SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET

HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

I INFORMACIJSKE ZNANOSTI

ZLATAROVO ZLATO

Seminarski rad

Student: Ivana Kovčo

Mentor: prof. dr. sc. Šimun Musa

Mostar, prosinac, 2013

SADRŽAJ

UVOD.....................................................................................................................................1

1. AUGUST ŠENOA.......................................................................................................2

2. O DJELU......................................................................................................................4

3. ZLATAROVO ZLATO – KRATAK SADRŽAJ........................................................7

ZAKLJUČAK.......................................................................................................................17

UVOD

Roman Zlatarovo zlato napisao je August Šenoa. Djelo je nastalo u književnom

razdoblju protorealizma, gdje se miješaju elementi realizma i romantizma. Zlatarovo zlato

je ujedno bio prvi povijesni roman u hrvatskoj književnosti i prvi roman Augusta Šenoe.

Ovim romanom predstavljene su povijesne činjenice odnosno slika života u

Hrvatskoj - Zagrebu. Tema Zlatareva zlata je povijesni sukob medvedgradskog velmože

Stjepka Gregorijanca i grada Zagreba. Radnja romana Zlatarovo zlato zbiva se u Zagrebu u

16. stoljeću. Nositelji fabularnih zbivanja fiktivni su likovi, dok oni sporedni pripadaju

povijesnoj zbilji. Šenoa vrlo vješto vodi nekoliko fabularnih linija u kojima povezuje javnu

i privatnu sferu, što ovaj roman čini dinamičnijim i zanimljivijim čitateljima. Važno mjesto

u romanu čine spletke, dvoboji, osvete, ljubavni sastanci i rastanci, razne opasnosti te

sudbonosne odluke. 

Razdoblje u kojem je djelovao Šenoa je prijelazno književno razdoblje između

romantizma (hrvatskog narodnog preporoda) i realizma. U književnoj se historiografiji to

razdoblje naziva protorealizmom ili Šenoinim dobom (prema središnjoj književnoj ličnosti

toga doba). Protorealizam obuhvaća razdoblje od pedesetih do osamdesetih godina 19.

stoljeća.

1

1. AUGUST ŠENOA

August Šenoa se smatra najutjecajnijim hrvatskim piscem 19. stoljeća i istinskim

tvorcem moderne hrvatske književnosti. Poznat je kao prvi pravi hrvatski romanopisac,

autor opsežnog korpusa romana, suvremene literature, inovator proze i tvorac razvijenog

urbanog jezičnog standarda. Zbog njegove veličine i udjela koje je imao u hrvatskoj

kniževnosti, razdoblje njegove djelovanja naziva se Šenoino doba.

August Šenoa rodio se 14. studenog 1838. godine u Zagrebu u Vlaškoj ulici u

obitelji oca Vjekoslava i majke Terezije. Njegova obitelj bila je germanizirana obitelj

češko-slovačkog porijekla. Svoje školovanje ostvaruje na zagrebačkoj gornjogradskoj

gimnaziji nakon koje se upisuje na Pravoslavnu akademiju. 

Od listopada 1859. godine studij nastavlja u Pragu gdje ostaje sve do 1865. godine.

Kako nije stigao na vrijeme položiti sve ispite, uskraćena mu je novčana pomoć zbog čega

se počinje baviti novinarstvom kada kreće raditi u brojnim redakcijama listova Glasonoša i

Slawische Blatter.

Smatra se kako je najveći umjetnički domet ostvario kao romanopisac, gdje je uveo

roman u hrvatsku književnost i na neki način odgojio čitateljsku publiku kojoj je roman

postao omiljenim štivom. U skladu s literarnim programom, Šenoin je veliki projekt bio

usmjeren na temu iz nacionalne povijesti te na suvremene događaje, gdje povijesni romani

zauzimaju središnje mjesto u njegovu opusu. Među ključna djela treba uključiti “Zlatarovo

zlato”, “Čuvaj se senjske ruke”, “Seljačka buna”, “Diogenes”, “Kletva”. U svojim djelima

opisuje događaje iz različitih razdoblja hrvatske povijesti kao što su sukobi između Stjepka

Gregorijanca i Zagrepčana u 16. stoljeću.

Što se tiče njegovog privatnog života treba spomenuti kako je u braku sa Slavom

Ištvanić imao dva sina Branimira i Milana, od kojih je Branimir bio slikar i nastavnik

Umjetničke škole u Zagrebu, dok je Milan krenuo očevim stopama pišući drame,

pripovjetke, romane i slično.

Matoš ga je nazvao Augustom prvim, i ne bez razloga. Puno desetljeće (1871-1881)

vladao je Šenoa hrvatskom književnošću, pa se to razdoblje u njenoj povijesti često naziva

Šenoinim dobom.

2

Nehajev je govorio o njemu kao o piscu ogromne stvaralačke energije, koji je

stvorio hrvatsku čitalačku publiku, godinama joj poklanjao knjigu za knijgom i umro sa

perom u ruci.

Antun Barac, u svojoj studiji August Šenoa (1926), napisao je ove misli: „Ako je

karakteristika velikih pisaca u tome, da se čovjek u različitim razdobljima života može

vraćati k njima i nalaziti u njima ljupkosti, iskrenih ganuća, poticaja za lelujanje fantazije i

onda kad mu je njihov svijet već stran, tada i Šenoa ide među velike pisce.“

Jedan drugi literarni povjesnik, Slavko Ježić, ustvrdio je kategorički: S njime

počinje moderna hrvatska književnost, napose-umjetnička proza.

Nijedna od ovih konstatacija nije pretjerana kada je riječ o Augustu Šenoi, piscu

koji je u našoj književnosti dvostruki međaš: pojavivši se šezdesetih godina 19. Stoljeća,

označio je definitivno kraj diletantizmu u hrvatskoj književnosti (i to ne samo u pripovijesti

i romanu nego i u poeziji!); u posljednjem deceniju svoga života, kada je najzrelije stvarao,

ispunio je prelazno razdoblje od romantizma k realizmu, kojemu je, svojom smrću, širom

otvorio vrata hrvatske književnosti.

