LEKCIJA 13: USPON RIMA

Narodi Apeninskog poluotoka

            Apeninski poluotok bio je naseljen različitim narodima: Samnićani, Oski, Umbri, Sabinjani, Latini…, a zajednički naziv bio im je Italici. Na sjeveru Italije bili su Kelti koje su Rimljani nazvali Galima, a na jugu i na Siciliji su se smjestili Grci. Taj prostor Rimljani su nazvaliMagna Graecia, a njihov naziv Grci za Helene udomaćio se širom svijeta. Grčki utjecaj na rimsku kulturu bio je vrlo velik, a možda je najvažnije spomenuti da su Etruščani preko najstarije grčke kolonije u Italiji, Cumae naučili grčki alfabet i prenijeli ga dalje na Rimljane.

            Politički i gospodarski najrazvijeniji narod bili su Etruščani, o čijem se podrijetlu jako malo zna. Neki izvori tvrde da su oni domicilni europski narod, dok prema Herodotu oni dolaze sa prostora Male Azije. U svakom slučaju oni se pojavljuju na tlu Italije oko 800.g.B.C., u regiji sjeverno od rijeke Tiber – današnja Toskana. Etrurija je bila urbana civilizacija sastavljena od dvanaest nezavisnih gradova – država. Na čelu svakog etrurskog polisa bio je lukumon, koji je više imao ulogu glavnog svećenika nego kralja, a konkretna politička moć bila je u rukama aristokratske oligarhije. U svrhu obrane od okolnih naroda, kao što su Kelti ili Grci, spomenutih dvanaest polisa formiralo je savez koji nazivamo Dodecapolis, a svake godine birao se jedan među etrurskim lukumonima, koji je imao ceremonijalnu ulogu poglavara etrurske federacije.            

Nekoliko je razloga zašto su Etruščani ostali prilično zagonetni i što je znanje o njima relativno skučeno. Kada su Rimljani preuzeli kontrolu nad njihovim teritorijem, poništili su gotovo sve što su Etruščani izgradili, ostavivši nam samo njihove grobove za proučavanje. Najveći razlog je ipak, u nepoznavanju njihovog jezika, naime, etrurski alfabet nam je poznat, ali nismo u mogućnosti odgonetnuti njihov jezik, koji je zaboravljen i koji, vjerojatno, ne pripada indoeuropskoj skupini jezika. Loša okolnost leži u činjenici da nije pronađen

ekvivalent "kamena iz Rosette" za etrurski jezik i

Slika 1: Zagrebačka lanena knjiga (Liber linteus Zagrabiensis) rukopis je s najdužim sačuvanim tekstom etruščanskog jezika. To je jedini preostali etruščanski tekst s književnim obilježjima i jedini očuvani primjerak lanene knjige iz staroga vijeka. Platno na kojem je tekst s oko 1130 riječi sačuvano je u pet naknadno izrezanih traka kojima je bila omotana egipatska mumija. Čuva se u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

pismo, a moderna kriptografija uspjela je dešifrirati svega oko 300 riječi etrurskog jezika.            

Etrurske grobnice od kojih su najpoznatiji tumuli,ostali su nam najbolji pokazatelj njihove kulture i načina života. Etruščani su na rubnim dijelovima svojih polisa podizali nekropole ili gradove mrtvih, koji su se sastojali od mnoštva kupolastih tumula. Unutrašnjost tih grobnica bila je raskošno uređena, često s nekoliko prostorija i s bogatim zidnim slikarijama, koje prikazuju prizore iz svakodnevnog života što nam je od neprocjenjive važnosti za poznavanje etrurske civilizacije. Slikarije vrlo često prikazuju razne oblike zabava, kao što su banketi, plesanje i glazba, svi mogući oblici druženja muškaraca i žena, što nam, pak, predstavlja Etruščane kao sretne i bezbrižne ljude.

            Nad grobovima, prema etrurskom običaju, održavale su se borbe pokojnikovih robova, čija krv prolivena po grobu treba osigurati pokojniku sretan život i na drugom svijetu. Na temelju tih borbi, Rimljani će kasnije organizirati svoju najatraktivniju i najpopularniju zabavu – gladijatorske borbe.

            Ponajveća razlika Etruščana u odnosu na druge razvijenije civilizacije tog vremena, leži u položaju žena. Naime, i kod Grka

i kasnije Rimljana, žene su imale jako malo (čitaj: nimalo) prava, od njih se nije očekivalo da se pojavljuju u javnosti, dužnost im je bila vezana uz kućne poslove i gotovo su u potpunosti bile ovisne o svojim muževima i očevima. Kod Etruščana žene su bile jednakopravni dio društva, a u javnom životu i na zabavama družile su se zajedno s muškarcima, što je npr. Grcima bilo nepojmljivo, pa su optuživali Etruščane za raskalašenost, jer kod Grka samo su prostitutke prisustvovale druženjima i banketima i svim ostalim javnim stvarima, koja su bila ekskluzivna muška okupljanja.          

Etruščani su bili vrlo praznovjerni i uvjereni da oni nemaju načina utjecati na volju svojih bogova. Vjerovali su da jedino imaju mogućnost pratiti

Slika 4: Sarkofag etruščanskog bračnog para. Bliskost među njima zorno prikazuje jednakost u odnosima muškaraca i žena kod Etruščana. Prikazi ovakve bliskosti između muškaraca i žena bili su gotovo nemogući slijedećih, skoro 2.000 godina, sve do modernog vremena.

Slika 3: Lučna gradska vrata iz etruščanskog grada Volterre. To je najstariji primjer lučnog nadvoja kod Etruščana, a takvu arhitektonsku tehniku preuzet će Rimljani, što će im

omogućiti gradnju visokih objekata, posžebno aquadukata.

znakove koji otkrivaju namjere bogova, pa su zbog toga predskazivači volje bogova postali najvažniji svećenici. Najpoznatiji su bili svećenici – auguri, koji su predskazivali budućnost prema letu ptica, oblaka ili sijevanju munja, te svećenici –haruspici, koji su budućnost čitali iz unutarnjih organa životinja. Rimljani su od Etruščana naslijedili takve običaje koje su nazivali Disciplina Etrusca, a često su Rimljani koji drže do sebe slali svoje sinove u etrurske gradove da od tamošnjih eksperata naučavaju znanja o predskazivanju budućnosti i volje bogova.

Slika 5: Etruščanska brončana skulptura rimske vučice, kojoj su u Renesansi dodani Romul i Rem. Prema legendi Romula i Rema je othranila vučica, a kasnije ih je pronašao pastir, čija žena (Acca Laurentia)  ih je odgojila. Zbog svađe oko mjesta gdje bi trebali utemeljiti novi grad, Romul je ubio Rema i postao prvi rimski kralj.

Postanak grada Rima i doba kraljeva do 509.B.C.

            Početak rimske povijesti prilično je zamršen, jer je teško razlučiti stvarne događaje od legendi i tradicija, pa se nekako ta dva načina isprepliću.            

Prema legendi grad Rim osnovali su 753.g.B.C. braćaRem i Romul koji je bio i prvi rimski kralj, ali arheološka iskapanja pokazala su da je naseljenost na tom prostoru postojala i ranije, tj. italsko pleme Latina živjelo je na i u blizini sedam brežuljaka koji okružuju grad (Celij, Kapitolij, Palatin, Aventin, Kvirinal, Viminal, Eskvilin). Krajem VII st. B.C. kada su Rimom vladali Etrurci isušeno je močvarno područje ispod brežuljaka, a na tom mjestu izgrađen je Forum Romanum koji je zauvijek ostao centralni rimski trg.

            Prema tradiciji prostor Foruma isušen je u doba kralja Tarkvinija Priska (Starijeg), izgradnjom kanala kojim je suvišna voda odvođena u Tiber. Kanal je poznat kao Cloaca Maxima, te je još uvijek u upotrebi, a sam svod kanala na ulazu

u Tiber može se vidjeti i danas.

            Prema rimskoj tradiciji, Rimom su vladala sedmorica kraljeva: Romul, Numa Pompilije, Tul Hostilije, Anko Marcije i posljednja tri etrurska kralja – Tarkvinije Prisk, Servije Tulije i Tarkvinije Superbo (Oholi).

            U razdoblju vladavine kraljeva, kralj je u Rimu imao ulogu glavnog svećenika (pontifex maximus), vrhovnu sudsku vlast, a držao je i imperium, tj. zapovjedništvo nad vojskom. Simbol takve potpune vlasti bili su fasces – snop pruća s utaknutom sjekirom, što će kasnije preuzeti Rimljani, a puno kasnije i Mussolinijevi fašisti kao simbol svoje vlasti.

            Najjaču ulogu u izboru kralja imao je Senat, kojeg su sačinjavali starješine rimskih rodova, a kasnije su članovi Senata postajali patriciji, tj. rimska zemljoposjednička aristokracija, koji su svoja prava temeljili na plemenitom podrijetlu.

            U doba kralja Romula tradicija kaže da se znatno povećao broj stanovnika, jer je Romul dao azil (asylium) izbjeglicama i kriminalcima iz okolice. Kako se grad nakrcao odbjeglim robovima i kriminalcima, nastala je nužda za dovođenjem ženske populacije u Rim. Kako rijetko koja žena ima želju doći među takvo "muško cvijeće", Romul je pribjegao lukavstvu i organiziraovjerski festival na koji su pozvani susjedni Sabinjani, s preporukom da povedu svoje kćeri, sestre i žene … (ostatak priče znate).            

Rimska tradicija također naglašava ulogu šestog kralja, Etruščanina Servija Tulija, koji je, navodno, podijelio rimsko stanovništvo na pet razreda prema bogatstvu(timokracija). Organizirana je nova skupština –comitia centuriata. Centurije su bile vojne jedinice koje su formirane na osnovi veličine imetka i vojnoj opremi koju je netko morao posjedovati. Glasovalo se po centurijama, od bogatih prema siromašnima. Kako su prva dva, najbogatija, razreda patricija činila 98 centurija, nakon njihovog glasanja već bi imali većinu, pa preostalih 95 centurija, siromašnijih, ne bi niti dobili priliku za glasanje. Time se zacementirala prevlast patricija nad ostatkom plebejskog stanovništva Rima.            

Slika 6: Tzv. Servijev zid, kojega se gradnja pripisuje kralju Serviju Tuliju, ali vjerojatno pripada ranijem razdoblju. Zid je uokvirivao sedam rimskih brežuljaka i predstavljao obranu grada pred najezdom bilo kakvih osvajača. Kralju Serviju Tuliju tradicija pripisuje i uvođenje novčanog načina plaćanja, a prvi novac zvao sepecunia (pecus = stoka), jer je prije novca glavna odrednica vrijednosti bila stoka.

Posljednji rimski kralj bio je također Etruščanin,Tarkvinije Oholi, za kojeg rimska tradicija kaže da je bio omražen među Rimljanima, a tu omraženost povećao je njegov sin Sekstije. Naime, Sekstiju je pomalo šumilo srce na sam pogled ili spomen poštovane rimske matroneLukrecije. Jedne večeri ušuljao se u njene odaje i silovao je pod prijetnjom noža. Lukrecija nije mogla podnijeti tu sramotu, pa je – nakon što je ispričala ocu i mužu što se dogodilo – izvršila samoubojstvo. Njezin muž, Tarkvinije Kolatin i obiteljski prijatelj, Lucije Junije Brutdonijeli su njeno tijelo na Forum i potakli Rimljane na pobunu protiv kralja Tarkvinija i etrurske vlasti. Kralj Tarkvinije se pokušao vratiti u grad, ali je shvatio da to neće ići lako, jer su mu gradska vrata bila zatvorena, a Rimljani su bili na zidinama i spremni braniti svoj grad. Tim događajem, 509.B.C. završava razdoblje kraljeva, a Rimljani će ustrojiti Republiku.

            Prema tradiciji, Tarkvinije Oholi zatražio je pomoć od drugog etrurskog kralja, Larsa Porsene, koji je sa svojom vojskom krenuo na Rim, ali se toj vojsci junački suprotstavioHoracije Koklo sa svojom ekipom, koji je navodno uspio zaustaviti prijelaz Porseninih snaga preko mosta u Rim, dovoljno dugo da njegovi suborci sruše most, a sam Koklo spasio se skočivši u Tiber i plivajući se dočepao Rima.

            Rimska tradicija zabilježila je još jednog velikog junaka obrane Republike. Gaj Mucije Scaevola odlučio je žrtvovati svoj život i izvršiti atentat na Larsa Porsenu, koji je sa svojim snagama bio u opsadi Rima. Obučen kao Etruščanin uvukao se u Porsenin kamp, ugledavši elegantno i raskošno obučenog muškarca u najluksuznijem šatoru bio je uvjeren da je to Porsena, te ga je, bez razmišljanja, probio nožem ravno u srce. Mucijino iznenađenje je bilo veliko kada ga je straža odvela pred Porsenu, a bijesni Porsena zaprijetio mu je da će ga baciti na lomaču. Mucije je tada, vrlo mirno položio svoju desnu ruku u vatru i pustio da mu šaka u potpunosti izgori (odatle i nadimak Scaevola = Ljevoruki),

Slika 7: Smrt Lukrecije. Legenda kaže da je da je do nemilog događaja došlo zbog sasvim obične prepirke između rimskih i etruščanskih vojnika u vojnom logoru prilikom opsjedanja nekog grada. Prepirali su se po pitanju kvaliteta svojih žena. Jedne noći odlučili su se za nenajavljeni posjet rimskim i etruščanskim ženama. Zatekli su etruščanske žene na vrlo razigranoj zabavi sa svojim mladim prijateljima. Nakon toga posjetili su u Rimu gospoju Lukreciju, koja je do duboko u noć, sa svojim vrijednim slugama, završavala nekakve krojačke poslove. Tarkvinijev sin Sekstije tada je postao ozbiljno ljubomoran, i odlučio se na silovanje Lukrecije. Lukrecija bi čak prije pristala na ubojstvo, kojim joj je Sekstije prijetio, ali on joj je još rekao da će ubiti i njenog slugu, a njihova gola tijela staviti jedno do drugoga kao dokaz njezine nevjernosti. Takvu sramotu ona nije mogla podnijeti …

rekavši Porseni da ga slobodno može ubiti, ali da u Rimu postoji stotine mladića koji su spremni pokušati ovo što je on napravio. Porsena je shvatio poruku i poštedio život Muciju Scaevoli.

Rimsko društvo i politički sustav u doba Republike            

Propašću etrurske kraljevske vlasti,509.B.C. Rim postaje res publica(javna stvar) odnosno Republika, u kojoj o svemu ima odlučivati Senat i rimski narod – SPQR (Senatus Populusque Romanus). Ponovno je uzdignuta moć Senata, kao vrhovnog političkog i zakonodavnog tijela, koje je sastavljeno od 300 članova plemenitog, patricijskog podrijetla. Odluke Senata izvršavali su izabranimagistrati. Magistrature su bile sistem izbornih državnih funkcija, a sve su magistrature bile časne dužnosti, za koje se nije dobivala plaća, pa su ih logično, mogli obnašati samo oni imućni, dakle patriciji.

Konzuli - najviša magistratura i bili su nositelji izvršne vlasti. Birana su dvojica konzula (kolege) na jednu godinu te su se morali složiti oko svih postupaka, jer niti jedan nije smio nastupati samostalno.

