Howard Phillips Lovecraft

Reanimator i druge prie

HOWARD PHILLIPS

LOVECRAFT

Reanimator i druge prie

NASLOV IZVORNIKA

Reanimator

Copyright Zagrebaka naklada 2003.

SLIKA NA NASLOVNICI

Whelan, Michael via Agentur Schltick Gmbh.

HOWARD PHILLIPS

LOVECRAFT

Reanimator i druge prie

ODABRAO I PREVEO

Marko Fanovi

Sadraj

Herbert West - Reanimator

Vrebajua strava

Boja iz svemira

Zov Cthulhua

Dunwichski uas

Autobiografska skica

Herbert West -

Reanimator

(Howard Phillips Lovecraft:

Herbert West - Reanimator, 1922.)

Jedna od onih legendarnih pria zbog kojih

Lovecraft uiva svoj kultni status, prvi put je

objavljena u est nastavaka u amaterskom asopisu Home brew od veljae do srpnja 1922. Dodatnu

popularnost donio joj je film Re-Animator iz 1985. u reiji Stuarta Gordona, u kojem je Jeffrey Combs

glumio Herberta Westa. Istu ulogu Combs je ponovio u jo dva filma u reiji Briana Yuzne zasnovana na ovoj prii: Bride of Re-Animator i Beyond Re-Animator koji je sniman 2002.

i tek se treba pojaviti u kinima.

I. Iz tame

O Herbertu Westu, koji mi je bio prijatelj u koledu i kasnije u ivotu, mogu govoriti samo s krajnjim uasom. Tom uasu nije toliko uzrok zlokoban nain na koji je on nedavno nestao, ve ga je izrodila cijela priroda njegova ivotnog djela, a prvi je put zadobio akutni oblik prije vie od sedamnaest godina, kad smo bili na treoj godini studija na Medicinskom fakultetu Miskatonikog sveuilita u Arkhamu. Dok je on bio sa mnom, udesnost i dijabolinost njegovih pokusa u potpunosti su me fascinirali, i bio sam njegov najblii sudrug. Sad kad ga nema i kad je te arolije nestalo, sam strah je tim vei. Sjeanja i mogunosti uvijek su odurniji od stvarnosti.

Prvi stravian incident tijekom naeg poznanstva bio je najvei ok koji sam ikad iskusio, i nevoljko se vraam na njega. Kao to sam rekao, dogodio se dok smo bili na studiju medicine, gdje je West ve doao na zao glas zbog svojih sumanutih teorija o prirodi smrti i mogunostima da se ona umjetnim nainom nadvlada. Njegovi pogledi, koje je nairoko ismijavao cijeli fakultet i svi njegovi kolege, oslanjali su se na u biti mehaniku prirodu ivota, i ticali su se naina na koji se ljudskim organskim strojem moe upravljati sraunatim kemijskim djelovanjem nakon to zakau prirodni procesi. U svojim pokusima s razliitim oivljavajuim otopinama, umorio je i obradio ogroman broj zeeva, zamoraca, maaka, pasa i majmuna, dok nije postao izvorom najveih pomutnji na koledu. Nekoliko je puta zbilja dobio znakove ivota kod navodno mrtvih ivotinja; u mnogim sluajevima vrlo nasilne znakove; ali je uskoro uvidio da e usavravanje njegova postupka, ukoliko je uope mogue, zahtijevati cijeli radni vijek istraivanja. Takoer mu je postalo jasno da e mu, budui da ista otopina nikad nije imala slino djelovanje na razliite organske vrste, biti potrebni ljudski subjekti za daljnji i specijaliziraniji napredak. Pritom je prvi put doao u sukob s upravom koleda, i daljnje pokuse zabranio mu je osobno dekan medicinskog fakulteta - ueni i dobrostivi dr. Allan

Halsey, iji rad na dobrobiti potrebitih pamti svaki stariji stanovnik Arkhama.

Ja sam uvijek bio krajnje tolerantan prema Westovu polju rada, i esto smo raspravljali o njegovim teorijama, ija su grananja i daljnji zakljuci bili skoro beskrajni. Slaui se s Haeckelom da je sav ivot kemijski i fiziki proces, i da je takozvana "dua" obian mit, moj prijatelj vjerovao je da umjetno oivljavanje mrtvih moe ovisiti samo o stanju svih tkiva; i da se, ukoliko jo nije nastupilo raspadanje, truplo opremljeno svim organima moe odgovarajuim mjerama ponovo pokrenuti na stanovit nain poznat kao ivot. Da bi psihiki ili intelektualni ivot mogao biti poremeen djelominim raspadom osjetljivih modanih stanica, koji je sklono prouzroiti ak i kratkotrajno stanje smrti, Westu je bilo u potpunosti jasno. U poetku se njegova nada sastojala u tome da e nai aktivnu tvar koja bi povratila vitalnost prije nego to nastupi sama smrt, i tek su mu ponovljeni neuspjesi na ivotinjama ukazali da su prirodni i umjetni ivotni pokreti meusobno nespojivi. Tada je poeo traiti krajnju svjeinu kod svojih uzoraka, ubacujui svoje otopine u krv netom nakon gaenja ivota. Upravo je ta okolnost uinila profesore povrno skeptinima, jer su smatrali da prava smrt nije nastupila ni u jednom od tih sluajeva. Nisu zastali da razmotre stvar podrobno i razumno.

Nedugo nakon to je fakultet stavio zabranu na njegov rad, West mi je u povjerenju priopio svoju odluku da na nekakav nain doe do svjeih ljudskih trupla, i nastavi u tajnosti pokuse koje vie nije smio otvoreno izvoditi. uti ga kako raspravlja o nainima i mogunostima nabavke bilo je prilino stravino, budui da mi na koledu nikad nismo sami nabavljali anatomske uzorke. Kad god se mrtvanica ne bi pokazala adekvatnom, dvojica mjesnih Crnaca pobrinula bi se za to, i rijetko su im postavljana pitanja. West je tad bio sitan, krhak mladi s naoalama, istananih crta lica, plave kose, blijedoplavih oiju i tiha glasa, i bilo je stravino uti ga kako raspravlja o prednostima i nedostacima groblja Christchurch i siromakoga groblja. Konano smo se odluili za siromako groblje, jer je praktiki svako truplo pokopano na

Christchurchu bilo balzamirano, to bi ih naravno upropastilo za Westova istraivanja.

Ja sam u to doba ve bio njegov aktivan i oparan pomaga, i pomogao sam mu donijeti sve odluke, ne samo to se tie izvora trupala ve i u pogledu odgovarajuega mjesta za na grozni posao. Ja sam bio taj koji se sjetio naputene Chapmanove farmerske kue onkraj Meadow Hilla, gdje smo u prizemlju postavili operacijsku salu i laboratorij, s tamnim zavjesama da prikriju naa ponona posla. Mjesto je bilo daleko od puta, i nije bilo u vidokrugu nijedne druge kue, ali su predostronosti ipak bile nune, jer bi glasine o udnim svjetlima, koje bi proirili sluajni noni prolaznici, dovele do propasti naeg poduhvata. Sloili smo se da emo cijelu stvar proglasiti kemijskim laboratorijem ukoliko do otkrivanja doe. Postupno smo opremili svoju zlokobnu jazbinu znanosti materijalom ili kupljenim u Bostonu ili potiho posuenim s koleda - materijalom koji smo briljivo uinili neprepoznatljivim, osim najstrunijem oku - i osigurali lopate i pijuke za mnoga pokapanja koja emo morati obaviti u podrumu. Na koledu smo koristili spalionicu, ali ta aparatura bila je previe skupocjena za na neovlateni laboratorij. Trupla su uvijek bila na smetnji - ak i malena trupla zamoraca od triavih pokusa kriom vrenih u Westovoj sobi u pansionu.

Krvoedno smo pratili lokalne osmrtnice, jer su nai uzorci morali imati stanovitih odlika. Ono to smo htjeli bila su tijela pokopana netom nakon smrti i bez sredstava umjetnog odranja; po mogunosti ne oboljela od izobliujuih bolesti, i svakako sa svim organima ouvanim. rtve nesrea bile su nam najbolja nada. Mnoge tjedne nismo uli ni za to to bi odgovaralo, premda smo razgovarali s upravama mrtvanica i bolnica, navodno u ime koleda, to smo ee mogli bez da izazovemo sumnju. Ustanovili smo da u svakom od sluajeva koled ima pravo prvog izbora, te bi moglo biti neophodno ostati u Arkhamu tijekom ljeta, kad je odravan tek pokoji ljetni teaj. Na kraju, ipak, srea nam se osmjehnula, jer smo jednog dana uli za skoro idealan sluaj na siromakom groblju; zdrav mladi radnik utopio se prethodnog jutra u Summerovoj bari, i pokopan je na troak grada bez odlaganja

ili balzamiranja. Tog popodneva pronali smo novi grob, i odluili poeti s poslom odmah nakon ponoi.

Oduran je bio zadatak kojeg smo se poduhvatili u mrane sitne sate, premda tad jo nismo imali poseban strah od groblja koji su nam kasniji doivljaji donijeli. Nosili smo lopate i petrolejske svjetiljke jer, premda su se elektrine baterijske svjetiljke tad proizvodile, nisu bile zadovoljavajue poput dananjih tungstenskih naprava. Proces otkopavanja bio je polagan i muan - mogao je biti mrano poetian da smo bili umjetnici, a ne znanstvenici - i bilo nam je drago kad su nae lopate udarile u drvo. Kad je sanduk od borovine bio potpuno otkriven, West se uvukao dolje i skinuo poklopac, izvlaei i uspravljajui sadraj. Ja sam posegnuo dolje i izvukao sadraj iz groba, a onda smo obojica uloila napore da tome mjestu vratimo prijanji izgled. Cijela stvar inila nas je prilino nervoznima, ponajvie ukoen stav i prazan izraz lica naeg prvog trofeja, ali smo uspjeli ukloniti sve tragove svoga posjeta. Kad smo utabali i zadnju lopatu zemlje, stavili smo uzorak u

platnenu vreu i krenuli do stare Chapmanove kue iza Meadow Hilla.

Na improviziranom stolu za seciranje u staroj seoskoj kui, pod svjetlom jake acetilenske lampe, uzorak nije izgledao pretjerano utvarno. Bio je to snaan i naizgled nematovit mladi prostog plebejskog tipa - krupne grae, sivih oiju i smee kose - jaka ivotinja bez ikakve psiholoke suptilnosti, iji su ivotni procesi vjerojatno bili od najjednostavnije i najzdravije vrste. Sad, oiju zatvorenih, izgledao je prije uspavan nego mrtav, premda su struni testovi koje je moj prijatelj sproveo brzo uklonili svaku dvojbu oko toga. Konano smo imali ono za im je West oduvijek udio - pravog mrtvaca od idealne vrste, spremnog za otopinu pripremljenu prema briljivim izraunima i teorijama i namijenjenu upotrebi na ljudima. Naa napetost postala je krajnje jaka. Znali smo da teko da postoji ansa za bilo to nalik potpunom uspjehu, i nismo mogli izbjei uasne strahove zbog moguih grotesknih rezultata djelominog oivljavanja. Naroito smo strahovali u pogledu uma i nagona tog stvorenja, budui da je u razdoblju nakon smrti moglo doi do raspadanja nekih od osjetljivijih modanih stanica. Ja sam se, sa svoje strane, jo drao nekih

udnih zamisli o tradicionalnoj "dui" u ovjeka, i osjeao strahopotovanje pred tajnama koje bi mogao odati netko tko se vratio iz mrtvih. Pitao sam se kakve je prizore taj skromni mladi mogao vidjeti u nedostinim sferama, i to bi mogao ispriati ukoliko bude potpuno vraen u ivot. Ali moje uenje nije me svladalo, jer sam veinom dijelio materijalizam svog prijatelja. On je bio mirniji od mene dok je utiskivao veliku koliinu svoje tekuine u venu na ruci trupla, istog trena povijajui rez.

ekanje je bilo jezivo, ali kod Westa nije bilo nikakva kolebanja. Svako malo bi stetoskopom provjerio uzorak, i podnio negativne rezultate s filozofskim mirom. Nakon nekih tri etvrt sata bez i najmanjega znaka ivota s razoaranjem je proglasio svoju otopinu neodgovarajuom, ali je odluio do kraja iskoristiti priliku i iskuati jo jednu izmjenu u formuli prije nego to se rijei svog jezivog plijena. Tog smo popodneva iskopali jedan grob u podrumu, i morat emo ga popuniti prije zore - jer, premda smo stavili lokot na kuu, eljeli smo izbjei i najmanji rizik groznog otkria. Osim toga, truplo nee biti ni priblino toliko svjee sljedee noi. Tako smo, odnijevi jedinu acetilensku lampu u susjedni laboratorij, ostavili svoga nijemoga gosta na stolu u mraku, i prionuli na mijeanje nove otopine, ije je vaganje i mjerenje West nadzirao skoro fanatinom brigom.

