POSTUPAK PO USTAVNIM ŽALBAMA

POSTUPAK PO USTAVNIM ŽALBAMA

***

O d l u k e

Odluke kojima se usvaja ustavna žalba

i utvrđuje povreda prava

***

PITANJE OSIGURANJA DJELOTVORNOG PRAVNOG LIJEKA JEDNO JE OD OSNOVNIH PROCESNIH JEMSTAVA U SVIM POSTUPCIMA KOJE JE ZBOG SVOG ZNAČENJA ZAJEMČENO USTAVOM KAO OSNOVNO LJUDSKO PRAVO.

U KONKRETNOM SLUČAJU USTAVNI SUD JE OCIJENIO DA JE VRHOVNI SUD CRNE GORE PRILIKOM ODLUČIVANJA O DOPUŠTENOSTI IZJAVLJENE REVIZIJE PROTIV PRESUDE VIŠEG SUDA U PODGORICI POGREŠNO UTVRDIO ČINJENICU DANA IZJAVLJIVANJA REVIZIJE, ODNOSNO POGREŠNO PRIMIJENIO ZAKONSKU ODREDBU I TIME ONEMOGUĆIO PODNOSIOCU USTAVNE ŽALBE DA OSTVARI PRAVO NA PRAVNI LIJEK.

Ustavni sud Crne Gore, u sastavu: predsjednik dr. Milan Marković i sudije –Miodrag Iličković, Desanka Lopičić, Fetija Međedović, Đole Sekulović i Miodrag Latković, na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, člana 32 tačka 3 i člana 56 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), na sjednici od 8. jula 2010. godine, donio je

O D L U K U

USVAJA SE ustavna žalba.

UKIDA SE rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1105/09, od 4. novembra 2009. godine i predmet vraća Vrhovnom sudu Crne Gore na ponovni postupak.

Ova odluka objaviće se u »Službenom listu Crne Gore«.

O b r a z l o ž e nj e

1. N.S., iz Bara, koju zastupa Milonja Raičević, advokat iz Bara, podnijela je blagovremenu i dozvoljenu ustavnu žalbu protiv rješenja Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1105/09, od 4. novembra 2009. godine, kojim je odbačena kao neblagovremena revizija, izjavljena protiv presude Višeg suda u Podgorici, Gž.br. 2425/08, od 16. juna 2009. godine.

U ustavnoj žalbi podnositeljka navodi da je osporenim rješenjem odbačena kao neblagovremena revizija, koju je preporučenom pošiljkom predala pošti Bar 6. avgusta 2009. godine, a da joj je presuda Višeg suda uručena 7.jula 2009.godine. Smatra da je Vrhovni sud odbacivanjem blagovremene revizije povrijedio njeno pravo na pravni lijek zajemčeno članom 20 Ustava Crne Gore, kao i pravo na jednaku zaštitu prava i sloboda, iz člana 19 Ustava.

2. U postupku pokrenutom ustavnom žalbom, saglasno odredbi člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore i odredbama čl. 48 i 55 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore, Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj žalbi, utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosiocu ustavne žalbe povrijeđeno ustavno pravo, pri čemu se, po pravilu, ne upušta u pitanje jesu li su sudovi pravilno ili potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud su relevantne samo one činjenice od čijeg postojanja zavisi ocjena o povredi ustavnog prava.

3. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sljedećih propisa:

Ustava Crne Gore:

»Svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu (član 20).

Sud sudi na osnovu Ustava, zakona i potvrđenih i objavljenih međunarodnih ugovora (član 118 stav 2)«.

Zakona o parničnom postupku (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 22/04, 28/05 i 76/06):

»Ako je podnesak upućen preko pošte preporučenom pošiljkom ili telegrafskim putem, dan predaje pošti smatra se kao dan predaje sudu kome je upućen, a ako je podnesak upućen telefaksom dan predaje se smatra dan prijema telefaksa u sudu (član 109 stav 2).

Protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude (član 397 stav 1)«.

4. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis predmeta Osnovnog suda u Kotoru, P.br. 684/07.

5. Uvidom u spis predmeta, Ustavni sud je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:

Viši sud u Podgorici presudom, Gž. br. 2425/08, od 16. juna 2009. godine, odbio je žalbu tužioca kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Podgorici, P.br.684/07, od 26.juna 2008. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se ponište odluke tuženog br.01-566/2, od 23. juna 2007. godine i br.01-578/1, od 27. jula 2007. godine, o prestanku radnog odnosa tužioca i obaveže tuženi da u roku od 15 dana vrati tužioca na rad i rasporedi na poslove radnog mjesta »Domaćice I« Hotela »Monte casa« u Petrovcu na moru.

Vrhovni sud je osporenim rješenjem reviziju podnosioca odbacio kao neblagovremenu. U obrazloženju se navodi da je punomoćniku tužioca presuda Višeg suda u Podgorici uručena 7. jula 2009. godine, što je utvrđeno iz uredno potpisane povratnice koja se nalazi u spisima predmeta. Reviziju protiv ove presude tužilac je izjavio preporučenom pošiljkom dana 8. avgusta 2009. godine koji dan se smatra kao dan predaje sudu. Navodi se da je računajući od dana prijema drugostepene odluke, zadnji dan roka za izjavljivanje revizije tužiocu isticao 7. avgusta 2009. godine (petak). Kako revizija u konkretnoj stvari nije izjavljena u navedenom roku, to je ista neblagovremena.

6. Pitanje osiguranja djelotvornog pravnog lijeka jedno je od osnovnih procesnih jemstava u svim pravnim postupcima, koje je zbog svog značenja zajamečno Ustavom kao osnovno ljudsko pravo.

Uvidom u spis predmeta, te razmatranja osnovnih navoda i razloga ustavne žalbe Ustavni sud je utvrdio da je drugostepena presuda uručena podnosiocu žalbe 7.jula 2009. godine, a da je podnosilac reviziju izjavio preporučenom pošiljkom dana 6. avgusta 2009. godine koja je zavedena pod prijemnim brojem RR031449823 ME 00286401286.

Ustavni sud je utvrdio, u konkretnom slučaju, da su mjerodavne odredbe člana 109 stav 2 i člana 397 stav 1 Zakona o parničnom postupku kojima je propisano da ako je podnesak upućen preko pošte preporučenom pošiljkom dan predaje pošti smatrat će se dan predaje sudu kome je upućen i da protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.

Računajući od dana prijema drugostepene presude, 7. jula 2009. godine, zadnji dan roka za izjavljivanje revizije isticao je 6. avgusta 2009.godine kada je revizija izjavljena preporučenom pošiljkom. Stoga je, Ustavni sud ocijenio da je Vrhovni sud Crne Gore, prilikom odlučivanja o dopustivosti izjavljene revizije protiv presude Višeg suda u Podgorici, pogrešno utvrdio činjenicu dana izjavljivanja revizije, odnosno pogrešno primijenio odredbu člana 397 stav 1 Zakona o parničnom postupku i time onemogućio podnosioca ustavne žalbe da ostvari pravo na pravni lijek, iz člana 20 Ustava Crne Gore.

7. S obzirom da je utvrđena povreda ustavnog prava Ustavni sud nije razmatrao eventualnu povredu ostalih ustavnih prava na koja se u žalbi ukazuje.

Na osnovu iznijetih razloga, odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbi člana 151 stav 2 Ustava Crne Gore i odredbi člana 34 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

U br. 138/09 USTAVNI SUD CRNE GORE

8. jul 2010.godine

PREDSJEDNIK

P o d g o r i c a dr Milan Marković, s.r.

***

USTAVNI SUD JE OCIJENIO DA JE VRHOVNI SUD, U KONKRETNOM SLUČAJU, DOPUŠTENOST REVIZIJE ZASNOVAO NA PRETJERANOM FORMALIZMU U TUMAČENJU PROCESNIH PRETPOSTAVKI NA PRISTUP VRHOVNOM SUDU, KAO NAJVIEM SUDSKOM ORGANU, NA ŠTETU PODNOSIOCA USTAVNE ŽALBE. NA TAJ NAČIN VRHOVNI SUD JE POVRIJEDIO PRAVO PODNOSIOCU USTAVNE ŽALBE NA PRISTUP TOM SUDU I KORIŠĆENJE DJELOTVORNOG PRAVNOG LIJEKA.

Ustavni sud Crne Gore u sastavu: predsjednik dr Milan Marković i sudije Miodrag Latković, Miodrag Iličković, Fetija Međedović, Đole Sekulović i Desanka Lopičić, na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, člana 32 tačka 3 i člana 56 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), na sjednici od 30. septembra 2010. godine, donio je

O D L U K U

USVAJA SE ustavna žalba.

UKIDA SE rješenje Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br.630/09 od 06.06.2009.godine i predmet vraća Vrhovnom sudu Crne Gore na ponovni postupak.

Ova odluka objaviće se u »Službenom listu Crne Gore«.

