Sadržaj

1. Počeci..................................................................................................................................31.1. Nastanak estetike.............................................................................................................31.2. Pitagorejci........................................................................................................................31.3. Sofisti................................................................................................................................41.4. Sokrat...............................................................................................................................4

2. Platon......................................................................................................................................52.1. Umjetnost kao vještina.....................................................................................................52.2. Umjetnost kao mudrost i nauka.......................................................................................52.3. Kalos................................................................................................................................6

3. Aristotel...................................................................................................................................73.1. Platonov utjecaj...............................................................................................................73.2. Razvoj umjetnosti.............................................................................................................73.3. Namjena i karakter zadovoljstva.....................................................................................83.4. Stav prema retorici..........................................................................................................8

4. Od Aristotela preko Plotina..................................................................................................104.1. Interes za umjetnost.......................................................................................................104.2. Promjene u estetici.........................................................................................................104.3. Svijest o povijesti............................................................................................................114.4. Ciceron...........................................................................................................................114.5. Plotin..............................................................................................................................11

5. Srednjovjekovna estetika.......................................................................................................135.1. Srednjovjekovna duhovnost i estetika............................................................................135.2. Augustin.........................................................................................................................135.3. Shvaćanje umjetnosti.....................................................................................................14

6. Renesansa.............................................................................................................................156.1. Novo rođenje..................................................................................................................156.2. Postupne promjene.........................................................................................................156.3. Svjetovni duh..................................................................................................................166.4. Moralni i metafizički značaj umjetnosti.........................................................................166.5. Harmonija......................................................................................................................16

7. Sedamnaesto stoljeće i vlast neoklasicizma do 1750............................................................177.1. Razum u filozofiji, pravila u umjetnosti.........................................................................177.2. Francis Bacon................................................................................................................177.3. Rene Descartes...............................................................................................................177.3. Thomas Hobbs...............................................................................................................187.4. Ideal umjetnosti..............................................................................................................197.5. Spinoza...........................................................................................................................197.6. Leibniz............................................................................................................................19

8. Britanska škola osamnaestoga stoljeća................................................................................208.1. Lockeov utjecaj..............................................................................................................208.2. Sklad...............................................................................................................................208.3. Hume i Burk: ljepota je strast........................................................................................208.4. Joshua Reynolds.............................................................................................................21

9. Osamnaesto stoljeće u Italiji i Francuskoj...........................................................................229.1. Nove ideje.......................................................................................................................229.2. Charles Du Bos..............................................................................................................239.3. Diderot...........................................................................................................................23

10. Njemački racionalizam i nova umjetnička kritika..............................................................24

1

10.1. Baumgartenov doprinos...............................................................................................2410.2. Nov pokret, vječno nadahnuće.....................................................................................2410.3. Oživljene suprotnosti...................................................................................................2410.4. Od racionalizma do metafizike....................................................................................25

11. Klasična njemačka estetika: Kant, Goethe, Humboldt, Schiller.........................................2611.1. Immanuel Kant.............................................................................................................2611.2. Goethe..........................................................................................................................2611.3. Humboldt i Schiller......................................................................................................27

12. Njemački romantizam.........................................................................................................2812.1. Obilježja stila...............................................................................................................2812.2. Poezija kao izvorna stvarnost......................................................................................2812.3. Univerzalnost umjetnosti.............................................................................................2912.4. Kierkegaard: kršćanstvo nasuprot romantizmu...........................................................29

13. Romatničke ideje i društveni programi u Engleskoj i Americi...........................................3013.1. Počeci...........................................................................................................................3013.2. Teorije i zakoni............................................................................................................3013.3. Romantizam u Americi.................................................................................................31

14. Apsolutni idealizam: Fichte, Schelling, Hegel....................................................................3214.1. Estetika u središtu filozofske misli...............................................................................3214.2. Schelingov apsolutni idealizam....................................................................................3214.3. Hegel: ideal umjetnosti................................................................................................33

14.4. Moral na mjestu umjetnosti.............................................................................................3315. Dualistički idealizam: Solger, Schleiermacher, Schopenhauer..........................................34

15.1. Solger: umjetnost kao suština postojanja....................................................................3415.2. Antički uzori – savršenstvo mjere................................................................................3415.3. Metafizika u poeziji......................................................................................................34

16. Društvo i umjetnik...............................................................................................................3516.1. Položaj umjetnosti u razdoblju promjena....................................................................3516.2. Utjecaj pozitivizma.......................................................................................................3516.3. Naturalizam..................................................................................................................3616.4. Novi sustavi..................................................................................................................36

17. Metafizika u krizi.................................................................................................................3717.1. Postklasična estetika....................................................................................................3717.2. Sinteza idealizma i naturalizma: Lotze........................................................................3717.3. Formalisti.....................................................................................................................3717.4. Nietzscheov novi sustav vrijednosti.............................................................................3717.5. Povratak romantičkim idealima...................................................................................38

18. Estetika u stoljeću znanosti.................................................................................................3918.1. Znanost o ljepoti bez smisla za ljepotu........................................................................3918.2. Prilagodba...................................................................................................................3918.3. Povratak povijesti........................................................................................................40

19. Smjerovi dvadesetog stoljeća..............................................................................................4119.2. Collingwood: suština teorije određena vremenom i prostorom..................................4119.3. Santayana: humanistička teorija.................................................................................4119.4. Simbolizam...................................................................................................................4219.5. Simboli u psihoanalizi..................................................................................................4219.6. Specijalizirane studije..................................................................................................42

2

1. Počeci

1.1. Nastanak estetike

Temelji estetike izgrađeni su na sukobu poezije i filozofije. Antički su filozofi, kao i

antički pjesnici, smatrali da posjeduju izvor mudrosti, ali dok su pjesnici govorili o potrebi za

prekidom sukoba između bogova i ljudi, filozofi su upravo u tim suprotnostima vidjeli izvor

sklada. I najstariji spomeni umjetnosti u filozofiji zapadnoga svijeta ukazuju na činjenicu da

se estetika rađa iz sklada koji nastaje spajanjem suprotnosti. Taj sklad vlada cijelim

svemirom, tvoreći sveobuhvatni red.

Pjesnici su u antičkome društvu imali važniju ulogu od filozofa. Mitovi su formirali

duh naroda, a filozofi su svojim prosvjetiteljskim i sofističkim nastojanjima dugo dokazivali

da su dostojan protivnik pjesničkom objašnjenju kozmosa. Ovaj antagonizam održao se u

filozofiji do današnjih dana – i Nietzsche je pisao o sukobu filozofa i pjesnika, u čijoj je

osnovi jedno nastojanje: otkrivanje istine o biti života.

Pravi početak estetike filozofska je misao tog perioda u cjelini; ona se očituje u

kozmologiji, psihologiji i teoriji svrsishodne ljudske djelatnosti – techne. Dvije su bitne

značajke kozmologije: sveobuhvatni red i stav čovjeka prema tom redu. Upravo taj

antropomorfni svemir pružio je metafizičku osnovu za estetiku, te se unutar navedenih širih

područja razvija metafizika ljepote.

1.2. Pitagorejci

Pitagorejstvo predstavlja prvi primjer estetičke teorije. Svođenje svijeta na red i

srodnost s umom doseglo je svoj vrhunac u pitagorejskom načelu: Broj, to su sva nebesa.

Pitagorejci svode bit svemira, života i religija na broj, odnose i proporcije. Hipotezu koja tvrdi

da je broj supstancija stvarnosti najjednostavnije je demonstrirati kroz glazbu; odnose među

zvukovima, kao i cjelokupnu prirodu, moguće je izraziti u brojčanim proporcijama. Glazba je

smatrana prvom među umjetnostima koje pružaju uživanje zbog uzora koji nalazi u harmoniji

među nebeskim tijelima, a njena je funkcija utisnuti u dušu pečat svoga božanskog podrijetla;

utjecati na karakter, ublažiti patnju i pretočiti očaj u entuzijazam.

3

1.3. Sofisti

Sofisti oblikuju teoriju o prirodi umjetničke proizvodnje. Oni uzdižu zanat –

djelovanje vođeno vještinom, praksom i tradicijom – na razinu umjetnosti – metodičkog

postupka koji je moguće naučiti. Svoje su ciljeve postizali govorništvom, novom umjetnošću

koja taj status i nagli razvoj duguje upravo sofistima. Protagora je učio da je zajedničko

iskustvo jedino znanje koje postoji, a mjera svih stvari čovjek. O postojanju i prirodi bogova

ne može se, prema tome, znati ništa, a apsolutna dobrota ne postoji – dobro je ono što je

korisno. Sofistička intelektualna tendencija prva je postavila pitanje kako lijepe stvari nastaju,

pitanje koje je u estetici ostalo trajno aktualno. Osim toga, zaslužni su za uzdizanje statusa

umjetnika u društvu.

1.4. Sokrat

Sokrat je smatran najvećim sofistom i istovremeno prirodnim neprijateljem sofista.

Njegova je pažnja u potpunosti usmjerena na čovjeka i život koji otkriva svoju pravu svrhu u

živoj riječi kao sredstvu za traženje istine. Umjetnost je smatrao općim planom racionalne

aktivnosti, a osnovni cilj njegove potrage bila je dobrota, koju je smatrao dovoljno moćnom

da vodi ljudski život. Za razliku od sofista, koji su retoričkim trikovima utjecali na

raspoloženje slušatelja, Sokrat je pozivao na savjest i ukazivao na stvarne probleme.

Ideja umjetnosti prema Sokratu iznenađujuće je jednostavna: vještina se sastoji u

poznavanju cilja i sredstva. Postavio je temelje racionalnoj analizi umjetnosti kakvu su izvršili

Platon i Aristotel te povukao oštru liniju između apsolutnog cilja i pojedinačnih ciljeva koji

su, u smislu funkcije u životu, sredstva. Ova razlika odgovara razlici između umjetnosti s

posebnom funkcijom u životu (kao što je npr. medicina) i umjetnosti koje se bave ljudskim

životom kao cjelinom (idealan primjer je filozofija). Proizvod kraljevske umjetnosti je

moralno savršen život.

Osnivajući filozofiju kao umjetnost raspravljanja i saznavanja Sokrat je razlikovao

indukciju kao sredstvo procesa istraživanja i definiciju kao cilj tog procesa. Time što nije sebi

pripisivao mudrost, Sokrat je osnovao filozofiju u doslovnom smislu riječi: kao težnju za

mudrošću i metodički put k njoj. Postavio je problem biti ljepote, pitanje što uopće znači

lijepo samo po sebi i putokaze s ciljem usmjerenja k pravom odgovoru.

4

2. Platon

2.1. Umjetnost kao vještina

Pojam umjetnosti kakav poznajemo danas velikim je dijelom utemeljen na Platonovim

idejama. Jedna od metoda kojima Platon definira umjetnost je utvrđivanje njenog podrijetla.