Prvi konzuli Rimske Republike bili su već spomenuti Lucije Junije Brut i Tarkvinije Kolatin

Pontifex maximus – vrhovni svećenik Kvestor – vodi brigu o državnoj blagajni i arhivu Edili – nadziru javni red, normiraju utege na tržnici,

kontroliraju vatrogasnu službu i nadziru gradsku čistoću

Cenzori – vršili su popise građana i procjenu njihova imetka, na osnovu čega se plaćao porez i dobivao status u vojsci

Pretori – ova dužnost je pripadala u novije magistrature, nakon što su patriciji i plebejci počeli raditi zajedno na novim zakonima. Imali su vrhovnu sudsku vlast i bili pomoćnici konzula, a u njihovoj odsutnosti upravljali su Rimom

Svaki pripadnik bogatijeg dijela stanovništva nadao se izboru za konzula, kao najviše magistrature, ali prije toga morao je Rimljanin odraditi sve niže magistrature, na kojima je skupljao iskustvo. Takav postupni napredak političke karijere jednog Rimljanina nazivao se cursus honorum.

            U slučaju da se Rim nađe u izvanrednoj situaciji,

Slika 8: Natpis na rimskom Forumu kojim se potvrđuje vladavina Senata i naroda rimskog.

Slika 9: Liktor. Liktori su bili službena pratnja magistrata i u rukama su nosilifasces, što simbolizira snagu zajedništva, jer jedan prut je slab, ali ako ih se spoji nekoliko onda su mnogo čvršći. Fasces je etrurska ostavština Rimu.

Senat je imao mogućnost izbora diktatorakoji dobiva neograničenu vlast na rok od šest mjeseci, a nakon toga mora odstupiti s vlasti.

            Ideal Rimske Republike i željenog načina njenog funkcioniranja najbolje je oživotvoren u priči o Cincinatu. Cincinat je u V st.B.C. bio jedan od rimskih konzula, koji se nakon svog mandata posvetio svom imanju. Rim se uskoro našao u velikoj opasnosti od plemena Aequia i Volsca. Rim je u takvoj situaciji ponudio Cincinatu mandat diktatora ne bi li on, kao vrlo sposoban momak spasio Rim. Cincinata je takva vijest zatekla dok je orao svoje polje. Prema legendi Cincinat je ostavio svoj plug i prihvatio službu. Nakon petnaeset dana pobijedio je neprijatelja, vratio se na farmu i nastavio orati svoje polje. To je bio idealan Rimljanin, jednostavan i skroman, koji svoju patriotsku dužnost stavlja ispred osobnog interesa i bogatstva.

Rimsko društvo i politički sustav           

Tradicionalni društveni poredak kod Rimljana je uspostavljen još u doba kraljeva, a dijelio je rimsko društvo na dva suprotstavljena tabora.

            Patriciji (lat. pater – otac) – uzak krug rimskih građana koji je svoja politička prava temeljio na plemenitom podrijetlu i bogatstvu. Obnašali su sve visoke državne dužnosti i pokušavali zadržati politički monopol. Važnu ulogu u kontroli političkog života u Rimu imao je sistem klijenataili patronaže, naime patron je bio čovjek dovoljno imućan i jakog političkog utjecaja, čime može zaštititi svoje klijente politički i materijalno. Klijent (siromašna osoba) je morao pratiti svog patrona u ratu i podržavati njega ili njegove favorite u političkim odlukama. Takav sistem omogućavao je imućnim ljudima stvaranje većeg broja klijenata, tzv. clientela, što mu je osiguravalo i političku moć.

            Plebejci (lat. plebs – narod) – ogromna većina stanovništva, tj. svi slobodni ljudi neplemićkog podrijetla. Stalna je bila borba za veća politička prava koja patriciji nisu htjeli dopustiti plebejcima. Prvi politički uspjeh postigli su plebejci 494.g.B.C. kada su izvršili pritisak na patricije svojim povlačenjem na Sveto brdo (Aventin) – secesija, tada su dobili pravo na izborpučkih tribuna koje bira plebejska skupština – comitia tributa plebis (njezine odluke nazivaju se plebisciti), a oni su imali pravo veta na političke odluke i bili su "sancrosancti" (nepovredivi).

            Plebejska borba za politička prava dovela je 450.g.B.C. do prvog kodificiranja i zapisivanja starih prava i običaja, tzv. Zakoni dvanaest ploča (Leges duodecim tabularum) koji su bili izloženi na Forumu. Zakone su popisivali decemviri, povjerenstvo od deset članova koji su tu godinu imali apsolutnu vlast u Rimu.

            Slijedeći važan zakon za plebejce izdan je 445.g.B.C., tj. Lex Canuleia, kojim se omogućava ženidba između plebejaca i patricija, što je omogućilo

bogatijim plebejcima (a obogatili su se zbog stjecanja novih posjeda nakon osvajanja cijele Italije) da zatraže ruku neke patricijske kćeri, a vremenom dovodi do miješanja staleža i stvaranja novog moćnog sloja – nobila (još su nazivani i senatorski stalež).

            Sredinom IV st.B.C. prihvaćen je prijedlog zakona od strane dva plebejska tribuna, Gaja Licinija i Sekstija Lucija (tzv. zakon Licinijan-Sekstijan), prema kojem jedan od konzula uvijek mora biti plebejac; i da se mora ograničiti količina ager publicusa (državnog zemljišta) koju pojedinac može kupiti od države; te da se sve magistrature otvaraju i za plebejce.

Rimska ekspanzija na Apeninskom poluotoku

            Tijekom uspostave svog oblika državne uprave, Rimljani su istovremeno širili svoje posjede na Apeninskom poluotoku. Iako su se oslobodili etruščanske dominacije i dalje je postojala opasnost od ponovnog sukoba s Etruščanima, a da bi se ojačali za takav razvoj događaja, Rimljani su formirali savezništvo sa svojim susjedima u dolini Lacija i utemeljili tzv. Latinsku ligu ( oko 493.B.C. ), u kojoj su ipak Rimljani imali prevlast. Uskoro je Latinska liga, točnije Rimljani pokorila ostale italske susjedne narode ( Oske, Sabinjane,.. ).

            Sada su ojačani Rimljani mogli zadati konačan udarac Etruščanima, čije je posljednje čvrsto uporište bio grad Veje. Opsada grada trajala je gotovo deset godina ( 405 – 396 B.C. ) dok ga Rimljani nisu osvojili i razorili. 

Početno razdoblje ekspanzije Rima bilo je prekinuto velikom opasnošću koja je zaprijetila Rimu, naime oko 390. B.C.do Rima je prodrla velika horda pljačkaških Gala koji su do nogu potukli rimsku vojsku, a zatim popalili i opljačkali Rim, te poubijali mnoge senatore ( Guske spasile Rim! ). Nakon oporavka Rimljani su ponovno potisnuli Gale preko rijeke Po na sjeveru Italije. Galskim razaranjima po Rimu uništena je i sva dotadašnja rimska pisana povijest, pa je to jedan od glavnih razloga što su događaji iz rimske prošlosti do 390.B.C. vezani uz mitove i legende, a nakon toga postoji prava, dokumentirana povijest.           

Gali su nekoliko mjeseci pljačkali po Rimu, a prije nego su otišli Rimljani su im morali platiti poveću količinu zlata. Rimljani su se pobunili da Gali koriste pretežak uteg, na što je njihov vođa na vagu stavio i svoj mač te rekao "Vae victis"(teško pobijeđenima). Legenda kaže da je samo  brdo Kapitolij i tamošnji hram Jupitera ostao netaknut od Gala, a za to su prema legendi zaslužne guske. Naime, kada su se Gali pokušali uspeti na Kapitolij, uzbunili su svete Junonine guskekoje su svojim gakanjem probudile Rimsku stražu, koja je odbila galski napad.

Na području istočno i južno od Rima boravio je narod Samnićana koji se ispriječio Rimljanima u širenju prema plodnoj Kampaniji, pa je izbio sukob u kojem su se Samnićanima pridružili i Gali. Na početku su Rimljani pretrpjeli nekoliko sramotnih poraza, a naročito poraz u Kaudinskom klancu, nakon kojeg su rimski vojnici morali proći kroz tzv. "sramotni jaram". Konzuli su prvi morali proći kroz taj jaram, a nakon njih i niži časnici, pa za njima ostali rimski legionari. Oko njih su bili naoružani Samnićani koji su ih vrijeđali i rugali im se, a mnogi rimski vojnici bili su ubijeni ako bi reagirali na te poruge. Događaji sa Galima i Samnićanima dokazuju tvrdnju kako " Rimljani mogu izgubiti pokoju bitku, ali na kraju dobivaju rat ", jer su početkom III st.B.C. dominirali Apeninskim poluotokom od rijeke Po na sjeveru do grčkih polisa na jugu.

            Serija svađa ubrzo je uzrokovala rat između Rima i spomenutih grčkih polisa. Najbogatiji polis bio je Tarent,

koji u pomoć protiv Rima poziva epirskog kralja Pira, koji je vodio dvije uspješne bitke protiv Rimljana 280.B.C. ( Pir je pozvao Rimljane na predaju, ali mu je Apije Klaudije odgovorio da "..Rim nikada ne pregovara ako je neprijatelj na rimskom teritoriju.."), ali su mu gubici bili toliko veliki ( Pirova pobjeda ) da je morao odustati od daljnjeg ratovanja i vratiti se u Epir, a prije odlaska izrekao je proročansku misao: "… Kakvo bojno polje ostavljam Rimu i Kartagi…" Rimu je put za kontrolu juga Italije bio otvoren, i do 265.B.C. kontrolirali su cijelu Magna Graeciu.

Rimska federacija

Rimski odnos prema pokorenim područjima pokazuje zavidnu političku vještinu rimskih političkih stratega. Umjesto uobičajene brutalnosti ili potpune okupacije, Rimljani su razvili sistem partnerskog odnosa prema pokorenim zajednicama, tj. organizirali su te zajednice uspostavljanjem nekoliko razina privilegija i dužnosti u odnosima s Rimom.  

Stanovnicima nekoliko privilegiranih zajednica garantirano je pravo rimskog

Slika 10: Pregled širenja rimske kontrole po Apeninskom poluotoku.

građanstva, tj. u svemu su bili izjednačeni s građanima Rima, što znači da su uživali zaštitu rimskog prava i mogli su obnašati sve državničke dužnosti. Takve zajednice nazivane su kolonije, a u velikom broju slučajeva one su bile novoosnovane gradske zajednice rimskih doseljenika, isluženih vojnika….

Članovi drugih, manje privilegiranih zajednica, koje su se nazivale municipiji imali su samo djelomična prava rimskog građanstva. Nisu mogli sudjelovati u političkim odlukama, tj. birati i biti birani, ali mogli su se ženiti sa Rimljanima (Rimljankama) i morali su na zahtjev popunjavati rimsku vojsku svojim jedinicama.

Najniži stupanj privilegiranosti dobili susaveznici (socii), koji dobivaju zaštitu Rima u slučaju napada neke treće strane i dužni su popunjavati rimske vojne jedinice, ali nemaju nikakva druga građanska prava.

            Niti jedna od ovih grupa jedanput priključena Rimu nije mogla voditi vlastitu vanjsku politiku, ali postojala je mogućnost pomaka na ljestvici privilegija pa su se sve zajednice trudile zadovoljiti zahtjeve Rima ne bi li izborili što bolji položaj (divide et impera).

            Ovakav federativni sistem omogućio je Rimljanima rješavanje problema kontroliranja sve većeg teritorija, a što je još važnije stvaranje lanca saveznika povećavao je brojno stanje rimske vojske u nadolazećoj dominaciji Mediteranom.

Slika 11: Očuvana rimska cesta. Rimski inženjeri sagradili su dotad (ali i mnogo kasnije) nemjerljivu mrežu kvalitetnih cesta. Na vrhuncu Carstva ukupna dužina iznosit će preko 80.000 km. Stara izreka da"sve ceste vode u Rim" nije mogla biti točnija. Prvobitna gradnja rimskih cesta bila je prije svega vezana uz potrebe lakoće kretanja rimske vojske. Prva i najpoznatija cesta bila je Via Appia, koja se osvajanjima prema jugu Apeninskog poluotoka protegla sve do Mesinskog tjesnaca. Osim vojnih potreba, ceste će s vremenom postati osnovica širenja rimske trgovine, kulture i politike u najudaljenije dijelove Carstva.

LEKCIJA 14: RIMSKA EKSPANZIJA

RIMSKA EKSPANZIJA

Prvi punski rat (264 – 241. B.C.)

Slika 1: Tipični kartaški ratni brod iz razdoblja Punskih ratova.

Slika 2: Područje kartaške kontrole neposredno pred izbijanje Punskih ratova.

            Nakon ujedinjenja Italije Rim je postao snažna sila, posebno u pogledu brojčane snage svoje vojske, što mu omogućava da počne razmišljati kao svjetska sila, a svjetska sila Rim je postao nakon tri rata s Kartažanima (Rimljani su Feničane nazivali Puni pa se zato ti ratovi nazivaju Punski ratovi). Kartažani su u to vrijeme bili neprikosnovena pomorska sila na zapadnom Sredozemlju i kontrolirali su Sjevernu Afriku, dio Španjolske, otoke Korziku i Sardiniju, te dio Sicilije.

            Neprijateljstvo Rima i Kartage postojalo je i na mitološkoj razini, naime, Vergilije je u svom epu "Eneida" opisao odnos kartaške kraljice Dido i

trojanskog junaka Eneje, čiji će potomci utemeljiti Rim. Pygmalion, brat kraljice Dido, ubio je njenog muža, a nju je natjerao da ode iz Tira. Dido je stigla na sjevernoafričku obalu i na pogodnom mjestu utemeljila Kartagu. Naš junačina pod Trojom – Eneja, na svom putu prema Italiji imao je brodolom u blizini Kartage, gdje ga je Dido lijepo primila i ugostila. Božica Venera, koja je bila zaštitnica Eneje, zamolila je svog sina Kupida da svojom strelicom pogodi Dido kako bi se ona zaljubila u Eneju, što se i dogodilo. Strasno su se voljeli, ali Eneju je bog Hermes podsjetio da mora ispuniti svoju sudbinu, tj. otići u Italiju, gdje će njegovi potomci osnovati Rim. Kada je Enejin brod nestao na horizontu, Dido, koja je ostala slomljena srca, ubila se i zaklela na vječnu mržnju prema Rimu.

Stvarni sukob između Rima i Kartage počinje sitnim svađama vezanima uz grad Mesanu na Siciliji, a uskoro je prerastao u otvoreni sukob. Na početku ratovanja u prednosti je bila Kartaga zbog svoje snažne flote, za razliku od Rimljana koji su još bili prilično nevješti pomorci. No uskoro su rimski brodograditelji (za koje legenda kaže da su u roku od 60 dana izradili 100 kopija zarobljene kartaške brodice) na brodove nadogradili corvuse (gavranove), tj. pokretne mostove pomoću kojih se rimska vojska prebacivala na kartaške brodove gdje su bez problema pobjeđivali u

kopnenoj bitki.

            Kartaga je morala popustiti i Sicilija je u potpunosti postala rimsko vlasništvo, a vrlo brzo nakon sklopljenog primirja (238.B.C.) Rimljani su zagospodarili i otocima Korzikom iSardinijom. Spomenuti otoci postaju prve rimske provincije.

Drugi punski rat (218 – 201. B.C.)

            Drugi rat je bio puno dramatičniji i neizvjesniji. Nove napetosti su započele u Španjolskoj, vezane za grad Sagunt, koji je bio rimski saveznik, ali je bio smješten unutar kartaške interesne sfere. Tijekom pregovora, kartaški general Hanibal zaposjeo je Sagunt što je neizbježno vodilo u rat. Hanibal je jedva dočekao rat s Rimljanima koji su ponizili njegov narod (još kao dječak svom je ocu Hamilkaru Barkasu obećao da nikada neće biti u prijateljskim odnosima s Rimom). Hanibal je poveo veliku vojsku preko

Slika 3: Rimski ratni brod, na kojem se vidi spremna i dobro opremljena kopnena vojska, spremna na prebacivanje na neprijateljski brod.

