Pismo iz Japana!

Poštovani posjetioci Pecha Kucha Novi Sad,

Zahvaljujem Vam na prilici da napišem pismo o situaciji koja je zadesila Japan, o tome kako se ova zemlja danas nosi sa

zasigurno jednom od najvećih tragedija u sopstvenoj, ali i istoriji celog svijeta.

Zovem se Mirjana Schroen, rodom sam iz Zagreba, a živim u Osaki već dvije godine.

Supruga i mene sudbina je dovela u Japan putem njegovog posla. Bila je to jedna potpuno nova i neobična avantura za nas – Japan, zemlja

izlazećeg Sunca.Do tada daleka i nepoznata, gotovo

vanzemaljski otok!

Kada sam došla tu, mislila sam da me za Japan ništa posebno neće

vezati i da će mi se uvek činiti dalek i neshvatljiv, ali - duboko sam se

prevarila!

Očarao me je kao nijedna zemlja do tada, toliko da sam iz dubine duše

osjetila potrebu ostati ovdje do kraja života. Ovo je predivna zemlja, prepuna dobrih ljudi, toliko neobična i lijepa da

rijetko koga ostavlja ravnodušnim.

A trenutak ozbiljnosti situacije koje su potres, tsunami i vrlo ozbiljna atomska

katastrofa doneli sa sobom, čini ove odlike Japana još dubljima i tužnijima...

Japanci su izuzetno jak i izdržljiv narod, vrlo visokog morala. Ne znaju i

ne mogu lagati, vrlo su iskreni i pošteni, a u ovoj zemlji gotovo da

nema krivičnih dijela krađe. Možete ostaviti punu torbu novca, nakon dan-dva naći ćete je na istom mjestu ili u obližnjoj policijskoj stanici, sa svime

što se u njoj nalazilo...

Ovo Vam verovatno djeluje nemoguće, ali to je zapravo samo još jedan od

dokaza koji idu u prilog mom osjećaju o ovoj divnoj zemlji!

Iako komuniciraju i pokazuju emocije na potpuno drugi način od nas i djeluju distancirano i hladno, oni to ni u kom

slučaju nisu, naprotiv – u biti to je samo vanjska obrana i socijalna norma

ponašanja, a u njihovoj dubini veoma je osjećajno srce, puno suosjećanja za

bližnje.

Nastoje po svaku cijenu izbjeći bilo koju situaciju u kojoj bi nekoga povrijedili. Njihova je ljubaznost bez presedana.

Izuzetno su jak i izdržljiv narod, pomalo fatalističan, što ima veze sa njihovom

budističkom vjerom i mnogim udarcima sudbine.

Ni za vrijeme najjačeg potresa ne gube unutrašnji mir i staloženost. Kada uđete u japanski način shvatanja

stvarnosti, sve Vam postaje jasnije i jednostavnije.

Život je prije tragedije bio opušten i ubrzan istovremeno, kako to samo u Japanu može biti, tekao je i ništa nije dalo naslutiti da će ovu zemlju ikada pogoditi tako teška i tužna sudbina

koja joj se desila tog 11. marta 2011. godine.

Tog dana bila sam u svojoj kući, kada me je nazvala prijateljica Miyuki i pitala me jesam li osjetila potres.

Ostala sam začuđena, jer se u našem dijelu, regiji Kansai, gotovo nije ni

osjetio! Kad sam saznala šta se desilo, u panici sam počela tražiti vijesti o

ovoj tragediji.

Moj suprug nalazio se u trenutku potresa na 35. spratu nebodera u

Osaki, gdje je njegov biro i doživio je šok, nakon što se pet minuta zgrada

njihala i tresla, po metar-dva u stranu! Ubrzo su svi sišli pješice sa 35. sprata,

jer nijedan od liftova u tom tehnički savršenom neboderu nije više radio.

Ja sam se za vrijeme potresa nalazila nedaleko od Kobea i nisam osjetila

ništa, ali je psihički šok nadjačao sve ostalo.

Potres magnitude 9.0 stupnjeva i tsunami koji je dosezao do 14 metara visine, dosad su najjači u historiji Japana.

Nakon potresa zemlja se u doslovnom smislu nije više smirivala i u

najpogođenijem djelu sjevernog Japana, uz posljedice potresa i tsunamija pojavio se i novi i vrlo dramatičan problem – i to

onaj najjači, nuklearni!

Japanska vlada dugo je krila informacije o obimu tragedije koja je zadesila

Fukushimu, iz straha od masovne panike, te pitanja gdje smijestiti ljude iz ozračenog područja, čiji je obim rastao od prvotnih 20 km pa prema današnjim

vijestima i do 80 km.

Vesti koje su stizale bile su u potpunoj suprotnosti od onih koje je davala

Vlada, te su dovele do još veće panike i straha. Odjednom smo shvatili da ni tsunami ni potres nisu ni približno

toliko opasni koliko nuklearni problem i katastrofa koja se pojavljivala na

horizontu.

