200

POVIJESNO I PAMENO U KRLEINOJ PUTOPISNOJ MEMOARISTICI

Vlaho Bogii

Mnoge Krleine pripovjedne tekstove, kako fikcionalne tako i one koji se, poput putopisa, zasnivaju na poetikoj podlozi vjerodostojnog iskustva, proima autobiografski diskurs.1 tovie, moglo bi se raspravljati prevladava li putopisno uope u kojem Krleinu tekstu te napose knjizi do granice da bi u anrovskom smislu bilo dominantno, odnosno tekstualno determinirajue. Putopisni sklopovi to ih je sam pisac takvima implicirao, ili rjee atribuirao, postupno su, slijedom preinaka, ali i promijenjenoga recepcijskog okvira, gubili na izvornosti u korist novih anrovskih i znaenjskih toposa, a moda i uope.2 Prethodne naslovne inaice Krleinih

1 Zbog brojnih i raznolikih oblika u kojima se pojavljuje, suvremeni teore-tiari nisu je (autobiografiju) skloni odrediti kao knjievnu vrstu, nego je radije shvaaju kao osobitu vrstu pisanja, autobiografski diskurs ili autobiografsku knjievnost. Milivoj Solar, Knjievni leksikon, Zagreb 2007., str. 26.

2 Posebice se izdvaja anrovska kontaminacija kasnih putopisa i njihov od-nos spram dnevnikoga, autobiografskoga i memoarskoga diskurza. Dean Duda, Putopis: od pokuaja odreenja anra do Krleina diskurza, Umjetnost rijei, XL/1996., br. 2-3, str. 82. U drugom izdanju, koje je naslovljeno Izlet u Rusiju 1925 (Beograd, 1958), izostala su poetna poglavlja (...) a dodani su publicistiki

201

tekstova fragmenti dnevnika, zapis iz godine, impresije, izlet a onda i oblik njihova uvezivanja u zbirke sve do privremenog formatiranja u ciklu-sima djela upuuju na snanu i izriitu autopercepciju cjeline. Krlea je ne samo promijenjena, nego i nova izdanja svojih djela publicirao gotovo iskljuivo u nakladnim cjelinama, a ne kao pojedinane knjige, pri emu se svako obnovljeno izdanje po sebi, a ne tek autorskim i urednikim za-hvatima, orijentiralo spram pripadajuih novih izdanja a i promijenjenoga kulturnoga konteksta. U ovome se radu razmatraju problemi koji s obzi-rom na shvaanje vremena uvjetuju knjievni tekst s obzirom na njegovu anrovsku osnovu, doivljajne uinke, ali i kulturne aspekte po kojima je samoodriv ili identifikacijski povezan s autorom. Sam je Krlea zarana, programatski i kreativno, impostirao povijesno i memorirano u vlastitome tekstu, u Hrvatskoj knjievnoj lai i uope s Plamenom osporio je drutvenu i kulturnu paradigmu, a prvi objavljeni prozni zapis zasniva na sjeanju.3 Bavei se muzejom revolucije u Moskvi, upravo takav, mladi Krlea au-torizira impozantan napor da bi se obuzdalo vrijeme u neprekidnom, ter-mitskom podgrizanju svega to je ovjek htio i zapoeo, dovrio ili mislio da dovri: Zaustaviti vrijeme avolska je tema svih faustovskih motiva, u okviru muzejskih napora podjednako jalova kao i u poeziji.4 Prvobitna zadaa pamenja, ona da sauva uspomenu na ljude i dogaaje zbrisane

tekstovi o ruskim i meunarodnim pitanjima (...) pa knjiga gubi putopisno obi-ljeje. Suzana Marjani, Izlet u Rusiju, Leksikon hrvatske knjievnosti, Djela, Zagreb 2008., str. 281-282.

3 Miroslav Krlea, Hrvatska knjievna la, Plamen, I/1919., br. 1, str. 32-40. Isti, Fragmenti, Knjievne novosti, I/1914., br. 21, str. 330-333.

4 Kao po svim muzejima i po tim mramornim i tapetisanim dvoranama En-gleskoga Kluba mirie po naftalinu i po panoptikumu; po svim onim bezbrojnim vitrinama i okvirima vidi se jedan alostan napor, da bi se vreme zaustavilo i fiksiralo u svom neprekidnom, traginom odvijanju. Miroslav Krlea, Izlet u Rusiju. Po mnogobrojnim kutijama i vitrinama izvren je impozantan napor.... Miroslav Krlea, Izlet u Rusiju 1925. Cit. prema Miroslav Krlea, Izlet u Rusiju 1925, Zagreb, 2005., str. 556, 259.

202

kakvom povijesnom ili prirodnom katastrofom, svodi se u etikom pogledu na osebujnost pravde koja u pravu nikad ne nastupa ali je upravo stoga treba odravati latentnom, dok je povijest i sama pria, zasnovana na figurama i podcrtana ironijom: pamenje se u skupine pribliava izvjestiteljskoj gesti pojedinca, povijest pie drugi, onaj koji se kao govorni subjekt tako osjea, dok je memoarizacija solidarna.5 Zavrna Krleina redakcija, nje-gov simboliki posljednji literarni tekst opet proizlazi iz sjeanja, i to na nain da ouva razliku izmeu pamenog Baka Terezija nainom svog izraavanja predstavljala je kajkavsku baroknu atmosferu oko akovca i Varadina, koja je u naim narodnim prilikama, u ono doba, na prijelazu stoljea, ve vegetirala sa svim znacima hibridnog umiranja... i kanona ...poto je od ilirskijeh rodoljuba bila na smrt osuena prije ezdeset godina, drugim rijeima poela se raati udna polutanska mjeavina naglasaka i oblika, mutljag koji je vladao ulicom i tampom.6

Premda se Krlea i prema vlastitim tekstovima odnosio prema kreativnom postupku imanentnoj strategiji sjeanja, nije ni za ivota mogao izbjei kanonske i (knjievno)povijesne provjere uinaka njihovih promjena, pa dojam s posthumne distance kako je i sam odgovoran za udnu mjeavinu naglasaka i oblika, to bi se njihovim unakrsnim itanjem mogla barem konstatirati, ne iznenauje. Tako i autora, kada se varijantno bavi vlastitim tekstovima, nije nedoputeno zadrati u ulozi onoga koji u raspravi o njima tek sudjeluje, a ne i odluuje.7 Putopisni su tekstovi u sintetiziranju krleijane zadobili pokaznu vrijednost zbog prijelazne naravi anra, ali i njegove tee pokretljivosti na dijakronijskom planu: modernistika valencija Krleina Izleta u Rusiju ne poiva 1926., kada