Kako je to podrijetlo nejasno, Platon ga u šali rješava mitom o Prometeju koji je bogovima

ukrao vatru kako bi nadoknadio ljudima sredstva za obranu i preživljavanje koje posjeduju

životinje. Prema ovom grčkom mitu, umjetnost nastaje ostvarenjem vještina kojima čovjek

zadovoljava osnovne potrebe; umjetnost je priroda izmijenjena za čovjekovo korištenje i

udobnost. Zamisao o umjetnosti kao primjenjivanju ljudske vještine predstavlja uobičajeno

gledište Grka toga vremena.

2.2. Umjetnost kao mudrost i nauka

Platon opisuje umjetnost kao dar bogova, te ističe standard mjere koji omogućuje

stvaranje plodonosne umjetnosti nasuprot neplanskog rada. Taj standard najbolje prikazuje

mjerenje koje ima u vidu cilj postavljen u konkretnoj prilici. S napretkom civilizacije

umjetnost postaje kontrolirana operacija koju čovjek vrši na prirodi radi nekog predviđenog

dobra. Kraljevska umjetnost – vrhovna umjetnost koja uspoređuje sve ljudske ciljeve prema

nekoj općoj skali – poznata je samo kralju-filozofu, koji usmjerava funkcije svih zanata i

profesija k najvećem dobru pojedinca i zajednice.

Pjesme su u antičkoj Grčkoj smatrane prikazom objektivnog svemirskog poretka;

korištene su kao priručnici teologije, ratovanja i državništva. Platon ispituje može li se poezija

svrstati u prave umjetnosti i daje negativan odgovor na to pitanje. Pjesnik ne ostavlja

svjedočanstva o moći svog znanja; on piše o stvarima koje ne razumije. Idealan umjetnik bi

morao biti smislen i dosljedan, a ne predstavljati činjenice na način na koji mu odgovara.

Svoje nepovjerenje prema pjesnicima Platon je izrazio metaforom ogledala koje, okrećući se,

prikazuje raznovrsnost stvari i tako ilustrira nedosljednost i bezumnu iracionalnost poezije i

slikarstva.

Platonova kritika nije poštedjela ni sofiste. Prema njihovom je učenju razum sluga

želja i strasti; te je bolje izgledati pravedan nego biti pravedan, stoga sofisti ne mogu stvoriti

ništa doli površne imitacije prave umjetnosti pravde i mudrosti.

5

Prema Platonu, postoje dvije vrste stvaranja: božansko i ljudsko. Božanski stvaralac

proizvodi realne stvari – životinje, biljke, vatru, vodu... – i reprodukcije tih originala – snove i

sjene. Proizvodi ljudskog stvaranja također se mogu podijeliti na realne stvari, kao što su

građevine, i kopije realnih stvari, npr. slike; san koji je čovjek stvorio za budne oči. Među tim

kopijama koje je stvorio čovjek također se mogu razlikovati vjerne kopije originala i kopije u

kojima se krije nešto lažno. Umjetnička djela koja ne kopiraju objekt koji prikazuju, i to

matematičkom točnošću, primjer su takvih lažnih kopija stvorenih ljudskom rukom.

Umjetnost je, prema Platonu, nešto više od puke zabave i užitka. Užitak ne smije biti

jedini kriterij za određivanje vrijednosti umjetnosti. Ako uživanje nije kontrolirano razumom,

ono budi niske ljudske nagone i iscrpljuje ono najplemenitije u čovjeku. Međutim, uživanje

modulirano karakterom i traženje moralne naravi umjetnosti pravi je kriterij njezine

vrijednosti.

2.3. Kalos

Jedan od temeljnih pojmova Platonove estetike, kalos, označava stvarnu prirodu

razumske dobrote koja mijenja i obnavlja uživanje. Kalos se može prevesti kao lijep, dobar,

plemenit; suština ljepote koju filozof traži cijeloga života.

Filozofiju možemo promatrati kao umiranje u životu (odvajanje duše od tijela) i kao

cvjetanje samog života, sublimaciju božanske moći. Naše sudjelovanje u trajnosti ljepote

očituje se u čežnji za besmrtnošću, koja može biti izražena kroz potrebu za potomstvom ili

potrebu za stvaranjem intelektualnog potomstva, odnosno umjetnosti.

Samu Ljepotu Platon konačno definira kao dobrotu života posvećenog pravdi

ujedinjenu s filozofskom spoznajnom mudrošću.

6

3. Aristotel

3.1. Platonov utjecaj

Velik dio estetičkih tema Aristotel je preuzeo od Platona. Aristotelovo ime

tradicionalno je vezano uz pojam katarze iako je Platon anticipirao sličnu ideju govoreći o

glazbi i plesu kao lijeku za strah. Međutim, postoje velike razlike u atmosferi koja prožima

estetičke teorije Platona u odnosu na Aristotela: dok je Platon sklon drami, živosti, ironiji i

intelektualnim dvobojima, Aristotel u prvi plan stavlja brižljivu, hladnu analizu; unutar

poezije povlači razlike između ranih i kasnih formi pjesničke umjetnosti, raščlanjuje građu i

strpljivo se posvećuje detaljima. Aristotel odbacuje mit o Prometeju kao objašnjenje nastanka

umjetnosti i ističe pravednost i svrhovitost prirode, koja je čovjeka obdarila vrednijim darom

od bilo koje životinje: rukom, oruđem kojim čovjek može imitirati prirodu. Vrhunska

umjetnost na kraju dovršava ono što je priroda započela.

Aristotel je Prirodu opisivao kao dinamičnu i svrhovitu energiju: sreća je aktivnost,

duša je princip života, a fizički elementi zategnutosti među suprotnostima. Dvije glavne

pokretačke sile u svijetu su Priroda i umjetnost, definirana kao ljudsko stvaranje po slici

božanskog.

3.2. Razvoj umjetnosti

Vještina je kasni plod dugog razvoja. Najprije se razvija jednostavno osjetilno

iskustvo, koje daljnjim razvojem mora postati klicom ljudskog znanja. Osjet se mora

zapamtiti, pamćenje mora dobiti značaj za opće iskustvo, opće iskustvo se mora racionalizirati

putem umjetnosti i nauka, koje se nadalje moraju integrirati pomoću sveobuhvatne mudrosti

filozofije. Aristotel smatra da postoje dva glavna izvora umjetnosti: uživanje u predstavljenim

isječcima života i ljubav za formu.

Učenje pomoću iskustva u umjetnosti je na nižem stupnju od učenja s punim

razumijevanjem, ali iskustvo može svojom neposrednom koristi ponekad i nadmašiti više

vrste znanja.

Savršen plod umjetnosti je tragedija, čije je jedinstvo radnje bogata i jaka istinita ideja.

Mjerilo dostojanstva je, i u intelektualnom znanju i u umjetnosti, stupanj univerzalnosti, a

sveobuhvatnost tragedije predstavlja maksimum estetskoga reda.

7

Dok glazbi i plesu nedostaje logička misao i verbalni izraz, a kiparstvu i slikarstvu

logički govor i glazba, tragedija sadrži više sredstava predstavljanja od svih ostalih vrsta

umjetnosti: radnju, karaktere, misao, dikciju, glazbu i scenski aparat. Dramska radnja poznaje

uzroke, što tragediju čini sličnom racionalnoj nauci. Umjetnost dijeli više sličnosti sa znanjem

i razumom nego s iskustvom. Dok Platon smatra da se univerzalnost u umjetnosti ograničava

osobnom vizijom, Aristotel smatra da je univerzalno u umjetnosti prisutno samo po sebi, a

tragediju naziva filozofskom i značajnijom od povijesti.

3.3. Namjena i karakter zadovoljstva

I Platon i Aristotel definirali su glavni čovjekov cilj kao ostvarivanje božanskog dijela

u sebi. Taj božanski dio na neki su način poistovjećivali s razumom. Aristotel je prirodu

zadovoljstva odredio kao naglašavanje funkcije za koju je zadovoljstvo vezano i po kojoj

dobiva svoju etičku cijenu. Općenito govoreći, zadovoljstvo je svijest o punoći života.

Ideja katarze očigledno je homeopatska: strah se uklanja strahom, religiozni zanos

zanosom. Snaga koja uznemiruje mora biti pobijeđena većom uznemirujućom snagom iste

vrste. Umjetnost mora ostvariti tjelesnu i duševnu homeostazu, uvesti u organizam načelo

norme i vratiti poremećenu naviku na srednji put. Između čimbenika koji ostvaruje utjecaj i

onoga koji se podvrgava tom utjecaju mora postojati neka opća sličnost, a ujedno i razlika

koja omogućuje ostvarenje utjecaja.

Umjetnost postiže svoju svrhu ako pruža zadovoljstvo, a zadovoljstva se razlikuju

prema vrsti umjetnosti i ukusu publike. Ali ni zadovoljstvo u razumnom uživanju – najviše

koje umjetnost može pružiti – nije samo sebi svrha. Najuglednija, vrhunska umjetnost, je

etička i politička. Umjetnost mora imati etičku i društvenu ulogu.

Aristotel smatra da je odgoj mladih najveća odgovornost i da se glazba može

upotrijebiti za usmjeravanje djece k vrlini. Svrha je odgoja naučiti ljudska bića da vole, mrze i

uživaju na pravi način, odnosno da usklade svoju volju sa zahtijevima razuma.

3.4. Stav prema retorici

Platon je retoriku nazvao ruganjem umjetnosti, a Sokrat vještinom manipulacije

ljudima. Aristotelov stav prema retorici je umjeren i analitičan. Svoje zalaganje za vraćanje

statusa umjetnosti retorici argumentira bliskošću retorike i logike. Stil i način govora jednako

su važni kao i sadržaj. Iako je Aristotelovo raščlanjivanje govorničke umjetnosti katkad

8

pomalo ironično, na prvom je mjestu njegovo nastojanje otkrivanja uzroka i posljedica moći

koju posjeduje dobar govornik.

Još jedna razlika Aristotelova učenja u odnosu na Platona očituje se u stavu prema

pjesnicima. Dok ih Platon svrstava ispod zanatlija i gimnastičara, Aristotel tvrdi da pjesnici

posjeduju mnoge kvalitete: dobro uočavanje detalja, sposobnost uživljavanja u opisivane

događaje, stvaranje uvjerljivosti. Ta plastičnost (mogućnost prilagodbe i uživljavanja u

zamišljenu situaciju) svojstvena je, na neki način, i filozofima, te ju Aristotel posebno cijeni.

Aristotel

9

4. Od Aristotela preko Plotina

4.1. Interes za umjetnost

Plotin je, nakon Aristotela, ostavio najznačajniji trag u estetici, ali pet stoljeća koja

dijele ovu dvojicu filozofa često su nepravedno zanemarena. Između Aristotelove smrti (322.

pr. Kr.) i Plotinova rođenja (204. g.) cvjetaju gotovo sva područja umjetnosti: u književnosti

vlada poslovičan sjaj Augustova doba, stvaraju se nove forme: pastorala, roman i satira;

arhitektura poprima novu izražajnost, a slikarstvo se razvija u pravcu realizma. Jednako se

tako razvija i interes za znanjem o umjetnosti: izdaju se Homerovi tekstovi, rasprave,

gramatike, kritike. Četiri su djela još stoljećima bila autoritativna u svom području:

Horacijeva Pjesnička umjetnost, Vitruvijev udžbenik arhitekture, Aristoksenov glazbeni

priručnik i Kvantilijanove upute za obuku govornika. Zajedno s produktivnošću i učenošću

razvijen je i nov osjećaj za ljepotu, prihvaćanje umjetničkih djela kao takvih, bez obzira na

njihove moralne ili intelektualne asocijacije.

