prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude - živjeti s...

Udruga za unapređenje duševnog zdravlja i podizanje kvalitete života duševnog bolesnika i njegove obitelji

„Sretna obitelj“

Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude

- živjeti s duševnom bolešću

Psihoedukacijska predavanja i radionice podrške i samopomoći udruge „Sretna obitelj“

UREDNICA Ema N. Gruber

Popovača, zima 2005/2006.

Udruga „Sretna obitelj“/“Happy family“ association www.geocities.com/sretnaobitelj2004/baza.html

IMPRESUM Izdavač/Publisher: Udruga za unapređenje duševnog zdravlja i kvalitete života duševnog bolesnika i njegove obitelji «Sretna obitelj»/ Society for improvement of mental health and quality of life of mentally ill person and his family “Happy family” Urednica/Editor: Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med. Autori/Authors: Mr. sc. Ema N.Gruber, dr. med. Mr. sc. Daša Poredoš, dipl. soc. radnica Snježana Lončarić, prof. defektolog - socijalni pedagog Iris Sarajlić-Vuković, dr. med. Maja Živković, dr. med. Milka Kajević, prof. psiholog Adela Matošin, v.m.s Draženka Drobec, v.m.s Vesna Cerančević, dipl. oec Doc. dr. sc. Slađana Ivezić-Štrkalj, dr. med. Mr. sc. Elvira Koić, dr. med. Sanea Nađ, dr. med. Mark Agius, dr. med. Rodney Elgie Ilustracije na naslovnoj stranici/Cover iluatration: Cerančević

Tehničko uređenje/ Tehnical editor: Robert Gruber, dipl. ing. informatike Recenzenti/Reviewers: Doc. dr. sc. Slađana Štrkalj-Ivezić, dr. med. Marina Kovač, dr. med Mirjana Bjedov, dr. med. Prim. dr. sc. Tija Žarković-Palijan, dr. med. Prim. mr. sc. Vesna Golik-Gruber, dr. med. Lektura/Language editor: Danijela Mesar za hrvatski jezik Mark Agius za engleski jezik

ISBN 953-95225-2-8 ISBN 953-95225-2-8


3

Autori/Authors: Neuropsihijatrijska bolnica « Dr.Ivan Barbot « Popovača

Mr. sc. Ema N.Gruber, dr. med.

Mr. sc. Daša Poredoš, dipl. soc. radnica

Snježana Lončarić, prof. defektolog-socijalni pedagog

Iris Sarajlić-Vuković, dr. med.

Maja Živković, dr. med.

Milka Kajević, prof. psiholog

Adela Matošin, v.m.s

Draženka Drobec, v.m.s

Udruga „Sretna obitelj“

Vesna Cerančević, dipl. oec

Psihijatrijska bolnica Vrapče

Doc. dr. sc. Slađana Ivezić-Štrkalj, dr. med.

Opća bolnica Virovitica

Mr. sc. Elvira Koić, dr. med.

Sanea Nađ, dr. med.

Early Intervention in Psychosis team in Luton, UK

Mark Agius, dr. med.

Gamian (Global Alliance of Mental Illness Advocacy Networks)

Rodney Elgie


4

PREDGOVOR

Udruga „Sretna obitelj“ od 2004. godine provodi psihoedukacijske i suportivne radionice za duševne bolesnike i članove njihovih obitelji s ciljem unapređenja duševnog zdravlja i podizanja kvalitete života duševnog bolesnika i njegove obitelji. Psihoedukacija, odnosno učenje o duševnim bolestima, provodi se putem predavanja s diskusijama. Radionice podrške provode se po principu grupa samopomoći, uz prisustvo i volonterski rad stručnjaka različitih profila s područja brige o mentalnom zdravlju, koji svojim znanjem i iskustvom pridonose kvaliteti rada i uopće programa Udruge, kojega je u 2005. godini prošlo gotovo 300 korisnika. Predavanja stručnjaka i izvoditelja programa, objavljena u ovoj knjizi, pripremljena su s mnogo truda i volonterskog rada. Ona se ističu kvalitetom, jednostavnošću i prilagođenošću ciljanoj populaciji korisnika, te su time vrednija i zaslužuju biti objavljena, kako bi postala trajno pristupačna svima koje ova problematika zanima i kako bi se mogla upotrijebiti u budućim programima, kako naše Udruge, tako i u radu onih koji se bave duševnim bolesnicima i njihovim obiteljima, njihovim informiranjem, podrškom te u borbi protiv predrasuda prema duševnim bolestima. U praksi sam, radeći i sama isprva kao sekundarac, a kasnije kao specijalizant psihijatrije u Neuropsihijatrijskoj bolnici „Dr. I. Barbot“ u Popovači, te kao predsjednica udruge „Sretna obitelj“ i voditeljica programa i projekta Udruge, koristila, odnosno preporučivala bolesnicima i suradnicima, do sada pristupačnu psihoedukacijsku literaturu, kao i Internet- -izdanja i web-stranice za edukaciju bolesnika i njihovih obitelji. Ipak, nije bilo lako naći strukturirane modele koji bi stručnjakcima različitih profila dali smjernice o na načinu provođenja kontinuirane psihoedukacije u ustanovama ili udrugama. Na kojoj je populaciji korisnika najbolje provoditi psihoedukaciju? Tko, kada i kako treba provoditi psihoedukaciju? Kako objediniti pregršt informacija koje se trenutno nude? Kada i gdje raspravljati o nedoumicama koje se javljaju u radu? Kako raditi s bolesnicima koji imaju istovremeno simptome više različitih bolesti ili još nemaju sigurnu dijagnozu? Gdje iznijeti osobna iskustva iz rada? Kako naći supervizore? Gdje i kako pronaći i angažirati stručnjake? Uza sve to, stalno se postavlja i pitanje financiranja.


5

Odlučili smo pouzdati se u potrebe i interese korisnika koje smo kontinuirano pratili anketiranjem putem evaluacijskih listića, a kojima je prilagođen i način izlaganja i vođenja, kao i tematika i vrijeme održavanja predavanja i radionica. Osmislili smo svoj psihoedukacijsko-suportivni model. Trudili smo se u radu da informacije koje prenosimo budu razumljive i prihvatljive svima, kao i da obuhvatimo različite tematske jedinice i pristupimo problemima korisnika iz raznih uglova gledanja. Želja da naš psihoedukacijsko-suportivni model i naša iskustva pomognu drugima u radu, bez nekih posebnih pretenzija, potaknula me na sakupljanje i objavljivanje radova u ovoj knjizi. Važno je napomenuti da je naš rad specifičan jer zahvaća bolesnike koji su se liječili ambulantno ili bolnički u Neuropsihijatrijskoj bolnici „Dr. I. Barbot“ u Popovači i članove njihovih obitelji s kojima Udruga usko surađuje. Zahvaljujući dobroti ravnateljice bolnice, dr. Marini Kovač, Udruga za svoje programe koristi prostor bolničkog restorana i informatičku opremu, bonica je ustupila Udruzi i prostoriju za službeno sjedište Udruge te pomaže u dijelu indirektnih troškova. Zahvaljujući podršci i razumijevanju ostalih stručnih djelatnika i osoblja bolnice, programi Udruge dobro su posjećeni od strane korisnika koji pravodnobno dobivaju informacije o aktivnostima kao i preporuku da dođu, što je velika pomoć u promidžbi. Korisnici su dolazili i dolaze većinom iz središnjeg i istočnog dijela Hrvatske, posebno s područja Sisačko-moslavačke županije. Evaluacija rada, kao i struktura korisnika, prikazana je također u knjizi. U knjizi su objavljene i životne priče nekih korisnika te osobni dojmovi voditelja i izvoditelja programa i projekta, kao i godišnji izvještaj rada Udruge. Po tome je ova publikacija jedinstvena među publikacijama iz područja socijalne psihijatrije i psihijatrije u zajednici u Hrvatskoj. Zahvaljujem svim suradnicima, autorima tekstova, partnerima Udruge kao i našim korisnicima, te svima ostalima koji su pomogli realiziranju ove knjige. Ona je plod našeg volonterskog rada i zajedničke suradnje. U ime svih nas, autora knjige, zahvaljujem i našim vlastitim članovima obitelji što su imali razumijevanja za sve popodnevne i večernje sate koje smo im uskratili. Popovača, 2005/2006

Mr. sc. Ema Ničea Gruber, dr. med.


6

RECENZIJE

Knjiga je korisni zbornik predavanja o temama značajnim za život osoba koji se liječe od psihičkih poremećaja. U knjizi se mogu naći različite informacije o bolesti, liječenju, komunikaciji, životu s oboljelima, razmišljanja o stanju u današnjoj psihijatrijskoj praksi, informacije o radu udruge, njene mogućnosti želje i planovi. Knjiga pokazuje da udruženim radom pacijenata, članova obitelji i stručnjaka liječenje izgleda puno optimističnije. Knjiga popunjava značajnu prazninu literature iz područja psihoedukacije na hrvatskom jeziku.

Doc. dr. sc. Slađana Štrkalj Ivezić, dr. med, spec. psihijatar

Psihijatrija u zajednici danas je aktualno područje djelovanja i istraživanja psihijatara i drugih stručnih djelatnika zdravstva, psihosocijalne i duhovne skrbi, koji su u svakodnevnom i neposrednom kontaktu s oboljelima i njihovim obiteljima. Razumijevanje duševne bolesti podložno je stalnim promjenama u smislu povećanja znanja, koje zahtijeva i promjenu ustaljenih stavova. Ova knjiga dio je sustavne i nadopunjavajuće suradnje institucije - NPB „Dr. Ivan Barbot“ Popovača i neprofitnog sektora - Udruge „Sretna obitelj“ s naglašenim interdisciplinarnim pristupom u preventivnom, tretmanskom i rehabilitacijsko-socijalizacijskom djelovanju. Različitost obrađenih tema potiče razvoj zdravijih i skladnijih obiteljskih odnosa u vidu boljeg međusobnog razumijevanja, uspješnije komunikacije, nenasilnog rješavanja sukoba, podrške i prihvaćanja specifičnih situacija u zajednici života s psihički bolesnom osobom. Osobita vrijednost knjige je ta što je pisana svakodnevnim govornim jezikom, te vješto i na zanimljiv način spaja iskustva iz prakse i nova spoznajna otkrića iz područja duševnog zdravlja, te kvalitete života i


7

RECENZIJE

prava duševno bolesnih osoba i članova njihove obitelji. Prigodni crteži, fotografije, razni likovni prikazi, a osobito iskustva pacijenata dodatno obogaćuju knjigu, te je čine pristupačnom većem krugu čitatelja. Ova knjiga predstavlja novo promišljanje o ulozi i svrsi udruga za unapređenje duševnog zdravlja i kvalitete života duševnih bolesnika i njihovih obitelji u suvremenom psihijatrijskom i psihoterapijskom tretmanu, pogotovo u onim trenucima kada čovjek ovisi o razumijevanju i pomoći svog primarnog okruženja, poglavito obitelji, te društva uopće. Pozdravljam zalaganje svih sudionika u oživotvorenju ovog djela i vjerujem u daljnju uspješnu suradnju.

Marina Kovač, dr. med., spec. psihijatar

Ova knjiga je skup predavanja pripremljenih za pacijente koji boluju od psihičkih bolesti i članove njihovih obitelji, sa ciljem edukacije, ali i podrške od strane struke u borbi koja nije nimalo laka. Velikim entuzijazmom, energijom i empatijom autorice knjige i osnivačice udruge „Sretna obitelj“, dr. Eme Gruber, mnogi korisni podatci, savjeti i saznanje o brizi, kako za pacijente tako i za njihove obitelji, sada će biti dostupni ne samo uskom krugu onih koji su dolazili na predavanja, već i široj publici. Poznajući autoricu, vjerujem da je ova knjiga tek prva u nizu onih koje će napisati.

Mirjana Bjedov, dr. med., spec. psihijatar


8

RECENZIJE Knjiga predstavlja vrijedan doprinos u svrhu umapređenja duševnog zdravlja u zajednici kao i u pomoći i samopomoći obiteljima oboljelih te tako i samim bolesnicima. Također ukazuje na put razvoja psihijatrije u zajednici koja će sve više uključujući različite udruge pridonositi razvoju civilnog društva u kojem će duševni bolesnici biti sve manje stigmatizirani.

Prim.dr.sc. Tija Žarković Palijan, dr. med., spec. psihijatar

Visoko vrijedni su ciljevi i rad volonterskih udruga koje u središtu svoga djelovanja imaju čovjeka u obitelji, zajednici i društvu, tim više kad se radi o udrugama koje se bave unaprjeđivanjem duševnog zdravlja i pomoći duševno oboljelim osobama i njihovim obiteljima. Djelovanje tih udruga kvalitetna je dopuna programima državnih institucija. Osim direktnih korisnika, okupljaju i stručnjake različitih profila, čije je djelovanje u udruzi prvenstveno suportivno i psiho edukacijsko. Ova knjiga izvrsno prezentira s koliko je volje i mladenačkog entuzijazma jedna skupina volontera, stručnih djelatnika, osmislila i provodi program svoje udruge, proširujući istodobno na svom pionirskom putu znanja i iskustva, kako tuzemnom, tako i inozemnom suradnjom i supervizijom, nesebično ulažući stotine sati volonterskog rada u taj program. Knjiga nije samo zbirka stručnih radova, već zaokruženi prikaz kvalitetnog rada jedne udruge. Svojevrsni je priručnik kojim se mogu i drugi poslužiti u svom volonterskom radu. Vjerujem da će se ta namjena knjige u praksi potvrditi.

Prim. mr. sc. Vesna Golik-Gruber, dr. med., spec. psihijatar


9

SADRŽAJ

Predgovor…………………………………………………………….5 Recenzije……………………...……………………………………...7 I. PSIHOEDUKACIJSKA PREDAVANJA I RADIONICE

PODRŠKE I SAMOPOMOĆI ODRŽANE U 2005. G. Živjeti s depresijom……………………………………………………….15 Ema N. Gruber Razumjeti shizofreniju……………………………………………………23 Iris Sarajlić-Vuković Negativni stavovi prema psihičkoj bolesti, borba protiv stigme duševne bolesti………………………………………………………………………31 Iris Sarajlić-Vuković, Slađana Štrkalj-Ivezić Zdrav život, tjelesna težina, fizička aktivnost i san duševnog bolesnika i njegove obitelji…………………………………………………………….40 Ema N. Gruber Komunikacija u obitelji i s osobama sa psihičkim smetnjama…………55 Daša Poredoš Značaj komunikacije za razvoj samopoštovanja………………………..66 Daša Poredoš Promjene u ponašanju kod psihički oboljelih osoba……………………71 Snježana Lončarić Mehanizmi obrane i osnovne životne potrebe…………………………..75 Snježana Lončarić Savjeti za obitelj duševnog bolesnika……………………………………80 Web stranica Edukacijski centar za duševne bolesnike i njihove obitelji Klinike za psihijatriju KBC Zagreb (www.hpd.hr)


10

Zdravo uzimanje lijekova………………………………...………………84 Adela Matošin Stres i mobbing na radnom mjestu………………………………………90 Daša Poredoš Prava duševnih bolesnika i zlouporaba………………………………...100 Elvira Koić Pozitivno mišljenje i tehnike opuštanja………………………………...106 Snježana Lončarić Alkoholizam………………………………………………...……………112 Draženka Drobec Anksiozni poremećaji (Neuroze)………………………………………..135 Maja Živković Vjera, zdravlje i duhovnost………………………………………………...………………141 Sanea Nađ II. RADIONICA: OBITELJ, IZVOR (NE)ZADOVOLJSTVA…138 Daša Poredoš III. „RADITI PROAKTIVNO“……………...…………………….143 AKTIVNA SUDJELOVANJA, AKTIVNOSTI, SUPERVIZIJA, EDUKACIJA, KOMPARACIJA I EVALUACIJA UDRUGE

AKTIVNA SUDJELOVANJA UDRUGE

• Aktivna sudjelovanja udruge……………………………143 • Uz proslavu Svjetskog dana mentalnog zdravlja,

predstavljanje Europskog plana akcije za mentalno zdravlje “Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja”…….144


11

• 2. Nacionalna konferencija o volonterstvu u Trogiru “Volontiram a ne moram”……………………………….146

• Eight GAMIAN (Global Alliance of Mental Illness Advocacy Networks) -Europe Annual Educational Convention, Bucharest, Romania……………………….151

• Poster prezentacija prikazana na konferenciji (Case report “Mother courage”………………………………..152

• 6 th Bedfordshire/Camebridge International Mental Health Conference. England, 2005……………………...153

• Starting an NGO. „Body and soul of the Happy family asociation- all things we have done and all support we got“...……………………………………………………...153

AKTIVNOSTI UDRUGE……………………………………………….161

• 1. MEĐUNARODNA KONFERENCIJA UDRUGE • 1. GODIŠNJA SKUPŠTINA UDRUGE

PRILOZI ZA SUPERVIZIJU I EDUKACIJU ČLANOVA STRUČNOG TIMA UDRUGE…………………………………………………………166 Psycho –education…………….………………………………………….166 Mark Agius The role of NGOs which deal with mental health issues…………..…..173 Mark Agius Stigma, the patient, the family and the community……………………177 Mark Agius Psychiatry in Europe…………………………………………………….181 M. Agius, R. Zaman, S. Singh, O. Gallagher, P. B. Jones, P. McGuire, P. Power, T. Craig, S. Bahn, A. Grech, C. Casha, C. Pace, D. Cassar, M. Blinc-Pesek, B. Avgustin, E.N. Gruber, S. M. Biocina, J. Andelic, R. Dinolova, J. van Os, and M. Lambert. (Br J Psychiatry 2005 187: 92.) Why such poor diagnosis of mental illnesses amongst the male community………………………………………………………………..183 Rodney Elgie


12

We are developing a new cohort of patients……………………………189 Rodney Elgie Basic Standards for Management of Patients with Serious Mental Illness in the Community………………………………………………..193 Mark Agius, Sanja Martic Biocina, Koksal Alptekin, Vladimir Rotstein, Paolo Morselli, Albert Persaud Welness program u psihijatrijskoj rehabilitaciji osoba sa psihotičnim poremećajem…..…………………………………………………………194 Slađana Štrkalj-Ivezić 40 godina rada klubova liječenih alkoholičara u Hrvatskoj…………..200 Vesna Golik-Gruber ISPITIVANJE STAVOVA LOKALNE ZAJEDNICE, EVALUACIJA RADA UDRUGE I KOMPARACIJA SA OSTALIM UDRUGAMA KOJE SE BAVE ZAŠTITOM MENTALNOG ZDRAVLJA Ispitivanje stavova i predrasuda prema duševnim bolestima populacije Sisačko-moslavačke županije…………………………………………...204 Snježana Lončarić

Evaluacija anonimnih anketnih listića korisnika koji su prisustvovali psihoedukacijsko-suportivnim radionicama za obitelji i psihoedukacijskih radionica za pacijente Udruge „Sretna obitelj“…..213 Daša Poredoš, Ema N. Gruber

„Velika očekivanja“ Karakteristike i komparacije emocionalnih profila majki shizofrenih bolesnika i majki ovisnika o drogama koje jesu ili nisu članovi udruga roditelja- preliminarni rezultati……………………………………...…222 Ema N. Gruber, Milka Kajević, Jelena Anđelić, Sanja Martić-Biočina, Elza Tadej, Sanda Franić

IV. Iskustva pacijenata i njihovih obitelji…………………......235 Daša Poredoš


13

V. Život piše priče………………………..…………………….244 VI. Teme predavanja i radionica predviđene

za 2006. godinu……………………………..…………..…...250 VII. Prijedlog programa udruge za 2006. godinu……..…..…...251

VIII. Informacije o udruzi „Sretna obitelj“…………………..…254

IX. Godišnji izvještaj rada udruge za 2005. godinu..……...…254

Ema Gruber

X. Najčešće postavljana pitanja i odgovori…………………..257

XI. Statut udruge………………………………………………..258

XII. Informations about „Happy family“ association…………263

XIII. Publikacije Udruge u 2005. godini………...………………264

XIV. Predstavljamo partnerske organizacije…………………...265

XV. Sedamdeset godina Neuropsihijatrijske bolnice „Dr.I.Barbot“ u Popovači………………………………….266 Marina Kovač

XVI. Popis članova upravnog odbora udruge „sretna obitelj“ i

popis počasnih članova udruge……………………………279

XVII. Zahvalnice suradnicima, sponzorima i partnerima……...280

XVIII. Autorsko kazalo…………………………………………….282

XIX. Informativni internet kutić za informacije………………283

XX. Pristupnica za članstvo, narudžbenica za knjigu i za cd...284


14

I. Psihoedukacijska predavanja i radionice podrške i samopomoći održane u 2005. Godini

Depresija

Mr. sc. dr. Ema N. Gruber*

Depresija je ozbiljan duševni poremećaj, prava bolest koja se mora

liječiti. To je bolest koja utječe na cjelokupni život bolesnika i njegove

obitelji i koja, ako se ne liječi, pogoršava se. Prema podacima SZO (Svjetske zdravstvene organizacije):

Učestalost depresivnih poremećaja u općoj populaciji je 3,6-6,8%. Depresija je 4. najveći zdravstveni problem. Depresija će oko 2020. biti 2. zdravstveni problem. Depresija je najveći uzrok radno-socijalnog nefunkcioniranja

obitelji. U Hrvatskoj ima 200.000 osoba s različitim depresivnim

poremećajima. Od depresije u ovom trenutku pati najmanje tri milijuna Talijana,

barem još toliko Engleza, Francuza ili Njemaca i preko 10 milijuna Amerikanaca.

Depresija i tuga

Depresija je više od obične tuge. Kada se javi tuga bez razloga ili je pretjerana s obzirom na razlog,

ako ne prestaje, ako nam je teško raditi, družiti se, spavati, više se

* Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med., specijalizant psihijatrije za Neuropsihijatrijsku bolnicu „Dr.I. Barbotot“ Popovača. Priređeno prema psihoedukacijskoj knjižici Depresija u izdanju farmaceutske kuće Pliva


15

ne možemo veseliti životu, onda to nije više neraspoloženje već depresija.

Depresija je bolest sa značajnom smrtnošću. 15 % depresivnih bolesnika počini samoubojstvo. Stoga depresija zahtijeva ozbiljan pristup, što ranije prepoznavanje

i adekvatno liječenje. Raspoloženje

Raspoloženje je unutarnje duboko i trajno emocionalno stanje koje daje ton i boju doživljavanju svijeta i sebe samoga.

Raspoloženje utječe na cjelokupna duševna zbivanja, voljni i nagonski život, opažanje, mišljenje, svijest, pažnju, pamćenje i psihomotoriku.

Raspoloženje oscilira u svakodnevnom normalnom životu, može biti tužnije ili veselije.

Promjene raspoloženja koje su klasificirane kao psihijatrijski poremećaj razlikuju se po jačini otklona od normalnog, po duljini trajanja i nemogućnosti da osoba takvo raspoloženje kontrolira.

Raspoloženje može biti bolesno sniženo, pa tada govorimo o depresiji, ili bolesno povišeno, pa govorimo o maniji ili hipomaniji.

Najčešće zablude vezane uz depresiju:

Depresija će brzo proći sama od sebe, pa liječenje nije potrebno. Depresija je nešto što napada slabe i bespomoćne. Promjenom okoline proći će i depresija. (Depresija je kao kovčeg, ide s vlasnikom). Depresivan čovjek najbolje zna kako mu je (djelomice točno), pa

se može sam i izliječiti (pogrešno). Što ne smijemo zaboraviti:


16

Depresija je izlječiva bolest. Što više bolesnik zna o depresiji i što više sudjeluje u programu

svog liječenja, lakše će se osloboditi depresije. Izlječenje nikada ne dolazi preko noći, potrebno je više tjedana da

bi se bolesnik osjećao bolje. Depresija nije znak slabosti već je bolest. Depresija je često neprepoznata od liječnika primarne zdravstvene

zaštite, najčešće zbog prisutnih tjelesnih simptoma koji pozornost liječnika odvlače u pogrešnom smjeru.

Zbog neznanja, krivih stavova i uvjerenja, veliki broj depresivnih osoba ne traži medicinsku pomoć.

Depresiju moramo upoznati da bismo se lakše mogli boriti protiv nje.

Kako prepoznati depresiju?

Depresija je bolest, jednako kao i povišen krvni tlak ili šećerna bolest.

Ne smijete biti posramljeni ako ste depresivni, izrecite kako se osjećate!

Neka Vaš liječnik zna sve o Vašim tegobama. Postoje učinkoviti načini liječenja depresije i ponovni povratak u

normalan život bez patnje. Depresija je bolest koja uzrokuje smetnje u osjećajnoj, ali i u

tjelesnoj sferi pojedinca. Većina ljudi tijekom života iskusi žalosno raspoloženje.

Stresni događaji, poput smrti u obitelji ili financijskih problema, mogu biti povod za depresiju, a ponekad se ljudi osjećaju depresivni bez ikakvog jasnog razloga.

Na pravu depresiju treba posumnjati kada se osoba konstantno osjeća žalosno svakog dana u razdoblju od dva tjedna ili duže i kad je više ništa ne može razveseliti.

Depresivni bolesnici stalno su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojačano umorni.


17

Ravnodušni, bez ideja, apatični, s gubitkom životne radosti, no u nekim slučajevima bolesnici mogu biti i pojačano napeti, nemirni i razdražljivi.

Ljudi oboljeli od depresije mogu osjećati pretjerani sram ili krivnju.

Mogu se opširno baviti mišlju o smrti i umiranju, uključujući i ideje o samoubojstvu.

Što više oboljeli od depresije nauči o depresiji i što više sudjeluje u programu svoga liječenja, lakše će se osloboditi depresivnih simptoma.

Izlječenje nikada ne dolazi trenutno, "preko noći": potrebno je više tjedana liječenja da bi se oboljeli osjećao bolje, stoga treba biti strpljiv.

Koji su simptomi depresije?

Tužno, tjeskobno raspoloženje ili osjećaj praznine koji traju najmanje dva tjedna.

Gubitak zanimanja i osjećaja zadovoljstva u bavljenju onim aktivnostima koje su bolesnika inače zanimale i veselile.

Oboljeli od depresije mogu imati neke ili sve od ovih simptoma i znakova: - osjećaj bezvrijednosti, beznađa i krivnje, - promjenu apetita i tjelesne težine (promjena

veća od 5% u mjesec dana), - poremećaj spavanja (može se očitovati kao nesanica ili prevelika potreba za spavanjem), - umor, gubitak energije, osjećaj usporenosti, - uzbuđenost, uznemirenost, razdražljivost, - teškoće s koncentracijom i pamćenjem, - razmišljanje o samoubojstvu, ili pokušaj samoubojstva koji se

javlja u dvije trećine bolesnika.


18

Što uzrokuje depresiju?

Biološki i okolinski utjecaji imaju važnu ulogu u razvoju depresije. Bolest se u početku javlja kao interakcija stresnih životnih događaja i konstitucije.

Znanstvenim istraživanjima otkriven je poremećaj važnih kemijskih spojeva u mozgu, prijeko potrebnih za prijenos informacija u živčanim stanicama.

Životni stresovi također pridonose ispoljavanju depresivnih simptoma. Najčešće su to poremećeni odnosi s okolinom, nezadovoljstvo poslom, učestala razočaranja, prekid veze s voljenom osobom zbog smrti, razvoda ili odvojenog života.

Ostali čimbenici koji mogu pridonijeti razvoju depresije su: - tjelesne bolesti (oboljeli od teških tjelesnih bolesti, npr. moždanog udara, raka, bolesti štitnjače češće obolijevaju od depresije), - žene nakon poroda posebno su osjetljive (poslijeporođajna tuga duljeg trajanja), - naslijeđe (ako netko u obitelji ima depresiju), - neki lijekovi koji se upotrebljavaju u liječenju povišenog krvnog tlaka, hormoni, - zlouporaba alkohola i droga.

Bitno je da oboljeli od depresije zna sljedeće: - Depresija je bolest baš kao i šećerna bolest ili upala zglobova. Za to nije kriv ni bolesnik ni netko drugi. Depresija nije znak nečije slabosti. - Oboljeli nije sam u borbi protiv te bolesti. Od nje, barem jedanput tijekom života, oboli gotovo svaki peti čovjek! - Osim lijekova, i razgovor s liječnikom i s osobama u koje se ima povjerenja pomaže da se bolest prebrodi, jer se tako dobiva potpora i adekvatna stručna pomoć. - Tjeskoba često prati depresiju.


19

- Mnoge depresivne osobe osjećaju se tjeskobno (anksiozno), uznemireno, teško usnu, previše su zabrinute, što treba napomenuti svome liječniku. On će tada, osim depresije, liječiti i tjeskobu.

Neki bolesnici koji pate od depresije imaju i neki anksiozni poremećaj, koji također zahtijeva liječenje. To može biti: - opsesivno-kompulzivni poremećaj u kojem se javljaju učestale, neželjene misli ili osjećaji, npr. strah od zaraze, što silno uznemiruje oboljelu osobu. To su prisilne misli. Da bi umanjili svoju tjeskobu, takvi bolesnici čine određene rituale (kompulzije), npr. učestalo pranje ili čišćenje; - panični poremećaj u kojem bolesnici pate od napadaja panike, pri čemu imaju iznenadne navale velikog straha praćene lupanjem srca, otežanim disanjem te osjećajem zarobljenosti; - socijalna fobija gdje bolesnici izbjegavaju pojavljivati se i govoriti među mnoštvom ljudi; - agorafobija gdje se javlja strah pred otvorenim prostorom, posebice javnim mjestima, ponekad čak i strah od izlaska iz kuće.

Kako i kada se liječi depresija? Što se prije počne s liječenjem, veći su izgledi za izlječenje. Lijekovi skraćuju trajanje, smanjuju simptome i sprječavaju ponovno pojavljivanje bolesti. Izgledi za ozdravljenje mnogo su veći ako se bolesnik potpuno drži programa liječenja. Glavne metode liječenja su lijekovi i psihoterapija (terapija razgovorom ) te, naravno, kombinacija obaju načina liječenja. Psihoterapija Liječnici specijalisti psihijatri pomažu oboljelom razumjeti psihološku pozadinu njegove bolesti i uče ga kako se s njome nositi. Razgovor s terapeutom osigurava im podršku i stručne savjete.


20

Lijekovi Za liječenje depresije upotrebljavaju se antidepresivi. Oni ublažavaju depresiju uspostavljajući poremećenu ravnotežu kemijskih spojeva u mozgu. Ima nekoliko različitih skupina antidepresiva. To su lijekovi koji sprječavaju ponovnu pohranu serotonina u živčane stanice (SIPS). To je novija skupina lijekova koja ima manje neželjenih nuspojava od starijih lijekova. U nekih bolesnika mogu, međutim, uzrokovati glavobolju, mučninu, uznemirenost, promjene u seksualnom životu, te nesanicu. Nuspojve se ne pojavljuju kod svih bolesnka, češće su na početku liječenja a većina njih tokom liječenja se smanjuju ili čak s vremenom iščezavaju. Neke se od tih nuspojava smanjuju ili čak s vremenom iščezavaju. Triciklički antidepresivi (TCA) su najstariji antidepresivi, u smislu da su prvi proizvedeni, već prije više desetaka godina. Jednako su djelotvorni kao i skupina SIPS, ali češće uzrokuju neželjene reakcije, uključujući pospanost, zamućen vid, debljanje, suhoću usta , vrtoglavicu, smetnje srčanog ritma Reverzibilni inhibitori monoaminooksidaze (RIMA) također se prepisuju, posebno kod atipičnih depresija. Da bi antidepresivi uopće počeli djelovati, treba ih uzimati neprekidno najmanje 3-5 tjedana u dozi koja je prepisana od liječnika, a nakon poboljšanja stanja još mjesecima. Razumijevanje je ključ uspjeha. Pridržavanje svih savjeta liječnika, uključujući uzimanje lijekova, najbolji je put prema izlječenju. Tijekom procesa liječenja treba stalno surađivati s liječnikom, odnosno, kod uzimanja lijekova točno slijediti upute liječnika i ne ustručavati se javiti liječniku čim bolesnik uoči neželjenu reakciju na lijek jer će liječnik možda promijeniti terapiju. Ako bolesnik nije zadovoljan tijekom kojim liječenje napreduje, treba porazgovarati o tome s liječnikom jer će mu promjena lijeka ili psihoterapija možda pomoći. Tijekom liječenja, liječniku treba reći osjeća li se oboljeli bolje ili lošije nego u početku i kako se osjeća dok uzima sadašnji lijek. Najvažnije od svega: odmah se javiti liječniku ako se pojave misli da bi sam sebi nešto učinio! Također, treba se obratiti za pomoć obitelji i prijateljima. Oni mogu bolesnika ohrabriti i uliti mu samopouzdanje kako bi lakše prebrodio depresiju. Ako je oboljeli sposoban i voljan govoriti o svojoj depresiji, to će osokoliti i njemu bliske osobe da to učine, jer su se do tada sramile govoriti


21

o svojim tegobama. Na taj način uvelike će pomoći drugima i sebi samom. Osjećaj da se može učiniti nešto dobro i korisno za druge čini osobu vrijednom i korisnom, a to je osjećaj koji pomaže suzbiti depresiju. Naposljetku, treba biti strpljiv. Uzroci koji su izazvali depresiju složeni su i izlječenje nastupa polako.

POZNATI PJESNICI KOJI SU BOLOVALI OD DEPRESIJE

Antonin Artaud (H) Konstantin Batyushkov (H, SA) Charles Baudelaire (SA) Thomas L. Beddoes (S) John Berryman (H, S) William Blake Aleksandr Blok Barcroft Boake (S) Louis Bogan (H) Rupert Brooke Robert Burns Lord Byron Thomas Campbell Paul Celan (S) Thomas Chatterton (S) John Clare (H) Harley Coleridge Samuel Taylor Coleridge William Collins (H) William Cowper (H, SA) Hart Crane (S)

George Darley John Davidson (S) Emily Dickinson Ernest Dowson T.S. Eliot (H) Sergey Esenin (S) Robert Fergusson (H) Afanasy Fet (SA) Anne Finch John Gould Fletcher (S) Gustaf Froding (SA, H) Oliver Goldsmith Adam L. Gordon (S) Thomas Gray NikolaiGumilyov (SA) Robert Stephen Hawker Holderlin (H) Randal Jarrell (H, S) Samuel Johnson John Keats Henry Kendall (H) Velimir Khlebnikov (H)

Walter Savage Landor Nikolaus Lenau (H) J.M.R. Lenz (SA) Mikhail Lermontov Vachel Lindsay (S) James Russell Lowell Robert Lowell (H) Hugh MacDiarmid (H) Louis MacNeice Osip Mandelstam (H, SA) James Clarence Mangan Vladimir Mayakovsky (S) E.St. Vincent Millay (H) Alfred de Musset Gerard de Nerval (H, S) Boris Pasternak (H) Cesare Pavese (S) Sylvia Plath (H, S) Edgar Allan Poe (SA) legenda : SA - pokusaj samoubojstva, S – samoubojstvo, H-hospital.


22

Razumjeti shizofreniju

Dr. Iris Sarajlić-Vuković*

Radeći s bolesnicima, nerijetko se susrećemo s pitanjem što je shizofrenija ili što znači F20. Najšira definicija je da je to duševna bolest kod koje oboljeli ima ozbiljnih teškoća u razlikovanju stvarnih od nestvarnih doživljaja ili iskustava, odnosno poremećena je granica između unutarnjeg i vanjskog realiteta, što ometa logičko razmišljanje. Tipični simptomi kod shizofrenije uključuju slušne halucinacije, da oboljeli čuje da mu netko govori u situacijama kada mu nitko nešto tako ne govori, vrlo često čuje glasove koji mu se direktno obračaju bilo da ga kritziraju, savjetuju i sl. Može doživljavati da njegovim pokretima i mislima upravljaju neke vanjske sile, vjerovati da je neka druga osoba i sl Narušeni su i normalni osjećajni doživljaji prema drugim osobama, te društveno funkcioniranje, što narušava život bolesnika, a često i njihovih obitelji. Oboljeli od shizofrenije učestalo imaju teškoće na radnome mjestu, ne mogu raditi ili ne mogu završiti školovanje, te im je potrebna financijska pomoć obitelji, a članovi obitelji većine bolesnika skrbe i o redovitom uzimanju lijekova.. Liječenjem se ovo značajno može popraviti. Mi danas ne znamo točno što uzrokuje shizofreniju, brojna znanstvena istraživanja dovela su do dosta rezulata tako da danas znamo da dosta faktora pridonosi nastanku bolesti. Danas se vjeruje da kod shizofrenije postoje promjene u biokemiji mozga što je i osnova povoljnog djelovanja lijekova. Stresni događaji i kontinurano izlaganje stresu mogu utjecati da se bolest poajvi ali nisu sami po sebi dovoljni da objasne nastanak bolesti. Shizofrenija nije znak osobne slabosti ili lijenosti za liječenje je važno uzimanje lijekova i sudjelovanje u drugim metodama liječenja koje vam se savjetuju.

*Iris Sarajlić-Vuković, dr. med., specijalizant psihijatrije za NPB „Dr. I. Barbot“ Popovača. Priređeno iz materijala web stranice za edukaciju Hrvatskog psihijatrijskog društva (www.hpd.hr)


23

Sljedeće pitanje je tko obolijeva od shizofrenije i koji su simptomi bolesti? Shizofrenija je jedna od najčešćih psihijatrijskih bolesti. Može se očekivati da će svaki stoti stanovnik oboliti od shizofrenije ( 1%). U većine bolesnika počinje u dobi od 15. do 25. godine, a podjednako učestalo obolijevaju žene i muškarci. Kod žena se simptomi pojavljuju nešto kasnije nego u muškaraca. Oboljeli od shizofrenije mogu imati različite simptome. Ponekad bolest počinje naglo, no obično se razvija tijekom nekoliko mjeseci ili čak godinama. Na primjer, bolesnik može imati teškoća s koncentracijom, osjeća napetost, ne može spavati. Vrlo često bolesnici počinju zanemarivati svoje uobičajene aktivnosti i prijatelje, osamljuju se i gube interes za sve što ih je do tada zanimalo. Nerijetko zapuštaju i osobnu higijenu. Jedan od prvih znakova bolesti može biti zanemarivanje školskih obveza ili obveza na radu. S napredovanjem bolesti postaju uočljivi simptomi bolesti koje se općenito naziva psihoza. Ukratko, bolovati od psihoze znači pogrešno prepoznavati stvarnost. Bolesnici se počinju čudno ponašati ili neobično, neprikladno okonostima i nepovezano govoriti. Mogu imati obmane osjetila (halucinacije), što znači da vide, čuju ili osjećaju stvari koje zapravo ne postoje. Ponekad imaju i tjelesne simptome, što je znatno rjeđe kada zauzimaju čudne položaje u kojima mogu ostati nepomično i tijekom nekoliko sati. Neki imaju potrebu za neprestanim kretanjem koje im se čini bez razloga. Težina bolesti i simptoma razlikuje se od bolesnika do bolesnika. U svome tijeku, bolest ima razdoblja u kojima se simptomi povlače ili ublažavaju i koja nazivamo remisijama, te razdoblja u kojima se pogoršavaju ili su vrlo izraženi i koja nazivamo ezacerbacijama/ pogoršanjima. Simptomi shizofrenije uobičajeno se dijele na pozitivne i negativne. Pozitivni simptomi su nerealne ideje koje se nazivaju deluzije ili sumanute ideje, nerazumljiv govor, halucinacije, te čudno ponašanje. Sumanute ideje su kriva uvjerenja ili zablude koje nemaju podlogu u realnoj životnoj situaciji, pa su nedostupne korekciji. Na primjer, oboljela osoba vjeruje da ju netko iz susjedstva uhodi, pokušavajući zavladati njome. Smetnje mišljenja također se razlikuju. Ponekad misli vrlo brzo skreću od jedne ideje na drugu, bez jasnoga slijeda i povezanosti, ili su “blokirane”. Ponekad bolesnici mogu izmišljati nove nerazumljive riječi ili riječi u govoru zamjenjivati glasovima ili rimama. Bolesnik može čuti glasove (slušne


24

halucinacije) koji komentiraju njegovo ponašanje, izruguju mu se ili mu naređuju što da čini, a njemu izgledaju kao zapovjedi, pa ih i nazivamo zapovjednim halucinacijama. Negativni simptomi shizofrenije su gubitak sposobnosti osjećajnog doživljavanja i izražavanja, gubitak energije, volje i inicijative, gubitak sposobnosti uživanja i zanimanja za dotadašnje aktivnosti, teškoće koncentracije. Shizofreni bolesnik obično je emocionalno povučen iz svoje okoline, često nije svjestan osjećaja ljudi oko sebe, a svoje osjećaje ne može izraziti ili pokazati. Dijagnozu shizofrenije postavljaju psihijatri (liječnici specijalisti, posebno educirani za dijagnosticiranje i liječenje psihičkih poremećaja), a određuju je na temelju psihijatrijskog razgovora (intervjua) s bolesnikom i članovima njegove obitelji. To je važno jer postoji nekoliko psihijatrijskih poremećaja koji su bliski ili srodni shizofreniji. To su: shizotipni poremećaj ličnosti i shizoafektivni poremećaj u kojemu su simptomi shizofrenije združeni sa simptomima depresije ili znatno podignuta raspoloženja (manije). Za dijagnozu još nisu pronađeni sigurni pokazatelji koji se mogu laboratorijski dijagnosticirati. Oboljeli od shizofrenije često, u razdobljima između psihotičnih epizoda, imaju izražene simptome depresije. Otprilike dva od deset bolesnika pokuša počiniti samoubojstvo, a približno ih polovica u tome i uspije. Samoubojstvo je glavni uzrok smrti shizofrenih bolesnika, uglavnom mladih. Samoubojstvo je, u većine bolesnika, rezultat depresije koja se pojavljuje kada su psihotični simptomi vrlo slabo izraženi ili ih nema, a bolesnik ima sposobnost potpuno jasnog rasuđivanja i uvida u svoju bolest. Ponekad samoubojstvo može biti posljedica slušnih halucinacija ili sumanutih ideja. Jedno od najčešćih pitanja, ne samo oboljelih, već i njihovih najbližih jest: Što je uzrok shizofrenije i zbog čega se bolest pojavila? Roditelji često, tragajući za uzrokom, pronalaze različita objašnjenja, često povezana s osjećajem krivnje i samopredbacivanja. Treba jasno reći da za ovu bolest ne postoji krivac, stoga se roditelji trebaju što prije osloboditi tog bolnog osjećaja kako bi bili što efikasniji u pomoći u liječenju svog oboljelog člana. Shizofrenija je složena bolest za čiji se nastanak ne zna siguran uzrok. Neki znanstvenici i misle da mozak shizofrenih bolesnika nije sposoban ispravno obrađivati informacije, pa takvo pogrešno procesiranje informacija dovodi do kemijskog i strukturnog poremećaja mozga. Kada govorimo o nasljednosti važno je znati da postoji pojačani rizik pojave


25

bolesti što je srodnost s oboljelim u obitelji bliža. Rizik samo znači povećanu vjerojatnost, ali mi na temelju ovgo rizika ne znamo tko će u budućnosti oboljeti. Za shizofreniju kao i za većinu psihičkih pormećaja važi da postoji predispozcija za bolest koja će se razviti samo tada kada su prisutni nekei drugi nepovoljni faktori kao što je npr konitnuirana izloženost stresu. Shizofreni bolesnik nasljeđuje sklonost shizofreniji, jer činjenica je da se bolest češće pojavljuje u nekim obiteljima, među krvnim srodnicima. Osobe koji imaju shizofrenog bolesnika u obitelji imaju veću mogućnost da i same obole od shizofrenije. Ako oba roditelja imaju shizofreniju, mogućnost da dijete naslijedi bolest je oko 39%. To vrijedi čak i onda kada dijete oboljele osobe odgajaju zdravi roditelji - usvojitelji. Ako oboljela shizofrena osoba ima identičnog blizanca, mogućnost da će blizanac imati shizofreniju je oko 50%. Nasuprot tome, mogućnost da dijete čiji su biološki roditelji psihički zdravi tijekom života oboli od shizofrenije je oko 1%, što odgovara riziku obolijevanja u općoj populaciji. Neki istraživači vjeruju da okolišni činitelji mogu izazvati shizofreniju, odnosno pojavu bolesti. Postoje studije koje su pokazale da infekcija trudnice influencom ili neodgovarajuća prehrana u trudnoći, te komplikacije tijekom porođaja mogu povećati rizik djetetova obolijevanja od shizofrenije. Skupina istraživača vjeruje da je shizofrenija posljedica složenog međudjelovanja genetskih i okolišnih činitelja. Neke su osobe rođene sa sklonošću obolijevanja od shizofrenije, a bolest se očituje u uvjetima jakog stresa ili traume. Što se događa s mozgom u shizofreniji? U oboljelih od shizofrenije javlja se neravnoteža kemijskih tvari u mozgu koje se nazivaju neurotransmiteri. Neurotransmiteri su kemijski prijenosnici koji omogućuju prijenos “impulsa” (živčanih signala) među živčanim stanicama ili neuronima. Jedan od takvih kemijskih prijenosnika je dopamin, a vjeruje se da shizofreni bolesnici proizvode dopamin u suvišku ili da su preosjetljivi na postojeći dopamin. Istraživači su otkrili nekoliko skupina receptora za dopamin u mozgu. I ostali neurotransmiteri, npr. serotonin, noradrenalin, odgovorni su za nastanak shizofrenih simptoma. Najvažnija uloga za nastanak simptoma pridaje se kemijskoj neravnoteži dopamina i serotonina u mozgu oboljelih od shizofrenije. Istraživanja mozga oboljelih od shizofrenije, danas dostupnim najsuvremenijim tehnikama i metodama, neosporno pokazuju da je za


26

nastanak shizofrenih simptoma odgovoran poremećaj u funkciji i/ili strukturi mozga. neka istraživanja su pokazala da između mozga oboljelih od shizofrenije i zdravih osoba postoje vrlo jasne razlike: u mozgu dijela bolesnika oboljelih od shizofrenije povećane su moždane komore ispunjene moždanom tekućinom (ventrikuli), smanjen je dio mozga koji se naziva hipokampus, smanjena je aktivnost u dijelu mozga koji se naziva prefrontalna moždana kora, a koji je odgovoran za funkcije mišljenja, pamćenja i učenja. Sva istraživanja o mozgu i utjecaju lijekova dovela su do spoznaja da se shizofrenija može liječiti i to je prije svega antipsihoticima. Uz lijekove mogu pomoći savjetovanje, psihoterapija, eduakcija o bolesti, trening socijalnih vještina, rad s obitelji odnosno reehabilitacijske metode. Vrlo je važno uspostavljanje povjerljivog odnosa sa liječnikom i drugim stručnjacima koji učestvuju u liječenju U akutnoj fazi bolesti, kada su jasno izraženi psihotični simptomi, bolesnika je vrlo često potrebno liječiti u bolnici. Svrha liječenja shizofrenije je otkloniti, ublažiti ili smanjiti simptome bolesti tijekom akutne faze, te spriječiti ponovnu pojavu bolesti tijekom razdoblja nestanka simptoma (remisije bolesti). Antipsihotici su lijekovi koji učinkovito, u većine shizofrenih bolesnika, ublažavaju simptome bolesti ili ih potpuno uklanjaju. Otkako su prvi put upotrijebljeni, u pedesetim godinama prošloga stoljeća, antipsihotici su pomogli tisućama shizofrenih bolesnika, omogućujući im gotovo normalno društveno i radno funkcioniranje. Prije tog vremena, većina shizofrenih bolesnika život je provodila u psihijatrijskim ustanovama i azilima, gotovo cijeli život odvojena od svojih obitelji, prijatelja i vanjskoga svijeta. Budući da se simptomi shizofrenije mogu znatno razlikovati od bolesnika do bolesnika, u smislu izraženosti simptoma te njihovoj kombinaciji, ne postoji jedan lijek koji bi bio najbolji za sve bolesnike. Lijek koji je djelotvoran za jednoga bolesnika možda nije i najbolji lijek za drugoga. Iako antipsihotici ne mogu izliječiti shizofreniju, jer je ona bolest koja se često ponavlja, znatno umanjuju ili uklanjaju halucinacije i sumanute ideje, omogućujući bolesniku povratak u stvarni svijet. Lijekovi umanjuju rizik za ponovno pojavljivanje bolesti, pri čemu je potrebno njihovo redovito uzimanje prema preporuci psihijatra. Ako se, unatoč uzimanju lijekova, psihotični simptomi ponovno pojave, najčešće su slabije izraženi.Nažalost, mnogi shizofreni bolesnici ne uzimaju redovito lijekove, ili ih, nakon što im se simptomi ublaže, prestanu uzimati. Tada se, u većine bolesnika, nakon relativno


27

kratkog vremena, bolest ponovo pojavi. Vrlo je važno da i bolesnici i članovi njihovih obitelji važnost uzimanja lijekova shvate kao mogućnost kontrole shizofrenije. Antipsihotici djeluju na receptore kemijskih prijenosnika u mozgu, poglavito na receptore za dopamin i serotonin, dva kemijska prijenosnika za koje se smatra da imaju najveću ulogu u nastanku simptoma shizofrenije. Postoje dvije osnovne skupine antipsihotika: klasični antipsihotici i novi antipsihotici. Klasični antipsihotici ublažavaju pozitivne simptome shizofrenije, odnosno halucinacije i sumanute ideje. Iako su vrlo djelotvorni, jer pomažu većini bolesnika, često se događa da ih bolesnici prestaju uzimati zbog nepoželjnih djelovanja ili nuspojava. Uzimanje klasičnih antipsihotika može uzrokovati osjećaj suhoće u ustima, zamagljen vid, konstipaciju, vrtoglavicu i pospanost, no u većine bolesnika ti simptomi nestaju nakon nekoliko prvih tjedana liječenja. Neugodnije nuspojave su poremećaj pokreta ili motorike koje nazivamo se ektstrapiramidnim nuspojavama, a ima ih oko 60% do 70% bolesnika. Mogu biti izražene kao trajni spazam ili grč mišića u vratu ili glavi (distonija) ili kao nemogućnost stajanja na jednome mjestu i potreba za stalnim premještanjem s noge na nogu (akatizija). Neki bolesnici mogu imati izražen skup simptoma koji podsjeća na Parkinsonovu bolest, npr. usporene kretnje, tremor ruku. Te se nuspojave mogu ublažiti lijekovima koji se daju istodobno s antipsihoticima, a nazivaju se antikolinergici. Drugi razlog prestanka uzimanja lijeka je što klasični antipsihotici nisu dovoljno učinkoviti u ublažavanju negativnih shizofrenih simptoma, kao što su depresivni simptomi i emocionalno povlačenje i otupljivanje emocija. Novi antipsihotici su vrlo učinkoviti u ublažavanju i pozitivnih, ali i negativnih shizofrenih simptoma, kao i depresivnih simptoma udruženih sa shizofrenijom. Ta nova skupina antipsihotičnih lijekova obično ne uzrokuje veće smetnje pokreta (ekstrapiramidne nuspojave). No, neki od tih lijekova mogu u dijela bolesnika uzrokovati pretjeranu sedaciju, vrtoglavicu, konstipaciju. Većina tih lijekova uzrokuje povećanje tjelesne težine, stoga je potrebno paziti na prehranu i odgovarajući dijetetski režim. Ovisno o stanju bolesnika, liječnik će prepisati klasične ili lijekove novije generacije. Određenoj skupini bolesnika možda će trebati istodobno davati dva antipsihotika ili dodavati i neke druge skupine lijekova (npr. antidepresive, anksiolitike). Kako je shizofrenija u većine bolesnika dugotrajna, kronična bolest, kao što je to šećerna bolest ili povišeni krvni tlak, većina će shizofrenih bolesnika vjerojatno znatan dio života, neki i cijeli život, morati uzimati lijekove po


28

preporuci psihijatra, i bit će im potrebna dodatna skrb. Kada oboljeli prestane uzimati lijekove nastaje relaps bolesti, ponovno se pojave shizofreni simptomi koji su mogli posve nestati nakon uzimanja lijekova. U većine bolesnika koji su prestali uzimati antipsihotike, bolest se ponovno pojavi tijekom godine dana. U dijela bolesnika, unatoč uzimanju lijekova, bolest se ponovno pojavljuje, no simptomi su tada slabiji i bolesnik se brže oporavi. Relaps bolesti najuspješnije se sprječava stalnim uzimanjem lijekova, uz redovite kontrole psihijatra.

POZNATI SLIKARI KOJI SU BOLOVALI OD DUŠEVNE BOLESTI

Ralph Barton (S) Francesco Bassano (S) Ralph Blakelock (H) David Bomberg Francesco Borromini (S) John Sell Cotman Richard Dadd (H) Edward Dayes (S) Thomas Eakins Paul Gauguin (SA) Theodore Gericault Hugo van der Goes Vincent van Gogh (H, S) Arshile Gorky (S) Philip Guston (H) Benjamin Haydon (S0 Carl Hill (H) Ernst Josephson (H)

George Innes (SA) Ernst L.Kirchner (H, S) Edwin Landseer (H) Wilhelm Lehmbruck (S) John Martin Charles Meryon (H) Michelangelo Adolphe Monticelli dvard Meunch (H) Jules Pascin (S) Georgia O'Keeffe (H) Raphaelle Peal (H) Jackson Pollock (H) George Romney Dante G. Rossetti (SA) Mark Rothko (S) Nicolas de Stael (S) Pietro Testa (S)

Henry Tilson (S) George Frederic Watts Sir David Wilkie Anders Zorn legenda : SA - pokusaj samoubojstva S - samoubojstvo H- hospitaliziran


29

Što je stigma?

Stigma znači negativno obilježavan e osobe samo zato što ima dijagnozu psihičkej bolesti, a najčešće se to odnosi na shizofreniju. Ona je povezana s predrasudama, tj. negativnim stavovima koji su utemeljeni na pogrešnim činjenicama da se shizofrenija ne može liječiti Stigma je, u načelu, uzrokovana kombinacijom neznanja i straha, što .je podloga stvaranju uko ijenjenih mitova i predrasuda.r

Negativni stavovi prema psihičkoj bolesti, borba protiv stigme duševne bolesti

Dr. Iris Sarajlić-Vuković*, doc. dr. sc. Slađana Štkralj-Ivezić**

Zašto je potrebno govoriti o ovoj temi?

Neravnopravnost između fizičke i psihičke bolesti. Ako imate psihičku bolest s vama nije nešto u redu, vi ste slabić,

pa vas treba biti sram ili ste opasni, pa vas treba izbjegavati. Možete očekivati manje podrške od drugih ljudi.

Što je psihička bolest?

Organski poremećaji mozga:Alzheimerova bolest. Fobije: socijalna fobija, agarofobija,... Opći anksiozni poremećaj, panični poremećaj. Opsesivno kompulzivni poremećaj, posttraumatski stresni

poremećaj, poremećaji prilagodbe. Koje psihičke poremećaje poznajete?

Somatizacijski poremećaj Hipohondrija Seksualni poremećaji

* Iris Sarajlić-Vuković, dr.med., specijalizant psihijatrije za NPB „Dr.I.Barbot“. Priređeno iz materijala Dnevne bolnice PB Vrapče, ** doc. dr. sc. Slađana Štkralj-Ivezić, psihijatar, šefica Dnevne bolnice PB Vrapče


30

sihički poremećaji?

emećaj

oza

Alkoholizam i ovisnost o drogama

jete?

poremećaj školskih vještina

ećaj nje ponašanja

Mucanje

š a tijekom svog života ima jedan od mentalnih

osoba

Preporuke u međunarodnim dokumentima.

), panika, strah od različitih situacija koje

položenja: depresija/manija/razdražljivo

Poremećaji ličnosti Jesu li i ovo p

Depresija Bipolarni por Shizofrenija Shizoafektivna psih Poremećaj ličnosti Anoreksija i bulimija nervosa

Koje poremećaje u dječjoj dobi pozna

Razvojni poremećaj govora i jezika Razvojni Autizam Hiperkinetski porem Smet Tik Enureza

Za to mijenjati naše stavove?

¼ stanovnikporemećaja

depresija: 1 od 4 osobe anksiozni poremećaj: 1 od 10 shizofrenija: 1 od 100 osoba

Simptomi psihičke bolesti

Anksioznost (tjeskobainače obično ne plaše

Tjelesni simptomi koji nemaju organsku potvrdu Poremećaj rasraspoloženje


31

esti

nerazumljiv govor

Suicidalne ideje i suicidalno ponašanje

lson u «Bolje ne može» - opsesivno-kompulzivni

nosti «Genijalni um», «Sjaj» - shizofrenija

drasude i diskriminacija - pratioci mentalnog

ak srama

ostupci, npr.zakidanje za pravo na rad, omalovažavanje mišljenja

a osobama prema kojima imamo

predrasude.

ema oboljelima od psihičke bolesti

odluka

Simptomi psihičke bol Halucinacije Nelogično mišljenje, Usporeno mišljenje Poremećaji pamćenja, koncentracije Teškoće kontrole agresivnih impulsa

Likovi u filmovima i knjigama

Woody Alen - neurotična ličnost Jack Nickoporemećaj

«Dobri Will Hunting » - poremećaj lič

Stigma, preporemećaja

Stigma = negativno obilježje, zn Predrasude = negativni stavovi

Diskriminacija = nepravedni p

Predrasude

Predrasude su stavovi koji nisu utemeljeni na činjenicama. Oni su unaprijed stvoreni stavovi koji utječu na naše ponašanje koje je obično nepovoljno prem

Istraživanja stavova protkrivaju predrasude:

opasni i nepredvidivi nesposobni za donošenje nesposobni za rad, lijeni krivi za bolest, slabog karaktera


32

univerzalnost stavova: javnost, profesionalci, pacijenti

asilnih ubojica, silovatelja, monstruma i sl.

Premalo informacija o liječenju

Ne žele dodatne neprilike otkrivanjem da imaju psihičku bolest.

ma psihičku bolest manje vrijedna osoba, manje

Je li osoba s fizičkom bolešću manje vrijedna kao osoba?

što je važno govoriti o stavovima prema psihičkoj bolesti? vrednovanje – procjenu

dluka Djelovanje

dimo prema pojavama oko sebe

Oni su okvir za vrednovanje, donošenje odluka i djelovanje

spoznajne komponente: znanja o nečemu što je

nente: ponašanja koje je povezano sa stavom

Uloga medija - manijakalne ubojice prodaju novine/filmove

Prikazi oboljelih kao n Osoba za ismijavanje Psihijatri i psihijatrija represivni

Osobe s psihičkom bolešću

Ne vole javno štititi svoja prava. Ako govore na TV-u obično su zamagljeni.

Psihička bolest i vrijednost osobe

Je li osoba koja ivrijedan čovjek?

Za

Stavovi su okvir za Donošenje o

Stavovi

Stavove učimo tijekom života Pomažu nam da se lakše odre Oni su “fiksirani standardi”

Stavovi

Sastoje se od predmet stava

Emocionalne komponente: osjećaja koji su povezani sa stavom Djelatne kompo


33

ičnosti ili da je to posve nekontrolirana

epizoda bez ili s minimalnim oštećenjem

ve epizode oštećenje bez povratka na ranije funkcioniranje

orbom protiv stigme omogućavamo liječenje.

jedi.

mo se osjećati loše, otežati nečije liječenje, povrijediti nekoga.

znanja,

Protest - djelovanje na savjest i zabrane

ofrenije st

Mit 4 : Neizlječivosti

Mit 1: Osobe bolesne od shizofrenije su opasne i agresivne

Utjecaj znanja U odnosu na tjelesnu bolest, bez obzira na količinu znanja o bolesti, uz psihičku bolest često je zastupljeno mišljenje da i nije bolest nego da je slabost losoba koje se treba bojati

22% jedna epizoda bez oštećenja funkcioniranja 35% nekolikofunkcioniranja

35% pogoršanje funkcioniranja svakom novom epizodom 8% nakon pr

Zašto se treba boriti za promjenu stavova? B Svatko može oboljeti

Vi, članovi vaše obitelji, prijatelji, dobri sus Negativni stavovi nam tada samo odmažu.

Zbog neznanja može

Kako se boriti/mijenjati stavove?

Edukacija- znanjem protiv ne mitovi nasuprot činjenicama

Kontakt - spoznaja činjenica + iskustvo

Vježba : Stigma shiz

Mit 1 : Opasno Mit 2 : Uzrok Mit 3 : Nesposobnost


34

Većina oboljelih od shizofrenije ne razlikuje se značajno u činjenju kriminalnih nasilnih djela od opće populacije.

Postoji blago povećani rizik za pacijente koji se ne liječe (0,6-3%).

Ne postoji opravdanje za mit opasnosti. Mit 2: Uzrok bolesti

Osobe slabog karaktera Krivi za svoju bolest Nasljedna bolest

Činjenice: Hipoteze o uzrocima i faktorima rizika

Hipoteze: neurorazvojni poremećaj, poremećaj strukture mozga, neurotransmiterski poremećaj

Faktori rizika: genetska predispozicija, komplikacije u trudnoći i porodu i vulnerabilnost na stres ( biološki i psihosocijalni)

Činjenice: Nasljednost

Postoji predispozicija za nastanak bolesti ovisno o intenzitetu srodstva (Gattesman ,1991)

1% opća populacija, a ako ste: 2% ujak, teta, prvi rođaci 4% nećak 5% unuk 6% roditelj 13% dijete 9% braća i sestre 48% monozigotni blizanci

Mit 3: Osobe bolesne od shizofrenije nisu sposobne za posao i donošenje odluka

Sve što govore nema smisla. Nisu u stanju donositi odluke o liječenju, niti davati informacije o

sebi.


35

Nisu sposobni donositi značajne odluke. Neodgovorni su.

Činjenice: Socijalno oštećenje (Leff i surad., 1990.)

24% ozbiljno oštećenje 76% bez, blago, umjereno Sposobni za posao Posao u zaštićenim uvjetima

Mit 4 : Shizofrenija je bolest koja se ne može liječiti

Nitko se ne oporavlja od shizofrenije To je bolest koja se ne može liječiti Bolesnici trebaju doživotno biti smješteni u institucije

Činjenice : Shizofrenija - tijek bolesti (Shepherd et al, 1989.)

22% jedna epizoda bez oštećenja funkcioniranja 35% nekoliko epizoda bez ili s minimalnim oštećenjem

funkcioniranja 35% pogoršanje funkcioniranja svakom novom epizodom

8% nakon prve epizode oštećenje bez povratka na ranije funkcioniranje Činjenice: Liječenje u zajednici Uspješne metode liječenja:

Antipsihotici Psihosocijalne metode: edukacija o bolesti, psihoterapija, rad s

obitelji, rehabilitacija zapošljavanjem Depresija

Osoba je slaba, treba se skupiti i sve će biti u redu, Lijena, neodgovorna, nemotivirana. Depresija je bolest koja se može razumjeti na biološkoj i

psihološkoj osnovi koje su povezane.


36

Depresivnoj osobi potrebno je liječenje koje uključuje antidepresive i psihoterapiju.

Prihvaćanje i podrška važni su faktori koji mogu pomoći u liječenju i oporavku.

Optuživanje osobe za svoje stanje može odmoći. Lijekovi

Mit: lijekovi drogiraju, ne treba ih uzimati. Činjenica: lijekovi djeluju povoljno na različita područja mozga i

popravljaju poremećaj djelujući na biološku osnovu poremećaja. Psihoterapija i psihosocijalne metode

Smanjuju nepovoljno djelovanje događaja iz djetinjstva i iz okoline kroz promjenu percepcije događaja , uvida u ponašanje ili promjene ponašanja, povećavaju samopoštovanje i na taj način povoljno djeluju na mozak

Osobe s dijagnozom psihičkog poremećaja

Sergej Jesenjin, pisac

Samuel Beckett, pisac, depresija Ernest Hemingway, pisac, depresija Cliffords Beers, humanitarac, bipolarni

poremećaj Winston Churchill, predsjednik Vlade UK,

depresija Audrey Hepbern, glumica, depresija Vivien Leigh, glumica, bipolarni

poremećaj John Lennon, glazbenik , depresija Wirginia Woolf, pisac, bipolarni

poremećaj Robert Lundin, autor knjige o stigmi,

shizoafektivni poremećaj John Forbes Nash, dobitnik Nobelove nagrade, shizofrenija Sergej Jesenjin, pisac


37

Zašto mijenjati stavove?

Stigma je negativno označavanje osoba s psihičkim poremećajima - društveni i medicinski problem.

Stigma je nepravedna i ima štetne posljedice po zdravlje ljudi. Ljudima otežava liječenje koje im je potrebno. Smanjuje kvalitetu života oboljelih i članova njihove obitelji. Bolesnik/liječenje: bolest + stigma + diskriminacija.

Vi to možete

Imati točna saznanja o psihičkoj bolesti. Pružiti podršku oboljelima kao što biste pružili i fizički bolesnoj

osobi. Savjetovati osobama da potraže pomoć kada postoji sumnja da se

radi o psihičkoj bolesti. Vrednovati ljude na temelju njihovih stvarnih osobina, a ne na

temelju psihičke bolesti. Psihička bolest nije stvar osobnog izbora. Nije sramota biti bolestan, pa tako niti imati psihičku bolest. Humano je pomoći ljudima u bolesti, jer to se može svakome

dogoditi i svi trebamo ljudsku dobrotu i solidarnost. STOP PREDRASUDAMA! MI TO STVARNO MOŽEMO!


Zdrav život, tjelesna težina, san i fizička aktivnost duševnog bolesnika i njegove obitelji

Mr. sc. dr. Ema N. Gruber*

Neki od lijekova koje uzimate mogu promijeniti način na koji vaše

tijelo kontrolira koliko jedete i ponekad može prouzrokovati porast težine.

To se ne događa svakome. No, ako se i dogodi, porast težine ne može biti veći od nekoliko kilograma.

Vrlo malo ljudi dobiva na težini više od nekoliko kilograma. Zašto se to događa?