Uasan dogaaj bio je sasvim iznenadan, i potpuno neoekivan. Ja sam presipao neto iz jedne epruvete u drugu, a West je bio u poslu nad reoom na alkohol koji nam je zamjenjivao Bunsenovu lampu u toj zgradi bez plina, kad se iz zamraene sobe zauo najuasniji demonski niz krikova koji smo obojica ikad uli. Neizreciviji ne bi bio ni kaos paklenih zvukova kad bi se i sama jama otvorila da pusti van agoniju prokletih dua, jer se u jednoj nezamislivoj kakofoniji objedinio sav natprirodni uas i neprirodni oaj ive prirode. Ljudski nije mogao biti - nije ovjeku dano da proizvede takve zvuke - i, ni ne pomiljajui na naa nedavna djela ili mogue razotkrivanje, i West i ja skoili smo do najblieg prozora poput ranjenih zvijeri, prevrui cijevi, lampu i retorte, i mahnito iskoili u zvijezdama osut ponor seoske noi. Mislim da smo i sami kriali, oajniki teturajui prema gradu, premda smo se

stigavi do predgraa uspjeli naizgled smiriti - jedva dostatno da izgledamo kao zakanjela mokra braa koja teturaju kui nakon banenja.

Nismo se razdvojili, ve smo uspjeli stii do Westove sobe, gdje smo uz upaljeno plinsko svjetlo aputali do zore. Dotad smo se pomalo umirili racionalnim teorijama i planovima o istraivanju, tako da smo uspjeli prespavati dan - zanemarivi odlazak na satove. Ali te veeri su nam dva lanka u novinama, potpuno nepovezana, uinila san nemoguim. To to je stara naputena Chapmanova kua neobjanjivo izgorjela u bezoblinu hrpu pepela mogli smo razumjeti zbog prevrnute lampe. Takoer, netko je pokuao otkopati novi grob u lonarskom polju, uzaludnim grebanjem bez lopate. To nismo mogli razumjeti, jer smo vrlo paljivo utabali humku.

I sedamnaest godina nakon toga West bi se esto osvrtao, i alio na zamiljen odjek koraka iza sebe. Sad je on nestao.

II. Demon kuge

Nikad neu zaboraviti to uasno ljeto prije esnaest godina kad se, poput kunog ifrita iz dvorova Eblisovih, tifus nacereno uljao Arkhamom. Po toj sotonskoj poasti veina ljudi pamti tu godinu, jer je doista teror nadnosio svoja krila imia nad hrpu ljesova u grobovima Christchurcha, ali za mene je u to vrijeme postojao i vei uas - uas za koji sad znam samo ja, nakon to je Herbert West nestao.

West i ja smo obavljali postdiplomska istraivanja na ljetnim teajevima medicinske kole Sveuilita Miskatonic, a moj prijatelj je doao na zao glas zbog svojih pokusa koji su vodili oivljavanju mrtvih. Nakon znanstvenog pokolja nebrojenih sitnih ivotinja, taj izopaeni posao je naizgled prestao po nareenju naeg skeptinog dekana, dr. Allana Halseya, premda je West nastavio izvoditi neke tajne pokuse u svojoj otrcanoj pansionskoj sobici, i jednom uasnom i

nezaboravnom prilikom je odnio ljudsko truplo iz groba u lonarskom polju u naputenu farmersku kuu iza Meadow Hilla.

Bio sam s njim u toj jezivoj prilici, i vidio ga kako u mrtve vene utiskuje eliksir za koji je mislio da e u nekoj mjeri povratiti kemijske i fizike procese ivota. To je zavrilo uasno - u deliriju straha koji smo postupno poeli pripisivati svojim prenapregnutim ivcima - i West se nikad poslije toga nije mogao otresti izluujueg osjeaja da je praen i gonjen. Truplo nije bilo u dovoljnoj mjeri svjee; oito je, da bi se povratili normalni mentalni atributi, da truplo mora biti odista veoma svjee, a poar u staroj kui sprijeio nas je da tu stvar zakopamo. Bilo bi bolje da smo mogli biti sigurni da je pod zemljom.

Nakon tog doivljaja West je na neko vrijeme prestao sa svojim istraivanjima, ali kako mu se gorljivost roenog znanstvenika polako vraala, ponovo je postao nasrtljiv prema dekanatu, preklinjui da mu se dopusti upotreba prostorija za seciranje i svjeih ljudskih uzoraka zbog rada koji je smatrao izrazito bitnim. Njegove molbe, meutim, bile su potpuno uzaludne, jer je odluka dr. Halseya bila konana, a svi ostali profesori podrali su miljenje svog predvodnika. U radikalnoj teoriji reanimacije vidjeli su tek nezrele tlapnje mladolikog zanesenjaka ija krhka graa, svijetla kosa, naoalama pokrivene plave oi, i tih glas nisu pruali nikakav nagovjetaj natprosjene - skoro dijaboline - snage hladnokrvnoga mozga iza njih. Kao da ga i sad vidim onakva kakav je bio - i zadrhtim. Zadobio je stroi izraz lica, ali nije ostario. A sad se u umobolnici Sefton dogodila ta nezgoda i West je nestao.

West se neugodno sukobio s dr. Halseyem pred kraj naeg zadnjeg apsolventskog semestra u glasnoj raspri koja je sluila na ast manje njemu nego ljubaznom dekanu to se uljudnosti tie. On je smatrao da ga se bespotrebno i iracionalno sapinje pri poslu vrhunskog znaenja, poslu koji bi naravno mogao obavljati po vlastitoj volji kasnijih godina, ali koji je elio otpoeti dok su mu jo na raspolaganju iznimni resursi sveuilita. Da tradicijom sapeti starjeine mogu ignorirati njegove jedinstvene rezultate na ivotinjama, i ustrajati u svom

poricanju da je reanimacija mogua, bilo je neizrecivo odvratno i skoro neshvatljivo mladiu Westova logikog temperamenta. Samo bi mu vea zrelost mogla pomoi da shvati kronina mentalna ogranienja "profesorsko-doktorskog" tipa - proizvoda brojnih generacija patetinog puritanizma; ljubazan, savjestan, i ponekad blag i prijazan, ali ipak uvijek uzak, netolerantan, obiajima optereen i bez ire perspektive. Godine su milosrdnije prema tim nepotpunim karakterima uzvienih dua ija je najvea stvarna mana zapravo stidljivost, i na kraju padnu rtvom opeg podsmjeha zbog grijeh svog uma - grijeh kao to su ptolomejstvo, kalvinizam, antidarvinizam, antinieanstvo, te razne vrste subotarenja i institucionalnog protivljenja raskoi. West, veoma mlad i pored svojih udesnih znanstvenih dostignua, nije imao mnogo strpljenja s dobrim dr. Halseyem i njegovim uenim kolegama; gajio je sve vee i vee ogorenje, spojeno sa udnjom da tim zatucanim uglednicima dokae svoje teorije na nekakav dojmljiv i dramatian nain. Kao i veina mladia, uputao se u komplicirane matarije o osveti, trijumfu i konanom velikodunom opratanju.

A tad je stigla zaraza, iscerena i nesmiljena, iz komarnih spilja Tartarovih. West i ja diplomirali smo otprilike u vrijeme kad je otpoela, ali smo ostali dodatno raditi u ljetnoj koli, tako da smo bili u Arkhamu kad se ona demonskim bijesom oborila na grad. Premda nismo jo imali dozvole za praksu, ve smo stekli diplome, i panino smo povueni u javnu slubu jer je broj oboljelih rastao. Situacija je skoro prela granice kontrole, i smrti su se dogaale prevelikom uestalou da bi ih lokalni pogrebnici stigli prihvatiti. Pokopi bez balzamiranja bili su obavljani jedan za drugim, i ak je i kapela na groblju Christchurch bila nakrcana sanducima nebalzamiranih mrtvih. Te okolnosti nisu promakle Westu, koji je esto pomiljao na ironiju te situacije - toliko svjeih uzoraka, a niti jedan za njegova osobna istraivanja! Bili smo uasno prezaposleni, i od velikog mentalnog i ivanog napora moj prijatelj postajao je turobno zamiljen.

Ali Westovi blagi neprijatelji nisu nita manje padali s nogu vrei svoje dunosti. Koled je bio skoro sasvim zatvoren, a svaki lijenik s medicinskog fakulteta pomagao je u borbi

protiv epidemije tifusa. Dr. Halsey se posebno istaknuo u portvovnoj slubi, primjenjujui svoje vrhunsko umijee svim srcem na sluajeve koje su mnogi drugi izbjegavali prihvatiti zbog opasnosti ili oite beznadnosti. Prije kraja mjeseca, neustraivi dekan postao je u oima javnosti junak, premda se inilo da nije svjestan svoje slave dok se borio da se ne srui od fizikog umora i iscrpljenosti ivaca. West se nije mogao suzdrati od divljenja prema ustrajnosti svoga protivnika, ali je zbog toga bio tim odluniji dokazati mu istinitost svojih udesnih doktrina. Iskoristivi neorganiziranost u koje su zapali sveuilini rad i opinski sanitarni propisi, uspio je jedno truplo nedavno preminule osobe prokrijumariti u sveuilinu sobu za seciranje jedne noi, i u mom prisustvu dao mu je injekciju nove modifikacije svoje otopine. Ta stvar je ak otvorila oi, ali je samo zurila u strop s izrazom uasa od kojeg bi se dua skamenila, prije nego to je kolabirala u inertnost iz koje je nita nije moglo pokrenuti. West je rekao da nije bila dovoljno svjea - vrui ljetni zrak ne pogoduje leevima. Taj put smo zamalo bili uhvaeni prije nego to smo spalili tu stvar, i West nije bio siguran da bi bilo pametno ponoviti takvu smjelu zloupotrebu sveuilinog laboratorija.

Epidemija je dostigla vrhunac u kolovozu. West i ja smo bili skoro mrtvi, a dr. Halsey jest umro etrnaestoga. Svi studenti prisustvovali su pokopu na brzinu organiziranom petnaestoga, i kupili impresivan vijenac, premda je isti bio sasvim nadmaen poastima koje su poslali bogati graani Arkhama i sama opina. Bila je to skoro javna stvar, jer je dekan svakako bio javni dobroinitelj. Nakon ukopa svi smo bili prilino potiteni, i proveli smo poslijepodne u baru Commercial Housea; tamo nas je West, premda potresen smru svog glavnog protivnika, sve zatekao spominjanjem svojih ozloglaenih teorija. Veina studenata odlazila je kuama, ili na razne dunosti, to je veer vie odmicala, ali West je mene uvjerio da mu pomognem "iskoristiti veer u potpunosti". Westova gazdarica vidjela nas je kako dolazimo u njegovu sobu

oko dva ujutro, s treim ovjekom izmeu nas, i rekla je svom suprugu da smo, ini se, prilino dobro pogledali u dno ae.

Izgleda da je ta kisela matrona bila u pravu, jer su oko tri ujutro cijelu kuu uzbunili krici koji su dopirali iz Westove

sobe, u kojoj su, kad su provalili vrata, nali nas dvojicu u nesvijesti na krvlju umrljanu podu, izubijane, izgrebene i pretuene, s razbijenim ostacima Westovih boca i instrumenata razbacanima uokolo. Samo je otvoren prozor ukazivao na to to je bilo s naim napadaem, i mnogi su se zapitali kako je on sam proao nakon pogibeljnog skoka s prvog kata na tratinu koji je morao izvesti. Bilo je neke udne odjee u sobi, ali je West nakon to se osvijestio rekao da ne pripadaju tom strancu, ve su to uzorci prikupljeni za bakterioloku analizu u sklopu istrage o prenoenju zaraznih bolesti. Naredio je da ih se to prije spali u prostranom kaminu. Policiji smo obojica izjavila da nam nije poznat identitet naeg zakanjelog pratitelja. On je bio, nervozno je rekao West, srdaan stranac kojeg smo sreli u nekoj od krmi u centru u iju lokaciju nismo sigurni. Svi smo bili prilino veseli, i ni West ni ja nismo eljeli da se lovi i pronae na ratoborni pratilac.

Iste te noi otpoeo je drugi uas u Arkhamu - uas koji je za mene zasjenio i samu zarazu. Groblje Christchurch bilo je poprite stravinog ubojstva; noni uvar je na smrt razderan nainom ne samo preuasnim da bi se opisao, nego i dvojbenim po pitanju je li poinitelj uope ljudski. rtva je bila viena iva dosta poslije ponoi - zora je otkrila tu neizrecivu stvar. Upravitelj cirkusa u oblinjem gradu Boltonu bio je ispitan, ali se kleo da ni u jednom trenutku nijedna od zvijeri nije pobjegla iz svog kaveza. Oni koji su pronali tijelo uoili su trag krvi koji je vodio do kapele, gdje je mala lokva crvenila bila

razlivena na betonu ispred samih vrata. Slabiji trag vodio je dublje u umu, ali je uskoro nestao.