Unatoč za estetiku povoljnim okolnostima, estetičkim teorijama nastalima u ovom

razdoblju ne pridaje se puno pozornosti. Razlog je nedovoljna širina spekulativne moći;

teorija umjetnosti približena je praksi i odvojena od velikih, apstraktnih ideja. Novo je

zanimanje za umjetnost prizemno, ograničeno na materiju, bez potrebe za određenjem njene

vrijednosti prema nekoj vrhovnoj skali mjerenja.

4.2. Promjene u estetici

Već su Aristotelovi učenici pokrenuli promjene u pravcu detaljnije analize. Teofrast u

svojem najpoznatijem djelu, Karakterima, zanemaruje opća načela i pozornost obraća na

pojedinosti, za razliku od Aristotela koji je uvijek nastojao otkriti opći, razuman red.

Aristoksen odbacuje dotadašnje teorije glazbe i uči da je vrhovni sud čudesnog reda glazbenih

nota ljudsko uho koje djeluje u skladu s razumom.

Usporedno sa slabljenjem peripatetičke škole jačali su stoicizam i epikurejstvo.

Doprinos stoika estetici očitovao se u detaljnim tehničkim razlikama u gramatici i retorici.

Epikurejci su bili orijentirani na pjesničke stilove i funkciju poezije, tražeći u njoj sklad s

idealom mirnog stanja duše.

10

Promjene su prisutne i u shvaćanju predmeta umjetnosti. Na pitanje koje je postavio

Aristotel, može li nešto što je u stvarnosti ružno u umjetnosti postati lijepo, odgovor daje

Plutarh: element vještine sadržan u varljivoj imitaciji divljenja je vrijedan; ružnoća zadržava

svoju prirodu, ali u umjetnosti postaje prihvatljiva.

4.3. Svijest o povijesti

U početku je sva pozornost teoretičara bila usmjerena na strukturu i funkciju drame.

Aristotel ističe važnost povijesnog razvoja, kako drame, tako i filozofije, a njegovi su učenici

odredili povijest umjetnosti kao dragocjenost samu po sebi. Aristarh prvi tumači književne

tekstove uzimajući u obzir okolnosti civilizacije u kojoj su nastali. Bilježenje povijesti

slikarstva i kiparstva te uspoređivanje stilova započeo je Ksenokrat iz Sikiona. Povijesni

prikaz razvoja umjetnosti omogućio je i pregled razvoja stilova i postupno rješavanje

tehničkih problema kroz učenje iz radova prethodnika, npr. problema simetrije i realizma u

kiparstvu.

4.4. Ciceron

Širina Ciceronovih ideja povezuje ga s velikim grčkim filozofima, a njegovo

eklektično mišljenje ilustrira koristi i štete doba u kojem je živio. Međutim, njegova je

pozornost usmjerena više na retoriku, na metodu kojom se izlažu činjenice, nego na filozofiju.

On tvrdi da nema određenog stila za savršenog govornika, jer će savršen govornik govoriti

onim stilom koji zahtijeva prilika.

Ciceronov doprinos estetici očituje se u bogatstvu ideja. Jedna od najoriginalnijih

estetičkih sugestija je njegova uopćena podjela ljepote na muški i ženski tip –

dostojanstvenost i ljupkost.

4.5. Plotin

Svoje estetičke teorije Plotin u velikoj mjeri temelji na Platonovoj teoriji traženja

Ljepote, ali smatra da su antički filozofi već otkrili Istinu, te da se zadaća filozofa njegova

vremena sastoji u ponovnom otkrivanju i oživljavanju Istine u svijesti.

11

Ipak, u određenim je točkama Plotin proturječio antičkim filozofima. Suprotstavio se

Platonovom određenju umjetnosti kao podražavanju, kao i stavu o umjetnosti kao skladnom

rasporedu dijelova. Njegovi su spisi odavali otvoreniji misticizam i asketizam od

platonističkog. Suprotstavlja se i konvencionalnom shvaćanju ljepote kao harmonije, koje

smatra površnim i usmjerenim na vanjska obilježja. Tvrdi da jednostavno svojstvo može biti

jednako lijepo kao harmonija, a harmonija može postojati i neovisno o ljepoti. Ljepotu

određuje kao nešto što na prvi pogled postaje voljeno, nešto što duša imenuje kao da ga

odavna poznaje i, prepoznajući ga, pruža mu dobrodošlicu i ulazi u jedinstvo s njim. Ljepotu

je opisao kao mističnu i transcendentalnu, kao metafizičku nostalgiju, ali prema toj definiciji

pojam Ljepote postaje nerazdvojiv od pojmova Dobrog, Jednog i Izvora Bića i svodi se na

sveobuhvatni misticizam. Ipak, Plotinove teorije ostvarile su utjecaj na srednjovjekovnu i

renesansnu estetiku.

12

5. Srednjovjekovna estetika

5.1. Srednjovjekovna duhovnost i estetika

Rano je kršćanstvo odbacilo lijepu umjetnost. Estetika je pod pritiskom kršćanskoga

moralnog otpora bila potpuno istisnuta; njena je povijest morala početi opet od samog

početka. Pojam Ljepote obrađen je u neoplatonističkim raspravama Dionisija Areopagite, iako

ljepota predstavljena kao jedno od božanskih imena nema puno veze s estetskom ljepotom.

Formalna ljepota u umjetnosti, kao samosvjesna misao ili čin, u srednjem vijeku nije

postojala.

Rani kršćanski moralni otpor glavne je prigovore umjetnosti preuzeo od Platona. Kao

što je Platon rekao da slikarstvo i pjesništvo zbog nerealnog karaktera dolaze dva stupnja niže

od kralja i od istine, tako su kršćanski mislioci tvrdili da umjetnost potječe od đavla. Drugi

prigovor govori da umjetnost potiče prevlast strasti nad razumom. U tadašnjoj skali

vrijednosti moralna je ispravnost bila ne samo vrhovna, već je ponekad izgledala kao jedina

vrijednost. Neprijateljski stav prema umjetnosti proizlazi iz mišljenja da su sve stvari

dostupne osjetilima manje realne od onih misaonih i usmjerenih na duhovno.

Srednjovjekovne definicije ljepote slagale su se u koncepciji o formalnom skladu.

Prema sv. Tomi, ljepota sadrži cjelinu, srazmjer i sjaj, a srednjovjekovni su filozofi ljepotu

nalazili u svemu što sadrži ta svojstva. Ljepota je podrazumijevala skladan odnos među

elementima bez obzira na to jesu li ti elementi duhovni ili materijalni, moralni ili fizički,

umjetnički ili prirodni.

5.2. Augustin

Augustin je zaslužan za uvođenje estetskih elemenata, kao što su retorička

ravnoteža, kontrast, metafora i hiperbola, u crkveno okrilje, u obliku propovijedi. Više se ne

smatra da moralnost istiskuje estetsku vrijednost, obje se smatraju komplementarnim

dobrima. Broj i apstraktni formalni red su načela koja omogućuju svijetu da se kreće naprijed

u pravome smjeru – Augustinovo je načelo utemeljeno na pitagorejstvu. Red i broj su

određujuće crte ljepote, a matematika je estetičko pravilo. Primjerice, krug nadmašuje

ljepotom sve druge likove jer ima najveću mjeru jednakosti.

13

Augustin je podijelio laži na one koje čini priroda i one koje čine živa bića. Potonje se

dalje dijele na praktične, namjerne prijevare i na prijevare radi zabave. U ove posljednje

uvrstio je i pjesništvo, ali umjetnosti je ipak pripisao određenu količinu poštenja, smatrajući

da umjetnička djela teže postati nešto što ne mogu biti u potpunosti.

Teorija ljepote svetog Tome Akvinskog je po svojim općim crtama vrlo bliska

Augustinovoj. Ljepotu je povezivao s formom i srazmjerom.

5.3. Shvaćanje umjetnosti

Paradoksalno kršćanskom otporu estetici, upravo je Crkva najviše koristila antičke

spoznaje o retorici, arhitekturi i sl. Srednjovjekovno stvaralaštvo pokazuje obilje

raznovrsnosti i spontanosti, ali u svemu vlada ideja simetrije i ravnoteže. Svrha umjetnosti

mora biti pružanje zadovoljstva, ispunjenja ili blaženstva, smirenosti duha i samodovoljnoga

blagostanja.

Pariška crkva Notre Dame, primjer srednjovjekovne arhitekture

14

6. Renesansa

6.1. Novo rođenje

U srednjem vijeku djelomično potisnuta, estetska se svijest u razdoblju renesanse

(1300. – 1600. god.) budi u obliku osjetljivosti za umjetnost izgubljenoga zlatnog doba i za

čar prirodnih oblika neposredno darovanih osjetilima. Jedan od primjera kontrasta renesanse u

odnosu na srednji vijek je stav prema ljepoti: priroda i umjetnost su u srednjem vijeku

promatrane kao ogledala božanskog savršenstva. Umjetnost u renesansi rjeđe se smatra

misterioznim navještajem tajni božanstva, a češće ogledalom običnoga života i prirode.

Tendencija k svjetovnosti očituje se i u rastućem zanimanju za istinu stvari koju su

srednjovjekovni umjetnici tražili samo posredno, pomoću simbola.

6.2. Postupne promjene

Renesansa je razdoblje obilježeno širenjem slobode misli i djelovanja te promjenom

stavova prema umjetnosti, ali zamjena misticizma i autoriteta prirodom i razumom nije se

dogodila naglo i odjednom. Promjena statusa umjetnosti od stupnja skromnih zanata do

stupnja slobodnih profesija također se odvijala postupno, a ilustrirana je u Albertijevom eseju

o slikarstvu, čija je svrha uzdizanje te umjetnosti na stupanj predstavnika suvremene misli.

Tako je jedno od glavnih obilježja ovog razdoblja složenost i potpunost: stvaranje novoga nije

značilo i kraj staroga. Srednjovjekovna pobožnost živjela je i dalje, ne samo u reformatorima i

propovjednicima, već i u pjesnicima i slikarima, poput Petrarce, Boccaccia, Albertija i Dürera.

Biblija je i dalje bila autoritet, iako su i klasični autoriteti stjecali sve veći ugled. Sukob

teologije i poezije u potpunosti je zamijenilo isticanje sličnosti: Petrarca je teologiju proglasio

poezijom o Bogu, a zadatak je poezije uputiti ljudske misli nebeskim stvarima. Renesansni

pristup umjetnosti nije raskinuo sa srednjovjekovnim sustavom vrijednosti, u kojem je služba

Bogu bila na prvome mjestu. Naprotiv, prvi korak u uzdizanju tih umjetnosti bio je njihovo

određivanje kao oruđa za služenje Bogu i učesnicima u Njegovoj Mudrosti. Glavnom

karakteristikom renesansne estetike ponekad se ne smatra priznavanje umjetnosti nego

povezivanje umjetnosti s ljepotom.

