RANKO NIKIČIN BULATOVIĆ: O ROVCIMA I PLEMENU MOME DA JE VIŠE PRIČE Knjigu Ranka Nikičinog Bulatovića „O Rovcima i plemenu mome” (Da je više priče)

objavio je „Grafo Crne Gore”, urednik izdanja je Mirjana Golubović, lekturu i korekturu

uradila je Tanja Bulatović, a likovno i tehnički uredio Slobodann Ivašković.

Vjekovno utočište hajduka i bjegunaca Zavičajna Rovca najviše vole oni koji su od njih najudaljeniji Rovca, možda najmanje cr-nogorsko pleme – što ne smeta veličini Rovčana – isprsila su se nasred sredana Crne Go-re. „Rovački evanñelista” i njihov (pre)strogi jezikotvorački propovijednik (bez da mu u ovim mojim pisanijama ime pominjem a onda, obećavam, da neću ničije – uostalom od njega istog sam naučio i to da nas novi običaji uče da se ne spominje niko tamo gdje bi se morao pomenuti svako’) već poodavno je zapisao: „Rovca su jedno od sedmoro Brda smeštena u klisurama i slomovratima `ñe su dospijevale dušmanske glave, ali nijesu no-ge’, vekovno utočište hajduka i begunaca. Po predanju broje 800 pušaka”. Jedan drugi Rovčanin se u svom prigodnom nastupu na Gojačevini – iz čije su (po svoj prilici) kamene kolijevke iznjihani skoro svi Rovčani – prisjetio da kaže: u Rovcima kad je neko umro nije se pitalo od čega je umro nego od čega je živio, opet u šali dodajući da nema tog majčinog sina koji bi to bilo kakvim seciranjem ustanovio, te da je rovački ka-zano – ‘rana luksuz, piće čoeka drži’. Suočena sa sumornom budućnošću, svaka utjeha sa onovremenim, a pogotovu ovovreme-nim (ne)vremenima je uzaludna – da prepričam već opštepoznate riječi legendarnog srp-skog državnika: ni Rovcima spasa nema, propasti neće! Nemirenje i nada učitali su u njihovu sudbinu navike koje im nalažu običaji kao naši naj-stariji zakoni – koje (plemenski) život tumači, a pojedinačne osobenosti, govorni ili raz-govorni jezik održava (kao suñeno mjerilo svih rovačkih stvari). Ćutanje im je kratkog daha, bolest, strah i grijeh najveći dušmani, a svaka pakost s njima bi se uzalud mučila. Kad bih se ja pitao, za njih bi važilo upitomljeno pravilo: o Rovcima sve najbolje. Svakome je odobreno da onome koga voli mane ne vidi. Milija su mi ona jedna (takva) no hiljade drugih. Želji je, baš kao i nadi, jedini posao da slaže istinu i stvarnost a „prevari život”. Zavičajna Rovca najviše vole oni koji su od njih najudaljeniji (zavidim im kao prut sta-blu) jer krv nije voda, pa više žive u nama nego mi u njima. Veseli me što su brojni zavičajci, takoñe ispod rovačkog „šinjela izašli” – koji nose dale-ko pribraniju i veću snagu pisane riječi od mene – već odslikali svu NADNARAVNU LJEPOTU i zgodu njinu. Samo ne daj bože da se i tu, kao i svuda drugdje, obistine oni duhoviti stihovi zajedljivog

smisla: Što berbera više ima Sve su duže brade Što stražara više ima Sve se više krade. Sva je sreća što je crno-bijeli svijet vazduha, vode i zemlje Rovaca priroda stvorila u sla-vu svoje moći, a Rovčane (te dragocjene svetionike) odlikovala ordenom zasluga (prvog reda) sa zlatnom zvijezdom. (Tamo) oni koji o Rovcima ništa ili malo znaju a htjeli bi da im nañu neku manu, (ne)znalački zamanu po njima imenom Kamena Rovca – opet, mislim „lakše bi mi bilo”, i meni i Rovcima, da je kamenije, a ne manje tačnije i milozvučnije bilo bi da ih zovu Lomna Rovca. (...) Na krivoga bijeda, Nebeski Arhitekta Rovca je tako osmislio – pa neka Njega krive i na-bjeñuju, ako smiju. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=368855&datum=2013-02-24 Duh ordenovan svemirom U njihovom oprobanom nemanju, riječ je bila i ostala najviše lično uporište i imanje Ro-vački pjesnik – besmrtnom poezijom, i jezikoslovac – krutom toponomastikom (naukom o značaju i porijeklu imena mjesta) jedini su poslenici koji su se dosad najtemeljnije po-zabavili svojim poslom, i svojim djelom pronijeli alaj-barjak rovačkog bataliona riječi i duha. Krupnija i najkrupnija zavirivanja (od ranih početaka) u uzbudljivi životopis Rovčana ne propuštaju da odabranim slovima isćile njihov duh, ordenovan svemirom, od glave do pe-te, rovački udostojene riječi; i skoro se jedan od najrječitijih