeli su ući u nju, pretražili je, ali od pilota ni traga. Detaljnijom pretragom hermetičkih vrata

kapsule ustanovili su nisu bila otvarana otkako je Nataša ušla u nju i krenula u utrku. Tako da Nataša nije samo bila nestala; ona nije uopće napustila svoju komandnu kapsulu.Što je, dakako, bilo apsolutno nemoguće. Ali i bespogovorno točno.Također, voditelj utrke i njegovo osoblje imalo je i nekoliko desetaka drugih problema koje su pokušavali riješiti, zajedno s ovim. Vani je bilo još šest solarnih jahti, ne više u pravilnom poretku, sada u opasnosti od međusobnog sudaranja, jer je ono što se zbilo sedmoj iz njihove grupe odvuklo je pažnju ostalih pilota. Svaki od njih dobio je naredbu da spusti i uvije jedra i čeka dok ih ne pokupe. To je svelo grupu brodova na šest zrnca materije, koje će odvući prema stazi na kojoj neće biti prijetnja ostalom prometu po svemiru.. .no, ne odmah. Ti problemi će se riješiti na uobičajen način, kada bude vremena za to.A ono što se dogodilo s Natašom Subramanian, njen nestanak, okolnosti pod kojima se zbilo, sve je izgledalo neshvatljivo. Sve to bilo je loše za sve koji su o tome vodili brigu, a postalo je još gore.Slijedećih trideset i šest sati cijeli ostatak obitelj Subramanian proveo je okupljen u kuhinji, zajedrio sa spremačicom i kuharom. Kada se Robert probudio iz svoga sna, prokletstvo plakanja je iščeznulo, iako nije bio u stanju ispričati svojim roditeljima o čemu se radilo; sve dok ga nisu upitali je li plač imao neke veze s njegovom sestrom, na što im je odgovorio: " Ataša epo 'pava."Kada im je poslužen ručak, jeo je, normalnog teka, no nitko drugi nije. Nisu ni spavali; dremuckali su u svojim stolicama ili bi prilegli na ležaj ispod kuhinjskoga prozora. Međutim, nitko od odraslih nije se usudio maknuti dalje od ekrana s vijestima na više od nekoliklo minuta, iz straha da ne propuste kakvo objašnjenje o tome što se to dogodilo, a koje je moglo iznenada biti objavljeno.Ništa nije objavljeno.Bilo je drugih vijesti, naravno. Jedan zabrinjavajući izvještaj došao je od tragača u nižoj stazi oko Zemlje i javljao o tome da je uporno praćen od nekoliko desetaka malih, boje bakra, letećih predmeta, što daje svijetu prvu čvrstu indikaciju da leteći tanjuri, ili nešto poput njih, postoji. Zašto su bili ondje? Što hoće? Nagađanja su bujala, ali nikakvo objašnjenje nije nađeno pa se pozornost ljudi okrenula drugim problemima. Pažnju su privukla zbivanja u Oortovom oblaku, u kojemu su astronomi ugledali nešto što je izgledalo kao da je

supernova, ali nije bila. Sada je produžena fotografska ekspozicija s još jačim međusobno povezanim teleskopima pokazala da tamo doista postoji, i giba se, neka radijacija niske razine, koje sigurno ondje nije bilo pri ranijim promatranjima tog istog dijela svemirskog prostora. Zatim se pažnja ljudi usmjerila na brodove-tegljače, koji su polako dovlačili jato od svim sedam jahta iz utrke u sigurnu stazu - šest potpuno neoštećenih te jednu izgužvanu loptu materijala koja je nekoć bila Natašina Diana. Nakon toga, pažnju su privukli izvještaji iz glavnih svjetskih gradova i velikih mjesta, od kojih je svaki imao kolekciju "eksperata", koji su bili u stanju beskonačno dugo raspravljati o onomu što se događalo, iako nikomu nije uspjelo shvatiti i objasniti.Tada je počeo zvoniti telefon. Nije bilo bolje ni sutradan, ni dan nakon.

Posljednje što bi Myra Subramanian željela bilo je pustiti dijete koje joj je ostalo iz vidokruga, ali kada su ona i Ranjit porazgovarali o tomu, složili su se da je za Roberta bolje da se ne uzrujava više nego što se bio dosad. Sutra je bila nedjelja. Nedjeljom je Robert pohađao vjeronauk. Ni ove nedjelje nije bili drugačije. Myra je cijelo vrijeme sjedila u praznoj sobi pokraj one u kojoj je Robert, poput ostale hendikepirane djece u posebnoj grupi, s pažnjom slušajući ženu koja je pomagala pastoru čitajući im priče iz Biblije, bojicama punio praznine na crtežu onoga što je djevojčica pokraj njega nazvala "Krist na raskršću". A u ponedjeljak se održavala radionica za koju je jedan od njihovih savjetnika mislio da će se sviđati Robertu. Tamo je Robert Subramanian, dječak koji je sam došao do heksomina, strpljivo i s vidljivim zadovoljstvom učio kako se pune ukrašene kutije s jednom po jednom bojom pastela za prodaju u maloj trgovini darova, koja je prodavala njihova djela iz radionice.Barem je Robertovo plakanje prestalo. Briga, rastresenost i užasna bol od izgubljenog nisu napuštali Myru i Ranjita. Pozivi nisu prestajali, od svih koji su ih poznavali i nevjerojatno velikoga broja ljudi koje nisu uopće poznavali. Neki su bili dosadni kao kuga. Ronaldinho Olsos, na primjer, moleći ih za oproštaj za slučaj ako misle daje on na bilo koji način odgovoran za ono što se dogodilo; pa T. Orion Bledsoe iz Pasadene, koji im je izrazio površnu sućut, a zapravo da pita

Ranjita zašto mu nije pala na pamet ideja da barem jednom, ako ne i više puta, stupi u vezu s mjerodavnim vlastima i upita što se to njegovoj kćeri moglo dogoditi.A, onda, novinari.Ranjit je mislio da se potpuna invazija na njegovu privatnost već odigrala onda kad je Nature objavio njegov dokaz za Fermatov posljednji teorem. Bio je u krivu. Ovo što se sada događalo bilo je sto puta gore. Izabrani predsjednik Bandara bio je čak primoran angažirati policiju da čuva prilaze domu Subramanianovih. Kada bi Ranjit sjeo na bicikl da ode nekamo, bio je na udaru. Tako da i nije išao na Sveučilište češće nego je to bilo neizbježno. Nakon ručka, ostavio je Myru da čita svoje časopise, i Roberta, koji se igrao špekulama na podu pokraj nje, te otišao u spavaću sobu da u miru isplanira slijedeći seminar.Tada se dogodilo.Myra je pogledala na ekran, mršteći se. Nešto je začula, udaljen elektronički pisak, tako nešto, i u istom trenu ugleda bljesak zlatnoga svjetla kako prodire ispod vrata.Slijedeće što je začula bio je glas njenog supruga, u kojemu se osjećala mješavina radosti i užasa. Zavapio je, "Taši, jesi li to ti?"Nakon toga ništa nije moglo zadržati Myru de Soyzu Subramanian da ne poleti u tu sobu. Kada je proletjela kroz njena vrata, ugledala je supruga kako gleda u nekoga tko stoji kraj prozora. Bila je to mlada žena. Bila je odjevena u najminimalnije što bi si jedna djevojka dopustila imati na sebi, znajući da je nitko ne gleda.U tom "kostimu" ju je Myra često vidjela i kako hoda po kući. Ponovila je vapaj svojega supruga: "Taši!" i napravila ono što bi svaka majka počinila u takvim okolnostima, bacila se na djevojku, pokušavajući je zagrliti svojim rukama. Pokazalo se da to nije izvedivo.Na metar udaljenosti od djevojke nešto je usporilo Myru, deset centimetara bliže njoj, zaustavilo ju je potpuno. Nije bilo poput zida. Nije bilo ni opipljivo. Moglo bi se reći da je to bilo poput toplog i nesavladivog povjetarca.Što god bilo, zadržavalo je Myru u mjestu, tek duljinu ruke udaljenu od te pojave koja je imala lice djeteta kojeg je rodila, podigla i voljela.I koja je sada nije ni pogledala. Oči "toga" gledale su Ranjita. Kada je

progovorilo, reklo je: "Sada nije zanimljivo raspravljati o tome tko sam ja, dr. Subramanian. Važno je samo da vam moram postaviti mnoga pitanja, a na sva morate odgovoriti."Tada, bez čekanja Ranjitovog pristanka, bez ikakvoga objašnjenja ili znaka obične ljubaznosti, počeše pitanja.Nije bilo ničega čega se nisu dotakla; ispitivanje kao da je trajalo čitavu vječnost po vremenu na uri oko četiri sata, i obuhvatilo je, zapravo - sve. "Zašto mnoga vaša plemena uništavaju svoje oružje?", "Je li vaša vrsta ikada živjela u miru?" "Koje je značenje 'dokaza' u vezi vašega ranijeg istraživanja Fermatovoga teorema?" I, ona čudnija. "Zašto vaši muški i ženski pripadnici kopuliraju i kada žene nisu fertilne?" I: "Jeste li ikada izračunali optimalnu populaciju za vaš planet?" Pa: "Zašto je vaš trenutačni broj toliko premašuje?" I, "Postoje površine na vašem planetu koje su slabo naseljene ljudskom populacijom. Zašto tamo ne preselite dio ljudi iz pretrpanih gradskih područja?"Cijelo to vrijeme, Myra je stajala na mjestu, nepomična, ne svojom voljom. Sve je gledala. Samo se nije mogla pomaknuti. Vidjela je i htjela pomoći svojem suprugu u borbi s preslušavanjem, iako se i sama bespomoćno otimala.A pitanja koja su postavljana! "Ponekad", Nataša - odnosno ono što je govorilo na njena usta - je tražila odgovor, s tim bezličnim glasom, koji kao da je dolazio iz reanimiranog trupla: "dio svijeta koji je naseljen nekom skupinom ljudi nazivate 'zemlja', drugi puta 'nacija'. Jesu li ta dva pojma različita po, možda, veličini?"Tijelo njenog oca, pripadnika jednog naroda, zanijekalo je glavom. ""Nije baš tako. Neke zemlje imaju nekoliko stotina tisuća stanovnika, a neke, poput Kine, na primjer, gotovo dvije milijarde. No obje su suverene države, nacije", pri kraju je ispravio sam sebe.Ona figura je na časak prestala postavljati pitanja. Tada je ponovno počela: "Kako je donesena odluka da se onesposobi elektronika nacija, zemalja ili suverenih država Sjeverne Koreje, Kolumbije, Venezuele i ostalih?"Ranjit uhvati dah. "Odlukom Vijeća Pax per Fidema, pretpostavljam. O ovomu biste morali zapitati nekoga od njih, kako bi dobili vjerodostojan odgovor - Gaminija Bandaru ili njegovoga oca." Kako je figura na to ostala nijema, dodao je nervozno: "Naravno, mogao bih

pretpostavljati. Želite li to čuti?"Oči, koje nisu bile Natašine oči, procjenjivale su ga dosta dugo. Nakon toga, figura je rekla: "Ne." Začuo se elektronički pisak koji je probijao uši i figura je iščeznula.

Myra se, napokon, mogla pokrenuti, što je i napravila. Potrčala je prema suprugu i za grlila ga. Grleći se, sjedili su, u tišini, sve dok ih nije pokrenulo lupanje po ulaznim vratima, koje je pokrenulo i ostale. Dvorkinja je otvorila, utrčalo je najmanje deset policajaca, koji su se ogledavali naokolo, tražeći koga da uhite. Policijski satnik, hvatajući dah, sav zadihan, izusti: "Oprostite! Policajac postavljen da stražari, kroz prozor je vidio što se događa i uzbunio nas, ali kada smo stigli, nismo se mogli približiti kući, čak niti dodirnuti zidove. Oprostite za tren!" Stavio je svoj osobni ekran na uho, dok je Myra razuvjeravala policajce, koji su detaljno pretraživali svaki dio kuće, govoreći im kako nikome od njih nije nanesena nikakva ozljeda.Policijski satnik je vratio osobni ekran na džep u pojasu. "Dr. Subramanian, jeste li spomenuli Gaminija Bandaru, sina našega izabranog predsjednika, u svojem razgovoru s tim...", stao je, tražeći prikladnu imenicu kojom bi dovršio rečenicu, i nije ju našao, ".. .s tim", završio je. Ranjit potvrdi. "Da, bojim se da jesam.""I pomislio sam tako", reče policajac zabrinuto. "Upravo sada je podvrgnut jednakom ispitivanju kojem ste vi bili podvrgnuti, od iste te... osobe."

Sve ove novosti došle su do svakog ljudskog bića koje je posjedovalo ili imalo pristup nekom ekranu. Svejedno, nisu pružile i razumijevanje toga što se događalo svim tim osobama. Ni ostatku Subramanianijeve obitelji, ni ostalima od ljudskoga roda. Pa čak ni hordi Jedno Cijelo Petih, koji su u svojim masovnim transporterima ostali zarobljeni i nošeni kroz Oortov oblak.Ova stvorenja imala su puno hitnijih briga od onih koje su mučile ljudsku rasu. Za Jedno Cijelo Pete bilo je potpuno razumljivo da poslušaju naredbu za poništavanje naredbe za istrebljenje ljudske rase. Ali naredbe koje su Velegalakti izdali izgledale su im da ne sadrže potpuno poznavanje posljedica izvršavanja istih.Bilo je tu pitanje broja. Otprilike 140.000 Jedno Cijelo Petih ukrcalo se na

transportere pri polasku. Broj koji se nije mijenjao tijekom više od deset godina. Međutim, ne želeći umrijeti bez potomaka koji će dalje nositi njihovo genetsko naslijeđe, Jedno Cijelo Peti su si dopustili luksuz onoga kratkoga i žestokog naleta seksualnosti.Posljedice te orgije su već bile rođene. Zapravo, bližile su se dobi kada će postati potpuno odrasle jedinke...Samo što armada nije bila opremljena za skrb za tako veliki broj živućih Jedno Cijelo Petih u njoj kroz to sada produljeno vrijemeMehaničke naprave za opskrbljivanje zrakom, vodom i hranom 140.000 Jedno Cijelo Petih, bile su prisiljene izlaziti sada na kraj s gotovo udvostručenim brojem. Sada su počele popuštati pod tim naporom. Uskoro će nastupiti uskrate. Ubrzo nakon toga, smrti.I što će Velegalakti poduzeti glede toga?