15

6.3. Svjetovni duh

Novi, svjetovni duh je nastajao putem nametanja zahtjeva znanosti religioznom duhu.

Trud uložen u stvaranje umjetničkih djela, kao i potrebno znanje, postaju definicija umjetnosti

sami po sebi. Izjednačavanje pjesnika i slikara s teolozima i filozofima postiže se zahvaljujući

visokim zahtjevima u pogledu književnog i tehničkog znanja umjetnika. Uloga matematike u

umjetnosti je sve veća zbog važnosti koja se pridaje simetriji i realnosti prikaza. 1509. godine

Luca Pacioli u svojoj knjizi De divina proportione nagoviješta zakon zlatnog reza, koji je

eksperimentalno postavio Zeising tek sredinom devetnaestog stoljeća. I kritika je postala

sredstvo pobune protiv postojećih pravila: Giordano Bruno piše da postoji toliko vrsta

pjesnika koliko i ljudskih osjećaja. Aristotelova kritička pravila su odbačena, a zamjenu,

utemeljenu na cjelokupnoj povijesti književnosti, predlaže Francesco Patrizzi.

6.4. Moralni i metafizički značaj umjetnosti

Prema najobuhvatnijoj definiciji, umjetnost je ili usavršavanje prirode ili natjecanje s

Božjim stvaralaštvom. Moralna svrha je određena kao uvećavanje moralne stvarnosti:

savršenstvo umjetničkog djela znači postizanje novog sjaja i moći iznad vidljive prirode, uz

božansku pomoć. Umjetnikova inventivnost je neopazice prešla s nalaženja onoga što je već

ovdje, mada skriveno, na stvaranje ili oblikovanje duhovne slike samom ljudskom snagom.

Uzrok ljepote, do tada opisivan kao Božji dar, određen je kao ljudski izbor.

6.5. Harmonija

Harmonija je u svim razdobljima filozofije umjetnosti prihvaćena kao sinonim za

ljepotu ili za umjetnikov cilj. Ona i danas čini dio estetike, ali na pomalo drugačiji način. U

renesansi je harmonija predstavljala potpuno slaganje pojedinih dijelova umjetničkog

predmeta, i međusobno i s cjelinom. Izabranim prirodnim elementima čovjek je morao dodati

dubinu i cjelovitost organizacije. Umjetnikov ideal dopušta mijenjanje prirode u interesu

ljepote, što upućuje na razvoj humanizma.

16

7. Sedamnaesto stoljeće i vlast neoklasicizma do 1750.

7.1. Razum u filozofiji, pravila u umjetnosti

Najznačajniji filozofski predstavnik racionalizma, koji je dominirao Engleskom i

Francuskom u sedamnaestom i dijelu osamnaestog stoljeća, bio je René Descartes. Na

području umjetničke kritike ovo razdoblje najbolje je predstavio Corneille. U svojim je

kritikama (O funkciji i dijelovima dramske pjesme, O tragediji i O tri jedinstva) nastojao

dokazati da se kazalište može uzdići do elegancije i reda samo putem striktnog pokoravanja

Aristotelovim pravilima. Kao što su u renesansi često kopirane ideje i argumenti antičkih

filozofa i umjetnika, u neoklasicizmu je zapažena bliska veza između Descartesovog ideala

jasnog i razgovjetnog mišljenja i ideala umjetničkoga reda u pisaca poput Corenillea, Racinea

i Boileaua.

Dok je umjetnost crpila inspiraciju iz aristotelovskog duha, filozofi su uglavnom bili

usmjereni protiv njega. Primjenjivali su razum na politiku, psihologiju, fiziku i nalazili uzora

u Demokritu. Tako su francuski dramatičari i kritičari stvorili novi, racionalni manir svoga

doba suprotstavljajući se filozofima – Descartesu, Spinozi, Leibnizu, Baconu, Lockeu i

Pascalu. Kritičari umjetnosti su u ovom razdoblju imali više smisla za filozofiju nego filozofi

za umjetnost, pa su estetički fragmenti Bacona, Descartesa, Hobbsa i Leibnitza, iako pomalo

neodređeni i dvosmisleni, posebno zanimljivi.

7.2. Francis Bacon

Francis Bacon (1561 – 1626) dijeli intelektualni globus na tri dijela, i svakom pripisuje

po jedno svojstvo duha: povijesti pamćenje, poeziji maštu, filozofiji razum. On priznaje da

pjesnici mogu izgraditi zlatan svijet, ali ipak sasvim određeno smješta znanost i filozofiju

iznad poezije. Umjetnost bi, prema Baconovom mišljenju, trebala na lijep način prikazati

znanstvene istine ili moralne ideale.

7.3. Rene Descartes

Iako je Descartes pokušao definirati ljepotu, iako je pisao o glazbi i književnosti,

njegova djela koja su od estetičkog interesa prije su komplikacija u njegovoj racionalističkoj

filozofiji nego veći doprinos estetičkoj teoriji. Descartes je priznao umjetnosti privlačnost i

17

moć pružanja nadahnuća, ali se trajno divio samo znanosti. Njegova estetska norma slijedi

matematički i logički ideal: npr., ljepota odnosa i proporcija u glazbi temelji se, prema

Descartesu, na njihovoj boljoj mogućnosti demonstracije u matematičkom smislu.

René Descartes

7.3. Thomas Hobbs

Hobbs je odbacio tradicionalnu teoriju o strastima i osjećajima i želio prvi razumno

progovoriti o tome. Njegov pokušaj da uklopi divlje lutanje pjesnika u urednu shemu svoje

mehaničke filozofije je zanimljiv pokušaj spajanja naizgled nespojivih stvari. Pretpostavka je

njegove filozofije da ne postoji ništa osim materije i kretanja, a filozofija je u idealnom smislu

sabiranje i oduzimanje. Osjet je kretanje primljeno izvana, a pamćenje skladište tragova

kretanja. Na području mašte Hobbs pronalazi pokretačku silu strasti i uređivačku sposobnost

razuma i filozofije. Svojom estetičkom teorijom Hobbs je isprepleo klasičnu psihološku

tradiciju i novu mehaničku nauku.

18

7.4. Ideal umjetnosti

Ideal neoklasicističke umjetnosti može se sažeti u sintagmu: pružati zadovoljstvo

prema pravilima. Osnovno pravilo bio je moralni cilj. Cjelinu umjetničkoga djela usmjeravala

je atmosfera straha pred Bogom i štovanja dobrote. U poeziji se cijenila istina, njezin je značaj

često istican uzrečicama, npr.: Blaga poezije bit će najbolje upotrijebljena ako budu odjeća

istine. Neoaristotelovski kritičari poticali su pisce da prikazuju moralni red prirode, razloge

koje razum otkriva iza površinskog kaosa. Jedinstvo vremena i mjesta nisu, kao kod

Aristotela, samo sugestije, nego propisi u duhu stoljeća racionalizma.

7.5. Spinoza

Istaknuti filozof, predstavnik krajnje mehanicističke tendencije, želio je pisati o

emocijama jednako objektivno kao i o geometriji. Ljepotu je svrstao u sporedne stvari kojima

pripisujemo vrijednost jer to želimo, ali je pridonio estetici načelima koja su prihvaćena tek

kasnije: dokazao je da sloboda misli u odnosu na Sveto pismo ne umanjuje, već povećava

poštovanje i odanost religiji. Istaknuo je pristup mašti na način koji od mašte neće napraviti

mističnu poruku, niti ju uništiti primjenom neprikladnog matematičkog pravila.

7.6. Leibniz

O umjetnostima Leibniz govori na način tipičan za svoje razdoblje: one mogu čovjeka

dovesti do ludila; umjetnosti posjeduju nevjerojatnu moć. Konačni metafizički uzroci nalaze

se u lijepom redu ili dobrim namjerama, a otkrivanjem tih uzroka dolazimo do intuitivnog

poimanja harmonije Božjeg svemira. Intuitivno pojavljivanje sklada je jasan simbol najboljeg

Božjeg plana za ovaj svijet. Umjetnost je dio cjelovitog reda, proporcije i harmonije Boga.

Međutim, estetsko znanje Leibniz je opisao kao neodređeno, intelektualno nedefinirano

znanje, koje osjećamo više duhom nego razumom. Ipak, Leibnizove su misli o estetici na više

načina prethodile onim mislima na temelju kojih je Baumgarten 1750. godine postao osnivač

estetike.

19

8. Britanska škola osamnaestoga stoljeća

8.1. Lockeov utjecaj

Jedno je razdoblje u povijesti estetike obilježeno ironijom: razdoblje u kojem je John

Locke, koji se od svih velikih filozofa sedamnaestoga stoljeća najprezrivije odnosio prema

poeziji, inspirirao novi estetički pokret. Locke je za početnu točku znanstvenog istraživanja

uzimao pojedinačni događaj umjesto opće racionalne istine. Utjecaj Lockea na pisce izazvao

je težnju da se doživljaji ljepote utemelje na osjećaju čije se podrijetlo i povijest mogu

znanstveno ispitati, ali i težnju da se sama ljepota poistovjeti s osjetom. Glavni kritičar tog

lockeovskog razdoblja u estetici osamnaestoga stoljeća bio je Thomas Reid, škotski

racionalist. Estetski osjećaj određen je kao neposredan i neovisan o pravilima, a čitav pokret

označuje i težnja da se čovjek prikaže kao nesebično, plemenito biće.

8.2. Sklad

U ovom je stoljeću svakodnevna umjetnička praksa bila pod strožom vlašću kanona

pravog ukusa i pružala prizor veće solidarnosti i usuglašenosti nego u većini drugih

razdoblja. Struktura umjetničkih djela odaje težnju za redom, elegancijom i ljupkošću. Vlast

racionalizma pomalo je nalikovala sustavu karakterističnom za srednji vijek. Platonov utjecaj

i opća idejna klima izbrisali su granice između moralnih i estetskih vrijednosti: ljupkost i

sklad karaktera bile su cijenjene više od ljupkosti i materijalnog srazmjera.

Francis Hutcheson je prvi izraziti profesionalni predstavnik pokreta, a Lord

Shaftesbury se uobičajeno naziva njegovim začetnikom. Shaftesbury je oblikovao vodeći

motiv cijeloga razdoblja: želju za potvrdom važnosti osjećaja za ljepotu i dobrotu time što će

se taj osjećaj shvatiti kao nešto urođeno cijelom našem biću. Osjećaj sklada predstavljao je

Shaftesburyju duhovno srodstvo s harmonijom svemira i po tome je njegova filozofija srodna

s Plotinovom.

8.3. Hume i Burk: ljepota je strast

Hume jasno kaže da u psihološkim izvorima poezije nema ničega natprirodnog.