O b r a z l o ž e nj e

1. C.L. i C.V., iz Barija, Italija, preko punomoćnika Vesne Čejović, advokata iz Bara, podnijeli su ustavnu žalbu protiv rješenja Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br. 630/09, od 6. juna 2009. godine, kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena. Podnosioci smatraju da su im osporenom odlukom Suda povrijeđena ustavna prava zajemčena odredbom člana 20 Ustava Crne Gore i člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Obrazlažući povredu navedenih prava podnosioci ističu da su kao nasljednici (djeca) pokojne N.V. nastavili parnični postupak koji se vodio pred Opštinskim sudom u Baru, tražeći utvrđivanje prava svojine. Navode da je parnični postupak započet 2000. godine i više puta su donijete presude u prvostepenom postupku, a pravosnažno je postupak okončan presudom Višeg suda u Podgorici, Gž.br. 368/08, od 22. decembra 2008. godine, kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Ističu da je tokom postupka označena vrijednost spora na iznos od 10.000 DEM, koji je iznos, kao vrijednost spora, označen u svim donesenim presudama (u tri prvostepene i u presudi Višeg suda) i da je u vrijeme donošenja prvostepene presude, navedena vrijednost spora prelazila i to značajno minimalni limit vrijednosti spora za koju je dozvoljena revizija, kao pravni lijek. Podnosioci žalbe ukazuju da su tokom postupka primili od suda i opomenu za plaćanje sudske takse, na iznos od tadašnjih 130 dinara, koja je uredno plaćena. Nakon donošenja pravosnažne presude tužioci su izjavili reviziju jer je, prema vrijednosti spora koja je označena u pravosnažnoj presudi (kao i u prethodnim presudama), revizija, kao pravni lijek bila dozvoljena. Navode da je reviziju Vrhovni sud Crne Gore bez razmatranja odbacio kao nedozvoljenu, nalazeći da u tužbi nije bila navedena vrijednost spora i da ista nije bila naznačena na glavnoj raspravi (iako je to učinjeno), a da je plaćena taksa u vrijednosti od 5,41 DEM, koja odgovara vrijednosti spora od tadašnjih 4.000 do 5.500 dinara, što je manje nego tada važeći limit za podnošenje revizije, koji je tada iznosio 15.000 dinara. Ukazuju da samo zbog toga što je postupljeno po nalogu suda i plaćeno onoliko koliko je sud odredio, kažnjeni su gubitkom prava na pravni lijek. Ističe se da je vrijednost spora označena u mnogo većem iznosu nego što je to izračunao Vrhovni sud (iznos koji je za 100 puta veći od minimuma vrijednosti za koju je revizija dozvoljena), te da je tako određenu vrijednost utvrdio i sud pravosnažnom presudom. Navode da za slučaj da nije plaćen nalog-opomena koju je sud dostavio, onda Vrhovni sud ne bi imao »opravdanje« da ospori podnosiocima pravo na podnošenje pravnog lijeka-revizije, što je neprihvatljivo. Podnosioci žalbe ukazuju da je tačno da je obaveza stranke da u tužbi ili na glavnoj raspravi označi vrijednost spora, ali je isto tako i obaveza suda da utvrdi vrijednost spora što je jasno propisano tada važećim odredbama ZPP-a (član 35 do 40). Ističu da ako je sud presudom, i to pravosnažnom, utvrdio vrijednost spora, prema kojoj je apsolutno revizija dozvoljena kao vanredni pravni lijek, onda, po shvatanju podnosilaca žalbe, nema pravo Vrhovni sud da pravo na taj pravni lijek ospori, računajući da vrijednost spora nije onolika koliko je presudom pravosnažno utvrđeno, nego tolika koliko je Sud naložio podnosiocima da plati, a ona po nalogu suda i postupila. Podnosioci ustavne žalbe predlažu ukidanje osporenog rješenja Vrhovnog suda i vraćanje predmeta tom sudu na ponovni postupak.

2. Ustavni sud je saglasno odredbama člana 26 stav 1 i 27 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu zatražio od Vrhovnog suda odgovor na ustavnu žalbu. U odgovoru tog suda, pored ostalog, navodi se da su tužioci propustili da u tužbi naznače vrijednost predmeta spora, a nijesu to ni naknadno učinili u predviđenim rokovima tokom prvostepenog postupka (samoinicijativno ili po pozivu suda), pa se dozvoljenost revizije cijenila prema osnovici po kojoj su platili sudsku taksu, saglasno prihvaćenom zaključku sudova od 10 i 11. juna 1981.godine.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis predmeta Osnovnog suda u Baru, P. br. 47/07.

4. Ustavni sud, saglasno odredbi člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, odlučuje o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava. Prema odredbi člana 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08) ustavna žalba može se podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.

U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti žalbe, u granicama istaknutog zahtjeva, Ustavni sud utvrđuje da li je podnosiocu ustavne žalbe povrijeđeno njegovo Ustavom zajamčeno pravo ili sloboda.

5. U sprovedenom postupku, uvidom u spis predmeta, Ustavni sud je utvrdio sljedeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:

Parnični postupak radi utvrđivanja prava svojine pokrenut je, pred Osnovnim sudom u Baru, 21. aprila 2000.godine tužbenim zahtjevom N.V., iz Bara, preko punomoćnika Vesne Čejović, advokata iz Bara, radi utvrđenja da li je ista vlasnik objekta za stanovanje sa ribarskom kućicom, potpornim zidom i prilaznim putem od objekta do magistrale koja je sagrađena po kat.parceli 255 KO Braćeni.

U tužbi nije navedena vrijednost spora već je ta vrijednost opredijeljena 16.marta 2001.godine, na zadnjem ročištu glavne rasprave, u visini 10.000 DM, što je Sud prihvatio i označio u presudi. Utvrđeno je, takođe, da je dana 1.jula 2000.godine, plaćena sudska taksa na tužbu u iznosu od 5,41 DM. Presudom Osnovnog suda, u Baru, P.br.271/00, od 16. marta 2001.godine, odbijen je tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Postupak su nakon smrti tužilje preuzeli nasljednici, podnosioci ustavne žalbe. U toku parničnog postupka više puta su ukidane donijete prvostepene presude, a pravosnažno je postupak okončan presudom Višeg suda, u Podgorici Gž.br.368/08, od 22.12.2008.godine, kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Vrijednost spora u iznosu od opredijeljenih 10.000 DM naveden je u presudi kao i u svim prvostepenim presudama.

Odlučujući o reviziji izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Podgorici, Vrhovni sud je rješenjem, Rev.br. 630/09, od 6. juna 2009. godine, koje se osporava ustavnom žalbom, odbacio reviziju kao nedozvoljenu. U obrazloženju Rješenja, pored ostalog, navodi se da prema noveliranom članu 382 st. 2 i 3 Zakon o parničnom postupku u imovinsko pravnim sporovima revizija nije dozvoljena ako vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 15.000 dinara i da ove odredbe važe od 14.marta 1998.godine kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a (»Službeni list SRJ«, br.14/98). Novi režim dopuštenosti revizije primjenjuje se u započetim postupcima, ukoliko je prvostepena presuda donijeta poslije 13. marta 1998. godine, odnosno to je izričito određeno članom 111 stav 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku. Tužioci ni u tužbi podnijetoj 21. aprila 2000. godine, niti na pripremnom ročištu ili prvom ročištu glavne rasprave nijesu naveli vrijednost predmeta spora, ali se iz priznanice koja se nalazi u spisima vidi da su tužioci dana 1. juna 2000. godine platili sudsku taksu na tužbu u iznosu od 5,41 DM, što odgovara protivvrijednosti od 194,76 dinara, čime su na posredan način odredili vrijednost predmeta spora. Prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 42/98), koji je tada bio na snazi, sudska taksa od 5,41 DM u protivvrijednosti od 194,76 dinara, plaćala se na vrijednost predmeta spora od 4.000 do 5.500 novih dinara pa je očigledno da tako određena vrijednost predmeta spora ne prelazi 15.000 dinara, zbog čega je revizija nedozvoljena.

6. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sljedećih propisa:

Ustava Crne Gore:

»Svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (član 32).

Svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu.član 20).

Vrhovni sud je najviši sud u Crnoj Gori. Vrhovni sud obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakona od strane sudova (član 124 stav 1 tačka 2 «.

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u relevantnom dijelu, propisuje:

»Svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj tužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim po osnovu zakona (član 6 stav 1).

Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđene ovom Konvencijom ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu(član 13)«.

Zakona o parničnom postupku (»Službeni list SFRJ« 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 72/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, i u »Službeni list SRJ«, br.27/92, 31/93, 24/94, 12/98 i 15/98):

»Da u slučajevima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi i da u slučaju da je tužilac očigledno suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda ili prava na izjavljivanje revizije, sud će najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano onda na glavnoj raspravi prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost označene vrijednosti (član 40 st. 2 i 3).

U imovinsko pravnim sporovima revizija nije dozvoljena ako vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 15.000 dinara i da se novi režim dopuštenosti revizije primjenjuje i u započetim postupcima, ukoliko je prvostepena presuda donijeta poslije 13.marta 1998.godine (član 382 st.2 i 3)«.

7. Ustavni sud je, nakon razmatranja navoda ustavne žalbe i odluka sudova, utvrdio da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda podnosiocima žalbe, osim prava na pravni lijek, zajamčeno odredbom člana 20 Ustava i članom 13 Evropske konvencije, povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, u dijelu koji se odnosi na pristup sudu, zajamčeno odredbom člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Obezbjeđivanje djelotvornog pravnog lijeka jedno je od osnovnih procesnih jemstava u svim pravnim postupcima, koje se zbog svog značenja garantuje Ustavom kao osnovno pravo.

Pravo na pravni lijek ne može se iscrpljivati u strogo formalnom smislu kroz mogućnost njegovog izjavljivanja, već predstavlja djelotvornu pravnu zaštitu, pa je nadležan sud dužan da ocijeni sve relevantne navode iz podnijete revizije i pravično odluči o pravima i interesima podnosioca revizije.

Pravo na pristup sudu, međutim, nije apsolutno pravo već podliježe ograničenjima koja ne smiju narušavati samu suštinu prava i njegov legitimni cilj, a to je pristup pravnom sredstvu. Šta više, ta ograničenja, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, biće kompatibilna sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije samo ako su u skladu sa relevantnim domaćim zakonima i drugim propisima, ukoliko teže ka legitimnom cilju i ukoliko postoji razuman odnos srazmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja čijem se ostvarivanju teži (Presuda Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21.februara 1975.godine, serija A, broj 18 stav 35; Philis protiv Grčke, presuda od 27.avgusta 1991.godine, serija A, broj 209 stav 59).

Ograničavanje vrijednosti predmeta spora utiče na više načina na pravnu poziciju stranaka u parnici, između ostalog, i na mogućnost izjavljivanja revizije. Prema Zakonu o parničnom postupku tužilac treba da osigura pravo na reviziju odgovarajućom ocjenom vrijednosti predmeta spora i to već u samoj tužbi. Tuženi to pravo može sebi da osigura na način da na pripremnom ročištu, odnosno na glavnoj raspravi, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, odgovarajućom intervencijom izazove sudsku kontrolu (član 40 st. 2 i 3).

Iz navedenih odredaba Zakona o parničnom postupku proizilazi da sud utvrđuje vrijednost spora samo ako je tužilac suviše visoko ili suviše nisko naznači. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, nema zabrane da sud utvrdi vrijednost spora kada to tužilac ne uradi na način propisan Zakonom.

Sudski postupci, prema ocjeni Ustavnog suda, moraju se sprovesti u skladu sa ustavnim načelom vladavine prava kao najviše vrijednosti ustavnog poretka Crne Gore. Njihovo sprovođenje, naime, ne smije se izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja organa državne vlasti, već mora uključiti i zahtjev prema kojem zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Konvencije. U takva očekivanja, po nalaženju Ustavnog suda, nesumnjivo spada i očekivanje da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegovog pokretanja. U konkretnom slučaju, podnosioci su imali legitimno očekivanje da će odlučivanje u njihovom sporu završiti pred revizijskim sudom, jer su nižestepeni sudovi prihvatili opredijeljenu vrijednost predmeta spora.