5 Usp. Vladimir Biti, Pamenje, Povijest, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Zagreb 2000.

6 Miroslav Krlea, Djetinjstvo 1902-03, Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi, Zagrb, 1972., str. 79-80.

7 Dean Duda, Krlea, Milllenium Edition, Hrvatski knjievni bajkomat, Zagreb 2010., str. 138-145.

203

je objavljen, tek na postupcima, ve i na tipu i razmjeru publike kojoj se obraa. Kada autor tu knjigu pokuava aktualizirati u tridesetim ili pedese-tim godinama stoljea u kojem je nastala, ili kada 1973. imprimira njezinu posljednju autorsku varijantu, ne ini to tek s obzirom na potencijalne vlas-tite idejne i kreativne pomake nego i na promijenjeni horizont oekivanja. Ne samo to ni kanoni nisu statine kategorije, nego se potencijalno refer-encijalno pribliavanje iskustvu prve edicije, s povijesnoga, gledita dugog ne moe odmaknuti od tipa sjeanja koje uva intencije promjena. Da bi kanonskim izdanjem Krleina Izleta u Rusiju valjalo smatrati ono iz 1926. godine, preporuuje enciklopedija o piscu.8 Flaker pritom autentinost promatra ponajprije s obzirom na njezinu europsku izvornost, Krleinu putopisu osigurana je trajna umjetnika vrijednost i nadmono mjesto u nizu simultanih knjievnih razmatranja o stanju u Sovjetskoj Rusiji.9 I kada se dotini Krlein putopis promatra s obzirom na modernistiku kulturu putovanja, s proirenim krugom (europskih) putnika, sinteza se fokusira na izdanje iz 1926., jer je rekompozicijom te nizom autorskih zahvata na sadrajnoj i jezinoj razini teksta knjiga u znatnoj mjeri izgu-bila autentinost modernistikog nastupa.10 No i sam Duda uoava kako Rusija nije modernistiki znak po sebi koliko akcija i percepcija puto-pisnog subjekta proizvodi (modernistiki) doivljaj. Krleina viestruka

8 Kanonskim tekstom Izleta u Rusiju, uzimajui u obzir kasnije jezine i stilske autorove intervencije, valjalo bi, u interesu cjelovitosti i autentinosti knjige, smatrati izdanje iz 1926. Aleksandar Flaker, Izlet u Rusiju, Krleijana, sv. I, Zagreb 1993., str. 380.

9 Isto. Flaker svrstava Krlein putopis uz tekstove europskih pisaca (P. Mo-rand, Palim Moskvu, 1925., G. Duhamel, Putovanje u Moskvu, 1926., E. E. Kisch, Carevi, popovi boljevici, 1927., W. Benjamin, Moskva, 1927.).

10 Krlea se Izletom u Rusiju upisuje u zanimljiv krug putnika, vie ili manje politiki srodnih, koji svjedoe o onodobnim ruskim prilikama; uz spomenute, Dean Duda dodaje E. Tollera, Russische Reisebilder, 1926. Dean Duda, Prema modernistikoj kulturi putovanja, u: Poetika pitanja, Zbornik radova u povodu 70. roendana Milivoja Solara, Zagreb 2007., str. 275.

204

antiteza nije meutim sadrana tek u kolektivnoj percepciji i ritualima hrvatske malograanske zajednice, odnosno modernistike gestual-nosti europskih knjievnih putnika; antitetinost je ponajprije sadrajno i gestualno utemeljena u uzajamnoj percepciji Krlee i domae, lokalne, ne samo hrvatske, malograanske sredine.11 Promatran s obzirom na europski i modernistiki horizont, Krlein je ruski putopis doista autentian samo u varijanti kojom izvorno korespondira s intertekstovima, pa i tako ute-meljenim kanonom, putopisnim ili kulturnim. Svaki od usporednih tekstova valoriziran je meutim u vlastitome, a ne tek metaeuropskom ambijentu na drukiji nain, pri emu je naknadni, varijantni i antitetiki ivot Krleina putopisa, fragmentarno ili kao nova cjelina, posljedica (hrvatske knjievne) nekanoniziranosti upravo s povijesnoga gledita s kojeg se i nadalje bez sigurnih uporita utvruje njegovu kanoninost.

Kako god ih se, pojedinano ili zbirno, evidentiralo, Krleinih je putopisa nominalno promatrano u njegovoj autorskoj bibliografiji razmjerno malo. Sabrani su u tek nekoliko svezaka, od kojih nijedan, pa ni razliita izdanja Izleta u Rusiju, kao to smo vidjeli, ne sadri tek putopisne zapise; drukije kazano, nijedan svoj tekst zamiljen i napisan kao cjelovit putopis autor nije objavio kao samostalno izdanje. Naime, kada bi se i na poetno izdanje Izleta u Rusiju primijenila deskripcija anrovske i tematske konzistencije prema kojoj se tumae potonji odmaci, pojedini se uvrteni zapisi ili fragmenti otimaju od koncentracijskoga arita u identinome kljuu po kojem je autor poslije pokuao uvui druge tekstove. Zapravo, rije je o tek dva sveska, Knjizi studija i putopisa, objavljenoj u kolekciji Krleinih Djela 1939., te Putovanjima, sjeanjima, pogledima, jednom od deset posthumno objavljenih od ukupno 45 svezaka sarajevskoga izdanja s posljednjim autorskim varijantama njegovih tekstova. Svaka od tih knjiga (1939., 1985.) sadri i tekstove iz Izleta u Rusiju, pri emu su zanimljiva

