Mohačka bitka, Cetinski sabor- Mohačka bitka - 29. 8. 1526. između ugarsko-hrvatske vojske predvođene kraljem Ludovikom II. i Osmanlija. Osmanlije predvođene sultanom Sulejmanom I Veličanstvenim odnijele su uvjerljivu pobjedu. Nakon smrti Ludovika II Jagelovića kao pretendent na hrvatsko-ugarsko prijestolje se pojavio Ferdinand Habsburški. Njegov djed car Maksimilijan I. je još 1491. sklopio s tadašnjim ugarsko-hrvatskim i češkim kraljem Vladislavom II. nasljedni ugovor prema kojemu su Vladislava, umre li bez muškog potomka, u njegovim zemljama trebali naslijediti Habsburgovci. Većina Hrvata podupirala je izbor austrijskog nadvojvode Ferdinanda I. za hrvatskog kralja, koji je obećao da će pomoći Hrvatskoj u obrani pred osmanskim osvajačima i da će poštovati prava, sloboštine, zakone i običaje njeznih stanovnika. - 31. 12. 1526. na Cetinskom saboru sastali su se predstavnici nadvojvode Ferdinanda i hrvatsko plemstvo. 1. 1. 1527. razglašena je svečana odluka. Povelja, koju su tom prilikom potpisali hrvatski velikaši i predstavnici Ferdinanda Habsburškog (Pavao Oberstain, Nikola Jurišić, Ivan Katzianer i Ivan Pichler) jedan je od najvažnijih dokumenata hrvatske državotvornosti i pohranjena je u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Povelju su sa svojim pečatima potvrdili: Andrija Tuškanić, Ivan Karlović, Nikola Zrinski, otac Nikole Šubića Zrinskog, Juraj Frankopan, Vuk Frankopan i Stjepan Blagajski.- Ferdinandove obaveze prema Hrvatima:- 1000 konjanika u Kraljevini Hrvatskoj s mjesečnom plaćom od 3 dukata; 200 pješaka,- primjeren broj vojnika na međi vojvodine Kranjske prema Hrvatskoj- opskrba i obnova gradova i tvrđava u Kraljevini Hrvatskoj- nepovredivost prava i privilegija staleža

Institucionalni ustroj Hrvatsko-Slavonskog Kraljevstva (kralj, kraljevske institucije u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu i Austrijskim nasljednim zemljama, kraljevinske institucije) Kralj1. Krunjenje krunom Sv. Stjepana- jedna krunidbena ceremonija (Stolni Biograd, Požun, itd.), dva izjašnjavanja- ceremonija je morala biti obavljena unutar šest mjeseci od smrti vladara (sazivanje inauguralnog sabora, izdavanje inauguralne krunidbene diplome, crkveni krunidbeni obred i kraljeva prisega). O sadržaju krunidbene diplome vidi Beuc, 167.- od 1527. do 1687. Kraljevstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije je izborna, a od 1687. nasljedna monarhija2. Pravno-terminološki sukobi (Regnum Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae; partes adnneaxae odnosno regna socia vs. partes subjectae; sveta kruna kao emblem vlasti vs. sveta kruna kao nosioc vlasti itd., ) 3. Kraljeve ovlasti: - sva reprezentativna prava (pravo navijestiti rat, zaključiti mir, sklapati ugovore s drugim državama, ugovarati saveze, voditi vanjsku politiku i držati predstavništva u inozemstvu te slati poslanstva drugim vladarima);- vrhovnu sudsku, zakonodavnu i izvršnu vlast, odnosno utjecaj na sve sfere vlasti staleške države (kralj predlaže nacrte zakona i donosi zakone putem dekreta; sabor izražava svoju suglasnost s predloženim zakonima; sabor i kralj dijele zakonodavnu vlast; kralj je ipak superioran jer može i odbiti sazvati sabor i vladati patentima) - vrhovno vojno zapovjedništvo; - vrhovno zemljišno gospodstvo;

1

- pravo podjeljivanja i imenovanja najvažnijih službi, dužnosti i časti (imenovanje bana, velikih župana, kraljevskih savjetnika i dvorskih časti te pravo imenovanja najviših crkvenih dužnosnika);-    najviša patronatska prava (osnivanje i ukidanje biskupija i redova, itd.);-  regalna prava (rudarski regal, regal soli, regal kovanja novca, poštanski regal i tridesetnički regal) i monopoli. .Uredi i dužnosnici smješteni IZVAN Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva, odnosno Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 1. Kralj i njegov dvor2. Tajno vijeće / Geheimrat (nekoliko najviših dvorskih dužnosnika i kralju bliskih osoba) 3. Dvorsko vijeće / Hofrat (osnovano 1527. u Beču; od 1537. za Ugarsko-hrvatsko Kraljevstvo nadležan je Consilium Hungaricum; Dvorsko vijeće de facto ostaje najviši savjetodavni organ)4. Dvorska kancelarija / Hofkanzlei (osnovana 1527. u Beču za sve habsburške zemlje, a poslove za Hrvatsko-slavonsko Kraljevstvo obavlja ugarski tajnik Dvorske kancelarije; godine 1620. formirana je Austrijska dvorska kancelarija, a 1690. godine Ugarska dvorska kancelarija, nadležna za Kraljevstvo Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koje i dalje ostaje bez kancelarije)5. Dvorska komora / Hofkammer (od godine 1527. Dvorska komora sa sjedištem u Beču, nadležna je za financijsko poslovanje Nasljednih zemalja i Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva; izravno su joj podređene razne komore u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu; osim Donjoaustrijske komore zadužene za austrijske zemlje i područje rudarskih gradova, koja je imala i niz filijala ili Szepeske komore (Zipsserisch Camer), odgovorne za Gornju Ugarsku, postojala je i Ugarska komora (Hungarische Kammer), zadužena za područje južno od Dunava, uključujući Hrvatsko-slavonsko Kraljevstvo, koje je izgubilo svoju srednjovjekovnu Slavonsku komoru)6. Kraljevsko ugarsko namjesničko vijeće (osnovano 1723. za Ugarsko Kraljevstvo; mjerodavno za Kraljevstvo Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od 1780.; vijeće ima 22 savjetnika iz redova prelata, velikaša i plemstva; od 1791. imenuje se jedan savjetnik iz Hrvatske; Vijeće dobija naloge od kralja preko Ugarske dvorske kancelarije i daje mišljenja i prijedloge glede određenih zajedničkih poslova)

Uredi i dužnosnici smješteni UNUTAR Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva, odnosno Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 1. Ban (iz redova velikaša; zamjenik mu je vice-ban ili banovac iz redova nižeg plemstva)2. Sabor (na Saboru može osobno sudjelovati svo plemstvo; najviši dužnosnici su protonotar, koji ratificira saborske zaključke svojim potpisom i žigom i brine za knjigu zaključaka, vice-protonotar, povremeni blagajnik, itd; protonotar je kasnije transformiran u čuvara državng pečata)3. Županijske vlasti (u Hrvatsko-slavonskom kraljevstvu u ranom novom vijeku opstaju tri županije: Varaždinska, Zagrebačka i Križevačka - Virovitička je osvojena 1552.; osim njih postoje nasljedne županije Vinodol, Modruše i Moslavina, koje su vodili Zrinski, Frankopani i Erdödy; županijama su zasjedali župani (supremus comes) i njihovi zamjenici podžupani (vice-comes); oni su predsjedali i županijskim skupštinama i županijskim sudovima; svaka županija je podijeljena na četiri distrikta ili okruga, koje vodi okružni sudac, kao sudski i upravni činovnik;Varaždinska županija je 1607. godine postala nasljedna županija obitelji Erdödy, te je najstariji član obitelji ujedno bio i njezin župan; Zagrebačka i Križevačka županija imale su jednog zajedničkog župana i to podbana, do 1759.; iste 1759. Marija Terezija je odredila i da svako dopisivanje između dvora i županija ubuduće ide preko bana, znatno smanjivši utjecaj lokalnog plemstva i podbana)4. Kraljevsko vijeće za Kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju (1767-1780); osnovano prema prijedlogu i planu Franza Xavera Kollera, dvorskog službenika zaduženog za ‘Bansku Hrvatsku’; s ovim Vijećem je predstavništvo kralja, koje je do sada bio ban, dobilo svoj stalni

2

kolegijalni oblik, slično Namjesničkom vijeću u Ugarskoj; osnivanjem ovog Vijeća Sabor je isključen iz upravne i izvršne vlasti)

Parlamentarini sustavi - osnovna obilježjaUgarsko kraljevstvoSaborska zasjedanja - poslije 1541. u Pozsonyu (Bratislava)- saziva ih palatin ili njegov zamjenik - redovita zasjedanja Gornji dom-prelati-najviši crkveni velikodostojnici - barones veri – 15-ak osoba [palatin, hrvatski ban, tavernik, judex curiae regiae, banus Severinensis, banus Mochowiensis, transilvanski vojvoda, vratar (janitorum), temiški i požunski župan, peharnik (pincernarum), upravitelj kraljevskih prihoda, konjušnik (agazonum), posteljnik (cubiculariorum), stolnik (dapiferorum)]- ostali magnati/aristokracijaDonji dom2-4 poslanika iz svake županije Ugarskog kraljevstva, 2-3 poslanika Hrvatskog sabora- niže plemstvo, predstavnici slobodnih kraljevskih gradova- niži crkveni velikodostojnici - opati i glavari manjih crkvenih ustanova

Hrvatsko-slavonsko kraljevstvoSaborska zasjedanja - najčešće u Zagrebu- saziva ih hrvatski ban - redovita zasjedanjaJedan dom- uglavnom niže plemstvo jer je prevladavalo u Kraljevstvu - crkveni velikodostojnici- predstavnici slobodnih kraljevskih gradova- predstavnici plemenitih općina- hrvatska i slavonska aristokracija radije odlazi na saborska zasjedanja u Pozsony.Unutrašnje Austrijske Zemlje (Štajerska, Kranjska, Koruška i Gorička s Rijekom i Trstom)

Parlamentarna zasjedanja- u glavnom gradu pojedine Zemlje- saziva ih nadvojvoda (Erzherzog, Archduke) iz roda Habsburgovaca prema potrebi- neredovita okupljanja bez zakonodavnih ovlasti (u Habsburškim Nasljednim Zemljama parlamentarna zasjedanja nisu isključivo plemićka okupljanja)Sustav četiri staleža / Sustav četiri klupe - prelati, gospoda, vitezovi, gradovi

Vojno-upravna podjela osmanskog područja1. Ejalet ili pašaluk ili beglerbegluk2. Sandžak (u većini sandžaka postoje kapetanije kao vojno-teritorijalne jedinice)3. Kadiluk - sudski kotar, koji se sastoji od jedne ili više nahija4. Nahija - najmanja upravna jedinica koju čine sela, varoši i gradovi

Razvoj vojno-upravne podjele osmanskog područjaBeglerbegluci, ejaleti ili pašaluci- prvotna podjela na Rumelijski i Anadolijski ejalet (s osvajanjem Egipta počinje usložnjavanje) - Budimski ejalet - od 1541., kad pada Buda - Bosanski ejalet - od 1580.

3

- Kaniški ejalet - od 1601., kada pada Kaniža

Sandžaci (sandžak ili “liva”= zastava)Bosanski sandžak - od 1463. (za Ferhat-bega, 1580., postaje ejalet)Smederevski sandžak - od 1459. ( s osvajanjem Beograda 1521., Smederevo gubi na važnosti) Požeški sandžak - od 1536/7. (do 1541. pripada Rumelijskom ejaletu, od 1541. do 1580. Budimskom ejaletu, od 1580. do 1601. Bosanskom ejaletu, a od 1601. Kaniškom ejaletu.)Srijemski sandžak - od 1540ih, sjedište u Iloku (do 1540./41. ovaj prostor je krajiški organiziran odnosno postoji vilajet Srijem sa sjedištem u Osijeku)Čazmanski(Začasna)/Pakrački/Cenički sandžak - od 1557. (od 1559. sjedište u Pakracu, a u 17. st. sjedište se ustalilo u Cerniku)Sandžak Hercegovina - od 1470.Kliški sandžak - od 1537. (pad Klisa)Sandžak Krka / Lika - od 1580.Bihaćki sandžak - od 1592., kad pada Bihać

Institucionalni ustroj Dubrovačke Republike, Istre i Dalmacije-1409. -1420. Mletačka Republika je zaposjela sve veće primorske gradove i otoke Dalmacije. Do kraja 15. stoljeća zauzeti su i dijelovi zaleđa (autonomna seoska općina Poljica, Primorje između Cetine i Neretve, Krk, itd.) Glavni predstavnik vlasti je dužd.- predsjeda svim Vijećima; iznosi prijedloge koje je izradio s Malim vijećem pred ostala vijeća; ima vrhovno vojno zapovjedništvo u ratu; s članovima Malog vijeća ima reprezentativna prava; supotpisuje službenu korespondenciju s članovima Malog vijeća

Upravni organi Mletačke Republike, kakve poznajemo u ranom novom vijeku, razvijaju se od početka 13. stoljeća.Veliko vijeće - čine ga punoljetni plemići; ima oko 2000 članova; ne uključuje svećenstvo; ima vrhovnu zakonodavnu i sudsku vlast; objedinjuje sva druga vijeća Malo vijeće ili Signoria ili Collegio- mali duždev savjet od 6 članova, kojima su u 13. stoljeću pridodani predsjednici triju odjela Vijeća četrdesetorice, a do 16. stoljeća još 16 članova izvanrednog odbora Senata te ih je s duždem bilo 26; nadzire ostale organe uprave; prisustvuje duždevim audijencijama; osmišljava prijedloge za sjednice ostalih vijeća; sudjeluje na sjednicama drugih vijeća; vrhovni apelacioni sudVijeće umoljenih ili Senat - do početka 16. stoljeća ima 300 članova starijih od 30 godina, uključujući i članove Vijeća desetorice; u Senat se ulazi izborom ili obnašanjem visokih dužnosti; vremenom dobija najviše ovlasti u Republici; odlučuje o svim važnim unutarnjim i vanjskim poslovima Republike (financije, administracija, rat i mir, bira visoke službenike itd.) Vijeće desetorice- uspostavljeno nakon nemira 1310. kao specijalni sud od deset članova; opstaje kao Vijeće desetorice s velikim ovlastima koje mu daje Senat; osim dužda i njegovih šest vijećnika dobija još članova te ima 30-40 članova; u 16. stoljeću kontrolira vanjsku politiku Venecije zanemarujući suradnju sa Senatom (nepovoljni mirovni ugovori s Osmanlijama); godine 1582. sve ovlasti osim sudskih mu se oduzimaju i vraćaju SenatuDržavni inkvizitori (od 1592.) - s oduzimanjem ovlasti Vijeću desetorice ističe se kao organ od tri lica, koji je Vijeće desetorice osnovalo kao svoj odbor; preuzima sudske ovlasti u ime Senatate nadmašuje Vijeće desetorice;

4

bdije nad lojalnošću građana Republike; kontrolira javni i privatni život građana; kontrolira političku djelatnost građana; službeno nadgleda unutarnju i vanjsku politiku Republike preko čega širi ovlasti.

DUBROVAČKA REPUBLIKA – aristokratska republika (do 1808.) Vlastela ima svu vlast (30-ak vlastelinskih obitelji, popisanih u knjizi zvanoj Zrcalo - Specchio)• Veliko vijeće (Consilium maius)

- u vijeće ulazi sva domaća vlastela starija od 18 godina po nasljednom pravu; u 16. stoljeću 150 do 250 članova; sastaje se po potrebi, no obavezno svakog 1. prosinca u godini, kada se bira knez za siječanj i svi važniji organi vlasti za iduću godinu (tajnim glasanjem); bira važne službenike (kneza, članove Malog vijeća i Senata, suce, carinike, pokrajinske knezove); donosi zakone; odlučuje o ratu i miru, pomilovanjima i slično• Vijeće umoljenih (Consilium rogatorum) ili Senat - čine ga 33 najuglednija plemića, 11 članova Malog vijeća i knez; ima svu izvršnu vlast u smislu vlade; raspravlja o najvažnijim pitanjima unutarnje i vanjske politike; nameće poreze i carine; izrađuje osnove zakona; imenuje konzule i poslanike i daje im upute te korespondira sa stranim vladarima; nadzire sve službenike i financijsko poslovanje, slanjem nadzornika; može nadzirati i rad sudskih organa• Malo vijeće (Consilium minus) - izvršni organ, koji izdaje policijske i trgovačko-policijske odredbe; čini ga 11 članova (5 sudaca i 6 vijećnika), od kojih dvoje ne smije biti iz iste obitelji; sjednicama predsjeda knez.• Knez (Rector) - predstavnik vrhovne vlasti Republike; bira ga Veliko vijeće s apsolutnom većinom; mandat mu traje mjesec dana, aponovni izbor smije uslijediti tek nakon dvije godine; nema stvarne vlasti jer odlučuju vijeća kojima predsjeda; čuva pečate, najvažnije isprave i ključeve gradskih vrata.

Vojna Krajina• Matijaš Korvin pokušava primjeniti neke od metoda “zapadnih” kraljeva na Ugarsko-hrvatsko Kraljevstvo, pri čemu u Hrvatskom Kraljevstvu uglavnom ne uspijeva u temeljnim poreznim reformama. Teze• Hrvatsko i slavonsko plemstvo u 16. stoljeću nije uspjelo svoja privatna financijska sredstva, koja su preostala nakon početnih velikih osmanskih osvajanja, kanalizirati u zajedničke obrambene svrhe i osmisliti zajedničku, koherentnu vojnu upravu Kraljevstva.• Zbog nespremnosti na ulaganje u zajedničku blagajnu i zbog individualiziranih plemićkih obrambenih taktika, staleži nisu bili uspješni u stvaranju bolje pregovaračke pozicije spram Habsburgovaca. Samostalna blagajna i kancelarija Hrvatsko-slavonskog kraljevstva nisu stvorene ni do 18. stoljeća. • Od 1520-ih do zadnjih desetljeća 16. stoljeća, staleži Unutrašnje Austrije su uspjeli formirati složeni obrambeni sustav, sastavljen od niza institucija i razgranate vojne hijerarhije na teritoriju ispred svojih zemalja i upravljati njime. • To im je uspjelo uglavnom zahvaljujući aktivnoj politici i velikim financijskim ulaganjima u vojne institucije namijenjene krajini - unatoč početno lošijem plemićkom statusu od hrvatsko-slavonskog plemstva (nemaju zakonodavne ovlasti; nemaju nikakve ovlasti nad zemljom koja pripada vladaru/nadvojvodi; kao protestanti su u stalnom vjerskom sukobu sa svojim katoličkim habsburškim vladarima).

Razlozi za kašnjenje u procesu stvaranja novovjekovne države

5

1. Osmanska osvajanja2. Izumrće hrvatskih i slavonskih velikaških obitelji te migracije plemstva i stanovništva pred Osmanlijama.3. Otpor hrvatskog plemstva reformama Matijaša Korvina (ponajprije poreznim) usmjerenima ‘modernizaciji’ Kraljevstva.4. Sukob hrvatskog i slavonskog plemstva prilikom izbora dva kralja 1527. i građanski rat do 1538. godine, koji su pratila velika osmanska osvajanja.5. Oslanjanje na strane financije i pouzdavanje u stranu pomoć.6. Individualizirana obrana hrvatskog i slavonskog plemstva. Neuspjesi u konsolidaciji obrane i stvaranju kompaktnog obrambenog sustava (Hrvatsko-slavonski sabor iz 1538., kao jedan od većih napora u tome smjeru ostaje nedostatan jer ne uspijeva provesti zaključke u praksi). Postepen gubitak banskih vojnih ovlasti i slabljenje moći sabora.7. Kralj zauzima i otkupljuje utvrde od hrvatskog i slavonskog plemstva proširujući, još od 1520ih vojnokrajiški teritorij. Vojna administracija od 1520ih dovodi vojno stanovništvo u opustjela područja (pretežno Kranjske), naseljava ga i plaća zemljom, ne novcem. Time počinje stvaranje alternative srednjovjekovnoj insurekcijskoj, odnosno banderijalnoj vojsci Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva.8. Tijekom 16. stoljeća kralj je razvio razgranatu civilnu i vojnu upravu nadležnu za Hrvatsko-slavonsko Kraljevstvo, a stacioniranu uglavnom izvan njega. Staleži Kraljevstva nisu uspijevali vratiti ovlasti Kaljevstvu i efikasno konstituirati svoje urede.9. U Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu razvija se otpor prema institucijama i nastavlja razmišljati u kategorijama plemićkih privilegija, dok visoku stalešku politiku vode gotovo isključivo hrvatsko-slavonski magnati preko Ugarskog sabora. Plemstvo reagira ‘konzervativno’, boreći se za porezna izuzeća te zadržava srednjovjekovne privilegije i upravu do 18. st., kasno uviđajući da su oboji manje iskoristivi od probitaka koji se ostvaruju kroz staleško djelovanje unutar novih institucija.10. Hrvatsko-slavonsko plemstvo je u obranu stalno ulagalo velike individualne napore - ljudski i financijski - no oslanjanjem na stari način ratovanja i banderijalnu vojsku u vrijeme velikih vojnih revolucija i reformi, nije uspijevalo osmisliti moderniji sustav obrane. Staleži Nasljednih zemalja i vladar su stoga uspjeli uvesti inovacije i nove vojne urede na vojnokrajiško područje i kontrolirati ihNajvažnija savjetovanja, rasprave i sabori sazivani radi organiziranja vojnokrajiške uprave u 16. stoljeću Uspostava Dvorskog ratnog vijeća u Beču, 1556. godine- gremij, kojega čine najutjecajni plemići i vojni stratezi - osnovano zbog nedostatnosti civilnih ureda pri rješavanju obrambenih pitanja - osmišljava strategiju obrane te nadgleda i usmjerava ogromne financijske izdatke Dvorske komore namijenjene vojsci Unutrašnjeaustrijski sabor 1574./1575., na kojem je obavljen niz preliminarnih razgovora o sustavnijem ustroju vojnokrajiške obrane Bečko savjetovanje iz 1577. godine, posvećeno većim dijelom četrima ugarskim krajinama, a manjim dijelom Hrvatskoj i Slavonskoj krajini. Savjetovanje je održano nakon nakon intenzivnih konzultacija Bečkog Dvorskog ratnog vijeća, kralja i niza drugih postojećh vojnih instanci tijekom 1576. i 1577. godine. Na savjetovanju se okupilo desetine najviših uglednika iz svih Nasljednih Austrijskih Zemalja, a staleži Ugarskog i Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva nisu bili pozvani. Opći sabor staleža Unutrašnje Austrije (Koruške, Kranjske i Štajerske) u Brucku na Muri, 1578. godine, koji je raspravljao o vjerskim slobodama unutrašnjoaustrijskih staleža, o financiranju krajina i ustroju Hrvatske, Slavonske i Donjougarske krajine.Najvažnije odluke Bečkog savjetovanja 1577. godine

6

- Načelno o vojnoj strategiji u ratovanju protiv Osmanlija, da li to treba biti obrambeni li napadački rat i što bi koje opcije donijele. O novom Ustroju vojne krajine (Bestellung), odnosno o načinu financiranja pojedinih odsjeka krajine od Drave do Transilvanije i o broju i raspodjeli trupa po utvrdama i terenu na četiri ugarska odsjeka krajine. Dogovoreno je da nadvojvoda Ernest pruzme vođenje ugarskih Odsjeka krajine kao vrhovni zapovjednik u kraljevoj odsutnosti.O pitanjima opskrbe vojske (Proviantierung)O artiljeriji O izgradnju utvrđenja i drugih obrambenih sustavaO unutrašnjem Obrambenom redu Nasljednih zemalja (Defensions Ordnung)

Najvažnije odluke sabora staleža Unutrašnje Austrije u Brucku na Muri (1578.)Od ožujka 1578., habsburški nadvojvoda je službeno preuzeo vojnu upravu nad Hrvatskom i Slavonskom krajinom, kao vrhovni vojni zapovjednik s carskim ovlastima (Obrist Kriegsherr). U vojnim pitanjima su mu podređeni ban, glavni zapovjednik Slavonske krajine i glavni zapovjednik Hrvatske krajine. Njima je podređena niža vojna hijerarhija. Osnovano je Dvorsko ratno vijeće u Grazu sa svojim uredima, koje postaje neovisno do Dvorskog vijeća u Beču. Hrvatsko-slavonski staleži morali su prihvatiti rješenje iz 1578. kao djelatno za iduće stoljeće. Uspostavljen je novi Ustroj (Bestellung) Hrvatske i Slavonske krajine i dogovoreni iznosi financiranja (ukupno oko 550.000 rajnskih guldena godišnje). Budući da je do 1578. godine, plaćena vojska je bila podijeljena na redovnu / ordinary raspoređenu po utvrdama (oko 1750 na Hrvatskoj i oko 500 na Slavonskoj krajini) i neredovnu / extra-ordinary raspoređenu po šumama i na terenu (oko 1000 na Hrvatskoj i oko 1500 na Slavonskoj krajini), sada je drastično smanjen broj neredovne plaćene vojske. Gotovo sva vojska je raspoređena po utvrdama da bi ju se svakodnevno moglo nadzirati i da se spriječi potrošnja novca na vojsku za koju se u svakom trenutku ne zna gdje je. Ustaljena je kapetanijska podjela Hrvatske i Slavonske krajine.Donesene su odluke o strategiji gradnje utvrda u krajiškom sustavu.Razmatran je niz planova za opskrbu Hrvatske i Slavonske krajine namirnicama i oružjem.Uređen je sustav skladišta za artiljeriju i krupno oružje u Unutrašnjoj Austriji i na Krajinama.Revidiran je i dopunjen unutrašnji Obrambeni red (Defensionsordnung) zemalja Unutrašnje Austrije odnosno način popisivanja, podizanja i opskrbe domaće vojske u slučaju potrebe (sustav 30., 10. i 5. čovjeka ovisno o opasnosti).Odlučeno je da će prve akcije biti izgradnja nove velike utvrde na Hrvatskoj krajini (budući Karlovac) i velika vojna ofenziva protiv Osmanlija (propala je pod generalom Khevenhüllerom).

Skica ustroja vojnokrajiške uprave prema odlukama sabora u Brucku na Muri (1578.)Unutar Dvorskog ratnog vijeća (Hof-khriegs-rath) u Grazu, kojega je činilo sedam istaknutih pojedinaca (po dva iz Koruške i Kranjske i tri iz Štajerske) formirani su slijedeći uredi, čija su struktura, broj i odgovornosti zaposlenika raspravljeni do detalja:

1. Kancelarija Dvorskog ratnog vijeća (Hof-khriegs-canzley). Tajnik kancelarije Dvorskog ratnog vijeća, ekspeditor i registrator, tri kancelarijska činovnika, vratar i dva iznimno važna službenika za smotru (Mustermeister), jedan za Hrvatsku, a jedan za Slavonsku krajinu.

2. Blagajnički ured (Kriegszahlmeisteramt) na čelu sa Glavnim blagajnikom (Hofkhriegszahlmeister) i dva Granična blagajnika (Gräniz Zahlmeister), od kojih je svaki bio odgovoran za jednu krajinu.

7

3. Logistički ured (Proviantmeisteramt) doživljavao je manje promjene s imenovanjem Glavnog povjerenika za opskrbu i slično. Na koncu, sastojao se od po jednog Glavnog opskrbnika na svakoj krajini (Proviantmeister) i njihog osoblja (Proviantverwalter, Proviantdienner, itd.) na terenu.

4. Ured za artiljeriju(Zeugmeisteramt), koji je do tada funkcionirao povremeno, sastojao se od Glavnog oružara (Obristen Zeugwarth), kojem su pomagali Čuvar oružarne, oružarski tajnici, tri oružarska službenika, jedan oružar i 20 puškara (Püchsenmeister). Njima su bili podređeni i oružari na terenu (Zagreb, Varaždin i slično).

5. Ured za gradnju (Paumeisteramt), koji je do tada također funkcionirao povremeno, imao je Glavnog povjerenika za gradnju (Obristen Pau-Commissari), niz građevnih inženjera odnosno arhitekata (Paumeister) i pomoćnog osoblja (Pallier).

Veći dio namještenika ovih ureda službovao je na Krajini, u raznim povjerenstvima i na raznim zadacima.

