Priču o renesansi u hrvatskoj književnosti započet ću jednim istinitim događajem koji se 1463. zbio u kraljevskomu, danas ruševnom Više­gradu sjeverno od Budima. Mogao sam za početak ovih vježbi izabrati i neku drugu epizodu, ali sam se odlučio za ovu jer in medias res do­vodi hrvatsku renesansu u vezu s najnotornijim ubojicom toga doba, ali i najslavnijim vampirom čitave ljudske povijesti, s transilvanskim vitezom Drakulom. Uz to dogodilo se da je drugi akter ove priče bio i pisac prve tiskane hrvatske knjige. A dogodilo se to upravo ovako: autor te prve tiskane knjige Oratio in funere Petri Cardinalis s. Sixti, inače diplomat i književnik, dobar pisac na latinskom jeziku, Nikola Kotoranin biskup Modruški, pouzdanik pape Pija II. susreo je u vi­šegradskoj tamnici usred Panonije notornog grofa Drakulu i fiksirao tom prilikom njegov valjda jedini, a svakako najstariji fizički opis.

Drakula, panonski vampir i notorni ženskar, nekrofil i sadist, između ostaloga je i krivac za predrasudu prema kojoj je jedina razlika između balkanskog i engleskog džentlmena što je prvi u punoj formi jedino noću, dok drugomu to uspijeva biti i danju. Balkanski kralj ponoći i vladar u carstvu zla povezan je s Hrvatskom i Hrvatima kroz taj inače jedini sačuvani literarni opis svoga lika. Opis je nastao upravo kad je glasoviti antiturski junak Drakula, ili pravim imenom Vlad Tepeš, ina­če okrutni politički ubojica, u svojoj 32. godini bio zatočen u tamnici kralja Matijaša Korvina pa je slučaj htio da je ondje susreo pisca one prve hrvatske knjige koja je inače bila objavljena u Rimu 1474.

Zapis Nikole Modruškog o Drakuli čuva se već više od pet stoljeća u Vatikanskom tajnom arhivu i to na stranicama rukopisne knjige De bellis Gothorum. U tom slabo čitanom djelu hrvatskog humanista koji je napisao i jedno važno pismo o glagoljici, te je autor niza latinskih

6 Slobodan Prosperov Novak

traktata, na primjer jedne učene rasprave o utjesi, sadržan je pravi rud­nik svakojakih informacija o renesansnoj Europi u čijem je političkom životu Nikola s biskupskom stolicom u Modrušu sudjelovao punim plućima. On je u mnogim presudnim događajima ostavio snažan trag pri čemu mu nikada nije dostajalo osobne hrabrosti.

Svoj rukopis o Gotima u kojem je sačuvan opis Drakule Nikola je pisao za moćničke oči jer je poznato da se njegovim rukopisom koristio papa Pio II, koji je u svoja djela rado uvrštavao, a da ih baš i nije najpoštenije citirao, obilne fragmente iz prijateljevih i savjet­nikovih djela, uopće iz raznih tuđih tekstova. Nikola Modruški bio je sa svoje strane tipičan humanistički avanturist i vagabund. Bio je vrsnik Drakulin a rodio se u Kotoru 1427. Ustvari, kad bismo još i cjepidlačili, onda bismo morali dodati da se rodio u mjestancu Grbalj koje je koji kilometar udaljeno od Kotora. Zna se pouzdano da je u mladosti studirao u Veneciji, zna se i kod koga je, a zna se i koliko je učio. Zatim se zna da je u patarenskoj Bosni već 1460. u papinsko ime vodio ne uvijek bezopasne pregovore s odmetnutim Stjepanom, tadašnjim kraljem bosanskim.

Tu usred Bosne na nekom od bojišta Nikola je čini se već jednom susreo Drakulu koji se, ako su sačuvani izvori točni, u nekoliko na­vrata i sam borio protiv Turaka u Bosni. Kasnije se Nikola, dok je boravio neko vrijeme u Nagyvaradu što je, prevedeno na rumunjski jezik, bilo u Oradea Mare, kad se, dakle, našao u društvu učenog i moćnog H rvata, inače dvorjanika ali i kasnijeg urotnika protiv kralja Matijaša, Ivana Viteza od Sredne, još jednom zainteresirao za Drakulu i poželio ga i po drugi put sresti. Tako je susret s Ivanom Vitezom bio tek uvod u Nikolin put prema Višegradu gdje se dogodila sljedeća faza diplomatske misije u koju ga je poslao papa Pio II, inače antiturski kri­žar, humanist i velik poznavalac onodobnih Slavena, pisac jedne češke povijesti. Čim je Nikola čuo da je u Korvinovom zatvoru utamničen Drakula, inače osvjedočeni vampir, ali u svoje doba svakako poznatiji kao borac protiv Turaka, pohitao je da ga sretne. Tako je uz Dunav, u kraljevskom Višegradu, boraveći uz ratobornog ugarskog kralja, tu posljednju vojnu nadu da Bosna ipak neće pasti šaptom, bio Nikola Modruški u prilici osobno susresti legendarnog Vlada Drakulu, to jest Ladislauma Draculiama, kako ga je ovaj Hrvat nazivao na njemu najdražem latinskom jeziku. Višegradski susret ove dvojice, njihov

Vježbanje renesanse 7

drugi susret, dogodio se u Solomonovoj kuli, još i danas sačuvanoj. Taj susret papinskog poklisara i tadašnjeg Korvinovog zatvorenika Drakule omogućio je nastanak jedinog vjerodostojnog zapisa o fizičkom izgledu već u ono vrijeme po zločinima notornog transilvanskog grofa.