39Preslušavanja

Ove noći obitelj Subramanian nije puno spavala, zapravo, nitko nije da, budemo iskreni. U kojoj god se vremenskoj zoni nalazili, većina stanovnika svijeta sjedila je kao začarana ispred ekrana, nije bilo bitno koje je doba dana ili noći. Prvo što su gledali bilo je kako Gamini Bandara, odjeven samo u veliki ručnik, sjedi na rubu neke cijevi i odgovara na pitanja koja je postavljala ona ista Nataša Subramanian ranije postavljala svojemu ocu. Nije postojalo nikakvo objašnjenje kako je do toga došlo, za sada.Pitanja upućena Gaminiju uglavnom su se ticala osnivanja Pax per Fidem, razvoja Tihog Groma kao oružja i o zapovjednoj strukturi grupa koje su planirale i izvodile akcije s njim. Gamini je na svako pitanje odgovarao najbolje koliko je mogao. U svezi tehničkih pojedinosti Tihoga Groma, odmahnuo je glavom i naveo ime jednoga od inženjera iz ekipe koja ga je izgradila. U svezi okvirne priče o tomu tko je kome rekao da se započne projekt, uputio je ispitivača na Generalnog tajnika Ujedinjenih Naroda. Kada su se pitanja počela baviti vječitom sklonošću ljudske rase za ratovanjem sa svojim susjedima, Gamini se ispričao. To seže sve do početaka ljudske povijesti, odgovorio je, ali to je bio jedini seminar iz rane povijesti

koji je ikada upisao i nije ga dovršio. Profesorica koja ga je držala još uvijek predaje na Školi za ekonomiju u Londonu.I predavala je, samo što je upravo koristila kratak odmor da posjeti malu zemlju Belize. Ispitivač, u tijelu Nataše, ju je pronašao kako razgledava lokalnu zbirku ruševina zvanu Altun Ha. Tamo, usred bijela dana, pred stotinom antropologa, turista, vodiča i (pred kraj) policijom Belizea, koja je gledala i slušala svaku izgovorenu riječ, ali nije mogla prići sudionicima; pseudo-Nataša je zahtijevala, i dobila, sveukupan pregled povijesti ratovanja ljudske rase. Profesorica joj je odgovorila na sve. Počela je s prvim poznatim narodima- Sumeranima, Akađa-nima, drevnim Babiloncima i Hetitima - u ono rano doba, kada se još nisu nazivali "civilizacijom" koja je nastala na plodnom trokutu zemlje koji su tvorile rijeke Eufrat i Tigris, i od tamo krenula kako bi osvojila Egipat, Kinu, Europu - cijeli, tada postojeći svijet. Kamo god su ljudi krenuli, bilo to i susjedstvo, i koliko god već bili bogati, uvijek je to bilo u redovit obrok krvi i ubijanja u ratovima.Sve u svemu, priviđenje Nataša Subramanian razgovaralo je s gotovo dvadeset ljudi. Što god je upitalo, odgovarali su - ne uvijek odmah. Najsporiji u odgovaranju bio je konstruktor nuklearnog oružja za Tihi Grom, iz Amarilla u Teksasu, koji je glatko odbio dati bilo kakve informacije o nacrtima nuklearnog oružja u Tihomu Gromu. Nije htio odgovarati niti kada mu je uskraćena hrana, voda, upotreba toaleta... sve dok, na kraju, nije obećao da će sve ispričati ako mu to dopusti predsjednik SAD-a. Razgovor s predsjednikom, koji je odmah uslijedio, trajao je manje od dvadeset minuta, nakon čega je predsjednik, razmotrivši situaciju i njen mogući učinak po njegov vlastiti život i komfor, rekao: "Dođavola, reci joj sve što želi!"Preslušavanja koja je provodila prikaza trajala su ukupno oko pedeset sat. Tada je jednostavno nestala. Kada su Myra i Ranjit uspoređivali snimke posljednjeg i prvog razgovora, bili su zapanjeni kako se niti jedna kovrča njene kose nije pomaknula. Nije se čuo nikakav zamor u glasu, niti su zapazili umor na licu. Njezina smiješno oskudna odjeća nije na sebi imala niti jednu mrlju od hrane, koja bi joj neizbježno kapnula (Koje hrane? Nisu je vidjeli da išta jede.) "Jednostavno nije stvarna", zaključio je Ranjit, začuđeno."Ne, nije. Ali, gdje je ona stvarna?", zapitala se njegova žena.

* * *

Pošto su i Myra i Ranjit, naposljetku, ipak bili ljudi, trebao im je počinak. Do sada ga nisu imali. Tako da je Myra dala stroge odredbe posluzi da ne dopuste nikomu da ih uznemirava sve do deset sati ujutro, osim ako baš dođe do smaka svijeta.Kada je Myra otvorila jedno oko i ugledala kuharevo zabrinuto lice nadvijeno nad sobom i otkrila da je tek malo prošlo sedam, gurnula je svojeg nepomičnog supruga laktom u rebra. To je bilo za slučaj da je svijetu doista došao kraj, što nije htjela da njezin suprug propusti.I zaista, tko je mogao reći da ne dolazi smak svijeta? Novosti koje je kuhar imao za njih odnosile su se na "supernovu" u Oortovom oblaku, koja je oživjela, iako sa samo malim dijelom energije koju je izbacila prije. Kako se sve više i više najvećih teleskopa na Zemlji povezivalo kako bi se došlo do bolje slike, ispalo je da ta nova radijacija, ipak, nema samo jedan izvor. U stvari, postojalo je oko stotinu i pedeset izvora, a (dok su to čitali, spikeri su zvučali zabrinuto i vrlo zbunjeno) Dopplerova analiza pokazala je još jednu činjenicu vezanu uz njih. Svi su se gibali. I, zajedno su se gibali u istom smjeru, prema unutarnjem Sunčevom sustavu. Točnije rečeno, ravno prema Zemlji.Ranjitova reakcija bila je tipično Ranjitova. Zurio je u prazno neko dulje vrijeme. Tada je izustio: "Ah!" i okrenuo se, u namjeri da spava dalje.Myra je pokušala to isto, bar jedno kraće vrijeme i ustanovila da ne može spavati dalje. S naporom je prošla kroz svoj jutarnji ritual i, pripremljena za daljnje novosti, sišla u kuhinju, spremna prihvatiti šalicu čaja, ali ne i razgovor s kuharom. Da bi ga izbjegla, ponijela je šalicu na verandu, kako bi razmišljala u miru.Razmišljanje je dr. Myri de Soyzi Subramanian dobro išlo. Ali ne i ovoga jutra. Možda stoga što je kuhar glasno slušao novosti i, iako vani, Myra je mogla čuti prigušene glasove - ništa što su govorili nije ju zanimalo, jer uredništva vijesti nisu znala ništa više i zanimljivije od onoga što su objavili u prvoj vijesti. Možda i zato što je zapravo htjela razmišljati o zagonetci neobjašnjive prikaze koja je toliko sličila njenoj kćeri, a nije bila ona. A možda je, jednostavno, toplina jutarnjega sunca utjecala na nju, zajedno s njenom potpunom iscrpljenošću. Zaspala je.

Koliko dugo je spavala, udobno izvaljena na ležaljki na jakom suncu, nije znala reći. Kada ju je nešto trgnulo iz sna, ustanovila je odmah da se sunce zamjetno visoko popelo na nebu, a kuhar i sobarica proizvodili su smiješno veliku količinu vike, tamo u kuhinji.Tada je začula slabašan glas u programu vijesti, zbog kojih su podigli toliku viku. Radilo se o izravnom prijenosu, slučajno uhvaćenom na jednom od monitora u stazi oko Zemlje i dolazio je iz zbirke svemirskih jahti koje su se, donedavno, natjecale u prvoj ikada održanoj utrci u svemiru, a sada su, privezane, kružile oko Zemlje. Glas su i Myra i Ranjit jako dobro poznavali."Pomoć!" čuo se poznati glas. "Netko me mora izvući iz kapsule, prije nego ponestanu zalihe zraka." Glas je dovršio poziv drugim dijelom informacije, koji je za Myra i Ranjita bio posve nepotreban. "Ovdje Nataša de Soyza Subramanian, raniji skiper solarne jahte Diana, i uopće ne znam što radim ovdje."

40Galerija portreta

Dvadeset i četiri sata ranije Myra Subramanian bila je u stanju prisegnuti da postoji samo jedna stvar koju želi najviše na svijetu, a ta je bila da dobije vijest se dogodilo čudo i da je njena kćer živa i dobro. Sada je tu vijest i dobila. Dobila je čak i poruku od posade za hitna djelovanja, koja je odmah bila krenula nakon Natašinog SOS-a. Uputili su poruku da je nestala mlada žena ne samo živa nego i, koliko to ovoga trena mogu ustanoviti, i sasvim dobro, a sada je i na sigurnom, pošto su je prebacili u svoju raketu, već na putu prema mjestu za pristajanje na Nebeskoj kuki, u nižoj stazi oko ZemljeMyri to nije bilo dovoljno. Sada je već željela da njena kćer bude u njenom zagrljaju. A ne tisućama kilometara udaljena i bez mogućnosti fizičkoga dodira s njom za vrijeme svih tih tjedana koji su bili potrebni da je Nebeska Kuka spusti kući.Ali tada, te večeri, Myra je proučavala kanale s vijestima u nadi da će pronaći neki detalj koji nije niti plašeći niti neshvatljiv umu. Njen uzvik nagnao je Ranjita da dotrči. "Gledaj!" plakala je, mašući prema slici na ekranu. Ova je, zamalo, natjerala i Ranjita da krikne, jer ono u

što je gledala bila je njihova stvarna kćer, bila je sigurna u to, a ne ona nestvarna prikaza njene Nataše koja je provela pedeset čudnih sati ispitujući razne pripadnike ljudske rase.Što je govorila, Ranjit nije znao i nije niti mario toga trena. Krenuo je u svoju radnu sobu, a Myra za njim. Nije trošio vrijeme pokušavajući dobiti redovnu telefonsku vezu s kapsulom Nebeske Kuke koja je njegovu živu kćer vraćala na Zemlju. Položaj donosi i privilegije. Nazvao je preko posebnog kanala koji mu je bio dostupan kao članu Odbora Nebeske kuke, i za manje od minute mogao je vidjeti svoju kćer koja ga je gledala iz svog maloga ležaja u prostorije zaštićene od zračenja, unutar veće kapsule. Trajalo je puno dulje da stvarna Nataša uvjeri svoju majku kako ova Nataša, raštrkane kose i grudnjakom na sebi, nema nikakve veze s besprijekornom Natašom-ispitivačicom; i kako je to baš ona Nataša koju Myra želi.Također je bila, uspjela je napokon uvjeriti svoje roditelje, živa i neozlijeđena, iako potpuno nesposobna odgovoriti kako je dospjela natrag u kapsulu, u kojoj je zasigurno nije bilo kad su je tražili.Sve je to bilo dobro, ali ne dovoljno dobro da zadovolji Myru. Nije bila u stanju prekinuti vezu s njom. Možda ne bi prekinula satima, da nije sama Nataša prekinula njihov razgovor. Prvo je pred okom kamere izgledala iritirano, zatim potpuno zbunjeno, tada je njen izraz počeo odavati strah. "O joj!" zavapila je. "Je li ovo ta kopija mene o kojoj ste govorili? Na kanalu vijesti, pogledajte sami!"

Što su i napravili, a poslije su i vratili snimljenu poruku, kako bi je odslušali od početka. Počinjala je s bljeskom jakoga svjetla. Natašina prikaza počela je govoriti bez ikakve najave. "Pozdrav, pripadnici zemaljske ljudske rase", rekla je."Imamo vam priopćiti tri stvari, i to kako slijedi:Prva: pripadnik Velegalakta, donedavno u vašoj blizini, napustio je ovo astronomsko susjedstvo, mi pretpostavljamo zato da se pridruži svojim sudrugovima. Nije nam poznato kada će se vratiti, niti što će poduzeti kada i ako se vrati.Druga: naši glavni donositelji odluka zaključili su da će za vas biti jednostavnije sporazumijevati se s nama ako znate kako izgledamo. Shodno tomu, prikazati ćemo vam slike pedeset i pet vrsta koje su najaktivnije u službi Velegalakta. Počet ćemo s nama. Zovemo se

Devet Udova.Treće i posljednje: Jedno Cijelo Peti nisu se mogli vratiti sada natrag, kući, zbog nedovoljnih zaliha. Pohranjeni U Strojeve ne žele se vratiti bez njih. Tako da će obje vrste doći na vaš planet. Sve tri vrste, koje smo spomenuli, su one koje su dobile u zadatak da riješe probleme koje je izazvala vaša vrsta. Nemojte se sada uspaničiti. Velegalakti su opozvali naredbu o steriliziranju vašeg planeta. U svakom slučaju, kada stignu Jedno Cijelo Peti, zauzet će područja koja vi, ljudi, ne koristite. Ovime završavamo ovu komunikaciju."I prekinuli su. Myra i Ranjit se pogledahu, potpuno zbunjeni. "Koja područja će zauzeti, što misliš?" upita Myra.Ranjit nije ni pokušao odgovoriti, jer je imao puno važnije pitanje, koje je i postavio. "Što misliš da im znači ono o steriliziranju našeg planeta?"

Stvorenja koja su izjavila da se zovu Devet Udova nisu samo prikazala sva bića, kako su obećala, ispočetka i opet ispočetka, na svim ekranima svijeta. Davali su i popratna objašnjenja. "Zovemo se Devet Udova," govorio je glas, "jer, kako vidite, imamo devet udova. Sa svake strane po četiri, koje, uglavnom, koristimo za prelaženje s jednoga mjesta na drugo. Ovaj straga, na leđima, koristimo za nešto drugo."Na svakom ekranu prikazivana je slika stvorenja kojega je glas opisivao. "Sliči na opnokrilca!" uzviknuo je kuhar. I, doista je sličio, i to opnokrilca opskrbljenog s pojasima svjetlucavog, metalnog materijala, koji su povezivali svaki nasuprotni par udova. Kao što je glas opisao, na kraju tijela nalazio se još jedan ud, nalik na nešto poput slonove surle (tako se barem učinilo Myri), tanko i dovoljno dugačko da može doseći prednji dio, na kojem su, izgleda, bila usta i oči.A, ako su Devet Udova izgledali bizarno - suočimo se s tim, stvarno su izgledali prilično čudno i vrlo neprikladno za ikoju normalnu svrhu - slijedeći natjecatelji u nizu čudnovatih stvorenja bili su, u svakom smislu, još neobičniji. Ta slijedeća vrsta koja se prikazivala najviše je podsjećala na zečića bez dlake, jedino što mu je koža bila nezdrave boje zagasite lavande, umjesto ljudima mnogo prirodnije žućkaste. (Prateći komentar ih je predstavio kao Jedno Cijelo Pete, iako je

prošlo neko vrijeme dok su ljudi saznali zašto.) Treća je izgledala najsličnije ljudskom obličju (iako ne jako), za razliku od ostalih, novootkrivenih galaktičkih susjeda čovječanstva. Neke od vrsta, prikazivane kasnije, koristile su i do dvanaest udova, a jesu li to bili krakovi ili ticala, teško se moglo zaključiti. Ova treća vrsta, čudnoga imena Pohranjeni U Strojeve je, ipak, imala poznate dvije noge, dvije ruke i jednu glavu. Nije bilo nikakvog mjerila da se procijeni njihova veličina. Mogli su biti sitni kao miševi ili veličine slona, no svakako ne nešto na što bi čovjek poželio naletjeti u mraku. Najbolji opisni pridjev koji su im dali gotovo svi komentatori bio Je "dijabolični".

Slike su prikazivale i neprirodnija stvorenja. Slijedili su stvorovi svih zamislivih boja i često s više boja koje su se međusobno miješale u uzorcima za kamuflažu, bolnima za ljudsko oko. Po sebi su imali krljušti ili čuperke perja; bili su svakakvih građa i oblika, a to su bili tek oni građeni na bazi ugljika. Oni koji su neodoljivo podsjećali na zdepaste aligatore u staromodnim ronilačkim odijelima nisu bili toliko umu shvatljivi sve dok se nije otkrilo da dolaze sa svijeta u čijoj atmosferi vladaju uvjeti poput dna mora na Zemlji i da je radna tekućina njihove biologije superkritični ugljični dioksid.Prikazivanje nije zaustavljeno nakon svih pedeset i pet vrsta. Bila je to stalna predstava. Kad je svaka od pojedinih vrsta dobila svoj trenutak slave na zemaljskim ekranima, procesija je krenula ispočetka, opet s Devet Udova. Razlika je bila u tome što je ovoga puta dodan kontekst. Stranci su prikazivani zajedno s njihovim svemirskim brodovima oblika banane i drugim predmetima s njihovog svijeta, a i komentar koji su išli uz slike bio je različit.Naravno, sve je to bilo vrlo zanimljivo. Negdje, kada je sve počelo iznova po treći puta, Subramaniani su naučili, uzmu li veličinu njihova svemirskog broda, makar i približnu, prosječni Devet Udova nije bio duži od osamnaest ili dvadeset centimetara. A, prema objašnjenju koje je davano uz drugo prikazivanje Pohranjenih U Strojeve, ime je točno opisivalo tko su. Bili su pohranjeni u strojevima. Biološka tijela koja su prikazivana bila su slikovni zapisi iz povijesti, sada svaki pripadnik ove rase preživljava samo u elektronskoj pohrani. Tako je Myra objasnila Ranjitu, kada se vratio nakon što je odnio zaspaloga Roberta u krevet.

