8živo vrelo 9

PKorisno je istinu

o vremenu došašća promišljati u svjetlu

evanđeoske pripodobe o milosrdnome ocu

te uvidjeti koliko je ona adventska. Nije li cijela prispodoba upravo to –

mreža raznih dolaženja: priželjkivanih, nadanih,

pripravljanih, neo-stvarenih? Tako je i s

došašćem: Bog izlazi iz svoje vječnosti, tražeći čovjeka i susret s njim. Očev dvostruki izlazak

iz kuće govorljiva je sli-ka dvostrukoga izlaska Boga u odnosu prema

svijetu: u Stvaranju i u Utjelovljenju.

Premda navještaj Radosne vijesti ne poznaje prikladna i manje prikladna vremena, najčešće se prispodoba o milosrdnome ocu (Lk 15, 11-32) u liturgijskoj godini povezuje s korizmenim vre-

menom. Ove godine, kada u došašću započinje Jubilej milosrđa koje-mu je geslo: Milosrdni kao Otac, vrijedno je tu prispodobu vezati uz vrijeme došašća. Tako je ovo razlaganje priređeno prema materijalima Papinskoga vijeća za promicanje nove evangelizacije ususret Jubileju milosrđa. Većina je teksta zapravo prijevod, dok su adventska okosnica i pojedini dijelovi rođeni iz mojega razmišljanja.

Jedna od najodvažnijih Isusovih rečenica glasi: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.« (Lk 6, 36) Da je Bog milosrdan bilo je poznato i židovskomu narodu iz objave koju je primio izabrani narod. ‘Evanđelje milosrđa’, kako je nazvano Evanđelje po Luki, pripovijeda otajstvo Isusova života izabirući milosrđe kao nit vodilju. Još i prije ne-goli se susretnemo s njegovim govorom o milosrđu, Isus je omogućio osjetiti, dodirnuti i vidjeti milosrđe. Isus o milosrđu ne govori na ap-straktan način; više od želje da ga definira – on ga pripovijeda koristeći prispodobe.

U Lukinu evanđeoskom spisu ima osam Isusovih prispodoba koje, s različitih motrišta, obrađuju temu milosrđa. Čak sedam od njih ispri-povjedio je na svome putu prema Jeruzalemu (usp. Lk 9, 51 – 19, 46). Budući da je veliko putovanje u Evanđelju po Luki više nutarnje nego tjelesno, tako rašireno ponavljanje teme milosrđa je namjerno. Narav-no da sve Isusove prispodobe ne govore o milosrđu niti se o milosrđu govori samo u prispodobama. Ipak, prispodobe milosrđa zavrjeđuju zaseban prostor, a poticaj da se bude milosrdnim kao što je milosrdan nebeski Otac, njihov je općeniti ključ pristupa.

‘Ekscesivan’ OtacPrispodoba o milosrdnome ocu zagonetna je i istodobno zamršena mnoštvom pristupa, odnosa, polazišta i načina čitanja. Moguće je, da-kle, izabrati neku nit vodilju koja pokazuje povezanost cjeline i otkriva tragove do neočekivanih zaključaka. Možda se kao najvažnija nit pro-vlače pitanja: naknade, zasluge, plaće, uzvrata, nagrade. Od samoga početka Isus, naime, naznačuje temu plaće i naknade koja pripada te-meljnim naravnim ljudskim pravima.

Prispodoba o milosrdnome ocuPrema adventskome ključu čitanja

Priredio: Ivan Šaško

10

NAŠA TEMA Došašće – vrata Očeva milosrđa

10

Očevo ganuće otkriva Boga koji je »bogat milosrđem«.

Rembrandt van Rijn, oko 1642.; Taylers Museum,

Haarlem, Nizozemska.

