REALIZAMREALIZAM

POEZIJAPOEZIJA

August Harambašić August Harambašić (1861 – 1911)(1861 – 1911)

antologijske pjesme: Narodu, Tuga, San

U hrvatsku književnost ulazi potkraj sedamdesetih godina 19. st, kada pitanje književnog ukusa biva svedeno na romantičarsko shvaćanje folklornih vrijednosti, a omalovažavanje književne tradicije starije hrvatske književnosti dovodi nove književne generacije u položaj nevještog političkog starta. I Harambašićevi književni pogledi bili su posljedica takvog stanja, koje je u pitanjima problematike književnog stvaranja bilo u većem zaostatku od ilirskih preporodnih misli. Harambašić npr. nikada nije jasno uvidio da se hrvatska književnost mora nastaviti na tradiciju, što je vidljivo iz njegovih kritičkih napisa.

Iz njegovih autobiografskih zapisa možemo vidjeti da je u odnosu prema europskim književnim ličnostima bio dosta samokritičan, osobito u kasnijoj fazi stvaranja, kada u jednom stihu svoje pjesme označava kao «skrpane».

Rođen je 1861. u Donjem Miholjcu, gimnaziju polazi u Osijeku i Požegi, a poslije toga u Zagrebu upisuje pravo, pokazujući već na početku buntovničke sklonosti čestim priključivanjem đačkim demonstracijama. Već sa dvadeset godina biva istaknut kao vođa hrvatske omladine u mnogim kulturnim i političkim manifestacijama. Kao đak oduševio se političkim programom Stranke prava pa si već u gimnaziji pridaje naziv Stekliš1. Kao student prve godine ulazi u odbor i među suradnike almanaha Hrvatska, a 1881. mu je povjereno uređivanje Hrvatske vile na Sušaku2. Tamo se upoznaje s Kumičićem i prijateljuje sa Starčevićem. Nakon Šenoine smrti 1881, dobiva ponudu da preuzme i uredništvo Vijenca, ali ju odbija. U tom razdoblju objavljuje nekoliko zbirki svoje rodoljubne lirike u više izdanja te postaje popularizator pravaškog programa pa već sa trideset godina postaje vrlo ugledan narodni zastupnik u Saboru i član odbora u Stranci prava. Našavši se tako u poziciji nacionalnog pjesničkog tribuna i ljubimca «nošenog na narodnim rukama», potpada pod vanjske utjecaje te se često povodi za konvencijama ukusa i dopadljivosti. Veći dio svoje poezije stvara prema zahtjevima svoje stranačke pripadnosti i raspoloženju naroda, a ne prema diktatu vlastitog nadahnuća.

Njegovo rodoljublje prije svega je moralni osjećaj, osjećaj poštenja, etičnosti i moralne snage. Naciju može osloboditi samo beskompromisna hrabrost, domovina mu je iznad svih moralnih zakona i društvenih konvencija.

Kao i Kranjčević, i on nacionalnu energiju nalazi u prošlosti, no dok Kranjčević socijalno i nacionalno rješenje pronalazi u ideji rada Harambašić svu

1 Stekliš = kajk. bijesni, označava pripadnika Starčevićeve Stranke prava.2 Harambašić je tada bio dvadesetogodišnjak!

nadu polaže u svemoćnu snagu pravde i hrvatskog prava, a motiv nacionalnog oslobođenja postaje mu vrhunska motivska obuzetost. Ipak, pogrešno je ocjenjivati da je njegova poezija stranačkog karaktera, on ima obilježje nacionalnog pjesnika, jer je u njegovo vrijeme pravaštvo (kojemu je pripadao) odista i bila Hrvatska3. Često je zbog svog opozicionarstva i opstrukcije optuživan kao veleizdajnik i zatvaran; njegove političke aluzije bile su određene i oštre, a u njegovom patriotizmu nema ničeg pretencioznog i koristoljubivog, sve je bez okolišanja i diplomatskih smicalica.

Uz veliku ljubav prema domovini, izrazio je svoja intimna lirska ljubavna osjećanja prema ženi. To spajanje politike i ljubavi ipak prevaže u korist rodoljubnih refleksija. Ljubavni osjećaj često prelazi u simbol, a nedostatak senzibilnosti često tu poeziju čini beskrvnom, impersonalnom i suviše hladnom. U njegovom ljubavnom lirskom opusu susrećemo više ljubavnih objekata, koji su u poetskoj obradi bili ili spiritualizirani lirski simboli (Tugomilke) ili su završavali u vulgarnom ljubavnom raspletu (Ružmarinke), ali najintimnijeg i najsuptilnijeg Harambašića pronaći ćemo u njegovoj ljubavi prema djevojčici Tugomili, njegovoj mladenačkoj ljubavi, koja je rano preminuvši u trinaestoj godini, ostala u pjesniku jedna platonska idealna čežnja. Radi se zapravo o formi duhovnog prijateljstva izraženog gotovo u formi teološkog spiritualizma. Oslobođena svake čulnosti i tjelesne prisutnosti, ona prelazi u apstrakciju i simboličnu lirsku imaginaciju o ženi i ljubavi.

Harambašićevi izražajni nedostaci bili su manje-više posljedica općeg tadašnjeg stanja jezičnog razvoja i nekih subjektivnih čimbenika. Iako njegova književna naobrazba nije bila malena, njegovo estetsko-teoretsko razmatranje umjetničkih fenomena bilo je oskudno. Rijetko se obraćao zapadnoeuropskim kriterijima o stilsko-izražajnim osobinama književnog ukusa, a nedostajao mu je i jači osjećaj za višu umjetničku tvorbu pjesničkog izražavanja. U strukturi ritma rijetko traži originalnost, posve je zadovoljan svojim pjesničkim ostvarenjem ukoliko je u njemu jasno izražena patriotska, moralna i etička misao ili konvencionalni i ljubavni osjećaj. Češće je ravnodušan prema formi nego prema sadržaju. Po rasponu izražajnih sredstava nije širok, a često koristi i ispraznu igru riječi. Njegova poezija u prvom redu je ideja i akcija , ali ne bez jednog osobno proživljenog zanosa. Harambašićev stil doista je bez viših artističkih pretenzija, ali s jakim patriotskim osjećajem, s gipkošću i okretnošću u stihotvorstvu te s dahom toplog ljubavnog nadahnuća koji tu liriku izdižu iz prosječnosti.

Na polju književne djelatnosti bio je prilično svestran; jedno vrijeme bavio se i kazališnom umjetnošću, pišući kritike, libreta te prijevode dramskih djela, ali bez većeg uspjeha. Cjelokupan njegov književno-kritički rad ostao je na razini amaterskog, bez razvijenijeg estetskog mjerila i kritičkog stava.

Izuzmemo li Kranjčevića, Harambašić predstavlja i završnu fazu jednog lirskog izraza naše romantičarske poezije.

Podnijevši 1909. molbu banu Rauchu za imenovanje i službu tajnika kr. Zemaljske vlade, na sebe je navukao zaziranje svojih stranačkih drugova i književnih obožavatelja. Teško oboljevši, umro je 1911. u bolnici za duševne bolesti u Stenjevcu, pomračena uma i izobličena duha, čime je postao jednim od najtragičnijih lica u hrvatskoj književnosti. Učinivši ustupak praktičnoj životnoj zbilji, doživio je unutrašnji duševni sukob između vlastitih ideja i savjesti, te je pao pobijeđen uz pogreb vlastitih ideja.

3 I Krleža ga spominje kao vatesa i barda «ne samo jedne stranke nego jednog čitavog grada.»

(Nedjeljko Mihanović: PSHK, 54, Zagreb, 1966.)

Pravaši, kojih je Harambašić bio član, javljaju se kao nacionalistički pokret s jasnim ciljevima i mišlju o potpunoj hrvatskoj državnosti, a ne više naslonom na Austriju ili u vezi s Madžarskom kao kod starijih političara. Harambašić je u književnosti najizrazitiji predstavnik te stranke. HSP na snagu dolazi 70-ih i 80-ih godina, kada je plemstvo već izgubilo gospodarsku moć, a na njegovo mjesto postepeno dolazi građanstvo koje se pohrvaćuje. Tadašnji pravaški kritičari traže od književnosti da bude «više hrvatska». Pokušaji takve literature naziru se već kod Šenoe i Tomića, no pravi hrvatski pjesnik u duhu tadašnje pravaške ideologije bio je tek Harambašić.

Vrlo je očita njegova mržnja prema Austriji i Nijemcima te Mađarima. Pod krinkom fanatične mržnje na Turke koje su opjevali bugarski pjesnici Botev, Slavjekov i Karavelov, on izdaje Bugarske pjesme, pomoću kojih raspaljuje bojovnost protiv stvarnog hrvatskog neprijatelja.

Svoje pjesničke uzore (Zmaj, Hugo, Leopardi) silno je uvažavao pa si je uzimao za pravo i da ih nasljeduje i donekle oponaša, što mu je kritika prigovarala. S godinama je sve više sumnjao u kvalitetu svojih pjesničkih uradaka - mnoge od njih (osobito prigodnice) građene su šablonski, bez umjetničkog talenta, ali pripada mu važno mjesto kao jednom od najzaslužnijih graditelja hrvatskog stiha.

(Antun Barac: VELIČINA MALENIH, Zagreb, 1947.)

Silvije Strahimir Kranjčević Silvije Strahimir Kranjčević (1865 – 1908)(1865 – 1908)[pseudonim (u jednoj pjesmi): Deli-Kosmaj Durmitorov]

antologijske pjesme: Iza spuštenijeh trepavica, Lucida intervalla, Misao svijeta, Heronejski lav, Dva barjaka, Eli! Eli! lama azāvtani?!, Mojsije, Gospodskomu Kastoru, U želji ljubavi, Ja mišljah, In tyrannos

Rastom sitan, ali vrlo vedre i živahne naravi, još u djetinjstvu je bio neobično povučen; nije volio igre s vršnjacima i najviše se zadržavao s majkom u kući. U petom razredu gimnazije ostao je bez majke. Otac se uskoro ponovo oženio i mladi Kranjčević dobio je maćehu, Amaliju Peršin.

Nakon što mu je uskraćeno pravo polaganja mature zbog jednog istupa u kojemu je pokušao obraniti nepravedno optužene drugove, na zagovor senjskog biskupa Posilovića, odlazi u Rim, u rimski crkveni zavod Germanico-Hungaricum. Shvativši da svećenički poziv nije za njega, uskoro se vratio u domovinu te se u Zagrebu uključio u pravaški književnički krug oko Harambašića. Budući da je ostao bez sredstava za život neko je vrijeme proboravio kod tetke Amalije Lonačarić u Vrhovinama.

Nakon završene učiteljske škole, morao se preseliti u Bosnu jer namještenje u Hrvatskoj nigdje nije uspio dobiti. Najprije odlazi u Mostar, a potom dobiva premještaj u Livno, Bijeljinu te naposljetku u Sarajevo. U svim tim mjestima, Kranjčević je svojom vedrom naravi brzo stekao naklonost svojih učenika, a u Sarajevu je napredovao i do profesora te ravnatelja sarajevske Trgovačke škole. Uza sve to, u Sarajevu je devet godina uređivao časopis Nadu (kao nepotpisani urednik, jer je njen nominalni urednik bio dvorski savjetnik Kosta Hörmann ) i tim časopisom Kranjčević je mnogo pridonio kulturnom napretku Bosne. Nadu je financirala Zemaljska vlada i to prilično izdašno pa je to

bio prvi časopis koji piscima nije davao simbolične honorare nego je pristojno plaćao njihov rad. U njoj su sudjelovali i mnogi hrvatski pisci (Leskovar, Matoš, Begović, Nehajev, Nazor i mnogi drugi), a njen program zalagao se za slobodu umjetničkog stvaranja. Sav posao oko uređivanja i izlaženja bio je na Kranjčeviću (baš kao što je nekad čitav Vijenac bio na Šenoi!). Nada je ukinuta nakon devet godina izlaženja.

Paradoksalna je činjenica da je Kranjčević, koji je pisao sumornu poeziju, punu tragičnih misli i tragičnih akcenata, u životu bio vedar, pun humora i nimalo sumoran. Ujedinjavao je suprotnosti: nježnost i sarkastičnost, pitomost i buntovnost, sanjarenje i skeptičnost; iz njegovih misli izvire specifična kranjčevićevska dihotomija: pesimizam i aktivitet! Svaka napisana pjesma trošila ga je, ne samo duhovno, nego (po svjedočenju njegove žene Ele) i fizički.

Za života je zbog svojih pjesama bio napadan s katoličke strane, ali on je u svojim pjesmama samo tražio više i bolje kršćanstvo prošlosti i sadašnjosti.

Posljednje godina života obilježene su bolešću: najprije je 1902. operiran u sarajevskoj bolnici zbog kamenca na mjehuru, potom boravi u Opatiji, a kada je bolest napredovala, potražio je liječničku pomoć u Beču. Zdravstveno stanje mu se na žalost sve više pogoršavalo.

Kratko vrijeme prije smrti, sarajevski Behar čitav jedan broj, u povodu 25-godišnjice njegova književnog rada posvetio je Kranjčeviću. Već mjesec dana kasnije, krajem listopada 1908, Kranjčević je umro u 43-oj godini. Pokopan je na koševskom groblju, a na pogrebu je bio i Matoš (jedini Hrvat prisutan na pogrebu!). Svi listovi u Hrvatskoj ožalili su njegovu smrti, kao što su gotovo svi prigovorili hrvatskim ustanovama, od JAZU do Matice hrvatske što nisu odaslali izaslanstva na pogreb.

(Dubravko Jelčić: KRANJČEVIĆ, Zagreb, 1984.)

Po nesretnom životu, neki Kranjčevića uspoređuju s Baudelaireom. Na mnoge životne nedaće (poput bolesti i materijalne oskudice) nije mogao utjecati, ali neke je sam izazvao: pobunivši se protiv školskog reda – izgubio je pravo na polaganje ispita zrelosti pa je morao pristati na očevu odluku da ode na studij teologije u Rim iako ga to nimalo nije privlačilo. Nakon šest mjeseci vratio se iz Rima te upisao pedagoški tečaj u Zagrebu, ali namještenje u Hrvatskoj nije mogao dobiti pa je morao poći u Bosnu, gdje radi kao učitelj u Mostaru i Livnu. Tamo se i oženio Elom Kašaj, s kojom je živio sve do smrti 1908.

Još Preradović je točno naslutio da budućnost hrvatske poezije nije u nastavljanju pučke narodne linije nego u stvaranju jezika koji će biti kadar izraziti, ne samo ono što vidimo, nego i ono što osjećamo; ne samo fizičko već i metafizičko. To je Kranjčević uspio postići:

Prvu svoju pjesmu objavio je u Harambašićevoj Vili, a već kao devetnaestogodišnjak, 1885. objavljuje svoju prvu zbirku koja naviješta obnovu ondašnje hrvatske lirike - Bugarkinje. S estetskog gledišta, one su u svome vremenu bile pravo iznenađenje. Odmah se nameće usporedba s Harambašićevim Slobodarkama jer Kranjčević i radi po uzoru na Harambašića, a te dvije zbirke prijelomne su zbirke onoga vremena! Ipak, Harambašiću je Bosna politički problem, dok Kranjčević, osim toga, u Bosni vidi i projekciju položaja jedinke u društvu, pa čak i čovjeka u svemiru!

Između Bugarkinja i Izabranih pjesama razmak je od punih trinaest godina. Pjesnikova žudnja i opsesija jest izaći, iskopati se, probiti iz ropstva i stega (Mojsije), a da se izrazi, u svojoj bosanskoj samoći, prisiljen je iskovati nove metre pa štokavštinu obogaćuje iskustvom i ekspresivnošću klasičnog

izraza starije hrvatske književnosti, čakavštine. Sva Kranjčevićeva poezija govori u ime spoznaje, ona je potekla iz biblijske povijesti u kojoj božanstvo stvara čovjeka, ali – čovjeka sugovornika! Povijest biblijskog čovjeka zapravo je trajan dijalog s Jehovom. Čovjek, Adam, nije odolio napasti i jeo je sa zabranjenog stabla; drznuo se dirnuti u tajnu dobra i zla i time se osudio na povijest – «besmislenu tragediju»! Mojsije je svakako jedna od njegovih najvažnijih pjesama. Ljudski ideal mu je pojedinac koji se bori i žrtvuje za drugoga, koji spoznaje ideale i spreman je za njegovo oživotvorenje podnijeti svaku žrtvu. Spoznaja ljudskog ideala najveća je sreća; spoznaja njihove neostvarivosti – najveća nesreća. Adam je svoje pleme opteretio grijehom, «poviješću»; Mojsije, i iznimni ljudi poput njega, imaju ideal i poticaj: za svoje bližnje oni se žrtvuju i bore. Adamov je čin pogreška; Mojsijev – općeljudski ideal. Od Mojsija počinje veliki Kranjčević. Najava te veličine iskazana je već u Noći na Foru gdje očituje svoje zanimanje za velike prostore, masovne prizore, sudbinske probleme. Uza sav smisao za intimne tonove, Kranjčević je ipak pjesnik epskog zamaha i homerskog izraza (npr. usporedba ljudskog života s lišćem u Mojsiju).

Od samih početaka Kranjčevićeva je poezija «velika», zabavljena ključnim pitanjima opstanka; prikazuje velike povijesne zgode, ali isto tako i iznimna duševna stanja (Iza spuštenih trepavica). Njegov razvoj ide od konkretnog prema univerzalnom: rodoljublje se ne smanjuje, ali se jača svijest o plemenitosti nacionalnog osjećaja, što kulminira 1897. u pjesmi Moj dom.

Snagu Kranjčevićeve poezije mnogi su nalazili u paralelama s europskim autorima, osobito s Alphonseom De Vignyjem (osobito zato što su obradili isti motiv: Mojsije i Moïse), iako je De Vigny od Kranjčevića bio stariji sedamdeset godina i Kranjčević ga nije čitao. Kranjčevićev je Mojsije prorok malog, porobljenog naroda, njegov je cilj obećana zemlja, on se ne boji samoće nego neuspjeha; njegova sumnja je strah. De Vignyjev Mojsije pripadnik je velikog (francuskog) slobodnog naroda koji govori poučen iskustvima i skepsom burnih godina. Drugi veliki pjesnik s kojim su ga uspoređivali bio je Heine (kojega je Kranjčević doista puno čitao i cijenio).

Prvu istinsku kritiku o Kranjčeviću objavio je 1899. Jakša Čedomil, u odnosu Kranjčević – Crkva. Uza sve svoje sumnje, on je ipak ostao iskreni vjernik. Dva eseja o njegovoj poeziji napisao je i Matoš (Za Kranjčevića i U sjeni velikog imena), zatim Krleža (O Kranjčevićevoj lirici) i mnogi drugi.

Kranjčević je bez sumnje najveći pjesnik hrvatskog devetnaestog stoljeća, prvi kojemu značenje nije isključivo književno-povijesno i koji može podnijeti europska mjerila. Tako je postao jedan od velikih univerzalnih pjesnika. Pjevajući o prošlosti, i on opjevava budućnost: smisao njegove poezije jest «izlazak iz pustinje», oživotvorenje ljudskog i nacionalnog cilja. Sadašnjost je samo tren koji povezuje prošlost i budućnost, bez budućnosti, ni prošlost ni sadašnjost nemaju smisla: prošlosti je «dužnost» da objasni budućnost; sadašnjosti da je oživotvori; poeziji da taj cilj oblikuje (A bez žrtve za budućnost, sva je povijest mrtva!).

Naslijedivši i usavršivši pjesnički jezik Preradovića i Šenoe, Kranjčević stvara izraz koji je i vrhunac prethodnog i pretpostavka budućeg. Treći milenij Kranjčević dočekuje kao istinski klasik, jednom od definicija poezije:

Da nas drži, da nam čemer ne otruje grudi:To je zanos, krilo duše koja naprijed žudi!

(Svijet i pjesma)(Ivo Frangeš: SHK, Zagreb, 1996.)

PROZAPROZA

Ante Kovačić Ante Kovačić (1854 – 1889)(1854 – 1889)

Rođen je 1854. u Celinama u Hrvatskom zagorju, a nakon osnovne škole polazi u sjemenište koje napušta nakon nekoliko godina zbog preburne naravi te upisuje Pravni fakultet. Nakon diplome ženi se Milkom Hajdin s kojom je ostao do smrti i imao šestoro djece.

Mladoga Kovačića u književnost je uveo sam August Šenoa koji je u Vijencu tiskao prvu njegovu pjesmu Elegija, kao i još nekoliko prvih uradaka. No u trenutku kada je Šenoa počeo s kritikama, Kovačić je, ne mogavši podnijeti nikakvu kritiku odmah napustio suradnju u Vijencu i prešao u Hrvatsku vilu, nastavivši voditi žestoke polemike sa Šenoom i svima koji su negativno kritizirali njegov rad. Razloge njihova razlaza treba, međutim, tražiti i na ideološko-političkoj razini (Kovačić je bio vatreni pravaš, a Šenoa narodnjak).

Serijom feljtona Iz Bombaja (1879), zamišljenih kao niz slika i događaja u Hrvatskoj u kojima se autor sukobljava s gotovo svim pojavama u javnom i društvenom životu onoga vremena koje su bile protivne pravaškoj ideologiji. Napadnut je bio i Šenoa, kao i mnogo puta kasnije u polemikama. Rat Kovačić-Šenoa nastavljen je i nakon objavljivanja travestije Smrt babe Čengićkinje (1880) u kojoj Kovačić aludira na Mažuranića i njegov epski spjev te ironično-sarkastično izvrgavanje ruglu narodnjaka i njihove politike, u kojoj nije bio pošteđen ni sam biskup Strossmayer. Šenoi Kovačić zamjera i monopolistički odnos prema mladim piscima (osobito nenarodnjacima), a njihovo nadmetanje traje sve do Šenoine smrti.

Krajem 1881, nakon Šenoine smrti, Kovačić seli u Karlovac gdje dobiva mjesto u advokatskoj kancelariji. U pet godina koliko je tamo boravio, napisao je dva romana: Fiškal (Senj, 1882), u kojemu se nazire ironično-sarkastična odrednica njegova daljnjeg stvaranja (koji je kritika dočekala na nož) i Među žabari (u kojem se žestoko obrušio na izrugivanje nekih Karlovčana, ali je objavljivanje počeo tek kada se odselio iz tog grada). Unatoč maksimalnoj preopterećenosti poslom, još uvijek je nalazio vremena za pisanje. Valja napomenuti i kako Kovačić zapravo nije bio osobito naobražen, ali je taj nedostatak nadoknađivao dnevnim tiskom i vrlo bujnom maštom, osobinom koju je uočio Šenoa još u Kovačićevim prvijencima. Poeziju je nastavio pisati sve do kraja života, iako je ona danas u kritici relativno slabo zastupljena. I ona je, čak i više od njegove proze, vrlo sarkastična, ironična, mjestimično čak i burleskna.

1889. sa svojom obitelji (ženom Milkom, djecom i svojim roditeljima) seli u Glinu, gdje otvara samostalnu advokaturu. Međutim, nemajući srca da naplaćuje svoje usluge sirotinji, i sam jedva spaja kraj s krajem te sve teže izdržava svoju veliku obitelj. Iz tih razloga traži premještaj. Nude mu dvije opcije: Senj i Đurđevac, ali ga Kovačić, već na pragu teške duševne bolesti, nije dočekao.

U vrijeme boravka u Glini, početkom 1887. započeo je pisati i svoje najveće i najvažnije djelo, roman U registraturi. Taj roman slika je Kovačićeva seoskog

djetinjstva s nizom autobiografskih podataka, ali i naturalistički i humoristično-tragični doživljaj galerije likova s njihovim karakternim deformacijama nastalim u složenim društvenim procesima fluktuiranja ljudi na relaciji selo-grad i obratno. Laura je lik koji simbolizira fatalni usud koji vodi ljudske sudbine, nemoćne da se odupru sili koja ih vodi u propast; ona je tipičan lik intriganta s ciljem da povezuje događaje, daje im snagu akcije i dinamike, zapetljava i otpetljava radnju.

Tim romanom, Kovačić je pokazao sav potencijal svojih literarnih mogućnosti. Na žalost, pred njim je bila skora smrt u 34-oj godini.

(Miroslav Šicel: ANTE KOVAČIĆ, Zagreb, 1984.)

LITERATURA KAO IDEOLOGEM (Ante Kovačić i pravaštvo)Ako početak ideologizacije književnog znaka u hrvatskoj književnosti

vežemo uz nastanak stranačkog života, onda je Gajeva Još Horvatska ni propala (1835) prvo hrvatsko književno djelo koje se ponaša kao ideologem, tj. kao nosilac naglašene ideologijske poruke.

U postilirskom razdoblju, kao proces započete nacionalne homogenizacije, slijedi pravaštvo kao novi okvir tog istog procesa. Pravaški pisac negira samu dotadašnju idealističku koncepciju hrvatske književnosti: u prozi je to Ante Kovačić, a u poeziji Kranjčević. Kovačić se svojim pisanjem priključio Starčevićevoj prvašakoj propagandi, što njegov spisateljski opus čini umnogome ambivalentnim:

Iz Bombaja - feljtoni započeti nakon Starčevićevih Pisama magjarolcah čiji je utjecaj na Kovačića mjestimice doslovan;

Smrt babe Čengićkinje – travestija, objavljena tri mjeseca nakon Mažuranićeva smjenjivanja s banske stolice; autor izlaže poruzi najznačajnije književno djelo ilirizma, odnosno njegova autora kao pripadnika suprotnog političkog tabora;

Fiškal – roman-kritika ilirizma;Među žabari – nedovršena i javno osujećena proza;U registraturi – Kovačićevo najzrelije i ujedno emblematsko djelo

hrvatskog realizma.Kovačić kao pripadnik određenog socijalno-političkog i kulturnog miljea

književnost uzima za sredstvo vlastitog političkog očitovanja. Ideologiju je Kovačić iskoristio kao poticaj koji mu je pomogao da ospori vladajuće književne kanone kao i cijelu idealističku došenoinsku koncepciju hrvatske literature. Time je otvoren put modernizacije hrvatskog romana, od Kamova i Donadinija, Krleže i Cesarca, do Marinkovića i Aralice.

Ako ideologem definiramo kao način upotrebe ideologije u književnosti, odnosno, u užem smislu – kao ideološku značajku nekog pisca ili djela, onda je književnost Ante Kovačića ideologemska. Ona je imala prvenstven cilj da u sklopu pravaške propagande sudjeluje u konstituiranju hrvatske nacionalne samosvijesti. Ideologizacijom svoga književnog znaka, Kovačić je pridonio i jednom reverzibilnom «procesu» u čijoj se, ma kojoj «fazi» otkrivanja literature kao ideologema – sama literatura otkriva kao oblik lažne svijesti o sebi samoj. U tome je i anakronizam i modernost Ante Kovačića.

(Vinko Brešić: NOVIJA HRVATSKA KNJIŽEVNOST, Zagreb, 1994.)

BARUNIČINA LJUBAV4 (1877)Lijepa barunica Sofija Grefštein zaljubi se u lijepog mladića Pavla, koji sasvim

izgubi glavu za njom i ostavi svoju prijašnju djevojku s kojom se namjeravao zaručiti. Autor se retrospektivno vraća dvadeset godina unatrag i opisuje svađu između

zagorskog plemića Julija Krčelića i mladog Ivana Martinića, kojega se Julijo trudi ocrniti

4 fakultativno

pred drugima što je više moguće, iako je Ivan nedužan. Spletom okolnosti, obojica su zaljubljeni u istu djevojku, mladu ljepoticu Sofiju, koja se, za vrijeme Ivanova borvaka u Grazu (gdje studira) uda za Julija. Budući da Julijo i dalje neprestano kleveta Ivana, treba doći do dvoboja između njih dvojice, ali Sofija moli Ivana da odstane pa on bježi te se dugo vremena o njemu ništa ne zna. Ivan se vraća kući, u Zagorje i saznaje da mu je majka umrla, a uskoro nakon njegova povratka umire i otac. Odlučuje da će se potpuno posvetiti ladanjskom životu, kupuje propalo Krčelićevo imanje i naskoro postaje vrlo bogat i ugledan. Nakon bankrota svoje obitelji, Julijo sa svojim ocem bježi, a Sofija jedno vrijeme boravi u Njemačkoj.

Nakon nekog vremena, Ivan se opet susretne sa Sofijom i oni se vjenčaju. Ali Sofija je na brak pristala samo iz koristoljublja - njihovo dijete ne želi ni pogledati, a uskoro traži i da ide u Beč. Ivan saznaje da se ona tamo zapravo sastaje s Julijom te odlazi za njom i raskrinkava je. Nakon toga, Ivan se vraća u Zagorje i daje svoga sina na odgoj jednoj obitelji, a sam odlazi u Italiju.

Prolaze godine i Ivanov sin Pavao već je odrastao mladić. U selo dolazi lijepa barunica Sofija i zavodi mladića. Ivanov stari prijatelj očajnički pokušava pronaći Ivana vidjevši da Pavao, ni ne znajući ljubuje s vlastitom majkom! Napokon se Ivan vraća iz Italije i usred noći, baš kad su Sofija i Pavao slavili zaruke, upada u Sofijin dvor te joj saopćava užasnu istinu. Kada nesretni mladić sazna da je incestuozno živio s vlastitom majkom, počinja samoubojstvo, a Sofija i Ivan odlaze u samostan da tamo okaju svoje grijehe.

Nakon četiri godine, Sofija umire u Trstu kao glasovita duvna Amalija, nadaleko poznata po strogom i svetom životu. Uz njezin odar klečao je i molio se zguren monah Ambrozije – Ivan Martinić.

LJUBLJANSKA KATASTROFAMladi studenti, Miško i Andrija, gotovo bez novca putuju po Sloveniji tražeći

prenoćište i večeru kod nepoznatih ljudi. Neki ih ugoste, ali ima i onih koji ih odbijaju. Dolaze u Ljubljanu i odsjedaju u jednoj gostionici u iščekivanju novca koje im treba poslati Miškov otac, kako bi podmirili račun za smještaj. Ali dva dana već su prošla, a novac još nije stigao i obojica strahuju da će ih baciti u tamnicu. U krajnjoj nuždi, oni zovu vlasnika, ali ispostavlja se da je to lijepa djevojka koju su sreli putem pa sve završava bez neugodnosti. Obojica se zaljubljuju, iako se već uskoro moraju rastati. Ponovno se susreću s djevojkama (Franjica i Anijelika) nakon punih šest godina, a nekoliko mjeseci iza toga Andrija se ženi. S obzirom na ponavljanje situacija i događaja, čitava novela je u ozračju poznatog stiha «stalna na tom svijetu samo mjena jest».

U REGISTRATURI (1888)Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog «mužikaša» Jožice zvanog

Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad, što uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, «Žorža», koji radi kao sluga kod bogatog «Illusrissimusa» koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.

Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.

U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.

Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena nakon okrutnog mučenja. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

KOVAČIĆEV ROMAN «U REGISTRATURI»Kovačićev stil u kasnijim se radovima razvijao u sklopu pravaške satire,

posebno u pjesmama, člancima i feljtonima. Njegova sklonost prema parodičnosti znači zapravo njegovu vrlo ranu težnju za dekanonizacijom struktura dotadašnje hrvatske književnosti. S pravom se ističe kako Kovačić u novelama u mnogočemu ponavlja postupke starije hrvatske novelistike, prije svega Šenoe, ali se zaboravlja da u tome ponavljanju ima nesumnjivih akcenata književne polemike i parodiranja (npr. gotovo kao parodiju na Šenoin Karamfil sa pjesnikova groba doživljavamo Kovačićevu Ljubljansku katastrofu).

Izrugivanje sentimentalnoj i izvještačenoj književnosti osobito je vidljivo i u romanu Fiškal, a parodičnost je jedno od obilježja i njegovog najvećeg djela, romana U registraturi – od parodičnog korištenja Mažuranićeva epa, preko aluzija na stanje u hrvatskoj književnosti, sve do lika pjesnika Rudimira Bombardirovića Šajkovskog u kojemu je (kroz njegov govor) sukob s literarnošću hrvatske književnosti izražen parodističkim citatima (Mažuranićeva Smail-age) i najoštrijom satirom. Tako u «govoru» što ga je za Mecenu napisao Šojakovski možemo nazreti Kovačićev obračun s čitavom strujom unutar hrvatskog pjesništva (od Vraza do Trnskoga, a koja se genetski vezuje uz Mickiewicza).