Sada ćemo poslušati kako zvuči taj opis strašnoga Drakule iz vre­mena kad mu politički poslovi i dani baš i nisu bili krenuli najbolje. Bio je, piše Nikola Modruški, Vlad Drakula ne odveć visok čovjek, reklo bi se da je bio čak i zdepast, ali je zato bio čovjek vrlo velike snage. U čitavoj njegovoj pojavi bilo je nešto neobično hladno ali i strašno. Imao je Drakula orlovski nos, nabrekle nozdrve, te usko i crvenkasto lice na kojem su izrazite bile velike trepavice koje su uo­kvirivale velike i razrogačene oči. Guste i čupave obrve nad njegovim prodornim očima i pod visokim čelom povećavale su obujam krupne glave. Bikovski Drakulin vrat kao da je bio isklesan iz tog zdepastog i čvrstog tijela s kojim ga je povezivala upečatljiva glava s koje su se po snažnim ramenima prosipali crni i vrlo kovrčavi uvojci.

I to je sve što je vidio Nikola kad je u višegradskom zatvoru ugle­dao transilvanskog kondotijera kojemu je, u nastavku opisa, znao još pribrojati i mnoge optužbe za patološku okrutnost. Nakon vrlo uspješnih borbi protiv Turaka Drakula se, po mišljenju ugarskoga kralja, našao na vrlo opasnoj, ustvari nesvrstanoj poziciji. Zato ga je Korvin, opravdavajući svoj postupak nekim inače neautentičnim Drakulinim pismima, na prijevaru dao uhititi i dovesti u Višegrad. Tu je kralj Matijaš Korvin glasovitog ubojicu i čovjeka koji je na kolac nabio čitave šume ljudi, držao godinama u pritvoru. Čini se da u tom svom ne baš uvijek sasvim zaključanom zatvoru Drakula nije mirovao. Poznato nam je tako da je jednog uljeza, nekog Korvinovog agenta koji mu je njuškao oko kuće, najprije otkrio a onda i osobno zaklao, o čemu je svog kraljevskog tamničara uredno izvijestio jednim diplo­matskim pismom na latinskom. Naime već je tada bilo jasno da je Dra­kula, čije ime ima izvor u latinskoj riječi za zmaja, osnovao tajni Red zmaja u kojemu je bilo uobičajeno da svi članovi nose kapu i natkapu na crvenoj odjeći koja je simbolizirala krv mučenika. Prva kapa bila je zelene boje i simbolizirala je zmajevsku ćud, dok je druga bila crna i Zmajevi su je stavljali na glavu samo petkom, kad su inače održavali svoje okultne i navodno nekrofilske sastanke. Uz to svi su članovi Reda

8 Slobodan Prosperov Novak

zmaja nosili oko vrata i medalju s likom dvokrilog zmaja razjapljenih usta kojemu je u pozadini bio prikazan dvostruki križ.

Kao većina kasnijih političkih zločinaca i Vlad Drakula je imao teško djetinjstvo puno nasilja. Zarobljen od Turaka još kao tinejdžer on se u rodni kraj vratio odmah nakon što su mu 1447. ubijeni otac Drakul i brat Mirčeta. Ta prva vladavina mladoga Drakule trajala je jedva godinu dana, ali je zato ona druga, najviše poznata po neviđenim okrutnostima, započela 1456. i trajala do 1462. Drakula je na transil­vansko prijestolje došao u vrijeme kad je ojačala antiturska koalicija u Panoniji, u vrijeme kad su Sveti Ivan Kapistranski i Janoš Hunjadi obranili Beograd od Turaka i u vrijeme kad je na ugarsko, a to će reći i hrvatsko prijestolje, sjeo mladi i ratoborni Matijaš Korvin. To vrijeme druge Drakuline vladavine gotovo pa se poklapalo s kratkotrajnim papinskim mandatom Pija II, čovjeka koji je za Transilvaniju, jedna­ko kao i za Vlašku i Moldaviju, imao posebnu ljubav i koji je, kao i mnogi humanisti, vjerovao da su ti preci današnjih Rumunja ustvari izravni potomci Ovidijevih starih Rimljana. Drakulina okrutna vlast trajala je samo do 1462. kad je navodno zbog falsificiranih pisama bio sproveden u Korvinov zatvor. Kasnije se, neki izvori kazuju, krvoločni grof pripitomio, čak se oženio jednom Korvinovom sestrom, a 1474. bio je konačno oslobođen iz tamnice u kojoj ga je deset godina ranije bio posjetio Nikola Modruški. Poznato je da je, noseći svoj štit s na­slikanim zmajem, poginuo dvije godine kasnije boreći se s Turcima koji su tada ponovno ojačali pa ih se više uopće i nije moglo otjerati iz Bosne. A Nikolin opis Drakule u književnoj povijesti Europe ostao je i uživa primat. Malo ih je koji su poput ovog renesansnog Hrvata izbliza vidjeli kasnijeg vampira i naravno ostali živi!

Ipak, hrvatska renesansa, kao što može početi s Drakulom, može početi i mnogo pitomije, ili barem učenije i to u jednom zadarskom humanističkom studiju s početka XV. stoljeća. Ne treba začetak do­maće renesanse baš uvijek tražiti u datumima velikih bitaka pa niti u godinama rođenja ili smrti važnih pisaca, a još manje u susretima renesansnih Hrvata s glasovitim osobama onoga vremena. Taj poče­tak osluhnut ćemo upravo u tišini humanističkog studija Jurja Benje. U svom zadarskom studiju proučavao je Benja desetljećima antičke i novolatinske tekstove, kopirao je ondje Ptolemejeve table, prepisivao

Vježbanje renesanse 9

Petrarcin spis o znamenitim muževima, a uz pomoć prijatelja Tro­giranina Petra Cippica, pomorca i zapovjednika galije, sakupio je i vrijednu zbirku antičkih pisama i natpisa. Benjin kodeks danas se nalazi u venecijanskoj Marciani, a kada je u prošlom stoljeću njegov epigrafski dio bio uvršten u Corpus inscriptionum latinarum Berlin­ske akademije, postala je vidljivom potpuna vremenska podudarnost nastojanja zadarskoga humanista sa središnjim rukavcem ondašnjih studia humanitatis na Apeninima.