Razlozi porasta težine nisu jasni. Oni mogu uključivati: Uzimanje lijekova koji povećavaju vaš apetit i čine vas gladnijima. Zbog veće težine osjećate se manje energičnima, stoga manje

vježbate. Neki lijekovi dovode do toga da su vam usta suha, stoga

konzumirate više slatkih napitaka. Neki lijekovi dovode do promjene vašeg obrasca spavanja, čineći

uhodano vrijeme za vaše obroke manje pravilnima / manje redovitima.

Zašto brinuti?

Povećana težina tijela čini loše vašem zdravlju. Ona može: Povećati vjerojatnost problema kao što je bolest srca, šećerna

bolest. Doprinijeti tome da se osjećate tromo. Činiti da se osjećate neugodno/uznemireno, na taj vas način

dovodi da ostajete bez daha, čineći da vas bole koljena i kičma i otežavajući vam kretanje.

*Mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med., specijalizant psihijatrije za NPB „Dr. I. Barbot“ Popovača. Priređeno iz materijala farmaceutske kuće Elli Lilly (Suisse) d.o.o


39

Što mogu učiniti? Dobro pazite na svoju težinu. Vaš zdravstveni radnik može vas redovito vagati, stoga ćete

odmah znati raste li previše vaša težina. Pokušajte imati redovite obroke. Moći ćete bolje kontrolirati vašu prehranu ako imate 3 obroka

dnevno u pravilnim vremenskim razmacima, s 2 mala obroka između, ako vam je to potrebno.

Budite sigurni da trošite mnogo voća, povrća i vrste hrane bez masnoće koje vam daju osjećaj sitosti, poput kruha, riže i tijesta, tako da se ne osjećate gladnima.

Budite aktivni, težite tome da nešto radite većinu dana u tjednu. Nije lako nadgledati težinu ako to morate činiti sami. Dozvolite da

ljudi oko vas podržavaju vaš trud, posebno kada se to ( nadgledanje ) čini teškim. Razgovarajte s vašim liječnikom opće prakse, obitelji i prijateljima.

Razmislite o svom apetitu. Ako dobivate previše na težini, razmislite o tome:

- Što jedete i pijete. - Kada jedete. - Koliko jedete. - Kako se osjećate prije nego što jedete, a kako se osjećate nakon jela.

Mnogo vam može pomoći ako nekoliko dana vodite jednostavan ¨dnevnik hrane¨.

Dnevnik hrane možete dobiti na Internetu, Mind Body Life vebsitea, www.mindbodylife.com.

Samo napišite sve što jedete, uključujući sve vaše obroke i napitke tijekom čitavog dana.

Zatim pogledajte vaš obrazac hranjenja, npr.: - Imate li pravilne obroke ili imate lakih obroka tijekom dana? - Osjećate li se zaista gladnima prije nego što jedete? - Sadržava li vaša hrana mnogo šećera ili masnoće?


40

- Sadržavaju li vaši napitci mnogo šećera? Pripazite na vaš apetit. Kada jednom spoznate koliko jedete i kada ste razmislili o vašem

apetitu, postoje neke stvari koje možete napraviti da biste si pomogli u držanju apetita pod nadzorom.

- Mislite prije nego što jedete. - Pokušajte biti zaposleni. Jesti je ponekad samo razonoda „da se nešto radi“. - Umjesto da jedete, pokušajte raditi nešto aktivno ili interesantno. - Popijte čašu vode ili nekog drugog pića bez šećera, prije i za vrijeme vašeg obroka. - Jedite mnogo voća i povrća. Oni su zasitni, zdravi i ne sadrže mnogo kalorija. - Između dviju mogućnosti opredijelite se za onu koja je bez šećera. - Nadomjesci šećera imaju okus baš poput šećera. Kupujte „dijetne“ vrste cole i drugih blagih pića. - Odaberite nezaslađene vrste hrane i pića. Npr. sok od naranče bez dodanog šećera i nezaslađeno voće u limenkama. - Napravite plan o tome što i kada ćete jesti. Kada uspješno slijedite plan, počastite se za nagradu (ali ne hranom).

Borba protiv masnoće: Pronađite skrivene masnoće u hrani. Većina masnoće u našim dijetama je „skrivena“. Nemoguće ju je pronaći ako ne postanete „detektiv masnoće“. Npr., neke vrste hrane koja se nosi iz restorana (brza hrana), poput prženih kriški krumpira, hamburgera i pizze, sadrže velike količine masnoće. Isto tako i mesne pite, mljeveno meso pečeno u tijestu, tjestenina i uštipci. Lista o količini masnoće pokazuje koliko ima masnoće u nekim različitim vrstama hrane. Kriška pizze sadrži isto toliko masnoće kao 25 kriški kruha. Za ljude koji su suočeni s problemom svoje težine, sveukupni unos masnoće trebao bi biti ograničen na manje od 40 do 60 grama na dan.


41

Kako smanjiti hranu bogatu masnoćama? Naručite sendvič umjesto pite ili mljevenog mesa pečenog u

tijestu. Pokušajte s pogačicom ili voćnim kolačem umjesto da uzmete

tijesto ili uštipak. Izaberite mlijeko s manje masnoće, sir, jogurt i druge mliječne

proizvode. Stavite samo tanki sloj maslaca ili margarina na kruh - ili čak

ništa. Jedite žitne pahuljice za doručak (ali one s malo šećera) – zasitne

su i ne sadrže mnogo masnoće. Sjetite se da većina voća i povrća sadrži malo masnoće ili je čak

ne sadrže. Pročitajte naljepnicu na pakiranoj hrani da biste saznali koliko ta

hrana sadrži masnoće. Razmislite o tome da li bi bilo dobro upotrijebiti mikrovalnu

pećnicu, roštilj ili teflonsku tavu za pečenje umjesto da pržite hranu u masnoći ili ulju.

Rezanjem odstranite svu masnoću koju vidite na mesu, prije nego što meso stavite kuhati.

Upotrijebite trave i začine da biste postigli dodatni okus, ako mislite da hrana bez masnoće neće imati dobar okus.

Postavljanje ciljeva koje možete postići:

Korak po korak. Gubitak težine je polagani proces i ponekad se može činiti

preteškim. Potrebno je napraviti mnogo promjena da dođete do načina na koji

jedete, a kojim biste došli do željenih rezultata. Umjesto da pokušate promijeniti sve odjednom, radije pokušajte 1

ili 2 koraka odjednom, a kada ste u tome uspjeli, nastavite sa sljedećim korakom.

Npr., vaši prvi koraci mogu biti odricanje od slatkih pjenušavih pića i konzumiranje više voća.


42

Sve što biste trebali napraviti jest sljedeće: - Uključiti vrste „dijetnih“ napitaka. - Pojedite 2 komada svježeg voća svaki dan. - Doručkujte svaki dan. - Upotrebljavajte umjetni zaslađivač u čaju i kavi umjesto šećera. - Izbjegavajte prženu hranu. - Jedite manje masnih, slatkih obroka. - Pijte manje alkohola. - Pokušajte s vašim novim planom na kratko vrijeme, možda jedan tjedan, a zatim provjerite vaš uspjeh. Ako ste uspjeli, čestitke! Nastavite tako dalje, a zatim si postavite novi cilj. Ako niste posve uspjeli, odlučite želite li pokušati ponovno ili si kao početak trebate postaviti malo lakši cilj. Možda bi bilo bolje da započnete s potpuno različitim ciljem.

Nagradite sami sebe za svoje uspjehe. Npr., počastite se nekim malim poklonom poput zabavnog časopisa ili kiticom cvijeća.

Vidite osjećate li se bolje uz to što se krećete prema zdravijim navikama hranjenja.

Može se dogoditi da spoznate da bolje spavate i da imate više energije.

Osjećat ćete da vam raste samopouzdanje usporedo s ostvarivanjem vaših ciljeve i vidjet ćete da možete činiti promjene.

Zapamtite, jedan od vaših prvih ciljeva mogao bi biti prestati s dobivanjem na težini, prije nego što počnete gubiti na težini.Ako ste dobivali na težini, ali uspjeli prestati dobivati na težini, zaista ste napravili nešto u korist vašega zdravlja.

Emocije, osjećaji i hrana Mnogi osjećaji mogu djelovati na to kako i kada ljudi jedu. Često

jedemo jer nam je dosadno, osjećamo se uznemirenima, sretnima, tužnima ili ljutima – ne samo zato što smo gladni. Kod poremećaja prehrane, prejedanje hranom i povraćanje „na silu“, te samo gladovanje i povraćanje simptomi su bolesti.


43

Okidači. Korisno je izvidjeti što vas potiče da jedete, osim gladi. Dnevnik

događaja i hrane može pomoći u istraživanju osjećaja koji djeluju na vašu prehranu.

Razmislite o tome jeste li mogli napraviti nešto drugo, umjesto da jedete, da biste mogli zadovoljiti osjećaj ili situaciju.

Prijatelji i hrana

Nemojte uvijek prihvatiti ponude hrane vaših prijatelja i članova obitelji. Ako se to ne uklapa u vaš plan, samo pristojno recite: „Ne hvala, na dijeti sam.“ Oni će razumjeti.

Vodič dijetne prehrane

1. Uživajte u mnoštvu raznih vrsta hranjive hrane. 2. Jedite mnogo različitih vrsta kruha, žitarica, povrća i voća. 3. Održavajte vašu prehranu bez mnogo masnoće, osobito zasićene

masnoće. 4. Održavajte zdravu težinu tijela uspostavljajući pravilnu

ravnotežu između fizičke vježbe i unosa hrane. 5. Označite vaš unos alkohola. 6. Konzumirajte samo malu količinu šećera i vrsta hrane koje

sadrže dodane šećere. 7. Odaberite vrste hrane s malom količinom soli i upotrebljavajte

malo soli. Raznolika prehrana

Ako jedete različite vrste hrane široke raznolikosti, imate bolju mogućnost da dobijete sve hranjive sastojke koje tijelo treba.

Uravnoteženu dijetnu prehranu čini hrana iz svake od ovih pet različitih grupa prema piramidi prehrane:

Na dnu piramide, najzastupljeniji u našoj prehrani, trebaju biti kruh, riža, tijesto i valjušci. Zatim dolazi povrće, pa voće, a potom mlijeko, jogurt i sir. Pri vrhu piramide, najmanje zastupljeno u našoj prehrani, treba biti meso, riba, perad (piletina), jaja, orasi i mahunarke, a sasvim malo bi trebali jesti slatkiše, kolače, čokoladu.


44

Uzimanje hrane iz različitih skupina hrane znači da postoji veća mogućnost da ćete primiti ugljikohidrate, proteine, masnoće, vitamine, minerale, vlakna i vodu u približno pravilnim količinama.

Zdrava, zasitna hrana Vrste kruha i žitarice

To može uključivati različite vrste kruha (bijeli kruh, kruh od neprosijanog brašna, tj. s mekinjama, kruh od različitih vrsta žita, kruh od leće, voćna štruca, itd.) i izvjestan broj žitarica (i druge hrane koja se dobiva od žita, kao što je kaša, mussli, žitarice u specijalnom paketu namijenjenom za doručak, riža, špageti, tijesto).

One nam daju energiju (bez masnoće), vlakna i neke važne vitamine i minerale.

Voće i povrće Vaša prehrana trebala bi uključivati najmanje četiri obroka

dnevno. Dobro je težiti raznolikosti, konzumirajući povrće različitih boja i različite vrste voća.

Voda Većinu našega tijela čini voda.Tijelo dobiva vodu putem ispijanja čiste vode, ali i čaja, kave, voćnih sokova, tekuće hrane kao što je juha, mlijeka i drugih izvora. Pazite da vaši napitci ne sadržavaju previše šećera.

Hrana koju treba jesti u malim količinama Meso (s obrezanom masnoćom) Perad (npr. piletina, puretina) s odstranjenom masnoćom Riba (svježa ili iz konzerve) Orasi, jaja, mliječni proizvodi – mlijeko, sir i jogurt (odaberite malu količinu masnoće, gdje god je to moguće).

Ove vrste hrane bogate su proteinima i sadrže širok dijapazon vitamina i minerala.

Preporuča se konzumacija: ribe 2 ili 3 puta na tjedan


45

1 do 3 jaja na tjedan, bilo sama ili kao sastojak u drugim vrstama hrane.

Hrana koja bi se trebala najmanje jesti Maslac, margarin, ulja

Samo male količine tih prehrambenih artikala potrebne su da bi opskrbile organizam nekim važnim hranjivim tvarima koje se nalaze u masnoćama. Zapamtite da su one 80-100% masnoće. Namazi s manje masnoće još uvijek sadrže 30-50% masnoće.

Jedan od najboljih i najlakših načina koji pomaže kontrolirati vašu težinu jest smanjenje količine masnoće u vašoj prehrani. Zapamtite da je većina masnoće skrivena.

Mnoge ekspres-hrane i obroci za čišćenje sadrže mnogo masnoće. Šećer

Šećer je bikarbonat koji nas opskrbljuje energijom, ali nikakvim vitaminima, mineralima, vlaknima ili proteinima. Šećer se ponekad naziva «praznim kalorijama« jer u njemu nema nikakvih drugih hranjivih tvari.

Sol Pokušajte ne dodavati sol vašim obrocima. Mnogo vrsta pakirane hrane već sadrže mnogo soli i obično nema

potrebe da je još dodajete. Začuđujuće je kako se vaši okusni pupoljci na jeziku brzo prilagođavaju na manje količine soli u vašoj hrani.

Budite aktivni. Redovita vježba je važan način pomoći u kontroliranju vaše težine. Vježba sagorijeva energiju koja bi inače završila pohranjena kao masnoća na vašem trbuhu ili bokovima.Također, vježba ima i mnogo drugih zdravstvenih prednosti. Vježba može:

- Činiti da imate više pouzdanja, da ste opušteniji i sretniji. - Smanjiti vaš rizik od nekih oboljenja. - Poboljšati vašu dobru kondiciju. Poboljšati jačinu i tonus vaših mišića. - Pomoći ojačati vaše kosti.


46

- Pomoći održavati redovitu stolicu. Poboljšati vaš krvni tlak. Pomoći smanjiti stres.

Postoje neki jednostavni načini kako ugraditi vježbu u vaš svakodnevni život. Na primjer:

- Hodajte uz stepenice umjesto da koristite dizalo ili pomične stepenice. - Šećite umjesto da koristite autobus za kratka putovanja. - Siđite prije iz autobusa i na putu kući hodajte nekoliko blokova kuća.

SPAVANJE

Spavanje je stanje smanjene aktivnosti organizma, pri čemu organizam ne reagira na većinu podražaja iz okoline. Iako se sa sigurnošću ne može reći zašto spavamo - postoji više mogućih odgovora - spavanje nas štiti u vrijeme kada smo slabije prilagođeni okolini (životinje koje nisu prilagođene noći štiti neaktivnost kako ne bi postale plijenom, što je na samim počecima naše povijesti bio slučaj i s ljudima). Za vrijeme spavanja pojačano se izlučuje hormon rasta, obnavlja se tjelesna energija i čuva se za razdoblje pojačane aktivnosti, te dolazi do aktivne reorganizacije u središnjem živčanom sustavu i konsolidacije tragova pamćenja. Prema tome, spavanje je važno za naše tijelo, ali i za normalno psihičko funkcioniranje. Tome u prilog govori i činjenica da ne spavamo jednoliko, nego se tijekom noći ciklički izmjenjuje pet faza spavanja koje se najviše razlikuju po frekvenciji i amplitudi moždanih valova. U prve četiri faze, u kojima su moždani valovi spori, tijelo se odmara, dok petu, tzv. R.E.M. fazu (nazvanu po brzim pokretima očnih jabučica - Rapid Eye Movement), karakterizira vrlo živa aktivnost kore velikog mozga, nalik aktivnom budnom stanju. Ona je važna za, već spomenutu, reorganizaciju psihičkih funkcija, posebno za učvršćivanje tragova pamćenja. U R.E.M. fazi redovito sanjamo. Jedan ciklus u kojem se, redom kojim su navedene, izmijene sve faze, traje u prosjeku 90 minuta, s tim da je udio R.E.M. faze sve veći kako noć odmiče.


47

Količina potrebnog sna je individualna. Kod odraslih ljudi ona je u prosjeku između sedam i osam sati dnevno, ali može varirati od pet do deset sati. Tijekom života smanjuje se vrijeme spavanja koje nam je potrebno - najviše spava novorođenčad (18 - 22 sata dnevno), a najmanje stari ljudi. Udio R.E.M. faze u ukupnom vremenu provedenom u spavanju također se mijenja sa starenjem - najviše R.E.M.-a nalazimo kod novorođenčadi, a potom se taj udio postepeno smanjuje. Posljedice nedostatka sna jače su što je razdoblje budnosti dulje - od subjektivnog osjećaja umora, smanjenja radne učinkovitosti (naročito kod monotonih zadataka), nedostatka koncentracije, bezvoljnosti, razdražljivosti, glavobolje, opće slabosti, iscrpljenosti, do sklonosti nesrećama i ozljedama, a u krajnjem slučaju i halucinacija. Kronični umor dovodi do smanjenja imuniteta, pa se povećava vjerojatnost obolijevanja (pogotovo od prehlade, viroze ili gripe). Test: Želite li provjeriti ubrajate li se u mnoštvo koje se bori sa snom i kroničnim umorom ili ste među rijetkim sretnicima koji dovoljno spavaju, pročitajte ove tvrdnje i procijenite u kolikoj se mjeri one odnose na vas (odgovorite s rijetko, ponekad ili često), zbrojite bodove i pročitajte objašnjenje svog rezultata: • Čim legnem u krevet, gotovo odmah zaspim (u prvih pet minuta). • Ujutro se teško budim (odgađam ustajanje da odspavam još samo koju

minutu). • Tijekom dana patim od napadaja pospanosti. • Patim od glavobolja. • Zaspim u sredstvima javnog prijevoza. • Kad legnem u krevet, ne mogu zaspati zbog nemirnih nogu (osjećam

trnce). • Imam noćne more • Zadrijemam dok gledam televiziju. • Imam podočnjake. • Učim ili radim noću ono što ne stignem po danu.


48

• Zaspim na predavanju ili dugom poslovnom sastanku. • Teško se koncentriram. • Treba mi barem jedna kava da se ujutro razbudim. • Osjećam se umorno. • Zaspim u kinu, kazalištu ili za vrijeme koncerta. • Koristim sredstva za spavanje. • Spava mi se za vrijeme vožnje u automobilu. • Budim se noću (dva ili više puta). • Kad mi se ukaže prilika (npr. tijekom vikenda) spavam znatno duže no

obično. • Ruke mi se tresu. • Zijevam preko dana. • Zaspim poslije ručka. • I najmanja količina alkoholnog pića jako me omami i čini

pospanim/pospanom. • Barem jednom tjedno probdijem noć ili dio noći. Svaki odgovor "rijetko" nosi 0 bodova, "ponekad" 1 bod, a ''često'' 2 boda.

REZULTATI:

0 - 15 bodova: Prema rezultatima upitnika, nemate gotovo nikakvih tegoba povezanih sa spavanjem i pospanošću. Uspijevate se dobro i dovoljno naspavati. Nastojte zadržati svoj životni ritam i navike kojima to možete zahvaliti kako biste se i dalje dobro osjećali. 16 - 32 boda: Povremeno osjećate umor zbog poremećaja izazvanog dodatnim obavezama ili neprospavanom noći, ali takve situacije relativno uspješno prevladavate zbog svoje dobre tjelesne kondicije ili imate sreću da živite u uvjetima koji vam dopuštaju intenzivno nadoknađivanje propuštenog sna dužim spavanjem. Bilo bi dobro da što prije razvijete zdrave navike kako ovi povremeni problemi ne bi postali kronični. 33 - 48 bodova: Kao što vjerojatno i sami znate, patite od kronične neispavanosti i umora. Zacijelo ste upali u zatvoreni krug: zbog iscrpljenosti


49

ne uspijevate izvršiti sve obaveze tijekom dana, pa to činite navečer i noću na račun spavanja. Što dalje, to vam je sve teže i sve lošije se osjećate. Ukoliko odmah nešto ne poduzmete, moglo bi doći do ozbiljnih zdravstvenih poteškoća. Za početak uzmite kraći odmor, prerasporedite obaveze i usredotočite se na one najnužnije, a bilo bi dobro da vam netko pomogne kako biste se riješili zaostataka.

USPOSTAVLJANJE BOLJEG OBRASCA SPAVANJA 1. RASPORED SNA Naše tijelo treba određenu dozu predvidivosti. Buđenje svakoga jutra u isto vrijeme zacijelo je najvažniji korak koji možemo poduzeti u uspostavljanju dobrog obrasca spavanja. Neobično je važno ujutro NE ostati u krevetu predugo ili pak odrijemati tijekom dana, budući da bi to moglo odgoditi osjećaj umora potreban za cjelonoćni počinak 2. SMANJITE AKTIVNOSTI U SPAVAĆOJ SOBI I ODIJELITE SAN OD BUDNOSTI Spavaću sobu koristite samo za spavanje i seks. Mnogi ljudi iz kreveta gledaju TV, rješavaju probleme, čitaju ili pak u spavaćoj sobi drže sprave za vježbanje, računalo itd. To su aktivnosti koje nas asociraju na budnost te mogu omesti naš počinak. Ukoliko trebate učiniti bilo koju od ovih stvari, postavite si neko vremensko ograničenje, ne činite ništa naporno ili stimulativno. Ukoliko se nađete u situaciji da dugo ležite budni u postelji, može se dogoditi da vas obuzme tjeskoba. Bolje je tada ustati i napraviti si mliječni napitak ili početi čitati neko lako štivo, nego se prisiljavati da zaspimo. Otiđite opet u krevet tek kada osjetite pospanost. Ukoliko ste skloni razmišljati o brigama i problemima u vremenu pred počinak, priuštite si tu aktivnost tijekom dana. Neka to bude nekakvo vrijeme u kojem ćete uvježbavati svoje vještine rješavanja problema. Ukoliko i unatoč tome nanovo počnete razmišljati o tim stvarima tijekom večeri, možete koristiti pozitivno razmišljanje, izjave tipa: "To sam već riješio, neću se nanovo vraćati na tu temu". Ukoliko se, uslijed te kronične nesanice osjećate preumorno, nemojte uletjeti u zamku i krenuti na počinak sve ranije i ranije. To će dovesti samo do toga


50

da ostanete budni tijekom noći. Čak i ako se osjećate izuzetno umorno, održite svoj pravilni raspored spavanja. 3. REGULIRAJTE TJELESNU TOPLINU Čak i mala odstupanja u smislu povišenja ili smanjenja tjelesne temperature mogu narušiti san. Postavite grijanje ili hlađenje na prihvatljivu razinu tijekom čitave noći, a posteljinu prilagodite temperaturnim potrebama vašega tijela. 4. REDOVITO VJEŽBAJTE To je najvjerojatnije jedan od najboljih lijekova protiv nesanice. Oslobađanjem suvišne energije i nervoze automatski dolazi do opuštanja. Optimalno vrijeme za takvu aktivnost je 2 - 3 sata prije spavanja. Kao rezultat toga osjećat ćete se bolje, u boljoj kondiciji i eventualno trebati nešto manje sna. 5. IZBJEGAVAJTE KOFEIN Kofein je stimulans. Čak i nakon vrlo malih doza, može vas zadržati budnima. Istraživanja pokazuju da konzumiranjem 3 šalice kave, možemo osjećati njezin stimulirajući učinak i nakon 8 sati. Kofein je prisutan u čaju, kavi, vrućoj čokoladi i mnogim drugim namirnicama. Iskušajte biljne čajeve ili se držite toplog mlijeka. 6. IZBJEGAVAJTE TEŠKE OBROKE PRIJE SPAVANJA Teški obroci su teško probavljivi, te mogu dovesti do noćnih mora i poremećaja spavanja. Nastojte jesti najkasnije 2 - 3 sata prije spavanja i to samo laganu hranu. Teže obroke konzumirajte popodne. 7. IZBJEGAVAJTE VEČERNJE ČAŠICE ALKOHOLA Izuzetno je problematično koristiti alkohol kao pomoć za uspavljivanje. Osim što može dovesti do problema ovisnosti, danas znamo da se metaboliziranjem alkohol ponaša kao stimulans koji ometa san u drugom dijelu noći. Što je veća količina konzumiranog alkohola, problem je veći. 8. ZAŠTITA OD NOĆNE BUKE Na lagane, ritmične zvukove, poput zvuka bojlera centralnog grijanja, još se i možemo naviknutu, međutim, glasniji, sporadični zvukovi, poput prometa, zrakoplova ili vlakova, mogu omesti naš san više no što mislite. Studije su pokazale da, npr. ljudi koji žive u blizini zračnih luka i imaju osjećaj da su se navikli na zvuk zrakoplova, ustvari češće ustaju i provode manje vremena u stanju dubokog sna od ljudi koji žive u mirnijim četvrtima. Ukoliko ne možete eliminirati buku, pokušajte ju prigušiti. Tu bi vam moglo pomoći postavljanje tepiha, teških zastora ili nabavka čepova za uši.


51

Trebat će vam nešto vremena da istrenirate taj unutarnji sat svoga tijela na jedan prirodan obrazac spavanja. Dok ne pronađete pravu kombinaciju koja vam odgovara, evo nekih prijedloga za eksperimentiranje: Ustajte uvijek u isto vrijeme. Redovito vježbajte 2 - 3 sata prije spavanja. Povisite stupanj aktivnosti tijekom dana. Pozatvarajte i poključajte vrata i prozore onako kako želite, tako da se osjećate dovoljno sigurno da možete zaspati. Ne drijemajte preko dana. Imajte redovite pripreme prije spavanja. Napravite si toplu kupku. Pokušajte s par kapi ulja lavande u kadi ili/i na jastuku. Popijte neki topli napitak (ne kavu). Ne zaboravite otići do WC-a prije odlaska na počinak. Čitajte nakratko knjigu/časopis ili slušajte jedno poglavlje knjige s audio-vrpce, a možete koristiti relaksacijske vježbe/kasete. Uredite i dekorirajte svoj spavaći prostor koristeći boje, materijale i stil koji će poticati san. Obratite pozornost na stvari u vašem spavaćem prostoru koje bi vam mogle omesti počinak, npr. računalo, trim-bicikl, radne površine, TV/video, itd. Ukoliko je moguće, nastojte ne držati te stvari u svom spavaćem prostoru. TV i video u spavaonici? Ograničite večernje gledanje TV-a i ne gledajte svoj omiljeni program /film do kasno u noć. Udobni madraci i jastuci čine spavanje ugodnijim, kao i čista posteljina i odjeća za spavanje, odgovarajuća količina pokrivača s obzirom na vaše temperaturne potrebe, te konstantna temperatura u vašem spavaćem prostoru, pa izbjegavajte promjene (spuštanje/podizanje) temperature. Neka svjetlost u spavaonici bude diskretna. Uklonite zvukove koji vam remete san, pa makar stavili čepove za uši.


Komunikacija u obitelji i sa osobama s psihičkim smetnjama

Mr. sc. Daša Poredoš*

... priča ... «Jedna je savjesna žena uvijek silno nastojala ugoditi svome mužu. Osobito je čangrizav bio pri doručku: ako bi ona ispekla kajganu, on je baš htio jaje na oko, a ako bi ispekla jaje na oko – on bi kajganu. I tako stalno. Dosjeti se ona, pa jednog jutra iznese na stol od jednog jajeta kajganu, a drugo pečeno na oko, očekujući kako ovoga puta on doista neće imati priliku prigovarati. Pogledavši na tanjure, muž frkćući reče: - Pa dobro, ženo, zar ti ništa ne znaš učiniti kako treba?! Krivo si jaje ispekla na oko!»... Komunikacija i komunikacijske vještine Nemoguće je ne komunicirati životne situacije i nema one u kojoj se ne komunicira. To znači da je nemoguće ne ponašati se. Upravo je stoga nemoguće da dvije osobe ne komuniciraju u situaciji u kojoj se vide. Čak i kada šute, okrenu se jedna od druge, spuste pogled, ... takvo ponašanje sadrži određenu poruku – ne želim nastaviti razgovor ili ga ne želim niti započeti. Vrste komunikacije: • verbalna – jezik, govorni i pisani • neverbalna – geste, držanje tijela, izraz lica, pogled, mimika,

vanjski izgled, tjelesni dodir, prostor Paraverbalna komunikacija – pitanje «Što se dogodilo?» možemo izreći ljutitim ili zabrinutim tonom glasa, što će utjecati na smisao i shvaćanje poruke. Kada ton riječi ne dogovara značenju riječi, poruka se teže razumije ili se uopće ne razumije. Svaka komunikacija sastoji se od dva aspekta: sadržaja i odnosa sudionika.

*Mr. sc. Daša Poredoš, dipl. soc. radnica, NPB „Dr. I. Barbot“ Popovača


53

Prejake emocije često smanjuju ili privremeno zaustavljaju mogućnost govora. Neverbalna komunikacija obično predstavlja dodatak verbalnom priopćenju. Neverbalni izraz može biti u skladu ili u suprotnosti s onim što je rečeno. Tip komunikacije u kojoj su verbalna i neverbalna komunikacija u suprotnosti nazivamo dvostrukom vezom ili pseudouzajamnost. Držanje tijela i geste • Pokreti tijela manje su pod kontrolom svijesti nego izraz lica, a

prenose poruku o govorniku. Npr., ako je govornik okrenut licem prema osobi, prenosi se veće povjerenje nego ako je okrenut bočno ili leđima.

• Pogrbljeno držanje spuštene glave i sporih kretnji prenosi poruku o tromosti i niskom samopoštovanju osobe, dok uspravno držanje i odlučne kretnje sugeriraju povjerenje i samokontrolu.

• Brze, difuzne, uznemirene tjelesne kretnje ukazuju na tjeskobu. • Snažne, nagle i neusmjerene kretnje ukazuju na bijes. • Dodirivanje lica, kose i sl. znak su stresa ili umora. • Prekrižene ruke preko prsa ili trbuha ukazuju na obrambeni stav

osobe. Izraz lica i pogled • izražavaju naše emocije. • Dobro razlikujemo 6 osnovnih emocija: radost, strah, tugu, bijes,

iznenađenje, gađenje. • Pokreti lica pod jačom su kontrolom naše svijesti. Vlastiti prostor - prostor oko našeg tijela ima nekoliko funkcija: • štiti od stresa (emocionalnog ili fizičkog; agresija ili buka), • štiti od prevelikog broja informacija (zadah, zubi i sl.), te • pokazuje stupanj bliskosti između ljudi.


54

Zone udaljenosti označavaju prostor oko našeg tijela u koji «puštamo» druge ljude ovisno o stupnju bliskosti sa njima. • intimna – oko 30 cm; bliske osobe • osobna – 30 cm do 1 m; članovi obitelji, rukovanje • socijalna – 1 do 3 m; poslovni odnosi • javna – više od 3 m; predavač, glumac, park Narušavanje navedenih zona izaziva osjećaj ugode ili ugroženosti kod osobe. Osnovne komunikacijske vještine u razgovoru Osnovni uvjeti uspješne komunikacije su: • da su oba sudionika dovoljno motivirana za razgovor, odnosno da

se slažu sa svrhom razgovora, te • dobar međusobni odnos, odnosno «atmosfera» razgovora. Predpostavimo da je dobro slušanje samo po sebi razumljivo ukoliko imamo dobro razvijen sluh. Valjano slušati možemo samo na jedan način, dok postoje 7 vrsta neslušanja:

pseudoslušanje (slušatelj očituje reakcije usredotočenja na govor, ali ipak ne sluša),

jednoslojno slušanje (primanje samo jednog dijela poruka, npr. verbalnog, dok se drugi dijelovi zanemaruju, npr. neverbalni),

selektivno slušanje (slušanje samo onoga što osobu posebno zanima, preskakivanje svega ostaloga),

selektivno odbacivanje (usredotočenost samo na one teme koje se ne žele čuti. Kad se takva tema pojavi u razgovoru, slušatelj je jednostavno potisne i odbaci),

otimanje riječi (slušatelj sluša tek toliko da ugrabi priliku za vlastiti nastup),

obrambeno ili defanzivno slušanje (najnedužnije izjave se doživljavaju kao napad na koji se reagira obranom),

slušanje u zasjedi (slušanje zbog napada na sugovornika).


55

Za razliku od nabrojanih vrsta neslušanja, od kojih svaka u svojoj osnovi ima neki prikriveni razlog, pravo slušanje ima za cilj zaista razumjeti što sugovornik želi reći. Pritome slušatelj može aktivno reagirati da bi što bolje razumio sugovornika. Takvo slušanje nazivamo aktivnim slušanjem i temelj je uspješne komunikacije (kimanje klavom, podpitanja, komentari i sl.). Pri pasivnom slušanju osoba ne pokazuje nikakve znakove da je čula što joj je rečeno, djeluje kao da se dosađuje, odsutno. Facilitacija, odnosno potkrepljivanje – facilitacija je jedan od bitnih dijelova učinkovitog slušanja - ima za cilj potaknuti osobu da što potpunije priča. Govornika se može poticati verbalnim ohrabrivanjem (npr. ... recite mi nešto više o Vašim ...) ili neverbalnim (naginjanjem naprijed prema osobi, gledanjem u oči, kimanjem glavom i sl.). Šutnja Učinkovita upotreba šutnje također je vještina koju se može naučiti. Iako ponekad šutnja u interakciji može biti vrlo neugodna, može se upotrijebiti i vrlo konstruktivno. Na neka postavljena pitanja neki ljudi teško odgovaraju – ili su previše osobna ili im je teško govoriti , npr. o vlastitim emocijama. Ponekad je govorniku potrebno neko vrijeme da bi organizirao vlastite misli i izrazio ih. Vještina šutnje sastoji se u dobroj procjeni koliko dugo ona treba trajati. Ako predugo traje, postaje neugodna za oba sugovornika i otežava nastavak komunikacije. Tada je dobro priznati osobi da shvaćamo da joj je teško nešto izraziti. Ako šutnja traje prekratko, možda prekidamo osobu u sređivanju misli i traženju načina da ih izrazi ili preskačemo na drugu temu razgovora. Dodir Upotreba dodira u komunikaciji u velikoj je mjeri određena kulturom, ali i individualnim razlikama. U nekim kulturama ljudi se znatno više dodiruju u razgovoru nego u drugima. Neki ljudi često dodiruju u komunikaciji, a neki rijetko. Npr. način pozdravljanja može biti kimanje glavom, rukovanje ili poljubac. Opasnost u dodirivanju je u mogućnosti pogrešnog tumačenja dodira. Osoba mora sama procijeniti


56

kada je primjereno dodirnuti osobu da bismo joj pokazali da, npr. suosjećamo s njom ili da joj pružamo podršku. Ukoliko sami zaziremo od dodira i s bliskim osobama, ne moramo se osjećati krivima što ga malo upotrebljavamo u komunikaciji s drugim ljudima ili pacijentima (korisnicima). Obilježja dobre komunikacije Kad aktivno slušamo drugu osobu šaljemo joj sljedeće poruke:

ja čujem tvoj problem vidim kako se osjećaš pomoći ću ti da razmisliš o tom problemu i pronađeš druga

rješenja vjerujem u tebe i u to da možeš naći vlastito i dobro rješenje

Zašto je uopće važna dobra komunikacija? – Da bismo bolje skrbili o klijentima (pacijentima, korisnicima). Komunikacija sa psihički bolesnim osobama Da bismo mogli uspješno komunicirati sa psihički bolesnom osobom potrebno je, prije svega, procijeniti opću razinu funkcioniranja osobe. Funkcionalna sposobnost je znatno bolji pokazatelj stanja starije osobe nego kronološka dob. Pritom se procjenjuju neke specifične sposobnosti: Procjena senzornih sposobnosti – način komunikacije prilagođava se stanju sluha i vida Procjena psihosocijalnih potreba – započinje klijentovom pričom, tj. njegovim viđenjem potrebe ili problema, jer problem je velik onoliko koliko ga klijent vidi velikim i značajnim. Važno je čuti i vidjeti što se zbiva iz klijentove perspektive. Tu se radi o doživljaju, a ne nužno o događaju. Procjena sposobnosti suočavanja s problemom – uspješni načini suočavanja s problemima u prošlosti mogu se koristiti kao pomoć u suočavanju s trenutačnim promjenama i problemima, čime se povećava osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Dobro je pomoći klijentu da utvrdi izvore socijalne podrške.


57

Procjena emocionalnog stanja – važno je biti osjetljiv na neizražene strahove starijih osoba koje se često boje da će prihvaćanjem profesionalne pomoći izgubiti neovisnost. Procjena potrebe za pomoći – dobro je ponuditi pomoć osobi na način kojim se naglašava održavanje što duže neovisnosti. Važno je klijentu dati mogućnost da preuzme odgovornost i sam donosi odluke, čime se potiče samopoštovanje i samokontrola. Komunikacija s osobama umanjenih komunikacijskih sposobnost U komunikaciji sa svakom osobom, a posebno s osobom umanjenih komunikacijskih sposobnosti, treba obratiti pozornost na najvažnije elemente koji određuju uspješnost komunikacijskog procesa što su, prije svega, osobine i trenutno stanje klijenta i opći uvjeti okoline u kojoj se odvija komunikacija. Stupanj komunikativnosti neke osobe ovisi o: • osobinama ličnosti osobe • prethodnom iskustvu u odnosima s drugim ljudima • raspoloženju osobe • poznavanju sugovornika (što smo čuli i znamo o njemu) • vanjskom izgledu sugovornika (odbojnom, neurednom ili

privlačnom i urednom) • ponašanju sugovornika (agresivnom ili prestrašenom) • okolini (prostoru, prisustvu drugih ljudi) Kako ne treba razgovarati s osobama s komunikacijskim ograničenjima:


58

- ispravljati izgovoreno (npr. nekome tko muca, ili otežano govori nakon CVI-a i sl.) - reći im što da rade ili misle (npr. ''Ako ništa ne kažete, pretpostavit ćemo da vam to rješenje ne odgovara.'') - izbjegavati ili zanemarivati ih (npr. ''Pustite ga na miru, on ionako ne razumije što pričamo, samo ćete ga uznemiriti.'') - govoriti glasnije: postoji običaj da se pojača glas umjesto da se upotrijebe drugačije riječi – mislimo da će osoba bolje razumjeti ako govorimo glasnije - koristiti drugu osobu kao posrednika u komunikaciji s klijentom (npr. ''Što je rekao? Možeš li ga razumjeti?'') Kako treba razgovarati s osobama ograničenih komunikacijskih sposobnosti: • ne prebrzo zaključivati o onome što nam klijent želi reći, radije

promijeniti način komunikacije (postaviti dodatna pitanja, po mogućnosti zatvorenog tipa – da ili ne)

• koristiti druge oblike komunikacije (jezik znakova, pisane poruke ili slike i sl.), ali provjeriti razumijemo li ih mi i klijent jednako

• provjeriti klijentovo razumijevanje – neka ponovi što smo mu rekli ili sažme razgovor

• potaknite klijentovo pamćenje – podsjetite ga na određenu terapiju ili termin nekog zajedničkog događanja

• uvijek govoriti klijentu, čak i kada ne može govoriti ili kad nije pri punoj svijesti, jer ga tako možemo umiriti i pokazati mu da nije napušten; ponekad ne može odgovoriti verbalno, ali stisak ruke ili treptaj daje odgovor

• prihvatiti pomoć srodnika kao izvora podataka o klijentu ili kao posrednika u komunikaciji

• usmjeriti govor prema onome uhu na koje klijent bolje čuje • govoriti jasno i glasno • govoriti normalnom brzinom (oko 125 riječi u minuti) • ako naslućujete da poruka nije adekvatno primljena, treba ju

ponoviti drugim riječima


59

• verbalne poruke treba poduprijeti neverbalnim znacima – gestama i izrazima lica

• govoriti okrenut licem prema osobi s kojom razgovaramo • ne stavljati ruku pred usta ili žvakati za vrijeme govora • smanjiti buku u pozadini • tražiti povratnu informaciju od osobe, kako bismo doznali koliko

je čula Komunikacija s osobama koje imaju slabiji vid • prostor treba biti primjereno osvijetljen • za vrijeme razgovora treba biti ispred osobe i u komunikaciji

koristiti se pokretima glave • svaku poruku koju druga osoba prima vidom (pisane poruke i

slike) treba verbalno objasniti Komunikacija s osobama oštećena govora Afazija je neurološki poremećaj sposobnosti izražavanja i razumijevanja. Da bismo pomogli osobi s problemima jezičnog izražavanja, kako bi lakše komunicirala, možemo učiniti sljedeće: • izbjegavati dugotrajne razgovore, bolji su češći kraći razgovori • pomoći klijentu kada ima teškoća u pismenom ili usmenom

izražavanju nadomještanjem drugim oblicima komunikacije • pohvaliti klijentove napore da komunicira i uobliči učenje novih

oblika komunikacije u kreativnu igru • pružati klijentu redovite poticaje za njegove psihičke sposobnosti

(pamćenje, rješavanje problema i sl.) • pomoći klijentu da se usmjeri na očuvane komunikacijske

sposobnosti • računati s družim vremenom zbog sporije kognitivne obrade

informacija • ohrabriti klijenta da vježba ono što je naučio u govornoj terapiji


60

Komunikacija s duševnim bolesnicima i osobama s emocionalnim poteškoćama • govoriti u kratkim rečenicama, ponavljati i davati jednu po jednu

uputu • komunikacija dodirom djeluje umirujuće – obično se dodiruju

šake, ramena, leđa i ruke; dodir pojačava verbalnu poruku • ako ponavlja iste priče puno puta, pokušati ga usmjeriti da kaže

nešto što daje uvid u sadržaje koji nas zanimaju, a što je povezano s ponavljanom pričom ili sažeti priču

• u slučaju agresivnih reakcija na frustracije treba maknuti osobu iz situacije koja je izazvala ispad ili odgodila rješavanje situacije

Komunikacija s depresivnim osobama • odvojiti dovoljno vremena za razgovor • suzdržavati vlastitu dosadu, frustraciju ili ljutnju • pozorno opažati klijentove verbalne i neverbalne znakove • neverbalno pokazati suosjećanje i razumijevanje (nagnuti se prema

klijentu, gledati ga u oči i sl.) • objasniti svrhu razgovora • koristiti izraze potkrjepljenja i facilitacije («Vidim da vam je teško

govoriti o tome.») • pitanja koja se postavljaju trebaju biti takva da osoba može

odgovoriti kratkim i jednostavnim odgovorima Komunikacija s tjeskobnim osobama Da bismo tjeskobnu osobu potaknuli na razgovor, možemo učiniti sljedeće: • biti smireni i odvojiti dovoljno vremena za razgovor • objasniti da mnogi ljudi osjećaju tjeskobu • ako klijent previše priča, usmjeriti ga sažimanjem i objasniti koje

podatke trebate • objasniti zašto nam trebaju zatraženi podatci


61

Komunikacija s psihički poremećenim osobama Teškoće u komunikaciji s psihički poremećenim osobama povezane su s prirodom njihova poremećaja. Oboljeli od psihoze imaju očuvana osjetila, ali ne mogu obraditi ono što čuju, vide, mirišu ili dodiruju. Govor psihotične osobe obično je siromašan i ograničen, te odražava poremećenu percepciju, mišljenje, emocije i motivaciju. Izraz lica psihotične osobe obično ne odgovara verbalnoj poruci, a često izražavaju nelogične misaone procese u obliku iluzija, halucinacija i sumanutih ideja. Da bismo pomogli osobi s psihotičnim poremećajima da lakše komunicira, možemo učiniti sljedeće: • u komunikaciji s klijentom najbitnije je strpljenje i poštivanje • klijenta treba poticati da opširnije odgovori na pitanja, da

uspostavi socijalni kontakt • bolje su kraće razmjene, jednostavne, kratke rečenice i upotreba

raznih oblika socijalnih poticaja, kao npr. šetnje, igre, časopisi, uređivanje kose ili noktiju, ... da bi se uključilo klijenta u interakciju

• nije dobro direktno proturječiti klijentovim sumanutim idejama ili halucinacijama; bolje je pokušati otkriti što se krije iza sumanutih poruka, a to je vrlo često osjećaj straha ili bespomoćnosti. Ako klijent osjeti da smo pronikli u njegove stvarne osjećaje koji su prikriveni poremećenim mišljenjem, da ih razumijemo i prihvaćamo – razvit će povjerenje u nas

POZNATE OSOBE KOJE SU BOLOVALE OD DEPRESIJE PISCI Hans Christian Andersen Honore de Balzac

William Faulkner (H) F. Scott Fitzgerald (H) Nikolai Gogolj

Maxim Gorky (SA) Henrik Ibsen Graham Greene


62

way (H, S) Ernest HemingHermann Hesse (H, SA) William James Henry James Samuel Clemens (Mark Twain) Joseph Conrad (SA) Charles Dickens Ralph Waldo Emerson Herman Melville Eugene O'Neill (H, SA) Mary Shelley Robert Louis Stevenson August Strindberg Lav N. Tolstoj Ivan Turgenjev Tennessee Williams (H) Mary Wollstonecraft (SA) Virginia Woolf (H, S)

Emile Zola SKLADATELJI Anton Arensky Hector Berlioz (SA) Anton Bruckner (H) Jeremiah Clarke (S) John Dowland Mikhail Glinka George Frederic Handel Gustav Holst Charles Ives Otto Klemperer (H) Orlando de Lassus Gustav Mahler Modest Mussorgsky Sergey Rachmaninoff Giocchino Rossini Robert Schumann (H, SA)

Alexander Scriagbin Peter Tchaikovsky Peter Warlock (S) Hugo Wolf (H, SA) Bernd Alois Zimmerman Irving Berlin (H) Noel Coward Stephen Foster Charles Mingus (H) Charles Parker (H, SA) Cole Porter (H) Bud Powell (H) Kurt Cobain(Nirvana) (S 1994) legenda : SA - pokusaj samoubojstva S - samoubojstvo H- hospitaliziran

... priča ...

Košulja sretnog čovjeka. « Ležaše neki kalif na svilenim jastucima, smrtno bolestan. Liječnici iz cijelog carstva stajahu oko njega složni da mu samo jedno može donijeti ozdravljenje: košulja sretnog čovjeka koja bi se stavila kalifu pod glavu. Razletiše se sluge i u svakom gradu, svakom selu i svakoj kolibi stanu tražiti sretnog čovjeka. Ali, svi koje pitahu o sreći imali su samo brige i nevolje. Kad su već mislili odustati, naiđu na nekog pastira koji je čuvao svoje ovce, smijući se i pjevajući - Jesi li sretan čovjek? – upita ga jedan. - Ne znam nikog tko bi bio sretniji od mene! – odgovori pastir. - Daj nam onda svoju košulju! – zataže sluge. - Ali, ja nemam košulju. – zbunjeno će pastir. Takva vijest da jedini sretan čovjek koje su njegove sluge našle nema niti košulju na sebi, dade kalifu povod za razmišljanje. Tri dana i tri noć nikoga nije k sebi puštao. Četvrtoga dana naloži da se svi njegovi svileni jastuci, drago kamenje i ostalo blago razdijeli narodu. Priča se da je od tada bio ponovo zdrav. I sretan.»


63

Značaj komunikacije za razvoj samopoštovanja


... priča ... Svinja. »Vozim tako krivudavom cestom. Baš neposredno prije zavoja, vozačica automobila koji je dolazio iz suprotnog pravca otvori prozor i vikne mi –„svinja!“. Jako se uzrujah što me žena koju nisam vidio nikad u životu nazvala svinjom. Mora da su joj se muškarci jako zamjerili u životu – pomislih pokušavajući se smiriti. U tom trenutku, izašavši iz zavoja, gotovo da naletjeh na svinju koja je stajala nasred ceste.» ... priča ... Različita interpretacija. « Jednog jutra svećenik u svojemu poštanskom samdučiću nađe pismo. Otvori ga i iz njega izvuče list papira gdje je pisala samo jedna riječ: KRETEN. Iduće nedjelje objavi na misi: - Puno je ljudi koji su mi znali pisati i napisali pismo, a onda se zaboravili potpisati. No, neki sam dan dobio pismo od nekoga tko se samo potpisao, a pismo je zaboravio napisati». Možda vam se čini da vještina komuniciranja nema neke izravne veze sa samopoštovanjem, no ipak nije tako: - slika o sebi u velikoj mjeri gradi se i kroz odnose s drugim

ljudima. Ako je komunikacija s drugima neuspješna, ako smo često u konfliktima i svađama, vrlo je vjerojatno da ni naše samopoštovanje neće biti visoko.

* Mr. sc. Daša Poredoš, dipl. soc. radnica, NPB „Dr .I. Barbot“ Popovača


64

- ako ne uspijevamo izgraditi zadovoljavajući trajni odnos prijateljstva i ljubavi s drugim ljudima, ako smo usamljeni i nesretni zbog toga - učinak na samopoštovanje sigurno neće biti pozitivan.

- uspješna komunikacija je i jedan od ključnih faktora uspješnosti na poslu. O tome da uspjeh povećava samopoštovanje i samopouzdanje, vjerojatno ne treba niti govoriti.

Kako komuniciraju ljudi visokog samopoštovanja? Ovi ljudi govore uvjerljivo, bez mnogo oklijevanja, a obično imaju i vrlo bogat rječnik. U njihovu govoru česte su rečenice koje pokazuju kako vode računa o drugim ljudima, njihovim mišljenjima i osjećajima („Shvaćam što želiš reći.“). Prihvaćaju svoju odgovornost i spremni su priznati pogreške („Žao mi je, možda to nisam trebao reći...“). Neverbalna komunikacija u skladu im je s verbalnom. Sposobni su suosjećati s drugima, te podnijeti i neuspjeh i kritiku. Kako komuniciraju ljudi niskog samopoštovanja? Ljudi niskog samopoštovanja i komuniciraju defanzivno, tj. skloni su poruke drugih ljudi tumačiti protiv sebe i kada objektivno nije tako. To pokazuje mlitav stav njihova tijela, samozaštitnički pokreti (prekrižene ruke i noge) i nedostatak živosti. Ne izgledaju sigurni u sebe i bojažljivi su u socijalnim odnosima. O sebi često govore podcjenjivački, a drugima zavide. Skloni su oklijevati u govoru, koriste fraze koje su u njihovu društvu „popularne“ jer im je izuzetno stalo do toga da budu prihvaćeni. Često koriste poštapalice. Imaju loše mišljenje o vlastitim socijalnim vještinama i obično izbjegavaju socijalne kontakte. Kada su prisiljeni na njih (primjerice, moraju doći na neku proslavu), obično se teško uklapaju i ostaju po strani. Osim ako niste sami kao na pustom otoku ili u zatvorskoj samici, veći dio dana provodite u komunikaciji s drugim ljudima: slušajući ih, gledajući ih, govoreći im, pišući ili čitajući. Slušanje, govorenje, pisanje i čitanje su, dakle, oblici komunikacije.


65

U prosjeku, ljudi jako malo čitaju i pišu, čak i ako su pismeni: tek 16% vremena čitaju, odnosno 9% pišu od ukupnog vremena koje provode u komunikaciji. Istina je da ljudi mogu komunicirati i sami sa sobom, mogu pisati dnevnike, slušati svoje misli, poneki pričati sami sa sobom – no, ovdje nas više zanima komunikacija s drugim ljudima. S druge strane, govorenje i slušanje je u našim životima zastupljeno s 35% odnosno s 40%. Znate li slušati? Vrlo malo ljudi zna kako slušati. Istraživanja pokazuju da se preko 75% onoga što je rečeno ignorira, krivo razumije i vrlo brzo zaboravi. Još je rjeđa sposobnost da u potpunosti shvatimo najdublje značenje onoga što nam je netko htio reći. Zašto slušati? Slušati nije lako. Kako bismo zaista čuli neku osobu, moramo to htjeti, ali i znati. No, zašto bismo se uopće trudili? Zato jer je slušanje moćno sredstvo koje nam omogućuje da: • SHVATIMO ŠTO NAM JE OSOBA REKLA – Koliko puta smo

čekali nekoga na krivom mjestu ili došli u krivo vrijeme jer nismo dobro shvatili što nam je neka osoba rekla? Koliko puta je zbog toga došlo do nesporazuma ili svađa?

• POKAŽEMO RAZUMIJEVANJE – osoba kojoj smo posvetili svoje vrijeme i pažnju i zaista je slušali, osjećat će se u našem društvu dobro i njezini osjećaji prema nama bit će pozitivni. Sjetimo se kako smo se osjećali kad smo nekome pričali nešto što je za nas bilo važno i kad smo otkrili da nas zapravo druga osoba, sugovornik, ne sluša i da su mu odgovori automatski i mehanički.

• POTAKNEMO OSOBU DA KAŽE JOŠ VIŠE – mnogi ljudi su zatvoreni i teško im je pričati o sebi ili problemu koji imaju. Ako ih slušamo na pravi način, olakšat ćemo im situaciju i doznati što je potrebno.

• ODGOVORITI NA ONO ŠTO NAM JE REČENO – dobro odgovoriti drugoj osobi ne možemo ako je nismo slušali. U tom


66

slučaju i razgovor se prekida i obično postaje monolog svake od strana koje „razgovaraju“.

• SMANJITI INTENZITET EMOCIJA – često puta smo u situaciji da je osoba s kojom komuniciramo pod intenzivnim djelovanjem emocija – ljuta je, plače ili je prestrašena. Pažljivo slušanje omogućit će joj da se smiri i konstruktivno suoči sa situacijom.

• POMOĆI SUGOVORNIKU DA JASNIJE SAGLEDA SVOJ PROBLEM I TAKO GA OSNAŽITI ZA NJEGOVO RJEŠAVANJE – ljudi koji imaju neki problem obično nisu u stanju objektivno ga sagledati, što ih onemogućuje i da ga konstruktivno riješe. Slušajući osobu ne namećući joj pritom svoja rješenja i savjete, pomoći ćemo joj da sama sebi razjasni problem i da ga riješi.

• IZGRADITI ODNOS POVJERENJA – sve ovo navedeno pomoći će nam da s osobom izgradimo odnos povjerenja i prijateljstva. Ljudi će pokazati zahvalnost što ih zaista slušamo, a to je najlakši način da steknemo prijatelje.

Kako slušati? Kada je slušanje u pitanju, korisno je napraviti razliku između onoga što čujemo i onoga što slušamo. Čuti možemo različite stvari, a da ih uopće ne moramo razumjeti. Slušanje kao komunikacijska vještina uključuje usmjeravanje pažnje, interpretiranje i zapamćivanje onoga što smo čuli. Aktivno slušanje zahtijeva od nas da se uživimo u osobu koja nam govori i da razumijemo komunikaciju s njezine točke gledišta. To je prilično naporan, ali i koristan posao. Osnovni cilj pravog slušanja jest shvatiti sugovornika, a ne slušati ga tek toliko da bismo od njega oteli riječi ili dobili priliku napasti ga. Ovakvo slušanje ne znači da ćemo stalno šutjeti. Možemo i aktivno reagirati, pa tada govorimo o tehnici aktivnog slušanja. Aktivno slušanje uključuje: • usmjeravanje pažnje na sugovornika – na početku razgovora recite

sami sebi.“Sada ću slušati“. Već sama ta namjera poboljšat će vašu sposobnost slušanja. Namjerno napravite pauzu čim osjetite


67

impuls da napravite neki negativan logički ili emocionalni komentar. To ne znači da nećete reći ono što mislite, ali dat ćete sebi više vremena da razmislite.

• postavljanje pitanja – razmišljajte o onome što čujete i postavljajte pitanja. Tako možete razjasniti neke stvari, biti sigurni da ste dobro razumjeli i pokazati osobi da je stvarno slušate.

• parafraziranje – znači ponoviti ono što ste od osobe čuli, ali vlastitim riječima. Primjerice: Ako sam vas dobro razumio, vi kažete da...? ili Znači li to da...? Kao prvo, ovo vam pomaže da provjerite jeste li stvarno slušali ili su vam misli odlutale. Ako niste slušali, nećete moći parafrazirati. Osim toga, provjerit ćete jeste li dobro razumjeli što je osoba rekla i, naravno, pokazat ćete joj da je slušate.

Postoje velike individualne razlike među ljudima u sposobnosti slušanja. Neki stalno govore i uopće ne pokušavaju slušati. Drugi ljudi previše slušaju, bilo zato što se ne znaju obraniti od onih koji previše govore, bilo zato što žele ostati skriveni i rizik otvaranja prepustiti drugima. ... priča ... Ne razumijem svoga sina. «Razgovarao sam s jednim ocem. Otac reče: - Ja jednostavno ne razumijem svoje dijete! On uopće ne sluša što mu

govorim! - Da vidim jesam li te dobro shvatio - odgovorim. Ne razumiješ svoga

sina zato što te on ne želi slušati? - Tako je! - žestoko će otac. - Pokušajmo još jednom - rekao sam. Ne razumiješ svoga sina zato što te

on ne želi slušati? - Da, to sam rekao! – sad je već postao nestrpljiv. - A ja sam mislio da za razumijevanje druge osobe mi trebamo slušati nju – blago odgovorih.»


68

Promjene u ponašanju kod psihički oboljelih osoba

Snježana Lončarić, prof.*

Psihički oboljela osoba manifestira promjene na psihičkim funkcijama kao što su: opažanje, smetnje pamćenja, problemi na području mišljenja, svijesti, afekata, poremećaji volje i motorike. Promjene koje se događaju na navedenim područjima obavezno dovode i do promjena u ponašanju i funkcioniranju takvog pojedinca. Ponekad se pitamo, gledajući člana obitelji, susjeda ili poznanika, kako se on to ponaša. Nešto je čudno. Ta osoba je drugačija. Razloga za odstupanja u ponašanju ima mnoštvo: od toga da je čovjek došao iz neke druge sredine, pa se nije prilagodio novoj, do toga da pojedinci na taj način žele pokazati svoju osobnost. Promjene u ponašanju vidljive su u ljudi s fizičkim hendikepom, ali isto tako i kod onih koji su preokupirani nekim svojim unutarnjim problemima i ne primjećuju situaciju oko sebe. Ovo predavanje bavi se ponašanjem osoba kod kojih je, uslijed psihičkog oboljenja, došlo do promjena u funkcioniranju, željama, potrebama... Obitelj se često žali na svog člana da je lijen, neuredan, nesavjestan, nezainteresiran za događaje oko sebe ili razdražljiv, agresivan..., dok pacijenti pričaju kako ih ništa ne zanima, da su drugačiji nego su bili prije, da samo žele svoj mir, osjećaju kako ne mogu u korak s vremenom... Nerijetko se pojavljuju sukobi u obitelji koji započinju nezadovoljstvom i kritikama ponašanja bolesnog člana, a bolesni član je često preosjetljiv na kritike. Ovdje će biti spomenuta neka od češćih psihičkih oboljenja i promjene u ponašanju koje ih prate, s ciljem što boljeg razumijevanja i kvalitetnijeg funkcioniranja oboljele osobe u svojoj sredini.

* Snježana Lončarić, prof. defektolog, socijalni pedagog, NPB „Dr. I. Barbot“ Popovača


69

MENTALNA RETARDACIJA označava stanje u kojem je značajno otežano uključivanje u društveni život, a povezano je sa zaustavljanjem ili nedovršenim razvojem intelektualnog funkcioniranja. Obzirom na nivo intelektualnog funkcioniranja, MR dijelimo na: laku (IQ 50 - 69), umjerenu (IQ 35 - 49), težu (IQ 20 – - 34) i duboku (IQ ispod 20). Mentalno retardiranim osobama, cijeli njihov životni vijek, potrebna je pažnja i pomoć drugih. Oni sami, zavisno od težine retardacije, mogu se djelomično brinuti sami o svojim higijenskim potrebama, mogu naučiti čitati i pisati, mogu naučiti obavljati neke jednostavnije poslove ili sudjelovati u jednostavnijim razgovorima, dok u najtežim slučajevima gotovo sve za njih treba obavljati netko drugi. ALZHEIMEROVA BOLEST je neurovegetativna bolest koja se manifestira smanjenjem svakodnevnih aktivnosti, promjenama ponašanja, te progresivnim propadanjem kognitivnih funkcija. Oboljele osobe sve teže samostalno funkcioniraju i sve više ovise o drugima. Često su anksiozne, bezvoljne, nesavjesne, jako zaboravljive. Isto tako, mogu biti agresivni, ljutiti te lutati ulicama jer zaborave put do kuće. U razvijenom stadiju bolesti ne mogu se brinuti sami o sebi, pa im je potrebna stalna pažnja kako ne bi bili opasni po sebe i okolinu. DEPRESIJA je stanje u kojem dominira žalosno raspoloženje. Bolesnik često povezuje početak poteškoća s nekim stresom, smrću bliske osobe ili nekim drugim neugodnim doživljajem ili gubitkom. Depresivne osobe su napete, ne vjeruju da se njihovo stanje može poboljšati, ne zanimaju ih osobe i događanja pored njih, zanemaruju svoje dužnosti, izoliraju se od drugih, motorika im je usporena, imaju poteškoća u koncentraciji, pa zakazuju u kompliciranijim radnim zadacima.


70

BORDERLINE ili granični poremećaj ličnosti očituje se u problemima s poimanjem samoga sebe, međuljudskih odnosa i raspoloženja. Osobe s tim poremećajem imaju probleme u seksualnom životu, često eksperimentiraju sa zloupotrebom droga, prisutni su poremećaji hranjenja (prežderavanje ili anoreksija), često se suicidalno ponašaju, imaju jak osjećaj ljutnje. Kao takvi, predstavljaju problem sebi i teško se nose s osjećajem unutarnje praznine, a isto tako, svojim ponašanjem izazivaju negativne reakcije okoline. ANTISOCIJALNI POREMEĆAJ LIČNOSTI je jedan od poremećaja s kojima se obitelj i bliži suradnici najteže nose. Osobe s ovim poremećajem često su u nemogućnosti kontrolirati vlastite impulse, pa neadekvatno reagiraju na ljude oko sebe, pretjerano su zahtjevni, sebični, nepovjerljivi prema drugima, oduzimaju prava drugima... Paralelno s tim, ovdje izostaje briga za druge, osjećaj krivnje, želja za kvalitetnim suživotom. OVISNOSTI postoji više vrsta. Najčešće spominjana ovisnost je alkoholizam, zatim narkomanija, pušenje, ovisnost o hrani, kockanju... Iako svaka od njih ima mnoštvo svojih specifičnosti, gledano s pozicije poremećaja u ponašanju, mogu se pronaći neke zajedničke osobine. Kod ovisnika o narkoticima, ali i o alkoholu, izražena je sklonost laganju, varanju, problemima s obitelji, napuštanju prijatelja koji nisu ovisnici, nasilničko ponašanje, nedostatak energije i volje za poslom, smanjenje interesa za prijašnje aktivnosti. Kako ovisnost duže traje, ponašanje je sve problematičnije, a funkcioniranje takvog pojedinca sve otežanije.


71

Poremećaj ponašanja Mnogi uzroci mogu izazvati ozbiljnije promjene u ponašanju, koje se tada očituju kao gubitak nadzora nad dotadašnjim ponašanjem u uobičajenim okolnostima. Može se pojaviti uznemirenost, vikanje, čuđenje, depresija, razdražljivost, čak i napadačko ponašanje prema drugim osobama. Danas se takvi poremećaji ponašanja liječe. Uloga liječnika Pitanje: Kako liječnik može pomoći? Odgovor: Liječnik može pomoći na puno načina: utvrditi uzrok poremećaja ponašanja od kojega patite vi, odnosno član vaše obitelji, te započeti adekvatnu terapiju. Mnogi od tih problema mogu biti samo privremeni ako su uzrokovani kakvim stresom. Liječnik će vam objasniti kako nije riječ o ozbiljnijem poremećaju i savjetovati kako ćete se ponašati u neizbježnim stresnim situacijama koje su dio života. Možda će vas uputiti na psihoterapiju ili povremena obiteljska savjetovanja. Ako je bit problema psihička bolest , liječnik će vas liječiti uz pomoć jednog ili više lijekova, psihofarmaka, kojima danas raspolaže. Ti lijekovi omogućuju popravljanje kemijske neravnoteže u mozgu koja je uzrokovala poremećaj ponašanja. Takvim se bolesnicima može pomoći i vratiti ih u normalan život, slično kako se pomoću, npr. antidijabetičkih lijekova, oporavljaju dijabetičari. Važno je da liječniku točno kažete koje sve lijekove uzimate, uključujući i one iz biljne ljekarne, tako da on može na vrijeme utvrditi nije li možda i neki od vaših lijekova pridonio razvoju teškoća koje imate.

