sismisi nisu vampiri

Uvod

2011./2012. je međunarodna godina šišmiša. Proučavajući najnovija istraživanja vidjeli smo da su šišmiši jako ugrožene životinje, stoga smo ih mi, biolozi, odlučili malo bolje proučiti i upoznati. U razgovoru s učenicima naše škole uvidjeli smo da je znanje o šišmišima minimalno te smo proveli anketu kako bismo dobili bolji uvid u poznavanje šišmiša. Anketirano je 20 učenika, 10 učitelja i 10 roditelja. Analizom ankete uvidjeli smo da se mnogi boje šišmiša i da vrlo malo znaju o njima te da ih povezuju s filmovima strave. To nas je dodatno motiviralo da više saznamo o šišmišima, a zatim naše spoznaje podijelimo s drugim učenicima i učiteljima, kako bi se smanjile predrasude o njima. U tajnoviti i ljudima nedovoljno poznat svijet šišmiša uveo nas je gospodin Igor Pavlinić. Surađujući s njim, i uz njegovu nesebičnu pomoć, saznali smo mnogo o šišmišima. Iskreno smo mu zahvalni.

ANKETA 1. BOJIŠ LI SE ŠIŠMIŠA? DA NE 2. JESI LI VIDIO/VIDJELA ŽIVOG ŠIŠMIŠA? DA NE 3. KOLIKO ZNAŠ O ŠIŠMIŠIMA? NIŠTA MALO DOSTA 4. ŠTO SU PO TVOM MIŠLJENJU ŠIŠMIŠI? PTICE SISAVCI 5. POVEZUJEŠ LI ŠIŠMIŠE S FILMOVIMA STRAVE? DA NE 6. MISLIŠ LI DA SE ŠIŠMIŠI HRANE KRVLJU? DA NE

1. 2. 3. 4. 5. 6. BOJIŠ LI SE ŠIŠMIŠA

JESI LI VIDIO/VIDJELA ŽIVOG ŠIŠMIŠA?

KOLIKO ZNAŠ O ŠIŠMIŠIMA?

ŠTO SU PO TVOME MIŠLJENJU ŠIŠMIŠI?

POVEZUJEŠ LI ŠIŠMIŠE S FILMOVIMA STRAVE?

MISLIŠ LI DA SE ŠIŠMIŠI HRANE KRVLJU?

DA 19 37 27 9

NE 21 3 13 31

NIŠTA 3

MALO 28

PUNO 9

PTICE 3

SISAVCI 37

– kretanja životinja na manje ili veće udaljenosti povezana s

promjenama u okolišu u kojem žive.

– neaktivno stanje šišmiša (mirovanje) tijekom zimskog razdoblja

kada su temperature niske i kad hrane (kukaca) nema dovoljno.

– sustav orijentacije u prostoru pomoću zvuka.

– održavanje približno konstantne temperature tijela unatoč

promjenama temperature u okolišu.

– unaprijed donesena mišljenja ili sud o nečemu što se

dovoljno ne poznaje niti se temeljito proučilo.

MIGRACIJE

HIBERNACIJA

EHOLOKACIJA

HOMEOTERMIJA

PREDRASUDE

Manje poznate riječi

Šišmiši spadaju u sisavce pa ih tako odlikuju određene osobine kao što su toplokrvnost (homeotermija), krzno, vanjsko uho, rađanje živih mladih i dojenje. No, šišmiši se i mnogo razlikuju od drugih sisavaca, prije svega lete, migriraju (sele), spavaju zimski san (hiberniraju), dugo žive, odgađaju oplodnju, imaju sposobnost eholokacije i raznolike prilagodbe na ishranu. Oni su druga najveća skupina sisavaca na planeti (iza glodavaca). U svijetu danas živi oko 1100 vrsta šišmiša. Jedini su leteći sisavci i prilagođeni su najrazličitijim ekološkim uvjetima. To im je omogućilo da žive u cijelom svijetu, osim na Arktiku, Antarktiku i pojedinom oceanskom otočju. U Hrvatskoj živi 35 vrsta šišmiša. Pretpostavlja se da šišmiši postoje najmanje 50 milijuna godina, što znači da pripadaju jednoj od najstarijih linija današnjih živućih skupina sisavaca. Najstariji pronađeni fosili šišmiša pokazuju da su čak i onda jako sličili današnjim vrstama, letjeli su i koristili eholokaciju za hvatanje plijena (kukaca).