Ljepotu poistovjećuje sa zadovoljstvom, osjećajima i strašću kao glavnim pobudama našega

20

aktivnog postojanja, opravdavajući tu misao tvrdnjom da to ne umanjuje vrijednost ljepote niti

oduzima nešto njenoj čvrstoj realnosti.

Edmund Burk je bio antiracionalniji od većine filozofa svoga razdoblja, jer je sveo

čitav estetski pokret na strast. Smatrao je da se ljepota okreće oko društvenog nagona

čovječanstva, odnosno, estetski doživljaj svodi na empatiju – ne privlači nas simetrija ili sjaj,

nego ono što prepoznajemo kao slično sebi.

Osim Burkea, s estetikom osamnaestog stoljeća radikalno je raskinuo i William

Hogarth, slikar i autor Analize ljepote koji je ismijao cjelokupnu školu ukusa svoga stoljeća.

Protivio se organiziranosti, moralističkom tonu tadašnjih spisa o estetici i nejasnosti

dotadašnjih teoretičara estetike. Svojim je sustavom htio pokazati apsolutno rješenje

zagonetke o prirodi ljepote. To rješenje predstavlja kao ponovno otkriće tajne Michelangelove

moći i veličine grčke umjetnosti. Jednostavnu ideju o preciznoj zmijolikoj liniji, koja bi u

umjetnosti trebala zamijeniti ravnu, opisuje kao nepogrešiv matematički princip primjenjiv na

sve umjetnosti. Nabrajajući apstraktna svojstva ljepote: prikladnost, raznovrsnost,

jednostavnost, simetriju, razgovjetnost, složenost, jednoobraznost i mjeru, on daje prvo mjesto

raznovrsnosti.

8.4. Joshua Reynolds

Reynolds ponavlja ideju da pravila umjetnosti treba tražiti u prirodi. U objašnjenju

ukusa oslanja se na Lockeovu teoriju i tvrdi da su običaji i navike uzroci sviđanja. Ali ukus i

genijalnost ne mogu se naučiti pomoću pravila jer tada to više ne bi bili ni ukus ni genijalnost.

Dakle, Reynolds priznaje da postoji područje izvan pravila i po tome se njegova misao

razlikuje od konvencionalne neoklasicističke misli.

21

9. Osamnaesto stoljeće u Italiji i Francuskoj

9.1. Nove ideje

Prvi europski književni kritičar koji je u potpunosti odbacio slijepu privrženost

Aristotelu i pokušao primijeniti kartezijansku metodu na umjetnost je Giovanni Vincenzo

Gravina. Maštu opisuje kao sredstvo za intelektualne i moralne ciljeve. Zanimljiv opis mašte

daje i Ludovico Antonio Muratori u svom djelu Savršena poezija: mašta preferira neobične

stvari, vremenski i prostorno udaljene. Glavni cilj mašte je na lijep način prikazati istinu.

Muratori, kao i Gravina, maštu smatra sluškinjom ljudskih moralnih i intelektualnih moći.

Za estetiku vrlo značajna, Nova nauka Giambattiste Vicoa 1725. godine donosi novu

estetičku ideju: pjesnikova mašta je prirodni izraz djetinjstva čovječanstva, a spontanost i

konkretnost duha djetinjstva treba razumjeti i poštivati. Vico ostavlja dojam smjelog i

revolucionarnog duha jer, za razliku od svojih suvremenika, određuje maštu kao vrijednost

neovisnu o intelektu ili moralu. Ipak, metafizika i poezija su, prema Vicou, prirodne

suprotnosti.

Nova nauka Giambattiste Vicoa

22

9.2. Charles Du Bos

Za francusku je filozofiju ovoga vremena značajan Condillacov Esej o porijeklu

ljudskog znanja, koji razvija teoriju o nastanku jezika. U umjetnosti se istaknuo Charles Du

Bos svojim Kritičkim razmišljanjima o poeziji i slikarstvu, logički razvijenim i bogatim

učenjem o umjetnostima, koje umjesto mašte za osnovu uzima osjećaje. Prema Du Bosu,

osnovna karakteristika ljudske prirode je kretanje. Primarna kretanja duha su potrebe, osjećaji

i osjeti, koji čine tako bitan dio nas da ih se držimo unatoč protivljenju razuma, što proizlazi iz

osnovne ljudske potrebe: potrebe da se izbjegne dosada. Naturalistički stil Du Bos cijeni više

od alegoričnog uljepšavanja, a umjetnost opisuje kao suštinu prirode.

9.3. Diderot

U svom članku naziva Lijepo, napisanom za Enciklopediju, Diderot definira ljepotu

kao odnose. Svrha ove zagonetne definicije bila je pružanje čvrste filozofske podloge gledištu

koje je prije njega u manje razvijenom obliku izrazio Du Bos – da umjetnosti moraju biti

prirodne i na taj način utjecati na osjećaje. Prema Diderotovom mišljenju, svim shvaćanjima

ljepote nedostajalo je isto: nitko nije pokušao utvrditi podrijetlo ideja o povezanosti, redu i

simetriji, određenih kao bit ljepote. Estetsko iskustvo počinje osjetilnim opažanjem, te

početne utiske kombiniramo i stvaramo odnose, a ako nam tako stvoreni odnosi odgovaraju,

nazivamo ih lijepima. Odnos je definiran kao operacija uma kojom jedno biće ili svojstvo

obuhvaća drugo biće ili svojstvo, a primjeri su: neznanje, predrasuda, običaj, različiti interesi.

Definicija odnosa odgovara pojmu klasičnog uvjetovanja: objekt našeg divljenja može postati

primjer ružnoga ako ga naučimo povezivati s neugodnim podražajem.

23

10. Njemački racionalizam i nova umjetnička kritika

10.1. Baumgartenov doprinos

Alexander Gottlieb Baumgarten, osnivač njemačke estetike, dao je estetičkoj nauci

ime, ali većina je pisaca ocijenila njegov doprinos isključivo nominalnim, a ne suštinskim.

Smatrali su da se u njegovim racionalističkim raspravama samo istrošila i završila izvjesna

misaona struja te da ni na koji način nije pridonio rođenju same estetike. Danas mu se

pripisuje zasluga za otkrivanje intelektualnog problema estetike kao posebnog područja. On je

organizirao nerazvijene tvrdnje u brižno razrađen sustav intelektualne podrške manje

temeljitim filozofima i kritičarima. Njemačka estetika pripremila je put za veliko doba

njemačke poezije i drame, za cvjetanje njemačke nacionalne književnosti.

Baumgarten je uviđao da umjetnosti imaju jedinstven materijal i vrijednosti koje nisu

istovjetne intelektualnim vrijednostima, ali su s njima paralelne.

10.2. Nov pokret, vječno nadahnuće

Usporedno s osnovnim filozofskim pokretom u Njemačkoj se razvijalo novo

usmjerenje ukusa i novi kanon kritike. Umjetnost stječe vlastito dostojanstvo, neovisno o

filozofiji. Sva širina tog pokreta pokazuje se u djelima dvojice kritičara, Winckelmanna i

Leasinga. Osuđivali su neprirodnost i kič, klasičnu su umjetnost smatrali vrhovnom i željeli

preporoditi nacionalni ukus vraćajući grčku umjetnost u središte pozornosti. Najviša je

ljepota, prema Winckelmannu, utjelovljena u ljudskome tijelu. On je proučavao tok

umjetnosti, uveo pojam razvoja stilova i prenio ideal, znanje i zanos na velike umove kojima

je prethodio: Goethea, Schillera, Schellinga i Hegela. Leasing je preuzeo jedinstvo radnje iz

Aristotelovih drama, ali jedinstvo mjesta i vremena opisao je kao uvjete ograničene na grčku

pozornicu i kompoziciju; dakle, grčki ideal, iako sveprisutan, ipak nije bio apsolutan.

10.3. Oživljene suprotnosti

Wilhelm Heinse je oživio poganski naturalizam talijanske renesanse. Za njega je

ljepota bila prirodno savršenstvo. Ta je vrijednost bila apsolutna i vrhovna, jer on je poricao

svaku realnost van prirode ili iznad nje. Lijepo je u prirodi sve što je onakvo kakvo treba biti

prema svojoj vrsti i svrsi. Na razum Heinse gleda s prijezirom.

24

Suprotan estetski ideal zastupao je J. G. Hamann. Njegovo estetičko učenje, nova

kršćanska i protestantska interpretacija neoplatonske ideje o pjesničkom nadahnuću,

inspiriralo je njegova nasljednika J. G. Herdera. Jedan moderni kritičar opisao ga je kao živi

model Goetheovog Fausta, zbog strastvene žudnje za istinom i unutarnje borbe između

suprotnih sila. Herder je zastupao najmodernije i najradikalnije ideje, napao do tada prihvaćen

pojam o ljepoti i definirao estetiku kao najstrože filozofiranje o vrijednom i veoma teškom

predmetu. Time je definiran program estetike kao znanstvene discipline, smještene u područje

antropologije.

10.4. Od racionalizma do metafizike

Estetika je postupno oslobođena racionalizma. Pozornost je usmjerena na stvaralačku

djelatnost umjetnika. Karl Philipp Moritz je bio prvi njemački pisac na strani umjetnika koji je

nastojao shvatiti načelo djelovanja stvaralačke energije. Moritz se usredotočio na problem

umjetničkog stvaranja, u metafizici kombinirao fiziološka gledišta s pitagorejskom

kozmologijom i pripisao shvaćanje svemira estetskoj sposobnosti umjesto razumu. Njegov

esej, opisan kao Goetheov portret preveden u apstraktnu terminologiju, navijestio je epohu

njemačke estetike kojom je idejama i duhom vladao Goethe.

25

11. Klasična njemačka estetika: Kant, Goethe, Humboldt, Schiller

11.1. Immanuel Kant

Mišljenje filozofa klasičnoga njemačkog idealizma o Kantovom doprinosu estetici

može se izraziti jednom Hegelovom rečenicom: „Kant je izgovorio prvu razumnu riječ o

estetici“. Ako se Kantove teme proučavaju izdvojeno, za većinu se može pronaći ranija

paralela. Međutim, sustavna forma je neosporno njegov originalni doprinos čija je važnost

bila prepoznata u cijelom svijetu. On je argumentirao postavku da je estetsko uživanje, sa

svim svojim jedinstvenim i karakterističnim svojstvima (amoralnost, nelogičnost i nerealnost)

ozbiljnije i filozofskije od fizičke nauke.

Zaštitni znak Kantovog sustava, transcendentalna metoda, na neki je način eklektična.

S jedne strane ona uključuje vrijedne elemente Lockeove škole, koja je isticala značenje

osjetnog opažanja i tvrdila da je um u početku prazan list papira na koji iskustvo ispisuje

utiske. S druge strane, Kant prihvaća glavni stav racionalista – znanje mora biti pouzdano i

dokazivo da bi se moglo nazvati znanjem. Ova dva utjecaja uspješno su spojena u uvjerenju

da osjetno iskustvo daje sadržaj znanju (Lockeov doprinos), a razum formu, kategorije ili

organizirajuće principe (preuzeto od Leibniza).