Sljedee noi vrazi su plesali po krovovima Arkhama, i neprirodno ludilo urlalo je na vjetru. Kroz grozniavi grad plazila je poast za koju su neki govorili da je vea i od zaraze, a za koju su drugi aputali da je bila utjelovljena demonska dua same bolesti. U osam kua upala je bezimena stvar koja je za sobom ostavljala brazdu crvene smrti - ukupno

sedamnaest slomljenih bezoblinih ostataka tijela za sobom je ostavilo sadistiko, bezglasno udovite koje je lutalo naokolo. Nekoliko osoba ga je napola vidjelo u mraku, i rekle su da je bilo bijelo i poput izoblienog majmuna ili ovjekolikog

zloduha. Nije ostavilo za sobom ba sve od onih koje je napalo, jer je ponekad bilo gladno. Broj onih koje je ubilo bio je etrnaest; tri tijela bila su u kuama pogoenima zarazom i nisu bila iva.

Tree noi grozniave grupe tragaa, predvoene policijom, uhvatile su ga u kui u ulici Crane blizu sveuilinih zgrada. Briljivo su organizirali potragu, ostajui u vezi pomou telefonskih punktova s dragovoljcima, i kad je netko na podruju fakulteta prijavio grebanje i razbijen prozor, mrea je brzo rairena. Zbog ope uzbune i predostronosti broj novih rtava bio je svega dva, i hvatanje je izvedeno bez veih teta. Tu stvar je konano zaustavio metak, premda ne smrtonosan, i bila je otpremljena do lokalne bolnice sred opeg uzbuenja i gaenja.

Jer nekad je bila ovjek. Toliko je bilo jasno i pored odurnih oiju, bezglasnog majmuniranja, i demonskog divljatva. Previli su mu ranu i odvezli ga u umobolnicu u Seftonu, gdje je

udaralo glavom u zidove tapecirane elije punih esnaest godina - do nedavne nezgode, kad je pobjeglo pod okolnostima koje nikomu nije drago spominjati. Ono to je najvie zgrozilo tragae u Arkhamu bila je stvar koju su primijetili kad je lice udovita bilo oieno - podrugljiva, nevjerojatna slinost s uenim i portvovnim muenikom koji je pokopan samo tri dana prije - pokojnim dr. Alanom Halseyem, javnim dobroiniteljem i dekanom medicinske kole Miskatonikog sveuilita.

Kod nestalog Herberta Westa i mene zgaenost i uasnutost dostigli su krajnje razmjere. I danas zadrhtim kad pomislim na to, zadrhtim jo vie nego to sam zadrhtao tog jutra kad je West promrmljao kroz svoje zavoje: "K vragu, nije bio sasvim dovoljno svje!"

III. est pucnjeva na mjeseini

Nije uobiajeno ispaliti svih est hitaca iz revolvera veoma naglo, kad bi jedan vjerojatno bio dostatan, ali mnoge stvari u ivotu Herberta Westa nisu bile uobiajene. Nije, na primjer, esta pojava da mladi lijenik koji odlazi sa sveuilita mora skrivati naela kojima se vodi pri izboru svog doma i ureda, ali to je kod Westa bio sluaj. Kad smo on i ja dobili diplome Medicinskog fakulteta Miskatonikog sveuilita, i krenuli si olakati siromatvo pomou bavljenja opom praksom, izrazito smo pazili da ne kaemo da smo odabrali kuu zato to je dosta na osami, i najblie lonarskom polju to se moglo nai.

Takva suzdranost rijetko je bezrazlona, te ni naa nije bila; jer nai zahtjevi proizlazili su iz ivotnog djela koje je bilo iznimno nepopularno. Izvana smo bili samo lijenici, ali ispod povrine smo imali ciljeve mnogo vee i uasnije svrhe - jer bit postojanja Herberta Westa bila je potraga po mranim i zabranjenim podrujima nepoznatoga, u kojima se nadao otkriti tajnu ivota i povratiti u vjenu pokretljivost hladnu grobljansku glinu. Takva potraga zahtijeva udne sirovine, izmeu ostalog i svjea ljudska trupla; a da bi se snabdjelo tim neophodnim stvarima mora se ivjeti tiho i ne previe daleko od mjesta vjenog poinka.

West i ja smo se upoznali na sveuilitu, i ja sam bio jedini koji je iskazao simpatije prema njegovim uasnim pokusima. Postupno sam postao njegov nerazdvojni pomonik, i sad kad smo zavrili studije morali smo ostati skupa. Nije bilo lako nai dobro mjesto za dvojicu udruenih lijenika, ali nam je konano utjecaj sveuilita pomogao da dobijemo praksu u Boltonu - tvornikom gradu blizu Arkhama, sjedita koleda. Boltonske predionice vune najvee su u dolini Miskatonica, a njihova poliglotska radna snaga nije popularna kao pacijenti kod lokalnih lijenika. Kuu za sebe birali smo veoma pomno, odluivi se na kraju za kolibu u malo loijem stanju blizu kraja Pond Streeta, pet brojeva daleko od najblieg susjeda, i odvojenu od lokalnog lonarskog polja samo jednom

prostranom udolinom, presjeenom uskim jezikom prilino guste ume koja se protezala na sjeveru. Udaljenost je bila malo vea nego to smo eljeli, ali nismo mogli nai bliu kuu, a da ne odemo na drugu stranu polja, sasvim izvan tvornikog podruja. Ipak, nismo bili nezadovoljni, jer nije bilo ljudi izmeu nas i naeg zlokobnog izvora snabdijevanja. Malo se due hodalo, ali smo svoje nijeme uzorke mogli donositi neometani.

Naa praksa bila je iznenaujue obimna od samog poetka - dovoljno velika da zadovolji veinu mladih lijenika, i dovoljno velika da bude dosada i optereenje za znanstvenike iji je stvarni interes bio u neem drugom. Radnici u predionici bili su u odreenoj mjeri burnih sklonosti, te su nam, pored njihovih brojnih prirodnih potreba, esti sukobi i obrauni noevima davali dosta posla. Ali ono na to su nam umovi bili zbilja usredotoeni bio je tajni laboratorij koji smo opremili u podrumu - laboratorij s dugim stolom pod elektrinim svjetlom, gdje smo u sitne jutarnje sate esto ubrizgavali injekcije razliitih Westovih otopina u vene stvari koje smo dovukli iz lonarskog polja. West je sumanuto eksperimentirao ne bi li naao neto to e kod ovjeka ponovo pobuditi ivotne kretnje nakon to ih je zaustavilo ono to zovemo smru, ali je nailazio na sasvim jezive prepreke. Otopina se morala praviti od razliitih sastojaka za razliite vrste - ono to bi posluilo za zamorce ne bi sluilo za ljudska bia, a razliiti ljudski uzorci zahtijevali su obimne prilagodbe.

Tijela su morala biti izuzetno svjea, ili bi blago raspadanje modanoga tkiva uinilo savrenu reanimaciju nemoguom. Doista, najvei problem bio je dobiti ih dovoljno svjea - West je imao uasnih iskustava tijekom svojih tajnih pokusa na sveuilitu s truplima dvojbene trajnosti. Rezultati djelominog ili nesavrenog oivljavanja bili su mnogo uasniji od totalnih neuspjeha, i obojica smo imala zastraujua sjeanja na takve stvari. Jo od nae prve demonske seanse u naputenoj seoskoj kui na Meadow Hillu u Arkhamu, osjeali smo zlokobnu tjeskobu; a West je, premda je u mnogim pogledima bio hladnokrvan, plavokos, plavook znanstveni automat, esto priznavao da osjea nelagodnu drhtavicu kao da netko kradom vreba na njega. Napola je osjeao da ga netko

prati - psiholoka opsjena zbog napregnutih ivaca, pojaana neporecivo uznemiravajuom injenicom da je barem jedan od naih reanimiranih uzoraka jo uvijek iv - zastraujua mesoderska stvar u tapeciranoj eliji u Seftonu. A tu je bio i jo jedan - na prvi - iju tonu sudbinu nismo nikad doznali.

Imali smo dosta sree s uzorcima u Boltonu - mnogo vie nego u Arkhamu. Nije proao ni tjedan dana da smo se uselili, a ve smo dobili rtvu nesree na samu no pokopa, i naveli je da otvori oi sa zauujue racionalnim izrazom lica prije nego to je otopina prestala djelovati. Izgubila je ruku - da je tijelo bilo savreno mogli smo postii bolji uspjeh. Izmeu tog datuma i sljedeeg sijenja nabavili smo ih jo tri: jedan potpuni neuspjeh, jedan sluaj primjetnih kretnji miia, i jedna prilino jezovita stvar - podigla se sama od sebe i ispustila jedan zvuk. Tada je uslijedilo razdoblje kad nam je srea okrenula lea; pokopi su se prorijedili, a kod oni koji su se odvijali uzorci su bili ili previe zaraeni ili previe obogaljeni da ih upotrijebimo. Zapisivali smo sve smrti i

njihove okolnosti sustavnom brinou.

Jedne nou u oujku, meutim, neoekivano smo dobili uzorak koji nije stigao iz lonarskog polja. U Boltonu je prevladavajui duh puritanizma stavio izvan zakona boksanje - s uobiajenim rezultatom. Uestali i loe organizirani meevi izmeu radnika u predionici bili su uobiajeni, a povremeno bi bio uvezen poneki profesionalni talent nie kvalitete. Te zimske veeri odigrao se takav susret; oito s katastrofalnim rezultatima, jer su nam dva usplahirena Poljaka dola s nepovezanim preklinjanjima da se pobrinemo za veoma tajni i veoma hitan sluaj. Slijedili smo ih do jednog naputenog taglja, gdje su ostaci gomile prestraenih stranaca gledali nepomian crni lik na podu.

Susret je bio izmeu Kida O'Briena - zdepastog i sad uzdrhtalog mladia s vrlo nehibernijanskim kukastim nosom - i Bucka Robinsona, "Harlemskog aavca". Crnac je bio nokautiran, i trenutak pregleda ukazao nam je da e takav ostati zauvijek. Bio je to oduran, gorili slian stvor, s abnormalno dugim rukama koje nisam mogao ne nazvati prednjim apama, i licem koje je prizivalo pomisli na neizrecive

tajne Konga i lupanje tam-tamova pod sablasnim mjesecom. Truplo je sigurno izgledalo jo gore za ivota - ali na svijetu je mnogo runih stvari. Strah je obuzeo cijelu tu bijednu gomilu, jer nisu znali to bi im sve zakon uinio ukoliko se stvar ne zataka, i bili su zahvalni kad se West, i pored mojih nevoljnih drhtaja, ponudio da ih tiho rijei te stvari - u svrhu koju sam ja i predobro znao.

Jarka mjeseina obasjavala je krajolik bez snijega, ali smo mi obukli tu stvar i odnijeli je kui kroz puste ulice i livade, kao to smo slinu stvar nosili i jedne uasne noi u Arkhamu. Prili smo kui kroz polje otraga, unijeli uzorak na stranja vrata i niz podrumske stube, i pripremili ga za uobiajeni pokus. Na strah od policije bio je apsurdno velik, premda smo vrijeme svoga puta odabrali tako da izbjegnemo jedinog policajca u ophodnji tim krajem.

Rezultat je bio zamorni antiklimaks. Ma koliko gadno na plijen izgledao, nije reagirao niti na jednu od otopina koju

bismo ubrizgali u njegovu crnu ruku, otopina pripremljenih prema iskustvu s iskljuivo bijelim uzorcima. Stoga, kako se vrijeme opasno bliilo zori, uinili smo s njim to i sa svima drugima - odvukli ga preko tratina do jezika ume blizu lonarskog polja, i pokopali ga tamo u najbolji grob koji je smrznuta zemlja mogla pruiti. Grob nije bio veoma dubok, ali je bio isto tako dobar kao i za prethodni uzorak - onu stvar koja se digla sama od sebe i ispustila zvuk. Pri svjetlu naih zamraenih lampi paljivo smo ga prekrili liem i usahlim lozama, prilino sigurni da ga policija nikad ne bi pronala u tako mranoj i gustoj umi.

Sljedeeg dana bio sam sve uznemireniji zbog policije, jer je jedan pacijent prenio glasine o sumnjivoj borbi i smrti. West je imao jo jedan izvor briga, jer je popodne bio pozvan na sluaj koji se okonao veoma prijetee. Jedna Talijanka postala je histerina zbog djeteta koje je nestalo - deka od pet godina koji je odlutao rano ujutro i nije se pojavio na ruku - i pojavili su joj se simptomi veoma alarmantni u sluaju stalno slabog srca. Bila je to veoma budalasta histerija, jer je taj djeak esto bjeao od kue i prije, ali talijanski seljaci su krajnje praznovjerni, a ovu su enu predznaci opsjedali koliko i

injenice. Oko sedam na veer je umrla, i njen pobjenjeli mu napravio je stranu scenu svojim naporima da ubije Westa, kojeg je krivio to joj nije spasio ivot.