O toj homologiji ne svjedoče samo Benjini i Cippicovi kodeksi, o njoj nije jedino svjedočanstvo to što ondašnji hrvatski pomorac ima potrebu da u Grčkoj i Maloj Aziji sakuplja antičke spomenike i da ih donosi prijatelju u Zadar, o toj homologiji svjedočio je i vjerodo­stojni Talijan iz Ancone, koji je 1435. posjetio Jurja Benju u Zadru i s divljenjem opisao taj susret. Talijan kojega je Benja ugostio nije bio neupućen u klasične jezike i klasične izvore. Nadimak mu je upravo zbog te upućenosti bio Antiquario, a pravim se imenom zvao Ciriaco de’Pizzicolli, danas bismo rekli da se bavio obavještajnim poslovima. I to doista i jest istina, ali samo djelomično jer se Ciriaco bavio i znanošću, bio je vrlo učen, pa je tako u Dubrovniku pomogao ta­mošnjim vlastima i zatečenim talijanskim umjetnicima da postave važne natpise na Kneževom dvoru i da na tom svom središnjem hra­mu gradskog vladanja uspostave čvrstu humanističku ikonografiju. O najranijim hrvatskim humanistima izvješćuje taj Ciriaco iz Ancone u svojoj putopisnoj poslanici Itinerarium, koja je 1444. posvećena papi Eugenu IV. Ciriaco je Dalmacijom putovao 1435, a Juraj Benja umro je samo dvije godine kasnije.

Ne bez razloga prozvali su Benju hrvatskim Poggiom, misleći pri tome na humanističko rodočelništvo i Poggia Bracciolinija i Jurja Benju u njihovim sredinama. Obojica bijahu stručnjaci u epigrafici, obojica dobri poznavatelji retorike i Cicerona. Za stolom Jurja Benje u tridesetim godinama 15. stoljeća napisana je tako Magna charta istočnojadranskog humanizma. Juraj Benja, Petar Cippico i njihovi vršnjaci s obiju strana Jadrana bili su podupiratelji novoga jezika i novoga duha. Jezik što su ga oni otkrivali nije bio hrvatski, nego klasični latinski jezik. Onaj, pak, latinski jezik koji se u to vrijeme upotrebljavao u pisarnicama i u svakodnevlju smatrali su ti ljudi barbarskim. Nije ih zadovoljavao ni njegov leksik, ni sintaksa, a ni njegova ortografija. Uz pomoć kamenih

10 Slobodan Prosperov Novak

i papirnatih izvora što su ih ponovno otkrivali, oni su iznova učili na­vodno zaboravljeni latinski jezik i vježbali njegovu eleganciju. Oboružali su se filologijom kako bi uz njezinu pomoć stigli do pravoga klasičnog latinskog. Pisati kao Ciceron bio je ideal Jurja Benje, a bio je to i Poggiov ideal. Zato su ti pisci, otkrivajući jezik drevnih Rimljana, istodobno raz­grtali prašinu što se nakupila nad žanrovskom slikom antičke književne baštine. Otkrivali su njezinu retoriku, njezine priručnike, gramatiku i poetike, otkrivali su zaboravljene komediju i tragediju, epiku i eklogu, idile i ode.

Zajedno s tom novom književnošću pojavila se pred njima i nova ideja ljudskog. Humanisti nisu odmah radikalno odbijali prethodno srednjovjekovno doba, ali su vrlo brzo došli do posvema novih ideja o protoku vremena i o povijesti. Njihov humanizam bio je arheo­loški. Filologija i arheologija bile su mu instrumenti. Ciljevi im bijahu okrenuti suvremenosti i njezinu poboljšavanju. Humaniste je prošlost zanimala ukoliko su uz njezinu pomoć mogli žedno ispiti sadašnjost. Uglavnom ti su ljudi zauvijek odagnali jednu mračnu ocjenu što ju je koje desetljeće ranije bio iznio učeni Giovanni iz Ravenne kad je neko vrijeme koncem XIV. stoljeća službovao u Dubrovniku i kad je očajan što ondje premalo ljudi zna latinski jezik i što gotovo nitko ne njeguje humanističke studije zapisao ovu strašnu rečenicu: “Ovdje je svatko onakav kakav se jednom rodio”. U vrijeme kad je Hrvatskom putovao Ciriaco Ankonitanac ovaj crni teorem Ravenjaninov vrijedio je sve manje. Počelo je doba učenosti, pa su Hrvati zajedno s Nijemcem Von Huttenom mogli uskliknuti: “Dolazi doba učenosti. Hopla, mi živimo!”, dakle nekako tako kako je ovaj Nijemac rekao ili otprilike onako kako je to jedan drugi Nijemac ponovio početkom XX. stoljeća. Počelo je s obnovom učenosti i civilizacijskih tekovina u XV. stoljeću a onda se sve još više razmahalo u XVI. stoljeću, tom velikom razdo­blju prosvjete i učenosti na hrvatskom tlu, razdoblju kad je današnja Hrvatska bez ostatka ušla u sustav humanističke Europe, sustav koji i do danas određuje europejstvo najstarijeg kontinenta.

