7. Pamćenje

Tri vrste pamćenja

Sjećanja na događaje koji su se zbili u prisutnosti neke osobe ili toj osobi nazivaju se epizodičko pamćenje. Opće znanje naziva se semantičko pamćenje. Skloni smo koristiti frazu ''Sjećam se...'' kada govorimo o epizodičkim sjećanjima, a ''Ja znam...'' kada govorimo o semantičkim sjećanjima. Proceduralno pamćenje sadrži znanje o tome kako se nešto radi. Proceduralno pamćenje poznato je i pod nazivom vještina.

Tri procesa pamćenja

Prva faza prorade informacija, ili promjene informacija kako bismo ih mogli pohraniti u pamćenju, naziva se kodiranje. Kada kodiramo informacije mi ih pretvaramo u psihološki oblik koji može biti mentalno reprezentiran. Da bismo to učinili, obično koristimo vidne, slušne i semantičke kodove. Vidni kod omogućuje mentalno predočivanje informacije kao slike. Slušni kod omogućuje predočivanje informacije u obliku niza zvukova. Semantičkim kodom pohranjuje se značenje informacija.

Drugi proces pamćenja je zadržavanje, ili održavanje informacija tokom vremena. Jedan od načina pohranjivanja informacija je ponavljanje radi zadržavanja, ili ponavljanje ''u sebi''.

Treći proces pamćenja je pronalaženje ili lociranje pohranjenih informacija i njihovo vraćanje u svijest. Pronalaženje informacija u pamćenju zahtijeva znanje o prikladnim znakovima.

Pamćenje je definirano kao proces kojim se informacije kodiraju, pohranjuju i pronalaze.

Tri faze pamćenja

Tri faze pamćenja koje predlažu Atkinson i Shiffrin jesu senzoričko pamćenje, kratkoročno pamćenje i dugoročno pamćenje. Senzoričko pamćenje je faza pamćenja u prvom susretu s podražajem. Zadržava dojmove vrlo kratko, ali dovoljno dugo da niz percepcije djeluje povezano. Pamćenje traga podražaja traje samo djelić sekunde. Tragovi pamćenja pohranjeni su u senzoričkom registru. Senzoričko pamćenje sastoji se od registara koji mogu kratko vrijeme zadržati senzorne informacije.

Sperling je koristio postupak djelomičnog izvješća kako bi pokazao da postoji razlika između onog što ljudi mogu vidjeti i onog o čemu mogu izvjestiti iz vidnog senzoričkog registra. Sperling je zaključio da tragovi pamćenja za vidne podražaje nestaju unutar jedne sekunde.

Mentalne reprezentacije vidnih podražaja nazivaju se ikone. Senzorički registar u kojem su ikone pohranjene zove se ikoničko pamćenje. Ikonička sjećanja su tačna, fotografska sjećanja. Sposobnost zadržavanja tačnih mentalnih reprezentacija vidnih podražaja duže vrijeme psiholozi zovu eidetske slike. Mentalne reprezentacije slušnih podražaja zovu se jeke. Senzorički registar u kojem su pohranjene jeke zove se senzoričko pamćenje. Pamćenje tragova jeka može trajati nekoliko sekundi, mnogo duže od pamćenja ikona.

Usmjeravanjem pažnje na podražaj u senzoričkom registru, vi ćete ga zadržati u kratkoročnom pamćenju u trajanju od 1 minute nakon nestanka traga podražaja. Kratkoročno pamćenje naziva se i radno pamćenje. Većini nas je poznato da je jedan od načina zadržavanja informacija u kratkoročnom pamćenju, a možda i trajno, ponavljanje. Učenje napamet zove se ponavljanje radi zadržavanja.

Zbog utjecaja položaja u nizu najbolje se sjećamo prvih i zadnjih podataka u nizu. Prve podatke ponavljamo više nego ostale. Posljednji podaci u nizu su najsvježiji u pamćenju. Pojava boljeg zapamćivanja prvih čestica u nizu naziva se učinak prvenstva, a bolje zapamćivanje posljednjih čestica zove se učinak novosti.

Miller je istaknuo kako prosječna osoba može u kratkoročnom pamćenju istovremeno može zadržati oko 7 odvojenih čestica informacija. Djeca nauče abecedu učenjem napamet tj. mehaničkim asocijativnim učenjem koje traži truda i ponavljanja. Petersonovi su pokazali da interferencijom informacije mogu biti izmiještene iz kratkoročnog pamćenja. Dugoročno pamćenje je treća faza prorade informacija.

Sigmund Freud je vjerovao da su gotovo sve naše percepcije i zamisli zauvijek pohranjene u našem pamćenju, ali da naša sjećanja nisu potpuna. Naša su sjećanja, štaviše, već iskrivljena našim shemama ili načinima konceptualiziranja svijeta, tj. mi rekonstruiramo naša sjećanja u skladu s našim shemama.

Količina informacijam koje mogu biti pohranjene u našem dugoročnom pamćenju je neograničena. Nove informacije mogu izmjestiti već postojeće u kratkoročnom pamćenju, ali nema podataka da se na isti način gube i sjećanja iz dugoročnog pamćenja. Trebamo, međutim, prikladne znakove koji nam pomažu u pronalaženju informacija u dugoročnom pamćenju.

Informacije se iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje mogu prenositi na nekoliko načina, pa i učenjem napamet, poznatim pod nazivom ponavljanje radi zadržavanja. Kod elaboriranog ponavljanja nove se informacije povezuju s onim što već znamo.

Psiholozi su uočili da bolje pamtimo događaje koji su se dogodili u neuobičajenim emocionalno uzbuđujućim okolnostima. O takvim događajima imamo tako detaljna sjećanja da ih nazivamo blic pamćenjem.

Jedno je od tumačenja blic pamćenja njegova razlikovnost. Ali veliki i važni događaji poput ubistva predsjednika ili smrti bliske osobe značajno djeluju i na naše živote, pa smo stoga skloni stvaranju mreža asocijacija s drugim informacijama, tj. elaboriranom ponavljanju.

U dugoročnom pamćenju informacije su hijerarhijski organizirane.

Fenomen na vrhu jezika naziva se i ‘’osjećaj da znam’’ doživljaj, a smatra se posljedicom nepotpunog ili netačnog učenja. Klasičan eksperiment u kojem su Brown i McNeill ispitivali fenomen ‘’na vrhu jezika’’ pokazao je i da su naši sistemi pohranjivanja označeni znakovima koji uključuju i zvukove i značenja riječi, tj. i slušne i semantičke kodove.

Pamćenje ovisno o kontekstu odnosi se na sadržaje do kojih lakše dolazimo u istim okolnostima u kojima su ti sadržaji bili kodirani i pohranjeni ili naučeni. Pamćenje ovisno o stanju proširena je varijanta

pamćenja ovisnog o kontekstu i odnosi se na pojavu da se katkada lakše dosjećamo nekih informacija kad smo u fiziološkom ili emocionalnom stanju koje sliči onome u kojem su te informacije bile kodirane i pohranjene.

Model dubine obrade informacija

Craik i Lockhart smatraju da mi nemamo senzorno pamćenje, kratkoročno i dugoročno pamćenje kao takvo. Oni našu sposobnost dosjećanja vide kao jednu fazu ili dimenziju određenu stepenom prorade informacija. Rečeno na drugi način: prema modelu dubine procesiranja obrade informacija, sjećanja traju kad su informacije bile dublje procesirane ili prorađene; kad im je posvećena posebna pažnja, kad je kodiranje brižljivo provedeno, kad se o tome razmišljalo i informacije elaborirano ponavljalo ili povezivalo s već poznatim sadržajima.

Zaboravljanje

Njemački psiholog Hermann Ebbinghaus prvi je za ispitivanje pamćenja i zaboravljanja upotrijebio besmislene slogove. Besmisleni slogovi su bez značenja. Stoga se njihovo upamćivanje temelji na slušnom kodiranju i ponavljanju radi zadržavanja.

Tri zadaće pamćenja navedene u tekstu su: prepoznavanje, dosjećanje i ponovno učenje.

Prepoznavanje je najlakše. U svojim istraživanjima prepoznavanja Ebbinghaus je u ritmu metronome glasno čitao liste besmislenih slogova, a onda provjeravao koliko ih se mogao dosjetiti. Psiholozi često za ispitivanje dosjećanja koriste i liste uparenih besmislenih slogova, nazvanih uparene asocijacije.

Ljudi s posthipnotičkom amnezijom ne mogu se dosjetiti lista riječi koje su prije hipnoze naučili. Spanos i saradnici postavili su hipotezu da do posthipnotičke amnezije dolazi kad hipnotizirani sudionici shvate hipnotičku sugestiju da se ne sjećaju nekih informacija kao ‘’poziv’’ da ne obraćaju pažnju na znakove za pronalaženje informacija.

Ebbinghaus je uveo metodu uštede u svrhu ispitivanja učinkovitosti ponovnog učenja. Najprije je pribilježio broj ponavljanja potrebnih za učenje liste besmislenih riječi, a zatim broj ponavljanja potrebnih za ponovno učenje te liste nakon određenog vremena. Izračunao bi razliku između broja ponavljanja i tako odredio uštedu. Prema Ebbinghausovoj klasičnoj krivulji zaboravljanja, ako se ponovno učenje obavlja neposredno nakon prvog učenja, nema nikakvog gubitka upamćenih sadržaja. Dosjećanje se smanjuje naglo tokom prvog sata nakon učenja. Nakon toga se gubitak naučenih sadržaja usporava.

Prema teoriji interferencije, zaboravljamo sadržaje pohranjene u kratkoročnom i dugoročnom pamćenju zato što novi sadržaji s njima interferiraju. Kod retroaktivne interferencije novo učenje ometa pronalaženje ranije naučenih sadržaja. Kod proaktivne interferencije ranije učenje interferira s mogućnošću dosjećanja nedavno naučenih sadržaja.

Sigmund Freud smatra da mi potiskujemo brojna bolna sjećanja i neprihvatljive ideje jer izazivaju anksioznost, krivnju i stid. Psihoanaliza smatra da je represija u temelju poremećaja poput disocijativne amnezije.

Freud je otkrio da se obično ne možemo dosjetiti događaja koji su se dogodili prije naše treće godine života. Freud je tu pojavu nazvao infantilna amnezija, a pripisao ju je potiskivanju. Međutim, u tekstu se sugerira da je infantilna amnezija vjerovatno posljedica interakcije fizioloških i kognitivnih faktora. Tako, primjerice, hipokampus koji sudjeluje u zapamćivanju, ne sazrijeva prije druge godina života. Osim toga, dječija nesposobnost govora umanjuje njihovu sposobost kodiranja informacija.

Kod anterogradne amnezije postoje gubici pamćenja za vremensko razdoblje nakon traumatskog događaja, kao što su udarac u glavu, električni šok ili operacija. Kod retrogradne amnezije izvor traume sprječava ljude u dosjećanju događaja koji su se dogodili prije traume.

Metode za poboljšanje pamćenja

Jedan od načina poboljšanja pamćenja je učenje napamet i ponavljanje radi zadržavanja, što se obično zajedno naziva ponavljanje i vježbanje. Metoda koja se temelji na elaboriranom ponavljanju sastoji se od povezivanja novih informacija s već otprije poznatim. Pomaže i stvaranje neuobičajenih, neobičnih i pretjeranih asocijacija. Takozvane mnemotehnike kombiniraju dijelove informacija u sklopove poput akronima ili fraza.

Biologija pamćenja

Pohranjivanje doživljaja očito zahtijeva povećanje broja puteva komunikacije između mozgovnih stanica, što se događa pomoču razvoja dendrita i sinapsi. Istraživanja na morskim puževima pokazala su da se uvjetovanjem na određenim sinapsama povećava količina neurotransmitera serotonina. To dovodi do toga da kako učenje napreduje transmisija na tim sinapsama postaje više učinkovita.

Hormon adrenalin opčenito stimulira tjelesnu pobuđenost i aktivnost. Adrenalin i antidiuretički hormon, koji se oslobađaju nakon učenja, pojačavaju pamćenje.

Hipokampus usmjerava senzorne informacije u dijelove korteksa, pa se zbog toga čini da je od vitalnog značenja za pohranjivanje novih informacija, iako se starih informacija možemo prisjetiti i bez hipokampusa. Osobe s oštećenjima hipokampusa mogu imati sačuvano proceduralno pamćenje, ali ne i epizodičko pamćenje.

Čini se da je talamus, struktura gotovo u središtu mozga, uključen u upamćivanje verbalnih sadržaja.

9. Inteligencija

Postignuće se odnosi na iskustveno stečena znanja i vještine. Inteligencija na neki način stvara kognitivnu osnovicu za postignuće u obrazovanju. Inteligencija se obično percepira kao sposobnost koja je u osnovi tog postignuća, ili kao sposobnost učenja, dok postignuće uključuje stečenu osposobljenost ili mogućnost provedbe.

Brojni istraživači smatraju da se inteligencija sastoji od jedne ili više mentalnih sposobnosti ili faktora. Francuz Alfred Binet razvio je prije gotovo 100 godina prve metode za testiranje inteligencije.

Charles Spearman smatra da ponašanja koja smatramo inteligentnima imaju u svojoj osnovici jedan zajednički faktor. Spearman je taj zajednički faktor nazvao g faktorom, tj. faktorom ''generalne inteligencije''. Spearman je istaknuo i da su čak i najsposobnije osobe relativno superiorne samo u nekim područjima, pa je predložio specifične ili s faktore, koji bi tumačili postojanje specifičnih sposobnosti. Kako bi testirao svoja stajališta, Spearman je razvio i posebnu statističku metodu nazvanu faktorska analiza.

Louis Thurstone predložio je postojanje 9 specifičnih faktora koje je nazvao primarne mentalne sposobnosti. Jedna od primarnih mentalnih sposobnosti, rječitost omogućava nam brzo stvaranje popisa riječi koje se rimuju.

Howard Gardner smatra da postoje 3 vrste inteligencije. Vjeruje da svaka od njih ima svoju neurološku osnovicu u određenom području mozga. Gardnerove ''inteligencije'' uključuju jezičnu sposobnost, logičko-matematičku sposobnost, tjelesno-kinestetičku nadarenost, glazbenu nadarenost, specijalne vještine, prepoznavanje vlastitih osjećaja i osjetljivosti na osjećaje drugih ljudi. Gardnerovi kritičari dovode u pitanje zamisao da se te posebne nadarenosti po svom značenju mogu izjednačiti s onim što smatraju širim pojmom inteligencije.

Robert Sternberg gleda na inteligenciju pod vidom obrade informacija. Sternberg je predložio trosložni model inteligencije. Razine inteligencije su: kontekstualna, iskustvena i komponentna. Kontekstualna razina omogućava ljudima prilagođavanje zahtjevima različitih okruženja. Inteligentno ponašanje na iskustvenoj razini definirano je sposobnostima sučeljavanja s novim situacijama i automatskim procesiranjem informacija.

Komponentna razina inteligencije sastoji se od tri procesa: meta-komponenata, izvedbenih komponenata i komponenata stjecanja znanja. Meta-komponente odnose se na našu svjesnost o vlastitim intelektualnim procesima. Izvedene komponente su mentalne operacije ili vještine koje koristimo pri rješavanju problema ili procesiranju informacija. Komponente stjecanja znanja koriste se tokom stjecanja novog znanja.

David Wechsler opisao je inteligenciju kao ''sposobnost ... razumijevanja svijeta i domišljatost u sučeljavanju s njegovim izazovima.''

Umjetna inteligencija

Umjetna inteligencija je kompjuterska kopija ljudskog intelektualnog funkcioniranja. Artificijelna inteligencija može rješavati probleme za koje bi ljudima bile potrebne godine, ako bi ih uopće i mogli riješiti. Međutim, umjetna inteligencija nema uvida, intuiciju i kreativnosti koje nalazimo kod ljudi.

Mjerenje inteligencije

Binet je konstruirao jednu od prvih skala za mjerenje inteligencije jer je francuski sistem javnog školovanja tražio neki instrument pomoću kojeg bi bilo moguće identificirati djecu kojoj će biti potrebno posvetiti posebnu pažnju. Prva verzija nazvana je Binet-Simonova skala. Binet-Simonovom skalom dobiva se rezultat nazvan mentalna dob ili M.D.

Louis Terman prilagodio je Binet-Simonovu skalu za upotrebu na američkoj djeci. Sadašnja verzija naziva se Stanford-Binet skala inteligencije (SBSI). Primjenom SBSI dobiva se kvocijent inteligencije (KI).

Kvocijent inteligencije pokazuje odnos između djetetove mentalne i aktualne ili hronološke dobi. U početku je K.I. izračunavan pomoću formule K.I.= (mentalna dob/hronološka dob) X 100.

Wechslerove skale sastoje se od skupina zadataka u nizu subtestova. Wechsler je neke od svojih skala sastavio od verbalnih, a neke od neverbalnih zadataka.

Wechsler je uveo i novi način određivanja K.I. koji se temelji na odstupanju rezultata određene osobe od rezultata koje postiže njena dobna skupina. Prosječni rezultat za svaku dobnu skupinu definiran je kao K.I.=100. Wechsler je zatim tako raspodijelio bodove kvocijenata inteligencije da je srednjih 50 % pokrivalo ''širok prosječni raspon'' od 90 do 110 jedinica.

Kvocijent inteligencije američke djece čiji se roditelji nalaze na nižoj socioekonomskoj razini su niži za 10-15 jedinica od kvocijenta inteligencije djece koja dolaze iz srednjih i viših socioekonomskih slojeva. Američka djeca afričkog porijekla postižu kvocijente inteligencije koji su za 15 do 20 jedinica niži od kvocijenta njihovih bijelih vršnjaka. I američka djeca hispanskoj i indijanskog porijekla postižu rezultate koji su značajno ispod normi za bijelu djecu.

Američka djeca azijskog porijekla često u matematičkom dijelu testova znanja postižu bolje rezultate od ostale američke djece. Na standardiziranim testovima znanja iz matematike i znanosti kineski i japanski studenti postižu više rezultate od američkih studenata. Sue i Okazaki smatraju da se viši rezultati Amerikanaca azijskog porijekla mogu pripisati različitim vrijednostima koje se potiču u obitelji, školi ili cjelokupnoj kulturi, a ne inteligenciji ili kompetenciji. Oni tvrde da Amerikanci azijskog porijekla više naglašavaju vrijednost obrazovanja.

Što zapravo mjere testovi inteligencije?

Ispitivanje psihologa i defektologa pokazalo je da većina njih smatra testove inteligencije u određenoj mjeri pristranima prema Afroamerikancima i osobama nižeg socioekonomskog statusa. Tokom 20-tih godina prošlog stoljeća, testovi inteligencije često su zloupotrebljavani kako bi se sprječilo useljavanje

brojnih Evropljana i drugih osoba u SAD. Postignuća u testovima inteligencije mogu biti odraz kulturalno uvjetovanog poznavanja pojmova potrebnih za pronalaženje tačnih odgovora na zadatke u testovima, a ne samo inteligencije.

Kada uspješnost u testovima inteligencije ovisi o iskustvu s određenom vrstom kulture, tada govorimo o kulturalnoj pristranosti. Psiholozi poput Raymonda B. Cattella i Florence Goodenough pokušali su konstruirati kulturalno neovisne testove inteligencije. Bijela djeca iz srednje klase su uspješnija od afroameričke djeca na Cattellovim testovima i testovima Florence Goodenough.

Motivacija za uspješno rješavanje testova može također biti kulturalni čimbenik. Vrlo motivirana djeca postižu u testovima inteligencije više rezultate od manje motivirane djece.

Determinante inteligencije: odakle dolazi inteligencija?

Psiholozi ispituju kvocijente inteligencije bliskih i udaljenih rođaka koji su odrasli zajedno ili odvojeno. Ako je naslijeđe uključeno u ljudsku inteligenciju, bliski rođaci trebali bi imati sličnije kvocijente inteligencije od manje bliskih rođaka ili ljudi koji nisu u rodu, čak i kada nisu zajedno odrasli. Kvocijenti inteligencije jednojajčanih blizanaca su sličniji nego K.I. bilo kojih drugih parova ljudi, čak i kad su blizanci odrasli odvojeno. Korelacije između kvocijenata inteligencije usvojene djece i njihovih usvojitelja, kao i korelacije među bratićima i sestričnama su niske.

Istraživanja općenito upućuju na to da je udio naslijeđa u inteligenciji između 40 i 60 %. Drugim riječima,

otprilike polovica varijacija u kvocijentima inteligencije može se pripisati naslijeđu.

Genetski parovi (kao npr. jednojajčani blizanci) odrasli zajedno pokazuju više korelacije među

kvocijentima inteligencije nego slični genetski parovi odrasli odvojeno. Zbog tog raloga, ista skupina

istraživanja upućuje na to da i okolina djeluje na visinu kvocijenta inteligencije.

Jedna od strategija u istraživanju genetskih utjecaja na inteligenciju je usporedba korelacija između

adoptirane djece i njihovih bioloških i adoptivnih roditelja. Kada su djeca bila već vrlo rano odvojena od

svojih bioloških roditelja, može se tvrditi da visoka povezanost između njihovih kvocijenata inteligencije i

kvocijenata njihovih prirodnih roditelja odražava genetske utjecaje. Visoka povezanost njihovih

kvocijenata inteligencije s kvocijentima inteligencije adoptivnih roditelja mogla bi više ukazivati na

okolinske utjecaje. U nekoliko ispitivanja utvrđeno je da je povezanost između kvocijenata inteligencije

adoptirane djece i njihovih bioloških roditelja veća nego između kvocijenata inteligencije te djece i

njihovih adoptivnih roditelja.

Čini se da okolina u kojoj dijete živi i stil roditeljstva utječu na K.I. Djeca čije su majke emocionalne i

rječite, koje svojoj djeci u prvim godinama života osiguravaju prikladne igračke, bave se djecom i pružaju

im svakodnevno različita iskustva, postižu kasnije više kvocijente inteligencije.

Rana okolina u kojoj dijete raste povezana je s visinom kvocijenta inteligencije i školskim uspjehom.

Dobar odnos između roditelja i djeteta, te majčinsko poticanje samostalnosti povezano je pozitivno s

visinom kvocijenta inteligencije trogodišnje američke djece meksičkog porijekla. Programi početne

prednosti pridonose povećanju kvocijenata inteligencije, vještinama učenja i uspjehu u testovima znanja

siromašne djece, pružajući im priliku da dođu u dodir s građom i aktivnostima koje su za djecu srednje

klase svakodnevna činjenica. Tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja polaznici takvih programa imaju

veću šansu napredovanja u školovanju, te za njih postoji manja vjerovatnost smještaja u razrede za

djecu koja sporije uče.

Starije osobe pokazuju na testovima inteligencije određeni pad opće intelektualne sposobnosti. Taj je

pad najveći u brzini procesiranja. Ljudi višeg socioekonomskog statusa bolje održavaju svoje

intelektualno funkcioniranje od ljudi nižeg socioekonomskog statusa.

11. Razvoj

Prijeporna pitanja u razvojnoj psihologiji

Oni aspekti našeg ponašanja koji izviru iz naših gena i pojavljuju se kod djeteta ako su ispunjeni minimalni uvjeti prehrane i socijalnih iskustava, tumače se našom prirodom. Oni aspekti ponašanja čije izvore nalazimo u okolinskim utjecajima pripisuju se odgoju.

Psiholog Arnold Gesell priklanjao se prirodnim tumačenjima razvoja, tvrdeći da su sva područja razvoja samoregulirana postupnim aktiviranjem prirodnih planova i procesa ili maturacijom. John Watson i drugi bihevioristi vjerovali su u okolinska tumačenja. Watson je bio prvenstveno usmjeren na adaptivne obrasce ponašanja, dok je Gesella zanimao i tjelesni i motorički rast i razvoj.

Psiholozi još uvijek raspravljaju pojavljuju li se razvojne promjene postupno, tj. kontinuirano ili u velikim kvalitativnim skokovima koji snažno mijenjaju naša tijela i ponašanje, tj. diskontinuirano. Bihevioristi smatraju ljudski razvoj kontinuiranim procesom u kojem učinci učenja postupno rastu bez većih i naglih kvalitativnih promjena. Suprotno tome, teoretičari maturacije smatraju da postoje životna razdoblja u kojima se promjene događaju tako naglo, da možemo reći da se razvoj odvija u stupnjevima.

Tjelesni razvoj

Moguće je zatrudnjeti dan-dva nakon menstruacije. Ovulacija je definirana kao oslobađanje jednog jajašca iz jajnika. Rast i razvoj osobe započinje kada se spermij spoji s jajašcem i postane zigota. Spermiji mogu nositi X ili Y spolni hromosom. Ako spermij s Y hromosomom oplodi jajašce, začet je dječak.

Prenatalni razvoj može biti podijeljen u tri stupnja ili razdoblja. Ta su razdoblja: razdoblje zigota (približno prva dva tjedna), razdoblje embrija (koje traje od drugog tjedna do oko 2 mjeseca prije

rođenja) i razdoblje fetusa. Na ovom trodnevnom ili četverodnevnom putovanju kroz jajovod do uterusa zigota se nekoliko puta dijeli, a zatim se pričvršćuje na stijenku uterusa.

Embrionalno razdoblje traje od implantacije do oko osmog tjedna razvoja. Tokom embrionalnog razdoblja počinju se brzo razvijati glavni organski sistemi. Razvoj se odvija u dva opća smjera cefalokaudalnom i proksimodistalnom.

Najveće promjene u tjelesnoj težini i dužini događaju se tokom prenatalnog razdoblja. Tokom prvih 5 mjeseci tjelesna težina novorođenčadi obično postaje dvostruko veća, a do prvog rođendana povećava se i do tri puta.

Nakon prve dvije godine života pa do naglog ubrzanja u adolescenciji djeca svake godine porastu oko 5-7 centimetara i postaju teža 2-3 kilograma godišnje.

Djeca se rađaju s nizom refleksa. Refleksi su stereotipni odgovori izazvani određenim podražajima. Refleksi ne uključuju više mozgovne funkcije, već se pojavljuju automatski. Najvažniji refleks za preživljavanje je refleks disanja. Zbog refleksa traženja usnama novorođena djeca okreću glavu prema podražajima kao što su dodir ili pritisak na obraz, a zbog refleksa sisanja sisaju objekt kojim im dotaknemo usne. U povodu iznenadnog glasnog zvuka, udarca ili ispuštanja djeteta iz ruku pojavljuje se Moro refleks: novorođenče povlači noge k tijelu i savija leđa u obliku luka. Novorođenče refleksno hvata objekte koje mu stavimo na dlanove, refleks hvatanja. Podraživanje tabana dovodi do širenja nožnih prstiju, Babinskijev refleks. Refleksi poput refleksa traženja usnama i sisanja važni su za preživljavanje, a kako maturacija napreduje, oni polahko nestaju, a brojni dotada automatski procesi dolaze pod voljnu kontrolu.

Novorođena djeca spavaju dnevno oko 16 sati. Pupilarni refleks postoji već u času rođenja, pa se šarenica automatski suzuje i širi kako bi u tami u oko dolazilo više svjetla i obrnuto. Budući da novorođenčad još nema sposobnost vizualne akomodacije, novorođena djeca gledaju kao kroz kameru nepromjenljivog fokusa. Mala djeca uočavaju znakove pomoću kojih se određuje udaljenost predmeta, pa imaju već razvijenu percepciju dubine (kao što pokazuju ispitivanja s vizuelnim ponorom) u vrijeme kad započnu puzati.

Većina novorođene djece refleksno okreće glavu prema neuobičajenim zvukovima. Tri dana bebe preferiraju majčin glas glasovima drugih žena, ali ne pokazuju sličnu preferenciju i za očev glas. Novorođenčad može razlikovati različite mirise, a kad su podražena snažnim mirisima dišu brže i postaju više aktivna. Novorođena djeca razlikju različite okuse, posebno okus slatkog. Pritisak koji novorođeno dijete sišući vrši na dudu u korelaciji je sa količinom šećera u tekućoj hrani novorođena djeca osjetljiva su na dodir, ali relativno neosjetljiva na bol što se može smatrati adaptivnom pojavom s obzirom na proces rađanja.

Socijalni razvoj

Ainsworth definira privrženost kao „emocionalnu vezu koja se stvara između neke životinje ili osobe i drugog specifičnog pojedinca, koja se održava tijekom vremena i drži organizme na okupu“. Sigurno privržena djeca plaču rjeđe i više pokazuju privrženost majkama od nesigurno privržene djece.

Mary Ainsworth identificirala je tri faze privrženosti: faza nediskriminativnih socijalnih reakcija, koja traje od rođenja do, po prilici, trećeg mjeseca života a obilježena je nediskriminativnom privrženošću; faza privrženosti u nastajanju, koja započinje oko 3. Ili 4. mjeseca života, a obilježena je sklonošću prema poznatim osobama; te faza jasne privrženosti, koja započinje oko 6. Ili 7. mjeseca, a obilježena je snažnom ovisnošću o osobi koja se najviše brine za dijete.

Bihevioristi tvrde da djeca postaju privržena svojim majkama putem uvjetovanja, jer ih majke hrane i vode brigu i o njihovim ostalim fiziološkim potrebama. Prema ovom stajalištu, majke služe kao uvjetovani potkrepljivači.

Harlowljeva istraživanja s rezus majmunima sugeriraju da je u razvoju privrženost jedna od urođenih potreba, nazvana potreba za ugodom dodira, važnija od uvjetovanja. Harlowljevi mali majmuni provodili su više vremena uz zamjensku „majku“ od mekane frotir tkanine nego uz žičanu „majku“, iako su bočice sa hranom virile iz žičanih „majki“.

Etolozi smatraju da se privrženost pojavljuje tokom kritičnog razdoblja. Tokom tog kritičnog razdoblja kod mladih se životinje poput gusaka i pataka pojavljuje instinktivna privrženost prema prvom pokretnom objektu na koji naiđu. Takav nastanak privrženosti naziva se utiskivanje. Kritično razdoblje za nastanak te privrženosti kod tih životinja određeno je na početku životne dobi u kojoj se počinju kretati, a na kraju životnom dobi u kojoj stječu strah od nepoznatih bića.

Kognitivni razvoj

Jean Piaget unaprijedio je naše znanje o kognitivnom razvoju djece. Piaget je gledao na djecu kao na znanstvenike u nastajanju koji aktivno nastoje upoznati svijet oko sebe. Obrasce aktivnosti i mentalne strukture uključene u stjecanje i organizaciju znanja Piaget je nazvao shemama. Prema njegovoj definiciji, inteligencija uključuje procese akomodacije, ili reagiraju na događaje u skladu s postojećim shemama, te asimilacije ili mjenjanja shema s ciljem učinkovitog reagiranja na nove događaje.

Piagetova stajališta o kognitivnom razvoju uključuju četiri stupnja ili razdoblja. Prvo je senzomotoričko razdoblje, prije upotrebe simbola i razvoja govora. Tokom senzomotoričkog razdoblja dijete stvara mentalne reprezentacije objekata, što dovodi do pojave nazvane stalnost predmeta. Drugi je stupanj predoperacijsko razdoblje, obilježeno egocentričkim mišljenjem (ili nesposobnošću viđenja svijeta kako ga vide drugi); animizmom, artificijelizmom, nesposobnošću istovremenog centriranja na više od jednog aspekta situacije, te objektivnim moralnim prosudbama. Treći je stupanj konkretno operacijsko razdoblje, obilježeno konzervacijom, manjim egocentrizmom, reverzibilnošću subjektivnim moralnim prosudbama. Četvrti stupanj je formalno operacijsko razdoblje, karakterizirano sposobnošću za apstraktno logičko mišljenje.

Brojna se pitanja nameću u vezi s Piagetovim stajalištima. Njegova ga je metodologija, na primjer, navela da podcijeni dob u kojoj djeca mogu uspješno izvršiti određene zadaće. Kognitivne vještine kao što su egocentrizam i konzervacija možda se razvijaju više kontinuirano nego što je to Piaget pretpostavljao – uopće ne u nekim općim fazama. Međutim, izgleda da je sekvencijalni razvoj ili slijed razvoja zaista nepromjenljiv kao što je to Piaget i vjerovao.

Kohlbergova teorija kognitivnog razvoja usmjerena je na razvoj moralnog rasuđivanja. Kohlberg pretpostavlja da se moralno rasuđivanje razvija kroz tri ''razine'' i dvije faze na svakoj razini. Na pretkonvencionalnoj razini prosudbe se temelje na očekivanjima kazne ili nagrade. Prva faza ove razine orijentirana je na poslušnost i kaznu. U drugoj fazi dobro ponašanje se izjednačava sa onim što će ljudima omogućiti zadovoljavanje njihovih potreba. Na konvencionalnoj razini moralnog rasuđivanja prosudba o tome šta je dobro, a šta je loše donosi se na temelju konformnosti s konvencionalnim standardima dobrog i lošeg ponašanja. Prema trećoj fazi ''orijentacije dobrog dječaka'', moralno je zadovoljiti potrebe i očekivanja drugih ljudi. U četvrtoj fazi moralne prosudbe osnivaju se na pravilima koja održavaju društveni red. Treća postkonvencionalna razina Kohlbergove teorije uključuje petu i šestu fazu. U petoj, ugovornoj fazi s legalističkom orijentacijom, dolazi do spoznavanja da zakoni proizlaze iz dogovorenih postupaka, te ne mogu određivati ponašanje osobe u izvanrednim okolnostima. U šestoj fazi mišljenje se oslanja na pretpostavljena univerzalna etička načela, pa ljudi smatraju moralnim ponašanje koje je u skladu s njihovim vlastitim etičkim načelima.

Kohlbergovi kritičari smatraju da postkonvencionalno rasuđivanje, naročito njegova šesta faza, možda više reflektira Kohlbergove osobne zamisli nego prirodni stupanj kognitivnog razvoja.

Adolescencija

Adolescencija započinje pubertetom, a završava preuzimanjem odgovornosti odrasle osobe.

Pubertet započinje pojavom sekundarnih spolnih obilježja kao što su tjelesna dlakavost, produbljivanje glasa u dječaka i zaobljivanje grudi i bokova u djevojčica. Promjene koje će omogućiti sposobnost reprodukcije i pojavu sekundarnih spolnih obilježja stimulirane su testosteronom kod mladića i estrogenom kod djevojaka. Testosteron potiče rast penisa i pojavu stidnih dlačica, male količine androgena, zajedno sa estrogenom potiču rast tjelesne dlakavosti kod djevojaka. Prva menstruacija zove se menarha.

Gould i drugi istraživači utvrdili su da se adolescenti često žele osamostaliti od roditelja. Erikson smatra ego identitet, ili određivanje neke životne uloge, glavnom zadaćom adolescencije. Kod adolescenata koji ne stvore ego identitet može doći do difuzija uloga.

Razvoj odrasle osobe

Odrasla dob može se podijeliti u mladu, srednju i kasniju odraslu dob. Prema sudu Gail Sheehy, glavna je značajka mlade odrasle dobi napredovanje u karijeri. Erikson smatra da je središnja zadaća te dobi stvaranje intimnih odnosa. Erikson je smatrao da je mlada odrasla dob obilježena sukobom između intimnosti i izolacije. Prema Levinsonu, mlade odrasle osobe često usvajaju jedan san, koji ispunjava

funkciju pokusnog nacrta za njihov život i obilježen je porivom da se ''postane'' neko, da se ostavi trag u povijesti.

Tokom svojih 20-ih i 30-ih godina mnoge se žene suočavaju s krizom izazvanom brigom zbog približavanja kraju plodnih godina, sužavanja broja raspoloživih prilika, te povećane odgovornosti. Sheehy je 30-e godine nazvala kvaka 30-ih, jer tokom tih godina mnoge odrasle osobe gube svoje iluzije i ponovo procjenjuju svoje živote.

Mnoge sredovječne osobe osjećaju se kao da su uhvaćene u zamku i kao da su izgubile svrhu života, što je nazvano kriza srednje dobi. Erikson smatra da je glavna značajka te dobi sukob između plodnosti i stagnacije. Srednja odrasla dob je vrijeme kad se moramo suočiti s nesuglasjem između naših postignuća i mladenačkih snova.

Sheehy je skovala naziv medioscencija kako bi opisala razdoblje traženja koje u neku ruku sliči adolescenciji. Oba su razdoblja vrijeme tranzicije. Medioscencija uključuje traženje novog identiteta.

Nekad se pretpostavljalo da sredovječne žene doživljavaju sindrom praznog gnijezda (kad najmlađe dijete napusti dom), ali istraživanja nisu potvrdila to stajalište. Mnoge žene u toj dobi pokazuju povećanu dominaciju i asertivnost. Kao da su se odlaskom djece iz kuće oslobodile tradicionalnih očekivanja o tome kako bi se žene trebalen ponašati.

Kasnija odrasla dob započinje u dobi od 65 godina. U novije vrijeme psiholozi se više bave kasnijom životnom dobi. U toj dobi promjene u metabolizmu kalcija uzrokuju krhkost kostiju. Osjetni organi postaju manje osjetljivi, pa stoga stariji ljudi često jače začinjavaju hranu. Potrebno im je i više vremena u odgovaranju na podražaje, tj. dolazi do produžavanja vremena reakcije. Osobe koje ''uspješno stare'' preoblikuju vlastiti život kako bi se usmjerile na ono što smatraju važnim i smislenim.

Naslijeđe u određenoj mjeri određuje trajanje života ili dugovječnost pojedinca. Prema celurarnoj teoriji starenja, u funkciji dobi smanjuje se sposobnost obnavljanja DNK u stanicama. Okolinski čimbenici, poput vježbanja, prikladnog načina ishrane i održavanja kontrole nad vlastitim životom mogu u određenom stupnju odgoditi starenje.

Kubler-Ross identificirala je pet faza umiranja, kroz koje prolaze na smrt bolesne osobe: poricanje, srdžbu, cjenjkanje, depresiju i prihvaćanje. Istraživanja drugih istraživača pokazala su da psihološke reakcije ljudi suočenih sa smrću više variraju nego što je to smatrala Kubler-Ross.

Erikson je kasnu odraslu dob označio sukobom između ego integriteta i očaja. Ego integritet je sposobnost održavanja vlastitog identiteta uprkos progresivnoj tjelesnoj deterioraciji. Erikson smatra da ego integritet proizlazi iz mudrosti, te da prilagodba u kasnim godinama života zahtijeva mudrost oslobađanja od svega što smo tokom života skupljali.

12. Ličnost

''Zašto su žalosne i vesele i zločeste?''; Uvod u ličnost

Psiholozi definiraju ličnost kao relativno stabilan sklop čuvstava i motiva, te ponašanja, po kojem se ljudi međusobno razlikuju.

Stajalište o crtama ličnosti

Crte ličnosti su elementi ličnosti o kojima zaključujemo na temelju ponašanja. Smatra se da su crte ličnosti trajne i odgovorne za dosljednost ponašanja.

Allport i Oddbert katalogizirali su 18 000 ljudskih osobina, pretraživanjem popisa riječi u rječnicima. Prema Raymondu Cattellu, površinske crte ličnosti su karakteristični, međusobno povezani oblici ponašanja. Izvorne crte ličnosti nalaze se u temelju površinskih crta. Cattell je konstruirao Skalu šesnaest faktora ličnosti, koja mjeri izvorne crte ličnosti.

Hans J. Eysenck istraživao je odnos između dvije izvorne osobine: introverzije-ekstraverzije i emocionalne stabilnosti. Eysenck je primijetio da njegova shema podsjeća na onu koju je predložio Hipokrat, grčki liječnik.

Novija istraživanja sugeriraju postojanje pet temeljnih faktora ličnosti: introverzija-ekstraverzija, emocionalna stabilnost, savjesnost, dobrohotnost i otvorenost.

Psihodinamsko stajalište

Psihodinamske teorije ličnosti uče da je ličnost obilježena sukobom između nagona, kao što su seksualni i agresivni nagon, na jednoj, te zakona, socijalnih pravila i moralnog kodeksa, na drugoj strani. Zakoni i socijalna pravila su internalizirani, tj. postali su dio nas.

Sigmund Freud nazvao je sukobljene strane ličnosti psihičkim strukturama. Psihoanalitička teorija pretpostavlja da nas uglavnom pokreću nesvjesni motivi. Konflikt je neizbježan kada se instinkti gladi, seksualnosti i agresivnosti suprotstave socijalnom pritisku, koji zahtijeva slijeđenje zakona i socijalnih normi.

Freud je pretpostavio postojanje tri psihičke strukture. Nesvjesni id je psihička struktura koja postoji već kod rođenja. Id predstavlja psihološke nagone i djeluje u skladu s principom užitka, koji traži neposrednu gratifikaciju.

Psihička struktura nazvana ego je doživljaj sebe, vlastitog ja. Ego se razvija kroz iskustvo, a djeluje u skladu s principom realiteta. Takozvani odbrambeni mehanizmi štite ego od anksioznosti, potiskujući neprihvatljive zamisli ili iskrivljujući realitet.

Treća psihička struktura je superego. Superego je etički osjećaj. Razvija se u ranom djetinjstvu, a procesom identifikacije uključuje standarde roditelja i drugih osoba. Superego djeluje u skladu s moralnim principom.

Ljudi prolaze kroz psihosocijalni razvoj tokom kojeg se psihoseksualna energija, ili libido, premješta iz jedne erogene zone u drugu. Postoji 5 faza psihoseksualnog razvoja. Te su faze: oralna, analna, falusna, faza latencije i genitalna faza.

Fiksacija u nekoj od faza može potaknuti razvoj crta ličnosti koje su povezane s tom fazom. Fiksacija u oralnoj fazi može npr. potaknuti razvoj oralnih crta ličnosti, kao što su ovisnost i lahkovjernost. Analna fiksacija može dovesti do ekstremne sklonosti urednosti ili perfekcionizma nasuprot neurednosti ili nemara.

Edipov i Elektrin kompleks su konflikti falusne faze. Ti konflikti proizlaze iz dječije čežnje za posjedovanjem roditelja suprotnog spola, te osjećaja kivnosti prema roditelju istog spola. U normalnim okolnostima dolazi prije ili kasnije do razrješenja tih konflikata identifikacijom djeteta s roditeljem istog spola.

Psihodinamska teorija Carla Junga zove se analitička psihologija. Jung je držao da osim osobnog nesvjesnog imamo i kolektivno nesvjesno, koje sadrži primitivne predodžbe ili arhetipove, koji reflektiraju povijest naše vrste.

Psihodinamska teorija Alfreda Adlera poznata je pod nazivom individualna psihologija. Adler je smatrao da su ljudi bazično motivirani kompleksom manje vrijednosti, a da iz tog kompleksa nastaje kompenzirajući nagon za superiornošću.

Karen Horney, poput Freuda, smatrala je odnos roditelj-dijete izuzetno važnim. Kada se roditelji prema djeci ponašaju ravnodušno ili grubo, kod djece se javlja čuvstvo nesigurnosti, koje je Horney nazvala bazična anksioznost.