Šišmiše dijelimo u dvije velike grupe MEGACHIROPTERA (veliki šišmiši) i MICROCHIROPTERA (mali šišmiši). Veliki šišmiši hrane se najčešće voćem i nektarom i obitavaju samo u tropskim krajevima. Najpoznatiji pripadnici ove grupe dolaze iz porodice letipasa, koji mogu imati raspon krila veći od 1 metra. Aktivni su danju i u sumrak i, budući da nemaju sposobnost eholokacije, tijekom leta u potrazi za hranom koriste vid. Mali šišmiši znatno su brojnija skupina raširena na svim kontinentima osim Antarktika. Sve vrste koje žive u Hrvatskoj i u ostalom dijelu Europe pripadaju ovoj skupini i dijele se u 3 porodice. Za vrijeme noćnog leta služe se eholokacijom, no svi šišmiši imaju oči i relativno dobro vide. Velika većina vrsta ove skupine, pa tako i oni koji žive u Hrvatskoj, hrane se isključivo kukcima. Manji dio, oko 1/3 ove skupine hrani se voćem, polenom, biljnim plodovima, ribama, vodozemcima, pticama, manjim sisavcima i krvi sisavaca. Svega tri vrste šišmiša u Latinskoj Americi hrani se krvlju stoke, tako da specijaliziranim prednjim zubima naprave ranicu i ližu krv.

LET

Šišmiši su jedini sisavci koji aktivno lete, no način letenja razlikuje se od vrste do vrste. Let im omogućuje letnica koja je građena od dvostrukog sloja kože kroz koju prolaze krvne žile, živci i mišićna vlakna i nalazi se između kosti šake i kosti prstiju koji su jednaki kao kod ruke čovjeka, ali se evolucijskom prilagodbom dužina kostiju promijenila. Šišmiši mogu letjeti brzinom od 18 – 29 km/h, a neke vrste čak i do 50 km/h. Ova prilagodba omogućila im je da tijekom godine migriraju na mjesta koja su ponekad udaljena i do 1000 km u potrazi za hranom i skloništem. Za sve šišmiše važne su dnevne i sezonske migracije. Dnevne migracije odvijaju se isključivo noću pri čemu radi potrage za hranom lete i 30 – 50 km od skloništa, dok se sezonska migracija odnosi na migriranje tijekom jeseni kada lete iz svojih ljetnih skloništa, u kojima su imali mlade, u zimska skloništa koja im pružaju utočište za hibernaciju.

U područjima s umjerenom klimom šišmiši se pare u jesen, a često i zimi da bi mladi došli na svijet u proljeće, razdoblje bogato hranom. To im omogućuje prilagodba pri čemu ženke mogu u svom tijelu pohraniti spermu mužjaka i čuvati je nekoliko mjeseci, odnosno očuvati spermu plodnom što im omogućuje da dođe do oplodnje odmah nakon hibernacije. To je jedinstvena pojava među sisavcima. Stoga gestacija (razdoblje između parenja i rođenja) može iznositi od 45 dana do nekoliko mjeseci.

