1

Prof. dr Duško Medić

RASPRAVE IZ GRAĐANSKOG I POSLOVNOG PRAVA

Banja Luka, 2007.

2

Izdavači: Fakultet pravnih nauka Panevropski univerzitet APEIRON Banja Luka Udruženje pravnika Republike Srpske Recenzenti: Prof. dr Milorad Živanović, redovni profesor i dekan Pravnog fakulteta u Banjoj Luci Prof. dr Vitomir Popović, redovni profesor Pravnog fakulteta u Banjoj Luci i Ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine Za izdavače: Akademik prof. dr Rajko Kuzmanović predsjednik Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske Štampa: ''Grafomark'' Laktaši Za štampariju: Svetozar Ćerketa Tiraž: 500 primjeraka

3

SADRŽAJ

Strana

UKIDANJE STVARNIH SLUŽNOSTI .......................... POSJED NASLJEDNIKA ...................................... BEZDRŽAVINSKA ZALOGA NA POKRETNIM STVARIMA U BOSNI I HERCEGOVINI ..... HIPOTEKA PREMA NACRTU ZAKONA O STVARNIM PRAVIMA REPUBLIKE SRPSKE / FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE ... ZEMLJIŠNI DUG .............................................. FIDUCIJARNI PRENOS VLASNIŠTVA ....................................................... ZADRŽANJE PRAVA VLASNIŠTVA .......................................................... OSVRT NA RAZVOJ STVARNOPRAVNIH SREDSTAVA OBEZBJEĐENJA POTRAŽIVANJA DAROVANJE (POKLON) PREMA NACRTU ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA REPUBLIKE SRPSKE / FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE .... ZNAČAJ VJEŠTAČENJA U PARNICAMA ZA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE .......................................... NAKNADA ŠTETE ZBOG UMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI .............. NAKNADA ŠTETE U OBLIKU RENTE ................................................ ODGOVORNOST ZA ŠTETU OD GRAĐEVINA ............................................ OBIM NAKNADE ŠTETE ZBOG POVREDE UGOVORA .............................. MIRENJE BRAČNIH SUPRUŽNIKA KROZ PRIZMU ODREDABA PORODIČNOG ZAKONA REPUBLIKE SRPSKE .................................. REFORMA PARNIČNOG POSTUPKA U BOSNI I HERCEGOVINI ............. PRETHODNO ILI PREJUDICIJELNO PITANJE U PARNICI ..................... UREĐENJE MEĐA U BOSNI I HERCEGOVINI .......................................

4

IZLUČNA I RAZLUČNA PRAVA PREMA ZAKONU O STEČAJNOM POSTUPKU REPUBLIKE SRPSKE / FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE ............... POBIJANJE PRAVNIH RADNJI STEČAJNOG DUŽNIKA ........................... KONCESIJE U BOSNI I HERCEGOVINI ...................................... LIZING ................................................................................................. PRILOG IZVOD IZ NACRTA ZAKONA O STVARNIM PRAVIMA........................... IZVOD IZ NACRTA ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA................. BILJEŠKA O AUTORU.......................................................................

5

R E C E N Z I J A RUKOPISA KNJIGE PROF. DR DUŠKA MEDIĆA

''RASPRAVE IZ GRAĐANSKOG I POSLOVNOG PRAVA''

Knjiga prof. dr Duška Medića ''Rasprave iz građanskog i poslovnog prava'' predstavlja

zbornik radova koje je autor izlagao na naučnim i stručnim savjetovanjima u zemlji i

inostranstvu. Radovi tretiraju širok dijapazon aktuelnih i pažljivo odabranih tema iz stvarnog,

obligacionog, porodičnog, građansko-procesnog i poslovnog prava.

Razmatrajući navedenu problematiku u radovima se predlažu i rješenja za pojedina

pitanja, a sve u cilju kvalitetnije zaštite povrijeđenih ili ugroženih prava stranaka. Radovi

pokazuju širinu interesa autora i sposobnost analize i sinteze u oblastima građanskog i

poslovnog prava. Autor se kritički odnosi prema uobičajenim mišljenjima i izlaže svoje

poglede na pojedine kompleksne institute iz ovih oblasti prava. Radovi su pisani jasnim i

razumljivim stilom, što im daje posebnu vrijednost. U njihovom pisanju autor je ispoljio

naučnu odgovornost, sistematičnost i preciznost.

Imajući sve ovo u vidu, imam čast i zadovoljstvo da predložim štampanje ove knjige,

koju će naša pravnička javnost čitati sa posebnim zadovoljstvom, i koja će svakako biti od

velike koristi svim pravnicima ali i ostalima koji se zanimaju za ove oblasti prava.

Prof. dr Milorad Živanović

redovni profesor Pravnog fakulteta

u Banjoj Luci

6

7

UKIDANJE STVARNIH SLUŽNOSTI

1. Uvod Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasno dobro) da za potrebe te

nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahtijeva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini.1 Ove služnosti su nastale još u rimskom pravu i to uporedo sa pravom privatne svojine i dugo su bile i jedino ograničenje svojine.2 Ovo ograničenje se odnosi na korišćenje predmeta prava svojine, koji je, ujedno, i predmet prava služnosti.3 4 U teoriji je postojao spor o tome da li se na budućeg ovlaštenika, kada se ugovorom osniva služnost, prenosi dio vlasničkih ovlašćenja ili pak nastaje potpuno novo pravo. Imajući u vidu da je vlasništvo jedinstveno i da ne postoji mogućnost otuđenja pojedinih ovlasti, nema sumnje da je osnivanjem služnosti nastalo novo pravo, različito od prava vlasništva. Svrha stvarnih služnosti je da titularu omoguće lakše i bolje iskorištavanje njegove nekretnine.5 Ove služnosti su u osnovnim naznakama regulisane ZOSPO-m.6 Zakon ne određuje vrste stvarnih služnosti ni njihovu sadržinu. Zbog toga je veliki značaj i uloga suda da u svakoj situaciji, imajući u vidu razvoj društva i promjene u načinu i sredstvima kojima se vrši obrada nekretnina ,ocjeni da li određena radnja preduzeta od strane vlasnika povlasnog dobra ulazi u okvir njegovog prava vršenja stvarne služnosti ili ne.7 Stvarne služnosti treba koristiti na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina, odnosno, moraju se izvršavati obzirno i ne smiju se obimom proširivati. Služnosti se gase kada izgube kauzu svog postojanja, ali bi bilo pogrešno reći da ta prava prelaze na vlasnika stvari, jer on ne može biti istovremeno vlasnik stvari i titular prava služnosti.8 Stvarne služnosti mogu prestati na više načina. ZOSPO je regulisao samo neke slučajeve njihovog prestanka, dok se

1 Član 49. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (ZOSPO). 2 Rimsko pravo zahtijevalo je za postojanje stvarnih služnosti obavezno susjedski odnos između povlasnog i poslužnog dobra i stalnu potrebu povlasnog dobra. Moderna prava su napustila ovaj princip ili ga bar široko tumače. Ipak, za postojanje služnosti, potrebna je izvjesna korist ili bar udobnost, mogućnost udobnijeg iskorišćavanja povlasnog dobra. Vidi: A. Gams u saradnji sa M. Petrovićem, Osnovi stvarnog prava, Beograd, 1980, str. 126. 3 D. Stojanović i D. Pop-Georgiev, Komentar Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Beograd, 1980, str. 117. 4 O pravu služnosti opširno: E. Statovci, Prava služnosti – komparativni aspekat, Priština, 1985. To je bila prva obimna studija u bivšoj SFRJ koja je posvećena ovom institutu. Za razliku od drugih autora Statovci tvrdi da je služnost originalan i nezavistan institut koji ne potiče od svojine, iako je nastao istovremeno, a u nekim slučajevima i prije nego što se svojina pojavila. Prema njegovom mišljenju, služnost je nastala u određenom stepenu razvoja proizvodnih odnosa, kao jedna ekonomska neminovnost, isto kao što je nikla i svojina i drugi instituti građanskog prava. 5 Z. Stipković, Služnosti, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1-2/81, str. 81.Vidi i: Z: Stipković, O stvarnim služnostima, u N. Gavella, I. Gliha, T. Josipović i Z. Stipković,Odabrane teme iz stvarnog prava, Zagreb, 1992:I: Velić, Stvarne služnosti u sudskoj i upravnoj praksi, Pravni savjetnik, br.6/05, str.58-64. 6 Za razliku od njih, lične služnosti su samo nabrojane u članu 60. ZOSPO-a i u bivšoj SFRJ ova materija je bila prepuštena republikama odnosno autonomnim pokrajinama, koje je nikada nisu uredile. 7 D: Lazarević, Vrste stvarnih služnosti, Pravni život, br. 10/05 , str. 473. 8 Z. Rašović, Stvarno pravo, Podgorica, 2002, str. 279.

8

ostali podrazumijevaju shodno njihovoj pravnoj prirodi.9 Razlozi prestanka stvarne služnosti su ili oni koji vrijede za sva stvarna prava ili pak oni koji vrijede za stvarna prava na tuđoj stvari, sva ili barem neka od njih. Jedan je razlog karakterističan samo za služnosti, a to je zastara.10 Tema ovog rada je osvjetljavanje karakterističnih aspekata prestanka stvarnih služnosti na zahtjev vlasnika poslužnog dobra zbog promijenjenih okolnosti( ukidanje stvarnih služnosti ), što predstavlja najčešći način njihovog prestanka iz ugla sudske prakse

2. Ukidanje stvarnih služnosti11 Iz osnovnog načela da se služnost ima vršiti “civiliter“ (uljudno)12 tj. uz što veću

pažnju i na način koji najmanje opterećuje poslužno dobro13 i da mora imati razumnu svrhu, izvire i pravo vlasnika (suvlasnika) poslužnog dobra da traži da se neka služnost suzi, odnosno potpuno ukine.14 Vlasnik (suvlasnik) poslužnog dobra može tražiti ukidanje svih služnosti i to bez obzira na način njihovog nastanka.15 16 Da bi sud mogao donijeti odluku o ukidanju postojeće stvarne služnosti, potrebno je da ta služnost17 postane nepotrebna za korištenje povlasnog dobra18 ili da prestane drugi razlog zbog kojeg je ona zasnovana.19 Kada je neka služnost nepotrebna uvijek je faktičko pitanje i zavisi od relevantnih okolnosti svakog konkretnog slučaja.Ukoliko se radi o služnosti puta, ovo će biti u slučaju ako je nakon zasnivanja te služnosti otvoren bilo prikladniji prolaz, bilo drugi prolaz iste vrijednosti, a koji čini manju štetu ili ako postoji javni prolaz iste vrijednosti.20 Kriterijumi koji se primjenjuju kod donošenja ove odluke se odnose prevashodno na ekonomsku svrsishodnost, potrebu i opravdanost, gledano sa stanovišta mogućnosti redovnog korišćenja i upotrebe nekretnina u

9 R. Kovačević – Kuštrimović i M. Lazić, Stvarno pravo, Niš, 2006, str. 258. 10 O tome: N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 651. 11 Vidi: D. Medić, Neki aspekti ukidanja stvarnih služnosti kao jednog od mogućih načina njihovog prestanka, Srpska pravna misao, br. 1/ 94, str. 497-504. 12 Ovo načelo ima u vidu da je služnost teret za vlasnika stvari na kojoj ona postoji. Zato se služnosti ne smiju proširivati, nego ih treba što je moguće više sužavati (restrikcija služnosti). Pogotovo je zabranjena zloupotreba prava služnosti (član 6. stav 2. ZOSPO). Pravilo o restrikciji služnosti nije detaljnije razrađeno i to povećava značaj sudske prakse koja se u vezi s tim razvila. 13 Član 50. stav 1. ZOSPO-a. 14 Vidjeti sudsku praksu vezanu za ukidanje prava služnosti kod: T. Krsmanović i M. Krvavica, Sudska praksa iz oblasti stvarnog prava, Beograd, 1999, str. 209. 15 O. Stanković i M. Orlić, Stvarno pravo, deveto neizmenjeno izdanje, str. 203. 16 Vidjeti odluku Vrhovnog suda BiH, Gvl-16/77 od 16.9.1977, Bilten Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 35/77, februar 1978. 17 U najvećem broju slučajeva radi se o služnostima prolaza – iter, actus, viae. 18 Neki zakonici čak predviđaju mogućnost ukidanja služnosti i onda kad je usljed promijenjenih prilika sačuvala samo djelomično korisnost za povlasno dobro, ukoliko je ta korist u nesrazmjeri sa teretom koji služnost znači za poslužno dobro. Vidjeti npr. član 294. Poljskog građanskog zakonika i član 736. stav 2. Švajcarskog građanskog zakonika. 19 Član 58. stav 2. ZOSPO-a. 20 Ovako je bilo propisano paragrafom 5. bivšeg Zakona o nužnim prolazima za Hrvatsku i Slavoniju iz 1906, a analogno proizilazi i iz odredaba ZOSPO-a. (Isto propisuje i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Republike Hrvatske - član 242. stav 2. Narodne novine, br. 91/96, 68/98). Identično predviđa i član 270. stav 2 .Nacrta Zakona o stvarnim pravima RS/Federacije BiH. Ovo je i Pravni stav Kantonalnog suda u Sarajevu, Bilten sudske prakse Kantonalnog suda u Sarajevu, br. 1/01, str. 32.

9

čiju korist služnost postoji.21 U svakom slučaju je potrebno da se nađe najadekvatniji način za razrješenje suprotnih interesa vlasnika opterećenih nekretnina i onih nekretnina u čiju korist prolaz postoji, na način kojim se maksimalno uvažavaju oba interesa, a treba voditi računa i o javnom interesu čiji je cilj da se omogući korišćenje i obrada svih zemljišta koja se u ekonomskom smislu mogu iskorištavati. Ponuđeni prolaz mora omogućavati isti način ostvarivanja redovne upotrebe, kao i prolaz koji se ukida,22 a prilikom presuđenja će biti ključni oni elementi koji se odnose na samu mogućnost prolaska tim putem, s obzirom na njegov kvalitet (konfiguracija tla, podloga i dr.), kao i interes nekretnina u čiju korist prolaz postoji, te elemenat štete posmatrano sa stanovišta poslužnog dobra. Šta će se smatrati redovnim i uobičajenim korišćenjem i upotrebom nekih nekretnina, može se odlučivati samo prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. Pri tome svakako treba imati u vidu i specifičnosti nekih krajeva i mjesne prilike koje u njima vladaju. Ukidanjem postojećeg prolaza ne može se titular prava stavljati u lošiji položaj u tom smislu da bi mu situacija nastala ukidanjem prolaza nalagala da napusti dotadašnji način upotrebe svog zemljišta i da mijenja njegovu dotadašnju ekonomsku namjenu. ZOSPO ništa ne kaže da li se za ukidanje služnosti duguje naknada bivšem imaocu prava. Sudska praksa je na ovo pitanje odgovorila pozitivno ako je služnost ustanovljena sa naknadom.23 24 Prilikom određivanja naknade sud treba da vodi računa o svim okolnostima, a naročito o tome koliko dugo je trajala služnost i o tome koliki je dobitak za poslužno dobro, a koliki gubitak za povlasno dobro predstavlja ukidanje služnosti.25

U ovakvim sporovima može se postaviti i pitanje ima li mjesta ukidanju stvarnih služnosti ako tuženi u vrijeme dok se vodi parnica nema osiguran putni prolaz do svog zemljišta, ali bi se taj prolaz mogao jednostavno i uz neznatne troškove osigurati. Sudska praksa je stala na stanovište da okolnost da u trenutku presuđenja još nije osigurana druga putna veza ne mora bezuslovno biti prepreka za ukidanje služnosti, ako se istom odlukom uz ukidanje služnosti odluči i o radovima koje treba izvesti da bi se nova putna veza uspostavila i o snošenju troškova tih radova.26 Kod donošenja ovakve odluke sud mora da ima u vidu odnos između troškova uređenja puta i štete od upotrebe postojeće služnosti, a vlasnik povlasnog dobra može od vlasnika poslužnog dobra tražiti naknadu potrebnih troškova.27 Moguće je čak i da pravo stvarne služnosti prestane pod odložnim uslovom, tj. od trenutka kada tužitelj (vlasnik poslužnog dobra) uredi prilaz do povlasnog dobra – nekretnina tuženog i tada se izrekom presude moraju određeno navesti radovi koje je tužitelj u takvim situacijama

21 “Po načelu restrikcije prava služnosti, a koje je došlo do izražaja u članu 6. stav 2. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, služnost bi mogla prestati ako postoji odgovarajuća veza prevoza i prolaza pod uslovom da se njome tuženi bez štete mogu normalno služiti” – Vrhovni sud BiH, Rev-26/89 od 14.9.1989, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine br. 4/89, odluka broj 45. 22 “Postoji razlog za ukidanje prava služnosti prolaza ako je nakon njenog konstituisanja uslijedila takva promjena koja omogućava prikladan, iako manje udoban prolaz do javnog puta” – Vrhovni sud BiH, Rev. 585/89 od 23.4.1990, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 2/90, odluka broj 27. 23 Z: Rašović, Komentar Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, Podgorica, 1999, str. 208. 24 Vidi odluku Okružnog suda u Valjevu, Gž-1583/76 od 22.11.1976, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Srbije, br. 1/77. 25 Z. Rašović, Stvarno pravo... str. 315. 26 Vrhovni sud Hrvatske, Rev-963/83, 18.1.1984, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 24, odluka br. 47. 27 Vidjeti odluku Vrhovnog suda Hrvatske, Gzz-125/82 od 7.12.1982, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 22, odluka br. 24.

10

dužan izvesti.28 U slučaju ovakvog prestanka, titularu služnosti ne bi pripadala naknada, čak i ako je služnost pribavljena uz naknadu. Bilo bi nepravedno obavezivati vlasnika poslužnog dobra na još jedan izdatak, pored troškova za uređenje puta. Može se smatrati da je učinjenim izdatkom vlasniku povlasnog dobra faktički «vraćena» naknada koju je prethodno dao za zasnivanje služnosti.29

Pojedini sudovi prave razliku po kom pravnom osnovu je stečeno pravo stvarne služnosti i u koju svrhu. Tako je izražen stav da ukoliko je služnost stečena po osnovu teretnog pravnog posla voljom stranaka radi udobnijeg ili racionalnijeg korišćenja povlasnog zemljišta, da ona ne bi mogla prestati ako više nije neophodna za korišćenje povlasnog dobra, nego samo ako je vlasnik povlasnog dobra, usljed naknadnih promjena, stekao mogućnost da najmanje na isti takav način koristi svoje nekretnine i bez tog prava služnosti.30 Mišljenja smo da se ovo stanovište, i pored izvjesnih dilema, može prihvatiti, kada se imaju u vidu suština i karakter ovog instituta.31 Služnost je stvarno pravo na tuđoj stvari na osnovu kojeg titularu tog prava pripada ovlašćenje da se koristi tuđom stvari na određeni način i pri tome se ima u vidu korišćenje u najširem smislu riječi, odnosno svako ono koje ima razumnu svrhu i koje je objektivno korisno, a korist ne mora uvijek da bude materijalna, a još manje novčana.32 Prestanak objektivne koristi,33 odnosno potrebe, 34 predstavlja opravdan razlog za ukidanje stvarne služnosti.35 U uporednom pravu postoji mogućnost ukidanja služnosti zbog promijenjenih okolnosti i u slučajevima djelimične korisnosti za povlasno dobro, pod uslovom da je ta korist u nesrazmjeri sa teretom koji služnost predstavlja za poslužno dobro.36

Vlasnik poslužnog dobra, preko kojeg postoji pravo služnosti prolaza, ne može zahtijevati da se ta služnost ukine kada vlasnik povlasnog dobra koristi povremeno drugi prolaz preko imanja trećih lica i sa njihovom saglasnošću. Za ukidanje postojeće služnosti bilo bi nužno da je u momentu pokretanja sudskog postupka vlasnik povlasnog dobra putem pravnog osnova stekao mogućnost korišćenja prolaza do svoga zemljišta preko nekretnina trećih lica.37 Ukoliko je nakon osnivanja prava služnosti naknadno izgrađen novi put u skladu sa zakonom, zahtjev za ukidanje prava služnosti puta bi bio osnovan, dok se zahtjev ne bi

28 Slično: Okružni sud Zagreb, Gž-7377/84-2 od 19.2.1985, u R. Petaković, Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima sa sudskom praksom, Beograd, 1990, str. 56. 29 S: Paunović, Službenost prolaza, Pravni život, br. 10/05, str.528. 30 Vrhovni sud BiH, Gvl-47/84 od 25.4.1985, Sudska praksa, br. 3/87, odluka br. 59. 31 I u uporednom pravu postoje slična rješenja. Primjera radi, članom 1028 Italijanskog građanskog zakonika propisano je da se služnost ustanovljava ne samo radi postizanja ekonomskih koristi za vlasnika povlasnog dobra, već i radi postizanja većeg komoditeta. 32 Vidjeti odluku Vrhovnog suda Hrvatske, Rev-160/88 od 18.1.1989, Pregled sudske prakse, Prilog naše zakonitosti, br. 46, odluka br. 36. Suprotan stav je izrazio Okružni sud u Kraljevu u odluci Gž-101/88 od 19.5.1988 (Sudska praksa, br. 10/88, odluka br. 62) u kojoj je navedeno da pravo služnosti ne može postojati radi udobnosti, već samo ako je ono neophodno u smislu člana 58. stav 2. ZOSPO-a. 33 “Zemljišne služnosti su trajno vezane za povlasno dobro i moraju služiti njegovom ekonomskom iskorištavanju. One moraju biti objektivno korisne, pa prestanak te objektivne koristi može biti opravdan razlog za ukidanje služnosti” (Pravni stav Kantonalnog suda u Sarajevu, u Zbornik sudske prakse sudova u Bosni i Hercegovini u oblasti građanskog prava, priredio Haso Tajić, Sarajevo, 2005, str. 41). 34 “Pravo stvarne služnosti se ne može ukinuti sudskom odlukom ako nije prestala potreba zbog koje je stvarna služnost ustanovljena” – Vrhovni sud Srbije, Rev-1753/98 od 24.4.1998, u M. Subić, Zakon i sudska primena zakona, Zbornik radova, Beograd, 2005, str. 195. 35 M. Vedriš i P. Klarić, Građansko pravo, Opći dio, stvarno pravo, obvezno i nasljedno pravo, Zagreb, 2004, str. 310. 36 Član 736. Švajcarskog građanskog zakonika, član 1383 Etiopskog građanskog zakonika, član 294. Poljskog građanskog zakonika. 37 Analogno i Vrhovni sud Makedonije, Gzz-48/84 od 8.11.1984, Sudska praksa, br. 5/85, str. 33.

11

mogao prihvatiti ako bi samo postojao faktički put koji ne bi garantovao nesmetan pristup vlasniku povlasnog dobra.38

Aktivno legitimisan za podnošenje tužbe za ukidanje stvarnih služnosti je vlasnik poslužnog dobra, a ne i neko treće lice – npr. stanar u zgradi koja se nalazi na poslužnom dobru,39 a ako postoji više suvlasnika poslužnog dobra svaki od njih ovo može tražiti.40 41 Pasivno legitimisan u ovoj parnici je vlasnik povlasnog dobra,42 ali ne i onaj ko je samo držalac prava služnosti,43 a ukoliko na povlasnom dobru postoji više suvlasnika svi oni su jedinstveni suparničari.44

Povodom tužbe vlasnika (suvlasnika) poslužnog dobra za ukidanje stvarne služnosti, kada su za to ispunjeni zakonski uslovi, služnost se gasi odlukom suda u parničnom postupku, dakle, ova odluka ima konstitutivni karakter. Kod ostalih slučajeva prestanka stvarne služnosti45 se radi o odlukama koje imaju deklaratorno dejstvo.46

Postoje i stavovi da je dopušteno da se vlasnik za određeno vrijeme može odreći prava da zahtijeva ukidanje stvarnih služnosti zbog promijenjenih okolnosti.47 Smatramo da se taj stav može prihvatiti, jer se ne protivi prirodi i svrsi ovih služnosti, a u tom smislu. ne postoji nikakva pravna zabrana .

Navođenje zakonodavca da vlasnik poslužnog dobra može zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti i kada prestane drugi razlog zbog kojeg je zasnovana, odnosi se prvenstveno na prestanak iz nekog objektivnog razloga (npr. naknadno postavljanje javnog vodovoda pokraj povlasnog dobra čime je prestao razlog daljeg postojanja stvarne služnosti crpljenja vode iz bunara ili izvora na susjednim nekretninama) i tome slično.48

ZOSPO je propisao i poseban slučaj mogućnosti ukidanja stvarne služnosti kao nepotrebne u slučaju kada se podijeli povlasno dobro (u postupku razvrgnuća zajednice nekretnina, u postupku eksproprijacije ili komasacije itd.). Tada vlasnik poslužnog dobra može zahtijevati da stvarna služnost vlasnika pojedinog dijela podijeljenog povlasnog dobra prestane, ako ona ne služi za potrebe tog dijela.49 Ovo je predviđeno imajući u vidu načelo nedjeljivosti prava služnosti, koje se odnosi samo na stvarne služnosti, 50 dok su kod ličnih moguća određena odstupanja. Navedeni primjer postoji u situaciji kada je i prije diobe

38 Slično i Vrhovni sud BiH, Rev-22/80 od 5.2.1980, u M. Žuvela, Vlasničkopravni odnosi, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o zemljišnim knjigama, Zagreb, 2004, str. 419. 39 Vrhovni sud Srbije, Gzz-369/73, Zbirka VSS, br. 111. 40 Arg. iz člana 43. u vezi sa članom 58. ZOSPO-a. 41 I sudska praksa se izjasnila o mogućnosti suvlasnika za podnošenje ove tužbe: “I suvlasnik poslužnog dobra, u čijem se posjedu to dobro nalazi, ima pravo sam u parnici tražiti ukidanje prava služnosti prolaza preko toga poslužnog dobra” – Okružni sud Pula, Gž-336/74 od 6.5.1974, u M. Žuvela, op. cit., str. 418. 42 Vrhovni sud Srbije, Gzz-112/76, Zbirka VSS, br. 109. 43 “Ukoliko tuženi nije vlasnik povlasnog dobra, već samo faktički korisnik prolaza čije se ukidanje tražilo tužbom, onda ne bi bio pasivno legitimisan u sporu radi ukidanja služnosti” – Vrhovni sud Srbije, Gzz-112/76, u T. Ralčić, Pravni instituti, propisi i sudska praksa u oblasti svojinskih odnosa, Beograd, 1983, str. 193-194. 44 Član 366. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske i Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. 45 Član 58. stav 1 i 3. ZOSPO-a. 46 Vidi: J. Hekman, O proširenju i dokidanju stvarnih služnosti, Naša zakonitost, br. 9/82, str. 73. 47 Tako i član 1385. Etiopskog građanskog zakonika 48 O tome: B. Vizner, Komentar Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Zagreb, 1980, str. 358. 49 Član 59. stav 1 i 2. ZOSPO-a.. Slično pravilo je sadržano i u paragrafu 847. Austrijskog građanskog zakonika. 50 O nedjeljivosti stvarnih služnosti šire: I. Grbin, Pravo služnosti, Zakonitost, br. 9-10/90, str. 1097.

12

povlasnog dobra postojeća stvarna služnost, po svojoj prirodi i namjeni, bila ograničena samo na određeni, samostalni dio povlasnog dobra, zbog čega nakon njegove podjele služnost faktično služi samo za potrebe tog samostalnog dijela, ali ne i za potrebe ostalih diobom nastalih dijelova, tako da je razumljivo da vlasnik poslužnog dobra može zahtijevati da na ostalim dijelovima povlasnog dobra služnost prestane. Pravo služnosti, dakle, prestaje ako je otpala njegova namjena.51

3. Zaključak Stvarne služnosti mogu prestati na zahtjev vlasnika (suvlasnika) poslužnog dobra

kada postanu nepotrebne za korišćenje povlasnog dobra ili kada prestane drugi razlog zbog koga su zasnovane. Ukidanje može tražiti kako vlasnik poslužnog dobra, tako i suvlasnik, dok je pasivno legitimisan vlasnik (suvlasnik) povlasnog dobra, ali ne i onaj ko je samo držalac ovog prava. Sud će udovoljiti zahtjevu u ovakvim parnicama ako se utvrdi da je šteta koja se sa služnošću čini vlasniku poslužne nekretnine veća od koristi za povlasnu nekretninu ili da su bar ta šteta i korist postale podjednake, te da više nema razloga za dalje postojanje sporne služnosti. Pri tome se svakako mora imati u vidu i javni interes koji zahtjeva da što više zemljišta bude obrađeno, ali isto tako i da štetu od suvišnih puteva ne trpe samo vlasnici opterećenih nekretnina, nego posredno i cijela društvena zajednica. Imajući sve ovo u vidu, nesumnjivo je da, bez obzira na protivljenje titulara, svaku stvarnu služnost koja je izgubila razumnu svrhu, kao suvišnu treba ukinuti.

51 Vrhovni sud Srbije, Gzz-168/49, Zbirka odluka, 1952, knjiga 1. br. 104. Analogno glasi i Pravni stav Kantonalnog suda u Sarajevu, Bilten sudske prakse Kantonalnog suda u Sarajevu, br: 1/01, str: 32.

13

POSJED NASLJEDNIKA 1. Uvod Posjed je faktičko stanje zaštićeno pravom.52 Samo oni odnosi faktičke vlasti,

faktičkog pripadanja, koji imaju specifična svojstva po kojima ih pojedini pravni poredak kvalifikuje kao posjed, po kriterijumu koji je sam za to postavio jesu posjed, dok ostali to nisu.53 Iako nije pravo, posjed proizvodi značajne pravne posljedice i podloga je za sticanje pojedinih stvarnih prava. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima (ZOSPO) prihvatio je novu objektivnu (germansku) koncepciju posjeda, zahvaljujući kojoj je proširen krug lica koja uživaju posjedovnu zaštitu. No, bez obzira na to što volja više nije konstitutivni element posjeda, ona se ne može u potpunosti zanemariti. Razumljivo je da u samom shvatanju faktičke vlasti mora postojati neki voljni čin, jer bez toga ipak nema ni faktičke vlasti na nekoj stvari u odnosu na druga lica.54 55 Voljni elemenat jedino ne mora biti kod tzv. nasljedničkog posjeda, jer se on priznaje određenom titularu na osnovu zakona u trenutku smrti ostavitelja.56 Samo nasljednikov posjed postoji i bez njegove volje.57 Za pravnu teoriju priznavanje posjeda nasljedniku i prije nego što je stekao faktičku vlast na stvari otvorilo je polje naučnoj fantastici kao što je pronalaženje “idealnog” i “spiritualizovanog” posjeda.58 Takav posjed nije praćen faktičkom vlašću na stvari.59 U ovakvom slučaju taj oblik posjeda se ponaša kao pravo.60 To je uticalo na stav teorije u tom smislu da neki autori posjed posmatraju kao subjektivno pravo, a drugi kao čisto faktički odnos.61 Fiktivno stanje kod nasljedničkog posjeda traje sve dok nasljednik ne počne sa vršenjem faktičke vlasti na stvari. Kada se ovo

52 Č. Rajačić, Stvarno pravo, Skripta, Zagreb, 1956, str. 8. 53 N. Gavella, Posjed stvari i prava, Zagreb, 1990, str. 5. 54 V. Flegar, Posjed i njegova zaštita, Zakonitost, br. 9-10/90, str. 1135. 55 I sudska praksa se o tome izjasnila: “Državina stvari je faktička vlast na stvari, i nije potrebna volja držaoca da stvar drži kao svoju. Ipak, državina se sastoji u ostvarivanju nekog interesa, ekonomskog ili drugog, pa je s toga za postojanje državine stvari potrebna opšta, prirodna volja držaoca da stvar drži radi ostvarivanja tog interesa” (Savezni sud, Gzs-33/94, u T. Krsmanović i M. Krvavica, Sudska praksa iz oblasti stvarnog prava sa prečišćenim tekstom Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, Beograd, 1999, str. 159-160.). 56 Sve do donošenja ZOSPO-a naše pravo nije poznavalo nasljeđivanje posjeda, smatrajući da je to u suprotnosti sa njegovom prirodom. No, sudska praksa je u određenim slučajevima štitila posjed nasljednika (vidi rješenje Okružnog suda Zagreb Gž-3612/76 od 7.9.1975, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br.10/77, odluka br.56). Rimsko pravo, kao i građanski zakonici rađeni pod njegovim uticajem ovu vrstu posjeda nisu poznavali. U rimskom pravu je važilo pravilo: “Kad smo postavljeni za nasljednika tada prihvatanjem nasljedstva na nas prelaze sva prava, ipak posjed, ako ga fizički ne primamo, nama ne pripada.” Posjed nasljednika je prihvaćen prvi put od strane Njemačkog građanskog zakonika iz 1896. (stupio na snagu 1900.) godine, a kasnije ga prihvata i Švajcarski građanski zakonik iz 1907. godine. 57 N. Gavella, O posjedu s obzirom na uređenje koje je uspostavio ZOVO, Naša zakonitost, br. 4/81, str. 54. 58 M. Vedriš i P. Klarić, Građansko pravo, Opći dio, stvarno pravo, obvezno i nasljedno pravo, Zagreb, 2004, str. 196. Vidi i : A: Raspor, Posjed i zaštita posjeda po Zakonu o vlasničkopravnim odnosima i sudskoj praksi, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1-2/ 81, str. 98-99. 59 Po samoj prirodi stvari nasljeđivanje posjeda nije moguće, jer je posjed faktičko stanje koje se uvijek iznova pribavlja. Stoga se kod ovog posjeda radi o fikciji. 60 D. Stojanović i D. Pop-Georgiev, Komentar Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Beograd, 1980, str. 166. 61 D. Stojanović, Stvarno pravo, Beograd, 1990, str. 28.

14

desi posjed nasljednika postaje kao i svaki drugi (neposredni, posredni, posjed prava itd).62 Dosadašnja sudska praksa je bila kolebljiva, ali je ipak prevladao stav da smrću na nasljednike prelazi i posjed nekretnina i da im stoga i u tom slučaju pripada posjedovna zaštita.63 Smisao postojanja ove vrste posjeda je u tome da se ne bi stvorio vakum u posjedovanju. Ovaj posjed je u funkciji održavanja kontinuiteta ostaviteljevog posjeda.64 Pravni značaj posjeda nasljednika je u tome što posjednik – nasljednik uživa pravo na posjedovnu zaštitu i može steći pravo svojine održajem, ako su za to ostvareni potrebni uslovi.65

2. Posjedovna zaštita posjeda nasljednika66 ZOSPO67 propisuje da nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavitelja, bez

obzira na to kada je stekao faktičku vlast na stvari.68 69 Identično predviđa i Nacrt Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske i Federacije BiH.70 Radi se o jednoj fikciji kojom se daje ovlašćenje nasljedniku da nastavi držanje stvari i prava koje je ostavitelj imao u trenutku smrti, kao i pravo na posjedovnu zaštitu, iako on stvarno nije postao posjednik.71 Ovo

62 O tome: D. Lazarević, Naslednička državina, Pravni život, br. 10/02, str. 159; D. Popov, Državina naslednika, Pravni život, br. 10/02, str. 151; R. Kovačević-Kuštrinović i M. Lazić, Stvarno pravo, Niš, 2006, str. 54. 63 M. Žuvela, Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Zagreb, 1987, str. 346. 64 Z. Rašović, Stvarno pravo, Podgorica, 2002, str. 58. 65 Ibid., str. 59. 66 O tome: D. Medić, Neki aspekti posjedovne zaštite posjeda nasljednika, Izbor sudske prakse, br. 11/01, str. 62-64. 67 Član 73. 68 Za razliku od ZOSPO-a, Njemački građanski zakonik u paragrafu 857. ima nešto drugačiju formulaciju koja glasi: “Posjed prelazi na nasljednika” ne spominjući trenutak sticanja faktičke vlasti. U njemačkoj praksi i teoriji nije sporno da se prelazak imovine na naslednika i sticanje faktičke vlasti često ne podudaraju. Austrijski građanski zakonik predviđa da se nasljeđivanjem, zakonskim ili testamentalnim, kao ni na osnovu ugovora, ne može pribaviti posjed. Paragrafom 320. propisano je da se “punovažnim pravnim osnovom dobija samo pravo na posjed, ali ne i sam posjed.” Da bi se stekao posjed potreban je akt koji je neophodan uslov za sticanje posjeda. Austrijsko pravo predviđa da zaostavština prelazi na nasljednike tek prihvatom nasljeđa, pa i posjed na nasljednike prelazi u tom momentu. Od delacije do prihvatanja nasljeđa nasljednik nije bio posjednik stvari i prava ostavitelja i u ovom periodu ne uživa posjedovnu zaštitu. Grčki građanski zakonik propisuje u članu 983. da posjed prelazi na nasljednike, a prema Italijanskom građanskom zakoniku (član 1146) posjed se nasljeđuje, a njegovo dejstvo nastupa momentom otvaranja nasljeđa. 69 I sudska praksa je u ovom pogledu jedinstvena: "Svaki nasljednik ostaje i držalac u trenutku smrti ostavioca, bez obzira na to kada je stekao faktičku vlast na stvari" – Viši sud u Novom Sadu, Gž-2372/80, u T. Ralčić, Pravni instituti, propisi i sudska praksa i oblasti svojinskih odnosa Beograd, 1983, str. 232. "Pravilno je prvostepeni sud primjenio odredbu člana 73. ZOVO zaključivši da je nakon ostaviteljeve smrti, koji je do časa smrti bio posjednik sporne čestice, to postao i tuženi u trenutku ostaviteljeve smrti, bez obzira na to kada je stekao faktičku vlast nad istom česticom. To zbog toga što prema navedenoj odredbi zakona nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavioca, bez obzira na to kada je stekao faktičku vlast na stvari" – Okružni sud Zagreb, Gž-5125/81, od 25.8.1981, u A. Eterović, Smetanje posjeda u sudskoj praksi, Sarajevo, 1989, str. 89. 70 Član 323. Nacrta Zakona o stvarnim pravima RS / Federacije BiH. 71 Pored izuzetka iz člana 71. ZOSPO-a (lice koje po osnovu radnog ili sličnog odnosa ili u domaćinstvu, vrši faktičku vlast na stvari za drugo lice, a dužno je postupati po uputama tog drugog lica,nema posjed), ovo je drugi mogući izuzetak od načelne odredbe prema kojoj posjed stvari ima svako lice koje neposredno ili posredno vrši faktičku vlast na stvari - član 70. ZOSPO-a.

15

pojačava pravnu zaštitu nasljednika uopšte.72 Nasljednik će nastojati da svoj posjed pretvori u efektivni i za tako nešto nije dužan da traži bilo kakvo posebno odobrenje. U našem pravu trenutak otvaranja nasljeđa i trenutak prelaska zaostavštine na nasljednike se poklapaju.73 Tako je i nasljednički posjed dobio pravnu zaštitu, iako se ne radi o stvarnom posjedu. Ovaj posjed može nastati i bez volje nasljednika, u slučajevima kada on za to ni ne zna,74 pa čak i kada ga ne želi. Nasljednik ne mora da čeka donošenje ostavinskog rješenja o uručenju stvari koje predstavljaju zaostavštvinu. On ima potpunu slobodu da odluči kada će početi sa vršenjem faktičke vlasti na naslijeđenim stvarima. Naravno, ukoliko nasljednik faktički obavlja vlast na stvarima koje je naslijedio, radi se o efektivnom posjedu. Smisao ove konstrukcije posjeda je da se nasljedniku pruži brza i pravovremena zaštita, te da se sačuva nepovredivo posjedovno stanje ostavitelja od mogućih smetanja posjeda od strane trećih lica, u onom intervalu između trenutka ostaviteljeve smrti i faktičkog stupanja u posjed naslijeđene stvari od strane nasljednika.75

Lapidarnost pomenute odredbe ZOSPO-a suočila je praktičare sa mnogim složenim pitanjima koja se javljaju u ovakvim parnicama. Kroz sudsku praksu su često izražavana divergentna mišljenja i to ukazuje na potrebu njihovog usaglašavanja.

Prilikom razmatranja ovog kompleksnog instituta može da se pojavi više spornih pitanja. Prije svega, postavlja se pitanje koji nasljednik u trenutku smrti ostavitelja postaje posjednik, odnosno da li to postaje samo zakonski, samo testamentalni ili pak i jedan i drugi nasljednik. Imajući u vidu da su po važećem Zakonu o nasljeđivanju (ZON) izjednačeni i zakonski i testamentalni nasljednik,76 nema nikakve sumnje da se i jedan i drugi podrazumijevaju pod pojmom nasljednik.77 Sunasljednici stiču suposjed bez obzira na to što, eventualno, samo jedan od njih ima faktičku vlast nad stvari. U slučaju kada nema nasljednika ostavine i kada ona postaje društvena (državna) svojina,78 može se postaviti pitanje da li u trenutku delacije titular na tim pravima (opština) postaje posjednik. Smatramo da opštini takođe treba priznati ovaj status, jer se u takvim slučajevima radi o univerzalnoj sukcesiji, mada ona nije nasljednik u užem smislu, jer na taj zaključak upućuje seriozna, a posebno logička i teleološka interpretacija odredaba ZOSPO-a.

Naredno pitanje je za kojeg se nasljednika u posjedovnoj parnici može smatrati da je postao posjednik:

- samo za pravosnažno utvrđenog - prejudicijelno utvrđenog ili - svakog pretpostavljenog.

Mišljenja smo da se nasljednikom ne može smatrati samo ono lice za koje je to pravosnažno utvrđeno. Vidjeli smo da ostavina po sili zakona prelazi na nasljednike u momentu delacije. Dakle, to je momenat kada se ipso iure postaje nasljednikom, a ne momenat pravosnažnosti

72 D. Popov, op. cit., str. 152. 73 Odredbama člana 36. ZOSPO-a propisano je da ostavina prelazi na nasljednike u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini umrlog, a identično je propisano i članom 133. Zakona o nasljeđivanju bivše SR BiH, koji se kod nas još primjenjuje. 74 Z. Rašović, Komentar Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, Podgorica, 1999, str. 319. 75 B. Vizner, Komentar Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Zagreb, 1980, str. 484. 76 Član 6. ZON-a. 77 "Više nasljednika, bez obzira na to jesu li lično stekli faktičku vlast na stvari, postaju suposjednici u trenutku smrti svoga prednika.U primjeni tog pravila nije odlučno ko je od sunasljednika testamentalni, a ko zakonski nasljednik (makar kroz pravo na nužni dio), zbog čega pravni osnov nasljeđivanja nije odlučan za posjedovnu zaštitu" – Okružni sud Zadar, Gž-367/91 od 24.4.1991, u M. Žuvela, Vlasničkopravni odnosi, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o zemljišnim knjigama, Zagreb, 2004, str.32. 78 Član 8. ZON-a.

16

rješenja o nasljeđivanju, jer ovo rješenje ima samo deklaratorni karakter.79 Kada nasljeđuje više nasljednika, svi oni u trenutku ostaviteljeve smrti postaju suposjednici i ako se jedan od njih kasnije odrekne nasljeđa smatra se da nikada nije ni stekao posjed, a posjed koji mu je pripadao računa se kao da je od trenutka delacije pripao licu koje stupa na njegovo mjesto. Nasljednikom se ne može jednostavno smatrati svaki pretpostavljeni nasljednik, pa makar to bio i nužni nasljednik.80 U parnicama u kojima nije sporno ili je već pravosnažno utvrđeno ko se smatra nasljednikom posebnih problema nema. Oni mogu da nastanu ako se stranci (najčešće tužitelju) ospori svojstvo nasljednika. Kada o tome rješava kao o prethodnom pitanju,81 sud će se suočiti sa takvim teškoćama da će postupak u ovim parnicama, koji je inače hitne prirode, neminovno postati mnogo duži. Ovo može da se desi u sporu između samih nasljednika, ali i u parnicama u kojima stranke nisu konkurenti za nasljeđe. U takvim slučajevima procesna ekonomija će najčešće nalagati prekid postupka do pravosnažnog okončanja ostavinskog postupka, a to je u suprotnosti sa prirodom i smislom posjedovne zaštite, za koju je poznato da prevashodno važi pravilo hitnosti.

Dilema može da bude i u vezi pitanja da li nasljednik u času smrti stiče posjed iste kvalitete kakav je imao i ostavitelj u pogledu predmeta ostavine. U odnosu na kvalitet nasljedničkog posjeda, postoji pretpostavka postojanja kvalifikovanog posjeda, odnosno zakonitog i savjesnog, sve dok drugo lice ne dokaže da je i ostavitelj imao nezakonit posjed, tj. da nasljedniku ne pripada pravo nasljeđa na stvari, pa samim tim i njegov posjed se ne zasniva na punovažnom pravnom osnovu potrebnom za sticanje prava svojine. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.82 Ona se procjenjuje prema nasljednikovoj predstavi o zakonitosti ostaviteljevog posjeda. Odredbama ZOSPO-a 83 propisano je da nasljednik postaje savjestan posjednik od trenutka otvaranja nasljeđa i u slučaju kada je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati, a vrijeme za održaj počinje teći od trenutka otvaranja nasljeđa. Prema tome, iako je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, nasljednik može biti savjestan, pod navedenim uslovima. Zbog toga nasljednik može u pogledu takve stvari steći pravo svojine redovnim ili vanrednim održajem, u smislu odredaba ZOSPO-a.84 Savjesnost nasljednikovog posjeda se, dakle, cijeni neovisno od savjesnosti, odnosno nesavjesnosti posjeda ostavitelja.85 Pod uticajem te odredbe i sudska praksa je zauzela stav da kvalitet posjeda ne mora biti nužno identičan.86 Postojanje savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda je uvijek faktičko pitanje koje sud rješava na osnovu relevantnih okolnosti svakog konkretnog slučaja. 79 U ovom smislu citiramo odluku Vrhovnog suda Srbije Rev-2365/95, gdje takođe postoji ista zakonska norma: “Naslednik stiče svojstvo naslednika momentom smrti ostavitelja bez obzira kada je rešenje o nasleđivanju doneto, odnosno ne od momenta donošenja ostavinskog rešenja“- u D. Lazarević, op. cit., str. 158. 80 Slično i: V. Vežić, Nasljednički posjed, zakonitost, br. 9-10/90, str. 1212. 81 Član 12. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske i Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. 82 Član 72. stav 3. ZOSPO-a. 83 Član 28. stav 5. 84 Član 28. stav 3 i 4. 85 O. Stanković i M. Orlić, Stvarno pravo, Beograd, 1982, str. 51. 86 "Savjesnost posjeda kompleksan je skup činjeničnih utvrđenja i pravnih ocjena. Savjesnost posjeda se pretpostavlja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Za savjesnost je dovoljno da je posjednik uvjerenja da stvar drži na temelju valjanog naslova. Nasljednik postaje savjestan posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kada je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, a nasljednik to nije znao niti mogao to znati, a vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljedstva" - Vrhovni sud Hrvatske, Rev-943/81 od 22.9.1981, u R. Petaković, Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima sa sudskom praksom, Beograd, 1991, str. 66.

17

U odnosu na zaštitu posjeda nasljednika nakon smrti ostavitelja prema trećem licu koje je posjed oduzelo, posebnih nedoumica nema. Nasljedniku u takvom slučaju pripada pravo na zaštitu posjeda predmeta zaostavštine prema svakom trećem licu. Međutim, nasljednik ne bi uživao posjedovnu zaštitu prema trećima ili pak prema nasljedniku koji je u času delacije bio u posjedu stvari, kada takvu zaštitu ne bi uživao ni ostavitelj. Prema tome, ako je ostavitelj imao pravo na posjedovnu zaštitu, to pravo ima i nasljednik,87 nezavisno od toga da li te stvari i prava spadaju u ostavinu. Što se tiče stvari i prava stvarnih služnosti koje ulaze u ostavinu, ali ih ostavitelj nije posjedovao, u tom slučaju druga osoba smrću ostavitelja ne gubi svoj posjed, pa ga ni nasljednik ne može steći.88 Nasljednik ima pravo na posjedovnu zaštitu i prema licu koje sa ostaviteljem u momentu njegove smrti bilo u suposjedu stvari, pri čemu to lice može biti i jedan od nasljednika. Uspostava posjedovnog stanja će se vršiti na taj način što će nasljednik i faktički posjednik ubuduće vršiti posjed kao suposjednici, na način na koji su to činili ostavitelj i faktički držalac.89 Međutim, ako je raniji posjed imao samo ostavitelj, a ima više sunasljednika od kojih ni jedan nije vršio faktičku vlast, u primjeni ZOSPO-a90može doći do značajnih poteškoća kako da se utvrdi šta predstavlja dotadašnji način vršenja faktičke vlasti. Očigledno je da će se u takvoj situaciji morati dati prednost petitornom rješavanju ovih sporova.91 U slučaju da faktičku vlast na stvari vrši samo jedan ili više sunasljednika, ali ne svi, postoji odnos između posrednih i neposrednih posjednika. Onaj nasljednik koji nema faktičku vlast na stvari, ima mogućnost da podnese tužbu protiv nasljednika koji obavlja faktičku vlast radi uvođenja u posjed, vodeći pri tome računa o zakonom predviđenim prekluzivnim rokovima od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca (subjektivni) i godinu dana od nastalog smetanja (objektivni).92

U praksi može da se postavi i pitanje da li se kao tuženi kod vindikacione i publicijanske tužbe može pojaviti nasljednik koji nema stvar u faktičkoj vlasti. Smatramo da nasljednik, iako presumptivni posjednik, nije pasivno legitimisan u ovim parnicama, ako nije i faktički posjednik. 93

Prema odredbi ZOSPO-a 94 posjed se gubi kad posjednik prestane vršiti faktičku vlast na stvari.95 Ukoliko nakon smrti ostavitelja nasljednik koji je postao posjednik ne počne

87 Zaključak zajedničkog sastanka predstavnika građanskih odjeljenja Vrhovnog suda Hrvatske i okružnih sudova sa područja Hrvatske održanog u Zagrebu 25 i 26.11.1985, u J. Brežanski, Smetanje posjeda- problemi zaštite posjeda, Naša zakonitost, br. 9/86, str. 1243. Isti stav je ranije utvrdio Vrhovni sud Hrvatske u odluci Gz-65/84: ''Na nasljednike prelazi samo posjed koji je ostavitelj imao u pogledu predmeta ostavine'' – Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 26/85, odluka broj 41. 88 V. Vežić, op. cit., str. 1213. 89 U ovom smislu ide i sudska praksa: "Nasljedniku, koji se po članu 73. ZOSPO-a smatra posjednikom pripada posjedovna zaštita i u odnosu na faktičkog posjednika ostavine koji je faktičku vlast vršio zajedno sa ostaviocem. Uspostava posjedovnog stanja u tom slučaju vrši se tako, da nasljednik i faktički posjednik ubuduće drže ostavinu kao suposjednici, na način kako su to činili ostavitelj i faktički posjednik" (Viši sud Tuzla, Gž-1362/90 od 5.7.1990. godine, u D. Milić, Državinski sporovi povodom nepokretnosti u sudskoj praksi, Pravni život, br. 11-12/91, str. 1334.). 90 Član 80. 91 V. Flegar, op. cit., str. 1139. 92 Vidjeti odluku Vrhovnog suda BiH Gvl -25/89 od 15.5.1990. godine, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 2/90, odluka broj 29. 93 U ovom smislu je i zaključak sa savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda održanog u Subotici 24.10.1990. godine. Postoji i mišljenje da nasljednik i u ovom slučaju može biti pasivno legitimisan, pod uslovom da u trenutku podnošenja tužbe ni jedno lice nije zadobilo faktičku vlast na stvari – v. O. Antić, Komentar Zakona o nasleđivanju, Beograd, 1996, str.85. 94 Član 74.

18

vršiti faktičku vlast, nego tu vlast počne da vrši drugo lice,96 onda to lice protekom rokova za zaštitu posjeda97 postaje faktički i mirni posjednik. Taj posjed je zaštićen i prema nasljedniku bez obzira na to kada je saznao za činjenicu nasljeđa.98

Iako iz jezičke interpretacije ZOSPO-a 99 može proizilaziti da u momentu otvaranja nasljeđa nasljednik postaje samo posjednik stvari, a ne i prava stvarne služnosti, mislimo da ovdje nema posebnog dvoumljenja. Pošto je ratio legis ove odredbe da se zaštiti imovinski interesi nasljednika, logično je da se, pored posjeda stvari, štiti i posjed prava stvarne služnosti. Na ovakav zaključak upućuje sveobuhvatno tumačenje ove zakonske norme, a do propusta u tekstu norme je vjerovatno došlo očitom omaškom.

Odredbama ZOSPO-a 100 regulisano je da svaki posjednik stvari i prava (čl. 70) ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanje posjeda). To bi se moglo protumačiti tako da se zaštita pruža samo neposrednom i posrednom posjedniku, te posjedniku prava stvarne služnosti, a ne i posjedu nasljednika, što zakonodavac sigurno nije imao namjeru učiniti. Zbog toga je u ovoj odredbi trebalo tretirati i nasljednički posjed ili navođenjem odgovarajućeg člana ili izostavljanjem oznake člana 70. Na taj način bi se otklonila svaka sumnja u pogledu zaštite posjeda nasljednika.101 3. Zaključak

Nasljednički posjed izaziva u našem pravnom poretku, u načelu, jednake pravne

učinke kao i faktički posjed. Ovaj posjed je posjed bez efektivne faktičke vlasti. Nasljednik postaje posjednik na osnovu zakona, a da u tom momentu još nije stekao vlast nad određenom stvari. Dakle, posjed nastaje na osnovu pravne norme, jer se posjed kao faktička vlast ne može nasljeđivati. Na taj način se obezbjeđuje kontinuitet posjeda. On je posjednik i kada ne zna da je postao nasljednik. Kada nasljednik stekne faktičku vlast na osnovu aprehenzionog akta, nasljednički posjed se pretvara u redovni oblik posjeda. Proširenje pojma posjeda van okvira faktičke vlasti na stvari diktirano je potrebama savremenog načina života i potpunije zaštite nasljednika. Intencija je da se sačuva i zaštiti posjed od mogućih smetanja od strane trećih lica od trenutka smrti ostavitelja do stvarnog stupanja nasljednika u posjed. Na nasljednika prelazi onakav posjed kakav je imao ostavitelj. Pitanje kvaliteta ovog posjeda je značajno za sticanje prava svojine putem održaja i za uspješno podizanje publicijanske tužbe. Posjed nasljednika uživa zaštitu od uznemiravanja i oduzimanja.

Pružanje zaštite u ovim slučajevima je veoma složeno i u praksi može da izazove dosta dilema kada se ima u vidu skučenost odredaba ZOSPO-a koje regulišu taj institut. Zbog toga u pogledu mnogih aspekata ovog specifičnog posjeda još nema jedinstvenog stava i sudska praksa o njima tek treba da se definitivno izjasni.

95 Osim napuštanja (derelikcije), posjed se gubi kad druga osoba počne vršiti faktičku vlast. 96 Nije bitno da li je to lice iz kruga nasljednika ili ne. 97 Član 77. ZOSPO-a. 98 "Nasljednik koji je postao posjednik u trenutku smrti ostavioca gubi posjed ako ne zatraži zaštitu suposjeda u rokovima iz člana 77. ZOSPO-a protiv drugog nasljednika kopji je isključivo prisvojio posjed" -Vrhovni sud BiH Gvl -38/84, u A. Eterović, op. cit., str.86. 99 Pomenuti član 73. 100 Član 75. 101 Slično i: D. Popov, op. cit., str. 153.

19

BEZDRŽAVINSKA ZALOGA NA POKRETNIM STVARIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

1. Uvod Poznato je da se ručna zaloga malo primjenjuje u praksi, jer i povjerilac i dužnik imaju

obavezu da se pasivno ponašaju prema založenoj stvari za sve vrijeme dok zaloga traje, a isto tako i zato što je dugotrajan i složen postupak naplate u slučaju da dužnik ne izvrši svoju obavezu prema povjeriocu. Zbog toga su odavno činjeni mnogi pokušaji da se klasično založno pravo na pokretnim stvarima, koje je postalo suviše kruto u prometu, u praksi zamijeni raznim oblicima bezdržavinske zaloge, često i contra legem.102

Nema sumnje da je za dužnika često i nepodnošljiv teret, koji ga onemogućava u vršenju privredne djelatnosti i otežava mu isplatu duga, to što gubi mogućnost da u potpunosti koristi svoju stvar,103 dok je s druge strane prenošenje stvari u posjed povjeriocu ponekad skopčano sa velikim troškovima i problemima.104 Osim toga, prenosom stvari u posjed povje-riocu dolazi i do objelodanjivanja zaduženosti dužnika.105 Pošto se povjeriocu u formi ručne zaloge, faktički davalo više nego što mu je to za obezbjeđenje njegove tražbine neophodno, interesi obje strane su bili usmjereni na stvaranje bezdržavinske zaloge,106 po kojoj se povjeriocu omogućuje da zalogu dobije, bez predaje stvari, najčešće upisivanjem u posebne javne registre (zbog čega se ova zaloga često označava i kao registarska zaloga) i ona je danas dobila pravo građanstva u mnogim pravnim sistemima.107 Postojanje funkcionalnog registra u kome sve zainteresovane strane objavljuju osnovne elemente svojih poslova putem propisanih formulara u ustanovi ovlaštenoj za registraciju omogućava potencijalnim povjeriocima da utvrde da li neki drugi pravni subjekti već polažu pravo na konkretnu imovinu i daje im sigurnost i povjerenje da će imati zaštitu u slučaju dužnikovog nesavjesnog ponašanja.108 Bezdržavinska sredstva obezbjeđenja znače mogućnost aktiviranja imovine dužnika, što je u sadašnjim uslovima vrlo značajna funkcija.109

Inače, problem bezdržavinske zaloge na pokretnim stvarima je jedno od pitanja o kojima se u teoriji građanskog prava najviše diskutovalo.110 U posljednjih stotinu godina

102 Vidjeti: D. Stojanović, Stvarno pravo, Beograd, 1977, str. 222. 103 O tome: J. Barbić, Sudsko i javnobilježničko osiguranje prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom prava, u Novo ovršno i stečajno pravo, Zbornik radova, Zagreb, 1996, str. 102. 104 K. Offinger, Das Fahrnispfand, Kommentar zum schweizerischen Zivilgesetzbuch, Das Sachenrecht, zweite und neu gearbeitete Auflage, Zürich, 1952, str. 46. tač. 154. 105 M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja potraživanja s posebnim osvrtom na bezposjedovnu (registriranu) zalogu, doktorska disertacija, Sarajevo, decembar 2001, str. 155. 106 O tome: D. Stojanović, Bezdržavinska zaloga (pokretna hipoteka), Zbornik Pravnog fakulteta u Nišu u 1971. godini, str. 43.; P. Simonetti, Mobilijarna hipoteka, Privreda i pravo, br. 1-2/93, str. 63. 107 Neki pravni sistemi opredjeljuju se za numerus clausus izbora predmeta ove zaloge, a neki za slobodan izbor. Za numerus clausus opredijelili su se francuski i italijanski zakonodavac, dok njemačko i englesko pravo, kao i pravo SAD, ostavljaju strankama slobodu izbora. 108 Iako je nesumnjivo da predaja stvari u posjed ipak čini jačim položaj povjerioca od registracije, pravni promet teži ovom mnogo praktičnijem sredstvu obezbjeđenja. 109 O ulozi zaloga kao mobilizatora vrijednosti imovine v. N. Gavella, Založno pravo, Zagreb, 1992, str. 16-17. 110 Vidi npr. E. Doskotz, Faustpfand oder Registerpfand (Mobiliarhypothek) als moderne Pfanderchtsar an beweglichen Sachen, diss., Erlangen, 1934, str. 110; M. Konstantinović, Hipoteka na stoci, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 3-4/82, str. 367. (rad prof. Konstantinovića je, inače, izložen na IV Kongresu pravnika koji je održan u Skoplju 1931. godine).

20

nastala je široka lepeza bezdržavinskih vrsta obezbjeđenja.111 Ova sredstva su apsolutni trend u uporednom pravu.112 Posebno je to uočljivo u tranzicijskim zemljama. One se nisu odlučivale samo za jedan model takvog osiguranja, već su najčešće kombinovale više vrsta, za razliku od zapadnih zemalja koje su prihvatile jedan od mogućih modela.113 114

2. Bezdržavinska zaloga na pokretnim stvarima u zemljama nasljednicama bivše

SFRJ115 U državama koje su nasljednice bivše SFRJ, bezdržavinska zaloga na pokretnim

stvarima je prihvaćena u pravu Makedonije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, dok je u slovenačkom i hrvatskom pravu njeno osnivanje predviđeno kao mogućnost.116 Prilikom reforme prava osiguranja u ovim zemljama znatno je proširen krug objekata na kojima se može zasnovati založno pravo, napušteni su određeni tradicionalni principi ovog prava i nastala su nova sredstva obezbjeđenja na pokretnim stvarima.117 Različitim sredstvima garancije stvaraju se uslovi za ubrzanje finansijske i privredne aktivnosti.118 U novim zakonima se, uglavnom, uvažavaju klasični principi građanskog prava uz korišćenje prihvatljivih iskustava iz kontinentalnog i anglosaksonskog prava.

Republika Makedonija, koja je provela cjelovitu reformu u oblasti osiguranja potraživanja, za sve vrste založnog prava predviđa poseban postupak registracije.119 Uveden je centralni, elektronski registar za cijelu republiku, koji objedinjava više registara (registar zaloga na pokretnim stvarima i pravima, registar nekretnina i registar pravnih lica sa njihovim godišnjim bilansima).120 Doneseni su i Zakon o zalaganju pokretnih stvari i prava121 i Zakon o ugovornoj hipoteci.122 Interesantna rješenja su predviđena u Zakonu o zalaganju pokretnih stvari i prava. Prema ovom zakonu zalaganje pokretnih stvari u formi ručne zaloge ne zahtijeva registraciju, s obzirom da publicitet daje posjed stvari od strane založnog povjerioca,

111 M. Cabrillac, C. Mouly, Droit des sûretés, cinquiéme édition, Paris, 1999, str. 559. 112 Vidi: D. Medić, Bezdržavinska zaloga u uporednom pravu, Srpska pravna misao, br. 1-4/00, str. 201.; M. Mićović, Savremena sredstva realnog obezbjeđenja bankarskih kredita, Srbija i evropsko pravo, Knjiga IV, Kragujevac, 1999-2000, str. 276; T. Tajti, Comparative Secured Transactions Law, Budapest, 2002. 113 M. Povlakić, Stvarnopravna sredstva osiguranja na pokretnim stvarima u zemljama nasljednicama bivše SFRJ, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 223. 114 Vidjeti i: E. Čulinović Herc, Ugovorno osiguranje tražbina zalaganjem pokretnih stvari bez predaje stvari u posjed vjerovnika, Rijeka, 1998; Z. Rašović, Založno pravo na pokretnim stvarima, Podgorica, 1992, str. 114-123. 115 O tome: D. Medić, Bezdržavinska zaloga na pokretnim stvarima u Bosni i Hercegovini, u Aktuelna pitanja građanskog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini, Zbornik radova, Jahorina, 19-21. oktobar 2006, str. 25-29. 116 Vidi: D. Medić, Hipoteka i ostala sredstva obezbjeđenja potraživanja – stanje i pravci razvoja (doktorska disertacija), Novi Sad, 2004, str. 222-227. 117 O tome: C. Jessel-Holst, Reforma prava o obezbeđenju potraživanja pokretnim stvarima u Jugoistočnoj Evropi, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 82. 118 Z. Rašović, Stvarno pravo, Beograd, 2005, str. 466. 119 Zakon o vođenju registara u Republici Makedoniji (Služben vesnik br. 21/98). 120 Zakon o vođenju registara u Republici Makedoniji, član 2. stav 1. 121 Služben vesnik br. 21/98, 48/99 i 86/00. 122 Služben vesnik br. 59/00 i 86/00.

21

dok se bezdržavinska zaloga mora registrovati.123 Registar pokretnih stvari i prava je određen kao javna knjiga u koju je svakom dozvoljen uvid. U pogledu registra važi neoboriva pretpostavka da su svim licima poznate činjenice koje su u registar upisane.124 Sporazum o zalaganju prava dobija karakter izvršnog naslova činom ovjere kod javnog bilježnika,125 a to se može učiniti prilikom upisa u registar ili kasnije. Začuđujuće je da je zakon odredio da se založno pravo na pokretnim stvarima i pravima stiče zaključenjem ugovora i popisom predmeta, a ne upisom u registar, što bi pružalo mnogo veću sigurnost za sva zainteresovana lica.126 Nakon navedenih zakona donesen je i jedinstven Zakon o ugovornom zalogu.127 Cilj donošenja ovog propisa bio je postizanje jednoobraznosti u uređivanju načina, uslova i postupaka za zasnivanje, postojanje, realizaciju i prestanak ugovornog založnog prava na pokretnim stvarima, hartijama od vrijednosti, potraživanjima i na drugim pravima (ručni zalog), kao i na nepokretnostima (hipoteka).128

U Republici Sloveniji postoji bezdržavinsko založno pravo bez upisa, a donošenjem Stvarnopravnog zakonika (SPZ) otvorena je mogućnost da se bezdržavinska zaloga konstituiše kao registarska, kada se posebnim propisima urede ovakvi registri.129 Inače, ovaj zakon propisuje da se bezdržavinska zaloga može zasnovati samo na osnovu javnobilježničkog akta130 i da sastav ovakvog akta ima učinak pljenidbe pokretne stvari.131 Smatramo da insistiranje na strogoj formi ugovora nepotrebno šteti brzini obavljanja ovih poslova, a posebno ne doprinosi većoj zaštiti stranaka i trećih lica,132 te da je ugovornim stranama trebalo ostaviti slobodu izbora forme ovog ugovora.

Republika Hrvatska poznaje širok dijapazon bezdržavinskih sredstava obezbjeđenja, koja su propisana Ovršnim zakonom,133 dok je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima134 pokušao dati opšti okvir prava osiguranja ističući da se sve ono što je određeno za založno pravo na odgovarajući način primjenjuje na svako sredstvo osiguranja potraživanja.135 136 Ovakvo cijepanje prava osiguranja sigurno nije dobro rješenje, jer između ovih zakonskih

123 Zakon o zalaganju pokretnih stvari i prava, član 7. 124 Zakon o zalaganju pokretnih stvari i prava, član 36. stav 1. 125 Zakon o zalaganju pokretnih stvari i prava, član 8. 126 Inače, donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Služben vesnik br. 18/01) dva posebna zakona o zalaganju pokretnih i nepokretnih stvari nisu stavljena van snage. Vidi: K. Schrameyer, Mazedonien: Gesetz über Eigentum und sonstige dingliche Rechte, WiRO br. 11/01, str. 339. 127 Služben vesnik br. 5/03 i 4/05. 128 A. Janevski, Uloga notara u zasnivanju i realizaciji ugovornog zaloga po Zakonu o ugovornom zalogu, u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,”Mostar, 2007, str. 121. 129 SPZ, član 177. 130 SPZ, član 171, stav 1. 131 SPZ, član 171, stav 3. 132 Uporediti: E. Braniselj, Osiguranje tražbina u slovenačkom pravu i uloga javnog bilježnika u izboru vrste osiguranja, Javni biljeznik 7/99, str. 26. 133 Narodne novine br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, - ispravak,151/04 i 88/05. Vidjeti članove 261-279. Čudno je da se dobrovoljna sredstva osiguranja regulišu zakonom koji normira prinudno izvršenje. O tome: E. Čulinović Herc, Dobrovoljno osiguranje tražbina na pokretnim stvarima bez predaje u posjed prema ovršnom zakonu – Pravni okvir i primjena, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19., Supplement, 1998, str. 933. 134 Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06. 135 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, član 297. stav 2. 136 Vidjeti: M. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj, Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998. str. 781.

22

tekstova postoje određene disonance.137 Nedavno je donesen i Zakon o upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretninama i pravima138 koji bi trebao riješiti problem publiciranja prava i mjera osiguranja tražbina na ovim objektima i poslužiti za evidenciju osiguranjem opterećenih pokretnina i prava i subjekata upisanog pravnog odnosa.139 Funkcija ovog upisnika je da se učine dostupnim podaci koji se u njega upisuju, a odnose se na prava kojima se u svrhu osiguranja namirenja tražbina vjerovnika ograničava, prenosi odnosno pridržava vlasništvo ili neko drugo pravo na pokretnim stvarima i pravima dužnika ili treće osobe.140 Zbog istovjetne svrhe Upisnik bi trebao biti komplementaran sa zemljišnom knjigom kada su predmet zemljišnoknjižnog upisa opterećenja i ograničenja prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbina, te popuniti prazninu u pogledu evidencije tih prava na pokretninama i pravima, koja je do početka primjene zakona u tom pogledu postojala.141

Republika Crna Gora je donijela Zakon o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja (ZZSOP).142 Ovaj propis predstavlja potpun kodeks založnog prava na pokretnim stvarima, pa se ugovorne zaloge zasnivaju i proizvode dejstvo prema trećim samo u skladu sa njegovim odredbama.143 On se ne primjenjuje samo na prenos potraživanja po osnovu naknada iz radnog odnosa zaposlenog, prodaju potraživanja po računima kao dio kupoprodaje ili drugog pravnog posla iz kojih su nastali, te na založno pravo na nekretninama, osim ako se radi o nekretninama po namjeni.144 Zakon daje definicije upotrebljenih termina,145 jer se najveći broj razlikuje od ustaljenih izraza u našoj dosadašnjoj praksi.146 Predmet ove zaloge može da bude samo pokretna stvar koja se nalazi u prometu, kao i zbir stvari, te priraštaj ukoliko ugovorom nije drukčije određeno.147 Ugovor o zalozi zaključuje se u pismenoj formi i mora da sadrži podatke o ugovornim stranama (i o dužniku iz pravnog posla ako to nije zalogodavac), predmet zaloga i potpise ugovarača ili njihovih zastupnika.148 Pored državinske 137 Suprotnost između ovih zakona donekle je otklonjena odredbom člana 312. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj su za sudsko dobrovoljno založno pravo mjerodavne odrebe zakona koji reguliše prinudno izvršenje i osiguranje, prema tome Ovršnog zakona. 138 Narodne novine br. 121/05. 139 O tome: O. Jelčić, Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretninama i pravima,u Hrvatsko registarsko pravo, Zagreb, 2006, str. 83-115. 140 Vidi: A. Eraković, Založno pravo na pokretninama – posebnosti prema Zakonu o Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima, u M. Baretić, A. Eraković, H. Ernst, D. Gulin, O. Jelčić, T. Josipović, Z. Koharić, J. Matko Ruždjak, S. Porobija, Z. Stuhne, Zaštita vjerovnika – pravni, porezni i računovodstveni aspekti, Zagreb, 2006, str. 5-36. 141 O. Jelčić, Upis u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina na pokretninama i pravima – sredstvo zaštite vjerovnikove tražbine, u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,” Mostar, 2007, str. 406. 142 Službeni glasnik Republike Crne Gore br. 38/02. Zakon je stupio na snagu 1.1.2003. 143 Vidi: M. Živković, O reformi realnih obezbeđenja u jugoslovenskom pravu, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 319; Zakon o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja sa uvodnim komentarom R. Milovića, Podgorica, 2003; D. Đuranović, Registar po Zakonu o zalozi kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja, u Simpozijum u Cavtatu, Doprinosi reformi vanparničnog postupka u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2005. str. 17; Z. Rašović, Stvarno pravo... str. 466-469; M. Novaković, Zaloga kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja prema novom Zakonu o zalozi, u Stvarnopravna sredstva obezbjeđenja novčanih potraživanja, Zbornik radova i zaključaka sa savjetovanja održanog u Podgorici 13. juna 2003. godine, Podgorica, novembar, 2003, str. 17-35. 144 ZZSOP, član 1. 145 ZZSOP, član 2. 146 Ovo je posljedica upotrebe tehnike anglosaksonskog sistema. 147 ZZSOP, član 3. 148 ZZSOP, član 6.

23

zaloge koja nastaje predajom založene stvari zalogoprimcu, predviđa se mogućnost postojanja i bezdržavinske zaloge, kod koje stvar ostaje kod zalogodavca koji ima pravo držanja i upotrebe, ali ne i pravnog raspolaganja prodajom, davanjem u zakup i tome slično149 Bezdržavinska zaloga se perfektuira upisom u registar,150 a registrovanje se smatra izvršenim dostavljanjem akta u propisanoj formi i plaćanjem propisane naknade.151 Registracija, inače, traje tri godine.152 Zakonodavac je, između ostalog, predvidio da registar osniva Vlada Republike Crne Gore i da je to organ registracije poreskih zaloga, sudskih zaloga i drugih zaloga, u skladu sa tim zakonom.153 Dakle, vidljivo je da se radi o sasvim novom načinu obezbjeđenja potraživanja povjerioca, koji je očito imao uzor u paragrafu 9 američkog Jednoobraznog trgovačkog zakonika.154 Pored navedenog zakona, donesena je i Uredba o osnivanju registra zaloga155 i Uputstvo o radu registra zaloga.156

Interesantno je napomenuti da je u Crnoj Gori i fiducijarno otuđenje vlasništa na pokretnim i nepokretnim stvarima regulisano posebnim zakonom,157 158 ali se time u ovom radu nećemo opširnije baviti. Inače, dok taj zakon korespondira sa odgovarajućim institutima postojećeg založnog prava i rađen je na tradiciji evropskog kontinentalnog prava, ZZSOP je sadržajno savremen i moderan zakon, zasnovan na razvijenoj poslovnoj praksi i anglosaksonskom sistemu prava, ali unijet u pravni sistem Crne Gore bez odgovarajuće harmonizacije i na način da djeluje kao strano tijelo. Njegovu primjenu pogotovo otežava neadekvatan prevod i unošenje termina koji nisu uobičajeni na ovim prostorima.159

Republika Srbija je usvojila Zakon o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar (ZOZP),160 kojim je na moderan način definisan položaj povjerioca.161 Prema odredbama ovog zakona povjerilac stiče založno pravo upisom u registar zaloga, osim ako drukčije nije određeno zakonom.162 Ugovor o zalozi se zaključuje u pismenoj formi, a stvar

149 ZZSOP, član 8. 150 ZZSOP, član 15. 151 ZZSOP, član 17. stav 1. 152 ZZSOP, član 17. stav 2. 153 ZZSOP, član 19. stav 1 i 2. 154 Ovaj zakonik datira još iz 1962. godine i od svih zakona uporednog prava najpotpunije je regulisao institut bezdržavinske zaloge. 155 Službeni list Republike Crne Gore br. 31/03 od 15.5.2003. 156 Službeni list Republike Crne Gore br. 31/03 od 11.6.2003. 157 Zakon o fiducijarnom prenosu prava svojine (Službeni list Republike Crne Gore br. 23/96). 158 O tome: Z. Rašović, Komentar Zakona o fiducijarnom prenosu prava svojine Crne Gore, Podgorica, 1996; Z. Rašović, Fiducijarni pravni poslovi i fiducijarna svojina, Podgorica, 1997. 159 Vidi kritiku ZZSOP: E. Durutović, Obezbjeđenje povjerilaca po Zakonu o fiducijarnom prenosu prava svojine, u Stvarnopravna sredstva obezbjeđenja novčanih potraživanja, Zbornik radova i zaključaka sa savjetovanja održanog u Podgorici 13. juna 2003. godine, Podgorica, novembar, 2003, str. 65-66; Z. Rašović, Stvarno pravo... str. 466. 160 Službeni glasnik Republike Srbije br. 57/03. Zakon je stupio na snagu 7.6.2003. 161 O tome: D. Klepić, Povodom Zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima, Pravni informator, br. 2/04, str. 42: M. Milović, Novi propisi o založnom pravu na pokretnim stvarima, u Budvanski pravnički dani, Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2004, str.143; N. Tešić, O predmetu založnog prava, Pravni život, br. 10/03, str. 120.; A. Gloginić, Glavna sredstva pojačanja ugovora, Beograd, 2004, str. 115-157; A. Gloginić, Pravo zaloge, Zbirka propisa sa komentarima i sudskom praksom, Beograd, 2005, str. 97-142; Z. Rašović, Stvarno pravo... str. 469-474. O procesnim odredbama u navedenom zakonu v. G. Stanković, Procesne odredbe u Zakonu o založnom pravu u pokretnim stvarima upisanim u registar, Pravni život, br. 12/03, str. 33; N. Jasika, Založno pravo na pokretnim stvarima upisanim u registar, u Zborniku radova sa savetovanja "Primena novih zakona u oblasti privrede, pravosuđa i radnih odnosa", Novi Sad, 2005, str. 53. 162 ZOZP, član 4.

24

ostaje u posjedu dužnika i on može sa njom slobodno raspolagati.163 Povjerilac čije je založno pravo upisano u registar zaloga može se naplatiti iz vrijednosti predmeta založnog prava prije ostalih povjerilaca, ako mu njegovo potraživanje ne bude isplaćeno o dospjelosti.164 U skladu sa načelom specijalnosti ne ostavlja se mogućnost zalaganja preduzeća kao cjeline.165 Predmet ovog založnog prava, inače, može biti svaka individualno određena stvar kojom zalogodavac može slobodno raspolagati.166 Mogu se založiti i pokretne stvari određene po vrsti, ako je ugovorom određena količina, broj i način na koji se mogu identifikovati, kao što je roba u određenom skladištu ili prodavnici te inventar koji služi za obavljanje privredne djelatnosti, kao i sve drugo u skladu sa ugovorom.167 Osim toga, predmet založnog prava može biti i pravo potraživanja zalogodavca prema dužniku, te druga imovinska prava kojima imalac može slobodno raspolagati.168 Takođe, predmet zaloge može biti i suvlasnički dio pokretne stvari ili zbira stvari,169 a isto tako i stvar koju će zalogodavac pribaviti u budućnosti s tim da založno pravo u tom slučaju nastaje kad zalogodavac stekne pravo svojine na stvari.170 Ukoliko je jedan predmet založnog prava, putem upisa u registar zaloga, založen nekolicini povjerilaca, red po kome se isplaćuju njihova potraživanja iz vrijednosti tog predmeta određuje se prema trenutku upisa založnih prava u registar.171 Registar zaloga je javni registar založnih prava fizičkih ili pravnih lica i drugih podataka koji se upisuju. Vrlo je značajno da je ovaj registar jedinstvena elektronska baza podataka, čija je osnova centralna baza podataka u kojoj se čuvaju svi uneseni podaci.172 Podaci iz registra zaloga su javni. Svako ima pravo da zahtijeva pristup ovim podacima, te ovjereni izvod iz registra.173 Postoji presumpcija da su treća savjesna lica upoznata sa stanjem u registru, a upis podataka nije dokaz o postojanju svojinskih ili drugih prava zalogodavca na založenim stvarima, niti da je obezbijeđeno potraživanje ili zalaganje punovažno.174 Prema tome, ovim zakonom se u pravo Srbije uvodi zaloga na pokretnim stvarima bez predaje u posjed pokretnih stvari i prava radi obezbjeđenja potraživanja povjerioca. Publicitet se u takvim slučajevima, kao što smo vidjeli, ostvaruje upisom u registar zaloga i to je sigurno u duhu savremenih tendencija u toj oblasti.175 Ovo omogućava da predmet zalaganja, pored individualno određenih stvari, budu i generičke stvari, kao i zbir stvari, što je vrlo značajno jer se time nesumnjivo širi realna podloga za odo-bravanje potrebnih kredita, a to je u skladu i sa rješenjima iz uporednog prava.

163 ZOZP, član 3. 164 ZOZP, član 6. 165 Primjera radi, Model zakona o obezbjeđenju potraživanja predviđa zalaganje preduzeća sa svim stvarima i pravima (član 5, 6.). Ovu mogućnost predviđa i Češki građanski zakonik (član 153, stav 1.) sa novelama iz 2002. godine, te Mađarski građanski zakonik, koji je izmijenjen 2000. godine (član 266). 166 U uporednom pravu u ovom pogledu postoje različita rješenja. Primjera radi, Holandski građanski zakonik iz 1992. godine u članu 228. odjeljak 9. predviđa da se pravo zaloge ili hipoteke može zasnovati na svim stvarima podobnim za prenos. 167 ZOZP, član 9. Umjesto poimeničnog navođenja više stvari propisuje se da predmet zaloge mogu biti dvije stvari, na primjer, u određenom skladištu ili prodavnici. 168 ZOZP, član 10. 169 ZOZP, član 12. 170 ZOZP, član 13. 171 ZOZP, član 30. 172 ZOZP, član 56. 173 ZOZP, član 59. 174 Vidi: A. Gloginić-Ninaca, Pravo zaloge, Specijalni prilog Savremene prakse, br. 1/04, str. 70. 175 Naravno, to dovodi do troškova upisa i izmjene podataka u registru, ali ti nedostaci su zanemarljivi u odnosu na prednosti koje registracija donosi.

25

Zanimljivo je da je i Specijalni predstavnik Generalnog sekretara UN na Kosovu i Metohiji dana 7.2.2001. godine donio Uredbu o zalogama, čija je pretenzija da na sveobuhvatan način reguliše materiju založnih prava na pokretnim stvarima i pravima, a koja je uvela i pojam bezdržavinske (registrovane) zaloge.176

Dakle, evidentno je da su zemlje nasljednice bivše SFRJ ispoljile samostalnost u kreiranju novih sredstava osiguranja na pokretnim stvarima putem bezdržavinske zaloge, te da nema idealnog cjelovitog rješenja. Razumljivo je da to stvara dosta problema u pravnom saobraćaju između ovih država, što svakako može ugroziti sigurnost povjerilaca. Sa tim problemom se, inače, suočila i Evropska unija koja je mnogo veće tržište od bivše SFRJ i zbog toga se intenzivno razmišlja o unifikaciji prava u ovom domenu, što može da bude putokaz i za regulativu u ostalim zamljama. Ova štura i sumarna analiza bezdržavinske zaloge u zemljama nasljednicama bivše SFRJ je posebno interesantna, jer su ove zemlje poslije raspada bivše države imale u ovoj oblasti istu početnu poziciju kao i Bosna i Hercegovina.

3. Bezdržavinska zaloga na pokretnim stvarima u Bosni i Hercegovini USAID-ov projekt pravne reforme sa ciljem pružanja tehničke pomoći Bosni i

Hercegovini pri uspostavljanju globalnog pravnog, ekonomskog i poslovnog okruženja koje podstiče razvoj privatnog sektora počeo je sa radom 1997. godine. Između ostalog, taj projekat je uključio i analizu postojećeg zakonodavstva, pa se tako došlo do zaključka da je neophodno donijeti propis o registrovanim zalogama koji bi trebao da ima veliki doprinos u razvoju tržišne ekonomije i uspješnom provođenju postupka privatizacije i koji bi omogućio prvenstveno malim preduzećima dobijanje kredita za kupovinu i investiranje u nove opreme i tehnologije davanjem u zalog cijelog preduzeća ili pak dijela preduzeća.177

Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, poslije mnogo priprema, na sjednici Predstavničkog doma održanoj 4.5.2004. godine i sjednici Doma naroda održanoj 21.5.2004. godine, usvojila je Okvirni zakon o zalozima (Okvirni zakon).178 Ovaj zakon, sa sličnim zakonima koji su već ranije doneseni u entitetima i Brčko- Distriktu Bosne i Hercegovine, predstavlja novinu u našem pravnom poretku i svakako zaslužuje posebnu pažnju. Zakon je donesen sa željom da se na bosanskohercegovačkom tržištu radne snage, kapitala, roba i usluga urede osnove založnog prava i vođenje registra zaloga. USAID- ov projekt registra zaloga na pokretnoj imovini179 ima za cilj da se stvori što povoljnije okruženje za obezbjeđenje kredita i da podstakne finansijske institucije da daju povoljne kredite koji će omogućiti dalji razvoj privrednih aktivnosti. Posebno je značajno da potencijalni kreditori u cijeloj Bosni i Hercegovini mogu putem registra da brzo dobiju pouzdane i tačne informacije o postojećim potraživanjima na pokretnoj imovini. Materija zakona je sistematizovana u 39 članova i 6 poglavlja. U nastavku ćemo se osvrnuti na najvažnije odredbe tog zakona, te sve ostalo što je od uticaja na sistem registarske zaloge kod nas.

176 O tome opširno: D. Čelić, Pravo zaloge prema "Uredbi" Specijalnog predstavnika za Kosovo i Metohiju, Pravni život, br. 10/05, str. 543. 177 O registrovanim zalogama opširno: M. Povlakić, Moderne tendencije... str. 154 – 200. 178 Objavljen u Službenom glasniku BiH br. 28/04, stupio na snagu 1.7.2004. godine. 179 O registrovanim zalogama na pokretnim stvarima u BiH v. Dž. Mutapčić, Registrirane zaloge na pokretnim stvarima i članskim udjelima, u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2003, str. 413; M. Lasić, Prijedlog Okvirnog zakona o zalozima BiH s posebnim osvrtom na odredbe međunarodnog privatnog prava, u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2004, str. 351; M. Hadžimusić, Zaloga – sredstvo osiguranja postojećih ili budućih potraživanja, ZIPS, br. 1022/04, str. 31.

26

3.1. Okvirni zakon o zalozima 3.1.1. Opšte odredbe Na ovom mjestu se objašnjava šta čini predmet ovog zakona, zatim se daje tumačenje izraza, a postoje i odredbe o tome šta može biti predmet zaloga. Prije svega, ističe se da su tri glavne vrste prava na koje se ovaj zakon primjenjuje: zalog, posebno vlasničko pravo i srodno pravo. Pored toga, tretiraju se i strana, kao i ranije stečena prava.180 Za postojanje ovih vrsta prava kreditor treba da zna prije donošenja odluke u vezi davanja nekog kredita i provjerom u registru on jednostavno može da dobije relevantnu informaciju. Zakon daje i opširne definicije ovih prava.181 Moramo na ovom mjestu da konstatujemo da termini i definicije, kao i sav nomotehnički koncept zakona, nisu u duhu pozitivnih propisa, tradicije i prakse na ovim prostorima, pa to u praktičnoj primjeni može lako da dovede do konfuzije i da izazove dosta problema. Sigurno je da je prilikom izrade zakona trebalo biti obazriv i o tome voditi više računa i to svakako predstavlja jedan od njegovih bitnih nedostataka. Neophodno je usaglašavati domaći pravni sistem sa modernim pravima u svijetu, ali pri tome treba voditi računa da se ne vrši nekretička recepcija tuđih pravnih rješenja koja se ne uklapaju u naše pravo. Isto tako, nema sumnje da stručna terminologija mora da bude zastupljena u zakonima, ali je bitno da tekst bude razumljiv za sve one zbog kojih je donesen, bez potrebe za posebnim objašnjenjima pravnih stručnjaka, a to u konkretnom primjeru nije slučaj.

Inače, zalog se može zasnovati na stvari u svojini založnog dužnika, kao i na stvari na kojoj će on steći pravo svojine tek nakon zaključenja ugovora o zalogu.182 Ovo je veoma značajno za pravilno funkcionisanje modernog sistema osiguranog finansiranja. Bilo bi zaista neracionalno da se npr. svaki put kada trgovac robom nabavi nove zalihe, zahtijeva zaključenje novog ugovora o zalogu. Dakle, dužniku se na ovaj način dozvoljava zalaganje naknadno nabavljene stvari, a logično je da će zalog proizvoditi pravne posljedice čim dužnik postane vlasnik tih stvari.

3.1.2. Prava i obaveze založnog povjerioca i založnog dužnika

Zalog nastaje kada se ispune četiri uslova, bez obzira na redosljed ispunjenja:

a) postojanje registracije koja se odnosi na taj zalog u Registru zaloga; b) zaključenje ugovora o zalogu između založnog dužnika i založnog povjerioca; c) lice koje je označeno kao založni dužnik u registraciji treba da je vlasnik stvari koja je

ugovorom o zalogu određena kao obezbjeđenje i d) lice koje je označeno kao založni povjerilac u registraciji odnosno neko drugo lice u

skladu sa ugovorom o zalogu ili sa njim povezanim ugovorom je dalo ili se obavezalo dati kredit licu označenom kao založni dužnik u registraciji.183

Prema tome, moguće je da se izvrši registracija budućeg zaloga prije potpisivanja ugovora o zalogu ili prije nego što založni dužnik postane vlasnik određene stvari, ali ona sama po sebi ne može uspostaviti zalog. Registracija je obavijest da zalog postoji ili da može postojati u budućnosti. Međutim, kao što smo vidjeli, zalog nastaje tek kada budu ispunjeni i ostali propisani uslovi. Ugovor o zalogu treba da bude sačinjen u pismenoj formi, ali se za njegovu valjanost ne traži notarska obrada, odnosno ovjera, niti ovjera kod suda ili 180 Okvirni zakon, član 1. 181 Okvirni zakon, član 2. 182 Okvirni zakon, član 3. stav 1. 183 Okvirni zakon, član 4. stav 1.

27

odgovarajuće opštinske službe. U ugovoru o zalogu obezbjeđenje mora biti dovoljno određeno da se na pouzdan način može identifikovati ukoliko za to bude potrebe, kada se postavi pitanje valjanosti, prava prvenstva i izvršenja založnog prava.184 Ako ugovor o zalogu ne zadovoljava ovaj uslov, on razumljivo neće proizvoditi pravne posljedice. Zalog i posebna svojinska prava, kao i njihova postojeća prava prvenstva u odnosu na obezbjeđenje mogu da se protežu i na korist od obezbjeđenja. Uslov je da registracija tog zaloga i posebnog svojinskog prava uključuje i opis koristi iz obezbjeđenja, te da je korist od obezbjeđenja novac ili potraživanje plativo po osnovu police osiguranja ili naknade štete za izazvane gubitke, odnosno pričinjenu štetu na obezbjeđenju.185 Ovo je bitna odredba, jer se korist od obezbjeđenja odnosi na stvari koje je založni dužnik stekao u zamjenu za prvobitno založenu stvar, kao i na pravo na isplatu od osiguranja na ime gubitka ili oštećenja založene stvari. Zalog na korist od obezbjeđenja je, u stvari, produžetak zaloga na prvobitno založenoj stvari. Založni povjerilac i založni dužnik imaju pravo da postignu dogovor da se zalog na koristi od obezbjeđenja ne prenosi.

3.1.3. Prava prvenstva Pravo prvenstva između suprotstavljenih zaloga, posebnih vlasničkih prava i srodnih

prava se određuje prema skupu pravila za određene situacije. Opšte pravilo je jednostavno i temelji se na redosljedu kojim se registracije vrše u registru zaloga i to tako što ranija registracija ima prioritet u odnosu na kasniju,186 što je sasvim logično i opravdano. Zakon donosi i pravila o posebnom pravu prvenstva,187 pravu prvenstva kupca i zakupca,188 pravu prvenstva zaposlenika kod založnog dužnika,189kao i pravu prvenstva u odnosu na buduće isplate.190 Isto tako, postoje i posebna pravila o pravu prvenstva na obezbjeđenju pričvršćenom za nepokretnu stvar,191 pravu prvenstva na obezbjeđenju spojenom za drugu pokretnu stvar,192 pravu prvenstva u odnosu na trgovačke hartije od vrijednosti uređene drugim zakonima, te promjenu reda prvenstva. 3.1.4. Registar zaloga Registar zaloga se osniva u cilju registracije i dobijanja informacija o zalozima, posebnim svojinskim pravima, srodnim pravima, stranim pravima i ranije stečenim pravima u skladu sa ovim i drugim zakonima koji dozvoljavaju registraciju. Registar zaloga vodi Kancelarija za registar, koja postoji kao osnovna organizaciona jedinica u sastavu Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine. Ministar pravde imenuje šefa Registra zaloga, njegovog zamjenika i ostale službenike koji su tu zaposleni, saglasno Pravilniku o zalozima. Šef Registra zaloga rukovodi radom ove institucije.193

184 Okvirni zakon, član 5. stav 1. 185 Okvirni zakon, član 6. 186 Okvirni zakon, član 7. 187 Okvirni zakon, član 8. 188 Okvirni zakon, član 9. 189 Okvirni zakon, član 10. 190 Okvirni zakon, član 11. 191 Okvirni zakon, član 12. 192 Okvirni zakon, član 13. 193 Okvirni zakon, član 16.

28

Ministar pravde donosi propise o radu Registra zaloga i proceduri registracije.194 Smatramo da su time ministru data prevelika ovlaštenja i da je ovu bitnu materiju trebalo zakonski regulisati. Na ovaj način vidljivo je da je taj značajni segment, jedan od najvažnijih za uspješno provođenje zakona u praksi, nepotrebno marginalizovan.

U ovom poglavlju su određene i neke od glavnih karakteristika sistema Registra zaloga. Tako npr. svakoj registraciji mora biti dodijeljen broj koji označava vrijeme i redosljed unosa registracije u bazu podataka.195 Razumljivo je da se registracijski broj ne može dodijeliti više od jednog puta. Dakle, na taj način se onemogućava istovremeno registrovanje dva ili više zaloga na ime istog založnog povjerioca i u pogledu istog predmeta.

Nakon izvršene registracije, lice može tražiti izvod iz Registra zaloga u vidu Potvrde o registraciji, odnosno Potvrde o rezultatu pretrage. Svaka osoba koja vrši registraciju (ili njenu promjenu) mora potvrdu registracije (odnosno promjene) dostaviti licu koje je označeno kao dužnik, u roku od sedam dana od njenog unosa.196 Da bi se ova zakonska obaveza ispunila, dužniku se mora dostaviti papirna kopija prikaza sa ekrana kompjutera. Šef Registra zaloga dužan je da izda traženi izvod, ukoliko je tražilac prije ili istovremeno sa podnošenjem zahtjeva platio propisanu taksu. Prihod ostvaren pružanjem usluga Registra zaloga će predstavljati prihod budžeta institucija Bosne i Hercegovine.197 Registar zaloga sa svim podacima mora da bude dnevno dostupan zainteresovanim građanima u entitetskim ministarstvima pravde.198

Lice koje ima interes za informacije pohranjene u bazi podataka mora izvršiti pretragu. Ona se vrši po osnovu tri kriterijuma: jedinstvenog matičnog broja, odnosno poreskog broja pravnog lica, serijskog broja stvari ako se zahtijeva da stvar bude tako opisana i registracionog broja koji je dodijeljen od registra zaloga.199

Postojanje i sadržaj podataka koji se nalaze u Registru zaloga može se dokazati isključivo izdatim izvodom. Ovaj dokument ima karakter i dokaznu snagu javne isprave u pogledu činjenica koje su u njemu sadržane, ako se ne dokaže suprotno.200

Nakon ispunjenja obaveze koja je obezbijeđena zalogom, registraciju bi trebalo izbrisati.201 Međutim, ukoliko postoji ekonomski interes da se to ne uradi, registracija može i da ostane. Ovo će se dešavati u slučajevima kada stranke žele da zadrže registraciju da bi se olakšala buduća poslovna saradnja i kako bi se zadržalo pravo prvenstva koje ona omogućava.

Šef Registra zaloga može da odbije registraciju ukoliko, po njegovom mišljenju, ta registracija nije u saglasnosti sa ovim zakonom ili Pravilnikom o zalozima. On je dužan da o tome obavijesti podnosioca u digitalnoj formi, navodeći razloge zbog kojih je to učinjeno.202 Do odbijanja da se izvrši registracija će doći u situacijama kada nije udovoljeno određenim formalnim uslovima.203

To je neophodna karakteristika sistema Registra zaloga, jer on može funkcionisati samo ako su ispunjeni svi propisani uslovi. Poslije prijema obavijesti, podnosilac zahjteva za registraciju ima mogućnost da ispravi greške i podnese novi zahtjev. Šef Registra ili pak

194 Ministar pravde BiH donio je Pravilnik o zalozima, koji je objavljen u Službenom glasniku BiH br. 53/04. Ovim pravilnikom su određene mnoge bitne pojedinosti za funkcionisanje registra u praksi. 195 Okvirni zakon, član 18. stav 1. 196 Pravilnik o zalozima, član 17. stav 2. 197 Pravilnik o zalozima, član 7. tačka 5. 198 Okvirni zakon, član 18. stav 4, 5 i 6. 199 Okvirni zakon, član 19. stav 1. 200 Okvirni zakon, član 21. 201 Vidjeti član 23. Okvirnog zakona. 202 Okvirni zakon, član 24. 203 Primjera radi, u zahtjevu nisu navedeni založni povjerilac ili založni dužnik odnosno obezbjeđenje itd.

29

njegovi službenici ne odgovaraju za tačnost unesenih podataka. U pogledu toga postoji odgovornost lica koje vrši registraciju.

3.1.5. Povrede obaveza iz ugovora o zalogu i izvršenju

Ovo poglavlje se bavi izvršenjem prava iz ugovora o zalogu ili ugovora kojim je zasnovano strano pravo u obliku zaloga.204 Cilj je da se omogući brza i jednostavna zapljena i prodaja predmeta obezbjeđenja.205

Za postupak izvršenja nadležni su izvršni sudovi entiteta i Brčko- Distrikta Bosne i Hercegovine. Nezadovoljna strana ima mogućnost zaštite svojih prava u parničnom postupku. Pokretanje tog postupka nema uticaja na proces izvršenja.206

Postupak izvršenja pokreće se na zahtjev založnog povjerioca poslije povrede obaveza iz ugovora o zalogu. Interesantno je da Potvrda o registraciji predstavlja izvršni naslov. No, izvršenje će se provesti samo ukoliko založni povjerilac, pored Potvrde o registraciji, dostavi sudu i ugovor o zalogu.207 Založni povjerilac može predložiti dva načina zapljene i prodaje predmeta obezbjeđenja. Prije svega, on može zatražiti da sudski izvršilac oduzme obezbjeđenje i da mu ga preda radi prodaje, a pored toga postoji mogućnost da predloži da sudski izvršitelj oduzme taj predmet i sam izvrši njegovu prodaju.208 Ukoliko je predmet obezbjeđenja predat založnom povjeriocu, on je obavezan da izvrši prodaju prema uslovima propisanim u zakonu. To je značajna odredba, jer su kreditori najbolje upoznati sa tržišnom vrijednošću određenih stvari koje služe kao obezbjeđenje. Založni povjerilac i založni dužnik mogu postići dogovor da i sam založni povjerilac može izvršiti zapljenu predmeta obezbjeđenja, a kasnije i njegovu prodaju. Uslov za to je da postoji pismena saglasnost založnog dužnika, koja se može dati samo nakon povrede ugovora o zalogu.209

Lice koje je određeno da proda obezbjeđenje (založni povjerilac ili službenik za zapljenu) dužno je da najmanje 15 dana prije prodaje tog predmeta o tome obavijesti dužnika i ostale osobe koje su u pogledu toga registrovale svoja prava.210 Primarna funkcija ovog obavještenja je da za prodaju saznaju lica koja imaju pravo na iskup obezbjeđenja, a isto tako bitno je da založni dužnik ili druga lica mogu da poduzmu mjere nadzora načina prodaje ili kupovine obezbjeđenja. U određenim situacijama, ova obaveza ne postoji. Radi se o slučajevima kada odgađanje prodaje može dovesti do propadanja ili smanjenja vrijednosti objekta obezbjeđenja, zatim kada su troškovi vezani za održavanje i uskladištenje obezbjeđenja nesrazmjerno visoki u odnosu na njegovu vrijednost, te kada sud odluči da ova obavijest nije neophodna.211

204 Okvirni zakon, član 25. stav 1. 205 Ovaj zakon se ne primjenjuje na izvršenje srodnih prava, posebnih vlasničkih prava, ranije uspostavljenih prava ili stvarnih prava u obliku posebnih vlasničkih prava. Nastanak ovih prava, kao i eventualni izvršni postupak, uređuju posebni zakoni. 206 Okvirni zakon, član 25. stav 2 i 5. 207 Okvirni zakon, član 26. stav 1. Imajući u vidu da sama registracija nije dovoljna za uspostavljanje zaloga, založni povjerilac će morati da dokaže da su ispunjeni uslovi iz člana 4. zakona i da postoji zalog na stvari koju on želi zaplijeniti. 208 Okvirni zakon, član 26. stav 2. 209 Okvirni zakon, član 26. stav 3. 210 Okvirni zakon, član 29. stav 1. 211 Okvirni zakon, član 29. stav 3.

30

Novac dobijen prodajom obezbjeđenja, prevashodno se koristi za pokrivanje troškova nastalih izvršenjem ugovora o zalogu, a ostatak se mora položiti na poseban depozitni račun otvoren u banci Bosne i Hercegovine u skladu sa Pravilnikom o zalozima.212

Savjestan kupac koji kupi stvar u skladu sa zakonom i stekne posjed, postaje vlasnik te stvari bez bilo kakvih tereta, a pri tome nije od značaja da li je prodavac ispunio predviđene zakonske uslove.213 To je logično rješenje, jer kupac ne može znati da li su prilikom prodaje ispunjeni svi traženi uslovi. Jasno je da je prodavac odgovoran za štetu koja je nastala neizvršenjem obaveza iz zakona, ali to ne može da utiče na prava savjesnog kupca. Ukoliko ne postoji kupčeva dobra vjera u ovakvim situacijama, razumljivo je da on ne može da ima pomenuto pravo. Kao što smo već istakli, uslov za zaštitu savjesnog kupca je da predmetnu stvar drži u svom posjedu.

Zakonski povjerilac ili sudski izvršitelj dužni su da založnom dužniku i ostalim zainteresovanim licima u roku od osam dana od dana prodaje daju sve esencijalne informacije u pogledu objekta obezbjeđenja, a novac dobijen prodajom se mora rasporediti u skladu sa odredbama ovog zakona koje uređuju pravo prvenstva.214

Založni dužnik ili lice sa nižim pravom prvenstva, imaju pravo da u bilo koje vrijeme prije prodaje izvrše iskup obezbjeđenja.215 Prema tome, ovo pravo nije ograničeno samo na založnog dužnika, već se proteže i na povjerioca sa nižim redom prvenstva, koji ga može realizovati tako što će založnom povjeriocu višeg reda platiti iznos glavnice i prouzrokovane troškove.

3.1.6. Prelazne i završne odredbe Okvirni zakon uređuje i veoma važno pitanje valjanosti i prava prvenstva zaloga na

pokretnoj stvari u situaciji kada je, pored domaćeg pravnog sistema, uključeno i strano pravo.216 Odredbe o primjeni pravila međunarodnog privatnog prava treba da omoguće nesmetan protok pokretne imovine, kao predmeta zaloga, između Bosne i Hercegovine i drugih država. Bez ovog mehanizma, koji postoji u savremenim sistemima, postojala bi opasnost da se ograniči kretanje pokretne imovine prema lokalnoj jurisdikciji. Primjera radi, postoji situacija kada predmet obezbjeđenja predstavlja garanciju za dva zaloga. Prvi zalog je npr. zasnovan u Republici Hrvatskoj, a drugi kasnije u Bosni i Hercegovini. Odredbe Okvirnog zakona služe da se izbjegnu bilo kakve nedosljednosti ili sukob zakona i bave se stranim pravima koja imaju iste karakteristike kao posebno vlasničko pravo ili zalog (jasno bez registracije). Odvojeno se uređuju sukobi takvih prava na tjelesnim stvarima i na potraživanjima. U slučaju da se radi o tjelesnim stvarima primjenjuje se zakon područja na kome se stvar nalazila kada je strano pravo uspostavljeno.217 Slično pravilo vrijedi i kada su u pitanju suprotstavljena prava na potraživanjima.

U ovom poglavlju se uređuje i komplikovani problem ranije stečenih prava i pravo prvenstva između ovih prava sa pravima koja su uspostavljena nakon stupanja na snagu

212 Okvirni zakon, član 30. stav 1. 213 Okvirni zakon, član 31. 214 Okvirni zakon, član 32. stav 1 i 2. 215 Založni dužnik se može odreći prava na iskup, tako što poslije povrede ugovora o zalogu, sklopi pismeni ugovor sa založnim povjeriocem kojim se ovog prava odriče. On se ne može odreći ovog prava prilikom potpisivanja ugovora o zalogu, jer je tada založni povjerilac u dominantnoj poziciji (dužniku je potreban kredit), pa bi to moglo dovesti do zloupotreba na njegovu štetu. 216 Okvirni zakon, član 35. 217 Npr. sudija u BiH će morati da primijeni zakon Republike Hrvatske kako bi odlučio da li je strano pravo valjano u BiH.

31

Okvirnog zakona. Ranije stečeno pravo, koje je registrovano u Registru zaloga u roku od 90 dana od dana kada je ovaj zakon stupio na snagu, smatra se registrovanim na dan kada je ovaj zakon stupio na snagu. Kupac odnosno zakupac obezbjeđenja ima pravo prvenstva nad ranije stečenim pravom na obezbjeđenju, ukoliko to pravo nije registrovano u Registru zaloga prije nego što je kupac, odnosno zakupac stekao pravo na tom obezbjeđenju.218 Zbog toga je bilo veoma važno izvršiti registraciju ranije stečenih prava, jer bez toga ona nemaju zaštitu u odnosu na prava koja su stečena kasnije.

Svako lice koje u skladu sa ovim zakonom traži zaštitu svojih prava mora se ponašati savjesno i prema standardima ponašanja mjesta na kome se pravni posao vrši.219 Logično je da se uobičajeni standardi ponašanja prihvatljivi na mjestu obavljanja određene transakcije na tržištu određuju prema objektivnom kriterijumu.

Ukoliko je Okvirni zakon u suprotnosti sa drugim zakonima u Bosni i Hercegovini, primjenjivaće se ovaj zakon.220 Dakle, taj zakon ima prvenstvo u odnosu na sve druge zakone koji regulišu ovu oblast.221 Mislimo da je bilo poželjno normirati i usklađivanje tih zakona sa odredbama Okvirnog zakona i u pogledu toga propisati određene rokove. Kod ovakvog stanja stvari, kada se ima u vidu da već postoje drugi zakoni, sigurno je da u praksi može da bude dosta nejasnoća. Vrijeme koje je pred nama brzo će donijeti odgovor u vezi svih dilema koje se sada nameću u ovoj oblasti.

4. Zaključak U praksi je očigledno da ne postoji takvo sredstvo obezbjeđenja koje optimalno

rješava sve probleme koji se tiču sigurnosti povjerilaca i dužnika, kao i trećih lica. Ono što je svakako najbitnije je da je Okvirnim zakonom izbjegnuto negativno dejstvo deposesije, a omogućen adekvatan publicitet prava založnih povjerilaca upisom u registar zaloga. Ovaj propis, i pored navedenih nedostataka, zaslužuje prelaznu ocjenu zbog toga što su njime normativno uobličene osnovne karakteristike koje mora da ima jedno ovakvo sredstvo osiguranja da bi moglo da posjeduje upotrebnu vrijednost. Ovdje prevashodno mislimo na efikasnu zaštitu povjerilaca u odnosu na treća lica i u odnosu na založnog dužnika.

Kao što se iz izloženog može primijetiti, koncepcija navedenog zakona (a i entitetskih zakona iz ove oblasti, kojima se u ovom radu nismo detaljnije bavili) se bazira na sljedećem:

- zalogodavac zadržava založenu pokretnu imovinu u svom posjedu, što mu omogućava njeno stalno i produktivno korištenje, te ostvarivanje finansijskih pretpostavki za blagovremeno ispunjenje obaveze (npr. taksista založi svoj putnički automobil, ali pomoću njega i dalje ostvaruje prihode kako bi mogao vratiti dug);

- zalogodavac može dati u zalog cjelokupnu svoju imovinu; - zalogoprimac ima mogućnost sigurne procjene kreditne sposobnosti

zalogodavca i - zalogoprimac u slučaju potrebe ima na raspolaganju efikasan sistem za

ostvarivanje svojih prava ukoliko dužnik na vrijeme ne ispuni svoju obavezu.

218 Okvirni zakon, član 36. 219 Okvirni zakon, član 37. 220 Okvirni zakon, član 38. 221 Republika Srpska je donijela Zakon o registrovanim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima (Službeni glasnik RS br. 16/00 i 52/01), a Federacija BiH Zakon o registriranim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima (Službene novine Federacije BiH br. 17/02). Sličan propis postoji i u Brčko Distriktu BiH. O bezdržavinskoj zalozi u Republici Srpskoj v. D. Medić, Bezdržavinska zaloga u pravu Republike Srpske, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama Jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 186-197.

32

Od usvojenih rješenja sve strane bi trebale da imaju višestruke koristi. Budžet treba da ima prihode od taksa koje se plaćaju na ime registracije i izdavanja izvoda iz registarskih uložaka. Zajmoprimac ima mogućnost da u zalogu da cjelokupnu svoju imovinu i dobije kredit koji je jednak njenoj ukupnoj vrijednosti. S druge strane, zajmodavac može da dobije u zalogu ne samo imovinu kupljenu sredstvima kredita, nego i svu imovinu dužnika, koji ne bi prekidao svoju uobičajenu poslovnu aktivnost u kojoj se založena imovina koristi. Sigurniju poziciju i veću garanciju za svoje zajmove imaju i banke, kao posebna kategorija zajmodavaca. To bi, u skladu sa postojećim bankarskim propisima, trebalo da reducira odredbe kojima se uslovljava i ograničava davanje kredita, a očekuje se i smanjenje kamatne stope, te inflacijskog pritiska. Postojanje centralnog registra je veoma značajno i ima zadatak da omogući brzu i pouzdanu informaciju, da spriječi mnoge zloupotrebe i da znatno doprinese povećanju sigurnosti zajmodavaca. Ipak, ovim zakonom nije otklonjen najkrupniji nedostatak jednog bezdržavinskog sredstva obezbjeđenja, a to je da založni povjerilac posjed stvari, u slučaju dužnikovog odbijanja, može steći samo sudskim putem. Naravno da će proces primjene zakona (život je mnogo suptilniji od propisa) otvoriti još mnoge dileme i sporna pitanja koja u vezi ovoga mogu da nastanu i tek protekom vremena će se sa sigurnošću moći vidjeti kako će sve propisano da funkcioniše u praksi.

Međutim, donošenje Okvirnog zakona, koji ima prioritet, pored postojanja već ranije donesenih zakona iz ove oblasti, otvorilo je dosta dilema koje treba riješiti u narednom periodu. Očigledno je da je taj zakon imao pretenziju da riješi sva esencijalna pitanja koja se tiču ove vrste založnog prava, pa se opravdano može postaviti i pitanje smisla daljeg postojanja entitetskih zakona. Zbog toga njegov naziv, u stvari, predstavlja samo privid. Takođe, vidljivo je da su Okvirnim zakonom, pored institucionalnih i procesualnih, propisani i materijalnopravni aspekti iz oblasti založnog prava, što može da dovede do kolizije sa odredbama sistemskih zakona. Nesumnjivo je da to predstavlja negativan primjer pokušaja da se pravni sistem reformiše na konzistentan način, jer zakonodavna tradicija i razlozi pragmatičnosti nalažu da založno pravo bude sveobuhvatno regulisano upravo u zakonu koji uređuje vlasništvo i ostala stvarna prava, dok je ovim zakonom trebalo samo omogućiti uvođenje registra i postaviti osnovne principe njegovog rada.Isto tako, Okvirni zakon je tako koncipiran da njegov nomotehnički koncept nije u duhu naše pravne tradicije, što u procesu primjene može da dovede do neželjenih problema. No, nema sumnje da donošenje ovog zakona ima veliki značaj za razvoj povoljnog ambijenta za komercijalne aktivnosti. Zahvaljujući njegovom postojanju, kreditori imaju priliku da dođu do potpunih obavještenja koja će biti relevantna za donošenje eventualne odluke o njihovim budućim ulaganjima. Nedvojbeno je da ovaj zakon, zajedno sa drugim reformskim propisima, treba da odigra ključnu ulogu u razvoju tržišne privrede i uspješnom provođenju procesa tranzicije. Posebno je značajno da će se registracija zaloga odvijati bez uključivanja sudova, koji su preopterećeni drugim poslovima, te što je predviđen relativno brz i efikasan postupak izvršenja. Ipak, najvažnije je da registrovana zaloga konačno zaživi u pravom smislu riječi i da postane stvarnost na ovim prostorima, kako zbog njenih prednosti u odnosu na ručnu zalogu, tako i zbog činjenice da može predstavljati i supstitut hipoteci u situacijama kada se ona ne može uspostaviti zbog problema koji su vezani za evidenciju nekretnina.

33

HIPOTEKA PREMA NACRTU ZAKONA O STVARNIM PRAVIMA REPUBLIKE SRPSKE/FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

1. Uvod

Založno pravo je stvarno pravo na tuđem objektu, a hipoteka je založno pravo na

nekretnini.222 Mi nemamo svoju riječ za hipoteku, pa koristimo ovu riječ grčkog porijekla, koja je

nastala od riječi pod i staviti, što znači podstaviti odnosno opteretiti, čiji je zajednički smisao “staviti stvar pod nečiju vlast.223 Ovim pravom se može osigurati samo novčano potraživanje,224 za razliku od ostalih založnih prava kojima se može osigurati svaka tražbina.225

222 T. Tumbri, Založno pravo, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1-2/81, str.137. 223 Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru je za hipoteku upotrebljavao riječ zastava, ali ovaj termin nikada nije bio u široj upotrebi. U slovenačkom jeziku se riječ zastava upotrebljava za označavanje založnog prava uopšte. Srpski građanski zakonik hipoteku naziva i baštinskom ili miljačkom zalogom, a nastajala je upisom duga, odnosno pismene isprave o dugu u sudske knjige - ubaštinjenje (intabulacija) – v. Đ. Pavlović, Baštinske knjige, spis objavljen u knjizi Hipotekarno pravo u Kneževini Srbiji, Beograd, 1868; Ž. Perić, Stvarno pravo, Beograd, 1922, str. 209; O. Stanojević, Rimsko pravo, Beograd, 1992, str. 206. Termin hipoteka se koristi i u uporednom pravu (njemačkom, francuskom i italijanskom), a u engleskom pravu se koristi naziv “mortgage. 224 Po nekim pravima - npr. Švajcarski građanski zakonik, član 794., dovoljno je da se potraživanje može izraziti u novcu. Mišljenja smo da se može prihvatiti stav da je neophodno da potraživanje tek u fazi utvrđenja njegovog postojanja i dospjelosti dobije novčani izraz. Slično i: M. Lazić, Sadržina hipoteke, magistarska teza, Niš, 1994, str. 49. 225 Vidi; D. Medić, Založno pravo na nepokretnim stvarima (hipoteka), Glasnik pravde, br. 6/00, str. 88; Š. Erak, Hipoteka sredstvo osiguranja potraživanja (I dio), Pravni savjetnik, br. 5/01, str. 17; Š. Erak, Hipoteka sredstvo osiguranja potraživanja (II dio), Pravni savjetnik, br. 6/01, str. 29; B. Čolić, Pravo zaloge na nepokretnostima, Pravni život, br. 12/87, str.1489; B. Točanac, Hipoteka, Izbor sudske prakse, br. 7-8/93, str. 24; M. Lazić, Hipoteka, nužnost njenog reformisanja kao zahtev tržišne privrede, Pravni život, br. 10/96, str. 145.; D. Medić, Hipoteka i ostala sredstva obezbjeđenja

34

Hipoteka je stari institut građanskog prava koji predstavlja tekovinu civilizacije ljudskog društva. Ona je zahvaljujući stalnom prilagođavanju postala najrazvijeniji oblik založnog prava226 koji je do današnjih dana ne samo zadržao, nego i povećao svoj značaj. Svrha hipoteke je da osigura, ali i omogući izvršenje obaveze iz obligacionog odnosa koju dužnik nije dobrovoljno ispunio. Njeno postojanje vrši psihološki pritisak na dužnika, a ukoliko to ne bi imalo efekta, hipotekarni povjerilac se može namiriti iz vrijednosti založene nekretnine.

Hipoteka se odnosi na određeno potraživanje i određenu nekretninu, promjena vlasnika opterećene nekretnine nije pravno relevantna,227 a povjerilac je ovlašćen na način određen zakonom da traži namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjerilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjerilaca koji su hipoteku stekli poslije njega, uključivši i stečajni postupak.228

Savremeno hipotekarno pravo nastaje u XVIII i XIX vijeku kao produkt razvoja založnog prava u različitim sistemima prava, a težnja je bila da se stvori takav oblik obezbjeđenja koji će maksimalno osigurati pravni položaj povjerioca, a što manje otežati faktički položaj dužnika do momenta realizacije zaloge.

U socijalizmu gotovo marginalizovana,229 hipoteka danas ponovo postaje veoma interesantna i doživljava svoju punu afirmaciju, kao najsigurniji instrument stvarno-pravnog obezbjeđenja i ostvarivanja finansijske discipline. Za njen dalji razvoj i modernizovanje neophodno je što prije izvršiti svojinsku transformaciju kako bi se definisali titulari prava na nekretninama sa klasičnim svojinsko-pravnim ovlaštenjima, zatim ažurirati javne knjige koje vode evidenciju prava u pogledu nekretnina i uskladiti ih sa stvarnim stanjem230, te ustanoviti brz i efikasan postupak za njenu realizaciju. Restrukturiranje stvarnih prava posebno zahtijeva reformu hipotekarnog prava kao “poluge” razvoja kreditnih odnosa u društvu, koji su osnovna pretpostavka poboljšanja standarda građana i oživljavanja privredne aktivnosti.231

potraživanja – stanje i pravci razvoja (doktorska disertacija), Novi Sad, 2004; D. Klepić, Hipoteka kao realno sredstvo obezbeđenja tražbine prema dužniku (doktorska disertacija), Kragujevac, 2000. 226 Hipoteka osigurava potraživanje povjerioca, a dužnika ne lišava posjeda i mogućnosti korišćenja založene stvari. Vidi: M. Jankovec, Hipoteka kao sistem obezbeđivanja potraživanja, Pravni život, br. 10/04, str. 239. 227 M. Žuvela, Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Zagreb, 1987, str. 322, 228 ZOSPO, član 63. st. 1. 229 Ovo zbog toga što je kod postojanja "društvene", dakle, ničije svojine zalaganje društvenog vlasništva drugom pravnom subjektu koji je, takođe, u društvenom vlasništvu bilo gotovo bez smisla. Hipoteka logično nije mogla doći do izražaja u uslovima nesvojinskog koncepta društvene svojine, ograničavanja privatne svojine i napuštanja tržišnih zakonitosti privrede i kredita – v. M. Lazić, Sadržina hipoteke... str. 2. U tim uslovima eliminisane su tekovine pravne civilizacije i pravo je u ovoj oblasti bilo pretvoreno u neku vrstu svoje suprotnosti. Tokom osamdesetih godina prošlog vijeka počinje veće zanimanje za instrumente obezbjeđenja, pa se pojavljuju radovi koji pored ostalih instrumenata razmatraju i hipoteku – v. Z. Antonijević, M. Petrović i B. Pavićević, Bankarsko pravo, Beograd, 1982. Vidi i R. Bijorac i P. Knežević, Pravo u postupku realizacije realnih instrumenata obezbeđenja, Pravni život, br. 11/1998, str. 32. 230 O tome: S. Dimitrijević, Evidencije nekretnina i upisa založnih prava – preduslovi hipotekarnog kreditiranja, Finrar, br. 8/04, str. 64. Ustrojavanje efikasne i ažurne evidencije nepokretnosti i prava na nepokretnosti, kakvu čini sistem zemljišnih knjiga, predstavlja i garanciju svojine. Šire: M. Orlić, Uvođenje i obnavljanje zemljišnih knjiga, Pravni život, br. 12/00, str. 5. i M. Muslić, Zemljišne knjige i njihovo mjesto u pravosudnom sistemu, Pravni savjetnik, br. 9/01, str. 59. 231 Vidjeti Poruke 16. susreta pravnika Kopaoničke škole prirodnog prava održanog od 13-17.12.2003. koje su objavljene u Završnom dokumentu na str. 79.