Naime, u ustavnosudskom postupku, utvrđeno je da je vrijednost predmetnog spora opredijeljena na zadnjem ročištu glavne rasprave, u visini od 10.000 DM i da je plaćena sudska taksa na tužbu u iznosu od 5,41 DM. Taj iznos je prihvatio Osnovni sud kao vrijednost spora i označen je u tri prvostepene i u presudi Višeg suda, a prema toj vrijednosti, revizija je bila dozvoljena, saglasno odredbama Zakona o parničnom postupku. Stoga, podnosilac žalbe ne treba da trpi štetu zbog propusta suda da naloži podnosiocu žalbe da plati razliku između iznosa sudske takse koju je platio i iznosa koji odgovara utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (presuda Evropskog suda za ljudska prava Garzičić protiv Crne Gore, predstavka br.17931/07, od 21.septembra 2010.godine).

Ustavni sud je ocijenio da je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, dopuštenost revizije zasnovao na pretjeranom formalizmu u tumačenju procesnih pretpostavki na pristup Vrhovnom sudu kao najvišem sudskom organu na štetu podnosilaca ustavne žalbe. Na taj način Vrhovni sud je povrijedio pravo podnosiocima ustavne žalbe na pristup tom sudu i pravo na korišćenje djelotvornog pravnog lijeka.

Na osnovu iznijetih razloga,odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbi člana 151 stav 2 Ustava Crne Gore i odredbi člana 34 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

Už-III br.12/09

USTAVNI SUD CRNE GORE

30. septembar 2010. godine

PREDSJEDNIK

P o d g o r i c a

dr Milan Marković,s.r.

***

U KONKRETNOM SLUČAJU PODNOSILAC JE IMAO LEGITIMNO OČEKIVANJE DA ĆE ODLUČIVANJE O NJEGOVOM PRAVU ZAVRŠITI PRED REVIZIJSKIM SUDOM, JER SU UPRAVNI SUDOVI PRIHVATILI OPREDIJELJENU VRIJEDNOST PREDMETA SPORA U VISINI OD 100.000,00 €.

USTAVNI SUD JE OCIJENIO DA JE OSPORENIM RJEŠENJEM VRHOVNI SUD POVRIJEDIO PRAVO PODNOSIOCA ŽALBE NA PRISTUP TOM SUDU I PRAVO NA KORIŠĆENJE DJELOTVORNOG PRAVNOG LIJEKA.

Ustavni sud Crne Gore, u sastavu: predsjednik dr Milan Marković i sudije - Miodrag Latković, Desanka Lopičić, Fetija Međedović, Đole Sekulović i Miodrag Iličković, na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, člana 32 tačka 3 i člana 56 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br.64/08), na sjednici od 28. oktobra 2010. godine, donio je

O D L U K U

1. USVAJA SE ustavna žalba.

2. UKIDA SE rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 91/09, od 4. februara 2009. godine i predmet vraća Vrhovnom sudu Crne Gore na ponovni postupak.

Ova odluka objaviće se u »Službenom listu Crne Gore«.

O b r a z l o ž e nj e

   1. R.B., iz Bara, kojeg zastupa Radovan Božović-Raco, iz Bara, podnio je blagovremenu i dozvoljenu ustavnu žalbu, izjavljenu protiv Rješenja Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br. 91/09, od 4. februara 2009. godine, kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena. Podnosilac žalbe navodi da su mu osporenim rješenjem povrijeđena ustavna prava zajemčena odredbom iz člana 17, 19 i 20 i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi: da je Vrhovni sud donio nezakonto rješenje, da sud nije objasnio kolika je vrijednost 600,00 € preračunata u dinare; da je sud previdio činjenicu da je na samoj tužbi hemijskom olovkom, čitko, od strane tužilaca, ispravljena vrijednost predmeta spora i ista naznačena u visini od 100.000,00 €; da prema tome, u tužbi nije naznačena vrijednost predmeta spora 600,00 € nego 100.000,00 €, jer je to iznos koji je naznačen, a što je i logično, jer se spor vodio oko utvrđivanja prava susvojine na porodičnoj stambenoj zgradi površine od 117 m2, dvorišta površine 500 m2 i livade površine 65 m2; da je odredbu člana 40 stav 3 ZPP prvostepeni sud pravilno primijenio i na prvom ročišu za glavnu raspravu, kako pripremno ročište nije održano, utvrdio vrijednost predmeta spora u visini od 100.000,00 €, što je sadržano i zapisniku sa ročišta o glavnoj raspravi od 1. septembra 2003. godine; da je kasnije, u svim presudama (P.br.145/03, Gž.br. 1999/2004, P.br. 653/05 i Gž.23/07), u uvodnom dijelu označena vrijednost spora od 100.000,00 €, tako da nije jasno zašto je Vrhovni sud u osporenom rješenju uzeo za vrijednost ispod svakog minimuma, 600,00 € i zašto nije ispoštovao odredbu člana 40 stav 2 i 3 ZPP.

          

     2. U dostavljenom mišljenju Vrhovnog suda, pribavljenog u smislu odredbe člana 26 stav 1 i 27 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu osporava se osnovanost ustavne žalbe i naglašava da je u postupku odlučivanja o reviziji tuženog, rješenjem odbacio reviziju kao nedozvoljenu, jer je pošao od vrijednosti spora označenoj u tužbi na iznos od 600,00 €ura; da se neosnovano ustavnom žalbom ukazuje da je dozvoljenost revizije u konkretnom slučaju trebalo cijeniti polazeći od vrijednosti spora koju je tužilac na prvom ročištu glavne rasprave od 1. septembra 2003. godine, označio na iznos od 100.000,00 €, odnosno »ispravio« hemijskom olovkom na samoj tužbi. Ovo zbog toga, što jednom označenu vrijednost spora tužilac ne može mijenjati ukoliko se ne mijenja tužbeni zahtjev, čega nije bilo i da je za promjenu vrijednosti spora, prema odredbi člana 40 stav 3 Zakona, u okviru rokova propisanim ovom odredbom, ovlašćen samo sud po službenoj dužnosti ili na inicijativu tuženog, što nije bio slučaj. Dalje se navodi da je u vrijeme podnošenja tužbe 20. marta 2003. godine bio na snazi Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a (»Službeni list SRJ«, br. 3/2002), i da je ovaj sud dozvoljenost revizije cijenio u smislu odredbe člana 8 navedenog zakona (izmijenjena odredba člana 382 stav 3 ZPP-a), prema kojoj revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima ....ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 300.000,00 dinara, a predmet spora u konkretnom slučaju je utvrđenje prava svojine, a tužilac je u tužbi označio vrijednost predmeta spora na iznos od 600,00 €, što preračunato po posljednjem zvaničnom kursu 1 DEM – 36 dinara, iznosi 43.200,00 dinara, pa je revizija odbačena kao nedozvoljena.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis predmeta Osnovnog suda u Baru, P.br.653/05, od 10. novembra 2006. godine.

4. Ustavni sud, saglasno odredbi člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, odlučuje o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava. Prema odredbi člana 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08) ustavna žalba se može podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih ustavom, nakon incrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.

Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom žalbom u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj žalbi utvrđuje da li u postupku odlučivanja o pravima i obavezama povrijeđeno ustavno pravo podnosioca ustavne žalbe.

5. U sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta, Ustavni sud je utvrdio sljedeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavno-sudskom postupku:

Presudom Osnovnog suda u Baru, P.br. 653/05, od 10. novembra 2006. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev pa je utvrđeno da je B.Z. po osnovu sticanja u bračnoj i porodičnoj zajednici suvlasnik u visini od 1/3 nepokretnosti koja se vodi kao kat.parcela broj 4191 po kulturi dvoriše površine 500 m2, livada druge klase površine 65 m2 i porodične stambene zgrade površine 117 m2, list nepokretnosti broj 2868 KO Novi Bar, što je tuženi B.R., dužan priznati i omogućiti da tužilja može izdvojiti putem fizičke diobe svoj idealni dio kao i trpjeti da se tužilja B.Z. na osnovu ove presude upiše kao suvlasnik u visini od 1/3 kod Direkcije za nekretnine PJ Bar, sud je odbio tužbu u ostalom dijelu.

Viši sud u Podgorici, presudom Gž.br. 23/07, od 4. novembra 2008. godine, potvrdio je presudu Osnovnog suda odbio kao neosnovanu žalbu tužilaca.

Rješenjem Vrhovnog suda, Rev.br.91/09, od 4. februara 2009. godine, revizija je odbačena kao nedozvoljena. U obrazloženju rješenja se, pored ostalog, navodi da je prema odredbi člana 382 st. 3 Zakona o parničnom postupku izmijenjenoj čl. 8 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Službeni list SRJ«, br. 3/2002) koji je stupio na snagu 26. januara 2002.godine, propisano da revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanja u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari ako vrijednost spora ne prelazi 300.000 dinara. U konkretnom slučaju, tužba je podnijeta prvostepenom sudu 20. marta 2003. godine, pa se dozvoljenost revizije ima cijeniti prema odredbama čl.8 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Službeni list SRJ«, br. 3/02), koji je bio u primjeni od 26. januara 2002. godine. S obzirom da vrijednost predmeta spora koju je tužilac naveo u tužbi (600,00 €), ne prelazi mjerodavnu vrijednost za dozvoljenost revizije u ovakvoj vrsti spora preko 300.000,00 din., to u smislu člana 382 stav 3 ZPP revizija nije dozvoljena.

6. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sledećih propisa:

Ustava Crne Gore:

»Prava i slobode ostvaruju se na osnovu Ustava i potvrđenih međunarodnih sporazuma. Svi su pred zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili lično svojstvo (član 17). Svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu (član 20)«.

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u relevantnom dijelu propisuje:

»Svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj tužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim po osnovu zakona (član 6 stav 1).

Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđene ovom Konvencijom ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu (član 13)«.

Zakonom o parničnom postupku (»Službeni list SFRJ«, br.4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 72/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i u »Službeni list SRJ«, br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98 i 15/98):

»Da u slučajevima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi i da u slučaju da je tužilac očigledno suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda ili prava na izjavljivanje revizije, sud će najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano onda na glavnoj raspravi prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost označene vrijednosti (član 40 st. 2 i 3); odredbom člana 8 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Službeni list SRJ«, br.3/02) koji je stupio na snagu 26. januara 2002. godine, propisano je: da revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost spora ne prelazi 300.000 dinara«.