Šišmiši posjeduju jedinstveni sustav orijentacije u prostoru pomoću zvuka – eholokaciju. Oni proizvode kratke zvukove visoke frekvencije i „osluškuju“ te stvaraju zvučnu sliku prostora u kojem se nalaze; zbog te prilagodbe za šišmiše se kaže da „vide“ ušima. Eholokacijom šišmiši ne samo da mogu izbjegavati male prepreke u letu, nego određuju udaljenost od prepreke, njenu veličinu i oblik te istodobno mogu otkriti, prepoznati, detaljno locirati leteće kukce u potpunom mraku i procijeniti brzinu kojom se prepreci približavaju. Iako šišmiši imaju oči kojima vide danju, koriste se svojim ušima kao ljudi očima i to je prirodno kao disanje i ne predstavlja problem. Eholokacija se najvjerojatnije razvila kao evolucijska prilagodba koja je šišmišima omogućila da se pred prijetnjom dnevnih grabežljivaca uspješno sklone pod okrilje noći. Eholokacija je mehanizam koji zahtijeva veliki utrošak energije i brzo razmišljanje pa zbog toga ima nedostatak da nije moguće proizvoditi zvuk ustima punim mušica i komaraca, a u njihovom slučaju to znači potpuni mrak i brz i neugodan susret s preprekom. Eholokacijski signali iznad 20 kHz nečujni su ljudskom uhu. Rijetki su slučajevi da se šišmiš zaleti u čovjeka; uglavnom je tada riječ o posve mladim šišmišima koji tek uče letjeti ili o bolesnim jedinkama.

Šišmiši su rasprostranjeni gotovo posvuda. Šišmiši Europe, pa tako i Hrvatske, hrane se isključivo kukcima pa su kao takvi izuzetno korisni i neophodni za održavanje brojnosti kukaca. Tijekom života koriste različita staništa, najčešće su to listopadne šume koje obiluju hranom te mnoštvo prirodnih skloništa, šupljina ispod kore, ali i livade, rijeke, jezera, pri čemu je zanimljivo da se iste vrste koriste jednim tipom staništa za porodiljske kolonije ljeti, a drugima za skloništa u kojima hiberniraju zimi. Osim u šumama, šišmiše možemo naći i u staništima pod utjecajem čovjeka kao što su krovovi kuća, crkava. Ovisno o veličini i staništu koji koriste, šišmiši love mušice velike svega nekoliko milimetara, komarce, noćne leptire, pauke, stonoge, vodene kukce i njihove ličinke, ali i najveće trčke i strizibube. Mnoge vrste šišmiša roda Myotis love na otvorenom, uglavnom blizu drveća, na šumskim čistinama, a rani večernjak (Nyctalus noctula) i sredozemni golorepac (Tadarida teniotis) lete visoko i brzo iznad krošnja. Vrste Veliki šišmiš (Myotis myotis) i velikouhi šišmiš (Myotis bechsteinii) love na tlu beskrilne kukce pri čemu često lete i na manje od pola metra iznad šumskog tla ili livade. Šišmiši roda Rhinolophus love s grane tako što vise obješeni na grani i eholokacijom pretražuju okolno područje. Plijen love u letu tako da ga obuhvate krilom i uhvate ustima. Zanimljivo je kod njih da se nakon lova uglavnom vraćaju na istu granu.

Vrste roda Myotis - riječni šišmiš (Myotis daubentonii) i močvarni šišmiš (Myotis dasycneme) love iznad površine vode, kao i kukce koji su pali na površinu i plivaju, pri čemu im pomažu stražnje noge s vrlo dugim prstima. Prilagodba takvom načinu lova je da su im noge slobodne, tj. nemaju letnicu pa kada ulove plijen, odmah ga prebace nogama u usta. Tijekom lova koriste se eholokacijom pomoću koje lociraju plijen, određuju njegovu udaljenosti i veličinu.