35

Pošto regulative hipoteke kod nas sadrži samo načelne, lapidarne odredbe, očito je da ona nije adekvatna i da ne može da odgovori zahtjevima moderne tržišne privrede.232 Ovom prilikom moramo konstatovati da u Bosni i Hercegovini ipak postoje određene novine u oblasti hipotekarnog zalaganja, koje su posljedica izmjene drugih propisa, a ne materijalnog hipotekarnog prava.233 Tako su doneseni novi propisi o javnim registrima nekretnina,234 a reformisan je i izvršni postupak u cilju jednostavnije realizacije hipoteke.235 Kada se u praksi implementiraju zakoni o notarima,236 postojaće mogućnost izvršenja na osnovu izvršne notarske obrađene isprave, a to će svakako poboljšati položaj hipotekarnih povjerilaca. Kod postojećeg stanja stvari neophodno je izvršiti temeljitu reformu i materijalnog hipotekarnog prava, kako bi sve prednosti ovog instituta u odnosu na ostala sredstva obezbjeđenja došle do punog izražaja.237

U ovom radu ćemo analizirati bitne novine koje u ovom pogledu predviđa Nacrt Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske/Federacije Bosne i Hercegovine (Nacrt).

2. Novine u pogledu hipoteke prema Nacrtu Zakona o stvarnim pravima238 2.1. Sistematika U Republici Srpskoj u pogledu hipoteke još se primjenjuju odredbe Zakona o

osnovnim svojinskopravnim odnosima (ZOSPO),239 a za založno pravo na pokretnim stvarima i zalaganje potraživanja i drugih prava Zakon o obligacionim odnosima (ZOO).240 241 Oba zakona potiču iz bivše SFRJ. Slična situacija je i u Federaciji Bosne i Hercegovine, s tim što je ovdje donesen Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima,242 ali između ovog zakona i

232 O problemima zalaganja nekretnina u BiH opširno: M. Povlakić, Neki aktuelni problemi zalaganja nekretnina u entitetima BiH, Pravna riječ, br. 8/06, str. 215. 233 Izuzetak je Brčko Distrikt BiH koji je donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH br. 11/01, 8/03) reformisao stvarno pravo po ugledu na hrvatsko pravo. 234 Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske (Službeni glasnik RS br. 74/02) i Zakon o zemljišnim knjigama Federacije BiH (Službene novine Federacije BiH br. 58/02). 235 Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske (Službeni glasnik RS br. 59/03 i 85/03) i Zakon o izvršnom postupku Federacije BiH (Službene novine Federacije BiH br. 32/03). 236 Zakon o notarima Republike Srpske (Službeni glasnik RS br. 86/04) i Zakon o notarima Federacije BiH (Službene novine Federacije BiH br. 45/02). 237 Komparacije radi, većina zemalja nastalih disolucijom SFRJ već je na nov način uredila hipotekarno pravo. Republika Hrvatska je to uradila 1996.godine, Republika Makedonija 2000.godine, Republika Slovenija 2002.godine, Republika Crna Gora 2004.godine, a Republika Srbija 2005.godine. Neke od njih su to učinile u okviru reforme stvarnog prava (Republika Hrvatska i Republika Slovenija), dok su neke donijele posebne zakone o hipoteci (Republika Makedonija, Republika Crna Gora i Republika Srbija). 238 O tome: D. Medić, Hipoteka prema Nacrtu Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske/Federacije BiH, u Budvanski pravnički dani, Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2007, str. 111-122. 239 Članovi 63-69. Primjera radi, Njemački građanski zakonik (BGB) samo ekstenzivnosti hipoteke posvećuje čak 12 paragrafa (1120-1131). 240 Članovi 966-996. 241 O regulisanju založnog prava u bivšoj SFRJ v. B. Vizner, Komentar Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, Zagreb, 1980, str. 403. 242 Službene novine Federacije BiH br. 6/98.

36

ZOSPO-a nema suštinskih razlika. Priroda založnog prava kao jedinstvenog instituta sa mješovitim elementima svakako nameće potrebu za njegovim uređenjem na jednom mjestu, što je u svakom slučaju racionalnije i cjelishodnije. Postojanje više zakona u regulativi ovog instituta ukazuje na stihijnost u njegovoj dosadašnjoj razradi. Zbog toga je dobro rješenje da Nacrt u cjelosti uređuje založno pravo,243 jer je ono po svojoj pravnoj prirodi upravo stvarno pravo, mada je, kao što smo vidjeli, do sada bilo normativno razdvojeno.

Međutim, smatramo da je u Nacrtu, zbog specifičnih karakteristika i razlika ipak trebalo odvojiti hipoteku od založnog prava na pokretnim stvarima i na potraživanjima i drugim pravima i da bi takvo normiranje sigurno bilo preglednije i jasnije, te smanjilo mogućnost eventualnih dilema.

Inače, mišljenja smo da bi najbolje rješenje u oblasti građanskog prava bilo donošenje Građanskog zakonika, što bi nesumnjivo bio značajan korak ka uspostavljanju pravne sigurnosti na ovim prostorima. Ovakav zakonik ne predstavlja samo skup posebnih zakona, već harmoničnu cjelinu gdje se sistematizuju i pojedini propisi u pogledu istog pravnog odnosa i njegovo postojanje je svakako odraz pravne kulture određenog naroda. Zato se rad na izradi tog zakonika ukazuje kao potreba.

2.2. Izuzetak od načela nedjeljivosti Založno pravo je po svojoj prirodi nedjeljivo.244 Ovo načelo podrazumijeva da zalog

(predmet) osigurava cijelo obezbjeđeno potraživanje,245 a da čitava založena stvar sa svim njenim sastavnim dijelovima i pripacima osigurava tražbinu povjerioca.246 To se primjenjuje i na ručnu zalogu i na hipoteku, iako je izričito propisano samo za hipoteku. Po ovom načelu pravo zaloga ne prestaje sve dok njime osigurano potraživanje ne bude u cjelosti namireno.247

Zbog toga dužnik nema pravo da zahtijeva ni vraćanje cijele založene stvari ni vraćanje njenog dijela u situaciji kada je isplatio samo dio duga, što je sasvim razumljivo ako je u zalogu data nedjeljiva stvar, pa bi vraćanje njenog dijela značajno umanjilo vrijednost dijela koji je preostao. Jasno je da se kod djelimične isplate ne može zahtijevati povraćaj čitavog založenog objekta niti nekog njegovog dijela ako to nije fizički moguće, a zaloga odgovara i za proširenje potraživanja koje nastaje zbog kamata usljed docnje u isplati ugovorenih kamata i troškova naplate tražbine. Ukoliko dođe do diobe založene stvari, ovo pravo postoji i dalje opterećujući sve njene dijelove.248

243 Članovi 139-185. 244 Mada neki autori smatraju da nedjeljivost zaloge ne izvire iz same suštine založnog prava, kao što nedjeljivost privatne svojine izvire iz same suštine te svojine – v . A. Gams, Osnovi stvarnog prava, Beograd, 1980, str. 139. 245 Pored potraživanja u cjelini, obezbjeđuju se i kamate i druga sporedna potraživanja, kao i troškovi prinudne naplate. 246 Nema razloga da se založno pravo ne uspostavi za dio potraživanja i tada ono prestaje kad prestane taj dio tražbine. 247 Tako Đ. Pavlović, u djelu “Hipotekarno pravo u Kneževini Srbiji”, Beograd, 1868, na str. 11 ističe: “Kad je jedna čest duga isplaćena, hipoteka celokupna ostaje da garantuje ostatak duga, kao da ništa nije plaćeno”. 248 Još u rimskom pravu spominje se nedjeljivost založnog prava. Na osnovu fragmenata iz Digesta uzetih iz Papijanove liber VIII quaestionum, u kojim pravnik primjećuje da je causs pignoris indivisa, razvija stara germanska doktrina dogmu o nedjeljivosti založnog prava – v. Z. Rašović, Stvarno pravo, Podgorica, 2002, str. 360. Načelo nedjeljivosti usvajaju mnogi građanski zakonici. Primjera radi, Italijanski građanski zakonik - član 2799, Francuski građanski zakonik - član 2083. (ručna zaloga) i

37

Međutim, u nekim modernim građanskim zakonicima, a i u pravnoj teoriji, zauzeti su stavovi po kojima načelo nedjeljivosti ne treba tretirati tako strogo i kruto, jer dosljedna primjena dovodi i do apsurdnosti.249

Po našem mišljenju načelo nedjeljivosti je u suštini opravdano i njegova svrha je da utiče na dužnika da u cjelosti ispuni svoju obavezu. Ali, isto tako, podržavamo stav da ono ne treba da bude pretjerano i da bi sud trebao da uvaži zahtjev dužnika za povraćaj dijela stvari ili jedne od založenih stvari, kad god je to fizički moguće, u slučaju da taj dio ili preostala stvar predstavljaju dovoljno obezbjeđenje za povjerioca (ovakvo rješenje je već prihvaćeno kao izuzetak u slučaju kada je u zalogu data izvjesna suma novca).250 Naime, iako je nedjeljivost ustanovljena prevashodno radi očuvanja interesa povjerioca, to nikako ne znači da ne treba voditi računa i o interesima druge strane (dužnika ili zalogodavca).251 Nema sumnje da uvijek, kada je to moguće, treba imati u vidu opravdane interese obje strane i odstupanje od načela nedjeljivosti svakako ima opravdanje kada su očuvani ekonomski interesi povjerioca, a vraćanje dijela stvari pogoduje dužniku ili zalogodavcu, ako se ne radi o istom licu.252

Nacrt je upravo ovo imao u vidu i predvidio je izuzetak od načela nedjeljivosti u slučaju smanjenja potraživanja, kada sud može, na prijedlog založnog dužnika, dopustiti da se založno pravo ograniči na jedan ili više predmeta zaloga koji su dovoljni za osiguranje preostalog potraživanja.253 Isto tako, prema Nacrtu, ako se otuđi dio nekretnine čija je vrijednost manje od jedne petine tražbine, povjerilac se ne može protiviti otuđenju i oslobađanju tog dijela nekretnine od založnog prava, ukoliko dužnik daje odgovarajuće osiguranje za taj dio ili ostatak nekretnina pruža dovoljno obezbjeđenje.254

Podržavamo ove novine, jer pravna teorija i praksa imaju obavezu da pronalaze rješenja za ovakve situacije, jasno uz očuvanje svih opravdanih interesa povjerilaca.

2.3. Raspolaganje neizbrisanom hipotekom Hipoteka, kao i uopšte založno pravo je nesamostalno pravo, čije postojanje zavisi od

postojanja i punovažnosti prava potraživanja, a prestankom potraživanja, prestaje i hipoteka kao sporedno pravo, akcesorij.255 Postojanje potraživanja je conditio sine qua za postojanje hipoteke.256 Strogo akcesorni (zavisni) karakter hipoteke ogleda se za čitavo vrijeme njenog član 2114. (hipoteka); Švajcarski građanski zakonik - član 889. str. 2; Austrijski građanski zakonik, paragraf 457. itd. 249 Prema mišljenju nekih autora, ovo načelo se može ograničiti ili odstupiti od njega sporazumom stranaka – npr. L. Marković, Hipotekarno pravo, Beograd, 1911, str. 499. Vidi i: Č. Rajačić, Stvarno pravo – skripta, Zagreb, 1956, str. 289. i 290. 250 Slično i: O. Stanković i M. Orlić, Stvarno pravo, Beograd, 1982, str. 373., D. Stojanović i B. Pavićević, Pravo obezbeđenja kredita, Beograd, 1997, str. 257. 251 Vidi: M. Bartoš, Koncentracija hipoteke, Arhiv za pravne i društvene nauke, knj. XXXV, br. 3/37, str. 245. 252 Šire o tome: D. Medić, Hipoteka i ostala sredstva obezbjeđenja potraživanja – stanje i pravci razvoja, Banja Luka, 2005, str. 58. 253 Nacrt, član 141. tačka 9. 254 Nacrt, član 141. tačka 6. Ovo je uvedeno po uzoru na član 811. Švajcarskog građanskog zakonika, prema kome hipotekarni dužnik može prodati parcelu hipotekom opterećenog zemljišta slobodnu od te hipoteke ako ona vrijedi manje od 1/5 duga, a isplati odgovarajući dio duga ili ako ostatak pruža dovoljno garancije za isplatu duga. 255 Vidjeti: I. Babić, Leksikon obligacionog prava, Beograd, 1997. str. 387; S. Nikšić, Akcesornost založnog prava, Hrvatska pravna revija, br. 9/02, str. 147. 256 M. Zobkow, Akcesorna narav založnog prava, Mjesečnik, br. 5/1898, str. 226. i br. 6/1898, str. 347.

38

postojanja. Akcesornost se, inače, smatra temeljnim načelom založnog prava i ima svoje korjene još u rimskom pravu.257

No, napuštanje načela akcesornosti založnog prava, a time i hipoteke,258 otvara mogućnost da se to pravo samostalno kreće u prometu i da nasljeđivanjem pređe na lice koje je nasljednik založnog povjerioca, bez obzira na to prelazi li na nasljednika i potraživanje koje to pravo osigurava.259

Tipičan slučaj odstupanja od načela akcesornosti je tzv. svojinska hipoteka. Ona predstavlja pravnu konstrukciju, čiju ekonomsku snagu može aktivirati po svojoj volji samo njen titular. Svojinska hipoteka je hipoteka na sopstvenoj stvari.260 Ta hipoteka može postojati bez potraživanja, prenosi se samostalno, ali se ne može realizovati bez postojanja tražbine za čije obezbjeđenje služi.261

Nacrt ne predviđa postojanje svojinske hipoteke, ali reguliše raspolaganje neizbrisanom hipotekom.262 Ova mogućnost postoji u situaciji kada je potraživanje prestalo, a hipoteka još nije brisana iz zemljišnih knjiga.263 264 Dakle, radi se o ovlašćenju da se već isplaćena hipoteka prenese na novog povjerioca. Uslov je da nova tražbina nije veća od upisane hipoteke, koja još nije brisana.265 Hipoteka sada pripada vlasniku nekretnine i to za njega stvara mogućnost da to iskoristi kako bi osigurao neko drugo potraživanje.266 Ovo je za njega očigledno korisno, jer ako on raspolaže visokim mjestom u redu prvenstva, veća mu je i kreditna sposobnost, a to mu otvara mogućnost dobivanja zajmova pod povoljnim uslovima.267 Na taj način vlasnik nekretnine ima mogućnost da bolje ekonomski iskoristi vrijednost svoje nekretnine raspolažući u korist novog hipotekarnog povjerioca boljim, vrednijim mjestom u prvenstvenom redu. U ovom slučaju se radi o osnivanju nove hipoteke na već postojećem mjestu u prvenstvenom redu, pa se za upis te hipoteke moraju ispuniti sve materijalne i procesne pretpostavke koje potpisuje zemljišnoknjižno pravo.268 Potrebno je 257 D. Stojanović i B. Pavićević, op. cit., str. 252. 258 O odstupanju od načela akcesornosti hipoteke u zemljama bivše SFRJ v. M. Povlakić, Zemljišni dug u usporednom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 26, br. 1/05, str. 214-223. 259 N. Gavella, Založno pravo, Zagreb, 1992, str. 166. 260 O tome: D. Medić, Svojinska hipoteka, ZIPS, br. 1027/05, str. 29; M. Lazić, Hipoteka, nužnost njenog reformisanja kao zahtev tržišne privrede...str. 151-154; M. Vedriš i P. Klarić, Građansko pravo, Zagreb, 2004, str. 328. 261 M. Lazić, Stvarna prava na sopstvenoj stvari, Pravni život, br. 10/03, str. 87-92. 262 Nacrt, član 181. 263 U ovoj situaciji njemačka doktrina ima u vidu vlasnički zemljišni dug. 264 Prema III noveli na Austrijski građanski zakonik iz 1916. godine postoji mogućnost raspolaganja sa neizbrisanom hipotekom kao surogat za vlasničku hipoteku. Vidi: F. Čulinović, Komentar zemljišno-knjižnih zakona, Beograd, 1931, str. 206. 265 Raspolaganjem mjestom u prvenstvenom redu neizbrisane hipoteke nosioci knjižnih prava koji su upisani s kasnijim prvenstvenim redom ne smiju biti oštećeni u ostvarivanju svojih prava pri namirenju osiguranih tražbina. Ukoliko bi nova tražbina bila veća od stare oni bi bili oštećeni, jer bi u slučaju namirenja iz vrijednosti nekretnine za namirenje njihovih potraživanja preostao manji iznos od onog koji bi ostao da se namirenje provodilo prije nego što je prestala stara tražbina. 266 Dok vlasnik ne ostvari svoje pravo raspolaganja neizbrisanom hipotekom u odnosu na treća savjesna lica djeluje neoboriva pretpostavka da postoji ona tražbina osigurana hipotekom upisanom u zemljišnoj knjizi. 267 Slično rješenje postoji i u pravu Hrvatske i Srbije. Vidi: N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 821; R. Kovačević Kuštrimović i M. Lazić, Stvarno pravo, Niš, 2006, str. 391. Uporediti: M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja potraživanja s posebnim osvrtom na bezposjedovnu (registriranu) zalogu, doktorska disertacija, Sarajevo, decembar 2001, str. 147-148. 268 O tome: T. Josipović, Zemljišnoknjižno pravo, Zagreb, 2001, str. 262-263.

39

napomenuti da se hipoteka na prijašnjem mjestu u prvenstvenom redu ne briše već se samo prenosi na novu tražbinu.269 Vlasnik se ne može odreći ovog svog prava unaprijed, ali ako se on nekome obavezao ishoditi brisanje određene hipoteke, i to je u zemljišnoj knjizi zabilježeno, on ipak ne može njome raspolagati. Prema tome, to pravo nije svojinska hipoteka, mada joj je veoma slično.270 Naravno, raspolaganje neizbrisanom hipotekom može u praksi dovesti do određenih problema i štete za povjerioce sa kasnijim redom prvenstva. Naime, vlasnik može pred sam istek stare hipoteke, a prije pokretanja izvršnog postupka ili otvaranja stečajnog postupka271 upisati novu hipoteku, a to može dovesti do toga da će povjerioci nerado davati kredite koji bi bili obezbjeđeni hipotekom drugog ili kasnijeg ranga. Sve ovo može dovesti do gotovo trajnog nepomicanja unapred prvenstvenog reda ovih povjerilaca.

2.4. Zabilježba zadržavanja prvenstvenog reda Vlasnik može u slučaju brisanja hipoteke istodobno ishoditi u zemljišnoj knjizi

zabilježbu272 s kojom je za upis nove hipoteke do visine izbrisane zadržan prvenstveni red za vrijeme od tri godine od odobrenja te zabilježbe.273 Ako bi došlo do promjene vlasništva, to bi djelovalo i u korist novog vlasnika, ali se u slučaju prisilne javne dražbe274 te nekretnine ovo zadržavanje ne bi uzelo u obzir, ukoliko ne bi bilo iskorišteno prije zabilježbe rješenja kojim je dopuštena pljenidba na toj nekretnini radi naplate nečije novčane tražbine. Vlasnik nekretnine ima mogućnost zahtijevati upis hipoteke za novu tražbinu u prvenstvenom redu i do visine hipoteke kojom je nekretnina opterećena, ali s ograničenjem da će nova hipoteka imati pravni učinak jedino ako se brisanje stare hipoteke uknjiži u roku od godine dana od odobrenja upisa nove hipoteke.275 Ukoliko ne bude zatraženo brisanje stare hipoteke ili ono ne bude dopušteno u navedenom roku, nova hipoteka prestaje čim ovaj rok protekne, te će se zajedno sa svim upisima koji se na nju odnose brisati po službenoj dužnosti. Hipoteka koja je upisana na mjestu starije opterećene hipoteke u prvenstvenom redu imaće pravni učinak samo ako se taj teret izbriše ili se s pristankom sudionika prenese na novu hipoteku. U slučaju da starija hipoteka tereti više nekretnina zajednički, nova će proizvoditi pravne učinke samo ako se starija hipoteka izbriše na svim nekretninama koje tereti. Ove odredbe će se primjenjivati i u slučaju da nova tražbina stupa na mjesto dvije ili više hipotekarnih tražbina koje u prvenstvenom redu dolaze neposredno jedna iza druge.276 Na ovaj način, kao i kod raspolaganja neizbrisanom hipotekom, vlasnik ostvaruje uslove za bolje ekonomsko iskorišćavanje vrijednosti svoje nekretnine, jer će ostvariti povoljnije uslove kreditiranja ponudom novom povjeriocu za osiguranje osnivanjem hipoteke na zadržanom mjestu u prvenstvenom redu. Zabilježba djeluje prema svakom licu, pa ukoliko kasnije budu izvršeni neki upisi, sud će po prijedlogu sve te upise izbrisati.

269 G. Mihelčić, Upis hipoteke i fiducijarnog vlasništva u zemljišne knjige, u Nekretnine i zemljišne knjige, Zagreb, 2005, str. 33. 270 Slično i N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković. op.cit., str. 822. 271 Prava hipotekarnog povjerioca posebno dolaze do izražaja u ovim postupcima. 272 Zabilježba je takva vrsta zemljišno-knjižnog upisa kojom se evidentiraju i čine javnim izvjesne pravne činjenice koje su od uticaja na predmet zemljišno-knjižnih prava. 273 O rangu hipoteka po ZOSPO-u v. D. Stojanović i D. Pop-Georgiev, Komentar Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Beograd, 1980, str. 147-148. 274 Taj termin nije najbolje rješenje, jer bi se moglo zaključiti da se ova odredba neće primjeniti u slučaju prodaje nekretnine u izvršnom postupku neposrednom pogodbom. 275 U ovom slučaju se raspolaže mjestom u prvenstvenom redu stare hipoteke iako se još nisu stekli uslovi za njeno brisanje. Zbog toga je ovo raspolaganje uslovno. 276 Nacrt, član 182.

40

Napominjemo da je Zakonom o zemljišnim knjigama Republike Srpske predviđena mogućnost zabilježbe prvenstvenog reda277 bilo kojeg zemljišno-knjižnog prava, pa tako i hipoteke.278 Slična je situacija i u Federaciji Bosne i Hercegovine. Bilo bi poželjno da se regulativa u vezi ovog instituta nalazi u okviru jednog zakona, što bi sigurno dovelo do bolje preglednosti i smanjenja dilema koje u vezi toga mogu da nastanu.

Inače, nužno je konstatovati da su i raspolaganje neizbrisanom hipotekom, kao i zabilježba zadržavanja prvenstvenog reda mogući samo uz provođenje odgovarajućih postupaka pred zemljišno-knjižnim sudom, što dovodi do gubitka vremena i prouzrokovanja određenih troškova, a da Nacrt predviđa postojanje novog instituta zemljišnog duga, kao apstraktnog i neakcesornog sredstva obezbjeđenja na nekretninama, koji se, ukoliko ga prati izdavanje pisma, mnogo jednostavnije prenosi, bez obaveznog upisa u zemljišne knjige. To bi trebala biti prednost zemljišnog duga u odnosu na hipoteku, ali praksa će ipak najbolje pokazati kako će sve to uistinu i funkcionisati, imajući u vidu i sve ostalo što može biti od značaja u ovakvim situacijama.279 Međutim, najvažnije je da su nova rješenja kod hipoteke donekle odstupila od načela akcesornosti, a to će nužno dovesti do bolje prometnosti ovog instituta u praksi.

2.5. Postupak amortizacije i brisanje hipoteke Nacrt predviđa i postupak amortizacije i brisanje hipoteke pod sljedećim uslovima: - ako je proteklo najmanje 30 godina od uknjižbe hipotekarne tražbine, a u slučaju

kada ima daljih upisa koji se odnose na nju od posljednjeg od tih upisa, - ako nije moguće pronaći lica koja su prema upisima ovlašćena, a ni njihove pravne

sljednike i - ako u proteklom periodu nije došlo do promjene ni glavnice ni kamata, niti se pravo

na drugi način ostvarivalo. Ukoliko zemljišno-knjižni sud nađe da ovom prijedlogu treba udovoljiti, pozvaće

oglasom da se prijave sva zainteresovana lica i odrediti rok od godinu dana za prijavu. Oglas će se objaviti u odgovarajućem službenom glasniku i na oglasnoj ploči suda, a može i na drugi prikladan način. Po proteku roka sud će dopustiti amortizaciju hipotekarne tražbine, te odrediti brisanje hipoteke i drugih upisa koji se na nju odnose. Ako u ostavljenom roku bude podnesena prijava u pogledu prava čija se amortizacija zahtijeva, sud će o tome obavijestiti lice koje zahtijeva amortizaciju, te ga uputiti na parnicu o postojanju hipotekarne tražbine i obustaviti postupak amortizacije.280

Ova novina je u svakom slučaju korisna i služi usaglašavanju zemljišnih knjiga sa stvarnim stanjem.281 Naime, u praksi je poznato da su mnoge hipoteke upisane u javnim

277 Zakon o zemljišnim knjigama RS, član 2. tačka 4. 278 O zabilježbi prvenstvenog reda u zemljišno-knjižnom pravu v. T. Josipović, Komentar Zakona o zemljišnim knjigama, str.178. Vidi i: J. Weike i L. Tajić, Komentar Zakona o zemljišnim knjigama u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2005, str. 21-22. 279 O zemljišnom dugu opširnije: D. Medić, Zemljišni dug kao neakcesorno sredstvo obezbjeđenja potraživanja na nekretninama, Pravni život, br. 10/06, str. 601, M. Povlakić, Zemljišni dug u usporednom pravu... str. 611, itd. 280 Nacrt, član 184. 281 Amortizacija hipoteke bila je kod nas nekada regulisana Zakonom o zemljišnim knjigama iz 1930. godine.

41

knjigama iako su tražbine za čije obezbjeđenje služe već odavno prestale. Zbog toga je poželjno da se radi pravne sigurnosti provede ovaj postupak i takve hipoteke izbrišu.282

Takođe, Nacrt u prelaznim odredbama propisuje da se brišu i hipoteke upisane u zemljišne knjige prije prenosa opterećene nekretnine u društveno vlasništvo.283

2.6. Ugovor o hipoteci Ugovor o hipoteci je ugovor između vlasnika nekretnine, odnosno imaoca drugog

prava i povjerioca, kojim se vlasnik nekretnine obavezuje da, ako dug ne bude isplaćen o dospjelosti, trpi da povjerilac naplati svoje obezbijeđeno potraživanje iz vrijednosti hipotekovane nekretnine, na način propisan zakonom. Ovaj ugovor može da bude samostalan ili dio ugovora koji uređuje potraživanje (ugovora o zajmu, kreditu i dr.).284 Ugovor o hipoteci je samo pravni osnov za sticanje hipoteke.

Nacrt predviđa da ugovor o hipoteci mora biti sačinjen u obliku notarski obrađene isprave.285 Ovo je sasvim razumljivo, kada se imaju u vidu odredbe zakona o notarima koje predviđaju obaveznu notarsku obradu isprava koje se, između ostalog, odnose i na prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama.286 Pravni poslovi koji ne zadovoljavaju ovaj uslov su ništavi i ne proizvode pravne posljedice.287 Ugovor o hipoteci se ispunjava upisom i to uknjižbom založnog prava u zemljišne knjige. Osnova za odobrenje tog upisa može biti samo isprava koja zadovoljava pretpostavke za taj upis.288 Dakle, ona mora zadovoljavati uslove za valjanost i tabularne isprave, ali to su zahtjevi za upis, a ne za valjanost ugovora. Ugovor o hipoteci ukoliko bude sačinjen u pomenutoj formi će obavezivati dužnika i u slučaju da nema oblik knjižne isprave.289

Inače, ističemo da ugovor o hipoteci sada nije posebno uređen zakonom, pa u pogledu njegove forme postoje različita mišljenja.290

282 Poređenja radi, amortizacija i brisanje starih hipotekarnih tražbina u Republici Hrvatskoj su regulisani odredbama članova 141-144. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 91/96). O tome: T. Josipović, Komentar Zakona o zemljišnim knjigama... str. 252-254. U Republici Srbiji ovaj institut je propisan u članu 52. Zakona o hipoteci (Službeni glasnik Republike Srbije br.115/05). 283 Nacrt, član 346. 284 Z. Rašović, Komentar Zakona o hipoteci, Podgorica, 2007, str. 90. 285 Nacrt, član 147. tačka 5. 286 Zakon o notarima RS, član 68. i Zakon o notarima Federacije BiH, član 73. 287 Za razliku od toga ugovor o zalaganju pokretnih stvari, prema Nacrtu, ne mora imati pisani oblik, s tim što je registarsko založno pravo normirano posebnim zakonom (Okvirnim zakonom o zalozima BiH, Službeni glasnik BiH br. 28/04 i 54/04). 288 Ukoliko dužnik ne bi ispunio ono na što se obavezao, povjerilac bi mogao sudskim putem ishoditi presudu koja bi poslužila kao pravni osnov za uknjižbu. 289 O formi ugovora o hipoteci u hrvatskom pravu v. N. Gavella i dr., op.cit., str. 813-814, a o sudskoj praksi vezanoj za taj ugovor v. M. Žuvela, Vlasničkopravni odnosi, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o zemljišnim knjigama, Zagreb, 2004, str. 463-466. O formi ugovora o hipoteci u Srbiji v. D. Živković, Komentar Zakona o hipoteci, Beograd, 2006, str. 20-21. O formi ugovora o hipoteci u Crnoj Gori v. Z. Rašović, Komentar Zakona o hipoteci... str. 127-129. 290 O formi ugovora o hipoteci v. Š. Erak, Hipoteka sredstvo osiguranja potraživanja (I dio)... str. 21; T. Tumbri, op.cit., str. 152; P. Simonetti, Hipoteka (objekt, obujam, stjecanje), Zakonitost, br. 9-10/90, str. 1124-1125; P. Simonetti, Hipotekarno zalaganje nekretnina u Federaciji Bosne i Hercegovine (s osvrtom na zalaganje prava građenja de lege ferenda), Pravna misao, br. 1-2/99, str, 44-45. Na savjetovanju iz imovinsko-pravne oblasti, koje je održano u Neumu (BiH) 2.10.1997 godine, obrazloženo je stanovište da se za ugovor o hipoteci ne traži kvalifikovana pismena forma, s ovjerom

42

Međutim, mada ovaj ugovor nije ugovor o prenosu prava na nekretninama, on se u svakom slučaju približava ovakvim ugovorima i zaključuje se u formi koju propisuju važeći propisi o prometu nekretnina za prenos prava vlasništva. Jasno je da se uknjižba hipoteke u korist hipotekarnog povjerioca ne može ispuniti na osnovu usmenog ugovora i u pogledu toga ne može da bude posebnih dilema.291 Uknjižba hipoteke vrši se na osnovu isprava sastavljenih u propisanoj formi za njihovu punovažnost koje nemaju očiglednih nedostataka.

3. Zaključak

Hipoteka je klasični institut građanskog prava koji u današnje vrijeme u uslovima

tržišne privrede i razvoja privatne svojine ima sve veći značaj. Zbog toga hipotekarno pravo zahtijeva stalno usavršavanje i višedimenzionalnu transformaciju, jer je njegov razvoj u direktnoj proporciji sa progresom ekonomskih i kreditnih odnosa u jednom društvu. Nacrt, i pored izvjesnih nedorečenosti, mnogo cjelovitije i sveobuhvatnije reguliše ovaj institut i pruža potpuniji pravni okvir za ovu vrstu zalaganja. Međutim, mišljenja smo da je ovo bila prilika i za još neke novine u reformi hipoteke. Po nama, bilo je poželjno preciznije regulisati ekstenzivnost hipoteke, posebno u pogledu prenošenja obezbjeđenja na sva povećanja potraživanja nastala zbog dužnikove docnje, a trebalo je detaljno urediti i prava hipotekarnog povjerioca u slučaju smanjenja vrijednosti predmeta hipoteke. Ukazivala se potreba i da se detaljnije reguliše institut zajedničke hipoteke. Ukoliko je predmet zajedničke hipoteke istovremeno i objekt druge hipoteke, moglo se predvidjeti da se namirenje najprije pokuša iz ostalih predmeta. Isto tako, ovo je bila prilika da se jasnije odredi rang zakonske hipoteke, jer nije poželjno da se narušava istinitost i potpunost javnih registara u pogledu nekretnina koji

potpisa ugovornih stranaka, već da je dovoljna obična pismena forma. U prilog tom mišljenju izneseni su sljedeći argumenti: - u pravnom poretku Federacije BiH važi načelo neformalnosti ugovora, ako zakonom nije drukčije određeno, a u pravu se izuzeci usko tumače, pa se ne može pravilo o formi ugovora o otuđenju prava vlasništva na nekretnini protegnuti i na manje značajan ugovor o njenom hipotekarnom opterećenju; - ne može se za ugovor o hipoteci tražiti stroža forma, nego što je propisano za ugovor o kreditu, a to je obična pismena forma (član 1066, stav 1. ZOO); - nekretnina opterećena hipotekom određuje se u sudskom postupku na javnoj prodaji čime se pruža veća zaštita njenom vlasniku, nego što je ovjera potpisa na ugovoru o osnivanju hipoteke. Međutim, mišljenja smo da se ovo stanovište ne bi moglo prihvatiti. Prije svega, načelo neformalnosti ugovora, ne isključuje analognu primjenu propisa o formi ugovora o prenosu prava vlasništva na nekretninama na ugovor o hipoteci, jer realizacija hipoteke znači i gubljenje prava vlasništva na nekretnini koja je založena. Ugovorom o kreditu se zasniva samo obligacionopravni odnos, dok se ugovorom o hipoteci stvara osnov za zasnivanje stvarnog prava. Sudski postupak javne prodaje, čime se sprečava prodaja ispod tržišne cijene, nema prevashodnu važnost za vlasnika založene nekretnine, nego je za njega bitno da se ona prodaje. Imajući u vidu da sticanje hipoteke može dovesti do gubitka prava vlasništva na predmetu hipoteke propis o formi ugovora o otuđenju nekretnina treba primjeniti i za ugovor o hipoteci. Vidi: P. Simoneti, Hipotekarno zalaganje nekretnina u Federaciji Bosne i Herce-govine... str. 45-47. 291 “Upis založnog prava (hipoteke) ili brisanje ovog založnog prava u zemljišnoj knjizi, može se zahtevati samo na osnovu isprava, sastavljenih u obliku koji je propisan za njihovu valjanost, a to su javne isprave ili one pisane isprave na koje je potpis overio sud... Pored ovih uslova, privatna isprava na osnovu koje se ima vršiti uknjižba treba da sadrži tačnu oznaku nepokretnosti ili prava u pogledu koje se uknjiženje ima izvršiti i izričitu izjavu onoga čije se pravo ograničava, opterećuje, ukida, ili prenosi na drugu osobu da pristaje na uknjiženje (clausula intabulanti, clausula extabulanti)” -Vrhovni sud Srbije Rev-3279/99, u Gzz-100/99 od 21.10.1999. godine, Sudska praksa, br. 7-8/00.

43

služe za evidentiranje prava na njima.292 Naravno, ima još značajnih segmenata ovog instituta za koje bi bilo dobro da budu primjerenije normirani u budućem zakonodavstvu iz ove oblasti. No, bez obzita na to, dalja afirmacija hipoteke je nužnost koja se kod nas sigurno ne može izbjeći. Primarni zadatak je ipak stvaranje takvog ekonomskog ambijenta i stabilnih tržišnih uslova privređivanja da bi sistem kreditiranja, a sa njim i hipoteka kao najsigurnije sredstvo obezbjeđenja, došli do punog izražaja.

ZEMLJIŠNI DUG

1. Uvod Hipoteka je, za sada, jedino sredstvo obezbjeđenja na nekretninama u pravu Bosne i

Hercegovine . Međutim, princip akcesornosti, koji postoji još od rimskog prava, moderna tržišta kapitala doživljavaju kao veliku smetnju.293 Postojanje ovog principa očito smanjuje prometnu sposobnost hipoteke.294 Kod mogućeg opredjeljenja za nove vrste obezbjeđenja potraživanja na nekretninama kod nas poseban značaj imaju rješenja germanskog pravnog kruga, koja bi mogla poslužiti kao model za normiranje novih sredstava obezbjeđenja u pravu Bosne i Hercegovine de lege ferenda.295 Posebno njemački pravni poredak ima široku lepezu sredstava obezbjeđenja na nekretninama.296 U njemačkom pravu, prije svega, postoji više vrsta hipoteke,297 a tu su i zemljišni dug i rentni dug.298 Nešto slično postoji i u švajcarskom

292 Privilegije koje uživa država treba svesti u racionalne okvire kako one ne bi štetile interesima ostalih povjerilaca. Nesumnjivo je da treba voditi računa i o opštim interesima, ali i o interesima pojedinca, jer tek kada se oba zadovolje stvaraju se pretpostavke za funkcionisanje vladavine prava i postojanje pravne države. Ovim problemom se ranije bavio Ž. Perić u knjizi O prvenstvenom pravu naplate između države i hipotekarnih povjerilaca , Beograd, 1901, a sada o tome v. D. Vuksanović, Pravna priroda privilegovanih potraživanja, magistarski rad, Beograd, 2005. 293 N. Gavella, Uloga hipoteke u osiguranju vjerovnika i aktiviranju dužnikove imovine, Pravo u gospodarstvu, vol. 34, 1995, br. 7-8, str. 537. 294 N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 732. 295 Vidi: I. Strnad, Hipoteke nemškega prava, Pravnik, Ljubljana, let 50, br. 11-12/95, str. 653-661. 296 O tome: H. Eichler, Institutionen des Sachenrechts, Bd II, Berlin, 1960, str. 437; F. Scherübel, u Stadingers Kommentar zum BGB, Band III/2, Berlin, 1963, str. 1448. 297 Tako postoje knjižna hipoteka (Buchhypothek), za koju se ne izdaje hipotekarno pismo, hipoteka sa hipotekarnim pismom (Briefhypothek) – paragraf 1116 Njemačkog građanskog zakonika (BGB), hipoteka za osiguranje (Sicherungshypothek) – paragraf 1184 BGB, vlasnička hipoteka – paragraf 1163 BGB, prometna hipoteka (Verkehrshypothek) – paragraf 1138, iako je sam BGB ne poznaje pod tim nazivom, hipoteka sa najvišim osiguranim iznosom (Höchstbetragshypothek) – paragraf 1190 BGB, hipoteka sa otplatom (Tilgungshypothek). Vidjeti: Boeckers, Th., Eitel, G., Weinberg, M., Kreditsicherheiten, Wiesbaden, 1997, str. 67. Navedene vrste hipoteka razlikuju se između ostalog i po stepenu akcesornosti. Sicherungshypothek je potpuno vezana za potraživanje koje obezbjeđuje, dok je ta veza mnogo slabija kod prometne hipoteke. Tako N. Gavella, Uloga hipoteke u osiguranju vjerovnika i aktiviranju vrijednosti dužnikove imovine... str. 538. 298 Poseban značaj u njemačkoj praksi ima zemljišni dug, koji sve više potišće hipoteku, dok rentni dug nema nikakvog praktičnog značaja – v. Beck’sches Notarhandbuch, München, 1997, str. 438.

44

pravu.299 Zemlje u tranziciji, sem rijetkih izuzetaka,300 još u praksi ne primjenjuju ovakva sredstva obezbjeđenja potraživanja. No, u sklopu polemike o problemima koji se putem strogo akcesornih hipoteka postavljaju u praksi davanja kredita i ovdje se sve više diskutuje o mogućnosti da se uvede novo založno pravo na nekretninama koje će biti neakcesornog karaktera.301 Ovakva osobina jednog sredstva obezbjeđenja ne samo da olakšava promet nego ga i pojačava i čini sigurnijim.302 Suština promjene i modernizacije stvarnog prava u ovom dijelu je svakako fleksibilnije obezbjeđenje tražbine uz istovremeno ispunjenje zahtjeva pravne sigurnosti.303 U Evropskoj uniji čak postoje razmišljanja o uvođenju “evropske hipoteke” koja bi bila neakcesorno imobilijarno sredstvo osiguranja.304 Pošto je zemljišni dug tipična forma neakcesornog obezbjeđenja na nekretninama, 305 razumljivo je da će mu u ovom radu biti posvećena posebna pažnja.

2. Zemljišni dug u uporednom pravu 2.1. Zemljišni dug u Njemačkoj Zemljišni dug je forma neakcesornog obezbjeđenja na nekretninama306 koja vlasniku

omogućava naplatu određenog novčanog iznosa iz vrijednosti tako opterećene nekretnine. Po

299 Švajcarski građanski zakonik sadrži opšta pravila koja se odnose na sredstva obezbjeđenja na nekretninama (članovi 793-823), zatim uređuje hipoteku (članovi 824-841) i hipoteku za koju je izdato pismo i rentno pismo (članovi 842-874). Ovdje se obezbjeđenje kreće od akcesorne hipoteke do rentnog pisma, koje je potpuno nezavisno od potraživanja. Vidi: N. Gavella, Uloga hipoteke u osiguranju vjerovnika i aktiviranju vrijednosti dužnikove imovine... str. 538. Rentno pismo ima sve osobine zemljišnog duga, pri čemu je glavna odlika njegova pokretljivost, jer se za takav zemljišni dug izdaje dokument koji ima prirodu hartije od vrijednosti – v. P. Tour, S. Bernhard, S. Jörg, Das Schnjezerische Zivilgesetzbuch, Schulthess, Polygraphischer Verlag, Zürich 1995, str. 870. 300 U Mađarskoj Zakonom o izmjenama odredaba Građanskog zakonika o pignusu i hipoteci od 9.4.1996. godine (paragraf 269) uređuje se zemljišni dug, kojeg je mađarsko pravo poznavalo prije II svjetskog rata. Stvarnopravnim zakonikom Republike Slovenije (Uradni list Republike Slovenije, br. 87/2002) takođe je uveden institut zemljišnog duga. Neakcesorno založno pravo predviđa i paragraf 325. Zakona o stvarnom pravu Estonije. Novo hrvatsko stvarno pravo ne poznaje zemljišni dug, ali određena rješenja ukazuju da je u svrhu prometnosti hipoteke nužno donekle odstupiti od načela akcesornosti. Tako se dio učinaka koji se postiže zemljišnim dugom može u hrvatskom pravu postići odredbama o raspolaganju neizbrisanom hipotekom (član 347. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) i o zabilježbi pridržaja prvenstvenog reda (član 348. citiranog zakona) – v. M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja potraživanja s posebnim osvrtom na bezposjedovnu (registriranu) zalogu, (doktorska disertacija), Sarajevo, 2001, str. 147-150. 301 ZBB – Dokumentation, radna grupa za izradu materijala za diskusiju o neakcesornom založnom pravu u srednjoj Evropi, ZBB 4/98 str. 265. 302 J. Barbić, Sudsko i javno bilježničko osiguranje prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom prava, u Novo ovršno i stečajno pravo, Zbornik radova, Zagreb, 1996, str. 104. 303 Na ovaj način otvara se mogućnost samostalnog učestvovanja u prometu neakcesornih prava, a isto tako i njihovog nasljeđivanja, bez obzira na to da li na nasljednika prelazi i potrraživanje koje to založno pravo obezbjeđuje, što može da bude veoma značajno. 304 M. Povlakić, Zemljišni dug u usporednom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 26, br. 1/05, str. 207. 305 Vidi: D. Medić, Zemljišni dug kao neakcesorno sredstvo obezbjeđenja potraživanja na nekretninama, Pravni život, br. 10/06, str. 601-612. 306 O tome: H. Rijedel, Abtretung und Verpfändung von Forderungen und anderen rechten, Wiesbaden-Stutgart, 1982, str. 448.

45

svojim osobinama zemljišni dug je u mnogo čemu sličan hipoteci.307 Zemljišni dug se, inače, razvijao kao njemačko običajno pravo, dok se hipoteka temeljila na recepciji rimskog prava. Dodirna tačka između ova dva instituta je činjenica da se radi o ograničenim stvarnim pravima na tuđoj nekretnini koja služe za naplatu povjerilaca u pogledu određenog novčanog iznosa iz vrijednosti nekretnine, prije drugih povjerilaca sa slabijim rangom. Krucijalna razlika između hipoteke i zemljišnog duga se ogleda u tome što je, za razliku od hipoteke, zemljišni dug neakcesoran308 i apstraktan.309 310 Apstraktnost zemljišnog duga je posljedica njegove neakcesornosti. Pitanje akcesornosti je u njemačkoj doktrini, inače, oduvijek izazivalo veliki interes i bilo je predmet mnogih rasprava.311 Zemljišni dug nije akcesoran, već se radi o samostalnom stvarnom pravu koje može samo u unutrašnjem odnosu biti ograničeno sporazumom ugovornih strana.312 Neovisnost o tražbini posljedica je neakcesorne prirode zemljišnog duga, a ne načina sticanja prava.313 Njemačko pravo je najzaslužnije za razvoj neakcesorne zaloge i mnogim zemljama u tranziciji služi kao uzor pri donošenju zakona iz ove oblasti. Mada odredbe o hipoteci zauzimaju mnogo više prostora nego odredbe o zemljišnom dugu,314 u Njemačkoj je zemljišni dug315 u praksi gotovo potisnuo hipoteku,316 jer tržišni uslovi privređivanja traže jednostavnije, ali istovremeno i sigurnije forme obezbjeđenja. Kratkoročni krediti se u praksi skoro u cjelosti obezbjeđuju zemljišnim dugom.317 Isto tako, on se sve više koristi i kod dugoročnih investicionih kredita.318 Na zemljišni dug se shodno primjenjuju odredbe o hipoteci,319 a posebno one koje regulišu zasnivanje, prenos i tome slično, a izuzimaju se one koje propisuju zavisnost hipoteke u 307 Uporediti paragrafe 1113. i 1191. Njemačkog građanskog zakonika. 308 Kod zasnivanja zemljišnog duga postojanje potraživanja nije uslov, dakle, on ne zavisi ni od postojanja ni od valjanosti potraživanja. Zbog toga kod prenosa zemljišnog duga novom povjeriocu ne prijeti opasnost da će mu se istaći prigovor nevaljanosti ili nepostojanja potraživanja – v. M. Wolf, Sachenrecht, 12. Auflage, München, 1994, str. 344. Njemački građanski zakonik je neakcesornost zemljišnog duga izrazio u paragrafu 1192. stav 1. propisujući da “zemljišni dug ne pretpostavlja tražbinu”. 309 Iz zemljišnog duga se ne vidi razlog kao ni visina potraživanja kao osnov njegovog nastanka. Međutim, novčana suma iz zemljišnog duga uglavnom odgovara potraživanju. Naime, paralelno sa apstraktnim ugovorom o osnivanju zemljišnog duga koji služi za osiguranje zaključuje se i kauzalni ugovor u kome se određuje namjena zemljišnog duga. Tim ugovorom se može obezbjeđivati samo jedno potraživanje ili sva sadašnja ili buduća potraživanja. Vidi: Beck’sches, op. cit., str. 445-446. Neki autori, pak, smatraju da apstraktnost uopšte ne treba isticati kao posebnu karakteristiku zemljišnog duga i da je odlika neakcesornosti sasvim dovoljna da objasni odnos između ovog prava osiguranja i osigurane tražbine – v. M. Povlakić, Zemljišni dug u usporednom pravu... str. 226. 310 B. Sajović u pogledu razlike između zemljišnog duga i hipoteke ističe da je kod hipoteke pravo naplate samo sredstvo za postizanje cilja naplate, dok bi kod zemljišnog duga to morao biti bezuslovni cilj – v. B. Sajović, Osnove civilnoga prava, Stvarno pravo II, Ljubljana, 1993, str. 75. 311 Vidi npr. W. Mincke, Die Akzesorietät des Pfandrechts, Berlin, 1987.; U. Lübtow, Konstruktion des Pfandrechts und der Reallast, in: Festschrift für Heinrich Lehmann zum 80. Geburtstag, Band I, 1956. 312 R. Vrenčur, Einführung der Grundschuld, Fachzeitschrift für Osteuroparecht “castlex” 1/04, str. 40. 313 M. Povlakić, Zemljišni dug u usporednom pravu... str. 226. 314 Njemački građanski zakonik reguliše hipoteku opširno sa 87 paragrafa. 315 Njemački građanski zakonik u paragrafima 1191-1198. uređuje institut zemljišnog duga. 316 Značaj ovih instituta u praksi je obrnuto proporcionalan obimu regulative. 317 F. Baur, J. F. Baur, R. Stürner, Sachenrecht, C.H. Beck, München, 1999, str. 506. 318 F. Baur, Lehrbuch des Sachenrechts, 15. Auflage, München, 1989, str. 401. 319 O primjeni propisa u vezi s hipotekarnim pravom na zemljišni dug v. T. Meyer, Kvaziakcesornost zemljišnog duga u njemačkom pravu, u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,” Mostar, 2005, str. 425-426.

46

odnosu na potraživanja.320 Pojedini autori, čak, zemljišni dug slikovito označavaju kao hipoteku bez tražbine.321 Zemljišni dug je moguće uspostaviti na svim nekretninama. Kao i kod hipoteke, zemljišni dug obuhvata nekretninu u cjelosti, sa svim njenim sastavnim dijelovima, plodovima i pripacima. Njegovo osnivanje u Njemačkoj može biti praćeno izdavanjem pisma o zemljišnom dugu. Najčešće se zemljišni dug osniva uz izdavanje pisma,322 jer to olakšava cirkulaciju ovog prava u pravnom prometu. Zemljišni dug se u njemačkom pravu uspostavlja u pismenom ili knjižnom obliku. Za nastanak oba oblika potreban je upis u zemljišnu knjigu. Oni se razlikuju po načinu prenosa. Ako je u pitanju knjižni oblik, onda je za svaki prenos potreban odgovarajući upis u zemljišnu knjigu. Zbog toga je prenosivost ovog oblika usporena. Pismeni oblik je pogodniji u praksi za brze prenose, jer se kod njega prenos vrši vanknjižno, a samo se zemljišno pismo predaje novom povjeriocu. Njemačko pravo pretpostavlja da zemljišni dug nastaje kao pismeni zemljišni dug, ukoliko se stranke drukčije ne dogovore.323 Ako se zemljišni dug osniva za obezbjeđenje neke tražbine, onda se govori o obezbjeđujućem zemljišnom dugu. No, to ne znači da između zemljišnog duga i potraživanja postoji odnos akcesornosti. Povezivanje zemljišnog duga sa potraživanjem postoji samo na obligacionom nivou i nema stvarnopravno dejstvo. Takav obligacioni odnos je fiducijarne prirode.324 Ovakav zemljišni dug je u njemačkom pravu pravilo.325 Ukoliko ugovor o obezbjeđenju nije pravno valjan, onda zemljišnom dugu nedostaje određeni cilj, pa vlasnik zemljišta ima ovlaštenje da prema povjeriocu iz zemljišnog duga ostvari zahtjev iz osnova neosnovanog obogaćenja. Ako povjerilac pokuša kod nepunovažnog ugovora o obezbjeđenju da realizuje zemljišni dug, vlasnik nepokretnosti mu može staviti prigovor iz neosnovanog obogaćenja.326 Kao izuzetak, postoji i izolovani zemljišni dug. To je slučaj kada dužnik sklopi sporazum sa svojim povjeriocima da će oni posegnuti samo za određenom nekretninom na kojoj se zemljišni dug uspostavlja, a ne za dužnikovom cjelokupnom imovinom.327 Kod ovog oblika najviše je naglašena neakcesornost zemljišnog duga od potraživanja.328 U ovim slučajevima zemljišni dug je valjano zasnovan, mada za podlogu nema tražbinu. Ukoliko se zemljišni dug osnuje na vlastitoj stvari radi se o vlasničkom zemljišnom dugu.329 Ratio osnivanja ovog zemljišnog duga je da se pripremi sticanje budućeg kredita i da se sačuva dobar rang.330 Vlasnik nekretnine ga u trenutku potrebe za kreditom ustupa banci na jednostavan način. Vlasnički zemljišni dug ima opravdanje samo ako se osniva uz izdavanje pisma, koje omogućava jednostavan prenos na 320 Njemački građanski zakonik, paragraf 1193. Prema tome, ne primjenjuju se one odredbe hipotekarnog prava koje se zasnivaju na principu akcesornosti, a naročito paragrafi 1153, 1163, 1137, 1141 itd. 321 H. J. Lwowski, Das Recht der Kreditisicherheiten, Berlin, 2000, str. 703. Rn. 902. 322 H. J. Faβbender, W. Grauel, P. Kemp, W. Ohmen, W. Peter, H. Roemer, Notariatskunde, 12. Auflage, Rinteln, 1997, str. 389. 323 M. Wolf, Sachenrecht, C.H. Beck, München, 2000, str. 372. 324 M. Wolf, op. cit., str. 385. 325 H. Gabardiel, Kredititsicherung durch Grundschulden, Stuttgart, 2000, str. 245. Rn. 561. 326 F. Baur, Lehrbuch des Sachendrechts, 14 Auflage, München, 1987, str. 409. 327 Primjera radi, otac može da kćerki prilikom udaje, umjesto miraza uspostavi zemljišni dug na svojoj nekretnini ili da joj pokloni određenu imovinsku vrijednost u obliku uspostavljanja izolovanog zemljišnog duga u njenu korist – v. T. Keresteš, Zemljišni dug u novom stvarnopravnom uređenju Republike Slovenije, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 135. 328 Neki autori izolovani zemljišni dug nazivaju “čistom” formom zemljišnog duga, ali se njegov značaj ne iscrpljuje u toj mogućnosti. 329 On može nastati izvorno kao vlasnički dug, ali u određenim slučajevima nastaje i na osnovu zakona – T. Boeckers, G. Etiel, M. Weinberg, Kreditsichercheiten, Wiesbaden,1997, str. 66. 330 T. Boeckers, G. Etiel, M. Weinberg, op. cit., str. 66.

47

povjerioca. To za vlasnika predstavlja mobilno kreditno obezbjeđenje koje ima prednosti zato što je diskretno, jer se ne zna da li ga vlasnik koristi kao kreditni osnov i zato što je po njegovoj predaji povjeriocu ono nevidljivo u zemljišnoj knjizi. Sve dok je vlasnik titular ovog zemljišnog duga, on ne može iz založnog prava vršiti prinudnu javnu prodaju zemljišta,331 jer bi time prouzrokovao štetu povjeriocima koji su lošiji po rangu sa založnim pravom na istom zemljištu.332 Vlasnik ovaj zemljišni dug može kasnije da prenese na drugo lice i vlasnički dug se time konvertuje u nevlasnički.333 Zemljišni dug po nastanku dospjelosti daje povjeriocu pravo da od vlasnika zemljišta zahtijeva trpljenje prinudnog izvršenja na zemljištu.334 Dospjelost zemljišnog duga u većini slučajeva nastaje sa dospjelošću obezbijeđene tražbine335 Ukoliko vlasnik želi da spriječi unovčenje svoje nekretnine ima mogućnost da uloži prigovor kojim mora dokazati da zemljišni dug ne postoji ili da je ugašen odnosno da je prenijet na drugo lice od onog koje je upisano u zemljišne knjige. Isto tako vlasnik može da uloži prigovor u vezi sa obezbijeđenim potraživanjem. Sve odredbe koje važe za unovčenje hipoteke, primjenjuju se i za unovčenje zemljišnog duga.336

Rentni dug je oblik zemljišnog duga337 i on ne glasi na jednokratni novčani iznos, već na redovno ponavljajuća novčana dospijeća. Ovaj dug se u praksi malo koristi i njegova primjena je prevashodno kod obezbjeđenja potraživanja plaćanja rente.338

Cilj ovog sumarnog prikaza uređenja zemljišnog duga u njemačkom pravu bio je da pokažemo prednosti ovog sredstva obezbjeđenja i njegovu prilagođenost potrebama prakse. Naravno, želja nam je da serioznom analizom utvrdimo koje bi se prednosti ovog instituta mogle iskoristiti u našem pravu.

2.2. Zemljišni dug u Republici Sloveniji339 Pored njemačkog prava, gdje se ovaj institut najviše koristi, za nas su interesantna i

rješenja koja su u pogledu zemljišnog duga uvedena u pravni poredak Republike Slovenije donošenjem Stvarnopravnog zakonika (u daljem tekstu SPZ).340 SPZ je stupio na snagu

331 Njemački građanski zakonik, paragraf 1197. 332 Vidi: D. Stojanović i B, Pavićević, Pravo obezbeđenja kredita, Beograd, 1997, str. 295. 333 M. Tratnik, V. Rijaveć, T. Keresteš, R. Vrančur, Stvarnopravna zavarovanja, Maribor, 2001, str. 140. 334 Njemački građanski zakonik, paragraf 1192, stav 1 i 1147. 335 Paragraf 1193, stav 2. Njemačkog građanskog zakonika. 336 Poznato je da efikasnost unovčavanja bitno utiče na kvalitet založnog prava na nekretninama. 337 Njemački građanski zakonik, paragraf 1199-1203. 338 Vidjeti: D. Klepić, Hipoteka kao realno sredstvo obezbeđenja tražbine prema dužniku, Beograd, 2004, str. 97. 339 O tome detaljno: T. Keresteš, Zemljišni dug u novom stvarnopravnom uređenju Republike Slovenije... str. 133-147; E. Bikić, Zemljišni dug u novom stvarnopravnom uređenju Republike Slovenije i mogući utjecaj na normiranje stvarnih prava u Bosni i Hercegovini, Pravni savjetnik, br. 7-8/04, str. 38-48. 340 Članovi 192-200. Komparacije radi, hipoteci je zajedno sa opštim odredbama o založnom pravu posvećeno čak 27 članova. Po uzoru na prihvaćeni model iz njemačkog prava, hipoteka je uređena u detalje, a odredbe o zemljišnom dugu sadrže samo ona pravila koja predstavljaju odstupanje od hipoteke. Pri tome je određeno da se za pitanja zemljišnog duga koja nisu izričito regulisana zakonom primjenjuju pravila o hipoteci – član 193. SPZ, kao što je to urađeno i u njemačkom pravu. Ova odredba može u praksi otvoriti mnogo dilema, jer nije dovoljno precizna, kada se ima u vidu da je hipoteka akcesorno pravo, a da zemljišni dug to nije.

48

1.1.2003.341 Zemljišni dug se nije mogao primjenjivati sve dok nije usvojen Zakon o zemljišnoj knjizi,342 Pravilnik o zemljišnom pismu i Pravilnik o formularima zemljišnoknjižnih prijedloga. Slovenija je, za sada, jedina zemlja sa područja bivše SFRJ koja je u kodifikaciju stvarnog prava uvrstila ovo sredstvo obezbjeđenja. Definicija zemljišnog duga je u ovom zakoniku data klasično, a bez obzira što se posredno može izvući zaključak o njegovoj neakcesornosti, ovu ideju je trebalo izraziti na nesumnjiv način. Zemljišni dug predstavlja pravo zahtijevati naplatu određenog novčanog iznosa iz vrijednosti nepokretnosti prije drugih povjerilaca slabijeg naplatnog reda. Naplata zemljišnog duga ne smije biti vezana uslovom.343 Slovenačko pravo ne poznaje sve varijante zemljišnog duga koje postoje u njemačkom pravu. Prema SPZ moguće je uspostaviti zemljišni dug samo kao vlasnički zemljišni dug,344 a on će biti konvertovan u nevlasnički u momentu prenosa zemljišnog duga na treće lice – povjerioca. Od same namjene prenosa na treće lice zavisi da li će takav zemljišni dug biti izolovan345 ili obezbjeđujući. Izuzetno, zemljišni dug može uspostaviti i hipotekarni povjerilac ako uz saglasnost vlasnika opterećene nekretnine konvertuje svoju hipoteku u jedan ili više zemljišnih dugova.346 Tada se radi o nevlasničkom zemljišnom dugu jer je on već od samog početka uspostavljen u korist trećeg lica – prethodnog hipotekarnog povjerioca.347

Jedini oblik zemljišnog duga koji poznaje SPZ je pismeni zemljišni dug, koji je vrlo pogodan za promet i kao takav značajan za poslovnu praksu. SPZ ne predviđa knjižne oblike zemljišnog duga.348 Zemljišni dug nastaje na temelju jednostranog pravnog posla upisom u zemljišnu knjigu i izdavanjem zemljišnog pisma.349 Takav zemljišni dug zovemo i vlasnički zemljišni dug, jer imalac zemljišnog duga ima opterećenje na vlastitoj nekretnini. Ovaj vlasnički zemljišni dug je oblik izolovanog zemljišnog duga, koji čeka da ga se stavi u funkciju. Svaki put kad zemljišni dug dođe u ruke vlasnika opterećenog zemljišta, zemljišni dug konvertuje u vlasnički zemljišni dug.350 Jednostrani pravni posao o uspostavi zemljišnog duga mora biti sastavljen u obliku notarski obrađene isprave, koja mora da sadrži ime uspostavitelja, zemljišnoknjižnu oznaku opterećene nekretnine i visinu, kao i dospjeće iznosa za plaćanje.351 Poslije prijema zemljišnoknjižnog prijedloga i provedenog postupka, sud koji vodi zemljišnu knjigu, nakon uknjižbe zemljišnog duga, izdaje licu koje ovaj dug uspostavlja

341 Objavljen u Uradnom listu Republike Slovenije br. 87-4360/02 od 17.10.2002. 342 Uradni list Republike Slovenije br. 58-2857/03 od 16.6.2003. 343 SPZ, član 192. 344 SPZ, član 194, stav 2. 345 Izolovani zemljišni dug je onaj koji u određenom momentu ne obavlja ni jednu funkciju odnosno koji obavlja funkciju koja nije obezbjeđenje potraživanja. 346 SPZ, član 194, stav 3. 347 SPZ poznaje samo konverziju hipoteke u zemljišni dug, a njemačko pravo poznaje i mogućnost konverzije zemljišnog duga u hipoteku – v. K.H. Schwab i H. Prutting, Sachenrecht, C.H. Beck, München 1999, str. 353. Ovo nije primjenjivo u slovenačkom pravu, jer SPZ uređuje hipoteku samo u knjižnom obliku, a zemljišni dug samo u pismenom obliku, dok u njemačkom pravu oni mogu biti u bilo kom obliku. Kod konverzije hipoteke u zemljišni dug u Sloveniji nije potrebna saglasnost hipotekarnih povjerilaca s lošijim prvenstvenim redom, ali se traži saglasnost nadhipotekarnih povjerilaca – v. član 44/IV Zakona o zemljišnoj knjizi. Zbog toga hipotekarni povjerioci s lošijim prvenstvenim redom moraju računati na mogućnost da će se hipoteka s boljim prvenstvenim redom pretvoriti u zemljišni dug i time im spriječiti napredovanje u bolji prvenstveni red. 348 Ovo može da predstavlja problem za pravni sistem koji je do tada poznavao samo knjižna prava. 349 SPZ, član 194, stav 1. 350 T. Keresteš, Aktualna pitanja hipoteke i zemljišnog duga u pravu Republike Slovenije, u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,” Mostar 2007, str. 308. 351 SPZ, član 195.

49

zemljišno pismo.352 Uspostavitelj, koji je ujedno i vlasnik nekretnine je, dakle, prvi vlasnik zemljišnog pisma, koji je hartija od vrijednosti po naredbi353 i u njemu je inkorporisano pravo zemljišnog duga.354 To predstavlja jedinu stvarnopravnu hartiju od vrijednosti u slovenačkom pravnom sistemu.355 Sav promet sa zemljišnim dugom od tog trenutka vrši se izvan zemljišne knjige. Predmet uspostavljanja zemljišnog duga je nekretnina u svim svojim pojavnim oblicima, kao i etažno vlasništvo. Ovdje važe ista pravila kao i kod hipoteke. Moguće je uspostaviti i jedan zemljišni dug na više nekretnina. Zemljišni dug se prenosi zajedno sa zemljišnim pismom i taj prenos se odvija isključivo vanknjižno.356 Naplatu iz zemljišnog duga može da zahtijeva svaki legalni vlasnik zemljišnog pisma, koji će svoje pravo dokazivati vlasništvom na pismu i neprekinutim nizom indosamenata. Ovu naplatu ne može da traži vlasnik nekretnine koja je opterećena,357 jer bi on tada mogao da ošteti sljedeće povjerioce sa zemljišnim dugom ili hipotekom slabijeg ranga. Izvršni naslov je samo zemljišno pismo,358 a izvršenje se provodi kao i kod naplate hipoteke.359 Dvojaka priroda zemljišnog pisma kao hartije od vrijednosti i izvršnog naslova sigurno predstavlja značajnu prednost u odnosu na hipoteku. Kada se ima u vidu neakcesornost zemljišnog duga plaćanje potraživanja ne utiče na njegovo postojanje. Zemljišni dug prestaje tek brisanjem iz zemljišne knjige.360 Brisanje je moguće samo ako se istovremeno preda i zemljišno pismo.361 Iz ovog proizilazi da je za brisanje zemljišnog duga bitno da vlasnik nekretnine dobije u vlasništvo zemljišno pismo. On će to moći da postigne samo sa ostvarenjem svog obligacionog prava na povratni prenos zemljišnog pisma i to poslije plaćanja obezbijeđenog potraživanja ili iznosa zemljišnog duga.362 Kao moguća zaštita interesa vlasnika nekretnine je mogućnost ulaganja prigovora na dospijeće zemljišnog duga i prigovora kojim se traži povratni prenos zemljišnog pisma.363 Inače, smatramo da je trebalo preciznije regulisati prigovore koje vlasnik ima prema prvom imaocu zemljišnog duga, kao i prema trećim licima.

SPZ ne poznaje rentni dug iako se radi o institutu koji je sličan realnom teretu koga ovaj zakon predviđa.

Analogno izloženom, njemačko pravo je očito bilo uzor slovenačkom zakonodavcu za ovakvo uređenje instituta zemljišnog duga. Na ovaj način je u slovenačkom pravu stvorena nova forma obezbjeđenja potraživanja, koja ima veliku praktičnu vrijednost i koja će u bliskoj budućnosti sigurno imati široko polje primjene. Posebno ističemo veliku mogućnost cirkulacije zemljišnog pisma, jer se, kao što smo vidjeli, radi o hartiji od vrijednosti po naredbi. Ove hartije se prenose indosamentom na relativno jednostavan način i to je jedna od 352 SPZ, član 196, stav 1. 353 Ovo pismo mora da sadrži sve obavezne dijelove vrijednosnih papira iz člana 213. Obligacionog zakonika (Uradni list Republike Slovenije br. 83/01). 354 Od podnošenja zahtjeva za uknjižbu do uručenja zemljišnog pisma može proći dosta vremena i u tom periodu je zemljišni dug potpuno neupotrebljiv. 355 R. Vrenčur, Zemljišni dolg po novem stvarnopravnem pravu, Bančni vestnik, br, 10/03, Združenje bank Slovenije, Ljubljana, 2003, str. 40. 356 Za prenos je potreban indosament i predaja založnog pisma – v. P. Grilt i M. Juhart, Pravo vrednostnih papirjev, Ljubljana, 1996, str. 92. 357 SPZ, član 199, stav 3. On nema ni pravnog interesa da zahtijeva realizaciju zemljišnog duga protiv samog sebe. 358 SPZ, član 199, stav 2. U praksi se javlja problem kako kvalifikovati tu vrstu izvršne isprave, odnosno da li u pogledu zemljišnog pisma primijeniti odredbe o sudskim odlukama ili izvršnim notarskim ispravama. 359 Time se doprinosi efikasnosti u realizaciji zemljišnog pisma. 360 Vidi: A. Dežman, Zemljišni dug, Pravni život, br. 10/05, str. 622. 361 SPZ, član 200. 362 T. Keresteš, Zemljišni dug u novom stvarnopravnom uređenju Republike Slovenije... str. 145. 363 E. Bikić, op. cit., str. 46.

50

prednosti zemljišnog pisma u odnosu na hipoteku. Pošto ima i druge prednosti, očekujemo da će institut zemljišnog duga u Republici Sloveniji u bliskoj budućnosti sve više potiskivati tradicionalnu hipoteku.

3. Prednosti i mane zemljišnog duga u odnosu na hipoteku Evidentno je da zemljišni dug ima izvanrednu prilagodljivost potrebama poslovne

prakse. Njegove prednosti u odnosu na hipoteku su lako uočljive. Prije svega, ističemo njegovu neakcesornost364, koja dovodi do toga da se jednim zemljišnim dugom može obezbijediti više potraživanja ili da se poslije izvršenih plaćanja zemljišni dug može prenijeti na drugog povjerioca. Takvu elastičnost hipoteka ne dozvoljava.365 Isto tako, jedna od prednosti zemljišnog duga je svakako i u tome što se prenosi veoma jednostavno, prenosom pisma (ako se radi o obliku za koji je izdato pismo). Vlasnik nekretnine može ga zasnovati u svoju korist dok potraživanja i nema i kada bude potrebe ustupiti ga banci. Isplatom duga od strane vlasnika nekretnine, zemljišni dug postaje vlasnički. U tom slučaju on se može ustupiti nekom novom povjeriocu, koji na taj način stiče obezbjeđenje sa boljim rangom. To povećava kreditnu sposobnost dužnika i on će dobiti kredit pod povoljnijim uslovima. Tržišni uslovi privređivanja nesumnjivo traže što jednostavnije, ali istovremeno i efikasnije forme obezbjeđenja potraživanja i na nekretninama, a zemljišni dug pruža upravo takve pogodnosti. Fleksibilnost zemljišnog duga sigurno dovodi do veće konkurencije između zajmodavaca. Ovo može da ima značaj kod reprogramiranja kredita.

Inače, akcesornost založnog prava proizilazi iz shvatanja da zaloga, a time i hipoteka ima samo jednu stvrhu – svrhu obezbjeđenja potraživanja. Nema nikakve dileme da je to njegova najvažnija, tradicionalna uloga. No, sigurno je da ta uloga nije i jedina. U modernim pravnim sistemima koji se baziraju na tržišnoj privredi, nema nikakve sumnje da založno pravo ima i ulogu aktivatora vrijednosti imovine. Ova uloga zahtijeva što brži i lakši promet založnog prava, a to se kosi sa akcesornim karakterom ovog prava. Zbog toga sve više neakcesorne forme, a među njima dominantnu ulogu ima zemljišni dug, imaju prednost u praksi, jer upravo one zadovoljavaju tražene uslove u ovom pogledu.

Međutim, mana zemljišnog duga je u tome što može doći do njegove zloupotrebe. Naime, davanjem zemljišnog duga povjeriocu u svrhu obezbjeđenja potraživanja prema vlasniku opterećene nekretnine zemljišnim dugom se ne uspostavlja bilo kakva akcesorna veza između zemljišnog duga i obezbijeđene tražbine. Plaćanje iz zemljišnog duga je obaveza vlasnika nekretnine koja nije zavisna od potraživanja. Ova činjenica za vlasnika opterećene nekretnine može da predstavlja opasnost od zloupotrebe, jer povjerilac zemljišnog duga može, suprotno sporazumu u unutrašnjem odnosu, zemljišni dug prenijeti na neko treće lice, koje tim sporazumom nije vezano (sporazum između vlasnika opterećene nekretnine i prvog povjerioca iz zemljišnog duga).366 U izvršnom postupku povjerilac može dobiti nominalni iznos zemljišnog duga, a ne samo ono što je stvarni dug. Zbog toga između povjerioca i dužnika moraju da postoje odnosi povjerenja. Iz tih razloga zemljišni dug se osniva najčešće kada su povjerioci banke ili druge finansijske organizacije.367 Moglo bi se razmisliti o rješenju da se krug mogućih povjerilaca zakonski ograniči na one subjekte za koje je sigurno da neće zloupotrebiti svoj položaj (npr. na banke, osiguranja i ostale institucije koje su pod nadzorom države). Takođe, postojanje vlasničkog zemljišnog duga znači da u eventualnom izvršnom postupku u raspodjeli cijene učestvuje i sam vlasnik, što je nepovoljno za ostale povjerioce. U 364 Iako ona u nekim slučajevima može biti i slabost. 365 Vidi: W. Gerhardt, Immobiliarsachenrecht, München, 2001, str. 98. 366 R. Vrenčur, Einführung der Grundschuld, Fachzeitschrif für Osteuroparecht “eastlex” 1/04, str. 41. 367 H. J. Faβbender, W. Grauel, P. Kemp, W. Ohmen, W. Peter, H. Roemer, op. cit., str. 393 i 395.

51

njemačkoj praksi se navedena slabost prevladava tako što naknadni povjerioci obavezno traže prilikom osnivanja zemljišnog duga u njihovu korist, da im vlasnik ustupi svoje zahtjeve za brisanje i prenos zemljišnog duga, kao i za naplatu određenog iznosa u izvršnom postupku. Te izjave su tipski sadržane u formularima banaka i ova mogućnost je proizvod dugogodišnje poslovne prakse banaka.368

4. Zemljišni dug u Bosni i Hercegovini– da ili ne? U Bosni i Hercegovini u toku je reforma stvarnog prava. Nacrt Zakona o stvarnim

pravima Republike Srpske/Federacije BiH od 16.2.2007. godine369 predviđa i zemljišni dug370, kao jedno od sredstava obezbjeđenja potraživanja. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske,371 Zakon o stečajnom postupku,372 Zakon o izvršnom postupku373 i Zakon o notarima374 već imaju u vidu postojanje ovog instituta.Slična je situacija i u Federaciji BiH. Prema tome, ova situacija se može opisati kao opredjeljenje zakonodavca da ovo sredstvo osiguranja uvede u pravni poredak.375 Postavlja se pitanje da li bi ovako sofisticiran vid obezbjeđenja odgovarao specifičnim prilikama koje ovdje vladaju. U pogledu toga postoji mnogo argumenata i za i protiv.

Prije svega, nesumnjivo je da je u Bosni i Hercegovini cjelokupan sistem obezbjeđenja potraživanja na mnogo nižem nivou nego onaj koji postoji u njemačkom pravu. Ako se analiziraju rješenja njemačkog prava vidjeće se da su zemljišnim dugom predviđene određene situacije i neki, vrlo suptilni odnosi koji se na ovim prostorima još nisu pojavili u praksi. Međutim, nema dvojbe da će novi odnosi u društvu pred praksu postaviti puno više ciljeve i zadatke nego do sada i da će se za to tražiti što adekvatnija rješenja. Mislimo da bi se uvođenjem zemljišnog duga u sistem stvarnopravnog obezbjeđenja potraživanja kod nas otvorili potpuno novi horizonti. Sigurno je da je za privikavanje na nove institute prevashodno potrebno vrijeme, ali prednosti zemljišnog duga u odnosu na hipoteku bi vjerovatno brzo došle do izražaja. Pogotovo bi to moglo biti od velikog značaja u privrednim odnosima, jer su upravo nekretnine najčešći objekt obezbjeđenja za potraživanja u privredi. No, postoji i drugi aspekt sa koga se to može posmatrati. Da bi ovo sredstvo obezbjeđenja moglo normalno funkcionisati, moraju da budu ispunjene neke elementarne pretpostavke. Jedna od njih, svakako najbitnija, odnosi se na ažurnost zemljišnih knjiga u pogledu upisa svih relevantnih podataka na nekretninama. Kod nas u ovom segmentu još postoje brojne slabosti. Implementacijom u praksi zakona o zemljišnim knjigama sigurno je da će u ovoj oblasti doći

368 M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja potraživanja s posebnim osvrtom na bezposjedovnu (registriranu) zalogu...str. 152. 369 Ministarstva pravde oba entiteta BiH formirala su radne grupe za izradu ovih zakona. Stručnu pomoć pri ovoj izradi pružala je njemačka vladina organizacija GTZ. Konačan tekst ovih Nacrta dostavljen je vladama RS i Federacije BiH na dalji nadležan postupak. 370 Članovi 186-197. 371 Član 28. 372 Član 38. 373 Član 109. stav 4. Čudno je spominjanje zemljišnog duga samo na ovom mjestu, jer je bilo nužno da se on spomene na svim onim mjestima gdje je spomenuta hipoteka. 374 Član 85. stav 2. 375 M. Povlakić, Zemljišni dug u usporednom pravu...str. 251.

52

do poboljšanja stanja, koje je trenutno veoma loše, ali za to je potrebno vrijeme. Isto tako, bitna pretpostavka je i odgovarajuća uloga notara u prometu prava na nekretninama.376 Notarska obrada isprave će nesumnjivo dovesti do njene lake prenosivosti uz očuvanje neophodne pravne sigurnosti. Takođe, bankarski sistem treba da bude na višem nivou nego što je to trenutno u Bosni i Hercegovini. Sve dok se navedeni esencijalni uslovi ne ispune, zemljišni dug bi ovdje teško mogao adekvatno da funkcioniše i o svemu ovome svakako treba voditi računa u budućoj kodifikaciji stvarnog prava na ovim prostorima.377 I još nešto što smatramo veoma bitnim. Pravna tradicija, mentalitet i svijest građana navode na oprez i ne idu u prilog uvođenju ovog sredstva obezbjeđenja u naš pravni sistem, jer mogućnost zloupotreba u njegovoj primjeni bi mogla da u praksi često ima fatalne posljedice.

5. Zaključak Nesumnjivo je da će se razvoj obezbjeđenja potraživanja na nekretninama

kretati u pravcu uvođenja neakcesornih sredstava obezbjeđenja, prevashodno instituta zemljišnog duga. Savremena privreda treba upravo neakcesorna sredstva garancije. Ipak, po našem mišljenju, mada nema dogmatskih prepreka, zbog svih navedenih razloga Bosna i Hercegovina još uvijek nije spremna za ovakve forme osiguranja. Međutim, protekom vremena, a posebno ažuriranjem stanja u zemljišnim knjigama, sigurno je da će se stvoriti uslovi za adekvatno funkcionisanje i uvođenje u naš pravni sistem i ovako suptilnih oblika obezbjeđenja koji su u potpunosti u skladu sa zahtjevima tržišne privrede.

376 M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja potraživanja s posebnim osvrtom na bezposjedovnu (registriranu) zalogu...str. 153. 377 Suprotan stav zastupa M. Povlakić, Novo zemljišnoknjižno pravo u BiH, Pravni savjetnik, br.12/03, str.52.

53

FIDUCIJARNI PRENOS VLASNIŠTVA 1. Uvod U uporednom pravu brojni su primjeri širenja formi obezbjeđenja potraživanja, koje

funkcionalno vrše ulogu konvencionalnih bezdržavinskih garancija.378 Sve više se javlja potreba za novim sredstvima obezbjeđenja koja su fleksibilnija i prilagođena zahtjevima tržišne privrede.No, i određeni instituti koji odavno postoje doživljavaju reafirmaciju.

Jedna od tradicionalnih formi je fiducijarni prenos vlasništva, kod koga dužnik zadržava stvar kod sebe, a na povjerioca prenosi vlasništvo nad tim predmetom. Prema nekim mišljenjima, radi se o institutu mješovite prirode, koji se nalazi na granici materijalnog i procesnog prava.379 To nije neko “moderno” sredstvo obezbjeđenja već naprotiv, najstarije,380 koje svoje korjene ima još u rimskom pravu.381 Ovaj specifični prenos vlasništva je karakterističan po tome što je prema namjeri stranaka samo privremen, jer ako dužnik ispuni svoju obavezu, pravo vlasništva treba da mu bude vraćeno.382 Tek ukoliko dužnik ne ispuni preuzetu obavezu, povjerilac može od njega zahtijevati predaju stvari, kako bi ih mogao prodati i na taj način se namiriti.383 Zbog toga fiducijarni vlasnik ne mora da ima neposredan 378 Z. Rašović, Stvarno pravo, Podgorica, 2002, str. 482. 379 E. Čulinović-Herc, Ugovorno osiguranje tražbina zalaganjem pokretnih stvari bez predaje stvari u posjed vjerovnika, Rijeka, 1998, str. 236. 380 M. Juhart, Prenos lastninske pravice v zavarovanje, Pravnik, Ljubljana, let 50 (1995), 1-3, str. 43. 381 Fiducia cum creditore contracta je pravni institut stariji od ručne zaloge i hipoteke – v. D. Stojčević, Rimsko pravo, Beograd, 1960, str. 174-175. 382 O tome: D. Stojanović, Leksikon građanskog prava, Beograd, 1996, str. 804, 805. 383 Svrha fiducijarnog prenosa vlasništva je obezbjeđenje potraživanja, pa je ovaj ugovor sporedan ugovor koji nema samostalni cilj već služi ostvarenju drugog glavnog ugovora. Njegova akcesornost je ipak drugačije prirode od tipičnih akcesornih poslova, a punovažnost ovog pravnog posla nije toliko uslovljena punovažnošću ili postojanjem obezbjeđenog potraživanja, koliko od faktičkih okolnosti vezanih za raspolaganje fiducijarnog povjerioca sa predmetom odnosno zavisnosti od poštovanja fiducijarnog povjerenja i pravila lex commissoria. O fiducijarnom prenosu svojine šire: Lj. Đurović, Ugovor o fiducijarnom prenosu svojine, Pravni život, br.10/98, str. 811; M. Velimirović, Ugovor o fiducijarnom obezbjeđenju tražbine, Pravni život, br.11/98. str. 527; D. Aranđelović, O fiducijarnim pravnim poslovima, Arhiv za pravne i društvene nauke, XVI, br. 5-6/26. str. 338-339; A. Đorđević, O fiducijarnim pravnim poslovima, Arhiv za pravne i društvene nauke, XVI, br. 5-6/26, str. 344-345; A. Gams, Nešto o fiducijarnim pravnim poslovima, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 1-2/60. str. 24; D. Klepić, Prenos prava svojine radi obezbeđenja potraživanja, Izbor sudske prakse, br. 5/97; R.Petaković, Obezbeđenje potraživanja putem fiducije, Izbor sudske prakse, br. 7-8/97; M. Povlakić,

54

posjed stvari i mogućnost njenog korišćenja, a u prednosti je pred svim drugim stvarnopravno neobezbjeđenim povjeriocima. Ostali povjerioci imaju mogućnost da podnesu paulijansku tužbu i da dokazuju da je fiducijarni posao dužnik zaključio jedino sa namjerom da njih ošteti i da ih onemogući u realizaciji njihovih tražbina.384 Ukoliko je fiducijarni povjerilac, pak, prije isteka roka za naplatu potraživanja raspolagao predmetom fiducije, smatra se da je postupio protivno dobrim običajima, načelu savjesnosti i poštenja i da je zloupotrijebio fiducijarno povjerenje, te je dužan da dužniku zbog toga plati nastalu štetu.385 Pravni odnos između povjerioca (fiducijara), koji je formalno-pravni vlasnik i lica koje prenosi vlasništvo radi osiguranja njegove tražbine (fiducijanta), a drži stvar u posjedu, temelji se prevashodno na međusobnom povjerenju.386

Dakle, fiducijarna svojina je svojina “sui generis” To nije svojina u klasičnom smislu, već samo realno sredstvo obezbjeđenja koje je uslovno, vremenski ograničeno i čija pravna sudbina zavisi od izvršenja glavnog ugovora.387 Obezbjeđena svojina nije potpuna, nevezana svojina, već svom titularu daje samo ovlašćenje da unovči stvar koja je njen predmet.388

2. Fiducijarni prenos vlasništva u uporednom pravu389 Bez obzira što klasične kodifikacije građanskog prava ne regulišu ovu formu

obezbjeđenja, ona je danas zastupljena u mnogim pravnim sistemima, kako u razvijenim zemljama (Njemačka, Austrija, Švajcarska), tako i u zemljama u tranziciji (Poljska, Češka, Crna Gora, Hrvatska, Slovenija, Makedonija). Između ovih država u pogledu primjene tog instituta postoje mnogobrojne suštinske razlike.

U Njemačkoj ova forma obezbjeđenja ima najširu primjenu, jer su dugogodišnja sudska praksa i podrška doktrine već odgovorile na mnoga pitanja koja se u vezi ovog instituta postavljaju u praksi.390 Smatra se da se njemački oblik fiducije "Treuhand" najviše

Stvarnopravna sredstva osiguranja na pokretnim stvarima u zemljama nasljednicama bivše SFRJ, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 233-239; A. Topalović i J. Filipović, Obezbeđenje potraživanja prenosom svojine, Pravni život, br. 5-6/93, str. 667; A. Topalović, Fiducijarni prenos svojine radi obezbeđenja potraživanja, Jugoslovensko bankarstvo, br. 3-4/98, str. 43. Detaljnije o praksi i obrazloženjima sudova bivše SRJ u vezi ovoga: B. Bokšan, Fiducijarni poslovi i zaloga, Sudska praksa privrednih sudova (tematsko izdanje), Beograd, 1996, Bilten br. 3, str. 25; Z. Petrović, Fiducijarni prenos prava vlasništva u praksi sudova Republike Srbije, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 215; N. Tešić, Fiducijarni prenos svojine kao sredstvo obezbeđenja potraživanja, Pravni život, br. 10/02, str. 107-115. 384 O prednostima i nedostacima ovog instituta: D. Stojanović, Prenošenje svojine u cilju obezbeđenja kredita, Pravni život, br. 5-6/93, str. 619. O pobijanju dužnikovih pravnih radnji v. T. Klepac, Pobijanje dužnikovih pravnih radnji (magistarski rad), Zagreb, 1990. 385 J. Salma, Fiducijarni pravni posao i fiducijarni prenos svojine radi obezbeđenja potraživanja, Pravni život, br. 10/98, str. 389. 386 Fiducija je oduvijek bila zaštićena isključivo lojalnošću i povjerenjem stranaka na šta ukazuje i sam naziv ovog instituta koji etimološki potiče od latinske riječi "fides" (vjera, povjerenje) – v. O. Stanojević, Rimsko pravo, Beograd, 1987, str. 195; R. Jacquelin, De la fiducie, Paris, 1891, str. 91-92. 387 Lj. Đurović, Ugovor o fiducijarnom prenosu svojine... str. 825. 388 D. Stojanović, Prenošenje svojine u cilju obezbeđenja kredita... str. 621. 389 Vidi: D. Medić, Fiducijarni prenos vlasništva, Pravna riječ, br. 3/05, str. 103-110. 390 O tome šire: M. Povlakić, Fiducijarno vlasništvo u usporednom pravu i sudskoj praksi, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 24, br. 1/03, str. 198-199.

55

približava trastu, koji se koristi u anglo-američkim pravnim sistemima i koji je originalna pravna ustanova veoma slična fiduciji.391 Ovdje fiducija ima veliki praktični značaj, jer postoji specifičan sistem prenosa vlasništva na osnovu pravnog posla.392

Njemačko pravo pravi razliku između fiducijarne svojine prenijete radi upravljanja i fiducijarne svojine prenijete radi obezbjeđenja tražbine koju fiducijar ima prema fiducijantu. Kod fiducijarne svojine prenijete radi upravljanja fiducijar vrši pravo svojine u interesu fiducijanta, dok kod fiducijarne svojine radi obezbjeđenja potraživanja fiducijar na stvari prenijetoj radi obezbjeđenja slijedi sopstvene povjerilačke interese prema fiducijantu, da bi obezbjedio da će njegova tražbina biti plaćena o dospjelosti.393 Prilikom prenosa stvari u svojinu radi obezbjeđenja, povjerilac i dužnik sklapaju poseban ugovor prema kome povjerilac ne smije stvar otuđiti, te je mora čuvati kao zalogoprimac, a u slučaju isplate duga obavezan je da je vrati u svojinu dužnika. Inače, prenošenje svojine u cilju obezbjeđenja tražbine povjerioca može se proširiti tako da se ne obezbjeđuje samo tražbina, već sva buduća potraživanja primaoca obezbjeđenja prema davaocu obezbjeđenja (kontokorentna klauzula) ili tražbine drugih povjerilaca prema davaocu obezbjeđenja (koncerna klauzula).394 Takva vrsta obezbjeđenja se naročito praktikuje kada zajam uzimaju fabrikanti i trgovci i oni prenose u fiducijarnu svojinu zajmodavcu (najčešće banci) svoj magazin robe ili poslovni inventar, ali te stvari i dalje ostaju u njihovom posjedu.395 Njemački građanski zakonik samo posredno predviđa fiducijarni prenos prava,396 te nema nikakvih propisa u pogledu forme za ovaj prenos. Sudska praksa obezbjeđuje fiducijantu stvarnopravnu zaštitu prema povjeriocima fiducijara. Tako fiducijant može pri stečaju fiducijara da ovo dobro izluči iz stečajne mase, a ako povjerioci fiducijara preduzmu izvršenje na fiducijarnom dobru, on se tome može usprotiviti, pošto je konačni vlasnik stvari. Fiducijar može uprkos svojoj obavezi punovažno raspolagati sa ovom stvari u odnosu na treća lica, pošto njegov pravni položaj prelazi pravne i ekonomske ciljeve posla.397 To znači da on može prenijeti vlasništvo na stvari, iako ga još nije stekao, već ima samo “(stvarno) pravo na čekanje”.398

U savremenim pravnim sistemima kontinentalnog prava (Švajcarska, Austrija) fiduciji se pridaje sve veći značaj u praksi, bez obzira na to što nije zakonski regulisana, jer se radi o institutu prilagođenom potrebama razvijene tržišne privrede, koji odgovara uslovima modernog pravnog prometa. Uporedno građansko pravo sadrži regulative kod cesije, odnosno kod kontraaktuelne cesije, radi obezbjeđenja potraživanja, što u neku ruku nije ništa do zasebna vrsta fiducije. Međutim, ovdje se radi prije svega o odredbama o ustupanju potraživanja dužnika u korist povjerioca, a ne o ustupanju svojine.399 Takvu odredbu sadrži

391 O trastu kao karakterističnoj pravnoj ustanovi anglo-američkog prava, njegovom nastanku, osobinama, kao i krugu zemalja u kojima se primjenjuje v. A. Dyer-H. van Loon, Report on trusts and analogous institutions, Actes et documents, Proceedings of the Fifteenth Session, Tome II, Trust applicable Law and recognition, Hauge, 1985, str. 10-108; A. Gams, Trast u anglo-američkom pravu, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 3/57, str. 299-312. 392 M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja potraživanja s posebnim osvrtom na besposjedovnu (registriranu) zalogu, doktorska disertacija, Sarajevo, 2001, str. 180-181. 393 O tome: D. Borković-Stojanović, Svojina radi obezbeđenja potraživanja - fiducijarna svojina, Pravni život, br. 10/98, str. 381. 394 D. Borković-Stojanović, Svojina radi obezbeđenja potraživanja - fiducijarna svojina... str. 380. 395 Vidjeti: A. Gams, Osnovi stvarnog prava, 1980, str. 135. 396 Prema paragrafu 223, str. 2 Njemačkog građanskog zakonika "ako je radi obezbjeđenja jednog zahtjeva prenijeto neko pravo, ne može se tražiti povraćaj prava na osnovu toga što je zahtjev zastario". 397 D. Borković-Stojanović, Svojina radi obezbeđenja potraživanja - fiducijarna svojina... str 381. 398 Vidi: H. Webber, Kreditsicherheiten, München, 1994, str. 147. 399 J. Salma, op. cit., str. 393.

56

Njemački građanski zakonik,400 koji predviđa da se potraživanje može od strane povjerioca na osnovu ugovora zaključenog sa drugim licem prenijeti (prenos potraživanja) i da sa zaključenjem ugovora novi povjerilac stupa na mjesto dotadašnjeg povjerioca.

Švajcarski Zakonik o obligacijama reguliše samo prenos potraživanja kod punomoći.401 Prema ovom zakonu ako je ovlašćeni za račun davaoca punomoći u svoje ime stekao potraživanje prema trećem, potraživanja prelaze na davaoca punomoći, ukoliko ona sa svoje strane odgovaraju svim preuzetim obavezama iz ugovora o punomoćju. Švajcarska doktrina i sudska praksa priznaju fiducijarni prenos svojine i fiducijarni prenos potraživanja, radi obezbjeđenja potraživanja, ali pod uslovom da je ovaj prenos izvršen na osnovu stvarne volje stranaka.402

Institut fiducijarnog vlasništva u Republici Hrvatskoj je uveden donošenjem Ovršnog zakona.403 404 Iako je predmet regulisanja tog zakona postupak izvršenja i osiguranja,405 on sadrži materijalnopravne odredbe o fiducijarnom vlasništvu, što je bilo neophodno, pošto ovakav oblik prenosa vlasništva radi osiguranja nije bio pokriven drugim propisima. Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima406 fiducijarno vlasništvo je propisano u odredbama u ograničenju prava vlasništva na temelju pravnog posla,407 s tim što se na to pravo na odgovarajući način primjenjuje ono što je određeno za založno pravo, ako zakonom nije nešto drugo određeno.408 Činjenica da je fiducijarno vlasništvo uređeno u dva različita zakona (materijalnopravnom i procesnopravnom) dovela je do izazivanja određenih dilema u njegovoj primjeni.U pravničkoj javnosti bilo je rasprava o tome da li su stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima po načelu lex posterior derogat legi priori prestale vrijediti odredbe o fiducijarnom vlasništvu iz Ovršnog zakona.Sudska praksa se ipak izjasnila o tome da te odredbe imaju narav posebnog zakona ( lex specialis) i da se zato i dalje primjenjuju kada se radi o sudskom i javnobilježničkom osiguranju. Inače, to je takav oblik ovršnog prava koji se stiče na osnovu sudskog ili javnobilježničkog akta o osiguranju prenosom prava vlasništva i prije dospijeća naplate povjeriočeve tražbine.409 Prema nekim autorima ovaj institut se u praksi pokazao kao dobro sredstvo osiguranja potraživanja, mada ima izvjesnih problema kod konkretnog provođenja.410 Predmet fiducijarnog vlasništva su pokretne,411 zatim uknjižene i neuknjižene nepokretne stvari,412 kao i idealni dio tih stvari, te

400 Paragraf 898. 401 Švajcarski Zakonik o obligacijama, čl. 401. 402 Inače, član 717. stav 1. Švajcarskog građanskog zakonika određuje da su poslovi obezbjeđenja kojima bi se zaobilazila predaja pokretne stvari u posjed bez dejstva prema trećima. 403 Narodne novine br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05. 404 Vidi: M. Dika, Fiducijarno osiguranje tražbine, Informator, br. 4673/98; N. Gavella, O vlasništvu prenesenom radi osiguranja, Informator, br. 5247/04; H. Vukić, Položaj stranaca prilikom osiguranja tražbine prijenosom prava vlasništva, Odvjetnik, br. 9-10/98, str. 63. 405 Član 1. Ovršnog zakona. 406 Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06. 407 Član 34. stav 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. 408 Član 297. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. 409 Vidjeti: R. Peček, Stjecanje fiducijarnog vlasništva, Informator, br. 4799/00, str. 17; Z. Stuhne, Sadržaj i pravna priroda sporazuma o fiducijarnom prijenosu vlasništva stvari/prava, Odvjetnik, 9-10/98, str. 55. 410Vidi npr. Š. Erak, Hipoteka sredstvo osiguranja potraživanja (II dio), Pravni savjetnik, br. 6/01, str. 34. 411 O tome: M. Dika, Generičko određenje pokretne stvari kao predmet založnopravnog i fiducijarnog vlasništva, Hrvatska pravna revija, br. 2/00, str. 4, 117-123; H. Vukić, Fiducijarno vlasništvo nad pokretninama i stjecanje prava trećih osoba (pitanje publiciteta), Odvjetnik, br. 5-6/02, str. 50. 412 Vidi: O. Jelčić, Hipoteka na nekretnini-odnos prema fiducijarnom vlasništvu, u Nekretnine kao objekti imovinskih prava, Narodne novine, Zagreb, 2004, str. 53.

57

prava. Iz toga proizilazi da je moguće steći fiducijarno vlasništvo na svim stvarima sposobnim da budu objektom prava vlasništva413 i koje mogu biti predmet izvršenja. Ugovor o prenosu ovog vlasništva je strogo formalni ugovor koji mora biti zaključen u formi sporazuma stranaka pred sudom, javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave.414 U doktrini postoje podijeljena mišljenja koji je ratio legis ovako stroge forme. Jedni smatraju da ona nije bila potrebna,415 dok suprotnu tezu zastupaju oni koji smatraju da je stroga forma neophodna zbog važnih učinaka koji iz sporazume slijede.416 Mišljenja smo da je ipak trebalo dopustiti da se ovo obezbjeđenje može osnovati i ugovorom, analogno založnom pravu, jer stroga forma ne mora da znači da povjerioci i treća lica imaju veći stepen zaštite.

Ovršnim zakonom predviđeno je rješenje i za situacije kada je protiv povjerioca pokrenut izvršni ili stečajni postupak,417 te kada su takvi postupci pokrenuti protiv dužnika. 418 Sve ove odredbe bile su inspirisane potrebom poboljšanja položaja povjerioca, koji je u prethodnom razdoblju bio veoma nepovoljan. Nedovoljno obezbjeđenje potraživanja je smanjivalo aktivnost potencijalnih investitora i na taj način onemogućavalo normalan razvoj ekonomije. Novele Ovršnog zakona iz 1999. godine predstavljale su dalji korak u poboljšanju položaja povjerilaca.419 Međutim, mada su donijele izvjesno poboljšanje, željeni učinci nisu u cjelosti postignuti. Nakon toga došlo je do novela Ovršnog zakona iz 2003. godine koje se odnose na prenos prava vlasništva na stvarima i prenos novčanih tražbina. Prema tome, područje primjene suženo je na novčane tražbine s obzirom da je prethodno rješenje dopuštalo prenos bilo kakvog prava protivnika osiguranja. Zakonodavac je izričito odredio da se na strane u sporazumu primjenjuju odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje uređuju položaje prethodnog i potonjeg vlasnika. Propisano je da predlagač osiguranja može steći vlasništvo na pokretnim stvarima samo ako je protivnik osiguranja na njega sporazumom prenio i posredan posjed.420 Najnovije novele Ovršnog zakona iz 2005. godine dovele su do kvalitetnijeg uređenja materije osiguranja tražbina prenosom prava vlasništva na stvari i prenosom prava, a postignuta je ravnoteža u zaštiti interesa povjerilaca i dužnika.421 Koncept fiducijarnog osiguranja tražbina je vraćen u stanje kakvo je postojalo prije novela iz 2003. godine, a došlo je i do promjena koje su dodatno osnažile taj institut.422

413 Član 3. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. 414 J. Barbić, Sudsko i javnobilježničko osiguranje prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom prava, u Novo ovršno i stečajno pravo, Zbornik radova, Zagreb 1996, str. 121. Komparacije radi, u Republici Makedoniji se fiducijarno vlasništvo može prenijeti samo sporazumom pred sudom (član 252. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku), dok Stvarnopravni zakonik Republike Slovenije za ovaj ugovor predviđa javnobilježničku formu (član 204). 415 M. Povlakić, Moderne tendencije... str. 80. 416 E. Čulinović – Herc, Ugovorno osiguranje tražbina zalaganjem pokretnih stvari bez predaje stvari u posjed vjerovnika, Rijeka, 1998, str. 141; J. Barbić, op. cit., str. 121. 417 Uporediti: H. Vukić, Fiducijarno osiguranje na nekretninama – razlučno ili izlučno pravo, Odvjetnik, br. 9/00, str. 45. 418 Vidi: O. Jelčić, Fiducijarno vlasništvo u hrvatskom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 24, br. 1/03, str. 358. 419 O tome: E. Kunštek, Položaj vjerovnika prema Ovršnom zakonu nakon njegova noveliranja 1999. godine, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 20, br. 2/99, str. 715-737. 420 Šire: E. Kunštek, Prijenos prava vlasništva radi osiguranja tražbina prema novelama Ovršnog zakona 2003, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 25, br. 1/04, str. 376-380. 421 O tome opširno: E. Kunštek, Osiguranje tražbina prijenosom prava vlasništva i prijenosom prava – neka otvorena pitanja, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 27, br. 1/06, str. 423-438. 422 J. Matko Ruždjak, Javnobilježničko osiguranje tražbina prijenosom vlasništva stvari i prijenosom prava, u V. Belaj, M. Dika, A. Eraković, H. Ernest, M. A. Giunio, O. Jelčić, T. Josipović, J. Matko

58

U Republici Sloveniji fiducijarno vlasništvo je legalizovano donošenjem Stvarnopravnog zakonika (SPZ), a očigledno je da je njemačka pravna teorija i sudska praksa poslužila kao uzor.423 SPZ izričito propisuje da predmet ovog prava mogu biti samo pokretne stvari,424 jer adekvatnu zamjenu u pogledu nekretnina predstavlja zemljišni dug, te da postoji pretpostavka da je fiducijar dobio vlasničko pravo pod raskidnim uslovom plaćanja osiguranog potraživanja.425 Ovim zakonom se, inače, reguliše i pravni položaj fiducijara u slučaju insolventnosti fiducijanta. Tako fiducijar u slučaju stečaja ili prisilnog poravnanja fiducijanta ima razlučno pravo na prenijetoj pokretnoj stvari.426 Ukoliko dođe do situacije da teče postupak izvršenja, fiducijar može da prigovori povjeriocima fiducijanta (prigovor treće strane) nedozvoljenost izvršenja na prenijetoj imovini. Što se tiče platne nesposobnosti fiducijara, SPZ je ovo regulisao na taj način što je data mogućnost fiducijantu da prigovori povjeriocima fiducijara nedozvoljenost izvršenja i da realizuje izlučno pravo u stečaju.427 Iz ovoga je vidljivo da slovenačko pravo tretira fiducijanta kao vlasnika stvari.428

Pošto je SPZ regulisao i bezdržavinsku zalogu, očito je da je osnovni razlog uvođenje fiducijarnog prenosa vlasništva u slovenačko pravo to što je zakonodavac predvidio mogućnost neakcesornosti ovog sredstva osiguranja u odnosu na obezbijeđeno potraživanje. Sličnim putem ovaj zakon je krenuo i na području nekretnina, gdje je predvidio postojanje zemljišnog duga. Dakle, SPZ je želio da akcesornim oblicima obezbjeđenja doda i neakcesorne, te da tako stvori širok dijapazon mogućnosti kod izbora adekvatne forme obezbjeđenja.429

Zanimljivo je napomenuti da je u Republici Crnoj Gori donesen Zakon o fiducijarnom prenosu prava svojine,430 čija ćemo osnovna obilježja razmatrati u daljem tekstu.

2.1. Fiducijarni prenos prava svojine u pravu Republike Crne Gore Prema Zakonu o fiducijarnom prenosu prava svojine Republike Crne Gore (Zakon o

fiducijarnom prenosu prava svojine) povjerilac se obavezuje da će poslije namirenja svog potraživanja omogućiti dužniku nesmetano vršenje prava svojine,431 što odgovara suštini ovog

Ruždjak, B. Vukmir, Zaštita vjerovnika - stvarnopravno, obveznopravno i ovršnopravno osiguranje tražbina, Zagreb, 2005, str. 274. 423 Vidjeti: R. Vrenčur, Fiducijarni prenos vlasničkog prava u osiguranje na pokretnim stvarima u novom slovenačkom pravu, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 291. 424 SPZ, član 201, stav 1. 425 SPZ, član 201. stav 2. Stranke se mogu dogovoriti i drukčije i to tako što se prenos vlasništva radi osiguranja može dogovoriti pod odložnim uslovom neplaćanja osiguranog potraživanja ili bez ikakvog uslova. Prema tome, SPZ je uredio kako akcesorni, tako i neakcesorni model fiducijarnog prenosa. 426 SPZ, član 206. stav 2. 427 SPZ, član 205. 428 Uporediti: R. Vrenčur, Fiducijarni prenos vlasničkog prava... str. 295-296. 429 Slično i: R. Vrenčur, Fiducijarni prenos vlasničkog prava... str 291. 430 Službeni list Republike Crne Gore br. 23/96, stupio na snagu 8.8.1996. godine. Vidjeti: Z. Rašović, Komentar Zakona o fiducijarnom prenosu prava svojine Crne Gore, Podgorica, 1996; D. Klepić, Povodom Zakona o fiducijarnom prenosu prava svojine Republike Crne Gore, Izbor sudske prakse, br. 11/96. 431 Zakon o fiducijarnom prenosu prava svojine, član 1, st. 1 i 2.

59

specifičnog prenosa. Uzgred napominjemo da tada važeći Ustav SRJ nije poznavao institut tzv. privremene ili djelimične svojine, što ovo u biti predstavlja.

Ugovor o fiducijarnom prenosu prava svojine mora biti zaključen u pismenoj formi, a ako je u pitanju nepokretnost i ovjeren od strane suda, iz čega proizilazi da je forma konstitutivni elemenat njegove punovažnosti.432 Prema tome, ovaj ugovor je formalan ,bez obzira na koje se stvari odnosi, a isto tako on je dvostran i teretan i to prevashodno zbog prirode ugovora kod koga kauza dužnikove obaveze leži izvan ugovora o fiducijarnom prenosu kao sporednog ugovora. Pored toga, kao poseban uslov punovažnosti traži se i upis u javni registar koji vodi republička Direkcija za nekretnine. Upisom se ostvaruje načelo publiciteta koje je od posebne važnosti kod fiducijarnog prenosa prava svojine na pokretnim stvarima s obzirom na činjenicu da posjed ostaje kod fiducijanta.433

Prema tome, upis je obavezan i ima konstitutivno dejstvo, a vrši i ulogu publiciteta.434 Njime se onemogućava izigravanje zakona. Registar je javna knjiga i iz toga proizilazi da je njegova sadržina dostupna svačijem saznanju.435 Nepoznavanje stanja u registru može škoditi svim zainteresovanim licima. Publicitet neme za svrhu samo da upozori potencijalne sticaoce prava na istoj stvari, već i da štiti interese povjerilaca od eventualnih dužnikovih raspolaganja. Fiducijarni prenos svojine može se izvršiti kako u trenutku nastanka potraživanja, tako i kasnije, ali i za buduću i uslovnu obavezu.436

Specifičnost ovog propisa je u tome što predmet fiducijarnog vlasništva, pored pokretnih stvari,437 mogu biti i nekretnine.438 Ovo rješenje ima svoje logično opravdanje, jer se nekretninama može pouzdano garantovati vraćanje kredita ili zajma i povjerilac se iz njih može naplatiti bez učešća suda ukoliko dužnik ne ispuni svoju obavezu o dospjelosti. Predmet fiducijarnog prenosa prava svojine prema navedenom zakonu može da bude i robni lager,439 iako se radi o zbiru stvari,440 jer to zahtijevaju pravila modernog robnog prometa. Zakon ostavlja prostor da kao roba na lageru mogu biti i generične stvari ako su uskladištene tako da se mogu individualizovati (silosi, cisterne, hladnjače i sl.).441 U cilju sprečavanja mogućih zloupotreba i nesavjesnog postupanja sa predmetima koje ovaj lager sadrži, utvrđuje se minimum količine robe koja neprekidno mora da bude u lageru.442 Zahtjev individualizacije stvari se postiže njihovim obilježavanjem znakom ili smještajem u precizno označeni prostor - tzv. lagerski prostor, a po prirodi stvari ovo zavisi od njihove vrste, s tim što je odlučno da se ovim postupkom stvari nedvojbeno razlikuju od drugih stvari iste vrste.443 Povjerilac ima 432 Zakon o fiducijarnom prenosu prava svojine, član 1. st. 4. 433 Vidjeti član 23. Zakona o fiducijarnom prenosu prava svojine. 434 Savremena zakonodavstva propisuju u oblasti stvarnih prava kao jedan od osnovnih principa upravo princip publiciteta. 435 Z. Rašović, Fiducijarni pravni poslovi i fiducijarna svojina, Podgorica, 1997, str. 192. 436 Zakon o fiducijarnom prenosu prava svojine, član 2. 437 U uporednom pravu prihvaćeno je pravilo da je predmet ovakvog prenosa vlasništva pokretna stvar, a to se opravdava funkcijom ovog sredstva obezbjeđenja koje predstavlja jednu vrstu bezdržavinske zaloge, jer omogućava da dužnik zadrži posjed stvari. 438 Zakon o fiducijarnom prenosu prava svojine, član 1. st. 1 i 2. 439 Robni lager je takav zbir stvari kod koga postoji promjenljivost cjelokupne stvari. 440 Zakon navodi robni lager mašina i automobila, radi primjera, ali to mogu biti i lageri drugih gotovih proizvoda i robnih zaliha. 441 E. Durutović, Obezbjeđenje povjerilaca po Zakonu o fiducijarnom prenosu prava svojine, u Stvarnopravna sredstva obezbjeđenja novčanih potraživanja, Zbornik radova i zaključaka sa savjetovanja održanog u Podgorici 13. juna 2003. godine, Podgorica, novembar, 2003, str. 71. 442 Zakon o fiducijarnom prenosu prava svojine, član 6. st. 2. 443 Prema Uredbi o upisu ugovora o fiducijarnom prenosu prava svojine (Službeni list Republike Crne Gore br. 34/96 i 9/97), procjenu vrijednosti pokretnih i nepokretnih stvari, njihovo obilježavanje, kao i određivanje prostora i robnog lagera vrši republička Direkcija za nekretnine. Tako npr. ova Direkcija

60

na raspolaganju efikasna sredstva u cilju zaštite fiducijarne svojine koja ima za objekat robni lager. Jedno je sekvestar lagera, a drugo je prijevremena prodaja robe u slučaju "kada je ona opravdana".444

Interesantno je napomenuti da zakon zabranjuje ugovaranje lex commissoriae u momentu zaključenja ugovora, ali da je dopušta poslije proteka roka od osam dana od dana nastanka potraživanja. Takvo rješenje se zasniva na stavu sudske prakse o dopuštenosti upotrebe ove klauzule u oblasti založnog prava.445 Ukoliko bi dospjelost tražbine nastupila i prije isteka tog roka, onda je ovakvo ugovaranje dozvoljeno od tog trenutka. Inače, dužnik (fiducijant) kao ekonomski vlasnik prisvaja upotrebnu vrijednost stvari, tj. on ima ovlašćenje da stvar drži, upotrebljava i pribira plodove sa nje,446 ali on nema pravo faktičkog raspolaganja sa stvari niti može da prenosi pravo upotrebe na drugo lice bez dozvole povjerioca (fiducijara). Fiducijar, kao pravni vlasnik, ima samo ovlašćenje da pravno raspolaže sa stvari i to dok traje ispunjenje glavnog ugovora. Ukoliko pak dužnik ne plati dug o dospjelosti, to se može pretvoriti u pravu svojinu. Prema tome, fiducijarna svojina se tada transformiše u veći kvalitet, u svojinu u pravom smislu riječi. Zbog toga je neosnovana tvrdnja da fiducijar do tada stiče punu svojinu.447 Dakle, evidentno je da je fiducijarna svojina svojina sui generis, jer je njena esencijalna karakteristika podijeljenost ovlašćenja između dva subjekta (fiducijanta i fiducijara). Momentom dospjelosti, fiducijar stiče pravo na predaju ili prodaju stvari radi naplate svog potraživanja, a zatim i na plodove koje daje stvar koja služi za obezbjeđenje.448

Konačnim sticanjem svojine na stvari (neplaćanjem potraživanja o roku dospjelosti), fiducijar ima pravo izbora između dvije mogućnosti. Naime, on može prodati stvar po cijeni utvrđenoj procjenom stručnjaka i iz tako dobijene cijene namiriti svoje potraživanje, a može i zadržati stvar u vlasništvu po tako utvrđenoj cijeni.449 Ukoliko dužnik ipak izmiri svoju obavezu o dospjelosti, fiducijarna svojina prestaje, te po samom zakonu dužnik ponovo postaje vlasnik stvari, odnosno kako to zakon kaže "automatski" postaje vlasnik stvari koja je služila kao obezbjeđenje.450Pravo svojine se u tom slučaju ponovo uspostavlja u punom obimu, što se u pravnoj teoriji objašnjava kao elastičnost (rekadentnost) ovog prava.451

3. Fiducijarni prenos vlasništva u pravu Bosne i Hercegovine – da ili ne? Važeći propisi u Bosni i Hercegovini ne regulišu ni formu ni sadržaj ugovora o

fiducijarnom prenosu vlasništva. Postoje mišljenja da bi se taj ugovor mogao zaključiti na isti način i pod istim uslovima kao i ostali ugovori. Naravno, u tom slučaju stranke svoje

obilježava crvenom bojom dio robnog lagera koji služi za obezbjeđenje potraživanja ili pak robu koja služi u tu svrhu obilježava određenim naljepnicama i karticama i sačinjava lagerske liste za proizvode koji imaju serijski broj. Vidjeti članove 12 i 13. navedene Uredbe. 444 Zakon o fiducijarnom prenosu prava svojine, član 8. 445 Slično: Z. Rašović, Fiducijarni pravni poslovi i fiducijarna svojina... str. 110. 446 Zakon o fiducijarnom prenosu prava svojine, član 10. st. 1 i 13. st. 1. 447 Vidjeti: M. Velimirović, Privredno pravo, Podgorica, 1998, str. 343; Z. Rašović, Fiducijarni pravni poslovi i fiducijarna svojina... str. 65-66; D. Stojanović, Stvarno pravo, Beograd, 1977, str. 226. 448 Zakon o fiducijarnom prenosu prava svojine, članovi 14, 18 i 19. 449 Zakon o fiducijarnom prenosu prava svojine, članovi 20 i 22. 450 U njemačkom pravu je usvojeno rješenje po kome svojina treba da bude vraćena dužniku, bilo na način da se povjerilac na osnovu ugovora na to obavezao ili je pak u samom ugovoru prenos izvršen pod raskidnim uslovom da će svojina prestati kad dužnik isplati povjeriočevo potraživanje. 451 Z: Rašović, Stvarno pravo......str. 483.

61

međusobne odnose ne bi mogle uređivati suprotno prinudnim propisima i javnom poretku, a pri tome bi se morale pridržavati određenih načela, prevashodno načela savjesnosti i poštenja.452 Međutim, sudska praksa tom institutu nije naklonjena, jer se on najčešće kvalifikuje kao zaloga sa zabranjenom klauzulom, pa se ovakvom prenosu ne pruža sudska zaštita. Ovom prilikom se ne bismo izjašnjavali o argumentima za prihvatanje jednog ili drugog stava, jer smatramo značajnijim pitanje da li fiducijarno vlasništvo treba kod nas da bude normirano de lege ferenda.

Mišljenja smo da u budućoj reformi sredstava obezbjeđenja ovaj institut ipak treba izostaviti iz više razloga. Naime, prije svega, u Bosni i Hercegovini je već iskazano opredjeljenje da se nedostaci klasične ručne zaloge kao sredstva obezbjeđenja potraživanja razriješe uvođenjem u pravni sistem registrovane zaloge, koja otklanja njenu najkrupniju manu, a to je nedostatak publiciteta. Sa ovakvim zalaganjem se ostaje na području poznatog sistema založnog prava. Isto tako, nema sumnje da je fiducijarno vlasništvo mnogo kompleksnije od registrovane zaloge i da se kod njega, kao što smo vidjeli, može da javi mnogo složenih pitanja kojima se naša doktrina i sudska praksa nisu bavile. Zbog toga se zalažemo za uvođenje u naš pravni sistem što jednostavnijih, ali djelotvornih rješenja, koja ne smiju biti nedorečena i koja u praksi neće izazivati previše dilema. Ne treba da nas zavarava ni činjenica da je institut fiducijarnog vlasništva dosta raširen u tranzicijskim zemljama, jer u njegovoj primjeni često dolazi do raznih nepotrebnih sporova.

4. Zaključak Nema sumnje da u praksi ponovo dolazi do šire primjene fiducijarnog prenosa prava

svojine. Savremena sredstva finansiranja i brzi obrt kapitala neminovno nameću i forsiraju takva sredstva obezbjeđenja koja odgovaraju brzini i potrebama savremenog pravnog prometa i uslovima razvijene tržišne privrede. No, fiducijarni prenos svojine, zbog svoje kompleksnosti, nosi u sebi i dosta opasnosti, koje mogu da dovedu do neželjenih situacija. Analizom svega izloženog, vidljivo je da se radi o vrlo specifičnom institutu, koji u raznim zemljama ima različite modalitete. Očigledno je da se radi o takvoj formi obezbjeđenja koja u sebi nosi određene kontroverze,453 a one su uslovljene njegovom prirodom. Ovdje se postavlja mnogo pitanja koja se ne postavljaju kod klasičnog založnopravnog odnosa. Naime, faktičko postojanje dva vlasnika, pravnog i ekonomskog, nedvojbeno može da stvori mnogo problema u praksi. Da bi fiducijarno vlasništvo bilo mobilizator imovine dužnika (koji drži stvar u posjedu), normalno je da mu se dozvoli raspolaganje sa predmetom ovog vlasništva. On raspolaže svojim pravom u očekivanju i treće lice može steći samo takvo pravo. Niz dilema postoji u vezi raspolaganja fiducijara, prije svega da li su njegova raspolaganja uslovno važeća, jer zavise od plaćanja duga o dospjelosti. Fiducijar je prema davaocu obezbjeđenja obligaciono obavezan da obezbjeđeno dobro tretira kao imovinski predmet davaoca garancije, koga po ispunjenju funkcije mora da prenese ponovo na dužnika. Ova unutrašnja veza proizilazi iz zaključenog ugovora o obezbjeđenju. No, on je ipak vlasnik koji može slobodno raspolagati svojim pravom.Mogućnost da obje strane raspolažu istim predmetom može 452 U Republici Srbiji, koja u ovom pogledu ima isto zakonodavstvo 19 i 20.5.1995. održano je savjetovanje na kome su učestvovali profesori pravnih fakulteta, sudije i pravnici iz prakse i tom prilikom je zaključeno sljedeće: “Ugovor o fiducijarnom prenosu svojine na pokretnim stvarima i nepokretnostima, koji se sve češće upotrebljava u poslovnoj praksi, prema mišljenju učesnika savjetovanja je dozvoljen pravni posao i treba da uživa punu pravnu zaštitu bez obzira što nije zakonom regulisan kao imenovani ugovor” – v. Pravni život, br. 5-6/95. 453 M. Povlakić, Moderne tendencije... str. 181.

62

stvoriti mnogo problema u pravnom prometu. Kod ovog oblika osiguranja vidljivo je da je pravu vlasništva nametnuta druga uloga, jer ono služi za potrebe obezbjeđenja kredita, a povjerilac dobija više nego što mu je potrebno u svrhu garancije.

Svakako osnovna mana ovog instituta je ipak to da on , najčešće, djeluje bez ikakvog publiciteta.454 Zbog toga treća lica ne mogu pouzdano da znaju pravu vrijednost stvari koje njihov poslovni partner posjeduje. Taj nedostatak se može prevazići uvođenjem odgovarajućeg registra za evidenciju relevantnih činjenica. Nesumnjivo je da treba stvoriti neku vrstu javnosti da bi se upozorili potencijalni sticaoci na istoj stvari da postoje pravne prepreke na putu punovažnog sticanja. Što se tiče forme ugovora, rješenja u pojedinim zemljama su različita i nude široku lepezu mogućnosti kod zasnivanja tog oblika obezbjeđenja. Smatramo da pismena forma pruža sasvim dovoljnu garanciju povjeriocu i trećim licima, tako da ne treba težiti njenim posebnim oblicima, koji samo nepotrebno nameću troškove i produžavaju vođenje postupka. Samo u slučaju kada predmet čine nekretnine, ugovor o prenosu bi trebao biti i sudski ovjeren. Protivrječnost i složenost ovog instituta donosi mogućnost različitih rješenja u slučaju stečaja fiducijara.i fiducijanta, kao i u situaciji kada se protiv njih vodi izvršni postupak. Mišljenja smo da, zbog svega navedenog, ovaj institut ne treba da nađe svoje mjesto u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, jer se slični efekti mogu postići uz pomoć registrovane zaloge koja u praksi izaziva mnogo manje nedoumica i koja u sebi nosi manje opasnosti za dužnika.