Vojna Krajina od 1630ih do kraja 18. stoljeća. Teritorijalizacija i militarizacija, reformno 18. stoljeće, itd.Tijekom 17. stoljeća, ustroj Karlovačkog generalata se mijenja! Karlovac, Senj te Žumberak i Slunj su tri natkapetanije. Turanj, Barilović, Tounj, Ogulin i Otočac su kapetanije, a Oštarije i Kamensko vojvodstva.• 1702. formirane su "Posavska" i "Podunavska" krajina te je novoosvojen prostor Slavonije i Srijema pretvoren u krajinu (Slavonska krajina)• 1712. Lika i Krbava su nakon dosta vojno-komorskih sukoba prepuštene Karlovačkom generalatu• 1703. područje između Une i Kupe s izuzetkom Petrinje podređeno je banu, odnosno Dvorskom ratnom vijeću u Beču čime je konstituirana Banska krajina južno od Kupe (stara je sjeverno od Kupe)

• 1745. razgraničuje se prostor krajine i provincijala u teritorijalnom smislu i ukidaju se dvostruke jurisdikcije, nastavlja se s reformama krajiškog uređenja i podjelom krajine na regimente • polovicom 18. stojeća počinju se osnivati i Vojni komuniteti kao središta trgovačke i obrtničke djelatnosti (prva je Stara Gradiška, 1748.), koji se najviše razvijaju u Slavonskoj krajini i Vojvodini• 1735. su odobrene, a 1737. u provedbu krenule neuspješne Khevenhüllerove reforme u Slavoniji• 1746. započinju polovično uspješne Engelshofenove reforme u Slavoniji• 1753. počinje provedba Serbellonijeva regulamenta u Slavoniji, čije odredbe će naći i širu primjenu u ostalim krajinama • 1732. grof Cordua započinje provedbu reformi u Varaždinskom generalatu, koja uglavnom propada• 1737. vojvoda Hildburgshausen uspješno nastavlja reforme u Varaždinskom generalatu • 1746. vojvoda Hildburgshausen nastavlja s reformama u Karlovačkom generalatu• 1750. regulira se Banska krajina odlukama Dvora• 1754., nakon svih reformi, Marija Terezija izdaje Militär Graentiz-Rechten, kojima izjednačuje ustroj Karlovačkog i Varaždinskog Generalata i ukida zadnje ostatke samouprave • 1807. donosi se Osnovni krajiški zakon za cijelu krajinu osim Erdelja

8

Društveno raslojavanje u komunalnim društvima na Jadranu – osnoveraslojavanje na patricijat/vlastelu, pučane i seljake (u zaleđu postoje razne polunomadske ili izolirane zajednice, koje često izmiću bilo feudalnim bilo gradskim vlastima, sa vlastitom upravom)- patricijat nastaje s razvitkom europskih mediteranskih, a onda i kontinentalnih gradova od 11. st.- krug patricija u gradovima zatvoren je tijekom 14. stoljeća, po uzoru na Veneciju ili Dubrovnik- preduvjet za pripadnost vlasteli u srednjem vijeku bilo je obnašanje upravnih službi, ugled i bogatstvo- patriciji preuzimaju političku vlast, koju tijekom ranog novog vijeka duže ili kraće uspijevaju zadržati u isključivom posjedu- iz redova patricijata birani su članovi gradskih vijeća i upravnih tijela (gradski knez, vijećnici, suci)- trgovanje i novčarsko poslovanje ne smatraju se nedostojnim vlastele već su glavno zanimanje- patricijski položaj ne ovisi o dodijeljivanju diplome od strane vladara, niti o držanju zemlje- vlastela je svoje povlastice mogla koristiti samo u granicama svoga grada(izvan grada su mogli imati veći ili manji ugled, no nisu bili smatrani pravim plemićima, što ih je prilično limitiralo u odnosu na plemstvo u unutrašnjosti- tijekom ranoga novog vijeka, uslijed razvoja trgovačke aktivnosti Jadranu i razvoja bratovština u dalmatinskim komunama te izumiranja i degeneracije vlastele, ugledni građani se postupno uključuju u sustav političke uprave i odlučivanja.- također, Mletačka je Republika u raznim komunama (Zadar, Split) potakla uključivanje najimućnijih građana u vlastelu ne bi li balansirala omjer političkih snaga u svoju korist - u Dubrovniku je raslojavanje bogatijih pučana počelo već polovinom 14. stoljeća, nakon zatvaranja Velikog vijeća- trgovci Antunini stvaraju bratovštinu 1348. godine, a trgovci po turskim krajevima, Lazarini, 1531. - Antunini i Lazarini također zatvaraju svoje krugove te se smatraju građanima (cives), za razliku od pučana (populus), te se u Dubrovniku ne stvara opozicija vlasteli, kao u primjeru Dalmacije- prisiljena biološkim, ali i ekonomskim razlozima, vlastela tek od zadnjih desetljeća 17. stoljeća postaje prisiljena primati nove obitelji u svoj krug (od 1673. izbor u pojedine funkcije vrši se ždrijebom. Prvi novi vlastelin je postao član Senata 1738. godine, a knez 1786.) - sukob novog i starog plemstva,Sorboneza i Salamankeza- dakle, Dubrovačka Republika i Mletačka Istra i Dalmacija pokazuju sličan tip društvenog raslojavanja, u kojem se razlika povlaštenih i običnih ljudi temelji na biološkoj izolaciji, privilegiju političke participacije i financijskoj moći, koja uglavnom proizlazi iz trgovine i novčarstva Dužnost vojne službe- u prostoru do Drave, na svoj trošak, u sklopu insurekcije, koju odobrava sabor- preko Drave, ako kralj zahtijeva, na njegov trošak- fenomen Vojne krajine znatno povećava opseg ove dužnosti - za plemstvo i za ostali puk

Sudske privilegije- posebne sudske procedure (suđenje od strane plemića ili kralja, pravo tužbe za klevetanje plemića, zaštita pred klevetom i optužbama koj dolaze od običnih ljudi, izostanak smrtne kazne ili blaže kazne, odsustvo smrtne kazne osim za izdaju, plemić ne mora svjedočiti pod zakletvom, pravo na nedodirljivost osobe i imanja se ne dokaže krivnja)

Prerogativi političke participacije - pravo na ekskluzivan pristup državnim službama i promociju kroz njih te pravo plemstva da sudjeluje na saborima ili bira delegate za saborska okupljanja

9

- u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu, ova prava su dostupna korporativno svom plemstvu, pri čemu prva ograničavanja nižeg plemstva počinje početkom 17. stoljeća- u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu plemstvo ima zakonodavne ovlasti, koje u većini europskih zemalja za sebe pridržava vladar

Fiskalne privilegije- izuzeće od plaćanja poreza (u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu plemstvo je u najširem opsegu oslobođeno plaćanja izravnih i neizravnih poreza, a ostala im je mogućnost dobrovoljnog davanja u vrijeme rata) - privatna taksacija (plemstvo koje posjeduje zemlju, pobire prihode od svojih podanika ili zakupnika)- pristanak na oporezivanje (ako vladari žele nametnuti veće poreze plemstvu, trebaju njegov pristanak; ovu povlasticu većina europskog plemstva, koja nema dovoljne političke privilegije, koristi za stjecanje političke moći i utjecaja, preko pregovora i kompromisa s vladarom)

Plemićke dužnosti, privilegije, prerogativi Seniorska pravaPosjed zemlje osigurava opsežan broj prava koja posjednik ima prema podaniku:- mjesto u prvom redu u crkvi, vodeće mjesto u procesijama, poseban tretman u vjerskom obredu - izvor prihoda (radne, naturalne i novčane obveze, trgovački i trazitni monopoli)- pravo sudske jurisdikcije nad podanicima na svojoj zemlji, pravo odabira podanika - pravo potražnje plemićkih obveza prema državi od podanika- pravo imenovanja lokalnih službenika

Statusne privilegije- formalno priznanje statusa ili ranga, koje osigurava prednosti u javnom životu- ekskluzivno članstvo i/ili pravo upotrebe određenih institucija (viteških, crkvenih, bankarskih, školskih, ...)- specijalne insignije (nošenje oružja, nošenje odjeće posebne boje i oblika, grbovi, ...)- upotreba predikata i posebnog načina oslovljavanja (von, zu, de, ...)- izbjegavanje manuelnog rada i rada povezanog s trgovinom i novčarstvom (ovaj privilegij se često krši, ali rijetko rezultira derogacijom)

O s n o v n i t e r m i n i• dim, porta, selište = porezna jedinica, obračunska jedinica za naplatu poreza do 1598. g.• porta - definirana je 1342. godine kao vrata kroz koja mogu ući ili izaći kola natovarena sijenom ili plodovima; 1467. porta se definira kao potpuno selište i na osnovu te porezne jedinice popisuje se i ubire dika do 1598. godine u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu• dim (fumus) - porez se u Ugarskoj ubire prema portama, a u Slavoniji i Hrvatskoj prema dimovima; mada se ne može pouzdano definirati sadržaj dima u 15. i 16. st. ipak se zaključuje da je vjerojatno bio jednak ugarskoj porti; u drugoj polovici 16. stoljeća u brojnim popisima i uputama se definira da je ono što je porta u Ugarskoj, dim u Slavoniji, što ističe i komorska uputa za ubiranje poreza 1577. upućena zagrebačkom dikatoru Mihajlu Urnozyju; u drugoj polovici 16. stoljeća porta ili dim također znači sesiju (fumus=sessio integra)• seljačka ili želirska kuća (domus) - osnova za razrez i ubiranje dike od 1598. kad je izvršen prvi popis seljaka, inquilina (želira); popis iz ove godine predstavlja prvi popis stanovništva sjeverne Hrvatske u povijesti; ovakvim načinom ubiranja posebno su pogođeni siromašniji seljaci s manjim parcelama i inquilini jer je od kuće trebalo iste godine platiti po 50 denara• Konumeracija = županijski porezni popis- popis porti ili dimova prema kojima se naplaćuju svi porezi, redovni i izvanredni

10

P o r e z i - javna podavanja kralju i kraljevstvu / staležima- ne plaćaju ih feudalci, samo zavisni seljaci i građaniDika ili kraljevski porez (taxa, contributio, subsidium, dica, iuvamen, riz) - izvanredni porez za namirenje hitnih državnih potreba te granične i vojne potrebe- raspisuje se po kotarima koji se formiraju unutar pojedine županije, a nadležnost nad kotarom ima dicator ili exactor (često plemićki sudac), po kojem kotar dobija ime- kroz cijelo 15. i 16. stoljeće dika se ubire u Slavonskom Kraljevstvu – povlasticom iz 1472. ubire se u polovičnom iznosu u odnosu na Ugarsko kraljevstvo- dika je ubrana u Hrvatskom Kraljevstvu samo 1470. i 1504.- naplaćuje se od dima ili porte (ponekad su obuhvaćeni i oni siromašniji) i slijeva u kraljevsku blagajnu (komoru)- odluku o ubiranju dike donosi Ugarski sabor, a visinu i način ubiranja te izuzeća odobrava i propisuje Hrvatsko-slavonski sabor (samo Matija Korvin ju nameće bez pitanja Sabora, obraćajući se samo županijama i želeći ju pretvoriti u redovnu daću)- mnogo velikaša, županijskih službenika, a i sam dikator obično bivaju oslobođeni- opustošeni i napadani posjedi se gotovo redovito izuzimaju iz oporezivanja (posebno dijelovi Križevačke županije i prekokupski krajevi)Dimnica ili zemaljski porez (pecuniae fumales)- izvanredan, dosta često raspisivan, porez, koji se spominje već od druge polovice 15. stoljeća - od početka 16. stoljeća raspisuje ga Hrvatski sabor za potrebe zemaljskih organa vlasti (putni troškovi poslanika na Ugarski sabor i kraljevski dvor, neke vojne potrebe i slično)- pobire se na osnovu poreznih popisa sačinjavanih za ubiranje dike, a u prekokupskim krajevima ubire se prema posebnim ograničenjima- ubire se u malim iznosima (desetina dike i slično) jer plemstvo uglavnom ne pristaje na veća podavanja za potrebe KraljevineMarturina, kunovina (census marturinus, collecta marturinarum, u Ugarskoj lucrum camerae)- redovan porez još od 12. stoljeća- ide u hercegovu ili bansku blagajnu (desetina ide za dijecezanskog biskupa, a ostatak se dijeli na tri dijela, dva za bana, hercega ili kralja, a jedan za gospodara posjeda)- u Slavoniji se od 1520ih ubire kunovina kao za Ladislava - forintu na pet dimova ili 20 denara po kmetskom selištu i uglavnom je tada već poreznim egzempcijama postala feudalna daća- u 16. stoljeću u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu se pretežno ubire dika, a ponekad Hrvatsko-slavonski sabor odobrava ubiranje komorske dobiti, odnosno kunovine, od sesije. - godine 1570. se određuje da se komorska dobit plaća onda kada se ne bude ubirala dika

F e u d a l n a p o d a v a n j aTlaka - radna obveza

- velike razlike od posjeda do posjeda (50-60 dana na godinu na posjedina kanonika, pa do nekoliko dana na godinu)- tlaka sa zaprekom volova (aratrum) vrijedi dva dana ručne tlake; tlaka se često se određuje kao općinska dužnost i tada nije tako velika- na nekim vlastelinstvima tlaku daje samo dio kmetova, koji su onda oslobođeni novčanih podavanja

Naturalna podavanja 1. Redovite naturalne daće

- redovite selišne daće - podavanje određene količine žitarica prema veličini seljačkog posjeda ili vinograda ili prema broju stoke za rad i slično - gornica (jus montanum, Bergrecht) - određuje se prema veličini vinograda, a katkad joj slijedei druga podavanja (gornički kapun, daća u vinu,...)- darovi (časti, munera) – prigodna podavanja raznih proizvoda prema veličini selišta ili ih kolektivno daje seoska općina, oko tri puta godišnje

11

- na crkvenim posjedima se uglavnom ne daju naturalne daće, a na ostalim vlastelinstvima se često smanjuju i komutiraju u novac, kao i darovi- ova podavanja postaju sastavni dio marturine jer se popisom marturine određuje koliko daje selo - kad kralj vlastelinstvo izuzme od marturine ona se daje vlastelinu; - ovisno o vrsti proizvodnje u regiji, neko naturalno podavanje dobija na važnosti

2. Procentualne daće- destina važnih žitarica; desetina vina; destina sitne stoke (svinje, ovce, janjci); desetina meda- desetina u naturi se u 15. i poč. 16. st. davala samo na crkvenim posjedima; od dr. pol. 15. st uglavnom je pretvorena u novčano podavanje

3. Naturalno-radna podavanja- seljaci su vlastelinu obvezni podavanja, koja se ne proizvode na njihovim posjedima (divljač, ribe, kestenje i ponajviše drvo, odnosno sve sa plemićkog posjeda što se nabavlja dodatnim radom i utroškom vremena)

Nov č ana podavanja 1. Redovite novčane daće se određuju prema veličini seljačkog posjeda, a nekad po

dimovima, domaćinstvima, broju krupne stoke i sl. - redovita selišna novčana daća (terragium, taxa sessionalis, census ordinarius - redoviti činž, census) se ubire u dva obroka - na Jurjevo u proljeće i na Martinje ili Miholje u jesen (jurjevščina i martinščina) - najvažnije novačane daće su komutirana desetina u novac i kunovina; na većini posjeda novčane daće rastu zbog komutacije naturalnih daća- kunovina je osnovna novčana daća na kaptolskim posjedima, koja se plaća na Martinje, od čega Kaptol uzima dvije, a predijalci jednu trećinu

2. Izvanredne novčane daće- najvažnije su vojnščina (taxa exercitualis) i collecta (izvanrednda daća na kaptolskim posjedima koja se plaća jednom ili dva puta godišnje)- feudalci u 15. i poč 16. stoljeća znaju nametati census extraordinarius ili taxa extraordinaria, koja je veća od redovitih novčanih daća

3. Crkvena desetina - decimacija je sastavljanje desetinskih registara posjeda (popisi seljaka i iznosa) po desetinskim kotarevima, koje se izvodi poslije žetve (žitarice i sitna stoka) ili berbe vinograda (vino, proso i hajdina); decimatori se ugošćuju darovima- crkva i feudalci sklapaju ugovore kojima se regulira ubiranje ove daće, odnosno proizvodi od kojih se plaća (od 12. st. ograničava se na žitarice, sitnu stoku, vino, med); siromašni ne plaćaju desetinu, a i feudalci su oslobođeni plaćanja desetine od proizvoda proizvedenih na alodiju - ako plemić nema kmeta onda plaća desetinu, a negdje ju plaćaju i želiri (bezzemljaši)- iznosi se određuju prema desetinskim kupovima za pojedini proizvod (kupovi su određeni već u 15. stoljeću za Matije Korvina), no razlike od vlastelinstva do vlastelinstva ipak postoje; iznosi su fiksni, čak i ako desetina komutira u novac, što je zbog rasta cijena povoljno za kmetove - desetina se plaća u dva obroka, kad seljaci prodaju prozivode, a za kašnjenje crkva uvodi globe (birsag)

- od 11. st. Šubići su nasljedni bribirski župani te posjeduju tvrde gradove Bribir i Ostrovicu, do 1347.- od 1347. dobijaju u zamjenu Zrin i Pounje i postaju Zrinski - od 1530ih do 1570ih, stječu i dobijaju Medvedgrad, Ribnik, Vrbovec, Čakovec, Monyorókerék, Vép, Vörösvár, Ozalj, Vinodol,- Od 1500ih do 1660ih Zrinski su se srodili s nizom velikaških obitelji u regiji:Karlović/Krbavski, Frankopan, D’Arco, Thurn, Forgách, Batthyány, Thurzó, Bánffy, Stubenberg,

12

Perényi, Teleky, Homonnai Drugeth, Rožemberg, Lenković, Szechy, Löbl, Nadasdy, Drašković, itd.

Politički perogativi (obnašanje civilnih i vojnih službi i sudjelovanje u radu sabora)

CIVILNE SLUŽBE• Ban• Nasljedni zaladski župan • Nasljedn tavernik• Kraljev konjušnik• Kraljev savjetnik

VOJNE SLUŽBE • Ban• Vrhovni kapetan Sigeta pa Kanizse• Vrhovni zapovjednik Donjougarske odnosno Transdanubijske krajine• General svih hrvatskih četa• General Karlovačkog Generalata

VOJNA DUŽNOST- s uvođenjem plaćenih vojničkih mjesta i razvojem vojnih institucija s dobro plaćenim zapovjedništvom, vojna dužnost počinje biti doživljavana kao korisna i prestaje biti opterećenje, kakvim je doživljavana u srednjem vijeku. Plemićke obitelji planski zaposjedaju visoke vojne službe, a vojna snaga osigurava plemićkim obiteljima prostor za veći politički utjecaj spram Habsburgovaca (u vremenu reformacije mogla je osigurati i nesmetano izražavanje vjerske pripadnosti).

Iskorištavanje seniorskih i fiskalnih privilegija Ekonomski interesi - izuzeće od plaćanja poreza - pravo na neplaćanje carina na robu za osobnu potrošnju na “međunarodnim” granicama- pobiranje naturalnih podavanja od podanika- pravo prvokupa- pravo krčmarenja/vinotočja- spajanje posjeda i izbjegavanje maltarina drugih plemićaplemići trguju s vojskom i razvijaju kopnenu i pomorsku trgovine uopće, usprkos plemićkom kodeksu koji brani takve aktivnosti

Plemstvo pridržava pravo na plemićki naslov i titule te posebno oslovljavanje i mjesto u svakodnevnom društvenom životu.

Hrvatsko, slavonsko i ugarsko plemstvo dijeli se na plemiće s jednim selištem, plemiće s dobrim posjedom i velikaše/barone/ magnate. Do 16. st. nema titula i predikata kao u ‘zapadnoeuropskog’ plemstva (von, zu, markiz, viskont, grof, ). One se polako “uvoze” tek od polovine 16. Stoljeću, da domaće plemstvo ne bi zaostajalo u statusu i ugledu. Uvode se tako da ih podjeljuju Habsburgovci, po uzoru na svoje zemlje.Godine 1554. Zrinski od Ferdinanda I. dobijaju grofovsku titulu, te je ova relativno česta do 17. st.

13

Plemstvo pridržava pravo na posebnu odjeću i boje, koje ih i vizualno odvajaju u svakodnevnom životu.Posebni odjevni predmeti -dugačke skupocjene kabanice s kapuljačama, menteni, dolame, oklopi od plemenitih metala, skupocjeno oružje, štit s grbom, kožne rukavice s ukrasima, kožne čizme, skupocjene kape ...Posebna platna - krzno, koža, baršun, skerlet, atlas, kamuk (pamuk), goldstuh, svila ...Posebne boje (tamno plava, višnjeva, crvena, tamna crna, tamno zelena, ...) Ukrasi (zlatni i srebrni gumbi, ukrasi od špage, tzv. zlatni i srebrni galoni, ...)

ŠKOLOVANJE• U 16. stoljeću, neki članovi obitelji Zrinski školovali su se u Padovi, ali školovanje i studijsko putovanje po Europi još nije ušlo u stalnu praksu u ovom dijelu Europe.• Školovanje već tada postaje mogući izlaz za siromašnije plemićke obitelji, koje računaju na promociju u kraljevskoj službiDo 17. stoljeća, školovanje postaje nužno za pripadnike plemićkih obitelji.

HRVATSKA POVIJEST 19. STOLJEĆA

o periodizacija: 1790. - 1850.- razdoblje protomodernizacije do Bachova apsolutizma 1850. - 1860.- bečko središte diktiranim reformama dokida ostatke

feudalizma i stvara temelje kapitalizma i građanskog društva, to je doba stagnacije modernizma, završava padom apsolutizma

1860. – 1870. 1870. – 1914.

- u svibnju 1790. sastao se hrvatski sabor- Nikola Škrlec Lomnički – veliki župan zagrebački

o cilj – spriječiti pokušaje apsolutizma, ali Lomnički, kao i ostatak plemstva, zna da to Hrvati ne mogu učiniti sami pa traže oslonac u moćnom ugarskom plemstvu, ali to ne znači da su Lomnički i većina hrv. plemstva spremni žrtvovati municipalna prava (čitav niz povlastica dobivenih od vladara i nagomilovanih stoljećima, a zapisana su u Verbozijevom zakoniku (Tripartitumu)

- temeljna prava treba očuvati, a istodobno i stvoriti vezu s mađarskim plemstvom - zaključci sabora:

da se za Hrvatsku i Ugarsku formira jedna zajednička vlada kako bi se osiguralo da se vlast ne preseli voljom vladara u Bečta bi se vlada zvala Namjesničko vijeće ( koje već postoji)formirala bi se tako da Hrvatski i Ugarski sabor biraju svoje predstavnike – paritetrezervna varijanta – da se namjesničko vijeće, koje funkcionira, proglasi vladom za Hrvatsku te da ima nadležnost za Hrvatskuiz toga proizlazi da su Hrvatska i Slavonija zasebni dijelovi

pitanje poreza – vidimo nastojanje plemstva da se Hrvatska održi kao politički subjekt kroz svoje plemstvotraži se da se o porezu odlučuje na zajedničkom saboru, ali u odvojenim raspravama, te da se vrati staro muncipalno pravo Hrvatskoj po kojem ona plaća samo ½ vojne kontribucije u odnosu na Ugarsku

da je u javnom životu u Hrvatskoj i dalje u isključivoj upotrebi latinski jezik (jer Mađari već postavljaju pitanje uvođenja mađarskog)

14

da se vojska zaklinje kralju, ali i hrvatskom narodu da se pravno uspostavi vlast bana

da hrvatski sabor ima pravo predlagati kralju 4 kandidata za bana da bi naglasio posebnost Hrvatske i Slavonije Sabor je izradio vlastiti nacrt

urbarijalnog zakona (urbar – dokument u kojem su popisana opterećenja) odluka o protestantima – oni na području Hrvatske nemaju ista prava kao

kršćani (ni konfesionalna, ni građanska)o s tim zahtjevima muciji su se zaputili na sabor koji je prvo zasjedao u Pešti, pa u Budimuo Ugarski sabor je odbio prihvatiti zaključke u ovoj formi koju je iznio hrvatski sabor, a s

kojima se u načelu slagao, pa ih je preformulirao: odluka o protestantima je prihvaćena (uz veliki otpor jer je većina mađarskog

plemstva protestantske vjere), ali Mađari uzvraćaju udarac stavljajući Slavoniju u pitanje

prijedlog o porezu i načinu utvrđivanja visine cenzusa je prihvaćen, prihvaćeno je čak i to da se o tom pitanju raspravlja odvojeno, ali ne da iznosi više od 50% ukupnog prihoda

odbijen je zaključak da Hrvatski sabor za kandidata za bana predlaže 4 kandidata, ali se dopušta da ban bude član Ugarskog narodnog vijeća, koji je postao vlada

o zaljučak – u odlukama ugarskog sabora vide se tendencije postupnog anuliranja hrvatskih muncipalnih prava, što će psotati konstanta problema u cijelom 19. st.

- Mađari spas od bečkog aposlutizma vide u Ugarskoj kao nacionalnoj državi i smatraju da je to najbolja brana, a hrvatska autonomija im u tome predstavlja zapreku pa je prisutna tendencija stapanja hrvatskog prostora u Ugarsku državu

- već na saboru 1790. Mađari su se usprotivili zahtjevu da jezik javnog života bude latinski te imaju opravdanje – mađarski jezik nije njemački i tako se stvara brana germanizaciji

- taj prijedlog teško prolazi jer je Ugarska multinacionalna država u kojoj Mađari tvore 1/3 stanovništva, a ostalo su Slaveni, Slovaci, Ruteni, Rumunji

- Leopold I. brat Josipa II, djelomično popušta Mađarima – samo daje dozvolu da se zapisnik ugarskog sabora piše na mađarskom jeziku

- otpor hrvatskog plemstva prema mađarskom jeziku je političke prirode, kao samostalan subjekt smatraju da imaju pravo odabrati kojim će se jezikom u svojoj zemlji koristiti

- međutim, ako hrvatski jezik postane službeni u pitanje se dovodi egzistencija nižeg plemstva jer ga ne znaju, ali u datom trenu ne postoji jezik kojim bi hrvatsko plemstvo moglo kontrirati mađarskom jeziku

- da bi se pojavio takav jezik potrebno je odabrati narječje koje je dovoljno standarizirano i i razvijeno da postane standardni jezik

- na hrvatskom prostoru u tom trenutku postoje dva takva narječja:o kajkavštinao štokavština

- kajkavština u to vrijeme doseže vrhunac (npr. Tituš Brezovački), ali kajkavskim se služi manji dio hrvatskog naroda u odnosu na one koji se služe štokavštinom

- ne postoji kontinuirani rad na štokavskom- u Zagrebu djeluje Kraljevska akademija, ali se nastava održava na latinskom jeziku- ne postoje knjižnice, tiskovine, zbog čega zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac radi za

ilirski jezik (štokavski)- 1794. godine kupuje tiskaru i pokušava izdavati djela na narodnom jeziku, no ubrzo napušta

tu djelatnost jer nema infrastrukture koja bi mogla tu djelatnost nositi, a Mađari su u velikoj prednosti

- u užu Ugarsku uveden je mađarski jezik

15

- hrvatsko plemstvo je jedinstveno u obrani latinskog jezika i ostat će tako do 1847.- s ilirskim pokretom polako nastaje i hrvatski standardni jezik koji će u upotrebu ući iza 1847.- T. Brezovački okomio se na Škrlecovu političku koncepciju i proglasio je izdajničkom- među plemstvom nema nikoga tko bi zastupao ideju o prekidu državno-pravnih odnosa

između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije te Ugarske- u feudalnom sustavu koji je uobličen u 3 staleža (oni koji mole, rade, ratuju) postoji ideja da

je samo plemstvu i svećenstvu omogućeno sudjelovanje u političkom životu- taj dio naroda se zove politički narod i sve one muncipalne povlastice odnose se na njih- tek 1848. događa se obrat kad povlastice plemstva postaju povlastice cijelog naroda- 1792. umire Leopold II.- mir u Campo Formiju 1797. – Austrija dobiva Dalmaciju i Istru te Veneciju i Boku kotarsku

(1797. – 1805. – prva austrijska uprava u Dalmaciji)- 1805. – ponovno ta područja dolaze pod vlast Francuza (Dalmacija s Bokom kotarskom i

bivša Mletačka Istra)- prva austrijska uprava – nije ništa mijenjala, već je zadržala zatečeno stanje (komunalno

uređenje, odnose u agraru), jedino što u komunalna društva ulazi jest pravo građanstva- dalmatinske komune ne pružaju nikakav otpor- Franjo I. u Dalmaciju dolazi kao ugarski kralj (do 1409. Dalmacija je i pripadala Ugarskoj)- ni s hrvatske ni s dalmatinske strane nema nikakve inicijative da se iskoristi nastalo stanje i

sjedini Dalmacija s Hrvatskom- jedino Vrhovac nešto radi – počinje sakupljati dokumete u kojima bi se dokazalo da je

Dalmacija dio ugarske krune, pa čak i sastavni dio Trojedne Kraljevine Hrvatske (taj je izraz inače adekvatan samo za drugu polovicu 19. st. )

- kad se Venecija povlačila gradski pučani i koloni (donji sljevi) nastoje iskoristiti situaciju, ali s nikakvim jasnim ciljevima

- 1797. – 1805. (mir u Požunu) – Dalmacija pod Habsburgovcima- 1805 – 1808. – Francuska vlast u Dalmaciji- 1809. – 1813. – Napoleonove Ilirske pokrajine (provincije)-

Ilirske provincije:o Mletačka Istrao bivša mletačka Dalmacijao prostor južno od Save

- sjedište provincja je u Ljubljani, poslije u Trstu- sistem organizacije tog prostora:

o organizirano kao 7 provincijao na dijelu južno od Save zahvaćen je i jedan dio Vojne Krajine koji ima naziv Vojna

Hrvatskao te provincije čine zasebnu pokrajinu unutar Francuskoga Carstva što nije bio slučaj s

Dalmacijom i Istrom koje su pripojene Kraljevini Italiji

- general Marmont:o generalni providur ilirskih provincija do 1811. kad njihovo sjedište seli u Ljubljanu jer

obuhvaćaju dio Slovenijeo u to vrijeme pokušavaju se instalirati moderna obilježja pri čemu su glavne karakteristike:

odvaja se sudstvo od upravnog aparata zabranjuju se cehovi u gradovima da bi se oslobodila trgovina ukinuta je osobna ovisnost čovjeka od vlastelina (tj. ukinuto kmetstvo) ostaje tlaka ali ukinuta je crkvena desetina bivši kmet se tretira kao vlasnik zemlje (što se tiče plaćanja poreza)

16

- potkraj napoleonskih ratova HM zapada u krizu pa Franjo I. saziva sabor plemstva- 1811. – saziva Ugarski sabor – to je bio jedan u nizu od onih sabora iz 19. st. koji korak po

korak idu u smjeru gaženja hrvatskih municipalnih prava (ta prava se odnose na plemstvo, a ne na teritorij)

- Ugarski sabor koji treba razriješiti kesu da bi se napunila blagajna zaključuje:o jezično pitanje – da se mađarski jezik uvede u sve škole i u sve službe, da se 1822. u

Hrvatskoj i Slavoniji ureduje samo na mađarskom jeziku, tj. da on postane službeni- na tom saboru i prilikom donošenja te odluke ne sudjeluje hrvatsko plemstvo (samo par njih)- hrvatski municiji i poklisari nisu bili spremni prihvatiti te zaključke u cjelosti, nisu se

usprotivili da bude mađarski jezik službeni za područje uže Ugarske i pristali su da se uči u Hrvatskoj, ali to je bilo sve na što su bili spremni pristati

- međutim, Ugarski je sabor raspušten i sve do 1825. nema zasjedanja ni Ugarskog ni Hrvatskog sabora

- na djelu je franciscejski apsolutizam jer nema ratova pa Franjo I. ne treba dijeliti vlast s velikašima

- Sveta Alijansa – na čelu tog saveza je HM (ambiciozna vanjska politika zahtjeva čvrstu ruku u zemlji)

- Ilirske provincije – ne integriraju se u prostor monarhije već ostaju kao zasebna cjelina sve do 1822.

- razdoblje apsolutizma traje sve do 1825. kada je buknuo otpor mađarskog plemstva- Napoleonovi ratovi su omogućili uspon tržišne privrede- razdoblje konjukture – blokada uzrokuje da na pojedinim prostorima nekih proizvoda nema

pa se počinju proizvoditi, ali onda se vide nedostaci koje to za sobom povlači pa se misli i na razvoj manufakture, reforme i sl.