Temeljni prostor humanističkog djelovanja nalazio se od početka u školi. Reformom škole humanisti su u život gradova, ali i dvorova, postupno uvodili nov i moderan duh. Pred njima glavom je bez obzira pobjegla prethodna skolastika. Za razliku od drugih svojih talijanskih prethodnika, koji su pretežito bili gradski bilježnici, Toskanac Filip de

Vježbanje renesanse 11

Diversis u Dubrovniku je od 1434. do 1441. bio i učiteljem. Kakav je de Diversis bio učitelj, danas se nazire iz njegovih izravnih svjedočenja, iz kojih je moguće rekonstruirati i njegovu bliskost gradskoj političkoj eliti. Za gradske oce obavljao je neslužbenu, ali vrlo uglednu djelat­nost neke vrste glasnogovornika senata. Njegova je dužnost bila da, osobito u prigodama smrti vladara ili ustoličenja novoga suverena, u katedrali drži službene laudacije i komemoracije. Danas su sačuvani samo neki od de Diversisovih govora, među kojima se ističe onaj iz 1438. na komemoraciji kralju Sigismundu, a zatim i nekoliko mjeseci mlađa laudacija novomu kralju Albrechtu. Nakon samo godinu dana održao je još jednu komemoraciju, i to istomu, naglo preminulom Albrechtu. U tim govorima pokazao je de Diversis svoju dobru upu­ćenost u političke prilike, pa je naročito zanimljivo kako u govoru nakon nagle Albrechtove smrti pokušava obraniti preminuloga kralja od vrlo teških i u Hrvatskoj raširenih optužaba da nije dovoljno po­mogao antitursku koaliciju u vrijeme rasapa Srbije i pada Smedereva. De Diversisovi govori, što se u njima lako zapaža, pisani su nemarno, ali su zato precizan dokument o dubrovačkoj, tada već opasnoj i dvo­strukoj politici, koja se državno­pravno oslanjala na hrvatsko­ugarsko sljedništvo, dok je s Turcima, koji su joj pritiskali granice, željela živjeti u stanovitoj diplomatskoj idili. De Diversis je pod tu složenu praksu podmetnuo svoju humanističku retoriku.

Njegovo životno djelo ipak nisu bile te katedralne političke lau­dacije i komemoracije, nego je za njega još važniji spis u kojemu je dao pohvalan opis grada Dubrovnika, njegova socijalnog i političkog uređenja, te ponudio i vrlo detaljnu sliku običaja koji su toga Toskanca osjetljiva na kneževske blagodati posebno zadivili. De Diversisov latinski spis kojemu je puni naslov Situs aedificiorum, politiae et laudabilium consuetudinum inclytae civitatis Ragusii donosi i vrlo zanimljive po­datke o onodobnoj školi, o položaju đaka i učitelja u njoj. De Diversis o svom položaju u Dubrovniku piše, trudeći se da sebe pritom ne ističe, ali ipak nudi i pregršt podataka u svojoj taštini i nutrini. Bio je on svjestan svojih vrijednosti, ali i sve veće važnosti materijalnih dobara kao plaće za intelektualni rad. Iz jednoga takva odlomka progovara de Diversis, punokrvni profesionalac onoga doba: “Zakonodavac koji teži općem dobru cijeloga grada u prvom redu mora voditi brigu o punoj stezi i o odgoju mladeži i to od treće do pete godine. Jer naša je duša

12 Slobodan Prosperov Novak

poput izbrisane ploče na kojoj se može slikati što se god želi, i baš zato grad ima uvijek onakve građane kakva je nauka koju su primili od učitelja. Jer kad se vosak skrutne, zadrži sliku koja je bila utisnuta dok je bio mekan… Dubrovačka vlastela, pokazujući veliku želju da joj mladež bude dobro odgojena, držala je po pohvalnom običaju na općinskoj plaći čovjeka vješta latinskom jeziku, a on je, izuzev malih darova, besplatno podučavao sve sinove građana i plaćenih službeni­ka. Kad sam ja došao kao plaćeni službenik u Dubrovnik, ili Božjim dopuštenjem ili jer su me na to navele zvijezde, ili što mi je data i neka isprazna nada, doista se postupilo drukčije nego što sam vjerovao i nadao se… Možda će neki učeni čovjek pitati kakve sam počasti, bo­gatstva ili pohvale dobio od Dubrovčana zato što sam, da bih njima pomogao, napustio, oh žalosti, najnapredniji grad Mletke, premda su me od toga odvraćali svi prijatelji, zbilja uvaženi ljudi. Tamo su me voljeli, poštovali, tamo sam se iz dana u dan oplemenjivao i zajedno s počastima uvećavao svoje bogatstvo. Htio bih da onaj koji to pita ostane bez odgovora, jer ne pišem ja o svojim zgodama i nezgodama, već o pohvalnim običajima Dubrovčana pa bih zato molio da se strpi svaki onaj koji nešto tako traži. Neka se strpi dok netko drugi opširnije ne opiše smisao i uspjeh moga života, kao i ono što su ljudi od mene primili zahvaljujući mom zalaganju.”

U de Diversisovo vrijeme odnos učitelja i učenika bitno se pro­mijenio, i to ponajprije u smislu napuštanja dotadašnjih pedagoških prisila, pa čak i školničkog nasilja. U humanističku se školu na sta­rogrčki način vraća antiautoritarnost. U nju se useljava međusobno poštovanje neravnopravnih i u njoj se najvažnije mjesto daje dijalogu. Iz de Diversisova spisa vidljivo je da su se talijanski jezik i poduka za svakodnevna zvanja već tada odijelili od klasičnoga humanističkog studija. I dalje je u toj školi ostala primarnom poduka iz gramatike, ali se ona nije više učila na normativan način. Učenje jezika sve se više temeljilo na indukciji, pa su se jezici učili uz pomoć duljih tekstova, a ne citatima i iz konteksta istrgnutim besmislenim frazama. Postav­ljanje riječi i rečenica u novi značenjski kontekst, te učenje jezika uz pomoć dramskih tekstova, a poslije i uporaba tiskanih knjiga u na­stavi, bitno su smanjili količinu memoriranih i nekorisnih sadržaja. Humanisti su u škole uvodili samostalnost u zaključivanju pa njima više nisu bili potrebni srednjovjekovni florilegiji i lucidari. Njihova se

Vježbanje renesanse 13

škola programski vratila izvornim tekstovima, što ju je preobrazilo u mjesto istraživanja, u svijet otvorenih mogućnosti koje nitko unapri­jed nije mogao normirati, a najmanje je to moglo odrediti podrijetlo ili osobno bogatstvo. Ima potvrda koje izravno svjedoče da su se u Dubrovniku sredinom 15. stoljeća studirali već izvan škole i izvorni tekstovi Demostenovi i Plutarhovi te da su se čitali moderni humanisti kakvi su bili Poggio Bracciolini i Leonardo Bruni.

