SLAVKO MIHALIĆ

METAMORFOZA

Htio bih znati odakledolazi ova praznina, takoda se pretvaram u neko prozirno jezero, komemožete vidjeti dno, ali bez riba.

Ali bez školjaka, rakova, bezpodvodnog raslinstva koje baremtaji neko ime, a ja sam danasbezimen. Čak me pomalo nema.

I tako, govoreći o praznini, pomičemvodu u jezeru, onarazbacuje pijesak i neke sitne čestice prileglepo dnu. Meni se smućuje.

Idem ulicama spuštene glave poputnekog drugog jezera, tamnog prije svega, zatimi otrovnog; i ne govorimo o timogavnim bićima koja pužu po dnu, takoda sada sam sebi zaudaram.

PRIBLIŽAVANJE OLUJE

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutišNisam, zaboga, životinja, ali evo kišeKako je naglo zahladnjeloDaleko smo od grada

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si midarovala.

Mi smo sada jedno i čemu govoritiŽuti oblaci obično donesu tučuSve je već nijemo, zrikavci i žito

Ako ti želiš, možemo i ostatiBojim se za tebe, za mene je svejednoGromovi su opasni u poljimaA mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)

Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem prosutimiz klasja

Ne bih mogao pristati da toliko ovisim omijenama

Ne plači, Vera, to su samo živciI oni slute oluju

Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavnijiEvo i prvih kapi, sad će početi urnebesZakopčaj haljinu, gle i cvijeće se zatvaraNe bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostatisveto

Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati

NA SAGU, BULJEĆI U SEBE

Kakva svečanostJedan po jedan svi me napustiliNajteže je bilo zadnjimaToliko su patili zbog sebe

Zatim me ostavila električna žarulja, rasporedstvari, na kraju sjećanje

Jedan poniženi svijet nadošao je suludod slobode

A ja, odviše uzvišen da bih vladao,Savih se na sagu buljeći u sebe

MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU

Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima,pokušaj zapisati imena zvijezda.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.Samo klauni znadu kako se možeš izvući:

plaču kad im se smije i smiju se kad im plačrazara lice.

Zürich, listopada 1973.

Forum, 1974.

NE NADAJ SE

Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju!Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćešjednom biti pogođen -tako ćeš lijepo vrisnuti, da ce procvjetatišuma.Pamti: tvoj bol je za ljepotu jedne stvariizvan tebe.Ne nadaj se, ne skrivaj se, nego idi posveravno.Ne boj se ni strelica ni metaka - oni ce tesvakako dokrajčiti -ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjemKoje nećeš razdati za njihove grabežljivepoglede, oči gavranova.

ČOVJEK KOJI JE ODLUČIO

Tu negdje svijet se dijeli na dvoje poputprerezane naranče

U ovaj dan kada odlučujem i ja sam dvijepolovice

Jednu sam odbacio; no koliko je ova drugameni dovoljna

I što to u meni panično zaklinje kada jeodluka neopoziva

Dva svijeta; kako golem teret za ova slabaleđa

Jedva još strepim za sebe; razdijeljenisvijete, ti si jeza u mojim venama

Ja ne sumnjam: nikada ništa nisam učiniouzalud

No tko bolje poznaje okus poraza od

pobjednika

Zapravo je sve što se od mene traži manjeod moje volje

Ona prava čuda dogodila su se u mojimprstima

ČOVJEK KOJI JE ODLUČIO, zašto to zvučikao pogrebna glazba

U svojem užasu ja sam grana koja se spremaprocvasti

DJEČAK S LOPTOM

Gledaj samo svoju loptuNe krajičkom oka nego cijelim vidomSve drugo neka se ugasiKuće koje tonu ili lete u neboJutarnja vika rasrđenih ženaJurnjava muškaraca s trubama, zvoncima

Lopta je tvoja nova zemljaI pažljivo je udaraj dlanomTočno po sredini da se skupi sva u jednoI poleti prema tlu točno po tvom naloguZatim se osmjehne prepoznajući igruI vrati prema ispruženoj ruci

Ne misli o udarcu, on je već u tebiČeka da ga probude dva upaljena okaDa ga uzdigne iz krpa sluhPa da očvrsne u ruci i sleti loptuPrividno uvijek okomito a ipak centimetar daljeOdmotavajući srebrnkasti prostor