- Istvan Szecheny, Škrlec Lomnički i dr. – svi se ugledaju na englesku privredu- 1825.

o prije ugarskog sabora se sastaje hrvatski, ali za razliku od 1811. kada su se sastali da izaberu predstavnike, sada se donose neki zaključci:

ujedinjenje dalmatinske i varaždinske krajine sa hrvatskom- Istra ne spada u područje hrvatskog državnog prava- totalna razdvojenost hrvatskog prostora (Hrvatska, Vojna Krajina, Dalmacija, Primorje, Slavonija) teško omogućava integraciju- traži se od municija da zastupaju integraciju Slavonije sa Hrvatskom u poreznom sustavu- taj zahtjev je važan jer je u funkciji integracije (osim što neki prostor može povezati na politički način, potrebno ga je čvršće vezati i na druge načine)

o Ugarski sabor je podržao zahtjev za ujedinjenjem hrvatskih zemalja, a to će činiti kroz cijelo 19. st. jer na taj način Ugarska može izaći na Jadran

o Ugarska je prihvatila i zahtjev za integracijom Krajine jer je to prostor na kojem je koncipirana austrijska vojska koja se može aktivirati ako mađarsko plemstvo pretjera u svojim zahtjevima

- 1826. u Beču kažu da nije moguće sjediniti Karlovački generalat jer time ulazi u sastav Kraljevine Ugarske = ona vojno jača što može ugroziti cijelu Monarhiju

- Zašto ne integrirati Vojnu krajinu:o obrambeni razlozio do 1867. pitanje Vojne krajine je pitanje odnosa između Pešte i Beča pa je Hrvatska malo

toga mogla napraviti (kad se stvori dualizam, moći će se naći rješenje koje odgovara i Mađarima i Habsburgovcima)

- Ugarski sabor 1825. nije mogao izbjeći jezično pitanje – traži se uvođenje mađarskog jezika u sve škole u Hrvatskoj

17

- hrvatsko plemstvo pruža otpor pa Mađari traže da se uvede kao obavezni nastavni predmet- Josip Kušević –> Mađari ne mogu donositi zaključke o tom pitanju, već to može samo

Hrvatski sabor (Mađari i kroz drugu polovinu 19.st. tu hrvatsku samostalnost tretiraju kao pokrajinsku samostalnost)

- Hrvatski sabor 1827. donosi odluku da se mađarski jezik uvede kao obavezni u hrvatske škole- sabor 1825. je prvi koji slijedi nakon razdoblja apsloutizma- 1827. Sabor donosi odluku da se formira komisija koja će prikupiti sve dokumente koji

govore o hrvatskim municipalnim pravima na jednom mjestu kako bi se suprostavili mađarskoj državno-pravnoj ideologiji

- 3 godine kasnije ta se knjižica pojavila u velikoj nakladi- na tom se saboru za hrvatske zemlje prvi put koristi naziv Partes Subjectae (podložna

zemlja), te protiv toga ustaje hrvatsko plemstvo, a Mađari se moraju povući- od druge polovice 19. st. se koristi pojam koji je bolje odgovarao – Partes Adnexae

(pridružena zemlja) ili Regna Socia (saveznička kraljevina)- kulturna infrastruktura podrazumijeva kulturne institucije, muzeje, akademije, kazališta…tj.

sve ono što može pomoći u nacionalnom osvještavanju, osjećaju nacionalne pripadnosti- postoji jako malo toga oko 1830.- u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji 1834. ima oko 64 škole, Varaždinska županija ima samo 4 (tzv.

trivialke – čitanje pisanje, računanje), a u Vojnoj Krajini sistem je malo bolji – oko 150 škola na njemačkom jeziku – Hrvatska i Slavonija imaju ukupno 7 ginnazija, a nastavni jezik je latinski, u karlovačkoj gimnaziji je njemački, jedino Zagreb ima gimnaziju malo većeg ranga (arhigimnazija – 6-godišnja gimnazija + dvogodišnji tečaj filozofije na jedinoj visokoškolskoj instituciji u zemlji – Kraljevskoj akademiji znanosti)

- u Dalmaciji nema ništa- Kraljevska akademija znanosti je kćer Isusovačke gimnazije (diploma Leopolda II iz 1669.)- postoje 3 fakulteta – filozofija, pravo i teologija – 2 godine se sluša filozofija, a onda se

prelazi na studij prava ili teologije- mnogi studiraju u inozemstvu ( Gaj – Graz, Pešta)- trgovačko građanstvo – novi sloj koji će u mnogočemu biti odlučujući u preporodnom

pokretu- u Pešti je otvoren nacionalni muzej, u Hrvatskoj se to nije moglo realizirati, pa je otvorena

prva javna knjižnica- nema novina na narodnom jeziku (prve inicijative pokrenute su oko 1820)– no shvaća se

važnost širenja informacija- Ljudevit Gaj – bio je kajkavac, on je središte ilirskog pokreta (oko sebe okuplja niz mladih

koji se nalaze na Kapucinskim stubama); u Pešti upoznaje slovačkog pjesnika Kolara kojeg također muči ortografija

- u Hrvatskoj postoje književnosti na više ili manje razvijenim narječjima (kajkavsko, štokavsko, dubrovački krug itd.), ali Gaj želi da svi pišu na isti način i zato zastupa reformu ortografije po češkom uzoru (da se uvedu dijakritički znakovi č, ž, š te sa jedan znak predstavlja jedan glas); rezultat toga je Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830) koja sadrži:o prijedlog reformiranog pravopisa za kajkavskoo prijedlog pravopisa za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju

- znači da Gaj nije da samo prijedlog kakav pravopis treba upotrebljavati na kajkavskom narječju nego se proteže na cijelu domovinu

- Kratka osnova oduševljava – Pavao Štoos piše zahvalu Gju u vidu pjesme „Kip domovine vu početku leta 1831.“

- knjižica je važna i zbog stvaranja zajedničkog književnog jezika za južne Slavene- 1827. Hrvatski sabor donosi odluku o prikupljanju svih dokumenata koji se odnose na iura

municipalia

18

- 1830. – pojavljuje se rasprava pronotara Josipa Kuševića „De munitipalibus iuribus“ – „O municipalnim pravima i statutima Kraljevina Dalmacije, Hrvastke i Slavonije“ (na lat. jeziku i objavljena u Zagrebu)

- tu su na jednom mjestu skupljene sve povelje koje pokazuju poseban status Kraljevine u zajednici s Ugarskom

- pomoću ove knjižice razvit će se instrument političke bitke za rješenje hrvatskog pitanja do kraja Monarhije, tj. razvit će se državno-pravna ideologija

- ta ideologija je skup postulata temeljenih na povijesnim činjenicama, a govori o povijesnom pravu Hrvatske na državnost

- knjižica je prije svega namijenjena hrvatskom plemstvu= hrvatski poslanici u saboru sada mogu ravnopravno parirati mađarskim aspiracijama na hrvatsku autonomiju – te 2 državnopravne ideologije sukobljavat će se sve do kraja Monarhije

- za ono doba knjižica je tiskana u velikoj nakladi (1000 primjeraka, a sabor je otkupio 500)- Gaj u početku djeluje osamljeno, ali već se 1832. oko njega formira krug uglednih mladića

pojedinaca na kojima počiva teret preporodnog poketa do 1840-ih- to su Dragutin Rakovac (kajkavac), Vjekoslav Babukić (čakavac), Antun Mažuranić

(štokavac), Ljudevit Vukotinović (kajkavac), Ivan Derkos (kajkavac), Pavao Štoos (kajkavac)- središte pokreta je kajkavsko područje tj. grad Zagreb koji tada broji 14000 st.- Gaju je bilo jasno da je za širenje ideja važan tisak- Zagreb je velikim dijelom bio njemački grad pa su i postojale novine na njemačkom

„Agramer politishe Zeitung“ - Gaj 1832. uputio molbu Zagrebačkoj županiji koja ju je proslijedila uz pozitivne preporuke u

Budim,- rješenje se čekalo 2 godine – tek intervencijom vladara Franje I u ljeto 1834. Gaj dobiva

pozitivan odgovor, a prve novine se tiskaju 1835. (Novine horvatzke)- 1832. pokrenuta je inicijativa da se na akademiji počne predavati narodni jezik- te je godine Matija Smodek dobio odobrenje da se predaje filologiju horvatskoga dijalekta, no

dogodio se mali incident jer je na akademiji bila i nekolicina Mađara, Fran Kurelac je aktivirao hrvatske studente da to spriječe

- 1832. se preko Ljudevita Vukotinića Gajevu krugu pridružio i grof Janko Drašković što je bio dokaz suradnje građanske inteligencije i predstavnika plemstva

- takve su se skupine nazivale honoratske skupine i bile su karakteristične za zemlje koje nemaju još građanstvo

- Drašković 1832. u Karlovcu objavljuje svoju „Disertaciju iliti razgovor darovan gospodi poklisarom“ koju je namjenio zastupnicima koji se spremaju na sabor

- Disertacija je pisana na štokavskom narječju (iako je Drašković kajkavac), njegova je namjera bila dati hrvatskim predstavnicima u saboru priručnik da se lakše snađu pri čemu je težište bilo stavljeno na reforme, iako otvara i sva druga ključna pitanja hrvatske politike (kako ona vidi položaj Hrvatske u budućnosti) –prvi politički program preporodnog pokreta

- Drašković traži da Hrvatska ima svoju samostalnu vladu, da uvede štokavsko narječje kao službeni jezik, te da se stvori“Kraljevstvo Iliričko“ u okviru Habsburške Monarhije koje bi obuhvaćalo hrvatske zemlje, Bosnu, jedan dio slovenskih zemalja (dio koji je ušao u Ilirske provincije)

- on te zahtjeve nastoji i obraniti:o kad je riječ o Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji one u tu zajednicu ulaze temeljem

hrvatskog državnog pravao dio slovenskih zemalja ujedinio bi se na temelju jezične srodnostio Bosna bi ušla u tu cjelinu na osnovi prvobitnog opsega hrvatskih zemalja

19

o u preporodnom razdoblju javljaju se prigodne pjesme – budnice ili davorije (govore o jeziku, domovini i sl.) kojima se preporoditelji obraćaju javnosti, najpoznatija i najbolja je „Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju“ 1832. Ivana Derkosa

- to je u biti rasprava u kojoj on iznosi prijedlog da treba stvaranje narodnog jezika nastati postupno, u dugotrajnom procesu, a na podlozi štokavskog narječja

- na zasjedanju hrvatskog sabora (u drugoj polovici 1832. ) postoje znakovi da hrvatsko plemstvo u Ugarskoj kreće u ofenzivu

- kada se u saboru 1832 general Juraj Rukavina zahvalio na imenovanju, govor je izrekao na hrvatskom jeziku (do tada se u saboru mogao čuti samo latinski)

- 1843 – govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog na hrvatskom jeziku u saboru- još jasnije o promjeni politike hrvastkog plemstva govori instrukcija:

o sabor je obavezao svoje predstavnike da odlučno brane zakon iz 1604. o zabrani doseljavanja protestanata (što je bilo politički motivirano jer je mađarsko plemstvo većinom protestantsko)

o zatim da moraju braniti upotrebu latinskog jezika kao službenog na hrvatskom prostoru, a mađarski da se može koristiti samo u užoj Ugarskoj

o trebaju istaknuti da je odluka Hrvatskog sabora o zajedničkoj vladi iz 1790. bila privremena

o tražiti punu vlast bana (to će se ostvariti samo ako dođe do sjedinjenja hrvatskih zemalja)o riješiti pitanje vojnog poreza sa ugarskog sabora iz 1790. - da ga plemstvo traži natrag,

da ga određuje samo hrvatski saboro ako bi se pokazalo da hrvatski zastupnici ne mogu odoljeti pritiscima da napuste

zasjedanje plemstvo će se obratiti vladaru i tražiti neovisnu vladu (vrlo značajna stvar)- ne radi se tu samo o problemu jezika, već i o mađarskim aspiracijama na Slavoniju- 1832. Virovitička županija na poticaj mađarskog plemstva iznosi zahtjev da bude izuzeta pod

vlast hrtvatskog bana i sabora- tu se vidi problem Slavonije gdje Mađari potiču i igraju na kartu – ako Hrvati traže

municipalna prava neće ih dobiti kao cjelina već samo 3 kajkavske županije- Gaj je pronašao način da utemelji ideologiju preporodnog pokreta koja će mobilizirati

preporoditelje na političku i kulturnu akciju, tu će ideologiju izraziti u budnici „Horvatov sloga i zjedinjenje“ (još Horvatska ni propala) 1832. , koja je prvi put izvedena u međučinu njemačke predstave

- 1835. – u Danici Antun Mihanović objavljuje „Horvatsku domovinu“- do travnja 1834. Mađari su svoju politiku mađarizacije vodili sami, ali tada dolazi odluka iz

Beča da se mađarski jezik obavezno uči u gimnaziji i na akademiji- to je bila politika popuštanja Mađarima zbog taktiziranja dvora- mađarizacija se ne provodi samo preko Ugarskog sabora već preko ugarskih županija koje su

u centru moći ugarskog plemstva u užoj Ugarskoj- početkom siječnja 1835. napokon se pojavljuje „Novine hrvatzke“ i 4 dana kasnije književni

prilog „Danicza horvatzka, slavonszla y dalmatinzka“- no preporodni pokret ne teče pod hrvatskim imenom pa Gaj pod pritiskom preporodnog

kruga mijenja naziv novina u Novine Ilirske 1836.- to je učinjeno zbog prevladavanja partikularizama hrvatskih zemalja (podijeljenost u

jezičnom i teritorijalnom smislu), a novo ime nema zadaću promijeniti, već premostiti razlike koje postoje na užem hrvatskom prostoru, ali i u širem kontekstu

- naziv ilirci i ilirski humanisti od 15. stoljeća koriste za bilo koji prostor na kojem žive južni Slaveni, to je također upravna praksa u Austriji za hrvatske zemlje i Bosnu te taj naziv koristi i Napoleon

- vjerovalo se da su južni Slaveni potomci Ilira

20

- tim neutralnim imenom žele se premostiti razlike kad započinje proces stvaranja 3 nacije (srpske, hrvatske i slovenske) koje su međusobno vrlo bliske

- oko 1830-te postojala je predodžba slavista da je u prošlosti postojao jedan narod koji je govorio jednim jezikom, a to je bio jedinstven slavenski narod i oni to pokušavaju obnoviti, ali u smislu jedinstvenosti kulture a ne jedinstvenosti jezika ili naroda) koja bi onda mogla parirati talijanskoj, mađarskoj, njemačkoj i sl. (dakle, kulturno jedinstvo i zbližavanje slavenskim jezikom)

- svi štokavci su Srbi, a svi kajkavci su Slovenci- južnoslavensku cjelinu Gaj vidi strukturiranu od 3 elementa - srpstvo, slovenstvo i hrvatstvo,

pa daje svoju trostepenastu klasifikaciju jezika:o hrvatstvo – fundamento južnoslavenstvoo slavenstvo

- 1847. dolazi do zabrane ilirskog imena jer se preporodni pokret nije ograničio samo na kulturna pitanja, jasno je da građanstvo sada brani hrvatska municipalna prava, teže očuvanju hrvatstva, ali ne izvan Monarhije i ne izvan Ugarske, jer je hrvatski pokret preslab da bi mogao težiti izdvajanjem iz Ugarske

- kako dolazi do zabrane:o iliriski pokret počinje se prenositi i na politički život, a među onima koji sudjeluju u

njemu se 1840/1841 počinju stvarati 2 struje: horvatsko – vugerska stranka – na poticaj Ugarske zastupa ideju da se,

neovisno što se događa, treba čvrsto držati mađarske politike - ipak nisu baš bili spremni žrtvovati hrvatska municipalna prava u korist Mađara

ilirska stranka – zastupaju suprotno stajalište i čvrsto ustraju u obrani autonomije

- činjenica da je Gaj za književni jezik uzeo štokavsko narječje ode na ruku Mađarima jer je štokavština za taj kajkavski dio Hrvatske nepoznanica

- niz malih plemića jednoselaca (npr. Turopoljci) pristali su uz Mađarone- 1843. – se primjetilo da sukobi među strujama postaju sve veći što je bilo i logično jer

preporodni pokret jača; K. Metternich je donio odluku da se zabrani upotreba ilirskog imena, ali ništa bitno se nije promjenilo jer rad i kulturna djelatnost iliraca nije zabranjena, dapače, to je koristilo širenju hrvatskog nacionalnog imena na cijeli hrvatski prostor

- regionalizam je vrlo jak i prevladava se postupno, ali Hrvati su se našli u situaciji da to moraju učiniti vrlo brzo i s vrlo slabom infrastrukturom (čitaonice i sl.)

- zabrana je povučena 1845. ali ne kada je riječ o političkom životu, nego što se tiče kulture

- ilirska stranka ima bolje odnose s vrhovima mađarskog plemstva, nego s nižim koje postaje sve radikalnije zbog pitanja mađarizacije i feudalnih reformi

- krupno mađarsko plemstvo sklonije je sporijem osamostaljenju Mađarske, ako je moguće uz dogovor s dvorom, a niže plemstvo (na čelu kojeg je Kossuth) želi što brže ostvarenje personalne unije s Austrijom

- pritisak s mađarske strane na Hrvatsku uoči 1848 sve više raste – uvijek se radi o jezičnom pitanju

1848. – proljeće naroda – godina revolucija- veljača 1848. - izbija revolucija u Parizu- Berlin, Apeninski poluotok – nemiri u Milanu, odcjepljenje Lombardije (austrijska pokrajina)

na čelu talijanskog pokreta stoji Kraljevina Sardinija (Pijemont), a iza nje stoji Francuska; HM odlučuje tamo poslati jedan dio carske vojske

21

- sabor u Požunu - 13.10.1848. uputio zahtjev u Beč da krune sv. Stjepana dobiju samostalnost. tj. mađarsko plemstvo je ocijenilo da je trenutak povoljan da se dvor pritisne kako bi se formirala personalna unija

- taj dan u Beču izbija revolucija, građanstvo traži uvođenje ustava, tj, rušenje apsolutizma- mislilo se da će se situacija smiriti kad padne omraženi kancelar Metternich, al se to nije

dogodilo- u toj za dvor teškoj situaciji jedino je rješenje bilo složiti se s onim što ugarsko plemstvo

traži, dozvoljava im da formiraju svoju vladu te da vladar sankcionira sve zaključke koje donese Ugarski sabor

- to je tzv. Mađarski ožujski ustav- ugarsko plemstvo je odlučilo da je trenutak pogodan jer se ruši feudalni sustav, a s time se

može srušiti i hrvatska autonomija koja se temelji na feudalizmu- u HM tinja niz žarišta, a dvor ne može intervenirati vojnim sredstvima (jer je dio carske

vojske poslan u Lombardiju) pa im ostaje politička djelatnost- 13. ožujka 1848. izbila je revolucija u Beču, dvor je isprva mislo da će se situacija smiriti, ali

kad su uvidjeli da se stanje pogoršava odlučili su otpustiti Metternicha (koji je bio simbol režima i aposlutizma) te su obećali donošenje Ustava

- pad Metternicha stvorio je pozitivno okružje za nacionalne pokrete- ugarski sabor na pritisak radikalnog nižeg plemstva šalje na dvor izaslanika koji traži

osnivanje samostalne ugarske vlade što je vladar i odobrio- to je odjeknulo u Hrvatskoj jer bi osamostaljenje Ugarske ostavilo Mađarima slobodne ruke

za organiziranje unutrašnjeg uređenja- narodnjaci su bili neugodno zatečeni tim popuštanjem krune Mađarima jer se s njihovim

osamostaljenjem Hrvatska izlaže direktnom pritisku Pešte- Ugarski sabor donosi zakone u travnju (tzv. travanjski ustav) po kojima je:

o ukinut feudalizamo uspostavljena građanska prava i slobodeo vlada je odgovarala parlamentuo vladar nema pravo intervenirati osim na zahtjev vlade

- sve je to bio udar na hrvatsku autonomiju- Gaj, Kukuljević i ostali preporoditelji su svjesni što se događa pa Gaj odlazi u Graz i

pokušava stupiti u kontakt s nadvojvodom Ivanom, s njim pregovara kako ispuniti praznu bansku stolicu (naime, hrvatski sabor ne zasjeda već 2 godine i nema bana, a ban je taj koji saziva sabor), izbor narodnjaka bio je tadašnji pukovnik barun Josip Jelačić koji je sklon pokretu, a istodobno i lojalan dinastiji, ta je odluka u interesu dvora

- dok se tamo pregovara, Gaj se vraća u Zagreb gdje zatiče program kojim se mora odgovoriti na djelovanje Mađara, tj. treba stvoriti tijelo koje će ličiti na sabor, a to je narodna skupština koja je donijela 30 točaka - narodna zahtijevanja, 25. ožujka 1848., u kojima se traži:o ujedinjenje hrvatskih zemaljao narodna nezavisnosto uspostava nezavisne vlade odgovorne saboruo sloboda tiska, vjeroispovijesti, govora, sastajanjao jednakost svih pred zakonomo pretvaranje sabora iz staleškog u zastupničkio ukidanje kmetstvao što se tiče položaja Hrvatske u odnosu na Ugarsku, traži se od vladara sve ono što je dao i

Mađarima, dakle traži se puna samostalnost Hrvatske u okviru Ugarske, to znači da se ne traži odcjepljenje te se u preambuli ističe želja za očuvanjem HM

- kad je to sastavljeno, poslana je delegacija u Beč; dvor savjetuje ublažavanje točaka – da se istakne neraskidivost državno-pravne veze između Hrvatske i Ugarske, zbog toga se koristi

22

blaži izraz – želje naroda, ali odgovor je opet suzdržan – vladar će želje razmotriti, a pozitivno će odgovoriti na one koje smatra pogodnima

- Jelačićeva dva proglasa:o 25. travnja 1848. – ukinuće kmetstva u Hrvatskojo 25. travnja 1848. – niti jedan organ vlasti u Hrvatskoj ubuduće ne smije primati naredbe

ugarske vlade- oko bana se formira Bansko vijeće – samostalna hrvatska vlada tijekom revolucije (do

oktroiranog ustava)- Jelačić ima i zadatak pripremanja izbora za Sabor (prvi nestaleški sabor)- u svibnju se situacija komplicira i u Ugarskom i u austrijskom dijelu monarhije- na prostoru Ugarske postoji nekoliko pokreta – hrvatski je najjači, ali tu je i srpski, sultan je

daleko, Srbija je praktički samostalna što bitno pridonosi jačanju Srba u južnoj Ugarskoj, u srpnju se u Srijemskim Karlovcima donosi odluka da se taj teritorij proglasi Srpskom Vojvodinom te i ona odbija vlast ugarske vlade i pokazuje tendencije povezivanja sa Hrvatskom (donosi odluku o stupanju u neki oblik državno-pravnih veza s Hrvatskom); patrijarh Rajačić dolazi u Zagreb i intronizira Jelačića

- logično je da se nacionalni pokreti koji su ugroženi povezuju, a postoji i opasnost da se hrvatskom i srpskom pokretu pridruže i još neki što Ugarskoj ne odgovara

- problem u austrijskom dijelu Monarhije je češki ustanak, te izbijanje druge revolucije u Beču: vladar je obećao ustav u ožujku, a još ga nema pa se građanstvo buni, dvor bježi u Innsbruck, pada vlada iz ožujka, saziva se nova, a saziva se i ustavnotvorna skupština koja donosi ustav samo za austrijski dio monarhije

- krajem ožujka izbila je revolucija u Lombardiji i tu austrijska vojska stalno trpi poraze; u toj situaciji mađarska vlada predlaže Ugarskom saboru da se vladaru da vojska za pomoć uz uvijet da im se ostave slobodne ruke za rješenje nacionalnog pokreta, pomoć dinastiji ponudio je i Jelačić, ali naravno, Mađari su jači partneri

- krajem svibnja Mađari vrše pritisak na vladara tražeći da smijeni Jelačića i zabrani zasjedanje Hrvatskog sabora

- 31. svibnja 1848. Jelačić dobiva pismo od dvora u kojem ga se poziva u Innsbruck u roku 24 h i u istom pismu stoji zabrana zasjedanja sabora

- Jelačić je odlučio otići u Innsbruck , ali se hrvatska vlada usprotivila shvaćajući koliko je važno da se sabor održi pa sastavlja svoja zahtjevanja

- sabor se sastaje 5 . lipnja i donosi zaključke o tome kako vidi rješenje hrvatskog pitanja- prva stvar koju iznose je hitno preuređenje cijele Monarhije u federaciju samostalnih naroda i

narodnosti, formiranje ustavne države koja bi imala neke zajedničke poslove (vojska, vanjski poslovi, vanjska trgovina)

- takva koncepcija federacije prvo je nastala kod Čeha, a podloga joj je austroslavizam, tj. uvjerenje da je za male slavenske narode koji su ugroženi od mnogo jačeg protivnika, korisno da ostanu zajedno unutar Monarhije, ali u obliku federacije

- potom se Jelačić pojavio na dvoru, ali vladar nije ni htio čuti za taj zaključak, saboru u Zagrebu je ukinuta zakonitost, Jelačić u tom trenu to ne zna, ali već je maknut s mjesta bana

- krajem srpnja 1848. postalo je jasno da je rat neizbježan, u tom trenu bečkom dvoru je to odgovaralo jer su skršili češku i talijansku revoluciju

- Jelačić dobiva signale s dvora da se pripremi, ali je paradoksalna činjenica da je skinut s položaja bana, a nema ni novčane pomoći od dvora

- Jelačić je uveden na položaj bana, te mu je na prostoru cijele Ugarske podijeljena vrhovna vojna i civilna vlast

- 11. rujna 1848. Jelačić je pripojio Međimurje Hrvatskoj- sve do kraja rujna Hrvati napreduju, a cilj Mađara bio je da ih uvuku što dublje u užu

Ugarsku

23

- bitka kod Pakozda – završava nerješeno pa je sklopljeno trodnevno primirje, Jelačić zna da će sam sa svojim jedinicama izgubiti rat, kao što zna da su uz obalu Dunava carske jedinice pa ih želi pridružiti hrvatskoj vojsci; u trenutku kad se Jelačić primiče carskoj vojsci u Beču izbija nova revolucija

- kreće prema Beču- 1. studenog 1848 revolucija zatrta, ali u tom trenu dvor donosi odluku da je nužno učiniti

promjenu na prijestolju jer je Ferdinand V. mentalno bolestan, te ga nasljeđuje Franjo Josip- na prijestolje je stupio 2.12. 1848.- od njega se traži izjava da će vladati kao ustavni vladar, što njemu ne pada na pamet- Jelačić je imenovan gubernatorom Rijeke i Dalmacije, čime su se neformalno prvi put nakon

dugo vremena hrvatske zemlje našle ujedinjene- vlada novog vladara, na čelu koje je krajnje konzervativni knez Schwarzenberg, namjerava

uspostaviti apsolutizam- kad je slomljena revolucija u Beču, generali (i Jelačić) kreću u Peštu te i ona pada

- vladar je raspustio parlament i 6. 3. 1848. proglasio svoj oktroirani ustav koji je predviđao podjelu vlasti između krune i naroda, ali je ostao mrtvo slovo na papiru

- razdoblje neoapsolutizma:o tema o kojoj tada austrijski parlament raspravlja je gotovo simbolična – kako u ustavu

definirati podrijetlo vlasti (vladara)o u feudalnom sustavu izvor vlasti je božja providnost, a prema liberalima vlast dolazi od

naroda koji daje vladaru polet da vladao u tom trenutku dok se vodila ideološka bitka, Franjo Josip je sam proglasio ustav pa ga

zato zovemo oktroiranimo uz mladog je vladara i konzervativna vlada koja ne ulijeva povjerenjeo oktroirani ustav je predvidio autonomiju za historijske pokrajineo one bi imale svoje lokalne sabore, ali istovremeno je dana golema moć glavnom

parlamentuo također, ustav daje vladaru pravo da proglasi ništavnom bilo koju odluku lokalnih vlada

ako smatra da je na štetu monarhijeo zato oktroirani ustav u Hrvatskoj, a i drugdje, nailazi na oštro suprostavljanjeo dok nije bila ugušena mađarska revolucija vladar je imao potporu Hrvatske, a od tada je

svako odbijanje ustava u Hrvatskoj postalo opasno zbog vojskeo ustav početkom rujna 1849. bio proglašen i u Hrvatskoj, ali to formalno nije značilo ništa

jer nikada niti jedna institucija (lokalni parlament) nie bio sazvan jer je cilj dvora bio očit – što prije uspostaviti apsolutizam

o tamo gdje je vojska ustav ne može funkcionoirati- 31. 12. 1851. proglašen je silvestarski patent – to je bio nacrt uređenja monarhije- kaže se da je oktroirani ustav stavljen van snage jer ga nije bilo moguće oživjeti- zato to razdoblje od donošenja oktroiranog ustava i i proglašenja u Hrvatskoj pa do 1851.

nazivamo uvertirom apsolutizma- od tada se počinje vladati patentima- što je dvor natjeralo da krene u apsolutizam?- = revolucije, monarhija bila heterogena i u privrednom, kulturnom i ekonomskom smislu- razdoblje neoapsolutizma = intenzivne reforme- bilo je bitno postaviti na noge moderne institucije u samome Beču (npr. Ministarstvo

pravosuđa, školstva, policije itd.)- osigurati komunikaciju iz središta sa svim ostalim krajevima

24

- vanjska politika- HM ima ambiciju da se nametne Europi kao velika sila, ali to ne može ako ostane takva kakva je bila (heterogena, gospodarski i ekonomski neformirana), želi to zbog otvorenog pitanja njemačkog ujedinjenja

- naime, te države pokazuju tendenciju da se njemački prostor nacionalno integrira, a prilike za to 1848. nije bilo

- nakon poraza revolucije, Monarhija, kao konzervativna sila, ima ambiciju stati na čelo ujedinjenja i to po sustavu velikonjemačkog ujedinjenja gdje bi imala glavnu riječ, ali zbog toga vodi veliku bitku s Pruskom koja želi biti glavni čimbenik ujedinjenja

- na vanjskopolitičke ambicije monarhije idu i dalje – kontrola apeninskog poluotoka (ima Lombardiju i Veneciju pomoću kojih kontrolira sve državice na poluotoku i na naki način kontrolira Francusku)

- Rusija se u to vrijeme još nije afirmirala kao sila na europskom prostoru- neoapsolutizam je dobrim dijelom počivao na prešutnom dogovoru krune i austronjemačkih

liberala (građanstvo), a velikim dijelom tome je razlog mogućnost zarade – likvidacija feudalizma, stvaranje tržišta i sl. koristi krupnom kapitalu čiji su nositelji liberali

- jedan od njih koji je pristao je odvjetnik Aleksandar Bach, u razdoblju apsolutizma zauzima jednu od najvažnijih funkcija i postaje simbolom tog vremena

- ima izvanredne organizacijske sposobnosti, prvo je na čelu ministarstva pravosuđa pa unutarnjih poslova koje je glavni kanal između središta i ostalih organa uprave

- bilo je i liberala koji su smatrali da snage unutar same krune nisu dovoljne za likvidaciju feudalizma i stvaranje moderne države

- moderna birokracija – u austrijskom dijelu Monarhije polako se počela oblikovati još za Josipa I, a sada se javlja u svim dijelovima zemlje

- 3 skupine:o pisari –postaje posebna kategorija činovništva, dobivaju uniforme te ih zovu bachovi

husari (u užoj Ugarskoj)Što im omogućuje da postanu posebna kasta? –nema nikakve mogućnosti kritike javnosti na njihov rad, nitko ne bi riskirao zatvor kritizirajući reforme i njihovo provođenje, zato birokratskom aparatu raste ugled i on je odan monarhiji

o Vojska - ima golem utjecaj na krug oko mladog vladara, a afirmirala se na činjenici da je uspjela slomiti revoluciju, vojska je represivni aparat i kruna se oslanja na nju

o Katolička crkva – apsolutizam i katolicizam u monarhiji do 1848. nisu mogli naći zajednički jezik, država se u vrijeme Josipa II. stavila iznad crkve i crkva je bila pod državnim režimom, ali je i jedina preživjela sve njegove reforme

- 1855. sklopljen je konkordat između crkve i države, tj. konzervativnog Pija IX i Franje Josipa- katolička crkva je određena kao državna religija; nema ravnopravnosti konfesija; Franjo Josip

postaje posebni zaštitnik crkve koji ima pravo odabira nižih položaja, a episkopati (austrijski arhiepiskop) se imenuju dogovorom između vladara i sv. stolice