454 Samo je u Republici Crnoj Gori, kao što smo vidjeli, ovo pitanje adekvatno riješeno.

63

ZADRŽANJE PRAVA VLASNIŠTVA

(

1. Uvod

Institut zadržanja prava vlasništva je bezdržavinsko sredstvo obezbjeđenja.455 To je univerzalno sredstvo osiguranja potraživanja kod robnih kredita, koje kupcu daje njegov dobavljač. Kupac često nije u mogućnosti da kupi skupe stvari bez ugovaranja kupovine uz obročnu otplatu cijene. Značaj ugovora sa zadržavanjem prava vlasništva je u poslovnom prometu veliki, posebno u trgovini na malo, prodaji industrijskih proizvoda i kod prodaja sa obročnom otplatom.456 Vlasnik stvari - prodavac predaje određenu stvar u neposredni posjed svom dužniku - kupcu,457 ali zadržava pravo svojine sve do potpune isplate cijene. Kupac tek ispunjenjem odložnog uslova - potpunim plaćanjem cijene stiče pravo vlasništva.458 Dakle, odstupanje od osnovnog vida ugovora o prodaji je u tome što predaja ovdje ne znači akt kojim se zasniva pravo svojine, već čin kojim se samo stiče posjed stvari.459 Pri tome nije bitno da li se cijena isplaćuje kroz pojedine obroke ili odjednom, već je jedino relevantno da se radi o ugovoru o prodaji na poček. Kod ove vrste ugovora se pretpostavlja da se cijena ne isplaćuje istovremeno sa predajom, jer kada bi se to obavilo istovremeno, onda ne bi bilo elemenata za primjenu ovog instituta. Odgodom prelaska prava vlasništva na kupca prodavac se štiti od opasnosti koja bi mu mogla prijetiti od kupčevih povjerilaca, jer čim kupac postane vlasnik određenih stvari iz njihove vrijednosti i ostali kupčevi povjerioci bi mogli naplaćivati svoje tražbine, a u slučaju padanja kupca pod stečaj te bi stvari ulazile u stečajnu masu.

Zadržanje prava vlasništva predviđa se posebnom odredbom ugovora o prodaji.460 Punovažno je, međutim, ugovoriti zadržanje prava vlasništva i naknadno, nakon zaključenja ugovora o prodaji, a najkasnije dok stvar nije predata kupcu.461

U pogledu pravne prirode ovog instituta mišljenja su podijeljena. Jedni smatraju da se radi o založnom pravu na prodatoj i predatoj stvari radi obezbjeđenja potraživanja isplate cijene. Prema njima, ova vrsta obezbjeđenja je po svom cilju založno pravo.462 Mišljenja smo da se ovo stanovište ne može prihvatiti, jer se založno pravo konstituiše na dužnikovoj stvari, a zadržavanjem prava svojine ne zasniva se nikakvo stvarno pravo na tuđoj stvari, već 455 O sličnostima i razlikama između ovog instituta s jedne i zaloga i fiducijarnog prava vlasništva s druge strane v. N. Gavella, Založno pravo, Zagreb, 1992, str. 236. 456 V. Gorenc, Zakon o obveznim odnosima s komentarom, Zagreb, 1998, str. 702. 457 Da bi kupac mogao da ispuni svoju obavezu bitno je da on kupljene stvari odmah dobije u posjed kako bi mogao sa njima raditi i ostvarivati prihode koji će mu pomoći da izvrši svoju obavezu prema prodavcu. 458 Neka prava ugovaranje ovog instituta povezuju uz prodaju stvari na otplatu. Npr. članom 1523. Italijanskog građanskog zakonika propisano je da kupac stiče pravo vlasništva na stvari tek isplatom posljednje rate. 459 Vidi: Radović, Ugovor o zadržanju svojine na prodatoj stvari, Branič, 1937, br. 7-8, str. 349; J. Barbić, Pridržaj prava vlasništva kod prodaje investicione opreme, u Opći uvjeti poslovanja u međunarodnoj i unutrašnjoj trgovini, Zagreb, 1970, str. 133-182; S. Perović, Obligaciono pravo, knjiga I, Beograd, 1980, str. 562-568; Komentar Zakona o obligacionim odnosima, II knjiga, glavni redaktor S. Perović, Beograd, 1995, str. 994-998. 460 O tome: D. Medić, Zadržanje prava vlasništva, u Budvanski pravnički dani, Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2006, str. 332. 461 I, Babić, Leksikon obligacionog prava, Beograd, 2001, str. 322. 462 Vidjeti npr. kod D. Aranđelović, O zadržavanju prava svojine od strane prodavca na prodatoj stvari, Rasprave iz privatnog prava, Beograd, 1913, str. 28.

64

prodavac zadržava svoje pravo svojine do konačne isplate dogovorene cijene. Druga, brojnija grupa autora smatra da se zadržavanje prava svojine može objasniti pomoću uslova shvaćenog u pravno-tehničkom smislu.463 Ovdje može da se postavi pitanje šta se uslovljava (ugovor ili predaja) i kakav je uslov prisutan (odložni ili raskidni). Smatramo da se radi o uslovljavanju samog kupoprodajnog ugovora, jer od isplate cijene zavisi i njegov opstanak, a činjenica da ugovorena cijena nije isplaćena predstavlja raskidni uslov sa gledišta pravnog dejstva ovog ugovora. Već smo istakli da isplatom cijene dolazi do konstituisanja prava svojine na strani kupca.

2. Zadržanje prava vlasništva u uporednom pravu

Značaj ovog instituta je različit u različitim pravnim sistemima. Tako npr. u

tranzicijskim zemljama on nema veće značenje,464 dok u pravima razvijenih tržišnih zemalja, posebno u zemljama Evropske unije, postoje izvjesne razlike u njegovom regulisanju. Primjera radi, kao što ćemo vidjeti, različita su dejstva zadržanja prava vlasništva u njemačkom i francuskom pravu, mada su zadaci koje nameće praksa gotovo identični.

2.1. Njemačko pravo U njemačkom pravu ovaj institut i pored šturog zakonskog regulisanja razrađen je

gotovo u potpunosti.465 Najprostija forma zadržanja prava vlasništva je tzv. jednostavno zadržanje prava

vlasništva. Tada kupac ostaje u posjedu stvari do isplate cijene i on je krajnji potrošač.466 No, ova forma se rijetko javlja u praksi. Mnogo češća je situacija kada se javlja produženo i prošireno pravo vlasništva.467 U tom slučaju kupac kupuje robu da bi je dalje prodao ili čak

463 Vidi npr. M. Vuković, Obvezno pravo II, Zagreb, 1964, str. 236.; M. Bartoš, Tabaci stvarnog prava, str. 268; V. Spaić, Stvarno pravo, Sarajevo, 1962, str. 259. U ovom smislu je i član 589. Poljskog građanskog zakonika. 464 Npr. pravo Rusije i Ukrajine ga uopšte ne poznaju, dok je u češkom pravu uređenje ovog instituta vrlo oskudno, jer se samo deklariše mogućnost njegovog ugovaranja. Slična je situacija i u ostalim zemljama u tranziciji. 465 Institutu zadržanja prava vlasništva u njemačkom pravu je posvećena samo jedna odredba Njemačkog građanskog zakonika – par. 455. Neka pitanja koja su u vezi sa potrošačkim kreditima su regulisana kasnije Zakonom o potrošačkom kreditu (Verbraucherkreditgesetz od 17.12.1990, BGBI I.S. 2840), pri čemu su posebno interesantni paragrafi 12 i 13. U cilju zaštite kupca-potrošača ograničeno je pravo prodavca na raskidanje ugovora prema navedenom zakonu. Novele Njemačkog građanskog zakonika koje su stupile na snagu 1.1.2002. godine su vodile računa o ovim izmjenama i sada je ovaj institut normiran tako da se samo određuje da je odustanak od ugovora uslov za postavljanje zahtjeva za povrat stvari – par. 499. Pomenuta odredba ne definiše više uslove pod kojima prodavac može raskinuti ugovor, jer su ti uslovi regulisani Zakonom o zaštiti potrošača. Vidjeti: M. Henssler, Rucktritt und Rückgewährschuldverhaltniss in Überblick zur Schuldrechtmodernisierung auf Basis der aktuellen Gesetzesvorlage, München, 2001, str. c. Ovaj institut regulišu i opšti uslovi poslovanja, pa u oblasti industrije i trgovine oni u svakom slučaju sadrže klauzulu o zadržanju prava vlasništva. 466 Ukoliko je kupac krajnji potrošač, činjenica da on ne može raspolagati pravom vlasništva koje još nije stekao ne stvara nikakve probleme. 467 Ove forme nisu priznate u svim pravnim porecima. Npr. u Švajcarskoj je produženo i prošireno zadržanje prava vlasništva isključeno. Zadržanje prava vlasništva u švajcarskom pravu obezbjeđuje samo plaćanje cijene kupljene stvari koja je predata u posjed kupca.

65

preradio. Ovdje postoji konstrukcija prava u očekivanju (Anwartschaftsrecht),468 koje je prenosivo,469 založivo470 i zapljenjivo.471 472 Ovo pravo je u teoriji priznato kao stvarno pravo, slično pravu svojine.473 Ono predstavlja prethodnu stepenicu u sticanju svojine. Njegova funkcija se najbolje objašnjava konstrukcijom podjele svojine: prodavac postiže funkciju obezbjeđenja zadržavanjem prava svojine, a kupac kroz pravo očekivanja dobija funkciju korištenja svojine.474 Sticalac prava očekivanja sa potpunom isplatom cijene dobija vlasništvo neposredno od prodavca koji je zadržao pravo svojine. Sudbina prava očekivanja zavisi od postojanja kupoprodajnog ugovora. Zbog toga nije potrebno da prodavac kao vlasnik da svoju saglasnost za prenošenje prava očekivanja. Ukoliko prodavac zbog zakašnjenja u pogledu isplate cijene raskine ugovor, pravo očekivanja prestaje, iako je bilo prenijeto na treće lice.475

Situacija kada prvobitni kupac cedira pravo potraživanja isplate cijene koje ima prema narednom kupcu na prodavca – vlasnika je poznata pod nazivom produženo zadržanje prava vlasništva (Verlängerter Eigentumsvorbehalt). Tako naknadni kupac, u stvari, direktno otplaćuje cijenu prvobitnom prodavcu. Sticalac prava u očekivanju zavisi od postojanja potraživanja vlasnika prema prvobitnom kupcu, odnosno od postojanja njihovog obligacionog odnosa. Novi sticalac se može zaštititi ako dođe do poništenja ugovora i restitucije na taj način što će pri zaključenju ugovora o prodaji ugovoriti cesiju eventualnog zahtjeva na povrat već isplaćenog dijela cijene koji pripada prvobitnom kupcu u slučaju poništenja ugovora prema prodavcu.476 Forma proširenog zadržanja prava vlasništva (erweiterter Eigentu-msvorbehalt) postoji kada se zadržanjem prava vlasništva obezbjeđuju i druga potraživanja kod prodavca.477 Tada prodata stvar ostaje u vlasništvu prodavca sve dok se ne izmire sva potraživanja iz poslovnih odnosa kupca i prodavca. Ova klauzula u ugovoru prikriva stvarne svojinske odnose i ima negativan uticaj na kupca, jer se sticanje vlasništva kupca na nekoj

468 U Republici Hrvatskoj institut zadržanja prava vlasništva se regulište odredbama Zakona o obligacionim odnosima i odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ovdje postoji konstrukcija prethodnog i potonjeg vlasništva - član 34. stav 4 i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Hrvatska doktrina pravilno potonje vlasništvo tretira kao pravo u očekivanju. Propisi hrvatskog Ovršnog zakona i Stečajnog zakona ipak ne sadrže posebna pravila za ovo pravo. O zadržanju prava vlasništva i pravu u očekivanju u Republici Hrvatskoj opširno: N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 599-608. 469 Pravo očekivanja se kao i vlasništvo prenosi saglasnošću o prenosu i predajom stvari (paragraf 929. Njemačkog građanskog zakonika) ili saglasnošću i surogatima predaje (par. 930 i 931.). Prenošenje prava očekivanja ugovorom se ne može isključiti (par. 137.). 470 Zalaže se radi osiguranja neke tražbine. 471 U. Drobing, Sicherungsrechte im deutschen Konkursverfahren, RabelsZ 44 (1980), Heft 4, str. 793. 472 Naša sudska praksa je takođe stala na stanovište da kupčevi povjerioci mogu tražiti izvršenje na pravu kupca da drži i koristi stvar na kojoj je prodavac zadržao pravo vlasništva. U tom slučaju sud zabranjuje kupcu da raspolaže sa ovom stvari. Kupčevi povjerioci umjesto njega plaćaju zaostali dio cijene prodavcu (član 296. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima) i tada prestaje zadržanje prava vlasništva, a kupac postaje vlasnik stvari. To omogućuje povjeriocima da mogu prisilno izvršiti naplatu svojih potraživanja prodajom tih stvari – v. A. Finžgar u: B. Blagojević i V. Krulj, Komentar Zakona o obligacionim odnosima, I, Beograd, 1980, str. 1055-1056. 473 F. Baur, Lehrbuch des Sachenrechts, 12 Auflage, München, 1983. str. 624. 474 F. Baur, op. cit., str. 625, 638. 475 D. Stojanović i B. Pavićević, Pravo obezbeđenja kredita, Beograd, 1997, str, 211-212. 476 M. Wolf, Sachenrecht, 12. Auflage, München, 1994, str. 275. 477 R. Vrenčur i R. Knez, Posebne oblike pridržka lastinske pravice kot inovacija gospodarske poslovne prakse, Pravnik, Ljubljana, let 55 (2000), br. 6-8, str. 402 i dalje.

66

robi koju je već odavno otplatio odlaže. Ovakvo prošireno zadržanje najčešće se reguliše opštim uslovima poslovanja i dovodi do nepravednog obezbjeđenja prodavca.478

Njemačka praksa i doktrina su potpuno uredile položaj obje strane i u slučaju stečaja ili izvršenja nad drugom stranom. Tako je priznato dejstvo zadržanja prava vlasništva u stečaju, u izvršnom postupku i prema trećim pribaviocima stvari.479

Dakle, ovaj institut je u Njemačkoj gotovo potpuno uobličen, jer je ovdje zadržanje prava vlasništva “prirodno sredstvo osiguranja isporučioca koji robu prodaje na kredit”.480 Produženo zadržanje prava vlasništva je upravo tipičan primjer za aktiviranje imovine u uslovima tržišne privrede. Ono što je posebno interesantno je da ovaj institut funkcioniše u praksi i uživa zaštitu prema trećim licima bez ikakvog publiciteta.481 Njemačka doktrina smatra da je u određenom domenu odnosa u privredi zadržanje prava vlasništva ustanova čije se postojanje mora pretpostaviti.482 Zbog toga je obaveza svakog lica da ispita da li ono u konkretnom slučaju postoji i ukoliko ovo ne uradi on postupa sa grubom nepažnjom.483

2.2. Francusko pravo U francuskom pravu institut zadržanja prava vlasništva ima mali značaj u praksi.

Vjerovatno je da je to, između ostalog, povezano i sa drugačijim regulisanjem posjeda. Naime, ovo pravo prihvata rimsku (subjektivnu) koncepciju posjeda koja propisuje da su za posjed potrebni i faktički odnos sa stvari (corpus possessiones) i volja određene sadržine (animus possidendi). Zato kupac u slučaju zadržanja prava vlasništva može biti samo detentor ali ne i posjednik, jer mu nedostaje volja kao konstitutivni element. Pored toga, u francuskom pravu kada su u pitanju pokretne stvari, posjed važi kao dokaz vlasništva.484 Prema tome, kod zadržanja prava vlasništva prodavac nema adekvatnu zaštitu u odnosu na treća lica, jer je teško dokazivati da su ta lica bila nesavjesna prilikom pribavljanja stvari.485

Inače, u Francuskoj su ugovorne strane slobodne da odrede trenutak prelaska vlasništva na kupca. Francuski građanski zakonik propisuje dispozitivno pravilo da je kupovina perfektna i da vlasništvo prelazi na kupca ukoliko je u ugovoru postignut dogovor o predmetu i cijeni, iako predmet nije predat a cijena nije plaćena.486

478 Slično: D. Stojanović i B. Pavićević, op. cit., str. 214. 479 Njemačko pravo prinudnog izvršenja i stečajno pravo sadrže norme o položaju trećih lica, odnosno odnosu prodavca i povjerilaca kupca. Složene forme zadržanja prava vlasništva ipak imaju u stečaju slabije dejstvo nego jednostavni oblik, jer takvi povjerioci nemaju izlučno, već samo razlučno pravo – v. U. Drobing, op. cit., str. 804-805. 480 U. Drobing, op. cit., str. 788. 481 Suprotno tome, švajcarsko pravo pitanje publiciteta rješava uvođenjem posebnih registara (član 715-716 Švajcarskog građanskog zakonika). Zadržanje prava vlasništva koje nije upisano u registar ne proizvodi pravno dejstvo. Prije predaje robe kupcu za zadržanje prava vlasništva nisu potrebne nikakve formalnosti, a nakon predaje to se upisuje u registar u sjedištu kupca ili u sjedištu podružnice ako je kupac strana osoba. Sve do trenutka upisa ugovorena klauzula vrijedi samo inter partes. Vidjeti: S. Lehman, Der Mobiliarsicherheiten ohne Besitzübertragung auf den Gläubiger unter Berücksichtigung einerseites des Schweizerischen Rechts, anderseits des Deutschen und des Französischen Rechts, Basel, 1981, str. 91-101. Slično propisuje I član 1187. Etiopskog građanskog zakonika. 482 H. Lehmann, Reform der Kreditsicherung an Fahrins und Forderungen, Stuttgart, 1937, str. 7. 483 M. Wolf, op. cit., str. 269. 484 Francuski građanski zakonik, član 2279. 485 Saglasno članu 2279. Francuskog građanskog zakonika vlasnik stvari uživa zaštitu i može stvar vindicirati u roku od tri godine samo ukoliko je stvar izgubljena ili ukoliko je posjed oduzet mimo volje. 486 Francuski građanski zakonik, član 1583.

67

Donošenjem Zakona br. 335 od 12. maja 1980. godine zadržanje prava vlasništva je konačno dobilo zaštitu prema povjeriocima u stečaju, jer je otvorena mogućnost prodavcu da u slučaju stečaja kupca – dužnika stvar može vindicirati, pod uslovom da vrati primljenu cijenu. To svakako otvara perspektive šire upotrebe ovog instituta u praksi.

U francuskom pravu je moguće ugovoriti i produženo zadržanje prava vlasništva (u cilju prerade stvari), ali ono ne djeluje u stečaju.487

Saglasno izloženom, vidljivo je da se praktični značaj ovog instituta u Francuskoj ne može mjeriti sa ulogom koju on ima u njemačkom pravu.

2.3. Evropsko pravo Pošto u zemljama Evropske unije postoje izvjesne razlike u regulisanju instituta

zadržanja prava vlasništva,488 stvorena je ideja o harmonizaciji rješenja. Tako je, između ostalog, zagovarano i uvođenje evropskog zadržanja prava vlasništva489 u cilju borbe protiv kašnjenja u izvršenju obaveza isplate. Tokom 2000. godine donesena je smjernica Evropskog parlamenta i Evropskog savjeta za suzbijanje zakašnjenja u plaćanju u poslovnom prometu,490 koja u članu 4. reguliše zadržanje prava vlasništva. Ova odredba propisuje da klauzula o zadržanju mora biti izričito ugovorena između kupca i prodavca prije isporuke robe. Zemlje članice su obavezne da dopuste važnost klauzule prema nacionalnom pravu zemlje članice na čiju primjenu upućuju norme kolizionog prava. Iz toga je vidljivo da nije stvoren nikakav institut evropskog zadržanja vlasništva, jer su mjerodavna i dalje nacionalna zakonodavstva sa svim njihovim različitostima. Jedini napredak je u činjenici da se zadržanje prava vlasništva mora priznati u svakoj zemlji članici.491

487 P. Wilmowski, Europäisches Kreditsicherungsrecht, Tübingen, 1996, str. 126. 488 Ove razlike postoje kod propisivanja dejstva u stečaju. Npr. u Belgiji i Luksemburgu zadržanje prava vlasništva u stečaju ostaje bez dejstva, dok je u većini ostalih zemalja suprotno. O dejstvu zadržanja prava vlasništva u stečajnom postupku v. R. Welter, Collateral in International Trade in: The Law of International Trade Finance, (studies in Transnational Economic Law, Vol. 6.) N. Horn ed., Boston 1989, 548-551. 489 Richtlinienvorschlag zur Bekämpfung von Zahlungsverzug im Handelsverkehr, ZIP-Dokumentation, 37-38/98, str. 1616. 490 2000/35/EG. 491 M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja potraživanja s posebnim osvrtom na bezposjedovnu (registriranu) zalogu (doktorska disertacija), Sarajevo, 2001, str. 226-227. Pomenuta smjernica je ispod domašaja Prijedloga smjernice od 3.6.1998. godine. Prema ovom Prijedlogu države članice su bile dužne priznati zadržanje prava vlasništva ako je kupac pismenim putem saopštio prodavcu da zadržava pravo vlasništva najkasnije na dan isporuke robe. Prijedlog je propisao i pitanje prelaska rizika, prava prodavca u slučaju neplaćanja cijene, a za ostala pitanja nadležna su trebala biti nacionalna zakonodavstva.

68

3. Zadržanje prava vlasništva u pravu Bosne i Hercegovine492 U Republici Srpskoj u pogledu ovog instituta još se primjenjuju odredbe Zakona o

obligacionim odnosima bivše SFRJ (u daljem tekstu ZOO).493 Slična je situacija i u Federaciji Bosne i Hercegovine.494 ZOO ne propisuje obaveznu formu u kojoj ugovor sa ovakvim dejstvom mora biti zaključen. Odredba o zadržavanju prava svojine obezbjeđuje povjerioca, jer kupac, pošto nije vlasnik kupljene stvari, ne može sa njom raspolagati dok ne izvrši isplatu. Prodavac do isplate cijene može svojinskom tužbom tražiti stvar ne samo od kupca, već i od bilo kojeg držaoca. Prema tome, vidljivo je da zadržavanje prava vlasništva, pored obligacionih,495 ima i stvarnopravna dejstva, jer sa pravom svojine prodavac zadržava i svojinsku zaštitu.496 Ako kupac isplati cijenu, on postaje vlasnik stvari bez posebne izjave prodavca, jer je saglasnost prodavca o tome sadržana u samoj odredbi ugovora kojim se uslovljava zadržavanje prava svojine. U slučaju da kupac ne izvrši svoju obavezu plaćanja cijene ili odbije da je izvrši, prodavac ima sva prava koja pripadaju povjeriocu u slučaju dužnikove docnje. Sve do momenta padanja u docnju kupac se smatra savjesnim držaocem. Ukoliko se ne isplati ugovorena cijena, prodavac može raskinuti ugovor i zahtijevati povrat stvari. Jasno je da je uslov za povratak stvari vraćanje primljenog dijela cijene od kupca, a u skladu sa načelom ekvivalencije prodavcu se mora dati mogućnost i uračunavanja naknade za korištenje njegove stvari.497

Kod razmatranja ove problematike, iako ZOO tretira samo pokretne stvari,498 može da se postavi pitanje da li se primjena ovog instituta može ugovoriti ukoliko je predmet prodaje nekretnina. Smatramo da u tom pogledu ne bi trebalo da bude posebnih smetnji i da to ne bi bilo u suprotnosti sa javnim poretkom, ali u praksi, kada se imaju u vidu odredbe ZOO, ovdje nema nikakvih dilema. Predmet prodaje sa zadržanjem prava vlasništva kod nas može biti samo pokretna stvar.499 Pravo vlasništva se, u pravilu, može zadržati na svim takvim

492 Vidi: M. Povlakić, Zadržanje prava vlasništa kao efikasno sredstvo osiguranja vjerovnika u zemljama nastalim disolucijom SFRJ (Republika Hrvatska, Republika Slovenija, BiH), Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 3/03, str. 389-420. 493 Članovi 540-541. (modalitet ugovora o prodaji s obzirom na otplatu cijene). I do donošenja ZOO teorija i sudska praksa su priznavale njegovu primjenu – vidi npr. Vrhovni sud Hrvatske, Gzz-48/79 od 4.10.1979, Pregled sudske prakse Vrhovnog suda Hrvatske, br. 17, str. 50. 494 U Republici Sloveniji zadržanje prava vlasništva je regulisano Obligacijskim zakonom iz 2001. godine – članovi 520-521. Rješenja su identična sa rješenjima iz ZOO i mogu se ocijeniti kao oskudna. O zadržanju prava vlasništva prema Zakonu o obveznim odnosima Republike Hrvatske (Narodne novine br. 35/05) v. H. Ernst, Pridržaj prava vlasništva, u M. Baretić, A. Eraković, H. Ernst, D. Gulin, O. Jelčić, T. Josipović, Z. Koharić, J. Matko Ruždjak, S. Porobija, Z. Stuhne, Zaštita vjerovnika – pravni, porezni i računovodstveni aspekti, Zagreb, 2006, str. 57-83. 495 Sadržaj i sudbina tog obligacionog odnosa zavisi od odredaba njihovog ugovora i normi obligacionog prava koje određuju posljedice zakašnjenja dužnika, uključujući i mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja. 496 Vidi: D. Aranđelović, op. cit., str. 26; B. Blagojević, Posebni deo obligacionog prava, Beograd, 1939, str. 17; M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja...str. 218. 497 Član 716. Švajcarskog građanskog zakonika ovo izričito potpisuje. 498 Neki autori smatraju da predmet ove vrste prodaje može biti samo pokretna stvar – v. B. Vizner, V. Kapor i S. Carić, Ugovor građanskog i privrednog prava, Rijeka, 1971, str. 328; M. Vuković, op. cit., str. 237. 499 Na neki način ovom institutu je slična odredba kod prodaje nekretnina kada prodavac odmah daje kupcu nekretninu u posjed uz dogovor da će mu tabularnu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prenos dati tek kada mu kupac u cjelosti isplati dogovorenu cijenu.

69

stvarima koje su sposobne biti predmet vlasništva. Ovakva prodaja se češće javlja kod pokretnih stvari, pa je to razlog da je pojedini zakonici upravo tako i regulišu.500 501

Zadržanje prava vlasništva ima dejstva prema kupčevim povjeriocima samo ako je učinjeno u obliku javno ovjerene isprave, prije kupčevog stečaja ili prije pljenidbe stvari.502 Ova odredba ima za cilj zaštitu prava vlasnika stvari u odnosu na kupčeve povjerioce.503 Po našem mišljenju, ovakvim normiranjem se ne propisuju uslovi za punovažnost ugovora, a ni same klauzule o zadržanju prava vlasništva.504 Ugovor o zadržanju prava vlasništva može biti zaključen i prostom saglasnošću volja.505 Međutim, u suprotstavljanju interesa između obezbjeđenog povjerioca i kupčevih povjerilaca ZOO je razumljivo dao prednost povjeriocu koji je obezbijeđen i samo na taj način ovaj institut može služiti kao adekvatno sredstvo obezbjeđenja.

Na pokretnim stvarima o kojima se vode posebne javne knjige može se zadržati pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva samo ako je to predviđeno propisima o uređenju i vođenju tih knjiga.506 Iz ovoga proizilazi da se vlasništvo može zadržati samo ako je to predviđeno propisima o vođenju i uređenju tih knjiga, a da se ono ne može ugovoriti ukoliko ti propisi ovu mogućnost ne predviđaju. Postavlja se pitanje koje su to pokretne stvari za koje se vode posebne javne knjige. Ovdje se sigurno ne radi o brodovima i vazduhoplovima, jer su oni podvrgnuti režimu nekretnina. Smatramo da je ovo bila prilika da ZOO propiše da, ako postoje javni registri, zadržanje prava vlasništva nastaje i djeluje prema trećim licima upisom u te registre. Takav način bi omogućio publicitet, kao i konstitutivno dejstvo upisa507 i o tome bi trebalo voditi računa prilikom predstojeće reforme obligacionog prava.

Zakon o registrovanim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima Republike Srpske,508 pokušao je da otkloni jedan od krupnih nedostataka ovog prava njegovim upisom u registar zaloga. Međutim, pošto upis mogu zahtijevati prodavac ili kupac, on je fakultativan, tako da ni stanje u ovom registru ne mora da bude pouzdan dokaz u prilog tome da li je ovaj institut ugovoren.509 Ovakvim normiranjem se može utvrditi samo da li je na pokretnoj stvari zadržano pravo vlasništva, ali se ne može sa sigurnošću ustanoviti da ono ne postoji. Zbog toga nije moguće stvoriti obavezu za svakog sticaoca da ovaj registar obavezno ispituje.510 Identičnu odredbu sadrži i Zakon o registriranoj zalozi na pokretnim stvarima i članskim udjelima Federacije BiH.511

U slučajevima zadržanja prava vlasništva može da se postavi pitanje ko snosi rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari. Pošto je prodavac vlasnik stvari sve do trenutka isplate cijene, prema opštem pravilu, on bi trebao da snosi ovaj rizik. No, zbog specifične prirode 500 Npr. član 217. Švajcarskog zakonika o obligacijama. 501 Međutim, u pravu Francuske i Republike Hrvatske moguće je zadržanje prava vlasništva i na nekretninama. Hrvatsko pravo poznaje dejstva nekih zemljišnoknjižnih instituta, što dovodi do zadržanja prava vlasništva – v. N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, op. cit., str. 605. 502 ZOO, član 540. stav 2. 503 Pošto posjed daje publicitet pravima u pogledu pokretnih stvari, postoji realna opasnost da dođe do zloupotreba, pa je zato propisana ovakva odredba. 504 Ovakvo rješenje propisuju i član 1524. Francuskog građanskog zakonika i član 1227. Španskog građanskog zakonika. 505 ZOO, član 28., v. I. Babić, op. cit., str. 322. 506 ZOO, član 540, stav 3. 507 Slična kritika kod O. Stanković i M. Orlić, Stvarno pravo, Beograd, 1982, str. 125-126. 508 Službeni glasnik RS br. 16/00. 509 Zakon o registrovanim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima, član 49. 510 Pošto ovaj zakon nije implementiran u praksi, ne može se sa sigurnošću reći da li takvo rješenje ipak donosi izvjesne prednosti. 511 Službene novine Federacije BiH br. 17/02.

70

ovog ugovora, ZOO je postavio pravilo da kupac snosi ovaj rizik od časa kada mu je stvar predata.512 To je logično rješenje, jer kupac datu stvar koristi i upotrebljava, pa zato treba i da snosi ovu vrstu rizika. Na ovaj način su zaštićeni interesi prodavca koji je stvar prodao i predao kupcu.513

Na ovom mjestu ističemo da u praksi može da postoji sukob interesa između kupca koji drži predatu stvar u svom posjedu i naknadnog kupca kome je vlasnik – prodavac docnije otuđio istu stvar. Poznato je da kod višestrukog otuđenja pokretne stvari pravo vlasništva stiče ono lice kome je stvar predata u posjed.514 Iako Zakon o svojinskopravnim odnosima (ZOSPO) ne spominje savjesnost kao pretpostavku za sticanje prava vlasništva, njeno zanemarivanje bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja.515 Pošto se sporna stvar nalazi u posjedu prvobitnog kupca, koji je kupio uz zadržanje prava vlasništva, naknadni kupac ga ne bi mogao ugroziti, jer je nesavjestan.

Sa aspekta ovog instituta veoma je značajno da je vlasnik zaštićen ukoliko kupac padne pod stečaj ili neki od povjerilaca kupca pokrene postupak izvršenja. U pravu Bone i Hercegovine povjerioci kojima pripada pravo zadržanja imaju razlučno pravo.516 Novi zakoni o stečajnom postupku su dali određena ovlašćenja stečajnom upravniku da može da zahtijeva ispunjenje ugovora ili da odbije ispunjenje ugovora,517 a slično ovlašćenjima iz njemačkog prava.518 Ovi zakoni, inače, regulišu situacije u slučajevima kada je stečajni dužnik prije otvaranja stečajnog postupka prodao pokretnu stvar uz zadržavanje prava vlasništva i ako je prije otvaranja stečajnog postupka stečajni dužnik kupio pokretnu stvar uz primjenu ovog instituta.519 Prema Zakonu o izvršnom postupku Republike Srpske (ZIP RS) i Zakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZIP Federacije BiH) vlasnik kroz institut prigovora trećeg lica520 ima mogućnost da spriječi izvršenje na stvari u pogledu koje polaže pravo vlasništva.

Oskudna regulativa ZOO, uz nepostojanje publiciteta,521 svakako utiču na malu primjenu ovog instituta na prostorima Bosne i Hercegovine.

512 Član 541. Slično i Italijanski građanski zakonik, član 523. 513 Kod osnovnog vida ugovora o prodaji pitanje rizika je riješeno saglasno pravilu res perit domino odnosno pravilu prema kome se pravo svojine kod ugovora stiče predajom stvari. Do predaje stvari kupcu rizik slučajne propasti i oštećenja snosi prodavac, a sa predajom stvari ovaj rizik prelazi na kupca - v. član 456 ZOO. 514 ZOSPO, član 35. 515 Vidjeti: P. Simonetti, Višestruko ugovaranje otuđenja, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, (1991), vol. 22, br. 1/01, str. 64. i dalje; M. Žuvela, Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Zagreb, 1987, str. 194. 516 Zakon o stečajnom postupku Republike Srpske (ZSP RS) i Zakon o stečajnom postupku Federacije BiH (ZSP Federacije BiH), član 38. stav 2. tačka 4. 517 ZSP RS i ZSP Federacije BiH, član 65. Problem može da predstavlja slučaj ako prodavac nije u mogućnosti da vrati primljeni iznos cijene ili ako uopšte više nije zainteresovan da ponovo dobije u posjed stvar koju je dužnik koristio. 518 Stečajno pravo i pravo prinudnog namirenja u Njemačkoj nedavno je reformisano. Umjesto ranije važećeg Stečajnog reda (KO) i Zakona o prinudnom poravnanju 1.1.1999. na snagu je stupio novi Insolvencijski red (InsO). Paragraf 103. (InsO) daje ovlaštenja stečajnom upravniku da bira između realizacije ugovora ili odbijanja njegovog ispunjenja. 519 ZSP RS i ZSP Federacije BiH, član 69. 520 ZIP RS i ZIP Federacije BiH, članovi 51-53. 521 Pitanje publiciteta je jedno od najproblematičnijih pitanja ovog instituta, a i drugih bezdržavinskih sredstava obezbjeđenja.

71

4. Zaključak U savremenom privrednom prometu zadržanje prava vlasništva je jedan od

narasprostranjenijih instrumenata za obezbjeđenje isporučioca roba. Nesumnjivo je da će privredni razvoj ići u pravcu još šireg odobravanja potrošačkih kredita, a to će dovesti do porasta značaja ovog sredstva obezbjeđenja.522 Sigurno je da će i u našem pravu njegova uloga još više porasti. Zbog toga prikaz određenih rješenja iz uporednog prava svakako može da da korisne prijedloge za reformu ovog instituta. U predstojećoj reformi obligacionog prava treba na adekvatan način riješiti esencijalna pitanja zadržanja prava vlasništva, koja se odnose na nastanak, publikaciju, namirenje i dejstvo prema trećim licima. Pri tome, treba voditi računa da se na odgovarajući način zaštite interesi i prodavca (vlasnika) koji nema posjed i kupca čije je pravo uslovno, ali čija je pravna pozicija svakako vrijedna zaštite. U ovom pogledu postoje određeni preduslovi za recepciju nekih rješenja iz njemačkog prava. No, kod ovoga treba biti oprezan iz više razloga, a posebno kada se ima u vidu različit mentalitet, pravna tradicija i razvijenost pravnog prometa.

Vidjeli smo da ni u uporednom pravu, a ni kod nas, ne postoji odgovarajući publicitet i to je velika mana ovog instituta. To nosi u sebi opasnost da posjedovanje stvari od strane dužnika može da kod trećih savjesnih lica izazove privid u njegovom pravu u koji se oni mogu pouzdati. U Njemačkoj, imajući u vidu uobličenost i raširenost ove ustanove, takve opasnosti praktično nema.523 Međutim, kod nas su okolnosti sasvim drukčije i mora se efikasno normirati najosjetljivije pitanje ovog instituta, a to je upravo njegovo publikovanje. Zato bi zakonom trebalo propisati obaveznost upisa, kao i sve konsekvence ove publikacije. Kod postojećeg stanja stvari, u praksi postoji realna opasnost da kupac zaključi ugovor o prodaji tuđe stvari koji je pravno valjan,524 a on ima obavezu da stekne vlasništvo na toj stvari. U takvom slučaju prodavac će izgubiti svoje pravo vlasništva i stajaće mu na raspolaganju samo obligacionopravni zahtjev prema saugovaraču. Mišljenja smo da bi samo upis zadržanja prava vlasništva u javne registre mogao donijeti potpunu zaštitu prodavcu od ove opasnosti. Takođe, neophodno je da se odredi koje su posljedice zadržanja prava vlasništva u odnosu na treće sticaoce i druge povjerioce.

Prilikom predstojeće reforme obligacionog prava sa aspekta ovog instituta ukazuje se poželjnim regulisati poziciju kupca koji, na neki način, ima pravo u nastajanju, jer on ima ovlaštenje da koristi stvar, te snosi rizik u slučaju njene propasti. Vidjeli smo do koje su mjere doktrina i praksa u Njemačkoj izgradile ovo pravo. Nesumnjivo je da je pravo u očekivanju izvjesna ekonomska vrijednost koja se povećava sa daljim otplatama cijene. Razvijeni tržišni uslovi privređivanja svakako zahtijevaju da se ovo pravo koristi kao aktivator dužnikove imovine, a to znači da se sa njim može raspolagati (prenositi ga, založiti itd.). Vlasnik stvari ovim ne može biti ugrožen, jer novi kupac ne može da ima više prava nego što ga je imalo lice koje mu je to pravo prenijelo. No, veliko je pitanje da li su Bosna i Hercegovina u ovom momentu spremna za postojanje ovog složenog oblika – produženog zadržanja prava vlasništva. Isto mislimo i za prošireno zadržanje prava vlasništva. Zbog toga se ipak zalažemo da se, za sada, zbog veće sigurnosti i našeg skromnog iskustva, detaljno izgradi jednostavna forma ovog sredstva obezbjeđenja, a da se sa razvojem tržišnih odnosa i pravnog prometa, 522 J, E. Beutler, Kreditsicherheiten in Osteuropäischen Ländern aus deutscher Sicht, objavljeno u Handelsrecht und Recht der Kreditsicherheiten in Osteuropa, Berlin, New York, 1997. str 203. 523 Pošto se zadržanje prava vlasništva pretpostavlja njemačka doktrina i sudska praksa smatraju savjesno sticanje nemogućim. 524 ZOO, član 460.

72

kada se za to steknu uslovi, regulišu i pomenuti specifični sofisticirani oblici, koji u našim uslovima sigurno ne mogu postojati bez publiciteta. Ako bi se, pak, upis odredio kao obligatoran, postojali bi uslovi za uspostavljanje ovih složenijih formi.525

Buduća reforma trebala bi da da odgovor i na pitanje u kojim slučajevima prodavac može raskinuti ovaj ugovor zbog neispunjenja ili zakašnjenja sa ispunjenjem od strane kupca.526 Smatramo da bi kod zadržanja prava vlasništva trebala da postoji veća zaštita kupca od one koju mu daju norme obligacionog prava. Najvažnije za kupca bi bilo propisati da prodavac ne može da odbijanjem prijema kupoprodajne cijene spriječi sticanje vlasništva na prodatoj stvari.

Najzad, nalazimo za shodno da istaknemo i odnos između zadržanja prava vlasništva i registrovane zaloge. Mišljenja smo da nema dileme da ova dva instituta imaju različitu funkciju i da nisu konkurencija jedan drugom, iako se radi o bezdržavinskim sredstvima obezbjeđenja i zato podržavamo njihovo paralelno postojanje. Naime, zadržanje prava vlasništva je interesantno prevashodno kod prodaje robe na rate, dok se registrovanom zalogom može obezbijediti bilo koje potraživanje, a naravno najviše ono koje potiče iz kreditnih odnosa.

525 Tako i: M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja... str. 246. 526 Članom 131. ZOO propisano je da se ne može dopustiti raskid zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze, ali nije određen kriterijum kako se to određuje u praksi.

73

OSVRT NA RAZVOJ STVARNOPRAVNIH

SREDSTAVA OBEZBJEĐENJA POTRAŽIVANJA

1. Uvod

Zaštita ugovarača redovnim putem, podnošenjem tužbe sudu, često ne predstavlja

dovoljno efikasno sredstvo, jer je poznato da kod nas sudski postupak iz raznih razloga često traje veoma dugo. Osim toga, čak ni pravosnažna sudska odluka ne mora uvijek da bude sigurna garancija da će povjerilac i dobiti traženu zaštitu, s obzirom da se dešava da dužnik nije platežno sposoban, pa se ta odluka ne može izvršiti ni prinudnim putem.

Kod takvog stanja stvari, sasvim je razumljivo da ugovarači koriste i druga sredstva za zaštitu svojih interesa - sredstva za obezbjeđenje (pojačanje) ugovora. O njihovoj primjeni oni slobodno odlučuju i to uglavnom prilikom zaključenja ugovora, dok kod određenih ugovora neka sredstva postoje po sili samog zakona. Obezbjeđenje potraživanja, inače, predstavlja jedan od osnovnih uslova za stvaranje pravne sigurnosti i povjerenja, te podsticanje ulaganja u privredu jedne države. Njegov značaj je veliki, posebno u nedovoljno razvijenim zemljama koje se nalaze u tranziciji, da ovo pitanje ima krucijalan uticaj u stvaranju povoljne klime za oživljavanje privrede i njeno preuređenje prema zakonitostima tržišta. Da bi instrumenti obezbjeđenja bili efikasni, oni trebaju ne samo da budu sigurni, već mora da bude brza i jednostavna i njihova naplata. U suprotnom se gubi funkcija garancije, a to je nespojivo sa tržišnim uslovima privređivanja, gdje postoji urgentna potreba za novcem i kreditima.527

U praksi je poznato da su stvarnopravna (realna) sredstva obezbjeđenja ugovora mnogo efikasnija u zaštiti ugovarača od obligacionopravnih (ličnih),528 jer se kod realnog obezbjeđenja garancija postiže predmetom koji svojom vrijednošću odgovara za isplatu potraživanja. Osim toga, realne garancije djeluju erga omnes, a kod ovog osiguranja postoji i pravo prvenstvenog namirenja i pravo sljedovanja, kao relevantne karakteristike.529 Zbog toga će naša pažnja u ovom radu biti usmjerena na stvarnopravna sredstva obezbjeđenja,530 a upravo u ovoj oblasti došlo je do velikih promjena i moderne tendencije se baš ovdje najviše ispoljavaju.531 Za razliku od obligacionopravnih sredstava garancije koja su kod nas, bar normativno, dobrim dijelom u duhu savremenih kretanja u uporednom pravu, stvarnopravna sredstva osiguranja zaostaju u odnosu na regulisanje i njihovu praksu u razvijenim zemljama.532 533 527 O obezbjeđenju potraživanja u Republici Hrvatskoj v. V. Belaj, M. Dika, A. Eraković, H. Ernest, M.A. Giunio, O. Jelčić, T. Josipović, J. Matko Ruždjak, B. Vukmir, Zaštita vjerovnika - stvarnopravno, obveznopravno i ovršnopravno osiguranje tražbina, Zagreb, 2005; M. Baretić, A. Eraković, H. Ernst, D. Gulin, O. Jelčić, T. Josipović, Z. Koharić, J. Matko Ruždjak, S. Porobija, Z. Stuhne, Zaštita vjerovnika – pravni, porezni i računovodstveni aspekti, Zagreb, 2006. 528 Još uvijek je aktuelno i važi staro rimsko pravilo: "Plus coutionis in re est, guam in persona" - veća je garancija u stvari nego u licu - Pomponius, u Digesta, 50.17.25. 529 Opširnije: J. Salma, Obligaciono pravo, Beograd, 1988, str. 379. 530 Vidi: D. Medić, Stvarnopravna sredstva obezbjeđenja potraživanja, ZIPS, br. 1073-1074/06, dodatak, Biblioteka stručnih izdanja, priručnik 9. 531 Moderno pravo obezbjeđenja povjerilaca, prije svega, mora da ispuni dva temeljna zahtjeva - sigurnost i efikasnost. 532 Stvarnopravno osiguranje potraživanja služi pojačanju obligacionopravnih odnosa i pošto na području tih odnosa djeluje načelo dispozitivnosti, u praksi se stalno razvijaju novi sadržaji, koje ovo obezbjeđenje teško može pratiti. Detaljnije o tome: N. Gavella, T. Josipović, I Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 719-720.

74

2. Postojeće stanje i savremene tendencije u razvoju stvarnopravnih sredstava obezbjeđenja

Klasično založno pravo na pokretnim stvarima534 je danas ipak prevaziđena ustanova.

Naime, poznato je da ova zaloga ne može više da odgovori sve većim zahtjevima modernog prometa koji počiva na zajmu i kreditu i zato zahtijeva mnogo elastičnija rješenja. Zbog toga što i povjerilac i dužnik imaju obavezu da se pasivno ponašaju prema založenoj stvari za sve vrijeme dok zaloga traje, a isto tako i što je dugotrajan i složen postupak naplate u slučaju da dužnik ne izvrši svoju obavezu prema povjeriocu, ručna zaloga se u praksi malo primjenjuje. Međutim, bez obzira na njen umanjeni značaj, ona može i dalje u određenim slučajevima da posluži kao korisno sredstvo obezbjeđenja, jer omogućava založnom povjeriocu pravo prve-nstvene naplate, a to je velika prednost u odnosu na obične, hirograferne povjerioce.

Hipoteka, koja je među svim oblicima založnog prava do sada bila najsavršenija, sa razvojem tržišne privrede nesumnjivo sve više dobija na značaju. Ona nastaje, prenosi se i prestaje upisom u zemljišne knjige i zbog toga svim učesnicima u ovom poslu i trećim licima nudi gotovo apsolutnu sigurnost. Vlasnik založene nekretnine se koristi njenom ekonomskom vrijednošću da bi pribavio hipotekarni kredit ili da bi odložio ispunjenje novčane obaveze, a da on time faktički ništa ne gubi, jer do pokretanja postupka za realizaciju hipoteke njegova vlasnička ovlašćenja se skoro ni u čemu ne ograničavaju. Naime, za razliku od ručne zaloge, založena nekretnina kod hipoteke ostaje u posjedu hipotekarnog dužnika i on je kao vlasnik može koristiti, ubirati njene plodove, dalje je zalagati i otuđiti, te uopšte manifestovati sva svoja vlasnička ovlaštenja, naravno, sve to do trenutka dospjelosti povjeriočevog potraživanja. S druge strane, hipotekarni povjerilac je ovlašćen da na način predviđen zakonom traži namirenje svog potraživanja iz vrijednosti založene nekretnine prije povjerilaca koji na njoj nemaju hipotekarno pravo, a i prije povjerilaca koji su hipoteku na toj nekretnini stekli poslije njega (uključujući i stečajni postupak), bez obzira na činjenicu što je u međuvremenu ta nekretnina postala vlasništvo nekog drugog lica. U socijalizmu gotovo zaboravljena, hipoteka se u današnje vrijeme sve više koristi u praksi i kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja značajno doprinosi sigurnosti i ubrzanju savremenog pravnog prometa, a istovremeno ima i ogroman ekonomski značaj.535 Svjedoci smo krupnih promjena u društveno-ekonomskom životu, a prije svega prelasku na ekonomiju prema tržišnim zakonitostima, zatim procesu restitucije, afirmaciji privatnog preduzetništva, mogućnostima ulaganja stranog kapitala, prodaji društvenih stanova i tome slično. Sve to zahtijeva potpunu i pouzdanu dokumentaciju o vlasništvu na nekretninama, a posebno je značajno obezbjeđenje plasmana novca hipo-tekom. Nedvojbeno je da pomenuta zakonska rješenja u pogledu hipoteke sadrže mogućnost određene zaštite potraživanja i da bi uz neophodne korekcije u budućnosti i sve veću primjenu u praksi, trebala da budu sigurna garancija za blagovremeno ispunjavanje novčanih obaveza. Ovo ima esencijalan značaj za normalno funkcionisanje svih vitalnih privrednih tokova, a time i za unapređenje i razvoj pravnog prometa, te društveno-ekonomskih odnosa u cjelini. Zbog svega izloženog, hipoteka sve više postaje jedan od osnovnih instrumenata osiguranja potraživanja, bilo da se radi o obezbjeđenju povrata novčanih kredita ili garanciji drugih 533 O stvarnopravnim sredstvima obezbjeđenja novčanih potraživanja u Republici Crnoj Gori v. Stvarnopravna sredstva obezbjeđenja novčanih potraživanja, Zbornik radova i zaključaka sa savjetovanja održanog u Podgorici 13. juna 2003. godine, Podgorica, novembar, 2003. 534 O založnom pravu na pokretnim stvarima v. Z. Rašović, Založno pravo na pokretnim stvarima, Podgorica, 1992. 535 O hipoteci opširno: D. Medić, Hipoteka i ostala sredstva obezbjeđenja potraživanja – stanje i pravci razvoja (doktorska disertacija), Novi Sad, 2004; D. Klepić, Hipoteka kao realno sredstvo obezbeđenja tražbine prema dužniku, Beograd, 2004.

75

potraživanja čije je plaćanje ugovoreno u novcu. U ekonomskom smislu, hipoteka je posebno značajna zbog toga što obezbjeđuje dobijanje kredita uz povoljnije kamatne stope, a to znači da je kapital jeftiniji i privreda konkurentnija. Dakle, ona omogućava dinamičan razvoj kreditnog tržišta536 i predstavlja instrument aktiviranja društvenog bogatstva.

Kod zasnivanja hipoteke u praksi postoji mnogo problema zbog neažurnosti javnih knjiga koje vode evidenciju o pravima na nekretninama.537 Za dalju afirmaciju hipoteke neophodno je izvršiti potpuno ažuriranje zemljišnih knjiga, jer će se samo na taj način stvoriti potrebni preduslovi da sva lica koja imaju nekretnine u vlasništvu na njima mogu da zasnuju hipoteku.538 To bi nesumnjivo imalo i ogroman ekonomski značaj, jer bi znatno olakšalo pribavljanje hipotekarnog kredita, koji predstavlja krvotok tržišne privrede. Sigurno je da će u uslovima ekonomske krize ovaj kredit mnogima biti jedina mogućnost za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba.

Međutim, pored evidentnih prednosti koje ima založno pravo u pomenutim oblicima, nesumnjivo je da ono ima i svojih nedostataka, koje smo na neki način već i apostrofirali.539 Što se tiče hipoteke, već sam nastanak je povezan sa ispunjenjem određenih formalnosti (ugovor mora biti ovjeren), a time i sa troškovima i gubitkom vremena. Ovo ne ide na ruku brzini prometa u savremenoj trgovini, koja se zato opredjeljuje za manje sigurna, ali jednostavnija sredstva obezbjeđenja. Svakako najveća mana je ipak spora realizacija ovog prava i to nedvojbeno slabi efikasnost i praktični značaj hipoteke u uslovima robno-novčanog prometa i potrebe što bržeg obrta kapitala. Povjerioci žele ne samo sigurnu i pouzdanu naplatu nego i takvu naplatu koja je uz to brza i jednostavna, a u situaciji kada je obavezno voditi parnični postupak radi dobijanja izvršnog naslova, te poslije toga i izvršni postupak, očigledno je da im na ovaj način takva zaštita nije u potpunosti pružena. Neizvjesnost dužine trajanja parnice čini neizvjesnim i trenutak konačne naplate. Problem kod zasnivanja hipoteke u Bosni i Hercegovini predstavlja i veliki broj neuknjiženih nekretnina, pa je ograničen interes za promet hipotekom, bilo njenim ustupanjem bilo zasnivanjem nadhipoteke. Moderno pravo obezbjeđenja teži da obuhvati što više nekretnina, ali nema nikakve dileme da bi bilo pogrešno da se to uradi zalaganjem onih koje nisu upisane, već upravo povećanjem obima uknjiženih nekretnina. Proširenje hipoteke i na neuknjižene objekte dovelo bi do njene opšte nesigurnosti, a to bi moglo da ima veoma negativne implikacije na ukupan privredni razvoj. U praksi ne postoji mogućnost izdavanja hipotekarnih pisama, što bi olakšalo cirkulaciju hipoteke.

Isto tako, ograničavajući faktor predstavlja i činjenica da kod nas još uvijek nije u potpunosti uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrada. Možemo konstatovati i da su zbog ranijih ideoloških barijera mnoge nekretnine isključene kao potencijalni objekti hipoteke. Budućom reformom stvarnog prava540 i sveobuhvatnom izmjenom postojećih odredbi o hipoteci potrebno je stvoriti takve uslove da se sve nekretnine mogu koristiti u svrhu obezbjeđenja. Neophodno je donijeti propise koji adekvatno normiraju i pravo

536 O kreditiranju putem Svjetske banke i Evropske banke za obnovu i razvoj v. M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja potraživanja s posebnim osvrtom na bezposjedovnu (registriranu) zalogu, doktorska disertacija, Sarajevo, 2001, str. 33-34. 537 Šire: D. Medić, Sticanje založnog prava na nekretninama (hipoteke), Pravni život, br. 10/02, str. 117-133. 538 U BiH su doneseni novi zakoni o zemljišnim knjigama koji daju naznake za optimizam u ovom pravcu. O tome: M. Povlakić, Novo zemljišnoknjižno pravo u BiH, Pravni savjetnik, br. 12/03, str. 41-53. 539 Vidjeti: D. Medić, Založno pravo, Banja Luka, 2002; N. Gavella, Založno pravo, Zagreb, 1992. 540 U Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine izrađeni su nacrti zakona o stvarnim pravima.

76

građenja,541 a razumljivo je da treba riješiti i status državne svojine. Mišljenja smo da novi zakoni o građevinskom zemljištu, iako imaju dosta dobrih rješenja, ipak treba da budu samo prelazna etapa u normiranju ove materije i da ih u budućnosti treba ukinuti kao svojevrsni anahronizam.542 Poželjna bi bila i izmjena propisa koji se odnose na sticanje prava svojine na nekretninama od strane stranih fizičkih i pravnih lica, putem njihove liberalizacije i usklađivanja sa odgovarajućim propisima Evropske unije. Takođe, potrebno je precizno regulisati i ekstenzivnost hipoteke, posebno u pogledu prenošenja obezbjeđenja na sva povećanja potraživanja nastala zbog dužnikove docnje, a trebalo bi detaljno urediti i prava hipotekarnog povjerioca u slučaju smanjenja vrijednosti predmeta hipoteke. Ukazuje se potreba i da se propiše odgovornost hipotekarnog dužnika za mane založene stvari, te da se detaljnije reguliše institut zajedničke hipoteke.543 Ukoliko je predmet zajedničke hipoteke istovremeno i objekt druge hipoteke, poželjno bi bilo predvidjeti da se namirenje najprije pokuša iz ostalih predmeta.Trebalo bi ozbiljno razmisliti i o mogućnosti osnivanja posebne hipotekarne banke koja bi plasirala sredstva čije bi se vraćanje obezbjeđivalo hipotekom. Poznato je da su sve do drugog svjetskog rata naši građani koristili hipotekarno-stambene kredite,544 da bi poslije toga došlo do ukidanja hipotekarnih ustanova. Hipotekarno tržište je poseban segment tržišta kapitala, koji služi za korišćenje kapitala u formi dugoročnih hipotekarnih kredita. Perspektive razvoja ovog tržišta kod nas vezane su za više faktora i neophodne reforme zakonodavstva, a prije svega za stvaranje stabilnog privrednog okruženja. Samo na ovaj način može se stvoriti takav ambijent koji će doprinijeti zaštiti investitora i jačanju ukupne finansijske stabilnosti. Inače, smatramo da bi novim propisima trebalo omogućiti zadržavanje prioriteta hipoteke, jer nije logično da lice koje ima hipoteku drugog reda bude privilegovano samo zato što je dužnik ispunio svoju obavezu. Zadržavanje ranga hipoteke ima direktan uticaj na kamatne stope, jer su one niže za ovakvu hipoteku, nego za hipoteku kasnijih redova. Zbog toga bi prihvatanje fiksnog ranga u našem pravu nesumnjivo donijelo pozitivne efekte.545

Prema tome, očito je da hipotekarno pravo zahtijeva bitno usavršavanje i višedimenzionalnu transformaciju. Jačanjem položaja hipotekarnih povjerilaca nesumnjivo je da će se učesnicima u pravnom prometu omogućiti povoljnije kreditiranje. Na taj način investitori će imati priliku za veća ulaganja od čega će svi imati višestruke koristi.546

Što se tiče neakcesornih sredstava obezbjeđenja potraživanja na nekretninama, prevashodno instituta zemljišnog duga koji se predviđa u Nacrtu Zakona o stvarnim pravima

541 Vidi: P. Simonetti, Hipotekarno zalaganje nekretnina u Federaciji Bosne i Hercegovine (s osvrtom na zalaganje prava građenja de lege ferenda), Pravna misao, br. 1-2/99, str. 37-39; L: Tajić, Pravo građenja, Pravni savjetnik, br. 7-8/05, str.46-51. 542 Ovo je u Republici Hrvatskoj urađeno u završnim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. 543 O zajedničkoj hipoteci v. Z. Rašović, Stvarno pravo, Beograd, 2005, str. 498-499; H. Ernst, Simultana hipoteka, u V. Belaj, M. Dika, A. Eraković, H. Ernest, M. A. Giunio, O. Jelčić, T. Josipović, J. Matko Ruždjak, B. Vukmir, Zaštita vjerovnika - stvarnopravno, obveznopravno i ovršnopravno osiguranje tražbina... str. 195-226. 544 Postojala je Državna hipotekarna banka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kao moderna bankarsko-hipotekarna institucija. 545 O fiksnom i klizećem rangu v. M Lazić, Sadržina hipoteke, magistarska teza, Pravni fakultet Niš, Niš 1994, str. 85. 546 O hipoteci u Republici Hrvatskoj v. T. Josipović, Založno pravo na nekretnini, u V. Belaj, M. Dika, A. Eraković, H. Ernest, M. A. Giunio, O. Jelčić, T. Josipović, J. Matko Ruždjak, B. Vukmir, Zaštita vjerovnika - stvarnopravno, obveznopravno i ovršnopravno osiguranje tražbina... str. 147-192. O hipoteci u Republici Srbiji v. D. Živković, Komentar Zakona o hipoteci, Beograd, 2006. O hipoteci u Republici Crnoj Gori, v. Z. Rašović, Komentar Zakona o hipoteci, Podgorica, 2007.

77

Republike Srpske/Federacije BiH kao jedno od sredstava osiguranja,547 smatramo da kod nas još ne postoje uslovi za njihovo uvođenje u pravni poredak, bez obzira što su potpuno u skladu sa zahtjevima tržišne privrede. Naime, da bi ova sredstva mogla da funkcionišu u praksi moraju da budu zadovoljeni neki osnovni preduslovi, a primarni uslov je postojanje ažurnih zemljišnih knjiga sa svim relevantnim podacima u pogledu nekretnina. Kod nas u ovom segmentu postoje još brojne slabosti za čije pravazilaženje je potrebno vrijeme. Osim toga, pravna tradicija i mentalitet građana svakako navode na oprez i ne idu u prilog uvođenju ovakvih suptilnih sredstava osiguranja, pogotovo zato što postoji velika mogućnost za zloupotrebe u njihovoj primjeni. No, protekom vremena sigurno je da će se stvoriti neophodne pretpostavke za njihovo uvođenje u naš pravni sistem, jer ova sredstva obezbjeđenja imaju izvanrednu prilagodljivost potrebama prakse i njihove prednosti u odnosu na hipoteku su očigledne.

Kod postojećeg stanja stvari, zbog neizvjesnosti momenta naplate potraživanja povjerioca, novelama Zakona o izvršnom postupku bivše SFRJ iz 1990. godine548 kao jedno od novih sredstava obezbjeđenja novčanog potraživanja propisano je zasnivanje založnog prava na nekretninama (i na pokretnim stvarima) na osnovu sporazuma stranaka, koji predstavlja sudsko poravnanje, što je bilo veoma značajno kod prelaza na tržišne uslove privređivanja u kojima obezbjeđenje potraživanja ima esencijalan značaj.549 Naime, zasnivanje ovog založnog prava omogućava efikasnije i pouzdanije obezbjeđenje povjerioca i u tom postupku, uz sudjelovanje suda, voljom stranaka odmah nastaje perfektna izvršna isprava, koja bitno olakšava i poboljšava položaj i povjerioca i dužnika.550 Na ovaj način se izbjegava vođenje parničnog postupka, koji je često veoma skup i dugotrajan, a postižu se i znatne uštede u radu, vremenu i troškovima. Sporazum stranaka pred sudom je odigrao pozitivnu ulogu u pravu bivše SFRJ, jer u vrijeme njegovog uvođenja nije postojala mogućnost da se izvršni naslov pribavi na drugi način, osim na osnovu odluke suda. Međutim, ovo sredstvo obezbjeđenja pokazuje i određene nedostatke koji bitno umanjuju njegov značaj. Prije svega, kod njega dolazi do miješanja materijalnopravnih i procesnopravnih elemenata, što je svakako najveća slabost, a ovaj postupak, s obzirom na učešće suda, ipak je mnogo složeniji nego postupak zaključenja ugovora. Osim toga, logika tog instituta ne dozvoljava primjenu niza instrumenata prinudnog izvršnog prava. Zbog toga, kada u pravnom poretku Bosne i Hercegovine uskoro zaživi institucija notara, nema sumnje da će se pribavljanje izvršnog naslova na osnovu sporazuma pred sudom brzo pokazati kao suvišno,551 jer će se isti efekti moći postići na mnogo jednostavniji i brži način.552 Mogućnost da notarska isprava ima svojstvo izvršnog naslova ima za cilj da doprinese efikasnijoj realizaciji subjektivnih građanskih prava, a prije svega zaštiti povjerilaca, kojima je olakšana mogućnost prinudnog

547 O zemljišnom dugu opširno: M. Povlakić, Zemljišni dug u usporednom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 26, br. 1/05, str. 207-254; D. Stojanović i D. Pavićević, Pravo obezbeđenja kredita, Beograd, 1997, str. 285-295. 548 Službeni list SFRJ br. 27/90. 549 Vidi: D. Đuranović, Obezbjeđenje potraživanja na osnovu sporazuma pred sudom na pokretnim i nepokretnim stvarima, u Stvarnopravna sredstva obezbjeđenja novčanih potraživanja, Zbornik radova i zaključaka sa savjetovanja održanog u Podgorici 13. juna 2003. godine, Podgorica, novembar, 2003, str. 36-46. 550 O tome: G. Stanković, Zasnivanje založnog prava na nepokretnosti u postupku obezbeđenja, Pravni život, br. 11-12/91, str. 1504. 551 O prednostima zasnivanja založnog prava pred notarom v. M. Povlakić, Izvršenje na osnovu notarske isprave, u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,” Mostar, 2007, str. 350. 552 D Medić, Sticanje hipoteke na osnovu sporazuma pred sudom i notarski obrađene isprave, Pravni život, br. 10/05, str. 466.

78

ostvarivanja dospjelih potraživanja.553 Sporazum stranaka pred sudom kao oblik obezbjeđenja bi trebao biti napušten i u svim zemljama nasljednicama bivše SFRJ koje su uvele instituciju notara -javnog bilježnika.

Institut založnog prava na pravima554 je veoma kompleksan i specifičan i predmet je čestih rasprava koje se prevashodno odnose na ispitivanje njegove pravne prirode. Između založnog prava na pravima i založnog prava na pokretnim stvarima postoje značajne sličnosti, ali i bitne razlike, što je uslovljeno prirodom onoga što se zalaže. Isto tako, vrlo interesantan je i odnos založnog prava na pravima i cesije, jer se radi o institutima koji predstavljaju prekoračenje relativnog dejstva ugovora.555 Razvoj tržišnih odnosa i nove forme kredita aktuelizuju postojanje založnog prava na pravima i nesumnjivo opravdavaju njegovu sve češću primjenu u praksi. Posebno će razvoj finansijskog tržišta, koji je i uslov za uspješno poslovanje bankarskog sistema, dovesti do mnogo većeg korišćenja hartija od vrijednosti kao sredstva obezbjeđenja potraživanja povjerioca.556

Kao i zalog građanskog prava i zalog u trgovinskom pravu danas ima sve veći značaj,557 a izvjesne specifičnosti ovog zaloga koje se prevashodno ogledaju u fleksibilnijim formama, logična su posljedica brzine prometa koji se odvija u savremenoj trgovini, što svakako zahtijeva i veću brzinu u izmirenju nastalih potraživanja. Raskorak između potreba modernog prometa s jedne i postojećih krutih zakonskih normi s druge strane, sve više se u uporednom zakonodavstvu rješava razvijanjem i oblikovanjem novih vrsta založnog prava i njima sličnih formi, a to se naročito odnosi na razne vrste bezdržavinske zaloge stvari, tzv. mobilijarne hipoteke, registarske zaloge, te vrste založnog pisma (varanta) itd. U uporednom pravu, inače, apsolutni trend predstavljaju upravo bezdržavinska sredstva obezbjeđenja na pokretnim stvarima.558 Ona znače mogućnost aktiviranja dužnikove imovine, što je značajna funkcija sredstava osiguranja. Mogućnost istovremenog korištenja objekta i za obavljanje djelatnosti i obezbjeđenje povjerioca je u savremenim uslovima veoma bitna.559 To posebno dolazi do izražaja kod određenih sofisticiranih sredstava. U svijetu postoji pluralitet i velika disperzija ovih bezdržavinskih formi. Države nastale iz bivše SFRJ su u ovom pogledu takođe usvojile mnogo različitih oblika i to će neminovno dovesti do problema u pravnoj komunikaciji između njih, ali i u odnosima svih bivših socijalističkih zemalja.560 Na ovaj način je ugrožena i sigurnost povjerilaca. Unifikacija prava u toj oblasti bi sigurno bila dobro rješenje, bar u pogledu nekih temeljnih odredbi. Nema sumnje da u praksi ne postoji idealno rješenje za sve probleme koji se tiču povjerilaca, dužnika i trećih lica, ali treba nastojati da se 553 Tako i M. Dika, Javnobilježništvo i zaštita vjerovnika, Pravo u gospodarstvu, vol. 34, 1995, str. 552. 554 Vidi: D. Medić, Neki aspekti založnog prava na pravima, Pravna riječ, br. 2/04, str. 257-270. 555 Opširnije: M. Denišlić, Odnos založnog prava na potraživanjima i cesije, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, XXXI 1983, Sarajevo, 1984, str. 37-55. 556 O založnom pravu na pravu u Republici Hrvatskoj v. V. Belaj, Založno pravo na pravu, u V. Belaj, M. Dika, A. Eraković, H. Ernest, M.A. Giunio, O. Jelčić, T. Josipović, J. Matko Ruždjak, B. Vukmir, Zaštita vjerovnika - stvarnopravno, obveznopravno i ovršnopravno osiguranje tražbina... str. 229-248. 557 O tome: D. Medić, Zalog kao realno sredstvo obezbjeđenja privrednopravnih ugovora, Pravni život, br. 11/01, str. 467-480. 558 Vidjeti: C. Jesel-Holst, Reforma prava o obezbeđenju potraživanja pokretnim stvarima u Jugoistočnoj Evropi, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama Jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 82-97. 559 Institut bezdržavinske zaloge je najsveobuhvatnije regulisao Jednoobrazni državni zakonik SAD iz 1962. godine i rješenja koja propisuje ovaj zakon se dosta razlikuju od rješenja koja su propisana u pravima evropskih država. 560 Vidi: M. Povlakić, Stvarnopravna sredstva osiguranja na pokretnim stvarima u zemljama nasljednicama bivše SFRJ, u Budimpeštanski simpozijum, Doprinos reformi stvarnog prava u državama Jugoistočne Evrope, Bremen, 2003, str. 220-245.

79

pronađe ono koje je najbliže pravnoj tradiciji i koje ima potporu u drugim zakonima, te od strane doktrine.

Načela založnog prava koja važe kod klasičnih sredstava obezbjeđenja (ručna zaloga, hipoteka)561 sa uvođenjem raznih bezdržavinskih formi sve više zahtijevaju preispitivanje i modifikaciju. Dužnik kod ovih oblika ne mora da se odrekne predmeta koji služi za obezbjeđenje, već ga može koristiti i na taj način lakše izmirivati nastale obaveze. Sve više se npr. odstupa od načela specijalnosti da za potraživanje garantuje tačno određena stvar dužnika i sada je jedino bitno da postoji određena vrijednost bez obzira u kojim stvarima. To se najbolje vidi kod zalaganja robnog lagera, kod koga predmet zaloge nije određen ili nije tačno određen. Nesumnjivo je da sve promjene u sistemu stvarnopravnog obezbjeđenja idu za tim da se iskoriste svi imovinski potencijali koji mogu poslužiti u tu svrhu, pa je znatno proširen krug objekata koji služe kao podloga osiguranju. Zato su i nastala nova sredstva obezbjeđenja, prvenstveno na pokretnim stvarima. U trgovačkom pravu je znatno oslabljen i princip publiciteta, kao osobenost založnog prava u onim pravnim sistemima koji priznaju razne forme bezdržavinske zaloge kod kojih nije obavezna registracija.

Bezdržavinska sredstva obezbjeđenja postavljaju mnogo nedoumica, ali se nesumnjivo ne mogu zaobići.562 Posebno se insistira na stvaranju takve vrste zaloge, prema kojoj je povjeriocu moguće da dobije zalogu bez predaje pokretne stvari, upisivanjem u posebne javne registre (registarska zaloga) i takva zaloga je danas zastupljena u mnogim pravim sistemima .Naime, nema dileme da se pomoću pokretnih stvari velike vrijednosti, čiji se posjed sasvim razumljivo, iz ekonomskih razloga ne može napustiti, a da se ne obustavi privredna djelatnost, sigurno može adekvatno i na pravi način obezbijediti ispunjenje obaveza iz određenih ugovora. Inače, registrovani zalog je pravo in rem, prenešeno od strane dužnika (vlasnika imovine koji je stvarni zajmoprimac ili treća strana koja obezbjeđuje dug nekog drugog) povjeriocu, koji ima pravo na namirenje iz imovine koja je založena ukoliko dužnik blagovremeno ne izvrši preuzetu obavezu. Nema sumnje da je založnim povjeriocima bila potrebna takva regulativa koja će im omogućiti da što brže i efikasnije ostvaruju svoja prava ukoliko dužnik ne ispuni svoju obavezu i koja će im rizik davanja kredita smanjiti na najmanju mjeru, a to je moguće samo u slučaju ako imaju tačnu i pravovremenu informaciju o eventualnim kreditima za koje je imovina dužnika već poslužila kao zaloga. Razumljivo je da će založni povjerioci, ukoliko ne mogu da ocijene stepen kreditne sposobnosti založnog dužnika, uslovljavati davanje kredita i da će se pokušati obezbijediti određivanjem visokih kamatnih stopa. Zbog toga je osnovni cilj donošenja Okvirnog zakona o zalozima u Bosni i Hercegovini563 564 upravo prevazilaženje pomenutih problema i teškoća, te što je moguće više pojednostavljenje procedure radi što bržeg ostvarivanja prava založnih povjerilaca. Apsolutno podržavamo intenciju zakonodavca da vođenjem registra omogući adekvatan publicitet ovog prava, što će svakako doprinijeti sigurnosti ugovornih strana i trećih lica. Tim propisom su normativno uobličene osnovne karakteristike koje jedno sredstvo obezbjeđenja čine upotrebljivim u praksi, a odnose se na efikasnu zaštitu povjerioca u odnosu na založnog dužnika i treća lica.

Takođe, smatramo da bi trebalo seriozno analizirati da li je opravdano uvođenje u naš pravni sistem tzv. lebdeće zaloge (floating charge), koja predstavlja formu bezdržavinske 561 O načelima založnog prava v. R. Kovačević-Kuštrimović i M. Lazić, Stvarno pravo, Niš, 2006, str. 313-319; I. Babić, Osnovna obeležja založnog prava, u Budvanski pravnički dani, Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2005, str. 62-76. 562 Uporedi: E. Čulinović Herc, Ugovorno osiguranje tražbina zalaganjem pokretnih stvari bez predaje stvari u posjed vjerovnika, Rijeka, 1998. 563 Službeni glasnik BiH br. 28/04 i 54/04. 564 O Okvirnom zakonu o zalozima BiH v. D.Medić, Okvirni zakon o zalozima Bosne i Hercegovine, Pravni savjetnik, br. 2/05, str.30 -37.

80

zaloge kapitala društva ili njegovog dijela, mada je uočljivo da ova ustanova u praksi može da dovede do određenih problema, kako za titulara obezbjeđenja, tako i za treća lica.

Založno pravo je tokom svog razvoja izgradilo pravila koja nastoje da osiguraju optimalnu ravnotežu interesa povjerilaca, dužnika i trećih lica, ali su ona često prepreka za postizanje određenih ekonomskih ciljeva. Zbog toga poslovna praksa tržišne ekonomije nastoji da izgradi i alternativne mogućnosti stvarnopravnog obezbjeđenja potraživanja. U težnji za što boljim osiguranjem stalno se pronalaze novi oblici koji mogu biti prikladni za ostvarenje postavljenih zadataka. Oni nemaju bitna obilježja zaloga, ali su mu slični i po sadržaju i po cilju za koji su namijenjeni. Iz tih razloga, pored obezbjeđenja založnopravne naravi, u tu svrhu se koriste i sredstva čiji je osnov pravo vlasništva, kao što su fiducijarni prenos vlasništva i zadržanje prava vlasništva.

Fiducijarni prenos vlasništva565 je veoma specifičan i zbog niza svojih karakteristika njegova upotreba zahtijeva poseban oprez. On ima primjenu i u razvijenim zemljama, a i u zemljama u tranziciji, sa različitim modalitetima. Ovdje je pravu vlasništva nametnuta svrha osiguranja potraživanja, pa ta unutrašnja protivrječnost krije u sebi mnoge opasnosti, posebno za države koje nemaju dovoljno izgrađene klasične institute građanskog prava. Odnos između dva vlasnika, pravnog i ekonomskog, nesumnjivo je da donosi mnogo dilema i da može da prouzrokuje probleme u svakodnevnom pravnom prometu. Pošto kod fiducijarnog prava vlasništva mogu da nastanu vrlo kompleksni odnosi, zbog mogućeg niza uslovnih sticanja, sigurno je da to izaziva razne nedoumice i da ugrožava pravnu sigurnost. I pored toga, gotovo sve zemlje nasljednice bivše SFRJ su prihvatile osiguranje prenosom vlasništva, a tamo gdje nije zakonski regulisano ono ima dosta svojih pobornika, prvenstveno u bankarskim redovima.566 Mi smo mišljenja da zbog svih izloženih razloga i dogmatskih problema u predstojećoj reformi stvarnog prava ovaj institut ne treba da nađe svoje mjesto u pravnom poretku Bosne i Hercegovine. Zalažemo se za to da se prednost da registrovanoj zalozi, koja je mnogo jednostavnija, efikasnija i pravno sigurnija. Zbog takvih osobina, ona se potpuno uklapa u poznati sistem i pravila stvarnopravnog osiguranja tražbina. Smatramo da u situaciji u kojoj se nalazimo nije potreban ni opravdan pluralitet bezdržavinskih oblika obezbjeđenja na pokretnim stvarima i da treba izbjeći mogućnost njihove konkurencije, jer to može da prouzrokuje dosta teškoća. Osim toga, po našem mišljenju postoje i ustavne smetnje za uvođenje fiducijarnog vlasništva, jer ustavi entiteta ne poznaju pojam privremenog ili djelimičnog vlasništva, koje postoji kod ove forme obezbjeđenja.

Zadržanje prava vlasništva567 će u budućnosti sigurno imati sve veću primjenu, jer će privredni razvoj ići u pravcu još šireg odobravanja potrošačkih kredita. Kod nas treba na adekvatan način riješiti esencijalna pitanja ovog instituta, a posebno publicitet, da bi se stvorile odgovarajuće pretpostavke za njegovu ekspanziju u praksi. Prilikom reforme obligacionog prava poželjno bi bilo što jasnije regulisati poziciju kupca koji, na neki način, ima pravo u očekivanju i ima ovlašćenje da stvar koristi, te snosi rizik njene slučajne propasti. Isto tako, treba voditi računa da se na pravi način zaštite i interesi prodavca. Zalažemo se da se, zbog nedovoljnog iskustva i veće sigurnosti, u Bosni i Hercegovini detaljno izgradi jednostavna forma ovog sredstva obezbjeđenja, a da se sa razvojem privredno-pravnog prometa regulišu i određene složene forme u vidu produženog i proširenog zadržanja prava vlasništva. Smatramo da ova ustanova nije konkurencija registrovanoj zalozi i podržavamo njihovo paralelno postojanje.

565 Vidjeti: D. Medić, Fiducijarni prenos vlasništva, Pravna riječ, br. 3/05, str. 101-112. 566 Sve zemlje bivše SFRJ poznaju neki oblik fiducijarnog osiguranja, sem BiH i Srbije. 567 O zadržanju prava vlasništva opširno: M. Povlakić, Zadržanje prava vlasništva kao efikasno sredstvo osiguranja vjerovnika u zemljama nastalim disolucijom SFRJ (Republika Hrvatska, Republika Slovenija, BiH), Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, broj 3/03, str. 389-420.

81

Kredit se može obezbijediti i onim institutima čija izvorna namjena nije obezbjeđenje povjerilaca, ali koji daju efekte garancije i predstavljaju ekvivalent osiguranja.568 U modernom svijetu bitno je da se postignu traženi efekti, a pri tome se smanjuje značaj pravne forme. Dakle, srž svega je da se ostvari najbolja zaštita i suština garancije, dok je način njenog ostvarenja svakako manje značajan. Pojam sredstava obezbjeđenja tako je proširen, da se ovdje ubrajaju i ona koja predstavljaju samo privilegovane situacije. Za novu generaciju sredstava osiguranja tzv. funkcionalna sredstva, upravo je karakterističan institut lizinga.569 Lizing poslovi su nastali i razvili se iz potreba prakse, koja je tražila nove forme u finansijskoj konstrukciji investicija. Ovaj oblik ima velike prednosti u odnosu na kupovinu robe za gotovinu ili na kredit, jer korisnik lizinga potrebne stvari ne kupuje, već ih dobija na upotrebu i korišćenje, bez angažovanja vlastitih sredstava. Upotrebom tih stvari stvaraju se nove vrijednosti i iz tih sredstava se vrši plaćanje davaocu lizinga. Tako dolazi do otplaćivanja neophodnih stvari, bez korišćenja kredita. S druge strane i davalac lizinga ima bitne koristi od ovog posla, jer mu se olakšava plasman opreme, koja je najčešće veoma skupa. Pravni odnosi kod lizinga su vrlo složeni, jer se radi o poslu koji je ekonomski i pravni fenomen i ovi elementi se tu duboko prožimaju. Normiranje ovog pravnog posla u budućnosti trebalo bi da bude od velikog značaja za pravnu sigurnost ugovornih strana i za oživljavanje privrednih aktivnosti na ovim prostorima. Posao lizinga obuhvata i značajne aspekte izvan okvira obligacionog prava, pa je ugovor o lizingu u cijeloj toj konstrukciji samo dio jednog cjelovitog posla. Uspostavljanjem adekvatnog institucionalnog okvira stvoriće se zdrava konkurencija na tržištu kapitala i obezbijediti osnov za proširenje investicija i uključenje privrednih subjekata u najsavremenije tokove tehnoloških procesa. I kod ustanove lizinga kod nas najveću manu bi, prema Nacrtu ZOO, mogao da predstavlja nedostatak odgovarajućeg publiciteta i trebalo bi nastojati da se pronađe formula da se ta slabost na najbolji način preva-ziđe. Iskustvo zemalja u kojima se lizing kao savremena pravna konstrukcija poslovne prakse primjenjuje pokazuje da on može da bude pogodan alternativni način finansiranja investicija, a negdje se on koristi i kao jedini izvor za nabavku skupe investicione opreme, koja omogućava proboj novih tehnologija. U našim uslovima, gdje su kupci bez dovoljno novca, a prodavci sve teže pronalaze kupce investicionih dobara, finansiranje putem ovog metoda postaje nužnost. Ne smije se izgubiti iz vida da se na ovaj način obezbjeđuje potpuno finansiranje investicija tuđim sredstvima, što je veoma značajno kada se ima u vidu ekonomska moć naših preduzeća.

3. Zaključak Obezbjeđenje potraživanja je pitanje koje od davnina zanima zakonodavca, sudsku

praksu, a naravno najviše povjerioce, koji su veoma zainteresovani da naplate svoja potraživanja prema dužniku.

Stvarnopravna sredstva obezbjeđenja prije svega omogućavaju namirenje povjerilaca iz vrijednosti opterećene stvari i u tome je njihova glavna funkcija. Međutim, ona u savremenim pravnim sistemima imaju još jednu veoma bitnu ulogu, a to je aktiviranje vrijednosti imovine dužnika. Na taj način se vrijednost te imovine uključuje u pravni i ekonomski promet i dužnik lakše dolazi do neophodnih kredita, pod povoljnijim uslovima. Zahvaljujući ovoj mogućnosti, lica koja imaju više imovine koja može poslužiti u ovu svrhu 568 V. M. Povlakić, Leasing kao sredstvo osiguranja potraživanja, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, godina XLV, 2002, str. 359-362. 569 O institutu lizinga v. D. Medić, Lizing, u Budvanski pravnički dani, Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2005, str. 83-94.; I Spasić, Ugovor o leasingu (doktorska teza), Beograd, 1990.

82

su kreditno sposobnija. Savremeno poslovanje sve više se odvija uz pomoć kredita, pa su mogućnosti koje se otvaraju na taj način ekonomski veoma značajne. Pitanje kredita je postalo jedno od egzistencijalnih pitanja stvaranja novog tržišnog ambijenta u kome treba voditi računa i o interesima kreditnih institucija i o interesima korisnika kredita koji se poja-vljuju na tržištu. Kredit igra ključnu ulogu u svakoj tržišnoj privredi, ali u bivšim socijalističkim zemljama on ima poseban značaj, jer su razvoj i prestrukturiranje privrede nemogući bez stranih investicija. Zbog toga samo efikasan i dobro osmišljen sistem obezbjeđenja potraživanja povjerilaca može stvoriti pretpostavke za strana ulaganja. Promjenom društveno-ekonomskih okolnosti, te izmjenom strukture kapitala, kao primarni faktor ekonomskog rasta pojavljuju se mala i srednja preduzeća, kojima je za razvitak ekonomskog potencijala neophodno efikasno finansiranje. Ovo im mogu obezbijediti prevashodno strane banke na komercijalnoj osnovi. Nedvojbeno je da to postavlja nove zahtjeve pred sredstva osiguranja potraživanja.

Međutim, nesumnjivo je da efikasno obezbjeđenje povjerilaca ne može biti garantovano samo reformom prava obezbjeđenja, već cjelovitom promjenom svih krucijalnih propisa. Razumljivo je da cijeli sistem mora da prati izmjenu postojećih zakonskih rješenja. Takođe, normativni entuzijazam sam po sebi očito nije dovoljan, jer u praksi moraju postojati i institucije koje će podržati primjenu novih zakonskih odredaba iz ove oblasti. Sama reforma sredstava obezbjeđenja mora omogućiti stavljanje cjelokupne imovine dužnika u funkciju obezbjeđenja, jer ćemo se samo na taj način moći ravnopravno nadmetati u konkurentskoj utakmici za privlačenje stranog kapitala sa ostalim tranzicijskim zemljama.

83

DAROVANJE (POKLON) PREMA NACRTU ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA

REPUBLIKE SRPSKE/FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1. Uvod

Ugovor o darovanju (poklonu) javlja se u praksi dosta često.570 Njegovo zaključenje

se vezuje za lične životne odnose koji daju povoda za činjenje poklona bez odgovarajuće materijalne ili druge naknade za davaoca. Pokloni se daju iz raznih pobuda, a najčešće iz plemenitih namjera, te zbog prijateljskih ili porodičnih veza i predstavljaju izraz naklonosti, pažnje i zahvalnosti jednog lica prema drugome. Međutim, do davanja poklona može da dođe i zbog lakomislenosti ili moralnog pritiska odnosno korištenja nečije slabosti ili starosti. Isto tako, česti motivi za zaključenje ovog ugovora su i podmićivanje i korupcija daroprimca.

Prema tome, odnosi kod darovanja nisu uvijek tako jednostavni kao što se to može činiti na prvi pogled i do zaključenja ovog ugovora može da dođe u vrlo raznovrsnim životnim situacijama. Zbog toga zakonodavstva sa pojačanom pažnjom regulišu ovaj ugovor, jer on odstupa od ugovora koji predstavljaju uobičajene instrumente pravnog prometa.

Zakon o obligacionim odnosima bivše SFRJ (ZOO) nije regulisao ugovor o darovanju kao poseban imenovani ugovor, ali u opštem dijelu na nekoliko mjesta reguliše pravne poslove ili ugovore bez naknade.571 Ustav SFRJ iz 1974. godine572 je određivao da su za uređenje odnosa koji se ne uvrštavaju u ugovore u oblasti prometa robe i usluga bile nadležne republike, ali one nikada nisu uredile ovaj ugovor. Na odnose nastale zaključenjem ugovora o darovanju još se primjenjuju pravna pravila ranijih građanskih zakonika. Zbog toga su tvorci Nacrta Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske/Federacije BiH (u daljem tekstu: Nacrt ZOO)573 sasvim razumljivo smatrali da je potrebno da se upuste u ovu

570 Ovaj ugovor je poznat još od vremena najstarijih pisanih pravnih izvora (npr. spominje se u Hamurabijevom zakoniku). U rimskom pravu poklon je mogao biti ostvaren na različite načine: prenošenjem prava svojine putem mancipacije, tradicije ili in iure cesije, prenosom tražbine, oproštajem duga ili obećanjem poklona. Poklon je postao tipični, samostalni pravni posao tek početkom IV stoljeća, ali i tada na način karakterističan za ranije rimsko pravo, koje je utvrđivalo konstitutivne elemente pojedinih tipičnih pravnih poslova prema njihovim ekonomskim funkcijama. Režim ovakvog pravnog posla poklon je stekao na temelju same forme, koja je konstitucijom cara Konstantina 323. g.n.e. bila posebno za njega propisana. Pisani izvori srednjeg vijeka ukazuju na različite oblike poklona koji su činjeni manastirima i crkvama, te vlasteli i vladarima. Kodifikacije građanskog prava 19. i 20. vijeka regulišu poklon kao poseban imenovani ugovor-v. M. Horvat, Rimsko pravo, Zagreb 1977, str. 290-291; V. Radovčić, Regulacija darovanja u građanskim zakonicima, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 3-4/79, str. 313-327; S. Perović, Obligaciono pravo, Beograd, 1980, str. 608-609. 571 Vidjeti odredbe člana 53. stav 3, 62, 65. stav 4, 101, 282, 283. ZOO. Inace, ZOO nije prenio dio Skice za Zakonik o obligacijama i ugovorima koji je regulisao poklon (dar) - čl. 509-522. - v. M. Konstantinovic, Obligacije i ugovori, Skica za Zakonik o obligacijama i ugovorima, Beograd 1996. Ugovor o poklonu bio je detaljno regulisan par. 925. do 943. Predosnove Građanskog zakonika za Kraljevinu Jugoslaviju iz 1934. godine. Ovaj tekst nikada nije postao zakon, ali je u predratnoj pravnoj literaturi bio predmet brojnih teorijskih razmatranja i različitih stavova. 572 Član 281. stav 1. tačka 4. 573 O radu na ZOO RS vidjeti tematski broj časopisa Srpska pravna misao, br. 1-4/02, pod naslovom “U susret Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske”.

84

problematiku i da taj ugovor normiraju574.575 Darovanje576 je, kao i ostali ugovori, uvršteno u posebni dio Nacrta ZOO i na njega se primjenjuju i određena pravila iz opšteg dijela.577

2. Pojam ugovora Nacrt ZOO daje sljedeću definiciju ovog ugovora: «Ugovorom o darovanju se darodavac obavezuje na besplatnu činidbu na račun svoje

imovine u korist daroprimca. Ugovaranje besplatne činidbe se ne pretpostavlja naročito ako se činidba obeća kao

protučinidba za takvu činidbu ugovornog partnera, ako ona osnovu ima u obavezi ugovornog partnera ili nekog trećeg da se izvrši neka činidba ili u vršenju takve jedne činidbe ili ako se obećanje činidbe daje pod uslovom da se ugovorni partner ili neko treći obaveže na neku činidbu ili izvrši neku činidbu.

Darovanje ne postoji, ako neko u korist drugog propusti da stekne neku imovinu ili se odrekne nekog dospjelog ali još ne konačno stečenog prava ili ne prihvati neko davanje koje mu pripada u skladu sa propisima o nasljeđivanju.

Ugovor o darovanju je prećutno zaključen, ako darodavac darovani predmet bez izričitog ugovaranja obaveze darovanja doda imovini daroprimca, a strane su pri tom saglasne da se ta činidba vrši bez naknade.

Ako je obećana činidba djelimično bez naknade (mješovito darovanje), propisi o darovanju primjenjuju se samo na dio pravnog posla bez naknade. Ako je po ovim propisima dio pravnog posla bez naknade nepunovažan, nepunovažnost zahvata i drugi dio posla, osim ako su strane prilikom zaključivanja pravnog posla za ovaj slučaj htjele da ostane dio sa naknadom.»578

574 Šire o tome: D. Medić. Darovanje prema Nacrtu Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske , Pravni život , br. 10/o4 , str.507-521. 575 Vidi:B. Morait i A. Bikić,Objašnjenja uz Prijedlog Nacrta Zakona o obligacionim odnosima,Sarajevo, 2006, str.86-88. 576 Regulisano je čl. 704-716. Nacrta ZOO. 577 Ovakvo rješenje je prihvaćeno u teoriji, a i u većini građanskih zakonika. Vidjeti: par. 516-534. Njemačkog građanskog zakonika; čl. 239-252. švajcarskog Zakonika o obligacijama; čl. 577-582. Građanskog zakonika Ruske federacije itd. Francuski građanski zakonik je medu različite načine sticanja svojine uvrstio i oblike poklona regulisane čl. 893-966. Justinijanove Institucije su poklon uvrstile u načine pribavljanja svojine, a ne u obligacije-v. A. Rušnov, Tumač Obćem austrijskom građanskom zakoniku, Zagreb, 1891; L. Markovic, Obligaciono pravo, Beograd 1997, str. 554. Ovu zabludu su rimski pravnici docnije ispravili, pa je rimsko pravo smatralo da je poklon ipak u suštini ugovor-v. D. Aranđelović, Predavanje iz rimskog prava, Beograd 1938, str. 340; M. Horvat, op. cit., str. 290; O. Stanojević, Rimsko pravo, Beograd 1997, str. 307; D. Stojčević, Rimsko obligaciono pravo, Beograd 1960, str. 106. 578 Član 704. Nacrta ZOO. U zakonodavstvima i pravnoj teoriji ovaj ugovor se definiše na različite načine. Uglavnom su definicije nepotpune i neprecizne, tako da se, u stvari, pojam darovanja mora izvoditi iz kompleksa njihovih normi. Par. 516. Njemackog građanskog zakonika ugovor o poklonu definiše kao takvo davanje kojim neko iz svog imanja drugog obogaćuje, uvećava mu imetak, a obe strane su saglasne sa tim da davanje bude besplatno bez protuusluge. Predosnova Građanskog zakonika za Kraljevinu Jugoslaviju u par. 925. je dala mnogo kraću definiciju u kojoj se ne nalaze ni elemenat obogaćenja darovanog, a ni uslov da se stvar mora dati iz svoje imovine, pa je pojam poklona po ugledu na austrijsko pravo (par. 938. Austrijskog građanskog zakonika) dat šire nego u njemačkom pravu. Skica za Zakonik o obigacijama i

85

Dakle, cilj zaključenja ovog ugovora je da se jednom od ugovarača pribavi imovinska korist na račun drugog ugovarača. Iz razloga dobročinstva579 koji mogu imati različite uzroke, imovina jednog lica se smanjuje, dok se imovina drugog povećava.580 Darovanje se može učiniti svakom činidbom kojom se nekome čini imovinska korist. Volja darodavca da daruje predmet poklona nikada se ne pretpostavlja, već mora biti nesumnjivo izražena. Ugovor o darovanju je dobročini obligacioni ugovor, jer se za darovanje ne daje nikakva protivnaknada. Za ovaj ugovor je potrebna dobrovoljnost. To znači da darodavac nije morao učiniti određenu činidbu niti se iz bilo kojeg razloga mogao na nju prisiliti. Prema tome, ispunjenje neke obaveze, pa i moralne, ne predstavlja darovanje. Nema svojstvo dara obećanje jedne strane da će drugoj strani neko treći bez naknade prenijeti neko imovinsko pravo.581 Predmet poklona može da bude pokretna ili nepokretna stvar u prometu,582određeno

ugovorima u članu 509. propisuje: »Ugovorom o daru obavezuje se darivalac da na obdarenika prenese bez naknade svojinu neke stvari ili neko drugo pravo, ili da mu na koji drugi način učini kakvu korist na teret svoje imovine». O ugovoru o darovanju u Republici Hrvatskoj prema novom Zakonu o obveznim odnosima/Narodne novine br.35/05/ v. A: Perkušić i B. Ivančić, Ugovor o darovanju nekretnine de lege lata i de lege ferenda-pobijanje paulijanskim tužbama, nasljednopravni i poreznopravni aspekt, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol.26, br.2/05, str.901-930; Đ. Sessa, Ugovor o darovanju, u Zborniku radova ''Novi zakon o obveznim odnosima'', Zagreb, 2005. O sudskoj praksi u Republici Hrvatskoj vezanoj za ovaj ugovor v. Z. Slakoper, Sudska praksa 1980-2005. i bibliografija radova uz Zakon o obveznim odnosima, Zagreb, 2005, str. 352-385. Vidjeti i: B. Blagojević, Građansko-pravni obligacioni ugovori, Beograd, 1957, str. 67; S. Jakšic, Obligaciono pravo II, Posebni dio – pojedini tipovi obligacionih ugovora, Sarajevo 1960, str. 32; Planiol, Ripert, Donations et Testaments, Paris 1957; Pravni leksikon, Beograd 1970, str. 785; M. Vuković, Obvezno pravo, knjiga II, Zagreb 1964, str. 248; A. Romac, Rječnik rimskog prava, Zagreb, 1975, str.166; M. Vedriš, Osnove imovinskog prava, Zagreb 1977, str. 290; S. Perović, Obligaciono pravo ... str. 602; B. Loza, Obligaciono pravo, posebni dio, Srpsko Sarajevo 2000, str. 66; B. Morait, Obligaciono pravo, knjiga prva, Banja Luka 1997, str. 282; I. Babić, Leksikon obligacionog prava, Beograd, 2001, str. 273; M. Vedriš i P. Klarić, Građansko pravo, Zagreb, 1998, str. 485; D. Milić, Obligaciono pravo sa sudskom praksom, Beograd 2000, str. 163; I. Babić, Obligaciono pravo, posebni dio, Beograd, 2004, str. 53; A. Bikić, Obligaciono pravo, posebni dio, Sarajevo, 2005, str. 46. O poklonu šire: V. Radovčić, Razvitak i pravna problematika darovanja, doktorska disertacija, Zagreb, 1979; V. Radovčić, Pravna problematika i razvitak instituta darovanja, Zagreb-Cakoveć, 1983; V. Šeparović, Ugovor o darovanju, Naša zakonitost, br. 9-10/88, str. 1162-1175; D. Napijalo, Karakteristična obilježja ugovora o darovanju: Darovni ugovor, Odvjetnik, 68 (1995); I. Babić, Pojam i forma ugovora o poklonu, Pravni život, br. 10/00, str. 356; J. Čuveljak, Ugovor o darovanju, Hrvatska pravna revija, 2 (2002); I. Babić, Ugovor o poklonu, u Budvanski pravnički dani, Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2004, str. 117. 579 Činjenje dobročinstva je motiv za zaključenje ugovora i on je bitan za njegovu valjanost. I ovaj ugovor ima «causu», a to je namjera da se učini dobročinstvo, tzv. animus donandi i to je razlog obavezivanja darodavca. Ona mora nedvosmisleno proizilaziti iz sadržine ugovora ili skupa bitnih okolnosti. Ako nema te namjere, neće doći do zaključenja valjanog darovnog ugovora. To će biti u slučaju kad ugovorna strana ugovor zaključuje pod prijetnjom ili prevarom ili kada postoji zabluda u pogledu lica sa kojim se sklapa ugovor itd. – v. B. Vizner-V. Kapor i S. Carić, Ugovori građanskog i privrednog prava, Rijeka, 1971, str. 369-370. U ovakvim slučajevima darodavac može tražiti poništenje ugovora. U tom smislu se izjasnila i sudska praksa: «Zabluda o motivu da se učini raspolaganje svojom imovinom bez naknade prouzrokuje nevažnost pravnog posla na osnovu koga je ovo raspolaganje izvršeno»-Vrhovni sud Srbije, Rev. 1476/78, u V. Šeparović, op. cit. str. 1168. 580 H. Brox, Besonderes Schuldrecht, 13. Auflage, München, 1987, str. 82. 581 Obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećeg ne obavezuje, a lice koje obećava odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći neće da se obaveže ili da izvrši određenu radnju (član 153. stav 1. ZOO).

86

imovinsko pravo583 u prvom redu obligaciono pravo ili neka druga imovinska korist koja za daroprimca znači uvećanje imovine.584 Ako je zaključen ugovor o poklonu buduće stvari čija se vrijednost ne zna u vrijeme zaključenja ugovora, radi se o aelatornom ugovoru, a u suprotnom ugovor je komutativan.585 Da bi neka stvar bila objekt činidbe treba da ispunjava uslove koji se odnose na mogućnost, dopuštenost i određenost predmeta.586 Tuđa stvar, u načelu, ne može biti predmet ovog ugovora.587 Vlasnik stvari u takvom slučaju može stvar vratiti u posjed putem odgovarajućih tužbi. On u tome neće uspjeti jedino ako je daroprimac kao savjestan posjednik stekao svojinu te stvari putem održaja ili sticanja svojine od nevlasnika. U tom slučaju raniji vlasnik stvari može samo zahtijevati naknadu štete od darodavca.588 Darovanje treba razlikovati od testamenta kojim se, takođe, otuđuje imovina u korist drugog. Testament je jednostrani pravni posao koji proizvodi učinke u slučaju ostaviteljeve smrti, dok je darovanje dvostrani pravni posao koji proizvodi učinke među živima.589 Ugovaranje besplatne činidbe se ne pretpostavlja, te se ne smatra poklonom kad neko u korist nekog drugog propusti da stekne imovinu ili se odrekne nekog imovinskog prava koje nije stekao, ali bi mu trebalo pripasti.590 Ovo je zbog toga što u tom slučaju ne dolazi do smanjenja imovine lica koje je tako nešto učinilo. Ugovorom o darovanju darodavac mora umanjiti svoju imovinu, a daroprimcu se darovanjem njegova imovina mora povećati. Vraćanje zastarjelog duga, takođe, nije darovanje, nego izvršavanje obaveze koja je jednom preuzeta putem ugovora.591 Da bi uopšte došlo do darovanja bitna je ne samo volja darodavca da to učini, nego i spremnost daroprimca da ovo darovanje primi.592 Razumljivo da se nikome ne može nametnuti poklon protiv njegove volje. Ukoliko se daroprimac u ostavljenom roku ne 582 Ukoliko bi poklon imao za predmet stvar van prometa (npr. javno dobro), on bi bio apsolutno ništav. 583 Imovinska prava vezana za ličnost, kao što su lična služnost, pravo izdržavanja, itd., ne mogu biti predmet poklona. 584 Prema par. 944. Austrijskog građanskog zakonika valjano se može darovati čitava sadašnja imovina i polovina buduće imovine. 585 I. Babić, Obligaciono pravo, posebni dio...str. 60-61. 586 Uporediti: M. Mijačić, Obligacioni ugovori, Beograd, 1990, str. 59; B. Loza, Obligaciono pravo, Posebni dio... str. 66. 587 Austrijski građanski zakonik je u par. 945. predviđao odgovornost darodavca tuđe stvari prema savjesnom daroprimcu. Srpski građanski zakonik je u par. 565. stav 1. odredivao da je takvo raspolaganje na tuđu štetu i kao takvo da je ništavo. 588 O tome: A. Bikić, op. cit., str. 54. 589 Vidi: V. Šeparović, op. cit., str. 1163; Ž. Perić, O posebnim ugovorima – o ugovoru o poklonu, Beograd, 1927, str. 261. 590 Član 239. st. 2. i 3. švajcarskog Zakonika o obligacijama je propisao da ne predstavlja poklon odricanje od nekog prava prije nego što se ono pribavilo ili odricanje od nasljedstva, a ni izvršenje neke moralne obaveze. Član 517. Njemačkog građanskog zakonika je odredio da ne podliježe darovanju kad neko u korist drugoga propusti sticanje imovine ili se odriče pripadajućeg, još konačno nestečenog prava ili se odrekne nasljedstva ili legata. Međutim, kao poklon u smislu Zakona o nasljeđivanju (Službeni list SR BiH br. 7/80) smatra se i odricanje od prava, oproštaj duga, ono što je ostavilac za vrijeme svog života dao nasljedniku na ime nasljednog dijela ili radi osnivanja ili proširenja domaćinstva, ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje ostavioca bez naknade (član 32). 591 O tome: A.Perkušić, Ugovor o darovanju nekretnine, u Nekretnine kao objekti imovinskih prava, Zagreb, 2005, str.134. 592 Njemački građanski zakonik to izričito propispuje u par. 516. stav I, a isto shvatanje usvojio je i Francuski građanski zakonik (čl. 1105) i švajcarski Zakonik o obligacijama (čl. 239-252). Ovakav stav je odavno zauzet i u francuskoj sudskoj praksi: ''Poklonu koji nije propisno prihvaćen, nedostaju uslovi potrebni za potpuno dejstvo obaveza i apsolutno je ništav'' – v. H. Capitant, Les grands arrets de la jurisprudence civile, Dalloz, Paris, 1984, str. 908, odluka broj 252.

87

izjasni da li prihvata ponuđeni poklon smatraće se da je darovanje odbijeno. U tom slučaju on bi morao da vrati primljeno, po propisima o neosnovanom obogaćenju.593Bitno je istaći da zaključenje ugovora o poklonu ne utiče na sudbinu stvarnih prava (zalog, služnosti i tome slično) koja postoje na poklonjenoj stvari. Logično je da darodavac ne može na daroprimca prenijeti više prava nego što ga i sam ima. Stoga lice koje ima neko stvarno pravo na predmetu darovanja može ovo pravo ostvariti prema daroprimcu isto onako kako bi to moglo učiniti i prema darodavcu. Poklon se najčešće zaključuje s obzirom na ličnost poklonoprimca (intuitu personae), a samo izuzetno to nije slučaj, kao npr. kod poklona u opštekorisne svrhe. Kod ovog ugovora potrebno je da darodavac ima potpunu poslovnu sposobnost i da može slobodno raspolagati svojom imovinom koju poklanja, dok nije neophodno da daroprimac ima ovu sposobnost, a čak se smatra da poklon može primiti i poslovno nesposobno lice.594 Tada njegov zakonski zastupnik, ukoliko smatra da je povrijeđen interes tog lica, može raskinuti ugovor i vratiti darovanu stvar.

3. Forma (oblik) ugovora Prema Nacrtu ZOO izjava volje darodavca (obećanje o darovanju) zahtijeva radi

svoje punovažnosti notarsku obradu,595 osim ako se dar povodom zaključivanja ugovora o darovanju prenese u imovinu daroprimca. Ovo važi i za nalog i teret vezan za obećanje o darovanju, koji mora biti sadržan o istoj ispravi kao i obećanje o darovanju. Ugovor koji ne ispunjava propisanu formu biće punovažan ako je obećana činidba izvršena. To naravno ne utiče na propise koji u pogledu predmeta darovanja zahtijevaju posebnu formu izjave jedne ili obje ugovorne strane.596

Dakle, ugovor o darovanju je formalan ugovor. Da bi se njegovo postojanje moglo dokazati potrebno je da bude notarski obrađen ili da odmah uslijedi predaja poklona (kad je

593 Član 705. Nacrta ZOO. Prema Njemačkom građanskom zakoniku (par. 516. stav II) po isteku tog roka se smatra da je dar prihvaćen, ako prije toga nije došlo do odbijanja. 594 Prema paragrafu 563. Srpskog građanskog zakonika poklon može primiti ''svaki i onaj, koji inače sam ugovora drugoga zaključiti ne može''. Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru u članu 480 stav 2. propisuje da ''darove primati može i onaj koji ne može sam zakonito u druge ugovore stupati, ni sam svojevlasno drugome darivati''. 595 O notaru opširno: O javnom beležniku – notaru, priredio N. Šarkić, Beograd, 2004. 596 Član 706. Nacrta ZOO. Član 931. Francuskog građanskog zakonika određuje da se ugovor o poklonu između živih mora sačiniti u obliku javne (pisane) isprave pred bilježnikom, koji će, pod prijetnjom ništavosti za sebe zadržati original. Prema rješenju Njemačkog građanskog zakonika punovažno je obećanje poklona ako je u pisanom obliku potvrđeno pred javnim bilježnikom. Obećanje duga ili priznanja duga, učinjeni kao poklon i izjava o prihvatanju poklona moraju biti sačinjeni u pisanoj formi (par. 518. stav 1., a u vezi sa par. 780. i 781). Ako izjava o obećanju poklona nije data u propisanoj formi nastaće ugovor o poklonu ukoliko poklonodavac ispuni obećanu činidbu, tj. preda poklonoprimcu stvar (par. 518. stav 2). Švajcarski Zakonik o obligacijama poznaje realnu formu ugovora o poklonu, pismenu formu (formu privatne isprave) i formu javne isprave. Član 242. stav 1. određuje da se poklon pokretne stvari (ručni poklon) vrši predajom stvari od strane poklonodavca poklonoprimcu. Sa realnom formom izjednačeno je punovažno obećanje poklona. Kod pokretne stvari ono je punovažno samo ako je učinjeno pismeno. Obećanje poklona nepokretnosti ili nekog stvarnog prava na nepokretnostima punovažno je samo ako je dato u obliku javne isprave. Poklon nepokretnosti ili stvarnih prava na njima je završen tek upisom u zemljišne knjige (član 243, a u vezi sa članom 242. st. 2. i 3). O formi darovanja v. V. Radovčić, Regulacija darovanja u građanskim zakonicima..., str. 317-318.

88

predmet tjelesna stvar-pokretna ili nepokretna).597 Prema tome, predviđena je forma u svrhu dokaza njegovog postojanja – ad probationem, a ona nije uslov njegove punovažnosti-ad solemnitatem.Postavlja se pitanje da li će ovakav ugovor biti pravno valjan ukoliko nije notarski obrađen i ako predmet poklona nije predat daroprimcu, a stranke su se usmeno dogovorile o njegovom postojanju. Mišljenja smo da se i u ovom slučaju može raditi o valjanom ugovoru, te da postoji prirodna, naturalna obligacija, koja nije zaštićena tužbom.598 Ovakav ugovor se ne bi mogao smatrati kao predugovor, jer za predugovor važi forma određena za glavni ugovor.599 Ako bi usmeni sporazum o poklonu, na osnovu koga nije izvršena predaja stvari, imao svojstva predugovora on bi morao biti sačinjen u formi pismene isprave (privatne ili javne).600

Najvažnije je da je svaki od ugovarača izjavu svoje volje dao slobodno i bez ikakve prinude i uslovljavanja. Zakonodavac spomenute forme kao dokazna sredstva opravdava otklanjanjem brzine i lakomislenosti ugovarača, a posebno darodavca prilikom zaključenja ugovora.601 Notarska obrada podrazumijeva postojanje pismenog ugovora, a to zahtijeva određeni vremenski period, pa se time daje mogućnost darodavcu da dobro razmisli o onome šta čini i da li zaista želi otuđenje svoje imovine bez naknade daroprimcu. Isto tako, forma je ustanovljena i u javnom interesu da se učine vidljivijim pobude darodavca, koje mogu biti nedozvoljene. No, mislimo da realna forma ugovora nije adekvatno rješenje i da ona samo pogoduje brzopletom obavezivanju darodavca. ZOO je napustio koncepciju realnih ugovora, što proizilazi iz načela konsensualizma,602 a ni odredbe opšteg dijela ZOO ne predviđaju realnu formu. Identično predviđa i Nacrt ZOO. S teorijskog aspekta realna forma se opravdano kritikuje, jer se smatra da ona nije dio zaključenja nego put izvršenja ugovora.603 Život i praksa pokazuju da stroge forme kod ugovora obligacionog prava treba zahtijevati samo tamo gdje to zaista nalažu opravdani interesi stranaka i društva u cjelini. U protivnom, nastaju veliki problemi u praksi, pa su sudovi prinuđeni da u raznovrsnim životnim situacijama pronalaze raznolika rješenja, čak i mimo zakonskih normi.

Inače, ukoliko su predmet ovog ugovora nekretnine, za njegovu punovažnost su bitne odredbe zakona koji reguliše promet nepokretnosti koji je lex specialis za ovu oblast. Ovdje je forma ugovora o poklonu bitan element ugovora, konstitutivna forma ili forma ad solemnitatem.604 Na osnovu usmenog ugovora o poklonu nepokretnosti koja je predata u posjed daroprimcu on ne može steći pravo svojine. Takvom ugovoru sud ne može priznati pravno dejstvo, jer u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za njegovu konvalidaciju.605 597 Smatramo da je relevantna svaka predaja osim one sa tzv. constitutum possessorium (predaja darovane stvari očitovanjem darodavca da ce tu stvar upotrebljavati do svoje smrti), jer se u ovom slučaju ne radi o pravoj predaji stvari. 598 Ovako i par. 564. Srpskog građanskog zakonika (SGZ), čl. 484. Opšteg imovinskog zakonika za knjaževinu Crnu Goru (OIZ) i par. 943. Austrijskog građanskog zakonika (AGZ). O prirodnim (naturalnim) obligacijama v. D. Aranđelović, Osnovi obligacionog prava, opšti deo, Beograd 1929, str.5. 599 Član 45. stav 3. ZOO. 600 I. Babić, Ugovor o poklonu, u Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva..., str. 124. 601 Uporediti: T. Blagojević, Građanskopravni obligacioni ugovori, Beograd 1952, str. 58; S. Perović, Formalni ugovori u građanskom pravu, Beograd 1964, str. 58. 602 Izražen u članu 28. ZOO. Ovaj princip predviđaju i druga zakonodavstva.Primjera radi, prema članu 11. st. 1 švajcarskog Zakonika o obligacijama za punovažnost ugovora je potrebna naročita forma samo onda kada to zakon propisuje. 603 J. Radišić, Obligaciono pravo-opšti deo, Beograd 1988, str. 104.Uporediti: B. Starck, Droit civil, Obligations, Librairies Techniques, Paris, 1972, str. 377-379. 604 Vidi: S. Perović, Formalni ugovori u građanskom pravu ... str. 58. 605 U ranijoj sudskoj praksi istaknut je sljedeći stav: “Ugovor o darovanju nekretnina mora biti zaključen u formi sudskog zapisnika. Ugovor o darovanju koji nije zaključen u fomi sudskog

89

Ovakva forma ugovora u pogledu nekretnina propisana je radi postizanja veće pravne sigurnosti.

4. Opoziv ugovora Imajući u vidu da se radi o specifičnom ugovoru, koji se zasniva iz humanih i

plemenitih pobuda, razumljivo je da je zakonodavac predvidio i mogućnost njegovog opoziva kada se za tako nešto ispune određeni uslovi. U tom slučaju daroprimac je dužan da primljeni poklon vrati darodavcu. Opozivanje poklona ne čini poklon ništavim. Izjavu darodavca o opozivu poklona treba shvatiti kao jednostrano raskidanje ugovora.606 Nacrt ZOO predviđa mogućnost opoziva prije i nakon ispunjenja darovanja.

Prije ispunjenja ugovor se može opozvati607 ako bi ispunjenjem ugovora bilo ugroženo nužno izdržavanje darodavca ili ispunjenje njegovih zakonskih obaveza izdržavanja. U slučaju postojanja više daroprimaca, opoziv se vrši obrnutim redosljedom od reda obećanja. Kad su obećanja istovremeno data, opoziv se vrši srazmjerno njihovoj pojedinačnoj vrijednosti prema sumi vrijednosti svih zahtjeva. Odricanje darodavca od prava na navedeni opoziv, a koje je izjavljeno prije nastupanja ovih pretpostavki, ne proizvodi pravno dejstvo.608

Nakon ispunjenja darovanja može doći do opoziva iz sljedećih razloga: - ako daroprimac nakon isteka primjerenog roka nije ispunio teret i nalog, čije

ispunjenje je zahtijevalo lice koje je to moglo zahtijevati,

zapisnika ima pravni učinak ako je nekretnina predana u posjed daroprimca, tj. ako je izvršena prava predaja.» - Vrhovni sud Hrvatske, Rev. 1916/87 od 23. 2. 1988, Pregled sudske prakse-prilog «Naše zakonitosti» broj 41/89. Inače, do forme sudskog zapisnika se došlo iz sljedećih razloga: prema paragrafima 943. Austrijskog građanskog zakonika i 564. Srpskog građanskog zakonika da bi darovanje bilo valjano tražila se pismena isprava, a onda je propisom par. 52. Zakona o javnim bilježnicima od 11. 9. 1930. odredeno da je za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje potreban javnobilježnički akt. Pošto su odlukom AVNOJ-a o ukidanju javnih bilježnika i javnobilježnickih komora od 17. 11. 1944. poslovi koje su do tada vodili javni bilježnici prešli u nadležnost narodnih sudova, sudska praksa je zauzela stav da je za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje potrebna forma sudskog zapisnika. Ovakva praksa je preovladavala, mada su pojedini sudovi izražavali stav da je dovoljna obična pismena forma. Vidjeti i: I. Kaladić, Nešto o problemu pravne valjanosti ugovora o darovanju nekretnina zaključenom u pismenoj formi, provedenom u zemljišnim knjigama u slučaju kad nije izvršena predaja u posjed darovanih nekretnina, Naša zakonitost, br. 9-10/88, str. 1222-1228; B. Bazala, Forma darovne pogodbe, Odvjetnik br. 2/53. 606 O opozivu šire: Lj. Milutinović, Raskid ugovora o poklonu, Pravni život, br. 10-12/88, str. 1761-1772; B. Loza, Obligaciono pravo II, posebni dio, Sarajevo 1981, str. 78-85. I. Babić, Obligaciono pravo, posebni dio...str. 68-71; T. Tumbri, O opozivu darovanja i pravnoj prirodi izjave o opozivu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 45 (1995), 4-5. 607 Rimsko pravo je priznavalo darodavcu specijalni prigovor nasuprot zahtjevu daroprimca da se obaveza ispuni činjenjem poklona, u slučaju kad je darodavac u međuvremenu osiromašio. Taj prigovor je nazivan prigovorom pogrešne adrese ili prigovor kompetencije. Ako bi se prilike darodavca popravile, obaveza na davanje poklona ponovo bi dobila svoju važnost. U slučaju da je darodavac već bio izvršio poklon, on je mogao čak od daroprimca da traži izvjesno izdržavanje, u okviru onoga što je bilo poklonjeno. Ovu ideju je preuzelo prusko zemaljsko pravo, a prihvatio je i Njemački građanski zakonik. Prema par. 519. ovog zakonika, darodavac ima pravo da odbije ispunjenje jedne obaveze iz ugovora o poklonu, ako je utvrđeno da je on u nemogućnosti da održi svoje obećanje uz jednovremeno ispunjenje svih drugih obaveza, a da time ne ugrozi svoje vlastito pristojno izdržanje, odnosno da ne povrijedi svoje zakonske obaveze. Odluku o ovome donosi sud imajući u vidu i druge dugove darodavca, kao i motiv učinjenog poklona. Vidi: L. Marković, op. cit. str. 562-563. 608 Član 707. Nacrta ZOO.

90

- ako daroprimac svojim ponašanjem prema darodavcu ili nekom njemu bliskom licu pokaže veliku nezahvalnost,

- ako darodavac nakon učinjenog darovanja ne može osigurati svoje nužno izdržavanje ili ispunjavati zakonsku obavezu izdržavanja (daroprimac, međutim, može izbjeći opoziv ako se obaveže da će darodavcu u odgovarajućem obimu davati sredstva koja mu nedostaju).609

Razumljivo je da je jedan od razloga za opoziv nakon ispunjenja darovanja situacija kada daroprimac nije u primjerenom roku ispunio teret ili nalog, jer je to obaveza koja je za daroprimca nastala zaključenjem ovakve vrste ugovora o darovanju.

Najčešći razlog za opoziv u skoro svim građanskim zakonicima je nezahvalnost daroprimca. Zbog toga, ovaj razlog predviđa i Nacrt ZOO. Međutim, nije svaka nezahvalnost razlog za opoziv darovanja, već samo njeni teži oblici. Postojanje velike nezahvalnosti je uvijek faktičko pitanje (razlog za opoziv u ovakvim parnicama je pravno, a ne činjenično pitanje610) i kod ove ocjene treba imati u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja i određene društvene standarde. Bitno je da se utvrdi krajnje nekorektan odnos daroprimca prema darodavcu, odnosno da se postupak daroprimca može okvalifikovati kao gruba nezahvalnost.611 Revokacija dara se u ovakvim slučajevima pojavljuje kao civilna kazna za neblagodarnog poklonoprimca.612 Sud prilikom ocjene treba da ima u vidu šta se u određenoj sredini uobičajeno dešava prema redovnom toku stvari. U pravnoj teoriji i zakonodavstvu, inače, ne postoji jedinstven stav o tome da li nezahvalnost treba da se odnosi samo na ličnost darodavca ili i na njemu bliska lica.Vidljivo je da Nacrt ZOO prihvata šire gledište i smatramo da je to opravdano, jer se nezahvalnost prema darodavcu svakako može iskazati i na način da se ona ispolji i prema njemu bliskom licu.