Ne slušaj glasove oko sebeTo u njima bruji tvoje kolebanjeSamo jedan pogrešan udarac: prejak ili preslabSamo jedan udarac sa straneI tvoj će se planet ugasitiU nekoj mlaki, na nekom žalosnom gnojištu

Ova lopta to si ti sam, svoj svijetOvo ti odskačeš, ovo se ti vraćašSkidajući paukove niti granicaOvo se ti produžuješ, ovo se ti množiš

U igri koja nema druge svrheOsim da sebe odigraš do kraja

SUDBINA PJESNIKA, ČUDOTVORCA

Svoje srce ispuni svim žalostima svijeta.Svašta je mogao on: na primjer, da ide iznad

sebeI rasipno pljušti kišom što snaži korijen

nezasitan.Tako je dan i noć rastao za sobom.

Svoje oči učini draguljima za dar.Svašta je mogao on, svašta je smio kada poruši

granice sebe,Sa stotinu ruku što se skladno izmjenjuju

u tkanjuA u onom najvišem trenutkuTkaju sve odjednom.

Beskrajne povorke dopusti odmah do svojegboka.

Sve neprijatelje imenova hrabrimprotiv sebe.

Prirodi bi ravnatelj ; tako je šume naseliosmirenjem.

Rijeci da zaborav, livadi čežnjuda ne svrši.

I sve bude ljepše nego on,U svemu više volje, snage, razuma.Taj plemeniti kralj na dan vjenčanja s krunom

bude star.

O, sudbino pjesnika, čudotvorca, al samodo trena

Kad usliši druge.

INAČE BI SVE BILO BESMISLENO

Govore: ljudi počinju umirati u kolijevciMeni se čini – oni ustaju od mrtvihOnda sve više živeOtvaraju se oči u svim bojama

Prorade ruke i vratovi i drugi dijelovi tijelaNa kraju dolazi red na one stvari koje zovemo unutrašnjostU stvari ih nitko nije vidioTo ne znači da ih nema – vješto se skrivaju pred ubojicamaŽivot je ono malo nečega u oklopu od sapuniceHajde, kaži ništaDuhneš li u njegaImat ćeš malo manje krivoAli će se mrtav čovjek opet vratitiInače bi sve bilo besmisleno

Novine mladih, 9. 1. 1954.

PUT U NEPOSTOJANJE

Jedan brijeg već tri dana leži odronjen i nitkonema snage da mu pristupi.

Samo ću ja, s tankim prstima, prekapati njegoverane da bih se razbolio

i da bih uništio tu prokletu želju koja hoćeda joj se divi,

da bude, da kliče, da vlada, da obuzima, a ja samtako suvišan.

Otvorite se, potpune praznine; kažem praznine, jernemam riječi za stvari bez imena,

a stvari bez imena treba da su prisutne upijankama prije sprovoda,

jer tamo ćemo, gdje one vladaju, naći našepotpuno smirenje,

mi koji odustajemo, mi koji odustajemo jerpriznajemo vašu hrabrost.

Krugovi, 1954.

OTKRIĆE PROSTORA

To je bilo stoga, prijateljuŠto si uspješno prebrodio svoju smrtVidiš, u svakome je rađanju jedno

biti ili neTi si to veličanstveno riješio: uopće

nisi pitao

Nisi ni korak požurioNisi ga, naravno, ni skratioTo se inače događa samo bogovimaKoji ne mogu izgubiti

Tebi od sada pripada cijeli svijetGranice ne postoje za ratnike bez

zastavaNit ima žeđi gdje je sama žeđTvoje se misli pokapaju u tvojim

činima, više te neterete

Zagreb, proljeće 1954.

Krugovi¸1955.

PROLJEĆE BEZ NAMJERE

Pitko je ovo proljećeDa je samo sunce, bilo bi zasitnoDa su samo oblaci, bilo bi bez okusaOvako pali grlo i blaži ga

Ipak je netko prošao s lukom i oštrimstrijelama

… Još su dugo drhtali odrazi na vodiBojim se za one koji hoće i u tome

nalaze smisaoNe privikavaju li se na silne poraze

Ne kažem da se vrate porušenim svetištimaNe savjetujem da se počnu opraštati

s mrtvima i živimaSamo strepim za njih… Koliko vjetar strepi za granu koju

raščešljava

Ovo je proljeće bez namjereVisibabe su izrasle a nitko se nije

trudioNiti su one nastojale – tako se

dogodiloMogle bi visoko izrasti

Zagreb, proljeće 1954.