Kovačićev roman razvija se u destrukturalizaciji tradicija razvijenih nakon preporoda, ali on ipak počiva na realističkoj koncepciji. U osnovi romana stoji svijest o čovjeku i njegovu razvoju kao socijaln-psihološkom biću, i u tom je smislu tragedija Ivice Kičmanovića motivirana njegovim seljačkim podrijetlom. Ostali likovi koncipirani su pretežno realistički, osim izrazito fantastične babe Hude ili izrazito satiričkih Mecene i Juste. Realistički je i karakterološki paralelizam «maloga Kanonika» i «Zgubidana», kao i paralelizam Ivica – Miha.

Na ovu realističku osnovu Kovačić kalemi dijelove koje preuzima iz proze europskog romantizma. Tu je i snažna opozicija selo – grad. Još dva značajna izvora Kovačićeva stila su i klasična književnost i latinitet te Biblija (npr. prema starozavjetnim predlošcima oblikuje Židove, uspoređuje grad sa Sodomom i Gomorom te spominje «suzne doline»).

Obilato uvodi pučki leksik u književnost, osobito idiotizme koji s humorom označuju ljudske osobine (gladuš, teleban, blatotep itd.), a zatim i čitave izreke koje su integrirane u tekstualne cjeline i te pridonose oblikovanju karaktera likova. Korištenjem poredbi, čini svoj doživljaj svijeta grotesknim (muškarci – «vučine»; žene kojima u glavi pleše «devet živih vragova») a očito ih preuzima iz pučkoga govora5.

5 U potpunosti će ih iskoristiti tek Krleža u Baladama Petrice Kerempuha.

U registraturi je roman koji ostaje kao najizrazitiji primjer društveno- kritičkog djela hrvatske književnosti 19. stoljeća, koje prihvaća neke postupke nižeg trivijaliziranog romantizma i fabuliranja, ali izrasta u oštroj polemici s hrvatskom književnom tradicijom, sa sentimentalno-arkadičnim predočavanjem i u tom se smislu oslanja na pučki govorni jezik kao temelj odista realističke književnosti.

(Aleksandar Flaker: STILSKE FORMACIJE, Zagreb, 1976.)

Eugen Kumičić Eugen Kumičić (1850 – 1904)(1850 – 1904)[pseudonim: Jenio Sisolski]

U književnost Kumičić ulazi 1879, nešto kasnije od Harambašića i Kovačića, a Jelkinim bosiljkom, 1881. doživljava svoj prvi uspjeh, da bi Olgom i Linom izazvao pravu senzaciju te 80-ih godina 19. st. već bio najplodniji i najpopularniji hrvatski romanopisac. Uređivao je i Hrvatsku vilu gdje je nastojao opravdati svoj književni pravac. Njegov esej O romanu (1883) može se po značenju usporediti sa Šenoinim člankom Naša književnost (1865). U njemu Kumičić staje u obranu tendenciozne književnosti, razmatra moderni roman kao plod znanstvenog promatranja; pisac se ne smije zanositi maštom nego pažljivo promatrati život u svim njegovim oblicima, a građa za umjetninu može biti sve – i lijepo i ružno (…).Takvi nazori izazvali su otpor hrvatskih književnika koji su se držali nastavljačima tradicije, okupljenih oko Vijenca i Matice hrvatske.

Iako rođeni Istranin (Berseč), veći dio života proboravio je u banskoj Hrvatskoj, gdje u vrijeme Khuenove vladavine jača pravaštvo, s radikalnim zahtjevima za hrvatskom samostalnošću te protunjemačkim i protumađarskim tendencijama, što se veoma snažno osjeća u Kumičićevim romanima. 70-ih godina, kada ulazi u javni život, u Hrvatskoj je glavni književnik Šenoa, sa svojim jasnim pokušajem za realističkim prikazivanjem života i unošenjem aktualnih pitanja u svoja djela. Njegovo djelo dijeli se u tri grupe: tzv. naturalistički romani (s građom iz Zagreba), istarske romane i historijske romane.

Ulazeći u građansko društvo, Kumičić nije prihvatio ni njegove navike ni njegov moral, što je prikazivao i u svojim romanima, po uzoru na Zolu. Htio je ukazati koliko laži, plitkosti i pokvarenosti ima u višim klasama koje u narodnom životu žele voditi glavnu riječ. U njima je htio biti i socijalni kritičar i nacionalni borac. Svojim povijesnim romanom Urota zrinjsko frankopanska stvorio je Kumičić kult Zrinskoga i Frankopana, a time i uvjerenje da Austriju treba rušiti.

Kumičiću je u hrvatskoj književnoj povijesti ostao naziv pionira naturalizma, kojega je donio iz Pariza. Ipak, on nije shvatio srž naturalizma; sasvim je pustio s vida objektivnost (što Zola traži od pisca), a u uhvatio je sekundarne oznake tog pravca: iznošenje ružnih strana života i moralističku tendenciju, htijući tako stvoriti obrasce hrvatskog socijalnog romana.

Njegove drame imaju sve značajke romana koje je napisao. Najpopularnija drama, Petar Zrinski, izgrađena je iz nekoliko efekata koji su mogli oduševiti gledatelje, ali nisu bili dovoljni da se djelo u cjelini smatra uspjelim.

Od svih hrvatskih realista, Kumičić je prvi došao do popularnosti, ali isto tako i bio žestoko napadan: zamjerali su mu da je htio biti naturalist, a zapravo je bio romantik; da je nastupio kao pionir nove struje, a uistinu samo nastavljao

Šenoin rad. U želji da se dokaže zavisnost Kumičićeva od Zole, neki su uspoređivali Olgu i Linu sa Zolinom Nanom, ali baš taj primjer dokazuje velike razlike između njih: Nana je lijepa, ali glupa, a u duši dobra; ona je organski izdatak pariškog društvenog života, svojom ljepotom osvećuje se eksploatatorima šireći među njima veneričku zarazu. Lina je, naprotiv, inteligentna i pokvarena žena, koja iz tuđine dolazi u Hrvatsku te svjesno uništava naivnog i glupog hrvatskog aristokrata.

Po svom životnom osjećanju, javnom radu, prednostima i nedostacima svojih djela, Kumičić je najsličniji bio Harambašiću – što je ovaj bio u stihu, to je Kumičić bio u prozi.

Na glasu je kao pisac Istre; događaji njegovih istarskih pripovijesti i romana (Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Preko mora, Teodora, Sirota, Ubilo ga vino) zbivaju se po istočnim obroncima Istre, ograničeno na njegov zavičaj (Berseč i okolica), a važno je i njegovo doživljavanje mora i primorja (poček romana Preko mora). More je ostalo jedan od najslavnijih elemenata u Kumičićevu duhovnom životu, prema tom elementu bio je mekan i lirski nastrojen (sasvim različito od njegovih slika ljudi s njihovim razularenim i bolesnim strastima, razvratu i propadanju!)

(Antun Barac: predgovor sabranim djelima, 1950.)

POVIJESNI ROMANI EUGENA KUMIČIĆAU vrijeme pojave dvaju Kumičićevih povijesnih romana (Urota zrinjsko-

frankopanska i Kraljica Lepa), hrvatski povijesni roman vidljivo silazi sa svog zenita te ustupa mjesto romanu s aktualnom društveno-političkom problematikom.Kumičić se u cijelom svom opusu nastojao predstaviti kao socijalni kritičar hrvatskoga društva svoga vremena, naglašavajući i pravašku notu i smjernice realizma. Postavlja se pitanje; kako to da u takvom okružju Kumičić poseže za historijskom građom?

Oba njegova povijesna romana nastaju 90-ih godina, u vrijeme Khuenove vladavine i snažnog političkog pritiska na Hrvatsku. Stoga se Kumičić ne prihvaća povijesne teme samo da oživi uspomene na slavnu prošlost te proširi time spoznaju o nacionalnom biću (kao što je to činio Šenoa) već umjetničkom obradom povijesne građe uporno dokazuje pravo Hrvata na vlastitu nacionalnost , dokazujući to primjerima iz prošlosti. On svjesno odabire upravo one teme u kojima je do izražaja došla isključivo nacionalna tragedija Hrvata; njegova je misao neprestano u sadašnjosti, u problematici vlastitoga vremena, a povijesna tema pažljivo je odabrana da pomogne u rješavanju aktualnih događaja pa su i Kraljica Lepa i Urota više slične epopeji, odnosno klasičnim epskim strukturama nego modernom povijesnom romanu. Kumičić (stavljajući akcent na nacionalnu tragediju) potpuno zanemaruje poetiku povijesnog romana: temeljne dramske sukobe ne izgrađuje na recipročnim odnosima pojedinaca i društvene sredine niti su junaci dovoljno jasno motivirani u svojim životnim manifestacijama povijesnim događanjima. Fabulu povijesnog romana on podređuje osnovnom cilju uzdizanja nacionalne svijesti, spoznaji o stvarnim činjenicama hrvatske povijesti pa zato svoje junake mora lišiti punine individualnog života. Važan mu je povijesni događaj kao fakat, a velike povijesne ličnosti heroizira i uzdiže do mita. U fabuliranju primjenjuje izrazito kronološki postupak, uz objektivno sažeto izvještava je, izbjegavajući radnju tipičnu za romansijersku fabulu te često ostaje na čistoj kroničarskoj faktografiji što djeluje vrlo suhoparno.

Mnoštvo izvora, gomilanje građe bez nužnog selekcioniranja i kroničarski postupci u fabuliranju – sve to uvjetuje statičnost te jasno izražava autorovu

namjeru da prije svega istakne određene činjenice kako bi pomoću njih mogao argumentirati određeni cilj: objektivno interpretiranje povijesti i isticanje ideje o hrvatskom suverenitetu. To znači (nakon ilirskog pokreta) ponovno oživljavanje totalno angažirane literature, svođenje književnog djela na funkciju ideološkog tumača. U tom smislu su i svi njegovi likovi tek sredstvo za isticanje ideje o samosvjesnosti Hrvatske, a ne subjekti sa specifičnim individualnim osobinama. On nastoji stvoriti dojam o njihovoj fizičkoj snazi i natprosječnoj ljepoti (kod žena), kako bi već na početku ti likovi dobili potpune simpatije čitatelja.Još jedan tip konvencionalno-patetičke retorike su i primjeri tzv. govora-kronika u kojima dijalozi među likovima ne djeluju kao prirodni, živi dijalozi već više kao kronika povijesnih činjenica.

Sve što je vezano uz povijesne činjenice ovdje ima izrazito deklarativnu, evokativnu i mitološku funkciju, te pred tom tendencijom, poetsko pada u sasvim sporedni plan. Osjećaj da pred nama doista oživljavaju poetski likovi, dobivamo tek kad autor uvodi sporedne likove, koji nemaju veliku povijesnu važnost (ribari, vojnici, općenito – ljudi niže i srednje klase), a dobre su i realističke epizode u kojima Kumičić crta mnoštvo, kolektivne scene, kao i u opisima interijera. Takvi primjeri, makar to zvuči paradoksalno, najbolji su dijelovi njegovih povijesnih romana!

Svojim povijesnim romanima Kumičić je prije svega želio postići politički efekt, pa su elementi umjetnosti ostali podređeni tom primarnom cilju, a on je tim romanima dao tipičan primjer angažirane literature. Nije uspio dovoljno snažno motivirati pojedine epizode i zato ne možemo govoriti o značajnijoj čvrstoći cijele strukture romana. Osnovni problem nije samo u miješanju različitih stilskih postupaka nego u tome što nije uspio prevladati povijesnu građu; ona je manje-više ostala tek dokumentacija neadekvatno razrađena u umjetninu.

Iz svih tih karakteristika Kumičićevih povijesnih romana možemo izvući tri bitne činjenice:

totalna angažiranost pisca; pogrešno shvaćanje naturalističke, stilske formacije; opterećenost tradicijom predšenoinske proze.

Kumičić pogrešno shvaća da je osnovna karakteristika naturalizma čista egzaktnost, koja u potpunosti isključuje mogućnost primjene stvaralačke mašte. Tako, umjesto da prevladava tradiciju – on joj se zapravo vraća!

U cjelini gledano, njegovi povijesni romani zapravo su sinteza onoga što je tada bilo prisutno u hrvatskoj književnosti, kao i njegova cjelokupnog opusa.

(Mirolsav Šicel: OSMIŠLJAVANJA, Osijek, 1987.)

OLGA I LINANa uporno nagovaranje svoje majke Klare koja stremi za barunskom titulom,

mlada Olga mora se udati za rastrošnog baruna Alfreda koji je zaljubljen u lijepu, ali zlu Linu koja ga koristi samo da od njega izmuze što više novaca. Čak ni kada Alfred otkrije Linine spletke i shvati da je zapravo bludnica koja mota muškarce oko malog prsta, on je ne može maknuti iz svog života jer ga Lina, zajedno sa svojim bivšim ljubavnikom Arturom drži u šaci. Olga, koja je nesretna u braku s Alfredom, čezne za svojom pravom ljubavi – Dragutinom i jedinom prijateljicom Milkom i propada iz dana u dan, naočigled majke koja postaje sve bešćutnija te čak sudjeluje u Olginom silovanju, samo kako bi se morala udati za Alfreda!

Nakon što rodi malog Milana, Olga, teško bolesna, pada u postelju. Kao tobožnja sobarica, njeguje je Lina koja, ne mogavši dočekati da Olga umre, ubrza njenu smrt gušenjem. Nakon Olgine smrti, brigu za njihovo dijete preuzima Olgina majka Klara koja se u međuvremenu udala za starog i rastrošnog, ali osiromašenog baruna, samo kako bi si pribavila barunsku titulu. I stari barun (koji je u dosluhu s Linom) i Lina, rasipaju Alfredov i Klarin novac, tako da nakon nekoliko godina i Klara i Alfred ostaju bez svega.

Stari barun je umro, a Lina se s Alfredom preselila u siromašno bečko predgrađe. Rodila je djevojčicu Idu, i zajedno s njom skapava od studeni i gladi jer je sve založila. Alfred se sasvim odao piću i pokušava je ubiti.

Nakon nekoliko godina, kada je Milan već odrastao, on dolazi u bordel i spava s jednom bludnicom. Ujutro saznaje da je to Ida – njegova polusestra! Očajan, ubija i sebe i nju. Nad mrtvim tijelima zdvajaju vlasnici bordela Lina i Artur… !

GOSPOĐA SABINASabina pl. Lozarova, zajedno sa svojom kćerkom Zorkom predstavlja jednu od

uglednih zagrebačkih plemenitaških obitelji. Svojom prevrtljivošću, ljepotom i hinjenom ljubaznošću obje uspijevaju koketirati s muškarcima koji im se neprestano ulaguju. Sabina želi udati Zorku, ali neprestano mijenja potencijalne zaručnike, želeći ju udati što bogatije. Jakov Vojnić, zbog svojeg siromaštva, prvotno je u nemilosti, ali kad Sabina sazna da mu je umro stric koji mu je ostavio velik novac, svim silama nastoji ga opet pridobiti za svoju Zorku, dok prvotnog udvarača – Ribičevića – odbacuju. Sabini i Zorki za raskošan život treba sve više novaca, pa Sabinina muža praktički dovode do bankrota, a Sabina se zadužuje i zalaže dragocjenosti kako bi što duže održala privid bogatstva. Istovremeno, želi udati svoju prijateljicu, udovicu Jelu za zlog Solarića (koji želi samo Jelin novac), a zaljubljen je u Jelinu štićenicu Ružu, koja je pak zaljubljena u Šarinića. Ribičević, koji je prvotno bio zaručen sa Zorkom, hitno treba novaca pa odlazi kod lihvara Hribara i tamo saznaje da je i Sabina zadužena. Sabina ga se sada želi riješiti pa smišlja spletku na krabuljnom plesu, namještaući mu tobožnju ljubavnicu s kojom ga uhvati «in flagranti» što joj je sada dovoljan razlog da mu ne da svoju kćer za ženu. Novi kandidat sada je Vojnić koji pak stremi za plemićkom titulom te stoga odlazi u Peštu po nju, a za to vrijeme Sabina i Zorka iz njegove blagajne kradu novac koji im je trebao da podmire pronevjeru koju je učinio Sabinin suprug, podmiriujući Sabininu neumitnu žeđ za novcem i tako spase čast svoje obitelji. Vojnić se vraća prije roka, ali Sabina se opet uspijeva snaći smišljajući priču o nekakvoj okladi koju Vojnić naivno proguta kada mu Sabinin prijatelj (koji je u krađi Vojnićeva novca i sam sudjelovao) obeća da će se svojim vezama zauzeti za njega da mu dodijele barunsku čast, što je Vojnićeva najveća želja.

U romanu do izražaja dolazi snobizam i lažna veličina zagrebačkih velikaša, kao i onih koji streme za visokim titulama i počastima te su zbog toga spremni sve žrtvovati.

Josip Kozarac Josip Kozarac (1858 – 1906)(1858 – 1906)

Kozarac je jedan od prvih hrvatskih književnika koji je, duboko zabrinut za sudbinu svoje zemlje, namjesto verbalističkih fraza isticao značenje ekonomskih faktora u razvoju zemlje i u oslobođenju čovjeka.Rođen je 1858. u Vinkovcima, a gimnazijska predavanja o Sofoklu, Shakespeareu i Preradoviću usmjerila su njegovo zanimanje prema književnosti. Drugi njegov interes bio je usmjeren prema prirodi pa je studirao šumarstvo te je postao jedan od najboljih hrvatskih šumarskih stručnjaka, objavljivao znanstvene rasprave te uređivao Šumarski list . Umro je u Koprivnici 1906.

Prirodoznanstvena nastojanja odražavala su se i u njegovim literarnim ostvarenjima. Još uvijek je bio pod utjecajem romantike te je po tim nazorima pisao svoje prve sentimentalne pjesme koje je slao Šenoi u Vijenac, a ovaj mu je savjetovao da promatra prirodu i tako piše. Međutim, njegovi prvi radovi, kako pjesnički, tako i novelistički te dramski (Turci u Karlovcu, Tunja Bunjavilo i Tartufov unuk)nemaju gotovo nikakvog književnog značaja, iako Tartufov unuk predstavlja jedinu komediju karaktera u našoj dramskoj književnosti 19. st.

Preokret u njegovom književnom radu navješćuju crtice Priče djeda Nike (1880) u kojima se već nazire nacionalni ekonom i moralist koji upozorava na

mnoge rane slavonskog društva. Nakon stanke od sedam godina nastaje njegova pripovijest Biser-Kata (1887), a zatim i Proletarci, Naš Pilip, Krčelići neće ljepote, Ljudi koji svašta trebaju, Kapetan Gašo. U Teni Kozarac vješto vodi karakter mlade seoske ljepotice od prve, najljepše ljubavi u postepeni pad: u pustolovine s Leonom, Ciganinom Đorđem i oženjenim seljakom Matijevićem, sve do teške kazne – boginja koje joj za sva vremena unakažuju lice, a onda se na rubu života opet susreće sa svojom prvom ljubavi – kljastim vojnikom Beranekom koji se duševno pročistio i s vjerom u smisao rada uputio u novi život s Tenom. Gotovo lirski opisao je svoju najveću ljubav – šumu u Slavonskoj šumi. Temu o seljačkom sinu koji se slabo osjeća u činovničkim službama u gradu obradio je u novelama Rodu u pohodu i Tri dana kod sina. One su pune moralizatorskih elemenata; govori se o stranom i domaćem kapitalu u eksploataciji slavonskih šuma s mnogim negativnim posljedicama, siromašenje slavonskog seljaka, nesnalažljivost i lijenost naših ljudi, prostituiranje žena, snobizam itd.

Tu su i romani: Među svjetlom i tminom i Mrtvi kapitali (+ nedovršeni Živi kapitali) u kojima također zapaža mnoge probleme u hrvatskom društvu.

MRTVI KAPITALI (Vijenac, 1889)Stari Matković oženjen je ženom koja ga nikad nije voljela, a i u braku se razilaze

u pogledima na svijet: ona je pobornik gradskog života i visokog društva koje (neuspješno), zajedno sa svojom sestrom pokušava oponašati, a on je jednostavan čovjek nesklon takvom snobizmu i rasipanju novca. Od njihovo četvero djece, dvoje ih se «uvrnulo» na majku: sin Lujo i kći Nela, a ostalo dvoje, Anka i Vinko sličniji su ocu. Tu je i ekonom Lešić (kroz kojega Kozarac propagira vlastite misli) u kojega se Anka zaljubljuje, ali zaprosio ju je činovnik Urbanitzky koji ipak odustaje od prosidbe kada uvidi Ankine nazore i želje. Istovremeno se dogodi da drugu kćer, Nelu zaprosi Urbanitzkijev kolega Neumayer. Uskoro se Anka i Lešić vjenačaju i počinju sretan obiteljski život na Čardačima. Vjenčali su se i Nela i Neumayer pa se sele u grad, ali razmažena Nela nemilice troši novac svoga muža i naskoro zapadaju u veliku materijalnu oskudicu. Matkovićeva žena koja je uvijek bila na Nelinoj strani uviđa svoje pogreške: Anka živi sretno i zadovoljno s Lešićem koji neumorno radi na zemlji i oživljuje mrtve kapitale, dok je Nela nesretna u gradu s mužem za koga se udala bez ljubavi, samo iz pohlepe za građanskim životom koji nije onakav kakve su majka i kći zamišljale.

Ovdje je Kozarac, govoreći o «mrtvom kapitalu» - slavonskoj zemlji koji leži neiskorištena jer se nitko neće da bavi poljoprivredom, a svi odlaze u činovnike, možda ipak previše podcijenio činovništvo u korist poljoprivrede. On ističe potrebu da ljudi ostanu na zemlji, ali i upozorava na nužnost više gospodarske naobrazbe radi unapređenja i veće poljoprivredne produkcije. Roman (koncipiran zapravo kao literarna studija i nacrt nove gospodarske obnove) ima dosta nedostataka, na nekim mjestima vrlo naivno razrješava neke situacije, ali poznat je postao zbog svoje teze6. I ovdje, kao i u velikom ostatku Kozarčeva opusa, osjećaju se njegovi veliki uzori Charles Darwin7 i Adam Smith.

Teško bolestan i razočaran u sve političke stranke Kozarac se povlači u svoja razmišljanja. Iz realističkih djela polako prelazi u moderna psihološka nijansiranja te konačno postaje autor «psihološke studije» Oprava u kojem jezgra njegove problematike (pod Darwinovim utjecajem) postaje bračni trokut. U Miri Kodolićevoj raskinuo je brak u kojem je žena robinja pokvarenog muža i odveo je u novi brak sa duševno srodnim partnerom.

6 U književnoj je kritici ovaj roman poznat i kao tzv. roman s tezom.7 Čuveno Darwinovo djelo Porijeklo vrsta, Kozarac nekoliko puta izrijekom spominje u svojim djelima.

Neki su mu zamjerali nespretnost u jeziku. Takvi prigovori ponekad su bili opravdani jer je Kozarac pod utjecajem škole s njemačkim nastavnim jezikom i stručne literature ponekad griješio protiv duha našeg jezika.Spočitavan mu je i regionalizam, ali treba naglasiti kako on uvijek, iz prividno regionalnih tema izvlači univerzalne implikacije te u njoj prevladavaju tonovi bespoštedne društvene kritike, a ne primarno lokalnog slavonskog kolorita. Svojim radom već probija okvire realističkog modeliranja zbilje i uključuje se u umjetničke tendencije hrvatskog fin de sièclea. Po tome je sličan Gjalskome: obojica predstavljaju mostove od realizma prema moderni.

Njegov književni rad obilježen je stalnom borbom dvaju principa: lirskog i epskog, srca i uma, duhovnog i tjelesnog. Osobito u svojim romanima, on je angažirani ideolog i prosvjetitelj, ali politika je (za razliku od nekih njegovih kolega) trajno ostala izvan fokusa njegovih interesa.

(Emil Štampar: PSHK, 53., Zagreb, 1964. & Krešimir Nemec: SHK, Zagreb, 1997.)

Kao i na mnoge druge hrvatske pripovjedače iz razdoblja realizma (Šenoa, Đalski, Draženović, Kovačić, Harambašić, Leskovar) i na Kozarca je u stvaranju dosta utjecao Turgenjev. Kod svih hrvatskih autora koji su se ugledali na Turgenjeva, osjeća se potiskivanje fabule u drugi plan, a postavljanje karaktera u središte; kao i nastojanje da se s novele zbivanja prijeđe na novelu karaktera.

Kozarac je nastavio djelo koje je u hrvatskoj novelistici počeo Đalski. On se od početka rada koristi građom iz vlastitog iskustva, pa je ona mnogo manje literarna nego kod Đalskog ili Draženovića. Od svih njegovih novela, najbliže Turgenjevljevu umjetničkom postupku su Slavonska šuma8 i Naš Pilip, crtica građena prema onima iz Lovčevih zapisa, s temom o čudaku i njegovim osjećajima prema prirodi i životinjama. Vrlo bliske Turgenjevu su i one Kozarčeve novele u kojima pisac odustaje od seoske teme: Tri ljubavi, Mira Kodolićeva i Donna Ines, a Turgenjev je sigurno mnogo pridonio Kozarčevon pogledu na čovjeka kao igračku u rukama neumoljive prirode.

Kombinirajući elemente iz svjetske književnosti svoga vremena, u Teni i Biser-Kati Kozarac daje novu funkciju i stvara izvorna djela koja nisu ni turgenjevska ni zolaistička.

(Aleksandar Flaker: KNJIŽEVNE POREDBE, Zagreb, 1968.)

Vjenceslav Novak Vjenceslav Novak (1859 – 1905)(1859 – 1905)

Rođen je u Senju 1859, od oca podrijetlom Čeha i majke Senjanke bavarskog podrijetla. U Senju i Gospiću završava gimnaziju, a u Zagrebu učiteljsku školu. Do 1884. radi kao učitelj u Senju, a zatim odlazi na glazbeni konzervatorij u Prag. U to vrijeme objavljuje i svoju prvu novelu Maca (1881).

U Pragu se upoznao s tada popularnim prirodoznanstvenim nazorima i filozofskim učenjima (Schopenhauer, darvinizam, socijalizam), a nakon povratka iz Praga predaje glazbu u Zagebu. 1888. izlazi mu roman Pavao Šegota, a tada postaje i članom Matice hrvatske te aktivno počinje suradnju u književnim časopisima. Četiri godine kasnije objavljuje Pod Nehajem, zatim Podgorku (1894) te Nikolu Baretića (1896). Posljednje Stipančiće objavio je 1899; Dva svijeta 1901; Zapreke 1905, dok je Tito Dorčić objavljen posthumno, 1906.

Uz romane, napisao je i stotinjak novela, od kojih se izdvajaju: Nezasitnost i bijeda (1894), Crtica o Božiću (1899), U glib (1901), Pred svjetlom (1903), Pripovijest o Marcelu Remeniću (1905) i Iz velegradskog

8 Usp. Turgenjevljevu Šumu i stepu.

podzemlja (1905). Bavio se i skladanjem te sviranjem orgulja, objavio nekoliko školskih priručnika o glazbi, a neko vrijeme uređivao je i neke tadašnje glazbene časopise; Gusle i Glazba.

Novaka se smatra jednim od najvažnijih autora hrvatskog realizma, koji obilježava kraj tog razdoblja u domaćoj književnosti, a Posljednje Stipančiće suvremena kritika smatra najuspjelijim djelom hrvatskog realizma. Neki ga uspoređuju i s Gjalskim jer su obojica u svojim djelima obradili najširi raspon tema. Pisao je o temama iz vlastitog zavičaja: Senja i podvelebitskog kraja, ali i o hrvatskom malograđanstvu te socijalnoj tematici, siromaštvu i obespravljenim ljudima s društvenog dna.

Kao i mnogi njegovi suvremenici, živio je teško i siromašno; oženio se vrlo mlad, a nakon što se razbolio od tuberkuloze, umro je 1905. u Zagrebu.

POSLJEDNJI STIPANČIĆI (1899)Ante Stipančić potomak stare senjske patricijske obitelji, već kao 40-godišnjak,

vjenčao se s mnogo mlađom Valpurgom iz osiromašene plemićke porodice Domazetovića. Ante potpuno zanemaruje kćer Luciju, dok sve nade polaže u brata joj Jurja, kojega šalje u Beč na studij. Obiteljski imetak se polako topi, a Juraj nakon pet godina sasvim zapušta studij te do oca dolaze glasine da se po Beču potuca kao ulični svirač. Stipančić se u međuvremenu pridružuje biskupu Vukasoviću, želeći postati jedan od predstavnika carevine u Požunu te tako steći poznanstva koja bi Jurju omogućila da stvori karijeru, ali lokalne austrijske vlasti to nastoje svim silama onemogućiti jer se Vukasović zalaže i za senjsku autonomiju te izdvajanje grada iz vojne uprave.

Kada Juraj u pismu optužuje oca da ga je ovaj prisilio da odustane od studija i postane konobar, Ante mu još jednom odluči poslati novac i odlazi gradskom lihvaru, ali odustaje od zaduživanja. Benetti mu nudi dobar položaj ako odustane od kandidature za zastupnika, što Stipančić prvotno odbija, ali kad mu Vukasović odbije pomoći, ipak se priklanja Benettiju.

Krajem jeseni Ante Stipančić umire, ostavljajući obitelj nezbrinutu, a u siječnju stiže Juraj koji je završio studij i zaposlio se u Zagrebu te se sasvim odnarodio (želi čak pomađariti i ime). S njim je došao i prijatelj Alfred koji zavodi naivnu Luciju, a Juraj natjera majku na prodaju kuće te s tim novcem odlazi, a Valpurga i Lucija se sele u staru kućicu Domazetovića. Nakon pobačaja, Lucija se razboli od tuberkuloze i po cijele dane očekuje Alfredovo pismo koje ne stiže pa Valpurga moli nekadašnjeg Lucijina obožavatelja, Martina Tintora da Luciji počne pisati pisma u Alfredvo ime, ne bi li je utješio. Međutim, Lucija ipak posumnja u autentičnost pisama te naposlijetku sazna da je Alfred već godinu dana oženjen, nakon čega, shrvana i razočarana umire. Martin se vraća u sjemenište, a dvije godine nakon kćeri, u bijedi, zamotana u plahtu kao prosjakinja, za vrijeme uskrsnih procesija na Nehaju umire i Valpurga.

Posljednji Stipančići tipični su po zatvorenoj cirkularnoj kompoziciji u kojoj se početak romana poklapa s krajem priče, a posljednje poglavlje – epilog, događa se dvije godine nakon početka pripovijedanja. Novakov pripovjedač najbliži je realističkom idealu potpune impersonalnosti pripovjedača i mimetičnog, gotovo fotografskog «dokumentarizma». On je možda i jedni autor kod kojeg se ne miješaju realistički i romantičarski elementi izgradnje pripovjednog svijeta i koji bez nostalgije i idealizirajućeg sentimentalizma prikazuje nestanak ljudi čije je povijesno vrijeme isteklo.

(LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002)

Širinom područja koje je obuhvatio, Novak nadvisuje sve hrvatske pripovjedače svoga razdoblja. Dok su ostali hrvatski realisti uglavnom regionalisti, Novak je svraćao pogleda na svu bujnu raznolikost hrvatskog života, zahvativši Grad Senj, Podgorje, hrvatsko građanstvo i malograđanstvo te hrvatski proletarijat. Po obilju svoje građe i njenoj raznolikost nadmašio je tako i Đalskoga.

U GLIB (1901)Priča prati dvojicu mladića koji odlaze u Zagreb na studije; jedan je sin bogatog

oca, lijepo odgojen, obrazovan i dobrodušan Artur Kranjčić, dok je drugi siromašni selački sin podrijetlom iz Like – Jakov Kosović. Otac je svojim utjecajem Arturu izmolio stipendiju koju je Jakov željno iščekivao jer je to bio jedini način da nastavi svoje školovanje. Artur to nije znao i u svojoj, još dječačkoj nevinosti, želio se nastaviti družiti s Jakovom kojega je pronašao gdje gotovo umire od gladi i bijede u siromašnoj podstanarskoj sobici sa starijim, isto tako siromašnim Pavličevićem. Artura je Pavličević žestoko napao optužujući ga za krađu stipendije koja je bila namijenjena Jakovu, a ne njemu, bogataškom sinu. Artur je time duboko pogođen i piše ocu da se želi odreći stipendije u korist Jakova. Uskoro od oca stiže odgovor u kojem mu naređuje da mu se ne obraća takvim neopravdanim zahtjevima; jer stipendiju su za svoje sinove izmolili i mnogo bogatiji no što je on. Vrijeme je prolazilo, a Arturu je sve više ispred očiju gubila slika siromašnog svog druga, dok sasvim nije iščeznula u buci života.