- crkvi je dan širok utjecaj na društvo – osnovne škole su pod kontrolom crkve, u javnosti ne smije biti publicirano ništa što nije prešlo crkvenu cenzuru

- dinastija u katolicizmu vidi vezivno tkivo za cijlue monarhiju i zato se pritišće mađarsko i češko protestantsko plemstvo koje je liberalno; carska obitelj, koja je brojna, svoje članove šalje na istaknute položaje u vojsci, crkvi, manje u državnu upravu itd. te igraju izrazito političku ulogu, imaju funkciju spona između vladara i zemlje

- u 6. mj. 1849. raspušteno je Bansko vijeće kao samostalna hrvatska vlada te se formira banska vlada koja ima izrazito drugačiju funkciju

- županije – niži organ uprave, ali to nisu one stare županije, to su moderna okružja koja izvještavaju o stanju bansku vladu koja onda izvještava dvor

- Jelačić ne gubi funkciju bana, ali je u biti samo formalno vrhovni činovnik- osim moderne uprave, postoje i druge modernizacijske reforme

25

- cilj vrhova monarhije bio je stvoriti jedinstvenu carevinu sa zajedničkim jezikom, a to nije ništa drugo nego germanizacija

- uvodi se njemački kao nastavni jezik u gimnazije, uvodi se u vrhovne organe uprave u Hrvatskoj

- 3 su stvari bile najvažnije u tom razdoblju:o uvođenje modernog pravosuđao uvođenje modernog porezao zemljišno rasterećenje– proces odvajanja, podjele zemlje između bivšeg feudaca i bivšeg

podložnika – selišno zemljište od tada pripada bivšem podložniku, ali trebalo je utvrditi što točno čini to selište što nije bilo jednostavno jer nisu svi urbari bili dostupni, a neki su bili i zastarjeli

- zakon o tome kako provesti tu podjelu nametnut je patentom 1853.- ali postojale su i druge zemlje na vlastelinstvu – izvanselišne (šume, pašnjaci, livade) – koje

koriste i bivši kmet i feudalac- taj je problem riješen 1857.- ta dva patenta treba istaknuti jer je Hrvatska bila agrarna zemlja i nema kapitalističke

privrede dok zemlja ne prijeđe u privatno vlasništvo- reforma pravosuđa – u feudalnom sistemu sudstva postojalo je više različitih sudova, najviši

prije 1848. bio je banski stol, a postojali su i vlastelinski, kotarski i dr. sudovi te sudovi slobodnih kraljevskih gradova

- do 1848. bila je izražena povezanost uprave i sudstva, što znači da pravosuđe ne postoji kao samostalna institucija, tj. poslove sudstva vrše isti oni činovnici iz uprave

- a nakon 1848. se uvodi novi sustav – formira se sudstvo od najnižeg kotarskog pa do najvišeg zemaljskog (ali taj nije vrhovni, nema samostalnost), uprava se odvaja od sudstva

- 1852. se uvode novi, za cijelu zemlju važeći austrijski građanski i austrijski kazneni zakon te modernizira kazneni postupak

- tad možemo reći da se u Hrvatskoj prvi put organizira sudstvo- od 1848. sudske rasprave postaju javne, sud je samostalna institucija, postoje državni tužitelji- na prvostupanjskim (kotarskim) sudovima stjecanjem okolnosti činovnici obavljaju i sudsku

ulogu (jer nema dovoljno sudaca)- moderni porezni sustav – u ranom novom vijeku postoje 2 glavna državna poreza –

domestical i kontribucija (vojni porez) te je to razmjerno jednostavan državni porez, a sada porezni sustav obuhvaća porez na zemlju – zemljarina kojeg plaćaju svi – to je najvažniji porez u Hrvatskoj koja je agrarna zemlja, a porez se plaća ovisno o veličini posjeda

- drugi najvažniji porez je kućarina, a plaća ga svatko tko posjeduje kuću- sljedeći je porez bio prihod od iznajmljivanja kuća- zatim porez koji je proizlazio iz prihoda stečenih osobnim radom- osim poreza postojali su i prirezi – npr. prirez na duhan, pečenje, rakiju…- sve te reforme ne uvode se brzo - porezna reforma nije bila uspješna jer je bila previše za Hrvatsku a nije postojao razvojni plan

- rat koji je izbio u proljeće 1859. između Francuske koja želi pomoći Pijemontu koji pomaže Lombardiji da se oslobodi monarhije; monarhija je taj rat izgubila te je skršen ugled vojske i izgubljena Lombardija, a to je značilo ekonomski udarac

- nakon završetka tog rata u državi se osjeća da bi se nešto moglo dogoditi postojećem režimu- 15.07.1859. Franjo Josip izdaje manifest kojim nastoji objasniti da je rat završen i opravdati

gubitak Lombardije te obećaje neka poboljšanja u upravi zemlje- naime, on tada nije imao namjeru odustati od apsolutističke vladavine, ali taj je sistem bio

uzdrman (financijska kriza, izdaci za rat, za reforme)- krajem 1859. kralj je shvatio da postoji velika šansa da zemlja proglasi bankrot, a izlaz je

vidio u sazivu tijela koje bi vladara savjetovalo kako isplivati iz krize

26

- odlučeno je da se carevinsko vijeće, kao savjetodavni organ, proširi s 1-2 predstavnika iz svake od krunovina (pa bi postalo prošireno carevinsko vijeće), te bi bilo stalno savjetodavno tijelo što se tiče financijskih pitanja

- 15.10.1860 listopadska diploma (ili treći oktroirani ustav) s čime je konačno likvidiran apsolutizam i zacrtano je kako bi ubuduće monarhija trebala funkcionirati

- listopadska diploma vidi državu kao federaciju povijesnih zemalja gdje bi postojao središnji parlament koji bi rješavao pitanja za cijelu zemlju

- u Hrvatskoj je listopadska diploma razmjerno povoljno počela, ali su je svi shvaćali kao prijelaz prema punoj ustavnosti, ali to se nije dogodilo

- potkraj veljače 861. došlo je iz Beča tumačenje diplome –predviđa usku lokalnu autonomiju i opet centralizam, a nije bilo nikakvog izgleda da se stvari promjene

- s padom apsolutizma 15. 10. očekivao se saziv hrvatskog savora pa je u 1. mjesecu sazvano bansko vijeće kako bi se izabrali zastupnici sabora kakav je predviđen listopadskom diplomom, a umjesto toga to je tijelo počelo postavljati neka državno-pravna pitanja

- službeno, apsolutizam prestaje s donošenjem ustavnog nacrta – listopadske diplome- ona predviđa vrlo široku autonomiju austrijskih pkrajina, ali ne na temelju nacija, već na

osnovi starih povijesnih pokrajina

- zajednički poslovi bili su:o vojska o financijeo vanjski poslovi

- odmah je sazvana banska konferencija- tada je ban bio Šokčević (nakon Jelačića), konferencija je imala zadaću formirati izaslanstvo na sabor koji se imao sastati 1861.

- ta banska konferencija, već prije samog sabora 1861. postavlja neke temeljne državno-pravne zahtjeve, a iz vladareva odgovora vidimo njegovo lobiranje između hrvatskih zahtjeva i Mađara

- zahtjevi: o ujedinjenje Banske Hrvatske sa Dalmacijom i 3 istarska kotara (Labin, Volosko,

Novigrad)o da vladar za Hrvatsku formira vrhovnu vlast – hrvatsku dvorsku kancelariju koja bi bila

neovisna o vrhovnoj dvorskoj vlasti za Ugarskuo nact o samoupravi gradova i županija- pečat dao Ivan Mažuranić, koji je predvidio vrlo

široku autonomiju za županijske skupštine- vladar je samo djelomično izašao u susret zahtjevima – pristao je da se formira vrhovna vlast

za Hrvatsku, ali ne pod istim imenom ko za Ugarsku, već se zove Privremeni dvorski dikasterij

- 1860. u Dalmaciji se naveliko debatira treba li se ujediniti s Hrvatskom, te postoje 2 struje:o autonomaška – ne niječe hrvatski identitet Dalmacije, ali se odupire sjedinjenju

(autonomaši nisu kao iredentisti), dalmatinsko stanovništvo nema puno zajedničkog s Austrijom, već je odgojeno u talijanskoj kulturi

o narodnjaci – okupljaju se oko zadarskog lista „Il Nazionale“ te od 60-ih godina jačaju i stvaraju se uvjeti za djelovanje preporodnog pokreta u Dalmaciji

- vladaru je nakon listopadske diplome stalo da nađe zajednički jezik s Mađarima- krajem 1860. ukinuta je srpska Vojvodina koja je narušavala integritet Ugarske (kako su

Mađari to shvatili)- iako je Jelačić proglasio Međimurje dijelom Hrvatske, vladar je samovoljno onda 1861. taj

prostor uključio u Ugarsku

27

- iločki i rumski kotar su ipak pripali Hrvatskoj te se tako obnovila Srijemska županija, ali je taj potez zakomplicirao odnose između Srba i Hrvata= Ilok i Ruma stvorili su dojam kod Srba da je riječ o nagodbi između Mađara i Hrvata

- priključenje Međimurja Hrvatskoj nije ostavilo dobar dojam, ali nije posvađalo Hrvate i Mađare

- od kraja 1859. u hrvatskoj je javnosti razvijena ideja da se Hrvati mogu othrvati bečkom apsolutizmu samo uz pomoć Mađara

- veljački patent je imao zadaću tumačenja listopadske diplome, ali je zapravo bio njena negacija, negacija te široke autonomije povijesnih pokrajina

- autor patenta je Antun Schnerling - patent je suzio autonomiju pokrajina, tj. onaj opseg poslova koji bi trebao biti u kompetenciji

lokalnog sabora i opet je uveden središnji parlament koji se sastaje u svom širem sastavu (poslovi za cijelu Monarhiju)

- uži dio je trebao raspravljati samo o poslovima za austrijski dio Monarhije, tj. onaj koji se ne tiče Ugarske pa možemo reći da već tu imamo naznake dualizma

- hrvatski sabor se sastao 15.4.1861. i to predstavlja jedan od najznačajnijih sabora- iznio je niz zakona modernizacijskog karaktera, ali je sve propalo jer je u 11. mjesecu

raspušten- vladar je imao neka očekivanja od hrvatskog sabora i to je iznio u reskriptu – dokument koji

se u drugoj polovici 19. st. svečano čitao na početku saziva sabora, u tom dokumetu vladar kaže saboru što očekuje da se riješi:o državno – pravni odnos između Hrvatske i Ugarskeo da sabor izabere svoje predstavnike u središnji parlament koji funkcionira na temelju

veljačkog patenta, a to znači da sabor prizna takvu usku autonomijuo da sabor odredi kako će Hrvatska biti predstavljena u tom parlamentu te da izabere

delegaciju za krunidbu Franje Josipa za hrvatsko-ugarskog kralja- dakle, hrvatski sabor se sastao, ali je izrazio svoje nezadovoljstvo:

o činjenica da je to sabor u kojem nisu predstavljene sve hrvatske zemlje (nema predstavnika Dalmacije, Vojne krajine, gdje predstavnici uopće nisu izabrani, a nema ni Rijeke gdje su izabrani, ali nisu došli, ni iz srijemske županije gdje su umjesto 15 došla 2 predstavnika)

- u veljači 1861. vladar je dao nalog dalmatinskom saboru koji se sastao u Zadru da odabere predstavnike koji će se s hrvatskim saborom dogovoriti o ujedinjenju

- što se tiče vojne krajine kasnije su odabrani zastupnici, ali su imali pravo raspravljati samo o pitanjima Hrvatske i Ugarske, a o pitanju ujedinjenja Vojne krajine nije dolazilo u obzir

- u Rijeci je stanovništvo uglavnom bilo promađarski orijentirano- rasprava o odnosu s Ugarskom vodila se dugo te su se stvorile dvije struje:

o narodna o unionisti

- prijedlog rješenja kojeg je prihvatila većina formulirala je narodna stranka, a iznio ga je Ivan Mažuranić uz dopunu Josipa Perkovcao 1848. prekinuti su državno – pravni odnosi između Hrvatske i Ugarske, i stvarno i pravno

(to znači da sve ono što je od 1102. postojalo više ne postoji) – time nastoje izbjeći da se dogovor s Ugarskom više ne opterećuje prošlošću i daju šanse hrvatskoj politici da se sad postavi kao ravnopravni partner Mađarima

o izjava da je Hrvatska, zbog koristi koju bi imala spremna ući u državno-pravni savez s Ugarskom, čak i uži nego što je bio 1848.

28

o Perkovac je dodao prijedlog koji se pokazao vidovitim – prije nego li počnu rasprave o tome kako će izgledati veza između Hrvatske i Ugarske, Mađari moraju:

priznati hrvatsku samostalnost, tj. da jamče da će se ravnopravno odnositi da se prizna stvarni i virtualni integritet Hrvatske (virtualni – sve ono što

Hrvati jednog dana misle spojiti s banskom Hrvatskom) da se Mađari odreknu toga da pitanja unutarnje uprave, crkve, školstva,

sudstva budu predmet raspraveo zbog svega toga kaže se da je Perkovčeva dopuna definirala minimum hrvatske

autonomije, to također znači da pomišljaju oni na još širu autonomijuo ovo sve postalo je zakonski članak 42. iz 1861. tj. jedini zakonski članak kojemu je

vladar dao sankciju- Unionistička struja (prezentira je Mirko Bogović)- 1861. se razlikuje samo po tome što smatra da 1848. odnosi između Hrvatske i Ugarske jesu

prestali formalno ali ne i pravno, dakle da oni postoje i dalje pa Mađarima ne treba predstavljati nikakve uvjete

- Ante Starčević uvjeren da Hrvatska na temelju svog povijesnog prava ima pravo stvoriti svoj punopravni suverenitet uz osobu vladara (personalna unija)

- I Eugen Kvaternik to smatra krajnjim ciljem, ali on je privremeno od njega voljan odustati pa je na saborskom govoru izrazio stajalište da Hrvatska treba izravno pregovarati s kraljem, ali kaže da nije moguće zanemariti činjenicu da Monarhija postoji pa bi Hrvatska bila spremna imati neke zajedničke poslove s HM + ako Ugarska dobije svoju samostalnost, te je mora dobiti i Hrvatska

- sabor je većinom odbio prihvatiti rješnje kakve je vladar zamislio i odbio je poslati svoje predstavnike u središnje tijelo

- sabor je raspušten (i jedan i drugi) kao izraz ljutnje - hrvatski privremeni dikasterij, na čelu kojeg je Mažuranić, postaje Hrvatska dvorska

kancelarija sa središtem u Beču i Mažuranićem kao ministrom- Rački- Narodna liberalna stranka,- Kukuljević i Mažuranić Samostalna narodna stranka, s time da to još uvijek nisu prave

stranke nego samo struje- nadbiskup Juraj Haulik smatra, kao i Mažuranić, da bi bilo dobro postići nagodbu s Krunom

prije nego to učine Mađari- Mažuranić je u Beču oko 1863. dobio povoljno svjetlo da se Dalmacija spoji s Hrvatskom

ako Hrvatska uđe u Kraljevstvko carevinsko vijeće (parlament)- s time u vezi 1863. je objavljena brošura koja propagira stajalište Samostalne narodne

stranke, a zove se „Uvjetno ili Bezuvjetno“ – to je ujedno i program Mažuranićeve stranke – brošura predlaže da Hrvati uđu u Carevinsko vijeće uz prethodni dogovor s vladarom i uz uvjet da carevinsko vijeće jamči Hrvatskoj pravo na sjedinjenje i da Hrvatska ima svoj autonomni budžet s kojim bi se financiralo školstvo, crkva, uprava, sudstvo

- Mažuranićeva je namjera bila prihvatiti stanje kakvo jest, a onda iz tog stanja krenuti dalje- 1864. –obustavljen list Pozor- pritisak režima raste kako rastu pripreme za sazivanje sabora- u proljeće 1865 događa se ono čega se Mažuranić pribojavao – Deak Ferenc tiska tekst u

kojem se vidi da je Mađarska spremna pristati na neke ustupke i odreći se svoje potpune autonomije te iznosi ideju dualizma

- prva stvar koja se nakon toga događa je najava saziva ugarskog i hrvatskog sabora- u Hrvatskoj se odvijaju izbori, Mažuranićeva struja gubi, a on daje ostavku- događa se jedna stvar koja sugerira da je s centralizmom gotovo – maknut je Schmerling, a na

njegovo mjesto doveden Belcredi, uvjereni federalist, te je privremeno suspendiran veljački patent i na snazi je ponovno listopadska diploma

- hrvatski sabor – u zraku vidi naznaku da će doći do sporazuma Mađara s Monarhijom

29

- nakon sloma austrijske vojke u Pruskom ratu, iza kulisa se odvijaju ubrzani dogovori kako bi trebala izgledati nagodba između vladara i mađarske političke elite

- pravaštvo –Starčević i Kvaternik, oblikuje se 1850-ih, ali ne može izaći na površinu zbog apsolutizma

- na stvaranje pravaštva kao hrvatsku nacionalnu integracijsku ideologiju utjecao je:o slom koncepcije ilirizma 1848./49.o iskustvo s apsolutizmom i germanizacijskim tendencijama 1850-ih

- istovremeno se kao reakcija na pravaštvo javlja jugoslavizam- u pravaštvu ko ideološkom sustavu temeljna je ideologija hrvatsko državno pravo- temeljni dokumenti na kojima se ta hrvatska državno-pravna ideologija poziva:

o Pacta Conventao čitav niz događaja na kojima se argumentira čitav niz posebnosti u odnosu na Ugarsku

prije 1526.o cetinska diploma po kojoj se pravda ideja da postoji obveza dinastijie, ali i obveza

hrvatskog plemstva, dakle neki uzajamni dogovoro pragmatička sankcija iz 1712.

- po Starčeviću i Kvaterniku Hrvatska je nazakonito u okviru HM pa prema tome ne priznaje nagodbu 1867

- Starčević predviđa da će svi južni Slaveni osim Bugara jednog dana shvatiti da su Hrvati i zato negira i Srbe i Slovence

- pravaška književnost 60-ih godina – E. Kumičić – Urota Zrinsko-Frankopanska- za pravaše je bio problem i riješiti pitanje konfesije – Starčević kaže da su Hrvati narod koji

ispovjeda 3 vjere – katoličku, pravoslavnu i muslimansku- s dolaskom Khuenova režima sve se više stanovništva poistovjećuje s pravaškom ideologijom

– malograđanstvo, inteligencija i katoličko stanovništvo

- Jugoslavizam - razlika je u tome što Starčević i Kvaternik vide Hrvatsku izvan Austrije, a jugoslaveni (Rački) vide Hrvatsku u okviru monarhije

- Strossmayerova Narodna stranka – za razliku od pravaštva ne negira da se na ovom prostoru formiraju 3 nacije – Srbi, Hrvati i Slovenci

- jugoslavenstvo inzistira na dvije činjenice:o da su po svojoj prošlosti jugoslaveni toliko različiti da nikakvo mehaničko sjedinjenje ne

dolazi u obzir,a ako da onda to mora biti federacijao nosioci jugoslavenstva smatraju da bi hrvatska mogla postati centar za skupljanje južnih

Slavena u okviru Monarhije, a Srbija ostaje izvan Monarhije- tu se javlja BiH – 1875 ustanak- 1878. monarhija na kongresu nastoji da u okviru Turske postane zaštitnik stanovništva BiH i

to će dovesti do aneksije- 1878 monarhija okupira BiH - temelj jugoslavizma je liberalizam i katolicizam

- rat HM i Pruske- od srpnja 1866. nakon poraza kod Kraljevinog Gradca Franji Josipu ne preostaje ništa drugo

nego da s Mađarima počne pregovore- Nagodba nije djelo hrvatskog i ugarskog sabora, već je rezultat osobnog pregovora s

vladarom i Mađarima- hrvatski sabor se sastaje tek u studenom 1866.- rat između monarhije i Pruske je završen mirom kojim je monarhija izbačena iz njemačkog

saveza

30

- hrvatski sabor nastoji se nagoditi s monarhijom prije nego Ugarska (vraća se na Mažuranićevu politiku)

- vladar bi mogao priznati teritorijalni integritet Hrvatske i određenu autonomiju- zajednički poslovi – vojska, vanjska politika

- 1867. nagodba - temeljni ustavni akt- austro-ugarskom nagodbom monarhija postala dvojna država

o dva parlamenta, dvije vlade, ne postoji zajednička vlada za zajedničke poslove (vojska, dio financija, vanjska trgovina, monetarna politika)

o ministarstva u ta dva parlamenta nisu objedinjena ni u kakvoj zajedničkoj vladio svakih 10 godina obnavlja se proračun za zajedničke poslove i onda se sastaju tzv.

delegacijeo prve godine se sastaju u Beču, druge u Peštio Mađari su odustali od personalne unije i stvorili državu u državi

- u 4. mj. 1861. Mađari su pristali da Hrvati dobiju malu autonomiju, a za širu su autonomiju potrebni pregovori

- Narodna stranka je protivnik dualizma -ako pobijedi na izborima neće biti ništa od nagodbe- nagodba ipak osigurava da se Hrvatska prizna kao posebni etnitet koji ipak čini jednu državu

zajedno s Ugarskom, radi se o autonomiji koja ima neka obilježja državnosti (postoji sabor, vlada)

- s Mađarske strane interpretacija je sasvim drugačija – mađarska vlada to tumači kao pokrajinsku autonomiju

- nagodba priznaje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske, jamči da će poraditi na sjedinjenju Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom i Vojnom krajinom, hrvatski jezik postaje službeni čak i u komunikaciji s organima zajedničke vlade

- pitanje položaja bana (ban ne može postati netko s kim se ne slaže mađarska vlada i ona ga predlaže, a kralj samo imenuje), on nije odgovoran saboru nego vladi

- u vladi postoji dalmatinski, hrvatski i slavonski ministar- s hrvatske strane dolazi do pokušaja da Hrvatska bude u saboru predstavljena kao politički

etnitet, a ne kao skupina pojedinaca, ali Mađari na to ne žele pristati- također Hrvatska nije dobila pravo da u delegacijama koje se susreću s Ugarskom i

Austrijskom stranom bira svoje predstavnike, uvijek se biraju oni koji su po volji mađarske vlade

- pitanje pripadnosti Rijeke – krpica je simbol odnosa mađarskih faktora prema Hrvatskoj autonomiji; u tekstu nagodbe da o pripadnosti Rijeke nije postignut nikakav dogovor

- Mađarska inzistira da je Rijeka sastavni dio Ugarske te da mora van hrvatske autonomije biti izravno priključena Ugarskoj

- Hrvati tvrde suprotno – 24.9. 1868. hrvatski je sabor unionistički prihvatio nagodbu, ali zbog Rijeke odbija nagodbu u tom obliku

- Franjo Josip - Rijeka posebno tijelo pod Ugarskom krunom- na već usvojenu nagodbu nalijepljen papir s tim tekstom koji je zadovoljio ugarski sabor, a to

je bilo protuustavno

- početkom 1870. formira se mađarska liberalna stranka koja brani dualizam kao trajno rješenje- 1872. izbori, pobijedila je narodna stranka koja je još uvijek protiv nagodbe, no u sabor su

ušli i virilisti koji s unionistima čine većinu- narodna stranka shvaća da je nagodba trajno rješenje, ali se može nastojati poboljšati

ekonomsko stanje u Hrvatskoj

31

- s umjerenim unionistima stvorena je Narodna stranka koja će na čelu s Mažuranićem koja će sve do 1880. ostvariti čitav niz reformi

- Mažuranić u 10.mj. 1872. postaje ban – prvi ban pučanin- najvažnije Mažuranićeve reforme:

o likvidacija kmetstvao zakon o vjerskoj ravnopravnosti Židovao dioba uprave od sudstva i to na svim razinamao sloboda javnog okupljanjao novi zakon o tiskuo zakon o zadruzi – one prave problem jer se tu radi o kolektivnom vlasništvu i problem je

kako ga podjeliti individualno – njegov zakon je stvorio pravnu podlogu za neobavezno dijeljenje

o moderna medicinska i veterinarska službao zakon o osnovnom školstvu – po prvi put je propisano da je školstvo obavezno, škole se

modernizirajuo sve do Mažuranića pučke škole su pod katoličkom crkvom, a od tada u kompentanciji

ministarstva bogoštovlja i nastaveo u Mažuranićevoj Narodnoj stranci postoji i visoko katoličko svećenstvo – protiv toga je

Strossmayer, Rački, srpska nacionalna stranka, srpski liberali i srpska pravoslavna crkva- 1869. dolazi Franjo Josip u Zagreb i dopušta osnutak sveučilišta s 3 studija – pravo, filozofija

i teologija- najavio je i ukidanje Vojne krajine

- 1875. – 78. – ustanak u BiH – iz Beča došla naredba za hrvatski sabor da se ni pod koju cijenu ne raspravlja o BiH, no sabor je izrazio želju da se BiH priključi Hrvatskoj

- Narodna stranka zastupa jugoslavizam- u Hrvatskoj se organiziraju manifestacije za BiH, zbog toga su sabor i Mažuranić ukoreni- Mažuranić se susreće sa sve većim sukobima s mađarskom vladom, on se bori koliko može- stvara se opozicija u stranci protiv Mažuranića, skuplja se oko Milana Makavca- iz Narodne stranke se izdvaja Makavčeva skupina i 1889. nastaje Neodvisna narodna stranka,

njihov politički program je pročišćenje hrvatsko-ugarske nagodbe

- uz pomoć unionista bana Pejačevića Mađari osjećaju da sad imaju pogodniji teren za mađarizaciju – 1880. je u Zagrebu osnovan tečaj za mađarski jezik za službenike financijske uprave

- tadašnja javnost s pravom počela naslućivati da bi znanje mađarskog jezika moglo postati uvjet za zaposlenje u organima zajedničke uprave, a to je kršenje nagodbe

- 1889. se osjetio pritisak kad su Mađari postavili uvjet unionistima da dozvole priključenje Slavonske krajine sa Vojnom krajinom

- vladarev manifest 1883. o ujedinjenju vojne krajine, konačno priključenje 1884.- peštansko središte pokušava uz pomoć unionista slomiti autonomiju- priključenjem Vojne krajine prvi put se formira Samostalna srpska stranka, Srbi su većinom

bili u narodnoj stranci do tada- 1883. – početkom srpnja na zgradi financijske uprave osvanuli su dvojezični natpisi, do prvih

demonstracija dolazi sredinom kolovoza – demonstranti skidaju te table- iz Zagreba se demonstracije šire na Karlovac, Senj, Novu Gradišku- taj se stihijski pokret širi na Hrvatsko Zagorje, bivšu Bansku krajinu, u njemu prvi put

sudjeluje i selo

32

- opozicijski tisak podupire protumađarska gibanja- Pejačević – uvodi komesarijat – suspendirao je ustavno stanje i svu vlast dobiva komesar

Herman Rauch- Mađari postavljaju grofa Karola Khuena Hedervaryja– treba provesti postupno ukidanje

nagodbe s nizom provedbi suprotnih ustavu, slomiti svaku opoziciju – pravaše (jer zastupaju stajalište da Hrvatska mora izaći iz okvira Monarhije); Neodvisnu narodnu stranku (koja želi potpuno ostvarenje ustava)

- Khuen uoči izbora 1887. donosi izborni zakon – smanjen postotak onih koji imaju izborno pravo, u biračko tijelo uključeni su i činovnici koji su sastavni dio autonomnog ureda, izbori su javni

- bitan faktor Khuenove vlasti – ne dopustiti mogućnost suradnje opozicijskih stranki- 1884. stvara se srpska opozicijska stranka (list Srbobran) koja je u stalnom sukobu s

pravašima - Mažuranićev zakon o slobodi okupljanja je ukinut, ponovno je uveden sud bez porote,

opozicijski tisak je stopiran- obzoraši – po listu Obzor – Neodvisna narodna stranka – želi da se Hrvatskoj i Dalmaciji

priključe Istra, BiH i eventualno slovenske zemlje- pravaši postaju nosioci otpora Khuenovoj politici- sredina 90-ih je vrhunac Khuenova režima, u to dolazi Franjo Josip – Khuen ga dovodi da bi

hrvatskoj javnosti dokazao da se vladar u potpunosti solidizira s mađarskom politikom prema Hrvatskoj

- nekoliko skupina studenata pokazalo je vladaru da postoje i problemi – spalili su mađarsku zastavu, osuđeni, izgubili pravo studiranja u Hrvatskoj, jedna grupa odlazi u Beč, a druga u Prag – ta omladina postaje predstavnik građanstva, nova generacija s novom koncepcijom hrvatske politike koja je velikim dijelom utemeljena na češkoj politici

- 1897. izdaju časopis Hrvatska misao- smatraju da politika ima i druge ciljeve, a to je rješavanje ekonomskih i kulturnih problema,

stvaranje jedinstvene oporbe Khuenovom režimu koja bi se ujedinila sa srpskom oporbom- to će se realizirati u politici Novog kursa- na poticaj mlade generacije koja se uključila u hrvatsku stranku prava počinje veliki

skupštinski pokret u Zagrebu – Khuen skupštinski pokret zabranjuje što mu je kobna greška- Hrvatska stranka prava – skupina koja je nastala iz prvog dijela stranke prava koja se 90-ih

raspustila:o čista stranka prava – članovi Starčević i njegov nećak Josip Franko matična stranka prava – časopis Domovinaši – Folnegović- iz domovinaškog dijela i

neodvisne narodne stranke nastala je hrvatska stranka prava koja neko vrijeme čini glavnu političku struju u zemlji

- 1903. dualizam ulazi u veliku krizu- postavlja se pitanje personalne unije – stvaranje samostalne mađarske vojske- nastaje zategnutost u odnosima između bečkog i peštanskog središta koje traje 3 godine- nagli uspon bečkih kršćanskih socijala koji nastupaju u interesu bečkoj sitnog građanstva i

teži stvaranju velike bečke sile koja će se širiti na istok, a prepreku tome vide u Mađarima i nagodbi

- to su visoki vojni krugovi, visoki crkveni dostojanstvenici, aristokracija – nikad nisu prihvatili nagodbu, oni od 1907. otvoreno podupiru Franju Ferdinanda, budućeg vladara koji želi stvoriti veliko carstvo

- u Dalmaciji se javlja pragmatička politika kako tu nastalu krizu iskoristiti za moguće rješavanje hrvatskog pitanja – teže dogovoru sa snagama koje zastupaju još izraženije mađarizacijske tenzije nego liberalna stranka – a to je mađarska opozicija

- vjeruju da ako im pomognu da dođu na vlast i realiziraju personalnu uniju onda Pešta više nema oslonac u bečkom središtu

33

- kad je riječ o rješenju hrvatskog pitanja također se uzimalo u obzir da je to slabija od dva dijela monarhije – to je suština politike novog kursa koja nije mogla nastati u banskoj hrvatskoj jer tko bi oporbu uvjerio da je moguće doći do suradnje s Mađarima, i to onima radikalnijima od Khuenove stranke

- to je suština Supilove i Trumbićeve politike koja je prvi put predstavljena u dalmatinskom saboru

- ali to se ne može realizirati bez prihvaćanja predstavnika glavnih hrvatskih opozicijskih stranaka u banskoj Hrvatskoj – pristali svi osim Frankove stranke i Radića

- oni 1905. potpisali Riječku rezoluciju - pretpostavljali su suradnju Srba i Talijana- novi kurs je izrastao iz krize dualizma

HRVATSKA POLITIKA TIJEKOM PRVOG SVJETSKOG RATA

1913. OKUPLJANJE EMIGRANATAMeđu mnogim političarima Hrvatima, Slovencima i Srbima bila je raširena misao o jugoslavenskoj

zajednici. Rat između Austro-Ugarske i Srbije koji će izbiti izazvat će progone i hapšenja javnih djelatnika i političara takve orijentacije. Stoga su se potkraj 1913. na sastanku u Splitu dogovorili da će u slučaju izbijanja rata napustiti Monarhiju ne samo iz straha od progona, nego da bi pokrenuli političku akciju i vodili borbu za oslobođenje Hrvata, Slovenaca i Srba od austrougarske vlasti i njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. Sastanku su bili prisutni:

- dr. Ante Trumbić (prvak Hrvatske stranke prava iz Dalmacije)- dr. Jozo Smodlaka (prvak Napredne stranke Dalmacije)- dr. Nikola Stojanović i Atanasije Šola (srpski političari iz Bosne i Hercegovine)

1914. - u Sarajevu je izvršen atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda- početak Prvog svjetskog rata 28.07.1914.