U plejadi najstarijih dalmatinskih humanista i učitelja najčasnije mjesto svakako pripada jednom drugom Talijanu, nekom Tideu Accia­riniju, koji je u svojoj domovini pao u nemilost pa je svoj disidentski kruh zarađivao potucajući se hrvatskom obalom. Taj u Italiji inače dobro poznat dvorski pjesnik i humanist odgojio je ponajbolje hrvat­ske latiniste, a s nekima od njih je i prijateljevao. Poeta, kako se pred latiniziranim oblikom svoga imena redovito potpisivao, stigao je u Split već početkom šezdesetih godina 15. stoljeća i ondje je najprije bio učiteljem mladiću Marku Maruliću, koji je na njegov poticaj i na­pisao ganutljivo latinsko pismo pjesniku Jurju Šižgoriću Šibenčaninu, prijatelju Acciarinijevu. To pismo najstariji je Marulićev književni tekst i svakako jedan od prvih originalnih hrvatskih humanističkih sastava­ka. Evo kako zvone neke od rečenica iz pisma Acciarinijeva učenika Šižgoriću: “Nepoznat pišem ti pismo, premda te nikad nisam vidio, a volio sam te i prije nego sam te upoznao. To je doista učinila veličina tvoga duha, jer nam postaju dragi ne samo oni koje nismo nikada sreli nego također i oni koji su živjeli daleko prije nas… Prednjačiš ne samo pjesnicima našega vremena nego te smatram i veoma sličnim Nazo­nu, Properciju i Tibulu… Tebi dakle, moj preljubazni Jure Šižgoriću, bogovi sve na dobro okrenuli…” Acciarini je poslije službu dobio i u Dubrovniku, i to čak dva puta, a u međuvremenu učiteljevao je i u Zadru, oko godine 1475. Čini se da je upravo Acciarini u Dubrovniku podučavao generaciju onih u njegovo vrijeme mladih plemića a kasnije sjajnih latinista poput Ilije Crijevića, Karla Pucića, Damjana Beneše i Jakova Bunića. U Italiju se Acciarini vratio tek osamdesetih godina da bi u domovini nastavio svoj pjesnički učiteljski rad. Do smrti 1500. stigao je još biti i privatni učitelj Don Juana od Austrije. Koliko se taj čovjek žrtvovao za druge i koliko je od njegova duha doista pohranjeno u ganutljivu tonu onoga Marulićeva pisma Šižgoriću, vidi se najbolje po tomu što je u Acciarinijevoj ostavštini nađeno samo šest pjesama

14 Slobodan Prosperov Novak

i nevelik platonistički, naukom zadojeni traktat De animorum medi­camentis u kojemu je iznio poglede na terapeutske i božanske aspekte pedagogije. Mnoge je medikamente, ne štedeći se, unosio Acciarini u duh svojih hrvatskih učenika pa se bez pretjerivanja može kazati da su mu spomenik trajniji od mjedi podigli upravo njegovi brojni učenici iz Splita, Dubrovnika i Zadra, koji su postali znameniti humanisti i latinski poete.

Teoriji humanističkog obrazovanja temelje je postavio Slaven iz Istre Pier Paolo Vergerije u svojem djelu De ingenuis moribus et libe­ralibus studiis adulescentiae. U toj knjizi, napisanoj 1402, Vergerije, koji je najplodnije godine svoga života proživio u Budimu, zalaže se za prioritet književnog obrazovanja, traži čitanje dobrih pisaca i predlaže odbacivanje skolastičkih priručnika. Posebno se ljutio na loš latinski stil u školama i uredima. Vergeriju su njegovanost stila i elegancija latinske fraze ciljevi kojima svaki učitelj treba težiti. Vergerije, rođen u Kopru, u etnički šarolikoj sredini, bio je učenik Coluccia Salutatija i vršnjak najpoznatijh talijanskih humanističkih školnika kakvi su bili Vittorino iz Feltrea i Guarino iz Verone. Oduševljavao se Petrarcom pa je proučavao njegov ep Africa, a poduku iz grčkog primio je od Grka Emanuela Krisolarija. Njegova je kršćanska pedagogija oslobođena srednjovjekovnih fantazmagorija. Među prvima zalagao se Vergerije za radikalnu reformu Crkve i njezinih institucija, i to s pozicija humani­stičkog sinkretizma, a ne srednjovjekovnog pauperizma. Nemirna duha, on je u mnogočemu bio prethodnik Erazmov. Veći dio života proveo je u dvorskoj službi na ugarsko­hrvatskom dvoru, da bi na kraju kao ovjenčani pjesnik u Esztergomu postao i primas ugarski. Koristeći se svojom latinističkom i retoričkom naobrazbom, reformirao je dvorsku kancelariju, položivši temelje mađarskom humanizmu, te prosvijećenoj i laičkoj Korvinovoj vladavini. Ugarski dvor, nakon što mu je Vergerije pročistio jezik, uredio kancelariju i uljudio običaje, postao je jednim od najmodernijih mjesta onodobne Europe.