Prijatelji su ga zadrali kad je trgnuo bode, ali West je otiao praen njegovim neljudskim kricima, psovkama i zaklinjanjima na osvetu. Obuzet time, taj je svat izgleda zaboravio na svoje dijete, koje se jo nije pojavilo iako je no odmakla. Spominjalo se pretraivanje ume, ali veina obiteljskih prijatelja bila je zauzeta mrtvom enom i zapjenjenim mukarcem. Sve skupa, napor ivaca za Westa je morao biti iznimno velik. Pomisli na policiju i bijesnog Talijana teko su ga titale.

Povukli smo se na poinak oko jedanaest sati, ali nisam spavao mirno. Bolton je imao iznenaujue dobre policajce za tako mali grad, i nisam se mogao ne bojati guve koja bi uslijedila ukoliko dogaaji prethodne noi ikad budu razotkriveni. To bi moglo znaiti kraj svih naih lokalnih poslova - a moda i zatvor i za Westa i za mene. Nisu mi se sviale te glasine o borbi koje su kruile okolo. Nakon to je sat odzvonio tri, mjesec mi je zasjao u oi, ali sam se okrenuo ne ustajui da spustim roletu. Tada se zaulo uporno drmanje stranjih vrata.

Leao sam mirno i pomalo oamueno, ali sam nedugo zatim zauo kako mi West kuca na vrata. Bio je odjeven u kunu halju i papue, a u rukama je imao revolver i elektrinu svjetiljku. Po revolveru sam znao da on vie misli na poludjelog Talijana nego na policiju.

"Bolje da idemo obojica", proaputao mi je. "Sad ionako ne bi bilo dobro ne odgovoriti, a to bi mogao biti i neki pacijent - od tih se glupana i moe oekivati da dou na stranja vrata."

I tako smo obojica na vrhovima prstiju sila stubama, sa strahom koji je bio dijelom opravdan, a dijelom ono ega ima samo u dui sitnih nonih sati. Drmanje se nastavilo, postajui neto glasnije. Kad smo stigli do vrata, ja sam ih oprezno otkraunao i otvorio a, im je mjesec obasjao oblik koji je tamo bio ocrtan, West je uinio neto neobino. Usprkos oitoj opasnosti od privlaenja panje i navlaenja na vrat policijske istrage od koje smo strepili - i koja je na kraju

krajeva bila sreom izbjegnuta zahvaljujui relativnoj izoliranosti nae kolibe - moj je prijatelj najednom, u uzbuenju i nepotrebno, ispraznio svih est metaka iz svog revolvera u toga nonog posjetitelja.

Jer taj posjetitelj nije bio ni Talijan ni policajac. Uasno se izdiui na sablasnoj mjeseini, tamo je stajala ogromna izobliena stvar koja se ne moe ni zamisliti osim u nonim morama - kao ugljen crna pojava staklasta pogleda, skoro na sve etiri, prekrivena komadiima plijesni, liem i lozama, zamazana skorenom krvlju, drei meu svojim blistavim zubima snjenobijeli, uasan, valjkast predmet na ijem je kraju bila malena aka.

IV. Vrisak mrtvaca

Vrisak mrtvog ovjeka izazvao je u meni onaj akutni i dodatni uas od dr. Herberta Westa koji je pomraio kasnije godine naeg druenja. Prirodno je da neto poput mrtvaevog vriska izazove uas, jer to oito nije ugodan ni uobiajen dogaaj, ali ja sam na takva iskustva bio naviknut; stoga sam bio na taj nain pogoen samo zbog jedne posebne okolnosti. I, kao to sam nagovijestio, nije mrtvac bio ono ega sam se poeo bojati.

Herbert West, iji sam suradnik i pomonik bio, imao je znanstvene interese veoma udaljene od uobiajene rutine seoskog lijenika. Zbog toga je, kad je poeo s praksom u Boltonu, odabrao usamljenu kuu blizu lonarskog polja. Kratko i jasno reeno, Westov jedini interes koji ga je opsjedao bilo je tajno prouavanje fenomena ivota i njegova prestanka, to je dovelo do reanimacije mrtvih ubrizgavanjem potiue otopine. Za te jezive pokuse bilo je neophodno imati stalni izvor veoma svjeih ljudskih trupla; veoma svjeih, jer bi i najmanje raspadanje beznadno otetilo strukturu mozga, a ljudskih jer smo ustanovili da se otopina mora razliito sastaviti za

razliite vrste organizama. Deseci zeeva i zamoraca bili su ubijeni i obraeni, ali taj put vodio je u slijepu ulicu. West nije nikad u potpunosti uspio jer nikad nije bio u stanju nabaviti truplo koje bi bilo dovoljno svjee. Ono to je htio bila su tijela iz kojih je ivotnost netom nestala, tijela ija je svaka stanica bila netaknuta i u stanju ponovo primiti poticaj za onaj nain kretanja zvan ivotom. Postojala je nada da bi taj drugi i umjetni ivot mogao biti uinjen neprekidnim ponavljanjem ubrizgavanja, ali smo ustanovili da obini prirodni ivot nee reagirati na naa djela. Da bi se uspostavile umjetne kretnje, prirodni ivot mora biti ugaen - uzorci moraju biti veoma svjei, ali doista mrtvi.

Ta zapanjujua potraga poela je kad smo West i ja bili studenti Medicinske kole Miskatonikog sveuilita u Arkhamu, po prvi put jasno svjesni potpuno mehanike prirode ivota. To je bilo prije sedam godina, ali West jedva da je sad izgledao i dan stariji - bio je sitan, plav, glatko obrijan, tiha glasa, i nosio je naoale, a tek bi povremeni bljesak hladnog plavog oka govorio o okorjelosti i rastuem fanatizmu njegova karaktera pod pritiskom vlastitih uasnih istraivanja. Naa iskustva esto su bila do krajnosti odurna: rezultati defektne reanimacije, kad su grude grobljanske gline galvanizirane u morbidno, neprirodno i bezumno kretanje pomou razliitih prilagodbi ivotne otopine.

Jedna od tih stvari ispustila je vrisak koji potresa ivce; druga je silovito ustala, obojicu nas pretukla i onesvijestila, i

divljala na okantan nain prije nego to je dospjela iza reetaka umobolnice; jo jedna, odurna afrika monstruoznost, iskopala se iz svoga plitkog groba i poinila zlodjelo - West ju je morao ustrijeliti. Nismo mogli dobiti tijela dovoljno svjea da pokau neki trag razuma nakon oivljavanja, pa smo silom prilika stvarali bezimene uase. Uznemiravajua je bila pomisao da je jedno, moda i dva, od naih udovita jo ivo - ta nas je pomisao proganjala poput sjene, dok na kraju West nije nestao pod uasnim okolnostima. Ali u doba vriska u podrumskom laboratoriju izolirane kolibe u Boltonu, nai su strahovi bili manji od nae udnje za sasvim svjeim uzorcima. West je bio gorljiviji od

mene, tako da mi se skoro inilo da napola udno gleda u bilo koje vrlo zdravo ivue tijelo.

U srpnju 1910. srea nam se u pogledu uzoraka poela mijenjati. Ja sam bio u dugom posjetu svojim roditeljima u Illinoisu, i po povratku sam zatekao Westa u stanju izuzetnog ushita. Uspio je, rekao mi je uzbueno, ini se, rijeiti problem svjeine pomou pristupa iz sasvim novog smjera - onog umjetnog ouvanja. Znao sam da on radi na novoj i veoma neuobiajenoj mjeavini za balzamiranje, i nije me iznenadilo to je to ispalo dobro, ali dok mi nije objasnio detalje bio sam prilino zbunjen to se tie toga kako bi nama takav sastojak mogao pomoi u poslu, jer je neodgovarajua starost naih uzoraka uglavnom bila posljedica protoka vremena prije nego to ih uspijemo dobaviti. To je, sad sam vidio, West jasno uoio, stvarajui svoju mjeavinu za balzamiranje za kasniju, a ne neposrednu primjenu, i pouzdavajui se u sudbinu da e nas opet snabdjeti nekim veoma svjeim i nepokopanim truplom, kao i godinama prije kad smo dobili Crnca poginulog

u boltonskom boksmeu. Konano nam se sudbina osmjehnula, tako da se u toj prilici u tajnom podrumskom laboratoriju nalazilo truplo iji raspad nije mogao ni na koji nain otpoeti. West se nije uputao u predvianja to e se dogoditi po reanimaciji, i moemo li se nadati obnavljanju uma i razuma. Taj pokus bit e prekretnica u naim prouavanjima, i on je sauvao to novo truplo do mog povratka, da bismo mogli na uobiajen nain podijeliti prizor.

West mi je rekao kako je doao do tog uzorka. Bio je to ivahan ovjek, dobro odjeven stranac koji je upravo siao s vlaka da obavi neki posao u Boltonskoj predionici vune. Dugo je hodao gradom i, do trenutka kad je taj namjernik zastao kod nae kolibe da se raspita za put do tvornice, srce mu je doivjelo pretjeran napor. Odbio je uzeti stimulans, i najednom se, trenutak kasnije, sruio mrtav. Tijelo se, kao to se moglo oekivati, Westu inilo darom s nebesa. U kratkom razgovoru stranac je razjasnio da je nepoznat u Boltonu, a pretraivanje njegovih depova nakon toga otkrilo je da je u pitanju stanoviti Robert Leavitt iz St. Louisa, kako se inilo bez obitelji koja bi se odmah raspitivala o njegovu nestanku. Ukoliko se tog ovjeka ne bude moglo vratiti u ivot, nitko nee doznati za na pokus.

Svoje materijale pokapali smo u gustom jeziku ume izmeu kue i siromakog groblja. Ukoliko, s druge strane, bude mogao biti oivljen, naa bi slava bila postignuta briljantno i trajno. Stoga je West bez oklijevanja u zapee trupla ubrizgao mjeavinu koja e ga odrati svjeim do moga dolaska. injenica navodno slabog srca, koja je po mome miljenju ugroavala uspjeh naeg pokusa, Westa naizgled nije pretjerano uznemiravala. Nadao se konano doi do onoga do ega nikad prije nije doao - ponovo pokrenute iskre razuma i moda normalnog, ivog bia.

Tako smo u noi 18. srpnja 1910. Herbert West i ja stajali u podrumskom laboratoriju i gledali u bijelu, nijemu priliku pod bljetavim svjetlom lui. Mjeavina za balzamiranje djelovala je iznenaujue dobro jer, dok sam fascinirano gledao vrstu grau tijela koje je dva tjedna lealo ne ukoivi se, bio sam potaknut zatraiti od Westa potvrdu da je ta stvar zbilja mrtva. U to me on uvjerio sasvim spremno, podsjeajui me da se reanimirajua otopina nikad ne primjenjuje bez paljive provjere to se ivota tie, budui da ne bi imala uinka ukoliko je preostalo bilo to od originalne vitalnosti. Dok je West nastavljao s pripremnim radnjama, bio sam impresioniran ogromnom istananou tog novog pokusa, istananou tolikom da on nije mogao imati povjerenja u ruku manje osjetljivu od svoje. Zabranjujui mi da dodirnem tijelo, prvo je unio drogu u zapee odmah pokraj mjesta koje je njegova igla ubola kad je utisnuo mjeavinu za balzamiranje. To, rekao je, treba neutralizirati mjeavinu i dovesti sustav u normalno oputanje da bi reanimirajua otopina mogla slobodno djelovati kad bude ubaena. Malo kasnije, kad se mogla uoiti promjena i blagi drhtaj kao da se rairio mrtvim udovima, West je grubo pritisnuo predmet nalik jastuku na trzavo lice, ne uklanjajui ga dok le nije opet izgledao mirno i bio spreman za na pokuaj reanimacije. Blijedi entuzijast tad je primijenio neke zadnje povrne testove na potpunu beivotnost, povukao se zadovoljen, i konano u lijevu ruku utisnuo precizno izmjerenu koliinu vitalnog eliksira, pripremljenog tijekom popodneva briljivije nego ikad jo od studentskih dana, kad su nai poduhvati bili novi i pipavi. Ne mogu ni izraziti grevitu napetost bez daha kojom

smo ekali rezultate na ovom prvom zbilja svjeem uzorku - prvom za koji smo mogli razumno oekivati da otvori usta u racionalnom govoru, moda da bi rekao to je vidio iza nepreglednog jaza.

West je bio materijalist, nije vjerovao ni u kakvu duu i pripisivao je cijelo djelovanje svijesti tjelesnim pojavama; stoga nije oekivao razotkrivanje uasnih tajni iz bezdana i prostranstava iza barijere smrti. Nisam se u potpunosti razilazio s njim s teorijske strane, ali sam ipak zadrao neodreene instinktivne ostatke primitivne vjere svojih oeva, tako da nisam mogao ne gledati na truplo s odreenom vrstom strahopotovanja i stravinih oekivanja. Osim toga, nisam mogao izbrisati iz sjeanja onaj grozni, neljudski krik koji smo uli one noi kad smo u naputenoj seoskoj kui u Arkhamu pokuali izvesti svoj prvi pokus.