Krugovi, 1955.

BIH DA SE

Bih da se oslobodim tuđih riječi koje sumora u mojem krugu

Bih da se razvrstam da lakše otkrijemneprijatelja

Sad je to moj stišani hodSada prigušen glas

Bih da se odmeđim, da se raspupampo zakonu svojih žila

Bih da se potopim (na površini plutajulake tuđe stvari)

A smrt je zastor očimaDa se napokon okrenu u sebe

Da se razvučem – ne bojim se da ćuPrsnuti

Nego ću napokon udahnut koliko tomoja pluća mogu

Bih da se očistim da bi prljavština na menibila mojega podrijetla

Opasna poput tečnosti kloaka, meni melemskoroga spasenja

SUZDRŽANA BALADA

To je ono: bezruk u samoćiIzmislio si bajku o ljubavi, plesu i

vinuTi si od onih što se vraćaju s potajnim

granatamaPa se neočekivano dijele na otpatke

Ali budi tu više od jednog životaBudi kao zid – po strani, a stalno

prisutanKao prostor, napokon, koji se odrekao

izgledaDa bi nadmudrio izdaju

U tome je veličina poraza – da čovjekaposve oslobodi

Da više ne mora strepiti da više ne moraskupljati

I budeš li otvoren kao vrata ruinaSvi će putovi voditi kroz tebe

PROGNANA BALADA

Majci, ocu

Dogodilo se to iznenadaTako, jugo je bilo u zrakuI jesen je sličila na proljećeDogodilo se to s osmijehom sunca na

ustima

Taj čovjek, inače s leđima kakveplanine

Inače s virom mudrosti u očimaInače s rukama teškim poput gromovaUdarac šake čuo bi se dugo

Taj čovjek u taj čudan danKažem: djevojka jedna raskopčala

košulju(Zagledala se kroz prozor umjesto

u ogledalo)Kažem: na obali se vrba omacila

Glasi se iz dubineMa sve oblake razmahneMa zapjeva takvim složnim glasomProtrnula je ulica (kao da joj spala

haljina)

Najprije od stidaPoslije od silne radostiJedan prodavač naranči širom je otvorio

vrata trgovine

I još mu nije bilo dostaI još mu nije bilo dostaJoš premalo

I napisao je iznad vrataUzmite što vam pripada

Ali poslije noći koja je slijedilaPoslije minuta koje su došle u tamnim

odijelimaPoslije sekundi sa cilindrima i bambusovim

štapovima

Prokleti sjevernjak dunuDjevojka zakopča košuljuOtpadoše mace s vrbaProdavač se lati mušterija

Počevši od predgrađa

A čovjek onaj što je pjevaoUsitnjen do mikrobaI podložan do nepokretnostiBude prognan

Ta netko je morao platiti

Zagreb, 1. 1. 1955.

Krugovi, 1956.

JOŠ MALO NEKA SMO

Razrovali smo groboveŠto su ih stoljeća zasipala s odvratnim

samopouzdanjemNije ostao ni kamen na kamenuOgrada koje su nas trebale spriječiti

I tako sada kročimo razbacanim svijetomU dijelovima, ne sluteći jedinstvoUkoliko tome ne služi poneki krikKoji se utren obruši

Strah nas, ne više drugih, nego sebeOsjećamo kako u nama ustaje netko većiNemoguće je podnijeti pogled njegovih

očijuKoje ne priznaju zapreke

Razrovali smo grobove i sada bismo trebaligraditi domove

Još malo, ne žurite, neka se igra svojevoljnodovrši

Još malo neka smo i ptica i zmija icvijet (na nekom udaljenompolju

Još malo neupućen san

NA OBALI KUPE

Majci i ocu

Baš tu, na obali obnevidjele rijekeCijeli se život dogodio da se vratiš ovamoIspod neba s kojim si se napokon razišaoRaskomadan, da je pravo čudo što se držiš na okupuRecimo, jednog proljetnog danaKada sve je sivo, nakostriješenoI svaka ptica grabljivica i svaki kamen udarac

Posve blizu vodi te joj čuješ njeno divlje kucanjeKao da si sišao ispred vrata paklaSvaki talas neka strašna prošla glavaŽivot bješe bjesomučan kasKroz guštare što se ponavljaju s porugomUvijek isti jauk, kreket, zveket

Najjednostavnije bilo bi skočitiI zar to ne bi već odavno učinioAli više nisi svoj, pripadaš uspomenamaDovele te da na tebi pale svoje svete žrtve

Šumi voda, učinio si život i on odeNisi više nego stup o koji se vežu čamciSamo na tom mjestu može se pristati

SMRT LIŠĆA

I tako jednoga danaJa, koji sam svojski tražio mijenu

– Jednoga dana namještajući pohvale u svojim izlozimaU najmanjoj ulici, zna se

Ja bez šešira, ta svaki ima svoju obmanuSvoju malu prljavštinu koju uglavnom sam plaćaSitno svjetlo izdajstva u tamnim poštenim očima

Gledao sam stablo ispred otvorena prozoraJa dobra stara lopuža kojoj se još nije pružila prilika(Ne očekujete, nadam se, da ću se posve razotkritiVi biste oprostili, što bi ostalo za mene)

Bez namjere da isplatim ma koji dug gledao sam

Stablo divljeg kestena s bestidno velikim listovimaKada bih dovodio žene morao sam spuštati zavjeseTkanina ipak ne bi sakrila urotničke pogledeDok sam ljubio slušao sam kako se njišu pred prozoromKao da postoji mogućnost da ih pozovem u sobuPuni susretljivosti ne mogu dopustiti da ih se odbije(I sad bi mi pomogli pisati kad bi znali o čemu se radi)

Veliki tamni listovi na kojima sam prepoznao osamuKasnije ljubav, još kasnije izdaju, na kraju besmisao

Jedne jeseni koja je došla prerano ili prekasnoZnam jedino da je nitko nije dočekao na kolodvoruMožda smo previše vjerovali da ona ne može a da ne dođeNismo se prevarili, ali zar je istina o svemu dovoljnaSamo mudrostima tko bi nahranio ljubavi

(Meni se silno hoće raskopati ove savršene predmeteNijeme oči pravednika za kojima venu nedostojne ljubaviBlage ruke, kako ste mogle zaboraviti svoje strasne osveteOne najljepše riječi venu za rešetkama spasa

Mogli smo biti divovi a jedva ćemo biti travaNi grobove nećemo ostaviti za sobom

A zar nismo došli s rukama punim darovaMi siromasi u ovaj tren kada nas se prozivlje)

Gledao sam stablo kao i uvijek, ne gledajući gaTražeći posvuda sebe, bez nade da je nešto preostalo

Te mrzovoljne jeseni s tamnim podočnjacima

U jeftinoj iznošenoj haljini, zar smo bolje zaslužili

Opazih lišće u bijegu po granamaVelike prijateljske oči kako me užasnute zaklinju

I vjetar kako ih siječe sabljama od studeni

A koji od nas nije vjerovao da lišće odlazi dobrovoljno

1959.

Književnik, 1961.

JESEN

Kola, ako još prolaze drumovima, idu prazna.Suviše se sunca napili ratari prošlog ljetapa ne mogu usnuti.Zapregnu konje, izjure, i tek tad se sjete da je

svršeno.

Tako i ti meni, već ugasla ljubavi, ne dopuštašzaborav.

S vjetrovima što razjareno čupaju zadnje listoveprolazim putovima koji me mole da ih pustim,puni stida za svoje tamne vjeđe, bespomoćne ruke.

A već sutra (sat prije prvog snijega)kola će ležati rasklimana u ostavi,bez nogu konji, kao da zazivlju, podizat će glave,

ispijeni ratar izdisat će na postelji,

ja već, evo, držim pero, zadnju svijeću svojeosame

i niz stihove spuštam se u san.

Književnik, 1961.

LJUBAV ZA STVARNU ZEMLJU

Odozgo led odozdo prsti vodeVidjet ćeš kako led samom sebi kičmu mrskaOdozdo san i tko nas neće slijediti

U skupom poslu ljubavi

Ah odozgo ah odozdoDoći će i treći i bit će zvjerski vještiI gore sam i dolje slomljen do utrobeZa nekoga tko neće razumjeti

Ovo je Korana, zašto ne i DunavLijepa si, zemljo, samo kad si cjelovitaDoći će i četvrti i ponavljati iste lažne riječiZbog kojih smo i mi bitke gubili

Ne lomi ovu stravu punu nadahnućaJer je sada; u prošlost ne vjerujemBudućnost bude li kucala na ova vrataBit će istjerana; neka stigne kasnije

Za tebe živim koja mi noćas lomiš usne i vezeš prsteZa sve vas koji ste sa mnom do koljena u glibuJednu sadašnju bijedu ne bih mijenjao za sva buduća

carstvaOve magle očiju žednih a tako snenih

ATLANTIDA

U pijanstvu i u ljubavi,ponajviše u kakvoj staroj bolesti,zaista ih vidimo obješene o nebo:tri broda kao tri suđenice.

Čujemo ih jasno kad se urlanje vjetrovai divljanje prsatih talasa– noću, uz prigušena svjetla iza okana,uz bludni šapat a trebalo bi moliti –

kad se poistovjete s našim kletvama.Čujemo ih, razabiremo, ali ne stižupremda se cijelo vrijeme vukus one strane crte obzorja.

Ne dolaze nas otkriti za šira prostranstva,nikako da uplove u naše more.Okovana im krma, pramac, lepršava jedra.Kao da smo nevidljivi, kao da nas nema.

Usud nikako da se opredijeli.Ovdje se zaustavlja povijest, pred tom našom

nestvarnošću,i mi sami ne možemo iz tog začaranog krugasputani prekomjernom vidovitošću.

Nikada, nikada nećemo biti otkriveni,nikada, nikada nećemo početi postojati,ali ni Kolumbo, ni jedan Kolumbo neće izbjeći

prokletstvo;svijet će umrijeti od nemoći pred Atlantidom.

Forum, 1977.

S GULIVEROVIH PUTOVANJA

Pojma nemam kako samo ovamo dospio.Miriše na gliste i krtice a opet sevidi mjesec. Da me nisu pijanogbacili s palube? Ne bih rekao da samovdje već bio. Sve mi je nepoznato.

Domoroci uvijek zbore o nečemu drugome,nikad o onome o čemu se radi. Idunatraške i sretni su ako zatiljkomudare o nešto tvrdo. Kao da se malorazbude, i može ih se čuti kako, obliveni

krvlju, pjevaju. Inače, noću, kriomiceraskopavaju svoje domove. Isprva sammislio: traže zlato. Jest, da ne bi! To im jeposao! Valja da svaki samog sebeizigra. Što bolje udesi. Upropasti.

Sjedim na obali i mislim kad ćekakav brod. Samo, čini mi se da ni ovo morenije pravo. Više neka namještaljka,zamka za lakovjerne. Nalijevam čajali pijem nešto što ima okus

po mojoj vlastitoj žuči. Zar već i jasamog sebe trujem? Ne znamgdje su im hramovi. Tko tu komesluži, zapovijeda. Jasno mi je jedino

da je ovdje razum na štetu.

Svatko zdušno radi na svojoj propasti,no i jedan drugome pomaže.I sve više mislim: kad bi ovo morebilo stvarno i kad bi jednom ipakstigao brod, jedva da bih ustao.

Čekao bih neće li i on, poput mene,potonuti. Pa i ove riječi što govore?Zna se, o čemu drugome. I jasve svoje raskopavam. Ne tražim zlato.Možda bih malo po čelenki?

Forum, 1977.

DIVLJI KESTEN

Grane divljeg kestena, tek što izbiju,okreću se prema nebu.Žureći podjednako suncu i oblacimaone se dijele; misle, udvoje će,utroje, udesetoro brže stići.

Ne znam dvije jednako ispružene grane,dva stabla slična u molitvii vjerovanju,dva drvoreda istovjetna u smjernosti.

Hitajući prema svojem dijelu neba,svojem mjehuriću oblakašto se napuhuje poput boga,svaka se grana okrećeoko nekoliko osi.Susteže se, sanja, naprečac odlučuje.Zatim vjetrovi, vino ljudskih koraka,samoća, magla, vješala kiše…

Lišće koje bi znalo letjetino u zanosu požuti…

Tu su i nevidljive grane(sagnjile, odrezane)no one dalje žure svojem dijelu neba,možda nešto višem.

Od njih se u tmini svjetlost širi.Čuje im se šapat i kad nema kiše.

RASTANAK SA SOBOM

Sad je trenutak da svatko od nasode na svoju stranu: vi, noge, za koracimao kojima toliko snatrite netom prilegnem;ruke kud koja – lijeva, nespretna, u predjelemašte, desna s vojskama; možda svi prsti,dvadeset njih, odu na kakav drugi svijet;ovaj su, misle, dovoljno razorili;za njima će rebra, radna, uvrijeđena;jetra će, zna se, u obližnju krčmu (tamoveć loču bubrezi, želudac, mjehur);srce će na barikadu, ali bez krvi, ušaputanju, toliko opredijeljeno za bitke ljubavi;pluća među oblake, mozak u samo sunce;a ja ću ostati sâm s ovim gadnimjezikom, stvorenim za otmjenost a stalno jeklepetao, uvaljivao me u sve gore nedaće.Hajd, jeziče, sad pokaži što umiješ,sad kad sam ostao bez ičega: napuni podrum,

tavan, smočnicu.

Forum, 1977.

Strah

U nama raste strah i kada smo oblijepljeni najljepšim priviđenjima.Svrdlima oštrim i širokim ometa naše raspadanje i mi se moramo skupljati.Ponekad jurnemo sa stisnutim pesnicama, ali smo dulje zasićeni porazima. ………….

Treba više misliti na osamljene ljude

Dobro je kada more šumi posve u bliziniDobro je kada se brodovi dotiču okrupnjalih bokova.Kada daždi i vjetar leti s kosom raspletenom – tad i saman čovjek nasmije se nečem.

Uopće, treba više misliti na osamljene ljude.

Ne zvati ih po imenu – oni su toga lišeni – nego im pružati utjehu svojom bezobzirnom radošću – ostavljati ih na cesti, ali rasvjetljavati prozore.

Samo još u stvarima

Moj glas još je samo u stvarima.Cijela jedna soba čeka da se vratimiz prašine svijeta sa suhim ustimaveć sustao. Otvore se ormari.Sa zidova slete svele riječineke davne pjesme. Zaiskri svjetiljkaljepotom žene koja nikad nije ušla.Kao poruga presretnu me moja slova.Prsne stolica.Lakoumni glasešto nism...o jezdili širim poljima.U rijekama što nismo mrežamanestalnu lovili ribu.Vjetar, vodagnojili bi tobom udaljene prostorei ja bih u spokoju svisnuo u svojem duplju.

Ona i ti

U osvit dana ma koje svitanje

stali ste na svijetloj granici

presječeni, na bijelom oštrom rubu

dva prevarena putnika

a njene ruke o tvojem polomljenom pasu

a tvoje ruke o njenim ramenima

dvoje išibanih dvoje prognanih

nijedne riječi u njenim uskim ustima

u tvojoj krvi oluja tamnih zvukova

tada i ma kada vas dvoje ničij...ih

u vrtlogu opsjednuta bilja

ona i ti na obali neke pjane rijeke

ti i ona i bijesan urlik vjetrova

meci ptica i mali omamljeni oblaci

da je čaša vina mogla bi vam biti svadba

mogao bi biti sprovod da je jedna svijeća

SVE JE BILO TUI VIŠE NIČEG NIJE BILO

Svijet nam je jučer umro na rukama.Ne zaustavi se niti jedan tramvaj.Prelazeći u ništavilo, prodavači novinavikali su još glasnijenaslove vijesti s posljednjih stranica.

A više nismo niti među sobom;strmoglavo padamo slojevima stvarnostiizgovarajući svoje prostačke pozdrave.

Ne ugasi s...e niti jedna svjetiljka,premda nikakva svjetla više nije bilo,ni svjetla ni stvari koje bi ga mogleželjeti.Kako je bilo modro tijelo svijeta.

Vjetar obleti zemlju pa leže uvlastiti prah.Sve je bilo tu i više ničeg nije bilo.Poput metaka vlakovi su pogađalipostaje.

IDEM PUT SVOJ UNATRAG

Uzalud se truditeJedan sam od onih koji stoje izvankrugaNi za kakvu pobunuDobre volje da prepustim mjestodrugomeTek pustite mi moje snoveRaskidanu paučinu koju nastojim daobnovimSamo su mi prsti odveć odebljaliVidjeh kroz pukotine i neću bitionaj stariOstala je, dakle, samo volja da sevjerujeLomna ...građa za tvoju sliku, svijeteIdem put svoju unatragSamo ljubav bit će znak da bijah jaTežak teret stvoru kukavnomAl ponijet ću ga – nije daleko

Došlo je, došlo vrijeme

Možda je došlo vrijemekad ljubav treba tajiti.Treba je sakritiu podrumu kakve napuštenekuće.Izrezati je iz mesa,odjenuti u bosjačke tralje.Zatvoriti joj usta,oči zapečatiti.Strovaliti u provaliju,spaliti, i njen prahrazbacati na sve četiristrane.

Došlo je, došlo vrijemekad je i poezija nepravda.

SÂM, JER TAKVA JE POBJEDA

Ne više strah; osjećam kako mi izviruju vučjizubiNe više staza, zaboga, nasred polja zazivlje megrmljeDa mi bljesnu oči, vrane razmahuju prijeziromNe više sjećanje, obzirno ljudsko podrijetloNe kuće, ne pločnici, ne mitniceNezasitne grudi segnule za snijegomI neću zalutati: vjetrovi kažu ciljMo...j je na drugoj straniOsjećam kako se krasno kesi fenjer mojegvučjeg okaNe više vrijeme; moji dvostruki koraci brženapredujuLovci, još noćas ću stićiNa livadu što je izjela izdajničke tragoveDozivajući silnog sebe na nebesimaSâm, jer takva je pobjeda

SAMO SAN, MOJI KAPETANI

Traže me jeke na sve straneNove zapovijedi kapetana pod kojima samplovioSvoju neposlušnost mogao bih skupoplatitiŠto mogu, kada svijetu ne vidim smisao

Ukoliko život ne bi bila kakva ružičastalivadaKrdo modrih konja kada mi se jašeČarobnjak, pa da vladam svime što meokružujeSamo san, moji kapetani, koji prijetiteokrutnim službama

ČEKAM DA ME UPOTRIJEBIŠ

Ništa ne razumijem od onog što mi govorišBlagoslivljam svoje trpko neznanjeMoje podrijetlo je sumnjivo, rodni grad porušenPosvuda me prate žbiri

Samo kad sam s tobom nešto malo jesamZavučem se u sebe i čekam da me upotrijebišTi koja činiš vrijeme i spretno ga raščinjašTu se uvijek nešto nađe za me...ne

Onda me izguraš kroz vrata pa još malotrajemPomislim: jesam, ma koliko se ne vidina meniNisam, smjesta kažem, i sav se izbrišemMožda neko vrijeme umrem samo da sesaberem

CRTEŽ

Ovdje bih nacrtao stabloovdje kolibuali me suviše obuzima pučina.U oko mi stavlja bijelo jedro.Moram slušati šum valova.A ovdje bih s tobomnacrtandugo u noć svemirasanjao u tišini.Ali sve vode uvijek idusamo jednom središtu.Sve zrake sunčeve.I svi povici ribara koji sesvijaju u očaju.Ovdje bi lepršala tvoja halji...naa ovdjeu sjeni razgranata stablablistao se krčag s vinom.I samo to besmisleno bijelo jedrokoje sobom donosi vjetari svjetlo jedinoga preostalog dana.

ZA STOLOM, SRED OCEANA

Izgubljen, za stolom, sred oceanamislim o sebi kao o pustoj hridikoja s ruba svijeta tone u dubinu,u to more koje bijaše u početkui nitko nije mogao ni htio iz njega,stalno je u svemu tiho šumjeločineći neprekidno isti tajanstveni krugkojim jure Zemlja, Sunce, Zviježđe,jedan svemir u srazu sa stotinudrugih, još se ne zna oko čegaukoliko nije ova pisaljka kojarazgrće vremena,smije se, ruga,otkrivajući bolju slikukoja letiistim putem, samo unatrag.