Pirineja i Alpa u Italiju, gdje se nadao da će mnogi rimski saveznici prekinuti svoje odnose s Rimom, što će pokazati da je sistem rimske federacije vrlo slab. 

            Usprkos sjajnim Hanibalovim pobjedamakod Trazimenskog jezera, 217.B.C. i kod Kane, 216.B.C. do ustanka rimskih saveznika nije došlo, a bez toga Hanibal je teško mogao očekivati konačnu pobjedu, jer brojnost njegove vojske s vremenom se smanjivala. Nakon bitke kod Kane zavladala je velika napetost u Rimu, jer se očekivao Hanibalov napad na grad("Hanibal ante portas"), ali Hanibal je očekivao pojačanje ili iz Kartage (nije stiglo jer se boje njegove prevelike popularnosti) ili od svog brata Hazdrubala (iz Španjolske), ali su Rimljani saznali za njegov dolazak i porazili ga.

U isto vrijeme rimski vojskovođa Publije Kornelije Scipion (Afrički) poveo je vojsku u Španjolsku, gdje je 209.B.C. osvojio grad Novu Kartagu, a do 206.B.C. kontrolirao je gotovo cijelu Španjolsku. Nakon toga izvršio je invaziju u Afriku, u blizinu same Kartage. Hanibalu nije preostalo ništa nego povesti vojsku u obranu Kartage. Do odlučujuće bitke došlo je202.B.C. kod Zame, gdje je Scipion nanio poraz Hanibalu (u čast pobjede Scipion je dobio nadimak"Africanus"). Mirovnim dogovorom koji je uslijedio,Kartaga je primorana plaćati veliku ratnu odštetu, morala se odreći svih svojih teritorija osim pojasa oko Kartage i bilo joj je zabranjeno okupljanje

vojske i ratovanje bez rimskog dopuštenja.

            Rimski uspjeh bio je veliki, osnovali su novuprovinciju Hispaniju, ali počeli su se javljati prvi problemi, jer Hanibalovo pustošenje po Italiji, a isto tako i obrambena taktika "spaljene zemlje" uništili su veliki broj seljačkih posjeda, što je rezultiralo seljačkim napuštanjem imanja, a seljaci su bili okosnica rimske vojske (brojni osiromašeni seljaci dolaze u Rim, a rijetki su uspijevali naći kakav posao ili pokrenuti obrt, pa su postali novi sloj stanovništva – proleteri, tj. oni koji nemaju

Slika 4: Hanibalov fascinantni prelazak preko Alpa s ogromnom vojskom i slonovima, koji su, doduše, više predstavljali smetnju nego korist u pokušaju osvajanja Rima. Probajte zamisliti slona kako se vere preko Alpa.

Slika 5: Publije Kornelije Scipion-Africanus, junak rimske pobjede nad Hanibalom.

ništa osim svog potomstva). Procjenjuje se da je brojčana snaga rimske vojske nakon ovog rata smanjena za oko 50.000 vojnika.

Treći punski rat (149 – 146. B.C.)

            Ovaj posljednji od punskih ratova bio je u stvari namještena afera od strane žestoke grupe protivnika Kartage u Rimu, među kojima je najglasniji bio Marko Porcije Katon, koji je svaki svoj govor, bez obzira na temu završavao riječima: "Uostalom, smatram da Kartagu treba razoriti." ("Ceterum, censeo Carthaginem esse delendam."). Rimljani su ubrzo našli povod za rat, naime Kartažani su morali krenuti u ratni pohod protiv Numiđana, njihovih susjeda koji su ih stalno opsjedali. Okupljanje vojske bilo je protivno dogovoru nakon Drugog punskog rata, pa su Rimljani pod vodstvom Emilijana Scipiona opsjeli Kartagu, koja je nakon kratkog otporarazorena i spaljena, stanovništvo je odvedeno u roblje, tlo na kojem se nalazila Kartaga je prokleto i posoljeno (ali to je vjerojatno legenda). Teritorij Kartage u Sjevernoj Africi postao je nova rimska provincija - Afrika.

Rimski ratovi na Istoku (Makedonija, Grčka, Mala Azija)

            Krajem III st.B.C. Rimljani počinju intervenirati u Iliriji zbog raširenog gusarenja što šteti njihovoj trgovini na tom području. Filip V tadašnji makedonski vladar nije oduševljen što Rimljani šire svoje interese u njegovu blizinu, zato je ušao u savezništvo sa Hanibalom nakon bitke kod Kane, 216.B.C. Rimljani su odmah reagirali slanjem vojske prema Grčkoj, pa bi se moglo reći da je Filip V nesvjesno otvorio vrata rimskim trupama i vlasti za njihov prodor sve dalje prema Istoku, a rat koji su tada poveli protiv Filipa V bio je prvi od četiri makedonska rata.            

Na početku se Rimljani nisu htjeli previše politički miješati u komplicirani grčki svijet, npr. u Drugom makedonskom ratu 197.B.C. u bitki kod Kynoskephala porazili su Filipa, ali se povlače iz Grčke, a grčkim državama ostavljaju slobodu.

            Situacija se u Grčkoj uskoro dodatno zakomplicirala pa se Rimljani ponovno moraju uključiti. Antioh III (Sirija) napao je Grčku na traženje Etolske lige (oni su bili saveznici Rima protiv Filipa V, ali sada su protiv Rima koji im nije dopustio teritorijalno proširenje na račun poraženih Makedonaca), Rimljanima ne preostaje ništa drugo nego istjerivanje Antioha iz Grčke, što im je uspjelo 191.B.C. u bitki kod Termopila. Antioh je pobjegao u Malu Aziju gdje su ga progonile

Slika 6: Rimljani ponosno ulaze u grad nakon što su porazili vojsku Filipa V. Uskoro Rimljani kreću u progon sirijskog vladara Antioha III, u čijoj je službi bio i već ostarjeli Hanibal, koji je na Istok pobjegao nakon bitke kod Zame. Hanibal je pred rimski dolazak izvršio samoubojstvo, a navodno su mu zadnje riječi bile: "Oslobodimo Rimljane velike brige kad im je tako teško čekati smrt starca."

rimske snage pod vodstvom Scipiona Afričkog i njegovog brata Lucija Scipiona, a to je bilo prvo stupanje rimskih legionara na azijsko tlo. Konačan poraz Antioh je doživio u bitki kod Magnesia 190.B.C. Rim je sada shvatio da više nema napuštanja prostora Grčke, Makedonije i Male Azije, te da moraju što kvalitetnije urediti taj prostor u smislu lakšeg vladanja. Uslijedila su još dva rata protiv Makedonije pa je Senat odlučio da je najbolje rješenje za osiguranje rimskih interesa u Grčkoj i Makedoniji potpuna okupacija tih prostora. Makedonija je postala rimska provincija oko 147.B.C., a nešto kasnije dodan joj je i prostor juga Grčke, koji tek 27.B.C. postaje zasebna provincija Aheja.

            Ovakvi potezi Rima dokrajčili su nezavisni politički život grčkih polisa, a od tog trenutka više nitko ne može poreći rimsku dominaciju Sredozemljem. Iskusniji vladari na tom prostoru bili su dovoljno mudri da to shvate i počeli su se polako navikavati na rimske uvjete, svjesni da su protiv Rima nemoćni. Tako je npr. 133.B.C. Atall III vladar Pergama oporučno ostavio svoje kraljevstvo Rimu, koje je 129.B.C. pretvoreno u novu provinciju Aziju

Upravljanje provincijama

            Provincije su bile osvojene zemlje izvan talijanskog kopna, a pod rimskom upravom. Rimljani su ustanovili guvernere (upravitelje) provincija koje je imenovao Senat, a dobivali su gotovo apsolutnu vlast, ali morali su funkcionirati u skladu sa rimskim zakonima. Provincije su bile i značajni izvor financijskih sredstava za Rimsku Republiku, makar je bilo provincija koje su morale plaćati davanja u obliku hrane, kao npr. Sicilija koja je davala žito.

            Najčešći oblik poreza ipak je bilo novčano davanje, a za prikupljanje poreza u raznim provincijama Rim je odredio firme za prikupljanje poreza koje su potpisivale ugovor sa državom. 

Takve firme bi plaćale državi procijenjeni porez neke provincije unaprijed, a zatim bi prikupljanjem poreza u toj provinciji pokušali ostvariti profit. Takvi sakupljači poreza nazivali su se publikani, a nesretnim domorocima jedina zaštita pred beskrupuloznimpublikanima bili su guverneri, koji su trebali kontrolirati dapublikani ne postanu nezasitni. Poznato je kako novac djeluje na ljude pa su publikaninajčešće podmićivali guvernere da tu i tamo zatvore oči.Publikani su se regrutirali iz niže klase rimskog društva, koji svoje korijene vuče od konjaničke službe u vojsci, jer u konjici su služili oni koji su si mogli priuštiti konja i opremu,  zato se pripadnici tog sloja nazivaju equites (konjanici), a često ih se naziva i vitezovima.

Slika 7: Granice Rimske Republike oko 100 B.C., kada su pod svojom kontrolom već imali veći dio Mediterana.

Osim prikupljanja poreza osnivali su firme za izgradnju cesta i aqadukata, posjedovali su zemlju i bavili se mnogim drugim poslovima. Iako su mnogi equites u bogatstvu daleko nadmašivali senatorski stalež, oni nisu mogli obavljati državničke poslove, pa će to biti njihova glavna politička borba.

Promjene u rimskom društvu

            Polagano propadanje Rimske Republike povjesničari često nazivaju terminom"Hanibalovo naslijeđe", a u tome ima puno istine, jer stoljeće ratovanja s Kartagom i osvajanje grčkog svijeta uzrokovalo je duge periode vojne službe, po Apeninskom poluotoku i u gostima, a takva situacija osiromašila je seljake koji su bili osnova rimske vojske jer su njihova polja ostala neobrađena, pa je veliki broj seljaka u potpunosti propao. Smirivanje nove provincijeHispanije još je više odužilo vojnu službu, što dovodi do daljnjeg propadanja seljaka.

            Ironija je u činjenici da je veliki rimski uspjeh na Istoku još više pogoršao stvari. Bogatstvokoje su donijeli legionari i njihovi generali imalo je katastrofalne efekte na ekonomiju Apeninskog poluotoka, a ekonomski problemi stvaraju političku krizu što je relativno brzo dovelo do uništenja Rimske Republike i stvaranja Rimskog Carstva. Novi bogataši koje bi se današnjim rječnikom moglo nazvati ratni profiteri, uz kapital koji su stekli na Istoku imali su ga i gdje uložiti, jer oni već spomenuti manje sretni (seljaci koji propadaju) nisu više mogli održavati svoje propadajuće farme, pa ih prodaju novim bogatašima. Na taj način nastaju velika imanja koja se nazivaju latifundije.

            Ratovi na Istoku doveli su do porasta broja robova (ratni zarobljenici), koji postaju glavna radna snaga na velikim latifundijama, a time se smanjuje potreba za domaćom radnom snagom, čak i kad neki propali seljak uspije dobiti posao prisiljen je raditi za bagatelu. Velikoj većini farmera ne preostaje ništa drugo nego se pridružiti gomili nesretnika koji su također bez posla i postati gradska sirotinja ili proleteri.

            Najveći je problem bio nestajanje seljačke kičme Rimske Republike, jer u rimskoj vojsci sudjelovao je samo onaj koji si je mogao priuštiti vojnu opremu, a zbog spomenutih razloga njih je bilo sve manje i manje. Da je stanje kritično najbolje se shvatilo oko 136.B.C., kada je izbila buna robova na Siciliji, a koja je direktno zaprijetila opskrbi Rima žitom. Vojno oslabljena Rimska Republika imala je popriličnih problema u gušenju ustanka robova.

Braća Tiberije i Gaj Grakho – pokušaji reforme          

Braća Grakho bila su dva ambiciozna mlada aristokrata koji su imali ozbiljnu namjeru rješavanja problema u kojima se našla Rimska Republika. Politički uspon omogućilo im je

Slika 8: Braća Tiberije i Gaj Grakho

podrijetlo iz ugledne obitelji, jer je njihova majkaKornelija, bila kćer slavnog vojskovođe Publija Kornelija Scipiona Afričkog koja se udala za plebejca, pa su prema rimskoj tradiciji i sinovi bili plebejci.

            Stariji brat Tiberije Grakho postao je plebejski tribun 133.B.C. i odmah je pokrenuo akciju za podjelu državne zemlje (ager publicus) u zakup sirotinji i propalim seljacima, a sve je temeljio na starom zakonu prema kojem nitko ne može posjedovati više od 1000 jugera državne zemlje (ager publicusa). Cilj te akcije bilo je povećanje potencijalnih regruta za rimsku vojsku, a ujedno je i sebi osiguravao buduću političku podršku. Drugi tribun, Marko Oktavije uložio jeveto na takav Tiberijev zakon, ali je Tiberije svoje sve brojnije pristalice nagovorio da prisile Marka Oktavija da napusti tribunski položaj, što je bila prilično opasna akcija, jer su se tribuni do tada smatrali nedodirljivima (sancrosancti), pa je Senat u Tiberiju vidio političku prijetnju.

            Na osnovu popularnosti koja mu je rasla tijekom akcije podjele ager publicusa, Tiberije se odlučio ponovno kandidirati za plebejskog tribuna, što je značilo kršenje tradicije jer je tribunski položaj trajao samo jednu godinu. Mnogi su se prepali da bi mogao postati stalni vođa i demagog siromašnijih slojeva, pa je grupa senatora pokrenula akciju protiv Tiberija. Naručili su nekoliko "pametnih" koji su batinali Tiberija dok nije umro, stradao je i veliki broj njegovih pristalica, a njihova tijela pobacana su u Tiber.            

Mlađi brat Gaj Grakho postao je plebejski tribun 123.B.C., poučen bratovim iskustvom jedna od prvih mjera koje je poduzeo odnosila se na smanjivanje ovlasti Senata. Jedna od najvažnijih u tom smjeru vezana je za sudove koji su istraživali financijske malverzacije u provincijama, i koji su se trebali baviti pritužbama na rad pojedinih upravitelja provincija, a najčešće su pritužbe upućivali publikani koji su prikupljali poreze u provincijama, a od kojih su guverneri provincija često tražili neke financijske ustupke. Do tada su

u porotama takvih sudova bili samo senatori koji su favorizirali guvernere.

            Novim zakonom Gaja Grakha članovi staleža vitezova ili equites (iz tog staleža supublikani) sjede u porotama spomenutih sudova, pa je kod guvernera provincija nastala panika da će sve odluke biti protiv njih, a kako su svi prokonzuli članovi Senata to je bio direktan udarac na Senat.

            Da bi nastavio bratov program distribucije zemlje seljacima, Gaj Grakho je sponzorirao utemeljenje nekoliko kolonija, ali je utemeljenje kolonije na području razorene i omrznuteKartage upotrijebljeno protiv njega, tj. da se smanji njegova popularnost među masama. Posebno je bio kritiziran kada je želio dodijeliti rimsko građansko pravo većini stanovništva u Italiji, jer su njegovi neprijatelji odmah nahuškali Rimljane da to ne dozvole jer bi to značilo da će morati dijeliti

Slika 9: Gaj Grakho

privilegije sa onima koji su dotada bili ispod njih.

            Gaj Grakho je napustio službu, ali Senat mu je ipak pripremio oproštaj, tj. optužili su ga da je pokušao pokrenuti revoluciju, a namještena istraga je to i potvrdila. Da ga vojska ne bi ubila Gaj je naredio svom robu da ga ubije, a ponovno je stradao veliki broj njegovih pristalica čija su tijela također bačena u Tiber.