"Pa," rekao je, vraćajući se u svoju omiljenu naslonjaču, "to je zgodno. Pretpostavljam da na taj način možeš živjeti vječno. Što ti kažeš?""Vjerojatno", složila se s njim. "Skuhat ću si šalicu čaja. Hoćeš i ti?"Htio je. Kada se vratila s dvije šalice, na ekranu su prikazivali jednoga od Devet Udova kako skida materijal između dva nasuprotna bočna zgloba i tada trlja izloženo meso vlastitim devetim udom. "Hej!" Myra će, stavljajući šalicu pred supruga, "Što on to radi? Pere si leđa?""Možda si mijenja ulje", odgovori Ranjit. "Tko zna. Čuj, sve se to snima, zašto ne isključimo za sada i vratimo se kad nam se bude htjelo?""Dobra ideja", reče Myra i napravi to, umjesto njega. ""Htjela sam te nešto pitati, ionako. Što to mi nismo vidjeli u ovoj paradi?"Ranjit kimne. "Znam. One o kojima su govorili. One koje zovu Velegalaktima.""Da, upravo njih. Oni su čini se najvažniji. A ipak nam ih ne pokazuju."

41Ponovno kod kuće

Do vremena kada se Nataša, prava Nataša, vratila u svoj krevet u kući u Colombu, čovjek bi očekivao da će komentar koji je izgovarala ne-Na-taša, biti prekinut. I bio je... na neki način. U stvari, cjelokupnih šezdeset i dva sata ponovljeni su tri puta i tada prestali. Zbog razloga koje su znali samo Devet Udova, emitirane su reprize svakih nekoliko dana.Ljudska rasa nije takvo što prihvatila kao blagoslov. Komentar koji su Devet Udova davali uz slike nije bio prenošen samo na engleskom. Ponavljao se na gotovo svakom jeziku i dijalektu koji je upotrebljavala bilo koja grupa ljudi, dovoljno velika da posjeduje vlastiti dio vremena na nekom odašiljaču, bilo gdje. Zajedno, sačinjavali su veliki broj, toliko velik da je pokrivao većinu svjetskih satelitskih veza, na štetu po ljudske poslove.

Drugi efekt koji je proistekao iz toga je obilje vremena dano mladoj Nataši kako bi mogla proučavati simuliranu sebe, kako se pojavljuje na ekranu - u oskudnom topiću bez grudnjaka i s nestašnim čuperkom preko lijevoga uha. Nikada se ništa na njoj nije promijenilo. Osim toga, gledati takav spektakl nije bio Nataši po volji. "Prolaze me srsi", priznala je svojim roditeljima. "Tamo sam, govorim stvari koje znam da nikada nisam izrekla i to sam upravo ja!""Ali to nisi ti, mila", obrazložila joj je majka. "Nekako su te kopirali, pretpostavljam zato da bi imali nekoga tko će govoriti umjesto njih, a tko ne izgleda kao noćna mora.""Ali, gdje sam bila ja dok su oni to radili? Ničega se ne sjećam! Sjećam se kako mi je Ron Olsos pokušavao ukrasti solarni vjetar, i najednom sam bila - ne znam ni sama gdje. Negdje gdje je nigdje. Znam samo da je bilo toplo i udobno - možda onako kako sam se osjećala dok sam još bila u tebi, majko."

Myru je još uvijek držala nevjerica. "Robert je rekao da si bila sretna.""Valjda i jesam. I slijedeće čega se sjećam je da sjedim za kontrolama svoje kapsule i zovem pomoć, s Dianom, kolabiranom, svugdje oko mene.Myra ju potapša po ramenu. "I dobila si pomoć, ljubavi moja, jer si sada ovdje. A, kada već govorimo o mladom Olsosu, došla su još četiri pisma od njega dok si spavala. U svima piše kako mu je žao i pita može li te vidjeti da bi se ispričao."Ovo je napokon izvuklo Nataši osmijeh na lice. "Naravno da može", odgovorila je. "Samo ne sada, odmah. Što ima za doručak?"

Za većinu ljudskih bića ova besmislena ponavljanja i nabrajanja poimence izvanzemaljaca bila su običan gubitak vremena i komunikacijskih kanala. Ne baš za sve. Mala zajednica sotonističke Crkve vidjela je izgled Pohranjenih U Strojeve kakvi su bili prije pohranjenja i istoga trena zaključila kako je taj humanoid, s oštrim krznom, zapravo prikaz Sotone - kao što je i nekoliko milijuna prethodnih gledatelja jednoglasno zaključilo - međutim, dokazivali su da to nije loše. Njegovo Soto-nističko Veličanstvo stvoreno je za obožavanje, a ne za gnušanje. Sveto pismo, kad ga se iščitava s odgovarajućim razumijevanjem, to dokazuje, budući da je Lucifer

izbačen s neba zbog ubojite ćudi suparničkih anđela. "On nije naš neprijatelj!" izrekao je jedan od njihovih biskupa u propovijedi. "On je naš kralj!"To u što je mala šačica ljudi, članova te Crkve uglavnom na američkom jugozapadu, odlučila da vjeruje ne bi previše zabrinjavalo većinu ljudske rase, izuzmemo li dva čimbenika. Prvi je bio ona zastrašujuća napomena o "steriliziranju" Zemlje. Koja je značila da ti stravični izvanzemaljci imaju sposobnost da pometu ljudsku vrstu, ako tako odluče, a to nije bila činjenica koja se lako zaboravlja. Drugi čimbenik je bio taj, da sotonisti više nisu bili samo šačica luđaka. Čak je i luđak znao što znači kada ti nešto ovakvo samo dođe i nudi se. Iskoristili su tu priliku. Svaki sotonist, koji je po položaju bio viši od laštitelja klupa u crkvi, u najkraćem roku se pojavio u svakom programu koji je s njim htio razgovarati. Njihova je nada bila da je svijet pun drugih luđaka sličnih njima, koji dosada nisu regrutirani za obožavanje Sotone, budući da do sada nisu bili uvjereni da on doista postoji. Sotonisti su se nadali da će takvi luđaci biti privučeni u njihove redove, sada kada su vidjeli demonske Pohranjene u Strojeve.I bili su u pravu. Nakon trećega prikazivanja užasnih stvorenja, zvanih Pohranjeni U Strojeve, skoro stotinu tisuća trenutnih preobraćenika je molilo za sakramente Sotone. Do vremena prvoga repriziranja,sljedbenici sotonističke Crkve već su se brojali u milijunima i dvije so-tonističke Crkve su se natjecale i otimale za sljedbenike. I ostali kultovi i pseudoreligije su također prosperirali, ali niti jedno od njih toliko koliko sotonisti.Svi oni su, naravno, bili ludi. "Ili blizu toga", Ranjit je rekao Gaminiju Bandari, kada je ovaj nazvao. "Oko čega se, zapravo, brineš?""Zato što i luda osoba zna povući okidač, Ranj. Je li istina da je Nataša dobila prijetnje smrću?"Ranjit je razmislio jedan tren, prije nego što je odgovorio. Njegova kćer nije bila sklona ikome govoriti o tomu, ali ipak.. "Da", priznao je. "Same gluposti. Nije ih uzela ozbiljno.""Ja jesam!" obavijestio ga je Gamini. "Isto tako i moj otac. Naredio je stražu dvadeset i četiri sata oko vaše kuće i pratnju za svakoga od vas tko napusti kuću."Ranjit je odbijao: "Mislim da to nije potrebno...""Ne tiče me se što ti misliš", Gamini je vedro izjavio. "Tata je sada

Predsjednik i on izdaje naredbe. Ionako, da nisu federalci, bili bi neki drugi. Tvoj prijatelj Joris također dobiva prijetnje. Već ima naoružane čuvare oko cijele baze Nebeske Kuke. Sada govori da će postaviti snage osiguranja Nebeske kuke i oko svakoga tko je povezan s projektom. To uključuje i tebe."Ranjit je otvorio usta želeći negodovati - ne toliko što nije podnosio činjenicu da će biti čuvani dvadeset i četiri sata, koliko je poštivao reakciju na sve to svoje kćeri - ali mu Gamini nije dao priliku da progovori. "Gledaj, Ranjite," objašnjavao mu je, "to će se, ovako ili onako, provesti. Nema smisla protiviti se. I, znaš i sam, moglo bi sačuvati vaše živote."Ranjit uzdahne."Koliko dugo?", zapita."Pa, barem dok ti Jedno Cijelo Peti ne dođu ovamo", Gamini reče, zamišljeno. "Nakon toga, tko zna?"Ranjit je morao priznati samome sebi da je to onaj pravi problem. I pitao se kako će priopćiti ovaj plana Myri i Nataši.Gotovo odmah mu se pružila prilika za to. Čim je završio telefonski razgovor s Gaminijem, potražio je svoju obitelj i našao je na verandi, u mraku, s dalekozorom, kako proučavaju zviježđe koje je sadržavalo veliki dio Oortovog oblaka. Predajući dalekozor Nataši, Myra reče suprugu: "Približavaju se. Taši? Daj ocu da pogleda." Dala mu je. Bez poteškoće Ranjit je pronašao blještave točkice svjetla koje su - kako su protumačili stručnjaci - bili kočnički mlazovi iz raketa armade Jedno Cijelo Petih Zemlji. Smanjivale su brzinu. Nije ih promatrao po prvi puta. I prije najave da će se ti Jedno Cijelo Peti spustiti, veliki zemaljski teleskopi priskrbili su puno jasniju i detaljniju sliku na ekranima na kojima su se prikazivale vijesti. Sada su bili bliže Zemlji.Ranjit spusti dalekozor i pročisti grlo. "Ono, na telefonu, bio je Gamini", reče im i prenese sve što mu je poručio. Ali, ako je očekivao da će njegova kći prigovoriti miješanju odraslih u njen život, prevario se. Strpljivo je poslušala i jedino što je rekla bilo je: "Ti čuvari će doći da nas zaštite od ludih sotonista, je li tako? Ali tko će nas" pokazala je prema poznatim zvjezdanim uzorcima na nebu, "zaštititi od njih?"To pitanje postavljao je cijeli svijet i čak su ljudi pokušavali upitati same uljeze. Polovina svjetskih najvažnijih ljudi usrdno je govorila u mikrofone koji su usmjeravali njihova pitanja nadolazećoj armadi. Pitanja je bilo mnogo. Pitali su o njihovim planovima, namjerama, na

prvom mjestu o razlozima dolaska na Zemlju - mnoga, mnoga pitanja; postavljali su ih na različitim jezicima, ljudi važni i oni, manje važni.Nisu dobili nikakve odgovore.Ljudskoj rasi nije bilo lako nositi se s time. Diljem cijelog planeta, u cijevima od lave na Mjesecu i na stazi oko Zemlje, svugdje gdje su se nalazili ljudi su pokazivali napetost i strah od nadolazećeg nepoznatog. Ni obitelj Subramanian nije bila imuna na sve to. Myra je ponovno počela gristi nokte, što nije radila od ranih tinejdžerskih godina. Ranjit je provodio sate na telefonu razgovarajući s gotovo svakom važnom osobom koju je poznavao (a tih je bilo jako puno), za slučaj da netko od njih ima kakvu mudrost koja se njemu samom nije ukazala. (Nisu imali.) U međuvremenu, Nataša je opsesivno učila maloga Roberta portugalski. Tada, jednoga jutra, dok su još bili pri zajedničkom doručku, iznenada se izvana začula provala podignutih glasova. Kada je Ranjit otvorio vrata da pogleda, ugledao je njihova četiri čuvara s uperenim oružjem na šestoricu neznanaca. Dobro, nisu baš svi bili nepoznati. Većina ih je bila mlada, prijetećih pogleda, s podignutim rukama, no u njihovom se središtu nalazio netko koga je Ranjit, iako se malo postarao od vremena kada ga je zadnji puta vidio, odmah prepoznao. "Pukovniče Bledsoe," reče, "što vi radite ovdje?"Situacija je zahtijevala kratko pregovaranje. Kada su završili, pukovniku Bledsou (umirovljeni) je dopušteno da uđe u kuću, ali samo uz pratnju satnika čuvara, koji je stajao pokraj njega s pištoljem u ruci. Njegova pratnja je ostala vani, sjedeći na tlu, s rukama na glavi, dok se ostatak čuvara brinuo da ostanu tako.

Netko bi pretpostavio kako će Bledsoe, možda, osjećati da mu je oduzeta određena prednost. Nije. "Hvala što ste me pustili unutra da razgovaramo", reče. "Nisam htio da se moji momci okrenu protiv vaših čuvara i ostave vas bez njih."Ranjit nije bio siguran je li zbunjen ili ljutit, no, odlučio je da to neće komentirati. Krenuo je ravno u bit. "O čemu da razgovaramo?" upitao je.Bledsoe kimne glavom, s odobravanjem. "U redu, nećemo gubiti vrijeme. Ja ovdje predstavljam predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, a on je odlučio da ljudska rasa ne može dopustiti ovim izvanzemaljskim ubojicama slijetanje na Zemlju."

Ranjitova namjera je bila zapitati na koji način ih je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država namjeravao spriječiti, ali je njegova supruga bila brža. "Zašto vaš Predsjednik smatra da može govoriti u ime cijele ljudske rase? Zar Rusija i Kina, na primjer, nemaju također nešto za reći u svezi toga?"Na Ranjitovo iznenađenje, čini se da je Bledsoe očekivao to pitanje. "Živite u prošlosti, gospođo Subramanian. Ponašate se kao da Velika Trojka još postoji. Nema je više. Rusija i Kina su sada samo tigrovi od papira! Ne treba ih se uvažavati."Počeo je omalovažavajućim tonom objašnjavati kako su obje zaokupljene unutarnjim problemima koje pokušavaju držati u tajnosti. "Narodna Republika Kina" podučio ih je, "je upravo ostala bez vlasti nad provincijom Jilin, zbog pokreta Falun Gong, a to si ne mogu priuštiti. Naravno, nikada niste čuli za provinciju Jilin, zar ne? Iz nje kineska vlada dobiva većinu svoga žita, da ne spomenem i većinu automobila i lokomotiva. Da, dobro ste čuli! Poljoprivreda i teška industrija! A Falun Gong se širi preko granice, u Unutrašnju Mongoliju."Zatresao je glavom na način koji je trebao pokazati suosjećanje, da lagani osmijeh u kutu njegovih usana nije odavao vlastito samozadovoljstvo. "A, što je s Rusima?" upita ih. "Njima je još gore. Čečenija je neprestano u vrenju. Tamo su muslimani i svaki islamski đihadist, iz bilo kojega dijela svijeta koji ima želju da ubija heretike ide tamo da se pridruži Čečenima - a onuda prolaze najvažniji ruski naftovodi. A, ako se Čečenija na kraju odvoji, ima tamo hrpa ostalih provincija koje ne žele ništa drugo nego da pođu istim putem."Myra je komentirala: "Izgledate sretno zbog toga."Bledsoe napući usne. "Sretno? Ne. Što se mene tiče kakve nevolje imaju žuti i Rusi? Jedino što to pojednostavljuje život kad treba podu-zeti neke akcije i Predsjednik ne treba još i njih imati za vratom. I tu sad dolazite vi i vaša obitelj, Subramaniane. Predsjednik ima plan, a vi ste dio njega."Osjećaj koji je Ranjitova obitelj gajila prema nepozvanomu gostu nikada nije bio topliji od mlakog. Sada se ohladio do temperature antarktičkoga leda."Što želite?" upitao je Ranjit tonom koji je pokazivao da su, što god to bilo, vrlo mali izgledi da to i dobije.