Nakon izbijanja prvog svjetskog rata Trumbić je pobjegao u Italiju (neutralna tada), Stojanović je pobjegao u Srbiju, a Šola i Smodlaka su uhapšeni i nisu uspjeli pobjeći. Zemlju je napustio Frano Supilo koji je djelovao u Rijeci, braća Gazzari iz Šibenika, Hinko Hinković iz Zagreba, Miće Mićić iz Dubrovnika. Emigranti su se okupili u Veneciji, odakle su otišli u Firenzu, a odande u Rim, gdje je već bio kipar Ivan Meštrović.

Talijanski tisak piše o “neoslobođenim teritorijima” u Dalmaciji u duhu tajnih pregovora Antante s Italijom, te se emigranti odlučuju potkraj 1914. na prvi diplomatski korak emigracije: Trumbić, Supilo i Meštrović su posjetili britanskog, francuskog i ruskog ambasadora u Rimu s ciljem: objasniti Antanti da je istočna obala Jadrana slavenskog karaktera kako bi spriječili njeno dodjeljivanje Italiji. Isto tako su iznjeli i želju Hrvata, Slovenaca i Srba u A-U M da se oslobode tuđe vlasti i ujedine s Srbijom i Crnom Gorom. Ambasadori su bili rezervirani.

Emigranti su odlučili osnovati odbor emigranata iz Austro-Ugarske Monarhije koji bi poradio na stvaranju jugoslavenske države, što je podupirala i srpska vlada (Nikola Pašić kao predsjednik).

Narodna skupština Srbije je u Nišu donjela Deklaraciju o ratnim ciljevima Srbije – u kojoj se kaže da je Srbija “za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca” – što je protumačeno kako je službena Srbija usvojila stav emigranata

1915. LONDONSKI UGOVOR 26.04.1915.Dok su emigranti radili na osnivanju Jugoslavenskog odbora, Italija je sklopila s Antantom Londonski ugovor 26. travnja 1915. kojim je Antanta Italiji obećala za uslugu stupanja u rat na strani Antante: Istru, ido slovenskih zemalja, sjevernu Dalmaciju sa Zadrom i Šibenikom, sve otoke i u Albaniji luku Valonu i otok Sassano. Ugovor je sadržavao i odredbe o teritorijima koji bi pripali Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori (obala južno od Neretve pripala bi S i CG), ali je isključivao ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca u jednu zajedničku državu.

34

OSNIVANJE JUGOSLAVENSKOG ODBORAStav hrvatskih emigranata:- ideja ujedinjavanja južnoslavenskih zemalja A-U M s Kraljevinom Srbijom za hrvatske emigrante ima

smisla samo ako u njoj budu sve hrvatske zemlje – i one uz istočnu jadransku obalu – te nova država treba biti brana protiv talijanskih, ali i njemačkih aspiracija.

Stav srpske vlade:- istupanje emigranata iz A-U je korisno za Srbiju, stoga se Pašić sastao s nekoliko srpskih političara (i Nikola

Stojanović prisutan) i napravio plan djelovanja emigracije o kojem bi se još trebalo dogovoriti s Supilom i Trumbićem. Prema prijedlogu odbor bi bio nezavisna organizacija koja bi surađivala sa srpskom vladom preko srpskih diplomatskih predstavništava i djelovala u sporazmu sa srpskom vladom i njezinom politikom, a javno bi istupao u ime Srba, Hrvata i Slovenaca iz A-U M. Država za koju bi se odbor zalagao treba izrasti iz Srbije i u njoj bi se ti svi narodi stopili u jedan jedinstven narod (Trumbić shvatio da Srbija na ujedinjenje gleda kao na oslobađanje zapadnih krajeva odnosno na osvajanje novih područja)

Odgovor Trumbića na srpski prijedlog:1. nije još vrijeme za osnivanje odbora, jer nisu iz Monarhije još došli predstavnici iz Banovinske

Hrvatske, Istre i Slovenije2. rat još nije došao do te faze da je raspad Monarhije realan3. Srbija na ujedinjenje gleda kao na oslobađanje zapadnih krajeva odnosno na osvajanje novih područja

No ubrzo je Trumbić morao promijeniti mišljenje:1. jer je saznao da u Beču razmišljaju o preuređenju Monarhije na trijalističkom principu2. Narodna skupština Srbije je u Nišu donjela Deklaraciju o ratnim ciljevima Srbije – u kojoj se kaže da je

Srbija “za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca” – što je protumačeno kako je službena Srbija usvojila stav emigranata

3. Londonski ugovor između Italije i AntanteJUGOSLAVENSKI ODBOR 30.04.1915.

U Parizu u hotelu Madisson osnovan je 30.04.1915. Jugoslavenski odbor, na čelo kojeg je izabran dr. Ante Trumbić. Jugoslavenski odbor predstvalja jugoslavenske zemlje u Austro-ugarskoj Monarhiji i cilj mu je “oslobođenje tih zemalja od Austro-Ugarske i ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom”. Sjedište odbora će biti u Londonu. Kao preduvjet cilj JO je rušenje i rasformiranje Austro-ugarske da bi se narodima dala mogućnost uključivanja u novu državu. Stoga je za djelovanje JO važno:

1. stav saveznika prema Austro-Ugarskoj Monarhiji2. stav Srbije prema ujedninjenju3. Londonski ugovor i talijanske aspiracije

Greyev nacrt o kompenzacijama SrbijiVojni poraz Srbije i povlačenje srpske vojske preko Albanije na Krf

STAV SAVEZNIKA PREMA AUSTRO-UGARSKOJ MONARHIJI

Sve do ljeta 1918. saveznici nisu planirali razbijanje Austro-Ugarske nego samo njezino teritorijalno smanjenje.

1. Velika Britanija: - vodi politiku ravnoteže sila – niti jedna sila ne smije nadvisiti i ugroziti ostale, a tako ni

GB. U tom smislu najopasnija je Njemačka. Rat koji je započela trena zaustaviti uspon Njemačke. Britanije ne želi raspad A-U nego joj namjenjuje ulogu države koja će održavati ravnotežu s Njemačkom i biti brana njemačkom prodoru u Podunavlje i prema jugoistoku

2. Francuska:- Njemačka joj je najopasniji protivnik – želi je što više oslabiti i teritorijalno smanjiti da bi

spriječila njen ponovni uspon. A-U je u tom kontekstu potrebna zbog ravnoteže snaga3. Rusija:

35

- iako joj je A-U glavni suparnik na Balkanu i Rusija je želi održati ali kako preuređenu trojnu Monarhiju, sastavljenu od Kraljevine Češke, Kraljevine Ugarske i Carevine Austrije, ali iz koje bi bila izdvojena Bosna i Hercegovina i Dalmacija koje bi išle Srbiji

4. Italija:- je za teritorijalno smanjenje prema Londonskom ugovoru

5. SAD:- u rat stupile početkom travnja 1917. i nisu za rušenje A-U. Predsjednik Wilson prema

programu 14.točaka ne predviđa za A-U rasformiranje nego autonomiju za potlačene narode i njihov daljnji autonomni razvoj u okviru Monarhije. Srbija i Crna Gora se trebaju ponovo uspostaviti i Srbija treba dobiti izlaz na more.

Jugoslavenski odbor morao raditi na uvjeravanju saveznika o potrebi rušenja Austro-Ugarske Monarhije. Stav saveznika se promijenio u ljeto 1918. nakon izbijanja ruske oktobarske revolucije, jer je nezadovoljstvo potlačenih naroda A-U M bilo isto tako pogodno tlo za izbijanje revolucije, te su saveznici išli za zadovoljenjem nacionalnih težnji:

1. kako bi umanjili opasnost od izbijanja revolucije 2. te novonastale države od Baltika do Jadranskog i Egejskog mora bi bile brana širenju

boljševizma u Evropu (francuski sanitarni kordon).

STAV SRBIJE PREMA UJEDINJENJU

Vlast u Srbiji je imala Radikalna stranka na čelu s Nikolom Pašićem koja je vodila politiku etapnog ujedinjenja srpskog naroda s konačnim ciljem stvaranja Velike Srbije. To dokazuje protestiranje protiv aneksije BIH koju je Srbija smatrala svojim područjem ekspanzije kao i balkanski ratovi u koje je Srbija ulazila da bi se proširila na Makedoniju i dobila izlaz na more u Albaniji (spriječila A-U i Italija podržavanjem nezavisnoti Albanije). I druge srpske stranke su podupirale tu politiku (Napredna stranka i Samostalna radikalna stranka).

Jugoslavensku ideju o ujedinjenju može se pratiti tek nakon majskog prevrata 1903. Boža Marković je tada osnovao list “Slavenski jug” koji je počeo propagirati ideju o stvaranju jugoslavenske države, a prema toj politiciSrbija bi imala ulogu ujedinitelja i stupa oko kojeg bi se okupljale jugoslavenske države – time bi se svi Srbi okupili u jednoj državi. Tu je koncepciju podržavala i tajna organizacija Ujedinjenje ili smrt ili Crna ruka.

Srpska vlada je u vrijeme izbijanja rata imala prioritet obranu zemlje i nezavisnosti Srbije i nije pomišljala na širu akciju. No kad su sile Antante počele pregovarati s Rumunjskom, Bugarskom i Grčkom o teritorijalnim naknadama za ulazak u rat protiv centralnih sila srpska vlada je napravila konkretni program stvaranja Velike Srbije:

1. rješenje je tzv. Veliko rješenje – ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca u jednu jugoslavensku državu pod srpskim vodstvom, što bi Srbima osiguralo dominaciju. Ostali jugoslavenski narodi ne bi trebali biti samostalni činitelji pri ujedinjenju jer bi to zapravo bilo priključenje (Niška deklaracija i Pašićev prijedlog osnivanja i rada odbora)

2. rješenje je tzv. Malo rješenje – ujedinjenje samo srpskog naroda i stvaranje Velike Srbije od Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Slavonije i Vojvodine

SUPILO I JUGOSLAVENSKI ODBOR

Supilo (u JO zadužen za kontakte sa savezničkim vladama i diplomatima) je shvatio na razgovorima s Nikolom Pašićem u Nišu u siječnju 1915. prave namjere Srbije. Doznao je i za pregovore Antante s Srbijom i tzv. Greyev nacrt prema kojem je Srbiji obećano: BIH, Slavonija, Bačka, jadranska obala od rta Ploče do južno od Cavtata, a Hrvatska je tretirana kao kompenzacijsko područje. Saveznici i službeno predali Srbiji 16.08.1915. izjavu o

36

kompenzacijama Srbiji kojoj je osnova Greyev nacrt, a predviđa i ustupanje dijelova Makedonije Bugarskoj.

Potkraj rujna Supilo je samoinicijativno uputio britanskom ministru vanjskih poslova Greyu promemoriju u kojoj objašnjava:

- potrebu stvaranja jugoslavenske države kao najboljeg rješenja za Srbe, Hrvate i Slovence - o ulozi Hrvatske kao vodeće među Južnim Slavenima u Monarhiji i o ulozi Srbije kao

vodeće među Južnim Slavenima izvan Monarhije – koje su prema tome ravnopravne i Srbija mora odbaciti želju da bude hegemon u toj zajednici, koja se možda neće ostvariti baš zbog takve srpske politike i politike kompenzacija

- ako ne dođe do stvaranja jugoslavenske države, predviđa stvaranje hrvatske države, kojoj osim njenih povijesnih, pripadaju i teritoriji koji bi se za nju izjasnili plebiscitom

Britanska diplomacija je Supilovu promemoriju shvatila kao stav JO, na što su Trumbić i ostali reagirali protiv Supila da poduzima akcije bez konzultiranja sa JO i da vodi hrvatsku separatističku politiku.

Potkraj 1915. srpska vlada i dvor nakon sloma sele na Krf.

Glavni sukob između Jugoslavenskog odbora i srpske vlade je bio na pitanju unutarnjeg uređenja buduće zajedničke države. Razmimoilaženja u gledištima na to:

1. Pašić- ne prihvaća Hrvatsku kao ravnopravnog partnera, nego ta nova država bi bila proširena

Srbija- Supilo je glavni protivnik tome i treba smanjiti njegov utjecaj2. Supilo:- pitanje ujedinjenja treba rješiti prije ulaska u zajedničku državu, jer vidi opasnost od

Srbije za Hrvatsku3. Ostatak odbora:- ne treba pokretati pitanje uređenja buduće države, sve dok Srbija još nije potpuno

prihvatila ni njezino osnivanje, iako oni traže poštovanje hrvatske autonomije, ne traže još o tome razgovore – prirotet je pridobiti Srbiju za stvaranje zajedničke države, koja je jedini izlaz za budućnost južnoslavenskih naroda u Monarhiji

- slovenski predstvanici zamjeraju Supilu što slovensko pitanje uključuje u hrvatsko i što Hrvati govore u ime Slovenaca što za njih znači negiranje Slovenaca kao trećeg ravnopravnog činitelja u procesu ujedinjavanja

Razmimoilaženja u gledištima unutar Jugoslavenskog odbora i razmimoilaženja između JO i srpske vlade trebalo je raspraviti na plenumu sazvanom u Parizu za 16. veljače 1916. na tom plenumu je trebalo postaviti osnovnu koncepciju buduće politike JO.

1. Supilo:- zamjerio otvoreno srpskoj vladi što pristaje na kompenzacije i tako Hrvatsku dovodi u

opasnost podjele- otvoreno joj dao do znanja da ukoliko ne prihvate ujedinjenje na ravnopravnoj osnovi –

Hrvatska će povesti akciju za osnivanje posebne hrvatske države- nezadovoljan što je plenum odbacio njegovu koncepciju hrvatskog pitanja kao

alternativnog jugoslavenskom pitanju- primarno je potrebno rješiti pitanje položaja Hrvatske prije konstituiranja države (u tome

se razišao s Trumbićem)- predlaže Trumbiću osnivanje Hrvatskog odbora odnosno preimenovanje Jugoslavenskog

odbora u Hrvatski, što je Trumbić ocijenio kao izazivanje Srbije i pogodnost Italiji2. Srpski i slovenski članovi su oštro protiv Supila3. Trumbić

37

- nastoji skrenuti raspravu na osudu stava srpske vlade o etapnom ujedinjavanju, ističući kako je ujedinjenje osnovni problem jugoslavenskih naroda (tako je i navedeno u rezoluciji od 24.02.1916.), a ne samo Srbije

- primarno je pridobiti Srbiju za stvaranje države

Neslaganje između Supila i Jugoslavenskog odbora je završilo povlačenjem Supila iz odbora 5.6.1916., zbog odnosa srpske vlade prema ujedinjenju (Pašić je izjavio u tal.novinama da bi radije htio manje teritorija od A-U nego odstupiti Makedoniju i priznao je tal.prevlast na Jadranu). No Supilo je i dalje zagovornik stvaranja jugoslavenske države.

SVIBANJSKA DEKLARACIJAIzbijanjem rata politički život u Monarhiji je zamro, stranke su prestale djelovati, a

novine prestale izlaziti, Hrvatski sabor se rijetko sastajao. Vodeća Hrvatsko-srpska koalicija se držala pasivno, mada su njezini vodeći ljudi bili jugoslavenske orijentacije. Za Jugoslavenski odbor je ključno bilo pitanje je li JO svojim programom legitiman predstavnik južnoslavenskih naroda u Monarhiji – te je s tim ciljem poduzimao korake.

Pitanje budućega južnoslavenskog ujedinjenja bilo je i predmetom dogovora političara koji nisu bili u emigraciji i njihovo djelovanje nije išlo u prilog JO:1. adresa novom caru i kralju Karlu VI

- Hrvatski sabor većinom glasova Koalicije i unionista donosi adresu u kojoj se izjašnjavaju za ostanak u Monarhiji uz ujedinjenje hrvatskog naroda u okviru Monarhije i ugarsko-hrvatske zajednice

2. Svibanjska deklaracija- sazvano je Carevinsko vijeće (parlament austrijskog dijela Monarhije) u Beču u kojem su

bili i narodni zastupnici iz Slovenije, Istre, Dalmacije i iz austrijskog dijela Monarhije. Ti zastupnici su dan uoči zasjedanja Vijeća osnovali zajednički Jugoslavenski klub na čelu kojeg je dr. Anton Korošec, a potpredsjednik je dr. Matko Laginja. Jugoslavenski klub je na zasjedanju Carevinskog vijeća 30.05.1917. preko Korošeca dao tzv. Svibanjsku deklaraciju u kojoj se zastupnici južnoslavenskih zemalja u austrijskoj polovici Monarhije izjašnjavaju za ostanak Južnih Slavena u Monarhiji odnosno ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u jedno državno tijelo pod Habsburškom dinastijom.

- smatra se da je takvu izjavu potakao sam dvor jer su slične deklaracije nicale u češkim, poljskim i ukrajinskim delegacijama

- dvor je time htio ojačati svoju pozicju za pregovore o miru s Antantom nakon što preuredi državu u modernu, demokratsku i višenacionalnu državu

KRFSKA DEKLARACIJANamjeru Pašića da ipak razgovara s Jugoslavenskim odborom potakla je nepovoljna situacija za Srbiju:

1. februarska revolucija uklonila je s vlasti ruskog cara koji je bio podrška Srbiji2. središte svjetske diplomacije je London gdje sjedi Jugoslavenski odbor3. ulazak SAD u rat – nisu potpisnice Londonskog ugovora koji daje Srbiji južni Jadran4. solunska fronta neizvjesna – možda izgube5. gubljenje ugleda srpske dinastije zbog solunskog procesa kojim se sudilo Crnoj ruci i

Apis pogubljen zbog majskog prevrata6. Svibanjska deklaracija7. težnja A-U da sklopi s Antantom separatni mir

Trumbićev pristanak na pregovore s Pašićem uvjetovalo je:1. JO je nekompetentno tijelo bez sigurne podrške u zemlji

38

2. strah od nagodne talijanske i srpske vlade što bi onemogućilo pojavu jugoslavenske države

3. želio iznjeti namjere o osnivanju zajedničke države pred Evropu4. sada kada inicijativa za razgovore dolazi od strane Srbije – hoće razgovarati o pitanju

unutarnjeg uređenja buduće državeKonferencija na Krfu održana je od 15.06 do 20.07.1917. s ciljem dogovora o stvaranju zajedničke države. Tekst dogovora su potpisali Ante Trumbić i Nikola Pašić. To nije državnopravni akt jer ga nisu potpisale dvije države, nego je to zajednička izjava kojom se dogovara stvaranje zajedničke države.Naziv države:

Pašić: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca – neće Jugoslavija jer je to umjetno ime i izgubilo bi se ime naroda SrbaTrumbić: JugoslavijaDogovoreno: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca

Uređenje zajedničke države:Pašić: centralistički model – koji bi omogućio velikosrpsku hegemoniju (monarhija i da

vladar bude srpski kralj)Trumbić: federalistički model – autonomija za pojedine dijelove (Hrvatska ne može imati manje nego je imala u A-U), no Pašić kaže da Srbi ne bi pristali da žive u jednoj državi a da se ne ujedine, tražeći ukidanje svih autonomijaDogovoreno: da se o uređenju buduće države odluči na Ustavotvornoj skupštini nakon ujedinjenja i to kvalificarnom većinom (znači 2/3), a ne ½ i 1%

SLOM AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE I ULAZAK HRVATSKE U NOVU DRŽAVU

PROCES NACIONALNE KONCENTRACIJE

Stanje u Austro-ugarskoj Monarhiji krajem 1917. i početkom 1918.:- slom u ratu se bliži, vojska bježi u šumu (tzv. zeleni kadar), pobune vojske i mornarice- bijeda stanovništva- vlast ne može upravljati zemljom- političke stranke pojačavaju aktivnost i daju izjave i poruke: ujedinjenje i stvaranje zajedničke

države Hrvata, Slovenaca i Srba u Monarhiji – za takav cilj potrebno je povezati sve stranke i grupe i snage opredijeljene za taj cilj – Zagreb je središte nacionalne koncentracije ili nacionalnog okupljanja (jer jedino Hrvatska od svih južnoslavenskih zemalja ima legitimno predstavničko tijelo – Hrvatski sabor)

Hrvatski sabor – sastav i različitost stavova na procese nacionalne koncentracije:1. većinu ima Hrvatsko-srpska koalicija – vodi oportunističku politiku: ne zamjeriti se Beču

ili Pešti i čuvati postojeće dualističko stanje2. Starčevićeva stranka prava – izrazito protuaustrijski stav, priznaje srpsku nacionalnost i

zalaže se za zajedničko istupanje Hrvata i Srba – na čelu su nacionalne koncentracije (pridružili su im se disidenti iz Hrvatsko-srpske koalicije Srđan Budisavljević i Valerijan Pribičević, a kasnije i Ivan Lorković i Djuro Šurmin)

3. Hrvatska pučka seljačka stranka na čelu s Stjepanom Radićem – zastupa austroslavizam odnosno pretvaranje Habsburške monarhije u Podunavsku konfederaciju u kojoj bi

39

Južni Slaveni, okupljeni oko Hrvatske, predstavljali jednu od 5 jedinica. No Radić je pristao na suradnju sa Starčevićevom strankom prava

4. Hrvatska stranka prava – frankovci – proaustrijska, surađuje usko s Radićem, ne priznaju Srbe (nakon Radićeva zaokreta oni ne sudjeluju u procesu nacionalne koncentracije)

Veze političara u zemlji i emigracije su slabe. Starčevićeva stranka prava je preuzela inicijativu nacionalne koncentracije:- s tim ciljem je i Fran Barac boravio u švicarskoj Lausanni na razgovorima s Trumbićem, koji

je savjetovao da stranke u zemlji podupru Krfsku deklaraciju, a to znači stvaranje zajedničke države sa Srbijom izvan Monarhije

- s tim ciljem su starčevićanci uspostavili kontakte s Jugoslavenskim klubom i predsjednikom Antonom Korošcem – te se na tim razgovorima iskristalizirala čvrsta zajednička ideja o odcjepljenju od Habsburške Monarhije

ZAGREBAČKA REZOLUCIJA

Organizirana akcija političkog okupljanja je tekla ovako:

1. sastanak Slovenske ljudske stranke u Mariboru u siječnju 1918.:- izrazili zahtjev za ujedinjenjem svih dijelova jedinstvenog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba

u “nezavisnu slobodnu državu”- predlažu povezivanje svih stranaka kojima je to cilj- treba oformiti Jugoslavensko narodno vijeće

2. sastanak Slovenske narodne napredne stranke u veljači 1918. – podržala zahtjeve sastanka u Mariboru

3. sastanak Starčevićeve stranke prava (dr. Ante Pavelić) i Slovenske ljudske stranke (dr. Anton Korošec): - dogovoreno je da se treba održati sastanak svih stranaka i političkih grupa iz

južnoslavenskih zemalja Monarhije4. sastanak stranaka održan je 2. i 3. ožujka 1918. u Zagrebu

- prisustvovali predstavnici slovenskih stranaka, hrvatskih i srpskih stranaka iz BiH, predstvanici svih političkih grupa Dalmacije, Istre i Međimurja, ali najbrojniji Starčevićanci, koji su glavna jezgra okupljanja

- na sastanku su se suprotstavljala dva gledišta:1. ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba mora biti izvan Monarhije2. do kraja rata i pobjede Antante ne treba odbaciti Svibanjsku

deklaraciju, jer u vrijeme dok rat traje, otvoreno istupati protiv habsburškog okvira moglo bi izazvati represiju

- na kraju su donesena dva dokumenta: 1. izjava za javnost tzv. Zagrebačka rezolucija: potrbeno je koncentrirati sve političke

stranke i snage koje stoje na principu narodnog samoodređenja i narodnog jedinstva i koje zahtjevaju narodnu nezavisnost i na demokratskim temeljima uređenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba (ne spominju se Habsburzi, kao ni teritorij, ali ni ujedinjenje sa Srbijom). No, nespominjanje okvira Habsburške monarhije značilo je približavanje konceptu Krfske deklaracije

2. interna rezolucija: sadrži načela nacionalne koncentracije:- stvaranje jugoslavenske države, nezavisne i slobodne, na teritoriju na kojem živi

naš jedinstveni narod- država mora biti temeljena na načelu građanske slobode i demokratske

samouprave, na načelu pravne i socijalne jednakosti

40

- na budućem kongresu mira narod Slovenaca, Hrvata i Srba mora imati svog predstavnika

- jedan uži odbor treba pripremiti sve za stvaranje narodnih organizacija koje će proglasiti u ime svog naroda stapanje u Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba

- Hrvatsko-srpska koalicija nije sudjelovala na zagrebačkom sastanku- radi popularizacije jugoslavenske ideje pokrenut je list “Glas Slovenaca, Hrvata i Srba” koji je

počeo izlaziti 1.I.1918. i bio je podvrgnut strogoj cenzuri, ali je dao značajan doprinos nacionalnoj koncentraciji i jugoslavenskom programu

ZAOKRET STJEPANA RADIĆA- posljedica zagrebačkog sastanka je odlazak političara sa slavenskog juga sredinom travnja

1918. u Prag na veliki manifestacijski zbor kojeg je organizirao Češki narodni savez, a predstavnici južnoslavenskih zemalja iz Austro-ugarske su dolaskom trebali izraziti solidarnost s češkim narodom

- u delegaciji su bili Ante Pavelić, Anton Korošec i pridružio im se i Stjepan Radić- S. Radić je u Pragu izveo veliki politički zaokret: prekinuo suradnju s frankovcima, napustio

austroslavizam i postao zagovornik jugoslavenskog ujedinjenja

NARODNO VIJEĆE SLOVENACA, HRVATA I SRBAKako su se stranke i složile u internoj rezoluciji pri Zagrebačkom sastanku u ožujku 1918. usljedilo je osnivanje prvih organizacija s programom jugoslavenskog ujedinjenja:1. osnovana je Narodna organizacija za Dalmaciju koja prihvaća program narodnog jedinstva i

bit će dio Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, a sada joj je zadatak okupiti sve snage u dalmaciji koje su isto za to

2. osnovana Narodna organizacija za Hrvatsko primorje i Istru3. u Zagrebu – držanje Hrvatsko-srpske koalicije usporava osnivanje takve organizacije4. u Ljubljani je osnovan Narodni svet – kao najviša politička organizacija slovenskih zemalja,

Goriške i Trsta, koji je isto trebao biti dio Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba5. u Zagrebu – osnivački sastanak Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba 5. i 6.10.1918.

- vijeće ima Plenum, Središnji odbor i Predsjedništvo- predsjednik Narodnog vijeća je dr. Anton Korošec, prvi potpredsjednik je dr. Ante

Pavelić, a za drugog potpredsjednika ostavljeno je mjesto za Hrvatsko-srpsku koaliciju (koja još nije odlučila sudjelovati, i s kojom je Narodno vijeće pregovaralo)

- kada je Hrv-srp koalicija pristupila Narodnom vijeću Svetozar Pribičević je postao drugi potpredsjednik

- na Pribičevićev prijedlog sazvan je Hrvatski sabor da bi donio odluku o raskidu Hrvatsko-ugarske nagodbe

Hrvatski sabor se sastao 29.10.1918. na povijesnoj sjednici i donio zaključak o raskidanju svih državnopravnih veza hrvatskih zemalja sa Austro-ugarskom i o proglašenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom nezavisnom državom, koja s ostalim južnoslavenskim zemljama koje su do tada bile pod Austro-ugarskom vlašću stupa u zajedničku Državu Slovenaca, Hrvata i Srba na čelu s Narodnim vijećem.

DRŽAVA SLOVENACA, HRVATA I SRBA- nastala slomom Austro-ugarske, a obuhvaća Hrvatsku, Slavoniju, Vojvodinu, Bosnu i

Hercegovinu, slovenske zemlje (Kranjsku, Gorišku, Korušku, Štajersku i Gradišku) Trst, Istru, Dalmaciju, Rijeku

41

- na čelu države je Predsjedništvo Narodnog vijeća u Zagrebu i ima najvišu vlast (onakvu kakvu je do tada imala kruna), predsjednik je Anton Korošec, prvi potpredsjednik Ante Pavelić, a drugi Svetozar Pribičević

- u nadležnosti Narodnog vijeća su i vanjski polsovi: pregovori, sklapanje međudržavnih ugovora...

- novooformljene pokrajinske vlade u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani i Splitu su podređene Narodnom vijeću

- 31.10.1918. Narodno vijeće je obavjestilo britansku, američku, francusku, talijansku i srpsku vladu o Državi koja je nastala i o njenoj namjeri da se udruži s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, kao i da Jugoslavenski odbor ima ovlaštenje zastupati novu državu u inozemstvu

- u Predsjedništvu je ubrzo glavna ličnost postao S. Pribičević koji je svoju moć i utjecaj koristio i pri sastavljanju nove vlade (nije dao Radiću resor narodnog gospodarstva)

- Pribičević je preuzeo i uspostavljanje veza s Kraljevinom Srbijom, regentom Aleksandrom i Vrhovnom komandom vojske: u Beograd je upućena delegacija (Lazo Popović, Dragutin Perko i Valerijan Pribičević) koja se trebala dogovoriti o smjernicama politike za stvaranje države.