Pitanje: Na koje simptome moram upozoriti liječnika? Odgovor: Svaka od sljedećih promjena u ponašanju znak je da vam je potrebna liječnička pomoć: - nesanica - iznenadni gubitak apetita ili tjelesne težine - nemir, nemogućnost sjedenja ili stajanja na miru - povlačenje iz društva - gubitak snage i motivacije - osjećaj vlastite bezvrijednosti ili razmišljanja o samouništenju, kao i agresivno ponašanje - osjećaj odbačenosti - zanemarivanje vlastitog izgleda ili vlastitog doma - sumanutosti, tj. lažna uvjerenost u nešto unatoč (za okolinu) jasnim dokazima kako to nije točno: npr. osoba vjeruje kako ljudi rade protiv nje i progone ju, ili se javljaju sumanute ideje veličine kada osoba precjenjuje vlastite mogućnosti, svoje porijeklo, imovinski status i sl. - halucinacije: npr. osoba čuje (nepostojeće) glasove


72

Mehanizmi obrane i osnovne životne potrebe

Snježana Lončarić, prof. * Mehanizmi obrane pojavljuju se kao odgovor na opasnosti ili prijeteću situaciju i služe za ublažavanje i izbjegavanje anksioznosti. Svi ljudi ih koriste iako nisu toga svjesni . Kada se pojavi problem, naša obrambena organizacija koja se sastoji od 24 mehanizma obrane od prvorazrednog značaja i 15 manje važnih elemenata, dolazi u pomoć. Govoreći o problemima, prvenstveno mislim na one koji se pojavljuju kada dođe do konflikta između želja i vanjske realnosti. Ovdje će biti nabrojeni samo neki od najvažnijih mehanizama obrane. POTISKIVANJE ili REPRESIJA je nesvjesna i najčešća obrana našeg psihičkog sustava. Potiskujući i zaboravljajući neke neugodne doživljaje, osjećaje, neprilične želje, fantazije ili traume, ljudi se nadaju da će ih preboljeti. REGRESIJA predstavlja ponašanje koje ne odgovara kronološkoj dobi osobe. Osoba ne reagira kako je do sada reagirala već se vratila na funkcioniranje svojstveno mlađoj životnoj dobi ( npr. dijete koje ponovo duda prst, tepa, piški nakon što mu se nešto u životu promijenilo, bilo da je moralo otići u bolnicu i napustiti kuću ili je dobilo brata ili sestru. Primjer može biti i čovjek koji, nakon što je lakše obolio, postaje sasvim bespomoćan i traži maksimalnu pažnju i njegu.) PROJEKCIJA je vidljiva kod ljudi koji su skloni svoje namjere prikazivati kao tuđe, pa tako svoje nedostatke, ideje, osjećaje, porive pokazuju kao da pripadaju nekom drugom i na taj način rješavaju se onog što im se ne sviđa i ne mogu prihvatiti da je njihovo vlastito. IDENTIFIKACIJA je vrlo složen mehanizam obrane, a znači naše *Snježana Lončarić, prof. defektolog, soc. pedagog, NPB „Dr. I. Barbot“ Popovača


73

poistovjećivanje s nekim, tj. osjećaj posebne bliskosti s nekom osobom ili grupom ( npr. djeteta s roditeljima, mladih s umjetnicima ili sportašima…). U tom slučaju, uspjeh ili neuspjeh bliske osobe može se shvatiti kao vlastiti. RACIONALIZACIJA predstavlja pokušaje opravdavanja mnogih nepoželjnih aktivnosti koje smo napravili da bismo prikrili prave razloge zbog kojih činimo to što činimo. PORICANJE znači da osoba ne želi prihvatiti bolnu realnost, već je poriče i ne prihvaća (npr. bolesnik koji ne želi prihvatiti svoju bolest). Među najpoželjnije i najzdravije mehanizme obrane spadaju sublimacija i humor. SUBLIMACIJA je najkompleksnija i najuspješnija obrana koja se očituje transformacijom jednom izravne seksualnosti u neseksualnu ljubav, prijateljstvo, kreativnost i altruizam. Takav prijelaz ne isključuje mogućnost za zrelu genitalnu seksualnost na socijalno prihvatljiv način i s prihvatljivim seksualnim partnerom. U ovom slučaju, ličnost se adaptira na stvarne prilike, odbacuje neprihvatljivo, ne gubeći pritom svoje stvaralačke sposobnosti. Osobe koje koriste sublimaciju kao mehanizam obrane obično su kreativne, zrele i etične. To su osobe koje vide cilj, predviđaju poteškoće i imaju pristup cilju. HUMOR također služi obrani naše ličnosti i to tako da na duhovit način nastojimo istaknuti određene osobine osoba ili situacija koje upućuju na one elemente koji otkrivaju pravu bit ili oduzimaju patetiku i dramatičnost.


74

OSNOVNE ŽIVOTNE POTREBE «Svi mi rano u životu susretnemo ljude koji, ne samo da su otkrili što je dobro za njih, nego su, nažalost, otkrili i što je dobro za nas. Naoružani ovim otkrićem, slijedeći tradiciju koja je tisućama godina dominirala našim mišljenjem, oni osjećaju obavezu pokušati nas prisiliti da činimo ono što «oni» znaju da je ispravno….» (dr. W. Glasser).

Što je ispravno? Što nam uistinu treba? Jedan od važnih ljudi današnjice, dr. William Glasser, smatra da se životne potrebe mogu podijeliti na pet osnovnih glavnih potreba koje ima svaki čovjek, a to su: OPSTANAK – LJUBAV - MOĆ – SLOBODA – ZABAVA Da bismo bili sretni i zadovoljni moramo imati barem minimum ljubavi, važnosti, slobode i zabave ugrađene u svaki dan svoga života. Te su potrebe urođene i svojstvene svim živim ljudima, bez obzira na kulturološke razlike, ali se ljudi razlikuju po načinu na koji ih zadovoljavaju. Ono što niti jedan čovjek ne bi smio zaboraviti jest da treba voditi računa o svojim potrebama, ali, isto tako, da zadovoljenje vlastitih potreba ne smije ići na način da ugrožavamo potrebe drugih. To se često pokazuje kao problem. U pradavna vremena dok su ljudi živjeli u zajednicama poznavali su snažnu potrebu za opstankom. Da bi opstali, udruživali su se i surađivali. Iz te suradnje i boljeg upoznavanja razvila se potreba za ljubavlju i zabavom. Da bi priskrbili određene povlastice, ljudi su se natjecali, takmičili. Iz tog natjecateljskog duha razvila se potreba za moći i potreba za slobodom. Opstanak je potreba duboko ukorijenjena u sve nas. Svi organi u našem tijelu rade s ciljem održanja našega života. Za opstanak nam je potrebna: hrana, utočište, odjeća i voda. Seksualna potreba ujedno je i potreba za reprodukcijom, a to je također potreba za produženjem i nastavkom života. Kada čujemo kroz što su sve neki ljudi prošli, često se pitamo: «Kako to da su preživjeli»? Odgovor upravo leži u potrebi duboko ukorijenjenoj u svima nama, a to je potreba za opstankom.


75

Ljubav podrazumijeva pripadanje (društveno, obiteljsko), prijateljstvo, brižnost. Zadovoljava se u intimnim i prijateljskim vezama, u obitelji, na radnom mjestu… Ljubav je osjećaj da postoji netko kome je stalo do nas, tko nas voli kao i mi njega. «Ljubav je osjećaj ugodnosti kada se sretne srodan predmet, srodan objekt, srodna pojava, srodan lik, srodna osoba. To je ljubav.» (V. Gruden, 1999). Da bismo to imali, moramo voljeti sebe i brinuti se o sebi. Zbog osjećaja pripadnosti ljudi često ostaju u lošim vezama jer smatraju da je i to bolje od samoće. U tom slučaju često se radi o ovisnosti o nekome. Ovisnost je težnja da se bude s nekim, da se spoji s nekim kako bi se izbjegla samoća jer upravo se samoća javlja kao posljedica neispunjene potrebe za ljubavlju. Moć podrazumijeva važnost, priznanje, vještinu i kompetenciju. Ova potreba nije popularna i većina ljudi ne priznaje tu potrebu ili želju, iako je ta potreba u stanju motivirati skupine da se afirmiraju. Negativna strana ove potrebe veže se uz njezina negativna obličja, a to je moć određenog čovjeka ili grupe nad drugim ljudima na način da oduzimaju pravo tih ljudi na zadovoljenje njihovih osnovnih potreba. Osjećaj moći je unutarnji osjećaj koji se može mjeriti stupnjem unutarnjeg zadovoljstva zbog vlastitih vještina, sposobnosti i postignuća, a ne u usporedbi s drugima (Robert E. Wubbolding).Da bismo imali osjećaj moći potrebno je:

- zadobivanje priznanja drugih ljudi, - imati odgovornost za druge ljude, poslove ili samog sebe, - da se naši sudovi cijene, da imamo utjecaja na druge.

Ukoliko čovjek nema osjećaj moći, javlja se osjećaj nedostatka kontrole. Zabava znači radost, uživanje, smijeh. Danas, nažalost, mnogi misle da je to samo za djecu ili da to mora biti nešto posebno. Zabava nam je potrebna cijeli život i trebamo je koristiti na način koji je za nas najprikladniji, koji nam pruža užitak, bilo da je to šetnja psa, knjiga, razgovor s ljudima u čijem se društvu dobro osjećamo ili ludi provod, putovanje; ostaje na nama da odlučimo shodno trenutku. Bez obzira kako se zabavljali, ako nam je bilo dobro, nakon zabave bit ćemo


76

osvježeni i odmorni ili umorni, ali u svakom slučaju zadovoljni. Kao posljedica neispunjavanja ove potrebe javlja se dosada, a kasnije i depresija. Sloboda pruža mogućnost izbora u životu i vlastitim životnim putovima, a time i zadobivanje stanovitog nadzora nad vlastitim životom. Sloboda predstavlja i autonomiju u odlukama koje donosimo u svoje ime ili u ime osoba za koje smo odgovorni. Sloboda je riječ o kojoj se tisućljećima raspravlja, zbog koje se vode ratovi, a da često ne primjećujemo kako smo sami napustili svoju slobodu izbora dok bez razmišljanja gledamo ponuđenu emisiju na TV -u koja nas ne zanima, nalazimo se u vezi koja nas ni sa čim ne ispunjava ili smo preponosni, pa zbog toga ustrajemo u nečemu što nas ne čini sretnima… Kada primijetimo da više nismo slobodni, da smo izgubili mogućnost izbora, dobivamo osjećaj uhvaćenosti u zamku. Potrebe za opstankom, ljubavlju, moći, slobodom i zabavom izvori su motivacije i kao takve imaju svoje osobine:

- urođene su - univerzalne su (imaju ih sva ljudska bića) i prelaze granice pojedinačnih kultura - preklapaju se - sukobljene su (ponekad zadovoljenje jedne isključuje

zadovoljenje druge) - dovode do sukoba među ljudima

Obzirom da je motivacija nešto što prethodi ponašanju, možemo reći: «…da su sva ponašanja, čak i ona najnesebičnija, najvelikodušnija, i najskrbnija stvorena zato kako bi zadovoljila nešto što se nalazi u dubini svakoga od nas». (Robert E. Wubbolding) LITERATURA: 1.ROBERT E. WUBBOLDING: KAKO RAZUMJETI REALITETNU TERAPIJU ( ZAGREB, ALINEJA, 1998.) 2. VLADIMIR GRUDEN: SLOBODA KAO LJUBAV (ZAGREB, ERUDIT, 1999.) 3. E. PERRY GOOD: U POTRAZI ZA SREĆOM (ZAGREB, ALINEJA, 1991.) 4. ROBERT E. WUBBOLDING: PRIMJENA REALITETNE TERAPIJE (ZAGREB, ALINEJA, 1998.) 5. EDUARD KLAIN I SUR.: PSIHOLOŠKA MEDICINA


77

Savjeti za obitelj duševnog bolesnika

Edukacijski centar za pacijente i obitelji na web-stranici Hrvatskog psihijatrijskog društva (www.hpd.hr)

Kako živjeti sa psihijatrijskim bolesnikom? ŠTO NAM JE ČINITI KADA SAZNAMO DA JE ČLAN NAŠE OBITELJI BOLESTAN? Teško je živjeti sa psihijatrijskim bolesnikom jer mnogi ljudi ne shvaćaju da je doista posrijedi bolest. Zapamtite, bolesniku ne možete pomoći ako krivite njega ili sebe za njegovu bolest. Umjesto toga, pokušajte što više saznati o bolesti i o tome kako se ona liječi, i tada ćete moći pomoći bolesniku i cijeloj obitelji da se osjeća bolje i da vam život bude kvalitetniji. Dobar početak za to jest i čitanje ovih savjeta. ŠTO UZROKUJE DUŠEVNU BOLEST? Brojni su čimbenici, uključujući biokemijske procese u mozgu, genetske faktore i okolinske utjecaje, koji mogu doprinijeti razvoju duševne bolesti. Narušava se ravnoteža između pojedinih kemijskih spojeva u mozgu (neurotransmitori) što je odgovorno za promjenu ponašanja koju ste opazili. Jedno je uvijek sigurno - problem je velik i zahtijeva medicinsku pomoć. Mogućnosti za liječenje uvelike su se poboljšale tijekom prethodnih nekoliko desetljeća. Otkriće novih lijekova i načina liječenja mnogima su omogućili povratak u normalan život. Uz vašu pomoć mnogo toga postaje moguće. ŠTO TREBAM UČINITI KAKO BIH POMOGAO DUŠEVNOM BOLESNIKU? Prirodno je da se u početku osjećate zbunjeno i nespretno, no pokušajte zamisliti da ste na bolesnikovu mjestu. Kako biste vi željeli


78

da se drugi odnose prema vama? Ponašajte se i razgovarajte onako kako biste to i inače činili i nemojte se bojati da ćete pogriješiti. Ako ste s bolesnikom bili jako bliski prije pojave bolesti, nemojte se bojati i dalje biti s njim takvi . Ako je obitelj ranije bila suzdržana, nemojte ga odjednom opteretiti s njemu nepoznatom navalom osjećaja i brige. To bi ga moglo zbuniti i moglo bi mu biti neugodno. Budite samo ono što jeste i tako ćete bolesniku najbolje pomoći da ponovno osjeti sebe. KAKO RIJEŠITI NESPORAZUME? Nesporazumi se događaju u svim obiteljima. Suočenje s nesuglasicama, ali strpljivo i s razumijevanjem, pomoći će u pronalaženju rješenja prije negoli problemi izmaknu kontroli. Duševna bolest u obitelji dodatni je stres, pa je potreban i dodatni napor da se napetost umanji. Jedanput tjedno svi se zajedno sastanite i neka svatko kaže što ga muči. Pokušajte uvidjeti gdje nastaju problemi i načinite popis mogućih rješenja. Radeći zajedno nećete samo lakše rješavati svoje probleme, već ćete se i zbližiti. KAKO MOGU POMOĆI U LIJEČENJU? Provedba terapije bitan je činitelj za dobre rezultate liječenja. Nažalost, većina se bolesnika ne pridržava preporuka za uzimanje lijeka. Zbog bolesti njihovo je mišljenje promijenjeno i oni problem shvaćaju ovako (naopako): "Kad uzimam lijek, znači da sam bolestan, stoga ga neću uzimati." Uz pomoć liječnika i obitelji to se razmišljanje treba promijeniti u sljedeće: "Uzimam lijek da bih bio zdrav." Cijela obitelj ima izrazito važnu ulogu u tome da bolesnik točno uzima propisanu terapiju. Prijateljsko podsjećanje i ohrabrenje pomoći će mu da uzme lijek u točno određeno vrijeme i u točnoj dozi, zatim pri pravilnoj prehrani, redovitoj tjelovježbi, redovitom spavanju i odlasku na liječničke kontrole. Zapamtite: nikakav se učinak ne postiže prisilom i prijetnjama, zato dobro razmislite što ćete reći prije nego li progovorite.


79

NA ŠTO MORATE PRIPAZITI 1. Izolacija Nakon što se ustanovi da su bolesni, "novi" bolesnici, a i njihove obitelji, osjećaju potrebu za osamljivanjem. Neugodno im je zbog bolesti i strah ih je što će reći prijatelji i rođaci. Činjenica je, međutim, da se stigma duševnih bolesti brzo smanjuje u odgovarajućem okružju. Živimo u mnogo svjetlijem vremenu i ljudi o toj temi govore više no ikad prije. To je za bolesnika presudno, jer ostati u dodiru s vanjskim svijetom najdjelotvorniji je način da bolesnik vrati ono što je izgubio. Ohrabrite stoga cijelu obitelj za nastavak svih društvenih aktivnosti. 2. Nuspojave lijekova Kao i svi lijekovi, tako i oni koji se upotrebljavaju u liječenju duševnih bolesti, izazivaju neka nepoželjna djelovanja ili nuspojave. Veliki ih dio prolazi sam od sebe. Katkada će liječnik morati promijeniti dozu ili čak i lijek da bi umanjio ili sasvim uklonio neželjenu reakciju. Svakako, pobrinite se da bolesnik uzima lijek točno onako kako ga je liječnik propisao . Samo liječnik može promijeniti način uzimanja lijeka. Nazovite liječnika ako bolesnik pokazuje ili se žali na bilo koji od ovih znakova: - nemir, nemogućnost mirnog sjedenja - stalne pokrete kao da žvače ili mljacka - pospanost - tresavicu - ukočenost vrata, ili stalno neželjeno okretanje nekog

dijela tijela na jednu stranu - opstipaciju - suhoću usta - osjetljivost na svjetlo ili zamućen vid

3. Ponovno pojavljivanje znakova bolesti Povremeno možete opaziti ponovno pojavljivanje simptoma koji su bili prisutni kada se bolest pojavila. Ponekad ih bolesnik opazi prije


80

vas, ali ih skriva. Oboje morate znati kako vraćanje nekih simptoma NIJE uvijek znak vraćanja bolesti. Promatrajte kako se bolesnik ponaša i razgovarajte s njim o tome. Ako bilo tko od vas misli kako se nešto loše događa, javite se liječniku i ispričajte mu sve što ste primijetili. On će tada odlučiti što je najbolje učiniti. 4. Poboljšanje To je nešto najljepše što treba očekivati. Kao što već znate, daleko se dospjelo u razumijevanju duševne bolesti, stoga ima razloga za optimizam glede ishoda liječenja. Budite optimistični, pomozite bolesniku da i on bude optimist, pa će, ako tako razmišljate, i rezultati liječenja biti bolji. 5. Kako se suočiti s bolešću Teret duševne bolesti težak je svakome, ne samo bolesniku. Osjećaj krivnje, odbijanje, bijes, potresenost mogu vas spopasti bilo kada. Bitno je uhvatiti se u koštac s osjećajima odmah, a ne pokušati ih skriti. To je posve normalna pojava pri napetosti koju proživljavate. Nemojte oklijevati, ako treba, javite se liječniku za pomoć. Vaš obiteljski liječnik može vam u tim trenucima biti od velike pomoći. Postoje i grupe za pružanje podrške bolesniku i njegovoj obitelji na koje će vas uputiti liječnik. Ne morate kroza sve to prolaziti sami. I naposljetku, kada vam bude teško, podsjetite se na dvije činjenice: 1. Ja kako pojedinac ne mogu upravljati bolesnikom i njegovom bolešću. Mogu samo dati najbolje od sebe, biti spreman pomoći, dati podršku i iskazati strpljenje. 2. Ja sam samo pojedinac i samo čovjek. Nitko, čak ni bolesnik, ne može očekivati više od mojih mogućnosti. Budite pametni, budite realni. Ne možete se brinuti o bolesniku, ako se ne brinete o sebi.


81

Zdravo uzimanje lijekova

Vms. Adela Matošin*

Na putu prema zdravlju često se susrećemo s lijekovima i nerijetko se pitamo: Što je lijek? Kako djeluje? Kakve su interakcije s ostalim lijekovima koje uzimamo, koliko dugo ga treba uzimati? Kada je potreban povećan oprez? Zašto se neki lijekovi izdaju samo na recept, a drugi ne? Lijek je svaka tvar ili miješana tvar (ljudskog, životinjskog ili biljnog podrijetla) namijenjena liječenju ili sprječavanju bolesti kod ljudi ili koja se može primijeniti u svrhu obnavljanja, ispravljanja ili prilagodbe fizioloških funkcija ili postavljanja medicinske dijagnoze. U većini slučajeva lijek djeluje vezujući se na specifična mjesta u stanici koja se nazivaju receptori. Lijek se veže na receptor, a snaga vezanja može biti različita što uvjetuje i trajanje učinka lijeka. Lijekovi za vanjsku primjenu Enteralno - putem probavnog traka * peroralno - na usta: tablete, film-tablete, dražeje, kapsule, efervete * sublingvalno - pod jezik: lingvalete * rektalno - putem debelog cirijeva: čepići Koji oblici postoje za ostale načine primjene ? Parenterarlno – zaobilazi se probavni trak u obliku ampula infuzijskih otopina * intravenozno – u venu: ampule, otopine * intramuskularno – u mišić: ampule * supkutano – pod kožu: ampule Inhalacijski – kroz sustav za disanje * aerosolom – u obliku plinova ili sitno raspršenih tekućina Transdermalno– kroz kožu. * Adela Matošin, v.m.s., glavna sestra Neuropsihijatrijske bolnice „Dr.I.Barbot“ Popovača


82

Što su ljekoviti oblici? Kada se djelatne tvari (aktivne supstance ili komponente, djelatnice) miješaju s pomoćnim tvarima te podvrgnu odgovarajućim tehnološkim postupcima, dobivaju se ljekoviti oblici (tablete, kapsule, masti, otopine, injekcije i drugo). Ako je lijek namijenjen sistematskom djelovanju (na čitav organizam), najčešći i najjednostavniji način primjene je peroralni (na usta). Lijek uzet na usta prolazi kroz želudac i dolazi u crijeva gdje se odvija resorpcija u venski sustav, zatim dolazi u jetru, gdje se razgrađuje (metabolizira) i tako razgrađen odlazi dalje krvotokom u tkiva, tj. na mjesto djelovanja. ČVRSTI LJEKOVITI OBLICI TABLETE – izrađene komprimiranjem smjese djelatnih tvari s pomoćnim tvarima (punila, bojila, korigensi). Jednostavne su za primjenu, a često stabilnije i trajnije od tekućih oblika. Gutaju se najčešće cijele, s nešto tekućine (najbolje vode). Ovisno o vrsti djelatne tvari, mogu se uzimati prije, poslije ili za vrijeme jela. Tablete se najčešće pakiraju u “blister” (foliju sa udubljenjima u kojima su smještene tablete). Ako su pakirane u bočicama, nakon otvaranja, uz pravilno čuvanje i čvrsto zatvaranje bočice, vrijedi rok valjanosti otisnut na pakiranju. Obavezno se treba pridržavati dobivenih uputa, jer ćete samo uz ispravnu upotrebu postići učinkovitost lijeka. FILM-TABLETE (obložene tablete) – imaju posebnu ovojnicu oko jezgre koja zaštićuje lijek, primjerice u prolazu kroz kiseli sadržaj želuca (gdje neki lijekovi podliježu razgradnji i više nisu djelotvorni), pa se lijek oslobađa tek u tankom crijevu. Ovojnica može i očuvati lijek od štetnih utjecaja vlage, svjetla i zraka.


83

DRAŽEJE – su tablete obložene šećerom, čokoladom ili drugim pomoćnim tvarima koje služe kao korigens okusa. KAPSULE – su ljekoviti oblici kod kojih se djelatna tvar puni u malu kapsulu (čahuru) izrađenu od želatine ili škroba, a mogu biti tvrde ili meke. Kapsule se pri uzimanju ne otvaraju, već se cijele progutaju s vodom. EFERVETE (ili šumeće tablete) – imaju oblik većih tableta, a proizvode se komprimiranjem djelatne tvari s pomoćnim tvarima koje u vodi imaju sposobnost oslobađanja plina ugljičnog-dioksida. Primjenjuju se prethodnim otapanjem u čaši vode, pri čemu se dobije napitak ugodna okusa. OTOPINE (SIRUPI, KAPI, EMULZIJE, SUSPENZIJE, TINKTURE) Koriste se kod klijenata (mala djeca, starije osobe ili osobe s teškoćama pri gutanju) koji teško uzimaju čvrste oblike lijekova na usta. Ti su oblici obično kraćeg roka valjanosti, no brže se apsorbiraju. Pomoću tvari dobivaju boju, okus, slatkoću, čime su ugodnije za uzimanje. ČEPIĆI – imaju polučvrsti oblik, a primjenjuju se uvođenjem u debelo crijevo. VAGINALETE – primjenjuju se uvođenjem u rodnicu. KAPI ZA OČI, UHO ILI NOS – tekućeg su oblika, a namijenjene su lokalnom djelovanju i doziraju se u kapima. INJEKCIJE – sterilno priređene otopine ili suspenzije lijekova namijenjene parenteralnoj primjeni. Prednost primjene lijekova u injekciji je što nepromijenjen stiže krvotokom na željeno mjesto. INFUZIJE – u tijelo se polagano unose otopine velikog volumena (dohrana, zamjena za krv, nadoknada izgubljene tekućine, te za reguliranje elektrolitske ravnoteže). LJEKOVITE MASTI – primjenjuju se kod kroničnih kožnih bolesti. KREME – sadrže vodu, lakše se ispiru, pa su pogodne za primjenu i na dlakama obraslim dijelovima tijela. PASTE – su žilavije konzistencije, teže se razmazuju jer sadrže veliku količinu praškastih tvari, a pogodne su za sušenje kože.


84

Na kožu se, kao ljekoviti oblici za vanjsku upotrebu, mogu nanositi i losioni, tekući puder, raspršivači (sprejevi) i prašci. Oni se primjenjuju na koži ili sluznici uglavnom s namjerom da djeluju lokalno i površinski, no ne smije se zanemariti činjenica da neki lijekovi mogu prodrijeti kroz kožu u tkivo te ostvariti sistematski učinak (npr. transdermalni oblici). Premazivanje kože ili sluznice mora biti površinsko vremenski ograničeno. Lijek je napokon kod pacijenta Kada lijek konačno dođe u ruke korisnika klijenta, on je odgovoran za pravilnu primjenu i čuvanje lijeka kako bi lijek poslužio svojoj namjeni, a opasnosti bile svedene na minimum. Neki se lijekovi trebaju uzimati samo tijekom ograničena vremenskog razdoblja (npr. antibiotici), neki samo po potrebi (npr. protiv bolova), dok se neki lijekovi (npr. za sniženje krvnog tlaka, za liječenje šećerne bolesti, protiv depresije i drugih poremećaja u psihijatriji) moraju uzimati redovito duže vrijeme, ponekad i doživotno, a nagli prekidi terapije kao i neredovito uzimanje mogu biti vrlo opasni. Valja upozoriti da bolesnici često odustaju prerano od terapije jer se subjektivno bolje osjećaju. Rezultat može biti recidiv, tj. ponovno javljanje bolesti. U svakom slučaju ,za svaki lijek koji uzimate, važno je znati: - ime lijeka - svrha uzimanja - način uzimanja (kako, kada) - pojedinačnu i ukupnu dnevnu dozu - dužinu terapije (povremeno, određeno vrijeme, trajno) - treba li izbjegavati određenu hranu ili druge lijekove - kako pravilno čuvati lijek (na tamnom mjestu, u hladnjaku) Doza je količina lijeka koja se propisuje bolesniku. Ovisna je, osim o svojstvima lijeka, i o pojedinom bolesniku, njegovoj dobi, spolu, tjelesnoj težini, prirodi bolesti. Određivanje optimalne doze lijeka ima za cilj postizanje najboljeg učinka, dok se istodobno neželjeni učinci


85

pokušavaju svesti na najmanju moguću mjeru. Premala doza lijeka je neučinkovita, a prevelika je potencijalno opasna. - POJEDINAČNA DOZA – količina lijeka koja se uzima odjednom - DNEVNA DOZA – količina lijeka uzeta u jednom danu - MAKSIMALNA DOZA – (pojedinačna ili dnevna) je najveća

količina lijeka koja još ne izaziva toksične pojave - TOKSIČNA DOZA – iznad maksimalne dozvoljene doze, koja

može izazvati trovanje - LETALNA DOZA – je količina lijeka koja može izazvati smrt Što su interakcije ? Međudjelovanjem lijekova dolazi do promjene učinka jednog lijeka posredstvom drugog, a djelovanje se može smanjiti ili pojačati. Ukratko, možemo reći da mogućnost interakcije raste s povećanjem broja istodobno rabljenih lijekova. Veliki broj istodobno propisanih lijekova može zbuniti bolesnika, pa se može dogoditi da on sam napravi pogrešnu podjelu na “važne” i “manje važne” lijekove. >Nemojte sami mijenjati ništa u svojoj terapiji bez savjetovanja s vašim liječnikom.< Što su nuspojave lijekova? Nuspojave definiramo kao sve štetne i neželjene reakcije na određeni lijek, nastale unatoč pridržavanju propisane doze i načina primjene. Mogu nastati iznenada ili se razvijati tijekom vremena. Postoje očekivane nuspojave i one nepredvidive. Ne smije se, zbog straha od nuspojava, samostalno prekinuti s uzimanjem lijeka. Ukoliko se pojave teškoće pri primjeni lijeka, treba se što prije obratiti svom liječniku. Lijekovi i hrana Prisutnost hrane u želucu može utjecati na djelovanje lijeka. Neki lijekovi imaju veću djelotvornost kada se uzimaju na prazan želudac (većina antibiotika), dok, primjerice, oralni hipoglikemici (lijek za


86

smanjenje šećera u krvi) najbolje djeluju ako se uzimaju neposredno prije ili za vrijeme obroka. Lijekovi koji su potencijalno opasni za želučanu sluznicu (analgetici, antireumatici) moraju se uzimati poslije jela. Lijekove uvijek čuvajte u njihovoj originalnoj ambalaži s priloženom uputom kako biste bili sigurni o kojem se lijeku radi, kako se upotrebljava, te do kada vrijedi. Lijekove čuvajte na suhom i tamnom mjestu, pri sobnoj temperaturi (ukoliko nije drugačije propisano), te izvan dohvata dječjih ruku. Kod kuće čuvajte male količine lijekova koje vam je propisao liječnik i koje rabite, te eventualno nekoliko osnovnih bezreceptnih lijekova. NA PRIMJER: - tablete protiv bolova - sredstvo protiv žgaravice - pastile za grlo - lijek za sniženje temperature

Što s lijekovima kojima je prošao rok ? Nikako IH NE BACATI u komunalni otpad. U nas se provodi organizirano prikupljanje nepotrebnih lijekova odlaganjem u posebne spremnike koje ćete naći u ljekarnama i nekim ambulantama. Bolja suradnja LIJEČNIK – LJEKARNIK - PACIJENT = uspješno liječenje Valja upamtiti da će liječenje biti uspješnije što je suradnja liječnika i bolesnika uz podijeljenu odgovornost. Valja znati da lijek može poboljšati zdravlje samo ukoliko se primjenjuje ispravno i odgovorno, te da zdravstveno osoblje skrbi o vašem zdravlju.


87

Stres i mobbing na radnom mjestu

Mr.sc. Daša Poredoš*

U civiliziranom svijetu, posebno u zemljama s visoko razvijenom industrijom, susrećemo iznenađujuću pojavu. Vrlo razvijena i suvremena zdravstvena služba ne može bitnije smanjiti bolesti stanovništva. Uz to, neke se bolesti sve više šire. Tu pojavu uzrokuje stres koji sve više postaje prava socijalna bolest današnjice. Suvremeni čovjek ulazi u raznovrsne vrlo složene međuljudske odnose, u raznorodnu i često rizičnu suradnju s ljudima. Iz tih dodira proizlaze ponekad zadovoljstva, ali među tim istim ljudima nerijetko dolazi i do napetosti, svađa i sukoba. Neki od tih dodira donose podražaje koji povećavaju unutrašnju konzistenciju, pojačavaju otpornost i hrabre čovjeka, a drugi, osobito ako su jaki, neočekivani, neodmjereni, štete zdravlju i narušavaju ga, te imaju za posljedicu: smetnje probave, poremećaje rada žlijezda s unutrašnjim lučenjem, nesanicu, strah i sl. O individualnim karakteristikama svakog pojedinca i njegovom reagiranju na nepovoljne vanjske i unutrašnje utjecaje ovisi hoće li svako stresno stanje proizvesti nepovoljan učinak na čovjekovo zdravlje ili neće. Iako bi veliki broj radnika želio raditi i onda kada radom ne bi morao osiguravati materijalna sredstva za život, neke psihosocijalne karakteristike rada u suvremenom društvu čine posao sve nepoželjnijom alternativom, a odlazak u prijevremenu mirovinu sve poželjnijom. Suvremeno 24-satno društvo karakteriziraju brojne promjene. Sve je veća uporaba informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Izražen je rast uslužnih djelatnosti, uredskih poslova, rad s informacijama i klijentima, timski rad, rad na daljinu, te fleksibilizacija poslova. Dolazi do značajnih promjena dobne, spolne i

* Mr.sc. Daša Poredoš, dipl. socijalni radnica, NPB „Dr. Ivan Barbot“ Popovača


88

obrazovne strukture radne snage i sigurnosti zaposlenja, a ekonomija postaje globalna (prema Kompier, 1999.). Rad u takvom društvu postavlja određene mentalne i emocionalne zahtjeve koji su u neskladu sa sposobnostima, mogućnostima i potrebama radnika, te se kod sve većeg broja radnika javlja stanje stresa. Istraživanja provedena 20-ih godina 20.st. u SAD-u pokazuju da između 29% i 40% radnika smatra svoj posao stresnim ili vrlo stresnim (prema Sauter, Murphy, 1999.), a u Third European Survey on Working Conditions, 28% radnika iz 15 zemalja Europske Unije izjavljuje da posao kod njih izaziva stres i tako djeluje na njihovo zdravlje (prema Paoli, Merllie, 2001.) Stanje stresa na radnom mjestu može se definirati kao niz za pojedinca štetnih fizioloških, psiholoških i bihevioralnih reakcija na situacije u kojima zahtjevi posla nisu u skladu s njegovim sposobnostima, mogućnostima i potrebama (prema Sauter, Murphy, 1999.). Među čimbenicima koji su izvor stresa na poslu mogu se izdvojiti: čimbenici radnog okoliša (opasni fizikalni uvjeti rada ili takvi koji se percipiraju kao neugodni; buka, zagađenje zraka, ergonomski neprilagođeni radni uvjeti, prenapučenost). Takvi su se čimbenici u najvećoj mjeri do sada identificirali i za većinu je utvrđena dopuštena razina izloženosti. Psihosocijalni organizacijski čimbenici (međuljudski odnosi, podjela poslova, jasna i nedvosmislena komunikacija, radna atmosfera i sl.) nisu u potpunosti identificirani, niti su im utvrđene referentne vrijednosti koje bi mogle biti osnova za preventivne intervencije na radnom mjestu (prema Radošević - Vidaček, 2002.). Izvori profesionalnog stresa (prema Ajduković i sur., 1996.) Unutrašnji – oni koji prvenstveno ovise o pojedincu, osobinama ličnosti, prethodnom iskustvu, stilu rada, sustavu vrijednosti, slici koju imaju o sebi i sl.: nerealna očekivanja od posla i od sebe koja nadilaze radni realitet, a ne uspijevaju se uravnotežiti sa stvarnošću nakon razdoblja prilagodbe za posao; potreba za stalnom i potpunom kontrolom situacije; pretjerana vezanost za posao i osjećaj da mi


89

snosimo svu odgovornost; identifikacija s poslom u tolikoj mjeri da on postaje glavni ili jedini sadržaj i smisao života, jedino područje potvrđivanja; neprepuštanje (nedelegiranje) dijelova poslova drugima; pretjerana upornost, rigidnost i tvrdoglavost u postizanju cilja po bilo koju cijenu. Vanjski – oni koji su povezani s radnim uvjetima, organizacijom rada i koji izviru iz odnosa s drugim ljudima. U suvremenim uvjetima rada u nekim se poslovima javljaju novi stresori, a neki ranije utvrđeni mijenjaju značenje uslijed promjena karakteristika rada. Takvi su stresori, primjerice, zlostavljanje na poslu, zlouporaba ovlasti i dužnosti, preferiranje zaposlenika samo muškog ili ženskog spola, preferiranje stranačke pripadnosti i porijekla, kontaminacija osobnih računala tzv. virusima, elektroničko motrenje rada i sl. Sindrom sagorijevanja na poslu jedna je od najnepovoljnijih posljedica dugotrajne izloženosti profesionalnom stresu (prema Ajduković i sur., 1996.). Najčešći znaci su: osjećaj tjelesne i emocionalne iscrpljenosti, gubitak osjećaja osobne vrijednosti, negativizam, kako vezan za sebe tako i uz ciljeve posla ili organizacije u kojoj radi, gubitak zanimanja za suradnike, cinizam i neosjetljivost za druge, osjećaj bespomoćnosti i beznađa, pesimizam često popraćen rečenicom «I onako se ništa ne može učiniti», razdražljivost i niska tolerancija na frustraciju, srdžba kao česta emocija, neprijateljstvo, sumnjičavost, rigidnost i neprilagodljivost, povlačenje u socijalnim odnosima, učestaliji sukobi i agresivni ispadi, povećana upotreba alkohola, duhana, stimulirajućih sredstava i lijekova, izostajanje s posla, osjećaj opće slabosti, učestalo poboljevanje, preosjetljivost na podražaje (zvukove, mirise, toplinu i sl.), komunikacijske poteškoće, gubitak seksualnog interesa i nastanak seksualnih problema, tjelesni simptomi – glavobolje, bolovi u leđima, poteškoće disanja, spavanja i prehrane, gastrointestinalni poremećaji. «Mobbing» možemo definirati kao moralno maltretiranje na radnom mjestu. Termin «mobbing» najčešće se rabi u švedskoj, njemačkoj i talijanskoj literaturi, dok u zemljama engleskog govornog područja


90

nailazimo na termim «bullyng», a u SAD-u najčešći termini su «work abuse» ili «employee abuse». Puno je termina kojima se pokušava prevesti «mobbing»: psihološko zlostavljanje, psihološko maltretiranje, psihološki terorizam, moralno maltretiranje, moralno zlostavljanje i sl. Riječ «mobbing» dolazi od engleskog glagola «to mob». U hrvatskom jeziku nalazimo prilagođeni prijevod: bučno navaliti, nasrnuti u masi. Prvi znanstvenik koji je počeo istraživati ovaj fenomen bio je njemački psiholog Heinz Leymann (prema Leymann, 1996.). On je prvi upotrijebio naziv «mobbing» za određena ponašanja na radnom mjestu, odredio njegove karakteristike, posljedice na zdravlje, a osnovao je i kliniku za pomoć žrtvama. Riječ «mobbing» Leymann je posudio iz etiologije Konrada Lorenza koji je tom riječju nazivao ponašanje nekih vrsta životinja koje, udružujući se protiv jednog svog člana, napadaju ga i istjeraju iz zajednice, dovodeći ga ponekad i do smrti. Slično ponašanje ljudi u radnoj sredini Leymann je nazvao «mobbingom». Prema Leymannu (Leymann, 1996.), «mobbing» ili psihološki teror u poslovnom životu odnosi se na neprijateljsku i neetičku komunikaciju koja je usmjerena na sistematičan način od strane jednog ili više pojedinaca, uglavnom prema jednom pojedincu, koji je zbog «mobbing-a» stavljen u poziciju u kojoj je bespomoćan i u nemogućnosti da se obrani, te u njoj držan pomoću stalnih maltretirajućih aktivnosti. One se javljaju vrlo često (najmanje jednom tjedno) i u dužem razdoblju (najmanje 6 mjeseci). Zbog visoke učestalosti i dugog trajanja neprijateljskog ponašanja, to maltretiranje dovodi do značajne mentalne, psihosomatske i socijalne patnje. Žrtva «mobbing-a» može postati bilo koji zaposlenik, bez obzira na životnu dob, spol, izgled, socijalni status, stupanj obrazovanja, radnu ili profesionalnu poziciju. Iako mnogi psiholozi tvrde (prema Jokić-Begić i sur., 2003.) kako su muškarci i žene podjednako žrtve «mobbing-a», čini se ipak kako se «mobbing» nešto češće događa ženama. Žrtvom «mobbing-a» može postati svatko, čak i sposoban, besprijekorno stručan, marljiv i savjestan pojedinac. Međutim, što je niži položaj na hijerarhijskoj ljestvici, to je ipak veća mogućnost iskustva «mobbing-a» na vlastitoj koži ili, još realističnije


91

rečeno, na vlastitoj psihi. Osjećaj ugroženosti, ljubomora i zavist mogu potaknuti želju da se eliminira neki kolega, pogotovo ako postoji uvjerenje da njegova eliminacija vodi napretku u karijeri. Čitava skupina zaposlenika, zbog unutrašnjih problema, napetosti i ljubomore, može izabrati jednog radnika, «žrtveno janje», na kojem će dokazati da su snažniji i sposobniji. Istraživanja su pokazala (Gilioli, A., Gilioli, R., 2000.) karakteristične žrtve «mobbing-a»: • «poštenjaci» - osobe koje su uočile i prijavile nepravilnosti u radu • tjelesni invalidi, bolesne ili ekscentrične osobe • mlade osobe tek zaposlene i starije osobe pred mirovinom • osobe koje traže više samostalnosti u radu ili bolje uvjete rada • osobe koje bi skoro mogle postati višak zaposlenika • vrlo kreativne osobe koje predlažu promjene i time remete

postojeće stanje • zadnje zaposleni u poduzeću • osobe drugačije etničkog i/ili religijskog porijekla

Razlikujemo pet faza razvoja «mobbing-a»: 1. faza KONFLIKTA: nastaje konflikt koji ozbiljno narušava

međuljudske odnose i tako postaje temelj kasnijeg razvoja «mobbing-a». Izvorni konflikt se može čak i zaboraviti, ali agresivne težnje postaju sve ubojitije i usmjeravaju se ka budućoj žrtvi.

2. faza AGRESIVNE ESKALACIJE: agresivnost eskalira u pravu psihološku torturu žrtve. U vrtlogu ponižavanja, prijetnji, zlostavljanja, mučenja i glasina, žrtva razvija osjećaj manje vrijednosti, gubitka svojega ljudskog i profesionalnog dostojanstva.

3. faza KADA ŽRTVA POSTAJE DEŽURNI KRIVAC: žrtva je već značajno obilježena i izolirana, neprekidno je zlostavljana, postala je već «žrtveno janje» za sve moguće i nemoguće propuste, odnosno «vreća za udaranje».

4. faza OČAJNIČKE BORBE ZA OPSTANAK: dolazi do očajničke borbe žrtve za opstanak, ali se pojavljuju i ozbiljni psihosomatski poremećaji i bolesti.


92

5. faza KONAČNOG SLOMA ŽRTVE: obično nakon višegodišnjeg zlostavljanja žrtva obično boluje od neke ozbiljne kronične bolesti, jednostavno ne može više izdržati, napušta posao ili (rjeđe) pokušava samoubojstvo.

Posljedice «mobbing-a» mogu biti katastrofalne za žrtvu i za kolektiv (prema Vrančić, 1998.). Kada je riječ o žrtvi, psihološki teror može vrlo ozbiljno ugroziti njezino psihičko i tjelesno stanje. Moguće su promjene na tjelesnoj razini: učestale glavobolje, poremećaji spavanja, poremećaji u probavnom sustavu, vrtoglavice, osjećaj pritiska u prsima i nedostatak zraka, smanjenje kinestetičke osjetljivosti i sl. Promjene na socijalno-emocionalnoj razini uključuju: promjene raspoloženja, anksioznost, prisustvo opće tuge, krize plača, stalno razmišljanje o problemima, osjećaj depersonalizacije, socijalnu izolaciju, nedostatak interesa za članove obitelji i druge ljude, emocionalnu otupljenost. Promjene su vidljive i u ponašanju: hetero ili autoagresija, pasivnost, smanjenje ili povećanje apetita, učestalo konzumiranje alkohola, cigareta, lijekova i sl., poremećaji u seksualnoj aktivnosti i sl. Moralno maltretiranje već je zakonski kažnjivo u mnogim europskim državama, a najbolje zakone nalazimo u Švedskoj, Norveškoj, Francuskoj i Švicarskoj. «Mobber» - onaj koji maltretria, krivično je odgovoran, a žrtva može zatražiti odštetu za nanesenu joj «biološku štetu». I u okviru Europskog parlamenta raspravljalo se o «mobbing-u». Komitet za zapošljavanje i socijalne poslove održao je u veljači 2001. godine sastanak o «mobbbing-u» (European parlament, report 2001/2339INII, Committee on Employment and Social Affairs). Raspravljalo se o učestalosti tog fenomena u zemljama članicama Europske zajednice. Komitet je analizirao zakone u pojedinim državama i naglasio potrebu za razmjenom informacija, edukacijom u europskim državama i potrebom za definiranjem zajedničkih zakona koji bi omogućili dobru prevenciju «mobbing-a». Stres i moralno zlostavljanje na radnom mjestu u Hrvatskoj nisu obuhvaćeni zakonskom regulacijom.


93

Vjerujem da će i to područje ljudskog života i rada biti uskoro usklađeno s europskim zakonskim okvirima. Skrb za mentalno zdravlje zaposlenika, osobito vrlo stresnih zanimanja kao što su zanimanja u zdravstvu, pravosuđu, policiji i dr, nije luksuz već profesionalna obveza. U organizaciji koja se brine o svojim zaposlenicima istaknuto mjesto treba imati sustavno planiranje i provođenje organizacijskih mjera za sprečavanje «mobbing-a» i smanjivanje radnog stresa. No, s obzirom na to da je stres doista osoban doživljaj, važno je da svaki pojedinac zna odabrati i primijeniti načine suočavanja sa stresom koji odgovara njegovoj prirodi. Suočavanje sa stresom općenito se može odrediti kao način reagiranja na stresore (izvore stresa). Neki načini reagiranja donose privremeno olakšanje, primjerice upotreba alkohola za smanjenje napetosti, ali dugoročno gledano, narušavaju psihofizičko zdravlje pojedinca. Sagledavanje problema iz drugog ugla ili traženje savjeta na pravom mjestu mogu dovesti i do uklanjanja nepovoljnog djelovanja stresa. Podsjetimo se: najvažnije je stvoriti takvu psihosocijalnu klimu u kojoj se briga za zaposlenike neće doživljavati kao luksuz, već kao profesionalna odgovornost prema svakom zaposleniku i organizaciji u cjelini, svih koji zajedno sudjeluju u ostvarivanju zajedničkog poslovnog cilja. Na taj će se način ciljevi postizati brže, posao obavljati kvalitetnije, a zaposlenici će biti zadovoljniji.

Mobing kratki test


94

Odgovorite na pitanja i dajte ocjenu od 1 do 5, gdje je 1 – rijetko, a 5 - uvijek.

1. Jeste li konstantno kritizirani, jeste li subjekt zadirkivanja i trivijalnih šala?

2. Događa li vam se da ste prekomjerno kontrolirani, izostavljani ili ignorirani?

3. Jeste li potkopavani ili prekomjerno izlagani od drugih? 4. Traže li greške samo vašim uradcima? 5. Jeste li izolirani, isključuju li vas iz važnih događaja? 6. Jeste li različito tretirani od ostalih kolega 7. Jeste li subjekt ogovaranja o vašem poslu ili osobnom životu? 8. Ponižavaju li vas drugi? 9. Doživljavate li podrugivanje s namjerom da vas se ponizi? 10. Imate li set nerealističnih ciljeva koji su neostvarivi i koji se mijenjaju bez

obzira na činjenice ili razum? 11. Nestaju li vam informacije ili resursi neophodni za posao? 12. Gubite li podršku rukovoditelja? 13. Jeste li prekomjerno u poslu, čini li vam se pretežak, gubite li cilj? 14. Razmišljate li o promjeni radnog mjesta? 15. Osjećate li da vaša odgovornost raste, a autoritet opada? 16. Pogoršava li se vaš način rada? 17. Jeste li počeli šutjeti, izbjegavati komunikaciju ili kontakt očima? 18. Jeste li doživjeli ne-fer blamaže? 19. Primate li instrukcije samo e-mailom, memorandumima ili poštom? 20. Jeste li subjekt ekscesivnog monitoringa, malih šefova (mikro-menadžera)? Rezultati se mogu ovako objasniti: Primarno 1 i 2 – vi ste mogući subjekt mobinga, no još se nije ništa strašno dogodilo jer se uspijevate obraniti. Primarno 3, neki 2 i 4 – mobing je počeo i mali incidenti su sve češći. Počnite zapisivati načine i učestalost, okolnosti interakcija između vas i potencijalnog zlostavljača. Ako je 50% odgovora označeno intenzitetom 4 ili 5 – tada ste vi meta kroničnog mobinga. Savjetujte se što je činiti, nazovite odvjetnika, čuvajte sebe i svoju obitelj.

Kako povećati zadovoljstvo poslom?


95

Sami možemo relativno malo učiniti da bismo bili zadovoljniji poslom kojeg obavljamo (ukoliko nismo privatni poduzetnici ili umjetnici), no ipak nismo, što se toga tiče, sasvim bespomoćni.

• Prije svega, ključno je odabrati pravi posao. Ljudi se često, prilikom traženja posla koji im najviše odgovara, rukovode upravo onim faktorima koje smo naveli kao izvore nezadovoljstva. U današnje vrijeme dosta je uvriježeno vrednovanje ljudi prema materijalnom statusu njihova zanimanja, a kod nas je (kao i u svim postkomunističkim društvima) još uvijek prisutna težnja ka materijalnoj sigurnosti, pa se mladi ljudi sve češće okreću prema zanimanjima koja su bolje plaćena, bez obzira na želje, sklonosti i talente. Pritom se zaboravlja da financijski uspjeh može lako izostati ukoliko nešto radimo preko volje, samo zato da bismo zaradili. Čime god se bavili i kakvo god naše radno mjesto bilo, ne bismo se ni u kom slučaju trebali lišiti stalnog profesionalnog usavršavanja pohađanjem različitih seminara ili praćenjem literature odnosno Interneta. Na taj se način razvijamo, pratimo ono što se u struci događa, ali i otvaramo mogućnost za intenzivniju komunikaciju s kolegama te pravovremeno dobivanje informacija u vezi s mogućnostima za daljnje napredovanje ili eventualnu promjenu radnog mjesta.

• Posao kojeg obavljamo trebali bismo promatrati iz makroperspektive, kao dio velike smislene cjeline kojoj dajemo svoj vrlo važan doprinos.

• Budite aktivni sudionik u procesu rada, pokažite inicijativu. Iznesite svoje ideje pretpostavljenima i kolegama umjesto da samo (u sebi ili glasno) kritizirate druge.

• Ranije društveno uređenje, koje je ostavilo dubok trag u našem mentalitetu, razvilo je inerciju kad je posao u pitanju. Ljudi više cijene sigurnost nego što su spremni na promjene posla i prilagođavanje na novo. Promjena posla trebala bi, prema nekim istraživanjima provedenim u Zapadnoj Europi i SAD-u, nastupiti svakih pet do sedam godina, budući da u tom razdoblju osoba u pravilu iscrpi sve mogućnosti koje nam pruža neko radno mjesto. Promjenu posla redovito prati prilagođavanje na novu sredinu i potreba za dodatnom edukacijom, što doprinosi i našem osobnom razvoju.

• Unatoč svemu što je ranije rečeno, ukoliko nismo zadovoljni zaposlenjem, ne treba odmah oko toga dizati preveliku prašinu. Naravno da nije dobro da takvo stanje duže potraje, ali strpljenje i tolerancija su također vrijedni. Zato nemojte odmah odustajati, nego se pokušajte


96

prilagoditi, a ako ne ide – potražite novi posao. No, pripazite na vlastita očekivanja – posao je ipak samo posao, i ne može zamijeniti neke druge segmente života. Ukoliko od nekog aspekta života očekujemo previše (jer to vidimo kao kompenzaciju za nezadovoljstvo na drugoj strani), vrlo je vjerojatno da će ta očekivanja biti nerealna i da ćemo se na kraju razočarati. Nikakav posao ne može nadomjestiti zadovoljstvo u privatnom životu i obrnuto. Ukoliko ste kronično nezadovoljni na radnom mjestu, to ćete nezadovoljstvo, prije ili kasnije, prenositi na obitelj i prijatelje! Dakako, o zadovoljstvu svojih djelatnika poslom trebali bi voditi računa i menadžeri, ne samo zbog idealističkih pogleda na svijet rada, nego zbog činjenice da zadovoljni ljudi znatno bolje rade.

• Uz razrađeni sustav nagrađivanja (varijabilni dio plaće, napredovanje i sl.), na motivaciju možemo snažno utjecati i pohvalama i priznanjem za dobro obavljen posao. Napominje se da je dokazano da je pohvala neusporedivo poticajnija od različitih represivnih mjera (jer one mogu izazvati nezadovoljstvo i malo je vjerojatno da će ikoga motivirati). Stoga i kontrolu treba provoditi oprezno!

• Obogaćivanje posla dokazano povećava motivaciju. Ono se može provoditi na dva načina – horizontalnim obogaćivanjem, tako da se proširuje opseg poslova, pri čemu odgovornost ostaje ista (treba paziti da ne dođe do preopterećenosti!) ili vertikalnim obogaćivanjem, prilikom kojeg dolazi do povećanja odgovornosti i zahtjevnosti posla, što dovodi do napredovanja i osobnog rasta. Budući da odgovornost djeluje motivirajuće, vertikalno obogaćivanje može povećati zadovoljstvo.

• Djelatnicima bi trebalo pružiti uvid u cjelovitost radnog procesa (ukoliko uviđamo smisao onog što radimo, zasigurno će nas posao više radovati) i dati im maksimalnu autonomiju u radu. Zaposlenicima bi, koliko je god to moguće, trebalo dati mogućnost sudjelovanja u odlučivanju.

• Poticanje dobrih međuljudskih odnosa, kao i jasna i korektna komunikacija, olakšat će rad i rukovodećem kadru i podređenima. Svi rukovoditelji trebali bi se uključiti u radionice koje pomažu u razvijanju komunikacijskih vještina, posebice one na kojima će usavršiti vještinu rješavanja sukoba. Njima bi, sukladno mogućnostima, trebalo obuhvatiti i ostale zaposlenike, posebno one koji su dio timova, rade sa strankama ili obavljaju poslove na kojima su više izloženi stresu.


97

Prava duševnih bolesnika i zlouporaba

Mr. sc. Elvira Koić, dr.med.* Početak preobrazbe modela liječenja duševnih bolesnika je uočavanje važnosti partnerstva između profesionalaca, pacijenata i njihovih obitelji. Pacijent sudjeluje kao subjekt, a ne objekt u svom liječenju, uz odnos profesionalac – pacijent koji treba biti etičan, suradljiv, prijateljski. Razvijanjem svjesnosti ovakvih odnosa proizlaze prava i obveze jednih i drugih i odgovornost u liječenju. Što to za nas znači?

Rad! • s članovima obitelji oboljelih • s oboljelima • s osobama koje se profesionalno i/ili volonterski brinu o oboljelima u društvenoj zajednici Rad u društvenoj zajednici • treba promovirati mentalno zdravlje i poticati razvoj programa • s ciljem poboljšanja budnosti javnosti o prevenciji, prepoznavanju i

tretmanu duševnih poremećaja. Najviše se oslanjamo na obitelj koja je najčešće i jedini osnovni oblik skrbi, stoga je potrebno razvijati različite oblike pomoći i podrške obiteljima u savladavanju zadataka koji su: razumijevanje tijeka i oblika bolesti, poticanje suradljivosti, osnove znanja o farmakoterapiji prepoznavanje ranih znakova povratka bolesti, osiguravanje brze i efikasne pomoći u krizi.

* Mr. sc. Elvira Koić, dr.med., spec. psihijatar, stalni sudski vještak, šefica Psihijatrijskog odjela OB Virovitica


98

Bilo koja diskriminacija na osnovi duševnog poremećaja treba biti zabranjena. Nužno je osigurati da osobe s duševnim poremećajima nikada ne budu emocionalno, fizički, financijski ili seksualno iskorištavane, a informacije iz Zakona o zaštiti duševnih bolesnika moraju biti dostupne javnosti. Moramo osigurati mehanizme za zaštitu osoba s duševnim poremećajem, a posebno onih koje nemaju kapacitet razumijevanja ili koje nemaju mogućnost oduprijeti se kršenju svojih ljudskih prava. Ove preporuke odnose se na osobe s duševnim poremećajima koji su dijagnosticirani po međunarodnim kriterijima: • Nemogućnost adaptacije moralnim, socijalnim, političkim ili

drugim vrijednostima društva, sami po sebi ne mogu se smatrati duševnim poremećajem.

• Osobe s duševnim poremećajima trebaju imati mogućnost provoditi svoja građanska i politička prava.

• Osobe s duševnim poremećajem moraju pojedinačno biti obaviještene o svojim pravima pacijenta i treba im biti dostupna kompetentna osoba, koja bi im, ukoliko je nužno, pomogla razumjeti i sprovesti ta prava.

• Osobe s duševnim poremećajem moraju imati pravo biti u najmanje restriktivnom okruženju uz najmanje restriktivni tretman koji je dostupan, uzimajući u obzir njihove zdravstvene potrebe i potrebe da se zaštiti sigurnost drugih.

• Ustanove dizajnirane za smještaj osoba sa duševnim poremećajem moraju svakoj takvoj osobi, ovisno o stanju njezina zdravlja, osigurati okolinu i životne uvjete koji su slični uvjetima osobe slične dobi, spola i kulture u zajednici.

• Trebale bi biti osigurane i rehabilitacijske mjere za integraciju takvih osoba u zajednicu.

Osoblje treba imati adekvatni trening: • U zaštiti digniteta, ljudskih prava i osnovnih sloboda osoba s

duševnim poremećajima.


99

• Razumijevanju, prevenciji i kontroli nasilja. • O mjerama za izbjegavanje restrikcije i vezanja. • O procjeni okolnosti i korektne aplikacije restriktivnih mjera. • Tretmani trebaju biti adekvatno nadzirani, po pitanju legalnih,

tehničkih i profesionalnih standarda. • Nužno je osigurati adekvatne ljudske resurse kako bi se nadzirali ti

standardi. • Smještaj i zadržavanje osoba s duševnim smetnjama protivno

njihovoj volji u psihijatrijskim ustanovama mora biti posebno zakonski razrađeno.

• Treba osigurati da takav smještaj bude samo u adekvatnim ustanovama.

• Obuzdavanje i vezivanje trebalo bi koristiti samo u adekvatnim ustanovama, uz pravilo minimalno potrebnog tretmana, kako bi se prevenirala šteta za osobu i druge.

• Osoba koja je obuzdana treba biti redovito nadzirana i ova okolnost zabilježena u medicinskoj dokumentaciji.

• Treba osigurati da osobe koje nisu u stanju dati pristanak na tretman imaju odgovarajući postupak.

• Osobe koje su prisilno smještene moraju biti o tome obaviještene usmeno i pismeno.

• Trebaju biti regularno informirane o svim razlozima i kriterijima za eventualno produženje ili prekid prisile.

• Predstavnik osobe, ako ga ima, treba dobiti ove informacije. • Svi osobni podaci koji se odnose na osobu s duševnim smetnjama

trebaju biti povjerljivi. • Moraju biti prikupljani i obrađivani prema pravilima profesionalne

povjerljivosti o zaštiti osobnih podataka. • Okolnosti u kojima se može doći do te dokumentacije trebaju biti

zakonski određene. • Uplitanje policije treba biti koordinirano s medicinskim i socijalnim

servisima.


100

• Preporuča se trening policijskih djelatnika kako bi respektirali dignitet i ljudska prava osoba s duševnim poremećajima, posebice uzimajući u obzir vulnerabilnost ovih osoba.

Zatvorenici • Zatvorene osobe trebaju imati mogućnost pristupa predstavniku ili

odvjetniku za vrijeme procedure i adekvatnu medicinsku prosudbu kako bi se ustanovile potrebe za medicinsku skrb, uključujući psihijatrijsku skrb, te mogu li biti adekvatno tretirane u ne-medicinskoj ustanovi.

• U penalnim ustanovama potreban je adekvatan tretman. Seksualnost • Sama činjenica da osoba ima duševne smetnje ne može biti razlog

da ju se trajno spriječi u njezinim kapacitetima za reprodukciju.i ne može biti opravdanje za prekid njezine trudnoće.

• Pravo osoba s oštećenjem na svakodnevne aktivnosti uključuje i seksualne interakcije, kontrolu rađanja, brak i sl.

• Zaštita osoba uključuje dobrovoljnu sterilizaciju, kontracepciju, zaštitu od eksploatacije i ozljeda uključujući i spolno prenosive bolesti.

Seksualna zlouporaba • Seksualna zlouporaba uključuje seksualne aktivnosti silom, usprkos

nepristanku osobe. • Sadrži brojne neadekvatne i aktivnosti bez pristanka (izlaganje

pornografskim materijalima, korištenje seksualiziranog jezika, nepoštivanje privatnosti, hodanje bez odjeće, ekshibicionizam, oralni seks i seksualni odnos s penetracijom – silovanje).

• Duševno oboljele osobe visoko su rizične za zlostavljanje. • Neki duševno oboljeli su sretni da mogu razumjeti što se događa

tijekom zlostavljanja. • Oni osjećaju ekstremni pritisak, strah, potrebu za prihvaćanjem

svog zlostavljača ili su u ovisnom odnosu sa zlostavljačem. Seksualna kompetencija • Osoba je kompetentna ako kaže "da" za seks, u kontekstu ako

razumije socijalne i moralne implikacije seksualnih aktivnosti.


101

• Zakon New Jerseya isključuje kompetenciju za pristanak na seks osobama mlađim od 17 godina, nesvjesnim i mentalno nedostatnim osobama.

• Dakle, komunikacijski problem i kognitivna oštećenja su najuočljiviji u razvojnim oštećenjima.

• Ključ sposobnosti svjedočenja je razumjeti prirodu i cilj prisege i imati sposobnost razlikovanja činjenice od fikcije, moći opservirati, prisjetiti se i komunicirati osnovu znanja o nekom području.

• Često nemaju kredibilitet za svjedočenje, pa sud mora sam donijeti mišljenje o istinitosti njihovih iskaza.

• Peer abuse - seksualno zlostavljanje osoba s oštećenjima od drugih osoba s oštećenjima ograničeno je na slučajeve kada je u obitelji više takvih članova i na institucije.

• Najčešće su zlostavljači poznate osobe, kojima žrtve vjeruju, npr. članovi obitelji, osoblje u ustanovama, poznanici, poslužitelji, dobavljači.

• Duševno oboljeli često ne doživljavaju seksualne zlouporabe kao abuzivne i ne znaju da su ilegalne.

• Posljedično, oni često nikada nikome otvoreno ne govore o tim situacijama, jer se boje, jer je iskustvo pre-bolno i osjećaju da neće biti ozbiljno shvaćeni. Više su viktimizirani i osjetljivi od ostale populacije.

• Neki od faktora su: socijalno siromaštvo, defekt u komunikacijskim vještinama, nesposobnost da se zaštite, činjenica da ne znaju potražiti pravnu pomoć. Oni često lakše daju i primaju emocije, a njihov način reagiranja je često srdačan i otvoren, što potencijalni zlostavljač može interpretirati kao afektirano ponašanje i znak osjetljivosti i poziva na zlostavljanje.

• Obitelji ih često izoliraju i izdvajaju u institucije gdje su također u sličnim rizičnim situacijama.

Kako prepoznati posljedice seksualne zlouporabe? • Opasnost od trudnoće, spolno prenosivih bolesti, laceracija i drugih

fizičkih ozljeda.


102

• Osobe se žale na abdominalne bolove, glavobolje, grčeve, imaju problema sa spavanjem, noćne more, pokazuju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja.

• Pokazuju stid ili krivnju, iracionalni strah npr. od nekih prostora, gubitak samopoštovanja i povjerenja, depresivne su.

• U ponašanju prestaju biti suradljive, postaju agresivne, mogu početi sa samoozljeđujućim ponašanjem ili neadekvatnim seksualnim ponašanjem, vulgarnim komentarima, javnom masturbacijom.

• Šteta je veća ako je zlostavljanje kronično, od ranog djetinjstva i od odraslih. Najvažnije je postići razinu povjerenja koja je dovoljna da verbalno ili neverbalno progovore o tome što im se dogodilo.

Statistika • Stopa seksualne viktimizacije u općoj populaciji u USA svake

godine je 20% za žene i 5 -10% za muškarce. • Najviše su to upravo osobe s duševnim poremećajima. • Više od 90% osoba s razvojnim smetnjama iskusilo je seksualno

zlostavljanje tijekom života. 49% je doživjelo 10 ili više abuzivnih incidenata.

• Neke studije sugeriraju da je 39 - 83% djevojaka i 16 -30% dječaka bilo seksualno zlostavljano prije 18-tog rođendana.

• Češće žrtve su žene. • Svake godine je u USA silovano 15 - 19000 osoba s duševnim

smetnjama (uključujući retardaciju, autizam, cerebralnu paralizu, epilepsiju, teškoće u učenju).

• Prema australskom ispitivanju, 10.7 puta su češće napadnuti nego zdravi.

Problemi • Vrlo je malo sudskih slučajeva koji procesuiraju tu vrstu optužbi i

progone počinitelje. Razlozi su brojni, razumljivi i nerazumljivi. • I kome da se žale? Jer, tužno je što su autoritetne figure često baš ti

koji čine zlostavljanje. Naročito je tužno kada su stavljeni u ustanovu kako bi bili zaštićeni, pa im se tamo dogodi zlostavljanje. Sobsey je istražio da je zlostavljanje prisutno u 49.8% slučajeva kod kuće, a u institucijama u 15.8% slučajeva.


103

• Rijetko se poučavaju o samoobrambenim aktivnostima, da razlikuju sigurne od nesigurnih ljudi i situacija, te da kažu ne seksualnim ponudama.

• Ne postoje ni tretmani seksualnih zlostavljača, naročito autoritarnih figura (roditelja, očuha, rođaka, učitelja, svećenika, susjeda, suradnika koji su poštovani od članova obitelji.)