LEKCIJA 15: KRIZA RIMSKE REPUBLIKE I GRAĐANSKI RATOVI

KRIZA RIMSKE REPUBLIKE I GRAĐANSKI RATOVIGaj Marije i Kornelije Sula (II/I stoljeće B.C.)

Od vremena braće Grakho rimsko društvo u političkom smislu se dijeli na optimate(konzervativni sloj aristokracije koji se oslanja na Senat) i populare (koji se u politici oslanjaju na široke mase). Braća Grakho nisu se mogli obraniti pred Senatom jer nisu imali vojsku koja bi ih podržavala, ali uskoro se pojavljuju moćni generali koji imaju podršku vojske i mogu je koristiti za političke probitke.

Gaj Marije – on je bio prvi general koji je oko sebe skupio vjernu vojsku, a zbog toga je i posebno važan povjesničarima jer je zauvijek promijenio način regrutiranja u rimskoj vojsci ismjer vojničke lojalnosti, koja je od tada usmjerena prema vojskovođama. Gaj Marije je pretvorio

Slika 1: Gaj Marije

vojsku u instrument za ambiciozne kroz cijelu buduću povijest Rima.

Svoj status Gaj Marije je stekao osobinama pravog, nepotkupljivog vojnika u ratovima protiv kralja Numiđana –Jugurte i protiv Germana koji su navaljivali u sjevernu Italiju. Takvi uspjesi donijeli su mu veliku popularnost, pa je bio biran zakonzula čak pet puta.

Vojna reforma Gaja Marija temeljila se na plaćenoj vojnoj službi, što je omogućilo najsiromašnijim slojevima da se prijave u vojsku i na taj način osiguraju egzistenciju, a nakon 16 godina službe dobili bi status veterana i zemljišni posjed u vlasništvo. Rezultat te reforme jevezanost vojnika za svoje zapovjednike, jer o njima im je ovisila i plaća i vojni uspjesi, a on im je bio i garancija za dobivanje zemljišnog posjeda nakon prestanka službe.

Kornelije Sula – proslavio se zahvaljujući Savezničkom ratu (91-89. B.C.), nakon kojeg su svi Italijani dobili rimsko građansko pravo. Za razliku od Marija kojeg su podržavali populari, Sulu su podržavalioptimati, koji su mu omogućili poziciju konzula. Do građanskog rata između dvojice vojskovođa i njihovih pristalica doći će vrlo brzo, a kao povod poslužio je sukob oko vodstva vojnog pohoda na Istok, jer onaj koji vodi vojsku može se nadati dobroj pljački s kojom će se dalje moći kupovati vjermost vojske.

Građanski rat - Kralj Ponta, Mitridat je poč. 80-ih B.C. podigao pobunu protiv Rima, a samo u jednom danu pobijeno je 80 000 Rimljana. Senat je odredio da pohod mora voditi Sula

jer je konzul, ali populari su tvrdili da vodstvo pripada Gaju Mariju jer je pet puta bio konzul. Pritisak populara bio je snažan pa je Senat promijenio odluku, ali Sula je tada sa svojom vojskom okupirao Rim i pobijedio marijevce i poveo vojsku na Istok.

Kada je Sula otišao na Istok, Gaj Marije je krenuo iz svog skloništa u Africi na Rim gdje je uz pomoć svojih pristaša haračio dane i noći i proganjao optimate (tih dana je i umro).

Slika 2: Pontski kraljMitridat, koji je bio povod za izbijanje građanskog rata između optimata i populara.

Sula se vratio s Istoka 82.B.C. te je ponovno zaposjeo Rim i proglasio se diktatorom bez ograničenja.

Sulina diktatura

Odmah je započeo s eliminacijom političkih protivnika i to proskripcijama – sastavljani su popisi populara koji su bili ubijani, a njihova imovina plijenjena. Na taj su se način obogatili mnogi Sulini pristaše, a najviše Marko Licinije Kras, član budućeg I triumvirata.

Svoje velike ovlasti Sula je iskoristio da ojača Senat i preuredi državu, a po njemu su dvije glavne prijetnje Senatu kao vrhovnoj vlasti bili plebejski tribuni i jaki i moćni generali.

Da bi umanjio utjecaj plebejskih tribuna, donio je zakon koji onemogućuje tribunima donošenje zakona bez odobrenja Senata i zabranio je da tribuni drže bilo koju drugu dužnost, što je instituciju tribuna učinilo neatraktivnom za sve mlade i ambiciozne političare.

Problem jakih i moćnih generala riješio je ograničenjem njihovog zapovjedništva na jednu godinu, čime im se onemogućava zbližavanje s vojskom. Želio je biti siguran da neće biti Sule nakon Sule.

Ponovno je za porotnike stavio samo senatore i time poništio zakon koji je donio Gaj Grakho, a da bi osigurao dovoljno porotnika, a usput nagradio svoje pristaše, povećao je broj članovaSenata sa 300 na 600.

Dobrovoljno se odrekao diktature 79.B.C., misleći da je Senat sada dovoljno jak, ali vrijeme će pokazati drugačije.

Uspon Pompeja

Gnej Pompej bio je nova vojna prijetnja Rimskoj Republici. Reputaciju je stekao u Španjolskoj gdje je ugušio pobune, te je s netaknutom vojskom pomogao u gušenju Spartakova ustanka (73-71.B.C.), u čemu je ipak glavni bio najbogatiji Rimljanin, Marko Licinije Kras.Osjećali su se dovoljno moćno da od Rima mogu

Slika 3: Kornelije Sula, čovjek koji je na sebe preuzeo diktatorske ovlasti, pokušavajući osigurati takve političke uvjete u Rimu da u budućnosti više ne bude moguće pojavljivanje novog Sule.

zatražiti funkcije konzula za 70.g.B.C., što im je i omogućeno, jer Senat nije imao obranu od njihove vojske. Poništili su neke Suline zakone od kojih je najvažnije da tribuni ponovno mogu donositi zakone i bez odobrenja Senata.

Iznenađenje za sve bilo je njihovo dobrovoljno povlačenje sa funkcije konzula, što je uvjerilo Senat u njegove dobre namjere i da ne želi rušiti Republiku, zato su mu 67.B.C. dali imperium(izvanredna vojna ovlaštenja), da uništi gusare na Sredozemljukoji su bili prijetnja rimskoj opskrbi žitom. Nakon uspjeha protiv gusara iduće godine dobio je novi imperium, ovaj put u Maloj Aziji, protiv starog rimskog neprijatelja, kralja Ponta, Mitridata.Postigao je više nego dobar uspjeh, priključio Siriju kao novu rimsku provinciju i osigurao taj prostor Istoka određenim ugovorima s lokalnim kraljevima koji su prihvatili vlast Rima.

Nakon povratka Pompej je imao dva zahtjeva: da se priznaju njegovi dogovori na Istoku; i da se dodijeli zemlja njegovim veteranima. Senat je to odbio, pa bi se moglo reći da je Senat sam okrenuo Pompeja od dotadašnje njegove politike i gurnuo ga u savez s ostalim nezadovoljnicima – Krasom i Cezarom.

SPARTAKOV USTANAK

Prvo stoljeće prije Krista Rimljani su dočekali kao gospodari gotovo cijelog Sredozemlja. Iz pokorenih zemalja legije su donosile u Rim ogromna bogatstva i čitave narode pretvorene u robove. Živeći u krajnje teškim prilikama, oni su

uglavnom obrađivali imanja – latifundije – bogatih rimskih patricija.

Među robovima u posebnom su položaju bili gladijatori, snažni muškarci obučavani za okrutne oružane borbe priređivane u arenama, kojima su bogati Rimljani zabavljali sebe i ostale stanovnike grada. Gladijatori su uvježbavani u posebnim gladijatorskim

Slika 4: Gnej Pompej, koji je kasnije zbog svojih zasluga u rješavanju problema s gusarima stekao nadimak Veliki. Jedan od budućih članova I triumvirata.

Slika 5: Gladijatorska borba, scena iz filma Spartak, u kojoj je glavnu ulogu imao Kirk Douglas.

školama, a u jednoj takvoj školi, u gradu Kapui na jugu Italije, skovana je 73.B.C. urota robova-gladijatora.

Oko 200 robova odlučilo se na bijeg, ali zbog izdaje uspjelo ih je pobjeći svega 88, a putem su naišli na kola koja su prevozila gladijatorsko oružje, pa su se dobro naoružali i povukli na obližnji Vezuv. Njihov je broj idućih mjeseci stalno rastao, jer su im se počeli pridruživati robovi s obližnjih latifundija i siromašni seljaci-bezemljaši, tako se postupno bijeg gladijatora pretvorio u pravi ustanak.

Ustanici su među gladijatorima izabrali trojicu vođa. Prvi je bio Spartak, podrijetlom Tračanin, a druga dvojica bili su Enomaj i Kriks, vjerojatno Germani. Rimske vlasti nisu ispočetka pridavali veliku pozornost tom događaju, jer bjegovi robova bili su uobičajena pojava, ali kada su ustanici krenuli u pljačkaške pohode na njih je poslan lokalni odred rimske vojske koji je katastrofalno poražen, a ustanici su se dočepali kvalitetnog naoružanja.

U Rimu su tada shvatili da je vrag odnio šalu, pa je protiv ustanika poslana pješadija i konjica pod vodstvom pretora Gaja Klaudija Glabera. Vojska je zauzela sve putove koji su vodili na Vezuv, ali Spartak je našao izlaz iz zamke, naime od grana mladica divlje loze dao je isplesti ljestve kojima su se ustanici spustili u podnožje i došli Rimljanima iza leđa. Rimska vojska je potučena, a Spartak je sa otetim oružjem i konjima mogao naoružati nove pješačke jedinice i stvoriti konjicu.

Raskol među ustanicima

Ustanička vojska narasla je na čak 70 000 ljudi, raznih narodnosti i interesa, pa se pojavilo pitanje o daljnjim akcijama. Spartak je namjeravao povesti vojsku na sjever, prijeći Alpe i odvesti robove u Galiju. Kriks je pak želio ostati u Italiji i krenuti u pohod na sam Rim, a uz njega su bili mnogi seljaci-bezemljaši, koji nisu htjeli napuštati Italiji i zalagali su se za rušenje rimske vlasti. Posljedica nesuglasica bila je podjela ustaničke vojske, jer se Kriks sa manjim djelom odvojio i počeo samostalno djelovati.

Rim je uskoro počeo konkretnije djelovati, naime 72.B.C. na ustanike je poslana vojska pod zapovjedništvom dvojice konzula, a to se inače radilo samo u najvećim i najtežim ratovima. Čim su Rimljani doznali za raskol među ustanicima krenuli su snažnom vojskom na slabiji, Kriksov dio ustanika, te su ga uspjeli potući u podnožju planine Gargano, a u bitki je ubijen i sam Kriks. Spartak se ubrzo

osvetio Rimljanima za taj poraz i jurišom krenuo na vojsku drugog konzula i porazio je u pravom pokolju. Spartak je od tog trenutka postao neosporni vođa ustanika, a kako bi uspostavio narušeno jedinstvo, priredio je svečani pokop za Kriksa.

Spartak je dobio veliku potporu stanovništva srednje Italije, koje je u njegovoj vojsci vidjelo priliku za promjene u rimskoj vlasti, pa je vojska narasla na nevjerojatnih 120 000 ljudi, koju je Spartak uspio disciplinirati i dobro organizirati, pa je takva vojska predstavljala pravu opasnost Rimu.

Završna faza

Senat je odlučio zapovjedništvo vojske protiv Spartaka dati najbogatijem Rimljaninu –Marku Liciniju Krasu. Pred njegovom moćnom vojskom Spartak se počeo povlačiti prema jugu Italije i dočepati se Sicilije gdje bi se mogao udružiti sa tamošnjim brojnim robovima. Spartak je dogovorio sa Kilikijskim gusarima prebacivanje njegove vojske na Siciliju, ali su ga oni unatoč darovima koje su dobili prevarili, pa Spartakovim ustanicima ne preostaje drugo rješenje nego provesti zimu u Kalabriji, na jugu Italije.

Kras je odlučio zatvoriti Spartaka u zamku, naime njegovi vojnici su u kratkom roku iskopali jarak preko cijelog poluotoka, dužine 51km, a širok i dubok po 4,5m. Iznad jarka dao je podići visok i čvrst zid. Na taj je način Kras onemogućio opskrbu Spartakove vojske. Ali Spartak je pričekao zimsko nevrijeme i dao zatrpati dio jarka i tim putem prebaciti cijelu vojsku. Kada je Kras za to doznao uhvatio ga je strah da Spartak ne krene na Rim, pa je od Senata zatražio da se iz Španjolske pozove rimska vojska pod vodstvom Gneja Pompeja.

No Spartakov cilj nije bio Rim nego luka Brindisi, preko koje se želio prebaciti u Grčku, ali dio njegove vojske nije se slagao s odlaskom iz Italije pa je ponovno došlo do malog raskola, a taj manji dio vojske ubrzo je uništen od strane Krasa i njegove vojske. Potaknut tim uspjehom Kras se želio što prije obračunati s glavninom Spartakove vojske.

Presudna se bitka dogodila71.B.C. u Apuliji. Legenda kaže da su prije bitke Spartaku doveli konja, ali ga je on posjekao mačem rekavši: "Pobjednik će imati mnogo

Slika 6: Prikaz bitke u Apuliji, 71. B.C., kada je konačno slomljen Spartakov ustanak.

dobrih konja, a poraženom neće trebati niti vlastiti." S mačem u ruci Spartak se namjeravao probiti do samog Krasa. Premda je pobio mnogo protivnika, među kojima i dva centuriona, nije uspio prodrijeti

do njega. Ranjen u koljeno nastavio se boriti klečeći sve dok naposljetku on i njegova pratnja nisu bili sasječeni. Čuvši glas o Spartakovoj pogibiji, ustanička se vojska raspala, a bitka se pretvorila u običnu klaonicu. Nikada nije utvrđeno koliko je desetaka tisuća ustanika poubijano, a Rimljana je stradalo oko tisuću. Veliko je mnoštvo robova pobjeglo u brda, gdje su ih idućih mjeseci Krasovi vojnice nemilice lovili. Naposljetku je poubijana glavnina robova, dok je 6 000 zarobljenih razapeto na križeve između Rima i Kapue. Spartakovo tijelo nije nikada nađeno.

Rimski povjesničar Plutarh za Spartaka kaže da je bio jedan od najboljih vojskovođa antike, a također tvrdi da je bio predodređen za veliku povijesnu ulogu, jer "kad je prvi put doveden u Rim na prodaju, bila je viđena zmija kako mu se ovila oko lica dok je spavao, a jedna njegova suplemenica, vračara objavila je da je to predznak velike i strašne moći …".

PRVI TRIJUMVIRAT (60 – 59.B.C.) I CEZAR

U vrijeme kada je Pompej imao nesuglasice s Senatom, Gaj Julije Cezar, koji je potjecao iz stare patricijske obitelji, upravo se vraćao s položaja guvernera provincije Hispanije. Prilikom svog političkog uspona upao je u velike financijske teškoće, a najveće sume novca dugovao je Krasu.

Da bi riješio svoje financijske probleme nadao se dobivanju položaja konzula za 59.g.B.C., a zatim ponovnom preuzimanju zapovjedništva provincije, što bi mu osiguralo prihode kojima bi riješio spomenute teškoće. Zbog takvih nakana jedan dio Senata sa sumnjom je gledao na Cezara, pa je to rezultiralo zabranom Cezaru da proslavi trijumf prilikom svog povratka iz Španjolske.

Trojica nezadovoljnika, Pompej, Cezar i Krasformirali su koaliciju poznatu pod nazivom Prvi Trijumvirat, a njihov zajednički utjecaj osigurao je izbor Cezara kao

jednog od konzula za 59.B.C.