IZ VELEGRADSKOG PODZEMLJA (1905)Zima je. Siromašni radnik Mika radi kao piljar sa još jednim drugom i nakon što

dobije siromašnu zaradu, zapije je u gostionici iako ga doma čeka žena s gladnom djecom. Po običaju, žena svaki put prigovara što je opet sve zapio, a djeca gladuju. Iako ga grize savjest zbog svoga čina, pijani Mika ipak navali na ženu, koja bježi van s djecom, ali u pijanstvu on i ne shvaća odmah da je teško udario najmlađu kćerku, Evicu, koja uskoro nakon toga umire. Nesretnom Miki srce puca od žalosti zbog svog nesvjesnog čina i stidi se opet prijeći kućni prag. Ali žena ga ipak zove k sebi, opravdavajući sve što se dogodilo voljom božjom. Mika polazi za ženom kao na stratište, noseći u sebi misao o smrti i maloj Evici koju je toliko volio.

NEZASITNOST I BIJEDAGimnazijalac Đuro, lijep i inteligentan mladić, ali sin siromašne pralje, želi

nastaviti školovanje u velikom gradu. Unatoč tome što je bio najbolji učenik na gimnaziji, stipendija je dodijeljena mnogo lošijem učeniku, ali sinu utjecajna oca pa Đuro ne zna kako će nastaviti školovanje. Majka ipak Đuru šalje u grad, otkidajući od svojih usta kako bi mu smogla za stan i najosnovije potrebe. Nakon duljeg traženja, nalaze stan kod jednog krojača koji je imao teško bolesnu ženu. Đuro počinje tamo živjeti, ali nakon nekoliko mjeseci počinje pobolijevati. S vremenom mu postaje sve gore i očajna majka naslućuje da se zarazio od krojačeve žene koja je u međuvremenu umrla. Nakon ljetnih praznika, Đuro se namjerava vratiti i nastaviti školovanje, ali shrvan teškom bolešću početkom jeseni umire.

IZMEĐU DILETANTIZMA I UMJETNOSTIOd nadobudnog diletanta u svojim prvim sastavcima, Novak se razvio u

solidnog pripovjedača. Zbog teških financijskih prilika, na književni rad gledao je prvenstveno kao jedan od načina da poveća svoju zaradu pa je u svojim djelima (po tadašnjim zahtjevima publike i kritike) ostao prilično bezličan i bezizražajan, iako to nije odgovaralo njegovoj temperamentnoj i vitalnoj naravi. Čak i izražavajući svoja patriotska čuvstva, on je nastojao da ne prijeđe razlike dozvoljenog, (za razliku npr. od Ante Kovačića!), a na isti način prilazio je i socijalnim problemima. Radije je ostajao neprimijećen nego da se zamjeri moćnicima koji bi mogli ugroziti njegovu egzistenciju. A u ostvarenju književnih planova, sputavali su ga (osim materijalnih nedaća) i mala sredina te malograđanska publika.

Unatoč svim navedenim teškoćama, Novak je bio izuzetno plodan pisac, sposoban da u vrlo kratko vrijeme napiše čitav roman, a svoj vlastiti odnos prema pisanju i nuždi pisanja da bi se preživjelo, vjerno je dočarao kroz lik Maksa u autobiografskoj Crtici o Božiću .

Za Novaka je umjetnost prije svega bila ostvarenje humanog ideala – «treba upirati prstom – samo umjetnički! – u rane društva, bez toga ne će biti nikada općeg liječenja socijalnog zla.»

U književnosti se prije svega povodio za domaćim uzorima, budući da mu prilike nisu dopuštale da detaljno prati europsku književnost i filozofiju svoga vremena. Materijale za svoja djela sakupljao je u bilježnicama, od kojih je danas sačuvan samo manji dio. Iz njih, kao i iz njegove korespondencije, saznajemo da je većinu pojedinosti iz svojih djela, kao i likove opisivao prema živim modelima (Tito Dorčić, Nikola Baretić, Stipančići i dr.), ali nije unosio sirove detalje, već ih je prerađivao i dotjerivao.

(Vlatko Pavletić: KAKO SU STVARALI KNJIŽEVNICI, Zagreb, 1956.)

TITO DORČIĆ (1906)Tito, sin priprostog senjskog ribara, očevom željom da postane gospodin, završava

visoke škole i radi posao koji ne voli i za koji ne pokazuje nikakve afinitete unatoč stručnoj kvalifikaciji koju je stekao mehaničkim učenjem bez ikakvog razumijevanja što su njegovi profesori još zarana zamijetili i odvraćali Titova oca od toga da nastavlja sinovljevo školovanje, ali on ih je sve ignorirao.

No u ribariji je mladi Tito pokazivao izuzetnu okretnost i nesvakidašnji talent, uspijevao je uloviti ribu čak i kada se to činilo nemogućim. Zahvaljujući jednom takvom podvigu (nabavivši ribu za biskupa Ožegovića), biskup ga preporučuje za unaprijeđenje i Dorčić odlazi u V. Tamo se nakon upornog udvoravanja vjenča s Reginom, kćerkom svoga šefa Puhovskog. Poslije njegove smrti želi postati državni odvjetnik, u čemu bi mu mogle pomoći veze Puhovskog i njegove ugledne kćerke, sada njegove supruge. Međutim u braku Tito pokazuje svoje pravo lice: alkoholičara koji zlostavlja ženu pa ga ona uskoro napušta. Nakon što Dorčić kao tužitelj okrivi jednog seljaka za ubojstvo (koji zbog toga bude obješen), a kasnije se ispostavi da je bio nedužan, Titovo, ionako već loše psihičko stanje, postaje sve gore. Liječnici ga šalju u sanatorij, a nakon nekog vremena vraća se kući u Senj gdje gotovo da i ne komunicira s zabrinutim roditeljima koji mu na sve načine žele pomoći.

Jednoga jutra pronalaze ga mrtvoga, glavom uronjenog u more, njegovu jedinu i pravu ljubav, od kojega su ga otele nezdrave ambicije njegovih roditelja.

Josip Eugen Tomić Josip Eugen Tomić (1843 – 1906)(1843 – 1906)

U razdoblju u kojem je djelovao, Tomić je ostao tipični predstavnik one prosječne, ali istovremeno i najbrojnije intelektualne sredine koja se neprestano nalazila u procijepu između svojih nerealnih snatrenja u duhu preporodnih ideja i nastojanja da proživi, koliko je to više moguće sigurnom činovničkom egzistencijom u okviru carevine.

Rođen 1843. u Požegi, gdje je odrastao i osjetio prve odjeke ilirskih zanosa. U Zagrebu je polazio sjemenište, a od 1863. je urednik Glasonoše u Karlovcu. 1867. je diplomirao je u Grazu, a zatim započinje činovničku karijeru u Zagrebu koju obnaša sve do smrti 1906.

Kao književnik doživljavao je suprotne ocjene svojih suvremenika; priznavali su mu vještinu fabuliranja, u neku ruku smatrali ga direktnim Šenoinim nastavljačem, ali istovremeno – cijeli svoj život ostao je u sjeni Šenoina imena. Kao stvaralac, on nije imao snage ni moći da se nametne svome vremenu, tek je pratio pojave u literaturi svoga doba, ne uspijevajući pri tome ostvariti niti originalni stil ni izraz. To je jasno vidljivo već u zbrci pjesama Leljinke (1865) s patriotsko-ljubavnim motivima, i to u vrijeme kada je ta tematika već manje aktualna. Historijska tematika stalno je prisutna u njegovu stvaralaštvu i tu on postiže svoje najveće domete. Tomić se dakle prilagođavao vremenu i išao već

utabananim stazama pa je o njemu i ostalo mišljenje kao o piscu osrednje vrijednosti.

Neprestano se krećući u aristokratskim ambijentima, pretežno opisuje plemićki svijet. U prošlosti traži one trenutke u kojima je do izražaja dolazila borbenost branilaca hrvatstva, što je trebalo biti izvor nadahnuća za rješavanje aktualnih društveno-političkih pitanja – prije svega onog nacionalnog. Neki su Tomića pokušali osuditi kao idealizatora plemstva, ali to ipak nije točno jer je on tek naivno idealizirao sve one koji su u prošlosti (in)direktno branili hrvatsku stvar. Isticanje nekih vrednota prošlosti istovremeno je značilo i osudu građanske klase koja se gubila u pasivnosti i izbjegavala svaku političku opasnost.

Svoj literarni put započeo je poezijom (Leljinke), no o njoj se u književno-estetskom smislu nema što reći, ostaje samo važna kao književno-povijesni podatak. Mnogo je važniji njegov rad na području dramskog stvaralaštva: Tomić je nastavio započeti rad Demetra i Šenoe: od 1872. do pojave Stjepana Miletića, on je vršio funkciju savjetnika drame ili odbornika, a nekoliko godina i dramaturga. Da bi zadovoljio ukuse i široke građanske publike, na repertoar stavlja i Kotzebuea i Grillparzera koje je Šenoa bio odbacio, dok se kao originalni dramski tvorac predstavio s nekoliko tekstova (Bračne ponude, Zatečeni ženik, Novi red, Barun Franjo Trenk, Pastorak). Ipak, one ne predstavljaju nikakav posebni doprinos hrvatskoj dramskoj literaturi: previše su didaktične, epski naglašene i vrlo često pretendenciozne. Sve to kočilo je pravu dramsku strukturu. U njegovim dramama do izražaja veoma dolazi njegova blagonaklonost prema plemstvu i predstavljanje građana kao ljudi drugoga reda, koji mu uglavnom služe za zapletanje radnje i stvaranje intriga.

Punu naklonost čitalačke publike, ali i kritike, Tomić je dobio kada je počeo objavljivati crtice i pripovijetke (zbirka Pošurice), koje karakterizira umješnost razvijanja fabule, izvanredna tečnost pričanja, jednostavnost izražaja te čistoća jezičnog izraza. Opisuje sitne doživljaje đaka, raznih majstora i kalfa, starih djevojaka, udovica ili nadobudnih ljubavnika, a u sve to često upliće i motive iz narodne književnosti, što pridonosi zanimljivosti fabule. Ti tekstovi prvenstveno su pisani s namjerom da zabave i zato ih je publika lako i rado prihvaćala.

Ipak, među njima ima i takvih koje se odmiču tek od zabavnih tendencija, osobito u onima s motivima iz Vojne krajine i slavonsko-bosanske granice, u kojima već pokazuje svoju sklonost prema historijskim temama. One predstavljaju dobar uvod u njegove historijske romane po kojima je Tomić i ostao najviše poznat u hrvatskoj literaturi.

Dovršavajući nedovršenu Šenoinu Kletvu , Tomić je već pokazao svoj afinitet prema historijskoj tematici, a istovremeno i naznačio kako je njegovo shvaćanje funkcije historijskog romana istovjetno s Šenoinim: prosvjećivanje i spoznavanje vlastite ličnosti kao nacionalnoga bića u času formiranja moderne hrvatske nacije. Narod u historijskom romanu analogijom između sadašnjosti i prošlosti spoznaje samoga sebe.

Težište rada na historijskom romanu pada u razdoblje između 1879. i 1888. U Zmaju od Bosne obrađuje burno razdoblje života turske Bosne na početku 19. st. kada je došlo do oštrih previranja i sukoba između naprednih snaga pristalica reformi turskog cara Mahmuda II. i konzervativaca – bosanskih begova, koje je predvodio historijski junak Husein-beg Gradaščević. Ali Tomić nema snage da se upušta u razradu te kompleksne problematike, već samo kroničarski konstatira historijske činjenice, a centralno mjesto daje ljubavnoj fabuli: romantičnom odnosu Husein-bega i lijepe Mejre, a poslije njene smrti opet odnosu begovom prema kršćanki Mariji.Sličan postupak primjenjuje i u Emin-aginoj ljubi, dok je roman Kapitanova kći zamišljen nešto drugačije pa je to više roman običaja nego historijski roman, s

radnjom smještenom u Požegu na kraj 17. st, u kojemu se također tematizira ljubav dvoje mladih, ali ona u ovom slučaju, za razliku od prethodnih tekstova, ne završi tragično nego trijumfira u sretnom završetku. U svom najvećem povijesnom romanu Za kralja – za dom, s tematikom iz 18. st., koristi se građom iz Krčelićevih Annuai, i tu je naviše uspio ostati u okvirima realističkog kazivanja.

Ova proza direktno se nastavlja na kanone pripovjedne proze 60-ih i 70-ih godina. U prvom redu vodila ga je želja da istakne nacionalne vrednote u prošlosti, ali sve je više-manje ostalo u okvirima tehnike naracije, izvještaja, kronike, s linearnim fabulama, bez psiholoških pa čak i socijalnih motivacija.

U posljednjem desetljeću života, Tomić je napisao svoje najbolje djelo: roman iz suvremenog života Melita (sklonost prema društvenoj problematici pokazao je već u romanu Udovica). Glavni je nosilac radnje ženski lik, a više pažnje posvećeno je oblikovanju i analizi pojedinih junaka, radnja se sve više zatvara u interijere, a dijalog sve više nadomješta dotadašnju tehniku naracije i izvještaja. Melita je pravi društveni roman po realističkom poimanju: slika i panorama opće društvene situacije 19. st., plemstva koje neminovno propada i građanstva koje se uspinje, životopis glavnog junaka, sinteza individualnog i općeg u uzajamnom djelovanju. Melita je sociološki i psihološki motivirana, predstavljena kao tip vamp-žene koja ne može obuzdati svoje nagone i nezaustavljivo putuje u ludilo, upropašćujući sve oko sebe 9 .

MELITA (1899)Plemićka obitelj Armano, zbog rastrošnog života gospodara obitelji: grofa Orfea, a

zatim i njegova još rastrošnijeg sina Artura, sve više zapada u velike dugove. Orfeo se počinje baviti trgovinom, ali svaki posao koga se prihvati ubrzo propada. Uskoro bi mogli izgubiti i svoje imanje – Delidvor u Zagorju i spasti na prosjački štap, čega se njegova žena, grofica Ana, kao i njihova kći Melita, najviše pribojavaju.

Melita je zaljubljena u Alfreda, ali i on je osiromašeni plemić pa se mora oženiti Ljubicom, kako bi dobio miraz. Melita je duboko povrijeđena tim činom, ali se i ona naskoro vjenča iz koristi: s bogatim novčarom, ali neplemićem Branimirom Rudnićem.

Nakon vjenčanja nastaje pravi pakao, Melita pokazuje svu svoju mušičavost i histeriju i jadnom Branimiru, koji je neizrecivo ljubi, ne preostaje drugo nego da se povuče dok se Melita ne smiri. Ona ide toliko daleko da ne želi vidjeti ni vlastito dijete pa se o njemu skrbi uglavnom Branimir. Svi prijatelji i rodbina polako uviđaju Melitinu zloću, a ona kuje plan kako bi zavela Alfreda koji je sada oženjen s naivnom Ljubicom, koja i ne sluti kakva se podlost krije u lijepoj zavodnici Meliti. Međutim, Melita ipak u ostvarenju svojih planova nailazi na teškoće, prvenstveno zbog Ljubičine tutorice, koja ju neprestano drži na oku. Ipak, nekoliko puta uspijeva se sastati s Alfredom, nemilice trošeći muževljev novac po mondenim europskim ljetovalištima.

Naposljetku ipak dolazi do rastave braka, ali Melita svejedno ne dobiva Alfreda jer se ovaj odlučio vratiti svojoj dobroj i vjernoj ženi Ljubici. Stoga ona potraži svojeg nekadašnjeg vremešnog udvarača i uda se za njega. Nakon nekog vremena opet počinje živjeti po svojim hirovima, neprestano okružena mnogim muškarcima, što njenom sadašnjem mužu naravno ne odgovara. Uskoro potom, i inače histerična i labilna psihička zdravlja, potpuno silazi s uma i biva smještena u ludnicu.

Iako Tomić nije unio nikakve revolucionarne misli u našu književnost, od njegovih Leljinki do Melite vidljiv je veliki uspon, a svojim romanima dao je osnovno obilježje hrvatskoj književnosti 70-ih i 80-ih godina 19. st.

9 Usp. Šenoinu Klaru Gruberovu i Kovačićevu Lauru!

(Miroslav Šicel: PSHK, 45, Zagreb, 1970.)

Po svom književnom djelu i poslovima koje je u životu obavljao, Tomić je u mnogo čemu sličan Šenoi. Onaj dio u kojemu se razdvaja od Šenoe jest pripovijetka (ponajprije u izrazitim humorističkim sklonostima), a svojevrstan credo, objavio je dva mjeseca prije smrti u pod naslovom Književni nacionalizam (Narodne novine, 1906.) Stvaralački je živio u postpreporodnom romantizmu, realizmu i moderni pa se ta različita razdoblja i tendencije međusobno prožimaju u čitavom Tomićevu opusu. U trenutku kada se pojavio, njegov Zmaj od Bosne označio je značajan prijelom u načinu kojim je hrvatska književnost, zadojena turkofobijom više kršćanskog nego nacionalnog podrijetla, tretirala bosansku tematiku, što je među prvima zapazio još Rikard Jorgovanić u Obzoru.

(Dubravko Jelčić: VALLIS AUREA, Zagreb, 1977.)

Ksaver Šandor Gjalski Ksaver Šandor Gjalski (1854 – 1935)(1854 – 1935)[pseudonimi: Ljubo Gredički, Ljubomil Pribunja Zagorac, Tito Eljbe]

Pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, rođen je u Gredicama u Hrvatskom zagorju 1854, a pseudonim je preuzeo po imenu djeda po majci. Osnovnu školu i gimnaziju završava u Varaždinu, a nakon mature upisuje pravo u Zagrebu, dolazi u kontakt s pravašima i Marxovim radovima te počinje rad na socijalističkom romanu Sin budućnosti. Na studiju u Beču otkriva Turgenjeva, a nakon državnog ispita ulazi u državnu službu u Koprivnici. Svoju buduću suprugu Vilmu Gönner upoznaje u Virovitici.

1884. u Vijencu objavljuje svoje prve pripovijesti, Illustrissimus Battorych i Maričon, od koje će prva postati dio ciklusa Pod starimi krovi (1886) U vrlo kratkom vremenu objavljuje nekoliko romana: U novom dvoru (1885), U noći (1886), Janko Borislavić (1887); u kojem se taknuo faustovskog problema, Na rođenoj grudi (1890) i Radmilović (1894). Zbog neslaganja s Khuenovim režimom, umirovljen je 1897, te se vraća u Gredice i intenzivnije posvećuje politici.

1903. preuzima uređivanje Vijenca, a tri godine kasnije postaje i saborski zastupnik te predsjednik Društva hrvatskih književnika (u nekoliko navrata) te počasni i redoviti član brojnih akademija.

Dugu književnu pauzu (zbog političkog rada) od 1906. do 1920, prekinuo je novelom Ljubav lajtnanta Milića (1915), a 1912. započeo je s objavljivanjem Sabranih djela. Krajem života objavio je još dva romana, Dolazak Hrvata (1924) i Pronevjereni ideali (1925).

Smisao ljepote razvija kroz svoj alter ego (književne likove Borislavića i Radmilovića) u širokoj lepezi: od vizualnog, realističko-detaljističkog traženja skladnog oblika, preko klasicističko-neoklasicističkog ideala ljepote, do modernističkog doživljaja ljepote kao potpune apstrakcije: ljubav kao čežnja, a ne realizacija, najviši je stupanj ljepote jer kao takva i ne može biti banalizirana. Sâm podsjeća da je od samog početka zagovarao realizam, ali je istodobno prihvatio i romantizam i simbolizam, jer su svi oni manifestacija prirode, a umjetnost i nije drugo do nastavak prirode.

Najveću pohvalu Gjalskom kao piscu izrekao je M. C. Nehajev poznatim riječima: «Gjalski. Eto, to je moj program.»

Umro je 1935. u rodnim Gredicama.

U političkim uvjerenjima prošao je put od mladenačkog zanošenja pravaštvom, preko slavenofilskog unitarnog jugoslavenstva, sve do razračunavanja s jugoslavenstvom kao političkom zabludom. U književnom smislu, Gjalski zahvaća vrlo širok raspon od realizma10 do fantastike i modernizma.

POD STARIMI KROVI (1886)U uvodu je prikazana saborska sjednica iz 70-ih godina XIX. st. na kojoj se

pojavljuju tri starca u narodnim nošnjama koji izazivaju podsmijeh mladića. U blizini se zatekne čovjek koji im ponudi da će im pripovijedati o starim vremenima i plemenitašima te se mladići nakon nekoliko dana nađu kod tog gospodina i on im priča novele koje slijede.

Illustrissimus Battorych govori o rodoslovlju plemića Batorića, kako su dobili u posjed dvorac Brezovec te o posljednjem vlasniku kurije, Kornelu kojega je pripovjedač osobno poznavao. Opisan je incident sa seljacima oko šume te požar koji su podmetnuli seljaci iz osvete, nakon čega stari Kornel od žalosti umire.

Diljem Brezovice posvećena je detaljnom opisu dvorca, osobito «ptičje sobe» u kojoj se nalazio portret «crvene gospe», Marie comitisse de Blagay te njenom duhu koji se pojavljivao u dvorcu. O njoj se pripovijeda i u trećoj noveli Roman portreta, u kojoj pripovjedač prepričava rukopis iz XVII. st. koji pripovijeda o Marjeti Blagaj i njenom mužu Gašparu koji je iz osvete žive zapalio i nju i njenog ljubavnika, Čezara Montija.

U noveli Na Badnjak opisuje se posljednji Badnjak prije smrti starog Batorića, a Na groblju evocira uspomene o susretu Batorića i Benka Stolnikovića, vlastelina koji je ostao bez žene i djece. Plemenitaši i plemići govore o sukobu mlađeg i starijeg naraštaja, o djevojci Justiki koja je slučajno ranila svoga mladića Slavka, te je potom, zbog sramote što je morala na sud počinila samoubojstvo utapanjem u potoku, iako je bila oslobođena krivnje.

Pripovijest Na Januševo govori o propadanju plemstva, a Mlin kod ceste prikazuje sudbinu grofice koja je u mladosti bila Batorićeva simpatija, ali je otišla s violinistom i potrošila sav imetak.

Idila starog ljeta i Starci prikazuju ugođaje starih vremena i nekadašnjih života plemenitaša, portretirajući njihove likove. Najduža novela je Perillustris ac generosus Cintek koji započinje Batorićevim susretom s Ermengildekom (Arpadom) pl. Cintekom, koji ga poziva na svoj posjed. Na gozbu dolazi poreznik, a u epilogu Cintek, koji ne želi plaćati porez, gubi sve svoje posjede, te, ironično – postaje porezni ovrhovoditelj!

Zbirku zaključuje Beg sa Sutle, priča o tragičnoj sudbini plemenitaša Ivana Korića Cazinskog, koji sudjeluje u okupaciji Bosne, no tragično ostaje bez oba sina.

Zbirka je građena postupkom umetanja ili uokvirivanja, čime je postignuto ulančavanje, slično kao u 1001 noći ili Dekameronu. Umetanje novela pokrenuto je uvodnom kratkom pričom o zasjedanju Sabora, po principu pričanje radi pričanja. Osnovni motiv ciklusa je sukob novog i starog vremena, odnosno nestajanje plemenitaškog svijeta. Ponekad je obilježava i blagi humor, ali i ironija, a prebacivanje pripovjednog interesa s izvanjskih zgoda i avantura na unutrašnji, psihološki plan, kritika je smatrala modernističkim tendencijama u Gjalskoga 11 .

(Miroslav Šicel: GJALSKI, Zagreb, 1984. & LEKTIRA NA DLANU, Zagreb, 2002.)

JANKO BORISLAVIĆ (1887)Mladi klerik i jedan od najboljih pitomaca zagrebačkog sjemeništa, Janko

Borislavić, odjednom promjeni svjetonazor i zatraži dozvolu da se svuče iz svećeničkog odjela te odmah upiše studij filozofije u Beču, a zatim ide i dalje po svijetu. Naskoro se uvjeri da ni filozofija ne pruža apsolutne odgovore o ljudskom (be)smislu te se razočarava

10 Matoš ga je nazivao „lirskim realistom“.11 To je postigao uzimajući kao temu individualnu ličnost, promatrajući je negdje na rubu sna i jave, s težnjom otkrivanja nekih egzistencijalnih pitanja čovjekova života te motivom sna koji je postao jednom od temeljnih njegovih inspiracija u nekoliko pripovijedaka na temu istraživanja čovjekove psihe.

i u tome. I dalje si neprestano postavlja pitanja o smislu ljudskoga života, o beskorisnosti življenja (oslanjajući se velikim dijelom na Schopenhauerovu filozofiju). Naposljetku se vratio u Jazvenik, dvor svojih predaka. Tamo zamišljeno snatri o svome djedu Kristoforu koji je cijeli život pokušavao pretvoriti olovo u zlato (te počinio samoubojstvo kada mu to nije uspjelo). Zaljubljuje se u lijepu djevojku Doricu te se potpuno preobraća – više nije mogao ni o čemu drugom razmišljati nego o njoj. Uskoro mu se pružila prilika i da ju upozna (pomoću gospođe Eveline) i naskoro se njih dvoje počinju sastajati, bez znanja njezine tete, gospođe Jagodićke, s kojom je Dorica živjela. Kada je Jagodićka zbog posla oko prodaje zemljišta morala u Zagreb, Dorica koristi priliku da se vidi s Jankom. Zbog oluje, sklanjaju su se u njenu kuću i noć provode zajedno. Janko uviđa da je počinio kobnu pogrešku pa već sutradan otputuje i ostavlja očajnu Doricu samu, a stara Jagodićka, kad sazna što se dogodilo – proklinje je i otjera od kuće. Od velikog uzbuđenja Jagodićku pogodi srčana kap i jednim dijelom tijela ostane oduzeta. Za nju se brinu služavka i Dorica, iako je stara ne želi vidjeti.

Tako to traje pet godina, sve do Jagodićkine konačne smrti. Čitavo selo ogovara nesretnu Doricu, a ona sve strpljivo podnosi. Jedini koji je razumije je mladi liječnik, udovac koji je želi oženiti, ali ona je još uvijek zaljubljena u Janka. Nakon pet godina Janko se napokon vraća (proputovao je čitav svijet), ali znatno ostario i iscrpljen te do krajnosti razočaran. Odlučuje si prerezati žile, ali ga sluga pronađe prije nego što je potpuno iskrvario te se sada za njega brine Dorica, koja je odmah pohitala da ga vidi kada je saznala što se dogodilo. Tu je i doktor, koji se skrbi za Janka. Teško bolestan, Janko uviđa da doktor Pašić osjeća nešto više prema Dorici pa izriče svoju posljednju želju: da se Dorica i doktor vjenčaju. Uskoro potom umire, u strašnoj agonije.

Pašić i Dorica se vjenčaju i sretno žive u Jazveniku koji im je Janko oporučno ostavio.

SAN DOK TORA MIŠIĆADoktor Mišić uselio se u Jabučevački dvorac kojega prati glas da je prepun sablasti

i duhova. Kao trezven znanstvenik, doktor odbacuje takve «bapske priče», unatoč mještanima koji dvorac noću zaobilaze u velikom luku. Nakon nekoliko mjeseci, Mišić se počinje buditi s neobjašnjivim osjećajem duševnog nemira i čudne melankolije te se počinje pribojavati da bi to mogli biti prvi znaci duševne bolesti. Uskoro mu u san počinje dolaziti mrtva ljepotica koja ga ljubi ledenim osmijehom i sve dalje odvlači, a on joj se niti može, niti želi oduprijeti, iako se budi u velikom strahu. Nakon nekog vremena, pozovu ga da napravi obdukciju nad mladom djevojkom pjevačicom koja je protekle noći ubijena u krčmi. Užasnuti doktor shvaća da je to ista djevojka koja mu dolazi u snove, štoviše, čak i mrtvačnica i krčma i ljudi iz krčme – sve to je on već sanjao prije negoli se u stvarnosti dogodilo! Sav rastresen i užasnut tim neobjašnjivim miješanjem sna i jave, doktor Mišić radi obdukciju, ali se neoprezno poreže, od mrtvaca okuženim nožem i već sljedeći dan umre od sepse, «posve pod dojmom uvjerenja da je cijeli ljudski život i u najtanjim sitnicama samo neprekidan niz apsolutno određenih zbivanja. Sad je razumio da je duša njegova tjedne i tjedne prije mogla znati nešto, što će se istom dogoditi. Taj tren poćutio je i razabrao njenu mističnu narav. Njegovo dosadašnje mehaničko i kemijsko shvaćanje svijeta i sebe samoga survalo se u ništa i on je naslutio u duši nešto više nego tek fiziološki proces moždana.»

LJUBAV LAJTNANTA MILIĆA (1915)U Varaždinu, u staroj kući pored groblja stanuje 90-godišnji poručnik Emanuel

Milić. Već 50 godina svakodnevno odlazi na grob svoje zaručnice Anastazije (Staze). Stari Milić pripovjedaču priča svoju životnu priču te se retrospektivno vraća 50 godina unatrag kada je bio mladi dvadesetogodišnji poručnik koji je od utapanja spasio lijepu Anastaziju te se odmah u nju zaljubio. Međutim, zbog vojnih obaveza, vjenčanje je moralo biti odgođeno, a kada je već bio zakazan datum, Anastazijin otac bio je osuđen zbog veleizdaje i strijeljan, nakon čega je Staza pala u tešku depresiju i neurozu, od koje

se nikad nije sasvim oporavila. Nakon prividnog poboljšanja u toplicama, jednoga dana žalila se na glavobolju i čudne snove u kojima je susretala pokojnog oca. Iste večeri je umrla. Kao zaručnici, Milić joj je obećao da se nikada neće ponovno oženiti ako ona umre. Svoje obećanje je izvršio, držeći ga se punih pedeset godina. Anastazija mu se pojavljuje povremeno u snovima, a u posljednje vrijeme sve češće. Čak mu je nagovijestila i točan datum kada će umrijeti – 29. rujna. Tako se i dogodilo, pripremivši sve za smrt i nimalo ne sumnjajući u ispunjenje sna, Milić je doista umro 29. rujna u 9 sati.

Fran Mažuranić Fran Mažuranić (1859 – 1928)(1859 – 1928)

Uslijed nedostatka pouzdanih izvornih podataka o njegovu životu i zamagljenih nagađanja o misterioznom nestanku, o Franu Mažuraniću mnogo se pisalo, ali uglavnom o memoarskom osvjetljavanju i otkrivanju bizarnih detalja njegove romantične biografije12, dok je o njegovom književnom radu manje rečeno.

Rođen je 1859. u Novom Vinodolskom. Otac mu je bio Matija Mažuranić, autor Pogleda u Bosnu. Već kao dječak bio je vrlo nemirna i pustolovna duha te hirovite naravi. Kao mlad poručnik napisao je s mirnom zrelošću talenta svoju pjesničku prozu13, koju je nakon što je bila izdana u časopisima, 1887. objavio pod naslovom Lišće, crtice Frana Mažuranića. Ta zbirka od svega četrdeset crtica/pjesama u prozi bila je brzo zapažena i primljena kao značajan književni i umjetnički događaj. U njima je prisutan utjecaj Turgenjeva i njegovih Senilija .

1927, dakle četrdeset godina nakon svog prvog lirskog dnevnika, objavljuje knjigu autobiografske proze Od zore do mraka. Jedina razlika koja se zapaža jest veća smirenost u izlaganju nego u Lišću te dublje poniranje u skupnost životnih spoznaja i problema. Njegova čežnja za daljinama bila je najčistija strast lutanja za novim vidicima, svoj osjećaj strasti zadovoljavao je opasnim avanturama. Osnovno obilježje tih putopisnih zapažanja jest iskrenost odnosa prema životnim pojavama koje iznosi. Njegovo pripovijedanje je više zbivanje negoli novelističko-literarno slobodno ekspliciranje.