Veoma je malo vremena proteklo prije nego to se moglo uoiti da ovaj pokus nee biti potpuni neuspjeh. Malo boje pojavilo se u obrazima koji su prije toga bili bijeli poput krede, i proirilo pod neobino bujnim ekinjama brade boje pijeska. West, koji je drao ruku na toki bila na lijevom zapeu, najednom je znaajno kimnuo glavom; a skoro istog trena na zrcalu nagnutom nad usta lea pojavilo se zamagljenje. Uslijedilo je nekoliko grevitih pokreta miia, a za njima ujno disanje i vidljivi pokreti grudnog koa. Pogledao sam u sklopljene vjee, i uinilo mi se da uoavam drhtaj. Tada su se vjee rastvorile, pokazujui oi koje su bile sive, mirne i ive, ali jo uvijek neinteligentne, ak niti znatieljne.

U trenutku fantastinog hira poeo sam aputati pitanja u pocrvenjele ui; pitanja o drugim svjetovima na koje bi sjeanje jo moglo biti prisutno. Kasniji uas istisnuo mi ih je iz uma, ali mislim da je zadnje, koje sam ponovio, bilo: "Gdje ste bili?" Jo ne znam jesam li dobio odgovor ili ne, jer nikakav zvuk nije dopro iz dobro oblikovanih usana; ali znam da sam u tom trenutku bio vrsto uvjeren da se tanke usne nijemo pomiu, oblikujui slogove koje bih izgovorio kao "samo sad" da je ta fraza imala i najmanji trag relevantnosti. U tom trenutku, kao to istiem, bio sam ushien zbog uvjerenja da je jedan veliki cilj postignut; i da je po prvi put reanimirani le izgovorio jasne

rijei pokrenute stvarnim razumom. U sljedeem trenutku nije bilo nikakve dvojbe o trijumfu; nije bilo dvojbe da je otopina, barem privremeno, zbilja postigla svoju punu misiju vraanja racionalnog i artikuliranog ivota mrtvima. Ali u tom trijumfu ja sam zadobio najvei od svih uasa - ne uas od stvari koja je progovorila, ve od djela kojem sam prisustvovao i ovjeka s kojim sam se profesionalno udruio.

Jer to veoma svjee truplo, konano se trgnuvi u punu i uasavajuu svijest oiju rairenih zbog sjeanja na svoj posljednji prizor na zemlji, pruilo je oajniki ruke u borbi na ivot i smrt sa zrakom; i, konano kolabiravi u drugo i konano okonanje iz kojeg povratka ne moe biti, vrisnulo krikom koji e vjeno odzvanjati u mojoj napaenoj glavi:

"U pomo! Bjei, ti vraji mali plavokosi manijae - ne prilazi mi s tom prokletom iglom!"

V. Uas iz sjene

Mnogi ljudi ispriali su odurne stvari, koje se ne spominju u tisku, a koje su se dogodile na bojnim poljima u velikom ratu. Od nekih od tih stvari bilo mi je slabo, od drugih sam se grio u razornoj munini, dok su me neke navele da drhtim i osvrem se u mraku; ipak, i pored najgorih od njih, vjerujem da ja sam mogu ispriati najodurniju od svih - okantan, neprirodan, nevjerojatan uas iz sjene.

Godine 1915. bio sam lijenik s inom natporunika u kanadskoj bojni u Flandriji, jedan od mnogih Amerikanaca koji su prije same vlade krenuli u taj ogromni boj. Nisam otiao u vojsku samoinicijativno, ve je to bila prirodna posljedica odlaska ovjeka iji sam nezamjenjivi pomonik bio - slavnog bostonskog kirurga specijalista, dr. Herberta Westa. Dr. West je gorljivo traio ansu za slubu kirurga u Velikom ratu i, kad se ta ansa pojavila, poveo me sa sobom skoro protiv moje volje. Postojali su razlozi zbog kojih bi mi moglo biti drago

dopustiti da nas rat razdvoji; razlozi zbog kojih su mi bavljenje medicinom i druenje s Westom bili sve iritantniji, ali kad je on otiao u Ottawu i pomou utjecaja jednog kolege dobio medicinski poloaj u inu bojnika, nisam se mogao oduprijeti upornom nagovaranju onoga komu je bilo stalo da ga ja pratim u svom uobiajenom svojstvu.

Kad kaem da je dr. West gorljivo elio sluiti u borbi, ne elim nagovijestiti da je bio po naravi ratoboran, ni zabrinut za sigurnost civilizacije. Vjeito ledeno hladan intelektualni stroj, krhke grae, plavokos, plavook i s naoalama, mislim da se potajno rugao mojim povremenim ratnikim raspoloenjima i prijekorima upuenim tromoj neutralnosti. Bilo je, meutim, neega to je on elio u zaraenoj Flandriji, i da bi doao do toga, morao je poprimiti vojniku vanjtinu. Ono to je htio nije bila stvar koju bi mnogo osoba eljelo, ve neto povezano s osobitim ogrankom medicinske znanosti kojem se on sasvim u tajnosti posvetio, i u kojem je postigao zapanjujue i povremeno odurne rezultate. Bilo je to, u stvari, nita vie ni manje od obilnog izvora svjee ubijenih ljudi u svim stadijima raskomadanosti.

Herbertu Westu trebala su svjea tijela jer je njegovo ivotno djelo bilo reanimiranje mrtvih. Taj posao nije bio poznat mondenoj klijenteli koja mu je tako brzo izgradila reputaciju nakon to je stigao u Boston, ali je bio itekako poznat meni, koji sam bio njegov najblii prijatelj i jedini pomonik jo od starih dana na Medicinskom fakultetu Miskatonikog sveuilita u Arkhamu. U tim studentskim danima on je otpoeo sa svojim stravinim pokusima, prvo na malim ivotinjama, a zatim na okantno nabavljenim ljudskim tijelima. Postojala je otopina koju je on ubrizgavao u vene mrtvih stvorenja i, ukoliko su bila dovoljno svjea, reagirala su na udne naine. Imao je dosta problema u otkrivanju odgovarajue formule, jer je za svaku vrstu organizma ustanovljeno da treba poticaj posebno prilagoen za sebe. Uas ga je vrebao kad bi pomislio na svoje djelomine neuspjehe, bezimene stvari nastale zbog nesavrenih otopina ili nedovoljno svjeih tijela. Odreen broj tih neuspjeha ostao je iv - jedan je bio u umobolnici, dok su drugi nestali - i kad je

pomiljao na zamislive, ali doslovno nemogue eventualnosti esto bi zadrhtao ispod svoje uobiajene flegmatinosti.

West je brzo nauio da je potpuna svjeina glavni zahtjev za upotrebljive uzorke, i shodno tome pribjegao je stravinim i neprirodnim sredstvima za krau trupla. Na sveuilitu, i tijekom nae rane zajednike prakse u tvornikom gradu Boltonu, moj stav prema njemu bio je veinom fascinirano divljenje ali, kako je njegova smjelost u pogledu metoda rasla, u meni se poeo razvijati strah koji me grizao. Nije mi se sviao nain na koji je promatrao zdrava iva tijela; a onda je dola ona komarna seansa u podrumskom laboratoriju kad sam doznao da je odreeni uzorak bio ivo tijelo kad ga je nabavio. To je bio prvi put da je bio u stanju oivjeti osobinu racionalnog miljenja u leu; a njegov uspjeh, postignut uz takvu odurnu cijenu, uinio ga je potpuno okorjelim.

O njegovim metodama tijekom pet godina koje su protekle ne usuujem se govoriti. Drao sam se njega zbog puke snage straha, i vidio prizore koje ljudski jezik ne moe ponoviti. Postupno sam ustanovio da je sam Herbert West mnogo uasniji od bilo ega to je inio - tada mi je sinulo da je njegova nekad normalna znanstvenika gorljivost za produenje ivota polako degenerirala u puku morbidnu i vampirsku znatielju i potajnu strast prema grobljanskoj slikovitosti. Njegov interes postao je paklenska i perverzna naviknutost na odurno i udovino nenormalno; hladnokrvno je likovao nad umjetnim monstrumima od kojih bi veina zdravih ljudi pala mrtva od straha i gaenja; postao je, ispod svoje pojave blijedog intelektualca, istanani Baudelaire fizikih pokusa - tromi Elagabal1 grobnica.

S opasnostima se sueljavao bez uzmicanja, zloine je inio bez krzmanja. Mislim da je vrhunac nastupio kad je dokazao svoju tvrdnju da se racionalni ivot moe obnoviti, i potraio nove svjetove za osvajanje eksperimentirajui s reanimacijom odvojenih dijelova tijela. Imao je lude i originalne ideje o 1 Lokalno boanstvo grada Emese u Siriji, koje su Grci i Rimljani poistovjeivali s bogom Sunca Helijem, a

Rimljani i s Jupiterom. Za vladavine cara Heliogabala (Elagabala) 218.-222. njegov kult postaje dravnom religijom Rimskog Carstva pa mu u Rimu podiu hramove. Njegova druica bila je boica Mjeseca Juno Caelestis, a kult im je bio povezan s orgijama. Nakon 222. godine kult se u Rimu gasi, a u Emesi ga nastavljaju tovati. Prim. prev.

neovisnim vitalnim svojstvima organskih stanica i ivanog tkiva odvojenih od prirodnih fiziolokih sistema; i postigao je neke odurne preliminarne rezultate u obliku nikad umirueg, umjetno hranjenog tkiva dobivenog iz zamalo izlegnutih jaja jednog neopisivog tropskog gmaza. Dva bioloka pitanja mu je bilo naroito stalo rijeiti - prvo, mogu li u bilo kojoj mjeri svijest i razumno djelovanje biti mogui bez mozga, proistjecati iz kimene modine i raznih ivanih sredita; i drugo, moe li bilo kakva bestjelesna, neopipljiva veza razliita od materijalnih stanica postojati i povezivati kirurki odvojene dijelove onoga to je prije bilo jedan ivi organizam. Sva ta istraivanja zahtijevala su obilne koliine svjee zaklanog ljudskog mesa - i zbog toga je Herbert West otiao u Veliki rat.

Ta fantazmagorina, neizreciva stvar dogodila je jedne ponoi krajem oujka 1915., u poljskoj bolnici iza crte bojinice u St. Eloiju. Jo uvijek se pitam je li to moglo biti neto drugo, a ne demonski komar ili delirij. West je imao privatni laboratorij u istonoj prostoriji velike, taglju nalik zgrade, koji mu je dodijeljen na njegovu molbu da mu treba za iznalaenje novih, radikalnih metoda lijeenja dotad beznadnih sluajeva tekog ranjavanja. Tamo je radio poput mesara usred njegove okrvavljene robe - nikad se nisam mogao navii na lakou s kojom je on prihvaao i klasificirao odreene stvari. Povremeno je zbilja izvodio kirurka uda na vojnicima; ali njegove najvee radosti bile su od manje javne i filantropske vrste, zahtijevajui mnoga objanjenja za zvukove koji su se inili udnima ak i usred babilonskih jauka prokletih. Medu tim zvukovima bili su esti pucnjevi iz revolvera - svakako ne neobini na bojnom polju, ali izrazito neuobiajeni u bolnici. Reanimirani uzorci dr. Westa nisu bili namijenjeni dugom trajanju ili irokoj publici. Osim ljudskog tkiva, West se umnogome sluio i tkivom embrija gmaza koje je uzgojio s tako jedinstvenim rezultatima. Bilo je bolje od ljudskog materijala za odravanje ivota u fragmentima bez organa, a to je sad bila glavna aktivnost mog prijatelja. U

jednom mranom kutu laboratorija, iznad udnog inkubatorskog plamenika, drao je veliku pokrivenu posudu te materije od stanica gmaza, koja se razmnoavala i rasla, odvratno se napuhujui.

Te noi o kojoj govorim imali smo krasan novi uzorak - ovjeka istodobno fiziki snanog i tako visokog mentalnog sklopa da je senzitivnost njegovog nervnog sustava bila sigurna. Bilo je to prilino ironino, jer je u pitanju bio asnik koji je pomogao Westu u dobivanju ina, i koji nam je sad trebao biti suradnik. tovie, u prolosti je potajno do odreene mjere prouavao teoriju reanimacije pod Westom. Bojnik sir Eric Moreland Clapham-Lee, D.S.O.2, bio je najbolji kirurg u naoj bojni, i bio je na brzinu dodijeljen sektoru St. Eloi kad su vijesti o tekim borbama stigle do glavnog stoera. Stigao je u aeroplanu kojim je pilotirao neustraivi porunik Ronald Hill, samo da bi iznad svog odredita bio izravno pogoen. Pad je bio spektakularan i grozan; Hilla se poslije nije moglo prepoznati, ali je veliki kirurg izvuen iz olupine glave skoro odsjeene, ali inae u netaknutom stanju. West je pohlepno dograbio tu beivotnu stvar koja je jednom bila

njegov prijatelj i suradnik; i ja sam zadrhtao kad je on dovrio odsijecanje glave, stavio je u svoju paklensku posudu spuvastog tkiva gmaza da bi je ouvao za budue pokuse, i nastavio s obradom obezglavljenog tijela na operacijskom stolu. Ubrizgao je novu krv, spojio odreene vene, arterije i ivce obezglavljenog vrata, i zatvorio tu groznu rupu nasaenom koom jednog neidentificiranog uzorka koji je nosio asniku odoru. Znao sam to je htio - vidjeti moe li to visokoorganizirano tijelo pokazati, bez glave, neki od znakova

mentalnog ivota kojim se isticao sir Eric Moreland Clapham-Lee. Nekadanji znanstvenik koji je prouavao reanimaciju postao je bezglavi trup koji je sad bizarno sluio kao primjer iste.