- Valerijan Pribičević je imenovan za konzularnog agenta i ostao je u Beogradu da bude stalna i povjerljiva veza sa srpskom vladom, a kao svog stalnog izaslanika pri Predsjedništvu Narodnog vijeća Kraljevina Srbija je uputila potpukovnika Dušana T. Simovića, koji je Pribičeviću u Zagrebu bio direktna veza

- u novostvorenoj državi je bila teška situacija: zeleni kadar radi nerede, vojska se povlači uz pljačke i incidente, povratnici s ruskog bojišta...zato vlada Naorodnog vijeća traži od Kraljevine Srbije da pošalje u Državu SHS jednu diviziju vojske – no srpska vrhovna komanda je postala jedan bataljun

ŽENEVSKA KONFERENCIJA od 6.11. – 9.11.1918.- u Ženevi su se sastali predstavnici Narodnog vijeća dr. Anton Korošec, dr. Melko Čingrija i

Gregor Žerjav, predstvanik Jugoslavenskog odbora Ante Trumbić i predstavnik vlade Kraljevine Srbije Nikola Pašić

- nakon prvih razgovora nisu se mogli dogovoriti o konkretnim modalitetima ujedinjenja, a i saveznici su tražili da se stvori jedna država i fronta

- napokon je Pašić pristao uputiti savezničkim vladama notu u kojoj priznaje Narodno vijeće kao zakonitu vladu Države SHS na teritoriju bivše A-U Monarhije

- rezultat konferencije je dokument: Ženevska deklaracija, koju se potpisale dvije države Kraljevina Srbija (Pašić) i Država SHS (Korošec) i Jugoslavenski odbor (Trumbić) (znači dva suvereniteta). U deklaraciji se utvrđuje ujedinjenje odnosno stvaranje nove države, jedinstvene jugoslavenske države (autonomne jedinice = više federalistički princip nego centralistički)

- novu državu će predstavljati zajedničko ministarstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Svaka od država će i dalje obavljati svoje unutarnje poslove kao i do tada na svom teritoriju, sve dok Ustavotvorna skupština izabrana općim, jednakim, neposrednim i tajnim glasanjem, ne donese ustav koji će propisati konačni ustroj države

- zajednička vlada će voditi vanjske poslove i pripreme za Konferenciju mira , vojne poslove i sigurnost, promet i zajedničke financije

- oko sastava te zajedničke vlade je bilo isto pregovora – Trumbić je tražio da u njoj ne budu predsjednici stranaka, odbora i vijeća, te je dogovorena polovica vlade

- nakon potpisivanja deklaracije Pašić je shvatio da će Srbi biti izjednačeni s ostalim narodima, da se autonomizmom želi sačuvati povijesna individualnost pojedinih zemalja, da je dvojstvo suvereniteta prepreka srpskoj hegemoniji kao cilju

- kako je imao dobre informacije iz Zagreba od Simovića Pašić je zano da se većina Narodnog vijeća slaže s principom nacionalnog i državnog unitarizma (Pribičević), te je ocijenio kako bi se bilo s njima lakše dogovoriti

42

- Pašić je stoga 12.11.1918. svoj potpis opozvao s obrazloženjem kako ga je odbio kralj i vlada na Krfu, te je težište rada na stvaranju zajedničke države preneseno u zemlju

PRIPREME ZA UJEDINJENJE – NAPUTAK - 23.11.1918. sastao se Središnji odbor Narodnog vijeća da raspravi zahtjev dalmatinskog i

bosanskog sabora o neodložnom ujedinjenju- dalmatinski političar dr. Jozo Smodlaka je predložio (to je i usvojeno) da se odabere delegacija

od 28 ljudi koja će poći u Beograd i tamo sa srpskom vladom i predstavnicima svih stranaka sprovesti organizaciju cijele države. Delegacija će dobiti i pismenu uputu ili Naputak

- protiv tog zaključka je glasao samo Stjepan Radić izrekavši prije toga govor upozorenja (ne srljajte kao guske u maglu) – tražeći da se ne zaključuje dogovor o ujedinjenju prije nego se utvrdi položaj Hrvatske u novoj državi

- Svetozar Pribičević je forsirao odlazak u Beograd – odluka o danu i satu odlaska je donesena na sjednici Središnjeg odbora kasno navečer kada je većina vijećnika napustila sabornicu, a ostali su samo pribičevićevi ljudi – odlučeno je da se putuje 27.11. u 9 sati ujutro posebnim vlakom – izabrane delegate su obavijestili po kućama o putu

Vojvodina - potkraj studenog je došlo i do promjena u položaju Vojvodine- kao južnoslavenska zemlja iz ugarskog dijela Monarhije Vojvodina je ušla u sastav Države SHS

– u početku su tijesno surađivali Hrvati i Srbi na tom području- u toku ratnih operacija u prvoj polovici studenog je srpska vojska prešla Dunav i zaposjela

Vojvodinu i cijeli teritorij do markacijske linije Antante- tada su se političke snage Vojvodine podijelile u dva tabora:

1. Hrvati i dio Srba – za to da se ujednjenje provede u suradnji s Narodnim vijećem u Zagrebu

2. većina Srba – za izravno ujedinjenje sa Srbijom (imaju podršku Pašića i Pribičevića)- Velika narodna skupština u Novom Sadu 25.11.1918. donosi zaključak da se Vojvodina

odmah (ne čekajući odluku Narodnog vijeća u Zagrebu) ujedini direktno s Kraljevinom Srbijom

Crna Gora- Crnu Goru je početkom 1916. zaposjela austrougarska vojska, a kralj Nikola i crnogorska vlada

su napustili zemlju i otišli u Francusku, gdje su postojala dva gledišta na poslijeratnu budućnost Crne Gore:

1. hitno i neodložno pripojenje Srbiji – prosrpska struja (bjelaši)2. uspostavu Crne Gore kao samostalne države, koja će u ujedinjenoj državi sačuvati

individualnost (federalisti – zelenaši)- potkraj listopada 1918. srpska vojska je ušla na teritorij Crne Gore- Velika narodna skupština Crne Gore u Podgorici 26.11.1918. je donjela zaključak o

detronizaciji crnogorske dinastije i pripojenju Crne Gore Srbiji

PRVOPROSINAČKI AKT

- po dolasku delegacije Narodnog vijeća u Beograd Pribičević se sastao s regentom Aleksandrom, koji mu je rekao da želi da se razgovori o ceremoniji ujedinjenja ubrzaju, što je Pribičević prihvatio i vršio pritisak na ostale kandidate

- kada je delegacija iz Zagreba pripremala Adresu koju će prilikom ujedinjenja pročitati Aleksandru, htjela je naglasiti poštivanje državnopravnih individualiteta s njihovim granicama i

43

autonomnim pravima s naznakama odnosa pokrajina prema državnim vlastima – to je Pribičević odlučno pobijao i tražio da se to odgodi za kasnije, jer bi takva rasprava odlagala ujedinjenje

- tako je delegacija Narodnog vijeća na čelu koje su Pavelić i Pribičević dana 1.12.1918. dala molbu regentu Aleksandru da udruži Državu Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca

- tim aktom Hrvatska je izgubila povijesni identitet- dan kasnije je dano priopćenje za javnost kojim se objavljuje prestanak funkcije Narodnog

vijeća kao suverene vlasti Države SHS

PRVE GODINE POSTOJANJA KRALJEVINE SHS (od 1918. do 1921.)

FORMIRANJE PRVE VLADE KRALJEVINE SRBA, HRVATA I SLOVENACA

FUNKCIJA PRIJEDLOG POJAŠNJENJE I ODLUKA

Predsjednik vlade Davidović: neka bude nestranački čovjekRadikali Nikola PašićNarodno vijećeOdlučeno jednoglasno:Regent:

Nikola Pašićregent odbio Pašića, te je predsjednik Stojan Protić

Potpredsjednik vlade Odlučeno jednoglasno: dr. Anton KorošecMinistar vanjskih poslova Protić predlaže bivšeg poslanika Srbije u Rimu Mihajla

Ristića koji je kao neutralna ličnost prihvatljiv i za radikale i za srpsku opoziciju

Smodlaka Ante Trumbić, jer najbolje poznaje prilike Istre i Dalmacije koje treba braniti od Italije, što ne odgovara Protiću, jer Trumbić se ne slaže s Pašićem, pa kako će raditi skupa u vladi

Odlučeno jednoglasno: dr. Ante TrumbićMinistar unutarnjih poslova srpska opozicija Marko Trifković

Narodno vijeće Svetozar Pribičević, jer dobro poznaje prilike u zemljama koje su bile pod austrougarskom vlašću, a gdje ima i elemenata koji nisu oduševljeni narodnim jedintsvom, a i mora kontrolirati hrvatskog bana, što ne može raditi netko ne poznaje prilike u Hrvatskoj

Odlučeno jednoglasno: dr. Svetozar Pribičević (ali unutarnje poslove na teritoriju Srbije obavlja Marko Trifković kao ministar pravde)

Ostala ministarstva Odlučeno lakoDelegacija za Mirovnu konferenciju u Parizu

Nikola Pašić

- regent Aleksandar je trebao potpisati listu vlade, ali je odbio Nikolu Pašića kao predsjednika jer je uvlačio njegovo ime oko opoziva Ženevske deklaracije

- vlada je provodila politiku centralizacije (posebno Pribičević) – pomoću dekreta i odluka – tražio ostavke pokrajinskih vlada, koje više nisu odgovorne predstavničkim tijelima nego direktno vladi u Beogradu

44

- smanjen je broj odjela zemaljske vlade Slavonije sa 11 na tri: unutarnje poslove, pravosuđe i bogoštovlje, ukinuta cijela uprava u Vojvodini, ban smijenjen i postavljen ban dr. Ivan Paleček (Pribičevićev čovjek) koji je odmah rekao da će raditi po uputama vlade u Beogradu – te banska vlada više nije autonomna

- promjene su se obavljale bez ikakvog predstvaničkog tijela (iako je dogovoreno da će se sastati Državno vijeće) putem naredbi, te se na bivše austrougarsko područje protežu odredbe ustava Kraljevine Srbije

RAZGRANIČENJE S ITALIJOM

STRANE PRIJEDLOZI I ODLUKE

Mirovna konferencija u Versaju 1919. treba rješiti Jadransko pitanje – pitanje zapadne granice Kraljevine SHS

Italija - zauzela vojnim snagama Istru, dio Dalmacije do rta Planke, veći dio otoka – nastojeći ostvariti odredbe Londonskog ugovora 1915. i traži i Rijeku

- nakon Wilsonovog memoranduma napustila konferenciju- Gabriele D’Annunzio (pjesnik) 12.09.1919. na čelu legionara koji zauzimaju Rijeku

i priključuju je Italiji (politika svršenog čina)Francuska i Velika Britanija vezane su Londonskim ugovorom – trebaju ga poštovati – savjetuju Pašiću i Trumbiću

sporazum s ItalijomSAD - Wilson - SAD ne priznaje tajne dogovore niti Londonski ugovor

- Wlison dao memorandum u kojem se na sjeveru Italiji priznaje liniju Londonskog ugovora Brenner, a na istoku bi ta linija išla zapadnije, tokom Raše ravno prema sjeveru, pri čemu bi središnja i zapadna Istra pripale Italiji, a Rijeka pripada K SHS

- Wilson nepopustljiv Italiji, ali napustio konferenciju (poraz na izborima)Konferencija zaključila: nije utvrđena granica, a dvije države to trebaju dogovoriti u direktnim pregovorima

Rapall 8. – 13.11.1920. pregovori između Kraljevine SHS i Italije = 13.11.1920. Rapallski ugovor

Francuska i Velika Britanija upozorenje jugoslavenskoj delegaciji prije pregovora da će, ukoliko do dogovora ne dođe, dati odriješene ruke Italiji da raspolaže teritorijem prema Londonskom ugovoru

Italija dobila ugovorom: dobila i više nego je prije tražila: Istra, Snježnik i Idrija, otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža, te grad Zadar, a Rijeka je proglašena slobodnom državom u granicama kotara Rijeke

Antihabsburška konvencija također potpisana, kojom se države obvezuju da će bdjeti nad pridržavanjem odredaba mirovnih ugovora i da će spriječiti povratak habsburške dinastije na prijestolje Austrije i MađarskeItalija nakon ugovora: trebala se povući iz treće zone (Korčule, Mljeta, Hvara i Visa, te zaleđa Zadra)

NEKA OBILJEŽJA POLITIČKOG I GOSPODARSKOG STANJA NOVE DRŽAVE

KRALJEVSTVO SRBA, HRVATA I SLOVENACA

Ratifikacija akta ujedinjenja Narodno vijeće Pribičević tvrdio da je ratifikacija prvoprosinačkog akta nepotrebna – Hrvatski sabor se nikada nije sastao između dva rata

srpska Narodna skupština ratificirala taj akt 29.12.1918.Površina i broj stanovnika: 249 000 km/2 i 12 milijuna stanovnikaNacionalni sastav višenacionalna država u kojoj su nacionalni problemi postali glavni problem zbog

hegemonije najbrojnije nacije Srba

45

Državno uređenje monarhija na čelu s dinastijom KarađorđevićaUstav bez ustava dvije godine, a za to vrijeme Pribičević provodi centralizaciju upravePrivremeni parlement nema ustava, nema ni izabranog parlamenta, te je sastavljen privremni parlament

Privremeno narodno predstavništvo (nije izabrano već dekretom utvrđeno). PNP ima 296 članova, a jedan poslanik na 42 000 stanovnika. U njemu Radić odbio sudjelovati. Glavni zadatak PNP-a je pripremanje izbora za Ustvaotvornu skupštinu, donjeti izborni zakon, utvrditi izborni sustav, veličinu izbornih okruga, način postavljanja kandidatskih lista...

Gospodarstvo Slovenija i Hrvatska najrazvijeniji dio nove državePrivredna struktura agrarna zemlja - 80% seljaci (svugdje prevladavaju seljaci osim u Sloveniji i

dijelovima Hrvatske) s zaostalim načinom obrade i primitivnim agrotehničkim sredstvima

Posjedovni odnosi u agraru BiH i Makedonija tragovi feudalnih odnosaVojvodina i Slavonija veleposjed s najamnom radnom snagomDalmacija kolonatski zakupnički sustavSrbija i Crna Gora sitni seljački posjed u vlasništvu seljaka

Industrija počeci zanatstva, u državi u cjelini prevladava sitni obrt s malim brojem radne snagestruktura industrije nepovoljna: prevladava laka, a teške je malosjeverna Hrvatska vodeća u kemijskoj industriji, preradi metala,

proizvodnji električne energije, drvnoj i kožarskoj industriji

Slovenija vodeća u tekstilnoj industriji, metalurgiji i industriji papira

Vojvodina vodeća u prehrambenoj industriji

POLITIČKO-STRANAČKO ORGANIZIRANJE U KRALJEVINI SHS

1. Političke stranke u Hrvatskoj- imaju obilježja nacionalnih stranaka, anticentralističke, za obranu povijesne

individualnosti Hrvatske, nacionalno pitanje je glavno u programima iako ima i rješenja za socijalna i ekonomska pitanja

- iako je u programima tih stranaka važan položaj Hrvatske u novoj državi u formiranju stranaka ulogu ima i struktura tadašnjeg društva:

- građanstvo- seljaštvo – ukidanjem izbornog cenzusa postalo masovno biračko tijelo

(4/5 ukupnog stanovništva)- radništvo

1. HRVATSKA REPUBLIKANSKA SELJAČKA STRANKA (HRSS)2. HRVATSKA ZAJEDNICA3. HRVATSKA PUČKA STRANKA4. HRVATSKA STRANKA PRAVA5. SAMOSTALNA DEMOKRATSKA STRANKA

2. Političke stranke na jugoslavenskom prostoru- općejugoslavenske sa sjedištima van Hrvatske, zastupaju centralističku i unitarističku

koncepciju

46

- cilj im je programom obuhvatiti cijelo državno područje – ali ni jedna nije postala općejugosalavenska

- razlikuju se po nacionalnoj osnovi koju zastupaju, vjerskoj zajednici i socijalnim razlikama

- pretežno su to nacionalne stranke s naglašenom vjerskom orijentacijom1. NARODNA RADIKALNA STRANKA2. SAMOSTALNA RADIKALNA STRANKA3. DEMOKRATSKA STRANKA4. SLOVENSKA LJUDSKA STRANKA5. JUGOSLAVENSKA MUSLIMANSKA ORGANIZACIJA6. ZEMLJORADNIČKA STRANKA7. KOMUNISTIČKA PARTIJA JUGOSLAVIJE

HRVATSKA REPUBLIKANSKA SELJAČKA STRANKA (HRSS)

- osnovana 1904./5. od braće Antuna i Stjepana Radića kao stranka kojoj je program hrvatsko seljaštvo učiniti temeljem političke aktivnosti i glavnim nositeljem nacionalne borbe – rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja predviđa u dvije faze:

1. ojačati snagu i ulogu hrvatskog seljaštva u okviru postojećeg dualizma2. na temelju hrvatskog državnog prava utvrditi novi položaj Hrvatske u okviru

Monarhije pretvaranjem u federativnu slavensku državnu zajednicu (austroslavizam)

- u proljeće 1918. Radić je napravio politički zaokret napustivši koncepciju austroslavizma i prihvatio jugoslavizam

- u novu Državu SHS je ušla kao Hrvatska pučka seljačka stranka, a do tada je u Saboru imala tri zastupnika i nije bila značajnija politička snaga zbog toga što seljaštvo nije imalo biračko pravo (imovinski cenzus)

- aktivno sudjeluje u radu Narodnog vijeća SHS, ali se ne slaže s načinom ujedinjenja bez prethodnog utvrđivanja položaja Hrvatske – ne prihvaća prvoprosinački akt ujedinjenja, odbacuje monarhiju

- nakon stvaranja Kraljevine SHS - promjena programa uvjetuje je i preimenovanje stranke u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) čiji je program hrvatska neutralna seljačka mirotvorna republika (politički sustav u kojem vlast drže izabrani predstvanici naroda, a prva osoba nije monarh nego predsjednik ili premijer) u granicama novopriznate Kraljevine SHS

- na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. dobila je 50 poslaničkih mjesta, ali je apstinirala od sudjelovanja u radu

- ustavni projekt HRSS = federalistički (federacija je država sastavljena od autonomnih jedinica ili federalnih država, koje su dio svojih suverenih - zakonodavnih i izvršnih - prava prenjele na središnju vlast ili federativnu vladu, a dio zadržale za sebe) uređena država s elementima konfederacije (konfederacija je savez suverenih država koje su sio svojeg suvereniteta prenjele na zajednička tijela, npr. vanjske poslove, vojsku i carinu, ali su zadržale visok stupanj samostalnosti, nrp. prosvjetu, financije i kulturu – veći nego kod federacije)

- pružajući otpor centralizmu i dajući u svom stranačkom programu prednost nacionalnom programu (odnosno borbi hrvatskog naroda za političku i gospodarsku ravnopravnost) nad socijalnim programom poboljšanja gospodarskog položaja seljaka kao pretežitih birača, stranka je okupljala i dio hrvatskog građanstva i pretvarala se u pokret

Izbori:1920. 230 000 glasova 50 poslaničkih mandata

47

1923. 473 000 glasova 69 mandata1925. 532 000 glasova 67 mandata1927. 367 570 glasova 63 mandata

U borbi protiv centralizma primjenjuje različitu taktiku:- apstinencija od rada Ustavotvorne i kasnije Narodne skupštine- apeli velikim silama i javnom mnijenju- agitacija u masama- povezivanje s drugim hrvatskim strankama (Hrvatski blok = HZ + HSP + HRSS)- osobni kontakti predsjednika stranke s drugim državnicima- 1924. učlanjivanje u Seljačku internacionalu

Politički zaokret u ožujku 1925. - nakon što je uvidio da apstinencija ne pomaže protiv srpske hegemonije, niti se ne može

očekivati pomoć velikih sila, te nakon što je optužen za komunizam i stavljen pod udar Obznane zbog učlanjivanja stranke u Seljačku internacionalu – Stjepan Radić priznaje monarhiju i centralistički Vidovdanski ustav iz zatvora, a vodstvo mijenja ime stranke u Hrvatska seljačka stranka (HSS)

- u ljeto 19125. sklapa sporazum s radikalima i ulazi u vladu kao ministar prosvjete, no kako ne može mijenjati ništa u sustavu uprave i unutarnjem uređenju države, HSS raskida sporazum i početkom 1927. prelazi u opoziciju

HRVATSKA ZAJEDNICA- do izbora za Ustavotvornu skupštinu 1920. smatrala se predstvanikom Hrvatske i Hrvata,

odnosno glavnom hrvatskom strankom koja je kao takva ulazila i u privremnu vladu 1920.- nastala udruživanjem dvije predratne stranke:

1. Starčevićeve stranke prava – glavni pokretač akcije nacionalnog okupljanja u cilju stvaranja jugoslavenske države- na čelu je dr. Ante Pavelić, te dr. Mate Drinković, dr. Matko Laginja- smatra stvaranje j. države krajnjim ciljem svoje stranke i trebala se raspustiti

nakon ratifikacije prvoprosinačkog akta u Hrvatskom saboru (što je spriječio Pribičević)

- to je uzrokovalo povezivanje sa Naprednom demokratskom strankom dr. Ivana Lorkovića u Narodni klub u okviru Privremenog narodnog predstavništva, a kasnije zbog istih stavova o centralizaciji i brisanju povijesnih individualnosti se udružila s tom strankom u Hrvatsku zajednicu

2. Napredne demokratske stranke- na čelu je dr. Ivan Lorković

3. grupe Hrvatsko kolo iz Osijeka- u početku stvaranja države prije izbora 1920. su za unitarizam i monarhiju- kao Hrvatska zajednica je izašla na izbore 1920. kada se pokazalo da je najjača hrvatska

stranka HRSS- u Ustavotvornoj skupštini su za federalizam – napustili Skupštinu- udružili se s HRSS u Hrvatski blok, kada potpuno prihvaćaju Radićevu politiku

republikanizma i ustraju na njoj i kada je Radić napušta, te postaju oštri kritičari Radića- 1924. Hrvatskoj zajednici se pridružio dr. Ante Trumbić (dotada van stranaka)- 1926. su se povezali s disidentima HRSS-a i raspustili svoju stranku i osnovali novu

Hrvatsku federalističku seljačku stranku, koja program temelji na nepriznavanju Vidovdanskog ustava i centralističkog uređenja države

48

HRVATSKA PUČKA STRANKA- okuplja sitno građanstvo i klerikale- u program unosi kršćanska načela kao osnovu javnog života, zalaže se za posebnost hrvatske

nacije- prihvaća jugoslavensku zajednicu, iako je protiv centralizma, sudjeluje u radu Ustavotvorne

skupštine i zahtjeva reviziju ustava i zalaže se za autonomiju općina i kotareva- povezuje se sa Slovenskom ljudskom strankom (isto klerikali)- Radićeva stranka ih potpuno potisnula sa političke scene

HRVATSKA STRANKA PRAVA- korijen joj je predratna Frankova stranka- iako je za jugoslavensku državu, ne slaže se s načinom ujedinjenja i zahtjeva samostalnu

hrvatsku državu po načelu samoodređenja naroda s pozivom na hrvatsko državno pravo- na čelu joj je dr. Vladimir Prebeg, a kasnije dr. Ante Pavelić (poglavnik)- surađuje s HRSS i HZ u Hrvatskom bloku protiv velikosrpske dominacije i centralisističke

politike- unatoč svom programu odvajanja iz jugoslavenske države surađuje s srpskim radikalima

tražeći rješenje hrvatskog pitanja – ta akcija je prekinuta sporazumom Radić-Pašić- nakon raspuštanja Hrvatske zajednice 1926. i osnivanja HFSS – HSP surađuje s njima, te

formira Hrvatski blok, koji je na izborima 1927. dobio samo dva mandata, a ta dva poslanika su nakon atentata na Radića stupili u Seljačko-demokratsku koaliciju 1928.

DEMOKRATSKA STRANKA- osnovana u Sarajevu 1919.- ideolog i osnivač Pribičević, koji je htio prije izbora za Ustavotvornu skupštinu osnovati

jedinstvenu jugoslavensku stranku koja će zastupati unitarnu državu s jedinstvenom centralistički organiziranom upravom na cijelom državnom teritoriju – dok su sve ostale stranke regionalne

- na čelu joj je bio Ljubo Davidović, kojeg je Pribičević namjerno postavio za predsjednika, jer je mislio da će Davidović kao Srbijanac privući više Srba iz Srbije u stranku, nego Pribičević kao prečanski Srbin (prečanski krajevi su oni koji su bili pod austro-ugarskom vlašću)

- Davidović je bio skloniji umjerenijem centralizmu, te se kasnije pokušao povezati s Radićem na ublažavanju centralizma, što je uzrokovalo raskol stranke 1924. i nastanak SDS (jer je Pribičević htio ostvariti svoj program bez obzira na primjenu i najdrastičnijih sredstava)

- DS je ostala srpska stranka, ali ne toliko radikalna

SAMOSTALNA DEMOKRATSKA STRANKA (SDS)- politički predstvanik Srba u Hrvatskoj- na čelu je Svetozar Pribičević- zastupa unitarizam i centralizam- nastala iz Demokratske stranke, kojoj je zapravo ideolog i osnivač Pribičević, a na čelu joj je

bio Ljubo Davidović, koji se pokušao povezati s Radićem na ublažavanju centralizma, što je uzrokovalo raskol stranke i nastanak SDS

- iako je SDS u načelnoj suprotnosti s Radikalnom velikosrpskom strankom, s njom surađuje i stvara Nacionalni blok, koji je 1924/25. formirao 4 vlade tzv. vlade P-P, Pašić-Pribičević

49

- zajedničko NRS i SDS je centralistički sustav utemeljen Vidovdanskim ustavom: Pribičević je smatrao da će centralizam izbrisati nacionalne posebnosti i stvoriti jugoslavensku naciju, dok je Pašiću centralizam služio za ostvarenje velikosrpske dominacije

- Nacionalnom bloku se suprotstavio snažan Opozicijski blok od Demokratske stranke, Slovenske ljudske stranke, Jugoslavenske muslimanske organizacije, a trebao se priključiti i HRSS

- kad je Pašić vidio da ne može pomoću Pribičevića suzbiti utjecaj Radića, pokušao se s njim dogovoriti, što je i uspjelo u ljeto 1925., kada je Pribičević odbačen

- Pribičević (predstavlja veći dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj) tada odlazi u opoziciju i spoznaje da je centralizam kojeg je uporno branio zapravo omogućavao velikosrpsku dominaciju pomoću hrvatskih Srba – te Pribičević osuđuje velikosrpstvo i približava se Stjepanu Radiću

NARODNA RADIKALNA STRANKA ili RADIKALNA STRANKA (RS)

- ishodište joj je djelovanje socijalističkog ideologa Svetozara Markovića- osnovao ju je 1881. Adam Bogosavljević, a glavni ideolog joj je Pera Todorović (obojica

sljedbenici Markovića)- od 1903. do 1914. stalno na vlasti, surađuje s dvorom- na čelu joj je Nikola Pašić do 1926. kada umire, a vodstvo preuzima Aca Stanojević- 1909. raskol u stranci – izdvaja se Samostalna radikalna stranka na čelu s Ljubom

Davidovićem- oslonac joj je srpsko seljaštvo, dok orijentaciju i taktiku vode građanski intelektualci- program joj je proširena Srbija – glavni nositelj velikosrpskog hegemonizma- dominantan položaj u državi osigurala si je Vidovdanskim ustavom, kada je preuzela

komandne pozicije u novoj državi- zbog veličine državnog prostora i stranačke raznolikosti nije moguća relativna većina (a onda

i stvaranje jednostranačke vlade), te RS mora koalirati – no uvijek zardžava ključne resore- u Hrvatskoj RS ima uporište u Kninskoj okolici i Kninu, te u južnodalmatinskim Srbima

SLOVENSKA LJUDSKA STRANKA (SLS)- vodeća u Sloveniji, osnovana 1892. kao Katolička narodna stranka, a 1905. je primenovana u

Slovenska ljudska stranka- program: rješenje slovenskog pitanja unutar Monarhije- 1918. - uključeni u proces nacionalne koncentracije- predsjednik dr. Anton Korošec- nakon uspostave Kraljevine SHS prihvaća novu dinastiju i zalaže se za reviziju Vidodanskog

ustava i autonomiju Slovenije – anticentralistička, napušta Ustavotvornu skupštinu- iako ima autonomistički program sudjeluje u vladama i čak formira Jugoslavensku

radikalnu zajednicu s dijelom Radikalne stranke i bosansko-hercegovačkim muslimanima

JUGOSLAVENSKA MUSLIMANSKA ORGANIZACIJA (JMO)- stranka bosansko-hercegovačkim muslimana (koji nisu priznati kao nacija)- agresivni srpski nacionalizam posebno ugrožava muslimane u istočnoj Bosni, te ih Pribičević

i brani- da bi se obranili osnivaju stranku JMO 1919. u Sarajevu, na čelu joj je dr. Mehmed Spaho- program: autonomija pokrajina u okviru jugoslavenske države s pokrajinskim saborima i

njima odgovornim vladama

50

- stranka utemeljena na vjerskoj opredjeljenosti – zahtjeva osiguranje vjerskih prava muslimana

KOMUNISTIČKA PARTIJA JUGOSLAVIJE- općejugoslavenska, osnovana u Beogradu 1919. kao Socijalistička Radnička Partija

Jugoslavije, a 1920. na kongresu u Vukovaru mijenja ime u KPJ- program: rušenje kapitalističkog poretka i stvaranje Sovjetske Republike Jugoslavije- zastupa unitarizam odnosno za jedinstven jugoslavenski narod, a 1924. prihvaća

višenacionalnost K SHS i traži odcjepljenje po principu prava na samoodređenje naroda- organizira štrajkove, sindikate, atentate, terorističke akcije... 1920 Obznanom zabranjena, a

1921. Zakonom o zaštiti države vrši se kažnjavanje za komunističku djelatnost- od 1928. na čelu joj je Josip Broz Tito, koji uspjeva likvidirati partijske frakcije i uspostaviti

jedinstvo Partije uz podršku Kominterne – a značajan je i Andrija Hebrang

VIDOVDANSKI USTAVUstavotvorna skupština i pripremanje ustava- Privremeno narodno predstavništvo je donjelo izborni zakon koji je utvrdio:

1. tajno, opće (žene, vojnici, policija i suci nemaju pravo glasa) i neposredno pravo glasa

2. šestomjesečni domicil – pravo glasa imaju oni koji borave na nekom mjestu 6 mjeseci

3. na svakoj izbornoj listi mora biti po jedan kvalificirani kandidat (sa fakultetom)4. veličina kotareva: ne manje od 30 000, ali ni veći od 45 000 – omogućilo stvaranje

više kotareva u Srbiji gdje ima manje stanovništva, a time i više predstavnika5. ustav se mora donjeti za dvije godine – u protivnom kralj će raspustiti skupštinu i

raspisati nove izbore- izbori su raspisani za 28. studenoga 1920. Kandidatske liste je postavilo 22 stranke, na

glasanje je izašlo 65% stanovništva (od 2,5 mil), a rezultati su ovakvi:1. Demokratska stranka 922. Radikalna stranka 913. KP J 58 - Obznanom

istjerana4. HRSS 50 - apstinirala5. Zemljoradnička stranka 306. Slovenska ljudska stranka 27 – napustila

skupštinu7. JMO 248. HSP 2 - apstinirala9. HZ - napustila 10. H pučka stranka 1 - napustila 11. Džemijet 12. Slovenska kmetijska stranka 10 419 poslanika (za izglasavanje treba 211 glasova)

- Ustavotvorna skupština je počela s radom 12. prosinca 1920.- prijedloge sa nacrtima ustava su dale sve stranke, ali se raspravljalo samo o onom radikalno-

demokratske vlade koji predlaže centralistički sustav- Hrvatska zajednica: federacija

Hrvatski blok

51

- HRSS: Hrvatska kao neutralna seljačka republika s punim suverenitetom – ušla bi s drugim država u konfederaciju Jugoslaviju

- pred glasanje radikalno-demokratska stranka je morala potkupiti druge stranke da bi dobila natpolovičnu većinu (ne dvotrećinsku kvalificiranu većinu), te je potkupila:

1. JMO – vlada obećala da će novoformirane oblasti u BIH biti unutar granica BIH2. Džemijet – stranka turskih veleposjednika – vlada obećala da neće pri provođenju

agrarne reforme dirati njihove posjede3. Slovenska kmetijska stranka Bogumila Vošnjaka – vada ga imenovala poslanikom

Kraljevine SHS u Pragu- izglasavanje je bilo 28.06.1921. na dan Sv.Vida - za ustav je glasalo 223 poslanika, a protiv

35 uz onih odsutnih 161 (znači 196 ne prihvaća, a 223 da)

Obilježja Vidovdanskog ustava

Nacionalni sastav: kompromis: - nacionalno unitarna država s nacionalnim posebnostima (jer je RS za nacionalne

posebnosti uz srpsku dominaciju, a DS za nacionalni unitarizam)- narod je troimen, odnosno troplemen, a grb se zove srpsko-hrvatsko-slovenski grb

Državno i unutarnje uređenje Kraljevine SHS:- ustavna (jer ima ustav kao temeljni zakon države) parlamentarna (jer ima parlament

kao predstvaničko tijelo) monarhija (jer joj je na čelu kralj i dinastija Karađorđevića po načelu primogeniture)

- centralističko na jedinstvenom teritoriju – ukinute su povijesne pokrajine i uspostavljene oblasti

- oblasti se formiraju na prirodnim, socijalnim i ekonomskim principima i ne smiju imati više od 800 00 stanovnika

Podjela vlasti:1. vrhovni organi su kralj, vlada i Narodna skupština 2. Zakonodavnu vlast ima kralj i Narodna skupština (zakoni koje Skupština donese

stupaju na snagu kad ih kralj potpiše)3. Upravnu vlast ima kralj preko ministarstava i vlade koju stvara skupštinska većina, a

kralj je mora potvrditi4. Sudsku vlast imaju sudovi, koji su nezavisni, ali sude u ime kralja

- u lipnju 1922. kralj je donio Zakon o podjeli države na oblasti – 33 oblasti- Hrvatska je podijeljena na 6 oblasti:

1. Srijemska oblast - Vukovar2. Osječka oblast - Osijek3. Zagrebačka oblast - Zagreb4. Primorsko-krajiška oblast - Karlovac5. Splitska oblast – Split (pripojen joj je otok Krk koji je dotad u sastavu Istre, a ne

Dalmacije)6. Dubrovačka oblast – Dubrovnik (izuzeta je Boka kotorska i sve jugoistočno, te je

pripojeno Zetskoj oblasti odnosno Crnoj Gori)- Međimurje, Kastav i Boka su uzeti Hrvatskoj

HRVATSKA POLITIKA U BORBI PROTIV CENTRALIZMA (od 1921. do 1929.)

OKUPLJANJE HRVATSKE OPORBE U HRVATSKI BLOK (STJEPAN RADIĆ DO 1925.)

52

- Radić nastoji nakon izlaska iz Ustavotvorne skupštine okupiti sve političke snage koje su protiv nametnutog centralizma, te s tim ciljem formira sa Hrvatskom zajednicom i Hrvatskom strankom prava – Hrvatski blok u ime kojeg istupa Stjepan Radić, a u predsjedništvu su i dr. Mate Drinković i dr. Mirko Košutić

- politički iskazi:1. spomenica ili memorandum Hrvatskog bloka “javnom mnijenju civiliziranog

svijeta” početkom 1922. o položaju Hrvatske u međunarodno priznatoj državi, o nametanju centralizma i ustava...

2. sastanci s stranim državnicima i dopisi ministrima vanjskih poslova - Čičerinu, Lloyde Goergeu i Društvu naroda

3. pregovori sa srpskim političarima (čemu se oštro suprostavljala HSP – te ju je Radić izbacio iz HB 1922.)

FEDERALISTIČKI BLOK i MARKOV PROTOKOL

- pred izbore 1923. za Narodnu skupštinu HRSS ide sam na izbore, a HZ ga podupire i ne postavlja svoju kandidatsku listu

- HRSS na izborima 1923. dobiva 69 mandata i 474 000 glasova – izjašnjava se da hoće trajni sporazum sa srpskim narodom s ciljem ostvarivanja republikanskih težnji hrvatskog naroda unutar granica Kraljevine SHS

- nakon izbora 9123. udružuje se u Federalistički blok:1. HRSS 2. Slovenska ljudska stranka Antona Korošeca – slovenski klerikalci3. JMO Mehmeda Spahe - bosanski muslimani

- traže reviziju ustava da bi se obranili od ekonomskog eksploatiranja od strane Beograda- ako Radić dođe u Skupštinu sa svojim blokom, RS neće imati većinu – te dolazi do dogovora

između Pašića i Radića koji se naziva Markov protokol jer ga je u ime RS-a u Zagrebu potpisao Marko Đuričić

- prema protokolu:- radikali su se obavezali da neće provesti najavljenu podjelu zemlje na oblasti prema

ustavu, koja ukida pokrajinsku upravu i dijeli Hrvatsku- zauzvrat Radić će nastaviti s apstinencijom, a time će Radikalna stranka osigurati

homogenu radikalsku vladu i mjesto predsjednika Narodne skupštine za radikalnu stranku (u slučaju krize vlade predsjednik je savjetnik kralja)

RADIĆ U INOZEMSTVU I PRIMJENA OBZNANE NAD HRSS-om- 1923. je Radić otputovao u London odakle je vodio stranku- u veljači 1924. Pašić je ipak počeo primjenjivati novu administrativnu podjelu protivno

Markovom protokolu, te Radić daje punomoć da se poslanici upute u Narodnu skupštinu, što je izazvalo ostavku vlade

- ali tada je došlo i do konačnog raskola između Pribičevića i Davidovića, te Pribičević sa 14 poslanika napušta Demokratsku stranku i formira Samostalnu demokratsku stranku, te spašava Pašića i formira vladu tzv. P-P vladu

- Radić na povratku iz Londona odlazi u Moskvu gdje ga Čičerin nagovorio da učlani HRSS u Seljačku internacionalu (iako će stranka ostati vjerna svom programu i taktici) - što je trebao biti taktični potez dobivanja podrške u inozemstvu, što bi trebalo prisiliti Beograd na popuštanje i sporazum

- u zemlji je došlo do smjene vlade pašić-Pribičevićeve vladom Opozicijskog bloka na čelu s Ljubom Davidovićem u koju je ušla Demokratska stranka, Slovenska ljudska stranka i JMO, a očekivalo se da će i HRSS pristupiti – no kralj nije dao dok se HRSS ne odrekne dijela svog programa, što je HRSS odbio i Davidović je morao podnjeti ostavku vlade

53

- novu vladu ponovo formira Pašić-Pribičević, ali s izbornim mandatom odnosno da pripremi nove skupštinske izbore

- ta vlada je donjela odluku da se Obznana i Zakon o zaštiti države primjeni i na HRSS zbog stupanja u Seljačku internacionalu, te da se zabrani stranka, zborovi, list, konferencije, uhapsi vodstvo stranke... – Stjepan Radić je uhapšen 6.1.1925.

RADIĆEV POLITIČKI ZAOKRET I SPORAZUM S RADIKALIMA- novi izbori su raspisani za 25.02.1925.- vlada je dopustila da HRSS ipak pristupi izborima – Radić rukovodi strankom iz zatvora –

stranka dobila 532 800 glasova i 67 mandata – te kralj Aleksandar se odlučuje sklopiti sporazum s Radićem

- Radić je preko svog nećaka Pavla Radića 27.03.1925. u govoru u Narodnoj skupštini rekao da on i njegova stranka priznaju Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđevića (time su morali iz naziva izbaciti “republikanska” i postaju HSS), te da su spremni na suradnju sa srpskim narodom na sređivanju države

- u srpnju 1925. su nakon niza posjeta i pregovora završeni dogovori između HRSS i RS Aktom o sporazumu Narodne radikalne stranke i Hrvatske seljačke stranke – tako je formirana vlada Narodnog sporazuma u kojoj je HSS dobila 4 resora, a Radić postao ministar prosvjete

SELJAČKO-DEMOKRATSKA KOALICIJA- na sporazum s Radićem radikali su gledali kao na taktiku smirivanja hrvatske opzicije i nisu

se previše trudili izvršiti obećano- u isto vrijeme dolazilo je u RS-u do previranja – diskreditiranje Pašića zbog malverzacija i

korupcije sina Rade zbog čega je Pašić morao odstupiti i vladu je preuzeo voditi Radikal Nikola Uzunović (R-R – radikalsko-radićeva vlada)

- koalicija HSS – RS je službeno raskinuta 1.02.1927. – Radić je pokušao s pozicija vlasti suzbiti srpsku hegemoniju i iznuditi promjene – no kako nije uspio – vratio se u opoziciju

- tako su se u opoziciji našli Radić i Pribičević (već shvatio prave ciljeve Radikalne stranke – velikosrpstvo) suočeni sa zajedničkim neprijateljem: Radikalnom strankom

- prvo je suradnja između HSS i SDS-a ostvarena u Oblasnoj skupštini Primorsko-krajiške oblasti

- Radikali su pokušali protiv ovakove opozicije naći saveznika, ali nije im uspjelo, te su nagovorili Aleksandra da raspiše izbore za 11.09.1927.

- na tim izborima HSS je podbacio – preimenovan je u Narodna seljačka stranka i dobio je 367 570 glasova i 63 mandata, što je bila posljedica sporazuma s radikalima

- vladu su formirali: Davidovićeva Demokratska stranka, Slovenska ljudska stranka i JMO – nestabilna

- nasuprot njoj počinje se formirati široki Blok demokracije u koji bi ušli Davidovićevi Demokrati (dio stranke za to, a dio za sporazum s radikalima), Samostalna demokratska stranka, Zemljoradnička stranka i HSS – na čelu bloka je trebao biti Ljubo Davidović – koji je zbog previranja u svojoj stranci odugovlačio

- tada su se Radić i Pribičević dogovorili 11.11.1927. i prihvatili rezoluciju kojom se osniva Seljačko-demokratska koalicija (SDK) – na čelu su dva predsjednika Radić i Pribičević

- obvezali se da jedan bez drugog ne idu ni u kakvu vladu – program: demokratske promjene u postojećem sustavu u okviru Vidovdanskog ustava (znači poštovanje parlamentarizma prema ustavu i građanskih prava, građanske i financijske odnosno porezne jednakosti)

- iako programatski oprečne stranke (jer Pribičević zastupa nacionalni unutarizam, a Radić hrvatski nacionalni program) imale su zajednički problem – suzbijanje agresivnog velikosrpskog hegemonizma, obje su već surađivale s radikalima i imale negativno iskustvo

54

ATENTAT U SKUPŠTINI- od početka SDK djeluje izrazito borbeno- često se oragniziraju zborovi gdje govore oba predsjednika promičući zajedno politiku borbe

protiv velikosrpskog hegemonizma, ali u početku u okviru Vidovdanskog ustava- no s vremenom dolazi do promjene i oni traže reviziju ustava od veljače 1928. (u koje SDS

nije dao prije dirati) u smislu povećanja opsega oblasti s proširenom autonomijom (Radić kaže da Hrvatska, Slavonija i Dalmacija trebaju biti jedna oblast)

- ta se borba pretvorila u borbu prečanske fronte protiv srbijansko—radikalske fronte- u Narodnoj skupštini Radić je više puta isključen s skupštinskih sjednica jer je prozivao

ministre da ne rade, da su duševno tromi, da upropašćuju narod i državu, da je vlada policijsko-žandarska diktatura hegemonista, pojačana korupcijom i pljačkom...

- početkom lipnja 1928. Radić je u Skupštini ponudio transformaciju Kraljevine u smislu konfederacije od 4 oblasti: Sjeverna Srbija, Stara Srbija sa Makedonijom, Slovenija i Jadransko-podunavska oblast – što je izazvalo oštar otpor velikosrpskih elemenata

- 20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini je izvršen atentat na narodne zastupnike HSS-a – pucao je Puniša Račić, radikal, ubio Pavla Radića, Djuru Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu

POSLJEDICE ATENTATA- SDK je smatrala atentat organiziranom zavjerom i napustila Skupštinu- atentat je na Pribičevića imao veliki utjecaj te je izvršio politički zaokret – traži

ravnopravnost Hrvata u državi, odnosno njihovu povijesnu državnost – prvi put je to iznio kao argument u političkoj borbi (dotada su mu važni samo demokracija i građanska prava)

- nakon atentata Pribičević je vođa SDK-a, ali se i prvi put predstvalja kao vođa prečanskih Srba i odbija biti oruđe u rukama srbijanskih političara

- 1.08.1928. u Zagrebu u zgradi Hrvatskog sabora (tada je zasjedala i Narodna skupština u Beogradu) sastali su se poslanici SDK-a na sastanku kojem je predsjedao dr. Vladko Maček:

1. prihvaćena je rezolucija kojom se definira cilj SDK, a to je “legalnom borbom u parlamentu izboriti promjenu sustava u državi” da bi se ostvarila jednakost i ravnopravnost Hrvatske i svih prečanskih krajeva sa Srbijom

2. budući da u Narodnoj skupštini nema poslanika SDK koji predstavljaju narod prečanskih krajeva – ne priznaje se njen rad i odluke za prečanske krajeve

3. pozivaju se sve političke stranke na suradnju4. izjavljeno je da Hrvatska, Crna Gora i ostale narodne individualnosti se pri ulasku u

novu državu nisu odrekle svoje državne individualnosti u korist bilo koje od ujedinjenih zemalja nego u korist državne zajednice

5. da je atentatom poništeno dosadašnje državno uređenje i da će se povesti borba za novo državno uređenje koje će osigurati ravnopravnost individualiteta

- Radić je potpisao tu rezoluciju na bolesniškom krevetu, ali je 8.08. umro od posljedica ranjavanja

- klubu SDK su pristupili i poslanici Hrvatskog bloka - HFSS Ante Trumbić i HSP Ante Pavelić

- vodstvo HSS-a je preuzeo dr. Vladko Maček

55

HRVATSKA POD REŽIMOM DIKTATURE (od 1929. do 1934.)

USPOSTAVA KRALJEVE DIKTATURE- SDK bojkotira rad Narodne skupštine, ali SDK se nada da će kralj rješiti krizu (zajednički

stav SDS i HSS)- program SDK: rezolucija od 1.08.1928. – borba za preuređenje države na osnovi pune

ravnopravnosti- Koroščeva vlada je dala ostavku i kralj poziva na uobičajene konzultacije šefove stranaka i

grupa, iako već ima rješenje- Maček je na audijenciji tražio uspostavu federacije Hrvatske – znači potpunu promjenu

državnog uređenja- Pribičević je tražio promjenu prema rezoluciji od 1.08.1928.- Radikali su odbili ovakve prijedloge, a Demokratski klub je spreman na pregovore ali odbija

Mačekove prijedloge- kralj izdaje propćenje da se rješenje krize nije moglo nije moglo naći sa stranačkim prvacima,

te da nema mogućnosti za parlamentarno rješenje = 6. siječnja 1929. kralj je proklamirao da ukida parlamentarni sustav i uvodi diktaturu (Šestojanuarska diktatura)

- manifest koji je objavio sadrži program i obilježja kraljevog apsolutizma ili kraljeve diktature koju njime uvodi:

- između kralja i naroda nema posrednika- ustav od 1921. prestaje važiti- raspuštena je Narodna skupština- kralj je jedini zakonodavac, a zakoni se donose kraljevim ukazima- kralj naređuje svim organima vlasti u državi da ga moraju slušati- svi stanovnici države mu se moraju pokoravati

- odmah nakon objavljivanja manifesta objavljeni su pripremljeni zakoni koji su okosnica diktature, kao npr. Zakon o vladi i državnoj upravi – kojim se utvrđuje da je kralj nositelj sve vlasti u zemlji, on određuje predsjednika vlade i sve ministre – novu vladu, formirao je general Petar Živković, dotada zapovjednik kraljeve osobno garde, a preuzeo je i resor ministra unutarnjih poslova. U vladi su politički disidenti iz velikih stranka, politički marginalci

- početkom listopada 199. kralj je donio Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja:

Ime države: Kraljevina JugoslavijaPodjela na devet banovina:

- Dravska – Ljubljana – većina slovensko stanovništvo- Savska – Zagreb – većina hrvatsko stanovništvo- Primorska - Split - većina hrvatsko stanovništvo- Vrbaska – Banja Luka - većina srpsko stanovništvo- Drinska – Sarajevo - većina srpsko stanovništvo- Zetska – Cetinje - većina srpsko stanovništvo- Vardarska – Skopje - većina srpsko stanovništvo- Moravska – Niš - većina srpsko stanovništvo- Dunavska – Novi Sad - većina srpsko stanovništvo

HRVATSKA OPOZICIJA U OTPORU DIKTATURIUspostavom diktature za zabranjene stranke najvažnije je:

- borba za ponovno uspostavljanje parlamentarizma- borba za povratak stranačkog djelovanja- zahtjev za preuređenje države (od prije)

56

NARODNA SKUPŠTINAprema izbornom zakonu bira se samo sa jedne državne liste (onemogućen istup regionalnih stranaka)

zakonski nacrt kojeg NS prihvati kralj mora odobriti – tako ipak kralj odlučuje

SENATima dvije vrste članova:polovicu postavlja kraljpolovica se bira po banovinama i to tako da biraju samo banski vijećnici, načelnici općina unutar banovine -–znači režimski ljudi

VLADAimenuje je kralj i njemu je odgovorna, a ne parlamentu

za kraljeve postupke odgovara vlada, a ne kralj (on je politički neodgovoran)

KRALJ- u njegovim rukama je zakonodavna vlast, uprava i sudstvo, a ne odgovara nikome

Stavovi stranaka prema diktaturi

HSS - Maček se nadao da je kralj preuzimanjem vlasti u svoje ruke napravio upravo ono što mu je Maček i sugerirao i da će sada doći lakše do ostvarenja njegovih zahtjeva odnosno da će kralj preurediti državu i da će time doći do obnove parlamentarnog života (znači najprije preuređenje, onda parlamentarizam)

- Maček ne poduzima nikakve političke akcije protiv režima diktature – vodi politiku čekanja – ne želi zaoštriti situaciju s dvorom od kojeg očekuje rješenje hrvatskog pitanja

SDS - Pribičević ne vjeruje u rješenje krize ovim putem, mada očekuje od kralja prvo preuređenje države, što će nužno dovesti do obnove parlamentarizma

- za akciju, nije kao Maček za čekanje- radio na povezivanju sa srbijanskim strankama na rušenju diktature, ali različitost u redoslijedu

rješavanja pitanja (uređenje države i parlamentarizam) nije mogla dovesti do zajedničke akcije- kad je trebalo doći do završnog dogovora Pribićević je uhapšen i zatvoren, 1931. dobio dozvolu za

izlazak iz države – umro u Pragu 1936.srbijanske stranke isto u opoziciji – žele prije svega obnovu parlamentarnog života, a onda preuređenje državeZajedničko rušenje diktature

OKTROIRANI USTAV

- zapadne zemlje ne odobravaju diktaturu, a i stanje u državi se pogoršalo, te Aleksandar razmišlja o novim oblicima i metodama režima koji je uspostavio 06.01.1929.

- 3. rujna 1931. kralj je objavio da daje novi ustav Kraljevine Jugoslavije – nazvan Oktroirani ustav (jer ga nije donio parlament nego dao kralj)

- Oktroiranim ustavom je otvoreni apsolutizam zamijenjen prikrivenimPrema ustavu:- uspostavljen dvodomni parlament - Narodna skupština i Senat

- odmah po objavljivanju Oktroiranog ustava objavljeni su izbori za 8.11.1931. - nositelj državne liste je predsjednik vlade Petar Živković- glasanje je javno (omogućena kontrola nad biračima)

57

- nakon izbora – izabrani poslanici u Narodnoj skupštini frormiraju poslanički klub pod nazivom Jugoslovenska radikalno seljačka demokracija – to je politička formacija stvorena “odozgo” (i naziv upućuje da je kralj želi okupiti bivše najveće političke stranke DS, HSS i RS), a trebala je poduprijeti dikatatorski režim, sada prikriven ustavom

- to nije bila prava politička stranka do njenog kongresa 20.07.1933. kada je i naziv promijenila u Jugoslavenska nacionalna stranka JNS s programom: osnovne odredbe Oktroiranog ustava, nacionalni unitarizam, centralizam i obrana dinastije Karađorđevića

ZAGREBAČKE PUNKTACIJE- ovakvi izbori naveli su HSS odnosno SDK na akciju- od 5. do 7.11.1932. održan je u Zagrebu sastanak hrvatske opozicije:

1. vodstvo SDK2. dr. Ante Trumbić – predstvanik federalista3. dr. Mile Budak – predstavnik HSP

- rezultat sastanka – prihvaćena rezolucija pod nazivom Zagrebačke punktacije, a ona ističe:1. narodni suverenitet kao nosioc političke vlasti2. seljaštvo je temelj organizacije sveukupnog života3. srbijanska hegemonija djeluje destruktivno na život u državi4. traži se vraćanje na 1918. i uklanjanje te hegemonije5. traži se novo uređenje države, ali se ne precizira kako

- Punktacije nisu dale konkretan prijedlog državnog uređenja, ali donosi dvije bitne stvari:1. rješenje hrvatskog pitanja se traži unutar postojeće države2. ustrojstvo te države mora ovisiti od slobodne volje članova u kojoj se isključuje prevlast

jednog- to je dokument kojim se izriče program širih snaga hrvatske opozicije – definitivno

preuređenje države- nakon Zagrebačkih punktacija uslijedile su i reakcije ostalih stranaka na režim kojima je

zajednički zahtjev uspostava parlamentarizma:1. DS i Ljuba Davidović – neodložno je ukidanje Oktroiranog ustava2. RS i Aca Stanojević – osuđuje diktaturu i centralizam3. JMO – Sarajevske punktacije – za BiH kao zasebnu jedinicu 4. SLS – Ljubljanske punktacije – za slovensku posebnost i ujedinjenje svih Slovenaca

(i onih koji ne žive u K Yu)5. Zemljoradnička stranka – Novosadske punktacije – za ravnopravan položaj

Vojvodine- početkom siječnja 1933. Maček je uhapšen i zatvoren na tri godine zbog davanja izjava

stranim novinarima pri objašnjavanju puktacija – optužen je da je htio “izdvojiti dio iz cjeline kao samostalnu državu” – a Maček je upravo suprotno htio – naći rješenje unutar Jugoslavije

USTAŠKA EMIGRACIJA- nakon uspostave diktature stavovi hrvatske opozicije su se razdijelili:

1. dio hrvatske opozicije je stajao na prihvaćanju jugoslavenskog okvira u smislu Zagrebačkih punktacija

2. ali je diktatura aktivirala i onaj dio hrvatske opozicije koji je rješenje hrvatskog pitanja vidio izvan Jugoslavije – odnosno koji je bio za uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države

- taj dio hrvatske opozicije morao je emigrirati jer je bio za rušenje Jugoslavije – borba je nastavljena u emigraciji

58

- hrvatska emigracija vuče korijene iz HSP, koji je bio jezgra nacionalne koncentracije i nakon uspostave jugoslavenske države trebao se raspustiti, ali nije, jer nije zadovoljan načinom ujedinjenja – te nastavlja borbu za očuvanje hrvatske povijesne individualnosti

- program HSP-a na čelu s predsjednikom dr. Vladimirom Prebegom i tajnikom dr. Ante Pavelićem:

1. republikanizam2. vjernost nauci Ante Starčevića i pozivanje na hrvatsko državno pravo3. ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, uključujući i BiH, u samostalnu i neovisnu

hrvatsku državu- surađuje s HRSS (Radić tada dominira političkim životom Hrvatske) i HZ u Hrvatskom

bloku protiv velikosrpske dominacije i centralističke politike- Radić ih je isključio iz Hrvatskog bloka je r su se protivili sporazumu i dogovoru sa

srbijanskim političarima- unatoč svom programu odvajanja iz jugoslavenske države ipak i sami surađuju s srpskim

radikalima tražeći rješenje hrvatskog pitanja – ta akcija je prekinuta sporazumom Radić-Pašić 1924.

- nakon raspuštanja Hrvatske zajednice 1926. i osnivanja HFSS – HSP surađuje s njima, te formira Hrvatski blok, koji je na izborima 1927. dobio samo dva mandata, a ta dva poslanika (dr. Ante Pavelić je jedan) su nakon atentata na Radića stupili u Seljačko-demokratsku koaliciju 1928.

- HSP je pokrenuo listove Starčević i Kvaternik – koji politički usmjeravaju pravačku omladinu – 1928. Starčević prestaje izlaziti, ali počinje izlaziti Hrvatski domobran, koji otvoreno istupa za ostvarenje hrvatske samostalne države

- nakon diktature stranka prenosi težište djelovanja u emigraciju – Pavelić odlazi u siječnju 1929. u Austriju, gdje se povezuje sa bivšim austrougarskim oficirima oko generala Sarkotića (koji se nisu vratili u zemlju jer ne priznaju jugoslavensku državu)

- u travnju 1929. Pavelić odlazi u Sofiju, gdje zaključuje sporazum o suradnji s ciljem izdvajanja Hrvatske i Makedonije iz Kraljevine Jugoslavije s vođom VMRO-a Vančom Mihailovim – zbog čega ga je jugoslavenski režim osudio na smrt u odsutnosti (i Gustava Perčeca isto)

- Italija postaje glavna baza okupljanja hrvatske emigracije pod imenom “Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret” (jer je Mussolini spreman povezati se s bilo kim na rušenju Jgoslavije koja smeta ostvarenju tal. teritorijalnih aspiracija), ali i u Mađarskoj (koja također želi reviziju Trianona) na Janka pusti kod Nagy Kanisze postoji jedan ustaški kamp kojega je organizirao Gustav Perčec, dok je u Njemačkoj u Berlinu osnovan Ustaški propagandni centar koji pokreće listove Croatia press i Nezavisna država Hrvatska (zabranjene od nacista 1934.)

UHRO – Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija – je službeni naziv od 7.1.1929.Glavni dokumenti UHRO-a:

1. Ustav: razrađuje organizacijsku strukturu - organizirani su kao vojna formacija- zadatak: oružanim ustankom osloboditi Hrvatsku tuđinskog jarma i

uspostaviti samostalnu Hrvatsku- najviši organ organizacije je Glavni ustaški stan, na čelu kojeg je poglavnik

dr. Ante Pavelić- taktika: terorizam, diverzije i atentati

2. Načela hrvatskog ustaškog pokreta – daju program i ideologiju pokreta- cilj: na osnovu hrvatskog povijesnog prava kao temelja hrvatske države

obračunati se s jugoslavenstvom i ostvariti teritorijalni opseg nezavisne države Hrvatske do Drine (znači i BiH)

59

ATENTAT U MARSEILLEU- francuska diplomacija uznemirena vijestima da se kralj Aleksandar namjerava približiti

Njemačkoj, a kralj to čini jer se Francuska i Italija zbližavaju protiv Njemačke – strah ga je, te u Njemačkoj pokušao naći saveznika – poziva kralja na pregovore

- Pavelić se odlučuje na akciju i ima podršku Italije i Mađarske - za vođu atentatora Pavelić određuje Eugena Didu Kvaternika koji je grupu podijelio na dva

dijela: marsejsku i parišku - atentat izveo Vlada-šofer ili Veličko Kerin iz marsejske grupe 9.10.1934., pripadnik VMRO-a, tada instruktor ustašama

- ubijen je kralj, njegova supruga i francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou- svi atentatori su uhvaćeni i osuđeni na doživotnu robiju, osim Kvaternika, a nakon atentata

francuska je policija preko Interpola doznala za pravog organizatora atentata – Ante Pavelića i Eugena Didu Kvaternika, te su osuđeni na smrt u odsutnosti

- talijanska vlada je premjestila ustaške kampove na Lipare – otoke uz sjevernu obalu Sicilije, jer se Italija morala ograditi od atentata – zatvorili Pavelića u Torinu, a i Mađarska je morala smanjiti aktivnosti s ustašama

- na vijest o atentatu u Beogradu na Dedinju je otvorena oporuka kralja Aleksandra: prisutni su knez Pavle, kraljev bratić, predsjednik vlade Nikola Uzunović i zapovjednik kraljeve garde Petar Živković

- u oporuci stoji da do punoljetnosti kraljeva sina Petra državom treba vladati namjesništvo od tri člana:

1. knez Pavle – postao glavna osoba namjesništva2. dr. Radenko Stanković, senator i kraljev liječnik3. dr. Ivo Perović, ban Savske banovine

HRVATSKA POLITIKA U DOBA NAMJESNIŠTVA (od 1935. do 1939.)

SKUPŠTINSKI IZBORI 1935. – STOJADINOVIĆEVA VLADA- knez Pavle se odlučio na promjenu smjera unutarnje politike odnosno ublažavanju

diktatorskog režima – vladu je dao sastaviti Bogoljubu Jeftiću, pustio Mačeka iz zatvora i raspisao nove prijevremene izbore za 5.05.1935.

- na izborima je omogućeno sudjelovanje i ponovno uključivanje stranaka u politički život, koje su se povezale i dale listu Udružene opozicije s nositeljem Vladkom Mačekom (s ciljem obaranja JNS s vlasti, samo tehničko udruživanje,a ne programatski), a čine je SDK, JMO, DS i Zemljoradnička stranka – na izborima je osvojila 38%, a vladina lista nositelja Bogoljuba Jeftića je dobila 60%

- prema izbornom zakonu, lista koja dobije većinu automatski sudjeluje u 3/5 mandata, a ima i pravo sudjelovati u diobi ostalih – tako je vladina lista dobila 303 poslanička mjesta, a opozicijska 67

- knez Pavle se također odlučuje na promjenu političke osnove vladajuće garniture – te umjesto šestojanuarske JNS na vlast dovodi kombinaciju tri bivše vladajuće stranke: RS, Slovensku ljudsku stranku i JMO, koje formiraju vladu na čelu s radikalom dr. Milanom Stojadinovićem, a u vladu ulaze i dr. Anton Korošec i dr. Mehmed Spaho

- uskoro se formira i nova vladajuća stranačka organizacija pod nazivom Jugoslavenska radikalna zajednica JRZ, koja je savez tri stranke s jednim programom i jednim vodstvom – program temelje na unitarno-centralističkoj koncepciji, koja bi rješila i hrvatsko pitanje

- JNS je režimska stranka stvorena odozgo, a JRZ je nastala od tri bivše stranke – što potvrđuje namjeru kneza Pavla da obnovi stranački život

60

- Stojadinovićeva izjava o hrvatskom pitanju zapravo je u suprotnosti s ustavom koji tvrdi da je država nacionalno unitarna, a zapravo nije postojanjem hrvatskog pitanja

- Maček se nada postići dogovor s knezom Pavlom za hrvatsko pitanje- Stojadinović je pokušao ostvariti dogovor s Mačekom i nudio mu 5 ministarstava, nakon čega

bi bili raspisani novi izbori, a promjena ustava bi usljedila nakon 4 godine, kada kralj Petar stupi na prijestolje – Maček odbio

OKUPLJANJE OPOZICIJE - Udružena opozicija prije izbora je bila više tehnčke prirode, a ne programatske, te je svaka od

stranka imala drugačije gledište o rješavanju državne krize - neuspjeh dogovora sa Stojadinovićem naveo je Mačeka na dogovore sa udruženom

opozicijom (sada je u njoj samo DS i ZS, jer je JMO ušla u JRZ)- sporazum tri srpske opozicijske stranke i SDK bio je u Farkašiću kraj Petrinje

- dogovorena je i formirana koncentracijska vlada- vlada bi uz pristanak krune odmah po stupanju na dužnost objavila ukidanje

Oktroiranog ustava, te obajavila izbore za Ustavotvornu skupštinu- Ustavotvorna skupština bi donjela ustav samo pristankom većine Slovenaca,

većine Hrvata i većine Srba- država bi i dalje bila monarhija sa dinastijom Karađorđevića, a do punoljetstva

bi vladalo namjesništvo- knezu Pavlu se nije sviđala odluka o ukidanju Oktroiranog ustava, te nije odobrio provođenje

ovog sporazuma, koje je ovisilo samo o njemu- Maček isto tako nije čvrsto stajao uz tu udruženu opoziciju ne želeći si oslabiti pregovaračke

pozicije kod kneza Pavla

NOVI IZBORI- Stojadinovićev neuspjeh dogovora sa Mačekom, te njegov kurs u vanjskoj politici povezivanja sa Njemačkom i Italijom napuštajući tradicionalni oslonac na Francusku i GB doveli su do:

1. jačanja hrvatske opozicije koja prerasta u jedinstveni hrvatski nacionalni pokret oko Mačeka

2. narastanje nezadovoljstva srbijanske opozicije sa Stojadinovićevim diktatorskim ponašanjem i nedemokratskim metodama

- knez Pavle traži prijevremene izbore – raspisane za 11.12.1938.- na izborima su postavljene tri liste:

1. vladina lista JRZ s nositeljem dr. Milanom Stojadinovićem - 54%2. lista opozicije s nositeljem Vladkom Mačekom (koju čine SDK i srbijanska Udružena

opozicija (DS, RS, ZS i dio JNS s Petrom Živkovićem) - 44%3. lista Zbor s nositeljem Dimitrijem Ljotićem – 1%

- izborni rezultati pokazuju da je vladina lista pala sa 60 na 54%, a HSS i opozicija su porasle sa 38 na 44%

- Stojadinoviću je položaj unatoč pobjedi uzdrman jer je njegova lista dobila manje u Hrvatskoj nego ijedna prijašnja vlada, uz nepostignut dogovor s Mačekom – Pavle ga odlučio maknuti (a i Maček je nastavak pregovora uvjetovao ostavkom Stojadinovića)

- zavjeru protiv Stojadinovića su proveli njegovi dotadašnji saveznici Anton Korošec i Mehmed Spaho – dali su ostavke Stojadinoviću s objašnjenjem da treba što prije doći do sporazuma s Hrvatima – Stojadinović odlazi knezu s prijedlogom novih ministara, ali knez tražio ostavku cijele vlade – Stojadinović shvatio da je to igra za njegovo smjenjivanje – podnio ostavku

- novu vladu je formirao Dragiša Cvetković u veljači 1939.

61

SPORAZUM CVEKOVIĆ-MAČEK- zadatak vlade Dragiše Cvetkovića je sporazum s Hrvatima, a Cvetković je predstavnik

krune u pregovorima (a ne JRZ-a)- Maček je zadovoljan padom vlade Milana Stojadinovića iz više razloga:

1. jer je Stojadinović izbjegavao rješenje hrvatskog pitanja2. petorica ministara u Stojadinovićevoj vladi dala je ostavku zbog neslaganja s vladinom

politikom u hrvatskom pitanju3. promjena vlade usljedila je nakon razgovora Mačeka i kneza Pavla, kada je Maček

odbijao Stojadinovića kao sugovornika, te je njegova smjena znak da knez Pavle otvara put za izvršenje datih obećanja

- u to vrijeme u Evropi dolazi do okupacije Čehoslovačke, talijanska vojska ušla u Albaniju, rat se bliži – opasno je imati nesređene unutarnje prilike – sporazum je hitan

Pregovori su trajali (sveukupno s čekanjem) od travnja do kolovoza 1939.Tok pregovora:- na prvom sastanku 02. travnja 1939. je prihvaćen Mačekov prijedlog sporazuma:

1. utvrditi teritorijalni opseg Hrvatske2. utvrditi poseban položaj Hrvatske s određenim nadležnostima3. formirati vladu nakon potpisivanja sporazuma

- Udružena opozicija protiv ovih pregovora jer smatra da je Maček narušio sporazum iz Farkašića, zauzima stav promatrača

- na drugom sastanku 15. do 27. travnja razgovara se konkretnije o teritoriju buduće hrvatske jedinice – Banovine Hrvatske

1. Cvetković preložio: spajanje Savske i Primorske banovine i grada i kotara Dubrovnika

2. Maček pristao, ali traži i spajanje svih krajeva gdje u većini žive Hrvati, dakle dijelovi Turske Hrvatske odnosno Bosanske krajine i dijelovi Srijema - te je dogovoreno u konačnom tekstu sporazuma 27.04. da će se naknadno ti krajevi pripojiti prema plebiscitu

- taj konačni tekst je trebao knez Pavle prihvatiti, ali on nije odobrio plebiscit – misli se da je to zbog držanja vojnog vrha, koji je smatrao da će takvo izdvajanje Hrvatske kao federativne jedinice oslabiti obrambenu mogućnost zemlje pred nadolazeći rat – te knez Pavle odložio sporazum

- konačni sporazum je potpisan 26. kolovoza 1939. na audijenciji kod kneza Pavla u Brdu kod Kranja, prema prijašnjem tekstu, ali bez odluke o plebiscitu

- Cvetković je podnio ostavku vlade, te je formirana vlada Cvetković-Maček u koju je ušlo 6 predstvanika SDK

- ovaj politički dogovor je stupio na snagu objavljivanjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26.08. – u kojoj se pravno razrađuje dogovoreno

BANOVINA HRVATSKAFormalnopravno stupa na snagu na osnovu: - Uredba o Banovini Hrvatskoj na osnovi čl.116 Oktroiranog ustava (jer su ugroženi javni

interesi i kralj može privremeno, a Banovina je trajna, donjeti bilo kakvu odluku).Uredba određuje:

1. teritorij Banovine Hrvatske: Savska i Primorska banovina te kotarevi u kojima je hrvtaska većina, a to su: Dubrovnik, Travnik, Fojnica, Brčko, Gradačac, Derventa, te Šid i Ilok

2. nadležnosti Banovine su: - poljoprivreda, trgovina, industrija, šume, rudnici, građevinarstvo, socijalna politika i

narodno zdravlje, fizički odgoj, pravda, prosvjeta i unutarnji poslovi

62

- nadležnosti središnjih organa: vojska odnosno obrana, vanjski poslovi, promet, pošta i financije (samo zajedničke)

3. organizacijaBanovina ima zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju:a) zakonodavna vlast: Hrvatski sabor i kralj

- Sabor se bira na tri godine, a zakoni koje Sabor izglasa trebaju stupiti na snagu kad ih potpiše kralj

- zastupnici u sabor se biraju općim, tajnim, jednakim i neposrednim pravom glasa- pored autonomnih banovinskih zakona na teritoriju Banovine vrijede i središnji

zakoni iz domene zajedničkih poslova = dvojako zakonodavstvo- za vrijeme postojanja Banovine nije se sastao Hrvatski sabor

b) upravna vlast: banska vlast na čelu s banom, kojeg imenuje kralj- ban je postao dr. Ivan Šubašić- banska vlast se sastojala od 11 odjela na čelu kojih su predstojnici koje imenuje

ban- upravna vlast Banovine je nezavisna od središnje vlasti- položaj bana Banovine Hrvatske se razlikovao od ostalih banova jer su ovi bili

izvršni organi središnje vlastic) sudska vlast: sudstvo je potpuno samostalno i osim banovinskih nema drugih

sudova niti više instance- autonomija Banovine narušavala je načelo centralizma kao i nacionalnog unitarizma, jer je

Banovina bila federalna jedinica unutar centralistički uređene monarhijePOLITIČKE STRANKE U OPOZICIJI SPORAZUMU CVETKOVIĆ-MAČEK

Protivnici sporazuma kod Srba:1. Demokratska stranka Ljube Davidovića

- jer je izdvojio hrvatsko pitanje iz općeg preuređenja države- jer je protivan sporazumu iz Farkašića između SDK i Udružene opozicije- kao reakcija javlja se politika Velike Srbije s parolom Srbi na okup i za formiranje

treće srpske jedinice2. Radikalna stranka3. Zemljoradnička stranka4. Srpska radikalna stranka Milana Stojadinovića5. Srpski kulturni klub na čelu s Slobodanom Jovanovićem – udruženje intelektualaca

- sporazumom su ugroženi interesi srpskog naroda i Srbije- traži se da se ugroženim Srbima da mogućnost biranja hoće li ostati u Hrvatskoj ili se

priključiti srpskoj jedinici koju treba osnovati

Protivnici sporazuma kod Hrvata:1. dio HSS – smatra da je Hrvatska dobila premalo2. Ustaše – na čelu u zemlji je dr. Mile Budak - zamjeraju Mačeku što je Hrvatsku ostavio u

okviru Jugoslavije i zamjeraju mu da je izdao Nezavisnu Državu Hrvatsku – te šire letke ....

3. KPJ – zamjera mu što se ograničio samo na hrvatsko pitanje i smatra da su sporazum zaključile srpska i hrvatska buržoazija radi zaštite zajedničkih interesa od mogućih revolucionarnih potresa – borit će se protiv njega

HRVATSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU (od 1940. do 1945.)

SLOM KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

63

- pri planiranom napadu na SSSR Balkan je trebao biti područje koje će štititi pozadinu južnog krila istočne fronte od eventualnog bočnog udara savezničkih snaga

- s obzirom na rat koji je Italija započela u Grčkoj neuspješno, trebalo je srediti prilike na Balkanu i vezati Grčku i Jugoslaviju uz sile Osovine

- u veljači 1941. sastali su se Hitler, predsjednik vlade Dragiša Cvetković i ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Marković da bi pregovarali o Hitlerovom prijedlogu da Jugoslavija uđe u Trojni pakt, a kasnije je došao i sam knez Pavle (i Mussolini je to htio)

- za ulazak u Trojni pakt Hitler je ponudio pripajanje Soluna kad njemačke snage slome Grčku- knez Pavle to nije prihvaćao zbog rodbinskih veza sa Grčkom, te je predlagao neutralnost, ali

Hitler je inzistirao, te je knez odlučio posavjetovati se sa savjetnicima u zemlji- 6. ožujka održana je sjednica Krunskog savjeta koja je trebala raspraviti to pitanje –

prisustvovali su joj predsjednik vlade Cvetković, potpredsjednik Maček, ministar Cincar-Marković, ministar i general Pešić, te ministar Vekoslav Kulovec

- Hitler je tražio brz odgovor, te je sjednica od 20. ožujka odlučila da će Jugoslavija pristupiti Trojnom paktu

- Cvetković i Cincar-Marković su otputovali u Beč da bi 25.03.1941. u dvorcu Belvedere potpisali pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu

- no i prije odluke u Beogradu je istodobno tekla akcija da se spriječi potpisivanje pristupa TP – u Bg je boravio izaslanik predsjednika Roosvelta pukovnik Donovan, te od Churchilla poslani agenti britanske obavještajne službe, koji su imali zadatak poduprijeti sve koji se protive tom pristupanju (vojska negoduje zbog namjere države da se poveže sa fašističkim silama)

- 27.03.1941. je izvršen oficirski puč pod vodstvom generala Dušana Simovića, Radoje i Živan Knežević, Bora Mirković – na radiju je kralj Petar II (knez Pavle je na putu u Sloveniju, a proglas u ime kralja čita general Jovović) pročitao proglas kojim on ukida namjesništvo i vladu, a za novu vladu daje mandat generalu Simoviću – vojska je zauzela sva ministarstva, a u Bg su se održavale demonstracije organizirane od KPJ s parolom “Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob”

- kenz Pavle je dobio poziv da se vrati u prijestolnicu, gdje mu je naloženo da napusti zemlju – odlazi u Grčku

- general Simović pozvao Mačeka u svoju vladu, a Maček svoj dolazak uvjetovao poštivanjemsporazuma iz 1939. o Banovini Hrvatskoj, što mu je potvrđeno, te Maček ulazi u Simovićevu vladu (3.04.)

- stav nove vlade prema pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu: 1. Hitler je na vijest o vojnom puču odlučio napasti Jugoslaviju i vojnički je uništiti2. vlada poslala poslanika sa uvjeravanjem da je ovo unutrašnja stvar zemlje i da nova

vlada ostaje kod potpisanog, ali Hitler je već odlučio- 6.04.1941. počela je operacija Pothvat 25 – napad na Jugoslaviju – počela bombardiranjem

Beograda, a zatim prodorom snaga iz Bugarske, Italije, Mađarske i Austrije- kralj Petar i vlada se povukla u unutrašnjost, a onda napustila zemlju (Maček se povukao u

Zagreb, a u vladu je imenovao svog zamjenika dr. Jurja Krnjevića, koji je s vladom emigrirao, kao i ban Šubašić)

- general vojske Radivoje Janković je 17. travnja 1941. u Beogradu potpisao bezuvjetnu kapitulaciju Jugoslavije, a njen teritorij je podijeljen Njemcima, Talijanima, Mađarima i Bugarima

64

USPOSTAVA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

MUSSOLINI i TALIJANI HITLER i NJEMCI

Mussolini podupire ustaše u Italiji zbog teritorijalnih aspiracija na Jadranu – krajnji cilj razbiti Jugoslaviju- iako je u proljeće 1937. sklopio Beogradski sporazum o uređenju međusobnih odnosa It i Yu s klauzulom o sprečavanju djelatnosti ustaša

Hitler je do proljeća 1941. za cijelovitu Jugoslaviju, ali je odlučio razbiti Jugoslaviju kad je izbio oficirski puč

Mussolini poziva dr. Antu Pavelića u nudi mu preuzimanje vlasti u Hrvatskoj, uz zadovoljenje talijanskih pretenzija (istočna obala Jadrana)

istovremeno Hitler planira uspostavu vlasti u Hrvatskoj uz pomoću uporišta u samoj Hrvatskoj – Mačeka i HSS

kad je izvršen puč u Bg – Njemci šalju specijalne opunomoćenike Walter Malletke i Edmund Veesemmayer koji trebaju spriječiti ulazak Mačeka u Simovićevu vladuMaček je odbio Njemce i otputovao u Beograd- Njemci se tada povezuju sa domovinskim ustašama oko

Slavka Kvaternika- kad se njemačke trupe približavaju Zagrebu -

Veesenmayer sa Kvaternikom priprema proglašenje NDH, te nastoje dobiti za to Mačekovu podršku, koju on i daje

- 10. travnja 1941. Slavko Kvaternik je na radio-postaju Zagreb pročitao proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, te Mačekovu izjavu kojom on poziva narod i pristaše da surađuju s novom vladom

- dakle uspostava NDH je usljedila kao rezultat suradnje ustaša iz Zagreba i njemačkih predstavnika, bez Italije

Pavelić tada kreće iz Italije u domovinu – u Delnicama je u razgovoru s Veesenmayerom i Anfuzom dobio njemačku suglasnost da stupi na čelo NDHformalno preuzimanje vlasti slijedi objavom prve hrvatske državne vlade (Pavelić ministar vanjskih poslova, a kasnije samo poglavnik),Slavko Kvaternik ministar obrane i vojske, dr. Mile Budak ministar bogoštovlja i nastave

Njemačka je poslala u Zagreb svoje oponumoćenike Siegfrieda Kaschea i Glaise von Horstenau preko kojih je trebala osigurati njemački utjecaj na ustašku vladu

UTVRĐIVANJE GRANICA NDHGranica s Italijom- odmah po stupanju na vlast Pavelić je uputio zahtjev Hitleru i Mussoliniju da priznaju NDH,

što su obje i učinile, ali u dokumentima o priznanju navedeno je da će se pitanje granica tek rješiti (Italija ima zahtjeva, a Njemačka ne)

Rimski sporazumi 18.05.1941. - sastoje se od tri dokumenta:

1. utvrđuje granicu NDH i Italije – Hrvatskoj pripada podvelebitski dio Hrvatskog primorja i obala od Omiša do Dubrovnika s lukama Metković i Gruž (nemaju vezu s zaleđem)

65

2. utvrđuje obvezu NDH da neće na jadransko-primorskom prostoru držati mornaricu niti podizati vojne objekte

3. utvrđuje politički odnos NDH i Italije – “Italija preuzima jamstvo za političku nezavinost Kraljevine Hrvatske”

- nakon kapitulacije Italije 1943. svi tada Italiji odstupljeni teritoriji ponovo su pripojeni NDH

Granica s Mađarskom- vlada NDH želi priključiti Međimurje, ali mađarski parlament donio odluku pripojenja

Međimurja Mađarskoj 1941.- ovu granicu Pavelić ne priznaje jer nije utvrđena dogovorom

Granica sa Srbijom- odlukom Pavelića uspostavljena – ide do ušća Save u Dunav – uzvodno do ušća Drine, zatim

uzvodno Drinom do ušća Brusnice i odatle straom granicom Srbije i Bosne

USTROJSTVO DRŽAVE I UNUTARNJE STANJEDVIJE KONCEPCIJE O OBNOVI JUGOSLAVIJE UNUTAR JUGOSLAVIJE

- nakon kapitulacije vojske Jugoslavije prestala je postojati država stvorena 1918.- kralj i vlada u emigraciji su prihvaćeni na zapadu kao nositelji kontinuiteta jugoslavenske

države, a politika GB, SAD i SSSR-a je težila obnovi predratne Jugoslavije

1. KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom – hoće obnovu Jugoslavije- od Obznane 1920. KPJ djeluje u ilegali i ima brojne frakcije – dok nije Tito sredio stanje

1937.- u početku istupa protiv velikosrpske hegemonije, te posebnu pozornost posvećuje

nacionalnom pitanju, kao glavnom političkom problemu jugoslavenske države- kao alternativu narodu spram građanskih stranka (za rješenje nacionalnog pitanja) osniva

nacionalne KP u Hrvatskoj (KP H osnovana u Anindolu kraj Samobora 1937.) i Sloveniji, koje nastoji povezati s lijevo orijentiranim građanskim strankama u Narodnu frontu kojoj je cilj antifašizam, borba za rješenje nacionalnog pitanja, za demokratske slobode i poboljšanje teškog gospodarskog stanja – kao integrativno sredstvo nudi ravnopravnost svih naroda izražena parolom “bratstvo i jedinstvo”

- s pozicija klasne borbe konačni cilj je – rušenje postojećeg državnog (odbijanje monarhije) i društvenog poretka (preuzimanje vlasti i uspostavu socijalističkog uređenja)

- nakon sloma Jugoslavije na prvom mjestu je borba za oslobođenje od okupatora i obnova Jugoslavije – što je formulirano na prvom savjetovanju rukovoditelja KPJ kojem rukovodi generalni sekretar KPJ Tito, kada su dane glavne odrednice za pripremu i organiziranje oružane borbe – partizanski rat

- prvi partizanski odred u Hrvatskoj (i uopće na prostoru bivše Jugosalvije) osnovan je u okolici Siska 22.06.1941. (Sisački partizanski odred na čelu s Vladom Janić-Capom), a sutradan je izvršio prvi napad na željezničkoj pruzi između Siska i Blinjskog Kuta

- radi lakšeg rukovođenja oružanom borbom Tito i KPJ prelazi u Beograd- nakon napada Hitlera na SSSR 1941. i stvaranja antifašističke koalicije – Tito procjenjuje

da je to pogodan trenutak za ustanak širih razmjera te poziva narode Jugoslavije na oslobodilačku borbu (NOB)

- da bi se usaglasilo partizansko ratovanje, organizacija jedinica i buduća taktika održan je 26.09.1941. savjetovanje partijskih rukovoditelja partizanskih jedinica u Stolicama – kada su donesene važne odluke za nastavak ratovanja:1. odlučeno je da se Glavni štab pretvori u Vrhovni štab

66

2. da se u pojedinim pokrajinama formiraju glavni štabovi (njih 6 – nagovješteno političko rješenje formiranja 6 republika)

- tako je osnovan Glavni štab Hrvatske na čelu kojeg je Ivan Rukavina, a politički komesar u GŠ H je Marko Orešković – iako je GŠ H povezan s Vrhovnim štabom i Titom on samostalno vodi i planira ratne operacije (za rata je sekretar CK KPH Andrija Hebrang koji nastoji prilagoditi antifašistički pokret specifičnim prilikama u Hrvatskoj – te ga smjenjuju – dolazi Vladimir Bakarić)

- NOP je uspio osloboditi dio Zapadne Srbije gdje se seli Vrhovni štab na čelu s Titom i gdje organizira civilnu vlast

- kako se NOP širio i držao pod kontrolom znatne prostore vrh KPJ je odlučio formirati najviše predstavničko tijelo jugoslavenskih zemalja – tako je u Bihaću potkraj studenog 1942. osnovano Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) s programom stvaranja zajednice ravnopravnih naroda, a zatim se pristupilo formiranju predstvaničkih tijela pojedinih naroda – tako je u Hrvatskoj formirano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) na čelu kojeg je izabran Vladimir Nazor

- nakon kapitulacije Italije 1943. ZAVNOH je donio odluku o sjedinjenju svih hrvatskih krajeva (onih iz Rapallskog ugovora iz 1920. i onih iz Rimskih ugovora 1941.) matici Hrvatskoj

- potkraj studenog 1943. se održala druga sjednica AVNOJ-a u Jajcu:1. na njoj je AVNOJ proglašen vrhovnim zakonodavnim i predstvaničkim

tijelom Jugoslavije2. donesena je odluka o federativnom uređenju Jugoslavije3. izbjegličkoj vladi je oduzeto pravo zakonitosti i zabranjen je povratak kralju u

zemlju4. osnovan je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije koji preuzima ulogu

vlade5. od tada se jugoslavenska država naziva Demokratska Federativna Jugoslavija

(DFJ)- na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u svibnju 1944. u Topuskom potvrđene su odluke

drugog zasjedanja AVNOJ-a i proglašena je Federativna Država Hrvatska kao dio DFJ (tu su postavljeni temelji državnosti Hrvatske u okviru DFJ)

2. četnici na čelu s Dražom Mihailovićem – hoće obnovu Jugoslavije- osnovni program emigrantske vlade je isto tako obnova Jugoslavije, ali i povratak kralja u

zemlju i obnova predratnog državnog i društvenog uređenja- vlada je u emigraciji održala svoju prvu sjednicu u Ateni gdje je glavna rasprava bila o

krivcu za rat:a) srpski ministri optužuju Hrvatsku i “hrvatsku izdaju”b) hrvatski ministri optužuju centralizam, digogodišnju srpsku hegemoniju i političku

nebrigu o vojscic) zajednička izjava je dana: ne priznaje se okupacija zemlje, ističe se kontinuitet

Kraljevine Jugoslavije i nastavljanje rata protiv Njemačke i Italije- izbjeglička vlada se stacionirala u Londonu- četnički pokret podržava monarhiju i centralizam, a nastupa i izrazito antikomunistički –

pred rat mu je na čelu Kosta Milovanović Pečanac (rat ga zatekao na jugu Srbije gdje je ostao) kojega je pukovnik jugoslavenske vojske Draža Mihailović (rat ga zatekao u istočnoj Bosni odakle odlazi na Ravnu goru i tamo udara štab) uspio svladati u sukobu dviju četničkih frakcija (1944. dao strijeljati Pečanca)

- iako je cilj i NOP-a i četnika isti: oslobođenje od okupatora i obnova Jugoslavije razlikuju se po političkom i društvenom ustrojstvu države

67

- Tito i Draža su pokušali pregovarati o koordinaciji akcija protiv okupatora, no postigli samo dogovor o nenapadanju između partizana i četnika, ali četnici su pri njemačkim ofenzivama sudjelovali u napadima na partizane, jer im je i drugi cilj uništenje NOP-a

- od listopada 1941. četnici imaju podršku emigrantske vlade koja ih smatra “jugoslavenskom vojskom u domovini”, a Mihailović je imenovan ministrom vojske u vladi, dobiva čin generala i postaje zamjenik vrhovnog zapovjednika vojske (a to je kralj)

- u Hrvatskoj – četnički pokret je jak u Kninskoj krajini i južnoj Lici- nakon otvaranja fronte u Siciliji – saveznici, koji podupiru četnike – traže od njih da

poduzmu snažnije vojne akcije ne bli vezali njemačke snage i onemogućili njihovo prebacivanje u Evropu – gdje saveznici planiraju otvoriti novu frontu – no četnici zapravo čine suprotno – podupiru talijanske i njemačke snage

- stoga Englezi 1943. na teritorij pod kontrolom NOP-a upućuju vojnu misiju (na čelu misije je general Fitzroy Maclean), koja treba utvrditi stvarno stanje – komisija je utvrdila da je stvarni i jedini borac protiv fašističkih neprijatelja NOP – zaključci ove komisije imali su utjecaj na odluku saveznika na Teheranskoj konferenciji potkraj 1943. da se jugoslavenskim partizanima pruži najveća moguća pomoć u hrani i oružju – čime se NOP tretira kao ratni saveznik, ali nositelj kontinuiteta jugoslavenske državnosti ostaje i dalje kralj i emigrantska vlada (u to vrijeme se održava druga sjednica AVNOJ-a u Jajcu)

HSS U GODINAMA RATA se razdijelila na tri smjera:1. jedna grupa je prišla ustaškom režimu2. druga grupa je prišla NOP-u – kontakte ostvario ing. August Košutić - Božidar Magovac,

Franjo Gaži3. treća grupa na čelu s Mačekom stoji na pozicijama dotadašnje politike sa svojim

predstavnicima u emigrantskoj vladi očekujući pobjedu Zapada

BRITANSKI PLAN KOMPROMISNE POLITIKE- odluke drugog zasjedanja AVNOJ-a izazvale su pozornost saveznika- britanska vlada se odlučila na novu kompromisnu politiku koju potiče sam Churchill – na

osnovu izvještaja Macleana, Churchill je shvatio da će NOP biti možda odlučujući faktor u poslijeratnoj Jugoslaviji, te razrađuje plan povezivanja emigrantske vlade i NOP-a (za što britanska vlada dobila suglasnost i sovjetske vlade)

- za taj plan trebalo je žrtvovati Dražu Mihailovića (ali ne i kralja) što je Britancima taktikom prisile uspjelo, te kralj mandat za sastav nove vlade daje 1.06.1944. dr. Ivanu Šubašiću, ranijem banu Banovine Hrvatske, koji priznaje odluke AVNOJ-a

SPORAZUMI TITO-ŠUBAŠIĆ- Tito je prihvatio Churchillovu inicijativu radi dobivanja izdašnije pomoći saveznika i

poboljšanja odnosa sa njima

1. sastanak se održao sredinom lipnja 1944. na Visu i završio je potpisivanjem Viškog sporazuma:Šubašić se obvezao:

1. sastaviti vladu od političara koji se nisu kompromitirali djelovanjem protiv NOP-a2. glavna dužnost te vlade je organiziranje pomoći NO Vojsci3. vlada će objaviti deklaraciju kojom priznaje tekovine NOB, a posebno odluke drugog

zasjedanja AVNOJ-a, koje utvrđuju federativno uređenje Jugoslavije4. vlada priznaje NOV i maršala Tita, a odriče se četnika i Draže Mihailovića

Tito se obvezao:

68

1. dati izjavu prema kojoj se za vrijeme rata neće poticati pitanje konačnog uređenja JugoslavijeReakcije na sporazum:1. Churchill – nezadovoljan popustljivošću Šubašića, jer je C. očekivao sastavljanje jedinstvene

vlade, kako bi se što prije u Jugoslaviju ubacili emigratski političari, koji bi smanjili ulogu komunista i utrli put drugačijem uređenju Jugoslavije (jer je Crvena armija tada u Rumunjskoj, a Bugarska je kapitulirala, a Titove snage se približavaju Beogradu)

2. HSS - u zemlji: protiv i osporava pravo Šubašiću da u ime HSS-a sklapa sporazume s NOP-om- u emigraciji: rezervirano – jer smatra da su dani preveliki ustupci NOP-u

3. Slovenska ljudska stranka – protiv sporazuma, za obaranje Šubašićeve vlade i borbu protiv NOP-a

4. Četnici – protiv, nazvali ga “antisrpskom koalicijom hrvatskih i komunističkih elemenata”

2. sastanak Tito-Šubašić je bio u Beloj Crkvi, a završio u Beogradu potpisivanjem Beogradskog sporazuma 2.11.1944.

Odluke:- kralj Petar II se neće vraćati u zemlju dok narod o tome ne donese odluku- u njegovoj odsutnosti kraljevsku vlast će obnašati namjesništvo od tri člana (dogovorit će se o

njima Tito i Šubašić)- o konačnom uređenju države odlučit će Ustavotvorna skupština- do tada vrhovno zakonodavno tijelo ostaje AVNOJ- formirat će se jedinstvena vlada od Predstavnika NKOJ i kraljevske vlade koja će raspisati

izbore za Ustavotvornu skupštinu

- Britanija je prigovorila Beogradskom sporazumu to što u AVNOJ-u nema predstavnika drugih građanskih stranaka, te je odlučeno na konferenciji u Jalti u veljači 1945. da u AVNOJ uđu poslanici iz posljednje Narodne skupštine koji se nisu ogriješili o suradnju s okupatorom

- sporazumi Tito-Šubašić otvorili su put međunarodnom priznanju obnovljene Jugoslavije, a da nisu ugrozili prevlast komunista

- na temelju sporazuma Tito-Šubašić formirana je jedinstvena vlada s Titom kao predsjednikom, a Šubašić je bio ministar vanjskih poslova

- uspostavljeno je i Kraljevsko namjesništvo do izbora za Ustavotvornu skupštinu na kojima se kandidirala samo Narodna fronta kao masovna organizacija pod kontrolom KPJ

- na prvom zasjedanju Ustavotvorne skupštine 29.11.1945. ukinuta je monarhija i proglašena republika pod nazivom Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ)

- u siječnju 1946. izglasan je Ustav prema uzoru na Staljinov ustav u SSSR-u iz 1936.- mada je FNRJ bila federativna država to je bilo samo formalno jer je stvarna vlast bila

koncentrirana u saveznim organima i državnom vrhu koji provode politiku Partije- agrarna reforma, konfiskacija imovine, nacionalizacija imovine građana, uvedena planska

privreda, likvidirano privatno vlasništvo, visokim porezima na seoska gospodarstva provedena je kolektivizacija sela – uveden je totalitarizam odnosno patijska država po uzoru na sovjetsku – sa Staljinom sukob 1948. – razlaz Tito-Staljin

- 1950. uvedeno samoupravljanje, a napušteno je državno upravljanje privredom

69