Zavirimo u prispodobu. Neki je čo-vjek imao dva sina i jedan od njih od oca zatraži ono što mu pripada. Otac dijeli imanje. U ono doba židovski je zakon predviđao da prvorođenomu sinu pri-padaju dvije trećine, dok je mlađi sin mogao dobiti trećinu imanja (usp. Pnz 21, 17). Ne opirući se tomu zahtjevu, otac mlađemu sinu daje dio koji mu pri-pada. I dok mlađi sin rasipa dobiveno živeći rasipnički u dalekoj zemlji, drugi je dio očeva imanja na sigurnome, bu-dući da njime upravlja stariji sin. Prema

pravednome načinu razmišljanja, ako bi se nekada mlađi sin vratio kući, ne može više ni na što polagati pravo te ni od oca niti od brata očekivati neku materijalnu pomoć. Teški grijeh mlađega sina mogao bi u najboljem slučaju biti oprošten, ali ne i zaboravljen! Ako bi otac i zaboravio tužnu pustolovinu mlađega sina, uvijek će tu biti stariji sin, spreman podsjetiti obojicu na ono što se dogodilo. Tako bi bila poštivana diobena pravednost i zakon naknade (razmjernoga uzvrata i izjednačujuće pravednosti): onomu tko čini dobro uzvraća se dobrom, a zlom onomu tko čini zlo.

Gledajući dublje, vidimo da prispodoba od vrha do dna krši diobenu pra-vednost, očitujući pretjeranu očevu ljubav. Otac ne čeka dvojicu sinova bo-raveći u kući, ne provjerava je li se mlađi sin uistinu obratio, ne pita gdje je završio njegov dio imovine, nego priprema slavlje, prepuno glazbe i plesa. Neshvatljivo je i kako se ponaša prema starijemu sinu: ne čeka ga kada se vraća s polja, gdje radi za dobrobit obitelji, niti ga pita za mišljenje o tome kako postupiti s njegovim bratom. Prispodoba koja objavljuje najljudskije Božje lice, ne ocrtava ga u pretjeranosti, ali ni u nedostatnosti. U Bogu ne nedostaje ljudskosti, nego je ima previše! Tako i otac u prispodobi ne ‘grije-ši’ per defectum, nego per excessum.

U suprotnosti s ocem koji krši diobenu pravednost (iustitia distributiva) glede zakona o dijeljenju baštine, dvojica braće ne uspijevaju ići onkraj lo-gike da se nešto daje, kako bi im bilo dano (do ut des). Mlađi sin prima dio baštine koja mu pripada, rasipa ga s bludnicama i odlučuje se vratiti kući, kada više nema od čega živjeti. Ne vraća se ocu jer se pokajao, nego zbog to-ga što ne pronalazi nikakav izlaz. U tim okolnostima, najviše što uspijeva za-misliti jest da bude jedan od najamnika u očevoj kući. Premda se iz njegova razmišljanja može brzo zaključiti da je uvidio grijeh, zapravo ga ne motivira poglavito kajanje, nego glad!

Na granicama naknade, retribucije, nalazi se i stariji sin: ocu je služio godinama; nije prekršio niti jednu njegovu zapovijed te je očekivao da će mu dati nešto, barem malo, kako bi se mogao proveseliti sa svojim prijateljima. Pred očevom sućuti stariji sin optužuje oca da je prekršio načelo naknade; ne uspijeva sina istoga oca smatrati svojim bratom, nego ga definira u od-nosu na oca, govoreći: »ovaj sin tvoj«. Ugurati oca u nišu naknade sprječava prepoznavanje njegova očinstva, kao i bratski odnos s vlastitim bratom.

10živo vrelo 11 10

Otac dvaput izlazi iz kućePremda ima i takvih primjera, u redovitosti iskustava, među mnogovrsnim i raznim sukobima koji se žive između zidova obiteljskih domova, teško je zamisliti oca koji napušta svoj položaj kako bi došao do sina kojemu se gu-bi trag. Naslov koji se obično stavlja ponad ove prispodobe govori o ‘izgu-bljenome sinu’. No, mnogi su uočili da je takav naslov neprimjeren jer je neosporni glavni lik otac sa svojim odnosom prema dvojici sinova, kršeći zakonsko pravo diobe baštine.