Jo uvijek mogu vidjeti Herberta Westa pod zlokobnim elektrinim svjetlom kako ubrizgava svoju reanimirajuu otopinu u ruku bezglavog tijela. Taj prizor ne mogu opisati - onesvijestio bih se kad bih pokuao, jer ludila ima mnogo u sobi punoj klasificiranih ostataka klaonice, s krvlju i manjim

ljudskim ostacima skoro do glenjeva po podu, i s odurnim gmazolikim abnormalnostima koje kipte, klokou i peku se

2 Distinguished Service Order - Red za zasluge u slubi. Prim. prev.

* Distinguished Service Order - Red za zasluge u slubi. Prim. prev.

nad mirkavim plavkastozelenim sablasnim blijedim plamenom u dalekom kutu crnih sjena.

Uzorak je, kao to je West opetovano primijetio, imao izvrstan ivani sustav. Od njega se mnogo oekivalo; i, dok se prvih par trzavih pokreta poelo pojavljivati, mogao sam vidjeti grozniavo zanimanje na Westovu licu. Bio je spreman, ja mislim, vidjeti dokaz svog sve jaeg miljenja da svijest, razum i osobnost mogu postojati neovisno o mozgu - da ovjek nema sredinji duh koji ga povezuje, ve je puki stroj ivane materije, od koje je svaki odjeljak za sebe manje-vie potpun. Jednom trijumfalnom demonstracijom West se spremao svesti misteriju ivota na kategoriju mita. Tijelo se sad ivlje trzalo, i pod naim gorljivim pogledima poelo se uasno napinjati. Ruke su se uznemirujue pomakle, noge su se skupile, a razni miii stezali su se u odurnom komeanju. Tada je ta bezglava stvar ispruila ruke u pokretu koji je oito bio oajniki in - in inteligentnog oajanja izgledom dovoljan da dokae svaku teoriju Herberta Westa. Svakako, ti ivci sjeali su se zadnjeg pokreta u ivotu tog ovjeka, borbe da se izvue iz padajueg aeroplana.

to je uslijedilo nakon toga nikad neu sa sigurnou znati. Mogla je to u potpunosti biti samo halucinacija od oka koji je tog trenutka prouzroilo naglo i potpuno unitenje cijele zgrade u kataklizmi njemake kanonade - tko to moe porei, kad smo West i ja bili jedini za koje je dokazano da su preivjeli? West je to volio misliti prije svoga nedavnog nestanka, ali bilo je vremena kad ni on nije mogao tako misliti; jer udno bi bilo da smo obojica imala istu halucinaciju. Sam taj jezivi dogaaj bio je veoma jednostavan, bitan samo zbog onoga to je nagovjetavao.

Tijelo na stolu podiglo se uz slijepo i stravino pipanje, i zauli smo jedan zvuk. Ne bih taj zvuk trebao nazvati glasom, jer je bio preuasan. A ipak, njegova dubina nije bila najuasnija stvar s njim u vezi. Niti je to bila sama poruka - jednostavan vrisak: "Iskai, Ronalde, za ime Boje, iskai!" Uasna stvar bila je njegovo izvorite.

Jer dopro je iz velike pokrivene posude u onom uasnom kutu puzavih crnih sjena.

VI. Vojska iz groba

Kad je dr. Herbert West nestao prije godinu dana, bostonska policija me pomno ispitivala. Sumnjali su da sam im neto zatajio, a moda su sumnjali i na neto ozbiljnije; ali istinu im nisam mogao ispriati jer u nju ne bi povjerovali. Znali su, na primjer, da je West bio povezan s aktivnostima

izvan poimanja obinih ljudi, jer su njegovi uasni pokusi reanimacije mrtvih tijela odavno postali previe raireni da bi ostali u potpunoj tajnosti, ali konana potresna katastrofa sadravala je elemente demonske izmiljotine zbog kojih sam ak i ja sumnjao u stvarnost onoga to sam vidio.

Bio sam Westov najbolji prijatelj i jedini povjerljivi pomonik. Sreli smo se mnogo godina prije, na studiju medicine, i otpoetka sam sudjelovao u njegovim jezivim istraivanjima. Polagano je pokuavao usavriti otopinu koja bi, ubrizgana u ile nedavno preminulih, vraala u ivot; djelo koje je zahtijevalo obilje svjeih leeva i stoga je obuhvaalo mnoge neprirodne pothvate. Jo okantniji bili su proizvodi nekih od pokusa - gadne mase mesa koje je bilo mrtvo, ali koje je West pobudio u slijepo, bezumno, odurno pokretanje. To su bili uobiajeni rezultati, jer da bi se ponovo probudio um bilo je neophodno imati uzorke tako apsolutno svjee da nikakav raspad ne bi mogao utjecati na osjetljive modane stanice.

Ta potreba za veoma svjeim leevima bila je ono to je naruilo Westov moral. Bilo je teko doi do njih, i jednog uasnog dana nabavio je svoj uzorak dok je jo bio iv i pokretan. Malo borbe, ubod iglom i snaan alkaloid pretvorili su ga u veoma svje le, i pokus je uspio na jedan kratak i nezaboravan trenutak; ali West je iz toga izaao s otvrdlom i okorjelom duom, i ovrslim okom koje bi ponekad s nekom vrstom odurnog i sraunatog divljenja pogledalo ljude naroito osjetljivog mozga i posebno snane grae. Pred kraj sam postao zbilja uplaen zbog Westa, jer je poeo i mene gledati na taj nain. Ljudi nisu zamjeivali te poglede, ali su zamjeivali

moj strah, i nakon njegovog nestanka iskoristili su to kao temelj za neke apsurdne sumnje.

West je, u stvari, bio uplaeniji od mene, jer su njegova uasna istraivanja podrazumijevala ivot uljanja i uasa od svake sjene. Dijelom je policija bila ono ega se bojao; ali ponekad je njegova ivanost bila dublja i neodreenija, i ticala se nekih neopisivih stvari u koje je on ubacio morbidnu vrstu ivota, a iz kojih nije vidio taj ivot kako odlazi. Obino bi svoje pokuse dovrio revolverom, ali nekoliko puta nije bio dovoljno brz. Postojao je onaj prvi uzorak na ijem su ispranjenom grobu kasnije vieni tragovi pandi. Bilo je tu i ono tijelo arkhamskog profesora koje je poinilo kanibalska djela prije nego to je uhvaeno i, neidentificirano, baeno u eliju umobolnice u Seftonu, gdje je esnaest godina lupalo u zidove. Veina ostalih moda preivjelih rezultata bile su stvari o kojima nije lako govoriti - jer je u poznijim godinama Westova znanstvena gorljivost degenerirala u nezdravu i fantastiku maniju, i koristio je svoje glavno umijee ne za oivljavanje cijelih ljudskih tijela ve izoliranih dijelova tijela, ili dijelova spojenih s organskom materijom drugaijom od ljudske. To je postalo demonski odurno do vremena kad je nestao; veinu tih pokusa ne moe se u tisku opisati ni neizravno. Veliki rat, u kojem smo obojica sluila kao kirurzi, pojaao je tu Westovu stranu.

Govorei da je Westov strah od njegovih uzoraka bio neodreen, imam na umu njegovu posebno kompleksnu prirodu. Dijelom je dolazio samo od spoznaje o postojanju takvih bezimenih udovita, dok je drugi izvirao iz bojazni zbog fizike tete koju bi oni njemu pod odreenim okolnostima mogli nanijeti. Njihov nestanak dodavao je uas cijeloj situaciji - od svih njih, West je znao gdje se nalazi samo jedan, ona bijedna stvar u umobolnici. A tu je bio i suptilniji strah - vrlo fantastika situacija koja je proistjecala iz neobinog pokusa u Kanadskoj vojsci 1915. West je, usred estoke bitke, reanimirao bojnika sir Erica Morelanda Clapham-Leeja,

kolegu lijenika koji je znao za njegove pokuse i bio ih u stanju ponoviti. Glava je uklonjena, da bi se istraila mogunost kvaziinteligentnog ivota u trupu. U trenutku kad je zgradu pogodila njemaka granata postignut je uspjeh. Trup se

inteligentno pomaknuo; i, to je nevjerojatno rei, obojica smo bila muno sigurna da su artikulirani zvukovi doprli od odvojene glave koja se nalazila u mranom kutu laboratorija. Ta granata je na neki nain bila milosrdna - ali West nikad nije mogao biti onoliko siguran koliko bi htio da smo nas dvojica bili jedini preivjeli. Iznosio bi jezive pretpostavke o moguim djelima bezglavog lijenika koji ima mo reanimiranja mrtvih.

Westovo zadnje mjesto boravka bila je ugledna kua znatne elegancije, koja je gledala na jedno od najstarijih groblja u

Bostonu. Odabrao je to mjesto iz isto simbolikih i fantastiki estetskih razloga, budui da je veina pokopanih bila iz kolonijalnog razdoblja i stoga slabo korisna znanstveniku koji trai veoma svjea trupla. Laboratorij je bio smjeten ispod podruma, u prostorijama koje su u tajnosti iskopali uvezeni radnici, i sadravao je veliki stroj za spaljivanje zbog tihog i potpunog uklanjanja takvih trupala, ili fragmenata i sintetikih imitacija tijela koji bi mogli preostati nakon morbidnih eksperimenata i bogohulnog zabavljanja

kuevlasnika. Tijekom iskopavanja toga podruma radnici su naili na neke veoma stare zidove, nedvojbeno povezane s drevnim grobljem, ali preduboko smjetene da bi odgovarali bilo kojoj od tamonjih grobnica. Nakon dosta preraunavanja West je ocijenio da je to nekakva tajna komora ispod groba Averillovih, gdje je zadnji pokop obavljen 1768. Bio sam s njim dok je prouavao te memljive, vlane zidove koje su ogoljele lopate i pijuci radnika, i bio sam pripravan za nelagodno uzbuenje kojim e biti popraeno otkrivanje stoljeima zakopanih grobnih tajni; ali po prvi je put Westova nova plaljivost nadvladala njegovu prirodnu znatielju, i u neskladu sa svojim degeneriranim preokupacijama naredio je da se zidovi ostave netaknuti i prekriju gipsom. Tako je ostalo do te zadnje paklene noi; to su bili zidovi tajnog laboratorija. Govorim o Westovoj dekadenciji, ali moram dodati da je to bila isto mentalna i neopipljiva stvar. Izvana je ostao isti do kraja - miran, hladan, krhke grae i ute kose, s naoalama na plavim oima i opim izgledom mladia koji ni godine ni strahovi kao da niim nisu izmijenili. Izgledao je mirno i kad bi pomiljao na onaj izgrebeni grob i osvrtao se preko ramena, pa ak i kad bi

pomiljao na mesodersku stvar koja je glodala i drmala reetke u Seftonu.

Kraj Herberta Westa poeo je jedne veeri u naoj zajednikoj radnoj sobi dok je svojim znatieljnim pogledom prelazio s novina na mene. Jedan udan naslov na zguvanim stranicama privukao mu je panju, i bezimena divovska panda kao da je posegla iz prolosti kroz esnaest godina. Neto uasno i nevjerojatno dogodilo se osamdeset kilometara dalje u umobolnici Sefton, zaprepaujui susjedstvo i zbunjujui policiju. U sitne jutarnje sate jedna je grupa nijemih ljudi ula u dvorite, i njihov voa probudio je osoblje. On je bio zlokoban vojniki lik koji je govorio ne pokreui usne i iji glas je bio skoro trbuhozboraki povezan s ogromnim crnim sandukom koji je nosio. Njegovo bezizraajno lice bilo je pristalo toliko da je zrailo ljepotom, ali je okiralo nadglednika kad ga je svjetlo obasjalo - jer bilo je to votano lice s oima od obojenog stakla. Tom se ovjeku dogodila nekakva bezimena nesrea. Jedan krupniji ovjek usmjeravao mu je korake, odurni grmalj ije plaviasto lice kao da je bilo napola izjedeno nekakvom nepoznatom boljeticom. Govornik je zatraio da mu se preda ljudodersko udovite dovedeno iz Arkhama prije esnaest godina i, nakon to mu je zahtjev odbijen, dao je znak kojim je otpoela okantna guva. Ti manijaci pretukli su, izgazili i izgrizli sve osoblje koje nije pobjeglo, ubijajui etvoricu i konano uspijevajui osloboditi udovite. One rtve koje su se bile u stanju sjetiti incidenta bez histerije zaklinjale su se da su ta bia postupala manje kao ljudi, a vie kao bezumni automati kojima upravlja njihov voa votanog lica. Do trenutka kad je bilo mogue pozvati pomo, nestao je svaki trag njih i njihova ludog plijena.