Na istim poslovima Vergerija je naslijedio Križevčanin Ivan Vitez od Sredne, koji je zatečenu kancelariju još bolje uredio tako da je ona za onodobne okolnosti proizvodila vrhunske isprave. Stoga je i bilo moguće da kanonik zagrebački Pavle Ivanić sakupi dio tih uzornih isprava u kodeks koji se dugo smatrao najboljom matricom za vođenje elitnih poslova kao i za poduku novih dvorjanika. Isprave i epistole,

Vježbanje renesanse 15

bile one od pravne ili tek osobne važnosti, imale su u to vrijeme status elitnog književnog žanra. Senjanin Franjo Niger, koji je rođen 1452, napisao je praktičan priručnik o umijeću pisanja pisama Modus epistolandi, koji je nakon prvog izdanja 1488. doživio veliku slavu te su ga u sljedećim desetljećima pretisnuli čak pedeset puta. Pisac tog epistolografskog bestselera proživio je buran život na putovima između Venecije i Arada, Rima i Ferrare, a svoje doživljaje potanko je opisao u svojevrsnoj enciklopediji kojoj je dao naslov Cosmodystychia. Tu pisac nabraja brojne svoje tekstove te izlaže povijest svoga, kako kaže, liburnskog podrijetla, trudeći se da dokaže kako mu se rodbinsko stablo isprepleće i s Frankopanima i s Crnojevićima. Većina Nigero­vih tekstova ostala je u rukopisu, dok su mu tiskane knjige doživjele velik uspjeh. Tako je i njegov priručnik latinske stilistike, dakle knjiga potrebna onovremenim ljudima, koji je bio prvi put tiskan u Parizu pod naslovom Regulae elegantiarum, doživio u samo dva desetljeća čak devet izdanja.

Najstarije hrvatske knjige tiskane su samo desetak godina nakon Gutenbergova izuma. Proizvedene su kod talijanskih štampara i sve su odreda imale latinsko jezično ruho. Uostalom, u to doba nije to bila nikakva hrvatska specifičnost. Svaki onaj koji je u 15. stoljeću išao u školu već bi u nižim razredima stekao dovoljnu sigurnost u poznavanju latinskog jezika da je bez većih teškoća mogao čitati la­tinske tekstove. Bio je latinski jezik zbog toga najpriručnije sredstvo svim piscima koji su htjeli doprijeti do europskih čitatelja. Jednoj od najstarijih hrvatskih knjiga uspjelo je da zahvaljujući svom latinskom ruhu poslije doživi nekoliko pretisaka i prijevod na talijanski jezik. Izvorni naslov bio joj je Petri Mocenici imperatoris gesta, a poslije su je običavali nazivati De bello Asiatico, što je inače odveć pompozan naslov za opis jednog u biti lokalnog rata koji se kronološki nastavio na kaos izazvan padom Carigrada. Knjiga je objavljena u Veneciji kod njemačkih tiskara, a autor joj je Koriolan Cippico, sin onoga Petra koji je zajedno s prijateljem Jurjom Benjom skupljao antičke natpise, a sam prepisao Ciceronove govore u kodeksu koji se i danas čuva u Oxfordu. Petrov sin Koriolan obavljao je za Mlečane mnoge ugledne komunalne dužnosti, a za posebne zasluge i Matijaš Korvin dodijelio mu je neke povlastice. Kada je pala Eubeja i kada su mletački zapovjednici koji su je izgubili bili osuđeni zbog izdaje i kukavištva, pozove mletački dužd

16 Slobodan Prosperov Novak

i Koriolana Cippica da opremi veliku galiju te da se priključi zapo­vjedništvu ekspedicije zapadnih saveznika koja je krenula u rat protiv turskih navala po grčkim otocima. Taj se kazneni rat vodio ne samo u Grčkoj nego i na Balkanu, ali i u Maloj Aziji. Velika Koriolanova galija s tri reda vesala sudjelovala je u čitavom tom četverogodišnjem pohodu koji je bio samo jedan u nizu mletačkih ratova što su se sve do Lepantske bitke 1571. gotovo matematičkom pravilnošću obnavljali. Svi ti venecijanski pohodi protiv Turaka nazivali su se kolektivnim imenom guerre d’Oriente, a ekspedicija u kojoj je sudjelovao i Koriolan Cippico započela je 1470. Pobjednik nakon krvavog osvetničkog rata bio je Pietro Mocenigo kojega su nakon povratka u Mlecima ovjenčali slavom na čijim je krilima uskoro postao i dužd, ali je već 1476. umro. Samo godinu nakon duždove smrti poželio je Koriolan Cippico da pokojniku u čast objavi svoj tada već povijesni, a zapravo memoarski, spis o ratu što ga je slavni vojskovođa vodio u Maloj Aziji, a u koji se taj Trogiranin, neprestance razmišljajući o Turcima ponad Klisa, uključio s velikim žarom.

Pišući svoju ratnu kroniku, Koriolan Cippico nikako ne može svući humanističku odoru, što je posvema logično za čovjeka koji je odrastao u kući što je bila prožeta humanističkom kulturom i koji se rodio ondje gdje se Petronijev fragment o Trimalhiionovoj gozbi čitao sve do 1650­ih, i to u privatnoj knjižnici kao stvar posve samorazu­mljiva, dok je većina stručnjaka, doznalo se to tek poslije, bez razloga mislila da je i taj dio Petronijeva romana Saturae zauvijek izgubljen. Cippico je odrastao u Trogiru u kojemu su osim njegova oca djelovali i mnogi ugledni talijanski humanisti, među kojima je ime Palladija Fosca bilo samo jedno od najslavnijih. Odrastao je u kući u kojoj je slavni natpis podsjećao na vojne uspjehe u borbi protiv Turaka i na pljenidbu njihovih dobara. Koriolan Cippico piše o uspjesima Pietra Moceniga strašću sudionika, on opisuje žestoke ratne sukobe, a na njegovim stranicama defiliraju junaci i njihove žrtve, zarobljenici i na­pastovane žene, hrabri mornari i kukavice. Cippico, mirnoćom kakva grčkoga povjesničara, premda detaljno opisuje i najkrvavije epizode, ne dopušta svom čitatelju da zaboravi da se sve te strahote događaju u posvećenom prostoru humanizma, u svijetu koji su nekoć nastavali stari Grci. Zato Cippico nikada, čak ni kada zadihano pripovijeda o pojedinačnom nasilju, neće zaboraviti spomenuti nekog svog antičkog

Vježbanje renesanse 17

prethodnika ili neće propustiti zapaziti ostatak antičkoga hrama, grobnice ili teatra.