11 Isto.

205

urednika naela razvrstavanja fragmenata.12 Dok u Knjizi studije i putopisi ine jedinstven sadraj s logino povezanim naslovima, u sarajevskoj je zbirci uz anrovske zamjetna i strukturalna neodlunost unutar poglavlja Putovanja pa se tekst U Dresdenu isprijeio izmeu Tri beka pisma i Pisma iz Koprivnice. Prireiva je oito elio zadrati na okupu tri frag-menta iz Izleta u Rusiju, pa se Pismo iz Koprivnice otrgnulo drugoj, ne manje vanoj povezanosti. Naime, pri raspravi o autentinosti prvobitne, modernistike putopisne cjeline, upravo je kronotopski i tipoloki Pismo iz Koprivnice vaan, a izostavljen topos. Povezujui okolnost da ne moe putovati u sjeverne gradove s time to radi u Koprivnici, Krlea se koristi tehnikom snovienja povezujui sjeanje i viziju: Da sam inostranac, da sanjam da sam inostranac na proputovanju kroz Koprivnicu, da putujem na Jadran iz sjevernih gradova u Veneciju, iz Stockholma na primjer, da sjedim takvog jednog dana (kakav je upravo danas) u pulmanu, da gledam kroz maglu Koprivnicu i njeno groblje, i njene krinje i njene seljake u platnenim cajgastim haljetcima, pomodrele od zime i da mi netko kae: ovdje u ovom gradu izdavat e asopis i tu na tom sektoru nosit e za-stave, tu e pisati svoja koprivnika pisma i svoje pjesme i tu e meditirati o mrtvim pjesnicima koji su prije tebe isto tako pisali svoja koprivnika i azmanska pisma i pjesme, jednoga su zaklali prije vie od petstotina godina na bijegu u Veneciju, a drugoga su ustrijelili upravo u momentu kada je otkrio tajnu svoje inspiracije ja bih u tom runom snu na putu iz Stockholma u Veneciju sigurno umro od strave pred tako tunom sudbi-nom zabaenog i zaboravljenog poete.13 Krlein uzmak u Koprivnicu bio

12 Svezak Putovanja, Sjeanja, Pogledi, Sarajevo 1985., priredio (je) za tam-pu Ivo Frange. Prireiva je pokuao zadrati autorov pristup tematske ciklizacije, te unutar cjelina, koje slijede naslovni raspored, kronologiju. Za nau raspravu zanimljiva je pritom slaba anrovska uvezanost prikupljenih priloga, primjerice zapis Izlet u Madarsku 1947. razvrstan je u cjelinu sjeanja, a ne putovanja.

13 Pismo iz Koprivnice objavljeno je u Hrvatu, VII/1925., br. 1467, str. 4-5, samo dva tjedna nakon fragmenta U Berlinu. Ovdje cit. prema Miroslav Krlea, Knjiga studija i putopisa, Zagreb 1939., 251-252. Krlea i u tom tekstu tematizira

206

bi s gledita putnikoga itinerera modernistiki jednostavno poeljan, pa ipak nagaati zato ga kompozicijski nije iskoristio jednako je raspravno otvoreno kao i utvrivati imagotipske pretpostavke pri ciklizaciji njegovih djela. Predodbe kojima je pritom operirao podjednako su bile, svaka na svoj nain, otvorene i u otklonu od kanonizacije, pri svakom od pokuaja od dvadesetih do sedamdesetih godina stoljea kojim se kretao.

Krlea je zarana bio opinjen velikim svijetom; ako je suditi po njegovim memoarskim zapisima o djetinjstvu prije nego se zaputio u taj svijet, i to pobjegavi iz domobranskoga kadetskog zavoda u habsuburkoj provinciji14, dobro je diskurzivno vladao njegovim razmjerima, Parizom se po planu grada kretao voen fabulativnim predodbama, a u Izletu u Rusiju govorei o Dresdenu istie kao svoj prvi knjievni uspjeh kolsku zadau koju je u formi putopisa napisao kolegi koji je ondje proveo ferije. Suzdranost prema takvim retrospektivnim pustolovinama kritika je obveza svakoga komparativnog itanja, no u Krleinim fatumskim krialjkama trajno se poigravao sudbinskom paralogikom, intuitivnom semantikom sluaja ponekad se nae sadrajne podloge. Imaginarni, nikad nezaokrueni opis Krleina kretanja meuratnom Europom, s nizom razliito impostiranih i razasutih iskaza, privukao je veliku, pa i polemiku

putovanje kao ivot i sjeanje: A sada sam ovdje i miran sam, i to, kako se ini, smiren za itav ivot. (...) Sve snove svoje mladosti gledam kako su oivjeli: prve bakroreze, kojih se sjeam (moj otac imao je u svome predsoblju rimske prospek-te), gledam doista u stvarnosti, i sve to to sam davno poznavao po slikama, po crteima, na bakru, na drvorezima, i u sadri sve to stoji skupljeno preda mnom; sve to izgleda tako kao to sam ja zamiljao, a sve je novo! Str. 250.

14 Krlea u zbilji nije bjeao iz Peuha, nego neto poslije iz budimpetanske Ludovike, no ovdje se u smislu prethodne biljeke, a i postupka to ga Krlea konzekventno provodi u dnevnikim zapisima, naime mijeanju sna i jave, pozivamo na zapis pod datumom 10. VIII. 1942.: ... kad sam sa Dodom Petrasom htio da uzajmim od peujskog krojaa Jellineka tisuu kruna, da bismo pobjegli u Tripolis. Imam osjeaj da bi trebalo bjeati, kreem se oko svoje stare tetke, sitne sasuene babice, koja ima neto od majke Otona Heinza i Boine mame. Stanko Lasi: Krlea, Kronologija ivota i rada, Zagreb 1982., str. 89.

207

pozornost. Prema vlastitom, pripovjednom sjeanju, Krlea je preko Pariza za vrijeme Balkanskih ratova doao u Solun, a onda i do Skoplja i srpskoga zapovjednitva, gdje je zatoen te deportiran. Svjedoka ni dokumenata o tom putovanju nema, a sam je pisac hotimice ili nehajem zaborava zaveo istraivae; imena srpskih asnika na koje se kao sugovornike poziva ni vojniki rangovi u kojima su poslije navodno napredovali nisu potvreni u shematizmima, pa se znalo posumnjati da se put dogodio, ukljuujui batine to ih je putnik pred palaom u Solunu dobio od policije kada se znatieljno pribliio kraljevskoj ogradi. U dostupnom dijelu Krleine ostavtine sauvano je malo grae iz toga razdoblja, pa ipak se pronaao list s memorandumom slastiarnice u Solunu na kojemu nije pribiljeeno nita od korisne faktografije itinerera, ali se po preokupacijama onoga tko biljei nedvosmisleno moe autentino datirati Krlea je 1913. bio u Solunu. Tumai njegova putopisa gotovo bez iznimke zapaaju ono mjesto u bekim pismima kada se putopisni subjekt ironino oituje spram potvrenih putopisaca putopisce stavlja u navodnike, navodei Crnjan-skoga, Begovia i Vinavera istiui posebno Krlein otklon od kun-sthistorijske retrospektive. Krlea dodue jest ne samo posebno poglavlje posvetio muzeju revolucije, nego se u njemu ak tri puta vraao u muzej, ali u obranu naracijske dosljednosti trebalo bi nastavno zapaziti kako je i ondje, u muzeju revolucije, negativno raspoloen prema artefaktima kao umjetnine oni su mu malograanski banalni, po sebi sve je to samo aka praha i pepela ali je upravo taj muzej apoteoza sjeanja: rije je o historijskom ognju najviega stila. Krlein narator putopiscima suprotstav-lja nae t. zv. inteligentne ljude, oni su se po tim sivim i antipatinim gradovima povlaili kao ranjenici. Putopisni subjekt ne identificira sebe kao putnika, dakle iz sadanjosti, nego naprotiv iz sjeanja: on itatelju povjerava svoju putniku dosadu tek da bi ga uveo na pozornicu zemlje Europe, gdje je sadraj tek nemir, velegradovi su prazni, ispranjeni od sadraja koji bi se mogao proitati u putopisaca, ali ne i od sjeanja koje povezuje: Velika enja danas dere Evropejce i ja verujem da se po

208

svim severnim gradovima (za kojima mi toliko eznemo), pate pojedinci u svojim samoama i da eznu za izlazom iz ovoga pakla.15

Krlein putopisni subjekt doista ulazi na scenu tako da je navukao masku turista, preuzevi njegovu praksu u kojoj se izlet doivljava kao uglavnom krai put poduzet zbog uitka.16 U dva uvodna fragmenta Izleta u Rusiju putovanje je indicirano poneto razliito: prvo Sve to prislukivanje harmonike za staklenim vratima, to usideliko razmiljanje o mrtvim slepcima, o zaboravljenim devojkama, o razbitim mirozovima zgadilo mi se i ja sam pljunuo i otputovao sledeeg dana, drugo Uzeo sam boicu kolonjske vode, najnovije izdanje Vidrievih pesama sa pred-govorom g. Vladimira Lunaeka i zaputio se na kolodvor da otputujem u Moskvu. Krlea odabirom destinacije pokazuje vlastitu distinktivnost, ali ne samo prema zajednici koja Moskvu ne doivljava kao prikladno izletite, nego i u odnosu na knjievnu kulturu iz koje govori. Krlea naime odlazi u Moskvu citatno, na isti nain kao to je iz Moskve Vinaver pobjegao: Pobegao sam iz Moskve za Kijev u jednom lakom, belom, platnenom odelu i u jednim tekim, istinski ruskim izmama. Od tolikih mojih podataka, skupljanih tako usrdno, skupljanih sa strau, ostala mi je samo tanka knjiica revolucionarnih stihova Aleksandra Bloka, od koje se nisam hteo odvojiti.17 Krlein otklon od Vinavera ne zasniva se tek na poricanju stereotipa, antitetika igra tu se iz sjeanja prebacuje u citatni dijalog, Vinaver je Blokov Lunaek, a Vidrieva takoer tanka knjiica danteovska reminiscencija na europski pakao. tovie, Krlea nastavno odgovara Vinaveru i oko prtljage: Kakva prtljaga? Ovde eto boica kolon-jske vode, a tu knjiga pesama. Prava lirska oprema. Pa i ja sam nekakav

15 Cit. prema. Miroslav Krlea, Izlet u Rusiju 1925, Zagreb 2005., 321. 16 Dean Duda, Prema modernistikoj kulturi putovanja, u: Poetika pitanja,

Zbornik radova u povodu 70. roendana Milivoja Solara, Zagreb 2007., str. 276.17 Stanislav Vinaver, Ostrvo doktora Moroa, Kod boljevika, Iz zemlje koja

je izgubila ravnoteu (1919). Cit. prema Citat Vinaver, prir. Gojko Tei, Beograd 2007., str. 44.

209

piivi lirik! Identificirajui se s Vidriem i Blokom, Krlea Vinavera svodi na Lunaeka, razinu njegovih obavijesti i dojmova ironino povezuje s ostavtinom koju je Vinaver pohranio na sigurnom mestu, pa e joj se vratiti kada opet Moskva bude vezana sa slobodnim svetom. Poentirajui kako je Vinaver zapravo ondje ostavio sve svoje rukopise, i pesme, i drame i dnevnike, Krlea obre tezu o slobodnom svetu te deklarira put u Moskvu kao, avangardistiko, traenje izlaza u takav svijet upravo izletom u mjesto odakle bi ga se moglo prepoznati. Dok je Krlein ruski putopis, posebno s obzirom na svoju europsku imaginativnost, ostavio u zajednici slab otisak18, knjievni se intertekst odrao, premda dosada nisu usporedno proitani Izlet u Rusiju i Utisci iz Rusije srpskog pripovjedaa Dragie Vasia. Uzajamno se dobro poznajui, osobno, knjievno, kulturno i politiki jo nekoliko godina prije zajedno su putovali u Dubrovnik Krlea i Vasi u tom se razgovoru poinju udaljavati; Vasiev je raport iz Rusije, stilski dorastao Krlei, ve proaran rascjepima, od kojih je najsnaniji onaj doivljajne projekcije Lenjina na odru. Vasi je prvi zapazio Krleu u muzeju revo-lucije; on to izriito navodi, ali ne govori koliko se Krlea puta vraao nego se sam poigrava takvim povratcima. Dok je Krlea oduevljen revo-lucionarnom opijenou ruske omladine, Vasi za potrebu skice, toboe iz dokolice, tri dana prati ekskurzije koje dolaze u taj muzej i ne zapaa nita od poleta to bi se prelijevao preko rubova svemira. Naprotiv, kada se popne na terasu muzeja, on svagdje oko sebe osjea stiana zvona, a pogled mu trai novi drveni hram u kojem poiva onaj tko je ta zvona zavezao.19

Suputnici, poput Vasia, legitimiraju Krleinu kulturu putovanja up-ravo iz distinktivnoga oita kulture sjeanja: izabrati odreena mjesta, stvoriti mentalne slike stvari koje elimo zadrati u svijesti, a zatim

18 Stanko Lasi, Krleologija, knj. I, Zagreb 1989., str. 82-84.19 Dragia Vasi, Utisci iz Rusije, Beograd 1928., str. 45-48. Tada smo obu-

hvatili najsjajniji grad zlatnih kubeta, zlatnih tornjeva i zlatnih krstova. Svuda su neizbrojana klatna bila u istom stranom stavu utanja. A tamo pod Kremljom, u mauzoleju od drveta, nalazila se ona ruka to ih je zaustavila! (str. 18)

210

stvorene slike prispodobiti s izabranim i osvijeenim mjestima. Tako e raspored tih mjesta ouvati poredak memoriranoga materijala, dok e mentalne slike stvari oznaivati stvari same.20 Krlea mjesta memorira prema ljudima21, u neobjavljenom zapisu 10. V. 1912. 10. V. 1962. on se upravo tehnikom putopisa kree kroz vlastiti ivot. Parafrazirajui pristupno Dantea kako se na kraju, a ne usred, ivotnoga puta22 naao u mranoj umi, putopisni subjekt rekonstruira etrdesetak mjesta na kojima se zatjecao poetkom svibnja, od Beograda 1912., gdje ga je doekala vijest da je Milovan Milovanovi dao ostavku, do Aemone 1953., gdje ga je ve dvije godine oekivao Boo Lavri.23 Povratak iz Moskve 1925. pov-ezuje s ferratom u Splitu: Jere, Ana, Hvar, prvi napadaj iijasa. I taj je Krlein putopis, koji skicira kao sedamdesetogodinjak, modernistiki gestualan, a i nadalje antitetian prema uzancama graanskoga kanona, ve po zbiru izleta o kojima putopisni subjekt govori. Proizlazi kako Krlea barem svake druge godine u markiranom razdoblju, slici pove-zanoj s mjestom, nije bio u Zagrebu, a da pritom nije bio ni osamljen: u Parizu preko Jovanovia upe antichambriranje kod legacije kraljevine Srbije (1913.), pla na Lidu (1914.), Lovrana. Grand Hotel (1916.), Arbeiter Hilfs compagnie u Poegi (1917.), Pred Dugom Rijekom i Lepavinom... Hinko Hinkovi i njegova gospoa koji su se vratili iz Pariza (1920.), Izlet u Varadinske Toplice, s A. B. imiem (1921.),

20 Jan Asman, Kultura sjeanja, Kultura pamenja i historija, Izbor, Zagreb 2006., str. 47.

21 O tipologiji (su)putnika: I dok se suputnici tako pardoniraju, utivo kao velevlasti po svim pravilima putnikog protokola (...) due putuje, priaju svoje alosne povijesti (...). Miroslav Krlea, Ljudi putuju, Danas, I/1934., br. 5, str. 199.

22 Miroslav Krlea, 10. V. 1912. 10. V. 1962. rkp. Rukopisna ostavtina Miroslava Krlee, Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb.

23 Isto. Pisac se dosljedno perspektivi pripovjednog subjekta koji retrospek-tivno, iz svojevrsnog epiloga putuje kroz sjeanje koristi prvim licem jednine, premda se inae rado skriva iza impersonalnih i mnoinskih oblika.

211

Sremski Karlovci (1922.)24, Berlin (1924.), Izlet u Bosansku Dubicu kod Mate Hanekovia, nakon smrti majke (1926.), Potez, prvi let preko Panonije (1928.), Dubrovnik, Sarajevo (1930.), Stubike Toplice (1931.), Varava Izlet do Lavova (1932.), Izlet u Vrnjce (1934.), Domale (1936.), Beograd, Milentije Popovi, U Moskovskoj (prije Krunskoj) (1946.), Istra, Zadar, Split, Dubrovnik (1948.), Beograd. Rumunjska 5 (1949.), Povratak iz Pariza (1950.), Zadar (1951.). Krlea tako u Izlet u Rusiju uvodi slikara Ljubu Babia. O sjevernim gradovima ne govori iz Koprivnice, ali o krizi u slikarstvu iz Grosse Berliner Kunstaustellunga raspravlja prema Babievu autobiografizmu.25 I u Krleinu Babiu ima maskiranoga teksta26, Babi kao i Vinaver reprezentira dijaloke opreke nacionalno/ope, apstraktno/doivljeno, poslije tradicija i moderna.27

24 Isto. Za godinu 1923. spominje kako mu je, oito u Zagrebu, dosadio dribling u KPJ, to bi se na diskurzivnoj razini moglo proitati antitetiki, kao odustajanje od putovanja.

25 Babi se u Izletu u Rusiju javlja prvo u Bekim impresijama, uz toranj Svetoga Stepana (koji) stoji uspravan kao na naslovnom listu slikara Ljube Ba-bia na Nehajevljevoj noveli Veliki Grad..., da bi se u Krizi u slikarstvu razvio u samostalnu gradbenu figuru, budui da se baca neposredno u fiksiranje sama sebe, autobiografski te u znaku tog dugog napora Babi slika ve godinama jednu te istu problematinu sliku, a ta je slika izraz, odnosno stvarnost sama. Cit. prema Miroslav Krlea, Izlet u Rusiju 1925, Zagreb 2005., str. 331, 397-402.

26 O Krleinu maskiranom tekstu usp. Aleksandar Flaker, Maskirani tekst Miroslava Krlee, Umjetnost rijei XXXI/1987., br. 4, str. 337-344.

27 Problemom tradicije i moderne, kao ishodita i ostvarenja u Babia i Krlee, bavi se Vera Horvat Pintari, Tradicija i moderna, Zagreb 2009. U po-glavlju Monokromije posveuje im posebnu studiju Crne zastave, sroenu na temelju iscrpne uvodne elaboracije u monografiju o pojmovima kojima se sluimo, s obzirom na povijest kao nau predodbu te umjetnost kao muzejsku konvenciju. Autorica razmatra fenomen slike kao doivljajnog profila u slikarstvu, ali i knji-evnosti (usp. s bilj. 12 i 24), kongenijalno stapajui diskurzivne planove hrvat-skih i europskih opusa koje tumai s obzirom na Babievo i Krleino moderno s vlastitim predodbama, sve do uvjerljivog memoarskog transfera u socijalnu pozadinu: Nekoliko godina prije smrti Ljubo Babi govorio mi je na isti nain.

212

Sam Babi u proslovu svog panjolskoga putopisa ali to nije vie di-jete, dok se kree kroz gudure, bregove, neprohodne klance, maskirane ljude, toreadore. U panjolsku je krenuo posredstvom srpskog konzulata u Parizu kaem srpskog jer mi takav muhur nabie na pasport, pa posve u duhu Krleinih bekih impresija poentira Opet se ne smije zvati onako kako se zove. Babi prethodno, tovie za Lenjinova ivota i prije opreme Knjievne republike, a ne u post scriptumu kao Vasi, korigira Krleina Lenjina28 istim tipom relativizacije, no u finalu se preko Tiziana u Pradu vraa Krlei: Pan je oivio, sve su boje procvale. Cijedi se vino i mirno, bogovski slau se forme u cjelinu. Krlein Babi u berlinskome Kunstausstellungu utoliko je maskirani Tizian iz Prada: itav Babi kakav on jeste i kakav e i ostati.29

(Kao Krlea Vaniti, op.) Rezigniran, i on je rekao da je stalno radio za neku vrstu napretka u prosvjeivanju, ne mislei na vlastitu korist.

28 Isto. Babiev putopis S puta po paniji objavljen je u Savremeniku 1921. Autorica zapaa Babievu viziju o Lenjinu kakvi e udnovati dvonoci, tebi sjevernjae, na grob tvog sistema udariti svoj peat. Ti e, kao i ovi kraljevi, biti sa crnima zakljuujui kako se te rijei Krlei nisu mogle sviati kada su objavljene, ali i da nisu objavljene (nisu dakako mogle biti objavljene, op.) pri ponovljenom izdanju putopisa (1944.).

29 Za Krleinu modernistiko ishodite kao pretpostavku kulturne paradi-gme reflektirane umjetnikim kanonima usp. Igor Zidi, Ljubo Babi, Graa za Enciklopediju Matice hrvatske, Kolo, XIX/2009., br. 1-2, str. 223-232. Na vie razina ta natuknica problematizira pojmove graa, enciklopedija, Babi, Krlea. Zidi ne razvrstava izvore i tipove iskaza kojima se koristi, ali za potrebe stan-dardizacijskog teksta koji bi trebao biti enciklopedijski posee za polemikim (!) kontrastiranjem Babia Krlei. Ne samo to dekontekstualizira Krlein ishodini tekst Kriza u slikarstvu, ve preuujui kako se Krlea u njemu referira na Babi-eva panjolska iskustva pokuava provesti tezu kako se slikar ondje proistio do velebitskih kozmikih vizija te pogledom s neba stekao auru oca hrvatskog modernog pejzanog slikarstva. Onda je toboe postalo logino da oko 1930. atelijerski araniranu, knjiku prirodu zamjenjuju, pazi dobro, realni hrvatski ljudi i krajevi. Babi je naime zakljuio, a to znamo jer to zna enciklopedist Zidi, da nas moe odrati samo probuena nacionalna svijest, svijest o pripadnosti narodu, zemlji, tradiciji, kulturi, a nipoto anacionalna komunistika ideologija.

213

Krleina teza da je govoriti o jednoj jedinoj ili jedinstvenoj historiji kao takvoj potpuno apstraktno te da se iz historijskog vrtloenja kao his-torijata historija pokazuje kako smo jo uvijek na poetku historije30 korespondira sa simultanim knjievnoteorijskim zanimanjem za povijest, primjerice da povjesniari nesvjesno biraju i ustrojavaju injenice iz povijesne grae tako da postaju razumljivima publici odreene vrste odnosno udovoljavaju standardima prihvatljivosti, s time to se razlike u pristupu shvaanju povijesti svode na pozicioniranje povjesniarskoga subjekta. No kada bismo se bez argumentiranog proeljavanja prepustili sjeanju, ne bi po sebi nastao vakum u kojem bi se rairile legende i

Opreke su tu svijest i ideologija, ali ak i Zidi uvia da Babi ne moe biti sam u svojoj svijesti pa ga antagonizira Krlei uvoenjem Filipa Lukasa, tvrdnjom da bi Babi bio ili postao poput Lukasa. Zidieva pojmovna zbrka u kojoj se antitetiki uzimaju graanska i lijeva Hrvatska, kao da se upravo protulijeva koncepcija na koju se u podtekstu poziva nije povijesno realizirala i kao protugraanska i protuhrvatska, demistificira se faktografskim selektiranjem upravo toga razdo-blja: nije se Babi u ratnim godinama vratio intimi svoga stana i okunice nego je naprotiv izraivao klieje za novanice kojima je negirana graanska Hrvatska i dekoracije za Pavelievo poslanstvo u Berlinu. No ako je vjerovati rukopisu moralne provjere takvih postupaka (asni sud strukovne udruge), jo je od 1942. zduno pomagao partizanski pokret, to Lukas, koliko se bez Zi-dievih instrukcija zna, ipak nije inio. Kada Krlea u memoarskom razgovoru s Vanitom za Babia kae da je bio politiki slabi, to se, kada bi bilo bitno, pa i kada se ne bi dalo primijeniti i na onoga tko to govori, doima loginim, ali ni priblino nema diskurzivnu snagu relativizacije, ili, kako se Zidi izraava, farse njegovih izvornih teza o Babievu slikarskom geniju. Zidi dodue njihovo prijateljstvo i suradnju atribuira dugovjenom, ali se suzdrava spomenuti kako je Krlea upravo Babia iz svoga berlinskoga sjeanja 1924. uzeo za dekoratera Izlobe srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije u Parizu 1950. bez obzira na Babieve nedavne berlinske fantazije, ocjenjujui dosljedno Babiev postav modelom takvih aranmana najviega stila. Ve prema tome to je rije o tekstu za enciklopediju koje nema, a takvim se, sintetskim, ipak samolegitimira, Zidieva graa o Ljubi Babiu osnauje Krlein oprez kada prosuuje recepcijske izglede vlastitoga, kao i Babieva djela.

30 Predrag Matvejevi, Razgovori s Krleom, Beograd 1974.

214

mitovi, predrasude i manipulacije s nesagledivim posljedicama31, takav bi vakum ograniavao povijesno miljenje, ne i spoznaju. Upravo Krlea smatra da bi knjievni diskurs u objanjavanju strahota i tragedija tijekom povijesti bio mnogo uspjeniji, primjerice opisivanje svih strahota koje je prouzroio nacizam jest tema koja oekuje svoga Shakespearea.32 Krlei se, dodue, isto tako ini da e svijest o velikim razdobljima prolosti nestati u sveopoj slabosti pamenja33; sam je pojmovno sigurniji kada o povijesnome i pamenome govori posredno, transgresivno, kao u Areteju: Kad ovjek ne bi tako trajno gubio pamenje, uvijek bi znao to treba raditi. Budui da taj izazov ovjek ne moe prevladati, nego ga tek biti svjestan, a imajui u vidu da je i Krlea mijenjao svoj odnos spram povijesnih pojava i zbivanja, da ih je problemski nerijetko razliito artikulirao, zakljuak o tome da bi bilo apsurdno i pokuati upustiti se u bilo kakvu kanonizaciju Krlee kao historika34 ne ini se pretjeranim ne samo s gledita definiranja autorova potencijalnoga historiografskoga diskursa nego i kanonizacije njegova teksta uope. Krlei je neposredno do toga da utvrdi idejni predtekst vlastitoga djela kao historian ili, preciznije, suprotan ahistorinomu: Znali smo i to da je Oktobarska revolucija garancija da ni u Evropi nee doi do revolucije prekasno, i da uslijed najmodernijih razornih sredstava ne e u Evropi nastati perioda ahistorina, kao to je to bilo u Heladi, u Rimu ili u Egiptu samo zato, jer je Oktobarska revolucija pobjeda pameti i humanizma.35 Autor se u unutranjim navodnicima referira na vlastite tekstove, ali premda je rije o citatima, oni su montirani tehnikom sjeanja, u zapisima iz posljednjih

31 Usp. Vladimir Biti, Povijest, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Zagreb 2000.

32 Ivo Goldstein, Miroslav Krlea o hrvatskoj historiografiji i hrvatskoj povijesti, Spomenica Filipa Potrebice, Zagreb 2004., str. 421.

33 Usp. Krlein predgovor monografiji Zlato i srebro Zadra, Zagreb 1951.34 Drago Roksandi, Historija, Krleijana, sv. I, Zagreb 1993., str. 337.35 Miroslav Krlea, Oktobar 1917-1947, Naprijed, V/1947., br. 45, str. 4.

215

desetljea ivota sve vie uzmie tehnici priopavanja koja bi se mogla nazvati impresionistikim stenogramom.36 mega se pritom poziva na machovsku teoriju osjetilnosti i psiholoke spoznaje, upozoravajui kako se u u novijim izdanjima putopisni esej, Krlein osebujan hom-mage Machu i Proustu, pojavljuje u redakciji koja reducira bogatstvo i slojevitost izvornoga teksta. Ne samo to Krleina shvaanja estetike i politike u biti iskljuuju mogunost takva odnosa prema povijesti u kakvu se utemeljuje historijska znanost u modernoj tradiciji37 ve se isti odnos protee i na svaki naddeskriptivni oblik usustavljivanja njegova teksta, ukljuujui, dakako, knjievnopovijesnu sintezu. Krlea je nesumnjivo bio svjestan pretpostavke kako humanistika disciplina ostaje ivom u mjeri u kojoj omoguuje ukljuivanje gledita koja postavljaju temeljna pitanja njezinu vlastitom gleditu38, ali je ustrajavao na autorskoj dominaciji nad pripovjednim subjektom, piscu koji do posljednje varijante utemeljuje povijesnost vlastitoga djela.

Sve i kada bi nakon viedesetljetne distance postojali normalni struni uvjeti39, ne bi bilo jednostavno prepoznati knjievnopovijesno

36 Viktor mega, Krleina dnevnika proza, Umjetnost rijei, XXXII/1988., br. 1, str. 49.

37 Drago Roksandi, Historija, Krleijana, sv. I, Zagreb 1993., str. 337.38 Usp. Vladimir Biti, Povijest, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne

teorije, Zagreb 2000.39 Dean Duda, Krlea, Milllenium Edition, Hrvatski knjievni bajkomat,

Zagreb 2010., str. 139. Bavei se recentnim izdanjem Krleinih djela, Duda na tragu gledita obrazloenih u svojim strunim tekstovima pregledno problematizira kako je tosamo jo jedno izdanje velikog pisca, a ne ono to bi pojava njegovih djela nakon viedesetljetne distance, normalnih strunih uvjeta i personalne enci-klopedije mogla i morala biti. Duda ipak proputa zapaziti da je ve izrada enci-klopedije prije kritikog izdanja pievih dijela barem korekcija teze o normalnim strunim uvjetima. Isto tako bi s obzirom na strune uvjete bilo vano vidjeti kako stoji obrada Krleinih djela u dodiplomskim i poslijediplomskim kroatistikim i komparatistikim studijima, ako ne zbog drugih a onda svakako iz razloga to je kanon (kako uope tako i autorski) akademski institucionaliziran.

216

najrelevantnija izdanja Krleinih djela, koja bi tako uspostavljala Krlein kanon. Takvo to ini itatelj, pa i kada nije istraiva, ako je potaknut tekstom, jer pisac ne skriva svoje tragove, ali problem dislociranja Krlee iz bilo kojega od njegovih konteksta, pa i ako postoji struna suglasnost da se time otupljuje svjeina i knjievnopovijesna relevanciju njegova dis-kurza, priziva pouak o vraanju historije na poetak. Tako je megaevo zapaanje da posljednja autorska varijanta dnevnika sadri grafike zahvate u tekst, koji se temelje na normativnoj racionalizaciji, a protivne su stilskoj intenciji40 ne samo tona nego se argumentacija o naslovima stavljenim u navodnike, to znatno umanjuje izvorni montani efekt moe proiriti usporednim itanjem novinskih i drugih citata koji su iz montane vraeni u (pseudo)dokumentarnu izvornost, no kao to bi na predloku dnevnika bilo sasvim nerazlono pomisliti da je piscu tih djela bilo potrebno da tridesetak do etrdesetak godina kasnije prepravljanjima teksta dokazuje da je ve 1917. bio moderan41, jednako je nerazlono oekivati polemiku s autorskom sinkronijskom unifikacijom dijakronijski i knjievnopovijesno razliito kodiranih tekstova, pa i kada je rije o vari-jantama. Takva se polemika unato distanci s autorskom unifikacijom ne moe izbjei, a kanonizacije, unutranja ni druge, ne mogu se temeljiti na polemici, ba kao to ih bez prethodnih raspravnih prijepora ne moe biti. Duda tako iznimkom pouzdano dri Izlet u Rusiju, tekst koji je dovren ve u prvom izdanju, premda i sam konstatira kako je autor do posljednjeg daha neprestano mijenjao, dotjerivao i dopisivao, ali to to bi moda time puno vie pokvario nego popravio, ne bi (knjievnom) povjesniaru, pa ni kada bi kvarnost doista bila evaluirana, omoguivalo pravorijek. Implicitna struna rasprava te vrste voena je uz autorovo sudjelovanje, i to upravo oko pokuaja prireivanja njegovih djela: Izdanje je prema planu redakcije (A. Flaker, I. Frange, S. Goldstein, D. Kapetani, S. Lasi

40 Viktor mega, Krleina dnevnika proza, Umjetnost rijei, XXXII/1988., br. 1, str. 47.

41 Isto.

217

i V. mega) u sedam opsenih svezaka formata Gallimardove kolekcije Encyclopediede la Pleiade trebalo obuhvatiti sve Krleine dotad objavljene i poznate radove, a suprotno Krleinoj uobiajenoj tematsko-ciklikoj podjeli, predviala je anrovsko-kronoloki raspored kao i ukljuivanje varijanata. Krlea takvu strategiju nije prihvatio, meu ostalim i stoga to je predviala dotad izostavljane i putopisne sveske, nego je odgovorio upravo autorizacijom svezaka tzv. sarajevskog izdanja42, ali i objavljivan-jem Djetinjstva, posljednjega sveska prethodne kolekcije, u kojem je demonstrirao svoj autorski postupak, za koji bi upravo u smislu asocijativne diskurzivne i tekstualne povezanosti bilo teko pokazati da je zakrljao. Takav Krlein pristup, osnaen oporukom43, nije metodoloki, kao zapi-tanost o smislu filologije, obvezujui, no kako tekstoloki nije rasprav-ljen, a kamoli kanonski razrijeen, ni fenomen tek jedne imieve tanke knjiice, zbirke Preobraenja44, problemu dovrenosti pojedinih Krleinih djela dobro je prilaziti iz poetike nedovrenosti njegova djela u cjelini.

Koristei se jo kao tridesetogodinjak retrospekcijskom evokaci-jom kako bi legitimirao svoju socijalnu ali i poetiku poziciju, Krlea

42 Davor Kapetani, Sabrana djela, djela i izabrana djela, Krleijana, sv. II, Zagreb 1999., str. 296.

43 Krlea je posebnu, VI. glavu svoje Oporuke posvetio izdanjima svojih knjiga: ...Sve te knjige koje su od neposredne vanosti za moje knjievno djelo treba posebno izdvojiti, napraviti biblioteku u kojoj e one biti svrstane po bibli-ografskom i bibliotekarskom redu tako da mogu sluiti prouavanju i izdavanju cjelokupnog mog knjievnog djela. Usp. tekst oporuke u Enes engi, S Krleom iz dana u dan, sv. IV, Zagreb 1985., str. 327. Premda su izvritelji te volje izriito naznaeni, nije poznato da bi bila izvrena. Nastavno raspravi o strunim uvjetima i razliitim ritmovima dovravanja pojedinih djela kao pretpostavkama kanonskog izbora ve je dotina okolnost, posebno nakon to je konstatirano da takav izvor postoji, teko prevladiva potekoa.

44 O ogranienjima hrvatske tekstologije usp. Ivan Lupi, Nove teorije i stare knjige, Forum, XL/2010., br. 10-12, str. 1192-1238.

218

objanjava kako je ogranien u pristupu javnosti45, jednako kao to mu je stalo pokazati da vlada strategijama anrovske preobrazbe. Kada se u vlastitom autopoetikom iskazu poziva na Krleu Jer za obraune postoji pamflet (rekao bi Krlea), a roman bi se morao uvati od svega to kodi njegovoj umjetnosti batinik njegove esejistike matrice Mirko Kova posee za uvjetnim naelom, posveen integralnosti vlastitoga teksta kao svijeta, njegovoj nedovrenosti, promjenjivosti, u konzekvenciji ranjivosti. Kova je poput Krlee izmijenio mnoge svoje fikcionalne i nefikcionalne tekstove46, a jo izrazitije od Krlee koristi se prvim pripovjedakim li-cem; ono je i u esejistikoj teksturi osnaeno biografskom graom, kao da je piscu presudno odrati nedvosmisleno prepoznavanje s itateljem, identificirati se pred njime prije nego pridobivati ga identificiranjem s projekcijom vlastitoga subjekta. Ako vjerodostojnost putnike djelatnosti utemeljuje anr putopisa i utoliko to ga razlikuje od fikcionalnih tekstova koji sadre putovanje kao tematsku okosnicu, onda se vjerodostojnost putnika-itatelja kroz knjievnost iz koje govori takoer utemeljuje u tipu vjerodostojnosti: samim tim to je putovao kao i time to bi itao, netko nije, pa ni kada je izraajno kondicioniran, u privilegiranoj legitimaciji. Krlea u putopisu autorizira hrvatsku vlastitost, ime se Vasi kao srpskom analogijom takoer uspjeno poigrava u razgovoru s ruskim graninim asnikom. To je distinktivna aura koja je opipljiva u putopisu Rebecce West47, kada su joj i Vinaver i Krlea likovi, a Zagreb, upravo onakav

45 Miroslav Krlea, Napomena o Hrvatskom bogu Marsu, Knjievna republika, I/1923., knj. I, br. 2-3, str. 99-102.

46 Kolekcija Djela Mirka Kovaa zapoeta 2003. u Zagrebu knjigom Isus na koi zasniva se upravo na posljednjim autorskim varijantama koje ukljuuju bitne promjene na jezinom i stilskom planu, sve do kompozicijskih i naslovnih prerada prethodnih varijanti. Zbirka Evropska trule iz koje je citat prema izdanju iz 2009. (Neki to umiju, str. 204) prethodno je takoer varijantno publicirana.

47 Putopis Rebecce West (Black Lamb and Grey Falcon, 1942) referentna je toka Krleina putopisa; poticaj za putovanje i legitmacijske geste putopisnog subjekta srodne su Izletu u Rusiju, idejni podtekst nije ideoloki jednoznaan, a

219

kakvim ga Krlea sentimentalizira, a ne tek antagonizira, ambijentalna pozadina. Taj, putopisni Krlea, koji mijenja mjesto da bi otkrio Hrvatsku kakvu vide njegovi zaviajni roaci u sebi, hrvatskoj je graanskoj publici bio u stanju ucijepiti u sjeanje ne samo propalo plemstvo, kojega se nitko vie nije mogao sjetiti, nego i revolucionare, to e tek propasti i to takoer tako da jo budu i zaboravljeni.

THE HISTORICAL AND THE REMEMBERED IN KRLEAS TRAVEL MEMOIRS

A b s t r a c t

The paper discusses problems which in relation to the treatment of time, define a literary text, its genre, effects of events as well as cultural aspects owing to which the text is self-sustaining or identifiable with the author. Travel structures as implicated but rarely readily defined by Krlea, have gradually lost their authenticity due to adaptations and changes in reception, thus enabling new topoi of the genre and new conceptual topoi, or have lost their authenticity in general. Although Krlea treated his own texts as a creative procedure implicated by the strategy of memory, even during his lifetime he was not able to avoid questioning canonic and (lite-rary) historiographic authenticity of his texts. Hence, impression, even from this posthumous glance that Krlea himself was responsible for this strange blend of accents and forms, which could at least be identified by their comparative reading, should not come as a surprise. In conclusion the

drugi narator montira putopisne sekvencije u kojima posredovani Krlea ne samo da sudjeluje nego o njima i pie, ukljuujui estetika pitanja.

220

paper argues that the credibility of the act of traveling defines the genre of travel writing; but as much as it differentiates this genre from prose fic-tion in which travel represents the kernel thematic unit, it also refers to the credibility of the traveler-reader speaking from a literary text as a specific type of credibility: the sole act of traveling as well as that of reading, even when the author is implied on the expression plan (as narrating subject) does not guarantee privileged legitimation.