Od trena kad je proitao tu vijest pa do ponoi, West je sjedio skoro paraliziran. U pono se oglasilo zvono na vratima, to ga je uasno zateklo. Sva posluga spavala je u potkrovlju, pa sam ja odgovorio na zvonjavu. Kao to sam izjavio policiji, na ulici nije bilo koije, ve samo grupa ljudi udnog izgleda s velikom kvadratnom kutijom koju su spustili u hodniku nakon to je jedan od njih zareao veoma neprirodnim glasom: "Hitno - plaena dostava." Izali su iz kue trzavim kretnjama, i dok sam ih gledao kako odlaze uinilo mi se da skreu prema

drevnom groblju na koje se naslanjao stranji dio kue. Kad sam zalupio vrata za njima, West je doao dolje i pogledao kutiju. Bila je oko sedamdesetak centimetara visoka, i na njoj je bilo Westovo tono ime i sadanja adresa. Takoer je bio i natpis: "Od Erica Morelanda Clapham-Leeja, St. Eloi, Flandrija." Prije est godina, u Flandriji, bombardirana bolnica sruila se na bezglavi reanimirani trup dr. Clapham-Leeja, i na odvojenu glavu koja je - moda - ispustila artikulirane zvukove.

West sad nije bio ak ni uzbuen. Njegovo stanje bilo je mnogo stranije. Brzo je rekao: "Ovo je kraj - ali hajdemo spaliti - ovo." Odnijeli smo tu stvar dolje u laboratorij - oslukujui, ne sjeam se mnogih detalja - moete zamisliti u kakvom je stanju bio moj um - ali podla je la da je tijelo Herberta Westa bilo ono to sam stavio u stroj za spaljivanje. Obojica smo ubacila cijelu neotvorenu drvenu kutiju, zatvorila vrata i ukljuili struju. Niti je ikakav zvuk na kraju dopro iz kutije.

West je bio taj koji je prvi primijetio otpadanje gipsa na onom dijelu zida gdje je bio prekriven dio drevne grobnice. Ja sam krenuo pobjei, ali on me zaustavio. Tada sam vidio mali crni otvor, osjetio vampirski ledeni vjetar, i namirisao grobnu utrobu raspadajue zemlje. Nije bilo nikakva zvuka, ali upravo tad su se elektrina svjetla ugasila i vidio sam, ocrtanu naspram nekakve fosforescencije donjeg svijeta, hordu nijemih uurbanih stvari koju je samo ludilo - ili neto jo gore - moglo iznjedriti. Njihov oblik bio je ljudski, poluljudski, djelomino ljudski, i potpuno neljudski - ta horda bila je groteskno raznolika. Uklanjali su kamenje tiho, kamen po kamen, iz stoljeima starog zida. A tada, kad je otvor postao dovoljno velik, uli su u jednoredu u laboratorij, predvoeni stvari koja je govorila, s prelijepom glavom nainjenom od voska. Nekakvo udovite ludih oiju iza voe skoilo je na Herberta Westa. West se nije opirao i nije ni pisnuo. Tada su svi skoili na njega i rastrgali ga u komade pred mojim oima, odnosei dijelove u tu podzemnu kriptu nezamislive opaine. Westovu je glavu odnio votanoglavi voa koji je nosio kanadsku asniku uniformu. Dok je nestajala u daljini, uoio

sam da plave oi iza naoala uasno gore od prvog dodira oajnike, uoljive emocije.

Sluge su me ujutro pronale onesvijetena. Westa nije bilo. U stroju za spaljivanje bio je samo pepeo koji se ne moe identificirati. Detektivi su me ispitivali, ali to da kaem? Seftonsku tragediju oni nee povezivati s Westom; ni to, ni ljude s kutijom, ije postojanje nijeu. Rekao sam im za kriptu, a oni su pokazali na neoteeni gipsani zid i smijali se. Pa im vie nita nisam rekao. Oni tvrde da sam ja ili luak ili ubojica - vjerojatno jesam lud. Ali moda ne bih bio lud da ta prokleta vojska iz groba nije bila tako nijema.

Vrebajua strava

(Howard Phillips Lovecraft: The Lurking Fear, 1922.)

Ova pria, tipina za ranog Lovecrafta, u kojoj

do izraaja dolazi njegova opsjednutost zabaenim

ruralnim sredinama Nove Engleske takoer je izala

u Home Brewu u etiri nastavka, od sijenja do

travnja 1923. Po njoj je 1994. snimljen film koji se

najvie pamti po jo jednoj pojavi Jeffreyja Combsa

I. Sjena na dimnjaku

Bilo je grmljavine u zraku one noi kad sam otiao do naputene palae na vrhu planine Tempest da pronaem vrebajui strah. Nisam bio sam, jer neopreznost tad nije bila pomijeana s onom sklonou grotesknomu i uasnomu koja je moju karijeru uinila nizom potraga za udnim uasima u knjievnosti i ivotu. Sa mnom su bila dvojica vjernih i miiavih ljudi po koje sam poslao kad je kucnuo as; ljudi koji su me zbog svoje osobite tjelesne spreme ve dugo pratili u mojim groznim istraivanjima.

Krenuli smo iz sela u tiini zbog reportera koji su se jo zadravali u okolici nakon jezive panike prije mjesec dana - komarne uljajue smrti. Kasnije, pomislio sam, mogli bi mi pomoi; ali tad ih nisam htio. Do Boga elim da sam im tada dopustio da sudjeluju u potrazi, da ne moram ja sam toliko dugo uvati tu tajnu; uvati je sam zbog straha da e me svijet nazvati ludim ili i sam poludjeti od demonskih implikacija moje tajne. Sad kad je svejedno iznosim, da me tjeskoba ne bi pretvorila u manijaka, volio bih da je nikad nisam ni skrivao. Jer ja, i samo ja, znam kakva je strava vrebala na toj utvarnoj i pustoj planini.

U malenim automobilskim kolima proli smo kroz kilometre drevne ume i brda dok nas umoviti uspon nije zaustavio. Taj predio imao je izgled zlokobniji nego inae dok smo ga gledali nou i bez uobiajene guve istraitelja, tako da smo esto bili u iskuenju da upotrijebimo acetilenski far i usprkos pozornosti koju bi mogao privui. Taj predio nakon to bi pao mrak nije izgledao zdravo, i vjerujem da bih primijetio njegovu morbidnost ak i da nisam znao za uas koji je tamo vrebao. Divljim stvorenjima nije bilo ni traga - ona znaju osjetiti kad se smrt naceri u blizini. Drevna, munjama oprljena stabla izgledala su neprirodno veliko i izoblieno, a drugo raslinje neprirodno gusto i grozniavo, dok su me udna brdaca i humci u korovom obrasloj, fulguritom proaranoj zemlji

podsjeali na zmije i mrtvake lubanje nateene do divovskih razmjera.

Strava je na planini Tempest vrebala vie od stoljea. To sam odmah doznao iz novinskih izvjetaja o katastrofi koja je prva skrenula pozornost svijeta na to podruje. To mjesto je daleka, samotna uzviica u onom dijelu planina Catskill gdje je nizozemska civilizacija jednom prodrla, slabano i prolazno, ostavljajui za sobom, kad se povukla, tek nekoliko ruevnih palaa i degenerirano naseljeniko stanovnitvo koje je nastanjivalo bijedna seoca na izoliranim padinama. Normalna bia rijetko su zalazila u taj predio dok nije ustanovljena dravna policija, a ak i sad pozornici u ophodnji vrlo rijetko prolaze tuda. Ta strava je, meutim, stara tradicija u susjednim selima; budui da je ona glavna tema u jednostavnim razgovorima sirotih mjeanaca koji ponekad naputaju svoje doline da bi trgovali runo pletenim koarama za one primitivne potreptine koje ne mogu sami uloviti, uzgojiti ili napraviti.

Vrebajua strava obitavala je u izbjegavanoj i naputenoj palai Martenseovih, koja je predstavljala krunu visokog, ali postupnog uspona, koji je zbog sklonosti estim olujama s grmljavinom zadobio ime planina Tempest. Ve vie od sto godina ta antikna, gajevima okruena kamena kua bila je predmet neobuzdanih i nevjerojatno odurnih pria; pria o nijemoj, kolosalnoj uljajuoj smrti koja se po ljeti kretala okolo. Uporno i cvilei naseljenici su priali prie o demonu koji bi hvatao usamljene namjernike nakon sumraka, bilo odnosei ih bilo ostavljajui ih u uasnom stanju oglodane rastrgnutosti; dok su ponekad aputali o krvavim tragovima do udaljene palae. Neki su govorili da je grmljavina prizivala vrebajui uas iz njegove nastambe, dok su drugi govorili da je grmljavina njegov glas.

Nitko izvan te zabiti nije vjerovao u te raznolike i meusobno suprotstavljene prie, s njihovim nesuvislim, ekstravagantnim opisima napola vienog bauka; ali nijedan farmer ni seljanin nije dvojio da je palaa Martenseovih sablasno ukleta. Lokalna povijest nije doputala takvu sumnju, premda nijedan od istraivaa koji bi posjetili zgradu

nakon neke naroito ivopisne prie doseljenika nije naao nikakve dokaze o utvarama. Babe su priale udne mitove o sablasti Martenseovih; mitove koji su se doticali same obitelji Martense, njene udne nasljedne razliitosti oiju, njenih dugih, neprirodnih ljetopisa, i umorstva koje ih je proklelo.

Strava koja me dovela na to mjesto bila je iznenadna i zloslutna potvrda najneobuzdanijih legendi gortaka. Jedne ljetne noi, nakon oluje s grmljavinom nezapamene estine, okolica se uzbunila stampedom naseljenika kakav ne bi moglo

potaknuti nikakvo puko privienje. Bijedne horde domorodaca vritale su i cviljele o neimenovanom uasu koji se obruio na njih, i u njihove se rijei nije sumnjalo. Oni ga nisu vidjeli, ali su uli takve krike iz jednog od svojih zaselaka da su znali da je uljajua smrt dola.

Ujutro su graani i pripadnici dravnih policijskih trupa poli s uzdrhtalim gortacima do mjesta na koje su oni rekli da je dola smrt. Smrt je doista bila tamo. Zemlja pod jednim od naseljenikih sela se uruila nakon udara munje, unitivi nekoliko smrdljivih straara; ali nad tu tetu na terenu nadovezalo se i organsko pustoenje pred kojim je ona izblijedjela do beznaajnosti. Od moguih sedamdeset i pet domaih ljudi koji su nastanjivali to mjesto, nije se mogao vidjeti niti jedan iv primjerak. Zemlja u neredu bila je prekrivena krvlju i ljudskim ostacima koji su i previe jasno iskazivali tetu nanesenu demonskim zubima i pandama; ali nikakav vidljivi trag nije odlazio od mjesta pokolja. Svi su se

spremno sloili da uzrok tome mora biti neka grozna ivotinja; niti jedan jezik nije spominjao staru optubu da takve zagonetne smrti predstavljaju tek gnjusna ubojstva uobiajena u dekadentnim zajednicama. Ta je optuba zaivjela tek kad se ustanovilo da nekih dvadeset pet osoba od procijenjenog broja stanovnika nema meu mrtvima; a ak i tada je bilo teko objasniti kako je pedeset ljudi mogao pobiti dvostruko manji broj. Ali ostala je injenica da je jedne ljetne noi grom udario s neba i ostavio mrtvo selo ija su trupla bila uasno iznakaena, savakana i razderana pandama.

Uzbueno seljatvo odmah je povezalo uas s palaom Martenseovih, premda je ona bila dobrih pet kilometara

udaljena od poprita. Dravni policajci bili su skeptiniji, samo ovla obuhvativi palau u svojim istragama, i posve je zanemarivi kad su je nali potpuno naputenu. Seljani i ljudi iz okolice, meutim, proeljali su je beskrajno paljivo, prevrui sve u kui, sondirajui jezerca i potoke, pretresajui grmlje i pretraujui okolne ume. Sve je bilo uzalud; smrt koja se pojavila nije ostavila nikakav trag osim unitenja samog.

Drugog dana pretrage cijelu aferu su potpuno popratile i

novine, iji su reporteri preplavili planinu Tempest. Opisali su je s mnogo detalja, i s mnogo intervjua koji su razjasnili priu onako kako je priaju lokalne gospoe u godinama. U poetku sam nehajno pratio izvjetaje, jer ja sam probirljiv to se uasa tie; ali nakon tjedan dana uoio sam ozraje koje me neobino zainteresiralo, te sam se 1. kolovoza 1921. prijavio meu reporterima koji su preplavili hotel u Lefferts Cornersu, selu najbliem planini Tempest i opeprihvaenom sjeditu tragaa. Tri tjedna kasnije, i razilazak reportera omoguio mi je slobodu da otponem sa stravinim istraivanjima zasnovanima na potankom ispitivanju i izvianju kojima sam se u meuvremenu pozabavio.