7. Ustavni sud je, nakon razmatranja navoda ustavne žalbe i odluka sudova, utvrdio da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda podnosiocima žalbe, osim prava na pravni lijek, zajamčeno odredbom člana 20 Ustava i članom 13 Evropske konvencije, povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, u dijelu koji se odnosi na pristup sudu, zajamčeno odredbom člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Obezbjeđivanje djelotvornog pravnog lijeka jedno je od osnovnih procesnih jemstava u svim pravnim postupcima, koje se zbog svog značenja garantuje Ustavom kao osnovno pravo.

Pravo na pravni lijek ne može se iscrpljivati u strogo formalnom smislu kroz mogućnost njegovog izjavljivanja, već predstavlja djelotvornu pravnu zaštitu, pa je nadležan sud dužan da ocijeni sve relevantne navode iz podnijete revizije i pravično odluči o pravima i interesima podnosioca revizije.

8. U ustavno-sudskom postupku utvrđene su sledeće činjenice od značaja za konkretni predmet:

Tužilac je tužbu podnio 20. marta 2003. godine i u njoj je navedena vrijednost predmeta spora u iznosu od 600 €.Iz zapisnika o glavnoj raspravi održanoj 1. septembra 2003. godine, Sud je konstatovao da je punomoćnik tužioca označio vrijednost predmeta spora na iznos od 100.000,00 €. Taj iznos je prihvatio Osnovni sud kao vrijednost spora, koji je označen u Presudi P.br. 145/03, od 2. septembra 2003. godine, kao i u presudama koje su kasnije donijete, a prema toj vrijednosti revizija je bila dozvoljena.

Sudski postupci se, prema ocjeni Ustavnog suda, moraju sprovesti u skladu sa ustavnim načelom vladavine prava kao najviše vrijednosti ustavnog poretka Crne Gore. Njihovo se sprovođenje, naime, ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja organa državne vlasti već mora uključiti i zahtjev prema kojem zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Konvencije. U konkretnom slučaju podnosilac je imao legitimno očekivanje da će odlučivanje u njegovom sporu završiti pred revizijskim sudom, jer su upravo sudovi prihvatili opredijeljenu vrijednost predmeta spora, u visini od 100.000,00 €.

Stoga je Ustavni sud ocijenio da je osporenim rješenjem Vrhovni sud povrijedio pravo podnosioca žalbe na pristup tom sudu i pravo na korišćenje djelotvornog pravnog lijeka.

Utvrdivši povredu ustavnog prava zajamčenog odredbom člana 32. Ustavni sud nije razmatrao, eventualnu povredu ostalih prava navedenih u ustavnoj žalbi.

Na osnovu iznijetih razloga, odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbi člana 151 stav 2 Ustava Crne Gore i odredbi člana 34 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

U. br. 79/09

USTAVNI SUD CRNE GORE

28. oktobra 2010. godine

PREDSJEDNIK,

P o d g o r i c a

dr Milan Marković,s.r.

Odluke kojima se odbija ustavna žalba

jer nije utvrđena povreda prava

(oblast – građansko pravo)

***

Ustavni sud Crne Gore, u sastavu: predsjednik dr Milan Marković i sudije - Miodrag Iličković, Miodrag Latković, Desanka Lopičić, Fetija Međedović i Đole Sekulović, na osnovu odredba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore i člana 32 tačka 10 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), na sjednici od 11. marta 2010. godine, donio je

O D L U K U

ODBIJA SE ustavna žalba.

O b r a z l o ž e nj e

1. S.P., iz Podgorice, koga zastupa advokat Milan Vujović, iz Podgorice, podnio je blagovremenu i dozvoljenu ustavnu žalbu protiv rješenja Apelacionog suda Crne Gore, Pž. br. 47/08, od 15. februara 2008. godine, kojom je potvrđeno rješenje Privrednog suda u Podgorici, I.br. 3933/07, od 3. decembra 2007. godine, zbog povrede prava svojine, garantovanog odredbama člana 58 Ustava Crne Gore.

U žalbi i dopuni žalbe navodi da je pravosnažnom i izvršnom presudom Privrednog suda u Podgorici, P. br. 728/98, od 20. oktobra 2004. godine, utvrđeno potraživanje podnosioca ustavne žalbe prema tuženom Građevinskom preduzeću »Prvoborac«, iz Herceg Novog, u iznosu od 35.847,27 dinara, odnosno njemačkih maraka; da je sudski postupak započet 1998. godine, da je presuda postala pravosnažna 9. novembra 2004. godine a izvršna 17. novembra 2004. godine; da je u toku trajanja sudskog postupka isti Sud donio rješenje ST. br. 123/94, od 4. marta 2000. godine u kojem je, između ostalog, odlučio da Akcionarsko društvo »Novi Prvoborac« Herceg Novi stiče pravo korišćenja na imovini Građevinskog preduzeća »Prvoborac« u stečaju – Herceg Novi; da je presuda kojom je utvrđeno njegovo potraživanje postala pravosnažna nakon formiranja novog preduzeća, da nije mogao pristupiti ugovoru o osnivanju, niti upisati akcije, pa je njegovo naknadno utvrđeno potraživanje ostalo bez mogućnosti namirenja; da je isti rješenjem pravosnažnu presudu oglasio kao nepodobnu za izvršenje, jer je utvrđujuća; da je izjavio žalbu Apelacionom sudu Crne Gore, koji je žalbu odbio; da je na taj način povrijeđeno njegovo Ustavom zajamčeno pravo svojine, jer je »Novi Prvoborac« nastao, dijelom, iz imovine koja predstavlja njegovo potraživanje; da »Novi Prvoborac« prihvata i priznaje potraživanje ali odlaže da dobrovoljno izvrši presudu Privrednog suda u Podgorici, P. br. 728/98, od 20. oktobra 2004. godine; da je pravo svojine stekao u momentu pravosnažnosti te presude; da je u sudskom postupku lišen tih prava i zahtijeva da Ustavni sud utvrdi da mu je povrijeđeno pravo svojine.

Ustavni sud je utvrdio da ustavna žalba nije osnovana.

2. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sledećih propisa:

Ustava Crne Gore:

»Jemči se pravo svojine i niko ne može biti lišen ili ograničen prava svojine, osim kada to zahtijeva javni interes, uz pravičnu naknadu (član 58 st. 1 i 2) Ustavni sud odlučuje o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava (član 149 stav 1 tačka 3)«.

Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08):

»Ustavnu žalbu može izjaviti svako lice koje smatra da mu je pojedinačnim aktom državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja povrijeđeno ljudsko pravo i sloboda zajemčeni Ustavom (član 49 stav 1) i da Ustavni sud odlučuje samo o povredi ljudskog prava i slobode koja je navedena u ustavnoj žalbi (član 55)«.

Zakona o izvršnom postupku (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 23/04):

»Ovim zakonom se određuju pravila po kojima sud postupa radi izvršenja sudske odluke koja glasi na ispunjenje obaveze, kao i radi obezbjeđenja potraživanja (član 1 stav 1); da se postupak izvršenja pokreće predlogom izvršnog povjerioca, a postupak obezbjeđenja predlogom predlagača obezbjeđenja (član 2 stav 1); protiv pravosnažnog rješenja donešenog u postupku izvršenja i postupku obezbjeđenja nije dozvoljena revizija, niti ponavljanje postupka (član 9); da je o predlogu za izvršenje sud dužan da odluči u roku od pet dana od dana podnošenja predloga i da je o žalbi sud dužan da odluči u roku od 30 dana od dana prijema spisa (član 10); izvršenje se određuje i na predlog lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao povjerilac, ako ono javnom ili po zakonu ovjerenom ispravom dokaže da je potraživanje na njega prenešeno ili je na drugi način prešlo, a za slučaj da to nije moguće, prenos ili prelaz potraživanja dokazuje se pravosnažnom odlukom donešenom u parničnom postupku i da se odredba stava 1 ovog člana shodno primjenjuje i u slučaju izvršenja protiv lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao dužnik (član 23)«.

3. Uvidom u osporena akta i drugu dokumentaciju Ustavni sud je utvrdio sljedeće činjenice:

Rješenjem Privrednog suda u Podgorici, I.br. 3933/07, od 3. decembra 2007. godine, odbijen je predlog podnosioca ustavne žalbe za izvršenje protiv izvršnog dužnika AD »Novi Prvoborac«, iz Herceg Novog, radi naplate novčanog potraživanja, na osnovu pravosnažne presude tog Suda, P. br. 729/98, od 29. oktobra 2004. godine, iz razloga što izvršna isprava nije podobna za izvršenje. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je, kao razloge, naveo da naznačena presuda ne glasi na činidbu ili obavezu, već je utvrđujuća, da je u presudi, kao tuženi, označeno Građevinsko preduzeće »Prvoborac« u stečaju, iz Herceg Novog, a u predlogu za izvršenje je, kao dužnik, označen »Novi Prvoborac«, iz Herceg Novog i da iz tih razloga izvršni povjerilac ne posjeduje izvršnu ispravu podobnu za izvršenje, u smislu odredaba člana 20 Zakona o izvršnom postupku.

Osporenim rješenjem Apelacionog suda odbijena je žalba podnosioca kao neosnovana i potvrđeno rješenje Privrednog suda. U obrazloženju se navodi da je predlog izvršnog povjerioca odbijen kao neosnovan, jer pravosnažna presuda Privrednog suda u Podgorici, P.br. 729/98, od 29. oktobra 2004. godine ne ispunjava uslove propisane odredbama člana 20 stav 1 Zakona o izvršnom postupku, koje utvrđuje prethodno ispunjenje uslova da bi izvršna isprava bila podobna za izvršenje i to da: su u njoj naznačeni izvršni povjerilac i izvršni dužnik, kao i predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveza. Osim toga, sud je cijeneći navode iz žalbe, utvrdio da tuženi, označen u presudi, kao izvršnoj ispravi, nije isto pravno lice kao i izvršni dužnik, naznačen u konkretnom predlogu za izvršenje, da izvršni dužnik nije pravni sljedbenik tuženog i da predlog za izvršenje nije usmjeren prema pravnom licu koje je obavezano izvršnom ispravom. Sud je takođe utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da izvršna isprava nije podobna za izvršenje zato što je utvrđujuća, jer ne glasi na činidbu, davanje i trpljenje.