Nažalost, vijesti su bile više nego škrte, i među Japancima, inače staloženima i hrabrima, počeli su se pojavljivati prvi

znaci panike. Velika većina ipak je hrabro odlučila "ignorirati" atomski

problem i uživit se u svoje uživanje u sadašnjosti i trenutku u stilu zen

budizma.

Ova opcija činila se i meni u jednom trenu najprihvatljivijom, s obzirom na

sve strane ove ozbiljne situacije.

Ova tragedija promijenila je mnoga lica Japanaca i navela ih na razmišljanje i

kritiku vremena u kojem žive, čemu inače nisu skloni. U mislima svih bili su ljudi iz pogođenih područja sjevernog Japana i

njihove sudbine.

Na hladnoći, snijegu, bez krova nad glavom, okruženi ruševinama kuća i

mirisom smrti, bez vode i hrane, pušteni na milost i nemilost sudbine i prirode, u području koje je preko 10 puta dnevno

imalo after-šokove bile su hiljade i hiljade ljudi.

I u ovoj tragediji Japanci su bili vjerni i požrtvovani jedni prema drugima,

dijeleći tragediju i bol, tugu i borbu za normalizovanje života. Činili su nemoguće da očiste pogođena

područja i pokušaju spasiti sve što se spasiti dalo!

Iako je 10% Japana prvobitno pogođeno tragedijom, njezin se obim širi i dalje, jer je toliko silovit u svojem

djelovanju.

Tako je do sada pronađeno 30.000 tijela žrtava, a vrlo je moguće da se

broj stradalih u tsunamiju daleko veći, te da će dosegnuti brojke više od onih

očekivanih.

Nakon zemljotresa, većina kuća zahvaljujući vrlo fleksibilnoj i tankoj gradnji, te elestičnosti na kretanje,

uspjela je ostati cijela, ali je silina tona i tona vodenih masa nadošlih

tsunamijem i sila prirode učinila svoje i izbrisala gradove, čak i one sa preko

70.000 stanovnika!

Ova tragedija okovala je cijelu naciju u tugovanje, ljudi se povlače u sebe i iz

poštovanje prema žrtvama vode mirnije i utihnutije živote, odričući se mnogih stvari koje su prije smatrali normalnim dijelom svakodnevice.

Tako se ove godine Sakura – cvat trešnjinog cvijeta – koja se smatra

jednim od najljepših i najdubljih simbola Japana, slavi daleko mirnije, te sa mnogo obzirnosti i sjećanja na

one koji su izgubili živote u tsunamiju i ostali bez krova nad glavom.

Na licima se može pročitati zabrinutost i neizvjesnost nad onim što budućnost donosi Japanu. Posebno jer ostaje još

jedna velika briga – Fukushima!

Ljudi su izgubili povjerenje u vijesti i u izjave vlade, informacije koje sada imaju sve su jasnije i glasnije, a to je dovelo i

do jakih antiatomskih protesta!

Najozbiljniji trenutak bila je činjenica da je čak i sam glavni grad Japana, Tokijo,

pogođen radioaktivnih zračenjem!

Na neki čudesan način, mnogi ipak i ne žele znati što se dogodilo, preferiraju

svoj mali svijet koji im donosi ograničenja i osjećaj da je sve kao i

prije...

Nažalost, nije, niti će ikada više biti! Atomska katastrofa koja je pogodila

Japan je tu i njezine su posljedice daleko opsežnije i opasnije nego su mnogi Japanci spremni prihvatiti.

Ipak, ljudi se nastoje smiriti i pokušati naći neko riješenje za bolju budućnost!

Japanci ne gube nadu u rješenje problema Fukushime i bolje sutra,

mnogi imaju čvrst stav i vjeru u to da će opet sve biti u redu! Ima i onih koji su

vrlo ogorčeni i pesimistični i na čijim se licima moze pročitati strah,

prestravljenost onime što se dogodilo i što se još uvek događa.

Ali, i ja iskreno i duboko vjerujem u japanski narod i njegove sposobnosti, jačinu karaktera i izdržljivost, sigurna

sam da će iz ovoga što se događa izaći još jači i pozitivniji!

Stoga molim sve koji u svojem srcu osjećaju naklonost i ljubav prema

Japanu da ih iskažu i da mole za bolju budućnost ove divne zemlje!

Od srca se zahvaljujem svima Vama na iskrenoj pomoći i ljubavi prema Japanu, te brizi za nastradale, i na sjećanju na

one koji su izgubili živote...

I za kraj, možda bi jedna lijepa stara poslovica iz Japana bila najbolji primjer čvrstine ovih ljudi i njihove nade u bolje

sutra.

Ona glasi...

Sedam puta pasti i osmi put se dići!

 

Ova rečenica najbolje opisuje Japan i ono što on jeste.

Mnogo najljepših pozdrava iz dalekoga Japana i hvala na svemu što činite za ovu predivnu zemlju <3 Sayonara!

Mirjana