Slika 7: Karikaturalni prikaz dogovaranja Cezara, Pompeja i Krasa oko stvaranja I triumvirata.

Kao konzul Cezar je odmah počeo podržavati želje svojih partnera, tj. ratificirani su Pompejevi ugovori na Istoku i osigurana je zemlja za njegove veterane, a Krasovi financijski poslovi također su riješeni na njegovo zadovoljstvo. Cezar je sebi osigurao zapovjedništvo nadCisalpinskom Galijom (oko rijeke Po) i obalom Ilirije, na razdoblje od 5 godina. U tom je periodu umro zapovjednik Transalpinske Galije pa je Cezar preuzeo zapovjedništvo i nad tim područjem.

Cezar je bio vrlo aktivan na području Galije i krenuo u pokoravanje tamošnjih plemena. Tzv. Galski ratovi, koji su trajali od 58 – 50 B.C., a koje je Cezar opravdao i opisao u svom djelu "De bello Gallico", podvrgnuli su cijelo područje moderne Francuske i Belgije pod vlast Rima.

Politički utjecaj trijumvira dokazao se i 55.g.B.C., kada su ponovno Kras i Pompejizabrani za konzule. Politički uspjeh opet je doveo do osobnih probitaka, jer Cezaru je njegovo zapovjedništvo nad Galijom produženo za još 5 godina, a ovaj put i Pompej i Kras su preuzeli provincijska zapovjedništva. Kras je postao prokonzul Sirije i ratovao protiv Parta, gdje je i poginuo 53 B.C. (uliveno mu je istopljeno zlato u grlo), a Pompej je preuzeo zapovjedništvo nad Španjolskom, ali je vladao tim područjem preko asistenata (legati), jer je želio ostati u Rimu, što bliže centru moći.

Sukob Cezara i Senata

Cezarovi uspjesi u Galiji, bez obzira koliko bogatstva donijeli Rimu, povećali su broj njegovih neprijatelja u Senatu, koji su strahovali da bi njegove pobjede i popularnost u narodu mogle od njega učiniti novog Sulu.

Kao zaštitu od Cezara, Senat je pokušao pridobiti Pompeja na svoju stranu, jer su mislili da će se njega, kada više ne bude potreban, lakše riješiti.

Cezar je namjeravao nakon isteka drugog mandata u Galiji, 49.B.C. ponovno kandidirati za konzula, a nakon toga preuzeti vojno zapovjedništvo negdje na Istoku, revolucija ili rušenje Rimske Republike nije mu bila na kraj pameti, pa bi se moglo ustvrditi da su kasniji potezi Cezarovi samo posljedica krive politike Senata prema njemu.

Senat je ubrzo izdao zakon kojim naređuje Pompeju da preuzmezapovjedništvo rimske vojske protiv Cezara. Vjerojatno krivo

informirani Pompej prihvatio je komandu, dijelom i iz osjećaja lojalnosti prema Rimskoj Republici, ali učinivši to potpisao je svoju smrtnu presudu, a Rimsku Republiku gurnuo u još jedan građanski rat.

Senat je povukao još jedan loš potez koji je na kraju išao u prilog Cezaru – izdao je zakon kojim se prijeti smrću svakom plebejskom tribunu (sancrosancti!!) koji se suprotstavi uredbama uperenim prema Cezaru. Cezaru je to bila prava propaganda, jer sada se mogao proglasiti zaštitnikom prava tribuna; zaštitnikom običnih građana Rima koji biraju tribune; i zaštitnikom svoje vojske koja je optužena skupa s njim iako su samo lojalno služili u Galiji.

Cezarova invazija na Italiju

U to je vrijeme Cezar bio stacioniran u svojoj provinciji, odmah preko rijeke Rubiconkoja dijeli Italiju od Cisalpinske Galije. Shvatio je da mu ne preostaje ništa drugo nego borba za sebe i svoju vojsku, a besplatnom senatskom propagandom i borba za narod i njegove svete tribune. Na dan 11. siječnja 49.g.B.C. krenuo je na čelu svojih legija preko rijeke Rubicon u Italiju. Tada je rekao svoje često citirane riječi: "Alea iacta est" (Kocka je bačena).

Slika 9: Karta prikazuje pravce kretanja Pompejeve i Cezarove vojske u njihovom međusobnom sukobu.

Cezarove legije pokazale su potpunu lojalnost, a kako je napredovao kroz Italiju sve mu se više ljudi pridruživalo. Pompej i njegove pristalice shvatile su da je povlačenje najpametniji izbor pa su se povukli prema Grčkoj, a Cezar je odlučio krenuti za njima. Do odlučne bitke došlo je kod gradaFarsala u Tesaliji. Pompej je preživio poraz svoje vojske i pokušao naći spas u Egiptu, ali faraonPtolomej XIII je shvatio da će konačni pobjednik biti Cezar, te da bi mu spašavanje Pompeja samo stvorilo probleme pa je dao ubiti Pompeja čim je ovaj došao u Egipat.

Ubrzo je i Cezar stigao do Egipta, gdje se ludo zaljubio u sestru faraona Ptolomeja XIII, Kleopatru VII, koju je skupa s mlađim bratom Ptolomejom XIV postavio na egipatsko prijestolje. U to vrijeme stigle su do njega vijesti da se kralj Farnak (Mitridatov sin) sprema na rat protiv Rima, Cezar je na brzinu "skoknuo" na Istok i u samo pet dana potukao Farnaka, tada je u Rim poslao poznatu poruku: "Veni, vidi, vici!" (Dođoh, vidjeh, pobjedih). Neko vrijeme je opet boravio u Egiptu gdje se vozikao brodom po Nilu u društvu prekrasne Kleopatre (koja je svoju ljepotu znala jako dobro iskoristiti), a govorkalo se

Slika 10: Egipatska vladarica Kleopatra VII, žena koja je izazvala pravu zbrku u Rimu, osvojivši najprije Cezara, a kasnije i Marka Antonija.

tada (ali nikada nije utvrđeno) da je plod te njihove ljubavi bio maliCezarion.

Nakon kratke (i slatke) ljubavne pauze Cezar je krenuo uništiti ostatke svojih protivnika u Africi i Španjolskoj, pa se kao trijumfatorvratio u Rim 46.B.C.

Što se Kleopatre tiče, ona je pokazala i svoju brutalniju stranu, tj. dala je pogubiti svog brata Ptolomeja XIV i svoju sestru Arsinoju i sama zavladala Egiptom.

Cezarova vladavina do 44.g.B.C.

Po dolasku u Rim Cezar je preuzeo funkcije konzula i diktatora, a po uzoru na Sulu produžio je svoju diktaturu na više od zakonski dopuštenih 6 mjeseci, a 44.B.C. proglasio sedoživotnim diktatorom. Preuzeo je kompletnu vlast u izdavanju zakona, objavljivanja rata i postavljanja ljudi na funkcije. Kao diktator proveo je seriju brzih reformi rimskog društva:

Da bi nagradio odane pristalice povećao je broj praetora na 16 Povećao je broj članova Senata na 900, u koji je onda ubacio

mnoge svoje oficire – veterane, pa je i Senat potpao pod njegovu kontrolu. Cezar je podijelio Italiju na municipalna područja, što je osiguravalo veću administrativnu efikasnost i kontrolu (naravno da su njegovi ljudi bili na vodećim pozicijama u svakoj municipalnoj jedinici)

Naselio je mnoge svoje veterane u kolonije po svim rimskim provincijama, posebno u bliže – Hispanija, Transalpinska Galija, Afrika, a mnogim imućnijim građanima u provincijama dodijelio pravo rimskog građanstva

Najtrajnija reforma odnosi se na uvođenje kalendara po uzoru na stari egipatski u kojem godina ima 365 dana, a svake četiri godine dodaje se jedan dan, tj. svake četvrte godine dva dana za redom je 24. veljače. Takav kalendar poznat je pod nazivomJulijanski, a bio je važeći sve do 1582.g. kada je reformiran od strane pape Grgura XIII, tj. današnji Gregorijanski kalendar.

Slika 11: Svi Cezarovi planovi nisu dokraja realizirani, niti znamo što je namjeravao, jer je na Martovske ide, 15. ožujka 44.g.B.C. izboden (23 puta) do smrti u uroti koju su vodili dvojica njegovih vojnih zapovjednika – Marko Brut i Gaj Kasije, i to baš pored Pompejevog kipa. Tvrdi se da su Cezarove posljednje riječi bile na grčkom:"zar i ti sine Brute" (jer Brut je bio njegov štićenik).

LEKCIJA 16: KRAJ RIMSKE REPUBLIKE I TEMELJI CARSTVA

Drugi Trijumvirat

            Brut, Kasije i ostali protivnici Cezarove samovlade pomislili su da je nakon Cezarova ubojstva moguće restaurirati Republiku. Problem je što nisu vodili računa o tome da su Cezarovi zapovjednici još uvijek imali kontrolu nad vojskom, a jedan od njegovih najsposobnijih generala bio je Marko Antonije, koji je ujedno bio i konzul za 44.g.B.C.

            Marko Antonije pokušao je iskoristiti svoj položaj i preuzeti zapovjedništvo uCisalpinskoj Galiji, što je okrenulo Senat protiv njega, a jedan od najžešćih kritičara i protivnika bio mu je Ciceron.

U skupini zapovjednika koje je Senat ovlastio za akciju protiv Marka Antonija bio je i Cezarov posinak – Gaj Julije Cezar Octavijan. Slavno ime osiguralo mu je

Slika 1: Marlon Brando u ulozi Marka Antonija

podršku bivših Cezarovih vojnika, a takva situacija dovela ga je u političku suradnju s Markom Antonijem, jer su obojica shvatila da Senat namjerava poništiti svako Cezarovo naslijeđe iz kojeg obojica crpe svoju političku i vojnu snagu.

            Octavijan i Marko Antonije uveli su u svoje partnerstvo još jednog vojnog zapovjednika – Lepida, i formirali tzv. Drugi Trijumvirat (43 – 33 B.C.). Slično kao Sula, sa svojim vojskama su okupirali Rim i natjerali Senat da ih prizna kao vojne vlasti Rima. Tribuni su morali izdati zakon kojim dobivaju kontrolu u državi na rok od 5 godina, a nakon isteka produženo je na još 5 godina.

            Njihovi protivnici, a posebno se to odnosi na Bruta i Kasija, povlače se na Istok gdje preuzimaju kontrolu nad Sirijom i Makedonijom, ali Trijumviri ih nisu pustili da dugo uživaju, nego su krenuli u vojni pohod protiv njih, a do odlučujuće bitke došlo je 42.B.C. kod Filipa u sjevernoj Grčkoj.                     

Da bi što čvršće uspostavili svoju kontrolu u Rimu, bogato su nagrađivali svoje pristalice i vojnike, a najčešće se to radilo oduzimanjem zemlje od političkih protivnika, a dobar uzor za to bila im je Sulina diktatura, od kojega su preuzeli i obračun s političkim protivnicima bez ikakvog suđenja, a jedan od stradalih u čistkama bio je i Ciceron.

Sukob među Trijumvirima

            Kao što to obično biva, želja za sve većom političkom moći dovodi do sumnji i napetosti među Trijumvirima, posebno između Marka Antonija i Octavijana. Lepid, kao najslabiji među njima lako je maknut nakon pokušaja oduzimanja Sicilije od Octavijana. Kako je glavni razlog raspada Trijumvirata bila borba za vrhovnu moć, u prednosti je bio Octavijan, jer je boravio "bliže oltaru", tj. središtu moći – Rimu. Za razliku od njega Marko Antonije je dugo boravio na Istoku, posebno u Egiptu gdje je kao i Cezar potpuno "otkačio" na draži ljupke Kleopatre. U ljubavnoj zasljepljenosti Marko Antonije obećao je proširenje egipatskog kraljevstva premaPalestini, a vjerojatno je i svojoj dvojici sinova, koje je imao s Kleopatrom obećao neke rimske teritorije na Istoku.

            Octavijan je sve to jako dobro iskoristio protiv Marka Antonija i optužio ga za izdaju Rima, a time je u potpunosti okrenuo javnost protiv Marka Antonija, što mu je olakšalo vojni pohod protiv njega. Do jedine i odlučujuće bitke došlo je 31.B.C. kod rta Akcija na zapadnoj obali Grčke, nakon koje su poraženi Marko Antonije i Kleopatra "zbrisali" u Egipat, a Antonijeva se vojska predala Octavijanu.

Slika 2: Octavian August

Marko Antonije je izvršio samoubojstvo, a Kleopatra je pokušala svoje najjače oružje – šarm i ljepotu upotrijebiti i za zavođenje Octavijana, ali je shvatila da je on tvrdi orah i da ovaj put neće uspjeti. Da ne bi završila kao ukras Octavijanove trijumfalne parade u Rimu, i ona se odlučila na oduzimanje života, prema nekim izvorima to je učinila stavivši zmiju-otrovnicu na svoja prsa. Sa smrću Kleopatre skončalo je zadnje makedonsko kraljevstvo, a time ihelenističko doba započelo smrću Aleksandra Velikog, 323.g.B.C. 

Vladavina Octavijana Augusta do 14.g.A.D.

            Kada se Octavijan 29.B.C. vratio iz Egipta u Rim, njegova je vlast bila potpuna. Bio je na čelu ogromne vojske kojom su zapovijedali njemu odani generali. Glavni Octavijanov problem bio je, kako vladati, a da u javnosti ne djeluje kao autokrat, što je Cezara koštalo glave.

            Zato je zadržao sve republikanske funkcije, kandidati su se i dalje natjecali za javne službe, ali samo oni koje je on odredio; Senat je i dalje donosio odluke, ali samo onakve koje su Octavijanu odgovarale. U niti jednom trenutku vladavine nije objavio da je pretvorio Rimsku Republiku u Carstvo, tako da nema službenog početka Rimskog Carstva.

            Najčešće se kao datacija početka Rimskog Carstva uzima godina 27.B.C., jer je Octavijan te godine postao imperator, tj. preuzeo vojno zapovjedništvo u svim rubnim provincijama – Hispanija, Galija, Sirija…, a na tim područjima bila je koncentrirana glavnina rimskih legija, što dodatno povećava njegovu snagu. Svojim provincijama vladao je (kao Pompej) preko asistenata (legata), jer nije želio napuštati Rim dok u potpunosti ne osigura svoju kontrolu. Teritorij Egipta nije pretvoren u provinciju nego je postao privatni posjed Octavijanov.

            Senat je iste godine dodijelio Octavijanu naziv August (uzvišeni, posvećeni), koji nije donosio neku dodatnu vlast, ali je značajan zbog polubožanskog prizvuka, što je pojačavalo njegovu veličanstvenost.

            Senat mu je 23.B.C. dodijelio dvije dodatne ovlasti koje su doprinosile njegovoj političkoj moći. Imperium mu je proširen na cijeli rimski teritorij, te je preuzeo funkciju plebejskog tribuna, čime sebe označava kao zaštitnika običnog puka.

            Najčešća titula kojom se Octavijan koristio bila je ona princepsa, stara republikanska titula koju je nosio stariji senator i bivši konzul koji je imao prvi pravo na govor u Senatu. Iz tog razloga se vladavina Octavijana Augusta naziva Principat.

Slika 3: Umjetnički prikaz bitke kod Akcija

            Duga vladavina od 27.B.C. do 14.A.D. omogućila mu je uspostavu potpune autokracije. Osigurao je plaćanje iz državnog budžeta za vojnike čiji je rok službe trajao 20 godina, a time je osigurao lojalnost vojske državi, a ne pojedinim zapovjednicima. Snažnom i lojalnom vojskom proširio je i osigurao granice Rimskog Carstva na prirodnim limesima (granicama) – Rajni i Dunavu. August je utemeljio i Pretorijansku gardu koja je bila stacionirana u Rimu. Sastojala se od oko 9000 vojnika, koji su morali biti Talijani. Lojalnost se osiguravala većom plaćom od običnih vojnika, a služili su kao osobna Augustova garda i neka vrsta policije u Rimu. U budućnosti će oni igrati veliku ulogu u postavljanju nekih careva na prijestolje.