"Jednostavno je", odgovori Bledsoe. "Želim da vaša kći, Nataša, izjavi uživo, na televiziji, da su joj dok je bila u zarobljeništvu, objasnili da 'sterilizirati' Zemlju znači da će izvanzemaljci ubiti svako ljudsko biće, kako po zaposjeli naš planet.Nataša je odmah progovorila: "To se nikada nije dogodilo, gospodine Bledsoe. Ne sjećam se niti da sam bila zarobljena."Njen otac je podigao ruku. "I on zna da je to laž, srećo", rekao joj je. "U redu, Bledsoe. Zašto želite potaknuti mržnju na te stvorove?""Zato što ćemo ih se prije ili kasnije morati riješiti. Što drugo? Naravno, dopustiti ćemo im spuštanje. A onda nastupate vi, Subramanian. Izjavit ćete da vam je kći povjerila nešto za što vjerujete da svijet mora znati, a nakon toga nastupa Nataša i priča svoju priču."Ranjit je uvidio kako je Bledsoe zaista zadovoljan svojim viđenjem. "I što dalje?" zahtijevao je.Bledsoe slegne ramenima. "Potamanimo ih", reče. "Prvo ćemo ih lupiti s Tihim Gromom, tako da nam ništa ne mogu. Onda ćemo im poslati kompletne Američke zračne snage, sa svim bombama i raketama koje mogu nositi, a poslat ćemo na njih i interkontinentalne projektile. Nuklearne i druge. Garantiram vam da će biti manji od makovog zrna kada završimo s njima."Myra frkne, ali Ranjit odgovori ovoga puta. ""Bledsoe," reče mu, "vi ste ludi. Zar mislite da ti stvorovi nemaju neko svoje oružje? Sve što ćete postići je da pošaljete u smrt nekoliko tisuća ljudi u posadama aviona i još ćete razbjesniti izvanzemaljce.""Dva puta u krivu", prezirno reče Bledsoe. "Svi ti američki avioni su bespilotni, daljinski navođeni, i sve posade su na tlu. I nema veze ako se ti stvorovi razbjesne. Kod nas, u Americi, imamo jednu uzrečicu, Subramanian. 'Živi slobodan ili umri.' Ili vi u to ne vjerujete?"Myra je otvorila usta da odgovori u ime svih, ali je Ranjit preduhitri. "Ono u što ne vjerujem," govorio je, "je pričanje laži kojima ćete postići da se ubijaju ljudski stvorovi, premda se ne radi o pravomu ljudskomu soju. Nećemo napraviti to što ste tražili od nas, Bledsoe. Ono što bismo mi trebali napraviti je doći na ekrane, da, ali ono što bismo trebali izgovoriti je reći svijetu to što vi predlažete."

Bledsoe ga je otrovno pogledao. "Mislite da bi to išta promijenilo? Do

vraga, Subramanian, znate li vi što znači 'bez odobrenja'? Ja sam taj koji je 'bez odobrenja Ako ovo izađe u javnost, Predsjednik će samo zatresti glavom i reći: 'Jadni, stari pukovnik Bledsoe. Radio je ono što je mislio da je u redu, ali potpuno na svoju inicijativu. Nikada nisam odobrio nikakav plan te vrste.' i, možda će me poneki novinari proganjati neko vrijeme, ali ja ću odbijati razgovor s njima i uskoro će sve pasti u zaborav. Kao vođa najjače sile na ovom planetu, dužnost Predsjednika je da zaštiti svoju i slabije zemlje i smatra da je napad najbolja obrana. Ja služim Predsjedniku. Što imate za reći na ovo?"Ranjit je ustao. "Da, želim živjeti slobodan, ali ta ponuda nije ovdje u igri, zar ne? Ako moram birati između življenja u svijetu gdje su na vlasti ljudi poput vas i svijeta kojim upravljaju zeleni monstrumi prekriveni krljuštima, znate što? Odabrao bih monstrume. A sada, izađite iz moje kuće!"

42Velika depresija

Kada se, napokon, flota Jedno Cijelo Petih spustila na površinu Zemlje, njeno spuštanje je popraćeno enormnim vatrometom. Ne zbog trenja, kao što je bio slučaj s povratkom ljudskih letjelica, koje su morale koristi kočenje zrakom. Svemirski brodovi Jedno Cijelo Petih jednostavno bi pri spuštanju usmjerili svoje ionske rakete prema površini Zemlje i tako kočili. Bio je to puno prikladniji način pristajanja na određeno mjesto. Istina, zahtijevao je i ogromne količine goriva, ali čuvanje zaliha goriva više nije bio prioritet za Jedno Cijelo Pete.Problem za ljudske promatrače bio je u otkrivanju mjesta koje je armada odabrala za slijetanje. Prva nagađanja vrtjela su se oko Libijske pustinje, možda na plaže uz Sredozemno more. Ubrzo su ih nadomjestila ona kako će to biti više na istok, možda negdje u inače nenastanjenim, pustinjskim krajevima Egipta.

Stručnjacima nije trebalo dugo da na vijestima izađu s imenom "Depresija Katara, sjeverozapad Egipta".Još manje vremena je trajala potraga Myre i Ranjita na njihovim

pretraživačima. "Ta Katara je peta po dubini svjetska depresija.", Myra je čitala s ekrana. "Ide 133 metra ispod morske razine.""I samo je pedesetak kilometara udaljena od mora", dodao je Ranjit, čitajući sa svoga ekrana. "I - čekaj malo - na neki načinje najveća depresija na suhoj površini Zemlje, s više od četrdeset tisuća četvornih kilometara, svi ispod razine mora." I bila je nenaseljena, zajedno su otkrili, osim ponekog plemena Beduina s njihovim krdima, i nije bila nikome od vrijednosti, bar ne nikome od ljudi. Jedino kada je izgledalo, se tiče nekih vrijednosti ljudima, bilo je razdoblje od tek nekoliko tjedana, jako značajno u jednom od onih ratova u dvadesetom stoljeću, onom između Nijemaca i Engleza. Tada je neprohodna depresija Katara zaustavila napredovanje Nijemaca tamo gdje su im Englezi nanijeli velike gubitke i to se zvalo Bitka kod El Alameina.Došavši do tih podataka, Myra i Ranjit su odustali od pretraživanja kao nepotrebnog. "Ne mislim da su izvanzemaljci zbog toga odabrali takvo mjesto", naposljetku je rekao Ranjit. "Mislim, to što im je ovdje lako obraniti se protiv napada.""Ali zašto onda?" pitala je Myra.Na to se Ranjit namrštio, ali nije odgovorio. Proveli su slijedećih četvrt sata razgovarajući o tome kada su počele vijesti. Reporter im je javio da je prva službena reakcija došla iz Kaira. Ton joj je bio ratoboran.Zapravo, davala se iskrivljena slika događanja. Komentar uživo je odašiljan iz Egipta, to je istina, no nije ga govorio Egipćanin. Govornik je bio američki veleposlanik. Vlada Egipta, objavio je on svijetu, zamolila ga je da u njeno ime iznese službeno stajalište. Područje zvano Munkhafad al-Quattar-ah je sastavni dio suverene države Arapske Republike Egipat. Uljezi nemaju nikakvoga prava biti ondje. Naređeno im je da odmah napuste egipatski teritorij ili će se suočiti s posljedicama.Očito je da su se odvijali tajni sastanci i ambasadorove slijedeće riječi nisu dopuštale nikakvu sumnju u to. "Arapska Republika Egipat" objavio je, "jedna je od američkih najstarijih i najbližih saveznika. Uljezi će se suočiti s egipatskim vojnim snagama, udruženim s američkim.""Blagi Bože," promrmljao je Ranjit, "njušim T. Oriona Bledsoa tu

negdje.""A sada neka nam samo nebo pomogne", reče Myra, nereligiozna osoba, svojemu još manje religioznom suprugu.Situaciju bi olakšalo da su izvanzemaljci, spuštajući se na Zemlju našli vremena da najave svoje dugoročne planove. No nikakvo objašnjenje nije ponuđeno. Možda se ti izvanzemaljci nisu mogli baviti s više od jednim problemom istodobno - ili su mislili da ti primitivni ljudi na Zemlji to ne mogu - budući da je ono što su radili bilo održavanje obećanja da će čovječanstvu predstaviti, ponovno i ponovno, sva raznolika bića i rase Galaktike.Svojedobno je to bilo zanimljivo. No, to je zanimanje prestalo. Sada su ih jedino gledali producenti niskobudžetnih filmova strave, pohlepno tražeći ideje koje će proslijediti odjelu za maske, te ono još nekoliko u svijetu preostalih taksonomista, svatko od njih iznenada ispunjen zapanjujućom vizijom da za podrazred Alieni Biota postane Karl Linne dvadeset i prvog stoljeća.Dakako, ništa od toga nije bio problem za ljudsku rasu, već jedan drugi koji je imao dva dijela.Prvi je bilo neobuzdano zauzimanje frekventnog pojasa po svijetu. Samo po sebi, emitiranje kompletnog kataloga osjećajnih bića u Galaktici nije ostavio jak dojam. Ono što je dojmilo ljude bila je sposobnost izvanzemaljaca da emitiraju sve što žele poručiti na golemom dijelu od svjetskih oko 6900 najrazličitijih jezika.No čak je i to zasmetalo samo malobrojne ljudi čiji su omiljene emisije, poput športskih ili zabavnih, istisnute iz etera. Puno ozbiljnije je bilo ometanje komunikacija, osobito pregovaranja koja su se vodila iza zatvorenih vrata između mnogih od svjetskih vojnih sila.

Kratak telefonski razgovor s Gaminijem Bandarom potvrdio je ono što je Ranjit već znao. Ne, to nije bila dobrovoljna odluka vlade Egipta, kako je to iznio američki veleposlanik dojmljivo zveckajući oružjem. Stari prijatelj Dhatusene Bandare, sada egipatski ambasador u Šri Lanki, Hameed Al-Zasr, objasnio je tako Gaminijevom ocu preko telefona. "Uspio je srediti telefonski poziv tati. To je bio pritisak Amerike, protiv kojega se nisu mogli boriti. Tamo se pojavio neki američki tip za "pr-ljave poslove", tako mi je tata rekao...""Naravno da se pojavio. Tvoj stari prijatelj pukovnik Bledsoe, mogu

se kladiti."Gamini je zvučao brzopleto kada je odgovorio: "Sigurno si u pravu. Kako god, Al-Zasr je rekao da Egipat nije zaboravio obaveze prema

Pax per Fidem, ali je još uvijek usred provođenja istih. Promjena nije dovršena, a Egipat je previše siromašan da bi se odupro Sjedinjenim Američkim Državama. U igri su milijarde dolara američke pomoći.""K vragu!" reče Ranjit. A kada je prepričao razgovor Myri, rekla je, uglavnom, isto."Mogli smo i sami znati", reče. "Nadajmo se da neće biti gore.

43Prizemljeni imigranti

U obitelji Subramanian jedino mali Robert nije bio pod utjecajem zastrašujućih pojava u svijetu na kojem su živjeli. Istina je da je ovih dana malo više plakao. Nije izgledalo kako ga stanje u vanjskom svijetu rastužuje, prije je to bila reakcija na očiglednu zabrinutost njegovih roditelja. Robert se s problemima nosio tako da je bio dobar, bolji no inače. Gladio ih je, grlio se s njima, čak bi bez zanovijetanja pojeo sve povrće pred sobom, i bez prigovora odlazio u krevet kada su rekli da je vrijeme za spavanje. Počeo je pratiti i vijesti iz svijeta, koje su se vrtjele na ekranima - kada bi uspio pronaći kanal koji nije bio zauzet ostalim neobičnim stanovnicima Galaktike.Prikazivali su što ti uljezi, Jedno Cijelo Peti, poduzimaju u Katara depresiji. Svi ljudski špijunski sateliti, koji nisu uništeni prilikom dolaska galaktičkog bestijarija, dovedeni su iznad ovoga, zamalo zaboravljenog dijela svijeta, da ga pokrivaju.Čim se armada Jedno Cijelo Petih prizemljila, pojasnilo se zašto su im trebale rakete za kočenje, umjesto da koriste jednostavnije trenje zraka. Trenje zraka bi njihove brodove pretvorilo u dronjke. Nisu bili glatkih, izduženih oblika. Nisu bili niti oblika cijevi, poput pigmej-skih brodova Devet Udova. Brodovi Jedno Cijelo Petih sličili su više na božično drvce nego na aerodinamični dizajn; s kockama, kuglama i poligonima obješenima na osnovno tijelo, pod svim kutovima. Brziprolazak kroz atmosferu pretvorio bi ih u jato padajućih meteora, baražu gorućih krhotina koje bi prekrile tisuće hektara.

Kada su se prizemljili, u urednom poretku, Jedno Cijelo Peti su pokazali čemu im svi oni groteskni dodaci služe. Neki od njih su imali nešto što je sličilo, prividno, na ticala. Otkvačili su se, neodlučno se valjali jedan trenutak, zatim odmigoljili u proučavanje novoga okoliša. Ostali su se poredali i uputili prema bunarima s bljutavom vodom u oazama. Za što će je koristiti, Ranjit nije mogao dokučiti. "Ta voda nije za piće", rekao je. "Nadam se da su svjesni toga."Myra je proučavala njegovo lice. ""Znaš," zamišljeno je rekla, "izgledaš puno smirenije otkada je Joris nazvao i rekao da su dinamitaši odustali. A sada te brine što će ta stvorenja, Jedno Cijelo Peti, piti."Kako je supruga bila potpuno u pravu, Ranjit nije niti pokušao pro-turjeciti.Myra se nasmijala, a onda ju je privuklo ono što se događalo na ekranu. Neki od vanjskih dijelova koji su se otkvačili sa svemirskog broda, otpuzali na dinu i počeli je žvakati. "Kopaju tunel", začudi se Myra. "Što misliš? Možda kopaju sklonište za bombe, u slučaju napada?"Ranjit na to nije odgovorio. Pomisao da izvanzemaljci očekuju oružani napad bila je previše vjerojatna, jednostavno nije želio reći to naglas.A nije ni trebao, pošto su se svi kanali na kojima su se prenosile vijesti, a koje su još posjedovali ljudi - zatamnili. Ubrzo je tamu zamijenila uzbuđena voditeljica, koja je, u žurbi, najavila da je Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država zahtijevao da odmah dobije vrijeme u eteru, kako bi izjavio nešto što je od "važnosti za cijeli svijet". "Točno tako je Predsjednik rekao", voditeljica na ekranu Subramanianovih je nervozno prenijela slušateljstvu. "Ovdje, kod nas, ne znamo o čemu se radi, osim kako je prilično neočekivano u .. .što?"Pitanje je postavila nekomu nevidljivomu, no, odgovor je bio vidljiv. Imala je vremena reći samo: "Dame i gospodo, predsjednik Sje..."Ekran se nakratko zacrnio. Kad je počelo emitiranje, prikazala se skupina ljudi važnoga izgleda (usput i zabrinutoga), žena i muškaraca okupljenih za stolom pretrpanim mikrofonima. Ranjit je promatrao scenu zbunjen. Ovo nije bilo prenošeno, kao obično, ni iz Ružičnjaka ni iz Ovalnog ureda ni neke druge okoline koju je predsjednik, uobičajeno, koristio. U pozadini se, iza grupe koja je stajala, istina vidjela velika američka zastava, koju je predsjednik uvijek zahtijevao.