4. Za Ustavni sud su relevantne samo one činjenice od čijeg postojanja zavisi ocjena o povredi Ustavom zajemčenog prava, odnosno da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povrijeđeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo i sloboda.

U konkretnom slučaju, sud je utvrdio da izvršna isprava nije podobna za izvršenje jer tuženi, obavezan pravosnažnom presudom, i izvršni dužnik nijesu isto pravno lice, pa se prenos potraživanja, što je podnosilac ustavne žalbe zahtijevao od izvršnog suda, može dokazati samo pravosnažnom odlukom donesenom u parničnom postupku, kako to utvrđuju odredbe člana 23 Zakona o izvršnom postupku. Dakle, negativnom odlukom izvršnog suda podnosilac ustavne žalbe je upućen na parnicu, radi razrješenja spornih pitanja i nije lišen ili ograničen u pravu svojine, jer u izvršnom postupku nije odlučivano o njegovom pravu, već o podobnosti izvršne isprave i da li je izvršenje upućeno na dužnika, koji je obavezan pravosnažnom presudom.

Evropski sud za ljudska prava, u presudi predmet Kudić protiv Bosne i Hercegovine (aplikacija br. 28971/05), od 9. decembra 2008. godine je zaključio da: »Pošto se izvršni postupak smatra sastavnim dijelom »sudskog postupka« u svrhu člana 6. Konvencije (vidjeti noviju odluku Wasserman protiv Rusije (br. 2), br. 21071/05, § 51, od 10. aprila 2008), principi usvojeni u kontekstu predmeta koji se odnose na dužinu postupka mogu se isto tako primijeniti u situaciji kada se aplikant žali na odugovlačenje izvršenja konačne i izvršne presude u njegovu korist (kao u predmetnom slučaju)«. Prema tom stavu, u okviru sudskog postupak je i izvršni postupak.

Ustavni sud je ocijenio da sudski postupak u ovom slučaju nije završen, jer nije završen postupak izvršenja pravosnažne sudske presude, zbog postojanja spornih činjenica. Dakle, pored pravosnažnosti, neophodno je da izvršni sud pravosnažnu presudu proglasi podobnom za izvršenje i donese rješenje o izvršenju. S obzirom da izvršni sud nije donio zahtijevano rješenje, zbog neispunjavanja uslova predviđenih Zakonom o izvršnom postupku, Apelacioni sud Crne Gore svojom odukom nije izvršio povredu prava svojine, garantovanog Ustavom, kako se to navodi u ustavnoj žalbi. Iz tih razloga Ustavni sud je ocijenio da ustavnu žalbu treba odbiti, jer je osporeno rješenje Apelacionog suda zasnovano na odgovarajućim zakonskim odredbama i sadrži valjane razloge za činjenična utvrđenja i primjenu mjerodavnih zakonskih odredaba, za koje je nesumnjivo da nijesu posljedica proizvoljnog tumačenja i primjene materijalnog prava.

Na osnovu iznijetih razloga riješeno je kao u izreci.

U.br. 105/08

USTAVNI SUD CRNE GORE

11. mart 2010. godine

PREDSJEDNIK,

P o d g o r i c a dr Milan Marković,s.r.

***

Ustavni sud Crne Gore, u sastavu: predsjednik dr Milan Marković i sudije - Miodrag Iličković, Miodrag Latković, Desanka Lopičić, Đole Sekulović i Fetija Međedović, na osnovu člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, člana 32 tačka 10, 28 tačka 3, a u vezi sa čl. 33 tačka 5 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), na sjednici od 21. aprila 2010. godine, donio je

O D L U K U

I - ODBIJA SE ustavna žalba.

II – ODBACUJE SE ustavna žalba.

O b r a z l o ž e nj e

I – N.N., iz Podgorice, koga zastupa Vukota Rajković, advokat iz Podgorice, podnio je blagovremenu i dozvoljenu ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog suda u Podgorici, Rev. br. 105/08, od 9. aprila 2008. godine, presude Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 470/07, od 29. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Podgorici, P. br. 1613/06, od 21. decembra 2006. godine.

U ustavnoj žalbi navodi da su mu osporenim presudama povrijedjena ustavna prava, i to pravo na jednaku zaštitu prava i sloboda (član 19) i pravo na pravično i javno sudjenje pred nepristrasnim i nezavisnim sudom (član 32), iz razloga jer su u ponovnom postupku sudovi donijeli dijametralno suprotne stavove i odluke u odnosu na prethodne sudske odluke.

U postupku pokrenutom ustavnom žalbom, na osnovu odredbe člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava i odredaba člana 48 i 55 Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud utvrdjuje u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj žalbi, da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povrijedjeno ustavno pravo. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja zavisi ocjena o povredi ustavnog prava.

Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravne su relevantne odredbe sljedećih propisa:

Ustava Crne Gore:

»Svako ima pravo na jedanku zaštitu svojih prava i sloboda (član 19); da svako ima pravo na pravično i javno sudjenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zaknom ustanovljenim sudom (član 32) «.

Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u relevantnom dijelu, utvrdjuje se da svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obvezama ili o krivičnoj tužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona (član 6 stav 1).

Uvidom u dostavljene akte i dokumentaciju utvrdili smo da je: Osnovni sud u Podgorici, presudom P. br. 1613/06, od 21. decembra 2006. godine, odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve tužilaca koji su tražili da se kao nezakonito poništi odluka tuženog br. 1272, od 28. decembra 2001. godine, kojom je O.Đ. dodijeljen stan površine 77,89 m2 u Podgorici, stan br. 47 ul. 4 kao i Odluka br. 1257/2, od 19. aprila 2002. godine, kojima su odbijeni prigovori tužilaca, te da se tuženi obaveže da izvrši ponovnu raspodjelu stana medju učesnicima oglasa, od 24. aprila 2001. godine. Kada je u pitanju tužbeni zahtjev podnosioca žalbe, sud je mišljenjda ga da je trebalo bodovati kao umješača na strani tuženog, jer posjeduje stan u krugu tuženog, koji se tretira kao službeni, pa mu je po tom kriterijumu trebalo dodijeliti 20 bodova. Ova činjenica je bez ikakvog uticaja na odluku o dodjeli stana umješača na strani tuženog iz razloga što bi i da je postupljeno na prethodni način, umješač na strani tuženog imao više bodova na rang listi, s obzirom na veći broj bodova po ostalim kriterijumima.

Viši sud u Podgorici je presudom, Gž. br. 470/07, od 29. novembra 2007. godine, odbio žalbe tužilaca kao neosnovane i potvrdio presudu Osnovnog suda u Podgorici. Status službenog stana određuje se prema dva uslova i to da je stan vezan za vršenje službene dužnosti i funkcije i da je utvrđeno njegovo svojstvo službenog stana aktima davaoca stana na korišćenje. Kako se u konkretnoj situaciji stan nalazi u krugu tuženog i namijenjen je za stanovanje zaposlenih dok obavljaju poslove kod tuženog, a odluka o dodjeli stana umješaču nije donijeta u postupku

Vrhovni sud Crne Gore je presudom, Rev.br. 105/2008, od 9. aprila 2008. godine, odbio podnijete revizije tužilaca kao neosnovane. U obrazloženju se, pored ostalog, navodi da su pravilno nižestepeni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama pri čemu isti medjusobno nijesu protivurječni i u skladu su sa provedenim dokazima i utvrdjenim činjenicama i da je rješavajući po žalbi tužilaca, drugostepeni sud je ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog razloga za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu, dajući pri tom razloge koje je u svemu prihvatio i ovaj sud. Imajući u vidu stanje i građevinske karakteristike navedenog objekta, nesumnjivo proizilazi da isti ne ispunjava osnovne uslove za stanovanje, niti se može smatrati stanom, već je u pitanju objekat tipa barake privremenog karaktera, koji ne ispunjava osnovne standarde stanovanja. Naime, službenim stanom smatraju se stanovi čije je korišćenje vezano za vršenje određene službene dužnosti i funkcije, bez obzira da li su kao službeni stanovi određeni opštim aktom davaoca stana. Stoga, nema značaja činjenica da je članom 35 Pravilnika o rješavanju stambenih potreba zaposlenih tuženog određeno da su poslovi domara poslovi kojima je uslovljeno korišćenje službenog stana, obzirom da je sporni objekat koji se nalazi u krugu tuženog po svom položaju i prirodnoj namjeni vezan na vršenje određene službene dužnosti – kuvara, pa time stiče svojstvo službenog stana. Sud zaključuje da je tuženi pravilno bodovao prvotužioca i ostale tužioce u kom pravcu su nižestepeni sudovi u svojim odlukama dali jasne i valjane razloge.

Ocjenjujući razloge ustavne žalbe sa aspekta odredbe člana 32 Ustava, Ustavni sud je ocijenio da je podnosiocu ustavne žalbe u parničnom postupku bilo obezbijedjeno pravično sudjenje, jer su osporene presude donijeli sudovi ustanovljeni Ustavom i zakonom, koji su postupali u granicama svoje nadležnosti i u propisanom sastavu, kao i da je postupak proveden u skladu sa zakonskim odredbama. Podnosiocu ustavne žalbe, N.N., je bilo omogućeno preduzimanje zakonom dopuštenih radnji i izjavljivanje redovnog i vanrednog pravnog lijeka. Sudovi su svoje odluke valjano obrazložili, a pri tome su za svoja stanovišta da li jasne i utemeljene razloge. Stoga je postupak, koji je prethodio ustavno – sudskom, vođen na način koji je pdnosiocu omogućio pravično sudjenje i nije rezultirao povredom ustavnog prava propisanog odredbom člana 32 Ustava i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, nadležni sudovi su pravilno utvrdili da, imajući u vidu stanje i gradjevinske karakteristike osporenog stambenog objekta, nesumljivo proizilazi da isti ne ispunjava osnovne uslove za stanovanje niti se može smatrati stanom, već da je u pitanju objekat tipa barake privremenog karaktera koji ne ispunjava osnovne standarde stanovanja, već je kod takvog stanja stvari tuženi umješača trebao tretirati kao lice bez stana i dodijeliti mu 20 bodova po osnovu stambene situacije, radi čega su svi navodi tužilaca istaknuti u tom pravcu neosnovani. Polazeći od činjenice da se sporni objekat nalazi u krugu tuženog, a umješač kod tuženog obavlja poslove kuvara, to bi se navedeni objekat, da ima karakter stana, morao smatrati službenim stanom, radi čega je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev za otkup stana. Naime, službenim stanom smatraju se stanovi čije je korišćenje vezano za vršenje odredjene službene dužnosti i funkcije, bez obzira da li su kao službeni stanovi odredjeni opštim aktom davaoca stana, pa stoga, nema značaja činjenica, da je članom 35 Pravilnika o rješavanju stambenih potreba zaposlenih tuženog odredjeno da su poslovi domara poslovi kojima je uslovljeno korišćenje službenog stana, obzirom da je sporni objekat po svom položaju i prirodnoj namjeni vezan za vršenje odredjene službene dužnosti – kuvara, pa time stiče svojstvo službenog stana. Tuženi je inače pravilno bodovao prvotužioca, u smislu člana 10 navedenog pravilnika, kao lice koje je u cilju rješavanja stambene potrebe otudjilo stan i dodijelio mu broj bodova prema stanju prije otudjenja, jer je suprug tužilje ugovor o kupoprodaji kuće, koji je sačinjen 20. februara 1988. godine, ovjerio kod suda i uknjižio 17. decembra 2001. godine, kada je ishod raspodjele već bio pri kraju, pa je time prvotužilja dovedena u povoljan položaj. Takodje, pravilno su bodovani i ostali tužioci u kom pravcu su nižestepeni sudovi u svojim odlukama dali jasne i valjane razloge.