od njih na svoj račun našalio – ‘dok me služi jezik ne znam čemu će mi ova glava’. Ne smije se ni pomisliti koliko je ipak malo spašeno riječi iz tog nevelikog zabrña jednog od Crnogorskih Brda – smještenih zapadno od izvorišta Morače (negdje na sjeveru) i ka-njona Platija (tamo dolje na jugu). U njihovom oprobanom nemanju, riječ je bila i ostala najviše lično uporište i imanje. Njome su Rovčani raskravili i namirisali sva ravna brda, planine, doline i slomovratni-štva. Svaki vječni odlazak star(i)ca je prosuo i urv’o najboljega od sebe i od svakoga svoga, potrošio najistaknutijeg – sigurnom savješću prosvijetljenog, istinorjekog divotnika, a u duši slovenske čestitosti zarobljenog mučenika i otmenog miljenika. Neka je svijetao pomen svakome od tih usmenika nenapisane knjige – istinite, oštre, mu-dre i krupne; koliko im samo, s gospodskom zahvalnošću i čistunstvom zborenja, njihovi probrani učenici izgovore ono zasluženo: kapa dolje. Uroñeni dar da se voli svoj visoki-porodični prag, svoj narod i svoja zemlja krunisan je sastavom porodice i plemena, odnjegovan svakodnevnim žrtvovanjem i nepristajanjem da se sarañuje sa beščašćem i nemoralom. A čvrsti ljudski karakter, nalik seoskim izvorima bistro (a nerijetko duboko) zdrava pa-met, nepopustljiva istina i hrišćansko poštenje su nadasve postali rodno mjesto mudro-

slovno raskošnog jezika – istinske JEZIČKE APOTEKE. Ta apoteka ne drži viškove riječi, niti one kojima je istekao rok trajanja, u njima jedino nijesu oskudijevali, one su ih odbranile od udaljavanja od sebe i spasile ih da im tužna sa-dašnjost i bolna budućnost duši njinoj naude. Tamo gdje se glavama plaćalo ono što je obraznost iskala, ni nagodba radi nagodbe, ili radi nekakvog opšteg dopadanja, nije imala proñe – jedino se Bogu povlañivalo, „savijalo pred Gospoda, uspravljalo pred ljudima”. Kako si Rovčanima prilazio tako su te i dočekivali – ni potamo se; nemoj im pričati kako se bojiš leta a ne priznati da te strah od pada. Nemoj im odmagati, pomoć’ ti neće bez velike muke i nevolje ljute zaiskivati, Božjoj će se volji i pravdi uvijek privoljeti. Navikli su da žive više o Nebu nego o hljebu, a nikad posumnjali u ono da je Bog dao i to da kiša pada i sunce grije i zle i dobre ljude. Voljeli su da im se doñe, za cijenu junaštva nikad nijesu pitali – mislili kako su htjeli, ra-dili kako su mislili, s batalijonom ni travi nijesu dali nicati. Od „Kosova naovamo” zaboravljali su da dušmanima živi u ruke padaju, s bojišta se s podobrano prorijeñenih strojeva vraćali, popuštanju nikome ne naviknuti – i u svemu to-me nijesu se ni trebali, ni mogli, ni htjeli popraviti. A o bojevima i o sebi niko nije pričao onako kako bi volio da je bilo – nego toliko tačno da je izgledalo pretjerano. Kada su Bušatlije Kučima – Drekalovićima „zapalile plam” Rovčani su im se malo više od drugih našli na ruku. I danas zemlja podrhtava od te, čojstvenošću obasjane, priče iz već (po)daleke istorije dva crnogorska Brda. Istorija to ne pamti ali je zabilježila. Kuči, i dan-danas pretjeruju u tom pamćenju. Pogubna ljubav je i krvlju probljuvala, ali bez nje život, kako njima tako ni nama, ne bi mnogo trebao – a drugo su malo šta imali i imamo. Svako je isuviše „nejak” i mali da o toliko velikoj temi usputno govori. O dvije, viteškim junaštvom podnijete, pohare – Drekalovići su stariju podijelili sa Rov-čanima. Oni dijelili a nas bratskom spregom zbližili i sastavili. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=368963&datum=2013-02-25 Čast važnija od života Niko od njih nije imao dvije glave, niti glavu za tuñe panjeve Istorija je prošlost koja traje a u njoj su Kuči i Rovčani sazdali bezvremeni NEBOTIK ČOJSTVA I JUNAŠTVA. Posvećeni proučavalac bilo čije istorije bi se zapitao zašto je važnije bilo sačuvati čast ne-go život i na što životni podvig valja potrošiti, čime ga osnažiti i kako ga pamćenjem za-pečatiti. Najumniji su (od)govarali: pitajte me šta god hoćete ali me ne pitajte za razloge. Odgovor na to „zašto” je najvažniji i do njega se, ne samo najteže, probiti nego i od njega ratosiljati.

Oni koji posluju na terenu istorije Rovaca i žele da podnesu i te račune najneoprostiviji grijeh čine kad i (po)misle da Rovački bataljon nije znao da utočište nije jedino u smrti i koji vjeruju, ili se pretvaraju da vjeruju, da je smandrljavanje sebe najstariji naum koji čo-vjeku baš iz prve padne na pamet. Niko od njih nije imao dvije glave, niti glavu za tuñe panjeve a ni žalosnu potrebu da je drugome uzme iz čista mira. Zato ih i držimo za naše savremenike, a ja bih se drznuo da kažem, bar katkad i koliko-toliko, njima dostojne, sagovornike. Uvijek su bili i ostali najgori, oni koji se izvješte da nude (vruću) pomoć i (solomonski) savjet drugima a obično su prvi koji ih potrebuju, koji su na njih oguglali i druge ogulili (sve su samo ne naivni). Ipak se treba i mora naviti bezvremenoj prošlosti da razumna sadašnjost ne bi bila do kra-ja zavučena za samoponižavajuću Goleš planinu, (ne)dorečena, zaobiñena, odagnata i/ili u se smrtno zagledana. Uz naramak nade da se može proći bez ispravke, i uz sav grijeh na vlastitu dušu, sa prav-ca udaranja Rovačkog bataljona bježali su kad su god mogli i smjeli bježati. Istodobno, što ne reći da su bili satkani od lakozapaljive grañe, kao da su nakalemljeni na čokot ustabaške loze Ljutice Bogdana. ‘Rovački batalijone – mirno! Ako ‘oćete a ako nećete kako god ‘oćete’ – odzvonila je i ostala ne jedanput slično izgovorena komandirova komanda, ispod leleka (sedam) crkve-nih zvona Rovaca i zbivala se na teško pobrojanim srpskim termopilima i meterizima, rasprostrtim na sve četiri strane svijeta. Nikad i nigdje, a kad i kud sve, nije stizao njihov bataljon a da se osjetio nadničarem na radilištu besmrtne istine, stradalničke pravde i slovensko-srpske slobode zlatne. Takvi su bili kad su bili i kad se drukčije mislilo (a nije na odmet dodati da je zdrav ra-zum na ovim prostorima, kao i usmeni dogovor u ovim krajevima, tek odnedavno postao opterećenje). Istina, pravda, sloboda, poštenje, čestitost, saosjećanje, (po)kajanje, dobrota, čovjek-mlad, odrastao, zrio – karakter, ličnost, persona... riječi su na koje Rovčani nemilice kidi-šu kad hoće da opišu drugoga i da mu glavu prislone uz svoju. Prekomjerna upotreba i tako počesto žučno paradiranje čak i sa takvim riječima dovela je do njihovog sadržajnog ispražnjavanja i obesmišljavanja, pri čemu se gubi bilo kakvo bit-no značenje njihovog odreñenja. Opala im je vrijednost kao papirnom novcu, u svakodnevnoj upotrebi doživjele su obez-vrjeñivanje smisla, sve do smanjenja svog značenja na puke poštapalice; jednom riječju, postale besmislene. Pitanjem o sopstvenoj prirodi čovjek je okupiran odvajkada – pa ipak je njegova moć iz-gleda više porasla nad svim drugim poljima nego nad njim samim, „tajna čojku čovjek je najviša”. (...) ... Ako ikome – Rovčanima je karakter bio i ostao sudbina! Sudbina je i istorijska i nacionalna i narodna i plemenska i porodična i lična „sila koja Boga ne moli” i pred kojim su i „On i hrišćanski sveci nemoćni”, naizgled bogohulno tu-mači jedan od brojnih naučno prepoznatljivih glasnika (i rovačkog) svakodnevlja. Ono što čovjeka čini osobenim bićem je karakter a psiholozi su uspostavili i granu psiho-logije koju su nazvali „karakterologija” – čija je „sudbina” namijenjena razbistravanju moralne čestitosti i razobručanosti (ćudi) prema sebi i drugima.

Istraživanje karakternih obilježja ličnosti i njihovih društvenih sredina još uvijek je polje u kojemu ima daleko više šarlatana nego istinskih psihologa, sociologa, istoričara, filozo-fa, etnologa... http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=369134&datum=2013-02-26 Starost je bila počast Nekada su odabrani ljudi pod starost odlazili u manastir da svode životne račune i pripre-me se za veliki put Rovačka sela se već duži niz godina sele, a neka su se i potpuno odse-lila; s njima, stupanjem pred Gospoda, žestoko prorijedila i preostale stare ljudskovine već zaboravila. Bježanjem od rovačkog života, sela se ne podmlañuju svojom djecom, kao iza groma pre-ostale stare jedva da još ima ko sahraniti, i na tim raskrsnicama (ne)opstajanja, Rovca ti-šinom odzvanjaju svoj odlazak i kao svijeća dogorijevaju. Došlo je neko najnezgodnije, bezdušno vrijeme, posebno za one – bilo gdje da su se sta-nili – kojima bi trebalo da dugujemo više nego što riječima možemo saopštiti. (Ne)briga prema onima kojima nije pisan dug vijek (u Rovcima ili okolo njih) zaslužuje daleko bolju, dužu i pribraniju riječ od ove, ali tješi me da jedva ima ikoga koji bi stigao da sažeto spomene sve naše grijehe prema onima koje smo života koštali. Umjesto slave života i njegovog smisla izgovoriću grka slova na kojima mi jedino mrtvi i pomalo živi, stari neće zamjeriti – na toj „ljutoj travi zaborava”. Rečeno je da nam se uvijek čini da je nekad bilo bolje i da je sve bolje što je bilo ranije, a najbolje ono što nikad nije bilo. Prije će biti istina da u nekim krajevima zemlje, pa i Rovaca, starijih muških glava nije ni bilo. Starost su više doživljavale naše majke i sestre. Pamte se čitava sela bez ijedne muške glave. I razumije se, od te nesreće je napravljena vrlina. Srećom, produžio se ljudski vijek, ratovi ipak gašeni, i starijih ljudi je sve više bilo i ima – ali sasvim je svejedno da li si mlad ili star ako život nema nekog dubljeg razloga i pra-vog smisla. Nekada su odabrani ljudi pod starost odlazili u manastir da svode životne račune i pripre-me se za veliki put. I to su bili radosni ljudi čiji je život imao puni smisao. Reñi su oni koji su se, srećom, potrudili da daju smisao svakom svom danu i da svojom vitalnošću, radošću, poletom, postide i svoje unuke. Mladost je sama po sebi lijepa, ali, često, ona ne cijeni život jer i ne zna šta je život i koli-ko on vrijedi. Ne zna da je život jedina nezamjenljiva stvar i da ga je lako prozijevati. Teško da ima vrijednijeg života od onoga čije smo vrijednosti svjesni. Posebno ako starost unaprijed ne proglasimo za bolest, koja, nažalost, tako često pretekne smrt i mladih i starih. I nema ništa uzbudljivije nego vidjeti starog čovjeka koga nijesu pokolebale nikakve te-škoće, iskušenja – koji je svjestan da nema nikakvog bogatstva kojim bi se naduvao ni

vrijednosti koja bi se mogla mjeriti sa onom što je Nebesnik nastanio u njega. Oduvijek se znalo i zna da se sa Svjetlošću Nebeskom najljepše i najteže (u)družiti. I najveći umovi i umjetnici su se gubili u Nebeskim visinama, i najjači karakteri su najte-že nepreglednim visinama neba i života na njemu davali svoj pečat razumijevanja svijeta i života. Možda ni svijeta ni nebesa nema izvan nas i nije slučajno kazano da pravog čovjeka ne možemo smjestiti nigdje drugdje negoli u njega samoga. Nebesa se izvlače iz duha i duše, iz grudi, i ko ih u sebi nema neće ih naći nigdje drugo – a ono što zovemo Nebom biće samo zijev i praznina. Nezaslužena mi je čast što sam sebe nagovorio da o sudbini i životu starijih Rovčana pro-govorim: ne samo o onome o čemu oni znaju daleko više nego i o onome čemu bi mogli posavjetovati i učiti svakoga živog. (Šlepajući se uz njih prisjetio sam se one zajedljivosti, da za starije ljude, kojima pripa-dam, važe tri stvari: prva je da sa godinama gube pamćenje – druge dvije sam zaboravio; a mi smo olako zaboravili ona vremena u kojima je starost bila počast a ne teret). Ali, ma koliko takve okolnosti (za)smetale istini one ne mogu utuliti moje istinsko divlje-nje staračkoj odanosti životu, na koju nema ni trunčice sumnje niti sjenke na njenu oda-nost višem smislu – na način da se ljudski bude, na način bivanja a ne imanja. (...) http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=369302&datum=2013-02-27 Majčina škola valja mimo ikakve Kao i babe i sestre, majku nam je sami Otac Nebeski poslao za jedini dokaz da postojimo i tim junacima Rovaca valja (u)paliti ne samo svijeće nego i riječi, i rječite zadušnice. MAJKA JE PRVI I POSLEDNJI UČITELj TRPLJENJA I STRPLJENJA. Na njenom mlijeku se (ne)treba zahvaljivati kao ni na lijeku. Njeno srce je obično izdržavalo više nego što je moglo izdržati, i u njemu ne rijetko pri-kupljalo ono što je preteklo od njene porodice. Ne daj Bože što se trpjet može, majka zbori i ne dozvoljava da „zaborav briše sve”: njena prirodna svijeća i kandilo trepte i capte za onim pred Gospoda stalim. Nikad, nigdje i niučemu sebe ne prištedi. Majka mila majka bila, majka kune pa otkune, a otac u kamen zatuče – više nego istinito kažu Rovčani. I kad joj bolest očajnički ogadi život, u Boga se uzda da joj neće dati više muke nego što može otrpjeti. Od nje jedino čujemo ohrabrujuće sjetovanje da Bog ne šalje muke na „čoeka” da bi ga satro nego da vidi kakav je junak. Svakoj od njih je glava u domu a srce u rodu. One su nam možda najbolje objasnile da rodoljublje ili patriotizam nije stvar razumskog opredjeljenja nego stvar krvi i srca – pripadnosti; njegove granice se ne mogu prekoračiti, one se usisaju sa mlijekom i ne uče se u školi. Više se boji da se čime ne osramoti nego bolesti i smrti. Velika su pamtila a mala zlopamtila. Vrijeme, kao i za druge, sebično pokazuje kakve i kolike su pravednice.

Kad joj je životna radost kopnjela iz života, pisnuti nije htjela ili smjela, jauk je negdje u dnu duše zamotavala i pred drugima se nije „izuvala”. Imala je više srca – majčinih, očinskih, sestrinih, bratskih – nježnih, stamenih, milosnih, blistavih, razboritih, otmenih. Imala je oko za svačiju suzu, riječ utješnicu za svačiji bol, ruku za svačiju muku – smrtnu tišinu za svačiji odlazak iz svijeta. Ruke koje su grlile, prale, hranile i milovale utople dušu, uzburkaju srce i nakvase oko. Majčine grdnje i ne baš tako nježne batine primamo kao milovanje. U njenoj zavjetrini tražimo svjetlost vlastito prekardašene sudbine. Zlorabeći njenu neodlučnu odlučnost šamaramo nesporazume sa samim sobom i nedo-statke života koje smo sebi upriličili. O svemu što od majke čujemo, a podosta i naučimo, kao da je sam dogañaj ispričao. Za odmor (sa)zna i jedino počine kad umre. Svi koji joj laskaju ne mogu je slagati. Na onome što je najviše tišti drugi joj zavide. Košnica majčinog mozga je preplavljena pouzdanošću, čvrstinom, silinom, moćnošću. Jedino boluju od istine i s tom boljkom u grob se presele. Srdžba je obično ne(o)truje, a nesumnjivim sumnjama, po zasluzi, održi i poneku strogu lekciju. Ijed bljuju na svaku životinjsku bestidnost. Vrline je čuvaju, drže i po njima se pamti – drukčije, ljepše i bolje. Majčina škola valja mimo ikakve: njen predmet niko drugi ne može tako držati niti preda-vati. Ulogom koju igra daleko stiže, očarava, zasjenjuje, opsjenjuje. Sažaljenje ne gnijezdi jedino za besprizornike. Radost i tuga joj ne iščezava iz onoga što je istinitije nego što je bilo. Čast drže za ikonu svoga života a pobožnost ih anñelima približava. Dosta ih pamtim i zamišljam da tako treba izgledati, u srmu ih pretvoriti i bilo koju palatu njima nastaniti. Kad su joj rodski i domovski nepreboli do neba šiktali znala je kuda „vuci pasu travu” i vrelim i krupnim suzama oči ispirala a zlikovce i špijunčine zaslužnim imenima zvala. Ljubav njenog srca nije ni režija, ni gluma, ni obmana, ni prevara. (…) http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=369450&datum=2013-02-28 Jedino zgriješi kad umre Ta majka, rovačka Mala Gospojina, obično zna „čiju ranu grebe” i s kim ima posla ... Ro-vačka majka najviše motri u one kojih više nema i sa njima joj je najmilije – kao da joj je život manje pristajao i dolikovao od smrti. Uvijek je odnekud nalazila toliko života da se (ne)dogovori jednako tako sa besmislenici-ma kao i sa beznadežnim (ne)srećnicima. I kad joj bol, to drugo ime za istinu, starost i bolest obljutavi i „omalovaži” ovozemaljska svojstva ponosito izabere put – jer ima kud da krene i gdje da se nastani. Ako je pokadkad u planini strecala od Gromovnika, za razliku od nas, (nasledno) od vla-

sti nije nikad. Nesoje, brzomrsce, špijunčine i uvlakače u vlast brzo je ćilila i razbijala kao bokvica gad-ne kraste i smrdljive čireve. Roñena u rovačkim liticama, ili drugim zabrñima, stasala pod nebeskim štitom, namuže-na imenom i prezimenom, toliko uzmogne da ni vjetru ne da vijati na naše časne i blista-ve prošlošću zagrnute dogañaje, stradanja, imena. Njen udiviteljni glas i blagorodni osmijeh rastače nedolične, neobuzdane, nepodnošljive vodnomozgile. Ta majka, rovačka Mala Gospojina, obično zna „čiju ranu grebe” i s kim ima posla. Ma otkud prispjela, Rovčanka je od glave do pete – a više joj od toga i ne treba. Rodu na čast domu na ponos, pronosi pravo srpsko ime – kao iz crkvenog kalendara pre-pisano. Kad ima kad i šta, obično kuva za desetak vagana a za trpezom se obrijetko viña. Prezire takozvane splačine a (sa)miluje slabačku nejač, u sebe uziñuje duhovne i krvne sapatnike na koje se ni trun pakosti nije smio nastaniti. Vazda govori iz punijeh usta. Slagati ne umije ni za spas najmilijega – na svaku njenu možeš se zakleti. Napunjena „grdnim” iskustvom iz prošlosti dana i vjekova i zasićena majčinom srećno-šću, prijetnje i zastrašivanja za nju nijesu prionjala. Jedino zgriješi što i kad umre. I kad joj nekad treba, ne samo majčino tvrdo nego i kameno srce, kriknuti ne smije, jauk negdje u dnu duše zakopava i pokojnicima nerukotvorene spomenike od suza pravi. Na bojištima gdje je s pletivačom stizala, sa stezanjem srca krv joj je redovno curila. Kad i kud je mladost vodila i kućni prag njivio, krst je kao vlastitu privilegiju pronosila i nebesima vječno konačište prekrila. Život shvata kao rad i samoodricanje i više drugima nego sebi omiljava i kao prešljica cr-kvenog zvona uspravno čini milost i onima koji je ničim ne zaslužuju. Za njezinim životnim podvizima, a ne no požarima, svaki nebeski normalnik bi potrčao. Ljubav njenih nenamjernih riječi i poljubaca na pragu naših života nijesu plićaci nego ne-rini. Majčinski nesračunato unošenje u nevolje drugih objeručke grli svaka zdrava pamet. I kad joj se srce grči više nego što je kadro i stvoreno da izdrži, bira dostojnost i sudbin-sku odlučnost. Oduševljena porijeklom, časno pronosi oba (prez)imena tako kako joj je suñeno i kako joj srce kaže. Više nego drugi ukućani podrobnije je znala što nosi dan – a posebno noć. Ljubopitljivost i ispovijedanje drugom bilo joj je krajnje strano. Grobljanski prozori prošlosti otvarali su joj umiljate vidike i istinske dokaze da je bilo i onih prije nas i njih. Zlatila se pojavom, ukusom, skromnošću, pravičnošću i svemu ostavljala dobar dio sebe. Nikome i ničemu živome nije naškodila, mrtve nije zaboravljala ni rodu ni domu vidjela kraja. Smrt je junački primala kao život a od njega iskala jedino što joj je imao pružiti. Podjednako je znala da britkom riječju po zasluzi vazdigne čojstvenost i na fin način obe-zubi smrdolikost. Dobro je što Rovčani i danas pamte podvige svojih baba, majki i sestara.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=369594&datum=2013-03-01 Velika uloga starih učitelja Morali su znati ne samo svaki odgovor na ono što ne znaju seljaci, već i sve ono što selja-ci znaju Rovčani su ljudi sa „devet života”, ljudi koji budni spavaju i sanjaju, koji vole da budu onakvi kakvi bi njihovi preci voljeli da jesu, da rade ono što pravi ljudi rade, makar bili i žalosni i radosni, tužni i srećni – sve u svoje vrijeme. Zlopogleñsku riječ i osorljiv inat često im nije dijelila duboka provalija – pa kad bi ih i života koštalo. Jezikom i glavom su pronosili svoje ime i prezime i trudili se da nikad ne zaborave