Od svih novih i vrlo korisnih spoznaja o šišmišima, najviše nas je iznenadilo koliko su brojna mjesta u kojima žive šišmiši u našem gradu. Zahvaljujući dr. sc. Igoru Pavliniću, s kojim smo surađivali u našem radu, posjetili smo jedno od njih. Bilo je to nekoliko sati u sumrak na lijevoj obali Drave na rubu šume pored naselja Tvrđavica. Tom prigodom od gospodina Pavlinića mnogo toga smo saznali o šišmišima, vidjeli ih kako lete i čuli kako se glasaju. Svima nam je to bio poseban doživljaj, što je vidljivo i iz pisanih radova učenika o njihovim utiscima. Putevi kojima su gospodin Pavlinić i njegovi suradnici prolazili u istraživanju i proučavanju šišmiša u našem gradu, prikazani su na satelitskoj slici i obilježeni crvenom bojom, a žutom su obilježena mjesta gdje šišmiši žive.

Šišmiši

Mnogo ljudi misli

Šišmiši su zla bića,

Ali to su samo laži

Iz nekakvih priča.

Prije su za mene

Oni strašni bili,

A sada su mi, eto,

Vrlo mili

Boje se oni nas

Kao i mi njih

Pa sam htjela i ja

O njima napisati stih.

Katja Kasač

Na izletu na kojem smo govorili o šišmišima, bilo mi je zabavno.

Saznala sam puno zanimljivih činjenica koje su me oduševile.

Šišmiši su korisne životinje, bez njih bi nas puno više komaraca ubolo.

Saznala sam gdje i kad ih mogu potražiti. Kod nas žive oni koji ne piju krv,

nego jedu kukce. U mraku mogu vidjeti mrežu pauka u koju se neće zaplesti.

Iako mislimo da šišmiši vole biti u zapuštenim kućama, to nije točno, što je i

mene začudilo. Ima još toga, ali se više ne sjećam.

Martina Firić, 7.a

Šišmiši

Nakon brojnih saznanja o šišmišima, mislim da nisu opasni.

Saznala sam da ih ima mnogo vrsta, i malih i velikih, kako i čime se hrane,

gdje žive. Znam da žive i na tavanima. No, najzanimljivije je bilo kada smo

čuli kako se glasaju. Mislim da nije opravdano ubijati ih, jer su korisni.

Svidjelo mi se sve što sam saznala o njima jer sada drugačije promatram

šišmiše.

Marija Žanić, 7.b

Šišmiši

Mi smo 4. 5. 2012. godine bili s gospodinom Igorom Pavlinićem koji nam je

govorio zanimljivosti, koje nismo uspjeli saznati iz istraživanja.

Čuli smo kako se šišmiši glasaju i vidjeli smo ih. Doznali smo čim se šišmiši

hrane, zašto ih ne vidimo, piju li vodu, piju li krv, kako se mislilo.

Predrasude koje ljudi imaju su zapravo nepotrebne jer šišmiši ne napadaju i ne

smetaju ljudima. Oni su nam potrebni jer jedu kukce i komarce koji nam idu na

živce. Da nema šišmiša, komaraca bi bilo za trećinu više.

Ljudi su zapravo izmislili priče o šišmišima zbog kojih se mi sada bojimo (da se

zapliću u kosu, da piju krv itd.).

Ivana Popović, 7.b

Šišmiši – kada nam uđu u sobu

Ako nam šišmiš uđe u sobu ne trebamo praviti paniku i uzbunu.

Oni nam neće ništa.

Shvatili smo da se ne mogu zapetljati u kosu i da ne sišu krv ljudima.

Trebamo otvoriti prozor i razmaknuti zavjesu i šišmiš će otići, isto tako kako je i

ušao. Neće nam napraviti ništa jer nisu opasni. Šišmiši se hrane raznim kukcima

pa tako i našim osječkim komarcima. Da ih nema, komaraca bi bilo više nego

što ih ima u ljeto kod nas. Istina je da oni ne vole napuštena mjesta.

Oni vole živjeti tamo gdje su ljudi (tavani, krovovi…).

Nora Sesar, 7.b

Toga dana kada smo išli promatrati šišmiše, bilo je jako zanimljivo i poučno.

Naučili smo puno toga o šišmišima, a što prije nismo znali.

Naučili smo da prema šišmišima ima puno predrasuda koje uopće nisu

istinite.

Najbolje mi je bilo kada smo pomoću zvučnika dozivali šišmiše.

Shvatio sam da šišmiši uopće nisu strašni i da ih svaki dan susrećemo, a da

ih i ne primijetimo. Gospodin Pavlinić je bio toliko zanimljiv da nismo ni

primijetili kako vrijeme leti. Posebno ću pamtiti taj dan jer smo naučili puno

toga o šišmišima. Sada znam da su šišmiši zapravo jako drage životinje kojih

se ne treba bojati. U sjećanju će mi ostati to da šišmiši hiberniraju

naglavačke i da jako vole ljude. Sada znam da se ne treba bojati toga da nam

se šišmiši zapetljaju u kosu jer su šanse da se zapetlja jednake osvajanju

lota, a da ne uplatimo listić. Sada mi je jako drago što sam saznao toliko o

šišmišima.

David Senjić, 7.c

Šišmiši

Mi biolozi OŠ Svete Ane išli smo s našim profesoricama iz biologije na teren

vidjeti šišmiše i uvjeriti se da ih se ne trebamo bojati. Šišmiši su zapravo

dobroćudni i pomažu nam da se zaštitimo od raznih kukaca. Oni se hrane

raznim životinjama pa čak i biljkama.

Dok smo bili na terenu, s nama i našim učiteljicama bio je i profesor Igor

Pavlinić koji nam je govorio da se šišmiši hrane svime od sjevera do juga te

da ih se ne trebamo bojati. Mnoga su ispitivanja bila napravljena te je

znanstveno dokazano da šišmiši proizvode toliko brz zvuk da ga čovjek ne

može čuti. No, napravljen je jedan „mikroson“ koji snima njihov zvuk da bi

znanstvenici mogli raspoznavati vrste šišmiša.

Ljudi se inače boje da im se šišmiši ne zapetljaju u kosu. Ne, to nije istina.

Vršena su ispitivanja koja su potvrdila da se šišmiši ne mogu zapetljati u

kosu. Šišmiši isto tako ne sišu krv.

Ima raznih vrsta šišmiša, ali mi smo vidjeli šišmiše koji su bili jako mali kao

naš prst. Šišmiši, kao što se govori, žive u napuštenim i starim zgradama,

kućama, no zapravo dijele život s nama, ljudima i često nam ga čine

podnošljivim nego što mislimo.

Nora Sesar i Sara Mijoč, 7.b

Šišmiši (4. 5. 2012.)

Dan kada smo otišli gledati šišmiše, bio je dan ispunjen strahom.

Do tada sam ih se bojala, ali kasnije kroz razgovor sam shvatila da nisu

toliko strašni koliko sam ja mislila da jesu. Tada sam shvatila da sam se bez

razloga bojala šišmiša. Bilo mi je vrlo zanimljivo slušati gospodina Pavlinića.

Naučili smo puno toga i saznali neke stvari koje nismo ni slutili da se mogu

povezati sa šišmišima. Svi smo bili jako uzbuđeni zbog odlaska na susret i

razgovor o šišmišima. Jedva smo čekali da čujemo nove informacije o

šišmišima.

Najzanimljiviji dio bio mi je onda kada smo posebnim uređajem slušali

zvukove kojima se glasaju šišmiši. Bio je to jedinstveni trenutak, jer takvo

što ne možemo čuti bez tog uređaja. Poslije, kada smo krenuli kući, svi smo

komentirali i opisivali svoje doživljaje. Bili smo oduševljeni, a oduševljena je

bila čak i nastavnica. Vrijedilo je otići i ne žalim što sam odvojila skoro dva

sata za to. Uvjerila sam se da više nemam razloga za strah. Drago mi je što

sam saznala puno o šišmišima i što sam čula pomalo jezive zvukove, ali bilo

je zanimljivo. Takvo što ne možemo vidjeti ni čuti svaki dan. Da mogu, opet

bih otišla tamo i ne bi mi bilo dosadno.