Od svih njegovih radova, najslabije su uspjeli političko-satirički prozni epigrami Strijele i strelice koji su ostali na razini novinarskog pamfleta.Otprilike deset godina luta svijetom bježeći od potlačene rodne grude; njegovo shvaćanje je bilo da bez nacionalne slobode nema slobode, a ljubav prema domovini prije svega je ljubav prema njezinoj slobodi.

Smrt ga je zatekla u tuđini, unatoč njegovoj žarkoj želji da se vrati u domovinu. Umro je u 1928. u Berlinu, od srčane kapi.

(Nedjeljko Mihanović, PSHK, 54, Zagreb, 1966.)

12 Nazivan je našim vječnim putnikom i lutalicom Ashaverom, Ukletim Holandezom, našim Peerom Gyntom, uspoređivan s Childeom Haroldom, don Juanom itd.13 Pjesma u prozi kao samostalna književna vrsta povezuje se uz Louisa Bertranda i njegovo prozno-lirsko djelo Gaspard de la Nuit (1842) Takav slobodni fluidni oblik odgovarao je i mladom Mažuraniću. Mnoge crtice iz Lišća nose romantičarske elemente, ali sazdani su realističkim postupkom zapažanja te su pročišćeni i stilski transponirani u tehnici novog proznog izraza. Svuda se odražava težnja za što uzoritijim stilskim osobinama, koje su se posebno očitovale u ravnoteži kompozicije, te jezgrovitosti misaone intoniranosti i aforičnosti. Njegovi impresivni dojmovi, zapažanja i filozofsko-lirska razmatranja izraženi su u dotad u nas neostvarenom proznom ritmu. Osobita pažnja posvećena je sažetosti radnje i snažnom utisku finalnog efekta.

Josip DraženovićJosip Draženović1414 (1863 – 1942) (1863 – 1942)

Rođen 1863. u Stajnici kod Jezerana u Lici, gimnaziju je polazio u Senju, a nakon toga u Zagrebu završio za suca. Službovao je u Senju, Novom Vinodolskom, Vrbovskom, Bakru, Perušiću i Gospiću. Od 1935. do smrti živi u Zagrebu.

Draženović je slikao samo dvije sredine i dva osnovna raspoloženja: gorovitu Liku i zbijeni Senj, nadovezujući se s jedne strane na hajdučko-tursku novelu (koja je cvala osobito sredinom stoljeća) te na crticu s realističkim pretenzijama. Kao slikar primorskog života, gotovo je izravni nastavljač Veberovih bakarskih novela.

Za života je objavio četiri knjige, a u povijesti književnosti bio je navođen i kao jedan od najznanijih predstavnika naturalizma.

U prvoj fazi svoga stvaranja Draženović je pod utjecajem Šenoe, Turgenjeva i naturalističko-verističkih polemika toga vremena. U toj fazi objavljuje svoje Crtice. Iako se osjeća realizam, ta faza je još uvijek pretrpana romantikom.Već kao dvadesetogodišnjak napisao je Martinovu oporuku i Mužev povratak, crtice iz primorskog života koje će nakon deset godina (poslije Iskrica) ući u treću, najvredniju Draženovićevu knjigu, što dokazuje da je autor svoje motive neprestano obrađivao i objavljivao, nastojeći što vjernije oblikovati onaj jalovi život čiji je pjesnik postao. Najljepša novela prvog razdoblja je Ruža koja se odlikuje zanosom, jednostavnim izrazom i sigurnom kompozicijom.

Iskrice je objavio 1887. Radi se o zbirci pjesničke proze, lirski proživljenih isječaka iz života, s nastojanjem da se iz njih izvuče moralna pouka. I one su nastale pod Turgenjevljevim utjecajem. Kritika ih je često uspoređivala s Mažuranićevim Lišćem .

Malo su bile zapažene u kritici Crtice iz primorskoga malograđanskoga života (Senj, 1893.), iako se radi o jednoj od najvrednijih knjiga hrvatskog realizma. U njima se Draženović javlja s verističkim izrazom koji je tada već izvan aktualnih književnih tokova. Budući da više nije govorio jezikom koji bi bio zanimljiv čak je i njegovo najbolje djelo, Nova era prošlo nezapaženo.

Crtica Po buri odlično dočarava novi autorov stav: on sada opisuje sivilo gradskog kamena i bezizglednu staračku smalaksalost. Nevrijeme se javlja kao način, nepromjenljivo stanje života: bura dolazi, ali i ostaje, a kad ode za sobom ostavlja gadne tragove15. Taj osjećaj izgubljenosti u razularenom elementu koji se survava niz Velebit jest ono što čini poeziju kod Draženovića. Tako mu se život ukazuje u dilemi: «sad i nekad»; bura je prekrila sve, ona je čas melodija, čas pratnja, sad stvarnost, sad slutnja… ona ne prestaje i iz nje ne možeš pobjeći – ona je život. Sve se odgađa za sutra (kad stane bura), a hoće li to sutra opće doći? Postoji li ono? I je li ikad bilo sunca na ovome svijetu? Prolaznost i animalnost života daje se tek nizanjem golih činjenica, ali Draženović čak i u najmanjim stvarima uspijeva pronaći puninu života, što je njegova najveća snaga: poezija stvari s kojima ljudi žive, koje čovjeka uvjetuju, a koje su ujedno ljudima uvjetovane; međusobnu ovisnost ljudi i okoline, četo turobnu i bolnu, ali uvijek istinitu i duboko čovječnu.

Sva ta mrzovolja i slikanje jalovog, bivšega života odlično je vidljiva i u crtici Tijesno je: nije to mržnja na opisane nesretnike (senjske fakine) nego na ono što ih takvima čini. I on kao objektivan i nepristran autor iznosi samo

14 fakultativno15 Usp. sasvim drugačiji svjetonazor u Ruži.

činjenice, kao najdublju tendenciju odraženu u dojmu putem kojega «čitalac suvereno shvaća djelo».

Svi njegovi junaci su čudaci, nezadovoljnici koji nose neko prokletstvo na sebi. Za razliku od još jednog Novaka, čiji junaci su više dinamični i nisu ograničeni samo na jedno mjesto, Draženovićevi su statični, u manijakalnoj gesti za njih tipičnoj, dalje od koje se ne miču.

Draženovićev razvoj ide od turgenjevljevskih zanosa i sentimentalno humanih iskrica do malogradskih realističkih crtica i neuspjelog pokušaja romana, a u povijesti hrvatske književnosti, uz Đalskog, Kozarca i Kovačića osnivač je pravog hrvatskog realizma.

(Ivo Frangeš: PSHK 56, Zagreb, 1963.)

«BISTVO REALIZMA» KOD JOSIPA DRAŽENOVIĆAVeć kao 19-godišnjak, Draženović je pisao kraće kritičke osvrte (tzv. Pisma

iz Zagreba) u kojima se vrlo smiono i sigurno okomljuje na neke svoje suvremenike: Bogovića, Korajca, Oreškovića Novaka i druge. Kao uzori mu služe Turgenjev, Tolstoj, Gogolj i Dostojevski, dok ostale europske (neslavenske) književnke rijetko spominje. Od neslavena priznaje jedino Breta Hartea kojega stavlja uz bok Tolstoju i Turgenjevu.

U svojim početnim pripovijetkama (Martinova oporuka, Povijest jednog vjenčanja, S pločnika) Draženović se dosta koristi efektom prevarenih iščekivanja, ali često nedovoljno efektno jer čitatelja ne uspijeva uvijek pripremiti na završno poentiranje. Zolino i Kumičićevo ime, kao i pojam naturalizma dugo je i svjesno izbjegavao, ali pojam verizam ipak je koristio u svojoj, inače bogatoj, rječničkoj terminologiji. U njoj je i pojam l'art pour l'art , kao jedno od Draženovićevih načela, vrlo često prisutan.

U svojim Odgovorima (1933), na svoj književni realizam postavlja zahtjeve slične onima koje je formulirao kada je pisao o Novakovim pripovijetkama: potreba njegovanja forme i stvaranja vrijednih i korisnih djela, ali bez izrične tendencije . Piščeva jedina preokupacija je književni tekst, kako ga napisati kada se građa jednom izluči, tj. izolira iz stvarnog života. «Bistvo realizma jeste u težnji shvatiti život, kaki jeste», a «sam realizam u težnji d o s v o j s t v e n e ljepote traži i stvara sebi i posebnu tehniku».

Za Draženovića je karakteristično da se nerado opredjeljivao, kako na književnom, tako i na neknjiževnom planu. Njegovo uvjerenje bilo je da je najbolje komunicirati posredno, preko neutralno obojenog teksta, preko nekog lika koji mu ne sliči, što je više moguće, skrivajući misli i osjećaje, a na razvijanje takvih svjetonazora utjecale su i kritike Jakše Čedomila koje je Draženović shvaćao vrlo ozbiljno.

Za njegove Crtice iz primorskoga malogradskoga života (1883-1893) Frangeš je utvrdio da se radi o jednoj od najvrjednijih knjiga hrvatskog realizma, iako je ona, u svoje vrijeme ostala gotovo sasvim nezapažena. Draženović je pisac samo jednog grada – Senja - i tu je malograđansku sredinu najbolje upoznao, premda s njom nikada nije do kraja srastao. Čedomil primjećuje da je građu za svoje crtice u Senju Draženović počeo pronalaziti tek nakon odlaska iz tog grada, a to je značajan element za razumijevanje njegovog senjskog ciklusa – on je pisao o Senju u vrijeme kad je izbivao iz njega. Senju se vraća i poslije Crtica, u još nekim pripovijetkama: Zimnje ruže (1894), Prvo Vickovo ročište (1896), Zadnji osmješak (1901), Povijest jednog vjenčanja (1901), Zeleni zastor (1902) i Druga cvatnja (1910). U senjskom ciklusu, tj. u Crticama , Draženović dosljedno uspijeva ostati po strani, za razliku od ranijih i kasnijih pripovjedaka iz Like i Kraijine; on ovdje ne uzima učešća u ćakulama svojih mještana, a pogotovo nije pripovjedač koji osvjetljava zbivanja iz svoje točke gledišta. Takvim

distanciranjem, Draženović je stvorio impersonalnog pripovjedača, ili pripovjedača, do te mjere srodnog po shvaćanju tim ljudima, da radnja katkad gubi na reljefnosti, a likovi ostaju plošni. Htio je napustiti subjektivno pripovijedanje i udaljiti se od romantičnog prikazivanja života, i u tome je u Crticama najviše i uspio .

Također je važan i raspored 13 crtica unutar zbirke: od siječnja do prosinca, u Senju, u kojem vrijeme stalno teče jednako, u zatvorenom i začaranom krugu, u kojemu je čak i more daleko.

Milan Marjanović stavlja Draženovića uz bok Vojnoviću; govoreći o njihovom otmjernom i čistom realizmu, o savladavnaju njihovih osjećaja, Vojnović aristokratizmom, Draženović hladnoćom.

Draženovićev realizam blizak je artizmu koji je bio svojstven velikim francuskim piscima, pout Flauberta (l'art pour l' art) i Maupassanta16, ali njih je Draženović čitao samo površno ili ih čak možda uopće nije niti poznavao.

(Gabrijela Vidan: HRVATSKA KNJIŽEVNOST PREMA EVROPSKIM KNJIŽEVNOSTIMA, Zagreb, 1970.)

Književna kritikaKnjiževna kritika

U razvitku hrvatskog realizma zanimljiv je položaj i uloga Eugena Kumičića (pseudonim: Jenio Sisolski): njegova djela postala su zastavom novog smjera, njegovo ime doživljavalo se kao protuteža Šenoinu, dok je njegov esej O romanu (Hrvatska vila, 1883.) izazvao silno oduševljenje i nesrazmjerne kritike. Kumičić je pisac koji svojim značenjem u hrvatskoj književnosti daleko premašuje estetsku vrijednost pa je stoga i njegov članak O romanu dobio povijesnu važnost, ne toliko po idejama, koliko po reagiranjima i posljedicama koje je izazvao. Jedna od reakcija bilo je i Pasarićevo pitanje u Vijencu: Hoćemo li k naturalizmu? kao i brojne druge rasprave, izazvane uglavnom Kumičićevim člankom. Korisna strana toga bila je povećanje interesa za kritiku te njeno konstituiranje u samostralnu aktivnost.

Nastojeći se osloboditi Šenoina autoriteta, književna je kritika realizma ipak bila direktivna i više upućivala nego ocjenjivala, što je uzrokovalo toliki broj polemičkih članaka, teoretiziranja i žučljivosti u polemikama. Zagovarao se društveni roman i on se tada doista i razvio, tako da razdoblje realizma s punim pravom možemo zvati i razdobljem romana.

Janko Ibler17 (pseudonim Desiderius) (1862 – 1926) stupio je na književnu scenu vrlo mlad, potkraj Šenoina razdoblja, nakon Mažuranićeva banovanja i u vrijeme vladajuće Narodne stranke. Izražavajući svoje poglede, Ibler je napadao ono što je postojalo (a to je bio jedino Šenoa i njegovo djelo). Započeo je kao ogorčen propovjednik pravaškog književnog i političkog radikalzima, a završio kao član režimske redakcije Narodnih novina. Nije imao sustavnijih teoretskih ideja; nakon početne zanesnosti s Kumičićem, iznesene u

16 Maupassantu pripada slava da je u Romanu, predgovoru Pierreu i Jeanu izrekao najbolju definiciju umjetničkog realizma: «Pisati istinu znači dakle dati potpunu iluziju istine, prema običajnoj logici činjenica, a ne prepisati ih ropski u mješavilu njihova slijeda. – Odatle zaključujem da bi se talentirani realisti morali radije zvati iluzionistima».17 Rođen je u Staroj Gradiški. Javlja se 1881. u pravaškoj Slobodi. Kritičarski rad započinje neumjerenom pohvalom Kumičićeva Jelkina bosiljka. Značajan u njegovu radu je kratak boravak u Beogradu 1883. Među prvim je hrvatskim kritičarima koji su ocjenjivačko djelovanje smatrali glavnom zadaćom. Do kraja je ostao vjeran načelu o slobodi umjetničkog stvaranja, ali je od pisaca prije svega zahtijevao vjernu fotografiju života. Ograničavala ga je činjenica što je bio novinar pa se nije mogao sasvim posvetiti kritičarskom poslu. Umro je u Zagrebu 1926.

svojim Literarnim pismima18 (Sloboda, 1881.), osjetivši da Kumičić zapravo stoji pod Šenoinim utjecajem, sve se više okreće prema Šenoi. Vrlo često se oslanjajući na vlastiti dojam, Iblerova je kritika bila feljtonistička, ali je u svakom slučaju značila dobitak i u trenutku kada se javila i u kasnijim razdobljima.

U isto polemično doba kada se raspadala šenoinska idila jedinstvenih nazora i osvjedočenja javio se i Josip Pasarić19 (1860 – 1937). Njegov programatski, borbeni i nepopustljivi manifest Hoćemo li k naturalizmu? (Vijenac, 1883.) izravan je odgovor na Kumičićeve teze. Pasarić naturalizam smatra pogubnim na hrvatsku lijepu knjigu, a ta tvrdnja ostavila je duboki utjecaj i na kasniji neposredni razvitak hrvatske književnosti.

Iako je po svojim koncepcijama pripadao razdoblju realizma, Jovan Hranilović20 (1855 – 1924). Kao kritičar najviše je djelovao u moderni, pročuvši se kao jedan od najžešćih i najogorčenijih oponenata Mladima. Teoretski uzor bio mu je Franjo Marković. Poznat je njegov članak O teoriji novele (Hrvatska vila, 1883.) u kojemu se uglavnom naslanja na Gottschalla i još neke druge strane autore.

Jakša Čedomil21 (pravim imenom Jakov Čuka) javio se prvim radovima 1887, kao devetnaestogodišnji mladić, a kritičarski rad naglo prekinuo već 1903. U književnu je povijest ušao s vrazovskom etiketom. Vraz je naime bio obilježen kao osnivač hrvatske književne kritike, a Čedomil je u toj sintagmi dobio i atribut "moderne". On je, tako, nazvan osnivačem hrvatske moderne književne kritike . Čedomil je bio prvi hrvatski kritičar koji je svoj posao radio sustavno, bez feljotonističke lakoće, ali i površnosti. Značajan je njegov članak Naše književne nevolje i kritke (Iskra, Zadar, 1891.), kao i radovi o Kumičiću, Leskovaru i Starima i Mladima. Prvi dio svog kritčarskog rada završio je odlučnom, obimnom i nepovoljnom kritikom Kovačićeve Registrature, no nakon povratka iz Italije, (odakle se vratio kao vrstan poznavlac talijanske književnosti), sustavno je i argumentirano počeo ocjenjivati pisce koji su tada bili na velikoj cijeni, a nisu to, po njegovom mišljenju zaslužili (Kumičić, Harambašić, Badalić i dr.). Za razliku od Hranilovića, Čedomil je pristajao uz Mlade i zaslužan je što je hrvatsku književnu kritiku definitivno privolio vanjskim, jedinstvenim kriterijima. Književni kriteriji i estetska vrijednost postat će kasnije, zahvaljujući upravo Čedomilu, osnovima kritičkog suda.

18 U istom članku hvali i Šenoina Prosjaka Luku.19 Rođen je u Pušći 1860, a umro u Zagrebu 1937. Po zanimanju filolog, u realističkim polemikama sudjeluje kao tradicionalist i izrazit protivnik naturalističkih položaja. Najvažnije radove objavio je (kao konzervativni štrosmajerovac) uglavnom u Vijencu i u Obzoru. Do danas su sačuvale vrijednost njegove ocjene Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića, a vrijedne su mu i ocjene Preradovića, Šrepla i još nekih autora.20 Rodio se 1855. u selu Kričke u Dalmaciji, a umro kao grkokatolički svećenik u Novom Sadu 1924. U doba moderne, kada je i najviše djelovao kao kritičar, branio je konzervativna, tradicionalistička gledišta Starih. Posebno je cijenio Gjalskoga, a nekoliko godina bio je i urednik Vijenca. Osnovno uporište u svim njegovim polemikama ostala je Markovićeva estetika (ono što je u modernoj dobro, nije novo; što je novo, nije dobro).21 Rođen je 1868. na Zaglavu na Dugom otoku. Doktorirao je crkveno pravo u Rimu, nakon čega se zaredio u Zadru, gdje djeluje kao kateheta, kapelan i profesor hrvatskoga jezika. 1900-1903 urednik je Glasnika Matice dalmatinske, a 1903. daje ostavku i sasvim prestaje s književnim radom. 1888. napisao je promašenu, ali vrlo zapaženu kritku Kovačićeva romana U registraturi. Tadašnju hrvatsku književnu kritiku smatrao je dosadnom i praznom pa se trudio da u nju unese više odlučnosti u sudu i argumentiranosti u dokaznom postupku. Usuđujući se napasti Kumičića, pokazao je hrabrost koja ga ni kasnije nije napuštala. Veoma je krut bio i prema Harambašićevoj rodoljubnoj poeziji, ali je osobito cijenio Gjalskog i Kranjčevića, a kritikom o Kranjčeviću suprotstavio se dogmatizmu crkvenih krugova te se približio gledanju modernista. Umro je u Rimu 1928.

Kritika razdoblja realizma rađa se ponajprije kao pokušaj preocjene najautoritativnije umjetnosti prethodnog razdoblja, Šenoine. Uviđajući pogrešku, kasnije ipak priznaje vrijednost Šenoinu stvaranju.22 Obratnim putem, kritika je mijenjala mišljenje o Kumičiću – od vrsnog umjetnika, postepeno je dobivao mjesto na kojemu se otprilike nalazi i danas. Najveći promašaj cjelokupne kritike toga vremena svakako je Ante Kovačić (svu nezrelost prilika pokazuje osobito slučaj s nepovoljnom ocjenom Registrature), dok je Gjalski odmah pozdravljen kao veliki pisac (jedino s prigovorima njegovu jeziku). Odmah su pozitivnima ocijenjeni i Kranjčević i Kozarac, dok je Novaku nanesena nepravda ispravljena tek dva desetljeća poslije njegove smrti, i to od strane AntunaBarca.

Kritika realizma bila je nošena idealom istine .23 Dakako, ostalo je otvoreno pitanje kako da se odredi što je istina. Otuda neumjerena žestina početnih polemika i smirena rezignacija završnih akorda. Pravaška istina ubrzo se nasukala na grebenima kuenovske politike pa će kritičari moderne istinu potražti – u ljepoti.

(Ivo Frangeš: PSHK 62, Zagreb, 1976.)

MODERNAMODERNA

PJESNIŠTVOPJESNIŠTVO

Antun Gustav Matoš Antun Gustav Matoš (1873 – 1914)(1873 – 1914)

antologijske pjesme: Srodnost, 1909., Jesenje veče, Maćuhica, Stara pjesma, Mòra, Zvono, Grički dijalog, Gnijezdo bez sokola, Notturno

Ubrzo nakon rođenja u Tovarniku, roditelji su mu se preselili u Zagreb gdje je Matoš pohađao pučku školu i gimnaziju. Nakon nezavršene gimnazije, propada mu i pokušaj studija veterine u Beču pa se potpuno posvećuje pisanju i glazbi. U 19-oj godini Vijenac mu objavljuje novelu Moć savjesti24, Time je otvoreno novo poglavlje hrvatske književnosti poznato pod imenom moderna.

1893. pozvan je u vojsku, ali je slijedeće godine dezertirao te je morao napustiti Hrvatsku i otići u Beograd, a kasnije u München, Beč i Ženevu i Pariz. U Parizu je ostao pet godina i taj je period bio presudan u formiranju njegovih

22 To se odnosi prije svega na pravaški dio kritike, dok su protivnici realizma, odnosno naturalizma, npr. Pasarić, već od početka branili Šenou i navodili ga kao uzor.23 "Istina je prinicip moderne beletristike, jer je upoznavanje istine prvi uvjet boljoj budućnosti." (Šrepel)24 Ta novela izaziva pažnju javnosti jer se mladi Matoš, protiv svih pravila tada dominirajuće realističke „škole“, usuđuje napisati pripovijest u kojoj je apstrakcija i simbolika zamijenila „poetiku“ hrvatskih realista.

estetičkih načela; temeljito se upoznao s poezijom Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te proznim djelom E. A. Poea, Mériméa i de Maupassanta, a tada je nastao i dobar dio njegove fikcionalne proze: Iverje (1899) i Novo iverje (1900).

1904. se vraća u Beograd i tamo će ostati do definitivnog povratka u Zagreb, 1908. Za drugog boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljeni Ogledi (1905) te Vidici i putovi (1907), a tada počinje pisati i poeziju, koju objavljuje po listovima i časopisima. Taj dio objavljen je tek posthumno (Pjesme, 1923).

U Zagrebu se aktivno uključio u književni i politički život, neprestano ulazeći u sukobe i polemike, a svojim poznavanjem suvremenih književnih pravaca, nametnuo se kao jedan od vodećih kritičara moderne. Oko sebe je okupio stotinu mladih pjesnika «Gričana», u koje se ubrajaju i Ljubo Wiesner, Fran Galović, Tin Ujević i još neki. Živio je boemski, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici, sve do smrti prouzrokovane rakom grla 1914. Za života su mu izašle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913), a velik dio neobjavljenih tekstova sakupljen je tek za Sabrana djela, izašla u razdoblju od 1935. do 1940.

Suvremenici su najviše cijenili njegove putopise (Oko Lobora, 1907), dok je Matoš osobno najviše držao do svojih pripovijedaka, a do danas je došlo do svojevrsnog uravnoteženja vrijednosti čitavog njegovog opusa, osobito u korist poezije (neke od njegovih pjesama; Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, Utjeha kose – smatraju se ponajboljim ostvarenjima hrvatske moderne).

Europska poezija toga vremena sva je bila u znaku simbolizma, esteticizma i artizma, a Matoš je, slijedeći primjer svojih europskih kolega, insistirao na dotjeranoj formi (pa je sonet postao kanonskim oblikom). U okviru Matoševe škole velika se pažnja posvećivala zvukovnim, «glazbenim» kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima.

Tematski se njegova lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica), preko estetizacije smrti, starosti ili drugih fenomena koji inače pobuđuju osjećaj odbojnosti i nelagode (Utjeha kose, Prababa). Matoševi poetski tekstovi ipak ne usvajaju tzv. «estetiku ružnoga», tada popularnu u europskoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud). Drugi dio Matoševa opusa blizak je njegovom kritičkom i polemičkom temperamentu. Te pjesme su satirički ili humoristični pogledi na moralne kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim patriotskim pjesmama (1909., Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnog položaja domovine.

KIP DOMOVINE LETA 188*Na svega dvije kartice teksta opisuje se revolt piljarice Pepice Pogačićeve da

uzmakme pred vojskom koja na poziv vlasti treći dan bune juriša na Jelačićev plac. Njen muž Joškec moli je da skupa pobjegnu, ali ona se ne da, i tek kad on pobjegne, a ona ugleda vojsku, spopadne je strah. A nakon prolaska vojske, Pogačić nalazi mrtvu ženu pod prosutim zelenjem koje je tu prodavala te se sav zdvojan opije u prvoj rakijašnici, a zatim i sam umire u bolnici Milosrdne braće.

„(...) I nju i njega zakopaše – krišom dragi čitaoče, krišom ...“

PERECI, FRIŠKI PERECINakon gubitka čitavog imetka na kartama, suprug gospođe N.,a Dragičin otac,

umire od srčane kapi te se one, ostavši bez ičega u Zagrebu, presle u slavonsko selo Lipovac, gdje dobiju namještenje kao poštarice. Međutim, ni tamo ne uspijevaju izbjeći ogovaranja seoske „gospoštine“. Jedini koji im je dolazio, bio je komandant husarske čete, von Wurstlingen, koji je udvarao djevojci. No Dragica se zaljubi u mladoga husara

Ivana Unukića, poznatog po razuzdanom i bekrijskom životu, koji također prema njoj gaji simpatije te ju za vrijeme parade otme jašući, zbog čega je kasnije okrutno kažnjen da nekoliko sati visi naglavce. Uskoro potom se Dragica i Unukić vjenačaju, a von Wurstlingen se sasvim srozao i postao prodavač pereca.

CAMAOZa vrijeme glazbenog školovanja, mladi pijanist Alfred Kamenski ostaje bez

skrbnika te započinje boemski život lutajući po europskim gradovima. U Ženevi nalazi posao kod židovskog bankara Diamanta. Jedne večeri u «Metropolu» upoznaje ekscentričnu poljsku plemkinju Fanny s kojom odmah dolazi do fatalne ljubavne veze; Fanny ga odvodi u svoju vilu, nakon čega stari sluga dojavi njezinom mužu, američkom bogatašu za ženin preljub pa se ovaj naprečac vraća s puta. Alfred se sakrije, a Fanny isprva uspijeva zavarati supruga, ali ih odaje papiga koja ponavlja njihova ljubavna tepanja i donosi Alfredovu crnu kravatu. Suprug napadne Fanny, Alfred je pokušava obraniti, ali mu Amerikanac slomi obje ruke i baci ga niz terasu. Potom ubije ženu, slugu i pse i objesi se Alfredovom kravatom. Kasnije susjedi pronalaze pet leševa i papigu koja i dalje ponavlja refren, oponašajući Fannyna muža.

CVIJET SA RASKRŠĆAPripovjedač, boem, lutalica i fotograf, stiže u blizinu ljetnikovca u nekom gradiću

na jugu Francuske i od umora zaspi u vrtu. Probudi ga milovanje mlade djevojke s psom za koju ustanovi da je slijepa. Pripovjedačev glas Izabelu podsjeća na glas umrlog brata, te ga ona moli da nađe zaposlenje kao njezin učitelj, a kad on to odbije, Izabela ga poziva da zajedno odu u svijet. On je odgovara od bijega, a potom stiže i njen otac sa slugama koji je odvodi u dvorac. Pripovjedač, očajan, nastavlja svoju skitnju.

Gotovo u svim Matoševim pripovijetkama, u većoj ili manjoj mjeri, uočava se lirizacija iskaza, lutanje maštom u predjele apstraktne ljepote (Balkon, Cvijet sa raskršća) Novije podjele njegova pripovjedačkog opusa baziraju se na dominantnim stilskim obilježjima pa bi podjela mogla biti slijedeća:

- impresionističke novele, u kojima se obrađuje neki istinit događaj (Kip domovine leta 188*) ili autorovi privatni doživljaji (Nekad bilo – sad se spominjalo), ili doživljaji utemeljeni na stvarnim slučajevima (On, Pereci, friški pereci) koje su specifične po svom anegdotskom, reportažnom karakteru, fragmentarnosti i odmaku od realističke poetike. Impresionistički senzibilitet pripovjedača najviše dolazi do izražaja u lirskim dijelovima gdje se neposredno okružje percipira svim osjetilima (sinestezija). Krajolik je redovito povod za profinjen doživljaj, bilo pripovjedača ili nekog od likova, a neposredan doživljaj obogaćen je obično asocijacijama iz svijeta kulture, dok asocijacije najčešće dolaze iz svijeta umjetnosti, religije i mitologije, što je vrlo česta pojava u djelima modernih autora.

U prozi tipa Camao i Cvijet sa raskršća, opis žene redovito je zasnovan na usporedbi sa ženskim portretima velikih majstora europskog slikarstva ili likovi svoju životnu priču idealiziraju u skladu s motivima iz svijeta umjetnosti.- simbolističke novele (Lijepa Jelena, Put u Ništa ili Balkon) posjeduju simboličko značenje i naglašavaju razmak između realne zbilje i «višega» idealnog svijeta u kojemu se naslućuju ljubav, ljepota i harmonija. Tu se neprestano variraju teme (idealne) ljubavi i smrti. U tom se tipu Matoševe novelistike ljubav pojavljuje kao nemogućnost ostvarenja trajnog sklada. Rascjep između zbilje i ideala i nemogućnost pomirenja tih dviju sfera potječe iz romantiče tradicije, a europski simbolisti pretvorili su tu spoznaju u gotovo jedini sadržaj svoje poezije i proze (Lijepa Jelena).Zato su protagonisti Matoševe novelistike društveni autsajderi, boemi, lutalice, umjetnici i sanjari, često bolesni i krajnje neurotični.

(LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

Visoko iznad svoga vremena, Matoš je bio uzdignut i iznad svih jednostranosti i simplifikacija; ničemu i nikome nije robovao, pa ni onome što voli. Zato je i prema manama svojega naroda bio strog i kritičan, čak stroži i kritičniji nego prema nečemu do čega mu nije bilo stalo. Osobnu slobodu cijenio je iznad svega pa je stoga svjesno odabrao najteži način života – onaj boemski te je živio u velikoj oskudici, vrlo često i od tuđe milosti, ali uvijek pun pouzdanja u sreću i nepredviđen sretan slučaj. Iako je zapravo bio nesvršeni gimnazijalac, Matoš danas slovi kao jedan od najvećih hrvatskih erudita. Bio je naknadno stekao i zvanje učitelja, ali na tu dužnost nikada nije stupio iako je neko vrijeme ubirao učiteljsku plaću. To je bio jedini njegov redovni prihod u životu.

Zbog otvorenih svojih stavova i nepristajanja na robovanje i ulagivanje bilo pojedincima bilo politici, često je bio žrtva prljavih političkih intriga kojima su se mediokriteti osvećivali. Unatoč tome, Matoš je bio ostao u sjećanjima svojim suvremenika kao nenadmašni humorist, uvijek spreman na šalu. Vrlo nestalan i prepun oprečnih mišljenja i ideja, najbolje ga je okarakterizirao Albert Bazala kada je napisao da je Matoš bio dosljedan jedino u svojoj nedosljednosti.

(Dubravko Jelčić: MATOŠ, Zagreb, 1984.)

Vladimir Vidrić Vladimir Vidrić (1875 – 1909)(1875 – 1909)

Do 1895. studirao je pravo u Pragu, a nakon što je odsjedio zatvorsku kaznu zbog sudjelovanja u paljenju madžarske zastave pred Jelačićevim spomenikom, nastavio je studij u Beču, ali u modernističkim nastupima "mladih" nije sudjelovao.

