seminarski rad, poetička obilježja kasabe u pripovjednoj prozi zije dizdarevića

5/23/2018 Seminarski Rad, Poetika Obiljeja Kasabe u Pripovjednoj Prozi Zije Dizdarevia

1/16

1

Studentica: Aida abi

SEMIN RSKI R DTema: Poetika obiljeja kasabe u

pripovjednoj proziZije Dizdarevia


2/16

2

Poetika obiljejakasabe

u pripovjednoj prozi

Zije Dizdarevia


3/16

3

UVOD

Jezik u pripovijetkama Zije izarevida jest, s jene strane, u malome i uglavnom jezik njegove

kasabe, o kojoj je pisao, iji je ivot u meuvremenu izmeu va rata pisac oivljavao i intimno ga

proivljavao, - a s druge strane, tu se ogleda njegov jezik umjetniji stilizovanog izraza, sa prizvukom i

bojom narodnog govora. Negdje se to jedno od drugoga jasno razlikuje , negdje jedno s drugim

preplide i opunjuje. O knjievne reenice, moernijeg sklopa, o izraza istog govornog

pripovjeakog stila, sa manje ili vie meusobnog proimanja jenog i rugog stila, krede se u

kvalitativnim nijansama razlika izarevideva pripovjeaka faza. Zato je izarevidev umjetniki

izraz i stil vrlo interesantan za analizu, i zato de ugo biti interesantan i za buude stuije naeg

ananjeg stila i jezika.

U nizu izrarevidevih pripovijeaka koje de biti prikazane u nastavku, okarakterisano je mrvtilo,

dutljivost, rutvena atmosfera u koj je misao kao priguena i teko se uobliava u govorni izraz. U

tromim pokretima, obavijenim kafanskim imom, u svim pejzaima u jesenjim kinim i snjenim

zimskim slikama izarevidev ovjek kao a samo pokazuje znakove ivota i tek pokoja zgoa moe

izazvati u njemu kakav ivlji trzaj, oivjeti ga tako a ga se u revoltu za momenat rasplamti prigueni

bijes to ga je tako ugo kriveno stvarala bijea rutvenog ivota u kasabi. U psihika stanja

pojeinaca, izarevid ulazi kao pripovjea subjektivno vezan za svoje linosti, prisno zainteresovan

za ivot ljui koji tre i pate, i oivaljava svoje likove u svom izrazu lirski obojenom, sa svojim

subjektivnim akcentom. rutveni ivot u kasabi je umrtvljen sam za sebe, i povuen u sebe ivi ionaj koji eksploatie, koji su naglo bogati, i onaj koji je eksploatisan. U ui pojeinaca se oraava

opte stanje kasabe i zato izarevid u pojeincu oliava rutveni ivot sreine, u pojeinim

istorijama ivota manje ili vie obuhvata svoju varoicu koja iz ana u an sve vie zamire, u kojoj

ivot kao a postaje beznaan.

U izarevidevojkasabi njegova oba kini i jesenji ani piscu aju utisak kao a nestvarni kao mrlje

na sivoj hartiji izgleaju kao ljuski likovi to rijetko i sluajno protre arijom"1

Takoer, ta bosanska kafana kao svojevrstan fenomen nije jeinstvena, za sebe cjelovita, iznutra

monolitna, i ona je, upravo iznutra, u sebi, jo kako rovita i socijalno pocijepana, poijeljena razrta:

na front privilegovanih, imudnih gaza i njima tiho suprotstavljenih bijenika, sirotinje.

Zbog toga, nosi notu zatamnjenosti, zakamenjosti, melanholije, ali istovremeno je i varljiva, i prividna,

i stvarna, i nepreviljiva, sposobna a se u jenom trenu oslovno prevrne i iskae svoju zlu prirou

i mrane nagone, a zatim opet vrati u svoju tupu koloteinu. Upravo taj njen teko uhvatni tananiji

bitak prestavlja i njenu sutinu o koje opire samo sona istinskih umjetnika.

Tom sutastvu kasabe Zija izarevid je ao osoben i nezaobilazan prilog u svojim pripovjetkama.

ak se moe redi, maa moa i s malo natege, a je Glavni Junak njegovog knjievno-

objektiviziranog, ostvarenog, pripovjeakog jela, maa, na alost, iz poznatih traginih razloga i

neovrenog, tog po svemu lirski skiciranog romana, ustvari upravo meuratna bosanska ( fojnika)

kasaba.

1 Zija izarevid, Pripovijetke, Svijetlost, 1948. str. 71, Jesen u mojoj kasabi, str. 71.


4/16

4

DRUGI O IZAREVIDEVOJ

KASABI U PRIPOVIJETKAMA

Za ivota, Zija izarevid nije objavio knjigu pripovijeaka, zato ga je i zaobila preratna knjievna

kritika. a je bio talentovan pisac, neosporno je, jer mu je beograska Politika o kraja 1937. do

poetka 1941. godine objavila dvadeset i dvije pripovijetke.Prolo je vie o trieset goina otkako su se pojavili prvi knjievnokritiki raovi o jelu

Zije izarevida. U pregovoru Pripovijetke2, pisao je Branko Dopid: Rije-vije o piscu. Dopid je svoj

kratki prikaz poeo izarevidevom pripovijetkom Jean an u mojoj kasabi:

Gra ovaj ivi tuno i zaboravljeno kao a mu je vlasnik avno negje umro, Dopid je sa esetak

lirskih reenica, lirski obojenih, analizirao izarevideve pripovijetke, osvrdudi se posebno na one u

kojima je slikan bosanska kasaba. Za Dopida je knjiga Pripovijeaka Zije izarevida ...jean rjeitokument o tome kako su neka gluvo i zaboravljeno ivjeli i propaali ljui i kako su njihove sudbine

potresno i bolno irale pjesnika pripremajudi ga za protest i pobunu.3

Mihat Begid je takoer na nekoliko stranica pisao o Zijinoj kasabi i njenim iteljima, o

umaloj sreini u kojoj se o turskog vremena nita nije izmijenilo,jer je: Kasaba bila brana na kojoj

su se slagali stoljetni nanosi feudalno-kapitalistike vlaavine4

U njoj se ivjelo tiho i neujno, tavorilo se, nizali su se ani ne onosedi nita novo. Begid nije

zaobiao ni kasablijsku sirotinju, u kojoj je izarevid posvetio osta prostora, koje je bilo napretek u

Fojnici, niti one koji su nosili priguenumrnju prema ariji.

Jo jean knjievnokritiki tekst o Ziji izarevid pojavio se 1948. goine-ukrija Pano.

On pie oizarevidevoj kasabi i ljuima u njoj, gje se: Sve vrti u jenom krugu kao konj u vraju,

sve izgleda beznaeno u svako oba ana i goine: I po proljetnim plavim nebom i u bijeloj pustoi

zime.5

Pore Josipa Leida, ime Vujovida, Izeta Sarajlida i mnogih rugih, Ristko Trifkovid u pogovoru

Prosanjanih jeseni napisao je Neovreno jelo Zije izarevida. Toplo i intimno je pisao Trifkovid

o Ziji Dizdarevidu i njegovom knjievnom rau:

On se nije varao: njegova kasaba, Kasaba sa velikim poetn im slovom, ona je prototip svijeta kaotakvog, njegove zaguljivosti i tjesnode, u kojoj je teko, poneka nemogude, ljuski ivjeti, ljuski

osjedati sebe i ruge oko sebe. Ona je rascijepljena, raspolovljena na one koji imaju, koji vlaaju,

maa ogranieno, ljuima, na religiozne zarte fanatike i sl. i na obespravljene, ugnjetane, koji aj

nemaju pravo ni na snove, a kamoli na svoj egzistencijalni ientitet. 6

2Zija izarevid, Pripovijetke, Svjetlost, Sarajevo, 1948. godine

3Branko Dopid, Rije-vije o piscu, Zija izarevid, Pripovijetke, Svijetlost, Sarajevo, 1948. str. 7.

4

Mihat Begid, Pripovijetke, Braza, br. 5, 1948, str. 393. 5ukrija Pano, Zija izarevid, Pripovijetke, Zora, br. 5, Sarajevo, 1948. str. 55 - 57

6Ristko Trifkovid, Profil bosanske kasabe u pripovijetkama Zije izarevid , str. 54.


5/16

5

Muhsin Rizvid, osvrdudi se na pripovijetku U bosanskoj kafani, uviio je kako vrijeme koje stoji,

ipak vjerno oslikava ivot kasabe. Vrijeme je, kae Rizvid, u svome voznanom, slojevitom

smislu: kao proticanje ivota, ljuskog, i kao rutveno oba, nain rutvenog uhovnog i kulturnog

te ekonomskog egzistiranja.7

Kae i: Kasaba je za Ziju izarevida rutvena sreina koja nuno uslovljava sasvim oreenu

psihologiju kao neumitnu injenicu. Zaturenost ivota, u njoj, to bi rekao Mato, stvara mrtvilo

naravi, oblikuje ljue, njihove misli i pokrete. To je karakteristina balkanska zaturenost sa teretom

historijskih i duhovnih slojeva na sebi.8

Svoj knjievnokritiki tekst Potreba za ovjekom, Stania Tutnjevid poeo je rijeima Samjuela

Beketa: to vie ljui sretnem, sve se vie raujem. Tu potrebu za ovjekom, za rutvom, Tutnjevid

je izvukao iz jenog ijela reenice izarevideve pripovijetke Zimska slika.

Sitni zanatlija Bajko sam je u svojoj ranji i ... misli kako bi to bilo ugono a se sa iznenaa iza

lea neko javi9. Mnoge izarevideve linosti angubile su po kafanama i birtijama i sakupljale su se

a bi samo osjetile prisustvo nekoga. Potrebu za ovjekom i ogaajima Tutnjevid je oveo u vezu saosaom u kasabi u kojoj: Rezultat neostatka jela u kasabi jeste beskrajna pusta osaa, koja je

pokreta najvedeg broja ogaaja u njoj.10 Meutim, to traganje za ovjekom i ogaajima je

njihova nesigurnost i . . . ovjekova potraga za svojim jelom i za svojim osloncem, njegova potreba

za samim sobom.11

Tragajudi za ogaajima, linosti Zije izarevida ine razliite greke: zlostavljaju ljue, izmiljaju

une prie i trae neto izvan svijeta u kojem su da bi se time zadovoljile.

Meutim, u pripovijetkama o bijenim i ponienim aleko je jo vanije i vie izraena ugroenost

linosti nego potreba za ogaajima i rutvom.

Za Ristu Trifkovida, glavni junak izarevideve proze je fojnika kasaba sa svim svojim

specifinostima. Kasaba je zatvoreni profil koji mogu upoznati samo njeni itelji kao to su :

Mujo telal, Mao cjepar, Mean Doro, Ibrahim Dosan, Avan Mujkid, Naza Vezilja, Tifan, Jozo uvar,

Mujo Tica, a za sve ostale sluajne prolaznike, ona je zatvorena, neviljiva i neshvatljiva.

Ona je rascijepljena, raspolovljena na one koji imaju, Kasaba sa velikim poetnim slovom, ona je

prototip svijeta kao takvog, njegove zaguljivosti i tjesnode u kojoj je teko, poneka je nemogude,

ljuski osjedati sebe i ruge oko sebe12

Ugljea Kisid, u analizi izarevidevih pripovijeaka, spomenuo je vrijeme, mjesto ranje i linosti.Uoio je a u kasabi vlaa mrtvilo iako u njoj ima mnogo kafana, udana i deherana. Kasabu iz svoje

umalosti nita ne moe pokrenuti. Ni goinja oba ne onose nita novog. Beskrajna osaa je

pratedi element ljeta i zime; jeseni i proljeda.. . . .

7Muhsin Rizvid, Socijalna pologau tkivu izarevidevih proza, Ojek, go. XXIX, br. 15-16, Sarajevo, 1976.

str.98Muhsin Rizvid, Socijalna pologa ( Simpozijum o jelu Zije izarevida), Sarajevo, 1976.

9Zija izarevid, Sabrana jela, Svjetlost, Sarajevo, 1968. str. 40.

10

Stania Tutnjevid, Potreba za ovjekom, Kritiari o Ziji iarevidu. Svjetlost, Sarajevo, 1978. str. 60. 11Ibid., str. 60.

12Ristko Trifkovid, Kritiari o Ziji izarevidu, str. 52-57


6/16

6

LIRSKA HRONIKA KASABE

Nervom vrsnog posmatraa Zija izarevid uvoi nas u svijet neganje bosanske kasaba utonule

u vremenu. izarvideve prie, obino kratke, ivo su, feljtonistiki intonirane. Privlanim ih ini i to

to su zainjene uhovitim osjetkama, pa sumorna slika kasabe i ivota u njoj izgleaju jo

upeatljivijim.

Nekoliko se momenata javlja ako se zae ublje u smisao i forme izarevidevog pripovijeanja.

Na prvom mjestu to je vrijeme. Vrijeme je bitna odrednica sa koje ovaj pisac tananih zapaanja prilazi

tom svijetu. Njegov pristup karakterizira blagi prizvuk ironije ili toplina saosjedanja.

Slika kasabe ata je najede posreno, alegorijski, uhovito, ali i s neprikosnovenom socijalnom

notom. Izborom karakteristinih pojeinosti ta slika ivota izotrava se o apsura:

Zamiljen ovjek ri u ruci razvaljenu cipelu i glea neku povie nje.

Ramiz Sahiija, sa prigrnutim kaputom i rukama na leima, izaao je iz Ibrahimove kafane,zavizukao ni on ne zna ta i pogleao najprije esno.

anko (onaj to moe a poraava svaiji glas, ljuski i ivotinjski) lunja lijeno po derhanama i nui

besplatno svoju vjetinu, plae ko Zvonko i kukurijee ko pijetao, a niko mu se vie i ne smije.13

U samom imenu Sahaije ne krije se neko simboliko znaenje, kako bi se moa oekivalo, nego

prije, na to upuduje ranja u prii, navoi o paraoksu. Vrijeme je stalo u kasabi i njegovo prisustvo

oglasi ekid to ponegje kucne. Paraoksalnost je sarana i u injenici da se u kasabi nalazi

vaeset i pet kafana, osta udana i derhana, a a pravog ivota zapravo i nema. I pieva uvona

konstatacija, gra ovaj ivi tuno i zaboravljeno, kao a mu je vlasnik avno negje umro,

doprinosti formiranju tog dojma. U kretnji Sahaije pratimo kako magnetnim oirom oivljuju i

rugi krakteristini etalji, pojavljuju se nesredna i neobina lica ( pijani Fetvo i Jozo, Luka istapojata, to omjerava svojih sto koraka, pa otrai noeva sa stranim naglaskom u izgovoru) i svaki taj

etalj uokviruje se u svojevrsni psiholoki portret kasabe.

izarevid voli etalje i kao a uiva u njima. U likovnom smislu, ti etalji mogli bi ogovarati

crteima izvuenim o ivice karikature, au zvukovnom jenom instrumentu, jenom tananom nervu

koji registrira i one jeva ujne tonove i glasove. Pa, ipak, osjedamo pratedi sve te linosti i njihove

subine kroz ove prie - kako je to bio put ka ubljim psiholokim projekcijama ivota, osobito

dramski motiviranim likovima. Ali u naknadu za to u izarevidevim priama, zapravo slikama, aje se

izvanredno ocrtana atmosfera stanja, situacija, da u trenucima pomislimo da je to izraz splina,

kasablijske munine i one teke olovne atmosfere to se vue i sfere poput more na kasabom inamodno njom vlada.

Sjee ljui. Preko sasuenih usana, iz ubine sagorjelih pluda, kulja i vue se im...

Sreina kafane, sva puna sivog, gustog i tekog ima posjeda na baru. Poneka tek kago

uzdahne , val jurne u sredinu, ustalasa uspravne naslage dima, pa se postepeno sve smiri...

Cigare i ubuci lule, ispruene ruke to su zaboravljene u pokretu, sve je to zaboeno u mekan,

bolesno-prljav vazuh i miruje.

Poslije otegnute, plane kripe vrata, u se Mehmebegov selam. Beg sjede na klupu. Vazduh

topao pokrenu se.14

13 Zija izarevid, Pripovijetke, Svijetlost, Sarajevo, 1948. str. 64, Jedan dan u kasabi, str. 64.

14 Ibid., U bosanskoj kafani, str. 9.


7/16

7

Ni goinja oba ne unose bitnije promjene u ved formiranu atmosferu kasabe. U ljetu je otjelovljena

slika ege to priavljuje svijet svojm tekim i neotklonjivim prizorima beskrajne osae. U pievom

objektivu pribliava nam se slika bespomodnog raspojasana Ibrahimage, to se izuo i noge povio pa

stenje za tezgom, pa mesnate, oznojene ruke i o uhana poutjeli prsti lee nemodno na

aktima, a bi se na kraju ocrtala uzu i sama arija u svom jenolinom i sumornom izgleu.

Pukla arija, uga i uska, vue se kroz ljetno prijepone, njie se i uljuljkuje ljue i golica brigama...

Na nepokretnom kasabom vise olovna pitanja: Kako a se pobjegne o vremena? ta a se rai?15

Jesen opet svemu daje pomalo mistian, nestvaran okvir u sumaglici i njenom sipljivom isanju.

Ljuski likovi u jesen izgleaju kao mrlje na sivoj hartiji, to rijetko i sluajno protre arijom.

irljivo i pomalo avetinski ocrtava se prizor jeaka Ganije i goluba povezanih zajenikom nevoljom,

to tu osamljenost jo vie izotrava. Po Haeminom strehom stoji Ganija, oiju iroko otvorenih i

uprtih u jenu taku na zemlji, bosu nogu pruio tako a mu kapi sa strehe paaju

Tano meu prste pa ukoen stoji i bulji. . .Na gredi pod krovom siv golub stao na jednu nogu i

rezignirano duti.16

Sve uti, i jeak Ganija koji ukoeno gea u prazno - Nikoga nema. Tako prolazesati kasabom. Prokislo vrijeme ami po rahinjama i sokacima.17

Mir kasabe obino poremeti neto izvanjsko, prolaznici, namjernici, a se zatim sve opet stia,

slegne, smiri. Ljudi u kasabi nalaze zadovoljstvo u tim rijetkim prilikama da se pokrenu iz letargije.18

Njeni ljui se smiju, kae pisac, onim izgubljenim prilikama to ih 'zlatne i bogate' jeseni donseu iz

bijela svijeta sa svim njihovim marifetlucima, onim ozbojanilucima, pehlivanima, morskim

enama, najmanjim ljuima na svijetu. . . avali ili ne avali po koji inar pa se razilazili.

Likovi u izarevidevim priama ucrtani su ivo u opdu atmosferu kasabe. Piscu je ovoljno a u

dva-tri poteza, rukom slikara, sugestivno pretoi elementarne crte svojih junaka. Sa toplinom i

saosjedanjem on prilazi tom 'unienom' ovjeku koji straa o siromatva li o rskosti, osornosti,

arogancije sitih arinlija. Tako se ocrtavaju ta bespomodna bida u trenucima saznavanja svogljuskog ostojanstva. U njima ta azna a prostruji nemir, a provali pobuna i revolt svom estinom

ili a bespovratno ute. Likove Mae cjepara, Muje Telala i rugih uzbuuju svojim potresnim i

gorskim istinama o ivotu. Pisac poneka gotovo a utvruje ientitet u preoavanju lika. Nizak

stas, malo povijen, sjekira preko ramena i prelomljen nos - to je Mao. U tom Mai, koji jernejevski

etreset i pet goina irinii rugome i za to ne obija oekivanu nagrau, provali pobuna koja od

koje se rma kasaba. Taj nemir ostie po intenzitetu vrhunac u momentu ka se poignuta sjekira

u ruci prijetedi nanosi na kasabu, ime zavrava pria- Poignuta sjekira sijeva i juri. Neuglean

Mujo telal, esno oko hode a mu iskoi. . .kleca na kradu nogu i pomie se poslije svake objave za

pet depenaka naprije, ima, takoer, slinu subinu, s tom razlikom to njegov nemir prelazi uutnju. I njemu se obijesne arinlije, smiju, pekari, bakalini, kafeije, pisari, ali u njemu nemir koji

tinja prelazi u ovratnost i gaenje prema toj zajeljivoj ariji to svaki an ispija stotine crnih kafa i

izmilja stotine naina a ubije, izmrcvari ono beskonano provincijsko vrijeme.

Tom svijetu bijee pripaaju i Mean Doro sa svojim sinom Hamom, koji se potucaju o kasabe o

kasabe vukudi svoj troni instrument i pokazujudi rvenu lutku nespretno ojevenu u krpe, pa ka

pone uarati u tamburicu lutka poinje a skae, a se vrti. Njegova pjesma sve vie prelazi u nauk.

15 Ibid, Pitanja nad kasabom, str. 16-17

16

Ibid., Jesen u mojoj kasabi, str. 7117

Ibid., Jesan u mojoj kasabi, str. 7118

letargija (gr.), tromost, inercija, obamrlost. me. stanje jake pospanosti...


8/16

8

Ne pomai vie ni pogre pjevane u jenoj kasabi ba raun ruge, a bi na kraju zbog bedutnosti

kasabe taj bol provalio krikom i optubom.

Jeziva je sbina Ibrahima Dosana koga su potvorili a je ukrao naelnikovu gusku i kada su ga pustili

iz kasarne bio je mokar i isprebijanPoluio je o silnih uaraca poglavi i privienja velike crne ptice

(ptiurine) koja mu se stvara pre oima. Pisac vjerno registrira pojave u kasabi i konstatuje

posljedice sa neprikrivenom jetkodu.19Pobenavi tako svake goine poneko u kasabi i time se ona

hrani ostali svijet i za tog luaka uhvati se itava arija kao utopljenik za slamku ivot je ispunjen

neim. Rijetko se u tim ljuima koji se olako poigravaju s tim nesrednicima javi grinja savjest poput

one Bajkove. eledi a se iskupi za poinjene grijehe prema Dosanu, to kajanje umalo ne zavri

tragino po njega.

Salko, koji takoer, slui rugima, i obija koji inar za nanoenje voe, nekom va za ijepanje

drva, nekom poisti i pomete, a nekom otrese kruku za pet inara, opija se u asu kaa se

neotklonjivo javilo, i progoni ga, subinsko egzistencijalno pitanje: A to ja ivim, e?

Pisac zakljuuje: Salko je itav ivot traio negje a se osloni, jenu taku ili uporite a ono mu jeuvijek izmicalo. Za razliku o mae sa sjekirom u ruci, u njegovoj se nalazi kamen u provali bjesa

prema toj ariji. A Salko sam pruen potrbuke, ri kamen i ivlje uara oko sebe.

Pore tog svijeta bespomodnih, unienih, pisac preoava i one ruge, u pohlepi za novcem, modi,

bogatstvom, u tenji a zavlaaju arijom. Simbolino, ironino i satiriki pisac ocrtava nastajanje

takve elje i modi u liku Ibriimu. Protegle se otrovno-zelene ibriimove akire na sivim bosanskim

selima, zarle u bra, iz njih izrasle kane i zabole se u ebele, blage i obre bosanske planine, pa

deru. vije hiljae ibriimovih ovaca polegle po painama u aju sir u kace, u kasabe, na pazare i u

graove, a seljake oi tuno zure iz poeranih koliba i pastirskih ronjaka.20

Kolika je zaslijepljenost za blagom, pokazuje i uzaluno kupovanje i ruenje kude i nenalaenje velikog

dupa s ukatima za koji saznaje iz pria. Pisac je toj gramzivosti u epizoi o tobonjem blagu aosterijnsku podlogu.

Kasaba ne bi imala svoju potpunu sliku ka bi samo obuhvatala te ljue, uniene ili modne, pa ni

samo esnafe, zanatlije, trgovce, ili pisare, date. Tu su i okonjaci, baavaije koji smisao ivljenja

vie u osaivanju rugima, u olakom ivotu, sa novcem ali bez troenja, to naposlijetku ovoi o

nemogudnosti rukijeg ivljenja i smrti. (Abidagina ograma).

Tu su neizbjeno i travari, Mulaefenija i Pero Travar sa svojim zapisima i svijetom koji se vrti oko

njih. Pa i meu zanatlijama, epizoa o ehabu i rijetkom gostu, izvanredno se doima kao krajnji izraz

zaustavljenog vremena, nezainteresovanosti, totalnog osustva, panje i zaokupljenosti.

Sa posebnom toplinom izarevid oslikava enske likove, unosedi pri tom i romantiarske paiiline etalje, enje i sanje. Stankovidevski uine nam se ti trenuci bliskosti ene, satkani na

enjivoj, erotskoj punodi.Takvom se ocrtava u jeijim oima blizina Raife dok kazuje mu 'pola priu

pola pjesmu o Siv- zelen sokolu i jevojci to ga je, zatvorena u kamenu kulu, zvala da je oslobodi.'

Bila mi je stegla ruku i poigla me sa leita, privukla o sebe i brzo glaila po kosi i obrazima. Sve

je vie stiskala moje prste i ok su onekle opirali izlomljeni akori sevalinke to je naruavala nod i

tiinu, ona je nesuvisno govorila neto o erefu i vezu koji oivljuje i imala je zaarene obraze.21

Tu je i Naza u svojim sanjama i sofkinskoj osamljenosti i izgubljenosti. Sve to je nestalo, sve to nije

bilo i nije moglo biti, sve to je rago, sve je toNaza ostvarivala na erefu. U krivim linijama spavali

19

jetkost- ljutnja, bijes20

Zija izarevid, Pripovijetke, Svijetlost, Sarajevo, 1948. Str. 50-51, Blago u duvaru, str. 50-5121

Ibid., Otmica, str. 56.


9/16

9

su zmajevi i sokoli i serhatlije iz ivnih pria, micale su se one dune sjenke iz starinskih oaja, oev

fermen osvijetlio je crvenom dohom, zlatan zvek zvonio je u vezu i slike aleke buude srede, slike

neoreene, pune boja i treperenja, te nestvarne slike gleale su iz erefa nasmijane. To to je

svoje rage vezove proavala, jer je trebalo kupiti rvo, to je opet bio ruan san.22

izarevid oznaava to oba zlatnim jesnima svoga jetinjstvakoje su bile pune rhtanja i snova i

po emu ih se sjeda. Kao Raifa, takva je i Emina u trenucima ok se nalazi u njenoj blizini, ok joj

prenosi poruku momaka koji de te nodi kucnuti u pener i a bue buna. Licem glaim golu ruku i

rame i grudi. U oima naa mnom pali se ragi, obro znani taman sjaj. Smiju se zategnuti rumeni

obrazi ok mi govori: ejtane, ostani, igrademo se(...)23

Meu tim likovima je i Lela, jevojka s morim oima koja ipak ne pripaa tom svijetu ara ona nije

imala... i lik majke koju izarevid oslikava naroitom ljubavlju. Sa enskim likovima a posebno s liko

majke, zaokrueno je izarevidevo jetinjstvo svjetlijim bojama, losim u trenucima prisjedanja na

tegobe ivota, kaa sve to izglea kao nestvarni sjaj sto se udaljuje pre oima.

Slikajudi svoje aleko, prigueno bosansko jetinjstvo, Zija izarevid je umjetniki kreativno ilucino izvajao lik majke koja svojom sveobrotom i vjenim strahom na jecom postaje majka

svakog djetinjstva..

U toj prii o majci Z. izarevid najneposrenije govori o svom jetinjstvu. Koliko go teko

isprebijano, polomljeno jetinjstvo s neoigranim igrama, za Ziju je ono, ipak, jean preio sa

suncem, tu su jeiji razigrani prostori pre kojim je reovno stajao zi, zi pre sitnim jeijim

eljama, ona nemogudnost a se jetinjstvo proivi onako kako to zasluuje. Majka, kao vjeni

straar, sa suznim oima provoi svoj ivot zazian meu ziovima: Majka! O zia o zia, o vrata

o pedi, o ruka o veere, o jeseni o proljeda, u ziovima, meu etiri zia, uzian, tekao je

nelijep enski ivot.24

Ovaj odlomak ilustruje kako je Zijin postupak moderan, zgusnut i duboko asocijativan. Ta majka

Zijinih proza i naih prostora sputana je zakonima patrijarhalnog morala. Ona je, po tim zakonima,

kriva i kaa bez zara istri a posljenji put vii sina koji je nesredno zavrio po tokovi ma

automobila. Zatim, pisac nam je pribliio atmosferu taanjeg ivota, braka, sugeriudi atmosferu

ponienja i zlostavljanja ene, omalovaavanja, grenja o strogog oca koji je batina, a na rugoj

strani enu koja mu se ne smije suprotstaviti, treba a ga slua tj. a bue uzorna ena i majka.

To je ena koja rhti i pokorno vori mua, ena koja raa, koja ne smije a se mijea u poslove

mukarca,ena koja krije bol i koja slua, 'slua'...

Takav se ivot voi u toj varoici, gje venu i gase se proljedni zanosi, kako se razbija svaki jeiji

polet, gasi se jeiji cik i smijeh, raspruju se snovi o buudnosti i ivi se ana za anom...To je ta kasaba u koj je majka jeini pokreta, namuena i oprezna majka, neznana, oprena ivotom,

ovako savjetuje sina: Ne ii, sinko, sreinom ae (ulice), satrde te togo, ama nemoj ni plaho uz

kraja te , ne boj se, ne uari neto s krova, nego haje 'nako, 'nako...25

I tako u tom graidu, svakonevni i obini ljui true se a iu 'nako, 'nako, sirotinja se pokorno

vue uza zi, mirno sputajudi a joj na glavu paaju cigle s gazinskih krovova, ok onoga koji se

usuio a istri na sreinu ae proglaavaju hrsuzom i buntovnikom.

22 Ibid, Naza vezilja str. 80.

23

Ibid, Prosanjane jeseni, str. 63.24

Ibid, Majka, str. 39.25

Ibid, Majka, str. 41.


10/16

10

izarevidevo vienje ene, 26Mira Milanovid je vijela kao golemu i neooljivu enju, strah, slutnju,

skrivanje iza velikih kapija o mukih poglea, poslunost, bitisanj eizmeu etiri zia, dutanje, bol u

oima, bijeg u zaborav, tamni sjaj jevojakih oiju kaa se mukarac spomene, toplotu koja bije iz

njegovih tijela, obla bera i ramena.... Mira je zapazila oivjaj dene u pjesnikovom ranom jetinjstvu,

ena u ivotu mukarca iz kasabe, ena kao nasludena, a neostina ljepota i, konano, ena kao

totalitet.27

Ipak, istinska i duboka ljubav za ljude izbija iz ovakvih i ostalih Zijinih lirskih slika. Srcem vezan uz njih,

on kao opinjen prati sve te svoje ljue i putuje zajeno s njima, a s vremena na vrijeme javi se u

njemu protest protiv toga, ovjeka neostojnog ivota, kojim ive njegovi junaci.

Ukoliko se vratimo malo u ivot Zije izarevida, moemo primijetiti a je i Ziju pojela mrana i

poivljala kasaba, oskrnavljena krvavom rukom koju je pruio okupator.Prevoena Ibriim-agom,

starim vabinim izmedarom, i njegovim kockarskim auima, ona ga je, vezanih ruku, otjerala u

Jasenovac, na gubilite, ba uoi onog ana ka se spremao a se prebaci u partizane i a na tajnain, jo jenom potvri svoju pripanost i vjernost narodu o kome je pisao.

Tako se, polako, oigrala jena o onih mranih i krvavih scena, viovito nasludenih u njegovoj

stranoj Brkinoj prii o kugi.

No, moemo redi a je Zija izarevid preteno slikao umalost kasabe, nemogudnost a se izae iz

gotovo zaaranog kruga zaostalosti i prerasua, maa je najvie stranica posvetio kasabi i ljuima

ponienim i bijenim on je ispisao i sunane stranice o sebi i prijateljima, o jetinjstvu i batama, o

bujnim poljima zaviaja, ostavljajudi nam naahnute fragmente o majci iz koje zrai ljubav i svjetlost,

o raspjevanim prejelima i jesenima jetinjstva to su pjevale bojama i suncem. Takve su, u vednaveenom tekstu, Majka, Naza vezilja, Prosanjane jeseni ili legena o Siv - zelen sokolu

(Otmica)i jevojci to ga je, zatvorena u kamenu kulu, zvala a je osloboi, kao i ruge tople prie i

sanjarenja o zaviaju i ljubavi. I tu imamo kidanje patrijarhalne niti. Naime, dok je Raifa priala

jeaku priu o 'siv-zelen sokolu', prekinulo ju je kucanje na prozor i muki glas. Taa je jevojka

pobjegla iz odaje... Kao to je Raifa u Otmici, takva je Emina u Prosanjanim jesenima, i jena i

ruga bile su pune rhtaja. Treperile su i jena i ruga. Raifa je buna sanjala snove i tuno pjeva la o

nemoj nesrednoj jevojci koja je bila zarobljena obiajima, a u toj pjesmi saran je Raifin cijeli ivot,

ivot koji je ona provoila u mranim oajama, aleko o ljuskih poglea.

aleko o ljuskih, aleko o mukih poglea, ivjele su ene u toj kasabi.

26 Mira Milanovid, Vienje ene, Ojek, go. XXIX, br. 18, Sarajevo, 1976. str. 12

27 Ibid., str. 12.


11/16

11

KASABA ILI PROKLETA AVLIJA?

Jeanaest pripovijeaka sline ili gotovo iste tematikegovore o meuratnoj Fojnici u kasabi koja ivi

tuno i zaboravljeno kao a joj je vlasnik avno negje umro.28 ivi u priama Zije izarevida

bosanska kasaba tiho i neujno, ukudi smireno za sobom umalu tj. jeva preivljenu, skoro

umrtvljenu prolost kao kakvu zalutalu uposmenu ili misao. Bez ivota je. Svaki ovjek u njoj,

ponaosob, nosi nekakav crni golemi oblak koji se nadvio nad kasabom. Kasaba i ljudi u njoj su

tragino i egzistencijalno usamljeni. Svaki pokuaj a se bilo ta izmijeni ostaje bezuspjean.

Problemu i fenomenu ovjekove usamljenosti i osjedanju tjeskobe, Zija izarevid esto se vradao, sa

naroito naglaenom tematikom iz bosanske kasabe pogotovo u pripovijetkama:

Jean an u mojoj kasabi, U bosanskoj kasabi, Pitanje na kasabom, Ramazanska nod , Zimska slika,

Jesen u mojoj kasabi, Jah, i ona umrije.

U svim pripovjetkama sa tematikom iz bosanske kasabe prisutno je osjedanje tjeskobe.izarevidev Ramiz u pripovijeci Jean an u mojoj kasabi se nanio na svoj ivot i eli a se

nekako otrgne o takvog ivljenja, a izae na rum irok i otisne se u svijet. Ali jeino to mu

preostaje jeste da ponovo zae po zaimljenim kafanama. Teko mu je tako izrati, on se eli

suprotstaviti stvarnosti i stalno je u neizvjesnosti jer stvoriti ivot rukijim o onoga to ga on ivi

negiranje je trenutnog stanja. Meutim, Ramiza je stvarnost preuzela. Ona ga presipa iz kafane u

kfanu, preplavljuje ga i on se tu teko snalazi. I njegova je poua za maaricom slina eljama

Anridevog Alije erzeleza. On je sanjalica u bunom snu kojem se esto preaje, a realnost mu

namede oricanje o elje. U pripovijetkama gje je prisutan, ved pomenuti, osjedaj tjeskobe, ljui su

usamljeni, svaki ponaosob ivi posebnim svojim ivotom i svoje brige rijetko ka i rijetko kome

povjerava. izarevid je u pripovijeci Jean an u mojoj kasabi pribliio psiholokoj analizi linostikoja buna sanja o ljepoti slobonog ivota.

Ova pripovijetka po svojoj strukturi pribliava se reportai, to je u osnovi i manjkavost

izarevidevoh proza. izarevid uiva u tzv. reporterskom izrazu pa samim tim nema ni mirnode

pripovijedanja to je prirono oekivati ka su u pitanju prie iz bosanskih kasaba.

Bitna strukturalna-stilska karakteristika koja se omah primjeduje u ovoj pripovijeci je prisustvo

melanholije ali i aljivog saraja to je izarevid uspio obro ukomponovati u jenu priu. U

poetku je pria o vojici stranaca koji izvoe nekakve majstorije a bi na kraju uveo Ramiza u

svijet mate i alekih putovanja.

Slika kasabe ata je najede posreno, alegorijski i sa izraenom socijalnom notom.A ljudi sjede nepokretni. Noge prekrtene, misli osano nejasne kao polubijeli im to se provlai

okolo. Lica se ne razaznaju, alme i fesovi na as se uno izue, protegnu, obiju fantastine

izglee, neko se iskalje, a za oakom zazvei ezva, Rasime, jenu i va.29

Vrijeme stoji, ljui stoje, sve je statino. Ispijaju se kafe i svijaju cigare tanice. Neka mrtvost vlaa

unaokolo, govor se vaja lijeno, samo poneka se o usta otkine: Jah, jah, pa opet zavlaa beskrajna

dosada.

Kako ovesti u nekakvu vezu va oprena pojma i poatke u izarevidevom opisu bosanske

kasabe. U pripovijeci, Jean an u mojoj kasabi, pisac opisujudi kasabu kae a u njoj ima:

vaeset i pet kafana, izmeu njih udani, derhane prazne, bez glasa, a malo prije toga: Gra ovaj

28 Zija izarevid, Pripovijetke, Svijetlost, Sarajevo, 1948. str.64, Jedan dan u mojoj kasabi, str. 64.

29 Ibid., U bosanskoj kafani, str. 9.


12/16

12

ivi tuno i zaboravljeno, kao a mu je vlasnik avno negje umro. Paraoksalnost je sarana u

samoj injenici u samoj injenici a u kasabi ima osta udana i kafana, a a pravog ivota zapravo i

nema. Sliku tog stanja potkrepljuje reenicom: arija tupo zuri u prazno, lovi muhe po havi,

udan se s udanom bezvoljno ovikuje, bolesno sunce leglo po praini i miruje.30

Ni goinja oba ne unose bitnije promjene u ved formiranu atmosferu kasabe. Nita ne moe a

poremeti nesnosni mir. Ljeto sa sobom nosi melanholian zvuk osae koji se i ne uje i ne

osjeda.31 Ko izarevida je Sipljivo isanje jeseni obuhvatilo kasabu i samo jean oajno ug

uporan i beskonaan zvuk prisutan je svua, zvuk jeseni.

A zima?? Zima sa snijegom priaje izge kasabi PUSTOI. Ovakve slina je i Anrideva zima u

Prokletoj avliji. Zima je, i snijeg zameo sve o kudnih vrata i svemu ouzeo stvaran oblik, a ao

jenu boju i jean vi.32Zima i osaa utjerale su ljue u kafanu u vlane i zaguljive prostorije, a

napolju cijelu okolinu pokrivaju crnjaskovske bele tiine. Neto izvanjsko, obino, poremeti mir

kasabe, to su prolaznici, namjernici, i opet s sve stia, slegne, smiri.

U kasabi je sve mirno, u njoj niko ne smije a stri, to je osnovni zakon. . . sve se mora povinovati

volji arije, koja ne cijeni nita to nije proukt njenog uha, izraz njene modi, koja se zasniva namaterijalnom, na sili, na svemu to je protiv stvaralakog.

U kasabi se neujno ivi i umire, veseli i pati. Nita ne moe a poremeti nesnosni mir, ni morska

ena ufadena u Jaranskom moru stara 700 goina teka 120 kila ira neg ulja su vije noge i su

vije ruke. Ulaznica ta a.33Ni oeva smrt nije potresla jenu o njegovih linosti. Umrije mu otac

i to ga ne potrese.

Iako se ini a ljui u toj kasabi ivi torturu, pogreno bi bilo shvatiti a izarevideva kasaba i njeni

ljui nose u sebi anteovsku viziju pakla. Istina je a sve u toj prokletoj avliji ima svoju pomalo zlu

subinu, a ponienih i uvrijeenih ima napretek, a bojaci hoaju irokim carskim rumovima.

a je bio manje bolan, izarevid je mogao kafkijanski progovoriti o zloj ljuskoj subini, o snazi zla

potpomognutog filistarstvom34, nehumanodu provincije koja svojim rvnjem melje ljue, bacajudi ihu oaj i dutanje, strah i neizvjesnost, ne ajudi im a jeluju, inedi o njih suvine ljue u jenom

prostoru, u jenom ambijentu, upudene na sebe i svoju nemod, okrenute dutanju, bolnom i

nemodnom uzisanju i urlanju o poraza...35

U toj stijenjenosti sve je uzaluno, svaki pokret iezava u praznini . ak: ka se itav prostor

kasabe koncentrie u kafanu, koja u ovom sluaju postaje kasaba u malom, ogaaji jo uvijek u njoj

ostaju premnogo rijetki. U neostatku ogaaja u kasabi izarevid je u pomod prizivao prolost i

neki imaginarni svijet ili naronu pjesmu ili bajku kaa u ugim ramazanskim nodima, ljui okupljeni

u hanu sluaju obro poznatu pjesmu o Hrnjici i barjaktarima.

Ali stanovnici kasabe ele a se bar neto ogoi to bi pokrenulo ariju iz umalosti(mrtvila). Ljuibjee o kude u nai a de naidi na kakav posao ili oivljaj, a de im se makar neto esiti a eto,

proao je (Ramiz) arijom triput, promijenio pet kahvi, sve jenako zalu oekujudi ogaaj.36

eljni su ljui promjene, bilo kakve, eljni blizine rugog ovjeka. Ivo Anrid bi rekao a se nikaa

ovjek ne moe nagleati lijepog lica i sunanog ana. I Zijini ljui poput linosti Semjuela Beketa ele

a sretnu to vie ljui i a se to vie raduju.( to vie ljui sretnem, sve se vie raujem)

30 Ibid., Pitanja nad kasabom, str. 16.

31 Ibid., str. 17.

32 Ivo Anrid, Prokleta avlija, Sarajevo, 1965. str. 9.

33 Zija izarevid, Pripovijetke, Svijetlost, Sarajevo, 1948. str. 71, Jesen u mojoj kasabi, str. 71.

34

filistar (o njem. Philister: Filistejac), osoba ograniena malograanskoga mentaliteta 35 emaluin Alid, Tragina vizija provincije, Ojek, br. 18, Sarajevo, 1976. str. 12.

36 Zija izarevid, Pripovijetke, Svijetlost, Sarajevo, 1948. str. 65, Jedan dan u mojoj kasabi, str. 65.


13/16

13

Kada sjede u kafani jedan do drugoga i kada dobro znaju da su jedan drugoga pozdravili sa

merhaba, pitaju: ''Boe, rekoh li ja tebi merhaba?''37

Veoma zanimljivim postupkom ispriana je Zimska slika, satkana o poetskih ritmova reenice,

o lijepe meloije sintaksikih nizova i nalivena snagom pripovijeanja koje itaoca neprestano

zaokuplja. Pripovijetka je puna tunog realistikog kazivanja o ljuima koje je okovala zima i kasaba u

kojoj se nita ne eava iako su ljui u nekakvom stalnom prieljkivanju a bilo ko bane na vrata.

Mali zanatlija Bajko iziao je malo izvan kasabe a onese rva i ojenom se pokoen

prostranstvom, bjelinom i prazninom naao i sam izgubljen. aleko pre njim, vie kao prikaza

negoli stvarna pojava ukazala se crna figura ovjeka kako gazi kroz bijeli pusto i nestaje.38

Meutim, ovjeka nije ni bilo, nego potrebe za ovjekom u mnotvu optikih mogudnosti koje aje

snjeno prostranstvo nije ni bio tepko uobliiti u ljuski zatijak koji se krede.

al za minulim anima i ogaajem izraena je u pripovijeci Jah i on umrije. eka Mulaefenija

a se neto ogoi, bilo ta prije nego to mu na vrata pokuca Azrail (melek/aneo smrti). Zaalio je

on to tog momenta nema nikoga pokraj njega rijeima: 'to sam sam, a komiluk spava, uh.''

A zore nema i ko zna hode li ika svanuti.39

u tom ambijentu sve je statino, i ljui, i vrijeme, jersve stoji, nema onog neizbjenog hoa vremena.

Taj pojam usamljenosti izarevid je kao rijetko ko u meuratnoj knjievnosti umjetniki oblikovao

ajudi mu jenu viljivu psiholoku kategoriju.Linosti u takvim okolnostima preputene su ejstvu

brojnih estruktivnih sila, koje nemilosrno razaraju ovjeka i njegovo nastojanje da se oslobodi

praznine u ivljenju i osjedaja vlastite egzistencije. Svaka linost u toj gomili, ivi svoj ivot u

pojeinani, sferino-zatvorenim oblicima usamljenosti u kojima nisu mogudi nikakvi iniviualni

otpori.

Kasaba je za Ziju izarevida rutvena sreina koja nuno uslovljava sasvim oreenu psihologiju

kao neumitnu injenicu. Zaturenost ivota u njoj, to bi rekao Mato, stvara mrtvilo naravi, oblikuje

ljue, njihove misli i pokrete. To je karakteristina balkanska meuratna zaturenost sa teretom

historijskih i uhovnih slojeva na sebi.40

va razliita rutveno-socijalna sloja ive kasabi, ali tome izarevid kao a je priao samo

sluajno. Iz te ova ate slike ivot progovorio je ljuskom istinom koja je gorka i sloena i optered an

patnjom. Maa je optereden fenomenom kasabe, Zija izarevid je pustio a ivot sam govori o

sloenoj ljuskoj istini, bremenitom neimatinom, borbom za opstanak i svakonevnim brigama.

Ljui u kasabi nastoje a vrate skla u tome naruenom poretku stvari i pojava koje ispunjavaju

njihovu egzistenciju, oni se bolno upinju a ponesu osustvo iskrenih meuljuskih onosa.

Metafizika komponenta ovih su onosa isprepletena je s realnodu. Linosti je izarevid uspjeno

ukomponovao u taj prostor i oni zajeno ine jenu harmoninu cjelinu. U Zijinim priama ata je''bosanska kasaba, zamrla i gluha, zaboravljena, vragu za leima. Lirski, o bola, izotreno, oivljena

je ta kasaba u rano proljede, kaa se nemir useli u otle pospane i teke ljue, pa bez ikakvog posla i

razloga krenu iz kude; u arko i sparno ljeto, ka na arijom zuji melanholian zvuk osae; u truu

kiovitu jeen ka 'sipljivo isanje jeseni' obuhvati itavu kasabu najza, kasaba u zimi, ka njome

svemodno ovlaa ''bjela pusto''.

37 Ibid, U bosanskoj kafani, str. 10

38 Ibid, Zimska slika, str. 117.

39

Zija izarevid, Sabrana jela, Svjetlost, Sarajevo, 1968. str. 64, Jah, i on umrije, str. 64.40 Muhsin Rizvid, Socijalna pologa (Simpozijum o jelu Zije izarevida), Ojek, XXIX, br. 15-16, Sarajevo,

1976, str. 9.


14/16

14

Pisac nam je takoe oarao izuzetnu skuenu rutvenu sreinu gje se takoredi stalno proimaju

avna prolost i njegovo vrijeme. Sva ta malograanska prolost okrenuta je unaza u svoju prolost

iz koje crpe snagu za prouenje svog samoopanog ivota. Ta prolost, traicije i prerasue ine

sastavni io njenog svakonevnog ivota. Takvu sliku izarevid aje u nizu svojih pripovijeaka. On

konkretizuje onaj glavni spoljanji utisak koji nam ostavja kasabam utisak stagnacije: ''. . . krovovi su

isti kao i avno nekaa, ljui se neujno izmjenjuju po tim svojim rvenim krovovima, oive svoje

pa nestanu, sunce i sokaci i gumna i krtolita, sve je to ukleto i okamenjeno. . . tako je to u naoj

kasabi gje se nita ne eava'' 41

Taj jenolini i besarajni ivot traje tako kroz sva etiri goinja oba, iz godne u godinu i ljudi su

poprimili osobine te sreine. Na svim licima kao i na premetima sotji isti i neprolazni peat kasabe.

izarevid je Fojnicu sikao vjerno i neuljepano kao to su bile sve bosanske kasabe.

Na nepokretnom kasabom vise olovna pitanja: Kako a se pobjegne o vremena? ta a se rai?

Kasaba brine svoje brige svakonevno, ivotari, ie, boluje, umire, raa se, anju plae i tegli, a nodu

se pijana smije, kasaba strepi od svakakvih zala. . .''42

Ambijent kasabe i bosanske kafane uokviruje je an prostor u kome se osjeda neka jenakost.

Praznina u okolini i u ljuskoj ui. Ljui u kafani sjee, zure u prazno, besposlie. Osjedanje kfanskog

prostoraje osjedanje egzistencionalne ugroenosti: ambijent kasabe reprezentuje prvenstveno mir.

U tako omeenom prostoru u kafani, i u slinom ambijentu kasabi, koja je takoer ogranien

prostor, ivot biva tijesan...

Je li kasaba tih ljui ''prokleta avlija''? Hode li se ika osloboiti i slijeiti elje elja za bjeanjem, za

putevima i ejeznikim tranicama''43?? Hode li itelji te kasabe imati hrabrost a se 'otkinu', ''a oe

ma gdje, glavom preko svijeta''??44

a je Zija napisao nastavak, znali bi...a je, takoredi, linostima prouio ivote.

Jer, ivot u jetinjstvu oreio je mnogim Zijinim linostima buudnost. Prvi koraci u ivot skepsa.

Strah i bijeaprouili su se u mlaadko oba pa sve o kraja ivota.

izarevideve pripovijetke treba posmatrati kao jenu cjelinu. Moa je to, kako su neki tvrdili,

pokuaj a se napravi roman-hronika. One kao takve najbolje oslikavaju kasabu i ivot u njoj.

Posmatra li se svaka o njih ponaosob, one gube o svoje umjetnike vrijednosti i po svojoj strukturi

to su esejistika pitanja.

41 Zija izarevid, Sabrana jela, Svjetlost, Sarajevo, 1968. str. 56, ehab, str. 56

42

Ibid., str. 58.43

Zija izarevid, Pripovijetke, Svijetlost, Sarajevo, 1948. str. 116, Zimska slika, str. 116.44

Ibid., Jedan dan u mojoj kasabi, str. 66.


15/16

15

ZAKLJUAK

Knjievno jelo talentovanog pisca, i mlaog revolucionara Zije izarevida oivjelo je traginu

sudbinu - ostalo je trajno u onom to je ao i neiskazano i neoreeno u onom to bi jo stvorio,

posjeeno u bujanju i razvoju. Neiskazano u onosu na najav ljeni i u najboljim lirskim

priamapotvreni talenat pisca. U onosu na njegovu osjedajnost pretoenu u sunane slike

raspjevane proze o zaviaju i jetinjstvu.Takav pisac nije samo posmatra ljuskih ivota u kasabi ni samo slikar ljuskih subina, on osjeda i

boluje ovjekovim neadama, sanjari i eli svjetlija jutra za sebe i za ljue, za novu mlaost koja bi a

ivi i probui nov ivot iz remljivosti i zaostajanja.

Zija izarevid je i u malom vremenskom razoblju, za samo tri goine spisateljskog rada,koliko mu je

ostalo o prvh zanosa o traginog kraja- napisao i ostavio trajno umjetniko jelo o sebi, svom

vremenu, o bosanskoj kasabi uopte, o uskim horizontim jenog preivjelog svijeta.


16/16

16

Literatura

Minka Memija i Aleksandar Ljijak, Kritiari o Ziji Dizdareviu, Svijetlost OOURizdavaka djelatnost, Sarajevo, 1978.ekli, Sava, ivot i knjievno djelo Zije Dizdarevia, NIRO Osloboenje OOURizdavaka djelatnost, Sarajevo 1982.Dizdarevi, Zija, Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1968.

Zija Dizdarevi, Blago u duvaru, Sarajevo, 1983.

seminarski rad, poetička obilježja kasabe u pripovjednoj prozi zije dizdarevića

Documents