Pozitivno mišljenje i metode opuštanja

Snježana Lončarić, prof*

Što znači pozitivno misliti? Pozitivno misliti znači koristiti sugestibilnost svoga podsvjesnog uma na pozitivan način. Obzirom da podsvjesni um ne funkcionira razumno i ne prosuđuje što je dobro, a što nije, on samo pohranjuje informacije od kojih se poslije formira ponašanje. Ako su pohranjene emocije i mišljenja pozitivni, i ponašanje će biti takvo. Sami možemo odabirati pozitivne misli, te ih ponavljati i tako djelovati na preseljenje misli iz svijesti u podsvijest kako bi djelovale na naša ponašanja. Pozitivno mišljenje služi kao samopomoć i terapija za zabrinutost, jednostavnije fobije, strah od nastupa… 1987. god. u londonskoj bolnici izveden je pokus na pacijentima kojima su tijekom histerektomije puštali vrpcu s pozitivnim porukama o brzom oporavku bez boli. Oporavili su se brže i s manje komplikacija od onih kojima to nije rađeno. (Peiffer, V., 1999.) Ljudi koji su opsjednuti destruktivnim mislima (mržnja, bijes, zavist, _ ljubomora,…) problem su sami sebi i, naravno, okolini u kojoj žive. Ništa ih ne zadovoljava, a razlog tome obično traže u vanjskim okolnostima. Uviđanje da dobar dio problema leži u njima samima početak je puta prema rehabilitaciji i sretnijem životu. _____ * Snježana Lončarić, prof., defektolog, soc. pedagog NPB „Dr.I.Barbot“ Popovača


104

V. Peiffer u svojoj knjizi Pozitivno razmišljanje (1999.) govori o nekoliko tipova osobnosti koje imaju problema sa sobom i drugima zbog svojih krivih mišljenja, stavova i ponašanja. PROPOVJEDNIK je jedan tip osobnosti i opisuje čovjeka koji uvijek ima jasnu sliku svijeta u svojoj glavi. Sve što vidi, čuje ili doživi slaže u glavi kao dobro, loše, ispravno ili pogrešno i onda ih obrazlaže drugima, bez obzira žele li oni to ili ne. Izrazito su kruti u svom ponašanju i uvijek «znaju» što je za nekoga dobro. Puni su nesigurnosti iz koje izlazi nepopustljivost, a ljudi ne cijene ni njihove dobre ideje zbog načina njihove prezentacije. BOJAŽLJIVAC se vječno ispričava. To je osobina koju češće pokazuju žene. Takve osobe žive u strahu da se nekom nalaze na putu, da su smetnja. Vječno oklijevaju i uvjereni su u svoju beskorisnost. Nisu popularni jer se ljudi brzo zasite njihova ispričavanja. Njihov unutarnji život puno je kompleksniji nego što izgleda i, obzirom da imaju veliku potrebu za uvažavanjem i priznanjem, nastoje sve više i više brinuti o drugima. MUČENIK je osoba koja priča da je slaba, ali u unutrašnjosti je puno jača. Vrlo su izdržljivi i odlučni te željni tuđe pažnje. Vole spominjati svoja dobra djela i očekuju vječnu zahvalnost. Primjer za to je majka koja želi zadržati svoje dijete da ne ode od kuće riječima: «Samo ti idi. Nije važno što ću ja možda doživjeti infarkt dok se ti budeš zabavljao». Mučenici imaju snažnu energiju i odlučnost koju, nažalost, krivo usmjeravaju. Ljudi ih se klone jer ne vole jadikovanje. Takve osobe su usamljene i nesigurne i obično im nikada u životu nitko nije pokazivao dovoljno pažnje. Kada bi to pronašli, prestali bi imati potrebu da privlače pažnju svojom bolešću. MUŠKARČINA naizgled djeluje otvoreno, no ima ozbiljan tabu, a to je istina o vlastitu seksualnu nastupu koji ni izdaleka ne zadovoljava. Ne želi to priznati, već se hvali podvizima uz detalje i ime osobe. Istu priču ima za društvo ili za ženu s kojom je sam. Obično su nervozni u


105

uredu, za volanom,... imaju snažan osjećaj nesigurnosti, razoreno samopoštovanje i ne podnose pravu intimnost. PODMUKLICA ima osjećaj inferiornosti i često kaže «da» kada želi reći «ne», ali nema snage, naročito ne pred pretpostavljenim. Izuzetno su slatki licem u lice,ali iza leđa su sposobni na svašta: ogovaranja, spletkarenja… Do ovakvog razvoja ličnosti najčešće dolazi zbog uzastopnog kažnjavanja kod iznošenja vlastitih stavova ili žalbi. Podmuklice imaju puno energije koju krivo troše. RADOHOLIČAR ne prestaje razmišljati o poslu, autodestruktivan je. Rad mu je jedino životno zanimanje. Ne može se relaksirati jer to i ne želi. Opuštanje je gubitak vremena. To što puno rade ne mora značiti da su uvijek i efikasni, a često obolijevaju jer preiscrpe svoje tijelo. Kod njih se u pozadini može nalaziti latentna depresija ili bijeg od nepodnošljive obiteljske situacije. Bez obzira na razlike koje se pojavljuju u opisu ovih tipova, svima im je zajednički osjećaj nesreće i neshvaćenosti. Možemo li stvoriti vlastitu sreću i imamo li dovoljno energije? Kako bismo stvorili sreću, prvenstveno moramo vjerovati da osjećaj sreće, zadovoljstva i veselja može biti i naš osjećaj, da nije predviđen samo za nekoga drugog. Isto tako, potrebno je vježbati gledanje oko sebe i primjećivanje malih stvari koje nas mogu usrećiti. Najviše sreće možemo pronaći uz druge ljude ako im dopustimo i ako se prema njima odnosimo sa suosjećanjem, nježnošću, ljubavlju i po principu «Činimo drugima ono što želimo da oni čine nama». Odlučimo li se za stvaranje i borbu za svoju sreću, energije ćemo imati sve više i više jer ćemo je prestati koristiti za grizodušje, strah, samosažaljenje… i usmjeravati je pozitivnim i konstruktivnim idejama, mislima i realizaciji ciljeva. Vjernicima na takvom putu uveliko može pomoći vjera koja ih okrepljuje, opušta, a istodobno im daje podršku da nisu sami i da izvan njih postoji netko tko ih razumije i tko će im dati snage. Na putu ostvarivanja vlastite sreće i


106

zadržavanja pozitivnih misli u svojoj glavi može pomoći pisanje dnevnika na način da svakodnevno upisujete događaje koji su vam se dogodili, te emocije i ponašanja koja su ih pratila. Ukoliko se ponašanje pokazalo kao neodgovarajuće, napišite drugu moguću soluciju i sljedeći put, u sličnoj situaciji, isprobajte nju. Kroz neko vrijeme (2 -3 mj.,) imat ćete jasne pokazatelje kako reagirate na koje podražaje i koje strategije možete zamijeniti. Kako biste uvidjeli kako napredujete, treba razmišljati o pozitivnim rezultatima do kojih ste došli u posljednje vrijeme. Što ste uspješno učinili, što vam se lijepo dogodilo…. Budite u stanju biti podrška samom sebi, u čemu vam mogu pomoći pozitivne izjave koje možete staviti na vidljivo mjesto kako bi vam bile na oku, a onda i u mislima i na kraju ih prihvatili u svojoj podsvijesti kao svoje. Npr.: Malo po malo napredujem sigurno i čvrsto, ili: Sve češće zaboravljam na brige, ili: Imam mnogo važnijih stvari učiniti nego biti zabrinut… Jedan od važnih čimbenika na koji treba obratiti pozornost jest način govora. Ne treba vikati i gestikulirati, jer što je govor melodramatičniji to problem izgleda veći, a ne pričamo samo drugima već i svojoj podsvijesti. Da bismo što prije došli do svog emotivnog zdravlja obratimo pozornost na: 1. ljutnju i nastojimo toj negativnoj emociji oduzeti snagu i jačinu, 2. svaki put kada osjetimo gnjev pitajmo se: « Je li to uistinu vrijedno emocionalne štete koju mi čini?», 3. situaciju koja vas povrjeđuje nastojite riješiti što prije; ne čekajte jer se tada agonija povećava, samopouzdanje opada i situacija se pogoršava, 4. otvorite nekom dušu i pročistite um, 5. opustite se. TEHNIKE OPUŠTANJA Opuštanje je nešto što je bilo svojstveno ljudima još u pradavna vremena. Oni su instinktivno osjećali što im stvara ugodu i posezali za tim u vremenu kada se nisu morali baviti brigom o vlastitu opstanku.


107

Kako je vrijeme prolazilo, čovjek je pred sebe stavljao sve više obaveza uvjeravajući se da je nužno sve njih ispuniti kako bi mogao bolje živjeti. U toj trci između postavljanja obaveza i njihova izvršavanja, ljudi su prestali cijeniti odmor i opuštanje smatrajući ga gubitkom dragocjena vremena. Živeći tako, zaboravili su na odmor i opuštanje. Koristili bi maksimum od svog tijela i psihe, ne dajući mu zdravu duhovnu i tjelesnu prehranu, i tako natjerali organizam da počne zakazivati. Neki sami, a neki uz pomoć terapeuta, počeli su ponovo učiti kako se opustiti i koristiti tehnike opuštanja od kojih su neke kompliciranije, a neke vrlo jednostavne. AUTOGENI TRENING je najprimjerenija tehnika opuštanja koja je provjerena na stotinama tisuća vježbača i prihvaćena od suvremenih medicinskih znanosti, a koriste je psihički zdrave i bolesne osobe. Autogeni trening potiče okrenutost vlastitom psihičkom životu i u osnovi se radi o autosugestiji. Autogeni trening se dijeli na osnovne vježbe koje služe psihičkoj relaksaciji i viši stupanj. Da bismo provodili autogeni trening moramo se riješiti prenapetosti (šetnjom, razgovorom,…). Dobro je da je prostorija u polumraku, mora biti mir i odjeća nas ne smije sputavati, a vježbati se može u sjedećem ili ležećem položaju. Nije preporučljivo vježbe učiti samostalno nego u prisustvu terapeuta koji pomaže da se sve ispravno provede i da se spriječe eventualni problemi. TRANSCENDENTALNA MEDITACIJA služi za obnavljane naše unutarnje ravnoteže uz pomoć duhovnog sredstva (zvuk, riječ ili fraza) koje ponavljamo u određenoj pozi kroz određeni vremenski period dok opuštamo svoje tijelo. Izučeni instruktor daje vam mantru (tajnu riječ, zvuk ili frazu) za koju obećavate da nećete nikome reći. Ta riječ se neprestano ponavlja za vrijeme meditacije, a služi za sprječavanje misli koje odvlače pozornost. Ukoliko se pojavljuju raznorazne misli, ne treba na njih obraćati pozornost, već se vratiti mantri. Savjetuje se meditiranje prije doručka i prije večere u trajanju od 20 min. Opustite se smijehom, plačem, vikom. Smijte se sami sebi ili svojoj situaciji. Pogledajte neku komediju. Oslobodite se stresa vikanjem


108

negdje u prirodi daleko od naselja. Prošetajte prirodom, bavite se sportom ili pročitajte zanimljivo štivo. Molitva vjernicima dolazi kao sredstvo opuštanja i vraćanja snage i mira. Oni molitvom ili ispovijedi skidaju breme svojih grijeha i olakšavaju se pritiska, a istodobno vraćaju obnovljenu snagu. Ples je dopuna i alternativa treningu izdržljivosti. On je sredstvo kojim se možemo osloboditi napetosti, te osvježiti duh i tijelo. Pritom nije važno samo kretanje, nego i tjelesni dodir koji je bitan element za neutralizaciju frustracija. San. Ne treba zaboraviti da je ljudima potrebno prosječno 8 sati sna da bi se tijelo odmorilo i moglo obnoviti svoje zalihe energije. Ujednačeni dnevni ritam znatno pridonosi zdravom ritmu života, našem bioritmu. Pritom je važno da se rad i odmor, napetost i opuštanje izmjenjuju u ritmu koji nama najbolje odgovara. Da biste si mogli dozvoliti opuštanje potrebno je ispuniti sljedeće uvjete:

1. Ne mislite da je sve na vašim leđima.

2. Odlučite voljeti posao da bi postao zadovoljstvo, a ne muka.

3. Isplanirajte svoj rad. 4. Ne radite sve odjednom. 5. Vježbajte biti opušteni. 6. Naučite ostaviti za sutra

što ne možete danas. LITERATURA: 1. DR. HERBERT BENSON: REAKCIJA OPUŠTANJA ( Zgb, Algoritam, 2001.) 2. PROF. DR .VLADIMIR GRUDEN: AUTOGENI TRENING: Vježbom do sreće ( Zagreb, Erudit, 2004.) 3. NORMAN VINCENT PEALE: MOĆ POZITIVNOGA MIŠLJENJA ( Zagreb,

Barka, 1998.) 4. VERA PEIFFER: POZITIVNO RAZMIŠLJANJE: Sve što ste oduvijek znali o

pozitivnom razmišljanju ali se niste usudili ostvariti. 5. POZITIVNO NEUSTRAŠIVI ( Zagreb, Veble commerce, 1999.)


109

Alkoholizam

Draženka Drobec, v.m.s.*

SAŽETAK Izabravši druženje s alkoholom, čovjek nehotice snosi i posljedice toga. Neki te posljedice zovu još i teškoće vezane uz pijenje alkohola. Pretjerano, dugotrajno ili povremeno teško opijanje može se odraziti na svim područjima čovjekova života. Porast broja alkoholičara, u nas i u svijetu, nameće potrebu da se školovana medicinska sestra upozna i s tom problematikom, bez obzira na to hoće li se posvetiti radu s alkoholičarima. Medicinska sestra u svakodnevnom radu susreće bolesnike alkoholičare u ambulantama opće medicine, u patronaži, na internim odjelima itd.. Ona je važan činitelj u kompliciranom mehanizmu prevencije alkoholizma, liječenja i rehabilitacije alkoholičara, bez obzira na kojem radnom mjestu radi. Alkoholičar i njegova obitelj traže pomoć, njih treba savjetovati kako će riješiti svoje probleme u vezi s alkoholizmom, a u tom im nastojanju mnogo može pomoći medicinska sestra. UVOD Fiziologija alkohola Alkoholnim pićima nazivamo napitke priređene za ljudsku potrošnju koji sadrže određenu količinu etilnog alkohola (C2H5OH), a dobivaju se fermentacijom uz pomoć kvaščevih gljivica (vino, pivo) ili destilacijom (žestoka alkoholna pića). Alkoholna pića međusobno se razlikuju po sadržaju alkohola, boji, okusu i mirisu. Dijele se na žestoka alkoholna pića i blaga alkoholna pića. Resorpcija alkohola, tj. prijelaz iz probavnog sustava kroz stijenku želuca i crijeva u krv, započinje odmah nakon uzimanja alkoholnih pića. Da bi bio

* Draženka Drobec, v.m.s., glavna sestra Odjela za alkoholizam NPB „Dr. I. Barbot“ Popovača


110

resorbiran, alkohol ne mora biti razgrađen. Alkohol se resorbira veoma brzo, i koncentracija alkohola u krvi može doseći maksimum već 10–20 minuta nakon uzimanja alkoholnog pića. Maksimalna koncentracija nastupa nakon 30–60 minuta, a kao gornja granica resorpcije uzima se 80 minuta. Brzina resorpcije ovisi o tome je li alkoholno piće uzeto prije ili poslije obroka, kao i o samoj brzini uzimanja alkoholnih pića. Nadalje, alkohol se brže pojavljuje u krvi kod: žena ili osoba mlađe životne dobi, osoba sa oštećenjem sluznice probavnog sustava, osoba slabije tjelesne kondicije, kod uzimanja pjenušavih vina te pića sa većim postotkom alkohola. Resorpcijom alkohol prelazi u krv koja ga prenosi do jetre, gdje počinje razgradnja i izlučivanje alkohola. Razgradnja alkohola odvija se uglavnom u jetri i to oko 90% uzetog alkohola. Samo oko 10% alkohola izlučuje se iz tijela u nepromijenjenom obliku (u izdahnutom zraku iz pluća i mokraćom iz bubrega). Mala količina može biti izlučena i u znoju i slini. Jetra relativno polako razgrađuje alkohol, pa veća količina dolazi u optok i izaziva simptome intoksikacije. Na sat se u jetri oksidira 8–10 grama alkohola, što odgovara prosječno 0,1‰ koncentracije alkohola u krvi. (U boci piva 0,5 l nalazi se oko 20 g alkohola, u 2 dl vina nalazi se također oko 20 g alkohola, dok se u najmanjoj čašici žestokog pića zapremine 0,3 dl nalazi oko10 g alkohola.)

Posljedice ovisnosti o alkoholu dijelimo na:

tjelesne posljedice duševne posljedice društvene posljedice

TJELESNE POSLJEDICE Dugotrajno pijenje alkohola oštećuje gotovo svaki čovjekov organ. Za to postoje dva razloga:

1. alkohol je za čovjekov organizam otrov, 2. čovjek ovisan o alkoholu živi na specifičan način.

Alkoholičari su obično slabo uhranjeni, gotovo svi imaju manje ili više očit deficit vitamina, osobito B skupine. Prihvaćeno je gledište


111

prema kojem su tjelesne i duševne komplikacije u alkoholičara uglavnom posljedica poremećenog metabolizma, uz nedostatak vitamina i nužnih bjelančevina, a samo iznimno direktnog djelovanja alkohola na pojedina tkiva i organe. Deficit u prehrani alkoholičara javlja se iz više razloga: alkoholičari općenito manje jedu jer kalorije zadovoljavaju izgaranjem alkohola; loše iskorištavaju pojedine sastojke hrane zbog alkoholom izazvanog oštećenja sluznice probavnih organa; te na kraju, alkoholičar i gospodarski propada, pa često nije u stanju pribaviti kvalitetnu hranu. U specifičan način života alkoholičara spada česti boravak u zadimljenim, tijesnim prostorijama gdje sjede naslonjeni na šank, gdje im često društvo uz alkohol čini i cigareta. Prosječan čovjek ovisan o alkoholu ne voli baš previše fizičko kretanje, skloniji je sjedenju, tjelesno je slabo izdržljiv što je također jedan od razloga smanjene otpornosti organizma na različite štetne utjecaje, pa i na alkohol.

Oštećenja unutarnjih organa:

Oštećenja želuca Jedna od čestih komplikacija alkoholizma je oštećenje sluznice želuca. U početku nastaje višak želučane kiseline, a kasnije se, usporedo sa sve jačim oštećenjima sluznice, smanjuje ili potpuno prestaje njezino izlučivanje. Konzumiranjem alkohola na tašte najprije nastaje upala sluznice želuca - gastritis, koja s vremenom postaje kronična. Upravo to uzrok je jutarnjoj mučnini i povraćanju. Sve to pogoduje nastanku čira na želucu, a kasnije i povećanom riziku za nastanak karcinoma želuca.

Uočene sestrinske dijagnoze: Bol u/s iritiranom želučanom sluznicom i mišićnim spazmom. Poremećaj prehrane, manje od tjelesnih potreba u/s boli,

intolerancijom hrane, mučninom i povraćanjem. Anksioznost u/s terapijskim postupcima, promjenom životnog

stila, nelagodom. Visoki rizik za gubitak tekućine s krvarenjem iz gornjih dijelova

GI trakta.


112

Smanjena aktivnost s umorom, nedostatkom sna. Nedostatak znanja u/s prevencijom simptoma i tretmanom

postojećeg stanja. Ciljevi i intervencije:

Uklanjanje boli. Smanjenje anksioznosti. Osiguranje odgovarajuće prehrane. Osiguranje odmora. Edukacija o prevenciji i liječenju.

Oštećenja jetre – ciroza Nedvojbeno je da konzumiranje alkohola oštećuje jetru. Poznato je da je jetra organ koji se može regenerirati, no prije ili kasnije ipak „otkaže“ zbog pretjeranog pijenja. Stanice jetre već na veće količine alkohola reagiraju tako da se povećaju, u njima se gomilaju kapljice masti i vode što se naziva masna jetra. Takva je jetra povećana, što se popravlja ako čovjek prestane piti. No, u alkoholičara jetru neprestano opterećuje alkohol, pa se masnoća i dalje gomila. Konačno, nastaje upala jetre - hepatitis, koja se očituje žutom bojom kože. Najteže oštećenje jetre naziva se ciroza, pri kojoj se jetra više ne može boriti protiv neprestanog trovanja alkoholom. U takvoj jetri buja vezivno tkivo, nastaju brazgotine, jetra se smanjuje, smežurana je i ne može više obavljati svoju funkciju. Kada gotovo cijelo jetreno tkivo zamijeni vezivno, jetra otkazuje i čovjek umire. Napredovanje ciroze može se zaustaviti ako čovjek prestane piti, ali ne može se izliječiti. Komplikacije koje nastaju uslijed ciroze jetre su: portalna hipertenzija, varikoziteti jednjaka – ruptura, ascites, splenomegalija, hepatička (portalna) encefalopatija i koma, te hepatorenalni sindrom.

Uočene sestrinske dijagnoze: Neadekvatna prehrana, manje tjelesnih zahtjeva s nedovoljnim

unosom proteina, otežanom apsorpcijom hranjivih tvari, vitamina topivih u mastima, anoreksija.

Poremećeni misaoni proces s povećanom razinom cirkulirajućeg amonijaka, poremećajem metabolita.


113

Oštećena izmjena plinova s encefalopatijom, elevacijom dijafragme.

Smanjen volumen tekućine s krvarenjem iz ezofagealnih i želučanih varikoziteta.

Poremećaj integriteta kože s odlaganjem žučnih soli u kožu, lošim prehrambenim i imunološkim statusom, te ascitesom.

Smanjeno podnošenje napora. Neupućenost. Nezdravstveno ponašanje. Smanjena pokretljivost. Bol. Tjeskoba.

Ciljevi i intervencije: Mirovanje. Zadovoljenje prehrambenih potreba. Održavanje integriteta kože. Smanjenje rizika za krvarenje. Poboljšanje mentalne funkcije.

Oštećenja gušterače Gušterača je organ usko vezan uz ovisnost o alkoholu. Oštećenja gušterače veoma su ozbiljna i opasna za život alkoholičara. Javlja se akutna slika nekroze gušterače koja počinje iznenadnim jakim bolovima u gornjem dijelu trbuha i povraćanjem. Ovisnik o alkoholu može preboljeti upalu gušterače, no česti su recidivi ili upala prelazi u kroničnu. Kao posljedica upale i oštećenja Langerhansovih otočića, nerijetko se javlja i šećerna bolest.

Uočene sestrinske dijagnoze:

Poremećaj prehrane: unos manji od tjelesnih zahtjeva s gubitkom hranjivih tvari povraćanjem, nedovoljnim unosom, groznicom, oštećenjem pankreasne sekrecije.


114

Smanjenje unosa tekućine s mučninom, povraćanjem, NG sukcijom, smanjenim unosom.

Bol s upalom, edemom, distenzijom pankreasa, peritonealnom iritacijom, opstrukcijom bilijarnog trakta.

Nedostatak znanja s novim oblikom liječenja, dijetom, restrikcijom alkohola, preventivnim mjerama i rehabilitacijom.

Smanjeno podnošenje napora. Visok rizik za ozljedu. Nemogućnost brige o sebi nakon otpusta.

Ciljevi i intervencije: Mirovanje. Zadovoljenje prehrambenih potreba. Zadržavanje tjelesne težine. Održavanje bilansa tekućine. Verbalizacija boli. Edukacija o relaksaciji, dijeti, apstinenciji, aktivnostima.

Oštećenja srca Alkohol oštećuje i srčano-žilni sustav. Izraziti nedostatak vitamina B1 može uzrokovati oštećenje srčanog mišića. Ono može biti malo, neznatno i popravit će se nakon prestanka uzimanja alkohola. Međutim, s vremenom se može razviti teško oštećenje srčanog mišića zbog kojeg srce prije ili kasnije prestane kucati.

Uočene sestrinske dijagnoze: Bol s patološkim oštećenjem srčanog mišića. Smanjeno podnošenje napora. Pomanjkanje znanja o tijeku bolesti. Smanjenje srčanog rada s promjenama u srcu. Strah od ishoda bolesti. Anksioznost.

Ciljevi i intervencije: Subjektivna evaluacija nelagode, boli. Povećanje aktivnosti. Edukacija o uzrocima nastanka bolesti, rehabilitaciji.


115

Zadovoljavajući rad srca. Ublažavanje i otklanjanje tjelesnih simptoma.

Oštećenja spolnih organa Alkohol se nekada smatrao afrodizijakom, no to nije točno. Istina je posve drukčija. Alkohol, naime, prije ili kasnije otupi čovjeka i onesposobi ga za spolni život. Uz to, alkohol oštećuje živce spolovila i kod muškaraca dovodi do impotencije. U žena ovisnica neposredno djelovanje alkohola na njihovu spolnost nije tako očito, a očituje se u izostanku uživanja u spolnom odnosu. Važnija su oštećenja koja nastaju u trudne žene ovisnice o alkoholu. Ona može roditi oštećeno dijete jer plod „pije“ alkohol zajedno s majkom. Takvo dijete može biti zaostalo u razvoju, a može se roditi retardirano, pa i mrtvo. Oštećenje kože Oštećenje kože vrlo je često u alkoholičara, a promjene na koži lica karakteristične su za ovisnika. Žilice u koži lica se prošire i proziru kroz kožu. Osim toga, karakteristična je i podbulost lica, te otečene očne vjeđe. Također, zbog pomanjkanja vitamina skupine B u prehrani ovisnika, javljaju se promjene na samoj koži u obliku dermatitisa, koža je suha, peruta se, peče. Oštećenja živčanog sustava Živčani sustav dijelimo na centralni i periferni. U mozgu čovjeka ima približno 10 milijardi živčanih stanica – neurona. Mozak je zamršen i veličanstveno djelotvoran organ, međutim, ima jedan nedostatak - njegove se stanice ne množe niti obnavljaju. Poznato je da alkohol uništava stanice mozga, stoga kod alkoholičara često nalazimo različita oštećenja živčanog sustava koja mogu biti različitog stupnja, od blagih do teških oblika. U alkoholičara se u oko 16 % slučajeva pojavljuje alkoholna epilepsija kao posljedica teških moždanih oštećenja. Epileptički napadaji kod dijela bolesnika prestaju ako bolesnik apstinira (kod njih još nije došlo do teških oštećenja), a kod dijela bolesnika javljaju se do kraja života.


116

U bolesnika koji već od prije boluju od epilepsije alkohol pogoršava stanje, broj napada se povećava. Alkoholna upala živaca ili polineuropatija zapravo nije upala, već je živčano oštećenje. Obično su simetrično zahvaćeni periferni živci okrajina, ekstremiteta, češće donjih, a rjeđe moždanih živaca. Bolest izaziva paresteziju u stopalima i šakama, boli u mišićnim okrajinama, slabost njihovih krajnjih dijelova, paralizu stopala, a kasnije i potkoljenica. Uz to, postoji i gubitak osjeta, nestanak dubokih refleksa i smanjenje mišićnog tonusa. Zato ovisnik o alkoholu teško hoda (kao patka), bole ga noge i često ima grčeve u nogama. Smatra se da polineuropatija nije posljedica izravnog djelovanja alkohola na periferne živce, već nastaje kao posljedica nedostatka vitamina B skupine. Jedna od najtežih posljedica oštećenja živčanog sustava je alkoholna ishlapjelost ili alkoholna demencija. Oštećenje se očituje atrofijom živčane supstance u svim dijelovima živčanog sustava. Osim toga, mogu se pojaviti i sitna krvarenja u moždanoj supstanci. Zbog nedostatka vitamina B stanice mozga odumiru i nastaju atrofije. Pomanjkanje fizičke kondicije Fizička kondicija je prijeko potrebna u svakodnevnom životu. O fizičkoj kondiciji ovisi i naša otpornost prema različitim uzročnicima bolesti, te prema fizičkim i psihičkim stresovima. Suprotno opće raširenom mišljenju da alkohol jača, on, zapravo, oslabljuje mišiće, oduzima im snagu. Uz to, ovisnik o alkoholu loše se hrani, a loše hranjeno tijelo nije izdržljivo. Također, u uobičajen način života spada i dugotrajno sjedenje u zadimljenim prostorijama, a često i sam alkoholičar puši, što dodatno smanjuje fizičku kondiciju i ugrožava njegovo zdravlje.

Sestrinska dijagnoza:

SPN (smanjeno podnošenje napora) Ciljevi i intervencije:

Mijenjati dosadašnje navike.


117

Planirati razdoblja odmora između aktivnosti. Osigurati dovoljno vremena i poticati odmor tijekom aktivnosti. Osigurati raniji odlazak u krevet. Mijenjati dnevni plan aktivnosti i odmora. Edukacija bolesnika.

DUŠEVNE POSLJEDICE Duševne posljedice, tj. oštećenja psihe, možemo podijeliti u dvije skupine. Prvu skupinu čine posljedice vidljive u promijenjenoj ličnosti ovisnika, a drugu skupinu čine psihijatrijske posljedice. Promjene ličnosti S ovisnošću o alkoholu mijenja se i ličnost onih koji su prije bili sasvim obični ljudi. Čini se kao da ljudi ovisni o alkoholu gube svoju individualnost, kao da više nisu pojedinci sa svim svojim osobinama. Zanima ih samo alkohol, pijenje, prilika za pijenje i društvo pilaca. Više ih ne privlači ono što ih je prije zanimalo, primjerice sport, glazba, umjetnost. Postupno ih prestane zanimati i posao, pa i vlastita obitelj. U pogledu emocija, u početku postoje kolebanja od pretjerane razdražljivost do ravnodušnosti. Neki su agresivni. Oni svojim neugodnim i nepoželjnim ponašanjem veoma uznemiruju svoju okolinu. Time pogađaju svoju obitelj, prije svega djecu. Naravno, obitelj nije manje pogođena kada je alkoholičar ravnodušan, otupio od alkohola, pa „nikom neće učiniti ništa loše“ i kada dođe kući mirno ode spavati. U ovisnika nestaje sposobnost koncentracije, više se ne mogu sabrati. Uz to, postaju bezvoljni i to je uzrokom neispunjenih obećanja da će prestati piti. Popuštaju im sve psihičke aktivnosti, teško shvaćaju smisao izrečenog i sami se teško izražavaju. S vremenom iščezne sve znanje koje su stekli. Vrijednosti koje su im nekada nešto značile s vremenom za njih postaju nevažne. Na kraju ovisničkog puta popuštaju sve kočnice. Kadri su teško vrijeđati svoje najbliže,


118

maltretirati svoju djecu, čak i spolno zloupotrijebiti nemoćno i maloljetno dijete (prije svega svoje). Čini se kao da alkohol u mozgu ovisnika otupi mnogo toga lijepog što inače postoji u čovjekovoj duši. Takve promjene ne pogađaju sve alkoholičare. To ovisi o ličnosti pojedinca, o tome kakva je bila prije nego što se propio. Usporedo sa sve manjim zanimanjem ovisnika za život općenito, sa sve većim zanemarivanjem sebe kao čovjeka, pojedinca, ličnosti, odvija se i tjelesno zanemarivanje. Za njega je higijena „deveta“ briga, svejedno mu je kako je odjeven. Te su promjene vidljive i prije nego toliko propadne da postane klošar. Okolina takvog čovjeka poznaje kao neurednog, smrdljivog, bez zubi i podbulog. Takav izgled ni sam ne može prihvatiti, zato tijekom promjene ličnosti alkoholičar izgrađuje obrambene mehanizme koji ga štite od bolne spoznaje da je ovisan o alkoholu i da propada.

Sestrinsko-medicinski problemi: Anksioznost Agresija Depresija Smanjena sposobnost koncentracije

Cilj: Smanjiti agresivnost - agresivnost će nestati

Intervencije: Individualan pristup Razvijati odnos u kojem se pacijent može ljutiti, a da ne reagira

agresijom Graditi povjerenje (skromnošću i prihvaćanjem) Poštivati potrebu za privatnošću Primjereno komunicirati Ne zanemarivati osobnu sigurnost Predvidjeti mogućnost agresivnog reagiranja i primjereno djelovati Konflikte rješavati na terapijskoj zajednici Ukloniti sve što plaši bolesnika Smanjiti rizik ozljeđivanja


119

Djelovati po modelu PPD - promatrati, planirati, djelovati Primjenjivati ordiniranu terapiju i pratiti efekt iste

Cilj:

Depresija manjeg intenziteta Intervencije:

Dati podršku Imati dovoljno vremena Promatrati bolesnika Poticati ga na aktivnost i pohvaliti ga Spriječiti izolaciju i otuđenje Osigurati primjerenu prehranu i tjelesnu aktivnost Pratiti verbalne i neverbalne poruke Primjena ordinirane terapije

Obrambeni mehanizmi ovisnika o alkoholu su: • Poricanje • Izgovori • Projekcija • Fragmentacija • Umanjivanje Poricanje je jedan od najčešćih oblika obrane. On poriče stvarnost oko sebe i druge ljude uvjerava da on nije „pijanac“. Čak i kada je očito pijan, on tvrdi da uopće nije pio. Poricanje nije laž, naime, laž je svjesno prikrivanje istine, a poricanje je podsvjesna obrana od nepodnošljive spoznaje o ništavosti vlastita života. Izgovor je način opravdavanja svojih postupaka. Time smanjuje osjećaj krivice što ga u njemu izaziva vlastiti način života. Projekcija je način podsvjesnog prenošenja vlastitih odluka, želja i osjećaja na drugu osobu ili predmet. Ovisnik primjenjuje projekciju kada pijan optužuje svoju trijeznu ženu da je pila ili kada trijezan tvrdi da svi u njegovoj radnoj organizaciji piju, a njega su nedužnog optužili.


120

Fragmentacija je karakteristična za alkoholičara. On svoju životnu stvarnost razlomi na djeliće, a zatim okolini nudi dijelove koji su barem malo pozitivni. Umanjivanje je prilično jednostavna obrana. Kada zbog nekog svog postupka osjećamo krivicu, pokušavamo umanjiti opseg i značenje tog postupka. Jednako postupa i alkoholičar pričajući da je pio samo malo, da kod kuće uopće nije tako strašno kako pričaju njegovi ukućani, da na posao nije kasnio toliko koliko se tvrdi. Psihijatrijske posljedice Suprotno promjenama ličnosti, psihijatrijske su posljedice obično teže, često su životno opasne. Najčešće psihijatrijske posljedice su:

o Alkoholni delirij (delirium tremens) o Alkoholna halucinoza o Alkoholno ludilo ljubomornosti o Korsakovljeva psihoza o Suicidalnost

Alkoholni delirij je razmjerno česta akutna psihoza alkoholičara. Javlja se obično tek nakon dugog trajanja alkoholne bolesti. Delirij počinje kada alkoholičar počne više ili manje prisilno apstinirati. Karakteriziraju ga pomućena svijest, nemir, strah i halucinacije. Uz to, javlja se nesanica, znojenje i drhtanje, tjelesna temperatura je često povišena , kao i krvni tlak, te se javljaju tahikardija i tahipneja. Teške komplikacije toga stanja su slabljenje srca, poremećaj metabolizma tekućine, slabljenje funkcije jetre, a katkada se javljaju i konvulzije. Komplikacije opasne za život bolesnika jesu zatajivanje srčano-žilnog sustava, pneumonija, hemoragični encefalitis. Medicinska sestra u terapijskom timu koji se brine za delirantnog bolesnika ima važnu ulogu u provođenju terapijskog programa, potrebne njege, prehrane i čuvanja. Još i danas oko 10 % bolesnika u deliriju umire unatoč suvremenom liječenju i dobroj njezi. Alkoholna halucinoza pripada skupini alkoholnih psihoza. To je stanje koje karakteriziraju halucinacije uz inače očuvanu svijest i ličnost.


121

Halucinacije mogu biti slušne, vidne, halucinacije okusa, smetnje tjelesnog stanja. Alkoholno ludilo ljubomornosti ili psihoza ljubomornosti javlja se u kasnijim fazama alkoholizma. Neki misle da je povezana sa spolnom impotencijom koja se pojavljuje u velikog broja alkoholičara. Bolesna ideja ljubomornosti dovodi do izrazite agresije prema ženi i obitelji. Ovisnik o alkoholu je do kraja uvjeren u nevjeru partnera. To nije uobičajena ljubomora karakteristična za gotovo svakoga. Katkad prelazi u pravu paranoidnu psihozu s pojavom ideja proganjanja. Korsakovljeva psihoza pojavljuje se obično tek u kasnijim stadijima alkoholizma i težak je psihički poremećaj. Karakteristike bolesti su oštećenje pamćenja, smetenost, dezorijentacija i ostali simptomi demencije. Sjećanje na događaje iz daljnje prošlosti donekle je očuvano. Nesposobnost sjećanja na novije događaje, za samo pojedina razdoblja (rupe u sjećanju), bolesnici kompenziraju izmišljenim pričama, što se naziva konfabulacija. Korsakovljevu psihozu prati alkoholna polineuropatija, a često i oštećenje želuca, srca, jetre kao i drugi znakovi alkoholizma. Katkad se nastavlja na delirij ili alkoholnu halucinozu. Suicidalnost je nerijetka pojava kod alkoholičara. Neki stručnjaci tvrde da je ovisnost o alkoholu već sama po sebi polagano samoubojstvo. Uzrok čestim samoubojstvima među ovisnicima vjerojatno je njihova sklonost depresiji. Alkohol uklanja potištenost, iako samo privremeno. Kad je trijezan, ovisnik uvijek iznova postaje svjestan svoje nevolje, postaje sve potišteniji i zauzima sve negativniji stav prema sebi i životu. Njegovo samopoštovanje postaje sve slabije, sve manje voli sam sebe, shvaćajući da ga ni ljudi više ne vole. Sve ga to može navesti na misao da takav život nema nikakvog smisla.

DRUŠTVENE POSLJEDICE To su posljedice vidljive prije svega u društvu, u užoj i široj okolini. Najčešće društvene posljedice su:

o Posljedice u obitelji


122

o Posljedice na radnom mjestu o Posljedice u prometu i kriminal o Beskućništvo (skitnja)

Posljedice u obitelji. Ovisnici su u većini slučajeva posve normalni ljudi i žive u svojoj obitelji. Budući da su ljudi u obitelji međusobno usko psihički i fizički vezani, ne čudi što zbog ovisnosti o alkoholu samo jednog člana obitelji, postane poremećena cijela obitelj. Odnosi se mijenjaju, postaju bolesni. Bitne su promjene u komunikaciji među partnerima, prvenstveno emocionalnoj. Partnere povezuju osjećaji, a njih treba izražavati i pokazivati jer se ne mogu odgonetnuti. Čovjek ovisan o alkoholu s vremenom sve manje komunicira s partnerom, sve rjeđe razgovara o svakodnevici, a osjećaje više ne može ili ne želi izražavati. Među partnerima se počinje podizati zid hladnoće, nepovjerenja i mržnje, ljubav se postupno hladi. U skladu s osjećajima, mijenjaju se i spolni odnosi, sve su rjeđi, ne zadovoljavaju ni jednog ni drugog partnera. Ovisnik često postaje agresivan i ženu prisiljava na spolni odnos iako ga ne može ostvariti. Žena u tome ne mora sudjelovati ako se to neprestano ponavlja. Ona može prekinuti to vlastito ponižavanje i silovanje i može napustiti partnera. Ako se takvi odnosi održavaju niz godina, možemo pretpostaviti da ženi na neki način odgovaraju - služe joj kao sredstvo da od muža može koješta iznuditi. U tom slučaju kaže se da je žena suovisna o alkoholu, ona je tzv. suhi alkoholičar. Odnosi u obitelji ovisnika postaju još kompliciraniji ako imaju dijete ili više djece. Za nesmetan razvoj djeci su potrebni roditelji, njihova ljubav, poticaj, pomoć pri sazrijevanju, osjećaj sigurnosti. Uz to, potreban im je i uzor koji će slijediti u ponašanju. Istodobno, djeci je potreban primjer kakva treba biti osoba suprotnog spola. Zbog te ovisnosti djeteta o roditelju, ona su vrlo ranjiva, a upravo ih roditelji mogu najteže povrijediti. Kakav osjećaj ljubavi mogu imati uz roditelje koji su hladni jedno prema drugome, svađaju se i tuku. Ako i djeca dobivaju batine, iz dana u dan sve su uvjerenija da ih roditelj ne voli. U takvoj obitelji nemaju ni osjećaja sigurnosti. Otac alkoholičar


123

dječaku ne može biti uzor, a djevojčica uz njega može steći neprijateljski stav prema muškarcima, koji će ju pratiti cijeloga života. Među roditeljima i djecom nema nikakve primjerene komunikacije. Djeca ne nauče primjereno izražavati osjećaje, pa postaju emocionalno hladni ljudi koji se obično boje svake emocionalne bliskosti, boje se ljudi i života općenito. Jedna djevojčica je u nekoliko riječi opisala ono što nosi djelovanje alkohola na obitelj:

Otkad moj tata ne pije U našem se domu smije

A problema je bilo I uvijek će ih biti

Samo jedno te molim, TATA, Nemoj više nikada piti

Osnovni cilj u osoba s alkoholizmom:

Trajna, što dulja apstinencija . Intervencije:

Svi sudionici u liječenju (bolesnik i obitelj) moraju shvatiti da su dijelom sudjelovali u stvaranju običaja i navika pijenja.

Analizirati čimbenike prisutne u obitelji koji su mogli dovesti do stvaranja alkoholizma.

Omogućiti verbalizaciju mračnih osjećaja i agresije, poticati produktivnu „svađu“.

Uočavati promjene u ponašanju. Imati uvid u stvarne odnose u obitelji. Poticati na apstinenciju sve članove obitelji, inzistirati na

dogovorenim pravilima, dužnostima i obvezama. Posljedice na radnom mjestu. Svi ovisnici o alkoholu, prije ili kasnije, počnu loše raditi, unatoč vlastitu uvjerenju u suprotno. Njihova efikasnost je manja nego što bi bila da ne piju. Obično počinju izostajati ponedjeljkom, zatim uzimaju dopust za one dane kad su toliko mamurni da ne mogu niti krenuti na posao, a na kraju sve češće idu na bolovanje. Osim toga, u ovisnika su česte i ozljede na radnom mjestu, pa i zbog toga izostaju s posla. Odnosi između ovisnika i


124

suradnika s vremenom postaju sve lošiji. Zbog svega toga alkoholičari često mijenjaju radno mjesto i često su, što je još gore, nezaposleni. Konačne posljedice ovisnosti o alkoholu na radnom mjestu su invalidnost i nezaposlenost. Posljedice u prometu i kriminal. Jedna od najtežih posljedica, kako za pojedinca tako i za društvo, vezana je za kriminal. To ne znači da je alkohol neposredni „uzročnik“ kriminalnih djela, nego samo to da se ličnost ovisnika toliko promijenila i alkohol samo pospješuje agresivno i protiv društva usmjereno ponašanje, što znači da, zajedno s čovjekovom ličnošću, alkohol pridonosi tome da čovjek učini kažnjivo djelo. Prema našim propisima, čovjek je pod utjecajem alkohola ako u krvi ima više od 0,0‰ alkohola. Pod utjecajem alkohola postaje teže procijeniti udaljenost, tj. objekti postaju udaljeniji nego što zapravo jesu. Pripiti i pijani vozači mnogo teže podnose noćna zasljepljenja svjetlima suprotnih vozila. Alkohol, također, smanjuje vizualno polje. Među krivcima prometnih nesreća u nas je više od trećina onih koji su pod utjecajem alkohola. Beskućništvo. Skitnica je čovjek bez doma, bez obitelji, bez posla, bez ljubavi. Skita se, spava vani, prosjači i druži se sa sebi sličnima. Skitnja je posljednja faza ovisnosti o alkoholu. Skitnica je stigao do dna života i posve je potisnut na margine društva. On je primjer potpunog društvenog propadanja zbog ovisnosti o alkoholu, od svih napušten, ni od koga poštovan čeka spasonosnu smrt. FORMULA ALKOHOLIZMA: Najprije ČOVJEK UZIMA PIĆE, potom PIĆE UZIMA PIĆE i na kraju PIĆE UZIMA ČOVJEKA.


125

HIMNA KLA

NEKA TRAJE NAM TO

NISU NAS PITALI JESMO LI KRIVI KADA SMO LUTALI TUŽNI I SIVI

A DANAS DAN NIJE SIV KAD SI SRETAN I ŽIV

MNOGO VIŠE NO IKADA PRIJE.

NEKA TRAJE NAM TO, TAKAV ŽIVOTNI MIR

DOK JE SUNCA I KIŠA DOK LIJE MI SMO SE PITALI DA LI NAS VOLEA SUZE NJIHOVE I DANAS BOLE.

A DANAS DAN NIJE SIV KAD SI SRETAN I ŽIV

MNOGO VIŠE NO IKADA PRIJE

HOĆEMO ŽIVJETI KAO LJUDI DA NAS IZ SNOVA MORA NE BUDI.

JER DANAS DAN NIJE SIV KAD SI SRETAN I ŽIV

MNOGO VIŠE NO IKADA PRIJE

EUROPSKA POVELJA O ALKOHOLU

Svi ljudi imaju pravo na zaštitu obitelji, zajednice i radne sredine od incidenata, nasilja i drugih negativnih posljedica zbog uporabe alkohola.

Svi ljudi imaju od malena pravo na vjerodostojnu i cjelokupnu obaviještenost o posljedicama pijenja alkohola za zdravlje, obitelj i društvo, kao i na odgoj.

Sva djeca i mladež imaju pravo odrasti u sigurnoj okolini, slobodnoj od negativnih posljedica pijenja alkohola i zaštititi se od reklamiranja alkoholnih pića.

Svi ljudi koji rizično prekomjerno piju alkohol i članovi njihovih obitelji imaju pravo na dostupnu skrb i liječenje.

Svi ljudi koji ne žele piti alkohol ili koji to ne mogu iz zdravstvenih ili drugih razloga imaju pravo da ih se ne nagovara na pijenje alkoholnih pića i treba ih pomagati u njihovu nepilačkom ponašanju sustezanju od pijenja alkoholnih pića.

ZABLUDE I ISTINA O ALKOHOLU Alkoholna pića su desetljećima, možemo slobodno reći i stoljećima, bila omiljena među ljudima u Zapadnoj civilizaciji - primamljiva su jer utječu na psihu, privlači nas njihov okus i prilike u kojima se konzumiraju. Novi Zakon o sigurnosti prometa na cestama podignuo je medijsku buru neslućenih razmjera još 20. kolovoza, ponajviše zbog odredbe o 0,00 dozvoljenih promila alkohola u krvi vozača (i suvozača!), a ona se još uvijek nije stišala. Udruge proizvođača različitih pića koja sadrže alkohol, ugostitelji, turistički djelatnici i more "običnih građana" s jedne strane spomenuti Zakon napadaju, dok ga liječnici,


126

alkoholozi i ostali stručnjaci koji se bave problemima alkohola i alkoholizma zdušno brane. Dakle, javnost se bavi utjecajem alkohola na promet, dok su ostale posljedice "kontroliranog" i nekontroliranog pijenja ostale po strani. Bez obzira na zakonske odredbe, potrebno je poznavati učinke alkohola i biti na oprezu. Ovo možda zvuči jednostavno, ali malo je ljudi doista dobro upoznato s posljedicama konzumacije alkohola na ljudski organizam. Mnogi svoje stavove temelje na iskustvu ili na zabludama, od kojih su neke široko prihvaćene. Ovdje donosimo neke od najčešćih zabluda vezanih uz pijenje alkoholnih pića, kao i objašnjenja temeljena na znanstvenim spoznajama: Zabluda: Alkohol nije toliko opasan koliko se često govori. Istina: U Hrvatskoj je svaka deseta osoba dovedena u bolnicu zbog otrežnjavanja maloljetnika. Značajan udio u broju prometnih nesreća imaju one koje su skrivili pijani vozači. Pod utjecajem alkohola dogodi se veliki broj kaznenih djela, samoubojstava, nesreća na radu, gušenja i utapanja. Zabluda: Alkohol nam daje snagu. Istina: Alkohol je depresant, usporava mogućnost mišljenja, govora, kretanja i ostalih funkcija. Zabluda: Miješanje različitih pića (vina, piva ili žestokih pića) dovodi do težeg pijanstva od pijenja jedne vrste alkoholnog pića. Istina: Težinu pijanstva određuje koncentracija alkohola u krvi, ne okusi koje smo odabrali. Alkohol je alkohol. Zabluda: Brže ćemo se napiti ukoliko pijemo žestoka pića nego pivo ili vino. Istina: Standardno piće - pola litre piva, čaša vina ili čašica žestokog pića, sadrži podjednaku količinu alkohola. Kao što je već rečeno: alkohol je alkohol, težina pijanstva ne ovisi o vrsti pića nego o koncentraciji alkohola u krvi. Zabluda: Svi ljudi jednako reagiraju na alkohol.


127

Istina: Mnogo je čimbenika koji utječu na reakciju na alkohol: tjelesna težina, doba dana, psihičko stanje, metabolizam, očekivanja…. Zabluda: Hladan tuš ili šalica kave pomažu u otrježnjavanju. Istina: Na otrježnjavanje utječe jedino vrijeme. Potrebno je najmanje dva do tri sata (vrijeme ovisi o tjelesnoj konstituciji) da se razgradi alkohol kojeg sadrže dva pića. Organizam funkcionira po određenim zakonitostima i ne postoji način da se taj proces ubrza. Kava nas možda čini budnijima, ali ne i trjeznijima. Zabluda: Pivo je, dugoročno, bezazleno. Istina: Velike količine alkohola, bez obzira o kojoj vrsti pića se radilo, mogu prouzročiti velika oštećenja probavnog sustava, jetre, srca i drugih organa, kao i znatno skratiti životni vijek. Zabluda: Javnost i stručnjaci se ne bi trebali toliko baviti alkoholom jer su droge znatno veći problem. Istina: Iako je alkohol legalan i društveno prihvaćen, sredstvo je ovisnosti. Zbog posljedica prekomjernog pijenja umire više ljudi nego od svih ilegalnih droga zajedno. Prema nekim procjenama, u Hrvatskoj živi oko 300.000 alkoholičara. Alkohol je najraširenije sredstvo ovisnosti među mladima. Zabluda: Nikoga se ne tiče koliko netko pije. Istina: Pijenje svakog pojedinca itekako se tiče njegovih bližnjih. Naravno da nikoga ne možemo promijeniti ili mu pomoći ukoliko osoba odbija pomoć, no barem moramo biti iskreni prema njoj. Možda će nas poslušati ili ćemo je uspjeti nagovoriti da potraži pomoć. Zabluda: Ljudi koji previše piju štete samo sebi. Istina: Svaka osoba koja pije ima nekoga tko pati ili je zabrinut zbog toga. Računa se da u Hrvatskoj, ako u obzir uz alkoholičare uzmemo i članove njihovih obitelji, zbog alkoholizma pati oko milijun ljudi. U obitelji alkoholičara najviše pate djeca, koja su često zanemarena i zlostavljana, svjedoci svađa i nasilja, a pate i zbog drugih posljedica


128

alkoholizma – gubitka zaposlenja roditelja i neimaštine, razvoda itd. Da ne spominjemo loš primjer, zbog kojeg su izloženi većem riziku da i sami postanu alkoholičari. Zabluda: Ukoliko pijemo samo ponekad, najgore što nam se može dogoditi je mamurluk. Istina: Ukoliko popijemo veliku količinu alkohola u kratkom vremenu, u organizam možemo unijeti količinu alkohola koja je dovoljna da izazove smrt. Zabluda: Alkoholičari su ljudi s društvenog dna koji cijele dane provode u kafićima, u društvu propalica. Istina: Alkoholičari dolaze iz svih društvenih slojeva. Obrazovanje, standard, dob ili način života ne čini nikoga imunim na alkohol. Razlika je možda jedino u tome što obrazovaniji i bogatiji neko vrijeme vještije prikrivaju bolest. Zabluda: Konzumacija alkohola nas čini privlačnijima suprotnom spolu. Istina: Što više pijemo, "kočnice" nam više popuštaju. Alkohol nas može opustiti, čak i povećati zanimanje za seks, no sposobnost "djelovanja" se smanjuje. Dodatni problem čine neželjene trudnoće, spolno prenosive bolesti i spolno nasilje, koji se mogu javiti kao posljedica ovakvog "opuštanja". Zabluda: Može se piti i zadržati kontrolu nad sobom i situacijom. Istina: Pijenje slabi moć rasuđivanja, samokritičnost i kritičnost. To pak povećava vjerojatnost da ćemo učiniti nešto zbog čega ćemo poslije požaliti, kao i opasnost da postanemo žrtvom nasilja. Zabluda: Treba postupno naučiti piti. Istina: "Iskustvo" u konzumiranju alkohola znači povećanje količine popijenog alkohola s vremenom, a to je zapravo povećanje tolerancije na alkohol. Međutim, na taj način postajemo sve ranjiviji i sve bliži ovisnosti o alkoholu.


129

Zabluda: Obilan obrok jake hrane sprječava pijanstvo. Istina: Hrana može usporiti apsorpciju alkohola u tijelu, ali nas ne štiti od pijanstva. Nema čarobnog načina kojim bismo mogli spriječiti ulazak alkohola u krv. Zabluda: Mladi piju kako bi se lakše uklopili u društvo. Istina: Činjenica je da mnogi mladi ljudi u piću traže sigurnost ili način dokazivanja. Međutim, nitko ne mora piti da bi se uklopio. Najbolji dokaz u prilog ovoj tvrdnji jest činjenica da veliki broj mladih ne konzumira alkohol redovito niti u velikim količinama. Zabluda: Muškarci imaju više problema s alkoholizmom nego žene. Istina: Žene piju sve više, a učestalost alkoholizma kod žena sve više dostiže onu kod muškaraca. Žene, međutim, češće piju same, a s druge strane, rjeđe traže pomoć zbog nižeg samopoštovanja, stigme vezane uz alkoholizam žena i obiteljskih obaveza. Zabluda: Žene koje piju zajedno s muškarcima pokazuju svoju ravnopravnost. Istina: Ukoliko muškarac i žena popiju istu količinu alkoholnog pića, zbog razlika u tjelesnoj građi, intoksikacija će kod žene biti intenzivnija, a psihičke funkcije više oštećene. Zabluda: Ukoliko osoba može izdržati tjednima ili mjesecima bez pića, ona sigurno nema problema sa alkoholom. Istina: Osoba ne mora piti svaki dan, ni svaki tjedan, a opet može imati problem vezan uz alkohol. Kao i kod količine i vrsta pića, posljedice pijenja ovise o puno čimbenika, a pijenje utječe na sve segmente života, tako da, bez obzira na učestalost, osoba treba što prije potražiti stručnu pomoć.


130

Zabluda: Nema razloga da se adolescentima brani konzumacija alkoholnih pića (odgojnim i zakonskim mjerama – primjerice, zabranom prodaje i točenja alkoholnih pića maloljetnicima). Istina: Što je društvo tolerantnije prema nekim pojavama, to je i njihova učestalost veća. Isto tako, veća dostupnost sredstava ovisnosti dovodi do češćeg konzumiranja. S druge strane, što ranije ljudi počnu piti alkoholna pića, veća je vjerojatnost da će kasnije u životu imati problem vezan uz alkohol. Zabluda: Iskusan vozač može dobro voziti i nakon nekoliko pića. Istina: Mediji nas neprestano obasipaju podacima o prometnim nesrećama s teškim posljedicama (težim ozljedama ili smrću) koje su skrivili alkoholizirani vozači. Činjenica da su mnogi od tih vozača mlađi od 25 godina života navode neke na zaključak da alkohol kobno djeluje na neiskusne vozače. Međutim, dokazano je da već koncentracija alkohola u krvi od 0,2 promila usporava reakcije, ometa rasuđivanje i otežava usmjeravanje pažnje na dvije stvari istovremeno. Pri 0,4 promila usmjereni smo na sredinu vidnog polja (sam kolnik) i ne možemo istovremeno reagirati na prometne znakove i pješake. Pri 0,5 promila vozači očigledno čine više grešaka. Zabluda: Onaj tko jednom postane alkoholičar to će uvijek i ostati jer mu nema pomoći. Istina: Postoje raznovrsni programi za pomoć alkoholičarima i njihovim obiteljima. Na raspolaganju su im bolnice (koje, uz klasično bolničko liječenje, nude i vikend-liječenje, liječenje u dnevnoj bolnici itd., obiteljsku i individualnu terapiju…) i razgranata mreža klubova liječenih alkoholičara. Dakle, važna je samo dobra volja i podrška okoline. Zabluda: Mnogi alkoholičari izbjegavaju liječenje zbog straha od gubitka zaposlenja. Istina: Alkoholizam donosi veliki rizik od gubitka posla, stoga je ovaj strah samo izgovor. Osim toga, svatko tko se uistinu želi liječiti, može


131

pronaći oblik terapije koji odgovara njegovim obavezama: ukoliko neko ne može dobiti bolovanje, može se liječiti u vikend-bolnici i sl. Kao što je vidljivo iz navedenog, učinak alkohola unesenog u organizam ne možemo "poništiti", kontrolirati, eliminirati ga iz organizma… Alkohol djeluje na percepciju (širinu vidnog polja, slabi percepcija detalja …), usporava reakcije. Uslijed djelovanja alkohola postajemo nekritični, smanjuje se kontrola nad ponašanjem, lakše nas je isprovocirati, postajemo agresivniji, lakše postajemo žrtva seksualnog zlostavljanja ili čak zlostavljači, popuštaju kočnice, slabi koncentracija, radni učinak pada, češće dolazi do ozljeda na radu. Zlouporaba alkohola kroz duže vrijeme dovodi do bolesti, veće stope bolovanja, gubitaka i opasnosti od otkaza. Iako nam nije namjera propagirati "prohibiciju" i kvariti užitak onima koji za vrućih ljetnih večeri osvježenje nalaze u krigli piva ili uživaju u čaši dobrog vina uz ručak, napominjemo da je važno biti odgovoran prema sebi i svojim bližnjima i ne pretjerivati. I naravno, ukoliko pijemo, ne voziti!!!

Anksiozn neuroze)

obom koju osoba nastoji nesvjesno razriješiti na alnih mehanizama. Izvor tjeskobe

i poremećaji (

Dr. Maja Živković*

Anksioznost, tj. tjeskobnost stanje je unutarnje nelagode praćeno tjelesnom napetošću. Ona se javlja u svim psihijatrijskim poremećajima, a kao primarni simptom javlja se u anksioznim poremećajima. To su poremećaji karakterizirani jakom tjesk

zličite načine, korištenjem raznih mentramože biti unutarnji nesvjesni konflikt ili situacijski faktor, poput traumatskog iskustva, stresa ili gubitka.

*Maja Živković, dr.med., specijalizant psihijatrije, NPB „Dr. I. Barbot“ Popovača


132

o su dosta česte, a o poremećaju govorimo onda

ideje, pojedinac će doživljavati samo cijom ideje i izvoru

U tu skupinu, prema novoj klasifikaciji, spada većina poremećaja koji su desetljećima bili poznati pod nazivom "neuroze". One obično ne podrazumijevaju izrazite poremećaje psihičkog funkcioniranja kakvi se sreću kod psihoza; sposobnost razlučivanja, fantazije i realnosti, očuvano je tzv. testiranje realiteta, za razliku od psihoza. No, uz to se mogu javiti značajne teškoće u obrascima ponašanja i međuljudskih odnosa. Učestalost anksioznih poremećaja kreće se od 0,05% (opsesivno-kompulzivni poremećaj - OKP) do 5% (generalizirani anksiozni poremećaj). Određene značajke pojedinih anksioznih poremećaja zapravkada te smetnje predstavljaju za osobu značajno ograničenje u njezinu svakodnevnom socijalnom i radnom funkcioniranju. Općenito se češće javljaju kod žena. Uzrok anksioznih poremećaja leži pretežito u psihološkim čimbenicima, iako postoje dokazi o genetskom utjecaju (osobito kod OKP) i neurofiziološkoj podlozi. Emocionalni stres često može biti dodatni faktor koji uzrokuje tjeskobu (ugroženost, promjene u međuljudskim odnosima). S druge strane, simptomi anksioznosti su izravne manifestacije pobuđenosti perifernog autonomnog živčanog sustava, nastale zbog zastrašujućih nesvjesnih fantazija, impulsa i osjećaja. Ako nesvjesni psihološki mehanizmi ne uspijevaju kanalizirati anksioznost, osoba će iskazivati sliku opće generalizirane tjeskobe na najmanji povod ili će stanja tjeskobe doživljavati u obliku napada panike. Ako psihološki mehanizmi obrane usmjeravaju anksioznost na određene vanjske objekte ili situacije koje simboliziraju početni, pravi uzrok anksioznosti, to omogućava premještanje i vezivanje anksioznosti za neki vanjski simbol poput dizala, tunela i sl., a ta se situacija može izbjegavati. U tom slučaju govorimo o fobičnom poremećaju. Ako osoba koristi obrambeni mehanizam izolacije neprikladnih, obično agresivnih, nesvjesnih želja i time odvaja poriv od nametnutu misao bez svijesti o želji za realizaskrivenog impulsa. Takav mehanizam u podlozi je opsesivno-kompulzivnog poremećaja.


133

". Zbog kardioloških manifestacija, panični ijeniti s infarktom miokarda. To je i razlog što ti

Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP) Glavna je značajka GAP-a kronična tjeskoba koja traje danima, tjednima i mjesecima. Bolesnici su stalno zabrinuti, brinu ih i najmanje sitnice i izrazito su nesigurni u vezi s budućnošću. Oni osjećaju opću napetost, sklonost trzanju na minimalni podražaj poput iznenadnog zvuka, nelagodu i nervozu u radu s ljudima. Sve to može biti praćeno kroničnim umorom, glavoboljama, nesanicom i brojnim subakutnim autonomnim simptomima. Iako sindrom nije u potpunosti onesposobljavajući, bolesnik osjeća kroničnu nelagodu prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti i u međuljudskim odnosima, a radna je sposobnost umanjena kroničnim umorom i teškoćama koncentracije. Panični poremećaj spada među najbolnija životna iskustva. Može se ponavljano javljati tijekom vremena i može biti izrazito ograničavajući za osobu. Obično traje od nekoliko minuta do 1-2 sata, a napadaj doseže najjači intenzitet već nakon par minuta. Bolesnik osjeća užas koji nastaje bez vidljivog povoda, prijetnju skore smrti, što privremeno onemogućuje racionalno mišljenje. Za vrijeme takvih napada, često ima osjećaj da će umrijeti, osobito stoga što su prisutni brojni tjelesni simptomi, poput "lupanja srca", povremene prijevremene srčane kontrakcije ("srce preskače"), boli u prsištu koja se opisuje kao vrlo oštra ili probadajuća. Često se javlja drhtanje, vidljivi fini tremor, znojenje, nemir u želucu, opća motorna slabost, vrtoglavica, mučnina i proljev. Često se javlja "glad" za zrakom koja vodi u hiperventilaciju, a ona može rezultirati grčenjem mišića, osjećajem bockanja oko usta i u prstima. Nakon prvih napada, bolesnik se počinje bojati ponovnih takvih stanja i možemo reći da razvije "strah od strahanapadaji mogu se zampacijenti često budu upućivani na brojne pretrage nakon kojih se obično "ne nađe ništa".

Fobični poremećaj To je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom neracionalnog ili pretjeranog straha od objekata ili situacija koji nisu stvarno opasni i nisu opravdani izvor anksioznosti, npr. strah od vožnje dizalom, strah


134

kojoj se boji, što

umanjene; u

vaju, ne javlja se a

uočavanja s vanjskim

uporno, jako i

od pasa, strah od izlaska na ulicu i sl. Obično je sama pomisao na objekt fobije dovoljna da izazove anksioznost, a kako bolesnik u zbilji postaje bliži fobičnom stimulusu, anksioznost dosiže razinu paničnog napadaja. Bolesnik osjeća strah, bez obzira na to što je svjestan njegove iracionalnosti. On stoga izbjegava situaciju učesto vodi k onesposobljenosti u svakodnevnim aktivnostima i smanjenoj mogućnosti normalnog funkcioniranja (mora pješke na visoke katove, ne može sam/a na posao ulicom i sl.). Agorafobija (strah od otvorenih, javnih mjesta ili gužve) najčešći je fobični poremećaj. Aktivnosti pojedinca bitno su krajnjem slučaju ne može uopće izlaziti iz kuće i napustiti sigurnost svoga doma. Često agorafob može izaći na ulicu samo ako je u pratnji neke bliske osobe i ta osoba postaje "obvezni pratilac". Mogu se razviti i specifični strahovi (npr. od pasa, insekata, zatvorenih prostora poput dizala - klaustrofobija, ili visine-akrofobija). Ako su objekti neobični ili ako se lako izbjegaozbiljna nesposobnost. Međutim, mogu se javiti značajnfunkcionalna oštećenja, npr. kada se fobija od aviona razvije kod poslovnog čovjeka, a posao zahtijeva često letenje.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (obuzeto prisilni poremećaj) OKP je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom ponavljajućih ideja i fantazija (opsesija) i ponavljajućih impulsa ili radnji (kompulzija) koje bolesnik smatra bolesnim i protiv kojih postoji unutarnji otpor. Anksioznost je središnja odlika, ali u suprotnosti s fobijama (kada je bolesnik anksiozan prilikom sopasnostima i smatra da je njihova pasivna žrtva), anksioznost nastaje kao odgovor na nesvjesne unutarnje misli i porive kojih se bolesnik boji i koje mora ostvariti suprotno svojoj volji. Opsesije (obuzetosti) predstavljaju ideje, riječi i slike, obično nepovezane s onim što pojedinac radi, a koje mu seneodoljivo nameću i skreću pažnju. Često su obojene agresivno ili seksualno, što pojedinac doživljava potpuno stranim (npr. misao majke da će kuhinjskim nožem ozlijediti svoju djecu).


135

gresivna, ružna ili

Medikamentozna terapija primjenumjesto nje. U liječenju anksioznih poremećaja primjenjuju se anksiolitici, najčešće benzo rezultate, kod svih oblika anksioznih presiva.

adržanih u poruci nemaju jednak

tavljanje pitanja, a pitanja znače

akciji dulje vremena. U skladu s

Pon a e ovisno o izboru uloga koje je u ojedinom trenutku neka osoba preuzela – majka, kćer, sestra,

.

Kompulzije (prisile) i kompulzivne radnje isto su autonomne kao i opsesije, ali se radi o preplavljujućoj potrebi da se učini neka radnja (npr. da mora brojiti prozore idući ulicom, da se mora pet puta prekrižiti ulazeći u stan). Prisila može biti i vrlo aopscena. Kao i kod opsesija, bolesnik doživljava anksioznost, uočava apsurd poriva i odupire mu se. Međutim, često ne može ne započeti ponavljajući obrazac u obliku kompulzivnih radnji i rituala. Psihoterapija je lijek izbora kod anksioznih stanja.

juje se uz psihoterapiju, a nikako

diazepini. Dobreporemećaja, daje i primjena novijih tipova antide

RADIONICA: OBITELJ: IZVOR (NE)ZADOVOLJSTVA


Ponašanje članova obitelji i njihovo funkcioniranje promatramo kroz njihovu interakciju. Ključno u interakcijama jest komunikacija, a ona se odvija pomoću verbalnih i neverbalnih simbola (riječi, intonacija, gesta, kretanja, mimike). U interakciji sudjeluju barem dvije osobe kroz primanje i davanje poruka pomoću simbola. Kako primatelj i pošiljatelj u razumijevanju simbola sstav, iskustva, emocije, očekivanja, potisnute i osviještene sadržaje, potrebe i težnje – često dolazi do nerazumijevanja. Jedini način da se razjasne nejasnoće jest posinterakciju, iniciranje komunikacije. Obitelj je «jedinstvo osoba u interakciji». Brak i obitelj sastoje se od pojedinaca koji su u međusobnoj intertim nastaju i društvene uloge.

aš nje pojedinih osoba mijenja spkolegica, šefica, supruga, ljubavnica


136

U o m na su tri momenta: eđene uloge

vo kontekstu važ• preuzimanje odr

* Mr. sc. Daša Poredoš, dipl. soc. radnica

• igranje uloge • kreiranje uloge

tekstima. Npr. loga oca. Pri obnašanju dviju ili više uloga odjednom, može doći i do

ima, kićenim ili stručnim

postanu nedostatne, društvo svojim sustavima i

dgovarajuću i primjerenu zaštitu, skrb i učenje

Preuzimanje uloge – odnosi se na tendenciju preuzimanja određene uloge u različitim društvenim situacijama i mijenjanje vlastita, autentična ponašanja i djelovanja prema zahtjevima uloge koja je preuzeta. Igranje uloge – znači ponašati se prikladno i dosljedno upravo toj određenoj preuzetoj ulozi u različitim socijalnim konunjihova miješanja ili prekrivanja, pa se šef može ponašati prema podređenima kao otac. Nije svejedno hoće li šef-otac izabrati predložak popustljivog, kooperativnog ili oca tiranina. Kreiranje uloge – podrazumijeva transformaciju zadane uloge društvenim normama prema vlastitim viđenjima, potrebama i aspiracijama pojedinca koji tu ulogu kreira. Taj je dio najviše pod utjecajem pojedinca, njegove osobnosti, iskustva, emocija, sustava vrijednosti i očekivanja. Tako će, npr. jedan pojedinac ulogu «važne osobe» igrati visoko držeći glavu, govoreći povišenim tonom, biranjem uzvišenih mjesta na skupovgovorom..., dok će netko drugi istu ulogu igrati vrijedno radeći na poslovima od opće koristi, odavanjem priznanja zaslužnima, prirodnim i nenametljivim držanjem. Važan je i utjecaj okoline na kreiranje uloga. Očekivanja, vrednote ... Imaju li dvije osobe u interakciji potpuno različite ciljeve, a vezane su zajedničkom ulogom (roditelji), pobijedit će koncepcija osobe koja je moćnija. U situacijama kada obiteljsko razumijevanje i podrška uzmanjkaju ili mehanizmima podrške treba obitelji u cjelini i članovima obitelji pojedinačno ponuditi o


137

socijalnih vještina ajedničkog razumijevanja. Nakon razgovora o navede očinjemo s izradom

ostera istog naziva.

o područje.

zvati patnjama ili bolestima koje

ke se temelje na saznanjima iz egzistencijalne

ti na postojanje duhovne komponente u čovjeku, ligioznosti kao njene sastavnice te na potrebu uzdizanja na duhovnu

za ioznošću može se mijenjati i

sihofizička razina.

u svrhu poboljšanja komunikacije i z

nim područjima zapp

Vjera, duhovnost i zdravlje

Dr. Sanea Nađ* Novija teološko–antroploška istraživanja govore o sveobuhvatnijem poimanju čovjeka kao cjeline duha, duše i tijela, pri čemu je naglasak na cjelini u kojoj razlikujemo, ali ne i dijelimo, somatsko, psihičko i pneumatskNeki autori smatraju da su preko 60% bolesti tzv. specifično ljudske, što znači da nisu uzrokovane parazitima, virusima i bakterijama, nego psihičkim traumama i egzistencijalno-duhovnim konfliktima u čovjeku. Na to ukazuje i činjenica da se unatoč sve razvijenijoj psiho- i farmakoterapiji, u liječničkoj praksi susreću smetnje koje ostaju neriješene. Te smetnje se mogu naproizlaze iz duhovnog. Stoga se razvila potreba za novom vrstom liječenja što je rezultiralo pojavom terapijske teologije. Osnovni joj je cilj preobraziti čovjeka jer je otpao od samog sebe te ga liječiti od temelja, na egzistencijalnoj razini. Kao primjer teološko-terapijskog pristupa u Hrvatskoj postoji hagioterapija čije postavfilozofije, terapijske teologije i psihobiologije. Praksa u tom području je pokazala da se iscjeljenjem neke duhovne bolesti pokaže i mogućnost ozdravljenja somatskih i psihičkih bolesti uzrokovanih na duhovnom području. Ovaj prikaz će ukazarerazinu. Postavljanjem egzistencijalnih pitanja, odlučivanjemmoralne vrednote, zdravom religp


138

*Sanea Nađ, dr. med., specijalizant psihij je za OB Virovitica, apsolvent na Institutu za teolo

Sv

teškoćama. Na slikama se sv. Eustahije prikazuje kao konjanik glavne prepoznatljive ikonografske oznake su mu jelen sa svjetlećim rogovima i znakom križa, te mjedeni bik kao simbol mučeništva Često ga prate i psi, pa ga lovci prigrliše za jednog od svojih zaštitnika.

atrišku kulturu, KBF Zagreb

eci - zaštitnici od bolesti u našoj medicinskoj tradiciji

Sv. Eustahije, zaštitnik životnih teškoća

Sv. Eustahije, zaštitnik životnih teškoća, jedan od 14 svetih pomoćnika, slavi se 20. rujna. Legenda o sv. Eustahiju seže u 2. stoljeće. Najprije

ga susrećemo pod imenom Placid kako obnaša visoku dužnost zapovjednika tjelesne straže cara Trajana. Premda bijaše poganin, javno se iskazivao milosrđem i tako postajao sve nepoćudniji vlastima, što će mu na kraju duge priče donijeti mučeništvo i smrt. Sve će početi jednoga dana, kada mu se u lovu iznenada ukaže bijeli jelen svjetlećih rogova, sa znakom križa i likom Kristovim. Tajanstveni glas mu tada poruči da ga ne progoni jer je on Krist kojemu je i dosada služio, iako ga nije poznavao. Istovremeno mu bude nagoviješteno teško iskušenje, duga patnja i okrutna smrt. Vrativši se kući, Placid povede ženu i dva sina do biskupa, te se cijela obitelj krsti. Pritom dobije i novo ime - Eustahije. Nemalo zatim, započet će dugogodišnja muka. Ženu mu odvedoše u roblje, jednog sina ote lav, a drugog vuk. Nesretnik se tada odluči na isposnički život i upusti u osamu pustinje. Nakon teških petnaest godina, molitve mu bivaju uslišane, te se obitelj opet nađe na okupu. No, ne zadugo. Želeći proslaviti jednu od svojih pobjeda, Trajanov nasljednik Hadrijan odluči svojim bogovima upriličiti svečanost. Kako su odbili sudjelovati u poganskom slavlju, Eustahije i njegova obitelj bivaju osuđeni na smrt. Zatvoriše ih u utrobe velikog mjedenog bika, a zatim ispod njega zapališe vatru. Nadahnut brojnim patnjama što ih je Svetac iskusio, kršćanski će puk kasnije svetog Eustahija svrstati među 14 svetih pomoćnika, ali ga neće povezati s određenom bolešću, već će ga prihvatiti kao univerzalnog zaštitnika u svim životnim

ili vitez, a

.


139

VNOSTI, ARACIJA I

EVALUACIJA UDRUGE

AK I

koj, Zagreb, ožujak 2005. icini i

• •

listopad 2005.

rogram: Partnership Beyond Borders Subprogram for European Integration). Institut otvoreno društvo Hrvatska, Zagreb, listopad 2005.

• Hrvatski psihofarmakološki kongres, Zagreb, listopad 2005.

„RADITI PROAKTIVNO“

AKTIVNA SUDJELOVANJA, AKTISUPERVIZIJA, EDUKACIJA, KOMP

T VNA SUDJELOVANJA UDRUGE

• Proslava Međunarodnog dana ljudskih prava 10. prosinca 2004. na Cvjetnom trgu u Zagrebu

• Nacionalna konferencija Mobilizacija i razvoj zajednica u Hrvats

• Vjera i zdravlje. Uloga duhovnosti u modernoj medpsihologiji. Internacionalni simpozij, Zagreb, ožujak 2005.

• 2. hrvatski psihijatrijski dani, simpozij, Opatija, ožujak 2005.

• Velesajam Medicina i tehnika, Zagreb, svibanj 2005. Mobbing. Interdisciplinarni simpozij. Opatija, lipanj 2005. Okrugli stol s temom Strategija razvoja civilnog društva, Ured za udruge Vlade RH, Sisak,

• Predstavljanje Potprograma za europske integracije (East East P


140

UZ P ,

Europski plan akcije za mentalno zdravlje

i koja negativno utječe na

.

a koja uključuje:

svjesnosti o važnosti mentalnog zdravlja

- borbu protiv stigme i diskriminacije zbog psihičke bolesti

ROSLAVU DANA MENTALNOG ZDRAVLJAlistopad 2005.

"NEMA ZDRAVLJA BEZ MENTALNOG ZDRAVLJA"

Doc. dr. sc. Slađana Štrkalj-Ivezić*

Mentalno zdravlje osnovna je komponenta socijalne kohezije, produktivnosti, mira, stabilnosti, te doprinosi socijalnom i ekonomskom razvoju društva. Plan akcije temelji se na deklaraciji o mentalnom zdravlju za Europu, koju su potpisali ministri zdravlja članica Europske zajednice i europske regije Svjetske zdravstvene organizacije, stoga se deklaracija odnosi i na Hrvatsku. Utemeljena je na dugogodišnjim činjenicama o važnosti mentalnog zdravlja za cjelokupno zdravlje, rasprostranjenosti mentalnih poremećaja (svaki četvrti stanovnik na svijetu, a prema nekim podacima, u nekim dijelovima svijeta i svaki drugi tijekom svog života ima problema s mentalnim zdravljem), pronalaženju efikasnih metoda liječenja, raširenosti stigme (predrasuda) diskriminacije povezane s psihičkom bolešću traženje pomoći zbog psihičke bolesti i otežava integraciju oboljelih u

mjesto uključiti u život zajednicezajednicu, nastojeći ih isključiti u

Ciljevi plana akcije za mentalno zdravlje: Stvaranje nacionalne politike mentalnog zdravlj- promociju mentalnog zdravlja - povećanje- prevenciju, rano otkrivanje i liječenje bolesti - adekvatno liječenje lijekovima, psihološkim i psihosocijalnim metodama


141

a usluga,

* dopac skrbi, prava

- mentalno zdravlje koji će uključiti promociju,

-

prihvaćanje iskustva i znanja korisnika usluga (pacijenata) i iranju usluga i servisa za mentalno zdravlje

- ostvarivanje partnerstva za mentalno zdravlje koje uključuje suradnju profesionalaca u mentalnom zdravlju s korisnicim_______________

c. dr. sc. Slađana Štrkalj Ivezić, psihijatar, šefica Dnevne bolnice, PB Vrapče ijentima i članovima obitelji, sustavom socijalne

obrazovanja, rada i zdravstva općenito osmišljavanje i implementiranje sveobuhvatnog i efikasnog sustava zaprevenciju, liječenje, rehabilitaciju, brigu i oporavak promjena u sustavu obrazovanja profesionalaca u mentalnom zdravlju i različitih profesija koje su povezane s mentalnim zdravljem

- njihovih obitelji u plan

- osiguranje adekvatnih fondova koji će omogućiti ravnopravnost mentalnog zdravlja s drugim sektorima.

Što treba učiniti Hrvatska? 1. Donijeti nacionalnu strategiju mentalnog zdravlja u skladu s europskim

smjernicama, što u praksi znači donošenje legislative koja mora omogućiti implementaciju nacionalne politike, isključivanje diskriminacije, uključivanje predstavnika korisnika usluga i članova njihovih obitelji u grupe odgovorne za planiranje, provođenje, evaluaciju i inspekciju aktivnosti povezanih s mentalnim zdravljem, uspostavljanje programa zapošljavanja i adaptiranje zahtjeva radnih mjesta u skladu s potrebama osoba koje imaju problem s mentalnim zdravljem.

2. Uvesti sustav organizacije psihijatrijske službe u zajednici koja znači organizirani sustav povezanosti izvanbolničkog i bolničkog liječenja, multidisciplinarni tim stručnjaka, te davanje prednosti izvanbolničkom liječenju i razvoju rehabilitacijskih servisa u zajednici.

3. e centara za mentalno zdravlje na Osnovni preduvjet je otvaranjregionalnim razinama, rad u multidisciplinarnom timu, edukacija tima, uvođenje psihosocijalnih intervencija kao dijela standardnog liječenja, pa je potrebno razviti službu za rehabilitaciju i provođenje psihosocijalnih metoda.


142

4. Po inu i sebnu pozornost treba posvetiti razvoju službi za djecu, omladstarije osobe.

5. Potrebno je će omogućiti osigurati adekvatne fondove, koji ravnopravnost službi za čuvanje mentalnog zdravlja s drugim sektorima u medicini.

2. nacionalna konferencija o volonterstvu „Volontiram, a ne moram“

U listopadu 2005. godine udruga „Sretna obitelj“ sudjelovala je na Drugoj nacionalnoj konferenciji o volonterstvu u hotelu „Medena“ u Trogiru. Organizator Konferencije bila je udruga „Most“ iz Splita, a održavala se pod pokroviteljstvom i uz financijsku potporu

j sudionika Konferencije, da u

i volontiranja što je

Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Uz partnere, koji rade na razvoju volonterstva diljem lijepe naše, okupilo se 235 sudionika iz cijele zemlje, između ostalih, i udruga „Mi“ iz Splita, 'SMART' iz Rijeke, Mreža mladih Hrvatske iz Zagreba i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka. Nakon što se sudionicima na plenarnoj sjednici obratila predsjednica udruge „Most“, gđa. Đordana Barbarić, i zahvalila nazočnima na ovako velikom odazivu, ali i suradnicima diljem lijepe naše na uloženu trudu i želji da zajedničkim snagama postignemo u svakom trenutku pomoć onima kojima je naša pomoć ili suradnja dragocjena, ispred Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, sudionicima se obradila predsjednica, gđa. Cvjetana Plavša - Matić, koja je istaknula kako je očito, obzirom na ovoliki broHrvatskoj postoji kapacitet i prepoznavanje snaga volontera koji se u svom radu zalažu za poštivanje vrijednosti civilnog društva, ali, nažalost, ne nailaze na podršku udruga socijalnih ili medicinskih ustanova, pa i državnih institucija. Zbog toga je vrlo važno usvajanje Zakona o volonterstvu i volonterima. Radionice, koje su prvoga dana djelovale po grupama, temeljito su obuhvatile i razradile sistem volonterstva poslužilo kao osnova da se posljednjeg dana donesu i konkretni zaključci koji su jednoglasno usvojeni. Na temelju njih zahtijeva se


143

ce na temu volonterstva, značajan dio Konferencije odigrala

i sudjelovali u

uradnju s medijima, kao i permanentnu edukaciju,

predstavnici organizacija civilnog društva, volonteri i svi drugi

donošenje i usvajanje Zakona o volonterstvu, što bi rezultiralo značajnijom informiranošću i boljom edukacijom, te pozitivnim primjerima koji pospješuju ovu problematiku. Uz radionije i ekološka akcija čišćenja izvora rijeke Jadro u Solinu, koja napaja oko 300 000 žitelja Splita i okolice, u kojoj su sudjelovali svi sudionici Konferencije. Pritom su volonteri udruge „Zeleni Dalmacije“ održali prezentaciju o značaju rijeke Jadro za ovo područje. Održavanjem ovih skupova nevladinih humanitarnih i srodnih udruga, upućuje se zajednički javni apel, dakle Vladi i Saboru, koji mogu, ako ne drugo onda svojim aktom, zaštiti djelatnike volontere. Programske aktivnosti udruga koje se bave volonterskim radom prepoznate su kao dopuna programima državnih institucija iz sfere zdravstva ili socijalne skrbi, s ciljem promicanja i zaštite ljudskih prava, te osnaživanja građanske inicijative. Da bi se postigli željeni rezultati, u udruge je potrebno uključiti što veći broj građana koji bvolonterskim akcijama. Zaključak ove Konferencije jest da volonteri raspolažu ljudskim resursima kojima treba dati značaj cjelokupne zajednice, te da se što hitnije donese Zakon o volonterstvu. Usto, nužno je poboljšati spa i mijenjanje svijesti o volonterstvu i volonterima. Suvremeno civilno društvo koje se razvija u Republici Hrvatskoj prepoznaje brojne dobrovoljne nevladine i neprofitne organizacije, udruge, socijalne pokrete, interesne grupe, ustanove, zaklade i inicijative građana. Visokovrijedni ciljevi volonterskih udruga i građanskih inicijativa usmjereni su prema općem dobru, a programske aktivnosti prepoznate su kao dopuna programa državnih institucija iz područja zdravstva, socijalne skrbi, promicanja i zaštite ljudskih prava, jer u središtu svog djelovanja imaju čovjeka u obitelji, zajednici i društvu, Organiziranje i održavanje 2. nacionalne konferencije o volonterstvu u Trogiru omogućilo je da tijekom dva dana


144

nosti kako će promjene u društvu velikim dijelom udi različite dobi,

ke inicijative na

nac a Radionica: Primjer dobre prakse volontiranja U u d bre prakse volontiranja europskih zemalja, kao što su :

ći u

a – posjete djeci u

ke akcije

k aštine

i vodiči

bi se problemi riješili,

nerazvijene društvene svijesti, nedovoljne popularizacije volontiranja

sudionici razmjenjuju iskustva, razvijaju potporu volontiranju i pošalju jači glas javi dalje nositi volonteri iz malih i velikih sredina, ljobrazovanja i mogućnosti, što zajednički rezultira doprinosomcjelokupnog promoviranja i snaženja građans

ion lnoj razini.

vo nom dijelu radionice predstavljeno je nekoliko primjera do

- volontiranje u obrazovnim ustanovama – pružanje pomoučenju

- volontiranje u zdravstvenim ustanovambolnicama

- volonterske akcije očuvanja okoliša – ekološ- pomoć osobama sa posebnim potrebama – invalidi - volonteri useljenike podučavaju jezi- volonterske akcije očuvanja kulturne b- volontiranje u trećoj dobi – turističk

Sudionici radionice su, nakon predstavljanja i kratkog opisa svoje udruge, pokušali dati odgovore na pitanja: 1.Koji su preduvjeti stvaranja dobre prakse? 2.Kako vrednovati primjere dobre prakse? Odgovor na prvo pitanje polazi od dobro osmišljene ideje, dobre organizacije i motiviranosti sudionika, što se želi postići određenom akcijom i stvaranjem pozitivnih preduvjeta za rješavanje problema, a to su točna i dobra informacija, te senzibilizacija javnosti za problem. Kao mogući problemi koji se javljaju, navedeni su nemotiviranost, neinformiranost i neorganiziranost. Kako potrebno je senzibilizirati javnost, upoznati javnost što se radi, uspostaviti dobru suradnju s lokalnom zajednicom i strukturama, angažirati medije, u obrazovnom sustavu razvijati svijest o volonterstvu, te osnivati volonterske centre. Vrednovanje primjera dobre prakse otežano je u našem društvu zbog


145

anka sustava

ka vlastite svijesti.

gulativom uvelike poboljšao način vrednovanja rada volontera, a

korištenjem novih elektr uta je i uspostava bolje me je podignut dignitet volonterstva i udruga.

Ml

? i učenje socijalnih vještina, utjecaj na

pro

irati?

u društvenoj zajednici (biti volonter – znači nešto dobro), izostanka podrške od strane državnih i lokalnih struktura, izostpraćenja i vrednovanja volonterskog rada, nezainteresiranosti i needuciranosti, nedostatka financijskih sredstava, nedostatka u zagovaranju i promicanju, te nedostatKako bi se mogli vrednovati primjeri, potrebno je razvijati svijest o volonterstvu i dati mu određeni značaj. U društvu postoje ljudski resursi koji posjeduju znanje i volju. U promociji dobre prakse treba mudro koristiti izravnu predaju pozitivnih iskustava, osigurati prostor za predstavljanje udruga u lokalnim i državnim medijima, organizirati tematske televizijske i radijske emisije na lokalnoj i državnoj razini, u akcije uključiti predstavnike medija i javnih osoba, privući profesionalce da seuključe u određenoj mjeri, povećati suradnju i animirati državne i ostale institucije, povezati i povećati međusobnu suradnju i koordinaciju srodnih udruga, izdavati biltene i razmjenjivati iskustva. Zaključeno je da se donošenjem Zakona o volontiranju i zakonskomre

onskih medija postignsuradnje s medijima, či

Zaključci radionica adi i volonterstvo

Što društvo dobiva volontiranjem? - aktivne građane, svjesne i odgovorne ljude, bolju kvalitetu života,

prevenciju delinkvencije kod mladih Što mladi dobivaju volontiranjem- samopoštovanje, stjecanje društvene promjene, nova poznanstva, osjećaj korisnosti, korisno

vođenje slobodnog vremena Gdje mladi mogu volont- članstvom u nevladinim udrugama i organizacijama, radnim

kampovima, humanitarnim akcijama, u međunarodnoj razmjeni Kako potaknuti mlade?


146

jne i obrazovne institucije, rati

oru na Euro 26, priznati olonterski rad kao radno iskustvo, razvijati pozitivne trendove i

i kapacitete, znanje i osnovati

- uvođenjem volonterstva u odgoedukacijom i dodatnom edukacijom, tijela države trebaju promovivrijednosti volonterstva Kako vrednovati volonterski rad? - uvođenjem kartica za volontere po uzvodnos prema volonterima, povećatorganizacije za pokretanje volonterstva Volontiranje poslovnog sektora Volontiranje u poslovnom sektoru odnosi se na marketing i promidžbu, donacije u naturi i sponzorstva, partnerski odnos, zaštitu

rivatnosti korisnika, obostranu edukaciju poslovnog sektora – š uvijek su prisutni u proceduri

p- udruga. Birokratizam i formalizam jododjele sredstava. Primjeri dobre prakse volontiranja Primjeri dobre prakse volontiranja očituju se u dizanju svijesti građana

a lokalnoj razini, korištenju modernih komunikacijskih kanala,

sima i suradnji s medijima.

volonterskih

nsuradnji sa stručnjacima, uključivanju medija i javnih osoba u akcije, dobrim odno Koga treba educirati u volontiranju i vođenjuprograma U javnosti su problemi prepoznati, ali javnost je nesenzibilizirana, edukacija nedovoljna, zakonske regulative ne postoje. Rješenje je u tome da se zajedničkim naporom provede javna kampanja, kontinuirana edukacija, istraživanje i stvaranje baze znanja, korištenjem postojećih resursa. Treba osnivati trenerske centre,

a 2. nacionalne konferencije o volonterstvu glasi: Mi, volonteri, raspolažemo resursima ko

volonterske centre, poticati suradnju i razvoj volonterstva kroz Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva, osnaživati volonterske inicijative u lokalnoj zajednici, organizirati studijska putovanja. Završni zaključak i poruk

jima


147

značaj treba dati cjelok skom okvirima urediti sustav vrednovanja i edukacije.

V.C.

ose who suffer from a mental illness. The purpose of GAMIAN-

ning mechanisms for their

al illness, fight to stigma and entific research.

_____________ * president of Gamian-Europe Romanian League for Menta

ravu 90-96, Bl. D17, Sc. 4, Ap. 149, Sector 2

, Fax: +4021 252 08 66

E-mail: [email protected]

upna zajednica, a zakon

GAMIAN-Europe

Nica Raluca*

(Global Alliance of Mental Illness Advocacy Networks) is an international, non-profit, federation comprising users and consumers, family members, careers, health care professionals, representatives of government bodies and agencies, and other concerned parties who support or are interested in issues affecting thEurope is to encourage and promote information, education and awareness on current knowledge of the treatment and support available to those affected by mental illness having regard to the latest evidence based material.

GAMIAN-Europe will actively support and engage in research projects pertaining to mental illness and the dissemination of the results of such research. It will also offer assistance to member organisations where

tical to develop support and trairequired and pracmembers and to generally be involved in all areas of activity within the fields of mental health. Essential to the mission of GAMIAN is the

ng of mentpromotion of the understandiencouragement of appropriate sci

l Health. Sos. Mihai B Bucharest, Romania

Tel: +4021 252 60 11

al

oster presented by “Happy family” in the Gamian internationP

conference, Buchurest, Romania, 2005


148

Book of abstract. 6 th Bedfordshire In rnational Mental Health Conference. Luton/Camebridge, E

- all ot"

ecause founding an NGO can be problem. However, once you realize that difficulties like this are to

be expected, then there is no problem any more, since the difficulties are part of the normal pattern of life.

tengland, 2005.

STARTING AN NGO

"Body and soul of the "HAPPY FAMILY" association

things we have done and all support we g

E. N. Gruber*, M. Kajević*, J. Anđelić**, V.Cerančević*, S. Martić-Biočina***, E.Tadej****, S. Franić*****

Starting an NGO can be a lengthy, time consuming process. In our country, NGOs are filling the gap between society, government and hospitals. It’s always hard to manage this gap in service provision if you are small and the gap is to big, ba

_____________________ *“Happy family“ associaton, Neuropsychiatry hospital „Dr.I.Barbot“, Popovača


149

** „We care“ Osijek *** «Rainbow» Zagreb, Psychiatry hospital «Vrapče» Zagreb ****“Rocks” Zagreb ***** Clinical hospital, Department for drug addicts “Sestre Milosrdnice” Zagreb The key ingredients that make or break an NGO, of course, are its programs and projects and fund rising to make it all possible. Nothing can be done without volunteers and team work. It seems that the most important issue about starting an NGO is personal experience. Other than this, all other general and technical advices and manuals about how to start an NGO you can get on the internet; here is one site: http://www.gdrc.org/ngo/start-ngo/index.html . Let me tell you how, why, when and where we did it from my perspective. I am the president of our NGO, “Happy Family”, a resident in psychiatry and I have worked in the Neuropsychiatry hospital in Popovača, Croatia for last five years. I present here my team, my associates and also our partners and sponsors. Some of them are here now, today, so Sanja, Slađana, Jelena and Mark, thank you for believing in us. Introduction It’s a great honor for me that today, in Cambridge, in this conference; I can proudly say that last year we founded the association for the improvement of mental health and quality of life of mentally ill persons and their families “Happy Family”. Some of you were here last year when I was, thanks to Mark; given a chance to present my work,’ psycho educational-support groups for families for mentally ill’ that I had been doing in my hospital, although I am not a big name and my hospital is not a big name in Europe either. However, the opportunity and good feedback that I received, made me feel good about my work, raised my self-confidence and gave me energy to expand this group into an association. This is how it started. To found an NGO is relatively easy, to realize an NGO, to let it spread its wings, that’s a challenge. Anyway, on the one side, there were a few of us who wanted to do something extra for our patients and their families; we had our desire to help, our ideas and energy and on the other side there were people in great need of help, support, and


150

an annual budget of about 5 000 Euros. Now AMIAN-Europe organization

ily” aims to help its members to help one

ublic lectures

b

information. The rest of it is about money but our past year’s experience is that money appears where you need it, so long as you stick with the good idea and positive energy. We now have 200 members and have raised we have become a member of the G(Global alliance of mental illness advocacy networks) so we are taking big steps towards future. The body and soul of our association The goals of our association are to care for the human and civil rights of people affected by a mental illness, their careers and other family members. ”Happy Famanother, to create public awareness and acceptance of the problems of mentally ill people and to reform conditions within the mental health system within Croatia. Current projects and activities organized by “Happy Family” are workshops for psycho-education and support for people affected by a mental illness and their family members. Also we do pfor the local community about mental illness in order to combat the stigma of mental illness. You can get more information on our wesite. www.geocities.com/sretnaobitelj2004/baza.html And the soul of our organization is one mother. A specific case, always describes the reality best. We call her “Mother of courage”. She started to attend the support groups from the beginning, almost two years ago. She is 54, an economist and has a high income. She is divorced and lives with her 23 year old daughter who was diagnosed with schizophrenia five years ago. The mother was, by my impression and according to the psychological tests, very inhibited and socially isolated before she joined the association. She was very depressed and couldn't cope any more. We wanted to investigate whether the joining to the association and regular attending to its programs would enable the mother of a patient with schizophrenia to re-establish her psychic balance by reducing high expressed emotion. So we gave her the PIE psychological test (The profile index of emotions) three times during 18 months.


151

since she joined the

psychic ed to a powerful, strong and competent person. Her

Our first results showed that by joining the group work she had to socialize and “open herself to other people”. She came regularly; at first she was quiet but with time, she becomes very involved in the group work. The last PIE test, after 18 months association, showed increased sociability and trust for people, lower dimensions of depression and lower rejection, as well as higher assertiveness and better realization of her needs. A half year since she started to attend the groups, she turned from the depressive position in life and started to work positively with her daughter’s illness, started to motivate other parents, and started to help them with her advice. She was able to do this because she had finally found the support that she needed. She became one of the founders of our association where she is now a member of the Organizational board and is our accountant. She can also better satisfy her own emotional needs in her family and her relationship with her daughter is close and developing. She re-established her balance and changpromising results inspire us all to do more voluntary work in the association .She inspires us all with her strength and courage. Research results Why did we choose to use psycho-educational models and lectures, not only for patients and families but for the local public too? At the beginning of the year we did research on stigma and attitudes of the local community towards mentally ill persons in our county. People who were questioned by phone, using randomly chosen numbers were middle aged, high school educated, mostly village people. The results showed that they have big prejudices about mental illness. Usually they hear about mental illness from the TV, and it’s connected with violence. 70% of people questioned said that they know somebody that was treated for mental illness, usually an acquaintance. They usually think that schizophrenia is caused by genes or stress. The common opinion about schizophrenic patients is that they are usually mentally retarded, need medicine, and hear voices that tell them what to do. The majority of people think that schizophrenic patients don’t


152

dience was satisfied with the lectures, the lecturer and the

ed to other

atian associations that

ities or differences in the emotional profiles of these groups of parents of patients.

disturb their community by uncleanness and violation of public order that they can’t have a job and work properly and they suffer from split personality. They would usually tolerate people suffering from schizophrenia at work and in the neighborhood but half of them would not have them as a friend and nobody would want to marry somebody with schizophrenia. Therefore we had to do something about that also. What else did we do to evaluate our work in the past year? We did some evaluation of our psycho-educational modules and the results showed that 80% of the audience was mentally ill persons and 20% of the audience was families. 70% of the audience were males, mostly middle aged, and unemployed or on the social welfare. The majority of the auamount of new information which they gathered. 1/3 of them came only once and 22% of the audience came more than 6 times to the lectures But then, where are we now, in our association, comparsimilar associations in our country. We did some research about this. We do as much research as we can. I personally like evaluations; it gives me a sense of being in control of what is going on. We used the same psychological test for emotions that we did to evaluate the work of our, “Happy family” association and gave it to the parents of psychotic patients who were not members of the association and we also gave the test to the parents who are members of two other associations in Croatia who deal with mental health issues [psychotic illness] in family members. These are “Duga-Rainbow” from Zagreb and “We care-Marimo” from Osijek. Sanja and Jelena from Rainbow and Marimo are also here with us so if somebody has some questions I am sure they will be happy to answer as well. The Parents of drug addicts also did the test. There was one group of parents who did not attend any association and a final group of parents who were also members of the Crodeal with the families of drug addicts, “Put-Trip” and “Stijene-Rocks”. We wanted to see similar


153

the•

s, inability to control

yed in the normal parameters. •

embers of their associations. Maybe this is so due to

•

ldren of parents

igher

Authors quoted in my lecture today participated in this investigation se are our preliminary results: Dealing with psychotic patients as well as drug addicts change emotional profile in their parents. All group profiles that were examined showed symptoms of acute reaction to stress (in this case mental illness of their child), by showing increasing emotions of sorrow, avoiding new life situationemotions and plan future. Jet, their sociability and trust towards people staHow parents of psychotic patients differ from those of drug addicts? If we examine profile of parents that are not members of associations, we can see that parents of drug addicts are more depressed and avoid new life situations than parents of psychotic patients, also not members of association. However, if we examine profiles of parents that are members of associations, we can see that parents of drug addicts are more sociable and have better control of the emotions than parents of psychotic patients that are also ma different approach, diagnose, treatment and prognostic values of the diseases. How parents of the children with the same diagnosis differ among themselves according to the participation in the association? The impact of present state of illness of their children should not be forgotten but in this research, we assumed that chiin associations are in the remission of the illness and those that are not are clinically in the acute phase of the disease.

Parents of drug addicts that are members of associations have hsociability, trust towards people, and they are less aggressive than parents of drug addicts who are not members of any association. Parents of psychotic patients that are members of associations have a bit higher trust towards people, lower aggressiveness and more desire for sociable acceptance than parents of psychotic patients that are not members of association. However, this difference is no statistically


154

wards people and

pat•

o fight against

in Europe. References regarding the questionnaire, publications and other information are also

significant, probably because high standard deviations in group profiles of three associations that participated. When we did the emotional profiles of parents that are members of “Happy family” association it showed significantly higher trust tohigher desire for social acceptances than parents of acute psychotics

ients that were not members of any association. Feelings and thoughts of parents that they were bringing up during the research were usually this one: Schizophrenia is a disease given by “God” and drug addiction is the parents fault, after treatment drug addict is coming back to the home “cured” and “normal”, while remission of psychotic illness is just a “continuous fight” and “forever lost great expectations”. Those are through beliefs and prejudices that are main points stigma as well as the need of great psycho educational interventions that was pointed out in this research.

These results will be published so you will be able to know the details of this research as well as the discussion of the results. If somebody would like to participate in this research with his own results, they are welcome. I believe that this questionnaire is available in English, since it is standardizedour previous research andon our web site. “Sugar and the cream” And now, allow me to show you “the sugar” and “the cream” of our annual work; our annual association report. I regret that it is mostly in Croatian It is on our website also and our book that was freshly printed just few days ago and it still smells new. One third of the book is in English so it may be of some interest to you. In this book we gathered all the psycho educational lectures that we gave over the year, following in some parts the psycho- educative module from Early Psychosis Prevention and Intervention Centre of Melbourne, which we obtained from the Early Intervention Service of Luton, as well as experiences from support groups, life stories, useful information about the association, articles or abstracts of publications,


155

esire to help us in our attempt to live with a

ely, we

end for us too, not only for the members

n is like that also, we

evaluation of lectures and results of some research. It looks like my grandmother’s cookbook but it become very popular with patients and their families, it was adapted for them and it’s free of charge. We do have a hard copy edition of the book also, I took some hard copies with me, and we are selling it, raising some money for our current project, helping some patients get travel expenses for coming in daily centre for treatment, so I do expect to sell some while I am here also. Also if somebody has a ddisease with dignity, I have a number of our bank account also. This was a bit of fundraising. Also we invite all who are interested to join our programs and to come to our First annual international conference of the “Happy family” association and First annual meeting of the association, that will be held on 15.december 2005. in Popovača, Croatia. Unfortunatare not able to sponsor or return any travel expenses but we canarrange accommodation in the homes of association members. Conclusion- what does all this mean for us, personal development Now, finally, I will show you something else to emphasize a thought which I would like to leave with you. This NGO work, it works for both sides. These are my own emotional profiles. My own tests that showed that I personally become more sociable, more trustful of people, much more assertive and less anxious as well as less depressed than two years ago. This change, this empowerment that I felt happened to me, is the actual reward, or payment, for working in NGO. It does pay off in theand users or local community. Everybody gains something and it doesn’t cost society much. What I want you to take away from my speech is this thought. Mentally ill persons need our help and support in different ways, their families should be taken care of also. Overall you must agree that no government institution will ever have money or desire to deal with families in a way that non-profit organizations can. The family is the major unit in our society; it is a natural ally in treatment. So it does pay off to invest in families. Our associatio


156

p dPROGRAM 1. MEĐ ENCIJE UDRUGE „SRETNA OBITELJ“ I 1. GODIŠNJE SKUPŠTINE UDRUGE

Popovača 2005. godine

GOs which deal with Mental Health Issues loga, razvoj, te smjernice budućeg rada neprofitnih vladinih organizacija u

evnog zdravlja.)

uženje dr. giusa s kolegama. Dolazak ostalih gostiju u Popovaču.

ečano otvaranje Prve međunarodne konferencije udruge „Sr aPredava

• Basic GAMIAN standards for management of patients ijevod

• Slađana Ivezić-Štrkalj: Predstavljanje Wellness programa a: Rane intervencije u liječenju prvih psihoza

13.3 a skupština udruge „Sretna obitelj“

e „Dr. I. Barbot“,

Izvještaj članova Upravnog odbora išnjeg biltena i knjige

roved that we can do a lot and we don’t cost so much and therefore itoes pay off to invest in us in the future too.

UNARODNE KONFER

14. 12.2005. 17-18 sati supervizijski sastanak članova Udruge sa supervizorom, dr. Markom Agiusom iz Londona Tema sastanka: The role of N(Uočuvanju duš 15.12.2005. 9 -11 sati obilazak Neuropsihijatrijske bolnice „Dr. I. Barbot“ i drA11.00 -12.00 sastanak Upravnog odbora udruge „Sretna obitelj“. 12.00 sati: Sv

etn obitelj“ nja: Mark Agius: with serious mental illness in community. (Uz simultani prpredavanja)

• Sanja Martić-Biočin 13.15 -13.30 pauza za kavu

0 -14.00 Prva godišnj• Pozdravni govor: ravnateljica bolnic dr. Marina Kovač •• Predstavljanje god

14.00 -15.00 domjenak


157

kluba,

ntalno zdravlje Zagrebačke županije ema sastanka: Budućnost neprofitnih vladinih organizacija za zaštitu

ravlja u Hrvatskoj

Fighting stigma surrounding mentally ill person and his family. sychoeducaton in development of local community (uz simultani prijevod

p

Prodajna izložba radova Udruge za rehabilitaciju i resocijalizaciju duševnog bolesnika NPB „Dr. I. Barbot“- radne terapije bolnice 15.00 -16.00 okrugli stol članova udruge „Osvit“, udruge „Duga“, udruge „Nada“, udruge „Stijena“ i udruge „Sjaj“ iz Zagreba, udruge „Marimo“ iz Osijeka, udruge „Sretna obitelj“ i Udruge za rehabilitaciju i resocijalizaciju duševnog bolesnika NPB „Dr. I. Barbot“- radne terapije bolnice iz Popovače, udruge „Mobing“, udruge UKLA Virovitica, Lions Hrvatskog saveza KLA, Centra za rane intervencije u liječenju prvih psihoza iz Lutona i Centra za meTmentalnog zd 16.12.2005. 9.00-12.00 obilazak znamenitosti Sisačko-moslavačke županije, Muzej Moslavine u Kutini 15.00-17.00 suportivno-psihoedukacijska radionica za duševne bolesnike i članove njihovih obitelji Mark Agius: P

redavanja)

POZIVNICA Udruga za unapređenje duševnog zdravlja i kvalitete života duševnog bolesnika i članova njegove obitelji «SRETNA OBITELJ» poziva Vas na Prvu međunarodnu konferenciju udruge «Sretna obitelj» koja će se održati u Popovači, 15.12.2005. u 12 sati u prostorijama bolničkog restorana Neuropsihijatrijske bolnice «Dr. I. Barbot». (Predavači: dr. M. Agius, doc. dr. sc. S. Ivezić-Štrkalj, dr. S. Martić-Biočina) Pozivamo vas i na 1. godišnju skupštinu Udruge, koja će se održati u istom prostoru, također 15.12.2005 u 13.30 sati. Veselimo se vašem dolasku. Program Konferencije, popis sudionika, te detaljnije informacije dostupne su na našoj web stranici.


158

Izvještaj p bitelj“ o radu udruge u 2005. godini*

o

anizacijskom, skupiti sredstva, kako

*Govor održan na skupštini Udruge

redsjednice udruge „Sretna o

Meni je čast obratiti vam se u ovoj funkciji i čestitati svima prvi

rođendan naše udruge. Nije nam bilo lako ovu prvu godinu, prilagoditi se, stvoriti veze s članovima, korisnicima, partnerskim organizacijama i sponzorima, ostvariti timski rad. Trudili smo se uspostaviti komunikaciju, stvoriti tim, što nije bilo lako i na tome još moramo raditi, ne samo u odboru već u cijeloj udruzi. Članstvo nam svakodnevno raste. Po mom mišljenju trudili smo se koliko smo najviše mogli, jer svi smo radili uz naš redovni posao i obaveze obitelji, obično popodne, navečer. Treba imati u vidu da smo isprva dugo vremena radili potpuno volonterski, a volonterski raditi znači besplatno raditi. Nismo imali sretan financijski početak no uspjeli smo prevladati teškoće, napisati projekte, dobiti neke novce od sponzora. Jer, ovo što mi radimo mora se raditi. Duševni bolesnik je član svoje obitelji, kad te svi odbace obitelj je ta koja te primiti mora, „grmilo-sijevalo“, a onda je bolje da se malo odmaknu ti oblaci i pruži tračak sunca. A obitelj je temelj našeg društva. Obitelj je prirodni saveznik u liječenju bolesnika. Podrška obitelji ne košta puno a obitelj može puno učiniti. Isplati se ulagati u obitelj. Pogledajte koliko smo svi zajedno uspjeli učiniti u ovi godinu dana s vrlo malim sredstvima. I u rad naše udruge se isplati ulagati, ne samnovac već vrijeme i trud. Da bismo bili jači moramo raditi s vama, članovima, korisnicima. Ako gledamo snage i slabosti naše udruge u protekloj godini rekli bi da je naša najveća snaga u različitosti; svi smo stručnjaci u svom području rada, naš je pristup multidisciplinaran, a različiti smo u pristupu i idejama. Zato samo potrebni jedni drugima, da se nadopunjavamo i razumijemo, da zajedno bolje. Slabosti su nam u neznanju, ne stručnom već org____________


159

ostvariti fond, kako napisati projekte da dobijemo potreban novac za rad, kako kako organizirati program i kako ga provesti. Cilj nam je imati stabilnu i jaku udrugu, što možemo postići samo dobrom komunikacijom. To nije lako postići, no ako ne pokušate i ne trudite se, ništa se neće ostvariti. Jedino kada se proaktivno postavimo prema životu, potičemo događaje, radimo i trudimo se, stvari se počinju odvijati. A sad ću vam u par riječi predstaviti vrhnje ili šlag naše udruge u ovoj godini. Sve naše aktivnosti prikazane su u našem biltenu i knjizi. Svi ste dobili ili ako niste, možete uzeti na izlazu naš godišnji bilten, u njemu je izvješće o radu udruge u 2005-toj godini kao i ciljevi i program za slijedeću godinu. Također ste dobili i našu knjigu u kojoj imate sva dosadašnja predavanja i radionice koje je udruga provela tijekom ove godine uz još bezbroj informacija. Predavanja stručnjaka i izvoditelja programa, objavljena u ovoj knjizi, pripremljena su s mnogo truda i volonterskog rada. Ona se ističu kvalitetom jednostavnosti i prilagođenosti svima vama, te su time vrijedna i zaslužuju biti objavljena, kako bi postala trajno pristupačna svima onima koje ova problematika zanima i kako bi se mogla upotrijebiti u budućim programima, kako naše Udruge, tako i u radu onih koji se bave duševnim bolesnicima i njihovim obiteljima, njihovim informiranjem, podrškom i u borbi protiv predrasuda prema duševnim bolestima. No, ovo je knjiga za svih i od svih, te je tako dio knjige na engleskom jeziku, nek vas to ne smeta ako ne znate engleski jer je taj dio namijenjen stručnjacima i članovima tima udruge u smislu supervizije i smjernica za daljnji rad. Kroz rad i program Udruge u 2005. godini je prošlo gotovo 300 korisnika, neki od vas su i danas ovdje. I vaše priče, pjesme, crteži uklopljeni su u ovu knjigu. Ona je plod svih nas a zahvaljujući sponzorima, tiskari „Cicero“ za tiskanje 500 primjeraka knjige i sredstvima Sisačko-moslavačke županije, projektima Nacionalne zaklade civilno društvo i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi za ostale troškove, ova je knjiga za svih vas besplatna i biti će na raspolaganju i budućim korisnicima programa udruge u slijedećoj


160

godini. Molim vas da ispunite evidencijski listić i možete knjigu dobiti odmah. Materijale iz knjige uz dodatne fotografije i publikacije izdali smo i u obliku hard disk kopije, ona ima simboličnu cijenu, pa ako netko želi imati i ovu verziju knjige može ju kupiti. A tek da vidite kakve sve planove imamo za slijedeću godinu. Jedna mi je dobra prijateljica rekla da ne brinem radi novca - ako nešto treba biti učinjeno - novac će se stvoriti. Do sada je u našoj udruzi bilo točno tako.

Mr.sc. dr. Ema N. Gruber, predsjednica Udruge

PRILOZI ZA SUPERVIZIJU I EDUKACIJU ČLANOVA STRUČNOG TIMA UDRUGE

Psycho-Education

Mark Agius* Introduction Psycho-education is the process whereby the client and his family get to understand more about the psychotic illness and how it can be treated and relapse prevented. It is an essential process whereby the client is able to take control of his situation, so that he no longer feels at the mercy of the illness, but instead he feels that he is in control of his situation, and that there are steps that he can take in order to stay in control. Therefore, psycho-education is the key to improving the self-esteem of the client, so that he feels that his psychotic illness is something which he can handle, and which no longer is an

*Mark Agius, MD, Associate Specialist for the Early Intervention in Psychosis team in Luton, Bedforshire, Senior Research Fellow in the Bedfordshire Centre for Mental Health Research in Association with the University of Cambridge


161

insurmountable barrier to his own self fulfilment as a person. A client who has attended appropriate courses in psycho-education should , as an outcome, no longer feel hopeless and at the mercy of his illness, but should feel capable of controlling his illness and be self-confident about managing his life. The client’s family, once they have undertaken a process of psycho-education should feel reassured that they understand the reasons for the client’s problems, and how and why the illness occurs. This may be particularly beneficial to families who have suffered from the burden of illness for a long time, but have never had an explanation of what is in fact happening to the client. Thus misconceptions about the illness which are held by families may be dealt with. Both client and family should, as a result of psycho-education, also have a good understanding of the role of medication in keeping clients well, and of other measures, such as avoiding unnecessary stress and illicit drugs, which are needed in order to stay well. Psycho-education may be carried out;

• With the individual patient • Within a family intervention session • Within a group session for families • Within a group session for clients • A combination of all the above. Psycho-education with the individual patient This may be carried out within an ordinary psychiatric consultation, or a specially extended one. During this time concepts such as how psychosis develops, the stress-vulnerability model, why medication is important to prevent relapse, why illicit drugs should be avoided by clients who have experienced psychosis, can be discussed.


162

Our team has developed a number of ‘power-point’ computer graphics, some of which are used as illustrations in this book in order to use as visual aids in such sessions. It needs to be remembered however that there is evidence that clients may easily forget, or indeed, not ‘take in’ up to 95% of what is said in a consultation, and therefore, one to one consultations need to be supplemented by other methods in order to achieve proper psycho-education for a client. Sessions may have to be repeated. Our group has developed a series of simple leaflets about psychosis which may be given to clients and their carers. Many other good leaflets also are available, including ones on specific medication. The Royal College of Psychiatrists, Rethink, and the UK psychiatric pharmacy group produce excellent materials. Psycho-education within a family intervention session Psycho-education in a family education session usually happens in the context of a full behavioural family therapy intervention, although it can also take place as an individual intervention, provided both family and client are appropriately engaged in therapy with the client. Clearly, the therapist will be able to provide information about psychosis, the stress-vulnerability model, how to stay well, and the use of medication to the family and the client, but the most important intervention with the family, is using the client as an expert to explain the illness. This involves the client explaining to the family the symptoms which he experiences, how he feels about his illness and his experience, and why he reacts to these experiences in a particular way. This occurs in a family session which is facilitated by the therapist. The family is allowed to ask questions for clarification. In such a session, the family, who may have had to endure the burden of having to support a person who is unwell for quite some time, may , for the first time, receive an explanation of what is happening to the client, and why he behaves in the way he does. It is explained to the family that , while the therapist can easily give an explanation of what psychosis is in general, it is only ‘John’ [the client], who can give an


163

accurate description of ‘John’s illness’ , which is the particular illness which they have to deal with. This session can be extremely helpful for the family, and leads on naturally to the whole family working in a collaborative way to identify early signs of relapse in future sessions. Psycho-education within a group session for families A great deal of basic psycho-education can be imparted in a group run specifically for carers and families. Our service runs a short four session psycho-education group for families, which is a manualised course which has been produced by EPPIC, the Early intervention service in Melbourne, Australia. The clients themselves are not present at the sessions, as they attend their own psycho-education group, where the same material is covered. The titles and contents of the four sessions are as follows; 1. Session one; what is Psychosis?; Psychosis is defined by its

symptoms, the diagnostic criteria of various forms of psychosis is described, and possible causal factors and the stress/vulnerability model is introduced.

2. Session two; Medication. The stress/vulnerability model is discussed as a rationale for prescribing anti-psychotic and other psychotropic medication. The role of medication in the treatment and recovery process is discussed. Information about different medications doses and effects is given. Side effects are described. The role of medication in relapse prevention and in the treatment of positive and negative symptoms is discussed. The management of side effects is described.

3. Session three; Recovery. Recovery is defined. The phases of psychotic illness, especially with reference to recovery, and the process of recovery are described. What the appropriate expectations regarding recovery are is discussed. The family’s and the client’s expectations are discussed. Therapeutic strategies to encourage recovery are described. Ways to prevent relapse are described. The role of the family is high-lighted.


164

4. Session four; The Future. The main themes from the previous sessions are highlighted. Concerns and expectations for the future are explored. Participants are informed of available resources. The program is concluded.

The program is supported by a series of overhead transparencies and handouts which are supplied with the manual. A video program is also available for use. Each session lasts for two hours. The aims of the program, as suggested in the EPPIC Manual, and as we set it up were; • To provide education about the causes of psychosis, the course of

the illness, treatment, recovery and prognosis. • To provide families with a forum where they could ask questions

and express concerns. • To provide emotional support for families and to allow them to

ventilate their feelings and to begin to process their feelings. • To enable families to feel competent in understanding psychosis. • To help redress inappropriate feelings of guilt, blame, hostility and

hopelessness by providing factual information. Feedback from families shows that all these aims were met in the programs which we have run so far. Although the programs were very structured and didactic, there was sufficient time allowed for discussion, and it was evident to the two group facilitators that the usual group dynamic processes functioned within the group. What appeared to be most important to families who attended the groups was that they began to realise that they were not alone and that other families had similar problems. We are aware that families exchanged telephone numbers for mutual support, although they were not asked to do so by the facilitators. Psycho-education within a group session for Clients The same material described above can be used in a manualised psycho-education course for clients who are recovering from psychosis. The course is described in a manual produced by EPPIC and it has been used in our service.


165

The material is designed as 20 modules, which can be delivered in a similar number of sessions, which is how it was initially delivered in our service, or modules can be combined into a shorter number of sessions. A typical nine session psycho-education course may have the following content;

1. Session One; Understanding the healthcare system. The resources of the local healthcare system and the benefits system. The use of the mental health act.

2. Session Two; What is psychosis? Definition of psychosis and mood disorders. Causes of psychosis. Labels and Diagnoses. The role of stress in psychosis.

3. Session Three; Anti-psychotic Medication. Information about different medications. Their role in staying well and preventing relapse. Side effects and how to cope.

4. Session Four; Coping with Negative Feelings. Recovery. Coming to terms with the experience of psychosis.

5. Session Five; Early Warning Signs of relapse and Coping strategies. The role of stress in psychosis. Early warning signs. Basic stress management strategies.

6. Session six; Work and leisure options. Discuss local work and leisure options.

7. Session seven; All about drugs. What is a drug? How drugs influence psychosis. Factors influencing substance abuse.

8. Session eight; Social Supports. How to identify the client’s social supports and how to strengthen them after an episode of psychosis.

9. Session nine; Changing attitudes. How will the client adjust his lifestyle so that the psychotic episode will not recur?

The above is a description based on ‘Power to the People’, a psycho- education program based on the EPPIC manual and developed by Jane Edwards and others in Melbourne. Our own use of the modules suggests that they are well accepted by clients, but that the 20 module sessions are inconvenient, because of the time scale, so we would recommend a version similar to the one described above.


166

Philosophy of psycho-education in early psychosisOur philosophy regarding psycho-education in Early Psychosis is as follows; • Understanding their illness empowers clients, so that they can take

an active part in their illness. • Clients have a right to knowledge which enables them to

understand their experiences. • Psycho-education is an integral and central part of the psycho-

therapeutic process. • Each client has a unique experience of psychosis. • All clients have a right to be fully informed about their illness, its

treatment, and its expected outcome. • Psychosis has an important impact on the families and friends of

the client. • Psychosis is a bio psychosocial phenomenon. • Quality of life is enhanced by positive expectations of the future. • Recovery from a psychotic illness is achieved by a collaborative

endeavour which involves the client, his family and the treating team.

• Psycho-education should be provided to all clients who suffer from psychosis and their families.

• Psycho-education needs to be flexibly, taking into account the client’s recovery style and his stage of recovery.

• Psycho-education should be presented in a manner that makes it understandable and accessible to each individual client.

• Information should be presented in such a way that the client can develop his own explanation of his experience of psychosis.

• Psycho-education must be ethnically and culturally sensitive. • Psycho-education should take into account the biological,

psychological and social issues which affect the client. • A positive outlook must be engendered by psycho-education. Conclusion


167

The large number of approaches described above should make it possible for appropriate psycho-education to be offered to all clients and their families.

It is through the application of these principles by the treating team that clients learn to manage their own illness and that families are supported.

Such psycho education will inevitably have a major impact on the clients, their families, and their environment, which is the community as a whole.

The role of NGOs which deal with Mental Health Issues

Mark Agius*

WHO has recently developed a WHO declaration for mental health in Europe. Within the declaration, which has been signed by all Health Ministers in Europe, a particular role has been attributed to NGOs. The WHO declaration states; ‘We are strongly committed to the empowerment of users and carers and their inclusion in mental health service planning and delivery. We believe the following actions are necessary;Stimulate the creation and development of local and national nongovernmental and service user run organisations representing people with mental health problems, their carers and the communities they live in. Set standards for representation of users and their carers on committees and groups responsible for planning , delivery, review and inspection.’[WHO declaration for Mental Health in Europe2004] This means that Advocacy Groups, Self Help Groups, NGOs, and *Mark Agius, MD, Associate Specialist for the Early Intervention in Psychosis team in Luton, Bedforshire, Senior Research Fellow in the Bedfordshire Centre for Mental Health Research in Association with the University of Cambridge


168

patient ‘experts by experience’ should be given specific roles in the planning and delivery of mental health services, and be properly funded for so doing. Thus, Non Governmental Organisations have a very important role in developing Mental Health services, and advocating for individual patients and for patient groups. This is particularly so because NGOs are seen as independent, and not linked with Government policy. Thus, NGOs are extremely powerful in the large democracies of Western Europe, and large NGOs such as Mind, Sane , the Manic Depressive Fellowship, Primhe, and Rethink have been instrumental in developing radical changes in mental health policy in England.

Other smaller NGOs have been effective in delivering Social Care in Serious Mental Illness, as Befrenders does in Bedfordshire, where I come from, while Samaritans provides an excellent telephone hot-line for clients who are considering committing suicide. For the many smaller NGOs, there is a European Umbrella Organisation- Gamian Europe, which carries out advocacy work for Patients with Mental Conditions with WHO and the European Commission, as well as providing an Umbrella Organisation , and a source of advice for its members. Its great strength is that it provides a forum where NGOs from all over Europe can share their experiences and expertise. Gamian has recently published a series of evidence based Guidelines on Community Psychiatry drawn up by the Medical Advisers of various NGOs, in order to enable advocacy groups to discuss issues of mutual interest with governments while being aware of what the Evidence on what is necessary for proper mental health treatment is. NGOs should be well placed in order to provide Service User representatives to participate in planning of services. They should also be able to do a great deal of anti-stigma work. The aim of support for the patients is that the patients should recover and be re-integrated into society as completely as possible, though it is accepted that sometimes some consequences of illness may persist and


169

relapse is possible. Therefore public campaigns should be carried out constantly in order to reduce the stigma associated with mental illness. The evidence regarding the presence of stigma attached to patients with mental health problems is summarised by the WHO Declaration as follows; ‘We are very concerned that people avoid or do not adhere to care because of fear of victimisation and abuse by individuals , communities and the state. We are aware that people with mental health problems suffer from derogatory language and reinforcement of negative stereotypes in the workplace , media broadcasts and the press. We are also aware that they suffer from the lack of equal opportunities and an absence of legislation, and that in many instances they are subject to inadequate enforcement of equality and protection of their human rights. We strongly believe that the past exclusion experienced by mental health service users in asylums and institutions and the consequent stigma need to be reversed.’ Inter- alia, the declaration commits signatories to ‘instigate anti-stigma activities, emphasizing the ubiquity of mental health problems, their general good prognosis , and treatability,…to.. educate and monitor the media, to.. introduce or scrutinize disability rights legislation to cover mental health equally and equitably…to..stimulate community involvement in local mental health programmes by supporting initiatives of nongovernmental organisations.’[WHO declaration on Mental Health in Europe 2004] Patients should be seen as being able to recover from mental illness, and NGOs should work to promote this Recovery Model of Mental illness. The aim of aftercare for patients with Psychotic illness should be Recovery, so that the patient may be able to return, if at all possible, to his chosen form of work or education, or to a form of work or education which approximated as closely as possible to that which he used to follow before he became ill. Recovery needs to be the prime aim of treatment. Recovery is best measured by the degree to which persons are able to return to their


170

chosen occupation or to education after their illness. The WHO declaration states ‘Work is crucial for income, self-esteem and the role of the individual in society….Most people with mental health problems wish and are able to work,’. [WHO Declaration on Mental Health in Europe 2004] The IRIS guidelines for treating young patients with Psychosis state; ‘A strategy to facilitate clients’ pathway to work and valued occupation should be developed during the critical period’ [1999]. The best way for NGOs to promote Recovery is by psychoeducation. Psycho-education for patients and families is a core aspect of any Community Psychiatry program. P sycho-education is a key element in recovery from mental illness. This is what enables patients and families to take responsibility for managing their illness and preventing relapse. Psycho-education will cover all aspects of the illness including ‘what is psychosis?’, why take medication?, how to stay well, how to prevent relapse, how to identify early signs of relapse, why patients should avoid illicit drugs. The WHO declaration calls for signatories to ‘target marginalised groups, such as minority groups, vulnerable women and unemployed men, with education, information, and support programs.’[WHO Declaration on Mental Health in Europe 2004. ]. NGOs have a major role in this regard. NGOs have developed in certain Countries, such as Croatia in order to provide group psycho-education and support for patients and their carers. This , they appear to have done well, and for this they are to be congratulated. NGOs in places such as Malta and Slovenia have been providing housing and care co-ordination for patients who have mental health difficulties .This has turned out to be very effective, as a result of very dedicated staff, but there must be a question over their providing such a role, which is clearly ,to my mind the role of the state, because of the all encompassing nature of Care Co-ordination. Advocacy Groups, Self Help Groups, NGOs, and patient ‘ experts by experience’ should be given specific roles in the planning and delivery of mental health services, and be properly funded for so doing. However, it should not be the case that such NGO groups be given a


171

remit to carry out roles for which they are not intended, for instance, it should not be the case that NGOs be given the task of being the sole implementers of Community Psychiatry, as now happens in certain parts of Europe, without the support of the state and professional staff. We look forward to a situation when NGOs and State services are both adequately funded and see each other as having complimentary roles in the delivery of community psychiatry services.

Stigma, the patient, the family and the

community

Mark Agius*

The difficulty

The perceptions that society has of mental Illness varies from culture to culture. For instance, in parts of rural India and Pakistan, words like ‘depression’ do not even exist in the language, and persons with mental illness are simply thought of as distressed. Maybe as a consequence of this , it has been observed, during the WHO ten countries study that patients in rural India seem to recover from Schizophrenic illness more rapidly than people in other parts of the world, and these people will return to work more quickly than others. Contrast this with the situation in many parts of western Europe. Not only does serious mental illness suggest long periods of hospitalisation, but it also suggests huge difficulty in returning to work afterwards. Suffering from a mental illness such as depression suggests in some way being weak, while suffering from Psychotic illness is seen as implying being demented, or even more seriously being unemployable, or being a dangerous person with potential to harm others. These attitudes inevitably lead to huge difficulties ______________________ *Mark Agius, MD, Associate Specialist for the Early Intervention in Psychosis team in Luton, Bedforshire, Senior Research Fellow in the Bedfordshire Centre for Mental Health Research in Association with the University of Cambridge


172

experienced by mentally ill persons, caused by the attitudes of not only their employers and society at large, but also attitudes of their families and of themselves, for even they, before they became mentally ill, have had the same attitudes to mental illness. Therefore, when they become mentally unwell, they experience all the negative beliefs about mental illness which they had suddenly applied to themselves, so that their sense of loss of a normal life’ is intense, and may in itself lead to depression and deapair. No wonder a young person recovering from a first episode of a psychotic illness may well develop ‘Post Psychotic Depression,’ with a consequent increased risk of suicide, or on the other hand may go into major denial of his illness, thus making it extremely difficult to prevent further episodes of illness. The attitudes which we have described above are what is known as stigma. The mentally ill person becomes in effect an outcast. He is refused the possibility of being a normal member of society. His family either bitterly criticise him for not achieving ordinary family life or become over-involved in trying to protect him from all perceived risks and outside threats. Worst of all, he ‘self-stigmatises’ himself as a failure who will never lead a normal life. The reasons for stigma in mental illness are many; Up to relatively recently-in living memory-, many mental illnesses had no particularly effective treatment, so they did indeed lead to a life of unemployability, often in an asylum. Mankind having a cruel streak to their nature, in those times, it was even the case that large asylums, such as the Bethlehem [‘Bedlam’] in London would allow the patients to be seen as a ‘spectacle’ for Londoners to visit on the weekend. Mental health staff may themselves cause stigma by implying a lack of hope when patients suffer serious mental health problems. More recently, we have as a society become obsessed with risk, and fear of dangerous people. The Media, who only want to sell newspapers, often insist that Psychotic patients are dangerous, although most mentally ill patients are indeed harmless. Therefore ,


17

Mental Health is only seen as news when a violent tragedy occurs, thus giving the public huge misconceptions about Mental Illness. Employers believe that there are serious problems with employing persons with mental health problems, ranging from difficulties with poor attendance at work to difficulties with doing the job. Therefore, they will tend to discriminate against people with mental health problems when they are seeking employment, making mental health problems a reason for unemployment, as well as providing a cause for further depression. Of course, many mental health problems do run in families, in that there may be a genetic link, but there are often a belief that Mental illness is some sort of punishment from God visited on the family, and other persons may not wish to be associated with families with mental health problems, so the family becomes shunned by others, and avoided as well.

So what can be done about this? Clearly, the key to tackling stigma is changing attitudes. This means education- education of the Population as a whole, of teachers, employers, family members and carers, mental health staff, and the patients themselves. We need to let people know the realities of dealing with mental health problems today. The reality is that nowadays mental health conditions such as Depression, Anxiety, Bipolar Disorder and Schizophrenia are treatable with modern medication, and that most people will recover from episodes of mental illness and be able to return to a normal life with decent employment. The reality is that it is important that we should be able to intervene quickly, so that we can maximise the process of recovery, and therefore persons with mental health problems should seek treatment early. This means major public education programs, via websites, schools, and even advertising. In the UK we now have posters on buses which show pictures of Winston Churchill, saying ‘Depressive or inspirational leader?’, and of Princess Diana saying ‘Bulimic or the

3


174

People’s Princess?’ Early Intervention teams will organise talks for school children, and even plays about mental illness. We need to educate journalists to give Mental Illness a positive press, as well as useful programs on TV. In the UK we have a famous Boxer, Frank Bruno, who suffers from Manic Depression. On one occasion he had to be detained in hospital under the mental health act, and as a result a national newspaper, the Sun ,issued an extremely derogatory headline about him. However, he is much loved by the English Public, and such was the outcry from the public, that the Newspaper ran a campaign about combating stigma in mental illness. There have also recently been TV programs in the UK. One about Manic Depression, featuring Frank Bruno, and one about the link between cannabis and psychosis. We need to remember that such campaigns are very important, but that they need to be sustained for a long period in order to achieve a change in attitudes which have been there for hundreds of years. Importantly, we need to take the attitude in our mental health services that recovery is the goal of treatment. This is referred to as ‘the Recovery Model’. In our service which deals with young persons with a psychotic illness, we judge our outcome measures by how many of our patients return to work or full time education. This focuses the minds of our staff on achieving the best for our patients. Most of all we need to provide psycho-education for our patients and their families. We need to explain to them what mental illnesses are, how they can be treated, how they can identify the causes and early signs of relapse ,and thus prevent relapse, and how they can stay well. This Psycho-education empowers patients and their families to manage their illness themselves and become autonomous individuals. This is no different from a Diabetic patient managing his own diabetes, and taking control of it himself. It is this empowerment, which restores dignity to patients and their families, which in the end leads to their being able to confront and overcome stigma.


175

M. Agius, R. Zaman, S. Singh, O. Gallagher, P. B. Jones, P. McGuire, P. Power, T. Craig, S. Bahn, A. Grech, C. Casha, C. Pace, D. Cassar, M. Blinc-Pesek, B. Avgustin, E.N. Gruber, S. M. Biocina, J. Andelic, R. Dinolova, J. van Os, and M. Lambert. Psychiatry in Europe. Br J Psychiatry 2005 187: 92.

Psychiatry in Europe Dear Sir, A group of psychiatrists and Mental Health staff coming from many of the new entrants to the European Community and from Candidate Countries in the Community as well as from the United Kingdom met in Luton Bedfordshire on September 17th and 18th in order to discuss issues relating to Early Intervention in Psychotic Illness. At the end of the Conference, the delegates discussed the issues which had been raised by Andrej Marusic in the May issue of the British Journal of Psychiatry in his article ‘Mental Health in the enlarged European Union: need for relevant public mental health action’.[ Marusic, A; Mental health in the Enlarged European Union: need for relevant public mental health action. British Journal of Psychiatry[2004],184,450-451] The Delegates recognised that there were indeed many disparities in the status of the mental health of the populations of the different Member and Candidate States of the European Union, and that clearly the mental health provision in the different states was very diverse. In particular, they noted that the Research Profile of many of the newer States of the European Union required improvement, and indeed there was need of major development work and investment in many States if they were to be able to provide community based psychiatric services to all the peoples of the Union in an adequate and effective way. The achievement of such goals will require much sharing of experience and ideas. The delegates of the conference were anxious to contribute to the development of modern community based psychiatric services in Europe, and therefore they have committed themselves to future co-operation to help their countries to develop such services. They are


176

therefore willing to form themselves into a Network in order to support each other’s projects. These projects could include collaboration through joint research projects, joint training schemes for both medical and non-medical staff, exchange schemes and visits, both long and short term, in order to share knowledge and expertise, developing joint protocols for diagnosis of illness and patient management , twinning of services from different countries, developing psychosocial interventions and family interventions for patients, sharing epidemiological information from case registers, and the holding of an annual conference of the network, as well as joint meetings on particular issues of mutual interest. We hope that such activities could be funded be existing EU programs. For ease of reference, it is proposed that this group of colleagues will be known as the Luton group, after the place where the conference was held. A secretariat based in the ‘Bedfordshire Centre for Mental Health Research in Association with the University of Cambridge’[BCMHR-CU] will act as a point for co-ordination of the Group.We would welcome any communication from Colleagues with similar interests.

Yours Truly United Kingdom: dr. Mark Agius, dr. Rashid Zaman, dr. Swaran Singh, dr. Olwyn Gallagher, prof. Peter B. Jones, prof. Philip McGuire, dr. Paddy Power, prof. Tom Craig, dr. Sabine Bahn Malta: dr. Anton Grech, Claire Casha, dr. Charles Pace, dr. David Cassar Slovenia: Marjeta Blinc-Pesek, Bojana Avgustin Croatia: dr. Ema Gruber, dr. Sanja Martic - Biocina, dr.Jelena Andelic Bulgaria: dr. Rumiana Dinolova. Netherlands: prof. Jim Van Os. Germany: dr. Martin Lambert.


177

Why such poor diagnosis of mental illness amongst the male community?

Rodney Elgie*

Substantial under-diagnosis of depression in men has worrying risk, social and economic consequences. It presents a demanding challenge for all health professionals. But men must help themselves by accepting some responsibility if depression is not to be the precursor to other major health problems and ultimately premature death. A number of contradictions appear within the mental health field, not least of which is the fact that approximately twice as many women as men suffer from clinical depression, yet three times as many men commit suicide as a direct consequence of the illness. There are no obvious clinical explanations that might reasonably account for this fact. Men do not, in general, suffer depression in a more severe form than women. Women do not possess some self-preservation gene that is absent in men. However, what we do know is that men commit suicide in a more violent fashion than women and with little, if any, chance of intervention. In many cases, it almost appears as though it is an attempted cry for help; but no one is listening and the man’s emotions will not permit an audible cry in any event.

*Rodney Elgie, past president of Gamian-Europe organisation (Global Alliance of Mental Illness Advocacy Networks). Email: [email protected] President of The European Patients' Forum, Vice President of the European Men's Health Forum, a member of the Boards of The European Brain Council, The International Society of Bipolar Disorders and Chairman of its Physician-Patient Outreach Committee, EPPOSI (European Platform for Patients' Organisations, Science and Industry), The Health Coalition Initiative, The UK's General Medical Council Patient Reference Group and Institut des Sciences de la Sante, a member of the Faculty of The Lundbeck Institute and of 45 person EU Health Policy Forum operated jointly by DG Enterprise and DG SANCO, a member of DG SANCO's Working Group looking at Mental Health Challenges in Europe, the EFPIA Think Tank and the patient representative on the High Level Group of the European Commission examining "Patient Mobility" in the EU.


178

eBut how has this come about? It is one of life’s contradictions that while so many people in the UK are affected by clinical depression, either as sufferers or carers, there are probably more myths and misconceptions surrounding this disease than any other illness. All too often, depression is perceived as an illness of old age. Alternatively, it is viewed as a “women’s” illness, as though in some way men are immune. This notion may well be due to the fact that depression is frequently viewed as a sign of weakness with the result that it does not sit comfortably with the male psyche and the accompanying macho image. Men, after all, throughout history have been the hunter-gatherers, conditioned to ignore pain, hardship, fear and other emotions. Such conditioning is no doubt responsible for the English male’s “stiff upper lip” posture and the notion that boys do not cry. Emotionally stunted in this way, males may often adopt a state of denial when they believe circumstances warrant it. With many mental illnesses there are four key factors, namely, honesty, humility, humour and hope. The greatest hurdle for men to overcome is the admission that they have the illness; in other words they cannot be honest with themselves. Even if they are able to surmount this barrier, the next problem is humility; admitting that they cannot cope on their own and that they need professional help. All mental illnesses are serious but need to be tackled with a liberal dose of humour. If you cannot laugh at the illness and yourself at times, you will never beat it. Finally, one must have hope for the future and a belief that the illness can be overcome, that there is light at the end of the tunnel, and that life will return to normal in the fullness of time. A further paradox concerning depression is the fact that, although up to four million people in the UK suffer from the condition at any one time, it is still surrounded by stigma, prejudice and ignorance. These factors impact adversely on the sufferer’s family and social environment. Those with a record of depression encounter extreme difficulty in securing employment, even of a non-skilled nature. Such experiences merely serve to reinforce the sense of isolation, inadequacy and uselessness felt by a man with depression. Regrettably, the consequences do not end there. Lack of self-esteem and a sense of purpose in life are compounded by other factors associated with depression, such as a loss of interest in one’s home and family, a loss of libido and sexual dysfunction.


179

Against such a background, it is easy to understand how many males resort to alcohol, illicit drugs and substance abuse as a way of coping. These props are regarded as “comforters”, helping to block out or numb emotional feelings. They may be viewed as making oneself more sociable, providing a “feel good” factor, albeit temporarily, and additionally, a provider false courage or hope. If the depression becomes more severe, or the sense of loneliness appears greater, there is a quick and simple solution: increase the consumption of alcohol or use more powerful drugs. Commonsense dictates that this is not a viable solution, but then, rationality plays no part in the mind of a severely depressed man. If he is already suffering from erectile dysfunction, the fact that reduced libido is significantly associated with alcohol abuse or dependence(a) has little relevance to him. Another factor associated with alcohol and substance abuse is the manner in which men so affected engage in risk-taking activities, whether behind the wheel of a car, sexual encounters or criminal activities to fund the dependence. It is well recognised that addiction is one of society’s most complex and vexing problems. Like mental illness, it is no respecter of people and crosses all cultures and socio-economic levels. It takes a severe toll on human lives and increases healthcare costs. Whatever the cause, and when combined with a mental illness, the consequences are invariably devastating for all. Against such a background, it is not surprising to discover that fewer than half of all patients with mental disorders who present to health care professionals have been found to be diagnosed accurately (b). Of those who receive an accurate diagnosis, less than half initiate treatment, and of those who do initiate treatment, less than half have been found to continue such treatment for either an adequate duration or dosage. The precise determinants of the successful completion of each of these steps are unclear, although investigations suggest that demographic, clinical, socio-economic and attitudinal factors are all involved. This “Rule of Halves”, acknowledged by the Department of Health in its Clinical Standards Advisory Group investigation into the treatment of depression within the primary care setting in 1998/9, means that only seven in one hundred patients with clinical depression are effectively treated at present. To compound the problem, the incidence of mental illness is likely to increase. At the present time, four out of the top ten leading causes of disability worldwide are behavioural disorders and are estimated to account for 12% of the global burden of disease(c). This is likely to rise to 15% by


180

2020 at which time depression will be the second most burdensome illness in the developed world after IHD. Also featuring high in the WHO’s leading causes of disability are alcohol use disorders. It is acknowledged that considerable advances have been made in the field of neuroscience and psychopharmacology over the past twenty years. This has resulted in improved understanding of mental illness and the availability of new and more effective therapeutic tools. On the other hand, de-institutionalisation has transferred a substantial part of the psychiatric population from the hospital setting into the community under the Managed Care regime. Unfortunately, Managed Care has not always achieved the expected improvements in quality and the ready availability of appropriate services. This situation has placed an increased burden on the primary care team and family carers. The past century has seen a decisive shift away from the previously strong family support networks that has exacerbated the burden for health care professionals. The 1911 Census revealed that 90% of the population lived within a ten-mile radius of where they were born. The 1991 Census showed a reversal of these figures in that only 10% of the population lived within a ten-mile radius of their birthplace. As a consequence, family members were not readily or logistically available to provide companionship and support for someone with a mental illness. All too frequently, the GP was seen as a befriender and counsellor, rather than a pure clinician. As a nation, we have yet to address this problem and support lines, such as those offered by The Samaritans and patient groups, are coming under ever increasing pressure due to growing demand. Non-diagnosis of a mental illness by the physician can have disastrous consequences, especially where the male sufferer has plucked up the courage

to visit the surgery in search of help and endeavoured to express his feelings openly and honestly. Undoubtedly, there are physicians who

refute the existence of depression(d). Another worrying feature is the fact that non-diagnosis and misdiagnosis are not only common, but occur frequently(e). A survey carried out by the National Depressive and Manic Depressive Association in the USA in 2000 involving one thousand patients revealed that the incidence of misdiagnosis remains high with seven out of ten patients being misdiagnosed at least once. Additionally, 35% of those misdiagnosed sought help for more than ten years before being accurately


181

diagnosed. Hence, misdiagnosis is not only common, it also occurs repeatedly. A detailed survey carried out by a UK organisation, Depression Alliance, in 1997 also produced similar findings. Non-and misdiagnosis of depression most frequently occurred in the under 21-age group. The average time for a male teenager to receive an accurate diagnosis was over ten years. By comparison, their physician correctly diagnosed a person over the age of 40 with depression within six months of the initial consultation. Some of the reasons given for non and misdiagnosis in both surveys included lack of understanding of depression among the professionals consulted, failure by the physician to take the symptoms seriously, lack of effective communication between doctor and patient and failure on the part of the patient to report all or any of the symptoms. Here, the male patient would concentrate on physical ailments, real or imaginary, in order to deflect from the true cause of his problems. Very often the reason for somatisation or deliberate confusion was either embarrassment or fear of having a diagnosis of depression entered on the patient’s medical records. What is clear from such phenomena is that failure to diagnose and properly treat depression is a matter of serious concern. It has a highly adverse impact on family relationships, social activities, work, and employment opportunities, sleep and general lifestyle. Also of concern is a serious communications gap between primary care physicians and patients with depression in the routine disclosure of some common side effects when prescribing antidepressants. This impacts adversely on compliance rates and, hence, prospects of full recovery. All too often, little discussion takes place between doctor and patient concerning treatment preferences and outcome expectations. Severe time constraints are often the key factor here. Patient resistance to effective treatment of depression amongst the male population can often lead to risk taking activities by this section of the community. Such activities include drink driving, alcoholic poisoning, obesity, swimming whilst one’s judgement is seriously impaired because of excessive alcoholic consumption, substance abuse and irresponsible sexual activity. The cost to the State as a consequence is a matter of grave concern. Men, who fall into this category, will almost certainly become consistent and substantial users of NHS and welfare services over a lengthy period of time. It is well reported that alcoholism increases the risk of high-risk adenomas and colon cancer(f). Can we really afford not to tackle this growing problem in the


182

undisputed certainty that this group will represent an unacceptable burden to their families, to the health care system and to society as a whole? What is needed is a comprehensive educational initiative to raise awareness of the prevalence of depression combined with a better understanding of the illness and the promotion of good mental health. All stakeholders should be involved and their titles begin with the letter P – physicians, psychiatrists, psychologists, pharmacists, patients, the press, the pubic, politicians and the pharmaceutical industry. In this way, the economic burden of the illness may gradually be reduced, more men will be encouraged to seek professional help and act more responsibly in the management of their illness. This cannot fail to produce an improvement in the quality of their lives and that of family members. All men have an interest in this strategy, as there is no known immunity from depression and many of its consequences. There is no such thing as a vaccine against depression. REFERENCES (a) Angst J. International Clinical Psychopharmacology 1998 13 { suppl. 6] (b) Simon G, Von Korff M. Recognition, Management and Outcomes of Depression in Primary Care Arch Fam Med 1995; 4: 99 – 105 (c) World Health Organisation Report 2000 (d) Freeling P, Tylee A. Depression Missed or Mismanaged in Primary Care (e) Fitzpatrick DG, Meaney Am, Casey PR. Diagnostic Aauracy of Psychiatric Disorders in Primary Care. Primary Care Psychiatry 1997; 3: 95 – 99 (f) Bardou M. Alcoholism and High Risk Adenomas and Colon Cancer Gut 2000; 50; 38 - 42


183

We are developing a new cohort of patients

Rodney Elgie* The data from several sources demonstrated that 85% of people in Europe aged 20 to 40 wish to be directly involved in decisions concerning their health care. This figure drops to 65% for the 40 to 60 age group and to around 50% for the over 60s. For the over 75s it is just 8%! It would appear that we are developing a new cohort of patients and, naturally, once they become involved in their healthcare they will wish to remain so past the age of 40. Governments, right across Europe, are wrestling with the dilemma of need versus cost within the health arena. It is an impossible circle to square. The problem, more apparent in the past decade with the advances in medical science and an ageing population, will continue to grow relentlessly throughout the first half of this century. Much argument centres on the cost of modern prescription medicines and the envisaged threat of demand escalating out of control if Direct To Consumer Advertising (DTCA), in any form, were to be allowed in Europe. EU Member States use many ways to keep the drugs budget in check. All impose some form of rationing, even if that word is studiously avoided. However, to examine critically the drugs bill of any country in isolation from the overall delivery of healthcare is a dangerous exercise that invites false or misleading conclusions. For example, the National Health Service in the UK was created in July 1948. At that time, there were around 480,000 hospital beds in the country and some 300 drugs available to GPs to prescribe. Fifty years later, the number of beds had decreased to 190,000 but the number of prescription drugs had grown to about 3,000. It is inconceivable that these two sets of figures are not inter-related. One may reasonably conclude that the growth in the expenditure on pharmaceutical products produces savings in other areas within the healthcare system. It is frequently argued that new drugs provide little, if any, improvement in efficacy in comparison to off-patent and generic medicines. Yet there are other considerations. Cheap drugs are themselves often ineffective because of their side-effect profile, resulting in the patient ceasing to take the prescribed medicine for anything like the optimum length of time. ___________ *Rodney Elgie, lawyer, past president of Gamian-Europe An article published in UEMO Journal, Journal for European GPs


184

In this scenario, whilst the generic drug may be cheap, it may waste both money and resources, especially if repeat visits to the GP are one consequence of non-compliance. The UK Department of Health implemented an initiative in 1998 known as PRODIGY for the rational prescribing of drugs by GPs. The concept was excellent, with huge potential. Regrettably, for practically every disease area, the three cheapest drugs available were recommended as the first line of treatment. Depression was no exception. In this instance, three tricyclics that had been in use for several decades were suggested as the first treatment, despite their known high levels of sedation and toxicity. Remarkably, in its PRODIGY document, the Department of Health mentioned that between 400 and 600 depressed patients committed suicide each year whilst taking this tricyclic medication. Given that a suicide has been variously calculated to cost around 650,000 Euros to the deceased country of residence, the obligatory provision of cheap drugs is not persuasive as a valid economic policy. Concern has also been expressed over the provision of detailed information to patients by pharmaceutical companies and others. Consumer groups, as opposed to patient organisations, have linked an 84% rise in the US drug spending to the development of Direct to Consumer Advertising (DTCA) in that country. The concern is somewhat misplaced. Firstly, it is highly unlikely that Europe will ever follow precisely the DTCA route adopted by the United States. Secondly, simply to quote a percentage rise in isolation from other relevant factors is to paint a fraction of the picture. Many other factors come into play: compliance rates, consultation rates, hospital admissions, quality of life experiences, employment rates and relapse rates, to name a few. One vital function performed by successful modern drugs is often to raise public awareness of hitherto under-recognised and/or stigmatised illnesses. Two classic examples have been Prozac for depression and Viagra for erectile dysfunction. Prozac has done more than any health professional or patient-led campaign to educate the public about the incidence of depression and the devastating consequences it may have on a sufferer. Likewise, the introduction of Viagra brought the problem of erectile dysfunction into the public domain. Suddenly, it became permissible to discuss the subject and the impact it had upon the patient and his partner.


185

Several Articles under the European Convention of Human Rights provide legal justification for supplying more information on medicines to patients. Article 11 states that everyone has the right to receive and impart information and ideas, without interference by public authority. Article 10 includes the right of the public to receive information: there is no suggestion that this right may only apply to specific categories of non-sensitive information. It can be legitimately argued that a ban on a reasonable and responsible form of DTCA actually undermines the goal of improving public health, denying, as it does, patient access to important sources of knowledge concerning prescription medicines. Under the Convention, Member States may not prohibit or restrict advertising unless there are reasonable grounds to believe that such restriction is required to achieve a legitimate governmental purpose, including the protection of public health. Protection of the public purse is not one of the purposes specified. The European Commission, through DG Health and Consumer Protection, is actively encouraging the notion of the informed and educated patient. This must be wise. As demands on the health budget grow, the way health care is delivered will change radically over the next thirty years. Patients will be required to assume a greater degree of responsibility for the management of chronic conditions. The move today is towards a more genuine and equal doctor/patient partnership. In essence, the patient is an expert in a tiny fraction of medicine, namely, their particular condition. The physician is an expert across a broad and growing range of illnesses. Indeed, one source has estimated that there are around 30,000 classified illnesses. Effectively combining the expertise of physician and patient may well improve diagnostic and compliance rates. Many busy doctors may have an understandable concern that the availability of additional information on prescription medicines will lead to patients requesting more of their time for explanations, whilst budgetary bodies may fear the increased patient demand. At the end of the day, however, only the physician can prescribe. If a well-reasoned case is given for prescribing one drug as opposed to another, most patients will accept this quite readily. It is only when a dictatorial stance is taken by the doctor and no explanation tendered, that problems arise. Chief among these is non-compliance. Once the patient leaves the surgery, the GP has no control whatsoever as to whether the patient takes the medicine prescribed, or, indeed, whether the patient converts the script into pills in the first place. Hence, a more educated


186

patient can prove beneficial to the GP and result in a partnership incorporating shared decision-making. Once the patient has assumed that empowered position, why should he not receive information, upon request, from the pharmaceutical company that has developed and manufactured the drug prescribed? The company will possess the full dossier and has the most factual information on the drug. Any abuse by a pharmaceutical company of such a trusted position could be met with a range of severe penalties. From the patients perspective, there is a substantial degree of wastage arising from the delivery of heath care in its present form. Wastage arises through misdiagnosis and non-diagnosis, where physician and patient are to blame in equal proportions. It follows, too, that non-compliance or only part compliance, results in additional consultations. One must then factor into the equation the social and economic costs of additional unemployment and sickness benefits, extra hospital admissions and presentations at accident and emergency centres, increased homelessness, alcoholism, crime and substance abuse, not to mention the pressures placed upon carers and the patients families. One may fairly argue that the provision of accurate and reliable information to patients about the drugs they may require by the manufacturing source is logical and reasonable. If one purchases a new car, one obtains all relevant facts and specifications from the manufacturers, not the dealer. The latter may explain technicalities and provide a test drive but the content of the brochure is strictly the manufacturer property. Why should medicine be so very different? Patients are becoming more sophisticated today and rightfully demand more information about substances they are encouraged to take. Their blind faith is not as common as it used to be. A more knowledgeable patient will, in the long run, prove to be a better, a more cost effective and a more rewarding patient for the physician. Subject to appropriate and effective controls on advertising practices being put in place, it is now time to permit manufacturers of medicines to provide all relevant information about their products, to any patients who seek it. Basic standards for management of patients with common mental illness in primary care. Psychiatria Danubina, 2005. Vol 27. NO 3-4, p 203-237.)


187

Welness program u psihijatrijskoj rehabilitaciji osoba sa psihotičnim poremećajem

Doc. dr. sc. Slađana Štrkalj-Ivezić*

Ciljevi rehabilitacije u psihijatriji: kvaliteta života kao cilj liječenja Cilj psihijatrijske rehabilitacije jest povećanje osjećaja zadovoljstva, povećanje protektivnih faktora, smanjivanje rizičnih faktora, otklanjanje stigme i diskriminacije, poticanje postojećih sposobnosti i smanjenje nesposobnosti. Raniji ciljevi u liječenju bolesnih od shizofrenije svodili su se na otklanjanje psihopatologije i prevenciju njezine ponovne pojave, dok je danas u fokusu kvaliteta života kao cilj liječenja. Psihijatri i pacijenti bi se složili da je cilj liječenja poboljšanje dobrog osjećaja. Psihijatri obično smatraju da će redukcija simptoma dovesti do poboljšanja dobrog osjećaja, dok pacijenti često imaju drugačije mišljenje i prednost daju osjećaju zadovoljstva i boljeg funkcioniranja u socijalnim ulogama.. Poznata je činjenica da veliki broj pacijenata prestaje uzimati antipsihotične terapije. Neki podatci govore o tome da je prestanak uzimanja povezan s neugodnim nuspojavama lijeka, nedostatkom uvida u vlastito stanje, a neki izvještavaju o tome da se pacijenti ne vole odreći ugodnih deluzija . Mnogo je napora uloženo da bi noviji antipsihotici postali dostupni za liječenje pacijenata , što nije bitno utjecalo na povećanje uzimanja lijekova.. Rezultati najnovije studije o uzimanju lijekova pokazali su da 74 % pacijenata prekida liječenje u tijeku 18 mjeseci kroz koje su praćeni. Psihosocijalni programi važni su upravo da bi pacijent razumio što mu se dogodilo i zbog čega treba uzimati lijek. Dok ne počnemo sustavno koristiti psihosocijalne metode kao dio integralnog liječenja, kod pacijenata neće doći do bitnijih pomaka što se tiče uzimanja lijekova. *Doc. dr. sc. Slađana Štrkalj-Ivezić, psihijatar, šefica Dnevne bolnice PB Vrapče


188

Shizofrenija - tijek bolesti Istraživanja tijeka i ishoda shizofrenije pokazuju dosta heterogeni tijek. Većina istraživanja, baziranih na dugogodišnjem praćenju tijeka bolesti, pokazuju više optimistične negoli pesimistične rezultate. Tako bi se, ovisno o istraživanjima, moglo reći da se dobra prognoza može očekivati kod ½ do 2/3 oboljelih, te da je oporavak moguć i nakon puno godina. Neka istraživanja upućuju da se neke osobe potpuno oporave i ne trebaju više liječenje, iako ne znamo puno o tome što do toga dovodi. Preporuka ove studije je da rani programi fokusirani na psihosocijalne i farmakološke intervencije dovode do dugotrajnijeg dobitka, odnosno povoljnijeg ishoda bolesti Što utječe na tijek bolesti? Istraživanja pokazuju da je bolji ishod bolesti vezan uz uzimanje antipsihotične terapije Iako uzimanje antipsihotične terapije nije garancija sprječavanja relapsa, relaps se javlja i kod stabilnih pacijenata koji uzimaju lijekove. Drugi faktori koji se dovode u vezu s lošijom prognozom bolesti su: deficitarni, kognitivni ,negativni simptomi ,težina simptoma bolesti, lošije premorbidno funkcioniranje, podmukao početak i nekompletna remisija u ranom tijeku. Dužina trajanja neliječenog psihotičnog stanja mogla bi također biti povezana s lošijom prognozom bolesti. Od psihosocijalnih faktora spominje se nedostatak socijalne podrške, stres u okolini, uključujući visoki nivo pretjerano povišenih emocija u obitelji. Prediktori učestalih relapsa povezani su s neuzimanjem antipsihotičnih lijekova, težom rezidualnom psihopatologijom, nedostatkom uvida u bolest i potrebom liječenja, komorbiditetom s bolestima ovisnosti, lošim odnosom između pacijenta, obitelji i osoblja koje liječi pacijenta. Osobe s dobrim ishodom karakterizira


189

manje simptoma bolesti i dobro socijalno funkcioniranje. Primjena psihosocijalnih intervencija povezana je s boljom prognozom bolesti Lijekovi i ishod bolesti Lijekovi svojim utjecajem na simptome bolesti i nuspojave mogu pozitivno ili negativno utjecati na kvalitetu života. Nuspojave lijekova mogu negativno utjecati na socijalno funkcioniranje i kvalitetu života. Jesu li su lijekovi druge generacije, s obzirom na kvalitetu života, u prednosti pred prvom generacijom? Lijekovi prve generacije, tipični antipsihotici, uspješno uklanjaju pozitivne simptome, ali izgleda da nisu tako uspješni u otklanjanju negativnih simptoma kao što su afektivna zaravnjenost, gubitak uživanja i motivacije, teškoće koncentracije; ili, čak suprotno, mogu ih pojačati. Ovi negativni simptomi, nakon što se pozitivni simptomi povuku, imaju utjecaj na socijalno funkcioniranje. Druga generacija antipsihotika, atipični antipsihotici, izgleda da imaju povoljniji utjecaj na simptome bolesti i manje nuspojava, što poboljšava kognitivno funkcioniranje. Sve ovo može imati povoljniji utjecaj na socijalno funkcioniranje, međutim, postavlja se pitanje poboljšava li to automatski socijalno funkcioniranje. Kvaliteta života Prije 15 godina socijalna prilagodba podrazumijevala je koncept kišobrana koji je uključivao vještine, kompetencije, integraciju, oštećenje, onesposobljenost, neadekvatnost. Danas govorimo o kvaliteti života. WHO je 1997. uvela četiri područja koja spadaju u kvalitetu života: 1. osobna briga i preživljavanje; 2. okupacijsko funkcioniranje (posao, školovanje , kućni poslovi); 3. funkcioniranje u obitelji (partner, roditelji, djeca i drugi rođaci); 4. šire društveno ponašanje (druge uloge i aktivnosti).


190

Definicija kvalitete života uključuje tri dimenzije:1. što je osoba sposobna činiti (funkcionalni status); 2. pristup sredstvima i prilikama kako bi se koristile sposobnosti za iskazivanje interesa; 3. doživljaj dobrog osjećanja. Kvaliteta života, prema tome, uključuje subjektivno dobro osjećanje, funkcioniranje u ulogama i socijalno - materijalne uvjete življenja. Funkcioniranje u ulogama, više od ostalog, tipizira integraciju i participaciju individue u zajednici i u društvu, stoga bi trebala biti ključna dimenzija kod procjene kvalitete života. Model socijalnog funkcioniranja uključuje socijalnu kompetenciju, kvalitetu odnosa, zadovoljstvo, simetriju odnosa i broj bliskih prijatelja Ono što je najvažnije, nije pronađeno postojanje specifičnosti funkcionalne onesposobljenosti vezano za dijagnozu ovisnosti, afektivne i neafektivne psihoze, neuroze i poremećaja ličnosti, ali postoji razlika povezana za okolinu u kojoj se liječenje ili briga događa, gdje se najveća onesposobljenost može očekivati u psihijatrijskoj bolnici, zatim na psihijatrijskom odjelu opće bolnice, dnevnoj bolnici, vanbolničkoj brizi i brzi kod liječnika opće medicine. Poznavanje koncepcije kvalitete života važno je kako bismo razumjeli koje ciljeve tijekom liječenja treba postaviti. Pacijent i njegova obitelj su ravnopravni partneri u liječenju, što je važno imati na umu kod planiranja liječenja.. Kvaliteti života kao cilju liječenja treba posvetiti posebnu pažnju u vrijeme kada se prednost daje liječenju u zajednici. Koje su intervencije učinkovite? Pacijenti trebaju optimalne programe koji uključuju lijekove, psihosocijalne intervencije i psihoterapiju. Mnogi pacijenti, usprkos antipsihotičnoj medikaciji koju uzimaju, imaju različite teškoće u socijalnom funkcioniranju. Lijekovi, kroz smanjivanje ili uklanjanje simptoma, tek djelomično utječu na odnos prema bolesti, na sučeljavanje sa stresom i na savladavanje zahtjeva svakodnevnog života. Mnogi pacijenti trebaju naučiti ili ponovno naučiti socijalne vještine da bi mogli živjeti u zajednici. Trebaju naučiti suočavati se sa


191

stresom i boriti se sa stigmom i diskriminacijom, a za ove ciljeve potrebne su psihosocijalne intervencije Stres-vulnerabilnost model Ovaj model objašnjava odnos između biološke predispozicije za psihotične poremećaje, stresora iz okoline i vulnerabilnosti osobe. Nepovoljna interakcija za posljedicu može imati početak ili pogoršanje bolesti. Svakodnevni mali stresori mogu se akumulirati i rezulitrati teškoćama osobe s mentalnim poremećajem u njihovu savladavanju, što može dovesti do pogoršanja bolesti. Protektivni faktori uključuju antipsihotične lijekove, rehabilitacione programe koji uključuju rad na vještinama potrebnim za svakodnevni život, stvaranje socijalne podrške ili vještina za zapošljvanje ili zadržavanje posla. Psihosocijalne intervencije pomažu da se negativni efekti stresa ublaže i na taj način predstavljaju protektivne faktore jer povećavaju sučeljavanje i kompetenciju koja štiti osobu od negativnih utjecaja stresnih događaja. Na bilo kojem nivou patologije, uspješno sučeljavanje može značajno smanjiti socijalno, radno oštećenje i oštećenje brige o sebi. Prema ovoj teoriji, pogoršanje stanja pojavom simptoma bolesti praćenom dizabilitetom može se dogoditi kada: 1. faktori psihobiološke vulnerabilnostgi postaju triger, što se često događa ako nije uspostavljena optimalna antipsihotična terapija, 2. stresni događaji utječu na način da osoba nema razvijene zadovoljavajuće tehnike sučeljavanja i kompetenciju u socijalnim i drugim ulogama, 3. kada osoba koja ima sposobnosti sučeljavanja ne koristi te sposobnosti, bilo zbog gubitka motivacije, nade ili prihvaćanja uloge bolesnika.


192

Welness program i rehabilitacija Program doborbiti (wellness) u psihijatrijske je krugove doveden zahvaljujući farmaceutksoj tvrtki Ely Lilly. Program se, već nakon pilot programa, pokazao kao uspješna psihosocijalna intervencija koja zadovoljava neke od ciljeva psihijatrijske rehabilitacije, osobito vezane za zadovoljstvo i dobro osjećanje, te dijelom za socijalne vještine i doživljaj upravljanja vlastitim životom koji je vrlo važan u sklopu programa osnaživanja pozicije pacijenta. Program uključuje 12 sastanka ( 1x tjedno) s ciljem stjecanja znanja i vještina u svrhu prakticiranja tih vještina u životu. Program uključuje smjernice za prehranu i tjelovježbu s ciljem promjene životnih navika i usvajanja drugih, boljih , zdravijih navika. Program se izvodi po principu protokola. Pacijenti sami postavljaju kratkoročne i dugoročne ciljeve vezane uz mijenjanje prehrambenih navika i fizičke aktivnosti. Grupa pruža podršku svojim članovima u realiziranju vlastitih ciljeva. Polaznici wellnes grupe izvijestili su nas o povećanju osjećaja zadovoljstva i doživljaja kontrole nad vlastitim životom, boljom procjenom vlastitih mogućnosti, smanjivanju osjećaja bespomoćnosti. Grupa je, također, utjecala na poboljšanje komunikacije i raspoloženja. Danas više nema puno diskusije o tome treba li što ranije započeti liječenje, više je diskusije o tome kakvo liječenje treba biti da bi efekti bili povoljniji. Danas postoji mnoštvo znanstvenih dokaza o učinkovitosti psihosocijalnih intervencija kao što su edukacija o bolesti, trening socijalnih vještina, obiteljske intervencije i postupak sa stresom, stoga ne postoje nikakva opravdanja za njihovo neprovođenje.


193

40. godina rada klubova liječenih alkoholičara u Hrvatskoj

Prim. mr. sc. Vesna Golik-Gruber*

Liječenje ovisnosti o alkoholu dugotrajan je i kompleksan postupak, koji se tek jednim, početnim dijelom usko veže uz zdravstvenu, odnosno psihijatrijsku djelatnost. Nastavak dugogodišnjeg rehabilitacijskog i resocijalizacijskog procesa, tijekom kojeg je potrebno promijeniti ponašanje i usvojiti nov način života čitave obitelji bez alkohola, odvija se u skupinama samopomoći i uzajamne pomoći, koje su organizirane kao udruge građana, s u nas opće poznatim nazivom klubovi liječenih alkoholičara. Nezamislivo je liječenje alkoholičara bez klubova liječenih alkoholičara, koji jedini mogu osigurati potreban dugotrajni postupak, uz međusobno druženje i pomaganje, te višestruko povećati uspješnost liječenja, u smislu apstinencije i kvalitetnijeg života.

Klubovi liječenih alkoholičara sinonim su za rehabilitaciju u alkoholizmu.

Vodeću ulogu u suzbijanju i rješavanju problema vezanih uz pijenje alkoholnih pića i alkoholizam u Hrvatskoj od ranih šezdesetih godina ima Zagrebačka alkohološka škola, tada predvođena svojim osnivačem, istaknutim svjetski poznatim psihijatrom prof. dr. Vladimirom Hudolinom. Klubovi liječenih alkoholičara zauzimaju važnu ulogu u okvirima sveobuhvatnih socijalno-psihijatrijskih programa. Prvi klub liječenih alkoholičara osnovan je 1. travnja 1964. godine i taj se dan obilježava Danom klubova liječenih alkoholičara. U početku su se klubovi osnivali kao veliki općinski klubovi i okupljali su liječene alkoholičare radi održavanja apstinencije i izmjene njihova ponašanja. Važan doprinos i prekretnica u klubovima bilo je uvođenje ___________ * Prim. mr. sc. Vesna Golik-Gruber, dr. med., Dnevna bolnica odjela za alkoholizam, Klinika za psihijatriju, KB „Sestre Milosrdnice“ Zagreb


194

obiteljskog liječenja u područje suzbijanja i liječenja alkoholizma 1975 g., odnosno obiteljskog pristupa u klubove liječenih alkoholičara. Započelo se s osnivanjem malih obiteljskih klubova u mjesnim zajednicama koji su okupljali 10 do 12 obitelji i u njima je cijela obitelj mogla dobivati dugotrajnu podršku. Slijedio je pravi procvat klubova i njihov je broj naglo rastao, da bi ih u predratnom razdoblju djelovalo više od 600. Takvom razvoju svakako je pridonosio u to vrijeme prelazak s "bolničkih" na "izvanbolničke" programe liječenja alkoholičara. 1990. godine dolazi do temeljnih promjena u društvenom, političkom i ekonomskom smislu, što se je odrazilo i na djelovanje klubova. Početak Domovinskog rata i okupacija dijela hrvatskog teritorija dovodi do prestanka djelovanja i raspada tri četvrtine klubova. Mnogi članovi klubova uključeni su u obranu domovine, mnogi su raseljeni, neki ubijeni. Izostala je stručna i novčana podrška, javili su se problemi prostorija. Usprkos svim poteškoćama dio klubova održao je i u najtežim uvjetima kontinuitet u radu, radeći čak i za vrijeme uzbuna, zahvaljujući prvenstveno dugogodišnjim apstinentima i podršci od strane bolnica koje se bave liječenjem alkoholizma i koje ponovno zauzimaju centralnu ulogu u liječenju alkoholizma. Sve su se ostale službe bavile rastućom problematikom vezanom uz ratna stradanja, te su problemi pijenja i alkoholizma potisnuti su u drugi plan. Već 1992. godine započinje se obnavljati rad klubova i započinje edukacija velikog broja dugogodišnjih apstinenata, kako bi se osposobili za što kvalitetniji rad u klubovima, sada u ulozi dostručnih djelatnika. Klubovi se radi unapređivanja svoga djelovanja, međusobne suradnje i zajedničkih aktivnosti, redovito mjesečno okupljaju na općinskim razinama u koordinacijama od 3-10 klubova, na razinama županijskim zajednica, a od 2000. godine i u Hrvatskom savezu klubova liječenih alkoholičara, sa sjedištem pri Klinici za psihijatriju KB "Sestre milosrdnice", koja i danas ima vodeću stručnu i znanstvenu ulogu na području alkohologije, te edukacije kadrova za rad u klubovima. Klubovi su se tijekom 40 godina svojega postojanja razvijali i mijenjali, prateći promjene u društvu, što je razumljivo budući da su i sami društvene organizacije, odnosno udruge. Preživjeli su rat, dokazujući time svoju životnost i obnovili su se u skladu s demokratizacijom


195

društva, uz puno viši stupanj samostalnosti i samoodgovornosti za svoje djelovanje. U Hrvatskoj sada djeluje mreža od 180 klubova liječenih alkoholičara, različite gustoće, vezana uz veća gradska ili županijska središta. U Zajednici klubova liječenih alkoholičara Zagreba okupljena su 82 kluba. Ustanove koje se bave liječenjem alkoholičara usko surađuju s klubovima i podržavaju ih u radu. Alkoholičar i članovi njegove obitelji u pravilu se uključuju u klub liječenih alkoholičara istodobno s liječenjem. Važno je da se prvi kontakt s klubom uspostavi još u vrijeme liječenja iz ustanove u kojoj se ovisnik liječi. Tu bi trebao biti organiziran ogledni klub, koji djeluje kao spona ustanove u kojoj se ovisnik liječi i kluba u lokalnoj zajednici u kojoj ovisnik živi. U oglednom klubu se vrši motivacijski postupak za uključenje u klub liječenih alkoholičara koji djeluje u lokalnoj zajednici. Ukoliko takav ne postoji, ogledni klub treba potaknuti njegovo osnivanje. Putem oglednog kluba prati se i potiče proces uključivanja obitelji u rad kluba, s naročitom pozornošću na uključivanje članova obitelji, koji često, ne shvaćajući svoju ulogu nastanku i razvoju bolesti, pružaju otvoreni ili prikriveni otpor uključivanju u klub. Rad s obitelji često je mukotrpan, no daje nesagledivo bolje rezultate od rada samo s ovisnicima. Obitelj mora prihvatiti odgovornost za liječenje, jer ono nije "samo njegov problem", kako se u početku liječenja nastoji prikazati. Obiteljskim postupkom u klubu katalizira se promjena ponašanja u obiteljskom sustavu, rast i sazrijevanje obitelji i uspostava načina života bez alkohola za cijelu obitelj. Rehabilitacija samih alkoholičara ne daje ni približne rezultate kao rehabilitacija cijele obitelji. Provođenje obiteljskog postupka u klubovima, prisutnost stručnih djelatnika i uključivanje u programe zaštite zdravlja i suzbijanje problema vezanih uz pijenje i alkoholizam u lokalnoj zajednici i šire, razlikuje klubove liječenih alkoholičara od Anonimnih alkoholičara.

Suvremeni način brige o zdravlju i rada u zdravstvenoj zaštiti jest integracija samopomoći i uzajamne pomoći u programe liječenja i rehabilitacije.


196

Samo na takav način može se postići bolje zdravlje, što ujedno znači bolju kvalitetu života. Klubovi liječenih alkoholičara zorni su primjer takve integracije. Gledajući s tog aspekta golem je terapijski i društveni potencijal koji posjeduju klubovi liječenih alkoholičara, a koji je još učinkovitiji budući se provodi u suradnji i pod supervizijom stručnjaka. Klubovi su organizirani kao udruge građana na principima samopomoći i uzajamne pomoći, djeluju samostalno, no u uskoj su suradnji sa zdravstvenim, socijalnim i drugim službama koje se bave problematikom alkoholizma. To je najkvalitetniji i najracionalniji vid rehabilitacije, jer se odvija u ekološkom okruženju u kojem se alkoholizam razvio i jer je s ekonomske strane najprihvatljiviji. Svaki drugi vid rehabilitacije alkoholičara i njegove obitelji, zahtijevao bi ogromna financijska sredstva koja je nemoguće osigurati u sustavu zdravstvene i socijalne zaštite. Članovi alkoholoških timova i stručni djelatnici u klubovima liječenih alkoholičara, te liječeni alkoholičari, pokušavaju se aktivno angažirati putem medija kako bi se stvorilo povoljnije društveno ozračje i senzibiliziralo društvo za probleme pijenja alkoholnih pića, alkoholizam i klubove liječenih alkoholičara. Na tom planu, a i za potrebe svog rada Hrvatski savez i Zajednica klubova liječenih alkoholičara Zagreba izdaju svoj mjesečnik "Alkohološki glasnik", koji predstavlja svojevrsni stručno-informativni vodič kroz probleme pijenja, alkoholizma, liječenja i rehabilitacije alkoholičara, a napose kroz klubove liječenih alkoholičara. 2003. g. tiskan je priručnik - Zbornik stručnih radova Alkohološkog glasnika, a 2005. knjiga priča iz života - Uhvaćena duga, Tiskaju se i brojni promidžbeni materijali koji se dijele građanima. Hrvatski savez, udruženja klubova i klubovi organiziraju i niz drugih aktivnosti, za posebno je istaknuti sportske igre i večeri poezije. I na kraju, još jednom želim ponoviti da su klubovi liječenih alkoholičara otvoreni prema zajednici u kojoj djeluju, da surađuju s ostalim srodnim udrugama i da se uz svoju osnovnu djelatnost uključuju u preventivne aktivnosti na planu suzbijanja problematike vezane uz prekomjerno pijenje, alkoholizam i druge ovisnosti, kao i u programe zaštite i unapređenja duševnog zdravlja i zdravog načina življenja.


197

ISPITIVANJE STAVOVA LOKALNE ZAJEDNICE, EVALUACIJA RADA UDRUGE I KOMPARACIJA S OSTALIM UDRUGAMA KOJE SE BAVE ZAŠTITOM MENTALNOG ZDRAVLJA

Ispitivanje stavova i predrasuda prema duševnim bolestima populacije Sisačko-

moslavačke županije

Snježana Lončarić, prof. *

Cilj ovog istraživanja bio je ispitati informiranost, stavove i odnos populacije Sisačko-moslavačke županije prema oboljelima od shizofrenije. Istraživanje je provedeno u okviru programa «Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude» koji provodi udruga «Sretna obitelj» koja se bavi unapređenjem duševnog zdravlja i kvalitete života duševnog bolesnika i njegove obitelji. Podatci su dobiveni telefonskom anketom na uzorku od 50 ispitanika oba spola, starosti od 15 god. naviše. U ispitivanju se poštivalo načelo anonimnosti, a anketa će biti ponovljena nakon određenog vremenskog razdoblja kako bi se vidjelo mijenjaju li se, pod utjecajem rada Udruge, TV, časopisa,… stavovi i odnos stanovnika županije prema shizofrenim bolesnicima. Upitnik je sadržavao 15 pitanja koja bi se mogla podijeliti u 3 grupe. Prva grupa pitanja nudi određene izjave, a od ispitanika se očekuje da prihvate izjavu (odgovor «da»), da izjavu negiraju (odgovor «ne») ili, ukoliko nisu sigurni ili ne znaju odgovor, da odgovore «nisam siguran». Npr.: Jeste li Vi ili netko koga poznajete ikada bili liječeni zbog emocionalnih problema ili mentalne bolesti? Ponuđeni odgovori: «da, ne, nisam siguran». Druga grupa pitanja traži od ispitanika da svojim saznanjima dopune neke «da» odgovore. *Snježana Lončarić, prof., prof. defektolog, soc. pedagog


198

Npr.: U posljednjih 6 mjeseci jeste li vidjeli, čuli ili pročitali nešto o shizofreniji? Ako je odgovor DA, nadalje je bilo pitano gdje su vidjeli, čuli ili pročitali nešto o shizofreniji. U trećoj skupini su izjave koje je anketar čitao, a od ispitanika se tražilo da odgovaraju s 1. najčešće; 2. često; 3. rijetko; 4. nikada. Ova skupina izjava pokazala se kao najkompliciranija i ispitanici su često tražili pomoć pri odgovaranju ili dodatna objašnjenja. U nastavku će biti prikazana sva pitanja i tablični prikaz rezultata s apsolutnim i relativnim prikazima podataka. 1.U posljednjih šest mjeseci jeste li vidjeli, čuli ili pročitali nešto o shizofreniji?

Odgovor: Broj ispitanika (%) da 42 84 ne 8 16

1a) Ako je odgovor DA, gdje ste vidjeli čuli ili pročitali nešto o shizofreniji? (Zabilježi do tri odgovora.) Za izvor informacija ispitanici su najčešće navodili TV (u 18 slučajeva ili 43%), zatim razne časopise (u 12 slučajeva ili 29%), te stručnu literaturu (u 4 slučaja ili 10%). 2. U posljednjih šest mjeseci jeste li vidjeli, čuli ili pročitali nešto o novostima u osoba koje boluju od shizofrenije?


2a) Ako je odgovor DA, možete li reći kako je osoba sa shizofrenijom opisana? (Zabilježi do tri odgovora.)


199

75% ispitanika koji su potvrdno odgovorili, u posljednjih su šest mjeseci vidjeli, čuli ili pročitali u novinama o sobama koje boluju od shizofrenije, sjećaju se opisa takve osobe kao nasilne i opasne. Sljedeće što su ispitanici zapamtili o opisu shizofrene osobe iz javnih glasila je da su počinili zločin.

3. Jeste li ikada radili kao zaposlenik u ustanovi koja pomaže osobama s emocionalnim problemima ili mentalnim bolestima?


4. Jeste li Vi ili netko koga poznajete ikada bili liječeni zbog emocionalnih problema ili mentalne bolesti?


4a) Ako je odgovor DA, čitaj listu:

Odgovor: Broj ispitanika (%) ja 4 11 bračni partner 0 0 bliska osoba 4 11 prijatelj 8 23 poznanik 16 44 suradnik 4 11


200

5. Jeste li Vi ili netko koga poznajete ikada bili liječeni od shizofrenije?

Odgovor: Broj ispitanika (%) da 30 60 ne 18 36 nisam siguran 2 4

6. Shizofrenija može utjecati na živote mnogih ljudi, često preko bliskih prijatelja ili rođaka, ali i kroz rad ili život općenito. Do koje mjere shizofrenija utječe na Vaš život?

Odgovor: Broj ispitanika (%) ne uopće 42 84 donekle 2 4 u većoj mjeri 0 0 svakodnevno 6 12

7. Što, prema Vašem mišljenju, uzrokuje shizofreniju? (Zabilježi do tri odgovora.) Na ovo pitanje neki ispitanici nisu znali odgovor, a ostali su davali razne odgovore. Kao uzrok naveden je alkohol, zatim traume, droga, siromaštvo, promjene na mozgu i loš odgoj. Genetika je navedena kao najčešći uzročnik. Ona se spominje u 30 odgovora (60%), zatim stres koji se spominje u 22 odgovora ( 44%). Izjave i vjerovanja ispitanka o osobama koje imaju shizofreniju navedene su u slijedećoj tablici.

IZJAVA. NAJČEŠĆE ČESTO RIJETKO NIKADA Mogu biti uspješno liječene van bolnice u zajednici

8 (15%)

10 (20%)

15 (30%)

18 (35%)


201

Pretežno su mentalno retardirani ili niže inteligencije?

4 (8%)

6 (12%)

28 (56%)

12 (24%)

Čuju glasove koji im govore što da rade?

28 (56%) 18 (36%) 0 4 (8%)

Trebaju lijekove da bi kontrolirali svoje simptome?

30 (60%)

20 (40%)

0

0

Mogu biti liječene bez lijekova uz korištenje psihoterapije ili socijalnih intervencija?

0

2 (4%)

28 (56%)

20 (40%)

Ometaju okolinu zbog prosjačenja i loše higijene ili čudnog ponašanja'

10 (20%)

8 (16%)

28 (56%)

4 (8%)

Pate od podvojene ili višestruke ličnosti?

34 (68%) 14 (28%) 2 (4%) 0

Mogu biti viđeni kako pričaju sa sobom ili viču na gradskim ulicama?

4 (8%)

16 (32%)

30 (60%)

0

Ne mogu raditi stalne poslove?

20 (40%)

0

18 (36%)

12 (24%)

Opasni su za okolinu zbog nasilna ponašanja?

6 (12%)

12 (24%)

20 (40%)

12 (24%)

Kod ovako koncipiranih izjava i ponuđenih odgovora došlo se do saznanja da ispitanici, u najvećem broju slučajeva, misle da shizofrene osobe ne mogu biti uspješno liječene van bolnice, u zajednici. Tako je mislilo 18 ispitanika ili 35%. Najčešće smatraju da su shizofreni bolesnici rijetko i mentalno retardirani ili niže inteligencije (28


202

ispitanika (56%)). Najveći broj ispitanika (28 njih ili 56%) smatra da shizofreni najčešće čuju glasove koji im govore što da rade. Isto tako, smatraju da takvi ljudi trebaju lijekove da bi kontrolirali svoje simptome (30 ispitanika ili 60%). Najveći je broj, 28 ispitanika (56%), onih koji smatraju da shizofreni rijetko mogu biti uspješno liječeni bez lijekova, uz korištenje psihoterapije ili socijalnih intervencija. Shizofrene osobe ne doživljavaju kao osobe koje često ometaju okolinu prosjačenjem, lošom higijenom ili čudnim ponašanjem. Najčešći odgovor (28 ispitanika ili 56%) bio je «rijetko ometaju okolinu». 34 ispitanika (68%) dalo je odgovor da shizofreni pate od podvojene ili višestruke ličnosti. Na izjavu da takvi bolesnici mogu biti viđeni kako pričaju sa sobom ili viču na gradskim ulicama, najveći broj ispitanika (30 njih ili 60%) odgovorilo je «rijetko». Prevladava mišljenje da najčešće ne mogu raditi stalne poslove. Tako se izjasnilo 20 ispitanika (40%). Najveći broj ispitanika (20 njih ili 40%) smatraju da su shizofreni bolesnici rijetko opasni za okolinu zbog nasilna ponašanja. 9. Prema Vašem mišljenju, koliki postotak populacije pati od shizofrenije? 16 ispitanika ili 32% odgovorilo je da ne zna, a ostali su davali odgovore vrlo širokog raspona; od 2 - 40%. 10. Molim Vas, recite kako biste se osjećali u sljedećim situacijama:

Pitanja: Najvjerojatnije

Vjerojatno Vjerojatno ne

Sigurno ne

Biste li se uplašili razgovora s osobom koja boluje od shizofrenije?

0

0

19 (38%)

31 (62%)


203

Bi li Vas uznemirilo da radite s osobom koja boluje od shizofrenije?

6 (12%)

12 (24%)

16 (32%)

16 (32%)

Biste li uspjeli održati prijateljstvo s osobom koja boluje od shizofrenije?

24 (48%)

18 (36%)

0

8 (16%)

Biste li bili uznemireni ako Vaš sustanar boluje od shizofrenije?

8 (16%)

26 (52%)

12 (24%)

14 (28%)

Biste li se sramili ako ljudi znaju da netko u Vašoj obitelji boluje od shizofrenije?

8 (16%)

0

12 (24%)

30 (60%)

Biste li se oženili/udali za osobu koja boluje od shizofrenije?

6 (12%)

2 (4%)

14 (28%)

28 (56%)

Na pitanje biste li se uplašili razgovora s osobom koja boluje od shizofrenije, najčešći odgovor ( 31 ispitanik ili 62%) bio je «sigurno ne». Na pitanje biste li se uznemirili da radite s osobom koja boluje od shizofrenije, odgovori su podijeljeni između «vjerovatno ne» i «sigurno ne». Za oba odgovora odlučilo se po 16 ispitanika (32%).


204

Većina ispitanika (24 njih ili 48%) smatra da bi najvjerojatnije uspjeli održati prijateljstvo s osobom koja boluje od shizofrenije. 26 ispitanika (52%) bi vjerojatno bilo uznemireno da njihov sustanar boluje od shizofrenije. Najveći broj ispitanika (30 njih ili 60 %) smatra da se sigurno ne bi sramili da ljudi znaju kako netko u njihovoj obitelji boluje od shizofrenije, ali isto tako, najčešći je odgovor da se ne bi udali ili oženili za takvu osobu. Tako se izjasnilo 28 ispitanika što predstavlja 56%. 11. Što biste osjećali prema kući u Vašem susjedstvu u kojoj bi boravilo šest do osam osoba koje boluju od shizofrenije? Biste li bili:

Odgovor: Broj ispitanika (%) za 36 72 protiv 10 20 indiferentan 4 8

12. U prosjeku, koliko sati tjedno gledate televiziju?

Sati: Broj ispitanika (%) 5 - 15 14 28 16 - 25 14 28 26 - 35 22 44

13. Koliko ste imali godina prilikom Vašeg posljednjeg rođendana?

Godine života Broj ispitanika (%) 15 - 29 10 20 30 -59 26 52 više od 60 14 28

14. Koja je najviša škola koju ste završili?

Završena škola Broj ispitanika (%)


205

osnovna 8 16 srednja 40 80 viša 2 4 visoka 0 0

15. Gdje živite?

Mjesto boravka: Broj ispitanika (%) selo 34 68 grad 16 32


206

Evaluacija anonimnih anketnih listića korisnika koji su prisustvovali psihoedukacijsko-suportivnim

radionicama za obitelji i psihoedukacijskih radionica za pacijente

Mr. sc. Daša Poredoš*, mr. sc. Ema N. Gruber**

Rezultati: Tablica 1.raspodjela ispitanika prema spolu

muškarci žene ukupno broj % broj % broj % 160 68,7 72 31, 3 232 100

raspodjela sudionika prema spolu

68,70%

31,30%

muškarcižene

Tablica 2. Dob

do 30 g. 31-59g iznad 60g broj % broj % broj % % 28 12,1 184 79,3 20 8,6 100

*Mr. sc. Daša Poredoš, dipl. soc. radnica, ** mr. sc. Ema N. Gruber, dr. med, specijalizant psihijatrije NPB „Dr.I. Barbot“ Popovača


207

raspodjela sudionika prema dobi

79,3%

8,6% 12,1%do 30g.31-59g.iznad 60g.

Tablica 3. Zaposlenje: N nezaposlen, U umirovljenik, Z zaposlen, O (odgovori ispitanika da primaju socijalnu pomoć) N Z U O ukupno broj % broj % Broj % broj % broj % 34 14,6 58 25,00 64 27,6 76 32,8 232 100 Tablica 4. obitelj O, pacijenti P

obitelj pacijenti ukupno broj % broj % broj % 44 18,97 188 81,03 232 100

struktura sudionika psihoedukacijskih predavanja

18,97%

81,03%

obiteljpacijenti


208

Tablica 5. Zadovoljstvo predavanjem nezadovoljni srednje zadovoljan ukupno broj % broj % broj % broj

%

10 4,31 36 15,51 186 80,18 232 100

14,60%

25% 27,60%32,80%

N Z U O

Raspodjela sudionika prema radnom statusu (Nezaposlen, Zaposlen, Umirovljenik, Ostalo-prima

socijalnu pomoć)

Tablica 6. Zadovoljstvo predavačem nezadovoljni srednje zadovoljan ukupno broj % broj % broj % broj % 6 2,6 36 15,5 190 81,9 232 100 Tablica 7. Količina novih informacija ništa srednje puno broj % broj % broj % ukupno % 6 2,58 78 33,62 148 63,8 232 100


209

Tablica 8. Da li je koristilo? da ne broj % broj % ukupno % 224 96,6 8 3,4 232 100

Tablica 9. Redovitost dolazaka jednom 2-3

puta 4-6

puta više od

6 puta

broj %

broj % broj % broj % ukupno %

62 26,7

44 19 74 31,9 52 22,4 232 100

Tablica 10. Redovitost dolazaka muških ispitanika jednom 2-3

puta 4-6

puta više od 6

puta

broj % broj % broj % broj % 38 23,8 40 25,00 46 28,7 36 22,5

Tablica 11. Redovitost dolazaka ženskih ispitanika jednom 2-3 puta 4-6 puta više od 6 puta broj % broj % broj % broj % 24 33,3 4 5,6 28 38,9 16 22,2


210

Tablica 12. Redovitost dolazaka obitelji na predavanja

jednom 2-3

puta 4-6

puta Više od 6 puta

ukupno

broj % broj % broj % broj %

broj %

nezaposlene obitelj

2 4,5 2 4,5 6 13,6 0 0

10 22,7

zaposlen 0 0 2 4,5 8 18,2 2 4,5

12 27,3

umirovljeni 2 4,5 0 0 0 0 4 9,1

6 13,6

ostalo-socijalna pomoc

8 18,2 2 4,5 6 13,6 0 0

16 36,4

sve obitelj 14 31,8 4 9,1 20 45,5 6 13,6

44 100

Tablica 13. Redovitost dolazaka pacijenata na predavanja

jednom

2-3 puta

4-6 puta

Više od 6 puta

ukupno

broj % broj % br. % broj % broj

%

nezaposleni 8 4,3 4 2,1 4 2,1 8 4,3 24 12,8

zaposlen 6 3,19 12 6,38

18 9,6 10 5,31 46 24,5

umirovljeni 20 10,6 6 3,19

14 7,44

24 12,76 58 30,8

ostalo-socijalna pomoc

14 7,44 18 9,6 20 10,6

8 4,25 60 31,9


211

Diskusija i zaključak: Tijekom 2005. godine na psihoedukacijsko-suportivnim radionicama Udruge „Sretna obitelj“ sudjelovalo je 232 korisnika. Od toga bilo je 160 muškaraca i 72 žene. Najviše korisnika, gotovo 80% bilo je srednje životne dobi i to u rasponu od 31 do 59 godina života. Korisnici predavanja i radionica bili su pacijenti i članovi njihovih obitelji, srodnici i prijatelji. Tako je bilo 188 pacijenata i 44 članova obitelji odnosno srodnika. S obzirom na radni status, gotovo trećina korisnika su osobe nedefiniranog statusa odnosno korisnici obuhvaćeni mjerama zaštite i zbrinjavanja iz sustava socijalne skrbi, a potom slijede umirovljene osobe. Oko 25% korisnika je zaposleno, a oko 12% nezaposleno. Socijalno-ekonomski status pojedinca i razina osobne osnove egzistencije značajno utječe na proces liječenja i funkcioniranje pojedinca i obitelji nakon liječenja u vidu daljnjeg održavanja općeg zdravstvenog stanja i načina socijalnog funkcioniranja. Više od 80% korisnika zadovoljno je predavanjima, odabirom obrađenih tema, kao i predavačima - raznim profilima stručnjaka koji su nastojali predmetnu problematiku pobliže predočiti sudionicima, odgovarati na mnogobrojna pitanja i davati razna pojašnjenja. Iz takvog interaktivnog odnosa sudionika i predavača dobivamo podatak iz kojeg je vidljivo da je više od 60% sudionika dobilo mnogo novih, a više od 30% „srednje, umjereno“ novih informacija, te da su im iste vrlo korisne, značajne i primjenjive u svakodnevnom životu. A upravo to je i bio najznačajniji cilj ovih druženja: pomoći pojedincima i obiteljima da uspješnije zajedno funkcioniraju, te tako unaprijede međusobne odnose, komunikaciju i preveniraju opću dekompenzaciju, nepotrebnu dugotrajnu hospitalizaciju, te institucionalizaciju prihvate tek kao krajnje rješenje zbrinjavanja. Nadalje, educiranoću o psihičkim bolestima, njihovim osobitostima, liječenju i životu s njima djelujemo i na sprečavanje stigme (obilježenosti) psihički bolesnih osoba kao „manje vrijednih“ članova društva. Zdrava spoznaja preduvjet je kvalitetne prevencije.


212

Kako predavanja i radionice traju od početka godine u vremenskom intenzitetu od 2 puta mjesečno, pokušali smo analizirati i učestalost dolazaka korisnika, te za isto učinili razdiobu po spolu. Korisnici oba spola, s vrijednošću od 38% kod žena i 28% kod muškaraca na susrete su dolazili 4 do 6 puta. Više od 6 puta na susretima je bilo više od 20% sudionika oba spola. Kako u bolnici stalno su prisutni otpusti i prijemi novih pacijenata, tako je na susretima uvijek bilo i onih pacijenata i članova obitelji koji su po prvi put bili na ovakvom druženju. Glede razdiobe na pacijente i članove obitelji u redovitosti dolazaka na susrete, situacija je slijedeća: najviše korisnika na susrete je dolazilo 4 do 6 puta (oko 45% članova obitelji i oko 28% pacijenata). Oko 25% pacijenata i više od 30% članova obitelji na susretu je bilo po jednom. To je u skladu s protočnoćšu pacijenata u bolnici. Gotovo četvrtina korisnika pacijenata bila je na više od 6 susreta što potvrđuje njihov interes za edukacijom i podrškom tijekom liječenja. Uspoređujući redovitost dolazaka na susrete i radni status korisnika, vidljivo je da u skupini pacijenata su najučestaliji oni zaposleni i nezaposleni, dakle, oni koji još zadovoljavajuće društveno funkcioniraju, odnosno još traže svoje profesionalno ostvarenje. To je poticajan podatak, jer ukazuje na potrebu još uvijek radno sposobnih pacijenata da dođu do novih spoznaja i informacija koje im mogu biti korisne u svakodnevnom funkcioniranju. Od članova obitelji najučestalije su dolazili umirovljenici i ostali (domaćice i korisnici sustava socijalne skrbi) što se može povezati sa imanjem slobodnog vremena za aktivno uključivanje u proces liječenja svog oboljelog člana. Naravno, hvale vrijedni su dolasci zaposlenih članova obitelji koji su nerijetko ranije odlazili s posla i prilično dugo putovali od mjesta rada i življenja do bolnice kako bi sudjelovali u organiziranim događanjima. Osobito značajne bile su nam situacije kada bi se na kraju susreta članovi obitelji raspitivali o slijedećim terminima i temama susreta, što nam je ukazivalo na činjenicu da imaju potrebu i da žele dolaziti na ovakve susrete.


213

Nestrpljivosti u procesu ozdravljenja nema mjesta. Ono traje sporo, odvija se postepeno i zahtjeva pozitivno vrednovanje i najmanjih pomaka koji su za oboljelog i njegovu obitelj izuzetno veliki i značajni. Svaki pokušaj k napredku treba pohvaliti, a kritiku maksimalno izbjegavati. Prihvatljivije je kritiku zamjeniti prihvatljivom konfrontacijom ukoliko procijenimo da će je pacijent odgovarajuće shvatiti, a sugovornik (član obitelji) znati uputiti. Stoga vidimo da je neophodna edukacija članova obitelji kako ponovo prihvatiti oboljelog u obitelji i poučiti ih novim načinima ophođenja i komuniciranja s oboljelim kako bi se uspjeli održati i unaprijediti postignuti pozitivni učinci liječenja i psihoterapijskog procesa. Ovaj proces također je dugotrajan, moglo bi se reći i vječan, jer zahtjeva stalan angažman svih članova obitelji u procesu prilagodbe i ozdravljenja oboljelog člana. Razgovor je temelj kvalitetnog obiteljskog odnosa, ne bi se trebao shvatiti kao jednokratan postupak, već ga treba odgovarajućim s intenzitetom i vremenskom odrednicom ponavljati i unapređivati. Pacijent ne može sve svoje probleme iznijeti odjednom i u cijelosti, bilo zbog emocija koje ga preplave ili sputavaju u govoru ili jednostavno zbog vremenske ograničenosti sugovornika. Događa se da zaniječu ono što su rekli u afektu, da se „predomisle“ – što se treba tolerirati i razumijeti s mnogo pažnje, pokušavajući prepoznati upravo one opterećujuće sadržaje na kojima nadalje treba poraditi. Osobito važna je prevencija psihičke dekompenzacije u psihijatrijskih bolesnika. Često se javljaju psihičke smetnje uslijed osjećaja osamljenosti uzrokovane obiteljskom i/ili društvenom izolacijom, smrću roditelja ili partnera koji je brinuo o njemuj ili odlaskom u dom za psihički bolesne odrasle osobe. O osamljenosti se goviri sa aspekta doživljaja psihički oboljelih ljudi, tj. o emocionalnoj osamljenosti i socijalnoj osamljenosti koja najčešće proizlazi iz smanjene radne sposobnosti, zbog npr. bolesti, nemoći, umirovljenja, gubitka člana obitelji i sl. Psihička se dekompenzacija najčešće javlja zbog iznenadnog prestanka dotadašnjeg rada kojim je oboljeli čovjek bio tijekom života angažiran. Takva psihička dekompenzacija za sobom


214

povlači i fizičku nemoć. Prevencija psihičke dekompenzacije nije u apliciranju svih mogućih lijekova, nego u ponovnom uključivanju u aktivnosti primjerene mogućnostima i potrebama pojedinca, te integracije u društvo uz stvaranje atmosfere korisnosti.

“Velika očekivanja”

Karakteristike i komparacije emocionalnih profila majki shizofrenih bolesnika i majki ovisnika o drogama

koje jesu ili nisu članovi udruga roditelja - preliminarni rezultati

E. N. Gruber*, M. Kajević*, J. Anđelić**, S. Martić-Biočina***,

E. Tadej****, S. Franić***** *Udruga duševnih bolesnika i njihovih obitelji «Sretna obitelj» Popovača, NPB «Dr.I. Barbot» Popovača **Udruga obitelji duševnih bolesnika «Marimo» Osijek *** Udruga obitelji duševnih bolesnika «Duga» Zagreb, PB «Vrapče» Zagreb, Odjel za liječenje prvih psihoza **** Udruga roditelja i ovisnika o drogama “Stijene” Zagreb ***** Odjel ovisnosti o drogama, KB “Sestre Milosrdnice” Zagreb Uvod Zaštita mentalnog zdravlja jedan je od prioriteta svjetske zdravstvene organizacije kao i važnost suradnje stručnjaka različitih profila (1,2), kao i nevladinog sektora u ostvarivanju što bolje kvalitetu programa i intervencija u zaštiti mentalnog zdravlja. Obitelj je ključna jedinica našeg društva. Njena je zadaća osigurati optimalne uvjete za rast i razvoj djeteta, zato je važna i nezamjenjiva. Istovremeno, obitelj je resurs za društvo i za oboljelog jer predstavlja najkvalitetniji i


215

najjeftiniji način zbrinjavanja oboljelog. Ona je prirodni suradnik u liječenju duševnog bolesnika. Obitelji se međusobno razlikuju s obzirom na životne ciljeve i sustav vrijednosti, postoje različiti odgojni ideali i pristupi. Četrdesetogodišnja istraživanja, od šezdesetih godina do danas, pokazuju da su ljubav i nježna očitovanja u obitelji nužni za normalan razvoj djeteta, ali i za normalan život roditelja. Ne doživi li dijete nježnosti, ono raste u nepovjerenju, ispunjeno strahovima, nasilnošću, što može dovesti do raznih poremećaja (3). Ton i ozračje u obitelji, način kako obitelj djeluje, ovisi o suodnosu između članova obitelji, u prvom redu o odraslima ili odraslom članu obitelji (4). Upoznavanje psihološke strukture obitelji duševnog bolesnika za terapeuta je značajan faktor u liječenju te resocijalizaciji duševnog bolesnika (5). Roditelji duševnih bolesnika uključeni u udruge za pomoć roditeljima lakše se nose sa bolešću svoje djece. Obitelj shizofrenog bolesnika Obitelji oboljelih od shizofrenije su pogođene stigmom zbog predrasuda o shizofreniji, akutnih pogoršanja bolesti, rezidualnih negativnih simptoma bolesnika i nus-pojava lijekova. 30-60 % oboljelih od shizofrenije živi u obitelji. Još od kasnih 1960-ih godina, istraživanja pokazuju da obiteljska atmosfera može utjecati tijek shizofrenije u bolesnika. Faktor izražavanja osjećaja (EE koeficijent) je klinički koncept koji je trebao istražiti kako obiteljska atmosfera utječe na tijek shizofrenije. Dokazana je povezanost između izražaja emocija i tijeka shizofrenije u obitelji bolesnika (6). Također je dokazano da pacijenti koji se vraćaju kući u obitelj sa visokim EE koeficijentom pokazuju više stope relapsa bolesti nego oni koji dolaze u obitelji s niskim EE koeficijentom (7, 8, 9). U obiteljima s visokim faktorom izražavanja osjećaja (expressed emotion) EE faktor, članovi obitelji su previše kritični, hostilini, ljuti, odbacujući prema pacijentu ili pak pokazuju prezaštićujući odnos


216

prema pacijentu, pokazuju preveliko samožrtvovanje i preveliku identifikaciju s pacijentom. Oboljelom članu se negiraju njegove preostale sposobnosti, tretira ga se kao bespomoćnog i nesposobnog. U takvim su obiteljima češći relapsi bolesti. U obiteljima s niskim faktorom izražavanja osjećaja članovi obitelji pokazuju ljubav, toplinu i empatiju, te sposobnost za pozitivno sučeljavanje (coping mechanisms) s bolešću. Često oboljelom članu pomažu u nošenju s bolešću, istovremeno štiteći i sebe. Koncept psihijatrije u zajednici očekuje da duševni bolesnici koji boluju od shizofrenije manje trebaju bolničku skrb. Sistemski pogled na obitelj koji se prije smatrao a sada je napušten prezentira shizofreniju kao bolest gdje je jedan član, bolesnik, predstavnik "bolesne obiteljske situacije" te da ludilo karakterizira cijeli obiteljski sistem gdje je taj jedan bolesnik predstavljen liječniku. Naprotiv, suvremeno je mišljenje (10) da shizofrenija ima biološku bazu u disfunkciji mozga te da se može javiti u normalno funkcionalnim obiteljima. Model vulnerabilnosti na stres "Stress vulnerability model" uzima se za objašnjenje kako u osjetljive osobe, stres poput neočekivane promjene u životu može uzrokovati bolest ili recidiv. Na obitelj se ne gleda kao na krivca, već kao na bitan lječidbeni potencijal, partnera u liječenju. Istraživanja su pokazala da briga za oboljelog od shizofrenije uzrokuje povećanu prevalenciju depresivnih poremećaja u odnosu na opću populaciju. Psihosomatske bolesti također su u tih ljudi češće kao i odlasci liječniku i psihijatru radi pomoći. Teret brige za sch bolesnika povećava rizik od obolijevanja te na kraju vodi ka većem korištenju medicinskih resursa tako da treba raditi na preventivi. Udruge roditelja shizofrenih bolesnika mjesta su gdje se stigma duševne bolesti najlakše prevladava, jer među ljudima sa sličnim problemima lakše se priča o sebi, nalaze prijatelji i izlazi iz socijalne izolacije. U zajedničkom problemu roditelji osjete i koriste mrežu zajedničke podrške u grupi, a razumijevanje i podršku koju su doživljavali, subjektivno su opisali kao faktor koji je najviše


217

pridonosio njihovoj dobrobiti (11). Udruge prikazane u ovom radu imaju neke svoje specifičnosti. Obitelj ovisnika o drogama Obitelj ovisnika o drogama je jedan od bitnih faktora u prevenciji bolesti ovisnosti. S jedne strane obitelj svojim poremećenim obrascima ponašanja može uzrokovati pojavu ovisnosti i pomagati njenom održavanju. S druge strane, obitelj je izuzetno važna sa aspekta ranog prepoznavanja i pravilnog ponašanja kad se ovisnost otkrije. U Hrvatskoj svega 1% ovisnika živi na ulici, posve odbačeni, ostali žive u svojim obiteljima, u 64% slučajeva sa majkom. Probleme sa drogom u 37% slučajeva prva otkriva obitelj (12). U obiteljima djece rizične za razvoj ovisnosti, međusobni odnosi između članova obitelji su češće s manje sklada, razumijevanja i zajedništva (13). Iz literature su poznati zaštitni čimbenici vezani uz prevenciju zlouporabe sredstava ovisnosti u obitelji: odgojne metode prilagođene potrebama djeteta, visoka ocjena braka roditelja, visoka ocjena odgojnoj ulozi majke i oca, religioznost roditelja, religiozni odgoj u obitelji, kao i rizični čimbenici vezani za prevenciju zlouporabe ovisnosti u obitelji: jedinac u obitelji, visoka stručna sprema majke, malo vremena provedena s ocem, pretjerana briga kao dominantna odgojna metoda majki, strogost i zanemarivanje kao dominantna odgojna metoda oca, iznadprosječni materijalni status, nereligioznost (14). Udruge roditelja ovisnika o drogama mjesta su gdje se među ljudima sa sličnim problemima lakše se priča o sebi, nalaze prijatelji i izlazi iz socijalne izolacije. Cilj rada: Prikazati i usporediti profil emocija i crte ličnosti roditelja shizofrenih bolesnika i roditelja ovisnika o drogama, te utvrditi da li roditelji


218

bolesnika koji su članovi udruga za pomoć roditeljima imaju različite profile emocija od roditelja koji nisu članovi udruga. Metode i ispitanici PIE profil indeks emocija, psihološki test (15, 16) Rezultati : Obuhvaćena je 81 majka duševno obolijele djece i ovisnika o drogama, 30 majki uključenih u udruge za pomoć roditeljima shizofrenih bolesnika, 11 majki koje nisu uključene u udruge a imaju shizofreno dijete, 23 majke ovisnika o drogama koje nisu uključene u udruge i 17 majki ovisnika o drogama koje su uključene u udruge “Stijene” i “Put”. Unutar majki shizofrenih bolesnika uključenih u udruge, 16 majki je članica udruge “Sretna obitelj”, 6 majki je članica udruge “Duga” i 8 majki je članica udruge “Marimo”. Očevi nisu uključeni u ispitivanje budući su u vrlo malom broju bili uključeni u rad udruga bolesnika. Testovi su ispunjavani anonimno uz mogućnost postavljanja pitanja anketaru za pojašnjenje. U ovom je istraživanju bolesno dijete majki članica udruga u remisiji bolesti a majki koje nisu članice udruga u egzacerbaciji bolesti. Ako se grupni profili majki svih skupina usporede sa prosječnim vrijednostima profila dobivenima na općoj populaciji prema priručniku gdje se normalne dimenzije smatraju one u vrijednosti između 40-60, onda se dobiju rezultati: Opis grupnog profila majki shizofrenih bolesnika koji nisu članovi udruga za pomoć roditeljima u odnosu na prosječne vrijednosti profila standardizirane na populaciji. Vrijednosti društvenosti i povjerenja u ljude je u skladu sa prosječnim profilom. Od prosječnog profila se ovaj profil razlikuje po visoko naglašenim dimenzijama depresivnosti i agresivnosti, a nešto ispod prosječnim vrijednostima dimenzija nekontroliranosti (sklonosti izolaciji) i niskoj eksplorativnosti (smanjenoj kontroliranost,


219

dezorganiziranošću mišljenja i aktivnosti) te smanjen bias (smanjena težnja za socijalnom prihvaćenošću, nije im stalo što drugi misle o njima). Opis grupnog profila majki shizofrenih bolesnika koje su članovi udruga za pomoć roditeljima Ovaj profil pokazuje nešto više dimenzije povjerenja prema ljudima, prema iznadprosječnom, nešto višu agresivnost i veća težnja za socijalanim prihvaćanjem kao i povišene dimenzije depresivnosti, snižene dimenzije nekontroliranosti i eksploracije. Ipak, ovaj rezultat nije potpuno objektivni pokazatelj stanja obzirom da su visoke standardne devijacije među grupnim profilima pojedinih udruga koje su sačinjavale ovu skupinu ispitanika. Udruga “Sretna obitelj” pokazala je rezultate većih vrijednosti društvenosti, povjerenja prema ljudima i prosječnu težnju za socijalnom prihvaćenošću, uz prosječne vrijednosti agresivnosti i naglašene vrijednosti depresivnosti, dok su udruge “Marimo” i “Duga” pokazale rezultate nešto viših vrijednosti depresivnosti ali i agresivnosti (autodestruktivnost) uz nešto niže vrijednosti težnje za socijalnom prihvaćenošću u smislu da pridaju manju važnost mišljenju drugih ljudi i okoline. Opis grupnog profila majki ovisnika o drogama koje nisu članovi udruga za roditelje Grupni profili za majke imaju povećanu depresivnost i agresivnost. Ova kombinacija emocija govori o prisutnim autodestruktivnim impulsima. Dimenzije društvenosti i povjerenja prema drugima su na prosječnom nivou. Snižene su dimenzije nekontroliranosti, što govori da oni više kontroliraju svoje osjećaje i izbjegavaju nova životna iskustva (izbjegavaju i socijalne kontakte). Kad se dobiveni grupni profil usporedi sa profilom normalne populacije iz priručnika PIE, najviše je sličan profilu pacijenata hospitaliziranih zbog pokušaja suicida (visoka agresivnost i depresivnost). No, profil majki ovisnika se razlikuje po prosječnim dimenzijama društvenosti i povjerenja, koje


220

su kod navedenog profila usporedbe snižene. Također je ovaj profil sličan profilu depresivnih pacijenata. Opis grupnog profila majki ovisnika o drogama koje su uključene u rad udruga za pomoć obiteljima ovisnika o drogama, “Stijene” i “Put” Od prosječnog profila ovi profile se ističu sa natprosječnim dimenzijama društvenosti i povjerenja u ljude, nešto višom depresivnošću i dosta sniženim dimenzijama nekontroliranosti, eksplorativnosti i opozicionalnosti.

R I N S D O E A B sch assoc 50,7 61,1 20,5 59,3 74,3 43,2 23 65,6 41 sch acute 55,4 48,5 29,2 54,3 71,6 41,1 23,7 70,4 28,1 drug assoc 78,5 75,8 13,9 49,9 71,9 31,1 10,5 67,1 38,4 drug acute 50,7 45 14,4 46,6 88,5 54,2 19,5 78,6 22,8 happy family 64,2 73,9 14,9 64,9 70,4 41,3 20,7 57,1 46,8 we care 50,5 49,3 25,8 56,3 74,4 59,6 32,3 76,8 37,6 rainbow 55,2 42,5 28,3 48,3 84,5 26,5 17 73,7 30

Tablica 1. Grupni profili majki. Sch assoc - Grupni profil majki shizofrenih bolesnika koje su članovi udruga Sch acute - grupni profili majki sch bolesnika koje nisu uključene u rad udruga Drug assoc - Grupni profil majki ovisnika o drogama koje su članovi udruga Drug acut e- grupni profili majki bolesnika ovisnih o drogama koje nisu uključene u rad udruga Rainbow - grupni profili majki sch bolesnika koje su uključene u rad udruge „Duga“


221

We care - grupni profili majki sch bolesnika koje su uključene u rad udruge „Marimo“ Happy family - grupni profili majki sch bolesnika koje su uključene u rad udruge “Sretna obitelj” Dimenzije na PIE testu: R = reprodukcija (druženje, slaganje, veselje, udobnost, zabava, prihvaćanje, radost, srdačnost, posjedovanje) I = inkorporacija (povjerenje, prihvaćanje, spajanje, hranjenje, odobravanje, njegovanje, poslušnost, lakovjernost, sugestibilnost, pohlepa, lakomost) N = nekontroliranost (povlačenje, zaštita, impulsivnost, zbrinjavanje, strah, užas, iznenađenje, zaustavljanje, zadržavanje, začuđenost, potreba za novim iskustvima) S = samozaštita (usmjerenost, orijentacija, zaustavljanje, zadržavanje, strah, opreznost, uplašenost, smetenost, očekivanje, plašljivost, briga što drugi misle) D = depresivnost (deprivacija, potištenost, tuga, bijes, žalost, gubitak kontakta, jad, bol) O = opozicionalnost (iznad prosjeka- odbijanje, svađalački, gađenje, odvratnost, nevolja, odvajanje, povraćanje, čišćenje, tvrdoglavost, zlovolja, sarkazam, kritičnost, odbijanje ideja i ljudi, ispod prosjeka-pasivna agresija, neodlučnost, nesamostalnost, neborbenost) E = eksploracija (istraživanje, svjesnost, osjećanje, slutnja, očekivanje, nadanje, pažnja, budnost, sklonost pustolovinama, planiranje) A = agresivnost (destrukcija, uništenje, napad, ljutnja, ogorčenje, bijes, ozlojađenost, grize se u sebi, potreba za uspješnošću) B = bias (skala za procjenu težnje biranja socijalno poželjnih odgovora, stav ispitanika prema testu)

GRUPNI PROFILI ISPITANIKA

0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

100

R I N S D O E A B

sch assoc sch acute drug assoc drug acute


222

Graf 1. Grupni profil svih ispitanika prema dimenzijama PIE testa. Na osi x simboli za dimenzije praćene na PIE testu. Na osi y: brojčana vrijednost izračunata na PIE testu, uobičajene vrijednosti su između 40-60. Kazalo: Sch assoc - Grupni profil majki shizofrenih bolesnika koje su članovi udruga Sch acute - grupni profili majki sch bolesnika koje nisu uključene u rad udruga Drug assoc - Grupni profil majki ovisnika o drogama koje su članovi udruga Drug acute - grupni profili majki bolesnika ovisnih o drogama koje nisu uključene u rad udruga

• Velike su standardne devijacije unutar skupine grupnih profila udruga majki shizofrenih bolesnika te nije nađena statistički značajna razlika između grupnih profila majki shizofrenih bolesnika koje su članovi udruga i majki shizofrenih bolesnika koje nisu članovi udruga.

• Nađena je statistički značajna razlika između grupnih profila

majki ovisnika o drogama koje nisu članovi udruga i majki ovisnika o drogama koje su članovi udruga. Za dimenzije R (društvenost), I (inkorporacija) i D (depresivnost) T-test je pokazao značajnost na razini 1%. Za dimenzije O (opozicionalnost) i B (bias) T-test je pokazao značajnost na razini 5%. Za dimenziju A(agresivnost) i E (eksploracija) T-test je pokazao značajnost na razini 10%.

• Nađena je statistički značajna razlika između grupnih profila

majki koje nisu uključene u rad udruga, roditelji ovisnika o drogama imaju veću dimenziju N (nekontroliranosti) na razini značajnosti 10% i veću dimenziju D (depresivnosti) na razini značajnosti od 2%, od majki shizofrenih bolesnika koje također nisu uključene u rad udruga..


223

• Nađena je statistički značajna razlika t-testom između grupnih profila majki koje su članovi udruga i to na način da grupni profili majki shizofrenih bolesnika uključeneh u udruge imaju nižu razinu R (društvenosti) i nižu dimenziju E (eksploracije) na razini značajnosti od 5% od grupnog profila majki ovisnika o drogama također iz udruga.

R I N S D O E A B sch acute 55,4 48,5 29,2 54,3 71,6 41,1 23,7 70,4 28,1 happy family 64,2 73,9 14,9 64,9 70,4 41,3 20,7 57,1 46,8 we care 50,5 49,3 25,8 56,3 74,4 59,6 32,3 76,8 37,6 rainbow 55,2 42,5 28,3 48,3 84,5 26,5 17 73,7 30

Tablica 2. Grupni profil udruga za roditelje shizofrenih bolesnika pojedinačno („Duga“, „Marimo“ i „Sretna obitelj“) u usporedbi sa grupnim profilom majki shizofrenih bolesnika koje nisu uključene u rad udruga Kazalo: Rainbow - grupni profili majki sch bolesnika koje su uključene u rad udruge „Duga“ We car e- grupni profili majki sch bolesnika koje su uključene u rad udruge „Marimo“ Happy family - grupni profili majki sch bolesnika koje su uključene u rad udruge “Sretna obitelj” Sch acute - grupni profili majki sch bolesnika koje nisu uključene u rad udruga


224

GRUPNI PROFILI RODITELJA UDRUGA SCH POJEDINAČNO KOMPARIRANI SA RODITELJIMA AKUTNIH SCH

0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

sch acute happy family we care rainbow

R I N S D O E A B Graf 2. Grupni profil udruga za roditelje shizofrenih bolesnika pojedinačno („Duga“, „Marimo“ i „Sretna obitelj“) u usporedbi sa grupnim profilom majki shizofrenih bolesnika koje nisu uključene u rad udruga Kazalo: Rainbow - grupni profili majki sch bolesnika iz udruge „Duga“ We care - grupni profili majki sch bolesnika iz udruge „Marimo“ Happy famil y - grupni profili majki sch bolesnika iz udruge “Sretna obitelj” Sch acute - grupni profili majki sch bolesnika koje nisu uključene u rad udruga Između grupnog profila majki udruga „Sretna obitelj“i grupnog profila majki shizofrenih bolesnika koje nisu uključene u rad udruga nađena je statistička značajnost u T-testu za dimenziju I (povjerenje prema drugima) na razini 5% i statistička značajnost u T-testu za dimenziju B (težnja za socijalnom prihvaćenošću) na razini od 10%. Između grupnog profila majki udruge “Marimo” i grupnog profila majki shizofrenih bolesnika koje nisu uključene u rad udruga nađena je statistička značanost u T-testu za dimenziju O (opozicionalnosti) na razini 10%. Nije nađena statistički značajna razlika između grupnog profila majki udruge “Duga” i majki shizofrenih bolesnika koje nisu uključene u rad udruga. Diskusija i zaključci:


225

• I shizofreni bolesnici i ovisnici o drogama mijenjaju profil emocija svojih majki. Sve grupe majki koje su sudjelovale u ispitivanju pokazuju simptome reakcije na stresnu situaciju (u ovom slučaju duševnu bolest djeteta) u smislu naglašenih osjećaja tuge, povlačenja i izbjegavanja novih životnih iskustava uz istovremenu nemogućnost kontrole osjećaja i planiranja budućnosti i životnog stila, no uz očuvanu društvenost i povjerenje u ljude.

• Majke shizofrenih bolesnika razlikuju se od majki ovisnika o drogama, vjerojatno radi različitosti u pristupu, prognozi, uzroku, tijeku i načinu liječenja bolesti.

o Ukoliko promatramo profile majki koje nisu uključene u udruge vidimo da su majke ovisnika o drogama puno depresivnije, sklonije izolaciji i izbjegavanju novih životnih iskustava od majki shizofrenih bolesnika koje također nisu uključene u rad udruga.

o No, ukoliko promatramo profile majki koje su uključene u udruge, majke ovisnika o drogama društvenije su i imaju bolju samokontrolu od majki shizofrenih bolesnika uključenih u udruge.

• Profili emocija majki koje nisu uključene u rad udruga razlikuju se od profila emocija majki koje su uključene u rad udruga, no utjecaj trenutnog stanja (egzacerbacije ili remisije bolesti djeteta) na majku, koji se u ovom istraživanju nije naglasio, ne smije se zanemariti:

o Majke ovisnika o drogama koje su članovi udruga društvenije su i imaju više povjerenja u ljude, manje su depresivne i manje agresivne od majki ovisnika o drogama koje nisu članovi udruga.

o Majke shizofrenih bolesnika uključene u udruge imaju nešto više povjerenja prema ljudima, nešto nižu agresivnost uz višu težnju za socijalanim prihvaćanjem od majki shizofrenih bolesnika koji nisu uključeni u udruge, međutim ova razlika nije statistički značajna, vjerojatno zbog velikih razlika u grupnim profilima pojedinih udruga koje su učestvovale u ispitivanju.

• Profili emocija majki shizofrenih bolesnika uključenih u rad tri udruge za pomoć roditeljima duševnih bolesnika u Hrvatskoj


226

razlikuju se, vjerojatno radi različite starosti udruga i različitosti pristupa u radu.

• Subjektivni osjećaj i misli majki koji su iznosile tijekom anketiranja da remisija bolesti ovisnosti o drogama vraća bolesnog člana u obitelj “normalnog”, bez uzimanja lijekova te se smatra “izliječenjem”, dok je remisija shizofrenije nastavak “doživotne borbe” i “zauvijek uništenih velikih očekivanja” jedna je od okosnica potrebe borbe protiv stigme duševnih bolesti kao i velike potrebe za psiohoedukacijom majki o duševnim bolestima, koja se ističe i u ovom ispitivanju.

Literatura: 1. Marusic A ;Mental health in the Enlarged European Union: need for relevant public mental health action. British Journal of Psychiatry[2004],184,450-45. 2. M. Agius, R. Zaman, S. Singh, O. Gallagher, P. B. Jones, P. McGuire, P. Power, T. Craig, S. Bahn, A. Grech, C. Casha, C. Pace, D. Cassar, M. Blinc-Pesek, B. Avgustin, E.N. Gruber, S. M. Biocina, J. Andelic, R. Dinolova, J. van Os, and M. Lambert. Psychiatry in Europe. Br J Psychiatry 2005 187: 92 3. Berger EH. Parents as partners in education. New York: Macmillan; 1999. 4. Juul J. Razgovori s obiteljima- prespektive i procesi. Zagreb. Allinea; 1995) M. Agius, R. Zaman, S. Singh, O. Gallagher, P. B. Jones, P. McGuire, P. Power, T. Craig, S. Bahn, A. Grech, C. Casha, C. Pace, D. Cassar, M. Blinc-Pesek, B. Avgustin, E.N. Gruber, S. M. Biocina, J. Andelic, R. Dinolova, J. van Os, and M. Lambert. Psychiatry in Europe. Br J Psychiatry 2005 187: 92. 5. Basic standards for management of patients with common mental illness in primary care. Psychiatria Danubina, 2005. Vol 27. NO 3-4, p 203-237. 6. Parker, G i Hadzi-Pavlovic, D. (1990) Expressed emotion as a predictor of shizofrenic relapse: an analysis of aggregated dana. Psychological Medicine, 20, 961-965 7. Tarrier N i sur. The community management of schizophrenia. A controlled trial of a behavioural intervention with families to reduce relapse. The British Journal od Psychiatry 153: 532-542. 1988 8. Leff J, Berkowitz R, Shavit N, Strachan A, Glass I, Vaughn C. A trial of family therapy v.a relatives group for schizophrenia. The British Journal of Psychiatry 154: 58-66 (1989). 9. Leff J, Berkowitz R, Shavit N, Strachan A, Glass I, Vaughn C. A trial of family therapy v.a relatives group for schizophrenia. Two-year follow-up. The British Journal of Psychiatry 157: 571-577(1990)


227

10. Family work for schizofrenia, a Practical Guide, E. Kuipers, J. Leff, D Lam, 1992, Bell and Bain Limited, Gaskell 11. E. N. Gruber, M. Kajević, M. Bjedov, M. Agius. Combination of psychodynamic, supportive and psycho-educational approaches in groups of parents of patients with schizophrenia. Soc. psihijatrija Vol. 33 Br./No. 1 Str./pp. 3-7. 2005. 12. Sakoman S. Uvodna studija u : Schwebel R. Reći ne nije dovoljno. Sysprint. Zagreb 1995. 13. Shedler J, Block J. Adolescent drug use and psychological health- a longitudinal inquiry. Am Psychol 1990; 45(5): 612-30. 14. Galoić-Cigit B. Protective and risk factors connected with the prevention of the drug abuse in the family. Alcoholism 2003; 39(2): 67-82. 15. Baškovac-Milinković H i sur. Profil indeks emocija. Praktični priručnik. Ljubljana: Zavod SR Slovenije za produktivnost dela Ljubljana, Center za psiohodiagnostična sredstva, 1985. 16. Pluchik R., Kellerman H. Priručnik za indeks profil emocija. Izdanje 2000. Naklada Slap. Plutchik R. The nature of emotions. American Scientist 2002; 89: 344.

ISKUSTVA PACIJENATA I NJIHOVIH OBITELJI

Priredila mr. sc. Daša Poredoš*

Životna priča I. U vrijeme održavanja predavanja i diskusione grupe Udruge, pacijent nije raspoložen za razgovor. Majka odmah pristaje na iznošenje vlastite životne situacije, a otac nerado ulazi u prostoriju. Taj postupak tumači tako «da se ne želi sresti s njim». Na pitanje tko je to «s njim» dobivam odgovor da ne želi vidjeti sina, a kada saznaje da su tu prisutne obitelji mnogih pacijenata, ipak pristaje na razgovor. Njihov sin I. rođen je 1971. godine kao prvo od dvoje djece iz braka svojih roditelja. Njegova majka bila je ugostiteljski radnik, sada je domaćica, a otac je bio profesionalni vozač, sada je u mirovini. Roditelji opisuju svoju bračnu zajednicu i roditeljske odnose uspješnima, pritom preferirajući materijalno, a zanemarujući emotivno. Iz razgovora saznajemo da je otac porijeklom iz deficijentne problematične obitelj (odrastao bez majke) u kojoj se u svemu oskudjevalo, pa je on, kako kaže, «materijalno sve htio priuštiti


228

svome sinu». Inače, obitelj F. ima i kćerku Ž. (1974.). Navode da su brat i sestra imali vrlo bliske odnose, te da se I. počeo «drugačije ponašati» kada je sestra Ž. počela izlaziti i ostvarivati partnerske emotivne veze. I. je posebno pogodilo sestrino vjenčanje i odlazak od kuće (navode da I. nije išao na svadbu, od tada braća ne razgovaraju i kćerka ne dolazi u roditeljski dom kako se brat «ne bi uznemiravao»). Roditelji ističu da tijekom djetinjstva I. nije imao osobitih poteškoća. Stalno naglašavaju njegovu izuzetnu inteligenciju i odličan školski uspjeh. Završio je srednju školu za elektromontera, te krenuo u višu elektrotehničku školu (navodno mu je ostao još jedan ispit i diplomski rad). I. je nezaposlen i prijavljen na Zavod za zapošljavanje. Nadalje, roditelji navode njegove promjene ponašanja za vrijeme boravka u JNA u Makedoniji. To je bilo u vrijeme razdvajanja bivših jugoslavenskih republika. I. je bježao iz vojske i, nakon mnogih _____ * Mr. sc. Daša Poredoš, dipl. soc. radnica teškoća, došao kući. Ubrzo potom biva mobiliziran. Sudionik je Domovinskog rata nekoliko mjeseci tijekom 1992. godine i sredinom 1995. godine (poslije redarstvene akcije Oluja). Godine 1999. biva nekoliko mjeseci na radu u Njemačkoj. Majka navodi da je radio poslove u struci, a otac da se «smucao i potucao». Uglavnom, iz Njemačke se vraća s povelikom svotom novaca. Obitelj F. živi u jednom manjem mjestu u Sisačko-moslavačkoj županiji i bave se poljoprivredom. Navode da ni u čemu ne oskudijevaju. Međusobne odnose karakteriziraju kao zadovoljavajuće. Otac negira da je ranije ikad psihijatrijski liječen, iako tijekom razgovora često mijenja boju glasa, značajno je uznemiren, dobacuje (čak i neprimjerne izjave), na rubu je plača, diže majicu i nešto radi po trbuhu i sl. Otac iznenada počinje negirati da je sinu prislonio pušku na glavu, ali ponosno ističe da ima oružje (da ga je policija već nekoliko puta kontrolirala), već 30 godina jer je lovac. Roditelji često jedan drugom uskaču u riječ, hvataju priliku za vlastiti nastup, daju

oprečne odgovore. Nisu svjesni svojeg sudioništva u nastalom


229

psihičkom stanju svoga sina («oni su mu sve dali, a on njima tako vraća»). Nadalje ističu da I. izuzetno poznaje rad na osobnom računalu i Internetu, te da je nekoliko puta rušio informatičke sustave službe za socijalnu skrb (?!), da je nekoliko puta kontaktirao s uredima predsjednika Vlade i predsjednika države, da dobro poznaje zakone i «da se zna izboriti za zaštitu svojih prava i interesa». Vrlo zanimljivo opisuju njegovu sobu: da je prepuna različitih predmeta, od igračaka za malu djecu do sofisticiranih informatičkih uređaja; da je sve to nabacano bez osobitog reda. I. je ovo prvo psihijatrijsko liječenje. I ranije ga je primarna liječnica savjetovala da bi trebao ići na liječenje, ali I. je to odbijao. Ovom prilikom ju je navodno fizički napao ili pokušao napasti, pa je prisilno hospitaliziran uz pratnju dva pripadnika MUP-a. Roditelji navode da se nikada nije dao dobrovoljno liječiti, da mu oni nisu mogli ništa, te da su se «nadali da će biti bolje». Prema navodima roditelja I. nema djevojku, niti je kada bio u ozbiljnijoj emotivnoj vezi. Kako otac kaže «mnoge je vozao», te započinje priču o I. učestalom mijenjanju osobnih motornih vozila. Nadalje, priča da je jednom prilikom I. od Roma kupio stari manji kamion, natrpao ga smećem i istresao u roditeljsko dvorište. To je oca jako uznemirilo. U društvenim odnosima smatraju da je povučen, da ima mali krug ljudi s kojima se druži; ubrzo potom rekli su «da je on malo u rodnom mjestu i da im je slabo poznat njegov društveni život». Ističu njegovu inteligenciju, govorenje njemačkoj jezika, hiperaktivnost, površnost i sl. Navode da I. puno čita i ima mnogo raznih knjiga. Opisuju ga i kao osobu «koja je stalno u konfliktu s drugim ljudima». Otac je u naglašenom otporu prema sinu, a majka, nesigurna u samu sebe, pokušava balansirati između njih. Roditelje zanima do kada će trajati bolničko liječenje i zabrinuti su za budućnost, tj. hoće li će moći nadalje zajedno živjeti. Životna priča II.


230

Gosp. J. rođen je 1965. godine kao treće i najmlađe dijete iz braka svojih roditelja. Njegova majka J. i otac J. bavili su se poljoprivredom. Navodi da su u obitelji bili prisutni poremećeni međusobni odnosi (česte svađe i alkoholizam oca) i oskudna materijalna situacija. Majka je često napuštala obitelj i ponovo se k njoj vraćala. Djeca bi često bivala sama kod kuće. Završio je osnovnu i srednju tehničku školu. Škola ga nije osobito zanimala, a školski uspjeh bio je zadovoljavajući. Tijekom djetinjstva i mladenaštva nije imao osobitih zdravstvenih poteškoća. Godine 1987. umro mu je otac od komplikacija alkoholizma. Sada živi s majkom u jednom selu u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji (ubrzo potom navodi da živi s partnericom u Slavoniji). Navodi prilično konfliktne odnose s braćom koja mu navodno «zavide na njegovom uspjehu» (kao, najviše škole je završio, materijalno najbolje stoji, uspješan je u društvu te parterskoj vezi, (?!)). Po zanimanju je bravar, zaposlen je i ima oko 10 godina radnog staža. Navodi da voli svoj posao i da je zadovoljan s istim. Sudionik je Domovinskog rata. Do sada nije psihijatrijski liječen. Na liječenje se zaprima nakon pokušaja suicida vješanjem. Sam događaj prilično je nejasan: navodi da su kritično poslijepodne pripremali veću feštu za rodbinu i prijatelje. Nakon nekoliko čaša vina (i opuštanja) odlazi u šupu i vješa se. J. se ne sjeća detalja cijelog događanja. Na njegovu tijelu vidljive su mnoge ozlijede i modrice. Navodi da je došao k sebi kada je osjetio da ga brat davi (?!). Inače, s tim je bratom stalno u konfliktnim odnosima. Neoženjen je i nema djece. Oko dvije godine je u partnerskoj vezi s gđom. B. iz Slavonije. Gđa. B. je nekoliko godina starija od njega, udovica je i ima petnaestogodišnju kćerku M. (prilikom razgovora pokazuje mi pismo koje iz pristojnosti nisam pročitala, već onako usput bacila pogled. Naime, petnaestogodišnja M., vrlo biranim emotivnim rječnikom, piše, uvjetno rečeno, očuhu gdje ga oslovljava s «tata», jako nam nedostaješ i voli te tvoja M. Čini mi se da je to malo


231

previše emotivnosti za jednu adolescenticu kojoj je umro otac i koja zamjenskog oca pozna od trinaeste godine). Misaoni tijek mu je ubrzan, a verbalni sadržaji površinski. Naime, puno truda ulaže da se tijekom razgovora zadrži na sasvim nebitnim životnim događanjima maksimalno ih uljepšavajući kako se ne bi razgovaralo o postojećem problemu. Veliki dio razgovora zadržavamo se na opisima radnog mjesta, uspješnosti u funkcioniranju zajednice (predsjednik je mjesnog odbora), kući koju obnavlja, a niti na poticaj ne govori o sebi i svojim unutarnjim doživljajima i stanjima. Prilično je zakočen i u mnogim otporima. Puši i povremeno konzumira alkohol. Sebe opisuje kao uspješnog i zadovoljnog čovjeka. Po otpustu planira ozakoniti vezu s partnericom i, kako kaže, «prihvatiti njezino dijete». Zanimljivo je to da partnericu tijekom razgovora ne oslovljava (ili spominje imenom) nego «moja draga gospođa» ili «moja voljena gospođa». Posredno saznajem (a i tijekom razgovora s J. moglo se zaključiti) da je njegova partnerica gđa. Branka vrlo opsesivna osoba. U bolnicu zove po nekoliko puta i nastoji se prikazati kao vrlo brižna osoba zainteresirana za suradnju i pomoć. Očito ispod ponuđene «fasade» postoji značajna psihopatologija. Životna priča III. Gosp. A. rođen je 1967. godine kao peto od jedanaestero djece iz braka svojih roditelja (dvoje djece je umrlo odmah nakon rođenja). U obitelji su bili prisutni značajno poremećeni međusobni odnosi, te vrlo oskudne materijalne prilike. Majka je bila domaćica, a otac poljoprivrednik. U ranom djetinjstvu majka mu je umrla od posljedica, a otac od posljedica alkoholizma. Potom je smještavan kod raznih bližih i daljih srodnika, a od 1981. do 1985. godine u Domu za napuštenu djecu. Iz tog razdoblja prisjeća se mnogih mučnih situacija, pritom je vrlo uznemiren i nerado o tome govori. Iako potječe iz mnogobrojne obitelji, s mnogima nije u kontaktu i međusobno ne znaju gdje se tko nalazi. Tijekom Domovinskog rata poginuo mu je brat s kojim je bio nešto emotivno bliži.


232

A. je završio osnovnu školu i srednju zaštitarsku školu. U školi je postizao zadovoljavajuće rezultate. Oko dvije godine plovio je na brodu kao mornar i planirao otići na prekooceanski brod, ali se zaljubio, zaručio i odustao od odlaska. Ista veza ubrzo i prestaje. A. je po zanimanju službenik i od 1991. godine zaposlen je u vojsci. Nekad u aktivnom vojnom, a nekad u civilnom sastavu. Sada je zaposlen kao vojni namještenik u opslužništvu. Ukupno ima oko 16 godina radnog staža (bez uračunatih povlastica). Godine 1991. sklopio je bračnu zajednicu. Iz ove bračne zajednice imaju kćerku (1992.) i sina (1998.). Supruga mu je medicinska sestra. Supružnici se zadovoljavajuće slažu. Uslijed A. opće napetosti, česte su svađe i međusobna nezadovoljstva. Sudionik je Domovinskog rata (od 1991. do 1995. godine) kao pripadnik vojnih postrojbi «Tigrovi». Godine 1991. ranjen je u lijevu ruku (tada upoznaje sadašnju suprugu medicinsku sestru). Nazočio je ranjavanju i pogibelji suboraca, sudjelovao u intenzivnim borbama i neprijateljskim okruženjima, probojima i sl. U ratu je počeo konzumirati alkohol. Godine 1997. bio je na invalidskoj komisiji, te od tada biva premješten u logistiku. Od 1995. godine psihijatrijski se liječi. Promjenjiva je sna; otežano zaspe i prosniva noć, prisutni mučni snovi i disocijativni „flash beck-ovi“, intenzivan noćni nemir i strahovi različite etiologije, opterećenje depresivnim i ratnim mislima, prisutna su i intenzivna sjećanja na ratne događaje (osjećaj da se sada sve ponavlja), zadovoljavajućeg je apetita i probave; promjenjiva raspoloženja; bezvoljan. Anksiozan, napet, nezadovoljan. Prisutan nizak prag tolerancije na frustraciju, sumnjičavost i stalno propitivanje. Vrlo osjetljiv na nepravdu. Niskog praga tolerancije na frustracije; vrlo osjetljiv na buku, iznenadne zvukove i gužve. Otežano se koncentrira i održava pažnju. Dijagnosticirana mu je trajna promjena osobnosti nakon katastrofičnih doživljaja, emocionalna nestabilnost ličnosti, a prisutni su i mnogi elementi PTSP-a. Na ovo liječenje dolazi nakon pokušaja suicida. Naime, nakon općeg nezadovoljstva i napetosti pokušao suicid nožem. Djeca i supruga su


233

bili nazočni tom događanju, te uz pomoć susjeda i srodnika uspjeli su ga nekako obuzdati. To je za cijelu obitelj značajan traumatski događaj. Puši, alkohol povremeno/prigodno konzumira (u malim količinama). Druži se s ljudima «sličnih sudbina» (braniteljima), navodi da rado izlazi. Hobi mu je izrada rukotvorina od drveta, slame i sl. materijala (to već dugo nije činio), ali je zainteresiran pokazati u dnevnoj bolnici kako se to radi. Želi «svojoj djeci osigurati ono što on nije nikada imao u životu – ljubav, pažnju i materijalnu sigurnost». Životna priča IV. Gđa. A. rođena je 1953. godine u dalmatinskom zaleđu kao treće od četvero djece iz braka svojih roditelja. Majka je bila domaćica, a otac radnik u građevinarstvu. U obitelji su bili prisutni međusobno zadovoljavajući odnosi. Kada je A. imala 3 godine, obitelj se preselila u drugo mjesto življenja. A. odrasta u obitelji s izrazitim domoljubljem i katoličkim usmjerenjima. Inače, A. tijekom djetinjstva i mladenaštva nije imala osobitih zdravstvenih poteškoća. Nitko u obitelji nije psihijatrijski liječen. Završila je osnovnu i srednju školu.A. je zaposlena kod privatnog poduzetnika na knjigovodstvenim poslovima. Ima oko 20 godina radnog staža. Tijekom ranijih radnih odnosa mijenjala je mnoga radna mjesta, neovisno o bazičnoj kvalifikaciji. Sada je na bolovanju.

Osamdesetih godina sklapa bračnu zajednicu. Iz ove bračne zajednice imaju kćerku i sina. Djeca su rano odvojena od roditelja i potaknuta na samostalan život. A. problemi počinju nakon ratnih djelovanja. Naime, dobrovoljno se uključuje u obranu domovine u redarstvenoj akciji „Bljesak“. Njezin suprug je sudionik rata od početka ratnih djelovanja. Opisuje da je imala veliku potrebu sudjelovati u obrani, i to ne u pozadini i logistici, već u konkretnim akcijama. Kćerku su dali na zbrinjavanje kod srodnika, a sina kod prijatelja. Inače, obitelj je živjela na području koje je bilo okupirano, bili su u prognaništvu i izgubili mnoga


234

materijalna dobra. Prilikom ratnih djelovanja biva ozlijeđena. Opisuje da je nazočila mnogim mučnim situacijama: ranjavanju i pogibelji suboraca, potencijalnom okruženju, napornim noćnim pohodima i sl. S poslom nije osobito zadovoljna. Iz opisa situacija na poslu sasvim je razumljivo da se radi o «mobbingu». Na poslu se susreće s nerazumijevanjem, ismijavanjem i mnogim napetim situacijama. Promjenjiva je sna (otežano zaspe i prosniva noć), promjenjiva je apetita (češće reduciranog; izgubila je dosta kilograma). Osjeća se napeto i nesigurno; nezadovoljno. Emocionalno osjetljiva; plačljiva; često gubi glas. Prisutno opće nezadovoljstvo i noćne more opterećujućeg sadržaja vezane za ratne sadržaje. Izgubila je samopouzdanje i povjerenje prema drugim ljudima. Vrlo je nesigurna. Dijagnosticiran joj je kronični PTSP. Zabrinuta je za budućnost svoje obitelji. Osjeća da je promijenjena i osjetljiva; dolazi i do svađa sa suprugom; najviše joj je žao kada se neopravdano ljuti i viče na djecu. Prisutan značajan osjećaj krivnje. Prisutne su i mnoge somatske poteškoće: učestale glavobolje, poteškoće s kičmom, bubrezima. Napetost i anksioznost pokušava riješiti trčanjem. Opisuje da ponekad želi da se sve ponovi, da ponovo bude rat i da se snage „pravednije usporede“. Od poslije rata najčešće nosi samo crnu odjeću. Navodi da joj to daje veću sigurnost. Pri pokušaju nošenja odjeće druge boje ne osjeća se dobro i ponovno poseže prema crnome. Ne puši i ne konzumira alkohol. Znatno je opterećena neizvjesnom budućnošću. Vrlo joj je stresan odlazak na posao; boji se povratka na posao. Druži se s bliskom prijateljicom koja joj je značajan oslonac i podrška. Željna je pažnje i podjele emocionalnih iskustava u individualnim i grupnim razgovorima. Životna priča V. Gosp. I. rođen je 1966. godine kao drugo od dvoje djece iz braka svojih roditelja. Majka je bila frizerka, a otac slobodni umjetnik. Oba roditelja sada su u mirovini. Tijekom odrastanja otac je često izbivao iz kuće, a majka bila dominantan figura. Osrednje su se slagali, a


235

financijska situacija je bila dobra. I. je završio osnovnu i srednju kemijsku školu s dobrim uspjehom. Škola ga nije osobito zanimala, ali je „nekako prolazio“. Navodi da je povremeno izlazio s vršnjacima i svirao gitaru. S dvije godine starijim bratom u dobrim je odnosima. Živi u zajedničkom domaćinstvu u obiteljskoj kući s roditeljima. Majka je i nadalje prilično dominantna i određujuća u njegovu životu. Tako mu je u skorije vrijeme, uz pomoć svoje prijateljice i pisama, našla i partnericu iz Ukrajine. Djevojka ima 21 godinu i, nakon samo jednog susreta od tri tjedna, planira se njihov zajednički život i sklapanje baka (?!) – „Nema se više što čekati“. Zbog ''mlade Ukrajinke'' kolege na poslu ga zadirkuju što I shvaća vrlo ozbiljno, teško ga pogađa i to je čest razlog sukoba na poslu. Tijekom služenja JNA javile su se prve poteškoće u vidu paničnih ataka, otežane prilagodbe na odvojeni život od roditelja, povremeno sumanute ideje – ali sve to skupa nije adekvatno tretirano. Nije bio sudionik Domovinskog rata jer je imao radnu obavezu na poslu. Nepoznato je je li ranije psihijatrijski liječen. S vremenom dolazi do pogoršanja: „čudno se osjećao, pjevao tužne pjesme na poslu koje su na radiju svirali samo za njega, izolirao se na poslu od kolega, odlazio vježbati kako bi zadržao ili skinuo temperaturu (?!), bilo mu je hladno, mučio ga tlak ...“. Od tada se liječi u psihijatrijskoj ambulanti ove bolnice. Najveći problem mu je nesanica koju tumači poremećenom arhitektonikom sna vezanom za smjenski rad. Do ove aktualne veze s djevojkom iz Ukrajine, nekoliko godina nije bio u emotivnoj vezi. Navodi da ga je bilo strah prići djevojkama, jer „on se osjeća drugačijim ... ne bi nešto prljavo ... želi sigurno ...“. Nema djece. Urednog je izgleda, zainteresiran za komunikaciju i sudjelovanje u raznim aktivnostima, ali više pasivno nego aktivno: sluša i prati, a samo povremeno direktno sudjeluje. Poremećena je sna (poboljšano uz th.), promjenjive probave. Ostavlja dojam emocionalno nezrele osobe; vezan za infantilne sadržaje. Vrlo je emotivan, lako se rasplače. Teško podnosi situaciju na poslu; netolerancija i nepravda također mu predstavljaju značajan problem. Osjetljiv na ismijavanje. Javljaju se (nejasne) grandiozne ideje.


236

Prisutne su mnoge somatizacije (vezane za tlak i temperaturu); obavlja razne somatske pretrage. Ne puši, alkohol ne konzumira. Socijalno je izoliran; nikuda ne izlazi. O planovima za budućnost: „Najradije bih bio predsjednik države ... volio bih imati svoj restoran s pristupačnim cijenama ... oženiti se Ukrajinkom.“ ŽIVOT PIŠE PRIČE

Naša borba s duhovima

Želja mi je da svojim iskustvom pomognem ljudima koji imaju psihičkog bolesnika u obitelji, kao i samim bolesnicima, za bolje i kvalitetnije odnose. To je težak i dugotrajan proces, koji je moguće uspostaviti samo uz pomoć primjene odgovarajuće terapije lijekovima, suradnju pacijenta i obitelji s liječnikom, razumijevanjem i pomoći od strane obitelji i okoline. To je, znam iz svoga iskustva, jako dugotrajan i naporan proces. Naša (kažem naša, jer u njoj sudjeluje cijela obitelj) borba sa shizofrenijom započela je prije 10 godina i još uvijek traje. Sam početak bolesti bio je neprepoznatljiv i postepen, što je vjerojatno otežalo sam proces liječenja. Kada je moja kćer prije 10 godina završila u bolnici, bila je u jako teškom stanju, tako da sam tri mjeseca svaki dan išla u posjetu. Nakon 3 mjeseca došla je kući u znatno boljem psihičkom stanju, čak je uspjela završiti školu, ali je poslije nekoliko mjeseci ponovno završila u bolnici i ostala tamo 10 mjeseci. U tih 10 mjeseci i ona i ja prolazile smo kroz velike krize. Zbog problema u pronalaženju odgovarajuće terapije javljale su se različite popratne pojave lijekova, tako da je bila u teškom psihičkom i fizičkom stanju. Teško je gledati vlastito dijete kako se pati i osjećati se tako sitan i bespomoćan. Svaka promjena terapije imala je za posljedicu promjene u ponašanju. U početku bolesti primijetila sam, iako ne na vrijeme, da kćer baca terapiju, pa se zbog toga brzo vraćala


237

u bolnicu. Trebalo je dugo vremena da ju uvjerim da mora uzimati terapiju, inače će svaki puta u još težem stanju morati na liječenje. U početku liječenja prilikom dolazaka na vikende nije imala volje ni za kakve aktivnosti. Uglavnom je nezainteresirano sjedila i slušala glazbu gledajući u jednu točku. Moji napori da ju aktiviram i zainteresiram za zbivanja u kući ili izvan kuće završavali su neuspjehom. Za to vrijeme znatno je dobila na kilaži jer je uglavnom sjedila, jela i spavala. Zbog toga je bila još nezadovoljnija. Kroz cijeli taj period liječenja, njezini osjećaji prema članovima obitelji bili su konfuzni. Izmjenjivala se ljutnja, ljubomora, inat, sa osjećajima ljubavi, suosjećanja. Zbog toga je bilo teško izgraditi povjerenje u našim odnosima. Ona je stalno imala osjećaj da joj netko hoće nauditi, pa nije nikome vjerovala. Dugo sam joj morala dokazivati svoju ljubav da bih dobila njezino povjerenje. Ponekad smo sate provele razgovarajući i uvjeravajući ju da joj hoću pomoći, objašnjavajući stvari koje smo puno puta već objasnili. Kroz sve to vrijeme osam puta je liječena u bolnici (jedan puta preko godinu i pol). Uz bolju terapiju mogle smo bolje komunicirati, uz to sam ja pratila njezino ponašanje i ukazivala joj na promjene kako bi na vrijeme mogle sa liječnicom postići bolje rezultate liječenja. Nakon što se bolje osjećala, htjela je raditi kod kuće, pa je radila ručne radove, kuhala i spremala, za što u početku nije imala interesa. Naš odnos se popravio, pa smo više razgovarale o našem ponašanju. U želji da joj pomognem, puno sam čitala o bolesti, o psihologiji, čitala savjete liječnika i psihologa, analizirala svoje dosadašnje ponašanje. Uključila sam se u rad grupe roditelja bolesnika, gdje sam pokušala kroz razgovore s drugim roditeljima pomoći sebi i svojoj obitelji. Moja borba za bolji i kvalitetniji život još traje, ali ne gubim nadu u uspjeh. Usput zahvaljujem liječnicima i osoblju koji su mi svojim znanjem i radom pomogli da postignemo ovu fazu bolesti, da se s njom imamo snage i volje boriti.

Majka


238

RADOVI IZ BILTENA „SVANUĆE“ Udruge za rehabilitaciju i resocijalizaciju duševnih bolesnika pri Neuropsihijtrijskoj bolnici „Dr.I. Barbot“ Popovača Priredila: Snježana Lončarić, prof. defektolog, soc. pedagog

TRAŽIM SEBE IDU DANI, PROLAZE BRZO, JOŠ UVIJEK SMO OVDJE MI. TRAŽIMO IZLAZ SVAKOGA DANA, A ONI KAŽU: «MOŽEŠ SAMA» PITAM ŽENE: «ŠTA JE OVO»? A ONE KAŽU: «TAKO SE MORA. TI NEMAŠ DRUGOG IZBORA.» ČEKAM, TRPIM, GLEDAM U VRATA. KLJUČEVI U DŽEPU MEDICINSKOG BRATA. DANI ZA DANOM TEKU, A JA SAM JOŠ UVIJEK U KREVETU PITAM: «DO KADA TRAJE TO»? «DOK NE BUDEŠ DOBRO I GOTOVO». SVAKAKVE MISLI KRUŽE GLAVOM. DA LI SE NALAZIM NA ODJELU PRAVOM? OKO SEBE POGLEDAM JA: BAKE, TETE, MAME LEŽE. UŽASNO SE MUČE ONE. NIJE NI MENI NAJTEŽE. PREMJEŠTAJ U SOBU 1. TAMO JE TIHO I MIRNO. DOKTORICA KAŽE: «BIT ĆE TI BOLJE SIGURNO». TAMO NEMA BOLESNIH JAKO. PRIVIKNUT ĆEŠ SE SVAKAKO. SUZE MI TEKU NIZ LICE. PITAM SE: «ŠTO TU RADIM JA?» MORAM NAĆI NAČIN DA SE SMIRIM I SJETIM SE - STIĆI ĆE TERAPIJA. ŠETAM HODNIKOM. LUTAJU MI MISLI. BOŽE DRAGI ZAŠTO SU ME STISLI? SESTRA PITA: «ŠTO SE S TOBOM ZBIVA»? «NE ZNAM SESTRO DRAGA ŠTO SAM BOGU KRIVA». «DA LI BI IZAŠLA VAN DA PROŠETAŠ MALO»? DOBRO DA MI NIJE SRCE STALO. NISAM VJEROVALA ŠTA JA TO ČUJEM. ONA JE REKLA, JA ODLUČUJEM. IDEM POLAKO, VUČEM NOGU ZA NOGOM. KAO DA SE SASTAJEM S BOGOM. TOPLI VJETRIĆ MAZI ME PO LICU, KAO ŠTO MAJKA MILUJE SVOJU LJUBIMICU. NESTABILNOST U NOGAMA OSJEĆAM . KAD SAM ZADNJI PUT BILA VANI, VIŠE SE NE SJEĆAM.


239

DRUGARICA ME DRŽI ISPOD RUKE. ŠTA DA RADIM DA ODAGNAM TE MUKE? «SAMO ŠETAJ, JAKA MORAŠ BITI», NE PRESTAJE ME ONA BODRITI. SRTPLJENJE, HRABROST NAŠ JE SPAS. DOĐE MI DA ZAPLAČEM NA SAV GLAS. VRAĆAMO SE POLAKO U ODJEL BROJ 5. ZAR ĆU SADA, OPET U KREVET? «JE LI BOLJE»? PITA MENE ON. «DRAGI DOKTORE, GLAVA MI JE K'O BALON». STRPLJENJA, STRPLJENJA, UŽASNI TRNCI, UŽASAN BOL. «BIT ĆE BOLJE», KAŽE ON. MISLIM, LUDIM, TRAŽIM SPAS. SVE JE GORE OKO NAS. «JEDNA TABLETA, DVIJE, TRI LAKŠE ĆE VAM BITI.» «ISUSE BOŽE, POMOZITE NAM VI, INAČE ĆEMO POLUDJETI SVI.» OPET DRUGA TERAPIJA. KAKVA ĆU TO BITI JA? ŠTO SE SA MNOM ZBIVA? ŠTO SAM BOŽE KRIVA? OPET VIZITA. SPUŠTENE GLAVE, NOVA TERAPIJA. HOĆE LI POGODITI PRAVE? NE SPAVAM. TRAŽIM TABLETU. ONA KAŽE: «SMIRI SE I LEZI U KREVETU.» SMIRILA BIH SE JA, ALI NEŠTO MI U GLAVI NE DA. STIGLA NEKA MLADA DAMA I PITA: «ŠTO JE ŽENE S VAMA»? SLIJEŽEMO RAMENIMA. «DIŽITE SE, BIT ĆE BOLJE SVIMA. OSMIJEH NA LICU DA VIDIM, MA KAKVE TKO BOLI DA IMA». «PONOSNO DIGNITE GLAVE. DA DOKAŽEMO DA SMO ŽENE PRAVE». PJEVAMO, VJEŽBAMO: JEDAN, DVA, TRI. VIDITE DA MOŽEMO TO MI. DRUGI DAN OSMJESI NA LICU. ZNAČI TO JE TO. MORAM SAMU SEBE NAĆI, PA ĆU IZ OVE TUGE IZAĆI. TRAŽIM NAČIN KAKO DA URADIH TO I SJETIM SE – NAPISAH OVO. SAMA SA SOBOM RJEŠAVAM PROBLEME. SIGURNO ĆE OTIĆI TE DILEME. ZNAČI: JA SAM TA KOJA TREBA DA POVUČE ZVIJEZDE S NEBA. TE ĆE ZVIJEZDE ONDA SJATI I VJEČNO ĆU IH IMATI. MORAM BITI SIGURNA DA POKLEKLA NE BI. «NE SLUŠAJ DRUGE»! SEBI RECI: «DRAGA ŽENO, POTREBNA SI DJECI». ZNAM I TO JE ONO ŠTO ME MUČI. BUDI HRABRA I ODLUČI! «HOĆU, MOGU, ŽELIM JA, ALI TREBA MI JOŠ KOJA TERAPIJA.» PROLAZE DANI I MUKE MOJE. SIGURNO ĆU USKORO VIDJETI SVOJE. «ISUSE BOŽE, HVALA NA STRPLJENJU I POMOĆI. SIGURNO ĆE I TAJ DAN USKORO DOĆI.


Kao da se znamo

Kao da se znamo od ranije. Kao da smo se već negdje sreli. Ja ugledah ružu gdje se smije. I ubrah ti jedan cvijetak bijeli. Tko te samo tako lijepu rodi. Da mi krhko srce lako slamaš. I da drhtim kao prut na vodi. Dok te gledam kako budna sanjaš. Dal' sam bio vitez što te spasi. Il' te s drugim vidjeh ja na plesu? Gledajući mjesec što se gasi. Tamnile su oči mi u bijesu. Pišem pjesme, sve sam bliže Bogu. Al mi ruka zadrhtala nije. Popio sam dvije vodke s nogu. Kao da se znamo od ranije.

Zvonko M.

Jutrom kad sunce se budi

Dani ljeta Jesen stiže, pišem stihove, A u meni neka sjeta Nešto me vuće da vratim sjećanje Na one dane našeg ljeta. I ponekad opet se javi Stari, predivni tren Na taj tvoj uvojak plavi Nikada, nikada ne zaboravljen. Stopama tvojim i sad koračam Sanjam naš svaki dan Na dane ljeta sjećanje vraćam Ne dam nikome da uništi san.

Tomislav K.

Tuga Lagano san mi dolazi na oči. Apokalipse straha ulaze u sobu. Željela bih snagu u ovoj noći. U ovoj noći jer jutra nema. Osvanut će samo jedna mrtva žena. Kad ponovo svjetlost me budi. Pa tugu moju pretvara u sjenu. Svi grijesi moji oproštaj traže. Nesreću moju umanjuju u meni. Novi život polagano se budi. Noseći nadu u život bolji.

Zvonko M.

Šalica kave

Otvaram oči umorne od sna Jer ti nisi pored mene Prazna je naša postelja. Gdje li su noći ljubavi naše Kad jedno drugom dali smo se mi Zar si poklonio ljubav drugoj A meni su ostali samo prazni sni ? Još ljubav u svitanje tražim Miris tvog tijela na jastuku svom Opojne usne što na cjelov mame Kad bili smo sretni tu, gdje nam je dom. Što je ostalo od ljubavi naše prave ? Zar je moguće da nas veže Još samo šalica jutarnje kave?


241

Marija L.

Tek našu ljubav kao iz sna

Molitva za sina

Molila sam boga da mi se smiluje. Smilovao se - poklonio mi te. Zvijezde su sjale u tvojim očima. Željela sam. Oh, tako sam željela. Pružiti ti svu ljubav ovoga svijeta. I… pružila sam. Sve što je ostalo u meni. Al' zlo, zlo me je savladalo. Prestala sam misliti na tebe I na tugu koja će te snaći. Toliko sam željela otići Od tebe, od sebe, od cijeloga svijeta. Oprosti.

T.N. Tako malo

Tako malo vremena treba Sve što smo gradili prođe ko tren Tako je malo od zemlje do neba Priznam – bez nje sam izgubljen. Tako malo toga nosim na duši

I kad pomislim da se svijet ruši Vrate se sjećanja sva. Tako je malo od jave do sna Borim se borim, pa se predam I više ne znam tko sam ja, Al' idem dalje, ne dam se ne dam.

Tomislav K.

Sve što bilo je od nas

Dok u čaši tražim spas I dok brojim uspomene Sve što bilo je od nas. Sad su samo tužne sjene. Sve zbog žene koju volim. Još u duši gori plam. I kako da prebolim. Kad bez nje sam tako sam. Kroz pjesmu ja je tražim. Da joj još jednom čujem glas. Kad još uvijek čuvam, pazim. Sve što bilo je od nas.

Tomislav K.


242

TEME PREDAVANJA I RADIONICA PREDVIĐENIH ZA 2006. GODINU, OVISNO O FINANCIJSKOM STANJU I INTERESU KORISNIKA:

• Kronični duševni bolesnik - potrebe, mogućnosti,rehabilitacija

• Poremećaji ličnosti

• Vjera i duševna bolest

• Seksualne disfunkcije duševnih bolesnika

• Problem solving - učenje načina rješavanja problema

• Kognitivno bihevioralne tehnike intervencija u obitelji

duševnog bolesnika

• Rješavanje sukoba, kako se nositi s ljutnjom

• Nasilje u obitelji

• Donošenje odluka

• Kritika – mač s dvije oštrice ili korisna povratna informacija?

• Upravljate li svojim životom? (ili dopuštate da vas vodi

sudbina?)

• Odgovara li vam timski rad?

• Odmor – potreba, a ne luksuz

• Samopoštovanje

• Učinite raspravu konstruktivnom!

• Uspijevate li uskladiti posao s privatnim životom?

• Uspješno rukovođenje – rezultat sposobnosti ili sretnih

okolnosti?


243

PRIJEDLOG PROGRAMA RADA UDRUGE "SRETNA OBITELJ" ZA 2006. U RH trenutno je u tijeku reforma psihijatrije. Nacrt nacionalne strategije razvoja ide prema psihijatriji u zajednici, odnosno razvoju vaninstitucionalne brige o mentalnom zdravlju. Kad se pojavi bolest, članovi obitelji i okolina duševnog bolesnika, kao i sam duševni bolesnik, prolaze kroz različite faze prihvaćanja bolesti. Postoji ogromna potreba u cjelokupnoj zajednici za što boljim razumijevanjem duševne bolesti te načina ophođenja prema duševnom bolesniku. Sam duševni bolesnik ima potrebu što više saznati o svojoj bolesti i stanju, svojim mogućnostima, pravima i obvezama. Obitelj duševnog bolesnika može biti od neprocjenjive važnosti u liječenju, pa je važno stvaranje terapijskog saveza s obitelji. Naglasak stavljamo na suradnju i otvorenost. Raspravlja se o bolesti, ciljevima, prioritetima i zadatcima. Na obitelj gledamo kao na one koji trebaju, ali i imaju snage za traženje rješenja i postizanje zadanih ciljeva. Cilj nam je poboljšanje ozračja u obitelji, poboljšanje načina nošenja sa bolešću, smanjenje distresa koji se javlja kod onih koji brinu o oboljelima. Udruga ima sjedište u prostorijama NPB "Dr. I. Barbot" Popovača, s kojom usko surađuje, kao i sa svim ostalim organizacijama i pojedincima koji žele pomoći i unaprijediti rad Udruge. Cilj Udruge je, prema Statutu, briga za ljudska i građanska prava osoba s duševnim smetnjama ili osoba koje imaju potrebe slične osobama s takvim stanjem te članova njihove obitelji. Udruga se bavi podizanjem kvalitete života obitelji duševnih bolesnika te unapređenjem duševnog zdravlja kroz različite vidove aktivnosti kao što su psihoedukacija i antistigma programi te senzibilizacija i edukacija zdravstvenih djelatnika i šire javnosti kroz javna predanja, tribine i promidžbeni materijal.


244

Iz toga proizlaze sljedeće programske aktivnosti: 1. otvaranje radionica za osposobljavanje osoba narušenog

duševnog zdravlja i članova njihovih obitelji, dnevnih centara, raznih oblika druženja, savjetovališta, grupa samopomoći i sl.,

2. pridonošenje ostvarenju prava osoba narušenog zdravlja i članova njihovih obitelji na ravnopravnost u društvu, rad, stanovanje i druga ljudska prava,

3. pridonošenje ostvarenju odgovarajuće zdravstvene i socijalne zaštite osoba s duševnim smetnjama ili osoba koje imaju potrebe slične osobama s takvim stanjem,

4. poduzimanje svih drugih aktivnosti koje pridonose unapređenju duševnog zdravlja i kvalitete života,

5. djelovanje na prosvjećenju pučanstva glede duševnih oboljenja putem medija, tribina i slično,

6. borba protiv stigme osoba s duševnim smetnjama, 7. pomoć u procesu socijalizacije i adaptacije osoba s duševnim

smetnjama kao i osoba koje imaju slične probleme 8. obavljanje drugih poslova koji doprinose ostvarivanju ciljeva

osnivanja utvrđenih Statutom i 9. provođenje stalne evaluacije rada.

U fokusu djelovanja naše Udruge u 2006. godini su: • pomaganje obitelji duševnih bolesnika kroz rad s članovima

obitelji duševnih bolesnika, kroz psihoedukaciju i pružanje suporta u obliku suportivno-edukativnih radionica za obitelji

• pomoć duševnim bolesnicima kroz rad s duševnim bolesnicima kako tijekom liječenja, tako i po otpustu iz bolnice i to kroz psihoedukaciju , učenje socijalnih vještina i ostalih kognitivno – - bihevioralnih tehnika osposobljavanja za samostalan život, program učenja zdravog načina života, prehrane i aktivnosti, te antistigma - program u obliku radionica i savjetovališta, te raznim oblicima dnevnog druženja osmišljenog sadržaja, povremenim tiskanjem brošura i priređivanjem priredbi


245

• edukacija djelatnika Udruge u obliku predavanja i mini-seminara gosta-predavača, kao i samih djelatnika

• edukacija zdravstvenih djelatnika s ciljem senzibilizacije prema duševnim poremećajima i destigmatizacije u obliku radionica i savjetovališta

• organiziranje tribina i okruglih stolova u školama i radnim organizacijama s ciljem senzibilizacije i destigmatizacije

• tiskanje promidžbenih materijala s ciljem destigmatizacije psihičke bolesti, namijenjenih javnosti te izrada web-stranica , godišnjeg biltena i psihoedukacijske knjižice

• sudjelovanje na stručnim skupovima, te na skupovima udruga u zemlji i inozemstvu

• suradnja s udrugama i organizacijama u zemlji i inozemstvu Ciljevi koje ćemo postići:

1. poboljšan tijek i ishod kronične duševne bolesti (smanjenje relapsa, bolja suradljivost)

2. bolje funkcioniranje obitelji 3. bolja kvaliteta života duševnog bolesnika i njegove obitelji 4. borba protiv stigme psihičke bolesti 5. veće znanje o duševnoj bolesti, prosvjećivanje 6. partnerstvo na relaciji pacijent – institucija - obitelj 7. unapređenje duševnog zdravlja

Mjerenje ostvarenja ciljeva:

1. anketiranje javnosti o stavovima o psihičkoj bolesti 2. upotreba skala 3. neposredno praćenje pacijenata i obitelji


246

INFORMACIJE O UDRUZI „SRETNA OBITELJ“ Sjedište Udruge: Neuropsihijatrijska bolnica "Dr. I. Barbot" Popovača, P.P. 31 Tel: 091 522 4058, 044 669 102, Fax: 01 6148 605, 044 679 005 e-mail: [email protected], [email protected] web-stranica Udruge: www.geocities.com/sretnaobitelj2004/baza.html Udruga je osnovana 2004. godine i registrirana u Uredu državne uprave u Sisačko-moslavačkoj županiji, Služba za opću upravu Sisak, pod reg. brojem 03001110. Matični broj udruge je 1891596. Broj žiro računa Udruge i naziv banke: OTP banka d.d, žiro račun: 2407000-1100140431 Cilj osnivanja Udruge sukladno Statutu: Briga za ljudska i građanska prava osoba s duševnim smetnjama ili osoba koje imaju potrebe slične s osobama s takvim stanjem i članova njihovih obitelji. Svrha i područje djelovanja Udruge je psihoedukacija, potpora i psihosocijalna pomoć duševnim bolesnicima, psihoedukacija i potpora članovima obitelji duševnih bolesnika, destigmatizacija.