Ono što je Ranjit mogao vidjeti je neka prostorija koju nije poznavao - bez pro-zora, osvijetljena oštrim umjetnim svjetlom, čuvana od naoružanih i pripravnih marinaca Sjedinjenih Američkih Država, s prstima na okidačima."O, moj Bože!" prošapće Myra. "Oni su u atomskom skloništu." Ranjit je nije ni čuo. Samo reče: "Pogledaj tko stoji između Predsjednika i egipatskog ambasadora. Nije li to Orion Bledsoe?"Da, bio je to on. Nisu stigli komentirati njegovu nazočnost, jer je Predsjednik počeo govoriti. "Prijatelji moji," započne, "teška srca pred vama izgovaram kako je invazija, - da, invazija; nemam drugu riječ za opis ovoga što se dogodilo - invazija na naš planet, koju su provode bića iz svemira, prešla granicu tolerancije. Vlada Arapske Republike Egipat je izričito zahtijevala da oni koji su taj akt počinili zaustave svoje pripreme za rat, odmah, i počnu se povlačiti s teritorija Egipta. Agresori ne samo da su se oglušili na zahtjev, koji je podnesen u skladu s međunarodnim uzusima, nisu čak imali ni toliko pristojnosti da obavijeste da su ga zaprimili.Zbog toga vlada našeg saveznika, Arapske Republike Egipat, priprema oklopljenu kolonu koja će prijeći pustinju i maknuti osvajače sa svojeg tla. Štoviše, Predsjednik Arapske Republike Egipat pozvao je Sjedinjene Američke Države da poštuju postojeće sporazume o međusobnoj suradnji, pomažući joj u tome sa svojim naoružanjem.Razumjet ćete da nisam imao drugu mogućnost već složiti se s njihovim zahtjevom. Sukladno tomu, izdao sam naredbu šestoj, dvanaestoj, četrnaestoj i osamnaestoj jedinici zračnih snaga da unište izvanzemaljski tabor." Dopustio si je prezriv osmijeh. "Pod nekim drugim okolnostima, bila bi ta odluka strogo povjerljiva, ali imam osjećaj da će pokazivanje naše postojeće moći agresoru pomoći da ti izvanzemaljski osvajači prekinu sa svojim provokativnim aktivnostima i obznane da napuštaju egipatski teritorij."Predsjednik se okrenuo kako bi pogledao na vlastiti ekran, točno na vrijeme za scenu koja se istovremeno prikazivala na ekranima diljem svijeta i pokazivala ostvarenje Predsjednikovih obećanja. Iz raznih pravaca nadolazili su borbeni avioni, savršeno leteći u V formacijama, svi usmjereni na isti cilj u Katara depresiji. Ranjit je prepoznao neke od njih - nadzvučna leteća krila; goleme stare B 52, prvobitno građene

za rat u Vijetnamu i još uvijek korisne; male, brze, borbene bombardere s tehnologijom radarske nevidljivosti - nabrojao je, sve u svemu, najmanje tucet različitih vrsta zrakoplova, svi usmjereni prema istoj točki na karti.I, tada, iznenada i bez upozorenja, više nisu bili usmjereni. Ranjitu je izgledalo, ni više, ni manje, kao jedna od onih nevidljivih ograda za pse, koje šalju psu bolni impuls iz zakopane žice čim prijeđe određenu točku na svom bijegu. Avionima se dogodilo to isto. Kada su dosegli određenu točku duž opsega kružnice čiji je centar bila sama Katara depresija, savršeni uzorak V formacije se narušio, što je prouzročilo neusklađenost i jedan po jedan avion je gubio snagu. Ništa nije eksplodiralo. Nije bilo vatre, niti ikakvoga znaka neprijateljske aktivnosti. Sve što se dogodilo bilo je to da moćne zračne snage nisu više ispuštale plamene baklje iz onoga što je bio ispušni sustav mlaznih motora. Motori su se ugasili.Sada bez potiska, samo zahvaljujući već postignutoj brzini i otporu zraka, avioni su na najbolji mogući način dojedrili do tla, no, to najbolje bilo je dosta jadno. U roku nekoliko minuta ekrani su prikazali pet ili šest stotina pogrebnih lomača, svaka je označavala mjesto na kojem je neki zrakoplov silne napadačke zračne armade udario o tlo, pri čemu je gorivo preostalo u spremnicima eksplodiralo.A, unutar opsega oko kampa osvajača, raznorazni komadi zaposlenih strojeva, ne obazirući se na ta događanja, bez prekida su nastavili obavljati svoje nedokučive zadatke.

Za Jedno Cijelo Pete, depresija Katara bila je pravi raj.Posebno im se sviđala bljutava zaslanjena voda u oazama. Bila je to najči-šća voda kakvu nisu okusili generacijama na svom planetu. Dobro, sadržavala je nešto kemikalija, koje su morali profiltrirati. Ali jedva da je bila radioaktivno kontaminirana, i potpuno bez pozitronskog zračenja!A tek zrak! Zamalo da si ga mogao udisati bez filtra! Istina da je u podne bilo oko 45° C, ili, možda, 110° F, izraženo tim raznim, zbunjujućim jedinicama koje je ljudska populacija upotrebljavala za određivanje temperature; ali kad su dovršili kopanje tunela od depresije do mora, imali su izobilje rashladne voda Mediterana da učine klimu udobnom za život.Činjenica je da su bili sretni koliko to jedna rasa, zarobljena u proteze i pomagala za život, može biti. Dodijavalo im je samo jedno.

Kao i obično, bili su to Devet Udova. Uvijek su morali zbog nečega gnjaviti. Devet Udova su se složili s uništavanjem zrakoplova koji su ih napali, budući da život niti jednog postojećeg lokalnog stanovnika nije bio ugrožen, a svi vojni zrakoplovi bili su daljinski navođeni. Ali iritiralo ih je što je napad, svejedno, uništio nekoliko ljudskih života.Grupica geologa je, tražeći naftu postavila - na svoju nesreću - seizmo-metre i kamp točno na mjesto na koje se strmoglavio jedan od američkih bombardera. Da priznamo, točno jedanaest ljudskih bića je ubijeno, manje od 0,000.0001 % ljudske populacije. Po svim razumnim mjerilima, taj broj je bio premalen za ikakvu zabrinutost.

Ali, Devet Udova su digli silnu galamu zbog toga. Ljudsko shvaćanje pravde i odštete nije bilo jednako njihovom, koliko su Jedno Cijelo Peti saznali iz potajnog prisluškivanja svih važnijih ljudskih aktivnosti i još više onih nevažnih. Naposljetku se Vijeće Jedno Cijelo Petih predalo. "Što možemo učiniti kako bismo popravili situaciju?"upitali su ih."Osim što nećemo ostaviti ovo izuzetno primamljivo mjesto i vratiti se na svoj planet.To jedino nećemo učiniti.""Odšteta", odmah je ispalio stručnjak Devet Udova. "Morate im platiti. Kroz naš program za prisluškivanje i praćenje uvjerili smo se kako skoro sve što pođe po zlu u odnosima između ljudskih bića može se popraviti plaćanjem odštete u obliku novca. Jeste li spremni to učiniti?"Jedno Cijelo Petima nije trebalo dugo da odgovore na to pitanje. "Naravno da jesmo" njihov vođa je odmah odgovorio, no ubrzo dodao. "Što je to 'novac'?"

44Međunarodne nesuglasice

Dan poslije, prilično daleko od Katare, obitelj Subramanian je dovršavala doručak. Nataša i Robert su čekali vani da prođe ozakonjen, od njihove majke proglašen, period od pola sata odmora nakon jela, nakon kojega smiju krenuti na plažu. Ranjit, sa šalicom čaja koja mu se hladila u ruci, mrštio se na ekran. Prikazivao je užurbanu koloniju Jedno Cijelo Petih, kako ju je snimao jedan od malobrojnih satelita još uvijek pod nadzorom ljudi, i tu i tamo Ranjit

se na to namrštio.Razmislivši o svemu, Myra se čudila što to toliko privlači njenog supruga ekranu. Njene misli su većinom bile obuzete jutarnjim razvrstavanjem nadolazećih tekstova. Podigla je jedan kako bi bolje vidjela i pozove Ranjita. "Harvard želi znati jesi li zainteresiran da ponovno održiš govor njihovim diplomantima. Da, tu je i jedna poruka od Jo-risa. Piše kako i dalje dobivaju prijeteće poruke, ali ako i postoji neki sotonist koji planira napad na Nebesku Kuku, nije unutar dvadeset kilometara od baze. I - čekaj, što je to?"

Myru je zaustavio preneražen: "Ha!" njenoga supruga, a kada je podigla glavu, shvatila je zašto je tako reagirao. Pogled na krajolik je nestao, satelit je prenamijenjen za upotrebu izvanzemaljaca za njihove svrhe, a poznati lik se počeo pojavljivati na ekranu. Pokraj Myre, njena kći izvali: "K vragu! To sam, opet, ja!"I bila je. Ili, bolje rečeno, ona neuništiva Nataša, s kovrčicom obješenom ispred lijevoga uha, ista ona koju su neprestance prikazivali otkada se svijet počeo raspadati. Myra uzdahne. "Voljela bih da imaš nešto više odjeće na sebi", prigovorila je i bila pošteđena kćerinog ojađenog odgovora, pošto je lik počeo govoriti."Prenosim vam poruku od osoba poznatih kao Jedno Cijelo Peti, trenutno smještenih u onomu što nazivate Katara depresija, na planetu koji zovete Zemlja. Poruka je slijedeća:Duboko žalimo zbog gubitka ljudskih života tijekom obrane od napada. Isplatiti ćemo vam odštetu od tisuću kubičnih metara devedeset devet zarez devet devet devet devet devet čistoga zlata, jedino tražimo devedeset dana da taj metal izvadimo iz morske vode. Molimo, obavijestite nas ako je ponuda prihvaćena. Time ova poruka završava."Lik je iščeznuo, iskrsnule su sitne strukture kolonije, a Ranjit se okrenuo i promotrio suprugu i djecu. Izustio je s nevjericom: "Pretpostavljam da su napravili zalihu kopija Taši, kako bi ih mogli upotrebljavati za obavještavanja."Myra se posramljeno smijala. "Ne znam. Ali, jesi li čuo što su rekli? Skoro da zvuči dobro. Ako su voljni pokušati popraviti što se dogodilo, postoji neka nada."Ranjit zamišljeno kimne. "Znaš," rekao je, čudeći se, "toliko je prošlo

od neke dobre vijesti da ne znam kako to proslaviti. Da popijemo po piće?"Nataša se isti tren javila. "Prerano je. Uostalom, Robert ne pije, a ni ja puno. Vi radite što hoćete, on i ja idemo na plažu.""Mislim da ću zvati u ured. Zanima me što Davoodbhoy misli o svemu ovome", reče Ranjit i poljubi suprugu u ruku."Idite onda svi!", reče im Myra. Posjedi malo, u tišini, razmišljajući. Zatim uzdahne, natoči si svježega čaja i vrati se u ono što je ponovno počinjalo sličiti na normalni život.Misli o razaranju i nesreći nisu potpuno iščeznule iz njene svijesti. Sada se s njima mogla nositi, nisu odvraćale pažnju više od iznenadne, povremene boli u kutnjaku, koja je podsjećala da se moraš najaviti zubaru - ne baš slijedećega mjeseca, ali onoga iza njega. Tako da se Myra vratila jutarnjoj pošti. Jedno je pismo bilo od njene nećakinje, Ade Labrooy. Pisala je, s nadom, kako joj to "pohranjeno u strojeve" stanjeo kojemu govore izvanzemaljci zvuči poput nečega sličnoga umjetnoj inteligenciji, kojom se Myra bavi cijeli svoj život. Može li ih Nataša na neki način, bilo koji mogući način, upitati za pojedinosti? Desetak pisama od drugih ljudi, koji su dijelili zajedničku iluziju kako je stvarna Nataša nekako u stanju poslati poruku izvanzemaljcima. I, jedno koje ju je zabrinulo, iz hrama u Trincomaleeu, u kojemu je pisalo da je stari svećenik Surash dobro podnio nedavnu operaciju, ali je dugoročna prognoza, najblaže rečeno, neizvjesna.Usana stisnutih od brige, Myra ponovno pročita rastužujuće vijesti. Surash ih je sam nazvao kako bi im saopćio da ide na još jednu operaciju, ali je uspio zvučati otprilike kao da ide obaviti nešto poput vađenja krajnika. Ova poruka zvučala je puno ozbiljnije. Uzdahnula jei dohvatila slijedeću.Skupila je obrve. Ova je bila adresirana osobno na Ranjita. Poslao ju je Orion T. Bledsoe i pisalo je slijedeće:

Ovo je podsjetnik na obavezu služenja u Oružanih snaga, akt od 2014., za američkog građanina Natašu de Soyzu Subramanian. Može se javiti se u bilo koji vojni ured Armije SAD-a u svrhu procjene sposobnosti. To se mora obaviti u slijedećih osam dana, ili će biti poduzete kaznene mjere.

Bilo je prekasno uhvatiti Natašu i obavijestiti je odmah o novim prijedlozima za životnu karijeru. Ranjit je, međutim, bio u dometu glasnoga poziva i kad ga je skinula s telefona i uručila mu poruku, rekao je: "Ha!". Nakon toga je pojasnio svoje mišljenje i dodao: ""Dovraga!"I, sada je obitelj Subramanian imala posve novi i neočekivani kup briga. Myra i Ranjit uopće nikada nisu pretpostavili kako činjenica da je njihova kći rođena na američkom tlu daje SAD-u za pravo da zahtijeva njeno služenje u vojsci. Postojala je jedna osoba kojoj su se mogli obratiti, i to su i poduzeli.

Kada je Ranjit zatražio hitan razgovor s Gaminijem Bandarom, stari prijatelj ga je, uz isprike, ostavio na čekanju. Kada se vratio na telefon, ipak je zvučao manje zabrinuto. "Ranjit?" upitao je. "Još si uvijek na liniji? Dobro. Ovako, razgovarao sam s ocem i on već telefonira svojim pravnicima. Želi da dođeš ovamo." Napravio je stanku, a kada je nastavio, zvučao je dosta posramljeno. "Probleme radi ona ljiga, Bledsoe. Morat ćemo razgovarati o njemu, Ranj. Tata vam šalje avion. Povedi Myru. I Natašu. I, ma, k vragu, za svaki slučaj povedi i Roberta. Očekujemo vas."