Marlene Šimić, 7.c

Šišmiši

Mi biolozi bili smo na terenskoj nastavi i družili smo se s jednim profesorom

iz Zagreba koji je vršio mnoga istraživanja o šišmišima, on nas je puno

naučio. Naučio nas je da šišmiši ne piju krv ljudima te da ih se mi ne trebamo

bojati, pa čak i ako nam ulete u sobu, ne trebamo se bojati jer vjerojatnost da

će nam se zapetljati u kosu je kao da dobijete na lutriji, a da prije toga niste

uplatili listić, no i ako uđu u sobu nije namjerno, nego je to slučajnost. Ne

znam zašto, ali šišmiši zapravo više vole živjeti na našim tavanima i

krovovima, nego u napuštenim kućama, što bi moglo značiti da šišmiši više

vole nas, nego mi njih.

Šišmiši se hrane životinjama, biljkama ili, kako nam je profesor Igor Pavlinić

rekao: „Oni jedu sve, od sjevera do juga!“

Znači da se vole raznovrsno hraniti, a najdraži su im kukci (komarci, noćni

leptiri…).

Možemo zaključiti da se šišmiša ne trebamo bojati, da su nam oni korisni te

da ih trebamo zaštiti i čuvati jer oni pojedu oko trećine komaraca u Osijeku, a

da mi to i ne znamo!

Sara Mijoč, 7.b

Čuvajmo šišmiše!!!

Jeste li znali da šišmiši pojedu 1/3 komaraca? Ovo nam dokazuje da mi

imamo koristi od šišmiša i da bi bez njih bilo puno više komaraca.

Kada smo išli s nastavnicom pogledati gdje žive, saznali smo još puno toga i

većina nas je promijenila loše mišljenje o njima. Mi ljudi uništavamo njihova

staništa i imamo loše predrasude o njima. Na izletu smo saznali da šišmiši

piju vodu na isti način kao i lastavica. Najzanimljivija spoznaja mi je bila da

šišmiši ne žive u starim napuštenim kućama i da ne postoji mogućnost da

nam se šišmiš zaplete u kosu ili da se zaplete u paukovu mrežu. Šišmiši, za

razliku od ptica, ne mogu slijetati i moraju stalno mahati krilima, tako ih

možete prepoznati. Još nam je ostalo objašnjenje predrasuda o tom da

šišmiši piju krv. Ova predrasuda je djelomično točna, ali samo zbog toga što u

Latinskoj Americi žive 3 vrste šišmiša koji se hrane krvlju. Krv ne piju onako

kako mi mislimo, već na sisavcima zubićem naprave malu ranicu koju ližu.

U Osijeku ih ima 8 – 12 vrsta, a najčešće vidimo 4 vrste. Bilo bi dobro shvatiti

da šišmiši nemaju lošu stranu i zato nemojte uništavati njihova staništa.

Hatidže Vjeseli i Điljferije Aliti

U Osijeku živi 8 do 12 vrsta šišmiša od čega su najčešće sljedeće 4 vrste: RANI VEČERNJAK (Nyctalus noctula) KASNI NOĆNJAK (Eptesicus serotinus) BJELORUBI ŠIŠMIŠ (Pipistrellus kuhlii) ŠUMSKI ŠIŠMIŠ (Pipistrellus nathusii)

Rani večernjak Naš najčešći šumski večernjak. Živi u dupljama drveća, ali i u novijim zgradama, u međuprostorima između građevinskih elemenata, kao i prostorima za rolete. Mužjaci ove vrste veći dio godine čuvaju svoj teritorij oko stalnih duplji, a u jesen se glasaju vabeći ženke, koje se jesenskom seobom vraćaju s mladima na zimovanje. Ženke u proljeće ponovno migriraju u sjeverne krajeve gdje odgajaju mlade. Večernjaci love plijen iznad krošnji drveća, a u proljeće i jesen iznad vodenih površina.