Na početku pripovijedanja otac se ograničuje na ispunjavanje zahtjeva mlađega sina. U prispodobi nije predstavljen razlog zbog kojega taj sin tra-ži ono što mu pripada. Možemo misliti da je došlo do sukoba sa starijim bratom; možda se nije slagao s načinom očeva postupanja; možda je jedno-stavno želio živjeti samostalno. Prešućen je svaki razlog jer pripovjedača ne zanimaju razlozi, nego brzi odlazak sina iz očeva doma.

Nakon opisa rasipničkoga načina života mlađega sina, prispodoba u sre-dište prizora vraća oca, prikazujući ga kako čini nezamislivo. To ‘nezamisli-vo’ pokazuju geste koje sam osobno doživio kao mogućih Deset zapovijedi milosrđa (slični primjeri se nalaze i na drugim mjestima u Evanđeljima): 1. iz daleka vidi sina, što pokazuje da ga je čekao od njegova odlaska; 2. osjeća ganuće; 3. trči ususret; 4. baca mu se u zagrljaj; 5. daje mu poljubac; 6. do-pušta sinu da mu započne izgovarati riječi koje je pripremao za taj susret, no, i prije negoli stvarno čuje molbu da bude primljen među očeve najamni-ke, prekida ga; 7. kaže slugama da sinu daju najljepšu odjeću; 8. da mu stave prsten i obuju sandale; 9. zapovijeda slugama da pripreme ugojeno tele i slavlje; 10. raduje se slaveći.

Među tim gestama odlučujuće je ganuće. To je predivna hrvatska riječ jer u sebi nosi sućut, ali sućut koja pokreće, koja je duboko u ljudskome tijelu. I danas se u kajkavskome govoru (kao i u gradišćanskome) može na-ći riječ ‘ganuti, genuti’, koja prvotno znači ‘pomaknuti se, krenuti’. Ako se sjetimo da se na hebrejskome ljubav kaže ‘hesed’, sa značenjem: nježno-sti, opraštanja, milosrđa, te da je ‘boravište’ takve ljubavi ‘rahamim’, to jest ljudska utroba (osobito majčinska), tada vidimo da sažaljenje i sućut stoje u uskoj povezanosti s našom tjelesnošću. To je ona ljubav koju tjelesno osje-ćaju roditelji, naročito majke u brizi za svoju djecu.

Otac iz prispodobe pokazuje takvu sućut prema izgubljenome sinu. U kratkoj naznaci »sažali se« čitamo isti osjećaj koji je imao milosrdni Sama-rijanac (usp. Lk 10, 33; 15, 20). Sućut Samarijanca prema umirućemu ista je ona koju ovdje živi otac. Bez takve sućuti ne može se biti ganut, ne može se trčati ususret sinu, zagrliti ga i tako mu vratiti izgubljeno dostojanstvo. Sv. Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Dives in misericordia (Bogat milosrđem), u četvrtome poglavlju (br. 6), osvrće se na ovu prispodobu pišući: »Očeva vjer-nost prema samomu sebi posvema je usredotočena na ljudskost izgubljeno-ga sina i na njegovo dostojanstvo.« U središtu prispodobe je očevo milosrđe, a ne njegova dobrota. Dobrota je karakterna crta čovjeka, dok je milosrđe di-menzija koja dozrijeva u intimi i konkretizira se u gestama prema bližnjima.