* * *

Avion koji je stigao da ih pokupi te večeri nije ni izdaleka bio onoliko velik kao onaj koji je Ranjita spasio iz zarobljeništva. Imao je samo jednu stjuardesu, a ta nije bila ni približno lijepa kao što su bile one prije, ali ih je u avionu dočekao netko koga nisu očekivali. Stari prijatelj koji ih je čekao na ulazu u avion kako bi ih pozdravio. Myra se dva puta zagledala u njega, a onda se počela smijati. "Doktor De Saram, kakvo lijepo iznenađenje!"Nigel De Saram, čovjek koji je nekoć bio Ranjitov odvjetnik, sada državni tajnik Predsjednika Bandare, prihvatio je zagrljaj, a tada pokazao svima da sjednu za dugački stol, koji su okruživale stolice. "Razgovarati ćemo putem", rekao im je, vežući se usput. Dok je avion pistom hvatao brzinu za uzlijetanje, čitao je dokument koji je Myra ponijela za njega i do vremena kada su ulazili u koridor za letenje, već

je bio pripremljen. "Vjerujem da je ono što moramo poduzeti jasno; proučio sam sve zakone SAD-a i odluke njihovih sudova koje se bave ovim predmetom, još dok sam bio na putu k vama. Prva stvar koja se mora poduzeti je da se odrekne američkog državljanstva. Dok stignemo, u mom će uredu čekati pripremljeni dokumenti. Naravno, bilo bi puno zgodnije da ste to napravili prije nekoliko godina", dodao je. "Moja greška je što se nisam uvjerio da ste to poduzeli.""I to je sve što treba napraviti da bi se sredilo sve ovo?" upita Ranjit u nevjerici. Ako je najmoćnija sila na Zemlji htjela na njegovu kćer staviti svoju vojničku odoru, nije želio previdjeti ni jednu prijeteću mogućnost.Stari advokat je izgledao šokirano. "Naravno da ne! To samo znači da će se ovaj predmet naći pred američkim sudom i boriti ćemo se. No, to će trajati godinama i - ne znam pratite li - spremaju se predsjednički izbori u SAD-u. Izgleda kako sadašnja uprava neće opet pobijediti. Nadam se da ona koja pobijedi i dobije izbore neće imati jednaku politiku. U međuvremenu, ostanite podalje od Amerike, molim vas."Nataša mu srdačno se bacila oko vrata. "Hvala vam!" napokon je promucala.Njen otac, posramljeno zvučeći, ponovi njene riječi kao jeku i doda: "Izgleda da vas za ovo nisu trebali dovući ovamo.""A, ne", odvrati pravnik. "Postoji još jedan problem, zar ne? Predsjednik Bandara želi porazgovarati s vama o bivšem američkom marincu imenom Orion Bledsoe."Sada se javila Myra. "To je onaj kojem je pala na pamet ideja da unovači Taši."

Pravnik je zanijekao glavom. "Nije posve jasno je li to njegova ideja ili je došlo s višega položaja. Ono što ja znam je da je on taj koji je sada u Bruxellesu i razgovara s ljudima iz Svjetske banke." Myra se opet uznemirila. "O čemu?", upitala je."Prosljeđuje im naredbe od Amerikanaca", pravnik joj prenese ružnu činjenicu. "Pripremaju priopćenje koje će objelodaniti sutra ujutro i u kojemu će izjaviti kako toliki priljev zlata ne smiju odobriti, jer može poremetiti svjetski financijski sustav''Ranjit frkne nosom. "Moglo bi, da,", zaključio je Ranjit. "To bi bila

injekcija preko noći od, koliko ono...? Bilijuni dolara novog kapitala. Posljedice bi bile ozbiljne. Da i ne spomenemo što bi napravilo cijeni zlata na svjetskim tržištima." Tada je slegnuo ramenima. "Ne zavidim vam. Ne vidim kako se nositi s tim problemom."Pravnik je odmahnuo glavom. "Mislim da se Predsjednik neće pomiriti s tim. Ako ništa drugo, nada se kako ćete mu pomoći - svi vi. Naći će se s vama na kratko i želi čuti sve o toj osobi, Bledsou. A onda želi da se pronađu neka rješenja."

Predsjednik Šri Lanke nije bio jedini svjetski vođa koji je tražio pomoć od vrsnih mozgova u koje je imao povjerenje. Po cijelom planetu neki od svjetskih pametnih i obaviještenih ljudi hrvali su se s istim pitanjima. Pax per Fidem je i sam sazivao sjednice, a njegova sjedišta su pomoću satelitskih veza, preko satelita kojima su još uvijek mogli upravljati, prikupljala mišljenja svojih najboljih, sjajnih umova...I, tko zna, možda bi u svemu tomu i uspjeli da Amerikanci nisu imali skriveni adut,koji su podlo i s očiglednom namjerom pokazali svijetu. Bila je to izjava, prezentirana rutinski, preko uobičajenog vladinog glasnogovornika, ali učinak koji je polučila u trenutnoj situaciji nije bio nimalo rutinski."Predsjednik želi da se razumije", prenosila je glasnogovornica, upućujući prema kamerama osmijeh "djevojke iz susjedstva", koji je pratio sva njena neukusna priopćenja, "kako i Amerika, također, ima opravdan zahtjev za odštetama, zbog nepotrebnog i potpunog uništavanja koje je počinjeno nad njenim letjelicama na mirovnom zadatku."

45Tražeći rješenje

Kada je Nigel De Saram doveo obitelj Subramanian u predsjednikov ured, prvo što je pogodilo Ranjita bilo je koliko je Dhatusena Bandara ostario. Nije bilo posve neočekivano. Predsjednik se približavao devedesetima. Ali, sada je izgledao puno krhkije nego zadnji put kada je Ranjit bio s njim nasamo, na njegovoj inauguraciji. Unatoč tomu, kada ih je pozdravio, njegov glas je i dalje zvučao jasno i snažno.

Poljubio je obje, Myru i Natašu, i iznenađujuće mladenački rukovao se s obojicom, Ranjitom i Robertom. Istu predstavu ponovio je njegov sin, jedino što je muške Subramaniane zagrlio, nije se s njima rukovao. "Hvala što ste došli", reče Gamini. "Za odrasle smo naručili čaj," namigne Nataši, koja mu zahvali na unapređenju osmijehom, "a za Roberta sok. I ako se Robert umori slušajući nas, kraj prozora je računalo za igru.""Bit će u redu", odgovori Myra. "Voli igrati 3-D šah protiv računala.""Onda, dobro. Je li Nigel pomogao oko vaših problema glede novačenja?""Mislim da je. Ako ništa drugo, nadam se", odvrati Ranjit."Idemo, onda, ravno na posao. Stari Orion Bledsoe zadaje nam mnoge nevolje. Počnimo prvo s onime što radi vama."Na ovaj zahtjev odgovorio je Nigel De Šaram, brzo i sažeto. Gamini zahvali kimanjem i uputi pitanje Subramanianima. "Jeste li slučajno otkrili odakle je ova poruka poslana?"Myra zaniječe, Ranjit se namrgodi. "Zapravo, primijetio sam nešto. Nije došla iz Washingtona. Nije ni iz njegovog ureda u Kaliforniji. Mislim da je mogla doći s nekog mjesta u Europi."Gamini baci pogled na oca, koji je mirno potvrdio. "Iz Bruxellesa", reče predsjednik. "Zbog pritiska Amerike, Svjetska banka je naredila Egipćanima da odbiju ponudu u zlatu, a pukovnik Bledsoe je taj koji je izvršio pritisak."

Na to se nadoveže Gamini Bandara. "Sve ovo je moja krivnja", izjavi. "Bledsoe mi je izgledao kao čovjek kojega bi mogao iskoristiti da ti pribavi garancije koje si trebao da se pridružiš nama, u Pax per Fidem. Cijela ta stvar oko garancija bila je zbog američke vlade, naravno. Nisu dopuštali da oko Tihoga Groma bude upleten nitko tko nije imao garanciju da ne može čuvati vrhunsku tajnu, a Bledsoe mi je izgledao kao netko tko je može ishoditi za tebe." Sumorno je zatresao glavom. "Loša procjena. Trebao sam ići drugim putem. Od tada samo radi nevolje."Njegov otac reče: "Nije mjesto ni vrijeme da se govori o krivnji. Razgovaramo o tome što se može poduzeti. Egiptu zaista treba novac."Myra se usprotivi. "Zašto moraju slušati Svjetsku banku? Zašto

jednostavno ne prihvate ponudu tih ljudi iz svemira?""E, draga moja Myra," predsjednik poče, umirujući je, "kad bi samo mogli. Banka bi mogla uzvratiti otkazom priljeva novčanih sredstava za koji ima moć otkazati ga, uskratiti nepovratna novčana sredstva koja im ona daje i, jednostavno, usporiti sve ostalo." Pognuo je glavu. "Na žalost, Amerikanci nisu u krivu kada se brinu zbog učinka tako velikoga priljeva novoga kapitala. Uzrokovao bi stravične probleme na međunarodnom tržištu. Mi, ovdje, bismo bankrotirali."Pogledao je dolje. Sjedeći na podu, pokraj njega, s prekriženim nogama, Nataša Subramanian je počela pokazivati znakove nestrpljenja. "Želiš li nešto reći, draga?" upitao ju je."Pa, da", priznala je. "Zapravo, kako je to Egipat siromašan? Mislila sam da su se obogatili s visokom branom kod Asuana?"Predsjednik se žalosno nasmijao. "Nisi jedina koja tako misli. Asu-an može proizvoditi velike količine električne energije, ali nije u stanju raditi dvije stvari istovremeno. Kada maksimalno proizvodi električnu energiju, oduzima vodu poljoprivredi, a hrana im je još potrebnija."Nataša uzdahne. "Pa što, onda, možemo učiniti?"U to je Ranjit napokon odvojio pogled od ekrana, a izraz na njegovu licu izražavao je radost. "Gamini," njemu se obratio, "sjećaš li se, od prije mnogo godina, kada smo raspravljali o nečemu s predavanja na koje sam bio zalutao? O ideji koju su imali Izraelci - zvali su je vodeno-solarni projekt - za dobivanje energije iz Mrtvoga mora?"Gaminiju nije trebalo više od pola sekunde da pretraži svoja stara sjećanja. "Ne", odgovori. "O čemu ti to govoriš?""Napokon sam shvatio zašto Jedno Cijelo Peti kopaju taj tunel! "Grade električnu centralu! Amerikanci ne dopuštaju da stranci daju sav taj novac Egipćanima, ali Amerikanci ne mogu zabraniti da došljaci Egipćanima daju dio proizvedene električne energije!"

46Dogovor

Pošto su se morale donijeti važne odluke, dvadesetak posjetilaca iz svemira naguralo se zajedno, otprilike podjednak broj Devet Udova i Jedno Cijelo Petih, a priključio im se i par Pohranjenih U Strojeve, koji su bili piloti brodova armade. Mjesto na kojemu su se sastali

nekoć je imalo funkciju ekvivalentnu admiralskom mostu armade Jedno Cijelo Petih. Sada je predstavljalo podjednaki ekvivalent Kremlja ili Ovalnog ureda. Gužva se gadila Jedno Cijelo Petima, budući da je većina njih nosila na sebi samo minimalnu zaštitnu odjeću, a time su, više nego ikada prije, bili izloženi zvukovima, pogledima i mirisu svih ostalih.Od svih Jedno Cijelo Petih, najmanje sretna sa svim tim neželjenim čulnim doživljajima bila je ona koja je zadužena za to da ih vadi iz nevolje. Njena službena titula bila je "Prepoznavatelj Neželjenih Posljedica" ali su je obično jednostavno zvali "Ratnik". Zapravo, ono što se Ratniku najmanje sviđalo ovoga trenutka je to stoje bila prisiljena slušati predavanje o primitivnoj ljudskoj tehnologiji koje je održavao glavni arbitar Devet Udova. Kada već ulazimo u objašnjenja svega, Ratnik nije nimalo marila za Devet Udova, niti za bilo kakav odnos s njima, pogotovu ne onaj koji bi podrazumijevao dodire s njihovim odvratnim malim devetim udom. No neki put nije imala izbora.Jedna je naprava, kako su je upravo podučavali Devet Udova, bila ljudima vrlo značajna. U stvari, nije bila nimalo genijalna, Ratnik je rekla sama sebi. Voda bi dolazila iz mora, padala na pod Katare i pokretala turbine za dobivanje električne struje. "A ta struja," Ratnik je upitala govornika Devet Udova, "to je ono što ta stvorenja žele?"Devet Udova je odgovorio: "To je ono što ste Im obećali. Imam koplju sporazuma sa sobom, ako ga želite pogledati."Stvor Je, zapravo, držao i pružao prema njoj motku sa spremljenim podacima pomoću svojega uda za rukovanje. Ratnik se naježi I malo odmakne. Kako nije željela da propadnu pregovori, ponudila je korisnije objašnjenje."Kada ste u početku bili spomenuli elektricitet," rekla im je, "mislila sam kako ih namjeravate naučiti iskorištavanju energije vakuuma, kao Što je mi koristimo. Drago mi je da nije do toga i došlo. Kada se Velegalakti vrate, mogli bi se naljutiti."Devet Udova nije odgovorio na to. Ratnik je iziskivao više. "A što je s onime što ljudi nazivaju Kantov kategorički imperativ?"Devet Udova prekrije zijevanje. "To je način na koji žele voditi svoj planet. Ne čini drugima što ne želiš da drugi čine tebi, tako nekako. Žele da i mi postupimo shodno tome. I, zapravo," pokazao je svojim devetim udom na jednoga od Pohranjenih U Strojeve, pilota koji je pratio razgovor

potpomagan prijevodom vlastitoga od Devet Udova, "prijenos nekih tehnologija je već započeo."Ratnik, koja je to ionako znala, uzdahne. "Kada se Velegalakti vrate, što ćemo im reći?"Devet Udova joj uzvrati s nestrpljivim psikanjem."Mogu se vratiti za sekundu od sada, možda, ili i za deset tisuća godina. Za njih vrijeme ne teče kao za nas. Znate kakvi su Velegalakti."Ratnik je, jedno vrijeme, proučavala Devet Udova u tišini. Tada, dršćući unutar svojega laganoga oklopa, progovori. "Zapravo ih ne poznajemo, uopće. Kako bilo da bilo, budući da nemamo boljega izbora, prihvaćamo ponudu. I, uz malo sreće, do vremena kada se Velegalakti vrate, možda ćemo već svi biti mrtvi."

Prije no što se Ratnik vratila u zapovjedni stožer centar, zahtijevala je da je očiste ioniziranim plinovima. Nakon toga je zastala na ulaznim vratima i omiri-sala zrak prije negoli je ušla.Takvo ponašanje je uzrokovalo da su ostali koji su prebivali u njemu, izveli ekvivalent veselom smijehu ljudi, na način Jedno Cijelo Petih. Jedan od njih, nazvan Menadžer, jedini je progovorio. "Otišli su, Ratnice", poručio joj je. "Čak je nestao i njihov smrad. Nemaš se čega više bojati."Ratnik ga ukori pogledom i zauzme svoje mjesto. Bio je, ne samo njen nadređeni u hijerarhiji Jedno Cijelo Petih, već i, kada je to bilo moguće, njezin sudrug. "Znaš da se ne bojim Devet Udova", obavijestila ga je, kao i ostale u sobi."Želite da vam objasnim zašto mi se ne sviđaju?""Reci, Ratnik", blago joj dopusti Menadžer."Ne zbog njihovoga neugodnog mirisa," rekla je, "i ne zbog njihovog devetog uda, kojim se služe pri pomicanju stvari, a koji je ujedno i njihov spolni organ. Neki puta ga upotrebe da me dodirnu, Što je neugodno. Ali, oni ne mogu protiv svoje biologije, zar ne?""Ne, Ratnik, ne mogu" potvrdio je Menadžer, a sobom je odjekivalo oštro siktanje kojime su ostali javljali da se slažu s njim.

";Međutim, no u čemu nam mogu pomoći je da nam pokažu kako podučiti i nadzirati domoroce na ovom planetu, dok ne postanu civilizirani poput nas. Ne sviđa mi se da svi naši dogovori s domorocima idu posredstvom Devet Udova, zato što samo oni poznaju njihove jezike."Siktaji naglo prestadoše. Čak je i Menadžer utihnuo za trenutak, prije negoli

je rekao slijedeće: "Naši nadređeni ne žele da budemo sposobni razgovarati izravno s drugim vrstama. Zbog tog razloga su samo Devet Udova dobili odobrenje da upotrebljavaju jezične vještine."Ratnik je ostala nepokolebljiva. "Naši nadređeni sada nisu ovdje. Imamo samo jedan pravilan put za budućnost. Odmah moramo početi učiti ljudske jezike.. .Ili vam se više sviđa da se ti ljudi razvijaju prema onomu što doznaju od Devet Udova, umjesto od nas?"