Tako da sam te ljetne noi, dok je u daljini tutnjala grmljavina, ostavio ugaen motorni auto i krenuo s dva naoruana pratioca kroz najvie brdovite predjele planine Tempest, bacajui svjetlo elektrine svjetiljke na sablasne sive zidove koji su se poeli pojavljivati kroz ogromne hrastove ispred nas. U toj morbidnoj nonoj osami i pri slabom, pominom svjetlu ta ogromna kutijasta zgrada pruala je opskurne nagovjetaje uasa kakve dan ne bi mogao otkriti; ali ja nisam oklijevao, jer sam doao vrsto odluan da iskuam jednu zamisao. Vjerovao sam da grmljavina priziva tog demona smrti iz nekakva zastraujuega tajnog mjesta; i, bio taj demon vrsta tvar ili bestjelesna kuga, namjeravao sam ga vidjeti.

Iscrpno sam pretraio tu ruevinu jo prije, te sam stoga dobro znao kakav mi je plan; za sjedite svog promatranja odabrao sam staru sobu Jana Martensea, ije ubojstvo se toliko istie u seoskim legendama. Suptilno sam osjeao da e stan te drevne rtve najbolje posluiti u moju svrhu. Sama

soba bila je kvadratnog oblika, oko est sa est metara i, kao i druge sobe, sadravala je neto otpada koji je nekad bio pokustvo. Nalazila se na prvom katu, u jugoistonom kutu kue, i imala je ogroman prozor na istok i uzak prozor na jug, oba bez stakala i kapaka. Naspram velikog prozora bio je ogroman nizozemski kamin s ploicama oslikanim biblijskim prizorima koje su prikazivale sina razmetnoga, a naspram uskog prozora bio je prostran krevet ugraen u zid.

Dok su drveem prigueni udari groma postajali sve glasniji, ja sam sredio detalje svog plana. Prvo sam na rub velikog prozora privrstio jedne uz druge tri para ljestava od ueta koje sam donio sa sobom. Znao sam da dosiu do odgovarajue toke dolje na travi, jer sam ih isprobao. Tada smo nas trojica iz jedne od preostalih soba dovukli veliki krevetski okvir s baldahinom, naguravi ga popreno do prozora. Nakon to smo ga pokrili jelovim granama, svi smo se opruili na njemu izvukavi automatike, a dvojica su se odmarala dok je trei straario. Iz kojeg god smjera da demon doe, mi smo imali put za bijeg. Ako doe iz unutranjosti kue, imali smo ljestve na prozoru; ako doe izvana, vrata i stube. Nismo smatrali, sudei po prethodnim sluajevima, da e nas goniti daleko ak i u najgoroj varijanti.

Ja sam straario od ponoi do jedan sat, kad sam i pored zlokobne kue, otvorenog prozora, i pribliavanja munja i grmljavine, osjetio iznimnu pospanost. Nalazio sam se izmeu dvojice svojih pratitelja: blie prozoru bio je George Bennett, a William Tobey bio je okrenut prema kaminu. Bennet je spavao, budui da je oito i sam osjetio istu nenormalnu pospanost koja je i mene pogodila, te sam odredio Tobeyja za sljedeu smjenu premda je i njemu glava klonula. Zanimljivo je s koliko sam zainteresiranosti motrio na kamin.

Sve jaa grmljavina sigurno je utjecala na moje snove, jer su mi se tijekom kratkotrajnog spavanja javile apokaliptine vizije. Jednom sam se djelomino probudio, vjerojatno zato to je spava s prozorske strane nemarno prebacio ruku preko mojih prsa. Nisam se dovoljno probudio da vidim obavlja li Tobey svoju straarsku dunost, ali sam osjeao izrazitu nelagodu po tom pitanju. Nikad me prije prisutnost zla nije

tako izraeno opsjedala. Kasnije sam sigurno opet utonuo u san, jer iz komarnoga me kaosa trgnulo to to su se kroz no prolomili uasavajui krici koji su nadilazili sve to sam ikada doivio ili ak i zamiljao.

U tom je krianju najdublja dua ljudskoga straha i agonije bespomono i sumanuto grebala po ebanovnim vratima zaborava. Probudio sam se u crvenom ludilu i poruzi dijabolizma, dok je ta prestravljena i kristalna agonija odjekivala i uvlaila se sve dublje u nezamisliva prostranstva. Svjetla nije bilo, ali sam po praznom prostoru sa svoje desne strane znao da je Tobey nestao, sam Bog zna kamo. Preko mojih prsa jo je leala teka ruka spavaa s moje lijeve strane.

Tada je uslijedio razoran bljesak munje koji je zatresao cijelu planinu, osvijetlio i najdublje kripte u gustom gaju, i rascijepio patrijarha meu izoblienim stablima. U demonskom bljesku udovine vatrene lopte spava je naglo ustao i svjetlost koja je ulazila kroz prozor jasno je ocrtala

njegovu sjenu na dimnjaku iznad kamina s kojeg se moj pogled nije pomakao. To to sam jo uvijek iv i pri zdravoj pameti je udo u koje ne mogu proniknuti. Ne mogu ga proniknuti, jer sjena na tom dimnjaku nije pripadala ni Georgeu Bennettu niti bilo kojem drugom ljudskom stvorenju, ve bogohulnoj izopaenosti iz najdubljih kratera paklenih; bezimenoj, bezoblinoj svetogrdnosti koju nikakav um ne moe u potpunosti shvatiti niti pero opisati, ak ni djelomino. U sljedeoj sekundi sam bio potpuno sam u toj prokletoj palai, tresui se i buncajui. George Bennett i William Tobey nisu za sobom ostavili ni traga, ak ni znakova borbe. Za njih se vie nije ulo.

II. Prolaznik u oluji

Danima nakon tog uasnog doivljaja u umom opkoljenoj palai leao sam ivano izmoden u svojoj hotelskoj sobi u

Lefferts Cornersu. Ne sjeam se tono kako sam uspio doi do automobila, pokrenuti ga, i neprimijeen se uvui natrag u selo; jer nije mi ostao nikakav trajan dojam u pamenju osim kolosalnog drvea s granama poput ruku koje mau, demonskog brundanja gromova, i haronskih sjena na niskim breuljcima kojima je predio bio osut.

Dok sam drhtao i pomiljao na oblik te izluujue sjene, znao sam da sam konano iskopao jedan od najveih uasa na Zemlji - jednu od onih bezimenih poasti izvanjske praznine ije tiho demonsko grebanje ponekad ujemo na najudaljenijem rubu prostora, ali od koje nas ogranienost naeg vida milosrdno titi. Onu sjenu koju sam vidio jedva sam se usuivao analizirati ili identificirati. Neto je lealo izmeu mene i prozora te noi, ali bih zadrhtao kad god se nisam uspijevao oduprijeti nagonu da to odredim. Da je samo zarealo, ili zalajalo, ili se zahihotalo - ak i to bi olakalo beskrajnu odvratnost. Ali bilo je tako nijemo. Naslonilo je teku ruku ili prednju apu na moja prsa ... Oito je bilo organsko, ili je nekad bilo organsko ... Jan Martense, iju sam sobu preuzeo, bio je pokopan na groblju blizu palae ... moram nai Bennetta i Tobeyja ako su jo ivi... zato je njih odabralo, a mene ostavilo za kraj? ... Pospanost me tako gui, a snovi su tako uasni ...

Ubrzo sam shvatio da moram ispriati svoju priu jo nekomu ili se potpuno slomiti. Ve sam odluio ne odustati od potrage za vrebajuom stravom, jer u svom sam ishitrenom neznanju smatrao da je nesigurnost gora od spoznaje, ma koliko se uasnim ovo drugo moglo pokazati. Stoga sam u umu posloio najbolji niz postupaka; koga da odaberem da bih mu se povjerio, i kako da pronaem tu stvar koja je zbrisala dvojicu ljudi i bacila onu komarnu sjenu.

Moji poznanici u Lefferts Cornersu uglavnom su bili srdani reporteri, od kojih je nekoliko jo uvijek bilo tamo da bi pisali o zadnjim odjecima tragedije. Odluio sam kolegu odabrati meu njima i, to sam vie razmiljao, to je vie moj izbor skretao na Arthura Munroea, tamnokosa, vitka ovjeka od nekih trideset pet godina, ije su ga obrazovanje, sklonosti,

inteligencija i temperament oznaavali kao nekoga tko nije ogranien konvencionalnim idejama i iskustvima.

Jednog poslijepodneva poetkom rujna Arthur Munroe sasluao je moju priu. Od poetka sam kod njega uoio zainteresiranost i suosjeajnost, i kad sam zavrio, on je analizirao cijelu stvar i diskutirao o njoj iznimno pronicavo i promiljeno. tovie, njegovi savjeti bili su izrazito praktini; jer je predloio odlaganje poduhvata u palai Martenseovih dok se ne snabdijemo jo detaljnijim povijesnim i zemljopisnim podacima. Na njegov poticaj proeljali smo cijeli kraj traei informacije o uasnoj obitelji Martense, i otkrili smo jednog ovjeka koji je bio u posjedu iznimno korisnog predakog dnevnika. Takoer smo obavili opirne razgovore s onima od planinskih mjeanaca koji nisu od strave i zbrke pobjegli na udaljenije obronke, i pripremili se da prije svoga zavrnog zadatka iscrpno i temeljito pregledamo mjesta povezana s razliitim tragedijama iz naseljenikih legendi.

Rezultati tih pregleda nisu u poetku bili posebno prosvjetljujui, premda se, kad smo ih sve svrstali u tabelu, otkrio jedan bitan trend; naime, broj navedenih uasa bio je najvei u podrujima bilo blizu zastraujue kue bilo povezanima s njom ograncima morbidno preguste ume. Bilo je, istina, i izuzetaka; doista, upravo onaj uas koji je privukao panju svijeta dogodio se u prostoru bez stabala udaljenom i od palae i od bilo koje ume koja bi ga s njom povezivala.

to se tie prirode i izgleda vrebajue strave, od uplaenih i sluenih stanovnika straara nije se moglo doznati nita. U istom dahu bi ga nazvali i zmijom i divom, vragom groma i imiom, strvinarom i hodajuim stablom. Mi smo, ipak, smatrali opravdanom svoju pretpostavku da je to iv organizam veoma podloan uinku elektrinih oluja; i premda su neke od pria nagovjetavale krila, vjerovali smo da njegova nesklonost brisanom prostoru ini kretanje po zemlji mnogo vjerojatnijom teorijom. Jedina stvar koja se nije uklapala u ovo posljednje stanovite bila je brzina kojom bi to stvorenje moralo putovati da izvri sva djela koja mu se pripisuju.

Kad smo bolje upoznali naseljenike, ustanovili smo da su na odreen nain ak i simpatini. Bili su bijedna stvorenja,

koja su se polako sputala na evolucijskoj ljestvici zbog svoga nesretnog porijekla i sapinjue izolacije. Bojali su se stranaca, ali su se polako navikli na nas; konano su nam jako pomogli kad smo pretraili gusti i poruili sve pregrade u palai u svojoj potrazi za vrebajuom stravom. Kad smo zatraili od njih da nam pomognu pronai Bennetta i Tobeyja bili su zbilja pogoeni; jer eljeli su nam pomoi, a ipak su znali da su te rtve nestale s ovoga svijeta, ba kao i oni njihovi koji su nestali. Da je velik broj njih bio zbilja ubijen i nestao, kao to je i divlja dugo bila istrebljivana, bili smo, naravno, u potpunosti uvjereni; i napeto smo ekali da se dogodi jo neka tragedija.

Sredinom listopada bili smo zbunjeni nedostatkom napredovanja. Zbog vedrih noi, nisu se dogaali demonski napadi, a dovretak naih uzaludnih pretraga kue i okolice skoro nas je doveo do toga da vrebajuu stravu smatramo nekakvim nematerijalnim duhom. Bojali smo se da e nastupiti hladno vrijeme koje e zaustaviti naa istraivanja, jer svi su se slagali da se demon uglavnom nije pojavljivao zimi. Stoga je bilo stanovite urbe i oaja u naim zadnjim dnevnim pretragama uasom pogoenoga zaseoka; zaseoka koji je sad bio naputen zbog naseljenikog straha.

Taj zlosretni zaselak nije imao imena, ali je dugo stajao u zaklonjenom jarku, premda bez stabala, izmeu dvije uzviice zvane planina Cone i brdo Maple. Bilo je blie brdu Maple nego planini Cone; neke od priprostijih zemunica ak su bile ukopane u samo brdo. Zemljopisno se nalazio na oko tri kilometra jugozapadno od podnoja planine Tempest, i na pet kilometara od hrastovima okruene palae. Na putu izmeu zaseoka i palae, puna tri i pol kilometra sa strane zaseoka bio je brisani prostor; dolina koja je bila prilino ravna, osim nekoliko niskih zmijolikih uzvisina, i prekrivena samo travom i korovom. Prouavajui topografiju, na kraju smo zakljuili da je demon morao prii du planine