„Šenoino je doba razdoblje u kojem hrvatski roman nastaje, razgranjava se i afirmira. U tom se razdoblju stvaraju dakle temelji hrvatske romaneskne proze. Možemo konstatirati da je već u tom razdoblju roman postao najomiljenija književna vrsta. Hrvatski roman u mnogome stvara i hrvatsku književnu publiku. U tome najveća zasluga pripada Šenoi. Njegovi romani sačinjavaju jezgro romana ovoga razdoblja.“1

Vjerovao je u život i radovao mu se još nekoliko dana prije smrti, a onda je,

najednom predosjetivši kraj, zavapio: „Ne dajte mi umrijeti, imam još toliko toga napisati!“

Ostavio je, u rukopisima, natuknice za četrdesetak nenapisanih pripovijesti i romana, a

posljednja riječ koju je izgovorio diktirajući Kletvu, dan prije smrti bila je: Hrvat.

Umro je u osjećaju da nije napravio sve što je mogao. Ostavio je u svojim

rukopisima natuknice za 40-ak nenapisanih pripovijesti i romana. Umro je kao veliki

umjetnik kojeg je cijenio i sam Antun Gustav Matoš o kojem je imao izrazito visoko

mišljenje.

1 LASIĆ, Stanko, Roman Šenoina doba (1863.-1881.)¸ 1965., str. 163.

3

2. O DJELU

Roman Zlatarovo zlato podijeljen je na 26 poglavlja. Pisan je štokavštinom utemeljenom na

građanskom jeziku. Šenoa uvodi latinski jezik u roman kako bi što više približio čitatelja

povijesnom dijelu romana. U svom pripovijedanju pisac se koristi dijalozima koji vode do

sukoba, monolozima i čestim, dugačkim opisima koji nam opisuju prostor u kojem se

radnja odvija. Šenoa je sveznajući pripovjedač jer ima uvid u cjelokupno zbivanje i radnju.

On je i nepouzdani pripovjedač jer iznosi vlastito mišljenje o postupcima svojih likova. U

ovom romanu ima sredstava retardacije: Šenoa uz dvije glavne radnje (borba za

Medvedgrad i ljubavna priča Dore i Pavla) ubacuje i mnoge epizodne radnje (npr. sukob

Petra i Stjepka, sukobi u hrvatskom saboru...). Težište ovog djela je sasvim mala slika

prošnosti naše burne domovine.

Šenoin prvi roman Zlatarovo zlato (1871) možemo bez okolišanja smatrati i prvim

hrvatskim umjetničkim romanom. Pišući svoj roman iz zagrebačke prošlosti (16. stoljeće)

na osnovi izvorne povijesne građe o kojoj nas pisac sam iscrpno informira u pridodanom

Tumaču, Šenoa je naišao na područje koje mu je najbolje odgovaralo i u kojem je najviše

mogao razviti svoje potencijalne stvaralačke mogućnosti. Već u ovom romanu, na samom

pragu desetogodišnje svoje plodne i raznovrsne pripovjedačke aktivnosti, Šenoa je stvorio

onaj svoj specifični uzorak povijesnog romana, u kome su ličnosti i događaji ne samo

povijesno vjerno opisani nego i prikazani na širokoj podlozi općih društvenih i političkih

kretanja. „Roman taj ne samo što je izvađen iz hrvatske prošlosti, napose zagrebačke, nego

je sastavljen po pravilima modernoga romana u svakom pravcu, pa zato je i morao

probuditi općenitu pozornost i ocjenu.“2

U Zlatarovu zlatu Šenoa je otkrio sve svoje mogućnosti i sva svoja književna

svojstva, koja su za njega ostala karakteristična za sva njegova djela.

Kao čovjek svestranih sklonosti i pisac prostranih vidika Šenoa je već u Zlatarovu

zlatu postupio onako kako će kasnije redovito postupati u svojim pripovijestima i

romanima. Događaj koji nam je ispričao nije dao izolirano nego mu je on poslužio tek kao

2 TOMIĆ, Josip Eugen, „Zlatarovo zlato“, roman iz prošlosti zagrebačke (1872), u: JELIČIĆ, Dubravko,

August Šenoa u očima kritike, ČGP DELO, Ljubljana, 1978., str. 27

4

okosnica da bi na njoj ocrtao široku sliku stanja u tadašnjoj Hrvatskoj, a napose u

tadašnjem Zagrebu, da bi izveo pred nas desetak izvrsno prikazanih ličnosti, cijelu jednu

malu galeriju tipova i karaktera, plemića i svećenika, čestitih građana i podlih intriganata,

prikazanih uvijek s jednakom toplinom i svježinom.

Šenoa već u prvoj rečenici predgovora tj. svoga obraćanja štiocu iskazuje motiv

svoga pisanja, pokazuje što ga je nagnalo da se prihvati upravo ove teme:

“Iznosim pred tebe prijatelju hrvatske knjige malenu sliku burne naše davnine. Nadam se da

će ti mila biti, jer je naša, nadam se da ćeš i mojemu peru oprostiti gdje je pogriješilo, jer da

je u peru bilo toliko vještine koliko je bilo ljubavi za našu stvar, knjiga bi bila bez

prigovora.”

Šenoa zatim izvještava svog čitaoca o tome kako je došao do fabule romana, kako je

kopao po starim pisohranama, drevnim knjigama i drugim listinama:

“Premećuć po arhivu Grada Zagreba stare zaprašene artije u kojih sto godina nije bila ruka

dirnula, naiđoh in ljutu i krvavu pru među silnim podbanom Gregorijancem i građani

zagrebačkimi. Starina Krčelić znao je za tu pravdu ali nije joj znao razlog. A ja otresi

prašinu, i eto pred mojim očima crno na bijelom zašto se podban i Zagreb zavadiše i zašto je

silni velikaš pao. Eto ti gotove pripovijetke, viknuh radostan i naoštrih pero. Stao sam

slagati listine, čitati i čitati do zlovolje. Kupio sam ovdje, kupio ondje, prebirao zapisnike,

račune, učio knjige i stare i nove. Kopao sam da iskopam ruševine starog Zagreba, kopao da

uskrisim iz groba stare hrvate kakvi bijahu u zboru, u domu, na bojištu. I pomože Bog. U

duši mojoj oživiše divne slike, ja sam ih skupio, nadrtao, i evo ih pred tobom, štioče dragi.”