Svoje koncepcije odmah je praktično provodio, i to već od prve pjesme, Pomona (Vijenac, 1898). Međutim, treba spomenuti i da je bio osoba nesigurna u sebe, pa je svoju labilnu psihu skrivao bijegom u prošlost i mitologiju. Tako je u njegovoj poeziji sve u slikama, pseudopovijesnim i pogansko-mitološkim prizorima, dok je - s druge strane - njegova poezija sama glazba, emanacija snažnog i samoniklog talenta. Lišena bilo kakve namjere ili pouke, Vidrićeva poezija želi biti užitak u dokolici i lijepa sama po sebi.Po sudu kritike, utjecao je Vidrić na svoje pjesničke suvremenike: Nazora, Begovića i Domjanića, iako njegova jedina knjiga (Pjesme) sadrži samo 25 pjesama. Brojčano, njegov opus ispada najmanjim u hrvatskom pjesništvu, ali istovremeno – jednim od najvećih, najčvršćih i najskladnijih u umjetničkom smislu, jer su gotovo sve pjesme iz navedene zbirke iznimne, većinom antologijske vrijednosti.

Nijedan hrvatski pjesnik nije bio toliko hvaljen i slavljen , a istodobno toliko osporavan kao Vidrić. Pritom je najzanimljivije, da su se na kritičkim sudovima o njemu našli na istoj crti Matoš i A. B. Šimić s J. Hranilovićem, koji je kao najistaknutiji kritičar "starih" posve negirao Vidrića kao pjesničku pojavu!

(Dubravko Horvatić: POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI, Zagreb, 1997.)

Janko Polić KamovJanko Polić Kamov(vidi bilješku o Kamovu: MODERNA > PROZA)

Vladimir Nazor Vladimir Nazor (1876 – 1949)(1876 – 1949)

antologijske pjesme: Galiotova pesan, Seh-duši dan, Turris eburnea, Cvrčak, Šuma spava, Maslina, Bunar, Nutarnje more, U trnjaku, Šikara, Zrikavac, Štap, Kasna godišnjica

Rođen je 1876. u Postirama na otoku Braču. Školovao se na rodnome otoku te u Splitu, Grazu i Zagrebu. U očevoj bogatoj knjižnici već zarana se upoznaje s djelima Homera, Vergilija, Horacija, Tassa, Leopardija, Manzonija i drugih klasika. Kao profesor službuje u Dalmaciji, Istri i Primorju, a tek 1929, kao umirovljenik, dolazi u Zagreb. Za vrijeme II. svjetskog rata pridružuje se partizanima. 1943. je izabran za predsjednika ZAVNOH-a, a nakon završetka rata postavljen je za Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske. Umro je 1949. u Zagrebu, gdje je i pokopan uz najveće nacionalne počasti.

Na svom stvaralačkom putu Nazor je prešao put od metafizičkih sustava transcendentalnog filozofiranja do materijalističke revolucionarne prakse, do racionalne sheme i harmonijskog razvoja kristalne strukture lapurlartizma te unutarnjeg protesta protiv artističke verbalizacije futurizma, dadaizma, ekspresionizma, nadrealizma i programatske didaktike socijalističkog realizma. Stoga je u njegovu opusu prisutan čitav niz različitih stilskih tendencija, od neoklasicistčke do neorealističke. Ipak, uza svu stilsku heterogenost, on pripada stilskoj formaciji moderne. Početkom stoljeća prilazi stilsko-izražajnim sredstvima bečke secesije (statično stilizirani likovi, plošnost i dekorativnost, vegetabilnost oblika, linearna i alegorijska plastika te komponente arhaičnosti i simboličnosti). Preko mita i legende (Slavenske legende, 1900; Živana, 1902.), Nazor ulazi u sferu modernističkog avangardnog programa što ga je implicirao stvaralački sustav secesije i moderne. Secesijskom stilizacijskom tehnikom on prilazi oblikovanju mitsko-herojskog vremena drevne nacionalne prošlosti. Nazorov način osluškivanja povijesti uvijek je u traženju mita i legende, a u masovnim viteškim podvizima traži odraz kolektivne snage (Hrvatski kraljevi, 1912). No i u najdubljim predjelima poniranja u mit, Nazor ostaje „antropocentričan“ – bogovi i ljudi zajednički iščekuju ishod sudbine.

Nakon mitološko-legendarnih sadržaja iz prve faze, slijedi „dionizijski“ osjećaj doživljavanja svijeta prirode. U ditirampskim akordima njegova neohelenističkog nadahnuća zamjećuju se snažni orfički ugođaji, puni poganske životne radosti. Poput Nietzschea, on ističe pojam dionizijanstva, tj. ono što simbolizira život, njegovu vječnu plodnost, strasnu afirmaciju ljubavi i panteistički preobražaj prirode. U takvom apolonskom odnosu prema životu, nazire se i Nietzscheova formula: amor fati. Nazor ističe potrebu prevladavanja života u ime života pa se život teži zahvatiti u čitavoj njegovoj mnogostranosti. Slike oživljuju u plamenu ditirampskog zanosa (Čempres I-V, Cvrčak, Malina, Kiklop I-VI, Dionizijske pjesme), a sve je obavijeno mediteranskim ozračjem, sve govori univerzalnim jezikom prirode.

No već u Novim pjesmama (1913), Nazora napuštaju dionizijski zanosi i satirski prizori, a javljaju se intimni tonovi „unutarnjih ritmova“ (Intima, 1915), platonska snatrenja petrarkističke trubadurske ljubavne nježnosti (Pjesni ljuvene, 1915.), sentimentalni šapat davnih dana (Niza od koralja, 1922), da bi u posljednjoj fazi stupio na prag nadstvarnog svijeta mistike (Pjesme o četiri arhanđela, 1927) –

Poganizam i vitalizam bivaju nadvladani spiritualizmom koji se uzdizao prema misticizmu i ezoteričnosti; slika svijeta uzdiže se do nadnaravnog i Aposlutnog, a izražaj dobija smireniji ton misaone nadnarvane duhovne spoznaje. Prateći svojom sviješću protjecanje vremena što teče prema Vječnosti, našao se na pragu transcendecije. U njegovoj poeziji javljaju se ontološke preokupacije (Pjesme o četiri arhanđela) kao novo prevrednovanje dosadašnjih vlastitih duhovnih vrijednsoti i obraćanje Vječnosti, što valja shvatiti i kao težnju čovjeka da pod svaku cijenu zadobije nešto od onoga što je za njega u ovom svijetu izgubljeno, a to je „besmrtnost“. Zato je u Nazorovu unutrašnjem trenju uduha neprestano nazočan i onaj ontološki: Memento mori!

Iz Nazorova pjesničkog djela proizlazi da je umjetnost estetički jača od stvarnosti jer se u umjetnosti očituje esecncijalnost zbiljskog svijeta.

Kritika je Nazorovu transformaciju poganstva u kršćanski misticizam u Pjesmama o četiri arhanđela većinom ocijenila kao staromodnu, kao dalek i apstraktan svijet, prazne i pasivne egzalatacije, a kasnije joj je markstistička kritika ideološki poricala svaki estetski smisao i smatrala je defektnim dekadentim srozavanjm njegova nadahnuća i stvaranja.

Mnogi društveni događaji tridesetih godina odrazili su se i na Nazorovo književno stvaranje: spiritualno-metafizička koncpecija svijeta koju je njegovao pokazala se neostvarivom pa se sakralno i profano počinju razilaziti, a on se počinje okretati prema stilskoj tendenciji „novog realizma“; usmjeravajući se od ontološkog prema antropološkom ( Šikara , Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini , 1931) . Već 1917. u ciklusu pjesama Šikara, Nazor stoji na pragu modela strukture novog realizma i socijalno usmjerene europske književnosti. U Europi i Hrvatskoj tada opet dolazi do revitalizacije stilskih tendencija realizma (Cesarec, Krleža) pa i Nazor u tom duhu tada počinje pisati svoju laku, feljtonistički sazdanu prozu sa socijalno angažiranim temama (Zagrebačke novele, 1942) Pokazivanje osjećaja za stvarnost, za društvene odnose i ljudske sudbine, ostat će temeljno obilježje Nazorova književnog rada do kraja života. 1942. stupa u partizane, gdje će dati i svoje posljednje zbirke Hrvatske pjesme partizanke (1943) i Pjesme partizanke (1944). Te ratne zbirke dobro ocrtavaju duh svoga autora, koji se suočava s jednom novom percepcijom svijeta. I ovdje i dalje djeluje mitsko-herojski etos; mitska snaga trajno kulminira nad povijesnošću, a tek u rijetkim trenucima nadahnuća mitom ovladava povijesna zbilja. Tu je izbačen mitski svijet bogova, ali ne i mitski svijet heroja, događanje nije zatvoreno u sadašnjosti jer se povijest jučerašnjeg dana pretvara u legendu te dobija herojske oblike i epsku dimenziju, zato je u toj poeziji uzaludno tražiti idoelošku čistoću i dosljednost revolucionarnog duha – to su manje-više mit i legenda preinačeni i prodahnuti suvremenom stvarnošću.

Kada se nakon 1945. književno stvaranje u stukturi umjetničkog iskaza počelo oblikovati u pragmatičnom sustavu socijalističkog realizma i odgojne funkcije književnosti, i Nazor se pokušao približiti iskaznom modelu socijalno-utilitarne književne prakse (posthumno objavljena zbirka Himne i ode), no u njemu nije iščezao duh artisitčke i univerzalne svijesti ranijeg razdoblja jer se djelo i dalje započinje i završava legendama. Svoje stare ideale miri s novim normama umjetničkih vrijednosti. Ideološki radikalizam koji je vršio degradaciju umjetničkih vrijednosti u korist programatskih, bio je neprihvatljiv za njegovo modernističko shvaćanje umjetnosti.

Svoja prozna djela počeo je pisati još za vrijeme boravaka u Pazinu (1906) i Kopru (1907) gdje je radio kao profesor. Tamo piše nekoliko djela s tematikom iz istarskog života: Veli Jože (1908), Krvavi dani (1908), Istarske priče (1913). U

toj literaturi Nazor si ne postavlja visoke zahtjeve; ona je prvenstveno namijenjena širokim čitalačkim krugovima s nakanom nacionalnog osvješćivanja hrvatskog čovjeka u Istri.

Između 1920. i 1924. u Crikvenici piše zanimljivu i osebujnu autobiografsku lirsku prozu Priče iz djetinjstva (1924) i Priče s ostrva, iz grada i s planine (1927), u kojima se uglavnom analiziraju uspomene iz djetinjstva. U tim je djelima pripovijedanje bliže lirskoj prozi negoli objektivnom realizmu. Spontanu umjetničku preobrazbu jednog doživljaja iz djetinjstva osobito snažno možemo doživjeti u noveli Voda, koju doživljavamo i kao retrospektivnu impresiju o vremenu kojega više nema, ali zauvijek ga je spasila živa umjetnička ekspresija. Tu se ističu još i novele Boginja, Prsten, Gemma Camolli koje nam predočavaju razvoj autorove svijesti i unutrašnjeg života.

VELI JOŽE (1908)U davno vrijeme u šumi kod Motovuna živio je kmet i orijaš Veli Jože. Providur

Barbabianka odvodi ga najprije u Kopar, gdje Jože s lakoćom obavlja sve teške poslove, a zatim je odlazi s njim u Veneciju. Za vrijeme plovidbe div je čuo pjesmu tužbalicu galijota Ilije koji ga je nahranio idejama o slobodi pa se Jože, nakon što brod iste noći potone u oluji, vraća u Istru i počinje nagovarati ostale gorostase kmetove da mu se pridruže. Tako su se pomalo svi divovi odmetnuli i preselili na stari ukleti grad na vrhu gore koji su prema legendi sagradili Psoglavci. Građani koji su sada ostali bez radne snage, počeli su smišljati kako da pokore nekadašnje kmetove koji su sada obrađivali svoju zemlju i radili samo za sebe. Nakon što je jedan od njih kopajući pronašao veliko blago, građani su se pomamili za zlatom pa su se počeli davati u najam divovima, samo kako bi bili nagrađeni. Jože nije štedio, obilato ih je darivao. Ali došlo je vrijeme žetve i podjele dobara. Kako je Jože sebe smatrao glavnim mislio je da mu stoga pripada i najveći dio. Ostali divovi se nisu složili s takvom diobom pa je došlo do svađe, ubojstva jednoga od njih, požara te konačnog razdora, nakon čega su se divovi opet vratili svojim bivšim gospodarima. I Jože se vraća u Motovun s komornikom Civettom (koji je pospješio razdor među divovima). Gledajući ispod sebe opet sve te ljude kojima je nekada tako teško služio, Joži se nakon iskušene slobode teško opet vratiti u ropstvo. Prisjeća se riječi galijota Ilije o slobodi te se okreće i vraća natrag, ostavljajući Civettu samog. Nakon što građani vide da se komornik pojavio bez Jože, a oni jedini ostali bez svoga kmeta (svi ostali divovi vratili su se svojim gospodarima), iskalili su svoj bijes na nesretnom Civetti, dok je Veli Jože nestao bez traga.

BOŠKARINA (1Savremenik, 1910)Kmet kumpar Zvane odlazi u grad na izložbu, nadajući se nagradi za svoju kravu

Boškarinu. Međutim, Boškarina bude ocijenjena kao mršava, gotovo mrcina pa je razočarani Zvane proda u bescijenje te se pijan i nesretan vraća kući. Putem mu se priviđaju čudne stvari, pa Zvane završi jašući na crnom Mraku, nemani – psu, vraća se u grad, te odlazi u kuću šjor-Momola (koji je kupio njegovu kravu) tražeći natrag Boškarinu te ponovnu ocjenu krava. Gospoda izvode nagrađenu Rošu i mršavu Boškarinu, a kumpar Zvane počinje musti i izmuze toliko mlijeka da se svi čude te otkupljuju njegovu Boškarinu za mnogo novca.

Drugo jutro njegova žena Barbara raspituje se za Zvanu jer se sinoć nije vratio. Našla ga je prašnog i pijanog u grmlju, s osmjehom na usnama, "kao da se naslađuje utvarama neke čudne sanje".

ANĐEO U ZVONIKU (Novele, 1946)Mali Vlado nikako ne može dokučiti tko to kuca u zvoniku prije zvonjave. Jednom

mu se učini da se oblak pretvorio u anđela pa zaključi da to anđeo dolazi kucati po zvonima. Htijući zadovoljiti svoju znatiželju i dokazati odraslima da je u pravu, neopažen se uvuče u zvonik i počne penjati ljestvama prema zvonima. No u mraku ga preplaše šišmiši pa ga zaplakanog i preplašenog skine zvonar i odvede pred župnika, koji ga, nakon što mu Vlado ispriča svoju priču o anđelu, vraća roditeljima.

VODA (Novele, 1946)Radnja je ispričana iz perspektive dječaka Vlade. Na otoku već tri mjeseca vlada

suša. Seljani se mole za kišu, a nakon što pristigne vijest kako će doći lađa s vodom, u selu nastane prava pomutnja. Čitavo selo već od ranoga jutra iščekuje lađu s vodom: žene su se okupile na obali, natežući se da budu među prvima, kako ne bi ostale bez svoga dijela. Pred večer lađa napokon dolazi. Mornari pumpaju vodu kroz cijev u bunar, a ljudi željno gledaju u vodom natopljenu cijev, sve dok deran Košće prvi ne probuši cijev ne bi li što prije utažio žeđ. Njegov čin potakao je, od žeđi već pomalo poludjelu gomilu pa su svi počeli probijati cijev, želeći što prije doći do spasonosnog pića. Kapetan je smjesta prekinuo opskrbu i isplovio jer se počela približavati nevera.

Iste večeri stigla je nevera: najprije je padala kiša, onda je nastala grmljavina, a naposlijetku je sve završilo s užasnom tučom. Nakon nevremena, Vladin otac obilazi opustešeni vinograd. Sve je uništeno i propalo. Te jeseni Vlado treba poći u grad u školu. Nakon uništene ljetine, on se nudi da neće ići nego će nastaviti pomagati ocu. Otac to odbija jer ne želi da Vlado postane "Košćin drug".

Nakon što se 1936. iz Zagreba opet vratio na rodni otok, iznova potaknut davnim reminiscenijama i oživljenim sjećanjima, Nazor piše roman Pastir Loda (I. 1938.; II. 1939.), koji, govoreći o sudbinama antičkih bogova i polubogova, o prirodi i ljudima, o vjerama i kulturama njegova otoka ponovo oživljava prvu fazu njegova stvaranja.

1938. opet se vraća u Zagreb, te se, uzemiren zbivanjima uoči II. svjetskog rata, opet udaljuje od mitološkig fantazmagorija i alegorijsko-refleksivnih motiva te počinje zahvaćati u suvremenu socijalnu materiju, u već spomenutim, Zagrebačkim novelama (1942).

Zanimljiv je i Nazorov putopis Od Splita do piramida (1942), zapravo hibridna tvorevina putopisa i poezije, u kojoj opisuje svoje doživljaje prilikom putovanja u Grčku i Egipat. Ovdje on daje maha mašti koja je sva prožeta oživljavanjem mitskih priča, reminiscencija i lirskih halucinacija.

I pišući za djecu, postigao je golem uspjeh, osobito pričama i igrokazima Veli Jože (1912), Bijeli jelen (1913), Minji (1913), te zalaženjem u neka čarobna područja, začarane dubine mora i tajanstvene predjele kojima se prije njega nitko nije prošetao u našoj književnosti (Dupin, Halugica).

Po izvornosti doživljavanja i realističkom osjećaju zbilje, ističe se Nazorov ratni dnevnik S partizanma 1943 – 1945. Dramatika, dinamika i intenzizet proživljenih okrutnosti rata izvela je Nazora iz njegova subjektivnog svijeta i iz epskih, mitskih visina spustila ga u golu stvarnost. U toj prozi realistično iskazivanje je svakako najsnažnije.

Posebnu vrstu u njegovu književnom djelu čini govornička proza, objavljena u knjizi Govori i članci (1945). Ti su govori bili tijesno vezani uz političke događaje kojima je Nazor, kao predsjednik ZAVNOH-a bio sudionik. U njima je reagirao i prosvjedovao na sve ono što je tada ugrožavalo narodnu egzistenciju, ali ne propovijeda duh osvete i mržnje, nego misao narodne energije, društvene moralne preobrazbe i oplemenjivanja čovječanstva. Posebice je reagirao i na neprihvatljive pojave koje su se već tijekom rata javljale pri unificiranju hrvatskog i srpskog jezika.

Svoju koncepciju o umjetničkom stvaranju i kritički odnos prema književnom tekstu iznio je u knjigama Na vrhu jezika i pera (1942) i Eseji i članci I, II (1942). Negova estetska koncepcija teži za tim da umjetnost postane savršeni iskaz čovjekova bića. Inzistira na znanstvenoj objektivnosti kritike te više obrazlaže smisao i „logiku djela“ nego izražajnu stukturu. Nazor je bezgranično vjerovao u umjetničku snagu tradicije te tako razvijao jedan umjereni tradicionalistički koncept umjetnosti.

(Nedjeljko Mihanović, SHK, Zagreb, 1999.)

Ivo VojnovićIvo Vojnović(vidi bilješku o Vojnoviću: MODERNA > DRAMA)

Dragutin DomjanićDragutin Domjanić ( 1875 - 1933) ( 1875 - 1933)

antologijske pjesme: Kap, U mistične noći, Otmjena dosada, Kaprica, Starinska, Pauni

Rođen je 1875. u Krčima, kod Sv. Ivana Zeline. Rano je ostao bez oca, a đačko doba proveo je u Zagrebu. Praznike je provodio u zavičaju pa su tamo nastale i njegove prve pjesme: Mrtvi zavičaj, Starinska pjesma, Glicinije i Romantika.

Radio je od 1898. kao sudac istražitelj te prislušnik i pristav u državnoj službi u Zagrebu, a 1899. postao je doktor prava. Umro je 1933. u Zagrebu.

Iako nije prvo ime moderne hrvatske kajkavske poezije, Domjanić je jedan od prvih novijih hrvatskih pjesnika koji je kajkavskom narječju vratio dignitet poezije s višestoljetnom tradicijom koja je hrvatskoj književnosti dala liriku Katarine grofice Patačić (zbirka Pesem Horvatske iz 1781.) koja je prepuna doživljaja svijeta punog sentimentalnih nedorečenosti i aluzija, ali i svojevrsnog hedonizma.

Možda je upravo takva poezija lakog stiha bila glavna posljedica dekadencije i degeneracije one književne retorike koja je trajala od 16. do 19. st. kajkavskih pisaca, ali tomu je pridonijela i Gajeva reforma, poslije koje je kajkavski dijalekt, baš kao i čakavski - potisnut.

Već na početku svog književnog puta, Domjanić je stekao naklonost književne kritike, koja je njegov pjesnički jezik proglasila „melodioznim“ i „slatkim“, ali s vremenom je ona postajala sve nepovoljnija, ističući u njemu obilježja artistokratsko-malograđanske štokavštine. U književnosti se pojavio na prijelomu stoljeća, kada je umirao čitav niz tradicionalnih vrijednosti i autoriteta te je subjektivizam ponovno počeo prodirati u pjesništvo. Poslije političke faze hrvatskog pjesništva (pravaši), javljaju se opet pjesnici koji više pažnje posvećuju intimi25.

Aristokratski zatvoren26, dekadentan, suptilan i melankoličan, Domjanić je pokušao otkriti neku drugu stvarnost iako je i sam uvjeren da su putovi modernog pjesništva iz dana u dan sve dalji od njegovih lirskih putanja; međutim, vitalnost kajkavskog izričaja sačuvana je do danas.

Sam Matoš isticao je slikovitost i sklonost skiciranju pejzaža u Domjanićevoj poeziji, ali to nije najveća njezina vrlina, jer je do danas ostao gotovo nevidljiv u Vidrićevoj sjeni. Ipak, razlog zbog kojega je Domjanić danas zastupljen pjesnik u književnoj kritici upravo je njegova kajkavska poezija (iako je veći dio njegove poezije štokavski).

Kada su 1924. objavljene Izabrane pjesme, u toj zbirci nije bilo niti jedne kajkavske pjesme, iako je već 1917. objavio kajkavsku zbirku Kipci i popevke (prva objavljena zbirka kajkavskih pjesama!) (kasnije još i zbirke: V suncu i

25 Uz Domjanića su to još Vidrić i Nikolić.26 Domjanićevo djetinjstvo vezano je uz život starinskih dvoraca i kurija sjeverozapdne Hrvatske, gdje je mogao osjetiti neminovnost propadanja aristokracije, što se odrazilo i u njegovim stihovima.

senci (1927) i Po dragomu kraju (1933)). Zato Domjaniću treba priznati da je uspio jednom naoko neživotnom idiomu vratiti izražajnost; poslije zamora i posustajanja ostalih pjesnika moderne, on ponovo pokazuje kako je jezik jedini medij u kojemu se može realizirati poezija. On je poeta minor, ali upravo kao takav ostvario je svoje specifično mjesto bez kojeg bi hrvatska poezija bila siromašnija. Vrijednost njegove kajkavske poezije upravo je u njegovom čistom odnosu prema malenom svijetu lirskih preokupacija, u sposobnosti jednostavnog i vrlo slikovitog saopćavanja.

Domjanićeva kajkavska poezija vrlo često je narativna, anegdotična, ali njena sklonost isticanja bizarnog predstavlja novu kvalitetu. Ipak, ne možemo ga smatrati utemeljiteljem kajkavske moderne poezije (to je prije Matoš sa svojim Hrastovačkim nokturnom), ali je prvi koji je uvjerio javnost da je i dijalektalna poezija značajan dio suvremene hrvatske književnosti (do tada je još uvijek bio prisutan utjecaj ideja ilirizma koje su svaki pokušaj književnog stvaranja izvan štokavštine smatrao recidivom provincijalne književnosti, dijalektalna poezija praktički nije niti postojala, osim u prigodničkom tipu te je svijest da se poezija ostvaruje isključivo u jezičnom mediju još bila nedovoljno razvijena).

Poeziju čini poezijom upravo njezin imažinizam, melodioznost stiha, leksičko bogatstvo i prisni ton, a to je kod Domjanića prisutno, osobito u njegovim antologijskim pjesmama Pauni ili Starinska. Osim toga, on je u kajkavskim pjesmama uspio ostati dosljedniji objektivizmu, nego u svojim štokavskim ostvarenjima. Za razliku od pjesničkih prvaka moderne (Matoš, Vidrić, Nazor), koji su svoje slike gradili na originalnim metaforama, poredbama i simbolima, Domjanić se opredijelio za direktnost pjesničkog izričaja, bez posredništva nestandardnih izražajnih sredstava, što je njegovoj poeziji dalo obilježje neposredne komunikacije, ali ju je istovremeno i ograničilo u sugestivnosti djelovanja koje je vezano uz čitateljeve asocijacije i individualnu dogradnju slika (Skok).

U prvom redu Domjanić je bio sentimentalni i nostalgični pjesnik impresionističke poezije štimunga (Skok), Nemoguće ga je možda usporođivati s jednim Krležom i njegovim višeslojnim i višeznačnim Baladama jer je Domjanićeva poezija poezija lakog stiha, leksički omeđena, intenzitetom prigušena i akustički stišana; upravo onog tipa koji najmanje nalazimo u hrvatskim antologijama, ali koja isto tako ima pravo građanstva kao svaka druga.

(Branimir Donat, PSHK, 74, Zagreb, 1970.)(Joža Skok: MODERNO HRVATSKO KAJKAVSKO PJESNIŠTVO, Čakovec / Zagreb, 1985.)

Milan BegovićMilan Begović

antologijske pjesme: Mistički soneti, Dunja, Ti ne znaš naše sunce, Život za cara (13. sonet), Liddy

(vidi bilješku o Begoviću: 1914 - 1952 > PROZA)

Fran Galović Fran Galović (1887 – 1914)(1887 – 1914)

antologijske pjesme: Childe Harold, Proljetna pjesma, Kostanj, Crn-bel, Jesenski veter

Galovićeva zbirka pjesama Z mojih bregov, bogata intimno-biografskim motivima, označava pjesnikovu trajnu emotivnu povezanost s rodnim krajem, posebno ljubav prema zavičajnoj prirodi i osjećaj intimne pripadnosti ljudima i jeziku Podravine. Povratku k zavičaju zacijelo ga je na književnopovijesnom planu usmjerio tok europske moderne s početka stoljeća, koji se sve više, nasuprot artističko-tematskom i idejnom univerzalizmu stao vraćati nacionalno-zavičajnim prostorima, regionalnom svijetu i izrazu. Posebno svjetlo na njegov izbor kajakavštine baca interes za poeziju slovenskih modernista27, iako su mu oni poslužili samo kao uzor, bez direktnog utjecaja na njegovu poeziju. Galović je autor i nekoliko kritika o spomenutim modernistima (nedovršeni esej o Ketteu, prikaz o Murnu).

Zavičaj u peziji Frana Galovića nije samo omeđeni regionalni prostor, nego pojam traženja smisla, jedne više ljepote, izvanjskog i unutarnjeg sklada, čovjekove sigurnosti, trajnosti i neprolaznosti te iluzije o uzaludnom traženju izgubljenog raja (Mojemu ocu). To je lirika koja uz sliku pejzaža donosi i atmosferu jednog idiličnog života na izdisaju, intimnu atmosferu ljetnih i jesenskih večeri, a iznad svega i pjesnikovu osobnu viziju svijeta i života sa spoznajama rezignacije, samoće, bola, slutnji o trajnome odlasku, prolaženju, nestanku i smrti. Među njima svakako treba istaknuti antologijsku pjesmu Crn-bel, kao suptilnu, onomatopejsku transpoziciju predjesenjeg štimunga sa sjetnim tonom na motiv prolaznosti, kao i Jesenski veter te pjesmu Lastavice kao primjere u kojima se autor oslobađa tradicije vezanog stiha i dopire do impresivne sinteze ritmički-akustičkih i vizualno-emotivnih slojeva svoje poezije.

Zavičajna panorama kod Galovića se uzdiže do širih estetskih vidika koji se sintetiziraju u intimnu i opću ljudsku tragiku, a regionalni prostor pretvaraju u pozornicu na kojoj se zbiva drama modernog čovjeka suočena sa sutnom jednog svijeta, tradicije i kulture kojoj pripada. Stoga ona predstavlja i napor da se zaustavi vrijeme, da se pjesnički transponiraju i sačuvaju posljednji odbljesci njegove patrijahalno-idilične atmosfere i ljepote, ali, s druge strane, i spoznaja o neminovnosti njegova prolaska, ritmu životnih mijena te zadatosti i omeđenosti ljudske sudbine.

(Joža Skok: MODERNO HRVATSKO KAJKAVSKO PJESNIŠTVO, Čakovec / Zagreb, 1985.)

Ante Tresić Pavičić Ante Tresić Pavičić (1867 – 1949)(1867 – 1949)[pseudonim: Mosorski guslar]

antologijske pjesme: Žuk, Šišmiš

Rođen je u Vrbanju na otoku Hvaru. U Beču studirao filozofiju, zemljopis i povijest, gdje i doktorira na temi o Leibnitzovu determinizmu. U književnim listovima javlja se od 1888, a pozornost književne kritike skreće Sutonskim sonetima (1904) kojima se afirmira kao jedan od istaknutih pjesnika hrvatske moderne. 1905. odlazi u SAD, gdje nastaju njegovi putopisi Preko Atlantika do Pacifika (1907). 1898. u Zagrebu pokreće časopis Novi vijek, a 1903. u Trstu Jadran. Od 1906, pravaški orijentiran, kao zastupnik aktivno sudjeluje i u političkom životu. Nakon I svjetskog rata djeluje kao diplomat u Madridu i Washingtonu, a nakon umirovljenja tek se povremeno javlja u književnom životu, uglavnom polemizirajući s Nazorom i Barcem.

27 Radi se o slovenskim pjesnicima Dragotinu Ketteu, Josipu Murnu Aleksandrovu i Otonu Župančiču.

Tresićev lirski opus jedan je od najopsežnijih u novijoj hrvatskoj književnosti. Najvećim dijelom njegove su pjesme okupljene u šest zbirki: Glasovi s mora jadranskoga (1891), Nove pjesme (1894), Gjuli i sumbuli (1900), Valovi misli i čuvstava (1903), Sutonski soneti (1904) i Plavo cvieće (1928). Sva njegova poezija koncipirana je na osnovama europskog klasicizma, romantike, građanske epohe i usmene književne tradicije te se niti jedna od njih ne nelazi u dubljoj harmoniji sa stilsko povijesnim trendovima kasnog 19. i ranog 20. stoljeća. U svojoj poeziji Tresić se često vraća na izazovne kozmološko-teološke teme, koje u svojim cjelovitim verzijama prerastaju u svojevrsni eshatološki mit. Veliki utjecaj na njega izvršio je, među ostalima i Dante sa svojom Božanstvenom komedijom28, pa je neke svoje pjesme pokušavao opjevati upotebljavajući upravo Danteovu strofu (jedanaesterac i tercinu).

Jedan od trajnih nedostataka Tresićeve lirike jest nemar na razini jezičnoga izraza, nebriga za čistoću jezičnih oblika i nekvalitetno rimovanje, što začuđuje s obzirom na dobro postavljenje i zanimljive teme te vladanje stihotvornim vještinama. Kao negativni aspekt mogao bi mu se pripisati i poetski narcizam – potreba da se nadvisuje svojoj okolini, da se divi sam sebi te drugima predstavlja s patosom i grandomanski. Veoma je teško prihvaćao kritike, nepokolebljivo vjerujući u svoju književnu veličinu i značenje svog društvenog rada, što je prilično opteretilo njegovo djelo. Iz toga se ipak izdižu pojedine pjesme iz Sutonskih soneta (Suton, Demijurgova pojezija, U duši, ∞, Newtonov zakon, Tišina).

Osim poezije, Tresić se bavio i dramskim stvaralaštvom. Napisao je nekoliko povijesnih drama (Ljutovid Posavski, Simeon Veliki, Katarina Zrinjska, Finis reipublicae; Ciceronovo progonstvo i Katon Utički, Život kralja Hiruda) i nekoliko teorijskih spisa o dramskoj umjetnosti. Pisao je i romane (Izgubljeni ljudi, Pobjeda kreposti), putopisna djela (Po Lici i Krbavi, Bosna i Hercegovina, Po moru, Po Ravnim kotarima, Preko Atlantika do Pacifika), eseje, književne kritike, memoarske zapise i političku publicistiku.

Iz suvremenih ocjena o ovom autoru, proizlazi da je riječ o piscu koji više zanima književnu historiografiju nego čitateljsku publiku. Ali i njegov književni konzervativizam zanimljiv je kao književnopovijesni izbor.

(Nikola Batušić & Zoran Kravar, Predgovor u A..Tresić Pavičić: ODABRANA DJELA I, II, Split, 1999.)