Ipak, najteža kušnja još nije došla. Ona se vidi u trenutku kada se uoči kako razmišlja stariji sin. Dramatično je odbijanje starijega sina koji odluču-

12

NAŠA TEMA Došašće – vrata Očeva milosrđa

12

je da ne će ući u kuću. Srdžba ga okamenjuje na vratima kroz koja je prošao bezbroj puta. Tada otac odluči izaći iz kuće po drugi put, po drugoga sina, moleći ga da uđe. Ovaj je put cijena puno veća od one koju je platio za mla-đega sina: otac mora pretrpjeti bolnu zamjerku i strašnu optužbu – da je škrt, da mu nije spreman dati niti jareta za slavlje s prijateljima. Tako bi otac bio u suprotnosti sa samim sobom, jer ne daje naknadu onomu tko mu je vjeran, dok istodobno daje ugojeno tele onomu tko mu je spiskao imovinu. Srdžba u starijemu sinu izobličuje, izokreće istinu koju poznaje od početka, to jest da se otac zahtjevu mlađega sina za onim što mu pripada nije uspro-tivio i da dvije trećine baštine pripadaju starijemu.

Očevo je milosrđe bezgranično. Mogao je jednostavno odgovoriti da dok je god netko u njegovoj kući, on zapovijeda. Prema pravu, sve dok je živ, sa svojim dobrima može činiti što želi. Umjesto takvoga stava, otac se stavlja u kožu starijega sina i potiče ga da promisli o svojim odnosima. Neizmjerna je nježnost kojom se obraća sinu: premda nije nazvan ‘ocem’, on sina zove nazivkom koji dobro prevodi hrvatski – ‘sinko’ (grč. téknon), naznačujući da se radi o prisnome odnosu. Otac potvrđuje da ostatak baštine pripada starijemu sinu, ali to mu nije najvažnije. Njegova je briga usmjerena na rije-či njegova sina: »ovaj sin tvoj«. Te riječi stavlja u kontrast, preobražavajući ih u: »ovaj brat tvoj«. Tu leži obrat koji liječi odnose. Zato se smije reći da veće obraćenje otac očekuje od starijega sina, jer se mlađi sin vratio kući da ne bi umro od gladi, dok je stariji sin nesposoban prepoznati svoga oca i svoga brata. Važno je primijetiti da preobilje milosrđa prema sinovima ocu ne dopušta da ih čeka negdje za stolom u nekoj dvorani, nego trči ususret mlađemu i dolazi do starijega sina, da bi ih preplavio milosrđem.

Sin koji bijaše mrtav oživjeKoliko se više udaljuje o oca, toliko je dublja degradacija, pad u ponor bez dna. To je drama mlađega sina. Nakon što je primio dio baštine, odlazi u daleki kraj i živi rastrošno. Ako u tome kraju postoje polja s svinjama, znači da se nalazi izvan područja svoga naroda, na kojemu su se svinje smatrale nečistim životinjama. Pâsti svinje, dakle, najveće je poniženje za toga čovje-ka, do te mjere da mu nije dana niti hrana za svinje. Pišući o svome životu prije obraćenja, sv. Augustin izražava se tako da se čuje odjek riječi mlađega sina: »Otišao sam daleko od tebe i lutao, Bože moj, u vrijeme svoje mladosti; putovima predalekim od tvoje sigurnosti. Tako sam i sam postao zemljom bijede.« (Ispovijesti, 2, 10, 18)

Uvjeti te posvemašnje nedoličnosti vode mladića prema njegovoj nutar-njosti, u razmišljanje o okolnostima u kojima se svojom krivnjom našao. Oplakuje dom svoga oca i zavidan je najamnicima u njemu jer imaju kruha u obilju, dok se on ne može nahraniti ni rogačima. Tada odlučuje vratiti se i moliti oca da postupi prema njemu kao prema najamniku, kako ne bi umro od gladi. U tome razmišljanju uočava da je sagriješio prema Nebu i svome ocu, ali prije svega želi doći do kruha. Ne nalazeći drugo rješenje, kreće na put povratka. Koliko je samo moralo biti iznenađenje koje je osjetio sin pred ocem koji mu trči ususret, baca mu se oko vrata i ljubi ga! Nezasluženo je očevo milosrđe, sposobno ne samo utažiti sinovu glad, nego mu vratiti izgu-

12živo vrelo 13 12

bljeno dostojanstvo. U žurbi, bez traženja ikakvih objašnjenja i bez ikakvih poravnavanja računa, sin odijeva najljepšu odjeću, ima prsten na ruci i obu-ću na nogama. Prije susreta s ocem bio je sveden na bijednika, prispodobiv s nečistim životinjama o kojima se brinuo.