Rani večernjak (Nyctalus noctula)

FOTO: Igor Pavlinić

Kasni noćnjak Veliki šišmiš živi u čitavoj Hrvatskoj, pa tako i u Osijeku, ali nigdje nije čest. Lovi podjednako često u šumama i na otvorenom. Često se zadržava uz kuće i u kućama. U sjevernom dijelu Europe je češći, poznat kao potencijalni prenositelj bjesnoće.

Kasni noćnjak (Eptesicus serotinus)


Bjelorubi šišmiš U većim naseljima i gradovima jedna je od najčešćih „gradskih“ vrsta. Kolonije bjelorubog šišmiša nađene su u potkrovlju zgrada i u našem gradu. Lovi često na otvorenim staništima i iznad vodenih površina.

Bjelorubi šišmiš (Pipistrellus kuhlii)



Bjelorubi šišmiš (Pipistrellus kuhlii) - kolonija

Šumski šišmiš

Poznat je kao selac koji živi u svim dijelovima Hrvatske pa tako i u našem gradu.

Nema podataka da se kod nas razmnožava, pretpostavlja se da k nama dolazi

samo na zimovanje, a preko ljeta zaostanu neki mlađi još spolno nezreli primjerci.

Kod ove vrste šišmiša u proljeće migriraju i mužjaci i ženke.

U jesen mužjaci zauzimaju pozicije kraj duplja, u nizinskim šumama uz vodotoke,

gdje vabe ženke za parenje.

Šumski šišmiš (Pipistrellus nathusii)


Posjetili smo i šumu Tikveš. Tu je g. Pavlinić na starom dvorcu postavio kućice koje su naselili dugouhi šišmiši. Nažalost, prilikom našeg posjeta više ih nije bilo. Nadamo se da će se na proljeće vratiti i da ćemo u sljedećem posjetu doživjeti bliske susrete s njima. Šuma Tikveš je jedno od rijetkih staništa koje je pušteno u prirodno odumiranje. To je prostor u kojem nema gospodarenja, svako staro stablo ostavlja se da prirodno trune. To je za šišmiše idealno jer je puno pukotina u koje se uvlače kukci, a onda i šišmiši imaju dovoljno hrane. Takvih staništa sa starim drvećem, gdje je pušteno da priroda gospodari, je nažalost jako malo.

Za šišmiše sam čula još u djetinjstvu. Prvi put mi ih je pokazala moja baka. Bio je to šišmiš koji se uvukao, pod crijep i naselio na tavanu stare kuće. Ni djeda ni baka nisu ga tjerali s tavana. Tada sam čula da su korisni. Često sam se šuljala (a da i baka i djeda to nisu znali) kako bih vidjela to malo biće. Čudno i privlačno bilo mi je to da spavaju s glavom prema dolje, držeći se nožicama. Baka mi je prije mnogo godina pričala o vjerovanju ljudi da su šišmiši krvopije i da su ih se bojali ljudi na selu. Slična priča o jednom letaču u noći (sova) kružila je u mojem djetinjstvu. I sova i šišmiš za mnoge su bili znak zle sudbine, nesreće. Takve priče nalazila sam i u predajama i narodnoj književnosti. Danas je moje mišljenje isto kao i ono u djetinjstvu. Ne bojim se šišmiša. Oni su mi zapravo ljupka i zagonetna bića. Možda trebamo biti počašćeni što žele suživot s nama ljudima koji ne razumijemo opravdanost njihova postojanja.

STANIŠTE I RASPROSTRANJENOST

Šišmiši žive na cijelom svijetu, a tijekom života koriste različite vrste staništa.

Oni su s oko 1000 vrsta, iza glodavaca, najbrojnija skupina sisavaca.

VELIČINA

Najmanji šišmiš težak je svega 2 – 3 grama i dug 3,3 cm, raspon krila 16 cm,

najveći ima 1,4 kg i raspon krila 1,5 m.

ŽIVOTNI VIJEK

Obično 25 godina, rijetko dulje.

RAZMNOŽAVANJE

Spolna zrelost postiže se tijekom prve dvije godine života.

Parenje: od jeseni do travnja.

Nošenje mladunaca: 16 tjedana, 1 mlado.

ZAŠTITA

Mnoge vrste su pod zaštitom. U Hrvatskoj su sve vrste šišmiša zakonom zaštićene.

NAČIN ŽIVOTA Prehrana: šišmiši su aktivni noću. Smeđi šišmiši hrane se isključivo voćem, peludom ili cvjetnim nektarom. Kukcojedi se hrane kukcima, a neke vrste love žabe, guštere, male sisavce, ribe, dok se tri vrste u Srednjoj i Južnoj Americi hrane krvlju sisavaca. Neprijatelji: ptice grabljivice (sokoli, sove, jastrebi), zmije, mačke, kune, štakori i lasice. Život u grupi: mnoge vrste šišmiša žive u kolonijama koje broje i na desetke tisuća životinja, a kolonija jedne vrste u Novom Meksiku broji više od 20 milijuna životinja. Brzina letenja: do 50 km/h, a neke vrste čak i brzinom od 96 km/h. Orijentacija u prostoru: pomoću zvuka – eholokacija. Smeđi šišmiši se orijentiraju vidom i sluhom.

Neznanje, praznovjerje i strah stoljećima su bili razlog ubijanja šišmiša. Uništavanje i gubitak staništa, globalno zagađenje okoliša, uporaba pesticida, smanjivanje količine kukaca, turističko korištenje špilja, većinu vrsta šišmiša doveli su do naglog izumiranja.

Kako pomoći? važno je sačuvati što više šišmiša naučiti one koji ne znaju da su šišmiši korisne i potpuno bezopasne životinje spriječiti uznemiravanje šišmiša, ne proganjati ih i ne ubijati zaštititi špilje kao staništa šišmiša čuvati i ne uništavati šuplja stabla koja su ponekad staništa šišmiša popravak starih zgrada i crkvenih tornjeva obavljati oprezno i ne koristiti otrovne premaze za boje smanjiti uporabu pesticida aktivno se uključiti u zaštitu šišmiša i živjeti u skladu sa zakonom o zaštiti prirode

Što učiniti ako ljeti uleti u sobu? Treba zatvoriti vrata ostalih prostorija, širom otvoriti prozor, razmaknuti zavjese, ostaviti ga samog u prostoriji. On će znati pronaći put i izaći iz prostorije.

Autori: Biolozi OŠ Svete Ane u Osijeku Điljferije Aliti Ivana Popović Hatidže Vejseli Nora Sesar Sara Mijoč Adela Hegediš - učiteljica Suradnici: Dr. sc. Igor Pavlinić Ana Maršić, prof. – pripravnica Dubravka Lišić, prof. Fotografije: Ivana Popović Ana Maršić, prof. – pripravnica Željka Živković, psihologinja Fotografije šišmiša: Dr. sc. Igor Pavlinić Merlin D. Tuttle Dietmar Nill Yves Adam / Vilda Dietz, C. O. Von Helverson and D. Nill, (2009), Bats of Britain, Europe and Northwest Africa. A & C Black Publishers Ltd., London. Pp. 400. Filmovi: Ana Maršić, prof. – pripravnica Sandra Vučković, psihologinja pripravnica Izrada CD-a Željka Živković, psihologinja Literatura: Tvrtković N., Pavlinić I., Holcer D., Šišmiši Hrvatske s priručnikom za određivanje. Sumpor, D., Godina je šišmiša, Priroda 6/2011. Pavlinić, M., Oković P., Duplić, A., Grgurev, M., Šišmiši u Hrvatskoj, Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb

sismisi nisu vampiri

Documents