11.2. Goethe

Goethe je svojim pjesničkim djelima pokazao što je umjetnost djelotvornije nego

svojim teorijskim izjavama, koje nikada nije izrazio u sustavnom obliku. Estetičari su u

djelovanju njegova duha vidjeli živi model iz kojeg su crpili svoje teorije. Ključno pitanje

estetičkog i etičkog značenja bilo je: kako ujediniti intelektualni i osjetni dio ljudske prirode u

skladnu cjelinu. Činilo se da je priroda sama riješila taj problem kroz Goetheovu ličnost i

djela. Njegova se jedinstvenost očituje na još jedan način: estetička misao je oduvijek ili

podređivala umjetnost filozofiji, ili ih svrstavala zajedno. Goethe je taj sukob zamijenio

plodnom suradnjom, kao i sukob između stvaralačke i spoznajne sposobnosti. Priroda mu je

predstavljala otkrivanje neprekidnog i vidljivog reda. Uvijek je nastojao uhvatiti prvobitni

fenomen, kristalizaciju zakonitog reda u pojedinačnoj vidljivoj stvari. Traganje za prirodom

ljepote dostiže vrhunac i kraj u pohvali božanske moći ljubavi.

26

11.3. Humboldt i Schiller

Estetički spisi Wilhelma von Humboldta predstavljaju velikim dijelom odavanje

počasti Goetheu, na čijoj se pjesmi temeljila Humboldtova definicija epa. Njegovo shvaćanje

zakona pjesništva može se poistovjetiti s Goetheovim stvaralaštvom, čiju je suštinu izrazio u

filozofskom idiomu svog vremena. Umjetnost je definirao kao sposobnost da se mašta učini

produktivnom u skladu sa zakonima, ali njegova su estetička istraživanja bila samo dio šireg

plana – opće antropologije.

Nasljednik ove ideje, Friedrich Schiller, uspio je spojiti Goetheovu jedinstvenost s

moćnim tokom filozofske misli koji je pokrenuo Kant. Iz tog spoja nastala je kasnije

cjelokupna nova filozofska shema.

Schiller je postavio problem estetike u terminima transcendentalne metode. Na mjesto

Kantove vizije stvarnosti postavio je pjesničku stvarnost, točnije – stvarnost prikladnu za

pjesničko predstavljanje. Umjetnosti je pripisao i teorijsku i praktičnu svrhu. Generacija

romantičkih i idealističkih mislilaca gradila je svoje vizije na temeljima koje je postavio

Schiller.

27

12. Njemački romantizam

12.1. Obilježja stila

Početak devetnaestog stoljeća obilježen je utjecajem Goetheove umjetnosti i estetičkih

ideja koje su bile i hvaljene i odbacivane, ali već je i kritika ukazivala na njihovo značenje.

Širilo se uvjerenje da je započeto golemo djelo koje obuhvaća reformu umjetnosti i samog

života, ali je djelo ostavljeno nedovršeno. Iako su mislioci ovog perioda često bili smjelo

originalni, ipak se mogu nazvati nastavljačima, dok su njihovi prethodnici u suštini bili

pokretači značajnih misaonih struja.

Djela njemačkih romantičara dijele nekoliko glavnih obilježja. Jedno od tih obilježja je

snažan zahtjev za višim, nadmoćnim jedinstvom, za otkrivanjem prirode Apsolutnog u

hijerarhiji bića. Drugo obilježje je određenje umjetnosti, naročito poezije, kao vrhovne

činjenice. Iako ona nije samo Apsolutno, pretpostavljalo se da je to oblik u kojemu se

Apsolutno otkriva. Od te pretpostavke potječe pjesničko tumačenje svih filozofskih problema.

Njemački je romantizam često opisivan kao dječački. Pokret počinje spisom koji

odgovara tom opisu, spisom Srdačni izljevi jednog monaha koji voli umjetnost Wilhelma

Heinricha Wackenrodera, koji laičkim riječima opisuje živote umjetnika i anegdote o

njihovom radu.

12.2. Poezija kao izvorna stvarnost

O poeziji kakva jest, kakva će postati i kakva bi trebala biti pisao je Friedrich von

Hardenberg, poznatiji kao Novalis. On je tvrdio da je poezija izvorna apsolutna stvarnost i srž

njegove filozofije. Ova se tvrdnja odnosila na suštinu poezije i na njenu buduću čistoću koju

je Novalis namjeravao postići. Nezadovoljan pjesnikovim nesvjesnim znanjem, žudio je za

većom jasnoćom.

Divljenje poeziji još je jačim intenzitetom izrazio Schlegel. Vjerovao je da u poeziji

nalazi neupitna proročanstva, te da će se poezija i znanost, mašta i razum, ujediniti nakon

dvije tisuće godina razdvojenosti. Njegove racionalističke estetičke ideje pripremile su put

modernom iracionalizmu. Schlegelova smjela konstrukcija zaslužna je za prestanak

primjenjivanja klasičnih normi na djela kršćanske ere. Neposredna posljedica ove promjene

koja vodi liberalizmu bilo je shvaćanje ljepote srednjovjekovne umjetnosti, Danteove,

Shakespearove i Calderonove umjetnosti.

28

Na strani nove struje u poeziji i filozofiji istaknuo se još jedan teoretičar – Jean Paul.

On je tvrdio da poezija mora odbaciti individualnost i uzdići se do stupnja koji može

predstaviti čovječanstvo kao cjelinu.

12.3. Univerzalnost umjetnosti

Ideja o svjetskoj književnosti, koju su zastupali Herder i Goethe, obogaćena je novim

spoznajama. Usporedno s ponovno otkrivenom ljepotom jednostavnosti, estetika se suočila s

novim problemom: grčka se umjetnost više nije smatrala svevremenskim zakonikom

estetskog savršenstva. Teoretičari estetike morali su početi uzimati u obzir svu raznovrsnost

umjetničkoga stvaranja, u svim vremenima i na svim prostorima.

12.4. Kierkegaard: kršćanstvo nasuprot romantizmu

Pravi pjesnik je mudrac i prorok – jedno je od osnovnih načela romantizma. To je

načelo pobio Sören Kierkegaard tvrdeći da su poezija i mudrost (jedina prava mudrost koja se

nalazi u Evanđelju) nespojivi. Strast koja rađa poeziju nastaje iz očaja zbog odricanja od

onoga što pjesnik želi biti, tako da je i uživanje u poeziji, ma koliko bilo duboko i zanosno,

rođeno iz očaja.

29

13. Romatničke ideje i društveni programi u Engleskoj i Americi

13.1. Počeci

U drugoj polovici osamnaestog stoljeća u engleskoj se poeziji rađa romantizam, a stara

svađa filozofa i pjesnika oživljena je u svoj svojoj snazi. Ali situacija iz koje je nastala svađa

bila je u odnosu na svoj antički uzor obratna: romantički je pjesnik morao opravdati svoja

djela u razdoblju u kojem je razum već dva stoljeća sinonim mudrosti.

William Blake prvi je pjesnika proglasio mudracem i time inspirirao niz engleskih i

američkih pjesnika da stanu u obranu poezije. Prema Blakeovoj teoriji, pjesnički predmet je

Beskonačno, a pjesnikov organ duhovno osjetilo koje se razlikuje i od osnovnih osjetila i od

razuma. Iako po mnogočemu znatno drugačiji, njegovim se neposrednim nasljednikom smatra

William Wordsworth. On je spojio prvo načelo romantizma (pjesnik je prorok i mudrac) s

novim načelom: pjesnička istina je istina osjećanja. U osnovi njegova stvaralaštva nazire se

metafizički stav, a najbliži mu je po općoj intelektualnoj shemi asocijacionizam Davida

Hartleya. Wordsworth je kroz svoju poeziju želio biti filozof. Slično uvjerenje pokazao je i

Coleridge smatrajući da o pravom sustavu filozofije – znanosti o životu – najbolje može

naučiti poezija.

13.2. Teorije i zakoni

Shelleyjeva Obrana poezije, kao odgovor na pokude pjesnika, sjajno je izrazila

romantičarsku vjeru u pjesnika kao proroka. On opisuje Shakespearea, Dantea i Miltona kao

filozofe najuzvišenije moći; nepriznatim zakonodavcima svijeta.

Nasuprot općeprihvaćenoj tendenciji uzdizanja pjesnikove funkcije, John Keats

opisuje pjesnika kao pasivnu eolsku liru, nesvjestan i bezvoljan instrument. Ali on je, oštro

odvajajući pjesnika od zakonodavca i filozofa, ujedno oslobodio poeziju moralne

odgovornosti.

Strogo romantičarski, ali iznimno originalan teoretičar estetike bio je John Ruskin.

Kao psihološku osnovu umjetnosti navodio je nagon, a neodoljivu sklonost kao početak

umjetnosti. Smatrao je da se sirovi materijal ljubavi prema ljepoti mora uobličiti u pravilnu

umjetničku naviku, jer čak se i sasvim nagonskim sklonostima može upravljati te ih je

potrebno pravilno usmjeriti.

30

Ruskin se protivio egoističkom diletantizmu lažnih poznavatelja umjetnosti i

suvremenoj školi ukusa koja je zanemarila metafizički smisao umjetnosti. Proučavao je i

društvene i ekonomske uvjete umjetnosti.

Ruskinov istaknuti učenik William Morris smatrao je nedopustivim odvajanje

umjetnosti od njenih društvenih i individualnih korijena. Umjetnost je definirao kao čovjekov

izraz radosti u radu. Iako nije zanemarivao tamnu stranu srednjega vijeka, smatrao ga je

najboljim primjerom spajanja umjetnosti sa životom, društvene bliskosti i jednostavnosti.

Svoje divljenje srednjem vijeku izrazio je i određenjem arhitekture kao gospodarice

umjetnosti. Morris je, tipično romantičarski, spojio snove o prošlosti s nadama i planovima za

budućnost.

13.3. Romantizam u Americi

Walt Whitman je pokušao odrediti estetički zadatak jedinstven za američku estetiku.

Smatrao je da umjetnost ima univerzalna i trajna obilježja, ali njeno nadahnuće ipak uvijek

dolazi iz društvenih okolnosti u kojima nastaje. Ovo načelo vrijedi prvenstveno za

književnost, koju je smatrao najvećom među umjetnostima. Avanturizam, mladost, smjelost,

vjera u demokraciju – to su, prema Whitmanu, temeljna američka svojstva na kojima bi se

trebala graditi autohtona američka književnost. S idejom demokracije povezivao je zamisao o

znanosti kao prikladnom općem izvoru nove poezije. Podijelio je povijest američke filozofije

na tri razdoblja: prvo je razdoblje uspostavljanja političke nezavisnosti i demokracije, drugo

razdoblje materijalnog blagostanja i tehničkog napretka, a treće razdoblje tek bi trebalo doći:

razdoblje u kojem će idealisti pretvoriti politički i ekonomski kaos SAD-a u najveći

umjetnički kozmos koji je svijet ikada poznavao.

31

14. Apsolutni idealizam: Fichte, Schelling, Hegel

14.1. Estetika u središtu filozofske misli

U njemačkom idealizmu estetika je, prvi put u europskoj povijesti, postala temelj

jednog filozofskog pokreta. Kant je čovjeku pripisao stvaralačku moć, ali ograničio je tu moć

nad predmetima na sferu čiste pojave. Kantovi sljedbenici su razvili teoriju apsolutne

stvaralačke moći. Nadali su se da će u ljudskom duhu otkriti oblikovni nagon koji gradi

stvarnost, ili obuhvatiti stvarnost kao tvorevinu duha. Ideja o umjetničkoj mašti koju je razvio

Kant otvorila je put smjelom filozofiranju nove vrste. Vodeće mjesto u metafizici preuzeo je

estetički pojam, a estetika je ponovno prerađena u duhu idealističke metafizike.

Idealistička filozofija i umjetnički romantizam dijele mnoge značajke. Filozof nastoji

uključiti u svoje djelo stvaralačku maštu, a umjetnik širi svoju svijest kako bi obuhvatio

filozofsko saznanje.

14.2. Schelingov apsolutni idealizam

Postupak kojemu je cilj otkrivanje stvaralačkog djelovanja duha nazvan je

transcendentalnom metodom, a filozofski čin shvaćanja stvaralaštva naziva se intelektualnom

intuicijom. Umjereniji pristup pružio je Friedrich Wilhelm Joseph von Schelling. On

tumači filozofsko saznanje kao postupno svladavanje dvojstva subjekta i objekta. Kao

vrhunac tog procesa navodi umjetnost, koju opisuje kao ocean u koji moraju teći sve struje

intelektualnog razvitka – filozofija, znanost, religija i politika. Estetska intuicija je, prema

Schellingu, objektivna intelektualna intuicija. Uzimajući Kantovu filozofiju kao temelj,

Schelling uspostavlja trijadu ideja: istina, dobrota i ljepota, ali smatra da se filozofija ne bavi

istinom, ljepotom ili moralnošću pojedinačno, već onim što je zajedničko svima njima,

izvodeći ih sve iz jedinstvenog izvora.

32

14.3. Hegel: ideal umjetnosti

Scheling je pokrenuo problem metafizičkog značenja umjetnosti, koji je detaljno

razradio Georg Friedrich Wilhelm Hegel. Odmjeravajući razne definicije ljepote i tako idući k

svojoj vlastitoj, Hegel prelazi cijelu povijest estetike, nastojeći odvojiti pojam umjetnosti od

uske racionalističke interpretacije, ostvariti poštivanje jedinstvenosti i autonomije umjetnosti i

uvrstiti ju među najviše duhovne djelatnosti. Umjetnost definira kao predstavljanje ideala.

Ideal se mora tražiti u umjetnosti, ne u prirodi, jer umjetnost je drugi put rođena priroda –

priroda preporođena otkrićima genija. Poeziju naziva vrhovnom umjetnošću.

G. W. F. Hegel

14.4. Moral na mjestu umjetnosti

Napuštanjem klasičnih ideala umjetnost prestaje biti medij ljudskog izražavanja.

Svjetski duh ponovno postaje misaoniji i religiozniji, manje podložan materijalnim i tjelesnim

užicima. Moralnost i religija postaju najviše vrijednosti i uklanjaju ljepotu s tog mjesta. Iako

na mjesto umjetnosti dolazi religija, umjetnost ostaje živa, ali ne predstavlja više najviši

prirodni izraz ljudske kulture i pogleda na svijet.

33

15. Dualistički idealizam: Solger, Schleiermacher, Schopenhauer

15.1. Solger: umjetnost kao suština postojanja

Estetika Karla Wilhelma Friedricha Solgera se izrazito odvaja od glavnog toka

postkantovskog razvitka. On vjeruje da umjetnost ima najveću moć potaknuti čovjeka na

pogled k uzvišenom, i da umjetnost otkriva bit postojanja. Umjetnost imitira Božji stvaralački

rad, ali pred istinskim veličanstvom Boga, ljepota je samo taština. Idealistički aspekt

Solgerove filozofije je ideja ljepote kao potvrde konačnosti i ljudskog karaktera postojanja.

Budući da su u čovjeku ujedinjeni pojam i postojanje, čovjek ima najviše udjela u Ljepoti.

Središte svake umjetničke djelatnosti čine ironija (u značenju nadmoćnoga duhovnog stanja) i

entuzijazam. Umjetnost je, prema Solgeru, naše sadašnje postojanje shvaćeno i doživljeno u

svojoj suštini.

15.2. Antički uzori – savršenstvo mjere

Friedrich Daniel Ernst Schleiermacher ideju suštine realnosti temelji na platonskim

Idejama. Mišljenje o umjetnosti dijeli s antičkim filozofima: smatra da je njena svrha

očišćenje od strasti. Sjedinjujući eruptivnu silu emocije s duševnom pribranošću, umjetnik

unosi u svoja djela savršenstvo mjere koje zrači iz njih.

15.3. Metafizika u poeziji

Schopenhaurova metafizika podrazumijeva pesimistički pogled na ljudski život.

Budući da poriče razumnost svijeta, mora poricati i pozitivnost zadovoljstva, koje određuje

skromno, kao obustavu bola. Najviši umjetnički zadatak je predstavljanje čovjeka, jer čovjek

je vrhunac razvoja prirode. Ali prava umjetnička djela nikad ne predstavljaju samo jednog

čovjeka ili jedan povijesni događaj, već oslobođenu, univerzalnu kontemplaciju. I dualistički

idealisti smatraju poeziju najbogatijom i najvišom umjetnošću, a glazbu slijepim

prakticiranjem metafizike ili nesvjesnim filozofiranjem. Schopenhauer u tome ide najdalje,

pripisujući glazbi moć za izražavanjem konačnog smisla. U Schopenhaurovoj filozofiji

kontemplacija je nadživjela vjeru u svoj prvobitni predmet, u um kao osnovu stvarnosti.

34

16. Društvo i umjetnik

16.1. Položaj umjetnosti u razdoblju promjena

Kraj osamnaestog stoljeća obilježen je velikim društvenim i intelektualnim

promjenama. Zadaća estetičke teorije devetnaestog stoljeća bila je odrediti mjesto umjetnosti

u novom svijetu. U Njemačkoj, u kojoj je društveni i ekonomski napredak bio zadržan

političkim nevoljama rastrganog carstva, teoretičari su zamišljali buduću eru u metafizičkim

terminima. Staro racionalno znanje o Svemiru i Bogu, koje je, prema njihovom mišljenju,

uništio Kant, nastojali su izgraditi u novom i izmijenjenom obliku. Područje u kojem se

ljepota trebala nalaziti bilo je određeno plemenitim činjenicama: ljudskom dušom, životom

čovječanstva u svjetskoj povijesti, svemirom i natprirodnim Bićem. S druge strane, dolazak

modernog svijeta doživljen je na zapadu Njemačke na konkretniji način. Teoretičari su

postavili probleme tog svijeta prvenstveno u terminima ljudskoga društva.

16.2. Utjecaj pozitivizma

Njemačka metafizička estetika ubrzo se proširila Europom. Madam de Staal i Victor

Cousin osnivaju francusku idealističku školu estetičke misli, koju je razvio Cousinov učenik

Théodore Jouffroy i koja je dosegla vrhunac u spisima Jean-Charlesa Lévêquea i Victora de

Lapradea. Njihove ideje su većinom preuzete iz njemačkih izvora, ali duh u kojem su

zamišljene i primijenjene svjedoči o interesima koji su vladali u francuskom intelektualnom

životu. Cousin određuje svrhu umjetnosti kao izražavanje moralne ljepote uz pomoć fizičke

ljepote, ali prvenstvo u francuskoj umjetnosti dosljedno je pripadalo društvenoj svrsi.

Postavlja se pitanje je li pozitivistička ideja o napretku primjenjiva na umjetnost jednako kao

na znanost, a javlja se i strah od naglog usavršavanja i širenja tehnike, koja bi mogla pretvoriti

umjetnost u običnu industriju.

Pozitivizam je ostvario snažan utjecaj na filozofiju ovoga razdoblja. Saint-Simonove

ideje preveo je u filozofske termine i razvio u sustav Auguste Comte, koji odlučno i

nepovratno prekida teološku i metafizičku tradiciju. Filozofija gubi svoj privilegirani položaj.

Činjenice se ispituju, klasificiraju i podvrgavaju empirijskim zakonima, a ideja umjetnosti se

svodi na proizvod trenutnih okolnosti. Odbacuje se ideja o ljepoti kao izvanvremenskoj

vrijednosti.

35

16.3. Naturalizam

Svojevrsni odgovor umjetnika na novonastalu situaciju očituje se u razvoju

naturalističkog pokreta. Naturalizam se u početku određuje kao realizam koji s pozitivizmom

dijeli tendenciju poricanja transcendentalnog. Međutim, svrha naturalističke umjetnosti nije

bilo prilagođavanje na uvjete modernoga svijeta. Baš suprotno: naturalisti su se

nepokolebljivo suprotstavljali otuđenju čovječanstva od estetske tradicije. Oni su

beskompromisno branili uzvišenost i čistoću umjetnosti. Pokret poznat pod nazivom

larpurlartizam – umjetnost radi umjetnosti – pokrenula su u Francuskoj djela Gustava

Flauberta, Theophilea Gautiera, Edmonda i Julesa de Goncourta i Baudelairea. U Engleskoj

su pokret predstavljali Walter Pater i Oscar Wilde, a Amerikanac Edgar Allan Poe, koji nije

doživio nastanak pokreta, smatra se njegovim prethodnikom.

Umjetnici naturalizma strastveno obožavaju ljepotu. Iz ideje da je ljepota vrhovna i

apsolutna vrijednost nastaje praktični estetizam, koji ideju vrhovnosti ljepote prihvaća u

neograničenom smislu: život mora biti lijep, a sve njegove ostale vrijednosti – dobrota, istina,

poštenje i mudrost – ili su obuhvaćene estetskim ispunjenjem ili su mu podređene. Umjetnici

vjeruju u autonomiju umjetnosti; umjetnost nije sredstvo nego svrha. Svakidašnju stvarnost

doživljavaju kao nešto strano, neprijateljsko i prijezira vrijedno. Naturalizam je istovremeno i

racionalan i iracionalan: razum i strast nisu povezani kao u klasičnoj umjetnosti, već su

spojeni misticizmom.

16.4. Novi sustavi

U cjelokupnoj modernoj estetici postoje tri različita, ali povezana sustava: praktični

estetizam (sustav u čijem je središtu isključiva estetska vrijednost), sustav umjetnosti

odvojene od života i usmjerene isključivo stvaranju ljepote, i sustav obnovljene platonske i

kršćanske ideje o kontemplativnom životu.

36

17. Metafizika u krizi

17.1. Postklasična estetika

Generacija koja je uslijedila nakon Schellinga, Hegela i Solgera ideale je ponovno

tražila u konkretnom i realnom životu. Najpoznatiji predstavnik postklasične estetike,

Friedrich Theodor Vischer, vjerovao je u sintezu modernih tendencija i klasičnih ideala.

Pjesnički ideal budućnosti opisao je kao Shakespeareov stil, pročišćen istinskim i slobodnim

usvajanjem antike. Zamjenu za metafiziku i religiju pronašao je u ljepoti i umjetnosti.

17.2. Sinteza idealizma i naturalizma: Lotze

Posljednji predstavnik njemačkog estetičkog idealizma, Hermann Lotze, želio je

ujediniti klasične argumente s argumentima naturalizma i empirizma, ne napuštajući nijedan

bitni princip. Sposobnost koja čini osnovu estetskog iskustva je svijest o našem unutarnjem

stanju određenom izvanjskim utjecajima – na ovoj se ideji temelji Lotzeova estetička teorija.

17.3. Formalisti

Protiveći se idealističkom interesu za metafizičko značenje umjetnosti, Johann

Friedrich Herbart se u svojoj teoriji usredotočio na formalnu strukturu lijepih predmeta,

određujući zadaću estetike kao određivanje vrijednosti odlika stvarnosti. Iako su formalisti

proglasili osjete beznačajnima i time umanjili značaj primarnoga estetskog iskustva, a Herbert

nikada nije razvio cjelovitu teoriju umjetnosti, njegovo inzistiranje na empirijskoj metodi

omogućilo je razvoj moderne znanstvene estetike.

17.4. Nietzscheov novi sustav vrijednosti

U ovom se razdoblju naglo širi kriza vjere. Postavlja se pitanje može li čovječanstvo,

izloženo sasvim novim okolnostima, ostati vjerno klasičnim oblicima transcendentnog

mišljenja. Friedrich Wilhelm Nietzsche pokušao je riješiti ovo pitanje oštrim poricanjem svih

elemenata drugog svijeta. Svemir je, prema njegovoj zamisli, samodovoljan, zatvoren u sebe,

niti omeđen niti podržavan bilo kakvom transcendentnom silom, izvor vlastitog savršenstva.

Takav svemir utjelovio je nove i više vrijednosti, svetost i plemenitost nepoznate u prošlosti.

37

Međutim, nameće se sumnja da se u svim predikatima kojima Nietzsche daruje

veličinu svom prirodnom svemiru nazire njihovo prikriveno podrijetlo upravo iz one tradicije

koju bi trebali zamijeniti. Ideje poput vječnosti i Bića snažno asociraju na odbačenu

transcendentalnu ontologiju. Rješenje je pronašao u imanentnoj transcendenciji.

Dvosmislenost Nietzscheovog stava očituje se i u njegovoj estetici. On istovremeno

cijeni umjetnika kao svog prirodnog savjetnika i kritizira kao kvaritelja filozofskog poštenja.

Žestoko se suprotstavlja tradicionalnoj estetici, optužujući ju da zauzima isključivi stav

promatrača umjetnosti, koja bi u suštini trebala biti potvrda postojanja. Stvarajući uljepšanu

sliku stvarnosti, umjetnost pruža zaštitu od ovoga svijeta, ali Nitzscheov nadčovjek je

dovoljno hrabar da se suoči s istinom, stoga prezrivo odbija to utočište u umjetnosti.

Friedrich Nietzsche

17.5. Povratak romantičkim idealima

Kriza metafizike došla je u Nitzscheu do vrhunca. Njegova kritika utjecala je i na

posvjetovljeno kršćanstvo devetnaestog stoljeća, zajedničku tvorevinu romantizma i

idealizma. Protutežu tom kritičkom djelu daje posljednja samopotvrda romantizma u

teorijskim spisima Richarda Wagnera. U njegovim osnovnim idejama – o narodu kao sili koja

uvjetuje umjetničko stvaranje, o mitu kao temelju poezije – i u njegovom proglašenju

univerzalnoga umjetničkog djela kao ispunjenja svih stvaralačkih napora, oživljavaju

romantički stavovi.

38

18. Estetika u stoljeću znanosti

18.1. Znanost o ljepoti bez smisla za ljepotu

Razvoj znanstvene metode potaknuo je žestoku kritiku starih filozofskih sustava.

Interdisciplinarnost omogućuje vremensko i prostorno širenje područja istraživanja, kao i nov

materijal za objašnjavanje i proučavanje. Znanost se usprotivila i dogmi o autonomnosti

umjetnosti: sociološka i etnološka istraživanja ukazala su na činjenicu da je umjetnost u

svojim najraskošnijim razdobljima bila podređena drugim interesima.

Povezivanje umjetnosti sa stvarnošću ostavljalo je ponekad dojam opasnosti da bi

granice koje obilježavaju umjetnost mogle sasvim nestati. Estetika je postajala znanost o

ljepoti bez smisla za ljepotu. Filozof je uklonjen s katedre učitelja estetike, a psiholozi,

sociolozi i povjesničari umjetnosti borili su se za taj status, budući da je nova znanstvena

tendencija znanost o ljepoti zamijenila multidisciplinarnošću.

18.2. Prilagodba

Empirijska istraživanja, međutim, ne daju odgovor na temeljno estetsko pitanje: što je

to estetski fenomen. Zato starije struje misli traju i dalje, iako preoblikovane i na određeni

način prilagođene novim intelektualnim uvjetima.

Novu eru estetičkog istraživanja pokrenuo je Fechner knjigom Uvod u estetiku.

Središnji, a ujedno i najtradicionalniji dio njegovog učenja čini određenje vrhovnih formalnih

principa koji imaju estetički značaj. Prvi princip je sjedinjena povezanost mnogostrukog,

zatim dosljednost, slaganje ili istina, te jasnoća. Teorija pruža nekoliko novih termina, ali u

cjelini slijedi put formalne teorije ljepote.

Teoretičari estetike suprotstavljaju se idealizmu i ističu važnost zanatstva i tehnike.

Arhitekt Gottfried Semper iz mnoštva isprepletenih ideja razvija teoriju o simetriji, proporciji

i orijentaciji kao formalnim elementima ljepote. Temelje umjetnosti objašnjava genetičkom

hipotezom: postavio ih je čovjek, počevši stvarati odjeću kojom je skrivao, štitio i ukrašavao

svoje tijelo. Navedenu je hipotezu povezao s idejom da je oblik u primjenjenim umjetnostima

određen materijalom, svrhom i tehnikom. Ta je tvrdnja u povijesti zabilježena kao estetički

materijalizam, iako se taj naziv ne može primijeniti na Semperovu teoriju u cjelini.

39

18.3. Povratak povijesti

Studije povijesti estetike obnovile su vezu sa životom i mišlju prošlosti. Posljednji

važni predstavnici estetike devetnaestog stoljeća, Bernard Bosanquet i Wilhelm Dilthey,

kritizitali su specijaliziranost moderne znanosti i inspiraciju ponovno pronalazili u povijesti.

Bosanquet, neohegelovac, i Dilthey, predstavnik moderne filozofije života, imali su prilično

različite poglede na svijet, ali su dijelili ljubav prema povijesti, koja im je omogućila dublje

razumijevanje problema i suprotstavljanje podjeli estetike na usko specijalizirane discipline,

podjeli temeljenoj na pojedinačnom znanju i općem neznanju, te pojavi prekomjernih teza i

teorija.

Gottfried Semper

40

19. Smjerovi dvadesetog stoljeća

19.1. Benedetto Croce

Estetiku je na početku dvadesetog stoljeća obilježila teorija Benedetta Crocea,

temeljena na određenju umjetnosti kao lirske intuicije. Croce je sažeo sve dotadašnje estetike

u jedno, pripisujući umjetnosti prvobitnu nevinost mašte, ali i sposobnost oblikovanja strasti.

Umjetnost nema obavezu predstavljati stvari onakvima kakve jesu; ni na koji način nije

određena istinom, moralnošću, zakonima ili konvencijama, prema tome, ona mora biti

oslobođena svih znanstvenih, ekonomskih i moralnih dodataka. Croceova teorija utvrdila je

autonomiju i čistoću umjetnosti. Međutim, teorija prelazi granice idealizma kritiziranjem

fizičke realnosti umjetničkih djela.

19.2. Collingwood: suština teorije određena vremenom i prostorom

Problemi filozofije se, prema Croceu, ne mogu unaprijed odrediti načelima određenog

sustava, jer stalne promjene neprestano daju nov materijal za razmišljanje. Ovo shvaćanje

filozofije je potaknulo Robina Georgea Collingwooda na definiciju estetičke teorije kao

rješavanja problema nastalih iz situacije u kojoj se umjetnici nalaze, situacije određene

vremenom i prostorom.

19.3. Santayana: humanistička teorija

U prvoj polovici dvadesetog stoljeća s Croceom se po važnosti može usporediti

George Santayana, teoretičar koji teoriju vrijednosti određuje u odnosu na čovjeka: svako

dobro je dobro zato što ga ljudska priroda čini takvim. Iako je materijalist, Santayana smatra

da su u umjetnosti organizacija i ravnoteža važnije od materijalne osnove, a najvažniji je

domet umjetnikove vizije. Mašta i intuicija, razvijene od prirodnih početaka, mogu se uzdići

do pune visine najdublje mudrosti. Prikazavši kršćansku dogmu kao pjesnički simbol ljudske

sudbine, Santayana je izdvojio moralne ideje iskupljenja i nagrade iz stvarne povijesti.

41

19.4. Simbolizam

Oko 1925. u središte pozornosti dolazi pojam simbola. Simbolizam je bio mnogostran:

udruživao se s antropologijom i humanističkim znanostima, matematičkom logikom, logičkim

pozitivizmom, psihologijom i religijom. Ono što čovjeka čini čovjekom je, prema ovoj teoriji,

sposobnost stvaranja simbola. Kako je umjetnost vrhunac simbolizacije, ona je ono što

čovjeka najviše čini čovjekom.

Teoriju simbola na glazbu je primijenila Susanne Langer, koristeći metodu utemeljenu

na matematičkoj logici. Langer smješta glazbu, kao i mit, u nejasno srednje carstvo između

neposrednog biološkog iskustva ljudskog bića i razuma. Glazbu naziva nedovršenim

simbolom; mitom unutarnjeg života.

19.5. Simboli u psihoanalizi

Od svog nastanka vrlo popularna, psihoanaliza također se u estetičkom smislu bavi

simbolima. Ispituje se značenje umjetnosti, ponajprije književnosti i slikarstva, a simboli se

traže u umjetnostima svih prošlih razdoblja.

19.6. Specijalizirane studije

U dvadesetom stoljeću postoji gotovo isto toliko istraživanja povijesnih estetskih

orijentacija koliko i istraživanja društvenog značenja umjetnosti. Razlog je intelektualna

radoznalost, ali i pridavanje sve dubljeg značenja povijesti. Znanost je u dvadesetom stoljeću

empirijska, pluralistička i specijalistička, što je rezultiralo većim brojem studija o posebnim

problemima nego obuhvatnih pregleda ili sustava.

42