Opoziv zbog osiromašenja nakon ispunjenja darovanja je gotovo u svim pravnim sistemima predviđen iz moralnih obzira. Ovdje se radi o činjenicama koje su nezavisne od ponašanja daroprimca, dakle, o objektivnim okolnostima613 i zato se zahtijevaju strožiji uslovi. U ovakvim situacijama nije dovoljno bilo kakvo osiromašenje darodavca, već samo takvo koje je znatno i koje doista dovodi u pitanje egzistenciju darodavca ili lica koja je dužan da izdržava po zakonu. Naše je mišljenje da u ovakvim slučajevima od uticaja treba da bude i razlog osiromašenja darodavca. Naime, ako je do osiromašenja došlo zbog umišljaja ili krajnje nepažnje darodavca, smatramo da ne bi bilo pravedno da mu se omogući da traži

609 Član 712. Nacrta ZOO. 610 Vrhovni sud Srbije, Rev. 4637/95, u R. Ćosić, Zakon o obligacionim odnosima sa aktuelnom sudskom praksom i registrom pojmova, Beograd 1998, str. 309. 611 Austrijski građanski zakonik je tražio postojanje krivičnog djela, dok Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru je za tako nešto tražio da je djelo učinjeno namjerno. I po Justinijanovom pravu moglo se darovanje opozvati zbog obdarenikove nezahvalnosti. U takvom je slučaju darodavac mogao tražiti povrat dara (kondikcijom-causa finita ili sine causa). 612 J. Radišic, Revokacija poklona, Aneks, 1957, br. 4, str. 486. 613 Prema odredbama Srpskog građanskog zakonika mogućnost opoziva ugovora o poklonu zbog osiromašenja važi samo kada je ugroženo lično izdržavanje poklonodavca, dok prema Njemačkom građanskom zakoniku i Austrijskom građanskom zakoniku darodavac ima ovo pravo i u slučaju kada nije u mogućnosti da ispunjava zakonske obaveze izdržavanja prema drugim licima. Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru ovaj razlog za opoziv ugovora o poklonu ne sadrži. Predosnova Građanskog zakonika za Kraljevinu Jugoslaviju ne govori o pravom opozivanju poklona u slučaju oskudice darodavca, nego mu daje pravo u par. 934. da traži pomoć od daroprimca. Prema tom propisu ako darodavac zapadne u takvu oskudicu da mu nedostaje nužno izdržavanje, on je imao pravo tražiti svake godine pomoć u visini zakonskih kamata od darovanog iznosa, ukoliko darovana stvar ili njena vrijednost još postoji. Od ove obaveze daroprimac se mogao osloboditi jedino ako dokaže da je i sam u oskudici, a da bi davanje ovih kamata ugrozilo njegovo vlastito izdržavanje.

91

opoziv iz ovog razloga.614 Zakonodavac je ovdje očigledno vodio računa samo o interesima darodavca, iako se radi o osiromašenju bez krivice daroprimca. U ovakvim slučajevima može da se postavi i pitanje šta treba raditi u slučaju da i daroprimac isto tako osiromaši. Međutim, Nacrt ZOO se o tome ne izjašnjava. Smatramo da je dobro rješenje da se opoziv može izbjeći ukoliko daroprimac preuzme dužnost da obezbjedi darodavcu sredstva koja mu nedostaju, jer je na taj način ispunjena svrha zbog koje je darodavcu dato pravo na opoziv.

Pravo na opoziv je lično pravo i gasi se smrću darodavca, a izuzetno prelazi na njegove nasljednike, ako je daroprimac umišljajno prouzrokovao smrt darodavca ili ako daroprimac nije ispunio nalog odnosno teret učinjen u javnom interesu.615Da bi izjava o opozivu darovanja proizvodila pravne posljedice ona mora da bude sačinjena u pismenom obliku i treba da se preda daroprimcu. Tada darodavac ili njegovi nasljednici mogu zahtijevati vraćanje dara prema propisima o sticanju bez osnova.616Postojanje uslova za opoziv ne dovodi odmah do opoziva darovanja. Do toga, dakle, može doći samo na zahtjev darodavca. Pismena forma je predviđena zbog pravne sigurnosti. Ukoliko je predmet darovanja u posjedu daroprimca od opoziva on postaje nesavjesni posjednik, pa je njegova odgovornost daleko oštrija. Eventualna sudska odluka može imati samo deklaratoran karakter. U slučaju da je daroprimac već otuđio stvar, ne prestaje pravo darodavca na opoziv, ako zato postoje zakonski razlozi. Prilikom raspravljanja odnosa između darodavca i trećeg lica koje je pribavilo stvar mora se imati u vidu savjesnost, odnosno nesavjesnost tog lica, te da li je stvar stekao naplatno ili besplatno, kao i da li je stvar stekao pouzdanjem u zemljišne knjige. Obim obaveze daroprimca zavisi, takođe, od toga da li je darovanu stvar otuđio naplatnim ili besplatnim pravnim poslom i da li je bio savjestan ili ne.617

Nacrt ZOO propisuje i kada je moguće isključenje opoziva. Ovo je predviđeno u slučajevima ako je darodavac oprostio daroprimcu618 ili ako je prošla godina dana od trenutka u kome je lice ovlašteno na opoziv saznalo za mogućnost da tako nešto uradi.619Odricanje od prava na opoziv, inače, u svim slučajevima nema pravnog dejstva, jer je protivno prinudnim propisima i moralnim normama, iako Nacrt ZOO ovo izričito predviđa samo za opoziv prije ispunjenja.

Prema Nacrtu ZOO ne mogu se opozvati uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, kao i darovi učinjeni iz zahvalnosti.620 Razlog što se navedene vrste raspolaganja isključuju od opoziva leži u tome što darodavac ovim darovima ispunjava određene moralne ili socijalne dužnosti, odnosno zahtjeve pristojnog ponašanja.621

614 Vidjeti par. 529. Njemačkog građanskog zakonika. 615 Član 713. Nacrta ZOO. 616 Član 714. Nacrta ZOO. 617 Analogno i Vrhovni sud NR Srbije, Gž-926/56 od 10. 9. 1956, ZSO, Knj. I, Sv. 4, br. 678. 618 O ovom se sudska praksa već izjasnila: «Ako je oprošten akt nezahvalnosti, ne može se nakon toga tražiti opoziv darovanja» -Vrhovni sud Hrvatske, Gž-434/67 od 18. 4. 1967, u V. Šeparović, op. cit., str.1172. 619 Član 715. Nacrta ZOO. 620 Član 716. Nacrta ZOO. Ovo je predviđeno i članom 282. ZOO, s tim što je ZOO predvidio da ovi darovi moraju biti srazmjerni materijalnim mogućnostima dužnika. O tome šire: B. Vizner, Komentar Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 1127-1129; Komentar Zakona o obligacionim odnosima, knjiga prva, redaktori S. Perović i D. Stojanović, Kragujevac-Gornji Milanovac 1980, str. 282-807; Komentar Zakona o obligacionim odnosima, knjiga prva, glavni redaktor S. Perović, Beograd 1995, str. 663-664. 621 O razlici između naturalnih obligacija i moralnih dužnosti v. S. Perović, Naturalne obligacije i moralne dužnosti, Pravni život br.6/68, str. 14.

92

Razlozi za opoziv koje smo izložili i koje predviđa Nacrt ZOO se tiču ugovornih strana. Međutim, postoje i razlozi koji se tiču prava trećih lica.622 Oni najčešće dolaze u obzir kod povrede nužnog dijela nužnih nasljednika, povrede prava izdržavanja određenih lica i povrede prava povjerilaca (uslovi za Paulijansku tužbu).623 Ova lica mogu zahtijevati utvrđenje da učinjeni poklon ne proizvodi pravna dejstva u odnosu na njih u mjeri u kojoj je njihovo pravo dovedeno u pitanje.

5. Odgovornost darodavca Ugovor o darovanju stvara obaveze samo na strani darodavca, dok na strani

daroprimca nastaje samo pravo bez obaveza.624Osnovno dejstvo ugovora je zasnivanje obligacije na predaju predmeta ugovora koju treba da izvrši darodavac. Od zaključenja ugovora do roka predaje darodavac je dužan čuvati stvar sa pažnjom koju nalaže odgovarajući pravni standard. On snosi rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari. Prema Nacrtu ZOO darodavac odgovara za neispunjenje svoje obaveze, kao i za zadocnjenje sa ispunjenjem, samo ako je ono namjerno ili potiče od njegove krajnje nepažnje.625 Do predaje stvari svi plodovi i priraštaji od te stvari pripadaju darodavcu, a nakon toga daroprimcu.626 U slučaju zadocnjenja sa ispunjenjem novčanog dara, darodavac duguje i zakonsku kamatu od podnošenja tužbe.627 Logično je da darodavac ne odgovara za materijalne kao ni za pravne nedostatke darovane stvari, jer se ugovor o darovanju ne tretira kao dvostrano obavezni ugovor i odstupa od principa ekvivalencije. Međutim, prema Nacrtu ZOO, daroprimac ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog nekih od tih nedostataka, ako je nedostatak bio poznat darodavcu, a on ga o tome nije obavijestio. Njegova odgovornost potčinjena je opštim pravilima o naknadi štete. Izuzetak čine dar za učinjene usluge, kao i dar sa teretom ili nalogom, koji se u pogledu ovih nedostataka smatraju teretnim poslom, te darodavac odgovara u ovakvim slučajevima i za materijalne i pravne nedostatke darovane stvari, pod uslovom da vrijednost učinjenih usluga premašuje vrijednost darovane stvari.628 To je posljedica uzajamnosti koristi ugovornih strana u takvim slučajevima.

Nacrt ZOO se ne izjašnjava o situaciji iz prakse o sticanju prava vlasništva kada darodavac zaključi više darovnih ugovora sa raznim licima u pogledu iste stvari. Mislimo da bi to bilo korisno. Sigurno je da u takvim slučajevima treba voditi računa o savjesnosti daroprimaca, eventualnoj uknjižbi ili predaji stvari, a trebalo bi imati u vidu i zaključke sa savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda, Vrhovnog vojnog 622 O tome: Ž. Perić, Obligaciono pravo, Beograd 1922, str. 1-34. 623 O pobijanju dužnikovih pravnih radnji vidjeti u opštem djelu Nacrta ZOO (čl. 349-354). 624 Izvjesna odstupanja postoje u slučaju poklona s nalogom ili teretom, uzajamnog i mješovitog poklona. 625 Odgovornost za povredu ugovora je ublažena s obzirom na njegovu naročitu prirodu, pa darodavac neće odgovarati u svakom slučaju, kao kod ugovora o prodaji. Slično rješenje postoji u Njemačkom građanskom zakoniku, par. 521., te u švajcarskom Zakoniku o obligacijama (čl. 248). Prema Opštem imovinskom zakoniku za Crnu Goru (čl. 486) ako darivalac ne izvrši ugovor, on odgovara samo onda kad neizvršenje dolazi od namišljaja ili od krajnjega nemara njegova. 626 Vidjeti: Lj. Milošević, Obligaciono pravo, Beograd 1972, str. 286-287. 627 Član 709. Nacrta ZOO. Par. 522. Njemačkog građanskog zakonika predviđeno je oslobađanje darodavca od obaveze da plaća kamatu usljed zadocnjenja u ispunjenju obaveze. Austrijski građanski zakonik se ne izjašnjava izričito o ovom pitanju, kao ni Predosnova za Građanski zakonik Kraljevine Jugoslavije, ali se iz par. 932. ove Predosnove, koji raspravlja jedan specijalan slučaj vidi da je i ovdje faktički bilo usvojeno isto rješenje. 628 Član 710. Nacrta ZOO.

93

suda i vrhovnih sudova republika i pokrajina bivše SFRJ održanog u Beogradu 28. i 29. 5. 1986, koji regulišu višestruku prodaju iste stvari, 629 a mogli bi se analogno primjeniti. 630

6. Darovanje uz teret ili nalog Osnovni vid ugovora o darovanju može imati različite modalitete. U tim slučajevima

ovaj ugovor u pogledu bitnih elemenata odstupa od uobičajenog. Odredbe Nacrta ZOO propisuju samo darovanje uz teret ili nalog.631 Do zaključenja

ugovora u tom slučaju dolazi samo ako se prihvatanje daroprimca odnosi i na taj teret ili nalog. To je odredba dodata obećanju o darovanju od strane darodavca sa ciljem da daroprimac treba da se nakon izvršenog darovanja obaveže na neku činidbu iz poklonjene imovine.632 Ukoliko je daroprimac prihvatio obećanje o darovanju opterećeno nekim teretom ili nalogom, sa ispunjenjem obećanja nastaje pravo darodavca da zahtijeva i njihovo ispunjenje . Teret ili nalog mogu predvidjeti činidbu i prema nekom trećem (tada to lice, pored darodavca, može zahtijevati ispunjenje633), a isto tako mogu biti ispunjeni i u javnom interesu,634 kada ispunjenje nakon smrti darodavca, osim njegovih nasljednika, može zahtijevati i nadležni organ.635 Dakle, zaključenjem ugovora o darovanju uz teret ili nalog za darodavca nastaju određene obaveze u pogledu njihovog izvršenja, što nije slučaj kod običnog

629 ''Kad je više lica zaključilo posebne pravne poslove radi sticanja prava svojine na istu nepokretnost, o jačem pravu sud odlučuje primjenom načela morala socijalističkog samoupravnog društva, savesnosti i poštenja i načela zabrane zloupotrebe prava. Kada su svi kupci savesni a ni jednom od njih nepokretnost nije predata u državinu niti je ishodio upis prava svojine u zemljišnu odnosno drugu javnu knjigu, jači pravni osnov ima raniji kupac. Kada su svi kupci savesni, jači pravni osnov ima kupac koji je ishodio upis u zemljišnu odnosno drugu javnu knjigu, a ako ni jedan od njih nije ishodio upis u zemljišnu odnosno drugu javnu knjigu, jači je u pravu kupac kome je nepokretnost predata u državinu. Raniji savesni kupac ima jači pravni osnov u odnosu na kasnijeg nesavesnog kupca. Ovo i u slučaju kad je prodavac nepokretnost predao u državinu kasnijem nesavesnom kupcu ili je nesavesni kupac ishodio upis u zemljišnu odnosno drugu javnu knjigu.'' 630 U ovom pravcu interesantna je i odluka Vrhovnog suda Hrvatske: ''Kada su za iste nekretnine zaključena dva posebna ugovora o darovanju, jaču pravnu osnovu ima raniji savjesni daroprimac u odnosu na kasnijega nesavjesnog daroprimca, a to i u slučaju da je nesavjesni daroprimac stupio u posjed ili ishodio upis svoga prava u zemljišnim knjigama. Ako su oba daroprimca savjesna, tada jače pravo ima daroprimac koji je izvršio upis u zemljišne knjige bez obzira na to da li je jedan od njih stupio u posjed nekretnina'' - Rev-1563/84 od 8. 10. 1986. u V. Šeparović, op. cit, str. 1169, ali ni ona ne rješava sve moguće situacije. Vidjeti: P. Simonetti , Rasprave iz stvarnog prava. Rijeka, 2001, str.65-76, 88-114. 631 Osim ovakvog ugovora, teorija i zakonodavstvo poznaju i uzajamni poklon, zatim mješoviti poklon, nagradni poklon, poklon u opštekorisne svrhe, poklon zasnovan na moralnoj dužnosti, itd. Vidi: S. Perović, Obligaciono pravo... str. 604-60; B. Vizner, Građansko pravo, Rijeka, 1969, str. 1104; Z. Terzić, Ugovori o poklonu, u Zborniku radova sudija Drugog opštinskog suda u Beogradu, Sveska I, Beograd, 2003, str. 105-106. 632 Ovdje je riječ o raskidnom, a ne o odložnom uslovu. 633 Slično i sudska praksa: ''Kod ugovora o darovanju s nalogom treća osoba u čiju se korist ima izvršiti nalog, može samostalno i neposredno tražiti od daroprimca ispunjenje ugovora'' - Vrhovni sud Hrvatske, Rev -118/84 od 25.4.1984, u V. Šeparović, op. cit., str. 1170. 634 Ovdje se imao u vidu poklon koji će se činiti radi postizanja opštekorisne svrhe i u tom slučaju darodavac će najčešće biti pravno lice čija je djelatnost u javnom interesu. Ovakav poklon se uobičajeno zaključuje sa nalogom. O poklonu u opštekorisne svrhe v. I. Babić, Leksikon obligacionog prava... str. 275. 635 Član 711. Nacrta ZOO.

94

darovanja.U slučaju da daroprimac ne izvrši preuzetu obavezu na vrijeme i na način kako je to ugovorom predviđeno, darodavac bi imao pravo da ugovor raskine jednostranom izjavom volje. Smatramo da je ovdje potrebno preciznije definisati da je riječ o raskidnom, a ne o odložnom uslovu. Ukoliko izvršenje naloga ili tereta postane nemoguće poslije zaključenja ugovora, a to se ne može pripisati u krivicu daroprimcu, on neće biti u obavezi da vrati primljeni dar. Postavlja se pitanje kakve su posljedice ako teret ili nalog budu takvog karaktera da ih daroprimac ne može izvršiti. Mišljenja smo da u tom slučaju odredba o nalogu neće proizvoditi pravno dejstvo i da ugovor treba tretirati kao darovanje bez naloga. Iste su posljedice i kada je u pitanju nalog koji je zabranjen.636 Bitno je naglasiti da teret ili nalog ne smiju biti takve prirode da predstavljaju naknadu za učinjeni dar, jer bi se u tom slučaju radilo o teretnom ugovoru.

Mada zakonodavac izričito ne propisuje darovanje uz savjet ili želju darodavca i uz odložni uslov, mišljenja smo da i o tome treba dati komentar, jer se ovo često javlja u raznim životnim situacijama. Vrlo je značajno da se od tereta ili naloga razlikuje savjet (želja) darodavca navedena u ugovoru. Naime, kao što je već izloženo, nalog i teret obavezuju darorimca i on se na njihovo izvršenje može prisiliti, dok savjet odnosno želja ne obavezuje i daroprimac se na njihovo izvršenje ne može prinuditi prisilnim putem. Isto tako, od naloga ili tereta treba razlikovati i odložni uslov u darovnom ugovoru. Ugovor s nalogom odmah proizvodi pravno dejstvo i može se kasnije raskinuti, dok u situaciji kada se u darovnom ugovoru nalazi odložni uslov, početak njegovog pravnog dejstva zavisi od ispunjenja tog uslova, a na ispunjenje se daroprimac ne može prisiliti tužbom.637

7. Zaključak Darovanje je ugovor kojime se darodavac obavezuje da, bez naknade, iz svoje

imovine prenese u imovinu daroprimca neku stvar ili imovinsko pravo. Ono ulazi u oblast prava time što se vezuje za imovinski objekt koji se nalazi u prometu i što se ovim ugovorom zasnivaju specijalni pravni odnosi između darodavca i daroprimca u pogledu predmeta darovanja. Nacrt ZOO, kao što smo vidjeli, reguliše pojam, formu ugovora, opoziv prije i nakon ispunjenja, te odgovornost darodavca za neispunjenje ili zadocnjenje i za materijalne i pravne nedostatke, kao i darovanje uz teret ili nalog. Predviđena rješenja iz ovog Nacrta se bitno ne razlikuju od pravila koja su do sada prihvatali naša sudska praksa i teorija, mada su predviđene i određene specifičnosti. Inače, jezik Nacrta ZOO u ovom dijelu nije ujednačen i morao bi pretrpiti izvjesne korekture, kako sa stanovišta razumljivosti teksta, tako i sa stanovišta stila pisanja. Međutim, najvažnije je da je ovaj institut, makar u najopštijim crtama, našao svoje mjesto u Nacrtu ZOO, jer već odavno postoji evidentna potreba za njegovim pravnim regulisanjem i sužavanjem mogućnosti zloupotreba koje, na žalost, još uvijek postoje u praksi.

636 Ovako i S. Perović, Obligaciono pravo... str, 605, dok M. Vuković smatra da ugovor o darovanju tada nije ni nastao-Obvezno pravo, knjiga II..., str. 256. 637 O tome i: B. Loza, Obligaciono pravo, Opći dio, posebni dio, Sarajevo 2000, str.383.

95

ZNAČAJ VJEŠTAČENJA U PARNICAMA ZA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE

1. Uvod Vještak je osoba pozvana da pred sudom, koristeći se svojim stručnim znanjem,

iznese svoja sadašnja zapažanja (nalaz) i mišljenje o činjenicama koje bi mogle biti važne za utvrđivanje istinitosti navoda koji su predmet dokazivanja.638 .

U poglavlju o dokazima, uz opšte odredbe, odredbe o vještacima su u novom Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske i Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH639 pretrpjele najradikalnije izmjene. Vještačenje se određuje, na prijedlog stranke, kada sud ne posjeduje stručno znanje iz određene oblasti (nauke, tehnike, umjetnosti ili neke druge djelatnosti) koje je neophodno radi utvrđenja ili razjašnjenja određenih činjenica bitnih za odlučivanje.640 Za vještaka može biti određeno svako lice koje ispunjava uslov da bude svjedok, a ima stručno znanje potrebno za razjašnjenje neke relevantne činjenice.

Sudsko vještačenje zahtjeva punu saradnju između suda i vještaka, međusobno prožimanje znanja i stručnosti kako bi se postigao cilj – utvrđivanje istine.641Njihov odnos mora biti odnos komplementarne saradnje subjekata koji djeluju u ostvarivanju zajedničkog, činjenično i pravno vrlo složenog zadatka. Vještačenje kao dokazno sredstvo sud slobodno cijeni na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih dokaza.642 Nalaz i mišljenje vještaka čine jedinstvo, iako se formalno razdvajaju.643 U nalazu se konstatuju bitne činjenice i daju osnovni podaci o predmetu vještačenja, a mišljenje je stručni sud o utvrđenim činjenicama i iz njega se vidi na osnovu kojih pravila struke, nauke ili vještine je izveden određeni zaključak. Nalaz i mišljenje moraju da budu jasni, koherentni i da čine logičku cjelinu da bi se na njima gradio pouzdan osnov za donošenje odluke.644 Imajući u vidu složenost i značaj nalaza i mišljenja, neophodno je da oni budu urađeni u adekvatnoj formi da bi se pregledno naveli svi esencijalni elementi. Sud nije vezan ni nalazom ni mišljenjem vještaka.645 Naime, iako nema stručnog znanja koje je potrebno za razjašnjenje određenih spornih okolnosti, sud neće prihvatiti vještakovo mišljenje ukoliko smatra da njegovi stavovi ne mogu da odole kritici koja se zasniva na pravilima logičkog i razumnog mišljenja i zaključivanja, jer bi, u suprotnom, to značilo potčinjavanje sudije vještaku, a to je svakako neprihvatljivo.646 647 638 S. Triva, V. Belajec i M. Dika, Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 1986, str. 433. 639 Članovi 147-162. ovih zakona. 640 Z. Kulenović, S. Mikulić, S. Milišić-Veličkovski, J. Stanišić i D. Vučina, Komentari Zakona o parničnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, Sarajevo, 2005, str. 270. 641 I. Crnić, Uloga medicinskih vještaka u parnicama za naknadu nematerijalne štete, Naša zakonitost, br. 11-12/85, str. 1345. 642 Član 8. Zakona o parničnom postupku RS i Zakona o parničnom postupku Federacije BiH. 643 O razlici između nalaza i mišljenja v. I. Crnić i D. Zečević, Otklanjanje proturječnosti i drugih nedostataka u iskazu medicinskih vještaka pred sudom, Naša zakonitost, br. 6/84, str. 766-767. 644 G. Šćepanović, Z. Petrović i M. Blagojević, Medicinski aspekti veštačenja nematerijalne štete nastale mehaničkim dejstvima, u Aktuelni problemi naknade štete i osiguranja, Budva, 2004, str. 280. 645 Vidi:B. Đuričin, O nekim problemima vezanim za dokaz vještačenjem u parničnom postupku, u Aktuelna pitanja jugoslovenskog procesnog zakonodavstva, Beograd, 1996, str. 194. 646 Uporediti: D. Danelišen i S. Aleksić, Uloga ljekara vještaka u postupku naknade štete za tjelesno oštećenje, u Međunarodna konferencija “Štete u osiguranju motornih vozila”, Neum, 2006. str. 53. 647 Ovo je i mišljenje B. Poznića i V. Rakić- Vodinelić: “Takvu ocenu je teško dovesti u sklad sa nedostatkom stručnog znanja na strani suda, jer se upravo zbog tog nedostatka i izvodi dokaz veštačenjem, preko lica koje tim znanjem raspolaže. Ali ova suprotnost ne može biti drugačije rešena.

96

Razumljivo je da sud ne može svojim mišljenjem da zamijeni mišljenje vještaka sa kojim se ne slaže i ako se to dogodi treba zatražiti mišljenje drugog vještaka.648 Sadržaj pravnih propisa, razumljivo, ne može biti predmet vještačenja, jer je sud dužan da poznaje pravo. Nažalost, u praksi se često vještaci upuštaju u ocjenu pravnih pitanja, pa čak i u ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, što sud ne treba da uzima u obzir. 649 Vještačenje nije neophodno provoditi ukoliko sud može sam da utvrdi odlučne činjenice.650

2. Značaj vještaka u parnicama za naknadu nematerijalne štete Nesumnjivo je da vještaci (prevashodno medicinske struke) igraju izuzetno značajnu

ulogu u parnicama za naknadu nematerijalne štete651 i tema ovog rada je osvjetljavanje karakterističnih aspekata ovog vještačenja u onim slučajevima gdje se to vještačenje najčešće i provodi.652 Naknada nematerijalne štete kao poseban vid materijalne satisfakcije predstavlja veoma interesantnu oblast u pravnoj teoriji i praksi, kada se imaju u vidu priroda ove štete i specifična svrha naknade, koja se ostvaruje u ličnosti oštećenog.653 Naime, u ovakvim slučajevima se ne radi o obeštećenju u klasičnom smislu, već o satisfakciji oštećenom licu kojom mu se želi omogućiti pribavljanje nekih zadovoljstava i užitaka pomoću kojih će on pokušati da ublaži sve one neugodnosti koje je zbog pretrpljene štete imao. Ovlašćenje suda da po slobodnoj ocjeni odmjeri visinu naknade zasnovano je na principu pravičnosti. Konkretno postojanje nematerijalne štete, njeni vidovi i obim,654 utvrđuje se vještačenjem. Za sud je bitno da zna koje činjenice treba da sadrži nalaz vještaka.655 Sud može istovremeno da odredi više vještaka medicinske struke ukoliko se radi o različitim vrstama povreda.656

Izjednačenjem veštaka sa javnom ispravom, u pogledu dokazne snage značilo bi i potčinjavanje sudije veštaku, a to je neprihvatljivo” – B. Poznić i V. Rakić-Vodinelić, Građansko procesno pravo, Beograd, 1999, str. 263. 648 Sud nije ovlašćen mišljenje vještaka zamijeniti svojim, jer za to nema dovoljno stručnog znanja. Sama činjenica da je vještačenje određeno već ukazuje da je sud smatrao da ne posjeduje potrebno stručno znanje za utvrđenje ili razjašnjenje sporne činjenice. 649 Vještak treba pomoći sudu u utvrđivanju činjenica, a ne i u njihovoj ocjeni. 650 U tom smislu navodimo karakterističnu sudsku odluku: “Parnični sud nije dužan vještačenjem utvrditi iznos zateznih kamata obračunatih za period docnje tuženog u plaćanju glavnog duga, ako je tužitelj priložio obračun iz koga su vidljivi svi elementi na osnovu kojih je sačinjen, a tuženi nije osporio na određen način nijedan od elemenata obračuna” - Vrhovni sud Federacije BiH, br. Pž-90/98, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Federacije BiH, br. 2/98. 651 O tome: D. Danelišen, Složenost problema medicinskog vještačenja u parničnom postupku, u Zborniku radova sa savjetovanja “Praksa osiguranja”, Teslić, 2001, str. 71-76; B. Radulović, Veštačenje povreda zadobijenih u saobraćajnoj nezgodi, u Zborniku radova sa savjetovanja “Praksa osiguranja”, Teslić, 2001, str, 77-86. 652 Vidi: D: Medić, Značaj vještačenja u parnicama za naknadu nemarerijalne štete, u Naknada nematerijalne štete, Budva, 2001, str. 67-76. 653 O kriterijumima za određivanje naknade nematerijalne štete v. P. Trifunović, Pravična novčana naknada nematerijalne štete, u Naknada štete i ugovor o osiguranju, Zbornik radova sa savetovanja održanog na Zlatiboru od 18.2-20.2.2004, Novi Sad, 2004, str. 127-134. 654 Vidi. L: Koman-Perenić, Oblici, obim i visina neimovinske štete, Sudska praksa, br. 2/83. 655 O problemima medicinskog vještačenja nematerijalne štete v. Z. Petrović, Neki problemi medicinskog veštačenja nematerijalne štete, u Problemi veštačenja u krivičnom, parničnom i vanparničnom postupku, Beograd, 2002, str. 7-15. 656 Prema mišljenju D. Cukić, medicinska vještačenja nematerijalne štete trebalo bi uvijek da rade komisije ljekara vještaka, koje bi sačinjavali specijalista za sudsku medicinu, psihijatar, i specijalista

97

Vještaci se u skladu sa medicinskim standardima očituju o vrsti i prirodi povreda, te o posljedicama koje iz toga proizilaze, a posebno o intenzitetu i trajanju bolova i straha, procentu smanjenja životne aktivnosti i svim ostalim bitnim manifestacijama.657 Oni se ne izjašnjavaju o visini štete, jer je to zadatak suda. Koliko se od medicinskih vještaka zahtijeva u ovakvim parnicama, daju li se vještacima dovoljno jasne i precizne upute i da li sudovi u praksi zaista rukovode ovim vještačenjem su samo neka od bitnih pitanja koja se mogu postaviti kada se pokuša sagledati uloga i značaj ovih vještaka u brojnim parnicama u kojima se odlučuje o toj naknadi.

2.1. Fizički bolovi

Bol je osjećanje subjektivnog karaktera koje se redovno javlja kod čovjeka pri svijesti i kod zdravog organizma kada mu se naruši tjelesni integritet. Glavna osobina fizičkog bola jeste da je to izrazito subjektivno osjećanje.658 Objektivna mjerila za mjerenje intenziteta i trajanja bola ne postoje.659 Različite osobe različito doživljavaju bol, jer je prag bola individualan i promjenljiv.660 Utrđivanje karaktera bola je veoma važno, jer od toga zavisi i njegov intenzitet. Bol je, prije svega , pruzrokovan tjelesnom povredom.Nije potrebno da je povreda pruzrokovala nesposobnost za rad, niti da je praćena vidljivim spoljnim oštećenjima tijela. Naknada se priznaje i za bol prouzrokovan operativnim zahvatima i uopšte liječenjem (npr. primanjem injekcije i nošenjem gipsa).661 Visinu iznosa naknade najviše određuju vrsta povrede i dio tijela na kome je došlo do povrede. Naknada će se dosuditi u većem iznosu ako su oštećeni osjetljiviji dijelovi tijela.662

Sud će dosuditi pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i njihovo trajanje to opravdavaju. Što su bolovi jači i dugotrajniji, brojnija i intenzivnija treba da budu zadovoljstva koja oštećenom treba priuštiti, pa prema tome i naknada mora da bude veća.663 664 Za bolove neznatnog intenziteta ne može se dosuditi naknada.665 Prema Zakonu o obligacionim odnosima (ZOO) nema više osnova za

za bazičnu povredu – v. D. Cukić, Sudskomedicinsko vještačenje bola i unakaženosti, Vještak, br. 4/01, str. 78. 657 Vidi: Ž. Karan, Osvrt na praksu primjene numeričkih skala u vještačenju nematerijalne štete, Vještak, br. 4/01, str. 65-67. 658 O osjetljivosti pojedinih kategorija lica na bol v. Z: Petrović, Pravična novčana naknada za pretrpljene fizičke bolove, Naša zakonitost, br. 7-8/87, str. 861-864. 659 Ipak, prilikom utvrđivanja fizičkih bolova i njihovog obima, treba poći i od nekih objektivnih mjerila, jer je subjektivni elemenat unutrašnji fenomen čovjeka koji je teško adekvatno utvrditi. 660 G. Šćepanović, Z. Petrović i M. Blagojević, op. cit, str. 260. 661 O: Stanković, Naknada štete, Beograd, 1998, str. 143. 662 O tome: Z. Petrović, Problemi povodom određivanja visine naknade za pretrpljene fizičke bolove, Vještak, br. 4/01, str. 18. 663 O. Stanković, Novčana naknada neimovinske štete, Beograd, 1972, str. 40; O. Jelčić, Novčana naknada nematerijalne štete u slučaju tjelesne povrede, Naša zakonitost, br. 10/82, str. 69. 664 Ovakav je stav i sudske prakse: “Povređenom licu koje je trpelo fizičke bolove, pripada pravo na naknadu ovog vida neimovinske štete, a njena visina zavisi od intenziteta i vremena trajanja tih bolova, što se utvrđuje vještačenjem. Dosuđeni iznos treba da predstavlja pravičnu naknadu prema težini trpljenja, kako bi se na taj način povređenom pružila odgovarajuća satisfakcija” – Vrhovni sud Srbije, Gž-3046/73, u Z. Petrović, N. Mrvić-Petrović i D. Jovašević, Naknada štete, Beograd, 1999, str. 86. 665 Npr. Vrhovni sud Makedonije je u jednoj odluci istakao da neznatni bol, u trajanju od dvije do tri minute, ne opravdava dosuđivanje naknade nematerijalne štete, jer bi to bilo protivno cilju zbog koga

98

razlikovanje fizičkih bolova po razdobljima i sve te bolove, kako one u toku liječenja, tako i one buduće, treba razmatrati u okviru ovog vida štete (pravni osnov u članu 200. i 203. ZOO)666.

U sudskoj praksi se ponekad može javiti dilema kada fizički bolovi prelaze u trajno umanjenje životne aktivnosti, dakle, u drugi vid štete. Poznato je da fizički bolovi koji se stalno javljaju mogu da utiču na umanjenje životne aktivnosti i da se transformišu u duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti.667 Za precizno razgraničenje obje štete često će biti potrebna upravo pomoć ljekara vještaka kao stručnog i kompetentnog lica.668 Prilikom utvrđivanja štete i odmjeravanja naknade treba voditi računa o svim bolovima od nastanka štetnog događaja do završetka liječenja, dok se kasniji bolovi priznaju u okviru naknade za umanjenje životne aktivnosti.

Inače, sudovi u rješenjima kojima se određuje zadatak vještaka najčešće insistiraju da se on izjasni samo na okolnost trajanja i intenziteta pretrpljenih bolova,669 a zaboravlja se tražiti od vještaka izjašnjenje i o drugim bitnim okolnostima konkretnog slučaja, koje su pratile liječenje i koje svakako mogu da utiču na visinu novčane naknade.670 Međutim, i u takvoj situaciji dužnost vještaka je da zdravstveno stanje i tegobe oštećenog što sveobuhvatnije i vjernije opiše i time vještak, shodno znanju i savjesti, ispunjava svoju dužnost da prezentuje sudu kompletan nalaz zatečenog stanja. Nesumnjivo je da je iskaz vještaka u tom pravcu izuzetno značajan i da od njega najviše i zavisi da li će se u svakom konkretnom slučaju utvrditi pouzdan činjenični osnov za donošenje pravilne i zakonite presude. Praksa sudova je ukazala na još neke okolnosti koje mogu biti od značaja u ovakvim parnicama. Tako bi se vještaci trebali očitovati o raznim neugodnostima koje je oštećeni, eventualno, mogao imati tokom liječenja, a koje se odnose na npr. dugotrajno nepomično ležanje, imobilizaciju, broj operativnih zahvata, obavljanje fizioloških potreba u krevetu671, probleme prilikom uzimanja hrane itd. Pored toga, vještaci bi morali odrediti i karakter povreda oštećenog, imajući u vidu razvoj i intenzitet kliničke slike, a poželjno bi bilo uzeti u obzir i subjektivne osobine oštećenog, te i druge bitne okolnosti (nelagodnosti zbog liječenja, kratkotrajna besvjesna stanja i tome slično). U ovom pravcu ide i zaključak sa Savjetovanja Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda

se ona dosuđuje u smislu člana 200. ZOO – Rev. 157/85 od 28.3.1985, Sudska praksa, br. 10/85, odl. 82. 666 Analogno i zaključak br. 3 sa Savjetovanja Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda od 15. i 16.10.1986 godine u Ljubljani, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 1/87, str. 58. 667 Primjera radi, prema odluci Vrhovnog suda Slovenije, trajne glavobolje uzimaju se u obzir kod naknade za trajno umanjenje životne aktivnosti, a ne u naknadi za fizičke bolove – Vrhovni sud Slovenije, II Ips 208/80 od 4.12.1980, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 1/87, str. 58. 668 Vidi: D. Petrović, Oblici nematerijalne štete i njena naknada, Pravni život, br. 1/89, str. 56. 669 U trenutnoj fazi razvoja nauke još uvijek ne postoji egzaktan metod koji omogućava ustanovljenje postojanja fizičkog bola u određenom slučaju ili mjerenje njegovog intenziteta, mada na to mogu da ukazuju određeni fizički simptomi. Promjenljivosti u stepenu bola su gotovo beskonačne, pogotovo zbog toga što se u nekim slučajevima osjećanje bola bazira na psihološkoj osnovi bez važećih fizioloških razloga. 670 Prema stanovištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29.11.2002. kod utvrđivanja iznosa naknade valja imati na umu da su trajanje i jačina fizičkih bolova dva osobito važna elementa za dosuđivanje pravične naknade, ali da sud mora imati na umu i druge okolnosti slučaja – u I. Crnić, Pravo fizičke osobe na popravljanje neimovinske štete, u Naknada štete u primjeni novog Zakona o obveznim odnosima, Zagreb, 2005, str. 20. 671 Okružni sud Zagreb, Gž-8394/84 od 11.12.1984, u I. Crnić, Uloga medicinskih vještaka u parnicama za naknadu nematerijalne štete..., str. 1346.

99

bivše SFRJ od 15. i 16.10.1986 godine u Ljubljani (u daljem tekstu: Savjetovanje u Ljubljani): “Nelagodnosti u toku liječenja (npr. kraća nesvjestica, hospitalizacija, vezanost za krevet, razne vrste imobilizacija i fiksacija, rentgensko snimanje, operacije, infuzije, transfuzije, injekcije, previjanje rana, odstranjivanje šavova, upotreba invalidskih kolica, bolovanje, posjećivanje ambulante, fizioterapija itd) koje trpi oštećeni, razmatraju se u okviru naknade za fizičke bolove. Da li i pod kojim uslovima može pojedina od navedenih nelagodnosti prerasti u kakav drugi samostalni vid nematerijalne štete (npr. duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti) treba ocjenjivati uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja”.672

Prema tome, trajanje i jačina pretrpljenih fizičkih bolova su samo dio okolnosti koje treba imati u vidu kada se odlučuje o naknadi za ovaj oblik nematerijalne štete,673 a iskaz vještaka na te i ostale okolnosti vezane za liječenje je od presudne važnosti za utvrđivanje pravilnog i potpunog činjeničnog stanja.

U teoriji postoje podijeljena mišljenja oko dosuđivanja naknade za pretrpljene fizičke bolove tokom besvjesnog stanja. Neki autori smatraju da čovjek bez svijesti ne osjeća bolove, te da nema osnove za dosuđivanje naknade, dok drugi imaju suprotno mišljenje, obrazlažući ga da i kod nesvjestice postoje različiti stepeni svijesti i da tek potpuna koma isključuje sposobnost osjećanja fizičkih bolova. U sudskoj praksi je bilo stanovišta da bi u tom slučaju trebalo vrednovati okolnost da je čovjek u nesvijesti izgubio veći broj dana, što je poseban oblik preživljenih duševnih patnji.674 Međutim, pošto se prema odredbama ZOO-a novčana naknada daje za tačno određene oblike bola, prilikom vještačenja potrebno je od vještaka tražiti izjašnjenje da li je usljed takvog stanja oštećeni mogao trpiti takve bolove ili ne, pa u zavisnosti od nalaza odlučiti o pravu na novčanu naknadu po ovom osnovu. Iako nema sumnje da je oštećeni zbog nesvijesti zaista izgubio određeni broj dana i da takav gubitak predstavlja poseban oblik duševnih patnji, to se ne bi moglo uzeti u obzir prilikom određivanja naknade za fizičke bolove.675

Okolnost da li je oštećeni tokom liječenja primao antidolorična sredstva bitna je zbog toga što se smatra da je time nastala šteta zbog fizičkih bolova bila umanjena. Ukoliko ljekari vještaci stoje na stanovištu da u ovim slučajevima oštećeni ne osjeća bolove, mislimo da sud treba da odbije zahtjev za naknadu štete po ovom osnovu, jer se naknada dosuđuje isključivo za pretrpljene fizičke bolove.676

Prilikom vještačenja bola često se javlja da oštećeni osjeća bol od više istovremenih povreda. Tada bol treba vještačiti jedinstveno, jer se radi o jedinstvenom osjećanju. Najbolje je, s obzirom na svu kompleksnost njegovog osjećaja, da bolove, njihovo trajanje i intenzitet vještače zajedno vještak neuropsihijatar i vještak traumatolog, od kojih prvi može dati kompletno mišljenje o ličnim svojstvima oštećenog i periodu nastanka i kvaliteta bola, dok drugi daje mišljenje o kontinuitetu bola i djelovanju sredstava za njegovo smanjenje.677

2.2. Strah

672 Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 1/87, str. 58-59. 673 I. Crnić, Uloga medicinskih vještaka u parnicama za naknadu nematerijalne štete..., str. 1346. 674 Vidi: L. Koman-Perenić, op. cit, str. 77. 675 Slično i: Z. Petrović, Problemi povodom određivanja visine naknade za pretrpljene fizičke bolove... str. 15-16. 676 Uporediti: I. Crnić, Uloga medicinskih vještaka u parnicama za naknadu nematerijalne štete... str. 1347. 677 R. Bokonjić, Medicinsko vještačenje posljedica povreda nervnog sistema, bolova i straha, Advokatura BiH, br. 2/75, str. 25.

100

Bol je prvenstveno tjelesni osjećaj, dok je strah psihičko osjećanje. Jedna od osnovnih razlika između bola i straha je u tome što je bol uvijek posljedica tjelesne povrede, a strah može nastati na takav način, ali i ne mora. Strah spada u najneprijatnije doživljaje čovjeka. On predstavlja intenzivno i mučno osjećanje stanja velike napetosti, koje izazivaju osjećanja postojećih ili predstojećih opasnosti po integritet ličnosti. Kod straha postoji čitava lepeza osjećaja koja se kreće od neprijatnih raspoloženja koja dovode do zabrinutosti i bojazni do jakih afekata kao što su jaka prepast, smrtni strah itd.678 Pravična novčana naknada može se dosuditi za strah koji je bio intenzivan i dužeg trajanja. Ako je intenzivan strah kratko trajao naknada se može dosuditi ako je u dužem vremenskom periodu narušena psihička ravnoteža oštećenog.679

Naknadu štete može ostvariti ono lice koje trpi strah zbog vlastite opasnosti, ali ne ako je strah izazvan brigom za drugoga, pa makar to bio i bliski srodnik. Ovdje treba praviti razliku prema izvoru straha, pa možemo govoriti o strahu vlastitog i strahu spoljnog izvora, zavisno od toga da li se radi o neposredno ili posredno oštećenom.680 To uvažava i ZOO, koji uređuje štetu sopstvenog izvora, fizičke bolove i strah inicijalne žrtve.681

Iz odredaba ZOO,682 na kojima se temelji pravo na ovu naknadu, proizilazi da strah mora biti intenzivan i takve jačine da kod čovjeka izaziva učinke koji odgovaraju stanju psihičke traume, određenog duševnog potresa ili šoka u kome se povređeni našao zbog štetnog događaja (primarni strah), a da kasnije mora postojati osnovana zabrinutost zbog mogućih smrtnih, odnosno teških posljedica povrede (sekundarni strah).

Strah ne mora da ostavlja trajne posljedice u psihi oštećenog, već je bitno da se pouzdano utvrdi koliki je, uistinu, bio njegov intenzitet i ovo važi kako za tzv. primarni, tako i za tzv. sekundarni strah. Strah jačeg intenziteta, ali trenutačni, bez posljedica, nije osnova za dosuđenje naknade.683 Kod određivanja pravične novčane naknade za pretrpljeni strah treba uzeti u obzir i strah zbog neizvjesnosti liječenja,te strah koji oštećeni trpi u bolnici, ako su prema njemu morale biti primijenjene neprijatne i agresivne metode liječenja.

Prema sudskoj praksi koja se zasnivala na pravnim pravilima bivših građanskih zakonika, oštećeni je imao pravo na novčanu naknadu za pretrpljeni strah samo u slučaju kada je on bio naročito intenzivan, a izazvani poremećaj trajnije prirode,684 pa je iz toga vidljivo da ZOO proširuje mogućnost oštećenog da s uspjehom traži isplatu novčane naknade. Ovakav stav je realniji zbog toga što je objektivno bliži stvarnosti, prvenstveno zato što se trajne posljedice straha (prihičke smetnje) javljaju samo izuzetno, i to kod lica koja boluju od psihosomatskih bolesti.685 Danas postoje brojne metode terapije koje kod najvećeg broja ljudi mogu brzo i potpuno da odstrane strah i fenomene koji su zasnovani na strahu, pa se teško može govoriti o njegovim trajnim posljedicama.

678 Vidi: O. Jelčić, op. cit., str. 74. 679 Zaključak broj 5 sa Savjetovanja u Ljubljani. 680 Z. Petrović, Pravična naknada za pretrpljeni strah, Pravni život, br. 8-9/87, str. 888. 681 Član 201. ZOO navodi samo dva slučaja u kojima se priznaje šteta spoljnog izvora (duševni bolovi zbog smrti, odnosno teškog invaliditeta bliskog lica). 682 Član 200. 683 Vrhovni sud Hrvatske, Rev-1664/82 od 20.10.1982, u I.Crnić, Uloga medicinskih vještaka u parnicama za naknadu nematerijalne štete... str. 1348. 684 Pravno stanovište sudija Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Jugoslavije i sudija-predstavnika građanskih odjeljenja republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova od 18. i 19.6.1968 godine. 685 U tom smislu i Z. Petrović, Naknada nematerijalne štete nastale telesnom povredom, u Naknada nematerijalne štete, Budva, 2001, str. 50.

101

Dakle, sud od vještaka treba da zatraži nalaz i mišljenje prevashodno o trajanju i intenzitetu straha,686 ali je dužnost suda da od vještaka traži izjašnjenje i o svim drugim relevantnim okolnostima slučaja, kao što su njegovi uzroci, način ispoljavanja, te psihičke posljedice koje je strah kod oštećenog ostavio (narušena psihička ravnoteža, stanje psihičke traume, zabrinutost zbog mogućih posljedica), i od vještakovog iskaza najviše i zavisi donošenje konkretne odluke. Imajući u vidu da je strah, u prvom redu, emocionalan poremećaj, stanje straha i njegove posljedice može kompetentno vještačiti samo ljekar neuropsihijatar, koji će izvršiti analizu ličnosti, upoznavanje njenih karakterističnih osobina, genetskih svojstava, načina reagovanja, stečenih iskustava, te profesionalnih znanja. Ne bi se smjelo dopustiti, što je i inače praksa sudova, da kod tjelesnih povreda npr. ortoped vještači okolnosti svih vidova nematerijalne štete, pa i straha, jer to nije u interesu ni štetnika ni oštećenog.687 Posebno treba naglasiti da za trpljenje straha nije neophodno da svijest bude potpuno čista niti je neophodno da inteligencija bude dobro razvijena.688Pilikom odmjeravanja ove naknade treba imati u vidu da se spoljašni elementi straha mogu dokazivati ne samo vještačenjem, kao što je to u slučaju sa unutrašnjim elementom,689 već i putem svjedoka ili drugim dokaznim sredstvima. Trajanje je spoljašni elemenat straha.Poznato je da strah ima i određene spoljne vidljive oblike manifestacije u ponašanju ličnosti.690

2.3. Duševni bolovi zbog umanjenja životne aktivnosti

Ovaj oblik štete obuhvata duševne bolove oštećenog zbog oštećenja na njegovom

psihičkom ili tjelesnom području (odnosno zbog umanjene funkcionalnosti organizma) koja izazivaju emocionalni poremećaj, jer on životne funkcije više ne može obavljati na dosadašnji način.691 Umanjenje životne aktivnosti, kao poseban osnov za naknadu štete zbog duševnih bolova, obuhvata sva ograničenja u životnim aktivnostima oštećenog koje je ostvarivao ili bi ih po redovnom toku stvari u budućnosti izvjesno ostvarivao. Pod ograničenjem se podrazumijeva i vršenje aktivnosti uz povećane napore ili pod posebnim uslovima.692

Dakle, ovaj oblik štete obuhvata veoma širok dijapazon oštećenja na psihičkom i tjelesnom području oštećenog, a kada je izvjesno da će ovi duševni bolovi trajati i u budućnosti, onda naknadu treba odrediti kako za pretrpljene, tako i za izvjesne buduće duševne bolove.693 Satisfakcija za pojačane napore dosuđuje se oštećenom kad su poslije dovršenog liječenja ostale takve posljedice koje znatno utiču na normalan život i rad oštećenog kroz duže vrijeme ili doživotno i iziskuju ulaganje pojačanih napora. Međutim, naknada se ne može dosuditi za smetnje nastale u vrijeme liječenja (npr. zbog prisilnog mirovanja ili kretanja uz pomoć druge osobe) jer se ove nelagodnosti i pojačani napori uzimaju u obzir kod naknade za fizičke bolove. Stalni ili povremeni bolovi koji nastupaju pri obavljanju pojačanih napora u svakodnevnom životu, ne mogu predstavljati samostalni osnov

686 U sudskoj praksi je uobičajeno da se, po intenzitetu, strah kvalifikuje kao strah slabog, srednjeg i jakog intenziteta. 687 Slično i: Z. Petrović, Pravična naknada za pretrpljeni strah... str. 890. 688 B. Stojaković i M. Stojaković, Psihijatrijska vještačenja nematerijalne (neimovinske) štete, Vještak, br. 4/01, str. 49. 689 Unutrašnji elemenat straha se tiče intenziteta odnosno kvaliteta i zavisi od stručne ocjene. 690 J. Salma, Obligaciono pravo, Novi Sad, 2004, str. 525. 691 O tome opširno: D: Medić, Neki aspekti naknade štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, u Naknada štete i osiguranje, Budva, 2005, str. 103-114. 692 Zaključak broj 6. sa Savjetovanja u Ljubljani. 693 Vidi: V. Vučković, Naknada buduće nematerijalne štete, Pravni život, br. 9-10/92, str. 1529-1539.

102

za naknadu neimovinske štete, nego su sastavni dio trajnih, štetnih posljedica po zdravlje oštećenog zbog kojih je došlo do umanjenja njegovih životnih aktivnosti.694

Umanjenje životne aktivnosti treba razlikovati od umanjenja radne sposobnosti.695 Šteta nastala usljed gubitka radne sposobnosti sastoji se u gubitku dohotka i ispoljava se kao materijalna šteta, te se utvrđuje na drugi način nego šteta za pretrpljene bolove zbog umanjenja životne aktivnosti.

Naknada za umanjenje životne aktivnosti se utvrđuje uzimajući u obzir stepen invaliditeta, jačinu i trajanje posljedica, značaj povrede, te dob i zanimanje oštećenika,696 kao i cijeli niz drugih okolnosti na koje su ukazali sudovi prilikom donošenja odluka.697 Logično je da na visinu ove naknade posebno utiče okolnost da li je oštećeni u momentu povrede bio u punoj životnoj aktivnosti ili je pak zbog eventualnih ranijih oboljenja ta aktivnost već bila smanjena. U takvom slučaju oštećenom pripada naknada samo za trpljenje zbog smanjenja životne aktivnosti do koje je došlo zbog radnje štetnika. Psihički poremećaj manjeg značaja (koji sam po sebi prestaje), odnosno mali procenat invaliditeta ne opravdava dosuđivanje naknade za umanjenje opšte životne aktivnosti.698

Umanjenje životne aktivnosti utvrđuje se na osnovu rezultata medicinskog vještačenja. Razumljivo je da vještaci prilikom utvrđivanja umanjenja životne aktivnosti igraju ključnu ulogu i vještačenjem se moraju utvrditi sve posljedice zbog kojih je normalna aktivnost oštećenog ograničena ili otežana, a nije dovoljno utvrditi samo procenat umanjenja . Sam iznos naknade zavisi od prirode i težine svih trpljenja oštećenog vezanih za ovaj vid štete.699 Vještaci u svom nalazu i mišljenju, između ostalog, treba da se izjasne o stepenu invalidnosti, koji se, u pravilu, izražava u procentima i u pogledu toga u praksi postoje različita mjerila. Naime, vještacima je ostavljena sloboda da na osnovu svojih kriterijuma određuju ove procente što neminovno dovodi do nejednakog tretiranja oštećenih lica . Sigurno je da bi u budućnosti na osnovu savremenih medicinskih saznanja i dostignuća trebalo pokušati pronaći što egzaktnija i objektivnija mjerila kako bi se praksa u ovom dijelu što je moguće više ujednačila.700 701 Na sudu je da ocijeni kakav značaj imaju i ostale bitne okolnosti od kojih zavisi određivanje pravične naknade, imajući u vidu najrazličitije aspekte ovog pitanja kako u pogledu subjektivnih okolnosti, tako i objektivnih pokazatelja.

Prema tome, zadatak vještaka je da precizno opiše u čemu se sve sastoji umanjenje životne aktivnosti, odnosno koja su sve ograničenja koja trpi oštećeni (neophodnost ulaganja posebnih fizičkih napora, povećane potrebe,mogućnost bavljenja slobodnim aktivnostima itd.), zatim da opiše koje životne aktivnosti oštećeni uopšte ne može ostvarivati, a koje može samo uz povećane napore, te da objasni jačinu i trajanje posljedica (da li se radi o privremenim ili trajnim)702 i tome slično. Ova vještačenja se, po pravilu, povjeravaju vještaku neuropsihijatru, iako preglede bolesnika nakon povreda obavljaju neurolozi i hirurzi.703

694 O tome: Z. Petrović, Naknada nematerijalne štete nastale telesnom povredom... str. 41. 695 Prije donošenja ZOO sudska praksa ih je često izjednačavala. 696 Vrhovni sud Hrvatske, Gž-1919/79 od 31.10.1979, u I. Crnić, Uloga medicinskih vještaka u parnicama za naknadu nematerijalne štete... str. 1350. 697 O okolnostima od kojih zavisi odmjeravanje ove naknade opširnije: O. Stanković, Naknada štete... str. 268-271. 698 Šire: Z. Petrović, Naknada nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti, Beograd, 1996, str. 97. 699 U tom smislu ide i zaključak broj 19. sa Savjetovanja u Ljubljani. 700 O tome vidi: I. Crnić, Uloga medicinskih vještaka u parnicama za naknadu nematerijalne štete... str. 1350-1351. 701 Pokušaj stvaranja kriterijuma vidi kod: D. Zečević, J. Škavić i suradnici, Osnove sudske medicine za pravnike, Zagreb, 1996, str. 281-289. 702 Opširnije: Z. Petrović, Odmeravanje naknade nematerijalne štete, Glasnik pravde, br. 6/00, str. 138. 703 B. Stojaković i M. Stojaković, op. cit., str. 46.

103

2.4. Naruženje

Naruženje704 bi se moglo definisati kao narušavanje dotadašnjeg spoljašnjeg izgleda

ili sklada tijela odnosno dijela tijela oštećenog ili kao narušenje neke tjelesne funkcije. Međutim, samo naruženje ne daje osnovu za dosuđenje novčane naknade, već su to duševni bolovi koje oštećeni zbog toga trpi.705

Osnov za priznanje novčane naknade za naruženost nije samo u tome da li i u kojoj mjeri izmijenjena spoljašnost oštećenog izaziva u okolini gađenje, sažaljenje ili druge negativne reakcije,706 već se uzimaju u obzir i subjektivna mjerila o uticaju svih elemenata (izmijenjena spoljašnjost, primjetnost, obim itd) na psihičku ravnotežu oštećenog, odnosno na njegovo psihičko stanje u cjelini. Pri tome se subjektivne osobine oštećenog uzimaju u obzir u razumnoj mjeri.707 Analogno izloženom, ocjena da li postoji nematerijalna šteta u vidu duševnih bolova zbog naruženosti708 donosi se na osnovu objektivnih i subjektivnih kriterijuma.709 O naruženosti govorimo samo u slučaju kada se radi o trajnim izmjenama spoljašnosti oštećenog i o takvim defektima koji bi kod većine ljudi prouzrokovali osećaj nelagode pred drugim licima710 (kod privremene naruženosti u toku liječenja se radi o nelagodnostima i eventualnoj zabrinutosti za ishod liječenja, a ne o naruženosti711). Naruženost ne mora da izaziva gnušanje okoline. 712 Tjelesni integritet i njegov emocionalni doživljaj nalaze se u stanju dinamičke ravnoteže. Ukoliko tjelesni izgled i/ili njegove funkcije budu drastično promijenjene nastaje kvalitativno novi doživljaj tog novog stanja. Negativne tjelesne povrede biće praćene negativnim emocionalnim doživljajima.713 Nije potrebno da je zbog toga prouzrokovana nesposobnost za rad i da to smeta budućem napredovanju

704 ZOO upotrebljava termin naruženost, dok se u praksi osim tog izraza upotrebljavaju termini unakaženost, nagrđenje, kozmetički defekt, estetsko oštećenje i sl. – v. B. Kosić, Naknada nematerijalne štete zbog unakaženosti, Vještak, br. 4/01, str. 62. 705 I. Crnić, Oblici nematerijalne štete i kriteriji za odmjeravanje pravične novčane naknade, Naša zakonitost, br. 10/86, str. 1325. 706 Reakcije okoline na unakaženost nisu uslov za priznanje ovog oblika štete, ali se to mora imati u vidu kao dodatni faktor koji oštećenom uvećava duševne bolove. 707 Zaključak broj 8 sa Savjetovanja u Ljubljni. 708 Član 200. ZOO. 709 Uporediti: I Velić, Neimovinska šteta i naknada neimovinske štete u teoriji i sudskoj praksi (II dio), Pravni savjetnik, br. 2/05, str. 38. 710 Primjera radi, pojam naruženosti prema sudskoj praksi obuhvata i šepavost kao posljedicu tjelesne povrede, ako je šepavost tako upadljiva da s obzirom na dob i pol oštećenog izaziva sažaljenje ili slične negativne reakcije okoline zbog čega oštećeni trpi duševne patnje – Vrhovni sud BiH, Rev-167/86 od 11.6.1986. I staklena proteza na oku bez obzira na svoju savršenost predstavlja uvijek naruženost, pa stoga oštećenom pripada naknada štete i po tom osnovu- Vrhovni sud Hrvatske , Gž-1351/69 od 10.12.1969.-u B: Kosić, op. cit., str. 62-63. 711 Vrhovni sud Slovenije, II Ips 115/83 od 14.7.1983 godine, Bilten Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 1/87, str. 62. 712 I: Crnić, Uloga medicinskih vještaka u parnicama za naknadu nematerijalne štete...str. 1350. 713 G. Šćepanović, Z. Petrović i M. Blagojević, op. cit., str. 273.

104

oštećenog.714 Novija sudska praksa s pravom sve više insistira na subjektivnim mjerilima naruženja.715

Vještaci kod određivanja ovog vida štete treba da se izjasne na okolnost kakvog je stepena naruženje oštećenog i u pogledu ovoga takođe ne postoje medicinski objektivizirana mjerila. Sudovi nalaz i mišljenje vještaka treba da cijene kritički imajući u vidu estetske i kulturne običaje sredine u kojoj živi oštećeni. Takođe, vještaci bi trebali da se izjasne i o tome kakva je bila slika stanja prije, a kakva je nakon nastanka štete, a treba da daju i opis i karakteristike naruženosti, zatim uticaj na psihičko stanje oštećenog, te trajanje naruženosti i mogućnost njenog otklanjanja adekvatnim medicinskim tretmanom. Svakako centralno pitanje pri vještačenju ovog vida štete je ipak to da li oštećeni trpi duševne bolove zbog naruženosti, te kakav je uticaj tog trpljenja na njegov psihički život.716 Tek poslije ovog utvrđenja može se odlučiti o pravu na novčanu naknadu, jer sud neće dosuditi satisfakciju ako utvrdi da uprkos naruženju oštećeni ne trpi psihičke bolove.Vještak, dakle, mora ustanoviti postojanje, ustaljenost i intenzitet ovih bolova koji su posljedica naruženja.717 Emocionalni doživljaj naruženosti zavisi uglavnom od dubine organskog i funkcionalnog deficita, s jedne, te od strukture, odnosno njenog emocionalnog sklopa, s druge strane.718 Poželjno je da i sam sud stekne neposredan utisak o posljedicama naruženja oštećenog lica, naravno ukoliko je to objektivno moguće, bez izlaganja oštećenog daljim neugodnostima i u tim prilikama bila bi svakako nužna i saradnja vještaka.

Kod donošenja ove odluke treba voditi računa i o drugim relevantnim okolnostima svakog konkretnog slučaja, kao, na primjer, o polu719 i starosti720 oštećenog lica, mjestu gdje se naruženost nalazi (jasno je da veću naknadu treba odrediti licima koja ne mogu prikriti naruženje, ako se ono nalazi na onom dijelu tijela koje je izloženo pogledima drugih),721 zanimanju naruženog lica, jer kod nekih profesija su jači duševni bolovi zbog vidljivih naruženosti (glumci, pjevači, manekeni), i tome slično. I još nešto kod ovog vida štete treba imati u vidu. Dostignuti razvoj plastične i rekonstruktivne hirurgije omogućava da se skoro svako naruženje može otkloniti ili bar značajno ublažiti. Zbog toga naruženje ne treba ni procjenjivati prije detaljno sprovedenog liječenja,odnosno dok ne nastupi stanje koje se može smatrati trajnim.722

714 O tome :O. Stanković , Naknada štete... str.145. 715 J. Salma, op. cit., str. 511. 716 Z: Petrović, Naknada nematerijalne štete nastala telesnom povredom...str.44 717Opširnije. Z: Petrović, Utvrđivanje novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti, Pravni život, br. 11/ 86, str. 1135-1138. 718 Nauka nema metoda za egzaktno mjerenje psihičkih bolova koji su posljedica naruženosti, ali nema sumnje da oni u slučaju naruženosti postoje, pa je dužnost suda da ocjenom stepena naruženosti, imajući u vidu vještakov nalaz, utvrdi adekvatnu satisfakciju. 719 Nekada se veći iznos naknade dosuđivao djevojkama. Sada sve više dolazi do ujednačavanja. Prema zaključku sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od. 29.11.2002., pol oštećenog, sam po sebi, ne utiče na visinu naknade po osnovu naruženja – v. I. Crnić, Pravo fizičke osobe na popravljanje neimovinske štete... str. 28. 720 Drugačije će reagovati osoba kojoj je zbog tog defekta uskraćena ili ugrožena životna egzistencija, kojoj dolazi u pitanje posao, brak i životno napredovanje od osobe koja je u godinama i koja je riješila egzistencijalna pitanja – v. B. Stojaković i M. Stojaković, op. cit., str. 47. 721 U razumnoj mjeri treba razmišljati da se naruženost prikrije odjećom ili kozmetičkim sredstvima. No, ni tada nije isključeno pravo na naknadu. Takvo naruženje se ipak može vidjeti na nekim mjestima (bazeni, plaže) ili pred određenim licima, pa se sa osnovom može smatrati da će to kod oštećenog izazvati nelagodu, a time i duševne bolove. 722 Posebno je pitanje da li oštećeni ima pravo na naknadu troškova estetske operacije. Mislimo da to treba priznati oštećenom ako je medicinski opravdano i to kao sastavni dio troškova liječenja odnosno ukupne medicinske rehabilitacije.

105

Inače, opis promjena na tijelu oštećenog može adekvatno da uradi samo stručnjak odgovarajuće struke, zavisno od oštećene regije, kao što su specijalista sudske medicine, hirurg plastičar, oftalmolog, ortoped itd. Da bi se dala odgovarajuća ocjena psihičkih patnji, poželjno je da takvu osobu vještači ljekar psihijatar, jer će jedino on uz objektivne opise koje su dali somatski ljekari, upoznavajući ličnost sa svih aspekata, moći da ocijeni šta unakaženost za tu osobu zaista predstavlja. Pri tome treba imati na umu da ista unakaženost ima različitog duševnog odraza na različite ličnosti.723

3. Zaključak U parnicama za naknadu nematerijalne štete, kao što je već izloženo, medicinski

vještaci imaju ključnu ulogu u utvrđivanju oštećenja zdravlja koje je prouzrokovalo fizičke bolove, strah, umanjenje životne aktivnosti, naruženost i tome slično. Prilikom vještačenja je potrebno postići punu saradnju suda i vještaka kako bi se postigao krajnji cilj - utvrđivanje istine u svakom konkretnom slučaju. Stvarna nevezanost suda od mišljenja vještaka u praksi je veoma sužena, jer za neprihvatanje njegovog nalaza i mišljenja treba dati veoma ubjedljive razloge, a to sudije teško mogu učiniti, kada se ima u vidu stepen njihovog medicinskog obrazovanja. Svakako da bi u budućnosti trebalo učiniti sve da se odrede zajedinčki kriterijumi koji bi omogućavali da se na što objektivniji i pravedniji način utvrdi karakter povreda, te ostale krucijalne činjenice za presuđenje, jer se u praksi često susrećemo sa različitim subjektivnim procjenama u nalazima i mišljenjima vještaka, što veoma otežava rad sudova u nastojanju da utvrde istinu u svakom konkretnom slučaju. Isto tako, ujednačavanje kriterijuma bi u svakom slučaju pomoglo da se ostvari svrha naknade pred sudom, satisfakcija za povrijeđenog, a ne da on postigne neke lukrativne ciljeve koji su nespojivi sa intencijama društva u ovoj oblasti.

Od vještaka u ovim parnicama ne treba očekivati ni previše ni premalo, oni treba da imaju mjesto u postupku koje im po zakonu i pripada, a sudovi moraju koristiti svoja ovlašćenja da rukovode vještačenjem i da traže objašnjenja u vezi sa datim nalazom i mišljenjem, kako bi potpuno i istinito utvrdili sve sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva, a time i visina dosuđene naknade.

723 B. Stojaković i M. Stojaković, op. cit., str. 48.

106

NAKNADA ŠTETE ZA DUŠEVNE BOLOVE ZBOG UMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI

1. Uvod

Naknada nematerijalne štete kao poseban vid materijalne satisfakcije724 predstavlja

veoma interesantnu oblast u pravnoj teoriji i praksi, kada se imaju u vidu priroda ove štete i specifična svrha naknade, koja se ostvaruje u ličnosti oštećenog.725 Naime, u ovakvim slučajevima se ne radi o obeštećenju u klasičnom smislu, već o satisfakciji oštećenom licu kojom mu se želi omogućiti pribavljanje nekih zadovoljstava i užitaka pomoću kojih će on pokušati da ublaži sve one neugodnosti koje je zbog pretrpljene štete imao. Nesumnjivo je da su fizička i psihička bol, kao i strah pojave koje su nastale i djeluju u unutrašnjem psihičkom životu oštećenog i njihova sadržina je često subjektivna, pa se o njima saznaje na osnovu iskaza ili pak određenih simptoma u njegovom ponašanju. Upravo to postavlja problem utvrđivanja njenog postojanja, s obzirom da je poznato da ljudi veoma različito reaguju u psihičko-emocionalnoj sferi. S druge strane, nema dileme da se pri utvrđivanju nematerijalne štete ne može poći samo od subjektivnog doživljaja oštećenog i njegove percepcije, već se moraju imati u vidu i društvena shvatanja i tretiranja takvog stanja koje postoji u određenim prilikama.726 Jasno je da je svaki čovjek posebna psihofizička konstitucija,727 tako da nema

724 Čini nam se da je izraz satisfakcija bliži suštini smisla ove naknade od termina pravična novčana naknada koji upotrebljava Zakon o obligacionim odnosima, jer i za materijalnu štetu postoji novčana naknada koja takođe treba da bude pravična. 725 Vidjeti: Z. Petrović, Naknada nematerijalne štete nastale telesnom povredom, u Naknada nematerijalne štete, Budva, 2001, str.30-54; Komentar Zakona o obligacionim odnosima, I knjiga, Beograd, 1995, Glavni redaktor S. Perović, str. 467-470; B. Loza, Obligaciono pravo, Opći dio posebni dio, Sarajevo 2000, str. 274-278; M. Šemić, Prouzrokovanje i naknada štete, Zrenjanin, 1999, str. 306-387; M. Vedriš i P. Klarić, Osnove imovinskog prava, Zagreb, 1984, str. 432-434; B. Morait, Obligaciono pravo, Knjiga druga, Banja Luka 1999, str. 88-91; B. Vizner, Komentar Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, knjiga II, Zagreb, 1978, str. 914-920; D. Milić, Obligaciono pravo sa sudskom praksom, Beograd, 2000, str. 108-120; P. Klarić, Pravična novčana naknada za nematerijalnu štetu, Naša zakonitost, br. 10/86, str. 1335-1347; I. Babić, Leksikon obligacionog prava, Beograd, 2001, str. 206-208; M. Šemić, O nematerijalnoj šteti, Pravni život br.10/95, str. 511-534; T. Krsmanović i N. Marković, Naknada štete, Beograd 2000, str. 232-261; D Petrović, Oblici nematerijalne štete i njena naknada, Pravni život br. 1/89, str. 51-60; M. Dedijer, Nenovčana i novčana naknada nematerijalne štete, Pravni život br. 9-10/92, str. 1475-1481; V. Gorenc, Zakon o obveznim odnosima s komentarom, Zagreb, 1998, str. 286-297; G. Trnavci, Obligaciono pravo, knjiga druga, Bihać, 2003, str. 38-47; A. Bikić, Obligaciono pravo, opći dio, Sarajevo, 2004, str. 239-241. itd. 726 O tome: O. Jelčić, Novčana naknada nematerijalne štete u slučaju tjelesne povrede, Naša zakonitost br. 10/82, Zagreb, str. 58

107

opšteg mjerila kod odmjeravanja naknade, a vještak je u obavezi da da mišljenje i o subjektivnom doživljavanju i o emocionalnom poremećaju kod oštećenog, kako bi sud mogao donijeti odluku o zahtjevu za naknadu, kao i o njenoj visini, vodeći pri tome računa o značaju povrijedjenog dobra i cilju kome služi ta naknada,728 ali i time da se ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i svrhom.729 Sud je ovlašćen da po principu pravičnosti po slobodnoj ocjeni odmjeri visinu naknade.730 Međutim, to ga ne oslobađa obaveze da nesumnjivo utvrdi i cijeni sve relevantne okolnosti i svoju odluku o tome detaljno oblazloži.731 Kod donošenja svake odluke potrebno je naći pravu mjeru između individualizacije odnosno konkretnih okolnosti svakog slučaja i propisanih ograničenja, dakle apstraktnih i nedovoljno definisanih elemenata, koji fenomen individualizacije ublažuju i amortizuju.732 Dosuđenje naknade nematerijalne štete za trpljenja koja su nastala, ali su beznačajnog intenziteta i trajanja predstavljalo bi novčanu kaznu za štetnika s jedne, a neosnovano obogaćenje oštećenog s druge strane, pa ne bi odgovaralo svrsi ove naknade.733 Pravilna ocjena značaja povrijeđenog dobra i cilja kome naknada služi onemogućuju oštećenom da na račun štetnika neopravdano stekne imovinsku korist.734

Isto tako, ozbiljan problem u ovim slučajevima je što se naknada ne može egzaktno i precizno izraziti u novcu, a to može da odvede u arbitrernost sudova.735 Dakle, svrha ove naknade je da se pokuša bar djelimično uspostaviti prijašnje psihičko stanje i narušena emocionalna ravnoteža,736 odnosno kao što ističe prof. O. Stanković "sud treba da odmeri naknadu u iznosu čija kupovna moć može da obezbedi žrtvi zadovoljstva koja će najefikasnije uspostaviti njenu psihičku ravnotežu narušenu trpljenjem duševnog odn. fizičkog bola."737 738

727 Ovu konstituciju čini čitav niz vrlo individualno određenih osobina i pojava ( inteligencija , talenat, karakterne osobine, emocije itd.), pa je iz toga vrlo teško izvlačiti mogućnost primjene sankcije za naknadu štete. 728 U pravnoj teoriji postoji i mišljenje da se novčana naknada nematerijalne štete ne može dosuditi oštećenom čije su imovinske prilike takve da on i bez toga može da zadovolji sve svoje raznovrsne potrebe i prohtjeve, pa da dosuđivanje naknade u novcu ne bi imalo svrhu - v. M. Rmuš, Novčana naknada nematerijalne štete, u Prouzrokovanje štete i njena naknada, Budva, 1998, str. 51. Smatramo da se ovaj stav ne bi mogao prihvatiti, jer upravo štetnik treba da omogući oštećenom pribavljanje određenih zadovoljstava radi uspostavljanja narušene psihičke ravnoteže. 729 Vidi: Z. Petrović: Novčana naknada nematerijalne štete i prava ličnosti, Pravni život,br. 1/89, Beograd, str. 70 730 O pojmu pravičnosti v. A. Radolović, Naknada neimovinske štete u teoriji i praksi, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 21, br. 1/00, str. 240. 731 U praksi je ispoljena pojava da se za naknadu nematerijalne štete ustanovljavaju razne skale i tarife. Smatramo da to nije dopušteno, jer ove vrijednosti nemaju cijenu i sud je dužan da individualizuje naknadu prema stepenu trpljenja. Vidi kritiku primjene numeričkih skala kod: Ž. Karan, Osvrt na praksu primene numeričkih skala u veštačenju nematerijalne štete, Vještak, br. 4/01, str. 65-67 732 P. Trifunović, Pravična novčana naknada nematerijalne štete, u Naknada štete i ugovor o osiguranju, Zbornik radova sa savetovanja održanog na Zlatiboru od 18.2-20.2.2004. godine, Novi Sad, 2004, str. 135. 733 L. Karamarković, Pravna priroda naknade nematerijalne štete, u Naknada nematerijalne štete, Budva, 2001, str.12. 734 Interesantno je da su na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 29.11.2002. prihvaćeni orijentacioni kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete . 735 Ovo može dovesti u pitanje ustavni princip o jednakosti građana pred sudom i zakonom. 736 Iako se i za materijalnu i za nematerijalnu štetu naknada dosuđuje u novcu , uloga novca je samo tehnička, on je samo sredstvo, dok su svrhe koje treba ostvariti bitno različite. 737 O. Stanković: Novčana naknada neimovinske štete, Beograd, 1972, str. 40

108

Dosuđenje novčane naknade za nematerijalnu štetu je, inače, tekovina prava novijeg datuma. Stanje civilizacije i kulture čini sve da obogati i modernizuje pravnu zaštitu ličnosti i da joj da plemenitu dimenziju na liniji humanizacije ljudskog života. Ovaj institut je dugo tretiran sa veoma oprečnih stanovišta, počev od onih koja potpuno negiraju pravo na novčanu naknadu u ovakvim slučajevima739 do onih koja zaštitu pružaju čak i prilikom povrede beznačajnih ličnih dobara, a shvatanja o pravnoj prirodi ove naknade zavisila su od stepena razvoja društva.740 Danas u pravnoj teoriji i judikaturi preovladjuje shvatanje o nematerijalnoj šteti kao satisfakciji,741 koju sud dosuđuje oštećenom iz svih već navedenih razloga.742 Zakon o obligacionim odnosima bivše SFRJ (u daljem tekstu ZOO) u nekoliko odredaba743 na sumaran način je regulisao materiju novčane naknade nematerijalne štete, a određujući pojam, uslove i način naknade većinom je preuzeo stavove dotadašnje sudske prakse.744 745 Kad se raspravlja o oblicima nematerijalne štete postavlja se pitanje da li ih ZOO određuje taksativno ili egzemplarno. Iz objavljenih sudskih odluka jasno proizilazi stav da je pravno priznata samo ona nematerijalna šteta koju ZOO ili neki drugi zakon priznaje kao takvu, a to znači da su te štete u zakonu određene taksativno.746 Utvrđivanje novčane naknade (satisfakcije) za

738 I sudska praksa ide u ovom pravcu: "Novčana naknada nematerijalne štete nije cilj već sredstvo kojim oštećeni, zadovoljavanjem potreba koje ne bi mogao podmiriti, olakšava sebi život i čineći ga podnošljivijim, ublažava duševni bol koji podnosi. Nematerijalna šteta i naknada te štete se doživljavaju, ali tako što je šteta neprijatan, a naknada prijatan doživljaj" - Vrhovni sud Srbije, Rev.4518/94, u Z. Petrović, N. Mrvić -Petrović i D. Jovašević, Naknada štete, Beograd, 1999, str. 84. 739 Vidjeti: M. Vuković, Odgovornost za štete, Zagreb, 1971, str. 247. 740 U bivšoj Jugoslaviji ova naknada je prvo priznata u Sloveniji presudom Vrhovnog suda NR Slovenije Gzz-5/50 od 2.2.1950. u čijem obrazloženju se ističe da novčana naknada nematerijalne štete nije u suprotnosti sa pravnim poretkom države. Vidi: J. Studin, Savjetovanje o naknadi neimovinske štete u Vs Jugoslavije, Naša zakonitost, 1968, str. 280. 741 Više o tome: L. Karamarković, op. cit., str. 8-9. 742 O naknadi nematerijalne štete u uporednom pravu v. N. Mrvić-Petrović, Pravo na naknadu nematerijalne štete u uporednom pravu, u Naknada nematerijalne štete, Budva, 2001, str. 20-29; A. Đorić, Naknada nematerijalne štete u uporednom pravu, u Aktuelni problemi naknade štete i osiguranja, Budva/Beograd, 2004, str. 293-300; S. Dimitrijević, Naknada nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti u engleskom pravu, u Naknada štete i osiguranje, Budva/Beograd, 2005, str. 145-152; M. Ćurković, Naknada nematerijalne štete u nekim europskim zemljama, u Međunarodna konferencija "Štete u osiguranju motornih vozila", Neum, 2006, str. 35-50; 743 Članovi 155, 157, 199-205. 744 Precizno je odredio vidove štete, a instruktivnom normom je uputio sud pod kojim uslovima se naknada dosuđuje i od čega zavisi njena visina. 745 Novi Zakon o obveznim odnosima Republike Hrvatske (Narodne novine br. 35/05), koji je stupio na snagu 1.1.2006. godine prihvatio je objektivnu koncepciju neimovinske štete (umjesto izraza nematerijalna šteta upotrebljava se termin neimovinska šteta) kao povredu prava osobnosti – član 19. Pretrpljene fizičke boli, duševne boli i strah samo su mjerilo težine povrede prava osobnosti i uzimaju se u obzir, pored drugih odlučnih okolnosti, pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade (član 1100.). Vidi: I. Crnić, Pravo fizičke osobe na popravljanje neimovinske štete, u Naknada štete u primjeni novog Zakona o obveznim odnosima, Zagreb, 2005, str. 5-49; P. Klarić, Naknada neimovinske štete, u Zakon o obveznim odnosima, Zagreb, 2005, str. 27-49; P. Klarić, Odgovornost za neimovinsku štetu, Zbornik radova sa XVIII susreta pravnika, Opatija, 2005, str. 174-195; I. Crnić, Neimovinska šteta, Zagreb, 2006; A. Radolović, Pravo osobnosti u Novom zakonu o obveznim odnosima, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 27, br. 1/06, str. 129-168. Objektivno poimanje pojma neimovinske štete proizvod je savremenih tendencija u pravnoj teoriji i uporednom odštetnom pravu. Od novijih kodifikacija ovo su prihvatili i Obligacijski zakonik Republike Slovenije iz 2001. i Građanski zakonik Ruske federacije iz 1994. godine. 746 B. Kosić, Naknada nematerijalne štete zbog unakaženosti, Vještak, br. 4/01, str. 62.

109

nematerijalnu štetu predstavlja primjenu materijalnog prava.747 Po pravilu nematerijalna šteta za koju su dosuđuje naknada je dospjela, ali ZOO748 daje oštećenom pravo na naknadu i buduće nematerijalne štete, koja još ne postoji, ali će po redovnom toku stvari nastati, jer je njen uzrok već prisutan i izvjesno je da će ona nastati ili trajati u budućnosti.749

Naknada za nematerijalnu štetu u načelu se dosuđuje za svaki vid nematerijalne štete posebno, a u iznimno teškim slučajevima, kad se trpljenja oštećenog uzajamno uslovljavaju i prepliću, tako da ih je nemoguće razlučiti, može se dosuditi jedinstvena naknada za ukupnu nematerijalnu štetu.750 751 Zatezna kamata na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je naknada određena.752 Prilikom odlučivanja o visini ove naknade, sud će uzeti u obzir i vrijeme proteklo od nastanka štete do donošenja odluke, ako dužina čekanja na satisfakciju i druge okolnosti slučaja to opravdavaju.753 754.

Mi ćemo se ovom prilikom baviti samo naknadom štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, jer se u pogledu ovog vida štete u praksi pojavljuje najviše dilema i nedoumica.755 Problematiku novčane naknade za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti analizirali smo kroz prizmu zakonskih odredbi i aktuelne sudske prakse iz ove oblasti. Cilj nam je da ukažemo na kompleksnost i suptilnost određivanja njene pravične naknade u sudskom postupku.

2. Naknada štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti

747 Načelni stav zajedničke sjednice Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 23.5.1979. godine, u R. Ćosić, Zakon o obligacionim odnosima sa aktuelnom sudskom praksom i registrom pojmova, Beograd, 1998, str. 269. 748 Članom 203. ZOO propisano je da će sud na zahtjev oštećenog dosuditi naknadu i za buduću nematerijalnu štetu, ako je po redovnom toku izvjesno da će ona trajati i u budućnosti. 749 Prema Vrhovnom sudu Vojvodine, Rev. 176/87 i tek rođeno dijete ima pravo na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica, jer će ono doživljavati bol razvojem svijesti i duševnim sazrijevanjem - u L. Karamarković, op. cit., str. 15. 750 Zaključak broj 15 sa sa Savjetovanja Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda bivše SFRJ u Ljubljani 15 i 16. 10.1986, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 1/87, str. 72. 751 Navodimo karakterističnu sudsku odluku: "U slučaju vrlo teškog invaliditeta kada fizički bolovi, duševni bolovi zbog umanjenja životne aktivnosti naruženosti te strah predstavljaju kvalitativnu cjelinu koja prerasta mogućnost izoliranja pojedinih oblika šteta i njihovo odvojeno ocjenjivanje, moguće je za sve oblike nematerijalne štete dosuditi satisfakciju u jednom iznosu" – Vrhovni sud Hrvatske, Rev-2111/81, od 3.3.1982, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 21, odl. 60. 752 U pogledu ovoga postoje i drukčija stanovišta. Prema zaključku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH od 9.4.2003. ova kamata teče od dana podnošenja tužbe – v. I. Velić, Neimovinska šteta i naknada neimovinske štete u teoriji i sudskoj praksi (I dio), Pravni savjetnik, br. 1/05, str. 43. 753 Načelni stav usvojen na XXXIII zajedničkoj sjednici Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda održanoj 29. maja 1987. godine u Bugojnu, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 2/87, str. 50. 754 Uporediti : S Stanišić, Zatezne kamate na novčanu naknadu nematerijalne štete u svjetlu novih monetarnih propisa,u Naknada nematerijalne štete, Budva, 2001, str. 194-216. 755 O tome: O. Stanković, Naknada za pojačane napore i za umanjenje životne aktivnosti, Beograd, 1972, str. 42; D. Obradović, Oblik novčane naknade štete zbog umanjenja životne aktivnosti, Advokatura BiH, br. 2-3/80, str. 82; M. Nikolić, Duševni bolovi i naknada štete, Pravni život ,br. 10/00, str. 534; Z. Ivošević, Naknada štete zbog umanjenja životne aktivnosti, Obavezno osiguranje, naknada štete i obezbjeđenje potraživanja, III, Budva, 2000., str. 49-62.

110

Nematerijalna šteta za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti nastaje kao akcesorna posljedica tjelesne povrede određenog lica.756 Međutim, pravo na naknadu po ovom osnovu ima oštećeni i onda kada ti bolovi nisu isključivo posljedica tjelesne ozljede već bolesti.757 Do stupanja na snagu ZOO sudska praksa je kao štetu za trajno umanjenje životne aktivnosti priznavala onu štetu koja se djelimično javljala na nematerijalnom, a djelimično na materijalnom području. ZOO je ove vidove štete razgraničio i propisao naknadu za materijalnu štetu zbog tjelesne povrede ili narušenog zdravlja758 i naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti.759 U praksi se često identifikuju umanjenje životne aktivnosti i umanjenje radne aktivnosti, iako se radi o dva oblika štete kod kojih se naknada određuje na osnovu različitih kriterijuma.760 Naknada za umanjenje životne aktivnosti je nematerijalna šteta, a naknada za umanjenje radne sposobnosti predstavlja materijalnu štetu, koja se dosuđuje zbog smanjenja zarade oštećenog lica. Šteta zbog umanjenja životne aktivnosti obuhvata duševne bolove oštećenog zbog oštećenja na psihičkom ili tjelesnom području (odnosno zbog umanjene funkcionalnosti organizma) koja izazivaju emocionalni poremećaj, jer on životne funkcije više ne može obavljati na dosadašnji način.761 Prema zaključku broj 6. (1) sa Savjetovanja Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda bivše SFRJ u Ljubljani 15 i 16. 10.1986. (u daljem tekstu: Savjetovanje u Ljubljani) umanjenje životne aktivnosti, kao poseban osnov za naknadu štete zbog duševnih bolova, obuhvata sva ograničenja u životnim aktivnostima oštećenog koje je ostvarivao ili bi ih po redovnom toku stvari u budućnosti izvjesno ostvarivao. Pod ograničenjem se podrazumijeva i vršenje aktivnosti uz povećane napore ili pod posebnim uslovima.762 Dakle, ova vrsta štete obuhvata veoma širok dijapazon oštećenja na psihičkom i tjelesnom području oštećenog, a kada je izvjesno da će ovi duševni bolovi trajati i u budućnosti, onda naknadu treba odrediti kako za pretrpljene, tako i za izvjesne buduće duševne bolove.763 Umanjenje životne aktivnosti se neposredno ne nadovezuje na određen stepen umanjenja funkcije organizma kao biološke konstitucije.764

Sama činjenica što je kod oštećenog usljed oštećenja tjelesnog integriteta ili zdravlja došlo do umanjenja životne aktivnosti, ne znači da oštećeni ima pravo na naknadu štete, pa makar ta oštećenja bila određena i u velikom procentu umanjenja njegove aktivnosti.765 Bitno

756 Z. Petrović, Naknada nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti, u Naknada štete i ugovor o osiguranju, Zbornik radova sa savetovanja održanog na Zlatiboru od 18.2-20.2.2004. godine, Novi Sad, 2004, str. 161. 757 Tako i Vrhovni sud Hrvatske, Rev-570/92. od 29.12.1977, u I. Crnić, Pravo fizičke osobe na popravljanje neimovinske štete... str. 22. 758 Član 195. ZOO. 759 Član 200. stav 1. ZOO. 760 Vidi: N: Muslim, Osvrt povodom članka dr Petra Klarića:”Odnos naknade za tjelesno oštećenje i novčane satisfakcije za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti”, Naša zakonitost, br. 8/95, str.962-965. 761 O tome opširno: D. Medić, Neki aspekti naknade štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti., u Naknada štete i osiguranje, Budva, 2005, str. 103-114. 762Ovo savjetovanje je bilo u cjelini namijenjeno razmatranju pojedinih pitanja o nematerijalnoj šteti i o naknadi te štete, a zaključci sa obrazloženjem su objavljeni u Biltenu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 1/87, str. 53-77. 763 Vidi: V. Vučković, Naknada buduće nematerijalne štete, Pravni život, br. 9-10/92, str. 1529-1539. 764 J. Salma, Obligaciono pravo, Novi Sad, 2004, str.515. 765 O tome: J. Stanišić, Odmjeravanje pravične novčane naknade štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i smrti bliskog lica, Advokatura, br. 11-12/04, str. 135; N. Pešić,

111

je da li su ta oštećenja imala svog odraza u psihičkoj sferi oštećenog, u vidu duševnog bola zbog umanjenja životne aktivnosti, te u kom obimu.766 Proizilazi zaključak da nije relevantna povreda ličnog dobra, već samo posljedice koje su njome izazvane.767 Povremeni ili stalni bolovi koji se javljaju kao posljedica povrede za koju je dobijena naknada, a koji su uslovljeni klimatskim faktorima ili fizičkim opterećenjem nisu poseban osnov za naknadu nematerijalne štete, već predstavljaju sastavni dio pojačanih napora i dosuđuju se kod ovog vida štete.768 Kako će se manifestovati umanjenje životne aktivnosti zavisi i od čitavog dotadašnjeg životnog iskustva oštećenog, njegovih navika, profesije, te socijalnog statusa.769

Naknada se utvrđuje uzimajući u obzir stepen invaliditeta, jačinu i trajanje posljedica, te dob i zanimanje oštećenika,770 kao i cijeli niz drugih okolnosti na koje su ukazali sudovi prilikom dosuđenja.771 Životna dob oštećenog svakako utiče na visinu štete. Po prirodnom toku stvari mlađe osobe će duže osjećati duševne bolove po ovom osnovu i zato im se, po pravilu, dosuđuje i veća naknada. No, u praksi treba voditi računa i o tome da se starija lica teže prilagođavaju štetnim posljedicama, pa zato trpe intenzivnije duševne bolove od mlađih koji su zdravstveno puno prilagodljiviji. I zanimanje oštećenog utiče na visinu naknade.772 Ako bi oštećeni osjećao duševne bolove i u okviru svoje profesije, a ne samo u slobodno vrijeme, to bi moralo da utiče da pravična naknada bude dosuđena u većem iznosu.773 Logično je da na visinu štete posebno utiče okolnost da li je oštećeni u momentu povrede bio u punoj životnoj aktivnosti ili je pak zbog eventualnih ranijih oboljenja ta aktivnost već bila umanjena. U takvom slučaju oštećenom pripada naknada samo za trpljenje zbog smanjenja životne aktivnosti do koje je došlo zbog radnje štetnika. Prilikom odmjeravanja naknade sud treba da vodi računa i o tome da li je oštećeni doprinio nastanku štete odnosno njenom povećanju, u kom slučaju će doći do srazmjernog smanjenja naknade. Neće se smatrati da postoji doprinos oštećenog povećanju štete, odnosno da je on spriječio njeno umanjenje samo zbog toga što je odbio da se podvrgne određenim medicinskim zahvatima, ukoliko se ne radi o liječenju kome bi se svako lice, po redovnom toku stvari, podvrglo bez rizika od štetnih posljedica samog liječenja.774 Takođe, kod odmjeravanja

Odmeravanje novčane naknade nematerijalne štete za telesnu povredu, Pravni život, br. 9-10/92, str. 1482. 766 Npr. Vrhovni sud Hrvatske u odluci broj Gž-3418/70 od 26.1.1972. navodi da sam gubitak ili oštećenje nekih tjelesnih organa nije osnov za naknadu, a da se naknada dosuđuje samo za posljedice gubitka, odnosno oštećenja tih organa, u O. Jelčić, op. cit., str. 72. Ovo proizilazi i iz obrazloženja zaključaka sa Savjetovanja u Ljubljani. 767 O odnosu prema drugim vrstama štete v. O. Stanković, Naknada štete, Beograd, 1998, str. 248-252. 768 A. Radovanov, Značaj sudske prakse pri odmeravanju pravične novčane naknade nematerijalne štete, u Naknada štete i ugovor o osiguranju, Zbornik radova sa savetovanja održanog na Zlatiboru od 18.2-20.2.2004. godine, Novi Sad, 2004, str. 141-142. 769 B. Stojaković i M. Stojaković, Psihijatrijska vještačenja nematerijalne (neimovinske) štete, Vještak, br. 4/01, str. 46. 770 Vrhovni sud Hrvatske, Gž-1919/79 od 31.10.1979 godine, u I. Crnić, Uloga medicinskih vještaka u parnicama za naknadu nematerijalne štete, Naša zakonitost, br. 11-12/85, str. 1350. 771 O okolnostima od kojih zavisi odmjeravanje ove naknade šire: O. Stanković, Naknada štete... str .268-271. 772 Npr. amputacija jednog prsta kod fizičkog radnika neće za njega imati tako teške posljedice kao što će imati kod profesionalnog muzičara. 773 Slično: I. Crnić, Oblici nematerijalne štete i kriteriji za odmjeravanje pravične novčane naknade, Naša zakonitost, br. 10/86, str. 1324-1325. 774 Zaključak broj 17 sa Savjetovanja u Ljubljani.

112

naknade u određenim slučajevima sud će voditi računa i o imovinskim prilikama odgovornog lica.775

Nemogućnost bavljenja sportom, učenja stranih jezika, bavljenja muzikom ili kakvom drugom dodatnom aktivnošću upravo su tipični oblici smanjenja životnih aktivnosti koje oštećeni osjeća kao duševne bolove, pa mu za takav oblik nematerijalne štete i pripada pravična novčana naknada. Međutim, ako se oni ne odražavaju na gubitak zarade ili ostvarivanje kakvih drugih prihoda, tada oni ne čine osnovu za naknadu materijalne štete pozivom na čl. 195. ZOO.776 Gubitak polne moći nije posebna osnova za priznavanje naknade nematerijalne štete, već se uzima u obzir pri utvrđivanju naknade za smanjenje životne aktivnosti777 a isti je slučaj i ako postoji nemogućnost rađanja djece.778

Smatra se da nije nastupila pravno-relevantna nematerijalna šteta za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, ako je povrijedjeni u štetnom dogadjaju bio tako teško tjelesno povrijedjen da sve od tada, zbog uništenih moždanih centara nije bio svjestan svog stanja, te nije osjećao patnje ni bolove. U tom slučaju, kada se ovo stanje, koje znači samo održavanje povredjenog u golom životu sredstvima stručne medicinske pomoći neće izmijeniti do smrti, nema mogućnosti da bi povrijedjeni mogao naknadu po ovom osnovu, koja predstavlja samo oblik supstitucije zadovoljenja za umanjenje životne aktivnosti, ikada uživati i na taj način si olakšati svoj položaj.779 780 Ima, međutim, i mišljenja da, i pored toga što je najvažniji dio tijela van funkcije, treba imati uvidu da tijelo pati i iscrpljuje se, iako oštećeni sam o tome ništa ne zna.781 Smatramo da ovakvo lice ipak ne bi imalo pravo na novčanu naknadu nematerijalne štete po ovom osnovu, zato što se ozbiljno postavlja pitanje kakav bi bio cilj ove naknade. No, svakako da postoji potreba da se ovakvo specifično stanje na određeni način reguliše kao poseban vid štete, za koji bi se mogla dosuditi novčana naknada. Identičan problem postoji kod privremenog stanja gubitka svijesti, kada oštećeni takođe nije u mogućnosti da osjeti ni fizičke ni duševne bolove, iako je nesumnjivo da tijelo pati. I u ovom slučaju nema uporišta za određivanje novčane naknade po ovom osnovu.782

Razumljivo je da vještaci prilikom utvrđivanja umanjenja životne aktivnosti igraju ključnu ulogu i vještačenjem783 se moraju utvrditi sve posljedice zbog kojih je normalna

775 “Imovinsko stanje onoga koji drugome odgovara za prouzrokovanu nematerijalnu štetu uzima se u obzir kao socijalna kategorija samo u slučaju kada bi ovaj zbog plaćanja naknade sam došao u takvu oskudicu da bi time bio ugrožen njegov socijalni položaj odnosno socijalna stabilnost. Zato se i imovinsko stanje pravnog lica, koje odgovara za štetu, ne uzima u obzir pri odmjeravanju naknade za nematerijalnu štetu“ – zaključak broj 18. sa Savjetovanja u Ljubljani. 776 Vrhovni sud Hrvatske, Rev. 2654/90 od 6.6.1991. u V. Gorenc, op. cit., str. 289. 777 Tako i Vrhovni sud Hrvatske, Rev-131/86. od 12.3.1986, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 31, odl. 50. 778 Vrhovni sud Hrvatske, Rev-1790/83. od 8.5.1984, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 25, odl. 75. 779 Vrhovni sud Slovenije, II Ips 215/80 od 4.12.1980, Poročilo VS SRS 1980/II, str. 27. 780 Sličan je stav i Vrhovnog suda Hrvatske u presudi Rev-2547/86 od 24.3.1987. u kojoj je istaknuto da je za priznavanje naknade za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti potrebno i postojanje svijesti oštećenika da je njegova životna aktivnost smanjena, tj. da postoje duševne boli zbog takve situacije, u I. Crnić, Zakon o obveznim odnosima s opsežnom sudskom praksom, Zagreb, 2001, str. 271. 781 S. Cigoj, Tendencije u razvoju građanske odgovornosti i njihov uticaj na osiguranje, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 6/82, str. 968. 782 Slično i: Z. Petrović, Naknada nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti, Beograd, 1996, str. 102. 783 O značaju vještačenja u ovim parnicama v. D. Medić, Značaj vještačenja u parnicama za naknadu nematerijalne štete, u Naknada nematerijalne štete, Budva, 2001., str. 73-74; I. Crnić, Uloga

113

aktivnost oštećenog ograničena ili otežana, a nije dovoljno utvrditi samo procenat umanjenja životne aktivnosti. Sam iznos naknade zavisi od prirode i težine svih trpljenja oštećenog vezanih za ovaj vid štete.784 Vještaci u svom nalazu i mišljenju, izmedju ostalog, treba da se izjasne o stepenu invalidnosti, koji se u pravilu izražava u procentima785 i u pogledu toga u praksi postoje različita mjerila. Naime, vještacima je ostavljena sloboda da na osnovu svojih kriterijuma određuju ove procente što neminovno dovodi do nejednakog tretiranja oštećenih lica. Sigurno je da bi u budućnosti na osnovu savremenih medicinskih saznanja i dostignuća trebalo pokušati pronaći što egzaktnija i objektivnija mjerila kako bi se praksa u ovom dijelu što je moguće više ujednačila.786 Naravno, na sudu je da ocijeni kakav značaj imaju i ostale bitne okolnosti od kojih zavisi određivanje pravične naknade za ovaj vid štete, imajući u vidu najrazličitije aspekte ovog pitanja, kako u pogledu subjektivnih okolnosti tako i objektivnih pokazatelja. Prema tome, zadatak vještaka je da precizno opiše u čemu se sve sastoji umanjenje životne aktivnosti, odnosno koja su sve ograničenja koje trpi oštećeni (neophodnost ulaganja posebnih fizičkih napora, povećane potrebe, mogućnost bavljenja slobodnim aktivnostima), zatim da opiše koje životne aktivnosti oštećeni uopšte ne može ostvarivati, a koje može samo uz povećane napore, te da objasni jačinu i trajanje posljedica (da li se radi o privremenim ili trajnim)787 i tome slično. Prilikom određivanja procenta umanjenja životne aktivnosti sudski vještaci (ukoliko je bilo više vještaka) određuju procenat umanjenja svaki za povrede koje je vještačio, pa nakon usaglašavanja zajednički određuju procenat umanjenja životne aktivnosti, pri čemu se ovaj procenat ne određuje prostim sabiranjem.788 Kod određivanja naknade nije presudno koliki je ovaj procenat,789 jer za isti procenat umanjenja, kada postoji više oštećenih, sud svakom od njih može dosuditi različite iznose pravične naknade.790 Dosuđenje novčane naknade za ovaj oblik štete je opravdano ako je umanjena životna aktivnost dovela do ozbiljnog poremećaja psihičke i emocionalne

medicinskih vještaka u parnicama za naknadu nematerijalne štete... str. 1350-1351; Z. Petrović, Odmeravanje naknade nematerijalne štete, Glasnik pravde, br. 6/00, str. 138. 784 U tom smislu ide i zaključak br. 19 sa Savjetovanja u Ljubljani . 785 Postoje mišljenja da ovakvo postupanje ne doprinosi individualizaciji slučaja ili pak bar ne u dovoljnoj mjeri. 786 Pokušaj stvaranja ujednačenih medicinskih kriterijuma vidi kod: D. Zečević, J. Škavić i suradnici, Osnove sudske medicine za pravnike, Zagreb, 1996, str. 281-289. Vidi i :S: Štimac, Primjena pravnih i medicinskih kriterija kod utvrđivanja novčane naknade nematerijalne štete, Odvjetnik, br. 7-8/04, str. 41-47. 787 O tome više: Z. Petrovic: Odmeravanje naknade nematerijalne štete... str. 138 788 Okružni sud Beograd, Gž-391/2000 od 19.4.2000., u Z. Petrović i A. Radovanov, Deliktna odgovornost i naknada štete, Novi Sad, 2001., str. 153-154. 789 Procenat je samo pomoćno mjerilo. 790 Npr.Vrhovni sud Vojvodine je u odluci Rev-306/83 naveo: "Za odlučivanje po zahtjevu za novčanu naknadu tog vida nematerijalne štete, suprotno pravnom shvatanju tuženog iznijetom u reviziji, nije presudno koliki je procenat telesnog oštećenja tužioca (35%), već koje su trajne posledice povređivanja i kako se one manifestuju odnosno kako i koliko utiču na smanjenje životne aktivnosti tužioca" - u A. Radovanov, Kriterijumi za određivanje visine novčane naknade nematerijalne štete, u Naknada nematerijalne štete, Budva 2001, str. 158-159. Sličan je i pravni stav sjednice sudija Građanskog odjeljenja Okružnog suda Zagreb od 4.3.1986. u kome se ističe da od vještaka treba tražiti da nalaz uvijek sadrži opis iz kojeg je vidljivo u čemu se sastoji smanjenje životne aktivnosti – u I. Crnić, Oblici nematerijalne štete i kriteriji za odmjeravanje pravične novčane naknade... str. 1324, a isto tako i Suda udruženog rada Crne Gore izražen u odluci Ž-281/84 od 4.4.1984. u kojoj se navodi da za određivanje visine naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti nije odlučujući postotak tjelesnog oštećenja, već posljedice koje su nastale usljed ozljede i kako te posljedice utiču na životnu aktivnost oštećenika - u I. Crnić i A. Ilić, Osiguranje i naknada štete u saobraćaju, Praksa sudova i zajednica osiguranja, Zagreb, 1987., str. 172.

114

ravnoteže. Postoje stavovi da je granica do koje je umanjenje životne aktivnosti manjeg značaja do 5%, mada to ipak ne može biti precizno određeno i zavisi od bitnih okolnosti svakog konkretnog slučaja.791 792

Novčana naknada za umanjenu životnu aktivnost se, po pravilu, dosuđuje kada se radi o trajnim posljedicama, odnosno definitivnom umanjenju životne aktivnosti. Medjutim, naknada se u praksi daje i u slučaju kada su posljedice privremene, pod uslovom da je oštećenje tijela bilo značajno.793 Mišljenja smo da dosuđivanje naknade štete za privremeno umanjenje životne aktivnosti treba da postane pravilo, naravno pod određenim uslovima.794

Naknada za umanjenje životne aktivnosti se dosuđuje u jednokratnom novčanom iznosu i ovo odgovara prirodi i svrsi ove vrste štete, a određuje se po slobodnoj ocjeni u smislu člana 127. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske i Zakona o parničnom postupku Federacije BiH.795 Na zahtjev oštećenog ova naknada se može dosuditi i u vidu novčane rente, pod uslovom da takav vid prema svim okolnostima slučaja predstavlja adekvatnu satisfakciju.796

Znatnije izmijenjene okolnosti utiču na mogućnost izmjene visine rente dosuđene na ime naknade nematerijalne štete jednako kao i na mogućnost izmjene visine rente dosuđene na ime naknade materijalne štete.797 798

Princip odštetnog prava da naknada ne može da bude veća od iznosa štete nalaže da se sve isplate u vezi štetnog dogadjaja uračunavaju u naknadu.799 Prema zaključku broj 12 sa Savjetovanja u Ljubljani novčana naknada za tjelesno oštećenje (invalidnina) uzima se u 791 Vidjeti: Z. Ivošević, op. cit., str. 54. 792 Vrhovni sud Srbije je tim povodom zauzeo ovakva stanovišta: "Životna aktivnost oštećenog smanjena je za 0,5% zbog gubitka dva prirodna zuba i njihove zamjene veštačkim. Ovako nizak procenat smanjenja ne može biti osnov za naknadu nematerijalne štete". U drugoj presudi istog suda stoji: "Umanjenje životne aktivnosti od 3,3% je neznatno, pa, prema tome, ne daje pravo na naknadu nematerijalne štete" - presude Vrhovnog suda Srbije br. Gž-5476/72 od 28.12.1972. i Gž-5713/72 od 26.12.1972., objavljene u navedenom članku Z. Ivoševica, str. 54.Suprotno mišljenje zastupa J. Salma koji ističe da i najmanji «procenat» umanjenja životne sposobnosti daje oštećenom pravo na naknadu-v. J. Salma, op. cit., str.516. 793 Tako Vrhovni sud Srbije u presudi Rev-1344/83 ističe: "Naknada za umanjenu životnu sposobnost može se dosuditi i u slučaju privremenog umanjenja životne aktivnosti kad postoji mogućnost da se posle dužeg lečenja hirurškim intervencijama uklone posledice pretrpljene povrede. Naknada je uslovljena samo postojanjem visokog stepena telesnog oštećenja" - u A. Radovanov, Kriterijumi za određivanje visine novčane naknade nematerijalne štete...str. 157. 794 U ovom pravcu ide i zaključak broj 6 (2) sa Savjetovanja u Ljubljani: "Ovaj vid štete je u pravilu trajnog karaktera, ali novčana naknada se može dosuditi i kad je umanjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jačeg intenziteta i dužeg trajanja ili ako to posebne okolnosti opravdavaju". 795 O odmjeravanju štete po slobodnoj ocjeni v. V. Rakić-Vodinelić, Odmeravanje visine naknade štete slobodnom ocenom, Pravni život, br. 9-10/92, str. 1540; M. Dika, Odmjeravanje naknade štete prema slobodnoj ocjeni, u Naknada štete u primjeni novog Zakona o obveznim odnosima, Zagreb, 2005, str. 121-140. 796 Ovakav načelni stav je prihvaćen na XVIII zajedničkoj sjednici Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 7. i 8.5.1981.- ZSO VI/2, Bilten Saveznog suda, 1981, br. 14, str. 14. 797 Zaključak br. 11 sa pomenutog Savjetovanja u Ljubljani .. 798 I kad je pravosnažnom presudom dosuđena naknada štete zbog smanjene životne aktivnosti, takva presuda može biti izmijenjena, ako se u medjuvemenu pogorša zdravstveno stanje povredjenog zbog povećanja procenta smanjene životne aktivnosti, kao posljedice pretrpljene povrede, jer se u takvom slučaju radi o novoj šteti - Vrhovni sud Srbije, Rev. 502/76, u R. Ćosić, Aktuelna sudska praksa iz građansko-materijalnog prava, Beograd, 1996, str. 187. 799 O opravdanosti uračunavanja v. P. Klarić, Odnos naknade za tjelesno oštećenje i novčane satisfakcije za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, Naša zakonitost ,br. 4/85, str. 388.

115

obzir samo kod odmjeravanja naknade za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti u smislu članova 200. i 203. ZOO, bez obzira na to da li je ta naknada priznata u jednokratnom iznosu ili u obliku novčane rente.800 801

Što se tiče svote osiguranja isplaćene povodom tjelesnog oštećenja ili narušenog zdravlja, ona se uračunava u naknadu štete zbog umanjene životne aktivnosti, ako je premiju osiguranja uplatio onaj koji je dužan da plati naknadu štete. U suprotnom, ako je premiju uplatio sam oštećeni, osigurana svota se ne uračunava u iznos naknade štete.802 ZOO predvidja mogućnost ovog kumuliranja,803 pa svota osiguranja ne utiče na visinu utvrđene naknade.

U praksi je ranije bila dilema da li je gubitak školske godine pravno priznat oblik nematerijalne štete ili pak oštećenom pripada pravo samo na naknadu materijalne štete. Naime, takva šteta zbog štetnog dogadjaja može imati elemente i materijalne štete (gubitak odnosno manji lični dohodak) a i nematerijalne štete, koja se u skladu sa do sada već jedinstvenom sudskom praksom uvrštava u duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti. Na navedenom Savjetovanju u Ljubljani je u pogledu ovoga zauzet sljedeći stav:

800 O tome detaljnije: N. Mrvić-Petrović, Z. Petrović i A. Filipović, Obavezno osiguranje od autoodgovornosti i naknada štete, Beograd, 2000, str. 234-237, M. Mihailović, Odnos između novčane naknade nematerijalne štete i primanja po osnovu socijalnog osiguranja, u Naknada nematerijalne štete, Budva, 2001, str. 126-141. Prethodno, zajednička sjednica Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda bivše SFRJ od 6. i 7.9.1985. godine utvrdila je sljedeći načelni stav: "Pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti uzima se u obzir (cijeni zajedno sa drugim okolnostima) i naknada (invalidnina) za tjelesno oštećenje koju oštećeni prima po propisima o invalidskom osiguranju, ali ne u kapitaliziranom iznosu i ne prostim oduzimanjem od pripadajućeg iznosa pravične novčane naknade, već će sud na osnovu svih okolnosti slučaja po slobodnoj ocjeni (član 223.) utvrditi u kojoj mjeri invalidnina utiče na visinu novčane naknade za ovaj vid nematerijalne štete" - u A. Radovanov, Načelni stavovi Saveznog suda, vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda i pravna shvatanja Vrhovnog suda Srbije, Novi Sad, 2000, str. 115. 801 Savezni sud bivše SRJ je 7.11.1995. godine ovim povodom zauzeo sljedeći načelni stav: "Pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti sud će uzeti u obzir i naknadu za telesno oštećenje na koju oštećeni ima pravo po propisima o invalidskom osiguranju, pa će na osnovu svih okolnosti slučaja po slobodnoj oceni utvrditi u kojoj meri naknada za telesno oštećenje utiče na visinu novčane naknade za ovaj vid nematerijalne štete. Visina naknade utvrđuje se na isti način i u slučaju kad sud pravičnu naknadu zbog umanjenja životne aktivnosti dosuđuje u obliku novčane rente. Pravo oštećenog na naknadu za telesno oštećenje uzima se u obzir i kad oštećeni odbija da pokrene postupak kod nadležnog organa radi ostvarivanja naknade po tom osnovu. U tom slučaju sud će kao prethodno pitanje sam utvrđivati pravo oštećenog na naknadu za telesno oštećenje, ako iz prirode i stepena telesnog oštećenja proizilazi da bi oštećeni po propisima o invalidskom osiguranju mogao ostvariti tu naknadu", u R. Ćosić, Aktuelna sudska praksa iz građansko-materijalnog prava ... str. 187. U ovom smislu se izjašnjava i Vrhovni sud Srbije u presudi br. Rev-4313/98 od 9.9.1998. godine: "Neosnovano se u reviziji navodi da je uračunavanje invalidnine u naknadu štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti trebalo izvršiti posle aktuarskog veštačenja, kapitaliziranjem invalidnine. Ovo uračunavanje se vrši po slobodnoj oceni suda, koji visinu invalidnine samo uzima u obzir pri određivanju naknade za pomenuti vid nematerijalne štete", u Z. Ivošević, op. cit., str. 59. 802 I sudska praksa na ovo ukazuje: "Ako se radnik sam osigura za slučaj povrede na poslu i ako sam plaća premiju za ovo osiguranje osiguravajućoj organizaciji, onda preduzeće koje je odgovorno za štetu koju radnik pretrpi usled povrede na poslu, ne može takvom radniku da u naknadu štete uračuna i ono što bi on dobio od osiguravajuće organizacije, kako bi mu za taj iznos smanjilo naknadu štete. Radnik u ovakvom slučaju ima pravo na to da kumulira naknadu iz osiguranja i naknadu štete od odgovornog lica" - Vrhovni sud Srbije, broj Gž-3268/67, u Z. Ivošević, op. cit., str. 59. 803 Član 948. stav 2.ZOO.

116

“Prekinuto školovanje pored osnova za naknadu materijalne štete, može se uzeti u obzir i kao osnov za naknadu štete zbog duševnih bolova u sklopu naknade zbog umanjenja životne aktivnosti, a ne predstavlja poseban (samostalan) vid nematerijalne štete.”804

Pravo na naknadu ove štete je neprenosivo805 i nenasljedivo. U principu potraživanje naknade neimovinske štete gasi se smrću oštećenog, jer drugačije ne može da se ostvari svrha naknade. Odredbama ZOO806 propisano je da potraživanje naknade nematerijalne štete (pa i naknade za umanjenu životnu aktivnost) prelazi na nasljednike samo ako je priznato pravosnažnom odlukom ili pismenim sporazumom, a pod istim uslovima, to potraživanje može biti predmet ustupanja, prebijanja i prinudnog izvršenja.807 Dakle, ova naknada je strogo ličnog karaktera, a pravosnažnom presudom ili sporazumom određena svota novca pripada nasljednicima, ali ne kao sredstvo za ostvarivanje naknade, već u opštoj funkciji koju novac ima. Nasljediv je novac kao stvar, a ne naknada kao sredstvo za doživljaj ličnog zadovoljstva.808 Ipak, čini se da je ovo odstupanje od opšteg pravila o svrsi ove naknade. Ako naknada služi za uspostavljanje psihičke ravnoteže oštećenog, ona se može ostvariti samo u njegovoj ličnosti. Nasljednici je u tu svrhu ne mogu iskoristiti, pa dolazi do bogaćenja na njihovoj strani.

Rok zastarjelosti kod nematerijalne štete počinje teći od onog dana kada su pojedini vidovi dobili oblik konačnog stanja, odnosno od završenog liječenja.Kada su u pitanju duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti, zastara počinje teći od završetka liječenja i saznanja za postojanje ove vrste štete.809

3. Zaključak Umanjenje ili gubitak opšte životne aktivnosti predstavlja vid nematerijalne štete koji

nastaje onda kad zbog tjelesne povrede ili bolesti kod oštećenog nastupi nemogućnost ili smanjena mogućnost funkcionisanja organa u cjelini ili jednog njegovog dijela. Nema sumnje da se doživljaj štete zbog umanjene životne aktivnosti odlikuje svojevrsnim sažimanjem raznih vidova nematerijalne štete u jedan, poseban oblik štete, a dosuđivanjem naknade za umanjenu životnu aktivnost oštećeni ne gubi pravo na posebnu naknadu štete za fizičke bolove, strah i duševne bolove zbog naruženosti. Odredbe ZOO predstavljaju pogodan okvir u kome je sudska praksa već utvrdila mnoge stavove u pogledu prava na naknadu za ovaj specifični vid štete, koji prednjači svojom kompleksnošću i suptilnošću, te bogatstvom oblika ispoljavanja u praksi. Duševni bol je, kao i fizički, individualni subjektivni fenomen, i zavisi od mnogih okolnosti, a posebno od strukturalnih i psihičkih osobina ličnosti. Sud ima obavezu da primjenom pravnog standarda analizira sve relevantne okolnosti i uz pomoć psihologije, logike i životnog iskustva, cijeneći sve objektivne i subjektivne momente koji su od značaja za odmjeravanje naknade, donese pravičnu odluku.

Pri tome, treba imati u vidu da se novčana naknada za ovaj oblik nematerijalne štete, zbog svega izloženog, ne smije generalizovati, ali isto tako da postoji i opasnost da odlučivanje suda ne predje u arbitrernost. Samo dosljedna i striktna primjena pomenutih 804 Zaključak br. 7. sa ovog Savjetovanja. 805 Oštećeni potraživanjem naknade nematerijalne štete koje nije ostvario ne može da raspolaže ni pravnim poslovima inter vivos ni testamentom. 806 Član 204. 807 Vidjeti: A. Filipović, Nasleđivanje i zastarelost naknade nematerijalne štete u jugoslovenskom pravu, u Naknada nematerijalne štete, Budva, 2001, str. 96-106. 808 O tome više: Z. Ivošević, op. cit., str. 60. 809 A: Filipović, op. cit., str.105.

117

kriterijuma i utvrđivanje svih krucijalnih okolnosti može dovesti do pravilnog odmjeravanja ove naknade u svakom konkretnom slučaju.

NAKNADA ŠTETE U OBLIKU RENTE

1. Uvod

Naknadu štete u obliku rente poznaju svi savremeni pravni sistemi. Ovaj oblik

naknade je uređen propisima ili je pak priznat u sudskoj praksi.810 Inače, rentom uopšte naziva se svaki "periodični prinos koji se ne dobija radom",811 dok naknada štete u obliku rente postoji u slučaju kada ukupan iznos štete nije poznat u vrijeme odlučivanja u tužbenom

810 Građanski zakonici koji su se ranije primjenjivali na ovim prostorima - Austrijski građanski zakonik, Srpski građanski zakonik i Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru nisu sadržavali odredbe o ovoj naknadi, ali ju je teorija i praksa izgrađena na osnovu tih propisa, kao pravnih pravila, poznavala i priznavala. U tom pravcu idu i odluke Vrhovnog suda Jugoslavije Rev-3/74 i Vrhovnog suda Hrvatske Gž-820/71 i Gž 924/60 - vidjeti: M. Žuvela, Naknada štete u obliku rente, Naša zakonitost, br. 10/86, str. 1348. Neke zemlje propisuju samo opšte odredbe o naplati u obliku rente. Tako se npr. članom 43. švajcarskog Zakonika o obligacijama propisuje: "Oblik i visinu naknade određuje sudija s obzirom na okolnosti slučaja i stepen krivice. - Naknada štete u obliku rente može se dosuditi samo ako se dužnik u isto vrijeme obaveže da da obezbeđenje". Ipak, najveći broj zakona sadrži odredbe o tome za koje se štete naknada dosuđuje u ovom obliku. O renti v.: A.Filipović, Određivanje visine naknade štete u obliku rente, Beograd, 1999; N. Mrvić - Petrović, Z.Petrović i A.Filipović, Obavezno osiguranje od autoodgovornosti i naknada štete, Beograd, 2000, str. 196-231; N.Dragović, Naknada materijalne štete u obliku rente, referat podnijet na savjetovanju pravnika ZOIL Sarajevo, Neum, 1979; M.Ilešič, Odškodnina v obliki rente po Zakonu o obligacijskih razmerji, Združeno delo, 1979; Ž. Đorđević i V. Stanković, Obligaciono pravo, opšti deo, Beograd, 1974, str. 401-402; I.Crnić i A.Ilić, Osiguranje i naknada štete u saobraćaju, Zagreb, 1987, str. 124-150; A.Ilić, Primjena propisa o renti u praksi, Osiguranje i privreda, br. 12/85; Z Petrović, Renta za štete prouzrokovane telesnom povredom ili oštećenjem zdravlja, Bilten pravne službe, br. 3-4/96; T.Stojanović, Rentne štete u osiguranju odgovornosti vlasnika odnosno korisnika motornih vozila, Zbornik radova sa Jugoslovenskog savjetovanja o osiguranju motornih vozila u Trogiru, 27. - 29.3.1985; V. Gorenc, Zakon o obveznim odnosima s komentarom, Zagreb, 1998, str. 265.; B. Morait, Obligaciono pravo, Knjiga druga, Banja Luka, 1999, str. 68-69; M. Marković, Neka pitanja od značaja za dosuđivanje rente, u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002, str. 91; S. Dražić, Naknada štete u obliku rente, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Srbije br.2/00, str. 262; Z. Kitanović i V. Filipović, Renta, u Zborniku radova sudija Drugog opštinskog suda u Beogradu, Sveska I, Beograd, 2003, str. 195-199; A. Bikić, Obligaciono pravo, opći dio, Sarajevo, 2004, str. 238; Z. Petrović i V.Todorović, Naknada štete u obliku rente, Beograd, 2004. O renti u njemačkom zakonodavstvu v. T. Meyer, Pravo na naknadu štete u obliku rente u njemačkom zakonodavstvu, u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002, str. 126. 811 Pravni leksikon, Beograd, 1970, str. 981.

118

zahtjevu, a kada se ona plaća periodično (obično mjesečno)812 u unaprijed utvrđenim iznosima.813 814 Prema tome, u takvim slučajevima nije poznat ukupan iznos buduće štete, a početni unaprijed određeni iznos se utvrđuje prema visini štete u vrijeme prvostepenog presuđenja815, ali pod klauzulom rebus sic stantibus, jer sud može na zahtjev oštećenog za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika i smanjiti ili ukinuti.816 Da li će i kada sud dosuditi plaćanje novčane rente doživotno ili samo na određeno vrijeme, zavisiće od postojećih okolnosti u svakom pojedinom slučaju.817 Iako je renta periodično davanje, ona se bitno razlikuje kao vid naknade od drugih periodičnih davanja (npr. od otplate cijene na rate kod kupoprodaje). U posljednjem slučaju apsolutan iznos obaveze je poznat dužniku, ali se on ne isplaćuje odjednom, već u ratama. Naime, iz određenih pravno-relevantnih razloga naknada se može dosuditi u dijelovima. Za razliku od toga, renta je takvo periodično davanje kod koje nije unaprijed poznat broj periodičnih davanja niti ukupan iznos naknade.818 Prikladnost rente zavisi od štete koju treba naknaditi (pošto se te dvije stvari, šteta i oblik naknade, nalaze u odnosu sadržine i forme), a od toga zavisi i polje njene primjene.819 Imajući u vidu da se radi o vrlo specifičnom obliku naknade u pogledu rente postoji mnogo interesantnih pitanja, koja se ne javljaju ni kod jednokratne naknade, a ni kod naturalne restitucije.820 Naknada štete u obliku rente se, u pravilu, određuje u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja.821 Vrste štete koje se nadoknađuju u ovom obliku su: izgubljeno izdržavanje odnosno pomaganje, izgubljena zarada, troškovi zbog trajno povećanih potreba i izgubljena ili smanjena mogućnost daljeg razvijanja i napredovanja.822 Dakle, radi se o materijalnim štetama, koje se u navedenim slučajevima dosuđuju doživotno ili za određeno vrijeme, što naravno zavisi od relevantnih okolnosti svakog konkretnog slučaja. ZOO, 812 Način plaćanja rente određuje sud vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja. On može npr. odrediti da se renta plaća mjesečno, tromjesečno ili čak šestomjesečno. U najvećem broju slučajeva plaćanje rente se određuje u mjesečnim iznosima, s tim što se precizira datum do koga se renta najkasnije treba isplatiti. Njemački građanski zakonik određuje da se svaka doživotna renta, bilo novčana ili nenovčana, plaća unaprijed. Novčana renta plaća se tromjesečno unaprijed, a kod nenovčane to vrijeme određuje se prema prirodi i cilju rente. Ukoliko je povjerilac doživio početak razdoblja za koje se renta ima isplatiti unaprijed, pripada mu puni iznos koji se odnosi na ovo razdoblje (paragraf 760. u vezi sa paragrafima 843. stav 2. i 844. stav 2.). 813 O. Stanković, Naknada štete, priredio i predgovor napisao Z. Ivošević, Beograd, 1998, str. 367; I. Babić, Leksikon obligacionog prava, Beograd, 1997, str. 176. 814 U ovom pravcu ide i sudska praksa: ‘’Renta kao novčani oblik naknade štete plaća se periodično u unaprijed utvrđenim odnosima, a ne u postotnom iznosu što je protivno prirodi štete i odštetnom karakteru rente’’ – Vrhovni sud Hrvatske, Rev. 1676/91 od 8.1.1992, u H. Tajić i V. Simović, Zakon o obligacionim odnosima – četvrt vijeka sudske prakse – izbor sudskih odluka 1980. do 2005 – Knjiga prva, Sarajevo, 2006, str. 420. 815 Prema M. Vukoviću ‘’kad se naknada određuje pro futuro za štete koje će u budućnosti trajati, kao, na primjer, kod gubitka izdržavanja i zarade, postoji opće priznato gledište da se naknada ustanovljava u obliku rente’’ – M. Vuković, Odgovornost za štete, Zagreb, 1971, No 473. 816 M. Žuvela, Naknada štete u obliku rente... str. 1348. 817 B. Vizner, Komentar Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Knj. 2, Zagreb, 1978, str. 839. 818 J. Salma, Obligaciono pravo, Novi Sad, 2004, str. 615.O tome i: O. Stanković, Naknada štete u obliku rente, Beograd, 1975, str. 7. 819 O. Stanković, Naknada štete , priredio i predgovor napisao Z. Ivošević...str. 367. 820 Vidi: D. Medić, Osnovni teorijski i praktični problemi naknade štete u obliku rente,u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002,str. 43-55. 821 Član 188. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Isto predviđa i član 246. stav 1. Nacrta Zakona o obligacionim odnosima RS/FBiH. 822 Članovi 194. i 195. ZOO.

119

međutim, ne predviđa izričito određivanje rente u slučajevima naknade nematerijalne štete,823 mada se u odredbi člana 203. propisuje da će sud na zahtjev oštećenog dosuditi naknadu i za buduću nematerijalnu štetu ako je po redovnom toku izvjesno da će ona trajati i ubuduće.824 Na XII zajedničkoj sjednici Saveznog suda, Vrhovnog vojnog suda i vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina bivše SFRJ od 7.5.1981. godine zauzet je sljedeći načelni stav (broj 1/81): "Naknada nematerijalne štete (zbog umanjenja životne aktivnosti i drugih njenih trajnih oblika) dosuđuje se u jednokratnom novčanom iznosu ali može, na zahtjev oštećenog, biti dosuđena i u obliku novčane rente ako takav oblik naknade prema okolnostima datog slučaja predstavlja odgovarajuću satisfakciju".825 826 Renta se za nematerijalnu štetu može dosuditi ukoliko se utvrdi da će psihičke patnje, usljed štetnog događaja, stvarati takve okolnosti i izazivati psihičke patnje primaoca naknade.827 Novac se dosuđuje kao vid ublažavanja patnji koje su nastale štetnim događajem.828 Ukoliko naturalna naknada neimovinske štete nije moguća visina štete se određuje, po pravilu u ukupnom iznosu.829 Određivanje štete u obliku rente ne predstavlja opšte pravilo naknade nego izuzetak. Prema zaključku broj 11 sa savjetovanja Saveznog suda, Vrhovnog vojnog suda i vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina bivše SFRJ koje je održano 15. i 16.10.1986. godine u Ljubljani "znatnije izmijenjene okolnosti utiču na mogućnost izmjene visine rente dosuđene na ime naknade nematerijalne štete jednako kao i na mogućnost izmjene visine rente dosuđene na ime naknade materijalne štete".830 2. Štete koje se najčešće nadoknađuju u obliku rente 2.1. Izgubljeno izdržavanje odnosno pomaganje Pravo na ovu naknadu imaju lica koja je poginuli izdržavao ili redovno pomagao odnosno lica koja su po zakonu imala pravo tražiti izdržavanje od poginulog.831 Razumljivo je

823 P. Klarić, Pravična novčana naknada za nematerijalnu štetu, Naša zakonitost, br. 10/86, str. 1337; B. Vizner, op.cit; str. 930. 824 Naknada buduće nematerijalne štete pretpostavlja da je ona već prouzrokovana u momentu presuđenja i da će njene štetne posljedice trajati i u budućnosti po redovnom toku stvari i zbivanja. Prema sudskoj praksi, ova šteta se dosuđuje u jednokratnom iznosu, bez obzira na njeno kontinuirano trajanje – v. Pešić, Naknada nematerijalne štete, u Ugovorno i odštetno pravo po Zakonu o obligacionim odnosima, Zbornik radova, Beograd, 1979, str. 448. 825 I sudska praksa do stupanja na snagu ZOO (1.10.1978) izuzetno je dopuštala naknadu nematerijalne štete zbog smanjenja životne aktivnosti i potrebe ulaganja pojačanih napora u obliku rente – v. odluke Vrhovnog suda Hrvatske, Gž-1630/61 i Okružnog suda Beograd, P-1111/66, u M. Žuvela, Naknada štete u obliku rente...str. 1350. 826 O tome: E. Durutović, Naknada nematerijalne štete u obliku rente, u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002, str. 56. 827 Vidjeti: Z. Petrović, Naknada nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti, Beograd, 1996, str. 149. 828 N. Šarkić, Izvršenje sudskih odluka kojima je utvrđeno pravo na rentu, u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002, str. 133. 829 Vidi članove 199. i 200. ZOO. 830 Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 1/87, str. 65.Uporediti: I.Crnić, Naknada štete (Odgovornost za štetu i popravljanje štete), Zagreb, 1995, str. 205; Z Petrović, Renta za nematerijalnu štetu, Glasnik Advokatske komore Vojvodine, br. 9/99. 831 O tome: S. Stjepanović, Naknada štete - dosuđivanje rente zbog izgubljenog izdržavanja, Zakonitost, br. 6/90, str. 745; B.Marković, Naknada štete usljed smrti zakonskog davaoca izdržavanja, Pravni život, br. 9-10/92, str. 1414.

120

da ovaj iznos ne može biti veći od iznosa koji bi oštećeni dobijao od poginulog da je ovaj ostao u životu i on se odmjerava imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja.832 Dakle, u odnosu na građanske zakonike koji su ranije važili na prostorima bivše Jugoslavije,833 proširen je krug lica koji imaju pravo na novčanu rentu. Prevashodno se radi o licima koja su prema poginulom imala i ostvarila zakonsko pravo izdržavanja,834 kao i licima koja su samo imala to pravo, ali ga za njegovog života nisu ostvarila. Materijalne mogućnosti odgovorne osobe nisu odlučne i ne treba ih utvrđivati, osim ako postoje pretpostavke za sniženje naknade,835 kad sud, primjenjujući materijalno pravo u okviru utvrđenog činjeničnog stanja i bez prijedloga stranaka vodi računa o materijalnom stanju oštećenog.836 Pri odmjeravanju visine naknade mora se imati u vidu ne samo ona zarada koju je poginuli imao u vrijeme smrti, već i zarada koja bi se po redovnom toku stvari mogla očekivati da je poginuli ostao u životu. Za dosuđivanje rente zbog izgubljenog izdržavanja nije bitna okolnost da li je pokojni davalac izdržavanja na dopunski rad plaćao porez.837 Kada ZOO govori o licu koga je poginuli izdržavao ne ograničava se samo na osobe koje je poginuli izdržavao po nekoj zakonskoj obavezi, pa ostaje da se u praksi utvrdi krug lica na koje se ovo izdržavanje odnosi, imajući u vidu da izdržavanje može biti zasnovano i pravnim poslom. Pod licem koga je poginuli pomagao, podrazumijeva se lice prema kome poginuli nije imao ni zakonsku ni kakvu drugu (npr. ugovornu) obavezu izdržavanja, ali ga je redovno pomagao (izdržavao), pa bi to činio i u budućnosti.838 Naravno, ovdje se mora raditi o redovnom, a ne povremenom pomaganju u skladu sa pravom i društvenim moralom - dobrim običajima.839 U ovom slučaju lica koja po ovom osnovu imaju pravo na naknadu štete ispunjavaju uslove da traže i dobiju izdržavanje od nekog drugog, koji im iz opravdanih razloga to izdržavanje nije davao, nego je to činio poginuli. Posebnu grupu čine lica koja su u momentu smrti ispunjavala uslove da zahtijevaju i dobiju zakonsko izdržavanje, ali to svoje pravo nisu ostvarila. Ona svoje pravo na izdržavanje moraju i dokazati, a nije dovoljno da se samo utvrdi da ulaze u krug lica koja po zakonu imaju pravo na izdržavanje.840 841

832 Vidi član 194. stav 2. ZOO, koji pokazuje odštetni karakter ove rente. 833 Vidjeti paragraf 1327 noveliranog Austrijskog građanskog zakonika, paragraf 821. Srpskog građanskog zakonika i član 579. Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru. 834 Odredbe o zakonskoj obavezi izdržavanja nalaze se u zakonima koji uređuju bračne i porodične odnose. 835 Član 191. ZOO. 836 M. Žuvela, Naknada štete u obliku rente... str. 1352. 837 Vrhovni sud Srbije, Rev. 5697/99 od 16.2.2000, Izbor sudske prakse, br. 5/00, str. 50-51. 838 Komentar Zakona o obligacionim odnosima, redaktori S. Perović i D. Stojanović, Kragujevac - Gornji Milanovac, knj. I, 1980, str. 578-579. 839 O tome: M. Subić, Naknada štete u obliku novčane rente, u Prouzrokovanje štete i njena naknada, Budva, 1998, str. 37. 840 B. Loza, Obligaciono pravo, Opći dio, Posebni dio, Sarajevo, 2000, str. 274. 841 Ni sudska praksa u ovom pogledu nema nikakvih dilema: "Pravo na naknadu štete zbog izgubljenog izdržavanja pripada licima koje je poginuli izdržavao ili redovno pomagao, kao i licima koja su po zakonu imala pravo zahtevati izdržavanje od poginulog u smislu čl. 287. i čl. 302. Zakona o braku i porodičnim odnosima" - Vrhovni sud Srbije, Rev. 1234/82, u R. Ćosić, Aktuelna sudska praksa iz građansko-materijalnog prava, Beograd, 1996, str. 180. "Kad je utvrđeno da je poginuli sin redovno pomagao roditelje, roditeljima pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljenog pomaganja neovisno o tome da li bi i inače po Zakonu o braku i porodičnim odnosima imali pravo tražiti izdržavanje" - Vrhovni sud Vojvodine, Rev. 940/87, u Naknada štete, Izvod iz Zakona o obligacionim odnosima, Aktuelna sudska praksa, Beograd, 2000, priređivači T. Krsmanović i N. Marković, str. 210. "Lice koje je poginuli izdržavao, odnosno lice koje je imalo pravo na izdržavanje od poginulog, ima pravo da od odgovornog lica traži naknadu štete koju trpi gubitkom izdržavanja. U takvom slučaju sud mora utvrditi iznose izdržavanja koje bi poginuli bio dužan i mogao obezbediti izdržavanom licu u

121

Kod ovih zahtjeva potrebno je utvrditi i da li je poginuli imao mogućnost da daje izdržavanje u času pogibije, jer je pogrešno u takvom slučaju visinu rente utvrđivati prema materijalnim mogućnostima odgovorne osobe.842 Visina naknade se, inače određuje prema onome što oštećeni stvarno gubi usljed smrti poginulog.843 Kolika je visina izgubljenog izdržavanja je uvijek faktičko pitanje, o kome se donosi odluka prema relevantnim okolnostima svakog slučaja. Ovu naknadu nije lako utvrditi, jer je činjenično stanje, najčešće, vrlo složeno i kompleksno i iziskuje provođenje brojnih dokaza. Ovdje može da se postavi i pitanje šta se dešava kada je obavezano lice davalo izdržavanje u iznosu većem od njegove obaveze. Mišljenja smo da oštećeno lice ima pravo na onu naknadu štete zbog izgubljenog izdržavanja u visini onoga što zaista gubi, a da bi se ova naknada mogla sniziti tek ukoliko se radi o davanjima koja znatno odstupaju od društvenih prilika i prosjeka određene sredine i kao takva vrijeđaju norme društvenog morala. Prilikom ovoga treba imati u vidu da naknada štete zbog izgubljenog izdržavanja ima odštetni, a ne alimentacioni karakter.844 Oštećeni ponekad u vezi sa smrću davaoca izdržavanja stiče i određene imovinske koristi, koje mogu biti od uticaja kod određivanja visine rente. Naime, logično je da se naknada štete određuje u visini razlike između onoga što bi oštećeni dobijao na ime izdržavanja i primanja koja ostvaruje povodom smrti davaoca izdržavanja. Kao najčešća primanja koja se uzimaju u obzir prilikom presuđenja spadaju, prije svega, ona koja oštećeni ima na ime porodične penzije. U slučaju kada ovim iznosom nije pokriven gubitak izdržavanja, oštećeni može tražiti naknadu od štetnika. Ukoliko primalac izdržavanja preko suda zatraži od štetnika naknadu za izgubljeno izdržavanje, a nije pokušao ostvariti pravo na porodičnu penziju, parnični sud će prekinuti postupak dok organi socijalnog osiguranja ne utvrde ima li oštećeni pravo na porodičnu penziju. Ako oštećeni ne koristi svoje pravo da traži penziju, parnični sud će o tom pravu oštećenog odlučiti kao o prethodnom pitanju te će mu, ako smatra da ima pravo na penziju, dosuditi samo razliku između izgubljenog izdržavanja i one penzije na koju oštećeni ima pravo.845 Pored penzije, u iznos štete se obračunava i dječiji dodatak koji oštećeni, eventualno, prima nakon smrti davaoca izdržavanja, a isto tako i vrijednost nasljeđene imovine od davaoca izdržavanja. Interesantno je da kod ličnog osiguranja života,846 korisnik osiguranja može u cjelosti ostvariti i pravo po osnovu osiguranja života i pravo na naknadu štete i da se tu osigurana svota ne uračunava u naknadu za izgubljeno izdržavanje.847 Kamate na pojedine iznose izgubljenog izdržavanja, kad ti iznosi dospijevaju mjesečno, teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa.848 849Što se vremenskog trajanja ove obaveze tiče, redovno se u sudskim presudama navodi da renta traje dok postoje zakonski uslovi, odnosno razlozi zbog kojih je nastala i koji opravdavaju njeno postojanje i izvršavanje. skladu sa odredbama porodičnog zakonodavstva da je u životu i tu naknadu štete zbog izgubljenog izdržavanja odgovorno lice je dužno da plaća" - Vrhovni sud Srbije, Rev. 236/83, u R. Ćosić, op. cit., str. 180. 842 Vidi: Vrhovni sud Hrvatske, Rev. 275/84, u M. Žuvela, Naknada štete u obliku rente... str. 1351-1352. 843 O tome: I. Babić, Određivanje visine rente, u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002, str. 64. 844 A. Filipović, Z. Petrović i N. Mrvić-Petrović, Naknada štete u obliku rente, u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002, str. 24-25. 845 U ovom smislu je i načelni stav (2/80) Zajedničke sjednice Saveznog suda, Vrhovnog vojnog suda i vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina bivše SFRJ. 846 Prema odredbi člana 948. ZOO. 847 V. Šeparović, Uračunavanje drugih primanja u naknadi štete, Naša zakonitost, br. 10/86, str. 1368. 848 Vrhovni sud Hrvatske, Rev-2718/87 od 24.08.1989, u I. Crnić, Zakon o obveznim odnosima s opsežnom sudskom praksom, Zagreb, 2001. str. 243. 849 O pravu oštećenog lica koje prima rentu na zateznu zakonsku kamatu v. A. Filipović, Određivanje visine naknade štete u obliku rente...str. 85.

122

2.2. Izgubljena zarada zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad850 ZOO propisuje851 da je odgovorno lice dužno povređenom, koji zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, plaćati određenu novčanu rentu kao naknadu za ovu štetu .852 Prema tome, svaki gubitak zarade ne dovodi do prava na rentu, već samo onaj koji je posljedica djelimične ili potpune nesposobnosti za rad. Za pravo na ostvarenje naknade po ovom osnovu nema značaja činjenica što su troškovi života uvećani.853 Međutim, izgubljena zarada zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, kao i izgubljena zarada do donošenja sudske odluke se dosuđuju u jednokratnom iznosu, jer se ti iznosi mogu pouzdano utvrditi. No, i jedan i drugi dio ove štete, pošto nikada nisu bili sastavni dio imovine oštećenog, već nešto što je on sa vjerovatnoćom očekivao, predstavljaju izgubljenu dobit (lucrum cessans).854 Inače, već na Savjetovanju sudija građanskih odjeljenja Vrhovnog suda bivše Jugoslavije i vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina od 12. i 13.2.1970. godine zauzet je pravni stav da se naknada štete za sukcesivni gubitak (umanjenje) dohotka u budućnosti određuje u obliku mjesečne rente.855 Pod zaradom se podrazumijeva svaka imovinska korist koja se postriže radom, a ne samo iznos plate za rad. Oštećeni ima pravo na njenu naknadu, kako za vrijeme liječenja nesposobnosti za rad, tako i zbog nekog gubitka usljed potpune ili djelimične nesposobnosti za rad. Razumljivo je da se, ako ne postoji gubitak u zaradi, ova naknada ne može dosuditi. Isto tako, logično je da ako postoji gubitak u zaradi, da on mora biti u uzročnoj vezi sa štetnikovim ponašanjem. Napominjemo da treba biti oprezan prilikom priznavanja elemenata koji ulaze u ukupan zbir izgubljene zarade. Primjera radi, domaćici i drugim licima treba nadoknaditi i gubitak i koristi od rada u vlastitom domaćinstvu, pa i kad su taj posao obavili drugi članovi domaćinstva856, jer je time umanjen njen dio u zajedničkom doprinosu članova domaćinstva na njegovom održavanju odnosno unapređivanju.857 Ako domaćica može da obavlja redovne kućne poslove, ali sa pojačanim naporom, onda joj ne bi pripadala materijalna šteta u obliku rente, već nematerijalna šteta po osnovu umanjenja opšte životne sposobnosti i naknađuje se u vidu satisfakcije, i to u jednokratnom iznosu, a ne u obliku rente.858 U slučaju poljoprivrednika, kao polazna osnova se mora utvrditi način njegovog bavljenja poljoprivrednom djelatnošću i ekonomska snaga njegovog imanja, zatim da li sam vlastitom mehanizacijom obrađuje zemlju ili je daje u zakup, da li, eventualno, tom meha-nizacijom pruža usluge drugima, ide li u nadnicu, koristi li rad drugih i dr.859 U ovim

850 O tome opširno: P. Trifunović, Dosuđivanje naknade štete zbog izgubljene zarade u obliku rente, u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002, str. 77. 851 Član 195. stav 2. ZOO. 852 Irelevantno je da li je oštećeni bio u radnom odnosu na određeno ili neodređeno vrijeme. 853 Vrhovni sud Srbije, Rev-1799/85, u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002, str. 144. 854 O. Stanković, Naknada imovinske štete, Beograd, 1968, str. 122. 855 Time su otklonjene dileme dotadašnje sudske prakse, jer pravna pravila bivših građanskih zakonika nisu rentu predviđala kao oblik naknade ove štete. 856 Vidi presudu Vrhovnog suda Hrvatske, Rev. 2050/87 od 30.3.1988., u Z. Slakoper, Sudska praksa 1980-2005. i bibliografija radova uz Zakon o obveznim odnosima, Zagreb, 2005, str. 852. 857 M. Žuvela, Naknada štete zbog smrti, oštećenja zdravlja ili ozljede putnika i drugih osoba, Informator, br. 2153/74, str. 17. Vidjeti i odluku Vrhovnog suda Srbije, Rev-727/82, u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002, str. 144. 858 Okružni sud u Zagrebu, Gž br. 7611/82 od 11.01.1983, iz arhive autora. 859 O tome opširnije: A.Filipović, Određivanje visine naknade štete u obliku rente.... str. 49; I. Kaladić, O gubitku zarade zbog nesposobnosti za rad poljopirvrednika, Naša zakonitost, br. 9/85, str. 1079.

123

slučajevima zarada se ne iskazuje u obliku ličnog dohotka, pa je pri utvrđivanju njenog iznosa potrebno pouzdano utvrditi više relevantnih činjenica. Šteta zbog izgubljenog prihoda od poljoprivrede je novčana materijalna šteta koja se utvrđuje u onom iznosu u kome je nastala, pa štetnik nije obavezan platiti revalorizani iznos naknade.860 Pod izgubljenom zaradom u momentu presuđenja smatra se samo ona zarada koju bi oštećeno lice izvjesno ostvarilo tada i ubuduće, kada se imaju u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja. Oštećeni ima pravo na sve oblike zarade, kao npr. redovnu zaradu iz radnog odnosa, ako se nalazio u radnom odnosu, a izvjesno bi je ostvario, zaradu od prekovremenog rada pod uslovom da bi tu zaradu zaista imao, zatim, kao što smo već vidjeli, korist od rada u svom domaćinstvu - kao npr. poljoprivrednik i domaćica, vrijednost neostvarenih prihoda ako se bavio samostalnom djelatnošću i tome slično.861 Visina štete zbog izgubljene zarade za vrijeme liječenja i bolovanja utvrđje se prema stvarnom gubitku u zaradi oštećenog, a ne prema visini zarade u vrijeme presuđenja.862 Interesantno je pitanje da li oštećeno lice, koje u vrijeme prvostepenog presuđenja još nije počelo privređivati, ima pravo na buduću izgubljenu zaradu. Prema praksi sudova takvo lice može, u pravilu, ovu naknadu ostvarivati tek u vrijeme kada bi prema svim okolnostima slučaja počelo sticati dohodak.863 Tok zastare u ovakvim slučajevima ne počinje prije nego što bi to vrijeme nastalo.864 Prilikom izračunavanja izgubljene zarade sud će od onoga što bi oštećeni zaradio da nije bio povređen, odbiti određena primanja koja su ostvarena po osnovu socijalnog i penzijskog osiguranja.865 Kada je u pitanju naknada materijalne štete zbog izgubljene zarade, nastale usljed neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode, oštećenom licu se ova naknada dosuđuje u punom iznosu koju bi to lice ostvarilo da nije bilo neopravdane osude, odnosno neosnovanog lišenja slobode, bez obzira da li je izgubljena zarada nastala usljed prestanka rada u zemlji ili prestanka privremenog rada u inostranstvu.866 Vidi i presudu Vrhovnog suda Srbije, Rev-2099/84, u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002, str. 144. 860 Tako i Vrhovni sud Hrvatske, Rev-396/91 od 18.06.1991, u I. Crnić, Zakon o obveznim odnosima s opsežnom sudskom praksom, Zagreb, 2001. str. 250. 861 Vidjeti: M. Subić, op. cit., str. 41. 862 Vrhovni sud Srbije, Rev. 1255/84, u Z. Petrović i A. Radovanov, Deliktna odgovornost i naknada štete, Novi Sad, 2001, str. 136. 863 Vrhovni sud Srbije, Rev. 1952/84, u Z. Petrović i A. Radovanov, Deliktna odgovornost i naknada štete... str. 137. 864 Analogno i zaključak sa Savjetovanja u Vrhovnom sudu Jugoslavije od 12. i 13.2.1970. 865 V. Šeparović, op. cit., str. 1363. Inače, u pogledu mnogih pitanja koja su u vezi sa uračunavanjem bila različito rješavana u sudskoj praksi, zauzet je Načelni stav br. 2/80 XIV Zajedničke sjednice Saveznog suda, Vrhovnog, vojnog suda i republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova bivše SFRJ od 25. i 26.3.1980, koji glasi: "1. Primanja po osnovu zdravstvenog, penzijskog i invalidskog osiguranja uračunavaju se u odgovarajuće vrste (osnove) štete tako da se šteta koju trpi osigurana osoba sastoji u razlici između ukupne štete i onoga što oštećeni prima po jednom ili više navedenih osnova. 2. Štetu iz prethodnog stava oštećenom je dužno naknaditi lice koje je prema pravilima odštetnog prava odgovorno za naknadu štete. 3. Ako je nastanku štete pridonio i oštećeni, lice odgovorno za naknadu štete dužno je oštećenom naknaditi dio štete iz stava 1. srazmjerno prema podijeljenoj odgovornosti. 4. Pri svemu tome neodlučno je da li odgovarajuća samoupravna interesna zajednica može povodom davanja svom osiguraniku, i ona koja su izazvana štetnom radnjom, od odgovornog lica zahtijevati naknadu tih davanja u cjelini, odnosno u srazmjernom dijelu ili na to uopšte nema pravo". U slučaju kad je i oštećeni pridonio nastanku štete, šteta se obračunava tako da se od utvrđenog iznosa štete odbiju iznosi primanja po osnovu socijalnog osiguranja, pa se na tako dobijenu razliku primijeni princip podijeljene odgovornosti. 866 Zaključak sa savjetovanja građanskih i građanskoprivrednih odjeljenja Saveznog suda, vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda bivše SFRJ od 25. i 26.5.1989, u A. Radovanov, Načelni stavovi i pravna shvatanja, Novi Sad, 2000, str. 135.

124

Oštećenom licu, koje je za vrijeme službe u oružanim snagama bilo povrijeđeno i liječeno, ne pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade za vrijeme liječenja i bolovanja, jer nije bilo u radnom odnosu već u službi u oružanim snagama, pa zato nije ni bilo u mogućnosti ostvariti zaradu.867 Plaćanje rente zbog izgubljene zarade traje sve dok postoji negativna razlika između novčanih iznosa koje oštećeni ostvaruje ili dobija i ukupne zarade koju bi ostvarivao da je povreda izostala.868 2.3. Trajno povećanje potreba (troškovi tuđe pomoći) Prema odredbi ZOO869 ako su povređenom zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad potrebe trajno povećane, odgovorno lice mu je dužno plaćati određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.870 Ovu materijalnu štetu čine sljedeći izdaci: - za pojačanu ishranu u budućnosti871 - za plaćanje lica koje oštećenom pruža njegu (pomoć prilikom kretanja, putovanja, oblačenja, ishrane, zadovoljavanja ostalih ličnih potreba itd.) i - za troškove liječenja.872 Ukoliko se radi o troškovima za angažovanje lica koja oštećenom treba da pruže njegu, u te troškove spadaju samo oni koji se odnose na zadovoljenje ličnih potreba oštećenog, a ne i oni koji se odnose na angažovanje tuđe radne snage u domaćinstvu (npr. za kuhanje, cijepanje drva, čišćenje itd.), jer ti troškovi spadaju u štetu na ime izgubljene zarade i po tom osnovu se nadoknađuju.873 Razumljivo je da troškovi ove vrste trebaju da budu svedeni na uobičajenu mjeru i da budu realni i primjereni vrijednosti standardne bolničke njege.874 Pri tome je bitno naglasiti da oštećeni ima pravo na ove troškove bez obzira da li su mu tu pomoć mogli pružiti članovi porodice i nezavisno od toga da li mu je oni pružaju. Naime, oni nisu obavezni da prema oštećenom ispunjavaju obaveze koje padaju na teret onoga koji njemu odgovara za štetu i da na taj način povećavaju svoj rad ili čak gube zaradu da bi time lišili obaveze lice koje za naknadu štete odgovara.875 Oštećeni ima pravo na naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege i onda kad mu je ta pomoć i njega pružena besplatno. Ta naknada se određuje prema zaradi lica koje bi u mjestu u kome je takva pomoć i

867 Vrhovni sud Srbije, Rev. 676/82, u Z. Petrović i A. Radovanov, Deliktna odgovornost i naknada štete... str. 137. 868 S. Dražić, op.cit; str. 271. 869 Član 195. stav. 2. 870 To pravo je priznato u većini građanskih zakonika, kao npr. u Njemačkom građanskom zakoniku, paragraf 843. stav 2, Građanskom zakoniku NR Poljske od 1964. godine (član 444, paragraf 2), Kineskom građanskom zakoniku od 1929 (član 193.), Grčkom građanskom zakoniku od 1946. godine (članovi 929 i 930) itd. Vidi: A.Filipović, Određivanje visine naknade štete u obliku rente... str. 79. 871 Ovo pravo nije uslovljeno time da je pojačana ishrana oštećenom neophodno potrebna, već je dovoljno da je ona korisna da bi pomogla njegovom ozdravljenju. 872 O tome: Komentar Zakona o obligacionim odnosima, glavni redaktor S. Perović, Beograd, 1995, str. 458. 873 Ranije je sudska praksa zastupala stav da se u troškove tuđe njege ubrajaju i troškovi za tuđu pomoć u domaćinstvu (Vrhovni sud Hrvatske Gž 840/70, Gž 10/80, Rev 303/80, u M. Žuvela, Naknada štete u obliku rente... str. 1357). 874 Upoređivanje sa primanjima kućnih pomoćnica, koje ponekad ima primjenu u praksi, nije optimalno rješenje – v. A. Ilić, Primjena propisa o renti u praksi... str. 22. 875 Vidjeti: M. Šemić, Prouzrokovanje i naknada štete, Zrenjanin, 1999, str. 266.

125

njega pružena bilo sposobno pružiti takvu uslugu.876 Inače, prema stavu sudske prakse "oštećena nema pravo da na osnovu naknade štete zbog tjelesne povrede zahtijeva i naknadu izdataka za pomoć i njegu koju joj je pružila jedna žena za vrijeme kada se nalazila na liječenju u bolnici, budući da je tamo imala svu potrebnu njegu, te štetnik nije dužan da plaća naknadu za pomoć i njegu koja prelazi standardnu bolničku njegu, niti za pomoć i njegu koju je pružalo privatno angažovano lice u vrijeme kada se oštećena nalazila na bolničkom liječenju".877 Prilikom dosuđenja ove štete treba ispitati da li oštećenom pripada pravo na dodatak na tuđu pomoć i njegu po propisima o socijalnom osiguranju, jer tek ukoliko taj iznos ne pokriva puni iznos štete, oštećeni ima pravo tražiti njenu naknadu od odgovornog lica. Naknada štete nastale zbog trajno povećanih potreba ima u vidu visinu izdataka neophodnih za pokriće tih troškova, a ne visinu naknade za tuđu pomoć i njegu koja se određuje po propisima socijalnog osiguranja.878 Ovo je razumljivo kada se ima u vidu da naknada po propisima socijalnog osiguranja predstavlja minimalno obeštećenje troškova tuđe njege, na koju oštećeni ima pravo bez dokazivanja da je štetu pretrpio, a ukoliko je stvarno pretrpljena šteta veća, on ima pravo na naknadu po opštim uslovima propisanim ZOO. Naknadu materijalne štete zbog potrebe tuđe pomoći može zahtjevati oštećeni kome je takva pomoć potrebna, a ne lice koje tu pomoć pruža.879 Pitanje visine materijalne štete zbog troškova tuđe pomoći i njege činjenično je, a ne materijalnopravno pitanje.880 2.4. Uništenje ili smanjenje mogućnosti razvijanja i napredovanja (gubitak izgleda za napredovanje) Uništena ili smanjena mogućnost daljeg razvijanja i napredovanja i smanjeni izgledi za budućnost isto tako mogu da budu osnov prava za pravičnu naknadu u obliku rente.881 Da bi se ostvarila renta po ovom osnovu kod oštećenog mora da dođe do materijalnih gubitaka, odnosno neostvarivanja imovinske koristi. Zahtjev za naknadu materijalne štete na ime smanjenja mogućnosti daljeg razvijanja i napredovanja u svakom slučaju mora se materijalno reflektovati na gubitak zarade ili ostvarivanje kakvih prihoda, te dospijeva tek kada oštećeno lice dođe u priliku privređivati.882 Ovdje može osnovano da se postavi pitanje da li pravo na naknadu takve imovinske štete može da se priznaje pored već priznatog prava na naknadu štete za izgubljenu zaradu za proteklo i buduće vrijeme. Međutim, pošto je to ZOO883 ipak propisao, proizilazi da se izgubljene zarade prouzrokovane nesposobnošću za rad i smanjenjem mogućnosti oštećenikovog daljeg razvijanja i napredovanja ne mogu dosuđivati odvojeno u vidu dvije posebne novčane rente, pošto se radi o naknadi jedne te iste štete. 884 876 Iz obrazloženja pravnog shvatanja Građansko-privrednog odjeljenja Vrhovnog suda Hrvatske od 15.06.1992, u I. Crnić, Zakon o obveznim odnosima s opsežnom sudskom praksom.... str. 256. 877 Vrhovni sud Vojvodine Gž br. 1254/71 od 15.6.1972, Zbornik sudske prakse, Beograd, 1972, br. 7-8, str. 492. 878 Vrhovni sud Crne Gore, Rev. 415/92 od 29.1.1993, u Z. Petrović i A. Radovanov, Deliktna odgovornost i naknada štete... str. 121-122. 879 Vrhovni sud Hrvatske, Rev-1733/81 od 12.1.1982, Pregled sudske prakse, Prilog časopisa Naša zakonitost, br. 21, odl. 92. 880 Vrhovni sud Hrvatske, Rev-1530/95 od 12.11.1998, u I. Crnić, Zakon o obveznim odnosima s opsežnom sudskom praksom.... str. 255. 881 Smanjeni izgledi za budućnost kao šteta imaju i svoj nematerijalni aspekt u vidu pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti u smislu člana 200. ZOO. 882 Vrhovni sud Hrvatske, Rev-2654/90 od 06.06.1991, u I. Crnić, Zakon o obveznim odnosima s opsežnom sudskom praksom.... str. 253. 883 Član 195. stav 2. 884 O tome: M.Šemić, Prouzrokovanje i naknada štete... str. 267.

126

Smatramo da je ovaj vid rente suvišan, jer je već sadržan u renti zbog izgubljene zarade, a u praksi se rijetko javlja i teško ga je dokazati. 3. Izmjena iznosa rente885 Renta se dosuđuje pod klauzulom rebus sic stantibus. Na zahtjev oštećenog sud može za ubuduće povećati rentu, a na zahtjev štetnika odnosno lica odgovornog i obavezanog na plaćanje rente smanjiti ili ukinuti, ako su znatnije promijenjene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke.886 Dakle, da bi došlo do izmjene treba da dođe do znatne promjene okolnosti u odnosu na donošenje ranije odluke i da postoji zahtjev ovlašćenog lica. 887 Ovo je sasvim razumljivo, jer se određivanje rente i njene visine vrši u momentu donošenja sudske odluke888, a tjelesno oštećenje je takav vid oštećenja ili narušenja zdravstvenog integriteta čovjeka čije se posljedice ne mogu uvijek odmah konačno odrediti. Naime, normalno je da treba dopustiti mogućnost da se uzmu u obzir nove bitne okolnosti koje se razlikuju od onih u času presuđenja i koje opravdavaju donošenje drukčije odluke. Promjene zbog kojih se može tražiti izmjena iznosa rente mogu da se odnose na oštećeno lice kao povjerioca ili na poginulog, kao bivšeg davaoca izdržavanja, a ne na dužnika rente, jer, kao što smo već naveli, novčana renta ima odštetni, a ne alimentacioni karakter. Okolnosti koje se mogu izmijeniti, inače, mogu da budu veoma različite (npr. povećanje troškova života usljed inflacije, povećanje ili smanjenje troškova liječenja, ozdravljenje lica koje je progla-šeno djelimično nesposobnim ili pak njegova potpuna nesposobnost itd.). Ukoliko je došlo do znatnijih promjena okolnosti pod kojima je dosuđena renta zbog smanjene radne sposobnosti, kao oblika materijalne štete, može se tražiti izmjena odluke, ali samo za ubuduće, pošto bi povećanje rente za proteklo vrijeme bilo protivno prirodi ovog oblika naknade štete.889 Okolnosti za koje je štetnik naknadno doznao, a koje bi dovele do drukčije odluke o renti u 885 O tome opširno: O. Stanković, Naknada štete, priredio i predgovor napisao Z: Ivošević... str. 439-460. 886 Član 196. ZOO. Takva je bila sudska praksa i prije donošenja ZOO. Ovo predvidja i Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima u članu 158. – v. M. Konstantinović, Obligacije i ugovori, Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima, Beograd, 1996, str. 88. O tome i: A.Filipović, Određivanje visine naknade štete u obliku rente... str. 163; I. Kaladić, Nešto o izmjeni dosuđene naknade štete u vidu rente, Odvjetnik, br. 4/86, str. 19. 887 Ovakva je i praksa sudova:‘’Samo ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke o visini rente na ime izgubljenog uzdržavanja, sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu ili na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti’’ - Županijski sud u Bjelovaru, Gž. 1297/99 od 10.6.1999, Izbor odluka, broj 2000/1 – 60/44. 888 ‘’Pravo na rentu u većem iznosu od onoga koji je ranije dosuđen, povjerilac ne može ostvariti u izvršnom postupku pozivajući se na postojanje promijenjenih okolnosti, već samo na osnovu izvršne isprave donijete u posebnom sporu kojom se za ubuduće povećava ranije dosuđena renta’’ – Vrhovni sud Crne Gore, Gzz 18/99 od 20.10.1999, Bilten Vrhovnog suda Republike Crne Gore za 1999. godinu, str. 43-45. 889 Vrhovni sud Srbije, Rev. 1752/84, u Z. Petrović i A. Radovanov, Deliktna odgovornost i naknada štete... str. 137.

127

već pravosnažno okončanoj parnici, mogu biti razlog za ponavljanje postupka, ali ne i za ukidanje rente unazad.890 Tuženi koji nije presudom obavezan plaćati rentu nije pasivno legitimisan u sporu kojim tužitelj zahtijeva povećanje rentnog iznosa, iako tuženi i osoba koja je obavezana na plaćanje rente odgovaraju solidarno za štetu iz istog štetnog događaja. Tužitelj ima mogućnost prema tuženom u novoj parnici istaći zahtjev za plaćanje rente, a ne zahtjev za njeno povećanje, jer na tu rentu tuženi nije bio obavezan prijašnjom presudom.891 Kada dosuđena renta pređe visinu osiguranja od odgovornosti, osiguravač može tužbom zahtjevati izmjenu sudske odluke u pogledu njene dalje isplate.892 893 Izmjena odluke o renti se može tražiti toliko puta koliko je došlo do znatnijih promjena okolnosti u vezi sa plaćanjem rente. Nesumnjivo je da se, mada zakon o tome ne govori, nakon ukidanja rente, može ponovo istaći zahtjev za njeno određivanje, naravno pod uslovom da dođe do znatne promjene relevantnih okolnosti.894 Zahtjev za izmjenu rente u smislu povećanja, smanjenja ili ukidanja, može se podnijeti čim se okolnosti znatnije izmijene.895 Šta podrazumijevaju ‘’znatno izmijenjene okolnosti’’ zbog kojih je moguće izmijeniti dosuđenu rentu predstavlja uvijek faktičko pitanje o kome odluku donosi sud. Zakonodavac daje ovlašćenje sudu da, na zahtjev stranaka, može izmijeniti raniju odluku o renti ako se steknu predviđeni uslovi, ali ga ne obavezuje da to mora učiniti u svakom slučaju, bez obzira na sve druge okolnosti.896 U slučaju da je izvršena kapitalizacija rente, više nije dopuštena njena izmjena zbog promijenjenih okolnosti.897 Promijenjene okolnosti utiču na mogućnost visine rente i kod dosuđivanja naknade materijalne štete i kod odluke o nematerijalnoj šteti. Do ukidanja rente može doći kada nastupe okolnosti zbog kojih povjerilac rente više ne trpi štetu zbog koje je renta dosuđena (npr. ako se oštećeni zaposli, maloljetnik postane punoljetan ili se zaposli odnosno stupi u brak).898 899 4. Neprenosivost prava na naknadu ovog vida štete i zastarjelost njenog potraživanja Prema ZOO900, pravo na naknadu štete u vidu novčane rente usljed smrti bliskog lica ili usljed povrede tijela ili oštećenja zdravlja ne može se prenijeti drugom licu, a dospjeli iznosi naknade mogu se prenijeti drugome, ako je iznos naknade određen pismenim sporazumom strana ili pravosnažnom sudskom odlukom. Ovo je novina sa stanovišta 890 Vrhovni sud Hrvatske, Rev-1775/86 od 28.1.1987, Pregled sudske prakse, Prilog časopisu Zakonitost, br. 47, odl 77. 891 Okružni sud Osijek, Gž-881/88-2 od 24.3.1998, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti br. 38, odl 74. 892 Vrhovni sud Hrvatske, Rev-1645/86 od 3.12.1986, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti br.34, odl. 88. 893 O renti i osiguranoj sumi opširno: S. Stanišić, Renta i osigurana suma, u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002, str. 96. 894 Tako i A. Filipović, Određivanje visine naknade štete u obliku rente...str. 125. 895 Komentar Zakona o obligacionim odnosima, redaktori S. Perović i D. Stojanović, Kragujevac – Gornji Milanovac, knj. I , 1980, str. 591. 896 Komentar Zakona o obligacionim odnosima, redaktori S. Perović i D. Stojanović....str. 590-591. 897 M. Žuvela, Naknada štete u obliku rente... str. 1360. 898 A. Filipović, Z. Petrović i N. Mrvić-Petrović, Naknada štete u obliku rente...str. 37. 899 Prema Vrhovnom sudu BiH, postoji razlog za ukidanje dosuđene naknade štete zbog izgubljenog izdržavanja prouzrokovane smrću davaoca izdržavanja, ako, s obzirom na godine života, poginuli više ne bi bio u stanju da svojim radom pribavlja sredstva za izdržavanje oštećenih –Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 2/90, str. 26-27. 900 Član 197.

128

primjene prava u sudskoj praksi, jer je do tada to bilo predviđeno samo kada je riječ o naknadi nematerijalne štete u nešto drugačijem obliku.901 Neprenosivost ovog prava je propisana zbog toga što je ono tijesno vezano za ličnost oštećenog kao njenog titulara. Okolnosti koje pravu na naknadu štete u obliku rente daju karakter ličnog prava su, primjera radi, neizvjesnost trajanja potpune ili djelimične nesposobnosti za rad, neizvjesnost u pogledu trajanja života oštećenog lica, neizvjesnost u pogledu potrebe za naknadom štete koja je određena u ovom vidu na ime izgubljenog izdržavanja i tome slično.902 Međutim, ako je pravo na naknadu ovog vida štete neprenosivo, dospjeli iznosi naknade štete se mogu prenositi na druga lica. Kao što smo već vidjeli, uslov je da je ovaj iznos određen pismenim sporazumom zainteresovanih lica903 ili pravosnažnom sudskom odlukom. Ukoliko iznos naknade nije određen na jedan od pomenutih načina, prenošenje nije moguće, iako oštećeni ima pravo na naknadu štete. Razumljivo je da se prenos dospjelih iznosa naknade može izvr-šiti na osnovu bilo kog dozvoljenog pravnog osnova (npr. nasljeđivanja, ugovora o građanskopravnoj cesiji itd.). Što se tiče zastarjelosti potraživanja ovog vida štete još je aktuelan načelni stav Zajedničke sjednice Saveznog suda, Vrhovnog vojnog suda i republičkih vrhovnih sudova bivše SFRJ koja je održana 25. i 26. novembra 1986. godine: "Zastarjelost zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu člana 376. i 377. Zakona o obligacionim odnosima bez obzira da li se naknada zahtijeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom toku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.904 Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno izdržavanje, izgubljena zarada, naknada za tuđu pomoć i njegu i u drugim slučajevima kada se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete) oštećeni može zahtijevati i sukcesivnim utuživanjem naknade za protekli period, a ne samo u vidu rente. U tom slučaju rokovi zastarjelosti za prvo utuženo potraživanje računaju se po odredbama člana 376. odnosno 377. Zakona o obligacionim odnosima, a za svako sljedeće utuženo potraživanje (utuženje) teče novi rok zastarjelosti od dana kada je prethodni spor okončan (član 392. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima)."905 5. Kapitalizacija rente906 ZOO predviđa dva izuzetka od pravila da se renta plaća periodično (mjesečno) u unaprijed utvrđenim iznosima - kapitalizacija rente.907 Kapitalizacija je , dakle, isplata rente jednokratnim plaćanjem.908 Ona mora biti "sadašnja vrijednost budućih davanja".909

901 Prema pravom stavu sa savjetovanja u Vrhovnom sudu Jugoslavije održanom 18. i 19. 6. 1968. godine samo pravosnažno dosuđena ili pismeno ugovorom priznato potraživanje naknade neimovinske štete prelazi na nasljednika oštećenog, a tako utvrđeno odnosno priznato potraživanje naknade neimovinske štete oštećeni može cesijom prenijeti na drugog ( Bilten VSJ, 1968, br. 23, str. 6 i 7.). 902 Komentar Zakona o obligacionim odnosima, glavni redaktor S.Perović... str. 462. 903 Ovaj sporazum me mora da bude sastavljen u formi javne isprave, već može biti zaključen i u formi privatne isprave, bez učešća bilo kog državnog organa. 904 Ovaj stav je već bio usvojen na zajedničkoj sjednici Saveznog suda, vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda bivše SFRJ od 7. i 8. maja 1981. godine. 905 A. Radovanov, Načelni stavovi i zaključci Saveznog suda, vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda...str. 147. Uporediti: M.Žuvela, Vrijeme potrebno za zastaru rentnog odštetnog zahtjeva, Naša zakonitost, br. 4/82, str. 77. 906 O tome: Lj. Drekić, Kapitalizacija rente, u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002, str. 121.

129

Do ovakvog isplaćivanja naknade može doći na zahtjev oštećenog (ne štetnika odnosno odgovornog lica) ako mu dužnik, iako postoje pretpostavke, ne pruži potrebno osiguranje za isplaćivanje rente (obavezna kapitalizacija) i ako postoje drugi ozbiljni uzroci koji opravdavaju da se umjesto rente isplati jedna ukupna svota (zavisi od ocjene suda).910 Opravdanost zahtjeva za dosuđivanje kapitalizovane rente ‘’zbog ozbiljnih uzroka’’ cijeni sud u svakom pojedinom slučaju.911 Prema ZOO, relevantne činjenice za određivanje iznosa kapitalizovane rente su: visina rente, vjerovatno trajanje povjeriočevog života i odbitak odgovarajućih kamata.912 Kapitalizacija se može izvršiti poslije utvrđivanja starosti oštećene osobe, pola, mjesečne rente (izgubljena zarada - prihodi ili izdržavanje, tuđa pomoć) i vremena trajanja rentne obaveze.913 Pošto zakon ništa ne govori o metodi kapitalizacije, u praksi se upotrebljava više metoda, a najčešće se prilikom ovih obračuna koriste posebni vještaci - aktuari.914 Nema sumnje da kapitalizacija ne znači obično sabiranje mjesečnih iznosa rente.915 Za obračun kapitializovane rente služimo se interesnim računom.916 Kapitalizovanu rentu treba razlikovati od drugih slučajeva naknade štete u jednokratnom iznosu,917 jer je kod njih u momentu odlučivanja o naknadi poznata cjelokupna šteta za koju se naknada određuje. Kod ocjene limita odgovornosti zajednice osiguranja zbog naknade materijalne štete u obliku novčane rente visina štete se utvrđuje kapitalizovanjem rente prema kriterijumima u vrijeme nastanka štetnog događaja. Tako utvrđena novčana naknada predstavlja iznos štete koji valja staviti u odnos prema osiguranoj sumi.918 Ukoliko ne postoji razlog koji je, prema ocjeni suda opravdan, sam zahtjev oštećenog za kapitalizovanjem rente ne veže sud. Naime, način suđenja koji je sud primjenio ne može se posmatrati kao prekoračenje tužbenog zahtjeva, jer izjava tužitelja kojom traži paušalni iznos umjesto da traži rentu, nema karakter dispozicije mimo koje sud ne bi mogao da postupa i odlučuje saglasno pravilima materijalnog prava.919

907 Vidi: M.Žuvela, Neke napomene uz problem kapitalizacije rente, Naša zakonitost, br. 11/69; M. Stojanović, Pojam rentne štete i kapitalizacija njenog periodičnog iznosa, Osiguranje i privreda, br. 12/85. 908 M.Ćurković, Naknada štete u obliku rente, Osiguranje i privreda, br. 12/85, str. 7. 909 M. Vuković, Odgovornost za štete, Zagreb, 1971, str. 239. 910 Koji su to ozbiljni uzroci u ZOO nije rečeno, ali bi, imajući u vidu sudsku praksu, to mogle biti npr. naročite ekonomske potrebe oštećenog ili nesigurnost dužnika u pogledu kasnijeg plaćanja, ako je dužnik strani državljanin i tome slično. O tome: Komentar Zakona o obligacionim odnosima, redaktori S. Perović i D. Stojanović...str. 556. 911 U uporednom pravu prihvaćeno je stanovište da se kapitaliziranje vrši ako za to postoje važni, odnosno opravdani razlozi. Vidi npr. paragraf 843. stav 3. Njemačkog građanskog zakonika i član 930. stav 1. Grčkog građanskog zakonika. 912 Vidi član 188. stav 4. ZOO. 913 M. Žuvela, Naknada štete u obliku rente... str. 1361. O kapitalizaciji rente vidi: Komentar Zakona o obligacionim odnosima, glavni redaktor S. Perović... str. 434; M. Subić, op. cit., str. 35-36. 914 O tome opširno: A. Filipović, Određivanje visine naknade štete u obliku rente... str.144. 915 M. Ćurković, Naknada štete u obliku novčane rente, Naša zakonitost, br. 4/83, str. 28. 916 B. Morait, op. cit., str. 69. 917 Npr. kapitalizovanje rente treba razlikovati od zbirne naknade (izgubljene dobiti u prošlosti, tj. od oštećenja do perioda donošenja presude). Ovo razlikovanje se ispoljava i u pravu na kamatu: na zbirni iznos izgubljene dobiti u prošlosti oštećeni ima pravo da traži zateznu kamatu, a za kapitalizovanje naknade, za period koji još nije nastupio, ne može se tražiti i kamata. U tom smislu i J. Salma, op. cit., str. 617. 918 Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1000/97 od 27.01.2000, u Naknada štete u obliku rente, Budva, 2002, str. 168. 919 Tako i Vrhovni sud Jugoslavije, Rev.1025/64 od 9.10.1964, Zbirka sudskih odluka, knjiga IX, sveska 3, odluka br. 354.

130

6. Zaključak

Načelo potpune naknade štete zahtijeva da se oštećenom u cjelosti nadoknadi izgubljeno. Novčana naknada može biti dosuđena u jednokratnom iznosu ili u obliku rente. Ono što je specifično za rentu i što je čini posebnim oblikom naknade je to što u vrijeme presuđenja nije poznat ukupan iznos štete, a iz toga proizilazi i njena druga bitna karakteristika - periodičnost. Naknada materijalne štete u vidu novčane rente dosuđuje se u zakonom propisanim slučajevima. I naknada nematerijalne štete može biti dosuđena u obliku rente, ako takav oblik naknade predstavlja adekvatnu satisfakciju. Renta se, inače, dosuđuje doživotno ili za određeno vrijeme i to zavisi od esencijalnih okolnosti svakog konkretnog slučaja. ZOO predviđa izuzetak kada se renta isplaćuje u jednoj ukupnoj svoti - kapitalizacija rente. Zahtjev za isplatu mjesečne rente i zahtjev za isplatu kapitalizovanog iznosa nisu različiti zahtjevi, već različiti načini ispunjenja jednog zahtjeva za naknadu štete. U današnje vrijeme institut rente, kome je svojstven čitav niz pitanja na koja nije uvijek lako dati odgovor, sve više dobija na značaju, jer nagli razvoj tehike i tehnologije dovodi do sve većeg broja nezgoda u kojima su posljedice štetne po život i zdravlje čovjeka.

131

ODGOVORNOST ZA ŠTETU OD GRAĐEVINA

1. Uvod Opštim načelom iz člana 16. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu:

ZOO) konstituisana je generalna obaveza uzdržavanja od štetnih postupaka, ali kao i sve zabrane, ona se često ne poštuje. Zbog toga, štete su dio naše svakodnevnice, a njihova naknada predstavlja jedan od fundamentalnih pravnih instituta ZOO.920

Povećana građevinska aktivnost donosi i povećane rizike koji tu aktivnost prate, kao i štete koje zbog toga mogu da nastanu. ZOO nije posebno uredio odgovornost za štete od građevina.921 Zbog toga se opravdano postavlja pitanje osnova i uslova građansko-pravne odgovornosti vlasnika građevinskog objekta za štete koje nastanu od samog objekta,922 kao i odgovornost korisnika za štete koje nastaju od bacanja ili prosipanja iz građevine.923

Štete od građevina su u rimskom pravu bile nadoknađivane popularnim tužbama,924 koje su bile usmjerene protiv vlasnika ili najamnika objekta.925 U našim bivšim građanskim zakonicima odgovornost za štetu koja nastane od građevine zasnivala se na principu

920 V. Krulj, Koncepcija i osnovi instituta Zakona o obligacionim odnosima, u Zbornik radova sa savjetovanja o Zakonu o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb-Beograd 1978, str. 19. 921 Nacrt ZOORepublike Srpske/Federacije BiH propisuje odgovornost za štetu od građevina u članu 26 na taj način što vlasnik odnosno posjednik odgovaraju za takvu vrstu štete,a oslobađaju se odgovornosti ako se dokaže da se šteta dogodila usljed više sile ili krivicom oštećenog. 922 Štete od građevine mogu nastati usljed rušenja ili pada cijele građevine ili njezinog dijela, pritiskom građevnih masa ili na drugi način – v. S. Jakšić, Obligaciono pravo, opšti dio, Sarajevo 1957, str. 324 923 O tome: D. Medić, Odgovornost za štetu od građevina, u Aktuelni problemi naknade štete i osiguranja, Budva; 2004, str. 65-72. 924 Interesantno je da su ove tužbe u rimskom pravu u ovakvim slučajevima bile javno-pravnog karaktera. To jasno govori da su ovakve povrede čovjekove ličnosti smatrane težim deliktima od privatnog delikta. 925 Primjera radi, ako je iz stana ili kuće bilo šta izbačeno ili proliveno na prohodnom mjestu imalac stana je različito odgovarao:

- ako je oštećena neka stvar prolaznika oštećeni je imao pravo na dvostruku naknadu štete; - ako je zbog izbacivanja predmeta iz građevine ubijen neki čovjek popularna tužba je bila na

raspolaganju prvenstveno bližim rođacima na globu od 50 000 sestercija; - ako je samo ranjen čovjek davala se tužba za naknadu štete kojom su se obuhvatali troškovi

liječenja i izgubljena zarada oštećenog. Vidjeti: B. Morait, Obligaciono pravo, knjiga prva, Banja Luka 1997, str. 146.

132

odgovornosti za pretpostavljenu krivicu, a pretpostavka o krivici je bila relativna (oboriva).926 Prema Opštem imovinskom zakoniku «kad se kakvo zdanje, ili dio od njega razvali, te time učini kakvu štetu, namiriće je vlasnik zdanja ako se to dogodilo zbog toga što je bilo zlo sazidano ili zlo uzdržavano, osim kad bi dokazao da u svemu tome nije bilo njegove krivice».927 Austrijski građanski zakonik u noveliranom tekstu je propisivao sljedeće: «Ako ko bude povrijeđen ili inače bude kakva šteta prouzrokovana time što se sruši kakva zgrada ili koji njen dio ili kakva druga na zemljištu podignuta naprava, onda je držalac zgrade ili naprave odgovoran za naknadu, ako je taj događaj posljedica manljivoga stanja naprave, a on ne dokaže da je upotrebio svu pažnju, koja je potrebna radi otklanjanja opasnosti»928. Ovakva odredba je preuzeta u Predosnovi Građanskog zakonika za Kraljevinu Jugoslaviju.929 Posjednik zgrade je imao pravo da dokazuje da je upotrebio svu brižljivost koja je potrebna da se otkloni opasnost i da zbog toga treba da bude oslobođen odgovornosti. Skica za Zakonik o obligacijama i ugovorima prof. M. Konstantinovića je regulisala odgovornost za štetu od građevina na taj način što je predvidjela da je imalac zgrade i svake druge građevine odgovoran za štetu koju ona prouzrokuje svojim rušenjem, ili padom nekog njenog dijela, ili na neki drugi način. Prema Skici on se mogao osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala usljed više sile ili krivicom oštećenog, a imalac je imao pravo da traži naknadu od lica koja su kriva što se šteta dogodila.930

I u sudskoj praksi postojalo je mišljenje da kada je neko povrijeđen rušenjem dijelova zgrade za štetu odgovara posjednik zgrade, ako je štetni događaj posljedica manjkavog stanja naprave, a posjednik zgrade ne dokaže da je upotrebio svu pažnju potrebnu za otklanjanje opasnosti.931

U francuskom932 i švajcarskom pravu933 vlasnik, odnosno držalac građevine je odgovoran za naknadu štete od građevine i on se nikako ne može osloboditi odgovornosti, sem ako postoji neotklonjivi slučaj više sile.

2. Odgovornost za štete od građevina u našem pravu Prije ulaženja u suštinu ove problematike, može da se postavi pitanje šta se sve može

podvesti pod pojam građevine. Po našem mišljenju, građevinom se ne smatraju samo zgrade, već i sve ono što je sagrađeno nad zemljom ili pod zemljom, dakle, i građevine u gradnji, kao i druge naprave i objekti.934 926 O odgovornosti po osnovu krivice v. M. Šemić, Prouzrokovanje i naknada štete, Zrenjanin 1999, str. 64 - 78. 927 Član 584. 928 Par. 1319. Vidjeti i par. 340-343 koji regulišu situacije koje mogu da nastanu zbog građenja. 929 Par. 1266. Ovaj tekst nikada nije postao zakon, ali je u ranijoj pravnoj literaturi bio predmet brojnih teorijskih razmatranja i različitih stavova. 930 Član 145. 931 Vrhovni sud Hrvatske Gž. 1020/75 od 13. 1. 1976., Pregled sudske prakse u 1976. godini, Zagreb 1976, str. 29. 932 Art. 1386. du Code Civil. 933 Art. 58. Zakonika o obligacijama. 934 Npr. tuneli, tornjevi, mostovi, električni vodovi, metroi i tome slično. Prema Pravnoj enciklopediji (Beograd 1979, str. 375) građevina je nepokretna stvar od čvrstog materijala koja služi za stanovanje, poslovnu djelatnost i druge potrebe. Pod građevinom u smislu pravila ugovora o građenju (član 631. ZOO) podrazumijevaju se zgrade, brane, mostovi, tuneli, vodovodi, kanalizacije, putevi, željezničke pruge, bunari i ostali građevinski objekti čija izrada zahtijeva veće i složenije radove. Sličan pojam građevine dat je i u Posebnim uzansama o građenju koje je 1976. donijela Privredna komora Jugoslavije. Prema ovim uzansama kao primjeri

133

Naša sadašnja pravna doktrina i sudska praksa stoje na stanovištu da je za odgovornost za štetu koja je prouzrokovana trećem licu od građevine odgovoran vlasnik,935 odnosno nosilac prava korištenja (imalac), bez utvrđivanja njegove krivice. On ima pravo, kada isplati naknadu za prouzrokovanu štetu, da se regresira od lica koja su kriva što se šteta dogodila (npr. zato što su nekvalitetno sagradili zgradu ili izvršili njenu adaptaciju, opravku i tome slično). Dakle, građanskopravna odgovornost za štetu koja nastaje od građevine936 može se podvesti pod pravila o objektivnoj odgovornosti.937 Građevina se, u načelu, može smatrati opasnom stvari938 jer uvijek postoji potencijalna opasnost od njenog djelimičnog ili potpunog

«građevinskog objekta» navode se isti oni koje i ZOO predviđa, s tim što u ovaj pojam ulaze i ostale građevine koje predstavljaju zaokruženu funkcionalnu cjelinu. 935 Postoji li više vlasnika na istoj stvari njihova odgovornost je solidarna. Plati li jedan od njih oštećenom punu naknadu, stiče pravo regresa prema ostalim suvlasnicima do visine njihova udjela. 936 Za štete od gradevine v. Lj. Milošević, Obligaciono pravo, Beograd 1966, str. 150; M. Vuković, Odgovornost za štete, Zagreb 1971, str. 186-187; R. Đurović i M. Dragašević, Obligaciono pravo sa poslovima prometa, Beograd 1980, str 169; L. Marković, Obligaciono pravo, Beograd 1997, str. 831-832; B. Morait, op. cit., str. 145-147; B. Loza, op. cit., str. 245-246; Ž. Đorđević i V. Stanković, Obligaciono pravo opšti deo, Beograd 1974., str. 372-373; Z. Stefanović, Odgovornost za štetu od zgrade u etažnoj svojini, Pravni život 10/00, str. 489-505. 937 Pravila o odgovornosti bez krivice kako se danas primjenjuju nastala su u 19. stoljeću, iako je i rimsko pravo poznavalo slučajeve odgovornosti za štetu po osnovu krivice. Prvi zakon koji sadrži današnja pravila je Pruski zakon o željeznicama iz 1838. godine. Poslije toga teoretičari su se mnogo bavili ovim pitanjem, pa su se razvile teorije koje objašnjavaju i opravdavaju odgovornost po načelu uzročnosti. Najzastupljenija i vjerovatno najbliža realnosti je teorija rizika prema kojoj onaj ko upotrebljava opasnu stvar i time stvara rizik od štete, mora za njega i da odgovara. Takvo mišljenje, pored ostalih, zastupaju prof. Konstantinović, Strohsach i dr. – v. M. Konstantinović, Osnov odgovornosti za prouzrokovanu štetu, Pravni život, br. 9-10/92, str. 1157; B. Strohsach, Odškodninsko pravo in druge neposlovne obveznosti II, str. 114. Najčešći slučajevi objektivne odgovornosti su slučajevi odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti (član 154. stav 2. ZOO). Vidjeti: T. Acanski, Objektivna odgovornost prema Zakonu o obligacionim odnosima od 1978, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu 1979, str. 99; B. Vizner, Komentar Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, knjiga I, Zagreb 1978, str. 638-639; N. Mihailović, Objektivna odgovornost za štetu, u Prouzrokovanje štete i njena naknada, Budva 1998, str. 13-30; M. Vedriš i P. Klarić, Osnovi imovinskog prava, Zagreb 1984, str. 418-421; J. Salma, Obligaciono pravo, str. 499. 938 ZOO nije dao definiciju opasne stvari niti ih je poimenično naveo, pa je zadatak sudske prakse i teorije da te pojmove jasnije odredi i da u svakom konkretnom slučaju utvrdi da li je neka stvar opasna ili ne. Kad zakon govori o opasnim stvarima i propisuje pooštrenu odgovornost za štetu nastalu u vezi s njima ima u vidu takve stvari koje po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu upotrebe ili na drugi način predstavljaju povećanu opasnost za okolinu, pa i zato valja nadzirati sa povećanom pažnjom. Pojedine stvari skrivaju u sebi i različit stepen opasnosti, što iziskuje i naročitu pažnju pri njihovom rukovanju. Ako opasnost od stvari ne prelazi uobičajene granice društvene tolerancije, one nisu opasne sa gledišta propisa o odgovornosti. Samo one stvari od kojih potiče neuobičajena opasnost od nastanka štete spadaju u opasne stvari. Očito je da je u praksi ponekad teško odrediti da li je neka stvar opasna i na sudovima leži obaveza da pronađu pravu mjeru da se broj opasnih stvari nepotrebno ne širi ali i ne sužava. Vidi: V. Šeparović, Odgovornost za štetu od opasne stvari ili od opasne djelatnosti - Naša zakonitost 9-10/87, str. 999; J. Radišić, Obligaciono pravo-opšti deo, Beograd 1979, str. 206; Z. Rihtman, Opasnost i odštetna odgovornost, Split 1970, str. 8; D. Kostić, Pojam opasne stvari, Beograd 1975; M. Konstantinović, Obligaciono pravo, Beograd 1970, str. 150; B. Lukšić, Problem opasne stvari u pravu, Naša zakonitost br. 5/79, str. 110; Mazo-Tunk, Traite theoretique et pratique de la delic, responsabilite civile, 1958, tom VI, str. 213; Komentar Zakona o obligacionim odnosima, knjiga prva, redaktori S. Perović i D. Stojanović, Gornji Milanovac-Kragujevac 1980, str. 523-525; Načelni stav sjednice sudija udurženog rada SR Hrvatske, objavljen u Privredi i pravu br. 6/81, str. 65; D. Napijalo, Neka sporna pitanja sadržaja tzv. opasne stvari (opasne djelatnosti) s

134

rušenja, odnosno nastanka štete na neki drugi način.939 Nesumnjivo je da građevine nose rizik povećane opasnosti za okolinu i da se moraju nadzirati sa povećanom pažnjom, s obzirom na nepredvidivost nastupanja štete. Zbog toga bi svako drugačije mišljenje moglo dovesti do toga da bi oštećeni mogao ostati uskraćen za naknadu pričinjene štete. Oštećeni ne mora dokazivati da je štetnik kriv za štetu, a nebitno bi bilo i dokazivanje štetnika da štetu nije učino svojom krivicom.940 Odlučno je samo to da između protivpravne štetne radnje i pričinjene štete postoji uzročna veza.941 Imalac građevine se ne može osloboditi odgovornosti pozivajući se na greške izvođača radova ili projektanta. Ovo, naravno, ne znači da on nema pravo regresa od svih lica koja su kriva za nastanak predmetne štete.942 Umjesto imaoca za štetu od građevina odgovara lice koje je građevinu na protivpravan način oduzelo.943 Nije od značaja da li je stvar oduzeta od imaoca ili lica kome je vlasnik povjerio stvar. Međutim, imalac će odgovarati i u tom slučaju ako mu se može prigovoriti da je svojim ponašanjem doprinio da mu opasna stvar na protivpravan način bude oduzeta. U takvoj situaciji postoji solidarna odgovornost imaoca i lica koje je protivpravno oduzelo stvar prema opštim načelima o odgovornosti više lica za štetu. Imalac stvari ima pravo regresa prema protivpravnom držaocu stvari. Ukoliko je imalac povjerio građevinu na korišćenje nekom licu (npr. na osnovu

obzirom na praksu sudova, Naša zakonitost 9-10/87, str. 1144-1147; S. Obradović, Oslobođenje od odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne delatnosti, Pravni život 9-10/92, str. 1279-1290; I. Babić, Leksikon obligacionog prava, Beograd 1997, str. 236-237. Interesantno je mišljenje prof. S. Perovića da opasna stvar ne trpi nikakve okove u smislu kazuistike i matematickog izraza («...to nije numerus člausus, već jedan pokretljiv okvir, kaučuk norma koja se stalno mijenja i rasteže...») -v. S. Perović, Zakon o obligacionim odnosima, Službeni list, Beograd 1978. (predgovor), str 61. 939 Prema mišljenju Ž. Anđelkovića (Odgovornost za štetu nastalu odronom fasade, Pravni život 10/00, str. 541) stambena zgrada ne predstavlja opasnu stvar ako se održava na propisan način ili domaćinski i mada predstavlja građevinu, ona se ne može u pogledu opasnosti i odgovornosti za štetu podvesti pod opšti pojam odgovornost od građevina. Ostale građevine – stambena zgrada u izgradnji, sagradena hidroelektrana i druge slične građevine, prema ovom mišljenju, nemaju ni faktički ni pravni status kao propisno izgrađena i useljena stambena zgrada, i to kako u pogledu opasnosti po ljude i okolinu, tako i u pogledu odgovornosti. 940 Ovakav je stav i sudske prakse: «Za štetu izazvanu opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću, odgovornost se ne zasniva na krivici već na stvorenom riziku. Stoga da bi oštećeni ostvario pravo na naknadu štete dovoljno je da dokaže da je pretrpio štetu i da ona potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti« - Viši privredni sud Srbije, Pž. 3842/86 u R. Ćosić, Zakon o obligacionim odnosima sa aktuelnom sudskom praksom i registrom pojmova, Beograd 1998, str. 249. 941 «Kad je šteta nastala od opasne stvari, uzročnost se pretpostavlja, ali se ta pretpostavka može obarati protivdokazima« – Vrhovni sud Srbije, Rev. 4206/94 od 14.9.1994. u D. Milić, Obligaciono pravo sa sudskom praksom, Beograd 2000, str. 93. »Ako je šteta nastala usljed djelovanja više uslova, uzročan je onaj uslov koji je tipičan za nastanak štete« -Vrhovni sud Srbije, Rev. 1479/94 u Z. Petrović i A. Radovanov, Deliktna odgovornost i naknada štete, Novi Sad 2001, str. 90. O uzročnoj vezi v. Komentar Zakona o obligacionim odnosima, I knjiga, glavni redaktor S. Perović, Beograd 1995, str. 307-316; V. Gorenc, Zakon o obveznim odnosima s komentarom, Zagreb 1998, str. 242. 942 O tome i: B. Loza, Obligaciono pravo (opći dio, posebni dio), Sarajevo, 2000, str, 245-246. Vidjeti: Đ. Nikolić, Odgovornost za solidnost gradevine, Pravni život br. 11/00, str. 431-447; V. Klajn-Tatić, Garancija projektanta i graditelja za solidnost građevine i njihova imovinska odgovornost, Beograd 1991, str. 101-113; J. Radišić, Garancija za trajan kvalitet i odgovornost za štetu od stvari sa nedostatkom, Beograd 1972, str. 11; R. Stojičić, Odgovornost izvođača građevinskih radova za stabilnost, sigurnost i solidnost objekata, Pravni život br. 2-3/89, str. 397; J. Vilus, Građanskopravna odgovornost izvođaca i projektanta, Beograd 1973, str. 178-182; R. Stojičić, Odgovornost izvođača građevinskih radova za štetu koja je nastala neizvršavanjem ugovora o građenju, Sarajevo 1991. 943 Član 175. ZOO.

135

ugovora o zakupu, posudbi itd), lice koje je korisnik će odgovarati za štetu koja u vezi sa građevinom nastane.944 No, imalac može doći u situaciju da odgovara pored njega u slučaju ako je šteta nastala iz neke skrivene mane ili skrivenog svojstva građevine, na koje imalac ovom licu nije skrenuo pažnju.945 Ako to lice naknadi štetu oštećenom ima pravo regresa od imaoca.946 Lica koja se nalaze na radu kod imaoca ne odgovaraju kauzalno, već imalac odgovara za štetu koju ta lica pričine služeći se njegovom građevinom. Uz njega, ova lica bi mogla odgovarati na osnovu krivice i to samo za namjerno pričinjenu štetu.947

Ukoliko je pak imalac istovremeno i graditelj građevine, pa je šteta od građevine nastala usljed neke greške u njenoj konstrukciji, oštećeni bi od njega mogao tražiti naknadu štete i po pravilima o odgovornosti za krivicu, odnosno subjektivnoj odgovornosti.

Sudska praksa u pogledu naknade štete od građevina nije previše bogata. Ona se više bavi štetom nastalom od dijelova određene građevine, nego štetom od građevine kao cjeline, jer život češće kreira upravo takve situacije. Navešćemo neke karakteristične primjere. Stepenice na ulazu u trgovinu koje nemaju rukohvat koji bi omogućio sigurnije uspinjanje i silaženje po tim stepenicama predstavljaju opasnu stvar.948 Isto tako, terasa koja je dogradnjom kuće približena postojećem vodu visokog napona na udaljenost oko pola metra opasna je stvar.949 Opasna stvar je i hotelska terasa na visini od 3,5m bez odgovarajuće ograde, pa vlasnik hotela po načelu objektivne odgovornosti odgovara za štetu koju je pretrpio maloljetni tužitelj (dijete) padom s terase.950 Grad, kao vlasnik zgrade, odgovara za štetu nastalu padanjem s fasade dotrajale žbuke kao opasne stvari, a te odgovornosti ga ne oslobađa prenošenje održavanja na specijalizovano preduzeće. Fasada, odnosno žbuka na pročelju zgrade kod koje zbog dotrajalosti postoji opasnost od pucanja i padanja na pločnik predstavlja opasnu stvar budući da ugrožava sve koji se kreću pločnikom (član 173. Zakona o obligacionim odnosima).951 Nisu ispunjeni uslovi predviđeni odredbama člana 177. stav 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima da se imalac opasne stvari (neispravnog lifta u stambenoj zgradi) u cjelosti ili djelimično oslobodi odgovornosti za štetu nastalu njenom upotrebom zbog toga što je oštećeni preduzeo nesmotrene radnje kojima je uticao na nastanak i obim štete, ako su takve radnje oštećenog rezultat institktivnog reagovanja pod uticajem straha zbog opasne situacije u koju je bio doveden usljed svojstva stvari i bez svoje krivice.952 Autobuska stanica sa ugaženim neočišćenim snijegom i zaleđenom površinom je opasna stvar i za štetu

944 Član 176. stav 1. ZOO. Suprotno: B. Loza, op. cit., str. 245. koji smatra da i u ovakvim slučajevima postoji odgovornost vlasnika odnosno nosioca prava korištenja (imaoca). 945 Član 176. stav 2. ZOO. U ovom pravcu ide i sudska praksa: «Imalac opasne stvari koju je povjerio drugom licu da se njom služi, ne odgovara za štetu prouzrokovanu upotrebom te stvari trećem licu. Njegova odgovornost postoji samo ako nije upozorio lice kome je stvar povjerio na skrivene mane ili skrivena stvojstva stvari, a šteta je prouzrokovana usljed takvih osobina stvari» - Vrhovni sud BiH, broj Pž, 54/85 od 28. III 1985. godine, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 2/85, str. 16. 946 Član 176. stav 3. ZOO. 947 Član 170. ZOO. 948 Županijski sud u Koprivnici, Gž. 668/99 od 26.8.1999. godine, Izbor odluka 2/99, str. 33. 949 Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 27/92 od 15.9.1993. godine, Izbor odluka 1/95, str. 61. 950 Privredni sud, Pž. 3127/91 od 10.12.1991. u I. Crnić, Zakon o obveznim odnosima sa opsežnom sudskom praksom, Zagreb 2001, str. 180. 951 Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 716/96 od 26. 1. 2000, Izbor odluka 1/00, str. 36. O odgovornosti za štetu nastalu odronom fasade v. Ž. Anđelković, op. cit., str. 539-546. 952 Vrhovni sud BiH, broj Pž. 616/84 od 24.1.1985. godine, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 2/85, str. 16-17. O odgovornosti za štetu od lifta v. Ž. Anđelković, Odgovornost za štetu od lifta, Pravni život 10/02, str. 745-753.

136

koja je nastala od takve stvari odgovara gradsko prometno preduzeće, kao imalac stvari.953 Toplotna postrojenja i instalacije u stambenoj zgradi, koje služe za zagrijavanje zgrada i stanova, kada su uključene na daljinski ili blokovski sistem grijanja smatraju se opasnim stvarima, pa stoga u slučaju nastanka štete u vezi sa tim postrojenjima oštećenom odgovara organizacija koja gazduje odnosno upravlja zgradom u kojoj se nalaze ove instalacije.954 Međutim, otvoreni bazen bez vode nije sam po sebi opasna stvar, pa za štetu koju je pretrpio gost hotela vlasnik bazena odgovara po načelu krivice, a ne objektivne odgovornosti.955 Vlasnici zgrada solidarno i po principu uzročnosti odgovaraju za oštećenje zgrade susjeda nastalo povodom izgradnje njihovih objekata, ako se ne može utvrditi udio svakog od njih u prouzrokovanju štete (zasijecanjem zemljišta radi izgradnje zgrada u vlasništvu štetnika došlo je do klizanja zemljišta na kome je sagrađena zgrada oštećenog).956

U praksi može da dođe do prouzrokovanja štete i usljed pada ili izbacivanja predmeta kroz otvore na građevini (prozori, balkon, vrata itd) odnosno prosipanjem kroz ove otvore. Za ove štete je odgovoran držalac prostorije u kojoj se nalazio otvor iz kojeg je predmet pao odnosno izbačen ili pak izvršeno njegovo prosipanje (ovo može da bude vlasnik, odnosno nosilac stanarskog prava, zakupoprimac i tome slično) po principu objektivne odgovornosti.957 Samo u slučaju ako je šteta bila izazvana višom silom on može da se oslobodi odgovornosti za nastalu štetu.958 To lice odgovara i za postupke lica koja sa njima koriste te prostorije, te za radnje lica koji su se privremeno nalazili u njima povodom određenog posla.959 On se može osloboditi odgovornosti ukoliko dokaže da je treće lice ušlo na silu u prostorije i tada izvršilo štetnu radnju. U tom slučaju se lice koje je ušlo u određenu prostoriju nasilno smatra trećim licem za čije postupke ne odgovara držalac. Ova pooštrena odgovornost opravdava se time što prolaznik najčešće ne zna ko je štetu učinio i što držalac prostorije može da kontroliše ko ulazi i ko se u njoj zadržava.960

3. Zaključak U našim bivšim građanskim zakonicima, kao što smo vidjeli, odgovornost za štetu

koja nastane od građevina zasnivala se na principu odgovornosti za pretpostavljenu krivicu. Ovakav stav je zastupala i tadašnja sudska praksa. Međutim, u savremenim uslovima, građevine se sve više tretiraju kao opasne stvari i njihovi imaoci, u načelu, odgovaraju po principu objektivne odgovornosti. Razumljivo je da oni imaju pravo regresa prema svim onim licima koja su skrivila nastanak te štete. Ovo je shvatanje modernih zakonodavstava i današnje sudske prakse i mislimo da je to pravilno, kada se ima u vidu zaštita oštećenih lica i sve veći broj raznih vrsta šteta koje nastaju upravo na ovakav način.

953 Vrhovni sud Vojvodine, Rev 303/91 u Prouzrokovanje štete i njena naknada, Budva 1999, str. 167. 954 Vrhovni sud Srbije, Rev 215/87, isto. 955 Privredni sud, Pž–broj 3123/91 od 4. 1. 1992, u I. Crnić, op. cit., str. 181. 956 Vrhovni sud BiH, Rev 199/84 od 10.5.1984, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj 3/84, str. 30. 957 Više držalaca prostorije ako je uživaju zajednički odgovaraju solidarno. 958 Ovako i par. 1318 Austrijskog građanskog zakonika i par. 814. Srpskog građanskog zakonika. 959 Ukoliko postoje uslovi za subjektivnu odgovornost, ta lica mogu da odgovaraju putem regresa. 960 O tome: S. Jakšić, op. cit., str. 324-325; B. Loza, op. cit., str. 246; L. Marković, op. cit., str. 832-833; Ž. Đorđević i V. Stanković, op. cit., str. 373.

137

OBIM NAKNADE ŠTETE PROUZROKOVANE POVREDOM UGOVORA

1. Uvod Klasično pravno načelo je da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše

svoju obavezu i da su odgovorni za njeno ispunjenje.961 Ovaj princip je dobio svoju konkretizaciju posebno u odredbi Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) koja reguliše odnose povodom ispunjenja obaveze i posljedice neispunjenja.962 Ukoliko dužnik ne ispuni svoju obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je zbog toga pretrpio.963

Ugovorna odgovornost964 pretpostavlja postojanje ugovora i ona nastupa zbog neispunjenja ili neurednog ispunjenja ugovorne obaveze.965 Pitanje izvršenja odnosno neizvršenja ugovora u jednom pravnom sistemu nije slučajna pojava, već je ono uslovljeno stabilnošću pravne i moralne konstitucije određene zajednice.966 Pravo je uvijek težilo i najčešće uspijevalo da u oblasti izvršenja ugovora i naknade štete otjelotvori pravičnost, kao ideal kome teži u svim svojim dijelovima. U oblasti štete i njene naknade, čak mnogo više nego u drugim segmentima, potreba za približavanjem prava i pravde kao idealne vrline ima naprosto karakter imperativa. Naknada prouzrokovane štete predstavlja jedan od fundamentalnih pravnih instituta ZOO.967

961 Član 17. stav 1.ZOO. 962 Član 262. ZOO. 963 Ovaj stav treba povezati sa članom 124. ZOO. 964 O ugovornoj odgovornosti v. H. Momčinović, Ugovorna odgovornost za štetu, Naša zakonitost, br. 9-10/87, str. 1009-1027; B. Loza, Obligaciono pravo, Opšti dio, Sarajevo 1981, str. 164; B. Loza, Obligaciono pravo, Opći dio-Posebni dio, Sarajevo 2000. godina, str. 198-199; I. Babić, Leksikon obligacionog prava, Beograd, 1997, str. 372-373; Ž. Đorđević i V. Stanković, Obligaciono pravo, opšti deo, Beograd, 1974, str. 302; M. Vasiljević, M. Rajčević i V. Popović, Ugovori u privredi, teorija-praksa-obrasci, Banjaluka, 2002, str. 39-41; S. Carić, O nekim pitanjima ugovorne odgovornosti u robnom prometu, Pravni život, br. 11-12/92, str. 2131-2138. 965 Napominjemo da ni Austrijski građanski zakonik ni Srpski građanski zakonik nisu pravili razliku između ugovorne i vanugovorne odgovornosti donoseći zajednička pravila za obje vrste odgovornosti. 966 S. Perović, Ugovor kao akt moralne i pravne civilizacije, Pravni život, br. 9-10/93, str. XXV 967 V. Krulj, Koncepcija i osnovi instituta Zakona o obligacionim odnosima, u Zbornik radova sa savjetovanja o Zakonu obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb-Beograd, 1978, str. 19.

138

Ovaj rad detaljnije razmatra obim naknade štete zbog povrede ugovora,968 a pravila ZOO o tome predstavljaju novost u odnosu na dotadašnja pravna pravila i Opšte uzanse za promet robom, te stanovišta sudske prakse u sličnim slučajevima969. Takođe, razmatraćemo i situaciju kada postoji krivica povjerioca,970 koja može da ima uticaja na smanjenje ove naknade. Prilikom ove analize potrebno je imati u vidu i pravila o ugovornom proširenju, ograničenju i isključenju odgovornosti dužnika za štetu,971 kao i propise o ugovornoj kazni972 i zateznim kamatama,973 da bi se te odredbe shvatile kao direktive odnosno smjernice, a ne imperativne odredbe, kojih se sud treba držati prilikom utvrđivanja obima naknade. Faktički, tek ako ugovorne strane nisu ništa posebno ugovorile u vezi sa obimom naknade štete (npr. nisu ugovorile ni najvišu svotu naknade, ni egzoneracijske klauzule, ni ugovornu kaznu niti tome slično), u slučaju spora, sud će primjenom navedenih odredaba odlučivati o obimu naknade štete.974

Postojanje štete je, naravno, conditio sine qua non za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti.975 Razumljivo je da ako dužnik povrijedi dužnost izvršenja svoje obaveze, a za povjerioca ne nastane nikakva šteta, da se povjerilac ne može koristiti pravilima ugovorne odgovornosti o naknade štete. Dužnik se, inače, oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao da ispuni svoju obavezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem obaveze zbog okolnosti nastalih poslije zaključenja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.976 No, dužnik će biti odgovoran i za onu nemogućnost ispunjenja za koju nije kriv, ako je ta nemogućnost nastupila nakon njegovog padanja u docnju. U takvim situacijama dužnik se može osloboditi odgovornosti samo ako dokaže da bi stvar koju duguje slučajno propala i da je on svoju obavezu ispunio na vrijeme.977 Ugovorom se može proširiti odgovornost dužnika i za one štete koje su nastale zbog povrede ugovora, a za koje on, pod uobičajenim uslovima, ne bi odgovarao. Takvo proširenje odgovornosti ne smije biti protivno načelu savjesnosti i poštenja. Međutim, dužnikova odgovornost za povredu ugovora koju on prouzrokuje namjerno ili u krajnjoj nepažnji se ugovorom ne može isključiti.978

2. Šteta prouzrokovana običnom nepažnjom dužnika

968 Član 266. ZOO. 969 Vidi: Komentar Zakona o obligacionim odnosima, knjiga prva, redaktori S. Perović i D. Stojanović, Gornji Milanovac-Kragujevac, 1980. godina, str. 768-773; Komentar Zakona o obligacionim odnosima, knjiga prva, glavni redaktor S. Perović, Beograd, 1995, str. 607-622; B. Vizner, Komentar Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, 2. knjiga, Zagreb, 1978, str. 1083-1087; B. Morait, Obligaciono pravo, Knjiga prva, Banjaluka, 1997, str. 218. itd. 970 Član 267. ZOO. 971 Članovi 264. i 265. ZOO. 972 Član 270. ZOO. 973 Član 277. ZOO. 974 O tome: D: Medić, Obim naknade štete prouzrokovane povredom ugovora, u Ugovorna odgovornost i naknada štete, Budva, 2003, str 21-29. 975 Vidi: Z: Petrović i N. Mihailović, Predugovorna i ugovorna odgovornost za štetu, u Ugovorna odgovornost i naknada štete, Budva, 2003, str. 12. 976 Član 263. ZOO. 977 Čl. 262. stav 4. i 5. ZOO. 978 A. Bikić, Obligaciono pravo, opći dio, Sarajevo, 2004, str. 212-213.

139

Gruba nepažnja je zanemarivanje pažnje koja se očekuje od svakog čovjeka, dok “svaka druga nepažnja koja nije tolika, predstavlja običnu nepažnju.“979 Ukoliko je šteta prouzrokovana običnom nepažnjom (culpa levis) dužnika, on je dužan naknaditi samo onu štetu koja je predvidljiva,980 a ne i cjelokupnu štetu. Povjerilac, dakle, ima pravo da od dužnika zahtijeva samo štetu za koju je dužnik znao ili morao znati da će nastupiti ako ugovornu obavezu ne bude ispunio onako kako glasi.981 Inače, odredbama ZOO982 propisano je da povjerilac ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi,983 koje je dužnik u vrijeme zaključenja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. Izmakla korist može da bude i buduća šteta koja će tek nastupiti.984 Prema tome, prema ZOO postoje samo dvije situacije kada je šteta predvidljiva (kad je dužnik znao da će nastupiti određena šteta ako prekrši ugovor ili kad je to morao pretpostaviti), a izvan toga se smatra da je šteta koju je dužnik prouzrokovao nepredvidljiva, pa on za nju ne odgovara.985 986 Ovaj princip važi samo u oblasti ugovorne odgovornosti, dok kod vanugovorne (deliktne) to nije slučaj i u tome je jedna od njihovih bitnih razlika. Razumljivo je da je predvidljivost štete nespojiva sa svrhom i smislom naknade štete iz osnova vanugovorne odgovornosti.

Pitanje koje se ovdje svakako postavlja je da li kod ove procjene treba uzimati konkretni (subjektivni) ili apstraktni (objektivni) kriterijum. Većina autora smatra da se predvidljivost procjenjuje prema apstraktnom (objektivnom) kriterijumu, odnosno prema pažnji koja se u pravnom prometu zahtijeva od prosječnog dužnika, a ne prema osobinama i mogućnostima samog dužnika.987 Ovdje je relevantan standard pažnje dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika, a u nekim slučajevima čak i dobrog stručnjaka.988 Treba naglasiti da teret dokazivanja da štetu nije bilo moguće predvidjeti leži na dužniku. Logično je da ako neko nešto tvrdi da to treba i da dokaže i ovo je opšti princip o teretu dokazivanja. Dužnik u ovakvim slučajevima želi da njegova odgovornost bude ograničena i razumljivo je da on treba da pruži valjane dokaze o tome da određenu štetu nije mogao predvidjeti, jer je

979 B. Strohsack, Elementi deliktne odgovornosti za štetu iz poslovanja, Informator, br.2721 od 4.4.1980, str.20. 980 O predvidljivoj i nepredvidljivoj šteti v. G. Trnavci, Obligaciono pravo, knjiga druga, Bihać, 2003, str. 54-55. 981 H. Momčinović, op.cit. str. 1019. 982 Član 266. stav 1. 983 U slučaju naknade štete zbog izmakle koristi, oštećeni ima pravo na naknadu ukoliko je ova šteta nastala, a njena visina utvrđuje se na taj način što se uzima u obzir korist koja se mogla osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, koja je izmakla usljed štetnikove radnje, odnosno propuštanja-analogno i Vrhovni sud Srbije, Gž 4082/73, u R.Ćosić, Zakon o obligacionim odnosima sa aktuelnom sudskom praksom i registrom pojmova, Beograd, 1998, str. 237. 984 B. Čolić, Izvršenje novčanih ugovornih obaveza, drugih novčanih obaveza, raskid ugovora zbog neizvršenja i naknada štete, zatezne, ugovorne i zelenaške kamate, problemi odlučivanja u sudskim postupcima, u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda Srbije br. 2/99, str. 159. 985 I. Jankovec, Ograničenje ugovorne odgovornosti, Pravni život, br. 3/82 str. 290. 986 U ovom pravcu navodimo karakterističnu sudsku odluku: “Naručitelj (vlasnik jahte) nema pravo zahtijevati da mu izvođač (brodograditelj) naknadi štetu u visini troškova hotelskog smještaja za vrijeme uklanjanja nedostataka na jahti jer izvođač u vrijeme sklapanja ugovora nije morao predvidjeti takvu štetu kao moguću posljedicu povrede ugovora, tj. nije morao predvidjeti činjenicu da se naručitelj koristi jahtom za spavanje u zimskom periodu” - Vts, II. Pž 340/94 od 8.03.1994., u V. Gorenc, Zakon o obveznim odnosima s komentarom, Zagreb, 1998., str. 372. 987 O tome: P. Tifunović; Neka sporna pitanja naknade štete zbog povrede ugovora, u Ugovorna odgovornost i naknada štete, Budva, 2003, str. 36. 988 Član 18. stav 1. ZOO u pogledu ocjenjivanja ponašanja učesnika u ugovornim odnosima nalaže primjenu apstraktnog kriterijuma.

140

nastupila van redovnog, uobičajenog toka stvari. U našem pravu dužnik se može osloboditi odgovornosti za štetu nastalu neizvršenjem ugovora ili neurednim ispunjenjem, ne samo dokazom da je do toga došlo zbog više sile, već i zbog tzv. slučaja.989

Međutim, u slučajevima u kojima je dužnik znao i za neke posebne okolnosti, zbog kojih je za povjerioca nastupila veća šteta od one koja je uobičajena, teret dokazivanja leži na povjeriocu. Naime, on u ovakvim situacijama ima pravo na naknadu veće štete, pa je u njegovom interesu da dokaže da je dužnik znao za te okolnosti usljed kojih je došlo do njenog nastanka. U takvim slučajevima nije od značaja na koji način je dužnik došao do saznanja o tim činjenicama. Dakle, ovdje dolazi do primjene konkretnog, subjektivnog kriterijuma.

Što se tiče vremena koje je mjerodavno za ocjenu o tome koju je štetu dužnik mogao predvidjeti kao moguću posljedicu povrede ugovora, tu nema nikakvih dilema. Trenutak skl;apanja ugovora je prema ZOO ono vrijeme koje je bitno i koje se uzima u obzir, a razlozi za to leže u tome da stranke upravo tada cijene svoje interese, te štetu koja im se može dogoditi ako ti interesi budu povrijeđeni.

Ukoliko bi dužnik poslije zaključenja ugovora ipak saznao za neke posebne okolnosti zbog kojih može doći do nastanka veće štete od one koja se po redovnom toku stvari mogla predvidjeti u momentu sklapanja ugovora, to ne bi smjelo da ima za posljedicu proširenje obima njegove odgovornosti. Logična pretpostavka je da je u času zaključenja ugovora dužnik za ovo znao da konkretan ugovor ne bi ni zaključio.990 Nije od značaja da li je dužnik mogao predvidjeti visinu štete, nego je samo važno da je znao za mogućnost nastupanja određene vrste štete kao posljedice povrede ugovorne obaveze. U suprotnom, odredba o ograničenju odgovornosti dužnika na predvidljivu štetu ne bi imala skoro nikakvog smisla, jer se većina dužnika ne bi mogla koristiti pravilom o ograničenju odgovornosti za takvu štetu. U najvećem broju slučajeva ni povjerilac ne može sa sigurnošću predvidjeti kolika će biti visina štete u slučaju neurednog ispunjenja ugovora.991

Dužnik treba da ima u vidu samo realnu (stvarnu) opasnost od štete, a ne i takvu opasnost koja je rijetka, tako da postoji samo teoretska mogućnost njenog nastupanja.992 Prema tome, predvidljiva je ona šteta koja se obično dešava prilikom povrede određene vrste ugovora. Bilo bi previše da se od prosječnog dužnika traži da prilikom zaključenja ugovora uzme u obzir i opasnost da će, u slučaju povrede ugovorne obaveze, nastupiti ona šteta koja se u praksi rijetko dešava i za koju je intenzitet vjerovatnoće veoma mali.993 Jedno od pravila koje se uzima u obzir u ovakvim slučajevima je i da dužnik odgovara samo za onu štetu koja

989 I. Jankovec, Vidovi i posledice nemogućnosti ispunjenja ugovorne obaveze, Beograd, 1982, str. 148. 990 Međutim, ako u takvim životnim situacijama dužnik ne preduzme sve što mu njegove mogućnosti pružaju da uredno izvrši ugovor i ponaša se nesavjesno, takvo ponašanje se može, pod određenim uslovima, smatrati krajnjom nepažnjom i tada se dužnik ne bi mogao koristiti ograničenjem odgovornosti za predvidljivu štetu. 991 Prema francuskoj sudskoj praksi predvidljivost se odnosi na uzrok štete, a ne na njenu visinu-v. R. Rodiere, Droit commercial-contracts commerciaux, Paris, 1972, str. 20, dok se u engleskoj sudskoj praksi smatra da je dovoljno da je dužnik mogao predvidjeti da takva vrsta štete kakva se desila nije nevjerovatna-v. Chitty On Contracts, general editor A.G. Guest, London, 1983, volume I, str. 934, navedeno prema Komentaru Zakona o obligacionim odnosima, glavni redaktor S. Perović, op. cit, str. 614. 992 I. Jankovec, Ograničenje ugovorne odgovornosti ...str. 294. 993 Komparacije radi, u engleskoj sudskoj praksi smatra se da je šteta previdljiva ako je opasnost da će ona nastupiti i znatno ispod 50 %, ali to ipak ne smije da bude neoubičajena šteta-v.Chitty, op. cit. , volume I, str. 935, navedeno prema Komentaru Zakona o obligacionim odnosima, glavni redaktor S. Perović, op. cit. str. 615.

141

je neposredna posljedica povrede ugovora, a ne i za takvu štetu koja je, istina, u vezi sa povredom ugovora, ali koja ima i neki drugi uzrok (posredna šteta).994

Iz stilizacije odredaba ZOO proizilazi da povjerilac ima pravo na naknadu samo materijalne štete (obična šteta i izmakla korist) zbog povrede ugovorne obaveze. Međutim, ako je povjerilac zbog povrede dužnikove obaveze pretrpio i nematerijalnu štetu, pripada mu pravo i na novčanu naknadu ove štete. Obim te štete se ne utvrđuje prema navedenim odredbama, već prema pravilima koja vrijede za deliktnu odgovornost za ovu vrstu štete.995 996

S obzirom na način obračuna naknada može biti konkretna i apstraktna. Konkretna naknada štete predstavlja razliku između imovinskog stanja povjerioca kakvo bi bilo da je ugovor ispunjen prema dogovoru i stanja u kome se on stvarno nalazi. Apstraktna naknada štete se sastoji u razlici između vrijednosti činidbe u vrijeme zaključenja ugovora i njene vrijednosti u vrijeme neispunjenja ugovora.997

3. Šteta prouzrokovana prevarom, namjernim neispunjenjem obaveze ili neispunjenjem zbog krajnje nepažnje dužnika

U slučaju da je šteta prouzrokovana prevarom (fraus), namjernom nepažnjom (dolus)

ili neispunjenjem zbog krajnje nepažnje (culpa lata)998 dužnika, povjerilac može od njega zahtijevati naknadu cjelokupne štete zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih je ona nastala.999 1000

Formulacija o posebnim okolnostima izgleda dosta nejasno, ali se ona tumači na način "bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih je šteta nastala".1001 Inače, krivica kao uslov odgovornosti za naknadu štete je subjektivna kategorija, pa se prilikom utvrđivanja stepena krivice moraju imati u vidu i subjektivne osobine štetnika, pored objektivnih okolnosti slučaja koji se rješava.1002 Dokazivanje postojanja ovih stepena krivice pada na teret povjerioca, a pretpostavka postojanja pretpostavljene krivice se odnosi samo na

994 H. Momčinović, op. cit., str. 1020-1021. 995 Slično i: B. Vizner, op. cit., str. 1084-1085; Komentar Zakona o obligacionim odnosima, redaktori S. Perović i D. Stojanović, op. cit., str. 770. 996 Vidi:A. Radolović, Naknada neimovinske štete zbog povrede ugovora, u Naknada štete u primjeni novog Zakona o obveznim odnosima, Zagreb ,2005, str. 75. 997 Komentar Zakona o obligacionim odnosima, redaktori Blagojević B. i Krulj V., Beograd, 1983, str 938. 998 Krajnje nepažljivo postupa onaj ko ne upotrebi ni onu pažnju koju bi upotrebio svaki prosječan čovjek - Vrhovni sud Hrvatske, Gž 1956/78 od 20.03.1979, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 15, odluka br. 141.Prema stavu pravne doktrine krajnja nepažnja postoji kad se neko lice ne ponaša kako bi se ponašao prosječno pažljiv domaćin, privrednik ili stručnjak – v. M. Šemić, Prouzrokovanje štete po Zakonu o obligacionim odnosima, Glasnik advokatske komore Vojvodine, br. 8/81, str. 9; S. Cigoj, Odgovornost za štetu, Privreda i pravo br. 10/78, str. 16; J. Radišić, Obligaciono pravo-opšti deo, Beograd "Nolit", str. 182. 999 Član 266. stav 2. ZOO. 1000 Ni sudska praksa u ovom pravcu nema nikakvih dilema: "Ako je povreda ugovorne obaveze nastala zbog krajnje nepažnje (čl. 266. ZOO), vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete, što obuhvaća i iznos najamnine za unajmljeni automobil za vrijeme u kojemu se nije mogao koristiti svojim automobilom" – Ps, Pž-493/91 od 19.3.1991, u I. Crnić, Zakon o obveznim odnosima s opsežnom sudskom praksom, Zagreb 2001, str. 346. 1001 H. Momčinović, op. cit., str. 1022. 1002 Vrhovni sud Srbije, Rev 34/70, u Z. Petrović i A. Radovanov, Deliktna odgovornost i naknada štete, Novi Sad, 2001, str. 23.

142

običnu nepažnju, kao najblaži stepen nepažnje. Izneseno pravilo o neograničenoj odgovornosti je ipak samo iznimka u odnosu na pravilo o ograničenoj odgovornosti dužnika.

4. Smanjenje naknade štete Prema ZOO postoje dva slučaja kada se smanjuje iznos naknade štete koju zbog

povrede ugovora dužnik duguje povjeriocu. ZOO je propisao da ukoliko je prilikom povrede obaveze pored štete nastao za

povjerioca i neki dobitak, da će se o njemu prilikom određivanja visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri.1003 Ovakav način određivanja naknade štete nazivamo kompenzacija koristi sa štetom (compensatio lucri cum damno).1004 U slučaju spora sud treba da na osnovu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja odluči koje će koristi oduzimati, a koje ne. Pri tome treba voditi računa da na strani poverioca ne dođe do sticanja bez osnova,1005 ali i o tome da se dužnik neopravdano ne dovede u privilegovani položaj.1006 Potrebno je naglasiti da do oduzimanja koristi od štete može doći samo ako korist i šteta potiču iz istog uzroka, povrede postojeće ugovorne obaveze. Ako je dobitak za povjerioca nastao na drugi način ili u vezi sa povredom ugovora i nastankom štete zbog povrede, ali na indirektan način, ne može doći do prebijanja dobitka sa štetom. Primjera radi, ovo će se desiti u slučaju da treća lica daruju povjerioca da bi mu olakšali štetu.1007

Takođe, ZOO je propisao da je strana koja se poziva na povredu ugovora dužna preduzeti sve razumne mjere da bi se smanjila šteta izazvana tom povredom, a da inače druga strana može zahtijevati smanjenje naknade.1008 Ovo se temelji na principu da je svaka ugovorna strana dužna spriječiti povećanje štete poduzimanjem svih adekvatnih i raspoloživih mjera kojima bi se šteta uzrokovana povredom ugovora mogla smanjiti.1009 Pravo ne dozvoljava da neko propuštanjem ili na drugi način sebi pričini štetu ili doprinese da šteta bude veća nego što bi inače bila i da naknadu takve štete prebaci na drugoga.1010 Ugovorna strana koja je izvršila povredu ugovora treba da dokaže da druga ugovorna strana nije preduzela sve odgovarajuće razumne mjere kojima bi se mogla smanjiti pričinjena šteta. Smanjenje naknade treba učiniti srazmjerno učestvovanju u uzrokovanju štete one strane koja se poziva na povredu ugovora.1011

5. Odgovarajuća primjena pravila na obaveze koje nisu nastale iz ugovora

ZOO je predvidio mogućnost analogne primjene i na one slučajeve neispunjenja

obaveze koje nisu nastale iz ugovora, pod presumpcijom da za njih tim zakonom nije nešto drugo predviđeno.1012 Npr. kod prouzrokovanja štete kroz poslovodstvo bez naloga, sticanja bez osnova, jednostranih izjava volja i slično doći će do primjene pomenutih pravila o obimu

1003 Član 266. stav 3. ZOO. 1004 V. Gorenc, op. cit., str. 373. 1005 U smislu člana 210. ZOO. 1006 O tome: H. Momčinović, op. cit. str. 1023. 1007 Tako i S. Cigoj, op. cit., str. 28. 1008 Član 266. stav 4. ZOO. 1009 Slično je kod podijeljene odgovornosti kod vanugovorne odgovornosti za štetu-član 192. stav 1 ZOO; 1010 Komentar Zakona o obligacionim odnosima, redaktori S. Perović i D. Stojanović, op. cit., str. 772. 1011 V. Gorenc, op. cit, str. 373. 1012 Član 266. stav 5. ZOO.

143

naknade štete, dok se ove norme neće primjenjivati u slučajevima prouzrokovanja vanugovorne štete,1013 pošto za tu naknadu zakon predviđa posebne propise.

6. Krivica povjerioca Šteta koja nastane povredom ugovorne obaveze nije uvijek i isključivo uzrokovana

samo od strane dužnika, već u njoj može učestvovati i povjerilac, odnosno lice za koje on odgovara.1014 Prema ZOO,1015 kad za nastalu štetu, ili njenu veličinu odnosno za otežanje dužnikovog položaja ima krivice do povjerioca ili do lica za koje on odgovara,1016 naknada se smanjuje srazmjerno. Ova odredba se, prema tome, odnosi na ponašanje povjerioca kojim je doprinio povredi ugovora od strane dužnika. Ona je dosta slična već pomenutoj normi koja se odnosi na ponašanje povjerioca nakon što je dužnik prekršio ugovor i obje odredbe su, u osnovi, etičkog karaktera.1017

Do smanjenja naknade štete dolazi ako su radnja ili propust povjerioca takvi da mu se to može pripisati u krivicu. Pošto zakon ne govori izričito o kojem stepenu krivice se radi, povjerilac je odgovoran ako je učestvovao u šteti sa namjerom ili grubom nepažnjom. Krivica povjerioca se uzima u obzir samo ako se dužnik na nju pozove i na dužniku leži teret dokazivanja da ona postoji. Inače, povjerilac može na razne načine doprinijeti povredi ugovora. Primjera radi, oštećeni je i sam djelimično skrivio svoju štetu ako je građenje povjerio licu za čiju je nestručnost znao ili je za nju, da je upotrebio uobičajenu pažnju, mogao znati,1018a nosilac štedne knjižice koji nije blagovremeno prijavio njen nestanak doprinio je nastanku štete koja mu je prouzrokovana time što je banka isplatila ulog na štednju trećem licu1019 i tome slično.

Dužnik će biti djelimično oslobođen od odgovornosti ako je za štetu koja je uzrokovana povredom obaveze samo djelimično kriv povjerilac ili lice za koje on odgovara, dok će biti potpuno oslobođen od odgovornosti ako su ta lica u cjelosti kriva za štetu koja je nastala .1020 1021 U slučaju kada se ne može pouzdano utvrditi koliko je povjerilac uistinu

1013 Članovi 154-209. ZOO. 1014 Kako povjerilac može uticati na smanjenje ili isključenje obaveza dužnika na naknadu štete zbog povrede ugovora v. I. Jankovec, Uticaj ponašanja poverioca na odmeravanje naknade štete zbog povrede ugovora, u Načela evropskog ugovornog prava i jugoslovensko pravo, Prilog harmonizaciji domaćeg zakonodavstva, Kragujevac, 2001, str. 247-255. U ovom članku se i ukazuje kako se u prijedlozima za harmonizaciju evropskog ugovornog prava (Unidroit principi međunarodnih trgovinskih ugovora iz 1994. i Principi evropskog prava o ugovorima koji su pripremljeni 1998. godine u okviru Evropske unije) predlaže da bude uređeno ovo pitanje. 1015 Član 267. 1016 Npr. punomoćnik povjerioca, radnik povjerioca i tome slično. 1017 Te odredbe su preuzete iz Skice za zakonik o obligacijama i ugovorima-članovi 211. stav 4 i 212. Vidjeti: M. Konstantinović, Obligacije i ugovori-Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima, Beograd, 1969. 1018 Vrhovni sud Hrvatske, Gž 2184/78 od 28.03.1979. Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, broj 15, odluka broj 146. I OGZ je u paragrafu 1299 propisivao da ako je onaj ko je stručnjaku povjerio posao znao sa njegovu neumješnost, ili je to mogao znati da je upotrebio običnu pažnju, da tada nemar pada i njemu na teret. 1019 Vrhovni sud Hrvatske, Rev 526/80 od 15.04.1980, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, broj 17, odluka broj 61. 1020 "Kupac nema pravo na naknadu štete uzrokovane neispunjenjem ugovora od prodavca, jer prodavac nije predao prodanu stvar kupcu zato što je kupac odbio platiti kupovnu cijenu prije predaje stvari, kako je to bilo ugovoreno" - Vrhovni sud Makedonije, Rev 33/82 od 3.02.1982., Privreda i pravo, br. 5-6/85, str. 324.

144

doprinio nastanku ili povećanju štete, postoji mišljenje da ovako utvrđenu štetu treba podijeliti na jednake dijelove.1022 Međutim, po našem mišljenju, u takvim situacijama sud treba da dosudi naknadu imajući u vidu sve esencijalne okolnosti konkretnog slučaja, shodno odredbama o naknadi vanugovorne štete.1023 1024

Sve ovo ne znači da neskrivljena radnja povjerioca zbog koje je došlo zbog nastanka ili povećanja štete, nije bez značaja za odnose između povjerioca i dužnika povodom povrede ugovora. Logično je da se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao da ispuni svoju obavezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem obaveze zbog okolnosti nastalih poslije zaključenja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći,1025 bez obzira što se radi o takvoj povjeriočevoj radnji koja mu se ne može pripisati u krivicu.

7. Zaključak Ugovorna odgovornost se zasniva na povredi neke postojeće obaveze i spada u

privatnu sferu povjerioca i dužnika, a dužnik odgovara samo po subjektivnom kriterijumu pretpostavljene krivice. To znači da povjerilac, koji traži naknadu štete po pravilima o ugovornoj odgovornosti, ne mora da dokazuje krivicu dužnika za nastalu štetu, jer se dužnikova krivica pretpostavlja. Povjerilac samo treba da dokaže da je pretrpio štetu i da postoji uzročna veza između te štete i povrede obaveze od strane dužnika. Kod ove odgovornosti dužnik je dužan da naknadi povjeriocu samo onu štetu koju je u vrijeme zaključenja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate, a samo izuzetno, u slučaju prevare ili namjernog neispunjenja i neispunjenja zbog krajnje nepažnje, cjelokupnu štetu bez obzira što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale.

Elaborirajući iznesena pravila o utvrđivanju obima naknade ugovorne štete može se primjetiti da nije predviđena mogućnost snižavanja već utvrđenog konačnog obima štete, kada se imaju u vidu materijalno stanje povjerioca i dužnika, a šteta nije prouzrokovana ni namjerno ni krajnjom nepažnjom, kao što je to slučaj kod vanugovorne odgovornosti.1026 Ovo je zbog toga što je ugovorna odgovornost za štetu takva odgovornost koja postoji zbog povrede saglasnosti volja ugovornih strana i što dosuđena naknada štete treba u potpunosti nadoknaditi vrijednost one dužnikove radnje koja je bila predmet povrijeđenog obligacionog odnosa.

Šteta koja nastane povredom obaveze može biti posljedica i ponašanja koje se može pripisati u krivicu povjeriocu ili licu za koje on odgovara i tada dužnik ima pravo na srazmjerno smanjenje naknade. U ovakvim slučajevima na dužniku leži teret dokazivanja krivice tih lica, a koji dio štete potiče od povjeriočeve radnje ocjenjuje sud, imajući u vidu sve bitne okolnosti konkretnog slučaja.

1021 Neki autori izražavaju stav da primjenom člana 267. ZOO ne može doći do potpunog oslobađanja dužnika od odgovornosti već samo do smanjenja naknade – v. npr. Komentar Zakona o obligacionim odnosima, redaktori B. Blagojević i V. Krulj, Beograd, 1983., str. 942. 1022 Komentar Zakona o obligacionim odnosima, redaktori B. Blagojević i V. Krulj, I knjiga, Beograd, 1993, str. 942. 1023 Član 192. stav 2. ZOO. 1024 Slično i: Komentar Zakona o obligacionim odnosima, glavni redaktor S. Perović, op. cit, str. 623; 1025 Već citirani član 263. ZOO. 1026 Član 191. ZOO.

145

MIRENJE BRAČNIH SUPRUŽNIKA KROZ PRIZMU ODREDABA PORODIČNOG ZAKONA REPUBLIKE SRPSKE

1. Uvod

Princip zaštite porodice kao zajednice, a time i institucije braka na kome ona počiva,

pojavio se u teoriji i praksi kada je postalo očito, posebno na osnovu demografskih pokazatelja, da se porodica nalazi u krizi.1027 U savremenom svijetu očigledna je tendencija porasta broja razvedenih brakova i značaj tog problema neprestano raste. Ovo je logična posljedica promjene načina života, urbanizacije, ekonomskog progresa, te novih životnih navika i shvatanja.1028 Brakorazvodnom postupku kod nas prethodi odvojeni postupak radi pokušaja mirenja bračnih supružnika koji je posljedica ustavnog i zakonskog načela da društvo maksimalno obezbjeđuje zaštitu porodice.1029 Radi se o veoma osobenom postupku koji , u težnji da se razvod braka što više humanizuje, ima posebnu ulogu.1030

Inače,institut mirenja u bivšoj Jugoslaviji se u praksi nije pokazao efikasnim. Prvobitno je bio normiran odredbom člana 80. Osnovnog zakona o braku iz 1946. godine. Taj član je derogiran članovima 402-404. Zakona o parničnom postupku iz 1956. godine koji su mirenje detaljnije regulisali. Od donošenja Ustava SFRJ iz 1974. godine1031 federacija više nije uređivala pravila postupka u bračnim i paternitetskim sporovima i od tada je to spadalo u

1027 O načelima o porodici, definiciji porodice i pravnoj tipologiji porodice v. M. Mladenović, S. Stjepanović i M. Živanović, Porodično pravo, Srpsko Sarajevo, 2003, str. 30-32. 1028 O razvodu braka u pozitivnom pravu v. M. Mladenović, S. Stjepanović i M. Živanović, op.cit., str. 172-179. 1029 Vidjeti član 36. Ustava Republike Srpske i član 3. Porodičnog zakona Republike Srpske. 1030O postupku mirenja v. S. Triva, Pokušaj mirenja u bračnom sporu, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, broj 2/59, str. 175; B. Eisner, Porodično pravo, Zagreb, 1950, str. 106; A. Prokop, Komentar Osnovnom zakonu o braku, II, Zagreb, 1960, str.406-408; V. Bakić, Porodično pravo, Beograd, 1977, str. 187-188; M. Čizmović, Postupak u bračnim sporovima, NIO "Poslovna politika", Beograd, 1985, str. 135-136; M. Alinčić i A. Bakarić, Porodično pravo, Zagreb, 1989, str. 89-92; M. Mladenović, Porodično pravo u Jugoslaviji, Beograd, 1991, str. 275-276; I. Babić, Komentar Porodičnog zakona, Sarajevo, 1990, str. 179-186. i N. Traljić i S. Bubić, Porodično pravo, Sarajevo, 1998, str. 85-87. 1031 Član 281. stav 1. tačka 12.

146

domen republičke, odnosno pokrajinske legislative. Zbog toga se u Zakonu o parničnom postupku iz 1976. godine nisu nalazile norme o mirenju bračnih drugova. Porodičnim zakonom SR Bosne i Hercegovine1032 u ovoj bivšoj socijalističkoj republici je prvi put cjelovitije uređena oblast porodičnih odnosa. Mirenje je propisano članovima 61-67. tog zakona i ovaj posao je povjeren organima starateljstva. To je bio pokušaj da se, za razliku od saveznog zakonodavstva, mirenju da novi kvalitet i naročita dimenzija. Predsjednik vijeća, odnosno sudija koji je do tada provodio ovaj postupak se uglavnom zadržavao na pokušaju da bračni drugovi sami pređu preko uzroka svojih nesuglasica, ali delikatnije zadatke nije bio u stanju da obavi. Zato je prenošenje nadležnosti sa sudova na organe starateljstva imalo za cilj da se u ovaj postupak uključe upravo stručno osposobljene osobe, poput socijalnih radnika, ljekara, pedagoga, psihologa i tome slično. Međutim, osnovna slabost tih odredbi je bila u tome što je odazivanje mirenju bilo predviđeno samo kao mogućnost, a ne i kao obaveza bračnih drugova i time je mirenje bilo značajno devalvirano. Odredba da se izostanak sa ročišta izjednačava sa neuspjelim mirenjem upravo je odgovarala tužitelju, koji se nije pojavljivao na ročištu, a starateljski organ nije imao mogućnost da pokuša da postigne pomirenje.

2. Mirenje prema odredbama Porodičnog zakona Republike Srpske (Porodičnog zakona)1033 Novo porodično zakonodavstvo u Republici Srpskoj odražava nesumnjivo interes

društva za brak i porodicu i nastoji da supružnicima, pogotovo onima sa maloljetnom djecom, ustanovom mirenja pomogne u trenutku najintenzivnije bračne krize.1034 Mirenje bračnih supružnika može imati veoma korisne efekte i u ovom postupku oni imaju priliku da seriozno razmotre da li je za njih i njihovu djecu razvod braka u određenom momentu zaista najbolje rješenje. Pokušaj mirenja provodi organ starateljstva,1035 jer u njemu djeluje čitav niz stručnjaka raznih profila koji može kompetentno da pomogne supružnicima da steknu objektivan uvid u stanje njihovih bračnih odnosa.Primjena stručnih metoda i postupaka koja se zasniva na integrativnom pristupu u timskom radu raznorodnih stručnjaka omogućava da se postigne kvalitetan sporazum o ophođenju prema zajedničkoj djeci radi bolje zaštite interesa maloljetnika.Ovaj organ ima obavezu da se maksimalno založi za mirenje onih supruga čiji odnosi nisu nepovratno i duboko uništeni i na taj način se štite i interesi zajedničke djece. Sigurno da cilj tog postupka nije da se povuče zahtjev u situaciji kada je bračna zajednica izgubila svaki ljudski i društveni smisao, jer će se ti partneri, u pravilu, brzo naći u sličnoj situaciji. Potpuno promašena bračna veza, bez međusobnog poštovanja, često obilježena burnim svađama je svakako lošiji milje za razvitak djetetove ličnosti nego život uz samo jednog roditelja.1036 Pored stvarne nadležnosti starateljskog organa,1037 normirana je i njegova mjesna nadležnost tako što je za mirenje nadležan onaj organ na čijem području tuženi ima prebivalište, odnosno boravište ili gdje su supružnici imali svoje posljednje zajedničko

1032 Službeni list SR BiH br. 21/79 i 44/89. 1033 Objavljen u Sl. glasniku RS br. 54/02. 1034 O tome: D. Medić, Postupak radi pokušaja mirenja bračnih drugova kroz prizmu odredaba Porodičnog zakona Republike Srpske, u Budvanski pravnički dani, Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2003, str. 317-323. 1035 O pojmu organa starateljstva v. M. Mladenović, S. Stjepanović i M. Živanović, op.cit., str. 340. 1036 Vidi: A. Bakarić-Mihanović, Pokušaj mirenja bračnih drugova u vezi s postupkom za razvod braka u novom zakonodavstvu SFRJ, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1-2/78, str. 38. 1037 Član 57. Porodičnog zakona.

147

prebivalište.1038 Faktički, izbor suda za suđenje o razvodu braka određuje i mjesnu nadležnost starateljskog organa.

Postupak mirenja se provodi na sljedeći način: Starateljski organ zakazuje ročište za pokušaj mirenja na koje poziva lično oba

supružnika u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka. Ovo naravno podrazumijeva primjenu procesnih odredaba o obaveznom ličnom dostavljanju poziva. Punomoćnici na tom ročištu ne mogu zastupati supružnike niti ovom ročištu prisustvovati,1039 što je sasvim razumljivo kada se ima u vidu sadržaj i priroda postupka. Svrha ovog ročišta, a i cijelog postupka mirenja je u tome da se stranke detaljno ispitaju o uzrocima koji su doveli do poremećaja u njihovim odnosima i nastojanje da se to po mogućnosti otkloni, te bračni supružnici izmire. Organ starateljstva mora da utvrdi i u kakvim uslovima za život i razvoj se nalaze zajednička djeca i to treba da mu olakša rad u eventualnom kasnijem postupku razvoda braka pred sudom. Naime, starateljski organ obavezno učestvuje u postupku u kome se rješava o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece1040 i tada ima procesni položaj stranke.1041 Zakon predviđa da se supružnicima može preporučiti da se obrate savjetovalištima ili drugim ustanovama koje mogu dati potrebne savjete.1042 Ova preporuka je bitna posebno za one starateljske organe koji nisu adekvatno opremljeni i nemaju kompletnu ekipu stručnih lica koji im mogu pomoći u utvrđivanju svih relevantnih činjenica. Ukoliko supružnici ili onaj bračni drug koji namjerava da podnese tužbu za razvod braka izostanu sa ročišta za pokušaj mirenja postupak će se obustaviti. Ako nakon obustave bude podnesena tužba ili zajednički prijedlog za razvod braka , sud će ga odbaciti.1043 Ovo je bitna novina u odnosu na raniji propis (Porodični zakon SR BiH) koji je u takvom slučaju, kao što smo već istakli, propisivao da mirenje nije uspjelo,1044 što je omogućavalo tužitelju da se na ročištu ne pojavljuje, bez ikakvih sankcija. U takvim prilikama starateljski organ nije imao mogućnost da pokuša pomiriti bračne drugove, što nije bilo dobro rješenje, jer je upravo ovaj organ, kao specijalizovana institucija, najpogodniji da pokuša da se postigne kompromis, te rješenje u vezi malodobne djece.1045 Prema odredbama Porodičnog zakona odazivanje ročištu za pokušaj mirenja nije samo mogućnost nego i obaveza supružnika (ukoliko će oba podnijeti zajednički prijedlog za razvod braka) odnosno onog bračnog druga koji namjerava podići tužbu za razvod braka, pa izostanak dovodi do sankcije da će podnesena tužba ili zajednički prijedlog za razvod braka biti odbačeni. Nije predviđena nikakva sankcija za slučaj da se na poziv starateljskog organa ne odazove onaj bračni drug koji će u sudskom postupku biti u položaju tužene strane. On svojim pasivnim stavom skraćuje postupak pred starateljskim organom i ubrzava podnošenje tužbe za razvod braka, a za njega se nije mogla predvidjeti eventualna kazna, jer bi to tužitelja onemogućilo u ostvarenju njegovog prava na razvod.1046 Predstavnik 1038 Član 58. Porodičnog zakona. 1039 Član 59. Porodičnog zakona. 1040 Član 73. stav 1. Porodičnog zakona. 1041 Takva odredba je bila i u Porodičnom zakonu SR BiH (član 76. stav 1.). Razumljivo je da se u tom pravcu kretala i sudska praksa: "U sporu u kojem se odlučuje o povjeravanju malodobne djece na zaštitu i vaspitanje nadležni centar za socijalni rad ima procesni položaj koji je analogan položaju parnične stranke, pa stoga, ako je sud nezakonitim postupanjem (propuštanjem dostavljanja i sl.) uskratio mogućnost centru za socijalni rad da raspravlja, takvim propustom je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka" - Vrhovni sud BiH, Rev-133/82 od 15.6.1982, Bilten Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 3/82. 1042 Član 60. stav 1. Porodičnog zakona. 1043 Član 60. stav 2. i 4. Porodičnog zakona. 1044 Član 63. stav 2. Porodičnog zakona SR BiH. 1045 Slično i: N. Traljić i S. Bubić, op. cit., str. 86. 1046 Prijetnja privođenjem ili novčanom kaznom se nije mogla odrediti, jer bi to bilo u koliziji sa smislom ovog postupka.

148

organa starateljstva može razgovarati sa njim izvan službenih prostorija ako okolnosti slučaja to nužno iziskuju.Prema tome, obustava postupka radi pokušaja mirenja predstavlja efikasno sredstvo kojim se omogućava obavezno odazivanje na poziv oba supružnika koji namjeravaju podnijeti zajednički prijedlog za razvod braka, odnosno bar onog koji želi podnijeti tužbu . Samo odbacivanje tužbe znači da se ne može voditi parnica za razvod braka, pa se postupak radi pokušaja mirenja za potencijalne tužitelje sada očigledno ne isplati izbjegavati. U slučaju da na ročištu za pokušaj mirenja ne dođe do izmirenja, a postoje izgledi da se to desi, može se odrediti novo ročište.1047 Organ starateljstva u ovom postupku će zbog interesa djece nastojati da se supružnici sporazumiju o njihovoj zaštiti, vaspitanju i izdržavanju,1048 zatim o supružanskom izdržavanju, podjeli zajedničke imovine, vraćanju poklona i svim drugim pitanjima od značaja za supružnike, njihovu maloljetnu djecu i bračnu i porodičnu zajednicu koja se gasi.1049 Imajući u vidu da ovaj organ učestvuje u postupku prevashodno radi zaštite interesa djece, eventualni sporazum mora odgovarati njihovim potrebama. U zakonu nije jasno istaknuto kakvu pravnu snagu, odnosno dejstvo će takav sporazum imati.1050 O samom ročištu za pokušaj mirenja starateljski organ treba da sastavi zapisnik. On će sadržavati izjave supružnika da su se izmirili, odnosno da mirenje nije uspjelo, kao i navedeni sporazum, ako je do njega došlo. Nakon čitanja, stranke potpisuju zapisnik, a svakom supružniku se dostavlja njegov ovjereni prepis.1051 Obaveza organa starateljstva je da ovaj postupak što prije provede, a krajnji rok iznosi dva mjeseca.1052

Pravilo je da sudskom postupku za razvod braka prethodi postupak radi pokušaja mirenja pred starateljskim organom, osim u slučaju kad se parnica pokreće zahtjevom za sporazumni razvod . No, u nekim situacijama postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je nemoguće ili otežano vođenje ovog postupka. Tako, organ starateljstva, izuzetno nije ni dužan da zakaže ročište za pokušaj mirenja u sljedećim slučajevima:

- ako je boravište jednog od bračnih supružnika nepoznato najmanje šest mjeseci, - ako je jedan od bračnih supružnika nesposoban za rasuđivanje i - ako jedan ili oba bračna supružnika žive u inostranstvu, o čemu će obavijestiti

supružnika, radi podnošenja tužbe sudu.1053 Činjenicu da je boravište jednog od bračnih drugova nepoznato, organ starateljstva

mora pouzdano da utvrdi. U takvom slučaju nije dovoljno da je samo dostavljač na pozivu konstatovao da je stranka nepoznata ili da je odselila, već je ovo potrebno sa sigurnošću utvrditi uzimanjem izjave od drugog bračnog druga, provjerom kod nadležnog ministarstva unutrašnjih poslova i drugih organa uprave ili na drugi pogodan i dostupan način. Bračni drug je nesposoban za rasuđivanje ako mu je pravosnažnom odlukom suda djelimično ili u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost.1054 Isto tako, kao takvo lice se smatra i lice protiv koga je pokrenut postupak kod suda za oduzimanje ili ograničenje poslovne sposobnosti, jer je to u njegovom interesu. Takođe, kao nesposobno lice smatraće se i ono za koje postoje dokazi iz kojih se to može zaključiti (nalaz i mišljenje sa neuropsihijatrijske klinike ili druge zdravstvene ustanove), iako u pogledu njega nije pokrenut postupak za oduzimanje poslovne sposobnosti. Bračni drug živi u inostranstvu kada u stranoj zemlji boravi više mjeseci i, po

1047 Član 60. stav 3. Porodičnog zakona . 1048 Ovaj sporazum, na neki način,ipak predstavlja garanciju da će roditelji i nakon razvoda braka međusobno sarađivati i svoje interese podrediti interesima djece. 1049 Član 61. Porodičnog zakona. 1050 Porodični zakon (Službeni glasnik Republike Srpske, br. 54/02) sa predgovorom prof. dr Branka Moraita, Banja Luka, 2003, str. 20. 1051 Član 62. stav 1. i 2. Porodičnog zakona. 1052 Član 62. stav 3. Porodičnog zakona. 1053 Član 63. Porodičnog zakona. 1054 Član 209. stav 1. Porodičnog zakona.

149

pravilu, ima stalnu i poznatu adresu. S druge strane odlaskom na privremeni rad u drugu državu on ne gubi svoje dotadašnje prebivalište i u inostranstvu se, tada, nalazi samo njegovo boravište.1055

Ukoliko se u postupku pred starateljskim organom bračni drugovi pomire, zahtjev za ponovni postupak ne mogu podnijeti u roku od šest mjeseci od dana uručenja zapisnika .1056 I ovo je novina u odnosu na dosadašnja rješenja koja će, po našem mišljenju, u praksi potvrditi svrhu svog postojanja tako što će se broj postupaka za razvod braka smanjiti. Ako je već jednom došlo do izmirenja, to najčešće ipak pokazuje da odnosi između supružnika nisu poremećeni do te mjere da je razvod njihovog braka jedino i najbolje rješenje. U slučaju da mirenje pred starateljskim organom nije uspjelo, supružnici mogu podnijeti tužbu, odnosno zajednički prijedlog za razvod braka, sa zapisnikom o neuspjelom pokušaju mirenja, u roku od šest mjeseci od dana prijema zapisnika . Poslije proteka ovog roka mora se pokrenuti novi postupak mirenja.1057 Smatramo da je i ova novina korisna i praktična, jer protekom roka od šest mjeseci može da dođe do novih situacija i odnosa koje starateljski organ nije mogao da ima u vidu i da cijeni u postupku koji je vodio.

3. Zaključak Analizom svega izloženog, lako se može zaključiti da je institutu mirenju bračnih

supružnika u Porodičnom zakonu dat mnogo veći značaj nego što ga je on imao po ranijim propisima.Provođenje postupka mirenja sada je procesna pretpostavka za pokretanje parnice radi razvoda braka.To je potpuno opravdano, jer se radi o veoma suptilnom i delikatnom postupku, koji pokušava da sačuva brak kao instituciju na kojoj počiva porodica, koja je osnovna ćelija svakog društva. Sasvim je razumljivo da je mirenje posebno značajno sa mnogo bitnih aspekata. U tom postupku se razgovara sa supružnicima o teškoćama u njihovim odnosima, o izgledima da odustanu od razvoda i da pokušaju da nastave bračnu zajednicu, te o načinu na koji će voditi brigu o zajedničkoj djeci ako do razvoda ipak dođe. Ovaj specifični postupak,kao što smo naveli, vodi specijalizovani organ - organ starateljstva koji koristi dostignuća moderne nauke u mnogim oblastima i ima na raspolaganju čitav tim stručnjaka različitih profila koji mnogo uspješnije mogu da obave taj kompleksni zadatak od samog sudije, kome to u najvećem broju slučajeva nije polazilo za rukom. I u situaciji kad nema realnih izgleda da dođe do nastavka bračne zajednice, postupak ima svoje puno opravdanje, jer se u njemu čini sve što je objektivno moguće da se dotadašnji supružnici ne razilaze kao neprijatelji, a posebno da zbog međusobne netrpeljivosti ne zaborave interese svoje malodobne djece.Jasno je da razvod braka donosi promjenu načina i uslova života i za supružnike i za njihovu malodobnu djecu,pa je u zajedničkom interesu da se za te promjene što bolje pripreme. Iskustvo je pokazalo promašenost postupka mirenja ako ga zakon reguliše samo kao formalnost i ako omogućuje da brakorazvodna parnica počne bez prethodnog pokušaja dogovora, pa su zbog toga u tom pogledu i propisane navedene novine.. Nema nikakve dileme da u budućnosti mirenju treba dati onaj značaj i mjesto koje uistinu zaslužuje, jer razvod braka nesumnjivo spada u red izuzetno značajnih društvenih problema i kod nas, a i u cijelom savremenom svijetu.

1055 O tome i: I. Babić, op. cit. str. 186. 1056 Član 64. stav 1. Porodičnog zakona. 1057 Član 64. stav 2. i 3. Porodičnog zakona.

150

REFORMA PARNIČNOG POSTUPKA U BOSNI I HERCEGOVINI 1. Uvod

Parnični postupak je opšta, redovna i osnovna metoda zaštite ugroženih ili

povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, koju pruža državna pravosudna organizacija. Stoga se parnični postupak označava kao «redovni put pravne zaštite» u području građansko pravnih odnosa.1058

Sve do donošenja novih procesnih zakona koji normiraju parnični postupak iz 2003. godine, u Republici Srpskoj se primjenjivao bivši jugoslovenski Zakon o parničnom postipku iz 1977. godine sa naknadnim izmjenama i dopunama,1059 a u Federaciji Bosne i Hercegovine Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine,1060 koji su imali veoma slične odredbe.1061 Sudovi u svom radu do tada nisu bili dovoljno efikasni, što se odražavalo na sve sfere društvenog života, pa se ukazivala potreba revizije čitavog niza instituta. Bilo je neophodno da se uvaže prijedlozi i sugestije sudske prakse izraženi kao rezultat dugogodišnjih iskustava, a morala se uzeti u obzir i specifična situacija koja je u Bosni i Hercegovini nastala stupanjem na snagu Opšteg okvirnog sporazuma za mir i inkorporisanjem Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u naš pravni sistem.1062 1058 S.Triva, V.Belajec i M.Dika, Građansko parnicno procesno pravo, Zagreb, 1986, str. 3. 1059 Zakon o parničnom postupku, Službeni list SFRJ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, Službeni glasnik RS br. 17/93, 14/94, 32/94. 1060 Službene novine Federacije BiH br. 42/98 i 3/99. Ovim zakonom su, u načelu, preuzeta rješenja do tada važećeg parničnog postupka, s tim što su izvršena određena terminološka usklađivanja, a u manjoj mjeri izmijenjeni neki instituti. 1061 Podsjećamo da je naše dotadašnje građansko-procesno pravo, ustvari, počivalo na postavkama poznatog Kleinovog austrijskog zakona iz 1895. godine koji je ocjenjen kao najbolje zakonodavno djelo te vrste u Evropi svoga vremena, ali da je proteklo više od jednog vijeka u kome se značajno promijenilo društvo i uopšte svijest ljudi, kao i sav socijalni milje u kome se ova pravila primjenjuju. 1062 Posebno je interesantna primjena člana 6. ove Konvencije koji se odnosi na pravo na pravično suđenje. O zahtjevu razumnog roka iz pomenutog člana Konvencije v. G. Stanković i N. Petrušić, Novine u građanskom procesnom pravu, Niš, 2005, str. 28-29; Lj. Veljić, Zaštita prava na suđenje u razumnom roku, Pravni život, br. 12/05, str. 139-151; S. Ćurković, Član 6. zahtjev razumnog roka, Bilten Okružnog suda u Banjoj Luci, br. 2,3,4/06, str. 143-146; M. Ninković, Pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Pravni život, br. 12/06, str. 97-104;N. Radonjić, Suđenje u razumnom roku, Pravni život, br. 12/06, str. 105-110.

151

Takođe, trebalo je imati u vidu i to da globalni civilizacijski, posebno vrtoglavi tehnički i tehnološki razvoj determiniše i modernizaciju procesnog prava, koje nužno mora da odražava kvalitete vremena u kome živimo.1063 Zbog toga se u Bosni i Hercegovini stalo na stanovište da je potrebno izvršiti temeljitu reformu građanskog procesnog prava u okviru cjelokupne transformacije pravosuđa i jačanja njegovog autoriteta i nezavisnosti, u kontekstu izražene želje za afirmacijom pravne države uopšte. Radi ostvarenja ovih ciljeva, novim zakonima u domenu funkcionalnog procesnog prava redizajnirani su mnogi procesni instituti i kreiran veliki broj novih pravila. U nastojanju da poveća efikasnost u rješavanju predmeta iz ove oblasti zakonodavac je učinio niz raznovrsnih intervencija, kako bi strankama suzio manevarski prostor za opstrukciju i odugovlačenje postupka. Novo parnično procesno zakonodavstvo otjelotvoreno je, prije svega, u Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske (ZPP RS)1064 i Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZPP Federacije BiH),1065 čije su odredbe gotovo identične,1066 pa ćemo ih zato razmatrati istovremeno.1067 Pored ovih zakona, donesen je i Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH,1068 kao i Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine,1069 kojima se u ovom radu nećemo posebno baviti.1070

2. Sistematika zakona ZPP RS i ZPP Federacije BiH imaju po 461 član i sastoje se iz 6 djelova.

1063 Potvrdu takvog pristupa odavno su potvrdile i teme Osme svjetske konferencije o procesnom pravu, koja je održana u Utrehtu od 24-28.8.1987. godine. 1064 Službeni glasnik RS br. 58/03, 85/03 i 74/05. 1065 Službene novine Federacije BiH br. 53/03. 1066 Ostvaren je najveći mogući stepen usklađenosti ovih zakona, pa je na jedinstven način građanima obezbjeđena zaštita i ostvarivanje njihovih prava pred sudovima u BiH. 1067 Šire o tome: D. Medić, Osvrt na Zakon o parničnom postupku Republike Srpske, Pravni život, br. 12/03, str. 127-140; R. Račić, Osvrt na Zakon o parničnom postupku Republike Srpske, Glasnik Advokatske komore Vojvodine, br. 7-8/03, str. 288; G. Bubić, Važnije novine u Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske, Pravni savjetnik, br. 12/03, str. 29-40; S. Omanović – ABA CEELI, Udruženje sudija-sudaca u FBiH, Udruženje sudija i tužilaca u RS, u saradnji sa Nezavisnom pravosudnom komisijom: Komentari na Nacrte Zakona o parničnom postupku i Zakona o izvršnom postupku, Sarajevo 2002; S. Selimović, Osvrt na Zakon o parničnom postupku Federacije BiH, u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja ”Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse“, Mostar, 2004, str. 273-282; Z. Kulenović, S. Mikulić, S. Milišić-Veličkovski, J. Stanišić i D. Vučina, Komentari Zakona o parničnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, Sarajevo, 2005; M. Porobić, V. Porobić i J. Porobić, Zakoni o parničnom postupku (Federacija BiH, Republika Srpska i Brčko Distrikt BiH) sa komentarom i sudskom praksom, Sarajevo, 2004; E. Zečević, Komentar Zakona o parničnom postupku, Sarajevo, 2004. 1068 Službeni glasnik BiH br. 36/04. 1069 Prečišćeni tekst je objavljen u Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH,br. 31/06. 1070 O reformi građanskog procesnog zakonodavstva u Republici Srbiji v. V. Rakić-Vodinelić, Novo građansko procesno zakonodavstvo u Srbiji, u Novine u građanskim postupcima, Zbornik radova, Beograd, 2005, str. 5-31; V. Petrović-Škero, Novine u Zakonu o parničnom postupku, u u Novine u građanskim postupcima, Zbornik radova, Beograd, 2005, str. 33-60. O novom zakonodavstvu iz ove oblasti u Republici Crnoj Gori v. B. Đuričin i T. Parnall, O nekim rješenjima novog Zakona o parničnom postupku Republike Crne Gore, Pravni život, br. 12/04, str. 63-80; M. Čizmović, O nekim rješenjima Zakona o parničnom postupku Crne Gore, u Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2005, str. 203-216. O stanju civilne procedure u Republici Hrvatskoj v. Zakon o parničnom postupku – redakcijski pročišćeni tekst Zakona s napomenama uz pojedine odredbe (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05), priredio Ivan Mirošević, Zagreb, 2007.

152

Prvi dio čine osnovne odredbe i njima se uređuju načela i nadležnost suda.1071 U drugom dijelu sadržane su odredbe o postupku pred prvostepenim sudom i postupak po pravnim lijekovima.1072 Treći dio propisuje sudske mjere obezbjeđenja, koje su iz zakona o izvršnom postupku prebačene u ovaj zakon.1073 Četvrti dio sadrži opšte odredbe, koje se odnose na stranke i njihove zakonske zastupnike, punomoćnike, jezik u postupku, vrijednost spora, rokove i ročišta, podneske, dostavu pismena, pregledanje i prepisivanje spisa, suparničare, učestvovanje trećih lica u parnici, zapisnike, prekid postupka, troškove postupka, nepoštivanje suda i pravnu pomoć.1074 U petom dijelu regulisani su posebni postupci – posupak u parnicama iz radnih odnosa, postupak u parnicama zbog smetanja posjeda, postupak u sporovima male vrijednosti i postupak pred arbitražom.1075 Šesti dio se odnosi na prelazne i završne odredbe.1076

Promjene u sistematici zakona učinjene su sa namjerom da se što prije uredi tok postupka, a da se ostala opšta pitanja regulišu poslije ovih odredbi, što je i urađeno, s tim što zakon prije toka postupka sadrži samo odredbe o osnovnim načelima i nadležnosti suda.

3. Osnovna načela Već u prvom dijelu mogu se vidjeti suštinske razlike u odnosu na ranije zakone iz

ove oblasti. Naime, napušteno je načelo materijalne istine1077 i načelo poučavanja neuke stranke,1078 zbog izmjene raspravnog načela, dok se nova načela odnose na reduciranje glavne rasprave i inokosno suđenje u prvostepenom postupku.1079 Uvedeno je čisto raspravno načelo prema kome je teret za podnošenje procesne građe na strani stranaka u postupku. Njihova obaveza je da iznesu sve činjenice koje smatraju relevantnim i da za njih predlože adekvatne dokaze. Sud je u ovom dijelu pasivan i vezan prijedlogom stranaka, a po službenoj dužnosti ne može da utvrđuje činjenice i izvodi dokaze.1080 Teret iznošenja dovoljnog broja pravno relevantnih činjenica isključivo je na strankama, tako da će u slučaju neaktivnosti, one snositi negativne posljedice primjene pravila o teretu dokazivanja. Odluka o izvođenju dokaza ostala je u nadležnosti suda.1081 Ovo bi trebalo da doprinese rasterećenju sudova, a time i ubrzanju

1071 Članovi 1. do 52. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1072 Članovi 53. do 267. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1073 Članovi 268. do 290. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1074 Članovi 291. do 418. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1075 Članovi 419. do 453. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1076 Članovi 454. do 461. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1077 Ovo načelo je podrazumijevalo da je sud dužan da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva. Pri tome su stranke bile dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima se one utvrđuju, a sud je mogao da izvede i dokaze koje stranke nisu predložile ako su ti dokazi bili od značaja za donošenje odluke. 1078 Istina, moramo konstatovati da se, iako je u osnovnim odredbama ispušteno pravilo o obavezi suda da poučava neuku stranku, jer je zakonodavac smatrao da sudiju treba rasteretiti ove dužnosti kako bi ostao neutralan u odnosu na stranke, detaljnom analizom novih zakonskih rješenja može uočiti da je ovo procesno načelo ipak na više mjesta detaljno razrađeno i konkretizovano. O tome opširno: R. Račić, Poučavanje neuke stranke u novoj parničnoj proceduri, Pravni savjetnik, br. 5/04, str. 7-11. 1079 O osnovnim načelima v. R. Aleksić, Novine u Nacrtu ZPP Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar 2003, str. 352-355. 1080 Prema starom načelu: da mihi facta – dabo tibi ius (daj mi činjenice – daću ti pravo). 1081 Odredbe ranijih zakona iz ove oblasti su izričito predviđale da dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te da odluku o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja

153

sudskog postupka.1082 Inače, uvođenje čisto raspravnog načela je posljedica osnovnih obilježja i dispozitivne prirode građansko-pravnih odnosa koji se u parnici štite. Izmjenom raspravnog načela značajno je ojačano i načelo dispozicije, koje se manifestuje u tome što od stranke zavisi da li će sud rješavati određeni spor i o čemu će se u postupku raspravljati i odlučivati. Uloga suda se sada svodi samo na to da obezbijedi uslove za ravnopravnu borbu suprotnih interesa stranaka. Sud više nema zadatak da utvrđuje punu, materijalnu istinu već onu istinu za koju su se stranke opredijelile iznošenjem onih činjenica koje im po materijalnom pravu idu u prilog i predlaganjem odgovarajućih dokaza. Ukoliko utvrđeno činjenično stanje ne bude u skladu sa stvarnim stanjem, posljedice za takvu odluku snosiće stranke a ne sud.1083 Parnica je konačno postala privatna stvar stranaka, a sud je u pravom smislu postao nepristrasni organ koji rješava njihov sporni odnos.1084 Raspravno načelo je samo izuzetno ograničeno istražnim načelom, po kome sud odlučuje o utvrđivanju bitnih činjenica nezavisno od prijedloga stranaka da se te činjenice istražuju i dokazuju. Jedini izuzetak prema kome je sud ovlašćen da utvrdi i one činjenice koje stranke nisu iznijele postoji u slučaju ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.1085 Nedozvoljena raspolaganja stranaka su ona koja su protivna prinudnim propisima. Razumljivo je da je zadržano i načelo kontradiktornosti ili načelo obostranog saslušanja parničnih stranaka, kojim se obezbjeđuje ravnopravnost stranaka u postupku.1086 Zbog toga je u svim stadijumima postupka svakoj stranci ostavljena mogućnost da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne strane.1087 Načelo savjesnog korišćenja procesnim pravima je i dalje zadržano.1088 Ova savjesnost u preduzimanju procesnih radnji u postupku ima karakter pravnog standarda, tako da svi slučajevi korišćenja procesnim pravima koji se ne mogu podvesti pod taj standard, mogu se kvalifikovati kao vidovi nesavjesnog korišćenja. Najčešće stranke svoja procesna prava u toku postupka zloupotrebljavaju radnjama koje su upravljene na njegovo odugovlačenje.1089 Načela usmenosti, neposrednosti, javnosti i slobodne ocjene dokaza su u suštini ostala ista.

Jedna od najvažnijih novina je u tome da se prvostepeni postupak, u pravilu, sastoji od dva ročišta i to pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu.1090 Dakle, ova odredba predstavlja novo načelo reduciranja glavne rasprave i na taj način će se znatno smanjiti vrijeme trajanja postupka. Intencija je da se kroz pripremno ročište i glavnu raspravu obezbijedi koncentracija dokaza kako bi se na ovim ročištima i okončao prvostepeni

odlučnih činjenica donosi sud. Ova odredba je brisana u novim zakonima, ali isto pravilo proizilazi iz ostalih odredaba novih zakona. 1082 Ipak, opravdano može da se postavi pitanje zašto sudija ne može po službenoj dužnosti da npr. odredi dokaz vještačenjem ili tome slično, kao što je uređeno u austrijskom i njemačkom procesnom pravu. 1083 S. Mulabdić, Odlučivanje primjenom pravila o teretu dokazivanja, Pravni savjetnik, br. 1/04, str. 37. 1084 O ulozi suda i stranaka u skupljanju procesnog materijala u Republici Makedoniji v. T. Zoroska-Kamilovska, Uloga suda i stranaka u skupljanju procesnog materijala, Pravni život, br. 12/04, str. 113-126. 1085 Član 7. stav 2. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1086 O načelu kontradiktornosti šire: A. Galič, Načelo kontradiktornosti u parničnom postupku, Pravni život, br. 12/05, str. 41-57. 1087 Član 5. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1088 Član 9. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1089 R. Aleksić, Nacrt Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, Glasnik pravde, br. 10-11/03, str. 234. 1090 Član 11. ZPP RS i ZPP Federacije BiH.

154

postupak.1091 Sve nove odredbe su očigledno u funkciji efikasnosti i ekonomičnosti postupka i treba značajno da doprinesu da se strankama pred sudom pruži blagovremena zaštita. Načelo ekonomičnosti je, inače, u postupku došlo do punog izražaja, jer je nizom novih odredaba pojačano u značajnoj mjeri. Primjera radi, novine koje ovome doprinose su: obavezno dostavljanje pismenog odgovora na tužbu, koncentracija ročišta i dokaza, odnosno reduciranje glavne rasprave, obavljanje vještačenja između pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu, obavezno dostavljanje pismenog nalaza vještaka strankama prije održavanja ročišta za glavnu raspravu, kako bi se stranke pripremile za raspravljanje, mogućnost održavanja glavne rasprave odmah nakon završetka pripremnog ročišta, znatno ograničenje drugostepenog suda u pogledu ukidanja prvostepene presude i afirmacija glavne rasprave pred drugostepenim sudom itd.

U prvostepenom postupku napušteno je načelo zbornosti suđenja,1092 jer nisu predviđene sudije porotnici, dok u drugostepenom postupku i postupku odlučivanja po reviziji sudi vijeće od trojice sudija.1093 Mislimo da je ovo dobro rješenje, jer postojanje sudija porotnika u građanskim postupcima nije pokazalo smisao svoga postojanja. Naime, ove sudije najčešće nisu bili pravnici i nisu posjedovali adekvatno stručno znanje iz ovog domena, tako da je razumljivo da nisu ni mogli da budu od pomoći prilikom donošenja odluka.1094 Porotnici su imali sva prava i dužnosti sudije, ali su u praksi predstavljali samo pasivne posmatrače kako bi se udovoljilo propisanoj zakonskoj formi. Na taj način načelo zbornosti suđenja se pretvorilo u svoju suprotnost.1095 Demokratizacija pravosuđa, kao argument u prilog postojanja institucije porote, očito pogađa princip zakonitosti i sigurno je da predstavlja recidiv prošlosti.1096 Novi zakoni su značajno suzili mogućnost zloupotrebe procesnih prava koja su vodila nepotrebnom odugovlačenju postupka.1097 Primjera radi, nove činjenice i novi dokazi (beneficium novorum) mogu se iznositi na glavnoj raspravi samo ako ih stranke iz opravdanih razloga nisu mogle iznijeti na pripremnom ročištu, a u žalbi samo ako ih stranke iz opravdanih razloga nisu mogle iznijeti do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom.1098 Ova odredba treba da spriječi stranke da namjernim iznošenjem činjenica i

1091 Poznato je da je prema ranijem zakonima bilo moguće da se održi veliki broj ročišta i da je to često dovodilo do zloupotreba i nepotrebnog odugovlačenja postupka. 1092 Komparacije radi, prema Zakonu o parničnom postupku Republike Slovenije (Uradni list br. 26/99) u prvostepenom postupku, u pravilu, sudi sudija pojedinac a izuzetno je predviđeno vijeće za sporove iz porodičnih odnosa, o autorskim pravima, pravima iz industrijske svojine i zaštiti konkurencije. 1093 Član.13. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. Jedini izuzetak se odnosi na odlučivanje po prijedlogu za ponavljanje postupka o kome odluku donosi sudija pojedinac drugostepenog suda, a ovo je propisano u cilju veće objektivnosti. 1094 Vidi: M. Čizmović, Šta treba reformisati u građansko-sudskim postupcima, u Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2003, str. 290. 1095 Ova novina je pozitivno ocijenjena od eksperata Savjeta Evrope. Vidi: G. Kodek, Expert opinion on the Draft Code of Civil Procedure, Strasbourg, 2003, str. 5. 1096 O učešću građana u procesu suđenja vidjeti: S.Kamhi i B.Calija, Sistem porote u našoj zemlji i problemi vezani za učešce gradana u vršenju pravosuđa, Sarajevo, 1974; F.Čulinović, Porota u Jugoslaviji, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu br.1-2, god. VI; B.Perić, Sudije porotnici-pravna i politička neutemeljenost teorije o opravdanosti učešća u procesu sudovanja, Advokatura, br. 2/99, str. 67. 1097 Prema članu 10. ZPP RS i ZPP Federacije BiH sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 1098 Procjena je da se uvođenjem prekluzije postiže koncentracija dokaza. Međutim, ovdje može da se postavi pitanje da li to ograničava mogućnost stranaka da u postupku budu saslušane – vidi npr. Ude,

155

predlaganjem dokaza u kasnijoj fazi odugovlače postupak, a doprinosi ostvarenju načela o koncentraciji dokaza i ročišta. Isto tako, pooštrene su posljedice zbog nedolaska na ročište. Takođe, kada se podnese prijedlog za izuzeće sudije, nema više zastoja dok se povodom tog prijedloga ne donese odluka, već se preduzimaju sve procesne radnje kako se postupak ne bi nepotrebno produžavao. U žalbi se više ne može isticati prigovor zastare i prigovor radi prebijanja, ukoliko nisu izneseni pred prvostepenim sudom.1099 Smatramo da se radi o korisnim novinama koje će se svakako pozitivno odraziti na efikasnost postupka. Iz istih razloga ukinut je institut mirovanja postupka,1100 a izostavljene su odredbe o učešću trećih lica u parnici, osim umješača, o postuku izdavanja platnog naloga i o postupku u privrednim sporovima, te o međupresudi i djelimičnoj presudi.

4. Postupak pred prvostepenim sudom Tužba je parnična radnja kojom se pokreće parnični postupak.1101 Značajne izmjene

pretrpjele su odredbe o sadržaju tužbe, kojima se kao obavezni elementi uvode osnov za nadležnost suda1102 i oznaka vrijednosti spora. 1103 Moramo napomenuti da je predviđeno da tužba mora sadržavati i pravni osnov zahtjeva, a da će sud postupiti po tužbi i kada ga tužitelj nije naveo,1104 što je u očitoj kontradikciji , pa bi to trebalo ispraviti u budućim izmjenama i dopunama zakona.1105 Reforma civilnega pravdnega postopka z vidika ustavnih pravic, Podjetje in delo, 1998., br. 6-7, str. 965. Ipak, mišljenja smo da ovakve odredbe nisu u suprotnosti sa tim pravilom. Kao opravdan razlog za kasnije iznošenje novih činjenica i dokaza moglo bi se prihvatiti npr. da stranka neke činjenice i dokaze ranije nije iznijela, jer se u tadašnjem toku postupka još nisu pokazali kao pravno relevantni. Ako bi se zauzeo suprotan stav to bi ograničilo pravo stranke na saslušanje i smanjilo bi kvalitet pravne zaštite. O tome i: A. Galic, Novosti u slovenskom Zakonu o parničnom postupku, str. 7, referat podnesen na seminaru održanom na Bjelašnici 29-30.6.2001. pod nazivom: “Reforma parničnog postupka,” iz arhive autora. 1099 Izjavljivanje pravnih lijekova sigurno utiče na odugovlačenje postupka. 1100 Zbog postojanja ovog instituta postupak je mogao trajati godinama, a tužitelj je više puta mogao da traži nastavak postupka, što je bilo od uticaja na efikasnost postupanja. 1101 Vidi: B: Kušec, Tužba-pravno sredstvo u svjetlu građansko-procesnog prava i efekt tužbe u preliminarnom parničnom postupku, Pravni savjetnik, br. 10/05, str.7-26. 1102 Ta odredba u praksi može da izazove određene nedoumice, jer se zakoni ne izjašnjavaju na koju vrstu nadležnosti se ona odnosi – mjesnu, stvarnu ili apsolutnu. Mislimo da bi zbog toga u tužbi trebalo navesti osnov za svaku od ovih vrsta nadležnosti, mada je stvarna nadležnost već određena drugim zakonima. 1103 Ovo je uvedeno zbog toga što su se, do sada, javljali problemi u slučajevima kada u tužbi nije bila određena vrijednost predmeta spora, a ona je bitna za određivanje vrste postupka, zatim za obračun troškova postupka, te za određivanje visine sudske takse. O vrijednosti spora šire: A. Mehmedagić, Vrijednost spora, ZIPS, br. 1105-1106/07, str. 22-25. Prema slovenačkom Zakonu o parničnom postupku obligatorni dio tužbe, pored naznake vrijednosti spora, čini i dokaz o plaćanju sudske takse na tužbu, a ukoliko taksa ni poslije opomene nije plaćena, presumpcija je da tužitelj povlači tužbu. 1104 Član 53. stav 2. i 4. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1105 Isto tako, postoji kolizija i između članova 16. stav 1, 17. i 60. stav 5. s jedne strane i člana 221. s druge strane. Naime, članom 16. stav 1. propisano je da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, član 17. reguliše da svaki sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost, dok član 60. stav 5. određuje da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li već teče druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama pred sudom u BiH. S druge strane, odredbom člana 221. zakona propisano je da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom i granicama

156

Zakonima je propisano da će se, u slučaju isticanja više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi, za koje sud ocjeni da ne doprinose ekonomičnosti postupka, najkasnije na pripremnom ročištu donijeti rješenje o razdvajanju postupka, 1106 dok rješavanje o tužbenom zahtjevu kod supsidijarnog (eventualnog) zahtjeva nije uslovljeno pravosnažnom odlukom u odnosu na zahtjev koji se odbija.

Što se tiče preinačenja tužbe, kao dispozitivne parnične radnje tužitelja, sada se predviđaju drugačiji uslovi, a posebno se ograničava faza postupka u kojoj se tužba može preinačiti. Tužitelj može preinačiti tužbu najkasnije do završetka pripremnog ročišta, a do zaključenja glavne rasprave samo uz pristanak tuženog i ako sud ocjeni da to preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka.1107 Sud će u ovom slučaju ipak dozvoliti preinačenje, i pored protivljenja tuženog, pod uslovom da tužitelj bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije,1108 a da je tuženi u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.1109 Preinačiti se mogu svi bitni elementi tužbe koji određuju njen identitet.1110 Ratio novih procesnih pravila o objektivnom preinačenju treba tražiti u novim «okvirima» načela procesne ekonomije i efikasnosti.1111

Pripreme za glavnu raspravu obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe tuženom na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Potpunu i ispravnu tužbu sa svim prilozima sud je obavezan da dostavi tuženom na odgovor u roku od 30 dana,1112 a tuženi mora da, najkasnije u roku od 30 dana, dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu.1113 U odgovoru na tužbu tuženi može istaći moguće procesne prigovore i izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev, te navesti i druge podatke koje mora imati svaki podnesak.1114 Tužba sa prilozima se obavezno dostavlja tuženom da bi se udovoljilo načelu kontradiktornosti. Ukoliko propusti da ovo uradi, sud uskraćuje tuženom mogućnost da raspravlja pred sudom, a to postupanje je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Podnošenjem odgovora na tužbu tuženi zauzima aktivni stav u parnici u odnosu na tužbeni zahtjev tako da sprečava donošenje presude zbog propuštanja ako ne dođe na pripremno ročište ili na prvo ročište za glavnu raspravu ukoliko održavanje pripremnog ročišta nije obavezno.1115

Značajne novine se odnose na pripremno ročište,1116 koje treba da se održi u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na tužbu. Datum održavanja pripremnog ročišta sud će, po pravilu, odrediti uz prethodnu konsultaciju sa strankama. Da bi se postigla svrha ovog ročišta, ono treba biti pripremljeno od strane suda.1117 Održavanje pripremnog ročišta je obavezno, razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Prema tome, navedene odredbe svakako treba uskladiti, jer svi članovi zakona moraju imati međusobni sklad i ravnotežu. Moguće rješenje bi bilo da se u članovima 16. stav 1, 17. i 60. stav 5. jasno naznači da sud na navedena pitanja pazi tokom prvostepenog, a ne tokom cijelog postupka. 1106 Član 55. stav 3. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1107 Član 57. stav 1. i 2. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1108 Član 57. stav 4. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1109 Čini se da je ovaj uslov vrlo teško ispuniti. 1110 O tome: M. Živanović, Preinačenje tužbe prema novom Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske, Godišnjak Pravnog fakulteta u Banjoj Luci, 2002, str.13-29. 1111 R: Račić, Objektivno preinačenje tužbe, Pravni savjetnik, br. 7-8/05, str.16. 1112 Član 69. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1113 Član 70. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1114 Član 71. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1115 O tome: S. Mulabdić, Pripremanje glavne rasprave, Pravni savjetnik, br. 6/04, str. 16. 1116 Član 75. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1117 Vidi: A. Nedeljković, Pripremno ročište u parničnom postupku u teoriji i parksi, Pravni život, br. 12/02, str. 169-181.

157

osim u slučaju kada sud poslije ispitivanja tužbe i odgovora na tužbu utvrdi da među strankama nema spornih činjenica ili da zbog jednostavnosti spora održavanje pripremnog ročišta nije potrebno.1118 Koncentracija procesne građe mora se izvršiti, u pravilu, najkasnije na pripremnom ročištu kada za stranke nastupa prekluzija. Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi.1119 To znači da će sud utvrditi predmet dokazivanja, odrediti koja od stranaka treba da dokaže postojanje određenih spornih činjenica i izvršiće izbor predloženih relevantnih dokaza koje će stranke izvesti na glavnoj raspravi. Opšte je pravilo da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.1120 Osnovna svrha pripremnog ročišta je u tome da se prikupi sva procesna građa i da se izvrše što kvalitetnije pripreme za glavnu raspravu kako bi se tada okončao postupak i donijela prvostepena odluka. Ako na pripremno ročište ne dođe tužitelj, a bio je uredno obavješten, smatraće se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište ipak održi.1121 I ovo je izmjena u odnosu na dosadašnja rješenja, a cilj je da se tužitelj učini što odgovornijim za svoje postupke pred sudom, te da se spriječi odugovlačenje postupka. Ukoliko na pripremno ročište ne dođe uredno obavješteni tuženi, ročište će se održati bez njegovog prisustva.1122 Na pripremnom ročištu sud rješenjem određuje termin održavanja glavne rasprave, pitanja o kojima će se tada raspravljati, dokaze koji će se tada izvesti i lica koja će biti pozvana na glavnu raspravu. Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta, a može da se održi i odmah poslije pripremnog ročišta.1123 Samo ukoliko je sudija uspio da ostvari sve zahtjeve načela koncentracije procesne građe i u potpunom obimu je prikupio od stranaka, moći će se ostvariti težnja da pripremno ročište bude u funkciji pripremanja predmeta za glavnu raspravu, a prvo ročište na glavnoj raspravi isključivo u funkciji izvođenja dokaza, na kome će se konačno na osnovu rezultata dokaznog postupka donijeti odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Iako je prema novim zakonima uloga suda u pripremnom postupku, kao i cijelom prvostepenom postupku, u pravilu pasivna, sud svojom stručnom ulogom ima zadatak da pravilno utvrdi predmet dokazivanja kako bi se sporna stvar riješila na odgovarajući način.

U cilju što bržeg okončanja postupka i pružanja kvalitetne zaštite sa što manje troškova, zakoni nude i mogućnost alternativnog rješavanja sporova. Sud može, najkasnije na pripremnom ročištu, ukoliko ocjeni da je to cjelishodno s obzirom na prirodu spora i druge okolnosti, da predloži strankama da spor riješe u postupku medijacije, kako je predviđeno posebnim zakonom.1124 Takav prijedlog mogu sporazumno staviti i stranke sve do zaključenja glavne rasprave. Inače, medijacija kao alternativni način rješavanja sporova, zbog svoje specifične prirode treba da dovede do većeg broja sporazumno rješenih konflikata, a može da

1118 Član 76. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1119 Član 81. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1120 Član 123. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1121 Član 84. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1122 Član 84. stav 2. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. O procesnim posljedicama izostanka tuženog sa ročišta šire: R. Račić, Procesne posljedice izostanka tuženog sa ročišta, Pravni život, br. 12/05, str. 129-137. Vidi i: A. Galič, Sankcije za neaktivnost stranaka u parničnom postupku, Uporednopravna razmatranja sa osvrtom na slovenačko pravo, Pravni život, br. 12/04, str. 127-142. 1123 Član 94. stav 1, 2. i 3. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1124 Postupak medijacije na području BiH uređen je Zakonom o postupku medijacije (Službeni glasnik BiH br. 37/04). Vidi: R. Račić, Osvrt na Zakon o postupku medijacije, Pravna riječ, br. 2/04, str. 225; N. Petrušić, Sporovi u pravnim odnosima i medijacija, Zbornik radova Pravnog fakulteta, Niš, 1998/99, str. 118; Lj. Milutinović, Medijacija kao alternativni način rešavanja sporova, Pravni život, br. 12/04, str. 239-256; Lj. Kovačević, O medijaciji, Pravni život, br. 12/06, str. 269-288.

158

djeluje i preventivno tako što će se strankama omogućiti da zatraže vođenje ovog procesa i prije pokretanja postupka pred sudom.

Stranke mogu u toku cijelog postupka da zaključe sudsko poravnanje.1125 Predmet poravnanja su građansko-pravni odnosi koji mogu da budu predmet raspolaganja i odlučivanja u parnici.1126 Ono ima snagu izvršnog naslova i može se pobijati samo tužbom u subjektivnom roku od 3 mjeseca i objektivnom roku od 5 godina. Sudsko poravnanje se može pobijati ako je zaključeno u zabludi ili pod uticajem prinude odnosno prevare.1127 Materija pobijanja poravnanja nije bila regulisana ranijim propisima, a sadržaj nove odredbe odražava dugogodišnju sudsku praksu u ovoj oblasti i ima u vidu da je poravnanje po svojoj pravnoj prirodi ugovor između stranaka.

Ročište za glavnu raspravu je centralni stadijum prvostepenog parničnog postupka na kome sud na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja odlučuje o osnovanosti postavljenog zahtjeva.1128 U postupku održavanja glavne rasprave su predviđene značajne izmjene.1129 Novine u pogledu dokaznih sredstava tiču se, prije svega, procesnih rješenja koja se odnose na svjedoke, saslušanja stranaka, vještaka i vještačenja, dok se odredbe koje se odnose na isprave i uviđaj nisu bitnije mijenjale. Primjera radi, prilikom izvođenja dokaza saslušanjem stranaka1130 stranku najprije ispituje njen punomoćnik, a nakon toga protivna strana,1131 dok prilikom saslušanja svjedoka ili vještaka sud prvo daje riječ stranci koja ih je predložila, a zatim protivnoj stranci.1132 Sud može postavljati pitanja strankama, svjedocima i vještacima u svakoj fazi saslušanja.1133 U poglavlju o dokazima, uz opšte odredbe, odredbe o vještacima su pretrpjele najradikalnije izmjene. I u pogledu ovog dokaznog sredstva naglasak je stavljen na inicijativu stranaka.1134 Vještačenje obavlja jedan vještak, a sud može na prijedlog stranke odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja.1135 Predviđena je obavezna izrada pismenog nalaza i mišljenja, te njihovo dostavljanje strankama najmanje osam dana prije glavne rasprave.1136 Po novim odredbama vještak se uvijek poziva na glavnu raspravu, pa se strankama i sudu daje mogućnost da od vještaka zatraže razjašnjenja u vezi dostavljenog nalaza i mišljenja. U pogledu izvođenja dokaza vještačenjem upućuje se na shodnu primjenu odredaba o saslušanju svjedoka.1137 Ročište za glavnu raspravu se ne može

1125 O poravnanju šire: L. Karamarković, Poravnanje i medijacija, Beograd, 2004; M. Salma, Sudsko poravnanje kao ubrzanje postupka, Pravni život, br. 12/06, str. 199-212; J. Stanišić, Rasprava o poravnanju, Bilten Okružnog suda u Banjoj Luci, br. 2,3,4/06, str. 189-209. 1126 To istovremeno znači da predmet sudskog poravnanja ne mogu biti ona raspolaganja koja su protivna prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima. 1127 Članovi 87. i 92. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1128 S. Mulabdić, Ročište za glavnu raspravu, Pravni savjetnik, br. 9/04, str. 22. 1129 Članovi 97-122. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1130 Po odredbama ranijih zakona ovo je bilo supsidijarno dokazno sredstvo, dok se po novim zakonima ovaj dokaz izvodi ravnopravno sa ostalim dokazima. Pošlo se od pretpostavke da je načelo slobodne ocjene dokaza dovoljna garancija da će sud ispravno cijeniti ovaj dokaz, kao i druge izvedene dokaze. Po svom slobodnom uvjerenju sud će cijeniti vjerodostojnost svih provedenih dokaza, pa tako i iskaze parničnih stranaka. No, imajući u vidu njihovu zainteresovanost za uspjeh u parnici, sigurno je da su ovi iskazi faktički najnepouzdaniji izvor saznanja. O tome šire: R. Račić, Saslušanje stranaka u parničnom postupku, Pravni život, br. 12/06, str. 179-186. 1131 Član 104. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1132 Član 105. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1133 Član 106. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1134 Član 147. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1135 Član 149. stav 1 i 2. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. Zato je izostavljena odredba koja je predviđala na koji će način sud postupiti ako se nalazi dva ili više vještaka ne podudaraju. 1136 Član 154 i 156. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1137 Član 161. ZPP RS i ZPP Federacije BiH.

159

odložiti na neodređeno vrijeme, niti na rok duži od 30 dana, s tim što je sudija dužan da o svakoj odgodi i odlaganju ročišta obavjesti predsjednika suda, koji vodi evidenciju o odlaganjima ročišta za svakog sudiju pojedinačno.1138 Ovim pravilom zakonodavac je pokušao da izbjegne razne zloupotrebe od strane sudije koji vodi konkretan postupak.1139 Ukoliko se započeto ročište ne može okončati istog dana, sud će nastavak ročišta odrediti za sljedeći radni dan.1140 Prema ranijim zakonima, postojalo je načelo jedinstva glavne rasprave i kada se ona održavala na više ročišta. Sada je ovo načelo zamijenjeno načelom kontinuiteta glavne rasprave što znači da se glavna rasprava može održati u više uzastopnih radnih dana, a to je korisno i za sud i za stranke. Novi zakoni su značajno inovirali pravila koja se odnose na odgađanje pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu. Pored ovoga, precizirano je kada parnične stranke i iz kojih razloga mogu tražiti odlaganje već započetog ročišta.1141 Ovakva pravila imaju za cilj onemogućavanje odugovlačenja postupka. Značajne izmjene novi zakoni donose u pogledu materije dokazivanja. Novine u opštim odredbama o dokazivanju uslovljene su potpuno drukčijim pristupom u pogledu inicijative za prikupljanje procesne građe. Prvi put se uvodi opšte pravilo prema kome je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud je dužan da odluči o osnovanosti postavljenog zahtjeva bez obzira da li je imao na raspolaganju dovoljno predloženih dokaza. Svoje uvjerenje o istinitosti činjenica sud slobodno formira na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezltata cjelokupnog postupka.1142 Tek kada sud, i pored svesrdnog nastojanja i lojalne saradnje stranaka u pogledu formiranja činjenične podloge, poslije okončanog dokaznog postupka ne dođe do saznanja o postojanju ili nepostojanju spornih pravno relevantnih činjenica, dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja.1143 Ovim pravilima žrtvuju se razlozi istinitosti za razloge pravne sigurnosti, ali njihova primjena u odlučivanju, mada nepoželjna, u suštini je ipak nužna.1144 Nakon okončanja svih faza glavne rasprave, kada sud ocijeni da je predmet dovoljno raspravljen i spreman za presuđenje, proglašava se da je glavna rasprava zaključena. Novi zakoni ne propisuju mogućnost da se zaključena glavna rasprava ponovo otvori radi dopune dokaznog postupka i ovo rješenje je u duhu načela ekonomičnosti postupka. Trenutak zaključenja glavne rasprave je značajan za ocjenu osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog čega se za njega vezuje i materijalna pravosnažnost donesene presude.

Interesantnu novinu predstavlja odredba zakona kojom je produžen rok za donošenje i izradu pismenog otpravka presude na 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.1145 U slučaju prekoračenja ovog roka sudija je dužan da u pismenoj formi obavjesti predsjednika suda o razlozima koji su do toga doveli.1146 Poznato je da je prekoračenje roka za izradu 1138 Član 115. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. Poznato je da je u dosadašnjoj praksi često dolazilo do odlaganja ročišta bez opravdanih razloga, a pogotovu su ročišta bez razloga odlagana na neodređeno vrijeme. 1139 R. Račić, Odgađanje i odlaganje ročišta, Pravni savjetnik, br. 11/04, str. 10. 1140 Član 116. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1141 U zakonima se pravi jasna distinkcija između odlaganja započetog ročišta i odgađanja ročišta koje je zakazano. Da bi došlo do odlaganja neophodno je da je ročište započeto, odnosno da su sud i parnične stranke započele radnje koje su predmet ročišta. 1142 Član 8. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1143 O tome: G. Stanković, Princip prividne suverenosti suda u parničnom postupku, Pravna riječ, br. 8/06, str. 106. 1144 S. Mulabdić, Odlučivanje primjenom pravila o teretu dokazivanja, Pravni savjetnik, br. 1/04, str. 42. 1145 Član 184. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1146 Novim propisima se čini sve da se ne povrijedi pravo stranaka na donošenje presude u razumnom roku,što je jedan od aspekata pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.

160

presude bilo jedan od čestih razloga za dugo vođenje dosadašnjih parnica, pa je ovakva odredba bila neophodna. U ranijim propisima samo u složenijim slučajevima donošenje presude moglo se odložiti za 8 dana, ali pošto se radilo o instrukcionom roku nije bilo nikakve sankcije za prekoračenje tog roka. Takvo postupanje suda je, po pravilu, vodilo odugovlačenje postupka. Sada po zaključenju glavne rasprave, sud obavještava prisutne stranke o datumu donošenja presude, a ako jedna od njih nije prisustvovala glavnoj raspravi, sud će je o tome pismeno obavjestiti. Pravila o dostavljanju su u velikoj mjeri promijenjena, jer su se strankama po ranijim propisima pružale raznovrsne mogućnosti da izbjegavaju primanje i odugovlače postupak.1147 Stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici, dužni su sami preuzeti presudu u zgradi suda, pa im je sud neće dostavljati u skladu sa odredbama o dostavljanju.1148 Cilj ovih normi je da se ublaže negativne posljedice neuredne dostave presude, što je u praksi, na žalost, bio čest slučaj i što je takođe vodilo odugovlačenju postupka. Izuzetno, u zakonom određenim slučajevima, dostava presude se vrši u skladu sa odredbama o dostavljanju1149 i u takvim situacijama rok za žalbu počinje teći prvog narednog dana, nakon prijema presude. Nije precizirano koje su to okolnosti izuzetne, tako da ih sud treba utvrditi u svakom konkretnom slučaju.

Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih tražbina.1150 Presuda kao individualizacija zakona za stranke mora biti izrađena u pisanom obliku jasnim jezikom i formulacijom razumljivom za stranke.1151 Kao posljedica drugačijeg načina regulisanja načela parničnog postupka, neka procesna pravila su i u ovom dijelu bitno izmijenjena i prilagođena novom konceptu. U pogledu dijelova pismeno izrađene presude pojedina rješenja su napuštena. Tako se u uvodu presude ne naznačuje da se presuda donosi u ime naroda, a novinu predstavlja i pravilo po kome pismeno izrađena presuda mora da sadrži uputstvo o pravu na pravni lijek protiv presude. Podrazumijeva se da bi ovo uputstvo trebalo da sadrži koji pravni lijek stranka može izjaviti, u kom roku i kojem sudu treba da se podnese, odnosno preko kojeg suda, a potrebno je naznačiti i broj potrebnih primjeraka.1152 Već smo naveli da su u novoj proceduri izostavljene odredbe koje se odnose na međupresudu1153 i djelimičnu presudu, jer su redaktori zakonskog teksta smatrali da njihovo donošenje vodi odugovlačenju postupka.1154 Izvršena je modifikacija presude zbog izostanka, pa ona sada nosi naziv presuda zbog propuštanja.1155 Pored terminološkog razlikovanja, novine se odnose kako na uslove koji moraju biti ispunjeni da bi sud donio presudu zbog propuštanja, tako i na redovne pravne lijekove koji tuženom stoje na raspolaganju ako takva presuda bude donesena. Sud donosi presudu zbog propuštanja ukoliko je to tužitelj predložio u tužbi, a tuženi u zakonskom roku od 30 dana nije podnio odgovor na tužbu, te ako zahtjev nije očigledno 1147 O dostavljanju u Republici Makedoniji v. A. Janevski, Dostavljanje po Zakonu o parničnom postupku Republike Makedonije, Pravni život, br. 12/06, str. 33-48. 1148 Član 185. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1149 Članovi 186, 187. i 188. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1150 Član 176. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1151 Z. Kulenović, S. Mikulić, S. Milišić-Veličkovski, J. Stanišić i D, Vučina, op.cit., str. 334. O obrazloženju prvostepene presude v. S. Tica, Obrazloženje prvostepene presude, Bilten Okružnog suda u Banjoj Luci, br. 2,3,4/06, str. 118-127. 1152 Vidi: E. Zečević, op. cit., str. 185. 1153 Vrijeme će pokazati koliko je ovo rješenje dobro, jer je donošenje međupresude bilo u službi načela procesne ekonomije. O međupresudi opširno: M. Živanović, Međupresuda, Banja Luka, 2002; M. Salma, Međupresuda, Pravni život, br. 12/04, str. 159-170. 1154 Vidi kritiku u pogledu ovoga kod: R. Račić, Presuda u novom Zakonu o parničnom postupku, Pravna riječ, br. 8/06, str. 152-153. 1155 O tome: R. Račić, Presuda zbog propuštanja, Pravni život, br. 12/04, str. 171-182. O presudi zbog propuštanja u Republici Srbiji v. M. Bodiroga, Presuda zbog propuštanja i mogućnosti njenog pobijanja, Pravni život, br. 12/05, str. 105-126.

161

neosnovan.1156 Ovdje se polazi od pretpostavke da tuženi svojom pasivnošću priznaje činjenice koje je naveo tužitelj i na kojima on zasniva svoj tužbeni zahtjev. Donošenje ove presude ne negira dosljednu primjenu načela kontradiktornosti, jer je tuženom pružena mogućnost da aktivno učestvuje u parnici, a njegova je stvar što je on ostao pasivan. Sud o činjenicama iz tužbe ne izvodi dokazivanje, nego na iste, onako kako ih je tužitelj izložio primjenjuje materijalno pravo i u pravilu usvaja tužbeni zahtjev kao osnovan.1157 Protiv presude zbog propuštanja nije dopuštena žalba, ali se može podnijeti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje.1158 Ukoliko dođe do odbijanja ovog prijedloga, stranka ima mogućnost da protiv tog rješenja podnese žalbu.1159 Prilikom kreiranja pravila o redovnim pravnim lijekovima protiv presude zbog propuštanja, vodilo se računa o načelu procesne ekonomije i efikasnosti. Ovdje se izuzetno mogu izjaviti dva pravna lijeka i to prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje i žalba ukoliko je taj prijedlog odbijen. Zabrana izjavljivanja redovne žalbe i rigorozni uslovi za izjavljivanje prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje su znatno otežali kontrolu zakonitosti kontumacione presude.1160 Zakonodavac je pokušao da na ovaj način prisili parnične stranke da vode postupak uz puno poštovanje procesne discipline, ali se to može uraditi samo tako da se strankama ne uskraćuje zaštita prava i zakonitosti,a mislimo da to u navedenim odredbama nije slučaj.

Presude na osnovu priznanja i na osnovu odricanja gotovo u cjelini odgovaraju odredbama ranijih propisa.1161 U pogledu pravila koja se odnose na dopunsku presudu učinjene su određene korekcije.1162 Novina je u tome što se predviđa donošenje dopunske presude samo u slučaju kada je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima je morao odlučiti, a o kojima je već raspravio.1163 Ukoliko stranka traži da sud donese dopunsku presudu o dijelu zahtjeva o kome sud nije raspravio, donijeće se rješenje kojim se odbija prijedlog za donošenje ove presude.1164 Novost je i u tome što je rok kojim stranka predlaže donošenje dopunske presude sa 15 produžen na 30 dana. Što se tiče ispravljanja presude učinjen je korak naprijed u odnosu na ranije zakone i dopušteno je da pogreške u imenima i brojevima, kao i očigledne pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnost prepisa presude sa izvornikom ispravi sud u svako doba.1165

1156 Član 182. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1157 M. Živanović, Presuda zbog propuštanja, u Građanski parnični postupak Republike Srpske, Banja Luka, 2005, str. 70. Vidi i: S. Omanović, Contumacia, Bihać, 2002. 1158 Član 183. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1159 Član 303. st. 2. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. Odredbama člana 113. stav 1. i 2. Ustava Republike Srpske, između ostalog, propisano je da se protiv pojedinačnih akata sudova može izjaviti žalba nadležnom organu, a da se zakonom, izuzetno, može isključiti žalba, ako je na drugi način obezbjeđena zaštita prava i zakonitosti. Smatramo da se u konkretnom primjeru ne bi moglo uzeti da je prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje stranci obezbjeđena zaštita prava i zakonitosti jer se ovaj prijedlog podnosi samo iz određenih procesnih razloga (kada stranka propusti ročište ili rok za preduzimanje neke radnje), dok stranci nije pružena mogućnost da presudu zbog propuštanja pobija zbog toga što nije bilo zakonom propisanih uslova za njeno donošenje, odnosno zbog pogrešne procjene suda o tome da li je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan ili ne. 1160 Uporediti : R. Račić, Redovni pravni lijekovi protiv presude zbog popuštanja, Pravni savjetnik, br. 9/04, str. 42. 1161 O tome: M. Živanović, Presuda na osnovu priznanja i Presuda na osnovu odricanja, op. cit., str. 78-92; Lj. Mandić, Presuda na osnovu odricanja, Pravni život, br. 12/01, str. 189-197. 1162 O dopunskoj presudi v. M. Živanović, Dopunska presuda, op.cit., str. 93-100. 1163 Član 192. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1164 Z. Kulenović, S. Mikulić, S. Milišić-Veličkovski, J. Stanišić i D. Vučina, op.cit., str. 340. 1165 Član 195. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH.

162

5. Pravni lijekovi

Opšti javni interesi i subjektivni interesi stranaka i ostalih lica na koje se odnose

sudske odluke traže da se ostvare procesne mogućnosti za uklanjanje odluka koje vrijeđaju prava građana, pa time posredno dovode u pitanje i ostvarenje objektivnog pravnog poretka. Ovom zadatku služi institucija pravnih lijekova.1166 Pravo na pravni lijek je ustavno pravo, priznato i zagarantovano strankama o čijim je pravima i obavezama odlučivano u postupku pred sudom. Ovo pravo, kao ustavni princip, ugrađeno je i razrađeno kroz pravila o pravnim lijekovima.1167

Postupak po pravnim lijekovima sadrži odredbe o redovnim1168 i vanrednim pravnim lijekovima.1169 Osnovna razlika između njih je u tome što se redovni pravni lijekovi izjavljuju protiv nepravosnažne odluke, a vanredni pravni lijekovi protiv pravosnažne odluke. Redovni pravni lijek je žalba protiv presude i žalba protiv rješenja. Žalba kao redovan pravni lijek se može izjaviti samo protiv prvostepene odluke i ima osobine dvostranog, devolutivnog i suspenzivnog pravnog lijeka.1170 Odredbe o redovnim pravnim lijekovima su pretrpjele određene izmjene zahvaljujući činjenici da se novo zakonodavstvo iz ove oblasti zasniva prvenstveno na raspravnom načelu. Te izmjene se odnose na bitne elemente žalbe, mogućnost izjavljivanja novih činjenica u žalbi samo pod određenim uslovima, nemogućnost isticanja prigovora zastare i kompenzacije u žalbi ako nisu isticani u postupku, afirmaciju rasprave pred drugostepenim sudom, granice ispitivanja prvostepene presude i restriktivnu mogućnost ukidanja ovih presuda. Žalba se podnosi u roku od 30 dana od dana donošenja presude,1171 odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavljanju, u roku od 30 dana nakon dostavljanja prepisa presude. U mjeničnim i čekovnim sporovima ovaj rok iznosi 15 dana, a isti je rok za žalbu i protiv odluka donesenih u parnicama iz radnih odnosa, u parnicama zbog smetanja posjeda i u sporovima male vrijednosti. Nije nam poznato koji su razlozi rukovodili zakonodavca da produži ove rokove, ako je koncepcija zakona takva da se prevashodno teži efikasnosti i ekonomičnosti postupka, pa su navedene odredbe o rokovima za žalbu , na neki način, u koliziji sa ostalim odredbama zakona.

Novi zakoni proširuju pojam potpune žalbe i ona mora da sadrži: označenje presude protiv koje sa izjavljuje žalba, izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu, razlog žalbe i potpis podnosioca žalbe.1172

Bitna novina je sada i u tome što više nema apsolutno bitnih povreda parničnog postupka.1173 Postoje samo relativne povrede, odnosno kao razlog pobijanja su predviđene samo one povrede procesnih pravila koje su uticale ili mogle uticati na donošenje zakonite i

1166 M. Živanović, Sistem pravnih lekova u Republici Srpskoj, op. cit. str. 97-100. 1167 G. Stanković, Građansko procesno pravo, Niš, 1998, str. 422. 1168 Članovi 203-236. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1169 Članovi 237-267. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1170 O žalbi po ranijim propisima opširno: V. Boranijašević, Žalba protiv presude, Pravni život, br. 12/01, str. 199-208. 1171 Moramo konstatovati da se ovdje miješaju termini donošenja i dostavljanja presude, koji su različiti. Jasno je da se presuda donosi i izrađuje ranije, a dostavlja onda kada je to strankama saopšteno. Zato se može govoriti samo o dostavljanju presude, a ne i o njenom “donošenju”. O tome: R. Račić, Presuda u novom Zakonu o parničnom postupku... str. 157; E. Zečević, op. cit., str. 182. 1172 Član 205. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. Raniji zakoni su predviđali samo označenje presude i potpis žalioca. 1173 Vidi: R. Račić, Procesne povrede odredaba parničnog postupka, Pravni savjetnik, br. 7-8/04, str. 31-37.

163

pravilne presude.1174 Ovo će sigurno donijeti pozitivne efekte, jer drugostepeni sud po službenoj dužnosti mora da pazi samo na stranačku sposobnost i zastupanje, a na ostale povrede samo ako se na njih ukaže u žalbi.1175

Zakoni donosi značajne novine u pogledu postupka pred drugostepenim sudom.1176 Ovaj sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Prema tome, pomenutom odredbom se afirmiše glavna rasprava pred drugostepenim sudom.1177 Sigurno je da bi se primjenom ove odredbe trebao smanjiti broj ukinutih presuda , a to će uticati na smanjenje broja predmeta pred prvostepenim sudovima.1178 Novo zakonsko rješenje, prema kome će drugostepeni sud preinačiti pobijanu presudu1179 ako je nakon održane rasprave na osnovu novih dokaza utvrdio drugačije činjenično stanje, i zbog postojanja većine povreda odredaba parničnog postupka koje su relavitizirane, rezultat je bitno drukčije funkcije ovog suda koji utvrđene nedostatke suđenja u prvostepenoj presudi treba da sam otkloni i donese novu zakonitu i pravilnu presudu. Na taj način treba da se prevaziđe ranija praksa višestrukog ukidanja presuda zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, čime su najviše trpjele same stranke.1180 Naravno, sam proces primjene zakona će najbolje pokazati da li ovako projektovani drugostepeni postupak zaista ostvaruje ciljeve zbog kojih je reformisan na ovaj način. Mogućnosti ukidanja prvostepene presude su veoma sužene. Propisano je da drugostepeni sud u samo četiri slučaja može ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom sudu radi održavanja nove glavne rasprave. Radi se o sljedećim slučajevima:

- ako je protivno odredbama ovog zakona sud donio presudu na osnovu priznanja ili presudu na osnovu odricanja,

- ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude,

- ako je sud donio presudu bez glavne rasprave i - ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora izuzeti.1181

1174 Član 209. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1175 Član 221. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. O granicama ispitivanja prvostepene presude šire: S. Mulabdić, Granice ispitivanja prvostepene presude, ZIPS, br. 1012/1013/04, str. 13-17. 1176 Član 217. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1177 Prema ranijem zakonodavstvu zasnovanom na načelu materijalne istine, drugostepeni sud je zakazivao raspravu samo u slučaju kada je našao da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred tim sudom ponovo izvesti već izvedene dokaze. U tom slučaju taj sud je imao ovlašćenja da drukčijom ocjenom već izvedenih dokaza drugačije cijeni, u odnosu na prvostepeni sud, i činjenična utvrđenja na osnovu tih dokaza. Pred tim sudom se na raspravi nisu mogle utvrđivati nove činjenice iznesene u žalbi, a ni izvoditi novi dokazi koji su u žalbi predloženi. Sada se afirmiše novi koncept rasprave pred drugostepenim sudom i propisuje da će ovaj sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred tim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već predložene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu. 1178 O raspravi pred drugostepenim sudom šire: J. Stanišić, Rasprava pred drugostepenim sudom, Pravna riječ, br. 8/06, str. 283-306. 1179 Po svojoj suštini preinačenje predstavlja ukidanje presude i istovremeno donošenje drugačije meritorne presude. 1180 S. Mulabdić, Preinačenje presude, Pravni savjetnik, br. 4/04, str. 49. 1181 Član 227. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. Poređenja radi, u Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH ne postoji mogućnost ukidanja prvostepene presude, već apelacioni sud ima obavezu da predmet sam riješi u svakom slučaju, bez obzira o kojim se povredama parničnog postupka radi.

164

Zakonodavac je propisao ove odredbe imajući u vidu dosadašnju praksu u kojoj je dolazilo do ukidanja velikog broja presuda i vraćanja predmeta prvostepenim sudovima na ponovno suđenje. Smanjena ovlašćenja za ukidanje presuda trebaju dovesti do toga da cjelokupni postupak pružanja pravne zaštite postane mnogo efikasniji. Sada većinu utvrđenih povreda odredaba parničnog postupka treba da otkloni sud koji postupa po pravnom lijeku (u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave) tako da se pobijana presuda neće ukidati, što je u interesu efikasnog pravosuđa i stranaka. U slučajevima u kojima mora doći do ukidanja presude zbog utvrđenih najtežih povreda odredaba parničnog postupka, može se konstatovati da je takva odluka u službi ostvarenja načela zakonitosti.1182

Korjenite izmjene postoje kod odredaba kojima se regulišu vanredni pravni lijekovi. One se ogledaju u propisivanju dva vanredna pravna lijeka i to revizije i ponavljanja postupka. Nema više zahtjeva za zaštitu zakonitosti, koji u dosadašnjoj praksi nije imao adekvatnu primjenu. To je sasvim logično, jer su znatno izmijenjeni društveno-ekonomski odnosi i sada je u postupku naglašen građansko-pravni interes. Nesumnjivo je da u sadašnjem stepenu demokratije nema potrebe da se u odnose između stranaka miješa država putem javnog tužioca i ovo rješenje je sasvim razumljivo.1183

Revizija je vanredni pravni lijek koji nema suspenzivno dejstvo. Može se izjaviti protiv presude donesene u drugostepenom postupku ili rješenja drugostepenog suda kojim se postupak pravosnažno zaršava. Rok za podnošenje revizije je 30 dana i teče od dana dostavljanja drugostepene presude strankama.1184 Revizija je bitno izmjenjena u odnosu na ranije odredbe. Ona nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 KM.1185 Međutim, izuzetno vrhovni sudovi mogu dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijene da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.1186 Mislimo da će ta odredba nepotrebno opteretiti ove sudove zbog toga što će stranke, često i bez posebnog razloga, koristiti navedenu mogućnost, a sudovi će imati obavezu da svaku reviziju prouče i da utvrde da li je dozvoljena ili ne. Dakle, sada su u pogledu revizije napušteni principi negativne i pozitivne enumeracije, a zakonodavac se opredijelio za generalni pristup, uslovljavajući dozvoljenost revizije imovinskim cenzusom, a izuzetno, u navedenim slučajevima, ona se može odobriti i mimo ovog cenzusa, kada to procijene vrhovni sudovi entiteta. Zadržano je rješenje iz ranijih zakona prema kome revizijski sud odlučuje o reviziji isključivo u sjednici vijeća. Bitno drugačija funkcija drugostepenog suda kao konačne činjenične instance, ne samo u slučaju kada potvrdi pobijanu presudu već i kada nakon održane rasprave utvrdi drugačije činjenično stanje i preinači pobijanu presudu, dovela je i do širih ovlašćenja revizijskog suda za preinačenje pobijane presude. 1187

Vidljivo je da novi zakoni više ne prave izuzetke za određene vrste sporova, kao što su sporovi o izdržavanju i naknadi štete za izgubljeno izdržavanje zbog smrti davaoca izdržavanja, sporovi iz radnih odnosa, sporovi iz autorskog prava, sporovi iz prava

1182 Vidi: S. Mulabdić, Ukidanje presude, Pravni savjetnik, br. 11/04, str. 13. O revizionim ovlašćenjima drugostepenog suda u Republici Srbiji v. N. Petrušić, Reviziona ovlašćenja drugostepenog suda u novom parničnom procesnom sistemu Republike Srbije, Pravni život, br. 12/05, str. 59-74. 1183 Ovaj pravni lijek je kod nas bio prihvaćen iz sovjetskog prava i predstavljao je suprotnost demokratskom uređenju u pravnoj državi. 1184 Član 237. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1185 Član 237. stav 2. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1186 Član 237. stav 3. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1187 O reviziji u Republici Srbiji v. A: Radovanov, Revizija po Zakonu o parničnom postupku iz 2004. godine, u Budvanski pravnički dani, Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2007, str.193-211.

165

industrijske svojine i sporovi radi diskriminacije na jedinstvenom tržištu, u kojima je ranije revizija uvijek bila dozvoljena bez obzira na vrijednost spora.

Što se tiče ponavljanja postupka, sada se ono može tražiti samo iz šest razloga, umjesto dosadašnjih devet.1188 1189 Novina je da o prijedlogu za ponavljanje postupka sada odlučuje drugostepeni sud i to sudija pojedinac koji nije učestvovao u donošenju ranije drugostepene odluke.1190 Na ovaj način bi trebalo da se obezbjedi veći stepen objektivnosti prilikom donošenja odluke povodom ovog prijedloga. U slučaju da drugostepeni sud dozvoli ponavljanje i ukine odluku u ponovnom postupku pred prvostepenim sudom ne može postupati sudija koji je odlučivao u prijašnjem postupku.1191

6. Sudske mjere obezbjeđenja

Odredbe o sudskim mjerama obezbjeđenja, kojima se reguliše postupak obezbjeđenja, sredstva obezbjeđenja i pretpostavke za njihovu primjenu su potpuno nove. Do sada je ova materija bila regulisana u zakonima o izvršnom postupku, a sada je prebačena u ove zakone. Do takvog rješenja, koje smatramo logičnim, došlo se zbog toga što se imalo u vidu da izvršni sud, u principu, treba da provodi samo prinudni postupak izvršenja obaveza koje su naložene izvršnim ispravama. Novi zakoni ne predviđaju založno pravo na nepokretnosti i prethodne mjere, već samo govore o mjerama obezbjeđenja koje se mogu odrediti ako predlagač učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način sa njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja.1192 Mjere obezbjeđenja omogućavaju fleksibilnije postupanje sudova i prilagođene su vrsti potraživanja i prirodi obezbjeđenja. Ove mjere mogu se predložiti u svim stadijima parničnog postupka, kao i prije nego što je ovaj postupak pokrenut, a isto tako i nakon njegovog završetka, a sve dok izvršenje ne bude provedeno. Mjere obezbjeđenja može predložiti samo aktivna strana, dakle tužitelj.1193 One se mogu odrediti i po službenoj dužnosti.1194 Rješenje o određivanju mjere obezbjeđenja ima učinak rješenja o izvršenju, pa zbog toga posebno rješenje u ovom pravcu nije ni potrebno. U rješenju kojim se ta mjera donosi sud određuje i vrijeme njenog trajanja. Mjere obezbjeđenja provodi sud koji bi bio nadležan i za provedbu izvršenja pravomoćnih presuda.1195

7. Punomoćnici U okviru opštih odredbi razmatraćemo one kojima su regulisani punomoćnici u

parničnom postupku. Novo parnično procesno zakonodavstvo u ovom pogledu donosi određene izmjene. Pošto se poslovno i parnično sposobnim strankama priznaje i postulaciona

1188 Ranije tačke 4. i 5. člana 421. su spojene u jednu tačku, a dvije tačke – 7. i 8. su izostavljene. 1189 O ponavljanju parničnog postupka zbog novih činjenica i novih dokaza u Republici Srbiji v. N. Bodiroga, Ponavljanje parničnog postupka zbog novih činjenica i novih dokaza, Pravni život, br, 12/06, str. 165-177. 1190 Član 258. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1191 Član 264. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1192 Član 269. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1193 Z. Kulenović, S. Mikulić, S. Milišić-Veličkovski, J. Stanišić i D. Vučina, op. cit., str. 457. 1194 Član 279. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1195 Član 290. ZPP RS i ZPP Federacije BiH.

166

sposobnost, koja se ogleda u tome da mogu same preduzimati radnje u postupku, ostavljeno im je na volju da lično preduzimaju parnične radnje ili pak da za to angažuju punomoćnika, koji će ih preduzimati u njihovo ime.1196 U zakonima više nema opštih odredaba o tome ko može biti punomoćnik, već zakonodavac taksativno određuje koja to lica mogu biti.1197 Novost je i da je sužen krug lica koja mogu biti punomoćnici. Propisano je da punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili zaposleni kod službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravna lica zaposleni kod tog pravnog lica, a za fizička lica bračni odnosno, vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili po tazbini.1198 1199 Krupna novina se ogleda u tome da punomoćnik može biti advokatsko društvo. Imajući u vidu da ova društva imaju svojstvo pravnog lica, kod nas se prvi put uvodi mogućnost da i pravno lice može biti punomoćnik u parničnom postupku. Smatramo da je to korisno i racionalno rješenje, pogotovo što se ova novela odnosi samo na određena pravna lica koja strankama mogu pružiti svu potrebnu stručnu pomoć u zastupanju. Kao što je navedeno, punomoćnici pravnih lica mogu biti i lica zaposlena kod tog pravnog lica,1200 ali i advokati i advokatska društva. Kada su u pitanju srodnici parničnih stranaka kao punomoćnici,1201 broj ovih lica je veoma sužen, a to će doprinijeti efikasnijem vođenju parnice. Voljeli bismo da su ova zakonska rješenja samo prelazna etapa ka uvođenju instituta obaveznog zastupanja stranaka od strane profesionalnih punomoćnika – advokata i advokatskih društava u sistem našeg procesnog prava, što bi sigurno obezbijedilo strankama mnogo veće garancije za realizaciju njihovih interesa.1202

8. Posebni postupci Od posebnih postupaka uređen je postupak u parnicama iz radnih odnosa,1203

postupak u parnicama zbog smetanja posjeda,1204 postupak u sporovima male vrijednosti1205 i postupak pred izbranim sudom.1206

Postupak u parnicama iz radnih odnosa je poseban parnični postupak čija pravila ne odstupaju mnogo od pravila redovnog postupka. To odstupanje se odnosi na prioritet u rješavanju ovih sporova1207 u odnosu na ostale sporove koji se rješavaju po opštim pravilima u redovnom postupku, te dužinu zakonskih i sudskih rokova. Postupak u parnicama zbog smetanja posjeda je takođe hitan, a i kraći su rokovi za izvršenje procesnih radnji. Ovdje su materijalnim pravom propisani posebni prekluzivni rokovi (subjektivni i objektivni) za podnošenje tužbe, a ovaj zakon propisuje i poseban prekluzivni rok u kome se u izvršnom 1196 Član 300. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1197 Ovo pokazuje da se zakonodavac u ovom dijelu oslonio na odredbe o zastupnicima i opštim uslovima za zastupanje. 1198 Član 301. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1199 Interesantno je rješenje iz slovenačkog Zakona o parničnom postupku prema kome u postupku pred okružnim i višim sudovima, te Vrhovnim sudom Republike Slovenije (kada se ne radi o vanrednim pravnim lijekovima) stranka još uvijek može nastupati sama, iako nema pravnog obrazovanja, ali ako bira punomoćnika pred okružnim i višim sudom to može biti samo advokat ili lice sa pravosudnim ispitom (član 86.), a za postupak po vanrednim pravnim lijekovima obavezno je zastupanje od strane advokata (član 87.), osim ako stranka sama ima položen pravosudni ispit. 1200 Za ova lica se ne traže posebne stručne kvalifikacije, kao što je to bilo nekada. 1201 I za ova lica se ne traži da budu stručno osposobljena za zastupanje. 1202 Slično i: Z. Kulenović, S. Mikulić, S. Milišić-Veličkovski, J. Stanišić i D. Vučina, op. cit., str. 497. 1203 Članovi 419-422. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1204 Članovi 423-427. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1205 Članovi 428-433. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1206 Članovi 434-453. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1207 Ovo je zbog toga što se u ovim parnicama raspravlja o egzistencijalnim pravima stranaka.

167

postupku može tražiti izvršenje rješenja kojim se tuženom po tužbi za smetanje posjeda nalaže izvršenje određene radnje. Taj rok iznosi 60 dana od proteka roka koji je rješenjem o smetanju posjeda određen za izvršenje te radnje.1208 I u postupku u sporovima male vrijednosti se primjenjuju izvjesna pravila koja odstupaju od redovne procedure. Radi se o posebnom sumarnom postupku u kome su mnoge procesne radnje reducirane zbog interesa ekonomičnosti. Sporovi male vrijednosti, u smislu odredaba ovih zakona, su sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koji ne prelazi iznos od 3.000 KM.1209 Ovim sporovima se ne smatraju sporovi o nekretninama, sporovi iz radnih odnosa i sporovi zbog smetanja posjeda.1210 To je sasvim razumljivo, jer su za sporove iz radnih odnosa i sporove zbog smetanja posjeda predviđena specifična pravila postupka, dok se sporovi o nekretninama ne bi mogli smatrati ovakvom vrstom sporova s obzirom na njihovu vrijednost. U pogledu postupka pred izbranim sudom, znatnijih novina u odnosu na ranije propise nema. Stranke se mogu sporazumjeti da rješavanje spora povjere ovom sudu, osim ako se radi o zahtjevu koji je protivan prinudnim propisima, koji obavezuju stranke na njihovo striktno poštivanje.1211 Poznato je da je podjela izbranih sudova (arbitraža) prema načinu njihovog organizovanja na povremene ili ad hoc i stalne. Presuda izbranog suda može se poništiti po tužbi stranke pred redovnim sudom. Za rješavanje po tužbi nadležan je sud koji bi bio nadležan za rješavanje ovog spora u prvom stepenu da nije sklopljen ugovor o izbranom sudu.1212

9. Prelazne i završne odredbe U prelaznim i završnim odredbama predviđene su različite situacije u kojima se

primjenjuju novi propisi. Zakoni su prihvatili moderno shvatanje o trenutnom dejstvu novog procesnog zakona u parnicama koje su u toku. Izričito je regulisano da će se u slučaju, ako je prije stupanja na snagu ovih zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, dalji postupak sprovesti po odredbama tih zakona.1213 Propisano je i da će se, ako po stupanju na snagu ovih zakona bude ukinuta prvostepena odluka, dalji postupak sprovesti po tim zakonima.1214 Ova rješenja motivisana su željom da se i stari predmeti, koji imaju prioritet, rade po novim propisima, što će sigurno doprinijeti njihovom bržem rješavanju. Jedini slučaj primjene starih zakona postoji ako je prije stupanja na snagu novih zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava.1215 Prema tome, radi se ne samo o praktičnim, nego i o jedino mogućim rješenjima.

10. Zaključak Nesumnjivo je da je trebalo učiniti sve da se reformom parničnog postupka u Bosni i

Hercegovini postigne što veća efikasnost, pojednostavljenje i ubrzanje sistema pružanja pravne zaštite, uz osiguranje i poštovanje osnovnih procesnih garancija. U namjeri ostvarenja ovih ciljeva, zakonodavac je učinio niz raznovrsnih intervencija u odnosu na ranije propise, posebno na području procesnih načela. Mnoga rješenja u novim zakonima su potpuno nova, 1208 Član 427. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1209 Član 429. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1210 Član 430. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1211 Član 434. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1212 Član 450. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1213 Član 454. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1214 Član 456. stav 3. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1215 Član 456. stav 1. ZPP RS i ZPP Federacije BiH.

168

dok su pojedina nekritički preuzeta iz anglosaksonskog pravnog sistema. Tu prije svega mislimo na strogo ograničavanje suda na one dokaze koje stranke ponude. Ipak, smatramo da novi propisi, zasnovani na radikalno izmijenjenom konceptu, sadrže i dosta prihvatljivih novina,pogotovo onih koje su u funkciji veće efikasnosti postupanja,ali da zbog preopterećenosti sudova njihove prednosti još nisu došle do punog izražaja.Prevazilaženje normativnih prepreka u ostvarivanju neophodne brzine postupanja bio je, inače, glavni cilj reforme civilne procedure. Nakon početnih teškoća, koje su u ovakvim situacijama neminovne, vjerujemo da će protekom vremena stanje u ovoj oblasti biti sve bolje i da će, kada i sudska praksa da odgovore na mnoga sporna pitanja, prava vrijednost ovih zakona doći do punog izražaja.

PRETHODNO ILI PREJUDICIJELNO PITANJE U PARNICI

1. Uvod Kada odluka suda u parnici zavisi od odgovora na pitanje da li postoji ili ne postoji

neko pravo ili pravni (uslovljavajući) odnos, o kome nije pravosnažno odlučeno od strane suda ili drugog organa, a među strankama je sporan, otvara se prethodno ili prejudicijelno, incidentno pitanje.1216 Postojanje prethodnog pitanja u parnici znači da će se o tužbenom zahtjevu moći donijeti odluka, tek kada se o ovom pitanju zauzme određeni stav.1217 Sud je ovlašćen odlučivati o svim pitanjima prejudicijelnog značaja, bez obzira da li je i inače nadležan za njihovo rješavanje kao glavnog pitanja u parnici.1218 Obim takve odluke ograničen je samo na tu parnicu i nema svojstvo pravosnažnosti.Odluka o prejudicijelnom pitanju manifestuje se kao odluka u odluci o glavnoj stvari, a rješavanje o njemu kao incidentalni postupak u glavnom postupku. Prethodno pitanje predstavlja podlogu na kojoj sud gradi odluku o glavnoj stvari.1219 O tom pitanju se može govoriti kao o potencijalno samostalnoj pravnoj cjelini. Problem rješavanja prethodnog pitanja u parnici javlja se kao specifičan aspekt problemskog kompleksa pravosnažnosti.1220

2. Prethodno pitanje prema odredbi člana 12. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (ZPP RS) i Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZPP Federacije BiH)

1216 L. Karamarković, Prethodno pitanje, u Rasprave iz ugovornog, odštetnog i procesnog prava, Beograd, 2001, str. 143. 1217 O prethodnom pitanju v. D. Medić, Prethodno ili prejudicijelno pitanje u parnici, Advokatura, br.2/99, str.75-82; S. Zuglia i S. Triva, Komentar Zakona o parničnom postupku, I svezak, Zagreb, 1957, str. 33-37; B. Bazala, Zakon o parničnom postupku s objašnjenjima i sudskim odlukama, Zagreb, 1968, str. 8-11; V. Rajović, M. Živanović i R. Momčilović, Građansko procesno pravo, Banja Luka, 2001, str. 55.Vidjeti i sudsku praksu vezanu za ovaj institut kod: R. Petaković, Zakon o parničnom postupku sa sudskom praksom i registrom pojmova, Beograd, 1991, str.10-11. 1218 Ovo je slično austrijskom modelu. Za razliku od stanja kod nas, u njemačkom pravu nadležni organ samostalno rješava prethodno pitanje, dok u francuskom pravu postoji potpuna vezanost za odluku nadležnog organa za rješenje prethodnog pitanja. 1219 M. Dika i J. Čizmić, Komentar Zakona o parničnom postupku Federacije BiH, Sarajevo, 2000, str. 58. 1220 M. Dika, “Prethodno pitanje“ u parničnom postupku, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 26, br. 1/05, str. 47-48.

169

Odredbama ZPP RS i ZPP Federacije BiH1221 propisano je da, kad odluka suda zavisi

od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležan organ (prethodno, prejudicijelno, incidentno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Takođe, propisano je i da odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.1222

Dakle, postojanje prethodnog pitanja u parnici znači da je o tužbenom zahtjevu moguće odlučiti tek kada bude zauzet stav o pravnom odnosu ili pravu u istoj ili nekoj drugoj parnici odnosno nekom drugom sudskom ili upravnom postupku.1223 Radi bržeg i efikasnijeg okončanja parnice omogućeno je sudu da u postupku koji teče sam o tome odluči i donošenje takve odluke je ograničeno samo na tu parnicu i nema svojstvo pravosnažnosti. U takvim slučajevima faktički postoji parnica u parnici, mada formalno ne postoji takav tužbeni zahtjev,1224 ali o tužbenom zahtjevu se ne može donijeti odluka dok se ne riješi to prethodno pitanje od koga zavisi i presuđenje u glavnoj stvari. Parnični sud će utvrđivati prethodno pitanje i kada među strankama nije sporno, ako se ono po posebnom zakonu u skladu sa službenim dužnostima suda mora utvrditi ili, pak, ako su u pitanju nedozvoljena raspolaganja stranaka.1225

Predmet prethodnog pitanja u parnici je uvijek pravne naravi i predstavlja samostalnu pravnu cjelinu o kojoj bi se moglo meritorno rješavati kao o glavnom pitanju pred nadležnim sudom ili drugim nadležnim organom.1226 Prethodno pitanje je pravno pitanje koje uslovljava rješavanje spora.1227 Inače, veoma je širok dijapazon pitanja koja se mogu pojaviti u parnici kao prejudicijelna i najčešće su to pitanja građansko-pravne prirode.1228

U većini slučajeva parnični sud koji vodi postupak je stvarno i mjesno nadležan za rješenje prethodnog pitanja, dok je kod nekih odnosa prethodno pitanje predmet o kome raspravljaju upravni organi po pravilima upravnog postupka. Sud je, načelno, ovlašćen rješavati pravo ili pravni odnos koje se u parnici pojavi kao prethodno pitanje bez obzira na propise kojima se uređuje stvarna nadležnost sudova, upravnih ili drugih organa i neovisno o vrsti postupka u kojem se kao o glavnom pitanju treba rješavati taj pravni odnos. No, u određenim slučajevima, kao npr. kada se kao prethodno pitanje postave statusni odnosi (utvrđivanje očinstva, utvrđivanje ništavosti braka, razvod braka itd.)1229 ili kada je posebnim propisima to isključeno, ovo nije moguće.1230 Pravosnažne odluke donesene u statusnim

1221 Član 12. stav 1. ZPP-a RS i ZPP-a Federacije BiH. 1222 Član 12. stav 2. ZPP-a RS i ZPP-a Federacije BiH. 1223 O sličnostima i razlikama prethodnog pitanja i incidentnog zahtjeva za utvrđenje v. L. Karamarković, op. cit., str. 150-151. 1224 Vidi: O: Jelčić, Prethodno ili prejudicijelno pitanje u parnici, Naša zakonitost, br. 9-10/89, str . 1231. 1225 Z. Kulenović, S. Mikulić, S. Milišić-Veličkovski, J. Stanišić i D. Vučina, Komentari Zakona o parničnom postupku u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, Sarajevo, 2005, str. 27. 1226 S. Triva, V.Belajec i M. Dika, Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 1986, str. 75. 1227 M. Salma, Prethodno pitanje u građanskom sudskom postupku, Novi Sad, 1995, str. 11. 1228 Da li postoji neko subjektivno imovinsko ili neimovinsko pravo odnosno kakvo lično pravo, da li postoji građansko - pravni odnos i tome slično. 1229 U takvim situacijama stranke treba uputiti da u samostalnoj parnici ovo pitanje riješe kao glavno. 1230 Ovako se izjašnjava i sudska praksa: "O utvrđivanju očinstva sud ne može odlučivati kao o prethodnom pitanju u toku neke druge parnice jer se radi o statusnom sporu o kojem se može odlučivati samo u samostalnoj parnici" - Okružni sud u Sisku, Gž - 1444/90 - 3 od 27.11.1990, Pregled sudske prakse, Prilog Zakonitosti, br. 48, odluka 84. "U parnici radi naknade štete zbog smrti roditelja ne može se raspravljati kao prethodno pitanje, pitanje očinstva poginulog oca" - Odjeljenje

170

parnicama djeluju erga omnes zbog prirode odnosa koje uređuju. Sud ne može kao prethodno pitanje riješiti ono pitanje što se odnosi na neko pravo ili pravni odnos koji može tek u budućnosti nastati odlukom nadležnog organa.1231

O spornim činjenicama nije moguće zauzimati stav kao o prethodnom pitanju, mada je nekada zbog međusobne povezanosti prilično teško utvrditi da li se radi o činjeničnom ili pravnom pitanju.1232 Karakter prejudicijelnog pitanja nemaju ni određena pitanja procesne naravi, iako od njih zavisi odluka u konkretnoj parnici,1233 s obzirom da se o ovim pitanjima ne može raspravljati kao o glavnoj stvari u posebnom postupku. Sva pravna pitanja od uslovljavajućeg karaktera nemaju istovremeno i svojstvo prethodnog pitanja.1234 Prethodno pojedinačno pitanje predstavlja pitanje utvrđivanja postojanja nekog relevantnog prava ili pravnog odnosa samo između stranaka u određenom sporu, a ne i utvrđenje odnosa između trećih lica, pa ni onda kada je u tom drugom odnosu jedan od učesnika postojećeg spora. U ovom slučaju, kad se radi o odnosu jednog učesnika i trećih lica, sud ne može odrediti prekid postupka, pozivom na postojanje prava ili pravnog odnosa između trećih lica. 1235

Ukoliko je nadležni organ već donio pravosnažnu odluku o pravu ili pravnom odnosu kao o glavnoj stvari, onda to ne može biti predmet prethodnog odlučivanja parničnog suda.1236 Parnični sud je vezan takvom odlukom u granicama njene objektivne i subjektivne pravosnažnosti odnosno konačnosti,1237 pa o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja nisu obuhvaćena pravosnažnošću odluke sud može rješavati kao o prethodnom pitanju, neovisno o tome jesu li bili razmatrani u pravosnažno okončanom postupku.1238 Pravosnažna odluka je javna isprava i ona dokazuje istinitost onoga što se u njoj određuje. Kada se govori o subjektivnim granicama pravosnažnosti, obim vezanosti zavisi od toga da li pravosnažno rješenje prethodnog pitanja djeluje erga omnes ili samo inter partes. Ako takva odluka djeluje erga omnes, tada ona služi kao rješenje prethodnog pitanja bez obzira koje se stranke pojavljuju u parnici, a u slučaju da ima dejstvo samo inter partes, parnični sud je vezan samo ako je između istih parničnih stranaka riješen neki pravni odnos.

Vrhovnog suda Srbije u Novom Sadu, Gž-710/64, u T. Ralčić i V. Tanasković, Zakon o parničnom postupku sa komentarom, sudskom praksom, obrascima i registrom pojmova, Beograd, 1980, str. 39. 1231 Vidi odluku Okružnog suda Dubrovnik, Gž-719/88 od 10.3.1989, Pregled sudske prakse, Prilog Zakonitosti, br. 45, odluka 102. 1232 Iako je odlučivanje o glavnoj stvari uslovljeno prethodnim rješenjem određenih činjeničnih pitanja, ova pitanja se ne kvalifikuju kao prethodna, jer ne mogu biti neposredan predmet spora. 1233 Pitanje da li se radi o presuđenoj stvari ili pitanje postojanja pravnog interesa za tužbu za utvrđenje, zatim pitanje da li stranke imaju parničnu sposobnost itd. 1234 B. Poznić, Građansko procesno pravo, Beograd, 1987, str. 221. 1235 Vrhovni privredni sud, Sl. 674/71, u R. Ćosić, Aktuelna sudska praksa iz građansko - procesnog prava, Beograd 1996, str. 7. 1236 Navodimo interesantne sudske odluke: "Kada odluka suda zavisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju je sud ili drugi nadležni organ već donio pravomoćnu odluku, sud ga ne može ponovo riješiti ni kao prethodno pitanje" - Vrhovni sud Hrvatske, Rev. 1108/87 od 29.7.1987. godine, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 37, odluka 57. "Kad je nadležni sud pravomoćno odlučio o nekom pravnom pitanju kao glavnom, sud pred kojim se to pitanje pojavljuje kao prejudicijelno pitanje vezan je za odluku nadležnog suda u granicama njene pravomoćnosti" - Vrhovni sud Hrvatske, Rev. 149/85 od 2.7.1985. godine, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 29, odluka 129. 1237 U pravilu će prejudicijelno moći djelovati samo meritorne odluke, jer se njima odlučuje o postojanju ili nepostojanju prava ili pravnih odnosa. Procesne odluke u pravilu ne bi mogle imati značenje odluka kojima se odlučuje o tome. Ipak, određene procesne odluke (npr. odluka o odbacivanju tužbe) mogu da budu od uticaja za utvrđivanje nepostojanja prava na traženje pravne zaštite određenog sadržaja. 1238 O tome: O. Jelčić, op.cit., str. 1233.

171

U slučaju da prethodno pitanje još nije pravosnažno riješeno (u upravnom postupku konačno), parnični sud ima dvije mogućnosti. On može sam, mada za to često nije ni stvarno ni mjesno nadležan, ispitati i riješiti prethodno pitanje, a može i prekinuti parnični postupak dok nadležni organ ne donese pravosnažnu odluku.1239 Sud nije vezan za svoju odluku o prekidu. Ukoliko naknadno stekne saznanje da će brže i efikasnije sam riješiti prethodno pitanje ili naknadno prestanu razlozi iz kojih se odlučio za prekid postupka, može odlučiti da nastavi postupak i ne čeka okončanje drugog spora odnosno upravnog postupka. Na rješenje kojim se određuje prekid postupka stranke imaju pravo posebne žalbe koja nema suspenzivno dejstvo, što znači da pravne posljedice prekida postupka nastupaju odmah po donošenju rješenja. Odluka o rješenju prethodnog pitanja je stvar diskrecione ocjene suda i zavisi od razloga procesne ekonomije,1240 jer je zadatak suda da učini sve da se parnica što brže, lakše i jeftinije okonča. Ovdje se ukrštaju oprečni procesni interesi: zahtjev za očuvanje funkcionalne samostalnosti i materijalne nezavisnosti nadležnih organa i zahtjev za očuvanjem jedinstva pravnog poretka i opšte zakonitosti. Pravna sigurnost mogla bi doći u pitanje kad bi postojala mogućnost koegzistencije pravosnažnih odluka različitog sadržaja o istom pravnom pitanju.1241 Ukoliko to ne predstavlja naročitu teškoću i u slučaju kada se osnovano može očekivati da će sud ili drugi nadležni organ riješiti ovo pitanje na isti način, sud koji vodi postupak će odlučiti da sam rješava prethodno pitanje. U tom slučaju on ne mora o tome donijeti posebnu odluku. Ako je podnesen prijedlog za prekid postupka, sud će donijeti rješenje o odbijanju tog prijedloga. Protiv tog rješenja posebna žalba nije dopuštena.1242 Kada u posebnom propisu postoji obaveza da sud prekine postupak do pravosnažnog okončanja postupka koji treba da riješi nadležni organ, tada nema dileme i parnični sud je dužan da sačeka takvu odluku. U teoriji i praksi nije sporan stav da sud treba prekinuti postupak i kada pred nadležnim organom već teče postupak u vezi sa prethodnim pitanjem kao glavnim zahtjevom.

Prema nekim stavovima, parnični sud ne može prekinuti postupak prije nego što je nadležni državni organ započeo postupak rješavanja pitanja koje se kao prethodno pojavilo u parnici.1243

Međutim, postoje i mišljenja 1244 da postupak treba prekinuti i kad sud ocjeni da jedna od stranaka ima interes da taj postupak pokrene pred nadležnim organom i da bi u tom slučaju sud trebao uputiti stranku na njegovo pokretanje i ostaviti joj za to primjeran rok. Nepokretanje postupka bi imalo za posljedicu da će parnični sud morati sam da zauzme stav o prethodnom pitanju. Podržavamo ovaj stav kao pravilan, a isto tako smatramo da se postupak treba prekinuti i kada se pokretanje tog postupka može postići i po službenoj dužnosti.Inače, nekritičko prekidanje postupka u ovakvim situacijama bi moglo dovesti do nepotrebnog odugovlačenja postupka pred sudom pred kojim se javilo prethodno pitanje.

Dakle, ako postupak radi rješenja prethodnog pitanja još nije u toku, niti se pokretanje tog postupka može postići po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke koja je zainteresovana da parnični sud riješi što prije sporno pitanje, koje zavisi od rješenja prethodnog pitanja, parnični sud ne bi smio prekinuti parnicu dok nadležni organ ne riješi

1239 Vidi član 379. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1240 Član 10. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1241 S. Triva, V. Belajec i M. Dika, op. cit., str. 76. 1242 M. Dika, op. cit., str. 8. 1243 "Sud ne može prekinuti postupak kad u vrijeme donošenja odluke o tome nije bio u toku postupak radi rješenja prethodnog pitanja" - Okružni sud Šibenik, Gž-403/76 od 30.6.1978, Zbirka sudskih odluka, knjiga III, sv.3, br. 315. Vidi i: Z. Kulenović, S. Mikulić, S. Milišić-Veličkovski, J. Stanišić i D. Vučina, op. cit., str. 27; T. Ralčić i V. Tanasković, op. cit., str. 37. 1244 S.Triva, V. Belajac i M. Dika, op. cit., str. 78; L. Karamarković, op. cit., str. 146-147; M. Dika, op. cit., str. 8; O. Jelčić, op. cit., str. 1236.

172

prethodno pitanje, već bi ga morao odmah sam rješavati. Sudska praksa i pravna teorija su jedinstvene u tome da se postupak ne može prekinuti ako se u drugom postupku sporni pravni odnos rješava kao prejudicijelno pitanje, već samo ako pred nadležnim organom, kao što je već izloženo, teče postupak u vezi sa prethodnim pitanjem kao glavnim zahtjevom.

Kada parnični sud donese odluku o prethodnom pitanju za koje nije bio nadležan, rješenje o tom pitanju ima pravni učinak samo u toj parnici i ono važi samo kao jedan od razloga za donošenje sudske odluke. Odluka o prethodnom pitanju ne ulazi u izreku sudske presude, već se nalazi u obrazloženju. Međutim, bez obzira na to, sud treba iznijeti razloge za to rješenje – koje je i kako relevantne činjenice utvrdio, te koju je normu materijalnog prava primijenio prilikom donošenja odluke. Razumljivo je da pravosnažnom postaje samo izreka presude, a premise iz kojih se izreka izvodi same po sebi ne postaju pravosnažne i one samo određuju sadržaj izreke ili zaključka koji stiče svojstvo pravosnažnosti. Zbog toga stavovi suda o prethodnom pitanju o kome se ne donosi presuda već se iznose u obrazloženju presude, predstavljaju samo argumente kojima sud opravdava odluku o tužbenom zahtjevu.1245 Zato nema prepreke da nadležni organ o ovom pitanju samostalno rješava kao o glavnom. U slučaju da taj organ kasnije drukčije riješi to prethodno pitanje, postoji razlog za ponavljanje postupka.1246 Odluka o prethodnom pitanju je deklarativne naravi. U njoj se konstatuje sadržaj relevantnog pravnog odnosa ili nepostojanje pravnog odnosa određenog sadržaja.1247 Ako je, pak, za odlučivanje o prethodnom pitanju bio stvarno nadležan parnični sud, a stranka je stavila prijedlog da se o njemu odluči, onda se i o ovom zahtjevu odlučuje konačnom presudom, odnosno odluka o prethodnom pitanju je sastavni dio izreke konačne presude1248 s potpunim učincima pravosnažnosti.

Zakon ne reguliše postojanje pravnih lijekova povodom stava suda o prethodnom pitanju, pa se iz toga jasno vidi da sud o prethodnom pitanju, kada ga sam rješava, ne donosi odluku u procesnom smislu i samim tim nema mjesta ni pravnom lijeku protiv njegovog stanovišta. Kada parnični sud sam rješava prethodno pitanje - konflikta nadležnosti povodom rješavanja prethodnog pitanja ni pozitivnog niti negativnog ne može biti, pošto parnični sud o prethodnom pitanju ne donosi meritornu odluku i samim tim ne isključuje postupanje nekog drugog suda ili organa po istom pitanju. Konflikta, odnosno sukoba nadležnosti radi rješavanja prethodnog pitanja može biti samo u slučaju kada je parnični sud prekinuo postupak radi ustupanja rješavanja prethodnog pitanja drugom sudu ili organu. Tada može nastati pozitivan sukob nadležnosti, tj. dva suda ili organa istovremeno mogu pretendovati na rješavanje prethodnog pitanja (kao glavnog pitanja) ili obrnuto, što je češće, da od dva pozvana suda ili organa ,oba sebe smatraju nenadležnim (negativan sukob nadležnosti).1249

Ako u dvije parnice koje su u toku treba kao prethodno riješiti isto pitanje koje ni u jednoj od njih nije sadržano u tužbenom zahtjevu, tada nema razloga da se u bilo kojoj od tih parnica postupak prekida. To pitanje može sud u svakoj od tih parnica i drugačije riješiti, jer rješenje tog pitanja ni u jednoj od njih nije obuhvaćeno pravosnažnošću odluke.1250

1245 Ni sudska praksa u ovom smislu nema nikakvih dilema: "Odluka o prethodnom pitanju ne može postati pravosnažna i ima dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno" - Okružni sud u Kraljevu, Gž-411/90, Sudska praksa, br. 11/90, odluka 96. "Stavovi suda o prethodnom pitanju izneseni u obrazloženju presude ne postaju pravosnažni" - Vrhovni sud Hrvatske, Rev. 2212/88 od 5.4. 1989, Pregled sudske prakse, Prilog Zakonitosti, br. 44, odluka 164. 1246 Član 255, ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1247 S.Triva, V. Belajac i M. Dika, op. cit., str. 78. 1248 : Z. Kulenović, S. Mikulić, S. Milišić-Veličkovski, J. Stanišić i D. Vučina, op. cit., str. 28. 1249 M. Salma, op. cit. str. 141 1250 Vidi odluku Vrhovnog suda Hrvatske, Gž-162/77 24.2.1977, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti, br. 11/230.

173

3. Krivična presuda i prethodno pitanje u parnici1251

Odredbama ZPP-a RS i ZPP-a Federacije BiH propisano je da je u parničnom

postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.1252 1253 Ova odredba osigurava autoritet osuđujuće presude krivičnog suda koja može biti dovedena u pitanje samo u postupku po vanrednim pravnim lijekovima koji su u tom postupku predviđeni.1254

Nedvojbeno je da i uslovna osuda izaziva građansko-pravne posljedice. Sud je u parničnom postupku vezan za tu presudu što se tiče postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti bez obzira na to da li je izvršenje krivične kazne odgođeno i neovisno o tome da li je uslovna osuda brisana iz kaznene evidenicje. Parnični sud je vezan i za pravosnažno rješenje krivičnog suda, kojim je prema krivično odgovornom maloljetniku primjenjena odgovarajuća vaspitno - popravna mjera.

Logično je da je uticaj krivične presude na parnični postupak mnogo sveobuhvatniji i kompleksniji od relacije krivična presuda - prethodno pitanje u parnici, ali ćemo ovom prilikom izložiti samo aspekte ove veze, jer postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti može se u parnici pojaviti kao prethodno pitanje u širem smislu od čega zavisi presuđenje u glavnoj stvari. Kada postoji pravosnažna krivična presuda u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti parnični sud je vezan za takvu presudu. Međutim, pravosnažna osuđujuća presuda krivičnog suda ne rješava i pitanje obima građansko-pravne odgovornosti, koji je širi od obima krivično-pravne odgovornosti. Činjenica da je štetnik pravosnažnom presudom krivičnog suda proglašen krivim za štetne radnje (koje imaju obilježje krivičnog djela) ne isključuje mogućnost da je i sam oštećeni nekom svojom radnjom ili propustom dijelom doprinio nastanku štetnog događaja ili da je pak svojom krivicom (u građansko-pravnom smislu) prouzrokovao da šteta bude veća od one koja bi inače nastala kao posljedica krivičnog djela. Stoga se na prigovor štetnika o podijeljenoj odgovornosti u parnici može i mora raspravljati o svim onim činjeničnim pitanjima koja su relevantna da li je i sam oštećeni svojom radnjom ili propustom djelimično doprinio nastanku štetnog događaja i štetnih posljedica.1255 Činjenice navedene u izreci krivične presude koje ne ulaze u obilježje krivičnog djela, niti su bitne za pitanje odgovornosti okrivljenog, mogu se osporavati u parnici. Prema tome, parnični sud može utvrđivati sve druge činjenice vezane za isti događaj, koje u krivičnom postupku nisu utvrđene kao element krivičnog djela i krivične odgovornosti.1256 Okolnost što u izreci odluke krivičnog suda nije sadržana inkriminacija 1251 Vidi: B. Bazala, Vezanost parničnog suda za presudu krivičnog suda, Odvjetnik, br. 1-2/59; M. Giunio, Krivično djelo i krivična odgovornost kao prejudicijelna pitanja u parničnom postupku, Naša zakonitost, br. 4/67; M. Grubiša, Krivični sud i prejudicijalna pitanja, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 2/66. 1252 Član 12. stav 3. ZPP-a RS i ZPP-a Federacije BiH. 1253Ovo je stav i sudske prakse: "Sud je vezan za krivičnu presudu samo u pogledu utvrđenja da postoji krivično djelo i da postoji krivična odgovornost tuženika. Ne može, naime, sud u parničnom postupku utvrđivati suprotno od onoga što je utvrđeno u krivičnom postupku. Međutim, sud je dužan u parničnom postupku da utvrđuje i one činjenice koje mogu imati uticaja na civilnu - pravnu odgovornost tuženika u pogledu naknade štete i njene visine, nezavisno od postojeće presude krivičnog suda. Naime, izvjesne okolnosti koje idu u prilog učiniocu krivičnog djela, parnični sud može uzeti u obzir i onda kada ih nije uzeo u obzir krivični sud. U parničnom postupku sud samostalno i nezavisno utvrđuje činjenice i ceni odgovornost za naknadu štete" - Vrhovni sud Srbije, Gž-1316/67, u R. Ćosić, Aktuelna sudska praksa iz građansko - procesnog prava ... str. 8. 1254 M. Dika i J. Čizmić, op. cit., str. 61. 1255 Vidi: M. Žuvela, Parnični postupak i krivični postupak, Naša zakonitost, br. 9-10/89, str. 1190. 1256 Analogno i Okružni sud u Splitu, Gž-1392/80 od 5.9.1980, u M. Žuvela, op.cit., str. 1190-1191.

174

izvršenog djela, ne znači da građanski sud ne bi bio vezan za pravosnažnu odluku krivičnog suda. Istina, u pravilu obrazloženje sudske odluke ne učestvuje u pravosnažnosti dispozitiva, ali od tog pravila postoje i odstupanja u slučaju kada je sadržaj obrazloženja neophodna dopuna dispozitivu, kada ono taj dispozitiv konkretizuje i učestvuje u njegovoj pravosnažnosti.1257 O pitanju da li je iz krivičnog djela za koje je tuženi proglašen krivim pravosnažnom krivičnom presudom nastala šteta i u kojoj visini, parnični sud raspravlja samostalno i nezavisno od utvrđenja u krivičnoj presudi, osim ako je šteta ujedno i bitno obilježje krivičnog djela.1258

Postavlja se pitanje da li je parnični sud, ako nema pravosnažne krivične presude, ovlašćen sam rješavati prethodno pitanje iz oblasti krivičnog prava.

Kada odluka o tužbenom zahtjevu zavisi od toga da li je neko lice u krivičnom postupku oglašeno krivim za određeno krivično djelo, parnični sud ne može ispitivati da li je učinjeno krivično djelo i da li postoji krivična odgovornost, pa zbog toga to nije incidentalno nego činjenično pitanje. No, u situaciji u kojoj se samo postojanje krivičnog djela pojavljuje kao prejudicijelno pitanje (jer je to od uticaja na građansko - pravni odnos) i kada je potrebno izvršiti ocjenu određenog činjeničnog supstrata da bi se zauzeo stav o tome da li je doista učinjeno krivično djelo ili ne, parnični sud bi o tom pitanju mogao odlučivati kao o prethodnom.1259 Isti stav je zauzela i pravna teorija,1260 pa u pogledu toga ne bi trebalo da bude posebnih dilema. Odluka parničnog suda o prethodnom pitanju iz krivične oblasti svodi se samo na stav u obrazloženju presude o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti i ima važnost samo u parnici u kojoj je donesena. U slučaju da se kasnije pravosnažnom krivičnom presudom sudi drugačije od onoga kako je o prethodnom pitanju odlučio parnični sud, to može biti razlog za ponavljanje postupka.1261

Pored ostalog, može da se postavi i pitanje da li je sud, prilikom odlučivanja o prethodnom pitanju, vezan i oslobađajućom presudom krivičnog suda.1262 Jedini logičan odgovor je da jeste i to u granicama njene pravosnažnosti. Oslobađajuća presuda veže parnični sud kada se kao prethodno pitanje postavi da li je izvršeno krivično djelo i postoji li

1257 Vrhovni sud Hrvatske, Gž-805/71 od 17.5.1972, u M. Žuvela, op.cit., str.1191. 1258 U ovom slučaju treba činiti distinkciju da li je samo postojanje štete bitno obilježje krivičnog djela ili je obilježje krivičnog djela postojanje znatne ili znatnije štete. Ako je bitno obilježje krivičnog djela jedino postojanje štete, parnični sud vezan je utvrđenjem krivičnog suda da je iz krivičnog djela nastala šteta, ali samostalno utvrđuje visinu te štete. Ukoliko je bitno obilježje krivičnog djela postojanje znatne ili znatnije štete, tada je sud u parnici vezan ne samo za utvrđenje pravosnažne krivične presude usmjerene na to da je šteta nastala, već i s utvrđenjem visine štete, ali samo utoliko da parnični sud ne može sniziti utvrđenje štete od krivičnog suda ispod granice odlučne za kvalifikaciju djela. O tome: M. Žuvela, op.cit., str. 1191. 1259 U ovom pravcu navodimo karakteristične sudske odluke: "Sud može u parničnom postupku da, kao o prethodnom pitanju odlučuje i o pitanju koje bi u krivičnom postupku bilo predmet odluke o glavnoj stvari, kao što je postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, ali samo u slučaju ako ne postoji krivična presuda, koja bi vezivala parnični sud u smislu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku’’ - Savezni sud Gž-8/77, u R. Ćosić, Parnični postupak, Zakon o parničnom postupku, sudska praksa zakona, registar pojmova zakona, Beograd, 1997, str. 112. "Načelo prema kome se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom presudom u krivičnom postupku ne sprečava sud da u parničnom postupku utvrđuje postojanje krivičnog djela, kada postoje prepreke za postojanje krivičnog postupka, ako od toga zavisi osnovanost prigovora zastare potraživanja" - Vrhovni sud BiH, Pž - 245/82 od 6.11. 1982, Zbirka sudskih odluka, knjiga VII sv. 4. 1260Vidi npr. S. Triva, V. Belajac i M.Dika, op. cit, str. 69. 1261 Član 255. ZPP RS i ZPP Federacije BiH. 1262 Zaključivanjem a contrario iz navedenog člana 12. stav 3. ZPP RS i ZPP Federacije BiH bi proizilazilo da vezanost postoji samo u granicama osuđujuće krivične presude.

175

krivična odgovornost određenog lica, pa o tome parnični sud ne bi mogao drugačije odlučiti. To je posljedica zahtjeva materijalne pravosnažnosti takve presude i zahtjeva pravne sigurnosti. Činjenični zaključci i pravni stavovi iz obrazloženja vežu parnični sud samo ukoliko su bitni za dispozitiv u mjeri da bez njihovog postojanja ni presuda kakva je donesena ne bi mogla opstati.1263 Međutim, oslobađajuća presuda krivičnog suda nije od prejudicijelne važnosti u pogledu imovinske odgovornosti oslobođenog lica za štetu prouzrokovanu određenim djelom, jer se ovakvom presudom redovno ne utvrđuje da optuženi nije kriv, da nije počinio određeno krivično djelo, već se optuženi oslobađa kada nema dovoljno dokaza za njegovu krivičnu odgovornost, što ne znači da to lice ne može da odgovara u parnici. Zato kada se to posmatra sa ovog aspekta, oslobađajuća presuda krivičnog suda ne može biti prepreka za pokretanje postupka za naknadu štete prouzrokovane istim djelom.1264

U pogledu vezanosti parničnog suda izrekom rješenja nekadašnjih sudova za prekršaje sudska praksa je bila jedinstvena. Sud u parničnom postupku time nije bio vezan, već ga veže samo pravosnažna presuda krivičnog suda kojom je neko lice oglašeno krivično odgovornim. Zbog toga, u principu, nije bilo nikakve pravne prepreke da se utvrđuje krivica, kao esencijalna pretpostavka odgovornosti za štetu, bilo tužitelja ili tuženog, u parničnom postupku, odnosno nije bilo zapreka da se utvrdi da nema krivice kao pretpostavke odgovornosti za štetu, u smislu odredaba člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.1265 No, u novim okolnostima, imajući u vidu transformaciju sudova za prekršaje u Bosni i Hercegovini i prelazak njihove nadležnosti na osnovne sudove, pomenuti stav više nije od značaja u ovakvim parnicama.

4. Zaključak Prethodno pitanje je pitanje o postojanju nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg

prethodnog rješenja zavisi sudska odluka. Ono što je njegova specifičnost je činjenica da ga sud, ako posebnim propisima nije drukčije određeno, može sam riješiti ukoliko o njemu još nije donio odluku nadležni sud ili drugi organ. Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. U slučaju da prethodno pitanje još nije riješio nadležni organ, sud koji vodi postupak može odlučiti da ga sam ne rješava i tada se postupak prekida do okončanja postupka pred tim organom ili dok se ne ustanovi da ne postoje razlozi da se čeka njegov završetak. Ako je nadležni organ donio pravosnažnu odluku u pogledu postojanja ili nepostojanja prejudicijelnog prava ili pravnog odnosa, sud je vezan za tu odluku i to je izraz načela pravosnažnosti odnosno konačnosti tih odluka. Pošto u vezi ovog instituta postoji dosta doktrinarnih kontroverzi, te često neujednačena sudska praksa, to svakako zahtijeva ujednačavanje stavova u vezi mnogih spornih pitanja.

1263 Slično i: O. Jelčić, op.cit., str. 1235. 1264 I sudska praksa ide u ovom pravcu: "Krivična presuda kojom je vozač kamiona tuženog preduzeća oslobođen od optužbe zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja je bez uticaja na civilno pravnu odgovornost tuženog preduzeća za štetu prouzrokovanu istom radnjom, pa se može u parničnom postupku utvrđivati nepravilna i nepropisna vožnja vozača kamiona vozača tuženog preduzeća i uzročna veza između ovakve vožnje i nastale štete" - Vrhovni sud Srbije, Gž-3598/71, u R. Ćosić, Parnični postupak... str 112. 1265 "Okolnost što je parnična stranka ( tužilac ili tuženi ) proglašena krivom u prekršajnom postupku ne sprečava sud da u parnici za naknadu štete utvrdi suprotno" -Vrhovni sud BiH, Rev-216/90 od 21.2.1991, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 1/91, odluka 91.

176

UREĐENJE MEĐA U BOSNI I HERCEGOVINI

1. Uvod

Kada je u bivšoj SFRJ definitivno utvrđen ustavni princip po kome su republike i autonomne pokrajine nadležne za donošenje procesnih zakona za ona područja u kojima svojim zakonima uređuju materijalno-pravne odnose1266 napuštene su dotadašnje nade i nastojanja da se saveznim zakonom zamijene pravna pravila u mnogočemu zastarjelog, dobrim dijelom derogiranog i teško prilagodljivog Zakona o sudskom vanparničnom postupku od 24.7.1934. god. i Uvodnog zakona za taj zakon od 26.7.1934. godine. Takva situacija dovela je do donošenja zakona o vanparničnom postupku u svim republikama i pokrajinama, osim u SR Hrvatskoj.1267

Zakon o vanparničnom postupku bivše SR BiH1268 (Zakon o vanparničnom postupku) je pretendovao da popuni relativnu pravnu prazninu u ovoj značajnoj oblasti, nastojao je da se oslobodi praktikantskog kazuizma i pragmatičkih slabosti i da što cjelovitije i sveobuhvatnije uredi ovu veoma raznovrsnu i bogatu materiju.1269 Imajući u vidu da ni Republika Srpska ni Federacija Bosne i Hercegovine još nisu zakonski regulisali vanparnični postupak, taj zakon se i dalje primjenjuje u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Materijalne pretpostavke i odredbe o postupku za uređenje međa1270 sadržane su u članovima 168-176. navedenog zakona.1271 Odredbe ovih članova dosta podsjećaju na rješenja

1266 Član 281. tačka 12. Ustava bivše SFRJ iz 1974. godine 1267 SR Makedonija je donijela Zakon o vonprocesnata postapka 1979. godine, SR Srbija Zakon o vanparničnom postupku 1982. godine, SR Slovenija Zakon o nepravdnem postopku 1986. godine, SAP Kosovo Zakon o vanparničnom postupku 1986. godine, SR Crna Gora Zakon o vanparničnom postupku 1986. godine, SAP Vojvodina Zakon o vanparničnom postupku 1988. godine i SR Bosna i Hercegovina Zakon o vanparničnom postupku 1989. godine – v. A.Maganić, Nužnost reforme hrvatskog izvanparničnog prava, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 27, broj 1/06, str. 470-471. 1268 Objavljen u Sl. listu SR BiH br. 10/89,u primjeni od 1.7.1989. 1269 Poznato je da vanparnični postupak za razliku od parničnog ne predstavlja jedinstvenu, homogenu cjelinu, već da je to zbir posebnih postupaka za pojedine vrste građansko-pravnih odnosa sa takvim pravilima postupanja koja odgovaraju prirodi i specifičnostima tih odnosa, ali koje isto tako povezuju određene zajedničke odredbe. 1270 Međom se označava do kuda u prostoru seže vlasnikova pravna vlast u pogledu nekretnine, a ona je takođe i linija, odnosno granica između dvije susjedne nekretnine – v. N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, Stvarno pravo, Zagreb, 1998, str. 473. 1271 O tome v. V: Rajović, M. Živanović i R. Momčilović, Građansko procesno pravo, Banja Luka, 2001, str. 181; M. Živanović i N. Milijević, Vanparnični postupak, teorija, zakonodavstvo i sudska praksa sa obrascima za praktičnu primjenu, Banja Luka, 2001, str. 57-58.

177

iz ranijeg zakona iz 1934. godine,1272 mada je evidentno da postoje i značajne razlike .1273 Inače, prijedlozi za uređenje međa su u sudskoj praksi veoma česti i iako se ti postupci ne smatraju pravno komplikovanim i često se nepravedno bagateliziraju, u pogledu njih postoji dosta dilema. Vođenje ovog postupka bremenito je mnogim problemima i nejasnoćama i ovdje se zakonske odredbe različito tumače, pa kada se to ima u vidu, postoji potreba jedinstvenog pristupa ovoj dosta složenoj i kompleksnoj materiji. Bitno je ukazati i na odnos koji postoji između uređenja međa i smetanja posjeda, koji je veoma značajan pošto između ovih instituta ima dosta srodnosti, ali i međusobnih razlika.1274 U svakom konkretnom slučaju potreban je suptilan pristup kako bi se pouzdano odredilo šta je, u stvari, pravi interes neke stranke u raznovrsnim životnim situacijama i najčešće se tek na licu mjesta, kada se utvrde sve bitne činjenice, najbolje opaža potreba vođenja jednog ili drugog postupka.1275 Međašnji objekti, inače, imaju samostalnu faktičku i pravnu egzistenciju i na njima je moguće izvršiti čin smetanja posjeda i zbog toga tražiti posjedovnu zaštitu.1276

2. Uređenje međa u Bosni i Hercegovini 2.1. Postupak za uređenje međa

Uređenje međa između susjednih nekretnina ima opravdanje samo u slučaju kada su

međašnji znaci uništeni, oštećeni ili pomjereni.1277 Ako su međašnji znaci vidljivi ne može se tražiti uređenje međa, pa prijedlog za provođenje takvog postupka treba odbiti.1278 Aktivno legitimisan da podnese prijedlog, pored vlasnika, je i posjednik nekretnina,1279 te kada je to zakonom određeno i ovlašćeni organ.1280 1281 U postupku uređenja međa suvlasnici ili suposjednici susjednih zemljišnih parcela imaju procesni i materijalni položaj jedinstvenih

1272 O uređenju međa prema ovom zakonu v. S. Kamhi, Vanparnični postupak, Sarajevo, 1968, str. 88-90., M. Kukoljac, Vanparnični postupak, Priručnik za praktičnu primenu, Beograd, 1969, str. 101-104; J. Jerković, Sporovi oko međe, Glasnik advokatske komore Vojvodine, br. 3/69. 1273 Vidi: D: Medić, Uređenje međa kroz prizmu odredaba Zakona o vanparničnom postupku, Srpska pravna misao, br.1-4/95, str. 401-410. 1274 O tome više: E. Vagner, Smetanje posjeda ili uređenje međa, Naša zakonitost, br. 11/53, str. 626. 1275 ''Dovršenje parnice zbog smetanja posjeda ne može biti prethodno pitanje zbog kojeg se može prekinuti postupak za uređenje međe, jer se u rješenju o smetanju posjeda ne odlučuje o postojanju prava ili pravnog odnosa, već o faktičnoj vlasti posjednika i činu smetanja'' – Županijski sud u Bjelovaru, Gž – 2330/00 od 14.12.2000, u M. Žuvela, Vlasničkopravni odnosi, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o zemljišnim knjigama, Zagreb, 2004, str. 198. 1276 Tako i Vrhovni sud Hrvatske, GZZ-45/75 od 7.5.1975, u A. Eterović, Smetanje posjeda u sudskoj praksi, Sarajevo, 1989, str. 148-149. 1277 Član 168. Zakona o vanparničnom postupku 1278 ''Nema mesta uređenju međa ako iste nisu poremećene, odnosno na licu mjesta postoje, bez obzira što pravno stanje ne bi bilo u saglasnosti sa fizičkim'' – Okružni sud Niš, Gž. 3026/81, u R. Ćosić, Aktuelna sudska praksa iz građansko-procesnog prava, Beograd, 1996, str. 200. 1279 Vlasnici susjednih zgrada nemaju to pravo, a isto tako to pravo nema ni vlasnik zemljišta uz cestu za uređenje međe prema cesti - v. F. Žilić i M. Šantek, Zakon o sudskom vanparničnom postupku i Uvodni Zakon o sudskom vanparničnom postupku s tumačem i sudskim rješidbama te stvarnim kazalom, Zagreb, 1934, str. 61. 1280 Prema bivšem vanparničnom postupku legitimisan za učešće u ovom postupku je pored vlasnika i posjednika bio i držalac određenog zemljišta 1281 Npr. ovlašćeni organ bi bio nadležni pravobranilac u određenim postupcima kada je granica sporna.

178

suparničara.1282 Prijedlog za uređenje međe treba da sadrži podatke o vlasnicima (suvlasnicima), odnosno posjednicima (suposjednicima) susjednih parcela, zemljišnim česticama između kojih se međa uređuje sa oznakama tih parcela iz zemljišnih i katastarskih knjiga, zatim razloge zbog kojih se postupak pokreće, kao i vrijednost sporne površine.1283 Mjesno nadležan je sud na čijem se području nalaze nepokretnosti, a ako su one na teritoriji više sudova, nadležan je svaki od tih sudova.1284 Ukoliko se u prijedlogu navede da je susjed zauzeo dio predlagačeve parcele, pa se traži zaštita posjeda ili vraćanje dijela nekretnina, vanparnični sud ne bi bio nadležan za postupanje.1285 U slučaju da jedna strana u postupku otuđi nekretninu, to ne sprečava dovršenje postupka, a stjecatelj nekretnina može uz pristanak stranaka stupiti u postupak umjesto te stranke.1286

U samom postupku provode se slijedeće radnje:

Nakon prijema prijedloga, po pravilu, određuje se ročište u sudu radi pokušaja sporazuma o uređenju međa.1287 Ukoliko do toga ne dođe, zakazuje se ročište na licu mjesta na koje sud , pored učesnika kojima u pozivu skreće pažnju da na raspravu donesu sve isprave, skice i druge dokaze koji mogu biti od značaja za ishod ovog postupka,poziva i vještaka geometra odnosno vještaka druge odgovarajuće struke, a po potrebi i predložene svjedoke.1288Ako sa ročišta izostane predlagač, a protivnik predlagača ne predloži da se postupak provede, smatraće se da je prijedlog povučen.1289 Rješenje suda o povlačenju prijedloga ne sprečava predlagača da o istoj stvari podnese novi prijedlog. Pravilo o presumiranom povlačenju prijedloga dovelo je do toga da je režim ovog postupka (a i većine ostalih vanparničnih postupaka) u vrijeme donošenja bio mnogo strožiji od parničnog, u kome izostanak sa ročišta nije dovodio do tako drastičnih posljedica, a kompariranje sa sporovima male vrijednosti u kojima je tada vrijedilo slično pravilo1290 značilo je izražavanje neopravdanog potcjenjivanja opšteg društvenog značaja ove vanparnične stvari, u kojoj interesi ekonomičnosti ni u kom slučaju nisu smjeli odnijeti prevagu pred interesima ostvarivanja suštinske zaštite. Novi zakoni o parničnom postupku Republike Srpske1291 i Federacije BiH1292 propisuju da će se, ako na pripremno ročište ne dođe tužilac, a bio je uredno obaviješten, smatrati da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi,1293 pa tako od njihovog stupanja na snagu i u pogledu parničnog i u pogledu vanparničnog postupka u ovom dijelu vrijede ista pravila.

Zapisnik sa uviđaja i skice u postupku uređenja međa moraju sadržavati precizan opis stanja na licu mjesta u momentu obavljanja uviđaja, sadržaj izjava učesnika,1294 vještaka i 1282 Vidi odluku Kantonalnog suda u Tuzli, Gž-1424/03 od 25.6.2004. godine, u H. Tajić, Zbornik sudske prakse sudova u Bosni i Hercegovini u oblasti građanskog prava, Sarajevo, 2005, str. 702. 1283 Član 169. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. 1284 Član 13. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku. 1285 V. Ristić i M. Ristić, Priručnik za praktičnu primenu Zakona o vanparničnom postupku, Beograd, 1989, str. 246. 1286 Okružni sud u Osijeku, Gž-1188/89 od 6.4.1989, navedeno prema: J. Uzelac, Uređenje međa, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 28, br. 1/07, str. 885. 1287 Iako zakon ne obavezuje sud da po prijemu prijedloga zakaže ročište, sud će, po pravilu, ovo ročište odrediti radi pokušaja sporazumnog uređenja međe. 1288 Član 170. stav 2. i 3. Zakona o vanparničnom postupku. 1289 Član 171. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. 1290 Član 465. tada važećeg Zakona o parničnom postupku. 1291 Službeni glasnik RS br. 58/03, 85/03 i 74/05. 1292 Službene novine Federacije BiH br. 53/03. 1293 Član 84. stav 1. navedenih zakona. 1294 Sud neće uzeti u obzir raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prisilnim propisima i moralom.

179

eventualnih svjedoka, zatim pravac koji je pokazala svaka stranka posebno, oblik i površinu sporne međašnje površine, kao i pravac kako je predmetna međa uređena, s tim što skica treba da sadrži i legendu kojom se objašnjava prikazano stanje.1295

Sud uređuje među prilikom ročišta na licu mjesta stavljanjem vidnih međašnjih znakova, a to ujedno predstavlja i predaju posjeda, pa zato učesnici ne mogu zahtijevati da u izvršenju budu uvedeni u posjed onog dijela zemljišta koje im je u ovom postupku pripalo.1296 Rješenje o uređenju međa je izvršna isprava koja se provodi odmah prilikom donošenja, odnosno uređenja međe na licu mjesta i zbog toga, kada takva odluka postane pravosnažna, nikakvo dalje izvršenje više nije moguće.1297 Ovo rješenje treba da sadrži tačan opis kojim pravcem je predmetna međa uređena tako da u pogledu toga ne smije da bude nikakvih dilema, vrijednost sporne površine, način na koji je međa uređena, te odluku o troškovima spora. Sud je dužan da u rješenju navede i sve navode i prigovore stranaka, provedene dokaze i utvrđene činjenice, kao i detaljno obrazloženje donesene odluke. Skica lica mjesta čini sastavni dio izreke rješenja,1298 pošto sud ne bi mogao da na dovoljno jasan način samo opisno označi određenu graničnu liniju. Odlukom o uređenju međe stranke se ne mogu obavezati na predaju zauzetog zemljišta.1299 Ovakvo normiranje može u praksi da izazove određene probleme, jer se izvršava nepravosnažna sudska odluka, a tek poslije toga slijedi ispitivanje njene zakonitosti. To može da dovede do pravne nesigurnosti, kao i do sukoba između stranaka u ovom veoma osjetljivom imovinsko-pravnom sporu.1300 Rješenje o uređenju međe je odluka sui generis u procesno-pravnom značenju, pošto je ona donijeta, nakon što je sud među na licu mjesta uredio, te time tu odluku o glavnoj stvari na taj način i izvršio.1301 Sudsko poravnanje je moguće sve do zaključenja rasprave i donošenja rješenja kojim se međa uređuje.1302 Učesnici snose troškove postupka na jednake dijelove, ali u slučaju da postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u određivanju granične linije, sud će prema srazmjeru tog udjela, odrediti koliki dio će snositi svaki učesnik.1303 Predlagač snosi sve troškove ako se utvrdi da obnavljanje odnosno utvrđivanje međe nije bilo potrebno.1304 Povodom žalbe stranaka drugostepeni sud može preinačiti rješenje prvostepenog suda kojim je međa uređena kad utvrdi da je u prvostepenom postupku činjenično stanje potpuno utvrđeno, ali da su pogrešno primjenjene odredbe zakona kojima se propisuje ova materija.1305 1295 Član 174. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. 1296 Ne može se odrediti uređenje međe pod prijetnjom izvršenja kao naknadne radnje koja će se provesti u izvršnom postupku. Analogno i Kantonalni sud u Sarajevu, pravni stav objavljen u Biltenu sudske prakse Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 1/99, str. 28. 1297 Pravni stav Kantonalnog suda u Sarajevu, u Bilten sudske prakse Kantonalnog suda u Sarajevu, br. 1/99, str. 29. 1298 Član 175. Zakona o vanparničnom postupku. 1299 Okružni sud Beograd, Gž – 1162/96 od 17.4.1996, u M. Živanović i N. Milijević, op.cit., str. 320-321. 1300 Vidi: S. Ćulibrk i B. Toljaga, Neka zapažanja o uređenju međe sa osvrtom na rješenja u odredbama čl. 172, 174/I i 176. Zakona o vanparničnom postupku (ZVP), Glasnik pravde, broj 5/00, str. 97. 1301 M. Šemić, Postupak za uređenje međa, Pravni život br. 1/90, str.122. 1302 ''Sporazum o uređenju međa ima značenje ugovora o poravnanju kojim jedna stranka konačno prepušta drugoj stranci u vlasništvo sporni dio međašnjeg prostora, pa takav sporazum predstavlja pravni posao prikladan za sticanje prava svojine na spornoj površini'' – Vrhovni sud BiH, Rev – 367/81 od 12.11.1981, u R. Petaković, Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima sa sudskom praksom, Beograd, 1990, str. 29. 1303 Član 28. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. 1304 Okružni sud Zagreb, Gž-1251/86 od 11.3.1986, navedeno prema: J. Uzelac, op. cit., str. 887-888. 1305 Slično i Okružni sud Zadar, Gž – 91/85 od 6.3.1985, u Pregled sudske prakse, prilog Naše zakonitosti, br. 27/85, odluka br. 149.

180

1306 Nije dopuštena revizija protiv drugostepenog rješenja o uređenju međa, jer je ovaj vanredni pravni lijek u vanparničnom postupku dozvoljen samo kada se odlučuje o stambenim stvarima i o naknadi za ekspropisanu nepokretnost.1307

2.2.Način uređenja međa

Uređenje međa se vrši po određenom zakonskom redosljedu, a ne po slobodnoj ocjeni suda.1308

Međa se obavezno uređuje prema jačem pravu ako među učesnicima postoji spor o međašnjoj površini čija vrijednost ne prelazi vrijednost spora male vrijednosti u parničnom postupku.1309 Sud može urediti među po jačem pravu bez obzira na vrijednost sporne međašnje površine, i ako učesnici o tome prethodno postignu sporazum.1310 Uređenje međe po jačem pravu skoro da se uopšte ne razlikuje od prave rei vindicatio ili actio Publiciane i prilikom utvrđivanja jačeg prava se ispituju svi oni esencijalni elementi koji se moraju utvrđivati u postupcima povodom ovih tužbi.1311 Kod uređenja međa na ovaj način se radi o nastojanju stranaka da pribave pravo vlasništva na nekom dijelu zemljišta i kada se ima u vidu da je uređenje međe, faktički, jedan od načina sticanja prava vlasništva na spornoj površini, pravni aspekt ovog uređenja postaje time još značajniji. Kada je međa određena na osnovu jačeg prava, stranke ne mogu više u parnici dokazivati svoje pravo na spornoj površini.1312 Ukoliko bi došlo do podnošenja ovakve tužbe, ona bi trebala biti odbačena kao nedopuštena.1313

U slučaju da među nije moguće urediti prema jačem pravu, sud će je urediti prema posljednjem mirnom posjedu. Mada ovaj termin nije do kraja jasan i može da izazove izvjesne dileme, najbliže istini je da se činjenica ovog posjeda utvrđuje prema odredbama Zakona o 1306 ''U postupku uređenja međa vlasnici ili posjednici susjednih zemljišnih parcela imaju procesni i materijalni položaj jedinstvenih nužnih suparničara, pa ukoliko je žalbu podnio samo jedan protivnik predlagača, pridružno dejstvo žalbe, s učinkom na čitavu jedinstvenu stranku, odnosi se i na ostale protivnike predlagača, tako da se može smatrati da su i ostali podnijeli žalbu'' – Kantonalni sud u Tuzli, GŽ – 1424/03 od 25.6.2004, u H. Tajić, Zbornik sudske prakse sudova u Bosni i Hercegovini u oblasti građanskog prava, Sarajevo, 2005, str. 702-703. 1307 Član 26. Zakona o vanparničnom postupku. 1308 Analogno i Okružni sud u Kraljevu, Gž. 351/91, u R. Ćosić, Vanparnični postupak, Beograd, 1997, str. 109. 1309 Prema mišljenju M. Trgovčević – Prokić, ukoliko među učesnicima u postupku postoji spor oko vrijednosti međne površine, tada je sud dužan da pribavi od Uprave prihoda opštine na teritoriji na kojoj se nalazi nekretnina vrijednost 1m 2 tržišne cijene nepokretnosti – v. M. Trgovčević – Prokić, Veštačenje u vanparničnom postupku, u Problemi veštačenja u krivičnom, parničnom i vanparničnom postupku, Beograd, 2002, str. 19. Po našem mišljenju ovaj stav se može prihvatiti, mada se vrijednost sporne površine može utvrđivati i ostalim raspoloživim sredstvima. 1310 ''Kada protivnik u postupku uređenja međe ističe da spornu međnu površinu drži preko dvadeset godina, onda se on poziva na sticanje svojine održajem i predlaže da se međa uredi po osnovu jačeg prava, a ne posljednjeg mirnog posjeda'' – Okružni sud u Zaječaru, Gž. 1414/86, u R. Ćosić, Aktuelna sudska praksa iz građansko-procesnog prava... str. 200. 1311 O tome: B. Bazala, Uređenje međe prema vanparničnom i ovršnom postupku, Mjesečnik, br. 3-4/40, str. 129. 1312 Analogno i zaključak sa Proširene sjednice Parničnog odjeljenja Vrhovnog suda Vojvodine od 2.4.1982, u M. Šemić, op.cit., str. 119. 1313 Ovako i sudska praksa: ''Pravosnažnost rješenja vanparničnog suda kojim je uređena međa između susjeda po osnovu jačeg prava, sprečava suđenje u parničnom postupku o istom pravu na podlozi istih činjenica'' – Vrhovni sud Vojvodine, Rev. 406/83, u R. Ćosić, Aktuelna sudska praksa iz građansko-procesnog prava...str. 201.

181

osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.1314 1315 Kada sud uređuje među prema posljednjem mirnom posjedu, mora se nesumnjivo utvrditi koja od stranaka ima u faktičkoj vlasti spornu međnu površinu, odnosno dokle u prostoru seže faktička vlast svakog od susjeda. To pitanje se može utvrđivati raznim dokaznim sredstvima, primjera radi saslušanjem svjedoka, vještaka, uvidom u isprave itd.1316 Kada se u vanparničnom postupku vrši uređenje međa na ovaj način, mjerodavno je stanje na terenu, a ne stanje u katastarskim planovima.1317

Ukoliko se međa ne može urediti ni na jedan od ovih načina, sud će spornu površinu podijeliti po pravičnosti.1318 Pravičnost je pravda pojedinačnog slučaja.1319 1320 Prilikom tumačenja ranijeg vanparničnog postupka neki autori su smatrali za ovaj način uređenja međa da u tom slučaju spornu površinu treba podijeliti u smislu paragrafa 404. bivšeg OGZ-a, kao neko ostrvo koje nastane u rijeci.1321 No, očito je da to ni tada, a ni sada nije bila intencija zakonodavca i da sudija prilikom uređenja međa na ovaj način ne bi smio tako postupati. Kod donošenja ove odluke moraju se imati u vidu svi bitni elementi, a posebno konfiguracija terena, eventualne prepreke i uopšte sve ono što postoji na samom terenu, a što može biti relevantno za presuđenje u konkretnom slučaju.1322 S obzirom da se radi o arbitrernom sudovanju, ta rješenja moraju biti posebno detaljno obrazložena da bi se, povodom eventualne žalbe, mogla ispitati i ocijeniti u drugostepenom postupku. Zakonodavstva su, inače, u pravilu vrlo oprezna u odnosu na uvođenje pravičnosti kao osnove za presuđenje građansko-pravnih odnosa, a i pravna teorija podržava njihovu orijentaciju da se po pravičnosti može suditi samo ako za to postoji izričito ovlašćenje zakonodavca.1323 Suđenje po ovom osnovu je teže od drugih oblika suđenja, jer se kod ostalih oblika unaprijed zna materijalno-pravna norma prema kojoj će se donijeti odluka. Kod suđenja na osnovu pravičnosti sud sam stvara normu i prema njoj provodi dokaze. To je objektivno situacija koja je za suđenje mnogo teža.1324 Suđenje po osnovu pravičnosti nije ni subjektivno ni proizvoljno , ali ne smije biti ni sentimentalno, niti ideološko, zasnovano isključivo na nekoj apstraktnoj dogmi, religioznoj, filozofskoj ili

1314 Članovi 71-80. 1315 Ovo je stav iz sudske prakse: ''Kada sud uredi među prema posljednjem stanju posjeda, onda se činjenica posljednjeg stanja posjeda utvrđuje prema odredbama ZOSPO-a, a ne mora postojati kvalifikovani posjed kroz deset godina'' – Općinski sud u Zagrebu, Gž. 1529/88 – 2 od 1.3.1988, u Pregled sudske prakse, prilog Naše zakonitosti, br. 39/88, odluka br. 127. 1316 Posjed stečen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja (vi, clam, precario) nije miran zbog toga što posjednik čiji je posjed oduzet ima pravo uspostave ranijeg posjedovnog stanja putem suda ili putem samopomoći. No, i ovakav posjed može postati miran, kada proteknu rokovi u kojima raniji posjednik ima pravo na zaštitu posjeda. 1317 Vrhovni sud Vojvodine, Rev. 194/87, u R. Ćosić, Vanparnični postupak...str. 111. 1318 Ova tri načina uređenja međa su bila predviđena i ranijim propisima. 1319 A. Trabucchi, Istituzioni di diritto civile, Padova 1997, str. 25. 1320 Pitanje pravde i pravičnosti spada u veoma značajna pitanja pravne nauke i filozofije i privlači pažnju mnogih pravnika i filozofa prava. Vidjeti: R. Lukić, Sistem filozofije prava, str. 509-510, S. Perović, Pravno-filozofske rasprave, Beograd, 1995, str. 156-157. 1321 Vidi npr.:J. Uzelac, op.cit., str. 875. 1322 Kad se međa uređuje pravičnom ocjenom suda između nekretnina koje su šume, glavni kriterijum za ovu ocjenu suda treba biti vrijednost i kvalitet stabala koja se nalaze na spornoj međnoj površini – Županijski sud u Koprivnici, Gž- 1034/00 od 14.12.2000, u M. Žuvela, Vlasničkopravni odnosi.... str. 197. 1323 Vidi: A. Radolović, Suđenje osnovom pravičnosti, diskreciono ovlašćenje suca i slobodna ocjena dokaza, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19.supplement, 1998, str. 1051. 1324 O tome: A. Radolović, op. cit., str. 1062.

182

političkoj. Ono treba da bude izrazito naučno i da se rukovodi objektivnim, racionalnim i vladajućim društvenim kriterijumima.1325

Novina koju je donio Zakon o vanparničnom postupku u odnosu na ranija pravila je uređenje međa na osnovu važećih katastarskih planova.Uslov za to je da učesnici o tome prethodno postignu sporazum.1326Na ovaj način zakon je uzeo u obzir poznatu činjenicu da se sudija kao voditelj postupka oko uređenja međe, u praksi, i previše oslanjao na nalaz i mišljenje vještaka geometra i podatke iz katastarskih planova.1327 Poznato je da su stranke u ovom postupku (pogotovo neuke) sklone najviše vjerovati iskazu vještaka i katastarskim planovima1328, mada je jasno da ovaj plan ne mora da bude pouzdan i egzaktan dokaz o pravcu međe zbog činjenice da je detaljna skica premjera, na osnovu koje se izrađuje, odraz stanja na terenu kakvo je postojalo u momentu izvršenog mjerenja, dok u pravnom smislu međa tog dana nije morala biti tačno obilježena. Naime, u postupku snimanja ne ulazi se u ispitivanje da li su granice parcela ispravno označene i snima se samo ono stanje kakvo postoji na licu mjesta, a kada je vidljivo da se stranke nisu mogle složiti oko pravca kuda se zaista pruža međa i kada su insistirale da se to evidentira, tada su se sporovi oko međa eventualno registrovali .No, takvih slučajeva u praksi je bilo veoma malo. Isto tako, treba istaći i to da stranke idu na ovakav način uređenja međa zbog toga što vjeruju da je on apsolutno tačan, iako takva tačnost zbog neizbježnih grešaka vještaka često faktički nije potpuno moguća. Treba imati u vidu da su planovi za određena područja dosta stari i neprecizni, jer se papir stišće ili širi protekom vremena iz raznoraznih poznatih razloga, a preciznost je ovisna i o sredstvu kojim su podaci unošeni na nacrt (npr. debljina sredstva za pisanje, vrsta tinte i slično), pa je jasno da prilikom vještačenja dolazi i do tehnički nužnih grešaka ,pogotovo ako se radi o maloj spornoj površini ,i da geometar vrlo teško može potpuno pouzdano pokazati među koja je u katastarskim planovima upisana.1329 Kada vještak geometar pokaže spornu među prema ovom planu, stranke treba da izjave da pristaju na tako pokazanu među i tek, kod postojećeg stanja stvari, sud može da izvrši uređenje na ovaj način.1330 Dakle, donošenjem ove odredbe Zakon o vanparničnom postupku je legalizovao uređenje međa na osnovu važećih katastarskih planova i taj način se može primjeniti samo ako se ispune opisane pretpostavke, dok se ni u jednom drugom slučaju ovo ne može uraditi i predstavlja flagrantno kršenje njegovih odredaba. Nesumnjivo je da je međa pravno, a ne geodetsko pitanje i da je sudija to lice koje treba da odredi kuda se predmetna međa uistinu i pruža, s obzirom da je poznato da su katastarski planovi tek jedno od mogućih dokaznih

1325 B. Marković, Suđenje po pravičnosti u opštem i arbitražnom pravu, Pravni život, br. 2/86, str. 145. 1326 Član 172. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. 1327 I ranije je moglo doći do uređenja međe na ovaj način pod uslovom da su stranke, nakon pokazivanja ovakve međe, u pogledu toga sklopile poravnanje pred sudom. Vidi odluku Okružnog suda Bjelovar, Gž–1907/81 od 2.11.1981, u Pregled sudske prakse, prilog Naše zakonitosti, broj 20, odluka br. 147. Međutim, neki autori su bili suprotnog mišljenja i negirali su ovakvo uređenje međe, te se zalagali za uklanjanje te metode iz prakse, čak i ako stranke na to pristaju – v. A. Miljan, Uređenje međa, Naša zakonitost, br. 1/53, str. 31. 1328 Iako je vještak geometar samo stručni pomagač čiji se rad kod uređenja međa svodi na identifikaciju parcela, a nikako arbitar koji treba da odredi granice nekog zemljišta. 1329 Vidi: D. Napijalo, O međi kao pravno-geodetskom pitanju, Naša zakonitost, br. 4/82, str. 90, H. Oberman, O međi kao pravno-geodetskom pitanju, Naša zakonitost, br. 10/82, str. 101-103, V. Slovenc, Problemi prakse vanparničnih postupaka oko uređenja međe, Naša zakonitost, br. 10/82, str. 104-106. i D. Napijalo, O međi kao pravno-geodetskom pitanju, Naša zakonitost, br. 2/83, str. 141-142. 1330 Analogno i Viši sud Banja Luka, Gž–743/92 od 22.5.1992, Advokatura, br. 7-8/02, str. 215..

183

sredstava za uređenje međe koja je između stranaka sporna i da su oni, u stvari, rađeni za fiksalne, privredne i statističke svrhe.1331

Napominjemo i to da zakonske odredbe ne sprečavaju izričito sud da među uredi djelimično na jedan, djelimično na drugi način i da nema prepreka da se sporna međa u jednom dijelu uredi po jačem pravu (ako se u pogledu toga postigne sporazum), a da se dio međe uredi po posljednjem mirnom posjedu ili na neki drugi način.1332

Ako bi se prilikom uviđaja utvrdilo da se na pravcu uređene međe nalazi neko stablo, ono se ne dijeli prema graničnoj liniji, već je u zajedničkoj svojini učesnika i pretpostavka o jednakim dijelovima se ne može oboriti.1333

2.3. Novine u odnosu na ranije propise

Pored uređenja međa na osnovu katastarskih planova, navešćemo još neke novosti u odnosu na raniji postupak.

Ukoliko među učesnicima postupka postoji spor o međašnjoj površini čija vrijednost prelazi vrijednost spora male vrijednosti u parničnom postupku, a stranke ne postignu sporazum o uređenju međe po jačem pravu, sud će postupak obustaviti i predlagača uputiti na parnicu.1334 I ovo je izmjena u odnosu na ranije odredbe koje nisu propisivale obustavu postupka i koje su predviđale donošenje odluke na jedan od tri propisana načina.1335

Još jedna novina koju je donio Zakon o vanparničnom postupku je sadržana u odredbi da sud neće uređivati među na građevinskom zemljištu na kojem ne postoji pravo svojine, osim u slučajevima ako nije izvršena parcelacija zemljišta.1336 1337 Ova odredba je, kao što je

1331 Definicija međe u pravnom smislu nije identična sa njenom definicijom u geodetsko-tehničkom smislu. 1332 Slično i Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Gž–1367/87 od 2.12.1987, u Pregled sudske prakse, prilog Naše zakonitosti, br. 37/88, odluka broj 77. 1333 Vrhovni sud BiH, Rev. 461/88 od 11.5.1989, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 2/1989, odluka br. 29. Vidi i paragrafe 421. austrijskog Građanskog zakonika i 923. njemačkog Građanskog zakonika. O tome: P. Rummel, Kommentar zum Allgemeinen bürgerlichen Gesetzbuch, 1. Bd., Wien, 1963, str. 363 (paragraf 421.). Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Republike Hrvatske, koji je stupio na snagu 1.1.1997. godine, u članu 104. stav 2. normira da je stablo čije je deblo izraslo na samoj međi u suvlasništvu susjeda sa obje strane međe. O uređenju međe u Republici Hrvatskoj v. N. Gavella, T. Josipović, I. Gliha, V. Belaj i Z. Stipković, op. cit., str. 473-475, M. Žuvela, Vlasničkopravni odnosi... str. 194-200, M. Beber, Utjecaj odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pri rješavanju međnih sporova, Vještak-20, br.1/00, str.17; Đ. Sesa, Obnavljanje i ispravljanje međe, u Prava na nekretninama, Zagreb, 2001, str. 15.; M. Žuvela, Susjedska prava-uređenje međa Informator, br. 4980, 28.11.2001, str. 13; V. Prančić, Neka sporna pitanja u postupku uređenja međa, HPR, 4/04, str. 1; D. Babić, Sudsko uređenje međa, Informator br. 5422/06, str. 14, itd. 1334 Član 173. Zakona o vanparničnom postupku 1335 Ranije važeće odredbe su dozvoljavale, ukoliko međa nije uređena po jačem pravu, da svaka stranka može u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke da ostvaruje svoje jače pravo putem parnice. Taj rok je bio prekluzivni rok materijalnog prava, što znači da se poslije isteka roka nije gubio samo zahtjev za vlasničku tužbu, nego da je prestajalo i samo pravo na vlasništvo, čak kad bi ga i bilo. O tome: Vrhovni sud Hrvatske, Rev. 937/81 od 19.9.1981, u Pregled sudske prakse, prilog Naše zakonitosti, br. 20, odluka br. 146. 1336 Član 176. Zakona o vanparničnom postupku. 1337 Postupak uređenja međa propisan je u članu 69. Nacrta zakona o stvarnim pravima Republike Srpske/Federacije Bosne i Hercegovine od 16.2.2007. godine. Ovdje je izričito navedeno da se međa

184

vidljivo, jezički i stilski neprirodna, jer se u njoj iz tri negacije treba izvući zaključak kada sud to može da učini.1338 Inače, do donošenja ove odredbe sudovi su vršili uređenje međa i u ovakvim slučajevima.1339 Organ uprave koji je nadležan u takvim situacijama poslije provedenog postupka donosi rješenje,protiv kojeg je dozvoljena žalba. Odluka drugostepenog organa je konačna i može se osporavati tužbom kojom se pokreće upravni spor pred nadležnim sudom.1340

3. Zaključak

Mada je Zakon o vanparničnom postupku, kao što je već izloženo, donio značajne

novine u odnosu na ranije propise iz ove oblasti, neka pitanja koja se nameću prilikom vođenja ovog postupka su ostala bez potpunog odgovora zbog nedorečenosti odredaba koje regulišu ovaj institut.

Primjera radi, ističemo da se u praksi relativno često događa da pravosnažno uređena međa odstupa od onog pravca koji je ucrtan u katastarskim i zemljišno-knjižnim planovima,1341 a to znači da površine parcela između kojih je došlo do uređenja međa nisu identične sa ovim površinama u javnim knjigama. Normalno je da bi ovakve promjene (pod uslovom da je izvršeno uređenje međa po jačem pravu) trebale da se registruju, ali se to gotovo nikada ne radi, pogotovo ako su razlike u površini relativno male. Činjenica je da se često u ovim postupcima dešava da dijelovi parcela prelaze u posjed drugog lica i taj dio zemljišta bi trebalo na mapama ili pripojiti parceli druge strane ili ga formirati kao posebnu česticu . Ako sud po jačem pravu uredi među kojom se mijenja ili oblik ili površina određene parcele, moralo bi se od vještaka geometra zahtijevati geodetsko snimanje tako određene međe, a po pravosnažnosti rješenja ono bi se po službenoj dužnosti trebalo provesti u katastru i zemljišnim knjigama, gdje bi se utvrđene promjene registrovale na adekvatan način.

Što se tiče novih rješenja, evidentno je da uređenje međe po katastarskim planovima dovelo do pojednostavljenja i veće ekonomičnosti u vođenju ovih postupaka, te da je time faktički došlo do legalizovanja dotadašnje prakse u radu sudova, dok je mogućnost obustave postupka u nekim situacijama donekle umanjila značaj ovog instituta, jer dotadašnji propisi to nisu poznavali . Rješenje da sud u određenim slučajevima neće uređivati među na građevinskom zemljištu je logično i dovelo je do smanjenja broja ovih postupaka, što je u situaciji kada su sudovi preopterećeni velikim brojem predmeta svakako pozitivno i vodi ka poboljšanju kvaliteta njihovog rada.

na građevinskom zemljištu uređuje u skladu sa prostorno-planskom dokumentacijom u sudskom vanparničnom postupku. 1338 Onda kada na građevinskom zemljištu postoji pravo svojine, osim ako je izvršena parcelacija. 1339 Pošto se oblik i površina parcela u gradskom građevinskom zemljištu određuju aktom urbanističke regulative-regulacionim planom ili planom parcelacije u javnom interesu i pošto se oblik i površina građevinske parcele ne može promijeniti ni dispozicijom susjeda, sud je ranije prilikom uređenja međa bio vezan granicama parcela koje su utvrđene na ovaj način. Inače, sam postupak se provodio primjenom pravnih pravila iz paragrafa 275-283 bivšeg vanparničnog postupka, a sud nije mogao da uvaži ona raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prisilnim propisima o raspolaganju društvenim sredstvima i drugim imperativnim propisima. To je do donošenja Zakona o vanparničnom postupku bio jedini slučaj u kojem je sud uređivao među po mapama i izuzetak od opšteg pravila da se geodetski aspekt uređenja međa ne bi mogao prihvatiti. Vidi odluku Vrhovnog suda BiH, Gvl. 9/91od 18.4.1991, u Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 2/91, odluka br. 35. 1340 Vidi: I. Velić, Osvrt na neke od posebnih postupaka odlučivanja o građevinskom zemljištu, Pravni savjetnik, br. 10/05, str. 70. 1341 Ovi planovi se, uzgred rečeno, za mnoga područja ne slažu.

185

I na kraju, smatramo da postoji mnogo razloga da se razmisli o tome da se uređenje međa prebaci u parnicu,1342 jer se radi o vrlo kompleksnom stvarno-pravnom odnosu, koji izaziva posljedice koje su za stranke veoma značajne, a na taj način bi im bila omogućena kvalitetnija zaštita sa mogućnošću ulaganja i vanrednih pravnih lijekova.

IZLUČNA I RAZLUČNA PRAVA PREMA ZAKONU O STEČAJNOM POSTUPKU

REPUBLIKE SRPSKE/FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

1. Uvod

Zakon o stečajnom postupku Republike Srpske (ZSP RS)1343 i Zakon o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZSP Federacije BiH)1344 usvojili su evropski koncept stečajnog postupka koji je više naklonjen interesima stečajnih povjerilaca, ali su isto tako uzeli u obzir i moderne tendencije u stečajnom zakonodavstvu po kojima je moguće spašavanje stečajnog dužnika, što može da bude u zajedničkom interesu svih zainteresovanih lica, ali i društvene zajednice.1345 Poznato je da je stečaj radikalna mjera čijim okončanjem najčešće svi gube1346 i on nesumnjivo proizvodi i određene socijalne i političke probleme. Sigurno je da je efikasan postupak stečaja jedno od krucijalnih pitanja od koga zavisi i uspješno vođenje ekonomske politike. Zbog toga se donošenjem ovih zakona pokušala na najbolji mogući način izvršiti višedimenzionalna transformacija stečajnog prava, koja bi trebala pozitivno uticati na strana ulaganja i proces integracije u moderne tržišne tokove.

I ovi zakoni predviđaju postojanje potraživanja, odnosno prava, na koja ne utiče otvaranje postupka stečaja, a to su izlučna i razlučna prava.1347 Potraživanja ovih povjerilaca nastaju prije otvaranja stečajnog postupka. Zato su izlučni i razlučni povjerioci privilegovani povjerioci i za njih važe specifična pravila.1348 Ova prava dovode do odvojenog namirenja iz određenih stvari, odnosno imovine dužnika, kao i do prava izdvajanja stvari koje se nalaze u imovini dužnika, ali mu ne pripadaju. Razlučni povjerioci se razlikuju od izlučnih po tome što

1342 Prema mišljenju S. Ćulibrka i B. Toljage, za uređenje međe se figurativno može reći da je to ''mikrohirurgija'' parnice i pravo zemljišno pravo – v. S. Ćulibrk i B. Toljaga, op. cit., str. 98. 1343 Službeni glasnik RS br. 67⁄ 02, 77/02, 38/03 i 96/03. 1344 Službene novine Federacije BiH br. 29/03. 1345 Vidjeti: M. Rajčević, Zakonska regulativa stečaja i likvidacije u Bosni i Hercegovini, u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja "Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse", Mostar, 2004, str. 240. 1346 M. Velimirović, Reforma našeg stečajnog zakonodavstva, Pravo i privreda, br. 5-8/01, str. 47. 1347 Vidjeti: D. Medić, Izlučna i razlučna prava prema Zakonu o stečajnom postupku Republike Srpske, Pravni savjetnik, br. 7-8/04, str. 83-88. 1348 O tome: P. Bojadžić, Razlučna i izlučna prava ( Prema Zakonu o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada), Privredno-pravni priručnik, br. 2/81, str. 3-16; M: Dika, Izlučna i razlučna prava, stečaj poduzeća i banaka, Zagreb, 1990; M. Dika, Izlučna i razlučna prava, Zbornik radova, Zagreb, 1994, str. 41; S. Manić, Izlučna i razlučna prava u stečajnom postupku, Pravni informator, br. 9/99, str. 58.

186

se njihovo pravo odnosi na dijelove dužnikove imovine, dok se pravo izlučnih povjerilaca odnosi na one predmete koji nisu dužnikova imovina.1349 Privilegovani položaj ovih povjerilaca zasniva se na ranije savjesno stečenim pravima, odnosno na prirodi potraživanja i njihova je logična posljedica.1350 2. Izlučna prava

Prema odredbama ZSP RS i ZSP Federacije BiH izlučni povjerilac je lice koje ima

pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom dužniku. Zakoni izričito propisuju da izlučni povjerilac nije stečajni povjerilac i da se njegovo pravo na izlučenje tog predmeta reguliše prema posebnim propisima.1351

Da bi postojalo izlučno pravo moraju da budu ispunjeni određeni uslovi. Prije svega, stvar koja je predmet ovog prava mora da se nalazi u stečajnoj masi i u posjedu stečajnog dužnika. Stvari koje nisu zatečene u posjedu stečajnog dužnika ne mogu se izlučiti iz njegove stečajne mase.1352 Isto tako, izlučni povjerilac mora da dokaže da ta stvar ne ulazi u imovinu stečajnog dužnika. Takođe, izlučni povjerilac treba da posjeduje valjan pravni osnov na kome se zasniva zahtjev za izlučenje određene stvari i njenu predaju u posjed.

Ovdje se logično nameće i pitanje preciznijeg određenja predmeta izlučnog prava. U pravnoj doktrini postoji mišljenje da taj predmet mogu da čine stvari ili prava1353 i smatramo da se ono može prihvatiti. Razumljivo je da izlučno pravo najčešće postoji na pokretnim i nepokretnim stvarima i izlučni povjerilac kao vlasnik stvari ima pravo da traži njihovo izlučenje iz stečajne mase i predaju u posjed. Predmet izlučnog prava mogu biti i imovinska prava koja ne pripadaju stečajnom dužniku, ukoliko on ostvaruje njihov sadržaj. Tako se u faktičkoj vlasti dužnika može zateći i neko pravo industrijske svojine (npr. robni žig, uslužni žig, patent), pa bi titular prava mogao zahtijevati njegovo izlučenje iz stečajne mase.1354 Ovo pravo ne može postojati na novcu, niti na novčanim potraživanjima, jer su u pitanju obligaciona, a ne stvarna prava.1355 Dakle, izlučno pravo može postojati na stvarnom, a ne može na obligacionom pravu.

1349 A. Eraković, Stečajni zakon s komentarom i primjerima, Zagreb, 1997, str. 71. 1350 O izlučnim i razlučnim pravima prema Stečajnom zakonu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03 i 187/04) v. O. Jelčić, Izlučna i razlučna prava na nekretninama u stečajnom postupku, u Nekretnine kao objekti imovinskih prava, Zagreb, 2006, str. 265-291; Izlučni i razlučni vjerovnici, u Novi stečajni zakon sa sudskom praksom i praktičnim primjerima, priredio I. Novotni, Zagreb, 2006, str. 77-86.;V: Buljan, Izlučni i razlučni vjerovnici, u Četvrta novela Stečajnog zakona, Zagreb, 2006, str.143-154. O izlučnim i razlučnim pravima prema Zakonu o stečajnom postupku Republike Srbije (Službeni glasnik Republike Srbije br. 84/04) v. S. Spasić, Utvrđivanje potraživanja u stečajnom postupku, Pravo i privreda, br. 5-8/05, str. 1037-1041; V. Kozar, Komentar Zakona o stečajnom postupku, Beograd, 2004, str. 93; S. Spasić, Realizacija obezbeđenih potraživanja u stečajnom postupku, u Simpozijum u Ohridu, Prilozi o reformi stečajnog prava u zemljama Južne Evrope, Bremen, 2006, str. 122-148. 1351 Član 37. stav 1. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1352 Vrhovni sud Srbije, Prev. 591/01 od 5.6.2002, Izbor sudske prakse, br. 11/03, str. 53 1353 M. Dika, Insolvencijsko pravo, Zagreb, 1998, str. 29. 1354 A.Eraković, Izlučna i razlučna prava u stečaju, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br, 3/03, str. 641. 1355 I. Jankovec, Privredno pravo, Beograd, 1999, str. 224. Ovo je stav i sudske prakse: "Izlučno pravo (pravo izdvajanja stvari koje nisu sredstvo stečajnog dužnika) može se steći samo na stvarima, a ne i na novčanim potraživanjima. Izlučni poverilac je lice koje ima neko stvarno pravo na određenoj stvari, a ono se u trenutku otvaranja stečaja nalazi u stečajnoj masi, iako njoj ne pripada. Žalilac ima samo novčano potraživanje od stečajnog dužnika utrđeno sudskom presudom, a to je tražbeno a ne stvarno pravo, to poverilac i nije stekao izlučno

187

Sud će, ako nađe da je osnovan zahtjev lica koje traži izlučenje svoje stvari iz stečajne mase, presudom naložiti predaju stvari tužiocu, a neće se ograničiti samo na utrvrđivanje postojanja potraživanja.1356 1357

Zakoni propisuju da se pravo na izlučivanje ne može ostvariti u prethodnom postupku. Nakon otvaranja stečajnog postupka pravo na izlučenje može se ostvariti najranije nakon izvještajnog ročišta. Ukoliko je predmet izlučivanja neophodan za nastavak poslovanja stečajnog dužnika, stečajni upravnik može zahtjev za izlučenje odgoditi za period od 90 dana počev od izvještajnog ročišta. Ukoliko je stečajnom upravniku nakon isteka ovog perioda predmet izlučivanja potreban u slijedećih 90 dana za nastavak poslovanja, za ovo je potrebna saglasnost stečajnog sudije. Rješenje se dostavlja stečajnom upravniku i izlučnom povjeriocu.Učesnici protiv ovog rješenja mogu uložiti žalbu.1358

Za period do izvještajnog ročišta izlučnom povjeriocu pripadaju samo prava potraživanja zbog prekomjerne istrošenosti predmeta izlučivanja. Poslije izvještajnog ročišta izlučnom povjeriocu pripadaju prava na naknadu zbog korišćenja tog predmeta. Izlučni povjerilac ima pravo da bude u potpunosti namiren za sve gubitke vrijednosti stvari za koju je vezano izlučno pravo nakon izvještajnog ročišta. Ako stečajni upravnik nije u mogućnosti da zaštiti vrijednost te stvari kroz isplate izlučnom povjeriocu, onda izlučni povjerilac ima pravo da izluči tu stvar nakon što stečajnom upravniku da rok od 8 dana.1359

Izlučni povjerilac može zahtijevati da se na njega prenese pravo na protučinidbu ako ona još nije izvršena, uz uslov da je predmet čije se izlučenje moglo tražiti dužnik ili privremeni upravnik neovlašteno otuđio prije otvaranja stečajnog postupka, odnosno ako je prodat od strane stečajnog upravnika nakon otvaranja stečajnog postupka. On može zahtijevati protučinidbu iz stečajne mase ako se ona još uvijek iz te mase može izdvojiti. Ukoliko to nije moguće, izlučni povjerilac može kao stečajni povjerilac tražiti naknadu pretrpljene štete.1360 U ovim slučajevima dolazi do promjene prava izlučnog povjerioca, pošto se njegovo izlučno pravo pretvorilo u obligaciono pravo. Već smo naveli da izlučno pravo ne može postojati na obligacionom pravu, pa se stoga u ovakvim slučajevima više ne može govoriti o postojanju izlučnog prava.

Sudska praksa je stala na stanovište da dužnik u stečaju koji nije imao pravo svojine na prodatoj tuđoj stvari, ne može ovo pravo steći ni na primljenoj novčanoj protivvrijednosti dobijenoj od ove stvari. Novac dobijen od ovih stvari ne može se bez ikakve obaveze prema ranijem vlasniku, unijeti u stečajnu masu radi namirenja ostalih povjerilaca, samo ne i pravog vlasnika ovih stvari1361

pravo, jer se izlučno pravo ne može steći na novčanim potraživanjima" - Vrhovni sud Vojvodine, Pž. 904/90 od 29.9.1990, Informator br. 3822 od 24.10.1990. 1356 Vrhovni sud BiH, Pž. 973/90 od 6.2.1991, u R. Petaković, Zbirka propisa o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji sa sudskom praksom, Beograd, 1991, str. 39-40. 1357 U vezi sa izlučnim zahtjevom navodimo interesantnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske: ''Iz rješenja T.s. u Z. vidljivo je da su tužitelji upućeni, kao izlučni vjerovnici da, pred sudom pokrenu spor protiv tuženika kao dužnika radi utvrđivanja svojeg potraživanja osporenog u tom stečajnom postupku. Točno je da tužitelji svoje potraživanje temelje upravo na utvrđenju suvlasništva presudom donesenom u parnici koja se vodila kod O. s. u Z. pod br. P-4994/94, što nije zapreka da se u ovoj parnici odluči o osnovanosti njihovog zahtjeva kao izlučnih vjerovnika''. – Vrhovni sud Republike Hrvatske II Rev 52/99 od 6.5.2003, navedeno prema O. Jelčić, op.cit., str. 276. 1358 Član 37. stav 2. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1359 Član 37. stav 3. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1360 Član 37. stav 4 i 5. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1361 Viši trgovinski sud u Beogradu, Pž 1820/02 od 24.4.2002., u D. Milenović, Izlučna i razlučna prava prema predlogu Zakona o stečaju, Pravo i privreda, br. 5-8/04, str. 638. Vidjeti i: I. Lekić, Zaštita svojinskih prava poverilaca kada dužnik padne pod stečaj, Pravo i privreda, br. 5-8/98, str. 570.

188

Zahtjev za izdvajanje (izlučenje) neke stvari usmjeren je prema stečajnom dužniku zato što se predmet čije se izdvajanje traži nalazi u stečajnoj masi u njemu faktičkom značenju1362 Izlučni povjerioci označavaju u prijavi predmet u imovini na koji se njihov zahtjev odnosi.1363 Nakon pravosnažnosti rješenja o zaključenju stečajnog postupka više nema procesnih pretpostavki i mogućnosti da se ovakve prijave ispitaju.1364

3. Razlučna prava

3.1. Pojam i osnovne napomene

Zaštita obezbjeđenih potraživanja u stečajnom postupku je jedan od najznačajnijih zadataka stečajnog prava.1365 Razlučni povjerioci jesu povjerioci koji imaju razlučno pravo.1366 1367 Razlučno pravo je pravo na odvojeno i prioritetno namirenje povjerilaca iz određenih stvari ili prava stečajne mase.1368 Ono se stiče obezbjeđenjem pravom zaloga, pravom retencije (zadržanja) ili na sličan način za potraživanja iz nekog obligacionog odnosa prema dužniku koji je nakon toga stavljen pod stečaj. Razlučni povjerioci nisu stečajni povjerioci, već zahvaljujući svom razlučnom pravu namiruju se prema pravilima koja bi vrijedila i da dužnik nije pao pod stečaj.1369 Otvaranje stečajnog postupka ne utiče na pravo odvojenog namirenja razlučnih povjerilaca, oni se namiruju nezavisno od toka i rezultata stečajnog postupka1370 i objekti osiguranja nisu uopšte dio stečajne mase.1371 Onaj ko je stekao razlučno pravo na imovini dužnika ima to pravo i u slučaju neprovođenja postupka stečaja zbog male imovine.1372 Razlučna prava su stvarna prava na stvarima stečajnog dužnika i predstavljaju sredstvo obezbjeđenja potraživanja.1373 Da bi se govorilo o razlučnom pravu, ono mora biti stečeno prije otvaranja stečajnog postupka i zbog toga se vidi od kakve je važnosti precizno zakonsko određenje momenta nastanka određenih prava. Novim zakonima su riješena mnoga konkretna pitanja položaja razlučnih povjerilaca koja su u ranijem zakonu

1362 A. Verona i S. Zuglia, Stečajni zakon s komentarom, Zagreb, 1930, str. 158. 1363 Član 110. stav 6. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1364 Viši trgovinski sud Srbije, Pž 5049/03 od 14.08.2003., Pravo i privreda, br. 9 -12/03, str. 192-193. 1365 V. Radović, Stečajni isplatni redovi, u Budvanski pravnički dani, Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2005, str. 175. 1366 M. Velimirović, Privredno pravo, Srpsko Sarajevo, 2001, str. 195. 1367 Pojam razlučnog prava vodi porijeklo iz njemačkog stečajnog prava kada je izraz “realni povjerioci” zamijenjen terminom “razlučni ovlašćenici”. 1368 O razlučnom pravu v. M. Dika, Razlozi za reformu hrvatskog insolvencijskog prava i neke temeljne novine toga prava, u Novo ovršno i stečajno pravo, Zbornik radova, Zagreb, 1996, str. 224; H. Momčinović, Novo Hrvatsko stečajno pravo, Pravo u gospodarstvu, vol. 25, 1996, str. 1148; T. Delibašić, Pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika, Beograd, 1999, str. 60; S. Jokić, Razlučna prava u stečajnom postupku, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Srbije, br. 3/03, str. 195. 1369 M. Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd, 1999, str. 330. 1370 M. Velimirović, Harmonizacija stečajnog zakonodavstva, u Zborniku radova "Primena novih zakona u oblasti privrede, pravosuđa i radnih odnosa", Novi Sad, 2005, str. 94. 1371 M. Cabrillac, Les créanciers munis de sûretés dans les procédures de faillite en droit français, RabelsZ 44 (1980), Heft 4, str. 743. 1372 N. Šarkić i D. Rašić, Komentar Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, Beograd, 1992, str. 92. 1373 V. Kozar, Stečajni postupak, Specijalni prilog Savremene prakse, br. 7/04, str. 11.

189

ostala otvorena i izazivala dileme zbog pravnih praznina ili terminoloških nepreciznosti.1374 Osnovni postulat novog prava u ovoj oblasti je maksimalno poštovanje funkcije razlučnih prava kao sredstava osiguranja povjerioca.

Prema ZSP RS i ZSP Federacije BiH razlučni povjerioci su: - hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga,1375 - povjerioci koji su zakonom, pljenidbom, sporazumom pred sudom ili pravnim

poslom stekli neko založno pravo,1376 - povjerioci kojima je stečajni dužnik radi obezbjeđenja prenio neko pravo,1377 - povjerioci kojima pripada pravo zadržanja.1378 Smatramo da se radi o prihvatljivom metodu definisanja, jer se na ovaj način ne

zatvara lista mogućih razlučnih prava.1379 Razlučni povjerioci mogu biti stečajni povjerioci ako im je stečajni dužnik i lično

odgovoran. Oni imaju pravo na srazmjerno namirenje iz stečajne mase samo ako se odreknu odvojenog namirenja ili se nisu uspjeli odvojeno namiriti u cjelini ili djelimično i u tom slučaju se namiruju srazmjerno visini neizmirenog dijela svog potraživanja.1380

3.2. Aktivnosti razlučnih povjerilaca u stečajnom postupku 3.2.1. Legitimacija za pokretanje postupka

Za podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ovlašteni su stečajni dužnik i svaki onaj povjerilac koji ima pravni interes za sprovođenje ovog postupka.1381 Pošto su razlučni povjerioci privilegovani povjerioci, može da se postavi pitanje njihove legitimacije za pokretanje stečajnog postupka. Prije svega, moguća je situacija kada razlučnom povjeriocu dužnik nije i lično odgovoran. Kada se ima u vidu da takvi povjerioci imaju pravo na namirenje neovisno od toga da li je stečajni postupak otvoren, smatramo da oni nemaju pravni interes za pokretanje stečajnog postupka. Međutim, ukoliko je razlučnom povjeriocu dužnik i lično odgovoran, a on izjavi da se odriče prava na odvojeno namirenje u slučaju otvaranja stečaja, takav povjerilac postaje stečajni povjerilac i, po našem mišljenju,

1374 Vidi: V.Čolović i N. Milijević, Stečajni postupak, teoretska razmatranja, zakonski propisi, sudska praksa i obrasci za praktičnu primjenu, Banja Luka, 2004, str. 59-60. 1375 Institut zemljišnog duga, inače, još nije uveden u pravni poredak Republike Srpske,pa je čudno da se u zakonu spominju i povjerioci zemljišnog duga. 1376 "Stečajni povjerilac ako nije stekao založno pravo, bez obzira na postojanje ugovora o založnom pravu, nije stekao i pravo odvojenog namirenja. Prema odredbi člana 64. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima založno pravo stječe se upisom u zemljišne knjige. To znači da je uz punovažan pravni posao (titulus) potreban i način sticanja založnog prava. Postojanje ugovora o založnom pravu stvara samo obveznopravni odnos među strankama. Bez upisa u javne knjige, nema stjecanja založnog prava" - Viši privredni sud Hrvatske, Pž. 3230/87 od 12.1.1988, Pregled sudske prakse, Prilog Naše zakonitosti , broj 37 odl. 139. 1377 Na ovaj način je moguće odredbu o razlučnim pravima protegnuti i na neke nove forme osiguranja. 1378 Član 38. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1379 Primjera radi, u Njemačkoj je u ranijim propisima o stečaju odredbama materijalnog prava bilo prepušteno da definišu ko su razlučni povjerioci, dok je prema novom insolvencijskom pravu izvršeno taksativno nabrajanje razlučnih povjerilaca (paragrafi 50, 51. InsO), tako da odredbama nekog drugog propisa ova lista ne može biti proširena. 1380 Član 39. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1381 Član 4. stav 1. ZSP RS i ZSP Federacije BiH.

190

treba mu priznati legitimaciju za pokretanje postupka.1382 Takođe, ovu legitimaciju ima i razlučni povjerilac kome predmet razlučnog prava ne pokriva cijelu tražbinu, pod uslovom da je stečajni dužnik lični dužnik ovog povjerioca.1383

3.2.2. Prijava razlučnih prava

Povjerioci pismeno prijavljuju svoja potraživanja stečajnom sudu. Prijava mora sadržavati firmu i sjedište, odnosno ime, prebivalište ili boravište povjerioca, pravni osnov i iznos potraživanja, te broj žiro računa ili nekog drugog računa povjerioca. Razlučni povjerioci označavaju u prijavi dio imovine stečajnog dužnika na koji se odnosi njihov zahtjev i iznos do kojeg njihova potraživanja prema predviđanju neće biti pokrivena tim razlučnim pravom.1384 Prema tome, ukoliko dio imovine na kome je stečeno razlučno pravo (posebna stečajna masa) nije dovoljan da se iz njega namiri potraživanje ovih povjerilaca, oni preostali dio mogu realizovati kao neprivilegovani stečajni povjerioci. Zbog toga se i traži da razlučni povjerioci prijave svoje potraživanje u stečajnu masu.1385 Stečajni upravnik se mora izjasniti da li potraživanje priznaje ili ga osporava.1386 Ukoliko razlučni povjerioci prijavljuju svoja potraživanja kao stečajni povjerioci, stečajni upravnik može da utvrdi takva potraživanja određujući da takav povjerilac mora dokazati u kojoj mjeri dobro koje služi za obezbjeđenje nije dovoljno za namirenje.1387 U slučaju da je stečajni upravnik osporio neko potraživanje, povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja ovog potraživanja. Ukoliko je osporeno potraživanje za koje postoji izvršni naslov, stečajni upravnik je dužan podići tužbu radi dokazivanja osnovanosti tog osporavanja.1388 Ispitivanje potraživanja u stečajnom postupku obavlja se prema pravilima vanparničnog postupka. Meritorno raspravljanje o postojanju potraživanja može se obavljati samo u parnici, a ne u postupku ispitivanja prijavljenih potraživanja.

Povjerilac koji ima pravo na odvojeno namirenje, dužan je u određenom roku podnijeti dokaz stečajnom upravniku da se i za koji iznos odrekao odvojenog namirenja ili da nije odvojeno namiren odnosno da unovčavanje dobra koje služi za obezbjeđenje nije dovelo do namirenja ličnog potraživanja. U slučaju da se dokaz ne podnese blagovremeno, njegovo potraživanje se kod diobe ne uzima u obzir.1389 Ovo se neće primijeniti u slučaju ako je

1382 Slično i: D. Milenović, Izlučna i razlučna prava prema Predlogu Zakona o stečaju, Pravo i privreda, br. 5-8/04, str. 642. 1383 Tako i: J. Garašić, Izlučna i razlučna prava u postupcima prisilne nagodbe, stečaja i likvidacije, magistarski rad, Zagreb, 1992, str. 246; E. Čulinović Herc, Ugovorno osiguranje tražbina zalaganjem pokretnih stvari bez predaje stvari u posjed vjerovnika..str. 352. 1384 Član 110, stav 5. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1385 Potrebno je istaći da razlučno pravo samo po sebi nije predmet potraživanja, već povjerilac prijavljuje određeno potraživanje pozivom na to da ima pravo da ga realizuje kao razlučni povjerilac - analogno i Viši privredni sud u Beogradu, stav utvrđen na sjednici od 15.10.2001. 1386 ‘’Stečajni upravnik može osporiti visinu prijavljenog potraživanja povjerioca i njegovo razlučno pravo, odnosno hipoteku, jer se izjašnjava i na prijavljeno potraživanje i na hipoteku kao razlučno pravo’’ - Viši trgovinski sud u Beogradu, stav utvrđen na sjednici od 11.7.2000. 1387 Član 114, stav 1. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1388 Član 115. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1389 Član 120, stav 1. ZSP RS i ZSP Federacije BiH.

191

stečajni upravnik ovlašćen za unovčavanje predmeta na kome postoji razlučno pravo ili ako taj predmet još nije unovčio.1390

3. 2.3. Realizacija prava namirenja razlučnih povjerilaca

Nekretnine se unovčavaju po propisima o prinudnom izvršenju, a ako se ne uspije na taj način, stečajni upravnik može da ih unovči slobodnom pogodbom. Ukoliko su nekretnine opterećene razlučnim pravom,1391 za prodaju neposrednom pogodbom potrebna je saglasnost razlučnog povjerioca. Iz dijela dobijenog prodajom koji pripada razlučnom povjeriocu izdvaja se 5% za stečajnu masu.1392 Stečajni upravnik ima ovlaštenje da unovči pokretne stvari na kojima postoji razlučno pravo javnim nadmetanjem ili slobodnom pogodbom, ako tu stvar ima u svom posjedu. Ako stečajni upravnik ima pravo na unovčenje pokretne stvari na ovaj način, dužan je razlučnom povjeriocu na njegov zahtjev dati obavještenje o stanju te stvari. Umjesto obavještenja on može dozvoliti da povjerilac razgleda stvar. Stečajni upravnik može naplatiti ili na drugi način unovčiti potraživanje koje je stečajni dužnik ustupio ili založio radi obezbjeđenja nekog prava. U tom slučaju dužan je razlučnom povjeriocu na njegov zahtjev dati obavještenje o potraživanju. Umjesto toga, on može povjeriocu dozvoliti uvid u knjige i poslovnu dokumentaciju stečajnog dužnika.1393

Prije nego što stečajni upravnik otuđi trećem licu pokretnu stvar ili pravo na čije je unovčavanje ovlašćen, dužan je razlučnog povjeroca obavijestiti na koji način namjerava da otuđi taj predmet i dati mu priliku da u roku od 8 dana predloži povoljnije unovčenje predmeta uz predočavanje konkretne ponude sa uputom na platežnu sposobnost kupca. U slučaju da razlučni povjerilac u tom roku ili blagovremeno prije otuđenja predloži povoljniju mogućnost unovčavanja, stečajni upravnik je dužan to iskoristiti ili ga dovesti u poziciju kao da je ovo iskoristio. Isto tako, postoji mogućnost da razlučni povjerilac sam preuzme predmet.1394 Evidentno je da su ove odredbe donesene radi zaštite razlučnih povjerilaca.

Nakon što stečajni upravnik proda pokretnu stvar ili pravo, ima obavezu da podmiri troškove stečajne mase vezane za identifikaciju prava i unovčavanje, a ostatak ostvarenog iznosa će se iskoristiti za namirenje razlučnih povjerilaca. Ako je stečajni upravnik prenio stvar na povjerioca, ovaj će biti obavezan da u stečajnu masu uplati iznos koji je potreban za namirenje troškova utvrđivanja prava potraživanja i za plaćanje poreza kojima je takva prodaja opterećena.1395 Ovakvo rješenje je u skladu sa najnovijim tendencijama u razvoju stečajnog prava. Ukoliko nešto ostane nakon namirenja punog iznosa potraživanja navedenih povjerilaca, to postaje dio stečajne mase. Ako stečajni upravnik ovlašćen za unovčavanje

1390 Član 120, stav 1. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1391 ‘’Realizacija razlučnog prava ustanovljenog hipotekom može da se ostvari sve dok postoji nepokretnost opterećena hipotekarnim pravom kao razlučnim pravom. Radi se o stvarnom pravu ustanovljenom na tuđoj nepokretnoj stvari. Hipotekarni povjerilac kome u postupku stečaja nije utvrđeno razlučno pravo, nema pravo namirenja iz hipotekom opterećene nepokretnosti bez obzira na svoje upisano hipotekarno pravo, jer se u postupku stečaja namiruju samo povjerioci sa utvrđenim potraživanjima i pravima’’(stav Višeg trgovinskog suda u Beogradu utvrđen na sjednici od 30.8.2002.). 1392 Vidjeti član 102. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1393 Član 103. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1394 Član 104. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1395 Član 105. ZSP RS i ZSP Federacije BiH.

192

predmeta na kome postoji razlučno pravo to odugovlači nakon izvještajnog ročišta, povjeriocu se mora iz stečajne mase nadoknaditi gubitak vrijednosti njegovog udjela u unovčavanju.1396

Povjerilac je ovlašćen za unovčavanje pokretne stvari ili potraživanja na kojima postoji razlučno pravo u slučaju da tu stvar ima u posjedu ili ako mu je stečajni upravnik prepustio potraživanje na unovčavanje. Na zahtjev stečajnog upravnika i poslije saslušanja povjerioca, stečajni sudija može odrediti rok u kome povjerilac mora unovčiti predmet i nakon njegovog proteka, pravo na unovčavanje stiče stečajni upravnik.1397

Dakle, na pomenuti način u ovom značajnom segmentu bitno je ojačan položaj razlučnih povjerilaca u odnosu na raniji propis (Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji1398).

4. Prava razlučnih povjerilaca u postupku reorganizacije

Reorganizacija podrazumijeva namirenje povjerilaca na osnovu stečajnog plana u kome se može odstupiti od zakonskih odredbi o unovčenju i raspodjeli stečajne mase.1399 Ovo je novi institut stečajnog prava čija je primjena počela donošenjem zakona1400 kako bi se posljedice stečaja ublažile. Termin reorganizacija upućuje na to da se radi o preuređenju dužnika u organizacionom i strukturnom smislu.1401 Mogućnosti reorganizacije su različite. Tako je jedan od metoda smanjenja ili odgoda isplate obaveze stečajnog dužnika, što je suština ustanove prirodnog poravnanja, pa zbog toga nije bilo potrebe da se prinudno poravnanje posebno reguliše kao u ranijim zakonskim rješenjima. Stečajnim planom se ne smije zadirati u pravo razlučnih povjerilaca na namirenje iz predmeta na kojima postoje prava odvojenog namirenja, ako tim planom nije izričito određeno.1402 Ukoliko je planom pak drugačije određeno, u osnovi za sprovođenje za razlučne povjerioce će se posebno navesti u kom dijelu se njihova prava smanjuju, na koje vrijeme se odgađa njihovo namirenje, te koje još odredbe plana prema njima djeluju.1403 1396 Član 106. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1397 Član 107. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1398 Službeni list SFRJ br. 84/89. 1399 Vidjeti: M. Mićević, Reorganizacija ili redresman stečajnog dužnika, Pravo i privreda, br. 5-8/04, str. 648-658. 1400 Reorganizacija je prvi put regulisana u Zakonu o stečaju SAD iz 1978. godine. Njime je u glavi XI predviđeno da sudija može da ostavi dužniku rok od 120 dana (sa mogućnošću skraćenja ili produženja) da podnese plan reorganizacije kako bi se izbjegao stečaj, pod uslovom da plan bude prihvaćen. Kasnije je ovaj institut preuzet i u drugim zakonodavstvima. Primjera radi, predviđa ga Zakon o insolventnosti Njemačke iz 1994, zatim Stečajni zakon Republike Hrvatske iz 1996. godine, Zakon o insolventnosti privrednih društava Republike Crne Gore iz 2002, Zakon o stečajnom postupku Republike Srbije iz 2004. godine itd. O reorganizaciji u Republici Hrvatskoj v. J. Barbić, Preustroj dužnika u stečaju, Tvrtka br. 6/96, str. 7-11; J. Barbić, Preustroj, u "Novo ovršno i stečajno pravo", Zbornik radova, Zagreb 1996, str. 251-281; J. Barbić, Preustroj dužnika u stečaju, Zbornik radova, XXXIV susret pravnika u gospodarstvu, Opatija 1996, str. 124-151.O reorganizaciji u uporednom pravu v. Lj. Dabić, Reorganizacija stečajnog dužnika, Plan reorganizacije, Pravni život, br. 11/06, str. 75-93. 1401 U Francuskoj se ne koristi tremin reorganizacija, već redressment (oporavak, podizanje), kako bi se ukazalo da je cilj postupka da se sačuva preduzeće, njegove privredne aktivnosti i radna mesta. 1402 O stečajnom planu v. M. Velimirović, Sadržaj i dejstvo stečajnog plana, Pravni život, br. 11/03, str. 31; V. Čolović, Stečajni plan, Pravo i privreda, br. 5-8/03, str. 98. 1403 Član 148. ZSP RS i ZSP Federacije BiH.

193

Ako je stečajnim planom uređen i pravni položaj razlučnih povjerilaca, na ročištu na kojem će se raspravljati i glasati o stečajnom planu i pravu glasa stečajnih povjerilaca će se pojedinačno raspraviti prava tih povjerilaca. Pravo glasa imaju oni razlučni povjerioci čija prava nije osporio ni stečajni upravnik, niti neki od razlučnih povjerilaca, kao ni neki od stečajnih povjerilaca. U pogledu prava glasa nosilaca osporenih ili nedospjelih prava, te prava vezanih uz odložni uslov, na odgovarajući način primjenjuju se pravila zakona o utvrđivanju prava glasa tih povjerilaca. Razlučni povjerioci na čiji pravni položaj plan nema dejstva nemaju pravo glasa.1404

5. Razlučna prava u međunarodnom stečaju Zakonodavac je odlučio da posebnu pažnju posveti i međunarodnom stečaju, jer

savremeno tržišno poslovanje ima u velikoj mjeri i međunarodni karakter. Postojanje elementa inostranosti stvara novu i kompleksniju situaciju i nameće potrebu za drugačijim pravilima kako bi se problemi koji ovdje mogu da nastanu mogli adekvatno razriješiti. Takva vrsta stečaja je, sasvim razumljivo, prije svega regulisana nacionalnim propisima, mada u posljednje vrijeme postoji tendencija da se to rješava i na širem nivou.1405Stečajni postupak i njegovi pravni učinci se generalno određuju prema pravu države u kojoj je postupak otvoren.1406 U pogledu razlučnih prava na predmetima koji se nalaze u državi priznanja strane odluke o otvaranju stečajnog postupka, treba da se primijeni pravo zemlje priznanja, ako se oni u trenutku otvaranja stranog stečajnog postupka nisu nalazili na području gdje je otvoren taj postupak. Ukoliko su prava na stvarima evidentirana u javnim registrima, smatra se da se predmet nalazi u državi u kojoj se javni registar vodi.1407 Dakle, novim ZSP RS i ZSP Federacije BiH su u pogledu razlučnih povjerilaca uređena mnoga važna pitanja na način koji je primjeren modernim rješenjima u drugim zemljama, a u skladu sa tržišnim uslovima privređivanja i velikim promjenama do kojih je došlo u našem ekonomskom sistemu.

6. Zaključak Pored stecajnih povjerilaca, u stecajnom postupku se pojavljuju i neka druga lica

koja imaju tzv. izlucna i razlucna prava. Potraživanja ovih povjerilaca nastaju prije otvaranja stecajnog postupka. Zbog toga su izlučni i razlučni povjerioci privilegovani povjerioci i za njih, kao što smo vidjeli, važe specificna pravila. Novim zakonima u Bosni i Hercegovini su u pogledu ovih lica uređena mnoga važna pitanja na nacin koji je primjeren modernim rješenjima u drugim zemljama, a u skladu sa tržišnim uslovima privredivanja i velikim promjenama do kojih je došlo u našem ekonomskom sistemu. Pravila o položaju izlučnih i razlučnih povjerilaca i namirenja njihovih potraživanja trebala bi omogućiti potpuniju zaštitu ove kategorije povjerilaca i time doprinijeti sigurnosti poslovanja u svim oblastima.

1404 Član 163. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1405 Evropska Konvencija o međunarodnim aspektima stečaja, zaključena u okviru Savjeta Evrope 1990. godine u Istanbulu, kao i Direktiva br. 1346/00 Savjeta Evropske unije o stečajnom postupku od 29.5.2000, bave se materijom stečaja sa inoelementom. 1406 Član 197. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1407 Član 198. ZSP RS i ZSP Federacije BiH.

194

POBIJANJE PRAVNIH RADNJI STEČAJNOG DUŽNIKA

1. Uvod Delikatnost odnosa povjerilaca i dužnika konstantno je prisutna u životu i pravu. Na

njihovom odnosu se bazira i čitavo ugovorno pravo.1408 Ukoliko dužnik ne vodi računa o interesima povjerilaca ili samo neke od njih neopravdano favorizuje, a to ima za posljedicu nemogućnost adekvatnog namirenja ostalih, oštećeni povjerioci imaju pravo da se miješaju u ta dužnikova imovinska raspolaganja. Pobijanje dužnikovih pravnih radnji treba staviti u funkciju pune i veće zaštite povjerioca, jer je njegov poraz uvijek i poraz kompletnog privatnog prava, pa i prava uopšte.1409 Ovo pobijanje je moguće vršiti po opštim pravilima obligacionog prava,1410 1411 ali ono ipak ima naročit značaj tek kad se nad dužnikom otvori stečajni postupak.1412 1413 Bez obzira na značajne razlike u regulativi, ovdje ipak postoji suštinsko jedinstvo. Odredbe o pobijanju dužnikovih pravnih radnji predstavljaju prinudne propise koji postoje u interesu povjerioca, ali i u opštem interesu. Vanstečajno pobijanje ima 1408 T. Delibašić, Pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika, Beograd, 1999, str. 1. 1409 A. Radolović, Pobijanje dužnikovih pravnih radnji, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 20, br. 2/99, str. 639. 1410 Institut pobijanja pravnih radnji izvan stečaja regulisan je odredbama članova 280-285. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) i odnosi se na pobijanje pravnih radnji kako fizičkih, tako i pravnih lica. U osnovi pobijanje izvan stečaja zasniva se na sistemu klasičnih paulijanskih tužbi, odnosno njihovih oblika, a taj sistem u duhu savremenih tendencija je znatno pojednostavljen objektiviziranjem uslova za pobijanje. 1411 Vidi: D. Aranđelović, O pobijanju pravnih dela izvan stečaja, Branič, br. 11-12/30, str. 141-153; B. Marković, Pravo pobijanja izvan stečaja, Beograd, 1935; T. Krapac, Pobijanje dužnikovih pravnih radnji, magistarski rad, Pravni fakultet u Zagrebu, 1987; Z. Stipković, O pobijanju dužnikovih pravnih dela izvan stečaja, Naša zakonitost, br. 8/77, str. 42-54; T. Josipović, Dužnikova pravna radnja kao objekt pobijanja izvan stečaja, Zakonitost, br. 9-10/91, str. 1144-1150. 1412 U stečaju je načelo prioriteta u namirenju ustupilo mjesto principu srazmjernog namirenja svih povjerilaca. 1413 O ovim razlikama v. M. Velimirović, Stečajno i vanstečajno pravo pobijanja, Pravni život, br. 11/05, str. 349; M. Mićović, Razlike između stečajnog i vanstečajnog prava pobijanja, Pravni život, br. 11/05, str. 357.

195

za cilj namirenje samo jednog povjerioca, dok pobijanje u stečaju služi za namirenje svih stečajnih povjerilaca. Mogućnost pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika ne znači da se povjerioci ne mogu uopšte namirivati pred stečaj, već da to samo ne mogu činiti na štetu ostalih povjerilaca istog dužnika.1414 Činjenica je da ovo pobijanje otvara brojne probleme i sporna pitanja, 1415 jer pravna sigurnost zahtijeva da se, prije svega, održi sve ono što je u osnovi zasnovano na pravu, pa zato ovaj institut predstavlja jedno od najsuptilnijih pitanja stečajnog postupka.1416 Radi se o posebnom pravu miješanja u imovinska raspolaganja dužnika u odnosu na opšte pravo da obligacioni odnosi djeluju između stranaka.1417 Pobijanje ne utiče na valjanost pravnog odnosa koji postoji između dužnika i trećih lica, već se samo traži da se toj pravnoj radnji oduzme dejstvo u onom obimu koliko su njome oštećeni povjerioci.1418 Dakle, ono nema ca cilj represiju, već isključivo zaštitu interesa povjerilaca u stečaju.1419 Inače, pod pravom pobijanja se podrazumijevaju procesne radnje kojima je cilj osporavanje onih djelatnosti stečajnog dužnika učinjenih u određenom roku prije otvaranja stečaja, a kojima se pojedini povjerioci dovode u povoljniji položaj od ostalih.1420 Stoga se u teoriji pravo pobijanja tretira kao oblik povratnog dejstva stečaja.1421 Cilj toga je da se otklone štetne posljedice tih radnji prema povjeriocima, te da se stvore uslovi za njihovo ravnomjerno namirenje.1422 1423 Kada dužnik padne u stečaj, pravo pobijanja pravnih radnji se može posmatrati kao dio ukupnih dejstava otvaranja stečajnog postupka.1424

1414 T. Delibašić, op.cit., str. 3. 1415 O tome: D. Medić, Pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika, ZIPS, br. 1105-1106/07, str. 10. 1416 Slobodno se može konstatovati da će ovo pitanje biti aktuelno sve dok bude postojao institut stečaja nad dužnikom, te namirenje njegovih povjerilaca. 1417 Navodimo kao interesantan načelni stav broj 6/85 sa XXVIII Zajedničke sjednice Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda održane 6. i 7. 11.1985. godine u Beogradu: “Lice protiv koga je pokrenuta pobojna parnica može prijaviti u stečajnu masu potraživanje čije namirenje se pobija, kao svoje potraživanje sa odložnim uslovom, najkasnije do zaključenja ročišta za glavnu raspravu” - Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 3/86, str. 46. 1418 “Kada se traži poništaj ugovora o kupoprodaji u postupku pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, sud nije ovlašćen da poništava ugovor u cjelini sa dejstvom prema trećim licima, već utvrđuje da je ugovor bez pravne važnosti samo prema stečajnoj masi” – Vrhovni sud Srbije, Prev-440/96 od 31.10.1996, u V. Kozar i C. Golubović, Aktuelna sudska praksa, izvršni postupak, stečaj, prinudno poravnanje i likvidacija, Beograd, 1998, str. 89. “Stečajni dužnik kao povjerilac u pobojnoj parnici aktivno je legitimisan za pobijanje pravne radnje isplate oročenog deviznog uloga koja je izvršena u njegovoj poslovnici, bez obzira što je tuženi bio u pravnom odnosu sa drugim licima, jer se u pobojnoj parnici pobija pravna radnja – isplata oročenog deviznog uloga, a ne pravni odnos”- Viši privredni sud u Beogradu, Pž-3820/94 od 21.10.1994. u Praktikum za stečaje, prinudna poravnanja i likvidacije, Beograd, 1998, str. 78. 1419 Pobijanje nema svrhu kažnjavanja fizičkog ili pravnog lica prema kome je upravljeno. 1420 Vidi: Z. Balinovac, O pravu pobijanja u stečaju, Sudska praksa, br. 7-8/94, str. 3-11. 1421 E. Durutović, Građansko-pravna zaštita povjerilaca u stečaju i izvan stečaja, u Aktuelni instituti stečajnog prava u reformi stečajnog zakonodavstva, Herceg Novi, 2001, str. 69. 1422 Pravna doktrina poznaje dvije vrste zaštite povjerilaca od stečajnih radnji dužnika. To su sistem ništavosti, koji je karakterističan za francusko pravo i sistem pobojnosti, koji je prihvaćen kod nas. Vidi: M. Mićović, Stečajno pravo pobijanja, Pravo i privreda, br. 5-8/06, str. 215. Iz izvršenih analiza proizilazi da se sistem pobojnosti razvio iz sistema ništavosti i da je on danas uglavnom prihvaćen u savremenom svijetu, jer nudi jednostavnija i preciznija rješenja. Dejstvo pobijanja je prilagođeno cilju koji se želi ostvariti otvaranjem stečajnog postupka, a to je nastavak poslovanja i preuređenje stečajnog dužnika. O tome: M. Velimirović, Stečajno pravo, Novi Sad, 2004, str. 107; Z. Balinovac, O pravu pobijanja u stečaju... str. 3. O francuskom sistemu ništavosti v. G. Ripert i P. Roblot, Traitc de droit commecial, t.2, Paris, 1996, str. 1129-1150; Y. Guyon., Droit des affaires, t. 2, Paris, 1997, str. 351-372.

196

Pobijanje pravnih radnji u stečaju u Republici Srpskoj regulisano je odredbama članova 80-87. Zakona o stečajnom postupku (ZSP RS).1425 Identična rješenja u ovom pogledu postoje i u Zakonu o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZSP Federacije BiH).1426 Sadržaj ovih zakona je veoma sličan, jer se prilikom njihove izrade vodilo računa da je intencija da se Bosna i Hercegovina pravno uredi kao jedinstveni privredni prostor, kako bi se olakšao pristup stranim investicijama i ostvarila proklamovana sloboda kretanja lica, robe, usluga i kapitala.1427 Možemo konstatovati da postojeća pravila donekle odstupaju od ranijih rješenja iz ove oblasti i da je stečajno pobijanje sada potpunije regulisano.1428 1429

Pravo pobijanja imaju samo povjerioci i dužnik, odnosno stečajni upravnik koji ga zastupa.1430Postoji mišljenje da stečajni upravnik može podnijeti tužbu tek na osnovu odobrenja koje daje stečajni sudija, te da to odobrenje predstavlja procesnu pretpostavku na koju sud pazi po službenoj dužnosti.1431 Svrha ovoga bi bilo da se izbjegnu nepotrebni sporovi.1432 Ipak, smatramo da se taj stav ne bi mogao prihvatiti, jer ovakva formulacija ne

1423 O pojmu i pravnoj prirodi prava pobijanja opširno: T. Delibašić, op.cit., str. 71-83. 1424 Koje pravne radnje stečajnog dužnika ne mogu biti predmet pobijanja vidi kod: V. Radović, Paulijanska tužba u stečajnom postupku – izuzeti slučajevi, Pravna riječ, br. 5/05, str. 603-620. 1425 Službeni glasnik RS broj 67/02, 77/02, 38/03 i 96/03. 1426 Službene novine Federacije BiH br. 29/03. 1427 O ovim zakonima šire: M. Rajčević, Zakonska regulativa stečaja i likvidacije u Bosni i Hercegovini, u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,” Mostar, 2004, str. 239-250. 1428 Stečajni zakon za Kraljevinu Jugoslaviju od 22.11.1929. godine je pobijanje pravnih radnji učinjenih prije otvaranja stečaja normirao paragrafima 27-42. Vidi: Stečajno pravo na temelju novog Stečajnog zakona za Kraljevinu Jugoslaviju od 22.11.1929. godine, priredio S. Deželić, Zagreb, 1930, str. 21-31. O pobijanju pravnih radnji prije otvaranja stečajnog postupka prema Zakonu o prisilnoj nagodbi i stečaju ('Službeni list SFRJ br. 15/65, 55/69, 39/72, 16/74) v. M. Dika, Stečajno pravo i pravo prisilne nagodbe, skripta, Zagreb, 1978, str. 146-160. Zakon o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada (Službeni list SFRJ br. 41/80 i 58/80) ovu materiju reguliše odredbama članova 161-165, a Zakon o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada (Službeni list SFRJ br. 72/86), kada su u pitanju odredbe o pobijanju preuzima u cjelosti rješenja prethodnog zakona. Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji (Službeni list SFRJ br. 84/89) je predviđao ovaj institut u odredbama članova 112-116. O tome: N. Šarkić i D. Rašić, Komentar Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, Beograd, 1992, str. 86-90. Istorijat vidi kod: M. Velimirović, Pobijanje pravnih radnji preduzeća, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1972, str. 151-155; G. Gabrić, Prestanak privrednih subjekata na tlu Jugoslavije od donošenja prvog Stečajnog zakona 1929. godine do danas, šapirografisano, Subotica, 1987. 1429 O pobijanju pravnih radnji u stečaju u Republici Hrvatskoj v. A. Eraković, Pravne posljedice otvaranja stečajnoga postupka, u Novo ovršno i stečajno pravo, Zbornik radova, Zagreb, 1996, str. 240-250, A. Eraković, Stečajni zakon s komentarom i primjerima, Zagreb, 1997, str. 94-105, M. Dika, Pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, Zagreb, 2002, str. 137-194, M. Dika, Pobijanje pravnih radnji u povodu stečaja, u Treća novela Stečajnog zakona, Zagreb, 2003, str. 145-209, M. Dika, Pobijanje pravnih radnji u povodu stečaja, u Četvrta novela Stečajnog zakona, Zagreb, 2006, str. 159-234. O ovom pobijanju u Republici Srbiji prema Zakonu o stečajnom postupku (Službeni glasnik Republike Srbije br. 84/04) v. M. Mićović, Stečajno pravo pobijanja ... str. 213-224. 1430 Vidi član 85. ZSP RS i ZSP Federacije BiH. 1431 D. Čolović i N. Milijević, Stečajni postupak, Banja Luka, 2004, str. 85. 1432 Sudija može najbolje da procijeni koja pobijanja ne bi bila svrsishodna i koji postupci bi vodili samo gubljenju vremena i nepotrebnom prouzrokovanju troškova.

197

postoji u ZSP, iako bi to bilo poželjno.1433 Povjerioci mogu pobijati pravne radnje dužnika, pod uslovom da stečajni upravnik na poziv povjerioca ne pokrene parnicu u roku od 30 dana od dana prijema poziva od povjerioca. Rok za podnošenje tužbe je dvije godine od otvaranja stečajnog postupka.1434 Pravna radnja može se pobijati i isticanjem protivtužbe ili prigovora u parnici.1435 U tom slučaju navedeni rok ne važi. Pasivno legitimisano je ono lice prema kome i u čiju korist je pobijana radnja i preduzeta, a tužba za pobijanje se može podići prema njegovim nasljednicima i pravnim sljedbenicima.1436 1437 Ukoliko pobijanje uspije, protivnik pobijanja odgovara kao nesavjesni držalac stvari ili kao nesavjesni posjednik. Ovo je presumptio iuris et de iure, jer se ne utvrđuje njegova stvarna savjesnost ili nesavjesnost i on nema mogućnosti da se brani bilo kakvim dokazivanjem suprotnog.1438 U tom slučaju protivnik pobijanja snosi i sve parnične troškove u vezi sa pobojnom parnicom, ali ima pravo da mu dužnik nadoknadi troškove koje je učinio u korist stvari koju je držao.1439

2. Pobojna pravna radnja Za uspjeh pobijanja potrebno je da budu ispunjene sve zakonske pretpostavke.

Predmet pobijanja je ona pravna radnja stečajnog dužnika koja umanjuje vrijednost stečajne mase, a time dovodi i do oštećenja pojedinih povjerilaca.1440 Pobijati se mogu sve radnje koje imaju ovakve posljedice, bez obzira na način njihova izvršenja.1441 Sa pravnom radnjom je izjednačeno propuštanje kao i mjere prinudnog izvršenja.1442 Pojam pravne radnje obuhvata svaku radnju koja je pravno relevantna i dovodi do promjena u dužnikovoj imovini, a na štetu povjerilaca. Pobijati se mogu ne samo pravne radnje stečajnog dužnika, već i one radnje trećeg lica koje se tiču dužnikove imovine. Pojam pravne radnje je uži od pojma pravne činjenice, iako i pravne radnje ulaze u pravne činjenice. Pravna radnja je izraz djelovanja stečajnog dužnika na osnovu njegovog ponašanja i kao takva dovodi do određenih pravnih

1433 Ovako je bilo normirano u članu 116. stav 3. ranijeg Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji iz 1989. godine. 1434 Rok za podnošenje pobojne tužbe je prekluzivan i ne može se produžavati, niti prekidati. Neblagovremenu tužbu treba odbaciti. Vidi presudu Višeg privrednog suda Srbije, Pž. 7974/97, u Sudska praksa privrednih sudova, br. 2/98, str. 34. Analogno i stav Odjeljenja za privredne sporove tog suda od 24.12.1993, u V. Kozar, 2000 + sudskih odluka iz privrednog prava, Beograd, 2000, str. 447. 1435 Pobijanje se izuzetno vrši i prigovorom u parnici. To će biti slučaj, npr. ako je pravnom radnjom dužnik preuzeo obavezu koju još nije ispunio, pa stečajni upravnik stavlja prigovor prijavljenoj tražbini da je pravna radnja nastala u okolnostima zbog kojih je pobojna. O tome: M. Velimirović, Poslovno pravo, Preduzeća – ugovori – bankarski poslovi – hartije od vrijednosti, Podgorica, 2000, str. 190. 1436 Imajući u vidu opšte principe i pravnosistemska rješenja koja se odnose na protivnike pobijanja po tužbi za pobijanje pravnih radnji izvan stečaja, treba poći od stava da se pravne radnje mogu pobijati i u odnosu na ova lica. 1437 Tužba se ne podnosi protiv stečajnog dužnika, jer se pobijanjem ukida dejstvo pravne radnje samo prema stečajnoj masi. 1438 M. Velimirović, Privredno pravo, Srpsko Sarajevo, 2001, str. 192. 1439 M. Velimirović, Poslovno pravo... str. 190-191. 1440 D. Čolović i N. Milijević, op.cit., str. 83. 1441 O pobijanju po ranijim propisima:M: Rogošić, Koje se pravne radnje stečajnog dužnika mogu pobijati, Ekonomika preduzeća, br. 3/68, str.196-199. 1442 ZSP, član 80. stav 3.

198

posljedica.1443 S druge strane, pojam pravne radnje je znatno širi od pojma pravnog posla, jer se pod pravnim poslom podrazumijevaju izjave volje upravljene na zasnivanje ugovora kao i jednostrane izjave volje usmjerene na stvaranje određenih pravnih posljedica. Ukoliko se neko dužnikovo raspolaganje sastoji iz dva odvojena akta, dovoljno je da se bilo koji od tih akata pobija.1444 Pravna radnja se smatra preduzetom u trenutku u kome nastupaju njena pravna dejstva. Kod pravne radnje ograničene rokom ili uslovom ne uzima se u obzir nastupanje uslova ili roka.1445 Pravilo je da pravna radnja ne smije biti na štetu ni dužnikove aktive ni pasive.1446

Prema ZSP RS i ZSP Federacije BiH1447 pobijati se mogu sljedeće pravne radnje koje su omogućile povjeriocu osiguranje ili namirenje:

a) ako su preduzete u posljednjih šest mjeseci prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, ako je u vrijeme radnje stečajni dužnik bio platežno nesposoban ili ako je povjerilac u to vrijeme znao za platežnu nesposobnost ili to iz grube nepažnje nije znao;1448

b) ako su preduzete nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka i ako je povjerilac u vrijeme radnje znao za platežnu nesposobnost ili za prijedlog za otvaranje stečajnog postupka ili to iz grube nepažnje nije znao.

Zakonska presumpcija je da je povjerilac znao ili zbog grube nepažnje nije znao za nepovoljno ekonomsko-finansijsko stanje dužnika. Ovo je oboriva pretpostavka, a dokazivanje odsustva ovih činjenica tereti protivnika pobijanja.1449

Isto tako, pobijati se mogu i pravne radnje koje su omogućile povjeriocima neuobičajeno namirenje ili namirenje koje oni nisu mogli da ostvare, odnosno da zahtijevaju u to vrijeme.1450 Radi se o sljedećim pravnim radnjama:

a) onim koje su preduzete u posljednjem mjesecu prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon podnošenja ovog prijedloga;

b) onim koje su preduzete u toku trećeg ili drugog mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, a stečajni dužnik je u vrijeme izvršenja ovih radnji bio nesposoban za plaćanje.

Kod ovih pravnih radnji se pretpostavlja da je prema svim okolnostima slučaja povjerilac znao da se izvršenom pravnom radnjom štete ostali povjerioci, odnosno, relevantno je da je u vrijeme preduzimanja pravne radnje bio povezano lice sa dužnikom. 1451 1443 M. Velimirović, Pobojna pravna radnja stečajnog dužnika, u Aktuelna pitanja građanskog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini, Zbornik radova, Jahorina, 19-21.10.2006, str. 135. 1444 Vidi: E. Durutović, op.cit., str. 72. 1445 ZSP, član 80. stav 2. 1446 M. Velimirović, Predmet i uzroci prava pobijanja u stečaju, Pravni život, br. 11/06, str. 57. 1447 Član 81. 1448 Mišljenja smo da je savjesnost povjerilaca trebalo definisati u smislu toga da li je on znao ili morao znati. 1449 Slično i Vrhovni sud Srbije, Prev. 167/97 od 23.4.1997, u V. Kozar i C. Golubović, op. cit., str. 88. 1450 Stečajni zakon Republike Hrvatske (Narodne novine br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 82/06) ovakvo namirenje definiše kao inkongruentno namirenje. 1451 Neuobičajen načina naplaćivanja potraživanja jeste naročito onaj za koji povjerilac u trenutku naplaćivanja nije imao pravne osnove u onom pravnom poslu iz koga proizilazi njegovo potraživanje (npr. zamjena ispunjenja – član 308. Zakona o obligacionim odnosima - ZOO, predaja radi prodaje – član 309. ZOO, nova prodaja radi namirenja, itd.) – pravno stanovište zauzeto na Opštoj sjednici Vrhovnog suda Slovenije od 27.6.1990. godine, a i odluka Vrhovnog suda Slovenije Opr. Št. III IPS - 12/90 od 16.4.1990, Informator, br. 3869 od 6.4.1991. godine. Inače, u sudskoj praksi je prisutan stav da se davanje umjesto ispunjenja ne može automatski podvesti pod neuobičajeno podmirenje, već da tu činjenicu treba cijeniti u sklopu svih okolnosti konkretnog slučaja. O tome: H. Momčilović, Pobijanje pravnih radnji u stečaju, Privreda i pravo, br. 3-4/90, str. 207.

199

U slučaju usvajanja razloga za pobijanje protivnik pobijanja ima pravo da zahtijeva da mu se vrati ono što je dao za pobijanu radnju i njegovo potraživanje ponovo oživljava.1452 On nema pravo da vrši prebijanje svoje obaveze prema stečajnoj masi sa zahtjevom koji ima prema toj masi, jer je to u suprotnosti sa svrhom pobijanja.1453 1454Ukoliko je stvar koju je protivnik pobijanja dao prodata prije otvaranja stečajnog postupka, onda on ima pravo na naknadu kao stečajni povjerilac, a ako je stvar koju je protivnik pobijanja dao prodata poslije otvaranja stečaja, tada on ima status povjerioca stečajne mase.

3. Vrste pobijanja 3.1. Pobijanje aktivnih pravnih radnji Aktivne pravne radnje su izjave volje usmjerene na preduzimanje određenog

obligacionopravnog ili stvarnopravnog posla, kojima se preuzima obaveza ili se vrši raspolaganje imovinom. Pod ovim se podrazumijevaju sva dužnikova raspolaganja koja se odnose na njegovu imovinu. To mogu da budu raznovrsni pravni poslovi putem kojih se prenosi pravo svojine ili neki drugi oblik raspolaganja stvarima sa stečajnog dužnika na druga lica. Ovdje spadaju i procesne radnje kao što su odustanak od tužbenog zahtijeva, povlačenje tužbe, priznanje tužbenog zahtijeva i tome slično. Predmet prava pobijanja su aktivne pravne radnje dužnika koje su prouzrokovale oštećenje stečajnih povjerilaca i remećenje njihovog zakonskog namirenja.1455

3.2. Pobijanje propuštanja Propuštanje je svjesno nepreduzimanje neke pravne radnje, koje je dovelo do

promjene u dužnikovoj imovini. Prema tome, to nečinjenje je imalo negativan uticaj na stanje dužnikove imovine, jer u nju nešto nije ušlo ili je iz te imovine izašlo nešto što joj pripada. Primjera radi, relevantna propuštanja postoje ako na vrijeme nije stavljen prigovor zastare, zatim ako nije podnesen prigovor na utvrđene materijalne nedostatke isporučene robe,1456 ukoliko prilikom prijema dužnik nije bez odlaganja obavijestio drugu ugovornu stranu da zadržava pravo na ugovornu kaznu,1457 itd.

3.3. Pobijanje izvršnih naslova Predmet ovog pobijanja nije samo izvršna isprava, već pravna radnja zbog koje je

ona dobijena i koja je utvrđena izvršnom ispravom (npr. postoji neistinito priznanje). I sudska 1452 ZSP RS i Federacije BiH, član 86. stav 1. 1453 V. Čolović i N. Milijević, op.cit., str. 90. 1454 “U stečajnom postupku dozvoljeno je prebijanje potraživanja povjerioca sa protivpotraživanjem dužnika. Ali potraživanje od dužnika koja su nastala prije otvaranja stečajnog postupka ne mogu se prebiti sa potraživanjem stečajne mase koje je nastalo poslije dana otvaranja tog postupka” – Viši privredni sud Srbije, Pž-9539/96, u Sudska praksa privrednih sudova, 1/97, str. 41. 1455 M. Velimirović, Predmet i uzroci prava pobijanja u stečaju...str. 58. 1456 Član 481. ZOO. 1457 Član 273. stav 5. ZOO.

200

praksa se izjasnila u tom pravcu, naravno pod uslovom da se time remeti ravnomjerno namirenje stečajnih povjerilaca.1458 Uslov za to je da se takvom radnjom svjesno išlo na njihovo oštećenje. Ukoliko se utvrdi da je takva radnja bez dejstva, prestaje učinak izvršnog naslova prema stečajnim povjeriocima.

3.4. Pobijanje protivpravnih radnji Protivpravne radnje mogu biti predmet pobijanja samo ukoliko je oštećenje ili

uništenje predmeta nekome koristilo, odnosno ako je izgubljena vrijednost stvari ušla u imovinu nekog drugog lica. Primjera radi, uništena isprava o dužnikovom pravu, kao što su hartije od vrijednosti (mjenica, ček, akcija i tome slično). Razumljivo je da predmet pobijanja ne mogu biti ona djelovanja koja nikome ne koriste i gdje nema protivnika pobijanja.1459 Predmet pobijanja ne mogu biti ni simulovani pravni poslovi, jer oni ne dovode do promjena u dužnikovoj imovini,1460 a ni apsolutno ništavi pravni poslovi, jer takvi poslovi ne proizvode nikakvo pravno dejstvo prema povjeriocima.1461

3.5. Pobijanje pravnih radnji bez naknade i namjerno oštećenje ZSP RS i ZSP Federacije BiH predviđaju da se mogu pobijati i pravne radnje

preduzete bez naknade ili uz neznatnu naknadu, kojima se oštećuju pojedini povjerioci, ako su preduzete u posljednjih pet godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka.1462 Raspolaganje imovinom dužnika uz neznatnu naknadu ocjenjuje se upoređivanjem realne vrijednosti prodate imovine u odnosu na cijenu po kojoj je imovina prodata u vrijeme kada je pravna radnja učinjena, a ne u vrijeme donošenja sudske odluke.1463 Ukoliko se radi o prigodnom poklonu neznatne vrijednosti, tada se ta pravna radnja ne može pobijati.1464 Već na prvi pogled se može uočiti da će biti vrlo teško pouzdano utvrditi kada se radi o takvom poklonu u pogledu koga ne postoji mogućnost pobijanja, pogotovo ukoliko je učinjen bliskim osobama. Ovdje se radi o faktičkom pitanju, na koje se odgovor može dobiti tek kada se izvrši sveobuhvatna analiza svih relevantnih okolnosti. Posebna odredba u ZSP RS i ZSP Federacije BiH postoji u slučaju kada je dužnik imao namjeru da ošteti povjerioca, pa je zbog toga preduzeo određenu pravnu radnju.1465 U tom slučaju, takva radnja može biti predmet pobijanja ako je preduzeta u posljednjih pet godina prije podnošenja prijedloga za 1458 Npr. prema odluci ranijeg Vrhovnog suda Srbije, Prev-47/81, razlučna prava stečena 60 dana prije otvaranja postupka stečaja gube pravnu važnost ukoliko je stečajni dužnik sa uspjehom okončao pobojnu parnicu u kojoj su ukinute pravne radnje iz kojih je stečeno razlučno pravo, jer se mogu pobijati i radnje provedene u postupku prinudnog izvršenja (odluka je iz arhive autora). 1459 To su slučajevi fizičkog uništenja dobara usljed dejstva više sile. 1460 Njemačka sudska praksa je priznala potrebu pobijanja i ovakvih pravnih poslova, pošto su oni, praćeni promjenama u formalnom pravnom stanju, doveli npr. do prividnog upisa u zemljišne knjige ili do takve predaje posjeda, što je otežalo ili ugrozilo mogućnost da određena imovina stečajnog dužnika posluži za namirenje povjerioca – navedeno prema: M. Dika, Pobijanje pravnih radnji u povodu stečaja, u Četvrta novela... str. 165. 1461 M. Velimirović, Pobojna pravna radnja stečajnog dužnika...str. 138. 1462 ZSP RS i ZSP Federacije BiH, član 82. stav 1. 1463 Vrhovni sud Vojvodine, Pž. 1566/90 od 11.4.1991, u R. Petaković, Zbirka propisa o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji sa sudskom praksom, Beograd, 1991, str. 38. 1464 ZSP RS i ZSP Federacije BiH, član 82. stav 3. 1465 ZSP RS i ZSP Federacije BiH, član 83.

201

pokretanje stečajnog postupka. Pretpostavka je da je druga ugovorna strana, koja ima određenu korist od pomenute pravne radnje, znala za namjeru dužnika, ukoliko je imala saznanje za njegovu nesposobnost za plaćanje. Mišljenja smo da ove odredbe zakona važe i kod pravnih radnji dužnika sa njemu bliskim (povezanim) osobama.1466 Smatra se da je raspolaganje uz neznatnu naknadu opravdano ako je učinjeno u cilju sprečavanja nastupanja veće štete (npr. prodaja kvarljive robe ili robe koja nije podesna za čuvanje, odnosno rasprodaja sezonske ili demodirane robe, da bi se nabavila druga roba, u pogledu koje se može očekivati da će se zaradom nadoknaditi gubitak). Procjenu o kakvom se raspolaganju radi vrši sud imajući u vidu sve krucijalne okolnosti.1467 Kod raspolaganja bez naknade dolazi do objektivizacije prepostavki pobijanja1468 i ona su sama po sebi pobojna. Ideja o zaštiti povjerilaca od ovakvih raspolaganja dužnika odavno postoji, jer je još rimsko pravo poznavalo pravilo da se ne mogu činiti pokloni na račun svojih povjerilaca.

4. Pravne radnje koje se ne mogu pobijati Načelno, mogu se pobijati sve pravne radnje učinjene u određenom periodu vremena

prije stečaja, ako su ispunjene zakonske pretpostavke pobijanja. No, ovo opšte pravilo ima i određene izuzetke kada se pobijanje ne može vršiti. Izuzeci se tiču prirode i značaja određenih pravnih radnji za pravni promet, tako da su zakonodavstva smatrala potrebnim da se u određenim slučajevima isključi pravo pobijanja.1469 ZSP RS i ZSP Federacije BiH ne navode precizno koje se pravne radnje ne mogu pobijati.1470 Međutim, kada se imaju u vidu neka opšta pravila, smatramo da se ne mogu osporiti:

a) pravne radnje koje dužnik obavlja uz saglasnost stečajnog upravnika, kao i poslovi koje je dužnik izvršio u okviru tekućeg poslovanja;

b) pravne radnje koje su izvršene u slučaju da je podnesen stečajni plan kao osnova postupka reorganizacije dužnika1471 i

c) isplate po mjenicama i čekovima, ako je druga strana morala da primi isplatu da ne bi izgubila pravo na regres protiv ostalih mjeničnih ili čekovnih obveznika.1472

Ne mogu se pobijati ni faktičke radnje raspolaganja koje nikome ne koriste, kojima se ne stvaraju prava i obaveze i gdje nema protivnika pobijanja.1473

5. Zajam članova društva – dužnika

1466 Tako i D. Čolović i N. Milijević, op.cit., str. 87. 1467 M. Mićović, Stečajno pravo pobijanja ... str. 223. 1468 Ova objektivizacija je prisutna kao tendencija u istorijskom razvoju, ali je neosnovano sasvim isključiti subjektivne pretpostavke, jer bi u protivnom, u periodu opštih finansijskih teškoća, dolazilo do poremećaja u poslovanju. 1469 T. Delibašić, po. cit., str. 256. 1470 Vidjeti: M. Vasiljević, Privredna društva, Beograd, 1999, str. 588-589. 1471 To predstavlja njegov novi početak u pravcu osposobljavanja za uspješno poslovanje, a njihova sadržina zavisi od predloženih mjera u stečajnom planu. 1472 Načelo strogosti. Isplata mjenice ili čeka mogla bi se, međutim, pobijati u drugim slučajevima – npr. kada je u pitanju isplata prije dospjelosti. Vidi: Kašanin, Nešković i Lekić, Komentar Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada, Beogrda, 1981, str. 302, navedeno prema: M. Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd, 1999, str. 329. 1473 M. Mićović, Stečajno pravo pobijanja... str. 218.

202

Ukoliko je neki član društva dao zajam društvu u situaciji kada je neophodno da članovi društva ulažu vlastiti kapital, predmet pobijanja može biti ona pravna radnja koja omogućava da se tom članu društva daje osiguranje. Uslov je da je ona preduzeta u posljednjih pet godina prije podnošenja prijedloga za pokretanje stečajnog postupka.1474 Isto važi i za pravnu radnju kojom se omogućava namirenje člana društva koji je dao zajam, pod uslovom da je ta radnja preduzeta u posljednju godinu prije podnošenja prijedloga za pokretanje stečajnog postupka.1475

Dakle, u ovim slučajevima se radi o davanju zajma za dopunjavanje kapitala društva koje je zapalo u finansijske probleme i koje ne bi moglo uzimati zajam pod uslovima koji su uobičajeni u poslovanju. Članovi društva, koji su u ovoj situaciji uložili kapital u društvo, shodno navedenom, ne mogu imati povoljniji položaj u odnosu na druge povjerioce. Znanje člana društva za insolventnost ili neku drugu okolnost nije pretpostavka pobijanja. U ovim slučajevima nije jasno kako dužnik može garantovati za svoju vlastitu obavezu, a ne može se poći od pretpostavke da je riječ o jemstvu treće osobe za dužnika, jer u tom slučaju povjerioci ne bi bili oštećeni.1476

6. Povezana lica Povezana lica su ona lica koja su bliska dužniku. Radi se o osobama koje su ili u

srodstvu sa njim ili su članovi odbora, odnosno nekog drugog njegovog organa.1477 ZSP RS i ZSP Federacije BiH prave distinkciju između povezanih lica dužnika –

pojedinca i povezanih lica dužnika – pravnog lica, odnosno ortakluka.1478 Povezanim licima stečajnog dužnika pojedinca se smatraju: a) bračni drug dužnika, čak i u slučaju da je brak sklopljen poslije pravne radnje koja

se može pobiti, pa i ako je prestao u posljednjoj godini prije preduzimanja radnje; b) srodnici stečajnog dužnika ili bračnog druga dužnika (iz prethodne tačke) u pravoj

liniji, kao i braća i sestre, odnosno polubraća i polusestre dužnika ili njegovog bračnog druga, kao i bračni drugovi tih lica i

c) lica koja žive u domaćinstvu sa dužnikom ili su u posljednjoj godini, prije preduzimanja određene radnje, živjela u domaćinstvu sa dužnikom – pojedincem.

Kao povezana lica stečajnog dužnika-pravnog lica ili ortakluka određuju se: a) članovi upravnih i nadzornih tijela i lično odgovorni članovi stečajnog dužnika,

kao i lica koja u kapitalu dužnika učestvuju sa više od 10%; b) lice ili društvo koje zbog svoje položajno pravne ili radno-ugovorne veze sa

dužnikom dobro poznaje stanje stečajnog dužnika (podrazumijeva se da je društvo ili lice, koje je na ovaj način povezano sa dužnikom, moglo ili još uvijek može da utiče na poslovanje dužnika);

c) lice koje je u ličnoj vezi sa jednim od lica koja su navedena u ovom dijelu, koji se odnosi na povezana lica dužnika – pravnog lica ili ortakluka, obavezano na čuvanje tajne o poslovima stečajnog dužnika (ovdje se misli na bračnog druga, srodnike i lica koja žive ili su živjela u domaćinstvu sa tim licima) i

d) treća lica koja su faktički u poziciji da na dužnika vrše uticaj koji je izjednačen sa uticajem člana društva sa većinskim udjelom u kapitalu ili člana organa za zastupanje 1474 ZSP RS i ZSP Federacije BiH, član 84. stav 2. 1475 ZSP RS i ZSP Federacije BiH, član 84. stav 3. 1476 Slično i A. Eraković, Stečajni zakon s komentarom i primjerima...str. 99. 1477 Stečajni zakon Hrvatske ova lica naziva bliskim osobama. O bliskim osobama kao protivnicima pobijanja u Hrvatskoj v. M. Dika, Pobijanje pravnih radnji u povodu stečaja, u Četvrta novela... str. 190-192. 1478 Vidi član 87. ZSP RS i ZSP Federacije BiH.

203

(ukoliko se kod navedenih trećih lica radi o pravnim licima i ortaklucima, to vrijedi i za organe ovlašćene za zastupanje trećeg lica).

Ovo je novina u našem stečajnom zakonodavstvu. Smatramo da je u svakom slučaju korisna i da ima svoju svrhu. Naime, do sada su zaista postojale mnogobrojne zloupotrebe od strane dužnika koje su imale za cilj da umanje stečajnu masu i doprinesu oštećenju povjerilaca, pa je sasvim razumljivo da je zakonodavac to želio da spriječi navedenim odredbama.1479 Za povezana lica se pretpostavlja da su informisana o dužnikovom poslovanju i stoga se njihovo znanje za određene okolnosti koje su pretpostavka pobijanja pretpostavlja.

7. Zaključak U postupku stečaja povjerioci su jednaki, naravno u okviru istog naplatnog reda.

Intencija je da se oni ravnomjerno namire iz stečajne mase kada za to dođe odgovarajući momenat. Ukoliko dužnik prije otvaranja stečajnog postupka umanji stečajnu masu i pojedini povjerioci budu dovedeni u povoljniji položaj u odnosu na ostale, ovo načelo se narušava i oštećeni povjerioci svoju zaštitu mogu da ostvare pomoću pobijanja ovih dužnikovih pravnih radnji. Kada se ima u vidu raniji propis (Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji iz 1989. godine), vidljivo je da je ovo pobijanje, i pored izvjesnih nedorečenosti, sada kod nas cjelovitije i sveobuhvatnije regulisano i da povjeriocima pruža potpuniji pravni okvir za zaštitu u ovakvim slučajevima. Pobijanje se, inače, vrši u korist svih povjerilaca, bez obzira na to ko ga vrši. Kao što je navedeno, njime se ne poništava pravni posao između dužnika i trećih lica, jer on ostaje na snazi, a samo se utvrđuje da je bez dejstva prema stečajnoj masi sve dok povjerioci ne namire svoja potraživanja. Uspješnim pobijanjem vraća se u dužnikovu imovinu sve što je pobijanom pravnom radnjom iz nje izašlo i čime je ta imovina bila umanjena, a povjerioci oštećeni. Ovo pravo, kao socijalna ustanova, nosi pečat moralnih obzira prema svim povjeriocima, a uz to se zasniva i na principu pravičnosti.

1479 Neki autori smatraju da odredbe koje se odnose na povezana lica sa dužnikom - pravnim licem ili ortaklukom pružaju prostor za široko tumačenje i da zato mogu izazvati odredene dileme, pa da ih zbog toga treba dopuniti u smislu njihovog detaljnijeg definisanja. Vidi npr. V. Čolović i N. Milijević, op.cit., str. 92. Mišljenja smo da se to može uvažiti i da bi ove nedostatke trebalo ispraviti donošenjem odgovarajućih izmjena i dopuna ZSP.

204

KONCESIJE U PRAVU BOSNE I HERCEGOVINE

1. Uvod Pojam koncesija vodi porijeklo iz latinskog izraza consesio, kojim su u rimskom

pravu označavana posebna odobrenja i dozvole koje su javne vlasti davale pojedincima, uključujući i oslobađanje od zapošljavanja na javnim radovima.1480 1481 Iako vuku korjene još iz daleke prošlosti,1482 koncesije svoj razvoj doživljavaju u devetnaestom vijeku, kada se najčešće daju u tzv. ekstraktivnom sektoru (eksploatacija nafte, šuma, rudnika, gasa itd.).1483 Prava iz koncesija koncesionari su mogli da koriste na razne načine. U tradicionalnom svojinskom sistemu koncesionari (najčešće stranci) su dobijali toliko široka ovlašćenja za korišćenje privrednih resursa da su faktički postajali vlasnici tih izvora. Pod okriljem UN-a već u drugoj polovini prošlog vijeka započela je borba protiv ovakvog sistema koncesija i donijete su brojne značajne rezolucije. Posebno mjesto u ovom pogledu zauzimaju Rezolucija o suverenim pravima naroda i nacija nad njihovim prirodnim bogatstvima iz 1962. godine i Rezolucije o stalnom suverenitetu nad prirodnim izvorima iz 1973. godine. Napušten je klasični svojinski sistem i modernim koncesijama se sada daje samo pravo vremenskog korišćenja a ne i vlasništvo. Iako najveći broj zemalja u svijetu ovu materiju ima pravno

1480 V. Popović i R. Vukadinović, Međunarodno poslovno pravo, opšti deo, Banja Luka-Kragujevac, 2005, str. 339. 1481 O koncesiji u jezičkom smislu v. A: Eraković, Koncesije, Računovodstvo i financije, br. 12/97, str. 90. 1482 Vidi: H. Kofrc, Preteče koncesije u starim zakonicima Babilona i temeljnim religijskim izvorima/ svetim knjigama, u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse,” Mostar, 2007, str. 583-589. 1483 O dodjeli koncesija u ranijem periodu v. R. Prica, Ugovor o koncesiji, u Zborniku radova Novi ugovori od značaja za privredni razvoj Jugoslavije, Beograd, 1995.