On je u svojoj knjizi ispisao i mnoga geografska objašnjenja, a do­nio je i vrlo točnu opservaciju o položaju i važnosti Dubrovnika, što je najstariji tiskani spomen toga grada. Ali ono što najviše fascinira u Cippicovoj knjizi jest to što on na samom početku hrvatske renesanse opisuje kao stvar posvema prirodnu turski poraz, dakle, nešto što će tijekom cijeloga 16. stoljeća zvučati tek kao lijep, ali nestvaran san. Cippico je prvi, ali zadugo i jedini Hrvat koji opisuje Turke iz vizure pobjednika. Poslije njega češće će biti očište žrtve u hrvatskih pisaca! Zato odlomak o pljačkanju turskih posjeda zvuči gotovo nerealno: “Neko je vrijeme bitka bila neodlučena. Napokon naši, nadmoćniji i brojem i hrabrošću, posijeku velik broj neprijatelja i natjeraju ih u bijeg. Mnogi su bili živi zarobljeni, a ostali se povukoše u strma brda i neprohodne gudure. Porazivši potpuno neprijatelja, naši se rasprše po svim selima radi pljačke pustošeći sve ognjem i mačem. Kad su tako sve opustošili, vrate se na lađe natovareni plijenom, naročito sagovima. U tim su naime krajevima žene izvrsne tkalje sagova i one obavljaju svoj posao ne samo za svoju potrebu nego i za trgovinu. Malo je ljudi bilo zarobljeno, jedino nešto žena koje nisu bile pobjegle jer su željele odnijeti svoje stvari. Vrhovnom zapovjedniku bilo je doneseno bezbroj neprijateljskih glava.”

Trogiranin Cippico, što isto radi i njegov šibenski vršnjak Juraj Šiž­gorić, pokazuje živo zanimanje za pjevanje hrvatskih narodnih pjesama pa tako u dijelu svoje knjige o azijskim ratovanjima, ondje gdje inače opisuje pothvat nekog Dalmatinca u borbi s medvjedom, spominje, us­put, i ilirske mornare, kako on naziva svoje sunarodnjake, koji svetkuju i iz velikih čaša nazdravljaju vinom pozivajući svoje drugove pjesmom na piće, da bi se, pripovijeda Cippico, kada se najedu do sitosti, započeli prisjećati prošlih događaja, pri čemu se svatko hvastao i uzdizao svoj udio. Jer nakon pobjede obično se i kukavice hvale svojim uspjesima, poentira hrvatski pisac. Cippicova knjiga svoju kasniju popularnost, osim svomu živomu stilu i zamjernoj dokumentarnosti, ima zahvaliti trajnoj aktualnosti turske i ratničke teme. Razumljivo, Koriolan Cip­pico nije iz perspektive svoga vremena uspio jasno razvidjeti da je mit o venecijanskim pobjedama na Istoku bio tek velika laž kojom su se vladaoci Republike Svetoga Marka služili kako bi na Jadranu i oko

18 Slobodan Prosperov Novak

grčkih otoka osigurali stanje ni rata ni mira, dakle povoljnih okol­nosti za svoju trgovinu kroz Otrantski kanal. Jer Turci koji napadaju Rhodos, Srbiju, Ugarsku i Hrvatsku, Turci koji Split i Trogir gledaju s Klisa, nisu zbog zabavljenosti tim prostorima nikada značili izravnu opasnost za Veneciju i njezin ekonomski interes. U logici dugog trajanja nije bilo presudno koliko često su mletački lavovi zatvarali i otvarali svoje kamene knjige po dalmatinskim zidovima. Gospodarima Jadrana bilo je najvažnije da je Sveti Marko zaposlen, a dobar mir, makar bio isprekidan i manjim bojevima, bio je uvjet dobre i sigurne trgovine. Turci i Mlečani neprijatelji su koji su se sjajno dopunjavali. Koriolan Cippico, pišući svoju pohvalu preminulom duždu Pietru Mocenigu, a ne razabirući dokraja sve okolnosti mletačko­turskih ratova i njihov negativni utjecaj na stanje u Dalmaciji, napisao je izvrsnu memoarsku knjigu dobrog unutrašnjeg ritma i kompozicije, objektivnu, ali i s po­bjedničkim nabojem koji će s razlogom u sljedećim stoljećima izostajati u djelima hrvatskih književnika.