kako se zovu. Oznojenog čela, nerijetko suzama sušili obraze – da ih ni njima ne bi natrunili ili (na)kva-sili. Plemićki gospodari takoreći neuhvatljivog i nevidljivog života, pa opet kao staro žito vri-jednog. Ljudstveni ljudi, znali ko im glavu nosi, „u pamet” se udarali i uzdali daleko više nego u malu školu koju su mogli zadobiti – a ipak znali i govorili: škola nije pojata. Lavra Nemanjića – Manastir Morača zablistala je Svjetlošću Neba nasred Rovaca i dvije Morače a njeni podvižnici svoje ćelije pretvorili u učionice za ñake i one koji su se htjeli učiteljskom zvanju posvetiti. Prvi i poslednji PRAVI UČITELJI bili su sveštenici, a poslije njih, kao i sad, mali je broj onih koji su se tu ili drugdje za učitelje školovali a u tom pozivu ostajali; razlozi su i tada i sada bili isti. Učitelji se uostalom manje školuju a više rañaju i zato su tako rijetki i značajni. Oni koje smo bar mi stariji znali i oni o kojima su naši preci pričali doživjeli su da njiho-vo ime u narodnom govoru Rovaca postane ne samo njihovo već i mjera za vrijednost drugih: učen, pošten, ugledan, čovječan, nesebičan, ljudstven. Kao da su živjeli u nezapamćenim vremenima dok ljudi još nijesu imali prezime – bili su zvani i poznati kao učitelji; kao da je i time narod htio da pokaže da učitelj pripada svima i da u njemu svak ima svoj dio. Od kada su završavali bogoslovsko-učiteljsku ili učiteljsku školu, nijesu imali druge i/ili draže djece sem svojih ñaka, ni druge brige osim opšte. Izvodili su na širok put oko četrdesetak generacija a najčešće jedini „grad” u kome su slu-žbovali bila su Rovca, kojima osim Ćeća, mjesta viteškog zbora i dogovora, niko centar ne može naći. Bili su učitelji u kraju i narodu kome svak ne može biti učitelj, a nijesu učili samo ñake niti predavali samo školsko gradivo – zato su ih i starci zvali: Učitelju! Uz njihovo ime ta riječ je imala svoje puno i pravo značenje kada je označavala najveću titulu i najšire obrazovanje. Našim starim učiteljima nije ugled i poštovanje donosilo plemenito zanimanje već su to zasluživali svojim ličnim darom i osobinama; to su jedinstvene ličnosti koje su provodile vijek u punoj saglasnoti sa svojim zvanjem, svojim narodom i samim sobom. Zahvaljujući (starim) učiteljima u našim zabitim gubikozjima, uz patrijarhalne nazore, ži-

vjelo je i veliko poštovanje znanja, učenja, obrazovanja, nauke, prosvjete i kulture. Oni nijesu bili samo učitelji već i plemenski prvaci, savjetnici i izmiritelji. Nijesu samo njih znali drugi, već su i oni znali svakoga i brinuli o svemu. Poistovjećivali su sebe sa svojim zanimanjem, a svoj život pretvarali u čin i živ primjer. U selima gdje je škola bila jedina kuća pod ciglom, a školska učila jedino što seljaci nije-su načinjeli svojim rukama, učitelji su bili naši jedini svetionici i propovijednici – koji su bili najsrećniji spoj novoga i staroga. Ako je iko, učitelji su opovrgli vjerovanje da niko ne može biti prorok u svom selu. (...) Morali su znati ne samo svaki odgovor na ono što ne znaju seljaci, već i sve ono što selja-ci znaju. Pamtili sve što je trebalo zapamtiti iz duge i nepisane istorije svoga kraja. Znali su sve žive a pamtili sve o mrtvima; znali svaki rodoslov, legendu, pjesmu, anegdo-tu. Dugog pamćenja, a žive i neutoljive radoznalosti, bili su lišeni svake sujete i dokoličarske zlobe; širokih vidika i shvatanja željeli su da svi budu bolji od njih, a oni samo da ne bu-du gori, već onakvi kakvi su bili. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=369723&datum=2013-03-02 Matijine slavom osvještane knjige Rovačkom govoru, onome najvrednijem što imamo, dao je najdublje značenje i najširi smisao, a srpskom „rodu učinio glas” Na kraju ono što je potrebno, i na kraju i na počet-ku, o jeziku (i ne samo o njemu) kojim se govori ili bolje reći govorilo u Rovcima, do-slovno i nadugačko prenosim riječi onoga čije ću ime ovoga puta jedino spomenuti – Ma-tije Bećkovića: „Ako je u jeziku sve što ima jedan narod, to je pogotovu slučaj u Rovcima. U poeziji se ništa ne dogaña izvan jezika, a u Rovcima se uopšte ništa i ne dogaña osim u jeziku. Bogatstvo ovoga govora je nadoknada za dogañaje. Dogañaji se zamjenjuju histeričnim jezikom, kićenjem, okolišenjem, prizorima i dogañanjima u jeziku. Nemanje tajni ublažu-je se neimenovanjem stvari. Kada bi se nepoznate zamijenile činjenicama, tajna bi bila lokalna i beznačajna, jer je svako ime manje od misterije kojom se postiže univerzalnost. Jezik je pamćenje naroda koje nije ni malo ni kratko. U jeziku je akumulirana mudrost vremena, sve što je trebalo zapamtiti. U govoru je sva, usmena civilizacija ovoga naroda. Tamo gdje se govori glasno, gdje je govor svečani čin, gdje kad jedan govori drugi ćute, gdje se gleda u oči kad se govori, gdje ostaju da žive oni koji su iza sebe „neku lijepu ri-ječ ostavili” – tamo je kovnica jezika, istok uma, izvor mudrosti, bistrine, rafiniranosti, zdravlja. Tamo su one prve, najbistrije kapi u kojima je sve – i po kojima je sve ostalo dobilo ime. Za Rovca se zaista može reći: „Ako nije mjesto za življenje, a ono je mjesto za pričanje”. Kad dva Rovčanina razgovaraju, niko im ne nedostaje. Jedan od najuočljivijih povoda ovoga govora je strah. Strah je rak. On je dospio svuda gdje živi makar i jedan čovjek. I tamo gdje vjerujemo da je sloboda, gdje još jedino ima slobodnih ljudi – tamo je strah najveći i potpun. Što odlazimo dalje u neprosvijetljena br-da, srećemo ljude prosvijetljenoga uma i, obrnuto od Kafke, nailazimo na sve veći strah,

na čisti, bezrazložni strah. U strahu koji se izražava na ovaj način današnji čovjek prepo-znaje moderne manije i traume. Pobjegli u pećine, ograñeni liticama, Rovčani su vjerovali da ih tu nikoaneće naći. Oni nisu krenuli u svijet, već izvan svijeta. Kad ih je svijet počeo sustizati, dalje nisu imali kud. Rovca su jedno, a svijet je drugo. Jedino iskustvo sa svijetom je strah. Kao što su sve isti-ne o životu i svijetu na ovome jeziku nevine, jednostavne i bistre, tako je i strah koji se ovim govorom izražava – iskonski, i zbog toga istinit i uzbudljiv. Najbogatiji su riječima koje znače zlo i nesreću, sinonimima za ološ, muke, patnje i tam-nice. U Rovcima nema socijalne, već moralne hijerarhije. Najljući deminutiv je ono. Ono je moralna kategorija, metafizičko prokletstvo nižega reda. (...) Duboku starost i poštovanje zaslužili su samo oni narodi koji su stvorili svoj mit. Crna Gora je čuvar velikog nacionalnog mita. Mitovi su naša religija. Toj religiji pripadaju i Rovca. Iz tog mita je roñeno i osećanje izuzetnosti: da je svima drugima lako, da je samo nama teško, da je na nas pala sva odgovornost i pred Bogom i pred ljudima, a drugijema je lako, jer su bez skrupula, bez porijekla, i obraza. (...) Tako govori Matija: isuviše sam mali da bilo gdje i bilo kako procjenjujem njegovo vječ-nosti namjeračeno djelo koje, baš kao i svetiteljske propovijedi (otprilike je već rečeno), treba i slušati i čitati – stojeći. Linčo mu dugujem mnogo više nego što mogu izraziti i biću radosno prečašćen ako se to bar negdje primijeti, a spasavanjem i ovjekovječivanjem govora Rovaca dugujemo mu svi koji za to znamo i koji uopšte nešto znamo; u toliko tomova svojih slavom osvještanih knjiga, toliko znam, ni jednu riječ nije ponovio – svakoj se odužio, svaku je spasio; ro-vačkom govoru, onome najvrednijem što imamo, dao je najdublje značenje i najširi smi-sao a srpskom „rodu učinio glas”! Sa tim uvjerenjem, i da ne skrnavim Matijine riječi, dolazim do kraja od mnogo onog što sam htio o zastrašujućoj ljepoti Rovaca i udiviteljnoj otmenosti Rovčana – kojima nije-sam ni do koljena – da kažem; s nadom da će mi čitalac ponegdje pogledati kroz prste, samo pokatkad dati po prstima ili „stati” na moje male muke, i udovoljiti mojoj molbi da mi bude oprošteno ako njegovom očekivanju nijesam na pravi način uzvratio – a ovim i ovakvim tekstom se za dalji nauk preporučujem. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=369852&datum=2013-03-03 KRAJ PRIREDIO : ILIJA JOVIĆEVIĆ Feljton u listu „Dan“, od 24. februara do 3. marta 2013.