Ako se iz očeve kuće čuje glazba i ples, znači da je otac ponovno primio sina u obitelj, onoga koji bijaše izgubljen i sada oživljen, izgubljen i sada na-đen. Nije oživljen pokajanjem, nego očevim ‘ekscesivnim’, ‘prekomjernim’ milosrđem. Dijete je ponovno rođeno, oživljeno i sada živi novim životom. Očeva je sućutnost preobražena u čežnju, sposobnu roditi život tamo gdje se primjećuje umiranje.

»Ovaj brat tvoj«Možda je tek slučajnost, ali u biblijskoj povijesti stariji sinovi ne završavaju dobro. Kao sinovi obećanja i baštinici često doživljavaju zlu kob. Sjetimo se samo: Kaina i Abela, Ezava i Jakova, Jakovljevih sinova i Josipa, Jišajevih sinova i Davida. Veliko je proturječje povijesti spasenja u tome da je božan-ski zakon prvorođenosti prekršio sâm Bog. To se dogodilo zbog vrlo važnoga razloga. U božanskoj naknadi i baštini sve treba ostati u području milosti, a ne u području prava. U prispodobi milosrdni otac priznaje da baština pripa-da starijemu sinu, ali ga moli da promijeni mentalitet.

Prispodoba u prispodobi nalazi se u drugome dijelu, u kojemu je glavni lik stariji sin. On se vraća s polja, na kojemu radi za oca, čuje glazbu i ples, doziva slugu i raspituje se o tome što se događa. Sluga kao da je bacio ulje na vatru kada mu – s dobrom do-zom ironije – priopćuje da se vratio mlađi sin te je otac dao zaklati ugojeno tele.

Srdžba starijega sina je nezaustavljiva. Odlu-čuje ne ući u kuću, a kada k njemu dolazi otac ka-ko bi ga zamolio da to učini, ovaj se ražesti protiv svih. Optužuje oca da je škrtac koji mu nije dao niti jareta, a mlađega sina optužuje da je pokva-renjak koji je rasuo svoje imanje s bludnicama. U središtu te ‘prispodobe u prispodobi’ nalazi se gla-gol: »rasrdi se«. Taj je glagol u suprotnosti s gla-golom iz prvoga dijela prispodobe. Dok se otac sa-žalio nad izgubljenim sinom, stariji se sin rasrdio na oca. Bijes ga je zaslijepio i sprječava ga da vidi ispravno: brat mu je zdrav; bio je mrtav, a sada je živ; izgubljen, a sada je pronađen. Pred njegovim očima postoji samo bratov grijeh, koji mu ne do-pušta vidjeti dobro koje mu daje otac. Grijeh koji otac nije spočitnuo ni prekorio, glasno i otvoreno izgovara stariji sin. Od njega zapravo saznajemo da je mlađi sin svoju baštinu potrošio s bludnica-ma. Stariji brat kao da je pisac Knjige Sirahove u kojoj se preporučuje: »Ne daj bludnici svoje duše, da ne izgubiš imetak svoj.« (Sir 9, 6)

Otac se ne vodi pravednošću, pa niti samo dobrotom, nego milosrđem koje je odlika bezuvjetne i trajne ljubavi.Franz Jäger, Milosrdni otac (FotoCommunity).