Prema temi on je povijesni roman, ali ima dvije fabule povijesnu i ljubavnu. Uz

povijesnu priču vezan je i opis cjelokupnog društvenog i političkog života Zagreba u 16. st.

To je osnovna fabula na koju se vezuje i ljubavna fabula, u kojoj je prikazana priča o dvoje

zaljubljenih. To dvoje je iz različitih društvenih staleža i u to vrijeme se nisu smjeli ni

voljeti, a još manje ženiti. Na početku romana pisac iznosi mnoštvo opisa da bi nas bolje

upoznao sa životom u 16.st. Upoznajemo se sa panoramom Zagreba, s običajima tog

vremena te sa životima raznih ljudi i s glavnim likovima.

Svi su romani ovoga razdoblja zanosna glorifikacija ljudske jednakosti i oštra osuda plemenitosti po rodu. Postoji samo jedna plemenitost: plemenitost srca i duše. Plemenitost

5

značaja. To je vrijeme postfebruarsko. Kao što je polarizacija između dobra i zla bila jasno postavljena i zatim ekvivalentno povezana u temama ljubavi i patriotizma, tako je i s temom o ljudskoj jednakosti. A tema o jednakosti je implicite tema aristokratska.3

Osim toga, i Zlatarovo zlato imalo je u Šenoino doba aktualnu tendenciju kao što su

je imala i sva njegova djela. Spor između plemstva i građana, koji čini osnovni problem u

romanu, nije ni u Šenoino doba bio prošlost. Iako je formalno izgubilo sva privilegirana

prava, plemstvo je još uvijek držalo ključne političke pozicije u Hrvatskoj; a sebičnošću,

političkim oportunizmom i pretežno nenarodnom orijentacijom izazvalo je ono opravdani

gnjev mladoga, tek probuđenoga građanstva hrvatskog. Tako je Zlatarovo zlato, prikazujući

lica i događaje iz 16. Stoljeća, odrazilo stanje, raspoloženja i tendencije Šenoina vremena.

Zlatarovo zlato nije samo prvi Šenoin roman i prvi umjetnički roman u hrvatskoj

književnosti, to je i prvi zagrebački roman, zagrebački ne samo sadržajem nego i duhom

koji ga prožima; duhom nepotkupljive pravednosti, svježeg humora i nepomućenog

optimizma.

3. ZLATAROVO ZLATO – KRATAK SADRŽAJ

3 LASIĆ, Stanko, Roman Šenoina doba (1863.-1881.)¸ 1965., str. 174.

6

Krajem šesnaestog stoljeća kraljevao je Maks Drugi, a hrvatski ban bio je Đuro

Drašković. Oko crkve Sv. Marka nizale su se oniske daščare gdje su trgovali građani nižeg

staleža kramari i piljarice. Stari Zagrepčani bili su dosta pobožni ljudi i hvalili su se da

imaju onoliko popova i fratara koliko ima i građana, iako su uvijek bili u svađi s

kaptolskom gospodom.

Najpoznatija u tim daščarama je bila Magda paprenjarka.

“Magda bila je uistinu glava vrlo čudnovata. Mršava kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri kraju zavinut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora nego na seljačkoj košulji. Zubi je nisu boljeli, jer ih nije ni imala, a u sivkaste, žacave oči rijetko bi tkogod poviriti smio, jer ih je starica zaklapala, pa bi tek kadšto požmirnula u božji svijet.”

Po njenom izgledu svatko bi pomislio da je vještica, ali ona je bila veoma pobožna

starica. U njezinoj daščari visila je slika čudotvorne Gospe Remetske. Magda bi po cijeli

dan molila krunicu, a vještice to ne čine. Nadimak paprenjarka dobila je jer nije bilo ni

jedne žene koja bi znala napraviti paprenjake kao Magda. Odavna je starica ostala udovica.

“Ljudi nisu pamtili da je kada mlađa bila, niti su opazili da se stari; jednaka te jednaka kao

starinska slika, koja, viseći godine i godine u zabitnoj kuli, svoga lika ne mijenja.” Sa

svakim je bila u dobrim odnosima jedino nije voljela varoškog brijača Grgu Čokolina.

“Čudan svat taj Grga Čokolin! Suhonjast trčuljak. Glava mu debela, obla kao glava od kupusa, obrve guste nad nosom svedene, oči male, crne, bodljive kad ih nije vinska magla zastirala; nos tup, širok, uzvinut, a crven da se bojiš primaći mu puščana praha, lice olizano, nebradato, reć bi živ cimer Grgine meštrije. Takvo bijaše vanjsko lice varoškoga brijačića. Ali ne bijaše mu ni duša bolje podstavljena. Prevrtljivac, jogunica, podmuklica, po svim se je kutovima vrzao, svuda svoje prste zabadao gdje ga i nije ništa koštalo.”

Nitko nije znao odakle je zapravo Grga, a on se hvalio da je služio u banovoj vojsci,

da je bio ranjen i da zbog toga ima brazgotinu na čelu. “Liječio je građane kamforom i

pijavicama, liječio marvu hostijom, brijao je gospodu, brijao i trnjanske seljake na drvenoj

žlici. A za ostaloga vremena je pio, kockao se i vragovao.” Zbog toga ga Magda nije

voljela. Magda je stanovala do Kamenih vrata u kući Petra Krupića. On je bio plemić iz

Velike Mlake, od malih nogu je živio u Zagrebu. Obišao je mnogo svijeta po zlatarskom

nauku. Vratio se u Zagreb, “građani ga rad poštena srca i bistra uma ubrzo zavolješe te

izabraše starješinom.” Ali ubrzo umire mu supruga i on ostaje sam sa svojom kćeri Dorom,

7

kojoj je Magda bila kuma na kršćenju. Dora je dobra, poslušna, plemenita, vrijedna,

marljiva i prelijepa djevojka, možda čak i naivna. Voli svog oca i kumu Magdu i pomaže

im, nije poznavala zla. “Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijega djetinjstva toliko

uslobodila da je već nisu smatrali djetetom, da su je dapače svi nazivali ‘zlatarovom

mudrijašicom’.”