47Rastanak

Kad su Myra i Ranjit ponovno pošli u posjet Surashu, malo nakon njihovog zadnjeg susreta, on je proživio dvije operacije za to vrijeme, tako je stari svećenik mjerio vrijeme. Kroz to isto vrijeme, njihov svijet, svijet za sve koji su živjeli na Zemlji, dva puta se promijenio, i još se uvijek mijenjao."Ne riječ samo o tehnologiji," razgovarao je Ranjit sa suprugom, "to je, kako da kažem, puno prijateljskije od nje. Egipćani su se nadali nekom postotku energije iz Katare. Jedno Cijelo Peti im nisu bili dužni dati svu."Myra nije odmah odgovorila pa ju je Ranjit pogledao. Zagledala se u vode Bengalskog zaljeva, s nečim što je izgledalo kao blijedi osmijeh na njenom licu. Kada je osjetila da je suprug gleda, osmijeh joj se raširio. "Ha!" Samo to je izustila.Smijući se, Ranjit se osvrne prema cesti. "Najdraža moja," reče, "puna si iznenađenja. Ponestalo ti je tema?"

Myra nije na to odgovorila sve dok Ranjit nije parkirao automobil. Tada mu je, puna osjećaja, stavila ruku na rame. "Ranj, znaš što? Osjećam se napokon opušteno."Prošli su dani slobode staroga svećenika. Ležao je na uskom ležaju, imobilizirane lijeve ruke, kako bi kroz šumu cjevčica neometano kapali medikamenti, iz buketa raznobojnih vrećica s tekućinama iznad uzglavlja njegova kreveta, u vene na njegovoj podlaktici. "Hej, dragi moji", progovorio je kada su ušli, glasom razlomljenim i metalnim, koji je dopirao iz zvučnika, pričvršćenoga na njegov larinks.

"Zahvalan sam što ste došli. Moram donijeti odluku, i ne znam kako. Da ti je otac još živ, mogao bih njega pitati, ali on je otišao i okrenuo sam se tebi. Da im dopustim da me pohrane u stroj?" Myra uhvati dah. "Ada je bila ovdje."Stari svećenik nije mogao kimnuti glavom, ali je napravio pokret bradom. "Naravno da je", potvrdio je. "Ja sam pozvao Dr. Labrooy. Medicina ne može za mene učiniti ništa više, osim da strojevi nastave disati umjesto mene i produžuju ovu ogromnu bol. Na vijestima su objavili da Ada Labrooy ima drugu mogućnost. Rekla je da to može, jer su je ljudi iz svemira tome naučili. Mogu napustiti svoje tijelo i nastaviti živjeti kao program u računalu. Ne bi me više boljelo." Na trenutak je zašutio, dok je prikupljao snagu za dalje. "Riječ je o tome," nastavio je, "da to ima svoju cijenu. Put prema spasenju čineći dobra djela kroz karma jogu više neće biti moguć za mene, mislim, ali mi preostaju jnana joga i bhakti joga, put znanja i mudrosti i put odanosti. Ali, znate li kako to sve meni zvuči?"Ranjit zaniječe glavom."Nirvana", izreče starac. "Moja duša će biti oslobođena iz kruga ponovnoga rađanja."Ranjit je pročistio grlo. "Ali to je ono za čime svi teže, znao je govoriti moj otac. Zar i ti ne žudiš za tim?""Da, svim svojim srcem! Ali što ako je to obmana?"Spustio se natrag, na krevet, njegove prastare oči su preklinjale Myru i Ranjita.Ranjit se mrštio, Myra je bila ta koja je, kao i inače, odgovorila. Položila je ruku na njegov istanjeni ručni zglob i rekla mu: "Dragi Suraše, mi znamo da ti nikada ne bi napravio nešto iz sebičnih motiva. Jednostavno, moraš napraviti ono što misliš da je ispravno. I bit će."Time je njihov razgovor završio.Kada su izašli na otvoreno, Ranjit je duboko uzdahnuo. "Nisam znao da je Ada spremna pohraniti ljudsko biće.""Nisam ni ja", reče Myra. "Kada smo zadnji puta razgovarale, ispričala mi je da se upravo spremaju pohraniti bijelog miša."Ranjit se trgne. "Ako je Surash u krivu, u takvo nešto će se reinkarnirati.""Pa," Myra odvrati trezveno, "ako se uopće ponovno rodi, što je njegovo uvjerenje, a ne moje, sigurna sam da neće biti nešto loše."

Neko vrijeme je šutjela, tada se nasmijala. "Pođimo vidjeti kako napreduju radovi na našoj kući."Kuća koja je ranaije pripadala Ranjitovu ocu sada je počela pokazivati učinak Myrinoga preuređivanja. Jedna velika spavaonica, koju će upotrebljavati Myra i Ranjit, na mjestu gdje su prije stajale dvije male; tri kupaonice (i jedna mala u prizemlju, za posjetioce), dok je ranije postojala samo jedna. Ništa od toga nije još bilo dovršeno, a izvan kuće hrpe pločica i cijevi za vodu i kanalizaciju i materijala za obnovu, čekale su radnike. Myra predloži: "Što kažeš da se bacimo malo u more?"Ideja je bila sjajna i Ranjit joj je to odmah priznao. Za dvadesetak minuta bili su na gumenom čamcu, usidrenom u blizini Swami Stijene.Kako se dubina vode u blizini obale naglo spuštala na sto i više metara, ponijeli su sa sobom i ronilačka odijela. Najnovije boce od karbonskog vlakna, mogle su držati zrak pod tlakom od tisuću atmosfera. Nisu namjeravali roniti duboko, iako je podmorje obilovalo ostacima burne povijesti ovoga područja, zanimljive za razgledavanje. Tamo su ležali od prije skoro četiri stoljeća, kada su Trincom vladali portugalski osvajači, i kada je njihov pomorski kapetan razrušio hram u napadaju vjerskoga bjesnila. (Činjenica da su i neki od njenih predaka sudjelovali u tom vandalizmu, nije nimalo umanjila Myrin interes) Morsko dno ispod stijene bilo je prekriveno ostacima prepoznatljivih, isklesanih stupova.Kada su već bili pod vodom, Myra i Ranjit se zaustaviše kako bi razgledali prekrasno isklesana vrata. Ranjit je svojoj supruzi, pomicanjem glavom, kojim je iskazao neslaganje s počinjenim, pokazao kako je pronašao pukotinu koja je uništila izrezbareni cvijet lotosa, kad se iznenada smanjilo osvjetljenje s površine.Gledajući prema gore, kroz kristalno čistu vodu, Ranjit spazi ogromni oblik, koji je klizio točno iznad njih."Kitopsina!" viknuo je u svoj akvafon, toliko glasno da se njegov glas izmijenio u nešto slično onomu kako se glas staroga svećenika izobličio kroz zvučnik na grlu. "Pođimo se sprijateljiti s njim!"Myra se nasmijala i kimnula. Nije bilo prvi puta da su se ona i Ranjit susreli s ovim velikim bezopasnim gutačem planktona u vodama uokolo Trincomaleea. Dulji od deset metara, bUi su kao matični

brodovi praćeni svitom ustavica, riba čistača, neke prikvačene za njih svojim ustima, druge su pak plivale oko nenormalno velikih usta u očekivanju mrvica s prebogatog stola, posve dovoljnih za prejedanje.Ranjit se počeo polako dizati prema površini, očekujući da će Myra krenuti za njim istim tempom, kada je začuo njezin glas, jedva kontroliran, očito pod napetošću. "Nešto ne valja s mojim zrakom", dahtala je, "dolazim do tebe!" Tada je zrak naglo zapištao i iznenada napunio njen kompenzator plovnosti. Ranjita je odgurnula u stranu, kada ju je uzgon odvukao naglo prema gore.Bili su to trenuci kada se i najiskusniji ronilac može uspaničiti. Myra je napravila fatalnu grešku, zadržavala je dah. Kada ju je Ranjit dostigao kod čamca, bilo je prekasno. Krv joj je navirala na usta i nije bio siguran je li uhvatio njene posljednje, prošaptane riječi.Ponavljao ih je u mislima dok je stajao na pontonu helikoptera hitne službe, koja je stigla upravo na vrijeme da mu potvrdi ono što je i sam znao.Zadnje je izustila: "Vidimo se u drugom životu." Sagnuo se da je poljubi u hladno čelo.Pilotu helikoptera je rekao: "Dajte mi telefon. Moram razgovarati s Dr. Adom Labrooy, odmah, sada."

48Duša u stroju

Ako je postojao ikoji pacijent za koga bi dr. Ada Labrooy poduzela nemoguće, na prvomu mjestu bila bi njena obožavana teta Myra. Međutim, nije sve zavisilo o njoj. Izvanzemaljski strojevi, koji su znali kako se to radi, bili su, na sreću, u blizini, spremni da prenesu staroga Surasha u apstrakt njega samoga, koji će nastaviti živjeti u strojevima, f No, dijelovi toga stroja još nisu bili sastavljeni. Neki su bili nagomilaniispred Surashove bolesničke sobe, neki su bili na paletama u dvorištu, nekoliko njih još na kamionima koji su ih vozili prema njima s Nebeske kuke. Trebalo je vremena da se sastave.Vremena u kojem su nemilosrdni agensi raspadanja davali sve od sebe kako bi Myrino tijelo postalo neupotrebljivo.

Morali su kupiti vrijeme. Za to je postojao samo jedan način. Kada je Ranjit upao u komoru u kojoj su radili na ostacima onoga što je nekoć bila Myra, barem je shvatio zašto su ga pokušavali držati po strani. Myra nije bila u bolničkom krevetu. Bila je potopljena u spremnik s vodom, po čijoj površini su plivale napola otopljene kocke leda. Gumene trake oko njenoga vrata i slabina punile su Myrino tijelo s nekom hladnom tekućinom, dok je Myrina crvena krv tekla u.. ..zahod? Da, tekla je u zahod!Izvana se začuo glas: "Ranjite!"Okrenuo se, još uvijek užasnut. Ton glasa Dr. Ade Labrooy bio je ljubazan, no izraz njena lica pokazivao je neumoljivost. "Ne bi smio biti ovdje. Ovo ne izgleda lijepo." Pogledala je na sat i dodala: "Mislim da smo uspjeli na vrijeme, ali moraš otići i ostaviti nas da radimo svoj posao."Nije proturječio. Vidio je onoliko koliko je mogao podnijeti. Tijekom cijeloga dugoga i sretnoga braka vidio je golo tijelo svoje supruge mnogo puta, prekrasne puti i zdravo. Sada je imalo dašak ljubičaste boje, koju nije mogao podnijeti da gleda.Čekao je beskonačno, ili mu se tako činilo, ali je napokon došao i kraj. Ranjit je sjedio vani, zagledan u svemir, kada mu je prišla Dr. Labrooy. Izgledala je iscrpljeno, ali sretno. "Ide dobro, Ranjite", poručila mu je, sjedajući do njega. "Uspjeli smo pohvatati i osigurati sve veze. Sada samo čekamo dok se podaci pohranjuju."Ranjit je to preveo. "To znači da spremate Myru u stroj? Ne bi li netko trebao biti uz nju dok se to događa?""I je netko, Ranjite." Podignula je ruku da vidi ekran pričvršćen za njen zglob. "Ja nadzirem prijenos podataka. Znaš da smo sretni što Velegalakti imaju običaj čuvanja nekoliko primjeraka od svake vrste koju istrijebe, tako da su Pohranjeni U Strojeve već znali kako se to radi i imali sa sobom sve potrebno kada su došli ovamo."Ranjit se uhvatio za određenu riječ. "Što misliš pod 'čuvati'? Misliš na nešto poput, ne znam, kovčega ili urne ili tako nešto?"Ada se naljuti. "Zar nisi u toku s novostima, Ranjite? To je poput samih Pohranjenih U Strojeve. Oni su ono što bi se nazvalo drugostupanjski stroj. Prvi stupanj je napraviti točne kopije ljudi i odvojiti ih od uzorka. Drugi stupanj je oživjeti ih unutar stroja...čekaj malo", zaustavila se, jer se začulo tiho zvonjenje. Oči su joj bile na

ekranu dok je prinosila novotariju na zapešću usnama i rekla nešto u nju. Nakon toga ekran se zatamnio. Kada se ponovno upalio, Ranjitu je zastalo srce, jer ono što je prikazivao bila je njegova supruga, kako ju je vidio posljednji put, odjevenu u kupaći kostim, kako leži nepomična na operacijskom stolu...Ne, ne nepomična. Otvorila je oči. Izraz joj je bio zbunjen, ali zainteresiran kada je podigla ruku i okretala je proučavajući prste."Gledaš njenu simulaciju", ponosno ga je obavijestila Ada. "Kasnije će naučiti kako da simulira svako okružje koje poželi i kako da se poveže s drugima u simulaciji." Opet je nešto prošaputala u stvar na zapešću. Ponovno se ekran zatamnio. "Nismo fer prema njoj. Pustimo joj njenu privatnost, dok se ne navikne na ovo što joj se događa. Nas dvoje bismo mogli popiti šalicu čaja, a ja ću pokušati odgovoriti na tvoja pitanja, ne sumnjam da ih imaš."

Da, Ranjit je imao pitanja, i te kako. Uz netaknutu šalicu čaja, ohlađenog, dok je on pokušavao dokučiti smisao u svemu što se događalo. Naposljetku, začulo se tiho zvonjenje još jednom i Ada se nasmijala. "Sada možeš razgovarati s njom.", rekla mu je i pokazala na ekran, na kojemu se iznenada opet prikazala Myra. "Bok, teta Myra", govorila je Ada u ekran. "Je li te program upoznao sa svime što trebaš znati?""U glavnim crtama." Myra dotakne svoju kosu, neurednu, kakva je ostala kada je izašla iz vode koja ju je ubila. "Moram naučiti kako da se malo uredim, ali ne želim dulje čekati. Ranjite. Hvala što si spasio moj .. .no, metaživot, mislim, ili kako se to već zove.""Dobrodošla", bilo je sve što je Ranjit mogao smisliti za reći. I, kada se Ada ustala kako bi ih ostavila same da razgovaraju, uputi Adi pitanje: "Čekaj malo. Ne trebaš biti mrtav da bi te spremili na ovakav način, zar ne? Mislim, ako to hoću, možeš me staviti u društvo s njom? I bilo bi kao da smo od krvi i mesa, ponovno zajedno?"Ada se uzbunila. "Pa, da." Htjela je otići, ali je Myra, progovorivši s ekrana, bila brža."Dragi Ranjite," govorila mu je, "zaboravi na to. Iako te strašno želim ovdje, ne smiješ. Ne bi bilo pravedno prema Taši i Robertu i... dovraga, moramo se s tim suočiti. Ne bi bilo pravedno prema svijetu."Ranjit se zagledao u ekran. "Ha!" reče. Nakon što je promislio,

nastavi. "Ali, već mi nedostaješ!" požalio se."Naravno. I ti meni nedostaješ. Ali, to ne znači da se nikada više nećemo vidjeti. Program mi kaže da možemo ovako razgovarati kada god poželimo.""Ha!" ponovno će Ranjit. "Ali ne možemo se dotaknuti, a ja mogu poživjeti još godinama.""Još mnogo godina, nadam se, ljubavi. I s veseljem ćemo iščekivati ponovni susret ovdje, u stroju."