NAŠA TEMA Došašće – vrata Očeva milosrđa

14

Sin koji bijaše mrtav po grijehu, oživljen je očevim

milosrđem.(Luis Rauschhuber)

Prispodoba ne otkriva ni radostan ni žalostan kraj, niti nam kazuje što je izabrao stariji sin. Ne znamo je li ga otac uvjerio i privolio da uđe u kuću. Ne znamo je li on odlučio zatražiti baštinu koja mu pripada i napustio očevu kuću ili je konačno susreo pogled svoga brata. Prispodoba o milosrdnome ocu otvorena je i slušateljima ostavlja odgovornost za vlastiti izbor: žele li uspostaviti odnose na temelju prava ili diobene pravednosti ili pak krenuti za-htjevnim putem milosti i milosrđa. U drugoj mo-gućnosti obvezno je ne promatrati oca koji postupa milosrdno prema grješniku kao nezahvalnika; valja se radovati zbog grješnika koji je iz umiranja vraćen u život.

Prispodobe o izgubljenoj drahmi i o izgubljenoj ovci završavaju pozitivno. U ovome slučaju prispo-doba završava šutnjom. Onima koji kritiziraju Isu-sa koji prima i blaguje s grješnicima dana je odgo-vornost izbora o tome kako treba vidjeti odnose s Bogom koji je Otac te s bližnjima koji su braća.

Adventske odlike prispodobeStave li se u odnos s ovom prispodobom obilježja vremena došašća, vidjet će se koliko je ona adventska. Samo ime adventa odnosi se na dolaženje. Nije li cijela prispodoba upravo to – mreža raznih dolaženja: priželjkivanih, na-danih, pripravljanih, neostvarenih? Dolazak koji živi u srcu i tijelu oca, kao ljubav prema djetetu koje se udaljilo, ispunjenje je svega očeva života. Prvi korak u ostvarivanju toga dolaska jest onaj očev. Njegov je izlazak iz svoga doma siguran, ali traži susret.

Tako je i s došašćem: Bog izlazi iz svoje vječnosti, tražeći čovjeka i susret s njim. Raduje se zagrljaju sa svojim stvorenjem, ali ga boli odbijanje toga susreta. Očev dvostruki izlazak iz kuće govorljiva je slika dvostrukoga izla-ska Boga u odnosu prema svijetu: u Stvaranju i u Utjelovljenju, a to se može posličiti i s dva dolaska Isusa Krista – u tijelu i na kraju vremena. Božja Riječ, stvoriteljska snaga, početak je koji govori o ljubavi, dok je spasenje čovjeka neizrecivo milosrđe prema svijetu pod prijetnjom smrti.

Nadalje, temeljne odlike došašća su iščekivanje i budnost, čemu treba dodati – iz ljubavi. Milosrdni otac, kao rijetko tko u Bibliji, pokazuje da je biće iščekivanja iz ljubavi. Napeto iščekuje povratak mlađega sina te s ništa manje ljubavi ne izlazi i prilazi k starijemu, prepun iščekivanja da prepo-zna ljubav. Za došašće se s pravom kaže da je vrijeme kršćanske nade, kao povezanosti vjere u Gospodina i ljubavi prema njemu i bližnjima. Samo je sigurna nada razlog da se vidi onkraj naknada i zasluga, onkraj odlazaka i teških riječi, onkraj zatvorenoga srca i opravdanja.

Došašće je vrijeme prepoznavanje prisutnosti svjetla u tami, klijanje novoga života u truleži panja i suhoći pustinje. Prispodoba pokazuje kako mlađi sin prepoznaje nestajanje života i važnost sitnica koje ga vode natrag

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

14živo vrelo 15

k ocu, premda je potonuo u tamu lutanja. Kao što je važno primijetiti sitnice koje vode prema svjetlu, također se ne smiju zanemariti sitnice koje mogu vraćati u tamu. Prispodoba vrvi simboličkim gestama, izabranim riječima, intoniranošću trenutka. To nama vjernicima doziva u svijest da pounutar-njimo i propitujemo obične geste i trenutke koji mogu biti na radost ili voditi u širenje malodušja i tuge.