Mnogi su momci primjećivali lijepu Doru, a mnoge majke željele bi da im Dora

bude snaha. Onon što nije smio nikakav gospodin ni gospodski sin usudio se Grga Čokolin,

njemu se Dora svidjela i s namjerom da je uzme za ženu otišao je kod Krupića. No, zlatar

mu je na lijep način rekao da je Dora premlada za udaju, tek joj je šesnaest godina, a i da

njemu treba još pomoći. Magda je još poslije zlataru govorila da Dora zaslužuje dobra i

poštena muža, i da Grga nije nikako za nju. Zbog toga se posvađaše Grga i paprenjarka. Od

toga dana brijač je smišljao kako da se osveti. I upio se osvetiti Magdi tako što mu je ona na

njegov nagovor prodala manje svijeće, a to je bilo zabranjeno. Grga ju optuži pred

gradskim sudcem i Magda je morala platiti kaznu, zbog toga nestala je njena ušteđevina

koju je skupljala da bi se njenom pokojnom mužu i njoj služila misa svake godine. Ali Grga

još nije bio zadovoljan, želio se osvetiti starom zlataru I njegovoj jedinici.

Na gori iznad zagreba smjestio se stari Medvedgrad. Pored samog dvora sjedio je

Stjepko Gregorijanac. “Ispod crnih očiju skočile jake kosti iz krupnog lica, a debele usne se

stiskale - sve znakovi bistre glave, smjela duha, neodoljive volje. Iza zelenkaste surine

provirivala junačka prsa.” Nijemo je promatrao okolne kule.

“Ali u tren munu mu čelom munja, glava se osovi, lice namršti i bijesne oči zadješe se čovjeku na jednom mjestu. Vrh brda Griča dižu se tamne zidine, a od zidina više četiri jake straže, četiri tvrde kule. U njih upire čovjek oči kano da ih hoće pogledom sažeći. Taj nišan njegova gnjeva bijaše - Zagreb.”

Razlog njegova bijesa je jer su Zagrebčani htjeli da njima pripada Medvedgrad. Iz

daljine prema njemu je jahao zagrebački kanonik Antun Vramec. Razgovarali su o

Stjepkovoj obitelji. Njegova žena Marta je bolesana, sin Niko namjerava se ženiti a starijeg

sina Pavla nije video više od tjedan dana. Vramec je bio Pavlu kum, hvalio ga je: “Znam ja

Pavla u dušu. Nisam li mu kum? Dobra je srca, zdrava mozga. Živ je dakako kao iskra iz

kremena, ali bolji i takav negoli svana svetac, a snutra prokletac.” Vramec govori da je

došao jer ga šalje Niko Želnički i da se makne malo iz Zagreba. “Dođoh i zato da se načas

8

otresem Zagreba, da Zagreba, toga legla jala i jada, brbljavosti i pakosti, gdje se kršteni

ljudi grizu ko nijema živina.” Govori mu das u ga bijeli fratri pred banom Draškovićem

klevetali da ih robuje i plijeni im sve što imaju, a ban “Đuro Drašković čuje gdje i ne sluša,

vidi gdje i ne gleda. Ti si po misli banovoj šugava ovca u stadu svete matere crkve”.

“Ta gledaj Draškovića! Mudar je kao knjiga, gladak kao mletačko staklo, sladak kao ciparsko vino koje će ti pamet prevariti. Bršljan je on štono se svačega hvata, svuda propinje, ali nije hrast da stoji o sebe, da zaustavi buru koja je saletjela Hrvatsku. Odviše ugađa dvorskoj gospodi, odviše piše u Beč. Ja - ja mu ne vjerujem, banija nije mu nego stepen da se popne više i više. Nije li lani postao od zagrebačkoga đurskim biskupom? Čemu to? Pazi li on korist i sloboštine hrvatske i slovinske gospode? Ne vjerujem.”

Stjepko se ljuti što su svi protiv njega. “Gregorijanec mi je ime i pleme. Velikaš

sam mogućan i imućan, kmet je smet, a kosturaši i šljivari, ma imali sto grbova od oca

našega Adama, nisu mi braća.” Optužuje Ferka Tahija da su zbog njega počele ove tužbe na

njega iz Beča. Tahi smatrao da njemu pripada Medvedgrad. Njegova oca Ambroza gnjavili

su i davili, skinuli s podbanske časti. Tahi mu je bio najjači neprijatelj, ali kad je on umro

ostao je sam Stjepko gnjevan na Zagrebčane. “I on i Zagrepčani očekivali su sud koji je

imao ili Stjepka survati u propast, a Zagreb uzvisiti snagom, ili Stjepka stvoriti divom, a

Zagreb baciti žrtvom osveti ohologa boljara.”

Na kraju Gregorijanec pristaje biti na strain Antuna Vrameca i Nike Želničkoga.

Godinu dana nakon sastanka na Medvedgradu na Đurđevo po Kraljevom brdu jahao je

Pavao Gregorijanec svog zelenka.

“Mladiću jedva bijaše dvadeset godina. Lice blijeđano, plemenito, kosa odugačka, crnomanjasta, brčići mali, čelo visoko, a sjajne plavetne oči pod tamnim trepavicama dvije žive zvijezde da ih nije mutila neka sjeta. Mladić bijaše lijep, snažan, a ljepši od nebrige i sjete. Naherio bje kapu kunicu na uho, a orlovo pero treptjelo mu je za kapom. Haljinu od plavetna sukna sapinjahu velika srebrna dugmeta, a uske hlače od višnjeve boje savijahu se oko jakih listanaca. Niz široka leđa padaše mu teška, crna kabanica, pod grlom sapeta zlatnom sponom. O boku visila mu je sablja krivošija, a za pojasom od žute mletačke svile stajala mala puška, srebrom okovana. Takav bijaše mladić.”

Susreće starca Miju koji mu govori da se u Zagrebu skupilo mnoštvo ljudi I da se

pali nekakav turski pop na Kaptolu. Pavao odlazi u Zagreb da vidi što se događa, u tom

mnoštvu primjeti Doru koja mu se odmah svidi. Dora padne u nesvijest zbog velike gužve I

u zadnji čas Pavao je spasi i odvede je kući njenom ocu. Ali i Jerko je htio spasiti Doru al

9

mi nije pošlo za rukom, pa je i on nastradao. Pavao naredi da ga odvedu na sigurno i da se

pobrinu za njega najbolje što znaju.