Vladimir ČerinaVladimir Čerina2929 (1891 – 1932) (1891 – 1932)

antologijske pjesme: Samoća i vino, Ardenza, Tuga nomada, Orcagna

Rođen je u Splitu. Rano se počeo baviti književnim i političkim radom pa nikad nije uspio maturirati. 1911. u Zagrebu uređuje omladinski list Val, kojeg policija nakon nekoliko brojeva zabranjuje. Od tada sudjeluje u omladinskom pokretu koji se bori za rušenje Austro-Ugarske i ujedinjenje Južnih Slavena. 1912. umiješan je i na pokušaj atentata na bana Cuvaja. Nakon povratka iz Italije 1913. priprema studiju o Kamovu i časopis Vihor koji izlazi sve do početka rata. Zatim opet odlazi u Italiju i tamo nastavlja politički rad. Na Krfu u Srpskim novinama objavljuje nekoliko eseja, ali duševna bolest uzima sve više maha, pravi ispade zbog kojih ga talijanska policija protjeruje pa se zatiče u Parizu s Ujevićem, nakon čega se 1919. iscrpljen vraća u domovinu. Zbog simptoma paranoje, 1922. je

28 Tresić se okušao i kao prevoditelj Dantea.29 fakultativno

smješten u šibensku bolnicu za duševne bolesti. Tamo je i umro deset godina kasnije.

U književnom i javnom životu javio se 1910. kada je objavio prve radove o Ćipiku, Livadiću i Kostiću te je do početka Prvog svjetskog rata slovio kao jedan od najtalentiranijih mladih pisaca. U Splitu je izdao pjesme Ivana Kozarca, kritike o Matoševim Našim ljudima i krajevima, o Disovim Utopljenim dušama itd. U to vrijeme situacija je u Hrvatskoj politički bila veoma složena jer su to bile posljednje godine Austro-Ugarske monarhije i razdoblje sve većih političkih previranja.Od svih pjesnika, Nazor ga je najviše oduševljavao te ga je nazivao «pjesnikom nas sutrašnjih». Pisao je o njemu u više navrata, najprije 1913. o Hrvatskim kraljevima, a zatim o Novim pjesmama sa tri eseja u Savremeniku i Vihoru u kojima je pokušao propagirati i termin nazorizam, a 1914. napisao je i nekrologe Matošu i Skerliću. Ipak, njegovo najpoznatije kritičarsko djelo je opsežna studija o Janku Poliću Kamovu. U osnovi je to impresionistička studija, iako je poznato da impresionizam sam po sebi Čerina nije mnogo cijenio. Zapravo je pokušao ujediniti nekoliko kritičkih metoda i tako impresionističku metodu upotpuniti drugim komponentama. Čerinina nesreća bila je u tome što je bio podvojen i rastrgan između sna i krute stvarnosti, između slobode umjetnosti i njezine praktične primjene, iako se sav predavao literaturi.

Nakon početka rata, za vrijeme boravka u Italiji, duboko razočaran, piše esej Laži u umjetnosti u koji zbija svu gorčinu i jad čovjeka koji pomalo gubi tlo pod nogama. Nakon tog eseja, Čerina u izrazu djeluje mirnije, promišljeno i proračunato. Međutim, uskoro se pojavila bolest, koja je sasvim omela njegove književne planove te je do smrti (1922) napisao vrlo malo.

Usporedo sa člancima i kritikama, 1911. je počeo objavljivati i stihove, a već 1912. izdao je zbirku Raspeće, sa 28 pjesama. Polovinom 1913. objavljuje još nekoliko boljih pjesama koje su 1914. uvrštene u Hrvatsku mladu liriku. U pjesmama izražava osjećaje samoće i izgubljenosti, nezadovoljstvo i čežnju za daljinama. Po pravilnom stihu i rimi, bliži je starijoj generaciji pjesnika moderne. No najveći pjesnički domet postiže u desetak pjesama koje je napisao za vrijeme svojih lutanja po Italiji, od kojih su najbolje Muka tamnice , Poslije mučenja , Ardenza i Tišina . U pjesmama poslije 1921. gubi se smisao za kompoziciju i na mahove postaje mutan, nervozan i drzak. Tome je sigurno pridonijela i bolest, ali isto tako i neke nove teoretske spoznaje. Postaje vizionarniji i prodorniji ( Tuga nomada , Samoća i vino , Orcagna ) .

I Čerina ide u red onih hrvatskih «ukletih» pjesnika koji su više htjeli i mogli nego što su zapravo dali. Bio je društveni pobunjenik, ali isto tako i književni; protivnik svih sistema, kao i Kamov i Šimić.

(Nikola Miličević, PSHK 83, Zagreb, 1968.)

PROZAPROZA

Janko LeskovarJanko Leskovar (1861 – 1949) (1861 – 1949)

U vrijeme značajnijeg zamaha hrvatske moderne kao pokreta (1897), Leskovar već ima iza sebe veći i značajniji dio književnog opusa. I Leskovar i

Matoš zapravo su inauguratori hrvatske moderne u književnom smislu jer njihove prve novele uključuju neke strukturne elemente koje će kasnije različiti stilovi moderne potpuno afirmirati.

Rođen je 1861. u Valentinovu kod Krapine. Tijekom života radio je kao učitelj od Slavonije do Pregrade, Krapine i Karlovca, da bi 1906. došao u Zagreb, a od 1914. do smrti 1949, živi uglavnom u Valentinovu. Sva značajnija djela napisao je u prvoj polovici života (već 1905. praktički je književno mrtav), a proveo je literarno nezanimljiv život učitelja.Važna je Leskovareva ljubav prema kazalištu koja je utjecala na razvoj njegovih estetskih kriterija, a u vezi s tim je i njegov platonski odnos prema poznatoj opernoj divi Milki Trnini.

Svojom prvom novelom, Misao na vječnost, javlja se u Vijencu 1891, a cijelo književno stvaranje možemo podijeliti na dvije velike faze: 1891 - 1897 (novele: Katastrofa, Poslije nesreće, Jesenski cvietci te romani: Propali dvori, Sjene ljubavi, kao i putopisna crtica U Bišću). Druga faza obuhvaća razdoblje 1900 – 1905 (Priča o ljubavi, Patnik, Bez doma, Izgubljeni sin, Kita cvijeća, Kraljica zemlje).Leskovar uči od domaće tradicije (Gjalski), ruske književnosti (Turgenjev) i njemačke filozofije (Schopenhauer30). Njegovi antijunaci su tragične figure, koje sve imaju predispozicije da žive relativno podnosivu egzistenciju, pate od misli na prošlost, a ona ih progoni u sadašnjost i sprječava njihovu budućnost. Novelu Misao na vječnost , kao i čitavu tu fazu odlikuje struktura iscrpljenosti, sumornost, pesimizam, beznađe, misticizam i snovi.

Katastrofa je atmosferom još sumornija jer su bijeda i siromaštvo socijalno i klasno uvjetovani. I ona se odlikuje reduciranom fabulom, a sižejna struktura prati posljednji dan života učitelja Frane Ljubića. I tu je djetinjstvo simbol egzistencijalne sreće, a selo se kao arhetip života suprotstavlja Ljubićevu bijednom sadašnjem životu. Društveni status pretvara se u osobnu katastrofu i životnu dramu koja završava Ljubićevom smrću.

I novela Poslije nesreće je slične tematike: zbog grijeha žene koju je muž jednom zatekao s drugim, između njih nastaje jaz što ga ne uspijeva izgladiti ni mrtvo dijete. Leskovar nas upoznaje i s lektirom glavnog lika (Ivanović): Schopenhauer, Lassal, Hartmann. Ovdje erotski problem bračne čistoće rađa etičke konzekvencije, a ne obrnuto.

Tim novelama Leskovar stvara jednu poetičku mikrocjelinu, koja u središte pozornosti stavlja individuum. Njemu nije do realističke paradigme niti «suvišnih ljudi», već do modernističkih antijunaka.

Za njegov roman Propali dvori, već je onodobna kritika primijetila poseban način obradbe. Roman je zanimljiv po svojoj kompoziciji i stilskoj strukturi. Likovi su individualisti s morom vlastite autoanalize. Leskovar se ne identificira sa sudbinom likova, nego se, instancijom pripovjedača, distancira od sudbine likova do te mjere da ih ponekad i ironizira. Tako on destruira i dekanonizira hrvatski realizam, prekidajući s društvenom analizom i usredotočivanjem na duševne doživljaje likova. U središtu je pozornosti dekadenta ličnost, nemoćni pojedinac, pozitivizam se zamjenjuje idealizmom, optimizam pesimizmom i nihilizmom.

Može se tvrditi da je Leskovar svojevrsni nastavljač Gjalskoga i Kozarca, odnosno njihove psihološke proze, i kao takav, razbijač realističkog kanona, i da s Matošem otvara razdoblje hrvatske moderne.

(Cvjetko Milanja, SHK, Zagreb, 1997.)

30 Schopenhauer je svojom filozofijom bio duhovni otac mnogih hrvatskih modernista.

Ivan KozaracIvan Kozarac (1885 – 1910) (1885 – 1910) [pseudonimi: Ivan K. Kerepov, Vanja Kosan, I. K. Olgin]

IZ NUŽDE, IZ SRCA, IZ ŽIVOTA (Đuka Begović Ive Kozarca)Rođen je 1885. u Vinkovcima, a nakon završetka školovanja radi kao pisar

u odvjetničkoj kancelariji. 1903. obolijeva od sušice, ali unatoč tome mora u vojsku. Oslobođen je tek poslije tri godine, a pred kraj života, neizlječivo bolestan, vratio se u rodne Vinkovce, gdje umire 1910, u 25. godini života.

Kozarčev književni rad može se podijeliti u dvije velike cjeline: 1902 – 1906 (prve pjesme i nekoliko crtica objavljenih u Vijencu, Zvonu,

Svjetlosti, Savremeniku i dr. pod različitim pseudonimima: Ivan K. Kerepov, Vanja Kosan, I. K. Olgin itd.)

knjiga crtica Slavonska krv (Vinkovci, 1906), knjiga pjesama objavljena u Splitu, Izabrane pripovijetke u Vinkovcima te roman Đuka Begović (sve tri objavljene 1911.)

Nakon objavljivanja te tri knjige, počela se ozbiljnije javljati i kritika, često s negativnim ocjenama, dok Krleža u Hrvatskoj književnoj laži (1919) tvrdi da u hrvatskoj književnosti početkom stoljeća nitko nije znao pisati kao pučki učitelj Leskovar i kaplar Kozarac mlađi.

Roman Đuka Begović ujedinjuje u sebi dvije Kozarčeve crtice iz 1906: Đuka i Ispod pecare, nasljeđujući tako tehniku integracije drugih složenih žanrova u veći.

ĐUKA BEGOVIĆ (1911)Roman započinje povratkom središnjeg lika Đuke iz mitrovačke kaznionice, gdje je

zbog ubojstva oca, odležao četiri godine. Nakon uvodnih nekoliko poglavlja, obrađuju se neki segmenti iz prošlosti: sjećanje na dane najranijeg djetinjstva i mladosti, oživljavanje uspomena vezanih uz zajedničku (očevu i Đukinu) ljubavnicu, boravak u vojsci, svađa i tuča s ocem te njegovo ubojstvo, uspomene na pokojnu ženu Mariju i kći Smilju. Đuka provodi život u bećarenju sa ženama, u alkoholu i glazbi Cigana, a rasprodavši čitavo svoje imanje – postaje seoskim čobanom, i – što je u svemu najvažnije – ni za čim ne žali.

Svi likovi osim Đuke prisutni su samo da bi svojom nazočnošću upotpunili i naglasili sve nijanse središnjeg lika, a kroz njih se daje i presjek stanja u selu. Kroz likove suprotne Begoviću, tzv. opozicijeske parove (Đuka-Gabro i Đuka Blaž Ivanković) osigurava se čitateljeva simpatija prema bećaru Begoviću, a idejni smisao romana otkriva Đukina vožnja kroz šumu, po povratku iz Mitrovice: «(…) živjeti život od komada mogu samo drukčiji , oni prepušteni isključivo prostoru i neomeđeni zakonima drugih.» (…) «Đuka dobro zna kako ne želi živjeti, ali ne zna kako bi trebao izgledati svijet u kojem hoće živjeti.»

Sva svoja djela, Kozarac je napisao između svoje 17. i 25. godine, a Matoš ga je kratko opisao riječima: lijep kao snaša, bolestan kao Slavonija.

(Julijana Matanović: PRVO LICE JEDNINE, Osijek, 1997.)

Janko Polić KamovJanko Polić Kamov3131 (1886 – 1910) (1886 – 1910)31 Pseudonim Kamov konotira biblijsku ukletost i izgnaničku sudbinu, a Janko Polić izabrao ga je po starozavjetnom liku Kama, koji, za razliku od braće, nije pokrio pijanog oca Nou, nego ga je promatrao golog, pa

antologijske pjesme: Pjesma nad pjesmama, Ledeni blud, Kad izmiče ljeto, Post scriptum

Rođen je u Pećinama pokraj Sušaka 1886. Gimnaziju je pohađao najprije u Rijeci i Senju, a zatim u Zagrebu, budući da je iz prijašnjih bio izbačen zbog neposluha. 1903. nekoliko je mjeseci proveo u zatvoru kao sudionik proturežimskog pokreta. S glumačkom družinom putovao je kasnije po Dalmaciji i Crnoj Gori, a bavio se i različitim trgovačkim poslovima. 1906, nakon upale pluća, zdravlje mu je ozbiljno narušeno. 1909. odlazi u Španjolsku, gdje, u Barceloni, umire godinu dana kasnije.

Najprije se javio u Pokretu, dopisima iz Italije, a 1907. u vlastitoj nakladi objavio je četiri knjige: zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija te drame Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Posmrtno su izašla Ćaskanja (1914) te Novele i eseji. Sabrana djela pojavljuju se tek 1950, kada je u javnosti prvi put predstavljen i njegov roman Isušena kaljuža. Od dramskih djela, Kamov nakon Samostanskih drama (Orgije monaha i Djevica, 1907.) 1908. piše još Čovječanstvo, a 1901. svoju posljednju dramu Mamino srce. U posljednjim godinama stvara i svoje zrele novele, od kojih su sačuvane Žalost, Bitanga i Sloboda.

U sudbinu ovog «prokletog pjesnika» upisuju se i skandali i zabrane vezani uz objavljivanje ili izvođenje djela. Kamov je i prkosan osporavatelj zatečenih društvenih i poetičkih vrijednosti koji je u poeziji birao bizarne motive i rugao se simbolima i tekstovima katoličke kulture.

Njegovi dramski tekstovi nastali su na tragu avangardističkog rastakanja naturalističke dramske paradigme. Koristeći tradicionalni pjesnički instrumentarij u klasičnoj formi, Kamov avangardističkom gestom upisuje provokativan i kontroverzan sadržaj u inovativnu formu slobodnog stiha. On napušta kanon sklada i ljepote te namjerno koristi jezične i leksičke provokacije, a i u poeziji i u prozi dotiče se tabu tema poput spolnosti, bolesti, ludila, zločina, smrti te literarnog ukusa. Erotizam uzvisuje kao vitalističku, pokretačku silu koja podriva društveno licemjerje, srodnu stvaralačkoj energiji. Evocirao je mrak i patologiju, tjeskobu, bezizlaznost, očaj, ekstremna duševna i tjelesna stanja. Apsurd, anarhija i groteska izbijaju u njegovim dramskim tekstovima koji vrve neočekivano paradoksalnim obratima gdje se miješaju satira i apsurdne situacije, ali i digresivni esejistički odlomci. Posljednja faza njegova rada prožeta je predosjećajem i morbidnom tematizacijom smrti.

ISUŠENA KALJUŽAPrvi dio romana, NA DNU, pripovijeda o Arsenu Toplaku, mladome intelektualcu

koji saznaje da boluje od tuberkuloze. On svoju bolest drži prednošću, iskustvom neobičnim domaćim ljudima, kroz koje će Kamov oblikovati jedno od općih mjesta svojega vremena: bolećivost svojstvenu modernom gradskom čovjeku. Pripovijedanje koje teče u 3. licu obuhvaća obiteljske prilike Toplaka, njegova prijateljska druženja, ljubavne veze, pijančevanja i probleme socijalne neuklopljenosti. Druga dva dijela, U ŠIR i U VIS, pisana su u 1. licu jednine i u njima prepoznajemo Toplaka kao glavnog junaka koji istu priču pripovijeda iz osobne perspektive.

Radi se o svojevrsnom autorovom dnevniku, podijeljenom na tri dijela: Na dnu, U šir, U vis. Kritika ga smatra intimnom kronikom koja sažima ključne osobine Kamovljeve novelistike: avangardističko prevratništvo u odnosu na tradiciju. Njezin utjecaj je tolik, da kritičari opravdano postavljaju pitanje kako bi

ga je otac, otrijeznivši se, prokleo.

hrvatska književnost danas izgledala da se Isušena kaljuža pojavila odmah nakon što je napisana (između 1906. i 1909.), a ne tek 1950.

Središnji motivi (bolest, strast, neostvarena ljubav, siromaštvo, intelektualni bunt, Toplakova želja da postane pisac) u sva tri dijela ostaju isti. Drugi i treći dio zapravo su Toplakove introspekcijske analize koje se hrane vanjskim svijetom, srazom instinkta i civilizacije. Takva tročlana konstrukcija navodi nas na pomisao da drugi i treći dio treba čitati kao roman koji je napisao Arsen Toplak, lik iz prvog dijela romana, ali posljednja rečenica rukopisa: «Jer ja – nisam ja!» podcrtava Kamovljevu opsesiju problemom identiteta svojega junaka. Kamovljeva poetika pripovijedanja, insistira, dakle, na fragmentarnosti tekstova, miješanju diskursa i jezičnim igrama. Kompozicijsko suprotstavljanje dvaju tipova pripovijedanja pokazuje u Kamovljevu djelu prisutno načelo montaže: dijelovi Toplakovih književnih opisa umotani su u Kamovljev roman te posredno tumače tehniku Kamovljeva pripovijedanja (G. Slabinac).Činjenica da se glavni lik prikazuje kao potencijalni i stvarni pisac u velikoj mjeri određuje i tematiku romana: mnogi dijelovi posvećeni su razmišljanjima o problemu pisanja, a Arsenovo samoprepoznavanje kao pisca neće završiti umjetničkom ekstazom već ironizacijom samog sebe pa se čitav roman pokazuje i kao svojevrsna parodija tradicionalnog pripovjednog žanra odgojnog romana, posebice romana «umjetnika u nastajanju».

Tročlana strukturna shema (dno – visina – širina) evocira parodičan odnos prema tradicionalnoj trostrukoj shemi onozemaljskog svijeta, prema danteovskim etapama pročišćenja i spasa ljudske duše. Kod Kamova sve biblijske teme (pad, grijeh, gubitak svetosti) dobivaju po načelu inverzije oprečne smislove te odriče mogućnost konačnog spasa. Toplakova bolest predstavlja jedno od temeljnih slika kojima europska kultura u cjelini označava proces pročišćenja i ljudske metamorfoze u viša stanja. Elementi duhovne spoznaje kod Kamova se pretvaraju u stanja bolesti, alkoholizma, incesta, sadizma, destruktivnosti, anarhije te se tako u potpunosti urušavaju temeljne vrijednosti zapadne civilizacije na kojima je počivalo društvo Kamovljeva doba.

Kamovljev roman tipičan je primjer rane avangardističke poetičke usmjerenosti i literarnog napredovanja prema novim načinima izražavanja u još dominirajućem konceptu književnog modernizma pa Isušenu kaljužu treba promatrati kroz spektar i modernističke o avangardisitičke poetike. Suprostavljajući se ondašnjim načelima književnog stvaranja, Kamov se služi načelima šoka, subverzivnosti, prevrednovanja i negiranja, što će postati temeljnim odrednicama literature u sljedećim desetljećima pa ne čudi da je Isušena kaljuža u povijesti hrvatske književnosti nazvana i «anti-romanom».

(LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

Kamov stoji kao originalna i samosvojna osporavateljska osobnost unutar hrvatske moderne pa bi se moglo reći da on predstavlja treći model hrvatske književne prakse toga razdoblja, koji možemo nazvati orgijastičkim (tu možemo ubrojiti i ranog Nazora i Begovića). Kao jednu od najkontroverznijih ličnosti u NHK, Kamova prije svega treba promatrati u dihotomiji: priroda-kultura. On prirodu poima kao vraćanje instinktivnoj, gotovo starobiblijskoj koncepciji života, dok je u kulturno-znanstvenom tipu zagovornik modernog znanstvenog modela. U poeziji progovara više iz prirode, instinkta, a manje iz kulture; zbirka Psovka povezana je svim pjesmama u jednu cjelinu, a vrhunac zbirke predstavlja središnja pjesma koja tematizira solarni mit. Iza toga slijedi silazna putanja pa tako posljednje četiri pjesme tematiziraju tjelesni raspad, ali i smirenje lirskog subjekta. Takvu strukturu potvrđuju i pojedini naslovi pjesama (Preludij, Intermezzo, Finale). U drugoj zbirci, Ištipana hartija, Kamov se vraća uređenijim i pravilnijim

formativnim oblicima; prevladava forma soneta, a teme (sutonsko-nokturalni motivi) i ugođaj bliži su onodobnoj hrvatskoj lirici (npr. simbolizmu).

Ipak, u cjelini gledano, Kamov ostaje za nas pjesnikom bodlerijanske «estetike ružnog», sirovih nagona i anarhističkog prosvjeda. On preferira individualno, tjelesno, osobno iskustvo.

U Kamovljevoj novelistici, napose onoj koju je imenovao lakrdijama, pronalazimo i elemente feljtonizma i analitičkog komentara. Kod Kamova je naglasak na sitnim materijalnim faktima, koji su kao psihološka činjenica veliki (Ecce homo, Bitanga). Sloboda otvara složen kompleks odnosa oca i sina, mladosti i umiranja, smrti i simbolične smrti erotskim činom. Ali na kraju se mržnja ipak pretvara u ljubav, a kraj novele doima se kao uvod u Bitangu čiji junak ide od shizofrenije i cinizma do ludila ili «totalne slobode».

O tim novelama i lakrdijama Kamov govori kao o psihološkim karikaturama, odnosno žanru «satire ljudske duše», a sve što je u njegovim novelama bilo tek najavljeno, sintetizirala je Isušena kaljuža. Glavni junak Kaljuže, Arsen Toplak, pokušava svojim odnosima prema tradiciji osporiti njezine vrijednosti. Kao posljedica toga stava proizaći će i spasonosna formula individualizma: anarhija. Sav je njegov književni opus zapravo početak hrvatske avangarde koja je onodobno izazvala artistički skandal u Galovića i Matoša.

Najotvorenije je progovorio u dramama, i to u tradiciji radikalnog europskog individualizma (Nietzsche, Ibsen, Stirner, Lombroso). Drama mu je bila najpogodnija za tzv. psihološki mimetizam. U središtu njegove dramske strukture je pobunjeni pojedinac, koji stoji nasuprot konvencionalnom društvenom ustroju etičkih, obiteljskih, moralnih i vjerskih normi. U drami je on uspio sačuvati jungovski arhetip ljudskog ponašanja općenito: opoziciju instinkt-kultura. Snažan motiv njegovih drama je potisnuta seksualnost, a obitelj je dana kao metonimija Hrvatske: sve je smradno i urušavajuće; u kući se pije, loče, razbija, pljuje, odvijaju se incestuozne i homoseksualne želje i sve se u obliku pisanog feljtona želi podastrijeti javnosti kako bi se demitizirale pojedine osobe. Stoga je sve ono što Matoš naziva «grdobom stila i izraza» Kamovu svjesni koncept književnosti.

MAMINO SRCE (1910.)Tragedija u 5 dijelova

Prvi i drugi čin događaju u kasnu jesen, u osiromašenoj obitelji Boškovića; Andro i Linda, muž i žena, igraju domino. Imaju kćer Olgu i tri sina: Bruna, Romana i Dušana. Tu je i sluškinja Johana. Linda neprestano prigovara mužu što joj ne da novaca, a on njoj kako ih je upravo ženska rasipnost upropastila. Dolazi najstariji sin Bruno i na očevu molbu, daje mu nešto novaca, koje Linda, čin Bruno ode, izmuze od njega. Kasnije ta novac od Linde traži najmlađi sin Dušan koji zavodi Johanu. Dolazi Bujić koji udvara Olgi, a prije je udvarao njezinoj pokojnoj sestri Mili. Ali sada i Olga počinje bacati krv. Linda prigovara Andri da je zbog svojeg škrtarenja kriv i za kćerinu smrt.

Tri posljednja dijela događaju se godinu dana kasnije. Andro i Olga su umrli. U kući je bijeda, a Badnjak je. I dalje se svađaju, svaljujući krivicu za sve jedni na druge. Linda je bolesna, u prepirki sa sinovima, preuzima krivnju na sebe. Linda i Bruno razgovaraju. On joj priča o pronevjeri novca, o bijegu, o svom nemoralnom ponašanju. Sve iluzije se ruše.

Dolazi liječnik i saopćava da je Linda umrla od srčane kapi. U sobi je samo Bujić; razgovara s liječnikom koji ga, zbog njegova govora, proglašava za mistika. Iz sobe se čuje ridanje troje ljudi.

Dramu Mamino srce neki uspoređuju s Poeovom novelom Propast kuće Usher. Kamov je svojevremeno doista pisao o Poeu te ga je zadivljivala njegova logika apsurda i verizma. Sedam glavnih lica u drami sedam je modaliteta kojima se razotkriva samoobmana i iluzija emocija, izrasla iz dileme prava na život ili martirij, tj. dužnost, žrtvovanje. To je drama o životnom apsurdnu u kojoj se

tematizira degeneracija obitelji, dugovi, bolesti te postaje paradigmom paradoksa i neuspjeha ideje sentimentalnog odgoja srca i dužnosti. A gotovo sveopćom smrću (umire sestra, otac, majka), potvrđuje se činjenica da više nema integracijske jezgre. Time se nije raspala samo porodica nego cjelina svijeta i života: na sceni je pustoš, praznina i sigurna propast.

Kamov se zasigurno koristio Ibsenovim i Strindbergovim iskustvima, ali i Pirandellovim, što je kasnije i definirano kao kazalište groteske. Zbog svoje idejne i koncepcijske revolucionarnosti, hibridne i stilske nečistoći te nekih versifikacijskih inovacija, s Kamovom u punom smislu počinje hrvatska avangarda.

(Cvjetko Milanja: predgovor u POBUNJENI PJESNIK, Zagreb, 1997.)

Vladimir Nazor Vladimir Nazor (1876 – 1949)(1876 – 1949)

(vidi bilješku o Nazoru: MODERNA > POEZIJA)

Milutin Cihlar Nehajev Milutin Cihlar Nehajev (1880 – 1931)(1880 – 1931)[pseudonimi: Milutin, M. Borišev, -šev, Hajev, H-v, M.H-v, Alpha, Sincerus, Nehajev (i skraćeno Nv)]

Po ocu porijeklom Čeh, rođen je u Senju 1880. Gimnaziju polazi u Senju i Zagrebu, a 1903. na bečkom je sveučilištu doktorirao filozofiju. Od 1904. radi na gimnaziji u Zadru te tamo pokreće časopis Lovor. Poslije toga nalazi se u uredništvu Obzora, a poslije i tršćanskog Balkana. 1911. potpuno prelazi u Zagreb te živi kao profesionalni novinar i književnik. 1926. izabran je za predsjednika DHK. Umro je u Zagrebu 1931.

U književnost ulazi potkraj 19. st, u vrijeme borbi «starih» i «mladih», u godinama koje su prethodile moderni. Pisao je, kako beletristička djela, drame i pripovijetke, tako i kritike te je jedan od najizrazitijih predstavnika zagrebačke grupe modernista. Kao novinar i dobar poznavatelj kazališta te likovne i glazbene umjetnosti, dao je svoj doprinos i na tim područjima, ističući se širinom obrazovanja i enciklopedijskom mnogostranošću.

Nakon isključenja iz senjske gimnazije, prelazi početkom 1897. u Zagreb. U književnost je ušao već 1895. pjesmama i pripovjetkama, služeći se raznim pseudonimima, a od 1898. uglavnom se potpisuje pesudonimom M. Nehajev32. U prvom periodu uglavnom surađuje u školskim listovima, Nadi i Novoj nadi. Već kao osmoškolac doživljava izvedbu svoje jednočinke Prijelom, a nekoliko mjeseci kasnije i Svjećice, što dovoljno govori o pažnji koju je uspio pobuditi već kao mladi i neafirmirani autor.

Nehajevljevo bečko razdoblje predstavljalo je važnu fazu u izgradnji njegova književnog profila, ali se isto tako depresivno odrazilo na njegovo emocionalno i fizičko biće. U njemačkoj književnosti nalazi mnogo poticaja za svoj rad, te aktivno proučava i piše o Hauptmannu, Sudermannu, Schnitzleru i drugima. Još su mu draži skandinavski pisci poput Ibsena i Strindberga, o kojima je također pisao i koje je prevodio, dok od Francuza biva impresioniran Zolom, Taineom i Flaubertom. Vrlo blizak novim književnim kretanjima, Nehajev ističe potrebu da umjetnik punu pažnju obrati na čovjekova duševna azbivanja, zalažući

32 Pseudonim je nastao po nazivu senjske utvrde Nehaj.

se za način izlaganja kojemu će težište biti na psihološkoj analizi. Teži za umjetnošću koja će dati sliku epohe, zorno prikazanu u vidu njegovih junaka – darovitih intelektualaca, no preosjetljivih i duhovno krhkih. I pišući o drugima, Nehajev razotrkiva sebe. U tom smislu važna je npr. njegova studija o Leskovaru, kao i Studija o Hamletu (1915) u kojoj, tumačeći Hamleta, tumači zapravo i svoj unutarnji svijet. Prikazujući u nizu svojih djela povijest mladih intelektualaca poraženih u životu, Nehajev nastoji oblikovati psihološki profil svoga savremenika s crtama karakterističnim za fin de siècle (sumorna dispozicija, kriza volje, skepticizam), ali istovremeno otkriva i mnoštvo autobiografskih pojedinosti (Bijeg).

Suprotno političkim idealima koje je godinama zastupao, ulaskom u Jutarnji list (tada pokrenut kao glasilo unionističkog, Cuvajevog režima) 1912. našao se na onoj strani koja je bila predstavnik službene, peštanske politike i time bio izložen oštroj kritici javnosti.

Prateći njegov stvralački put, možemo uočii nekoliko razvojnih faza:U početnoj fazi (1895-1897) (suradnja u Nadi i Novoj nadi) nalazi se pod

izrazitim dojmom predmodernističkih shvaćanja. Javlja se stihovima, pripovjedačkom prozom i člancima iz književnosti. U prozi se oslanja pretežno na djela realističke orjentacije, počev od Novaka, sve se više približava Leskovaru. Sklonost prema realizmu ispoljava u svojim kritičkim sastavima, npr. u jednom osvrtu na zbirku ruskih pripovjedaka iz 1897, ali uskoro napušta uske realističke koncepcije i jače se zanima proizvodima novije literature zaokupljene analizom duševnih doživljaja.

Najznačajnija njegova faza, do prvog svjetskog rata karakterizirana je potpunom orjentacijom prema modernizmu. Njegova vizija svijeta u osnovi je sumorna, turobna, prožeta determinističkom mišlju da je čovjek nemoćan i slab, bijednik i patnik u životu. Braneći načelo subjektivizma i individualizma, on se zalaže za umjetnost koja će biti autobiografična. Svoje poglede u toj fazi iznosio je i u dramskim tekstovima (Prijelom, Svjećica, Život, Spasitelj), pripovijetkama, većim djelom izašlima u zbirci Veliki grad (1919) te romanu Bijeg (1909).

U međuratnom periodu, trećoj i posljednjoj fazi, Nehajev se sve više uklanja prevazi subjektivizma i prelazi na opisivanje likova iz suvremenog građanskog života i obradu građe iz prošlosti, iznoseći pojave od šireg društvenog značenja u kojima se u jačoj mjeri ogleda život jednog doba, njegova nastojanja i težnje. Ističe se nekoliko pripovijedaka (Jubilej, Onaj žutokosi, Kostrenka), a svoj zaokret dodatno je naglasio odnosom prema temama, služeći se uglavnom metodom realističko-objektivnog pripovijedanja. Sve se više oslobađa i zamornog inzistiranja na psihologiziranju, što je osobito vidljivo u romanu Vuci (1928).

