romantizam u književnosti južnoslavenskih naroda

7
 Uvod Romantizam Romantizam (Romantizam = romantično, nestvarno, nerealno) je umjetnički  pravac književnosti, muzici i slikarstvu) koji se javlja krajem 18. vijeka, vrhunac mu je od 1800. - 1830. Razni su dogaĎaji uvjetovali da se romantizam javi kao opći kulturni pokret:  Francuska revolucija i pad Napoleona; ništa što je obećano nije ispunjeno, nisu ostvareni ideali ljudi, te je uslijedilo razočarenje. Karakteristike romantizma  čovjek želi pobjeći od krute stvarnosti, odbacuje razum, prepušta se mašti   kao i književnici, njihovi su likovi nesretni, neshvaćeni, suvišni ljudi koji smisao života traže u prirodi i osjećajima.  Postoje dvije skupine romantičara:   aktivni - barem djelomično sagledavaju stvarnost i pokušavaju uticati na rješavanje društvenih problema,  pasivni - oni ne sagledavaju probleme već bježe i povlače se u sebe, u svijet svojih problema i emocija. Oduševljava ih priroda.  Sloboda književne forme, prožimanje života i umjetnosti, čežnja za idealnim, otkrivanje svijeta slutnji i sjećanja, doživljaj prirode i ljubavi - to su osnovna obilježja romantizma. Dakle, upravo stoga što se ističe individualno, osjećajno, pa često i iracionalno u čovjeku i životu, romantizam se ne može svesti na neko odreĎeno stilsko i tematsko obilježje. U romantizmu gotovo da ima isto toliko stilova, tema i obilježja koliko i stvaralaca: katkad je to posezanje za temama i motivima grčke mitologije ili srednjovjekovne historije i legende, ponekad zanos ili užasavanje neposrednim političkim zbivanjem, ponekad pak pogled uprt u budućnost ili u vlastitu dušu ili u mračne sile koje iznutra i spolja razdiru čovjeka, nerijetko i ushićenje trenutačnim osjećanjem. Za romantičare, za razliku od klasicista i realista, bitan je vizionarski a ne analitički odnos prema predmetu vlastite umjetnosti: tim vizionarstvom romantizam spaja svoje zvjez dane ideale slobode u društvenom, nacionalnom i ličnom životu sa nekom iskonskom slikom čovjekove prirode i njene mogućnosti.  Teme  osobne preokupacije  pejsaž, daleki i nepoznati krajevi    nacionalno - povijesna tematika  mistika Najpopularniji pojam romantizma je tzv. svjetska bol (njem. Weltschmerz ) tj. pesimizam i tuga nad neskladom svijeta i neskladom mašte i stvarnosti. Polaznom tačkom evropskog romantizma kao pokreta širokih društvenih, umjetničkih i egzistencijalnih razmjera u prvoj polovini 19. vijeka smatra se Rusoova misao (enciklopedist, čuveni francuski pisac i filozof  Jean-Jacques Rousseau, 1712.-1778.), izrečena već u 18. vijeku - "Čovjek je roĎen slobodan, a svuda je u lancima". Ta kri latica predstavlja osnovni ideal ljudskoga života, a to je povratak prvoroĎenoj slobodi - "povratak prirodi". Norma burnoga "povratka prirodi" izražava se snažno u slikarstvu kao kult oluje, oblaka, neba, mora, planinskih masiva (velika platna engleskoga slikara William Turnera, 1775.-1851., prije svega njegova slika "Prelaz preko Mon Senija"). Najčešće književne vrste: poema, lirika, roman u stihovima, dnevnik. 

Upload: elmir-spahic

Post on 14-Oct-2015

164 views

Category:

Documents


7 download

TRANSCRIPT

  • Uvod

    Romantizam

    Romantizam (Romantizam = romantino, nestvarno, nerealno) je umjetniki pravac

    u knjievnosti, muzici i slikarstvu) koji se javlja krajem 18. vijeka, vrhunac mu je od 1800. - 1830.

    Razni su dogaaji uvjetovali da se romantizam javi kao opi kulturni pokret: Francuska revolucija i

    pad Napoleona; nita to je obeano nije ispunjeno, nisu ostvareni ideali ljudi, te je uslijedilo

    razoarenje.

    Karakteristike romantizma

    ovjek eli pobjei od krute stvarnosti, odbacuje razum, preputa se mati

    kao i knjievnici, njihovi su likovi nesretni, neshvaeni, suvini ljudi koji smisao ivota trae u prirodi i osjeajima.

    Postoje dvije skupine romantiara:

    aktivni - barem djelomino sagledavaju stvarnost i pokuavaju uticati na rjeavanje drutvenih problema,

    pasivni - oni ne sagledavaju probleme ve bjee i povlae se u sebe, u svijet svojih problema i emocija. Oduevljava ih priroda.

    Sloboda knjievne forme, proimanje ivota i umjetnosti, enja za idealnim, otkrivanje svijeta slutnji i sjeanja, doivljaj prirode i ljubavi - to su osnovna obiljeja romantizma. Dakle, upravo stoga to se istie individualno, osjeajno, pa esto i iracionalno u ovjeku i ivotu, romantizam se ne moe svesti na neko odreeno stilsko i tematsko obiljeje. U romantizmu gotovo da ima isto toliko stilova, tema i obiljeja koliko i stvaralaca: katkad je to posezanje za temama i motivima grke mitologije ili srednjovjekovne historije i legende, ponekad zanos ili uasavanje neposrednim politikim zbivanjem, ponekad pak pogled uprt u budunost ili u vlastitu duu ili u mrane sile koje iznutra i spolja razdiru ovjeka, nerijetko i ushienje trenutanim osjeanjem. Za romantiare, za razliku od klasicista i realista, bitan je vizionarski a ne analitiki odnos prema predmetu vlastite umjetnosti: tim vizionarstvom romantizam spaja svoje zvjezdane ideale slobode u drutvenom, nacionalnom i linom ivotu sa nekom iskonskom slikom ovjekove prirode i njene mogunosti.

    Teme

    osobne preokupacije

    pejsa, daleki i nepoznati krajevi

    nacionalno - povijesna tematika

    mistika

    Najpopularniji pojam romantizma je tzv. svjetska bol (njem. Weltschmerz) tj. pesimizam i tuga nad

    neskladom svijeta i neskladom mate i stvarnosti. Polaznom takom evropskog romantizma kao

    pokreta irokih drutvenih, umjetnikih i egzistencijalnih razmjera u prvoj polovini 19. vijeka smatra se

    Rusoova misao (enciklopedist, uveni francuski pisac i filozof Jean-Jacques Rousseau, 1712.-1778.),

    izreena ve u 18. vijeku - "ovjek je roen slobodan, a svuda je u lancima". Ta krilatica predstavlja

    osnovni ideal ljudskoga ivota, a to je povratak prvoroenoj slobodi - "povratak prirodi".

    Norma burnoga "povratka prirodi" izraava se snano u slikarstvu kao kult oluje, oblaka, neba, mora,

    planinskih masiva (velika platna engleskoga slikara William Turnera, 1775.-1851., prije svega njegova

    slika "Prelaz preko Mon Senija").

    Najee knjievne vrste: poema, lirika, roman u stihovima, dnevnik.

  • Romantizam u knjievnosti junoslavenskih naroda

    Tokom XIX vijeka svi junoslavenski narodi doivljavali su svoj nacionalni preporod. A upravo je knjievnost predstavljala ono djelatno podruje u kojem se ta probuena nacionalna svijest najpotpunije i najdosljednije izraavala. Jer u uvjetima borbe za nacionalno osloboenje i politiku nezavisnost ona je jedina mogla afirmirati duhovne tenje i stvaralake mogunosti naroda, njegov jezik i tradiciju, a time i njegovo prisustvo u savremenom svijetu. Zato je knjievnost tada - vie nego ikada ranije - predstavljala oblik borbe za ouvanje i potvrdivanje nacionalnog identiteta naroda. I ona je to bila utoliko vie to je u to vrijeme kod svih junoslavenskih naroda predstavljala i osnovni oblik borbe za narodni jezik i njegovu afirmaciju. Jer, jezik je uvijek - a posebno u vremenima nacionalne

    ugroenosti - jedna od najznaajnijih oznaka nacionalnog identiteta. Ona ista tenja za slobodom, slobodnim ivotom i slobodnim stvaranjem koja je bila osnovna zajednika karakteristika evropskih romantiara dolazila je do izraaja i u knjievnim djelima veine junoslavenskih pisaca skoro sve dokraja XIX vijeka. Ali je ona kod njih u prvom redu znaila tenju za nacionalnom slobodom, a tek onda i za slobodnim ivotom pojedinca u drutvu. Ali je ba ta sprega nacionalnog i individualnog bunta, u kojoj je esto sudbina naroda bila povezana sa linom sudbinom i linom sreom i nesreom, predstavljala jednu od glavnih karakteristika romantiara sa slavenskog juga. Ljubav i patriotizam dvije su najee i najizrazitije teme junoslavenskog romantizma. A u izraavanju i jednog i drugog osjeanja ti se pjesnici nisu libili ni hiperbole, ni patosa (tj. strastvenog zanosa, koji je zbog prevelikog oduevljenja ili uzbuenja esto neumjeren i pretjeran u izrazu). Ali u tome i jeste karakteristino romantiarski stil: strastvena osjeajnost, koja se izraava u predimenzioniranim slikama, u jakim kontrastima, u hiperbolama, u narastajuim gradacijama i u metaforama koje sve stvari boje izrazito emocionalnim bojama. I bez obzira na estu neumjerenost u izrazu, romantiari su upravo na taj nain doprinijeli da njihov jezik postane poerski izraajan, tj. da bude u stanju da izrazi najsloenija i najsnanija ovjekova osjeanja. U tom pogledu u knjievnosti junoslovenskih naroda romantizam je posebno znaajan, jer je izvrio takav preobraaj jezika da je tek od tada on postao sposoban da bude jezik poezije u modernom znaenju rijei. S romantizmom, u stvari, i poinje moderna knjievnost Srba, Hrvata, Bonjaka i drugih junoslavenskih naroda.

    Romantizam u Srbiji

    Srpska knjievnost sutinski je obiljeena rezultatima onog poduhvata koji je u XIX vijeku izveo Vuk Stefanovi Karadi, borei se da narodni govor (u novotokavskom dijalektu) postane srpski knjievni jezik.

    Vuk Karadi je uspio da cijelu srpsku kulturu utemelji u narodnom ivotu i njegovim kulturnim vrijednostima: u njegovom govornom jeziku (jeziku seljaka, ratara i pastira) i u njegovoj bogatoj usmenoj tradiciji (u narodnim pjesmama i priama, obiajima i predanjima). Taj njegov poduhvat je bio utoliko vei jer je zahtijevao ne samo uporan rad ve i upornu borbu i slamanje otpora sa svih strana: sa strane obrazovanih ljudi, koji su bili njegovali jednu od naroda otuenu kulturu, piui na vjetakom "slavjano-serbskom jeziku"; sa strane mone Pravoslavne crkve, iji su poglavari bili uvjereni da je ak i Vukova

    reforma pravopisa (s iskljuivanjem nekih crkvenoslovenskih slova i uvoenjem latinikog "j") mogla potkopati vjeru; sa strane srpskih glavara, pa i samoga kneza Miloa Obrenovia, koji su u svojoj neobrazovanosti i nepismenosri sumnjiavo gledali na Vukov rad i njegove susrete s poznatim evropskim naunicima i knjievnicima.

    Potiui sa sela i duhovno sazrijevajui u Prvom srpskom ustanku, Vuk je sav svoj ivot posvetio velikom kulturnom poduhvatu koji je poduzeo. Iako samouk, on je - poslije poetnih lutanja - taj poduhvat izveo ne samo s ogromnom energijom ve i s jasnom svijeu to eli postii. U tome mu je mnogo pomogao ueni Slovenac Jernej Kopitar, s kojim se upoznao u Beu i koji ga je uputio da skuplja narodne pjesme, da

  • pie gramatiku srpskog jezika, da saini pravopis, da pripremi rjenik. A im je objavio svoja prva glavna djela ("Pismenica srpskog jezika", 1814;"Narodna srpska pjesnarica", 1815; "Srpski rjenik", 1818; "Narodne srpske pripovijetke", 1821), Vuk je za svoj rad zainteresirao i pridobio mnoge ugledne linosti evropske nauke i knjievosti, meu njima i velikog pjesnika Goethea i poznatog filologa i folkloristu Jakoba Grimma. S njihovom podrkom i podrkom sve veeg broja pristalica iz krugova mladih srpskih inrelektualaca Vuk je sve uspjenije vodio svoju borbu. Poslije mnogo otpora, sukoba i polemika, a takoer i odricanja, oskudice i bolesti, Vuk je doivio pobjedu svojih ideja. A s razlogom se smatra da se to dogodilo 1847. godine. Te godine Vuk je objavio svoj prijevod "Novog zavjeta", u kojem je na djelu pokazao sve izraajne mogunosti novog knjievnog jezika. Te godine je njegov mladi sljedbenik ura Danii objavio znaajno nauno djelo "Rat za srpski jezik i pravopis", u kojem su naunim argumentima uutkani svi Vukovi protivnici. Te godine Branko Radievi je objavio svoje "Pesme", u kojima je konano potvrdeno Vukovo uvjerenje da se na osnovama narodnog govora i narodne poezije moe razviti jedna sasvim nova, po osjeajnosti i .izrazu moderna knjievnost. A sve je to znailo prekretnicu u kulturnom razvoju srpskog naroda.

    VUK STEFANOVI KARADI (1787 - 1864.) rodio se u selu Triu kraj Loznice. Nije imao redovno kolovanje, ali je ipak rano nauio itati i pisati, i to bolje nego veina njegovih zemljaka iz tog vremena. Zato su ga za vrijeme Prvog srpskog ustanka 1804. godine ustanike voe uzeli za pisara. Poslije neuspjeha Karaorevog ustanka, kao i mnogi drugi Srbi, Vuk je iz Beograda prebjegao najprije u Zemun, a zatim u Be. U Beu je upoznao Jerneja Kopitara. Taj susret je bio od sudbonosnog znaaja ne samo za Vukov ivot ve i za cijelu srpsku kulturu. Jer, po Kopitarevim savjetima i uputama Vuk je poeo skupljati narodne pjesme, pisati gramatiku, pripremati rjenik. Objavivi svoja prva djela, Vuk je postao poznat u knjievnim krugovima irom Evrope. Ali je i dalje sve vrijeme ivio u oskudici, jedva prehranjujui svoju veliku porodicu. Zato je bio prisiljen stalno i na sve strane traiti pomo kako bi mogao nastaviti sa svojim radom. Ali su ga svi sumnjiili: ruska vlada da je austrijski pijun, mtropolit Stratimirovi da podriva pravoslavlje, knez Milo da rovari protiv njega i Srbije. ak i kad je u Njemakoj dobio mnoga priznanja za svoj rad i postao poasni doktor Univerziteta u Jeni, Vuk nije u domovini nalazio razumijevanja ni potpore. Tek kad je njegov rad na skupljanju narodnih umotvorina postao poznat irom Evrope (dobio je tada i stalnu pomo ruske akademije nauka), Vuka su poeli slaviti i u njegovoj domovini. Tada je on ve dobio bitku za novi knjievni jezik i pravopis, a za sobom je imao veliko djelo, i to u vie oblasti: u skupljanju narodnih umotvorina, u prouavanju narodnih obiaja, u radu na gramatici i rjeniku srpskog jezika, u historiografiji. Na temeljima tog djela razvila se ne samo srpska nova knjievnost ve i cjelokupna moderna srpska kultura.

    BRANKO RADIEVI (1824. - 1853.) roen je u Slavonskom Brodu. Svoje najljepe dane proveo je kao ak gimnazije u Sremskim Karlovcima, koji su u ono vrijeme bili znaajno sredite srpskog kulturnog ivota. Godine 1843. odlazi na studije prava u Be, gdje se zbliava sa Vukom Karadiem i njegovim pristaama, naroito sa mladim filologom urom Daniiem. Taj krug oko Vuka u Beu predstavljao je prethodnicu ne samo srpskog romanrizma ve i nove srpske knjievnosti, koja se poela razvijati na Vukovim idejama. Radievieve "Pesme", objavljene 1847, znaile su prvu veliku potvrdu ispravnosti tih ideja. U njima je na narodnom jeziku i u duhu tih ideja progovorio jedan talentovani pjesnik, zdruujui poetski izraz narodne lirike i raspoloenja evropske romantike poezije. Radievi je za ivota stigao objaviti samo jo jednu zbirku pjesama (1851.). Razbolivi se na pluima, umro je mlad, u 28. godini, kako je u nekim svojim pjesmama i slutio.

    PETAR II PETROVI NJEGO (1813. - 1851.), pjesnik i vladika crnogorski. Rodio se u Njeguima podno Lovena, kao Rade Petrovi, u porodici koja je po tradiciji davala crnogorske vladike. Upravu nad Crnom Gorom preuzeo je u svojoj 18. godini, i to u vrijeme kada je Osmanska carevina i dalje uporno nastojala da pokori tu malu slobodnu zemlju. Nastavljajui tenje svog strica, Petra I, trudio se da modernizuje svoju dravu, pa je uveo senat, iz Rusije donio tampariju, osnovao prvu kolu, poeo graditi putove i odluno suzbijao samovolju plemenskih glavara. Dosta je putovao i odravao prisne veze s mnogim uenim Srbima i Hrvatima tog vremena. Poznanstvo s Vukom Karadiem navelo ga je da i sam pone skupljati junake narodne pjesme ("Ogledalo srpsko", 1845). U svojim prvim djelima oponaao je junake narodne pjesme ("Svobodijada", 1835.). Ali upoznavi klasinu i modernu evropsku knjievnost, nastojao je u svojim djelima sjediniti epski duh i povijesna iskustva koja su sadrana u narodnom pjesnikom predanju sa misaonou i sloenijim oblicima velike evropske knjievne tradicije (religiozno-filozofski spjev "Lua mikrokozma", 1845.) U drami "Lani car epan mali" (1851) obrado je jednu istinitu

  • zgodu iz crnogorske historije (pojavu nekog pustolova koji se Crnogorcima predstavio kao prognani ruski car). U svom najpoznatijem djelu, "Gorskom vijencu" (1847), on je nastojao ostvariti poetsku sintezu duha junake narodne poezije i evropske romantike. Mlad se razbolio od tuberkuloze. Umro je u 38. godini ivota na Cetinju.

    JOVAN STERIJA POPOVI (1806 - 1856.), srpski komediograf i pjesnik. Roen je u Vrcu. kole je uio u Sremskim Karlovcima, Temivaru i Peti. Po zavretku studija radio je kao advokat u Vrcu, zatim kao profesor Vie kole u Beogradu, te kao naelnik u ministarstvu prosvjete Kneevine Srbije. Svoj knjievni rad zapoeo je pisanjem romana po ugledu na tada popularnog srpskog romansijera Milovana Vidakovia, ali je onda u "Romanu bez romana" ismijao i svog uzora i svoj vlastiti sentimentalistiki stil. Nakon toga poeo je pisati komedije, u kojima je izvrgao ruglu negativne pojave u srpskom graanskom drutvu: pomodarstvo, snobizam, pohlepu, lanu uenost, lano rodoljublje kojim se prikriva grabe i koristoljublje ("Laa i paralaa", "Kir-Janja ili Tvrdica", "Zla ena", "Pokondirena tikva", "Beograd nekad i sad", "Rodoljupci"). U komedijama Sterija je, s jedne strane, slijedio ideje prosvjetiteljstva XVIII vijeka, ali je, s druge strane, nagovijestio realizam u srpskoj knjievnosti. Osim komedija pisao je refleksivnu poeziju ("Davorje") i historijske drame, po kojima je i bio pravi predstavnik srpskog romantizma. Razoaran u drutveni i politiki ivot Beograda, povukao se u svoj rodni grad, gdje je i umro.

    URA JAKI (1832 - 1878.), najizrazitiji romantiki pjesnik u srpskoj knjievnosti. Rodio se u banatskom selu Srpska Crnja, u siromanoj porodici. Uio je slikarstvo, ali zbog nematine viu kolu nije zavrio. Radio je kao uitelj i nastavnik crtanja u manjim mjestima u Srbiji. Siromaan i boemski nastrojen, nemiran i buntovnog duha, stalno je dolazio u sukob sa vlastima u provinciji, pa se zbog toga esto morao seliti iz mjesta u mjesto, ak i onda kada se ve bio proslavio svojim knjievnim radom. Umro je u Beogradu kao siromaan boem, ali priznat i kao slikar i kao pjesnik. Pisao je pripovijetke, historijske drame ("Seoba Srbalja", "Jelisaveta", "Stanoje Glava"), romantike poeme i lirsku poeziju. I kao slikar i kao pjesnik, Jaki je izraavao snaan, buntovan temperament, beskompromisnu slobodoljubivost i silovitu romantiarsku osjeajnost.

    JOVAN JOVANOVI ZMAJ (1833 - 1904.), najplodniji srpski pjesnik XIX vijeka. Rodio se u Novom Sadu, koji je u ono vrijeme bio kulturni centar vojvodanskih Srba ("srpska Atina"), iako je bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Zavrio je najprije studije prava, a kasnije i medicine. itav ivot je pisao pjesme: ljubavne, rodoljubive, satirine, politike, djeije. Ureivao je mnoge asopise, meu njima i satiriki asopis "Zmaj", po kojem je i dobio nadimak. Djeijoj poeziji posvetio se poslije smrti svoje djece. Tada je poeo uredivati i djeiji asopis "Neven". Prevodio je mnoge pjesnike sa maarskog, ruskog, njemakog i francuskog jezika. Njegovu poeziju karakterizira iskrenost, toplina osjeanja, jednostavnost i vrsta veza sa stvarnim ivotom, linim i drutvenim. Pisao je brzo i lako, na razne ivotne teme, pa je iza sebe ostavio obimno i raznovrsno pjesniko djelo.

    LAZA KOSTI (1841 - 1910.), srpski pjesnik i dramski pisac. Roen je u Kovilju u Bakoj. Studirao je pravo u Peti. Bio je jedan od voa politike organizacije vojvoanskih Srba, Ujedinjene omladine srpske. Radio je kao profesor i sudija. Posljednje godine ivota proveo je povueno u Somboru. Prevodio je ekspirove drame ("Riard III", "Romeo i Julija", "Hamlet"), bavio se filozofijom i estetikom ("Osnovi lepote u svetu"), pisao tragedije u stihu ("Maksim Crnojevi", "Pera Segedinac"), a objavio je i dvije zbirke pjesama ("Pesme", 1873. i 1874.) Jedan je od najoriginalnijih srpskih pjesnika, koji je smjelo traio nove rijei i nove ritmove za svoje pjesnike vizije.

    Romantizam u Hrvatskoj

    HRVATSKI NARODNI PREPOROD

    Hrvatski preporod je naziv za drutveni, politiki i kulturni pokret koji su tridesetih i etrdesetih godina XIX stoljea vodili hrvatski pisci i intelektualci, zastupajui tenje mlade graanske klase u njenoj borbi za nacionalnu ravnopravnost Hrvata u Austro-Ugarskoj monarhiji. Oni su sami sebe nazivali "ilircima", jer su smatrali da izraavaju raspoloenje svih slavenskih naroda koji ive u nekadanjoj Iliriji, tj. u zemljama Balkana. (Zbog toga se njihov politiki i kulturni poduhvat zove jo i ilirski pokret). Kao i njihov voa

  • Ljudevit Gaj (1809. - 1872.), veina njih je, s izuzetkom grofa Janka Drakovia, porijeklom bila iz malograanskih, trgovakih, inovnikih i seljakih porodica. Kako je u to vrijeme Hrvatska bila izloena bezobzirnoj marizaciji, ti su se hrvatski pisci odluno borili za priznavanje nacionalne posebnosti i ustavopravne ravnopravnosti Hrvata u okviru austrougarske carevine. A u svom su programu imali i ideju ujedinjenja Hrvata s drugim junoslavenskim narodima koji su ivjeli pod austrougarskom vlau. Zbog toga su blisko suraivali s nekim srpskim piscima iz kruga pristalica Vuka Karadia, pa su s njima 1850. u Beu sklopili dogovor o zajednikom knjievnom jeziku, prihvarajui novotokavski dijalekt umjesto kajkavskog, kojim su do tada pisali pisci u Zagrebu i sjevernoj Hrvatskoj. U stvari, svoju reformu knjievnog jezika, kao i stvaranje novog hrvatskog pravopisa, ilirci su zapoeli jo ranije, uzimajui kao model jezik na kojem je nastajala bogata dubrovaka knjievnost. Naime, jo 1830. godine Ljudevit Gaj je u Budimu objavio svoju "Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja" i na osnovu toga 1835. reformirao jezik i pravopis svojih Novina, koje je pokrenuo godinu dana ranije. Tako su Gajeve "Novine", kao i njihov knjievni prilog koji je izlazio pod naslovom Danica ilirska, najavile ne samo novi hrvatski knjievni jezik (zasnovan na tokavskom narjeju) ve i novu hrvatsku knjievnost. Od druge godine izlaenja Gajevih "Novina" (1836) tim knjievnim jezikom poeli su pisati gotovo svi hrvatski pisci tog vremena: Ivan i Matija Maurani, Stanko Vraz, Petar Preradovi, Dimitrije Demeter, Ivan Kukuljevi, Antun Nemi, Ljudevit Vukotinovi i dr. A njihovim knjievnim radom postavljen je temelj

    razvoju moderne hrvatske knjievnosti.

    IVAN MAURANI (1814. - 1890.), hrvatski pjesnik i politiar. Rodio se u Novom Vinodolskom u Hrvatskom primorju. Gimnaziju je uio na Rijeci, koja je u to vrijeme bila pod jakim uticajem austrijske i talijanske kulture. Studirao je prava u Zagrebu. Kao student pridruio se ilirskom pokretu. Kasnije se nalazio na visokim politikim poloajima, pa je od 1873. do 1880. bio i hrvatski ban. Iz zaviaja je ponio ljubav prema narodnoj pjesmi, kao i prema staroj dalamatinskoj i dubrovakoj knjievnosti.

    U toku kolovanja razvio je najprije naklonost prema klasinoj knjievnosti, a kasnije se oduevljavao Bajronom i Pukinom, talijanskom i njemakom romantiarskom knjievnou. Te uzore imao je pred oima i kad je pisao svoj poznati spjev "Smrt Smail-age engia" (1846.), u kojem je, kao pravi romantik, patetino, u tnjumfu, reagirao na vijest da su Crnogorci u Hercegovini napali i pogubili poznatog bonjakog feudalnog zemljoposjednika engia. Romantiki duh tog spjeva dobio je nacionalistiki karakter, jer se "svoji" vide kao nosioci Dobra, a "tui" (drugi) kao nosioci Zla. Ipak, taj spjev zbog toga ne gubi znaaj za historiju hrvatske knjievnosti, jer predstavlja prvo pravo pjesniko djelo ispjevano modernim hrvatskim knjievnim jezikom.

    PETAR PRERADOVI (1818. - 1872.), hrvatski pjesnik. Roden je u selu Grabovnici kod Bjelovara u siromanoj oficirskoj porodici. Poto je rano ostao bez oca, primljen je na kolovanje u vojnu akademiju u Bekom Novom Mjestu. Kao oficir i kasnije general slubovao je irom Austro-Ugarske Monarhije, kojoj je u to vrijeme pripadao i veliki dio Italije. Poeo je pisati pjesme kao oficir u Milanu, i to na njemakom jeziku, jer je hrvatski bio gotovo sasvim zaboravio. U tuini se zainteresirao za ilirske ideje, pa je i sam postao oduevljeni ilirac.

    Za prvi broj zadarskog ilirskog asopisa "Zora dalmatinska" (1844.) napisao je svoju prvu hrvatsku pjesmu "Zora puca...", u kojoj je pozdravio nacionalno buenje Hrvatske. Ubrzo je postao najznaajniji i najplodniji ilirski pjesnik. Objavio je nekoliko knjiga pjesama: "Prvenci" (1846.), "Nove pjesme" (1851.). Kao i svi romantiari, najvie je pisao ljubavne, patriotske i refleksivne pjesme. A kao ilirac slavio je slavenstvo, povratak rodnoj grudi i maternji jezik. Znatno je uticao na razvoj hrvatske poezije XIX stoljea.

    AUGUST ENOA (1831. - 1881.) najznaniji je hrvatski knjievnik iz druge polovice prologa stoljea. Obimnou i vrijednou svoga djela on je odredio itavo jedno razdoblje u hrvatskoj knjievnosti (tzv. "enoino doba") i izvrio snaan uticaj na nekoliko generacija hrvatskih pisaca.

    Rodio se u Zagrebu u obitelji obrtnika. Pravne nauke studirao je u Zagrebu i Pragu. U poetku se bio posvetio novinarstvu i radu u kazalitu. Knjievnim radom poeo se baviti u zrelim godinama, a ostavio je za sobom veliki broj romana, pripovjedaka, pjesama, feljtona, kritika i prijevoda (sa francuskog i slavenskih jezika). Hrvatsko narodno kazalite mu je 1868. godine izvelo komediju "Ljubica". Od 1874. do smrti

  • uredivao je glavni hrvatski knjievni asopis "Vijenac". Napisao je itav niz historijskih romana, u kojima je, na osnovu prouavanja arhivske grade, umjetniki sugestivno oivio starija razdoblja hrvatske povijesti. S mnogo smisla za dinamiku proznog izraza, za graenje likova, za razvijanje sloene i razgranate fabule, za doaravanje historijske atmosfere, enoa je u tim romanima nastojao nacionalno i socijalno osvijestiti iroke italake slojeve u Hrvatskoj. (Historijski romani su mu: "Zlatarevo zlato", "uvaj se senjske ruke", "Seljaka buna", "Diogene", te nedovreni roman "Kletva").

    Napisao je i vei broj pripovijesti i kraih romana s tematikom iz suvremenog ivota. Tim djelima postao je rodonaelnik hrvatske realistike proze: ("Prijan Lovro", "Mladi gospodin", "Ilijina oporuka", "Branka", "Prosjak Luka" i dr.)

    Iako je u svojim djelima sauvao mnoge tipino romantiarske crte, on je nagovijestio i nove mogunosti pripovjedake knjievnosti, otvarajui tako epohu realizma, za koji se i teorijski zalagao u predgovorima svojih romana, u kritikama i naroito u raspravi "Naa knjievnost".

    Smatrao je da je nacionalni ivot Hrvata mnogo bogatiji nego to se to vidjelo iz hrvatske knjievnosti

    onoga doba, pa je zahtijevao od pisaca da slikaju stvarni ivot naroda. A i sam je to nastojao initi. Svojim brojnim zanimljivim djelima enoa je jo za ivota pridobio brojne itaoce, koji su do tada uglavnom itali njemake knjige, pa se zato moe rei da je on stvorio hrvatsku italaku publiku.

    Romantizam u bonjakoj knjievnosti

    Nakon Mehmed-bega Kapetanovica Ljubuaka (1839-1902), koji svojim zbornicima (Narodno blago, Istono blago, I-II) predstavlja spoj prosvjetiteljstva i romantizma i nastavak knjievnih tenji iz osmanskog razdoblja, javljaju se prvi pjesnici koji su objavili zbirke pjesama na bosanskom jeziku. U

    veine je vidljiv utjecaj usmene lirike i istonjacke poezije, a u nekih se oituju evropska pjesnika strujanja na prijelomu stoljea. Uz stvaralatvo na narodnom bosanskom tokavskom jeziku i latinici te stvaranju na orijentalnim jezicima, knjievnici Bonjaci (s obzirom na njihovo isto bosansko etniko podrijetlo) piu i na narodnom jeziku, bosanskom ("po jeziku narodi vjekuju i gospoduju: kako im ga otme - sluguju") tokavskom jeziku koristei se arapskim pismom. Tako se pojavljuje alhamijado knjievnost koja se kao etniko-regionalna pojava razvija u onim krajevima koji su bili pod utjecajem tursko-arapske kulture. Ova vrsta knjievnosti javlja se od polovice 17. st. i traje skoro do konca 19. st. Ona po umjetnikoj kvaliteti zaostaje za knjievnou na orijentalnim jezicima koju je naslijedila, prije svega zbog toga to je piu ljudi nie i srednje naobrazbe koji nisu poznavali druge jezike i druge kulture.