“Stari kraljevski grad Zagreb, ili kako mu veljahu sami građani: »Slobodni,

plemeniti varoš zagrebački na grčkih goricah« - bijaše u šesnaestom vijeku lica posve

drukčijega negoli za potlašnjih vjekova. Zagreb bijaše tvrđava, pače u Zagrebu - kakva ga

danas brojimo – bilo je više tvrđava.”

Sam grad bio je zidan u trokut.

“Građani »plemenitoga varoša«, premda ponositi i glaviti, ne bijahu bogzna kakvi mudrijaši i cifraši, već priprosti krojači, čizmari, kovači, mesari i više toga - sve zdrava i prava cehovska korenika. Pismene ljude među njima mogao si lako izbrojiti na prste, i često se desilo da sâm varoški sudac - budući bravar ili kovač - nije umio potpisati čestitoga imena.”

Gradska gospoda za razliku od građana bili su ljudi veoma točni. Ali bilo kako bilo

kukalo se u Zagrebu na zlo vrijeme ali ipak se živjelo. Najljući neprijatelji gradu su bili

biskup i kaptol, ali ne i samo oni nego i medvedgradski i susjedgradski velikaši.

Godine 1576. Poslije Šimunja u Vramecovom domu sastali su se Niko Želnički, Stjepko

Gregorijanec, Pavao Gregorijanec i grbavi suban Gašpar Alapić. Alapić pozdravi Želničkog

koji je bio u začuđen otkud dva ljuta neprijatelja Stjepko i Gašpar za istim stolom.

“Gle i moga i tvoga prijatelja Stjepka - da, i moga. Smiješno ti je, je l'? Sin pokojnog podbana Ambroza i svâk pokojnog bana Petra, koji su se na saboru klali kao bijesni, sad se rukuju. Ne čudi se nimalo. Stjepko je čovjek posve po momu srcu, pa sila stari zakon mijenja«, doda lukavo Alapić požmirnuv na kanonika koji je neodlučno stajao do vrata igrajući se zlatnim krstom na prsima.”

Gašpar Alapić:

“Otkad pamtimo, gospodo, vidimo krv, vidimo zator, gledamo kako se zemlja, koja nas je na svijet rodila, pustoši, hara i drobi od nemile ruke nekrsta, kako nevjerni bijes slog za slogom grabi od stare nam kraljevine, kako granu za granom otkida od našega stabla. Ogrezosmo u svojoj krvi do grla. Gine rod, gine plod, dvorovi nam planuše. Hrani se, brani se u jedan mah! A kako se odrvati bijesu? Sami? Crv na jato mravaca! Gradimo i radimo doduše, ali što nam dan sagradi, to nam noć razgradi! Zlo po nas!”

U dvoranu uđe Stolniković s vijestima das u Zagrebčani izgubili bitku za Medvedgrad. to

obradova Stjepka i kaže ostaloj gospodi da neće žaliti zato sto mu je sud dodijelio njegov

Medvedgrad I da je sad na njihovoj strani. Pošalje Pavla kod tetka Mihajla Konjskog da mu

10

javi što se dogodilo. Dvor Mihajla Konjskog nalazio se odmah do kuće zlatara Krupića.

Pavao uđe u Krupićevu kuću i tamo sretne Magdu i Doru. Nijemo i blaženo ju je gledao.

Djevojka je sjela na očev stolac. “Krv joj igrala licem, usnice treptjele, a sjajne oči upirale

se blažene u mladoga krasnika. Ubrzo od stida ponikle nice; skrstiv ruke na prsima, kanda

je stiskala burno srce, sva se je tresla ko šiba , jedva je disala, zanos joj otimao riječ.” Pavao

je pričao o svojem ratovanju s Turcima, a Dora i Magda su ga pozorno slušale. U ratu je bio

teško ranjen i život mu je spasio Miloš Radak. Dora je kroz njegovu priču osijećala svu bol

i patnju koju je on proživio a Pavao je smiriva i priznaje joj da je zaljubljen u nju.

“Zdrav ću biti i živ, ako od vas melema bude, jer« - skoči strastveno mladić - »moj život si ti, moje zdravlje si ti. Ne govori, oj ne govori dok ne izreknem šta mi srce davi. Od onoga dana kadno te sumrtvu iznijeh ispod bijesnoga kopita, kadno te zaniješe ove ruke pod očinski krov, odjekuje mi srce tvojim imenom, zrcali se u mojoj duši milo ti lice! Na pomolu smrti, sred ljuta boja, u groznoj vrućici kadno me je palila rana - samo tebe je spominjala moja pamet. Noćni sanak, jutarnji osvanak bijaše Dora. Ne sudi me što ti vrijednoj djevici govorim van reda i običaja. Gle čelo mi gori, mozak mi kuca, a krv mi ključa kao žeženo gvožđe. Ne dozivaj hladne pameti, srce neka sudi srcu. Doro, izbavih ti život, Doro, vrati mi milo za drago, izbavi ti meni život, reci, djevojko, riječcu, reci da sam ti srcu drag!« I srvanu mladiću klonu glava pred Doru.”

Dora spusti svoju glavu na njegovi i kroz plač i smijeh priznaje mu svoje osjećaje.

Ali baš u taj tren uđe Grga Čokolin i vidi ih. grga je bio ljubomoran i želio se pošto-poto

osvetiti.

Oko crkve Sv. Marka u daščarama radile su i Barbara, žena čavlara Ivana Freya i

kramarica Šafranićka, Andrijina žena. Čavlarku i kramarku vezala je ljubav prema

šljivovici, a Šafranićka je imala vrlo dobre šljivovice. Do njih dolazi Grga i blati Doru.

“Duboko smo zagrezli u blato, jesmo, britve mi! Gdje su nam stara vremena kad je bilo sve čisto i pošteno, gdje su! Tražite ih lampašem. Danas? Sve po žveplu smrdi; svana huj, snutra fuj! Danas mnoga partu nosi, pa koliku bi trebalo kapu da si pokrije drobne - grijehe. Da, da, tako je. Valjda znate zlatarovu mudrijašicu, a? Svetica od kamena, je li? Dakako, ako joj sveti otac skine smrtni grijeh!”