Kao kritičar i esejist pisao je Nehajev o novima i starima, ali se ipak zadržavao na suvremenim umjetničkim pojavama, osobito onima društveno-etičke prirode (npr. studija Drama i gluma iz 1921. u kojoj kaže da je drama „izražaj etičkog pogleda na svijet“, Svetinja umjetnosti iz 1923 i dr.). Za sobom je ostavio velik broj članaka, prikaza i ogleda iz književnosti, među kojima su najvažniji Studija o Hamletu i ogledi o Ibsenu i Strindbergu.

Osobito zaokupljen analizom duše modernog intelektualca, u svojim je dramama (Prijelom, Svjećica, Život) iznio nekoliko ličnosti mučenih unutrašnjim krizama, neodlučnih i labilnih, obuzetih strahom od života. Svoje drame gradi na dugim monolozima, meditaciji i diskusijama pojedinih teza o životu.

Daleko više uspjeha imao je kao novelist. I u njima je obrađivao promašene i tragične tipove koji su propadali u životu u dodiru s velikim gradom i modernom kulturom (Veliki grad, 1902; Zeleno more, 1903; Godiva, 1916; Iz neznanog kraja, 1918.). Kao psiholog-analitičar, oblikovao je svega nekoliko figura koje su gotovo uvijek bile obojene i osobno. Primjenjivao je realistično-objektivnu metodu, ali je glavnu pažnju ipak obraćao na psihološki studij.

Dispozicija duševnih nemira i tragike, prisutna i u dramatici i novelistici Nehajevljevoj, do punog je izražaja došla u romanu Bijeg (1909) gdje je iznijeta povijest „modernog Hamleta“, mladog i nadarenog Đure Andrijaševića čije se snage lome u dodiru sa živornom zbiljom pa život skončava predajom alkoholu i samoubojstvom.

BIJEG (1909)Povijest jednog našeg čovjeka

Siromašni primorski sin Đuro Andrijašević u školi se isticao bistrinom i darovitošću pa se od njega očekivalo da postane intelektualac. Uz stričevu potporu Đuro u Beču studira pravo, ali ga život u gradu odvodi sve dalje od naumljena studija, a zalazi i u književne vode. Zatim prelazi u Zagreb na studij filozofije s nadom da će se tako domoći i namještenja, a računa da će tako uspjeti sačuvati i vezu s Verom Hrabarovom, čija se građanska obitelj otpočetka protivila njihovoj vezi. Nakon duljeg čekanja uspijeva dobiti namještenje kao suplent u senjskoj gimnaziji no ubrzo se suočava s neprihvaćanjem provincijske sredine, a ni on sam joj se ne uspijeva prilagoditi. Neuspješna prijateljstva i ljubavna afera, dodatno potpomognuti namještenim skandalima sasvim ga smućuju, a kada mu se zaručnica uda za imućnog odvjetnika, Đuro se sasvim gubi te prepušta alkoholu. Kap koja prelijeva čašu je saznanje da ga je majka razbaštinila, te Đuro – od svih napušten – počini samoubojstvo bacivši se u more.

(Vinko Brešić, predgovor romanu BIJEG, DiVič, Zagreb, 1996.)

U romanu Vuci (1928), izborom teme i pripovijedanja predstavlja se u novom svjetlu. Zahvativiši građu iz 16. stoljeća, on nastoji da je što potpunije dokumentira, ali crtanje likova iz prošlosti nastoji dovesti u vezu sa sadašnjom zbiljom. U središnjoj osobi, Krsti Frankopanu, simbolički je prikazao čovjeka koji se smiono hvata koštac s nedaćama vremena, i podliježe im kao borac. S obzirom na to, možemo o Vucima govoriti kao o novopovijesnom romanu33.

(Vice Zaninović, PSHK, 81, Zagreb, 1964.)

Dinko Šimunović Dinko Šimunović (1873 – 1933)(1873 – 1933)

Prvo desetljeće 20. stoljeća ispunjeno je oštrim obračunima tradicionalista i modernih pisaca koji su težili drukčijim temama i stilski novim postupcima. Impresionizam se nameće kao jedan od vladajućih stilova (Matoš, Vidrić, Domjanić), a lirski i psihološki zahvati vidljivi su i kod novelista (Matoš, Šimunović). Ipak, u tom razdoblju ravnopravno postoje i tragovi realizma (Novak), a vizionarske teme i novi pjesnički oblici (Kamov) pokazuju da je na vidiku novo književno razdoblje ekspresionizma (koji je 1916. potvrdio časopis Kokot, a time označio i kraj moderne).

33 Noseći klasična (prepoznatljiva) stilska sredstva povijesnog romana (kronikalnost, patos, idelogiju, uvažavanje povijesnih izvora itd.) Vuci sadrže i nove, modenističke karakteristike – psihološko profiliranje likova, ulančavanje pojedinčanih scena, isprekidane i eliptične rečenice nanizane jedna na drugu. Predstavljen kao „otklon od Šenoine tradicije“, taj roman prezentira novo shvaćanje povijesti: osjećaj nemoći pred poviješću ili odsutnost iz nje. Povijest prestaje biti magistra vitae i nudi nam se kao zbroj tragičnih, pojedinačnih sudbina koje čitatelji prepoznaju kao dijelove svojih vlastitih biografija, potpuno svjesni da su i njihove, kao i one s kojima se susreću u romanu – izgubljene za svaku budućnost.

Šimunović je krenuo posebnim putem: na temeljima regionalne i folklorne obradbe razradio je složene psihološke sadržaje i zahvatio totalitet pojedinca, ali i ponudio neke odgovore na probleme zbilje.

Mladost i znatan dio života proveo je u Dalamtinskoj zagori (kao učitelj radio je u Kraju (Dicmo)) pa se tematski zadržao na svijetu, navikama i mislima lokalnog stanovništva. Duh moderne realističke poetika spajao je s narodnom tradicijom, povezujući staro i novo – vjeru u prošlost i nevjeru u budućnost. Varira i teme nepremostivog jaza između sela i grada, a uz pomoć mita oblikuje društvenu strukturu svijeta o kojemu pripovijeda (mit je prisutan kao priča, npr. u Dugi i Alkaru ili kao mitska anegdota u Pojilu i Gjerdanu). Budući da se nije mogao odlučiti između oponašateljskog i osporavateljskog odnosa prema mitskim sadržajima, odlučio se za njihovo ravnopravno supostojanje pa zato u njegovoj novelistici ravnopravno sudjeluju pravi mitski nacionalni junaci (Rašica) te mitske žrtve (Salko, Muljika), a mitski se odnosi katkad ironiziraju i karnevaliziraju (npr. Salkova groteskna simulacija alke). Pripovjedno vrijeme često je podređeno liku i zato subjektivizirano, a izuzetnu važnost Šimunović posvećuje opisima.

Kao «honorarni književnik»34 napisao je oko sedamdesetak kraćih proza, a za života je objavio tri njihova izbora: Mrkodol (1909), Gjerdan (1914) i Sa Krke i sa Cetine (1930), a poslije smrti objavljene su Posmrtne novele (1936) i Ispod Dinare (1946). Autor je i dviju većih proza: psihološkog romana o modernom antijunaku Tuđinac (1911) te romaneskne kronike o odumiranju plemenite obitelji, Porodica Vinčić (1923). Napisao je i dvije knjige autobiografskih zapisa, Mladi dani (1919) i Mladost (1921), a autor je i triju umjetnički nezanimljivih drama (Čudo, Romildo, Stojana i Momak-djevojka).

Živeći u pokrajinskoj izolaciji, gotovo bez dodira s književnim središtima i suvremenim strujanjima, nije sudjelovao u sukobu sporova dvaju književnih naraštaja (tradicionalista i zagovornika novih putova), već se vješto koristio onim što se s obje strane pokazalo najboljim: naslijeđene tradicijske teme, ali uz njihovu modernističku stilsku obradu te se tako uvrstio među najosobnije hrvatske pripovjedače prvih desetljeća 20. stoljeća.

Siže «nedovršene kratke pripovijesti» Mrkodol posve je jednostavan i usklađen sa žanrovskom otvorenošću djela. Riječ je o grotesknoj slici otuđena kraja i njegovih stanovnika sklonih duhovnoj i etičkoj umrtvljenosti. Nema klasične fabule jer se opisuju stanja i ozračja, a tek u trećem dijelu pripovijesti počinje pričati zgodu o seoskom zvonaru Nikoli, koji pretvoren u dijete sanja strogu fra Antinu propovijed kojom se zagovara kruta dogma i potpuna neprosvijećenost. Motiv sna postao je zamjena za radnju koje u klasičnom smislu i nema, a elementi retardacije (opisnost, fantastika) važniji su od onih koji pridonose progresivnom pripovijedanju. Naivnost djetinjeg razmišljanja tzv. naivno pripovijedanje postignulo je izuzetnu stilističku moć. Tom prozom Šimunović je pokazao humanističku brigu za temeljne ljudske vrijednosti.

MULJIKA (Savremenik, 1906)U Drazi su živjeli, u čitavom kraju poznati namastirčani, ljudi jedri i krepki, čije su

se djevojke udavale već od 14 godina. Jedino je mlinareva kći Boja bila drugačija, vitka i blijeda – zbog čega su namastirčani držali da je bolesna te su je, zbog takvog izgleda prozvali Muljikom. Zato su svi mislili da se nikad neće udati, ali u nju se ipak zaljubio krčmarev sin Ilijica, koji se upravo vratio iz vojske te je imao drugačije estetske kriterije o ljepoti od ostalih namastirčana. Naposljetku je Ilijica, unatoč otporu roditelja ipak oženio Muljiku, ali ona naskoro umire.

34 Jedan dio svoga književnog rada (od 1914. nadalje) Šimunović je pisao iz potrebe za novcem pa je umjetnička vrijednost takvih radova često promjenljiva.

Muljika je tipična modernistička pripovijest lika i ugođaja, vrlo sažetog sižea. Krhka djevojka Boja (prozvana Muljika po mekom i beskorisnom kamenu) svojom nježnom pojavom odudara od jedrih suseljana. Pripovijest prati kroniku njezine izopćenosti iz kolektiva, patnju, a zatim i tihu smrt. Zbog tuđinstva, Muljika se priklanja prirodi i zato je ona tipičan primjer modernističke bjegunice iz života koja se priklanja sudbini. Kao jedna od najdotjeranijih lirskih pripovijesti hrvatske moderne, Muljika sjedinjuje najbolje osobine Šimunovićeva pripovijedanja.

DUGA (Savremenik, 1907)Za vrijeme ljetne popodnevne žege u Čardacima, djevojčica Brunhilda koju su

zvali Srna čeznutljivo promatra igru dječaka kojoj se, budući da je djevojčica – ne smije pridružiti. Krajem ljeta, Srna s roditeljima (Serdarovi) odlazi u vinograd te tamo susreću kljastu djevojku Savu koja pripovijeda svoju nesretnu sudbinu, ali i bajku o dugi u kojoj se kaže da će se djevojčica, ako uspije proći ispod duge, pretvoriti u dječaka. Srni je to bila najveća želja, a budući da se na nebu upravo pokazala predivna duga, djevojčica je ushićena potrčala preko polja ne bi li ispunila svoju želju. Trčeći upada u močvaru i tamo se uguši.

Nakon Srnine smrti, nastupila je strašna olujna jesen bez sunca, a njezini roditelji preselili su se iz Čardaka u staru napuštenu tvrđavu te jedne olujne noći pronašli smrt skokom u ponor.

U Dugi se tematizira narodna predaja o simbolici duge koja se uklapa u priču o djevojčici Srni (Brunhildi), žrtvi patrijarhalnog odgoja pogospođenih roditelja, odnosno izvješćuje o njezinom tragičnom pokušaju da ostvari bajku te, protrčavši ispod duge, postane dječak. Druga prisutna tema je o kljastoj vezilji Savi i njezinoj nesretnoj sudbini, vezanoj uz odnos sela i grada. Obje teme sadrže sustav socijalnih motivacija (ženske neravnopravnosti, seoske pogospođenosti, pogubni utjecaj grada na neiskvareno seosko biće). Ono što obje teme povezuje je bajkovitost, tj. sfera fantastike: motiv duge napreduje od zbiljskog prema metafizičkom, a teme se sjedinjuju u tragičnom sudaru bajke sa zbiljom.

ALKAR (Savremenik, 1908)U Sinjskom polju tradicionalno se održava junačka igra alka, u spomen na davnu

pobjedu nad Turcima. Lijep i kršan, ali još golobrad momak Salko zaljubljen je u lijepu Martu, za koju pričaju da joj je mati Stana vještica te zato sumnjaju da će se ikada udati. Salko i Marta potajno se sastaju, ali u Martu se zaljubi i Salkov otac Rašica, udovac, u čitavom kraju poznat kao veliki harambaša i junak. Bliži se vrijeme alke i Salko također želi nastupiti, ali mu Rašica to ne dopušta, budući da i on to isto želi pa se Salko mora zadovoljiti tek ulogom Rašičina momka. Nakon Rašičine veličanstvene pobjede, Marta se, očarana njegovom muževnošću i junaštvom sasvim prikloni Rašici te se oni uskoro vjenčaju, a Salko nestaje. Kruže priče da je poludio ili se povukodlačio. U vrijeme održavanja sljedeće alke Rašica ne nastupa, ali se odjednom pojavljuje ludi Salko, nakinđuren svakakvim perjem i uspješno pogađa alku te se tako napokon dokazuje. U selo se gotovo više ne svraća, nego luta po okolici i pripovijeda kako će vjenčati svoju maćehu kad mu umre otac i kad dobije alku, zbog čega su ga prozvali «Salko alkar».

Alkar je utemeljen na ljubavnoj priči prožetoj junačkom tradicijom cetinskog kraja. Pisac upoznaje čitatelja s poviješću alkarske igre i legendama vezanih uz nju, a budući da je utemeljen na vještom preplitanju lirskog i epskog diskursa, autor nastupa i kao ozbiljni lirski komentator vlastite epske priče. Pobjednički par, Rašica i Marta, potvrđuju Šimunovićevu pobjedu o neizbježnoj pobjedi kolektivizma te tragičnoj sudbini otuđenih.

RUDICA (1909)

Nakon nekog vremena, pripovjedač opet dolazi u selo Lipice i prisjeća se Rudice, lijepe čobanice kovrčave kose u koju se nekoć bio zaljubio. Raspituje se u krčmi za nju i saznaje da ju je oženio siromašan, ali kršan momak Sabljar, s nadimkom Pričalo s kojim Rudica ima mnogo djece i teško živi u siromaštvu. U krčmu dolazi sâm Pričalo koji saznaje da mu je žena rodila još jednog sina pa časti sve prisutne. Pripovjedač odlazi iz Lipica znajući da se nikada više u njih neće vratiti.

Sve su Šimunovićeve proze pretežito novelistički strukturirane. Vezane uz praoblik usmenog pripovijedanja i najčešće ih odlikuje modernistička odsutnost linearnog pripovijedanja, zaokupljenost pojedinačnim sudbinama, oblikovanje priče na razini lika te simbioza magijskog s profanim. Nadnacionalna uloga mitske imaginacije značila je piščev iskorak prema spoznajnoj funkciji mita, način prepoznavanja vječnih istina i zakona. Time se Šimunović približio suvremenom simbolizmu koji se oslonio na ideju o općoj umjetnini koja govori o obnavljanju i tumačenju cjelokupne svijesti i povijesti.

Težeći savršenstvu neke apsolutne umjetnine, Šimunović je pokazao veliko povjerenje u umjetnički posao jer mu se on činio jedinim načinom prevladavanja tragičnog rascjepa pojedinca i zbilje, umjetnika i svijeta, kao svojevrsno obećanje spasa.

(Dunja Detoni-Dujmić, SHK, Zagreb, 1996.)

Marija Jurić Zagorka Marija Jurić Zagorka (1873 – 1957)(1873 – 1957)[pseudonimi: Zagorka35; Z; Petrica Kerempuh36]

Rođena je u Negovcu kod Vrbovca, nedaleko od Križevaca. Kao godine njezina rođenja najčešće su spominjane tri godine: 1873, 1876. i 1879, ali pretpostavlja se da je točna godina 1873. Iako rođena u imućnoj obitelji, Zagorka je imala veoma nesretno djetinjstvo, prepuno trauma zbog loših odnosa njezinih roditelja, kompleksa ružnoće koji joj je nabijala majka te osjećaja manje vrijednosti. Zato je već zarana shvatila da je jedini način da se othrva propasti i domogne slobode samo u znanju i radu. Iz tog razloga neumorno je učila i radila, svladavajući pritom velike (za ono vrijeme gotovo nepremostive prepreke) koje je imala kao žena. Unatoč svim teškoćama, postala je prva žena novinar u Hrvatskoj, radeći godinama u uredništvu Obzora (1896 – 1910) te izvještavajući i sa inozemnih političkih zbivanja37. Uz to je pisala i romane38 po kojima je danas najpoznatija (Grička vještica, Revolucionarci, Kći Lotrščaka, Tajna krvavog mosta, Zagrebačka kneginja i dr.), iako je velik dio tadašnje kritike i ljudi koji je nisu simpatizirali njezinu literaturu nazivao šund literaturom za kravarice39. Jedan od onih koji su o njoj negativno pisali bio je i Matoš (iako je kasnije promijenio mišljenje), no čini se da je njegov otpor prije svega bio uzrokovan netolerancijom prema prisutnosti žena u javnom životu i uvjerenjem u mušku superiornost, što je bila karakteristika i ostalih Zagorkinih nesimpatizera. Tek u novije doba, prodorom fleksibilnijih teorijskih shvaćanja, Zagorkino djelo privlači pozornost i stječe priznanja znanstvene kritike.

35 Svoj najpoznatiji pseudonim uzela je po Zagorju – kraju u kojemu je rođena.36 Tim pseudonimom se služila dok je surađivala u časopisu Trn37 U Obzoru je Zagorka pisala u vrijeme Khuenove vladavine, razotkrivajući njegove manipulacije i sistem vladavine, pa su njeni članci često bili povod i predmet saborskih rasprava i žučnih polemika.

(Dubravko Jelčić: POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI, Zagreb, 1997.)38 Njezini feljton-romani izlazili su u nastavcima u podlistku različith novina ili u tjednim sveščićima. Njima je stekla veliku popularnost i stvorila prve uzorke trivijalne književnosti u nas.

(Dubravko Jelčić: POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI, Zagreb, 1997.)39 Ova izjava pripisuje se Otu Krausu.

Dragocjene podatke za rekonstrukciju biografije dala je Zagorka u svojim djelima, osobito u romanu Kamen na cesti. Zbog zalaganja za prava žena i protivljenja germanizaciji i mađarizaciji (nekoliko puta organizirala je javne demonstracije tražeći ženska prava, zbog čega je bila čak i zatvarana te okarakterizirana kao odurni Manweib40) Zagorku prati i naslov prve hrvatske feministice.

(Stanko Lasić: KNJIŽEVNI POČECI MARIJE JURIĆ ZAGORKE, Znanje, Zareb, 1986.)

KĆI LOTRŠČAKAGrička djevojka Manduša biva javno osramoćena javnim priznanjem svećenika da

je nezakonito dijete starog Plemenščaka, zbog čega su propale i njene, već objavljene zaruke s mladim ptičarom Boltekom. Na Griču se treba izvršiti javno smaknuće mladog Divljana, ali u posljednji tren, Manduša (ionako već javno osramoćena) izjavljuje da će ga uzeti za muža, a prema tadašnjem zakonu, u tom slučaju osuđenika moraju pustiti. Manduša i Divljan kojega svi zovu antikristom se vjenčaju i ona odlazi s njim, a da ga zapravo uopće ne poznaje. Divljan je vođa družine rakara, nekolicine momaka koji su za gričku gospodu lovili rakove, a kada je rakova ponestalo, Gričani su to osudili kao neposluh i oduzeli im sva prava, zbog čega su se oni odmetnuli. Sada po Turopolju vrše pravdu, otimajući od bogataša i dijeleći kmetovima, zbog čega je i Divljanova glava ucijenjena.

Manduša se teško snalazi u takvom životu te moli Divljana da joj ostavi njeno djevičanstvo, iako ga je uzela za muža, na što on pristaje te je tretira kao sestru. Nakon pokušaja bijega i skorog utapljanja u močvari, Divljan je spašava i ona se oporavlja u dvorcu starog plemenitaša Pogledića kojemu je bahati Brandenburg oteo kćer Dodolu pa ju Divljan, izbavlja iz Lukovačkog dvorca u kojemu gospodari zla Rosanda, zvana „lukovačka veparica“, nakon čega se on i Pogledićev sin Živko, iz zahvalnosti pobrate. Naposljetku Mandušu ipak uspijeva ugrabiti kanonik Šimun koji je zaljubljen u nju, ali kad shvati da ona voli samo Divljana, živu je zazida u kuli na osamljenom rječnom otočiću. Tu bi Manduša umrla od gladi i žeđi da je nije svaki dan kroz rupu u zidu hranila i pojila luda Marta, koja je mislila da udovoljava duhu i tako okajava svoje grijehe. Nakon dva mjeseca bezuspješne potrage za Mandušom, Divljan je pronalazi na rubu smrti, pretvorenu u živi kostur i izgubljena razuma. Nakon podulje njege, Manduša se ipak oporavi i oboje se vrate na Grič otkuda je nekoć bila protjerana.

Tek na kraju, razrješuje se klupko sudbinskih koincidencija: Mandušina majka je zapravo luda Marta (kojoj je Šimun poslije poroda rekao da je rodila čudovište, nakon čega se obitelj nesretne djevojke odrekla te je ona ostatak života provela kao pustinjakinja u šumi, želeći okajati svoju tobožnju pokoru), a kanonik Šimun je Divljanov otac koji je njegovu majku (ne priznavši je za ženu) predao Turcima koji su je obeščastili, a ona je prije smrti proklela Šimuna užasnim prokletstvom po kojemu će ga vlastiti sin zadaviti. Zavjet, da će to i izvršiti, zadao je Divljan majci nad njenim grobom. Zato je Šimun čitavo vrijeme progonio Duvljana kao toboženjeg antikrista, htijući spriječiti izvršenje prokletstva. Ono se ipak obistinilo: ljubomoran na Mandušinu i Divljanovu sreću, on noću potpali Grič, ali, Divljan ga ugleda kako bježi te ga uhvati htijući ga zadržati da ne pobjegne. Od straha i groze, Šimun je izdahnuo u Divljanovim rukama. Tako se izvršilo prokletstvo, Divljan je nakon prisege svjedoka da nije namjerno zadavio Šimuna pušten na slobodu i on i Manduša živjeli su sretno.

KAMEN NA CESTIRoman prati život izgledom neugledne i muškobanjaste, ali vrlo intelignetne

Mirjane, koju upravo zbog takvih odlika, konzervativna okolina, prepuna predrasuda, cijeli život osuđuje. Mirjana od najranijeg djetinjstva, čezne za roditeljskom toplinom i mirom, kojega u njezinoj obitelji nije bilo odkad zna za sebe. Majka i otac neprestano su se svađali i tukli; majka je oca optuživala za bračnu nevjeru, a on je njoj govorio da je luda pa je svatko natezao Mirjanu na svoju stranu, hoteći i u djetetu pronaći saveznika za sebe. Tako rastrgana između dvije strane, Mirjana je i odrasla, jednim djelom na seoskom imanju, gdje su živjeli i gdje je najviše uživala u igri sa seoskom djecom, dijelom kod majčine kume, a djelomice i u samostanu, kamo ju je otpravila majka sa svojim bolesnim

40 Manweib = njem. muškarača

optužbama da je „pokvarena“ kao otac, iako je Mirjana bila još dijete. Nakon što ju je izvadila iz samostana, majka ju je odlučila udati, iako se ona tome žestoko protivila jer joj je najveća želja bila postati profesoricom. Majka i kuma našle su djevojci 20-ak godina starijeg muža, Madžara Nađa, koji je živio sa svojom bolesno škrtom majkom, štedeći i zakidajući gdje je god to mogao. Ne mogavši više trpjeti glad, zatočeništvo i poniženje kojima su je svekrva i suprug mučili, Mirjana bježi natrag u Hrvatsku, želeći zarađivati vlastiti kruh i pisati poeziju, što joj je bila jedina utjeha. Međutim, stereotipima opterećena sredina ne dopušta Mirjani nikakav probitak, štoviše, kao ženu bez muške pratnje svi je optužuju za bavljenje nepoštenim stvarima. Ipak, zahvaljujući rijetkim prijateljima, Mirjana pronalzi stan i posao, brinući se usput i za sestru Doricu, koju, dok su obje bile u lječilišu, zaprosi mladi liječnik Brkić. I kada već izgleda da će se sve sretno okončati, Dorica se opet naglo razboli i padne u krevet te uskoro umre od tuberkuloze. Doričinom smrću Mirjana gubi svaku vezu sa svojom obitelji, jer za svoje roditelje više ne želi čuti. Teško pogođena, jedva se oporavlja, ali uskoro joj novi udarac zadaju braća koji se iznenada pojavljuju u Zagrebu, tražeći od nje da im pomogne. Zakrartko, izgleda da se opet sve smirilo, ali Mirjanu opet suoče sa strašnom isitnom: braća su pobjegla pronevjerivši silan novac na njezino ime koji će Mirjana morati godinama otplaćivati kako bi vratila dug. Mirjana sada zapada u krajnju bijedu, jedva preživljavajući. Pomaže joj nekadašnja kolegica iz samostana, Ružica, ali Mirjana i od nje odlazi, znajući da je tamo na teret. Zatim ostaje i bez posla. Njezine „muškaračke“ ideje i radovi nikome nisu potrebni, sama je i bespotrebna „kao kamen na cesti“. Ona spaljuje sve svoje radove, vlakom odlazi do morske obale i tamo okončava svoj nesretni život skokom u more.

Branimir Livadić Branimir Livadić (vidi bilješku o Livadiću: MODERNA > KNJIŽEVNA KRITIKA)

SITNI PROBITCI (Život, 1901)Mrzovoljni stari neženja Ljudevit Praprotnik živi kod svoje rodbine, u kući

oficijala Miličića. Jedina osoba kojoj ne može odoljeti je Miličićeva jedinica, petnaestogodišnja Beata, koja starog Praprotnika iskorištava za zadovoljenje svojih ženskih prohtjeva - novca za nove haljine, šešire, ulaznica za kazalište ... Starac s vremenom postaje ovisan o Beatinoj prisutnosti pa mu teško pada svaki dan kada je nema, ali isto tako počinje shvaćati da privrženost prema djevojčici koja je postajala djevojkom, počinje bivati i više od toga. Tako, dok ga je Beata opet molila novac za kazalište, on nije odolio da je u svojoj slijepoj pomami, ne poljubi u grudi. Djevojka se isprva iznenadila i zastidjela. Ali ubrzo je zaključila da starčeva pomama za njom nije ništa drugo doli slavljenje njezine ljepote pa se uskoro opet našla u sobi svoga ujaka.

MATER GENETRIX (Savremenik, 1914)Nakon mnogo godina, pripovijedač se opet svraća starom prijatelju koji je

strastveno opsjednut Rubensovim slikama. Dok čita njegove bilješke u kojima iznosi razloge svoje opsjednutosti, pripovijedač se prisjeća vlastitoga djetinjstva, dječjih ljubavi, ženskih lica i velike radoznalosti. Tako je jednoga ljeta, banuvši naglo u kabinu na plaži zatekao golu svoju majku – "mater genetrix". Ta slika mu se duboko urezala u dušu, kasnije je sa zgražanjem u tragediji kralja Edipa naišao na tragove svoje tjeskobe, a sada su ga Rubensove gracije, Leukipove kćeri, Atalanta, i Andromeda opet podsjetile na ideal žene – "mater genetrix".

Erotika je za Livadića punina ljudskog života, nasnažnija manifestacija praiskonske ljudske težnje za srećom (J. Korner). Matoš je Livadićeve novele opisao kao "slike, mirne i jednostavne do intimnosti", s apsurdnim i tragičnim krajem, nakon čega su se o njegovim novelama pozitivno izjasnili i mnogi drugi kritičari, među njima Nehajev i Kozarčanin.

DRAMADRAMA

Janko Polić KamovJanko Polić Kamov

(vidi bilješku o Kamovu: MODERNA > PROZA)

Srđan Tucić Srđan Tucić (1873 – 1940)(1873 – 1940)

Rođen je u Požegi 1873. Želio je postati kipar, ali se poslije Miletićeve intendanture obreo kao glumac na zagrebačkoj sceni te nekako u to vrijeme napisao i svoju jednočinku Povratak – najznačajniji dramski tekst hrvatske moderne. Nakon neuspjeha drama Svršetak i Bura, odlazi u Sofiju, potom kratko boravi u Osijeku, a onda se vraća u Zagreb. 1911. u Zagrebu mu je izvedena trilogija Kroz život41. Ti tekstovi pisani su nekako staloženije i mirnije od prijašnjih pa nisu tako efektni. Ozlojođen napadima kritike i neuspjehom svoje drame Golgota, odlazi u tuđinu: nakon Pariza i Londona putuje u Ameriku. Umro je u New Yorku 1940.

U samom početku svoga stvaralaštva, Tucić se ugledao na njemački naturalizam s Hauptmannon, a uskoro se zapaža i Tolstojev utjecaj. Osim Povratka, tu su i drame Golgota, Osloboditelj, Barun Korilov (njegov neobjavljeni dramski prvijenac) te drama u tri čina Kozaci, napisana prema istoimenoj Tolstojevoj prozi.

Pripovjedački mu rad ni izdaleka nije tako opsežan niti značajan kao dramski. 1900. je zajedno s Mihovilom Nikolićem izdao Knjigu života koju je M. Dežman u predgovoru ocijenio „impresionističkom lirikom“ te odulju prozu Zajedničko poglavlje.

POVRATAK (Nada, 1898)Drama u 1 činu

Odigrava se u jednom slavonskom selu na Badnju večer. Jela i njena majka Kata spremaju se na polnoćku. Tu je i Stanko koji ljubuje s Jelom, a ona je prihvatila njegovu ljubav zbog materijalne oskudice. Dolazi stari prosjak Dako koji priča priču kako je u mladosti bio zaljubljen u djevojku koju je njena mati htjela udati za bogatog momka, pa je djevojka ipak pobjegla k njemu. No dok se na Badnjak vraćao kući, svoju ljubljenu nije zatekao doma. Pronašao ju je u crkvi, na polnoćki, zagrljenu s drugim momkom. Ta priča se svih nekako nelagodno dojmila. Jela odjednom postaje neraspoložena na Stankova udvaranja, a on odlazi kući da se pripremi za polnoćku.

Iznenada netko kuca na vrata. To je Jelin muž Ivo koji je bio dulje vremena na radu u tvornici. I Jela i majka zaprepaštene su njegovim iznenadnim dolaskom. Strepe da se Stanko ne pojavi na vratima pa mu predlažu da još ove noći napuste selo jer su ljudi tu postali zli. Ivo je bez ruke, kaže da ju je izgubio na stroju u tvornici, ali je za nju dobio veliku odštetu (zapravo je namjerno žrtvovao ruku kako bi ih sve izvukao iz bijede). Uto dolazi Marta koja raskrinkava Jelu kao bludnicu. Ivo isprva ne želi vjerovati, ali se ipak uvjeri da je sve istina. Očajan, trga i spaljuje sav novac koji je dobio za ruku, a kad na vrata pokuca Stanko da povede Jelu i Katu na polnoćku, Ivo ga dočeka iza vrata i ubije nožem. Nakon toga, pod noge mu se baca i Jela, htijući da sada ubije i nju. Ivo odbija, a komad završava njegovim riječima: „Gore ... gore po te da ostneš živa.“

41 Dijelovi te trilogije (Amerikanka, Niz strminu i Pred noć) međusobno nisu uopće povezani. Jedino što ih veže donekle je bliski ugođaj.

Omiljena tema Tucića kao dramatičara je preljub i ubojstvo (Povratak, Truli dom, Svršetak, Bura). Gotovo svi njegovi tekstovi imaju kompozicijsko-dramaturških srodnosti; nemaju uobičajeni razvoj nego se ubrzano penju kulminaciji. Zato Povratak djeluje prilično kompaktno, dok kompozicijski tvori zatvorenu cjelinu koja ima svoje unutarnje poente i kauzalne dramaturške spone, a sam kraj, pun dinamike i Ivina očajanja, koje ga tjera da spali novac za koji je žrtvovao ruku i ubio Stanka, mnogo doprinosi općem utisku o djelu. I drame Svršetak, Truli dom i Bura također se temelje na preljubu te završavaju ubojstvom, ali se motivacija preljuba i ubojstva razlikuju.