Došašće je usmjereno prema slavlju. I prispodoba, koja ne završava samo slavljem, snažno je prožeta slavljem kao dovršetkom jednoga susreta i kao kamenom spoticanja za druge susrete. Slavlje se ne pokazuje samo kao izvanjski događaj, nego je važno sudjelovati, kako ne bismo, makar bili u dvorani, srcem ostali vani, ne želeći susret, ljuti i nezadovoljni, zbog svoje zatvorenosti.

I konačno, došašće je spasonosna napetost sadašnjega i budućega, vre-mena ovoga vijeka i vječnosti. U taj okvir smještam završnu otvorenost pris-podobe, jer i naša vječnost ovisi o prihvaćanju dara. Otac je pred vratima doma u kojemu se čuje pjesma i može ući u plesni korak otkupljenoga sve-mira. Ali, čovjeku ostaje sloboda i mogućnost da milosrđem bude dionik radosti.

STUDENI 29 N PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA 30 P SV. ANDRIJA APOSTOL, blagdan

vl.: Rim 10,9-18; Ps 19,2-5; Mt 4,18-22

PROSINAC 1 U Svagdan: Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Lk 10,21-24 2 S Svagdan: Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Mt 15,29-37 3 Č Sv. Franjo Ksaverski, prezbiter, spomendan

od dana: Iz 26,1-6; Ps 118,1.8-9.19-21.25-27a; Mt 7,21.24-27 4 P Svagdan; ili: Sv. Ivan Damaščanski, prezbiter i crkv. naučitelj

Iz 29,17-24; Ps 27,1.4.13-14; Mt 9,27-31 5 S Svagdan:

Iz 30,19-21.23-26; Ps 147,1-6; Mt 9,35-38; 10,1.6-8 6 N DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 7 P Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Iz 35,1-10; Ps 85,9ab-14; Lk 5,17-26 8 U BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BL. DJEVICE MARIJE 9 S Svagdan; ili: Sv. Didak Cuauhtlatoatzin

Iz 40,25-31; Ps 103,1-4.8.10; Mt 11,28-30 10 Č Svagdan: Iz 41,13-20; Ps 145,1.9-13b; Mt 11,11-15 11 P Svagdan; ili: Sv. Damaz I., papa

Iz 48,17-19; Ps 1,1-4.6; Mt 11,16-19

12 S Liturgija kvatri Čitanja po izboru iz Prigodnih i zavjetnih čitanja (str. 179.-189.): Kol 3,12-17; Ps 145,2-11; Lk 17,11-19

13 N TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 14 P Svagdan; ili: Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj

Br 24,2-7.15-17a; Ps 25,4-5b.6.7b-9; Mt 21,23-27 15 U Svagdan: Sof 3,1-2.9-13; Ps 34,2-3.6-7.17-19.23;

Mt 21,28-32 16 S Svagdan: Iz 45,6b-8.18.21b-25; Ps 85,9ab-14; Lk 7,18b-23 17 Č Svagdan: Post 49,2.8-10; Ps 72,1-4b.7-8.17; Mt 1,1-17 18 P Svagdan: Jr 23,5-8; Ps 72,1-2.12-13.18-19; Mt 1,18-24 19 S Svagdan: Suci 13,2-7.24-25a; Ps 71,3-6b.16-17; Lk 1,5-25 20 N ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 21 P Svagdan; ili: Sv. Petar Kanizije, prezbiter i crkveni naučitelj

Pj 2,8-14 (ili: Sef 3,14-18a); Ps 33,2-3.11-12.20-21; Lk 1,39-45 22 U Svagdan: 1Sam 1,24-28; Otp. pj.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 1,46-56 23 S Svagdan; ili: Sv. Ivan Kentijski, prezbiter

Mal 3,1-4.23-24; Ps 25,4-5b.8-10.14; Lk 1,57-66 24 Č Jutarnja misa: 2Sam 7,1-5.8b-12.14a.16; Ps 89,2-5.27.29;

Lk 1,67-79; Misa bdjenja: Iz 62,1-5; Ps 89,4-5.16-17.27.29; Dj 13,16-17.22-25; Mt 1,1-25

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR