Sedad Dizdarević

Dijalektički monizam Heraklita Efeškog i Mevlane Dželaluddina Rumija

UDK 141.111

SažetakU ovom radu nastojali smo komparativnim i analitičkim pristu-pom istražiti idejne sličnosti i paralele između dvojice povije-sno a i ideološki veoma udaljenih mislilaca. Heraklit pripada antičkoj misli i njegova filozofska vizura nastaje u okrilju me-diteranske helenističke matrice dok Rumi pripada sasvim dru-goj civilizacijskoj epohi i ideološkoj matrici. Međutim, obojica su bili ispred svoga vremena i naučavali stvari koje nisu bile uobičajene i razumljive za njihovo okruženje.

Kritičkim i pomnim iščitavanjem njihovih tekstova i pored-bom ključnih ideja došli smo do zaključka da im je zajedni­čko dinamičko, progresivno i dijalektičko poimanje univerzu-ma shvaćenog monistički i integracijski. Osnovni princip na kojem univerzum hodi i kojem zahvaljuje svoje neprekinuto i nenarušeno egzistiranje jeste princip coincidentia opposi-torum. Ovaj princip predstavlja vezivno tkivo i univerzalnu silu koja razdvaja i istovremeno spaja ali uvijek novo, svježe, kvalitetnije, bolje i naprednije. Rumi taj princip i tu silu na-ziva ljubav a Heraklit vatra. Kada Rumi govori o ljubavi kao osnovnom principu coincidentia oppositorum, on je naziva vatra, plamen, oganj i žeravica.

Osim sličnosti, među njima postoji izvjesna razlika u inter-pretaciji i zaključivanju iz onoga što naučavaju. Heraklitova filozofija umnogome je pesimistična, deprimirajuća, u određe-noj mjeri nihilistična, zbog čega je, vjerovatno, privukla veli-ki broj egzistencijalističkih filozofa, dok je Rumijeva izuzetno optimistična, vedra, obećavajuća i pozitivna i nadahnjujuća.

Ključne riječi: Heraklit, Rumi, Prisca theologia, dijalektički mo-nizam, coincidentia oppositorum

Živ

a B

ašt

ina

, br.

13

., g

od

. 4.

Tema broja: o duhovnoj zbilji ljubavi 29UvodIako ih dijele decenije, stoljeća pa gotovo i

dva milenija, Heraklit iz Efesa1 i Rumi2 iz Ko-nje intelektualno, duhovno i ideološki nisu tako međusobno udaljeni. Povezuje ih nekakva čudna spona, koja nadilazi, natkriljuje i transcendira sve razlike i prepreke među njima. Ovakva sličnost nije stvar koincidencije i akcidencije niti puki egzemplar epigonije i plagijarizma, već nešto mnogo više, mnogo dublje i mnogo ozbiljnije.

Sličnost koja postoji između njih dvojice u razumijevanju nekih osnovnih ontoloških, ko­zmoloških pa i antropoloških zbilja nije stvar me-đusobnog utjecaja ili preuzimanja ideja. Naravno, ne sporimo činjenicu da su Heraklitove ideje, kao i ideje raznih grčkih filozofa, uostalom, bile poznate muslimanskim misliocima. Međutim, Heraklitove ideje nisu bile posebno zanimljive muslimanskim filozofima izuzev u recikliranoj formi preko Platonovih djela ili preko neoplato-ničke filozofije. Ovdje je neophodno napomenuti da je monistički dijalektizam u značajnoj opreci Platonovom učenju o svijetu ideja i formi te da je umnogome suprotstavljen neoplatoničkom uče-nju o emanacijama. Prihvatljivije nam se čini da su Heraklitove ideje, u svom čistom obliku, mu-slimanima ostale nepoznate te da sličnosti koje nalazimo kod Heraklita i Rumija svoje ishodište nalaze u Prisca theologia poimanju svijeta i Boga te da predstavljaju univerzalnu i svevremenu nit znanja koja se neprekidno provlači kroz milenije i umove mislećih ljudi.

Čovjek je oduvijek pokušavao shvatiti kako pomiriti ono u što vjeruje i ono što se pred njim nadaje kao jedina stvarnost. Kako ideju nevidlji-voga, vječnoga i univerzalnoga tumačiti i oprav-dati vidljivim, temporalnim i partikularnim? Sto-ga je čovjek vidljivo svodio na najpartikularnije i najelementarnije, dolazeći pri tom do različitih

zaključaka i rezultata. Različiti mislioci davali su različite odgovore na ova pitanja. Heraklit i Rumi dolaze donekle sa sličnim idejama a ne-rijetko navode i slične primjere. To učenje o su-protnostima, koje se stalno i neprekidno ujedi-njuju coincidentia oppositorum (unity of opposity) i koje konstruiraju svijet, a koji je istovremeno materijalan i nematerijalan, vječan i tempora-lan, partikularan i univerzalan, jeste osnovna i temeljna ideja koja povezuje i spaja Heraklita i Rumija. Primordijalna forma učenja pozna-tog kao dijalektički monizam3 u svijet ljudskog mišljenja ulazi s Heraklitom. Od tada pa sve do danas veliki broj mislilaca koristio je ideje di-jalektike i monizma kako bi protumačio svoja komplicirana filozofska učenja ili kako bi razri-ješio neko od fundamentalnih ljudskih pitanja.4

Kod muslimanskih mislilaca specifičnu for-mu dijalektičkog monizma i princip coincidentia oppositorum (jedinstvo suprotnosti) najdetaljnije i najrevnosnije u svojim djelima razradio je Dže-laluddin Rumi. Djelovanje suprotnosti Rumi vidi kako u subatomskim česticama tako i u ljudskim emocijama, nebeskim tijelima i različitim forma-ma života. Sve je naizgled u ratu, sukobu i ne-trpeljivosti, ali neminovno hrli jedno ka dugom u zagrljaj, iz čega se rađa novi, viši i napredniji oblik života i egzistencije. Ono što je za Hera-klita vatra, za Rumija je bez sumnje ljubav.

Monistička matrica: Heraklit i RumiVjerovanje i naučavanje da u svijetu suštinski

postoji samo Jedno i da to Jedno na neki način čini i konstituira sve ono što nazivamo egzisten-cija ubraja se u red najstarijih i najrasprostranje-nijih ideja ljudske civilizacije. To učenje susre-ćemo kako kod drevnih indijskih mudraca tako i u najstarijim kineskim spisima (Adler, 1999),

1 Heraklit se rodio i živio u Efesu, jednom od dvanaest gra-dova grčke provincije Jonije. Ova provincija u periodu od 547. do 334. godine pr. n. e., s određenim prekidima, bila je u sastavu moćnog Ahemenidskog carstva.

2 Muhammad ibn Muhammad ibn Husein Huseini Kha-tibi Bekri Balkhi, poznat kao Jalāl ad­Dīn Muham-mad Rūmī Balkhī Mawlawī Mawlānā Khamush, rodio se 1207. godine u malom mjestu Wakhsh u provinciji Balkh, a umro je 1273. godine u Konyi. Wakhsh se nalazi u današnjem Tadžikistanu dok je Balkh u Afganistanu.

Većinu života proveo je u Konyi u današnjoj Turskoj.3 Dijalektički monizam ontološka je pozicija koja tvrdi

da je stvarnost ultimativno jedinstvena cjelina te da se nužno izražava u dualističkoj formi i odnosima. Mada se ovo jedinstvo iskustveno i percepcijski doživljava kao suprotnost, suštinski i transcendentalno te suprotnosti su kosupstancijalne.

4 Spomenut ćemo samo neke: Parmenid, Platon, Plotin, Ni-kola Kuzanski, Spinoza, Leibniz, Hume, G. W. F. Hegel, Karl Marx, Herbert Spencer, Alfred North Whitehead.

Živ

a B

ašt

ina

, br.

13

, go

d. 4

.

30 Tema broja: o duhovnoj zbilji ljubavi

kako kod antičkih klasičnih predsokratovskih filozofa tako i kod suvremenih mislilaca iz ra-znih oblasti znanosti, religije i filozofije (Schaffer, 2010). U formi panteističkih, panenteističkih, panpsihičkih i pandeističkih učenja monistička matrica provlači se kroz razna učenja i filozofije tokom povijesti. Ključno pitanje koje se postavlja u svim formama monističkih učenja, kako reli-gijskih tako i filozofskih, jeste šta je ono Jedno, kakva je njegova priroda i kako pojasniti di-verzitet njegove manifestacije. U zavisnosti od toga vide li ono Jedno kao materijalni princip ili pojavu, odnosno nemetarijalni princip, sva ova učenja i svjetonazori dijele se na materijalističke i idealističke pravce. Međutim, najdinamičnija i najaktualnija forma monističke matrice jeste forma neutralnog monizma, koja je povezana s učenjem o univerzalnoj dijalektici, poznatoj još i kao monistički dijalektizam (Craig, 1998).

Heraklit je neumoljiv kada je riječ o prirodi ili suštini zbilje te stoji na stanovištu da posto-ji samo Jedno bez obzira kako ga mi nazivali ili opisivali. “Jedno, što je jedino mudro, može se, i ne može nazvati imenom Zevs” (Frg. 32). On ide dalje tvrdeći da ono što ljudi imenuju različito i što pripisuju različitim božanstvima jeste u biti samo jedno te isto (Frg. 15). Međutim, jedno nije bezlično, bez ikakvih atributa i nesvjesno sebe, već predstavlja čisto znanje, mudrost i apsolutnu svjesnost (Frg. 32 i 108).

Heraklit vjeruje da, iako nam se zbilja čini pluralnom, disperziranom i vrlo kompleksnom, ona je u biti jedinstvena, jednostavna i ne djeljiva. Po njegovom mišljenju, to je činjenica i istina koju može spoznati i razumjeti svako, samo ako obrati pažnju i posluša glas istine. Jedno jest, tu je Heraklit kategoričan, i to nije nešto što mogu razumjeti samo filozofski umovi, već glas koji mogu čuti i razumjeti svi ljudi (Frg. 50).

Jedno, zvali ga mi Zeus, Ad, Dionis ili neka-ko drukčije, u suštini u sebi sadrži sve i ono je jedinstvo u kojem se objedinjuju i smiruju razli-čite suprotnosti (Frg. 67). Sve u sebi nosi pečat

tog Jednoga i sve je na neki način njemu identi­čno a, opet, ono je odvojeno od svega (Frg. 108).

S njim se sve miješa i sve nosi njegovu boju i miris. To jedno imanentno je svemu i nalazi se u svemu, a mijenja se isto onako kao ulje kada se pomiješa s mirisima, pa dobiva ime svakog od njih, ali je opet istovremeno odvojeno i odijelje-no od svega (Frg. 108).

Ovdje Heraklit naučava istovremenu imanen-ciju i transcendenciju jednoga, odnosno Boga, što susrećemo kod mnogih kasnijih religijskih i filo-zofskih učenja. Bog je jedinstvo suprotnosti i on jedini nije suprotnost ničemu “Bog je dan – noć, zima – leto, sitost – glad...” (Frg. 67). Jedno jedino nema suprotnosti i stoga nije podvrgnuto zako-nima borbe i suprotstavljanja suprotnosti na ko-jima počiva sav univerzum. Ono je taj zakon i taj princip prema kojem i u skladu s kojim se sve dru-go dešava. “Samo je jedno mudro: imati saznanje kako sve, do pojedinosti, biva upravljano” (Frg. 41).

Opet to Jedno nije nešto što će nestati i u jed-nom trenutku prestati da djeluje. Za njega se ne može reći da je pasivno, izolirano i udaljeno od svijeta postojanja. Ono je uvijek tu, prisutno, ak-tivno i neprekidno dovodi u postojanje i odvodi iz postojanja sve stvari po principu borbe izme-đu suprotnosti (Frg. 67). To Jedno je, također, vječno, trajno i neprekidno (Frg.16), a to znači da život i postojanje nikada neće prestati te da se neprekidno univerzum obnavlja i stvara.5 Za Heraklita to Jedno ima svoj subjektivitet, svijest i volju te ne predstavlja samo puki princip, zakon ili pokretač bez svijesti i volje (Frg. 32 i 108).

Ako bismo htjeli sumirati ono što je Hera-klit rekao o Jednom, onda bismo to uradili na sljedeći način:

1. Postoji i nepromjenjiv je;2. Oduvijek je i zauvijek;3. Po njemu se sve mijenja i njemu se sve vraća;4. Sveopći je i univerzalan;5. Jedan je i jedini;6. S njim je moguće biti u skladu;7. On je mudrost i posjeduje znanje o svemu.

5 Ovo učenje o neprekidnom i permanentnom stvaranju cre-atio continua popularizirao je jedan broj istaknutih filozofa i nalazi se u srži većine mističkih religijskih i nereligijskih učenja. Učenje o stalnom i neprekidnom stvaranju pred-stavlja jedan od temelja sufizma, o čemu najviše govore

Dželaluddin Rumi i Ibn Arebi. U islamskoj literaturi za ovo učenje koriste se različiti termini: Khalq mudam, Khalq al jedid, tejdid al imsal. Ashari i Mulla Sadra, ta-kođer, predstavljaju zagovornike ovog učenja u području filozofije i teologije.

Živ

a B

ašt

ina

, br.

13

., g

od

. 4.

Tema broja: o duhovnoj zbilji ljubavi 31Kada usporedimo navedena svojstva koja

Heraklit pripisuje Jednom, odnosno Bogu, onda ćemo doći do zaključka da se to umnogome sla-že s temeljnim učenjima muslimanskih sufija, a, naravno, i s učenjem samog Dželaluddina Rumija. Tako Rumi kaže:

Ako stave deset lampi na jedno mjestoVanjštinom će svaka biti različitaAli svjetlost svih je istaBudeš li gledao u svjetlost (Rumi, 1995: I, 680–681).

Ovdje je aluzija na formalnu razliku koja po-stoji među predmetima i pojavama, ali i suštin-sko jedinstvo i istovjetnost koje je moguće vidjeti samo ako gledamo na pravi način i ako su nam oči otvorene i usmjerene ka suštini.

Prema Rumiju, mnoštvo razlika koje se uo-čavaju između partikularnih stvari i pojava samo je manifestno i nalikuje sjenci koju uočavamo i zapažamo, ali ona u stvarnosti ne postoji već predstavlja refleksiju nečega drugog.

Bili smo sjedinjeni i jedna supstancija sviBijasmo bez glave i nogu a On bijaše sveBijasmo jedan dragulj poput suncaBez sveza i čisti poput vodeKad dođe u formu ona čista svjetlostNastadoše brojevi poput sjena s balkona (Rumi, Ibid: 687, 689).

Kao i kod Heraklita, Bog kod Rumija je Onaj Koji sve upravlja i prema Kojem se sve upravlja. On je izvor života, kretnji i svega što se dešava:

Mi smo poput harfe a Ti trzalicom svirašJecaj nije od nas već je od TebeMi smo poput naja a zvuk nam je od TebeMi smo poput planine a odjek nam je od Tebe (Rumi, Ibid: I, 598–599).

Bog je transcendentan i upravlja svime svo-jom apsolutnom moći, ali je istovremeno i ima-nentan i neodvojiv od čovjeka:

U mome srcu kako vani tako i unutra jeste OnU mome tijelu, duši, venama i krvi jeste On

(Kulliyat-e Shams, kvatren 172).

Kada je riječ o Bogu ili Jednom, Rumi se u potpunosti slaže sa Heraklitom, ili je bolje reći kako se Heraklit slaže s temeljnim islamskim postulatima o Bogu. Daleko bi nas odvelo da navodimo Rumijeve primjere za svaki od atribu-ta koje Heraklit pripisuje Jednom. Neke od njih već smo naveli, a neki su toliko aksiomatični za Rumijevo učenje i islam da ih nije potrebno na-voditi. Prema tome, Heraklit i Rumi saglasni su da istinski postoji samo Jedno i da se sve vraća njemu. To Jedno se ne mijenja, mada se sve dru-go mijenja shodno njegovoj volji i znanju. To Jedno posjeduje znanje i mudrost. Oduvijek je i zauvijek i pored njega nema ništa drugo što mu je slično. Ono je univerzalno i obuhvata sve što postoji. Istovremeno je imanentno a i transcen-dentno. Prema njemu se sve upravlja i ono sve upravlja prema svojoj volji i mudrosti.

Univerzalna dijalektika koja prožima univerzumUčenje da u univerzumu vlada dijalektički

princip suprotstavljenih i sučeljenih sila, koje su međusobno i komplementarno povezane, pred-stavlja jednu od temeljnih postavki dijalektičkog monizma (Craig, 1998: 816). Univerzalnu dija-lektiku kao princip postojanja susrećemo već u taoizmu i konfučijanizmu u učenju o yin i ying principima (Ohsawa, 1946). Yin i yang pred-stavljaju komplementarne sile, koje međusob-no djeluju kako bi formirale dinamičan sistem u kojem je cjelina veća od sastavnica i u kojem polaritet suprotnosti proizvodi cjelotnost, sistem i poredak. Međutim, Heraklit je prvi filozof koji je ovaj dinamički komplementarni princip suprot-nosti uveo u filozofiju i s njim pokušao objasniti funkcioniranje univerzuma i samog postojanja.

Po Heraklitu sve se neprekidno, trajno i ci-klično kreće a to kretanje počiva i pokreće se na principu univerzalne dijalektike.

Ovo vječno kretanje, transformaciju i vraća-nje Heraklit prikazuje kroz proces pretvaranja svih stvari u vatru i ponovnog pretvaranja vatre u druge stvari:

“Sve se obrazuje gašenjem vatre, njen naj-gušći deo postaje zemlja, zatim zemlja pod

Živ

a B

ašt

ina

, br.

13

, go

d. 4

.

32 Tema broja: o duhovnoj zbilji ljubavi

uticajem vatre postaje voda, voda isparava-njem postaje vazduh pa opet ceo kosmos i sva tela pretvaraju se u vatru” (Frg. 22).

Ovdje Heraklit ukazuje na stalni proces, koji se uvijek iznova odvija u prirodi i koji predstavlja perpetuum mobile života. Da bi potcrtao činjenicu kako se ovaj proces stalno, kontinuirano i uvijek iznova odvija, Heraklit ističe:

“Svet ovaj, isti za sve, nije stvorio niko ni od bogova ni od ljudi, već je uvek bio, jeste i biće večno živa vatra koja se s merom pali i merom gasi” (Frg. 30).

Ovaj proces stalne transformacije, stalnog pretvaranja vatre u druge elemente i drugih ele-menata u vatru odvija se s mjerom i u skladu sa zakonitostima logosa. Proces kretanja od dolje prema gore i gore prema dolje, odnosno iz bića u nebiće i nebića u biće, uvijek je isti i cikličnog je kretanja (Frg. 60).

Heraklit napominje da se ovaj proces odvija dvosmjerno i to u smjeru uništavanja, razaranja i destrukcije, s jedne strane, i u smjeru stvaranja, iz-gradnje i konstrukcije, s druge strane. Stoga Heraklit kaže: “Put naviše i naniže je isti” (Frg. 60), podra-zumijevajući pod tim kružni proces koji se nepre-kidno odvija i koji uvijek ima isti intenzitet i smjer.

Cjelokupna dijalektička filozofija počiva na ovom principu, međutim ono što je karakteri-stično za Heraklitovo viđenje pitanja kretanja, za razliku od njegovih suvremenika a i kasnijih filozofa, jeste ciklično, reverzibilno, inverzno i ponavljajuće kretanje.

Rumi, također, vjeruje u stalnu mijenu, trans­formaciju i tranziciju. Ona je neprekidna, per-manentna i vječna.

Ništa nije stalno niti postojanoSve se vječno mijenja i vječno krećeČestice se stalno spajaju sa česticamaKako bi nastalo sve na zemlji i nebesima...Čestice se međusobno odvajajuI ponovo u drugom obliku spajaju (Farshad, 2000: 289–290).

Ovaj neprekidni proces kretanja, spajanja i razdvajanja, približavanja i udaljavanja, kretanja

ka gore i vraćanja ka dolje ustvari je neprekidni proces stvaranja i rastvaranja, dovođenja u po-stojanje i odvođenja iz postojanja. Međutim, to se tako brzo odvija da ljudska svijest ne može zapaziti ili osjetiti takve promjene.

Svakoga trena egzistencija iznova mijenja odjeću i oblači novu, svijet je uvijek nov i dru-gačiji, Božije stvaranje je stalno i neprekidno, ali Bog nikada ne ponavlja i ne čini to na isti način. To je tok koji se može porediti s rijekom koja teče. Kada gledamo izdaleka, čini nam se kao neprekidna nit koja ima svoj početak i kraj. Međutim, ako zastanemo i promotrimo, vidjet ćemo da uvijek dolazi nova voda ali da zbog brzi­ne toka i mijene mi ne možemo primijeti kada jedna voda odlazi a kada druga dolazi.

Svakoga trena obnavlja se svijet a miSmo nesvjesni obnavljanja ove vječnostiŽivot poput potoka stalno se obnavljaAli našem tijelu se čini nepromjenjiv (Rumi, Ibid: 72).

Ova Rumijeva konstatacija uveliko naliku-je na izjavu, koja se pripisuje Heraklitu, prema kojoj čovjek ne može dva puta stati u istu rijeku te da sve teče Panta rei. Međutim, ovaj proces kod Rumija nije samo neprekidan i cikličan, već i evolutivan. Svako novo stvaranje i rastvaranje znači i novi kvalitet, viši nivo života, svijesti i po-stojanja. Sve se kreće ali ka višem i boljem, sve postaje i nestaje ali uvijek iznova se pojavljuje kao bolje i kvalitetnije.

Od onoga dana kada došao si u postojanjeTi bio si vatra ili vjetar ili zemljaDa si u onom stanju ostao vječnoKada bi se uspeo na ovaj stepenPrvo postojanje nije ostalo trajnoUmjesto njega došlo je bolje postojanje (Rumi, Ibid: 789–791).

Ovaj je proces, kako rekosmo, evolutivan, usavršavajući i teleološki, te ga stoga možemo nazvati teleološkim evolucionizmom. Svrha i cilj transformacije, stalne mijene i promjene jeste upravo usavršavanje, progresija, napredak i dosti-zanje višeg kvaliteta postojanja i življenja. Sve što postoji, materijalno i nematerijalno, podvrgnuto

Živ

a B

ašt

ina

, br.

13

., g

od

. 4.

Tema broja: o duhovnoj zbilji ljubavi 33je ovom procesu i ovom zakonu a čovjek je nje-gov najviši izraz. Sve će jednoga dana postati viši nivo svijesti i viši nivo postojanja, odnosno na neki način bit će transformirano u čovjeka.

Da nije ljubavi zar bi bilo postojanja?Zar bi se hljeb s tobom spojio i zar bi ti postao?Hljeb je postao ti, zašto? Zbog ljubavi i strastiDa nije tako zar bi hljeb postao kao duša slobodan?Ljubav mrtvi hljeb pretvara u dušuA prolaznu dušu pretvara u vječnost

(Rumi, Ibid: 2012–2014).

Cilj ove transformacije, ovog stalnog i ne-prekidnog kretanja, obnavljanja, stvaranja i ra-stvaranja, izgradnje i razgradnje, dovođenja u postojanje i odvođenja iz postojanja jeste čovjek ali čovjek kakvoga još nismo vidjeli.6

Umrijeh kao mineral i postah biljka I kao biljka umrijeh i pojavih se kao životinjaUmrijeh kao životinja i čovjek postah Pa čega se bojim, kada sam to smrću manje postao?Opet mi je umrijeti kao čovjekKako bi raširio krila kao melekI kao melek moram tragati dalje Sve će nestati osim Njegova licaDrugi put ću biti žrtvovan kao melek Ono što se zamisliti ne može to ću postati

(Rumi, Ibid: 3901–3910).

Coincidentia oppositorum, vezivno tkivo bivstvaZakon suprotnosti predstavlja osnovni i te-

meljni zakon po kojem se, prema Heraklitu, od-vija sve u univerzumu. Suprotnosti su u stalnom sukobu, ratu, sučeljavanju i borbi ali ta borba, rat i sukobljavanje nemaju za cilj uništenje već izgradnju. Ovaj dijalektički princip predstavlja suštinu Heraklitove filozofije pomoću kojeg on tumači postanak, funkcioniranje i trajanje uni-verzuma a, također, ljudski život, ponašanje, dje-lovanje, mišljenje i osjećaje. Suprotnosti se nalaze svuda, kako u univerzumu tako i u čovjeku sa-mom, njegovom tijelu, njegovoj duši, emocijama

i mislima. Sav svijet sazdan je od suprotnosti i to suprotnosti koje su u parovima i jedna drugoj oprečne.7 Suprotnosti su uvijek u paru i konstant­no se nalaze jedna naspram druge. Jedna strana ne može bez druge, a tamo gdje se nalazi druga, tu treba očekivati i prvu. Odnos između ovih parova i suprotnosti nije opozitan i međusobno sučeljen, već komplementaran i nadopunjavajući. Prema ovom učenju stvarnost je jedna i jedin-stvena ali se manifestira u formi suprotnosti ili parova. Međutim, ove suprotnosti, naizgled su-čeljene, povezuju se, privlače i sjedinjuju u Bogu a Bog je jedinstvo svih suprotnosti.

Tako Heraklit kaže: “Bog je dan – noć, zima – leto, rat – mir, sitost – glad, a menja se isto onako kao ulje kada se pomeša s mirisima pa dobiva ime po svakom od njih” (Frg. 67). Bog je vrhovni princip u kojem je sjedinjeno sve i koji povezuje sve. S druge strane, suština i Bit Boga su nespoznatljivi te ga ljudi predstavljaju, tumače i opisuju u skladu sa svojim umovima, iskustvi-ma i saznanjima. Kao što ulje, kada se pomiješa sa drugim stvarima, i dalje ostaje ulje ali dobi-ja specifičan miris, manifestaciju i formu, tako i Bog ostaje uvijek isti ali u dodiru, susretu ili kon-taktu s materijalnim svijetom, ljudskim umom ili sviješću o Njemu stvara se sasvim specifična i određena slika (Frg. 67).

Proces transformacije suprotnosti jedne u drugu odvija se neprekidno, pa se tako stalno rađa i stalno umire, neprestano biva mladim i permanentno stari. Ovaj proces možemo vidje-ti u prirodi uvijek iznova a i u samom čovjeku kako u njegovom tijelu, tako i u njegovim emo-cijama, osjećajima i mislima. Prema Heraklitu priroda teži ka suprotnosti, te od tih suprotnosti stvara sklad a ne od jednoga. Samo suprotno-sti omogućavaju sukob, borbu i sučeljavanje a iz te borbe i rata proizlazi sve što postoji (Frg. 8).

Suprotnosti su uvijek zajedno i uvijek kon-vergiraju jedna prema drugoj. Njihov odnos nije dokidajući i isključujući, već komplemen-taran i uključujući (Frg. 88). U biti suprotnosti i divergentnosti nalazi se princip konvergentno-sti i ujednačavanja. Mada se čini da su suprot-nosti, međutim, divergentnosti su same sobom

6 Aluzija na 30. ajet sure El-Baqarah koji govori o dijalogu između Boga i meleka prilikom postavljanja namjesnika

na zemlji kada Bog kaže: “Ja znam ono što vi ne znate.”7 Kur’an na ovu činjenicu ukazuje u 49. ajetu sure Ez-Zarijat.

Živ

a B

ašt

ina

, br.

13

, go

d. 4

.

34 Tema broja: o duhovnoj zbilji ljubavi

konvergentnosti i privlači ih ono što se nama čini suprotnost (Frg. 51). Među njima postoji neka nevidljiva, nejasna i nespoznatljiva spona, koja ih privlači i vuče jedne prema drugima. Ta spona i taj spoj mnogo su jači od veza i spojeva koji su vidljivi. Upravo zbog te nevidljive veze i spone suprotnosti se nikada ne udaljavaju jedna od druge, nikada se ne raspadaju čestice i uvijek je sve na okupu. Ta spona nalik je na silu gravi-tacije koje stvari međusobno povezuje i drži na okupu. Nemoguće je tu vezu vidjeti, ali njene efekte možemo osjetiti (Frg. 54).

Međutim, suprotnosti imaju i drugu svrhu i smisao osim dijalektičkog odnosa, sukobljava-nja i borbe, koja opet omogućava trajanje, po-stojanje i opstojanje, a to je da pokazuju stvarnu prirodu jedna druge (Koplston, 1989). Heraklit nas podsjeća da ne bismo znali šta je dan da nije noći, niti bi nam bilo poznato dobro da nije zla a “Bolest učini zdravlje prijatnim i dobrim, glad – sitost, zamor – otpočinak” (Frg. 111). Pravda bi nam ostala nedokučiva i nespoznatljiva da nikada nismo osjetili pesnicu nepravde (Frg. 23). Tako je svrha postojanja suprotnosti da nam omogući spoznaju i stjecanje znanja o stvarima koje nas okružuju. Inače, ostali bismo uskraćeni znanja o mnogim stvarima. Da nije ovog principa, čak ni stvari koje su svima naizgled jasne i poznate, kao što su pravda, dobrota, poštenje i dobročinstvo, ostale bi nam nepoznate (Frg. 23).

Suprotnosti, opet, ukazuju na relativnost stvari, pa tako magarca ne interesira zlato već slama (Frg. 9), a svinja uživa u prljavštini i ka-ljuži (Frg. 13). Ovdje vidimo da je Heraklit bio jedan od prvih filozofa koji je ukazao na rela-tivnost ljudskog znanja i prosuđivanja. Iako su sofisti poznati po tome što su postojanje ap-solutne istine doveli u pitanje, Heraklit je prvi primijetio do koje mjere karakter, odgoj, okru-ženje i kontekst u kojem se nešto nalazi utječu na vrednovanje, razumijevanje i zaključivanje (Frg. 82–83).

I kod Rumija je ova borba suprotnosti svuda vidljiva i neprekidna. Rat i borba odvijaju se kako na nivou materijalnih i fizičkih pojava, tako i na nivou emocionalnih stanja i osjećanja. Sukob je vidljiv i na elementarnoj osnovi između najsit-nijih i gradivnih elemenata univerzuma.

Ovaj svijet je oduvijek počivao na ovom ratuPogledaj elementarne čestice da ti bude jasnoČetiri osnovna elementa su četiri gradivna stupaNa kojima počiva sav ovaj svijetSvaki stup ruši i ništi onaj drugiStup vatre ruši i ništi stup vodeStoga stvaranje počiva na suprotnostimaTako rat vlada između koristi i štete

(Rumi, Ibid: 36–54).

Prema tradicionalnoj kosmologiji univerzum je sastavljen od četiri osnovna elementa i to: va-tra, voda, zemlja i zrak. Poremećaj ravnoteže ova četiri elementa kako u prirodi, tako i u čovjeku dovodi do štete a vraćanje balansa donosi ko-rist i zdravlje. Rumi odnos ovih elemenata vidi veoma dinamičnim pa čak i eksplozivnim. On njihov odnos poredi s posudom na peći u ko-joj se nalaze ovi elementi i koji stalno ključaju (Rumi, Ibid: 202).

Međutim, iako su ove suprotnosti u stalnom ratu, sukobu i nadvladavanju, među njima vla-da neka čudna veza i spona. Ta je veza nevidlji-va, ali toliko jaka da ih stalno drži na okupu. To je sukob različitih energija koje se na taj način međusobno spajaju i tvore nove stvari i spojeve.

Noć je sa danom u stalnoj zavadiRazličita su izgleda ali se slažuDanju noću naizgled ratuju i svađaju seAli oboje tkaju jednu te istu zbiljuSvaki od njih traga za drugim kao za bližnjimKako bi upotpunio svoj posao i zadatak

(Rumi, Ibid: III, 4417–4419).

Suprotnosti imaju i drugu ulogu osim one da održavaju i kontinuirano proizvode život i po-stojanje. Njihova uloga je i da osvijetle i pokažu svoju suprotnost. Ustvari, spoznaja i saznanje ne bi bili mogući bez postojanja suprotnosti. Su-protnosti služe za orijentaciju i kretanje čovjeka u ovom materijalnom svijetu.

Da nije noći ne bi vidio boju svjetlaStoga svjetlost je vidljiva svojom suprotnošću

(Rumi, Ibid: I, 1128–1132).

Nemoguće je spoznati pravdu, poštenje i dobrotu dok ih ne usporedimo s nepravdom,

Živ

a B

ašt

ina

, br.

13

., g

od

. 4.

Tema broja: o duhovnoj zbilji ljubavi 35nepoštenjem i pokvarenošću. Mudrost razumi-jevamo preko nečije gluposti a ljepota postaje vidljiva samo onda kada je poredimo s njenom suprotnošću. Ispravan i pravi put može se ra-zumjeti i shvatiti samo ako nam je poznat krivi put ili stranputica (Rumi, Ibid: VI, 2151–2155).

ZaključakU ovom radu pokušali smo istražiti i ispita-

ti neka od temeljnih učenja, koja su zajednička Heraklitu i Rumiju i po kojima su i poznati u znanstvenim tokovima. Analizom teksta, sinte-zom, komparativnim metodama i historijskim pristupom iščitavali smo izvorne tekstove kako Heraklita tako i Rumija, a pored toga i dru-ge istraživače koji su se bavili njima i njihovim idejama. Nismo za cilj imali da ustanovimo me-đusobne utjecaje i preuzimanje ideja jednog od drugog, jer smo to smatrali manje vjerovatnim i tu smo se pozvali na princip Prisca theologia, po kojem određene univerzalne i božanske isti-ne možemo pronaći kod različitih mislilaca i u različitim učenjima, iako možda nisu imali me-đusobnih kontakata.

Došli smo do zaključka da Heraklit i Rumi dijele specifično monističko viđenje zbilje, po-znato kao dijalektički monizam a predstavlja vrlo dinamično, progresivno i inkluzivirajuće razumijevanje svijeta, zbilje i svega što se deša-va u univerzumu. Obojica univerzum vide živim, pokretnim i vrlo aktivnim, ali ta dinamika i pro-gresivnost svijeta, po njihovom mišljenju, dolazi od sučeljavanja suprotnosti, njihove međusob-ne borbe, rata i suprotstavljanja. Ovaj je proces neprekidan, trajan i permanentan a zasniva se na ideji creatio continua, po kojoj se univerzum

uvijek iznova i iznova stvara i rastvara. Princip coincidentia oppositorum, po kojem je sve u uni-verzumu opozitno, suprotstavljeno i međusob-no oprečno i koji osigurava opstanak i trajnost života, nije novina u povijesti ljudskog mišlje-nja ali ga Heraklit i Rumi interpretiraju na sa-svim originalan način. Njih dvojica ne proma-traju ga samo kao princip ili samo kao silu, već kao zbilju koja se nalazi u svim materijalnim i nematerijalnim tijelima i pojavama, kako onim planetarnim tako i subatomskim, kako fizičkim tako i mentalnim.

Iako se slažu da egzistencija i postojanje ovise o blagodati ratovanja, borbe i sučeljavanja suprot-nosti, ne slažu se u vezi sa svrhom i ciljem ovog dinamičkog i dijalektičkog procesa. Po Heraklitu je on cikličan, reverzibilan, istovjetan, ponavlja-jući i vječno isti, dok je kod Rumija teleologij-ski, entelehijski i evoluirajući. Kod Heraklita se sve iznova ponavlja i vraća u isto, što je najbolje izraženo Nietzscheovom sintagmom “Vječno vraćanje istog”, dok je kod Rumija riječ o stal-nom procesu, koji se uvijek iznova ponavlja ali za posljedicu uvijek ima novo, bolje, savršenije, potpunije i kvalitetnije od prethodnog.

Zaključili smo da Heraklit i Rumi ispod vanjskog omotača zbilje vide dijalektičku mo-nističku stvarnost, ali ona je po Heraklitu upot-punjena, savršena i konačna te se samo uvijek iznova vraća i ponavlja, dok je kod Rumija ona nedovršena, tek započeta, potencijalna, gruba, sirova i pripravna za savršenstvo. Stoga je He-raklitova filozofija pesimistična, mračna, demo-tivirajuća, u nekoj mjeri nihilistična, zbog čega je i inspirirala egzistencijalističke filozofe, dok je Rumijeva izuzetno optimistična, vedra, obe-ćavajuća i pozitivna.

Literatura

Aaron, Daniel, (2011). Imaginal Reality, Volume 2: Voidcraft. Aeon Books. ISBN 178049937X.

Adler, Joseph A, (1999). “Zhou Dunyi: The Me-taphysics and Practice of Sagehood”, In Sources of Chinese Tradition, William Theodore De Bary and Irene Bloom, eds. 2nd ed., 2 vols. Columbia University Press.

Bošnjak, B., (1983). Grčka filozofija, Zagreb: NZMH

Charles H. K., (1979). The art and thought of Herac-litus, Cambridge: Cambridge University Press.

Cleve, M. F., (1965). The Giants of Pre-Sophistic Greek Philosophy: An Attempt to Reconstruct their thoughts, Hague: Martinus Nijhoff.

Edward, Craig. (1998). Routledge Encyclopedia of Philosophy. Routledge. p. 816. ISBN 0415-07310­3.

Živ

a B

ašt

ina

, br.

13

, go

d. 4

.

36 Tema broja: o duhovnoj zbilji ljubavi

Erik C. Banks. (2010). Neutral Monism Reconsidered. Philosophical Psychology 23: 173–187.

Farshad, M. (2000). Andisheye qantumi Molana, peyvan-de elm o erfan, Teheran: Jame’e.

Filipović, V., (1984). Filozofijski rječnik, Zagreb: Naklad-ni zavod Matice Hrvatske.

Fraser, J. T., Haber, F. C., Muller, G. H. (1972). The Study of Time, Berlin, Heidelberg New York: Springer­Verlag.

Furuzanfar, Badiuz­zaman. (1957). Kulliyat-e Shams, 8 vols., Tehran: Amir Kabir Pres.

Heraklit, (1979). Heraklit Fragmenti, prev. Miroslav Marković, Beograd: Grafos.

Heraklit, (2005). Tako kazuje Heraklit, Efežanin, prev. Branko Despot, Zagreb: Jesenski i Turk.

Koplston, F., (1989). Istorija filozofije I – Grčka i Rim, prev. Slobodan Žunjić, Beograd: BIGZ.

Ramakrishna, Puligandla. (1997). Fundamentals of Indian Philosophy, New Delhi: D. K. Printwor-ld (P) Ltd.

Rumi, J., (1995). Masnawi Ma’navi, edited Reynold Nicholson, Teheran: Enteshrate Pezhuhesh.

Schaffer, Jonathan (2010). “Monism: The Priority of the Whole”, Philosophical Review, 119 (1): 31–76.

http://www.thomehfang.com/suncrates/7Dow.html

AbstractDialectical monism of Heraclitus of Ephesus and of Maulana

Jalaluddin Rumi Sedad Dizdarević

The paper attempts to examine the notional similarities and parallels between two historical-ly and ideologically very distant thinkers by using a comparative and analytical approach. Heraclitus belongs to the antique thought and his philosophical view originates within the Mediterranean Hellenistic matrix, while Rumi belongs to a totally different civilizational epoch and ideological matrix. However, both of them were ahead of their time and both taught things which were not usual and understandable to their surroundings.

By a critical and detailed reading of their texts and by comparing their key ideas we have come to a conclusion that what they have in common is a dynamic, progressive and dia-lectic concept of the universe perceived in a monistic and integral way. The basic principle according to which the universe moves and to which it owes its uninterrupted and undis-turbed existence is the principle of coincidentia oppositorum. This principle presents the con-nective tissue and universal force that separates and at the same time connects everything, always new, fresh, more quality, better and more advanced. Rumi calls that principle and force love while Heraclitus calls it fire. When Rumi talks about love as a basic principle of coincidentia oppositorum, he calls it fire, flame, ingle and ember.

Besides the similarities between them, there is a certain difference in the interpretation and drawing of conclusions related to what they teach. Heraclitus’ philosophy is greatly pessimistic, depressing and, to a certain extent, nihilistic, which is probably the reason why it attracted a great number of existentialistic philosophers. On the other hand, Rumi’s phi-losophy is very optimistic, bright, promising, positive and inspiring.

Keywords: Heraclitus, Rumi, Prisca theologia, dialectical monism, coincidentia oppositorum

(U prijevodu Rusmira Mahmutćehajića i Mehmedalije Hadžića)

Imam Sedžad Zejnulabidin

Šapćuće moljenje štovatelja

O Onaj Koji ide prema onima koji idu prema Njemu... išćem Ti da me smjestiš među one koji imaju potpun udio od Tebe, najviši položaj u Tebe, najobilniji dio ljubavi Tvoje, i najodličniju dodjelu znanja Tvog, jer težnja moja odvojena je od svega osim od Tebea želja moja okrenuta samo Tebi. Ti si cilj moj, niko drugi; samo Tebi pripada buđenje moje i nesnenost moja. Susretanje Tebe jest radost oka mog, dostizanje Tebe želja duše moje. Prema Tebi je čežnja moja, u ljubavi za Te gorljiva žudnja moja, u sklonosti prema Tebi vruća želja moja...