(Branko Hećimović, PSHK 72, Zagreb, 1969.)

Ivo VojnovićIvo Vojnović (1857 – 1929) (1857 – 1929) [pseudonim: Sergij P. (Pustjerna42]

antologijske pjesme: Na Mihajlu, Utjeha

Rođen je 1857. u Dubrovniku, a maturirao i diplomirao pravo u Zagrebu. Do 1911. radi kao dramaturg u HNK, a zatim započinje karijeru profesionalnog književnika. Putuje po Europi; Prvi svjetski rat zatiče ga u Dubrovniku, a zatim je interniran u Bolnicu sestara milosrdnica. Poratnih godina boravi u Nici, a krajem života odlazi u Beograd, gdje i umire 1929.

U književnost ulazi pripovijetkom Geranium (Vijenac, 1880) u kojoj već naglašava psihološke i simbolističke elemente, potiskujući realističku fabulu teksta. Svoj književni izraz profilirao je u drami, koja mu je i donijela najveći ugled.

Tročinska komedija Psyche (1889), njegov je dramski prvijenac, a 1895. nagrađen je za dramu Ekvinocijo koja je označila početak moderne u našem dramskog izričaju te je praizvedena 1895. u novoizgrađenom HNK. Tematski su bliske Dubrovačka trilogija (1902) i Maškarate ispod kuplja – povezuje ih tema propasti Dubrovačke republike, kao i Prolog nenapisane drame (1929). Dubrovačka trilogija sastavljena je od dijelova: Allons, enfants43, Suton i Na taraci u kojima je obuhvaćen period od pada Republike do Vojnovićeva vremena. Vojnovićev doprinos je u tome i što je raskrstio s petrificiranjem i mitologiziranjem prošlosti te demitizirao mit o vječnoj slobodi Dubrovačke republike u suvremenim povijesnim gibanjima. Kod njega prošlost pokazuje nadmoć nad suvremenošću pa postaje sredstvo njezine kritike.

Slabije su vrednovane njegove drame Imperatrix, Smrt majke Jugovića i Lazarevo vaskrsenje.

EKVINOCIJO (1895)Pisana dijalektom, na scenu donosi svijet siromašnih gruških ribara, pomoraca i

brodara, koji su, u potrazi za srećom, osuđeni na odlazak iz zavičaja i prekomorska putovanja. Mladić Ivo Ledinić želi oženiti djevojku Anicu, ali Aničin otac, kapetan Frano Dražić, iz financijske koristi ne želi kćerku dati Ivu već je želi udati za bogatog, ali starog povratnika iz Amerike, Nika Martinovića. Dodatni zaplet predstavlja otkriće činjenice da je mladić Ivo zapravo izvanbračni Nikin sin. No uz pomoć Ivine majke Jele, mladi par uspijeva izigrati Aničina oca i nesuđenog drugog mladoženju. Ona u Niki prepoznaje svoju bivšu ljubav te želi da ih on napokon prizna kao obitelj, ali njezine nade se ugase kada sretne nabusitog i bahatog starog povratnika pa se Jele, odustavši od realizacije svojih

42 Pustjerna je dio starog Dubrovnika.43 franc. Allons enfants – hajdemo sinci, početni su stihovi francuske himne.

davnašnjih želja, transformira u uzvišenu ženu, gotovo sveticu, koja je spremna žrtvovati se u potpunosti za svoje bližnje.

U Ekvinociju se spajaju verizam i simbolizam, odnosno verizam i artizam, što hrvatsku dramu otvara modernističkim tokovima. To je osobito vidljivo u oblikovanju središnjeg motiva «ekvinocijalne oluje», stvaranjem paralelizma između oluje i prirodi i one u ljudskoj duši, tj. u svojim likovima. Od uobičajenog verističkog postupka (tematiziranje ribarskog puka i običnih ljudi) razlikuje ga što od ribarskog puka ne stvara pučku komediju, već likovima daje viši estetski registar, pravo na dramu, gotovo čak na tragediju, dramu majke, sagrađenu gotovo po zakonima antičke tragedije u kojoj se čitav niz likova javlja u ulozi kora koji predvode Vlaho Slijepi i Parok (Paljetak).

(LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

IVO VOJNOVIĆ – PJESNIK U NOĆI SMRZNUTOG CVIJEĆALapadskim sonetima, Vojnović je donio i uobličio sve bitne sadržaje u čijem

će se obzorju kretati lirika hrvatske moderne sve do pojave Hrvatske mlade lirike, pa i kasnije. On pjeva svojevrsni lament starom Dubrovniku u nestajanju, izjednačujući Ljepotu i Slobodu («Nema slobode bez ljepote»), nestanak Ljepote vidi kao smrt Slobode.

DUBROVAČKA TRILOGIJA (1902)Allons enfants! …

Događa se poslijepodne, 27. svibnja 1806. godine. U dvor gospara Orsata Velikoga stiže vijest da Francuzi ulaze u Grad, što sablažnjava staru gospođu Ane i ostalu vlastelu kojoj ponos ne dopušta da budu izjednačeni s dubrovačkim kmetstvom. Međutim, i djeca, i ostali koji ulaze u kuću samo potvrđuju iste vijesti. Stari Orsat je na kraju slomljen; On i Anina unuka Deša razgovaraju, suton je, sunce zalazi, a čini mu se – s njime i ona slavna dubrovačka sloboda.

SutonDogađa se u Benešinoj kući (na Pustijerni) u Gradu, 1832. Stara vladika

dubrovačka, Mara Nikšina Beneša promatra suton iz svoje siromašne sobe. Gotovo ništa više nije ostalo od nekadašnjeg bogatstva: sve je moralo biti rasprodano da se preživi. Dolaze njene tri kćerke: Made, Ore i Pavle; sve su obučene u staru, nemodernu odjeću. Najmlađa, Pavle, ostaje sama s Marom i jada joj se zbog ovakvog života u kojem se već godinama zbog ponosa glumi privid lažnog sjaja. Staru Mare sve to jako boli, ali radije je i gladna nego da se ponizi (kao i većina od te stare generacije nekadašnje vlastele, kao npr. stari Sabo). Dolazi pomorac Lujo i moli Pavlu da ode s njim, ali ni njoj to ponos ne dopušta (jer je on sin kmeta) iako ga neizmjerno voli. Zbog toga se Pavle odlučuje na vlastitu žrtvu: pred majkom reže svoju dugu kosu i saopćava joj da će, zbog svoje zabranjene ljubavi otići u samostan.

Na taraciDogađa se 1900, na taraci (terasi) u vili gospara Lukše u Gružu koji razgovara s

parokom Dum Marinom. Vlastela je sad u punom moralnom propadanju, a tragika Trilogije produbljena je sada i spoznajom vlastite odgovornosti koja tereti vlastelu, kako uviđa gospar Lukša, a njegova sestra Mare, čezne za vječnim počinkom na lapadskom groblju, gdje će napokon biti između «svojih», dok mlada, siromašna Ida postaje učiteljicom da se posveti odgoju dubrovačke djece. Ali središnji lik ipak je sama taraca jer Trilogija, upravo preko tarace same utjelovljuje viziju ljudskog egzistiranja u posvećenom prostoru Grada (Sloboda jest Ljepota!).

Dubrovačka trilogija44 u cjelini scenski utjelovljuje viziju ljudske egzistencije (koje uključuje i život ljudi i život stvari) u posvećenoj i po prirodi pjesničke vizije gotovo nestvarnom prostoru Grada zasnovanog na vojnovićevskoj predodžbi da Sloboda jest Ljepota koja je i uvjetuje, opravdava i transmitira.Kolektivni mit gosparskog i slobodarskog Grada isprepleće se s Vojnovićevom osobnom čežnjom za erotskom srećom i slobodom koja fabularno ustupa pred zahtjevima propale kolektivne slobode stvarajući onaj kreativni sukob iz čije žestine niče čitava Vojnovićeva stvaralačka energija i poriv. Njegove vlastite homoerotske frustracije s odricanjem od žene poklapaju se s povijesnom situacijom dubrovačkog plemstva s odricanjem od potomstva, u znak nemoćnog protesta i mistične iskupiteljske žrtve.

Usudnu noć koja nastaje nakon mitskog Pada Vojnović metaforički izjednačuje s onom jednako tako kobnom noći u kojoj se «smrznulo sve cvijeće» (Januar) pa se stoga čitavo njegovo relevantno djelo može razmotriti kroz tu sudbonosnu «noć smrznutog cvijeća», vidjevši je i kao noć propasti Republike.

(Luko Paljetak: NOĆ SMRZNUTOG CVIJEĆA, Zagreb, 1994.)

Andrija Milčinović & Milan OgrizovićAndrija Milčinović & Milan Ogrizović

Andrija Milčinović (1877 – 1937), rođen je u Sisku, a za vrijeme gimnazijskih dana u Zagrebu jedan je od pokretača i urednika Nove nade (1898). Autor je nekolicine novela, suautor drame Prokletstvo, kao i brojnih napisa o likovnoj umjetnosti i kazalištu, a svojim pisanjem izazvao je i napad A. B. Šimića u Vijavici 1917. Njegova prozna djela odaju čovjeka visoke humanosti i suosjećanja sa suvremenikom rastrzanim u sebi, koji odražava smućenost i pasivnost te psihičku labilnost modernoga čovjeka (knjige proze U areni (1913) i Mali ljudi (1919)).

Milan Ogrizović (1877 - 1923), rođen u Senju, školovao se u Gospiću, a u Zagrebu studirao matematiku i klasičnu filozofiju te doktorirao na temi Kako je Emerik Pavić preveo Kačićev Razgovor ugodni. U HNK je djelovao kao lektor i pomoćni dramaturg, a nakon izbijanja I. svjetskog rata, neko vrijeme u Beogradu radi kao urednik Beogradskih novina te priređuje dobrotovorne kazališne predstave. 1920. postaje predavač na Glumačkoj školi. Umro je u Zagrebu 1923.

U Ogrizovićevom opusu prevladavaju dramska djela, iako je napisao i knjigu novela Tajna vrata (1917). U satiričnim novelama Trgovina ideja (1901) i Nova trgovina ideja (1902) (koje je napisao zajedno sa Zvonimirom Vukelićem), podrugljivo ismijava zagrebačke kulturne prilike45, a satirične tendencije do izražaja dolaze i u njihovom zajedničkom romanu Stari plamen (1907), koji je međutim, preopterećen stranačkom pripadnošću autora46. Među njegovim kritičarskim radovima izdvajaju se napisi o Šenoi, Kumičiću, Matošu i Krleži, a njegove knjige Pedeset godina hrvatskog kazališta i Hrvatska opera, polazište su za istraživanja hrvatskih kazališnih hisotirografa i teatrologa.

Prva Ogrizovićeva drama Dah (1901) odaje djelomičnu povezanost s modernom. Tu su još i Godina ljubavi, Ljetno popodne, Jesenje veče i Zimska noć. Zajedno s Marijom Kumičić , ženom Eugena Kumičića, napisao je historijsku

44 Dubrovačku trilogiju Vojnović je posvetio svome ocu, o čemu svjedoče stihovi s početka: Ova tri struka lovorike, pelina i vrijesa OCU MOME (…)45 Kao polazni motiv poslužio im je Gogoljev Čičikov i njegove mahinacije s mrtvim dušama, ali one su protuslovne ostatku Ogrizovićeva proznog rada.46 Ogrizović je bio pravaš.

dramu u pet činova Propast kraljeva hrvatske krvi 47 i već tu pojavilo se pitanje o Ogrizovićevu stavu prema katoličkoj crkvi koje je kulminiralo u Prokletstvu i dovela do Ogrizovićeva sukoba sa suautorom Milčinovićem (oko pitanja što je čije u drami). Na kraju se zaključilo da je Milčinović idejni začetnik i glavni pobornik antiklerikalne ideje djela.

Nastavljajući ideju narodne pjesme, Ogrizović piše i dramu Hasanaginica, ali obradi pristupa sasvim slobodno, dodajući novu snažnu komponentu – strasnu ljubav Hasanage i Hasanaginice, a jedna od glavnih misli je sukob tradicije i novog. Tu su još i drame Banović Strahinja, Objavljenje te dramatizacija Mažuranićeva epa Smrt Smail-age Čengića. Pred kraj života neuspješno dramatizira Đalskijev Osvit te piše originalnu dramu Urota Zrinjskog i Frankopana. Posljednja njegova dovršena i igrana drama Vučina, po strasti, naturalizmu i temperamentu, donekle se nastavlja na Kosorov Požar strasti.

* * *Historijska drama Prokletstvo oživljava sliku Zagreba iz kasnoga

srednjega vijeka (događa se u 13. st.), u vrijeme kada se po autorima novoveški sudac, majstor Toma, usprotivljuje obmanama vlasti kaptolskoga klera. U većini hrvatskih historijskih drama prevladava rodoljubni zanos, veličanje pojedinih ličnosti ili opisi značajnih događaja u povijesti pa se Prokletstvo javlja kao izuzetna i samosvojna tvorevina u kojoj se evocira historijski ugođaj i akutaliziraju pitanja o smislu i sadržaju vjere. Drama je najprije objavljena u Savremeniku 1906, da bi nakon odobrenja od strane cenzure, godinu dana kasnije ponovo bila skinuta s kazališnog repertoara.

PROKLETSTVO (Savremenik, 1906)Drama u četiri čina

Novoveškoga majstora Tomu, zajedno s kaptolskim desetinarom Imbrom uhvatili su seljaci iz Trnova Luga, koje je taj isti Imbro u biskupovo ime otjerao s njihove zemlje. Razjareni seljaci zakopali su živog Imbru u zemlju i zabili mu križ u glavu koji je morao držati Toma. Ubili bi i Tomu da ga jedan nije prepoznao kao majstora koji izrađuje svece od drveta. To što su ga poštedjeli samo zato što pravi drvene svece, zaprepastilo je Tomu i nagnalo ga da počne intenzivnije razmišljati te da se javno opre raširenim shvaćanjima i tumačenjima vjere te ropskoj pokornosti kleru. Toma se suprotstavlja kaptolskoj politici koja dovodi do toga da ljudi radi interesa klera ubijaju jedni druge i bez straha prima prokletstvo kojim Kaptol kažnjava njega i njegove novoveške sugrađane, jer se ne boji srdžbe božje, jer Bog za njega nije strašan nego je prirodan, Bog „polja i sunca nebeskoga“.

Toma nije ateist, samo je protiv idolopoklonstva drvenim svecima i crkvenih zvona – protiv nametnutih zabrana i lažnih naučavanja. No nakon što ih biskup prokune i time Novoveščani izgube pravo na služenje svete mise i primanje sakramenata, za svaku smrt i nesreću biva optuživan Toma. Ljudi se polako okreću protiv njega te na kraju ostane sam sa svojom majkom Anom. Građani ga sile da se pokori i sudjeluje u procesiji koja treba označiti njihovo iskupljenje. Na nagovor majke Toma to pokušava učiniti, ali dosljedan svojim uvjerenjima, u posljednji čas se opire zaustavivši procesiju, što razjari bijesnu gomilu, a sve okončava suludi mesar Blaž ubijajući Tomu mačem.

Po svojoj dramaturškoj funkciji, Toma je predodređen za sukob sa svojim dramskim kontrastom. To ovdje nisu ljudi nego suprotna stanovišta. On je predočen kao lik, ali se prvenstveno nameće kao protagonist jedne ideje. Kao čovjek, Toma je premalo konfrontiran s ostalim licima, jer ona u većini slučajeva nisu dovoljno individualizirana. Ipak, unatoč brojnim mamana, Prokletstvo, zasnovano na historijskim djelima svećenika Ivana K. Tkalčića , sadrži u sebi stvarne vrijednosti, koje je zagovarao i Matoš, kada je napisao da je Prokletstvo „drama puna tišine; umorna, malo monotona, primitivna: srednjovjekovna“, da

47 prema Kumičićevu romanu Kraljica Lepa

„nadasve osvaja otmjenom prostotom stila, lapidarnošću“ i da se čini kao da u njoj nije sve rečeno.

(Branko Hećimović: PSHK 72, Zagreb, 1969.)

Josip Kosor Josip Kosor (1876 – 1961)(1876 – 1961)

Rođen u Trbounju kod Drniša, ali se već kao dijete seli s roditeljima u Slavoniju. U Zagrebu radi u odvjetničkoj kancelariji, a 1905, već kao poznati pisac odlazi u Beč, München i Berlin gdje živi boemskim životom do izbijanja I. svjetskog rata, nakon čega bježi u Švicarsku i Englesku. Potom putuje Skandinavijom i Rusijom te opet boravi u Londonu i Parizu. Nakon rata uglavnom živi u Dubrovniku, gdje se i oženio. Zahvaljujući brojnim poznanstvima koja je stekao putovanjima po europskim kulturnim središtima, djela su mu bila prevođena i izvođena na više europskih pozornica.

Svoj književni rad započeo je realističkim pripovjetkama o životu seljaka, radnika i malih činovnika – lica s "dna života", što mu je donijelo glas hrvatskog Maksima Gorkog. Mučno i nesigurno traženje osobnog puta i izraza primjetno je u Kosorovim romanima Rasap (1906), Radnici (1906), Cupalo (1907) i Razvrat (1923). Pisao je i poeziju, ali vrhunac svog književnog stvaranja dosegao je u drami.

POŽAR STRASTI (1911)Drama u četiri čina

Radnja se događa u jednom slavonskom selu. Seljak Ilarija Šalić tužio je sudu svoga susjeda Gušu Rigalina da mu je oteo dio zemlje. Na njivu dolaze sudac i mjernici koji utvrđuju da je Guša doista nezakonito ušao u Šalićev posjed pa se Guša, u nastupu bijesa zakune na osvetu.

Gušin sin Ada, također zlikovac ("koji se umetnuo na oca"), čeka povratak u tamnicu, gdje odslužuje kaznu jer je u borbi za djevojku nožem ubô Šalićeva sina Ilju. Guša dolazi s viješću da je sud presudio protiv njega, a on iz osvete potpalio vatru na Šalićevom posjedu. Žandar koji ih obojicu hapsi, dok Gušina žena, a Adina majka, nesretna bogomoljka Stana zapomaže, moleći se božjem smilovanju.

Nakon godinu dana, Šalić ženi sina Ilju. Pripremaju se veliki svatovi, ali Ilju muči je li njegova buduća žena Ruža okaljana od Adine strane (kad je Ada zbog nje pokušao ubiti Ilju i odvukao Ružu). Ilarija odlučuje da Griši sve oprosti pa ga poziva i na svadbu te čak i poklanja sporan dio zemlje, na što se svi ostali zgražaju. Štoviše, na očev nagovor, Ilja uzima Adu za svog djevera!

Na dan svadbe, u dvorištu Šulićevih vrše se velike pripreme. Pojavljuje i Griša sa svojim sinom te pred svima počne vrijeđati Ilariju. Dolazi do svađe i borbe u kojoj i Guša i Ada pogibaju. Gušinu nesretnu ženu Stanu Ilijina žena Mara poziva da ostane živjeti kod njih.

Požar strasti (1911) prva je i najznačajnija Kosorova drama. Temelji se na sukobu dobra i zla, čime se Kosor približuje Tolstoju48, ali se svojim zaključkom (zlo se može svladati jedino silom, odnosno zlom!) i udaljuje od njega.

U Pomirenju (1914) Kosor nastavlja svoj stvaralački dijalog s Tolstojem, ali i uspostavlja novi s Wyspianskim i Dostojevskim, pa i Biblijom kao misaonom i vjerskom konstantom. Tu su još i drame Žena (1913), Nepobjediva lađa (1920), U "Cafe du Dome" (1922), Rotonda (1925) i još neke druge.

(Branko Hećimović: ANTOLOGIJA HRVATSKE DRAME, Drugi svezak, Znanje, Zagreb, 1988.)

48 Svojom dramom Vlast tmine Tolstoj mu je bio izravni uzor!

KNJIŽEVNA KRITIKAKNJIŽEVNA KRITIKA

Sve što se u procesu literarnog stvaralaštva odigravalo tijekom 20. stoljeća, svoje zametke imalo je već u djelovanju hrvatskih modernista. Upravo s modernom započinje suvremenost hrvatske književnosti, njen kontinuitet u modernim shvaćanjima umjetnosti i povezivanje s ostalim europskim literaturama. Zato moderna možda predstavlja još značajniji prijelom od onoga što se dogodio u vrijeme hrvatskog književnog preporoda, kojim je započela era novije hrvatske književnosti.

U toj preorijentaciji, traženju, snalaženju u netradicionalnim shvaćanjima smisla i funkcije književnosti, jednu od presudnih uloga odigrala je i književna kritika, koja je u ovom periodu najzastupljenija grana, dominantnija od poezije, proze i dramskog stvaralaštva! Dotadašanja krtitika realista svodila se isključivo na promatranje kjiževnog djela gotovo isključivo u funkciji rješavanja ozbiljnih socijalnih i nacionalinih problema. Isto tako, stalno je naglašavana i odgojno prosvjetiteljska funkcija literature, pri čemu se posebna pažnja posvećivala pitanjima građanskog morala, što je bio i osnovni uzrok brojnih žestokih sukoba među kritičarima, oko naturalizma i realizma u književnom stvralaštvu. Kritičari realizma sasvim su bili uvjereni u potrebu angažiranosti literature pa su se stoga i bavili samo pitanjima sadržaja i ideje, dok je estetska kategorija gotovo prešućivana49.

Nezadovoljstvo, a zatim i otvoreni revolt protiv postojećeg stanja u književnom životu Hrvatske izrazili su "mladi" u prvoj fazi moderne – do 1903. – najvećim dijelom u svojim programsko-manifestacijskim istupima i osvrtima na tradicionalnu književnost. Među njima nije bilo jedinstvenog stava pa ne možemo govoriti o Moderni kao o jedinstvenom pokretu. Prvi znaci sukoba s mladima, najavljeni su iz Praga gdje je 1897. pokrenuta Hrvatska misao, u kojoj je Milan Šarić objavio članak Hrvatska književnost. 1910. na taj se članak nadovezuje Milan Marjanovć50 (1879 – 1955), svojm člankom Hrvatska književnost, njezin put i njezino obilježje. Druga grupacija mladih, na čelu s Milivojem Dežmanom51 (1873 – 1940) i Branimirom Livadićem52 (1871 –

49 Izuzeci su Ibler i Čedomil, koji su najavili početak moderne klasične misli u hrvatskoj književnosti.50 Bavio se publicistikom, bio osnivač i pokretač mnogih književnih i kulturno publicistčkih listova te autor mnoštva književnih kritika. Uz Matoša i Nehajeva, Marjanović je najkompletnija i najproduktivnija kritičarska ličnost u razdoblju moderne. Svoje poglede na književnost počeo je izgrađivati za vrijeme školovanja u Pragu, naslanjajući se na ideje Masarykova realizma, koje je kasnije koristio u svojem radu. Literaturu uvijek sintetički povezuje s problemima društva. Književna kritika mora biti analitička, prema svakom djelu treba se odnositi kritički, a potrebna je i sloboda kritičkog uvjerenja. Ona mora biti totalna, njen zadatak nije da osuđuje već da tumači, a književost pomaže i u rješavanju određenih društvenih pitanja.51 Po zanimanju liječnik, publicističkim, kritičkim i književnim radom bavio se od studentskih dana. Bio je i urednik mnogih časopisa, a najdulje Obzora. U kritici djeluje uglavnom u prvom razdoblju moderne (1897 – 1903), ali je, u vrijeme dok je djelovao, njegov doprinos bio toliko velik da ga se može smatrati najznačajnijim čovjekom nove književne generacije. Osnovne njegove misli su da umjetnost potresa ljudsku dušu, donosi nove podražaje i otvara nove vidike, a od književnog djela traži se da prije svega bude lijepo i istinito.52 Po zanimanju srednjoškolski profesor, bio je urednik Savremenika, Hrvatske revije i Hrvatskog kola. Uz kritičke osvrte pisao je i novele. Iako se prvim kritičarskim radovima javlja tek 1900, svojim napisima nametnuo se kao jedan od najznačajnijih ideologa modernističke generacije. Dotadašnju hrvatsku književnost ocjenjuje

1949), javila se časopisom Mladost 1898. Oni polaze sa stajališta bečkog secesionizma, opredijeljujući se za čistu umjetnost, l'art pour l'art. Zajedničko obilježje obaju grupa jest uočavanje konstatacije da se hrvatska književnost počela vrtjeti u zatvorenom krugu, da se ponavlja i uniformira te isticanje zahtjeva za potpunom slobodom umjetnika i njegova umjetičkog izražavanja, dakle negiranje svih literarnih škola.Pisci formirani oko bečke secesije posebno težište stavljaju na individualnost u književnosti kao bitnu prerpostavku za ostvarenje dobrog umjetničkog djela, dok je težnja za ljeptom bitni zahtjev što ga stavljaju pred pisca.Dok su realisti promatrali karakter u razvoju u određenim društvenim okvirima, modernisti akcent stavljaju na onaj drugi, prostom oku nevidljivi, ali beskrajno bogati unutarnji žvot čovjekov. Moderna nastoji obuhvatiti cijelog čovjeka, teži za sinezom idealizma i realizma – bitni smisao literature u traženju je apsolutne ljepote i idealne harmonije kojoj u centru stoji uvijek čovjek (Dežman).Svi kritčari naglašavaju potrebu sinteze realističkog i idealističkog, što se najbolje manifestiralo u zahtjevu da književnost mora biti prožeta narodnim duhom.

U prvoj svojoj fazi, kritika moderne usmjerena je uglavnom prema općim, sintetičkim osvrtima na tradicionalno književno stvralaštvo, posebno ono iz razdoblja realizma, dok se u drugoj fazi, uglavnom od pojave časopisa Život (1899), težište stavlja na kritičke prikaze pojedinačnih književnih ostvarenja, najvećim dijelom suvremih pisaca. Oko 1900. se neki kritičari (Šarić, Dežman Ivanov, P. S. Mikov) povlače iz kritike, a nadolazi čitava grupacija novih: Ivan Krnic, Vladimir Lunaček, Mihovil Nikolić, Andrija Milčinović, Arsen Wenzelides, Milan Ogrizović, M. C. Nehajev i A. G. Matoš. Posljednja dvojica će, uz Marjanovića, dati osnovni ton i obilježje kritici moderne, sve do pred I svjetski rat.

U svojim analizama oni se uglavnom služe eklektičkom metodom, tada aktualnom u europskim literturama, koje su nosioci bili značajni kritičari i teoretičari poput Bjelinskog, Tainea, Sainte-Beuvea, Brandesa ili Crocea. Od starijih pisaca spominju se u kritici moderne Preradović, Ante Kovačić, Kranjčević, dok su Gjalski i Leskovar, kao pisci koji započinju dezintegraciju realističke stilske formacije, uzor stvaralaštva kakvo modernisti priželjkuju. Od suvremnih pisaca najviše je pažnje posvećeno Begoviću, Vidriću i Nazoru.

Matoš53 i Nehajev54 jedini su kritičari moderne s jasnijim koncepcijama u shvaćanju, kako kritike tako i umjetnosti uopće, koji su kritiku zapravo, oteli dilentatizmu. Matoš je i kritici prišao kao umjetnosti, ne pokazujući nikakve razlike između jendog i drugog pojma, jer kritičar nije, po njegovom shvaćanju, ništa drugo nego umjetnik55. Očito je da Matoš kritiku doživljava kreativno – kao umjetnik, što je bila i polazišna točka u njegovu djelovanju. On je izraziti

jednostranom, idealiziranom i plačljivom, dalekom od stvarnog života i realizma, a sputava ju i vezanost uz političke stranke. Stoga postavlja zahtjev za potpunom umjetničkom slobodom stvaraoca i realizacijom ljepote kao glavnog čimbenika. Po svojim shvaćanjima smisla umjetnosti veoma je blizak Croceu. Uvijek je naglašavao kako pravi umjetnik mora izražavati totalnu sliku svijeta, dakle duhovnu i materijalnu, a nikada ne totalnu apstrakciju. Po tome je ostao originalna kritičarska pojava među svojim suvremenicima.53 Opširnije o Matošu vidi pod bilješkom Antun Gustav Matoš54 Opširnije o Nehajevu vidi pod bilješkom Milutin Cihlar Nehajev55 "Kritičar je prije svega umjetnik, umjetnik osjećajem i stvaranjem. kao umjetnost što je život, realnost transformirana kroz prizmu individualnosti, tako je kritika dojam umjetnosti na umjetnika. To su sasvim dijalektičke razlike, ne postojeći danas više u modrnoj literaturi. Moderni umjetnik, sada više sad manje, stvara analizom, uspoređivanjem, dakle kritički, a moderni kritičar sintetiše slike, oživljava umjetnički. Neke priče An. Francea, Stendhala i Waltera Patera su imaginarne kritike, a eseji Macaulayevi i Taineovi su kritični, savršeno dokumentirani romani." (Matoš u prikazu o Jovanu Skerliću).[...] "Kritika je u najvišem svom obliku savršeno poznavanje čovjeka, djelo enciklopedijskog umjetnika i zato postoji samo kao torzo, slika, dojam, pokušaj."

impresionist koji u uvijek polazi od čvrste konstante: estetske vrijednosti djela (pod kojom on prodrazumijeva snažnu individualnost, pisca s istančanim osjećajrm za ljepotu i smislom za neobičnost i senzaciju). Matoš je prvi hrvatski kritičar s takvim pristupom.

Nehajev u svom kritičarskom radu polazi od modernistčkih pozicija i shvaćanja umjetnosti, zastupajući ideju individualne stvaralačke slobode i naglašavajući značenje subjektivnog u stvralačkom procesu. Prije svega ga zanima sudbina modernog intelektualca, pa zato posebno naglašava biografski moment u svojim analizama. Osobito zainteresiran za "psihologiju moderne duše" i uočavanje kozmopolitskih problema modernog intelektualca, Nehajev teži da kroz umjetničko djelo sagleda duševnu dispoziciju cijele epohe56. U svojoj kritici on kombinira nekoliko pristupa i metoda: od biografske i filozofske do psihološko-etičke. S obzirom na njegove stavove, ne čudi što je težište svojih kritičarskih istraživanja posvetio upravo Leskovaru i Gjalskom u hrvatskoj, a Flaubertu i Ibsenu u europskim literaturama.

Osnovna karakteristika kritike i književnosti hrvatske moderne jest velika raznolikost pristupa i različitost shvaćanja smisla. Sukob gledišta i pristupa doveo je do više ili manje eklektične kritke te pridonio njenom snažnom procvatu. Najveće razlike u gledištima i dalje su ostale po pitanju angažiranosti literature: tradicionalnim shvaćanjima, najbliži su ostali sljedbenici Masarykovih ideja: Šarić, P. S. Mikov, Marjanović. Oni su još uvijek smatrali da književnost mora odigrati značajnu ulogu u odgoju karaktera nekog naroda, ali i oni forsiraju psihološku kritiku koju će kasnije dalje razviti Nehajev, dok Taineova teorija svima predstavlja osnovno polazište. Ona druga, "bečka" grupacija, verbalno je bila protiv bilo kakve druge funkcije umjetnosti osim da bude umjetnost, s estetskim smislom kao jedinim mogućim. No Livadić i Dežman kao predstavnici takve kritičke misli nisu imali dovoljno teoretske naobrazbe da bi stvorili jasniju koncpepciju svojeg kritičkog pristupa pa je njihova teorija impresionizma ostala na razini dilentatizma. Matoš je jedini izuzetak, jer je kritiku uspio izvući iz dilentatizma te je prvi shvatio da je književnost umjetnost u jeziku, a stil kao oznaka individualnosti bitno obilježje umjetničkog literarnog stvralaštva, i to su do kraja ostali njegovi jedini kriteriji u vrednovanju književnih djela.

Hrvatska je moderna otvorila put suvremenom i modernom shvaćanju umjetnosti, kakvo je do punog izražaja došlo u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća.

(Miroslav Šicel: PSHK 71, Zagreb, 1975.)

56 Time se zapravo predstavlja kao poklonik Taineove kritičke teorije.