August je preuzeo i ulogu Pontifex Maximusa, tj. vrhovnog svećenika, a jedna od prvih odluka koje je donio kao Pontifex Maximus bilo je uvrštavanje Julija Cezara među božanstva, a čak je izgradio hram posvećen "Božanskom Juliju". Samog sebe je prozvao "Divi Filius" (božanski sin), iako je bio samo adoptirani sin Julija Cezara, ali to mu je poslužilo kao mali trik kojim je želio navesti ljude da pomisle da iako nije božanstvo može to postati.  Iz istog razloga je sponzorirao izgradnju hramova posvećenih Rimu i Augustu, čime je sugerirao javnosti da bi vladara trebalo obožavati. Na taj je način, malo po malo stvarao kult ličnosti te je nakon smrti pretvoren u božanstvo, a to je poslužilo kao dobar primjer mnogim kasnijim carevima.

            Kasnije godine Augustove vladavine donijele su veliki prosperitet Rimu, jer vođenje ratova koji su iscrpljivali državu su prestali pa je Rim uživao u sigurnosti, što je dovelo do velike kulturne kreativnosti. Obično se to razdoblje u Rimu naziva Pax Romana (Rimski mir).

U to je vrijeme August bio posebno poduzetan u izgradnji hramova, a najpoznatiji je Panteon, hram svih bogova zaštitnika Julijevaca, a zbog takve velike izgradnje ostala je izreka "da je August našao Rim izgrađen od cigli, a ostavio ga je u mramoru".

            August je donio mnoge zakone u korist rimske obitelji, a moguće je da je na takve poteze bio potaknut velikim gubicima u ukupnoj populaciji tijekom mnogih građanskih ratova u bliskoj prošlosti. Donio je npr. zakon koji uključuje mnoge privilegije za očeve koji imaju troje ili više djece; također je izdao zakon kojim su se strogo kažnjavali preljubnici i sl.

Slika 4: Pretorijanska garda

LEKCIJA 17: RIMSKO CARSTVO NA VRHUNCU

 

Julijevsko – Klaudijevska dinastija ( 14 – 69. g. A.D. )

            August je imao samo jedno dijete, kćer Juliju, jer su mu dva sina umrla još kao dječaci, ali njegova ga je posljednja žena, Livija nagovorila da posvoji njenog sina Tiberija i odredi ga kao svog nasljednika na prijestolju. Kako je Tiberije preko majke potjecao iz obitelji Klaudijevaca po tome je i cijeloj dinastiji dodano to ime.

            Nakon Augustove smrti Tiberije postaje vladar Rima, a kao takvog priznao ga je čak i Senat.

            Puno loših stvari bi se moglo reći o Julijevsko – Klaudijevskoj dinastiji, jer je Tiberije(14 – 37. A.D.) bio morbidan, i paranoičan vladar, sumnjičav prema svima i osvetoljubiv. Donio je zakon o uvredi vladara kojim se moglo najstrože kazniti svakoga tko bi makar u šali izrekao nekakvu negativnost o Tiberiju, i organizirao pravu mrežu agenata koji su sve sumnjivce trpali u zatvor. Zbog stalnog straha da će netko izvršiti atentat na njega povukao se u svoj ljetnikovac na otoku Capri kod Napulja, i rijetko navraćao u Rim.            

Tiberijev nasljednik, Gaj Kaligula (37 – 41.) bio je blago rečeno luda osoba. Nije imao strpljenja čekati da Tiberije umre, pa je naručio njegovo ubojstvo. Na početku svoje vladavine ponašao se normalno, ukinuo je Tiberijeve zakone o sumnjivcima, oslobodio političke zatvorenike, smanjio poreze i priređivao

Kaligula (37 – 41)

sjajne igre za zabavu naroda. Situacija se vremenom počinje mijenjati, pa je Kaligula počeo pokazivati sasvim drugi karakter. Nije želio čekati svoju smrt da postane božanstvo, već je naredio da se statuama bogova odrežu glave i postave druge koje prikazuju njega. Svog omiljenog konja postavio je za konzula i obukao ga u kraljevsku purpurnu togu kada ga je predstavljao Senatu. Vrhunac njegovih ludosti dogodio se prilikom napada na Britaniju, kada je sa vojskom stigao do La Mancha i shvatio da nema brodove za prelazak Kanala. Kaligula je naredio vojnicima da napune svoje kacige školjkama, a u Rimu je priredio trijumf u slavu osvajanja mora!

            Pretorijanska garda organizirala je urotu u kojoj je Kaligula ubijen, a kako nije imao nasljednika Pretorijanska garda za cara je postavila njegovog ujaka Klaudija, kojeg su smrtno preplašenog našli kako se skriva u palači iza zavjese.

Klaudije (41 – 54.), iako iznimnih intelektualnih sposobnosti patio je od tjelesnih nedostataka i bio manipuliran od strane svoje žene i mnogih "savjetnika". Jedna od njegovih žena – Mesalina, bila je vjerojatno najnemoralnija osoba u Rimu, o čijim su seksualnim skandalima brujali svi Rimljani. Klaudije ju je dao pogubiti kada je doznao da spletkari o postavljanju svog ljubavnika na carsko prijestolje. Tada je oženio Agrippinu, svoju nećakinju i Kaligulinu sestru, koja ga je uspjela uvjeriti da za svog nasljednika odredi njezinog sina iz prošlog braka – Nerona. Da se Klaudije ne bi predomislio po pitanju nasljednika, Agrippina ga je otrovala gljivama napunjenim otrovom.           

Neron (54 – 68.), posljednji iz ove dinastije, bio je jedan od najgorih careva čija je tiranija dovela do mnogih pobuna širom Carstva. Slično kao i Kaligula, Neron je svoju vladavinu započeo na pristojan način. Brinuo se o siromašnima, bio pravedan sudac, omogućavao talentiranim i sposobnim ljudima da imaju udjela u političkim odlukama, smanjivao poreze, … Razlog je vjerojatno bio u njegovoj mladosti, jer ga je tada još pod kontrolom držao njegov učitelj i savjetnik, stoički filozof Lucije Seneka. A onda something completely different, Neron je polako ali sigurnu prelazio "na kvasinu". Samog sebe je uvjerio da je vrhunski glumac i glazbenik, pa je počeo nastupati na pozornicama, što je sablažnjavalo pristojne Rimljane. Glavna ambicija postala mu je izgradnja palače koja će biti

dostojna ugleda najvećeg svjetskog vladara. Šansu je dobio 64.g. kada je izbio veliki požar u Rimu, koji je uništio gotovo pola Rima, a sam Neron naredio je izgradnju pozornice sa koje je uz liru i apokaliptičnu pozadinu opjevavao propast Troje. Na zgarištu je dao sagraditi veličanstvenu palaču, koju je on nazvao 

Domus Aurea (Zlatna kuća), sa svojom ogromnom statuom i raskošnim parkom. Mnogi su ga optuživali da je on dao zapaliti Rim da ostvari svoje graditeljske želje, ali Neron je

Neron (54 – 68)

Oktogonalna soba u

Neronovoj Domus Aurea

kao žrtvene jarce odredio kršćane, kojih je mnogo stradalo u progonima koji su započeli. Između ostalih stradali su i Sv. Petar i Pavao.

Silna Neronova ekstravagancija poništila je i neke dobre stvari koje je činio, čak je optužio svog najvjernijeg savjetnika Seneku, koji ga je pokušavao urazumiti, da nešto spletkari protiv njega, pa je Seneka izvršio samoubojstvo. Vrlo brzo takav čin je izvršio i sam Neron, jer nije želio pasti u ruke Pretorijanskoj gardi, a navodno su njegove zadnje riječi bile:"Kakav umjetnik umire sa mnom!"

            Usprkos svemu takvi carevi ne samo da su zadržali nego su i uvećali Augustovu baštinu. Car Klaudije je npr. 47.g. osvojio Britaniu i pretvorio je u novu rimsku provinciju, čime je završio posao koji je započeo još Julije Cezar svojom invazijom na Britaniju 55/54. B.C.

            Centralizacija vlasti je sve više napredovala, tj. carevi su sve manje državnih odluka dopuštali Senatu, već su sve uzimali u svoje ruke. Klaudije npr. gotovo sve državne poslove povjerava svojim asistentima, a oni su većinom bili oslobođeni robovi i to učeni Grci. Klaudijev sistem bio je u stvari početak profesionalne birokracije.

            Faktor koji je dodatno slabio moć Senata bila je Pretorijanska garda, koja se dosta često upetljavala u politiku prisiljavajući Senat da prizna njihove kandidate za careve, tako su na vlast došli npr. Klaudije i Neron, a Senat nije imao sile kojom bi se suprotstavio Pretorijanskoj gardi.

Flavijevska dinastija ( 69 – 96. g. A.D. )

            Vojska je odigrala značajnu ulogu u borbi za vlast nakon Neronove smrti 68.g. A.D., jer su trupe na raznim stranama Carstva podupirale svoje kandidate za cara. Zato je 69. godina poznata kao "godina četiriju careva", na kraju je situaciju stabilizirao Vespazijan (69 – 79.) koji se uspio nametnuti kao solo vladar. On je postao osnivač flavijevske dinastije, nazvane tako prema njegovom srednjem imenu Flavius. Vladao je mudro i po uzoru na Augusta, dakle da se stekne iluzija da netko drugi (Senat!) ima velike ovlasti. Dao je pravo rimskog građanstva svim ne-Rimljanima koji služe u rimskoj vojsci, osigurao udaljenije dijelove Carstva naseljavanjem veterana i izgradnjom cesta i utvrda. Bio je vrlo pažljiv po pitanju financijske opterećenosti građana, pa je poradio i na poreznoj politici. Poznat je i po svojim zadnjim riječima pred smrt (rimski carevi nakon smrti postaju bogovi): "Ah, blago meni! Osjećam kako se pretvaram u Boga". 

            Ova dinastija nije dugo trajala, jer su joj članovi bili još samo dva Vespazijanova sina – Tit i Domicijan.

            Titova vladavina (79 – 81.) ostala je poznata po završetku gradnje najvećeg rimskog amfiteatra – Koloseuma, po rušenju Salamonovog hrama nakon ugušivanja židovskog ustanka i po erupciji Vezuva koji je uništio rimske gradove Herkulaneum i Pompeje, a ispod vulkanskog kamenja i pepela

ostali su spomenuti gradovi koji su postali raj za arheologe.

            Tiranska vladavina njegovog brata Domicijana (81 – 96.) koštala ga je zdravlja jer je grupa senatora organizirala njegovo ubojstvo čime je završena vladavina Flavijevaca.

Dinastija Antonina ili "pet dobrih careva" ( 96 – 192. g. A.D. )

            Kako je Senat organizirao ubojstvo Domicijana, preuzeo je i glavnu ulogu u izboru novog vladara. Senat se odlučio za mirnog, starog senatora Nervu, koji se pokazao vrlo razboritim vladarom. On je odmah posvojio Trajana kojeg je odredio za svog nasljednika. Takav sistem adopcije, u kojem bi vladar odredio nekog kvalitetnog čovjeka, posinio ga i odredio za nasljednika zadržao se gotovo cijelo jedno stoljeće pa je to razdoblje poznato i pod nazivom "razdoblje pet dobrih careva".

            Općenito uzevši period "pet dobrih careva" bilo je razdoblje najveće moći Rimskog Carstva, koje je do 116.g.A.D. doseglo svoj najveći opseg.

            Car Trajan poveo je svoje trupe niz dolinu Eufrata i Tigrisa i stigao do Perzijskog zaljeva, pa je taj prostor "kolijevke civilizacije" pretvorio u dvije nove provincije – Asirija i Mezopotamija. Trajan je najpoznatiji postao po svom pohodu na Daciju (po prilici današnja Rumunjska) bogatu zlatom, nakon čega je mogao organizirati najduže gladijatorske igre u povijesti Rima koje su trajale 123 dana i uključivale oko 10.000 gladijatora i oko  11.000 divljih zvijeri. U spomen na pobjedu nad Dačanima i ostalim preko dunavskim plemenima dao je podići tzv. Trajanov stup na rimskom Forumu na kojem su prikazane scene iz tih sukoba.            

Trajanov nasljednik Hadrijan nastavio je čvrstu vladavinu, a osnovao je neformalno vijeće koje mu je pomagalo u vladavini, tzv. "prijatelji cara" (amici). To vijeće uključivalo je vodeće eksperte tog vremena u rimskom pravu, pa je poduzeo i proceduru standardiziranja građanskog zakona, tj. popisivanje svih zakonskih članaka izdanih kroz stoljeća od strane rimske vlasti. Tek je kasniji bizantski car Justinijan poduzeo tako veliki posao. Hadrijan je bio poznat i po izgradnji u provincijama, a vjerojatno je najpoznatiji po izgradnji tzv."Hadrijanovog zida" preko Britanije, kao zaštita od Kelta. Poznat je i po izgradnji cijelog jednog grada na Nilu u čast svom umrlomljubavniku Antinoju – Antinopolis.

Hadrijan je učinio jedan potez koji će imati dalekosežne posljedice u budućnosti Carstva, on je zbog potrebe sve većeg broja vojnika radi očuvanja granica dopustio provincijskom stanovništvu i barbarskim narodima stupanje u rimsku vojsku.

            Hadrijana je nasljedio Antonin Pio po kojem je cijela dinastija dobila ime i to je bilo vrijeme potpunog mira u Rimskom Carstvu.

Hadrijanov zid

            Takve sreće nije bio posljednji car dinastije Antonina – Marko Aurelije, koji se često morao sukobljavati sa raznim barbarskim plemenima na rimskim limesima Dunavu i Rajni. Jedna njegova vojna operacija bila je posebno zlosretna, jer je njegova vojska povratkom iz Male Azije donijela i kugu koja je izazvala pravu pustoš po Carstvu. Sam Marko Aurelije umro je uVindaboni (Beč) od posljedice kuge. Najveću grešku učinio je pred kraj svog života - iako je bio obrazovan čovjek koji je nosio i nadimak "car-filozof", sljedbenik stoičke filozofije i autor djela"Samom sebi" – nije nastavio tradiciju usvajanja kvalitetne osobe kao svog nasljednika, nego je to mjesto prepustio svom "niškoristi" sinu Komodu, misleći da će se popraviti, ali ne da se nije popravio nego je Komodova vladavina bila jedna od najekstravagantnijih i najokrutnijih u povijesti Rima. Tako je s njim završilo vrijeme dobrih careva i stabilnosti, i počinje vrijeme krize Rimskog Carstva.

LEKCIJA 18: KASNO DOBA CARSTVA

Kriza Rimskog Carstva i kolonat

            Većina povjesničara označava godinu 180.A.D., kao početak propadanja Rimskog Carstva, a to je trenutak kada umire Marko Aurelije, a na prijestolje dolazi njegov budalasti sinKomod (180 – 192), koji je producirao gomilu ludih događaja kakve Rimljani nisu osjetili još od vremena cara Nerona. S Komodom će započeti kriza morala koja će tijekom III stoljeća prerasti u veliku gospodarsku, financijsku i političku krizu, dotičući svaki segment društva Rimskog Carstva.