U odnosu na navode o povredi prava na jednaku zaštitu prava i sloboda iz člana 19 Ustava, Ustavni sud je utvrdio da u ustavnoj žalbi nije ukazano na koji način je ova povreda izvršena, jer smatra da bi do povrede prava podnosioca ustavne žalbe došlo samo u slučaju da su sudovi u drugom predmetu, u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, donijeli različitu odluku i tako stvorili stanje pravne nesigurnosti na štetu podnosioca ustavne žalbe.

Na osnovu iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci stava I.

II - Marković Ljubomir, advokat, iz Podgorice, podnio je u ime Z.G., iz Podgorice, blagovremenu i dozvoljenu ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog suda u Podgorici Rev. br. 105/2008 od 9. aprila 2008. godine, presude Višeg suda u Podgorici Gž. br. 470/07 od 29. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Podgorici P. br.1613/06 od 21. decembra 2006. godine.

U ustavnoj žalbi navodi da su joj osporenim presudama povrijedjena ustavna prava, i to pravo na jednaku zaštitu prava i sloboda (član 19) i pravo na pravično i javno sudjenje pred nepristrasnim i nezavisnim sudom (član 32), navodeći identične razloge kao u prethodnom slučaju.

Zakonom o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08) propisano je da ako je podnesak nerazumljiv, nepotupun ili sadrži nedostatke koji onemogućavaju postupanje po njemu, zatražiće od podnosioca da te nedostatke otkloni u ostavljenom roku i da će Ustavni sud odbaciti predlog inicijative, ustavnu žalbu, žalbu, odnosno drugi podnesak kojim se pokreće postupak, kad u ostavljenom roku podnosilac nije otklonio nedostatke koji onemogućavjau postupanje (čl. 25 i 28 tačka 3).

U prethodnom postupaku ispitivanja, Ustavni sud je utvrdio da podnesak sadrži nedostatke koji onemogućavaju postupanje Suda po njemu. Od punomoćnika podnosioca ustavne žalbe, je aktom U. br. 70/08, od 25. marta 2010. godine, zatraženo da, u roku od osam dana od dana njegovog prijema dostavi punomoćje za zastupanje pred Ustavnim sudom, kao i da žalbu uredi u smislu odredaba čl. 23 stav 3, 50 stav 1 i 51 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

Prema povratnici punomoćnik podnosioca je pošiljku primio dana 27. marta 2010. godine.

Kako u ostavljenom roku podnesak nije dopunjen, iako je podnosilac upozoren na posljedice propuštanja, Sud je utvrdio da su se stekli uslovi iz člana 28 tačka 3 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore, da se ustavna žalba odbaci.

Na osnovu iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci stava II.

U. br. 70/08

USTAVNI SUD CRNE GORE

21. april 2010. godine

PREDSJEDNIK,

P o d g o r i c a

dr Milan Marković,s.r.

***

Ustavni sud Crne Gore, u sastavu: predsjednik dr Milan Marković i sudije –, Desanka Lopičić, Đole Sekulović, Miodrag Iličković Fetija Međedović i Miodrag Latković na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore i člana 32 tačka 10 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br.64/08), na sjednici od 11. marta 2010.godine, donio je

O D L U K U

ODBIJA SE ustavna žalba.

O b r a z l o ž e nj e

M.V., iz Bijelog Polja, kojeg zastupa punomoćnik, Radivoje Šuković, advokat iz Biljelog Polja, dana 4. aprila 2008.godine, podnio je ustavnu žalbu protiv presude Osnovnog suda u Bijelom Polju, P. br. 427/05, od 16. maja 2007. godine, presude Višeg suda u Bijelom Polju Gž.br. 829/07 od 13. novembra 2007.godine i rješenja Vrhovnog suda Rev.br. 60/2008, od 20. februara 2008. godine, kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena.

U ustavnoj žalbi u suštini se ističe: da se sudovi, prvostepeni, drugostepeni i Vrhovni sud, nijesu pozivali na Zakon o radu kojim se reguliše pitanje prekovremenog rada i njegove isplate, odnosno nijesu naveli kojim je to odredbama predviđeno da se prekovremeni rad isplaćuje davanjem slobodnih dana, niti kojom se normom daje pravo školskom odboru ili direktoru škole da za prekovremeni rad određuje korišćenje slobodnih dana; da je prihvatanjem takvog stava od strane suda, dozvoljena nezakonita izmjena jasnih zakonskih normi i povrede ustavnog načela, da se zaposlenom garantuje pravo na odgovarajuću zaradu.

Uvidom u osporene akte i drugu dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud je utvrdio slijedeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu:

1. Rješenjem Vrhovnog suda Rev.br. 60/2008 revizija je odbačena kao nedozvoljena, jer je odredbom člana 397 stav 2 Zakona o parničnom postupku (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 22/04), koji je u primjeni od 11. jula 2004. godine, propisano da revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potreživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 5.000,00 €. Shodno navedenom, odluka kojom je iscrpljen dopušteni pravni put u odnosu na podnosioca žalbe, je presuda Višeg suda u Bijelom Polju, Gž.br. 828/07, od 13. novembra 2007. godine.

Predmetna ustavna žalba podnijeta je dana 4. aprila 2008.godine protiv presude Osnovnog suda u Bijelom Polju P br. 427/05 od 16. maja 2007.godine i presude Višeg suda u Bijelom Polju Gž.br. 829/07 od 13. novembra 2007.godine koja je donijeta nakon donošenja novog Ustava Crne Gore, a prije stupanja na snagu Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08 (koji je objavljen 27. oktobra 2008. godine, a stupio na snagu 6. novembra 2008. godine)). Iz navedenog proizilazi da je žalba shodno članu 93 Zakona blagovremena i dozvoljena.

2. Presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju, P.br. 427/05, od 16. maja 2007. godine, odbijen je tužbenim zahtjev tužioca M.V., kojim je tražio da se tuženi obaveže da isplati tužiocu na ime zarade po osnovu prekovremenog rada novčani iznos od 105,86 € i po osnovu noćnog rada 3,28 €, što ukupno iznosi 109,14 € za vremenski period od 18. oktobra 2004. godine, pa do 31. decembra 2004. godine, sa zakonskom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao protivvrijednost 15 slobodnih dana, kao neosnovan. U obrazloženju presude se navodi da je tokom postupka utvdjeno da je tužilac radnik tuženog na poslovima održavanja objekta i poslovima grijanja, a po rješenju o raspoređivanju radnika br. 417, od 31. decembra 2004. godine; da je na ovo rješenje o rasporedjivanju M.V. podnio prigovor Školskom odboru OŠ »Nedokusi« Bijelo Polje; da je Školski odbor JU OŠ »Nedokusi« rješavajući po njegovom prigovoru da mu se priznaju prekovremeni sati, donio odluku br. 82 od 19. aprila 2005. godine, kojom se M.V. za prekovremene radne sate u vremenu od 18. oktobra do 31. decembra 2004. godine, kao konpenzaciju za iste daje 15 slobodnih dana u vremenu kada to direktor škole procijeni, a da mu novčana naknada ne može biti isplaćena; tokom postupka tužilac je učinio nespornim da nije pokretao nikakav postupak za poništaj ove odluke, osim ovog spora za naknadu štete i ako je bio upoznat sa pravnom poukom koja je stajala u odluci, da može da pokrene spor kod suda protiv ove odluke, tako da je u ovom slučaju odluka Školskog odbora postala pravosnažna, pa je, samim tim, izostao osnov odgovornosti tuženog za isplatu 109,14 E na ime zarade tužioca po osnovu prekovremenog i noćnog rada, jer je tužilac ne podnošenjem tužbe sudu za poništaj pomenute odluke školskog odbora prouzrokovao njenu pravosnažnost .

3. Presudom Višeg sud u Bijelom Polju, Gž.br. 820/07, od 13. novembra 2007. godine, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Bijelom Polju, P.br. 427/05, od 16. maja 2007. godine, u izreci pod stavom prvim kojim je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a istu presudu u izreci pod stavom drugim sud je preinačio tako što je obavezao tužioca da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 562,50 €; da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno da je tužilac radnik tuženog rasporedjen na radno mjesto radnika na održavanju objekata i opreme i poslovima grijanja na neodredjeno vrijeme sa punim radnim vremenom; da je odlukom o rasporedu radnog vremena tužiocu odredjeno dvokartno radno vrijeme zbog prirode posla u toku grejne sezone i to u trajanju od 5-9 časova prije podne i od 15-19 časova poslije podne; istim rješenjem je navedeno da za rad u dane vikenda i praznika, a u obimu provedenom na poslu, tih dana, imenovanom će se odobriti slobodni dani odmah po prestanku sezone grijanja; da je odlukom o radnom vremenu od 3. februara 2005. godine, tužiocu zbog prirode posla u toku grejne sezone određeno dvokratno radno vrijeme i to u trajanju od 6-10 časova prije podne i od 15-19 časova poslije podne; da je istim rješenjem navedeno da u dane vikenda i praznika nije obavezan dolaziti na posao; da je na ovo rješenje tužilac uložio prigovor; da je Školski odbor donio odluku br. 82, od 19. aprila 2005. godine, kojom je za prekovremene radne sate u vremenu od 18. oktobra do 31. decembra 2004. godine, tužiocu dao 15 slobodnih radnih dana u vremenu kad to direktor škole procijeni, jer mu novčana naknada ne može biti isplaćena; da je kod takvog činjeničnog utvrđenja pravilno provostepeni sud odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, sa razloga što je tuženi donio odluku kojom je tužiocu na ime prekovremenog rada odobreno 15 slobodnih radnih dana, a koje rješenje je konačno i tužilac je imao mogućnost da te dana iskoristi, što nije učinio.

4. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevatne su sljedeće odredbe propisa:

Ustava Crne Gore:

»Zaposleni imaju pravo na odgovarajuću zaradu i da zaposleni imaju pravo na ograničeno radno vrijeme i plaćeni odmor (član 64 st. 1 i 2) .

Članom 42 st. 1 i 2 Zakona o radu, (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 43/03, 79/04 i 25/06), koji je bio u primjeni u spornom periodu, propisano je da radno vrijeme zaposlenog može trajati i duže od punog radnog vremena, ako se odgovarajućom organizacijom rada i rasporedom radnog vremena ne može završiti iznenada povećani obim posla.

Rad duži od punog radnog vremena može trajati samo onoliko vremena koliko je neophodno da se otklone uzroci zbog kojih je uveden«.

Član 46 stav 1: »Odluku o rasporedu radnog vremena, preraspodjeli radnog vremena, skraćenom radnom vremenu i uvođenju rada dužeg od punog radnog vremena donosi nadležni organ poslodavca«.

Član 47 stav 1: »Preraspodjela radnog vremena može se izvršiti kad to zahtijeva priroda djelatnosti, organizacija rada, bolje korišćenje sredstava rada, racionalnije korišćenje radnog vremena i izvršenje određenih poslova u utvrđenim rokovima«.

5. Ocjenjujući razloge ustavne žalbe u odnosu na član 64 Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama podnosiocu žalbe nije povrijeđeno ustavno pravo zaposlenog na odgovarajuću zaradu, odnosno pravo na ograničeno radno vrijeme i plaćeni odmor. Naime, u postupku pred nadležnim sudovima utvrđeno je da je podnosilac žalbe radnik OŠ »Nedokusi« Bijelo Polje, rasporedjen na radno mjesto radnika na održavanju objekata i opreme i poslovima grijanja na neodredjeno vrijeme sa punim radnim vremenom, na koje rješenje je tužilac izjavio prigovor; da je odlukom o rasporedu radnog vremena tužiocu odredjeno dvokratno radno vrijeme zbog prirode posla u toku grejne sezone i to u trajanju od 5-9 časova prije podne i od 15-19 časova poslije podne; da je istim rješenjem navedeno da za rad u dane vikenda i praznika, a u obimu provedenom na poslu tih dana, imenovanom će se odobriti slobodni dani odmah po prestanku sezone grijanja; da je odlukom o radnom vremenu od 3. februara 2005. godine, tužiocu zbog prirode posla u toku grejne sezone određeno dvokratno radno vrijeme i to u trajanju od 6-10 časova prije podne i od 15-19 časova poslije podne; da je tim rješenjem navedeno da u dane vikenda i praznika nije obavezan dolaziti na posao.

Slijedom navedenog, polazeći od odredbe člana 46 Zakona o radu, da odluku o rasporedu radnog vremena, preraspodjeli radnog vremena, skraćenom radnom vremenu i uvođenju rada dužeg od punog radnog vremena donosi nadležni organ poslodavca i da se odlukom nadležnog državnog organa, odnosno organa lokalne samouprave utvrđuje raspored, početak i završetak radnog vremena u određenim djelatnostima i na određenim poslovima, i odredbe član 47 da se preraspodjela radnog vremena može izvršiti kad to zahtijeva priroda djelatnosti, organizacija rada, bolje korišćenje sredstava rada, racionalnije korišćenje radnog vremena i izvršenje određenih poslova u utvrđenim rokovima i da se u slučajevima iz stava 1 ovog člana, preraspodjela radnog vremena vrši se tako da ukupno radno vrijeme zaposlenog, u prosjeku, ne bude duže od punog radnog vremena u toku godine, proizilazi da su osporene presude donijete pravilnom primjenom mjerodavih odredaba Zakona o radu, jer se u suštini radi o preraspodjeli radnog vremena, a ne o prekovremenom radu.

Ustavni sud je utvrdio da su pobijane presude donijete na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stana uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Ocjena dokaza je zakonom propisano ovlašćenje suda, uz obavezu da tu ocjenu jasno i valjano obrazloži. Za svoju odluku prvostepeni i drugostepeni sud je dao valjane i jasne razloge da sporna isplata novčane naknade po osnovu prekovremenog rada podnosicu ustavne žalbe ne pripada i da mu osporenom presudom nije povrijeđeno ustavno pravo zaspolenog na odgovarajuću zaradu, zajamčeno članom 64 Ustava.

Na osnovu iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci.

U.br. 55/08

USTAVNI SUD CRNE GORE

11. mart 2010. godine

PREDSJEDNIK,

P o d g o r i c a

dr Milan Marković,s.r.

***

Ustavni sud Crne Gore u sastavu: predsjednik dr Milan Marković, i sudije – Miodrag Latković, Desanka Lopičić, Fetija Međedović, Đole Sekulović i Miodrag Iličković, na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, člana 32 tačka 10 i člana 33 tačka 3 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), na sjednici od 26. februara 2010. godine, donio je

O D L U K U

ODBIJA SE ustavna žalba.

ODBACUJE SE zahtjev za obustavu izvršenja pojedinačnog akta.

O b r a z l o ž e nj e

1. D.N., iz Podgorice, podnio je blagovremenu i dozvoljenu ustavnu žalbu, protiv rješenja Višeg suda u Podgorici Gž.br. 2492/07, od 24.oktobra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Herceg Novom posl.br.P. 416/2005, od 29. juna 2007. godine, navodeći da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično i javno suđenje iz člana 32 Ustava Crne Gore.

U žalbi se u suštini ističe: da je prvostepeni sud odbijajući tužbeni zahtjev da je izvršeno smetanje posjeda prekršio zakon, kao i drugostepeni sud potvrdjivanjem rješenja prvostepenog suda; da je žalitelj jedini vlasnik i investitor zgrade koja je nasilno useljena iako nema građevisnku ni upotrebnu dozvolu; da investitor nije imao zakonskog osnova dati na korišćenje objekat bez gradjevinske i upotrebne dozvole, niti je kupac V.P. imao zakonski osnov vršiti bilo kakve gređevinske zanatske radove u stanu bez odobrenja za građenje; da su prvostepeni i drugostepeni sud donijeli rješenja suprotno zakonu u korist lica koja su izvršila krivično djelo nedozvoljeno raspolaganje, a podnosicu ustavne žalbe povrijedili ustavno pravno na pravično i javno suđenje iz člana 32 Ustava. Smatra da ako vlasnik i investitor nije ispoštovao ugovor, kupac je imao zakonsko pravo tražiti sudskim putem završetak objekta, a ne samovlašćem izvoditi radove i davati drugom licu odobrenje da izvodi građevinske radove, priključenje objekta na tehničku infrastrukturu, što je krivično djelo korišćenje objekta bez upotrebne dozvole, propisano Zakonom o izgradnji objekata; da se radi uklanjanju nelegalno dograđenog i rekonstruisanog objekta obratio inspekciji Ministarstva za ekonomski razvoj, koji su konstatovali nelegalnu gradnju i naložili uklanjanje istog. Takodje, posebnim podneskom predlaže Ustavnom sudu, da do okončanja postupka naredi obustavu izvršenja rješenja Osnovnog suda u Herceg Novom P br. 416/05, od 29. juna 2007. godine.

2. U postupku pokrenutom ustavnom žalbom, na osnovu odredbe člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava i odredaba čl. 48 i 55 Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj žalbi, utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosiocu ustavne žalbe povrijeđeno ustavno pravo, pri čemu se, po pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja zavisi ocjena o povredi ustavnog prava.

3. Iz spisa predmeta, uvidom u osporene akte i drugu dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud je utvrdio slijedeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu:

Osporenim rješenjem Osnovnog suda u Herceg Novom posl.br.P. 416/2005, od 29. juna 2007. godine, odbijen je, u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca Novaković Dragutina, a kojim je tužilac tražio, da sud utvrdi da su tuženi J.R. i V.P. izvršili smetanje posjeda tužioca

U obrazloženju rješenja se, pored ostalog, navodi, da je predmetna parnica inicirana tužbom tužioca Novaković Dragutina, protiv tuženih J.R. i P.V. za smetanje posjeda stana, da je u parnici nesporno da su dana 5. juna 2002. godine, u Herceg Novom D.N. kao prodavac i P.V. kao kupac zaključili ugovor o kupoprodaji stana koji se nalazi u objektu u izgradnji ; da tužilac priznaje svojom lično potpisanom priznanicom da je dana 18. marta 2001. godine, od kupca V.P. primio iznos od 231.000,00 DEM, čime se konstatuje da je tuženi isplatio cjelokupnu predračunsku vijedost stana, čime je stekao uslove za posjed pomenutog stana i da je takodje u parnici nesporna i činjenica da prvotuženi u ovom predmetu J. R. električar koji je po nalogu i ovlašćenju drugotuženog P.V. ušao u stan i u njemu izvodio elektro radove. Takođe, Sud zaključuje, da tuženi V.P. u posjed pomenutog, odnosno kupljenog stana ulazi voljom kako svojom, tako i tužioca, kao graditelja i prodavca stana, a po prethodnom dogovoru i nakon potpisanog ugovora o kupoprodaji i isplate cjelokupne kupoprodajne cijene; da je u spornom periodu V.P. je bio u posjedu kupljenog stana i da u isti nije ušao silom i mimo volje tužioca, o čemu govore svi u postupku izvedeni dokazi, a posebno priznanica, potpisana od strane oba ugovarača kojom podnosilac žalbe priznaje da je V.P. stekao uslove za posjed stana, u koji ga tužilac uvodi i on se u državini stana faktičkoj i mirnoj neprekidno nalazi još od novembra 2002. godine, kada ulazi u završetak radova na predmetnom stanu koji nije tužilac završio, a bio je obavezan.