Psihodinamska teorija Erika Eriksona zove se teorija psihosocijalnog razvoja. Erikson naglašava važnost ranih socijalnih odnosa, umjesto važnosti gratifikacije dječijih seksualnih impulsa. Erikson je proširio Freudovih pet faza razvoja na osam. Eriksonove faze razvoja karakteriziraju određene životne krize. Te su krize povjerenje: nepovjerenja, nezavisnost: srama i sumnje, inicijativa: krivnja, marljivost: inferiornosti, identitet: difuzija uloga, plodnost: stagnacije i integritet: očaj.

Stajalište teorija učenja

Bihevioristi John B. Watson i B. F. Skinner odbacili su ideje o osobnoj slobodi i tvrdili da okolna događanja oblikuju ljudske težnje u smjeru okolinskih i društvenih zahtjeva.

Suprotno biheviorizmu, socijalno-kognitivna teorija ima snažnu kognitivnu orijentaciju i naglašava važnost učenja opažanjem. Rotter tvrdi da ponašanje ovisi o očekivanjima koje pojedinac ima u vezi s ishodima svog ponašanja i percipiranom ili subjektivnom vrijednošću tih ishoda.

Socijalno-kognitivistički teoretičari ne drže da su za predviđanje ponašanja važne samo socijalne nagrade i kazne, već razmatraju i ulogu osobnih varijabli. Osobne varijable uključuju kompetencije, strategije obrade podataka, očekivanja, subjektivne vrijednosti, planove i sisteme samo-regulacije.

Bandura govori o vjerovanju osobe da može obaviti zadatak kao o samo-učinkovitosti. Mi ćemo duže ustrajati u teškim zadacima, ako vjerujemo da ćemo ih uspjeti riješiti.

Humanističko-egzistencijalističko stajalište

Abraham Maslow tvrdi da ljudi imaju razvojne potrebe za samo-aktualizacijom. Teorija Carla Rogersa počinje pretpostavkom o postojanju vlastitog ja. Po mišljenju Carla Rogersa, vlastito ja je organiziran i dosljedan način na koji osoba percipira samu sebe i odnose s drugim ljudima i svijetom.

''Ja'' je urođeno i nastoji se aktualizirati (razviti svoj jedinstveni potencijal), ako se osobi ukazuje bezuvjetna pozitivna pažnja. Svi imamo potrenu za samopoštovanjem i gledamo svijet kroz naš jedinstveni referenični okvir. Uvjetovane vrijednosti iskrivljuju pojam o sebi, dovode do odricanja osobe od dijelova vlastitog ja, a često i do anksioznosti. Kada prihvatimo svoja čuvstva i osjećaje kao svoje vlastite, dolazi do usklađenosti pojma o sebi i ponašanja, mišljenja i osjećanja, što Rogers naziva psihološkom usklađenošću.

Sociokulturalno stajalište

Sociokulturalno stajalište bavi se etničkim i drugim sociokulturalnim utjecajima na ličnost. Građani SAD i mnogih sjevernoevropskih zemalja teže individualizmu. Sebe definiraju svojim identitetom, a prednost daju osobnim ciljevima. Kolektivisti definiraju sami sebe skupinom kojoj pripadaju, a prednost daju grupnim ciljevima.

Siromašni i diskriminirani članovi manjinskih etničkih skupina imaju manje samopoštovanja od članova dominantne kulture. Imigranti koji se identificiraju s bikulturalnim obrascem asimilacije imaju najviše samopoštovanje.

Mjerenje ličnosti

Kako bi mjerili ličnost, psiholozi uzimaju uzorke ponašanja, s ciljem predviđanja budućeg ponašanja. Objektivni testovi sastoje se od standardiziranih čestica, prezentiranih u obliku upitnika. Projektivni testovi sastoje se od neodređenih podražaja i dopuštaju širok raspon odgovora.

Minnesota multifazični inventar ličnosti (MMPI) najčešće je upotrebljavan upitnik u kliničkoj praksi. MMPI je objektivni test ličnosti, koji sadrži tvrdnje o čijoj tačnosti ili netačnosti ispitanik sam odlučuje, a kojima se procjenjuje postojanje psiholoških poremećaja. MMPI sadrži skale valjanosti, te kliničke skale.

Najpoznatija projektivna tehnika je Rorschachov test mrlja, a ispitanik opisuje čemu sliče prezentirane mrlje ili što bi te mrlje mogle biti. Test tematske apercepcije (TAT) sastoji se od višeznačnih crteža, koje ispitanik treba interpretirati.

Ličnost i razlike među spolovima

Istraživanja sugeriraju da su rezultati djevojčica nešto viši u verbalnim sposobnostima. Čini se da su muškarci nešto bolji u vizualno-spacijalnim sposobnostima i matematici.

Postoje tri čimbenika zbog čijeg utjecaja ne bismo smjeli pridavati suviše važnosti uočenim spolnim razlikama u kogniciji. Prvo, u većini slučajeva te su razlike male. Drugo, te su razlike grupne razlike. Treće, te bi razlike mogle biti posljedica kulturalnih očekivanja. Većina istraživanja pokazala je da su muškarci agresivniji.

Prenatalni spolni hormoni mogu ''maskulinizirati'' ili ''feminizirati'' mozak, stvarajući dispozicije koje su u skladu s nekim stereotipima o spolnim ulogama.

Socijalno-kognitivistički teoretičari tumače stjecanje spolnih uloga i spolnih razlika procesima identifikacije, socijalizacije i učenja opažanjem. Djeca nauče velik dio onog što se smatra muškim ili ženskim ponašanjem promatranjem i učenjem relativne učestalosti različitih ponašanja kod muškaraca i žena. Pristalice socijalno-kognitivne teorije smatraju identifikaciju opsežnim, kontinuiranim procesom učenja, tokom kojeg se djecu nagradama i kaznama potiče da imitiraju ponašanje odraslih osoba istog spola.

Teorija spolnih shema smatra da djeca organiziraju svoje percepcije svijeta u skladu sa svojim spolom. Djeca nauče suditi o sebi na temelju crta ili osobina koje se smatraju relevantnima za svoj spol. Tokom takvog prosuđivanja samih sebe njihov pojam o sebi spaja se sa spolnom shemom kulture u kojoj žive.