pravnog fakulteta u splitu - pravst.unist.hr · european science foundation standing committe for...

Zbornik radovaPRAVNOG FAKULTETA U SPLITU

ISSN 0584-9063

SPLIT 2012.GOD. 49, BROJ 1 (103)

ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA U SPLITUCOLLECTED PAPERS OF THE LAW FACULTY OF THE UNIVERSITY OF SPLIT

Izdavač / Publisher

Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Domovinskog rata 8, Split

Međunarodno uredništvo / International Editorial Board Law Professor Kenneth S. Gallant

(Director of Clinical Programs University of Idaho Legal Aid Clinic-USA) Law Professor Jan Lopuski

(Law Faculty University of Tourin-Poland) Law Professor Joseph Marko

(Institut Fur Öffentliches Recht Graz-Austria) Law Professor Herwig Roggemann

(Freie Universität Berlin-Deutschland)

Uredništvo / Editorial

prof. dr. sc. Boris Buklijaš, dr. sc. Ines Medić-Musa, prof. dr. sc. Milijan Sesar, doc. dr. sc. Vilma Bulat-Pezelj,

prof. dr. sc. Željko Radić

Glavni i odgovorni urednk / Editor in Chief

prof. dr. sc. Arsen Bačić

Prevoditelj i lektor za engleski jezik/English Language Editor: Tania Blažević, prof.

Lektor: Vini Knežević, prof.

Adresa uredništva: Pravni fakultet u Splitu – Zbornik radova Domovinskog rata 8, 21000 Split

Tel.: 021/393-555 Fax: 021/393597 [email protected]

http://www.pravst.hr/zbornik radova.htm

Časopis izlazi u 4 broja godišnje (cijena broja 100,00 kuna)

Narudžbe slati na adresu uredništva s naznakom „Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu“

Broj žiro-računa: 2330003-1100030638

Naklada 300 primjeraka / Realizacija ASTER - SPLIT

Izdano uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

Tekstovi objavljeni u časopisu referiraju se u bazama podataka: Current Legal Theory, EBSCO,

Google Scholar, Hrčak, Scientific Commons

God. 49 Broj 1 (103) Split, 2012.

ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA U SPLITU

SADRŽAJPRAVNE ZNANOSTI

Dr. sc. Arsen Bačić, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u SplituEuropean Science Foundation Standing Committe for Social Sciences Member Ustav Republike Hrvatske i najviše vrednote ustavnog poretka............................................................................................................................... 1

Dr. sc. Duško Lozina, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u SplituDr. sc. Mirko Klarić, docent Pravnog fakulteta Sveučilišta u SplituJavna uprava suvremene države u promijenjenim okolnostima............................................................................................................................. 23

Dr.sc. Marinko Đ. Učur, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u RijeciKonvencija međunarodne Organizacije rada br. 185. o identifikacijskim ispravama pomoraca (2003.)............................................................................................................................. 39

Dr. sc. Mato Palić, Sveučilište J.J. Strossmayera, asistent Pravnog fakulteta u OsijekuUčinci primjene razmjernog izbornog sustava u Republici Hrvatskoj............................................................................................................................. 49

Dr. sc. Marija Pospišil, North of England P&I, Hong KongSomalsko piratstvo – od vojnopomorskih operacija do naoružavanja brodova............................................................................................................................. 59

Dr. sc. Ratko Brnabić, asistent Pravnog fakulteta Sveučilišta u SplituPravo ugovornih strana na odgodu ispunjenja obveze i pravo prodavatelja na zaustavljanje robe u prijevozu prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe.............................................................................................................................97

Mr. sc. Željka Primorac, asistentica Pravnog fakulteta Sveučilišta u SplituMia Šarić, studentica Pravnog fakulteta Sveučilišta u SplituRepatrijacija pomoraca prema odredbama zakona o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika iz 2011. god............................................................................................................................ 123

I

II

Mr.sc. Dejan Bodul, asistent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci; Vanja Smokvina, asistent Pravnog fakulteta Sveučilišta u RijeciIzazovi socijalne države u uvođenju osobnog bankrota - neka komparativa iskustva i potencijalni problemi........................................................................................................................... 139

Mr. sc. Dinka Šago, znanstvena novakinja Pravnog fakulteta u SplituNeki aspekti prava odvjetnika kao punomoćnika u parničnom postupku...........................................................................................................................167

Siniša Škarica, odvjetnikPretraga doma u europskim kaznenim postupcima........................................................................................................................... 189

PRIKAZI

Social and cultural implications multiculturalism / implications sociales et culturelles du multiculturalisme, (ur. Matas G. & Kostadinov B.), Filozofski fakultet u Splitu i Hrvatsko-kanadsko akademsko društvo, Zagreb, 2011. Migration, globalization, hibridity: Canadian and Croatian experiences / migration, globalisation, Hybridite: Experiences canadiennes et Croates (ur. Matas G. & Kostadinov B.), Filozofski fakultet u Splitu i Hrvatsko-kanadsko akademsko društvo, Zagreb, 2011.Prikazao: doc. dr. sc. Petar Bačić ...................................................................... 223

Teorija zajedničkog zločinačkog pothvata i međunarodno kazneno pravo-izazovi i kontroverze, Urednici: prof. dr. sc. Davor Derenčinović i prof. emerit. dr. sc. Željko HorvatićAkademija pravnih znanosti Hrvatske, studeni 2011., str. 253.Prikazao: Ivan Vukušić, znanstveni novak .......................................................227

Snježana Vasiljević: Slično i različito - Diskriminacija u Europskoj uniji i Republici HrvatskojTIMpress, Zagreb 2011., str. 269.Prikazala: Mia Bašić, studentica III. godine ..................................................... 231

CONTENTLEGAL PAPERS

Dr. sc. Arsen Bačić, Law professor, University of Split, School of Law, ESF Standing Committe for Social Sciences MemberConstitution of the Republic of Croatia and the highest values............................................................................................................................... 1

Dr. sc. Duško Lozina, Law Professor, University of Splitu, School of LawDr. sc. Mirko Klarić, Law Lecturer, University of Splitu, School of LawA contemporary Public Administration in changed circumstances............................................................................................................................. 23

Dr. sc. Marinko Đ. Učur, Law professor, University of Rijeka, School of LawInternational Labour Organisation’s Convention no. 185 on sailors’ identification documents (2003)............................................................................................................................. 39

Dr. sc. Mato Palić, University of Osijek, Faculty of LawEffects of the application of the proportional election system in the Republic of Croatia............................................................................................................................. 49

Dr. sc. Marija Pospišil, North of England P&I, Hong KongSomali Piracy – From International Naval Operations to Armament of Merchant Ships............................................................................................................................. 59

Dr. sc. Ratko Brnabić, assistant, University of Split Faculty of LawContractual parties’ right to postpone obligations and the seller’s right to stop goods being transported according to the United Nations’ Convention on Contracts for the International Sale of Goods.............................................................................................................................97

Željka Primorac, LL.B. Law assistant, University of Splitu, School of LawMia Šarić, Law student, University of Splitu, School of LawRepatriation of sailors according to the Maritime Legislation Amendment Act of 2011........................................................................................................................... 123

III

God. 49 Broj 1 (103) Split, 2012.

ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA U SPLITU

IV

Mr. sc. Dejan Bodul, assistant, University of Rijeka, School of Law; Vanja Smokvina, assistant University of Rijeka, School of LawChallenges of a welfare state in introducing personal bankruptcy - some comparative experiences and potential problems........................................................................................................................... 139

Mr sc. Dinka Šago, assistant, University of Splitu, School of LawSome aspects of lawyer rights as proxy in legal proceedings...........................................................................................................................167

Siniša Škarica, LawyerHome search in european criminal procedures ........................................................................................................................... 189

REVIEWS

Social and cultural implications multiculturalism / implications sociales et culturelles du multiculturalisme, (ur. Matas G. & Kostadinov B.), Filozofski fakultet u Splitu i Hrvatsko-kanadsko akademsko društvo, Zagreb, 2011., Migration, globalization, hibridity: Canadian and Croatian experiences / migration, globalisation, Hybridite: Experiences canadiennes et Croates (ur. Matas G. & Kostadinov B.), Filozofski fakultet u Splitu i Hrvatsko-kanadsko akademsko društvo, Zagreb, 2011.Reviewed by: doc. dr. sc. Petar Bačić ............................................................... 223

Teorija zajedničkog zločinačkog pothvata i međunarodno kazneno pravo-izazovi i kontroverze, Ed: prof. dr. sc. Davor Derenčinović & prof. emerit. dr. sc. Željko Horvatić:Akademija pravnih znanosti Hrvatske, studeni 2011., str. 253.Reviewed by: Ivan Vukušić, assistant ..............................................................227

Snježana Vasiljević: Slično i različito - Diskriminacija u Europskoj uniji i Republici HrvatskojTIMpress, Zagreb 2011., str. 269.Reviewed by: Mia Bašić, law student ............................................................... 231

PRAVNE ZNANOSTI

1

Prof. dr. sc. Arsen Bačić: Ustav Republike Hrvatske i najviše vrednote ustavnog poretka Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 1.-21.

Prof. dr. sc. Arsen BačićEuropean Science Foundation Standing Committe for Social Sciences Member

Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu

USTAV REPUBLIKE HRVATSKE I NAJVIŠE VREDNOTE USTAVNOG PORETKA

UDK: 342 (457.5)Izvorni znanstveni radPrimljeno: 1.10.2011.

Ustavne vrednote su kao ekstenzije javnog razuma (public reason) na odlučujući način odredile razvitak, prirodu i život klasične i suvremene ustavnosti. Pozicionirane kao “ustavne suštine’’ (constitutional essentials) s integrativnom funkcijom one ne prestaju biti predmetom ekstenzivnog i ostrašćenog tumačenja. U tekstu autor iznosi i razmatra vezu između konstitucionalizma i ustavnih vrednota uz prethodne nužne napomene koje se tiču osnovnih pitanja o vrednotama, njihovom značaju u razvitku komparativnog konstitucionalizma, te posebno o njihovom mjestu, ulozi i smislu njihovog postojanja u kontekstu suvremenog transnacionalnog i nacionalnog ustavnog prava.

Ključne riječi: ustavne vrednote, konstitucionalizam, Ustav Republike Hrvatske

*O Adeimante, mi sada nismo pjesnici, ni ti ni ja, nego osnivači države.

A osnivači sami ne moraju pjevati pjesme, ali moraju poznavati osnovne principe kojih se pridržavaju pjesnici kad pjevaju i ne smiju dopustiti da se radi mimo njih.

Platon, DRŽAVA, Knj. II, 379.

1. Uvodna napomena. Jedna od najuočljivijih karakteristika razvoja europskih novih demokracija koje su početkom devedesetih godina 20. stoljeća započele s odbacivanjem socijalizma, a prihvatili kapitalizam (“ma što isti značio’’) bila je više nego očigledna inspiracija demokratskom i ustavnom iskustvu zapadnih demokracija. Polazilo se je od toga da se novi društveni poredak može graditi jedino na temelju vrednota koje priznaju i poznaju demokratske zemlje.1 To hitro odbacivanje “starih i prevaziđenih’’ vrednota i

1 U tekstu koristimo termin vrednote jer tako postupa hrvatski ustavotvorac. U svakodnevom govoru vrednòta označuje “temeljna uvjerenja i stavove na kojima počiva društvo ili djelatnost javnog ili tajnog udruženja’’. Usp. V. Anić, RJEČNIK HRVATSKOG JEZIKA, Novi Liber, Zagreb 1998., str. 1317. U komparativnom ustavnom pravu ustavne vrednote (constitutional values ili principes à valeur constituitionnelle) dobivaju, odnosno imaju posebno značenje. Usp. W.K., Kelley, INCULCATING CONSTITUTIONAL VALUES, Constitutional Commentary, Spring 98. Vol. 15, Issue 1, p. 161; E. Kūris, ON THE UNIVERSALITY OF CONSTITUTIONAL VALUES (WITH REFERENCE TO THE CONSTITUTIONAL JURISPRUDENCE OF THE CENTRAL AND EAST EUROPEAN COUNTRIES, AND ECHR CASE-LAW), http://www.lrkt.lt/Pranesimai /kalbos/turkija.doc.; J. Bell,


2

euforiju novih ustavotvoraca postkomunističkih zemalja u potrazi za ‘‘novim i boljim’’ vrednotama svojedobno je najbolje opisao i okarakterizirao Vaclav Havel u intervjuu književnom magazinu New York Review of Books. U tome je razgovoru između ostaloga češki književnik i državnik govorio o tome da se u zemljama bivšeg socijalizma snažno osjeća potreba ponovnog pronalaska izgubljenog raja: The lost paradise was to be rediscovered.2 Mantra je bila: Sve je staro “prokleto’’, “dobro’’ je preko horizonta. Treba nama preko rijeke. Među prvima se je, u tome valu širenja novih ustava na konstitucionalizaciju vrednota kao – “trajnih vjerovanja koja utječu na naš izbor između dostupnih sredstava ili ciljeva’’3, odlučila Republika Hrvatska (1990.)4. Iza nje slijedili su Rumunija (1991.)5 Bugarska (1991.)6 Makedonija (1992.)7, Ruska federacija (1993.)8, zatim Poljska (1997.)9 itd. U najvećem broju slučajeva ovi su ustavni dokumenti izričito

FRENCH CONSTITUTIONAL LAW, Oxford 1992, p. 65 et passim. Šira verzija ovog teksta objavljena je u knjizi DVADESETA OBLJETNICA USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE, HAZU, (Modernizacija prava, Knjiga 12, ur. Arsen Bačić), HAZU, Zagreb 2011., str. 1-488. pod naslovom MJESTO I ULOGA USTAVNIH VREDNOTA U DEMOKRATSKOM KONSTITUCIONALIZMU, str. 119.-165.

2 V. Havel, PARADISE LOST, New York Review of Books, April 9, cit. pr. J. Priban, RECONSTITUTING PARADISE LOST: THE TEMPORAL DIMENSION OF POSTCOMMUNIST CONSTITUTION-MAKING, p. 11, http://www.law.berkeley.edu/institutes/csls/ Priban%20paper.doc

3 K. Kernaghan, INTEGRATING VALUES INTO PUBLIC SCIENCE: THE VALUE STATE AS CENTERPIECE, Public Administration Review, 2003, p. 711

4 “Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. (Čl. 3. USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE) Te su vrednote postale ‘’temelj za tumačenje Ustava’’ tek nakon ustavnih promjena 2000. godine.

5 “Romania is a democratic and social State governed by the rule of law, in which human dignity, the citizens’ rights and freedoms, the free development of human personality, justice and political pluralism represent supreme values and shall be guaranteed’’. (Art. 1.3, CONSTITUTION OF ROMANIA 1991).

6 “We, the Members of the Seventh Grand National Assembly, guided by our desire to express the will of the people of Bulgaria, by pledging our loyalty to the universal human values of liberty, peace, humanism, equality, justice and tolerance; by elevating as the uppermost principle the rights, dignity and security of the individual; in awareness of our irrevocable duty to guard the national and state integrity of Bulgaria, hereby promulgate our resolve to create a democratic, law-governed and social state, by establishing this Constitution’’. (PREAMBLE, BULGARIA CONSTITUTION 1991)

7 “The fundamental values of the constitutional order of the Republic of Macedonia are: - the basic freedoms and rights of the individual and citizen, recognised in international law and set down in the Constitution; - the free expression of national identity; - the rule of law; - the division of state powers into legislative, executive and judicial; - the legal protection of property; - the freedom of the market and entrepreneurship; - humanism, social justice and solidarity; - local self-government; - proper urban and rural planning to promote a congenial human environment, as well as ecological protection and development; and - respect for the generally accepted norms of international law. Anything that is not prohibited by the Constitution or by law is permitted in the Republic of Macedonia.(Čl. 8. REPUBLIC OF MACEDONIA CONSTITUTION, 1992, Art. 8.).

8 “Man, his rights and freedoms shall be the supreme value. It shall be a duty of the state to recognize, respect and protect the rights and liberties of man and citizen’’.(RUSSIA CONSTITUTION, 1993, Art. 2)

9 “Having regard for the existence and future of our Homeland, Which recovered, in 1989, the possibility of a sovereign and democratic determination of its fate, We, the Polish Nation - all citizens of the Republic, Both those who believe in God as the source of truth, justice, good and beauty, As well as those not sharing such faith but respecting those universal values as arising from other sources,.... Beholden to our ancestors for their labours, their struggle for independence achieved at great sacrifice, for our culture rooted in the Christian heritage of the Nation and in universal human values...’’ (1997.,


3

sadržavali izraz ‘‘temeljne’’ (fundamental), ‘‘najviše’’ (supreme) vrednote itd. Potraga za vrednotama demokratske ustavnosti u ovom krugu zemalja izgleda još nije završena. Na to nam, među posljednjim primjerima, ukazuje npr. Ustav Republike Srbije koji se je tijekom promjena iz 2006. godine između ostaloga izričito pozivao na europske ‘‘principe i vrednote’’.10

U ovom tekstu se govori o vezi između konstitucionalizma, principa i vrednota uz prethodne nužne napomene koje se tiču osnovnih pitanja o vrednotama općenito, o njihovom značaju u razvitku komparativnog konstitucionalizma, te posebno o njihovom mjestu, ulozi i smislu njihovog postojanja u suvremenom transnacionalnom i nacionalnom ustavnom pravu. Zanimljivo je pitanje čemu dati prioritet: principima ili vrednotama? Prethode li principi vrednotama i obrnuto, ili su zapravo principi isto što i vrednote? Ima li još uvijek mjesta za vrline u pravilima igre modernog konstitucionalizma ? Kakav je ustvari odnos imeđu vrlina, vrednota i principa? Na posljetku je li tema ustavnih vrednota samo još jedna marginalija u nekritičnom i euforičnom procesu migracije ideja suvremenog konstitucionalizma ili živa potreba da se dade kakav-takav mogući odgovor koji bi bio prilog pro ili contra argumentacije već glasovite i klasične teze velikog suca Oliver Wendell Holmesa o “praznom ustavu’’ po kojoj bilo koji princip emanira izvan, a ne unutar Ustava.11 Namjera je ovog teksta da in brevis ocrta konture teme ustavnih vrednota o kojoj se dugo i različito raspravljalo i koju su problematiku svojim doprinosima obogatili koliko klasični toliko i moderni pravni pisci i ustavotvorci. 12

CONSTITUTION OF POLAND, PREAMBLE)10 “Republic of Serbia is a state of Serbian people and all citizens who live in it, based on the rule

of law and social justice, principles of civil democracy, human and minority rights and freedoms, and commitment to European principles and values’’. (Art. 1. USTAV REPUBLIKE SRBIJE 2006).

11 Usp. THE MIGRATION OF CONSTITUTIONAL IDEAS Edited by Sujit Choudhry, University of Toronto, 2007; N. Walker, THE MIGRATION OF CONSTITUTIONAL IDEAS AND THE MIGRATION OF THE CONSTITUTIONAL IDEA: THE CASE OF THE EU, EUI Law Working Paper No. 2005-04 ; http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=837106; T.A. Bowden, JUSTICE HOLMES AND THE EMPTY CONSTITUTION, The Objective Standard, Vol. 4, No. 2

12 Riječ je zapravo o klasičnom filozofskom problemu “prvih principa’’ na kojemu se u ovome tekstu nema potrebe ekstenzivno zadržavati, (općenito o prvim principima usp. npr. R. Descartes, THE PRINCIPLES OF PHILOSOPHY, http://www.pdfbooks.co.za/library/RENE_ DESCARTES/RENE_DESCARTES-THE_PRINCIPLES_OF_PHILOSOPHY_mobile.pdf ). U ovome je tekstu prva svrha identificirati principe koji mogu biti ili jesu osnova “generalnog’’ ili “globalnog’’ ustavnog prava. Razlika između generalnog (općeg), komparativnog i partikularnog ustavnog prava sadrži i stanovitu razliku između principa i vrednota. O svojevrsnoj obnovi interesa za problematiku principa-vrednota itd. svjedoči i činjenica da je problematici principa posvećen VIII. Kongres IACL-a (WHY PRINCIPLES MATTER?, Mexico City, 6-10 December 2010. Osnovna teza i pitanja koja su postavljena sudionicima tiče se sljedećeg: “Principles increasingly have a prominent place in constitutional law and constitutional discourse. Principles can be defined at a very abstract level but also applied in a very specific context. Often principles are referred to as norms that are valid within a normative system as a whole, rather than characterized by a specific scope of application. Hence, they can be identified in all normative systems, including in law, morality, theology etc. How can principles be distinguished from other types of norms, or from empirical statements that are relevant for the application of norms? What is the relationship between principles, values, rules, policies and facts? What can lawyers learn from philosophers about the nature of principles and the methods of resolving conflicts or tensions between them?’’ http://www.iacl-aidc.org/downloads/ Mexico_World_ Congress_ programme_ en.pdf


4

2. Načelno o pojmovima vrlina, princip i vrednota: sličnosti i razlike. Novija literatura ustavne teorije i komparativnog ustavnog prava reflektira široke preokupacije i ciljeve komparativnog konstitucionalizma. U njenim su okvirima posebno uočljivi doprinosi onih pisaca koji su zaokupljeni traženjem zajedničkih temelja državnopravnog poretka prihvatljivih koncepcijama suvremene ustavne demokracije zapadnoga tipa. U tome se poduhvatu ističu zapravo dva tipa rješenja. Prvi tip traži zaobilaženje neslaganja o fundamentalnim koncepcijama i fokusiranje na principe “srednje razine’’ (npr. temeljne slobode) ili uže definirana pravila s kojima se – uz dužne razlike u tumačenjima - mogu složiti sve pristaše liberalno-demokratske ustavnosti. Drugi tip počiva na promišljenom modelu demokratske politike i dubokim neslaganjima o procesuiranju temeljnih vrednota u legalne norme koje bi za sve bile razumne ili dovoljno prihvatljive. Međutim, nijedno od tih rješenja nije potpuno. To zato jer prvo rješenje osigurava jedino krhki dogovor o vrlo apstraktnim principima koji se kao takvi mogu naći u deklaracijama o pravima, dok se mnogo toga bitnoga ostavlja tumačenjima pristranih koncepcija pravednosti. Drugo rješenje pak ne može izbjeći implikaciji da je stranka - nakon svega što je učinjeno i rečeno – čija temeljna vjerovanja dijeli većina građana ta ista vjerovanja nameće i onima koje u svoja vjerovanja nije uvjerila i koji pritom odbijaju argument da takvo odbijanje ne može biti razumljivo. Zapravo o tome i govori ono što se općenito naziva “prihvaćanje fundamentalnog neslaganja’’.13 Tim je neslaganjem svakako obilježena i problematika ustavnih vrednota.

3. Općenito o pitanju vrednota. Pitanjem vrednota najustrajnije se bavi filozofija prava koja s pravnom teorijom već dugo pokušava dati nova i uvjerljiva objašnjenja o prirodi i smislu prava. Razlog toga svakako treba tražiti u dilemama personalnog i socijalnog karaktera koje čovjek otvara tijekom vlastite evolucije nužno uokvirene povijesnom pojavom države i društva. U toj potrazi za “pravim putem’’ vrednote se pojavljuju kao temeljne kvalitete koje kao nesvodivi minimum života bez rezerve prihvaćaju svi civilizirani narodi.

U najopćenitijem smislu pojam “vrednote’’ primjenjuje se na sve one objekte koji su vrijedni ljudskog zanimanja, a postoje u prostoru moralnog, estetskog, ekonomskog ili religijskog. Tako se vrednota tiče ideala, motiva, sentimenta, te djelovanja u određenom kontekstu. Prvo pitanje u teoriji o vrednotama – napominje R. Scruton – je ono koje se tiče objektivnosti moralne prosudbe o vrednoti, odnosno one prosudbe koja kaže što je dobro, ispravno ili čestito. U ordinarnoj filozofskoj uporabi postoje dvije vrste takvih prosudbi: (I.) prosudbe o izvrsnosti, dobroti ili unutarnjoj poželjnosti određenog stanja stvari ili o vrlini karaktera, motiva koji je vrijedan divljenja; (II.) prosudbe o obligaciji, ispravnosti ili pogrešnosti određene

13 U prvu se grupu prema A. Brudneru mogu ubrojiti J. Rawls, POLITICAL LIBERALISM, New York, 1993; C. Sunstein, ONE CASE AT A TIME: JUDICIAL MINIMALISM ON THE SUPREME COURT, Harvard University Press, cambridge 1999; u drugu J. Habermas, BETWEEN FACTS AND NORMS, MIT Press, 1998, J.H. Ely, DEMOCRACY AND DISTRUST, harvard University Press, 1980; usp. A. Brudner, CONSTITUTIONAL GOODS , Oxford University Press, Oxford 2004, p. ix et passim


5

radnje, dužnosti, onoga što bi se trebalo učiniti, itd. Pojam vrijedonosne prosudbe ponekad se rezervira za tip (I.) kako bi se odvojilo ono za koje se prosuđuje da ima različitu logičku strukturu “dobrog’’ i “trebanja’’. Tip (II.) ponekad se uzima da je primaran, budući da on eksplicitno zahvaća normativni element koji je već implicitan u tipu (I.). Na ovome tragu filozofsko se pitanje može, dakle izraziti na sljedeći način: jesu li takve vrijedonosne prosudbe puki izrazi preferencija koji su zaogrnuti jezikom koji istiskuje konkurenciju drugih, ili takve prosudbe mogu biti objektivne tako da obvezuju sve one koji ih razumiju?

U okvirima navedene percepcije teorije o objektivnim vrijedonosnim prosudbama mogu se podijeliti na dvije grupe: (a) prva se naziva “realističkom’’ jer u njoj vrijedonosne prosudbe, kao svaka druga prosudba u indikativnom obliku, opisuju realnost pa su one istinite ili lažne prema tome korespondiraju li one sa stvarnošću ili ne; (b) drugu grupu čine teorije praktičnog razuma koje poriču prosudbe iz prve grupe. Tako npr. pogledi Immanuela Kanta mogu biti primjer za prvu grupu (b), određeni tipovi utilitarizma mogli bi predstavljati tip (a) dok bi Aristotelova teorija o vrlinama sadržavala mješavinu jednog i drugog.14

Imajući u vidu netom postavljene dileme o vrednotama, njihovu složenost i važnost za čovjeka ne treba nas čuditi što se u raspravama vrednote počesto nazivaju “pozornicom prava’’.15 Ako se motivacije subjekata i aktera egzistencijalnog procesa najbolje otkrivaju na pozornici života tako je i s vrednotama na pozornici prava kao sastavnog i neodvojivog dijela cjelovitog konteksta ljudskog života, njegovih potreba, ciljeva i znanja. Vrednote su motivirajuća snaga ljudskih radnji, one su – kako to npr. zaključuje A. Rand – “nužnost njegovog opstanka, kako psihološkog tako i fizičkog’’.16 Vrednote su jedino što na fundamentalnoj razini omogućuje i unapređuje njegovu egzistenciju. Moguća međusobna konfliktnost ljudskih vrednota ukazuje na svekoliku dramatičnost življenja. Društvo pravi izbor između konfliktnih vrednota pa imperativ postaje izabrana vrednota. Pravni su filozofi u nastojanju da dadu univerzalnu definiciju prava koja bi bilo slobodna od bilo koje partikularne vrednote koristili jedan od dva puta. Ili su oblikovali ideološka stajališta ili su kao alternativu prezentirali puke obrise (formalne ili analitičke) strukture koja bi, lišena sadržaja vrednota, osiguravala uporabljivost takvih definicija.

Dakako, u svakoj je društvenoj sredini legitimacijski diskurs o vrednotama izvanredno složen proces. Sva društva karakterizira pluralitet vrednota, mnoge od njih se nalaze u međusobnom konfliktu ili se primjenjuju samo pod određenim uvjetima, štoviše te se vrednote tijekom vremena mijenjaju, dobijajući ili gubeći na svom značaju. U tom smislu kada vlast konstruira legitimacijski diskurs pozivanje na vrednote uvijek ima karakter “selektivne aktivizacije’’. Njome se omogućuje fokusiranje na posebnu vrednotu unutar ograničenog repertoara vrednota o kojima

14 R. Scruton, A DICTIONARY OF POLITICAL THOUGHT, London 1982, p.. 482.48315 S. P. Sinha, WHAT IS LAW-THE DIFFERING THEORIES OF JURISPRUDENCE,

New York, 1989, p. 21916 A. Rand, THE VOICE OF REASON, 1989, p. 102


6

se u određenom trenutku vodi dijalog. Društva se dalje razlikuju i po stupnju normativne integracije jer se u nekim društvima – gdje postoji nekoliko rivalnih normativnih orijentacija od kojih svaka dominira u određeno vrijeme - nastoji postići širi sporazum o normama i vrednotama koje bi jednom području odgovarali više od nekih drugih. Otuda proizlazi da što je šira normativna integracija to je za vladu koja se poziva na specifične vrednote manje strateških mogućnosti izbora.

Razgovor o vrednotama razlikuje se od zemlje do zemlje. Ta se posebnost ne odnosi samo na raspon vrednota na koje se poziva već i na njihovu konstrukciju i fokusiranost. Na potonje utječe i različitost okoline (kontekst) koja nastoji uokviriti diskurzivni proces, određujući subjekte koji iniciraju elaboriranje političkog programa i pravac tog diskursa. U nekim zemljama, elaboriranje programa je ograničeno na političku elitu koja podržava vladu i koja komunicira političke odluke prema općoj publici. Ovakav “komunikativni diskurs’’ prevladava u zemljama u kojima dominira egzekutiva (Ujedinjeno Kraljevstvo, Novi Zeland, Francuska). U nekim drugim zemljama elaboriranje političkog programa produkt je daleko šireg preplitanja sekcija onih koji u politici, ali se i ovdje diskurs usmjeruje političkoj eliti koja je originalno elaborirala program, pa se ustvari radi o koordiniranju političke konstrukcije. Takav se “koordinirajući diskurs’’ odvija npr. u državama gdje je državna vlast i/ili socijetalna reprezentacija više disperzirana (Njemačka, Austrija, Nizozemska). U nekim pak zemljama koriste se stjecajem okolnosti i jedan i drugi oblik diskursa (Švicarska). 17

Svakako treba istaći da su teorijske rasprave o vrednotama i njihovoj povezanosti s pravom zapravo dio šireg dijaloga o kulturi. Vrednote uz vjerovanja, norme, simbole, tehnologiju i jezik spadaju u njene primarne elemenate. Međutim svi se oni nalaze u međusobnoj vezi i u vezi s pravom. U kontekstu određene kulture vrednote su, dakle normativni standardi koje dijeli ta kultura o tome što je dobro, a što loše, o ispravnome, odnosno neispravnom, o moralnom, odnosno nemoralnom, o normalnom, odnosno nenormalnom. Vrednote su općenitije i apstraktnije od specifičnih uvjerenja, iako se i same vrednote međusobom razlikuju po svojoj općenitosti i posebnosti.

Npr. prva zemlja moderne ustavnosti SAD počiva na transplatiranim i modificiranim zapadno-europskim vrednotama. U konvencionalnom smislu primjeri tako širokih i općih “središnjih’’ vrednota u svim zapadnim društvima su: “zlatno pravilo’’ (Golden rule), pravda, jednakost, sloboda, svetost života18. Primjeri pak specifičnijih vrednota su: individualizam, napredak, samopouzdanje, naporan rad, postignuća, uspjeh itd. Kolektivne vrednote su važna vezivna

17 Usp. V. A. Schmidt, DISCOURSE AND (DIS)INTEGRATION IN EUROPE, Dedalus, Spring, 1997; V.A. Schmidt, DEMOCRACY AND DISCOURSE IN AN INTEGRATING EUROPE AND A GLOBALIZING WORLD, APSA Meeting Paper, Boston, Sept. 3-6, 1998.

18 Pod “zlatnim pravilom’’ podrazumijeva se moralni princip tretiranja drugoga na način kako bi se željelo isto sebi. U židovsko-kršćanskoj tradiciji to je pravilo prema Mateju dio Kristove propovjedi izrečene na gori: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci’’ (Matej 7:12). Usp. John Hardon’s MODERN CATHOLIC DICTIONARY, http://www.catholicculture.org/culture/ library/ dictionary/index.cfm?id=33768


7

sila u društvu. Važnost imaju i individualne vrednote jer one – ma o kojim se vrednotama radilo – “povezuju različite dijelove naše osobnosti u koherentni koncept vlastitosti.’’19

4. Vrednote europskog konstitucionalizma. Kad je krajem 2004. godine Rocco Buttiglione svojim zadrtim stavovima o ulozi žene u društvu i homoseksualnosti “probudio” zastupnike Europskog parlamenta taj je talijanski europarlamentarac samo rasplamsao već započetu raspravu o europskim vrednotama s kraja 20. stoljeća. Tada je naime niz događaja intenzivirao široku debatu o europskim vrednotama i kulturnim različitostima.20

Rad na Povelji o temeljnim pravima (2000.), tekstu novog ustavnog ugovora za Europu, kriza uvjetovana globalnom ofenzivom terorizma, itd. bili su široki okviri rasprave o (ne) postojanju zajedničkih vrednota koje se namjeravalo konstitucionalizirati u novom ustavnom dokumentu za Europu. U raspravama koje su se protegle sve do usvajanja Lisabonskog ugovora (2007.) oblikovale su se tri različite pretpostavke o tome što konstituira europske vrednote. Prvo, europske vrednote su politički pokretači europskih zajednica (founding values); drugo, europske vrednote se povezuju s europskim idejama koje čine “skrivenu ideološku agendu” ili kulturnu osovinu Europe i njenog integracijskog procesa. Treće, pojam vrednota označavao je i legalni acquis communautaire u kojemu su istaknuto mjesto imali koncepti ljudskih prava, temeljnih sloboda, sloboda, demokracija i vladavina prava.21

U širenju kulture europskih ustavnih vrednota osim Parlamenta koji je inzistirao na inkorporaciji vrednota u tekst temeljnih akata Zajednice posebno je važna uloga Europskog suda pravde (ECJ) koji je - tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina – u svojim odlukama započeo afirmirati temeljna ljudska prava koja je tema bila gotovo zanemarena u najranijim fazama europske integracije. Inspiriran ustavnom tradicijom država članica Sud je u odnosu na pionirski ekonomistički i utilitaristički pristup Zajednice temeljna ljudska prava zajedno s slobodom, demokracijom, i vladavinom prava počeo sagledavati kao “opće principe prava Zajednice”, “principe koji su zajednički državama članicama”, ukratko kao “ustavne principe”, odnosno kao vrednote koje čine zajedničke odlike Zajednice. To je stajalište na posljetku našlo mjesta i u čl. 2. Lisabonskog ugovora (2007.):

The Union is founded on the values of respect for human dignity, freedom, democracy, equality,

19 A. Walsh & C. Hemmens, LAW, JUSTICE AND SOCIETY – A SOCIOLOGICAL INTRODUCTION, New York - Oxford, 2008, p. 5

20 S. Cvijić & L. Zucca, DOES THE EUROPEAN CONSTITUTION NEED CHRISTIAN VALUES?, Oxford Journal of Legal Studies, Vol. 24, pp.739-748, 2004: o O pitanjima dijele li Europljani zajedničke vrednote, da li se one mijenjaju i u kojim pravcima, jesu li kršćanske vrednote i dalje zajedički nazivnik europskog života i kulture, postoji li alternativni koherentni sistem koji bi u Europi zamijenio kršćanstvo, koje su implikacije odgovora na ova pitanja za europsko jedinstvo v. http://www.europeanvaluesstudy.eu/evs/about-evs/history.html

21 EUROPEAN CONSTITUTIONAL VALUES AND CULTURAL DIVERSITY, F. Palermo & G.N. Toggenburgg (Eds.), 2003; G.N. Toggenburg, THE DEBATE ON EUROPEAN VALUES AND THE CASE OF CULTURAL DIVERSITY, www.eurac.edu/edap; D. Bunikowski, AXIOLOGY AND THE TREATY ON CONSTITUTION FOR EUROPE, 2008


8

the rule of law and respect for human rights, including the rights of persons belonging to minorities. These values are common to the Member States in a society in which pluralism, non-discrimination, tolerance, justice, solidarity and equality between women and men prevail.

Vrednote slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavina prava vrijede za cjelinu EU prava. Budući da se Unija temelji na pomenutim vrednotama one nužno traže ekspanziju u općoj doktrini o principima koji sadrže ambiciozne normativne porograme u kojima se principi kao norme konkretiziraju na svim područjima EU prava. U složenom kontekstu europskih odnosa suštinska ustavna dinamika vrednota iz čl. 2. i šire ostaje jedan od najvažnijih orijentira politike i institucija koliko EU toliko i država članica.22

Jačanje europske integracije A.v. Bogdany izravno povezuje s razvojem doktrine o ustavnim vrednotama kao principima koji se odnose kako na odnos između država članica i građana tako i na odnos između različitih političkih razina. U europskom kontekstu to se pitanje prije svega tiče razvoja i prirode “složene’’ zajednice, sadržaja pravila i principa koji razrađuju odnos između nacionalne i europske političke razine. Dok neki principi štite jedinstvo (unity) drugi štite različitost (diversity). Principi su uglavnom dualne naravi što znači da oni pokrivaju odnose institucija EU i država članica i odnose tih institucija prema građanima. Najveći dio principa svoj značaj derivira iz načela autonomije što zapravo implicira stajalište da EU norme ne deriviraju svoju validnost – izravnu ili neizravnu – iz nacionalnih ustavnih poredaka. No, taj je suštinski odmak od tradicionalnih doktrina međunarodnog prava eksplicitno oblikovan u načelu supremacije i izravnog učinka ne samo Ustava već i EU prava bio jedan od uzroka neprihvaćanja Ustavnog ugovora (2004.) i traženja rješenja u Lisabonskom ugovoru (2007.). Iako Lisabonski ugovor više ne sadrži eksplicitnu odredbu o tome “Izjava o prednosti’’ koja je prilog Završnom aktu sadrži mišljenje Pravne službe Vijeća o prednosti prava EZ kako se navodi u 11197 (JUR 260):

Činjenica da načelo prednosti neće biti uključeno u budući ugovor ni na koji način ne mijenja postojanje načela i postojeće prakse Suda pravde.23

Spoznaja o općem problemu europskog ustavnog prava prema kojemu je moguće da se ustavni principi primjenjivi u državama članicama i oni na razini europskog pravnog poretka ne kreću nužno paralelno dovela je do reakcije i formulacije nekih drugih doktrina o vrednotama. Jedan od takvih primjera je i doktrina o suverenitetu vrednota.

4.1. Suvremena talijanska doktrina o suverenitetu vrednota . Jedan od najzanimljivijih doprinosa istraživanju pitanja ustavnih vrednota svakako je poznata doktrina o kontra-granicama sudaca Ustavnog suda Republike Italije (dottrina dei controlimiti). U nastojanju da ublaže gubitak normativnog

22 A.v. Bogdany, CONSTITUTIONAL PRINCIPLES,op. cit. p. 11 et passim; J.F. Gaudreault Des Biens, ON PRINCIPLED IMPLICIT CONSTITUTIONAL NORMATIVITY: A TRANS-SYSTEMIC REFLECTION,

23 IZJAVA O PREDNOSTI, u LISABONSKI UGOVO EUROPSKE UNIJE, Zagreb-Split 2009., p. 376


9

suvereniteta prouzročenog supremacijom normi EU prava Ustavni sud je razvio doktrinu o suverenitetu vrednota. Italija je ustvari prihvatila doktrinu o supremaciju EU prava pod uvjetom poštivanja njenih središnjih ustavnih vrednota24.

Nelle parole della Corte, richiamate della sentenza Frontini, deve quindi escludersi she siffate limitazioni, concetamente puntualizzate nel Trattato di Roma sottoscritto da paesi i cui ordinamenti si ispirano ai principi dello Stato di diritto e gfarantiscono la liberta essenziali dei cittadini, possano comunque comportare per gli organi della CEE un inammissibile potere de violare i principi fondamentali del nostro orxinamento costituzionale, o i diritti inalienabili della persona umana25.

Dakle, prema doktrini o kontra-granicama mjere Zajednice mogu biti nadređene svakoj nacionalnoj normi, ali im nije dopušteno vrijeđati temeljne vrednote zaštićene Ustavom uključujući ustavna temeljna prava. Takva posebna zaštita temeljnih prava i vrednota smatra se nužnom za obranu posljednje utvrde nacionalnog suvereniteta. Zbog toga što članstvo u EU traži određena ograničenja nacionalnog suvereniteta trebaju postojati određena protu-ograničenja, jer bi u suprotnom ograničenje dovelo do nestanka nacionalnog suvereniteta. To je i razlog zbog čega se u ustavima država članica može naći odredba o ‘uvjetima’ za europsko članstvo. U najvećem broju tih slučajeva ti se uvjeti tiču poštivanja određenih osnovnih vrednota – najčešće temeljnih prava. Ustavni sud je u svojoj odluci Frontini No. 232 iz 1989. godine zaključio da se temeljna prava i druge osnovne vrednote ustavnog sustava ne mogu nikako mijenjati i derogirati jer oni imaju krucijalnu važnost za zajednicu kao cjelinu. Te se vrednote smatraju posvećenima pa se čak i promjene Ustava temeljem posebne procedure iz čl. 138. Ustava ne smatraju dopuštenim ukoliko se one tiču temeljnih prava ili principa.

Ustavni sud nije posebno identificirao takve definitivne, obvezujuće i nedodirljive ustavne vrednote. One se općenito identificiraju s onim vrednotama koje konstituiraju logički ili povijesni preduvjet za demokraciju, kao što su sloboda govora, sloboda okupljanja, princip jednakosti, slobodni izbori, općenito “fundamentalna prava’’. Radi se, zapravo, o pravima i principima iz čl. 2. koji sadrži generalnu klauzulu zaštite temeljnih prava i 139. Ustava Republike Italije koji onemogućuje promjenu republikanskog oblika vlade. Kao apsolutne vrednote one se ne smiju staviti u pitanje niti ih se smije uvjetovati bilo europskim normama bilo ovlastima nacionalne vlade, uključujući mogućnost promjene ustava. Temeljne se vrednote štite i u odnosima s Katoličkom crkvom koji moraju biti usaglašeni s temeljnim vrednotama, odnosno “kontra-granicama’’.26

La Costituzione italiana contiene alcuni principi supremi che non possono essere sovvertiti o modificati nel loro contenuto essenziale neppure da leggi di revisione costituzionale o da altre leggi

24 M. Cartabia, THE LEGACY OF SOVEREINGTY IN ITALIAN CONSTITUTIONAL DEBATE, u SOVEREIGNTY IN TRANSITION, Edited by Neil Walker, Hart Publishing, Oxford 2003, p. 304-326.

25 F. Mignosi, DIRITTO COSTITUZIONALE, XVIII edizione, Simone, Napoli, 2003, p.6426 Art. 2.) - La Repubblica riconosce e garantisce i diritti inviolabili dell’uomo, sia come singolo sia

nelle formazioni sociali ove si svolge la sua personalità, e richiede l’adempimento dei doveri inderogabili di solidarietà politica, economica e sociale.

Art. 139.) - La forma repubblicana non può essere oggetto di revisione costituzionale.


10

costituzionali. Tali sono tanto i principi che la stessa Costituzione esplicitamente prevede come limiti assoluti al potere di revisione costituzionale, quale la forma repubblicana (art. 139 Cost.), quanto i principi che, pur non essendo espressamente menzionati fra quelli non assoggettabili al procedimento di revisione costituzionale, appartengono all’essenza dei valori supremi sui quali si fonda la Costituzione italiana27.

Talijanska doktrina o suverenitetu vrednota pokazuje, zapravo, da ustavni razvitak u Europi nije linearni proces, već je riječ o razvoju u kojemu se vrednote kao principi razvijaju u bogatstvu pravaca od kojih svaki utiče na karakter javnog i privatnog prava. U tome procesu izvjesne vrijedonosne orijentacije prava u okvirima Europske unije svoju posebnu ulogu imaju koliko dva najviša europska suda (ECJ i EctHR) toliko i nacionalni sudovi ustavnog ranga.28

5. O najvišim vrednotama Ustava Republike Hrvatske. Hrvatsko je društvo i država izlaskom iz nesavršenog jugoslavenskog federalnog saveza smiono otvorila stranice new begining scenarija.29 Krajem 1990. godine to je u Hrvatskoj prije svega značilo konzumaciju novo otvorenih mogućnosti ustavnog izbora. Prioritetno je pitanje prije svega bilo uspostava konstitucionalizma koji svoju inkarnaciju najčešće traži u usvajanju demokratskog ustava čija je važnost u postavljanju strukturalnih i organizacijskih mehanizama za regulaciju odnosa između države i pojedinca. Suvremena demokracija pritom implicira stvaranje pisanog ustava kojemu je svrha da se njegove odredbe primjenjuju u političkoj praksi. U tom smislu ustav treba biti legitiman i učinkovit. Dok učinkovitost ustava, zapravo, znači da on svojom cjelinom unutar političkog sustava bude – “čvrsto uporište zakonodavnim, izvršnim i sudskim procesima koji se odvijaju preko legalno rigoroznih procedura i pravila odlučivanja,’’ legitimnost s obzirom na liberalne i demokratske kriterije zahtijeva da temeljni zakon države inkorporira – “građanska i politička prava kao i mehanizme koji garantiraju demokratski i javni karakter političkog procesa’’.30

Ustavni inžinjering hrvatskog ustavotvorca iz 1990. godine imao je naravno svojih posebnosti koje su bile posljedice učinjenog ustavnog izbora.31 Međutim, ono što je Ustav Republike Hrvatske između ostalog približavao “izvjesnoj općenitosti, zajedništvu”32 s drugim ustavima “novih demokracija” i šire bile su, zapravo, “najviše vrednote ustavnog poretka.” Za konkretnog ustavotvorca one

27 SENTENZA N.1146, ANNO 1988 http://www.giurcost.org/decisioni/1988/1146s-88.html28 M.R. Ferrarese, WHEN NATIONAL ACTORS BECOME TRANSNATIONAL: TRANSJUDICIAL

DIALOGUE BETWEEN DEMOCRACY AND CONSTITUTIONALISM, Global Jurist, Frontiers, Vol. 9, 1/2009

29 B. Ackerman, THE RISE OF WORLD CONSTITUTIONALISM, Virginia Law Review, Vol. 83, No. 4 (May, 1997), pp. 771-797

30 A. Arato, CONSTITUTION AND CONTINUITY IN THE EAST EUROPEAN TRANSITION, Constellations, Vol. 1/1004, p. 92 et passim

31 B. Smerdel, CONSTITUTIONAL CHOICES. Croatian Political Science Review. Vol. 1. (1) pp: 60-78; B.Smerdel-S.Sokol, USTAVNO PRAVO, zagreb 2006, str. 60-61

32 E. Kuris, ON THE UNIVERSALITY OF CONSTITUTIONAL VALUES (WITH REFERENCE TO THE CONSTITUTIONAL JURISPRUDENCE OF THE CENTRAL AND EAST EUROPEAN COUNTRIES, AND ECHR CASE-LAW), http://www.lrkt.lt/ Pranesimai/kalbos/turkija.doc


11

su dio svojevrsne “tehnologije obvezivanja” (commitment technologies)33 kojima su predstavnici naroda kao politički akter ustavotvornog ranga izrazili svoj kapacitet sažimanja vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske kao kriterija kredibilnosti scenarija novog početka u razvoju i ostvarivanju nacionalnog prava i politike. Iskazane u ustavnom trenutku (constitutional moment) od povijesnog značaja za Republiku Hrvatsku vrednote iz čl. 3. suprotnost su pukoj repetitivnoj inkantaciji ideala demokracije, pravde, poštivanja prava čovjeka itd. i tradicionalnoj političkoj retorici.34

Vrijedi zabilježiti da se je u radnjama koje su prethodile usvajanju Ustava govorilo ponajprije o načelima (principima). Tako npr. dr. Franjo Tuđman podastirući zastupnicima Sabora “Politička i metodološka polazišta te političko-pravna načela za izradu Ustava Republike Hrvatske” govori o demokratskom i liberalnom načelu, te o desetak političko-pravnih načela koja treba detaljnije razraditi pri izradi Ustava i koja moraju značiti – ‘’bitne političke i pravne osnove za pisanje Ustava Republike Hrvatske”.35

Pojam vrednota spominje se prvi puta u uvodu Konfederalnog ugovora (1990.) u kojemu bi se između ostaloga “potvrdila vjera u moralne vrijednosti europske civilizacije (po ugledu na Statut Vijeća Europe)36, a zatim i u Deklaraciji o

33 Koncept prethodnog obvezivanja (concept of precommitment) možemo sažeti u ideji da ono što izabiremo u jednom vremenu ograničava naše opcije u drugom vremenu kako bismo sebe sačuvali od strasti ili promjene preferencija nije nova. Štoviše ona je vrlo stara. Od paradigmatične Homerove priče o Uliksu i sirenama, Senekinog diskursa O ljutnji, preko Spinozinog Tractatus Politicusa i Tocquevilleove Demokracije u Americi do Jan Elsterovog modernog klasika Ulysses Unbound-Studies in Ratzionality, Precommitment, and Constraints (2000) razvija se sistematska diskusija o paradoksalnom odnosu između konstitucionalizma i demokracije. Usp. J. Elster, DON’T BURN YOUR BRIDGE BEFORE YOU COME TO IT: SOME AMBIGUITIES AND COMPLEXITIES OF PRECOMMITMENT, u Texas Law Review, Vol. 81; S. Holmes, PRECOMMITMENT AND THE PARADOX OF DEMOCRACY, u CONSTITUTIONALISM AND DEMOCRACY, Oxford 1988, p. 195-240

34 “Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava’’, USTAV REPUBLIKE HRVATSKE, čl. 3. Pročišćeni tekst Ustava RH (1990) v. http://www.sabor.hr/fgs.axd?id=1849

35 Riječ je o sljedećim političko-pravnim principima za izradu Ustava RH: 1. Temeljno ishodište i cilj Ustava jesu-čovjekova –ljudska (građanska, politička, socijalna i kulturna) i narodna prava; 2. Vrhovna vlast (suverenitet) u Hrvatskoj izvire iz naroda i pripada narodu; 3. Zakonodavna vlast pripada Saboru; 4. Ustav jamči parlamentarnu demokraciju i vladavinu zakona (pravna država); 5. Pravo na slobodno polittičko, poduzetničko i društveno udruživanje pripada svim građanima; 6. Pravo vlasništva, tržišno gospodarstveno i slobodno poduzetništvo; 7. Pravo na slobodno sindikalno organiziranje građana (radnika i poslodavaca); 8. Socijalna država-jamstvo socijalnih prava; 9. Jamstvo narodnih prava i sloboda; 10. Osiguranje suverenosti Republike Hrvatske u uređivanju odnosa s drugima narodima i državama. Načela se manje više ponavljaju i u prijedlogu Konfederalnog ugovora iz listopada 1990. godine. Usp. A. Milardović, DOKUMENTI O DRŽAVNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE, Alinea, Zagreb 1992., str. 25.-27.

36 Statut Vijeća Europe govori o duhovnim i moralnim vrednotama: (...) Reaffirming their devotion to the spiritual and moral values which are the common heritage of their peoples and the true source of individual freedom, political liberty and the rule of law, principles which form the basis of all genuine democracy; Believing that, for the maintenance and further realisation of these ideals and in the interests of economic and social progress, there is a need of a closer unity between all like-minded countries of Europe (...) Usp. COUNCIL OF EUROPE STATUTE: http://conventions.coe.int/Treaty/en/ Treaties/HTML/001.htm


12

proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (1990.).37

U Ustavu Republike Hrvatske koji je usvojen nekoliko mjeseci nakon Deklaracije ponovno se govori o vrednotama. Temeljne vrednote ustavnog poretka konstitucionalizirane su u čl. 3. Ustava Republike Hrvatske.38 Prilikom ustavnih promjena iz 2000. godine čl. 3. koji jedini unutar ustavnog teksta explicite sadrži pojam vrednote dopunjen je na način da se je na kraju članka koji završava riječima ‘’Republike Hrvatske’’ dodao nastavak s riječima: - ‘’i temelj za tumačenje Ustava’’ pa nakon toga čl. 3. postoji u sljedećem obliku:

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

U rasponu od dvadesetak godina (1990.-2000.) politički akteri uglavnom nisu mijenjali svoj normativni vokabular pa bi bilo zanimljivo istražiti koje mjesto i ulogu imaju vrednote i principi (načela) u hrvatskoj ustavnopravnoj i političkoj retorici.39

U suvremenim promišljanjima uloge jezika u društvenim promjenama zaključuje se da jedan od razloga zbog čega vrednote o kojima govore političari zaslužuju pažnju leži i u tome što vrednote, zapravo, konstituiraju ključnu determinantu političke akcije. Za razliku od političara koji često rastežu značenja postojećih principa kako bi prikrili radnje koje žele legitimirati, ustavnopravna teorija polazi od pretpostavke da prozaični i često izravni eksterijer političke retorike može skrivati višestrane i intrigantne koncepcije i suptilne normativne zahtjeve. U političkoj upotrebi pojedini se različiti argumenti koriste zajedno, različiti koncepti se brkaju jedan s drugim, pa se precizne koncepcije određene ideje na određenom mjestu rijetko kada dovoljno specificiraju. Iako je bezgraničnost (apstraktnost) vrednota i argumenata u političkoj retorici ponekad svjesni iskorak političara na teoriji je i akademiji da ‘’rekonstruira i pojača’’ temeljne koncepte i norme kako bi razmrsila i iskoristila implikacije različitih argumenata koji se koriste u političkoj raspravi i zakonodavstvu. Posebnu pak ulogu u toj ‘’rekonstrukciji i jačanju’’ ima sudstvo.40

37 “Republika Hrvatska jest demokratska, pravna i socijalna država, u kojoj su najviše vrednote ustavnog poretka: sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, pluralizam i nepovredivost vlasništva, očuvanje prirodna i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav’’. Usp. DEKLARACIJU O PROGLAŠENJU SUVERENE I SAMOSTALNE REPUBLIKE HRVATSKE (NN 31/1990), cit.pr. A. Milardović, op.cit., str. 88.-91.

38 “Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske’’, čl. 3. Ustava RH 1990. (NN 56/1990 od 22. prosinca 1990.).

39 O konstitucionalizmu kao “dugoročnoj paradigmi’’ usp. A. Sajo, CONSTITUTIONAL LAW IN TWENTY YEARS FROM NOW, Acta Juridica Hungarica, Vol. 42/2001, p. 149-158

40 Usp. Q. Skinner, LANGUAGE AND SOCIAL CHANGE, u J. Tully (Ed.), MEANING AND CONTEXT: QUENTIN SKINNER AND HIS CRITICS, Princeton, 1988, p. 132; R. Bajpai, VALUES IN POLITICAL RHETORIC,


13

Prvi pokušaj definiranja ustavnih vrednota dat je tijekom izmjene Ustava iz 2000. godine kada su pisci Stručnih osnova za promjenu Ustava glede vrednota zaključili sljedeće:

Cjelina ustavnih vrednota koje su nabrojene u čl. 3. Ustava temeljni je okvir postojanja ustavnog prava Republike Hrvatske. Zahvaljujući ustavnim vrednotama kao što su npr. “sloboda”, “jednakost”, “višestranačje”, građani Republike Hrvatske su na posljednjim izborima iskazali koliko jasnu predanost cilju obnove, afirmacije i zbiljske emancipacije dostojanstva građanina koji odlučuje, toliko i potvrdi Hrvatske kao ustavnodemokratske države dostojne najboljih atributa u ovoj oblasti. U tom smislu ustavne vrednote nisu samo vrelo pokretačke snage građanskih vrlina pojedinaca, već i izvor ustavnog i zakonitog djelovanja državnih i drugih tijela kojima je realizacija Ustava primarna zadaća. Ustavne funkcije koje imaju državna tijela, prije svega zakonodavna, izvršna itd. ali i funkcije svih ostalih subjekata javnog prava nisu ništa drugo do realizacija orijentacija u značenjima koja moraju biti data ustavnim vrednotama u svekolikim i uvijek posebnim okolnostima.

Dopuna čl. 3. Ustava koja određuje da su ‘ustavne vrednote … temelj za tumačenje Ustava i zakona” ima za svoj cilj i svrhu jačanja konstitucionalizma te olakšati opću orijentaciju u primjenjivanju Ustava. No ova bi dopuna posebno olakšala ustavne nadležnosti Ustavnog suda RH, a posebno njegovo pravo da odlučuje o ‘suglasnosti zakona s ustavom’.41

Na sličan se način uloga temeljnih vrednota u suvremenoj ustavnoj hermeneutici sagledava i u drugim državama koje imaju pisani ustav. Naime, sama ideja pisanog ustava povezuje se s iskorištavanjem neprocjenjive uloge države u službi ljudskih i političkih vrednota. Naravno da u njihovoj realizaciji postoje razlike od jedne sredine do druge sredine jer se u svakoj od njih ogledaju različite pravne kulture, iskustva i vizije idealnog ljudskog društva. Međutim, komparativna su istraživanja ustavnih vrednota pokazala njihovu neprocjenjivu ulogu u determiniranju širine djelovanja i strukture konkretne državne vlasti i rješavanju konkretnih konflikata koji se permanentno pojavljuju između disidentskih stajališta pojedinaca i odluka zakonodavnog tijela o “javnoj moralnosti’’42.

Ustav SAD (1787.) kojega su američki founder fathersi ostavili sunarodnjacima izražava vrednote utilitarnog pojma blagostanja, pravednosti i individualne slobode koja se shvaća kao sloboda od uplitanja državne vlasti. Koncept utilitarnosti izražava supstancijalni sadržaj ovlasti koje su dodjeljene Kongresu (Art. I.), prikladnost Predsjednika SAD da izvršava zakone i politiku izražava Art. II., a Art. III. izražava osnov jedinstvene pozicije Vrhovnog suda SAD u materiji pravosuđa. Koncept pravednosti izražava načelo većinske vladavine u Art. I., proceduralne garancije Bill of Rights, a jednakost i zakonitost postupka Am. XIV. Vrednotu individualne slobode i njenu zaštitu omogućuju dioba vlasti i građanske

41 Usp. MATERIJALE RADNE SKUPINE PREDSJEDNIKA REPUBLIKE KOJA JE IZRADILA STRUČNI PRIJEDLOG PROMJENE USTAVA U 2000. GODINI v. na http://www.predsjednik.hr/Download/2003/09/10/radna_skupina.doc

42 W.J. Wagner, THE ROLE OF BASIC VALUES IN THE CONTEMPORARY CONSTITUTIONAL HERMENEUTICS OF GERMANY AND THE UNITES STATES, 1996, http://zaoerv.de; F. Venter, UTILISING CONSTITUTIONAL VALUES IN CONSTITUTIONAL COMPARISON, u CONSTITUTION AND LAW: DEVELOPMENTS IN THE CONTEMPORARY CONSTITUTIONAL STATE, 2000, p. 35;


14

slobode. Dugo iskustvo američkog konstitucionalizma iskristaliziralo je šemu u kojoj se vrednote tretiraju kao funkcionalni rekviziti slobode i blagostanja za koje se vjeruje da vode do ostvarenja individualizirane potrage za srećom.43

Jedan od najuglednijih suvremenih ustava Temeljni zakon SR Njemačke (1949.) Ustavni sud SR Njemačke iščitava kao “jedinstvenu strukturu supstancijalnih vrednota’’ u kojoj njihov niz –’’korespondira s objektivnim moralnim poretkom’’44. Prema ideji vodilji njemačkih ustavnih sudaca o “objektivnom poretku vrednota’’ Temeljni zakon SR Njemačke inkorporira temeljne vrijedonosne odluke utemeljitelja Ustava od kojih su najvažnije one koje se tiču izbora slobodnog demokratskog poretka s liberalnom, reprezentativnom, federalnom i parlamentarnom demokracijom kojoj su potpora i pojačanje temeljna prava i slobode. Prema D. Kommersu te su temeljne vrednote – “objektivne zato jer se za njih kaže da pod ustavom imaju neovisni realitet, i koje svim tijelima državne vlasti nameću afirmativnu dužnost da vide jesu li one realizirane u zbilji.’’45 Vrednota dostojanstva ljudske osobe (Die Würde des Menschen ist unantastbar) kičma je ustavnog teksta. Uvjeren u suštinsko jedinstvo i spoznaju objektivnog moralnog poretka izvan ustavnog teksta Ustavni sud SR Njemačke svojom praksom doprinosi općenitosti konkretnih prava i sloboda zadovoljavajući time zahtjeve ustavne šeme vrednota.46

Pitanje ustavnih vrednota na poseban je način razmatrao Vrhovni sud Izraela i to nakon usvajanja dva temeljna zakona: Temeljnog zakona o slobodi i dostojanstvu (1992.) i Temeljnog zakona o slobodi od okupacije (1992.). Svrha tih ustavnih dokumenata sastojala se u afirmaciji i obrani slobode i dostojanstva kao temeljnih “vrednota Izraela kao židovske i demokratske države”. Te su vrednote Aroonu Baraku služile kao interpretativni kriterij primjene Temeljnog zakona. Za predsjednika Vrhovnog suda te se vrednote dostojanstva i slobode nisu mogle ograničiti samo na primjenu Zakona o ljudskim pravima. U skladu s učenjem o svrhovitom ustavnom tumačenju (purposive interpretation)

odredbe ustava su jedinstvena cjelina. Ako su vrednote države Izrael kao židovske i demokratske države usađene u temeljne zakone koji se odnose na ljudska prava onda se ona moraju primjenjivati i izvan prostora tih temeljnih zakona što znači u tumačenju svih odredaba izraelskog ustava i zakona.

43 Tekst USTAVA SAD koristili smo iz knjige S.E. Finer et al., COMPARING CONSTITUTIONS, Oxford 1995, p. 102-126. Hrvatski prijevod u USTAVU SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA, preveo i uvodnu studiju napisao prof. dr. sc. B. Smerdel, bez oznake izdavača.

44 Tekst Temeljnog zakona SR Njemačke koristili smo iz knjige S.E. Finer et al., COMPARING CONSTITUTIONS, Oxford 1995, p. 128-207. U izvorniku (GRUNDGESETZ FüR DIE BUNDESREPUBLIK DEUTSCHLAND na http://www.google.hr/search? hl=hr&source=hp&q= grundgesetz&meta=&rlz=1W1SKPB_en&aq=f&oq= i engl. prijevodu (S.E. Finer) Ustav ne sadrži explicite pojam vrednote (Wert), ali u čl. 23. o EU govori npr. o principu supsidijarnosti (das Subsidiaritätsprinzip).

45 D. Kommers, THE CONSTITUTIONAL JURISPRUDENCE OF THE FEDERAL REPUBLIC OF GERMANY, Durham, 1997, p. 47; D. Kommers, GERMAN CONSTITUTIONALISM: A PROLEGOMENON, 40 Emory Law Journal, 40/1987, p. 859-61;

46 W.J. Wagner, op. cit. p. 181


15

Ustavne vrednote Izraela kao “židovske i demokratske države’’ konstituiraju bitni uvjet važenja svih drugih normi ustavnog portetka jer ona imaju ‘’ustavni supra-legislativni normativni status’’. Ordinarno zakonodavstvo koje ograničuje ustavno ljudsko pravo proglasit će se neustavnim ako nije suglasno s vrednotama Izraela kao “židovske i demokratske države’’. Prema tome važnost izraza the values of the State of Israel as a Jewish and democratic State ima veliki legalni značaj. Za A. Baraka vrednote

... imaju ustavni status. Ne radi se o pukoj verbalnoj formuli koja ne sadrži normativnu poruku. Ta formula ima važni normativni značaj. Ona utječe na određivanje širine ljudskih prava i zaštitu koja im se daje pod (izraelskim) pravom. Upravo je zato važno odgovoriti na pitanje: Koje su vrednote izraelske države kao židovske i demokratske države? Kako su ode određene? Koja im je težina? Koji je odnos između vrednota države Izrael kao židovske države i njenih vrednota kao demokratske države? 47

Činjenica je da tekst Ustava Republike Hrvatske govori o vrednotama i o principima (načelima). Vrednote se spominju u čl. 3. (“temeljne vrednote ustavnog poretka”), a princip u čl. 4. – (“načelo diobe vlasti”). Ima vrednota koje su istodobno i principi (dioba vlasti je vrednota prema čl. 3. Ustava, a načelo prema čl. 4. Ustava). Na posljetku pojedini ustavni članci faktički sadrže principe iako ga nominalno takvim ne označuju. Tako čl. 5. sadrži načelo ustavnosti (“U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske”.), ili npr. čl. 16. st. 2. Ustava koji sadrži načelo proporcionalnosti: “Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju”; itd.

Fundamentalna važnost čl. 3. Ustava RH o “temeljnim ustavnim vrednotama” proizlazi iz činjenice da je njime otvorena mogućnost klasifikacije (taksonomije) Republike Hrvatske kao države koja se temelji na pravu. Ta je konstitucionalistička taksonomija otvorila prostor afirmaciji konteksta, kulture, tradicije i povijesnih ostvarenja hrvatskog naroda koji je kao demos različit od drugih. Utoliko konstitucionalizam nije priča o ustavima koliko o posljedicama ustavne različitosti. Dok tradicionalni nacionalni konstitucionalizam izvor svojih vrednota situira u transcedentnom geniju naroda svake nacije posebno, transnacionalni konstitucionalizam situira legitimizirajuće ustavne vrednote izražene u obliku konsenzusa zajednice nacija. Konstitucionalizirajući vrednote iz različitih izvora hrvatski je ustavotvorac 1990. godine, zapravo, projecirao sliku aspiracijskog konstitucionalizma i normativnog ustava, odnosno ustava utemeljenog na vrednotama.48 Tako se čl. 3. i pripadajuće eksplicitno nabrajanje

47 A. Barak, PURPOSIVE INTERPRETATION IN LAW, (translated by Sari Bashi). Princeton: Princeton University Press, 2005. 464pp.

A. Barak, THE VALUES OF THE STATE OF ISRAEL AS A JEWISH AND DEMOCRATIC STATE, http://www.jewish virtuallibrary. org/ jsource/judaica/ejud_0002_0020_0_20304.html; P. Bačić, KONSTITUCIONALIZAM I SUDSKI AKTIVIZAM, Split 2010., str.

48 “Aspiracijski konstitucionalizam definira zemlju, naciju u pojmovima njene budućnosti, ciljeva


16

temeljnih ustavnih vrednota pojavljuje kao povezna točka identifikacije i vertikalnog postrojavanja sustava materijalnih i procesnih vrednota

koje ne reflektiraju jedinstvenu nacionalnu volju teritorijalnog suverena.49

Činjenica je da Ustavni sud Republike Hrvatske još uvijek hvata zalet prema odlučnijem tumačenju većine najviših vrednota ustavnog poretka RH.50 Inspiracija za takvo poželjno interpretativno prometejstvo, mogla bi biti poruka suca J. Brandeisa koji je kritizirao i odbacivao svako ono djelovanje Suda koji je pitanja i probleme u svojim predmetima – “usitnjavao tehničkim i nesuštinskim argumentima. Ustav se bavi suštinom, a ne sjenama”.51

Brandeisov dissenting opinion može se, zapravo, shvatiti kao svojevrsni metodološki naputak za razumijevanje razlike između konstitucionizma (constitutionism) i konstitucionalizma (constitutionalism) u kojoj diferenciji značajno mjesto i uloga pripada upravo vrednotama. Naime, svaki ustavni tekst kao političko-pravni dokument prvog reda identificira vrednote, principe, institucionalne mehanizme, te prava i slobode do kojih jedna država i društvo, odnosno njeni nositelji posebno drže. Sadržaj ustavnih tekstova razlikuje se od slučaja do slučaja. Suvremeni američki konstitucionalist Walter Murphy je mjeru u kojoj se političari drže “slova’’ Ustava i normi ustavnog poretka označio neologizmom constitutionism (Stanley N. Katz za isto koristi pojam lažnog konstitucionalizma: faux constitutionalism). Zato što temeljne vrednote teksta i poretka variraju od onih koje postoje u totalitarnom režimu do onih koje vrijede u slobodarskom političkom sustavu dužnosnici većine država (političari, suci) pretendiraju da svoju praksu nazivaju konstitucionalizmom, dok faktički oni, zapravo, slijede konstitucionizam, bivajući dosljedni samo principima vlastitog ustavnog poretka. Međutim,

koncept konstitucionalizma razlikuje se od konstitucionizma po tome što zahtijeva više od pukog pristajanja za bilo koji ustavni tekst ili poredak. Konstitucionalizam je normativna politička teorija koja nadilazi posebni oblik ustavnog poretka, ona teorija kojoj je središnji princip da je svako obnašanje državne vlasti, bez obzira predstavljaju li one volju vođe-pojedinca, elite, ili većine građana podvrgnuto važnim substatntivnim i proceduralnim ograničenjima.52

i snova. Primjeri drugih ustava i ustavnosti mogu se koristiti kako bi se njima izrazio taj aspiracijski smisao i kako bi se na pozitivan način selekcioniralo ono što se ima učiniti...’’, usp. K.L. Scheppele, ASPIRATIONAL AND AVERSIVE CONSTITUTIONAISM, THE CASE FIR STUDYING CROSS-CONSTITUTIONAL INFLUENCE THROUGH NEGATIVE MODELS, International Journal of Constitutional Law 1/2003, p. 296 et passim

49 L.C.Backer, FROM CONSTITUION TO CONSTITUTIONALISM: A GLOBAL FRAMEWORK FOR LEGITIMIATE PUBLIC POWER SYSTEMS, Penn State Law Review, Vol.113, 3/2009, p. 146 et passim

50 S. Rodin, USTAVNI SUD DEFINIRA SOCIJALNU DRŽAVU, Revija za socijalnu politiku, 2/1998.

51 J. Brandeiss (dissenting), MILWAUKEE SOC. DEMOCRATIC PUBL’ CO v. BURLESON, 255 U.S. 40, 431 (1921), cit. pr. S.D. Gilreath, THE TEHNICOILOR CONSTITUTION: POPULAR CONSTITUIONALISM, ETHICAL NORMS, AND LEGAL OEDAGOGY, u Texas Journal on Civil Liberties & Civil Rights, vol. 9, 2003, p. 22

52 W. Murphy, CONSTITUTIONAL INTERPRETATION AS CONSTITUTIONAL CREATION:


17

Ako je npr. središnja vrednota konstitucionalizma ljudsko dostojanstvo onda iz takve premise proizlazi da država određene stvari jednostavno ne smije raditi bez obzira koliko ona smjerno poštivala procedure koje su specificirane ustavnim tekstom, poretkom, voljom elite, akademske zajednice ili demokratske većine. Naravno, takva je normativna teorija inkompatibilna s najvećim brojem autoritarnih država, ali kako to zaključuje niz suvremenih konstitucionalista - konstitucionalizam se ne “ljubi’’ previše ni s pojmom suvereniteta pa makar mu subjekt bio i “narod’’. U savezu konstitucionalizma i predstavničke demokracije stvara se novi entitet - ustavna demokracija kojoj je temeljni princip vladavina naroda, ali jedino na način da takva vladavina bude ograničena materijalnim i proceduralnim ograničenjima. Ovdje vrednote definiraju i potiču konstitucionalizam.

Iako je Ustav RH (1990.) s jedne strane nedvojbeno poseban po tome što afirmira Republiku Hrvatsku, njenu samostalnost i neovisnost, naš je Ustav s druge strane isto tako neodvojivi dio europskog, svjetskog konsenzusa koji - oblikovan nakon završetka II. sv. rata inzistira na stajalištu da je u izgradnji države i društva pitanje vrednota i njihovog ostvarivanja važna stvar, odnosno da su ustavne vrednote po svom autoritetu superiornije od bilo kakvih “posebnosti nacionalnog sentimenta”. Proces ostvarivanja vrednota osigurava legitimnost ustava. Ustav bez legitimnosti nije nikakav ustav. U tom pravcu suvremena je ustavna teorija jednodušna u zaključku da je “legitimnost u funkciji vrednota, koje zauzvrat služe kao temelj konstitucionalizma.”53

6. Zaključak. Konstitucionalizacija vrednota dio je povijesnog i pionirskog zaokreta kojega su na planu ustavnosti obilježili tvorci glasovite američke Deklaracije o neovisnosti (4. 07. 1776.). Oni su polazeći od “samorazumljivih istina” tim dokumentom ispisali prolegomenu Ustava SAD (1787.) koji je bio i ostao za svagda veličanstvani spomenik ljudi odanih slobodi.54 Naime, Ustav SAD u svojoj preambuli sadrži snažan i neponovljivi izraz uvjerenja o bezgraničnom pravu čovjeka da traži sreću i blagostanje za sebe i svoje bližnje i to ne samo u okvirima svoje države i društva. U tom smislu zanimljiv je zaključak Sanford Levinsona koji preambulu američkog Ustava - kao strukturalni dio ona će se kasnije pojavljivati u najvećem broju ustavnih dokumenata55 kao ključno mjesto

THE 1990-2000 HARRY ECKSTEIN LECTURE, CSD, University of California, Irvine, 2000, eScholarship Repository, University of California, http://repositories. cdlib.org/ csd /00-05, p. 2

53 L.C.Backer, FROM CONSTITUION TO CONSTITUTIONALISM: A GLOBAL FRAMEWORK FOR LEGITIMIATE PUBLIC POWER SYSTEMS, Penn State Law Review, Vol.113, 3/2009, p. 106 et passim

54 (...) DECLARATION OF INDEPENDENCE, July 4, 1776... We hold these truths to be self-evident: That all men are created equal; that they are endowed by their Creator with certain unalienable rights; that among these are life, liberty, and the pursuit of happiness; that, to secure these rights, governments are instituted among men, deriving their just powers from the consent of the governed; that whenever any form of government becomes destructive of these ends, it is the right of the people to alter or to abolish it, and to institute new government, laying its foundation on such principles, and organizing its powers in such form, as to them shall seem most likely to effect their safety and happiness. Usp. na http://avalon.law.yale.edu/18th_century/declare.asp

55 O strukturi usp. M. Jovičić, O USTAVU – TEORIJSKO KOMPARATIVNA STUDIJA, Beograd 1977., str. 107. et passim


18

isticanja najvažnijih principa i ciljeva (zapravo vrednote) ustava - smatra najznačajnijim dijelom Ustava. Razlog je jednostavan: preambula upućuje na bitnu stvar

čitavog poduhvata. Svih onih 4.500 i nešto više riječi koji se u originalnom, neizmjenjenom Ustavu nalaze iza Preambule, zapravo, je zamišljeno da posluže ostvarivanju svih onih velikih ciljeva koji su u njoj postavljeni. Upravo ciljevi artikulirani u Preambuli opravdavaju sredstva naših političkih institucija56.

Vrednote iz preambule američkog Ustava (1787.)57 imali su u razvoju američke ustavnosti dokazano veliku važnost. Iste su – prema John Rawlsu - predstavljale bitne elemente sadržaja političke koncepcije pravednosti američkog naroda i njegove demokracije. Kao ekstenzije javnog razuma (public reason) one su na odlučujući način određivale prirodu i život nacionalnog Ustava. No, kao “ustavne suštine” (constitutional essentials) s integrativnom funkcijom one su u američkom pravu ujedno i predmet ekstenzivnog tumačenja i debata koje ne prestaju.58 Za Cass Sunsteina to je zbog toga što

ljudska moralnost prepoznaje različita dobra, koja se ne mogu podvesti pod jedinstvenu “matičnu” vrednotu. Isto vrijedi i za moralne vrednote koje se reflektiraju u pravu. Bilo koja jednostavna, općenita, monistička teorija koja počiva na jednoj vrednoti u širokom području prava – slobodi govora, ugovoru, vlasništvu – prekruta je da bi odgovarala našem najboljem razumijevanju brojnih vrednota koja tamo postoje. Bilo bi apsurdno pokušati pravno odlučivati preko jedne jedine koncepcije vrednote.59

Širenjem ustavnosti rasprave o vrednotama odvijale su se posvuda gdje se usvajao pisani ustav. Kohezija “države-nacije” općenito političkog društva kao konkretne realnosti tražila je prepoznavanje određenih vrednota u društvu. Rasprava se je s tijekom vremena s nacionalnog plana prenijela i otvorila na međunarodnom planu.60 Opća deklaracija o pravima (1948.) izrazila je vrednote koje su čovječanstvu nakon II. sv. rata trebali vratiti vjeru u moralni integritet

56 S. Levinson, OUR DEMOCRATIC CONSTITUTION-WHERE THE CONSTITUTION GOES WRONG (AND HOW WE THE PEOPLE CAN CORRECT IT), Oxford University Press 2006, p. 13

57 We the People of the United States, in Order to form a more perfect Union, establish Justice, insure domestic Tranquility, provide for the common defence promote the general Welfare, and secure the Blessings of Liberty to ourselves and our Posterity, do ordain and establish this Constitution for the United States of America. (Preambula Ustava SAD 1787.)

58 J. Rawls, THE IDEA OF CONSTITUTIONAL ESSENTIALS IN DELIBERATIVE DEMOCRACY, J. Bohman et al., THE SUPREME COURT AS EXEMPLUM OF PUBLIC REASON, 1997, p. 108; J. Rawls, THE IDEA OF PUBLIC REASON REVISITED, The University of Chicago Law Review, Vol. 64, No. 3 (Summer, 1997), pp., 765-807; o ulozi vrednota u američkoj ustavnosti v. T. Marshall, REFLECTIONS ON THE BICENTENNIAL OF THE U.S. CONSTITUTION’’, p. 142-145; William J. Brennan, Jr., THE CONSTITUTION OF THE UNITED STATES: CONTEMPORARY REFLECTION, u IT IS A CONSTITUTION WE ARE EXPOUNDING-COLLECTED WRITTINGS ON INTERPETING OUR FOUNDING DOCUMENT, Foreworded by Lawrence H. Tribe, American Constitution Society for Law and Policy, 2009

59 Cass R. Sunstein, LEGAL REASONING AND POLITICAL CONFLICT, Oxford University Press, New York-Oxford, 1996, p. 43

60 G. N. Toggenburg, THE DEBATE ON EUROPEAN VALUES AND THE CASE OF CULTURAL DIVERSITY, European Diversity and Autonomy Papers, EDAP 1/2004, www.eurac.edu/edap; CHANGING AND UNCHANGING VALUES IN THE WORLD OF THE FUTURE, Inaugural Conference, November 8-10,2001, Boston Universiry & Carnegie Council on Ethics and International Affairs, 2006.


19

čovjeka i povjerenje u snagu trajnih ljudskih vrednota. Od tada pa do danas potreba njihovog prespitivanja je konstantna posebno iz razloga što se danas za pojedine “vrednote” i “vrline” zapadnjačke civilizacije ili za “božje” vrednote rigidnih fundamentalista često ističe da su oruđa represije u rukama elita moći. Dakako, kao dio povijesno temporalnih struktura vrednote su uvijek rezultat postojećih socijalnih odnosa i njihovih institucionalnih oblika. Upravo zato što predstavljaju čovjeka i njegovo društvo one nužno zahtijevaju zaštitu pluraliteta političkih institucija i pravnih instrumenata.

Suvremenu ustavnodemokratsku državu i društvo karakterizira pluralizam perspektiva i interesa koji svoje jedinstvo ostvaruju konstitucionalizacijom ustavnih vrednota. Ustavnopravna teorija ustavne vrednote sagledava kao politički i/ili ideološki kompromis61. U aktualnim okvirima ustavotvorstva kompromisu doprinose različiti akteri. Kompromis može biti prihvaćen od različitih aktera iz različitih razloga. Iako se tijekom ustavotvorstva između sudionika pojavljuju neslaganja, prihvaćeni ustav odražava balans različitih perspektiva, ali ne inkorporira nužno suprotna filozofska ili politička stajališta.

Konstitucionalizirane vrednote su kao ustavna esencija - “fiksirani telos prema kojemu se krećemo” (S. Levinson). Takva nam hijerarhija omogućuje uočiti i kristalizirati razliku prema onome što bi moglo izgledati kao ili jest “ordinarna politika”, odnosno “temporalni” pa čak i “trivijalni” Ustav62. Dakle, fiksirana grupa vrednota koje nalazimo u velikom broju suvremenih ustava nije samo l’art pour l’artistički ustavni argument ideološkog naboja kojemu je svrha služiti kao puka scenografija društvenih odnosa. Vrednote bi se prije mogle razumjeti kao kompleksni ustavni attachment kojeg građani identificiraju s onim političkim i pravnim sustavom koji svojim sadržajem jest potencijalno, ali i radikalno drugačiji od uvijek postojećeg “trivijalnog” Ustava, odnosno onog Ustava kojega najčešće deformiraju nositelji vlasti u krizi legitimiteta ili agresiji izvanrednih situacija koje često izravno i ozbiljno otvaraju pitanje granica legaliteta.63

Kada je 17. travnja 1906. godine Oliver Wendell Holmes objavio svoj glasoviti dissenting opinion u odluci Lochner64 obznanila se je ortodoksija koja je i danas utjecajna u tumačenju ustava. Njegov je glavni argument kako nema principjelne granice državnoj vlasti, niti stalne institucionalne barijere između ljudi i tiranije. Država može raspolagati pojedincem kako ju je volja i to sve dotle dok se poštuju proceduralne potrebitosti! Dokazujući pritom da Ustav nije ništa drugo, nego visoko formalizirani mehanizam kojim se subjektivna mišljenja pretvaraju u pravo, da Ustavu zapravo nedostaje svekoliki sadržaj i da je najviši zakon države ništa drugo nego agnostik po pitanju odnosa čovjeka prema državi Holmes je

61 O razlikama između političkog konsenzusa i političkog kompromisa v. kod J. Rawls, POLITICAL LIBERALISM, Columbia Univ. Press, 1993, p. i J. Habermas, p. 473 et passim

62 S. Levinson, CONSTITUTIONAL FAITH, Princeton University Press, 1988, p. 14963 O različitim situacijama izvanrednosti i kriza usp. EMERGENCIES AND THE LIMITS OF

LEGALITY, Ed. Victor V. Ramraj, Cambridge 2008.64 LOCHNER v. NEW YORK, 198 U.S. 45, 46 (1905)


20

zagovarao vrijedonosno neutralni stav prema ustavu i njegovim vrednotama. 65

Međutim, naspram vrijedonosno neutralne pozicije postoji i jedna druga snažna struja ustavnih ideja s izvorom u djelu Tomasa Jeffersona koji je na poseban način veličao značaj pisanog ustava: – “Naša posebna sigurnost vezana je uz posjedovanje pisanog Ustava. Nemojmo dopustiti da se on konstrukcijom pretvori u prazni komad papira.” 66

Uvjerenje u snagu vrednota i ciljeva zapisanih u Deklaraciji o neovisnosti (1776.), Preambuli Ustava SAD (1787.), ali i svih kasnijih velikih dokumenata ustavnog karaktera ne potvrđuju nihilističku tezu o “praznom” ustavu. Kada bi se dissenting opinion suca Holmesa shvatilo ozbiljno

onda bi se pojedinac trebao principjelno tretirati kao kreatura bez ikakvog prava koja je osuđena da puzi pred “prirodnim rezultatom” “većinskog mišljenja’’ u društvu pa bi se i sami Ustav trebao principjelno razumjeti kao institucionalna nevidljiva sila koja društvu nameće promjenljiva subjektivna mišljenja nepokornim pojedincima.67

Kao temeljni zakon Republike Hrvatske naš Ustav iskazuje obvezujući karakter ne samo u područjima strukturalnih principa (npr. dioba vlasti) već i na problematičnom području odnosa između pravila vladavine većine i individualnih prava koji odnos na prioritetan način izražavaju upravo odgovarajuće ustavne vrednote. Kao temeljni zakon Ustav je prema pretpostavci uvijek iznad politike, ali je silom nužnosti uvučen u političke kontroverze između vladavine većine i individualnih prava. Zahvaljujući svojoj funkciji Ustav obvezuje demokratsku većinu na respektiranje vrednota koje pripadaju svima. U našem Ustavu one nisu slučajno postale “temelj za tumačenje Ustava”. Uključivanje vrednota u ustavni tekst bio je od velikog značaja jer njihovo postojanje sugerira izvor predanosti ustavotvorne i drugih vlasti te upućuje na zaključak o postojanju višeg stupnja razvitka kojeg društvo koje se vodi ustavom dostiže potvrđujući tako u političkom procesu svoju unutarnju koheziju i civilizacijski identitet. Imajući na umu posebni karakter Ustava i njegovu funkciju kao izvora prava i obveza mogući politički konflikti o temeljnim vrednotama ključnim za hrvatsko društvo sasvim prirodno nalaze svoj izraz i u različitim tumačenjima teksta kojima se vrednote formaliziraju i iskazuju na autoritativan način. To jednostavno znači da državni organi iz temeljnih ustavnih vrednota deriviraju niz najvažnijih ustavnopravnih, političkih i praktičnih implikacija68.

65 T.A. Bowden, op. cit. p. 1066 “Our peculiar security is in the possession of a written Constitution. Let us not make it a blank paper by

construction.”u THOMAS JEFFERSON TO WILSON NICHOLAS, 1803. http://religionanddemocracy.lib.virginia.edu/jefferson/quotations/jeff4.htm; D.J. Goldford, THE AMERICAN CONSTITUTION AND THE DEBATE OVER ORIGINALISM, Cambridge 2005.

67 T.A. Bowden, op. cit. p. 1468 O obazrivom pristupu Ustavnog suda prema pitanju: shvaća li Ustav kao eksplicitini ili implicitni

propis i potrebi tumačenja v. PROBLEMI ZAKONODAVNIH PROPUSTA U USTAVOTVORNOJ PRAKSI-ODGOVORI USTAVNOG SUDA RH NA UPITNIK ZA XIV. KONGRES KONFERENCIJE EUROPSKIH USTAVNIH SUDOVA, http://www.lrkt.lt/conference/Pranesimai/ Questionnaire %20-%20CROATIAN.doc; O potrebi snažnijeg tumačenja ustavnih odredaba u njihovom supstancijalnom smislu posebno uvjerljivo govori prof. S. Rodin, v. Okrugli stol RODNA RAVNOPRAVNOST I HRVATSKO


21

Dvadeset godina trajanja hrvatskog Ustava kazuje o vitalnoj potrebi orijentacije i plovidbe na kursu perspektivnog ustavno-zakonodavnog oblikovanja i ustavnosudskog tumačenja njegovih temeljnih vrednota. Energija toga kretanja nalazi se u entuzijazmu slobode kreiranja i nužnosti ostvarivanja sadržaja ustavnih vrednota jer se jedino takvom predanosti radi u korist Ustava Republike Hrvatske i njegovog ontološko normativnog karaktera.69

CONSTITUTION OF THE REPUBLIC OF CROATIA AND THE CONSTITUTIONAL VALUES

Constitutional values, as extensions of public reason, have in a decisive way determined the development, nature and life of classic and contemporary constitutionality. Placed as 'constitutional essentials’ with an integrative function, these do not cease to be the subject of extensive and passionate interpretation. In this paper the author presents and considers the link between constitutionalism and constitutional values with preceding necessary commentary concerned with basic issues on values, their significance in the development of comparative constitutionalism, and in particular on their place, role and meaning of their existence in the context of transnational and national constitutional law.

Keywords: constitutional values, constitutionalism, Constitution of the Republic of Croatia

DRUŠTVO U ZAKONODAVSTVU I STRANAČKIM POLITIČKIM PROGRAMIMA: KRITIKE I PERSPEKTIVE, Zagreb, 13. 11. 2003.: Heinrich Böll Stiftung, ured Zagreb, u suradnji sa Ženskom infotekom, Zagreb http://www.zinfo.hr/hrvatski/stranice/izdavastvo/kruhiruze/kir22/22okruglistol.htm

69 Zanimljivo obrazloženje potrebe pozivanja na ustavne vrednote daju Stephen Holmes & Cass Sunstein. U kontinuiranim komparativnim istraživanjima postsocijalističke ustavnosti, posebno ustava novih demokracija istočnoeuropske provenijencije američki su autori S. Holmes i C. Sunstein došli do provokativnog zaključka. Naime, oni su mišljenja da onaj ustav koji je nastajao zahvaljujući “niskim političkim cjenkanjima”, a ne “visokim pravnim načelima” može zapravo biti veći dobitak jer je time manja i kušnja mitologiziranja ustavnog okvira i sadržaja.” Usp. Stephen Holmes & Cass Sunstein, THE POLITICS OF CONSTITUTIONAL REVISION IN EASTERN EUROPE, u RESPONDING TO IMPERFECTION: THE THEORY AND PRACTICE OF CONSTITUTIONAL AMENDMENT 275, 304 (Sanford Levinson ed., Princeton Univ. Press 1995)

Dr. sc. Duško Lozina i dr. sc. Mirko Klarić: Javna uprava suvremene države u promijenjenim ... Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 23.-37.

23

Dr. sc. Duško Lozinaredoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu

Dr. sc. Mirko Klarićdocent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu

JAVNA UPRAVA SUVREMENE DRžAVE U PROMIJENJENIM OKOLNOSTIMA

UDK: 352Izvorni znanstveni radPrimljeno: 1.11.2011.

Predmet ovog rada je analiza promjena koje se događaju u suvremenoj javnoj upravi. Analizirane su dvije dimenzije upravnog djelovanja: regulatorna i sigurnosna. U regulatornoj se dimenziji nastojalo prikazati ulogu uprave koju ona danas ima, ukazati na razmišljanja i stereotipe koji su prevladavali u znanstvenim i stručnim krugovima glede uloge države u suvremenim državama: Analiziraju se provedene reforme i njihove posljedice, te se predlažu nova rješenja. U sigurnosnoj dimenziji posebno se analizira na primjeru SAD-a, mogućnost ograničenja porasta prinude u upravi, koja je izazvana teorističkim napadom na SAD. Pokušava se utvrditi koje bi institucije mogle postaviti granicu vezanu uz povećanje prinude u upravi.

Ključne riječi: javna uprava, regulatorna dimenzija uprave, prinuda u upravi, ograničenje prinude

1. OPćENITO O IZAZOVIMA PRED KOJIMA SE UPRAVA NALAZIJavna uprava danas nalazi se pred novim izazovima, koje joj nameću

suvremeni društveni, politički i gospodarski izazovi. Hladnoratovska podjela svijeta, koja je prevladavala do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća biva napuštena. Umjesto bipolarnih, dolaze sve više do izražaja multipolarni odnosi u svijetu, u kojem dominira asimetrična multipolarnost, sa SAD-om kao jedinom svjetskom supersilom. Dolazi do reafirmacije neoliberalnog koncepta upravljanja, koji inzistira na minimalnom sudjelovanju države u gospodarskim i društvenim procesima, te reafirmaciji lean state modela države, koji bi počivao uglavnom na klasičnim resorima državne uprave, koji osiguravaju provođenje državne vlasti.

Početkom ovog stoljeća, uslijed događaja od 11. rujna 2001. godine, koji su doveli do velike međunarodne nesigurnosti, dolazi do jačanja onih elemenata javne uprave, na kojima počiva unutarnji poredak države. Takav razvoj dovodi do općeg jačanja uloge prinude u ukupnom djelovanju uprave, kako bi se zaštitio pravni poredak suvremenih država.

Velika ekonomska kriza, koja je krajem 2008. godine pogodila cijeli svijet, dovela je do novog preispitivanja uloge države u reguliranju i nadzoru nad


24

gospodarskim tijekovima.Više je različitih pogleda na razvoj suvremene države. Jedan od njih iznosi E.

Grande, ukazuje kako je globalizacija višedimenzionalni proces, koji se sastoji od gospodarskih, ekoloških, političkih i kulturnih aspekata. On posebice ukazuje na okolnost da je nacionalna država, zbog globalizacijskih procesa, izgubila dio funkcionalnosti u regulatornom smislu, i kako takva, postala dijelom ovisna o globalnim gospodarskim kretanjima. S druge, strane, nacionalne su države, bile snažno usmjerene ka međusobnom natjecanju u privlačenju kapitala, i jačanju ukupne nacionalne konkurentnosti, u globalnim okvirima. Ovakav pristup pratila je ne samo liberalizacija svjetskih tržišta kapitala, nego i liberalizacija tržišta rada, koja je dovela do preseljenja čitavih industrija iz visoko razvijenih u slabije razvijene zemlje.1

Ovdje se čini kako je u posljednjih trideset godina, od težnje prema liberalizaciji i deregulaciji države i javnog sektora općenito, došlo do novog procesa koji se zalaže za novu regulaciju, te uspostavu novih, prisilnih mehanizama, koji bi trebali uvesti stabilnost i red u funkcioniranje države i njezinog pravnog poretka.2

Razmjeri današnje krize, posebice najnovija dramatična događanja u eurozoni, ukazuju na okolnost da niti jedan društveni poredak ne može egzistirati bez jasno postavljenog državnog regulatornog okvira. I sama Europska unija, u nedostatku takvog političkog i upravnog instrumentarija, pokazuje brojne sistemske slabosti, koji mogu dovesti u pitanje i njzin dugoročni razvoj, pa i budućnost.

Kao neki temeljni problemi, s kojima se suvremene države suočavaju danas, mogu se navesti:

pitanje regulatornih tržišnih mehanizama, koje najlakše može nametnuti • jedinstvena politička vlast3,

1 Autor smatra kako nacionalna država, usprkos svemu, i dalje posjeduje velike prostore djelovanja, kao što su ekonomska, socijalna i ekološka politika. Analizirajući različite zemlje, navodi kako globalizacija nije imala velikih učinaka u zemljama poput Nizozemske ili Švicarske, koje posjeduju značajne institucijske prilagodbene pričuve. Pored institucijskih pričuva kojima raspolažu, aktivno razvijaju i koriste nove upravljačke metode, koje se odlikuju sljedećim karakteristikama: a) po svojoj prirodi nisu hijerarhijske niti direktivne, b) adresati upravljanja imaju značajne ovlasti za odlučivanje pri formuliranju i realiziranju državnih zadatosti. O tome više u Grande, E.: Od nacionalne države do transnacionalnog režima politike – državna upravljačka sposobnost u globalizacijskom razdoblju, Politička misao, br. 2, 2002., str. 96.

2 Može se govoriti kako se u zadnjih tridesetak godina težište nekih funkcija počelo prebacivati s nacionalnih institucija na one međunarodne. U tom smislu, procesi regionalizacije i globalizacije opisuju se ...kao proces „legalne i de facto denacionalizacije“, koja je rezultat opadajućeg regulatornog kapaciteta nacionalne države.... Cit. prema Bačić, A.: Ustavne promjene i dileme konstitucionalizma, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 46, br. 4., 2009., str. 653. Bačić dalje navodi kako internacionalizacija ustavnog prava ima za posljedicu „parcijalno izvlaštenje“ ustavnih funkcija nacionalne države. Zbog toga zaštita temeljnih prava ili očuvanje mira nije više u ekskluzivnoj odgovornosti nacionalnih ustava, jer također postaje važna zadaća međunarodnih i supranacionalnih organizacija. Usp. isto.

3 I razvijene i bogate zemlje poput Norveške prisiljene su svoj javni sektor regulirati pod pritiskom konstantnog zahtjeva za internacionalizacijom i komercionalizacijom u javnom sektoru. Tako se može uočiti kako se pojedini segmenti sustava javne uprave, poput primjerice zdravstvenog sustava, prilagođavaju na način da dolazi do postupnog jačanja i reafirmiranja uloge države u obavljanju regulatornih djelatnosti, i uopće u jačanju regulatornih kapaciteta na razini središnje uprave. Usp. Kjeksus, L. E. – Veggeland, F.:


25

nejedinstvo država vezano uz reguliranje gospodarskih procesa na • liberaliziranom svjetskom tržištu4,velike poteškoće kod usklađivanja pojedinačnih gospodarskih interesa • država koje dominantno utječu na globalne gospodarske procese5,nedostatak zajedničkih efikasnih mehanizama, koji bi služili kao svojevrsno • sidro, koje bi onemogućavalo ponašanja koja u budućnosti dovode do snažnijh gospodarskih poremećaja6.

Pored navedene regulatorne dimenzije, postoji još jedna dimenzija uprave koja je izložena opasnostima i izazovima suvremenog društva. To je sigurnosna dimenzija uprave, u kojoj je skoncentriran monopol fizičke prisile kojim raspolaže politička vlast.

Nakon događaja 11. 09. 2001., koji su obilježili početak novog tisućljeća, dolazi do snažne društvene nesigurnosti koja se odražava na političkom i upravnom planu. Umjesto dotadašnje klasične tendencije prema smanjenju prinude u upravi, dolazi do reverzibilnog procesa koji vodi povećanju prinude u upravi, poglavito u SAD-u. Ovdje se postavlja pitanje može li se ograničiti povećanje prinude u upravi, i koje bi institucije to mogle učiniti. U tom smislu, analizirala se situacija u SAD-u, kako bi se na primjeru zemlje koja je pogođena tim barbarskim napadom, vidjelo gdje su granice izvršne vlasti i s njome povezanog represivnog i sigurnosnog dijela javne uprave, te tko može postaviti granice bujanju njezina sigurnosno-obavještajnog aspekta.

2. JAVNA UPRAVA KAO DRUŠTVENI REGULATORGlobalna ekonomija, je sve donedavno zamišljana kao ekonomija bez granica

i bez ikakvih ograničenja, u kojoj ne postoje nikakve trgovinske barijere, a njezina se povezanost dodatno osigurava elektroničkim putem. U ovakvoj State regulatory capacity: experiences from public sector reform in Norway, Public Administration, Vol. 89., No 3., 2011.

4 U literaturi se ovaj problem promatra i kroz razradu koncepta governance, koji bi posebno trebao pomoći reguliranju odnosa na međunarodnim tržištima, na kojima nema jedinstvene političke vlasti, koja bi utjecala na gospodarske tijekove i usmjeravala ih. Usp. Peters, B. G., - Pierre, J.: Governance without Government? Rethinking Public Administration, Journal of Public Administration Research and Theory, No 2, 1998., str. 223. – 243.

5 Već je kroz teoriju javnog izbora pokazano kako je mogućnost stvaranja većih zajedničkih asocijacija od strane pojedinaca, a koje će djelovati u cilju promicanja javnih interesa, povezano s pojedinačnim interesima tih istih pojedinaca, koje oni žele ostvariti kroz realizaciju općih interesa organizacije. Primjerice, Ostromovi navode promišljanje M. Olsona o logici kolektivne akcije, gdje on zaključuje kako će pojedinci imati interes za formiranjem tijela koje će ostvarivati opće interese, jedino ukoliko mogu jasno prepoznati i razlučiti svoj vlastiti interes, te jasno odrediti vlastiti udio troškova u zajedničkom poduhvatu. O tome više u Ostrom V. – Ostrom, E.: Public Choice: A Different Approach to the Study of Public Administration, Public Administration Review, Vol 31, No 2, 1971., str. 203. – 216.

6 Ustrojstvo suvremene javne uprave pokazuje svu kompleksnost reguliranja različitih društvenih djelatnosti. U tom složenom procesu sudjeluju javno-pravna tijela i nevladine udruge, ali i privatne organizacije. Svi oni zajedno pridonose oblikovanju, operacionalizaciji i implementaciji javnih politika. O tome više u Skelcher, C. – Navdeep, M. – Smith, M: The Public Governance of Collaborative Spaces: Discourse, Design and Democracy, Public Administration, Vol. 83, No 3, 2005., str. 573. – 596.


26

ekonomiji međusobni odnosi cijena i sama zarada ovise o ponudi i potražnji na globaliziranom tržištu. Ovo dovodi do direktnog sučeljavanja gospodarskih sustava država u svijetu, što pak rezultira nekim od najgorih pojavnih oblika kapitalizma.7 Naravno da je ovakav sustav doveo do globalnih poremećaja na tržištu rada, i preseljenju čitavih industrija iz razvijenih u nerazvijenije dijelove svijeta, što je u prvom valu dovelo i do velikih problema u funkcioniranju socijalne države u zapadnim zemljama, a time i iniciralo brojne upravne reforme tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća.8 Dapače, te su reforme bile usmjerene ka smanjenju javnog sektora, te njegovoj deregulaciji i privatizaciji na različitim područjima, čak i onima za koja se držalo da se naprosto ne smiju dirati, i da moraju biti pod snažnim uplivom države i njezinih institucija.9 Stvarane su i upravne paradigme, za koje se držalo da bi u konačnici trebale dovesti do kvalitetnije i učinkovitije uprave. Ovakav razvoj događaja stvorio je privid kako se suvremeno gospodarstvo, po prvi put u povijesti, ne temelji na realnim, proizvodnim temeljima, nego na financijskim konstrukcijama, koje osiguravaju i podržavaju njegov rast i razvoj.10 Istovremeno su se u društvu produbljavale socijalne razlike, koje su bile uvjetovane okolnošću da je postupno nestajao tzv. srednji sloj, na kome je praktički počivala država i njezine institucije.

Klasičan primjer države, koja je provodila porilično radikalne reforme u javnom sektoru je Velika Britanija. Reforme koje su provođene slijedile su doktrinu „novog javnog menadžmenta“ (new public management). Ovaj naziv obuhvaća grupu upravnih reformi koje se moraju primijeniti u javnom sektoru, kako bi se ostvarila racionalnost, ekonomičnost i efikasnost u njegovom djelovanju.11

7 Tako Ohmae navodi primjer Kine, koja po njemu ima najbrutalniji, najnehumaniji i najbešćutniji kapitalizam koji se može zamisliti. On navodi kako globalna ekonomija po prvi put u svojoj povijesti stvara prosperitet i bogatstva koja nisu ovisna o postojećem bogatstvu. Smatra da nacija-država predstavlja demode obrazac, koji nije više aktualan. O tom više u Ohme, K.: Nova globalna pozornica: izazovi i prilike u svijetu bez granica, MATE, Zagreb, 2007., str. 82. i dalje.

8 Usp. Koprić, I.: Kriza socijalne države i menadžerske reforme javne uprave, u Koprić, I. (ur.): Javna uprava: nastavni materijali, Društveno veleučilište u Zagrebu i Pravni fakultet u Zagrebu. Zagreb, 2006., str. 137. – 158.

9 Klasičan primjer je obrazovni sustav, koji je u europskim zemljama reguliran od strane javne vlasti, i uglavnom je sastavni dio javne uprave u najširem smislu riječi. Tijekom devedesetih godina u pojedinim europskim zemljama dolazi do snažnog pritiska da se državni obrazovni sustav reorganizira po neoliberalnim načelima. Konačni je cilj rušenje javnog obrazovanja putem različitih formi privatizacije i komercijalizacije. Općenito uzevši, u nizu zemalja, javni je sektor podvrgnut idologramima poput „tržišta“, „natjecanja“, itd. O tome više u Lohmann, I.: Poslije neoliberalizma: mogu li nacionalno državni obrazovni sustavi preživjeti „slobodno tržište“, Europski glasnik, br. 14, god. XIV., Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2009., str. 415. – 429.

10 U tom smislu Ohme navodi kako nacija – država nije više relevantna u svijetu gotovo instantne komunikacije. On navodi kako je nacija – država obećala štošta, a ostvarila malo. Smatra kako će postojeći razvitak globalne ekonomije dovesti do neizbježnog umiranja nacije – države u korist regije. Usp. Ohme, K., nav. djelo, str. 91.

11 Postoje različita shvaćanja o tome što je javni menadžment. Primjerice Babac ga definira kao ...središnji društveni stricto sensu „medjuosobni proces” (I. Adzies), središnju grupu i središnju instituciju u ustrojenim podhvatima svake vrsti, bilo takvi gospodarska nastojanja, politički namjeravana djelovanja, ne-profitni podhvati u društveno – korisnim radinostima ma koje vrste. Babac drži da je neprofitni menadžment ...dotično takav da se vodi ostvarivanjem neprofitnih vrijednosti..., a upravni je menadžment ...legitiman ako se ponaša vodeći se vrednostima grupe koja raspolaže upravno-izvršitbenim ovlastima.


27

Smatralo se kako su te reforme naprosto bile nužne, zbog krize u koju je zapala država blagostanja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ipak, treba naglasiti da su se mogla pronaći i razmišljanja koja bacaju drugačije svjetlo na reforme javne uprave koje su se poduzimale.12

Prva nastojanja u pravcu menadžerskog pristupa u Velikoj Britaniji mogla su se uočiti već dvadesetih godina prošlog stoljeća, a prvi pokušaji reforme državne uprave javljaju se u vrijeme vladavine Harolda Wilsona, koji je završio Fultonovim izvještajem iz 1968. godine. U tom izvještaju su se predlagale radikalne promjene u smislu delegacije financijske i upravne odgovornosti na više razine državne službe. U izvještaju je kritiziran kult amatera menadžera koji su zauzimali najviša mjesta u državnoj službi na temelju svog općeg znanja. Predlagalo se osnivanje koledža za državnu službu, koji bi osiguravao kontinuiranu edukaciju tijekom službe. Do intenzivnih upravnih reformi dolazi za vrijeme vladavine Margaret Thatcher. ...Njezino je nepovjerenje prema javnom sektoru koje je graničilo s prijezirom, s jedne, te nekritično idealiziranje, do glorificiranja privatnog sektora, s druge strane, bilo spiritus movens svih reformi...13

Reformama je pogodovalo napuštanje Civil Service Commision, koja je dotad obavljala glavninu imenovanja, a odgovornost za imenovanje službenika prepuštena je departmanima i agencijama, s tim da je osnovana središnja služba za regrutiranje i ocjene, koja će po potrebi pružati pomoć (Recruiment and Assessment Service).14

Upravne reforme koje su poduzimane bile su usmjerene u pravcu smanjenja udjela javnih troškova u BDP-u. Tim se reformama nastojalo reafirmirati tzv. minimalističku državu, čija bi se socijalna dimenzija ako ne dokinula, a ono barem drastično smanjila. Smanjenje broja zaposlenih predstavljalo je prvi korak ka minimalističkoj državi. Ipak, u posljednjim godinama dvadesetog stoljeća, može se uočiti lagani porast javnog sektora, iako je on u dvadesetogodišnjem periodu smanjen sa 6.590.000 zaposlenih na 4.048.000 zaposlenih. Smanjenje udjela javne potrošnje u BDP-u nije ostvareno. On se kretao negdje oko 40% u trenutku kad su konzervativci došli na vlast i kad su je izgubili. Blairova Vlada, iako laburistička, nastavila je sa započetim upravnim reformama u pravcu smanjenja javnih izdataka. Broj državnih i javnih službenika za vrijeme Vlade Tonya Blaira smanjen je u rasponu od 20 - 28,6%. Do preciznijih podataka ne može se doći zbog preklapanja pojedinih kategorija, posebice kad je riječ o području zdravstva

Babac, B.: Ogledi o oblikovanju hrvatskoga političko-upravnoga ustrojstva – prenačinjeni pristup, Pravni vjesnik, god. 15, br. 3 – 4, srpanj – prosinac 1999., str. 207.

12 Govoreći o upravnim reformama i razlozima za njihovo pokretanje, Koprić i Marčetić primjećuju da empirijski podaci upućuju na zaključak da značajnu ulogu u pokretanju upravnih reformi mogu imati vrlo prizemni politički interesi, korisnost i trenutačna politička potreba. Usp. Koprić, I. – Marčetić, G.: nav. djelo, 2001., str. 39.

13 Usp. Perko Šeparović, I.: Novi javni menadžment – britanski model, Politička misao, god. 39, br. 4, 2002., str. 36.

14 Usp. isto. Međutim, nije uspio pokušaj radikala da reformom zahvate mandarinat (najvišu razinu državne službe). On je nadživio reformu. White Paper – The Civil Service: Continuity and Change iz 1994. je osigurao opstanak mandarina kao Senior Civil Service, obuhvaćajući peti i više stupnjeve službe.


28

i obrazovanja. Smanjenju broja službenika pridonijela je i privatizacija pojedinih javnih službi, pa je 650.000 zaposlenih prešlo iz javnog u privatni sektor.15

Iako reforme novog javnog menadžmenta polaze od iste ideje i istog vrijednosnog sustava, načini njihova provođenja i učinci razlikuju se u pojedinim zemljama, a ovise o političkim sustavima, tradiciji i mnogim drugim čimbenicima. Osim Velike Britanije, i Australija i Novi Zeland su 1980–ih duboko zagrizli u novi model javnog upravljanja. U devedesetima, djelomice i kao reakcija na nesuglasice vezane uz Novi javni menadžment, mnoge zemlje izabiru srednji put za provedbu upravnih reformi, koji je izvorno često inspiriran britanskim iskustvima, ali je njegova prilagodba bila nacionalno specifična.16

2. 1. Pitanje deregulacijeZa britanski model reformi posebno je vezano pitanje deregulacije.Najjednostavnije rečeno, deregulacija bi predstavljala smanjenje prekomjernih

normi i propisa. U suvremenoj gospodarskoj, upravnoj i političkoj praksi često se ističe nužnost njezina provođenja, kako bi se postigla veća gospodarska efikasnost i sloboda gospodarske inicijative.

Argumenti u prilog državne regulacije gospodarskih aktivnosti proizlaze iz teorije neuspjeha tržišta (market failure). Ova teorija određuje uvjete u kojima tržište ne može ispuniti svoju funkciju i osigurati slobodno, ravnopravno i učinkovito odvijanje transakcija ili to čini uz štetne sporedne efekte. Tržište doživljava neuspjeh u slučaju:

kada postoje tzv. „prirodni monopoli“ u kojima bi uvođenje konkurencije • dovelo do povećanja proizvodnih troškova, štetnih oblika konkurencije ili nedovoljne proizvodnje;kada se javljaju vanjski utjecaji na koje tržište reagira u vidu cjenovnih • signala; to bi moglo izazvati negativne učinke po treće strane koje ne sudjeluju u transakcijama ili na sudionike u transakciji, koji tada postaju žrtve tzv. odloženih efekata koje su sami izazvali, ali u nekom kasnijem trenutku;tamo gdje postoji jaz u razmjeni informacija između nabavljača i potrošača; • u tom slučaju kupac ne može suditi o pozitivnoj ili negativnoj potrošačkoj vrijednosti robe. Strukturne asimetrije između partnera na tržištu mogu se zasnivati i na temeljnim razlikama u sposobnosti prilagođavanja. Takav je često slučaj sa tržištem rada. U oba slučaja formalno egalitarni tržišni odnosi pretvaraju se u odnose nadmoći ili ovisnosti.17

Pobornici regulativne intervencije drže da je donošenje zabrana i naredbi koje se odnose na slučajeve u kojima dolazi do neuspjeha tržišta, opravdano i sukladno

15 Usp. isto, str. 37.16 Usp. Marčetić, G.: Javni službenici i tranzicija, Društveno veleučilište u Zagrebu i Konrad Adenauer

Stiftung, Zagreb, 2005., nav. djelo, str. 101.17 Usp. Ofe, K.: Modernost i država, Filip Višnjić, Beograd, 1999., str. 111.


29

sa jednakošću i slobodom. Ove intervencije imaju oblik naredbi, sudskih naloga i ugovornih zabrana.

Protivnici regulacije iznose čitav niz protuargumenta. Tako se navodi da u praksi regulacija države nije ograničena samo na prethodno navedene kriterije, kojima se određuje kada postoji neuspjeh države. Osim toga, ovi kriteriji su i sami nelegitimno primijenjeni, te su podložni tumačenjima koja se vežu za različite interese. Čak i kad je regulacija države usmjerena na prirodne monopole, dobra od posebnog značenja, vanjske efekte i asimetričnu razmjenu snaga i informacija, njezini rezultati nisu ništa bolji od rezultata alokativne dinamike tržišta. Državna politika ne samo što ne uspijeva ostvariti funkcije koje su joj namijenjene, već i proizvodi neželjene učinke tako da utječe na vrstu, ali ne i na nivo suboptimalnosti. Negativni učinci državne regulacije uključuju troškove uspostavljanja nadzornih tijela i kontinuiranog regulativnog nadzora. Dolazi do slabljenja prilagodljivosti, kao i inovativne učinkovitosti reguliranih grana gospodarstva.18

Svi ovi argumenti korišteni su u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama kako bi se opravdalo smanjenje razine državne kontrole i regulacije u gospodarskim javnim službama. Deregulacija je posebno uhvatila korijena na području telekomunikacija, prometa, u dijelovima energetskog sektora. Ona je došla do izražaja i na drugim područjima koja su bila snažnije regulirana od strane države, kao što su financijska tržišta (banke, osiguravajuća društva, investicijski fondovi), zaštita radne snage, potrošača i okoline.19

Pobornici deregulacije su svjesni da liberalizacija tržišnih procesa ne može biti ostvarena bez trvenja, kao i putem univerzalnog dogovora, nego samo kroz borbu za političku vlast. To je i logično, jer deregulacija ugrožava više ili manje precizno definirane društvene skupine. Ona uključuje žrtve poput gubitka posla, dohotka i stanovanja, pad razine sigurnosti prometa i kvalitete životne okoline, kao i utjecaj na druge značajne čimbenike životnog standarda, distributivne pravde i kvalitete života.20

Deregulacija se na kraju pojavila kao izrazito veliki problem, za razliku od liberalizacije koja predstavlja blaži regulatorni režim u obavljanju pojedinih reguliranih društvenih djelatnosti. Ona je izraziti problem upravo stoga što u svojoj suštini znači izostanak bilo kakve regulacije, odnosno pravila koje bi odredilo kako i na koji način obavljati određenu društvenu djelatnost. Kako je sama regulacija donesena upravo zato da bi se onemogućilo neodgovorno, nesavjesno i beskrupulozno ponašanje dijela ljudi koji sudjeluju u obavljanju važnih društvenih djelatnosti, očito je da deregulacija ponovo otvara mogućnost takvog ponašanja. Može se čak ustvrditi kako ona ne samo da otvara mogućnost, nego i dovodi na posljetku do takvog ponašanja, jer su korijeni ekonomske krize upravo u neodgovornom ponašanju pojedinaca, koji su na deregulacijom nereguliranom

18 O tome više u Kroker, R.: Deregulierung und Entbürokratisierung, Cologne, 1985.19 O navedenim reformama, koje su dovele do deregulacije čitavog niza djelatnosti više u Weiss, L.

W. – Klass, M. V. (ed.): Regulatory Reform: What Actually Happened, Little, Brown, Boston, 1986.20 Usp. Ofe, K., nav. djelo, str. 115.


30

tržištu iskoristili izostanak bilo kakvog nadzora, te gradili financijske piramide bez pokrića, koje su na kraju dovele čitave države i narode u silne poteškoće. Posljedice gospodarske krize najbolje su upozorenje i pouka koliko je važna regulacija i nadzor u obavljanju različitih djelatnosti, te da je potrebno voditi računa o balansu kod regulacije. Stoga bi kod uređenja obavljanja različitih društvenih djelatnosti deregulaciju trebalo zamijeniti reregulacijom.21

2. 2. Pitanje privatizacijeTreći segment svih reformi koje su poduzimane u Velikoj Britaniji je

privatizacija u javnom sektoru. Sama privatizacija je forsirana i nametana kao jedan od temelja na kojima počiva reforma javne uprave. Javna su poduzeća smatrana nedjelotvornim i nekompetentnim organizacijama koje će se privatizacijom učiniti efikasnijima u njihovu poslovanju. Velika Britanija je tako privatizirala željeznice, svog zračnog prijevoznika, nacionalnu tvrtku za proizvodnju plina, nacionalnog telekomunikacijskog operatera, kao i nacionalnu tvrtku za proizvodnju električne energije.

Privatizacija je izvedena na način da je za neke djelatnosti kod kojih postoji mogućnost nastanka monopola (telekomunikacije, elektroenergetski sustav, željeznice) osnovana regulatorna agencija, koja za svoj rad odgovara Vladi, dok je ranije poduzeće razbijeno na više novih poduzeća, koja pod jednakim uvjetima mogu pružati usluge na tržištu. Jednakost uvjeta i ravnopravnost pružatelja usluga jamči regulatorna agencija, koja u isto vrijeme vodi računa i o gospodarenju i održavanju infrastrukture putem koje se pružaju usluge građanima.

Druge djelatnosti, poput npr. britanskih čeličana, britanskog nacionalnog zračnog prijevoznika British Airways ili pak britanskih brodogradilišta, u cijelosti su privatizirane i prepuštene tržišnoj sudbini.22

Osim poduzeća u vlasništvu države, proces privatizacije sve više dolazi do izražaja i u drugim društvenim djelatnostima. Npr. utjecaj privatizacije osjeća se i u sferi visokog obrazovanja, jer je britanska vlada promovirala politiku jačeg upliva privatnih visokoškolskih institucija u britanski obrazovni sustav, uz istovremenu tendenciju za smanjenjem udjela države u financiranju britanskog visokoobrazovnog sustava.23

Mjere koje su na planu privatizacije poduzete, u svojoj konačnici su dovele do

21 U tom smislu važno je razvijati nove upravne doktrine, koje će osigurati da suvremena javna uprava na efikasan način osigura zaštitu javnog dobra, kao temeljne društvene vrijednosti u suvremenoj zajednici. O tome više u Morell, K.: Governance and Public Good, Public Administration, Vol 87, br. 3., 2009., str. 538. – 556.

22 O procesu privatizacije u državnim poduzećima, te razlozima koji se u neoliberalnim krugovima navode u prilog privatizacije više u Reason Foundation: Transforming Government Through Privatisation, http://www.reason.org/apr2006/apr2006_specialexcerpt.pdf, preuzeto 10.10.2006. U dijelu koji je posvećen britanskim javnim službama bit će više riječi o tome kako je provedena privatizacija tzv. gospodarskih javnih službi.

23O tome više u Walford, G.: The Privatization of British Higher Education, Carfax Publishing Company, Abingdon, 1988.


31

sljedećih posljedica:smanjila se kvaliteta javnih službi koje su privatizirane,• povećala se cijena usluga koje su se pružale od strane privatnog sektora,• došlo je do zapuštanja infrastrukture i sporijeg ulaganja u njezinu • modernizaciju, što je u konačnici dovelo u pitanje i sigurnost kod obavljanja pojedinih javnih službi,24

uslijed smanjenja zaposlenih, došlo je do pojačanog radnog opterećenja • zaposlenih, što je u nekim djelatnostima dodatno povećalo razinu nesigurnosti u obavljanju pojedinih javnih službi.25

Sa sadašnje distance očito je da privatizacija nije riješila probleme u javnom sektoru, nego im je dala novu dimenziju, i otvorila posve nova pitanja o budućoj ulozi uprave vezanoj za usluge koje se pružaju u režimu javne službe.

3. PRINUDA U UPRAVI

3. 1. Povećanje prinude u upraviPored ovih pitanja, koja su prvenstveno regulatorne prirode, država se susreće

i s problemom (ne)sigurnosti, koji nužno reaktualizira i problem prinude u upravi. Ovo je pitanje uvijek bilo u središtu pozornosti, jer je prinuda jedan od instrumenata putem kojeg uprava osigurava obavljanje javnih poslova. Analizirajući njezinu ulogu u radu uprave, Pusić navodi kako je jedna od magistralnih tendencija, koje determiniraju razvoj suvremene uprave, upravo tendencija prema ograničenju prinude u upravi. Ipak, ova se tendencija, smatra Pusić, razlikovala od svih drugih magistralnih tendencija po tome, što je jedina imala reverzibilni karakter. 26 On navodi kako bi države, natjerane ekološkim i drugim nužnostima, mogle osjetiti potrebu za tzv. kontrafaktičkom regulacijom, dakle onom koja ide protiv prirodnog tijeka neposrednog interesa ljudi. Takva bi situacija dovela do pojačane prinude u upravi, kojoj bi zadatak bio da takvu kontrafaktičku reakciju provede.27

24 Primjerice u željezničkom prometu, gdje je u Velikoj Britaniji došlo do smanjivanja brzina odvijanja prometa, jer su pruge, zbog nedovoljnog ulaganja, postale nesigurnije, pa vlakovi moraju sporije voziti. Usp. Martin, B.: British Rail privatisation: What went wrong, http://www.publicworld.org/docs/britrail.pdf, 2002.

25 Opet se za primjer može uzeti željeznica, gdje su vlakovođe i ostalo prometno osoblje dodatno radno opterećeni, a uz to i obično manje plaćeni, što je izazivalo dodatnu nesigurnost u svakodnevnom odvijanju željezničkog prometa. Usp. isto.

26 Kao čimbenike koji dovode do ograničenja prinude u upravi Pusić navodi rast tehničke razine upravnih službi. Upravo tehnizacija uprave rezultira uvođenjem sve većeg broja stručnih postupaka u radu upravnih organizacija, kod kojih je temeljno mjerilo postupanje lex artis, a ne zakon sile. Sljedeći čimbenik koji utječe na opadanje prinude u upravi je razvoj civiliziranosti, opće kulturne razine članova zajednice i rast razine potreba. Pusić navodi kako usporedo s opadanjem važnosti prinude u djelovanju upravnih organizacija, smanjuje se čimbenik prinude u odnosima unutar uprave. O tome više u Pusić, E.: Nauka o upravi, Školska knjiga, Zagreb, 2002., str. 98. – 106.

27 Vrijeme je pokazalo da su se ove tvrdnje E. Pusića na kraju pokazale točnima, jer su promijenjene okolnosti u društvu, a posebno događanja vezana uz 11. rujna 2001. godine dovela do porasta prinude, kojom se željelo smanjiti opću razinu nesigurnosti u društvu.


32

Suvremeno društvo se suočava upravo s takvim izazovima, koji traže potpuno nove odgovore na njih. Pojavljuju se novi oblici ugroze države, a s njima i potreba da politička vlast putem uprave, kao instrumenta za provođenje njezinih odluka, osigura odgovarajuću zaštitu. Upravo zbog toga, magistralna tendencija prema ograničenju prinude u upravi pokazuje i svoj reverzibilni karakter, jer predstavlja odgovor država na nove ugroze.28 Državna uprava, kao instrument za provedbu političkih odluka, razvija nove, posebne oblike prisile, putem kojih nastoji odgovoriti izazovima koje pred nju postavljaju novi oblici političkog terorizma. Novi oblici prisile, postaju također visokosofisticirani, jer i same terorističke organizacije koriste sve prednosti koje im donosi suvremena tehnologija i globalizacijski procesi.29

Naravno, ovo otvara jedno važno pitanje. Kako spojiti nastojanje država da podignu razinu javne sigurnosti i suprostave se raznim ugrozama koji donosi turbulentni trenutak u kojem se nalazi suvremeno društvo sa potrebom da se zaštite temeljna ljudska prava, koja povećanjem prisile, dolaze u pitanje. Ova se dvojba najviše može uočiti u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su bile izložene divljačkom terorističkom činu 11. 09. 2001., a koji je ukazao na realnu opasnost od globalnog terorizma, i ujedno u značajnoj mjeri traumatizirao američko društvo. Kako su SAD država s dugom tradicijom razvoja i jačanja ljudskih prava i sloboda, nesumnjivo je da je potreba za kolektivnom sigurnošću u određenoj mjeri bacila tu tradiciju u drugi plan. Takvo ponašanje često može voditi u drugu krajnost, a to je slabo ograničena i arbitrarna primjena prisile u radu uprave. Upravo se u teoriji ukazuje kako je je pitanje balansa između sigurnosti i slobode vrlo osjetljivo. Čak se navodi kako se isto pitanje uspoređuje sa kvadraturom kruga, pa se može reći kako se niti jedno niti drugo ne može ostvariti u dovoljnoj mjeri da bi svi bili zadovoljni. Ukoliko se države odluče za više slobode bez sigurnosti, na koncu im može ostati i jako malo od slobode, pa se postavlja opravdano pitanje: može li se istovremeno biti i slobodan i siguran?30

28 Suvremeni globalizacijski procesi doveli su do sprege između terorizma i organiziranog kriminala, koji predstavlja novi izazov za suvremene države. Olakšano je ispreplitanje terorističkih grupacija i organiziranih kriminalnih aktivnosti zahvaljujući sredstvima prikupljenim od lažnih tvrtki, krijumčarenja droge, prijevara s kreditnim karticama, iznude, pranja novca itd. Može se reći kako je u suvremenim uvjetima globalni terorizam izborio visoko mjesto na listi prioriteta nacionalne sigurnosti, a države i međunarodne asocijacije su postale svjesne opasnosti kojima je suvremeno društvo izloženo djelovanjem organiziranih kriminalnih skupina na području terorističkih i s njima povezanih aktivnosti. O tome više i Šegvić, S.: Antiterorizam u kontekstu borbe protiv organiziranog kriminala, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 46, br. 4., 2009., str. 672. – 673.

29 Ovdje valja istaknuti kako suvremene terorističke organizacije maksimalno koriste elektronička sredstva komunikacije za koordiniranje i organizaciju terorističkih aktivnosti, a ujedno koriste i druge pogodnosti, poput olakšanog toka novca, ljudi i roba, koje im olakšavaju logističke i druge aktivnosti u pripremi terorističkih akata. O tome više u Sageman, M.: Undestanding Terror Networks, University of Pennsylvania Press, Philadelphia, 2004.

30 Šegvić navodi kako su se s problemom odnosa između sigurnosti i slobode bavili mnogi teoretičari, među kojima posebno mjesto zauzimaju Montesquieu i Locke. Locke je, proučavajući problem odnosa slobode i suodgovornosti, naglašavao važnost sigurnosti pri uspostavi i jamčenju slobode. Locke je konstatirao, da iako čovjeku priroda sama daje pravo na slobodu, njeno ostvarenje je vrlo nesigurno i krhko jer je čovjek izvrgnut stalnim opasnostima. Zbog toga čovjek pristaje da se odrekne dijela apsolutne slobode, kako bi s drugim članovima zajednice zaključio društveni ugovor, kojim se jamči zajedničko


33

3. 2. Mogućnost ograničavanja prinude u upraviIpak, iskustvo SAD pokazuje kako kako izvršna vlast, sa upravom kao njezinim

provedbenim instrumentom i te kako može biti ograničena, od strane drugih grana vlasti, posebno sudbene, u neograničenoj i arbitrarnoj provedbi prisile u svom radu. Tako je Vrhovni sud SAD-a, donio odluku po kojoj nitko ne smije biti zadržan u pritvoru bez sudskog naloga, te posebno naglasio kako ovaj prinicip pravne države važi i za vrijeme terora, kako za građane SAD-a tako i za svakog tko se nalazi u američkom zatočeništvu.31

Valja napomenuti kako je ova odluka Vrhovnog suda došla nakon događanja koja su uslijedila neposredno iza napada na SAD 11. rujna. Stoga bi bilo nužno analizirati kontekst u kojem se ovaj problem odnosa slobode i sigurnosti pojavio.

Već 14. rujna američki Kongres donosi Joint Resolution Authorizing the Use of Military Force Against Terrorist. Tim se aktom ovlašćuje predsjednik SAD-a, da poduzme sve potrebne mjere za obranu SAD od terorističkih napada. Ove su mjere bile usmjerene na zaštitu stanovništva i imovine od potencijalnih napada u zemlji i inozemstvu. Predsjednik je dobio ovlasti da izvršnim naredbama32 regulira sva bitna pitanja koja su u nadležnosti Kongresa, te mogućnost da koristi oružana i druga sredstva prisile protiv onih koji planiraju, odobravaju, pripremaju ili pak pomažu terorističke aktivnosti skupine koja je izvršila napad na SAD.33 Nadalje predsjednik je dobio ovlasti da može poduzimati mjere i akcije prema organizacijama, državama i pojedincima koji bi podržavali ili pak davali utočište organizacijiama ili pojedincima koji su izvršili napad na SAD. Također je ovlašten poduzeti sve preventivne radnje kojima bi se u budućnosti onemogućilo djelovanje

osiguranje života, slobode i vlasništva svim članovima. Šegvić zaključuje kako za Lockea pitanje sigurnosti predstavlja prvi uvjet slobode. Šegvić nadalje ukazuje kako je i Montesquieu razmišljao na sličan način, što se može zaključiti na temelju njegove definicije političke slobode, gdje navodi kako politička sloboda može opstati isključivo u uvjetima sigurnosti, odnosno da je ista ovisna o vladajućoj sigurnosnoj paradigmi. Svaka ugroza, bez obzira odakle dolazila, znači ugrožavanje slobode u istom obujmu kao i sigurnosti. Šegvić na kraju zaključuje kako suvremeni neoliberalizam odriče bilo kakvu povezanost između slobode i sigurnosti, te ih promatra i tretira posve odvojeno, što pak stvara više štete nego koristi. Usp. Šegvić, S.: Antiterorizam – između sigurnosti i demokracije, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44., br. 1., 2007., str. 77. – 86.

31 Šegvić naglašava kako je ovakvom odlukom većine sudaca Vrhovnog suda SAD-a iznenađujuće jasno sačuvani temeljni principi pravne države u SAD-u. Vrhovni sud je tako osporio Bushovoj Vladi pravo da u borbi protiv terorizma može postupati po svom nahođenju, lišavati slobode, pritvarati i internirati, iako je potvrdio ovlasti koje su predsjedniku dodijeljene poslije 11. 09. 2001. Šegvić naglašava kako je odlukama u predmetima Rasul v. Bush i Hamdi v. Rumsfeld Vrhovni sud izvršnoj vlasti utvrdio granicu, u postupanju prema uhićenim stranim osumnjičenim teroristima, do koje se može ići, a da se ne ugroze njihova temeljna prava, kao i principi pravne države, pri čemu je jedno od temeljnih jamstava pravo svakog, da pred legalnim, neovisnim i nepristranim sudom osporava zakonitost lišavanja slobode. O tome više u Šegvić, S.: Sudska kontrola egzekutive u stanju nužde u SAD – slučaj zatočenika u Guantanamu, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 43, br. 1., 2006., str. 43. – 45., i dalje.

32 Koje bi po svom pravnom značenju u stvari bile uredbe sa zakonskom snagom.33 O tome vidi pobliže u Matthews, M. K.: Restoring the Imperial Presidency: An Examination

of President Bush’s New Emergency Powers, Hamline Journal of Public Law & Policy, br. 1, proljeće ,2002.


34

pojedinaca ili organizacija koje bi se mogle baviti međunarodnim terorizmom.34

Sljedeći dokument koji Kongres donosi je tzv. Patriot Act.35 Navedenim se zakonom daju ovlasti Predsjedniku SAD i američkoj saveznoj administraciji da mogu poduzeti mjere u zemlji, kako bi se spriječilo i osujetilo terorističke aktivnosti. Međutim, donošenje Patriot Acta za posljedicu je imalo ograničavanje niza ljudskih prava i sloboda. Sudski istražitelji i sigurnosne službe dobili su izuzetno velike ovlasti kao što su premetačina stanova i poslovnih prostora bez najave, bez nazočnosti vlasnika, kao i bez prethodnog sudskog naloga, kao i pravo prisluškivanja telefonskih razgovora, te presretanja elektroničke pošte. Obavještajne službe mogu pak među sobom razmjenjivati informacije, čime je primjerice CIA dobila mogućnost da raspolaže informacijama s prostora SAD-a, što do sada nije mogla. Suspendirane su i slobode vezane uz raspolaganje sredstvima koja se nalaze na računima banaka, a imigranti i nedržavljani mogu biti pritvoreni bez naloga i optužnice sedam dana, a oni koji krše imigracijske propise mogu biti deportirani iz SAD u zemlje iz kojih dolaze. Ukoliko ih ove ne žele primiti, imigranti mogu biti zatvoreni neograničeno. Zakonom se također određuju vojni sudovi za suđenje pripadnicima terorističkih organizacija koje su bile povezane s napadom od 11. rujna.36

Na temelju ovih ovlasti, George Bush je donio više uredbi i odluka, od kojih su neke dovele do daljnje suspenzije ljudskih prava. Primjerice uredba o blokiranju imovine i zabrani transakcija s osobama koje pripadaju terorističkim organizacijama ili podržavaju terorističke organizacije. Zatim naredba o pritvaranju, tretmanu i suđenju strancima koji su osumnjičeni za pripadanje međunarodnim terorističkim skupinama, kojom se utvrđuje nadležnost vojnih tijela (Ministarstva obrane i vojnih sudova). Njihova je nova nadležnost procesuiranje stranaca, pripadnika različitih terorističkih mreža, uhvaćenih u borbi protiv međunarodnog terorizma, pri čemu ovlasti vezane uz ustroj i nadzor tijela zaduženih za progon i procesuiranje preuzima ministar obrane. Temeljni zadatak vojnih sudova bio je provoditi hitne i tajne postupke, bez mogućnosti žalbe, neovisno o tome što su optužene osobe strani državljani, koji su uhićeni izvan SAD-a. Ovakav je postupak pravdan okolnošću kako se radi o opasnim organizacijama i pojedincima, gdje bi vođenje postupka od strane civilnih sudova moglo ugroziti njihovu sigurnost. Nadalje, što se tiče nadležnosti vojnih sudova i njihova odnosa s drugim pravosudnim tijelima, u predsjedničkoj naredbi utvrđeno je da osobe na koje se ona odnosi ne mogu tražiti pravnu zaštitu kao ni pravne lijekove od strane drugih tijela iz sustava pravosuđa, kako domaćeg, tako i međunarodnog.

Smatra se da je Naredba koju je donio predsjednik Bush poprilično dvojbena iz više razloga. Tako se smatra da je navedenom odredbom dijelom ugrožena

34 Usp. Waxman, M. C.: Administrative Detention of Terrorist: Why Detain, and Detain Whom, Journal of National Security and Law, Vol 3., No 1., 2009., str. 1. – 35.

35 Puni naziv akta je Providing Appropriate Tools Required to Intercept and Obstruct Terorrism Act of 2001.

36 Usp. Waxmann, M. C., nav. djelo.


35

vladavina prava zbog širokih ovlasti koje su dane vojnim sudovima. Osim toga, težina sredstava prisile koja su dana navedenim tijelima kao i represivnom aparatu, a koja uključuju tajna uhićenja, tajne optužnice, tajne postupke i tajne presude, ne priliči zemlji koja predstavlja jednog od predvodnika u borbi za ljudska prava u svijetu. Nadalje, navedene mjere dovode u pitanje pravo na pošteno suđenje zbog ugrožavanja temeljnih postulata na kojima bi se trebao temeljiti svaki kazneni postupak, a to su: presumpcija nevinosti, slobodan izbor branitelja, mogućnost žalbe na pritvor i mogućnost ulaganja žalbe na presudu.

Pri donošenju akata, predsjednik Bush je smatrao kako su navedene ovlasti nužne, te posve opravdane, jer su potrebne kako bi se osigurala samoobrana države, kao nužan postulat njezine sigurnosti i stabilnosti. Temeljno pitanje koje se ovdje pojavilo jest duljina i trajanje mjera koje su po svojoj prirodi ekstremne, i kojima se krizno stanje cementira i promovira u normalno. Upravo se zbog toga pojavilo strahovanje da su ekstremne mjere, poduzete u ekstremnim vremenima, a čije trajanje nije ograničeno, takve prirode da na duži rok mogu dijelom ugroziti demokratske političke procese i slobode u SAD. Očito je da u takvim uvjetima odgovornost za zaštitu demokratskih vrijednosti i postignuća, nisu samo odgovorne zakonodavna i izvršna vlast, sa upravom kao instrumentom za provedbu političkih odluka, nego i sudbena vlast. Dapače, upravo ekspanzija ovlasti s kojima raspolaže izvršna vlast, uz jačanje represivnog instrumentarija javne uprave, baca posve novo svjetlo na sudbenu vlast, koja bi trebala osigurati poštivanje načela zakonitosti i u vremenima kada su na snazi mjere koje imaju ekstreman karakter.

Poseban se problem glede zaštite ljudskih prava pojavio u slučaju vojne baze Guantanamo na Kubi, gdje su dovedene i zadržane osobe za koje se sumnjalo da pripadaju terorističkim organizacijama odgovornima za napade u SAD, ili su pak njihovi pomagači. Kako baza Guantanamo ima poseban pravni položaj, jer predstavlja eksteritorijalno područje na kojem američki civilni sudovi nemaju jurisdikciju, nego je područje u nadležnosti vojnih institucija, držalo se kako je to najbolje mjesto za zadržavanje osumnjičenih osoba. Guantanamo je i ranije, sa svojim eksteritorijalnim statusom korišten kao izbjeglički logor, kako bi se izbjegla jurisdikcija američkih sudova, koji su odbijali provjeriti pravni status zatočenih osoba, i proglašavali navedeno pitanje političkim, a ne pravnim. Nakon dugotrajne sudske borbe, u slučajevima zatvorenika zatočenih u bazi Guantanamo, rodbina i odvjetnici su podnijeli tužbu Vrhovnom sudu SAD, tražeći od njega da utvrdi imaju li zatočeni pravo pristupa sudovima u SAD, neovisno o tome što nisu državljani SAD, što su lišeni slobode i što su lišeni na području s eksteritorijalnim statusom.37 Najvažniji je slučaj Rasul vs. Bush.38 Vrhovni je sud većinom glasova zauzeo stajalište da stranci lišeni slobode od strane američkih sigurnosnih tijela

37 O tome više u Roth, K.: After Guantanamo: The Case Against Preventive Detention, Foreign Affairs, May/Yune, 2008.

38 U ovom se slučaju trebalo utvrditi da li sudovi imaju nadležnost provjeravati zakonitost lišavanja slobode od strane egzekutive osoba koje nisu državljani SAD, i koji su zatočeni na teritoriju nad kojim SAD nema izvorni suverenitet, ali ima ekskluzivnu jurisdikciju.


36

imaju pravo pristupa američkim sudovima. Pri tom su pošli od shvaćanja kako je takva sudska provjera lišavanja slobode ukorijenjena u anglo-američkoj pravnoj tradiciji, još od Magne Charte Libertatum. Valja napomenuti kako se ova odluka odnosi kako na strance, tako i na državljane SAD-a. Isto tako, odnosi se na one osobe čije države nisu bile u ratu s SAD, jer za one čije su države u ratu s SAD važe drugi propisi. Radi se o osobama koje negiraju da su ikad sudjelovali u zavjeri i agresiji na SAD, nikada nisu bili privedeni na sud i optuženi za neko kazneno djelo, te su na teritoriju na kojem SAD imaju posebnu jurisdikciju i nadzor.39

Time je jasno i nedvojbeno, sudbena vlast postavila granice izvršnoj vlasti, a time i sigurnosnim službama i vojsci, kao temeljnim upravnim institucijama za provedbu izvršnih političkih odluka. Dakle, iako je postojala tendencija prema jačanju prinude, posebice u upravi SAD, očito je da i ta tendencija ima ograničenja, a da je za ta ograničenja prinude u upravi zaslužna posebno sudbena vlast, i to ona koja ocjenjuje jesu li mjere koje poduzima sigurnosni i obavještajni dio upravnog sustava, sukladne ne samo zakonskim, nego i ustavnim propisima.

Ovdje se jasno može vidjeti koliko je važna uloga ustavnog sudovanja općenito u čuvanju temeljnih sloboda, kao i u ograničavanju prinude u upravi.40

4. ZAKLJUčAKPredmet ovog rada bila je uloga javne uprave u promijenjenim okolnostima.

Ovdje su analizirane dvije dimenzije upravnog djelovanja. Prva dimenzija je regulatorne prirode, dok se kroz drugu odražava monopol fizičke prisile, kojim uprava raspolaže, kako bi mogla provoditi odluke političke vlasti. Analizirajući prvu dimenziju može se zaključiti da očito ulazimo u vremena kada će trebati na nacionalnoj razini ponovo izgraditi snažne regulatorne mehanizme, koji će osigurati stabilno obavljanje niza javnih službi, te normalno i uravnoteženo funkcioniranje tržišta robe, kapitala i rada i novca, bez lomova i zlouporaba kojima se moglo svjedočiti u bliskoj prošlosti. Pored nacionalne regulacije, nužno je poraditi i na međunarodnoj, pa čak i globalnoj regulaciji, jer je sveprisutna globalizacija dramatično promijenila funkcioniranje ljudske civilizacije, pokazujući da ni jedna zemlja danas nije izolirani otok, i da lomovi koji se događaju u jednoj zemlji pogađaju itekako i druge zemlje. Upravo razmjeri globalne gospodarske krize, pa i one koja je pogodila zemlje EU pokazuju da se problemi koji se pojavljuju u jednoj zemlji, poput domino efekta šire i na druge zemlje, pa i na druge svjetske regije, izazivajući globalnu nestabilnost, koja prijeti potencijalnim urušavanjem svijeta kakvog danas poznajemo. Upravo se sada jasno može vidjeti koliko

39 Usp. Waxman, M. C.: Detention as Targeting: Standards of Certainity and Detention of Suspected Terrorists, Columbia Law Review, Vol. 108, 2008., str. 1365. – 1430.

40 Pored fizičke prisile, postoje i drugi, psihički oblici prisile, koji nastaju kao rezultat razvoja novih sofisticiranih tehnologija. O tome je više pisao i jedan od vodećih politiologa današnjice Giovanni Sartori. On zastupa tezu da se pojavljuju novi oblici demonstracije moći, poput „Video Power-a“ (video nadzora kroz sofisticirane sigurnosne sustave. Usp. Sartori, G.: Video Power, Government and Opposition, Vol. 24, br. 1, 1989., str. 39. – 53.


37

izostanak snažnih regulatornih mehanizama, koji će kontrolirati i nadzirati pravila igre, nedostaje kao sidro u ovoj gospodarskoj oluji. Za očekivati je stoga da će se sve donedavno prisutni zahtjev za deregulacijom i liberalizacijom napustiti u korist teženje za novom regulacijom, koja bi trebala osigurati stabilne temelje za razvoj društva u cjelini.

Druga se dimenzija očituje u porastu prinude u upravi. Temeljno pitanje koje je ovdje postavljeno jest koje su granice prinude u upravi, i tko bi ih uopće mogao postaviti. Kako je monopol fizičke prisile snažno obilježje za provedbu političke vlasti u svakoj državi, očito je da jačanje intenziteta njegove primjene ukazuje na poremećaj društvene stabilnost, te pojačan osjećaj nesigurnosti u društvu. Dakle, korištenjem sigurnosnog i obavještajnog dijela upravnog sustava nastoji se povratiti društvena stabilnost i sigurnost. Međutim, nuspojava takvog pojačanog korištenja prisile dovodi u konačnici do ugrožavanja temeljnih prava i sloboda, i završava generiranjem nove nesigurnosti. Postavlja se pitanje može li se ograničiti jačanje prinude u upravi?

Iskustvo iz SAD-a pokazuje da postoji mogućnost ograničavanja prinude u upravi, i da je tu mogućnost na sebe preuzela sudbena vlast, štiteći na taj način temeljna prava i slobode u društvu. Upravo se Vrhovni sud SAD-a pokazao kao jamac temeljnih prava i sloboda u američkom društvu, te preuzeo na sebe ulogu jamca ustava i kontrolora izvršne vlasti kao i sa njom povezanog represivnog dijela upravnog sustava. Moglo bi se, na temelju iskustva SAD, očekivati da bi i u drugim demokratskim zemljama bilo nužno da ulogu presudnog kontrolora uprave i izvršne vlasti preuzmu na sebe ustavnosudske institucije, koje bi time postale jamac i čuvar generacijama građenih temeljnih prava i sloboda.

A CONTEMPORARY PUBLIC ADMINISTRATION IN CHANGED CIRCUMSTANCES

The subject of this paper is the analysis of changes occurring in contemporary public administration. Two dimensions of administrative activity were analysed: regulatory and confidentiality. In the regulatory dimension, an attempt has been made to demonstrate the role administration has today, pointing to the ways of thinking and the stereotypes which have dominated in scientific and professional circles concerning the government’s role in modern countries. The implemented reforms and their consequences were analysed and new solutions have been suggested. In the dimension of confidentiality, in particular, the example of the USA has been analysed and the possibility of limiting the growth of compulsion in administration which was caused by terrorist attacks on the USA. An attempt has been made to determine which institutions could set the boundaries related to the growth in compulsion in administration.

Key words: public administration, regulatory dimension of administration, compulsion in administration, limiting compulsion

Prof. dr.sc. Marinko Đ.Učur: KONVENCIJA MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA BR. 185.... Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 39.-48.

39

Prof. dr.sc. Marinko Đ.Učur, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci

KONVENCIJA MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA BR. 185. O IDENTIFIKACIJSKIM ISPRAVAMA POMORACA

(2003.)UDK: 347.793:347.181Izvorni znanstveni radPrimljeno: 15.11.2011.

Dana 19. lipnja 2003. godine u Ženevi je usvojena Konvencija o identifikacijskim ispravama pomoraca, kojom se mijenja Konvencija istog naziva br. 108 iz 1958. godine. Hrvatski sabor je donio Zakon o ratifikaciji Konvencije br. 185 iz 2003. godine , a prethodno nije ratificirana Konvencija iz 1958. godine. Time se Republika Hrvatska uključuje u sustav na globalnoj razini o većoj sigurnosti pomoraca u međunarodnoj pomorskoj plovidbi, ali i veću sigurnost putnika, posade i brodova, država i pojedinaca. Sadržaj Konvencije raspoređen je u 18 članaka i tri Dodatka (I., II. I III.). Treći Dodatak ima dva dijela: Obvezujući zahtjevi i Preporučeni postupci i procedure. Stvara brojne pravne i druge obveze različitim subjektima. Konvencija je, inaće na snazi od 9. veljače 2005., a do sada ju je ratificiralo 18 država. Slijedi donošenje provedbenih propisa uz nadogradnju informatičkog sustava za izdavanje biometrijskih pomorskih knjižica (informatička baza podataka koja garantira prvatnost pomoraca), ali i uvođenje stalnog informacijskog centra („točke“) u državi.

Ključne riječi: Konvencija, pomorac, identifikacijska isprava, propisi, ratifikacija.

1. UVODHrvatski sabor donio je Zakon o potvrđivanju Konvencije kojom se mijenja

Konvencija o identifikacijskim ispravama pomoraca iz 1958. godine. Riječ je o Konvenciji Međunarodne organizacije rada (dalje: MOR-a ili ILO, ili OIT) koja je usvojena u Ženevi 19. lipnja 2003. godine na 91. Konferenciji (sjednici), a njome se mijenja Konvencija o identifikacijskim ispravama pomoraca br. 108 (1958.).

Republika Hrvatska nije ratificirala Konvenciju 108 (1958.). Sada to ispravlja i uključuje se u internacionalni sustav identifakacije pomoraca. Radi se i o obveznom sustavu na globalnoj razini koji će donijeti koristi, pomorcima koji su ukrcani ili žele biti ukrcani u međunarodnoj pomorskoj plovidbi na plovne objekte, bez obzira čiju zastava viju, ali koji će značiti veću sigurnost putnika, posade i brodova, osiguranje odnose u nacionalnim interesima država i pojedinaca.

Konvencija br. 185 (2003.) ima ovaj sadržaj: preambulu, područje primjene, izdavanje identifikacijskih isprava pomoraca, sadržaj i oblik (identifikacijske isprave), nacionalna elektronička baza podataka, kontrola kvalitete i prosudbe, olakšice za kratak boravak na kopnu, te tranzit i prekrcaj pomoraca, trajno


40

posjedovanje i oduzimanje, izmjene i dopune Dodataka, prijelazne i završne odredbe (sve raspoređeno u odredbama 18 članaka). Konvencija br. 185 (2003.) ima Dodatak I. „Model identifikacijske isprave pomoraca i Dodatak II. „Elektronička baza podataka“, te Dodatak III. „Zahtjevi i preporučeni postupci i prakse vezano za izdavanje identifikacijskih isprava pomoraca“ (Dio A „Obvezujući zahtjevi“ i dio B „Preporučeni postupci i procedure).1

Ustavna osnova za donošenje Zakona o potvrđivanju Konvencije kojom se mijenja Konvencija o identifikacijskim ispravama pomoraca iz 1958. godine (u nastavku: Zakon, Konvencija 1958.) je u članku 139. st.1 Ustava Republike Hrvatske.2

Sustav identifikacijskih isprava pomoraca, po Konvenciji br. 185 (2003.) temelji se na biometrijskoj identifikaciji pomoraca „koji imaju odovarajuće pomorske knjižice izdane sukladno zahtjevima Konvencije“. To jesu strože mjere sigurnosne zaštite, ali pomorcima omogućavaju određena prava i „olakšava njihovo putovanje u druge države u svrhu ukrcaja na brod, prekrcaja na drugi brod i repatrijacije, kao i njihov iskrcaj na obalu i kratkotrajan boravak u granicama grada u kojem je smještena luka pristajanja“ (shore leave).3

Kada Konvencija br. 185 (2003.) uđe u pravni sustav Republike Hrvatske stvorit će se pravne obveze njezine provedbe, a to će imati za posljedicu „izmjenu nekih postupaka i podzakonskih propisa“. To je, prvenstveno posao nadležnog ministarstva mora i ministarstva unutarnjih poslova „u vezi s načinom i postupkom za uzimanje, pohranu i čuvanje i korištenje potrebnih biometrijskih podataka“ i donošenje izmjena i /ili dopuna odgovarajućih (provedbenih) podzakonskih akata.4

Na cjelokupni sadržaj Konvencije „ne stavljaju se nikakve rezerve“. Novi je postupak u „nadogradnji informatičkog sustava za izdavanje biometrijskih pomorskih knjižica“ očekuju se i veći prihodi od izdavanja biometrijskih pomorskih knjižica što prvenstveno predstavlja trošak pomoraca.

2. VIZA KONVENCIJE I PODRUčJE PRIMJENETrajna je prijetnja nacionalnoj sigurnosti država i pojedinaca (putnika i posade),

ali i sigurnosti brodova, što ugrožava dostojne uvjete rada. U globalizaciji brodske industrije pomorci trebaju posebnu zaštitu, kako prilikom ulaska na državno

1 Prijedlog zakona o potvrđivanju Konvencije kojom se mijenja Konvecija o identifikacijskim ispravama pomoraca iz 1958. godine s konačnim prijedlogom Zakona , Zagreb, 26. svibnja 2011. Vlada Republike Hrvatske.

2 Ustav Republike Hrvatske, NN 56/90; 135/97; 8/98- proč. tekst, 113/00; 824/00-proč.tekst; 28/01;41/01 proč. tekst, 55/01 ispravak, 76/10 i 85/00 – pročišćeni tekst: Vlada Republike Hrvatske , Klasa: 342/14/11-02/01 Ur. troj 5030105-11-1, Zagreb, 26. svibnja 2011. (kao poz. bilj.br.1)

3 Konvencija br. 185 (2003.) je na snazi od 09. veljače 2005. godine, a ratificiralo ju je 18 država, a u jednoj državi se procjenjuje (isto str.1.)

4 Isto. Rep. Hrvaska će položiti ispravu o donošenju Zakona Uredu MOR-a te će u roku od šest mjeseci od „polaganja“ isprave početi obveze po ovoj Konvenciji za Republiku Hrvatsku.


41

područje drugih država koje su ratificirale ovu Konvenciju, tako i prilikom kratkog boravka na kopnu ili prilikom tranzita, prekrcaja ili repatrijacije. Države se moraju osigurati da je svaka mjera poduzeta radi borbe protiv terorizma u skladu s njihovim obvezama prema međunarodnom pravu, posebno u pogledu međunarodnih ljudskih prava, prava izbjeglica i humanitarnog prava.5

U „vizi“ Konvencije piše da su članice MOR-a svjesne „da pomorci rade i žive na brodovima koji sudjeluju u međunarodnoj trgovini...“6

Konvencija treba omogućiti izlazak pomoraca s broda na kopno i ulazak s kopna na brod, radi iskrcaja i ukrcaja, lakše i sigurnije nego do sada, što će poboljšati sigurnosnu zaštitu identifikacije pomoraca.7

„... Pojam „pomorac“ znači svaka osoba koja je zaposlena ili na drugi način angažirana u bilo kojem svojstvu sudjeluje u pomorskoj plovidbi“, a u slučaju sumnje, da li neka osoba smatra pomorcem „pitanje se rješava sukladno odredbama ove Konvencije od strane nadležnog tijela države državljanstva ili stalnog boravka tih osoba nakon savjetovanja sa organizacijama brodovlasnika i pomoraca“.8

U čl. 1. st. 3. Konvencija ima sadržaj koji je na odgovarajući način specifičan jer omogućava da se njezine odredbe odnose i na „komercijalni pomorski ribolov“.9

3. IDENTIFIKACIJSKE ISPRAVE POMORACAPostupak izdavanja identifikacijske isprave pomoraca započinje podnošenjem

„odgovarajućeg zahtjeva“. Zahtjev podnosi pomorac koji je državljanin države – članice ove Konvencije ili stranac „kojemu je odobren stalni boravak na njenom državnom području“

Država izdaje identifikacijsku ispravu „svakom“ svom državljaninu koji je pomorac“ (podcrtao U.M.). Identifikacijska isprava je posebna isprava, koja daje javnpravno obilježje radnopravnog odnosa ili bolje reći radnog statusa pomoraca. To je javna isprava. Posebno se izdaje i evidentira. Ima zakonsku presumpciju istinitosti.10

U čl. 2., st. 2., Konvencija utvrđuje „osim ako ovom Konvencijom nije

5 Rezolucija Opće Skupštine Ujedinjenih naroda A /RES/57/219 /zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda pri suzbijanju terorizma

6 „Vitalni element opće dobrobiti pomoraca je pristup objektima i kratak boravak na kopnu“, što, s druge strane, omogućava da se postugne sigurnije brodarstvo i „čišći oceani“ – kao u poz. bilj. br. 1. str. 4.

7 Međunarodna konvencija o zaštiti ljudskih života na moru iz 1974. godine, izmijenjena i dopunjena na Diplomatskoj konferenciji Međunarodne pomorske organizacije 12. prosinca 2002. godine

8 Konvencija –cit., čl. 1.- st. 1. i 2.9 Isto, čl. 1. st. 3. nakon savjetovanja sa reprezentativnim organizacijama vlasnika ribarskih plovila

i osoba koje rade na ribarskim plovilima, nadležno tijelo može primijeniti odredbe ove Konvencije na komercijalni pomorski ribolov“ Zanimljivo je da se ovdje kao subjekti ne navode organizacije ribara već (ribari) „osobe koje rade na ribarskim plovilima“. No, u svakom slučaju to bi bilo dobro i za posadu ribarskih pomorskih plovila.

10 Učur, Marinko, Provedbeni propisi o pomorcima, Sindikat pomoraca Hrvatske, Rijeka, 2008.


42

drukčije određeno, izdavanje identifikacijskih isprava pomoraca može podlijegati istim uvjetima propisanim nacionalnim zakonima za izdavanje putnih isprava“11. Ovdje se ne radi o „istom postupku“ već o „istim uvjetima“, pa se nacionalnim zakonodavstvom to može urediti tako da se radi o „istim“ tijelima, rokovima i radnjama za odnosne isprave.

Upućuje se na upravni postupak i njegova načela, a posebno izdavanje identifikacijskih isprava „bez neprimjerenog kažnjavanja“ i pravo žalbe „u slučaju odbijanja njihovog zahtjeva“, poštivanje međunarodnih sporazuma„ koji se odnose na izbjeglice i osobe bez državljanstva“.12

Odredbe čl. 3. Konvencije propisuju sadržaj i oblik identifikacijske isprave pomoraca. Ta isprava „mora biti u skladu – prema svom sadržaju – modelu utvrđenom u Dodatku I., koji se može mijenjati, ali tako da se vodi računa „o potrebi davanja članicama dovoljno vremena da provedu potrebne izmjene njihovih nacionalnih identifikacijskih isprava pomoraca i postupaka“. (podcrtao: U.M.)

Postavljeni su i ovi zahtjevi:Identifikacijska isprava „mora biti oblikovana na jednostavan način, od 1. trajnog materijala, strojno čitljiva“ sve u skladu s uvjetima na moru (u cilju sprečavanja neovlaštenog mijenjanja i krivatorenja i jednostavnog otrkivanja preinaka i dr.Uporaba međunarodnih standarda2. ne smije biti veća od „uobičajene putovnice“.3. 13

Sadržaj, u osnovi, propisuje Konvencija.14 Svaka država svojim propisom određuje vrijeme važenja isprave „a ni u kom slučaju ona ne može biti dulje od deset godina, uz obnovu nakon pet godina“.

Podaci u ispravi („pojedinosti o nositelju“) ograničavaju se: ime i prezime, spol, datum i mjesto rođenja, državljanstvo, fizičke karakteristike koje mogu pomoći idnetifikaciji, digitalna ili izravna fotografija, potpis, te ostalo „ako udovoljava propisanim uvjetima“ (ne na štetu korisnika, bez rekonstrukcije i vidljivo na ispravi, dostupna i jeftina oprema za provjeru biometrije te da se može koristiti u lukama „i drugim mjestima uključujući i brodove“, a sustav treba „osiguravati rezultate koji su jednaki i pouzdani za vjerodostojnu potvrdu identiteta“. Svi podaci o pomorcu na ispravi moraju biti vidljivi, odnosno dopstupni pomorcu

11 Poslovi evidencije su poslovi državne uprave“, Učur, Marinko, cit., str. 107. i Borković, Ivo, Upravno pravo, Informator, Zagreb, 1995., str.137. i dr. Zakon o općim upravnom postupku, NN br. 47/09; Pravilnik o putnim ispravama za strance, NN br. 36/08, 28/10; Pravilnik o obrascima i evidencijama putnih isprava hrvatskih državljana, NN br. 9/19; Zakon o putnim ispravama hrvatskih državljana, NN br. 77/99 do 74/09

12 Zakon – Konvencija-cit., čl. 2. st. 4., 5. i 6.13 Isto: čl. 3. st. 1.-4.14 Isto čl. 3. st. 5. „naziv tijela koja je izdaje s podacima radi brzog kontakta s tim organom, datumom

i mjestom izdavanja isprave i drugo“


43

putem uređaja „koji im omogućava pregled bilo kojih podataka“15

Navedene odredbe Konvencije pojašnjene su „Dodatkom I. – Model identifikacijske isprave pomoraca“, a čine „obrazac i sadržaj“ isprave (karakteristike i što kraći sadržaj „kako bi sadržavala podatke predviđene Konvencijom“ propisuje se izgled, omot, dimenzije, vodene žigovre, posebna tinta, šare, gravure, mikro ispis i dr.).16

Dodatkom I. precizno se utvrđuju „podaci koji se unose na stranicu (ce) s podacima identifikacijske isprave pomoraca“ (ograničavaju se) i njihova obrazloženja, odnosno način popunjavanja (pozivanje na specifikacije ICAO Dukumenta 9303 Dio 3 (drugo izdanje 2002.) ili Dokumenta 9303 Dio 1 (peto izdanje, 2003.) Međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva (ICAO).

4. NACIONALNA ELEKTRONIčKA BAZA PODATAKA„Svaka članica osigurava da su zapisi o svakoj identifikacijskog ispravi

pomoraca koju je članica izdala, ukinula ili oduzela, pohranjeni u elektroničkoj bazi podataka. Moraju se poduzeti potrebne mjere radi osiguranja baze podataka od utjecaja ili neovlaštenog pristupa“.17

Identifikacijski sustav garantira privatnost i sadrži one podatke koji su „bitni za potrebe provjere... isprave ili statusa pomoraca... i zaštitu podataka“.

Pomorac ima pravo uvida u podatke o njemu u bazi podataka kao i ispravak bez troškova za odnosnog pomorca“.

Da bi se omogućila informiranost među državama i kontrola podataka (po potrebi) uveden je stalni informacijski centar („točka“) u državi i Uredu MOR-a.18

Posebno se naglašavaju „odgovarajuća ograničenja radi osiguranja da se nikakvi podaci, posebno fotografije ne razmjenjuju, ako nisu uspostavljeni mehanizmi kojim se osigurava pridržavanje primjenljivih standarda zaštite podataka i privatnosti“, da se osobni podaci „ne koriste u bilo koje druge svrhe osim provjere identifikacijske isprave pomoraca“.19

„Dodatkom II. Elektronička baza podataka“, utvrđuju se ograničenja za unos podataka u elektroničnu bazu... „koju članica mora voditi“. To su ovi podaci: tijelo nadležno za izdavanje navedeno u identifikacijskoj ispravi, puno ime pomoraca kako je napisano u identifikacijskoj ispravi, jednistveni broj identifikacijske isprave, datum isteka valjanosti ili suspendiranja ili oduzimanja identifikacijske

15 Isto: čl. 3. st. 6.-10.16 Ova isprava je identifikacijska isprava pomoraca za potrebe Konvencije o identifikacijskim

ispravama pomoraca (izmijenjena) iz 2003. godine MOR-a. Ova isprava je samostalna isprava i nije putnovnica“. Isto Dodatak I.- st. 3.

17 Konvencija: čl. 4. st. 1.18 Isto: čl. 4 st. 2. i 5. Navedeni podaci „moraju u svako doba biti izravno dostupni imigracijskim i

drugim nadležnim tijelima u državi članici MOR-a, elektroničkim putem ili putem informatičke točke...“19 Isto: čl. 4. st. 6. i 7.


44

isprave, biometrijski predložak kako se pojavljuje u identifikacijskoj ispravi, fotografije, podaci o svim zaprimljenim upitima u svezi identifikacijske isprave pomoraca.20

Ovaj dio Konvencije može se pravilno i potpuno primijeniti samo uz ispunjenje uvjeta iz Dodatka I. Konvencije i ustrojem „stalne informacijske točke“ u svakoj državi članici.21

5. KONTROLA KVALITETE I PROSUDBEU “Dodatku III. Zahtjevi i preporučeni postupci i prakse vezano za izdavanje

identifikacijskih isprava pomoraca“, Konvencija utvrđuje „minimalne zahtjeve glede procesa i postupaka izdavanja identifikacijskih isprava pomoraca, uključujući i postupke kontrole kvalitete“. Oni predstavljaju „obvezan rezultat koji mora postići svaka članica u upravljanju svojim sustavom izdavanja identifikacijskih isprava pomoraca“.

Radi osiguranja potrebne sigurnosti uspostavljaju se „procesi i postupci“ za proizvodnju i isporuku obrazaca, čuvanje, rukovanje i odgovornost za neispunjene i ispunjene obrasce, rješavanje zahtjeva, popunjavanje podataka te dostave identifikacijskih isprava pomoraca, upravljanje i održavanje baze podataka, kontrola kvalitete postupaka i periodične prosudbe. Ovi se „procesi i postupci“ mogu mijenjati „vodeći računa o potrebi da se članicama ostavi dovoljno vremena za provedbu potrebnih izmjena...“.

Prosudbu o „procesima i postupcima“ obavlja svaka država –članica „najmanje svakih pet godina“, a izvješće o tome dostavlja glavnom direktoru Međunarodnog ureda rada“, a preslike se dostavljaju prestavnicima reprezentativnih organizacija brodovlasnika i pomoraca, odnosno članica“. Izvješća su dostupna i drugim državama – članicama, posebnim „propisom članica“ koje udovoljavaju uvjetima iz Konvencije na temelju čega će se priznavati i identifikacijske isprave pomoraca dotične države – članice. 22

„Dodatkom III.“ utvrđuju se „obvezujući zahtjevi- Dio A“ i „Dio B - preporučeni postupci – procedure“. Država mora usvojiti minimalne zahtjeve „U dijelu A propisuju se obvezni rezultati koje, kao minimalne svaka članica mora postići i pri primjeni sustava izdavanja identifikacijskih isprava pomoraca. U dijelu B preporučuju se postupci i prakse za postizanje tih rezultata. Dio B su članice „dužne uzeti u potpunosti“ u obzir, ali nije obvezujuće“.

U „obvezujuće zahtjeve“ spadaju: proizvodnja i dostava neispunjenih obrazaca identifikacijskih isprava pomoraca (IIO); čuvanje, rukovanje i odgovornost za neispunjene i ispunjene obrasce IIP; obrada zahtjeva suspendiranje ili oduzimanje IIP; žalbeni postupak, upravljanje, zaštita i održavanje baze podataka.

20 Isto: Dodatak II., Elektronička baza podataka dio 1. i 2.21 Isto: vidi Dodatak I., čl. 3. Konvencije i čl. 4. st. 4.22 Isto: čl. 5.


45

U „preporučene postupke i procedure“ spadaju isti elementi kao u „Dijelu A“ prošireni i detaljnije postavljeni (jer se „preporučuju“), a odnosi se na postupak proizvodnje i dostave neispunjenih obrazaca IIP (proizvodni proces, zaposlenici koji na tome rade, specifikacije materijala) čuvanje, rukovanje i odgovornost za ispunjene i neispunjene obrasce IIP, unutarnja pravila tijela nadležnog za izdavanje IIP, obrada zahtjeva, upravljanje, zaštita i održavanje baze podataka, kontrola kvalitete postupaka i peridične prosudbe i dr.23

6. OLAKŠICE ZA KRATKI BORAVAK NA KOPNU, TE TRANZIT I PREKRCAJ POMORACA

U odredbama čl. 6. st. 1. Konvencija propisuje „Svaki pomorac koji ima valjanu identifikacijsku ispravu pomoraca izdanu sukladno odredbama ove Konvencije od strane članica za koje je Konvencija na snazi bit će priznat kao pomorac u smislu Konvencije, osim ako postoji osnovana sumnja u vjerodostojnost identifikacijske isprave pomoraca“.

U ostalim odredbama utvrđuje se provjera „bez troškova za pomorca ili brodovlasnika“ u najkraćem mogućem roku, ako je dolazak broda najavljen, a ako nema zapreka dozvoljava se („dopušta“) ulazak na svoje državno područje pomorcu koji je nositelj valjane identifikacijske isprave... kada je ulazak zatražen radi kratkog boravka na kopnu za vrijeme boravka broda u luci“.

Zapreke su propisane: za brod, za pomorca „dozvola za izlazak na kopno iz razloga javnog zdravlja, javne sigurnosti, javnog reda ili nacionalne sigurnosti“.

„U svrhu kratkog izlaska na kopno od pomoraca se neće zahtijevati posjedovanje vize“, a one države koje taj zahtjev ne mogu ispuniti...“osiguravaju“ da se „u bitnome ispuni taj zahtjev“.

Posebno je uređen „olakšani“ tranzit i prekrcaj u „najkraćem mogućem roku“, ali uz identifikacijsku ispravu treba imati i putovnicu.24

Konvencija daje ovlast državama da to pravo ograniče radi „javnog zdravlja, javne sigurnosti, javnog reda ili nacionalne sigurnosti“, a i pravo da zatraže „prije odobrenja ulaska na svoje državno područje... dokaze u obliku pisanih isprava ...“, kao i da ograniči „ostanak pomoraca na razdoblje koje smatra razumnim za svrhu koja je u pitanju.“25

23 „Dodatak III.“ uz Konvenciju, utvrđuje „zahtjeve i prepurečene postupke i prakse vezane za izdavanje identifikacijskih isprava“ u dva dijela: Dio A ima točke 1-5., a DIO B točke od 1 do 5 sa osam podtočaka. „Dodatak III.“ se primjenjuje uz članak 5 Konvencije

24 Isto: čl. 6. st. 7. „ u svrhu ukrcaja na svoj brod ili prekrcaja na drugi brod“, „prolaska u tranzitu radi ukrcaja na svoj brod u drugoj zemlji ili radi repatrijacije ili u bilo koju drugu svrhu odabranu od strane tijela, odnosno članice“

25 Isto: čl. 6.. st. 8. i 9.


46

7. TRAJNO POSJEDOVANJE I ODUZIMANJEIdentifikacijska isprava je u posjedu pomoraca „u svako doba, osim kada je na

čuvanju kod zapovjednika odnosnog broda, uz pisani pristanak pomorca“.Može biti oduzeta „od strane države koja ju je izdala ako se utvdi da pomoraca

više ne udovoljava uvjetima za njezino izdavanje sukladno ovoj Konvenciji“.Postupak propisuje država (postupak za suspendiranje ili oduzimanje

identifikacijskih isprava pomoraca). To je upravni postupak. Mora se osigurati drugostupanjsko odlučivanje. U tom postupku sudjeluju „ savjetovanjem“ reprezentativne organizacije brodovlasnika i pomoraca „i oni se uključuju u postpak po žalbi“26 To će morati preciznije utvrditi u nacionalnim propisima uz uvaženje upravnog postupka.27

8. ZAKLJUčAK8.1. Republika Hrvatska ima uređene odnose o identifikacijskim ispravama

pomoraca, iako nije bila ratificirala Konvenciju o identifikacijskim ispravama pomoraca iz 1958. godine (br. 108.).28 Provedba propisa po ovoj Konvenciji u djelokrugu je središnjih tijela državne uprave nadležnih za poslove pomorstva i za unutarnje poslove.29 Sada će u pravni sustav države „uči“ i ova Konvencija, što bi trebalo otkloniti probleme hrvatskih pomoraca u pojedinim državama i olakšati njihovo putovanje u druge države u svrhu ukrcaja na brod, prekrcaja na drugi brod ili u slučaju repatrijacije, kao i njihov iskrcaj na obalu i kratkotrajni boravak u granicama grada u kojem je smještena luka pristajanja. Konvencija još nije na snazi, a njezino stupanje na snagu objavit će se prema Zakonu o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora.

8.2. Preostaje dosta posla u realizaciji odredbi ove Konvencije. Zahtijevaju se „procesi i postupci“ u izdavanju identifikacijskih isprava pomoraca: proizvodnja i isporuka obrazaca, čuvanje, rukovanje, odgovornost, rješavanje zahtjeva za izdavanje, upravljanje i održavanje baze podataka, kontrola kvalitete postupka, prosudbe upravljanja sustavom i permanentna veza u postupcima brodara, udruge pomoraca MOR-a (ILO) i dr. To prate i druge radnje i odnosi: zahtijevanje (ili nezahtijevanje) viza „u svrhu kratkog izlaska na kopno“ važenje (odnosno nevaženje) valjane identifikacijske isprave pomoraca uz putovnicu (ili bez putovnice), jer je sada u Republici Hrvatskoj pomorska knjižica i putna isprava

26 Isto: čl. 7.27 Zakon o općem upravnom postupku, NN br. 47/0928 Pomorski zakonik, NN br. 181/04; 76/07; 146/08; Pravilnik o pomorskim knjižicama i odobrenjima

za utvrđivanje te postupcima i načinu prijave i odjave pomoraca na obvezno mirovinsko i obvezno zdravstveno osiguranje, NN br. 3/08; Učur, Marinko, Provedbeni propisi o pomorcima, Sindikat pomoraca Hrvatske, Rijeka 2008.

29 Konvencija o identifikacijskim ispravama pomoraca (izmijenjena) iz 2003. godine, donesen je 19. lipnja 2003. godine, Zakon o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, NN br. 28/96 (čl. 27. i 28.; čl. 30.-32.). Inače, Konvencija će za Hrvatsku stupiti na snagu „šest mjeseci međunarnodna na koji se kod glavnog tajniku MOR-a, njezina ratifikacija registrirana.


47

pomoraca – hrvatskog državljanina prema Zakonu putnim ispravama hrvatskih državljana, NN br. 77/99; 193/02; 98/05 i odredbe čl. 137. st.4 Pomorskog zakonika); čuvanje i posjed isprave; nomotehničko usklađivanje odgovarajućih porpisa (pojmovi brodovlasnik, brodar, kompanija i dr), praćenje eventualnih izmjena i dopuna Konvencije, izdavanje identifikacijskih isprava i priznavanje tih isprava izdanih u drugim državama i dr.

8.3. Konvencija obvezuje deset godina uz mogućnost otkaza godinu (jedanaestu) dana, odnosno ako se ne otkaže i dalje deset godina, sve do zamjene „novom“ Konvencijom.

8.4. Konvencija restriktivno koristi pojam „pomorac“ kao osobu koja je zaposlena ili na drugi naćin angažirana u bilo kojem svojstvu na plovilu... koje plovilo redovno sudjeluje u pomorskoj plovidbi“, pa će za realizaciju odredbe članka 1. st.1. biti potrebno nacionalnim propisima to urediti tamo da se razlikuje pojam pomoraca od pojma član posade, kako bi se mogao podnjeti zahtjev za izdavanje identifikacijske isprave od „aktivno legitimirane stranke“. Pomorsku knjižicu može imati i nezaposleni pomorac „a mora imati kad je ukrcan kao član posade broda“.30

To se odnosi i na dokaz o identitetu podnositelja zahtjeva“ izdavanje druge isprave, a posebno na sadržaj identifikacijske isprave pomorce (IIP) npr. o zdravstvenoj sposobnosti, o ukrcaju i iskrcaju i drugo.

8.5. Dok brod obavlja plovidbeni zadatak, za pomorca je brod mjesto života i mjesto rada.

8.6. Konvencija se može odnositi i na ribare, ako tako odluče reprezentativne udruge ribara i vlasnika ribarskih plovnih objekata.

8.7. Očekuje se veći napor i odgovornost države i njezinih tijela i drugih subjekata u provedbi ove Konvencije i osiguranje statusa jedne od nezamjenljivih kategorija radnika u dokazivanju Republike Hrvatske u međunarodnoj plovidbi.

30 Kao dokaz da je podnositelj zahtjeva pomorac“ može poslužiti „prethodna IIP ili iskrcajne knjižice pomoraca ili svjedodžba o osposobljenosti, kvalifikaciji ili drugoj odgovarajućoj izobrazbi ili „jednako snažan dokaz“ (sve uz provjeru).


48

INTERNATIONAL LABOUR ORGANISATION’S CONVENTION NO. 185 ON SAILORS’ IDENTIFICATION DOCUMENTS (2003)

On June 19, 2003 in Geneva the convention on sailors’ identification documents was adopted. This convention replaced convention no.108 of 1958 by the same name. The Croatian parliament brought in the Ratification of Convention no.185 Act of 2003. Previously, the Convention of 1958 had not been ratified. Thereby, the Republic of Croatia included greater safety of sailors in the system of international maritime navigation at a global level as well as greater passenger, crew, vessel, state and individual safety. The contents of the Convention were divided among article 18 and three appendices (I.II.III.) The third appendix has two parts: Compulsory requirements and recommended steps and procedures. It creates numerous legal and other obligations for various subjects. This Convention has otherwise been in force since February 9, 2005. To date, 18 counties have ratified it. Next, the bringing in of regulations for implementation and extending the computing system for issuing biometric maritime documents follows. This is a data base which guarantees sailors’ privacy and the implementation of a permanent data centre (‘points’) in the country.

Key words: Convention, sailor, identification document, regulations, ratification

Dr. sc. Mato Palić: UČINCI PRIMJENE RAZMJERNOG IZBORNOG SUSTAVA U REPUBLICI.... Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 49.-58.

49

Dr. sc. Mato Palić Sveučilište J.J. Strossmayera

Pravni fakultet u Osijeku

UčINCI PRIMJENE RAZMJERNOG IZBORNOG SUSTAVA U REPUBLICI HRVATSKOJ

UDK: 342.8 (497.5)Pregledni znanstveni radPrimljeno: 10.10.2011.

Cilj ovoga rada je utvrditi i analizirati učinke primjene razmjernog izbornog sustava u Republici Hrvatskoj osobito u razdoblju od 2000. godine do danas. Osobitu pozornost autor posvećuje analizi učinaka koja se odnosi na izborne jedinice, D´Hondtovu formulu preračunavanja glasova, efektivni broj političkih stranaka, stupanj proporcionalnosti i izborni prag. Autor iznosi određene prijedloge za poboljšavanje elemenata postojećeg izbornog sustava de lege ferenda koje se odnose osobito na promjenu formule za preračunavanje glasova i uvođenje jedne izborne jedinice u Republici Hrvatskoj.

Ključne riječi: razmjerni izborni sustav, izborna jedinica, izborni prag, preračunavanje glasova, efektivni broj političkih stranaka, proporcionalnost

1. IZBORNI SUSTAVI1.1. Općenito o izbornim sustavimaIzborni sustav je pravnim propisima (ustavom i izbornim zakonom) uređen

skup društvenih odnosa koji nastaju pri izboru predstavničkih tijela i predsjednika republike.1 Odluka o odabiru određene vrste izbornog sustava, pored odluke o sustavu vlasti, predstavlja jednu od najznačajnijih ustavnopravnih, institucionalnih i političkih odluka svake države. Suština izbornog sustava, neovisno o vrsti, je u određivanju mehanizma kojim se glasovi birača preračunavanju u mandate i formiranje stabilne izvršne vlasti. Naravno, predstavničko tijelo po svojoj strukturi bi trebalo, u najvećoj mogućoj mjeri, reflektirati volju birača izraženu na izborima. Teorija izbornih sustava poznaje različite tipologije koje u osnovi izborne sustave dijele na sustav većine, sustav razmjernog predstavništva, mješoviti sustav i poluproporcionalni sustav.2 Od naprijed navedenih tipova jedino je za mješoviti

1 Smedel, Branko, Sokol, Smiljko, Ustavno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006. str. 235.

2 O različitim podjelama izbornih sustava opširnije vidi u primjerice Norris, Pippa, Choosing Electoral Ssystems, International Political Sceince Review, Vol. 18, No. 3. 1997., Lijphart, Arend, Electoral Systems and Party Systems: A Study of Twenty-Seven Democracies, 1945-1990. Oxford: Oxford University Press, 1994., Lijphart A., Groffman, B., Choosing a Political System, Praeger, New York, 1984., Rae, D., The Political Consequencesof Electoral Laws, New Haven: Yale University Press, 1971., Blais, A., Massicote, L., Electoral Systems ,In: Leduc, Niemi and Norris, 1996., Duvereger, M., Political


50

sustav ispravno zaključiti kako ne predstavlja zasebnu vrstu kod koje postoji određena differentia specifica, nego predstavlja kombinaciju već postojećih većinski i razmjernih sustava. Svaki od naprijed navedih tipova ima prednosti i nedostatke i u literaturi se vrlo često prednosti jednih navode kao nedostaci drugih i vice versa. U pogledu rasprostranjenosti najzastupljeniji su razmjerni izborni sustavi u različitm varijantama, zatim slijede sustavi većine i mješoviti te polupropocionalni sustavi. U poluproporcionalne sustave spada primjerice sustav pojedinačnog prenosivog glasa s preferencijalnim glasanjem kakav se primjenjuje primjerice u Irskoj već dugi niz godina. Razmjerni izborni sustav je povijesno gledano bio prvi put primijenjen u Belgiji 1899. godine.3 Nakon toga postupno se proširio na niz suvremenih demokratskih država.

1.2 Razmjerni izborni sustav u Republici HrvatskojRazmjerni izborni sustav, ukoliko se analizira razdoblje od uspostave samostalne

hrvatske države je parcijalno za određeni broj zastupnika u predstavničkom tijelu prvi put uveden 1992. godine donošenjem Zakona o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske prema kojem se 60 zastupnika u Sabor Republike Hrvatske biralo razmjernim izbornim sustavom uz primjenu D´Hondtove metode preračunavanja glasova. Područje cijele Republike Hrvatske je predstavljalo jednu izbornu jedinicu. Osim navedenoga, bio je propisan jedinstveni izborni prag u visini od 3 % glasova.4 Godine 1993. donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske razmjerni izborni sustav i D´Hondtova metoda preračunavanja glasova su uvedeni i na izborima za Županijski dom Sabora Republike Hrvatske na kojima se iz svake županije biralo po 3 zastupnika. U odnosu na Županijski dom bio je propisan jedinstveni izborni prag od 5 % glasova.5 Udio zastupnika koji su bili birani razmjernim izbornim sustavom je povećan na 80 donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske 1996. godine. Povećanje broja zastupnika koji su birani razmjernim sustavom pratilo je istovremeno smanjenje broja zastupnika koji su bili birani sustavom relativne većine u jednomandatnim izbornim jedinicama. Navedenim zakonom je po prvi puta u Republiku Hrvatsku uveden i diferencirani izborni prag od 5 % za jednu stranku, 8 % za dvije i 11 % za tri ili više stranaka.6 Propisivanje diferenciranog izbornog praga, kojim se

Parties, New York, Wiley, 1954. 3 Barthélemy Joseph, Précis de droit Public, Dalloz, Pariz, 1937. Uvođenje razmjernog izbornog

sustava u Belgiji je vrlo specifično obzirom na činjenicu da je njegovo uvođenje predložila tada vladajuća Katolička stranka s ciljem poboljšanja izbornog sustava u cjelini. Naime, navedena stranka je u namjeri podizanja stupnja proporcionalnosti predložila uvođenje razmjernog izbornog sustava i prestanak primjene sustava relativne većine u jednomandatnim izbornim jedinicama. Jasno je kako takva odluka nije bila određena razlozima političkog pragmatizma ili oportunizma.

4 Zakon o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, NN 22/92. U članku 24. propisuje D´Hondtovu metodu i izborni prag od 3 %.

5 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, NN 01/93. U članku 7. propisuje primjenu D´Hondtove metode i izborni prag od 5 %.

6 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske,


51

nastojalo otežati parlamentarnu zastupljenost prijeizbornih koalicija, se pokazalo promašenim obzirom da su stranke, nakon pojedinčnog ulaska u predstavničko tijelo za koje ima je bio potreban manji broj glasova, stvarale poslijeizborne koalicije i tako zaobišle prilično visok izborni prag. Na posljetku, 1999. godine je donošenjem Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski državni sabor7 u Republici Hrvatskoj u potpunosti uveden razmjerni izborni sustav za 140 zastupnika koji se biraju u deset izbornih jedinica. Dosljedno ranijem uvođenje D´Hondtove formule ona je zadržana i u ovom zakonu. Donošenjem ovog zakona ponovo je u Republici Hrvatskoj uveden jedinstveni izborni prag od 5 % glasova. Od 1999. godine pa do danas je Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor izmijenjen 2007. i 2010. godine, ali se te izmjene ne odnose na elemente razmjernog izbornog sustava koji su predmetom ovoga rada. Bitno je naglasiti kako je 1999. godine donošenjem zakona o izborima zastupnika u Hrvatski državni sabor područje Republike Hrvatske podijeljeno na 10 izbornih jedinica u kojima se bira po 14 zastupnika. To je prvi put da se u primjeni razmjernog izbornog sustava državni teritorij dijeli na izborne jedinice.

Postojeća veličina izborne jedinice određena s 14 zastupnika koji se u njoj biraju može zadovoljiti nužne zahtjeve stupnja proporcionalnosti. Temeljni problem koji postoji u vezi 10 izbornih jedinica na koje je podijeljen teritorij Republike Hrvatske je vrlo izražena neravnoteža broja birača različitih izbornih jedinica u kojima se bira identičan broj zastupnika. Ova pojava je u recentnoj literaturi poznata pod nazivom malapportionment i predstavlja suvremeni i rafinirani način narušavanja jednakosti biračkog prava kao konstitucionalniziranog načela koje je svoje mjesto našlo i u nizu različitih međunarodnih dokumenata. Ovaj problem u Republici Hrvatskoj postoji na posljednja tri izborna ciklusa i na njega je u posebnom Izviješću upućenom Hrvatskom saboru upozorio i Ustavni sud Republike Hrvatske.8 Značajne razlike broja birača različitih izbornih jedinica na koje je upozorio Ustavni sud Republike Hrvatske se reflektiraju na jednakost biračkog prava, ali i na funkcioniranje izbornog sustava u cjelini. Naime, one posljedično dovode u neravnopravan položaj političke aktere u različitim izbornim jedinicama jer se za prelazak izbornog praga traži 5 % važećih glasova birača što u izbornim jedinicama s različitim brojem birača i važećih glasova nije ista vrijednost i značajno varira. Politička snaga glasa zbog mallaportionmenta je bitno razlikuje između različitih izbornih jedinica i najslabija je u onima u kojima ima najviše birača i vice versa. U kojoj mjeri se te razlike mogu ispoljavati vrlo zorno pokazuje primjer s posljednjih parlamentarnih izbora održanih 2007.

NN 108/96. U članku 3. propisuje povećanje broja zastupnika koji se biraju razmjernim sustavom i diferencirani izborni prag.

7 Naziv Hrvatski državni sabor je uveden donošenjem Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske, NN 135/97.

8 Izviješće o nejednakoj težini biračkog glasa u izbornim jedinicama određenima člancima 2. do 11. Zakona o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora, NN 142/10. U navedenom Izviješću Ustavni sud Republike Hrvatske detaljno analizira signifikantne razlike u broju birača različitih izbornih jedinica koje je u suprotnosti s odredbom iz čl. 36. st. 1. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor koja propisuje aberaciju od + - 5 % birača.


52

godine na kojima je za 14 mandata u četvrtoj izbornoj jedinici bilo potrebno 169 502 važeća glasa, a za isti broj mandata u sedmoj izbornoj jedinici bilo je potrebno 218 575 glasova. Implikacije postojećeg izraženog malapportionmenta u Republici Hrvatskoj su višestruko negativne. Nažalost, Hrvatski sabor nije u adekvatnom roku izmijenio zakon kojim se uređuje područje izbornih jedinica. Obzirom da Ustavni zakon za provedbu Ustava Republike Hrvatske zabranjuje promjene izbornog zakonodavstva u razdoblju od godinu dana prije izbora jasno je kako će se i naredni parlamentarni izbori biti nezakoniti i neustavni. Treba naglasiti kako je malapportionment kao pojava raširena u izbornim sustavima koji se baziraju na izbornim jedinicama neovisno tome radi li se o sustavu većine ili razmjernom izbornom sustavu.9 Najjednostavniji način za utvrđivanje postojanja malapportionmenta je izračunati omjer glasova i mandata izraženih u postotcima. Ukoliko je rezultat jednak broju 1 nema mallaportionmenta, a ukoliko nije postoji nadpredstavljenost ili podpredstavljenost političkih aktera koji su sudjelovali na izborima. Postoje vrlo različiti načini kojima se ostvaruje narušavanje konstitucionaliziranog načela jednakosti biračkog prava koje je najjadnostavnije izraziti kroz sintagmu jedan čovjek jedan glas.10

Međutim, na proporcionalnost, osim veličine izborne jedinice svakako utječe i odabir formule za preračunavanje glasova. Odabir D´Hondtove metode preračunavanja glasove u Republici Hrvatskoj je rezultat činjenice da je upravo ta metoda najrasprotranjenija u izbornim sustavama država koje primijenjuju razmjerni sustav. Međutim, takvo preuzimanje određenog, vrlo signifikantnog elementa jednog izbornog sustava može se nazvati političkom transplatacijom koja nema stručnog uporišta u ostvarivanju temeljnog cilja sustava razmjernog predstavništva – politički akteri (stranke, koalicije i neovisni kandidati) trebaju sudjelovati u raspodjeli mandata srazmjerno broju glasova dobijenih na izborima. Poznato je kako je D´Hondtova formula preračunavanja glasova jedna od najneproporcionalnijih između niza različith formula.11 Za razliku od navedene metode, Saint-Leagueova metoda koja se bazira na nizu dijelitelja 1,3,5,7....n, gdje n predstavlja broj zastupnika koji se biraju u određenoj izbornoj jedinici producira bitno proporcionalnije izborne rezultate koje u značajno većoj mjeri

9 Samuels, David, Snyder, Richard, The Value of a Vote: Malapportionment in Coparative Perspective, British Journal of Political Sciences, Vol. 31. Issue 04., 2001. Navedeni autori daju i formulu pomoću koje je moguće precizno izračunati vrijednosti disbalansa između broja birača različitih izbornih jedinica koje biraju isti broj zastupnika. Formula je MAL = (1/2)Σ|si - vi|. U ovoj formuli koji je suštinski bazira na Loosemore Hanby indeksu si označava broj glasova i vi broj mandata izraženih u postotcima. Navedeni autori su analizirali izborne sustave ukupno 83 različite države i utvrdili da mallaportionment postoji u 78 država, a ne postoji u 5 država (Nizozemska, Izrael, Peru, Namibia i Sierra Leone). Dakle, izborne jedinice u pravilu dovode do malapportionmenta.

10 Balinski, Michael, Young H. Peyton, Fair Representation: Meeting the Ideal of One Man, One Vote, New Heaven, Yale University Press, 1982. Autor u ovom djelu daje detaljnu analizu različitih načina relativiziranja jednakosti biračkog prava kao što su gerrymandering, malapportionment i sl.

11 Osim D´Hondtove postoje i Saint-Leagueova, modificirana Saint-Leagueova, modificirana D¨Hondtova, Imperalieva, danska, Huntingtonova i niz drugih. Opširnije o navedenim formulama i pozitivnim i negativnim aspektima njihove primjene s osobitim osvrtom na stupanj proporcionalnosti u primjeni vidi u Palić, Mato, Izborni sustavi i hrvatska iskustva njihove primjene, Pravni fakultet Sveučilišta u Osijeku, Osijek, 2011.


53

reflektiraju broj glasova koji pripada određenom političkom akteru. Saint Lëagueove formula producira proporcionalnije izborne rezultate čak i od Hareove i Droopove kvote koje su se u toriji izbornih sustava smatrale naproporcionalnijim metodama jer se baziraju na identičnom broju glasova koji je potrebno osvojiti za svaki mandat.12 Prema istraživanju koje je proveo eminentni autor Kenneth Benoit D´Hondtova metoda se prema stupnju proporcionalnost koji producira nalazi daleko iza najproporcionalnije Saint-Leagueove metode. Disproporcijski učinak D´Hondtove metode za preračunavaje glasova proizlazi iz načina raspodjele mandata. Naime, primjenjujući ovu metodu ona politička stranka koja je prešla izborni prag i ostvarila parlamentarnu zastupljenost za svaki sljedeći mandat treba ostvariti sve manji broj glasova. Upravo zbog navedenog razloga D´Hondtova metoda pogoduje velikim političkim strankama jer potencira njihov broj glasova. Obzirom na činjenicu da ostvaruje određeni disporpocijski učinak neminovna posljedica je da to ide na štetu osobito malih i u nešto manjoj mjeri srednje velikih političkih stranaka.

Vrlo značajan element razmjernih izbornih sustava pa tako i hrvatskog je izborni prag koji predstavlja najmanji broj važećih glasova koji određeni politički akter mora ostvariti kako bi imao pravo sudjelovati u raspodjeli mandata. Činjenica da je određeni politički akter prešao izborni prag ne znači nužno da je time osvojio prvi mandat jer je moguća situacija u kojoj prelazak izbornog praga sam po sebi ne rezultira sudjelovanjem u raspodjeli mandata. Izborni prag je u određenoj mjeri suštinski u suprotnosti s ciljem razmjernog izbornog sustava jer on onemogućava sudjelovanje u raspodjeli mandata malih političkih aktera. Razlog koji se navodi u prilog postojanja izbornog praga u razmjernim izbornim sustavima je sprječavanje pretjerane fragmentacije predstavničkog tijela što može otežati ili čak onemogućiti funkcioniranje izvršne vlasti i političkog sustava u cjelini. Ova tvrdnja je točna, ali vrlo je diskutabilna visina izbornog praga. Naime, većina država koje primjenjuju razmjerni izborni sustavi imaju relativno visoke izborne pragove.13 Time se znatno utječe na fragmentaciju predstavničkog tijela iako bi se isti učinak vrlo vjerojatno postigao u s nižim vrijednostima. Države koje imaju niži izborni prag od najrasprostranjenijeg 5 % - tnog nemaju problema s formiranjem stabilne izvršne vlasti. Jedini primjer države koja je zbog vrlo niskog izbornog praga od 1 % imala takvih problema je Izrael.14 Osim zakonski propisanog izbornog praga relevantan pojam je i efektivni izborni prag kojeg je u teoriju izbornih sustava uveo eminentni autor Arend Lijphart. Taj pojam označava

12 Benoit, Kenneth, Which Electoral Formula Is the Most Proportional? A New Look with New Evidence, Political Analysis, Vol. 8. No. 4., 2000. Autor je usporedio Saint-Lëagueovu s još jedanaest drugih formula preračunavanja glasova i došao do gore navedenog zaključka koristeći Gallagherov indeks kao jednu od najrasprostranjenijih formula za izračunavanje stupnja proporcionalnosti.

13 Tako je primjerice visina izbornog praga u Turskoj 10%, Rusiji 7%, Njemačkoj, Belgiji, Estoniji Gruziji, Mađarskoj, Moldaviji, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj 5%, Austriji Bugarskoj, Italiji, Norveškoj, Sloveniji i Švedskoj 4%, Španjolskoj 3 %, Danskoj 2 % i najniža u Nizozemskoj 0,67 %. Opširnije o visini prohibitivne klauzule u državama članicama Vijeća Europe vidi na službenim stranicama Venecijanske komisije http://www.venice.coe.int/docs/2010/CDL-AD%282010%29007-e.pdf

14 Izborni prag u Izraelu je postupno povećavan s 1, preko 1.5 na današnjih 2 %.


54

stvarnu vrijednost izbornog praga u onim državama čije izborno zakonodavstvo ne sadrži eksplicitne odredbe o postojanju i visini izbornog praga. Formula koju je navedeni autor predložio za izračunavanje te vrijednost je E = 75 % / (M+1) gdje M predstavlja broj zastupnika koji se biraju u izbornoj jedinici.15 U pojedinim slučajevima se visina zakonskog i efektivnog izbornog praga podudaraju, ali to nije nužno uvijek tako.

Utjecaj izbornog praga na određeni izborni sustav svakako varira ovisno o tome je li državni teritorij podijeljen na izborne jedinice, što je najčešći slučaj, ili je u razmjernom izbornom sustavu samo jedna izborna jedinica. Ovaj potonji primjer je zapravo izuzetak i postoji u Nizozemskoj, Izraelu i Srbiji. Ukoliko je cijeli državni teritorij jedna izborna jedinica onda se radi o prilično jasnoj situaciji. Međutim, podjela na izborne jedinice u kojoj se u svakoj ponaosob traži prelazak izbornog praga kako bi se osiguralo sudjelovanje u distribuciji mandata znatno komplicira stvar. Naime, u takvim izbornim sustavima svaka izborna jedinica operira kao zasebni izborni sustav unutar nacionalnog izbornog sustava. U takvim okolnostima glasovna vrijednost izbornog praga ovisi kako o broju birača i važećih glasova u nekoj izbornoj jedinici tako i o izlaznosti na izbore, odnosno apstinenciji. U takvim okolnostima moguća ja situacija u kojoj se formalno propisani izborni prag i stvarni izborni prag znatno razlikuju. Upravo takva situacija dogodila se u Republici Hrvatskoj na parlamentarnim izborima 2000., 2003. i 2007. godine. Naime, 2000. godine, prema podacima Državnog izbornog povjerenstva, ukupan broj važećih glasova koji nisu rezultirali osvajanjem mandata iznosio je ukupno 440 688.16 Ukupan broj važećih glasova je bio 2 774 280. Proizlazi kako je ukupni izborni prag na nacionalnoj razini iznosi 15,88 %. Vidljivo je kako je na nacionalnoj razini izborni prag tri puta veći od formalnog na razini izborne jedinice. Na izborima održanim 2003. godine bilo je ukupno 2 409 240 važećih glasova birača. Ukupan broj glasova koji nisu ostvarili mandatnu zastupljenost na razini Republike Hrvatske je iznosio 480 756 što iznosi ukupno 19,95 %. Na posljetku, na izborima 2007. godine ukupan broj važećih glasova je iznosio 2 389 391. Ukupan broj glasova koji nisu ostvarili mandatnu predstavljenost je iznosio 410 273 što iznosi ukupno 17,17 %. Iz naprijed navedenih podataka jasno je kako formalno propisani izborni prag od 5 % glasova na razini izborne jedinice na nacionalnoj razini iznosi u prosjeku za prethodna tri izborna ciklusa 17,67 %. Braj važećih glasova koji je ostao bez mandatne zastupljenosti je prosječno 443 905 što odgovara veličini dvije izborne jedinice koje daju ukupno 28 mandata. Iz svega navedenog jasno je vidljiv snažan utjecaj koji ima podjela državnog teritorija na izborne jedinice.

Efektivni broj političkih stranaka je vrijednost koja pokazuje stupanj

15 Lijphart, A., Aitkin, R., Electoral systems and party systems: a study of twenty-seven democracies, 1945-1990. Oxford University Press, 1994. Smisao efektivnog izbornog praga je činjenica da on sigurno postoji neoivsno o tome je li propisan izborim zakonodavstvom ili ne. Njegova visina se bazira na jednom od najsnažnijih elemenata svakog izbornog sustava – broja zastupnika koji se biraju u izbornoj jedinici.

16 Podaci su dostupni na službenim web stranicama Državnog izbornog povjerenstva Republike Hrvatske na adresi - http://www.izbori.hr/2000Sabor/IJ10.PDF


55

fragmentacije stranačkog sustava. U teoriju izbornih sustava ovaj je pokazatelj ušao zaslugom Marku Laaksoa i Reina Taagepere.17 Ova se vrijednost može mjeriti na razini glasova i na razini mandata. Uspoređujući ove dvije vrijednosti koje se odnose na relaciju glasova i mandata moguće je odrediti stupanj defrakcionalizacije izbornog sustava u cjelini. Upravo relacija glasova i mandata i njihov međusobni odnos je u središtu znanstvenog ineteresa pri istraživanju izbornog sustava. Efektivni broj političkih stranaka se izračunava prema formuli E = 1 / Σ s² gdje s predstavlja postotak glasova koje svaka pojedinačna stranka ima u odnosu na ukupan broj glasova. Ova formula se temelji na indeksu koncentracije koji je u teoriju izbornih sustava uveo eminentni autor Douglas W. Rae. Efektivni broj političkih stranaka mjeri stupanj dekoncentracije sustava što znači da on mjeri broj stranaka koje hipotetski imaju istu veličinu i isti učinak na koncentraciju sustava.

Ukoliko se naprijed navedena formula primjeni na izborne rezultate 2000. godine onda efektivni broj elektivnih stranaka iznosi 5.50 i efektivni broj parlamentarnih stranaka 4.01. Na izborima 2003. godine godine efektivni broj elektivnih stranaka je 5.93, a parlamentarnih 3.56. Na posljetku, na izborima 2007. godine efektivni broj elektivnih stranaka je iznosio 4.23, a parlamentarnih 3.07. Proizlazi kako se razlike u vrijednostima elektivnih i parlamentarnih stranaka kreću u rasponu od 1.16 do 2.37. Kretanje broja elektivnih i parlamentarnih stranaka u Republici Hrvatskoj izračunato na temelju gore navedene formule ukazuje na nekoliko zaključaka. Efektivni broj parlamentarnih političkih stranaka je relativno mali unatoč činjenici da se primjenjuje razmjerni izborni sustav. Osim navedenoga razlike u vrijednostima elektivnog i parlamentarnog efektivnog broja potvrđuju kako relativno veliki broj glasova ostaje s malim stupnjem reprezentacije i utjecaja na funkcioniranje predstavničkog tijela.

Proporcionalnost razmjernog izbornog sustava u Republici Hrvatskoj nije visoka. Prema podacima o rezultatima parlamentarnih izbora i primjenom šest različitih indeksa kojima se mjeri stupanj proporcionalnosti proizlazi kako na stupanj proporcionalnosti u Republici Hrvatskoj najjače utječe visina izbornog praga od 5 %, D´Hondtova formula preračunavanja glasova i podjela državnog teritorija na 10 izbornih jedinica.18 U slučaju da je u Republici Hrvatskoj bila u primjeni D´Hondtova metoda preračunavanja glasova na izborima 2000., 2003. i 2007. godine, ali bez podjele državnog teritorija na izborne jedinice izborni bi rezultat bio proporcionalniji, a najproporcionalnija varijanta je primjena Saint-Lëagueove metode preračunavanja glasova bez podjele na izborne jedinice. Ova posljednja situacija producira najproporcionalnije izborne rezultate jer izborni

17 Laakso, Marku, Taagepera Rein, ´Effective´number of parties:a measure with aplication to West Europe, Comparative Political Studies, Vol. 12., No. 1., 1979., str. 3.-27.

18 Opširnije o vrijednostima šest različtih indeksa koji svi potvrđuju značajnu disproporcionalnost hrvatskog izbornog sustava kao i poboljšanja koja bi nastala u slučaju primjene Saint-Lëgueove metode preračunavanja glasova osobito i kombinacija s jednom izbornom jedinicom koju bi činio državni teritori Republike Hrvatske vidi u Palić, Mato, Izborni sustavi i hrvatska iskustva njihove primjene, Pravni fakultet Sveučilišta u Osijeku, Osijek, 2011.


56

sustav ne favorizira velike i jake političke aktere kao što su HDZ i SDP. Posebno zanimljivi su bili posljednji parlamentarni izbori održani 2007. godine koji su pokazali snagu utjecaja izborne jedinice i stranačkih utvrda na konačni rezultat izbora. Naime, unatoč činjenici što je ostvario veći broj glasova od HDZ u 6 od 10 izbornih jedinica, SDP je izgubio izbore. Razlog za takav je ishod je činjenica da je HDZ vrlo uvjerljivo i s velikom razlikom pobjedio u manjem broju izbornih jedinica, a u onima u kojima je imao manji broj glasova ta razlika je bila mala.

2. ZAKLJUčNA RAZMATRANJAIz svega naprijed navedenoga proizlazi kako je razmjerni izborni sustav u

Republici Hrvatskoj potrebno, de lege ferenda, na odgovarajući način poboljšati. Primarno i nužno je redefinirati područja izbornih jedinica jer je eklatantno kako postojeći malapportionment u signifikantnoj mjeri relativizira jednakost biračkog prava zajamčenu ustavnim normama. Jedno od mogućih rješenja bi bilo uvođenje jedne izborne jedinice za izbor 140 zastupnika koju bi činilo područje Republike Hrvatske. U prilog navedenoj tvrdnji ide i činjenica kako su primjerice Nizozemska i Izreal primjeri takvih država u kojima malapportionment.

U pogledu formule za preračunavanje glasova na prethodna tri izborna ciklusa se pokazalo kako aktualna D´Hondtova metoda producira značajan stupanj disproporcionalnosti verificiran različitim indeksima. Izborni prag u Republici Hrvatskoj propisan u visini od 5 % na razini 10 izbornih jedinica također značajno doprinosi disproporcionalnosti čime se iskrivljuje volja birača izražena na izborima. Iz rezultata parlamentarnih izbora jasno je vidljivo kako broj važećih glasača birač uslijed njihove disperzije višestruko premašuje 5 % ukoliko se promatra na nacionalnoj razini. Snižavanje izbornog praga na primjerice 3 % ne bi imalo znatnijeg utjecaja na strukturu stranačkog sustava i sigurno bi pozitivno djelovalo na stupanj proporcionalnosti. U takvim okolnostima stabilnost parlamentarne većine neophodne za formiranje Vlade ne bi bila dovedena u pitanje. Osim navedenoga, jasno je kako D´Hondtova metoda preračunavanja glasova najviše pogoduje velikim političkim strankama – HDZ – u i SDP – u, dok u većoj ili manjoj mjeri otežava parlamentarnu zastupljenost u skladu s brojem osvojenih glasova srednjih i osobito malih političkih stranaka. Izborno zakonodavstvo u Republici Hrvatskoj bi bilo korisno promijeniti i u dijelu koji se odnosi na mogućnost da politička stranka koja nije sudjelovala na izborima ipak ima jednog ili više zastupnika u Hrvatskom saboru. Takva situacija je moguća ukoliko jedan ili više neovisnih kandidata nakon ulaska u Hrvatski sabor osnuju novu političku stranku za vrijeme trajanja mandata.

Iz rezultata dobivenih primjenom formule za izračunavanje efektivnog broja političkih stranaka proizlazi relativno mali broj političkih stranaka što je u određenoj mjeri u suprotnosti s učincima koje inače produciraju razmjerni izborni sustavi. Takvoj situaciji svakako pogoduje visina izbornog praga i D´Hondtova metoda preračunavanja glasova. Puno bolje i kvalitetnije rezultate s aspekta


57

stupnja proporcionalnosti bi producirala Saint-Lëageuova metoda preračunavanja glasova osobito u slučaju kad bi postojala samo jedna izborna jedinica. Navedene razlike u stupnju proporcionalnosti su prisutne ne samo na razini izračuna temeljem šest različitih formula, nego posljedično imaju utjecaja i na broj zastupnika koje različite parlamentarne stranke osvajaju u različitim izbornim jedinicama. U prilog primjeni Saint-Lëagueove formule svakako ide i činjenica da, u slučaju da je ona bila primijenjena na posljednjim parlamentarnim izborima 2007. godine umjesto D´Hondtove metode, ne bi nastala situacija u kojoj dvije političke stranke u dvije različite izborne jedinice nisu ostvarile parlamentarnu zastupljenost unatoč činjenici što su prema broju osvojenih glasova prešle izborni prag od 5 %. Simulacija izbornih rezultata u slučaju primjene Saint-Lëagueove formule pokazuje kako bi se takva situacija izbjegla da nije bila primijenjena D´Hondtova metoda. Usvajanje D´Hondtove metode, koja je prema provedenim istraživanjima jedna od najneproporcionalnijih u Republici Hrvatskoj je prihvaćeno isključivo na temelju činjenice kako velika većina država koje primjenjuju razmjerni izborni sustav primjenjuje upravo tu metodu.

Međutim, obzirom na činjenicu da postojeći razmjerni izborni sustav u Republici Hrvatskoj u kombinaciji s D´Hondtovom metodom preračunavanja glasova dokazano u najvećoj mjeri pogoduje velikim političkim strankama mala je vjerojatnost da bi one isključile iz primjene formulu temeljem koje ostvaruju znatno veći broj mandata, nego što su ostvarile glasova. Hrvatski razmjerni sustav je u 11 godina primjene producirao snažno dvostranačje koje je tipično za sustave većine. HDZ i SDP su, prema podacima Državnog izbornog povjerenstva, u posljednjih 11 godina postupno, ali sigurno povećavale broj izabranih zastupnika na račun srednjih i malih političkih stranaka. U takvim okolnostima nije realno za očekivati izmjene izbornog sustava unatoč činjenici što bi se njihovim ostvarivanjem povećao stupanj proporcionalnosti i demokratičnosti izbornog sustava u cjelini.

EFFECTS OF THE APPLICATION OF THE PROPORTIONAL ELECTION SYSTEM IN THE REPUBLIC OF CROATIA

The aim of this paper is to establish and analyse the effects of the application of a proportional election system in the Republic of Croatia particularly in the period from 2000 till today. Particular attention is placed on analysis of the effects related to the electorate, D’Hondtov’s formula for calculating votes, effective number of political parties, level of proportionality and election threshold. The author presents certain suggestions for improving elements of the existing election system de lege ferenda which is particularly related to the change in the formula for counting votes and introducing a single electorate in the Republic of Croatia.

Key words: proportional election system, electorate, allocation clause, counting votes, effective number of political parties, proportionality

LITERATURA


58

Balinski, Michael, Young H. Peyton, Fair Representation: Meeting the Ideal of 1. One Man, One Vote, New Heaven, Yale University Press, 1982.Barthélemy, Joseph, Précis de droit Public, Dalloz, Pariz, 1937.2. Benoit, Kenneth, Which Electoral Formula Is the Most Proportional? A New 3. Look with New Evidence, Political Analysis, Vol. 8. No. 4., 2000.Blais, A., Massicote, L., Electoral Systems ,In: Leduc, Niemi and Norris, 1996.4. Duvereger, M., Political Parties, New York, Wiley, 1954.5. Laakso, Marku, Taagepera Rein, ´Effective´number of parties:a measure with 6. aplication to West Europe, Comparative Political Studies, Vol. 12., No. 1., 1979.Lijphart, Arend, Electoral Systems and Party Systems: A Study of Twenty-Seven 7. Democracies, 1945-1990. Oxford: Oxford University Press, 1994.Lijphart, A., Groffman, B., Choosing a Political System, Praeger, New York, 8. 1984.Lijphart, A., Aitkin, R., Electoral systems and party systems: a study of twenty-9. seven democracies, 1945-1990. Oxford University Press, 1994.Norris, Pippa, Choosing Electoral Ssystems, International Political Sceince 10. Review, Vol. 18, No. 3. 1997.Samuels, David, Snyder, Richard, The Value of a Vote: Malapportionment in 11. Coparative Perspective, British Journal of Political Sciences, Vol. 31. Issue 04. 2001.Smedel, Branko, Sokol, Smiljko, Ustavno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u 12. Zagrebu, Zagreb, 2006.Palić, Mato, Izborni sustavi i hrvatska iskustva njihove primjene, Pravni fakultet 13. Sveučilišta u Osijeku, Osijek, 2011.Izviješće o nejednakoj težini biračkog glasa u izbornim jedinicama određenima 14. člancima 2. do 11. Zakona o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora, NN 142/10.Zakon o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, NN 22/92.15. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Sabor Republike 16. Hrvatske, NN 01/93.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Sabor Republike 17. Hrvatske, NN 108/96.Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske NN 135/97.18.

Dr. sc. Marija Pospišil: Somalsko piratstvo – od vojnopomorskih operacija do naoružavanja brodova.... Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 59.-96.

59

Dr. sc. Marija PospišilNorth of England P&I, Hong Kong

SOMALSKO PIRATSTVO – OD VOJNOPOMORSKIH OPERACIJA DO NAORUžAVANJA BRODOVA

UDK: 327.88 (677)Izvorni znanstveni radPrimljeno: 20.12.2011.

Unatoč značajnim akcijama međunarodne zajednice poduzetim u cilju suzbijanja somalskog piratstva, eskalacija broja i žestine napada na trgovačke brodove uz obale Somalije, u Adenskom zaljevu i na širem području Indijskog oceana, nameću pitanje učinkovitosti tih akcija. To je ujedno i jedan od razloga što se sve više brodara u zadnje vrijeme odlučuje angažirati naoružanu pratnju radi obrane svojih brodova i zaštite pomoraca od napada pirata. Tome se više ne protivi ni međunarodna zajednica što se može vidjeti iz zadnjih preporuka Međunarodne pomorske organizacije (IMO), a i sve veći broj država donosi nove propise kojima omogućuju brodarima da angažiraju naoružanu pratnju ili čak naoružaju posadu radi samoobrane. Preporuke IMO-a prepuštaju državama zastave broda odlučiti hoće li dopustiti i pod kojim uvjetima naoružanu pratnju na brodovima koji viju njihovu zastavu, a brodare obvezuju da nakon sveobuhvatnog utvrđivanja rizika zajedno sa zapovjednikom broda i imajući u vidu propise zastave broda i propise luke i obalne države u svezi ukrcaja/iskrcaja i tranzita naoružane pratnje i oružja, u svakoj konkretnoj situaciji odluče, je li potrebno i pod kojim uvjetima angažirati naoružanu pratnju. Ovim člankom analiziraju se priroda i uzroci suvremenog piratstva s naglaskom na somalsko, mjere međunarodne zajednice radi njegovog suzbijanja, problem plaćanja otkupnine, pravni okvir i ograničavajući, pravni i drugi čimbenici, koji su doveli do potrebe angažiranja naoružane pratnje na trgovačkim brodovima radi obrane od piratskih napada.

Ključne riječi: somalski pirati, naoružana pratnja, otkupnina.

1. UVODVećina napisa o piratstvu započinje konstatacijom da piratstvo postoji od kada

postoji i plovidba morem s primjerima piratstva iz prošlosti.1 Analizirani su i uzroci pojave piratstva i načini njihovog suzbijanja kroz povijest koji pokazuju da su uzroci i korijeni piratstva i oružanih pljački na moru uvijek bili povezani s političkim, ekonomskim i socijalnim okolnostima koje su u datom vremenu

1 Riječ piratstvo, piraterija potječe od grčke riječi peirates - pirat, peria – napad, a označava morskog razbojnika koji djeluje u svom interesu za razliku od gusara (korsara) koji to radi uz ovlaštenje državne vlasti (letters of marque). Vidi: Vladimir Anić; Ivo Goldstain, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1999. str. 994.; Davorin Rudolf, Terminologija međunarodnog prava mora, Split, 1980. Gusarstvo je formalnopravno zabranjeno 16. travnja 1856. godine Pariškom pomorskom deklaracijom koja je obvezala države potpisnice (Austro-Ugarsku, Francusku, Prusku, Rusiju, Sardiniju, Tursku i Veliku Britaniju) da neće izdavati letters of marque. O povijesti piratstva i gusarstva, vidi: Pomorska enciklopedija, Sv. 6., Zagreb, 1983., str. 44. - 51.; Za razlikovanje piratstva od gusarstva, vidi: Ivo Grabovac, Piratstvo – suvremena prijetnja sigurnosti plovidbe i događaj koji utječe na odgovornost pomorskog prijevoznika u prijevozu stvari, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 3 (2011.), 48, str. 461.-474., str. 462.-464.


60

prevladavale na kopnu te da je suzbijanje piratstva moguće jedino promjenom prilika koje su bile uzrok njegovog nastanka uz istovremenu uspostavu instrumenata za efikasno uhićenje i oštro kažnjavanje osoba koje čine piratska i razbojnička djela i odlučnom akcijom onih koji su time pogođeni.2

Da bi se očuvala sloboda mora, jedno od najvažnijih načela međunarodnog prava mora, djelovanje međunarodne zajednice i danas je potrebno usmjeriti na uklanjanje uzroka pojave piratstva modernog doba i odlučne akcije za njegovo učinkovito kažnjavanje. Načelo slobode mora nije bilo priznato oduvijek. Ovisno o aspiracijama dominantnih država određenog doba,3 ovisilo je u kojoj mjeri će se načelo slobode mora braniti ili napadati.4 Međutim, tijekom 17. i pogotovo 18. stoljeća, načelo slobode mora čvrsto se ustalilo u međunarodnom običajnom pravu, a kao temeljno načelo proglašeno je i utvđeno u Ženevskoj kodifikaciji međunarodnog prava mora iz 1958. godine,5 a kasnije i u Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. godine (UNCLOS).6 Treba naglasiti da je sloboda mora (engl. freedom of the seas) širi pojam od sloboda otvorenog mora jer uključuje npr. i pravo stranih brodova na neškodljivi prolazak teritorijalnim morem u kojem su obalne države načelno suverene i trajno ostvaruju nadležnost, obvezu obalnih država da ne obustavljaju prolazak tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi i

2 Piratstvo je nakon Zlatnog razdoblja, koje je potrajalo otprilike od 1690. do 1730. i obuhvaćalo gotovo sve dijelove svijeta, bilo značajno suzbijeno. Na suzbijanje piratstva djelomično je djelovalo donošenje antipiratskih zakona (koji su za pirate predviđali kazne vješanjem), ali najvećim dijelom i zajedničkim odlučnim djelovanjem ratnih mornarica, tada dominantnih država: Britanska ratna mornarica i Britanska Istočnoindijska kompanija zajedno s indijskim vladarima ovisnim o britanskoj kruni 1756. uništavaju indijske pirate, Američka ratna mornarica 1824. uništava berberske pirate, Britanska ratna mornarica i Britanska Istočnoindijska kompanija uništile su 1819. arapske pirate na Crvenom moru, Velika Britanija, SAD, i Španjolska do 1835. još jednom uništavaju pirate na Karibima, a do 1860. Britanska ratna mornarica uspjela je uništiti i kinesko piratstvo pa se smatra da je piratstvo od tada u najvećoj mjeri prestalo, iako je i nakon toga bilo sporadičnih incidenata. Vidi npr.: Alfred P. Rubin, The Law of Piracy, New York, 1998, (2nd edition), str. 92. i dalje. Vidi i: http://hr.wikipedia.org/wiki/Pirati - posjećena 14. 11. 2011.;

3 Npr. Švedske i Danske na Baltičko more, Venecije na Jadransko more, Velike Britanije na more uz svoje obale proglašavajući ga kao ‘British Seas’ i ekstremni primjer Španjolske i Portugala na podjelu Atlantika; Vidi: R.R. Churchill, A.V. Lowe, The Law of the Sea, Manchester, 1999., str. 204.

4 Iz toga doba datira niz suprotstavljenih teorijskih razmatranja o slobodi mora, a najpoznatija su među njima svakako ona Engleza Johna Seldena u poznatom djelu Mare clausum iz 1613., objavljeno 1635. godine i Huga Grotiusa u djelu Mare liberum iz 1609. godine; Vidi: Davorin Rudolf, ml., Slobodno i zatvoreno more: Grotius i Selden, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991.), v. 25, 2 (2004.), str. 921.-933.

5 Ženevska kodifikacija iz 1958. sadrži četiri konvencije donesene 29. travnja 1958. godine: Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu, stupila na snagu 10. rujna 1964. godine; Konvencija o otvorenom moru, stupila na snagu 30. rujna 1962. godine; Konvencija o ribolovu i očuvanju živih bogatstava otvorenog mora, stupila na snagu 20. ožujka 1966. godine i Konvencija o epikontinentalnom pojasu, stupila na snagu 10. lipnja 1964. godine. Vidi: Juraj, Andrassy, Međunarodno pravo, Zagreb, 1976., str. 178.; Juraj, Andrassy; Božidar, Bakotić; Budislav, Vukas, Međunarodno pravo 1, Zagreb, 1998., str. 172-174.; Vladimir, Ibler, Sloboda mora, Zagreb, 1965., str. 15-23.; Branko, Jakaša, Udžbenik plovidbenog prava, Zagreb, 1979., str. 20.; Vladimir, Ibler, Međunarodno pravo mora i Hrvatska, Zagreb, 2001., str. 27-36.

6 United Nations Convention on the Law of the Sea, 1982 (UNCLOS), donesena 10. prosinca 1982., stupila na snagu 16. studenog 1994., a za Hrvatsku 5. travnja 1995., tekst na engleskom i hrvatskom objavljen u NN-MU br. 9/2000 od 20. lipnja 2000. Na dan 20. rujna 2011. 162 države su stranke UNCLOS-a. Vidi: http://www.un.org/Depts/los/reference_files/status2010.pdf - posjećena 12. siječnja 2012.


61

pravo pristupa moru i neobalnim državama.7

Sloboda otvorenog mora,8 između ostaloga podrazumijeva da se sve države, uključujući i one bez morske obale, imaju pravo koristiti otvorenim morem pod uvjetima UNCLOS-a i drugih pravila međunarodnog prava ne ograničavajući prava drugih država na korištenje otvorenog mora, te da nijedna država ne može zahtijevati podvrgavanje svojoj suverenosti bilo kojeg dijela otvorenog mora. To znači da na otvorenom moru država može vršiti vlast samo nad brodovima vlastite zastave, a ne i prema stranim brodovima, osim izuzetno u slučajevima predviđenim međunarodnim pravom, u kojima ratni brod na otvorenom moru ima pravo pregledati strani brod, a upravo je piratstvo jedan od navedenih izuzetaka.9 Sve su države pozvane da surađuju koliko najviše mogu na suzbijanju piratstva na otvorenom moru ili na bilo kojem drugom mjestu koje ne potpada pod nadležnost nijedne države,10 a smatralo se da će mjere za uhićenje i kažnjavanje akata nasilja u teritorijalnom moru, pod suverenošću obalne države,11 poduzimati obalne države u granicama svoje nadležnosti.

2. SUVREMENO PIRATSTVOIako piratstvo nikada nije bilo u cijelosti iskorijenjeno, početkom 90-

tih godina prošlog stoljeća međunarodna zajednica se neočekivano suočila s pojavom suvremenog piratstva značajnijih razmjera u različitim regijama svijeta: Malacca Strait, Singapur, Južno Kinesko more, Zapadna i Istočna obala Afrike, uz kulminaciju ove pojave koja se dogodila zadnjih godina uz obale Somalije, Adenskog zaljeva i Indijskog oceana.12 Zajedničko im je da se akti nasilja i pljačke ne odvijaju samo na otvorenom moru, nego i u teritorijalnom moru obalnih država u kojima je zbog različitih političkih, ratnih, ekonomskih i drugih uzroka došlo do pomanjkanja stabilnog i efikasnog pravnog sustava, a uslijed toga i do nedostatka efikasne kontrole njihovog teritorijalnog mora te uhićenja, suđenja i kažnjavanja

7 Vidi: Davorin, Rudolf, Međunarodno pravo mora, Zagreb, 1985., str. 294.8 U članku 87. UNCLOS-a navode se slijedeće slobode otvorenog mora: a) sloboda plovidbe; b)

sloboda prelijetanja; c) sloboda polaganja podmorskih kabela i cjevovoda uz uvjete konvencije iz dijela VI.; d) sloboda izgradnje umjetnih otoka i drugih uređaja koje dopušta međunarodno pravo uz uvjete iz dijela VI. e) sloboda ribolova, uz uvjete iz odsjeka 2.; f) sloboda znanstvenog istraživanja uz uvjete iz dijela VI. i XIII. UNCLOS-a za razliku od Ženevske konvencije o otvorenom moru iz 1958. koja je u čl. 2. navodila 4 slobode otvorenog mora (sloboda plovidbe, sloboda ribolova, sloboda polaganja podmorskih kablova i sloboda prelijetanja), s tim da nijedna od navedenih lista nije bila zatvorena.

9 Vidi: Čl. 110. UNCLOS-a i 22. Ženevske konvencije o otvorenom moru iz 1958. godine. 10 Vidi: Čl. 100. UNCLOS-a kao i čl. 14. Ženevske konvencije o otvorenom moru iz 1958. godine.11 Čl. 2. UNCLOS-a i čl. 1. Ženevske konvencije o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz 1958.

godine. 12 Više autora, kao početak suvremenog piratstva uzima početak 90-ih godina prošlog stoljeća, kada

se dogodilo više incidenata u području Malacca Strait i kada se budi piratstvo u Somaliji. Vidi: John J. Winn; Kevin H. Govern, Maritime Pirates, Sea Robbers and Terrorists: New Approaches to Emerging Threats, The Homeland Security Review, Vol. 2., 2(2008), str. 132.; Christian Bueger; Jan Stockbruegger; Sascha Werthes, Pirates, Fisherman and Peacebuilding: Options for Counter-Piracy Strategy in Somalia, Contemporary Security Policy, Vol. 32. 2(2011), str. 356-381., str. 356.; Jurica Brajčić, Moderno Piratstvo 21. stoljeća, Naše more, 56, 3-4 (2009.), str. 165.-170., str. 165.


62

osoba koje vrše pljačku i razbojništva u teritorijalnom moru tih obalnih država.13 Druga je značajka suvremenog piratstva da se ono najčešće odvija na vrlo

frekventnim pomorskim putevima, te da nije usmjereno na povredu interesa niti jedne države posebno, nego prema svim brodovima bez obzira na njihovu državnu pripadnost. Ako se tome doda da je u današnje vrijeme vlasnik broda najčešće državljanin države A, da brod vije zastavu države B, da je brodar iz države C, da posada može biti iz različitih država D, E, F, da su vlasnici tereta također državljani različitih država itd., očito je da su i na samom brodu zastupljeni interesi različitih država, radi čega niti jedna država nema poseban i izravan interes za uhićenjem i suđenjem pirata.14 Međutim, ovi napadi imaju pogubne posljedice za ukupnu svjetsku trgovinu, svjetsko pomorstvo kao takvo, uključujući članove posade koji su najneposrednije žrtve akata nasilja na moru bez obzira otvorenom ili teritorijalnom.15 Napadi pirata u velikoj mjeri utječu i na sigurnost plovidbe i ugrožavaju svjetki mir.16

2.1. Somalsko piratstvoSomalija je upravo primjer jedne od takvih, politički nestabilnih država, failed

state.17 Niz čimbenika, koji svoj korijen imaju na kopnu, doprinijelo je sadašnjem stanju na moru uz somalske obale. Pogođena ratnim razaranjima gotovo od svoje neovisnosti 1960. godine i unutarnjim borbama između različitih islamističkih frakcija koje je razjedinjuju te slom centralne vlade 1991., ostavlja gotovo 3 milijuna nezaposlenih ribara i državnih službenika ranije zaposlenih u vojsci, mornarici i policiji. Međunarodna vojna intervencija UN-ove misije (od 1992. do 1995. godine) kojom se trebao uvesti red i osigurati humanitarna pomoć 1995. godine završava neuspjehom18 i zemlju prepušta borbi među klanovima i

13 Treba naglasiti da se prema definiciji međunarodnog prava piratstvom smatraju akti nasilja koji su se dogodili samo na otvorenom moru, a ne i oni koji su se dogodili u teritorijalnom moru pojedinih država. O definiciji piratstva i problemima s tim povezanim, vidi infra pod 3. PRAVNI OKVIR.

14 Milena Sterio, The Somali Piracy Problem: A Global Puzzle Necessitating a Global Solution, American University Law Review, Vol. 59, 2010, str. 1449.-1497., str. 1451.

15 O posljedicama piratskih napada na posadu vidi istraživanje: Kaija Hurlburt i dr., Human Cost of Piracy Report, OBP, June 2011., http://oceansbeyondpiracy.org – posjećena 07. siječnja 2012.

16 Vidi Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a navedene infra pod 4.2. - Mjere UN-a, koje su donesene u povodu somalskog piratstva temeljem Glave VII. Povelje UN-a i koje u preambuli redovito ističu: ‘Determining that the incidents of piracy and armed robbery at sea off the coast of Somalia exacerbate the situation in Somalia, which continues to constitute a threat to international peace and security in the region.’

17 Termin se često upotrebljava za označiti države koje imaju kao zajedničke opće značajke kao što su: pomanjkanje ili slabu centralnu vladu koja ne može kontrolirati svoj teritorij, nemogućnost rada javnih službi, raširenost kriminala i korupcije, izbjeglištvo i iseljavanje stanovništva s naglim padom ekonomije, a prema Indexu koji uvažava unaprijed utvrđene kriterije neovisne i neprofitne organizacije osnovane 1957. godine The Fund for Peace (FFP), koji obuhvaća 177 država svijeta, Somalija je već četvrtu godinu na prvom mjestu. Vidi: http://www.fundforpeace.org/global/?q=fsi – posjećena 12. siječnja 2012.

18 Vidi: Ademun Odeke, Somali Piracy - Effects on Oceanborne Commerce and Regional Security and Challenges to International Law and World Order, Australian &New Zeland Maritime Law Journal, Vol. 25, 1(2011), str. 134.-160., str. 135.


63

između klanova i Tranzicijske federalne vlade (Transitional Federal Government of Somalia - TFG) koja nema većeg utjecaja na red u zemlji. S više od 15% stanovnika pogođenih glađu, nedostatkom vode i zdravstvenih usluga, s desetkom tisuća ubijenih u sukobima i preko milijun raseljenih stanovnika, Somalija postaje, prema podacima UN-a, humanitarno najviše pogođena zemlja u svijetu. Kao posljedica svega navedenoga, zavladalo je potpuno bezvlađe, bez ikakvog pravnog sustava već više od 20 godina, a time i do nedostatka kontrole na teritorijalnom moru uz obale Somalije duge 3.025 km. Takvu situaciju koriste pojedine zapadne zemlje za prekomjerni izlov ribe što pogoršava i tako tešku ekonomsku situaciju stanovništva koje gladuje, te za odlaganje otrovnog otpada u teritorijalnim vodama Somalije, što se otkriva nakon razornog tsunamija 2004. godine koji ga je izbacio na površinu u velikim količinama.19

U takvim okolnostima se uz obale Somalije počinju javljati akti napada i pljačke brodova, u početku pretežito prema ribarskim brodovima u teritorijalnom moru Somalije i trećih susjednih zemalja, kojima se od stranih ribara oduzima ulovljena riba, iznuđuje plaćanje ‘takse’ za ulov ribe te oduzimaju stvari s broda radi opskrbe osiromašenih lokalnih zajednica.20 Predmet napada uskoro postaju i trgovački brodovi, posebno oni s hranom iz svjetskog humanitarnog programa (World Food Programme - WFP) sa svrhom oduzimanja hrane. S obzirom da su se napadi u početku pretežito odvijali u teritorijalnom moru Somalije i trećih susjednih zemalja, nije se pravovremeno i adekvatno odgovorilo na rastući problem, nego su se poduzimale samo selektivne akcije čuvanja nesmetanog prolaza konvoja brodova pojedinim čuvanim rutama, posebno onih s humanitarnom pomoći upravo za Somaliju, s nedovoljnim brojem brodova i s vrlo ograničenim sredstvima.

U takvoj situaciji, bez opasnosti od uhićenja i kažnjavanja, cilj napada pirata postepeno se usmjerava na otimanje brodova bez obzira na njihovu veličinu i namjenu (trgovačke, ribarske, jahte), zarobljavanje posade kao talaca i zahtijevanje visokih iznosa otkupnine u zamjenu za njihovo oslobađanje, kao više isplativim ciljem. Priprema i provedba piratskih napada ne zahtijeva velika financijska ulaganja, a očekivana dobit je ogromna,21 pa bavljenje piratstvom postaje poželjno zanimanje za osiromašeno stanovništvo na granici preživljavanja. Napadi se vrlo brzo teritorijalno proširuju i na Adenski zaljev i Indijski ocean zahvaćajući

19 Ove razloge kao simptome pojave piratstva u Somaliji navodi Kontaktna skupina (Contact Group on Piracy off the Coast of Somalia – CGPCS), osnovana 14. siječnja 2009. u skladu s Rezolucijom 1851(2008.) Vijeća sigurnosti UN-a kao ad hoc međunarodni forum od oko 70 država i organizacija sa zajedničkim interesom zaustaviti piratstvo uz obale Somalije i privesti pravdi pirate i njihove financijere i pomagače. Vidi: http://www.thecgpcs.org/about.do?action=background – 15. prosinca 2011.; Također i: Congressional Research Service – Report for Congress: Piracy off the Horn of Africa, dated 28 September 2009. (CRS Report 2009), str. 1.-36., str. 8.; Vidi i: Ademun, Odeke, op. cit., str. 135.; Ivan Šošić, Somalski pirati – rastući međunarodni problem koji treba hitno riješiti, Naše more, 58, 1-2 (2011.), str. 82.-89., str. 88.

20 Vidi: Debra Doby, Piracy Jure Gentium: The Jurisdictional Conflict of the High Seas and Territorial Waters, Journal of Maritime Law & Commerce, Vol. 41, 4(2010.), str. 561.-581., str. 562.

21 Ibid, str. 563.; Vidi: Deutsche Welle, 19. 01. 2011. Record ransom paid to Somali pirates - Somali pirates have released a Greek supertanker after a record ransom sum of $9 millon was paid, http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5142358,00.html – posjećena 6. siječnja 2012.


64

sve veće područje otvorenog mora.22 Usmjeravaju se isključivo na iznuđivanje otkupnine otimanjem brodova i posade koji radi prolaska kroz Sueski kanal prolaze ovim pomorskim putem. Posljedice neposredno snosi posada broda i brodari koji plaćanjem otkupnine oslobađaju posadu i brod, a ne povrjeđuju se interesi niti jedne države posebno i izravno. Napadi postaju sve organiziraniji, sofisticiraniji,23 učestaliji i brutalniji, nanoseći velike štete cijeloj međunarodnoj zajednici jer se radi o vrlo frekventnom pomorskom putu s preko 33.000 brodova godišnje koji plove ovim područjem i koji prevezu preko 20% strateških sirovina svjetske trgovine. Zbog pomanjkanja ikakve kontrole i bez opasnosti od uhićenja i kažnjavanja, somalski pirati uživaju sigurno utočište u teritorijalnom moru i na kopnu Somalije.24 Somalsko piratstvo, ima stoga potpuno novu dimenziju i ne može se usporediti ni sa čime poznatim i definiranim ranije pa je potpuno iznenadilo međunarodnu zajednicu i to u trenutku značajne svjetske financijske krize i globalne recesije.

2.2. Veličina problema izražena statističkim podacimaU okviru Međunarodne pomorske organizacije – IMO,25 statistički podaci

piratskih i oružanih napada na moru26 vode se još od 1984. godine, a od tada do kraja prosinca 2010. godine evidentirano je ukupno 5.716 napada. Izvještaji obuhvaćaju sve izvršene i pokušane napade po regijama mjesečno, tromjesečno i godišnje. Iz godišnjih izvještaja za 2010., 2009. i 2008. godinu,27 može se utvrditi da je u 2010. godini bilo ukupno 489 napada, što čini porast za 83 napada ili 20,4% u odnosu na 2009. godinu s ukupno 406 napada u kojoj je bilo čak 106 napada ili 24,6% više u odnosu na 2008. godinu s ukupno 306 napada. Od ukupnog broja, 2010. godine bilo je 276 izvršenih, a 213 pokušanih napada, u 2009. godini 210 izvršenih, a 196 pokušanih napada, dok je u 2008. godini bilo 206 izvršenih, a 100 pokušanih napada. Treba istaknuti da su se u 2010. godini čak 172 napada dogodila u vodama Istočne Afrike koji se pripisuju somalskim piratima kao i 77 napada u Indijskom oceanu i 16 u Adenskom zaljevu, odnosno ukupno 265 napada, što

22 Napad na tanker Sirius Star dogodio se čak 600 nm jugoistočno od somalske obale, a kasniji napadi čak 1.500 nm duboko u Indijski ocean, istočno od Seychella.

23 Vidi: Ademun Odeke, op. cit. str. 137.: (‘It is a sophisticated internationally orchestrated business, employing equally organised international criminality’).

24 Vidi: Debra Doby, op. cit., str. 570.: (Somalia’s nonexistent military presence allows pirates to utilize Somalia’s territorial waters as a safe haven).

25 International Maritime organization –IMO, je specijalizirana ustanova UN-a za pitanja pomorstava, sa 170 država članica i niz međunarodnih organizacija kao konzultativnih članova. http://www.imo.org –posjećena 7. siječnja 2012.

26 Statistički podaci vode se za djela piratstva kako su definirana člankom 101. UNCLOS-a (koja se odnose se na djela počinjena na otvorenom moru) i za djela razbojništva protiv brodova kako su definirana u Rezoluciji IMO-a broj A 1025(26) Code of Practice for the Investigation of the Crimes of Piracy and Armed Robbery against ships – Annex 2.2 od 2. 12. 2009. O problemu definicije vidi infra pod 3. PRAVNI OKVIR.

27 IMO Report on Acts of Piracy and Armed Robbery against Ships MSC.4/Circ.169 od 1. travnja 2011.; MSC.4/Circ. 152 od 29.3. 2010. i MSC.4/Circ. 133 od 19. ožujka 2009.


65

čini preko 50% svih napada u drugim dijelovima svijeta. Za istaknuti je posebno značajno smanjenje broja napada u području Malacca Strait na samo 3 napada što se može pripisati zaključenju i provođenju regionalnog ugovora ReCAAP.28

Iz istih izvještaja proizlazi da je 2010. godine bilo 57 otetih brodova prema 56 u 2009., a 51 brod u 2008. godini, s tim da se u 2010. godini 1 brod smatrao nestalim, u usporedbi s 2 broda u 2009. godini, odnosno jednim brodom u 2008. godini. Izvještaji također pokazuju učinke ovih napada prema članovima posade na napadnutim brodovima. Tako je 2010. godine 1.027 pomoraca bilo oteto, 30 ozljeđeno te 2 ubijena, u usporedbi s 2009. godinom kada je 746 pomoraca oteto, 56 pomoraca ozljeđeno, 8 ubijeno te 9 nestalo, odnosno 2008. godine kada je 774 pomoraca oteto, 42 ozljeđeno, 6 ubijeno te 38 nestalo.

Treba istaknuti da je prema podacima IMB obavještajnog centra29 za 2011. godinu, tom centru bilo prijavljeno ukupno 439 napada (prema 445 u 2010.), ali sa samo 45 uspješno oteta broda, od kojih se 237 napada s 28 otetih brodova i 470 otetih i 15 ubijenih pomoraca odnosi na Somaliju. Na dan 19. 01. 2012. somalski pirati su držali 9 otetih brodova sa 151 članom posade.30 Prema podacima IMB obavještajnog centra za 2011. godinu, od ukupno 439 piratskih napada u svijetu, 54% ili 237 napada počinjena su od somalskih pirata koji se šire i intenziviraju napade u širem području Indijskog oceana i Crvenog mora. U kolovozu 2011. su nečuvenom drskošću napali i oteli chemical tanker u Omanu na lučkom sidrištu. Međutim, unatoč povećanju broja napada, smanjio se broj otetih brodova u 2011., na 28 u usporedbi s 49 u 2010. godini što znači da je uspješnost napada pala u odnosu na prošlu godinu. Ovo smanjenje uspješnosti napada zahvaljuje se pojačanoj prisutnosti međunarodnih pomorskih snaga koje kontroliraju to područje, strožem pridržavanju uputa i pojačanim mjerama sigurnosti na većini brodova koji plove tim područjem te upotrebi naoružanih pratnji u području visokog rizika.31 Međutim, ono što zabrinjava je porast broja napada pirata u nekim drugim dijelovima svijeta, posebno uz obale Nigerije i Benina koje su također hot spots.

Potpuni ekonomski gubici za pomorstvo i cijelu svjetsku ekonomiju još nisu poznati, ali prema studiji The Economic Cost of Piracy,32 troškovi uzrokovani

28 Broj napada u području Malacca Strait, Singapura i Indonezije značajno se smanjuje nakon uvođenja kontrole tog područja od strane obalnih država nakon što je u studenom 2004. zaključen, a 4. rujna 2006. stupio na snagu, višestrani ugovor ReCAAP (The Regional Cooperation Agreement on Combating Piracy and Armed Robbery against Ships in Asia). Vidi infra pod 4.3 - Mjere IMO-a.

29 The International Maritime Bureau (IMB) osnovan 1981. godine je specijalizirani odjel International Chamber of Commerce (ICC), radi borbe protiv svih vidova pomorskih zločina. Od 1991. godine u oviru IMB-a djeluje IMB Piracy Reporting Centre (PRC) u Kuala Lumpuru, Malaysia, koji vrši neprekidnu 24-satnu službu kojoj se mogu obratiti, brodovi napadnuti, opljačkani ili oteti na moru u bilo kojem području.

30 Vidi: Piracy attacks in East and West Africa dominate world report http://www.icc-ccs.org/news/995-piracy-attacks-in-east-and-west-africa-dominate-world-report - posjećena 30. siječnja 2012.

31 Vidi: As world piracy hits a new high, more ships are escaping Somali pirates, says IMB Report, 18. 10. 2011. i http://www.icc-ccs.org/piracy-reporting-centre/piracynewsafigures – posjećena 07. siječnja 2011.

32 Vidi: Anna Bowden, The Economic Cost of Piracy, studija koju je 13. siječnja 2011. u Londonu objavio Ocean Beyond Piracy (OBP), inicijativa osnovana od One Earth Future Foundation.


66

piratstvom kreću se između 7 i 12 milijardi US dolara godišnje. Navedenom studijom troškovi se procjenjuju prema sljedećim grupama: trošak preusmjeravanja brodova na druge rute radi izbjegavanja područja visokog rizika od piratskih napada procjenjuje se na 2.4 do 3 milijarde, trošak dodatne opreme brodova za odbijanje piratskih napada na 363 milijuna do 2.5 milijardi, povećani trošak premija osiguranja zbog piratstva na 460 do 3.2 milijarde, trošak za otkupnine isplaćene iznad iznosa koje plaća osiguranje procjenjuje se na 148 milijuna (s tim da je glavni dio otkupnina plaćen iz osiguranja), trošak ratnih brodova angažiranih u području napada somalskih pirata procjenjuju se na 2 milijarde, trošak suđenja piratima u raznim državama procjenjuje se na 31 milijun, trošak različitih anti-piratskih organizacija na 19,5 milijuna i trošak regionalnim ekonomijama susjednih država procjenjuje se na 1.2 milijarde US dolara.

Posljedice po život i zdravlje pomoraca koji su bili izloženi piratskim napadima kao i njihovih obitelji, nedovoljno su istražene i neosnovano zanemarene, ali nedavno objavljena studija The Human Cost of Somali Piracy33 upozorava da je samo u 2010. godini na brodovima koji su bili napadnuti bilo ukupno 4.185 pomoraca od kojih je 1.090 bilo oteto, 516 služilo piratima kao živi štit protiv antipiratskih akcija s ratnih brodova, te 342 pomorca preživjela u zatvorenim zaštićenim prostorima (citadele)34 na brodovima. U ožujku 2011. godine započinje najveća kampanja pod nazivom ‘Spasite naše pomorce’ (Save our Seafarers) koju je podržalo 30 nevladinih i vladinih organizacija,35 a kojoj je cilj upoznati svijet s utjecajem piratstva na živote pomoraca i pozvati vlade država da zauzmu čvrsti stav u suzbijanju piratstva. U 2011. godini pomorska industrija36 ustanovljuje Humanitarni program za pomorce i njihove obitelji (Maritime Piracy – Humanitarian Response Programme – MPHRP), te utvrđuje Smjernice za podršku pomorcima i njihovim obiteljima.37

Treba spomenuti i pitanje otkupnine kao jedno od posebnih obilježja upravo somalskog piratstva, koje je u posljednje vrijeme također privuklo pažnju međunarodne zajednice, vlada pojedinih država, pomorske industrije i drugih aktera u suzbijanju piratstva. Naime, cilj somalskih pirata nije pljačka tereta, goriva i oduzimanje brodova, iako je i toga bilo u manjem obimu pri čemu su oduzete brodove kasnije koristili kao ‘mother ship’ za daljnje pljačke, nego im je izravan cilj otimanje brodova i posade i njihovo držanje kao talaca za vrijeme

33 Kaija Hurlburt and others, The Human Cost of Somali Piracy, nova studija koju je 2. lipnja 2011. u Londonu objavio Ocean Beyond Piracy (OBP).

34 Od lat. Cittadella, posebno zaštićen i opremljen prostor na brodu, konstruiran radi zaštite posade od otmice i nasilja pirata. Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Safe_room - 11. siječnja 2012.

35 Supporting organizations (30) su: ASF, BIMCO, Britania P&I,CEFOR,DNK, Gard P&I, GSF,IMEC,ICS/ISF IMB, IMO, InterManager, IGP&I, IPTA, ITF, IUMI, LMA, The London P&I, The North of England P&I, SIGTTO, The Standard P&I, UGS, UK Chamber of Shipping, UK P&I Club, WISTA UK, WSC, IFSMA, Nautical Institute.

36 ICS, BIMCO, INTERTANKO, Intercargo, ISF, IMB, ITF, IG P&I, http://www.marisec.org/MPHRP-Good-Practice-Guide.pdf - posjećena 14. siječnja 2012.

37 Good Practice Guide for Shipping Companies and Manning Agents for the Humanitarian Support of Seafarers, http://www.mphrp.org/publication.php - posjećena 14. siječnja 2012.


67

pregovaranja o plaćanju otkupnine. Iako je zbog razumljivih razloga teško saznati točne iznose otkupnina, zna se da su se u početku kretale u prosjeku od nekoliko tisuća US dolara, dok danas u prosjeku iznose između 2-3 milijuna US dolara, iako je u pojedinačnim slučajevima već plaćeno i znatno više, i u neprestanom su porastu bez vidljive krajnje granice. Procjenjuje se da pirati godišnje naplate preko 100 milijuna US dolara te da svaki pirat od pojedinačnog napada zaradi između 10.000 i 15.000 US dolara.38

Na pitanje trebaju li države dozvoljavati ili zabraniti plaćanje otkupnine, mišljenja su podijeljena. Pozicija u svezi plaćanja otkupnine potpuno je nejasna jer se s jedne strane smatra da je važno javno zabraniti plaćanje otkupnine, a istovremeno se shvaća da se time otežava pozicija pomorskoj industriji kao i velikoj skupini talaca koje pirati momentalno drže.

Pozicija na međunarodnom planu vidi se iz Rezolucija Vijeća sigurnosti od Rezolucije 733(1992.) kojom se pozivaju države da se suzdrže od svake akcije koja može nepovoljno utjecati na miroljubivo rješenje konflikta u Somaliji, a što je posebno istaknuto i u jednoj od najvažnijih, Rezoluciji 1844(2008.) koja zabranjuje novčana plaćanja ili druga davanja osobama koje su uključene ili podržavaju aktivnosti koje prijete miru, sigurnosti i stabilnosti Somalije. To pokazuje da je UN protiv plaćanja otkupnina, što je potvrđeno i rezulucijama 1846(2008.) i 1897(2008.) naglašavajući da plaćanja eskalirajućih iznosa otkupnina potiče rast somalskog piratstva. Prijedlog UN-a i SAD-a da se dvojica vođa39 preko kojih se vrše gotovo sva plaćanja otkupnina stave na listu sankcija čime bi se blokiralo plaćanje otkupnina, bio je blokiran vetom UK-a obrazlažući ga potrebom proučavanja pravnih implikacija. Unatoč tome što se smatra da plaćanje otkupnine nije protivno javnom poretku UK-a,40 vlada je bila protiv plaćanja otkupnine u slučaju zarobljene britanske jahte s umirovljenim bračnim parom, obrazlažući da plaćanjem otkupnine ohrabruje buduće zarobljavanje talaca. Čini se da je britanska dilema rezultat pritisaka i interesa pomorske industrije koja smatra da je plaćanje otkupnine jedini mogući način vraćanja broda i posade, a centar pregovaračkih timova je u Londonu pa bi zabrana plaćanja otkupnine značajno otežala njihov rad.41 Filipinska vlada, pored toga što predviđa obvezno obučavanje posade za obranu od pirata,42 shvaćajući da to nije dovoljno za njihovu punu zaštitu, daje brodarima slobodu da pregovaraju plaćanje otkupnine za oslobođenje posade, što je i razumljivo imajući u vidu da filipinska posada čini jednu trećinu ukupnog broja

38 Vidi studiju u kojoj se iznose argumenti za i protiv u odnosu na pitanje trebaju li države dozvoljavati plaćanje otkupnine: Charles Marts, Piracy Ransoms – Conflicting Perspectives, One Earth Foundation, Working Paper, August 13, 2010,

39 Abshir Abdillahi and Mohamed Abdi Garaad. 40 Vidi: Masefield AG v. Amlin Corporate Member Ltd., (2010) EWHC (Comm) 280, http://www.

scribd.com/doc/28789566/MasefieldAG-v-Amlin-2010 - posjećena 12. siječnja 2012.41 Charles Marts, op. cit. str. 33.42 Teresa Cerojano, Philippines Orders Anti-Piracy Training for its Sailors to Help Curb Somali Ship

Attacks, Washington Examiner, January 4, 2010, http://www.washingtonexaminer.com/world/philippines-orders-anti-piracy-training-for-its-sailors-to-help-curb-somali-ship-attacks-80571692.html.-posjećena 12. 01.12.


68

pomoraca zaposlenih na trgovačkim brodovima diljem svijeta. Nasuprot tome, odlukom predsjednika Obame broj 13536 od 13. travnja 2010., iako na nedorečen način,43 kažnjiv je svaki akt izravnog ili neizravnog davanja financijske pomoći osobama koje su navedene u samoj odluci, ili onima za koje utvrde određene službe, da izravno ili neizravno ugrožavaju mir, sigurnost ili stabilnost Somalije.

Kao što su države podijeljene u stavovima po pitanju otkupnine, tako su i drugi akteri u suzbijanju piratstva podijeljeni, dajući argumente za i protiv. Najčešći argumenti kojima se opravdava plaćanje otkupnine su da treba upotrijebiti sva moguća sredstva kako bi se spriječila neposredna opasnost od nasilja. Ističe se da jednom kad je brod otet, jedino sredstvo na raspolaganju za oslobođenje broda i posade je plaćanje otkupnine kojim se smanjuje rizik od eskaliranja nasilja, odgovornosti za naknadu štete i opasnosti od ekoloških nesreća. Ukazuje se i na humanitarne razloge koji se vide u profesionalnosti modela somalskih pirata koji nastoje sačuvati živote talaca (kako bi dobili otkupninu), alternativni modeli ne daju garanciju da će se sačuvati životi talaca radi čega je prerizično mijenjati somalski model bez jasne alternative, te da zabrana plaćanja otkupnine neće smanjiti broj napada, a povećat će nasilje i teror. U sadašnjoj situaciji, plaćanje otkupnine ekonomski se čini povoljnije od troškova naoružanih pratnji, povišenih troškova i gubitaka u poslovanju zbog stajanja brodova, a posebno zabrinjava potencijalno izlaganje odgovornosti u slučaju smrti ili ozljede osoba. Ističe se da se plaćanjem otkupnine smanjuje i mogućnost i rizik ekoloških šteta.

Protivnici plaćanja otkupnine, naprotiv, zagovaraju upotrebu svih mogućih sredstava za sprječavanje piratstva na duži period smatrajući da svako plaćanje otkupnine potiče i potpomaže neprekidnu prijetnju od piratstva s vrlo vjerojatnim konačnim ishodom ove eskalacije u oružanoj intervenciji. Plaćanje otkupnine kriminalnoj organizaciji koja zarobljava posadu radi zarade ohrabruje model zarobljavanja za profit što je nezakonito, a to je upravo ono što se prešutno dozvoljava somalskim piratima. Zabrana plaćanja otkupnine, iako je mali korak u smanjenju broja napada gledajući kratkoročno, može imati značajan učinak gledajući dugoročno jer je u situaciji kada je vojna intervencija sadašnjih razmjera nedovoljna za odvraćanje piratskih napada, nužno učiniti čak i tako mali korak kao što je zabrana plaćanja otkupnine radi uklanjanja motiva za piratstvo. U pogledu humanitarnih razloga ističe se da svako zarobljavanje broda i posade započinje nasiljem i ostaje nasilno te što se više piratskih aktivnosti ‘dozvoli’ veći broj pomoraca bit će izložen tom nasilju, a plaćanje otkupnine čini pirate još efikasnijim jer im omogućuje kupnju sve suvremenijeg naoružanja. Unatoč tome što pirati nastoje sačuvati živote posade zbog otkupnine, posada je traumatizirana već samim zarobljavanjem koje traje u prosjeku preko 80 dana. Otkupnine omogućuju širenje piratstva i učestalost napada, jer privlači sve veći broj osoba koje u piratstvu vide laku zaradu, a koncentrira i moć u rukama vođa piratskih skupina koje ovise o održavanju bezakonja u Somaliji kako bi mogli

43 Upitno je koji će doseg imati ova odluka s obzirom na njenu nedorečenost. Vidi: Bruce G. Paulsen; Ellen Lafferty Hijacked: The Unlikely Interface Between Somali Piracy and the U.S. Regulatory Regime, Tulane Law Report, Vol. 85, 5-6(2011.), str. 1241.-1256., str. 1249. i dalje.


69

djelovati bez opasnosti od kažnjavanja. Neke od tih skupina bolje su naoružane i s više sredstava nego regionalna vlast pa ometaju i zarobljavaju pošiljke hrane i onemogućuju njezinu dostavu stanovništvu Somalije koje ovisi o pomoći. UN radi toga smatra piratstvo prijetnjom miru i sigurnosti, a ne treba ignorirati ni vezu pirata i terorista. Ekonomski razlozi za plaćanje otkupnine također ne stoje jer su iznosi u stalnom porastu unatoč kontinuiranog patroliranja vojnih brodova pa će plaćanje otkupnine za manje kompanije postati nemoguće. Duže zadržavanje brodova utječe na gubitak zarade, povečanje premije osiguranja i drugih troškova. Jedini pobjednici postaju pirati, a bavljenje piratstvom postaje profitabilna aktivnost. Plaćanjem otkupnine omogućava se širenje piratstva, a time smanjuje efikasnost patroliranja vojnim brodovima.44

3. PRAVNI OKVIR 3.1. Definicija piratstvaPrema čl. 101. Međunarodne konvencije o pravu mora iz 1982. godine

(UNCLOS) piratstvo je definirano kao bilo koje od ovih djela:(a) svaki nezakoniti čin nasilja ili zadržavanja ili bilo kakva pljačka, koje

za osobne svrhe izvrši posada ili putnici privatnog broda ili privatnog zrakoplova i usmjeren:

i) na otvorenom moru protiv drugog broda ili zrakoplova ili protiv osoba ili dobara na njima,

ii) protiv broda ili zrakoplova, osoba ili dobara na mjestu koje ne potpada pod jurisdikciju nijedne države;

(b) svaki čin dobrovoljnog sudjelovanja u upotrebi broda ili zrakoplova, ako počinitelj zna za činjenice koje tom brodu ili zrakoplovu daju značaj piratskog broda ili zrakoplova;

(c) svaki čin kojemu je svrha poticanje ili namjerno omogućavanje nekog djela opisanog u podstavcima (a) ili (b).45

Dakle, bitna odrednica piratstva kao instituta međunarodnog prava je, da su

se nezakoniti čin nasilja ili pljačka dogodili na otvorenom moru ili mjestu koje ne potpada pod nadležnost niti jedne države pa tada govorimo o apsolutnom piratstvu (iuris gentium), za razliku od relativnog piratstva o kojem govorimo kada se nezakoniti čin nasilja ili pljačke čini u granicama nacionalne nadležnosti npr. teritorijalnom moru, unutarnjim morskim vodama, kada podliježe kaznenom zakonodavstvu obalne države.46 Treba također istaknuti da iako UNCLOS ne daje definiciju otvorenog mora, u članku 86. se navodi da će se dio VII., koji se

44 Charles Marts, op. cit., str. 28.45 Sličnu definiciju piratstva sadrži i čl. 15. Konvencije o otvorenom moru iz 1958. godine. 46 Ivo Grabovac, op. cit. str. 463.


70

odnosi na otvoreno more, primijeniti na sve one dijelove mora koji nisu uključeni u gospodarski pojas, teritorijalno ili unutarnje more država ili u arhipelaške vode arhipelaških država, čime se sužuje pojam otvorenog mora. Stoga se postavilo pitanje, smatraju li se djelom piratstva i djela nasilja i pljačke učinjena u gospodarskom pojasu. Međutim, članak 58. st. 1. UNCLOS-a izričito navodi da u gospodarskom pojasu sve države uživaju pravo slobode plovidbe, prelijetanja i postavljanja kablova i ostale zakonite upotrebe mora s tim povezane, pa se temeljem ove odredbe djelom piratstva smatraju i ona nezakonita djela nasilja i pljačke učinjena u gospodarskom pojasu.47

Druga važna odrednica definicije piratstva prema UNCLOS-u je, da se nezakoniti čin nasilja vrši za osobne svrhe (for private ends). Ipak, u teoriji se smatra da prema definiciji UNCLOS-a nije nužno da postoji namjera pljačkanja animus furrandi, nego da je dovoljno da postoji animus nocendi, odnosno namjera nanošenja štete koja može biti i iz osvete ili mržnje.48 Neki teoretičari smatraju da izričaj for private ends ima za cilj isključiti iz definicije piratstva djela izvršena u ime neke države. Drugi smatraju da ona ima za cilj iz definicije piratstva isključiti ideološke i političke razloge49 jer drže da je opće mišljenje da se npr. djela terorizma učinjena iz političkih ciljeva neke skupine, ne može podvesti pod definiciju piratstva prema UNCLOS-u.50

Treća odrednica definicije piratstva prema UNCLOS-u je da se zahtijeva prisutnost dvaju brodova tj. da je nezakoniti čin nasilja i pljačke izvršila posada ili putnici privatnog broda ili privatnog zrakoplova protiv broda ili zrakoplova, osoba ili dobara na drugom brodu ili zrakoplovu. Stoga se smatra da ukoliko se otmičari ukrcaju na brod u luci i preuzmu kontrolu nad brodom na otvorenom moru, takvo djelo nije piratsko djelo prema UNCLOS-u, jer nije sudjelovao drugi brod.51

Ovako određena definicija piratstva preuzeta je u članak 101. UNCLOS-a iz Ženevske konvencije iz 1958. godine, a temelj za obje konvencije nalazimo u Harvardskom Nacrtu iz 1932. godine.52 Sastavljači Nacrta suočili su se s nizom različitih mišljenja i prijedloga kako treba glasiti definicija piratstva u

47 Ibid.; Tako i: Gotthard Gauci, Piracy and its Legal Problems: With Specific Reference to the English Law of Marine Insurance, Journal of Maritime Law and Commerce, Vol. 41, 4(2010), str. 541.-560., str. 543.

48 Ivo Grabovac, Piraterija, morsko razbojništvo, kao suvremena prijetnja sigurnosti plovidbe, Kapetanov glasnik, 23(2011.), str. 18.-24., str. 19.

49 Vidi: Michael Bahar, Attaining Optimal Deterrence at Sea: A legal and Strategic Theory for Naval Anti-Piracy Operations, i John D. Poppetti, Building the Global Maritime Security Network: A Multinational Legal Structure to Combat Transnational Threats, Naval Law Review, 73, 87(2008.), str. 92.

50 Vidi: Lawrence Azubuike, International Law Regime Against Piracy, Annual Survey of International and Comparative Law, Vol. 15, 1(2010.), str. 43.-59., str. 52.

51 M., Sterio, op. cit. str. 1468.52 The Harvard Research in International Law Draft Convention on Piracy with Comment, 26 American

Journal of International Law, Supplement 746 (1932.) prema: Barry H., Dubner, On the Definition of the Crime of Sea Piracy Revisited: Customary vs. Treaty Law and the Jurisdictional Implications Thereof, Journal of Maritime Law & Commerce, Vol. 42, 1(2011.), str. 71.-100., str. 77. i dalje (u daljnjem tekstu: Nacrt).


71

međunarodnom pravu, ali nijedna nije bila dovoljno precizna. Smatrali su da se radi o povijesnom fenomenu te da je piratstvo ‘zlatnog doba’ nestalo davno prije sastavljanja Nacrta. Složili su se, međutim, oko toga da svrha nije uključiti u definiciju sve slučajeve nasilja na osobe ili imovinu iz običajnog prava, nego bez obzira na motiv ili namjeru koja motivira djelo piratstva, kao najvažniji čimbenik koji se ne smije zaobići, uzeti da ono ugrožava kretanje i trgovanje izvan teritorijalne nadležnosti. Smatralo se da treba povući jasnu distinkciju između definicije piratstva prema međunarodnom pravu od definicije prema nacionalnom pravu ili ugovorima pojedinih država. Drugi glavni motiv bio je svrsishodnost, radi čega je u međunarodnu definiciju piratstva uključen samo dio običajnog prava. To, međutim, ne znači da samo zato što je Ženevskom konvencijom iz 1958. i kasnije UNCLOS-om usvojen samo dio običajnog prava u međunarodnoj definiciji piratstva, običajno pravo i dalje ne postoji.53 Stoga je moguće da države u svom nacionalnom pravu definiraju piratstvo i drugačije, što mnoge države i čine.54 Međutim, na definiciju piratstva određenu UNCLOS-om danas se ističu značajne kritike u teoriji i praksi jer se smatra da je definicija preuska te da stoga otežava suzbijanje suvremenog piratstva radi čega postoji niz prijedloga da se definicija izmijeni.55 U međuvremenu se nastoje naći druga rješenja i bez izmjene Konvencije.

Takva rješenja nalazimo prije svega u izričaju ‘piratstvo i oružani napadi protiv brodova’ (piracy and armed robbery against ships) koji se uvodi Rezolucijom IMO-a A1025(26), a kojom se piratstvo definira kako je definirano člankom 101. UNCLOS-a, dok se oružani napad protiv brodova definira, kao bilo koje od ovih djela:

a) svaki nezakoniti čin nasilja, ili zadržavanja, ili bilo kakva pljačka, ili prijetnja njima, izuzev čina piratstva, izvršeni za osobne svrhe i usmjereni prema brodu ili osobama i imovini na takvom brodu u unutarnjim vodama, arhipelaškim vodama i teritorijalnom moru;

b) svaki čin kojemu je svrha poticanje ili namjerno omogućavanje naprijed opisanog djela. 56

Očito je da izričaj, oružani napadi protiv brodova, uključuje iste akte nasilja koji 53 Ibid., str. 84.54 Vidi npr. Članak 1135. talijanskog Codice della navigazione koji ne precizira mjesto gdje se piratski

čin mora dogoditi pa se piratstvom smatra i djelo učinjeno u teritorijalnom moru.55 Za radikalnu izmjenu definicije piratstva zalaže se npr.: Mike Madden, Trading the Shield of

Sovereignty for the Scales of Justice: A Proposal for Reform of International Sea Piracy Laws, U.S.F. Maritime Law Journal, Vol. 21, 2(2008.), str. 139.-166.; za proširenje prava progona i na teritorijalno more, Vidi: D. Doby, op. cit. str. 577. i dalje.

56 Vidi: Rezolucija IMO-a broj: A 1025(26) Code of Practice for the Investigation of the Crimes of Piracy and Armed Robbery against Ships – Annex 2.2 of December 2, 2009.: ‘Armed robbery against ships means any of the following acts:

1. any illegal act of violence or detention or any act of depredation, or threat thereof, other than an act of ‘piracy’ committed for private ends and directed against a ship or against persons or property on board such ship, within a State’s internal waters, archipelagic waters and territorial sea;

2. any act of inciting or intentionally facilitating an act described above.’


72

su opisani i u definiciji piratstva, ali se odnose na one počinjene u teritorijalnom moru, pa se uzima da se ovom definicijom zapravo željelo proširiti definiciju piratstva koja je utvrđena UNCLOS-om i na djela počinjena u teritorijalnom moru. Ovaj izričaj se upotrebljava, ne samo za potrebe statistike IMO-a i IMB-a, nego ga upotrebljavaju i Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a donesene u svezi suzbijanja somalskog piratstva i teritorijalnog proširenja međunarodne nadležnosti.57

Smatra se, međutim, da se problem definicije piratstva i međunarodne nadležnosti može riješiti i u okviru drugih međunarodnih instrumenata, posebno SUA Konvencije iz 1988. godine58 kojoj je svrha borba protiv svih vidova nasilja na moru koje može ugroziti sigurnost plovidbe broda, a ne samo protiv piratstva, a na koju također upućuje i Rezolucija UN-a 1846(2008.). Lista djela koja Konvencija zabranjuje puno je šira, a izbjegavaju se i restriktivni elementi definicije piratstva prema UNCLOS-u jer se ne traži da je djelo učinjeno u osobnom interesu, niti da je djelo počinjeno na otvorenom moru niti se traži prisutnost dvaju brodova. Osnovni problem kod SUA Konvencije je što ona nije tako široko prihvaćena kao UNCLOS.59 U rješavanju problema definicije piratstva može pomoći i Konvencija protiv uzimanja talaca60 iz 1979. jer se u slučaju somalskog piratstva redovito otima i zadržava posada radi otkupnine. Također se može primijeniti i Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta (UNTOC) iz 2000. godine61 jer su u izvršenju djela piratstva redovito involvirane organizirane skupine, a Konvencija omogućuje iniciranje postupaka i protiv osoba sa sjedištem u trećim državama koje financiraju pirate i pomažu u pranju novca od otkupnina.

57 Detaljnije u svezi Rezolucija UN-a vidi infra pod 4.2. Mjere UN-a, a posebno u svezi Rezolucija kojima se dozvoljava proširenje međunarodne nadležnosti i na teritorijalno more Somalije 1816(2008.), i na kopno Somalije 1851(2008.). Proširenje međunarodne nadležnosti ovim Rezolucijama važno je i iz razloga što je Somalija svojim zakonom iz 1972. godine proglasila širinu svog teritorijalnog mora na 200 milja, pa iako je potvrdila UNCLOS 1989. godine, nema sigurnih podataka da je zakon izmijenjen u skladu s UNCLOS-om. Stoga je donošenjem Rezolucije 1816(2008.) izbjegnut eventualni konflikt između nacionalnog zakona i UNCLOS-a u pogledu širine teritorijalnog mora Somalije. Prema: Tulio Traves, Piracy, Law of the Sea, and Use of Force: Developments off the Coast of Somalia, The European Journal of International Law, Vol. 20, 2(2009.), str. 399.-414., str. 407.

58 Convention for the Suppression of Unlawful Acts Against the Safety of Maritime Navigation 1988 and Protocol for the Suppression of Unlawful Acts against the Safety of Fixed Platforms Located on the Continental Shelf, 1988, usvojeni 10. ožujka 1988., stupili na snagu 1. ožujka 1992.; 2005 Protocols to the SUA Treaties, od 14. listopada 2005., stupili na snagu 28. srpnja 2010. Vidi: IMO Status of Conventions on 3/1/2012.

59 Ukupno 158 država stranaka na dan 3. siječnja 2012. Vidi: IMO Status of Conventions on 3/1/2012.

60 International Convention against the taking of Hostages (Hostages Convention), 1979, usvojena 17. prosinca 1979., stupila na snagu 3. lipnja 1983., ima 168 država stranaka. UNTC – Status of Treaties http://treaties.un.org/Pages/ViewDetails.aspx?src=IND&mtdsg_no=XVIII-5&chapter=18&lang=en – 04. 02. 12.

61 United Nations Convention against Transnational Organized Crime (UNTOC) and the Protocols Thereto, usvojena Rezolucijom A/RES/55/25 od 15. studenog 2000. godine, stupila na snagu 29. rujna 2003. Ukupno 165 država stranaka na dan 04. veljače. 2012. Vidi: UNTC – Status of Treaties http://treaties.un.org/Pages/ViewDetails.aspx?src=TREATY&mtdsg_no=XVIII-12&chapter=18&lang=en .


73

3.2. Nadležnost Članak 110. UNCLOS-a izuzetno dozvoljava državama intervenciju i pregled

na otvorenom moru i stranog broda, ako se sumnja na piratstvo kako ga definira međunarodno pravo.62 Svaka država, međutim, može na otvorenom moru ili na bilo kojem drugom mjestu koje ne potpada pod jurisdikciju nijedne države i uzaptiti piratski brod ili zrakoplov ili brod ili zrakoplov koji je otet djelom piratstva i nalazi se u vlasti pirata te uhititi osobe i zaplijeniti dobra na njima. Sudovi države koja je izvršila uzapćenje mogu odlučiti o kaznama koje treba izreći i o poduzimanju mjera prema brodovima, zrakoplovima ili dobrima, ne dirajući u prava trećih osoba koje postupaju u dobroj vjeri.63 Ova odredba čini izuzetak od pravila da na otvorenom moru svaka država vrši vlast samo nad svojim državljanima i brodovima svoje zastave, ali samo kažnjavanje vrši se na temelju internog prava odnosne države.

Treba također istaknuti da uzapćenje zbog piratstva ne mogu izvršiti trgovački brodovi, nego samo ratni brodovi ili vojni zrakoplovi, ili drugi brodovi ili zrakoplovi koji nose vanjske znakove prema kojima se jasno raspoznaje da su u vladinoj službi i da su ovlašteni u tu svrhu.64 U svezi s uzapćenjem broda ili zrakoplova zbog sumnje da je učinjeno djelo piratstva, a ispostavi se da je uzapćenje izvršeno bez valjanih razloga, država koja je uzaptila brod ili zrakoplov odgovorna je državi čiju pripadnost ima brod ili zrakoplov za sav gubitak ili štetu prouzročenu uzapćenjem.65

Već je rečeno da je bitna odrednica definicije piratstva da su djela nasilja i pljačke izvršena na otvorenom moru. To djeluje ograničavajuće ratnim brodovima angažiranim za provođenje akcija suzbijanja piratskih napada na trgovačke brodove kad se napadi vrše u teritorijalnom moru Somalije ili drugih susjednih zemalja gdje intervencija stranih ratnih brodova predstavlja povredu suvereniteta obalne države. Postavljalo se stoga, niz pitanja o pravnoj utemeljenosti vojnopomorskih intervencija drugih država u teritorijalnom moru Somalije i trećih susjednih država. U tu svrhu Vijeće sigurnosti donijelo je niz Rezulucija počevši od Rezolucije 1814(2008.) kojom se pozivaju države koje imaju sredstva i mogućnosti da sudjeluju u vojnopomorskim akcijama suzbijanja piratstva i oružanih napada protiv brodova, do onih kojima se proširuje pravni okvir za te akcije i na teritorijalno more Somalije, Rezolucija 1816(2008.) te na operacije na kopnu Somalije, Rezolucija 1851(2008.).66

Prema izričitoj odredbi UNCLOS-a sudovi države koja je izvršila uzapćenje 62 Čl. 110. UNCLOS-a utvrđuje da ratni brod na otvorenom moru neće biti ovlašten pregledati strani

brod ako nema ozbiljnih razloga sumnjati: a) da se brod bavi piratstvom; b) da se brod bavi trgovinom robljem; c) da se brod bavi neovlaštenim emitiranjem; d) da je brod bez državne pripadnosti; e) da je brod, iako vije stranu zastavu ili odbija istaknuti svoju zastavu, iste državne pripadnosti kao i ratni brod. Čl. 22. Ženevske konvencije o otvorenom moru iz 1958. godine predviđao je također mogućnost pregleda stranog broda, ali samo u slučajevima a), b) i e).

63 Čl. 105. UNCLOS-a (isto kao u čl. 19. Ženevske konvencije o otvorenom moru, 1958.). 64 Čl. 107. UNCLOS-a (slično i u čl. 21. Ženevske konvencije o otvorenom moru, 1958.).65 Čl. 106. UNCLOS-a (isto kao u čl. 20. Ženevske konvencije o otvorenom moru, 1958.).66 Detaljnije vidi infra pod 4.2. Mjere UN-a.


74

mogu odlučiti i o kaznama koje treba izreći kao i o poduzimanju mjera prema brodovima, zrakoplovima ili dobrima koje je uzaptila. Međutim, suđenje i kažnjavanje nije obveza država, nego samo mogućnost koju država može, ali ne mora koristiti. U rješavanju pitanja nadležnosti država za suđenje piratima upućuje se i na moguću primjenu već spomenute SUA Konvencije i Konvencije protiv uzimanja talaca. Prednosti obiju konvencija su što te konvencije obvezuju države stranke da počinitelje djela privedu i da im sude ili izruče državama koje će im suditi. Odnose se i na djela počinjena u teritorijalnom moru, i obvezuju države stranke na najveću mjeru suradnje u svezi provođenja kaznenih postupaka i kažnjavanja počinitelja.

3.3. Zašto je izostalo učinkovito suđenje i kažnjavanje pirata?Države čiji su ratni brodovi u okviru poduzetih vojnopomorskih operacija67

uhitili pirate, nerado privode pirate u svoju zemlju radi suđenja. Za to postoji više razloga. Da bi se mogle koristiti mogućnošću koju im daje UNCLOS da sude piratima, države bi morale imati u svojim nacionalnim propisima utvrđeno djelo piratstva, kao i kazne zaprijećene za to djelo.68 Pokazalo se da sve države svojim nacionalnim propisima nisu regulirale djelo piratstva, a za one koje imaju propise po pitanju piratstva, pokazalo se da su manjkavi i nedostatni ili je suđenje počiniteljima uvjetovano određenom vezom s tom državom (državljanstvo počinitelja ili žrtava, odnosno zastava napadnutog broda),69 iako međunarodno pravo to ne zahtijeva s obzirom na postojanje međunarodne nadležnosti prema članku 105. UNCLOS-a prema kojem ‘svaka država’ ima pravo uhićenja i suđenja piratima. Stoga se često događa da se uhićenim piratima ne može suditi po nacionalnom pravu države koja ih je uhitila, pa su ratni brodovi tih država, nakon oduzimanja oružja, puštali pirate na slobodu.70

67 Vidi infra pod 4.1. Vojnopomorske operacije. 68 Temeljem Rezolucije 64/71 Generalne skpštine UN-a države su pozvane poduzeti potrebne korake

prema nacionalnim propisima za učinkovito privođenje i suđenje osobama osumnjičenim za djela piratstva (t. 72) i aktivno surađivati na suzbijanju piratstva prihvaćanjem mjera IMO-a, ali i usvajanjem nacionalnih propisa (t. 74). Kako bi se državama olakšao uvid u nacionalna zakonodavstva u svezi piratstva, Division for Ocean Affairs and the Law of the Seas (DOALOS), International Maritime Organization (IMO) i United Nations Office on Drugs and Crime (UNDOC) pripremili su pregled nacionalnih propisa u svezi piratstva prema podacima primljenim od pojedinih država članica UN-a kao i direktan pristup nacionalnim propisima putem web stranice DOALOS-a http://www.un.org/Depts/los/piracy/piracy_national_legislation.htm - posjećena 12. siječnja 2012.

69 Vidi: Daniel Wallis, NATO frees pirate hostages, Belgian Ship seized, Reuters 18 April 2009: ‘They can only arrest them if the pirates are from the Netherlands, the victims are from the Netherlands, or if they are in Netherlands waters’, Vidi: http://www.reuters.com/article/2009/04/18/us-somalia-piracy-idUSLI11637320090418?pageNumber=2&virtualBrandChannel=0 - posjećena 12. siječnja 2012.

70 Npr. Praveen Swami, We’re firing blanks in the war against piracy, The Telegraph, World, April 12th 2011.: ‘This week it has emerged that 17 Somali pirates captured by HMS Cornwall in February were given meals, medical check-ups and cigarettes before being set free after the captain was advised that Britain had no legal framework to prosecute them.’ I dalje: ‘ Jack Lang, the UN’ special adviser on piracy has admitted that nine out of 10 of the hundreds of pirates captured have been released because of legal issues.’ http://blogs.telegraph.co.uk/news/praveenswami/100083579/we%e2%80%99re-firing-blanks-in-the-war-against-piracy/


75

Djelomično radi toga, ali i radi pomoći državama regije da usklade svoje nacionalno zakonodavstvo, na 98. zasjedanju Pravnog odbora IMO-a održanom 4. - 8. travnja 2011., razmotren je set dokumenata kojima se identificiralo ključne elemente koji bi uključivanjem u nacionalne propise država doprinijeli učinkovitijoj provedbi međunarodnih konvencija koje se odnose na piratstvo i proslijeđen je državama71 kako bi im se pomoglo pri izradi novih ili preispitivanju svojih već postojećih propisa po pitanju piratstva.

Drugi razlog zašto se pirati uhićeni od strane ratnih brodova pojedinih država koje sudjeluju u vojnopomorskim akcijama najčešće puštaju na slobodu i vraćaju u Somaliju je nesklonost, posebno zapadnih država, da prihvate suđenje piratima bojeći se da bi oni prije, za vrijeme ili nakon suđenja mogli tražiti azil.72 Osim toga, većina europskih država vezana je obvezama iz različitih konvencija o ljudskim pravima,73 a zbog specifičnosti tih postupaka, teško je osigurati prevoditelje, branitelje, svjedoke itd. pa ti postupci mogu biti vrlo otegotni, dugotrajni i skupi. Vraćanje pirata na suđenje u Somaliju nije moguće jer pravni sustav u Somaliji ne funkcionira i ne postoje sudovi koji bi im mogli suditi. Sve to dovodi do neučinkovitosti u suđenju i kažnjavanju pirata. Neke države stoga,74 da bi se riješile problema oko suđenja piratima, nastoje zaključiti ugovore s državama u regiji, najčešće s Kenijom,75 radi transfera uhićenih pirata i njihovom suđenju pred nacionalnim sudovima država u regiji. To je učinila i EU zaključivši ugovor s Kenijom i Mauricijusom o transferu pirata uhićenih brodovima vojnopomorske operacije ATALANTA,76 a slične ugovore nastoji se zaključiti i s ostalim državama regije i trećim državama voljnim preuzeti suđenja piratima77 iako države ne

71 Vidi: IMO Circular Letter No. 3180 od 17. svibnja 2011. kojem su kao Dodatak priloženi dokumenti od 18. veljače 2011. podneseni na 86. zasjedanju Pravnog odbora IMO-a i to: LEG 98/8 – Piracy, Uniform and consistent application of the provisions of International conventions relating to piracy, (IMO Secretariat); LEG 98/8/1 - Piracy: elements of national legislation pursuant to the United Nations Convention on the Law of the Sea, 1982, (UN-DOALOS); LEG 98/8/2 – Piracy Establishment of a legislative framework to allow for effective and efficient piracy prosecutions, (UNDOC), LEG 98/8/3 – Piracy: Elements of national legislation pursuant to the United Nations Convention on the Law of the Seas, 1982, (UN-DOALOS); LEG 98/8/4 Piracy – Establishment of a legislative framework to allow for effective and efficient piracy prosecutions, dated 25 February 2011 (submitted by Ukraine). Vidi: http://www.un.org/Depts/los/piracy/circular_letter_3180.pdf - posjećena 12. siječnja 2012.

72 Ademun, Odeke, op. cit. str. 151.73 Npr.: International Covenant for Civil and Political Rights, December 16, 1966; European

Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, November 4, 1950.74 Npr. UK, Danska, SAD itd.75 Kenija prihvaća transfer i suđenje piratima, a za uzvrat dobiva određenu kompenzaciju radi pokrića

troškova suđenja kroz program pomoći za sudsku pomoć koji obuhvaća plaće, opremu ureda, njihvo uređenje, troškove putovanja itd. Vidi: Eugen Kontorovich, op. cit. str. 269.

76 Vidi infra pod 4.1. Vojnopomorske akcije.77 S tim u vezi treba spomenuti da je RH zaključila Sporazum s EU o učestvovanju u vojnopomorskoj

operaciji EU-a ATALANTA te da je tim Sporazumom, odnosno njegovim Dodatkom (vidi pobliže infra pod 4.1) prihvatila transfer osoba koje su osumnjičene da su počinile djela piratstva ili oružane pljačke u somalskom teritorijalnom moru i koje su pritvorene od pomorskih snaga vođenih od strane EU (EUNAVFOR) Republici Hrvatskoj te postupanje prema njima nakon takvog transfera. Trebalo bi, stoga utvrditi da li RH u svom internom pravu ima adekvatne odredbe temeljem kojih bi mogla suditi transferiranim osobama. Napominje se da je Kaznenim zakonom iz 1997. (NN 110/97 sa kasnijim


76

prihvaćaju transfer neograničenog broja pirata, nego odlučuju o tome od slučaja do slučaja.78

Postavlja se, međutim, pitanje je li transfer pirata u treće države u skladu s člankom 105. UNCLOS-a. Većina autora smatra da članak 105. UNCLOS-a daje svim državama pravo uhićenja pirata, ali da im suditi mogu samo sudovi države čiji ih je ratni brod uhitio te da se nadležnost iz čl. 105. UNCLOS-a ne može prenositi na treće države79 jer ugovori o transferu nemaju uporišta u UNCLOS-u, iako to do sada nije utvrđivano pred sudovima. Kako je transfer i suđenje u interesu obiju država, vjerojatno niti neće doći do sudskog spora po tom pitanju, osim ako netko od pirata ne ospori nadležnost kenijskog suda. Osim toga, države su također dužne voditi računa da transferom ne povrjeđuju pravo na pravedno suđenje i druga prava pirata.80

4. MJERE KOJE SE PODUZIMAJU RADI SUZBIJANJA SOMALSKO PIRATSTVA

4.1. Vojnopomorske operacijeI dok se u okviru međunarodne zajednice raspravljalo o pravnoj definiciji

piratstva i dozvoljava li međunarodno pravo uhićenje zbog piratstva i oružanih napada na brodove u teritorijalnom moru Somalije i susjednih zemalja, akcije angažiranih ratnih brodova bile su usmjerene samo na odbijanje oružanih napada, a ne i na uhićenje i kažnjavanje aktera tih napada koji su najčešće bivali puštani na slobodu. U tim uvjetima, napadi na brodove su postajali sve učestaliji i opasniji uz upotrebu sve opasnijeg oružja i šireći se na sve većem području zahvaćajući danas veći dio Indijskog oceana.81

Povodom napada somalskih pirata na brodove kojima se prevozila humanitarna pomoć, Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 1814(2008.) od 15. svibnja 2008. pozivajući države i regionalne organizacije na suradnju i poduzimanje akcija za zaštitu tih brodova. Temeljem Rezolucije uspostavlja se pod američkim vodstvom

izmjenama), u članku 180. propisano djelo Morsko i zračno razbojništvo temeljem kojeg bi se moglo suditi piratima, dok je u novom Kaznenom zakoniku (NN 125/2011 od 7. 11. 2011. koji stupa na snagu 1. siječnja 2013.) u Glavi XXII. KAZNENA DJELA PROTIV SIGURNOSTI PROMETA, propisano kazneno djelo Napad na zrakoplov, brod ili nepokretnu platformu, očito temeljem SUA Konvencije. Ne ulazeći u analizu odredbi KZ-a, s obzirom na obveze preuzete naprijed navedenim Dodatkom Sporazumu izmđu EU i RH te s obzirom na rezoluciju 64/71UN-a, trebalo bi utvrditi da li propisi RH udovoljavaju uvjetima za suđenje piratima.

78 ‘According to a declaration of the Kenyan Foreign Minister, these are ‘memoranda of understanding’ which will not, however, be an open door for dumping pirates onto Kenyan soil. They will function on a case-by-case basis’. Tullio Treves, Piracy, Law of the Sea, and Use of Force: Developments off the Coast of Somalia, The European Journal of International Law, Vol. 20, 2(2009), str. 399.-414., str. 411.

79 Eugen, Kontorovich, op. cit. str. 270.80 Vidi npr.: Convention against Torture and Other Cruel, Inhuman, or Degrading Treatment or

Punishment, December 10, 1984; Convention Relating to the Status of Refugees, July 28, 1951. 81 Piratski napadi danas sežu do 1.700 nm od obale u površini oko 3 milijuna km2.


77

vojnopomorska skupina CTF 15082 čija je misija bila osigurati siguran prolazak za brodove s humanitarnom pomoći i ostale trgovačke brodove kroz visokorizično područje Adenskog zaljeva organiziranim koridorom83 uz pratnju vojnih brodova. Uz američke brodove u misiji sudjeluju i brodovi Kanade, Danske, Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Pakistana i Južne Koreje. Povodom povećanja broja napada, 2. lipnja 2008., Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 1816(2008.). pozivajući države na suradnju i koordinaciju akcije s TFG, dajući im odobrenje za djelovanje i u teritorijalnim vodama Somalije uz prethodno obavještavanje TFG. NATO uspostavljaju operaciju ‘Ocean Shield,’ a EU prvu pomorsku mirovnu operaciju EU NAVFOR Somalia – ATALANTA84 u kojoj sudjeluje i RH.85

Mandat ove operacije je: zaštita brodova WFP i drugih trgovačkih brodova na otvorenom moru i u teritorijalnom moru Somalije, nadzor obalnog područja i područja teritorijalnog mora Somalije u kojima postoji opasnost, te poduzimanje nužnih koraka, uključujući i uporabu sile za odvraćanje, sprječavanje i okončanje akata piratstva i oružanih napada na brodove na području operacija. Ove tri misije pomažu i druge države ne-članice među kojima Kina, Rusija i Indija, pa su do kraja 2008. godine 23 države sudjelovale svojim vojnim brodovima u ovom području. Procjenjuje se da u programu patroliranja sudjeluje između 30 i 40 brodova dnevno. Strategija je defenzivna uz umjerena sredstva i uz upotrebu sile samo u slučaju samoobrane, a sastoji se od patroliranja mora, pregleda i razbijanja piratskih grupa, a ako je nužno odbijanja napada pirata od trgovačkih brodova i, ukoliko je to moguće, njihovog uzapćenja. Takva strategija više je nastojala spriječiti napade patroliranjem i sve većom nazočnošću vojnih brodova u tom području, a u rijetkim slučajevima u kojima je dolazilo do uzapćenja pirata, oni su najčešće bili razoružani i vraćeni u Somaliju jer im se nije imalo gdje suditi s obzirom na nefunkcioniranje somalijskog pravosuđa.86

82 Combined Task Force CTF - 150, kasnije zamijenjena s CTF 151.83 Maritime security Patrol Area - MSPA, sada International Recommended Transit Corridor – IRTC.84 Atalanta – Lik iz starogrčke mitologije. 85 Treba istaknuti da je, osim Norveške i RH, iako nije članica EU, pozvana sudjelovati od 2009.

u operaciji Atalanta, sa do 5 časnika. Vidi: Ante Urlić, Operacija Atalanta EU NAVFOR Somalia – ATALANTA, Hrvatski vojnik-internet izdanje, broj 295, lipanj 2010., http://www..hrvatski-vojnik.hr – posjećena 14. 11. 2011.; Vidi također: Zakon o potvrđivanju sporazuma između RH i EU o sudjelovanju RH u vojnoj operaciji EU radi pridonošenja odvraćanju, prevenciji i sprječavanju djela piratstva i oružane pljačke uz obalu Somalije (OPERACIJA ATALANTA) s Dodatkom Odredbi o uvjetima i načinima transfera osoba koje su osumnjičene da su počinile djela piratstva ili oružane pljačke u somalskom teritorijalnom moru i koje su pritvorene od pomorskih snaga vođenih od strane EU (EUNAVFOR), transfera zaplijenjene imovine u posjedu EUNAVFOR-a od strane EUNAVFOR-a Republici Hrvatskoj te postupanje prema njima nakon takvog transfera, od 4. veljače 2010., NN-MU 1/2010. od 17. veljače 2010.

86 O problemu suđenja piratima vidi supra pod 3.3.


78

4.2. Mjere UN-a Osim vojnopomorskih akcija patroliranja mora uz obale Somalije, koje su

značajno doprinijele smanjenju uspješnosti piratskih napada na brodove,87 borbi protiv somalskog piratstva značajan doprinos je dalo Vijeće sigurnosti UN-a donošenjem Rezolucije 1814(2008.) kojom su inicirane vojnopomorske akcije, do onih kojima se proširuje pravni okvir za te akcije i na teritorijalno more Somalije, Rezolucija 1816(2008.) te na operacije na kopnu Somalije, Rezolucija 1851(2008.) koja se smatra jednom od najstrožih rezolucija, jer se državama daje pravo uhićenja pirata i na teritoriju neke suverene države.88 Radi toga je pri donošenju ove Rezolucije niz država smatrao da je potrebno posebno naglasiti da se radi o izuzetku zbog veličine problema u Somaliji, te da je ovlaštenje privremeno i dano na zahtjev TFG samo u jednu svrhu, suzbijanje piratstva i to samo od onih država koje surađuju s TFG poštujući međunarodno pravo.89 Osim ovih, Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je još i niz daljnjih Rezuolucija kojima se države npr. pozivaju na stvaranje pretpostavki za suđenje uhićenim piratima u državama koje su ih uhitile i u državama regije zaključenjem dvostranih i višestranih ugovora za izručenje i suđenje, Rezolucija 1918(2010.), na sprječavanje ilegalnog izlova ribe i ilegalnog odlaganja štetnih tvari te suđenje osobama za to odgovornim ukoliko su pod njihovom nadležnošću, kao i suđenje inicijatorima i financijerima piratskih napada i osobama koje pomažu u ‘pranju novca’ od otkupnina, Rezolucija1950(2010.), na suradnju za osnivanje specijalnih sudova i izgradnju zatvorskih kapaciteta u Somaliji i regiji, Rezolucije 1976 i 2020(2010.), na suradnju za pomoć pomorcima i njihovim obiteljima te puštanju na slobodu svih zatočenih pomoraca, Rezolucija 2015(2011.) itd.90

Generalna Skupština UN-a je svojom Rezolucijom 64/71 pozvala države da poduzimaju korake prema svom nacionalnom pravu za uhićenjem i suđenjem osoba koje su učinile djelo piratstva te pozvala da u nacionalno pravo unesu

87 Vidi supra bilj. 31.88 Vidi: Eugene Kontorovich, ‘A Guantanamo on the Sea’ – The Difficulty of Prosecuting Pirates and

Terrorists, California Law Review, Vol. 98; 243(2010.) str. 243.-276., str. 249.89 U točki 10. Rezolucije 1850(2008.) naglašava se: ‘10. Affirms that the authorization provided in this resolution apply only with respect to the situation

in Somalia and shall not affect the rights or obligations or responsibilities of Member States under international law, including any rights or obligations under UNCLOS, with respect to any other situation, and underscores in particular that this resolution shall not be considered as establishing customary international law, and affirms further that such authorizations have been provided only following the receipt of the 9 December 2008 letter conveying the consent of the TFG’;

90 Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a: Rezolucija 1814 od 15. 5. 2008., Rezolucija 1816 od 2. 6. 2008., Rezolucija 1838 od 0. 10. 2008., Rezolucija 1846 od 2. 12. 2008., Rezolucija 1851 od 16. 12. 2008., Rezolucija 1897 od 30. 11. 2009., Rezolucija 1918 od 27. 4. 2010., Rezolucija 1950 od 23. 11. 2010., Rezolucija 1976 od 11. 4. 2011., Rezolucija 2015 od 24. 10. 2011., Rezolucija 2020 od 22.11. 2011.; Reportoire of the Practice of the Security Council, 16th Supplement 2008-2009, http://www.un.org/en/sc/repertoire - posjećena 05. 12.2011.; Oceans and Law of the Sea, United Nations Documents on Piracy, http://www.un.org/Depts/los/piracy/piracy_documents.htm - 05.12.2011.; Vidi i: Ademun, Odeke, op. cit. str. 137-138.;


79

odredbe koje će to omogućiti.91 Zbog nemogućnosti država regije da prihvate suđenje u svim slučajevima piratstva, raspravljalo se i o nizu drugih opcija radi učinkovitijeg suđenja i zatvaranja pirata.92 Bilo je prijedloga za uspostavu posebnog međunarodnog suda za suđenje piratima, ili mješovitih (hybrid) sudova, posebnih odjela pri sudovima regionalnih država, regionalnih sudskih centara sve do prijedloga suđenja u samoj Somaliji ili pred nacionalnim somalskim sudovima osnovanim u susjednim državama. Rasprave su pokazale da niti jedan koncept nije u potpunosti prihvatljiv, najčešće zbog predugog vremenskog perioda i prevelikih financijskih sredstava potrebnih za njihovo ostvarenje, jer kod ocjene mogućih opcija treba uzeti u obzir niz čimbenika: veliki broj osumnjičenika za piratstvo kojima bi trebalo suditi, troškovi suda, posebno u slučaju osnivanja novih međunarodnih sudova, ustanovljavanje propisa po kojima bi ti sudovi sudili, a sve to bi značajno utjecalo na kašnjenje u djelovanju takvih sudova. U nastojanjima stvaranja preduvjeta za donošenje antipiratskih zakona u Somaliji i državama regije kao i za omogućavanje suđenja uhićenim piratima te njihovo zatvaranje, značajan doprinos dali su UNDOC,93 UNPOS,94 CPGS.95

4.3. Mjere IMO-aMeđunarodna pomorska organizacija (IMO), radi na suzbijanju piratstva već

30 godina. U ranim 1980-im, žarište je bilo područje Gvinejskog zaljeva (Gulf of Guinea), a krajem 1990-tih to postaje područje Malacca Strait, Singapur i Južno kinesko more za koje područje je IMO osmislio niz načina suzbijanja piratstva uz pozitivne rezultate.96

91 UN General Assembly Resolution 64/71 od 12. ožujka 2010. (točka 72. i 74). Vidi: http://daccess-dds-ny.un.org/doc/UNDOC/GEN/N09/466/09/PDF/N0946609.pdf?OpenElement – posjećena 13. 01. 2012.; Kompilaciju nacionalnih propisa u odnosu na piratstvo koju je pripremio UNDOC vidi: http://www.un.org/Depts/los/piracy_national_legislation.htm - posjećena 05. prosinca 2011.; Vidi: Patricia O’Brien, Statement on Informal Meeting of the General Assembly on Piracy, 14 May, 2010.

92 Piracy off the coast of Somali, Further written evidence, of Douglas Guilfoyle, International cooperation in the prosecution of Somali pirates, 4 July, 2011; http://www.publications.parliement.uk/pa/cm201012/cmselect/cmfaff/writev/1318/m09.htm - posjećena 26. siječnja 2012.

93 United Nations Office for Drugs and Crimes – UNDOC, iako se ne radi o specijaliziranoj agenciji za pomorstvo, nego za kriminal općenito, ova agencija UN-a doprinijela je posebno u razvijanju antipiratskih odredbi u nacionalnim zakonodavstvima bez kojih nije moguće voditi postupke i kažnjavati uhićene, a također i u poticanju zaključenja i implementacije dvostranih i višestranih ugovora između RU/US i Kenije i Seychella radi suđenja osumnjičenim piratima. Tri glavna cilja UNDOC-a su: 1. pravedno i djelotvorno suđenje i zatvaranje osumnjičenih za piratstvo u državama regije, 2. humano i sigurno zatvaranje u Somaliji i 3. dugoročno (unatoč izazovima s tim povezanim) pravedno i djelotvorno suđenje u samoj Somaliji.

94 United Nations Political Office for Somalia – UNPOS, osnovan 1995. i zadužen pripremiti sveobuhvatnu i potpunu Strategiju UN-a u Somaliji.

95 Vidi supra bilješka 19.96 Nastojanjima IMO-a, 2004. je zaključen, a 2006. stupio na snagu višestrani ugovor ReCAAP (The

Regional Cooperation Agreement on Combating Piracy and Armed Robbery against Ships in Asia), kojem je do danas pristupilo 17 država, a temeljem kojeg se pružila pomoć u stvaranju i uspostavi učinkovitog sustava djelovanja i pojačane kontrole tog područja od strane samih obalnih država. Temeljem tog ugovora osnovan je i ReCAAP ISC (ReCAAP Information Sharing Centre) radi razmjene informacija o incidentima, podrške i suradnje među državama strankama što je sve doprinijelo značajnom smanjenju


80

Upravo je IMO 2005. godine prvi svratio pozornost UN-a na ozbiljnost problema piratstva uz obale Somalije pozivajući na zajedničku akciju svih međunarodnih čimbenika, posebno onih država koje raspolažu mogućnostima i sredstvima. Naime, kao što se i u drugim područjima zahvaćenim piratstvom uočilo, učinkoviti rezultati u borbi protiv piratstva mogu se ostvariti samo harmoniziranom i širom akcijom međunarodne zajednice uključujući sve one države koje imaju mogućnosti i sredstva za uklanjanje samih uzroka piratstva u pojedinom području i pružanju pomoći obalnim državama radi uspostave i omogućavanja učinkovitog djelovanja pravnog sustava koji bi oštro sankcionirao sve osobe koje sudjeluju u piratskim akcijama, njihovom planiranju i pomaganju bilo na kopnu ili na moru. Rezolucijom A. 1025(26) Skupštine IMO-a sa 26. zasjedanja održanog 2. prosinca 2009. usvojena su Pravila u svezi istrage zločina piratstva i oružanih napada protiv brodova (Code of Practice for the Investigation of the Crimes of Piracy and Armed Robbery against Ships), a u čijem Dodatku je, uz definiciju piratstva prema članku 101. UNCLOS-a, utvrđena i definicija ‘oružanih napada protiv brodova,’ odnosno armed robbery against ships, na koje se također primjenjuje Code. Radi bolje implementacije Rezolucije A.1025(26), IMO je utvrdio i Smjernice97 koje bi trebale pomoći u istrazi, očuvanju i razmjeni dokaza te time olakšati i učiniti efikasnijim suđenja osobama uhićenim zbog piratstva i oružanih napada protiv brodova.

Osim toga, po uzoru na uspješan ReCAAP Agreement za Aziju, IMO je inicirao zaključenje regionalnog ugovora u svezi suzbijanja piratstva i oružanih napada protiv brodova u području Zapadnog indijskog oceana i Adenskog zaljeva The Djibouti Code of Conduct98 kojim se države stranke obvezuju surađivati radi razmjene i objave informacija, zaustavljanja brodova i zrakoplova pod sumnjom da se bave piratstvom i oružanim napadima, osiguranja uzapćenja i suđenja osobama koje vrše ove zločine, te davanja pomoći, brige i omogućavanja repatrijacije žrtvama piratstva i oružanih napada protiv brodova. Da bi se pokazala odlučnost u suzbijanju i somalskog piratstva, IMO je 2011. godinu označio kao godinu zajedničke usklađene borbe protiv piratstva (Piracy: Orchestrating the Response) naznačujući ciljeve te akcije (Action Plan) u 6 točaka99 i stavljajući ih u vremenski

broja piratskih napada u području Malacca Strait, Singapura i Indonezije.97 IMO Guidelines to assist in the investigation of the crimes of piracy and armed robbery against

ships MSC.1/Circ.1404 od 23. svibnja 2011. 98 Na temelju IMO Rezulucije 1002(25) od 27. 11. 2007., usvojen je 29. siječnja 2009. The Djibouti

Code of Conduct concerning the Repression of Piracy and Armed Robbery against Ships in the Western Indian Ocean and the Gulf of Aden. Od 21 države regije koje mogu postati strankom ugovora, do kraja kolovoza 2011. ukupno 18 država je pristupilo ugovoru a to su: Comoros, Djibouti, Egypt, Eritrea, Ethiopia, Jordan, Kenya, Madagascar, Maldives, Mauritius, Oman, Saudi Arabia, Seychelles, Somalia, Sudan, United Arab Emirates, United Republic of Tanzania, Yemen. http://www.imo.org/OurWork/Security/PIU/Documents/DCoC%20English.pdf – posjećena 16. studenoga 2011.

99 Ciljevi IMO protupiratske akcije: 1. Povećati pritisak na političkoj razini radi puštanja svih talaca koje drže pirati; 2. Preispitati i poboljšati IMO preporuke državama i pomorcima i poduprijeti postupanje u skladu sa Smjernicama najbolje prakse (Best Management Practice - BMP) i preporučenim preventivnim mjerama izbjegavanja i obrane koje brodovi trebaju slijediti; 3. Podupirati veću podršku mornarice i bolju koordinaciju s njom; 4. Podupirati koordinaciju i suradnju u protupiratskim postupcima među državama,


81

kontekst u kojem se pojdini ciljevi mogu ostvariti.

4.4. Mjere pomorske industrije

4. 4. 1. Prevencija - Best Management Practice - BMP 100

Shvaćajući, međutim, da se konačan cilj potpunog eliminiranja piratstva ne može postići preko noći, IMO u međuvremenu preporuča državama, brodarima i pomorcima da se strogo pridržavaju predviđenih i preporučenih procedura utvrđenih kao najboljih na temelju dosadašnjih iskustava u izbjegavanju i odbijanju napada pirata u skladu sa Smjernicama najbolje prakse za zaštitu od pirata (Best Management Practice - BMP), da u skladu s tim procedurama pripreme svoje brodove i posadu te da učine sve što je u njihovoj moći za izbjegavanje i odbijanje napada pirata,101 ali ne preporučuje niti naoružavanje posade niti upotrebu naoružane pratnje na brodovima smatrajući da to može izazvati još brutalnije djelovanje pirata prema posadi.102 Smanjenje uspješnosti piratskih napada od kolovoza 2008. kada je oko 50% piratskih napada bilo uspješno za razliku od istog razdoblja 2011. kada je ispod 20% piratskih napada bilo uspješno, IMO pripisuje upravo činjenici da se brodovi dosljednije pridržavaju BMP3, koji je tada bio u primjeni.

4.4.2. Upotreba naoružane pratnje na brodovima – propisi pojedinih država Međutim, 2011. godine dolazi do promjene stava IMO-a po pitanju upotrebe

naoružane pratnje na brodovima. Zastupajući i promovirajući i dalje primjenu

regijama, organizacijama i industrijom; 5. Pomagati države da u piratstvom zahvaćenim regijama svijeta poboljšaju mogućnosti za odvraćanjem i suđenjem osoba koje vrše djela piratstva i oružanih napada na brodove; 6. Pružiti brigu, u posttraumatskom periodu, onima koje su pirati napali ili oteli, kao i njihovim obiteljima. Vidi: IMO Circular letter No. 3164 od 14. veljače 2011.

100 Best Management Practice for Protection against Somalia Based Piracy BMP - Smjernice najbolje prakse za zaštitu protiv somalskih pirata koje je utvdila sama praksa na temelju iskustava brodova koji su bili napadnuti i oteti i napadnutih brodova koji su se uspješno obranili i uspjeli izbjeći zaposjedanje broda i uzimanje posade kao talaca. U izradi ovih Smjernica uz International Chamber of Shipping (ICS) sudjelovalo je i doprinijelo niz drugih organizacija pomorske industrije (BIMCO, INTERTANKO, Intercargo, ISF, IMB, ITF, IG P&I), dok je IMO potvrdio važnost i potrebu za njihovom implementacijom donošenjem Rezolucije MSC.324(89) Implementation of Best Management Practice Guidance od 20. svibnja 2011. i preporukom državama, pomorskim kompanijama i pomorcima da ih se strogo pridržavaju. Prvi BMP je objavljen 2009., a svaka nova verzija uključuje najnovija iskustva tako da je sada na snazi već četvrta verzija pod nazivom BMP4. Vidi: IMO Maritime Security Committee Circular MSC.1/Circ.1339 Best Management Practice for Protection against Somalia Based Piracy (BMP4) http://www.imo.org/mediacentre/hottopics/piracy/documents/1339.pdf - posjećena 16. studenoga 2011.

101 Vidi: Ranije IMO Smjernice i preporuke kojima IMO preporučuje upotrebu svih sredstava preporučenih u BMP3 (verzija tada na snazi), ali nikako ne preporučuje niti naoružavanje posade niti upotrebu naoružane pratnje na brodovima. (Guidance to ship owners and ship operators, shipmasters and crews on preventing and suppressing acts of piracy and armed robbery against ships MSC.1/Circ. 1334 od 23. lipnja 2009.; Recommendations to Governments for preventing and suppressing piracy and armed robbery against ships MSC.1/Circ. 1333 od 26. lipnja 2009.).

102 Ovaj stav IMO-a u literaturi je često kritiziran. Vidi npr.: Robert S. Jeffrey, An Efficient Solution in a Time of Economic Hardship: The Right to Keep and Bear Arms in Self- Defense Against Pirates, Journal of Maritime Law and Commerce, Vol. 41, No. 4, October 2010, str. 507.-540., str . 529.-532.


82

BMP4 kao najvažnijeg čimbenika u sprječavanju uspješnosti piratskih napada i protiveći se i dalje naoružavanju same posade, svojim najnovijim smjernicama i preporukama103 više se ne protivi da države, brodari i posada odluče, ako to utvrde potrebnim i kao krajnji izbor, angažirati i naoružanu pratnju kako bi se obranili od piratskih napada. Istovremeno, IMO upućuje državama upitnik radi pribavljanja informacija od obalnih država i država luka o zahtjevima koje one postavljaju u odnosu na privatnu naoružanu pratnju na brodvima, za njihov ukrcaj/iskrcaj te tranzit.104

Nažalost, na ovaj upitnik odgovorio je mali broj država,105 tako da brodrima preostaje da sami utvrđuju koje zahtjeve postavljaju pojedine države luka ukrcaja/iskrcaja i tranzita u svezi s naoružanom pratnjom na brodovima. Poznato je, međutim, da Egipat106 zabranjuje oružje na brodu za vrijeme prolaza kroz Sueski kanal pa zahtijeva prijavljivanje i predaju oružja na ulasku u Kanal radi njegovog prijevoza kopnenim putem uz vraćanje na brod na izlasku iz Kanala, a za propust prijavljivanja predviđa se kažnjavanje prema Zakonu br. 394.

ICS i ECSA107 su, međutim, zajednički utvrdili pregled nacionalnih propisa108 država zastave broda po pitanju zahtjeva koji se postavljaju u svezi s angažiranjem privatne naoružane pratnje na brodovima za 28 država. Iako je naglašeno da se ovaj pregled treba smatrati as general guidance only, brodarima se olakšava utvrditi propise na snazi po pitanju uvjeta koje pojedine države zastave postavljaju u svezi angažiranja i ukrcavanja na brod naoružane pratnje.

Iz ovog pregleda može se zaključiti da većina država nije imala posebne zakonske odredbe u pogledu naoružane pratnje na brodovima. Tako određeni broj država niti preporučuje niti zabranjuje naoružanu pratnju na brodovima te se odluka najčešće prepušta brodarima, uz ispunjavanje određenih uvjeta, odnosno ishođenja dozvola u pogledu nošenja oružja. Može se reći da samo mali broj

103 Vidi: Zadnje IMO Smjernice i preporuke kojima se preporučuje državama da utvrde hoće li i pod kojim uvjetima dozvoliti svojim propisima upotrbu naoružane pratnje na brodovima koji viju njihovu zastavu, te brodarima i posadama brodova da odluče je li u konkretnim okolnostima potrebno angažiranje naoružane pratnje. Vidi: Interim Recommendations for flag states regarding the use of privately contracted armed security personnel on board ships in the high risk area, MSC.1/Circ.1406, od 23. svibnja 2011., kao i Revised Interim Recommendations MSC.1/Circ.1406/Rev.1 od 16. rujna 2011., te Interim Guidance to ship owners and ship operators, shipmasters and crews on the use of privately contracted armed security personnel on board ships in the high risk area, MSC.1/Circ.1405, od 23. svibnja 2011. kao i Revised Interim Guidance MSC.1/Circ.1405/Rev.1. od 16. rujna 2011.

104 Vidi: Questionnaire on information on port and costal state requirements related to privately contracted armed security personnel on board ships. MSC-FAL.1/Circ.2 od 22. rujna 2011.

105 Vidi: Responses received from port and coastal State requirements related to privately contracted armed security personnel (PCASP) MSC-FAL. 1/Circ. 2. od 17. studenog 2011. (odgovore je dalo 8 država).

106 Odluka Ministarstva obrane Egipta No. 10/3/24/2 C53 od 21/11/2011.107 International Chamber of Shipping (ICS) i European Community Shipowners Associations

(ECSA).108 Vidi: International Chamber of Shipping and European Community Shipowners Associations,

Comparison of flag state laws on armed guards and arms on board, December 2011 http://www.marisec.org/ICS-ECSA%20Private%20Armed%20Guards%20Flag%20State%20Laws%20December%202011%20final.pdf – posjećena 14. siječnja 2012.


83

država ima apsolutnu zabranu za naoružanu privatnu pratnju na brodovima, ali dozvoljava mogućnost vojne pratnje109 i/ili obalne straže države zastave.110

S obzirom na nedorečenost nacionalnih propisa u pogledu upotrebe privatne naoružane pratnje te na pogoršanu situaciju i porast piratskih napada, kao i na činjenicu da brodovi s naoružanom pratnjom do sada nisu bili oteti, sve veći broj država se odlučuje omogućiti brodarima upotrebu privatne naoružane pratnje donošenjem posebnih zakona u tom pogledu. Među prvim državama koja je donijela poseban zakon kojim dozvoljava privatnu naoružanu pratnju na trgovačkim i ribarskim brodovima je Španjolska koja je već 2009. godine donijela zakon111 kojim se takva pratnja dozvoljava radi obrane od napada izvan teritorijalnog mora Španjolske, a moguće je angažirati samo zaštitarske tvrke registrirane pri nadležnom španjolskom ministarstvu za pružanje zaštitarskih usluga, što se već pokazalo učinkovitim za španjolske ribarske brodove.112

Nakon donošenja IMO Preporuka i Smjernica broj 1406 i 1405, niz drugih država također donosi po žurnom postupku izmjene svojih propisa usklađujući ih s navedenim Preporukama i Smjernicama. Tako je Italija 12. srpnja 2011. donijela zakon kojim se dozvoljava naoružana pratnja na brodu, prvenstveno vojna, ali u nedostatku vojne pratnje moguća je i privatna naoružana pratnja.113 Već je niz drugih država izmijenilo ili će izmijeniti propise u pogledu naoružane privatne pratnje na brodovima.114 Tu treba naglasiti da i Republika Hrvatska namjerava donijeti propis o upotrebi naoružane pratnje na brodovima hrvatske zastave putem izmjena i dopuna Zakona o sigurnosnoj zaštiti pomorskih brodova i luka, a prijedlog Izmjena i dopuna je na raspravi.115 Pojedine države koje nemaju posebnu zabranu

109 Nizozemski propisi nisu predviđali upotrebu naoružane pratnje na brodovima, ali od 15. lipnja 2011. brodar može tražiti vojnu pratnju. Međutim, zbog visokih troškova, dugog postupka, velikog broja osoba (18 vojnih osoba za zaštitu jednog broda), to se nerado čini, radi čega se traži novo rješenje i izmjena zakona. U tu skupinu država koje zabranjuju upotrebu naoružane pratnje spada i Grčka, koja međutim radi na izmjeni propisa kojim će se omogućiti angažiranje naoružane pratnje od najmanje 6 osoba po brodu.

110 Npr. Japan svojim propisima općenito zabranjuje privatnu naoružanu pratnju i upotrebu oružja na brodovima svoje zastave pa brodari traže od svoje Vlade da dozvoli ukrcaj članova japanske obalne straže ili druge pratnje javnih službi za samoobranu.

111 Royal Decree 1628/2009 i Order PRE 2914/2009 o naoružanoj privatnoj pratnji i oružju.112 Španjolski ribarski brodovi koji ribare u Seyschelleskim vodama.113 Decree – Law n. 107 of 12 July 2011, koji je stupio na snagu istog dana. Prema Zakonu n. 107,

na zahtjev brodara koji snosi sve troškove, moguće je ukrcati prvenstveno oružanu vojnu pratnju, ali u nedostatku vojne pratnje dozvoljeno je ukrcati i privatno angažiranu naoružanu pratnju. Detaljniji uvjeti utvrđuju se ugovorom Protocollo di intesa između talijanskih brodara (CONFITARMA) i Ministarstva obrane. Predviđeno je da će 10 timova od po 6 vojnih osoba biti na raspolaganju za pratnju brodova pod talijanskom zastavom, ali je potrebno prije toga zaključiti bilateralne ugovore s državama regije radi omogućavanja ukrcaja/iskrcaja vojnih timova i oružja.

114 Npr. Norveška, Danska, Cipar, Grčka itd.115 O potrebi donošenja propisa o upotrebi naoružane pratnje raspravljalo se na obilježavanju

Međunarodnog dana pomorstva održanom 29. rujna 2011. u Zadru. Tom prilikom izneseni su stavovi Udruge Mare Nostrum, Sindikata pomoraca i Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Izneseni su i podaci ankete među pomorcima koji pokazuju da je 88% pomoraca za naoružanu pratnju na brodovima. http://www.zadarskilist.hr/clanci/29092011/zastititi-ljude-ili-ih-pustiti-neka-se-sami-brane - posjećena 14 siječnja 2011.;.Zaključakom Vlade od 29. rujna 2011. Ministarstvo je zaduženo izraditi Nacrt prijedloga izmjena i dopuna odgovarajućeg zakona. Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o


84

u propisima, ali su imale negativan stav u tom pogledu, preispituju svoje stavove i pojedine od njih, mijenjaju svoje stavove, posebno pod utjecajem izmjene stava IMO-a.116

Jedna od tih država svakako je Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske (UK) za koje je zanimljivo da je izmijenilo svoje stajalište, od strogog protivljenja naoružanoj pratnji na brodovima do njihovog izričitog prihvaćanja, ali samo u izuzetnim okolnostima prolaska broda kroz visoko rizično područje117 i uz poštivanje propisa države zastave i obalne države. U tom smislu je u studenom 2011., ovaj stav i službeno objavila Maritime and Coast Guard Agency (MCA)118 objavljujući novu Uputu (Marine Guidance Note MGN 440 (M), a u skladu s IMO smjernicama, donesene su i posebne opširne smjernice koje se odnose na brodove pod zastavom UK-a.119 Ovim Smjernicama i dalje se naglašava važnost i potreba poduzimanja svih drugih raspoloživih sredstava i postupanja u skladu s BMP4 te se na brodara stavlja obveza da, prije angažiranja naoružane pratnje dužnom pažnjom utvrdi nužnost takvog angažiranja, kao i odgovornost za osiguravanje dokaza o potpunom pridržavanju svih propisa. Smjernice detaljno određuju što se smatra izuzetnim okolnostima, način utvrđivanja nužnosti angažiranja privatne naoružane pratnje (Risk Assessment), obvezu brodara da utvrdi anti-piratski plan koji mora dostaviti Ministarstvu transporta, način odabira tvrtke koja pruža uslugu naoružane pratnje (PSC),120 ugovornih odredaba i osiguranja, veličine i sastava tima, njihovoj obučenosti, njihove opreme, načina rukovanja oružjem i municijom i njihovom uskladištenju na brodu za vrijeme plovidbe izvan područja visokog rizika, postupke u slučaju napada na brod naglašavajući postupke BMP na prvom mjestu, a upotrebu oružja tek kao krajnje sredstvo i u skladu s propisima što prema UK propisima znači u slučaju samoobrane i obrane drugih, obrane

sigurnosnoj zaštiti pomorskih brodova i luka već je objavljen na web stranicama Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. http://www.mmpi.hr/UserDocsImages/ZK%20O%20IZMJ.I%20DOP.%2018.10.2011.pdf – posjećena 14. siječnja 2012.

116 Npr. Belgija, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske (UK). 117 Smatrajući kao visoko rizično područje: ‘an area bounded by Suez and the Straights of Hormuz to

the North, 10°S and 78°E’.118 MCA Marine Guidance Note MGN 440 (M) – Measures to Counter Piracy, Armed Robbery and

Other Acts of Violence Against Merchant Shipping – Notice to all Ship Owners, Ship Operators, Masters and Crew, gdje se navodi promjena stava u pogledu naoružane pratnje na brodovima pod UK zastavom: ‘This Marine Guidance Note (MGN) provides the links to websites containing information countering Piracy, Armed Robbery and other Acts of Violence against Merchant Shipping. The UK Government has changed its policy on the use of armed guards onboard UK flagged ships and recognises that the engagement of armed guards is an option to protect human life onboard UK registered ships from the threat of piracy, but only in exceptional circumstances and where it is lawful. Vidi: http://www.dft.gov.uk/mca/mgn_440.pdf - posjećena 14. siječnja 2012.

119 UK Department for Transport: Guidance to UK Flagged Shipping on Measures to Counter Piracy, Armed Robbery and Other Acts of Violence against Merchant Shipping, November 2011, http://assets.dft.gov.uk/publications/measures-to-counter-piracy/measures-to-counter-piracy.pdf - posječena 14. siječnja 2012; Interim Guidance to UK Flagged Shipping on the Use of Armed Guards to Defend Against the Threat of Piracy in Exceptional Circumstances, November 2011, http://www.dft.gov.uk/publications/use-of-armed-guards-to-defend-against-piracy - posjećena 14. siječnja 2012.

120 Private Security Company (PSC).


85

imovne, prevencije kriminalnog djela i zakonitog uhićenja. Smjernicama se nalaže utvrđivanje pravila između brodara i tvrtke koja pruža naoružanu pratnju o upotrebi sile postepeno i u skladu s pravilima o proporcionalnosti upotrijebljene sile, a sve mora biti evidentirano i dokumentirano u posebnim Izvještajima nakon napada, Izvještajima o upotrebi oružja, Izvještajima o prestanku usluge oružane pratnje itd. Smjernicama se posebno naglašava odgovornost zapovjednika broda prema principima pomorskog prava za brod, sigurnost i zaštitu putnika, tereta i posade121 koji ostaje odgovoran bez obzira na angažiranje naoružane pratnje. Ističe se da zapovjednik broda stoga ima ovlast i posljednju riječ u odluci hoće li se naoružana pratnja koristiti na pojedinom putovanju te kad se oružje može upotrijebiti. Međutim, kako se Smjernicama u odnosu na upotrebu sile upućuje na pravila o upotrebi sile,122 prema kojima odgovor na napad mora biti postepen i proporcionalan sili upotrebljenoj od strane napadača, a u nastavku Smjernica se navodi da niti zapovjednik niti vođa zaštitarskog tima ne mogu zapovijediti pojedinom članu tima protivno njegovoj vlastitoj odluci treba li upotrijebiti smrtonosno oružje, zapovjednikova ovlast i posljednja riječ o upotrebi oružja nije jasna.123

SAD-e dozvoljavaju upotrebu naoružane pratnje temeljem principa ‘samoobrane’ i ‘obrane drugih,’ a o angažiranju naoružane pratnje odlučuje vlasnik broda, s tim da takva pratnja mora biti dio ISPS plana124 koji se podnosi na odobrenje Obalnoj straži (Cost Guard). Osim toga, Obalna straža izdala je i Port Security Advisory (3-09) od 12. lipnja 2009.125 kojim se daju smjernice

121 The Master’s authority is defined in SOLAS XI-2 regulation 8(1) which forms part of annex 1 to European Regulation (EC) No. 725/2004 ‘The Master shall not be constrained by the Company, the charterer or any other person from taking or executing any decision which, in the professional judgement of the master, is necessary to maintain the safety and security of the ship. This includes denial of access to persons (except those identified as duly authorised by a Contracting Government) or their effects and refusal to load cargo, including containers or other closed cargo transport units.’

122 Rules for the Use of Force (RUF).123 Nije stoga iznenađujuće da su ubrzo nakon donošenja Smjernica, pojedini članovi Parlamenta,

odnosno odbora za vanjske poslove, kritizirali nedorečenost smjernica te traže od Vlade da dade preciznije upute u pogledu upotrebe oružja. Vidi: Foreign Affairs Committee 10th Report – Conclusions: Under 7. ‘We conclude that the guidance on the use of force, particularly lethal force, is very limited and there is little to help a master make a judgement on where force can be used. The Government must provide clearer direction on what is permissible and what is not. Guidance over the use of potentially lethal force should not be left to private companies to agree upon. We recommend that the change of policy be accompanied by clear, detailed and unambiguous guidance on the legal use of force for private armed guards defending a vessel under attack. This guidance should be consistent with the rules that would govern the use of force by members of the UK armed forces in similar circumstances, and should include:

- the circumstances in which private armed security guards faced with a clear threat of violence may respond with force, including lethal force, where proportionate and necessary, and

- examples of a “graduated response” to an attack, including confirmation that nothing in UK law or the CPS guidance requires a victim of pirate attack to await an aggressor’s first blow before acting in self-defence.’ Vidi: http://www.publications.parliament.uk/pa/cm201012/cmselect/cmfaff/1318/131802.htm -posjećena 14. 01. 2012.

124 Brodovi su dužni imati ISPS plan u skladu s International Ship and Port Facility Security Codom usvojenim u prosincu 2002., a implementiranim putem dodatka XI-2 SOLAS konvenciji i stupio na snagu 1. srpnja 2004.

125 Port Security Advisory (3-09) - Guidance on Self-defence or Defence of Others by US Flagged


86

po pitanju samoobrane i obrane drugih, kao i samih brodova pod američkom zastavom koji plove u područjima visokog rizika, pri čemu zapovjednik ima kontrolu i odgovornost za naoružanu pratnju uključujući i upotrebu vatrenog oružja. Ne samo da su brodari ovlašteni angažirati oružanu pratnju na brodovima pod američkom zastavom, nego i naoružati posadu te upotrijebiti vatreno oružje radi obrane od neposredne opasnosti po uputama zapovjednika. Iako se potiče na upotrebu drugih sredstava obrane, posada pravno nije obvezna niti se povući, a niti pucati u znak upozorenja prije upotrebe vatrenog oružja. Isto tako je vrlo jasno izraženo da i posada i članovi naoružane pratnje djeluju po uputama zapovjednika. Port Security Advisory (4-09)(Rev.3) od 2. ožujka 2010., izdan je radi davanja odgovora na brojna pitanja brodara, kako izbjeći restrikcije postavljene pojedinim zakonima u vezi nošenja oružja,126 da bi se brodovima omogućila samoobrana od piratskih napada.

Čini se da SAD-e, ne samo da nisu nesklone naoružavanju brodova putem privatnih naoružanih pratnji ili čak naoružavanja same posade, nego je stav jasno i nedvosmisleno izražen u službenim uputama/smjernicama brodarima. S tim u svezi postavlja se stoga pitanje, ako brodari ne naoružaju brod u skladu s Port Security Advisory (3-09), a brod plovi u području visokog rizika, može li se smatrati da nije sposoban za plovidbu (seaworthy), što se može odraziti na odgovornost brodara za teret, ali i za naknadu štete pomorcima u smislu američkog Jones Acta koji nalaže brodarima osigurati sigurne uvjete za rad pomoraca.127

Neki autori upotrebu naoružane pratnje na brodu ili čak naoružavanje posade ne smatraju nekom novinom ističući da je do kraja 18. stoljeća adekvatna obrana na brodovima bio nužan trošak za pomorske kompanije, a da je odluka razoružavanja brodova u cilju smanjenja troškova i bolje efikasnosti brodova postala norma 19. stoljeća.128

Commercial Vessels operating in High Risk Waters.126 Npr. National Firearms Act, The U.S. Gun Control Act, International Traffic in Arms Regulation

(ITAR). Port Security Advisory (4-09)(Rev.3 ) npr. potvrđuje da postoji mogućnost osobnog izuzeća od zakona (ITAR) što omogućuje pomorcima nošenje neautomatskog oružja i 1000 metaka http://www.marad.dot.gov/documents/Port_Security_Advisory_4-09_(Rev_3).pdf – posjećena 14. siječnja 2012.; Vidi: Robert S. Jeffrey, op. cit. str. 531.

127 Vidi: Sweeney Kelly, An unarmed ship is an unseaworthy ship, Professional Mariner, No. 133, 2010. (I think that any U.S. flagged merchant vessel which does not have either privately contracted armed guards or an armed crew on board while in high piracy areas should be considered as unsafe place to work – and in accordance with the Jones Act, be declared unseaworthy). http://www.professionalmariner.com/ME2/dirmod.asp?sid=420C4D38DC9C4E3A903315CDDC65AD72&nm=Archives&type=Publishing&mod=Publications%3A%3AArticle&mid=8F3A7027421841978F18BE895F87F791&tier=4&id=8158F888DE514DF0A1985E53CC5ED968 – posjećena 14. siječnja 2012.

128 Vidi: Scavelli, M.G., The Private Sectors fight against Piracy on the High Seas, Brooklyn Law Review , Vol. 76. 1(2010), str. 343-383, str. 347.; John W. Miller, Freighters Ready to Shoot Across Pirate Bow, Wall Street Journal., 6 January, 2010, at A9.


87

5. ZAKLJUčAKNajnoviji razvoj događaja pokazuje da se sada težište obrane od pirata u prvom

redu prebacuje na samu pomorsku industriju, brodare, zapovjednike i posadu broda, da učine sve što je u njihovoj moći kako bi odbili napade pirata na brodove slijedeći smjernice BMP, ili uz upotrebu naoružane pratnje.

To i nije iznenađujuće, ako se uzme u obzir da se uspostava reda i zakonitosti u Somaliji ne može očekivati ni brzo ni lako, jer je za to potrebna jedinstvena strategija i zauzetost svih najvažnijih međunarodnih čimbenika u svim pravcima djelovanja. Potpuno uništenje piratstva zahtijeva puno više od samog odbijanja napada i vraćanja pirata nekažnjeno nazad u Somaliju što se sada čini. Ključno je razvijanje veće regionalne suradnje pa najvažnije pomorske sile i pomorske države moraju učiniti puno više pomažući izgradnju i uspostavu zakonitosti i reda na tlu Somalije i u regiji čime bi se vratila učinkovita kontrola i nad teritorijalnim morem i smanjila potreba za patroliranjem ovog područja putem stranih ratnih brodova. Potreban je jedinstven i usklađen stav međunarodne zajednice i u svezi s pitanjima suđenja i kažnjavanja pirata i njihovih financijera, u pogledu otkupnina, načina obrane brodova i svim drugim pitanjima. Međutim, iako su značajni koraci učinjeni, jedinstvena strategija po svim pitanjima čini se da još nije postignuta. U međuvremenu, uspješnost somalskih pirata i neučinkovitost njihovog privođenja pravdi te plaćanje sve viših otkupnina, ohrabruje piratstvo i u drugim dijelovima svijeta na što već i ukazuju najnoviji podaci IMB-a o povećanim aktivnostima pirata u područjima Zapadne obale Afrike. Stoga, vojnopomorske operacije koje se poduzimaju neće moći osigurati dugoročni cilj potpunog svladavanja piratstva jer treba imati na umu da u globalnoj financijskoj krizi i recesiji u kojoj se svijet nalazi, vojnopomorske operacije neće moći trajati beskonačno. Broj angažiranih brodova ni sada nije dovoljan, a vrlo vjerojatno se neće moći povećavati u skladu s povećanim potrebama i brzinom širenja područja djelovanja pirata.

Sve upućuje na zaključak da je međunarodna zajednica nemoćna riješiti problem piratstva jer su mjere koje se sada poduzimaju od strane međunarodne zajednice u cilju suzbijanja piratstva nedovoljno učinkovite pa se preporučuje državama i brodarima da sami odluče hoće li dozvoljavati naoružanu pratnju radi omogućavanja samoobrane. Kako se ne mogu osloniti na učinkovitu zaštitu od strane vojnih brodova kojih nema dovoljno za pokriti tako široko područje djelovanja pirata, brodari se u zadnje vrijeme, unatoč svim poteškoćama u odnosu na propise za ukrcaj/iskrcaj i tranzit naoružane pratnje i oružja te visoke troškove s tim u vezi, sve češće odlučuju na angažiranje naoružane pratnje radi zaštite pomoraca i brodova koji plove u području visokog rizika.

Sve više država, usklađujući svoje propise s preporukama IMO-a, donosi izmjene svojih propisa dopuštajući upotrebu naoružane pratnje pa čak i naoružavanja posade (npr. SAD-e) te izdaju svoje vlastite smjernice koje odražavaju stavove i uvjete pojedinih država. Problem je, međutim, da će se zbog neujednačenosti stavova država i njihovih smjernica, brodari vrlo lako naći u situaciji da će se morati braniti od različitih odgovornosti s tim povezanim. Već


88

ima nagovještaja da je samo pitanje vremena kada će se propust naoružavanja brodova, bilo same posade ili za to posebno angažirane privatne ili vojne pratnje, smatrati nesposobnošću broda za plovidbu u određenim područjima, a što među ostalim može utjecati na odgovornost prema strani tereta i unajmiteljima, koji najčešće nisu spremni platiti otkupninu niti surađivati s brodarom za vrijeme stvarne prijetnje otmicom i oslobađanja broda, ali vjerojatno neće oklijevati tražiti od sudova da utvrđuju je li se postupalo u skladu sa smjernicama o naoružanoj pratnji, s BMP itd., a sve u namjeri utvrđivanja brodareve odgovornosti za teret. Stoga će osim samog pridržavanja BMP-a, biti neophodno važna i mogućnost dokazivanja tog pridržavanja u kasnijem eventualnom sporu.

Upotreba naoružane pratnje, s druge strane, može temeljem teretnice također izazvati niz odgovornosti u slučajevima koji proizađu iz upotrebe oružja, a u slučaju promjene smjera putovanja na temelju savjeta naoružane pratnje, može dovesti do odgovornosti za devijaciju temeljem brodarskih ugovora i gubitka P&I pokrića. Upotreba oružja, odgovornost za njezinu upotrebu, odgovornost za neuspjeh u obrani broda, nisu jedinstveno regulirani propisima pa će biti nužno reguliranje preciznim ugovornim odredbama, a ako ugovorne odredbe nisu usklađene s uvjetima polica osiguranja, može doći i do gubitka prava na osigurninu, čak i u slučaju suglasnosti osiguratelja na angažiranje naoružane pratnje. Nedostatak preciznih ugovornih odredbi također može generirati niz sporova između brodara i pružatelja usluge naoružane pratnje.

Odgovornost zapovjednika broda za sigurnost broda dobiva jednu potpuno novu dimenziju i s obzirom na smjernice IMO-a koje nalažu brodarima da nakon sveobuhvatnog utvrđivanja rizika zajedno sa zapovjednikom broda i imajući u vidu, kako propise zastave broda, tako i propise države ukrcaja/iskrcaja i tranzita naoružane pratnje i oružja, u svakoj konkretnoj situaciji odluče, hoće li i pod kojim uvjetima angažirati naoružanu pratnju.

SOMALI PIRACY – FROM INTERNATIONAL NAVAL OPERATIONS TO ARMAMENT OF MERCHANT SHIPS

Despite the significant actions taken by the international community to combat Somali piracy, the escalation of the number and severity of the attacks on merchants ships off the coast of Somalia, in the Gulf of Aden and wider area of Indian ocean, poses the question of effectiveness of those actions. In view of this, more and more ship owners resort to engaging armed security guards to protect their ships and crew against pirate attacks. This is no longer opposed by the international community which can be seen from the latest recommendations of International Maritime Organization (IMO) and it is also supported by increasing number of States which are issuing new regulations enabling the ship owners to engage armed guards or even to arm the ships’ crew for self-defence. IMO recommendations are leaving to Flag States to decide whether or not they will allow, and under which conditions, engagement of armed guards on the ships flying their flag, and are obliging ship owners to carry out a thorough risk assessment together with the ship’s master, and taking into account any flag State and port and coastal States’ regulations in relation to embarkation/disembarkation and


89

transit of the armed guards and weapons, to decide in each particular case whether it is necessary, and under which terms and conditions, to engage armed guards. This article analyses the nature and causes of modern piracy with an emphasis on Somali piracy, international community response and the legal framework available to combat it, complexity of ransom payments and the legal and other barriers which lead to the need for engaging armed guards on merchant ships for defending against pirate attacks.

Key words: Somali piracy, armed guards, ransom.

LITERATURA:Andrassy, Juraj, Međunarodno pravo, Zagreb, 1976., str. 178.1. Andrassy, Juraj; Bakotić, Božidar; Vukas, Budislav, Međunarodno pravo 1, 2. Zagreb, 1998.Anić, Vladimir; Goldstain, Ivo, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1999. str. 994.3. Azubuike, Lawrence, International Law Regime Against Piracy, Annual Survey 4. of International and Comparative Law, Vol. 15, 1(2010).Bahar, Michael, Atainning Optimal Deterrence at Sea: A legal and Strategic 5. Theory for Naval Anti-Piracy Operations. Bowden, Anna, The Economic Cost of Piracy, Ocean Beyond Piracy (OBP), One 6. Earth Future Foundation. Brajčić, Jurica, Moderno Piratstvo 21. stoljeća, Naše more, 56, (3-4) 2009.,7. Bueger, Christian; Stockbruegger, Jan; Werthes, Sascha, Pirates, Fisherman and 8. Peacebuilding: Options for Counter-Piracy Strategy in Somalia, Contemporary Security Policy, Vol. 32. 2(2011).Churchill, R.R.; Lowe, A.V., The Law of the Sea, Manchester, 1999. 9. Doby, Debra, Piracy Jure Gentium: The Jurisdictional Conflict of the High Seas 10. and Territorial Waters, Journal of Maritime Law & Commerce, Vol. 41, 4(2010). Dubner, H., Barry, On the Definition of the Crime of Sea Piracy Revisited: 11. Customary vs. Treaty Law and the Jurisdictional Implications Thereof, Journal of Maritime Law & Commerce, Vol. 42, 1(2011).Gauci, Gotthard, Piracy and its Legal Problems: With Specific Reference to the 12. English Law of Marine Insurance, Journal of Maritime Law and Commerce, Vol. 41, 4(2010), Grabovac, Ivo, Piraterija, morsko razbojništvo, kao suvremena prijetnja sigurnosti 13. plovidbe, Kapetanov glasnik, 23(2011.).Grabovac, Ivo, Piratstvo – suvremena prijetnja sigurnosti plovidbe i događaj koji 14. utječe na odgovornost pomorskog prijevoznika u prijevozu stvari, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 48, 3(2011).Guilfoyle, Douglas, Piracy off the coast of Somali, International cooperation in 15. the prosecution of Somali pirates, Further written evidence, 4 July, 2011.


90

Hurlburt, Kaija and others, The Human Cost of Somali Piracy, Ocean Beyond 16. Piracy (OBP), 2011. Ibler, Vladimir, Međunarodno pravo mora i Hrvatska, Zagreb, 2001.17. Ibler, Vladimir, Sloboda mora, Zagreb, 1965.18. Jakaša, Branko, Udžbenik plovidbenog prava, Zagreb, 1979.19. Jeffrey, S., Robert, An Efficient Solution in a Time of Economic Hardship: The 20. Right to Keep and Bear Arms in Self- Defense Against Pirates, Journal of Maritime Law and Commerce, Vol. 41, No. 4, October 2010,.Kontorovich, Eugene, ‘A Guantanamo on the Sea’ – The Difficulty of Prosecuting 21. Pirates and Terorists, California Law Review, Vol. 98, 243(2010) Madden, Mike, Trading the Shield of Souvereignity for the Scales of Justice: 22. A Proposal for Reform of International Sea Piracy Laws, U.S.F. Maritime Law Journal, Vol. 21, 2(2008).Miller, W., John, Freighters Ready to Shoot Across Pirate Bow, Wall Street 23. Journal., 6 January 2010. at A9. O’Brien, Patricia, Statement on Informal Meeting of the General Assembly on 24. Piracy, 14. 05. 2010. Odeke, Ademun, Somali Piracy - Effects on Oceanborne Commerce and Regional 25. Security and Challenges to International Law and World Order, Australian &New Zeland Maritime Law Journal, Vol. 25, 1(2011).Pomorska enciklopedija, Sv. 6., Zagreb, 1983., str. 44 - 51.26. Poppetti, D. John, Building the Global Maritime Security Network: A Multinational 27. Legal Structure to Combat Transnational Threats.Record ransom paid to Somali pirates - Somali pirates have released a Greek 28. supertanker after a record ransom sum of $9 millon was paid, Deutsche Welle, 19. 01. 2011. Rubin, P. Alfred, The Law of Piracy, New York, 1998, (2nd editin). 29. Rudolf, Davorin, Međunarodno pravo mora, Zagreb, 1985.30. Rudolf, Davorin, ml., Slobodno i zatvoreno more: Grotius i Selden, Zbornik 31. Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991), v. 25, 2 (2004).Rudolf, Davorin, Terminologija međunarodnog prava mora, Split, 1980. 32. Scavelli, M.G., The Private Sectors fight against Piracy on the High Seas, Brooklyn 33. Law Review , Vol. 76. 1(2010).Sterio, Milena, The Somali Piracy Problem: A Global Puzzle Necessitating a 34. Global Solution, American University Law Review, Vol. 59, 2010.Swami, Praveen, We’re firing blanks in the war againt piracy, The Telegraph, 35. World, April 12th 2011. Sweeney, Kelly, An unarmed ship is an unseaworthy ship, Professional Mariner, 36. No. 133, 2010.


91

Šošić, Ivan, Somalski pirati – rastući međunarodni problem koji treba hitno riješiti, 37. Naše more, 58 1-2(2011) Treves, Tullio, Piracy, Law of the Sea, and Use of Force: Developments off the 38. Coast of Somalia, The European Journa l of International Law, Vol. 20, 2(2009). Urlić, Ante, Operacija Atalanta EU NAVFOR Somalia – ATALANTA, Hrvatski 39. vojnik-internet izdanje, broj 295, lipanj 2010. Wallis, Daniel, NATO frees pirate hostages, Belgian Ship seized, Reuters 18 40. April 2009.Winn, J., John; Govern, H., Kevin, Maritime Pirates, Sea Robbers and Terrorists: 41. New Approaches to Emerging Threats, The Homeland Security Review Vol. 2, 2(2008).

Međunarodne konvencije, zakoni i druga dokumentacijaBest management Practice for Protection against Somalia Based Piracy (BMP).1. Codice della navigazione.2. Congressional Research Service – Report for Congress: Piracy off the Horn of 3. Africa, dated 28 September 2009. (CRS Report 2009).Convention for the Suppression of Unlawful Acts Against the Safety of Maritime 4. Navigation 1988 and Protocol for the Suppression of Unlawful Acts against the Safety of Fixed Platforms Located on the Continental Shelf, 1988, 10 March 1988, entered into force 1 March 1992. Convention against Torture and Other Cruel, Inhuman, or Degrading Treatment or 5. Punishment, December 10, 1984. Convention Relating to the Status of Refugees, July 28, 1951. 6. Decree – Law n. 107 of 12 July 2011.7. European Regulation (EC) No. 725/2004.8. European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental 9. Freedoms, November 4, 1950.Foreign Affairs Committee 10th Report – Conclusions.10. Good Practice Guide for Shipping Companies and Manning Agents for the 11. Humanitarian Support of Seafarers.Guidance to shipowners and ship operators, shipmasters and crews on preventing 12. and suppressing acts of piracy and armed robbery against ships MSC.1/Circ. 1334 of 23 June 2009.IMB: As world piracy hits a new high, more ships are escaping Somali pirates, 13. IMB Report, 18 October 2011.IMO Circular letter No. 3164 of 14 February 2011.14. IMO Circular Letter No. 3180 of 17 May 2011. 15. IMO Circular Letter No. 3180. 16.


92

IMO Guidelines to assist in the investigation of the crimes of piracy and armed 17. robbery against ships MSC.1/Circ.1404 of 23 May 2011. IMO Interim Recommendations for flag states regarding the use of privately 18. contracted armed security personel on board ships in the high risk area, MSC.1/Circ.1406, of 23 May 2011.IMO Maritime Security Committee Circular MSC.1/Circ.1339 Best management 19. Practice for Protection against Somalia Based Piracy (BMP4).IMO MSC.4/Circ. 133 of 19 March 2009.20. IMO MSC.4/Circ. 152 of 29 March 2010. 21. IMO Report on Acts of Piracy and Armed Robbery against Ships MSC.4/Circ.169 22. of 1 April 2011.IMO Resolution 1002(25) of 27 November 2007.23. IMO Resolution A 1025(26) - Code of Practice for the Investigation of the Crimes 24. of Piracy and Armed Robbery against ships – Annex 2.2 of 2 December 2009.IMO Resolution MSC.324(89) Implementation of Best Management Practice 25. Guidance of 20 May 2011.IMO Status of Conventions on 3/1/2012.26. IMO/LEG 98/8 – Piracy, Uniform and consistent application of the provisions of 27. International conventions relating to piracy, (IMO Secretariat).IMO/LEG 98/8/1 - Piracy: elements of national legislation pursuant to the United 28. Nations Convention on the Law of the Sea, 1982, (UN-DOALOS).IMO/LEG 98/8/2 – Piracy Establishment of a legislative framework to allow for 29. effective and efficient piracy prosecutions, (UNDOC).IMO/LEG 98/8/3 – Piracy: Elelemts of national legislation pursuant to the Unated 30. Nations Convention on the Law of the Seas, 1982, (UN-DOALOS).IMO/LEG 98/8/4 Piracy – Establishment of a legislative framework to allow for 31. effective and efficient piracy prosecutions, dated 25 February 2011 (submitted by Ukraine).Interim Guidance to shipowners and ship operators, shipmasters and crews on the 32. use of privately contracted armed security personel on board ships in the high risk area, MSC.1/Circ.1405, of 23 May 2011.Interim Guidance to UK Flagged Shipping on the Use of Armed Guards to Defend 33. Against the Threat of Piracy in Exceptional Circumstances, November 2011.International Chamber of Shipping and European Community Shipowners 34. Associations, Comparison of flag state laws on armed guards and arms on board, December 2011.International Convention against the taking of Hostages (Hostages Convention), 35. 1979 of 17 December 1979, entered into force 3 June 1983.International Covenant for Civil and Political Rights, December 16, 196636.


93

International Ship and Port Facility Security Code, 2002 entered into force 1July 37. 2004.International Traffic in Arms Regulation (ITAR). 38. Kazneni zakon RH, NN 110/97 (s kasnijim izmjenama).39. Kazneni zakon RH, NN 125/2011.40. Konvencija o epikontinentalnom pojasu, stupila na snagu 10. lipnja 1964. 41. godine.Konvencija o otvorenom moru, stupila na snagu 30. 9. 1962. godine.42. Konvencija o ribolovu i očuvanju živih bogatstava otvorenog mora, stupila na 43. snagu 20. ožujka 1966. godine.Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu, stupila na snagu 10. rujna 44. 1964. godine.MCA Marine Guidance Note MGN 440 (M) – Measures to Counter Piracy, Armed 45. Robbery and Other Acts of Violence Against Merchant Shipping – Notice to all Ship Owners, Ship Operators, Masters and Crew. Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosnoj zaštiti 46. pomorskih brodova i luka.National Firearms Act.47. Pariška pomorska deklaracija od 16. travnja 1856. godine.48. Port Secuity Advisory (3-09) - Guidance on Self-defence or Defence of Others by 49. US Flagged Commercial Vessels operating in High Risk Waters.Port Security Advisory (4-09)(Rev.3 ) 50. Protocollo di intesa između talijanskih brodara (CONFITARMA) i Ministarstva 51. obrane.Protocols to the SUA Treaties, 2005, of 14 October 2005, entered into force 28 52. July 2010.Questionnaire on information on port and costal state requirements related to 53. privately contracted armed security personnel on board ships. MSC-FAL.1/Circ.2 of 22 September 2011. Recommendations to Governments for preventing and supressing piracy and 54. armed robbery against ships MSC.1/Circ. 1333 of 26 June 2009. Reportoire of the Practice of the Security Council, 16th Supplement 2008-2009, 55. Oceans and Law of the Sea, United Nations Documents on Piracy.Revised Interim Guidance MSC.1/Circ.1405/Rev.1. of 16 September 2011.56. Revised Interim Recommendations MSC.1/Circ.1406/Rev.1 of 16 September 57. 2011. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1814(2008.).58. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1816( 2008.).59. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1838 (2008.).60.


94

Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1846 (2008.).61. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1850(2008.).62. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1851 (2008.).63. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1897 (2009.).64. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1918 (2010.).65. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1950 (2010.).66. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1976 (2011.).67. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 2015 (2011.).68. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 2020 (2011.).69. Royal Decree 1628/2009 i Order PRE 2914/2009.70. Rules for the Use of Forse(RUF).71. SOLAS XI-2 regulation 8(1) - The Master’s authority.72. The Djibouti Code of Conduct concerning the Repression of Piracy and Armed 73. Robbery against Ships in the Western Indian Ocean and the Gulf of Aden, 29 January 2009.The Harvard Research in International Law Draft Convention on Piracy with 74. Comment, 26 American Journal of International Law, Supplement 746 (1932).The Regional Cooperation Agreementon Combating Piracy and Armed Robery 75. against Ships in Asia (ReCAAP). The U.S. Gun Control Act76. UK Department for Transport: Guidance to UK Flagged Shipping on Measures 77. to Counter Piracy, Armed Robbery and Other Acts of Violence against Merchant Shipping, November 2011.UN General Assembly Resolution 64/71 of 12 March 2010. 78. United Nations Convention against Transnational Organized Crime (UNTOC) 79. and the Protocols Thereto, Rezolucij A/RES/55/25 of 15 November 2000, entered into force 23 September 2003. United Nations Convention on the Law of the Sea, 1982 (UNCLOS), of 10 80. December 1982, entered into force 16 November 1994, NN-MU br. 9/2000 od 20. lipnja 2000. Zaključak Vlade RH od 29. rujna 2011. 81. Zakon o potvrđivanju sporazuma između RH i EU o sudjelovanju RH u vojnoj 82. operaciji EU radi pridonošenja odvraćanju, prevenciji i sprječavanju djela piratstva i oružane pljačke uz obalu Somalije (OPERACIJA ATALANTA) s Dodatkom Odredbi o uvjetima i načinima transfera osoba koje su osumnjičene da su počinile djela piratstva ili oružane pljačke u somalijskom teritorijalnom moru i koje su pritvorene od pomorskih snaga vođenih od strane EU (EUNAVFOR), transfera zaplijenjene imovine u posjedu EUNAVFOR-a od strane EUNAVFOR-a Republici Hrvatskoj te postupanje prema njima nakon takvog transfera, NN-MU


95

1/2010. od 17. veljače 2010.

Web stranice:http://hr.wikipedia.org/wiki/Pirati http://www.un.org/Depts/los/reference_files/status2010.pdf http://oceansbeyondpiracy.org http://www.fundforpeace.org/global/?q=fsi http://www.thecgpcs.org/about.do?action=background http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5142358,00.html http://www.imo.org http://www.icc-ccs.org/news/995-piracy-attacks-in-east-and-west-africa-dominate-world-report http://www.icc-ccs.org/piracy-reporting-centre/piracynewsafigures http://www.icc-ccs.org http://en.wikipedia.org/wiki/Safe_room.http://www.marisec.org/MPHRP-Good-Practice-Guide.pdf http://www.mphrp.org/publication.php http://www.un.org/Depts/los/piracy/piracy_national_legislation.htm http://www.reuters.com/article/2009/04/18/us-somalia-piracy-idUSLI11637320090418?pageNumber=2&virtualBrandChannel=0 .http://blogs.telegraph.co.uk/news/praveenswami/100083579/we%e2%80%99re-firing-blanks-in-the-war-against-piracy/http://www.un.org/Depts/los/piracy/circular_letter_3180.pdf http://www..hrvatski-vojnik.hr http://www.un.org/en/sc/repertoire - http://www.un.org/Depts/los/piracy/piracy_documents.htm http://daccess-dds-ny.un.org/doc/UNDOC/GEN/N09/466/09/PDF/N0946609.pdf?OpenElement http://www.un.org/Depts/los/piracy_national_legislation.htm http://www.imo.org/OurWork/Security/PIU/Documents/DCoC%20English.pdf http://www.marisec.org/ICS-ECSA%20Private%20Armed%20Guards%20Flag%20State%20Laws%20December%202011%20final.pdf http://www.zadarskilist.hr/clanci/29092011/zastititi-ljude-ili-ih-pustiti-neka-se-sami-brane http://www.mmpi.hr/UserDocsImages/ZK%20O%20IZMJ.I%20DOP.%2018.10.2011.pdf http://www.dft.gov.uk/mca/mgn_440.pdf http://assets.dft.gov.uk/publications/measures-to-counter-piracy/measures-to-counter-


96

piracy.pdf. http://www.dft.gov.uk/publications/use-of-armed-guards-to-defend-against-piracy http://www.publications.parliament.uk/pa/cm201012/cmselect/cmfaff/1318/131802.htm http://www.marad.dot.gov/documents/Port_Security_Advisory_4-09_(Rev_3).pdf http://www.professionalmariner.com/ME2/dirmod.asp?sid=420C4D38DC9C4E3A903315CDDC65AD72&nm=Archives&type=Publishing&mod=Publications%3A%3AArticle&mid=8F3A7027421841978F18BE895F87F791&tier=4&id=8158F888DE514DF0A1985E53CC5ED968

Dr. sc. Ratko Brnabić: Pravo ugovornih strana na odgodu ispunjenja obveze i pravo prodavatelja na.... Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 97.-122.

97

Dr. sc. Ratko Brnabić, asistent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu

PRAVO UGOVORNIH STRANA NA ODGODU ISPUNJENJA OBVEZE I PRAVO PRODAVATELJA NA ZAUSTAVLJANJE

ROBE U PRIJEVOZU PREMA KONVENCIJI UJEDINJENIH NARODA O UGOVORIMA O MEĐUNARODNOJ

PRODAJI ROBEUDK: 341.2:347.2Pregledni znanstveni rad Primljeno: 15.12.2011.

Raspravlja se o problemu buduće povrede ugovora o kupoprodaji u slučajevima kada su se ispunile pretpostavke za primjenu Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe (Bečka konvencija). Konvencija za slučaj buduće povrede ugovora uređuje pravna sredstva odgode ispunjenja obveze, zaustavljanje robe u prijevozu (pravo kojim se smije koristiti samo kupac) te raskid ugovora. Treba utvrditi kada su se ispunile pretpostavke za korištenje spomenutih pravnih sredstava. To pitanje je osobito značajno jer korištenje tih sredstava bez opravdanog razloga može za posljedicu imati povredu ugovora.

Ključne riječi: Konvencija Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe, obveze kupca i prodavatelja, buduća povreda ugovora, odgoda ispunjenja obveze, raskid ugovora.

1. UVODDužnost ispunjenja ugovornih obveza je jedno od opće prihvaćenih načela u

međunarodnoj trgovini. Ugovorne strane dužne su ispuniti ugovorne obveze čak i kada njihovo ispunjenje postane izrazito otežano. Time se ostvaruje važno načelo trgovačkog ugovornog prava - pravna sigurnost trgovačkih transakcija. Kad jedna od ugovornih strana ne ispuni svoju obvezu ili je ispuni, ali s određenim nedostacima, nastaje povreda ugovora.

Međutim, ponekad će i prije dospijeća obveze biti vidljivo da jedna strana ne može o dospijeću ispuniti svoje obveze. Također, ponekad će jedna strana izjaviti da neće ispuniti znatan dio svoje ugovorne obveze. Tada je riječ o tzv. budućoj (predstojećoj) povredi ugovora.

Većina nacionalnih pravnih sustava prihvaća pojam predstojeće povrede ugovora jer u takvim slučajevima nije opravdano očekivati da je strana lojalna ugovoru i dalje dužna ispuniti svoju obvezu. To polazište slijedi i Konvencija


98

Ujedinjenih Naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. godine1 (u daljnjem tekstu: Konvencija) jer razvoj međunarodne trgovine dovodi do potrebe izjednačavanja pravnih mehanizama za reguliranje pravnih odnosa koji nastaju prilikom međunarodnih trgovačkih transakcija.

U ovom radu analiziraju se odredbe Konvencije kojima se uređuje pitanje predstojeće povrede ugovora o kupoprodaji. Temeljno pravno sredstvo za takvu povredu je pravo strane lojalne ugovoru da odgodi ispunjenje. Ispune li se u međuvremenu i pretpostavke bitne povrede ugovora, ta strana stječe i pravo na raskid ugovora. Također, razmatra se i pravo prodavatelja da zaustavi robu u prijevozu i spriječi predaju robe kupcu koji u budućnosti neće ispuniti svoju obvezu. Spomenute odredbe otvaraju i niz pitanja pa je cilj ovog rada utvrditi kada su se ispunile pretpostavke za korištenje tih pravnih sredstava. Ta pitanja razmatraju se i raščlambom sudske prakse koja ukazuje na moguća rješenja. Konvencijske odredbe o predstojećoj povredi ugovora uspoređuju se i s Načelima za međunarodne trgovačke ugovore (Principles of International Commercial Contracts – u daljnjem tekstu: Načela UNIDROIT)2, kao i s odredbama Načela Europskog ugovornog prava – (Principles of European Contract Law - Lando Principles, u daljnjem tekstu: Landova načela)3. Republika Hrvatska je izjavom o sukcesiji od 8. lipnja 1998. g. pristupila Konvenciji4, pa ako su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke5 za njenu primjenu, zaključci ovog članka vrijede i za domaće subjekte.

2. ODREDBE KONVENCIJE KOJIMA SE UREĐUJE PREDSTOJEćA (BUDUćA) POVREDA UGOVORA

Pravo na odgodu ispunjenja obveze i pravo na zaustavljanje robe u prijevozu za slučaj predstojeće (neizbježne) povrede ugovora uređeno je čl. 71. Konvencije. Pripremni rad za čl. 71. Konvencije6 bio je usmjeren na donošenje nove,

1 Tekst Konvencije objavljen je u Službenom listu SFRJ, međunarodni ugovori, br. 10/84, zajedno sa Zakonom o ratifikaciji Konvencije. Tekst Konvencije na službenim jezicima pogledati na http://www.jus.uio.no/lm/ un.contracts.international.sale.of.goods.convention.1980/doc , 5. prosinca 2011.

2 Donosi ih Međunarodni institut za izjednačavanje privatnog prava (UNIDROIT). Tekst Načela međunarodnog trgovačkog prava dostupan na http://www.unidroit.org/english/principles/contracts/main.htm, 5. prosinca 2011.

3 Lando, O., Beale, H., Principles of Eureopean contract Law, Parts I and II, Kluwer Law International, 2000.

4 V. Narodne novine, međunarodni ugovori, br. 8/98. Konvencija se primjenjuje s retroaktivnim učinkom od dana 8. listopada 1991., datuma kada je Republika Hrvatska postala samostalni, međunarodno priznati subjekt. RH nije izjavila rezervu u pogledu primjene neke od konvencijskih odredbi pa se Konvencija primjenjuje u cijelosti, a u hijerarhijskom redu izvora međunarodnog trgovačkog ugovornog prava je, po pravnoj snazi iznad dispozitivnih i prisilnih propisa našeg zakona koji uređuje tu materiju - Zakona o obveznim odnosima.

5 V. čl. 1.-3. Konvencije.6 Usp. Schlechtriem, P., Einheitliches UN-Kaufrecht. Das übereinkommen der Vereinten Nationen

über internationale Warenkaufverträge – Darstellung und Texte, Tübingen: Mohr, 1981, str. 84. i dalje; Scheifele, B., Die Rechtsbehelfe des Verkäufers nach deutschem und UN- Kaufrecht, Rheinfelden:


99

objektivizirane definicije pojma predstojeće (prijeteće) povrede ugovora. Uvodi se i pravilo o tome kada se smatra da se ta pretpostavka ispunila7. Cilj odredbe je uspostaviti ravnotežu interesa ugovornih strana i time omogućiti primjenu načela ravnopravnosti ugovornih strana8. Ugovorna strana dužna je obavijestiti drugu stranu o namjeri da odgodi ispunjenje obveze, odnosno o namjeri da zaustavi robu u prijevozu. Uz to, ta odredba uređuje mogućnost da strana koja nije ispunila obvezu pruži primjereno jamstvo (osiguranje) da će je ipak ispuniti.

Ugovor o kupoprodaji, najvažniji od svih dvostranoobvezujućih ugovora9, korišten je kao obrazac za pravno uređenje odnosa činidbe i protučinidbe. Konvencija jasno odvaja obveze kupca od obveza prodavatelja iako su te obveze međusobno uvjetovane. Pravilo do ut des o odnosu između obveze kupca i prodavatelja jedno je od temeljnih načela Konvencije pa je ugrađeno i u čl. 71. Konvencije10. Slučaj isporuke robe prije isplate kupovne cijene otvara dvojbe jednako kao i slučaj isplate cijene prije isporuke robe. U prvom, prodavatelj nije siguran hoće li kupac platiti ugovorenu kupovnu cijenu; u drugom, kupac nije siguran hoće li prodavatelj isporučiti robu. Iz tih je razloga razvijen sustav dokumentarnih akreditiva i međunarodnih trgovačkih termina kao nadgradnja međunarodnoga trgovačkog prava sa svrhom rješavanja tih pitanja. Potrebno je za te slučajeve uvesti pravni standard o tome što ugovorne strane opravdano mogu očekivati od ugovora. Ova rješenja dolaze u obzir kada je jedna ugovorna strana već ispunila svoju obvezu (isporučila je robu ili platila kupovnu cijenu). Tada dokumenti o pravu vlasništva na robi mogu spriječiti stranu koja će prekršiti ugovor da primi robu za koju nije isplatila cijenu, ali istovremeno kupac nije dužan platiti robu koja nije ni isporučena.

Odredbe iz Poglavlja V. Konvencije primjenjuje se na obje ugovorne strane i obuhvaća slučajeve prijeteće (predstojeće) smetnje ispunjenju (čl. 71. Konvencije), predstojeće povrede ugovora (čl. 72. Konvencije) i remećenje ispunjenja obveza

Schäuble, 1986, str. 160. i dalje.7 Pokušalo se preciznije opisati pojmove „teške ekonomske okolnosti druge ugovorne strane“,

„ozbiljan nedostatak u sposobnosti ugovorne strane na ispunjenje obveze ili kreditna nesposobnost“ te „ponašanje ugovorne strane u pripremama za ispunjenje i samom ispunjenju.

8 Usp. Schlechtriem, P., o. c. u bilj. br. 6, str. 84. i dalje. O povijesti Konvencije opširnije Strub, M. G., The Convention on International Sale of Goods: Anticipatory Repudiation Provisions and Developing Countries, 38 Int’l & Comp LQ, 1989, str. 489.

9 Treitel, G. H., Remedies for Breach of Contract. Courses of action open to the party aggrieved, u: David/ von Mehren (ur.), Inernational Encyclopedia of Comparative Law, vol. VII: Contracts in General, Tübingen: Mohr, 1989, str. 246. i dalje.

10 Prema odredbama iz čl. 71. i 72. ULIS-a istovremeno ispunjenje međusobnih obveza temeljno je načelo. U konvenciji je spomenuto načelo ograničeno samo na odredbe iz čl. 57. i 58. Konvencije. Usp. također Loewe, R., Der übereinkommensentwurf der Vereinten Nationen über die Verjährung in internationalen Kaufsachen, u: von Caemmerer (ur.), Festschrift für Pan. J. Zepos anlässlich seines 65. Geburstages, vol. II, Athen/Freiburg/Köln: Katsikalis, 1973, str. 89.

Također v. sudsku praksu o tome pitanju. U presudi LG Darmstadt od 29. svibnja 2001., sud u obrazloženju ističe da je poveznica ispunjenja ugovornih obveza pretpostavka za korištenje prava na odgodu ispunjenja obveze, preuzetu s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/010529g1.html, 19. studenog 2011.; U tom smislu v. i presudu OLG Dresden od 27. prosinca 1999., preuzetu s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/991227g1.html , 19. studenog 2011.


100

iz ugovora s obročnom isplatom cijene (čl. 73. Konvencije). Temeljno je pitanje o pretpostavkama nastanka povrede ugovora. Uz to, valja odrediti značenje pojma ugrožavanje ispunjenja. Nadalje, treba ispitati kakav je učinak smetnji na ispunjenje buduće obveze. Pravna sredstva, koja su po svom pravnom učinku privremene naravi, uređena su čl. 71. Konvencije. Odredba iz članka 71. daje prodavatelju i kupcu pravna sredstva kojima se može koristiti prije nego što je roba isporučena/ plaćena cijena (čl. 71. st. 1. Konvencije), pa i onda dok je roba još u prijevozu (čl. 71. st. 2. Konvencije). Spomenute odredbe rješavaju pitanje rizika koji nastaju zbog neistovremenog ispunjenja obveza i pomaže da se ugovorne strane stave u položaj kao da je riječ o slučaju istovremenoga ispunjenja, a to sredstvo je dodatna zaštita ugovornim stranama, zajedno s dokumentarnim akreditivom ili sličnim sredstvima osiguranja obveza. Ključna značajka pravnoga sredstva iz čl. 71. Konvencije jest da ne mora nastati povreda da bi strana lojalna ugovoru mogla koristiti svoja prava. Kada lojalna strana odluči iskoristiti svoja prava iz čl. 71. Konvencije, odnos između ugovornih strana možda nije onakav kakav je bio u trenutku sklapanja ugovora, ali još nije došlo do povrede ugovora. Ugovorna strana ovlaštena je odgoditi ispunjenje obveze kad je vidljivo (očito) da u budućnosti druga strana neće ispuniti bitan dio svojih ugovornih obveza. Stoga će povreda ugovora nastati tek u budućnosti. Tijekom rasprava na kojima se usuglašavao tekst Konvencije najvažnije je bilo pitanje o tome kada je neka od ugovornih strana prešla „prag izvjesnosti“ ispunjenja obveze.

S druge strane, čl. 71. Konvencije ne sadrži pravo strana na raskid ugovora. To pitanje uređeno je odredbama čl. 72. i 73. Konvencije. Tim odredbama uređuju se pravna sredstva koja možemo koristiti prije dospjelosti obveze ili prije nego je obveza ispunjena do kraja. U svakom od spomenutih slučajeva daju se drugačije pretpostavke o tome kada može biti riječi o slučaju predstojeće povrede ugovora.

Prema odredbi čl. 58. st. 1. Konvencije, temeljno je načelo da kupac i prodavatelj moraju istovremeno ispuniti svoje ugovorne obveze.11 Pravila koja se primjenjuju kod međunarodnih ugovora često odstupaju od tog obrasca jer se jednoj ugovornoj strani nameće obveza da ispuni svoju obvezu prije nego što to učini druga strana. Postoji li opasnost da jedna strana neće ispuniti bitan dio svojih obveza, druga strana može odgoditi ispunjenje vlastite obveze koja dospijeva ranije ili istovremeno s obvezom strane koja neće ispuniti svoju obvezu. Strana lojalna ugovoru ovlaštena je odgoditi vlastito ispunjenje, ali i pripremne radnje koje prethode ispunjenju obveze12. Pravni temelji nastanka moguće, vjerojatne povrede ugovora širokog su opsega pa obuhvaćaju sve zamislive slučajeve ometanja ispunjenja obveze. Ako je roba već otpremljena i na putu je prema kupčevom sjedištu, prodavatelj je ovlašten zaustaviti robu u prijevozu i spriječiti njenu dostavu kupcu13.

Korištenje prava na odgodu ispunjenja ili zaustavljanja robe koja je već predana

11 V. čl. 58. Konvencije. Usp. čl. 85. Konvencije.12 Strub, M. G., o. c. u bilj. br. 8, str. 495. 13 Treitel, G. H., o. c. u bilj. br. 9, str. 245. i dalje.


101

prijevozniku utječe na rokove za ispunjenje ugovornih obveza, ali ne daje pravo na raskid ugovora. Prestane li opasnost povrede ugovora ili ako druga strana pruži primjereno osiguranje za ispunjenje obveze, moguće je da se ugovorne obveze ispune u izvornim (ugovorenim) rokovima. Uz pretpostavku da ugovorne strane nisu izrijekom isključile primjenu odredaba iz čl. 71. Konvencije ili to pitanje nisu drugačije uredile14, spomenute odredbe daju prodavatelju i kupcu pravo da odgode ispunjenje, a prodavatelju daju i dodatno pravo da zaustavi robu koja je već predana na isporuku (otpremljena), ali još nije stigla kupcu. U svakom slučaju, o poduzetim mjerama potrebno je bez odgode obavijestiti drugu ugovornu stranu (čl. 71. st. 3. Konvencije). Dužnost obavještavanja druge strane protuteža je jednostranom pravu na mijenjanje ugovornih odredaba. Spomenuta pravna sredstva važna su ugovornim stranama jer se njima uređuje dužnost isporuke i plaćanja postavljeno u čl. 58. Konvencije.

Pretpostavka za korištenje spomenutih prava jest okolnost da je došlo do povrede ugovora u svezi s bitnim dijelom ugovornih obveza druge strane. Ta povreda nastat će tek u budućnosti pa postoji opasnost da ugovorna strana neće ispuniti svoju obvezu. Tipični primjer predstojeće povrede ugovora je slučaj kada jedna od ugovornih strana izjavi da neće ispuniti ugovornu obvezu; međutim, okolnosti mogu uputiti na zaključak da će nastupiti bitna povreda ugovora zbog neispunjenja15. Riječ je o predstojećoj (budućoj) povredi ugovora posebice kad:

- objektivne činjenice pokazuju već i prije roka za ispunjenje ugovorne obveze da jedna od ugovornih strana po dospijeću neće ispuniti svoje obveze;

- ugovorna strana izjavi da neće u cijelosti ili u bitnome dijelu ispuniti svoje ugovorne obveze.

Nepoželjno je da se ugovornu stranu oslobodi dužnosti ispunjenja obveze čim posumnja da druga strana neće ispuniti svoje obveze. Pravni sustav mora urediti slučajeve kada postoji vjerojatnost da će nastupiti povreda ugovora. Nije opravdano za očekivati da druga strana nastavi ispunjavati obvezu.

Opasnost da jedna strana neće ispuniti bitan dio svojih obveza ne znači da je tada nastala i bitna povreda ugovora iz čl. 25. Konvencije, iako bi opasnost nastanka takve povrede u svakom slučaju opravdala korištenje toga pravnoga sredstva, koje je privremenog učinka16. Mora biti vidljivo da druga strana neće ispuniti bitan dio svojih ugovornih obveza. Nije dostatno da jedna od ugovornih strana propusti ispuniti neku od sporednih ugovornih obveza.

Značenje pojma bitan dio (ugovorne) obveze utvrđuje se razmatranjem ugovora u cjelini. To je polazište i za procjenu od kojeg je značaja za ugovor ispunjenje pojedine obveze (primjerice, mjesto i vrijeme ispunjenja ugovora). Važna indicija

14 V. čl. 6. Konvencije.15 V. komentar uz čl. 7.3.3 Načela UNIDROIT, dostupan na: http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/

principles/ uni71,72.html.16 Povreda bitnog (znatnog) dijela obveze ugovorne strane ne mora nužno ispuniti pretpostavke za

bitnu povredu ugovora iz čl. 25. Konvencije. O tom pitanju V. presudu LG Berlin od 15. rujna 1994., preuzetu s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/940915g1.html, 19. studenog 2011.


102

je okolnost da je taj posebni interes vidljiv u ugovoru. U procjeni svih okolnosti pravnoga odnosa ne smije se zaboraviti da je svrha odredbe uspostava ravnoteže između ugovornih strana17. Nije potrebno da je buduća povreda posljedica skrivljenog ponašanja te ugovorne strane. Nadalje, izuzeci od odgovornosti za naknadu štete ne proširuju se na pravo suspenzije (čl. 79. st. 5. Konvencije). Kod procjene o tome postoji li opasnost povrede ugovora, u obzir treba uzeti i ponašanje druge strane, a ne samo one koja u budućnosti neće ispuniti svoju obvezu (čl. 80. Konvencije).

Nadalje, Konvencija navodi slučajeve kada može biti riječi o opasnosti nastanka buduće povrede ugovora pa tim polazištem povećava objektivnost procjene. Temelji su postavljeni široko, pa obuhvaćaju sve uzroke budućih smetnji ispunjenju obveze18. Izraz ozbiljan nedostatak u sposobnosti druge ugovorne strane na ispunjenje ugovora ne obuhvaća samo opće smetnje ispunjenju kao što je štrajk, gubitak proizvodnog pogona ili prirodne pojave, već i pravne prepreke ispunjenju obveze19. Ako je nad ugovornom stranom otvoren stečaj, riječ je o ozbiljnom manjku (nedostatku) u kreditnoj sposobnosti20.

Odredba čl. 71. st. 1. toč. b. Konvencije uređuje pitanje smetnji ispunjenju koje proizlaze iz posebnih okolnosti ugovorne strane tijekom priprema za ispunjenje ili okolnosti u svezi s ispunjenjem ugovora. Tu također mora postojati opasnost da jedna od ugovornih strana neće uspjeti ispuniti bitan dio svojih obveza. Primjerice, ne uspije li prodavatelj nabaviti sirovine te dobiti potrebne dozvole. Tu valja ubrojiti i slučajeve kada se u proizvodnji koriste štetni, po zdravlje opasni materijali, sirovine koje imaju nedostatak, kada koristi neprimjereno sredstvo za prijevoz robe, kada postoje nedostaci u svezi pakiranja robe ili su upute za uporabu robe nedostatne.

Nije uvijek jednostavno razgraničiti ponašanje u pripremi za ispunjenje obveze i radnje koje spadaju u ispunjenje ugovorne obveze. Okolnost da se razmatra

17 O mogućnosti praktične primjene te odredbe dvojbu izražava Vilus, ali ističe da je ona rezultat kompromisa. Vilus, J., Provisions common to the Obligation of the Seller and the Buyer, u: Šarčević/ Volken (ur.), Dubrovnik Lectures, 1985., New York:Oceana, 1986, str. 241. i 245.

18 Usp. i čl. 72. st. 1. Konvencije.19 Primjerice izbijanje oružanog sukoba, zabrana izvoza, elementarne nepogode. Ozbiljan manjak

(nedostatak) u kreditnoj sposobnosti (kreditna nesposobnost) ugovorne strane jednak je ozbiljnom manjku u sposobnosti te strane na ispunjenje obveze; to će se prvenstveno odnositi na kupca, ali i na prodavatelja koji tek treba pribaviti robu ili poduzeti pripremne radnje za ispunjenje svoje obveze. Detaljnije Karollus, M., Judicial interpretation and application of the CISG in Germany 1988-1994, 1 Rev CISG, 1995, str. 87. U prvoj presudi u svezi s čl. 71. st. 1. Konvencije, sud smatra da je prodavatelj opravdano odgodio ispunjenje jer ponašanje kupca upućuje na zaključak da ni ubuduće neće ispunjavati svoje obveze. Kupac nije isplatio cijenu ni sedam mjeseci o dospjelosti. V. presudu RB Hasselt od 1. ožujka 1995., preuzetu s:http://cisgw3.law.pace.edu/cases/950301b1. html, 19.11. 2011. U drugoj presudi, sud smatra da je prodavatelj očito, vidljivo nesposoban za isporuku robe koja nije niti u prodavateljevom posjedu pa je kupac ovlašten obustaviti plaćanje. Presuda OLG Hamm od 23. lipnja 1998., preuzeta s: http://cisgw3.law.pace. edu/cases/980623gl.html, 19. studenog 2011.

20 Nema mjesta odgodi isplate kupovne cijene ako isporučena roba ima nedostatak. Tako u presudi LG München, sud ističe da kupac nije ovlašten odgoditi isplatu jer isporučeni namještaj nije izrađen od ugovorenih materijala. V. Presudu LG München od 6. travnja 2000., preuzetu s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/000406g1.html, 19. studenog 2011.


103

ponašanje obveznika u pripremi za ispunjenje ugovora ukazuje na svrhu odredbe i u skladu je s polazištem da, ispune li se te pretpostavke, druga strana ima pravo odgoditi ispunjenje obveze i prije dospijeća. Pravo strane lojalne ugovoru na odgodu povezano je s ranije spomenutim odredbama čl. 72. Konvencije.

Konvencija propisuje da smetnja mora postati vidljiva nakon sklapanja ugovora21. S tim u svezi, pretpostavke za odgodu ispunjenja iz odredbe čl. 71. st. 1. Konvencije, koje su se ispunile nakon sklapanja ugovora, mogu se koristiti čim strana lojalna ugovoru sazna za njih. Međutim, ako su postojale prije sklapanja ugovora, strana lojalna ugovoru nije ovlaštena odgoditi ispunjenje svoje obveze ako je za te okolnosti znala ranije ili najkasnije u trenutku sklapanja ugovora22.

Okolnost da je nakon sklapanja ugovora ugovornoj strani postalo vidljivo (eng. became apparent) da druga strana neće ispuniti bitan dio svojih obveza treba procijeniti objektivno23: Strani lojalnoj ugovoru moraju biti poznate sve okolnosti koje su bile poznate svim sudionicima24. Njezina dužnost da se informira o svim okolnostima druge strane obuhvaća znanje o činjenicama koje bi razumna osoba smatrala bitnim za sklapanje ugovora25.

Treba li nakon sklapanja ugovora uzeti u obzir i prepreke ispunjenju koje su postojale prije ili u trenutku sklapanja ugovora, procjenjujemo prema općim pravilima o zabludi, manama volje ili o promijenjenim okolnostima26. Tada nema mjesta primjeni domaćeg prava27.

U nastavku rada valja razmotriti i usporediti odredbe čl. 71. i 72. Konvencije. Njima se uređuju pretpostavke i uvjeti za korištenje prava na odgodu ispunjenja obveze te pravo na raskid ugovora u slučaju predstojeće povrede. Odredbama čl. 73. Konvencije uređuje se pitanje predstojeće povrede ugovora kod ugovora s obročnom isplatom cijene. Zajedničke značajke pravnih sredstava iz čl. 71. i 72. Konvencije su:

- Manja predstojeća povreda ugovora nije dostatna za korištenje spomenutih pravnih sredstava. Samo ako buduća povreda dovodi u pitanje ispunjenje bitnoga dijela ugovornih obveza ili predstavlja bitnu povredu ugovora, druga strana može se koristiti tim pravnim sredstvima.

- Primjena oba pravna sredstva ovisi o tome postoji li standard izvjesnosti nastanka povrede ugovora u budućnosti. Teret rizika pogrešne procjene snosi onaj

21 Schlechtriem, P., o. c. u bilj. br. 6, str. 84. i dalje.22 Tako Flesch, K., Der Irrtum über die Kreditwürdigkeit des Vertragspartners und die

Verschlechterungseinrede, Anwendbarkeit des BGB neben dem UN- Kaufrecht (CISG), BB 1994., str. 875.

23 Schlechtriem, P., Uniform Sales Law - The UN-Convention on Contracts for the International Sale of Goods, Manz: Vienna, 1986, str. 94.

24 Činjenice su očite, jasne svakom objektivnom promatraču. Schlechtriem, P., o. c. u bilj. br. 6, str. 86. i dalje.

25 V. čl. 8. st. 2. Konvencije.26 Ibid. str. 85.27 Flesch, K., o. c. u bilj. br. 22, str. 876. Usp. čl. 7. st. 2. Konvencije.


104

tko se koristi tim sredstvima28. - Konvencija u čl. 49. i 64. uređuje pravo ugovorne strane na raskid ako ponašanje

druge strane predstavlja bitnu povredu ugovora. S druge strane, odredbe iz čl. 71. i čl. 72. uređuju slučajeve kada i prije dospjelosti postoji opasnost nastanka povrede ugovora.

S druge strane, spomenute odredbe se i razlikuju. Prema čl. 72. Konvencije, raskid ugovora temeljem predstojeće bitne povrede ugovora treba strogo ograničiti. Mora biti jasno da će nastupiti bitna povreda ugovora, što nedvojbeno zahtijeva veći stupanj izvjesnosti nego u slučaju odredbe iz čl. 71. Konvencije29 prema kojoj mora postati vidljivo da druga strana neće ispuniti bitan dio svoje obveze. Stoga je prema odredbama Konvencije znatno lakše ispuniti pretpostavke za odgodu, nego za raskid30. To je i logično rješenje jer je neispunjenje bitnog dijela obveza ipak manjeg pravnog značaja od slučaja bitne povrede ugovora. Također, izraz „postati vidljivo“ upućuje na niži stupanj vjerojatnosti u odnosu na izraz „biti jasno“.

Međutim, u nekim slučajevima, stroži su zahtjevi odredbe o pravu na odgodu, nego odredbe o pravu na raskid. Primjerice, kod prava na raskid, obavijest drugoj strani nije niti potrebna ako je ta druga strana izjavila da neće ispuniti obvezu. Suprotno tome, o odgodi ispunjenja obveze mora se odmah obavijestiti drugu stranu31. Kod prava na raskid ne traži se da je predstojeća povreda ugovora jasan rezultat ponašanja druge strane ili posebnih okolnosti. Traži se samo da je povreda ugovora jasna, bez obzira na okolnosti32. Ipak, pravo na odgodu je privremeno pravno sredstvo33 koje se može koristiti zato što još nije nastupila bitna povreda ugovora34. Ponekad će se moći koristiti oba pravna sredstva, primjerice ako je predstojeća povreda ugovora ispunila pretpostavke bitne povrede ugovora iz čl. 25. Konvencije35.

Obje odredbe vezuju se uz prognozu o izvjesnosti nastanka povrede te o stupnju 28 Detaljnije Seliazniova, T., Prospective Non-Performance or Anticipatory Breach of Contract, 24

Journal of Law and Commerce (2004), str. 111. i dalje.29 Bennett, T., u: Commentary on the International Sales Law: The 1980 Vienna Sale Convention,

Bianca & Bonell (ur.), Milan: Giuffre, 1987, str. 528; dostupno na : http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/biblio/bennett-bb71.html, 19. studenog 2011.

30 Lookofsky, J., The 1980 United Nations Convention on Contracts for the International Sale of Goods, Herbots/ Blanpain (ur.), Suppl. 29 International Encyclopaedia of Laws - Contracts, Kluwer Law International (2000), str. 148.; dostupno na: http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/biblio/loo71.html, 19. studenog 2011.

31 V. UNCITRAL-ovu Zbirku presuda o Konvenciji UN o Međunarodnoj prodaji robe (8. lipnja 2004.), A/CN.9/SER.C/DIGEST/CISG/72: Digest 2; dostupnu na: http://www.uncitral.org/english/clout/digest cisg_e.htm, 19. studenog 2011.

32 Tako Bennett, T., o. c. u bilj. br. 29, str. 528. 33 V. Ziegel, J. S., u: Galston/ Smit (ur.), International Sales: The United Nations Convention on

Contracts for the International Sale of Goods, Juris Publishing, Matthew Bender ,1984, Ch. 9, str. 9.-34., dostupno na: http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/biblio/ziegel6.html, 19. studenog 2011.

34 Bennett, T., o. c. u bilj. br. 29, str. 519.35 Enderlein, F.; Maskow, D., International Sales Law: United Nations Convention on Contracts for

the International Sale of Goods, Oceana Publication (1992), str. 286.; dostupno na: http://www.cisg.law.pace. edu/cisg/biblio/enderlein.html, 19. studenog 2011.


105

težine te povrede ugovora. Međutim, odredba o pravu na odgodu ima za cilj očuvati ugovor dok odredba iz čl. 72. Konvencije uređuje pitanje raskida ugovora. Iz tog razloga traže se drugačije pretpostavke primjene spomenutih pravnih sredstava36. Pravom na raskid valja se koristiti obazrivo, posebice uzmu li se u obzir i druga pravna sredstva. Raskine li ugovorna strana ugovor bez opravdanog (važnog) razloga, možda je time počinila bitnu povredu ugovora. Zbog toga je sigurnije, u slučaju dvojbe, odgoditi ispunjenje i tražiti od druge strane primjereno osiguranje jer bi neopravdana izjava o raskidu mogla imati učinke bitne povrede ugovora.

S obzirom na to da će do neispunjenja obveze doći tek u budućnosti, valja procijeniti koliko će dugo postojati okolnosti koje bi u budućnosti mogle dovesti do povrede ugovora. Nije opravdano očekivati potpunu izvjesnost nastanka povrede ugovora; visok stupanj izvjesnosti je dostatan. Objektivni zaključak razumne osobe koja posluje u toj gospodarskoj grani polazište je za procjenu o tome je li se ta pretpostavka ispunila37. Subjektivno viđenje „pretjerano opreznog vjerovnika“ nije opravdani razlog za primjenu tih sredstava. Ipak, iz svega navedenog zaključuje se da je niži stupanj izvjesnosti neispunjenja obveze u budućnosti potreban za korištenje prava na odgodu38.

Na kraju ovog dijela rada treba istražiti kako su ova pitanja uređena Načelima europskog ugovornoga prava (Landova načela)39 i Načelima za međunarodne trgovačke ugovore (Načela UNIDROIT-a). Prema čl. 7.3.4. Načela UNIDROIT, vjerovnik je ovlašten tražiti „odgovarajuće, primjereno osiguranje za dospjelu obvezu ispunjenja“ i pridržati vlastito ispunjenje kad god opravdano (razumno) vjeruje da će doći do bitnog neispunjenja obveze. S druge strane, pravo na raskid (eng. termination) zbog predstojećeg neispunjenja prema čl. 7.3.3. Načela UNIDROIT dopušta se samo kada je „očito da će nastupiti bitno neispunjenje“. Stoga je traženi stupanj vjerojatnosti vidljivo viši u drugom slučaju. Odredba čl. 8:105(1) Landovih načela slična je odredbi čl. 7.3.4. Načela UNIDROIT („tko razumno može pomisliti, vjerovati“). Nadalje, prema odredbi čl. 9:201(2) Landovih načela, dopušta se vjerovniku da zastane sa svojim ispunjenjem „dok god je očito da druga strana neće ispuniti svoju obvezu u trenutku kada obveza prve strane postane dospjela“. Stoga je dostatna za korištenje tog pravnog sredstva okolnost da druga strana u budućnosti neće ispuniti svoju obvezu. Pretpostavka izvjesnosti iz čl. 9:201(2) traži viši stupanj vjerojatnosti nego ranije spomenuta pretpostavka iz čl. 8:105(1).

36 Eiselen, S., Remarks on the manner in which the UNIDROIT Principles of International Commercial Contracts may be used to interpret or supplement Articles 71 and 72 of the CISG, tekst dostupan na: http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/principles/uni71,72.html#er; 19. studenog 2011.

37 V. čl. 8. st. 2. Konvencije. Usp. presudu OGH od 12. veljače 1998, preuzetu s: http://cisgw3.law.pace.edu/ cases/980212a3.html, 19. studenog 2011. Sud posebno ističe da je za primjenu odredbe iz čl. 71. st. 1. a) Konvencije mora postojati visoka vjerovatnost nastanka ozbiljnog manjka kreditne sposobnosti.

38 Zbog toga što su pravna sredstva iz čl. 71. Konvencije privremenog trajanja, za njihovu primjenu traži se niži stupanj vjerovatnosti nego za pravna sredstva iz čl. 72. Konvencije. Karollus, M., o. c. u bilj. br. 19, str. 87.

39 Detaljnije Petrić, S., Uvod u Načela europskog ugovornog prava, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 29 (2008.), 1 ; str. 335.-370.


106

3. PRAVO UGOVORNIH STRANA NA ODGODU ISPUNJENJA OBVEZEUgovorne strane mogu se koristiti pravnim sredstvom odgode ispunjenja od

trenutka sklapanja ugovora pa do trenutka kada nastupi rok ispunjenja obveze. Pod određenim pretpostavkama to se sredstvo može koristiti puno prije roka dospijeća obveze40. Čak i kad je očito (vidljivo) da će neizbježno doći do povrede ugovora, strana lojalna ugovoru može pričekati prije nego li iskoristi spomenuto pravo. Mnogi nacionalni pravni sustavi uređuju da je ugovorna strana ovlaštena zaustaviti vlastito ispunjenje kada postoji opasnost da druga strana o dospjelosti neće ispuniti svoju obvezu41. Pravo na odgodu ispunjenja odnosi se na obje ugovorne strane i na bilo koju ugovornu obvezu. Pretpostavka je da obveza strane koja namjerava odgoditi ispunjenje još nije dospjela jer se u suprotnom slučaju više ne može koristiti tim sredstvom. Pravo na odgodu ne odnosi se samo na slučajeve u svezi s radnjama koje spadaju u ispunjenje obveze nego i na slučajeve kada je već iz pripremnih radnji, koje prethode ispunjenju obveze, postalo vidljivo da druga strana neće ispuniti bitan dio svojih ugovornih obveza.

Pravo na odgodu ispunjenja omogućuje strani vjernoj ugovoru da odstupi od ugovorenog vremenskog slijeda u ispunjenju ugovornih obveza, a da ne nastupi povreda ugovora42. Dok god postoje opravdani razlozi za dvojbu u svezi sa sposobnošću druge ugovorne strane da ispuni obvezu, ugovor je u stanju odgode43. Ugovorna strana može, čim postoji opasnost nastanka bitne povrede ugovora, izjaviti raskid ugovora. Odredba čl. 71. Konvencije sama po sebi ne daje strani lojalnoj ugovoru pravo na raskid ugovora. Stanje odgode prestaje te se nastavlja s ispunjenjem ugovornih obveza ako je prestala smetnja za ispunjenje ili kada druga strana pruži primjereno osiguranje. Pravni učinci odgode ne prestaju retroaktivno pa se ugovoreni redoslijed ispunjenja obveza mora prilagoditi tim okolnostima.

Uz to se i pojavljuje praktično pitanje o trajanju stanja odgode ispunjenja obveze44. Na to pitanje je odgovorio LG Stendal u presudi od 12. listopada 2000. godine45: Ovlast na odgodu ispunjenja ostaje dok opasnost nastanka povrede ugovora u budućnosti (ili u svezi s pripremama u izvršenju ugovora) ne prestane, dok druga strana ne počini bitnu povredu ugovora ili dok druga strana ne osigura primjereno osiguranje za ispunjenje svoje obveze,. Ako druga strana obvezu ispuni djelomično, strana vjerna ugovoru smije odgoditi ispunjenje, ali ne smije izjaviti raskid. Ugovorna strana koja zastane s ispunjenjem snosi rizik da je pogrešno

40 Jan, S., Die Erfüllungsverweigerung im deutschen und in UN-Kaufrecht, Frankfurt am Main: Lang, 1992., str. 171.

41 Tako Shen, J., “Declaring the Contract Avoided: The U.N. Sales Convention in the Chinese Context”: New York International Law Review, Vol. 10, No. 1, New York State Bar Association (Winter 1997); str. 20.-21.; preuzeto s: http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/biblio/shen.html, 19. studenog 2011.

42 Scheifele, B., o. c. u bilj. br. 6, str. 165. 43 Karollus, M., o. c. u bilj. br. 19, str. 88.44 V. Enderlein, F.; Maskow, D., o. c. u bilj. br. 35, str. 286. 45 V. presudu LG Stendal od 12. listopada 2000., dostupnu na: http://www.cisg.law.pace.edu/cases/

001012g1.html, 19. studenog 2011.


107

zaključila da postoji opravdan razlog za odgodu ispunjenja46. Ako nisu ispunjene te pretpostavke, riječ je o povredi ugovora što može utjecati na ugovornu obvezu druge strane47. Konvencija spomenutim odredbama pruža širok izbor pravnih sredstava pa se isključuje primjena sličnih odredaba domaćega prava čak i onda kada je domaća odredba šireg opsega od spomenutih odredaba Konvencije.

Prodavatelj i kupac mogu odgoditi ispunjenje vlastite ugovorne obveze kada postane očito da druga ugovorna strana neće ispuniti bitan (znatan) dio svojih ugovornih obveza. Pretpostavke za odgodu ispunjenja su:

- ozbiljan nedostatak u sposobnosti ugovorne strane na ispunjenje ili njena kreditna nesposobnost,

- ponašanje ugovorne strane u pripremama za ispunjenje ili u svezi s ispunjenjem ugovora.

S tim u svezi, pretpostavke za primjenu odredaba iz čl. 71. st. 1. Konvencije su okolnost da bi u budućnosti moglo doći do neispunjenja bitnog dijela ugovornih obveza te visoki stupanj vjerojatnosti da će takva povreda ugovora stvarno i nastati. Te pretpostavke postale su vidljive (očite) nakon sklapanja ugovora, a lojalna ugovorna strana dužna je bez odgode (odmah) obavijestiti drugu ugovornu stranu o svojoj namjeri da zastane s vlastitim ispunjenjem.

Važno je utvrditi što se smatra ozbiljnim nedostatkom sposobnosti za ispunjenje obveze, te kakvo je ponašanje jedne strane u pripremi za ispunjenje ugovorne obveze dostatan pravni temelj da druga strana odgodi ispunjenje obveze48.

U tom smislu, traži se određeni stupanj izvjesnosti nastanka povrede ugovora u budućnosti. Rizik pogrešnog zaključka leži na ugovornoj strani koja je odgodila svoju obvezu. Odgoda je dopuštena samo ako postoji temelj za zaključak da druga strana neće ispuniti bitan dio svojih obveza49. Pravni standard prema kojem je „postalo očito, vidljivo“ zapravo znači da je prema uobičajenom poslovnom ponašanju postalo izvjesno (sigurno) da druga strana neće ispuniti svoju obvezu50. Mora postojati visoki stupanj vjerojatnosti neispunjenja obveze. Razlozi za takvo ponašanje moraju biti vidljivi razumnoj osobi u istim okolnostima. U praksi, druga strana mora procijeniti jesu li nastupile te pretpostavke. Ta odgoda nije konačna jer druga strana može dati primjereno osiguranje. Stoga se nerijetko rasprave o pitanju smije li se odgoditi ispunjenje svode na provjeru je li druga strana pružila primjereno osiguranje za ispunjenje svojih obveza51. Nadalje,

46 Teret dokaza o tome da su nastale materijalne pretpostavke za odgodu ispunjenja je na ugovornoj strani koja odgađa ispunjenje. Henninger, M., Die Frage der Beweislast im Rahmen des UN-Kaufrechts, Munich: VVF, 1994., str. 245. Usp. Jung, R., Die Beweislastverteilung im UN-Kaufrecht, Frankfurt am Main: Lang, 1996, str. 226.

47 V. čl. 80. Konvencije. Usp. s presudom OLG Köln od 8. siječnja 1997., preuzeto s: http://www.cisg-online.ch/cisg/urteile/217.htm, 19. studenoga 2011.

48 Vilus, J., o. c. u bilj. br. 17, str. 241.49 Ibid., str. 242.50 Tako Bennett, T. , o. c. u bilj. br. 29, str. 522.51 Ibid., str. 522.


108

takvo stanje vidljivo je nakon sklapanja ugovora52. Svrha odredbe je spriječiti ugovorne strane da se koriste odredbama ako su im u trenutku sklapanja ugovora bile poznate nepovoljne okolnosti druge strane. Ne traži se da te okolnosti nastanu nakon sklapanja ugovora već da tada postanu vidljive53.

Konvencija ne razlikuje povredu glavne od povrede sporednih obveza niti je za korištenje tog pravnog sredstva potrebno da ponašanje ugovorne strane bude skrivljeno. Istovremeno nema svaka povreda ugovora za posljedicu pravo na odgodu ispunjenja obveze. Buduća povreda ugovora mora utjecati na ispunjenje bitnog (znatnog) dijela ugovornih obveza. Stoga povreda ugovora koja je manjeg značaja (kao što je povreda sekundarne obveze ili manja povreda glavne obveze) nije dostatna. S druge strane, prema odredbama čl. 71. i 72. Konvencije nije potrebno da nastupi bitna povreda ugovora u smislu značenja tog pojma iz čl. 25. Konvencije 54. Ako u početku nebitna povreda ugovora s vremenom preraste u bitnu povredu ugovora, strana lojalna ugovoru ovlaštena je odgoditi ispunjenje svoje obveze55. Nema dvojbe da se pojam neispunjenje bitnog dijela obveza razlikuje od pojma „bitna povreda ugovora“ koja je pretpostavka za raskid ugovora, što je bila i namjera tvoraca Konvencije56. Procjena o nastanku bitne povrede ugovora daje se prema okolnostima konkretnoga slučaja57, pri čemu se posebice uzima u obzir namjera ugovornih strana te okolnost da su im u trenutku sklapanja ugovora bile poznate njihove namjere (tj. svrha koju druga strana namjerava ostvariti sklapanjem ugovora). Svrhu sklapanja ugovora nije lako dokazati, a sud ili arbitražno tijelo mora primijeniti objektivni standard tumačenja. Taj se standard temelji na pitanju bi li razumna osoba koja sklapa ugovore u tom gospodarskom području u istim okolnostima protumačila sadržaj ugovora kao i konkretne ugovorne strane.

Pravno sredstvo odgode ispunjenja primjenjuju se kada povreda ugovora još nije niti nastala pa procjena o postojanju pretpostavki za odgodu ispunjenja redovito uključuje prognozu o budućoj povredi bitnog dijela ugovornih obveza. Usprkos činjenici da se pravno sredstvo temelji na budućem događaju, vjerojatnost nastanka buduće povrede ugovora u možemo procijeniti samo prema sadašnjim okolnostima. Hoće li povreda ugovora nastati, neizvjesno je kao što je općenito

52 Moguć je i sljedeći slučaj: jedna ugovorna strana je u vrijeme sklapanja ugovora bila u lošim ekonomskim prilikama, ali strana koja se poziva na pravo odgode može dokazati da se to stanje dodatno pogoršalo nakon sklapanja ugovora.

53 Enderlein, F.; Maskow, D., o. c. u bilj. br. 35, str. 285.54 Prema čl. 25. Konvencije, povreda ugovora koju učini jedna strana smatrat će se bitnom ako se

njome uzrokuje takva šteta drugoj strani da je bitno lišava onog što je opravdano očekivala od ugovora, osim ako takvu posljedicu nije predvidjela strana koja čini povredu niti bi je predvidjela razumna osoba istih svojstava u istim okolnostima.

55 To proizlazi iz okolnosti da odgodu ispunjenja svih ugovornih obveza u duljem razdoblju prema pravnim učincima valja izjednačiti s faktičnim raskidom ugovora.

56 Detaljnije Flechtner, H. M., The Several Texts of the CISG in a Decentralized System: Observations on Translations, Reservations and other Challenges to the Uniformity Principle in Article 7(1), 17 Journal of Law and Commerce (1998), str. 187.-217.; dostupno na: http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/text/flechtner71,72.html, 19. studenog 2011.

57 V. čl. 8. Konvencije.


109

neizvjesna svaka prognoza o budućim događajima. Čak i onda kada ugovorna strana izjavi da neće ispuniti svoje obveze, još uvijek postoji mogućnost da će ih na kraju ipak ispuniti jer su se, primjerice, u međuvremenu promijenile okolnosti. Ispravnost te procjene je od osobitog značaja zbog ozbiljnih pravnih učinaka neopravdane odgode ispunjenja obveze58. Puka mogućnost nastanka povrede ugovora u budućnosti nije dostatan temelj za odgodu ispunjenja. Traži se visok stupanj vjerojatnosti nastupanja povrede, ali ta pretpostavka ne smije biti nepremostivo visoka. Neutemeljena bojazan ugovorne strane nije pravni temelj za planiranje budućih odluka pa stoga nije niti pretpostavka za odgodu ispunjenja.

Ugovorna strana lojalna ugovoru ovlaštena je prestati s ispunjenjem čim postane vidljivo da druga strana neće ispuniti bitan dio svojih obveza uz pretpostavku da su te okolnosti nastale nakon sklapanja ugovora. U pravilu iz čl. 71. st. 1. Konvencije subjektivna bojazan u pogledu ispunjenja obveze druge strane nije opravdan razlog za odgodu; moraju postojati objektivni temelji koji ukazuju na visoku vjerojatnost neispunjenja obveze59. Kod povrede ugovora prije dospijeća redovito je riječ o hipotetskoj, budućoj povredi ugovora. Svaka ugovorna strana dužna je prikupiti dovoljno informacija o drugoj ugovornoj strani kako bi razumno mogla procijeniti je li druga ugovorna strana fizički i financijski sposobna za ispunjenje. Međutim, od ugovornih strana nije opravdano očekivati da razmotre svaki detalj. Prostorna udaljenost u međunarodnoj trgovini i prijevozu otežava prikupljanje informacija. Složene transakcije kao što je ugovor o zajedničkom pothvatu uključuju prethodnu opsežnu provjeru, dok to nije slučaj kod ugovora o kupoprodaji. Stupanj znanja jedne ugovorne strane o okolnostima druge ugovorne strane trebamo procijeniti u svezi s konkretnim ugovorom i ostalim okolnostima slučaja.

58 Prije nego što je usvojena konačna verzija čl. 62. Nacrta (sada čl. 71. Konvencije), na Konferenciji je Povjerenstvo opsežno raspravljalo o jasnoći onih čimbenika koji nam služe za procjenu vjerojatnosti nastanka povrede ugovora u budućnosti. Prije usvajanja konačnog, završnog Nacrta, predlagalo se tumačenje ugovora na subjektivnom standardu „dobrog temelja za zaključak“. Vidljivo je da procjena budućih okolnosti ne isključuje čimbenik neizvjesnosti pa ne postoji mehanizam kojim bi se apsolutno objektivno mogli predvidjeti budući događaji. Uključivanjem izraza „…postalo je vidljivo (očito)…“ Konferencija i Povjerenstvo zauzimaju objektivan pristup u procjeni buduće povrede ugovora. Dok su dvojbe jedne ugovorne strane o namjeri druge strane da povrijedi ugovor utemeljene na ranijim zapažanjima, sama povreda ugovora tek treba nastati. Ugovorna strana koja bi mogla biti oštećena u budućnosti procjenjuje vjerojatnost nastanka povrede temeljem sadašnjih činjenica i okolnosti.

59 Honnold, J., Uniform Law for International Sales under the 1980 United Nations Convention, 3rd ed., Kluwer Law International, The Hague (1999), str. 428.; dostupno na: http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/biblio/ho71.html 19. studenog 2011. Prema čl. 71. Konvencije, sve ozbiljne okolnosti koje dovode u pitanje redovito ispunjenje obveze, kao i financijske poteškoće uključivo i kreditnu nesposobnost, ukazuju na to da je ispunjenje obveze postalo dvojbeno. Spomenuti rizik može biti posljedica dužnikova ponašanja kod ispunjenja obveze ili u pripremi za ispunjenje obveze prema odredbi iz čl. 71. st. 1. toč. b. Konvencije. Također, v. presudu Oberster Gerichtshof (OGH) Österreich od 12. veljače 1998., dostupnu na: http://www.cisg.law. pace.edu/cases/980212a3.html, 19. studenog 2011. Sud ističe da je nastao ozbiljan nedostatak u kupčevoj kreditnoj sposobnosti ako je nad njim otvoren stečajni postupak ili ako je trajnije obustavio svoja plaćanja. Kašnjenje s pojedinim isplatama nije dostatan temelj za zaključak da je kupac nesposoban za plaćanje.


110

4. PRAVO NA ODGODU U SUDSKOJ PRAKSIStrana lojalna ugovoru mora odlučiti o odgodi ispunjenja obveze. Procijeni li

sud da u konkretnom slučaju nema mjesta odgodi ispunjenja, ta strana odgovara za naknadu štete koja je tako nastala drugoj strani. Konvencija nabraja slučajeve kada je odgoda ispunjenja dopuštena. Uvijek valja uzeti u obzir konkretne okolnosti slučaja i ponašanje strane koja nije lojalna ugovoru. Primjerice, nesposobnost ugovorne strane za ispunjenje ugovora kao i njena kreditna nesposobnost (čl. 71. st. 1. toč. a. Konvencije) su opravdan razlog za odgodu ispunjenja druge strane. Nesposobnost („nedostatak u sposobnosti“) ispunjenja ugovorne obveze može biti posljedica štrajka, pada proizvodnje zbog, primjerice, požara ili druge prirodne nepogode, zakonskih ili političko-carinskih zapreka kao što je zabrana uvoza te robe. Strana je kreditno nesposobna ako je nad njom otvoren stečajni postupak. Neispunjenje obveze iz ugovora koje je jedna od strana ranije sklopila s trećima može biti opravdan razlog za odgodu. S druge strane, kašnjenje u ispunjenju jedne obveze kod ugovora s uzastopnim plaćanjem nije opravdan razlog za odgodu (osim ako neispunjenje jednog obroka predstavlja bitnu povredu ugovora). Načelno, sud ili arbitražno tijelo procjenjuju kreditnu sposobnost ugovorne strane kada je dvojbeno hoće li ona ispuniti svoje obveze. Prema odredbi iz članka 71. st. 1. toč. b. Konvencije, ugovorna strana smije odgoditi ispunjenje svojih ugovornih obveza ako ponašanje druge ugovorne strane prilikom priprema za ispunjenje ili samog ispunjenja ukazuju na to da ta strana neće ispuniti bitan dio svojih ugovornih obveza (primjerice, ako druga strana ne može dokazati da ima dostatna financijska i druga sredstava te da raspolaže dokumentima od značaja za ispunjenje obveze).

Sudska praksa zemalja članica pokazuje da su nacionalni sudovi skloni prihvatiti pravo ugovorne strane na odgodu ispunjenja. U presudi suda u Berlinu (Landgericht Berlin) od 15. rujna 1994.60, prihvaća se kupčevo pravo da zastane s plaćanjem jer mu prodavatelj odbija isporučiti određene stvari. U presudi OLG Hamm od 23. lipnja 1998.61, sud dopušta kupcu odgoditi plaćanje za robu koju mu prodavatelj nije isporučio zbog iznenadne nestašice te robe. Prodavatelj nije uspio dokazati da je nestašica nastupila prije prijelaza rizika s prodavatelja na kupca. Vrhovni sud Austrije u presudi od 6. veljače 1996.62. dopušta prodavatelju da odgodi isporuku jer kupac odbija izdati mjenicu na što se obvezao ugovorom. U spomenutom slučaju kupac odbija isplatiti kupovnu cijenu (čl. 54. Konvencije), pa prodavatelj može koristiti i druga pravna sredstva iz čl. 61. Konvencije63.

60 Landgericht (LG) Berlin, 15. rujna 1994. Preuzeto s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/940915g1.html, 17. listopada 2011.

61 Oberlandesgericht (OLG) Hamm, 23. lipnja 1998. Preuzeto s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/980623g1. html, 17. listopada 2011.

62 Presuda OGH Österreich, 6. veljače 1996. Preuzeto s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/960206a3.html,17. listopada 2011.

63 Prodavatelj može zahtijevati od kupca da plati cijenu, preuzme isporuku ili da izvrši druge svoje obveze, ako se prodavatelj ne opredijeli za sredstvo koje je suprotno ovakvim zahtjevima. Prodavatelj može izjaviti da raskida ugovor. Nadalje, ako je prema ugovoru kupac dužan odrediti oblik, mjere ili druga obilježja robe, a kupac ne učini tu specifikaciju do ugovorenog datuma ili do proteka razumnog roka nakon što je od prodavatelja primio zahtjev da to učini, prodavatelj može, ne dirajući time u svoja druga


111

Prodavatelj je međutim i sam propustio kupcu na vrijeme pružiti sve potrebne informacije kako je bilo ugovoreno pa nastupaju i pravni učinci iz čl. 80. Konvencije64. Prodavatelj nije imao pravo zastati s ispunjenjem svoje obveze jer je on odgovoran za neizdavanje mjenice. Nadalje, Arbitražno tijelo Mađarske gospodarske komore u svojoj odluci od 5. prosinca 1995.65 zauzima stav da se neplaćanje ugovorenih obroka o njihovom dospijeću smatra dostatnim temeljem za prestanak s budućim isporukama. U predmetu pred belgijskim sudom66, kupac je naručio zimsku odjeću od prodavatelja. Kupac je po isporuci samo djelomično platio i naručio ljetnu kolekciju odjeće. Prodavatelj je odbio isporučiti drugu narudžbu. Kupac je tražio naknadu štete zbog neispunjenja obveze (isporuke ljetne odjeće). Sud je prihvatio prodavateljevo pravo na odgodu ispunjenja, barem dok kupac ne ispuni svoju obvezu plaćanja prve isporuke koju još nije ispunio niti sedam mjeseci po dospjelosti.

Sudovi su u mnogim slučajevima držali da ugovorna strana nije bila ovlaštena odgoditi ispunjenje. U predmetu pred sudom OLG Hamm, kupac je naručio 200 tona šunke. Prodavatelj je kasnije izvijestio kupca da će isporučiti šunku u drugačijem pakiranju. Kupac je ovo prihvatio bez prigovora. Kupac je prihvatio četiri od deset ugovorenih isporuka, ali je odbio primiti isporuku posljednjih šest, navodeći da šunka nije pakirana prema zdravstvenim standardima pa da nije podobna za prodaju kupcima. Sud u istom slučaju zauzima stav da nedostatak vezan za isporuku manje količine robe nije dostatan temelj za odgodu jer tu nije riječ o neispunjenju bitnog dijela obveze67. Ugovorne strane nemaju pravo na odgodu ako je kupac primio robu.

U predmetu u kojem kupac nije mogao dokazati da postoji uzročna veza između neodgovarajućih isporuka i (ne)plaćanja, sud ne dopušta odgodu68. U predmetu pred Vrhovnim sudom Republike Austrije69 raspravljalo se o tome postoji li ozbiljan nedostatak ispunjenja u slučaju kreditne nesposobnosti. Sud smatra da je riječ o kreditnoj nesposobnosti u slučaju kad je nad dužnikom otvoren stečajni postupak ili u slučaju ovrhe nad samom isporukom, ali ističe da zakašnjenje u plaćanju nije dostatan pravni temelj za korištenje tog pravnog sredstva.

prava koja može imati, učiniti sam tu specifikaciju u skladu s kupčevim potrebama koje su mu mogle biti poznate. Vidi čl. 61-65. Konvencije.

64 Prema čl. 80. Konvencije, jedna strana se ne može pozivati na neispunjenje druge strane ako je to ponašanje uzrokovano njezinom radnjom ili propustom.

65 Arbitration Court of the Chamber of Commerce and Industry of Budapest, Hungary, Award No. Vb 94131, 5. prosinca 1995. Preuzeto s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/951205h1.html, 17. listopada 2011.

66 V. presudu Rechtbank van Koophandel Hasselt, 1. ožujka 1995. Preuzeto s: http://cisgw3.law.pace.edu/ cases/950301b1.html, 17. listopada 2011.

67 V. presudu OLG Hamm od 22. rujna 1992., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/920922g1.html, 19. studenog 2011.

68 V. presudu Hof van Beroep Gent od 26. travnja 2000., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/ 000426b1.html, 10. prosinca 2011.

69 V. presudu Vrhovnog suda Republike Austrije od 12. veljače 1998., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/ cases/980212a3.html, 10. prosinca 2011.


112

5. PRAVO NA ZAUSTAVLJANJE ROBE KOJA JE VEć PREDANA PRIJEVOZNIKU

Prema odredbi iz čl. 71. st. 2.a. Konvencije, prodavatelj je ovlašten zaustaviti robu od trenutka otpremanja do trenutka kada je predana kupcu uz pretpostavku da je u međuvremenu nastala opasnost da kupac neće moći ispuniti svoju obvezu70. Pretpostavke za pravo zaustavljanja robe u otpremi, a prije isporuke kupcu i pravo odgode jednake su, jer je prvo spomenuto pravo samo produžetak drugog. Načela postavljena u čl. 71. st. 1. Konvencije također se primjenjuju u svezi s pitanjem kada su kod kupca nastale okolnosti koje pogoršavaju njegovu sposobnost na ispunjenje obveze.

Za razliku od prava na odgodu ispunjenja obveze, kojim se mogu koristiti obje ugovorne strane, čl. 71. st. 2. Konvencije uređuje slučajeve kada je prodavatelj predao robu prijevozniku, a kupac nije platio cijenu71. Kupcu ne pripada slično pravo jer bi odgoda plaćanja ozbiljno ugrozila propise o međunarodnim plaćanjima, a neisplata čeka je u mnogim državama kazneno djelo. Pravo na zaustavljanje robe ne ovisi o tome je li rizik prešao na kupca. Jednako tako, domaći propisi koji uređuju stvarna prava ne sprječavaju primjenu odredbe iz čl. 71. st. 2. Konvencije72. Također, čl. 58. st. 2. Konvencije omogućava prodavatelju da kupcu isporuči robu, ali uz uvjet da kupac mora platiti kupovnu cijenu. Iz toga proizlazi da se odredba iz čl. 71. st. 2. Konvencije primjenjuje samo onda kada roba nije isporučena73. To znači da će spomenuti članak biti od koristi samo u neuobičajenoj kombinaciji okolnosti kada je opasnost neisplate cijene nastala nakon predaje robe prijevozniku, ali prije nego li je roba predana kupcu, a prodavatelj više nema nadzor nad robom74.

Pravo na zaustavljanje robe sprječava kupca da stekne posjed na robi koja je u prijevozu. S tim u svezi, pretpostavka za korištenje tog prava jest okolnost da je roba isporučena, ali još uvijek nije stigla kupcu tj. još nije u njegovom posjedu. Pri tome nije od značaja je li kupac već stekao vlasništvo te drži li dokumente koji mu daju ovlast zahtijevati isporuku robe (čl. 71. st. 2., prva rečenica Konvencije). Kao i kod prava na odgodu ispunjenja, propust da se drugu stranu obavijesti o korištenju prava zaustavljanja robe u prijevozu iz čl. 71. st. 3. Konvencije ne utječe na provedivost prava na zaustavljanje robe u prijevozu, ali tada kupac može ustati sa zahtjevom za naknadu štete.

70 Spomenutu odredbu koja je slična odredbi iz čl. 73. st. 2. ULIS-a. možemo povijesno pratiti u engleskim, američkim i skandinavskim propisima. Ništa slično ne postoji u njemačkom pravu. Hellner, J., The UN Convention on International Sales of Goods - An Outsider’s View, u: Jayme (ur.), Ius Inter Nationes, Festschrift für Stefan Riesenfeld, 1983, str. 84.

71 Honnold, J., Uniform Law for International Sales under the 1980 United Nations Convention, 3rd ed., Kluwer Law International, The Hague (1999), str. 432., dostupno na: http://www.cisg.law.pace.edu/cisg/biblio/ho71. html, 19. studenog 2011.

72 Ibid., str. 428.73 Bennett, T., o. c. u bilj. br. 29, str. 518.74 Honnold, J., o. c. u bilj. br. 59, str. 432


113

Odredbu o pravu na odgodu ispunjenja obveze valja tumačiti u svezi s odredbom čl. 4. toč. b. Konvencije prema kojem se Konvencija ne bavi pitanjem učinaka koje ugovor može imati na pitanje vlasništva nad prodanom robom. Stoga se prema odredbama domaćeg prava ocjenjuje smije li prodavatelj zaustaviti robu u prijevozu i spriječiti predaju robe kupcu75. Prodavatelj nije ovlašten dati prijevozniku uputu da ne preda robu kupcu u slučaju kada je kupac prijevozne dokumente prenio na treću osobu koja pak postupa u dobroj vjeri. Prijevoznik nije dužan uvažiti prodavateljev zahtjev za zaustavljanje robe u prijevozu. Zaustavi li prijevoznik robu, izlaže se riziku da kupac prema njemu istakne zahtjev za naknadom štete.

Pravo prodavatelja iz čl. 71. st. 2. Konvencije da zaustavi robu u prijevozu ne dira u pravni odnos kupca i prijevoznika; prodavatelj bi mogao tražiti od kupca da ne poduzima pravne mjere prema prijevozniku. Prodavatelj smije zaustaviti isporuku robe iako kupac drži teretnicu ili raspolaže drugim dokumentima o prijevozu. U tom slučaju bi prodavatelj, radi zaštite prijevoznika, trebao tražiti od kupca da mu preda sve dokumente prijevoza. Kupac je dužan uvažiti prodavateljevo pravo na zaustavljanje isporuke robe. Pokuša li kupac preuzeti robu, postupa nezakonito jer je prodavatelj ovlašten zaustaviti isporuku robe. Kupac odgovara za štetu koja bi tako nastala prodavatelju76. Isto vrijedi i u slučaju kad kupac protiv prijevoznika ustane sa zahtjevom za naknadu štete zbog gubitka robe ili štete na robi u prijevozu. Dvojbeno je ima li pravo zaustavljanja isporuke ili pravo na odgodu prednosti pred stečajnim propisima domaćega prava.

Pravo na zaustavljanje isporuke proizvodi pravne učinke samo između prodavatelja i kupca. Kad ugovor uključuje prijevoz robe, nije od značaja koja je ugovorna strana sklopila ugovor o prijevozu uz pretpostavku da je prodavatelj robu predao prijevozniku. Prodavatelj je ovlašten zaustaviti isporuku robe čak i onda kada prodavatelj zahtjeva od svog dobavljača da robu izravno isporuči kupcu ili ako kupac zahtijeva da se roba isporuči izravno njegovim klijentima. Spomenuto pravo se može koristiti kada se roba trebala preuzeti iz prodavateljevih prostorija, uz pretpostavku da je ne preuzimaju kupac ili njegovi punomoćnici. Zaustavljanje robe nije primjereno sredstvo za slučaj kada je prodavatelj dužan kupcu predati robu u kupčevom sjedištu, jer je tada pravo prodavatelja na odgodu ispunjenja važnije pravno sredstvo.

Treći (prijevoznik, skladištar itd.) nije uvijek dužan udovoljiti zahtjevu prodavatelja za zaustavljanjem robe. To pitanje procjenjuje se prema ugovoru koji su treći sklopili s prodavateljem, a primjenjuju se odredbe domaćega prava77. Ako je prodavatelj sklopio ugovor o prijevozu, ovlašten je dati upute prijevozniku. Ako prodavatelju ne pripada to pravo temeljem ugovora, mora se osloniti na prijevoznikov dragovoljni pristanak (slaganje s uputama)78. Ako je

75 Bennett, T., o. c. u bilj. br. 29, str. 521.76 Jan, S., o. c. u bilj. br. 40, str. 176.77 Schlechtriem, P., o. c. u bilj. br. 6, str. 87.78 Jan, S., o. c. u bilj. br. 40, str. 176.; Karollus, M., o. c. u bilj. br. 19, str. 90.


114

kupac imao pravo zahtijevati isporuku od prijevoznika tada prijevoznik koji uvaži prodavateljevo pravo na zaustavljanje odgovara kupcu za nastalu štetu. Naime, iako kupčev ugovor s prodavateljem upućuje na zaključak da se kupac mora suzdržati od isticanja tog zahtjeva, prijevoznik ne može tu okolnost isticati kao prigovor prema kupčevom zahtjevu za naknadu štete. To je dopustivo samo onda kad prodavatelj ovlasti prijevoznika da u svoje ime istakne prodavateljev zahtjev za zaustavljanjem isporuke robe. Načelno treba zaštititi prijevoznika u slučajevima kada bi prodavateljev zahtjev za zaustavljanjem robe mogao imati ozbiljne posljedice za njegovo poslovanje, npr. tako da prodavatelja drži odgovornim za bilo koji trošak koji je nastao zbog kupčevog zahtjeva.

Pravo na zaustavljanje isporuke robe prestaje predajom robe kupcu, njegovom zastupniku (predstavniku) ili drugom agentu ovlaštenom da primi robu. U tu skupinu spada i prijevoznik obavijesti li prodavatelja da preuzima robu u ime kupca, a ne samo u svrhu prijevoza ili ako prijevoznik robu prevozi dalje nakon što je predana kupcu.

Prestanak predstojeće smetnje ispunjenju može dovesti do toga da više ne postoje pretpostavke za korištenje prava na odgodu ispunjenja. Ako je pravo iskorišteno i obavijest poslana drugoj strani, ugovor zadržava izmijenjeni raspored, ali je ugovorna strana koja je zastala sa svojim ispunjenjem ponovno dužna ispuniti svoju obvezu. Ona je dužna „nastaviti“ s ispunjenjem obveze79. Isto vrijedi i onda kada druga strana pruži primjereno osiguranje da će obveza biti ispunjena. To vrijedi i za nedospjele obveze80.

Pravna sredstva prestaju biti dostupna ex nunc, a dužnost da se nastavi s ispunjenjem počinje kada druga strana pruži primjereno osiguranje za ispunjenje vlastite obveze81. Osiguranje mora biti primjereno prema formi i opsegu ugovorne obveze za čije se ispunjenje pruža. Ne traži se da ta ugovorna strana pruži osiguranje za svaki dodatni trošak koji bi mogao nastati82. Ti troškovi uređeni su prema općim pravilima o povredi ugovora. Stoga pravnu narav i opseg osiguranja treba procijeniti uzimajući u obzir ispunjenje koje je postalo dvojbeno, konkretnu opasnost neispunjenja obveze te sadržaj ugovora. Razmatra se kako bi razumna

79 V. čl. 71. st. 3. Konvencije.80 Karollus, M., o. c. u bilj. br. 19, str. 88.81 Ako ugovor sadrži odredbu o ugovornoj kazni, a prodavatelj je sposoban za plaćanje ili je ugovor

pojačan jamstvom trećega, riječ je o slučajevima primjerenoga osiguranja za ispunjenje obveze. Nije dostatno ako ugovorna strana samo izrazi spremnost za ispunjenje obveze. Strub, M. G., o. c. u bilj. br. 8, str. 495. Strana lojalna ugovoru dužna je drugu stranu obavijestiti da prihvaća pruženo osiguranje za ispunjenje obveze. U presudi LG München od 6. travnja 2000. (preuzetoj s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/000406g1.html, 19. studenog 2011.), sud smatra da je sporazum ugovornih strana o sniženju cijene robe koja ne odgovara ugovoru primjereno osiguranje. Suprotno tom stajalištu, u drugoj presudi, Sud je prihvatio kao primjereno osiguranje prodavateljev dokaz (obećanje) o znatnom poboljšanju kvalitete robe u budućnosti. V. odluku Netherlands Arbitration Institute od 15. listopada 2002., preuzetu s: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/021015n1.html, 19. studenog 2011.

82 Osiguranje se smatra primjerenim ako je razmjerno obvezi ispunjenja za koju se daje. Primjereno osiguranje uključuje i naknadu svih mogućih dodatnih troškova. Procjena o mogućem iznosu dodatnih troškova nije u skladu s pravnom naravi sredstava iz odredbe čl. 71. Konvencije jer je tu riječ o sredstvima privremenoga trajanja. Također, interes je ugovornih strana da se stanje odgode što prije prevlada.


115

osoba shvatila te okolnosti (čl. 8. st. 3. Konvencije). Ako kupac nije pružio osiguranje, prodavatelj će i dalje koristiti pravo na odgodu, ali tim odredbama ne uređuje se pravo na raskid ugovora83. Dvojbeno je znači li nepružanje osiguranja ujedno i bitnu povredu ugovora. Na to pitanje može se odgovoriti isključivo pomoću kriterija iz čl. 72. Konvencije84. Valja ispitati mogu li se tada primijeniti neke druge odredbe: primjerice, smije li prodavatelj postupiti prema odredbi iz čl. 72. st. 2. Konvencije i obavijestiti kupca o namjeri raskida ugovora (što se možda već ispunilo davanjem obavijesti iz čl. 71. st. 3. Konvencije), ili će prodavatelj primijeniti odredbu iz čl. 72. st. 3. Konvencije prema polazištu da je nepružanje osiguranja jednako odbijanju ispunjenja. U zaključku ovog dijela rada utvrđuje se da prodavatelj ne čini povredu ugovora kada, ispune li se pretpostavke iz čl. 71., spriječi predaju robe kupcu. Nije predmet ovog članka pitanje smije li, i pod kojim pretpostavkama prodavatelj provesti to pravo u međunarodnoj kupoprodaji. Spomenute procjene temelje se na načelima drugih pravnih područja (stvarno pravo, prijevozno pravo, stečajno pravo). Vrijedi primijetiti da je prodavatelj ovlašten koristiti pravo zaustavljanja robe u prijevozu čak i onda kada su kupcu već predani dokumenti kojima se stječe pravo vlasništva.

Do sada nije bilo sudskih slučajeva u svezi s odredbom čl. 71. st. 2. Konvencije jer ta odredba ne obvezuje prijevoznika. Najvažnija pitanja u svezi s pravom zaustavljanja robe u prijevozu ne proizlaze iz kupoprodaje već iz drugih područja s kojima to pravo dolazi u kontakt. Primjerice, prema čl.71. st. 2. Konvencije prodavatelj je morao znati da će kupac u budućnosti povrijediti ugovor i to nakon što je već isporučio robu. Ako je prodavatelj znao za vjerojatnu povredu ugovora prije predaje robe na isporuku, sud će mu uskratiti pravo jer je nastavio s ispunjenjem iako je znao ili mogao znati da kupac neće ispuniti svoju obvezu. Međutim, mnogi slučajevi nisu toliko jasni u praksi. Poznavanje nekih činjenica prije isporuke mogu dati pravni temelj za odgodu ispunjenja prema čl. 71. st. 1. Konvencije, ali dodatni čimbenici koji utječu na odgodu mogu postati vidljivi tek nakon isporuke. Stoga se prodavatelj smije pozivati na nove činjenice i nakon predaje robe prijevozniku. Nadalje, prema načelima prava prijevoza, kupac će u jednom trenutku steći pravo zahtijevati isporuku. Konvencija međutim dopušta prodavatelju presresti robu prije predaje kupcu ili njegovom predstavniku, pa čak i onda kad je prodavatelj izgubio posjed robe. Odredba čl. 71. st. 2. Konvencije dopušta prodavatelju ponovo steći posjed, pa i onda kada je prodavatelj izgubio

83 Drugo je pitanje može li se odbijanje ugovorne strane da pruži primjereno osiguranje (čl. 71. st. 3. Konvencije) izjednačiti po pravnim učincima s izjavom ugovorne strane da neće ispuniti svoje obveze (čl. 72. st. 3. Konvencije). O tom problemu v. kod Nicholas, B., The Vienna Convention on International Sales Law, 105 L.Q.R. (1989), str. 234. Slično Strub, M. G., o. c. u bilj. br. 8, str. 484.

84 Tako Karollus, M., o. c. u bilj. br. 19, str. 89. Suprotno stajalište Ziegel, J. S., o. c. u bilj. br. 33, pog. 9, str. 9. i dalje, koji okolnost nepružanja primjerenog osiguranja smatra indicijom, a ne konačnim dokazom. Okolnost da ugovorna strana nije pružila primjereno osiguranje samo je jedan od kriterija po kojem se procjenjuje izvjesnost nastanka bitne povrede ugovora u budućnosti iz čl. 71. st. 2. Konvencije. Spomenutom pitanju moguće je pristupiti i drugačije: prema odredbama Američkoga UCC-a, nepružanje primjerenoga osiguranja u roku 30 dana stvara neoborivu presumpciju da dužnik odbija ispuniti svoju obvezu. Vidi odredbu S. 2-711. b) UCC-a. (Američki Uniform Commercial Code 2010-2011, preuzet s: http://www.law. cornell.edu/ucc/ ucc.table.html, 19. studenog 2011.).


116

pravo na kontrolu i posjed robe. Kod ugovora o kupoprodaji prodavatelj se obvezuje prenijeti vlasništvo

kupljene robe na kupca. Pravo kupoprodaje ništa ne govori o tome kako se prenosi vlasništvo. Nacionalni pravni sustavi razvili su svoja pravila o prijenosu vlasništva: neki sustavi prednost daju ugovornim odredbama dok drugi za prijenos vlasništva propisuju korištenje dokumenata o vlasništvu ili predaju robe u posjed. U velikom broju slučajeva vlasništvo nad robom je preneseno na kupca i prije isporuke. Stoga je pravno sredstvo zaustavljanja robe u prijevozu usmjereno protiv ugovorne strane koja je postala njen vlasnik. Taj zaključak otvara brojna pitanja, primjerice, kako će se odredba čl. 71. st. 2. Konvencije primijeniti na kupca koji je postao vlasnik robe, je li tada riječ o ništetnosti pravnog posla prijenosa vlasništva te prenosi li se vlasništvo ponovo na prodavatelja ili on stječe neko drugo pravo (npr. zalog).

6. TRAJANJE PRAVA IZ čL. 71. KONVENCIJE Pravo na odgodu ispunjenja obveze ili pravo na zaustavljanje robe koja je već

predana prijevozniku nastaje čim postane vidljivo da jedna ugovorna strana neće ispuniti bitan dio svojih ugovornih obveza. Primjena tih prava počiva na prognozi o budućim događajima, ali prema sadašnjim okolnostima te uzimajući u obzir i ranije ponašanje druge ugovorne strane. Konvencija navodi pravne pretpostavke za odgodu ispunjenja obveze plaćanja ili za zaustavljanje robe u prijevozu, ali ne uređuju kolika je maksimalna dužina trajanja spomenutog stanja odgode. Pruži li ugovorna strana koja nije ispunila obvezu primjereno osiguranje da će to učiniti u budućnosti, druga strana više nije ovlaštena na odgodu članak 71. stavak 3. Konvencije. Okolnost da nema vremenskog ograničenja za trajanje odgode upućuje na zaključak da bi takvim postupanjem faktički nastupio raskid ugovora, a to nije svrha te odredbe.

Strana koja je odgodila ispunjenje svoje ugovorne obveze dužna je nastaviti s ispunjenjem obveze pruži li druga strana dostatno (primjereno) osiguranje kao što su primjerice bankarska garancija, zalog ili jamstvo85. Osiguranje mora biti takvo da strana lojalna ugovoru zna da može ispuniti svoju obvezu bez bojazni da će zbog toga u budućnosti morati podizati zahtjev za naknadu štete. Ono mora prema svom iznosu odgovarati vrijednosti robe ili iznosu naknade štete u svezi s budućom povredom ugovora. Strana koja je dužna pružiti osiguranje odabire njegov oblik, ali nije dostatno da samo obeća drugoj strani pružiti osiguranje. Ne pruži li se primjereno osiguranje, strana lojalna ugovoru nije automatski ovlaštena na raskid ugovora, ali je ponašanje ugovorne strane indicija o njenoj namjeri i upućuje na zaključak da bi mogla nastati bitna povreda ugovora. Ne slože li se ugovorne strane u svezi s pitanjem o primjerenosti osiguranja, o tome će odlučiti sud86.

Pitanje o primjerenosti osiguranja ovisi o okolnostima koji ukazuju na opasnost

85 Tako Bennett, T., o. c. u bilj. br. 29, str. 529. 86 Ibid., str. 522.


117

ne ispunjenja obveze. Sredstvo osiguranja mora biti takvo da tu opasnost otkloni. U slučaju kada se opasnost sastoji u tome da kupac nije plaćao o dospijeću svoje obveze, primjereno je osiguranje ako dokaže da je nakon toga nastavio uredno, u roku ispunjavati svoje obveze. Ako se obveza nije mogla ispuniti zbog štrajka, treba pružiti dokaz da je s radnicima postignut sporazum. U slučaju kada jedna strana nije bila voljna ispuniti svoje obveze, naknadna izjava dužnika da je sada spreman ispuniti obveze smatrat će se primjerenim osiguranjem.

Primjerenost osiguranja uvijek se ocjenjuje prema konkretnim okolnostima slučaja. U nekim slučajevima dostatna je dužnikova izjava da namjerava ispuniti obvezu. U drugim slučajevima, razumno je za očekivati da vjerovnik traži i dodatni dokaz o dužnikovoj sposobnosti za ispunjenje ugovorne obveze. Primi li ugovorna strana koja je ovlaštena na odgodu osiguranje od druge strane, dužna je nastaviti s ispunjenjem obveze. O tome mora obavijestiti drugu stranu izjavom kojom prihvaća osiguranje i u kojoj navodi da će nastaviti s ispunjenjem obveze.

Opravdana odgoda ispunjenja obveze prema Konvenciji nije povreda ugovora, te ne daje drugoj strani pravo na raskid ugovora. Protekom vremena pravna sredstva iz odredbe čl. 71. Konvencije, te njihovi pravni učinci, neće prerasti u pravo na raskid jer to Konvencija ne propisuje. Međutim, obično neispunjenje obveze može s vremenom prerasti u bitnu povredu ugovora i time postati temelj za raskid ugovora87. Strana lojalna ugovoru smije izjaviti raskid ako nastanu pretpostavke za bitnu povredu ugovora prema odredbi iz čl. 25. Konvencije i pretpostavke za buduću povredu ugovora uređene odredbom čl. 72. Konvencije.

Neopravdana odgoda ima ozbiljne učinke na ugovornu stranu koja je poduzela tu mjeru. Uzevši u obzir konvencijsko načelo o pravu na punu naknadu štete, te pravu na svakodobnu dostupnost svih pravnih sredstava, zlouporaba prava na odgodu i prava zaustavljanja robe u prijevozu može predstavljati povredu ugovora. Takva povreda daje drugoj strani pravo na raskid ugovora ako su se ispunile pretpostavke iz odredbe čl. 72. Konvencije. Neopravdana odgoda ispunjenja najčešće je jasan znak (pokazatelj) drugoj strani da neće dobiti ono što je opravdano očekivala od ugovora (vidi čl. 25. Konvencije).

7. OBAVIJESTPrije nego ugovorna strana odgodi ispunjenje svojih ugovornih obveza, o

tome bez odgode (odmah) mora obavijestiti drugu ugovornu stranu. Standard obavještavanja razlikuje se u čl. 71. st. 2. i st. 3. Konvencije88, jer prema čl. 72. st. 2. Konvencije, traži se pružanje razumne, prethodne obavijesti drugoj strani samo dopuštaju li to vremenski rokovi ili izjavi li druga strana da neće ispuniti obvezu, dok prema čl. 71. st. 3. Konvencije treba odmah i u svim slučajevima obavijestiti

87 V. presudu OG Düsseldorf od 14. siječnja 1994., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/ 940114g1.html, 11. studenog 2011.

88 Tako DiMatteo, L., Dhooge, L., The Interpretive Turn in International Sales Law: An Analysis of Fifteen Years of CISG Jurisprudence, 34 Northwestern Journal of International Law and Business (Winter 2004); str. 411.


118

drugu stranu o odgodi89. Odredba samo uređuje sadržaj i jasnoću obavijesti, a ne i način obavještavanja90. Odredba čl. 27. Konvencije uređuje pravne učinke slanja obavijesti. Spomenuti učinci nastupaju u trenutku slanja, a ne tek u trenutku primitka obavijesti, osim ako ugovorne strane nisu ugovorile drugačije (čl. 6. Konvencije)91. Dvojbeno je što se smatra dostatnim obavještavanjem prema pretpostavkama iz čl. 27. Konvencije. Svaka obavijest, zahtjev ili drugi oblik komunikacije mora se priopćiti što je moguće prije i sredstvima koja su primjerena konkretnim okolnostima slučaja92. Spomenuti članak ne navodi jasne kriterije o tome koja sredstva obavještavanja treba koristiti.

Formu (oblik) načina obavještavanja valja prvenstveno odrediti temeljem ugovornih odredbi te prakse među ugovarateljima93. Treba uzeti u obzir i okolnost da strane u ugovoru nisu uredile pitanje obavještavanja, namjeru ugovornih strana kao i sveukupne okolnosti i činjenice94. Primjerena sredstva obavještavanja su telefonski poziv, slanje fax poruke ili e-maila na službenu adresu. Pošiljatelj mora uzeti u obzir ugovor, ali i sve dodatne čimbenike koji mogu utjecati na obavijest jer nisu sva sredstva obavještavanja uvijek primjerena okolnostima.

Valja uzeti u obzir sjedište i tehničke mogućnosti primatelja. Elektronska pošta nije primjereno sredstvo obavještavanja adresata u državama u kojima takav sustav nije razvijen (ili je nepouzdan)95. Glavni kriterij odabira sredstva komunikacije jest da ono mora biti razumno (primjereno), a prema okolnostima slučaja. Nadalje, nije dostatno da je obavijest poslana; trebalo bi utvrditi je li je druga strana primila. Slanje fax poruke, a bez provjere automatske obavijesti o primitku ne znači da je rizik u svezi s obavještavanjem prešao na drugu ugovornu stranu (adresata)96. U slučajevima kada je postalo očito da adresat nije primio dokumente, pošiljatelj ih mora ponovno na isti način poslati ili promijeniti sredstvo obavještavanja. Odredbama iz čl. 27. Konvencije uređuje se pitanje rizika u svezi sa slanjem obavijesti, ali ne i njen sadržaj. Iako je sadržaj obavijesti ključan za razumijevanje, to ne utječe na ocjenu o primjerenosti načina obavještavanja

89 U presudi LG Berlin od 15. rujna 1995., sud drži da je odbijanje prihvata isporuke zajedno s ponudom da se roba vrati, dostatna obavijest u smislu čl. 71. st. 3. Konvencije. Dostupno na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/ 940915g1.html, 11. studenog 2011.

90 V. presudu LG Stendal od 12. listopada 2000., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/001012g1.html, 11. studenog 2011.

91 V. presudu OG Naumburg od 27. travnja 1999., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace. edu/cases/990427g1.html, 11. studenog 2011.

92 V. čl. 71. st. 3. Konvencije. Usp. presudu AG Frankfurt od 31. siječnja 1991., dostupnu na: http://cisgw3.law. pace.edu/cases/910131g1.html, 11. studenog 2011.

93 V. čl. 6. i 8. Konvencije.94 V. presudu OG Hamm od 8. veljače 1995., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/950208g3.

html, 11. studenog 2011.95 Također, pošiljatelj bi trebao koristiti kurirsku službu u zemljama koje nemaju pouzdanu poštansku

uslugu. Pošiljatelj treba reagirati na konkretne okolnosti. Ako je poštanska služba u štrajku, pošiljatelj treba koristiti drugo sredstvo obavještavanja, kako bi otklonio rizike u svezi s isporukom robe.

96 V. presudu LG Kassel od 15. veljače 1996., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/960215g1.html, 11. studenog 2011.


119

konkretnim okolnostima. Moguće je da adresat ne razumije sadržaj obavijesti. Tada je riječ o pitanju valjanosti i učinkovitosti obavijesti, a ne o pitanju opravdanosti slanja obavijesti97.

Pravo na odgodu stupa na snagu valjanim slanjem obavijesti drugoj strani uz pretpostavku da su se ispunile ostale pretpostavke iz odredbe čl. 71. Konvencije. Propust da se drugu stranu obavijesti nema za posljedicu gubitak prava ugovorne strane na odgodu ispunjenja, ali može dovesti do odgovornosti za štetu koja je time nastala drugoj strani98. Okolnost da kupac nije platio cijenu prodavatelja ne oslobađa dužnosti slanja kupcu obavijesti o odgodi99. Nedostaci u obavještavanju, kao i neopravdana odgoda ispunjenja, za posljedicu imaju odgovornost pošiljatelja: na njemu je teret dokaza da je obavijest poslana pravovremeno i na primjeren način, uzevši u obzir okolnosti slučaja100.

8. ZAKLJUčAKOdredbe Konvencije kojima se uređuje slučaj predstojeće (buduće) povrede

ugovora otvaraju brojna pitanja. Nepoželjno je da se ugovornu stranu oslobodi dužnosti ispunjenja obveza čim posumnja da bi druga strana mogla povrijediti ugovorne obveze u budućnosti. Međutim, valja urediti pravila za slučajeve kada je izvjesno da bi mogla nastati povreda ugovora. Tada nije opravdano očekivati (tražiti) od strane lojalne ugovoru da nastavi ispunjavati svoje ugovorne obveze jer bi joj mogao nastati nenadoknadivi gubitak. Ne smije se zaboraviti da je okolnost nastanka buduće (predstojeće) povrede ugovora pretpostavka za korištenje prava na odgodu ispunjenja, ali i prava na raskid ugovora. Te odredbe valja razlikovati jer se pravom na odgodu ispunjenja ugovorne strane koriste onda kad se nisu ispunile pretpostavke za korištenje prava na raskid ugovora (povreda ugovora još nema značajke „bitne“ povrede ugovora iz čl. 25. Konvencije).

Strana koja odgađa ispunjenje obveze dužna je o tome obavijestiti drugu stranu. Ona nije dužna i prije odgode ispunjenja o svojoj namjeri obavijestiti drugu stranu

97 Usp. čl. 8. i 9. Konvencije. Također v. presudu OG Hamm od 8. veljače 1995., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/950208g3.html, 11. studenog 2011.

98 Tako DiMatteo, L., Dhooge, L., o. c. u bilj. br. 88, str. 417. V. i presudu AG Frankfurt od 31. siječnja 1991., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/ 910131g1.html, 11. studenog 2011. Sud smatra da se pravo na odgodu ne može koristiti ako drugoj strani nije poslana obavijest. Stoga je tužitelj bio dužan tuženiku nadoknaditi štetu u obliku izgubljene dobiti. Propust da se drugu ugovornu stranu obavijesti i odgodi ispunjenje, razlog je za pobijanje takve odluke o odgodi.

99V. presudu LG Stendal od 12. listopada 2000., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/001012g1.html, 11. studenog 2011. Ugovorna strana koja zastaje s vlastitim ispunjenjem, mora o tome bez odgode obavijestiti drugu ugovornu stranu (čl. 71. st. 3. Konvencije). Čim je donijela odluku o odgodi, dužna je odmah o tome obavijestiti drugu stranu, što uobičajeno znači da drugoj strani treba poslati obavijest prema čl. 27. Konvencije. Kupac nije dao takvu obavijest. Okolnost da kupac nije platio kupovnu cijenu ne zamjenjuje dužnost obaviještavanja o okolnosti da je odgođeno plaćanje kupovne cijene sve dok druga strana ne ispuni svoju obvezu. Kako kupac nije obavijestio prodavatelja o odgodi, nema pravo koristiti se tim pravom.

100 V. presudu AG Kehl od 6. listopada 1995., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace.edu/cases/951006g1.html, 11. studenog 2011. Također v. i presudu OG Naumburg od 27. travnja 1999., dostupnu na: http://cisgw3.law.pace. edu/cases/990427g1.html, 11. studenog 2011.


120

ako to prema okolnostima nije moguće. Konvencija navodi primjere kada je odgoda ispunjenja opravdana. To je slučaj kada postane vidljivo (očito) da druga strana neće ispuniti bitan dio svojih obveza zbog ozbiljnog nedostatka sposobnosti za izvršenje ili kreditne sposobnosti ili zbog njezina ponašanja u pogledu priprema za izvršenje ugovora. U slučaju kada se opasnost neisplate cijene pokazala nakon što je roba već predana prijevozniku, prodavatelj je ovlašten spriječiti predaju robe kupcu (čl. 71. st. 2. Konvencije). Prema odredbi iz čl. 58. st. 2. Konvencije, ako je ugovorom predviđen prijevoz robe, prodavatelj može otpremiti robu uz uvjet da roba ili dokumenti na temelju kojih se robom može raspolagati neće biti predani kupcu dok ne isplati cijenu. Stoga će se prodavatelj koristiti pravom zaustavljanja robe u prijevozu iz čl. 71. st. 2. Konvencije samo onda kad isporuka nije uvjetovana dužnošću isplate cijene. Ta odredba ograničena je na uzajamna prava prodavatelja i kupca u svezi s robom. Prijevoznik nije dužan postupiti po prodavateljevoj uputi da kupcu ne preda robu. Posjeduje li kupac dokument kojim stječe pravo na robi, prijevoznik će odgovarati za nastalu štetu. To je glavni razlog zbog kojeg se pravo iz čl. 71. st. 2. Konvencije još nije pojavljivalo u sudskoj praksi. Pravo prodavatelja na zaustavljanje robe u prijevozu (sprječavanje predaje robe kupcu) treba tumačiti i u svezi s čl. 4. toč. b) Konvencije prema kojem se ona ne odnosi na učinak što bi ga ugovor mogao imati na vlasništvo prodane robe. Iz toga proizlazi zaključak da se pitanje stjecanja stvarnih prava na robi uređuje propisima domaćeg prava.

Nadalje, pravna sredstva iz čl. 71. i čl. 72. Konvencije koriste se samo onda kada je nakon sklapanja ugovora postalo vidljivo (ili jasno) da druga strana neće ispuniti svoju obvezu. Ugovorna strana nije ovlaštena koristiti se spomenutim sredstvima ako je i prije sklapanja ugovora znala (ili mogla znati) da druga strana neće ispuniti bitan dio svojih obveza.

U praksi, strana lojalna ugovoru mora procijeniti jesu li nastale pretpostavke za odgodu ispunjenja obveze ili pak pretpostavke za raskid ugovora. Ta je procjena redovito subjektivne naravi. S obzirom na okolnost da druga strana može otkloniti stanje odgode pružanjem osiguranja za ispunjenje obveze, rasprava o prognozi budućeg ponašanja ugovornih strana svodi se na pitanje je li osiguranje primjereno obvezi za čije se ispunjenje daje. Ako se ugovorne strane o tom pitanju ne mogu složiti, odlučuje sud. Osiguranje je redovito primjereno ako se njime otklanja opasnost neispunjenja obveze, što se procjenjuje prema okolnostima slučaja. Primjerice, ako jedna strana izjavi da neće ispuniti obvezu, za osiguranje je dostatna njena kasnija izjava da će obvezu ipak ispuniti. Takva izjava se u drugim okolnostima ne smatra primjerenim osiguranjem.

Ako strana lojalna ugovoru koja je odgodila vlastito ispunjenje obveze prihvati sredstvo osiguranja, o tome bez odgode mora obavijestiti drugu stranu te je dužna nastaviti s ispunjenjem. Tada je, po prirodi stvari, potrebno rokove ispunjenja prilagoditi novim okolnostima.

Ako nakon odgode duga strana ne pruži primjereno osiguranje, to još uvijek ne znači da je nastupila bitna povreda ugovora iz čl. 72. U svezi s čl. 25. Konvencije.


121

Ipak propust da se pruži primjereno osiguranje pouzdan je pokazatelj da će u budućnosti nastati bitna povreda ugovora. U svakom slučaju, strana lojalna ugovoru može izjaviti raskid ugovora po proteku roka za ispunjenje obveze (čl. 49. i čl. 64. Konvencije) i istaknuti zahtjev za naknadu štete (čl. 74. Konvencije).

CONTRACTUAL PARTIES’ RIGHT TO POSTPONE OBLIGATIONS AND THE SELLER’S RIGHT TO STOP GOODS BEING

TRANSPORTED ACCORDING TO THE UNITED NATIONS’ CONVENTION ON CONTRACTS FOR THE INTERNATIONAL SALE

OF GOODS

The issue of future breach in contract in buying and selling in cases where the presumptions for the application of the United Nations’ Convention on Contracts for the International Sale of Goods (Vienna Convention) have been fulfilled is discussed in this paper. This Convention in the case of future breach of contract regulates the legal remedies of postponement of fulfilling contractual obligations, stopping goods being transported (a right that can only be used by the buyer) and termination of contract. Whether the presumptions have been fulfilled for using the above mentioned legal remedies needs to be determined. That question is particularly significant because the use of such remedies without justification can result in breach of contract.

Key words: United Nations’ Convention on Contracts for the International Sale of Goods, obligations of buyer and seller, future breach of contract, postponement of fulfilment of obligation, termination of contract

LITERATURABennett, T. u: Commentary on the International Sales Law: The 1980 Vienna Sale Convention, Bianca/ Bonell (ur.), Milan: Giuffre, 1987, str. 513. i dalje.Enderlein, F.; Maskow, D., International Sales Law: United Nations Convention on Contracts for the International Sale of Goods, Oceana Publication, 1992.Flesch, K., Der Irrtum über die Kreditwürdigkeit des Vertragspartners und die Verschlechterungseinrede, Anwendbarkeit des BGB neben dem UN- Kaufrecht (CISG), BB 1994, str. 873. i dalje.Flechtner, H. M., The Several Texts of the CISG in a Decentralized System: Observations on Translations, Reservations and other Challenges to the Uniformity Principle in Article 7(1), 17 Journal of Law and Commerce (1998), str. 187. i dalje.Hellner, J., The UN Convention on International Sales of Goods - An Outsider’s View, u: Jayme (ur.), Ius Inter Nationes, Festschrift für Stefan Riesenfeld, 1983, str. 71. i dalje.Henninger, M., Die Frage der Beweislast im Rahmen des UN-Kaufrechts, Munich: VVF, 1994.Honnold, J., Uniform Law for International Sales under the 1980 United Nations


122

Convention, 3rd ed., Kluwer Law International, The Hague, 1999.Jan, S., Die Erfüllungsverweigerung im deutschen und in UN-Kaufrecht, Frankfurt am Main: Lang, 1992.Jung, R., Die Beweislastverteilung im UN-Kaufrecht, Frankfurt am Main: Lang, 1996.Karollus, M., Judicial interpretation and application of the CISG in Germany 1988-1994, 1 Rev CISG, 1995, str. 51. i dalje.Lando, O., Beale, H., Principles of Eureopean contract Law, Parts I and II, Kluwer Law International, 2000.Loewe, R., Der übereinkommensentwurf der Vereinten Nationen über die Verjährung in internationalen Kaufsachen, u: von Caemmerer (ur.), Festschrift für Pan. J. Zepos anlässlich seines 65. Geburstages, vol. II, Athen/Freiburg/Köln: Katsikalis, 1973.Lookofsky, J., The 1980 United Nations Convention on Contracts for the International Sale of Goods, Herbots/ Blanpain (ur.), Suppl. 29 International Encyclopaedia of Laws - Contracts, Kluwer Law International, 2000.Nicholas, B., The Vienna Convention on International Sales Law, 105 L.Q.R. (1989), str. 201. i dalje.Petrić, S., Uvod u Načela europskog ugovornog prava, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 29 (2008), 1, str. 335. i dalje.Scheifele, B., Die Rechtsbehelfe des Verkäufers nach deutschem und UN- Kaufrecht, Rheinfelden: Schäuble, 1986, str. 160. i dalje.Schlechtriem, P., Einheitliches UN-Kaufrecht. Das übereinkommen der Vereinten Nationen über internationale Warenkaufverträge – Darstellung und Texte, Tübingen: Mohr, 1981, str. 84. i dalje.Schlechtriem, P., Uniform Sales Law - The UN-Convention on Contracts for the International Sale of Goods, Manz: Vienna, 1986.Seliazniova, T., Prospective Non-Performance or Anticipatory Breach of Contract, 24 Journal of Law and Commerce (2004), str. 111. i dalje.Shen, J., Declaring the Contract Avoided: The U.N. Sales Convention in the Chinese Context, New York International Law Review, Vol. 10, No. 1, New York State Bar Association (Winter 1997), str. 7. i dalje.Strub, M. G., The Convention on International Sale of Goods: Anticipatory Repudiation Provisions and Developing Countries, 38 Int’l & Comp LQ, 1989, str. 475. i dalje.Treitel, G. H., Remedies for Breach of Contract. Courses of action open to the party aggrieved, u: David/ von Mehren (ur.), Inernational Encyclopedia of Comparative Law, vol. VII: Contracts in General, Tübingen: Mohr, 1989, str. 246. i dalje.Vilus, J., Provisions common to the Obligation of the Seller and the Buyer, u: Šarčević/ Volken (ur.), Dubrovnik Lectures, 1985, New York: Oceana, 1986, str. 239. i dalje.Ziegel, J. S., u: Galston/ Smit (ur.), International Sales: The United Nations Convention on Contracts for the International Sale of Goods, Juris Publishing, Matthew Bender, 1984.

Mr.sc. Željka Primorac i Mia Šarić: REPATRIJACIJA POMORACA PREMA ODREDBAMA .... Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 123.-137.

123

Mr.sc. Željka Primorac, asistentica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu

Mia Šarić, studenticaPravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu

REPATRIJACIJA POMORACA PREMA ODREDBAMA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA POMORSKOG

ZAKONIKA IZ 2011. GOD.UDK: 347.79Pregledni znanstveni radPrimljeno: 15.10.2011.

Rad obrađuje pravnu problematiku repatrijacije kao jedno od temeljnih prava pomoraca. Uspoređujući međunarodnopravna rješenja koja predmetnu problematiku normiraju Konvencijom o radu pomoraca iz 2006. god. u ovom radu dan je prikaz na koji su način i u kojem obimu, predložena rješenja primijenjena u hrvatskom nacionalnom zakonodavstvu. Budući da je dana 11. lipnja 2011. god. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika u ovom radu dan je sustavan i cjelovit uvid u promjene u pravnom normiranju repatrijacije pomoraca u odnosu na dosadašnja rješenja.

Ključne riječi: repatrijacija pomoraca, Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god., Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika iz 2011. god.

1. UVODPosljednjih desetljeća svjedoci smo kako je proces globalizacije zahvatio

pomorsku industriju pa sve više dolazi do izražaja međunarodno obilježje obavljanja pomorske plovidbe. Specifičnost radnopravnog i socijalnopravnog statusa pomoraca kao i brojnost javnopravnih1 elemenata u radnim odnosima pomoraca i brodara iziskivala je potrebu ujednačavanja različitih pravnih rješenja kojima se na nacionalnoj razini izvršavala normizacija problematike radnih, životnih i socijalnih uvjeta pomoraca. Stoga je na međunarodnoj razini bilo potrebno izvršiti humanizaciju uvjeta rada pomoraca. Primjenom potpunih rješenja kojima se na globalnoj razini u cijelosti uređuju sva pitanja iz radnog odnosa između pomoraca i brodara kao i njihovom implementacijom u nacionalna zakonodavstva pridonosi se kompletnosti pravnog uređenja predmetne problematike. Hrvatsko nacionalno zakonodavstvo pruža zaštitu radnih, životnih i socijalnih uvjeta pomoraca pravnim normama kojima se unutar odredaba Pomorskog zakonika, kolektivnih ugovora i

1 Više o javnopravnim karakteristikama zapošljavanja i zaštite pomoraca vidjeti kod UČUR, M.: Pomorsko radno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1997., str. 39. – 40.


124

brojnih podzakonskih propisa pruža pomorcima posebno radnopravno uređenje i zaštita. To se odnosi i na normiranje prava pomoraca na repatrijaciju ( povratno putovanje ), na što je u ovom radu dan poseban naglasak.

2. MEĐUNARODNI, EUROPSKI I NACIONALNI PRAVNI IZVORI ZAŠTITE RADNIH, žIVOTNIH I SOCIJALNIH UVJETA POMORACA

Na konferenciji Međunarodne organizacije rada2 u Genevi, 23. veljače 2006. god., donesena je Konvencija o radu pomoraca3 - jedinstven međunarodni instrument kojim se vrši objedinjenje i osuvremenjivanje postojećih standarda u području radnih, životnih i socijalnih uvjeta pomoraca4 utvrđenih u gotovo 70 različitih konvencija ( preporuka i rezolucija ) dosad usvojenih u okrilju Međunarodne organizacije rada od 1920. god.5 U odnosu na problematiku pravnog normiranja pitanja repatrijacije pomoraca, Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. među ostalima6 donosi značajne novine u odnosu na dotadašnja rješenja

2 engl. International Labour Organization; GRABOVAC, I., PETRINOVIĆ, R.: Pomorsko pravo – Pomorsko javno, upravno i radno pravo, Visoka pomorska škola u Splitu, Split, 2006., str. 80. – 81.: Međunarodna organizacija rada kao specijalizirana ustanova Ujedinjenih naroda, ima značajnu funkciju u međunarodnom unificiranju radnog zakonodavstva . Detaljnije o ulozi Međunarodne organizacije rada u reguliranju najvažnijih pitanja radnog odnosa pomoraca vidjeti kod VOKIĆ ŽUŽUL, M.: Konvencije Međunarodne organizacije rada o uvjetima rada na moru koje obvezuju Republiku Hrvatsku, Uporedno pomorsko pravo, Zagreb, br. 1. – 4., 1995. god., str. 237. – 239., UČUR, M.: Polazišta i konvencije o uređivanju radnopravnog statusa pomoraca, Pomorski zbornik, Rijeka, vol. 31., 1993., str. 171. – 184.

3 engl. Maritime Labour Convention ILO 186. Tekst konvencije vidjeti na internet stranici http://www.sph.hr/docs/sphHR/documents/55/Original.pdf ( datum posjete 10. srpnja 2011. god. ).

4 Prema odredbi čl. 2. st. 1. t. f Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. pomorcem se smatra svaka osoba koja je zaposlena, uzeta u službu ili koja radi u bilo kojem svojstvu na brodu na koji se primjenjuje ova konvencija. To znači da pomorci više nisu samo osobe koje sudjeluju u tehničkim operacijama broda nego i one koje obavljaju druge vrste poslova, na primjer pružanje usluga putnicima na putničkim brodovima ( tako prema PETROVIĆ, D.: Globalna prava za pomorce: nova Konvencija o radu u oblasti pomorstva, Naše more, Dubrovnik, br. 1. – 2., 2006., str. 32. Više o definiranju pomoraca vidjeti UČUR, M.: Konvencija MOR – a o radu pomoraca ( 2006. ), Pravo u gospodarstvu, Zagreb, br. 6., 2010., str. 1609.; UČUR, M.: Radnopravni status pomoraca, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2003., str. 27.; BOLANČA, D.: Pomorsko pravo ( odabrane teme ), Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 1999., str. 64.; ŠIMAC, S.: Stvarna nadležnost suda iz čl. 161. st. 4. Pomorskog zakonika, te o pojmovima pomorac i član posade broda, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, Split, br. 3. – 4., 1999., str. 614. ). Prema odredbi čl. 2. st. 1. t. i Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. brodom se smatra brod, osim onog koji plovi isključivo u unutrašnjim vodama ili u vodama unutar ili veoma blizu zatvorenih voda ili područja gdje vrijede lučka pravila. Prema UČUR, M.: Konvencija MOR – a o radu pomoraca ( 2006 .), op.cit., str. 1632.: Konvencija se odnosi na sve brodove „koji se redovito bave trgovačkim poslovima“.

5 Veliki broj konvencija koje normiraju problematiku radnih, socijalnih i životnih uvjeta pomoraca rezultat je posebitosti pravnih odnosa ( u pogledu radnopravnog i socijalnopravnog statusa ) pomoraca i specifičnosti uvjeta u kojima pomorci žive i rade na brodu. Više o povijesti pregovora i donošenju Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. vidjeti PETROVIĆ, D.: Globalna prava za pomorce: nova Konvencija o radu u oblasti pomorstva, op.cit., str. 30. – 31.

6 Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. mijenja Konvenciju o zapošljavanju pomoraca iz 1920. god., Konvenciju o ugovorima o radu pomoraca iz 1926. god., Konvenciju o socijalnom osiguranju pomoraca iz 1946. god., Konvenciju o plaćenim odmorima pomoraca iz 1946. god., Konvenciju o smještaju posade na brodu iz 1946. god., Konvenciju o stalnoj zaposlenosti iz 1976. god., itd. Detaljnije vidjeti Konvenciju o radu pomoraca iz 2006. god. ( Preambula ), čl. 9. Više o osnovnim obilježjima ove konvencije vidjeti RUKAVINA, B.: Radni, životni i socijalni uvjeti pomoraca u kontekstu rješenja


125

propisana Konvencijom o repatrijaciji pomoraca iz 1926. god.7 i Konvencijom ( izmijenjenom ) o repatrijaciji pomoraca iz 1987. god.8 Budući da predmetna konvencija na kvalitetan i sustavan način uređuje pitanja zaštite radnih, životnih i socijalnih prava pomoraca, a s obzirom na činjenicu da još uvijek nije stupila na snagu,9 Europska unija ( dalje: EU ) je iznijela preporuku svojim državama članicama da do kraja 2010. god. ratificiraju konvenciju. Riječ je o Odluci Vijeća EU 2007/431/EC,10 donesenoj 7. lipnja 2007. god., kojom se od država članica EU zahtijeva ratificiranje Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. najkasnije do 31. prosinca 2010. god. kako bi bio ispunjen uvjet o broju država11 te kako bi ova konvencija stupila na snagu najkasnije 31. prosinca 2011. god.12 Dana 19. svibnja 2008. god. sklopljen je između socijalnih partnera Udruženja brodovlasnika Europske zajednice13 i Europske federacije transportnih radnika14 - Sporazum o Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. god.15 koji nastoji potaknuti pojedine države

Konvencije o radu pomoraca i nacionalnog prava, Pomorstvo, Pomorski fakultet u Rijeci, Rijeka, br. 1., 2007., str. 166. – 167.

7 engl. C23 Repatriation of Seamen Convention, 1926; Konvencija o repatrijaciji pomoraca iz 1926. god. donesena je 23. lipnja 1926. god., a stupila je na snagu 16. travnja 1928. god. Do 19. srpnja 2011. god. pristupilo joj je 46. država među kojima i RH ( 8. listopada 1991. god. ). Tekst Konvencije o radu pomoraca iz 1926. god. vidjeti u NN, MU, br. 3/02. Više o državama koje su ovoj konvenciji pristupile vidjeti na internet stranici http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce.pl?C023

8 engl. C166 Repatriation of Seafarers Convention ( Revised ), 1987.; Konvencija ( izmijenjena ) o repatrijaciji pomoraca iz 1987. god. donesena je 9. listopada 1987. god., a stupila je na snagu 3. srpnja 1991. god. Do danas ( 19. srpnja 2011. god. ) Konvenciji je pristupilo 13. država među kojima i: Australija, Brazil, Bugarska, Francuska, Njemačka, Mađarska, Meksiko, Rumunjska, Španjolska, itd. Više vidjeti na internet stranici http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce.pl?C166. Tekst Konvencije ( izmijenjene ) o radu pomoraca iz 1987. god. vidjeti na internet stranici http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/pdconv.pl?host=status01&textbase..., datum posjete 10. srpnja 2011. god.

9 Prema odredbi čl. 8. Preambule Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. ona će stupiti na snagu 12. mjeseci od dana kada je ratificira najmanje 30. članica s ukupnim učešćem u svjetskoj bruto tonaži brodova od najmanje 33%. Europske države koje su do kraja 2010. god. pristupile ovoj konvenciji: Bugarska, Norveška ( prva europska država koja ju je ratificirala – 10. veljače 2009. ), Španjolska. Europske države koje su do 19. srpnja 2011. god. pristupile ovoj konvenciji: Danska, Švicarska ( više vidjeti na internet stranici http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce.pl?C186, datum posjete 19. srpnja 2011. god. ).

10 engl. Council Decision 2007/431/EC authorising Member States to ratify, in the interests of the European Community, the Maritime Labour Convention, 2006, of the International Labour Organization, Official Journal of the European Union, 22. 6. 2007., L 161/63.

11 Do danas Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. nije stupila na snagu jer joj je pristupilo samo 13. od potrebnih 30. država. Drugi dio uvjeta stupanja na snagu ove konvencije odnosi se na potrebu da države stranke ove konvencije moraju imati ukupno učešće u svjetskoj bruto tonaži brodova od najmanje 33%. Ovaj uvjet je ispunjen. Države koje su pristupile Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. god.: Bahami, BiH, Bugarska, Kanada, Danska, Liberija, Norveška, Singapur, Španjolska, Švicarska, itd. RH je pristupila Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. god. - 12. veljače 2010. god. ( tako prema podacima na internet stranici http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce.pl?C186, datum posjete 19. srpnja 2011. god. ).

12 Države članice EU koje su stranke Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. su: Bugarska, Danska, Norveška, Španjolska i Švicarska ( više vidjeti na internet stranici http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce.pl?C186, datum posjete 19. srpnja 2011. god. ).

13 engl. European Community Shipowners Associations ( dalje: ECSA )14 engl. European Transport Workers Federation ( dalje: ETF )15 engl. Agreement on the Maritime Labour Convention, 2006.; Tekst Sporazuma o Konvenciji o radu

pomoraca iz 2006. god. dostupan na internet stranici http://ec.europa.eu/employment_social/dsw/public/displayRecord.do?id=5082, stranica posjećena 22. srpnja 2011. god.


126

članice EU da ne odgađaju pristupanje Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. god. budući da se istom ima za cilj stvoriti, na globalnoj razini, jednake tržišne uvjete u cijeloj pomorskoj industriji. Pravni temelj za provedbu ovog Sporazuma jest Direktiva 2009/13/EZ,16 donesena 16. veljače 2009. god., kojom se provodi Sporazum sklopljen između ECSA i ETF o Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. god., te kojom se mijenja Direktiva 1999/63/EZ17 donesena 21. lipnja 1999. god. o Sporazumu o organizaciji radnog vremena pomoraca, koji su sklopili ECSA i Savez sindikata transportnih radnika18 u EU.

Ispunjenje pretpostavki za usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s Direktivom 2009/13/EZ predstavlja donošenje Zakona o potvrđivanju Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god.19 i njegovo stupanje na snagu 28. studenoga 2009. god. Ipak, samo donošenje Zakona o potvrđivanju Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. ne znači ujedno da Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. čini dio unutarnjeg pravnog poretka RH. Za razjašnjenje ove pravne situacije moramo se pozvati na odredbu čl. 141. Ustava Republike Hrvatske ( dalje: Ustav RH ).20 Iz spomenute odredbe Ustava RH proizlazi da će samo oni međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, činiti dio unutarnjeg pravnog poretka RH i biti po pravnoj snazi iznad zakona. Budući da Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. još uvijek nije stupila na snagu, ona ne čini dio unutarnjeg pravnog poretka RH. Ipak, to ne znači da se njezina rješenja u RH neće primjenjivati. Naime, već smo ranije naveli da je rješenja Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. hrvatski zakonodavac implementirao u nacionalni pravni sustav donošenjem Zakona o potvrđivanju Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god., ali i implementacijom pojedinih njezinih odredaba izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika iz 2011. god.21

16 engl. Council Directive 2009/13/EC implementing the Agreement concluded by the European Comunity Shipowners´ Associations and the European Transport Workers´ Federation on the Maritime Labour Convention, 2006, and amending Directive 1999/63/EC, Official Journal of the European Union, L 124/30, 20. svibnja 2009.

17 engl. Council Directive 1999/63/EC concerning the Agreement on the organization of working time of seafarers concludede by the European Comunity Shipowners´ Associations and the Federation of Transport Workers´ Unions in the European Union, Official Journal of the European Union, L 167, 2. 7. 1999.

18 engl. Federation of Transport Workers´ Unions in the European Union ( dalje: FST )19 Zakon o potvrđivanju Konvencije o radu pomoraca iz 2006. godine ( NN, MU, br. 11/09 )20 Ustav RH ( NN, br. 85/10 )21 Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika ( NN, br. 61/11 ), dalje: PZ iz 2011. god.


127

3. REPATRIJACIJA POMORACA PREMA ODREDBAMA PZ – A IZ 2011. GODINE

Za Pomorski zakonik iz 2004. god., zajedno s njegovim izmjenama i dopunama iz 2007. i 2008. god.22 može se reći da je „najsuvremeniji nacionalni pomorski zakon„23 budući da su njime uređeni svi bitni imovinskopravni i javnopravni odnosi u vezi s pomorskim brodovima i pomorskom plovidbenom djelatnošću. Ipak, provođenje postupka usklađivanja hrvatskog zakonodavstva sa pravnom stečevinom EU kao i provođenje reforme glede unaprjeđenja radnih, životnih i socijalnih uvjeta pomoraca iziskivali su određene promjene u pomorskom zakonodavstvu RH.24 Te su se promjene prvenstveno odnosile na potrebu mijenjanja PZ – a kao najizravnijeg izvora radnopravnog ( i socijalnog ) statusa pomoraca.25

Novi PZ iz 2011. god. je donesen 20. svibnja 2011. god. ( stupio na snagu 11. lipnja 2011. god. ) te se njime u tekst dosadašnjeg zakonika ugrađuju pojedine odredbe koje, među ostalim, omogućavaju provedbu pravila i standarda Međunarodne konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. vezano za Propis 2.5 – Repatrijacija.26 U odnosu na odredbe o repatrijaciji, nove odredbe PZ – a iz 2011. god. odnose se na izmjene i dopune čl. 138.i 139. PZ – a iz 2004. god. kao i uvođenje novih odredaba - čl. 139. a. i 1016. c PZ –a iz 2011. god.

Prije ukazivanja na primjenu i prilagodbu rješenja o repatrijaciji iz Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god., važno je naglasiti kako hrvatski zakonodavac normira pitanje repatrijacije člana posade broda,27 a ne repatrijacije pomoraca

22 Pomorski zakonik iz 2004. god. s izmjenama i dopunama iz 2007. i 2008. god. ( NN, br. 181/04, 76/07, 146/08 ) – dalje: PZ iz 2004. god.

23 GRABOVAC, I.: Suvremeno hrvatsko pomorsko pravo i Pomorski zakonik, Književni krug, Split, 2005., str. 5.

24 Detaljnije o nacionalnim pravnim izvorima normiranja statusa pomoraca vidjeti LUTTENBERGER, A.: Izazovi autonomnog reguliranja statusa pomoraca u Republici Hrvatskoj, Pomorski zbornik, Rijeka, br. 43., 2005., str. 307. – 310.; UČUR, M.: Vrela radnopravnog i socijalnopravnog standarda članova posade broda, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, Rijeka, supplement, br. 2., 2002., str. 374. – 377.

25 Tako prema UČUR, M.: Radnopravni status pomoraca, op.cit., str. 23.26 Pravilo 2.5 – Repatrijacija, u hrvatskom zakonodavstvu je uređeno unutar odredaba PZ – a,

Pravilnika o sadržaju i načinu registracije ugovora o radu pomoraca i ribara ( NN, br. 8/96 ) i Nacionalnog kolektivnog ugovora za hrvatske pomorce na brodovima u međunarodnoj plovidbi ( NN, br. 59/08 ). U odnosu na normiranje repatrijacije kolektivnim ugovorom, važno je napomenuti da je zakonodavac u odredbi čl. 125. st. 4. PZ – a iz 2011. god. propisao da se radni, životni i socijalni uvjeti pomoraca uređuju kolektivnim ugovorom. Stoga, svaki član posade broda koji smatra da su mu povrijeđena njegova prava vezana za životne i radne uvjete na brodu ima pravo podnositi usmene i pisane prigovore nadređenom časniku, zapovjedniku broda, vlasniku broda, brodaru, odnosno kompaniji i Ministarstvu ( tako prema odredbi čl. 133. a st. 1. PZ – a iz 2011. god. ). Temeljem uvođenja ove odredbe hrvatsko zakonodavstvo je izvršilo usklađivanje sa Direktivom 2009/13/EZ, odnosno Sporazumom koji su sklopili ECSA I ETF o Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. god. – Propis 5.1.5. – Postupci po prigovoru na brodu. Više o značaju kolektivnih ugovora pomoraca vidjeti kod UČUR, M.: Nacionalni kolektivni ugovori za hrvatske pomorce na brodovima u međunarodnoj plovidbi, Informator, Zagreb, br. 5693., 2008., str. 13. – 14.; LUTTENBERGER, A.: Izazovi autonomnog reguliranja statusa pomoraca u Republici Hrvatskoj, op.cit., str. 310.; LUTTENBERGER, A.: Pomorsko upravno pravo, Pomorski fakultet u Rijeci, Rijeka, 2008., str. 156. – 157.

27 Prema odredbi čl. 125. st. 1. PZ – a, posadu broda čine zapovjednik i druge osobe ukrcane za


128

kako to navodi Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. U odnosu na spomenute pojmove postoji značajna razlika.28 U ovom će se radu ukazati na zakonodavno normiranje repatrijacije člana posade prema važećim odredbama PZ – a iz 2004. god. i PZ – a iz 2011. god.

3.1. Povratno putovanje (repatrijacija) člana posade brodaPod repatrijacijom se podrazumijeva dužnost brodara da članu posade broda

osigura povratak u mjesto njegova prebivališta, ako on za trajanja, odnosno nakon prestanka službe na brodu bude iskrcan s broda izvan njegove luke ukrcavanja.29 Brodar će biti dužan izvršiti ovu zakonom propisanu dužnost tek u slučaju ako član posade broda za vrijeme trajanja radnog odnosa ili nakon prestanka radnog odnosa bude iskrcan s broda izvan njegove luke ukrcavanja. Posljedica ovakve pravne situacije jest dužnost brodara da članu posade broda osigura povratak u mjesto njegova prebivališta. Ako brodar ne osigura članu posade broda povratak u mjesto njegova prebivališta – povratno putovanje dužno je osigurati diplomatsko ili konzularno predstavništvo Republike Hrvatske.30 U predmetnom slučaju, povratno putovanje člana posade izvršit će se na teret brodara broda s kojeg je takav član posade iskrcan.31 Analizom ove odredbe proizlazi da u slučaju da član

obavljanje poslova na brodu i upisane u popis posade. U popisu posade utvrđuje se koje su se osobe i kada ukrcale na brod kao članovi posade, za kakve poslove i kakve su njihove kvalifikacije. Ukrcana osoba iskrcajem s broda i brisanjem iz popisa posade, prestaje biti članom posade broda. Detaljnije o članovima posade broda vidjeti kod BOLANČA, D.: Pomorsko pravo (odabrane teme), op.cit., str. 64.; ŠIMAC, S.: Stvarna nadležnost suda iz čl. 161. st. 4. Pomorskog zakonika, te o pojmovima pomorac i član posade broda, op.cit., str. 613. – 614.

28 Radi usporedbe detaljnije vidjeti bilješku 4. i 27. Napominjem da naš zakonodavac često rabi pojam „ pomorac „. PZ iz 2007. god. u odredbama čl. 125. a, čl. 126. st. 2., čl. 128. i čl. 129. naizmjenice upotrebljava pojmove „pomorac“ i „član posade broda“. Tu praksu nastavlja i PZ iz 2011. god. Također, i neki podzakonski akti u svom nazivu rabe pojam „pomorac“ kao npr. Pravilnik o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti pomoraca (NN, br. 50/07, 62/09, 73/09, 15/10, 142/10, 64/11); Pravilnik o pomorskim knjižicama i odobrenjima za ukrcavanje, te postupcima i načinu prijave i odjave pomoraca na obvezno mirovinsko i obvezno zdravstveno osiguranje (NN, br. 3/08), Pravilnik o posredovanju pri zapošljavanju pomoraca (NN, br. 120/07) te već spomenuti Nacionalni kolektivni ugovor za hrvatske pomorce na brodovima u međunarodnoj plovidbi i Nacionalni kolektivni ugovor za hrvatske pomorce na putničkim brodovima i trajektima.

29 Tako prema odredbi čl. 138. st. 1. PZ – a iz 2004. god. Pomorski zakonik iz 1994. god. (NN, br. 17/94, 74/94, 43/96, dalje: PZ iz 1994. god.) također je sadržavao odredbe o repatrijaciji člana posade broda uvjetujući osiguranje povratka člana posade broda u luku njegova ukrcavanja činjenicom da je član posade broda, za trajanja, odnosno nakon prestanka zaposlenja, iskrcan s broda izvan njegove luke ukrcavanja. U tom slučaju je brodar bio dužan osigurati članu posade broda povratak u njegovu ukrcajnu luku (više vidjeti čl. 154. PZ – a iz 1994. god.). Odredbe kojima zakonodavac uređuje pitanja povratnog putovanja člana posade broda primjenjivat će se i na strance koji su članovi posade hrvatskog broda (čl. 141. PZ – a iz 2004. god., čl. 157. PZ – a iz 1994. god. – predmetna odredba nije mijenjana PZ – om iz 2011. god.). Detaljnije vidjeti kod JAKAŠA, B.: Udžbenik plovidbenog prava, Narodne novine, Zagreb, 1979., str. 136.

30 Diplomatskom ili konzularnom predstavništvu RH moći će se, radi zaštite svojih prava i interesa iz radnih odnosa, obratiti članovi posade broda koji su državljani RH i koji se nalazi u inozemnim lukama (čl. 142. PZ – a iz 2004. god., tako i čl. 158. PZ – a iz 1994. god., novim PZ – om iz 2011. god. ova odredba je neizmijenjena).

31 Tako čl. 138. st. 1. PZ – a iz 2004. god. Prema odredbi čl. 154. PZ – a iz 1994. god. Diplomatsko, odnosno konzularno predstavništvo RH bilo je dužno osigurati povratak člana posade broda u luku njegova


129

posade broda bude iskrcan u luci njegova ukrcavanja – brodar neće imati dužnost osigurati povratak člana posade broda u mjesto njegova prebivališta.

3.2. Troškovi povratnog putovanjaTroškove povratnog putovanja člana posade broda snosi brodar (kao

poslodavac),32 a oni obuhvaćaju troškove za smještaj, hranu kao i prijevoz, plaću i dodatke na plaću od trenutka kada je član posade iskrcan s broda do njegova povratka u mjesto njegova prebivališta, te potrebno liječenje dok član posade broda nije zdravstveno sposoban za povratno putovanje.33 Na temelju iznesenoga uviđamo kako je zakonodavac proširio opseg pokrića troškova povratnog putovanja člana posade broda u mjesto njegova prebivališta omogućavajući članu posade da za vrijeme dok traje njegovo povratno putovanje ( od trenutka iskrcavanja s broda do trenutka povratka člana posade broda u mjesto njegova prebivališta ) ima pravo na plaću i dodatke na plaću. Osim toga, brodar će članu posade snositi troškove potrebnog liječenja sve do trenutka kada će član posade biti zdravstveno sposoban za povratno putovanje, dakle i prije povratnog putovanja. Ovi troškovi priznaju se na temelju predočenih putnih karata, kada je to moguće, vodeći računa o najekonomičnijem načinu prijevoza, troškovi noćenja na osnovi hotelskog računa za spavanje primjerene kategorije, dnevnice tijekom putovanja u iznosu sukladno zakonu.34 Primjenjujući opću odredbu o repatrijaciji člana posade broda iz čl. 138. st. 1. PZ – a iz 2004. god. (dužnost brodara da članu posade broda osigura povratak u mjesto njegova prebivališta, ako on za trajanja, odnosno nakon prestanka službe na brodu bude iskrcan s broda izvan njegove luke ukrcavanja) uviđamo kako je prema odredbi čl. 139. st. 3. PZ – a iz 2011. god., zakonodavac propisao da će troškove povratnog putovanja člana posade broda snositi brodar, a da će oni obuhvaćati prethodno navedene troškove nastale do povratka člana posade broda u mjesto njegova prebivališta neovisno što je eventualno član posade broda mogao biti iskrcan u ukrcajnoj luci. Cilj ove zakonske odredbe jest omogućiti članu posade da od trenutka kada se uputi iz mjesta svojeg prebivališta na brod pa sve do njegovog ponovnog povratka u mjesto prebivališta, on ima

ukrcavanja (uvjeti pod kojima su oni bili dužni izvršiti ovu zakonom propisanu odredbu istovjetni su uvjetima koje je propisao PZ iz 2004. god. u čl. 138.).

32 Ovo rješenje je istovjetno u odredbama PZ – a iz 1994. god., 2004. god. i 2011. god. Više vidjeti GRABOVAC, I., PERLAIN, J.: Prava i dužnosti pomoraca, Školska knjiga, Zagreb, 1978., str. 178.

33 Tako prema odredbi čl. 139. st. 3. PZ – a iz 2011. god. PZ iz 1994. god. je u odredbi čl. 155. st. 3. propisao da troškovi povratnog putovanja obuhvaćaju troškove za stan, hranu i prijevoz člana posade od trenutka njegova iskrcavanja s broda do trenutka njegova povratka u luku ukrcavanja, odnosno u mjesto njegova prebivališta. Iako je, dakle sam PZ iz 1994. god. u čl. 154. odredio da se članu posade mora osigurati povratno putovanje u luku njegova ukrcavanja, ovom odredbom ( sadržanom u čl. 155. st. 3. PZ – a ) zakonodavac se odlučio snositi članu posade i one troškove povratnog putovanja koje ne završava u luci ukrcavanja člana posade, već u luci njegova prebivališta budući da često luka ukrcavanja nije i mjesto prebivališta člana posade broda. Nasuprot ovom pravnom rješenju, PZ iz 2004. god. odlučio se pojednostaviti sadržaj pravnih normi glede snošenja troškova repatrijacije člana posade broda određujući da predmetni troškovi obuhvaćaju trošak smještaja, hrane i prijevoza člana posade od trenutka njegova iskrcavanja s broda do trenutka njegova povratka u mjesto njegova prebivališta.

34 Tako prema UČUR, M.: Radnopravni status pomoraca, op.cit., str. 28.


130

određena prava.

3.3. Obavljanje odgovarajućeg posla na drugom brodu koji plovi u luku ukrcavanja člana posade - mjera osiguranja povratnog putovanja člana posade

Povratno putovanje se smatra osiguranim i ako je članu posade broda osiguran odgovarajući posao na drugom brodu koji plovi u luku njegova ukrcavanja, te mu u predmetnom slučaju pripada naknada za poslove koje je obavljao na tom brodu.35 Riječ je o odredbi kojom se brodaru omogućava alternativni način osiguranja povratnog putovanja članu posade broda. Uviđamo kako je unošenje ove odredbe prvenstveno u interesu brodara i pomorske industrije jer provođenje iste ima za cilj smanjiti visoke troškove repatrijacije. Kada je riječ o osiguranju odgovarajućeg posla članu posade broda na drugom brodu koji plovi u luku njegova ukrcavanja uočavamo postojanje stanovitih problema tumačenja ove odredbe. Naime, zakonodavac nije definirao koji će se posao smatrati „odgovarajućim“. Postavlja se pitanje hoće li se repatrijacija smatrati osiguranom ako je članu posade broda osiguran odgovarajući posao na brodu bilo koje vrste (putničkom, teretnom, znanstvenoistraživačkom, itd.) ili na brodu iste vrste i iste namjene (npr. obavljanje odgovarajućeg posla na brodu iste vrste i namjene na kojem je član posade brod već plovio)36 koji plovi u ukrcajnu luku člana posade broda? Proizlazi da se svakom članu posade broda može osigurati repatrijacija obavljanjem odgovarajućeg posla na bilo kojem brodu koji plovi u ukrcajnu luku S obzirom na modernizaciju i sva tehnička i tehnološka dostignuća, brodaru na čiji bi se brod trebao ukrcati član posade drugog broda i koji bi trebao na tom brodu obavljati odgovarajuće poslove, nije svejedno je li taj član posade broda obavljao poslove na putničkom ili teretnom brodu, odnosno na ledolomcu, nosaču aviona, LNG brodu, supertankeru ili nuklearnom brodu.37 U vezi s tim bitno je odrediti koje kriterije bi brodar morao uzeti u obzir radi utvrđivanja koji će se posao na brodu smatrati odgovarajućim za člana posade broda koji se repatrira s drugog broda. Ovo iz razloga jer se pomorci osposobljavaju, te stječu svjedodžbe o osposobljenosti za obavljanje izrijekom propisanih brodskih djelatnosti: 1. plovidba; 2. rukovanje i slaganje tereta; 3. upravljanje poslovima na brodu i skrb za osobe na brodu; 4. brodsko strojarstvo; 5 elektrotehnika, elektronika i tehnika upravljanja; 6. održavanje i popravci; 7. radioveze.38 U skladu s tim razlikuju se i zvanja pomoraca, pa je za člana posade

35 Tako čl. 140. st. 1. i 2. Pz – a iz 2004. god. Sadržajno istu odredbu imao je i PZ iz 1994. god. (čl. 156.) te ona novim PZ – om nije mijenjana.

36 Više o vrstama brodova prema njihovoj namjeni vidjeti kod GRABOVAC, I., PETRINOVIĆ, R.: Pomorsko pravo – Pomorsko javno, upravno i radno pravo, op.cit., str. 102. – 103.; JAKAŠA, B.: Udžbenik plovidbenog prava, op.cit., str. 66. – 69.; LUTTENBERGER, A.: Pomorsko upravno pravo, op.cit., str. 87. – 88.

37 Detaljnije vidjeti LI, K. X., MI NG, J.: International maritime conventions: seafarers’ safety and human rights, Journal of Maritime Law & Commerce, Baltimore, vol. 33., no. 3., 2002., str. 391. – 392.

38 Tako prema GRABOVAC, I., PETRINOVIĆ, R.: Pomorsko pravo – Pomorsko javno, upravno i radno pravo, op.cit., str. 85.


131

broda vrlo važno koje je njegovo zvanje, tj. je li riječ o zapovjedniku broda, prvom časniku palube, upravitelju stroja, časniku plovidbene straže, radioelektričaru ili pomorcu nekog drugog zvanja u službi palube, službi stroja ili radioslužbi. Stoga se logično postavlja pitanje da li će se kada je riječ o repatrijaciji upravitelja stroja smatrati da obavljanje odgovarajućeg posla na drugom brodu znači da bi on na tom brodu trebao također obavljati poslove upravitelja stroja ili neke druge poslove? U ovom slučaju svakako bi se opredijelili da bi repatrirani član posade broda, u smislu obavljanja odgovarajućih poslova na drugom brodu, iste trebao vršiti u skladu sa pomorskim zvanjem, znanjem i vještinama koje je stekao i koja su mu priznata važećim svjedodžbama o osposobljenosti.39 Dakle, on bi trebao obavljati odgovarajuće poslove na drugom brodu kao upravitelj stroja. Ipak, od velikog su značaja i razlike u vrstama i namjeni brodova, pa upravitelj stroja na supertankeru nema (ili ne mora imati) iste dužnost kao upravitelj stroja na nuklearnom brodu. Na temelju izloženog uviđamo da ovo zakonsko rješenje ipak nije zadovoljavajuće. Budući da se obim poslova članova posade broda razlikuje s obzirom na pomorska zvanja, ali i s obzirom na djelokrug rada na određenoj vrsti broda u okviru kategorizacije pomorskih zvanja,40 nedefiniranje pojma „obavljanja odgovarajućeg posla na drugom brodu“ dodatno doprinosi ugrožavanju osnovnih radnih, životnih i socijalnih prava članova posade broda. Iako član posade broda ima pravo na naknadu za „odgovarajuće“ poslove koje je obavljao na brodu koji je plovio u njegovu luku ukrcavanja, ako promatramo sa strane člana posade broda – postavlja se pitanje zašto bi on pristao ukrcati se na drugi brod i tamo obavljati poslove za koje će (možda) biti manje plaćen ako mu je prema novoj odredbi čl. 139. st. 3. PZ iz 2011. god. – brodar, među ostalim, dužan snositi plaću i dodatke na plaću od trenutka kada je član posade iskrcan s broda do njegova povratka u mjesto prebivališta. Svakako treba voditi računa i o tome da je svakom brodaru (na čiji brod bi se trebao ukrcati član posade drugog broda radi obavljanja odgovarajućih poslova – u smislu ispunjavanja uvjeta repatrijacije) bitno je li u odnosu na tog člana posade došlo do iskrcavanja s broda za vrijeme trajanja službe na brodu (ako jest, za svakog brodara su važni i razlozi prestanka službe) ili nakon prestanka službe. Stoga je po našem mišljenju potrebno detaljnije regulirati ovu zakonom propisanu odredbu budući da je odnos između brodara i člana posade broda – radni odnos41 i sva prava člana posade

39 LUTTENBERGER, A.: Pomorsko upravno pravo, op.cit.,str. 159.: Pomorci se osposobljavaju te stječu svjedodžbe o osposobljenosti za obavljanje plovidbe, rukovanje i slaganje tereta, upravljanje poslovima na brodu i skrb za osobe na brodu, brodsko strojarstvo, elektrotehniku, elektroniku i tehniku upravljanja, održavanje i popravke te radioveze. Više vidjeti UČUR, M.: Provedbeni propisi o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti pomoraca, Pomorski zbornik, Rijeka, vol. 44., br. 1., 2006., str. 179. – 199.

40 Ibidem, str. 183. – 194.41 UČUR, M.: Radnopravni status pomoraca, op.cit., str. 7.: Ugovor o radu pomoraca (engl. labour

contract) pojedinačni je pravni akt, oblik materijalizacije obostranog pristanka (brodara i pomorca) da se sklopi i počne (ukrcajem pomorca na brod) „proizvoditi“ prava, obveze i odgovornosti u radnom odnosu. Detaljnije o ugovoru o radu pomorca i posebnosti radnog statusa pomoraca vidjeti kod UČUR, M.: Javnopravne karakteristike zapošljavanja i zaštite pomoraca, Pomorski zbornik, Rijeka, vol. 32., 1994., str. 243. – 245.; LUTTENBERGER, A.: Izazovi autonomnog reguliranja statusa pomoraca u Republici


132

broda moraju biti poštivana, tj. članu posade broda ne mogu se nametati dužnosti na koje on svojevoljno ne pristaje.42

3.4. Naplata troškova povratnog putovanja predujmom ili iz plaće člana posade broda?

Novina koju je propisao PZ iz 2011. god. odnosi se na odredbu čl. 138. st. 2. i 3. prema kojima brodar ne smije naplatiti troškove povratnog putovanja od člana posade broda u obliku predujma na početku zaposlenja ili iz plaća koje je dužan isplatiti članu posade broda, osim u slučaju težih povreda obveza iz ugovora o radu od strane člana posade broda. Postupanje protivno ovoj odredbi povlači za sobom prekršajnu odgovornost brodara kao pravne osobe (riječ je o novčanoj kazni od 40.000,00 do 150.000,00 kuna), odgovorne osobe pravne osobe brodara (novčana kazna od 5.000,00 do 15.000,00 kuna) i ako je riječ o brodaru kao fizičkoj osobi – ta će osoba prekršajno odgovarati na način da će se istoj moći izreći novčana kazna u iznosu od 30.000,00 do 100.000,00 kuna.43 Ovdje moramo spomenuti i novu odredbu čl. 138. st. 3. PZ – a iz 2011. god. kojom se propisuje mogućnost određivanja mjera zadržavanja brodova44 onog brodara koji nije izvršio povrat iznosa plaćenog za troškove povratnog putovanja člana posade (bilo samom članu posade bilo diplomatskom ili konzularnom predstavništvu RH koje je osiguralo povratno putovanje člana posade u mjesto njegova prebivališta).

3.5. Osiguranje pokrića troškova povratnog putovanjaNajveća45 novina koju propisuje Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god.

(a implementira je naš zakonodavac u PZ iz 2011. god.) svakako se odnosi na odredbe o osiguranju pokrića troškova repatrijacije člana posade. Prema odredbi čl. 139. a st. 1. PZ – a iz 2011. god. brodar je dužan održavati na snazi osiguranje ili drugo financijsko jamstvo radi pokrića troškova povratnog putovanja članova posade broda. Riječ je o novoj vrsti pomorskih obveznih osiguranja koja prati pomorsku praksu, potrebe pomorske industrije, pomorskog gospodarstva i

Hrvatskoj, op.cit., str. 311.42 Više o dužnostima člana posade broda u svezi s obavljanjem poslova na brodu vidjeti MILOŠEVIĆ

PUJO, B.: Radnopravna pitanja pomoraca s aspekta unutarnjega i međunarodnog prava, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, Split, br. 1. – 2., 1996., str. 106. – 107.

43 Ova zakonska odredba unesena je čl. 1016. c PZ – a iz 2011. god.44 Detaljnije o pravu zadržavanja (retencije) kod ugovora o prijevozu stvari morem i ugovora o

prijevozu putnika i prtljage morem vidjeti kod GRABOVAC, I.: Prijevozno ugovorno pravo Republike Hrvatske, Književni krug, Split, 1999., str. 103. i 114. Više o pravu zadržanja u pomorskom pravu vidjeti kod PETRIĆ, S.: Institut prava retencije u hrvatskom i usporednom pravu, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2004., str. 478. – 530.

45 Riječ je o najvećoj novini budući da su postojeće izmjene i dopune PZ – a iz 2011. god. nadopunjavale i u određenoj mjeri mijenjale postojeća zakonska rješenja. Nasuprot tome, niti jedan PZ do sada nije regulirao pitanje osiguranja troškova povratnog putovanja na način da je brodar dužan pribaviti osiguranje ili drugo financijsko jamstvo za pokriće ove zakonom propisane obveze.


133

pomorskog osiguranja.46 S obzirom na njihovu izrazitu međusobnu povezanost, uvođenje ove vrste pomorskog osiguranja u već postojeći sustav pomorskih obveznih osiguranja od odgovornosti brodara, članovima posade broda će se osigurati dostojanstveni radni i životni uvjeti za sve vrijeme dok traje njihova repatrijacija u mjesto prebivališta. U smislu ispunjenja ove zakonske obveze, brodari će osigurati članovima posade na svim brodovima – dostupnost odredbi važećih propisa o pravima člana posade na povratno putovanje (čl. 139. a st. 2. PZ – a iz 2011. god.).47

3.6. Pravo regresaPZ – om iz 2011. god. nije pravo regresa regulirano na sadržajno drugačiji

način u odnosu na rješenja koja je propisao PZ iz 2004. god. S obzirom na značaj predmetnih odredaba za prvotni cilj ovog članka - cjeloviti prikaz normativnog uređenja problematike repatrijacije člana posade broda prema važećim pravnim normama, u ovom djelu dat će se uvid u normiranje prava na regres prema postojećim zakonodavnim normama. Prema odredbi čl. 139. st. 2. PZ – a iz 2004. god. brodar ima pravo regresa tj. naknade štete koja mu je nastala zbog isplate troškova povratnog putovanja članu posade broda. Prethodno spomenuta odredba pravo regresa uvjetuje brodarevom isplatom troškova povratnog putovanja članu posade broda u dvama slučajevima:

a) brodar je isplatio troškove povratnog putovanja članu posade broda koji se bez odobrenja iskrcao s broda i time svojom krivnjom48 doveo do prestanka zaposlenja, ili

b) brodar je isplatio troškove povratnog putovanja članu posade broda koji se iskrcao s broda zbog ozljede ili oboljenja koje je sebi prouzročio namjerno ili grubom nepažnjom.49

U oba slučaja član posade broda odgovara na temelju dokazane kvalificirane krivnje.

46 Detaljnije o ostalim vrstama pomorskih obveznih osiguranja vidjeti kod PRIMORAC, Ž.: Pomorska obvezna osiguranja, doktorska disertacija, Split, 2011., str. 147. – 374.

47 Odredbe važećih propisa o pravu člana posade na povratno putovanje moraju biti dostupne na radnom jeziku broda te na engleskom jeziku (čl. 139. a st. 3. PZ – a iz 2011. god.).

48 Više o materijalnopravnim pretpostavkama odgovornosti pomoraca za štetu koju uzrokuju u radu ili u vezi s radom vidjeti BOLANČA, D.: Nekoliko pogleda na materijalnu odgovornost pomoraca de lege lata i de lege ferenda, Privreda i pravo, Zagreb, vol. 32., br. 5. – 6., 1993., str. 386. – 401.; BOLANČA, D.: Radnopravna materijalna odgovornost pomoraca u novom hrvatskom zakonodavstvu, Pravo u gospodarstvu, Zagreb, vol. 36., 1997., str. 213. – 214.; GRABOVAC, I., PERLAIN, J.: Prava i dužnosti pomoraca, op.cit., str. 178.

49 Ova odredba nije mijenjana novim PZ – om te je istovjetna u PZ iz 1994. god. (čl. 155. st. 2.).


134

ZAKLJUčAKKonvencija o radu pomoraca iz 2006. god. stvorila je pravni okvir jedinstvenog

sustava mnogovrsne zaštite radnih, životnih i socijalnih uvjeta pomoraca. Rješenja koja ona propisuje doprinijet će sigurnosti plovidbe i zaštiti ljudskih života na moru tek njezinim implementiranjem u nacionalna zakonodavstva. Do danas je samo 16. država pristupilo Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. god.i njezina rješenja ugradilo u vlastita zakonodavstva. Rezultati ovakve pravne situacije su nepostojanje odgovarajućih mehanizama kontrole radnih, životnih i socijalnih uvjeta pomoraca čime je onemogućena zaštita njihovih prava na međunarodnoj razini. RH je dokazala da prati potrebe pomorske industrije, ali i potrebe zaštite radnopravnih i socijalnopravnih uvjeta pomoraca kvalitetnom normizacijom radnopravnih odnosa pomorca i brodara unutar odredaba PZ – a, kolektivnih ugovora, ali i brojnih podzakonskih propisa kojima se pruža odgovarajuća zaštita svih prava pomoraca koja proizlaze iz sklopljenog ugovora o radu. U tom cilju RH je implementirala pojedine odredbe o repatrijaciji pomoraca iz Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. u PZ iz 2011. god. i prije stupanja na snagu predmetne konvencije. Pojedina rješenja kojima je zakonodavac regulirao pitanje repatrijacije člana posade broda (unutar PZ – a iz 2004. god.) izmijenjena su i dopunjena. Novine koje je propisao PZ iz 2011. god. ( kada je riječ o repatrijaciji pomoraca ) odnose se na:

a) propisivanje mjera zadržavanja brodova brodaru koji nije izvršio povrat iznosa plaćenog za troškove povratnog putovanja (članu posade broda ili diplomatskom, odnosno konzularnom predstavništvu RH – čl. 138. st. 3. PZ – a iz 2011. god.);

b) povećanje opsega pokrića troškova povratnog putovanja i na troškove za prijevoz, plaću i dodatke na plaću od trenutka kada je član posade iskrcan s broda do njegova povratka u mjesto njegova prebivališta, te potrebno liječenje dok član posade broda nije zdravstveno sposoban za povratno putovanje (čl. 139. st. 3. PZ – a iz 2011. god.);

c) zabranu brodaru da naplati troškove povratnog putovanja od člana posade broda u obliku predujma na početku zaposlenja ili iz plaća koje je dužan isplatiti članu posade broda, osim u slučaju težih povreda obveza iz ugovora o radu od strane člana posade broda (čl. 138. st. 2. PZ – a iz 2011. god.), kao i propisivanjem prekršajne odgovornosti za postupanje protivno toj odredbi (čl. 1016. c PZ – a iz 2011. god.);

d) uvođenje nove vrste obveznog osiguranja za brodara – osiguranje pokrića troškova povratnog putovanja člana posade broda (čl. 139. a PZ – a iz 2011. god.).

S ciljem uspostavljanja jednoobraznih pravila kojima se pruža zaštita radnih, životnih i socijalnih uvjeta pomoraca na međunarodnoj razini, očekuje se da će Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god. stupiti na snagu do kraja 2011. god. čime će se omogućiti pomorcima veća zaštita kroz potpunu pravnu uređenost


135

ovog specifičnog radnog odnosa i poštivanje načela in favorem laboratoris.

REPATRIATION OF SAILORS ACCORDING TO THE MARITIME LEGISLATION AMENDMENT ACT OF 2011

This paper analyses the legal problem areas of repatriation as one of the fundamental rights of sailors. By comparing international legal solutions from the Convention on Maritime Labour of 2006 standardising this problem area, this paper analyses the way and to what extent the suggested solutions are applied in Croatian legislature. Given that on June 11, 2011 the Maritime Rules Amendment Act was enacted, a systematic and holistic view into changes in the legal standardisation of sailors’ repatriation is given in relation to the solutions to date.

Key words: repatriation of sailors, Convention on Maritime Labour of 2006, Maritime Legislation Amendment Act of 2011

LITERATURABOLANČA, D.: Nekoliko pogleda na materijalnu odgovornost pomoraca 1. de lege lata i de lege ferenda, Privreda i pravo, Zagreb, vol. 32., br. 5. – 6., 1993.BOLANČA, D.: Radnopravna materijalna odgovornost pomoraca u novom 2. hrvatskom zakonodavstvu, Pravo u gospodarstvu, Zagreb, vol. 36., 1997.BOLANČA, D.: Pomorsko pravo (odabrane teme), Pravni fakultet Sveučilišta u 3. Splitu, Split, 1999.BUKLIJAŠ, B., BILIĆ, A.: Međunarodno radno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta 4. u Splitu, Split, 2006.GRABOVAC, I.: Prijevozno ugovorno pravo Republike Hrvatske, Književni 5. krug, Split, 1999.GRABOVAC, I.: Suvremeno hrvatsko pomorsko pravo i Pomorski zakonik, 6. Književni krug, Split, 2005.GRABOVAC, I., PERLAIN, J.: Prava i dužnosti pomoraca, Školska knjiga, 7. Zagreb, 1978.GRABOVAC, I., PETRINOVIĆ, R.: Pomorsko pravo – Pomorsko javno, upravno 8. i radno pravo, Visoka pomorska škola u Splitu, Split, 2006.Direktiva 1999/63/EZ o Sporazumu o organizaciji radnog vremena pomoraca, 9. koji su sklopili Udruženje brodovlasnika Europske zajednice i Savez sindikata transportnih radnika u EU, datum donošenja 21. lipnja 1999. god., Official Journal of the European Union, L 167, 2. 7. 1999.Direktiva 2009/13/EZ kojom se provodi Sporazum između Udruženja brodovlasnika 10. Europske zajednice i Europske federacije radnika o primjeni Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. i mijenja Direktiva 1999/63/EZ, datum donošenja 16.


136

veljače 2009. god., Official Journal of the European Union, L 124/30, 20. svibnja 2009.JAKAŠA, B.: Udžbenik plovidbenog prava, Narodne novine, Zagreb, 1979.11. Konvencija o repatrijaciji pomoraca iz 1926. god.12. Konvencija (izmijenjena) o repatrijaciji pomoraca iz 1987. god.13. Konvencija o radu pomoraca iz 2006. god.14. LI, K. X., MI NG, J.: International maritime conventions: seafarers’ safety and 15. human rights, Journal of Maritime Law & Commerce, Baltimore, vol. 33., no. 3., 2002.Odluka Vijeća EU 2007/431/EC kojom se od država članica EU zahtijeva 16. ratificiranje Konvencije o radu pomoraca iz 2006. god. najkasnije do 31. prosinca 2010. god., datum donošenja 7. lipnja 2007. god., Official Journal of the European Union, L 161/63, 22. 6. 2007.LUTTENBERGER, A.: Izazovi autonomnog reguliranja statusa pomoraca u 17. Republici Hrvatskoj, Pomorski zbornik, Rijeka, br. 43., 2005.LUTTENBERGER, A.: Pomorsko upravno pravo, Pomorski fakultet u Rijeci, 18. Rijeka, 2008.MILOŠEVIĆ PUJO, B.: Radnopravna pitanja pomoraca s aspekta unutarnjega i 19. međunarodnog prava, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, Split, br. 1. – 2., 1996.Nacionalni kolektivni ugovor za hrvatske pomorce na brodovima u međunarodnoj 20. plovidbi (NN, br. 59/08)PETRIĆ, S.: Institut prava retencije u hrvatskom i usporednom pravu, Pravni 21. fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2004.PETROVIĆ, D.: Globalna prava za pomorce: nova Konvencija o radu u oblasti 22. pomorstva, Naše more, Dubrovnik, br. 1. – 2., 2006.Pomorski zakonik (NN, br. 181/04, 76/07, 146/08)23. Pravilnik o sadržaju i načinu registracije ugovora o radu pomoraca i ribara (NN, 24. br. 8/96)Pravilnik o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti pomoraca (NN, br. 50/07, 25. 62/09, 73/09, 15/10, 142/10, 64/11)Pravilnik o posredovanju pri zapošljavanju pomoraca (NN, br. 120/07)26. Pravilnik o pomorskim knjižicama i odobrenjima za ukrcavanje, te postupcima i 27. načinu prijave i odjave pomoraca na obvezno mirovinsko i obvezno zdravstveno osiguranje (NN, br. 3/08)PRIMORAC, Ž.: Pomorska obvezna osiguranja, doktorska disertacija, 2011.28. RUKAVINA, B.: Radni, životni i socijalni uvjeti pomoraca u kontekstu rješenja 29. Konvencije o radu pomoraca i nacionalnog prava, Pomorstvo, Pomorski fakultet u Rijeci, Rijeka, br. 1., 2007.Sporazum između Udruženja brodovlasnika Europske zajednice i Europske 30.


137

federacije radnika o pristupanju država članica EU Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. god., datum donošenja 19. svibnja 2008. god. ŠIMAC, S.: Stvarna nadležnost suda iz čl. 161. st. 4. Pomorskog zakonika, te 31. o pojmovima pomorac i član posade broda, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, Split, br. 3. – 4., 1999.UČUR, M.: Polazišta i konvencije o uređivanju radnopravnog statusa pomoraca, 32. Pomorski zbornik, Rijeka, vol. 31., 1993.UČUR, M.: Javnopravne karakteristike zapošljavanja i zaštite pomoraca, Pomorski 33. zbornik, Rijeka, vol. 32., 1994.UČUR, M.: Pomorsko radno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 34. 1997.UČUR, M.: Vrela radnopravnog i socijalnopravnog standarda članova posade 35. broda, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, Rijeka, supplement, br. 2., 2002.UČUR, M.: Radnopravni status pomoraca, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 36. Rijeka, 2003.UČUR, M.: Provedbeni propisi o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti 37. pomoraca, Pomorski zbornik, Rijeka, vol. 44., br. 1., 2006.UČUR, M.: Nacionalni kolektivni ugovori za hrvatske pomorce na brodovima u 38. međunarodnoj plovidbi, Informator, Zagreb, br. 5693., 2008.UČUR, M.: Konvencija MOR – a o radu pomoraca ( 2006.), Pravo u gospodarstvu, 39. Zagreb, br. 6., 2010.Ustav RH ( NN, br. 85/10 )40. VOKIĆ ŽUŽUL, M.: Konvencije Međunarodne organizacije rada o uvjetima rada 41. na moru koje obvezuju Republiku Hrvatsku, Uporedno pomorsko pravo, Zagreb, br. 1. – 4., 1995.Zakon o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika (NN, br. 61/11)42. Zakon o potvrđivanju Konvencije o radu pomoraca iz 2006. godine (NN, MU, br. 43. 11/09)

Internethttp://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce.pl?C0231. http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce.pl?C1662. http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/pdconv.pl?host=status01&textbase...3. http://www.ilo.org/ilolex/cgi-lex/ratifce.pl?C1864. http://ec.europa.eu/employment_social/dsw/public/displayRecord.do?id=50825. http://www.sph.hr/docs/sphHR/documents/55/Original.pdf6.

Mr.sc. Dejan Bodul i Vanja Smokvina: Izazovi socijalne države u uvođenju osobnog bankrota - neka .... Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 139.-165.

139

Mr.sc. Dejan Bodul, asistent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci

Vanja Smokvina, asistentPravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci

IZAZOVI SOCIJALNE DRžAVE U UVOĐENJU OSOBNOG BANKROTA - NEKA KOmPARATIVA ISKUSTVA I

POTENCIJALNI PROBLEMI

UDK: 347.9 (497.5)Pregledni znanstveni radPrimljeno: 20.12.2011.

Posljednja dva desetljeća svjedoci smo globalnog i rastućeg fenomena (pre)zaduženosti fizičkih osoba (pacijenata, potrošača), kao i usvajanja raznovrsnih modela zakona o osobnom bankrotu u Europi i ostatku svijeta. U svjetlu empirijskih istraživanja iz Sjedinjenih Američkih Država, kao i onih iz Europe, koje se temelje na kauzalitetu povećanih troškova zdravstvene zaštite i rastućeg broja postupaka osobnog bankrota, postavlja se pitanje mogu li slični čimbenici potencijalno imati utjecaj i na stope osobnog bankrota kada se isti uvede u pozitivno hrvatsko pravo? Iako je takva konstatacija donedavno smatrana nemogućom zbog jakih mreža socijalne sigurnosti u Europi, prvenstveno s obzirom na univerzalno dostupan zdravstveni model, uvođenjem potrošačkih kredita, pokazuju se ograničenja socijalno sigurnosnih mreža s ekonomsko-financijskog aspekta. Deregulacija kreditnog tržišta daje nam za pravo postaviti pitanje doprinosa koji nepredviđeni zdravstveni troškovi mogu stvoriti i na taj način dovesti do toga da fizičke osobe pokrenu postupak osobnog bankrota? Autori u ovome radu, motivirani modelom Zakona o osobnom bankrotu uzrokovanog „medicinskim“ dugovima (Medical Bankruptcy Faireness Act) iz američkog zakonodavstva, analiziraju na koji bi se način u hrvatskom pozitivnom pravu pacijent (potrošač) mogao osloboditi dugova prouzrokovanim medicinskim troškovima. Izlažu se opcije koje se nalaze na raspolaganju pacijentu opterećenom dugovima te uspoređuju s američkim, ali i drugim komparativnim pravnim uređenjima, kako bi se vidjelo da li bi predmetna varijanta modela zakona bila opravdana i u nadolazećem uređenju osobnog bankrota u Hrvatskoj.

Ključne riječi: Zakon o osobnom bankrotu, amerikanizacija prava, zdravstveni sustav, potencijalni model za Republiku Hrvatsku.

1. UVOD Pomiriti gospodarski rast s vlastitim imperativom učinkovitosti s jedne strane

i socijalnu pravdu sa svojim jednako zahtjevnim pozivom za ravnopravnost s druge strane, je bio jedan od najznačajnijih pokušaja i, nerijetko, postignuće XX. stoljeća.1 S obje strane Atlantika, sustav socijalne zaštite predstavlja glavno

1 Detaljnije KAPLOW, Louis; SHAVELL, Steven, Fairness versus Welfare, Harvard Law Review,


140

institucionalno dostignuće ove priče o uspjehu. Suština ovoga rada se temelji na zdravstvu, odnosno pitanju zdravlja osoba (pacijenata, korisnika, potrošača), s možebitnim posljedicama ukoliko pacijenti (korisnici, potrošači) navedene usluge ne mogu u konačnici platiti.

Hipoteza ovoga rada jest: Dolazi li u Republici Hrvatskoj do postupne „amerikanizacije“ zdravstva, odnosno prelaska „troškova zdravlja građana“ s države na leđa samih korisnika usluga, tj. pacijenata u sve većoj mjeri? U slučaju da je odgovor pozitivan, je li rješenje na moguće poteškoće u snošenju troškova medicinskih usluga za građane, koji zbog pogoršanja financijskog stanja nisu u mogućnosti platiti za te usluge, mogući Zakon o osobnom bankrotu uzrokovan „medicinskim“ dugovima?

2. PRAVO NA ZDRAVLJE KAO TEMELJNO LJUDSKO PRAVONo, što je zapravo zdravlje? Zdravlje je najbolje definirano ustavnom

definicijom Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), kao stanje kompletnog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti, s time da je uživanje najviših dostupnih zdravstvenih standarda jedno od temeljnih ljudskih prava svakog ljudskog bića bez obzira na rasu, vjeroispovijest, političko opredjeljenje, ekonomsko i socijalno stanje.2 No, jesu li najviši zdravstveni standardi dostupni svima, pogotovo s obzirom na ekonomsko stanje, nameće se kao pitanje ovoga rada? Odgovor na ostvarenje ovako postavljenih „idealnih ciljeva“ može biti upravo model Zakona o osobnom bankrotu uzrokovanog „medicinskim“ dugovima (Medical Bankruptcy Faireness Act - dalje u tekstu MBFA), gdje bi se ostvarilo navedeno pravo „bez obzira na ekonomsko-financijsko stanje pacijenata“.

Javno zdravlje od velikog je značaja i u okviru europskog prava. U Europskoj uniji (dalje: EU), pitanje javnog zdravlja je uređeno čl. 168. Ugovora o funkcioniranju EU3 (UFEU, bivši čl. 152. Ugovora o EZ), te je istaknuto da visoka razina zaštite ljudskog zdravlja treba biti definirana i implementirana u svim politikama i djelatnostima Unije, a u tom je smislu politika EU samo komplementarna zdravstvenim politikama država članica u području poboljšanja javnog zdravlja, preventivnoj djelatnosti u otkrivanju fizičkih i psihičkih bolesti, uklanjanju potencijalnih izvora opasnosti po zdravlje ljudi i dr.4

Vol. 114, 2001, no. 4, str. 967. Isto vidi SCHAFFNER GOLDBERG, Gertrude, Introduction: Three Stages of Welfare Capitalism, in Diminishing Welfare: A Cross-National Study of Social Provision, Gertrude Schaffner Goldberg i Marguerite G. Rosenthal (eds.), 2002., str. 1. i 4. gdje se naznačuje da stupanj do kojeg se ovlasti socijalne države smanjuju ostaje upitan. Ipak, konsenzus postoji da je od 70-ih godina prošlog stoljeća rast socijalne države zaustavljen, pa čak i u nekim kategorijama unazađen.

2 Constitution of the World Health Organization, dostupno na mrežnim stranicama: http://www.who.int/governance/eb/who_constitution_en.pdf, (17.5.2011.).

3 Consolidated versions of the Treaty on European Union and the Treaty on the Functioning of the European Union, Official Journal C 83 of 30.3.2010.

4 Consolidated versions of the Treaty on European Union and Treaty on the functioning of European Union, Official Journal of the EU, C 83, od 30.3.2010. godine.


141

Zdravstvena politika jedna je od mnogobrojnih javnih politika (uz mirovinsku, obrazovnu, stambenu i dr.)5 s iznimnim društvenim značajem, uslijed triju čimbenika: riječ je o vrlo osjetljivom ljudskom pitanju zdravlja i bolesti, pa joj se pridaje izuzetna pažnja; zdravstveni su sustavi izuzetno skupi, jer uz mirovinski konzumiraju većinu društvenog bogatstva određene države; a treći razlog izvire iz prethodna dva i govori o tomu da su zdravstveni sustavi u suvremenim društvima uglavnom socijalizirani, te čine jedan od glavnih stupova socijalnih država.6 Zdravstvena sigurnost, s druge strane, je područje socijalne sigurnosti, na kojem se isprepliću i rješavaju posljedice nastanka socijalnih prestacija u svezi s zdravljem.7 Načelo usklađivanja prava s društvenim kretanjima je jedno od načela pravne države, a pravo socijalne sigurnosti je upravo karakteristično po svojim čestim promjenama.8 Ovdje autori skreću pozornost da valja razlikovati socijalnu zaštitu, koja pokriva širi prostor od socijalne sigurnosti, te osim davanja države, obuhvaća i obvezu države da pruža i osigurava određene socijalne usluge (npr. zdravstvene usluge, usluge socijalne skrbi i sl.).

Kako pokazuju i znanstvena istraživanja, budući da postoji snažna veza između financijskih okolnosti u kojima žive osobe, pogotovo nezaposleni, i njihovog zdravlja: niži prihodi i veći stupanj subjektivne financijske deprivacije povezani su s lošijim financijskim ishodima, a to se odnosi na psihičko, ali i na fizičko zdravlje.9 Sve više i češće, učinkovitost i jednakost, rast i redistribucija, konkurentnost i solidarnost egzistiraju kao suprotnosti koje se mogu ostvarivati samo na trošak i štetu jedna drugoj. Taj tzv. socijalni neoliberalizam, mogu si, u razumnoj mjeri, priuštiti bogate, industrijski razvijene zemlje, ali ne sve zemlje u razvoju.10 Tu je, dakle rizik neostvarivanja pojedinačnih temeljnih ljudskih prava. U okviru rečenoga je i pravo na zdravstvenu zaštitu, koje je već dugo uključeno u raspravu o ljudskim pravima.11 Mogućnost da osoba živi zdrav život je preduvjet za dostojanstven život i za uživanje u mnogim drugim temeljnim pravima. Ipak,

5 Detaljnije ZRINŠĆAK, Siniša, Zdravstvena politika Hrvatske. U vrtlogu reformi i suvremenih društvenih izazova, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, vol. 14, 2007., br. 2, str. 193.

6 Podrobnije ZRINŠĆAK, Siniša, Zdravstvena politika, u Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2008. , str. 119.

7 Detaljnije VODOVNIK, Zvone, Poglavja iz delovnega in socijalnega prav, Evropska Pravna fakulteta, Nova Gorica, 2009., str. 185.

8 Detaljnije STRBAN, Grega, Prenova obveznega zdravstvenega zavarovanja, Delavci in Delodajalci, vol. 10, 2010., br. 2- 3, str. 390.

9 Detaljnije GALIĆ, Zvonimir, MASLIĆ SERŠIĆ, Darja, ŠVERKO, Branimir, Financijske prilike i zdravlje nezaposlenih u Hrvatskoj: Vodi li financijska deprivacija do lošijeg zdravlja?, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, vol. 13, 2006., br. 3-4, str. 257.-267.

10 RAVNIĆ, Anton, Socijalna država i država blagostanja, Revija za socijalnu politiku, vol. 3.,1996., br. 3.-4., str. 242.

11 Podrobnije o konvencijama koje uređuju predmetnu problematiku, kao i o pravu na zdravlje kao ljudskom pravu PEREIRA, Anita, Live and Let Live: Healthcare is a Fundamental Human Right, Connecticut Public Interest Law Journal, vol. 3, 2004., no. 2, str. 415. et seq.; KINNEY, Eleanor D., The International Human Right to Health: What Does This Mean for Our Nation and World?, Indiana Law Review, vol. 34, 2001., no. 1, str. 1457.; Id., Recognition of the International Human Right to Health and Health Care in the United States, Rutgers Law Review, vol. 60, 2008., no. 2, str. 335. et seq. i


142

pravo na zdravstvenu zaštitu je najkontraverznije pravo budući da je kvantitativno veliki broj financijskih resursa potrebit u želji održavanja takvog sistema. U isto vrijeme to je za običnog čovjeka i među najvažnijim pravima. Uvažavajući mogućnosti, ali i troškove moderne medicine, nameće se zaključak da država nije u mogućnosti pružiti besplatno zdravstvo svima.12 Povrh toga, gospodarski razlozi predodređuju status države blagostanja: smanjuje se socijalna sigurnost, uvode se dopunski, privatni oblici osiguranja.13 U pogledu toga, treba naglasiti da je izuzetno bitan čimbenik i starenje stanovništva, koje se ne može zanemariti, jer starije osobe su u pravilu u većoj mjeri korisnici zdravstvenih usluga.14 Naime, prema statističkim podacima Ujedinjenih naroda (dalje: UN) svjetska starija populacija će za približno četrdesetak godina narasti na dvije milijarde žitelja, a niti RH nije izuzetak, jer prema podacima iz 2007. godine udio osoba starijih od 65 godina iznosi 17%, dakle svaki peti građanin ima više od 65 godina, a na području Grada Zagreba, svaki četvrti.15 Prema predviđanjima Državnog zavoda za statistiku broj osoba starijih od 65 godina u RH za pedeset godina, dakle 2061. godine bi trebao porasti na 29,4%16 što je najbolji pokazatelj starenja stanovništva i veliki čimbenik u razmatranu budućeg razvoja zdravstvenog sustava u RH.

Doktrina kao i kreatori politike obično smatraju da je problem egzistiranja bez odgovarajućeg zdravstvenog osiguranja, u smislu njegovih učinaka na pristup zdravstvenim uslugama, neosporno ozbiljan. Ostavljen u velikoj mjeri nerazmotren, važno je istaknuti i da pojedinci koji su zdravstveno osigurani, često kada se javi potreba za posebnom medicinskom skrbi, „potpadaju“ u velike dugove uzrokovane korištenjem „skupih“ medicinskih usluga. Iako podaci ukazuju na ozbiljan financijski teret zbog dugova uzrokovanih medicinskim uslugama,17 znanstvena i stručna istraživanja u tom području nisu uznapredovala. Stoga smatramo da bi bilo korisnije govoriti o odgovornosti države da jamči dostupnost zdravstvenih usluga, što uključuje i pitanje financijske dostupnosti, koje je po našem mišljenju ključno u interpretaciji zajamčenih ustavnih i konvencijskih jamstava. Naime, uz sve veće opterećenje državnog proračuna, svojevrsna „privatizacija“ zdravstva se po svojoj prilici nameće kao nužnost, te ozbiljno dovodi u pitanje zajamčena

12 Detaljnije LAMM, Richard D., Rationing of Health Care: Inevitable and Desirable, University of Pennsylvania Law Review, vol. 140, 1992., no. 1, str. 1511., 1512.

13 Detaljnije UČUR, Marinko, Socijalno pravo, Informator, Zagreb, 2000. str. 3.14 Svakako je zanimljivo pitanje, a vjerojatno će i biti predmet rasprave u bližoj budućnosti, mogu li,

te trebaju li i stariji građani biti korisnici osobnog bankrota? Za dosadašnje rasprave svakako je zanimljiv članak SKOLER, Daniel L., The Elderly and Bankruptcy Relief: Problems, Protections, and Realities, Bankruptcy Devopment Journal, vol. 6, 1989., no. 1, str. 121. et seq.

15 Detaljnije TOMEK-ROKSANDIĆA, Spomenka, BABIĆ, Vera, MAJDANČIĆ, Željko, RADAŠEVIĆ, Hrvoje, LJUBIČIĆ, Mate, MAJIĆ, Tihomir, JUKIĆ, Vlado, Ekonomski imperativ produljenja radnog vijeka u Hrvatskoj, u Ekonomska politika Hrvatske u 2008. godini, Jurčić, Ljubo i dr., (ur.), Zbornik radova, Opatija, 2007., str. 404.- 421.

16 Projekcije stanovništva Republike Hrvatske od 2010. do 2061. godine, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 2011. godine, dostupno na mrežnim stranicama: http://www.dzs.hr/ (15.6.2011.).

17 Detaljnije EMAMI, Sarah, Consumer Over-indebtedness and Health Care Costs: How to Approach the Question from a Global Perspective, World Health Report, Background Paper, vol. 3, 2010., no. 1, str. 1.-15.


143

temeljna prava čovjeka, poput prava na zdravi život.

3. KOMPLEKSNOST CILJEVA (MODERNE) SOCIJALNE DRžAVEZa shvaćanje postavljenih teza u ovome radu, bitnim se nameće definiranje

socijalne države, te države blagostanja. Ustavom je Republika Hrvatska definirana kao socijalna država18, što prema Puljizu znači „da RH preuzima odgovornost za osnovne egzistencijalne uvjete svojih građana“.19 Ostvarenje jamstva navedenih socijalnih prava ovisi o materijalnim mogućnostima društva s jedne, te njegovim vrijednostima, s druge strane.20 Učur socijalnu državu definira kao državu koja je preuzela temeljnu odgovornost za minimalnu socijalnu sigurnost svih svojih građana.21 Ravnić pak, socijalnu državu definira kao onu državu u kojoj su uređeni sustavi socijalne sigurnosti i koja kontrolira socijalne procese, ali shodno današnjem stanju i tendencijama razvoja proizlazi da socijalne države postaju države blagostanja iz gospodarskih razloga jer se smanjuje socijalna sigurnost i uvode se dopunski oblici privatnog osiguranja.22 Država blagostanja je ona država koja je u stanju jamčiti svim stanovnicima minimalni životni standard (u pogledu prihoda, hrane, zdravlja, stanovanja), odnosno minimalna socijalna prava, iznad pukog održavanja života.23 Danas je koncept države blagostanja predmet kontroverzne rasprave u svim razvijenim gospodarstvima, budući da je taj kapacitet ograničen, a samim time stavljen u ozbiljno pitanje, pogotovo u svjetlu tzv. globalizacijskog procesa.

Cilj svake moderne socijalne države (franc. état sociale, état providence, tal. stato sociale, španj. estado social de derecho, estado de bienestar, engl. welfare state, njem. sozialstaat, Wohlfahrstaat, slov. država blaginje) i njene socijalne politike je unaprjeđivanje socijalne dobrobiti građana. Nastojeći privući međunarodni kapital, pogotovo manje razvijene države smanjuju socijalne troškove i pokušavaju uspostaviti gospodarski, socijalno i politički kompetitivnu državu, jer novi model socijalne države (neki nazivaju schumpeterijanskom - SWS) se prilagođava socijalnim okolnostima, posebno preobrazbi strukture i prirode tržišta rada.24 Iz komparativne perspektive vidimo da je uzrok moderne socijalne politike formiran industrijaliziranim zapadnoeuropskim zemljama koja

18 Ustav RH, NN, br. 56/90, 135/97, 8/98,- pročišćeni tekst, 113/00,124/00- pročišćeni tekst, 28/01, 44/01 - pročišćeni tekst, 55/01 ispravak-pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst (dalje: Ustav RH), čl. 1.

19 PULJIZ, Vlado, Socijalna politika: definicija i područje, u Sustavi socijalne politike, Puljiz, Vlado, Bežovan, Gojko, Šućur, Zoran, Zrinšćak, Siniša, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, 2000.

20 PULJIZ, Vlado, Hrvatska od pasivne prema aktivnoj socijalnoj državi, Revija za socijalnu politiku, vol. 8., 2001., br. 1. str. 2.

21 Detaljnije UČUR, Marinko, Socijalno pravo, op. cit.22 RAVNIĆ, Anton, Socijalna država i država blagostanja, op. cit., str. 241.-242. 23 Detaljnije CRASTON, Ross, Legal Fundation of Welfare State, u UČUR, Marinko, Socijalno pravo,

Informator, Zagreb, 2000., str. 3. et seq.24 PULJIZ, Vlado, Hrvatska od pasivne prema aktivnoj socijalnoj državi, op. cit., str. 4.


144

su proizvela mnoge socijalne probleme koje dotadašnji, tradicionalni mehanizmi nisu bili u stanju riješiti.25 Komparirajući socijalne politike zaključujemo da što je slabija socijalna mreža koju država osigurava svojim građanima, vjerojatnije je da će pojedinci biti primorani pozajmljivati financijska sredstva da bi koristili usluge koje bi inače trebala omogućiti država, kao što je i slučaj s zdravstvenim uslugama. U Sjedinjenim Američkim Državama (dalje: SAD) su državne vlasti mnogo restriktivnije kada su u pitanju izdaci za socijalne prestacije, odnosno prevenciju i kompenzaciju, za razliku od Europe, gdje se tim vrstama socijalnih prava pridaje veća važnost, a davanja su izdašnija.26 Primjerice, u SAD-u većina troškova zdravstvene skrbi se podmiruje putem privatnog osiguranja, a u najvećem broju slučajeva osiguranje podmiruje samo dio zdravstvenih troškova (npr. radnici čiji poslodavci uplaćuju doprinose u 37,5% nemaju osiguranu produženu njegu, a u 49,5% nemaju osiguranu osnovnu stomatološku zaštitu).27 Stoga, ograničena socijalna sigurnost u SAD-u može doprinijeti financijskoj oslabljenosti pojedinaca i većoj dostupnosti i pristupačnosti sistemu osobnog bankrota.28

Svaka zakonodavna odluka da se omogući ograničena financijska pomoć rezultira u smanjenoj socijalnoj sigurnosti građana. Ova ograničena socijalna mreža može voditi potencijalnoj financijskoj oslabljenosti pojedinaca kao rezultat primjerice visokih medicinskih računa. Prezaduženost fizičkih osoba je relativno rijedak fenomen do kasnih 70-ih godina prošlog stoljeća, pa čak i u SAD-u. Ipak s liberalizacijom i deregulacijom kreditnog tržišta koja je slijedila odlukom Vrhovnog suda iz 1978. godine, Marquette Nat’l Bank of Minneapolis v. First of Omaha Serv. Corp, banke su počele izdavati kredite i fizičkim osobama (potrošačima). Slična situacija se 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća dogodila i u Europi. Zakonodavni odgovor, kroz uvođenje osobnog bankrota, je uslijedio u Danskoj 1984. godine; Francuskoj 1989. godine; u Finskoj i Norveškoj 1993. godine; Švedskoj, Austriji i Njemačkoj 1994. godine; Nizozemskoj i Belgiji 1998. godine i u Luksemburgu 2000. godine,29 a završio s Grčkom 2010. godine.30 Identičan trend se nastavio u Aziji i u nekim zemljama Latinske Amerike.31 Ipak

25 Podrobnije PULJIZ, Vlado i dr., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2008., str. XI.

26 Tako BUTT, Mark Eric; KüBERT, Julia i SCHULTZ, Anne Christiane, Fundamental Social Rights in Europe, European Parliament, Directorate General for Research, Working paper, BAUER, Lothar (ed.), 1999., str. 13. 29. gdje se daje komparativni presjek trinaest zemalja.

27 Detaljnije ZRINŠĆAK, Zdravstvena politika, u Sustavi socijalne politike, Puljiz, Vlado, Bežovan, Gojko, Šućur, Zoran, Zrinšćak, Siniša, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, 2000.

28 Detaljnije SULLIVAN, Teresa A., et al, The Fragile Middle Class: Americans in Debt, Yale University Press, 2000., str. 259.; CLARKE, John; PIVEN, Frances F., United States: An American Welfare State?, in International Social Policy Welfare Regimes in the Developed World, Pete Alcock i Gary Craig (eds.), 2001., str. 26., 32.-44. gdje se opisuje smanjenje u socijalnim davanjima počevši od 80.-ih.

29 Tako i podrobnije KILBORN, Jason J., Comparative Consumer Bankruptcy, Carolina Academic Press, 2007., str. 6.-9.

30 Detaljnije PERAKIS, Evanghelos, The New Greek Bankruptcy Code: How close to the InsO? Festschrift für Klaus J. Hopt zum 70. Geburtstag am 24. August 2010 Unternehmen, Berlin, New York (De Gruyter), 2010., str. 3251.-3271.

31 Detaljnije RAMSAY, Iain, Comparative Consumer Bankruptcy, Illinois Law Review, vol. 1, 2007.,


145

kroz nove modele pribavljanja financijskih sredstava pojedinci su imali način da financirati medicinske troškove. Dodatno, socijalne mreže su bile unazađene u isto vrijeme kada su modeli osobnog bankrota usvojeni u mnogim europskim zemljama.32

4. MODEL OSOBNOG BANKROTA U SADAmerička judikatura, također, smatra da je pravo na zdravlje i medicinsku skrb

temeljno ustavno i ljudsko pravo te da socijalna država ima obvezu osigurati uvjete za zdrav život. Štoviše, poboljšanje zdravlja građana je jedan od primarnih ciljeva države i to kroz dostupnost, pristupačnost, kvalitetu i prihvatljivost zdravstvenih usluga.33 U svakom slučaju ako im takva opcija nije osigurana, građani na raspolaganju imaju institut osobnog bankrota. Predmetni postupak je samo krajnje rješenje kada više nema drugih načina da se pojedinac oslobodi dugova koji su nastali zbog nepredvidivih životnih situacija, kao što su bolest, odnosno troškovi liječenje. Osobni bankrot u SAD-u povijesno je bio najliberalniji model u svijetu.34 Temeljni cilj je omogućiti fizičkim osobama, dužnicima, pravo na novi financijski početak (eng. fresh start) oslobađajući ih od dugova te održati platni moral na način da se razmjerno isplate vjerovnici u okviru dužnikovih mogućnosti.35 Ipak, ovakav cilj jasno naznačuje da je postupak snažno fokusiran na zaštitu dužnika. Pojedinac, nakon obveznog neformalnog postupka savjetovanja, se mora prijaviti za postupak u skladu s Glavom 7.36, Glavom 13.37 te Glavom 11. Stečajnog zakonika,38 iako je zadnja prvenstveno namijenjena za postupak reorganizacije pravnih osoba.39

no. 1, str. 241.-274.32 Detaljnije KILBORN, Jason J. Cause and Effect: Consumer Insolvency and the Eroding Social

Safety Net, Columbia Journal of European Law, vol. 14, 2008., no. 1, str. 563.33 Arg. presude Vishaka v. State of Rajasthan, AIR 1997 SC 3011; People’s Union for Democratic

Rights v. Union of India, AIR 1982 SC 1473. te M.K. Sharma v. Bharat Electronics Ltd, AIR 1987 SC 1792.; Consumer Education and Research Centre v. Union of India, (1995) 3 SCC 42,; Vincent v. Union of India, (1987) 2 SCC 165.

34 Tako EFRAT, Rafael, Global Trends in Personal Bankruptcy, American Bankruptcy Law Journal, vol. 76, 2002., no. 1, str. 87.

35 Termin novi financijski početak (fresh start) se prvi put spominje u presudi Vrhovnog suda SAD-a Local Loan v. Hunt, 292 U.S. 234, 244 (1934). Detaljnije o američkom modelu osobnog bankrota HALLINAN, Charles G., The “Fresh Start” Policy in Consumer Bankruptcy: A Historical Inventory and an Interpretative Theory, University of Richmond Law Review, vol. 21, 1986, no. 1, str. 49.; HOWARD, Marga ret, A Theory of Discharge in Consumer Bankruptcy, Ohio State Law Journal, vol. 48, 1987, no. 1, str. 1047.; JACKSON, Thomas H., The Fresh-Start Policy in Bankruptcy Law, Harvard Law Review, vol. 98, 1985., no. 1, str. 1393., 1402.; TABB, Charles Jordan, The Scope of the Fresh Start in Bankruptcy: Collateral Conversions and the Discharge-ability Debate, George Washington Law Review, vol. 59, 1990., no. 1, str. 56., 89-103.

36 11 U.S.C. par. 700.-785.37 11 U.S.C. par. 301, 1301.-1330.38 11 U.S.C. par. 1101.-1174.39 Statistički gledano, samo je neznatan broj fizičkih osoba koje podnose prijedlog za osobnim

bankrotom u skladu s Glavom 11. Stečajnog zakonika, budući da je ista, prvenstveno, namijenjena za


146

4.1. Glava 7. Stečajnog zakonika u SADStatistički najzastupljenija je procedura iz Glave 7. koja predviđa da dužnik

prepusti svu svoju zapljenivu imovinu stečajnom povjereniku, koji će istu prodati i razmjerno namiriti vjerovnika. Ipak, budući da dužnik najčešće nema nikakve zapljenive imovine, vjerovnicima se ne ustupa nikakva imovina. Slijedom navedenog dužnik bude oslobođen od preostalih dugova relativno brzo, 60 do 90 dana nakon prve skupštine vjerovnika.40 U skladu s Glavom 13. dužnik je u mogućnosti zadržati zapljenivu imovinu, pod preduvjetom da razmjerno namiri svoje vjerovnike putem sudski odobrenog plana otplate duga. Nakon uspješno izvršenog plana otplate duga, dužnik je oslobođen od preostalih dugova.41 Godine 2005. na snagu je stupio Zakon o sprječavanju zlouporaba u stečaju i zaštiti potrošača (Bankruptcy Abuse Prevention and Consumer Protection Act - dalje u tekstu BAPCA)42 koji je velikoj mjeri izmijenio postulate prijašnjeg Stečajnog zakonika iz 1978.43 Reforma iz 2005. godine pomiče filozofiju američkog stečaja iz liberalne pozicije u vrijeme kada mnoge industrijalizirane zemlje usvajaju liberalniji pristup osobnom bankrotu.44 Ovakav preokret za mnoge države je i očekivan u okviru ovakvog funkcionalnog pristupa filozofiji osobnog bankrota. S druge strane u SAD-u ovo je neočekivano, budući da se priželjkivao liberalniji pristup osobnom bankrotu u naciji gdje postoji velika potreba za osobnim bankrotom i limitirana socijalna, prvenstveno zdravstvena, zaštita. Ipak, slijedom nepovoljne ekonomske situacije u zemlji stvorena su stečajno proceduralna ograničenja s ciljem da se limitira i preusmjeri dužnike, putem ekonometrijskog testa podobnosti (tzv. means test), iz Glave 7. u Glavu 13. Stečajnog zakonika.45

pravne osobe i postupak reorganizacije. Detaljnije ALPER, Elijah M., Opportunistic Informal Bankruptcy: How BAPCPA May Fail to Make Wealthy Debtors Pay Up, Columbia Law Review, vol. 107, 2007. no. 1, str. 1908., 1913., fn. 35. Inače, fizičke osobe su dobile pravo na podnošenje prijedloga za osobnim bankrotom u skladu s Glavom 11., nakon, i sada sporne, odluke Vrhovnog suda Toibb v. Radloff, 501 U.S. 157 (1991.).

40 Tako Federal Rules of Bankruptcy Procedure, Rule 4004(c)41 LEFGREN, Lars; McINTYRE, Frank, Explaining the Puzzle of Cross-State Differences in

Bankruptcy Rates, The Journal of Law and Economics, vol. 52, 2009., no. 1, str. 367., 370.-371.42 Bankruptcy Abuse Prevention and Consumer Protection Act of 2005, Pub. L. No. 109-8, 119 Stat.

23 (2005.)- dalje u tekstu BAPCA43 Detaljnije Understanding the Radical Bankruptcy Code Changes, Commercial Law League of

America and its Bankruptcy Section and Fund for Public Education, 18. ožujak 2005., str. 1.-162.44 Tako npr. U Francuskoj gdje je institut osobnog bankrota reguliran putem Zakona o potrošačima

(Code de la consommation, par. L.330–1–L.333–8, R.331–1–R.333–5), novelom predmetnog zakona iz 2010. godine (Zakon br. 2010-737 od 1. srpnja 2010., Službeni list br. 0151 od 2. srpnja 2010.) je uveden najliberalniji sistem osobnog bankrota u svijetu. Isto tako Engleska je reformom 2007. godine uvela NINA (no income, no asset) proceduru putem par. 108. Tribunals, Courts and Enforcement Act-a 2007 (dalje u tekstu Zakon o sudovima i izvršenju iz 2007. godine) s kojim su u Insolvency Act 1986 (dalje u tekstu Insolvencijski zakon 1986.) unijeti par. 251A do 251X. I Nizozemska je reformom 2004. godine liberalizirala svoj model osobnog bankrota. Tako par. 352. st. 3. Faillissementswet (nizozemski Stečajni zakon).

45 Detaljnije BRAUCHER, Jean, Getting Realistic: In Defense of Formulaic Means Testing, American Bankruptcy Law Journal, vol. 83, 2009., no. 1, str. 395.


147

4.2. Glava 13. Stečajnog zakonika SADTime je test podobnosti (means test) postao raison d’etre američkog modela

osobnog bankrota. Prije reforme 2005. godine, kada su imali mogućnost samostalnog izbora, pojedinci su pokretali proceduru osobnog bankrota u skladu s Glavom 7., iako su bili u mogućnosti otplatiti svoje vjerovnike kroz plan otplate duga, odnosno kroz Glavu 13. Stečajnog zakonika. To su činili prvenstveno zbog činjenice jednostavnog otpusta preostalih dugova, velikih zakonodavnih propusta koje su dužnici nerijetko koristili da nenamire vjerovnike, ali i brzine i učinkovitosti samog postupka osobnog bankrota u skladu s Glavom 7 . Stečajnog zakonika.46 Pozitivno pravna situacija kroz test podobnosti (means test) zahtijeva preispitivanje dužnikovih mjesečnih primanja u odnosu na prosječna primanja, koja određuje porezna uprava u svakoj saveznoj državi zasebno. U slučaju da su dužnikova primanja veća od prosječnih, mora se provesti detaljna analiza dužnikove prihodovne i rashodovne strane s ciljem da se utvrdi ima li dovoljno sredstava da ispati svoje vjerovnike. U slučaju da ima dovoljno sredstava, dužnik se prebacuje u Glavu 13. Stečajnog zakonika te je dužan isplatiti vjerovnike putem petogodišnjeg plana otplate duga.47

4.3. Nedorečenosti modela osobnog bankrota u SADIpak, iako je ratio reforme stečajnog prava u SAD-u 2005. godine, odnosno

osobnog bankrota bio, u osnovi, pomiriti interese dužnika i vjerovnika,48 reforma nije postigla željene rezultate u pozitivnom normativnom okružju. Najčešća se navode tri juristička i jedan kvazi juristički razlog. Prethodni obvezni postupak savjetovanja je samo poskupio i nepotrebno odužio cijeli postupak da bi se na kraju sveo na telefonski ili internet razgovor s ovlaštenim savjetovalištima. Uvođenje testa podobnosti (means testa), koji je imao za cilj spriječiti zloporabu, na kraju je proizveo kontra efekt jer je prolaznost u Glavu 7. Stečajnog zakonika statistički najveća do sada, ali sada samo s uvećanim troškovima. Uvažavajući važnost i svrhu pravilne pravne sintagme, treći problem se tiče loše sročenih i nerijetko neustavnih odredbi koje su „zatrpale“ američki Vrhovni sud.49 Zadnji razlog na koji smo se referirali kao na kvazi juristički razlog ukazuje na kauzalitet, odnosno činjenicu da

46 Detaljnije GIRTH, Marjorie L. Rethinking Fairness in Bankruptcy Proceedings, American Bankruptcy Law Journal, vol. 73, 1999., no. 1, str. 449.

47 Detaljnije ZUCKER, Evan J., Note, The Applicable Commitment Period: A Debtor’s Commitment to a Fixed Plan, American Bankruptcy Institute Law Review, vol. 15, 2007., no. 1, str. 687., 711. gdje naznačuje da je kamen temeljac BAPCE test podobnosti (means test).

48 CULHANE, Marianne B., WHITE, Michaela M., Catching Can-pay Debtors: Is the Means test the Only Way? American Bankruptcy Institute Law Review, vol. 13, 2005., no. 1, str. 665. et seq.

49 Detaljnije CHEMERINSKY, Erwin, Constitutional Issues Posed in the Bankruptcy Abuse Prevention and Consumer Protection Act of 2005, American Bankruptcy Law Journal, vol. 79, 2005, no. 1, str. 571.; HIMMELSTEIN, David U.; THORNE, Deborah; WARREN, Elizabeth; WOOLHANDLER, Steffie, Medical Bankruptcy in the United States, 2007, results of a National study, Americam Journal of Medicine, vol. 122, 2009, no. 8, str. 699. et seq.; JACOBY, Melissa B., HOLMAN, Mirya, Yale Journal of Health Policy, Law and Ethics, vol. X, 2010, no. 2, str. 240. et seq. DRANOVE, David, MILLENSON, Michael, Medical Bankruptcy: Myth versus Fact, Health Affairs, vol. 25, 2006, no. 2, str. 74.- 83.


148

se loše zdravlje i veliki dug često koincidiraju slijedom čega i medicinski troškovi postaju glavni pokretač prezaduženosti, a time i ulaska u proceduru osobnog bankrota.50 Naime, neočekivano visoki medicinski troškovi mogu nametnuti značajan teret na one koji su već fizički i ekonomski oslabljeni, mogu pridonijeti kolapsu kreditne sposobnosti i gurnuti pojedince u postupak osobnog bankrota. Uzimajući u obzir prethodno rečeno, medicinski dugovi ne vode direktno stečaju, te bi bilo korektnije naznačiti da je osobni bankrot najčešće ekstremna posljedica niza nepredviđenih i nepokrivenih troškova medicinskih usluga.51 Naime, zanimljivo je da je klasična procedura osobnog bankrota uzrokovanog medicinskim dugovima učestala u SAD, dok je manje zastupljena u zemljama koje su više orijentirani vjerovnicima te imaju jače socijalne mreže.52 Nedavna studija je ukazala da smanjenja u socijalnim davanjima prethode liberalizaciji filozofije novog financijskog početka (fresh start filozofija), odnosno osobnog bankrota. Pa tako, postepena smanjenja socijalnih davanja u Nizozemskoj ranih 70-ih godina prošlog stoljeća su rezultirala uvođenjem modela osobnog bankrota u 1997. godini.53 Slično tomu, smanjenim socijalnih davanja 80-ih godina prošlog stoljeća u Engleskoj, popraćeno je prihvaćanjem 1986. odredbi o osobnom bankrotu koje su otpuštale dugove pojedincima protekom razdoblja od tri godine.54 Na kraju, Kanada je uvela automatski otpust dugova 1992. godine55 u isto vrijeme kada

50 Detaljnije LANDRY, Robert J.; YARBROUGH, Amy K., Global Lessons from Consumer Bankruptcy and Healthcare Reforms in the United States: A Struggling Social Safety Net, Michigan State Journal of International Law, vol. 16, 2007, no. 1, str. 343. Id., Navigating the Social Safety Net: A State-Level Analysis of the Relationship between Medicaid and Consumer Bankruptcy The Policy Studies Journal, vol. 35, 2007, no. 4, str. 671. Primjera radi, u kontekstu debate reformi zdravstva, reforma osobnog bankrota je postala potpitanje. 2009. Barack Obama naznačuje da se mora riješiti gorući problem troškova zdravstvenog sustava. To je problem koji uzrokuje osobni bankrot svakih 30 sekundi. Dostupno na mrežnim stranicama: http://www.presidency.ucsb.edu/ws/index.php?pid=85753 (11.11.2010.) On je išao i korak dalje govoreći da zdravstveni troškovi ne uzrokuju samo stečaj nego i niz drugih negativnih posljedica. Detaljnije White House Forum on Health Reform, Washington, DC, Report izdan 30. ožujka 2009., str. 1. Isto KENNEDY, EDWARD M., Health Care as a Basic Human Right: Moving from Lip Service to Reality, Harvard Human Rights Journal, vol. 22, 2009, no. 1, str. 165. 166 te JACOBY, Melissa B., Bankruptcy Reform and the Cost of Sickness: Exploring the Intersections, University of Missouri Law Review, vol. 71, 2006, no. 1, str. 903. et seq. i Id., Collecting Debts from the Ill and Injured: The Rhetorical Significance, but Practical Irrelevance, of Culpability and Ability to Pay, American University Law Review, vol. 51, 2001, no. 1, str. 229. et seq.

51 ROBERTS, Marc J.; BOGUE, Ted, The American Health Care System: Where Have All the Dollars Gone? Harvard Journal on Legislation, vol. 13, 1976, no. 1, str. 673.

52 ZIEGEL, Jacob S., A Canadian Perspective, Texas Law Review, vol. 79, 2001, no. 5, str. 241.-256.; RAMSAY, Ian D., Comparative Consumer Bankruptcy, Illinois Law Review, vol. 1, 2007, no. 1, str. 241.-273.

53 Tako EFRAT, Rafael, Global Trends in Personal Bankruptcy, American Bankruptcy Law Journal, vol. 76, 2002, no. 1, fusnota 49.

54 FLETCHER, Ian F., The Law of Insolvency, 1990, 1st ed., str. 37.; ADLER, Michael, The Overseas Dimensions: What Can Canada and the United States Learn from Other Countries?, Osgoode Hall Law Journal, vol. 37, 1999, no. 1, str. 415., 416.; ALCOCK, Pete; CRAIG, Gary, The United Kingdom: Rolling Back the Welfare State?, in International Social Policy Welfare Regimes in the Developed World, (Pete Alcock i Gary Craig, (eds.), 2001, str. 124., 133. gdje se opisuje inicijativa premijerke Thatcher da smanji socijalna davanja u velikoj britaniji početkom 80-ih.

55 Detaljnije ZIEGEL, Jacob S., Canada’s Phased-In Bankruptcy Law Reform, American Bankrupty Law Journal, vol. 70, 1996, no. 1, str. 383., 401. gdje se naznačuje uvođenje osobnog bankrota u kanadsko


149

su se smanjivala socijalna davanja, a što je kulminiralo drastičnim smanjenjem socijalnih davanja 1990. godine.56 Liberalni pristup osobnom bankrotu u Novom Zelandu izgleda da je povezan sa smanjenim socijalnim davanjima početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, a koja su rezultirala povećanom financijskom oslabljenošću pojedinaca i što je na kraju dovelo do povećanja broja prijedloga za procedurom osobnog bankrota. Australija isto ukazuje na vezu socijalne države i otpusta dugova u stečaju. Budući da su socijalna davanja mala57 Australija ima darežljivu politiku osobnog bankrota.58 S druge strane kod nekih socijalno orijentiranih zemalja, poput skandinavskih zemalja, postoji manja potreba za otpustom dugova kroz institut osobnog bankrota. Korisnici socijalnih prestacija u skandinavskim zemljama uživaju u velikim socijalnim beneficijima kao što su određene pogodnosti u svezi radnih odnosa, besplatnog zdravstvenog sustava, besplatnog školstva i dr.59 Stoga, pojedinci imaju manje potrebe da pozajmljuju financijska sredstva s ciljem da financiraju npr. zdravstvene usluge. Pa čak i ako postanu financijski oslabljeni, okreću se drugim socijalnim programima koje pruža država, čineći osobni bankrot nepotrebnim.60 Stoga mnoge od ovih država nisu inkorporirale darežljive otpuste dugova kao što su automatski otpust dugova, koji je do nedavno bio karakterističan isključivo za SAD. U pogledu filozofije osobnog bankrota, države sa snažnijim socijalnim programima, kao skandinavske zemlje, će imati konzervativnije procedure osobnog bankrota i vice versa.

U konačnici, glede zdravstvene zaštitite egzistira delikatna ravnoteža troškova, kvalitete i pristupa te u tom pogledu niti jedna zemlja nema uspješnu formulu uspjeha. Slijepim prihvaćanjem liberalnih modela osobnog bankrota, ne uzimanjem u obzir smislene reforme drugih socijalnih mreža, prvenstveno zdravstvenih, kratkoročnog je učinka. Kako je prije navedeno, zdravstveni sustav u SAD-u pati od niza problema, pa i povećanih troškova kao i sve većeg broja neosiguranih građana. Stoga, usporedimo li SAD naspram drugih industrijaliziranih zemalja (u konkretnom slučaju kao primjeri su uzeti modeli Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Kanade), ona ima per capita skuplje zdravstvene izdatke.61 To je imalo za posljedicu da je klasični model osobnog bankrota, koji je najčešće

zakonodavstvo 1992. godine. 56 Detaljnije LIGHTMAN, Ernie S.; RICHES, Graham, Canada: One Step Forward, Two Steps Back?,

in International Social Policy Welfare Regimes in the Developed World, Pete Alcock i Gary Craig (eds.), 2001, str. 45., 56.-58. gdje naznačuje smanjenje u socijalnim davanjima počevši od 70-ih do sredine 90-ih godina prošlog stoljeća.

57 BRYSON, Lois, Australia: The Transformation of the Wage-Earners’ Welfare State, in International Social Policy Welfare Regimes in the Developed World, Pete Alcock i Gary Craig (eds.), 2001, str. 64.

58 Tako CARR, Joan, Business Failure and Social Inequality, Australian Journal of Social Issues, vol. 29, 1994, no. 1, str. 195., 212.

59 Detaljnije PINCH, Steven, Worlds of Welfare: Understanding the Changing Geographies of Social Welfare Provision, 1997. no.1, str. 15. et seq. gdje opisuje socijalne modele skandinavskih zemalja.

60 Detaljnije SULLIVAN, Teresa A., et al, op. cit., str. 257.-59.61 LANDRY, Robert J.; YARBROUGH, Amy K., Global Lessons from Consumer Bankruptcy and

Healthcare Reforms in the United States: A Struggling Social Safety Net, Michigan State Journal of International Law, vol. 16, 2007, no. 1, str. 377.


150

uzrokovan medicinskim dugovima, vrlo čest u SAD-u.62 S jedne strane postignut je znatan legislativni napor u području zdravstvene zaštite i osobnog bankrota koji se ogleda u donošenju BAPCE te Zakona o zdravstvenom osiguranju (Health Insurance Portability and Accountability Act of 1996 dalje u tekstu HIPAA).63 S druge strane, takvi zakoni nisu uspjeli prepoznati svoju međusobnu ovisnost kao mjeru socijalne politike. To je za posljedicu imalo nemogućnost da reforma osobnog bankrota 2005. godine doprinese poboljšanju položaja pojedinaca koji trebaju otpust, posebno u slučajevima kada zakažu druge socijalne mreže, pa i zdravstveni sustav.64

5. ZAKON O OSOBNOM BANKROTU UZROKOVANOM „MEDICINSKIM“ DUGOVIMA (MEDICAL BANKRUPTCy FAIRENESS

ACT) KAO DIO ODGOVORA NA RASTUćE PROBLEME Iz navedenog se zaključuje kako se u SAD-u, zdravstvena zaštita smatra

privilegijom, koja se obično izražava kao beneficija zaposlenih, dok se u Europi smatra da je to pravo svih građana, ali i dužnost države da ga pruži.65 Kako iz povijesne,66 tako i iz pozitivno pravne perspektive67, SAD i druge velike zapadne demokracije su se bitno razlikovale u svojoj koncepciji što je odgovarajuća zdravstvena politika i perspektivi o tome koja je odgovarajuća uloga države u razvoju sustava pružanja zdravstvene skrbi, kao i logici i pretpostavkama, koje pružaju temelj za takva razmišljanja. Pravo na zdravstvenu zaštitu je svakako u središtu tih razlika.

U SAD-u je napravljen prijedlog „Zakona o osobnom bankrotu uzrokovanog medicinskim dugovima “ (Medical Bankruptcy Fairness Act (MBFA)68 koji je trebao

62 Ibid., str. 369.63 Health Insurance Portability and Accountability Act of 1996, Pub. L. No. 104-191, 110 Stat. 1936

(1996) (codified in scattered sections of 26, 29, & 42 U.S.C.).64 Detaljnije Press Release, American Bankruptcy Institute, Consumer Bankruptcy Filings Surge

Past One Million During First Nine Months of 2009 (Oct. 2, 2009), dostupno na mrežnim stranicama: http://www.abiworld.org/AM/Template.cfm?Section=Home&TEMPLATE=/CM/ContentDiplay.cfm&CONTENTID=58852 (12.2.2011.) gdje se naznačuje da se do početka rujna 2009. godine, broj procedura osobnog bankrota, na godinu, popeo na 1,046,449, što je prvi put od 2005. godine. Isto vidi NELSON, Jon P., Consumer Bankruptcy and Chapter Choice: State Panel Evidence, Contemporary Economic Policy, vol. 17, 1999, no. 1, str. 552. gdje preispituje povećanje broja prijedloga za procedurom osobnog bankrota između 1985. i 1996. godine te se ispituje utjecaj modela zakona o osobnom bankrotu na donošenje odluke o pokretanju osobnog bankrota.

65 STUBBS, Paul i ZRINŠČAK, Siniša, Proširena socijalna Europa? Socijalna politika, socijalna uključenost i socijalni dijalog u Hrvatskoj i Europskoj uniji, u Katarina Ott, ur., Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji: ususret izazovima pregovora, Zagreb: Institut za javne financije i Zaklada Friedrich Ebert, 2005, str. 163.

66 Detaljnije ROBERTS, Marc J.; BOGUE, Ted, The American Healt Care System: Where have all the Dollars gone?, Harvard Journal on Legislation, vol. 13, 1975-1976, no. 1, str. 635. et seq.

67 RUIJTER, Anniek de, The Business of Health Care in the United States: What is wrong with the Standard of Economic Efficiency? Loyola Journal of Public Interest Law, vol. 10, 2008-2009, no. 1, str. 87.

68 Medical Bankruptcy Fairness Act of 2009, S. 1624, 111th Congress, dostupno na mrežnim


151

imati za cilj stvaranje posebne kategorije dužnika s medicinskim dugovima69 koji bi se mogli osloboditi od preostalih dugova.70 Navedeni zakonski prijedlog nije prošao zakonodavnu proceduru u američkom Kongresu, no svejedno je ponudio izuzetno zanimljiva rješenja, koja će svakako biti i predmet budućih znanstvenih istraživanja.71

Da bi pojedinac potpao u takvu kategoriju dužnika mora udovoljiti jednom od tri kriterija.72 U slučaju da se dužnik kvalificira za navedenu kategoriju ima pravo na zaštitu koja nije specifična za ostale dužnike koji se prijavljuju za Glavu 7. Stečajnog zakonika. Pa tako ima, ili on ili osoba koju uzdržava, pravo na kvantitativno drugačiji opseg izuzete imovine. Nadalje, bio bi izuzet iz obveznog procesa konzultativnog savjetovanja koje bi morao proći prije pokretanja stečajnog postupka nad svojom imovinom. I treće ne bi morao prolaziti ekonometrijski test podobnosti (means test) koji je ključna točka nove stečajne filozofije za dužnike.73

stranicama: http://www.govtrack.us/congress/billtext.xpd?bill=s111-1624, (10.5.2011.)69 MBFA, par. (2)(a)(1)(39B). Medicinski dug (medical debt) definira kao svaki dug nastao izravno

ili neizravno kao rezultat dijagnoze, liječenja, ublažavanja simptoma, tretmana ili prevencije ozljeda, deformacije ili bolesti, ili za svrhe obuhvaćanja bilo koje strukture ili funkcije tijela. Ipak takva definicija je predmet mnogih rasprava. Detaljnije POTTOW, John E., American Bankruptcy Institute, ABI Member Testify on Medical Debt and “Bailouts vs. Bankruptcy,” American Bankruptcy Institute Journal, vol. 10, str. 69.

70 MBFA, par. 2(a)(1). Definira „medically distressed debtor“ 71 U tom pogledu i KATZT, Meir, Towards a New Moral Paradigm in Health Care Delivery: Accounting

for Individuals, American Journal of Law & Medicine, vol. 36, 2010, no. 1, str. 78.-135.72 MBFA, par. (2)(a)(1) (39C) Zdravstveno pogođeni dužnik (eng. medically distressed debtor) je

osoba koja u neprekidnom razdoblju od 12 mjeseci, unutar roka od 3 godine prije podnošenja prijedloga, mora zadovoljiti jedan od sljedeća tri kriterija:

1) Dužnik je dužan ili je platio medicinske troškove za sebe ili osobu koju uzdržava ili osobu koju ne uzdržava, ali je član uže obitelji (roditelj, djed/baka, brat/sestra, dijete, unuče ili bračni drug dužnika) kojoj nije plaćeno od strane neke treće osobe i koji čine višak u odnosu na 25% dužnikova kućnog budžeta u 12 mjesečnom razdoblju ili iznosu od 10.000 USD,

2) dužnik je bio član domaćinstva, u kojem su jedan ili više članova (uključujući i dužnika) izgubili sva ili gotovo sva primanja za 4 ili više tjedana u razdoblju od 12 mjeseci uslijed medicinskih poteškoća člana domaćinstva ili osobe koju dužnik uzdržava,

3) dužnik je doživio degradiranje u radnopravnom statusu koje je dovelo do niže plaće ili radnim satima ili nezaposlenosti, a mora se brinuti u periodu dužem od 30 dana o bolesnoj, ozlijeđenoj ili nepokretnoj osobi koju uzdržava ili o bolesnoj, ozlijeđenoj ili nepokretnoj osobi koju ne uzdržava, ali je član uže obitelji (roditelj, djed/baka, brat/sestra, dijete, unuče ili bračni drug dužnika).

73 Podrobnije HIMMELSTEIN, David U., et al., Marketwatch: Illness and Injury as Contributors to Bankruptcy, Health aff., 2., veljače 2005, str. W5.-63., dostupno na mrežnim stranicama: http://www.content.healthaffairs.org/webexclusives (12.2.2010.). gdje autori naznačuju da okvirno 46.2 % do 54.5 % procedura osobnog bankrota je prouzrokovano nepodmirenim „medicinskim“ dugovima. DRANOVE, David; MILLENSON, Michael L., Medical Bankruptcy: Myth Versus Fact, Health Affairs- web exclusives, 28. siječanj 2006., dostupno na mrežnim stranicama: http://content.healthaffairs.org/cgi/content/full/25/2/w74. (12.2.2010.) DRANOVE, David; MILLENSON, Michael L., Medical Bankruptcy: Dranove And Millenson Respond, Health Affairs, web exclusives, 28. siječnja 2006., dostupno na mrežnim stranicama: http://content.healthaffairs.org/cgi/content/full/25/2/w93. (12.2.2010.).


152

5.1. Potencijalni problemi s zadanim institutomNije za očekivati da bi ovakvo rješenje moglo biti savršeno, pogotovo

ako uzmemo u obzir da se problematikom osobnog bankrota moderni svijet, prvenstveno anglosaksonski, bavi stoljećima.74 Ipak, nesporna veza između snošenja zdravstvenih troškova i proglašenja osobnog bankrota se koristi kao opravdanje za donošenje nekolicine zakona u Kongresu.75 Glavno pitanje koje se može postaviti u pogledu predmetne problematike je da li temeljno opravdanje, uzročno-posljedični odnos između snošenja zdravstvenih troškova i većine procedura osobnog bankrota jaka koliko politička retorika to nagoviješta?76

Reformski projekt zakona o osobnom bankrotu uzrokovanog medicinskim dugovima pretpostavlja dvije činjenice: (1.) jasnu vezu između troškova zdravstvene zaštite i povećanog broja prijedloga za proceduru osobnog bankrota i (2.) tvrdnja da sadašnji model osobnog bankrota ne pruža odgovarajuću olakšanje za dužnike s „medicinskim“ dugovima.

U pogledu prve pretpostavke, jasno je da nerijetko visoki zdravstveni troškovi doprinose i uzrokuju povećan broj prijedloga za procedurom osobnog bankrota. Na to su ukazale mnoga empirijska istraživanja u SAD, ali i na europskom kontinentu.77 Ipak, je li je takva veza dovoljno jaka za uvođenje MBFA-a ostaje ozbiljno pitanje. Svakako takva reforma ima za cilj pomaganje dužnicima, pacijentima, koji imaju visoke medicinske dugove, a nemaju mogućnost iste podmiriti, da pokrenu postupak osobnog bankrota. Pretpostavljajući da su medicinski dugovi glavni uzrok osobnog bankrota u SAD, takva potencijalna reforma ne adresira uzroke neplaćenih medicinskih dugova. S druge strane, ako krenemo od pretpostavke da

74 U tom pogledu je svakako zanimljiva monografija GRATZER, Karl i STIEFEL, Dieter (eds.), History of Insolvency and Bankruptcy, Södertörns högskola, 2008, te u okviru iste članak MARTINO, Paolo Di, The Historical Evolution of Bankruptcy Law in England, the US and Italy up to 1939: Determinants of Institutional Change and Structural Differences, str. 263.-281.

75 Tako je u ožujku 2010. godine, Kongres donio Patiente Protection and Affordable Care Act (P.L. 111-148)- dalje u tekstu PPACA. Iako će većina odredbi stupiti na snagu 1. siječnja 2014. godine, jedan od ciljeva istoimenog zakona je omogućavanje svim građanima pristup zdravstvenim uslugama, drugima riječima njime se osigurava univerzalna zdravstvena zaštita. Uzimajući u obzir utjecaj koji „medicinski“ dugovi imaju na povećanje broja prijedloga za procedurom osobnog bankrota, kao i na očekivano smanjenje neosiguranih pacijenata donošenjem PPACA-e, smanjuje se potreba za donošenjem posebnog zakona koji je regulirao problem „medicinskih“ dugova, odnosno MBFA-om. Stoga, iako će i dalje egzistirati osobni bankrot koji je uzrokovan medicinskim dugovima, problem neće biti takve težine da zahtijeva samostalnu zakonodavnu intervenciju. Detaljnije DEATON, David; WARREN, Stephen; PARLEN, Andrew i WANG, Angie, Distressed Healthcare: Significant Considerations for Buyers, Sellers, and Lenders Arising from the Intersection of Healthcare and Bankruptcy Laws, Journal of Health & Life Sciences Law, vol. 3, 2010, no. 2, str. 1. i 4.

76 U prilog tome govore niz studija HIMMELSTEIN, David U.; THORNE, Deborah; WARREN, Elizabeth; Woolhandler, Steffie, Medical Bankruptcy in the United States, 2007: Results of a National Study The American Journal of Medicine, vol. 122, 2009, no. 8, str. 741. et seq.; WARREN, Elizabeth, Medical Bankruptcy: Middle Class Families at Risk Testimony Before House Judiciary Committee July 17, 2007 (Harvard Law School, Cambridge, Massachusetts); WARE, Stephen J., “Medical-Related Financial Distress” and Health Care Finance: A Reply to Professor Melissa Jacoby, Kansas Law Review, vol. 55, 2007, no. 1, str. 1259. et seq. te JACOBY, Melissa B.; HOLMAN, Mirya, Managing Medical Bills on the Brink of Bankruptcy, Yale Journal of Health policy, Law, and Ethics, 2010, no. 1, str. 239. et seq.

77 Detaljnije EMAMI, Sarah, op. cit., str. 1.-15.


153

medicinski dugovi i nisu glavni uzrok povećanog broja prijedloga za pokretanjem procedure osobnog bankrota, već zajedno s drugim uzrocima ravnopravno pridonose velikom broju procedura osobnog bankrota, svakako vidimo da i ova reforma osobnog bankrota, kao niti ona iz 2005. godine, ne pridonosi smanjenju broja procedura osobnog bankrota.

Međutim druga premisa, da klasični osobni bankrot ne pruža odgovarajuće olakšanje za dužnika s medicinskim dugovima, nije sasvim jasna. Kako dugovi uzrokovani pruženim medicinskim uslugama nemaju nikakav poseban status, tretiraju se kao i svi drugi dugovi u skladu s Glavom 7. ili Glavom 13. Stečajnog zakonika.78 Oni ne potpadaju pod izuzete tražbine, iako su prema Stečajnom zakoniku na razini čitavog SAD-a pravila o izuzetoj imovini regulirana, kako na razini federacije79 tako i na razini svake savezne države. Naime, svaka savezna država primjenjuje federalni Stečajni zakonik, ali svaka savezna država dozvoljava da dužnik bira između saveznih i federalnih pravila o izuzetoj imovini.80 Ipak nismo našli da neka država nepodmirene „medicinske“ dugove stavlja kao izuzetu imovinu.81 U skladu s Glavom 7. Stečajnog zakonika, kako „obični“ dugovi, tako i dugovi uzrokovani korištenjem medicinskih usluga (eng. medical debt), trebali bi biti otpušteni kada pojedinac ispuni prije navedene zakonske preduvjete.82 Sukladno Glavi 13. Stečajnog zakonika dugovi uzrokovani korištenjem medicinskih usluga su tretirani kao i ostali „obični“ dugovi. Naime, u skladu s Glavom 13. svi dugovi mogu biti otpušteni u cijelosti ili djelomično ispunjenjem plana otplate duga. Uplate se temelje na analizi prihoda i rashoda, a i u konačnici na temelju onoga što dužnik može namiriti.83 Zaključujemo da test podobnosti (means test) ne razlikuje dužnike koji imaju nepodmirene „medicinske“ dugove od ostalih dužnika, pa stoga i ne daje nikakvu prioritetniju zaštitu u odnosu na druge dužnike.84

Od dužnika koji može vratiti neke od svojih dugova treba zahtijevati da to učine. A, oni koji to ne mogu dobit će otpust od preostalih dugova. Postojeći sustav je primjeren i u skladu je s dobro ukorijenjenom stečajnom politikom koji

78 Detaljnije JEWELER, Robin, Treatment of Health Care Expenses under the Bankruptcy Abuse Prevention and Consumer Protection Act, CRS Report for Congress, ožujak 2005., str. 2.

79 Ustavom SAD, je dodijeljena ovlast za reguliranje stečajnog prava na federalnoj razini „Ustanoviti jedinstveni propis o prirodjenju, i jedinstvene zakone u predmetu stečaja širom Sjedinjenih Država” To establish a uniform rule of naturalization, and uniform laws on the subject of bankruptcies throughout the United State). (Ustav SAD-a, par. 8, st. 1, t. 4.). Prijevod SMERDEL, Branko, Ustav Sjedinjenih Američkih Država, Panliber, Osijek, 1994,, str. 26.

80 Detaljnije COLOMBO, John D., Federal and State Tax Exemption Policy, Medical Debt and Healthcare for the Poor, Saint Louis University Law Journal, vol. 51, 2007, no. 1, str. 433.

81 Loc. cit.82 Detaljnije MARTHUR, Aparna, Statement before the United States Senate Committee on the

Judiciary Subcommittee on Administrative Oversight and the Courts Hearing on “Medical Debt: Can Bankruptcy Reform Facilitate a Fresh Start?”, 20. listopad 2009., str. 7.

83 Ibid, str. 8.84 POTTOW, Joahn A. E., Testimony, United States House of Representatives Committee on the

Judiciary Subcommittee on Commercial and Adminstrative Law: “Medical Debt: Is Our Healthcare System Bankrupting Americans?” 28. srpanj 2009., str. 6.


154

uravnotežuje načelo novog financijskog početka s interesima vjerovnika.85

Empirijska istraživanja ukazuju da postoji znatna veza između osobnog bankrota i modela zdravstvenog osiguranja, no ipak zakonodavci se rijetko na to obaziru. Stoga, svaki jednostrani pristup reformi, a što se vidjelo u primjeru SAD-a, koji ignorira preklapajuće funkcije raznih programa kao širih socijalnih mreža nema zadovoljavajuće rezultate. Specifičnosti tržišta zdravstvene zaštite, kao i zdravstvene i financijske posljedice koje mogu rezultirati iz velikih dugova, nalažu fleksibilnost i razmatranje niza okolnosti prilikom premišljanja o optimalnom modelu plaćanja zdravstvenih usluga, kao i uvođenju modela osobnog bankrota. To se svakako vidi u primjeru SAD-a, gdje je velika reforma stečajnog zakonika 2005. godine sasvim pogrešno pokušala spriječiti broj stečajnih postupaka, bez adresiranja njihovog uzroka. Naime, takva kvazi liberalna, i kaznena, filozofija se dogodila bez da su se uzeli u obzir faktori koji su doveli do povećanog broja osobnog bankrota, kao što su pogoršanje zdravstvenog stanja i nemogućnost pokrivanja zdravstvenih troškova.86

6. HRVATSKA PERSPEKTIVA? – OPćE NAzNAKEUstavom i drugim pozitivnim pravnim aktima Republika Hrvatska se odredila

kao socijalna država, a pravo na zdravstvenu zaštitu i zaštitu zdravlja predstavljaju ustavnu kategoriju, gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava, s osnovnom porukom: svi korisnici (pacijenti, potrošači87) imaju pravo na sve.88 Zakon o zdravstvenoj zaštiti89 zdravstvenu zaštitu definira kao sustav društvenih, skupnih i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unapređenje zdravlja, sprečavanje bolesti, rano otkrivanje bolesti, pravodobno liječenje te zdravstvenu njegu i rehabilitaciju; osigurava se načelo jednake dostupnosti zdravstvene zaštite i mogućnost ostvarenja najviše moguće razine zdravlja; svaka je osoba obvezna

85 Tako SOUSA, Michael D., The Principle of Consumer Utility: A Contemporary Theory of the Bankruptcy Discharge, Kansas Law Review, vol. 58, 2010, no. 1, str. 553. et seq.

86 Detaljnije JACOBY, Melissa B., SULLIVAN, Teresa A., WARREN, Elizabeth, Rethinking the Debates over Health Care Financing: Evidence From the Bankruptcy Courts New York University Law Review, vol. 76, 2001. no. 1, str. 375. et seq.

87 Zanimljiv je svakako članak koji ukazuje na vezu pacijenta kao potrošača i tržišta zdravstvenih usluga HALL, Mark A., SCHNEIDER, Carl E., Patients as Consumers: Courts, Contracts, and the New Medical Marketplace, Michigan Law Review, vol. 106, 2008, no. 1, str. 643.

88 Ustav Republike Hrvatske, cit., čl. 1. Osim čl. 1. drugim člancima Ustava RH navode se, a dalje u zakonima razrađuju, socijalna prava građana (pa v. čl. 16, čl. 41. st. 2, čl. 43. st. 1, čl. 55. st. 1, čl. 56, čl. 57, čl. 58, čl. 59. st. 1, i st. 4, čl. 61. st. 1, čl. 6., čl. 63. st. 5, čl. 64, čl. 65. st. 1, čl. 68. st. 5. te čl. 69. Detaljnije BARIĆ, Sanja, BODIROGA VUKOBRAT, Nada, (ur.), Socijalna prava kao temeljna ljudska prava, TIM press i Zaklada Sveučilišta u Rijeci, 2010. Rijetkost je da neka država nije određena kao socijalna država pa u njemačkom temeljnom zakonu (1949. godina) stoji: „Savezna republika Njemačka je demokratska i socijalna država (čl. 20. st. 2.); uz to se država označava „…socijalno pravnom državom“ (čl. 28. st. 1.). Jednako govori i Slovenski ustav „Slovenija je pravna i socijalna država“ (čl. 2.) Ustav Republike Slovenije (1991.), Uradni list, br. 33/91; Peruanski ustav „Peru je demokratska i socijalna država ….“ (čl. 79.).

89 Zakon o zdravstvenoj zaštiti, NN, br. 150/08, 155/09, 71/10, 139/10 i 22/11, čl. 2., čl. 3. i čl. 23. st. 1. i 2.


155

brinuti se o svom zdravlju; svaka poslovno sposobna osoba dužna je poduzimati aktivnosti u cilju očuvanja i unapređenja svoga zdravlja i izbjegavati sve rizične čimbenike koji ugrožavaju život i zdravlje. Zdravstveni sustav RH nalazi se svojevrsnom procesu „permanentne reforme“ koja do sada nije zadovoljila u većini zacrtanih ciljeva.90 Neosporno je da Hrvatska država u skladu s Ustavom, i drugim pravnim vrelima vezanim za predmetnu problematiku, treba osigurati dostupnost zdravstvene zaštite što je i proklamira kao jedno od osnovnih postulata u okviru skrbi za zdravlje građana. Sustavni počeci državne intervencije u zdravstvenom sustavu sežu iz 19. stoljeća kada je veliki dio današnje RH bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, a u području osiguranja, ideje Bismarckovih zakona vrlo su se brzo proširile Austrijom, koja 1887. godine uvodi obvezno socijalno osiguranje za slučaj nesreće na poslu, a 1888. godine i za slučaj bolesti.91

Zdravstvena služba je u RH uvijek na „usluzi“ zainteresiranog korisnika, ali nasuprot tom normativnom „optimizmu“, stoji sustav koji se teško priklanja organizacijskim i tehnološkim inovacijama, s niskom razinom učinkovitosti.92 Zabrinutost stanovništva za zdravstvenu zaštitu i zdravstvene probleme raste, a korisnici zdravstvenih usluga (pacijenti) traže i očekuju sve bolje i složenije usluge, a za očekivati je da će se problematika kvalitete pružanja usluga i zadovoljstva korisnika još više aktualizirati, pogotovo iz razloga sve većeg broja zdravstvenih ustanova u privatnom vlasništvu što stvara tržišnu utakmicu i veći izbor ponude usluga.93 No, iako su, za sada, standardi i kvaliteta zdravstvene zaštite u nas i u svijetu, vođeni primarno ekonomskim interesom, a ne moralnim vizijama, socijalni i zdravstveni planeri ne bi smjeli podcijeniti činjenicu da je institucija prava bolesnika nezamjenjiva „djelatna snaga“ u ostvarivanju cjelokupnog socijalnog sustava.94

Kada govorimo o socijalnoj državi, ne možemo ne naglasiti da su istraživanja pokazala da je stopa relativnog siromaštva u RH, primjerice u 2006. godini, bila dosta visoka (oko 27%) u usporedbi s većinom država EU, a među siromašnima su prezastupljena kućanstva koja vode osobe s nižim stupnjem obrazovanja, nezaposlene ili neaktivne osobe, umirovljenici i starije osobe, s time da umirovljenici kao najbrojnija skupina imaju manji rizik siromaštva od nezaposlenih osoba ili slabije obrazovanih osoba.95

90 ŽGANEC, Nino, Socijalna skrb u Hrvatskoj – smjerovi razvoja i reformi, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, vol. 15, 2008., br. 3, str. 380.

91 Detaljnije o povijesno-pravnom razvoju zdravstvenog sustava u RH vidu u ZRINŠĆAK, Siniša, Zdravstvena politika, op. cit. Str. 120.-138.

92 OREŠKOVIĆ, Stjepan, SKUPNJAK, Berislav, Zdravstveni privatizacijski pendulum, Društvena istraživanja, Zagreb, vol. 8, 1999., br. 4 (42), str. 612.

93 OZRETIĆ DOŠEN, Đurđana; ŠKARE, Vatroslav i ŠKARE, Tatjana, Mjerenje kvalitete usluga primarne zdravstvene zaštite SERVQUAL instrumentom, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, vol. 17, 2010., br. 1, str. 41.

94 O izuzetno zanimljivom Parsonovom konceptu uloge bolesnika i odnosa zdravstvenog sustava spram njega detaljnije STANIČIĆ, Živka, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, vol. 14, 2007., br. 3. - 4, str. 313. - 326.

95 Detaljnije ŠUĆUR, Zoran, Objektivno i subjektivno siromaštvo u Hrvatskoj, Revija za socijalnu


156

Ipak, razmatranja ekonomskih i socijalnih prava su velikim dijelom kontraverzna, što se dijelom odnosi i na mogućnost njihove ovršivosti.96 Vladajuća doktrina je više puta istaknula da su pravosudni sustav i sudska procedura dizajnirani da odlučuju o zahtjevima koji su pred njih postavljeni. Odlučivanje o troškovima zdravstvene zaštite nerijetko predstavlja policentrične interese pa je teško osigurati da su svi interesi adekvatno predstavljeni pred sudom. Stoga širi problem vezan uz problematiku sudske zaštite socijalnih prava je u tome što rješavajući jednu posve ograničenu pravnu situaciju sud nije u mogućnosti uzeti u obzir složeno gradivo socijalne države, odnosno odlukom suda nije moguće uvažiti interese onih koji bi trebali sudjelovati u političkom procesu i biti stranke socijalnog sporazuma.97

6.1. Reforma hrvatskog zdravstva i njegova „amerikanizacija“?Iz povijesne perspektive suvremena Hrvatska još uvijek nosi obilježja ostavštine

bizmarkovskog sustava socijalnog osiguranja i zdravstvene zaštite koji datiraju s kraja 19. i početka 20. stoljeća, iako u razdoblju od 1945. godine pa do stvaranja neovisne Hrvatske, zbog svoje specifičnosti u okviru jugoslavenskog društvenog razvoja, hrvatski je zdravstveni model bio svojevrsna kombinacija sustava zdravstvenog osiguranja i sustava nacionalnog zdravstva, s time da nacionalno treba shvatiti u svjetlu državne kontrole nad zdravstvom.98 Dok su neki elementi tog sustava vremenom nestali, drugi su se elementi razvijali, naročito u smjeru univerzalne pokrivenosti zdravstvene zaštite, univerzalnog javnog obrazovanja i programa za opismenjavanje ukupnog stanovništva. Slomom socijalističke paradigme i nastankom nove demokracije s restauriranim kapitalizmom utjecalo je i na pružanje zdravstvenih usluga. Valja posjetiti da početkom 50-tih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj zdravstvene ustanove dobivaju status samostalnih ustanova, te prelaze na samofinanciranje na osnovi naplaćivanja svojih usluga, dok već sredinom 60-tih godina zbog ekonomskih poteškoća dolazi do sve većeg uplitanja državnih organa.99 Nakon napuštanja socijalističkog pravnog uređenja, djelomične privatizacije zdravstva te drugih promjena u pravnom sustavu RH ponovno se ističu privatnopravni elementi, pa je danas pravno uređenje zdravstva u RH zapravo „mješovite“ naravi u kojem su zastupljeni javnopravni i privatnopravni elementi.100 Naslijedivši većinu zakonskih akata iz bivše Jugoslavije, Hrvatska je

politiku, Zagreb, vol. 13 2006., br. 3.-4., str. 237.-257. 96 GLOPPEN, Siri, Legal Enforcement of Social Rights: Enabling Conditions and Impact Assessment,

Erasmus Law Review, vol. 2, 2009, no. 4, str. 465. te SACHS, Albie, Enforcement of Social and Economic Rights, American University International Law Review, vol. 22, 2007, no. 1, str. 673. et seq.

97 Detaljnije RODIN, Siniša, Ustavni sud definira socijalnu državu, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, vol. 5, 1998., br. 2-3, str. 111. et seq. Isto v. RICH, Robert F., Health Policy, Health Insurance and the Social Contract, Comparative Labor Law and Policy Journal, vol. 21, 2002, no. 1, str. 397. et seq.

98 Detaljnije ZRINŠĆAK, Siniša, Zdravstvena politika, op. cit. str. 128. 99 Ibid., str. 123.100 NIKŠIĆ, Saša, Utjecaj propisa o zdravstvenom osiguranju na pravni odnos između pružatelja

zdravstvenih usluga i pacijenata, u Aktualna pravna problematika u zdravstvu, Zbornik s III. Kongresa


157

po završetku ratnih zbivanja nastojala provesti primjerenu reformu i zdravstvenog sustava koja je još uvijek u tijeku, i koja će prema mišljenju autora još dugo potrajati.

Neovisno o konačnom modelu zdravstvenog sustava sumnje ne smije biti, zdravstvene usluge moraju biti financirane. Tako treba naglasiti da su 2002. godine udio zdravstvenih troškova u BDP-u101 dosegnuo 8,6%, što je na razini udjela koji izdvajaju razvijenije države, dugovi su te iste godine iznosili 4,2 milijarde kuna, a sve je to bilo razlogom nove reforme zdravstvenog sustava (donesen je čitav paket tzv. „zdravstvenih zakona“, povećana je participacija, uvedeno je dopunsko zdravstveno osiguranje, HZZO je postao dio središnjeg državnog proračuna i dr.).102 Kada uspoređujemo ukupnu socijalnu zaštitu (zdravstveni i mirovinski sustav, sustav zaštite od nezaposlenosti, sustav zaštite obitelji i djece, te sustav socijalne pomoći i socijalne skrbi), u postotku BDP-a, ona u starih država članica EU (EU 15) iznosi 26,9 % (najviše Francuska 30,5%, najmanje Irska 18,9%), u 12 novih (EU 12) 16,6 % (najviše Mađarska 22,3% i Slovenija 21,4%, najmanje Latvija 11,0 %), dok je u slučaju RH to 17,6%, što sve nameće zaključak da se RH ni po čemu ne izdvaja iz skupine zemalja koje su joj slične po kulturno-povijesnom nasljeđu i razini razvijenosti i nikako se ne može zaključiti da RH previše izdvaja za socijalnu zaštitu.103 U pogledu financiranja zdravstvene zaštite u zemljama EU, zamjetan je rast izdvajanja od primjerice 1,5% BDP-a 1970. godine do 7,2% BDP-a 2006. godine u Portugalu, u Španjolskoj od 2,3% do 6,0%, te u Njemačkoj od 4,4% do 8,1% u istom periodu.104 Rast troškova u zdravstvu, u gotovo svim zemljama OECD-a u posljednjih dva desetljeća, prerastao je okvire problema zdravstvenog sustava, a kako bi se povećala učinkovitost zdravstvenog sustava uvedeni su različiti mehanizmi: povećanje konkurentnosti među davateljima usluga, naglasak se stavlja na preventivne aktivnosti, financijsko stimuliranje liječnika koji povećavaju uštede i sl.105

Kada govorimo o financiranju zdravstvenog sustava, ono se u RH temelji u najvećoj mjeri na uplatama doprinosa (između 80 i 85%), pa slijedom toga RH spada u skupinu zemalja s bismarckovskim modelom zdravstvenog sustava.

U pogledu prihoda i rashoda HZZO-a, kako bi se dala što preglednija slika koliko se izdvaja za zdravstveni sustav u RH usporediti ćemo 2008. i 2010.

pravnika u zdravstvu, Cerjan, Snježana, (ur.), Makarska, 2010., str. 125.101 U razdoblju između 1998. godine i 2005. godine, ukupni troškovi zdravstva u BDP-u su bili od

7,9% u 2005. godini, do najviše 11,2% 2002. godine. Detaljnije ZRINŠĆAK, Siniša, Zdravstvena politika, op. cit. str. 146.

102 ZRINŠĆAK, Siniša, Zdravstvena politika, op. cit. str. 135.103 BABIĆ, Vlado, Dokumentacija, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, vol. 17, 2010., br. 3, str.

431.104 European Commission, Projecting future health care expenditure at European level: drivers,

methodology and main results, Brussels, 2010., str. 5., dostupno na: http://ec.europa.eu/economy_finance/publications/economic_paper/2010/pdf/ecp417_en.pdf (21.7.2011.)

105 OREŠKOVIĆ, Stjepan, SKUPNJAK, Berislav, Zdravstveni privatizacijski pendulum, Društvena istraživanja, Zagreb, vol. 8, 1999., br. 4 (42), str. 604.


158

godinu. Naime, 2008. godine, izdaci HZZO-a su iznosili 20.736.035.878 kn, dok su prihodi iznosili 20.644.438.201 kn, odnosno utvrđen je manjak od 91.597.677 kn.106 Od toga je za zdravstvenu zaštitu izdvojeno 17.537.131.754 kn (najviše 8.237 milijarde kuna za bolničku zdravstvenu zaštitu, a najmanje za intervencijsku neurologiju 322.416 kn), na naknade (bolest i invalidnost, porodiljine naknade, specijalizacije, pripravnički staž i dr.) u iznosu od 2.674.585.521 kn, a za plaće oko 248 milijuna kuna.107 Zamjetan je pomak, u 2010. godini, jer izdaci HZZO-a su iznosili 21.715.023.275 kn dok su prihodi iznosili 22.149.191.477 kn, odnosno ostvaren je, prema Izvješću, pozitivan financijski rezultat od 434.168.202 kn.108 Od toga naglašavamo da se 17.706.334.352 kn izdvaja za zdravstvenu zaštitu (najviše 8.233 milijarde kuna za bolničku zdravstvenu zaštitu-gotovo identično kao 2008. godine, a najmanje 3 milijuna kuna na umjetne pužnice), na naknade (bolest i invalidnost, porodiljne naknade, specijalizacije, pripravnički staž i dr.) u iznosu od 2.419.871.800 kn, a za plaće „svega“ oko 225 milijuna kuna.109 No, ovdje skrećemo pozornost na postojanje određenih prijedloga koji bi „trebali“ dovesti do boljeg i učinkovitijeg zdravstvenog sustava, koji su sve dalje od ideje „proklamirane dostupnosti svima najviših zdravstvenih standarda“, oni obuhvaćaju: povećanje participacije, uz ograničavanje oslobađanja od plaćanja iste; nastavljanje smanjenja subvencioniranja lijekova; ubrzanje uvođenja metode plaćanja prema dijagnostičko-terapijskim skupinama (DTS), ograničavanje osnovne zdravstvene usluge koje pokriva HZZO, preraspodjela resursa prema troškovno prihvatljivijoj izvanbolničkoj (ambulantnoj) skrbi; povećanje uloge privatnog sektora u pružanju zdravstvenih usluga, racionalizacija mreža bolnica i poticanje liječnika opće prakse da smanje broj uputnica.110

Stoga treba se uzeti u obzir da su „potrošači“ zdravstvenih usluga, po definiciji, u ranjivijem položaju na temelju medicinskih problema za koji oni traže usluge. Pružatelji tih usluga razlikuju se od „prodavača“ u većini drugih tržišta jer je njihov proizvod često spašavanje zdravlja, te je regulirano medicinskom etikom, koja premašuju one koje se primjenjuju u tipičnim komercijalne transakcije. „Kupnja“ takvih usluga je često iznenadna i neplanirana, osobito za ljude bez zdravstvenog osiguranja, može donijeti veliki financijski teret koji je prisilan, nametnut, u smislu da nije rezultat tradicionalnog izbora korisnika medicinskih usluga. Ovdje ne treba pogrešno koristiti pojmove „privatizacija zdravstva“, jer kada je riječ o privatizaciji zdravstva u RH, moramo se prisjetiti da ona u RH od 90-tih godina prošlog stoljeća obuhvaća tri razine: mogućnost privatne

106 Izvješće o poslovanju HZZO-a za 2008. godinu (ožujak 2009. godine), dostupno na mrežnim stranicama:http://www.hzzo-net.hr/dload/publikacije/financijsko_izvjesce_20080101_20081231.pdf, (13.5.2011.).

107 Izvješće o poslovanju HZZO-a 2008., op. cit., str. 36.108 Izvješće o poslovanju HZZO-a za 2010. godinu (ožujak 2011. godine), dostupno na mrežnim

stranicama: http://www.hzzo-net.hr/dload/publikacije/Izvjesce_hz_1_12_2010_god.pdf, (13.5.2011.).109 Izvješće o poslovanju HZZO-a 2010., op. cit., str. 26.110JAFAROV, Etibar, GUNNARSSON, Victoria, Učinkovitost državne socijalne potrošnje u Hrvatskoj,

Financijska teorija i praksa, Zagreb, vol. 32, 2008., br. 3, str. 317.


159

prakse (koja je 80-tih godina prošlog stoljeća trebala biti potpuno zabranjena, no održala se u vidu liječnika stomatologa), privatizaciji primarne zdravstvene zaštite – domova zdravlja, te uvođenje participacije za pojedine usluge, čime se suzuje opseg zdravstvene zaštite koju pruža i jamči država svima na jednak način. 111 Navedeno je potrebno analizirati kroz općenito pravilo privatizacije: povećati konkurentnost pojedinog društva i ukupnu konkurentnost na tržištu, uz poštivanje općih pravila privatizacije: treba se odvijati u okviru šireg programa povećanja učinkovitosti gospodarstva, važan je zakonski okvir za njeno provođenje, „mogućnost menadžerske privatizacije“ se nameće kao možebitno dobar model, bitna je transparentnost za konačan uspjeh, kontrola socijalnih troškova, zaustavljanje rasta javnog sektora i podupiranje privatnog sektora.112

7. KOMPARATIVNA ISKUSTVASocijalna mreža europskih država omogućava gotovo univerzalnu pokrivenost

zdravstvene skrbi, za razliku od vrlo ograničenog sustava zdravstvenog osiguranja koji stoji na raspolaganju američkim državljanima. Iako u Europi, a posebno u Republici Hrvatskoj, postoje određeni prigovori koji se odnose na duge liste čekanja i kvalitetu zdravstvene skrbi, načelno većina europskih građana se ne suočavaju s financijskim katastrofama uzrokovanim medicinskim dugovima. Ipak iako su navedeni sustavi velikodušni čak je i ovaj dio sigurnosnih mreža ponešto porozan, više u nekim zemljama i za određene skupine. Svi nacionalni zdravstveni programi zaštite nameću neke minimalne troškove pacijentima u nastojanju da se kontroliraju konstantno rastući troškovi življenja. Tako, na većoj ili manjoj mjeri, mnogi Europljani su suočeni barem s umjerenim financijskim izazovima zbog zdravstvenih usluga, iako ne na skali kako je to vidljivo u SAD-u. Veliki se izazovi nameću vladama država članica EU. Države članice u svojim projekcijama ulaganja u zdravstveni sustav moraju uzeti, prema mišljenju Europske komisije, tri čimbenika u obzir, jer isti doprinose u bitnoj mjeri zahtjevima za većim ulaganjima u zdravstveni sustav: ograničeni porast ukupnog broja stanovništva sa sveprisutnim povećanjem udjela starog stanovništva; razvoj medicinske znanosti s ulaganjima u nove i skupe tehnologije (no takvo je ulaganje dvostruko dobrog učinka i isplativo je na duži period jer se smanjuje izravno ulaganje u zdravstvenu njegu, a neizravno se smanjuje broj kroničnih bolesnika i izdvajanja za njih); te nužnost ujednačenosti u pogledu razine zdravstvene zaštite na području EU će stvoriti veliki pritisak na one države koje svojim građanima pružaju nisku i nekompletnu razinu zdravstvene zaštite.113

Zadnje reforme u Francuskoj i Velikoj Britaniji reflektiraju širu ulogu koju stečajna politika ima i demonstriraju kako se filozofija osobnog bankrota treba

111 ZRINŠĆAK, Siniša, Zdravstvena politika, op. cit. str. 132.-133.112 OREŠKOVIĆ, Stjepan, SKUPNJAK, Berislav, Zdravstveni privatizacijski pendulum, Društvena

istraživanja, Zagreb, vol. 8, 1999., br. 4 (42), str. 602.-603.113 European Commission, Projecting future Health…, op. cit. str. 52.


160

odnositi na širi kontekst. U Francuskoj, osobni bankrot je okarakteriziran kao umjeren u odnosu na modele koji su dostupni u većini modernog svijeta. Počeo je kao sasvim drugačiji od američkog modela i njegovog liberalne filozofije otpusta dugova pojedincima, ali isto tako drugačiji od konzervativnih modela i koji omogućuju nikako (kao talijanski), ili jako skromne otpuste dugova (irski, grčki).114 Ipak, reformama iz 2010. godine, sustav osobnog bankrota u Francuskoj je liberaliziran čime se primakao liberalnoj američkoj filozofiji osobnog bankrota iz 1987. godine. S druge strane Francuska ima socijaliziraniji pristup zdravstvenom sustavu. Naime, država ima program koji omogućava osiguranje za sve svoje građane poznatiji kao Nacionalni zdravstveni servis. On omogućava zdravstvene usluge za sve legalne rezidente u Francuskoj. Minimalni ekstra troškovi ipak egzistiraju, ali ne kao u SAD-u.115

U Velikoj Britaniji zakonodavac omogućuje liberalniji otpust od onoga koji je tradicionalno omogućen u francuskom zakonodavstvu, ali opet ne toliko liberalan kako je naznačeno u SAD-u. U skladu s britanskim Insolvency Act 1986 (dalje u tekstu Insolvencijski zakon 1986.), koji je noveliran 2002. godine Zakonom o poduzetništvu (Enterprise Act 2002), dužnici su u mogućnosti dobiti otpust od preostalih dugova, prijenosom zapljenivih tražbina tijekom perioda od godine dana na upravitelja.116 Stoga, takav model osobnog bankrota se smatrao jako liberalnim u odnosu na druge komparativne modele. Nacionalni zdravstveni sustav u Velikoj Britaniji egzistira još od 1948. godine i omogućava univerzalnu zdravstvenu zaštitu građana Velike Britanije. Ipak s praktičnog aspekta mu se može prigovoriti, iako je generalna ocjena, od građana Velike Britanije zadovoljavajuća.117

Doktrina je istaknula da je važno upozoriti na činjenicu da se liberalizacija osobnog bankrota u Francuskoj i Velikoj Britaniji dogodila kao posljedica slabljenja socijalne zaštite. Ipak, iako je socijalna država slabila u globalnoj perspektivi, građani u europskim zemljama su bili zaštićeniji naspram drugih zemlja, pogotovo u odnosu na SAD.118 Ovo je sasvim suprotno od onoga što

114 Detaljnije KILBORN, Jason J., Expert Recommendations and the Evolution of European Best Practices for the Treatment of Overindebtedness, 1984-2010, Deventer: Kluwer, Sebastian Kortmann i Dennis Faber, eds, Law of Business and Finance, vol. 11, 2011, no. 1, str. 13.

115 Detaljnije BAZIN, Fabienne, et al., Original Approach to the Individual Characteristics Associatedwith Forgone Healthcare: A Study in Underprivileged Areas, Paris Region, France, European Journal of Public Health, 2001-2003, vol. 15, 2005, no. 1, str. 361, 361. Za francuski model osobnog bankrota detaljnije KILBORN, Jason J., La Responsabilisation de l’Economie: What the United States Can Learn From the New French Law on Consumer Overindebtedness, Michigan Journal of International Law, vol. 26, 2005, no. 1, str. 628. et seq.

116 Zakon o poduzetništvu, par. 256.117 Najveći problem su liste čekanja. TUOHY, Carolyn Hughes, Dynamics of a Changing Health Sphere:

The United States, Britain, and Canada, Health Affairs, 1999, str. 114.,117. Stoga iako zdravstveni sustav omogućava univerzalnu pokrivenost i pravo na zdravstvene usluge, sve više se nameću novi troškovi. Naime, dugo kontrolirano tržište zdravstvenih usluga rezultirali je zastarjelim zdravstvenim modelom, starim i neodržavanim bolnicama s nedovoljno osoblja. Tako STEVENS, Simon, Reform Strategies for The English NHS, Health Affairs, 2004, no. 1, str. 37.

118 EFRAT, Rafael, Global Trends in Personal Bankruptcy, American Bankruptcy Law Journal, vol. 76, 2002, no. 1, str. 102.


161

smo vidjeli u SAD-u tijekom prošlog desetljeća, odnosno otežavanje pristupa proceduri osobnog bankrota bez ikakvog smislenog pristupa drugim socijalnim mrežama prvenstveno zdravstvenoj. Stoga u Engleskoj i Francuskoj, pa čak i implicitno, zakonodavac je uvidio vezu između stečajne i socijalne politike. Zdravstveni sustav u Velikoj Britaniji i Francuskoj imaju određene prednosti, ali i nedostatke kada se usporede s zdravstvenim sustavom SAD-a. Naime čini se da je zdravstveni sustav u Velikoj Britaniji na drugom dijelu spektra u odnosu na SAD. U Velikoj Britaniji održavanje troškova zdravstva minimalnim je bio primarni cilj zdravstvene politike, pa i na štetu kvalitete zdravstvenih ustanova i osoblja. Takva struktura zdravstvene zaštite je imala za posljedicu da su bogatiji građani potražili privatnu, tržišno orijentiranu alternativu. Nasuprot tome, američke zdravstvene organizacije su se pokušale natjecati u tržišnom okruženju na temelju raskošnih objekata i skupe nove medicinske tehnologije, što je rezultiralo dramatičnim povećanjem troškova u zdravstvenom sektoru.119

Nama, zbog bliskosti zakonodavnog uređenja, ali i činjenice da je naš zdravstveni sustav vuče korijen iz sustava uvedenog u Pruskoj od strane Otta von Bismarcka, može biti zanimljivo njemački zdravstveni i insolvencijski model. U Saveznoj Republici Njemačkoj je bilo niz zanimljivih studija o ovoj temi. One ukazuju na velike psihofizičke probleme osoba koje imaju financijske probleme,120 ali i na vezu zdravstvenih problema i osobnog bankrota stavljajući ga kao četvrti razlog za uzrokovanje stečaja.121 Primjera radi novo njemačko insolvencijsko pravo, koje sadržava odredbe o stečaju nad imovinom svih fizičkih osoba, je usvojeno 1994. godine iako je vacatio legis iznosio 5 godina čime su relevantne odredbe stupile na snagu 1999. godine. Na taj je način omogućeno da se judikatura pripremi za novo nastalu situaciju.122 Naime, kada je nastala namjera da se revidira (uvede) institucija osobnog bankrota kasnih 70-ih godina prošlog stoljeća, pitanja stečaja nad imovinom fizičkih osoba nisu imala prioritet. Ipak ministarstvo nadležno za poslove zdravstva 1988. godine nalaže veliku studiju rastućeg problema prezaduženosti koja je ukazala na sve izraženiji problem.123 Navedeno je ubrzalo ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa da uključi odredbe o stečaju nad imovinom svih fizičkih osoba u novo insolvencijsko zakonodavstvo. Budući da je zakon bio sveobuhvatan, rasprava se protegnula na dvije godine. Tijekom

119 Ipak i stajališta koje opravdavaju takav model, pa tako RUIJTER, Anniek de, The Business of Health Care in the United States: What is wrong with the Standard of Economic Efficiency? Loyola Journal of Public Interest Law, vol. 10, 2008, no. 1, str. 87.

120 Rüger H, Löffler I, Ochsmann E, Alsmann C, Letzel S, Münster E. Mental Illness and Over-Indebtedness, Psychische Erkrankung und überschuldung, Psychother Psychosom Med Psychol, vol. 59, 2009, no. 1, str. 1.-5.

121 BACKERT, Wolfram; GECHNER, Götz; MAISCHATZ, Katja i BROCK, Ditmar, Consumer Bankruptcy in Germany, in Niemi, Ramsay and Whitford, Consumer Credit, Debt and Bankruptcy, Hart Pub, 2009, str. 285.

122 KILBORN, Jason, The Innovative German Approach to Consumer Debt Relief: Revolutionary Changes in German Law, and Surprising Lessons for the United States, Northwestern Journal of International Law & Business, vol. 24, 2004, no. 1, str. 257.

123 HAAS, Oliver J., Social Finance Programme, Employment Sector, International Labour Organisation, Working paper No. 44, Overindebtedness in Germany, Geneva, 2006, str. 1.-18.


162

razdoblja 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća nije bilo nikakvog spomena na prezaduženost pojedinaca iako se konstantno radilo na smanjivanju socijalnih beneficija. Jedini zabilježeni zapis je komentar zastupnika koji je istaknuo da će sustav osobnog bankrota smanjiti ovisnost o drugim socijalnim programima.124 To je zanimljivo budući da je prava socijalna reforma započela nakon donošenja novog insolvencijskog zakona i to prvenstveno kroz smanjenje izdataka i pokrivenosti zdravstvene zaštite, što je i najveći uzrok osobnog bankrota u SAD-u.125

8. UMJESTO ZAKLJUčKA 1. Za sada model pristupa osobnom bankrotu može poslužiti kao pogled

u psihologiju nacionalne ekonomije, odnosno njezin pristup neplaćenim potraživanjima. Naime, industrijalizirane zemlje imaju iste probleme, odakle i dolazi do harmonizacije zakonodavstava. Doktrina je više puta istaknula da bi bilo lako za reći da industrijalizirane zemlje dijele iste probleme, slijedom i čega harmonizacija pravila.126 Istina je da su mnogi problemi posljedica industrijalizacije te strukture moderne države i modernog društva. SAD, kao vodeća industrijalizirana zemlja, se suočila s ovim problemima mnogo ranije pa su, s obzirom odakle su došle, i uvjetno govoreći, najbolji prijedlozi i rješenja. Iako američki zdravstveni sustav ima limitirani učinak u odnosu na druge, prvenstveno europske modele, niz je razloga zašto istražiti ovo pitanje.

2. Prvotna ideja stečajnog prava je bila zaštita vjerovnika. Ipak evolucijama stečajnog zakonodavstva nastoji se doći do pluraliteta ciljeva: ekonomske sigurnosti, stvaranje i širenje poduzeća u kapitalističkoj privredi, zaštite interesa sudionika uključenih u transakcije koja ide daleko iznad vjerovnika i dužnika, i produženje aktivnosti održivih poduzeća. Ipak ni tu se ne staje te će se daljnjom evolucijom stečajnog prava i uvođenjem instituta osobnog bankrota morati razmisliti i o globalizacijskim procesima. Donošenje hrvatskog Stečajnog zakona 1997. godine127 predstavljalo je korjenitu promjenu načina na koji se provodio stečajni postupak u Republici Hrvatskoj. Ipak, reforme nisu bile tako smjele da dopuste stečaj nad imovinom svih fizičkih osoba. Stoga, stečaj se može provesti samo nad imovinom dužnika pojedinca tj. obrtnika128 i trgovca pojedinca129 (SZ,

124 KILBORN, Jason, The Innovative German ..cit., str. 257.125 KILBORN, Jason J., The Innovative German ..cit., str. 257. et seq.126 WIEGAND, Wolfgang, “Reception of American Law in E\Kope,” American Journal of Comparative

Law, vol. 39, 1991, no. 1, str. 229. 127 Stečajni zakon, NN br. 44/96128 Sukladno čl. 1. st. 3. Zakona o obrtu (NN, br. 73/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01, 49/03, 68/07. i

79/09. - u daljem tekstu ZO) obrtnik je definiran „kao fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz stavka 1. ovog Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba.“

129 Sukladno čl. 3. st. 1. reč. 1. Zakona o trgovačkim društvima (NN, br. 111/93, 34/99, 121/99,52/00,118/03, 107/07, 146/08 i 137/09. - dalje u tekstu ZTD) trgovac pojedinca je definiran „kao fizička osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost u skladu s propisima o obrtu i upisana je u sudskom registru kao trgovac pojedinac“.


163

čl. 3. st. 1.).130 Ipak, može se očekivati da će se uskoro i u hrvatsko pravo uvesti institut osobnog bankrota.131

3. Neosporna je činjenica ekspanzije potrošačkih kredita i razvoja modela osobnog bankrota diljem svijeta. Iako su još uvijek ograničeni podaci, vjerojatnost da će osobni bankrot uzrokovan medicinskim dugovima tek postati gorući problem.132 Stoga se ukazuje opravdanim razmišljanje da se u stanju zdravstvenog sustava, kakav opisuje osporavani Zakon, o normiranju prava pacijenata moralo daleko dublje promisliti, uskladiti s potrebama ustavnog poretka i realnih potreba pacijenata, na način da se zdravstveni sustav počinje mijenjati i prilagođavati pacijentu kao subjektu, a ne kao do sada, objektu.133 Iako je sustav socijalnog osiguranja u Europi ostao kakav je bio ranih 80-ih, uz prilagodbu inflaciji, novi modeli konkurencije su uveli rizike za koji tradicionalni režimi nisu u mogućnosti odgovoriti. U razdoblju prije posljednje gospodarske krize, čije se posljedice još osjećaju, pogotovo u RH, dani pune zaposlenosti i univerzalne zdravstvene zaštite su radili zadovoljavajuće. Ne zbog reformi, već zbog nezadovoljavajućih reformi, „novi svijet“ visokih zdravstvenih troškova je ukazao na neodrživost prijašnjeg sustava.134 Stoga, ovaj rad u osnovi doprinosi raspravi o uzrocima financijskih poteškoća fizičkih osoba, pacijenata, i potrebi za robusnijim modelom osobnog bankrota. Iz niza empirijskih istraživanja možemo se složiti da su troškovi zdravstvene zaštite nerijetko u modernom svijetu uzrok osobnog bankrota. Neovisno o slaganju ili neslaganju s predmetnom tvrdnjom, modeli osobnog bankrota nisu problem. Stvarni problem leži u modelu financiranja zdravstvenog sustavu i kroničnoj debati oko njegovog reformiranja. Nomotehnički bi bilo bolje na ekonomski smislen način reformirati druge socijalne police, nego konstantno novelirati zakone kojima se u Europi regulira osobni bankrot.135

4. Neoliberalni pristup prema reformama poduzetim u SAD-u je rezultirao izoliranim reformama u stečajnom i zdravstvenom sustavu. Ovakve reforme u

130 Stečajni zakon, NN br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06 i 116/10 - dalje u tekstu SZ.131 U prilog tome i Vlada Republike Hrvatske, Program gospodarskog oporavka, od travanja 2010.

godine, str. 20. te Izvješće Hrvatskog sabora, Klasa: 700-01/10-01/1893, Ur. broj: 514-04-03-10-02 od 25. svibnja 2010. godine, str. 9. gdje naznačuje uvođenje Zakona o osobnom bankrotu u 2011. godini kao i Nacrt napravljen od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Polazne osnove za uvođenje instituta osobnog bankrota, Zagreb, siječanj 2011. godine. Za napomenuti je da bi možda bilo korisnije koristiti termin „osobni stečaj“ budući da ga koristi i vladajuća doktrina (GARAŠIĆ, Jasnica, „Osobni stečaj“ – de lege ferenda, referat sa Savjetovanja „Ovrha i stečaj“ održanog 8. lipnja 2009. godine u Zagrebu, Nevenka Marković i Jasnica Garašić, (ur.).

132 Detaljnije EMAMI, Sarah, op. cit.133 U tom pogledu je zanimljiva i Odluka Ustavnog suda U-I /4892 /2004.134 PALIER, Bruno, MANDIN, Christelle, France: A New World of Welfare for New Social Risks?,

in New Risks, New Welfare: The Transformation of the European Welfare State, Peter Taylor-Gooby ed., 2004, str. 111.–112., 114.

135 Svakako treba slijediti smjernice INSOL International, Consumer Debt Report: Report of Findings and Recommendations (2001), dostupno na mrežnim stranicama: http://www.insol.org/page/38/consumer-debt-report i http://www.insol.org/pdf/consdebt.pdf. (12.8.2011.); te NIEMI-KIESILÄINEN Johanna; HENRIKSON, Ann-Sofie, Report on Legal Solutions to Debt Problems in Credit Societies CDCJ-BU (2005) 11 rev, 10- 11.


164

konačnici nisu rezultirale nikakvim boljim pozicioniranjem pojedinca (pacijenata) nakon reforme. Stoga, iskustvo SAD-a može poslužiti kao primjer kakvu politiku ne bi trebalo voditi u nacionalnim sustavima prilikom reforme osobnog bankrota, budući da reforma i uvođenje modela osobnog bankrota u Hrvatskoj treba biti dio širih reformi socijalnih mreža. Kako Hrvatska liberalizira svoj stečajni model na način da adresira problem financijski opterećenih pojedinaca, uviđamo da model osobnog bankrota u SAD-u, koji je otežao pristup osobnom bankrotu, bez da je omogućio zaštitu kroz druge socijalne mreže, stavlja u nezavidnu poziciju i pojedince kojima slijedom nepredviđenih zdravstvenih problema mogu nastati visoki „medicinski“ dugovi.136

5. Veza prezaduženosti i medicinskih troškova je fascinantno pitanje te se tiče milijuna pojedinaca (pacijenata, potrošača, korisnika zdravstvenih usluga) diljem svijeta. Iako je znatan znanstveni napor napravljen da se ukaže na vezu osobnog bankrota i zdravstvenih usluga, to je još uvijek neistraženo područje, stoga cilj je rada dati i ukazati na temelje za daljnja razmatranja. Stoga, iako smo se isključivo u ovom dijelu rada koristili pravnim metodološkim pristupom, sljedeća istraživanja će svakako morati biti interdisciplinarna. Konstantna deregulacija kreditnog tržišta i nedovoljno brze reakcije zakonodavca koja se najčešće prikazuje kroz smanjivanje pristupa zdravstvenim uslugama, privatizacija medicinskih usluga te kompleksna veza između prezaduženosti i zdravstvenih usluga su samo neka od pitanja koja se u bližoj budućnosti, prilikom uvođenja Zakona o osobnom bankrotu u pozitivno pravo, moraju ozbiljno razmotriti.

CHALLENGES OF A WELFARE STATE IN INTRODUCING PERSONAL BANKRUPTCY - SOME COMPARATIVE ExPERIENCES

AND POTENTIAL PROBLEMS

Over the last two decades we have witnessed the global and increasing phenomenon of over-indebtedness of natural persons (patients, consumers) as well as various models of law on personal bankruptcy in Europe and the rest of the world. In the light of empirical research both in the USA and in Europe which is based on the causality of increased medical costs and a growing number of personal bankruptcy proceedings, the following question is raised. Could similar factors also potentially affect the rate of personal bankruptcy when it is introduced into positive Croatian law? Even though such a constatation until recently has been considered impossible due to the strong networks of social welfare in Europe primarily given the universally available health model, by introducing personal loans the limitation of social welfare networks from an economic- financial aspect is demonstrated. Deregulation of the loan market gives us the right to raise the question of; will contributions which unpredictable health costs could create cause the natural person to start

136 SCHLECTER, Daren, Note, Before and After the Bankruptcy Abuse Prevention and Consumer Protection Act of 2005 Examined Under Recent Case Law: A Curse in Disguise for Consumers?, Whittier Law Review, vol. 27, 2006, no. 1, str. 787. et seq.


165

personal bankruptcy proceedings? The authors in this paper motivated by the model of the Medical Bankruptcy Fairness Act from American legislation analyse in what way the patient (consumer) in Croatian positive law could be released from his/her debts caused by medical bills. Options are presented which the patient who is overburdened with debts has at his/her disposal. They are compared to American ones and to other comparative legal arrangements so that it can be seen whether this model of law could be justified in the existing arrangement of personal bankruptcy in Croatia.

Key words: Personal Bankruptcy Act, Americanisation of law, health system, potential model for the Republic of Croatia

Mr.sc. Dinka šago: NEKI ASPEKTI PRAVA ODVJETNIKA KAO PUNOMOĆNIKA U .... Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 167.-188.

167

Mr sc. Dinka Šago, znanstvena novakinjaPravnog fakulteta u Splitu

NEKI ASPEKTI PRAVA ODVJETNIKA KAO PUNOMOćNIKA U PARNIčNOM POSTUPKU

UDK: 347.9 (497.5)Izvorni znanstveni radPrimljeno: 1.10.2011.

Namjera ovog rada je pružiti kratak uvid u prava odvjetnika kao punomoćnika u parničnom postupku i to kao problem prava na nagradu, naknadu troškova te prava na namiru i zalog. Na posljetku ćemo se osvrnuti na neke praktične probleme i nedoumice koji se pojavljuju u odnosu na dozvoljenost pactum de quote litis u hrvatskom pravu. Smatramo da bi ovaj institut trebalo na odgovarajući način reafirmirati kao jedan od načina za utvrđivanje odvjetničkih honorara. Honoriranjem rada odvjetnika omogućava se kreditiranje stranaka u vođenju postupka od čijeg bi vođenja inače odustale jer ne bi imale sredstava za podmirivanje troškova zastupanja. Nadalje, smatramo da nije sporna samo visina odvjetničkih tarifa, nego je najviše sporan način njihova obračunavanja. Sustav odvjetničkih tarifa mora biti takav da se odvjetničke naknade obračunavaju po poduzetim radnjama, a nikako ne smije ovisiti o broju ročišta i predanih podnesaka. Samo na ovaj način bi interesi odvjetnika i njegovog klijenta bili identični, a to je što kraće trajanje sudskih postupaka.

Ključne riječi: punomoćnik, pravo odvjetnika na nagradu, pravo retencije, pactum de quota litis

1. UVODDo donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku

iz 2003. g. (dalje: Novela 2003.)1 punomoćnikom u parničnom postupku mogla je biti svaka potpuno poslovno sposobna (fizička) osoba, osim osobe koja se bavila nadripisarstvom.2 Odredbe o tome tko može biti punomoćnik radikalno su izmijenjene Novelom 2003.3

Tako stranke kao punomoćnici mogu (u pravilu) zastupati samo određene 1 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, Narodne novine, br. 117/03.2 Nadripisar je osoba koja se neovlašteno bavi pružanjem pravne pomoći (310/1. Kaznenog zakona,

Narodne novine br. 110/97, 27/87, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08). Nadripisar je i osoba koja neovlašteno pruži pravnu pomoć za unaprijed dogovorenu ili nakon toga primljenu nagradu (310/2. KZ). Kazneno djelo nadripisarstva goni se po službenoj dužnosti (arg. ex 8., 310. KZ). Ratio legis ovog kaznenog djela jest sprječavanje neovlaštenog bavljena pruženjem pravne pomoći. Počinitelj može biti svaka osoba. Djelo se sastoji od neovlaštenog pružanja pravne pomoći besplatno (stavak 1.) ili za unaprijed dogovorenu ili nakon pružene pravne pomoći primljenu nagradu (stavak 2.).

3 Tako Triva, S., Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, 2004. str. 329. (dalje: Triva – Dika, GPPP); Čizmić, J., Punomoćnik u parničnom postupku – novo uređenje, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 25, br. 1, 2004., str. 125.


168

kategorije potpuno poslovno sposobnih fizičkih osoba.4 Na taj način su se izbjegle dileme mogu li pravne osobe biti punomoćnicima parničnih stranaka. One bi jedino kao punomoćnici (313/3. Zakona o obveznim odnosima5), ako bi na to bile posebno ovlaštene (arg. ex 315. ZOO 05), mogle izdati fizičkoj osobi koja može biti punomoćnikom, punomoć za zastupanje u parničnom postupku.6

Stranku kao punomoćnik u parničnom postupku može zastupati samo odvjetnik ako zakonom nije drukčije određeno (čl. 89. a st. 1. Zakona o parničnom postupku7). Pri čemu se za odvjetnika pretpostavlja da je potpuno poslovno sposobna fizička osoba (arg. ex 48.2., 56.2. Zakona o odvjetništvu8).

Međutim, postoji i niz izuzetaka od toga pravila, pa tako kao punomoćnik može stranku zastupati:

a) osoba koja je s njome u radnom odnosu ako je potpuno poslovno sposobna (89. a/2.);

b) stranku fizičku osobu - srodnik po krvi u pravoj liniji, brat, sestra ili bračni drug, ako je potpuno poslovno sposoban i ako se ne bavi nadripisarstvom (89. a/3.);

c) u parnicama iz radnih odnosa radnika (dakle, fizičku osobu) kao stranku - osoba koja je u radnom odnosu u sindikatu kojeg je on član, a poslodavca (fizičku ili pravnu osobu) kao stranku - osoba koja je u radnom odnosu u udruzi poslodavaca koje je on član ili u udruzi poslodavaca više razine u koju je udružena udruga poslodavaca kojoj je on član (434. a);

d) stranku trgovačko društvo - prokurist; e) određene pravne osobe kao stranke - državno odvjetništvo; f) radi primanja pismena - osoba koja nema svojstvo odvjetnika (146., 147.).Ovom odredbom (89. a/1.) nije uvedeno obvezatno zastupanje od

strane profesionalnih punomoćnika, odvjetnika (njem. Advokatenzwang, Rechtsanwaltspflicht - apsolutna obvezatnost odvjetničkog zastupanja). Stranke fizičke osobe mogu i dalje osobno poduzimati sve radnje pred sudom, a ako nisu parnično sposobne, to će za njih činiti njihovi zakonski zastupnici. Stranke pravne osobe mogu zastupati njihovi organi zastupnici (zastupnici po zakonu). Premda je citirana odredba ograničila mogućnost izbora punomoćnika, na taj način je uvedena tek relativna obvezatnost odvjetničkog zastupanja.

4 O tome da samo fizička osoba može biti punomoćnikom u parničnom postupku već se po prijašnjem uređenju bila izjasnila i judikatura: VPSH: Pž – 1173/81 – PSP 20/314; VTSRH:Pž – 2550/96 – Zbirka – 4/80.

5 Zakon o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/05, 41/08. (dalje: ZOO 05).6 Iznimka od pravila da samo fizičke osobe mogu biti punomoćnikom je državno odvjetništvo koje je

ovlašteno na temelju punomoći zastupati određene kategorije pravnih osoba. Kad državno odvjetništvo nastupa kao punomoćnik, radnje za državno odvjetništvo poduzima ovlaštena fizička osoba.

7 Zakon o parničnom postupku, Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08.

8 Zakon o odvjetništvu, Narodne novine, br. 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11. (dalje: ZPP).


169

Tek u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2008. g. (dalje: Novela 2008.)9 imamo određene elemente, odnosno nagovještaj uvođenja apsolutne obvezatnosti odvjetničkog zastupanja, što je razvidno upravo iz odredbe po kojoj stranka koja nema pravosudni ispit može u pravilu podnijeti reviziju, samo preko odvjetnika kao punomoćnika (arg. ex 91. a). Međutim, ova dužnost angažiranja kvalificiranog punomoćnika odnosi se isključivo na podnošenje revizija, a ne i na poduzimanje drugih radnji u revizijskom postupku. Upravo na ovaj način je unesena jedna bitno nova kvaliteta u uređenje instituta zastupanja u postupku pred sudom; odnosno učinjen je korak naprijed prema uvođenju obvezatnog zastupanja od strane kvalificiranih punomoćnika.10

Propisivanjem da stranku kao punomoćnik može, a u određenim slučajevima i mora zastupati u pravilu samo odvjetnik, htjelo se osigurati višu razinu kvalitete u zastupanju stranaka po izmijenjenoj proceduri, koja propisuje brojna ograničenja za korištenje procesnih ovlaštenja te postavlja značajne nove zahtjeve u pogledu forme i sadržaja parničnih radnji. Htjelo se pridonijeti i općoj efikasnosti postupka, ali i kvaliteti njegovih rezultata, pravilnosti i zakonitosti suđenja. Htjelo se smanjiti i nadripisarstvo u parničnom postupku. Prihvaćanje toga pravila u značajnoj je mjeri i rezultat nastojanja odvjetništva da se u sudskim postupcima pravo na zastupanje prizna samo kvalificiranim profesionalcima.

Problem prava punomoćnika u parničnom postupku možemo sagledati kroz nekoliko aspekta. Prvenstveno kroz njegova ovlaštenja u zastupanju stranke u postupku koja su uređena procesnim pravom i neposredno su postupovnopravno relevantna.11 Potom kao prava punomoćnika prema zastupanoj stranci u vezi sa zastupanjem, dakle kao problem prava na nagradu, naknadu troškova te eventualno i na naknadu štete. Postoje i prava punomoćnika prema sudu, protivnoj stranci i drugim sudionicima u postupku na naknadu troškova, štete pa eventualno i na isplatu nagrade. Na posljetku punomoćnik ima pravo i na zaštitu od vrijeđanja tijekom postupka.12

U ovom radu obradit ćemo samo neke od navedenih aspekata i to pravo odvjetnika na nagradu i naknadu troškova zastupanja, pactum de quotu litis i pravo odvjetnika na namiru i zalog.

9 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“, br. 84/08.10 Stav zakonodavca prema kvalificiranom zastupanju potvrđuje i odredba po kojoj je sud dužan,

ako utvrdi da punomoćnik koji nije odvjetnik nije sposoban obavljati tu dužnost, upozoriti stranku na štetne posljedice koje mogu nastati zbog nepravilnog zastupanja (90/3.). Dakle, iz doslovnog tumačenja navedene odredbe sud nije ovlašten upozoriti stranku koju bi zastupao odvjetnik na štetne posljedice njegova zastupanja.

11 Op. cit. Dika, M., Građansko parnično pravo, Stranke, njihovi zastupnici i treći u parničnom postupku, IV. knjiga, Narodne novine, Zagreb, 2008., str. 262. (dalje: Dika, GPP, IV.)

12 Razlike u pravima punomoćnika prema zastupanoj stranci, ali i sudu, protivnoj stranci i drugim sudionicima u postupku uvjetovane su i njihovim svojstvima, time imaju li ili nemaju status odvjetnika, odnosno jesu li imenovani stranci kojoj je priznato pravo na besplatno zastupanje. Punomoćnik ima pravo na naknadu štete zbog toga što je stranka opozvala punomoć protivno sadržaju njihova internog dogovora (316. ZOO 05).


170

2. PRAVA ODVJETNIKA KAO PUNOMOćNIKA NA NAGRADU I NAKNADU TROŠKOVA ZASTUPANJA

2.1. Prava prema Odvjetničkoj tarifiSvaka aktivnost pravosudnog sustava dovodi do materijalnih izdataka za

koje treba osigurati odgovarajuća novčana sredstva. Na koji će se način i u kojem obimu nastali troškovi nadoknaditi pitanje je odluke zakonodavca koja se izražava kroz zakonske odredbe o troškovima parničnog postupka.13 U pravilu se troškovi sudskog postupka obračunavaju prema vrijednosti predmeta spora. To je jednostavno kad je riječ o novčanom zahtjevu, jer ako se zahtijeva naknada štete upravo je taj novčani iznos odštete ujedno i vrijednost predmeta spora. Međutim, ako je predmet tužbenog zahtjeva nešto drugo, tužitelj je slobodan sam odrediti tu vrijednost, pri čemu protivna stranka i sud to mogu osporavati, ali samo na prvom ročištu, prije nego što se stranke upuste u raspravljanje.14 15

U pravilu postoje dva temeljna načina određivanja visine odvjetničke nagrade i to ovisno o tome kako su se odvjetnik i stranka dogovorili, ili prema pojedinim obavljenim radnjama pri čemu se svaka radnja honorira s nekoliko bodova ovisno o njenoj složenosti, a ti bodovi množe s vrijednošću boda u kunama na način predviđen odvjetničkom tarifom, ili ugovaranjem nagrade u srazmjeru s uspjehom u parnici, odnosno u određenom postotku od onoga što stranci bude dosuđeno.

Odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika16 koju utvrđuje i donosi Hrvatska odvjetnička komora uz prethodnu suglasnost ministra pravosuđa (18/1. ZO).17 18 19 Kod davanja suglasnosti ministar pravosuđa dužan je voditi računa o zaštiti socijalnih i gospodarskih interesa i

13 Vidi čl. 151 – 178.a ZPP-a.14 Vidi Triva – Dika, GPPP, str. 266.-267.15 Opširnije Čizmić, J., „Oslobođenje od plaćanja troškova postupka i troškovi izvođenja i osiguranja

dokaza“, Hrvatska pravna revija, br. 10., god. I., 2001., str. 111.-122.16 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore (NN

148/2009).17 Zakon o odvjetništvu, „Narodne novine“ br. NN 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11.18 Vidi Pavlović, M., „Troškovi parničnog postupka s posebnim osvrtom na nagrade i naknade troškova

za rad odvjetnika u Republici Hrvatskoj“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god., 38., 2001., str. 127.-132.

19 U državama članicama Europske unije pitanje odvjetničke tarife i određivanje njezine visine prepušteno je svakoj državi članici da uređuje slobodno. Europska komisija objavila je u veljači 2004. godine izvješće o tržišnom natječaju u profesionalnim djelatnostima među koje spada i odvjetnička djelatnost. Europska komisija smatra da je regulacija profesionalnih djelatnosti nužna jer se njihovim obavljanjem ostvaruju dobra i vrijednosti koja su od iznimne važnosti za društvo u cjelini, a regulacijom odvjetništva utječe se na učinkovitost pravosuđa. Naknade za profesionalne usluge prema izvješću EU u većini država članica ugovaraju se slobodno, između pružatelja usluga i njihovih stranaka. Međutim, stajalište je Europske komisije da su regulatorne mjere države nužne radi obavljanja učinkovitog nadzora nad pružanjem profesionalnih usluga, a odricanje države od regulatornih mjera može predstavljati kršenje odredaba o zaštiti sloboda i tržišnog natjecanja.


171

jednakosti i položaju davatelja i primatelja usluga s obzirom na njihovu nejednakost u stručnom znanju kojim raspolažu. Hrvatska odvjetnička komora dužna je u roku od 3 mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga Zakona dostaviti Tarifu ministru pravosuđa na suglasnost. Kod davanja suglasnosti na Tarifu ministar pravosuđa prethodno će zatražiti mišljenje Gospodarskosocijalnog vijeća. Ako ministar pravosuđa ne da suglasnost na Tarifu, Hrvatska odvjetnička komora dužna je u daljnjem roku od 2 mjeseca ponovno dostaviti ministru pravosuđa Tarifu usklađenu sa primjedbama i preporukama ministra pravosuđa. Ako Hrvatska odvjetnička komora ne dostavi ministru pravosuđa u propisanim rokovima, usklađenu Tarifu, ministar pravosuđa će donijeti privremenu Tarifu.20 U skladu s navedenim donesena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore koja je stupila na snagu dana 11. prosinca 2009. godine.21

Temeljem Tarife možemo razlikovati dvije vrste sporova. a) U prvu vrstu sporova ulaze sporovi kod kojih temeljem Tbr. 7. toč. 1.

Tarife odvjetniku pripada naknada za sastavljanje tužbe, protutužbe, prijedloga ili zahtjeva, i to ako je vrijednost predmeta spora:

od kuna do kuna bodova0 2.500,00 25

2.500,01 5.000,00 505.000,01 10.000,00 7510.000,01 100.000,00 100100.000,01 250.000,00 250250.000,01 500.000,00 500

Na temelju tarifiranog se zaključuje da odvjetnik ima pravo na nagradu u slučaju ako je vrijednost predmeta spora označena iznosom 2.500,00 kn u iznosu od 250,00 kn (25 bodova), a u slučaju da je označena vrijednost predmeta spora 2.500,01 kn, odvjetniku će pripasti nagrada od 50 bodova. Naime, u Tbr. 7. toč. 1. Tarife navodi se “od kuna do kuna” pa stoga zaključujemo da ako granična vrijednost predmeta spora ne prelazi za 0,01 kn, tada odvjetnik ima pravo na naknadu za graničnu vrijednost, ali ne i povišeni iznos naknade koji se primjenjuje ako vrijednost predmeta spora prelazi za 0,01 kn.22

Tbr. 7/1/2. Tarife tarifira tri raspona vrijednosti kada je vrijednost predmeta 20 Vidi Obrazloženje Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu,

srpanj, 2008., str. 15., www.sabor.hr/fgs.axd?id=1235021 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, Narodne

novine, br. 148/2009.22 Upravni odbor HOK je ovlašten davati tumačenja Tarife u skladu s odredbama točke XVIII. Tarife.“

Tumačenje Upravnog odbora HOK, od 10. veljače 2007. Vidi www.hok-cba.hr


172

spora veća od 500.000,00 kn na način da se svaki sljedeći raspon vrijednosti nadovezuje na prethodni, tj. po načelu da je veće sadržano u manjem, pa se broj bodova koji je obračunat za niži raspon vrijednosti pribraja broju bodova koji se obračunava za viši raspon vrijednosti, slijedom čega:

1) za raspon vrijednosti predmeta spora od 500.000,01 pa do iznosa 5,000.000,00 kn odvjetnik pored naknade od 500 bodova ima pravo obračunati naknadu od 1 boda na svakih daljnjih započetih 1.000,00 kn, što znači da kada je vrijednost spora iznosi upravo 5,000.000,00 kn odvjetnik ima pravo obračunati 5.000 bodova;

2) za raspon vrijednosti predmeta spora od 5,000.000,01 kn pa do 10.000.000,00 kn odvjetnik, pored naknade od 5.000 bodova obračunate za raspon vrijednosti spora do 5.000.000,00 kn, ima pravo obračunati naknadu od 1 boda na svakih daljnjih započetih 2.000,00 kn, što znači da kada je vrijednost spora iznosi upravo 10.000.000,00 kn odvjetnik ima pravo obračunati 7.500 bodova;

3) na iznos 10.000.000,01 kn odvjetnik, pored naknade od 7.5000 bodova obračunate za raspon vrijednosti spora do 10.000.000,00 kn, ima pravo obračunati naknadu od 1 boda na svakih daljnjih započetih 5.000,00 kn, ali ne više od 10.000 bodova.

Takva primjena Tarife je jedino logična, te se maksimalni broj bodova od 10.000 bodova po Tarifi obračunava kada je vrijednosti predmeta spora 22.500.000,00 kn i više. Naime, ne bi bilo logično da je u slučaju kad je vrijednost predmeta spora npr. 10.500.000,00 kn nagrada niža nego za vrijednost predmeta spora od 5.000.000,00 kn.23

b) U drugu skupinu ulaze oni sporovi za koje je predviđen paušalni iznos nagrade za vođenje sudskog postupka po kojem odvjetniku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova24 u sljedećim postupcima (Tbr.7. 2.): a) radi smetanja posjeda, b) radi služnosti, c) iz stambenih odnosa (otkazi, iseljenja, utvrđenja), d) radi razvoda ili poništenja braka, o postojanju ili nepostojanju braka, e) za utvrđivanje ili osporavanje očinstva, te o tome s kime će živjeti maloljetna djeca, e) iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.), osim u procjenjivim predmetima na koje se primjenjuje Tbr.7. toč. 1, f) za zakonsko uzdržavanje ili dokidanje obveze uzdržavanja.

U sporovima (Tbr.7. 3.): a) iz autorskog prava, industrijskog vlasništva i srodnih prava nagrada po Tbr. 7. toč. 1., ali ne manje od 50 bodova, b) za utvrđivanje rente

23 Iz tumačenja Upravnog odbora HOK-a u svezi primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – Upravni odbor HOK, posl. br. 6625/2007 od 27. listopada 2007.

24 1. Sukladno Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od 16. prosinca 1995. godine (NN 60/93, 87/93, 16/94 i 11/96) vrijednost boda iznosi 8,00 kn.

2. Sukladno Tbr. 42. toč. 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od 16. prosinca 1995. godine odvjetniku pripada, za sve sporedne radnje obavljene u svim postupcima za koje mu ne pripada posebna nagrada i koje nisu posebno obračunate, paušalna nagrada u iznosu od 25% od ukupnog iznosa nagrada određene i obračunate prema Tarifi. Primjenom navedenih tarifnih stavaka Upravni odbor HOK –a je utvrdio da vrijednost od 8,00 kn treba uvećati za 25 % tako da vrijednost boda iznosi 10,00 kn.


173

kao vrijednost spora uzima se iznos petogodišnje rente.Za tužbe na izdavanje platnog naloga na osnovi računa ili izvoda iz poslovnih

knjiga odvjetniku pripada 50% nagrade iz toč. 1. Tbr. 7, ali ne više od 100 bodova (Tbr.7. 4.).

Za tužbu na izdavanje mjeničnih, čekovnih i platnih naloga na osnovi drugih vrijednosnih papira, javnih i privatnih isprava, izuzev onih koji su navedeni u toč. 4. Tbr.7, odvjetniku pripada puna nagrada iz toč. 1. Tbr. 7. (Tbr.7. 5.).

Tužbe i obrazloženi podnesci pred domaćom arbitražom po Tbr. 7. toč. 1. Tužbe i obrazloženi podnesci pred međunarodnom arbitražom i arbitražom s međunarodnim elementom po Tbr. 7. toč. 1. s povišenjem od 100% (Tbr.7. 6.). Zastupanje pred medijacijom po Tbr. 7. toč. 1. (Tbr.7. 7.).

Financijski gledano, navedeni sporovi ne iznose niti 5% od ukupnog broja sudskih sporova. Najveći dio sporova (preko 95%) pripadaju imovinskopravnim sporovima, za koje ne samo što tarife nisu snižene, nego su značajno povišene.25

Pravo odvjetnika na nagradu i naknadu troškova ne ovisi o uspjehu u parnici niti o tome je li stranka uspjela od protivnika naplatiti dosuđene joj troškove u vezi s odvjetničkim zastupanjem.26 Dok je pactum de quota litis bio dopušten, pravo odvjetnika na nagradu ovisilo je o uspjehu u parnici ako je takav sporazum bio uglavljen, i ako nešto drugo nije bilo ugovoreno.27

Potrebno je naglasiti da okolnost da je parnične radnje za stranku poduzimao odvjetnik nema nikakvog utjecaja na ocjenu je li trošak koji je time bio izazvan bio potreban. Nepotrebna parnična radnja ostaje nepotrebna bez obzira na to što ju je poduzeo odvjetnik odnosno neovisno o tome što se trošak odnosi na njegove usluge.28 Naime, kad joj je njezin protivnik u obvezi nadoknaditi parnične troškove, stranka na njega nastoji prevaliti i troškove odvjetničkih usluga, ali joj sudska praksa priznaje samo one koje smatra potrebnima.29 Tako je suđeno da se troškovi zastupanja odvjetnika kojemu je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao odvjetnik kojem je sjedište u mjestu parničnog suda.30 Stajalište je sudske prakse da budući da se parnični troškovi dosuđuju stranci, a ne njezinu punomoćniku, za visinu naknade troškova stranci nije odlučno je li njezin punomoćnik od nje već

25 Tako je za imovinsko pravne sporove maksimalna pojedinačna nagrada odvjetnika povišena sa dotadašnjih 100.000,00 kn na 175.000,00 kn, koja se obračunava za svako ročište i svaki podnesak (maksimalno 4 podneska). Iz toga proizlazi da odvjetnik u Hrvatskoj za polusatnu raspravu može obračunati 175.000,00 kuna.

26 Više Vičić, A., „Nagrada i naknada troškova hrvatskih odvjetnika“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god., 38., 2001., str. 133.-135.

27 Vidi Dika, M., GPP, IV., str. 262.28 Tako Triva – Dika, GPPP, str. 465.: Vidi iz sudske prakse: OS u Puli, Gž – 1052/84 od 4.12.1984.

– PSP 27/127.29 Vidi Grbin, I., „Vrijednost predmeta spora te troškovi parničnog postupka“, Godišnjak 14,

Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Organizator, Zagreb, 2007., str. 462.-463.30 U tom smislu presuđeno: VS, Gž – 3003/78 od 27.11.1978. – PSP 14/363; VPSH, Pž – 494/80 od

15.4.1980. – PSP 18/220; ŽS u Vukovaru, Gž – 1169/02 od 9.9.2002. – IO 1/03-177.


174

primio nagradu za pojedine usluge.31

2.2. Neka europska rješenjaU pogledu pravila koja se tiču honorara u europskim državama se ne može

govoriti o standardima u pravom smislu te riječi. Načini na koji se honorari isplaćuju značajno variraju od države do države, a zasnivaju se na zakonskim odredbama, običajnom pravu i tradiciji. Načini plaćanja nagrade odvjetniku, po svojoj prirodi, vode većoj fleksibilnosti svih strana i većem utjecaju pregovora na utvrđivanje koliko će odvjetniku biti plaćeno za njegove usluge.

Osnovni, sveobuhvatni sustav honorara može se podijeliti u dvije glavne grupe: honorari koji se naplaćuju po satu i oni koji se naplaćuju paušalno.32 Jedna vrsta plaćanja honorara dominira europskim pravnim sustavom, a to je plaćanje na sat. Danska, Finska, Irska, Španjolska,33 Portugal, Norveška, Nizozemska i Luksemburg koriste sustav plaćanja na sat.

S druge strane imamo paušalne honorare za određenu vrstu poslova, također poznati i pod nazivom honorarni razredi, Oni obavezuju odvjetnike da naplate određenu cijenu za svoje usluge u određenim oblastima, što za posljedicu ima odsustvo pregovaranja u vezi sa cijenom usluga.34 U zemljama Europe koje koriste honorarne razrede smatra se da oni štite integritet pravnog sustava.

Prema ovom tarifnom sustavu, odvjetnici u Srbiji pridružuju se manjini odvjetnika u Europi, zajedno sa svojim kolegama u Italiji i Njemačkoj, koji koriste sustav fiksnih honorara.35

31 U tom smislu presuđeno: VS, Rev – 664/88 od 13.10.1988. – PSP 46/141.32 Jedini izuzetak od ove dvije kategorije je pojam koji se pojavio u Velikoj Britaniji, a koji se naziva

„uvjetni” honorar. On je naišao na opće odbijanje u ostatku Europe, bar za sada. Ovakav honorar dosta podsjeća na honorare uvjetovane ishodom zastupanja u SAD-u. Jedina druga razlika između europskog i američkog sustava honorara je u tome tko plaća nakon izricanja presude. Dok je američki sustav ostao privržen podjeli troškova na obje strane, europske zemlje skoro uniformno (sa izuzetkom Luksemburga) imaju sustav „gubitnik plaća”, koji objema stranama u sporu omogućava da im honorari budu isplaćeni od strane onog koji izgubi spor.

33 Vidi El pacto de quota litis en la deontología de los abogados, http://vlex.com/vid/pacto-quota-litis-deontologia-abogados-68066086#ixzz1FuerzsQe U Španjolskoj, kao i u mnogim drugim europskim državama, pactum de quote litis je tradicionalno objekt profesionalne cenzure i zakonodavne zabrane. Kada govorimo o načinu obračuna nagrade odvjetniku možemo razlikovati nekoliko varijanti: a) postotak naknade: prema ovoj metodi, naknada odgovara postotku koji se obračunava prema ishodu sudskog postupka; b) fiksni iznos: to je standard koji se primjenjuje u slučajevima u kojima se uspostavlja specifična visina naknade; c) Contrato de Cuota Litis: pakt potpisan između klijenta i odvjetnika u kojem obje strane međusobno dogovaraju iznos koji je u pravilu veći od onoga utvrđenog u osnovnoj tarifi. U ovom slučaju je odvjetnik suglasan da dijeli rizik sa strankom, odnosno ako je slučaj izgubljen, odvjetnik neće dobiti ništa; d) Contrato de Servicios Profesionales o convenio de honorarios: ugovor između klijenta i odvjetnika za koje kupac se obvezuje platiti za odvjetnički posao bez obzira na ishod - pactum de redimenda lite prepuštanje spornog zahtjeva u slučaju uspjeha odvjetniku; e) minimalna naknada: postavlja minimalnu granicu naknade odvjetniku.

34 Na primjer, u zavisnosti od vrste usluge koju stranka traži, odvjetnici u Njemačkoj i Italiji imaju minimalne honorarne razrede. U Njemačkoj, oni su regulirani zakonskim odredbama, dok je talijanski sustav razvijen od strane Savjeta odvjetničke komore.

35 Međutim, predviđena su značajna odstupanja od sustava fiksnih honorara. Honorari variraju u zavisnosti od vrijednosti transakcije i pregovaranje je dozvoljeno sve dok se konačni honorar kreće u


175

Međutim u Srbiji su predviđena i značajna odstupanja od sustava fiksnih honorara:

a) honorari variraju u zavisnosti od vrijednosti transakcije i pregovaranje je dozvoljeno sve dok se konačni honorar kreće u rasponu od 50% do 300% stope određene tarifnim sustavom.36 b) u slučaju stalne savjetodavne pomoći, odvjetnik može ugovoriti, u pisanoj formi mjesečnu paušalnu nagradu, u iznosu koji je primjeren vrsti i obimu njegovih obaveza.37

2.2.1. NjemačkaZa zastupanje od strane odvjetnika pred sudovima, njemačko pravo predviđa

fiksne minimalne cijene. Minimalne cijene su u formalnom smislu regulirane “Zakonom o odvjetničkim nagradama” (Rechtsanwaltsvergutungsgesetz). Ovim zakonom nastojalo se osigurati funkcionalno pružanje pravne zaštite, te adekvatno, potrebno i razmjerno reguliranje minimalnih cijena. Ovo prije svega leži u tzv. poprečnom subvencioniranju (Quersubventionierung). Ono sa aspekta građana proizvodi željeni efekt, a to je omogućiti pravnu zaštitu kod niske vrijednosti spora po povoljnim cijenama.38 U Njemačkoj se ne naplaćuje posebno svaka radnja koju odvjetnik poduzme u predmetu. Dakle, ako unutar sudskog postupka bude više ročišta i usmenih rasprava na kojima se saslušavaju stranke, ispituju svjedoci i izvode vještačenja, odvjetnik ima pravo na jednu naknadu bez obzira je li bilo održano jedno ili deset ročišta. Tako odvjetnik u SR Njemačkoj dobije u pravilu maksimalno 3 paušalne naknade za svaki građanski postupak, a to su:

1. za pripremu predmeta i podnošenje tužbe - 1 paušalna naknada (poslovna tarifa);

2. kod izlaska na raspravu, bez obzira koliko ročišta se održi - 1 paušalna naknada (raspravna tarifa);

3. provođenje dokaznog postupka - 1 paušalna naknada (dokazna tarifa). S obzirom na to da odvjetnik zaradi isti honorar bez obzira koliki se broj

ročišta održi, odvjetnici su kooperativni u vođenju sudskog postupka, i nemaju interesa opstruirati ga, jer imaju isti interes kao i stranka, a to je brže okončanje

rasponu od 50% do 300% stope određene tarifnim sustavom. U slučaju stalne savjetodavne pomoći odvjetnik može ugovoriti, u pisanoj formi mjesečnu paušalnu nagradu, u iznosu koji je primjeren vrsti i obimu njegovih obaveza. Iznosi tih mjesečnih nagrada mogu biti podvrgnuti kontroli Disciplinske komisije Odvjetničke komore Srbije u slučaju pojedinačnih tužbi.

36 Iznosi tih mjesečnih nagrada mogu biti podvrgnuti kontroli Disciplinske komisije Advokatske komore Srbije u slučaju pojedinačnih tužbi. S obzirom na njihovu dosadašnju praksu, Disciplinska komisija odlučuje o zakonitosti pojedinih paušalnih honorara ignorirajući kriterije raspona od 50% do 300% već uzimajući u obzir neke druge kriterije relevantne za dati predmet, kao što je namjera da se počini prevara.

37 Vidi više u Američka agencija za međunarodni razvoj, Nacionalni centar za državne sudove, „Projekat vladavina prava u Srbiji“, str. 91.-92.

38 Opširnije Greger, R., Glezssner, I., Heinemann, J., Neue wege zum recht, festgabe für Max Vollkommer zum 75. geburtstag, 2006., Verlag, Köln, str. 421.-426.


176

postupka.39 Odvjetnik svoj rad obračunava u pravilu prema Saveznoj uredbi o naknadi

za odvjetničke usluge (Bundesgebührenordnung für Rechtsanwälte – BRAGO).40 Navedenom Uredbom se utvrđuju različite vrste pristojbi - čvrste pristojbe i okvirne pristojbe.41

Kako bi osigurao svoje pravo na nadoknadu, odvjetnik može zatražiti od svoga klijenta primjereni predujam (§ 17. BRAGO). Visina predujma ravna se prema predviđenoj visini odvjetničkih pristojbi, pri čemu nije važno jesu li pristojbe već nastale ili će tek uslijediti. Odvjetnik može zatražiti predujam u svakom stadiju postupka, čak i uvjetovati preuzimanje klijenta dobivanjem predujma.42

2.2.2. AustrijaU Republici Austriji država daje suglasnost na Tarifu, ali je ne određuje.

Njemačka i Austrija dvije su države koje su služile kao inspiracija predlagateljima uvođenja obvezatnog odvjetničkog zastupanja u Republici Hrvatskoj. U obje je zemlje naknada odvjetničkih troškova koju dosuđuje sud stranci koja uspije u postupku regulirana zakonom,43 za razliku od sadašnjeg hrvatskog uređenja koje sudove upućuje na primjenu tarife koju donosi Hrvatska odvjetnička komora uz prethodnu suglasnost ministra pravosuđa.

U pogledu ugovaranja cijene u Austriji stranka može s odvjetnikom slobodno ugovoriti cijenu usluge, pri čemu profesionalna organizacija (komora) daje tek neobvezatne smjernice (Autonome Honorar-Richtlinien für Rechtsanwälte - dalje: öAHR).44

Honorar koji odvjetnik zaračunava mora prethodno biti priopćen stranci, te pravedan i razuman. Stranka koja ugovori s odvjetnikom veću naknadu od one propisane zakonom tada prihvaća da joj čak i u slučaju potpunog uspjeha u sporu

39 Za usporedbu odvjetničkih tarifa u Hrvatskoj i SR Njemačkoj poslužit će nam primjer iz kojeg je razvidan način obračuna i visina odvjetničkih tarifa u obje zemlje za određenu vrijednost spora. Tako je u predmetu kod kojeg je vrijednost spora: 600.000,00 EUR, u SR Njemačkoj – iznos tarife: 3.296,00 EUR, dok je u Republici Hrvatskoj – iznos tarife: 6.000,00 EUR. U SR Njemačka je broj obračunatih tarifa u pravilu 3, dok je u RH broj tarifa u prosjeku 15. Tako dolazimo do ukupnog honorara odvjetnika u navedenom predmetu koji u SR Njemačkoj iznosi 9.888,00 EUR (3 x 3.296), a u RH 90.000,00 EUR (15 x 6.000).

40 Bundesrechtsanwaltsgebührenordnung od 26. srpnja 1957., BGBI, 1957. I, 907.41 Čvrste pristojbe su one pristojbe koje odvjetnik dobiva prije svega u civilnim sporovima, a

obračunavaju se prema vrijednosti predmeta odvjetničkog rada. Kod čvrstih pristojbi odvjetnika obvezuje pristojbena tarifa i od nje ne može odstupati. Postoje dvije vrste okvirnih pristojbi, pristojba s okvirnim iznosom i tarifna okvirna pristojba. Za razliku od čvrstih pristojbi, kod okvirnih zakon ne utvrđuje visinu pristojbe, već samo postavlja donju i gornju granicu.

42 Vidi Krah, R., Pfeilschifter, K., Pezo, R., „Troškovi civilnoga postupka u Njemačkoj“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Spltu, god. 38., 2001., str. 137.-142.

43 U Njemačkoj: dBRAGO; u Austriji: Rechtsanwaltstarifgesetz (öRATG). Vidi § 16/1. öRAO, § 2/1. öRATG, § 2. öAHR.

44 Vidi više o utjecaju austrijskog na hrvatski parnični postupak u Jelinek, „Einflüsse des österreihischen Zivilprozeβrechts auf andere Rechtsordnungen“, u: Habscheid (ur.), Das deutsche Zivilprozeβrechts und seine Ausstrahlung auf andere Rechtsordnungen, Bielefeld, 1991., str. 72.-74.


177

jedan dio iznosa danog za zastupanje ostane nenadoknađen.

3. PRAVO ODVJETNIKA NA NAMIRU I ZALOGZastupajući neku stranku odvjetnik se može naći u situaciji da nije sasvim

siguran da će mu ona platiti dužnu nagradu i naknaditi mu troškove koje je imao zastupajući je. Temeljem čl. 11/1. ZO, odvjetnik je dužan nakon prestanka zastupanja predati stranci, na njen zahtjev, sve njene spise i isprave. Ovdje se govori samo o spisima i ispravama stranke, a ne o drugim stvarima, osobito ne o novcu. Dakle, odredba je jasna, svako zadržavanje spisa i isprava stranke nakon prestanka zastupanja, protivno volji same stranke, bilo bi nedopušteno.

Međutim, temeljem čl. 18/1. ZO proizlazi dužnost stranke da odvjetniku plati nagradu za njegov rad, te naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno tarifi koju utvrđuje i donosi HOK uz suglasnost ministra pravosuđa.45 46 Za troškove i dospjelu nagradu odvjetnik se može namiriti iz gotovine koju je njegova stranka položila kod njega ili koju je za nju primio ili naplatio ako između odvjetnika i stranke nije drugačije ugovoreno, ali je u tom slučaju dužan bez odgode obaviti obračun sa strankom (20/1. ZO). Ovu odredbu treba dovesti u vezu s odredbom o obvezi odvjetnika da plati kamate.47 Na novčanim sredstvima koje primi u ime stranke odvjetnik ima pravo zaloga radi osiguranja naplate nagrade i naknade troškova (20/2. ZO). Ove odredbe odnose se isključivo na gotovinu, a ne primjerice na vrijednosne papire stranke.48

Međutim, postavlja se pitanje radi li se ovdje uopće o pravu retencije budući da se zahtijeva postavljanje tzv. materijalnog koneksiteta između tražbine retinenta i zahtjeva za izručenje stvari. Osim toga, učinak retencije u građanskom pravu, samo je osiguranje retinentove tražbine, a nipošto nije i pravo namiriti se iz vrijednosti zadržane stvari.

Ovdje odvjetnik ima pravo namiriti se iz gotovine koju ima u detenciji. Dakle, očito je da je riječ o nekom pravu koje je jače od prava retencije, a to bi bilo založno pravo. Preciznije riječ je o jednom od slučajeva zakonskog založnog prava. Ovdje odvjetnik ima ovlaštenja založnog vjerovnika, a u okviru njih i pravo retencije. S obzirom na to da u retenciji ima gotovinu stranke, ovlašten je uskratiti izručenje te gotovine stranci, kao što bi to bio ovlašten i da ima samo pravo retencije radi osiguranja svoje tražbine. Međutim, ovo ovlaštenje je samo dio njegovih ukupnih ovlaštenja koja ima kao založni vjerovnik, ne radi se ovdje o samostalnom pravu retencije, koje kao neku vrstu samopomoći mogu imati subjekti kad nemaju neko jače, stvarno pravo, nego baš o jednom takvom jačem pravu, založnom pravu,

45 Opširnije o pravu retencije kod Lorenc, Pravo zadržanja, Beograd, 1966.; Stipković, Z., „Pravo retencije i neki slični instituti“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1972., br. 3., str. 285.-298.

46 O pravu punomoćnika na naknadu troškova i nagradu po odvjetničkoj tarifi,vidi Triva – Dika, GPPP, str. 333.

47 Vidi Dika, M., GPP, IV., str. 263.48 Riječ je o jednom od slučajeva izričitog dopuštanja prava retencije u našem pozitivnom pravu.


178

koje ovdje uz druga rješenja sadrži i pravo na retenciju.49

Odvjetnik može na tri načina doći do detencije gotovine svoje stranke. Može je ona sama kod njega položiti, ili za nju netko treći, ili je on sam može od trećih za nju naplatiti.50 Neovisno o kojoj je situaciji riječ, založno pravo na primljenoj gotovini odvjetnik stječe trenutkom tradicije, i prema tom trenutku se određuje i njegov red prvenstva. Svakako njegovo najvažnije ovlaštenje je pravo namirenja iz te gotovine. Ako spora nema ovo založno pravo se realizira kao i inače kad je objekt zalaganja novac. Spor može postojati oko visine dužne nagrade i troškova odvjetnika, odnosno iznosa novca stranke koji odvjetnik drži. Međutim, ako su odvjetnik i stranka u pogledu tog novca nešto posebno ugovorili, odnosno ako je on odvjetniku predan u određenu svrhu, odvjetnik ga ne smije zadržati niti se iz njega smije namiriti. Može se dogoditi da prilikom obračuna sa strankom, na koji je izričitim propisom obvezan bez odgađanja, dođe do spora, u kom slučaju će doći do izražaja njegovo uže ovlaštenje: pravo retencije odgovarajućeg iznosa do rješenja spora.

Ovdje se može postaviti pitanje bi li odvjetnik smio zadržati neku drugu stvar svoje stranke da bi na taj način osigurao namirenje svoje nagrade i troškova zastupanja. U pravilu ne. Ovu situaciju ne regulira nijedan specijalni propis tako da se primjenjuju pravna pravila OGZ-a prema kojima odvjetnik smije zadržati tu stvar samo radi osiguranja zahtjeva povezanog sa samom stvari ili za naknadu izdataka koje je za nju imao.51 Radi osiguranja bilo kojeg drugog svog zahtjeva odvjetnik ne smije zadržati stvar svoje stranke, makar mu ona dugovala nagradu za zastupanje.

4. DEFINIRANJE POJMA „PACTUM DE qUOTA LITIS“Pactum de quota litis (lat: ugovor o dijelu parnice) je sporazum stranke i

njezina punomoćnika kojim se nagrada za zastupanje ugovara u razmjeru prema uspjehu u parnici, u dijelu postignute koristi u postupku.52

Pactum de quota litis je sporazum stranke i odvjetnika po kojem će odvjetnik za zastupanje primiti nagradu u obliku udjela (postotka) u dosuđenom ili (u povodu osude protivnika prisilno ili dobrovoljno) ostvarenom iznosu, odnosno općenitije u razmjeru prema uspjehu u parnici ili drugom sudskom postupku (Ergolgshonorar).53

49 Op. cit. Stipković, Z., „O pravu retencije odvjetnika“, Odvjetnik, br. 7-8, 1977., str. 259.50 Ibid.51 Prema pravnom pravilu §4 71. st. 1. OGZ-a, „tko je dužan izdati neku stvar može je zbog

osiguranja svojih dospjelih tražbina zbog izdatka učinjenog za stvar ili zbog štete, koja mu je tom stvari prouzrokovana, zadržati s tim učinkom, da se može presuditi na izdavanje stvari samo na taj način, što bi se izvršilo davanje iz ruke u ruku.“ Pretpostavke iz ovog pravnog pravila su da odvjetnik ima u detenciji spis ili ispravu stranke, do kojih je došao na dopušten način, te dospjelu tražbinu prema stranci.

52 Op. cit. Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str. 1040.53 Usporedi Triva, S., Belajec, V., Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, 6. izdanje, 1986.,

str. 265.; za austrijsko pravo Fasching, W.H., Lehrbuch des österreichischen Zivilprozeßrechts, Lehr – und


179

Ovdje se posebno ističe potreba da se izbjegne svaka ekonomska ovisnost odvjetnika o stranci, a posebno izravna ovisnost o ishodu spora. U tom smislu se u komparativnom pravu u zemljama bliskima javnopravnome modelu odvjetništva zabranjuje ugovaranje honorara koji bi ovisio o uspjehu u parnici, i to u raznim vidovima: kao pactum de quota litis (nagrada u dijelu dobitka); pactum de palmario54 (ugovaranje premije u slučaju uspjeha); te pactum de redimenda lite (prepuštanje spornog zahtjeva u slučaju uspjeha odvjetniku).55 U Hrvatskoj su u ovome području trendovi do sada išli prema jačanju privatnopravnih, a ne javnopravnih elemenata.56

Prema prevladavajućem mišljenju uvjetovane naknade se smatraju nepoželjnima jer je to u suprotnosti s dobrim izvršenjem pravde stoga što potiču sumnjivo parničenje i zloupotrebu. Ova mogućnost ipak postoji u ZO gdje čl. 19. propisuje mogućnost ugovaranja nagrade prema uspjehu u pružanju pravne pomoći u imovinsko - pravnim stvarima. Ipak se ovdje ne radi o njegovom postojanju u čistom obliku, a taj bi bio slobodna pogodba odvjetnika i stranke što je karakteristika privatnopravnog organiziranja odvjetništva.57

4.1. Pactum de quota litis do izmjena ZOO 05 Odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi

s obavljenim radom sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koju utvrđuje i donosi Hrvatska odvjetnička komora (dalje: HOK) uz prethodnu suglasnost ministra pravosuđa (18/1. ZO).58 Pravo odvjetnika na nagradu i naknadu troškova ne ovisi o uspjehu u parnici niti o tome je li stranka uspjela od protivnika naplatiti dosuđene joj troškove u vezi s odvjetničkim zastupanjem.59 Dok je pactum de quota litis bio dopušten, pravo odvjetnika na nagradu ovisilo je o uspjehu u parnici ako je takav sporazum bio uglavljen, i ako nešto drugo nije bilo ugovoreno.60

Handbuch für Studium und Praxis, Zweite, überarbeitete und ergänzte Auflage, Wien 1990. Manzsche Verlags – und Universitätsbuchhandlung, str. 230.: za njemačko pravo Rosenberg – Schwab – Gottwald, Zivilprozessrecht, 16. izdanje, 2004., str. 172.

54 „Lat. pactum – nagodba, sporazum i palmarius – koji se odnosi na palmu kao simbol uspjeha. Sporazum između klijenta i odvjetnika prema kojem će odvjetnik dobiti honorar samo ako uspješno dovrši spor.“ Op. cit. Romac, A., Rječnik rimskog prava, Informator, 1989., str. 250.

55 Vidi Walter, G., “Generalbericht” u: Walter (ur.), Professional Ethics and Procedural Fairness, Stuttgart, 1991, op. cit., str. 29; Wolffers, op. cit., str. 165.

56 Vidi Uzelac., A., „Obvezatno odvjetničko zastupanje, prilog diskusiji o reformi hrvatskog parničnog prava: teorijski i i komparativni aspekti“, Pravo u gospodarstvu, br. 2, 1998., str. 24.

Vidi Walter, G., “Generalbericht” u: Walter (ur.), Professional Ethics and Procedural Fairness, Stuttgart, 1991, op. cit., str. 29; Wolffers, op. cit., str. 165.

Vidi Uzelac, A., op. cit. (bIlj. 56.), str. 24.57 Vidi Ibid., str. 21. 58 Vidi Pavlović, M., op. cit. (bilj. 18.), str. 127.-132.59 Više Vičić, A., op. cit. (bilj. 26.), str. 133.-135.60 Vidi Dika, M., GPP, IV., str. 262.


180

Zakon o odvjetništvu iz 1994. godine po prvi puta u čl. 19. dopustio pactum de quota litis, obrazlažući to “legaliziranjem stvarnog stanja” i “bržim ostvarenjem prava stranaka”.61

Dok je pactum de quota litis bio dopušten, pravo odvjetnika na nagradu ovisilo je o uspjehu u parnici ako je takav sporazum bio uglavljen, i ako nešto drugo nije bilo ugovoreno.62

Temeljem Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine (dalje ZOO 78) kojeg je RH 1991. g. preuzela u svoje zakonodavstvo „… bio je ništav ugovor kojim bi odvjetnik ili koji drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarenje povjereno ili ugovorio za sebe udio u podjeli iznosa dosuđenog njegovom nalogodavcu.“63 Dakle, ZOO 78 je zauzimao negativan stav prema mogućnosti ugovaranja honorara prema uspjehu u sudskom postupku.

Međutim, 1994. g. donesen je Zakon o odvjetništvu koji je u svom čl. 19. zauzeo suprotan stav.64 Tako je u čl. 19. ZO 94 bilo propisano da u imovinsko-pravnim predmetima odvjetnici mogu sa strankom ugovoriti nagradu za rad u srazmjeru s uspjehom u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje će za stranku poduzeti sukladno odvjetničkoj tarifi te da se gornja granica postotka nagrade koja se može ugovoriti utvrđuje u odvjetničkoj tarifi.65 Upravo je na ovaj način u hrvatsko zakonodavstvo bio uveden pactum de quota litis, a Tarifom o nagradi i naknadi trškova za rad odvjetnika bila je utvrđena gornja granica ugovorenog postotka postavljena na maksimalno 30 %. Da bi bio valjan, ugovor je morao biti zaključen u pisanom obliku.66

Svaka je stranka pri tome trebala jasno ugovoriti uključuje li dogovoreni postotak ili ne uključuje i parnični trošak koji se dosuđuje sudskom odlukom. Naime, događa se da nastane nesporazum: stranka misli da joj, kad plati dogovoreni postotak, pripada parnični trošak, a odvjetnik obrnuto. Srednje je rješenje da se parnični trošak doda ostvarenom u parnici i da se od toga plati postotak. Međutim, sve to veoma je jednostavno ako se u parnici uspije, složeno uspije li se djelomično te vrlo složeno ako se parnicu u cijelosti izgubi.67

U hrvatskom pravu prije donošenja ZO 94. pactum de quota litis nije bio dopušten (461/2. ZOO 91). Temeljem čl. 461/1. ZOO 91 sporno pravo je moglo biti predmetom ugovora o prodaji. Međutim, temeljem 461/2. ako bi odvjetnik

61 Kos, M.,“Uvodne napomene uz Zakon o odvjetništvu”, u: Zakon o odvjetništvu, Zagreb: Organizator, 1994., str. 28.

62 Vidi Dika, M., GPP, IV., str. 262.63 Zakon o obveznim odnosima, “Službeni list” br. 29/78, 39/85, 57/89, “Narodne novine” br. 53/91,

73/91, 3/94, 7/96 i 112/99.64 Zakon o odvjetništvu, „Narodne novine“ br. 9/94. (dalje: ZO 94).65 U imovinskopravnim stvarima odvjetnici mogu sa strankom ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru

s uspjehom u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje će za stranku poduzeti, sukladno odvjetničkoj tarifi (19/1.). Ugovor iz stavka 1. ovoga članka valjan je samo ako je zaključen u pisanom obliku (19/2.).

66 Tako Triva – Dika, GPPP, 2004., str. 253.67 Vidi Kačer, H., „Preuveliča li se vrijednost spora, u slučaju gubitka parnice troškovi mogu biti

golemi“, Lider press, lipanj 2008.


181

ili koji drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarenje povjereno, ili ugovorio za sebe udio u podjeli iznosa dosuđenog njegovu nalogodavcu, takav ugovor bi bio ništav. Smisao zabrane takvih ugovora vidio se u potrebi otklanjanja mogućnosti da odvjetnik ili drugi nalogoprimac, prezentirajući joj da su njezini izgledi za uspjeh u parnici slabi, navedu stranku da im pristane prodati po nižoj cijeni sporno pravo, odnosno na to da pristane na veći udio u eventualno dosuđenom iznosu,68 odnosno u otklanjanju, preveniranju onoga što bi se moglo nazvati potencijalnim sukobom interesa, ali i u potrebi zaštite slabije strane u odnosu – stranke.69 Posljedica ništavosti sastojala se u tome da nesavjesna strana nije imala pravo tražiti da joj se vrati ono što je dala drugoj strani, odnosno u tome što je sud mogao po službenoj dužnosti odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi takvog uglavka preda odgovarajućoj općini (104/2.).70

Prema ZO 94 u imovinskopravnim stvarima odvjetnici su mogli sa strankom ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje će za stranku poduzeti, sukladno odvjetničkoj tarifi (19/1. ZO). Gornja granica postotka nagrade koja se mogla ugovoriti utvrđivala se u odvjetničkoj tarifi (19/2. ZO). Pactum de quota litis bio je valjan samo ako je bio zaključen u pisanom oblike (19/3. ZO).

Pravna znanost dvojako tumači odnos između odredbe čl. 461/2. ZOO 91 i odredaba čl. 19. ZO 94. Prema nekim autorima, te odredbe međusobno nisu bile u kontradikciji, one su se odnosile na različita pitanja, tako da je za ugovor o nekom omjeru u podjeli svote koja će biti dosuđena nalogodavatelju rečeno da je ništetan, kao i ugovor o kupnji spornog prava od nalogodavatelja, zbog čega ga se ne smije miješati s ugovorom o nagradi za rad odvjetnika u razmjeru s uspjehom u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje će odvjetnik za stranku poduzeti po odvjetničkoj tarifi.71

Prema drugim autorima, odredbama čl. 19. ZO 94 u hrvatsko pravo je uveden pactum de quota litis, što bi značilo da je njima derogirana odredba čl. 461/1. ZOO 91 o zabrani takvog ugovora.72

4.2. Pactum de quota litis nakon izmjena ZOO 05Stupanjem na snagu ZOO 05 73 odredbe o pactum de quoti litis su vraćene na

stanje u kojem su bile prije donošenja ZO 94. I ZOO 91 i ZOO 05 sadrže odredbu koja proglašava ništetnim ugovor kojim bi odvjetnik ili koji drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarenje povjereno, ili ugovorio za sebe udio

68 Usporedi Blagojević, B., Krulj, V., Komentar Zakona o obligacionim odnosima, I., 1980., str. 953. (dalje: Blagojević – Krulj, Komentar)

69 Op. cit. Dika, M., „Je li pactum de quota litis još dopušten u hrvatskom pravu“, Pravo u gospodarstvu, 4/07, str. 352.

70 Tako kod Blagojević – Krulj, Komentar, str. 953.71 Usporedi Gorenc, V., Zakon o obveznim odnosima s komentarom, 1998., str. 603.72 Tako Triva – Dika, GPPP, str. 253., 333.73 Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08 (dalje: ZOO 05).


182

u podjeli dosuđenog njegovu nalogodavcu (383. ZOO 05). Pravna znanost je o odnosu čl. 383/2. ZOO 05 i odredbe čl. 19/1. ZO 94 iznijela stav da tu kolizija postoji samo prima facie. „Kolizija je, ipak, samo prividna jer se ovdje ne radi o udjelu u dosuđenom, nego u usklađenosti nagrade za rad s uspjehom u postupku, odnosno pravnim radnjama koje poduzima odvjetnik, i to sukladno odvjetničkoj tarifi.“74

Tako odredba čl. 383/2. ZOO 05 općenito apsolutno zabranjuje sve ugovore na temelju kojih bi odvjetnik mogao steći pravo na udio u onome što će biti dosuđeno njegovoj stranci, neovisno o osnovi toga prava, a odredba čl. 19/1. ZO 94 utvrđuje samo jednu osnovu po kojoj odvjetnik može participirati u onome što će njegovoj stranci biti dosuđeno, zbog čega se naknadna apsolutna zabrana odnosi i na tu prethodnu iznimnu osnovu.75 Na temelju ugovora o udjelu u onome što će biti dosuđeno nalogodavcu odvjetniku ne pripada izravno pravo na isplatu tog udjela od druge strane, već samo obveznopravni zahtjev prema nalogodavcu na isplatu iznosa koji će odgovarati tom udjelu. Upravo će ugovoreni udio biti kriterij za utvrđivanje dužnog apsolutnog iznosa, neovisno o osnovi po kojoj će se steći pravo na isplatu udjela.

Odvjetnik kojemu je stranka povjerila ili kome se obratila zato da bi mu povjerila ostvarivanje njezinog spornog prava ne smije, a u skladu s odredbama čl. 383/2. ZOO 05, kupiti to pravo od stranke i zatim ga utužiti u svoje ime i za svoj račun. Takav ugovor bi bio ništetan.

Odnos između odredbe čl. 383/2. ZOO 05 i odredaba čl. 19. ZO 94 je odnos između odredbe koja apsolutno zabranjuje sve vrste ugovora kojima bi odvjetnik, neovisno o pravnoj osnovi od koje bi se polazilo, ugovarao za sebe udio u onome što će se dosuditi njegovoj stranci, i odredbe koja dopušta takav ugovor kad je u pitanju ugovor o odvjetničkom zastupanju.

Budući da je navedenom odredbom ZOO 05 izrijekom zabranjen pactum de quota litis, stupanjem na snagu ZOO 05 kao kasnijeg zakona derogirana je odredba čl. 19. st. 1. ZO 94 koja je dopuštala taj ugovor kao odredba ranijeg zakona (lex posterior derogat priori). Pritom se ZO 94 nikako ne bi mogao smatrati specijalnim zakonom u odnosu na ZOO 05 jer propisi oba zakona uređuju izrijekom isto pitanje, pitanje dopustivosti ugovaranja udjela u onome što će se dobiti u postupku.76

Odredba čl. 383/2. ZOO 05 je usmjerena na zaštitu imatelja prava, odnosno stvari o kojima postoji spor, od mogućih nesavjesnih nalogoprimaca, a posebice odvjetnika. Stoga ova odredba ima prisilno obilježje i strane ne mogu isključiti njezinu primjenu.77 Imatelji stvari, odnosno prava o kojima postoji

74 Usporedi Gorenc, V., Ćesić, Z., Kačer, H., Momčinović, H., Pavić, D., Perkušić, A., Pešutić, A., Slakoper, Z., Vidović, A., Vukmir, B., Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 596. (dalje: Gorenc, V. i dr., Komentar).

75 Vidi Dika, M., op. cit. (bilj. 69.), str. 355.76 Ibid., str. 351.77 S obzirom na to da su u ovoj odredbi odvjetnici samo primjer nalogoprimca, može se zaključiti da se


183

spor, štite se ništetnošću ugovora koje mogu sklopiti s odvjetnicima ili drugim nalogoprimcima.

Temeljem navedene odredbe ništave su dvije skupine ugovora: ugovori koji su sklopljeni nakon što je odvjetnik ili drugi nalogoprimatelj bio upoznat s činjeničnim i pravnim stanjem glede spornog prava koje kupuje i ugovori kojima se imatelj spornog prava nalogoprimatelju obvezao, zauzvrat njegovim obvezama, isplatiti dio iznosa koji bi tom imatelju spornog prava kao nalogodavatelju bio dosuđen.78

Ništetan je kupoprodajni ugovor između kupca koji je odvjetnik ili drugi nalogoprimac i prodavatelja kojim kupac kupuje „sporno pravo čije mu je ostvarivanje povjereno“. Iz navedene odredbe proizlazi da je za ništetnost ovih ugovora nužno prethodno povjeravanje ostvarivanja prava odvjetniku ili drugom nalogoprimcu, što bi trebalo protumačiti šire. Za profesionalnu procjenu vjerojatnosti uspjeha u nekom sporu nije nužno prethodno povjeravanje ostvarenja spornog prava, nego je dostatno potpuno iznošenje točno činjeničnog stanja i dokaza, na primjer u svrhu traženja pravnog savjeta, i već u tom trenutku odvjetnik ili drugi profesionalni nalogoprimac dolazi u položaj u kojem može zlorabiti svoje stručno znanje, a za to nikako nije potrebno prethodno povjeravanje ostvarivanja spornog prava. Zbog toga bi za ništetnost bilo dovoljno da je odvjetnik ili drugi nalogoprimac prije sklapanja ugovora bio upoznat sa činjeničnim i pravnim stanjem glede spornog prava koje kupuje.

Ništetni su ugovori kojima bi odvjetnik ili drugi nalogoprimac „ugovorio za sebe udio u podjeli iznosa dosuđenog njegovu nalogodavcu“.79 Prema tome, za ništetnost nije važno o kojem se tipu ugovora radi, nego je važna okolnost da se radi o ugovoru ili ugovorima kojima se imatelj spornog prava nalogoprimcu obvezao, zauzvrat njegovim obvezama, isplatiti dio iznosa koji bi tom imatelju spornog prava kao nalogodavcu bio dosuđen.

Ništetni su svi ugovori koji sadrže takvu obvezu imatelja spornog prava kao nalogodavca. Glede samog izraza „udio u podjeli“ treba reći kako on nije ispravan jer znači da se iznos dosuđen nalogodavcu u svakom slučaju dijeli, a nalogodavcac bi bio samo jedan od više sudionika u podjeli. Umjesto toga smisao je u tome da se zabranjuje ugovaranje udjela nalogodavca u svoti dosuđenoj nalogodavcu.

Naizgled st. 2. kolidira s odredbom čl. 19. st. 1. ZO 94, prema kojem „u imovinsko-pravnim stvarima odvjetnici mogu sa strankom ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje će za stranku poduzeti sukladno odvjetničkoj tarifi“. Međutim, ovdje nije riječ o udjelu u dosuđenom, nego o usklađenosti nagrade za rad s uspjehom u postupku, odnosno

odredba odnosi poglavito na nalogoprimce koji su profesionalci, odnosno osobe koje obavljaju djelatnost obrtimice radi stjecanja dobitka. Ipak, budući da odredba ne ograničava ili sužava pojam nalogoprimca na takve osobe, treba je primijeniti na sve nalogoprimce. Tako Gorenc, V. i dr., Komentar,, str. 596.

78 Op. cit. Kačer, H., Radolović, A., Slakoper, Z., Zakon o obveznim odnosima s komentarom, Poslovni zbornik, Zagreb, 2006., str. 386.

79 Ugovori o kojima je ovdje riječ nisu nazvani nekim imenom, jer se može raditi o više mogućih tipova imenovanih i neimenovanih ugovora.


184

pravnim radnjama koje poduzima odvjetnik, i to sukladno odvjetničkoj tarifi.80

4.3. Pactum de quote litis u europskom pravuZabrana ugovaranja honorara de quota litis sadržana je i u pravilima Kodeksa

odvjetničke etike za odvjetnike Europske zajednice od 28. listopada 1988. godine (Counseil des Barreaux de l’ Union européenne, dalje: CCBE).81 To je obavezan tekst za sve države - članice: svi odvjetnici, članovi odvjetničkih komora ovih država (bilo da su punopravni članovi, članovi-suradnici ili članovi promatrači Europskog savjeta odvjetničkih komora i udruženja odvjetnika) moraju postupati u skladu sa CCBE u svojim međunarodnim aktivnostima pri Europskoj uniji, Europskom ekonomskom području i Švicarskoj konfederaciji kao i u državama suradnicima i promatračima. Ovaj dokument predstavlja osnovu i temelj Europske odvjetničke djelatnosti i doprinosi stvaranju lika odvjetnika i Europske odvjetničke komore.82

Tako je u čl. 3.3. CCBE-a propisano da odvjetnik nema pravo sklapati pactum de quota litis. Pod “pactum de quota litis” podrazumijeva se sporazum između odvjetnika i njegove stranke napravljen prije okončanja predmeta, po kojem bi se stranka obvezala da isplati odvjetniku jedan dio nagrade bez obzira je li to u vidu novca ili neke druge dobiti koju stranka ostvari po okončanju postupka. „Pactum de quota litis“ ne uključuje sporazum po kojem bi odvjetnički troškovi bili proporcionalni vrijednosti predmeta spora kojeg odvjetnik vodi, ako je to u skladu sa zvanično odobrenom tarifom ili odobreno od nadležne odvjetničke komore.83

Ovi propisi prikazuju zajednički stav svih država članica o nereguliranom sporazumu o naknadi za odvjetničke troškove koji je u suprotnosti sa pravilnim funkcioniranjem pravnog sustava jer potiče upitne parnice i podložan je zlouporabi. Ipak namjena ovih propisa nije sprječavanje održavanja ili uvođenja angažmana za koji su odvjetnici plaćeni u skladu sa ishodom istih, ili u slučaju da je zastupanje bilo uspješno, a pod uvjetom da su ovi angažmani u skladu sa zakonom i pod kontrolom s ciljem zaštite stranke i ispravnog funkcioniranja pravnog sustava.

U njemačkom pravu u ovome pogledu postavljeni su strogi standardi. Odvjetnik ne smije od svoje stranke primati darove ili drugu nenaplatnu pravnu korist; ne smije ekonomski participirati u poslovima svoga mandanta; ne smije primati

80 Tako Gorenc, V. i dr., Komentar, str. 596.81 Vidi čl. 3.3. Pravila odvjetničke etike za odvjetnike Europske zajednice od 28. listopada 1988.

Izmijenjen je i dopunjen 3 puta; zadnja izmjena je izvršena na plenarnoj sjednici u Oportu 19. svibnja 2006. godine.

82 „ U društvu zasnovanom na poštivanju zakona, odvjetnik ima posebnu ulogu. Dužnosti odvjetnika ne počinju niti završavaju sa odanim izvršenjem onoga što mu je naloženo da uradi u skladu sa zakonom. Odvjetnik mora služiti interesima pravde kao i onima čija su mu prava i slobode povjereni da ih on ili ona dokazuje i brani, te dužnost odvjetnika nije samo da zastupa svoju stranku nego da joj bude i savjetnik. Poštovanje odvjetničke djelatnosti je temeljni uvjet za vladavinu prava i demokraciju u društvu.“

83 Vidi Mullerat, R., Lawyers: between maintaining trust, keeping gates and blowing whistles, referat održan na International Symposium on Gatekeeper Regulation of Practising Attorneys, Tokyo, 2003., str. 7. www.cidra.org/ethicalrules09#26


185

proviziju u vezi svoga mandata; ne smije ugovarati honorar ovisno o uspjehu u sporu, a posebno ugovarati primitak dijela svote dosuđene svome klijentu (pactum de quota litis).84 U potonjem slučaju može čak i kazneno odgovarati.85

U Austriji se u odnosu na dogovor oko honorara između odvjetnika i njihovih mandanta primjenjuje načelo slobodnog dogovoranja honorara.86 87 Sukladno tome Zakon o tarifama odvjetnika (Rechtsanwaltstarifgesetz - RATG) u § 2. st. 1. navodi: ‘’Tarifama se ne dira u pravo na slobodno ugovaranje’’. Dakle austrijskom odvjetniku je prema ovakvom pravnom uređenju otvorena mogućnost, ugovoriti s mandantom honorar u slučaju uspjeha (Erfolgshonorar), ali u obliku paušalnog honorara. 88 89 Zabrana ‘’pactum de quota litis’’ je uređena s jedne strane u § 879. st. 2. Z. 2. Österreich Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch (ABGB)90, s druge strane u § 16. st. 1. Zakona o odvjetnicima - Rechtsanwaltsordnung (RAO).91 Temeljem § 16. st. 1. RAO: ‘’odvjetnik može slobodno ugovarati svoj honorar sa strankom, međutim nije ovlašten potpuno ili djelomice otkupiti pravni spor koji mu je povjeren. Zabrana quota litis ima prema judikaturi najviših sudova svoje opravdanje u javnom interesu očuvanja pravne zaštite, odnosno poštivanja prava (Rechtspflege).92

U većini zakona o odvjetništvu i etičkih kodeksa europskih država pactum de quota litis je zabranjen93, izuzev u Finskoj94, Grčkoj95 i Češkoj. Kao razlog tome najčešće se navodi odvjetnikova neovisnost i autonomija, koje bi bile kompromitirane kada bi odvjetnik imao osobne interese u ishodu parničnog postupka.

Od siječnja 2006., češki Zakon o odvjetništvu96 generalno je dopustio 84 Više Musielak, H. J., Grundkurs ZPO, 10. Auflage, Verlag C. H. Beck, str. 9 – 17.85 Vidi § 352. Kaznenog zakonika - dStGB86 Vidi Davani, K., „Class Action Lawsuits against the Tobacco Industry in Austria and Beyond“,

Recht & gesellschaft, 2009., str. 11.87 Vidi Kutis, M., „Das „pactum de quota litis“ inÖsterreich“, Anwalts revue de l’ avocat, Anwaltspraxis/

pratique du barreau, br. 10/2008., str. 457.-460.88 Vidi Knöbl, U., Prozessfinanzierung: Quo vadis quota litis?, ecolex 2005., str. 436.89 Tako Kutis, M., op. cit. (bilj. 87.)., str. 457.90 Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch (ABGB), Stand BGBl. Nr. 118/2002.91 Albert, J., „Team Leader, Study on the Transparency of Costs of Civil Judicial Proceedings in the

European Union“, Country report – Austria, 2007., str. 33. – 42., http://www.ris.bka.gv.at/92 Vidi Melicharek, P., Das pactum de quota litis und die Tugend des Maßhaltens, RdW 2009/3 50,

394, str. 394. – 395.93 Za Francusku vidi Chappuis, B., „Droit de la concurrence et droit des avocats: la fin des tabous“,

Extrait de l’oeuvre «Mélanges en l’honneur de Pierre Tercier», Schulthess Médias Juridiques SA, Genève · Zurich · Bâle 2008, str. 577.

94 Vidi Storskrubb, E., “University of Oxford study funding, costs proportionality in civil justice systems – Finland report”, www.csls.ox.ac.uk/documents/FINLANDAC2.doc

95 Vidi Claessens, S. J. F. J., Free Movement of Lawyers in the European Union, Maastricht, 2008., str. 118.– 120.

96 Zakon o advokacii, č. 85/1996. Sb, izmjene i dopune: č. 210/1999. Sb., zákona č. 120/2001 Sb., zákona č. 6/2002 Sb., zákona č. 228/2002 Sb., nálezu Ústavniho soudu vyhlášeného pod č. 349/2002 Sb., zákona č. 192/2003 Sb., zákona č. 237/2004 Sb., zákona č. 284/2004 Sb., zákona č. 555/2004 Sb., zákona


186

ugovaranje postotaka u dosuđenom iznosu, s tim da udio odvjetnika ne smije biti viši od 25 % u odnosu na vrijednost predmeta spora. Uvođenje pactum de quote litis ne smije osloboditi odvjetnika od ostalih dužnosti u postupku, prvenstveno lojalnosti i poštenja u odnosima sa njegovim klijentom.97 98

5. ZAKLJUčNA RAZMATRANJAOdvjetnik ne bi smio ekonomski ovisiti o stranci, a pogotovo ne o ishodu spora

u kojem zastupa tu stranku. Upravo je najozbiljniji argument u prilog obvezatnog odvjetničkog zastupanja argument izveden iz potrebe da se osigura neovisnost i samostalnost odvjetnika u svim odnosima, pa tako i u odnosima prema vlastitoj stranci.

U izlaganju Ramona Mullerata, bivšeg predsjednika Vijeća odvjetničkih udruga Europske unije99 neovisnost odvjetnika je definirana kao apsolutan pojam. Ne postoji ograničena ili nesavršena neovisnost. Neovisnost odvjetnika mora biti istovremeno fizička, moralna i materijalna.100 Po navedenom autoru, neovisnost je ishodište odvjetnikovih obilježja i obveza. Odvjetnici mogu uistinu ispunjavati svoje obveze uz apsolutnu neovisnost oslobođeni bilo kakvog pritiska, naročito države ili drugih vanjskih utjecaja, a pogotovo svojih vlastitih interesa.101 Prema tvrdnjama Ramona Mullerata neovisnost je sama bit odvjetnika i iz nje proizlaze sljedeća obilježja i obveze: samokontrola, slobodan pristup stranci, sloboda udruživanja i vjerovanja, slobodan pristup odgovarajućim pohranjenim spisima, pravo na prihvaćanje ili odbijanje dobivenih uputa, zabrana uvjetovanih naknada, stručnost u dokazivanju, zabrana podređenosti, izbjegavanje sukoba interesa.

Mišljenja smo da bi pactum de quotu litis trebalo na odgovarajući način reafirmirati kao jedan od načina za utvrđivanje odvjetničkih honorara. Naime, takvim načinom honoriranja rada odvjetnika omogućava se kreditiranje stranaka u vođenju postupka od čijeg bi vođenja inače odustale jer ne bi imale sredstava za podmirivanje troškova zastupanja. Pridonosi zajedništvu zastupnika i stranke u preuzimanju rizika neuspjeha u postupku. U tom slučaju bi se odvjetnička nagrada trebala određivati prema točno utvrđenim kriterijima kao što su specijalizacija odvjetnika, hitnost postupka, kvaliteta rada, njegovo iskustvo, vrsta postupka,

č. 205/2005 Sb., a zákona č. 79/2006 Sb., Sdĕleni Ministerstva spravedlnosti, kterým se oznamuji profesni označeni podle § 2. odst. 1. písm. b) zákona o advokacii č. 253/2004 Sb.

97 Vidi Štros, D., „Pactum de quota litis – The Czech Approach, Roman Inspiration: What Cicero Teaches Us”, www.fbe.org/IMG/doc/Rapport_David_STROSS-1-en.doc

98 U centralnoj i istočnoj Europi kao i u zemljama bivšeg SSSR-a ovakvi ugovori nisu izrijekom zabranjeni. Tako primjerice, u Estoniji stranke imaju veoma široku ugovornu slobodu u određivanju troškova postupka. Vidi Study on the Transparency of Costs of Civil Judicial Proceedings in the European Union, Albert, J., Team Leader – Country report – Estonia, 2007., str. 40.– 46. https://www.riigiteataja.ee/ert/act.jsp?id=12832083

99 Vidi Mullerat, R., „Neovisnost: bit odvjetnika“, Odvjetnik, 76 (2003.), 1/2 ; str. 9.-17.100 Mullerat, R., op. cit. (bilj. 99.), str. 12.101 Ibid., str. 11.


187

nadležnost suda, vrijednost predmeta spora i slično.Upravo se ugovaranjem udjela u onome što će stranka ostvariti odvjetnici

potiču na veći angažman u postupcima, ali i na reduciranje poduzimanja postupovnih radnji jer visina njihova honorara neće ovisiti o njihovu broju već o krajnjem rezultatu. S druge strane, ne možemo zanemariti ni moguće zlouporabe i štetne posljedice po stranke, ali smatramo da bi se one mogle svesti na minimum propisivanjem gornje granice dopuštenog ugovaranja udjela.

Smatramo da nije sporna samo visina odvjetničkih tarifa, nego je najviše sporan način njihova obračunavanja. Obračunavanje naknade za svako ročište i za svaki podnesak predstavlja tipičan primjer sukoba interesa odvjetnika i njegove stranke, jer je interes stranke da postupak traje što kraće uz što nižu cijenu, a odvjetnik prema sadašnjem načinu obračuna tarifa ima interes da sudski postupak traje što dulje i time njegova zarada bude veća.

Nemamo argumente da ustvrdimo da je jedan od najvažnijih uzroka dugotrajnosti sudskih postupaka u Hrvatskoj način obračuna odvjetničkih tarifa. Međutim, sigurni smo da mu doprinosi, te da bi uvođenje njemačkog načina obračuna odvjetničkih tarifa značajno doprinijelo smanjenju trajanja sudskih postupaka, jer odvjetnik u Njemačkoj dobije u pravilu maksimalno 3 paušalne naknade za svaki parnični postupak, po jednu za: pripremu predmeta i podnošenje tužbe, za izlazak na raspravu bez obzira na broj ročišta i provođenje i dokaznog postupka (vidi supra ad. 2.2.1.).

Dakle, odvjetnik zaradi isti honorar bez obzira koliki se broj ročišta održi. Iz toga proizlazi i pretpostavka da su odvjetnici kooperativniji u vođenju sudskog postupka, i nemaju interesa opstruirati ga, jer imaju isti interes kao i stranka, a to je brže okončanje postupka. Međutim, njemački model načina obračuna odvjetničkih tarifa treba prilagoditi životnom standardu, odnosno prihodima i cijenama u Hrvatskoj. Ne može biti prihvatljivo da odvjetnici u Hrvatskoj zarađuju znatno više nego njihove kolege u Njemačkoj, a hrvatski službenici i namještenici primaju znatno manje plaće od njemačkih građana.

Smatramo da postojeći model odvjetničkih tarifa odvjetnicima osigurava neprimjerene prihode, a građanima istovremeno ugrožava temeljna ljudska prava na pravnu zaštitu u razumnom roku i po razumnoj cijeni.

Vidjeli smo da su i u Njemačkoj i u Austriji naknade odvjetničkih troškova koje dosuđuje sud stranci koja uspije u postupku regulirana zakonom,102 za razliku od sadašnjeg hrvatskog zakonodavstva koje sudove upućuje na primjenu tarife koju donosi HOK uz prethodnu suglasnost ministra pravosuđa. Tako u Hrvatskoj odvjetnici obračunavaju naknade za svaki izlazak na ročište i napisani podnesak, pa su zainteresirani da postupak traje što je moguće duže, kako bi što više zaradili.

102 U Njemačkoj: BRAGO; u Austriji: Rechtsanwaltstarifgesetz (öRATG). U pogledu ugovaranja cijene (interni odnos između odvjetnika i stranke) odnos je u ove dvije zemlje različit: dok je u Njemačkoj zakonska tarifa obvezatna, dotle u Austriji stranka može s odvjetnikom slobodno ugovoriti cijenu usluge, pri čemu profesionalna organizacija (komora) daje tek neobvezatne smjernice (Autonome Honorar-Richtlinien für Rechtsanwälte - dalje: öAHR) – vidi § 16/1. öRAO, § 2/1. öRATG, § 2. öAHR.


188

Sustav odvjetničkih tarifa mora biti takav da se odvjetničke naknade obračunavaju po poduzetim radnjama, a nikako ne smije ovisiti o broju ročišta i predanih podnesaka. Na taj način bi interesi odvjetnika i njegovog klijenta bili identični, a to je što kraće trajanje sudskih postupaka.

Sadašnji način obračuna odvjetničkih naknada može u praksi dovesti do apsurda da iznos nagrade koju treba isplatiti odvjetniku premašuje vrijednost predmeta spora. Zbog svega navedenog smatramo da bi trebalo donijeti Zakon o odvjetničkim tarifama koji bi regulirao njihovu visinu i način obračunavanja. Ovo smatramo neophodnim i iz razloga jer je cjelovitija regulacija odvjetničke profesije nužna i radi obavljanja učinkovitog nadzora nad pružanjem ove vrste profesionalnih usluga103 jer se njenim obavljanjem ostvaruju dobra i vrijednosti koje su od iznimne važnosti za društvo u cjelini. Mišljenja smo da bi takav nadzor doprinio zaštiti samih klijenata te da nikako ne bi ugrožavao samostalnost i neovisnost djelovanja odvjetnika.

SOME ASPECTS OF LAWYER RIGHTS AS PROxY IN LEGAL PROCEEDINGS

The aim of this paper is to offer a brief insight into lawyer rights as proxies in legal proceedings and their rights to payment, compensation of costs and right to settlement and pledge. To finish off, some practical problems and indecisive areas which arise in relation to permission of practum de quote litis in Croatian law will be referred to. We believe that this institute should in an appropriate way be reaffirmed as one of the ways to decide upon the lawyer’s fee. The lawyer’s fees are made possible by crediting the parties in legal proceedings who otherwise would refrain from legal proceedings because they would not have the means to pay for legal representation costs. Furthermore, we believe that not only is the level of lawyers’ costs questionable, but the way they calculate that fee is even more questionable. The system of lawyer fees should be such that the lawyer fees should be calculated according to the tasks carried out and should in no way depend on the number of court hearings and petitions filed. Only in this way would the lawyers’ and client’s interests be identical and that is that legal proceedings be as short as possible in duration.

Key words: power of attorney, lawyer’s right to payment, power of retention, practum de quote litis

103 Europska komisija je u veljači 2004. g. objavila izvješće o tržišnom natječaju u profesionalnim djelatnostima među koje je ubrojila i odvjetničku djelatnost. Europska komisija smatra da je regulacija profesionalnih djelatnosti nužna jer se na taj način utječe i na učinkovitost pravosuđa. Vidi Obrazloženje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu, srpanj 2008., www.sabor.hr/fgs.axd?id=12350

Siniša Škarica: PRETRAGA DOMA U EUROPSKIM KAZNENIM POSTUPCIMA Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 189.-220.

189

Siniša Škarica, odvjetnik

PRETRAGA DOMA U EUROPSKIM KAZNENIM POSTUPCIMA

UDK: 343.1:342.7 (4)Pregledni znanstveni radPrimljeno: 15.12.2011.

Izvidne radnje i istražne radnje imaju svojih sličnosti, ali svakako i razlika. Najbitniji dio ovog rada jest uviđanje tih razlika kako bi uvidjeli važnost zakonitih dokaza koji će kasnije biti upotrijebljeni u sudskom postupku. Izvori jesu od Ustava, kao najvišeg pravnog akta države, preko međunarodnih izvora, sudske prakse pa sve do podzakonskih akata čime možemo primijetiti kako su se ovom problematikom pozabavilo mnogo ljudi i institucija pa sve do samoga društva. U radu su objašnjeni pregled i pretraga svaka od tih radnji zasebno, a posebno je obrađen i dio u kojemu su podvučene osnovne posljedice koje eventualna zloupotreba, ali ponajviše upotreba za sobom povlači. Ljudska prava temelj su društvenog poretka i neosporno je kako država mora učiniti sve kako bi svom građaninu omogućila njihovo poštivanje. Zakonitim postupanjem, prije svega zakonskom regulacijom termina pregleda i pretrage, određivanjem opsega, pravila i ostaloga država ide u tom smjeru. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda to pravo normira u članku 8., Opća deklaracija o pravima čovjeka i građanina u članku 12., a Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima u članku 17. I naš Ustav slijedi tu tendenciju i to čini u odredbi članka 34. Predmet ovoga rada jesu razmatranja vezana uz pretragu doma u hrvatskom kaznenom postupku s posebnim osvrtom na nekolicinu europskih kaznenih zakonodavstava.

Ključne riječi: pregled, petraga, ljudska prava, načelo zakonitosti, nalog, društveno-politički značaj

1. POJAM DOMAPojam doma prema Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih

sloboda Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda1 rezultat je nastojanja da se u europskim razmjerima uredi zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja su osobito masovno i teško kršena tijekom Drugog svjetskog rata. Potpisana je u Rimu 4. studenoga 1950. godine, a stupila je na snagu nakon desete ratifikacije 3. rujna 1953. godine. Do sada je potpisano 14 protokola. Republika Hrvatska Konvenciju je potpisala 6. studenoga 1996. godine, a 5. studenoga 1997. godine Konvencija je u Republici Hrvatskoj stupila na snagu. Sadržajno, Konvencija jamči najvažnija građanska i politička prava. Nadzor zaštite konvencijskih prava povjeren je Europskom sudu za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu. To je prvi međunarodni instrument zaštite ljudskih prava koji na

1 Dalje u izlaganju: Konvencija. V. Zakon o potvrđivanju konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, NN MU br. 18/97.


190

temelju međunarodnog ugovora obvezuje države stranke na prihvaćanje nadzora nad provedbom propisa na unutarnjoj razini i u slučaju ako pojedinac pokreće postupak.2 On, međutim, nije ustanovljen kao sud iznad nacionalnih sudova koji može mijenjati njihove odluke. Jedina ovlast Suda je ispitivanje konkretnih zahtjeva s obzirom na pitanje je li došlo do povrede prava i sloboda iz Konvencije, odnosno u slučaju da utvrdi povrede, nalaganje pravičnog iznosa naknade.3 Iako su presude Suda pravno obvezujuće samo za državu koja je stranka u konkretnom predmetu, one nesumnjivo utječu i na propise i praksu trećih zemalja. Kao jedno od najvažnijih građanskih prava Konvencija regulira nepovredivost doma u članku 8. stavku 1. koji nosi naziv Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života. Nepovredivost doma (inviolability of home) se u praksi Suda tumači široko, tako da obuhvaća svaki prostor koji pojedinac koristi kao dom, neovisno o pravnoj prirodi prostora.4 Sud ističe da iako postoji značajna podudarnost između poimanja doma i poimanja vlasništva u smislu odredbe članka 1. Protokola 1. Konvencije, pojedinac može imati pravo vlasništva na određenoj zgradi ili zemlji bez dostatne veze sa spomenutim nekretninama koja je potrebna da bi se one smatrale domom (Khamidov v. Russia5). Domom podnositelja zahtjeva smatra se i kuća u vlasništvu brata podnositelja zahtjeva izgrađena u neposrednoj blizini njegove kuće s obzirom na utvrđenje Suda da su podnositelj zahtjeva, njegov brat i uži srodnici oduvijek živjeli kao jedna obitelj (Khamidov v. Russia6).Zaštićena su prava najmoprimca (Novoseletskiy v. Ukraine7), čak i u situaciji kada je supruga najmoprimca s kojom je bio u zajedničkom najmu isti otkazala lokalnim vlastima (vlasnicima kuće) pa se podnositelj zahtjeva u kući nalazio bez pravnog temelja (McCann v. the United Kingdom8). Štiti se pravo nositelja stanarskog prava koji se prije odlaska na putovanje na odgovarajući način pobrinuo za održavanje stana, računajući da će se tamo vratiti (Blečić v. Croatia9). Sud pojam doma tumači ekstenzivno pa zaštitu proteže i na poslovni prostor (Niemitz v. Germany10, Société Colas Est and Others v. France11). Međutim, u već spomenutom slučaju Khamidov v. Russia, Sud je zauzeo stajalište da tvornica, pekara i skladište koji su u cijelosti korišteni u industrijske svrhe ne predstavljaju dom podnositelja zahtjeva. Ni farma specijalizirana za proizvodnju i smještaj nekoliko stotina svinja ne može se smatrati domom, kao ni poslovnim prostorom (Leveau and Fillon v. France12).

2 Trbojević, M. u Pavišić, B., op. cit., str. 177.3 ibid., str. 177.4 Pavišić, B., op. cit., str. 113.5 ECHR, 15.11.2007., 72118/01.6 ECHR, 15.11.2007., 72118/01.7 ECHR, 22.5.2005., 47148/99.8 ECHR, 13.5.2008., 19009/04.9 ECHR, 29.7.2004., 59532/0010 ECHR, 16.12.1992., 13710/88.11 ECHR, 16.4.2002., 37971/97.12 ECHR, 6.9.2005., 63512/00, 63513/00.


191

1.2. Ograničenja prava na poštovanje doma prema Konvenciji Pravo na poštovanje doma nije neograničeno. Naime, članak 8. stavak 2.

Konvencije propisuje da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi spriječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. U predmetu Smirnov v. Russia13, Sud je, polazeći od zakonodavnog uređenja tužene države, zauzeo stajalište da je pretraga stambenih prostorija podnositelja zahtjeva u kojima je on držao kompjuter i radni materijal, a koju je naložio istražitelj u skladu sa zakonom. Nadalje je utvrdio da je cilj pretrage, prema odluci istražitelja, bio otkrivanje fizičkih dokaza koji bi mogli biti odlučni za istragu teških kaznenih djela pa da je sukladno tome postignut legitimni cilj, a koji se ogleda u unaprijeđenju interesa državne sigurnosti, spriječavanju nereda i zaštiti prava i sloboda drugih osoba. Prilikom određivanja je li pobijana mjera bila «potrebna u demokratskom društvu», Sud utvrđuje da pojam nužnosti podrazumijeva prijeko socijalnu potrebu pri čemu osobito da primijenjena mjera mora biti razmjerna legitimnom cilju kojem se teži, a opseg slobode procjene koju uživaju nacionalne vlasti ovisi ne samo o naravi cilja ograničenja, već i o naravi prava koje je u to uključeno. Usprkos tome, Sud zaključuje, da se iznimke prava na poštovanje doma propisane odredbom članka 8. stavak 2. Konvencije trebaju tumačiti restriktivno, a potreba za njihovom primjenom mora u svakom pojedinom slučaju biti uvjerljivo zasnovana. U konkretnom slučaju, nepostojanje prethodnog sudskog naloga na neki je način, po mišljenju Suda, sanirano s dostupnošću ex post factum sudskog preispitivanja. Naime, podnositelj zahtjeva je ne samo mogao, nego i podnio žalbu sudu za preispitivanjem zakonitosti i opravdanosti naloga za pretragu. Sud je, nadalje, utvrdio da podnositelj zahtjeva nije bio optužen niti osumnjičen za kazneno djelo ili nezakonite aktivnosti. Pored iznijetog, podnositelj zahtjeva je podnio dokumentaciju iz koje proizlazi da je u različitim razdobljima zastupao četiri osobe zbog kojih je pretraga i naložena. Upravo je stoga Sud pomno cijenio da prilikom nalaganja pretrage stana podnositelja zahtjeva, nije osigurana nikakva zaštita privilegiranog materijala zaštićenog poslovnom tajnom. Uz to, policija je zbog nepreciznog naloga imala neograničene ovlasti prilikom procjene koja je dokumentacija od interesa za istragu. Stoga Sud zaključuje da provedena pretraga u stanu podnositelja zahtjeva koji nije bio osumnjičen za kazneno djelo, već je zastupao osumnjičenike u tom kaznenom predmetu, bez ključnih i dovoljnih osnova i bez očuvanja od nedopuštenih utjecaja na poslovnu tajnu nije bila «nužna u demokratskom društvu» pa da je došlo do povrede članka 8. Konvencije. U postizanju pravedne ravnoteže između interesa pojedinaca i države, država ima pravo na određenu mjeru ravnoteže (a margin of appreciation), no u naročito osjetljivom području zaštite okoliša samo pozivanje na ekonomsku dobrobit zemlje nije dovoljno za opravdanje zadiranja u prava drugih pa tako

13 ECHR, 7.6.2007., 71362/01.


192

niti za narušavanje prava na poštovanje doma (Hatton and others v. the United Kingdom)14. U potonje spomenutom slučaju, Sud je zaključio da za vrijeme dok je bilo očito da noćni letovi donekle doprinose nacionalnom gospodarstvu u cjelini, Vlada niti direktno niti naručivanjem neovisnog istraživanja nije kritički utvrdila važnost tog doprinosa.

1.3. Pojam doma prema Ustavu Republike HrvatskeNepovredivost doma i pravo na zaštitu od nezakonite pretrage doma i ostalih

prostora prava su zaštićena Ustavom Republike Hrvatske15. Dom je nepovrediv 16 i samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži. Očito je da, pod nepovredivosti doma razumijevamo temeljno pravo njegova nositelja da bez njegova pristanka nitko ne može ući u njegov stan i ostale prostore ili prostorije. 17 Stanar ima pravo da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma ili drugoga prostora. Ovo pravo nije, međutim, neograničeno, jer u kaznenom postupku ponekad postoji potreba pretrage stana, pa čak i da policija bez naloga neposredno odluči ući u nečiji stan. Ustav RH stoga predviđa iznimku i propisuje da redarstvene vlasti mogu i bez sudskog naloga ili privole držatelja stana ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka u dva slučaja. Prvi je slučaj ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela, a drugi u situaciji otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega. Ustav RH propisuje da ova prava samo u zakonom točno predviđenim slučajevima mogu biti suspendirana ili sužena.Međutim, pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se poduzeti samo u nazočnosti svjedoka. Kazneni zakon u članku 122. u okviru kaznenog djela narušavanja nepovredivosti doma inkriminira povredu Ustavom RH zajamčenog prava na nepovredivost doma kao jednog posebnog osobnog prava. Istim zakonom u članku 123. inkriminirana je protuzakonita pretraga.

2. PRETRAGE DOMA U IZVORIMA POSTUPOVNOG PRAVA

2.1. Republika ItalijaTalijanski Zakonik o kaznenom postupku (Codice di procedura penale)18

razlikuje osobnu pretragu (perquisizione personale) i pretragu prostora (perquisizione locale). Pretrage doma (perquisizioni nel domicilio) su u odnosu

14 ECHR, 2.10.2001., 36022/97.15 NN br. 41/01. - pročišćeni tekst i 55/01.; dalje u izlaganju: Ustav RH.16 V. čl. 34. Ustava RH.17 Bačić, F. i Pavlović, Š., Komentar Kaznenog zakona, Zakon o odgovornosti osoba za kaznena djela

– Posebno (dopunsko) kazneno zakonodavstvo, Zagreb, Organizator, 2004., str. 522. 18 Pavišić, B. i dr., Talijanski kazneni postupak, Rijeka, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2002.;

dalje u izlaganju: talijanski CPP.


193

na pretragu prostora razlučene samo u pogledu vremenskih ograničenja i to na način da pretraga u stanu ili susjednim zatvorenim prostorima (perquisizione in un’abitazione o nei luoghi chiusi adiacenti a essa) ne može biti započeta prije šest niti poslije dvadeset sati. Ipak u hitnim slučajevima pravosudna vlast može pisano odlučiti da se pretraga izvrši i izvan navedenih vremenskih ograničenja. Pretraga prostora pod kojom se, kao što je već naprijed navedeno, podrazumijeva i pretraga doma, dopuštena je kad se razložno smatra da se predmet kaznenog djela ili stvari koje pripadaju kaznenom djelu nalaze na određenom mjestu ili ako se na tom mjestu može izvršiti uhićenje optuženika ili bjegunca. Pretraga se određuje obrazloženim nalogom (decreto motivato). Pri tome pravosudna vlast može osobno postupati, odnosno odlučiti da radnju izvrši službenik pravosudne policije određen nalogom. Ako se pretragom traži određena stvar, pravosudna vlast može pozvati na predaju stvari. Ako je stvar predana, pretraga se ne provodi, osim u slučajevima kad je to korisno za potpunost istraživanja.Pri započinjanju prostorne pretrage primjerak naloga za istu uručuje se optuženiku, ako je prisutan, kao i onome tko trenutno raspolaže prostorom te ga se upozorava na pravo da ga zastupa ili prati osoba od povjerenja koja mora biti dostižna i prikladna prema odredbi članka 120 talijanskog Zakonika o kaznenom postupku.19 Ukoliko su navedene osobe odsutne, primjerak naloga o pretrazi prostora uručuje se, a upozorenje daje rođaku, sustanaru ili suradniku, a u nedostatku vrataru ili onom koji ga zastupa. Pravosudna vlast pri prostornoj pretrazi može obrazloženim nalogom odrediti da se pretraže osobe koje su prisutne ili koje su došle, kad smatra da iste mogu skrivati predmet kaznenog djela ili stvari koje pripadaju kaznenom djelu. Pravosudna vlast može, nadalje, uz obrazloženje mjera naložiti da se nitko ne udalji prije nego što radnje budu zaključene pri čemu se prekršitelja može prisilno dovesti i zadržati.

2.2. Engleski kazneni postupakEngleski Zakon o policiji i kaznenim dokazima (Police and criminal evidence

act)20 iz 1984. godine u glavi B (Code B) normira pretragu prostora i zapljenu imovine (searching premises and seizing property). Razlikuju se pretraga bez (sudskog) naloga (entry without warrant) ili na temelju sudskog naloga (search warrant). Bez naloga o pretrazi engleska policija smije ući u privatne prostorije ako njihov držatelj na to pristane (search with consent). Privola mora biti izričita i u pravilu u pisanom obliku. Ako se u prostorijama nalazi zakoniti stanar, privolu za pretragu mora dati ne samo vlasnik tih prostorija, nego i zakoniti stanar. U slučaju da držatelj prostorija opozove pristanak prije završetka pretrage, policija ne smije nastaviti sa pretragom. Bez privole držatelja prostorija i bez naloga policija

19 Navedena odredba propisuje da kao svjedoci postupovnih radnji ne mogu sudjelovati: a)maloljetnici koji nisu navršili četrnaest godina i osobe očito zahvaćene mentalnom bolešću ili u

očevidno pijanom stanju ili pod utjecajem opojne droge ili psihotropne tvari. Sposobnost se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno;

b)osobe podvrgnute sigurnosnim mjerama lišavanja slobode ili mjerama prevencije. 20<http://police.homeoffice.gov.uk/operational-policing/powers-pace-codes/pace-code-intro/>, 24.

svibanj 2008.; dalje u izlaganju: PACE.


194

smije pretražiti prostoriju da bi izvršila nalog o uhićenju (making an arrest), da bi pretražila prostorije u kojima je došlo do uhićenja ili u kojima je uhićena osoba bila neposredno prije uhićenja (search of premises where arrest takes place or the arrested person was immediately before arrest) ili da bi pretražila prostorije koje je zauzela ili kontrolira uhićena osoba (search of premises ocupied or controlled by the arrested person). Zakon o policiji i kaznenim dokazima ustanovljuje opću nadležnost magistrata da izda nalog o pretrazi za svako «teško uhitno djelo» pod pretpostavkom kumulativnog ispunjenja triju uvjeta; da postoje «razboriti razlozi» za sumnju da je kazneno djelo počinjeno i da se u označenim prostorijama nalazi materijal koji je od «bitne važnosti» za izvide, da postoji vjerojatnost da taj materijal može i smije poslužiti kao dokaz21 te da nije «praktično» prije ulaženja u prostorije komunicirati s njihovim držateljem ili je vjerojatno da on ne bi dopustio ulaz. Pretrage na temelju sudskog naloga moraju se poduzeti u roku od tri mjeseca od izdavanja naloga, u razumnim satima (at a reasonable hour), osim ako bi to osujetilo svrhu pretrage. Nalogom se može odrediti pretraga prostorija u više navrata ako je sudac uvjeren da je nužno odobriti više ulazaka kako bi se ostvarila svrha izdavanja naloga. Prostorije, međutim, u narednim navratima ne mogu biti pretražene bez prethodne pisane ovlasti službenika ranga inspektora koji nije angažiran u istrazi. Službenik koji provodi pretragu prvo će pokušati razgovarati s držateljem prostorija ili osobom koja je ovlaštena odobriti ulazak u prostorije, objasniti na temelju kojih ovlasti je zatražena pretraga i zatražiti od držatelja da mu odobri ulazak u te prostorije, osim ako je riječ o prostorijama koje nisu zauzete, ili su držatelj prostorija i osoba ovlaštena za odobrenje ulaska odsutni ili postoje razumni razlozi (reasonable grounds) za vjerovanje da bi upozorenje držatelju prostorija ili osobi ovlaštenoj za odobrenje ulaska osujetilo svrhu pretrage ili ugrozilo policijske službenike ili druge osobe. Prije početka pretrage policijski se službenik mora identificirati i navesti cilj, kao i temelje pretrage te identificirati osobe u pratnji i opisati njihovu ulogu u postupku. Razumna i razmjerna sila može biti primijenjena samo ako je nužna zbog ulaska u prostorije, a policijski službenik koji provodi pretragu je uvjeren da se radi o prostorijama preciziranim u nalogu ili u slučajevima kada je moguće poduzeti pretragu bez naloga, a držatelj prostorija ili osoba ovlaštena na odobrenje ulaska odbili su odobriti ulazak ili je nemoguće s istima razgovarati ili su posrijedi razlozi zbog kojih policijski službenik ne može od držatelja prostorija ili osobe ovlaštene da mu odobri ulazak u prostorije, zatražiti to odobrenje (entry other than with consent). Policijski službenik koji provodi pretragu uručit će držatelju prostorija kopiju Obavijesti o ovlastima i pravima (Notice of Powers and Rights), osim ako je to neizvedivo. U pravilu, kopija Obavijesti uručuje se prije započinjanja pretrage nazočnom držatelju prostorija izuzev ako policajac koji provodi pretragu razumno smatra da bi to moglo osujetiti svrhu pretrage ili ugroziti policijske službenike ili druge osobe. Ako je držatelj prostorija odsutan, kopija Obavijesti i naloga treba biti ostavljena na istaknutom ili odgovarajućem mjestu prostorija i potvrđena na način da se na

21 Ne smije se raditi o predmetima koji su izuzeti od zapljene.


195

njoj naznači ime policijskog službenika koji je proveo pretragu, dan i vrijeme poduzimanja pretrage.

Prostorije mogu biti pretražene samo u mjeri u kojoj je to potrebno kako bi se postigao cilj pretrage, vodeći računa o veličini i prirodi onoga što se traži. Pretraga se ne može nastaviti na temelju naloga nakon što se pronađu sve stvari precizirane u nalogu, odnosno na temelju druge ovlasti po ostvarenju cilja pretrage. Pretrage se moraju poduzimati na način da se poštuje vlasništvo i privatnost držatelja prostorija i sa što manje smetnje. Ako držatelj prostorija prilikom provođenja pretrage zahtijeva prisutnost prijatelja, susjeda ili druge osobe, tim se osobama mora dopustiti prisutnost pretrazi, osim ako policijski službenik zadužen za provođenje pretrage ima razumne osnove vjerovati da bi nazočnost tih osoba ozbiljno ometala istragu ili ugrozila policijske službenike ili druge osobe. Takva se odluka mora unijeti u zapis o pretrazi uključujući osnove zbog kojih je odbijen zahtjev držatelja prostorija. Krapac kao zanimljivost engleskog prava ističe da unatoč vrlo iscrpnom reguliranju postupka izdavanja naloga o pretrazi i izvršavanju pretrage, kršenja tih pravila nisu sankcionirana neupotrebljivošću dokaza prikupljenih nezakonitom pretragom, već je predviđeno fakultativno zabacivanje nezakonito prikupljenih dokaza ako raspravni sudac, uvažavajući sve okolnosti slučaja, smatra da bi njihovo izvođenje imalo negativan učinak na «pravičnost postupka». 22

2.3. Savezna Republika Njemačka

2.3.1. Posebnost državnog uređenjaSavezna Republika Njemačka je demokratska i socijalna federacija koju čini

16 nezavisnih pokrajina (Bundesländer) utemeljenih na načelu diobe vlasti i vladavine prava (Rechtsstaatsprinzip). Zakonodavna vlast podjeljena je između Federacije (Bund) i pokrajina (Länder). Sukladno članku 74. paragrafu 1 No.1, 72 njemačkog Ustava (Grundgesetz), pokrajine nemaju zakonodavnih ovlasti u području kaznenog materijalnog i postupovnog prava. Stoga su svi kazneni zakoni u Njemačkoj savezni zakoni.23

2.3.2. Pretraga doma u njemačkom kaznenom postupku Njemački Kazneni postupovni zakon (Strafprozeβordnung)24 razlikuje pretragu

koja se odnosi na osumnjičenika i pretragu koja se tiče druge osobe (Bei anderen Personen sind Durchsuchungen). Pretraga koja se odnosi na osumnjičenika uključuje pretragu tijela, stvari i privatnog i drugog prostora osobe koja je sumnjiva da je u svojstvu počinitelja, suučesnika, poticatelja ili pomagatelja počinila kazneno djelo ili je sumnjiva zbog pogodovanja kaznenom djelu ili je unaprijed dogovorila

22 ibid. str. 123.-124.23 Esser, R., Poglavlje 4 u Pavišić, B., Pradel i J., Transition of Criminal Procedure Systems – Volume

II, Rijeka, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2004., str. 97. 24 U engleskom prijevodu na <http://www.iuscomp.org/gla/statutes/StPo.htm>, 23. svibanj 2008.;

dalje u izlaganju: StPO.


196

razdiobu novca ili jataštvo. Osnovni uvjet poduzimanja pretraga je da se one poduzimaju radi uhićenja ili u slučajevima u kojima se presumira da će pretraga dovesti do otkrića dokaza. Njemački kazneni postupak dopušta pretragu u odnosu na drugu osobu s ciljem uhićenja okrivljenika ili praćenja tragova kaznenog djela ili zapljene određenih objekata samo ako činjenice upućuju na zaključak da je tražena osoba, trag ili objekt u prostorima koji se imaju pretražiti. Radi uhićenja okrivljenika koji je osnovano sumnjiv da je počinio točno određena kaznena djela25, dopuštena je pretraga privatnog i drugog prostora drugih osoba u zgradi, u kojoj se, na temelju određenih činjenica presumira da se nalazi okrivljenik. To se ograničenje, međutim, ne odnosi na prostore u kojima je okrivljenik bio zadržan ili u koje je ušao tijekom potjere. Privatni prostori, poslovni prostori i ograđeni prostori mogu biti pretraženi tijekom noći samo radi privođenja osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela, u hitnim slučajevima ili s ciljem hvatanja pobjeglog zatvorenika. Iznimku predstavljaju prostori koji su noću dostupni svakome ili koji su policiji poznati kao skloništa ili okupljališta počinitelja kaznenih djela, skladišta stvari do kojih se došlo kaznenim djelom ili skrovita mjesta za kockanje, ilegalno trgovanje narkoticima ili oružjem ili prostitucijom, a koji prostori mogu biti pretraženi i noću. Pri tome je noć u razdoblju od 1. travnja do 30. rujna vrijeme od dvadesetjedan sat do četiri sata, a od 1. listopada do 31. ožujka vrijeme od dvadesetjedan sat do šest sati. StPO propisuje da pretragu može naložiti samo sudac. Iznimka su hitni slučajevi kada pretragu mogu naložiti ured državnog odvjetnika i njegovi suradnici. U slučajevima kada se privatni prostori pretražuju bez nazočnosti suca ili državnog odvjetnika, pretrazi bi trebali prisustvovati, ukoliko je to moguće, općinski službenik ili dva člana zajednice područja gdje se obavlja pretraga koji ne smiju biti policijski službenici ili službenici ureda državnog odvjetnika. Pretrazi može nazočiti posjednik prostora. Ukoliko je odustan pozvat će se njegovog zastupnika ili odraslog rođaka ili ukućana ili susjeda da nazoči pretrazi.

Prije započinjanja pretrage, sa svrhom pretrage upoznat će se posjednik prostora ili osoba pozvana da sudjeluje u njezinom odsustvu. To se međutim ne odnosi na slučajeve u kojima je dopuštena noćna pretraga.Osobi izloženoj pretrazi se tek po završetku pretrage na njezin zahtjev predaje pisana obavijest u kojoj su navedeni razlozi pretrage i u kojoj je precizirano kazneno djelo ako je riječ o pretrazi koja se tiče osumnjičenika. Na zahtjev mu se daje i popis predmeta koji su bili zaplijenjeni, a ako ništa sumnjivo nije nađeno predaje mu se uvjerenje kojim se utvrđuje ta činjenica.

25 StPO govori o kaznenom djelu propisanom odredbom članka 129a Kaznenog zakona ili kaznenom djelu predviđenom njegovim odredbama.


197

2.4. Bosna i Hercegovina

2.4.1. Posebnost državnog uređenjaBosna i Hercegovina je po svom državnom uređenju jedinstvena u svijetu. Nakon

potpisivanja Daytonskog sporazuma 14. prosinca 1995. godine administrativno je podijeljena na dva entiteta; Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, u okviru koje se nalazi i Brčko distrikt koji ne pripada ni jednom od entiteta, nego predstavlja posebnu upravnu jedinicu nad kojom suverenitet imaju institucije Bosne i Hercegovine. Posebnost državnog uređenja ima izravnu posljedicu na zakonodavno uređenje. Tako se u Bosni i Hercegovini razlikuju Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine26, Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske27 i Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine

2.4.2. Pretraga doma prema ZKP BiHOdredbom članka 1. ZKP BiH propisano je da se tim zakonom utvrđuju pravila

kaznenog postupka po kojima je dužan postupati Sud Bosne i Hercegovine, Glavni tužitelj Bosne i Hercegovine i drugi sudionici u kaznenom postupku predviđeni tim zakonom, kada postupaju u kaznenim stvarima.ZKP BiH u članku 51. normira pretragu stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari (pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari). Prema odredbi stavka 1. istoga članka objekt pretrage su, između ostalog, stan i ostale prostorije osumnjičenika, odnosno optuženika i drugih osoba.Pojam «stan» obuhvaća prostor za stanovanje (npr., stambenu jedinicu, obiteljsku kuću, vikend kuću ili hotelsku sobu), razne sporedne prostorije koje su u vezi sa stanom, pri čemu ta veza ne mora biti fizička (npr., podrumi, tavani, praonice), kao i pokretne prostore koji služe za stanovanje (npr., kabina na brodu, stambeni prostor u automobilskoj prikolici, kabina teretnog vozila, kombi ili jednovolumensko vozilo koji se koriste kao stan), dok se pod pojmom «ostale prostorije» podrazumijevaju, npr. različiti poslovni prostori, prostori za prebivanje (npr., barake, kolibe) ili drugi prostori (npr., sefovi u bankama radi pronalaska potrebne dokumentacije).28Pretraga stana osumnjičenika, odnosno optuženika i drugih osoba može se poduzeti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da se kod njih nalaze počinitelj (učinitelj), supočinitelj (saučesnik), tragovi kaznenog djela ili predmeti važni za postupak.29 Pod pojmom «dovoljno osnova za sumnju» podrazumijeva se vjerojatnost o postojanju činjenica, odnosno određeni nivo sumnje koji se nalazi između osnova sumnje (ili razloga za sumnju) i osnovane sumnje (ili višeg stupnja sumnje zasnovanog na prikupljenim dokazima

26 «Službene novine Federacije BiH», 35/2003., 37/2003., 56/2003., 78/2004.; dalje u izlaganju: ZKP BiH.

27 «Službeni glasnik RS», 50/2003., 11/2004., 115/2004.; dalje u izlaganju: ZKP RS.28 Sijerčić-Čolić, H. i dr., Komentari zakona o krivičnom/kaznenom postupku u Bosni i Hercegovini,

Sarajevo, Savjet/Vijeće Europe, 2005., str. 183.29 V. čl. 51. st. 1. ZKP BiH.


198

koji upućuju na zaključak da je počinjeno kazneno djelo), a očekivanjima da će se pretragom postići određeni cilj ili rezultati mora prethoditi vjerojatnost da je počinjeno kazneno djelo.30

Sud može izdati nalog za pretragu (naredba za pretresanje) na zahtjev tužitelja ili na zahtjev ovlaštenih službenih osoba koje su dobile odobrenje od tužitelja.31 Zahtjev za izdavanje naloga za pretragu može se podnijeti u pismenoj ili usmenoj formi.32 S njime se mogu spojiti i određeni prijedlozi. Prvi je prijedlog da se nalog za pretragu izvrši u bilo koje doba jer postoji osnovana sumnja da pretraga neće moći biti izvršena u vremenskom razdoblju od šest sati do dvadesetjedan sat, da će se traženi predmeti skloniti ili uništiti ako se nalog ne izvrši odmah, kao i da će tražena osoba pobjeći ili počiniti drugo kazneno djelo ili da može ugroziti sigurnost ovlaštene službene osobe ili druge osobe ako se nalog ne izvrši odmah ili u vremenskom razdoblju od dvadesetjedan sat do šest sati. Drugi je prijedlog da ovlaštena službena osoba izvrši nalog bez prethodne predaje naloga ako postoji osnovana sumnja da se traženi predmeti mogu lako i brzo uništiti ako se odmah ne oduzmu, da predaja naloga može ugroziti sigurnost ovlaštene službene ili druge osobe, kao i da će tražena osoba počiniti drugo kazneno djelo ili ugroziti sigurnost ovlaštene službene ili druge osobe. Usmeni zahtjev za izdavanje naloga za pretragu može se podnijeti kada postoji opasnost od odgode i isti se može priopćiti sucu za prethodni postupak i telefonom, radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije. Sudac za prethodni postupak ima dužnost zabilježiti razgovor s podnositeljem usmenog zahtjeva.33 Ako sudac za prethodni postupak ustanovi da je zahtjev za izdavanje naloga za pretragu opravdan, odobrit će zahtjev i izdati nalog za pretragu, a kad odluči izdati nalog za pretragu na temelju usmenog zahtjeva, podnositelj takvog zahtjeva sam će sastaviti nalog i pročitati će ga u cijelosti sucu za prethodni postupak.34 Nalog za pretragu, bez obzira da li posljedica pismenog ili usmenog zahtjeva za pretragu, mora biti u pismenoj formi i imati određeni sadržaj35, te se mora izvršiti najkasnije 15 dana od izdavanja naloga, nakon čega se, bez odgode, mora vratiti sudu. Nalog za pretragu može se izvršiti bilo kojeg dana u tjednu, u vremenskom razdoblju od šest sati do dvadesetjedan sat, osim ako u nalogu nije izričito dano ovlaštenje da se može izvršiti u bilo koje doba dana ili noći. Prije početka pretrage ovlaštena službena osoba mora dati obavijest o svojoj funkciji i razlogu dolaska i predati nalog za pretragu osobi kod koje će se izvršiti pretraga. Ako je nakon toga ovlaštenoj službenoj osobi uskraćen pristup, može upotrijebiti silu u skladu sa zakonom. Prilikom izvršavanja naloga za pretragu kojom se određuje pretraga stana, ovlaštena službena osoba nije dužna

30 Sijerčić-Čolić, H. i dr., op. cit., str. 182.31 V. čl. 53. ZKP BiH.32 V. čl. 54. ZKP BiH.33 V. čl. 56. st. 2. ZKP BiH.34 V. čl. 57. ZKP BiH. 35 V. čl. 58. ZKP BiH.


199

obavijestiti bilo koga o svojoj funkciji i razlozima pretrage, već može odmah ući u stan ako je prazan ili ako ovlaštena službena osoba opravdano smatra da je prazan ili ako je ovlaštena službena osoba nalogom izričito ovlaštena da uđe bez prethodne najave. Korisnik stana pozvat će se da bude prisutan pretrazi, a ako je on odsutan pozvat će se njegov zastupnik ili netko od odraslih članova domaćinstva ili susjeda. Ukoliko se osoba kod koje se ima izvršiti pretraga nije prisutna, nalog se ostavlja u prostoriji gdje se vrši pretraga, a pretraga se izvršava i bez njene prisutnosti. Pretrazi stana prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci koji će se prije početka pretrage upozoriti da paze kako se pretraga vrši, kao i da imaju pravo prije potpisivanja zapisnika o pretrazi staviti svoje prigovore, ako smatraju da sadržaj zapisnika nije točan. O svakoj pretrazi stana sastavit će se zapisnik koji potpisuje osoba kod koje se vrši pretraga i osobe čija je prisutnost obvezna. ZKP BiH normira i pretragu bez naloga (pretresanje bez naredbe).36 Ovlaštena službena osoba može ući u stan bez naloga i bez svjedoka, i po potrebi izvršiti pretragu u sedam slučajeva. To može u situaciji ako stanar tog stana to želi, ako netko zove u pomoć pri čemu je dovoljno da je poziv posljedica opasnosti za tijelo ili imovinu, a ne mora biti opasnost po život i ne mora dolaziti od onog tko je u neposrednoj opasnosti, već i od onog tko zna za tu opasnost37, zatim ako je potrebno uhvatiti počinitelja kaznenog djela koji je zatečen u počinjenju kaznenog djela ili radi sigurnosti ljudi i imovine. Nadalje, ako se u stanu nalazi osoba koja se po nalogu suda ima pritvoriti ili prinudno dovesti ili koja se sklonila od gonjenja. Nakon izvršenja pretrage bez naloga za pretragu, ovlaštena službena osoba mora odmah podnijeti izvještaj koji sadržava razloge pretrage bez naloga tužitelju, koji će o tome obavijestiti suca za prethodni postupak.Pretraga stana izvan opisanih zakonskih uvjeta povlači određene posljedice koje se ogledaju u ništavosti poduzete radnje, tj. u nemogućnosti da se dokazi pribavljeni nezakonitom pretragom koriste u kaznenom postupku za donošenje odluke.38

2.4.3. Posebnosti postupovnog uređenja pretrage doma prema ostalim postupovnim zakonima u Bosni i Hercegovini ZKP FBiH utvrđuje pravila kaznenog postupka po kojima su dužni postupati

općinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, tužitelj i drugi sudionici u kaznenom postupku predviđeni tim zakonom, kada postupaju u kaznenim stvarima.39 ZKP RS propisuje da su zakonom utvrđena pravila kaznenog postupka obvezna za sudove, tužitelja i druge kaznenopravne subjekte kada postupaju u kaznenim stvarima40, dok se po ZKP BD BiH41 dužnost primjene pozitivnog postupovnog prava u postupanju u kaznenim stvarima

36 V. čl. 64. ZKP BiH.37 Sijerčić-Čolić, H. i dr., op. cit., str. 206.38 ibid., str. 183.39 V. čl. 1. ZKP FBiH.40 V. čl. 1. ZKP RS.41 V. čl. 1. ZKP BD BiH.


200

odnosi na Osnovni i Apelacioni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Javno tužilaštvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i ostale sudionike kaznenog postupka predviđene tim zakonom. ZKP FBiH, ZKP RS i ZKP BD BiH normiraju pretragu stana, pretragu ostalih prostorija i pokretnih stvari. ZKP FBiH i ZKP BD BiH propisuju iste uvjete za pretragu stana kao i ZKP BiH.42Iako i ZKP RS načelno propisuje iste uvjete za pretragu stana kao i ZKP BiH, ipak potoje određene razlike u zakonodavnim rješenjima tih dvaju postupovnih zakona. Prva razlika odnosi se u označavanju osnove za pretragu u situaciji kada se u zahtjevu za izdavanje naloga za pretragu predlaže da se nalog za pretragu izvrši u bilo koje vrijeme. Naime, ZKP BiH u toj situaciji zahtijeva postojanje «osnovane sumnje», dok ZKP RS u tom slučaju traži postojanje «opravdanog razloga». Nadalje, ZKP RS u odnosu na ZKP BiH predviđa znatno kraće vrijeme za izvršenje naloga za pretragu propisujući da se nalog za pretragu mora izvršiti najkasnije 72 sata od izdavanja naloga. Konačno, ZKP RS propisuje da nakon izvršenja pretrage bez naloga za pretragu, ovlaštena službena osoba mora odmah podnijeti izvještaj koji sadrži razloge pretrage bez naloga, sucu za prethodni postupak43, a ne tužitelju kako to predviđa ZKP BiH. Međutim, s obzirom na to da je tužitelj dominus litis u istrazi te da ima pravo i dužnost rukovođenja, nadzora i upravljanja nad aktivnostima ovlaštenih službenih osoba, potrebno je da ovlaštena službena osoba takav izvještaj podnese i nadležnom tužitelju.

2.5. Republika FrancuskaFrancuski Zakon o kaznenom postupku (Code de procédure pénale)44

propisuje da pretrage (les perquisitions) mogu biti poduzete na svim mjestima na kojima se mogu pronaći predmeti korisni za otkrivanje istine. Razlikuju se slučajevi pretrage doma (la perquisition a lieu au domicile) osobe nad kojom se provodi sudska istraga od pretrage doma drugih osoba. U prvospomenutom slučaju, pretraga doma mora se provesti u nazočnosti osobe čiji se dom pretražuje. Ako je to nemoguće, pravosudni policijski službenik ima dužnost zatražiti od osobe čiji se dom pretražuje da imenuje zastupnika po svom izboru, a ako ni to nije ostvarivo, pravosudni policijski službenik imenuje dva svjedoka upravo za tu namjenu, a koji svjedoci ne smiju biti pod njegovom administrativnom vlašću. Postupanje protivno tome rezultira ništavošću dokaza pribavljenih pretragom. Pretrage se ne mogu poduzimati prije šest sati niti poslije dvadesetjedan sat osim u slučajevima kada su zatražene unutar zgrade ili u izuzetnim slučajevima propisanim zakonom.Kada se poduzima pretraga doma osobe nad kojom se ne provodi sudska istraga, osoba čiji se dom ima pretražiti mora biti pozvana da bude prisutna. Ako je odsutna ili odbije sudjelovati, pretraga se poduzima u prisutnosti dvoje krvnih rođaka ili rođaka po tazbini te osobe, koji su prisutni na tom prostoru

42 V. čl. 65., 66.-74., 76.-78. ZKP FBiH, čl. 51., 53-64. ZKP BD BiH.43 V. čl. 128. st. 3. ZKP RS.44 <http://www.legislationline.org/upload/legislations/22/6b/5a2dc58db2854a7520bb8ee521ce.htm>,

23. svibanj 2008.; dalje u izlaganju: francuski CPP.


201

ili, ako to nije ostvarivo, u prisutnosti dva svjedoka koje pravosudni policijski službenik imenuje upravo za tu namjenu s time da ti svjedoci ne smiju biti pod njegovom administrativnom vlašću. Posebni su slučajevi pretrage odvjetničkog ureda ili doma odvjetnika (les perquisitions dans le cabinet d’un avocat ou à son domicile), prostorija medija ili audio-vizualne komunikacije i pretrage liječničkog ureda, javnog bilježnika, državnog odvjetnika ili sudskog službenika. Pretragu doma odvjetnika može provesti samo sudac ili državni odvjetnik i to u nazočnosti predsjednika odvjetničke komore ili njegovog izaslanika. Sudac ili državni odvjetnik i predsjednik odvjetničke komore ili njegov izaslanik su jedine osobe koje imaju pravo biti informirane o dokumentima otkrivenima tijekom pretrage i s mogućnošću njihove zapljene.

3. PRETRAGA DOMA U HRVATSKOM KAZNENOM POSTUPKU 3.1. PretragaPretraga je istraživanje predmeta uporabom osjetila i njihovih pomagala.45

Jedna je od osam istražnih radnji.46 Pretraga je ujedno i dokazno sredstvo, odnosno postupovni način unošenja spoznajnog materijala u kazneni postupak.47 Detaljnim uređenjem pretrage nastoji se istovremeno zaštititi građane od neosnovanih zahvata u njihova prava te osigurati postupovnu upotrebu pretragom pribavljenih rezultata.48 Stoga je važno da se pretraga provede strogo prema njenim specifičnim pravilima. Spomenuto podrazumijeva strogu primjenu pravila o uvjetima i načinu provedbe pretrage, isključenje «prerušavanja» pretrage u drugu postupovnu radnju i jasno razdvajanje pretrage od sadržajno srodnih izvidnih radnji. To posebice jer je pretraga prema svojim stvarnim sadržajima i osobito načinu spoznaje u osnovi istovjetna s pregledom kao izvidom.49Pretrage se mogu razvrstati na temelju različitih kriterija. Prema propisima koji uređuju pretragu razlikuju se pretrage uređene općim propisima (Ustav RH, Zakon o kaznenom postupku

Zakon o policiji i policijski podzakonski akti) i pretrage izričito uređene posebnim propisima (propisi o graničnoj i carinskoj službi) ili uključene u posebne propise (ovlast za pretragu zapovjednika broda). Prema postupovnom cilju, pretrage se poduzimaju radi: 1) pronalaska i uhićenja počinitelja, 2) pronalaska i privremenog oduzimanja predmeta, tragova i drugih nositelja dokaza (dokazne pretrage), ili 3) osiguranja tijeka postupka ili s drugim posebnim ciljem.S obzirom na predmet pretrage, razlikuju se: 1) pretraga osoba, 2) pretraga stana, 3) pretraga prirodnoga prostora, 4) pretraga pokretnih stvari, 5) pretraga prijevoznog sredstva, 6) pretraga opasne stvari i 7) pretraga računala. Prema pravilima postupanja razlikuju se:

45 V. čl. 211. st. 2. ZKP-a46 Uz pretragu to su: privremeno oduzimanje predmeta, ispitivanje okrivljenika, ispitivanje svjedoka,

prepoznavanje, očevid, uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela i vještačenje.47 Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, Peto izdanje, Žagar d.o.o., 2005., str. 286.48 ibid., str. 287.49 Pavišić, B., Modly D. i Veić, P., op. cit., str. 317.


202

1) redovita pretraga ili pretraga s prethodnom predajom naloga, 2) iznenadna pretraga ili pretraga bez prethodne predaje naloga i 3) hitna pretraga ili pretraga bez naloga.50 U odnosu na stadij u kojemu se poduzima, pretraga se provodi: 1) prije početka, 2) tijekom kaznenog postupka, i 3) kao radnja nepravog kaznenog postupka (npr. kod pružanja međunarodne pravne pomoći).Pretragu u pravilu određuje sud pisanim obrazloženim nalogom, a provodi u pravilu policija.

3.1.1. Razgraničenje pregleda i pretrageNesporno je da pregled i pretraga, na način kako su uređeni odredbama

ZKP-a51, predstavljaju kvalitativno i kvantitativno različite oblike zadiranja u određena ljudska prava. Primarno, riječ je o pravu na zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti52, te pravu na slobodu i osobnost53 i pravu na nepovredivost doma54.55 Vinja i Josipović kao moguće kriterije za usporedbu i razlikovanje pregleda i pretrage izdvajaju: različitu razinu zadiranja u privatnost građana, cilj pregleda i pretrage, objekt pregleda i pretrage, materijalnopravni uvjet za obavljanje pretrage i pregleda, dobrovoljnost i sukcesiju procesnih radnji.

Pregledu pridaju «vanjski» karakter i opseg koji je dostupan osjetilima vida, opipa, sluha i mirisa. Naglašavaju da se prilikom pregleda zatvoreni prostori ne otvaraju, niti se objekti (pokretnine, dijelovi nekretnina) demontiraju (nasilno ili nenasilno, sa ili bez posebnog alata) te ističu da je dopušteno korištenje tehničkih pomagala za vanjski pregled, poput detektora za metal, ili uporaba dresiranih pasa koji njuhom otkrivaju pojedine tvari (drogu, eksploziv i sl.). Nasuprot tome, u pretrazi se zatvoreni prostori mogu otvarati (i silom!), a predmeti demontirati. Nadalje, razlikuju dva cilja pretrage i to pronalaženje predmeta ili tragova od važnosti za kazneni postupak, pribavljanje određenih podataka, odnosno pronalaženje određenih osoba (počinitelj, sudionik kaznenog djela) te preventivnu pretragu namijenjenu sprječavanju otpora, destrukcije dokaza, te pružanju pomoći ili otklanjanju ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi, te imovinu većeg opsega, dok cilj pregleda deriviraju iz općih ciljeva koje ZKP predviđa u članku 177. stavku 1. za izvide Iako kao moguće objekte pregleda i pretrage navode načelno iste; osobe, zgrade, stanove, poslovne prostore, vozila, pokretne stvari, naglašavaju dom kao iznimku budući da se dom može samo pretražiti, ali ne i pregledati. Nadalje navode da i pregled i pretraga moraju kao osnovu za zadiranje u temeljna ljudska prava imati određeni stupanj vjerojatnosti

50 Pavišić, B., Komentar zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 287.51 Pregled kao izvidna radnja, v. čl. 177. st. 2. ZKP-a; pretraga kao istražna radnja, v. čl. 211.-217.

ZKP-a.52 V. čl. 35. Ustava RH. 53 V. čl. 22. st. 1. Ustava RH.54 V. čl. 34. Ustava RH.55 Vinja, I. i Josipović, I., Izvidna mjera pregleda osoba i stvari – Razgraničenje u odnosu na pretragu i

neki problemi u teoriji i praksi s osvrtom na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Zagreb, Inžinjerski biro d.d., Aktualna pitanja kaznenog zakonodavstva, 2000., str. 33.


203

da je počinjeno kazneno djelo pri čemu je vrlo važan zahtjev da odgovarajući stupanj vjerojatnosti (sumnje) postoji prije poduzimanja pretrage ili pregleda, a ne da tek njihovi rezultati ex post opravdavaju njihovo poduzimanje. I dok ZKP u članku 177. stavak 1. izričito navodi da je za obavljanje izvida, pa i za pregled, potrebno postojanje osnova sumnje da je počinjeno kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti, ističu da se pretraga stana i osobe kao istražna radnja načelno obavlja kada već postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo (što je uvjet za započinjanje istrage). Konačno, dobrovoljnost i sukcesiju procesnih radnji ne smatraju odlučnom karakteristikom za razlikovanje pregleda i pretrage. Prvu odrednicu stoga što se i pregled i pretraga mogu provesti prisilnim putem uz poštovanje načela razmjernosti, a drugu jer se i na pregled i na pretragu mogu nadovezati druge formalne procesne radnje: privremeno oduzimanje predmeta, očevid i vještačenje. Međutim, iako se u pravilu kod pretrage radi o pojačanom istraživanju, razlika između pretrage i pregleda je prije svega u pravnom uređenju. Za pretragu je nužno da se izvodi prema strogim zakonskim pravilima. U protivnom, njeni se rezultati ne mogu upotrijebiti kao dokaz i svode se na opće spoznaje do kojih se dolazi pregledom.56

3.1.2. Opće pretpostavke pretrageZa poduzimanje pretrage mora postojati vjerojatnost da se počinitelj ili predmet

nalaze u određenom prostoru ili kod određene osobe.57 Pri tome je vjerojatnost stupanj spoznaje veći od osnove sumnje, a manji od osnovane sumnje i može potjecati iz različitih izvora pri čemu posebno mjesto imaju izvidi kaznenih djela.58 Tako su primjerice, tvrdnje osuđenika kako nije postojala osnovana sumnja za provođenje pretrage u potpunosti su neprihvatljive kada se ima u vidu da je istražni sudac izdao nalog o pretrazi stana, pomoćnih prostorija i automobila optuženika, da je taj nalog bio obrazložen sukladno zakonu i da je sudac naveo da osnovana sumnja postoji, a pretraga je osim toga rezultirala pronalaskom droge.59Dvije su alternativne svrhe pretrage. Ona se poduzima radi pronalaženja počinitelja kaznenog djela ili predmeta važnih za kazneni postupak.60 Pretraga se mora provoditi na način da se što manje remeti kućni red i uznemiruju građani.61Ako se svrha pretrage stana, drugoga prostora i pokretne stvari ne može postići na drugi način, tijelo koje provodi pretragu će uz pomoć stručne osobe rastaviti predmet pretrage. Pri rastavljanju predmeta pretrage izbjegavat će se nepotrebna oštećenja.62 Izbjegavanje nepotrebnih oštećenja nalaže da se o tome vodi računa već pri donošenju odluke o rastavljanju predmeta. Ako se radi o pretrazi prostora

56 Pavišić, B., Modly D. i Veić, P., op. cit., str. 317.57 v. čl. 211. st. 1. ZKP-a.58 Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 288.59 VSRH III Kr-308/00 od 30. siječnja 2002.60 V. čl. 211. st. 1. ZKP-a.61 V. čl. 211. st. 4. ZKP-a.62 V. čl. 211. st. 5. ZKP-a.


204

u kojemu ima više stvari, valja odlučiti o pojedinačnim stvarima ili ako su složene, o dijelovima koji će se rastaviti.63

3.2. Pretraga stanaStan je jedan od objekata pretrage prema ZKP-u. Kod pretrage stana pretražuje

se jedna ili više prostorija koje osoba koristi kao svoj dom, te prostorije koje su s tim prostorom povezane istom svrhom korištenja.64 Pod prostorijama koje su povezane sa stanom istom svrhom korištenja smatraju se tavanski i podrumski prostor, šupe i ostave izvan stana, dok okućnica i dvorište predstavljaju prirodni prostor, pa se na njega ne odnose odredbe o pretrazi stana i s njime povezanih prostorija.65 Naša sudska praksa pod pojmom stana ili doma, koji se štiti odredbom članka 34. Ustava RH, podrazumijeva skup prostorija u kojima neka osoba obitava, u kojima se može slobodno vladati i uživati svoju privatnost, te ostalih prostora koji su povezani uz to pri čemu te prostorije moraju biti u faktičnom posjedu neke osobe, dakle moraju joj biti pristupačne.66 Taj se pojam, prema tome, šire tumači u odnosu na ograničen prostor u smislu odredbe članka 2. stavak 1. Zakona o najmu stanova67. Okolnost korištenja nečijeg stana jedno kraće vrijeme (nekoliko dana) za stanovanje, još ne znači da bi se radilo o njegovom domu, budući da je za pojam doma u kaznenopravnom smislu neophodno trajnije stanje uz jasnu nakanu da se određeni stan smatra svojim privatnim životnim prostorom i tek takav stanar – počinitelj kaznenog djela uživa zaštitu ustavnih sloboda na privatnost i nepovredivost doma.68 Odredbe o pretrazi drugih prostorija ne odnose se na prirodne, javne i napuštene prostore što je posebice značajno jer se pretraga u tim prostorima može poduzeti bez zakonom utvrđenih uvjeta za pretragu i na drugi način od onog propisanog za pretragu.69 Pretragom stana i drugog prostora koji koristi neka osoba zadire se u prava čovjeka koja su mu zajamčena Ustavom RH, a to su pravo na nepovredivost doma70 i pravo na privatnost71. Pretragom javnih prostora, pa tako niti pretragom otvorenog i slobodnog terena, koji je po prirodi stvari dostupan neograničenom broju osoba, ne mogu ni teoretski biti dovedena u pitanje takva osobna prava pojedinaca, pa za pretragu takvog prostora

63 Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 289.64 V. čl. 211.a st. 1. ZKP-a.65 VSRH, I Kž-1060/04 od 26. siječnja 2005.66 VSRH, I Kž-573/2007 od 12. lipnja 2007. 67 Odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o najmu stanova (NN br. 28/96) propisano je da se stanom

smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine jednu zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz.

68 VSRH, I Kž-557/1998 od 11. studenoga 1998.69 Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 289.70 V. čl. 34. Ustava RH.71 V. članak 35. i 36. Ustava RH.


205

nije potreban nalog istražnog suca, a ni prisustvo dvojice svjedoka.72 Takvim se prostorom smatraju i «bunkeri» kojima se služio optuženik.73 Pretraga stana uključuje i pretragu stvari koje su u stanu, odnosno pretragu zasebno odvojenih i zaključanih stvari koje su dio stana (npr. ugrađen trezor), kao i pretragu pokretnih stvari u stanu (ručna prijenosna blagajna). Imajući u vidu da je pretraga stana radnja najvišeg jamstvenog stupnja, to se i te inkludirane pretrage imaju obaviti po njenim pravilima.74

3.2.1. Redovita pretraga stanaRedovitu pretragu određuje sud pisanim obrazloženim nalogom koji se prije

početka pretrage predaje osobi kod koje će se pretraga obaviti.75 Iz tog se razloga redovita pretraga još naziva i pretraga s prethodnom predajom naloga. Načelo pravne određenosti ili specijalnosti pretrage zahtijeva da iz naloga o pretrazi bude jasno vidljivo na koje se predmete ili osobe odnosi i u kojem se cilju poduzima jer se pretraga može obaviti samo na objektu koji je određen sudskim nalogom.76 Sukladno našoj sudskoj praksi, pretraga stana, odnosno obiteljske kuće optuženika nije obavljena na nezakonit način jer je nalog za pretragu koji je izdao istražni sudac uručen optuženiku, ali ne i njegovoj supruzi, optuženici koja je suvlasnik kuće. U skladu s odredbom članka 213. stavak 2. i 3. ZKP-a nalog o pretrazi odnosi se na osobu kod koje će se pretraga obaviti, a po članku 211. stavku 1. ZKP-a na određeni prostor kod kojeg postoji vjerojatnost da se nalaze predmeti važni za kazneni postupak. Takav prostor može, ali ne mora biti u posjedu osobe radi koje se pretraga vrši, niti ta osoba mora biti vlasnik prostora, a ne mora čak niti u njemu boraviti, pa su i u ovom slučaju sasvim irelevantni suvlasnički ili posjedovni odnosi nad obiteljskom kućom u kojoj je obavljena pretraga na osnovi naloga istražnog suca koji je uručen optuženiku, a u kojoj on boravi zajedno sa svojom suprugom optuženicom.77 Nadalje, pretraga je provedena na zakonit način budući da se vršila na temelju sudskog naloga slijedom čega nije potrebno nekakvo dopuštenje, pa tako ne ni vlasnika kuće koji se nalazi u inozemstvu, a u kući je boravio osuđenik na kojega se nalog i odnosio i koji je bio nazočan pretrazi.78

Prije početka pretrage, poučit će se osobu čiji se stan ima pretražiti da ima pravo izvijestiti branitelja.79 Pavišić ukazuje na razliku između pretrage kada je riječ o stanu osumnjičenika i kada je riječ o stanu okrivljenika. 80 Naime, obvezu pouke o

72 VSRH, I Kž-1024/2005 od 28. ožujka 2006.73 VSRH I Kž-152/2006 od 25. travnja 2006.74 Pavišić, B., Modly, D. i Veić, P., op. cit., str. 328.75 V. čl. 213. st. 1. i 2. ZKP-a.76 Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 292.77 VSRH I Kž-31/05 od 14. lipnja 2005.78 VSRH I Kž-343/04 od 27. svibnja 2004.79 V. čl. 213. st. 2. ZKP-a.80 Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 292.-293.


206

pravu na branitelja ZKP postavlja redarstvenoj vlasti u odnosu na osumnjičenika protiv kojeg treba poduzeti pretragu stana u članku 177. stavak 5. toga zakona, ali u tom slučaju osim te obveze predviđen je zastoj do tri sata radi dolaska branitelja. Protivno tome, kada je posrijedi stan okrivljenika nema tih dopunskih zahtjeva; okrivljenik čiji se stan pretražuje ne mora se izjasniti o tome hoće li uzeti branitelja ili ga može uzeti odmah ili može izvijestiti branitelja i kasnije tijekom pretrage pa branitelj pretrazi stana okrivljenika može pristupiti naknadno, tijekom njezina odvijanja što valja zabilježiti u zapisniku o pretrazi.Prije početka pretrage pozvat će se osoba na koju se odnosi nalog o pretrazi da dobrovoljno izruči osobu, odnosno predmete koji se traže.81Pretraga se obavlja danju, od sedam do dvadeset jedan sat. Pretraga se može obaviti i noću ako je danju započeta pa nije dovršena, ako postoje razlozi za poduzimanje pretrage koja se može obaviti bez sudskog naloga82 ili ako osoba kod koje se pretraga obavlja to sama zahtijeva. Međutim, kako postupanje protivno ovoj normi nije izrijekom zakona u članku 217. ZKP-a83 predviđeno posljedicom nezakonitog dokaza, i ovaj propust sudovi će cijeniti tek u postupku ocjene dokaza.84 Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da iako je u pravu žalitelj kada tvrdi da je pretraga stana započeta noću, u 21:20 sati, kao što je navedeno u zapisniku o pretrazi, a ne u 20:50 sati kada su djelatnici policije uručili optuženiku nalog o pretrazi, kao što pogrešno zaključuje sud prvog stupnja i uzima da je pretraga započeta danju pa se, prema odredbi članka 213. stavak 5. ZKP-a, mogla dovršiti u noćnim satima, ne čini zapisnik o pretrazi stana nezakonitim dokazom samo zbog toga što je pretraga obavljena noću. To stoga što su prema odredbi članka 9. stavka 2. ZKP-a nezakoniti samo oni dokazi koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka, kada je to izričito propisano u zakonu. U članku 217. ZKP-a propisano je da se sudska odluka ne može temeljiti na zapisniku o pretrazi stana ako je pretraga obavljena bez pismenog naloga suda ili bez prisutnosti osoba koje prema odredbi članka 214. stavak 1. i 2. ZKP-a moraju biti nazočne provođenju te radnje – stanar ili njegov zastupnik i dva punoljetna građana kao svjedoci – ili kada su redarstvene vlasti poduzele pretragu protivno odredbi članka 216. ZKP-a, što u tom predmetu nije bio slučaj. Budući da provođenje pretrage u noćnim uvjetima nije propisano razlogom zbog kojega se na takvom zapisniku ne bi mogla temeljiti sudska odluka, takav zapisnik nije nezakonit dokaz u smislu odredbe članka 9. ZKP-a. 85

Pretrazi stana moraju biti nazočna dva punoljetna građanina kao solenitetni svjedoci istodobno kroz cijelo vrijeme trajanja pretrage. 86 Njihova nazočnost ima za cilj osiguranje pravilnosti pretrage stana pa ako su oba ili jedan od svjedoka spriječeni sudjelovati do okončanja pretrage, valja zastati s pretraživanjem,

81 V. čl. 213. ZKP-a.82 Vidi supra, str. 33.83 Vidi supra, str. 33.-36.84 Kos, D., Bitna povreda odredaba kaznenog postupka – nezakoniti dokazi, Zagreb, Inžinjerski biro

d.d., Aktualna pitanja kaznenog zakonodavstva, 2005., str. 28. 85 VSRH I KŽ-285/03 od 1. travnja 2003. 86 V. čl. 214. st. 1. ZKP-a.


207

u zapisnik točno navesti koji je prostor pretražen u nazočnosti određenog svjedoka, osigurati novog svjedoka i u njegovoj nazočnosti pretraživati preostale prostore.87 Ne može se, međutim, uzeti da je pretraga postala nezakonita samo zbog pasivnosti svjedokinje koja je bila upozorena koje su dužnosti svjedoka pretrage, a tog se upozorenja nije pridržavala i nije ušla u prostor WC-a u kojemu je pronađena droga, a tijekom očevida je iz hodnika, u kojemu je stajala, imala pregled na prostoriju WC-a. Budući da je ona bila u mogućnosti pratiti rad policije i time onemogućiti eventualnu zlouporabu djelatnika policije, što je i svrha uloge svjedoka pretrage.88 Protivno tome, okolnost da svjedoci pretrage nisu istodobno bili prisutni u svakoj prostoriji u kojoj je pretraga vršena, pa tako je ženski svjedok pretrage koji je stajao u hodniku, mogao vidjeti pronalazak opojne droge u prostoru WC-a, dok muški svjedok koji je bio u prostoru sobe to nije mogao vidjeti čini pretragu nezakonitom. Naime, odredba članka 214. stavak 1. ZKP-a izrijekom navodi da pretrazi stana ili drugog prostora moraju biti nazočna dva punoljetna građanina istodobno kroz cijelo vrijeme pretrage, a kako bi se osigurala pravilnost načina obavljanja radnji u okviru pretrage stana i drugih prostora, to je evidntno da u konkretnom slučaju nije bilo udovoljeno jednom od osnovnih konstitutivnih elemenata zakonitosti provođenja ove istražne radnje.89

Polazeći od načela pravne određenosti ili specijalnosti pretrage, valja paziti na sukladnost naloga i pretraženog prostora.Svjedoci će se prije početka pretrage upozoriti da paze kako se pretraga obavlja te da imaju pravo stavljanja prigovora prije potpisivanja zapisnika.90 O svakoj pretrazi stana, sastavit će se zapisnik, koji potpisuju osoba kod koje se obavlja pretraga i osobe čija je nazočnost obvezna.91 Pri pretrazi oduzet će se privremeno samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretrage u pojedinom slučaju osim predmeta koji ne podliježu privremenom oduzimanju naznačenih u članku 218. stavku 3. i 4. ZKP-a.92 U

87 Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 88 VSRH, I Kž-573/2007 od 12. lipnja 2007.89 VSRH I Kž-594/04 od 14. srpnja 2004. 90 Pravo stavljanja prigovora imaju ako smatraju da pretraga nije provedena na način propisan u čl.

211. ZKP-a ili da sadržaj zapisnika nije točan.91 V. čl. 214. st. 3. ZKP-a.92 Privremenom oduzimanju, sukladno odredbi članka 218. stavka 3. ZKP-a, ne podliježu:1. spisi i druge isprave državnih tijela čije bi objavljivanje povrijedilo obvezu čuvanja službene,

državne ili vojne tajne, dok nadležno tijelo ne odluči drugačije,2. pisana priopćenja okrivljenika branitelju ili osobama iz članka 244. stavka 1. točke 1. do 4. ovoga

Zakona, osim ako ih okrivljenik dragovoljno na zahtjev preda,3. tehničke snimke koje se nalaze kod osoba iz članka 244. stavka 1. točke 1. do 4. ovoga Zakona, a

koje su one učinile o činjenicama o kojima su oslobođene dužnosti svjedočenja,4. zapisi, izvodi iz registara i slične isprave koje se nalaze kod osoba iz članka 244. stavka 1. točke 4.

ovoga Zakona, a koje su one sačinile o činjenicama za koje su u obavljanju svoga zanimanja saznale od okrivljenika,

5. zapisi o činjenicama koje su učinili novinari i njihovi urednici u sredstvima javnog priopćavanja o izvorima obavijesti i podataka za koje su saznali u obavljanju svoga zanimanja i koji su uporabljeni prilikom uređivanja sredstava javnog priopćavanja, a koji se nalaze u njihovom posjedu ili u uredništvu u kojem su zaposleni.


208

zapisnik će se unijeti i točno naznačiti predmeti i isprave koji se oduzimaju, a to će se unijeti i u potvrdu koja će se odmah izdati osobi kojoj su predmeti, odnosno isprave oduzete.93Slučajni pronalazak odnosi se na slučaj ako se pri pretrazi stana nađu predmeti koji nemaju veze s kaznenim djelom zbog kojeg je donesen nalog o pretrazi, ali koji upućuju na drugo kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti. Ti će se predmeti opisati u zapisniku i privremeno oduzeti, a o oduzimanju izdat će se odmah potvrda. O tome će se izvijestiti državni odvjetnik. Oni će se odmah vratiti ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnove za pokretanje kaznenog postupka, a ne postoji kakva druga zakonska osnova po kojoj bi se ti predmeti imali oduzeti, o čemu se sastavlja zapisnik.94

3.2.2. Iznenadna pretraga stanaPretrazi stana može se pristupiti i bez prethodne predaje naloga te bez pouke

o pravu na branitelja, odnosno poziva za predaju osobe ili stvari. Posebnost uređenja iznenadne pretrage stana u odnosu na redovitu pretragu predstavlja upravo odstupanje od redovitog redoslijeda radnji pa se ona još naziva i pretraga bez prethodne predaje naloga. Iznenadna pretraga se može poduzeti u slučaju ako se pretpostavlja oružani otpor ili ako je nužno da se kod sumnje na teška kaznena djela koja je počinila grupa ili zločinačka organizacija ili čiji su počinitelji povezani s inozemstvom pretraga obavi iznenada.95 Otpor mora biti povezan s oružjem pa, protivno tome, otpor pretrazi koji je ostvaren na drugi način, primjerice, aktivnim fizičkim suprotstavljanjem, uporabom borilačkih vještina, uporabom sredstava ili naprava koje nemaju značajke oružja, ne može biti osnova za iznenadnu pretragu.96 Drugi slučaj iznenadne pretrage zahtijeva kumulativno ispunjenje dvaju uvjeta, prvi od kojih je težina kaznenog djela, a drugi da je takvo kazneno djelo počinila strana grupa, zločinačka organizacija ili počinitelji povezani s inozemstvom. Pri tome grupu ljudi čine najmanje tri osobe koje su povezane radi trajnog ili povremenog činjenja kaznenih djela, pri čemu svaka od tih osoba daje svoj udio u počinjenju kaznenog djela97, dok je zločinačka organizacija strukturirano udruženje od najmanje tri osobe koje postoji tijekom određenog razdoblja i djeluje sa zajedničkim ciljem počinjenja jednog ili više kaznenih djela radi izravnog ili neizravnog stjecanja financijske ili druge

Pri tome se zabrana privremenog oduzimanja predmeta, isprava i tehničkih snimki iz stavka 3. točke 2. do 5. toga članka ne primjenjuje:

1. u pogledu branitelja ili osobe oslobođene obveze svjedo čenja prema članku 244. stavku 1. ovoga Zakona ako postoji osnovana sumnja da su okrivljeniku pomogli u počinjenju kaznenog djela, pružili mu pomoć nakon počinjenja kaznenog djela ili postupali kao prikrivatelji,

2. ako se radi o predmetima koji se imaju oduzeti prema Kaznenom zakonu.93 V. čl. 214. st. 5. ZKP-a.94 V. čl. 214. st. 1. ZKP-a.95 Posljednje odstupanje odnosi se na slučaj ako se pretraga ima obaviti u javnim prostorijama, ali

spomenuto nije predmet ovog razmatranja; v. čl. 213. st. 4. ZKP-a.96 Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 293.97 V. čl. 89. st. 22. KZ-a.


209

materijalne koristi ili s ciljem ostvarivanja i zadržavanja nadzora nad pojedinim gospodarskim ili drugim djelatnostima, a radi se o kaznenim djelima za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje četiri godine ili teža kazna. Zločinačka organizacija je temelj pojma organiziranog kriminala.98 Pavišić smatra da se kao teško kazneno djelo ne može uzeti ono za koje je propisana kazna do pet godina zatvora. 99 Naša sudska praksa zauzela je stajalište da okolnost da su optuženici strani državljani te da im prije pretrage nije predan nalog suda o pretrazi na njima razumljivom jeziku ne čini pretragu nezakonitom. 100 Naime, pitanje utvrđenja nezakonitosti pretrage izričito je propisano odredbom članka 217. ZKP-a, a sva ostala odstupanja od procedure, kako ju predviđa ZKP, u odnosu na pretragu mogu biti od značaja tek za ocjenu dokazne snage činjenica utvrđenih samom pretragom. Osim toga, važno je istaknuti da u situaciji kada su osobe za koje postoji sumnja da su počinitelji kaznenog djela «povezani s inozemstvom», a što je u konkretnom slučaju nedvojbeno, jer su optuženici strani državljani, prema izričitoj odredbi članka 213. stavka 4. ZKP-a, pretrazi se može pristupiti i «bez prethodne predaje naloga, te bez pouke o pravu na branitelja».

3.2.3. Hitna pretraga stanaRedarstvene vlasti mogu obaviti pretragu stana bez naloga u tri slučaja. Prvi

slučaj odnosi se na situacije u kojima su redarstvene vlasti ovlaštene ući u tuđi stan ili dugi prostor, a postoje uvjeti iz članka 211. stavka 1. ZKP-a. U drugom slučaju, redarstvene vlasti su ovlaštene ući u tuđi stan ako je to prijeko potrebno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine. Ako se hitna pretraga stana poduzima i radi pronalaženja ili osiguranja dokaza, potrebna je nazočnost svjedoka.101 Treća situacija ulaska redastvene vlasti u tuđi stan predviđena je u slučaju prijeke potrebe radi otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine većeg opsega.102Kad redarstvene vlasti obave pretragu bez naloga, dužne su zapisnik o pretrazi i izvješće odmah podnijeti istražnom sucu, a ako se postupak još ne vodi, nadležnom državnom odvjetniku.103

3.3. Slučajevi nevaljanog postupanja prilikom obavljanja pretrage stana

Slučajevi nevaljanog postupanja prilikom obavljanja pretrage stana imaju za posljedicu da se sudska odluka ne smije temeljiti na zapisnicima o toj pretrazi niti na ostalim dokazima pribavljenim tom pretragom. ZKP normira tri takva

98 V. čl. 89. st. 23. KZ-a.99 Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 293.100 VSRH I Kž-537/2005 od 21. lipnja 2005.101 V. čl. 216. st. 2. ZKP-a.102 V. čl. 216. st. 1. ZKP-a.103 V. čl. 216. st. 4. ZKP-a.


210

slučaja.104 Prvi slučaj odnosi se na situaciju kada je pretraga obavljena bez pisanog sudskog naloga, drugi na situaciju kada je pretraga obavljena bez osoba koje moraju biti nazočne pretrazi, a posljednji kada su redarstvene vlasti pretragu bez naloga poduzele suprotno propisima članka 216. stavka 1. i 2. ZKP-a. Okolnost da okrivljenik nije bio prisutan pretrazi stana, već da je nalog za pretragu uručen vlasniku stana (osobi različitoj od okrivljenika), koji je bio prisutan i potpisao sporne potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, ne čine radnju pretrage nezakonitom, kao ni dokaze koji su tako prikupljeni jer su odredbom članka 217. ZKP-a taksativno navedeni slučajevi nezakonite pretrage, pod koji se ovaj ne može podvesti.105 Prema članku 34. Ustava RH dom je nepovrediv, a pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se, sukladno odredbi članka 216. stavak 2. ZKP-a, poduzeti samo u nazočnosti svjedoka. Nepoštivanjem spomenute ustavne odredbe moguće je počiniti kazneno djelo narušavanja nepovredivosti doma iz članka 122. KZ-a i kazneno djelo protuzakonite pretrage iz članka 123. KZ-a. S obzirom na ovakav značaj ustavnih garancija u zaštiti temeljnih sloboda građana vezanih kako za ulaženje u tuđi dom, tako pogotovo i za pretragu tog doma u cilju osiguranja dokaza, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da istražna radnja pretrage u domu počinitelja kaznenog djela započinje samim ulaženjem redarstvenih vlasti u stan ili druge prostorije, jer već od tog trenutka osoba koja obavlja pretragu objektivno dolazi u mogućnost pronalaženja dokaza vezanih za učin kaznenog djela. Naime, radnja pretrage svakako obuhvaća vizualni pregled i hipotetski je moguće pretpostaviti da se dokazi kaznenog djela mogu nalaziti već pri samim ulaznim vratima stana, odnosno druge prostorije, u kojoj situaciji je očigledno da samim ulaženjem u taj stan započinje radnja pretrage. Situacija u kojoj su djelatnici policije ne samo ušli u stan optuženika, već i obišli prostorije stana te pronašli račun za mobitel optuženika, situacija je u kojoj su oni svojim postupanjem de facto započeli s pretragom stana koju su onda prekinuli i napustili stan. Pri tome nije od relevantnog utjecaja što su kod ponovnog ulaženja u isti stan optuženika i pronalaženja dokaza bila nazočna dva svjedoka, budući da postupak pretrage, u konkretnom slučaju, zbog jedinstva vremena, prostora pa i izdanog naloga istražnog suca, u suštini predstavlja logičnu cjelinu, te naknadno ispunjenje zakonskih uvjeta ne može osnažiti ranije nezakonito poduzete radnje.106

Odredbe ZKP-a propisuju da je pretraga nezakonita, pa samim time i zapisnik o izvršenoj pretrazi nezakonit dokaz, ako se pretraga doma ili drugog prostora obavlja bez nazočnosti dvaju svjedoka, kako je to izričito predviđeno člankom 217. ZKP-a. Međutim, u konkretnom slučaju pretraga teretnog vozila i pretraga mobitela predstavljaju pretragu pokretne stvari u smislu članka 211.b ZKP-a, a za zakonitost ove pretrage ne traži se nazočnost dvaju svjedoka pretrazi, kako je to

104 V. čl. 217. ZKP-a.105 VSRH, I Kž-943/2007 od 16. listopada 2007. 106 VSRH I Kž-170/1999 od 14. travnja 1999.


211

predviđeno u članku 214. ZKP-a za pretragu stana ili drugog prostora.107Razlikuju se neposredno i posredno pretragom pribavljeni dokazi. Dokaz je pribavljen pretragom neposredno ako je nositelj dokaza otkriven i pribavljen u okviru pretrage, a posredno onda ako se o njemu saznalo iz nositelja dokaza pribavljenog pretragom. Međutim, čim je taj prvi izvor saznanja nevaljan, nevaljani su i svi daljnji izvori saznanja do kojih se došlo samo iz njih, čak i ako je pribavljen na način koji je sam za sebe zakonit (plod otrovne voćke, fruit of poisonous tree doctrine).108 Tako je, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja, sasvim ispravno, u tijeku glavne rasprave donio rješenje o izdvajanju iz kaznenog spisa zapisnik o pretrazi stana optuženika, iz razloga jer je pretraga navedenog stana izvršena suprotno odredbu članka 214. stavak 1. i 2. ZKP-a, tj. pretraga je započela (s pronalaskom svih predmeta) prije nego što je na mjestu događaja stigao svjedok pretrage. U tom rješenju, a i u obrazloženju pobijane presude, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da se na tim dokazima (zapisniku, bilježnicama, foto-dokumentaciji, potvrdi o oduzetim predmetima...) ne može temeljiti sudska odluka, a u smislu odredbe članka 217. ZKP-a. Međutim, sud prvog stupnja, iako je te dokaze izdvojio iz kaznenog spisa, na glavnoj raspravi izvodi dokaze ispitivanjem svjedoka pretrage na okolnosti nezakonite pretrage u stanu optuženika, što je u suprotnosti s odredbom članka 9. stavak 2. ZKP-a, jer prema toj odredbi ZKP-a, nezakoniti dokazi nisu samo dokazi koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni u ZKP-u, već i oni dokazi za koje se iz njih saznalo (tzv. načelo «otrovane voćke»). 109

3.4. Izuzeci i ograničenja pretrage stana prema međunarodnom pravu

Najvažniji slučajevi izuzimanja od pretrage su personalni i realni imuniteti po međunarodnom pravu. Personalni imunitet odnosi se na nepovredivost osobe koja uživa imunitet, dok realni imunitet predstavlja isključenje da se prema određenim prostorijama (zgrade, stanovi) i stvarima (prijevozna sredstva, dokumentacija, valiza) obavi pretraga.110 Prema međunarodnom pravu nepovredive su prostorije diplomatske misije pod kojim pojmom se podrazumijevaju zgrade ili dijelovi zgrada i okolno zemljište, ma tko bio njihov vlasnik, a iskorištavaju se za potrebe misije, uključujući i rezidenciju (stan) šefa misije.111 U navedene prostorije koje uživaju kaznenopostupovni imunitet, može se ući samo uz pristanak šefa misije. Istu nepovredivost uživa i privatni stan diplomatskog agenta.112

107 VSRH I Kž-537/2005 od 21. lipnja 2005.108 Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, op. cit., str. 31., 298.109 VSRH I Kž-269/02 od 26. studenoga 2002.110 Pavišić, B., Modly, D. i Veić. P., op. cit., str. 358.111 loc. cit.112 loc. cit.


212

3.5. Materijalnopravni aspekt nepovredivosti doma i pretrage stanaU uskoj vezi s prethodnim izlaganjima je i materijalnopravni aspekt

nepovredivosti doma i pretrage stana koji se ogleda u dvama kaznenim djelima predviđenim KZ-om. Prvo je kazneno djelo naušavanje nepovredivosti doma propisano odredbom članka 122. KZ-a, a drugo kazneno djelo protuzakonite pretrage iz članka 123. KZ-a.

3.5.1. Narušavanje nepovredivosti domaObjekt radnje kaznenog djela narušavanja nepovredivosti doma113 je tuđi dom

ili zatvoreni ili ograđeni prostor koji pripada tom domu i poslovni prostor.114 Radnja kaznenog djela ima dva oblika. Prvi oblik je činjenje koje se sastoji u neovlaštenom prodiranju u tuđi dom ili zatvoreni ili ograđeni prostor koji pripada tom domu, a drugi oblik je nečinjenje koje se sastoji u neudaljavanju iz doma, tj. svakom neovlaštenom ostajanju u tuđem domu protivno zahtjevu ovlaštene osobe.115 Objekt zaštite nije samo tuđi stan, već i drugi prostor. Pod stanom se razumijevaju prostorije namijenjene stanovanju, hotelske sobe, praonice, smočnice, drvarnice, podrumi, kamp-prikolice koje služe za stanovanje, brodske kabine, te zatvoreni ili ograđeni prostor koji pripada stanu (vrt, dvorište – neovino o visini ograde).116 Pojam tuđi ne definira se prema propisima o vlasničkopravnim odnosima, što znači da i sam vlasnik može biti počinitelj ovoga kaznenog djela ako bez zakonske osnove ostvari neku od radnji počinjenja u odnosu na osobu koja se zakonito koristi stanom ili drugim zatvorenim ili ograđenim prostorom (npr. ius habitatio, ususfructus, najam, zakup).117 Tuđi je onaj stan ili zatvoreni ili ograđeni prostor koji pripada stanu koji je u posjedu neke druge osobe. Pavišić et al. smatraju da nakon smrti umrli više ne može imati pravo na nepovredivost doma jer niti ne može boraviti u domu, pa pijetet prema mrtvoj osobi ne može biti razlog za ekstenzivno tumačenje predmetnog propisa.118 Teži oblik djela ostvaren je ako djelo počini službena osoba pri obavljanju službe ili ovlasti. Kazneno djelo može počiniti samo ona službena osoba koja inače može ulaziti u navedene prostore na temelju zakonskih ovlasti (policajac, istražni sudac, pripadnik porezne uprave), ali u konkretnom slučaju to ne čini u interesu i zbog potrebe službe, već zbog nekih drugih razloga.119Kod svih oblika kazneno djelo se može počiniti s namjerom (dolusom) koja obuhvaća i svijest o nasilnom ulasku, a kada to djelo počini

113 V. čl. 122. KZ-a.114 U daljnjem izlaganju razmatrat će se samo kaznenopravno uređenje koje se odnosi na dom ili

zatvoreni ili ograđeni prostor koji pripada tom domu. 115 Pavišić, B., Grozdanić, V. i Veić, P., Komentar Kaznenog zakona, III. izmijenjeno i dopunjeno

izdanje, Zagreb, Narodne novine, studeni 2007., str. 353.-354.116 Usporedi, vidi infra str. 26.117 Bačić, F. i Pavlović, Š., op. cit., str. 522.-524. 118 Pavišić, B., Grozdanić, V. i Veić, P., op. cit., str. 354.119 Protupravnost radnje isključena je u slučajevima iz članka 211.-216. ZKP-a.


213

službena osoba pri obavljanju službe ili ovlasti traži se i svijest o nepostojanju potrebnog ovlaštenja. Po pravnoj naravi to je trajno kazneno djelo (delictum continuum) jer se ostvaruje sve dotle dok traje protupravno stanje stvoreno prvom radnjom počinjenja (prodor ili neudaljavanje).120

3.5.2. Protuzakonita pretragaKazneno djelo protuzakonite pretrage121 obuhvaća protuzakonitu pretragu

prostora i pretragu osobe. Protuzakonita pretraga prostora obuhvaća pretragu doma ili njemu pripadajućih zatvorenih ili ograđenih prostora i poslovnih prostora. Riječ je o delictum proprium jer radnju počinjenja čini službena osoba122 tijekom obavljanja službe ili javne ovlasti. Pretraga doma i ostalih u opisu djela navedenih prostora je pretraživanje, ne samo svih dijelova doma ili prostora, već i svih predmeta koji se u njemu nalaze ili mu pripadaju (namještaj, torbe, kovčezi, sanduci, police, pokretne ili ugrađene blagajne, slike, kipovi, knjige, televizori, radioaparati, videouređaji, madraci, podne obloge – parket, keramičke pločice, tapete, bojleri, radijatori, kanalizacijske, vodovodne i druge instalacije itd.). 123Protuzakonita je pretraga koja je poduzeta suprotno zakonskim uvjetima (npr. službena osoba uopće nema pravo na pretragu), bez posebnih zakonskih uvjeta (npr. nema uvjeta za hitnu pretragu doma) ili je postupak pretrage protuzakonit.124 Protuzakonito je također prerušavanje pretrage drugim radnjama (npr. izvidima), tj. da se pod okriljem takve, inače zakonite radnje obavi protuzakonita pretraga, odnosno da se zakonska ovlast zloupotrijebi.125 Namjera kod toga kaznenog djela obuhvaća i spoznaju o protuzakonitosti pretrage i da se obavljanje takve pretrage koči ili da se na nju pristaje.126

4. POREDBENA ANALIZAKaznena zakonodavstva koja su predmetom ovog izlaganja127 na različite načine

normiraju pretragu doma. ZKP kao objekt pretrage navodi stan.128 Isto to čine ZKP BiH129, ZKP FBiH130, ZKP RS131 i ZKP BD BiH132 normativno regulirajući pretragu stana, osumnjičenika, odnosno optuženika i drugih osoba. Francuski CPP poznaje pretragu doma (la perquisition a lieu au domicile), ali slično kao

120 Bačić, F. i Pavlović, Š., op. cit., str. 523.-524. 121 V. čl. 123. KZ-a.122 V. čl. 89. st. 3. KZ-a.123 Bačić, F. i Pavlović, Š., op. cit., str. 526. 124 Pavišić, B., Grozdanić, V. i Veić, P., op. cit., str. 356.125 loc.cit.126 Bačić, F. i Pavlović, Š., op. cit., str. 526.127 Vidi infra., str. 8.-20.128 V. čl. 211. st. 1. ZKP-a.129 V. čl. 51. st. 1. ZKP BiH.130 V. čl. 65. st. 1. ZKP FBiH.131 V. čl. 115. st. 1. ZKP RS.132 V. čl. 51. st.1. ZKP BD BiH.


214

i potonje spomenuti zakoni, razlučuje slučajeve pretrage doma osobe nad kojom se provodi sudska istraga od pretrage doma drugih osoba. 133 Njemački StPO razlikuje pretragu privatnog i drugog prostora osumnjičenika134 i pretragu istih tih objekata druge osobe.135 Engleski PACE normira pretragu prostora (searching premises).136 Isto to čini i talijanski CPP (perquisizione locale)137, s tom razlikom što, u odnosu na PACE, ovaj ipak u dijelu koji se odnosi na vremensko ograničenje provođenja pretrage, razlučuje pretragu doma u odnosu na pretragu prostora propisujući da pretraga u stanu ili susjednim zatvorenim prostorima (perquisizione in un’abitazione o nei luoghi chiusi adiacenti a essa) ne može biti započeta prije šest niti poslije dvadeset sati.138 Razlike postoje i u odnosu na svrhu pretrage. Pretraga se, prema ZKP-u, poduzima radi pronalaženja počinitelja kaznenoga djela ili predmeta važnih za kazneni postupak.139 ZKP BIH140, ZKP FBiH141, ZKP RS142 i ZKP BD BiH143, uz spomenuto, propisuju da se pretraga može poduzeti i radi pronalaženja supočinitelja144 te tragova kaznenog djela. Prema talijanskom CPP-u, pretraga se poduzima radi pronalaženja predmeta kaznenog djela ili stvari koje pripadaju određenom kaznenom djelu ili radi izvršenja uhićenja optuženika ili bjegunca.145 Njemački StPO propisuje da se pretraga koja se odnosi na osumnjičenika poduzima radi uhićenja ili radi otkrića dokaza146, dok se pretraga u odnosu na drugu osobu provodi s ciljem uhićenja okrivljenika ili praćenja tragova kaznenog djela ili zapljene određenih objekata.147 Francuski kazneni postupak kao svrhu pretrage propisuje pronalaženje predmeta korisnih za otkivanje istine.148 Protivno tome, svrha pretrage u engleskom se kaznenom postupku posredno izvodi, polazeći od uvjeta za koje PACE propisuje da moraju postojati da bi se uopće izdao nalog o pretrazi, a to je radi pronalaženja materijala koji je od «bitne važnosti» za izvide.

ZKP kao stupanj spoznaje za poduzimanje pretrage traži postojanje vjerojatnosti 133 V. čl. francuskog 95. i čl. 96. CPP-a.134 V. čl. 102. StPO.135 V. čl. 103. StPO.136 V. Code B PACE.137 V. čl. 247. st. 1. talijanski CPP.138 V. čl. 251. talijanski CPP.139 V. čl. 211. st. 1. ZKP-a.140 V. čl. 51. st. 1. ZKP BiH.141 V. čl. 65. st. 1. ZKP FBiH.142 V. čl. 115. st. 1. ZKP RS.143 V. čl. 51. st.1. ZKP BD BiH.144 Iako se nesporno ova vrsta sudionika u kaznenom djelu podvodi pod pronalaženje počinitelja

kaznenog djela, ZKP to nije izričito propisao. 145 V. čl. 247. st. 1. talijanskog CPP.146 V. čl. 102. StPO.147 V. čl. 103. StPO.148 V. čl. 94. francuskog CPP.


215

da se počinitelj kaznenog djela ili predmeti važni za kazneni postupak nalaze u određenom predmetu ili kod određene osobe.149 ZKP BiH150, ZKP FBiH151, ZKP RS152 i ZKP BD BiH153 zahtijevaju postojanje dovoljno osnova za sumnju da se kod osumnjičenika, odnosno optuženika i drugih osoba nalaze počinitelj, supočinitelj, tragovi kaznenog djela ili predmeti važni za postupak. Talijanski CPP propisuje da je pretraga prostora dopuštena kad se razložno smatra da se predmet kaznenog djela ili stvari koje pripadaju kaznenom djelu nalaze na određenom mjestu ili ako se na tom mjestu može izvršiti uhićenje optuženika ili bjegunca.154 Njemački StPO ne traži poseban stupanj spoznaje prilikom poduzimanja pretrage u odnosu na osumnjičenika kada se ta pretraga poduzima radi uhićenja, dok za slučaj pretrage koja se provodi radi otkrića dokaza normira da se ona provodi u slučajevima u kojima se presumira da će pretraga dovesti do otkrića dokaza.155 Pretragu u odnosu na drugu osobu, njemački kazneni postupak dopušta samo ako činjenice upućuju na zaključak da je tražena osoba, trag ili objekt u prostorima koji se imaju pretražiti.156 Francuski CPP propisuje da pretrage mogu biti poduzete na svim mjestima na kojima se mogu pronaći predmeti korisni za otkrivanje istine.157 PACE traži da postoji vjerojatnost da materijal koji je od «bitne važnosti» za izvide može i smije poslužiti kao dokaz.Pravilo je da pretragu nalaže sud. Prema ZKP-u pretragu određuje sud pisanim obrazloženim nalogom.158 ZKP BIH159, ZKP FBiH160, ZKP RS161 i ZKP BD BiH162 propisuju da sud može izdati nalog za pretragu (naredba za pretresanje) na zahtjev tužitelja ili na zahtjev ovlaštenih službenih osoba koje su dobile odobrenje od tužitelja s time da se zahtjev za izdavanje naloga za pretragu može podnijeti u pismenoj ili usmenoj formi. Ako sudac za prethodni postupak odluči izdati nalog za pretragu na temelju usmenog zahtjeva, podnositelj takvog zahtjeva sam će sastaviti nalog i pročitat će ga u cijelosti sucu za prethodni postupak. U svakom slučaju, nalog za pretragu mora biti u pismenoj formi i imati određeni sadržaj. Talijanskim CPP-om normirano je da se pretraga određuje obrazloženim nalogom (decreto motivato).163 StPO propisuje da pretragu može naložiti samo

149 V. čl. 211. st. 1. ZKP-a.150 V. čl. 51. st. 1. ZKP BiH.151 V. čl. 65. st. 1. ZKP FBiH.152 V. čl. 115. st. 1. ZKP RS.153 V. čl. 51. st.1. ZKP BD BiH.154 V. čl. 247. st. 1. talijanskog CPP.155 V. čl. 102. StPO.156 V. čl. 103. StPO.157 V. čl. 94. francuskog CPP.158 V. čl. 213. st. 1. ZKP-a.159 V. čl. 53., 54. i 57. ZKP BiH.160 V. čl. 67., 68. i 71. ZKP FBiH.161 V. čl. 117., 118. i 121. ZKP RS.162 V. čl. 53., 54. i 57. ZKP BD BiH.163 V. čl. 247. st. 2. talijanskog CPP.


216

sudac, ali predviđa iznimku u hitnim slučajevima kada pretragu mogu naložiti ured državnog odvjetnika i njegovi suradnici.164 Drukčije rješenje predviđa engleski kazneni postupak koji uz pretragu na temelju sudskog naloga (search warrant) predviđa i pretragu bez (sudskog) naloga (entry without warrant), ali ne čini to kao iznimku.ZKP propisuje da pretrazi stana ili drugog prostora moraju biti nazočna dva punoljetna građanina kao svjedoci istodobno kroz cijelo vrijeme trajanja pretrage.165 I ZKP BIH166, ZKP FBiH167, ZKP RS168 i ZKP BD BiH169 zahtijevaju nazočnost dvaju punoljetnih građanina prilikom pretrage stana. Njemački StPO predviđa za slučaj kada se privatni prostori pretražuju bez nazočnosti suca ili državnog odvjetnika, da bi pretrazi trebali, ukoliko je to moguće, prisustvovati općinski službenik ili dva člana zajednice područja gdje se obavlja pretraga koji ne smiju biti policijski službenici ili službenici ureda državnog odvjetnika.170 Francuski CPP propisuje da se pretraga doma osobe nad kojom se provodi sudska istraga mora se provesti u nazočnosti osobe čiji se dom pretražuje. Ako je to nemoguće, pravosudni policijski službenik ima dužnost zatražiti od osobe čiji se dom pretražuje da imenuje zastupnika po svom izboru, a ako ni to nije ostvarivo, pravosudni policijski službenik imenuje dva svjedoka upravo za tu namjenu, a koji svjedoci ne smiju biti pod njegovom administrativnom vlašću. U slučajevima poduzimanja pretrage doma osobe nad kojom se ne provodi sudska istraga, osoba čiji se dom ima pretražiti mora biti pozvana da bude prisutna. Ako je odsutna ili odbije sudjelovati, pretraga se poduzima u prisutnosti dvoje krvnih rođaka ili rođaka po tazbini te osobe, koji su prisutni na tom prostoru ili, ako to nije ostvarivo, u prisutnosti dva svjedoka koje pravosudni policijski službenik imenuje upravo za tu namjenu s time da ti svjedoci ne smiju biti pod njegovom administrativnom vlašću.171 Francuski CPP kao posebnost propisuje pretragu doma odvjetnika koju može provesti samo sudac ili državni odvjetnik i to u nazočnosti predsjednika odvjetničke komore ili njegovog izaslanika. PACE u slučaju pretrage na temelju sudskog naloga predviđa situaciju kada držatelj prostorija prilikom provođenja pretrage zahtijeva prisutnost prijatelja, susjeda ili druge osobe. Tim se osobama, u takvom slučaju, mora dopustiti prisutnost pretrazi, osim ako policijski službenik zadužen za provođenje pretrage ima razumne osnove vjerovati da bi nazočnost tih osoba ozbiljno ometala istragu ili ugrozila policijske službenike ili druge osobe. Odluka o odbijanju mora se unijeti u zapis o pretrazi uključujući osnove zbog kojih je odbijen zahtjev držatelja prostorija. Iako je pretraga na temelju sudskog naloga pravilo, većina poredbenih zakonodavstava koja su predmetom ovog

164 V. čl. 105. st. 1. StPO.165 V. čl. 214. st. 1. ZKP-a.166 V. čl. 60. st. 4. ZKP BiH.167 V. čl. 74. st. 4. ZKP FBiH.168 V. čl. 124. st. 4. ZKP RS.169 V. čl. 60. st. 4. ZKP BD BiH.170 V. Čl. 105. st. 2. StPO.171 V. čl. 96. i č. 57. st. 2. francuskog CPP.


217

izlaganja, kao iznimku predviđaju i pretragu bez naloga. To, dakako ne vrijedi za engleski kazneni postupak koji pretragu bez sudskog naloga ne normira kao iznimku. ZKP predviđa hitnu pretragu koju poduzima redarstvena vlast bez naloga, motu proprio. ZKP BIH172, ZKP FBiH173, ZKP RS174 i ZKP BD BiH175 normiraju pretragu bez naloga (pretresanje bez naredbe). Ono što je zajedničko tim zakonodavnim uređenjima da su taksativno propisani slučajevi u kojima se može provesti pretraga bez naloga. StPO kao iznimku predviđa hitne slučajeve, ali i tada pretragu nalaže državni odvjetnik i njegovi suradnici.176

ZAKLJUčAKNepovredivost doma jedno je od najvažnijih građanskih prava prema Konvenciji.

Međutim, ono nije neograničeno. I dok se nepovredivost doma u praksi Suda tumači ekstenzivno, pri čemu se zaštita pruža svakom prostoru kojeg pojedinac koristi kao dom neovisno o njegovoj pravnoj prirodi, iznimke od prava na poštovanje doma podložne su restriktivnom tumačenju, uz dodatni zahtjev da potreba za njihovom primjenom bude u svakom pojedinom slučaju uvjerljivo zasnovana.Nepovredivost doma i s tim u svezi pravo na zaštitu od nezakonite pretrage doma prava su zaštićena Ustavom RH koja su svoj odraz našla u postupovnom uređenju pretrage stana prema ZKP-u i materijalnopravnom uređenju u okviru dva kaznena djela normirana KZ-om; kaznenog djela narušavanja nepovredivosti doma i kaznenog djela protuzakonite pretrage. Većina usporednih kaznenih postupaka koja su predmetom ovog izlaganja izdvajaju pretragu doma kao zasebnu vrstu pretrage s obzirom na objekt. Posebno je zanimljivo postupovno uređenje te materije prema talijanskom CPP-u koji iako normira pretragu prostora, ipak razlučuje dom u odnosu na drugi prostor kada su posrijedi vremenska ograničenja poduzimanja pretrage unutar doma.U pravilu se pretraga poduzima na temelju pisanoga naloga, dok je pretraga bez naloga, s izuzetkom u odnosu na engleski kazneni postupak, predviđena kao iznimka. Iako usporedni kazneni postupci predviđaju različite pretpostavke čije se ispunjenje zahtijeva prilikom poduzimanja pretrage doma da bi njezini rezultati imali postupovnu vrijednost, ti su kazneni postupci ipak suglasni da slučajevi nevaljanog postupanja prilikom obavljanja pretrage stana rezultiraju time da se sudska odluka ne smije temeljiti na zapisnicima o toj pretrazi niti na ostalim dokazima pribavljenim tom pretragom. I u pogledu navedenoga postoji razlika u odnosu na engleski kazneni postupak koji unatoč vrlo iscrpnom reguliranju postupka izdavanja naloga o pretrazi i poduzimanju pretrage, postupanje protivno tim pravilima ne sankcionira neupotrebljivošću dokaza prikupljenih nezakonitom pretragom, već je to prepušteno raspravnom sucu koji uvažavajući sve okolnosti

172 V. čl. 64. ZKP BiH.173 V. čl. 78. ZKP FBiH.174 V. čl. 128. ZKP RS.175 V. čl. 64. ZKP BD BiH.176 V. čl. 105. st. 1. StPO.


218

slučaja, ima mogućnost zabacivanja nezakonito prikupljenih dokaza ako smatra da bi njihovo izvođenje imalo negativan učinak na «pravičnost postupka».177

Spomenute pretpostavke imaju posebno značenje jer se njima u svakom od usporednih kaznenih postupaka koji su predmetom ovog izlaganja nastoji zaštititi građane od neosnovanih zahvata u njihovo pravo na nepovredivost doma, uz istovremeno već navedeno nastojanje da se osigura postupovna vrijednost rezultatima pribavljenim pretragom doma.

HOUSE SEARCH IN EUROPEAN LEGAL PROCEEDINGS

Inquiry and investigatory action have their similarities, but most certainly their differences too. The essence of this paper is to comprehend these differences, to understand the importance of lawful evidence which will later be used in legal proceedings. Sources range from the Constitution as the highest legal act of the state to international sources, court practice and to subordinate legal acts. By this we can see that many people and institutions and even society itself have dealt with this problem area. In this paper, inspection and search are explained individually. In particular, the part in which consequences are underlined that can lead to abuse and are most often used is analysed. Human rights are the foundation of social order and it is indisputable that the state must do all can to secure respect for these rights for its citizen. By acting legally, firstly legal regulation of the terms inspection and search, determining the scope, rules and so on, the state is heading in that direction. The European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms has its legal norms in article 8, and the Universal Declaration on Human Rights in article 12, and the International Covenant on Civil and Political Rights in article 17. Our Constitution also follows that tendency and does so in provision article 34. The subject of this paper is considerations linked to house search in Croatian criminal legal proceedings with particular reference to a few European criminal legislations.

Key words: inspection, search, human rights, principle of legality, warrant, social- political significance

177 Krapac, D., op. cit., str. 124.


219

LITERATURAa) knjige:• Bačić, F. i Pavlović, Š., Komentar kaznenog zakona, Zakon o odgovornosti pravnih

osoba za kaznena djela, Posebno (dopunsko) kazneno zakonodavstvo, Zagreb, Organizator, 2004.;

• Garačić, A., Kazneni zakon u sudskoj praksi, Posebni dio, Zagreb, Organizator, 2006.;

• Krapac, D., Engleski kazneni postupak, Zagreb, Pravni fakultet u Zagrebu, 1995.;• Pavišić, B., Kazneno pravo vijeća Europe, Zagreb, Golden marketing-Tehnička

knjiga, 2006.;• Pavišić, B., Komentar Zakona o kaznenom postupku, Peto izdanje, Rijeka, Žagar

d.o.o., 2005.• Pavišić, B., Grozdanić, V. i Veić, P., Komentar Kaznenog zakona, III. izmijenjeno i

dopunjeno izdanje, Zagreb, Narodne novine, studeni 2007.;• Pavišić, B., Modly, D. i Veić, P., Kriminalistika, Knjiga prva, III. izmijenjeno i

dopunjeno izdanje, Zagreb, Golden marketing – Tehnička knjiga, 2006.;b) članci:• Kos, D., Bitna povreda odredaba kaznenog postupka – Nezakoniti dokazi - , Zagreb,

Aktualna pitanja kaznenog zakonodavstva, 2005., str. 1.-36.;• Vinja, I. i Josipović, I., Izvidna mjera pregleda osoba i stvari – Razgraničenje u

odnosu na pretragu i neki problemi u teoriji i praksi s osvrtom na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske

c) vrela s Interneta:• <http://www.vsrh.hr>,21. svibanj 2008.•<http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/aktualno/hrv/20030425/Opca_deklaracija_o_

pravima_covjeka.pdf>, 24. svibanj 2008.; •<http://www.mhrr.gov.ba/PDF/MedunarodniPakt%20B.pdf> 24. svibanj 2008.; •<http://police.homeoffice.gov.uk/operational-policing/powers-pace-codes/pace-code-intro/>, 24. svibanj 2008.;

d) pravni akti:Međunarodni izvori:• Zakon o potvrđivanju konvencije za zaštitu ljudskih prava i

temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, NN MU br. 18/97.;• Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Protokola br. 1, Protokola br. 4, Protokola br. 6 i Protokola br. 7. uz tu Konvenciju , NN MU br. 6/99.; • Ispravak Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te Protokola br. 1, Protokola br. 4, Protokola br. 6 i Protokola br. 7, NN br. 8/99.; • Zakon o potvrđivanju Protokola br. 13 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, o ukidanju smrtne kazne u svim okolnostima, NN MU br. 14/02.;• Zakon o potvrđivanju Protokola br. 12 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, NN MU br. 14/02.;


220

Republika Hrvatska• Ustav Republike Hrvatske, NN br. 41/01. - pročišćeni tekst i 55/01.; • Kazneni zakon,

NN br. 110/97., 27/98, 129/00., 51/01., 111/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07.;• Zakon o kaznenom postupku, NN br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. (pročišćeni tekst), 115/06.;

Bosna i Hercegovina• Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine178*; • Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine179*;

Engleska• Police and criminal evidence act.180*

Republika Francuska• Code de procédure pénale.181*

Republika Italija• Codice di procedura penale.182*

Savezna Republika Njemačka• StPO.

178* Tekst vidi u: Sijerčić-Čolić Hajrija i dr., Komentari zakona o krivičnom/kaznenom postupku u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Savjet/Vijeće Europe Evropska komisija, 2005.

179* Tekst vidi na: www.oss.ba/dokumenti/ZKP_FBiH.pdf180* Tekst vidi na; <http://police.homeoffice.gov.uk/operational-policing/powers-pace-codes/pace-

code-intro/>.181* Tekst francuskog kaznenog postupka vidi na: <http://www.legislationline. org/upload/legislations

/22/6b /5a2dc58db2854a7520bb8ee521ce.htm>.182* Tekst talijanskog Zakonika o kaznenom postupku vidi u: Pavišić, B., Insolera, G. i Giostra, G.,

Talijanski kazneni postupak, Rijeka, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2002.

PRIKAZI

Dr.sc. Petar Bačić: SOCIAL AND CULTURAL IMPLICATIONS OF MULTICULTURALISM... Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 223.-225.

223

Dr. sc. Petar Bačićdocent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu

SOCIAL AND CULTURAL IMPLICATIONS OF MULTICULTURALISM / IMPLICATIONS SOCIALES ET

CULTURELLES DU MULTICULTURALISME (ur. Matas G. & Kostadinov B.), Filozofski fakultet u Splitu i Hrvatsko-kanadsko

akademsko društvo, Zagreb, 2011.

MIGRATION, GLOBALIZATION, HIBRIDITY: CANADIAN AND CROATIAN ExPERIENCES / MIGRATION, GLOBALISATION,

HYBRIDITÉ: ExPÉRIENCES CANADIENNES ET CROATES (ur. Matas G. & Kostadinov B.), Filozofski fakultet u Splitu i Hrvatsko-kanadsko

akademsko društvo, Zagreb, 2011.

Pod okriljem Hrvatsko-kanadskog akademskog društva, udruženja koje djeluje od 2004. godine s osnovnim ciljem da promovira tzv. kanadske studije kod nas te ojača znanstvene i umjetničke veze između Kanade i Republike Hrvatske, objavljena su 2011. godine dva interesantna dvojezična izdanja (na engleskom i francuskom jeziku). U pitanju su zbornici radova pod naslovima: “Migration, Globalization, Hibridity: Canadian and Croatian Experiences / Migration, Globalisation, Hybridité: Expériences Canadiennes et Croates”, te “Social and Cultural Implications of Multiculturalism / Implications Sociales and Culturelles du Multiculturalisme”. Obe navedene publikacije zajednički su uredili profesorica Ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu dr. sc. Biljana Kostadinov te predsjednik Hrvatsko-kanadskog akademskog društva i viši predavač na Filozofskom fakultetu u Splitu dr. sc. Gordan Matas.

U knjizi pod naslovom “Migration, Globalization, Hibridity: Canadian and Croatian Experiences / Migration, Globalisation, Hybridité: Expériences Canadiennes et Croates” sakupljeni su radovi prezentirani na 3. Međunarodnoj konferenciji kanadskih studija, održanoj od 21. do 23. svibnja 2010. godine u Zagrebu. Pred izlagače - autore radova postavljena je intrigantna zadaća prikaza međusobno usko povezanih procesa migracije i globalizacije te njihovog utjecaja na fenomen hibridnosti, s naglaskom na kanadski kontekst te eventualne poveznice s hrvatskom perspektivom. Kako je i od strane samih organizatora konferencije istaknuto, migracija, globalizacija i hibridnost su termini koji se često koriste u svakodnevnom životu, no teško je pružiti sveobuhvatnu zadovoljavajuću definiciju njihovih karakteristika, pa upravo multidisciplinarni pristup koji osigurava razmatranje različitih perspektiva predstavlja pravi način traženja odgovora na razumijevanje ovih komplementarnih fenomena. Uz kratak uvodni tekst koji potpisuje G. Matas kao jedan od urednika (str. 7.-10.) te sadržaj (str. 11.), knjiga sadržava sljedećih jedanaest radova: Daniel Chartier - Le pluralisme


224

et la nordicité comme vecteurs culturels du Québec (str. 13.-24.); Michael Devine - The Rogue and Vagabond Hybrid: theatrical liminality as transgressive act (str. 25.-40.); Ivana Bičak - The Familiar and the Unfamiliar in Yann Martel’s Life of Pi and Beatrice and Virgil (str. 41.-60.); Lucia-Mihaela Grosu - Between East and West: Perspectives on Private Lives in Uma Parameswaran’s Short Stories (str. 61.-75.); Ana Horvat - Issues in Bioethics: Advance Directives in a Canadian-Croatian Perspective (str. 77.-92.); Ivana Jaramaz Reskušić & Zrinka Erent Sunko - Migration des idées du droit civil: Rome-France-Québec (str. 93.-110.); Biljana Kostadinov & Ana-Marija Ruždjak - Le fédéralisme d’ouverture (str. 111.-127.); Katalin Kürtösi - ‘’...bright young modernists’’ in Canada (str. 129.-140.); Martin Löschnigg - ‘The Human Factor’: Negotiating Identity in Anglo-Canadian Narratives of Settlement and Immigration (str. 141.-151.); Gordana Marčetić - Globalization and Public Administration: One or More Ways? (str. 153.-178.); Jelena Šesnić - Croatian Canadian Literature – Emigrant, Ethnic or Diasporic? (str. 179.-196.).

Druga knjiga (“Social and Cultural Implications of Multiculturalism / Implications Sociales and Culturelles du Multiculturalisme”) posvećena je analizi društvenih i kulturnih implikacija multikulturalizma kao jedne od bitnih odrednica modernog kanadskog društva i možda “najuspješnijeg kanadskog izvoznog proizvoda... sretne priče koju Kanađani rado primaju i šire” (L. Warley), ali istovremeno i fenomena koji, prema nekima, predstavlja poteškoću u oblikovanju nacionalnog identiteta, odnosno ima negativan utjecaj na politiku jačanja kanadskog jedinstva u različitim aspektima. No, bez obzira na suprotstavljena stajališta u debati o multikulturalizmu u kanadskom kontekstu, Kanada je par excellence primjer modernog multikulturnog društva, a kanadski je pristup multikulturalizmu u izvještaju UNESCO-ve Svjetske komisije za kulturu i razvoj (Multiculturalism: A Policy Response To Diversity, 2001) istaknut kao primjer na koji bi se trebale ugledati i druge države. Također, zanimljivo je podsjetiti da je multikulturalizam u Kanadi dio službene vladine politike još od početka 70-ih godina prošlog stoljeća, a 1988. usvojen je i Zakon o multikulturalizmu (Canadian Multiculturalism Act) u kojem se između ostalog ističe sljedeće: “multikulturalizam je fundamentalna karakteristika kanadskog naslijeđa i identiteta, koji osigurava neprocjenjivi resurs u oblikovanju budućnosti Kanade”. Analizi različitih aspekata multikulturalizma posvećeno je sljedećih deset radova: Vanessa Barbé – Les critères de hiérarchie des droits fondamentaux et l’articulation des niveaux de protection des droits (str. 9.-22.); Daria Dubajić & Biljana Kostadinov – Federalisme multinational et multiculturalisme vus du Québec-Renouveau du federalisme canadien (str. 23.-43.); Ivana Jaramaz-Reskušić & Zrinka Erent-Sunko – L’Emphyteusis comme exemple de migration des idées dans le droit civil: Rome-France-Québec (str. 45.-63.); Gordana Marčetić & Romea Manojlović – Codes of Ethics and Codes of Conduct for Public and Civil Servants in Anglo-Saxons and Ex-Yugoslavian Countries: Can a Common Pattern Be Found? (str. 65.-88.); Neven Šerić & Silvana Pavlinović – Determining the receptive capacity of tourist destinations in the context of the environmental sensitivity of the micro location (str. 89-100);


225

Linda Warley – “But where are you really from?”: Multiculturalism, Memory, and Canadian Literature (str. 101.-115.); Michael Devine - Interculturality in Creative Expression: beyond linguistic and culturally bound vocabularies (str. 117.-125.); Gordan Matas – Croatian Immigrant Literature in Canada (str. 127.-143.); Evaine Le Calvé Ivičević – L’édition périodique en français au Québec à la lumière du bicultulisme de la Conquête au Dominion (str. 145.-158.); Petra Sapun Kurtin – Storytelling in the Global Village: Douglas Coupland’s Generation A (str. 159.-175.).

Posebna vrijednost ovdje sažeto prikazanih publikacija prvenstveno leži u interdisciplinarnom pristupu kompleksnim, intrigantnim i međusobno povezanim fenomenima modernog društva, dakako s tematskim naglaskom na kanadsku perspektivu, pa ih u tom smislu možemo i preporučiti širokom krugu čitatelja kao djela koja su svakako vrijedna pažnje.

Ivan Vukušić: TEORIJA ZAJEDNIČKOG ZLOČINAČKOG POTHVATA I MEĐUNARODNOG... Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 227.-229.

227

Ivan Vukušić, znanstveni novakPravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu

TEORIJA ZAJEDNIčKOG ZLOčINAčKOG POTHVATA I MEĐUNARODNO KAZNENO PRAVO – IZAZOVI I KONTROVERZE,

Urednici: prof. dr. sc. Davor Derenčinović i prof. emerit. dr. sc. željko Horvatić; Akademija pravnih znanosti Hrvatske, studeni 2011., str. 253.

Monografija Teorija zajedničkog zločinačkog pothvata i međunarodno kazneno pravo – izazovi i kontroverze autora prof. dr. sc. Igora Bojanića, prof. dr. sc. Davora Derenčinovića, prof. emerit. dr. sc. Željka Horvatića, prof. dr. sc. Davora Krapca i prof. dr. sc. Maje Seršić izašla je iz tiska u studenom 2011. godine, u nakladi Akademije pravnih znanosti Hrvatske na hrvatskom, ali i na engleskom jeziku pod nazivom Theory of Joint Criminal Enterprise and International Criminal Law – Challenges and Controversies. Svi navedeni autori su stručnjaci za međunarodno pravo, međunarodno kazneno pravo, kazneno pravo i kazneno procesno pravo s pravnih fakulteta u Osijeku i Zagrebu i redoviti članovi Akademije. Tekst ove monografije se temelji na „znanstvenoj studiji Akademije pravnih znanosti o pojmu i sadržaju tzv. zajedničkog zločinačkog pothvata u optužnicama i judikaturi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu“ kako urednici ističu u Predgovoru.

Monografija predstavlja sistematiziranu i detaljnu znanstvenu analizu problematike zajedničkog zločinačkog pothvata (dalje u tekstu : ZZP) s sveobuhvatnim zaključcima na kraju svakog poglavlja. Njen značaj za pravničku struku se ogleda i u velikom interesu javnosti potaknutom konzistentnom primjenom instituta ZZP od strane Tužiteljstva, a potom i sudskih vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu SFRJ. Sadržaj monografije obuhvaća šest poglavlja obrađenih na 253 stranice. Opremljena je sadržajem, predgovorom, recenzijom i popisom sistemske literature koja je korištena.

Prvo poglavlje, Izvedena osobna kaznena odgovornost za kolektivna međunarodna kaznena djela prema odredbama statuta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu SFRJ , donosi uvodna razmatranja o povijesti i oblicima osobne kaznene odgovornosti ( zapovjedna odgovornost i ZZP) u međunarodnom kaznenom pravu utvrđujući političko-ideološke i pravne razloge utvrđivanja osobne kaznene odgovornosti, te opasnosti koje ovi oblici odgovornosti predstavljaju za načelo pravičnog postupka. U daljnjem tekstu se definira zapovjedna odgovornost kao izravna i neizravna, zadržavajući se upravo na potonjem obliku s obzirom da je on najsporniji s aspekta uzročnosti, jer se radi o nečinjenju, i načela krivnje u kaznenom pravu. Detaljno su izložene tri osnovne sastavnice zapovjedne odgovornosti i to: 1. funkcionalna koja obuhvaća odnos između nadređene i podređene osobe, a koja se ogleda kroz efektivnu vlast, 2. kognitivna koja predstavlja krivnju kod zapovjedne odgovornosti, a postoji kada je nadređeni znao ili morao znati što su podređeni učinili, koji bi po obliku krivnje predstavljao


228

namjeru, odnosno nehaj koji je blizak pristanku na djelo (što je obilježje neizravne namjere), te 3. operativna koja podrazumijeva poduzimanje nužnih i razumnih mjera za sprječavanje zločina ili kažnjavanje počinitelja. U drugom dijelu prvog poglavlja je obrađen ZZP koji nije izravno predviđen Statutom Međunarodnog suda za bivšu SFRJ, već je izveden iz pojma počiniteljstva, a predviđa činjenje, ne implicira postojanje hijerarhije između sudionika ZZP, pitanje krivnje povezuje s postojanjem „zločinačkog plana“ tako da svaki od njih odgovara ne samo za vlastito sudjelovanje u kaznenim djelima, nego i za radnje drugih sudionika koje nisu obuhvaćene namjerom ili nehajem, ali koje je na temelju tog plana mogao predvidjeti. Na koncu se daje zaključak o međusobnom odnosu zapovjedne odgovornosti i ZZP u slučaju preklapanja, gdje potonji ima prednost.

U drugom poglavlju, Zajednički zločinački pothvat i načelo zakonitosti, obrađuje se ZZP u praksi sudova nakon II. svjetskog rata kroz slučaj Tadić pred Žalbenim vijećem MKSJ koje je navelo kao dokaz postojanje sistemskog i proširenog ZZP u međunarodnom običajnom pravu. Pri tom se razmatra i postojanje ZZP u međunarodnim ugovorima, posebno apostrofirajući Međunarodnu konvenciju o suzbijanju terorističkih napada eksplozivnim napravama i Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda koji su novijeg datuma, a nisu bili na snazi tempore criminis. Kada je riječ o poredbenom pravu autori zaključuju kako zakonodavstva malog broja država predviđaju oblik odgovornosti suštinski sličan ZZP, ali je njihov utjecaj na globalna svjetska zbivanja velik. Isto tako, autori naglašavaju zabranu Međunarodnom sudu za bivšu SFRJ da utvrđuje listu novih kaznenih odgovornosti, izvan onih predviđenih običajnim pravom i Statutom Međunarodnog suda za bivšu SFRJ.

U trećem poglavlju, Objektivni elementi teorije zajedničkog zločinačkog pothvata, analizira se, između ostalog, prvi element koji predstavlja pluralitet osoba i neujednačena sudska praksa po ovom pitanju u predmetu protiv Čermaka, Gotovine i Markača, u predmetu Prlić i dr., u predmetu Kvočka i.t.d. Da bi se radnja mogla uračunati optuženiku potreban je i zajednički plan što predstavlja drugi objektivni element ZZP. Pri tom autori utvrđuju da jedan ZZP nužno isključuje drugi ZZP samo ako se radi o istom vremenskom, prostornom i kontekstualnom okviru, te kao uvjet, da bi se protupravni postupci pojedinca (fizičkih osoba) i skupina mogli uračunati, odnosno pripisati drugim pojedincima ili državama i pri tom utvrditi ZZP, ukazuju na potrebu postojanja „učinkovitog nadzora“(effective control) kao visokog stupnja kontrole utvrđen u predmetu Nikaragva pred Međunarodnim sudom pravde postajući tako dijelom običajnog prava, a ne „sveukupni nadzor“(overall control) na koji se Međunarodni kazneni sud za bivšu SFRJ često poziva u svojim presudama. Treći element objektivnog ZZP je sudjelovanje optuženika u zajedničkom planu koji se očituje kroz održavanje ZZP ili u počinjenju konkretnog kaznenog djela.

Četvrto poglavlje, Subjektivni elementi teorije zajedničkog zločinačkog pothvata, započinje analizom načela krivnje u međunarodnom kaznenom pravu kao elementa kaznenog djela i temelja za odmjeravanje kazne. S obzirom na različit


229

sadržaj krivnje, autori razlikuju i različite oblike ZZP, profilirane kroz praksu međunarodnih tribunala. Tako osnovni oblik ZZP podrazumijeva zajedničku namjeru osobe optužene za sudjelovanje u ZZP i osobe koja je neposredno počinila kazneno djelo. Sistemski ZZP obuhvaća počiniteljevu svijest o uključenosti u organizirani sustav zlostavljanja i mogućnost da se u okviru toga sustava čine određena kaznena djela, a radi se o tzv. predmetima „koncentracijskih logora“. Prošireni ZZP predstavlja najkontroverzniji oblik ZZP kod kojeg je dovoljno da je optuženik mogao predvidjeti posljedicu kao moguću, odnosno vjerojatnu, čime se snižava standard krivnje što nema pravne osnove u međunarodnom kaznenom pravu. Autori s pravom navode da je subjektivni element ZZP lakše dokazati od krivnje pomagatelja i podržavatelja, pa se prošireni ZZP pretvara u čarobni metak tužiteljstva, oblik počinjenja koji će primijeniti u nedostatku dokaza.

Peto poglavlje, Quid facit? Posredno počiniteljstvo kao alternativa teoriji zajedničkog zločinačkog pothvata, razmatra mogućnost primjene instituta posrednog počiniteljstva u praksi sudova koji je kao pojam precizniji, individualizira kaznenu odgovornost i predstavlja ostvarenje pravne sigurnosti. Autori posebno analiziraju bitan doprinos kao element supočiniteljstva ako se prihvati teorija vlasti nad djelom, koja je bila aktualna kod utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene u II. svjetskom ratu, te koncepciju organizacijske vlasti kod posrednog počiniteljstva, njemačkog teoretičara Roxina koju uz određene modifikacije prihvaća i Ambos. Primjenom koncepcije posrednog počiniteljstva se otvara mogućnost kažnjavanja osobe koja nije počinila niti jedno kazneno djelo, te bi se otklonili nepoželjni učinci ZZP, dok bi se primjenom supočiniteljstva uzela u obzir potreba postojanja bitnog doprinosa, što nije slučaj kod ZZP.

Šesto poglavlje, Umjesto zaključka - deset teza o zajedničkom zločinačkom pothvatu, utvrđuje da ZZP nije bio dio običajnog prava tempore criminis, njegovu suprotnost temeljnom načelu krivnje u kaznenom pravu koja se ogleda i kroz objektivizaciju, aktualizira problematiku neujednačene sudske prakse, nepreciznost konstrukcije ZZP i stvaranje dojma o „političkom utjecaju“ na međunarodno kazneno pravosuđe, poprimanje obilježja kolektivnog optuživanja „znanih i neznanih osoba“, podriva suvremeno kazneno pravo utemeljeno na pravnoj dogmatici i tradicionalnim načelima, negativne implikacije na afirmaciju međunarodnog kaznenog prava i pravosuđa, i potrebu zamjene ZZP konstrukcijom supočiniteljstva i posrednog počiniteljstva.

Na kraju ostaje za nadati se kako će ova monografija, s obzirom na razrađenost materije, sustavan pristup i obujam citirane prakse Međunarodnog kaznenog suda za bivšu SFRJ, Međunarodnog suda pravde, Međunarodnih vojnih tribunala osnovanih za zločine počinjene za vrijeme II. svjetskog rata, te drugih relevantnih presuda ukloniti štetne posljedice primjene ZZP na daljnji razvoj međunarodnog kaznenog prava koje se temelji na načelu zakonitosti. Dodatni argument u prilog ovoj tezi je i objava ove monografije ne samo na hrvatskom, nego i engleskom jeziku, čime će postati dostupna široj znanstvenoj javnosti.

Mia Bašić: Snježana Vasiljević: SLIČNO I RAZLIČITO- Diskriminacija u Europskoj uniji i Republici... Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 231.-233.

231

Mia Bašićstudentica Pravnog fakulteta u Splitu

Snježana Vasiljević: SLIčNO I RAZLIčITO- DISKRIMINACIJA U EUROPSKOJ UNIJI I REPUBLICI HRVATSKOJ

TIMpress, Zagreb 2011., str. 269.

Pravni okvir zaštite ljudskih prava u Hrvatskoj uza sve nedaće doživljava evoluciju. Temelji te zaštite položeni su u Ustavu RH i to u glavi III. a naslovom „Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda“.) Nakon Ustava iz 1990. i njegovih sukcesivnih promjena Hrvatska do 2003. godine donosi nekoliko važnih zakona: Ustavni zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina, Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o istospolnim zajednicama, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, uključujući izmjene i dopune Zakona o radu i Obiteljskog zakona. Svi su oni sadržavali i određene odredbe protiv diksriminacije. Ipak, koliko god nam se činilo da poznajemo sve oblike diskriminacije, često nismo ni svjesni „rađanja“ ili čak samog postojanja njenih novih i drugačijih oblika. Jedan takav oblik zasigurno je i višestruka diskriminacija, pojam koji podrazumijeva vršenje više od jednog oblika diskriminacije na različitim osnovama. Inače, svijest o poraznim efektima diskriminacije na planu ljudskih prava i sloboda postupno nastaje koliko u nacionalnom toliko i na transnacionalnom planu. Imajući u vidu europski plan antidiskriminacijsko zakonodavstvo pokazuje se kao središnji element socijalne politike od samog začetka procesa europskih integracija. Tijekom tog razdoblja prihvaćen je niz pravnih akata koji se odnose na različite oblike diskriminacije pa tako i na višestruku diskriminaciju. Problem višestruke diskriminacije prvi put se spominje u UN- ovoj Konvenciji o uklanjanju svih oblika nasilja nad ženama, a u Europskoj uniji prvi i jedini pravni izvor koji zabranjuje višestruku diskriminaciju predstavlja Direktiva o rasnoj jednakosti iz 2000. godine. Višestruka diskriminacija u Republici Hrvatskoj prvi put je zabranjena Zakonom o suzbijanju diskriminacije iz 2008. godine.

O problemu višestruke diskriminacije, ali i drugih značajnih oblika diskriminacije, više možemo naći u knjizi „Slično i različito - Diskriminacija u Europskoj uniji i Republici Hrvatskoj“, radu dr. sc. Snježane Vasiljević. Između ostalog, knjiga otkriva kako je problem višestruke diskriminacije riješen u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Hrvatskoj.

Knjiga je izašla u izdanju TIMpress- a, Zagreb, 2011. Na početku knjige nalazi se kratak predgovor prof. dr. sc. Slobodana Uzelca (str. 7.- 8.), uvod (str. 9.- 18.), sedam poglavlja u kojima je detaljno obrađena tematika knjige, korištena literatura (str. 253.- 264.), kazalo pojmova (str. 265.- 268.) i nekoliko riječi o samoj autorici (str. 269.).

U prvom poglavlju koje nosi naslov „Definicija i sadržaj diskriminacije“ (str. 19.- 38.) autorica nas uvodi u problematiku i definiranje diskriminacije, prepoznavanje


232

postojećih oblika diskriminacije, osnova za diskriminaciju te otkrivanje zbiljskog fenomena višestruke diskriminacije, odnosno iznošenje njezine definicije i sadržaja. Također, posebno se ističu razlike među višestrukim oblicima diskriminacije koje ukazuju na to da termin višestruka diskriminacija (eng. multiple discrimination) nije istoznačan terminima intersekcijska (eng. intersectional discrimination) ili dodana diskriminacija (eng. additive discrimination). U ovom poglavlju navedena je i kategorizacija iskustva višestruke diskriminacije koja upućuje na nekoliko ključnih problema kao što su: rasna ili etnički motivirana silovanja, žrtve višestruke diskriminacije, pitanje kada spolna diskriminacija prelazi u masovni oblik nasilja te problemi stereotipa kada se radi o ženama koje su ujedno pripadnice rasnih ili etničkih skupina.

U drugom poglavlju pod naslovom „Teorijski pristup diskriminaciji“ (str. 39.- 61.) autorica kritički analizira postojeće teorije diskriminacije posebno se osvrćući na problem preklapanja više različitih oblika diskriminacije, ali partikularno obrađuje i feminističke teorije, kao i feministički pristup rasnoj i spolnoj diskriminaciji.

Treće poglavlje „Međunarodno antidiskriminacijsko pravo“ (str. 63.- 88.) obrađuje fenomen diskriminacije u međunarodnom pravnom poretku, o tome što su ljudska prava i koju važnost ona imaju u međunarodnom pravnom poretku, ali i pitanje samog učinka poretka ljudskih prava kada se radi o prepoznavanju različitih, posebno višestrukih oblika diskriminacije.

U četvrtom poglavlju „Europsko antidiskriminacijsko pravo“ (str. 89.- 136.) autorica obrađuje problem diskriminacije u europskom pravnom poretku. Ovaj dio zapravo nam ističe sveobuhvatnost i širinu europskog sustava zaštite i promicanja temeljnih prava te navodi karakteristike primarnog i sekundarnog europskog prava u području jednakih mogućnosti, kao i to s kojim se problemima europsko pravo susreće prilikom prepoznavanja i definiranja fenomena diskriminacije. U ovom poglavlju, također, nalazimo i nezanemarivu analizu sudske prakse Europskog suda pravde.

U petom poglavlju „Antidiskriminacijsko pravo u Velikoj Britaniji“ (str. 137.- 161.) dr. sc. Vasiljević detaljno je obradila antidiskriminacijsko zakonodavstvo Velike Britanije poprativši temu dodatnim primjerima iz sudske prakse. Poglavlje započinje bitnim teorijskim razmatranjima, nastavlja zakonodavnim uređenjem i rodnom diskriminacijom i u konačnici obrađuje Zakon o jednakom postupanju iz 2006. godine (Equality Act) te pravni okvir za suzbijanje diskriminacije.

Šesto poglavlje „Antidiskriminacijsko pravo u Njemačkoj“ (str. 163.- 198.) obrađuje rezultate proučavanja povijesnog i pravnog konteksta kao i normativnog sadržaja antidiskriminacijskog prava u Njemačkoj. Posebna pozornost u ovom poglavlju posvećena je analizi nacionalnih zakona o zabrani diskriminacije kao što su: Ustav, Opći zakon o jednakom postupanju te zakonima o suzbijanju antisemitizma.

U sedmom poglavlju „Diskriminacija i antidiskriminacijsko pravo u Republici Hrvatskoj“ (str. 199.- 252.) autorica detaljno analizira stanje u RH uključujući


233

razradu nacionalnih zakona koji se odnose na zabranu diskriminacije na bilo kojoj ustavno propisanoj osnovi približavajući nam na taj način osjetljivu tematiku višestruke diskriminacije u Republici Hrvatskoj.

Jedan od očekivanih i važnih rezultata ovog istraživanja dr. sc. Snježane Vasiljević jest ukazivanje na (ne)postojanje različitih razina pravne zaštite u državama koje su predmet istraživanja kada se radi o rasnoj, etničkoj i spolnoj diskriminaciji, čime se pokazuje jesu li norme ustava, zakona i podzakonskih akata koji se odnose na zabranu diskriminacije međusobno usklađene. Neusklađenost normi stvara pravnu nesigurnost i nepovjerenje žrtava rasne, spolne i etničke diskriminacije, a tako omogućava i ostale oblike diskriminacije u pravnom sustavu država. U svrhu učinkovite borbe protiv diskriminacije dr. sc. Vasiljević tvrdi da bi antidiskriminacijska politika trebala postati dio vladine strategije za promicanje jednakih mogućnosti povijesno podčinjenih društvenih skupina omogućujući jednak pristup obrazovanju, zapošljavanju, privatnom životu i ostalim životnim područjima; osigurati pravne lijekove kako bi se ispravile norme koje ne dopuštaju spomenute mogućnosti; provoditi odredbe o zabrani poticanja na diskriminaciju, uznemiravanje i viktimizaciju te nadzirati primjenu zakona i izraditi preporuke za unapređenje zakonodavstva.

I na kraju, obzirom na našu oskudnu literaturu o problemu višestruke diskriminacije, knjiga dr. sc. S. Vasiljević predstavlja ne samo izvorni doprinos izučavanju navedene problematike u okviru pravnog uređenja EU i Republike Hrvatske, već i važan prilog osvješćivanju i obrazovanju studenata, pravnih stručnjaka i drugih na planu zaštite i ostvarivanja ljudskih prava.

UPUTE AUTORIMA

»asopis objavljuje radove koji se recenziraju i one koji ne podlijeæu recenzentskom postupku. Recenziji podlijeæu radovi koji se kategoriziraju (izvorni znanstveni Ëlanak, prethodno priopÊenje, pregledni Ëlanak, izlaganje sa znanstvenog skupa, struËni Ëlanak). Recenzije su vanjske i anonimne. PrihvaÊanje kategoriziranih Ëlanaka za objavljivanje obvezuje autora da isti Ëlanak ne smije objaviti na drugom mjestu bez dopuπtenja uredniπtva Ëasopisa ako je ono Ëlanak prihvatilo, a i tad uz podatak o tome gdje je prvi put Ëlanak objavljen.

Dostavljeni radovi moraju zadovoljiti sljedeÊe kriterije:

1. Rad mora biti dostavljen na disketi napisan u MS WORD-u, WORD PERFECT-u, i u ASCII standardu (‘Text-only’ ili ‘Rich Text Format’). Uz disketu se dostavljaju i 3 (tri) primjerka rada. Samo 1 (jedan) primjerak sadræi na sredini naslovne stranice u zaglavlju ime i prezime autora, zanimanje (zvanje), te naziv ustanove u kojoj radi, ostala dva primjerka rada sadræavaju samo naslov rada bez osobnih podataka.

2. Opseg rada ograniËen je, u pravilu, do 1,5 autorska arka (16 stranica Ëini jedan autorski arak).

3. Tekst se piπe u dvostrukom proredu tako da jedna stranica ne moæe imati viπe od 34 retka koji sadræi 60 slovnih znakova. Na lijevoj strani svake stranice ostavlja se margina πirine najmanje tri centimetara.

4. Naslov rada mora biti koncizan i istovremeno informativan. Uz rukopis je potrebno priloæiti popis literature koju je autor koristio prilikom pisanja rada kao i objaπnjenje o znaËenju upotrebljenih kratica i simbola. Ukoliko rad sadræi tablice one moraju biti pregledno i korektno prireene, te uredno opisane (broj, naslov, legenda).

5. Biljeπke se posebno prilaæu rukopisu.

6. Radovi koji se recenziraju moraju sadræavati saæetak (najviπe do 250 rijeËi) napisanim u treÊem licu, u kojem se skraÊeno predstavlja sadræaj Ëlanka i rezultati istraæivanja prezentirani u Ëlanku. Autor je duæan dostaviti i prijevod saæetka na jednom od svjetskih jezika. Ukoliko je rad pisan na jednom od svjetskih jezika, saæetak mora biti na hrvatskom jeziku.

7. Rad ne smije biti veÊ objavljen ili u tom cilju upuÊen drugom Ëasopisu.