Njih troje nastavili su ogovarati Doru i osuđivali Magdu što ju je tako odgojila i da

ih je sam gledala da nije ništa poduzela. Zatim Grga odlazi prema Medvedgradu a njemak

Jerko ga je potajno pratio cijelim putem. Brijač dolazi do Stjepka Gregorijanca. Stjepko se

razbjesni kad čuje da je Pavao zaljubljen u Zagrebčanku, odluči napisati pismo Klari

Grubarevoj i preda ga Grgi da joj odnese pismo. Pavao dolazi kod oca, otac ga napada.

11

“Šuti, slušaj! Posao ti ne valja. Muha si bez glave. Ja snujem i radim da nam rod bude velik i jak, a ti glavinjaš bez smisla - mjesečnjak si. Nije l' te stid mazati se prostim smetom. Ti prvorođenik slavnoga plemena, a onamo cura bez imena. Ako ti je vijek zreo za ženu - ženi se! Ne branim. Imaš stotinu i bogatih i plemenitih na jedan mig - a i ljepših nego je taj cvijet od zagrebačkoga smetišta. I stranputice bih ti oprostio, da je drugdje. Nemaju li Gregorijanci dosta kmetova, nemaju li kmetovi dosta žena? Ali baš u Zagrebu! Dok se ja zakvačio sa purgarskom bokčarijom, moj sinko gladi i nina zagrebačku djevojčuru. Lijepo ćeš si oplemeniti rod! Pa šta od toga? Zlatarska kopilad nosit će lice po svijetu. Fuj. Sramote!”

Mladić ne dopušta ocu da govori ružno o Dori i govori mu da ju je zavolio.

“Iznenada mi ljubav zaskočila srce. Obujmilo me, opčinilo me. Da iščupam iz duše stablo

ljubavi, iščupao bih i korijen - srce.”

Otac je bijesan na njega i zapovijeda mu da ode kod Klare Grubarove radi

samoborskih kmetova. Pavao odlazi kod Dore, ona ga nagovara da ode da ih ne bi netko

video. Pavao je očajan i govori Dori o njegovoj ljubavi prema njoj. Ona ga zagrli i prizna

mu da je I ona zaljubljena. Ali video Ih je Đuro Garuc, noćobdija. Kod Krupića se skupilo

mnogo gostiju njegov debeli kum Pavao Arbanas, varoški sudac Ivan Teletić, notar Niko

Kaptolović I gradski kapelan Petar Šalković. Razgovarali su o tome kako je Gregorijanec

dobio na sudu protiv Zagrebčana. Starom sucu je laknulo što su se napokon riješili te

nesteće. “Bijes nas bocnuo das mo se išli otimati za ono nesretno medveđe gnijezdo.

Čuvajmo svoje, a ne dirajmo u tuđe. Da, da! Ne čudite se da tako govorim. Ne češimo se

gdje nas ne svrbi.” Stari Krupić je nadodao kako njima pripada Medvedgrad ali pošto ga

oni nisu nikad ni držali nisu ga ni trebali tražiti. Savjetuje im da puste Stjepka na miru.

“Međutim je sud sudio. Mi smo izgubili - tako je i nije drukčije. A Gregorijanec je dobio. Eto tu valja skupiti pamet. Gregorijanec je ohol, bogat, osvetljiv, nagao. Otkad prvi kamen od Zagreba stoji, nije imao plemeniti varoš toli krvna neprijatelja što mu je gospodar medvedgradski. Bude li zgode, osvetit će se, a ne bude li je, naći će je Stjepko. Mi smo mu trn u peti, sud je izvadio trn, ali rana je ostala. Ne podražujte rane, bit će zla. Pustite ga na miru. Dirne li u grad, u našu zemlju, u naše pravice, a da! Onda batom po glavi, onda, kako sam star i slab, skočio bih i ja, ne perom, ne papirom, već šakom, gospodo, da, šakom! Ali zato ne treba dangubiti, zato treba raditi da i nama bude snage i prijatelja u nuždi.”

Dok su se gospoda veselila Magda je bila u daščari. Napala ju je čavlarka i Šafranićaka.

Klevetale su nju i Doru, okupilo se mnoštvo I htjeli su kamenovati staricu, ali došao je

Miloš Radak i spasio je. Radak uhvati Šafranićku za vrat. Društvo kod Krupića nije ni

slutilo što se događa pred Sv. Markom. Najednom dolazi kramar Šafranić u Krupića ispriča

12

ima tračeve po gradu, i žali se da su oni krivi zbog toga što je Miloš napao njegovu ženu.

Petar Krupić se skamenuo, povjerovao je u klevete i odluči izbaciti Doru iz kuće. Govori

kumu Arbanasu: “Dok budem živ, ne smije mi ova grešnica pred oči. Neću da pogine od

gladi, zakleh se mojoj pokojnici da je neću zapustiti. Za tri dana ćete kući u Lomnicu.

Povedite ju sobom. Ondje neka bude sluškinja, neka pase nečistu živinu. A u Zagreb ne

smije nikad. To za dušu pokojnice moje.”

Šenoa dalje u djelu opisiva ljepote Hrvatske

“Lijepa si, divna si, oj majko naša, oj zemljo Hrvatska! Ili te je svetvorna sila htjela ostaviti zemlji kao uspomenu zlatnoga vijeka, ili te je divno ukrasila da budeš alem-čašom, u koju da padaju kroz burne vjekove krvave suze tvojih sinova. Ali čemu ulaziti u razlog tvojoj ljepoti? Da si krasna, kaže nam oko, da te ljubimo, kuca nam srce, jer u tebi roditi se, a tebe ne ljubiti bio bi grijeh do boga.”

Na sred gore stoji grad samoborski. Vladari samoborski bili su Ungnadovi i

Gubarovi. Krsto, sin Ivana Unganada oženio je kćer Leonarda Grubara Klaru. Ubrzo umire

Krsto a Klara ostaje udovica s četverogodišnjom kćeri. Klara je imala oko dvadesetak

godina.