Na osnovu svih u postupku utvrdjenih činjenica, a primjenom člana 78 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, prvostepeni sud zauzeo stav da tužilac nije bio u posjedu spornog stana, već da je u posjedu bio tuženi ad. 2 V.P., pa samim tim nije ni izvršeno smetanje posjeda od strane tuženog. Takođe, u posjedu pomenutog stana, po mišljenju Suda, nije se nalazio tuženi J.R., jer je isti u stan ušao kao radnik po nalogu i ovlašćenju V.P. S obzirom da je članom 71 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa propisano da lice koje po osnovu radnog ili sličnog odnosa ili u domaćinstvu vrši faktičku vlast na stvari za drugo lice, a dužno je da postupa po uputstvima ovog drugog lica, nema državinu.

Osporenim rješenjem Višeg suda u Podgorici, Gž.br. 2492/07, od 24. oktobra 2008. godine, odbijena je žalba tužioca kao neosnovana i potvrđeno rješenje Osnovnog suda u Herceg Novom, P.br. 416/05, od 29. juna 2007. godine. U obrazloženju se, pored ostalog, navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tuženi nijesu izvršili čin smetanja posjeda tužioca na stanu koji je označen u izreci osporenog rješenja, jer je prvotuženi postupao kao izvodjač radova po nalogu drugotuženog, i takvo postupanje ne može se smatrati činom smetanja posjeda. Drugotuženi je ušao u posjed spornog stana po odobrenju tužioca koji mu je predao stan kao ispunjenje ugovora o kupoprodaji koji su zaključili. Stoga je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužilac nije bio u posjedu spornog stana radi čega mu ne pripada sudska zaštita, u smislu odredaba čl. 75, 77 i 78 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, pa je pravilno odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno kao u izreci osporenog rješenja.

4. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su sledeće odredbe propisa:

Ustava Crne Gore:

»Svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (član 32).

Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:

»Svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj tužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim po osnovu zakona. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti s cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbijednosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, nužno potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde (član 6 stav 1)«.

Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br.64/08):

»Ustavna žalba se može podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa, ... ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava i da Ustavni sud odlučuje samo o povredi ljudskog prava i slobode koja je navedena u ustavnoj žalbi (član 55)«.

Odredbom člana 71 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa (»Službeni list SFRJ«, br.6/80 i 36/90 i »Službeni list SRJ«, br. 29/96), koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja osporenih rješenja, propisano je da lice koje po osnovu radnog ili sličnog odnosa ili u domaćinstvu vrši faktičku vlast na stvari za drugo lice, dužno je da postupa po uputstvima ovog drugog lica, nema državinu, a odredbom člana 78 stav 1, propisano je da sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savesnost držaoca.

5. Ocjenjujući razloge ustavne žalbe sa aspekta odredbe člana 32 Ustava i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Ustavni sud je ocijenio da je podnosiocu žalbe u parničnom postupku bilo obezbijeđeno pravično suđenje, jer su osporena rješenja donijeli sudovi ustanovljeni Ustavom i zakonom, koji su postupali u granicama svoje nadležnosti i u propisanom sastavu, kao i da je postupak sproveden u skladu sa zakonskim odredbama.

Ustavni sud u postupku povodom ustavne žalbe utvrđuje je li u postupku odlučivanja o ustavnim pravima i obavezama došlo do nedopuštene povrede osnovnih ustavnih sloboda i prava podnosiocu ustavne žalbe. Ustavni sud je, u konkretnom predmetu, utvrdio da se osporena rješenja Osnovnog i Višeg suda zasnivaju na zakonito provedenom postupku i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju materijalnog prava. Podnosiocu ustavne žalbe je bilo omogućeno sudjelovanje u postupku, praćenje njegovog toka, raspravljanje pred sudom, predlaganje dokaza, prisustvovanje izvođenju dokaza i preduzimanje zakonom dopuštenih radnji. Međutim, zadatak Ustavnog suda nije da preispituju odluke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava ako nije izvjesna povreda ustavnog prava. Ustavna ocjena sprovedenog postupka u ovoj pravnoj stvari pokazuje da nije povrijeđeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32 Ustava.

Kako je Ustavni sud u ovom predmetu donio konačnu odluku, to nema procesnih pretpostavki da, saglasno odredbi člana 52 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu naredi obustavu izvršenja rješenja Osnovnog suda u Herceg Novom, P. br. 416/05, od 29. juna 2007. godine.

Na osnovu iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci.

U. br. 165/08

USTAVNI SUD CRNE GORE

26. februar 2010. godine

PREDSJEDNIK,

P o d g o r i c a dr Milan Marković,s.r.

***

Ustavni sud Crne Gore, u sastavu: predsjednik dr. Milan Marković i sudije –Miodrag Iličković, Miodrag Latković, Desanka Lopičić, Đole Sekulović i Fetija Međedović, na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore i člana 32 tačka 10 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), na sjednici od 26. februara 2010. godine, donio je

O D L U K U

ODBIJA SE ustavna žalba.

O b r a z l o ž e nj e

Ilija R. Bracanović, advokat iz Podgorice, podnio je blagovremenu ustavnu žalbu protiv presude Višeg suda u Podgorici Gž. br. 1271/07, od 6. juna 2008. godine, kojom je odbijena njegova žalba na presudu Osnovnog suda u Podgorici, P. br. 82/06, od 22. februara 2007. godine. Naznačenom presudom Osnovnog suda obavezan je da Republičkom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja vrati, na ime sticanja bez osnova zbog pretplate penzije, iznos od 4.161,42 €, sa zakonskom kamatom od 17. januara 2006. godine.

U ustavnoj žalbi i dopunama žalbe navodi da su mu tim presudama povrijeđena prava garantovana Ustavom Crne Gore i to: pravo na pravično suđenje iz člana 32, zbog toga što sudovi nijesu primjenili imperativnu normu člana 211 Zakona o obligacionim odnosima, jer isplatilac nije zadržao pravo da traži povraćaj iako je to znao, kao i da nijesu poštovali načelo pravičnog suđenja kada je kao zakonito ocijenjeno rješenje donijeto 11. jula 2005. godine, kojim mu je retroaktivno obustavljena isplata penzije od 1.januara 2004. godine; pravo na jednakost iz člana 17, zbog toga što je Viši sud u Podgorici različito odlučio u istoj pravnoj situaciji jer je njegovu žalbu odbio a žalbu njegovog kolege M. Š., iz Podgorice, usvojio; pravo na svojinu, iz člana 58, jer penzija, kao njegovo ekonomsko dobro, nije mogla biti obustavljena retroaktivno, čime je povrijeđeno načelo zabrane povratnog dejstva zakona iz člana 147 Ustava, kao i pravo garantovano odredbama člana 1 Prvog protokola Evropske konvencije o ljudskim pravima koja, prema članu 9 Ustava, ima primat nad odredbama domaćeg zakonodavstva.

U postupku, pokrenutom ustavnom žalbom, saglasno odredbi člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore i odredbama čl. 48, 55 i 93 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore, Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutim u ustavnoj žalbi, utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosiocu ustavne žalbe povrijeđeno Ustavom garantovano pravo, pri čemu se, po pravilu, ne upušta u pitanje da li su sudovi pravilno ili potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze.

Za odlučivanje, u konkretnom predmetu pravno relevantne su sledeće odredbe propisa:

Ustava Crne Gore:

»Svi su pred zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili lično svojstvo (član 17).

Svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (član 32).

Jemči se pravo svojine i da niko ne može biti lišen ili ograničen prava svojine, osim kada to zahtijeva javni interes, uz pravičnu naknadu (član 58 st. 1 i 2).

Zakon i drugi propis ne može imati povratno dejstvo (član 147 stav 1)«.

Člana 1 Protokola 1 uz Konvenciju:

»Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine; da niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava i da prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni«.

Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 54/03), koji je važio u vrijeme nastanka spora, bilo je propisano: da je korisnik prava dužan, u roku od 15 dana od dana nastale promjene, da prijavi svaku promjenu koja je od uticaja na pravo ili obim korišćenja tog prava (član 111); da se korisniku penzije koji se na teritoriji Republike ili Republike Srbije zaposli, odnosno počne da obavlja samostalnu djelatnost obustavlja isplata penzije za vrijeme trajanja zaposlenja, odnosno obavljanja djelatnosti (član 112 stav 1); da se naknada štete pričinjene Fondu, odnosno povraćaj nezakonito i nepravilno izvršenih isplata penzija i drugih novčanih primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja vrši po odredbama zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi, ako ovim zakonom nije drukčije uređeno (član 184 stav 1) i da ovaj zakona stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u »Službenom listu Republike Crne Gore«, a primjenjivaće se od 1. januara 2004. godine (član 222).

Zakonom o obligacionim odnosima (»Službeni list SFRJ«, br. 29/78; 39/85 i 57/89 i »Službeni list SRJ«, br. 31/93), po čijim odredbama je postupak vođen, bilo je propisano: da kad neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi i da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao (član 210) i da ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu (član 211).

U toku postupka po ustavnoj žalbi, od Višeg suda u Podgorici je zatražen odgovor na žalbu, a od Osnovnog suda u Podgorici zatraženi su i dostavljeni spisi predmeta u parnicama vođenim pred tim Sudom, parnici P.br. 82/06 po tužbama Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje protiv podnosioca ustavne žalbe, kao i spisi P. br. 102/06, u predmetu protiv M. Š, advokata, koji je takođe ostvario pravo na penziju prije 1. januara 2004. godine i koji je obavljao advokatsku djelatnost.

U odgovoru Višeg suda se navodi da je vijeće tog suda ispitalo prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i našlo da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti; da odluka tog Suda u obrazloženju sadrži ocjenu svih žalbenih navoda koji su od odlučujućeg značaja i koje je Sud uzeo u obzir po službenoj dužnosti; da se podnosilac u dopuni ustavne žalbe bez osnova poziva na razloge date u obrazloženju presude Višeg suda, jer je odluka u postupku pred tim sudom donijeta na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku. Takođe, navode da ustavna žalba ne sadrži navode o povredama ili uskraćivanjima prava, već se njom osporava materijalno pravo koje je taj Sud primijenio u postupku odlučivanja po žalbi.

Uvidom u osporene akte i dostavljene spise predmeta, Ustavni sud je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje po ovoj ustavnoj žalbi:

Presudom Osnovnog suda u Podgorici P. br. 82/06, od 22. februara 2007. godine, podnosilac ustavne žalbe je obavezan da Republičkom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja vrati, na ime sticanja bez osnova zbog pretplate penzije, iznos od 4.161,42 €, sa zakonskom kamatom od 17. januara 2006. godine, u roku od 15 dana po pravosnažnos