Prvi pogovor

Dugi, dugi život Ranjita Subramaniana

Ovo je završetak priče o Ranjitu Subramanianu.To ne znači da nije živio - ili "živio" - još dosta dugo. Živio je, isprva svojim "normalnim" životom, a nakon njega je pohranjen u stroj. Štoviše, imao je mnogo fascinantnih i slikovitih događaja u svom "životu" nakon smrti kao zbirka elektronskih uzoraka. Velik broj njih nećemo ovdje spomenuti. Nije da nisu bili zanimljivi, bili su. No bilo ih je tako puno! Mi imamo još ponešto toga obaviti, važnijeg od nabrajanja svega što se događalo bestjelesnom nastavku prvobitnog organskog Ranjita Subramaniana, koji je elektronski pohranjen nastavio živjeti velik broj godina koje su slijedile. Tek je jedno vrijedno spomena.Dogodilo se to puno kasnije, u njegovom novom životu, u vrijeme kada je Ranjit već ostvario većinu svojih turističkih želja (na primjer istraživanje gotovo cijele površine Marsa, kao i puno zanimljivije mreže špilja ispod površine; plus većinu ostalih planeta i satelita Sunčevog sustava i stanovit broj većih objekata u Oortovom oblaku.) U to vrijeme Myra je otišla na put prema jezgri Galaktike, jer je oduvijek željela pogledati izbliza neku crnu jamu. Neće je biti nekoliko slijedećih tisuća godina, za koje vrijeme se Ranjit zabavljao kreiranjem virtualne planine od puhanoga stakla i opuštao. (Opuštao se tako da je razmatrao teorem P = NP. Time se zabavljao već podosta godina, i kraj se poslu još nije nazirao.) Ranjit je stvorio tu virtualnu planinu kao svoje okruženje kako bi se osamio, i iznenadio se kada je

primijetio kako se netko mučno uspinje kosinom, u njegovom smjeru.Uljez mu je bio i potpuno nepoznat i čudno je izgledao. Oči je imao sitne, struktura kostiju lica mu je bila duboko urezana i bio je visok dobra tri metra. Kada je stigao do izbočine na kojoj je čekao Ranjit, bacio se u ležaljku (koja nije postojala prije strančeva dolaska), izveo dva pretjerano duboka udisaja i izdisaja i rekao: "Da vidimo. 'To je bilo jedno dobro penjanje, zar ne?' Jesu li to otprilike riječi koje bih trebao izgovoriti?"Ranjitu je dosađivalo već previše stranaca tijekom proteklih nekoliko tisućljeća pa je izgubio smisao za ljubaznost. Nije odgovorio. Upitao je jednostavno: "Tko si i što hoćeš?"Stranac je izgledao i iznenađeno i zadovoljno. "Vidim", rekao je, "ideš ravno u bit. U redu. Čini se da sada moram reći: 'Moje ime je..."'Zapravo, nije ga izgovorio. Jednostavno je emitirao mlaz neartikuliranih zvukova, nakon kojih je slijedilo: "Ali, možeš me jednostavnije zvati Student. Ovdje sam da bih proučavao tvoje misaone procese i ponašanje."Ranjit je razmotrio mogućnost da nametljivca izbaci sa svog pomno izvedenog osobnog okruženja, ali ga je nešto na njemu zbunjivalo. "Ma", reče, "u redu, proučavaj. A zašto to radiš?"Stranac je napuhao obraze. "Kako da ti to objasnim? To je neka vrsta spomena u čast povratka Velegalakta...""Čekaj!" prekine ga Ranjit. "Velegalakti su se napokon vratili?""Naravno da jesu, nakon - da se izrazim u vašim jedinicama - nakon nekih trinaest tisuća godina. U njihovim razmjerima nije prošlo puno vremena, ali dovoljno za neke bitne promjene kod ljudskih bića poput mene. O, i poput tebe, naravno", graciozno je dodao. "Za njihov povratak počeli smo obnavljati te događaje, a kako si ti u nekima od njih imao neku ulogu, odabrali su mene da te obnovim.""Želiš reći da snimate svojevrsni film u kojemu ćeš ti glumiti mene?""O, to svakako nije 'film. Ali, da. Ja glumim tebe.""Ha!" reče Ranjit. "Nisam baš obraćao pažnju na događanja koja su slijedila. Nisam znao ni da su se Velegalakti vratili."Stranac se iznenadio. "Ali, naravno da jesu. Rekli su Devet Udovima i Jedno Cijelo Petima da će izbivati neko kraće vrijeme. I jesu. Trinaest tisuća godina je kratko vrijeme po njihovim mjerilima. Izgleda da su se Velegalakti prilično iznenadili kada su otkrili kako brzo smo se

razvili. Nisu imali iskustva s inteligentnim vrstama koje evoluiraju na svoj vlastiti način, jer su metodički sprečavali bilo kakvu takvu evoluciju drugih vrsta kad bi ih otkrili. I mislim da nisu očekivali da će se riješiti briga." Počeo je iskrivljavati usne, pokušavajući nešto, a onda je zamolio: "Bi li još jednom izgovorio 'Ha!', za mene, molim te.""Ha!" izgovori Ranjit, ne samo da udovolji molbi, već i da stigne razmisliti kako da reagira na ono što je upravo čuo. "Što si time mislio? Riješiti se briga?""Ah, svih tih tekućih poslova", odgovori stranac, proučavajući izraz na Ranjitovu licu i pokušavajući ga ponoviti svojim. "Ne da nisu, uglavnom, napravili puno dobroga. Ali sprječavati razvoj tolikih zanimljivih vrsta je loše. I, iako su, što se tiče tehnologije, uglavnom u pravu, moraš priznati da je ono što su napravili s kozmološkom konstantom bilo jednostavno rečeno sramotno."Ranjit se uspravio. "Dobro," reče, "ako Velegalakti više ne upravljaju kozmičkim poslovima, ne bi li netko drugi sve to trebao preuzeti?""Razumije se.", stranac je nestrpljivo odgovorio. "Mislio sam da znaš. Netko je preuzeo. Mi."

Drugi pogovorPriznanja i druga priznanja

Kako je jedan od nas dvojice negdje spomenuo, postoji definicija džentlmena koja ga opisuje kao'bnaj koji nikada nije slučajno grub". Na isti način, mi osjećamo da pravi znan-fan pisac nikada slučajno ne iskrivljuje utemeljenu znanstvenu istinu. Samo namjerno.Važna riječ ovdje je "slučajno", jer ima situacija tijekom pisanja znan-fan priče koje prisiljavaju autora da uzme stanovitu slobodu u odnosu na znanost, jer u protivnom njegova, ili njena, priča ne bi funkcionirala. (Na primjer, poznato je svima da putovanje brzinama većim od svjetlosne, uopće ne dolazi u obzir. Međutim, ako svojim likovima oduzmemo tu mogućnost, cijela jedna lepeza zanimljivih priča nikada ne bi bila napisana.)Pošto si već uzimaju takve slobode, mislimo da je jedino pošteno da ih pisci i priznaju. U ovomu djelu su tri takva slučaja. Oni su:

1. Na početku dvadeset i prvoga stoljeća nikakvi svemirski brodovi poput onih koje je opisao Joris Vorhulst nisu došli do Oortovog oblaka. Mi bismo željeli da jesu, ali nisu.2. Ne postoji nikakav dokaz Fermatova posljednjeg teorema na pet stranica poput onog što ga je u romanu izveo Ranjit Subramanian, i jedan od nas je mišljenja da nikada neće ni postojati, jer to jednostavno nije moguće.3. Šri Lanka u zbilji nikada ne bi mogla biti zemaljski terminal za Nebesku Šuku, jer nije točno na ekvatoru. U jednom od ranijih djela, jedan od nas je taj problem riješio tako da ju je jednostavno preselio nešto južnije. Da ne ponavljamo isto, radije smo, u ovom sadašnjem slučaju, odabrali jedno drugo rješenje. Ekvator, na kraju krajeva, nije ništa drugo nego jedna zamišljena linija. Tako smo je mi jednostavno zamislili nekoliko stotina kilometara sjevernije.I, na kraju, željeli bismo se zahvaliti Dr. Wilkinsonu s Drexel Math Foruma, za pojašnjenje koje nam je priskrbio, a odnosi se na ono što je Andrew Wiles zaista izveo, a to je dokaz Fermatovog posljednjeg teorema na stotinu i pedeset stranica. Također za pomoć koju nam je, pod uzrečicom "dužnost zove", pružio naš prijatelj Robert Silverberg, a preko njega i glavni govornik Sveučilišta Oxford, u Velikoj Britaniji.

Treći pogovorFermatov posljednji teorem

Osjećamo da bi bilo korisno dati više detalja o čemu se to radi u Fer-matovu posljednjem teoremu, ali jednostavno nije ranije bilo prilike da to raspravimo, a da ne nanesemo ranu, gotovo fatalnu, radnji ove priče. Tako da ih evo na kraju.. .i, ako ste dio onog velikoga dijela čovječanstva kojem on nije poznat, mislimo da ćete uvidjeti kako je vrijedilo pričekati.

* * *Priča o najpoznatijem problemu u matematici počinje s usputnom zabilješkom jednog francuskog pravnika iz sedamnaestog stoljeća, iz

Toulousea. Pravnik se zvao Pierre de Fermat. Advokatura mu nije oduzimala sve njegovo vrijeme pa se stigao hrvati s matematikom kao amater - ili, da mu se odužimo, kao osoba za koju možemo sa sigurnošću nazvati jednim od najvećih matematičara svih vremena.Naziv toga poznatoga problema je Fermatov posljednji teorem.Najveća privlačnost tog teorema je da nije težak za razumijevanje. Činjenica je da je većini ljudi koji se upoznaju s njim po prvi puta posve neshvatljivo da je nešto što se može dokazati računajući na prste jedne osobe, prkosilo svim matematičarima svijeta više od tri stoljeća. Istina je da korijeni ovoga problema sežu dublje i u davnija vremena od Fermata, pošto je upravo Pitagora, oko pet stotina godina p.n.e. riječima definirao matematički teorem koji je, pod imenom Pitagorin poučak, postao školski kliše:"U pravokutnom trokutu, kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbroju kvadrata nad ostale dvije stranice-katete."Za one od nas koji su se progurali kroz srednjoškolsku matematiku, lako je vizualizirati pravokutni trokut i time i napisati Pitagorin poučak u obliku

a2 + b2 = c2

Ostali matematičari počeli su istraživati Pitagorin poučak čim ga je on iznio (time se matematičari i bave). Ustanovili su da ima mnogo pravokutnih trokuta sa stranicama od cijelih brojeva, a na koje se poučak može primijeniti. Tako trokut sa stranicama pet i dvanaest ima hipotenuzu dugu trinaest...i, naravno da je 5 2 plus 12 2 zaista jednako 13 2. Neki su razmatrali druge mogućnosti. Postoji li, na primjer, neki trokut čije stranice su cijeli brojevi, a na koji bi se mogla primijeniti ista Pitagorina jednadžba, ali da se stranice kubiraju? To jest, može li a3 plus b3 biti jednako c3 ? I, što je s brojevima na četvrti potenciju, ili, uopće s brojevima koje potenciramo na bilo koju potenciju veću od dva?U danima prije mehaničkih računala, da i ne spominjemo elek-tronička, ljudi bi proveli cijeli život pišući izračune na nebrojene arke papira, što je bio jedini način da pronađu odgovor na ta pitanja. Bavili su se tim problemom. Nitko nije pronašao odgovore. Zabavna mala jednadžba vrijedila je samo za drugu potenciju i ni za jedan viši

eksponent.Tada su i prestali tražiti, zaustavio ih je Fermat, običnom marginalnom opaskom. Ova zgodna mala jednadžba vrijedi za kvadrat i ni za jedan drugi eksponent, izjavio je. Dokazano.Sad, mnogi matematičari bi tako nešto objavili u nekom časopisu. Fermat je, na neki način, bio čudan stvor i tako nešto nije bio njegov stil. Ono što je on napravio je da je nažvrljao bilješku, na bjelini sa strane, na stranici svog primjerka jedne drevne grčke matematičke knjige naslova Arithmetica. U bilješci je pisalo:"Otkrio sam istinski i čudesni dokaz te pretpostavke, za koji je ova marginu preuska da ga zapišem."Ono što je ovu, usputnu bilješku, učinilo važnom je to što je sadržavala riječ "dokaz".Dokaz je snažna medicina za matematičare. Zahtjev za dokazom -to je to, logična demonstracija da dana izjava mora uvijek i nužno biti točna - to je ono što razlikuje matematičare od drugih "tvrdih" znanosti. Fizičarima je na primjer, puno lakše. Ako fizičar ispali pregršt protona velikom brzinom na aluminijsku metu deset ili stotinu puta i svaki puta dobije prosječno istu zbirku drugih čestica koje pri sudaru nastaju, on može pretpostavljati da će neki drugi fizičar, na drugome mjestu, izvodeći isti eksperiment, dobiti prosječno istu zbirku čestica.Matematičarima takvo što nije omogućeno. Njihovi teoremi nisu statistika. Moraju biti definitivni. Niti jednomu matematičaru nije dopušteno reći da je neka matematička izjava "istinita" sve dok nije besprijekornom i argumentiranom logikom, kojoj se ne može proturječiti, konstruirao dokaz koji pokazuje da uvijek mora biti tako. Jer, ako se pokaže da nije uvijek tako, to vodi u očiglednu i apsurdnu kontradikciju.I tu počinje prava potraga. Ono što su matematičari tražili bio je dokaz za koji je Fermat tvrdio da ga je našao. Mnogi od najvećih matematičara - Euler, Goldbach, Dirichlet, Sophie Germain - dali su sve od sebe da izvedu taj dokaz koji im je izmicao. Manje znamenitih bilo je na stotine. Tu i tamo poneki od njih, iscrpljen, skakao bi od sreće i tvrdio da je našao rješenje. Tih navodnih "dokaza" bilo je na stotine; samo u jednom vremenskom periodu od četiri godine, na početku dvadesetoga stoljeća, bilo ih je čak oko tisuću.

To su dokaze odmah pobijali drugi matematičari, koji su pronalazili da su autori napravili osnovne pogreške ili prilikom pisanja ili u logici. Matematičkom svijetu počelo je izgledati da je veliki Fermat pogriješio i da dokaz spomenut na margini njegove knjige nikada neće biti izveden.U tom zaključku, međutim, nisu bili posvema u pravu.

* * *

Istinit i konačni dokaz Fermatova teorema napokon se pojavio gotovo na kraju dvadesetoga stoljeća. Dogodilo se to od godina 1993. do 1995. kada je britanski matematičar imenom Andrew Wiles, koji predaje na Sveučilištu Princeton u SAD, objavio konačan, kompletan, bez greške i definitivan dokaz Fermatove 350 godina stare pretpostavke. Problem je bio riješen.Ipak, jedva da je itko bio time zadovoljan.U prvom redu, Wilesov dokaz bio je ekstremno dugačak - sadržavao je stotinu i pedeset gusto ispisanih stranica. Još gore, u njemu je bilo dijelova koji su iziskivali studiranje samo matematike tijekom cijelog života, da bi se dokaz razumio i vidjelo da je besprijekoran. Samo bi računalni program mogao napraviti finalnu provjeru. A, što je najgore, Wilesov dokaz ne može biti onaj za kojega je Fermat tvrdio da ga je izveo, pošto se Wiles oslanjao na dokaze i postupke nepoznate Fermatu niti ikome u njegovo vrijeme. Stoga su Wilesov dokaz mnogi veliki matematičari jednostavno odbili prihvatiti...Uključivši tu i, kao što ste upravo pročitali, jednog zaista sjajnog, iako izmišljenog za potrebe ove knjige. Govorimo o onome čiji je dom daleko od Fermatova i prostorno i vremenski, matematičaru zvanom Ranjit Subramanian, o kojemu govori ova knjiga.

KRAJ30.07.2010.

KIKA