    Glavni predstavnici: Safvet-beg Baagic - Mirza Safvet (1870-1934), koji je pjevao o ljubavi, rodoljublju, prijateljstvu i prolaznosti svijeta, ugledajuci se na istocnjacke pjesnike, ali je pisao i

    budnicke stihove sa historijskim sjecanjima i poeziju drustvenokritickog sadrzaja (Trofanda iz

    hercegovacke dubrave, 1896); Musa azim atic (1878-1915), izrazom pripada pravcu pjesnicke Moderne u juznoslavenskim knjizevnostima, od koje se odvaja vezom sa savremenom turskom

    poezijom i tematsko-motivskim pozajmicama iz bosnjacke usmene lirike; njegovo pjesnicko djelo

    oznacava upecatljivo usvajanje i uvodjenje u bosnjacku knjizevnost soneta kao evropske pjesnicke

    forme. Ostali pjesnici ovoga razdoblja: Riza-beg Kapetanovic (1868-1931),Avdo

    KarabegoviHasanbegov (1878-1900), Osman Djikic (1879-1912) i dr.

    Pripovijetka i roman, koji se u ovom razdoblju prvi put javljaju u bosnjackoj knjizevnosti, kao

    posljedica ulaska ovog naroda u zapadnoevropski kulturni krug, uglavnom su tematski usmjereni

    prema savremenim zbivanjima. Glavni predstavnici: Edhem Mulabdic (1862-1954), opisao dogadjaje

    vezane za Okupaciju (1878) i zivot razlicitih slojeva bosnjackog drustva, odnos starog i novog, pitanje

    skolovanja bosnjacke mladezi i prilagodjavanja zahtjevima novoga doba (pripovijetke Na obali Bosne;

    romani Zeleno busenje, Nova vremena i dr.); Osman-Aziz, knjizevni tandem koji su sacinjavali

    Osman Nuri Hadzic (1869-1937) i Ivan Milicevic (1868-1950), zahvatili su tematiku iz zivota

    Bosnjaka nakon austrougarske okupacije i poteskoce koje su proistekle iz neophodnosti evropeizacije

  • nacina zivota, pri cemu su izlozene kritici zastarjele drustvene ustanove te iskazana prosvjetiteljsko-

    poucna nastojanja (romani Bez nade, Bez svrhe, pripovijetke Na pragu novoga doba i dr.); Semsudin

    Sarajlic (1887-1960), pjesnik i pripovjedac (pripovijest Razija, pripovijetke Iz bosanske romantike);

    Nafija Sarajlic (1893-1917), u kratkim prozama bavila se polozajem bosnjacke zene u savremenim

    prilikama (Teme).

    Bosnjacka drama se u austrougarskom razdoblju razvija u dva toka: (1) drama s povijesnom

    tematikom i (2) komedija s tematikom iz savremenog, mahom politickog zivota. Glavni predstavnici:

    Hamid Sahinovic Ekrem (1879-l936), pisao drame s likovima iz nacionalne proslosti i komedije s

    tematikom iz savremenog zivota (Hifzibeg, Zmaj od Bosne, Djavo pod cergom, Punica, Andjelija,

    Dva nacelnika i dr.); Safvet-beg Basagic, pisao rodoljubivo intonirane drame s povijesnom tematikom

    (Abdullah-pasa i Boj pod Ozijom ili Krvava nagrada); Salih Kavazovic (1873-1943); Husein Djogo

    Dubravic (1880-1961).

    U ovo razdoblje pada i pokretanje prvog bosnjackog knjizevnog casopisa (Behar, 1900), a zatim i

    drugih (Gajret, Biser), koji uz "Muslimansku biblioteku" u Mostaru daju ovom razdoblju obiljezje

    organiziranog knjizevnog zivota.

    Knjizevnom historijom u ovom razdoblju bavili su se Safvet-beg Basagic (Bosnjaci i Hercegovci u

    islamskoj knjizevnosti) i Hamdija Kresevljakovic (Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni od

    najstarijih vremena do danas).