“Žena visoka, puna i živa. Zlatni uvojci padahu joj niz šiju ispod kape od bijeloga bisera. Visoko, glatko čelo odavalo je neobičnu pamet, a ravni, tanki nosić komu se živo micahu ružične nosnice, sivkaste ali neobično sjajne oči, bijahu znakom velike hitrine. A srce, a čuvstvo? Teško je reći. To glatko fino lice čas bi se zažarilo plamenitim zanosom, čas izrazilo otrovnim rugom, čas složilo u neodoljiv posmijeh, čas okamenilo hladnim mramorom; samo pune, pootvorene usne, samo nemirno kretanje tijela pokazivalo je da u toj ženskoj glavi žive krvi imade. Tko je vidio puna i poput mlijeka bijela ramena štono provirivahu iza bruseljske paučine, tko je gledao kako se puna njedra nadimlju i silom otimlju jarmu plavetne svilene halje, kako se srebrni pojas vije oko tankoga struka, kako se oble sjajne ruke kradu iza dugih rukava, kako se malene nožice u vezenim postolicama nestrpljivo premeću na medvjeđoj koži - tko je to sve vidio, morao je reći - ta žena ugleda svijet za ljubav, ta žena hoće, mora da ljubi. A je l' ljubila? Za to znala su razna gospoda, samo tupoglavi pokojnik joj nije.”

Pavao dolazi pred Klaru po zapovijedi svoga oca. Ona ga nagovori da ostane na

večeri jer je kasno da pričaju o poslu. Klari se ne sviđa njen život ona želi slobodu. “Znate

li što su dugi neveseli dani koji laze jednako kao kaplja za kapljom, znate li duge one

besnene noći koje bez promjene plaze kao velika crna zmija? Prikovana vazda na istom

mjestu, bez obrane, bez štita, bez - zore bolje sreće; tako živovati, tako samovati, to je

živomu ležati u grobu.” Klara priznaje Pavlu da nikad nije voljela svog supruga, al da bi

13

njega mogla voljeti, traži od njega da joj preda svoje srce, ali on joj odgovara da je već

zaljubljen. Klarin tip ljubavi je strasna želja za posjedovanjem.

„Taj je tip ljubavi gotovo u pravilu vezan za „fatalne žene“. To su žene velikog životnog iskustva koje osjećaju prolaznost i stoga žele što snažnije zgrabiti u život. Njima haraju strasti tijela; predmet njihove ljubavi gotovo je skoro uvijek lijep ali nevin mladić; kod ostarjelih muškaraca – muškog ekvivalenta takvog tipa žene – interes je okrenut prema „djevicama“. I jednima i drugima pustoše strasti. Svaki drugi motiv je sporedan. Tip takve ljubavi dao je Šenoa već u svom prvom romanu.”4

Dok mu je prilazila on ugeda pismo na podu, podigne ga i prepozna očev rukopis.

Svaća dag a je otac poslao ovamo da Klara zavede I odlazi od nje bijesan. Dok je prolazo

šumom zaustavi ga njemak Jerko koji mu govori da je Dora u opasnosti. Pavao je začuden

kako on može govoriti. Jerko mu govori da je cijeli život morao šutit da izbjegne opasnost,

priznaje mu da je on njegov brat, nezakoniti sin njegova oca, koji je silovao njegovu majku.

Nakon toga Stjepko je oženio Pavlovu majku ali i dalje je tražio Jelu i Jerka, Jerko je

odrastao u samostanu kod ujaka a majka mu se skrivala u šumi. Stjepko ih nikada nije

pronašao. Ispriča mu I Dorinu nesreću I o tome kako je pratio Grgu. Grga i njegov otac

dogovorili su se oteti Doru, tako ako Dora bude Stjepkova Pavao više neće imati prava na

nju. Jerko savjetuje Pavla da se smiri I da ih dočekaju kod jezera na prijelazu rijeke i tamo

vrate Doru. Pavao je sretan što mu je Jerko brat al je tužan zbog njegove sudbine.

U kolibi kod jezera živio je starac Mijo i s njim je radio Šimun na prijevozu putnika.

Šime ga pošalje u grad po šljivovicu znajući da će je starac popiti vraćajući se. dolazi Grga

kod Šime i oni odluče sačekati kočiju koja prevozi starog Arbanasa i Doru. Sakriju se u

kuću. Kad je kočija bila u blizini kolibe pojaviše se konjanici u španjolskim odjelima rane

starog Arbanasa, Dora se onesvijesti. Al u taj tren pojave se Pavao i Miloš Radak te spase

Doru I starca. Grga je to sve promatrao Iz kolibe. Pavao prepozna da su takozvani španjolci

sluge njegova oca. Pavao po Jerki pošalje pismo da se kazne nasilnici, Grga se prepao da i

njega ne stigne kazna i nije mu bilo jasno kako je Pavao saznao za ovu akciju. Čokolin

preplašen krene bježati osjećao je da ga netko prati. Odluči preplivati preko Save. A za

njim se čuo glas “Na vješala, Grgo; na vješala!”

Starac Krupić se mučio zbog toga što je Doru istjerao iz vlastitog doma. Magda je

shrvana, planira napustiti Krupićev dom jer nema šta raditi tu bez Dore. Ali dolazi Pavao i

4 LASIĆ, Stanko, Roman Šenoina doba (1863.-1881.)¸ 1965., str. 167.

14

nosi onesveštenu Doru. Spasio ju je po drugi put, priča cijelu priču starom Krupiću koji je

ljut na sebe jer je dopustio takvu nepravdu i dopušta Dori i Pavlu da se viđaju.

“Nu vidim da je u vas vjera, i primam tu vjeru. Izbaviste mi dva puta jedinicu, izbaviste mene iz bludnje u koju me vrgoše zli jezici i gori ljudi. Žao mi je od srca te uvrijedih u srce svoju miljenicu. Hvala vam, gospodičiću, jer vam dugujem dva života i moje poštenje. I zato vam budi moj siromašni krov što je i vaša kuća. Dođite po volji, glednite djevojku, ali - tek preda mnom, jer ako vi, gospodo, s roju lozu čuvate kao rijedak cvijet, i mi ljudi građanski ne dajemo da nam se u zdravo stablo zavuče crv.”

Pavao odlazi kod oca govori mu što se dogodilo, da zna sve I da je spasio Doru.

Stjepko pobijesni I htjede upucati sina, ali pojavi se Marta njegova žena I obrani sina.

Marta ne izdrži tu nesreću što ih je snašla jer je već bila bolesna I umre na Pavlovim

rukama. Pavao je razočaran I odlazi od oca. “Dva su mi dosad živjela srca u tom gradu,

otac i majka. A sada žive samo očeva mržnja i majčina tužna uspomena. Poći mi je

zavijeke, oče! Zbogom!”