            Nakon Komodove smrti ponovili su se događaji već viđeni nakon Neronove smrti, naime Pretorijanci i vojska proglasili su nekoliko careva, a pobjedu je na kraju iznio Lucije Septimije Sever, kojeg su za cara proglasile panonske legije, pa nije čudno što mu je glavni oslonac vlasti ostala vojska. Kako bi vojska bila zadovoljna, dopustio je da se svaki vojnik može popeti do najviših časti. Zbog nestašice novca bilo je teško plaćati veliku vojsku, pa je pograničnim trupama dodjeljivana zemlja koju su obrađivali sami vojnici, ali tim potezom je smanjena pokretljivost vojske i borbena spremnost. Vlast je ostavio svojim sinovima Publiju 

Septimiju Getu i Marku Aureliju Antoninu (Karakali). Karakala je ostao poznat po gradnji fascinantnih Karakalinih termi u Rimu, i po donošenju edikta iz 212. g. kojim svi slobodni ljudi na području Carstva dobivaju jednaka građanska prava, a naravno glavni razlog za takav potez leži u širenju mase onih koji mogu plaćati porez.

            Dinastija Severaimala je relativno čvrstu kontrolu nad Carstvom ponajprije zahvaljujući zadovoljavanju vojske. Ali financiranje sve brojnije i veće državne administracije i vojske zahtijevalo je stalno povećanje poreza, koje je najviše plaćao običan puk. Zbog takvog stanja dolazi do propadanja sitnog seljačkog posjeda. Budući da su prestala osvajanja, nije bilo niti novih robova, a time je zadan težak udarac gospodarstvu, jer su robovi bili nositelji proizvodnje. Krizu će dodatno potencirati stalne provale barbarskih plemena na granice Rimskog Carstva. Njihovim provalama trgovina postaje sve nesigurnija što uništava temelje bogatstva gradova, koji postaju sve pustiji.

            Nakon Karakaline smrti na prijestolju se do pred kraj III stoljeća izmijenio veliki broj careva, mnogi od tih vojničkih careva nisu na prijestolju izdržali duže od dva mjeseca. Česti građanski ratovi doveli su do katastrofalne financijske krize, jer se novac sve više kvario, tj. u kovanicama je bilo sve manje zlata i srebra, a povećavala se količina neplemenitih metala.

            Oporavak gospodarstva i teških agrarnih prilika zemljoposjednici su potražili u pokušajudavanja zemlje u zakup, nastojeći ujedno povećati zanimanje za rad na zemlji. Zakupnici su bili seljaci bez zemlje, gradska sirotinja ili oslobođeni robovi koji su se nazivali koloni, a cijeli taj sistem dobio je naziv kolonat. Koloni su za zemlju koju su dobili u zakup bili dužni gospodaru davati dio prihoda, ponajviše u naturi, a jedan dio u novcu. Možda bi stvar profunkcionirala i kriza se riješila da nije bilo drugih teškoća. Država je zbog provala barbara morala ulagati sve više novca u vojsku, a time su se povećavale obveze kolona. Koloni se moraju dodatno zaduživati te postaju ovisni o svojim zemljoposjednicima, pa postaju vezani za zemlju koju obrađuju iako su formalno

Slika 1: Umjetnički prikaz jedne od čestih orgija koje je organizirao Varius Avitus Basianus, poznatiji kao Elagabal, gdje se ljudi pred njegovim očima guše u moru ružinih latica. On sam je bio klinac kada je ubrzo nakon Karakale došao na carsku poziciju. Mladi car bio je štovatelj sirijskog kulta Elagabala, falusoidnog crnog kamena, što je pokušao nametnuti i u Rimu. Svi stari bogovi zamijenjeni su jednim božanstvom – Sol Invictus(Nepobjedivo Sunce). Osim religije izazivao je strpljenje Rimljana na mnoge načine. Trošio je ogromne sume na ekstravagantne parade i orgije, a osim toga još je bio homoseksualac i transvestit. Volio se preoblačiti u žene, pa je čak zahtijevao da ga Senat proglasi Rimskom caricom!! Carska obitelj pokušala ga je nekako zdresirati, probali su ga oženiti i to pet puta, ali on jednostavno nije volio prave žene. Kada ništa nije urodilo plodom, a on je bio sve luđi, Pretorijanci su ga ubili i tijelo bacili u Tiber. Ovaj primjer dovoljno govori kakvih je careva bilo, pa nije niti čudno da je Rim zapao u krizu.

slobodni. Takav kolonatski odnos postat će temelj kasnijeg srednjevjekovnog odnosa između feudalca i kmeta.

Carstvo u doba Dioklecijana i Konstantina

            Vojska je godine 284. rimskim carem proglasila Gaja Valerija Aurelija Dioklecijana, (284-305) jednog od najpoznatijih rimskih careva. Dioklecijan je bio sin oslobođenog ilirskog roba, a rodio se u Dalmaciji. Već je kao mladić stupio u rimsku vojsku i ostvario uspješnu vojnu karijeru postigavši najviše vojne činove i

počasti, a vojnici su ga cijenili zbog njegove hrabrosti i odlučnosti.          

Bio je potpuno svjestan da stanje u Carstvu zahtijeva čvrstu i autoritarnu vlast, pa je Dioklecijan od početka raskinuo s tradicijom Augustova principata i okrenuo se istočnjačkoj apsolutnoj monarhiji. Okružio se s dovoljno pompe i blještavila da to zadivi svakoga. Nije se niti najmanje pretvarao da je nekakav „prvi građanin“, nego je otvoreno prikazivao vlast po uzoru na istočnjačke despote. On sam bio jedominus et deus (gospodar i bog), a cijeli sistem naziva se dominat.

            Dioklecijan je uvidio da temeljni problemi države nadilaze snage jednog čovjeka, pa je za suvladara uzeo Maksimijana, podijelivši Carstvo na istočni i zapadni dio. Kako bi spriječio daljnje borbe za vlast, stvorio je novi sustav nasljeđivanja, pa su on i Maksimijan odabrali još dvojicu suvladara koji su ih trebali zamijeniti na prijestolju. Dioklecijan i Maksimijan nosili su titulu augusta, a njihovi su nasljednici i suvladari imali titulu cezara. Takva podjela vlasti među četvoricom careva naziva se tetrarhija.

            Uspio je popraviti i problematično stanje na granicama, reformiravši vojsku. Vojsku je izuzeo od vlasti civilnog provincijskog zapovjednika, te je formirao pogranične postrojbe i mobilne jedinice koje je bilo lako prebacivati s jednog na drugi kraj Carstva, već prema potrebi.

            Na gospodarskom planu Dioklecijan nije uspio biti toliko učinkovit. Krizu je pokušao riješiti uvođenjem novih poreza – zemljarine i glavarine i najkontroverznijom reformom – ediktom o cijenama. Taj edikt određivao je najvišu cijenu za pojedine proizvode, čime se htjelo spriječiti nekontrolirano podizanje cijena, ali ova mjera nije nikako mogla uspjeti, jer zakoni tržišta jednostavno ne

Slika 2: Skulptura koja predstavlja idealDioklecijanove tetrarhije i zajedništva koje je naglašeno međusobnim polaganjem ruku na rame. Na mnoge načine ova skulptura predstavlja prijelaz iz antike prema srednjovjekovnoj umjetnosti, a i osobe su prikazane u srednjovjekovnoj maniri, s krunom na glavi i vojnom opremom i odjećom, a ne kao prepoznatljivi rimski carevi u svečanim togama

podnose takve zakone.

            Za Dioklecijanove vladavine proveden je i najsustavniji progon kršćana koji nisu željeli prihvatiti prinošenje žrtava caru kao božanstvu. Takav stav kršćana prijetio je autoritetu carske vlasti, pa su Dioklecijan i njegovi suvladari pokrenuli progone u kojima su stradali brojni kršćani širom Carstva. Dioklecijan je sam prekinuo progone razočaran činjenicom da su mu i žena i kćer i veliki dio njegove svite kršćanske vjere.

            Dioklecijanova tetrarhija i mirni prijenos vlasti nakon njegovog povlačenja nije se odvijao onako kako je zamislio. Gotovo odmah je izbio sukob među zainteresiranim stranama, a kao pobjednik je izišao Konstantin koji je samostalno vladao sve do 337. godine.

            Najvažnije promjene do kojih je došlo tijekom Konstantinove vladavine tiču se odnosa prema kršćanstvu. Prema poznatoj legendi, kada je Konstantin sa svojom vojskom napredovao prema Rimu, u snu je imao viziju križa nasuprot suncu okruženog riječima: „In hoc signum vinces“ (s ovim ćeš znakom pobijediti). Slijedećeg dana pobijedio je svog konkurenta Maksencija u bitki na Milvijskom mostu, što će ga učiniti doživotnim podržavateljem kršćanstva, a iste je godine 313.objavio tzv. Milanski edikt kojim kršćanstvo proglašava ravnopravnom vjerom u Carstvu, čime prestaju progoni kršćana. Otvoreno je pomagao kršćanstvo, naredio je da se ukine smrtna kazna na križu, a zakonom koji je vrijedio za cijelo Carstvo odredio je da se svetkuje nedjelja kao sveti dan. Iz Konstantinovog vremena potječu i prve velike bogomolje i mjesta okupljanja kršćana – bazilike. Dao je podići velike bazilike na mnogim, za kršćane svetim mjestima – nad grobom apostola Petra na vatikanskom brežuljku; nad Isusovim grobom u Jeruzalemu i na mjestu Isusova rođenja u Betlehemu.

            Oko jedne stvari su Konstantin i Dioklecijan imali iste poglede – da zapadna polovica Carstva nema više toliku važnost i značaj kao istočna. Zato je Istok bio pravo mjesto za boravak cara. Dioklecijanovo sjedište bila je Nicomedia, a Konstantin je razmišljao o nekoliko pozicija za svoj dvor. Prvo se odlučio da će svoju prijestolnicu podići u Ilijumu – antičkoj Troji, čak su počeli i pripremni radovi, ali prema legendi, jedne noći Bog se ukazao Konstantinu i rekao mu neka potraži bolje mjesto za svoj novi Rim. Ovaj put Konstantin se okrenuo europskoj strani Bospora i odabrao mali grad Bizantium. Gradske limese navodno je označio hodajući, a pratioci koji su išli za njim zabrinuto su ga pitali koliko će još dugo hodat, a Konstantin im je prema legendi odgovorio:„Hodat ću dok On koji hoda ispred mene ne stane“

            Konstantin je pokrenuo masivni program izgradnje novog grada u rekordnom roku. Pretvorio ga je u repliku Rima, sa sedam umjetnih brežuljaka, napunio ga bogatstvima iz drugih gradova, sagradio hipodrom, forum, zgradu senata, terme, vrtove, aquadukte… Grad je završen 330. i prvo je nazvan Novi Rim, a kasnije je ime promijenjeno u Konstantinopolis. Izbor za poziciju nove

prijestolnice bio je briljantan. To je bilo glavno križište putova između Europe i Bliskog Istoka, čime vlast dobiva kontrolnu poziciju nad trgovinom između Istoka i Zapada. Budući da je grad podignut na poluotoku, mogućnosti obrane također su bile sjajne, mornarica ga je mogla braniti s tri strane, dok je na kopnenoj strani podignut obrambeni zid kakav zapadni svijet još nije vidio, čineći grad gotovo neosvojivim, te će tako izdržati mnoge opsade slijedećih tisuću godina (do 1453.).

Kršćanstvo u Konstantinovo doba

            Četvrto stoljeće dočekalo je konačni trijumf kršćanstva na prostoru Rimskog Carstva. Još početkom stoljeća, kršćani su bili žestoko proganjani, a pri njegovom kraju bilo je gotovo nezamislivo da car bude pripadnik neke druge vjere, a ne kršćanstva. Kršćanstvo je nadjačalo paganska vjerovanja zbog svoje jednostavnosti, pružalo je nadu običnom čovjeku, što je u tim nemirnim vremenima bilo od ogromne važnosti. Velika važnost brzom širenju kršćanstva leži i u organizaciji, koja je sa svakim novim prostorom ostajala ista, dok paganske religije imaju niz idola i mitova koji se mijenjaju od provincije do provincije, pa su najčešće organizirani samo na lokalnoj razini.

            Konstantinova podrška učinila je Crkvu puno jačom nego što bi ona to postala bez njega, a takva moć osiguravala je i olakšavala nametanja jedinstvenosti u prakticiranju kršćanske vjere. Konstantinovo djelovanje obeshrabrivalo je svakog štovatelja neke druge vjere, a čak i neslaganje s osnovnim doktrinama kršćanstva (od strane kršćana) postaje dovoljnim razlogom da se netko proglasi izdajicom i otpadnikom. Dolazi do okretanja kola sreće – vlast sada koristi silu i moć za promoviranje kršćanstva, koju je donedavno koristila protiv njega.

            Jedno od najvažnijih pitanja u vrijeme Konstantinova kršćanstva bilo je uređivanje nekih kontroverzi među vjernicima, posebno po pitanju arijanizma. Arijan je bio biskup u Alexandriji i negdje između 318. i 323. on je počeo poučavati da Isus Krist nije isti s Ocem u Svetom Trojstvu, već da ga je Bog stvorio tijekom vremena. „Postojalo je vrijeme kada Isusa nije bilo“, kako je govorio Arijan. Njegovo učenje izazivalo je bijes na Istoku i šire, i polariziralo vjernike. Konstantin nije želio da se takve svađe vode u njegovom Carstvu, pa je sazvao prvi ekumenski koncil u Niceji 325., na kojem je sudjelovalo oko 250 biskupa iz svih dijelova Carstva, a koncilu je predsjedao sam Konstantin iako još nije bio pokršten. Nicejski koncil donio je odluku kojom se odbacuje arijanizam i utvrđuje se da je Isus Krist iste prirode s Ocem i da je vječan. Samo biskup Arijan i njegova dva podržavatelja nisu prihvatila takvu odluku, kojom arijanizam postaje heretičkim učenjem. Kako je arijansko učenje odbačeno od službene Crkve ono će se ponajprije širiti među Gote koji su brojni na granicama Rimskog Carstva.

            Jedan od glavnih širitelja arijanskog kršćanstva među Gotima bio je biskup Ulfila (Vulfila), barbar koji je odgojen u Konstantinopolisu. On je prvo upoznao Vizigote s kršćanstvom, a njegovo se učenje kasnije proširilo na Ostrogote i

Vandale. Lakoću širenja arijanskog kršćanstva među Gotima osigurao je sastavljanjem gotskog alfabeta, kombinirajući grčka i rimska slova sa skandinavskim runama, pa je takvim pismom napisao Bibliju za nove pokrštenike. Kako su Goti preuzeli arijansko kršćanstvo, to ih je u očima svjetovne i crkvene vlasti, ali i starosjedilačkog stanovništva učinilo hereticima, što će otežati kontrolu prostora na koji su se naselili. Tako nije slučajno da su najuspješniji Germani bili oni koji su prihvatili pravovjerno kršćanstvo (Franci), ili se nisu pokrštavali dok arijanizam nije iskorijenjen (Anglo-Sasi).

Velika seoba naroda

            Na graničnim prostorima Rimskog Carstva, uz obale Rajne i Dunave te u velikom luku koji se prostire od Skandinavije do Crnog mora, u IV stoljeću bili su prostori ogromnog naseljavanja germanskih plemena. Germanska plemena već su stoljećima prijetila granicama Rima, jer njihova primitivna i slabo produktivna ekonomija tjera ih da konstantno traže nove zemlje za pljačke ili naseljavanje. Naravno, Germani su bili privučeni i bogatstvom i slavom rimskog svijeta, što je uzrokovale konstantne sukobe na granicama. Ali, čak i dok su se odupirali germanskoj navali, Rimljani su malo po malo prihvaćali barbare unutar Carstva. Na početku su ih dovlačili kao robove ili ratne zarobljenike, nakon toga kao slobodne seljake koje su naseljavali na napuštena zemljišta u Carstvu, a naposljetku su ih počeli uzimati kao vojne plaćenike i vojskovođe. Zadnja trećina IV stoljeća u potpunosti će zakomplicirat i ubrzati dosadašnje odnose, jer pritisak nomadske horde iz središnje Azije natjerat će germanska plemena da vrše sve snažniji pritisak na rimske granice u potrazi za zemljom i sigurnošću.