Godišnji izvještaj rada Udruge (priredila mr. sc. dr. Ema N. Gruber, predsjednica Udruge)

Financiranje i sponzoriranje rada Udruge: Udruga ima sjedište, veliku podršku i partnerstvo s Neuropsihijatrijskom bolnicom „Dr. I. Barbot“, te pokrivanje dijela indirektnih troškova Udruge kao i posudbu informatičke opreme. Osnivanje Udruge financijski je sponzorirala farmaceutska kuća Elly Lilly (Suisse) d.o.o. Rad Udruge u 2005. godini financiran je dijelom iz sredstava Državnog proračuna (Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi), a dijelom sredstvima iz županijskog proračuna Sisačko-moslavačke županije, sredstvima farmaceutske kuće Pliva d.d., te sredstvima Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva.


247

Ovom se prigodom zahvaljujemo svim donatorima i partnerima. U buduće, na ovaj način očekujemo i uključivanje jedinica lokalne samouprave u rad Udruge. Projekti Udruge u 2005. godini: Glavni cilj projekta Udruge bio je podići kvalitetu života i unaprijediti duševno zdravlje obitelji duševnog bolesnika, te na taj način postići bolje funkcioniranje obitelji duševnog bolesnika i samog duševnog bolesnika. Projekti su bili usmjereni na psihoedukaciju bolesnika i njegove obitelji, te pomoć i suport obitelji duševnih bolesnika kako bi se lakše «nosila» s duševnom bolešću svoga člana, kako bi se postiglo poboljšanje ozračja u obitelji i smanjio distres koji se javlja kod onih koji brinu o oboljelom, te kako bi se uspostavilo partnerstvo na relaciji obitelj – institucija - duševni bolesnik, kao i borba protiv društvenih predrasuda prema duševno oboljelim osobama. Udruga je u prvoj polovici godine provodila tečaj „Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude“ (Psihosocijalna edukacija duševnih bolesnika i članova njihovih obitelji), financirana sredstvima županijskog proračuna Sisačko-moslavačke županije i farmaceutskom kućom Pliva d.d. Udruga cijelu 2005. godinu, financirana sredstvima Državnog proračuna Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, provodi projekt „ Zdrav život obitelji duševnog bolesnika” (psihološka pomoć, psihoedukacija i suport obiteljima duševnih bolesnika). Nacionalna zaklada civilno društvo sponzorirala je, u sklopu natječaja za dolazak inozemnih stručnjaka, posjetu Udruzi i superviziju dr. Marka Agiusa iz Londona kao i dolazak dr. Agiusa na Prvu godišnju skupštinu Udruge te održavanje predavanja kao i izradu publikacija udruge.

Aktivnosti Udruge u 2005. godini, suradnja s domaćim i stranim organizacijama • Udruga je prisustvovala domaćim i međunarodnim skupovima i

događajima tematski vezanim za program i ciljeve Udruge, surađujući s vrhunskim hrvatskim stručnjacima koji se bave socijalnom psihijatrijom i psihijatrijom u zajednici, Hrvatskim psihijatrijskim društvom, kao i s partnerskom ustanovom, NPB „Dr. I. Barbot“, udrugama „Osvit“ i „Duga“ iz Zagreba i „Marimo“ iz Osijeka.


248

• Osnovana je e-mail adresa i web-stranica za informacije i edukaciju koja se ažurira redovno dva puta mjesečno, te češće prema potrebi novih informacija i obavijesti.

• Umnožen je i napravljen promidžbeni materijal kao i psihoedukacijski materijal koji je za korisnike besplatan kao i sve aktivnosti programa Udruge.

• Udruga je kupila službeni fax i sekretaricu za korespodenciju i informacije korisnicima i stručnjacima te službeni mobitel.

• Od samog osnutka, Udruga je članica međunarodne organizacije GAMIAN- International Organisation of Patient Advocacy Groups in Europe, kao njezin aktivni član. Udruga je aktivno, poster- -prezentacijom o svom dosadašnjem radu, sudjelovala na Osmoj GAMIAN konvenciji u Bukureštu, Rumunjska.

• Udruga je aktivno surađivala s Timom za rane intervencije u liječenju psihoza iz Lutona, Engleska, sudjelujući u izradi Osnovnih europskih standarda za skrb o duševnim bolesnicima i članovima njihovih obitelji, te aktivno usmenom prezentacijom svog rada i projekata sudjelovala je na Godišnjoj konferenciji o mentalnom zdravlju, liječenju psihoza i stigmi duševne bolesti koju je predvodio dr. Norman Sartorius u Camebridgeu u Engleskoj.

• Udruga je, sponzorirana prihodima tiskare „Cicero“, izdala psihoedukacijsku knjižicu za korisnike kao i godišnji bilten.

• Održana je Prva godišnja skupština Udruge uz predstavljanje izdanja. Evaluacija godišnjeg rada Udruge i publikacije • Tijekom 2005. godine Udruga je realizirala većinu aktivnosti

predviđenih godišnjim planom i programom. Trenutno Udruga broji 200 članova.

• Svaka aktivnost medijski je popraćena te dokumentirana. • Javni rad Udruge višekratno je prepoznat kao pozitivan o čemu svjedoči

i povjerenje sponzora, kao i usmena i pismena priznanja eminentnih stručnjaka.

• Evaluacija rada projekata, upotrebom anketa korisnika, rađena je kontinuirano. Prvi rezultati obrade podataka pokazuju da su korisnici zadovoljni projektom i radom Udruge. Unutrašnja evaluacija timskog rada Udruge pokazuje da su članovi tima zadovoljni radom Udruge, načinom rukovođenja i timskim radom.


249

Najčešća pitanja vezana za članstvo u udruzi, aktivnosti, program, projekte i financiranje

(odgovara predsjednica udruge, mr. sc. E.Gruber, dr. med.)

Kako se učlaniti u udrugu? Potrebno je popuniti pristupnicu koju možete dobiti od članova tima udruge, naći na web stranici udruge, na zadnjim stranicama ove knjige ili pak napisati svoje podatke te izjavu da se želite učlaniti u udrugu i to poslati na adresu udruge ili dati tajnici udruge. Koliko će me to koštati? Članstvo u udruzi je besplatno. Što ako me ne prime u udrugu? Glavni uvijet za neprimanje člana u udrugu ili isključenje iz udruge je kršenje statuta udruge ili akutno psihotično stanje u kojem slučaju se članstvo zamrzava do poboljšanja psihičkog stanja. Statut udruge dostupan je na upit ili na web stranici udruge kao i ostali dokumenti u kojima se može naći program i aktivnosti udruge i ostale informacije. Što kao član udruge mogu raditi? Udruga je dobrovoljna grupa građana koji ako se učlane u udrugu imaju želju i volju volonterskim radom pomoći ostvarenje ciljeva i svrhe udruge. Svatko pomaže na onaj način na koji umije. O tome tko će što u udruzi raditi odlučuje Upravni odbor udruge u dogovoru s novim članom. Može li se u udruzi raditi i za to biti plaćen? Volonterski rad u udruzi može se honorirati (platiti honorarom preko ugovora o djelu) no samo ako udruga ima za to predviđen novac (rad treba biti u skladu sa tekućim projektima koji udruga provodi a za tu vrstu volonterskog rada prema proračunu projekta treba biti predviđen, odobren i od strane sponzora i donatora uplaćen novac na računu udruge.) Odakle udruzi novac za rad? Udruga se stalno javlja na javne natječaje u kojima donatori dodijeljuju novčana sredstva za provođenje projekata. U projektu koji udruga predlaže, detaljno se navode aktivnosti koje će udruga izvoditi, program i plan te troškovnik za određenu aktivnost. Ukoliko je na natječaju projekt odobren, udruga dobiva novac za provođenje tog projekta uz obavezu podnošenja detaljnog pismenog i financijskog izvješća sponzoru i donatoru koji novac dodjeljuje. Nije lako napisati projekt niti dobiti novac za rad.


250

Na temelju članka 11. stavka 2. i 3. zakona o udrugama («Narodne novine» bro88/2001) Osnivačka skupština Udruge za unapređenje duševnog zdravlja i kvalitete života duševnog bolesnika i njegove obitelji «SRETNA OBITELJ» održana dana 8.12.2004 u Popovači, donijela je

STATUT

UDRUGE ZA UNAPREĐENJE DUŠEVNOG ZDRAVLJA I KVALITETE ŽIVOTA DUŠEVNOG BOLESNIKA I NJEGOVE OBITELJI "SRETNA OBITELJ" I. OPĆE ODREDBE Članak 1. Ovim Statutom uređuju se pitanja naziva, sjedišta, cilja, djelatnosti, načina upravljanja, unutarnjeg ustrojstva, financiranja i druga pitanja značajna za rad Udruge za unapređenje duševnog zdravlja i kvalitete života duševnog bolesnika i njegove obitelji »Sretna obitelj»(u daljnjem tekstu: Udruga). Udruga je nevladina i neprofitna organizacija. Članak 2. Naziv Udruge glasi: UDRUGA ZA UNAPREĐENJE DUŠEVNOG ZDRAVLJA I KVALITETE ŽIVOTA DUŠEVNOG BOLESNIKA I NJEGOVE OBITELJI «SRETNA OBITELJ» Skraćeni naziv Udruge glasi "UZUDZKŽDBO- SRETNA OBITELJ" Uz naziv na hrvatskom jeziku Udruga će u pravnom prometu rabiti naziv i na engleskom jeziku, koji glasi: SOCIETY FOR IMPROVEMENT OF MENTAL HEALTH AND QUALITY OF LIFE

OF MENTALY ILL PERSON AND HIS FAMILY "HAPPY FAMILY". Skraćeni naziv Udruge na engleskom jeziku glasi "SIMHQLMIPF- HAPPY FAMILY". Udruga djeluje na području RH. Članak 3. Sjedište Udruge je u Popovači, NPB "Dr. I.Barbot", PP 31. Odluku o promjeni adrese sjedišta donosi Upravni odbor. Udrugu u pravnom prometu zastupa predsjednik Upravnog odbora. Članak 4. Udruga može osnivati podružnice. Odluku o osnivanju podružnice donosi Upravni odbor. Podružnice nisu pravne osobe. Članak 5. Udruga posjeduje pečat okruglog oblika, promjera 3,5 cm na kojem je napisano ime udruge i sjedište. Pečat čuva i ovlašten je koristiti predsjednik Udruge i drugi članovi udruge koje on ovlasti. II. CILJEVI I DJELATNOST Članak 6. Cilj i svrha osnivanja Udruge je briga za ljudska i građanska prava osoba s duševnim smetnjama ili osobama koje


251

imaju potrebe slične s osobama s takvim stanjem. Članak 7. U svrhu ostvarivanja cilja propisanog člankom 6. Udruga će obavljati sljedeće djelatnosti: - otvaranje radionica za osposobljavanje osoba narušenog duševnog zdravlja i članova njihovih obitelji, dnevnih centara, raznih oblika druženja, psihoedukacije, savjetovališta, grupa samopomoći i sl. - pridonijeti ostvarenju prava osoba narušena duševna zdravlja na ravnopravnost u društvu, rad, stanovanje i druga ljudska prava - pridonijeti ostvarenju odgovarajuće zdravstvene i socijalne zaštite osoba s duševnim smetnjama ili osobama koje imaju potrebe slične s osobama s takvim stanjem - poduzimati sve druge aktivnosti koje pridonose unapređenju duševnog zdravlja i kvalitete života -djelovanje na prosvjećenju pučanstva glede duševnih oboljenja putem medija, tribina i slično -bori se protiv stigme osoba s duševnim smetnjama -pomoć u procesu socijalizacije i adaptacije osoba s duševnim smetnjama kao i osobama koje imaju slične probleme -obavljanje drugih poslova koji doprinose ostvarivanju ciljeva osnivanja utvrđenim Statutom U svrhu ostvarenja utvrđenih ciljeva «Sretna obitelj» surađuje sa srodnim i drugim udrugama i institucijama u zemlji i inozemstvu.

III. ČLANOVI UDRUGE Članak 8. Članom Udruge može postati svaka punoljetna, poslovno sposobna osoba, koja je zainteresirana za rad u Udruzi i koja prihvaća odredbe ovog Statuta. Članom Udruge mogu postati i pravne osobe. Članstvo u Udruzi one ostvaruju putem ovlaštenog predstavnika. Članstvo može biti redovito i počasno. Redoviti članovi Udruge plaćaju mjesečnu članarinu u iznosu koji utvrdi Upravni odbor. Visina mjesečne članarine može se promijeniti odlukom Skupštine. Članstvo u Udruzi privremeno se zamrzava za akutno psihotične osobe. Osoba ponovno postaje aktivan član Udruge pismenom potvrdom o remisiji bolesti. Članak 9. Osoba ili pravna osoba koja želi postati redovitim članom Udruge podnosi zahtjev Upravnom odboru, koji donosi odluku o prijemu u članstvo. Redoviti članovi otpisuju pristupnicu kojom se obvezuju na sudjelovanje u radu Udruge te poštivanje odredbi njenog Statuta i drugih akata, kao i odluka tijela Udruge. Članak 10. Upravni odbor može imenovati počasne članove Udruge. Počasnim članom može postati osoba koja je osobnim radom i zalaganjem osobito pridonijela ostvarivanju ciljeva Udruge. Članak 11. Članovi Udruge imaju pravo


252

- birati i biti biran u tijela Udruge - neposredno odlučivati o radu

Udruge - biti upoznat o aktivnostima i

zaključcima tijela Udruge - neposredno sudjelovanje u radu

Udruge Članovi Udruge imaju dužnost: - poštivati odluke tijela Udruge - poštivati odredbe Statuta - plaćati redovito mjesečnu članarinu - doprinositi ostvarivanju ciljeva

Udruge - svojim ponašanjem i djelovanjem

doprinositi promicanju ugleda Udruge

Članak 12. Članstvo prestaje: - istupanjem - isključenjem zbog neplaćanja

članarine za tekuću godinu - isključenjem zbog nepoštivanja

odredbi Statuta - prestankom djelovanja Udruge - isključenjem u slučaju djelovanja

suprotno programskim načelima. Odluku o isključenju donosi Upravni odbor. Protiv odluke Upravnog odbora o isključenju odnosno o odbijanju zahtjeva za primitak u članstvo, može se, u roku od 15 dana, podnijeti prigovor Skupštini. Odluka Skupštine je konačna.

IV. TIJELA UPRAVLJANJA Članak l3. Tijela upravljanja Udrugom su:

- Skupština - Upravni odbor

Članak 14.

Skupština Udruge najviše je tijelo upravljanja. Skupštinu čine svi redoviti članovi udruge. Članak 15. Skupština Udruge nadležna je i obavlja slijedeće poslove: - donosi Statut i druge opće akte

udruge - bira i razrješava članove Upravnog

odbora - donosi financijske izvještaje - odlučuje o organizacijskim i

statusnim promjenama i prestanku Udruge

- odlučuje o visini mjesečne članarine

- odlučuje o prigovorima protiv odluka Upravnog odbora

- donosi sve odluke u vezi s radom Udruge za koje nije nadležan Upravni odbor ili predsjednik Upravnog odbora.

Skupština se sastaje prema potrebi a najmanje jednom godišnje. Izborna skupština održava se svake četvrte godine. Skupštinu saziva Upravni odbor. Upravni odbor obvezan je sazvati zasjedanje Skupštine u roku od 30 dana od dana kad je to predložio predsjednik Upravnog odbora ili 10 redovitih članova Udruge. Upravni odbor dužan je pozive za zasjedanje skupštine dostaviti članovima najmanje 7 dana prije dana zasjedanja. Ako Upravni odbor ne sazove Skupštinu u roku iz stavka 3. ovoga Članka predlagači mogu sami sazvati sjednicu Skupštine.


253

Članak 16. Skupština punovažno odlučuje ako sjednici prisustvuje natpolovična većina redovitih članova Udruge. Skupština donosi odluke natpolovičnom većinom prisutnih članova, osim u slučaju iz članka 25. stavka 2.

Članak 17.

Skupštinom predsjedava Predsjednik Upravnog odbora Udruge. U odsutnosti predsjednika, Skupština će na početku sjednice javnim glasovanjem odrediti osobu koja će predsjedavati sjednicom. O radu sjednice vodi se zapisnik, koji se trajno čuva u arhivi Udruge.

Članak l8. Predsjednik Upravnog odbora može biti razriješen dužnosti i prije isteka roka na koji je izabran:

- na vlastiti zahtjev - ako ne postupa u skladu s uputama i

smjernicama Skupštine - ako djeluje protivno zakonu ili

Statutu ili - ako svojim istupanjem i

djelovanjem šteti ugledu Udruge. Odluku o razrješenju predsjednika donosi Skupština, na prijedlog Upravnog odbora ili 10 redovitih članova Udruge. U slučaju razrješenja, Skupština će odlučiti o tome hoće li razriješeni predsjednik ostati članom Upravnog odbora.

Članak 19. Upravni odbor je izvršno tijelo Udruge i najviše tijelo upravljanja između dva zasjedanja Skupštine. Upravni odbor čine 5 članova koje bira Skupština.

Mandat članova Upravnog odbora traje 4 godine uz mogućnost da budu ponovno birani još jednom. Upravni odbor bira predsjednika i dopredsjednika Upravnog odbora, te tajnika, blagajnika i zapisničara iz redova svojih članova.

Članak 2o. Upravni odbor:

- priprema nacrt Statuta i drugih akata

- saziva zasjedanje Skupštine, predlaže dnevni red i priprema sve materijale o kojima Skupština raspravlja

- izvršava odluke Skupštine - prima nove članove Udruge i

predlaže Skupštini imenovanje počasnih članova

- odlučuje o isključenju iz članstva - odlučuje o promjeni adrese sjedišta

Udruge - vodi popis članova Udruge - odlučuje o raspodjeli prikupljenih

sredstava. Članak 21.

Upravni odbor punovažno odlučuje ako sjednici prisustvuje natpolovična većina članova Upravnog odbora. Upravni odbor donosi odluke natpolovičnom većinom prisutnih članova.

V. IMOVINA UDRUGE, NAKNADA TROŠKOVA I FINANCIJSKA GODINA

Članak 22. Udruga pribavlja novčana sredstva iz članarine, donacija, poklona,


254

nasljedstva, namjenskih sredstava iz proračuna jedinica lokalne samouprave, obavljanja gospodarskih djelatnosti te iz drugih pravno dopuštenih izvora. Sva prikupljena sredstva koriste se isključivo za ostvarivanje cilja osnivanja Udruge. O raspodjeli prikupljenih sredstava odlučuje Upravni odbor.

Članak 23.

Za opravdane troškove učinjene u svezi s obavljanjem djelatnosti Udruge članovi imaju pravo na naknadu, a za rad u svezi sa djelatnosti Udruge i na nagradu. O visini naknade i nagrade odlučuje Upravni odbor.

Članak 24.

Financijska godina Udruge počinje 1. siječnja, a završava 31. prosinca iste godine.

VI. PRESTANAK UDRUGE Članak 25.

Udruga prestaje odlukom Skupštine ili iz razloga propisanih zakonom.

Odluku o prestanku Udruge donosi Skupština dvotrećinskom većinom prisutnih članova.

Članak 26. U slučaju prestanka Udruge njezina se imovina poklanja zakladi ili humanitarnoj Udruzi, sukladno odluci Upravnog odbora.

VII. INFORMIRANJE ČLANSTVA Članak 27.

Članovi Udruge imaju pravo uvida u rad tijela Udruge i odluke koja ta tijela donose. Informacije o aktivnostima Udruge, radu njezinih tijela te odlukama koje su donesene članovi Udruge dobivaju putem pisanog biltena koji će izlaziti ovisno o potrebi.

VIII. ZAVRŠNE ODREDBE Članak 28.

Statut Udruge stupa na snagu sa danom registracije Udruge pri nadležnom tijelu. U Popovači, 8.12. 2004.


255

INFORMATIONS ABOUT „HAPPY FAMILY“ ASSOCIATION Society for improvement of mental health and quality of

life of mentally ill person and his family “Happy family”, Croatia

Year of foundation: 2004 Partner organization: Neuropsychiatry hospital “Dr.I. Barbot” Popovača, Croatia. Number of members: currently 200 Registration number in Croatia: 03001110, by State Department in Sisačko-moslavačka Županija. Number of Department for statistics: 1891596 Number of bank: OTP banka d.d, number: 2407000-1100140431 Aim: Care for human and civil wrights of people affected by a mental illness, their careers and other family members. Activities: - Psycho-education and support for people affected by a mental illness, their careers and other family members.

Contact Information for Happy family Adress: PP 31, NPB „Dr. I. Barbot“, 44317 Popovača, Croatia Telephone: 00385 91 522 4058 (fax) +385 1 6148 605, 00385 44 669 102 e-mail: [email protected], www.geocities.com/sretnaobitelj2004/baza.html President: Ema N. Gruber, MD Telephone 00385 91 522 4058 E-mail: [email protected]

- Fight against stigma of mental illness. - Public lectures for local community about mental illness in order to fight against stigma of mental illness and publicity in the local media in order to begin a process of social partnerships with such bodies as the police, lawyers, the judiciary, the emergency services of the local hospitals and social services in an effort to gain better and more humane services for its mentally ill persons and family members. In association with Neuropsychiatry hospital “Dr.I.Barbot” Popovača, Croatia (phone 00385 669 102), association for family of mentally ill persons “Sjaj”, “Duga” and “Svitanje” Zagreb, Croatia, “Marimo” Osijek and Early Intervention in Psychosis team, Luton, Bedforshire, England, dr. Mark Agius (phone 01582 707327)


256

PUBLIKACIJE UDRUGE „SRETNA OBITELJ“ u 2005. godini/PUBLICATIONS

• E. N. Gruber, M. Kajević, M. Bjedov, M. Agius. Combination of psychodynamic, supportive and psycho-educational approaches in groups of parents of patients with schizophrenia. Soc. psihijatrija Vol. 33 Br./No. 1 Str./pp. 3-7. 2005. Sažetak: Autori su kroz 4 mjeseca radili koterapijske grupe roditelja duševnih bolesnika vođene kombiniranim psihodinamskim, suportivnim i psihoedukacijskim pristupom. CILJ: Istražiti može li se ovim pristupom pomoći roditeljima da uspostave psihičku stabilnost i stabilnost cijelog obiteljskog sustava preko reduciranja visoko izraženih emocija. METODE: Psihologijski testovi PIE i MMPI, sociokulturalni upitnik, te dva evaluacijska upitnika. REZULTATI: Grupna dinamika odvija se uspješno usprkos velikoj sociokulturalnoj heterogenosti grupe. MMPI profil pokazao je iskrene odgovore i dobro organizirano mišljenje, nije bilo psihopatoloških simptoma. Test PIE pokazao je povećanje društvenosti i povjerenja u ljude, uz smanjenje dimenzija straha, tuge i ljutnje. Kombinacije primarnih emocija (naglašena društvenost i visoka samozaštita) pokazuju da su roditelji oprezni, odgovorni i skloni osjećaju krivnje. Roditelji su evaluirali grupni rad kao zanimljiv, a grupu kao mjesto gdje su mogli prevladati stigmu bolesti, dobiti informacije o bolesti, dobiti potrebnu pomoć i podršku, naći prijatelje i izaći iz socijalne izolacije. ZAKLJUČAK: Kombinirani pristup vođenja grupe roditelja mijenja emocionalni profil roditelja, smanjuje visoko izražene emocije (straha, tuge i ljutnje) u roditelja i pomaže uspostavi njihove psihičke stabilnosti i stabilnosti cijele obitelji. Ključne riječi: grupe psihoedukacije, grupe podrške • M. Agius, R. Zaman, S. Singh, O. Gallagher, P. B. Jones, P. McGuire, P.

Power, T. Craig, S. Bahn, A. Grech, C. Casha, C. Pace, D. Cassar, M. Blinc-Pesek, B. Avgustin, E.N. Gruber, S. M. Biocina, J. Andelic, R. Dinolova, J. van Os, and M. Lambert. Psychiatry in Europe. Br J Psychiatry 2005 187: 92.


257

• E. N. Gruber, M. Kajević, V.Cerančević. Body and soul of the "HAPPY FAMILY” association. Case report of a “Mother of courage”. Book of abstract. Eight GAMIAN-Europe Annual Educational Convention, Bucharest, Romania.2005.

• E. N. Gruber, M. Kajević, J.Anđelić, V.Cerančević, S. Martić-Biočina,

Elza, S Franić . "Body and soul of the "HAPPY FAMILY" association - all things we have done and all support we got". Book of abstract. 6 th Bedfordshire International Mental Health Conference. Camebridge, England, 2005.

• E. N.Gruber, D. Poredoš, S. Lončarić, I. Sarajlić - Vuković, M.

Živković, M. Kajević, A. Matošin, D. Drobec, V. Cerančević, S. Ivezić – Štrkalj, E. Koić, S. Nađ, M. Agius, R. ElgiePrihvatimo različitosti, odbacimo predrasude- živjeti sa duševnom bolesti. Psihoedukacijska predavanja i radionice podrške i samopomoći udruge „Sretna obitelj“. Tiskara „Cicero“. Popovača 2005/2006.

• E. N. Gruber, M. Kajević, M. Agius, S. Martić-Biočina. Group

psychotherapy for parents of patients with schizophrenia. International Journal of Social Psychiatry, issue 52(3), May 2006 (with publisher)

PREDSTAVLJAMO PARTNERSKE ORGANIZACIJE Informacije o Neuropsihijatrijskoj bolnici „Dr. I. Barbot“ Popovača Dežurni liječnik za prijem pacijenata: 044 669-120 Neuropsihijatrijska bolnica – centrala: 044 669-100 fax bolnice: 044 679-005 E-mail adresa: [email protected] Web-stranica: www.npbp.hr, www.psihijatrija.com/popovaca/ Tajnica bolnice: gđa. Tereza Zohar


258

Sedamdeset godina Neuropsihijatrijske bolnice „Dr. Ivan Barbot“ u

Popovači

Dr. Marina Kovač* U jednom od najljepših predjela Moslavine, na nekadašnjem vlastelinskom imanju grofova Erdödyja, 1934. godine Beogradska državna bolnica za duševne bolesti osnovala je Odjeljenje u Moslavini - Popovači. Na temeljima tog odjeljenja tzv. depandanse, razvila se Neuropsihijatrijska bolnica „Dr. Ivan Barbot“ u Popovači, koja u znak priznanja od 1974. godine nosi ime svog osnivača, prim. dr. Ivana Barbota, čovjeka koji je najveći dio života i rada vezao za ovu ustanovu i koja je njegovo životno djelo. Povijest bolnice slijedi konceptualni i vremenski razvoj psihijatrijske znanosti u Europi. Rođen 1882. godine u Krapini, Ivan Barbot medicinu je studirao u Grazu. Kao liječnik radio je u Općoj bolnici Milosrdne braće, a 1919. premješten je u Zavod za umobolne u Stenjevcu (Psihijatrijska bolnica Vrapče) gdje stječe naziv primarijusa psihijatrije. Nakon što je dvije godine bio administrativni ravnatelj, 29.12.1923. godine imenovan je ravnateljem bolnice. Poboljšavajući životne uvjete bolesnika dolazio je u sukob s tadašnjom vlasti. Dekretom Ministarstva za zdravlje, 1930. godine premješten je za ravnatelja Psihijatrijske bolnice u Beogradu. Prim. dr. Barbot zastupao je koncepciju o potrebi aktivnog uključivanja bolesnika u sustav privređivanja unutar psihijatrijskih institucija. U tu svrhu, dok je bio u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, organizirao je gospodarstva u Jankomiru i Kalinovici gdje je i smjestio bolesnike koji su se mogli uključiti u gospodarske poslove. Veliku pozornost posvećivao je poboljšanju osnovnih uvjeta života i rada u psihijatrijskoj bolnici. Slijedeći tadašnja najsuvremenija svjetska shvaćanja o terapiji radom, smatrao je da je za adekvatan smještaj duševnih bolesnika najprikladnije adaptirati prostore nekadašnjih vlastelinskih dvoraca na kojima postoji mogućnost razvoja poljoprivredne proizvodnje. Nakon što je Centralni dom invalida u Moslavini ukinut, uspijeva krajem 1993. godine preuzeti dio bivšeg vlastelinstva. Prvi bolesnici iz Psihijatrijske bolnice u _______ * dr. Marina Kovač, spec. psihijatar, ravnateljica bolnice


259

Beogradu u tzv. Veliki dvorac dolaze već 1.XI.1933. godine, a 1934. godine dolazi grupa oko 140 bolesnika s medicinskim, tehničkim i administrativnim osobljem. Depadansa u Moslavini idućih godina proširuje se kupnjom tzv. Lovačkog dvorca gdje se formira ženski odjel, a zatim i kupnjom tzv. Srednjeg dvorca. Odjeljenje u Moslavini - Popovači 1940. godine odvaja se od matične bolnice i postaje samostalno pod nazivom Bolnica za umobolne u Moslavini. Prim. dr. Barbot napušta Beograd, preseljava se u prostore tzv. Velikog dvorca, te postaje prvi ravnatelj Bolnice. Prvo vrijeme postojanja Bolnica je bila pretežito azilnog tipa i u nju su se upućivali uglavnom kronični psihijatrijski bolesnici. Prosječno trajanje liječenja bilo je dugo, a smještala je i liječila nekoliko stotina psihijatrijskih bolesnika godišnje. Primjenjivane su tada važeće metode liječenja s dominantnom ulogom terapije radom kao rehabilitacijskim postupkom i načinom liječenja. Istovremeno se na taj način osiguravala i hrana za prehranu hoispitaliziranih bolesnika. Uz terapiju radom, u koju je bila uključena većina bolesnika, koristili su se i drugi tada priznati postupci (inzulinske kome, elektrokonvulzivna terapija). Nakon što je otkriven i u terapiju psihijatrijskih bolesnika uveden prvi neuroleptik klorpromazin, vrlo brzo postao je sastavni dio liječenja shizofrenih bolesnika i u bolnici Popovača. U Bolnici se grade novi objekti za smještaj bolesnika, te potrebna infrastruktura. Pedesetih godina u Bolnici se liječi preko 500 bolesnika. Jedini stalni liječnik je dr. Barbot, a povremeno u Bolnicu kao pomoć dolaze liječnici iz Vrapča. Nakon odlaska prim. dr. Barbota u mirovinu, 1. XI. 1962. godine, ravnatelj bolnice postaje prim. dr. sc. Petar Draganov. Slijedi razdoblje funkcionalnog restrukturiranja bolničkih odjela i službi, te značajan pomak u okupljanju stručnih kadrova što se odražava i na kvaliteti stručnoga rada. Prvi početci forenzičkog odjela vežu se uz 1963. godinu kada je prvi ''sudski pacijent'' smješten u tzv. ''paviljon za nemirne osobe sklone bijegu''. Iste godine postignuto je da svaki odjel ima po jednu medicinsku sestru ili tehničara. 1967. godine osnovan je elektroencefalografski laboratorij, a zatim slijedi i formiranje neurološkog odjela. Kao samostalna jedinica 1969. godine osniva se odjel s psihodinamskom orijentacijom u liječenju neurotičnih bolesnika. Sustavnije liječenje alkoholičara započinje 1972. godine otvaranjem odjela za alkoholizam. Razvoj psihijatrijske, neurološke i druge somatske obrade i terapije rezultirao je formiranjem dijagnostičko-terapijskog trakta. Čitav prizemni dio zgrade najmanjeg dvorca preuređen je u dijagnostičko-


260

terapijski odjel. Uz laboratorij, ljekarnu, stomatološku ambulantu, adaptiran je i prostor za rendgen, kabinet s fotolaboratorijem, te kabinet za fizikalnu terapiju. Broj bolesnika sve se više povećava, a Bolnica gotovo u potpunosti pruža psihijatrijsku i neurološku zaštitu za područje Moslavine, Središnje Hrvatske, Posavine i Banovine, te dijela Slavonije. Istovremeno raste i stručna afirmacija Bolnice. Njezini liječnici aktivno sudjeluju na brojim kongresima, simpozijima, objavljuju stručne radove, posebice iz područja socijalne psihijatrije. Prim. dr. sc. Ivan Kerepčić imenovan je 1973. godine za ravnatelja. Pod njegovim vodstvom nastavlja se daljnja stručna diferencijacija odjela, uz prostorno, tehničko i medicinsko unapređenje Bolnice. Na svakom odjelu Bolnice radi specijalista neuropsihijatar uz jednog specijalizanta. Uz bolničko liječenje, sve više se razvija i ambulantno kojim se bave liječnici prema svom užem afinitetu. Prosječan broj pacijenata u Bolnici dnevno iznosi 830. Glavne metode liječenja su: psihofarmakoterapija, elektrokonvulzivna terapija, radna i rekreacijska, a u začetku je individualna psihoterapija i rad u terapijskim zajednicama. Iduće, 1974. godine, započinje s radom i internista kojeg je školovala Bolnica. Bolnica je bila ustanova koja je preuzimala na sebe i specijalne zadatke u sklopu cjelokupne psihijatrijske službe u Republici Hrvatskoj. Godine 1977. ravnateljem je imenovan prim. dr. sc. Jovan Bamburač. Slijedi razdoblje vrlo dinamičnog razvoja Bolnice. Započinje se s ostvarivanjem ideje o izgradnji Zavoda za liječenje i čuvanje psihički abnormnih delinkvenata, čija je prva faza završena 1982. godine. Zavod je kapaciteta 200 forenzičkih pacijenata. Iako do danas nije u potpunosti završen, funkcionira kao najveći i najznačajniji čimbenik u procesu liječenja, rehabilitacije i resocijalizacije neubrojivih osoba. U okviru Zavoda izgrađen je i prostor radno-okupacijske terapije, tako da socioterapijski oblik liječenja sve više nalazi svoje mjesto u suvremenom pristupu forenzičkom bolesniku. Izgrađen je tzv. višenamjenski objekt u kojemu su smješteni interni i neurološki odjel s pratećim dijagnostičkim službama i laboratorijem. Također je izgrađena i nova kuhinja s restoranom. Kontinuirano se uređuju prostori starih dvoraca kako bi što bolje odgovorili zahtjevima koje diktira razvoj suvremene psihijatrije. Poboljšanju stručnoga rada, razvoju i usavršavanju kadrova Bolnice pridonose stručni suradnici - edukatori iz zagrebačkih klinika. Tako se, npr. 1978. godine organizira sustavna edukacija iz područja alkohologije koju je vodio doc. dr. Branko Lang, te sustavna psihodinamnska edukacija pod vodstvom prof. dr. Eduarda Klaina. U edukaciju su uz liječnike uključeni i


261

različiti drugi stručnjaci: psiholozi, socijalni radnici, ali i medicinske sestre i tehničari, te njegovatelji. Od 1986. do 1990. godine na čelu ustanove ponovno je prim. dr. sc. Ivan Kerepčić, a kraće vrijeme tijekom 1990. godine Bolnicu je vodio prim. dr. sc. Mladen Stracenski. Period je to intenzivnih stručnih i znanstvenih kontakata Bolnice s drugim ustanovama poput, npr. Psihijatrijske klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Centra za mentalno zdravlje KBC Zagreb, Kliničke bolnice ''Sestara milosrdnica'', Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu.Dr. Josip Vuletin ravnatelj je Bolnice od 1991. do 1995. godine, te od 1999. do 2002. godine. U Domovinskom ratu Bolnica, iako nije direktno zahvaćena ratnim operacijama, radi pod uzbunama, odlascima u sklonište, zamračenjima, te detonacijama koje dopiru s područja Banovine i Zapadne Slavonije. Djelatnici Bolnice aktivno su se uključili u obranu Domovine, neki kao vojnici u redovima Hrvatske vojske, a drugi kao pripadnici sanitetskih službi (kao potpora vojnim postrojbama na području Hrvatske Dubice, Jasenovca, Novske, Kutine,...). Tijekom Domovinskog rata, uz rad s psihijatrijskim bolesnicima, stručni rad bio je usmjeren na prevenciju i liječenje psihičkih reakcija u izvanrednim uvjetima, te na rad s prognanim i izbjeglim osobama koji se odvijao u bolnici, ali i izvan nje u prognaničkim naseljima, ustanovama u kojima su liječeni i rehabilitirani ranjenici. Odjel za neuroze i granična stanja postaje odjel za prihvat i liječenje osoba s posttraumatskim stresnim poremećajem. Naglasak liječenja ratnih veterana uz psihofarmakološko i socioterapijsko stavlja se na psihoterapijski pristup kroz različite oblike individualne i grupne psihoterapije, te je na odjelu od početka Domovinskog rata liječeno preko 3000 branitelja oboljelih od PTSP-a. Nakon evakuacije psihijatrijskih ustanova direktno zahvaćenih ratnim operacijama (Pakrac, Zemunik, Petrinja, Jakeš, Mostar) dio njihovih bolesnika (oko 200) smješta se u Bolnicu. Za tridesetak teških psihičkih, ali i tjelesno životno ugroženih bolesnika iz Jakeša (BIH), u Bolnici se organizira tzv. izolacija kako u prvo vrijeme intenzivnih infekcija probavnog trakta i dišnog sustava ne bi ugrozili zdravlja drugih bolesnika. S bolesnicima iz pakračke bolnice u Popovaču je došla i skupina liječnika (psihijatara, internista, neurologa) koji se uključuju u rad, te slijedi jačanje internističke i neurološke službe u Bolnici. Između 1995. i 1999. godine ravnatelj Bolnice je dr. Nevenka Sunara-Trgovčević. Poslijeratno razdoblje karakterizira reforma zdravstva u Republici Hrvatskoj koju prati reorganizacija službe za zaštitu mentalnog


262

zdravlja. Sukladno suvremenim kretanjima u psihijatriji, sve je više stavljan naglasak na zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici (psihijatrija u zajednici). Suvremena psihijatrijska služba potiče razvoj izvanbolničke psihijatrijske djelatnosti, a uspjesi njezine organizacije ocjenjuju se prema rezultatu liječenja psihičkih poremećaja, promjeni ponašanja, subjektivnog osjećanja i stupnja resocijalizacije oboljelih. Potrebno je pomoći oboljeloj osobi da se ponovno uključi u zajednicu i spriječi njezina društvena izolacija. Takvim modelom Bolnica se otvara prema vanjskoj sredini, radi se na preventivi, psihosocijalnoj rehabilitaciji, osnivaju se psihijatrijske ambulante na mjestima lako dostupnim populaciji koja treba pomoć (Sisak, Križ, Ivanić Grad). Kronični bolesnici smještaju se u tzv. udomiteljske obitelji ili u različite sociomedicinske ustanove, a timovi stručnjaka Bolnice ih posjećuju i provode različite edukacijske i preventivne aktivnosti kako samih bolesnika, tako i osoba koje brinu o njima i njihovu psihičkom zdravlju u vanbolničkoj sredini. Posebno mjesto u liječenju različitih psihijatrijskih poremećaja dobivaju dnevne bolnice. One predstavljaju povezivanje šire društvene zajednice i tradicionalne institucionalne psihijatrije. U radu dnevne bolnice pomažuća /ljekovita/ je svaka interakcija i komunikacija između pacijenata/klijenata i osoblja. Smisao dnevne bolnice je život u realitetu. Pacijenti/klijenti često traže savjete za realne probleme. Rješavajući njihove realne i svakidašnje probleme, utječe se i na intrapsihičku dinamiku. U bolnici Popovača unazad dvije godine rade dnevne bolnice za osobe oboljele od alkoholizma, posttraumatskog stresnog poremećaja, te psihoza i drugih poremećaja. Propisivanjem tzv. Mreže zdravstvene zaštite, Bolnici je od Ministarstva zdravstva određen broj akutnih i kroničnih psihijatrijskih postelja kao i kapaciteti dnevne bolnice. Zbog nemogućnosti funkcioniranja internog i neurološkog odjela na dotadašnjem modelu zbrinjavanja izvanbolničkih pacijenata, bilo je početkom 2003. godine nužno učiniti reorganizaciju odjela i službi, uz zadržavanje istog broja djelatnika.. Jačanjem internističke i neurološke polikliničko- konzilijarne službe te dijagnostike, osigurana je za građane Moslavine, ali i cijele Sisačko-moslavačke županije, pa i šire, cjelovitija, efikasnija, kvalitetnija i dostupnija zdravstvena zaštita. Trenutno je u tijeku daljnja reorganizacija psihijatrijskih odjela, posebice Odjela urgentne psihijatrije i Odjela prvih psihoza. Danas Neuropsihijatrijska bolnica „Dr. Ivan Barbot“ zauzima značajno mjesto u sustavu zdravstvene zaštite Republike Hrvatske. Iako ima status


263

županijske bolnice, zbrinjava bolesnike sa širokog područja, od ruba zagrebačkog prstena do istočne granice Hrvatske, ali i iz Zagreba i drugih krajeva Hrvatske. U Zavodu za forenzičku psihijatriju liječe se forenzični bolesnici iz cijele Hrvatske. Bolnica raspolaže kapacitetima od 44 akutna, 655 kroničnih, 200 forenzičnih kreveta, te 50 u dnevnoj bolnici. Stručno-medicinski rad odvija se u okviru bolničkih odjela, ambulanti, dijagnostike, radnookupacijskih i ostalih djelatnosti. Prema Statutu, a sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, Bolnica obavlja sljedeće zdravstvene djelatnosti: bolničku djelatnost za psihijatriju, forenzičku psihijatriju, palijativnu skrb, te specijalističko-konzilijarno liječenje psihijatrijskih, forenzičko – psihijatrijskih, internističkih i neuroloških bolesti. Stacionarni dio organiziran je kroz 19 psihijatrijskih odjela, među kojima je izvršena podjela rada s obzirom na pojedine kategorije bolesnika, pa tako postoje: Odjel za urgentnu, Odjel za akutnu i subakutnu psihijatriju, Odjel za produljeno liječenje, Odjel za alkoholizam i druge ovisnosti, Psihogerijatrijski odjel, Odjel za neuroze i granična stanja, Odjel za detoksikaciju i liječenje somatskih bolesti, te Zavod za forenzičku psihijatriju. Ambulantno-poliklinički rad prate i službe za radiološku, elektroencefalografsku, elektrokardiografsku, endoskopsku i ultrazvučnu obradu, laboratorij, jedinica za fizikalnu terapiju, ljekarna, stomatološka ambulanta, te niz psihijatrijskih, internističkih i neuroloških ambulanti, te ambulante za dječju i adolescentnu psihijatriju, u kojima rade educirani stručnjaci određenih specijalizacija. Hitna psihijatrijska služba radi 24 sata. U ukupnom broju zaposlenih od 601 djelatnika, 54 su liječnika u širokom rasponu stečene izobrazbe, od liječnika pripravnika do specijalista, magistara i doktora medicinskih znanosti, te značajan broj stručnih suradnika (psihologa, defektologa, socijalnih radnika, radnih terapeuta). Budućnost Neuropsihijatrijske bolnice „Dr. Ivan Barbot“ vezana je uz više različitih čimbenika, a nalazi se u slijeđenju dosadašnjeg višedimenzionalnog socijalnopsihijatrijski orijentiranog razvoja psihijatrije s naglaskom na psihijatriju u zajednici.


264

Udruga za rehabilitaciju i resocijalizaciju duševnih bolesnika pri Neuropsihijatrijskoj bolnici

“Dr. Ivan Barbot” Popovača Udruga je osnovana 1986.god. u sklopu Neuropsihijatrijske bolnice “Dr. Ivan Barbot” u Popovači na inicijativu djelatnika odjela terapije radom i stručnog vodstva bolnice. Od dana osnivanja Udruga djeluje u istom prostoru unutar kruga bolnice. Svoj rad svake godine proširuje suradnjom sa sve više vanjskih suradnika i ustanova sličnih interesa i ciljeva, kao i sa ostalim organizacijama iz šire društvene zajednice, koje pomažu naš rad. Djelatnost Udruge ostvaruje se kroz razrađen program radno-okupacijskih i rekreativnih aktivnosti odjela terapije radom. Provodi se u prostorima radne terapije u radionicama za izradu raznih predmeta od tkanina (ukrasni jastuci, lutke, igračke, tepisi, makramei…) i drveta (razni manji drveni proizvodi, stolovi, stolice, police…), te radionice za likovne radove (slike i drugi

ukrasni predmeti u raznim tehnikama). Također je organizirana i grupa bolesnika koja je zadužena za uređenje okoliša i parkova u krugu bolnice.

U sklopu radne terapije nalazi se prostor u kojem se bolesnici mogu baviti sportskim aktivnostima. Pored navedenih djelatnosti u okviru Udruge osnovan je i klub bolesnika za druženje u slobodno vrijeme. Za provođenje djelatnosti Udruge brinu se zaposlenici odjela terapije radom, koji su po opisu svog radnog mjesta obvezno i članovi Udruge. U svom radu djelatnici Udruge surađuju sa ostalim stručnim timovima u bolnici i izvan nje. Udruga je osnovana sa svrhom da djelatnost odjela terapije radom poveže sa vanjskom sredinom, drugim udrugama i institucijama slične namjene kao i sa drugim faktorima društvene zajednice koji se trebaju upoznati sa problemima življenja duševnih bolesnika. Svrha i ciljevi Udruge su dakle istovjetni samim načelima i principima liječenja duševnih bolesnika kroz rehabilitaciju i resocijalizaciju u odjelu terapije radom bolnice “Dr. Ivan Barbot”. Ciljevi su: • resocijalizacija i rehabilitacija duševnih bolesnika • prevencija i ublažavanje hospitalizma • postizanje što bolje prirodnosti i realne životne sredine tijekom liječenja • jačanje samoinicijative i iskustva realnosti • učenje socijalnih modela ponašanja • razvoj osobnosti i kreativnosti


265

• suradnja sa srodnim udrugama i raznim ustanovama u zemlji • edukacija članova Udruge i ostalih suradnika • poticanje stručnog rada i usavršavanja • poboljšanje uvjeta življenja duševnih bolesnika Adresa: Jelengradska 1, 44317 Popovača. Tel. 044 669 100 (147), Fax. 044 679 005 Predsjednik Udruge: prof. Jadranka Trojanović Tajnik Udruge: Marijo Moštak

MÂRIMO UDRUGA ZA PROMOCIJU DUŠEVNOG ZDRAVLJA

I KVALITETE ŽIVOTA, OSIJEK

Ciljevi udruge • Pružanje pomoći osobama narušenog duševnog zdravlja nakon liječenja

u psihijatrijskim ustanovama. • Stvaranje uvjeta za kvalitetniji život osoba narušenog duševnog zdravlja

i izvan obiteljskog kruga. • Pružanje pomoći u ostvarenju odgovarajuće zdravstvene, pravne i

socijalne zažtite osoba narušenog duševnog zdravlja. • Pružanje pomoći u ostvarenju prava osoba narušenog duševnog zdravlja

na ravnopravnost u društvu, rad, stanovanje i druga ljudska prava. • Skidanje stigme s mentalnih bolesti.

Program rada udruge Pomoć obiteljima

• Edukacija članova obitelji • Grupna terapija • Stručni savjeti

Klub osoba narušenog duševnog zdravlja

• Stručni savjeti • Pomoć u kriznim stanjima

Pravno savjetovanje i rad na: • Zaštiti ljudskih prava osoba

narušenog mentalnog zdravlja • Očuvanje dostojanstva i

integriteta • Osiguranje prava na stanovanje

i rad • Osiguranje prava na socijalnu

zaštitu


266

• Radionice, tečajevi • Razni oblici druženja • Izrađivanje brošura

Priredbe

• Osiguranje prava na invalidsko i mirovinsko osiguranje

OSPOSOBLJAVANJE ZA RAD S OSOBAMA NARUŠENOG DUŠEVNOG ZDRAVLJA NAŠA ADRESA: Jegerova 7, 31 000 Osijek TELEFON: 031/213-225, 098/134-8838, gđa. Mirjana Valašek, predsjednica udruge SASTANCI: Ponedjeljak: otvoreni dan - igre (šah)

Utorak: gimnastika, tečaj njemačkog jezika Srijeda: kreativna radionica

Četvrtak: tečaj engleskog jezika; 1x mjesečno grupa mladih Petak: 15:00 sati- roditeljska grupa VOLONTERI: Mirjana Valašek, prof. engleskog i njemačkog jezika Mr. sc. Ljiljana Radanović-Grgurić, dr.med. Jelena Anđelić, dr.med. Marija Anđelić, vms Zdenka Rade, vms Nikola Faler, slikar Nada Došen, prof. glazbene umjetnosti Branka Gunjević, voditelj rekreativne gimnastike Civilizirano društvo dobro se odnosi prema svojim članovima. Postanite našim članom!

Udruga „Stijena“ Zvonimirova 68, Zagreb Gđa Elza Tadej, tel: 098 1919236 Stijena je udruga osnovana s ciljem da pomogne ljudima čiji su životi pod kontrolom raznih ovisnosti. Naš program osigurava visoko kvalitetnu skrb, liječenje ovisnika i njihovih obitelji. Sjedište nam je u Zagrebu, a u Hrvatskoj djelujemo od polovice 2001. godine.


267

Bavimo se rehabilitacijom ovisnika i njihovih obitelji, resocijalizacijom, prevencijom ovisnosti. Cilj nam je da naši štićenici budu slobodni od ovisnosti, psiho-fizički zdravi, emotivno uravnoteženi, u kvalitetnim odnosima sa obitelji i kao temelj svemu, u živom odnosu s Kristom. Područja na kojima djelujemo su ulica, kuća i psihijatrijski odjeli i zatvori.

I hrabrim koracima idemo dalje………

Luton/Cambridge International Conference on Mental

Health 2005.

Thursday 01/12/05 Session 1 Stigma and Mental Health 1400 The Problem of Stigma Prof Norman Sartorius, Switz/WHO 1445 Stigma; A Carer’s Perspective Mrs Catherine Gonzi, Malta 1515 Stigma in Russia Prof Vladimir Rothstein, Russia 1545 Starting an NGO Dr Ema Gruber, Croatia 1555 The Shift Programme Ingrid Steele, NIMHE, UK Session 2 Psychiatry and General Practice 1645 Psychiatry and General Practice Prof. Sir David Goldberg.UK 1730 Community Mental Health Care Dr Albert Persaud, DOH, UK . Dr Mark Agius,UK 1750 Psychiatric Reforms in Slovakia Prof. Eva Palova, Slovakia Friday 02/012/05 Session 3 Early Intervention Update 0915 The Ljubljana Prodrome Project Dr Marjeta Blinc Pesek, Slovenia Dr Mark Agius, UK 0945 Investigation and initial management


268

of the new Psychotic Patient Dr Paddy Power, UK 1015 Cannabis and Psychosis/Cambridge proj Prof. Peter Jones, UK Session 4 Epidemiology/Culture 1115 The Epidemiology of Psychosis in Malta Dr Anton Grech et al Malta 1145 The Croatian Mental Health Registres Dr Vlasta Hrabak/dr. N.Mimica 1215 Transcultural Psychiatry Prof. Kam. Bhui, UK Session 5 Innovations in Psychiatry 1415 Genomics in Psychaitry Dr Sabine Bahn, UK 1500 Immunogenomics in Psychiatry Dr Rachel Craddock, UK 1600 Transcranial Magnetic Stimulation Dr Rashid Zaman, UK 1630 Neuroimaging Prof Bullmore, UK Dr Paul Fletcher, UK Saturday 03/012/05 Session 6 Psychiatric Practices International Perspectives 0930 3 Years of EI, the ETHOS experience Dr Swaran Singh, UK 0950 SMI, the Bulgarian experience Dr Svetlozar Vasilev , Bulgaria 1010 The Rational use of Antipsychotics Prof Jakovljevic, Croatia 1030 Outcomes in Schizophrenia Prof Koksal Alpekin Turkey 1115 Acupuncture in Psychiatry Shun Au, UK 1135 Compliance, Croatian experience Dr Sanja Martic-Biocina, Croatia 1155 Supervision of Community Teams Prof Ivan Urlic, Croatia 1225 The Trieste Experience Dr Barbara Basdaz Bedfordshire and Luton Partnership trust Computerised psychoeducation in Bipolar Dis Dr Mara Baretto, Belgium Session 7 Psychotrauma and Psychosis The Croatian Observations about PTSD with Psychotic Symptoms in War Veterans Dr Ninoslav Mimica et al Croatia Some observations from Sarajevo L Oruc, Bosnia


269

POPIS ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA UDRUGE „SRETNA OBITELJ“ (BORD MEMBERS) Mr. sc. dr. Ema N. Gruber, predsjednica/president Dr. Iris Sarajlić-Vuković, potpredsjednica/vice president Vesna Cerančević, dipl. oec., blagajnica/accountant Mr. sc. Daša Poredoš, dipl. soc. radnica, tajnica/secretary Snježana Lončarić, prof. defektolog, soc. pedagog, zapisničar/note entry POPIS POČASNIH ČLANOVA UDRUGE „SRETNA OBITELJ“ (prema abecedi)/HONORARY MEMBERS (alphabetically) • Agius Mark, dr. med, Early Intervention service, Ground floor, Charter

House, Alma streeet, Luton, Beds LU12PJ, U.K • Anđelić Jelena, dr. med, udruga „Marimo“, Stepinčeva 41, 31000 Osijek • Anđelić Marija, vms., udruga „Marimo“, Stepinčeva 41, 31000 Osijek • Bertović Jadranka, dipl. soc. radnica, Odjel za zdravstvo i soc. skb

Sisačko-moslavačke županije, S. i A. Radića 36, Sisak • Bjedov Mirjana, dr. med., spec. psihijatar, V odjel NPB Popovača • Cahunek Marija, prof., Odjel ovisnosti, KB „Sestre Milosrdnice“,

Vinogradska 29, Zagreb • Elgie Rodney, past president GAMIAN Europe, Riverside Buisness

Centre, River Lawn road, Tonbridge, Kent TN91EP, U.K • Golik-Gruber Vesna, prim. mr. sc. dr. med, spec. psihijatar Dnevna

bolnica za alkoholizam KB „Sestre Milosrdnice“, Zagreb • Hotujac Ljubomir, prof. dr. sc., spec. psihijatar, Klinika za psihijatriju,

Hrvatsko psihijatrijsko društvo, KBC Rebro, Zagreb • Ivezić-Štrkalj Slađana, doc. dr. sc., spec. psihijatar, udruga „Svitanje“ i

Dnevna bolnica socijalne psihijatrije, PB Vrapče • Jednaček Zlatko, Termoelektrana Sisak • Klain Eduard, prof. dr. sc, spec. psihijatar –psihoterapeut, Klinika za

psihološku medicinu, KBC Rebro, Kišpatićeva 12, Zagreb • Kovač Marina, dr. med, spec. psihijatar, ravnateljica bolnice „Dr. I.

Barbot“ Popovača • Magić Aleksandra, dr. med., Elli Lilly (Suisse) S.A, Zagreb


270

• Martić-Biočina Sanja, dr. med, spec. psihijatar, Odjel za prve psihoze, PB Vrapče, Bolnička c.32., Zagreb

• Pavlić T, Ured za registraciju udruga Sisačko-moslavačke županije, S. i A. Radića 36, Sisak

• Puratić Vesna, Svjetska zdravstvena organizacija, Regional office manager, SEE Mental Health Project, Bosna i Hercegovina

• Rajković Milan, direktor Termoelektrane Sisak • Spehnjak Ivica, tiskara „Cicero“, A.Madžara 2, Sisak • Zohar Tereza, tajnica NPB „Dr. I. Barbot“ Popovača ZAHVALNICE SURADNICIMA, SPONZORIMA I PARTNERIMA Udruga „Sretna obitelj“ zahvaljuje se Neuropsihijatrijskoj bolnici „Dr. I. Barbot“, na čelu s ravnateljicom, dr. Marinom Kovač, za ustupljene prostorije za sjedište udruge i prostorije za provođenje aktivnosti, pokrivanje dijela indirektnih troškova Udruge kao i za posudbu informatičke opreme za održavanje predavanja. Udruga „Sretna obitelj“ zahvaljuje se Odjelu za zdravstvo i socijalnu skb Sisačko-moslavačke županije za sponzoriranje održavanja aktivnosti udruge, psihoedukacijskog tečaja udruge kao i sponzoriranje izrade publikacije udruge. Udruga „Sretna obitelj“ zahvaljuje Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi za sponzoriranje projekta sredstvima iz Državnog proračuna za 2005. godinu. Udruga „Sretna obitelj“ zahvaljuje se farmaceutskoj kući Elly Lilly (Suisse) d.o.o. za pokrivanje financijskih troškova osnivanja udruge. Posebno se zahvaljujemo dr. A. Magić za volonterski rad.


271

Udruga „Sretna obitelj“ zahvaljuje se farmaceutskoj kući Pliva d.d., za opskrbu psihoedukacijskim materijalom, Plivinim edukacijskim knjižicama za korisnike te sponzoriranju dijela aktivnosti udruge. Posebno se zahvaljujemo dr. Zlački i dr. Vukušić za volonterski rad, pomoć i podršku. Udruga „Sretna obitelj“ zahvaljuje se Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva za sponzoriranje dolaska međunarodnog stručnjaka na manifestacije udruge, superviziju i održavanje edukacijskih predavanja članovima tima udruge te korisnicima udruge i lokalnoj zajednici, kao i sponzoriranju projekta izrade publikacije. Udruga „Sretna obitelj“ zahvaljuje se g. Milanu Rajkoviću, g. Zlatku Jednačeku za volonterski rad u ostvarivanju aktivnosti udruge vezane za publikacije. Udruga „Sretna obitelj“ zahvaljuje se g. Ivanu Spehnjaku, tiskara „Cicero“ za tiskanje psihoedukacijske knjige i godišnjeg glasila udruge. Udruga „Sretna obitelj“ zahvaljuje se međunarodnoj organizaciji GAMIAN na primanju u članstvo te trogodišnjem oslobađanju od plaćanja članarine uz punopravni status člana organizacije. Posebno se zahvaljujemo g. Rodney Elgie-u na volonterskom radu u ostvarivanju aktivnosti udruge. Udruga „Sretna obitelj“ zahvaljuje se Centru za rane intervencije u liječenju psihoza iz Lutona, Engleska na suradnji i podršci. Posebno se zahvaljujemo dr. Mark Agiusu na volonterskom radu i superviziji.


272

Udruga „Sretna obitelj“ zahvaljuje se svim prijateljima i suradnicima, članovima tima, korisnicima, gostima predavačima, voditeljima radionica, članovima upravnog odbora, djelatnicima NPB „Dr.I.Barbot“ iz Popovače i ostalim partnerima kao i partnerskim udrugama na volonterskom radu u ostvarivanju aktivnosti udruge. AUTORSKO KAZALO Agius M…..166,173,177,181,193 Alptekin K…………………..193 Andelic J…………...153,181,222 Avgustin B………………….181 Bahn S………………………181 Bjedov M………………....8, 264 Blinc-Pesek M………………181 Casha C……………………..181 Cassar D…………………….181 Cerančević V………………..153 Craig T………………………181 Dinolova R………………….181 Drobec D……………………112 Elgie R………………….183,189 Franić S……………...…153,222 Gallagher O………………...181 Golik-Gruber V…………...9,200 Grech A……………………..181 Gruber EN….15,40,153,163,181, 213,222,254,257,264 Ivezić-Štrkalj S………...7,31,154 Jones P………………………181 Kajević M………….153,222,264

Koić E……………………….100 Kovač M…………………..8,266 Lambert M…………………..181 Lončarić S…..71,75,106,204,246 Martić-Biočina S…..153,181,222 Matošin A…………………….84 McGuire P…………………..181 Morselli P…………………...193 Nađ S………………………..141 Pace C……………………….181 Persaud A…………………...193 Poredoš D..55,66,90,138,213,235 Power P……………………..181 Raluca N…………………….151 Ribarić-Gruber A………….48,97 Rotstein V…………………...193 Sarajlić-Vuković I………...23,31 Singh S……………………...181 Tadej E…………………153,222 Van Os J……………………181 Zaman R…………………….181 Žarković-Palijan T…………….8 Živković M.............................135


273

INFORMATIVNI INTERNET KUTIĆ www.geocities.com/sretnaobitelj2004/baza.html glavna web stranica udruge sretna obitelj www.psihijatrija.com stranica informacija o psihijatriji u Slavoniji www.npbp.hr stranica informacija o Neuropsihijatrijskoj bolnici „Dr.I.Barbot“ u Popovači http://www.hsuti.hr/bonton/bonton.htm bonton prema osobi sa invaliditetom http://www.hsuti.hr/EasyWeb.asp?pcpid=2&pnid=90&pa=0 Hrvatski savez udruga sa tjelesnim invaliditetom http://www.anksioznost-depresija.50megs.com/ stranica o anksioznosti i depresiji nepoznatog autora www.hpd.hr stranica Hrvatskog psihijatrijskog društva http://www.moravek.net/

medicinska stranica za obavijesti http://www.moravek.net/links/links-001.html medicinski linkovi za ustanove, organizacije iz područja psihijatrije i medicine http://mentalno.plivazdravlje.hr/shiz/?section=stigma&PHPSESSID=e792354cb82b6744f273ef2adf318551 stranica o tome sto je to stigma http://mentalno.plivazdravlje.hr/shiz/?section=home stranica o tome sto je to shizofrenija i sve o toj bolesti http://mentalno.plivazdravlje.hr/depra/ stranica o tome što je to depresija i sve o depresiji http://www.plivazdravlje.hr/ stranica informacija o zdravlju http://www.plivamed.net/psihijatrija/ stranice plive o psihijatriji http://www.uppt.hr/ udruga za prevenciju tjelesne težine


274

PRISTUPNICA

Za učlanjenje u udrugu "Sretna obitelj"

Dana……………………..postajem član udruge "Sretna obitelj". Prihvaćam Statut i program rada Udruge, u radu Udruge sudjelovat ću u okviru svojih želja i mogućnosti. Moji podatci (molim pisati čitko): Ime i prezime________________________ Mjesec i godina rođenja__________ Adresa privatna__________ telefon privatni____________ Mobitel_______________________________ Mjesto i ustanova zaposlenja_________________ Adresa ustanove zaposlenja______________ Telefon______________________ Fax_________________________ e-mail________________________ Zanimanje____________________________ Uže područje djelovanja _______________________________________ Potpis_________________


275

EVIDENCIJSKI LISTIĆ/NARUDŽBENICA ZA KNJIGU Želim BESPLATNO dobiti od udruge „Sretna obitelj“ psihoedukacijsku knjigu. Svjestan sam činjenice da udruga neće snositi poštanske troškove slanja knjige na adresu koju sam naveo, kao i da je ova ponuda ograničena istekom zaliha knjiga udruge te da će me udruga obavijestiti o nemogućnosti ostvarenja ove obaveze kad se zalihe knjige potroše:

Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude - živjeti s duševnom

bolesti - Psihoedukacijska predavanja i radionice podrške i samopomoći udruge „Sretna obitelj“

Moji podatci (molim pisati čitko, štampanim slovima): Ime i prezime________________________________, spol________, Dob________________ Adresa privatna__________________________ Telefon privatni____________________________ Mobitel_______________________________________ Zaokružiti da li ste: duševni bolesnik, član obitelji, stručni djelatnik, ostalo Mjesto i ustanova zaposlenja______________________________ Adresa ustanove zaposlenja___________________________________ Telefon__/fax____________________ E-mail________________________ Zanimanje____________________________ Uže područje djelovanja __________________________________________ (udruga se obvezuje da ove podatke neće koristiti u nikakve druge svrhe već za evidenciju korisnika usluge)

Potpis_________________

Molimo ovdje zaokružiti DA ukoliko želite istovremeno postati i član naše udruge.


276

EVIDENCIJSKI LISTIĆ/NARUDŽBENICA ZA CD Želim kupiti CD (hard copy) dolje navedenog naslova od udruge „Sretna obitelj“ po cijeni od 20 kuna. Svjestan sam činjenice da udruga neće snositi poštanske troškove slanja knjige na adresu koju sam naveo:

Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude - živjeti s duševnom

bolesti - Psihoedukacijska predavanja i radionice podrške i samopomoći udruge „Sretna obitelj“

Moji podatci (molim pisati čitko, štampanim slovima): Ime i prezime________________________________, spol________, Dob________________ Adresa privatna__________________________ Telefon privatni____________________________ Mobitel_______________________________________ Zaokružiti da li ste: duševni bolesnik, član obitelji, stručni djelatnik, ostalo Mjesto i ustanova zaposlenja______________________________ Adresa ustanove zaposlenja___________________________________ Telefon__/fax____________________ E-mail________________________ Zanimanje____________________________ Koliko primjeraka CD-a naručujete________________ Način plaćanja (molimo SVAKAKO priložiti kopiju uplatnice/virmana) _________________________ MOLIMO UPLATU IZVRŠITI NA ŽIRO RAČUN UDRUGE OTP banka d.d, BROJ: 2407000-1100140431 (napomena: za kupovinu CD-a) (udruga se obvezuje da ove podatke neće koristiti u nikakve druge svrhe već za evidenciju korisnika usluge)

Potpis_________________

Molimo ovdje zaokružiti DA ukoliko želite istovremeno postati i član naše udruge.


277 ISBN 953-95225-2-8

prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude - živjeti s...

Documents