205

uređenu, zakonske definicije koncesija nisu česte.1484 Određivanje pojma koncesije je složeno. Ipak, koncesija se obično definiše kao pravni odnos između države (koncedenta) i pravnog i fizičkog lica kao preduzetnika (koncesionara) u kome država ustupa tom licu pravo korišćenja prirodnog bogatstva,1485 javnog dobra1486 ili vršenje javne službe uz određenu naknadu radi ostvarivanja javnih interesa.1487

Predmet koncesije može, u principu, biti svaka privredna djelatnost,1488 dakle, postoji njihov veoma širok spektar. Teoretski gledano, krug djelatnosti koje mogu biti ustupljene koncesionaru ne podliježu nekom posebnom ograničenju, a regulišu se pozitivnim propisima svake države.1489 Predmet ugovora se uvijek odnosi na one funkcije koje država iz određenih razloga ne može ili neće sama da vrši, te ih prenosi na određeno lice uz naknadu. Tako se ostvaruju javni interesi i obezbjeđuje funkcionisanje javnih službi i privrednog razvoja. 1490

U pravnoj teoriji nema jedinstvenog stava o tome da li je ovaj odnos privatnopravne ili javnopravne prirode.1491 Takođe, postoje i različiti stavovi o pravnoj prirodi koncesije prirodnog bogatstva, dobara u opštoj upotrebi i javnih službi.1492 Jedni smatraju koncesiju upravnim aktom, po drugima ona predstavlja poseban ugovor, dok po trećima koncesija ima elemente i jednog i drugog.1493 Najšire prihvaćeno je stanovište da je riječ o ugovoru mješovite prirode, prema kome se koncesioni odnos zasniva i na javno-pravnim principima, ali u sebi sadrži i elemente građanskog prava.1494 Mislimo da se to mišljenje može prihvatiti i da je najbliže suštini i duhu ovog instituta. Prema svojim unutrašnjim elementima to je ugovor kao i svaki drugi, dok je po svojoj funkcionalnoj strani, javno- pravni instrument.1495 Koncesija se dodjeljuje po posebnom postupku koji određuje zakonodavstvo svake države.1496 Međunarodno pravo poznaje dvije vrste postupaka: na osnovu objavljenog konkursa i podnošenjem zahtjeva zainteresovanih lica. 1484 D. Đerđa, Pojam i obilježja koncesija, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991), vol. 24., br. 1 /03, str. 625. 1485 O prirodnom bogatstvu v. R. Jelić, Posebni oblici prava svojine u SRJ, Beograd, 1998, str. 49. 1486 O javnom dobru šire: A. Gams, Javna dobra, Pravni život, br. 3/53, str. 1. i 2., S. Popović, Javno dobro u našem pravu, Simpozijum o društvenoj svojini Srpske Akademije nauka i umetnosti, Sveska br. 23, Beograd, 1965; S. Popović, Pravni režim javnog dobra, Naša zakonitost, br. 9-10/58, str. 33-34. 1487 Vidi: D. Popov, Neka aktuelna pitanja razvoja koncesija prirodnog bogatstva i dobara u opštoj upotrebi, Privredno-pravni priručnik, br. 1-2/91, str. 3. O tome i: M. Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd, 1999, str. 275-276; Lj. Dabić, Koncesije u šumarstvu i vodoprivredi – uporednopravni pristup, Pravo i privreda br. 5-8/99, str. 339-357; LJ: Dabić, Strana ulaganja kroz sistem koncesija (uporedno-pravni pristup), Pravo i privreda, br. 5-8/97, str. 356-366. 1488 V. Popović i R. Vukadinović, op. cit., str. 340. 1489 Lj. Dabić, Strana ulaganja kroz sistem koncesija (uporedno-pravni pristup), Pravo i privreda, br. 5-8/97, str. 356-366 1490 O tome: D. Medić, Privlačenje stranog kapitala, ZIPS, br. 1084/06, str. 12. 1491 D. Popov, op.cit., str. 4-5. Vidi i: Lj. Dabić, Koncesije u pravu zemalja centrale i istočne Evrope, Beograd, 2002, str. 121-130. 1492 O upravljanju prirodnim bogatstvom i dobrima u opštoj upotrebi v. D. Popov, Upravljanje prirodnim bogatstvom i dobrima u opštoj upotrebi, Pravni život, br. 10/00, str. 55-69; D. Popov, Položaj javnih preduzeća u upravljanju prirodnim bogatstvom i dobrima u opštoj upotrebi, Pravni život, br. 11/01, str. 187-197. O pravnoj prirodi koncesije v. I. Borković, Pravna priroda koncesije, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 28 (1-2/91), str. 17-29. 1493 Više o tome: D. Popov, Neka aktuelna pitanja razvoja koncesija prirodnog bogatstva i dobara u opštoj upotrebi....str. 7-9. 1494 O ugovorima srodnim koncesijama v. D. Đerđa, op.cit., str. 632-637. 1495 T. Knežević, Specifična svojstva ugovora o koncesiji, Pravni život, br. 11/01, str. 421. 1496 Analizirajući zakonodavstva nekih evropskih država, može se konstatovati da određene zemlje nemaju uopšte zakona o koncesijama (npr. Njemačka, Italija itd.), već je ovaj postupak uređen posebnim zakonima.

206

Kao poseban modalitet stranog ulaganja je investiranje po BOT modelu. 1497To je oblik koncesije koji se sastoji iz više faza ,a završna je predaja objekta koncedentu po isteku ugovorenog vremena.1498

2. Koncesije u pravu bivše SFRJ Na prostoru bivše SFRJ Zakon o stranim ulaganjima1499 je načelno regulisao i

posebne oblike ulaganja stranog kapitala kroz koncesiju.1500 Prema ovom zakonu koncesija se mogla odobriti za korišćenje obnovljivog prirodnog bogatstva ili dobra u opštoj upotrebi, korišćenje neobnovljivog prirodnog bogatstva ili dobra u opštoj upotrebi i izgradnju, vođenje i iskorišćavanje na određeno vrijeme određenog objekta, postrojenja ili pogona kao sopstveno preduzeće.1501 Ugovorom kojeg sklapaju strani ulagač i opština bilo je predviđeno da se reguliše trajanje i uslovi koncesije za korišćenje obnovljivog prirodnog bogatstva ili dobra u opštoj upotrebi. Ovaj ugovor je postajao punovažan kada je na njega dao saglasnost Savezni sekretarijat za ekonomske odnose sa inostranstvom. Ukoliko se radilo o neobnovljivom prirodnom bogatstvu ili dobru u opštoj upotrebi, za svaki ugovor se donosio posebni zakon kojim su regulisani odnosi između koncedenta i koncesionara, posebni uslovi, postupak dodjele, te kontrola. Što se tiče izgradnje, vođenja i iskorišćavanja određenog objekta, postrojenja ili pogona kao sopstvenog preduzeća, nadležni organ republike ili pokrajine je ovo odobravao na određeni rok stranom licu. Poslije proteka ugovorenog roka i realizacije ugovorenih poslova, objekat, postrojenje ili pogon su prelazili u društvenu svojinu i dobijali status društvenog preduzeća uz mogućnost da se prethodno vrate uložena sredstva i ostvarena dobit.1502

3. Koncesije u Bosni i Hercegovini (BiH)1503 Prvi propis o koncesijama u BiH je donesen 1991. godine. Iako se sastojao iz svega

dvadeset članova, ovaj zakon je koncipiran i usvojen kao moderan propis iz te oblasti.1504

1497 Skraćenica BOT je nastala od engleskih riječi build-izgradi, operate- koristi i transfer- predaja i podrazumijeva više varijanti, u zavisnosti od toga da li je u pitanju izgradnja novog objekta, da li je ugovorom predviđeno i projektovanje objekta, da li postoji obaveza transfera i slično-v. B. Ivković i dr., Koncesije po BOT modelu, Beograd, 1999, str. 41. 1498 Opširnije: V. Popović i R.Vukadinović, op.cit., str. 350-351. U međunarodnoj privrednoj praksi postoje raznovrsne kombinacije ovog sistema.Primjera radi, novi crnogorski Zakon o učešću privatnog sektora u vršenju javnih usluga predviđa pod BOT sistemom davanje povlastica od strane Vlade ili lokalne samouprave na izgradnju , korišćenje i prenos javnih preduzeća uz razne dodatne forme poput izgradnje/lizinga/transfera, izgradnje/transfera/ funkcionisanja, uređivanja/funkcionisanja/ transfera, saniranja/ funkcionisanja/ transfera. 1499 Službeni list SFRJ br.77/88. Ovaj je savezni zakon članovima 18-20. pod naslovom Posebni oblici ulaganja otvorio mogućnost dodjeljivanja koncesija stranim ulagačima. 1500 Zakonsko regulisanje koncesija su izvršile i tadašnje republike svojim zakonima: Zakon o koncesijama (za BiH) Službeni list SR BiH br. 27/91; Zakon o koncesijama (za Hrvatsku), Narodne novine RH br. 18/90; Zakon o opštim uslovima koncesije za davanje koncesija stranim licima (za Srbiju), Službeni glasnik RS br. 6/90; Zakon o koncesijama (za Crnu Goru), Službeni list SRCG br. 13/91). 1501 Zakon o stranim ulaganjima, član 18. 1502 Vidi: V. Gorenc, Ugovor o koncesiji, Acta turistica, br. 2/89, str. 178-192. 1503 O tome: D. Medić, Privlačenje stranog kapitala, Zips, br. 1084/06, str. 13-16.

207

Međutim, zbog poznatih okolnosti koje su uskoro usljedile, logično je da u praksi gotovo nije ni došlo do njegove primjene. Jasno je da tada nije bilo elementarnih uslova ni adekvatnog ambijenta za privlačenje stranog kapitala, pa ovaj propis eo ipso i nije proizvodio nikakve pravne posljedice. Tek 2002. godine u BiH je došlo do cjelovitog zakonskog regulisanja koncesija na nivou države i entiteta1505 1506 No, razrađivanje ovog instituta tek treba nastaviti, a uslov za to je svakako regulisanje esencijalnih pitanja koja se odnose na državnu svojinu, zemljište i sve druge prirodne resurse. Prije svega, potrebno je utvrditi vidove državne imovine koja se može ustupiti na korišćenje privatnim licima, zatim formulisati opšte principe korišćenja i karakter korisničkih prava.1507 Nesumnjivo je da se investitoru moraju garantovati stabilni uslovi djelatnosti, postojanost uslova oporezivanja i sve ono što je bitno za sigurnost uloženog kapitala. Nema nikakve dileme da razvoja domaće privrede nema bez privlačenja stranih investicija, ali zato treba stvoriti odgovarajući ambijent i zakonski okvir.

3.1. Zakon o koncesijama Bosne i Hercegovine (ZOK BiH) Svrha ovog zakona je da stvori transparentan, nediskriminatoran i jasan pravni okvir

za utvrđivanje uslova pod kojima se domaćim i stranim pravnim licima mogu dodjeljivati koncesije u BiH (načelo jednakog i pravičnog tretmana1508).1509 Zbog toga su ovim zakonom propisani način i uslovi pod kojima se mogu dodjeljivati koncesije, nadležnost za njihovu dodjelu, te druga pitanja bitna za ovu materiju.1510 Koncesije se mogu odobravati samo za one sektore koji su, po Ustavu i zakonima BiH, u nadležnosti države BiH, ako se radi o slučajevima predstavljanja međunarodnog subjektiviteta BiH, kao i kada se koncesiono dobro prostire na entitete.1511 Po ovom zakonu, koncesija znači pravo koje koncedent dodjeljuje u cilju osiguravanja infrastrukture i/ili pružanja usluga i iskorišćavanja prirodnih resursa u rokovima i pod uslovima o kojima se koncedent i koncesionar dogovore.1512 Vidljivo je da je

1504 H. Kofrc, Koncesijski ugovor u funkciji uspostavljanja privrednih odnosa (s osvrtom na zakonsku regulativu države Bosne i Hercegovine), u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja ''Aktualnosti građanskog i trgovackog zakonodavstva i pravne prakse'', Mostar, 2006, str. 243. 1505 Zakon o koncesijama (za RS), Službeni glasnik RS br. 25/02; Zakon o koncesijama (za Federaciju BiH), Službene novine Federacije BiH br. 40/02; Zakon o koncesijama Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH br. 32/02. U Republici Srpskoj npr. prije toga je bio na snazi Zakon o stranim ulaganjima i koncesijama (Službeni glasnik RS br. 21/96, 1/97 i 5/99). Inače, Ustav Republike Srpske u članu 59. propisuje da se zakonom uređuje zaštita, korišćenje, unapređivanje i upravljanje dobrima od opšteg interesa, kao i plaćanje naknade za korišćenje dobara od opšteg interesa i gradskog građevinskog zemljišta, dok se u članu 64. propisuje da Republika štiti i podstiče, između ostalog, i racionalno korišćenje prirodnih bogatstava u cilju zaštite i poboljšanja kvaliteta života i zaštite i obnove sredine u opštem interesu. 1506 Činjenica da je propis na nivou države donesen poslije entitetskih ukazuje na neadekvatan pristup normativnom regulisanju ove materije u BiH. 1507 H. Kofrc, Koncesijski ugovor u funkciji uspostavljanja privrednih odnosa... str. 244. 1508 Ovo načelo obuhvata zabranu diskriminacije po bilo kom osnovu između učesnika u postupku davanja koncesije i izbora koncesionara, kao i obavezu da učesnici u postupku izbora koncesionara imaju tačne i potpune informacije o svim relevantnim činjenicama od kojih ovaj izbor zavisi. Osim tog načela moraju se poštovati i načelo slobodne tržišne utakmice, te načelo autonomije volje ugovornih strana. 1509 ZOK BiH, član 2. 1510 ZOK BiH, član 1. stav 1. 1511 ZOK BiH, član 1. stav 2. 1512 ZOK BiH, član 3. tačka 2. Na isti način je odredena koncesija i u ZOK-u RS-a (član 5. stav 2.), dok ZOK FBiH sadrži nešto drukčiju formulaciju – član 4. stav 1.

208

ovakva definicija koncesije manjkava. Prije svega, kod koncesije se ne prenosi samo pravo, već se može raditi o ustupanju vršenja prava, a isto tako ona bi morala da upućuje na obavljanje određenih djelatnosti koncesionara.1513 Prema H. Kofrcu ''determinisanje koncesije moglo bi biti izvršeno tako što bi se ovaj institut, verbi causa, određivao kao preneseno (ili ustupljeno) vršenje prava, koje služi u cilju (ima za svrhu) obavljanja djelatnosti koje za predmet imaju...etc.''1514 Koncedent, faktički, ima dvostruku ulogu, on se pojavljuje i kao nosilac javne vlasti i kao subjekt prava i obaveza povodom ulaganja kapitala i znanja, pri čemu se ovdje spušta na nivo ugovorne strane koncesionara.1515 Koncesionar po ovom zakonu može biti samo pravno lice.1516 Smatramo da bi sticanje statusa koncesionara trebalo omogućiti i fizičkim licima,1517 bar za određene djelatnosti i to bi moglo doprinijeti rješavanju opšteg problema nezaposlenosti.1518 Uostalom, takvo rješenje je u saglasnosti i sa Zakonom o politici direktnih stranih ulaganja BiH,1519 koji kao stranog ulagača, pored pravnog lica, predviđa i fizičko lice,1520 pa bi Zakon o koncesijama svakako trebalo uskladiti sa pomenutim zakonom, koji predstavlja lex generalis za ovu oblast.1521Zakon propisuje da koncesionar ne može obavljati drugu djelatnost osim one koja je navedena u ugovoru o koncesiji.1522 Koncesionar, inače, snosi rizik vezan za prihode od korišćenja određenog objekta ili vršenja usluge. Odluku o tome da li će konkretna koncesija biti dodjeljena, odnosno o vrsti i predmetu koncesije donosi Savjet ministara BiH, a potvrđuje je Parlamentarna skupština BiH.1523 U slučaju spora između BiH i/ili RS, odluku donosi Zajednička komisija za koncesije BiH. Ovdje se očigledno radi o previdu zakonodavca, jer zaista nije jasno zašto nije predviđeno da 1513 Slično: H. Kofrc, Koncesijski ugovor u funkciji uspostavljanja privrednih odnosa... str. 245. 1514 H. Kofrc, Koncesijski ugovor u funkciji uspostavljanja privrednih odnosa... str. 245. 1515 Vidi: D. Popov, Razmatranje aktuelnih pitanja od značaja za razvoj koncesionih odnosa, Pravo i privreda, br. 7-8/95, str. 32-38. 1516 Raniji zakon je predviđao mogućnost da i fizičko lice može biti koncesionar. 1517 Istina, u modernim uslovima privredivanja, mogućnost da se kao koncesionar pojavi fizičko lice je uglavnom teoretska, kada se ima uvidu potreban kapital i neophodna tehnologija za realizaciju koncesije. 1518 Ovakvo rješenje postoji u Zakonu o koncesijama Republike Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije br.55/03) i Zakonu o koncesijama Republike Hrvatske, Narodne novine br. 89/92, a predviđaju ga i još neki zakoni. O koncesijama u Srbiji v. D. Dimitrijević, Pravna regulativa koncesija u Republici Srbiji, Pravo i privreda br. 5-8/05, str. 728-739. O koncesijama u Hrvatskoj v. B. Vukmir, Pravni aspekti koncesija, Pravo i porezi, 9 (12/00), str. 15-24, M. Žuvela, Koncesije, Hrvatska pravna revija, 1 (1/01), str. 102-112, D. Sarvan i M. Žuvela, Koncesije u pravnom sustavu Republike Hrvatske, Zagreb, 2006, D. Bolanča, Koncesije na pomorskom dobru, u Nekretnine, novine u propisima, posebni pravni režimi, problemi iz prakse, Zagreb, 2006, str.113. J. Jug, Nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, županija, gradova i općina-raspolaganje i koncesija, u Nekretnine kao objekti imovinskih prava, Zagreb, 2006, str.1-33. 1519 Službene novine BiH br. 4/98. Ovaj zakon je uraden uz pomoć FIAS-a i sadrži savremene standarde za direktna strana ulaganja. Zakonom se sve odredbe entitetskih propisa koje nisu u skladu ili su u suprotnosti sa njim stavljaju van snage, a BiH i entitetima je ostala obaveza da donesu usklađene propise i podzakonske akte za njihovo izvršavanje i provođenje. 1520 Vidi član 2. ovog zakona. 1521 Inače, većina zemalja koje poznaju koncesije, izjednačavaju strana lica sa domaćim u pogledu prava i uslova za dobijanje koncesija. Ipak, propisi nekih razvijenih zemalja prava stranaca na dobijanje koncesija ograničavaju ili su stranci potpuno isključeni iz koncesija u pojedinim oblastima. Npr, francusko pravo propisuje da stranci ne mogu biti koncesionari javnih službi. Izuzetak čine državljani država članica Evropske unije. 1522 ZOK BiH, član 30. stav 2. 1523 ZOK BiH, član 4.

209

bi mogli postojati i sporovi između BiH i Federacije BiH ili Brčko Distrikta BiH. Zakon utemeljuje Komisiju za koncesije BiH, sa sjedištem u Banjoj Luci, kao nezavisno regulatorno tijelo, koja svoje nadležnosti obavlja u svojstvu Komisije za dodjelu koncesija BiH ili u svojstvu Zajedničke komisije za koncesije (Komisija).1524 Komisija uz saglasnost Savjeta ministara donosi pravila o:

a) postupku podnošenja zahtjeva, izlaganja i prigovora Komisiji, vođenju rasprava pred Komisijom i o drugim pitanjima vezanim za rad Komisije,

b) sjednicama i broju članova Komisije koji će razmatrati zahtjev, c) koncentraciju vlasništva i mjerama čija je svrha da se omogući rast konkurencije u

određenom sektoru, ako ovo pitanje nije regulisano drugim propisima, d) način rješavanja sporova iz člana 17. stava 5., e) u unutrašnjem ustrojstvu i o načinu utvrđivanja kriterija za određivanje naknade iz

člana 10. stav 1., f) utvrđivanju naknada iz člana 17. stav 9.1525 Koncedent podnosi Komisiji poziv na tender i prateću dokumentaciju na razmatranje

i odobravanje, a Komisija obavještava koncedenta o tome da li je poziv odobren,. Pri tome Komisija ima u vidu sve bitne elemente, a između ostalog i to da li se kriteriji za ocjenjivanje, postupak i izbor najuspješnije ponude na zadovoljavajući način baziraju na jasnim i transparentnim principima nediskriminacije i da li poziv na tender u suštini odstupa od studije ekonomske opravdanosti koju je Komisija odobrila.1526 Koncesija se dodjeljuje ponuđaču koji je ispunio sve kriterije ponuđene u tenderu i visokog je ranga u odnosu na ostale ponuđače, koncedent o izboru najuspješnijeg ponuđača obavještava Komisiju, a o konačnoj odluci o dodjeli koncesije Parlamentarnu skupštinu BiH.1527 Imajući u vidu načelo slobodne tržišne utakmice, učesnicima u postupku se obezbjeđuje slobodna konkurencija u skladu sa svim pozitivnim propisima.

Koncesija je dvostrani pravni odnos, odnosno uvijek odnos između dvije strane – koncedenta i koncesionara. Ovaj odnos je uređen ugovorom, te iz njega proizilaze prava i obaveze, kako jedne, tako i druge strane.Koncesioni ugovor predstavlja završetak kompleksnog postupka odobravanja koncesije, a njegovom zaključenju prethode složene aktivnosti ugovornih strana. Ugovor o koncesiji, između ostalog, sadrži: a) sadržinu i obim koncesije, b) prava i obaveze ugovornih stranaka, uključujući i obavezu pružanja sigurne usluge korisnicima po najnižim cijenama, s obzirom na okolnosti, c) radnje vezane za dobijanje potrebnih ovlašćenja za provedbu aktivnosti shodno ugovoru o koncesiji, d) uslove investiranja, e) olakšice i korišćenje zemljišta, f) sredstva i imovinu koju na raspolaganje daje Savjet ministara, vlada entiteta ili Vlada Brčko Distrikta BiH, g) uslove za obnavljanje ugovora, h) sankcije i naknade za neispunjavanje obaveza ugovornih strana, i) raskid ugovora i postupak u slučaju raskida, a koji je usljedio prije isteka vremena predviđenog ugovorom, j) način rješavanja sporova, uključujući međunarodnu arbitražu ako se ugovorne strane o tome dogovore, k) mjere za omogućavanje finansiranje projekta, l) određivanje i usklađivanje tarifa, m) iznos godišnje naknade za koncesiju, n) opis događaja koji se smatraju višom silom, o) ostale elemente bitne za predmet koncesije.1528 Svaki ugovor o koncesiji koji je zaključen suprotno ovom zakonu je ništav.1529 Koncesijski ugovor, dakle, pored volje koncedenta i

1524 ZOK BiH, član 5. stav 1. i 3. 1525 ZOK BiH, član 19. stav 1. 1526 ZOK BiH, član 23. stav 1, 2. i 3. 1527 ZOK BiH, član 24. stav 1, 2. i 4. 1528 ZOK BiH, član 26. stav 1. 1529 ZOK BiH, član 32. stav 3.

210

koncesionara mora biti u saglasnosti sa važećim propisima, a isto tako i sa pravnim pravilima koja se kod tog zaključenja primjenjuju.1530

Prema tome, evidentno je da je ugovor o koncesiji specifičan, jer za njega ne važi načelo konsensualizma,1531 da postoji višeslojnost procedure, da koncedent u postupku njegovog zaključenja nastupa sa pozicije javne vlasti, vodeći brigu o javnom interesu,1532 te da su u ugovoru prisutni javni elementi. Isto tako, taj ugovor se mora zaključiti na duži vremenski period, koncesijski odnos ima očito karakter odnosa intuitu personae, a investicije koje koncesionar ulaže u organizovanje i vršenje te djelatnosti, po pravilu, pripadaju koncedentu.1533 Savremenim koncesionim ugovorima podrobno se regulišu prava i obaveze ugovornih strana, a na taj način se smanjuje mogućnost različitog tumačenja pojedinih odredbi, te nastanka eventualnih sporova. Naravno, ugovorne strane imaju autonomiju volje da urede samo ona prava i obaveze koja nisu regulisana imperativnim propisima. Dok je koncesionar u odnosu na koncedenta u podređenom položaju, u odnosu na treća lica on ima privilegovani položaj, koji se sastoji u određenim olakšicama (carinama, porezima itd.) koje on najčešće koristi za vrijeme trajanja koncesije.1534

Pošto Komisija donese konačnu odluku, ugovor o koncesiji zaključuje ministar, na određeno razdoblje, koje ne može biti duže od trideset godina.1535 Izuzetno, ukoliko postoje naročite okolnosti, koje zahtijevaju ulaganja na duži rok, taj rok se može produžiti, ali ne smije biti duži od pedeset godina.1536 Ugovor se može obnoviti, ali produženje ne može premašiti polovinu prvobitnog roka.1537 Ovdje bi bilo logično da u rok trajanja koncesije ne ulazi onaj vremenski period koji je neophodan za izvršavanje pripremnih radnji za početak obavljanja koncesione djelatnosti. Izuzetak od odredbe da se ugovor o koncesiji ne može zaključiti bez saglasnosti Komisije predstavlja norma koja predviđa zaključenje ovog ugovora sa međunarodnim finansijskim institucijama čiji je član BiH.1538 Dakle, u postupku dodjeljivanja koncesije javljaju se dva pravna akta: odluka o koncesiji kao upravni akt, te ugovor o koncesiji i vršenje koncesione djelatnosti može početi tek potpisivanjem ovog ugovora.

1530 O pojmu ugovora o koncesiji v. T. Knežević, op. cit., str. 420. 1531 Forma ugovora o koncesiji je bitan uslov njegove punovažnosti (forma ad solemnitatem). To važi i za sve docnije izmjene i dopune ovog ugovora. Obavezna pismena forma je proistekla iz značaja samog ugovora. 1532 Specifičnost ugovornih strana je njihova pravna nejednakost i upravo zbog ovoga, taj ugovor podsjeća na ugovor po pristupu.Međutim, teži se da dominantnu ulogu države postepeno zamjenjuje odnos jednakosti između koncedenta i koncesionara. 1533 Neki autori smatraju da bi adekvatniji naziv bio ''ugovor o privrednoj saradnji'' – v. R. Prica, op.cit., str. 167-185. 1534 O tome: V. Filipović, Međunarodna koncesija: Povijesni razvoj i gospodarski značaj, Računovodstvo i financije, 38 ( 6/92), str. 47. 1535 U uporednom pravu se najčešće određuje samo opšti maksimalni rok – npr. Zakon o stranim investicijama Rusije, u članu 40. predviđa da rok trajanja ugovora o koncesiji iznosi maksimalno 50 godina, s tim što se trajanje svakog ugovora određuje s obzirom na karakter i uslove koncesije, Zakon o koncesijama Srbije propisuje da rok trajanja koncesije iznosi 30 godina, ali se ugovorom o koncesiji može predvidjeti mogućnost produženja ovog roka, itd. 1536 Ugovor o koncesiji se uvijek zaključuje na određeno vrijeme, jer bi, u suprotnom, to značilo trajan prenos koncesijskog prava, a to je u suprotnosti sa pravnom prirodom koncesije. No, on se zaključuje na duži rok, jer se na taj način omogućava koncesionaru da povrati uloženi kapital i realizuje dobit, što je sasvim opravdano. 1537 ZOK BiH, član 26. stav 2. i 3. 1538 ZOK BiH, član 26. stav 4.

211

Raskid ugovora o koncesiji je moguć ukoliko je koncesionar insolventan ili ako bankrotira, te u slučaju da koncesionar ili koncedent ne ispunjavaju ugovorene obaveze.1539 Možemo konstatovati da je i ova odredba dosta neprecizna, jer se ne daje odgovor u kom vremenskom periodu koncesionar treba biti insolventan, te šta precizno znači neispunjavanje ugovorenih obaveza, pa i ovdje može doći do različitog tumačenja i nepotrebnih sporova. 1540 Inače, kada je riječ o okončanju koncesionog ugovora, poslovna praksa poznaje nekoliko osnovnih načina.Zakon se o tome direktno ne izjašnjava. Najčešći način prestanka je istek roka na koji je ugovor zaključen, a ovaj ugovor može prestati i raskidom, otkazom, donošenjem odluke o proglašenju stečaja nad koncesionarom, propašću predmeta koncesije, otkupom koncesije i tome slično.1541

Sud BiH je predviđen kao organ za rješavanje sporova koji nastanu zbog povrede odredaba ovog Zakona.1542 Nadležnost za rješavanje sporova koji nastanu između stranaka po koncesijskom ugovoru ostavlja se na dispoziciju strankama.

Primjena domaćeg prava na ugovor o koncesiji je, inače, nesumnjivo najbolje rješenje, pogotovo u slučaju kada je takav ugovor potvrđen kroz zakonsku proceduru, donošenjem posebnog zakona o dodjeli koncesije čiji je sastavni dio zaključeni ugovor o koncesiji. Tada takav ugovor postaje dio unutrašnjeg prava, a sam zakon predstavlja lex specialis u odnosu na druge domaće zakone.1543 Prilikom zaključivanja koncesionog ugovora u najvećem broju slučajeva predviđa se primjena prava države koja ustupa koncesiju, a samo izuzetno se ugovara da će se na ugovorne odnose primjeniti opšta pravna načela. Ukoliko ugovorom o koncesiji nije ugovoreno mjerodavno pravo,1544 u tom slučaju se primjenjuje pravo određeno kolizionim normama.1545 Rješavanje koncesijskih sporova izuzetno je zanimljivo pravno pitanje, jer ovdje dolazi do primjene pravila građanskog, ali i upravnog prava, odnosno do simultane primjene privatnog i javnog prava. Najčešći razlozi koncesijskih sporova upravo su tumačenje pojedinih odredaba ugovora o koncesiji ili izvršavanje ugovorom preuzetih obaveza. Koncesijski poslovi su, u pravilu, poslovi velike ekonomske vrijednosti, a prava i obaveze ugovornih strana su veoma složeni.1546 Smatramo da se moglo predvidjeti da stranke mogu rješavanje sporova povjeriti domaćoj ili stranoj arbitraži. Na taj

1539 ZOK BiH, član 27. Teoretski, imajući u vidu prirodu ugovora o koncesiji, moglo bi da se postavi pitanje da li pravo na jednostrani raskid ugovora ima samo koncedent, kao javno pravni subjekt, ili pak i koncesionar pod određenim uslovima može tražiti raskid ugovora. Međutim, ZOK BiH ovakvu mogućnost ostavlja i koncesionaru. Ovdje može da se postavi pitanje koju vrstu štete koncesionar može da zahtijeva zbog raskida ugovora, da li samo stvarnu štetu ili izgubljenu dobit. 1540 Zakon o obligacionim odnosima u članovima 124-132. reguliše raskid ugovora zbog neispunjenja. 1541 Opširnije: T. Knežević, op.cit., str. 431. 1542 ZOK BiH, član 35. O rješavanju sporova i mjerodavnom pravu u oblasti međunarodnih koncesija v. Lj. Dabić, Rešavanje sporova i merodavno pravo u oblasti međunarodnih koncesija, Pravni život, br. 11/01, str. 435-453. Vidi i: D. Đurđev, Arbitražno rješavanje sporova u ugovorima o koncesiji, u Zborniku radova ''Novi ugovori od značaja za privredni razvoj Jugoslavije'', Beograd, 1995, str. 202. 1543 Šire: D. Kitić, Davanje koncesije stranim investitorima, Sudska praksa, br. 7/91, str. 72. 1544 Kad se govori o izboru mjerodavnog prava, ono dolazi u obzir samo za obligaciono pravni dio, odnosno onaj dio odnosa koji nije uređen kogentnim propisima. 1545 O tome: Lj. Dabić, Rešavanje sporova i merodavno pravo u oblasti međunarodnih koncesija... str. 453. 1546 O tome opširno: D. Đerđa, Rješavanje koncesijskih sporova, u Zborniku radova sa međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, Mostar, 2007, str. 279-299.

212

način bi strani investitori dobili dodatnu sigurnost. 1547 Arbitraža je široko prihvaćeno sredstvo u rješavanju koncesijskih sporova ukoliko nije zakonom izričito zabranjena.

4. Zaključak Koncesije predstavljaju značajan instrument stranih ulaganja, koje treba da omoguće

bolju ravnotežu u razmjeni roba i usluga, te da poboljšaju privredni razvoj jedne zemlje u cjelini. Nemoguće je zamisliti adekvatan razvoj bez međunarodne privredne saradnje, koja nesumnjivo doprinosi uspješnom uključivanju u međunarodnu podjelu rada. Na razne načine (direktne i indirektne) koncesije omogućavaju prestrukturiranje privrede, posebno kroz proces svojinske transformacije. Regulisanje pitanja dodjele koncesija na adekvatan način je veoma važno posebno za zemlje u tranziciji, jer se otvaraju mogućnosti da se značajna pitanja obavljanja djelatnosti od javnog interesa i eksploatacije dobara u opštoj upotrebi i prirodnih bogatstava urede na kvalitetan način. Koncesijski aranžmani obuhvataju širok dijapazon mogućnosti i veoma su rasprostranjeni, a predstavljaju bitan instrument za uspostavljanje privrednih odnosa.

Zakonska regulativa BiH na području koncesija, i pored određenih nedostataka, može da dobije prelaznu ocjenu, jer je rađena po savremenim svjetskim standardima, ali nema sumnje da je potrebno i njeno unapređenje, kako bi se otklonile uočene dileme i nejasnoće. Očigledno je da je u našem pravu intencija da koncesije budu jednako dostupne i domaćim i stranim pravnim licima, a to svakako otvara mogućnost zdrave konkurencije na tržištu. Zbog nemogućnosti dobijanja inostranih kredita ili njihovu čestu uslovljenost visokim kamatama, država nije u mogućnosti da sprovede sve funkcije koje su u njenoj nadležnosti, pa je prinuđena da poseže za ovim sredstvom, kao pogodnim instrumentom finansiranja onih projekata za koje nedostaju sredstva iz javnih izvora.

Međutim, pored neposrednog zakonskog miljea, za dalji razvoj ovog instituta potrebno je obezbijediti i ostale uslove, kao što su politička klima, adekvatni propisi o radu, pouzdan pravosudni sistem, odgovarajući carinski, poreski i vizni režim, te sve ostalo što može da bude od uticaja prilikom odlučivanja da li će doći do koncesionog odnosa u određenom slučaju. Neophodno je da BiH ojača svoju konkurentsku sposobnost u pogledu privlačenja stranog kapitala i maksimalno prilagodi svoj pravni ambijent ostvarenju takvog cilja. Isto tako, treba prihvatiti sve međunarodne standarde ponašanja u ovoj oblasti i time omogućiti mogućnost korišćenja mehanizama i institucija koji iz njih proističu u skladu sa njihovom prirodom i pravnom obaveznošću.

1547 Slično:H. Kofrc, Koncesijski ugovor u funkciji uspostavljanja privrednih odnosa... str. 250.

213

LIZING

1. Uvod U praksi postoje određeni instituti kojima nije prevashodna funkcija obezbjeđenja

potraživanja, već je to samo njihov sporedni efekt. Takav slučaj je sa ustanovom lizinga.1548 Ovaj institut je nastao u uslovima razvijenog tržišta roba i kapitala i visoko razvijene tehnologije čije je ubrzano napredovanje bilo teško slijediti koristeći se klasičnim oblicima poslovanja.1549 Termin lizing (leasing) vodi porijeklo od engleske riječi “lease” – zakup, najam, odnosno glagola ''to lease'' – dati u zakup, odnosno najam.1550

Ugovor o lizingu je složena operacija pri kojoj se lice koje želi nabavku i korišćenje određenih stvari (najčešće se radi o automobilima ili o vrijednoj industrijskoj opremi) obraća specijalizovanoj finansijskoj instituciji, koja za njega kupuje predmet lizinga, a zatim mu ga ustupa na korištenje za određeno vrijeme.1551 Prema tome, to je pravni instrument putem 1548 Vidjeti: T. M. Clark, Laesing, London, 1977. O definicijama lizinga v. B. Pavićević, Ugovor o leasingu u međunarodnom prometu, Privredno pravni priručnik, br. 7/78, str. 49; M. Simin, Leasing kao forma kreditnih odnosa, Poduzeće-banka, br. 3/79, str. 32; K. Kovač, Leasing posao kao novi oblik finansiranja privrede, Pravna misao, br. 1-2/75, str. 29. 1549 I. Spasić, Ugovor o leasingu (Doktorska teza), Beograd, 1990, str. 14. 1550 R. Đurović, Međunarodno privredno pravo sa obrascima ugovora, Beograd, 1997, str. 397. 1551 M. Povlakić, Moderne tendencije u razvoju sredstava obezbjeđenja potraživanja s posebnim osvrtom na bezposjedovnu (registriranu) zalogu, doktorska disertacija, Sarajevo, 2001, str. 248. O tome i: Lj. Rozenberg, Ugovor o leasingu; Ugovori autonomnog privrednog prava, Zagreb, 1974; Lj. Rozenberg, Pravni problemi Leasinga – Konstrukcija ugovora o leasingu, Savjetovanje o mogućnosti primjene leasinga u jugoslovenskoj praksi, Opatija, 1971, str. 14-15; V. Kapor i S. Carić, Ugovori robnog prometa, Beograd, 1976, str. 265; J. Vilus, Pravni problemi lizinga, Anali PF u Beogradu, I-VI/72, str. 112; A. Iten, Ugovor o leasingu u oblasti kancelarijskih mašina, Doktorska disertacija, Univerzitet u Cirihu, 1983; M. Vasiljević, M. Rajčević i V. Popović, Ugovori u privredi, Teorija – praksa – obrasci, Banjaluka, 2002, str. 421; M. Rajčević i V. Popović, Ugovor o finansijskom lizingu u inostranom i međunarodnom pravu, Godišnjak Pravnog fakulteta u Banjaluci, br. XV/XVI/1991-

214

kojeg se omogućuje nabavka skupe savremene opreme i drugih stvari bez upotrebe sopstvenog kapitala ili drugih sredstava obezbijeđenih zaduživanjem kreditnim putem.1552 Ovaj ugovor u cijeloj konstrukciji, inače, predstavlja samo jedan dio cjelovitog posla koji je i ekonomski i pravni fenomen.1553 Elementi “ekonomskog” i “pravnog” ovdje se duboko prožimaju, određujući suštinu ovog posla.1554 Pravni odnosi kod lizinga su vrlo kompleksni i stoga je ovaj ugovor teško čvrsto definisati.1555 Korisnik lizinga je u obavezi da plaća naknadu za korišćenje stvari kroz lizing ratu. Lizing se zaključuje na određeno vrijeme – osnovno ugovorno vrijeme. U tom periodu ukoliko se ugovorne obaveze uredno izvršavaju ne može doći do otkaza ugovora. Ovo vrijeme se računa na taj način da se pokriju troškovi amortizacije opreme i dobiti davaoca lizinga. Ako tada nije moguće postići punu amortizaciju, u ugovoru o lizingu se ugovara opcija kupovine.1556 Međutim, može se dogovoriti i obnavljanje zakupnog odnosa pod povoljnijim uslovima.

Inače, u praksi postoji veoma mnogo vrsta ugovora o lizingu, zavisno od kriterijuma koji se uzima za osnov razlikovanja, pa on nema osnovne forme.1557 Ovo zbog toga dovodi do mnogobrojnih sporova kada je u pitanju njegova pravna priroda.1558 Ipak, najvažnije je razlikovanje na indirektni (pravi, finansijski)1559 1560 i direktni (nepravi, kvazi)1561 lizing. Preovlađuje mišljenje da u osnovi lizinga treba vidjeti zakupni odnos,1562 uz elemente ugovora o prodaji i kreditu.1563 No, bez obzira na sličnosti sa pomenutim ugovorima, ugovor o lizingu

1992, str. 235; M. Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd, 1999, str. 648; J. Mitrović i M. Golubović, Ugovori u privredi kroz sudsku praksu (Ugovorno privredno pravo), Beograd, 2000, str. 214. O zaključivanju, formi, karakteristikama, te pravima i obavezama stranaka kod leasing ugovora detaljno: I. Spasić, op. cit., str. 103-166. 1552 M. Velimirović, Poslovno pravo, Podgorica, 2000, str. 335. 1553 Taj posao obuhvata i značajne aspekte izvan okvira obligacionog prava i to statusno-privredne, procesno-pravne, poreske, carinske, računovodstvene i tome slično. 1554 I. Spasić, op. cit., str. 13. O tome i: S. Marušić, Pravni aspekti finansijskog leasinga, Privreda i pravo, br. 11-12/83, str. 40. 1555 Vidi: D. Medić, Lizing, u Budvanski pravnički dani, Aktuelna pitanja savremenog zakonodavstva, Beograd, 2005, str. 84. 1556 M. Giovanoli, Le crédit bail (Leasing) en Europe: Developoement et nature juridiljue, Paris, 1980, str 9 i 74. 1557 Vidi: S. Jelinić, Leasing – od oblikovanja ekonomske ponude do pravnog obuhvata, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilita u Rijeci, vol. 19, 1998, str. 1076-1079. 1558 O tome opširno: I. Spasić, op. cit., str. 167-212. 1559 Kod ovog pravnog posla učestvuju tri lica, a zaključuju se dva ugovora. Koncepcija ovog lizinga je takva da primalac lizinga prethodno davaocu lizinga daje specifikaciju opreme i bira isporučioca iste, a zatim davalac lizinga na osnovu specifikacije i naloga zaključuje ugovor o kupovini (isporuči) sa izabranim isporučiocem u skladu sa ugovorom koji je prethodno zaključio (ili će tek zaključiti) sa primaocem lizinga. Iz praktičnih razloga isporučilac opreme, po nalogu davaoca, ima obavezu da primaocu direktno isporuči predmet lizinga. 1560 O tome: S. Marušić, Ugovor o finansijskom lizingu, Split, 1984; M. Đurđević, Pravne karakteristike i bitni elementi ugovora o finansijskom lizingu, Pravni život, br. 11/02, str. 545; M. Prerad, Lizing, Advokatura, br. 11-12/04, str. 59. 1561 Ovaj lizing je pravno jednostavniji, jer se kod njega pojavljuju samo dvije ugovorne strane. Kod tog pravnog posla davalac lizinga, koji je ujedno i isporučilac, predaje na korištenje primaocu lizinga objekt koji je predmet ugovora. 1562 R. Good, Comercial Law, London, 1995, str. 776. 1563 Tako J. Vilus upoređujući sličnosti i razlike sa srodnim ugovorima ističe “da se leasing ugovor nalazi na granici između zakupa i kredita, i da kao takav predstavlja originalan tip ugovora, ti principi međutim, treba da budu određeni od strane doktrine i sudske prakse, u odsustvu zakonodavne intervencije” – v. J. Vilus, Pravni problemi leasinga u uporednom pravu, Savjetovanje o mogućnosti primjene leasinga u jugoslovenskoj praksi, Opatija, 1971, str. 12.

215

nije po svojoj pravnoj prirodi nijedan od navedenih klasičnih ugovora, već se slobodno može konstatovati da je to ugovor sui generis.

Lizing je višeslojan i složen pravni posao koji najčešće podrazumijeva trodimenzionalni odnos, dakle, postojanje tri subjekta posla: davaoca lizinga, korisnika lizinga i isporučioca. Postojanje isporučioca nije obavezno, jer robu može da izradi sam davalac lizinga. Isto tako, nije nužno ni da kupovinu obavi davalac lizinga, jer robu može kupiti i korisnik, a zatim je prodati davaocu, pa je od njega uzeti u zakup s opcijom kupovine (tzv. sale and lease-back). Na taj način vlasnik dolazi do obrtnih sredstava. Ovdje se u velikom broju slučajeva krije kredit osiguran fiducijarnim prenosom vlasništva.1564

Institut lizinga, najčešće, ne podliježe nikakvom publicitetu. On je povoljan za davaoca lizinga, koji zbog toga što zadržava pravo vlasništva na predmetu lizinga, ne snosi rizike koji su, po pravilu, vezani za odobravanje kredita.1565 Takođe, povoljan je i za korisnika lizinga, jer mu se pruža prilika da pribavi potrebnu opremu bez ulaganja vlastitog kapitala ili sredstava dobijenih putem kredita.1566 Pogodnost za to lice leži i u tome da on nema obavezu otkupa korištene opreme po isteku vremena na koje je ugovor zaključen.1567

Međutim, postoje i njegovi određeni nedostaci. Prije svega, radi se o veoma skupom načinu finansiranja, zatim može da se pojavi problem šta učiniti sa opremom ukoliko ne dođe do produženja ugovora ili otkupa opreme, a isto tako oprema može i prije vremena zastariti. Zbog toga se u ugovoru o lizingu često unose i zaštitne klauzule, kojima se uspostavlja balans ugovornih strana.1568

Na međunarodnom planu uglavnom je izvršena unifikacija pravila lizing-posla i to preko UNIDROIT Konvencije o međunarodnom finansijskom lizingu.1569 Konvencija ima ukupno 25 članova i reguliše posao indirektnog lizinga, za razliku od direktnog kojim se ne bavi i koji se, u suštini, svodi na modifikovani klasični ugovor o zakupu zaključen između dva lica – zakupodavca i zakupca.1570 Ona predstavlja solidnu osnovu za ujednačavanje pravila lizinga, koji je danas stekao atribute ekonomske i pravne ustanove koja omogućava pribavljanje moderne opreme bez angažovanja sopstvenog kapitala.1571

Ugovor o lizingu se u praksi potvrdio kao instrument prilagođen potrebama lica koja u njemu učestvuju. Ovakav ugovor je nastao u SAD1572, ali se u drugoj polovini prošlog

O razgraničenju ugovora o lizingu i drugih srodnih poslova: R. Đurović, op. cit., str. 402-403. O razlikama lizinga i zakupa v. A. Berden, Pogodba o leasingu, Pravnik, br. 7-9/77, str. 236. Uporediti: Ph. Malurie i L. Aynes, Cours de droit civil, Les contrats speciaux, Paris, 1986, str. 336. 1564 E. Čulinović Herc, Ugovorno osiguranje tražbina zalaganjem pokretnih stvari bez predaje stvari u posjed vjerovnika, Rijeka, 1998, str. 21. 1565 G. Pitić, Predgovor za Komentar Zakona o finansijskom lizingu autora J. Perović, Beograd, 2003, str. 5 i 6. 1566 M. Vasić, Lizing kao jedan od oblika dopunskih izvora finansiranja preduzeća, Pravo, teorija i praksa, br. 5-6/04, str. 29. 1567 On može predmet lizinga vratiti davaocu lizinga, a može ga i otkupiti ili produžiti ugovor o lizingu. 1568 O nedostacima lizinga opširnije: M. Jovanović – Zattila, Finansiranje investicija putem lizinga, Pravo i privreda, br. 5-8/02, str. 539. 1569 Otava, 28.5.1988. Konvencija je stupila na snagu 1.5.1995. 1570 Tako: S. Perović, Stručno mišljenje o Nacrtu Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske/Federacije BiH, u Srpska pravna misao, br. 1-4/02, str. 87. 1571 Konvencija je objavljena u knjizi I. Spasić i M. Todorović, Međunarodni finansijski leasing i međunarodni factoring, Beograd, 1989. 1572 Nastanak lizinga na području SAD objašnjava se činjenicom da su tada pojedine grane industrije pokazale visok tempo razvoja, što je stvaralo povećane potrebe za kreditiranjem. Te potrebe su zadovoljavane putem srednjeročnih i dugoročnih kredita, koji su davani i po sistemu lizinga- v. M. Vasić, op. cit., str. 21.

216

vijeka proširio i na ostale zemlje i danas je značajan model složenih oblika privredne saradnje, posebno kod međunarodne robne razmjene.1573

2. Pravni okvir u Bosni i Hercegovini Ugovor o lizingu nije imenovani ugovor, a to znači da ga ZOO direktno ne normira.

Ovo je sasvim razumljivo, jer su takvi ugovori u vrijeme njegovog donošenja u domaćoj praksi bili zaista rijetki. Postoji mišljenje da u okviru instituta prodaje sa obročnim otplatama cijene postoji odredba koja indirektno govori o lizingu.1574 1575 Zakon o spoljnotrgovinskom poslovanju1576 u okviru odredaba kojima reguliše privremeni uvoz i izvoz robe, dozvoljava privremeni zakup radi korišćenja takve robe i eksplicitno pominje termin lizing,1577 vjerovatno radi lakše komunikacije sa poslovnim svijetom u inostranstvu.

Međutim, odsustvo adekvatne zakonske regulative ne predstavlja prepreku da se ugovori o lizingu sklapaju. Pri tome se imaju u vidu princip autonomije volje1578 i sloboda ugovaranja koji dozvoljavaju zaključenje ovakvog ugovora u praksi. Ugovor o lizingu je tvorevina autonomnog trgovačkog prava, pa su njegov glavni izvor opšti uslovi poslovanja preduzeća i drugih privrednih organizacija koje se bave lizing poslovima. To omogućava poslovnoj praksi naših preduzeća da na osnovu opštih principa ugovornog prava, prema svojim potrebama uređuju sve međusobne odnose iz ove oblasti na način koji im najviše odgovara.1579 Ipak, kada se ima u vidu složena priroda ovog instituta, nesumnjivo je da shodna primjena pravila predviđenih za druge, slične poslove ne odgovara zahtjevima pravne sigurnosti. Ta pravila mogu se primjeniti samo na pojedine segmente lizinga i to one koji odgovaraju klasičnim institutima građanskog prava, ali se ona pokazuju nedovoljnim da obuhvate sva pitanja koja posao lizinga može pokrenuti.1580

3. Ugovor o lizingu u Bosni i Hercegovini de lege ferenda Radna verzija Nacrta Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske/Federacije

BiH (u daljem tekstu Nacrt ZOO) reguliše ugovor o lizingu.1581 1582 Smatramo da je to veoma značajno jer njegovo definisanje bi trebalo pozitivno uticati na sigurnost ugovornih strana. Ukoliko radna verzija ovog nacrta bude usvojena kao završni tekst, Bosna i Hercegovina će biti jedna od rijetkih zemalja koje su ovaj pravni posao zakonski uredile.1583 1573 O razvoju lizinga u Jugoslaviji v. S. Marušić, Leasing u Jugoslaviji, Privreda i pravo, br. 3-4/84, str. 3-6. 1574 V. Dukić, Ugovor o lizingu, Pravni savjetnik, br. 4/03, str. 28. 1575 ZOO, član 550. stav 1. 1576 Službeni glasnik RS br. 5/93. 1577 Član 44. 1578 Vidi član 10. ZOO. 1579 M. Velimirović, op. cit., str. 335. 1580 Vidi: J. Perović, Komentar Zakona o finansijskom lizingu, Beograd, 2003. str. 21. 1581 Članovi 772-778. 1582 O tome: V. Popović, Ugovor o lizingu u novom zakonodavstvu Republike Srpske, Pravni život, br. 11/02, str. 449; V. Popović, Time sharing i ugovor o lizingu u prijedlogu novog Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske, u Srpska pravna misao, br. 1-4/02, str. 192. 1583 U pogledu regulisanja ovog ugovora postoje različita rješenja u uporednom pravu. Neke zemlje ovaj institut ne regulišu već se u praksi primjenjuju opšta pravila ugovornog prava. Druga grupa država ga normira u okviru opštih kodifikacija građanskog prava koje ostavljaju prostor za regulisanje novih ugovora (npr. Građanski zakonik Rusije i Građanski zakonik Kvebeka). U trećoj grupi zemalja doneseni su posebni propisi o lizingu (Francuska , Belgija itd.).

217

Nacrt ZOO predviđa samo dvije forme ugovora o lizingu i to onu u kojoj se davalac obavezuje da će od trećeg pribaviti predmet lizinga i onu u kojoj davalac lizinga sam proizvodi lizing dobro, a zatim ga predaje korisniku lizinga.1584 Iz načina formulacije ove odredbe proizilazi da je ona imperativnog karaktera, tako da je kod takvog stanja stvari nejasno zašto ovaj odnos ne može nastati i na druge načine koji su poznati u praksi i uporednom pravu.

Obaveza korisnika lizinga je da plati naknadu koja pokriva izdatke davaoca lizinga povezane sa sticanjem predmeta lizinga i njegovu dobit.1585 Smatramo da nije bilo potrebe za određivanje elemenata za formiranje cijene, jer stranke treba da imaju potpunu slobodu u određivanju vrste naknade i načina njenog plaćanja i ona ne bi trebala da bude zakonom ograničena.

Za ugovor o lizingu, prema Nacrtu ZOO, obavezna je pismena forma.1586 Prema tome, on je svrstan u red formalnih ugovora.1587 Ispunjenje ove forme predstavlja bitan sastojak ugovora, dakle radi se o formi ad solemnitatem. Time je zakonodavac prihvatio dosadašnju praksu, jer je lizing kompleksan pravni posao, koji zahtijeva upravo ovakvo normiranje. Pismenom formom bi trebalo zaštititi ugovorne strane, a prije svega korisnika lizinga, za koga iz ovog ugovora proizilaze značajne finansijske obaveze prema davaocu lizinga. Ugovor o lizingu se najčešće odnosi na predmete veće vrijednosti i zbog potreba pravne sigurnosti stranke treba da njegovom zaključenju pristupaju sa posebnom pažnjom. Postojanje pismene forme svakako sužava mogućnost razližitog tumačenja ugovora u slučaju spora između stranaka. Isto tako ova forma služi i za zaštitu javnog interesa.

Bitni elementi ovog ugovora su ukupna cijena, iznos, broj i dospjelost pojedinih plaćanja naknade, vrijeme trajanje lizinga i završno plaćanje, te metode njegovog obračunavanja u slučaju prijevremenog prestanka ugovora.1588 Poželjno bi bilo da je određen bar najkraći rok trajanja ugovora, jer bi se na taj način spriječilo da stranke eventualnim otkazom izbjegnu plaćanje određenih obaveza iz carinskih ili drugih zakona. Naime, trajanje ugovora se prevashodno tiče ugovornih strana, ali to, na neki način, dotiče i javni interes. Inače, interesantno je da u bitne elemente nije uvršten predmet lizinga.

Prema Nacrtu ZOO korisnik lizinga se ugovorom o lizingu može obavezati ili ovlastiti da nakon isteka vremena trajanja ugovora kupi ili zakupi predmet lizinga.1589 Dakle, ovom odredbom predviđa se mogućnost prava korisnika lizinga da, po isteku vremena na koje je ugovor zaključen, kupi predmet lizinga ili ga ponovo zakupi. Ovdje se zakonodavac opredijelio za rješenje Unidroit Konvencije, koje ugovornim strankama ostavlja slobodu da izaberu opciju koju će koristiti po prestanku ugovora.1590 Ukoliko se korisnik lizinga opredijeli za opciju kupovine predmeta lizinga, on će po prestanku ugovora, kupiti predmet lizinga po ugovorom određenoj cijeni. Ugovorne strane će tada trebati da zaključe ugovor o kupoprodaji. Ako korisnik lizinga izabere produženje ugovora, smatraće se da je zaključen

I Republika Srbija je donijela Zakon o finansijskom lizingu koji se primjenjuje od 1.1.2004. Republika Hrvatska je takođe donijela Zakon o laesingu (Narodne novine br.135/06). O liziingu nekretnina u Hrvatskoj v. J. Brežanski, Laesing nekretnina, u Zemljišne knjige i odgoda povjerenja, Zagreb, 2007, str. 149. 1584 Nacrt ZOO, član 772. stav 1. 1585 Nacrt ZOO, član 772. stav 1. 1586 Nacrt ZOO, član 773. stav 1. 1587 Vidjeti: S. Perović, Formalni ugovori u građanskom pravu, Beograd, 1964, str. 37. 1588 Nacrt ZOO, član 773. stav 2. 1589 Nacrt ZOO, član 774. stav 1. 1590 Primjera radi, u francuskom pravu ovaj posao je uslovljen definitivnom kupovinom predmeta lizinga od strane korisnika, po isteku vremena ugovora.

218

novi ugovor pod istim uslovima kao i prethodni, ukoliko ugovorne strane nisu predvidjele nešto drugo.1591

Nacrt zakona takođe propisuje da navedeno važi ako ugovor o lizingu ne završava potpunom naknadom troškova davaoca lizinga uključujući i njegovu dobit. Predviđeno je da se prilikom izračunavanja iznosa koji korisnik lizinga u ovom slučaju još treba platiti mora uzeti u obzir amortizacija.1592

Lizing pretpostavlja da je rok amortizacije predmeta lizinga redovno duži od roka trajanja ugovora o lizingu (tzv. zlatno pravilo lizinga).

Davalac lizinga u slučaju docnje u isporuci, kao i neizvršene isporuke, te u slučaju nedostataka lizing-dobra odgovara korisniku lizinga u skladu sa propisima o zakupu. Ugovorom o lizingu može se predvidjeti da korisnik lizinga svoje potraživanje prethodno mora ostvarivati prema proizvođaču ili isporučiocu predmeta lizinga.1593

Prema tome, pravilo je da u pogledu navedenog postoji odgovornost davaoca lizinga. Međutim, ona je dispozitivnog karaktera, a to znači da se ugovornim strankama ostavlja sloboda da predvide da korisnik lizinga prethodno svoju tražbinu mora da ostvaruje prema proizvođaču ili isporučiocu predmeta lizinga. Ovakvo odstupanje od klasičnih pravila obligacionog prava svakako je rezultat vrlo specifične prirode ovog instituta, jer davalac lizinga često nema nikakvog fizičkog kontakta sa stvarima koje čine predmet lizinga.

U slučaju prijevremenog prestanka ugovora krivicom korisnika lizinga, Nacrt ZOO predviđa da davalac lizinga ne može potraživati prava koja prelaze interese ispunjenja, a da se kod odlučivanja o zahtjevu uzima u obzir preostala vrijednost predmeta lizinga, diskontirani iznos neplaćenih rata, kao i ostali ušteđeni izdaci.1594

Ukoliko dođe do raskida ugovora krivicom korisnika lizinga, davalac lizinga, pored prava na vraćanje predmeta lizinga, ima pravo i na naknadu pričinjene štete. Prilikom utvrđivanja visine štete vidljivo je da je zakonodavac propisao da isplata njenog iznosa treba da davaoca lizinga dovede u materijalni položaj u kome bi se on nalazio da je ugovor u cjelosti ispunjen, dakle, usvojen je kriterijum pozitivnog ugovornog interesa. Ovo je učinjeno radi zaštite korisnika lizinga koji je najčešće ekonomski slabija strana.

Imajući u vidu da korisnik lizinga drži u svom posjedu predmet lizinga u dužem vremenskom periodu, nacrt predviđa da on snosi rizik za slučajnu propast ili oštećenje predmeta lizinga i to od trenutka njegovog preuzimanja.1595 Logično je da je ovdje zakonodavac odstupio od opšteg načela da rizik slučajne propasti ili oštećenja snosi vlasnik, a korisnik lizinga je na taj način motivisan da predmet lizinga što bolje čuva i održava.

Isto tako, s obzirom da je u osnovi ovog ugovora zakup, Nacrt ZOO predviđa i supsidijarno važenje prava zakupa, ako iz navedenih odredaba ne proizilazi što drugo.1596

Prema tome, Nacrt ZOO je odredio samo opšte osnove ovog posla, a dopustio je ugovornim stranama da unutar njih regulišu svoje odnose na način koji im najbolje odgovara. Smatramo da se ovakvim definisanjem lizinga, kao složenog fenomena, i pored izvjesnih nedosljednosti, u odnose koji iz njega proističu ugrađuje neophodan stepen pravne sigurnosti, jer se stvaraju uslovi za nesmetano obavljanje ovih poslova, a postoji i pravna zaštita one strane koja je ekonomski slabija. Uspostavljanjem odgovarajućeg institucionalnog okvira za posao lizinga obezbjediće se zdrava konkurencija na tržištu finansijskih usluga i stvoriti osnov za proširenje kapitalnih investicija i veću efikasnost u poslovima prometa. Ovdje može da se 1591 Slično rješenje postoji i u Zakonu o finansijskom lizingu Srbije – v. J. Perović, op. cit., komentar člana 42. str. 106-108. 1592 Nacrt ZOO, član 774. stav 2. 1593 Nacrt ZOO, član 775. 1594 Nacrt ZOO, član 777. 1595 Nacrt ZOO, član 776. 1596 Nacrt ZOO, član 778.

219

postavi i pitanje da li posao lizinga treba regulisati u ZOO ili pak u okviru posebnog zakona. Mišljenja smo da je Bosna i Hercegovina ipak izabrala dobro rješenje, jer bez obzira na to što se norme ZOO odnose samo na oblast obligacija, a posao lizinga obuhvata i mnogo aspekata izvan okvira tog prava, ovakvo regulisanje specifičnih svojstava ovog instituta pruža sasvim dovoljan okvir za efikasno obavljanje tog posla i njegov dalji razvoj u našem pravnom sistemu.

4. Lizing kao sredstvo obezbjeđenja Lizing ima ulogu u aktiviranju dužnikove imovine, jer korišćenjem predmeta lizinga

on pribavlja koristi koje mu omogućavaju plaćanje naknade. Zaključenjem ovog ugovora dužnik je pošteđen uzimanja kredita,1597 bez koga, inače, najčešće ne bi mogao da nabavi te stvari, a svoj kapital može angažovati na drugoj strani. Povjerilac, koji faktički kreditira korisnika lizinga, svoj položaj osigurava na taj način što i dalje ostaje vlasnik stvari koja je data u lizing. Pošto je stvar u posjedu dužnika – korisnika lizinga, situacija kod ugovora u lizingu ispoljava se kao bezdržavinsko sredstvo osiguranja potraživanja.1598 Koncepcija lizinga zasniva se na shvatanju da svojina nije najznačajnija kategorija, te da se radi o modernoj proizvodnji i prometu investicionih dobara, kod koje se prednost daje pravu korištenja, odnosno ekonomskom iskorištavanju tih dobara u skladu sa njihovom prirodom i interesima korisnika.1599

5. Dejstvo ugovora o lizingu Ovo je centralno pitanje od koga zavisi upotrebljivost lizinga kao sredstva

obezbjeđenja. Nacrt ZOO se o tome ne izjašnjava. Dejstvo ugovora u lizingu se može posmatrati sa aspekta prava davaoca lizinga i sa aspekta prava njegovog korisnika.

5. 1. Suprotstavljanje prava davaoca lizinga Kao što smo već vidjeli, davalac lizinga ostaje vlasnik stvari tokom trajanja ugovora.

Ukoliko korisnik lizinga ne izvršava svoje ugovorne obaveze, davalac lizinga može zahtijevati povrat stvari.

Problem može da nastane ako korisnik lizinga u toj situaciji ne želi dobrovoljno da preda predmet lizinga. Tada davalac lizinga mora pokrenuti sudski postupak koji može trajati duže vrijeme, a u tom vremenu korisnik lizinga najčešće ne plaća naknadu i dolazi do amortizacije predmeta lizinga. Međutim, davalac lizinga ima pravo da traži naknadu cjelokupne pretrpljene štete iz određenog pravnog odnosa tako da je on, uvažavajući neprijatnosti vođenja postupka pred sudom, u odnosu na korisnika lizinga zaštićen. Naravno, bilo bi poželjno da se nađe formula što bržeg i efikasnijeg ostvarenja prava davaoca lizinga.

Što se tiče odnosa sa trećim licima situacija je sljedeća. Ukoliko korisnik lizinga neovlašteno proda predmet lizinga trećem licu, davalac lizinga je zaštićen, jer on kao vlasnik može tu stvar vratiti u svoj posjed. Izuzetak predstavlja slučaj kada na strani trećeg lica 1597 Do pojave lizinga u poslovnoj praksi uobičajeni put nabavke investicione opreme bila je kupovina, a pošto se najčešće radilo o skupoj opremi, nabavka je uglavnom bila moguća samo na kredit. U slučaju da je oprema brzo tehnički zastarjela, bio je otežan plasman proizvedene robe, a time je obaveza vraćanja kredita bila još teža. 1598 Tako i: M. Povlakić, Lizing kao sredstvo osiguranja potraživanja, Godišnjak, Pravnog fakulteta u Sarajevu, godina XLV, 2002, str. 359. 1599 I. Spasić, op. cit., str. 15. O koncepciji lizinga i: D. Milošević, Koncepcija leasinga, Poslovna politika, jun 1974, str. 40.

220

postoje pretpostavke za sticanje prava vlasništva od nevlasnika. Ovdje se na najbolji način pokazuje negativna strana nepostojanja adekvatnog publiciteta, koji bi potpuno zaštitio davaoca lizinga od ovakve opasnosti, jer bi spriječio postojanje savjesnosti novog sticaoca.1600 Ako bi protiv korisnika lizinga bio pokrenut postupak izvršenja na predmetu lizinga ili pak nad njegovom imovinom otvoren postupak stečaja, davalac lizinga ima izlučno pravo i on je na ovaj način potpuno zaštićen.1601 Do ovakvih zaključaka došla je i dosadašnja sudska praksa rješavajući sporove vezane za izlučna prava davaoca lizinga u slučaju stečaja primaoca lizinga. Prema stavu prakse “otvaranje stečajnog postupka ne utiče na prava izdvajanja stvari koja ne pripadaju dužniku – izlučna prava, a lice koje od stečajnog dužnika zahteva predaju stvari koja je predmet lizinga mora dokazati da je imalac prava svojine, kao i da se stvar nalazi samo u faktičkoj vlasti tuženog”.1602

5.2. Suprotstavljanje prava korisnika lizinga Nesporno je da korisnik lizinga nema nikakvo stvarno pravo, jer je u osnovi odnosa

između njega i davaoca zakupni odnos. Iznosi koje plaća korisnik lizinga su samo naknada za korištenje stvari, a ne periodična otplata cijene. Lizing je, prevashodno, upravljen na upotrebu stvari, a plaćanjem naknade korisnik se samo približava momentu kada može, ali ne mora, doći do zaključenja ugovora o prodaji.

Korisnik lizinga je prema davaocu zaštićen postojanjem ugovora o lizingu. Na osnovu njega on ima, kao što smo već istakli, pravo na posjed stvari koja je predmet ugovora.

Svoje pravo iz ugovora korisnik lizinga može uspješno suprotstaviti i trećim licima. Pošto se ugovor o lizingu veže za ugovor o zakupu, ovdje mogu da se primijene određena pravila ZOO.1603

Interesantna situacija bi mogla da nastane ako povjerioci davaoca lizinga predlože izvršenje na stvari koja je predmet lizinga. Prema odredbama Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske (ZIP RS)1604 i Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZIP Federacije BiH)1605 korisnik lizinga u ovom slučaju ne bi bio u potpunosti zaštićen. Naime, normirana je situacija koja postoji kada su predmet izvršenja nekretnine izdate u zakup ili najam.1606 Zakupodavci odnosno najmodavci su zaštićeni samo u slučaju kada su ugovori zaključeni i izvršen njihov upis u zemljišnu knjigu prije sticanja založnog prava ili prava na namirenje radi čijeg se ostvarenja izvršenje traži i tada kupac stupa na mjesto zakupodavca od trenutka sticanja svojine na nekretnini. Ukoliko ugovor o zakupu nije proveden u zemljišnoj knjizi prije sticanja založnog prava ili prava na namirenje, on prestaje pravosnažnošću rješenja o dosudi, a raniji zakupodavac odgovara zakupcu za svu pretrpljenu štetu. U pogledu izvršenja na pokretnim stvarima, propisana je primjena navedenih odredaba,

1600 Ovakav rizik prati svakog vlasnika koji daje stvar nekom licu na korištenje bez postojanja odgovarajućeg publiciteta takvog pravnog posla. 1601 Preovladava mišljenje da korisnik lizinga nema pravo u očekivanju, tako da njegovi povjerioci ne bi mogli vršiti prinudno izvršenje i ovdje je njihov položaj gori nego položaj povjerilaca kupca kod zadržanja prava vlasništva – v. M. Povlakić, Moderne tendencije... str. 256. 1602 Viši privredni sud u Beogradu, Pž-6136/96 od 15.11.1996. 1603 Odredbama člana 591. stav 1. ZOO propisano je da u slučaju otuđenja stvari koja je prije toga predata nekom u zakup pribavilac stvari stupa na mjestu zakupodavca, te poslije toga prava i obaveze iz zakupa nastaju između njega i zakupca. Stavom 2. istog člana regulisano je da pribavilac ne može zahtijevati od zakupca da mu preda stvar prije proteka vremena za koje je zakup ugovoren, a ako trajanje zakupa nije određeno ni ugovorom ni zakonom, onda prije isteka otkaznog roka. 1604 Službeni glasnik RS br. 59/03. 1605 Službene novine Federacije BiH br. 32/03. 1606 ZIP RS i ZIP Federacije BiH, član 76.

221

ako odredbe o izvršenju na pokretnim stvarima ne propisuju nešto drugo.1607 Dakle, korisnik lizinga ne može da zadrži predmet lizinga, ali može da ostvari naknadu štete koju je pretrpio zbog prestanka ovog ugovora. Slična je situacija i u Federaciji BiH.

Zakon o stečajnom postupku Republike Srpske (ZSP RS)1608 i Zakon o stečajnom postupku Federacije BiH (ZSP Federacije BiH)1609 propisuju da otvaranje stečajnog postupka nema uticaja na najamne i zakupne odnose na nekretninama1610 i da ti odnosi i dalje imaju dejstvo prema stečajnoj masi. Ukoliko je stečajni dužnik zakupodavac, nije propisan neki poseban režim koji se tiče otkaza poslije otvaranja stečajnog postupka. Sve nekretnine koje je dužnik dao u zakup predstavljaju stečajnu masu, što znači da ih stečajni upravnik može prodati (unovčiti). Korisnik lizinga, prema tome, nije adekvatno zaštićen u postupku stečaja, jer se može desiti da mu se onemogući kupovina predmeta lizinga. S druge strane ovo može biti i protiv interesa stečajnih povjerilaca, jer prodaja predmeta u stečaju može biti po nižoj cijeni od one koja je predviđena u ugovoru o lizingu.1611

Saglasno izloženom, tumačenjem pravila izvršnog i stečajnog prava, vidljivo je da postoji dosta korektan okvir za zaštitu ugovornih strana u odnosu na treća lica. Izuzetak u tom pogledu je stečaj davaoca lizinga, te izvršenje na predmetu lizinga na zahtjev povjerioca davaoca i položaj korisnika lizinga u tim situacijama. Sigurno je da korisnik lizinga tada zaslužuje veći stepen zaštite, pogotovo ako je ugovorena opcija kupovine.

6. Zaključak Lizing je privredna aktivnost čija se suština sastoji u specifičnom metodu

finansiranja investicija i našao je široku primjenu u svim domenima investicione aktivnosti. On se stalno obogaćuje novim oblicima i proširuje na nove predmete poslovanja. Zbog svojih ekonomskih prednosti posao lizinga je sve više u upotrebi. Ugovor o lizingu je u današnje vrijeme postao značajan i široko rasprostranjen posao tržišne privrede, čija zakonska regulativa mora da obezbijedi optimalne uslove za njegovo odvijanje. Definisanje ovog ugovora u budućem ZOO Republike Srpske/Federacije BiH trebalo bi da bude od velikog značaja za pravnu sigurnost ugovornih strana, a isto tako i za dalji razvoj privredno-pravnih odnosa. Konačnu ocjenu o kvalitetu predloženih rješenja, naravno, biće moguće donijeti tek pošto ova rješenja izdrže kritičku procjenu prakse i analizu doktrine. Mišljenja smo da su na korektan način regulisani odnosi između ugovornih strana, ali da je nedostatak adekvatnog publiciteta ipak najveća mana ovih odredaba. Kod postojećeg stanja stvari, kada se imaju u vidu sve relevantne okolnosti koje trenutno postoje u Bosni i Hercegovini, svakako je trebalo pronaći način da se ta slabost na prihvatljiv način prevaziđe. No, bez obzira na to, nadamo se da kod nas tek predstoji prava afirmacija ovog savremenog instituta, koji treba da da svoj značajan doprinos u oživljavanju privrednih aktivnosti na ovim prostorima.

1607 ZIP RS i ZIP Federacije BiH, član 135. 1608 Službeni glasnik RS br. 67/02, 77/02, 38/03 i 96/03. 1609 Službene novine Federacije BiH br. 29/03. 1610 ZSP RS i ZSP Federacije BiH, član 70. 1611 U njemačkom insolvencijskom pravu zakupni odnos se može očuvati ako je predaja izvršena prije otvaranja stečajnog postupka. Ovdje doktrina smatra da zaštita korisnika lizinga treba biti ista kao i zaštita kupca kod zadržanja prava vlasništva.

222

PRILOG

IZVOD IZ NACRTA ZAKONA O STVARNIM PRAVIMA OD 16.2.2007.

Dio treći OGRANIČENA STVARNA PRAVA

Glava I. ZALOŽNO PRAVO

1. Pojam založnog prava

Član 139. Općenito

(1) Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

(2) Založnim pravom može biti opterećena pojedinačno određena pokretna ili nepokretna stvar podobna za unovčenje, kao i idealni dio takve stvari.

(3) Založnim pravom može biti opterećeno pojedinačno određeno imovinsko pravo koje je prikladno da vjerovnik iz njega namiri svoju tražbinu, ako zakonom nije drugačije određeno.

(4) Založnim pravom može biti opterećeno više nekretnina upisanih u različite zemljišnoknjižne uloške kao da su sve zajedno jedna stvar (zajednička, simultana hipoteka).

(5) Pravo na plodove koje stvar daje posredovanjem nekoga pravnoga odnosa (najamnine, zakupnine i sl.) može biti samostalnim zalogom.

(6) Sa zalogom su ujedno opterećene i sve njegove pripadnosti, ako nije nešto drugo određeno.

223

Član 140. Neodvojivost, neprenosivost, podzalog

(1) Založno pravo ne može se odvojiti od zaloga koji opterećuje, pa ko na bilo kojem pravnom temelju stekne zalog, stekao ga je opterećenog založnim pravom, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Otuđenje i naslijeđivanje založnog prava moguće je samo zajedno s tražbinom koju osigurava.

(3) Založno pravo ne može se prenijeti s jednoga zaloga na drugi, ako nije nešto drugo određeno.

(4) Založno pravo se može opteretiti podzalogom. Za podzalog vrijedi na odgovarajući način ono što i za zalog, ako nešto drugo zakonom nije određeno, ili ne proizlazi iz pravne naravi podzaloga.

Član 141. Tražbina i založno pravo

(1) Tražbina osigurana založnim pravom mora biti novčana ili odrediva u novcu.

(2) Tražbina mora biti određena. Tražbina je dovoljno određena ukoliko su određeni vjerovnik i dužnik, pravni osnov i visina, ili barem najviši iznos do kojega se osigurava zalogom.

(3) Založnim se pravom može osigurati postojeća tražbina i tražbina koja bi tek nastala nakon nekoga vremena ili nakon ispunjenja nekoga uslova, ako ta tražbina ispunjava pretpostavke iz stava 1. ovoga člana.

(4) Založno pravo pored glavne tražbine osigurava i namirenje sporednih tražbina, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate tražbine.

(5) Založno pravo osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene tražbine kao cjeline, uključivši sve njezine pripadnosti, pa se opterećenje zaloga ne smanjuje sa smanjenjem tražbine, ako nije nešto drugo određeno zakonom ili sporazumom stranaka.

(6) Ako se zalog podijeli, založno pravo nastavlja teretiti ono na što se zalog podijelio ili se od njega odvojilo. Ako se otuđi dio nekretnine koji je manji od jedne petine tražbine, vjerovnik se ne može protiviti otuđenju i oslobađanju tog dijela nekretnine od založnog prava, ukoliko založni dužnik daje odgovarajuće osiguranje za taj dio ili ostatak nekretnine pruža dovoljno osiguranje.

(7) Ako zalog propadne pa umjesto njega nastane pravo koje ga nadomješta (pravo na naknadu, na iznos osiguranja i dr.), založno pravo traje i dalje na tom pravu.

(8) Ako je založno pravo osnovano tako da osigurava namirenje određene tražbine iz vrijednosti više nekretnina kao jednoga zaloga (zajednička, simultana hipoteka), založni vjerovnik može slobodno birati odakle će namirivati svoju tražbinu, ako nije nešto drugo određeno.

(9) Ako se smanji potraživanje sud će na prijedlog založnog dužnika dopustiti da se založno pravo ograniči na jedan ili više predmeta zaloga koji su dovoljni za osiguranje preostalog potraživanja.

224

Član 142. Prednost pri namirenju

(1) Tražbina osigurana založnim pravom ima pri namirivanju iz vrijednosti zaloga prednost pred svim tražbinama koje nisu osigurane založnim pravima na tom zalogu, ako nije nešto drugo zakonom određeno.

(2) Ako je zalog opterećen s više založnih prava, prednost pri namirivanju ima ona tražbina koja je ispred ostalih u prvenstvenom redu.

(3) Mjesto u prvenstvenom redu određuje se prema trenutku nastanka založnog prava, ako zakonom nije drugačije određeno.

(4) Prvenstveni red hipoteka i pretpostavke pod kojima je moguće valjano ustupiti mjesto u prvenstvenom redu određuju se pravilima zemljišnoknjižnoga prava.

Član 143. Založno pravo kao hipoteka

- Hipoteku kao založno pravo moguće je osnovati jedino na nekretninama, ukoliko zakonom nije drugačije određeno.

Član 144. Registarsko založno pravo

(1) Na pokretnim stvarima i pravima može se osnovati založno pravo upisom u registar zaloga pod pretpostavkama i na način određen posebnim zakonom (registarsko založno pravo).

(2) Na založno pravo osnovano na pokretnim stvarima i pravima primjenjuju se na odgovarajući način i odredbe ovoga Zakona koje uređuju založno pravo na nekretninama, ako nisu suprotne posebnim zakonskim odredbama, ni naravi tog prava.

2. Osnivanje založnog prava Član 145.

Oblici osnivanja založnog prava

(1) Založno pravo osniva se na određenoj stvari ili pravu kao zalogu na osnovu pravnog posla (dobrovoljno založno pravo), sudske odluke (sudsko založno pravo) ili zakona (zakonsko založno pravo).

(2) Založno pravo je osnovano kad su ispunjeni zakonom propisani uslovi.

a. Dobrovoljno založno pravo Član 146.

Način osnivanja

(1) Dobrovoljno založno pravo osniva se na osnovu pravnog posla, kome je cilj uspostava založnog prava na određenoj stvari ili pravu radi osiguranja namirenja određene tražbine.

225

(2) Suvlasnik svoj idealni dio stvari ili prava može dati u zalog bez saglasnosti ostalih.

(3) Kad je stvar ili pravo koje se zalaže u zajedničkom vlasništvu svi zajedničari moraju dati saglasnost za davanje stvari ili prava u zalog.

Član 147.

Ugovor o davanju u zalog

(1) Ugovorom o davanju u zalog, odnosno ugovorom o hipoteci, dužnik ili netko treći (zalogodavac) obavezuje se da će radi osnivanja založnog prava, predati vjerovniku određenu pokretnu stvar u zalog, ili će mu dopustiti da svoje založno pravo upiše u javni registar kao teret određene stvari, ili će mu prenijeti neko pravo radi osiguranja. Druga strana se pri tome obavezuje da će čuvati pokretni zalog i čim njegova tražbina prestane, vratiti ga zalogodavcu, ili će učiniti što je potrebno da bi se izbrisalo založno pravo iz javnog registra, ili će mu natrag prenijeti pravo.

(2) Ništave su sve odredbe ugovora suprotne naravi zaloga i one tražbine koja bi trebala biti osigurana založnim pravom.

(3) Ništave su odredbe ugovora da će zalog preći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bi bio plaćen u određeno vrijeme, da dužnik ne može zalog nikad iskupiti ili da ne može nikom drugom dopustiti da osnuje založno pravo na istom zalogu, ili da vjerovnik ne bi niti nakon dospijeća tražbine smio zahtijevati prodaju zaloga.

(4) Ništave su i odredbe da vjerovnik može po svojoj volji ili po unaprijed određenoj cijeni otuđiti zalog ili ga zadržati za sebe, osim ako zalog ima propisanu cijenu ili ako je određena na osnovu procjene vještaka.

(5) Ugovor o davanju u zalog nekretnine (ugovor o hipoteci) mora biti u obliku koji je propisan za pravne poslove, öije je predmet prenos ili sticanje vlasništva na nekretninama.

Član 148.

Način sticanja založnog prava na pokretnim stvarima

- Založno pravo stiče se predajom pokretne stvari založnom vjerovniku na način propisan u članu 109. ovoga zakona, i to vidljivim obilježavanjem ako je založni dužnik zadržao neposredni posjed.

Član 149. Način sticanja založnog prava na nekretninama

(1) Dobrovoljno založno pravo na nekretnini (dobrovoljna ugovorna hipoteka) i na pravu koje je izjednačeno s nekretninom vjerovnik stiče uknjižbom toga prava u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije šta drugačije određeno.

(2) Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje zemljišnoknjižno pravo zahtijeva za uknjižbu, a zatražena je uknjižba založnog prava na nekretnini, ono će se osnovati predbilježbom ako su ispunjene pretpostavke pod kojim ta pravila dopuštaju predbilježbu.

(3) Odredbe ovog zakona o osnivanju dobrovoljnog ugovornog založnog prava na nekretninama upisom u zemljišnu knjigu na odgovarajući način se primjenjuju i na

226

promjene i prestanak založnog prava na nekretninama do kojih dolazi na osnovu pravnih poslova.

Član 150. Način sticanja založnog prava na pravima

(1) Dobrovoljno založno pravo na vrijednosnim papirima koji glase na donosioca vjerovnik stiče jednako kao i na pokretnim stvarima, na papirima po naredbi založnim indosamentom, na papirima koji glase na ime, kao i na tražbinama putem ustupa radi osiguranja i obavještavanjem dužnika o tom ustupanju.

(2) Dobrovoljno založno pravo na ostalim pravima stiče se na način koji je predviđen za prenos tih prava, ako zakonom nije nešto drugačije određeno.

b. Osnivanje sudskog i zakonskog založnog prava Član 151.

Osnivanje prisilnog sudskoga založnog prava

(1) Prisilno sudsko založno pravo osniva se na osnovu odluke suda donesene u postupku prisilnog osiguranja tražbine.

(2) Ko na nekretnini stekne založno pravo na osnovu odluke suda, ishoditi će upis stečenog prava u zemljišnu knjigu.

Član 152. Osnivanje zakonskog založnog prava

(1) Zakonsko založno pravo osniva se prema odredbama predviđenim posebnim zakonom.

(2) Zakonsko založno pravo na nekretnini upisati će se u zemljišnu knjigu na zahtjev založnoga vjerovnika.

c. Osnivanje podzaložnog prava Član 153.

Dobrovoljno podzaložno pravo i nadhipoteka

(1) Založni vjerovnik može založenu pokretnu stvar koju posjeduje dalje založiti u granicama svog prava, a na pravnoj osnovi i na način određen za osnivanje dobrovoljnog založnog prava (podzaložno pravo).

(2) Vjerovnik tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini može, u granicama svog prava na namirenje iz te nekretnine, osnovati na postojećem založnom pravu (hipoteci) novo založno pravo u korist trećeg lica (nadhipoteka), uz pismeno obavještavanje založnog dužnika.

(3) U slučaju da je založni dužnik obaviješten da je zalog dalje založen podzaložnom vjerovniku odnosno sticatelju nadhipoteke, može podmiriti dug svom vjerovniku samo ako na to pristane imalac podzaložnog prava odnosno nadhipoteke, ili uz polaganje duga

227

u sud. U protivnom zalog ostaje založen za podzaložnog odnosno nadhipotekarnog vjerovnika.

(4) U slučaju postojanja protivljenja založnog dužnika ili zalogodavca za davanje zaloga u podzalog, založni će vjerovnik odgovarati i za slučajnu propast, i oštećenja zaloga do kojih inače ne bi došlo.

Član 154. Sudsko i zakonsko podzaložno pravo

(1) Na osnovu sudske odluke, a na način kako se osniva sudsko založno pravo, osniva se prisilno sudsko podzaložno pravo koje osigurava tražbinu založnog vjerovnika.

(2) Zakonsko podzaložno pravo osniva se ispunjenjem uslova propisanim za osnivanje zakonskog založnog prava u skladu sa posebnim zakonom. Zakonsko podzaložno pravo na nekretnini upisat će se u zemljišnu knjigu na zahtjev založnog vjerovnika.

d. Zaštita povjerenja vjerovnika Član 155.

Zaštita povjerenja (1) Vjerovnik koji ima pravnu osnovu za sticanje dobrovoljnog založnog prava i koji je dobio

u zalog tuđu pokretnu stvar bez pristanka vlasnika, stekao je založno pravo ako su ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva na toj stvari.

(2) Pravilo iz prethodnog stava primjenjuje se i u slučaju dobivanja u zalog vrijednosnog papira na donosioca.

3. Prava i obaveze vjerovnika Član 156.

Prenos tražbine Ukoliko se tražbina, osigurana založnim pravom, prenese po bilo kojem pravnom osnovu na drugo lice, s time se ujedno prenosi i to založno pravo, osim ako nije bilo drugačije određeno.

Član 157. Zaštita prava na zalogu Založni vjerovnik je ovlašten svakome postavljati sve zahtjeve potrebne radi zaštite svojeg prava na zalogu.

Član 158. Pravo na posjed

(1) Založni vjerovnik ima na osnovu svog dobrovoljnog založnog prava na pokretnoj stvari pravo posjedovati tu stvar.

(2) Založni vjerovnik ima pravo na neposredni posjed zaloga ukoliko nije nešto drugo određeno.

(3) Ako je stvar u trenutku sticanja založnog prava bila založena nekom drugom, založnom vjerovniku pripada posredni posjed te stvari, sve dok stvar neposredno posjeduje onaj koji je prije stekao založno pravo na njoj.

(4) Založni vjerovnik čija je tražbina osigurana sudskim, zakonskim ili registarskim založnim pravom na pokretnoj stvari nema pravo na posjed stvari.

228

Član 159.

Čuvanje i povrat zaloga (1) Založni vjerovnik obavezan je zalog koji posjeduje čuvati pažnjom dobrog domaćina

odnosno dobrog privrednika, a u suprotnom odgovara za štetu.

(2) Založni vjerovnik je ovlašten upotrebljavati zalog koji posjeduje i dati ga drugom na upotrebu samo ako mu je to dopustio založni dužnik, ili je to nužno da bi ispunjavao svoju dužnost čuvanja zaloga.

(3) Kad prestane tražbina koja je osigurana zalogom, založni vjerovnik je dužan zalog bez odgađanja vratiti onome od koga ga je primio u posjed.

(4) Ako je založnom dužniku nužno da zalog ima u svom neposrednom posjedu može i prije nego što prestane tražbina, zahtijevati vraćanje zaloga, kada u zamjenu da neki drugi zalog koji po vrijednosti odgovara prvobitnoj založenoj stvari.

Član 160. Uzimanje iz vjerovnikova posjeda Založni dužnik može zahtijevati putem suda da se zalog oduzme iz neposrednog posjeda založnog vjerovnika te se preda nekom trećem licu da ga čuva za račun vjerovnika kao posrednog posjednika, ako založni vjerovnik ne čuva zalog pažnjom dobrog domaćina odnosno dobrog privrednika, ako ga neovlašteno upotrebljava ili ga je neovlašteno dao drugom na upotrebu, ili je za sebe uzeo plodove i druge koristi od zaloga iako se obavezao da to neće činiti.

Član 161. Plodovi zaloga (1) Plodovi i druge koristi od založene stvari pripadaju založnom dužniku.

(2) Založni vjerovnik koji neposredno posjeduje založenu stvar ovlašten je plodove i druge koristi od te stvari ubrati za sebe.

(3) Plodovi koje je za sebe ubrao založni vjerovnik postaju time njegovo vlasništvo, a njihova se vrijednost prebija s njegovom tražbinom, i to u prvom redu s troškovima na čiju naknadu vjerovnik ima pravo, zatim s kamatama koje mu duguje dužnik, te konačno s glavnicom.

Član 162. Nužna prodaja zaloga Ako se založna pokretna stvar koju je založni vjerovnik dobio u zalog kvari ili gubi na vrijednosti, pa postoji opasnost da zalog postane nedovoljan za osiguranje tražbine založnoga vjerovnika, založni dužnik ima pravo zahtijevati od suda da se zalog odmah proda na javnoj prodaji odnosno po tržišnoj cijeni te dovoljan dio cijene položi kod suda radi osiguranja vjerovnikove tražbine.

Član 163. Skriveni nedostaci Ukoliko bi zalog imao neki stvarni ili pravni nedostatak za koji vjerovnik u trenutku sticanja založnog prava nije znao niti trebao znati, a zbog kojeg zalog nije dovoljno osiguranje za namirenje tražbine, založni je vjerovnik ovlašten zahtijevati otklanjanje nedostatka od zalogodavca ili davanje drugog odgovarajućeg zaloga.

229

Član 164.

Založno pravo bez posjeda (1) Vjerovnik tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini (hipotekarni vjerovnik) nema

pravo na posjed založene nekretnine, niti ima pravo ubirati i prisvajati njezine plodove i druge koristi od nje, ili bilo kako upotrebljavati tu nekretninu.

(2) Odredba ugovora ili drugog pravnoga posla suprotna stavu 1. ovoga člana je ništava.

(3) Pravni položaj vjerovnika čija je tražbina osigurana založnim pravom na nekretnini, na odgovarajući se način primjenjuje i na vjerovnika čija je tražbina osigurana sudskim ili zakonskim založnim pravom na pokretnoj stvari, ili koji ima registarsko založno pravo.

Član 165.

Održavanje vrijednosti zaloga - Ako hipotekarni dužnik čini nešto što bi ugrozilo vrijednost nekretnine opterećene hipotekom, hipotekarni vjerovnik ima pravo zahtijevati da hipotekarni dužnik propusti to činiti. U slučaju da hipotekarni dužnik ne odustaje od takvog činjenja, hipotekarni vjerovnik bi mogao i prije dospijeća zahtijevati prisilnu naplatu hipotekom osigurane tražbine.

Član 166.

Civilni plodovi nekretnine kao zalog (1) Kad je založnom vjerovniku založeno samo pravo na plodove koje nekretnina daje na

temelju kakvog pravnoga odnosa, on ih ima pravo ubrati.

(2) Vrijednost ubranih plodova prebija se s tražbinom založnog vjerovnika. Pri tome se u prvom redu prebijaju svi troškovi na čiju naknadu ima pravo, zatim kamate koje mu duguje dužnik, te konačno glavnica.

Član 167.

Ovlasti u pogledu zaloga prava (1) Založni vjerovnik koji ima u zalogu nečije pravo izjednačeno s pokretnom stvari, ima u

pogledu toga prava ovlasti i dužnosti poput onih koje bi imao da mu je založena pokretna stvar, ako nije nešto drugačije zakonom određeno, ili ne proizlazi iz pravne naravi zaloga prava.

(2) Založni vjerovnik koji ima u zalogu nečije pravo izjednačeno s nekretninom, ima u pogledu tog prava ovlasti i dužnosti poput onih koje bi imao da mu je založena nekretnina, ako nije nešto drugačije zakonom određeno, ili ne proizlazi iz pravne naravi zaloga prava.

(3) Kad založena tražbina dospije za ispunjenje, založni vjerovnik je dužan učiniti što je potrebno da je dužnik ispuni i primiti ispunjenje.

230

4. Namirenje založnog vjerovnika Član 168.

Pravo na namirenje založnog vjerovnika (1) Založni vjerovnik je ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje tražbine iz vrijednosti

zaloga, ukoliko se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću.

(2) Pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga ostvaruje založni vjerovnik putem suda, na zakonom propisan način.

(3) Založni dužnik ima pravo od vlasnika založene stvari, a i od svakoga trećega, zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije nešto drugačije zakonom određeno.

(4) Založni vjerovnik može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istodobno i zaloga i dužnikove imovine.

(5) Ako založni vjerovnik zahtijeva namirenje iz vrijednosti zaloga, ali ne uspije u cijelosti prodajom zaloga namiriti svoju tražbinu, dužnik mu ostaje dužan razliku koju će namiriti iz ostale imovine dužnika. Proda li se zalog za veći iznos od vjerovnikove tražbine, ostvareni višak pripada dužniku.

(6) Ako se na založenoj stvari provodi postupak prisilnog namirenja druge tražbine, založni vjerovnik ima ovlaštenje otkupa tražbine zbog koje se provodi taj postupak do početka javne prodaje, u skladu sa zakonom o izvršnom postupku.

(7) Ako založena stvar ili pravo daje plodove ili druge koristi iz čije bi se vrijednosti mogla namiriti tražbina, založni vjerovnik ovlašten je zahtijevati od suda da uspostavi privremenu upravu zalogom i postavi upravitelja koji će biti ovlašten da ubire te plodove, odnosno koristi i unovčava ih, te da dobivene iznose polaže u sud radi namirenja.

Član 169.

Namirenje vansudskim putem (1) Založni vjerovnik ovlašten je svoje pravo na namirenje osigurane tražbine ostvarivati

vansudskim putem, ako je predmet založnog prava pokretna stvar ili pravo, a založni dužnik je u pisanom obliku dao izričito dopuštenje za takvo namirenje.

(2) Ako je pokretna stvar ili pravo dato u zalog za osiguranje tražbine iz trgovačkoga posla, založni vjerovnik je ovlašten vansudskim putem, nakon dospjelosti tražbine, ostvarivati svoje pravo na namirenje iz vrijednosti zaloga, ako založni dužnik nije takvo namirivanje izričito isključio u trenutku osnivanja zaloga. Tu ovlast će ostvarivati putem javne prodaje u roku od osam dana od upozorenja učinjenog dužniku odnosno zalogodavcu, ako u datim okolnostima nije prikladniji drugi način.

5. Zaštita založnog prava Član 170.

Tužba založnog vjerovnika Založni vjerovnik ima pravo da zahtijeva od vlasnika zaloga da prizna i trpi njegovo založno pravo, te da trpi izvršavanje ovlaštenikova prava na založenoj stvari, da propušta činiti na zalogu ono što je zbog ovlaštenikova prava dužan propuštati i da od njega i svakog trećeg zahtijeva predaju stvari odnosno prestanak uznemiravanja. To pravo ne zastarijeva.

231

Član 171.

Tužba pretpostavljenog založnog vjerovnika Pravo na zaštitu svojega pretpostavljenoga založnoga prava ima i lice koje u postupku pred sudom ili drugim nadležnim organom dokaže pravnu osnovu i istinit način svoga sticanja posjeda zaloga (pretpostavljeni založni vjerovnik).

Član 172.

Zaštita od povrede upisom u zemljišnu knjigu - Založni vjerovnik ima pravo štititi se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ukoliko bi neko povrijedio založno pravo na nekretnini nevaljanim upisom u zemljišnu knjigu.

-

6. Prestanak založnog prava Član 173.

Prestanak osigurane tražbine Založno pravo prestaje prestankom osigurane tražbine i sporednih tražbine kamata i troškova, ako nije nešto drugačije zakonom određeno.

Član 174. Propast zaloga Založno pravo prestaje ukoliko je zalog propao, a nije nadomješten s drugom stvari ili pravom. Osigurana tražbina ostaje.

Član 175. Gubitak posjeda založene stvari (1) Trajnim gubitkom posjeda založene pokretne stvari prestaje založno pravo.

(2) Privremenim gubitkom posjeda založene pokretne stvari ne prestaje založno pravo ukoliko se založni vjerovnik nije odrekao svoga založnoga prava i bezuslovno vratio posjed zaloga dužniku.

Član 176. Odricanje

(1) Založno pravo prestaje valjanim odricanjem od strane založnoga vjerovnika.

(2) Pojedini od više vjerovnika nedjeljive tražbine osigurane založnim pravom ne može se valjano odreći založnoga prava bez pristanka ostalih vjerovnika.

(3) Založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi ili drugom javnom registru prestaje na osnovu izjave o odricanju u formi propisanoj za osnivanje brisanjem u zemljišnoj knjizi ili drugom javnom registru.

Član 177. Istek roka i ispunjenja raskidnog uslova (1) Ako je založno pravo ograničeno rokom ili raskidnim uslovom prestalo zbog isteka roka

ili ispunjenja uslova, založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi prestat će tek s brisanjem toga prava.

232

(2) Izuzetno založno pravo na nekretnini neće prestati istekom roka ili ispunjenjem raskidnog uslova, ako založni vjerovnik nije znao niti je iz zemljišne knjige morao znati za to ograničenje kad je sticao tražbinu osiguranu založnim pravom.

Član 178.

Prestanak pravnog svojstva založnog vjerovnika Založno pravo prestaje u slučaju da pravno lice izgubi svojstvo koje je založni vjerovnik, a nema sveopćega pravnoga sljednika.

Član 179.

Konsolidacija i sjedinjenje (1) Kada je isto lice postalo nosilac prva vlasništva i nosilac založnog prava na istoj stvari

prestaje založno pravo.

(2) Kada dođe do sjedinjenja potraživanja i duga u jednom licu prestaje založno pravo

Član 180. Prestanak hipoteke Ako je založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi, prestat će tek brisanjem, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 181. Raspolaganje neizbrisanom hipotekom (1) Vlasnik hipotekom opterećene nekretnine može, na osnovu priznanice ili druge isprave

koja dokazuje prestanak tražbine osigurane tom hipotekom, prenijeti hipoteku na novu tražbinu koja nije veća od upisane hipoteke koja nije brisana.

(2) Vlasnik se ne može odreći prava raspolaganja hipotekom iz stava 1. ovoga člana pri osnivanju hipoteke. Iako se vlasnik nekome obavezao ishoditi brisanje određene hipoteke, i to je u zemljišnoj knjizi zabilježeno kod te hipoteke, on ipak ne može njome raspolagati.

(3) Ako se nakon prestanka hipotekom osigurane tražbine koja nije brisana u zemljišnoj knizi proda nekretnina u izvršnom postupku radi namirenja novčane tražbine drugih vjerovnika ili se nad njom uspostavi prisilna uprava, neće se uzimati u obzir iako nije izbrisana.

(4) Ako hipotekom osigurana tražbina još postoji prema trećem licu, ili ako vlasniku pripada naknada za ispunjenje te tražbine, vlasniku će samo u tom slučaju pripasti pravo na dio prodajne cijene.

Član 182. Zabilježba zadržavanja prvenstvenog reda (1) Vlasnik može u slučaju brisanja hipoteke istodobno ishoditi u zemljišnoj knjizi zabilježbu

s kojom je za upis nove hipoteke do visine izbrisane zadržan prvenstveni red za vrijeme od tri godine od odobrenja te zabilježbe. Ukoliko bi se vlasništvo promijenilo, to zadržavanje bi djelovalo i u korist novoga vlasnika, ali se u slučaju prisilne javne dražbe te nekretnine to zadržavanje ne bi uzelo u obzir, ako ne bi bilo iskorišteno prije zabilježbe rješenja kojim je dopuštena pljenidba na toj nekretnini radi naplate nečije novčane tražbine.

233

(2) Vlasnik nekretnine može zahtijevati upis hipoteke za novu tražbinu u prvenstvenom redu i do visine hipoteke kojom je nekretnina opterećena, ali s ograničenjem da će nova hipoteka imati pravni učinak jedino ako se brisanje stare hipoteke uknjiži u roku od godine dana od odobrenja upisa nove hipoteke.

(3) Ako ne bude zatraženo brisanje stare hipoteke ili ono ne bude dopušteno u roku iz stava 2. ovoga člana, prestat će nova hipoteka čim protekne rok te će se ona, zajedno sa svim upisima koji se na nju odnose, brisati po službenoj dužnosti. Hipotekarni dužnik te vjerovnik u čiju korist je upisana nova hipoteka ovlašteni su tražiti brisanje stare hipoteke.

(4) Hipoteka koja je upisana na mjestu starije opterećene hipoteke u prvenstvenom redu imat će pravni učinak jedino uz daljnji uslov, da se taj teret izbriše ili s pristankom sudionika prenese na novu hipoteku koja je upisana na njezinu mjestu. Ako starija hipoteka tereti više nekretnina zajednički (simultano), nova dobiva pravni učinak jedino uz daljnji uslov da se starija hipoteka izbriše na svim nekretninama koje tereti.

(5) Odredbe ovoga člana primjenjivat će se na odgovarajući način i u slučaju kad bi nova tražbina trebala stupiti na mjesto dviju ili više hipotekarnih tražbina koje u prvenstvenom redu dolaze neposredno jedna iza druge.

Član 183. Amortizacija - Prestanak založnog prava na nekretninama nastaje ukinućem na osnovu odluke zemljišnoknjižnog suda brisanjem iz zemljišne knjige.

Član 184. Postupak amortizacije i brisanje hipoteke (1) Vlasnik hipotekom opterećene nekretnine, a isto tako i svaki zajednički vlasnik ili

suvlasnik, mogu zahtijevati da zemljišnoknjižni sud pokrene postupak radi amortizacije i brisanja hipotekarne tražbine:

- ako je proteklo najmanje trideset godina od uknjižbe hipotekarne tražbine, a u slučaju kad ima daljnjih upisa koji se odnose na nju - od posljednjega od tih upisa;

- ako nije moguće pronaći ni one koji su prema upisima ovlašteni, ni njihove pravne sljednike, i

- ako kroz ovo vrijeme nisu zahtijevani niti primljeni glavnica ni kamate, niti se pravo na koji drugi način ostvarivalo.

(2) Ako zemljišnoknjižni sud nađe da postoji vjerojatnost da prijedlogu treba udovoljiti i da podnositelj ima pravni interes za to, pozvat će oglasom da se prijave svi koji smatraju da imaju prava na hipotekarnoj tražbini ili glede nje.

(3) U oglasu će se točno označiti uknjižba hipoteke sa svim upisima koji se na nju odnose i odrediti rok od godinu dana za prijavu, uz navod posljednjega kalendarskog dana za podnošenje prijave.

(4) Oglas će se objaviti u Službenim novinama i na oglasnoj ploči suda, a po potrebi i na drugi prikladan način.

(5) Protekne li oglasni rok bezuspješno, zemljišnoknjižni sud će dopustiti amortizaciju hipotekarne tražbine te će odrediti brisanje hipoteke i drugih upisa koji se na nju odnose.

(6) Bude li u oglasnom roku podnesena prijava glede prava čija se amortizacija zahtijeva, sud će obavijestiti onoga koji zahtijeva amortizaciju, te ga uputiti na parnicu o postojanju hipotekarne tražbine, i obustaviti postupak amortizacije.

234

Član 185. Prestanak sudskoga i zakonskoga založnog prava (1) Prisilno založno pravo prestaje pravosnažnošću rješenja koja ukidaju provedene radnje i

mjere kojima je to pravo bilo osnovano, a ako je u tom postupku provedeno namirenje – pravosnažnošću rješenja o namirenju, s time da hipoteka prestaje brisanjem iz zemljišnih knjiga.

(2) Zakonsko založno pravo prestaje kao i dobrovoljno, a i prestankom okolnosti zbog kojih je na osnovu zakona osnovano, ako nije nešto drugačije zakonom određeno.

Glava II. ZEMLJIŠNI DUG

Član 186. Pojam (1) Zemljišni dug je ograničeno stvarno pravo kojim se opterećuje nekretnina na način, da se

onome u čiju korist je nekretnina opterećena isplati određeni novčani iznos iz vrijednosti nekretnine, a svagdašnji vlasnik nekretnine je to dužan trpjeti.

(2) Zemljišni dug se može osnovati u korist vlasnika opterećene nekretnine (vlasnički zemljišni dug) ili u korist trećeg lica (nevlasnički zemljišni dug).

Član 187. Neakcesornost zemljišnog duga Zemljišni dug ne ovisi od postojanja ili valjanosti potraživanja.

Član 188. Primjena odredaba o hipoteci Na zemljišni dug se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovog zakona o hipoteci, ukoliko to nije u suprotnosti sa neakcesornom prirodom zemljišnog duga i ukoliko ovim zakonom nije nešto drugo određeno.

Član 189. Predmet zemljišnog duga

(1) Zemljišnim dugom može se opteretiti nekretnina, suvlasnički dio u nekretnini uključujući i etažno vlasništvo, pravo građenja, kao i suvlasnički udio u pravu građenja i vlasništvo na posebnom dijelu zasnovano na pravu građenja.

(2) Ukoliko je sa vlasništvom na nekretnini povezano pravo na periodična davanja, zemljišni dug se proteže i na ta davanja.

(3) Ukoliko je nekretenina opterećena zemljišnim dugom osigurana, zemljišni se dug kod nastupanja osiguranog slučaja proteže na osiguranu sumu. Zahtjev prema osiguravatelju prestaje ako osigurani predmet bude ponovo uspostavljen ili zamijenjen.

Član 190. Osnivanje zemljišnog duga

(1) Zemljišni dug se osniva na osnovu izjave volje vlasnika nekretnine koja se opterećuje, a nastaje upisom u zemljišnu knjigu.

- (2) U zemljišnu knjigu se upisuje visina, dospjelost i kamata zemljišnog duga.

235

Član 191. Pismo zemljišnog duga (1) Zemljišni dug se može osnovati bez izdavanja pisma zemljišnog duga (knjižni zemljišni

dug) ili uz izdavanje pisma zemljišnog duga (zemljišni dug uz pismo).

(2) Pismo zemljišnog duga izdaje sud nadležan za vođenje zemljišne knjige nakon što je izvršena uknjižba zemljišnog duga.

(3) Pismo zemljišnog duga je vrijednosni papir po naredbi, koji mora sadržavati naziv suda koji ga izdaje, vrijeme izdavanja i pečat suda, a osim toga i ime osnivača, točnu zemljišnoknjižnu oznaku opterećene nekretnine, te sve ostale podatke koji se odnose na zemljišni dug.

(4) U slučaju da se sadržina pisma i zemljišne knjige ne podudaraju važi ono što je upisano u pismu.

(5) Ukoliko je pismo zemljišnog duga nestalo, zatureno ili uništeno provodi se amortizacioni postupak.

Član 192. Prenos zemljišnog duga

(1) Ako drugačije nije određeno, zemljišni dug se može prenositi. Ograničenja prenosa moraju biti upisana u zemljišnu knjigu.

(2) Za prijenos je potrebna izjava o ustupanju zemljišnog duga od strane imaoca zemljišnog duga koja mora biti notarski ovjerena, kao i upis u zemljišnu knjigu. Ukoliko se radi o zemljišnom dugu uz pismo upis u zemljišnu knjigu zamjenjuje predaja pisma zemljišnog duga.

(3) Prijenos i zalaganje zemljišnog duga mogu se vršiti neovisno o prenosu ili zalaganju potraživanja.

(4) Dospjele kamate se ustupaju po općim pravilima za ustupanje potraživanja.

Član 193. Prigovori vlasnika opterećene nekretnine (1) Ukoliko je zemljišni dug osnovan u svrhu osiguranja potraživanja (osiguravajući

zemljišni dug) ili je prvobitni vlasnički zemljišni dug prenesen u svrhu osiguranja potraživanja vlasnik opterećene nekretnine nije dužan platiti veći iznos od iznosa osiguranog potraživanja. On može prvobitnom imaocu zemljišnog duga isticati i druge prigovore iz osiguranog potraživanja.

(2) Ukoliko je zemljišni dug ustupljen trećem licu tada vlasnik opterećene nepokretnosti može istaći prigovor iz stava 1. ovog člana samo ako je treći znao ili mogao znati da je zemljišni dug osnovan za osiguranje potraživanja.

Član 194. Plaćanje zemljišnog duga

(1) Vlasnik nekretnine po dospijeću zemljišnog duga mora platiti određen novčani iznos zakonitom imaocu zemljišnog pisma.

(2) Vlasnik nekretnine koji je isplatio potraživanje osigurano zemljišnim dugom može zahtijevati da mu imalac zemljišnog duga prenese zemljišni dug, čime zemljišni dug postaje vlasnički zemljišni dug ili da povjerilac da izjavu za brisanje zemljišnog duga u zemljišnoj knjizi.

236

(3) Vjerovnici sa slabijim rangom prvenstva mogu ugovoriti sa vlasnikom nekretnine da će u slučaju isplate potraživanja osiguranog zemljišnim dugom od strane vlasnika na njih preći zahtjev za prijenos zemljišnog duga. Ovaj sporazum se može upisati u zemljišne knjige.

(4) Ukoliko je vlasnik djelimično isplatio povjerioca na njega prelazi samo odgovarajući dio zemljišnog duga, a koji ima rang iza zemljišnog duga koji pripada imaocu zemljišnog duga. Vlasnik u tom slučaju nema pravo na predaju pisma, ali može zahtjevati da se djelimična otplata upiše na pismu i u zemljišnoj knjizi.

(5) Davalac osiguravajućeg zemljišnog duga ne može se unaprijed odreći prava na povrat zemljišnog duga.

Član 195. Prinudno namirenje Ukoliko je titular zemljišnog duga ujedno i vlasnik opterećene nekretnine on ne može pokrenuti izvršni postupak niti zahtijevati naplatu zemljišnog duga.

Član 196. Ugovor o svrsi osiguranja

(1) Ukoliko je zemljišni dug osnovan za osiguranje potraživanja dužnik ili vlasnik opterećene nepokretnosti (davalac osiguranja) i imalac zemljišnog duga (primalac osiguranja) mogu ugovorom o svrsi osiguranja urediti uvjete i pretpostavke pod kojima je imalac zemljišnog duga ovlašten tražiti ostvarenje svog prava.

(2) Ugovor o svrsi osiguranja zaključuje se u pisanoj formi. Njegova sadržina se ne upisuje u zemljišnu knjigu.

Član 197. Prestanak zemljišnog duga (1) Zemljišni dug prestaje brisanjem iz zemljišne knjige po zahtjevu vlasnika kome je

prethodno predato pismo zemljišnog duga ili u skladu sa odredbom člana 194. stav 2. ovog zakona.

(2) Zemljišni dug ne prestaja kada se u jednoj ličnosti ujedini svojstvo vlasnika i imaoca zemljišnog duga.

Član 344.

Brisanje starih hipoteka Brišu se hipoteke upisane u zemljišne knjige prije prijenosa opterećene nekretnine u društveno vlasništvo.

237

IZVOD IZ NACRTA ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA IZ JULA 2004. GODINE

Darovanje

Član 704.

Pojam

(1) Ugovorom o darovanju se darodavac obavezuje na besplatnu činidbu na račun svoje imovine u korist daroprimca. (2) Ugovaranje besplatne činidbe se ne pretpostavlja naročito ako se činidba obeća kao protučinidba za takvu činidbu ugovornog partnera, ako ona osnovu ima u obavezi ugovornog partnera ili nekog trećeg da se izvrši neka činidba ili u vršenju takve jedne činidbe ili ako se obećanje činidbe daje pod uvjetom da se ugovorni partner ili neko treći obaveže na neku činidbu ili izvrši neku činidbu. (3) Darovanje ne postoji, ako neko u korist nekog drugog propusti da stekne neku imovinu ili se odrekne nekog dospjelog ali još ne konačno stečenog prava ili ne prihvati neko davanje koje mu pripada u skladu sa propisima o nasljeđivanju. (4) Ugovor o darovanju je prećutno zaključen, ako darodavac darovani predmet bez izričitog ugovaranja obaveze darovanja doda imovini daroprimca, a strane su pri tom saglasne da se ta činidba vrši bez naknade. (5) Ako je obećana činidba samo djelimično bez naknade (mješovito darovanje), propisi o darovanju primjenjuju se samo na dio pravnog posla bez naknade. Ako je po ovim propisima dio pravnog posla bez naknade nepunovažan, nepunovažnost zahvata i drugi dio posla, osim ako su strane prilikom zaključivanja pravnog posla za ovaj slučaj htjele da ostane dio sa naknadom.

Član 705.

Davanje prije prihvatanja ugovora o darovanju Ako je davanje uslijedilo prije prihvatanja obećanja o darovanju, davalac može primaoca davanja uz određivanje primjerenog roka pozvati na izjavu o prihvatanju. Nakon proteka tog roka darovanje važi kao odbijeno ako ga drugi prije toga nije prihvatio. U slučaju odbijanja to davanje se može zahtijevati nazad prema propisima o sticanju bez osnova.

Član 706. Forma

(1) Izjava volje darodavca (obećanje o darovanju) zahtijeva radi svoje punovažnosti notarsku obradu, osim ako se dar povodom zaključivanja ugovora o darovanju prenese u imovinu daroprimca.

238

(2) Stav 1. ovog člana važi i za nalog i teret vezan za obećanje o darovanju. On mora biti sadržan u istoj ispravi kao i obećanje o darovanju. Ako to nije slučaj onda i obećanje o darovanju važi kao da nema predviđenu formu. (3) Ugovor zaključen bez pridržavanja ove forme je međutim punovažan ako je obećana činidba izvršena. (4) Ovim se ne diraju propisi koji u pogledu datog predmeta darovanja zahtijevaju pridržavanje posebne forme izjave jedne ili obiju strana.

Član 707. Opoziv prije ispunjenja

(1) Darodavac može opozvati darovanje i prije ispunjenja, ako bi ispunjenjem ugovora bilo ugroženo njegovo nužno uzdržavanje ili ispunjenje njegovih zakonskih obaveza uzdržavanja. (2) U slučaju postojanja više daroprimaca, opoziv se vrši obrnutim redoslijedom datih obećanja. U slučaju istovremeno datih obećanja opoziv se vrši srazmjerno njihovoj pojedinačnoj vrijednosti prema sumi vrijednosti svih zahtjeva. (3) Odricanje darodavca od prava na opoziv obećanja koje proizilazi iz stava 1. ovog člana, a koje je izjavljeno prije nastanka njegovih pretpostavki, ne proizvodi pravno dejstvo.

Član 708. Prestanak povremenih davanja u slučaju smrti

Ugovor o daru kojim se darodavac obavezao na povremena davanja prestaje smrću jedne od ugovornih strana, ako iz ugovora ne proizilazi nešto drugo.

Član 709. Odgovornost za neispunjenje ili zadocnjenje

(1) Darodavac odgovara za neispunjenje svoje obaveze, kao i za zadocnjenje sa ispunjenjem, samo ako je ono namjerno, ili potiče od njegove krajnje nepažnje. (2) U slučaju zadocnjenja sa ispunjenjem novčanog dara, darodavac duguje zakonsku kamatu od podnošenja tužbe.

Član 710. Odgovornost darodavca za materijalne i pravne nedostatke

(1) Darodavac ne odgovara za materijalne kao ni za pravne nedostatke darovane stvari. (2) Međutim, daroprimac ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog nekog od tih nedostataka koji je darodavcu bio poznat, a o kome ga nije obavijestio. (3) Izuzetno, dar za učinjene usluge kao i dar sa teretom ili nalogom smatra se u pogledu ovih nedostataka teretnim poslom, te darodavac odgovara za materijalne i pravne nedostatke darovane stvari, ali samo ako vrijednost učinjenih usluga premašuje vrijednost darovane stvari takve kakva je.

Član 711. Darovanje uz teret ili nalog

(1) Obećanje o darovanju može biti opterećeno nekim teretom ili nalogom. Ako je to slučaj, do ugovora o darovanju dolazi samo ako se prihvatanje daroprimca odnosi i na taj teret ili nalog.

239

(2) Teret ili nalog je odredba dodata obećanju o darovanju od strane darodavca sa sadržajem da daroprimac treba nakon izvršenja darovanja da se obaveže na neku činidbu iz njemu date imovine. Punovažnost obećanja o darovanju se ne može uvjetovati ispunjenjem nekog tereta ili naloga. (3) Ako je daroprimac prihvatio obećanje o darovanju opterećeno nekim teretom ili nalogom, sa ispunjenjem obećanja nastaje pravo darodavca da zahtijeva ispunjenje tereta ili naloga. Ako taj teret ili nalog predviđa činidbu prema nekom trećem, osim darodavca i ovaj stiče pravo da zahtijeva ispunjenje tog tereta ili naloga. (4) Ako je ispunjenje tog tereta ili naloga u javnom interesu, njegovo ispunjenje nakon smrti darodavca osim njegovih nasljednika može zahtijevati i nadležni organ.

Član 712. Razlozi opoziva nakon ispunjenja darovanja

Darovanje se može opozvati:

1) ako daroprimac nakon isteka primjerenog roka postavljenog od strane ovlaštenog na opoziv nije ispunio teret i nalog, čije ispunjenje je ovlašteni na opoziv imao pravo zahtijevati,

2) ako daroprimac svojim ponašanjem prema darodavcu ili nekom njemu bliskom licu pokaže veliku nezahvalnost,

3) ako darodavac nakon učinjenog darovanja osiromaši tako da ne može osigurati svoje nužno izdržavanje ili ispunjavati zakonsku obavezu izdržavanja. Daroprimac međutim može izbjeći opoziv ako se obaveže da će darodavcu u odgovarajućem obimu davati sredstva koja mu nedostaju.

Član 713.

Ovlaštenje na opoziv (1) Pravo na opoziv darovanja je lično pravo i gasi se smrću darodavca. (2) Izuzetno pravo na opoziv darovanja prelazi na nasljednike darodavca, ako je daroprimac umišljajno prouzrokovao smrt darodavca ili ako daroprimac nije ispunio nalog ili teret učinjen u javnom interesu.

Član 714.

Izjava opoziva (1) Opoziv darovanja se vrši pismenom izjavom koja treba da se preda daroprimcu. (2) Ako je darovanje opozvano, darodavac ili njegovi nasljednici mogu zahtijevati izručenje dara prema propisima o povratu stečenog bez osnova.

Član 715. Isključenje opoziva

Opoziv je isključen ako je darodavac oprostio daroprimcu ili ako je prošla godina od trenutka u kome je ovlaštenik na opoziv saznao za nastanak pretpostavki svoga prava.

Član 716. Darovi koji se ne mogu opozvati

Uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi kao i darovi učinjeni iz zahvalnosti ne mogu se opozvati.

240

Bilješka o autoru

Prof. dr Duško Medić, sin Bogoljuba, rođen je 7. avgusta 1953. godine u Banjoj Luci,

gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Na Pravnom fakultetu u Banjoj Luci je diplomirao

juna 1977. godine sa visokim prosjekom ocjena. Na istom fakultetu je i magistrirao februara

2002. sa prosjekom ocjena 10. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u okviru Privredne

akademije u Novom Sadu decembra 2004. godine.

Pripravnički staž je proveo u Sudu udruženog rada Banja Luka, a pravosudni ispit je

položio u Sarajevu juna 1979. godine. U Osnovnom sudu Banja Luka bio je sudija od

septembra 1981. do marta 1987. godine, a obavljao je i dužnost predsjednika građanskog

odjeljenja. Kao sudija Višeg odnosno Okružnog suda Banja Luka radio je od marta 1987. do

jula 1998. godine. Bio je predsjednik građansko-privredno-upravnog odjeljenja, te zamjenik

predsjednika tog suda. Za zamjenika republičkog javnog tužioca Republike Srpske je

imenovan juna 1998. godine. Tu funkciju je obavljao do izbora za sudiju Ustavnog suda

Republike Srpske oktobra 2003. godine.

Na Pravnom fakultetu Banja Luka od 1998. godine angažovan je za vanjskog saradnika

za izvođenje praktičnih vježbi na Katedri građanskog prava. Na istom fakultetu je od 2003.

godine i predavač na Pravnoj klinici za ljudska prava i slobode. Sada je dekan Fakulteta

pravnih nauka u okviru Panevropskog univerziteta Apeiron Banja Luka i vanredni profesor na

predmetima Osnovi građanskog prava i Stvarno pravo.

Bio je predsjednik Komisije za informisanje i izdavačku djelatnost Udruženja sudija i

tužilaca Republike Srpske, te glavni i odgovorni urednik časopisa ovog udruženja «Glasnik

pravde», Član je uređivačkog odbora u časopisima ''Srpska pravna misao'', ''Advokatura'' i

''Pravna riječ''. Član je Predsjedništva Udruženja pravnika Republike Srpske. Do sada je

objavio dvije knjige i preko šezdeset naučnih i stručnih radova iz građanskog, privrednog i

ustavnog prava. Recenzent je više knjiga. Učesnik je mnogih naučnih i stručnih savjetovanja u

241

zemlji i inostranstvu, na kojima je imao referate koji su objavljeni u zbornicima radova. Član

je Komisije za polaganje pravosudnog ispita u Republici Srpskoj i ispitivač za predmet

Građansko pravo, te više puta predavač na seminarima za pravosudni ispit. Kao predsjednik i

član radnih grupa učestvovao je u izradi više zakonskih projekata na državnom i entitetskom

nivou. Bio je koordinator projekta «Kompjuterizacija registara u Republici Srpskoj» i član

radne grupe u projektu «Unapređenje pravosuđa u Bosni i Hercegovini». U novembru 2001.

godine boravio je u Državnoj školi za sudije i tužioce u Parizu.

242

logotip friedrih ebert stize