            Nomadi koji su pokrenuli cijelu gungulu u Europi bili su Huni, narod Mongolskog ili Tatarskog podrijetla, koji su 375. godine nahrupili prema zapadnoj Europi. Vrlo brzo su podvrgnuli pod svoju kontrolu pleme Ostrogota, koje se smjestilo na prostoru današnje Ukrajine, a onda su se okrenuli prema Vizigotima, koji su u tom trenutku bili oko rijeke Dniestar.

Slika 3: Karta koja prikazuje migracije uzrokovane prodorom Huna 375. g. Hunska pobjeda nad Ostrogotima navela je cara Valensa da izađe u susret Vizigotima i pusti ih da se nasele unutar rimskih granica, što se pokazalo katastrofalno po Rim

Vizigoti su 376. g. uputili pismo caru Valensu, vladaru istočnog Rimskog Carstva, da im dozvoli smještanje unutar granica Carstva. Car Valens im je dozvolio naseljavanje, jer je imao hrpetine napuštene zemlje. Nije imao neka očekivanja da će Goti plaćati poreze, ali bili su potencijalni regruti za rimsku vojsku. Ali, kada su se Vizigoti naselili kao federati, Rimljani su ih tretirali kao neprijatelje, nikada nisu dobili dovoljno zemlje, a podli Rimljani su im trulo žito prodavali za ogromnu lovu. Glad među Vizigotima bila je sve veća, spominje se da su čak neki Goti mijenjali djecu za rimske pse, koji su im postali hrana. Napetost je bila sve veća, čekao se samo otvoreni sukob. Glavna bitka odigrala se kod Hadrijanopolisa, 378. g., gdje je rimska pješadija do nogu potučena od strane gotske konjice, a smrtno je stradao i sam car Valens. Gotovo 700 godina je prošlo od kako su rimske legije krenule na Samnićane, ovom bitkom rimske pješačke legije odlaze u povijest, a konjaničke jedinice postaju nositelji moći. Vizigoti su se nakon ove bitke nakratko smjestili na Balkanskom poluotoku, prije nego što su nastavili svoju migraciju dalje prema zapadu.

Car Teodozije i konačna podjela Carstva

            Nakon Valensove smrti, na njegovo mjesto kao car istočnog djela Rimskog Carstva izabran je Teodozije I Veliki (379 – 395). Iako je naslijedio totalno kaotičnu situaciju uspio je zahvaljujući svom talentu i sposobnostima, donekle dovesti u red teško stanje u Carstvu. Koristio je svoje bogatstvo i svećenike Gote za sklapanje veza s Vizigotima, te je imao vrlo sposobnog vojskovođu, Stilichona, (inače Vandala) koji je radio reda tamo gdje je diplomacija zapela. Istovremeno, dok je uvodio reda u odnosima s barbarima, morao se sukobljavati i sa svojim konkurentima na Zapadu, u čemu će uspjeti pri kraju svog života, pa će Teodozije biti posljednji car koji je vladao kompletnim Rimskim Carstvom.

            Teodozije se često naziva Veliki, ponajviše zbog svog odnosa prema Crkvi. Naime, on je završio reformu koja je pokrenuta još u vrijeme Konstantina, i proglasio kršćanstvo jedinom službenom religijom u Carstvu, a odluke Nicejskog koncila jedinom pravom vjerom. Arijanstvo je stavio izvan zakona, te je naredio da se sve njihove crkve predaju katoličkim svećenicima. Napadao je i sve moguće neprijatelje kršćanstva, tako da su od 391.g. zabranjeni svi paganski hramovi i događanja. Time je prekinuta tradicija Delfskog proročišta ili Olimpijskih igara. Vrlo kratko prije svoje smrti (395) ogolio je mnoge hramove u Rimu, a kipove starih idola izbacio na ulicu, te naredio senatorima da izaberu da li će Jupiter ili Isus upravljati Carstvom – naravno da se većina njih preobratila na kršćanstvo (a to su uradili i građani koji su shvatili što je dobro i zdravo za njih!).

            Teodozije Veliki vladao je Carstvom vrlo efikasno, ali bio je svjestan da niti jedan od njegova dva sina nema njegove sposobnosti upravljanja golemim carstvom. Odlučio je zato podijeliti Carstvo između sinova: desetogodišnji Honorije dobio je zapadnu polovicu, a osamnaestgodišnji Arkadije dobio je istočnu polovicu. Nije bilo nekog posebnog razloga za strahovanjem u javnosti, jer Carstvo se i dosad razdvajalo pa bi opet postajalo jedinstveno. Ali, ovaj put je bilo drugačije, ova podjela postala je stalna iako to nije bila Teodozijeva namjera. I Honorije i Arkadije bili su prilično beskorisni kao vladari, a nakon njih niti na Istoku niti na Zapadu nije se pojavio moćniji car koji bi ponovno uspio ujediniti Carstvo. Nakon te 395. godine Zapad je praktički bio prepušten samom sebi, s malom mogućnošću da izdrži svu silu barbarskih naroda koji su navaljivali na granice.

Propast Zapadnog Rimskog Carstva           

Arkadije i Honorije nisu se baš slagali kako bi se to od braće moglo očekivati. Arkadije je čak vidio priliku da oslobodi sebe Vizigotske opasnosti tako da ih nagovori da pođu na Zapad. Dogovorio se s vizigotskim vođom Alarikomda osvoji Ilirik u njegovo ime, što je Alarik prihvatio, jer je želio osigurati hranu i bolje životne uvjete za svoj narod. Za Arkadija to je bilo ubijanje nekoliko muha jednim udarcem, jer bez obzira da li Vizigoti uspiju ili ne, on si ih je skinuo s vrata. Jedina čvrsta ruka na Zapadu koja je donekle mogla držati stvari pod kontrolom bio je Teodozijev vojskovođa Stilichon, kojeg je bedasti Honorije dao pogubiti, čime je vojska Zapada strašno oslabljena. U takvim uvjetima bilo je gotovo nemoguće obraniti Italiju i Rim. Sam Honorije nije imao niti snage niti znanja da sam nešto organizira, osim toga bio je potpuno izoliran od događanja, boraveći u svom dvoru u Ravenni, dok Rim nikada nije niti vidio. Jedini Rim koji je vidio bila je njegova koka, kućni ljubimac imenom Roma!!!

            Vizigoti su pod vodstvom Alarika iz Ilirika krenuli prema Italiji i Rimu, kojeg su opljačkali 410. godine. Dogodilo se nezamislivo, Vječni Grad, koji je odolijevao svima zadnjih osam stoljeća, pao je u ruke neciviliziranom osvajaču. Nakon Alarikove smrti, Vizigoti se neće dugo zadržavati u Italiji, već prelaze Alpe i dolaze na prostor Galije gdje su formirali svoje Vizigotsko kraljevstvo. Na vrhuncu svoje moći, polovicom petog stoljeća, Vizigoti su se raširili od Gibraltara do rijeke Loire. Franci će ih pokoriti u šestom stoljeću, a Saraceni će srušiti njihovo kraljevstvo u Hispaniji tijekom osmog stoljeća.

            Slijedeće veliko germansko pleme pritisnuto od strane Huna koje je pritiskalo rimske granice bilo je pleme Vandala. Vandali su odmah pritisnuli prema jugu i prema Galiji, ali su zapeli na Rajni koju nisu mogli prijeći, ali prirodni i klimatski uvjeti omogućit će im to zadnjeg dana 406. godine. Naime, prema suvremenicima, Rajna se tada smrznula s dovoljnom količinom leda što je omogućilo Vandalima i ostaloj ekipi da nahrupe preko Rajne

Slika 4: Vizigotsko pljačkanje Rima. Vizigoti su i prije 410.g. došli do Rima i opsjeli ga, a Rimljani su tada pomalo nabusito javili Alariku da ih je puno više i da im on ne može ništa. Alarik je tada odgovorio: „Samo izađite, što gušća trava lakše se sječe“. Rimljani su na kraju ipak skupili otkupninu u znatnoj količini zlata, pa su ih Vizigoti par godina ostavili na miru (dok su Rimljani redovito plaćali). Godine 410. Vizigoti su zapravo došli opljačkati Rim i ovaj put nije bilo pregovora. Pljačka je trajala tri dana, i nisu dirali ništa što je u crkvenom vlasništvu, jer ipak su oni kršćani. Tim upadom Vizigota Rim je i praktično prestao biti politička prijestolnica, a u svijet je poslana šokirajuća poruka o pljačkanju i propasti Rima.

kod Mainza i upadnu u Galiju. Vandali se nisu dugo zadržavali u Galiji, jer dolaskom Vizigota iz Italije oni su pritisnuti prema jugu i Hispaniji. Pod vodstvom Genserika, Vandali će preko Gibraltara prijeći u sjevernu Afriku, punu bogatih gradova, što će im dati materijala za pljačkanje čitavo jedno desetljeće. Završetkom pljačkaških pohoda po gradovima-žitnicama , utemeljit će svoje Vandalsko kraljevstvo na tlu sjeverne Afrike, s centrom u Kartagi.           

Vandali su postali vrlo moćan faktor na zapadnom Mediteranu. Svojom flotom kontrolirali su Korziku, Sardiniju pa čak i Siciliju, a455. g. opljačkat će čak i Rim. Svojom brutalnošću u progonu nearijanskih kršćana, gusarskih napada na Mediteranu i nepotrebnom nasilju steći će vrlo negativnu reputaciju, a pojam vandal i vandalizamdo današnjeg dana se odnosi na sve necivilizirane postupke u odnosu na ljude ili kulturna postignuća.

            Ali, nekada strašni ratnici, zbog bogatstva postaju sve slabiji, korumpirani i neorganizirani, što će caru Justinijanu i Istočnom Rimskom Carstvu olakšati njihovo osvajanje i nestanak Vandalskog kraljevstva.

            Gotovo pola stoljeća Huni su bili poprilično tihi i mirni. Tek kada su dobili novog vođu,Attilu ili kako su ga na Zapadu nazivali Flagellum Dei (Bič božji), krenuli su u otvorene konfrontacije s Rimom. Huni su pod vodstvom Atille utemeljili svoju hordu na ravnicama srednjeg Dunava, odnosno Panonskoj nizini. U početnoj fazi Attila je čak surađivao s rimskim vojskovođomAëcijem, koji ga je koristio u sukobima protiv ostalih germanskih plemena. S vremenom se Attila osilio i počeo poduzimati pljačkaške upade u Istočno Rimsko Carstvo, koje ga se pokušalo riješiti podmićivanjem i plaćanjem godišnjeg danka u zlatu. Ali niti Istok nije imao novca na bacanje, pa je u jednom trenutku istočni car Marcijan poslao poruku Attili: „Nemam više zlata za tebe, samo željeza“! Attila je shvatio da više nije zabavno na Istoku, pa se povukao u Panoniju.

            Do pravog rata sa Zapadom došlo je zbog jedne žene, naime sestra tadašnjeg zapadnog cara

Valentinijana III, Honorija, zatečena je in flagranti s jednim slugom, a njoj je naređeno da se mora udati za starog senatora. Honorija je poslala poruku i prsten Attili da joj pomogne, a Attila je zahtijevao da mu se preda njegova zaručnica i pola zapadnog Carstva kao miraz. Valentinian III je odbio, a Atilla je objavio rat.

Slika 5: Susret pape Lea I i Attile. Sudbonosni susret koji je spasio Rim, jer Attila je zaista poslušao molbu pape Lea I da ostavi Rim na miru, ali do danas je ostala nepoznanica što su to njih dvojica dogovorila na tom susretu. Na ovoj Rafaelovoj slici koja prikazuje taj susret vide se anđeli i slična ekipa, a neki stariji pisci tvrde da je Attila tada imao vizije anđela i demona, te da ga je to nagnalo da promijeni mišljenje. Danas, kada je prošlo puno stoljeća od vremena Attile, o njemu se zna puno više, i gotovo bi se svi složili da on nije bio pretjerano strašan čovjek, već da se s njim vrlo ugodno moglo razgovarati i pregovarati.

            Atilla je s golemom vojskom upao u Galiju, gdje je 451. g. na Katalaunskim poljimadošlo do presudne bitke. Rimsku (ne baš rimsku, jer u njoj su sudjelovali Vizigoti, Sasi, Franci, Burgunđani …) vojsku vodio je briljantni strateg Aëcije, i prisilio Attilu na povlačenje. Attila se vratio slijedeće godine i upao u sjevernu Italiju i opljačkao Milano. Rim je bio njegov idući cilj, ali na putu ga je dočekao papa Leo I, koji ga je nagovorio da se vrati. Zašto je Attila poštedio Rim ostalo je nejasno. Neki tvrde da se ipak malo prepao uvrede kršćanskog Boga, a cinici tvrde da je na tom susretu nekoliko vreća zlata promijenilo vlasnike. Što god bio slučaj, Attila se vratio u Panoniju, gdje je umro iduće godine od posljedica hemeroida, nakon žestoke pijanke povodom svoje ženidbe s Germankom Ildico. Njegovo se carstvo odmah raspalo, a preostali Huni povukli su se na Istok.

Slika 6: Stanje u Europi početkom VI st. nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva.

            Zapadno Rimsko Carstvo je tijekom V stoljeća bilo potpuno iscrpljeno. Gospodarstvo gotovo da i ne postoji, kao i državna vlast, koja je nemoćna zaustaviti sva ova pljačkanja i upade Germana i Huna. Osim toga, carska vlast potpuno je ovisila o zapovjednicima barbarskih odreda u rimskoj vojsci. Oni su čas postavljali, čas svrgavali careve.

            Godine 474. za cara na Zapadu postavljen je Julije Nepot, kojeg je instalirao istočni car i time je imao nekakav dignitet. Nepot je za glavnog vojnog zapovjednika postavio Oresta, bivšeg zapovjednika Atilline vojske. Orest je počeo

vršiti pritisak da se njegov sin Romul Augustproglasi za cara, a car Nepot bježi u Salonu, u Dioklecijanovu palaču.

            Romul August je u Ravenni proglašen za cara, ali taj akt nije imao pravno značenje i na Istoku još uvijek prihvaćaju Nepota kao legalnog cara.

            Iduće godine, 476. germanski vojni zapovjednik Odoakar ubio je Oresta, a nakon toga je maknuo Romula Augusta s carske pozicije, a sve oznake carske vlasti poslane su k istočnom caru Zenonu u Konstantinopolis. Odoakar je sebe okrunio titulom kralja Italije, a prijenos vlasti išao je tako glatko da čak nije niti dao ubiti bivšeg cara Romula Augusta, već ga je smjestio u jednu vilu kraj Napulja s dobrom penzijom, a on je tamo lijepo poživio sve do 511.g.

            Odoakar je ostao gazda u Italiji dok ga nije zbacio Teodorik, vođa Ostrogota, koji su se oslobodili hunske kontrole. Iako su Ostrogoti prvotno krenuli na Konstantinopolis, car Zenon ih je„nagovorio“ da napadnu Italiju, što su i učinili. Teodorik je na prevaru ubio Odoakara i time se mogla stvoriti Ostrogotska država na tlu Italije i Ilirika, u kojoj su Rimljani i Germani polako naučili zajedno živit. Iako nije bila predodređena da dugo traje, Ostrogotska država  s centrom u Ravenni donijela je tridesetak godina mira Italiji i mogli bi je nagradit tvrdnjom da je ona prva srednjovjekovna država.