Dotadašnji ban Gašo Alapić odrekao se banske časti. Izabran je novi ban barun

Krsto Unganad, a Stjepko Gregorijanec bio je podban.

Pavao se oprašta od Dore jer mora u rat, govori Jerki da je čuva. Miloš priča Jerki

svoju tužnu prošlost kako mu je jedan Jusuf beg koji se bio poturčio oteo ženu I sina. Tada

se Miloš zakleo da će ih osvetiti. U noćui kad je se slavilo što je ban izabran ključevi od

grada bili su kod Krupića. Gregorijasnec je došao u grad I starac mu je morao otključati

vrata, a stjepko ga napada I okrivljuje da je zbog njega izgubio sina. Starac je ranjen, sudac

Jakopović smiruje bijesne građane da će oni podbanu na njegovu silu vratiti zakonom.

Gradom se po noći počeo pojavljivati Grga, vjerno je služio Klari, donosi joj vijest

da joj ban želi oduzeti grad I das u Pavao I Dora zaručeni. Ona je bijesna zbog toga. Dva

dana nakon toga skupi ban vojsku I krenu napadati Samobor. Grga govori Klari da se preda

jer nema šanse da pobijedi. Ona to I učini, a banu se svidi Klara i odluči ostati kod nje na

večeri. Neduko nakon tof+ga oni se vjenčaju I Klara postaje banica, tako je dobila još veću

moć a jedino na pameti bila joj je osveta.

Stjepko je sve više izražavao svoj gnjev prema Zagrebčanima, napadao je trgovce,

otimao stoku, a Jakopović je tražio kako da svrgne bana i podbana zbog njihova terora.

Pavao dobija zlatni lanac od kralja te se tako osamostaljuje od oca i može oženiti Dorom.

Klara izjavljuje ljubav Pavlu i želi biti s njim, no on je odbija. Jerko saznaje da Grga i Klara

15

žele nauditi Dori te obavještava Miloša. Pijani banovi vojnici harali sup o Zagrebu, Dora je

bila sama bez oca u kući. Dolazi jedan vojnik kod Dore i moli je za čašu vode, stavlja joj

otrov u vodu i Dora ne sluteći ništa popije smrtonosnu vodu. Dora umire, Pavao je shrvan,

saznaje da iza svega stoji Klara i proklinje je. Drugoga dana dolazi na Dorin grob i vidi

Magdu mrtvu kraj groba. Na badnjak u šumi Radak ubija Čokolina jer svaća da mu je on

zapravo ubio ženu. Stjepko Gregorijanec 1581. Pod pritiskom bana odriče se podbanske

časti. Za novog bana izabran je podban Gašpar Druškocija. Nedugo nakon toga Stjepko je

morao popustiti Zagrebčanima I predate im Medvedgrad. na njegovoj samrti došao je

Pavao I njegov brat Niko, zovnuli su svećenika a to je bio Jerko.dok mu je Stjepko

ispovijedao grijehe, Jerko mu prizna da mu je si I da mu sve oprašta. Pavao se nije nikada

oženio, poginuo je u ratu. Njegov brat Niko nije imao muškoga nasljednika, a Jerko je bio

svećenik, tako da je izumrla loza Gregorijanaca.

Prekrasan je završetak romana; ona refleksija na koncu pričinila mi se kao čarobna bengalska vatra, zapaljena da u duši čitatelja rasvijetli najkrasnije slike, poimljene iz slavne naše prošlosti. Jest, ruši se stara gradina na medveđoj gori, al dolje pod gorom uspinje se sjajan, snažan kao mlađahan junak – naš Zagreb grad! Bog dao nikad nam se ne otuđio!5

Šenoa roman završava slaveći Zagreb:

Divna si, bujna si zelen-goro rodnoga mi kraja, ti prvi vidiku moga djetinjstva. I dignem li oči prema tebi kada večernje sunce poigrava vrhom i dolom, kad svoje zlato prosiplje tvojim zelenilom, tu bude se u mojoj duši slike iz davne davnine, vrli junaci, uznosite gospe, ljuti silnici, bijedni kmetovi, a stari Medvedgrad, plamteći živim rumenilom, kao da je opet oživio! Ali nije! Ruši se stara gradina, ruši, nu dalje, dolje pod gorom, uspinje se sjajan, snažan kao mlađahan junak - naš Zagreb grad.

5 TOMIĆ, Josip Eugen, „Zlatarovo zlato“, roman iz prošlosti zagrebačke (1872), u: JELIČIĆ, Dubravko, August Šenoa u očima kritike, ČGP DELO, Ljubljana, 1978., str. 29.

16

ZAKLJUČAK

Roman je Augusta Šenoe zacijelo jedno od općih mjesta hrvatske književnosti i

njegovo se značenje i kvaliteta ne iscrpljuju tek u statusu školske lektire, već i u složenom

pretapanju književnoga jezika i povijesnih okolnosti. Šenoin pristup povijesti obilježen je

prosvjetiteljskim pragmatizmom, romantičarskom ideologijom i jasnom političkom

ambicijom.

Stupivši na književnu scenu nakon sloma hrvatskoga narodnoga preporoda Šenoa je

istu borbu nastavio drugim sredstvima, pa je u svojim djelima, a poglavito Zlatarovom zlatu

preuzeo žanrovske obrasce popularnog povijesno-ljubavnog romana i ispunio ih lokalnim

povijesno-političkim temama. No Šenoina fikcija bila je utemeljena u povijesnom

istraživanju i dokumentarističkom pristupu.

Šenoa nije prikupljao samo povijesne podatke o osobama koje se pojavljuju u

romanu, nego i podatke o scenografiji i kostimografiji 16. stoljeća, eksterijerima i

interijerima palača i utvrđenih gradova, kao i kramarskih zagrebačkih kuća, pa je Zlatarovo

zlato blistava škrinja ne samo hrvatskih i posebno zagrebačkih privilegija nego i pisani

sanduk etnografskoga blaga.

17

LITERATURA

JELIČIĆ, Dubravko, August Šenoa u očima kritike, ČGP DELO, Ljubljana, 1978., str. 29.

LASIĆ, Stanko, Roman Šenoina doba (1863.-1881.)¸ 1965., str. 163.

ŠENOA, August, Zlatarovo zlato, ČGP DELO, Ljubljana, 1983.

18