Za potrebe novoga društvenog sloja pisali su se u ono vrijeme udžbenici iz udvornog ponašanja, udžbenici o vlasti i pedagogiji, pro­pisi o kontroliranju emocija, pisanju pisama, pisali su se udžbenici o dvostrukom moralu, ali i traktati o dvostrukom knjigovodstvu. Dok je Castiglioneov Il Cortigiano knjiga o dvostrukom knjigovodstvu duše i zbirka uputa o kontroliranju emocija, dotle je knjiga Dubrovčanina Bena Kotruljevića Della mercatura et del mercante perfetto jedan od najstarijih udžbenika namijenjenih trgovcu i njegovoj djelatnosti. Trgovci su bili ključne figure toga vremena, nositelji dinamike i gos­podarske moći, protagonisti obnoviteljskog rizika i zagovaratelji novih tehnologija i komunikacija. Zato Kotruljevićev udžbenik, koji je napisan u Napulju sredinom 15. stoljeća, pripada najdalekovidnijim knjigama te epohe. Kotruljeviću je bio dalek svaki asketizam i uzdržanost. Premda propagator srednjega puta i umjerenosti, na stranicama svoje vrlo sustavne knjige pisac je definitivno opovrgao srednjovjekovnu bojazan da je bogaćenje grijeh. On predlaže posvema nov tip slobod­nog sudioništva građanina u javnom i političkom životu. Kotruljević svoju knjigu piše kao praktični moralist koji traži pobožnost od svoga čitatelja, za kojega pretpostavlja da je trgovac, ali od njega ne traži da bude i svetac. Svi pobožni ljudi, čita se na stranicama Kotruljevićeve knjige, ne moraju biti i svećenici. Ta Kotruljevićeva knjiga koja se duže

Vježbanje renesanse 19

od stoljeća širila u prijepisima, a tek ju je 1573. godine mletačkom tiskaru odnio filozof Franjo Petrišević, dugo nije izgubila ništa od svoje aktualnosti. Uostalom, ni okolnosti trgovanja kakve su Kotruljeviću bile poznate nisu se naglo mijenjale. Kotruljevićev trgovac moderan je putnik koji se služi mjenicama, nije on nikakav srednjovjekovni torbar koji bi svoju robu poput puža prenosio sa sobom. On trguje cjelinama, a ne uzorcima kao danas, putuje rizično i neudobno, ali živi standardom koji je do tada pripadao samo kneževima i biskupima. U renesansi kapitalizam nije bio usitnjen i Kotruljević, kada misli na trgovca, ne misli isključivo na čovjeka koji trguje robom. Jedan od najvećih kapitalista i vlasnika i dalje je bila država, pa Kotruljevićev trgovac može pripadati i sloju poduzetnika i državnih činovnika koji sve više stječu ekonomsku neovisnost, koji grade prostrane kuće i počinju živjeti aktivnijim javnim životom.

U Kotruljevićevo vrijeme u Italiji, ali i u Dalmaciji, niču pomorski arsenali kao prve prave tvornice, upošljujući mnoštvo radnika i obrt­nika. Budući da se država još javljala kao najveći poslodavac, sudje­lovala je u pothvatima kakvi su bili izgradnja utvrda i javnih zgrada. Kotruljević piše knjigu u doba koje upoznaje potpuno nov odnos prema radnom i slobodnom vremenu. To je epoha koja nepovratno razara ideologiju siromaštva kao jedine sigurne ulaznice u nebo. Usredotoče­nost na rad i na njegove rezultate najradikalnija je svjetska promjena onoga vremena i može se usporediti samo s otkrićima novih svjetova i tiska. Ona je gradskom stanovništvu donijela velike količine slobod­nog vremena. Oslobodila ga je mnoštva molitvenih sati kao jedine razdjelnice u dnevnom rasporedu. Kotruljevićev trgovac planira svoj dan čim se probudi, a navečer analizira obavljeno, povlači se u studio i uči, promišlja svoju budućnost i svoje sljedeće postupke, on postaje svjestan povijesti svoje zajednice, njeguje višejezičnost kao blagodat koja mu omogućava prodor u nove prostore. Moderni kozmopolitizam i racionalizam rađao se zajedno s ranohumanističkim trgovcima i nije istinita, a u dokumentima nema potvrda, teza da su rad u ključu mo­dernog kapitalizma promovirali tek luteranski ideolozi. Kotruljevićev napuljski traktat takvu tezu ruši do temelja.

Beno Kotruljević rodio se u Dubrovniku, gdje je već njegov otac bio vlasnik tkalačkih radionica. Više je škole završio u Bologni, a prva trgovačka iskustva stjecao je prevozeći robu brodovima između

20 Slobodan Prosperov Novak

Dubrovnika, Napulja, Barcelone i sjevernoafričkih luka. U Dubrovni­ku je kontinuirano živio sve do 1451. godine, kada je zbog nekakva ekonomskog prijestupa bio prognan. Za njim su raspisali i tjeralicu, pa je tek zauzimanjem uglednih prijatelja poslije s njega skinuta sumnja te je neko vrijeme mogao biti i napuljskim konzulom u Dubrovniku. U tomu svojstvu posredovao je u pregovorima s kraljem Korvinom u vezi s turskim osvajanjem Bosne. Smrt ga je zadesila 1468. u Aquili, gdje je bio ravnatelj kovnice novca.

Spis o savršenom trgovcu nije njegovo jedino književno djelo. Napisao je i traktat o ženama, pokušavao se baviti karakterologijom i simbolikom cvijeća, ali su se oba ta djela izgubila. Njegov opsežni traktat Della mercatura svakako je uskostručno djelo o umijeću knjigo­vodstva i vođenju poslovnih knjiga. No ono što je u knjizi najzanimlji­vije svakako nisu autorove računovodstvene upute, nego su to brojna poglavlja u kojima s pozicija studia humanitatis određuje društvenu ulogu trgovca prikazujući ga kao renesansnog nadčovjeka, univerzalnog svestrano naobraženog čovjeka zainteresirana za sve oblike stvarnosti. Taj Kotruljevićev uomo universale svoju izvrsnost gradi ponajprije na moralnoj razini. On, kaže pisac, ne smije biti ni osvetoljubiv ni drzak, ni nastran ni tašt, ni rasipan ni brutalan, ni izjelica ni pijanica, ne smije kockati, ne smije se družiti s ozloglašenim ljudima, ne smije se baviti okultizmom, a nije dobro niti da sudjeluje na viteškim turnirima. On se čak ne smije igrati loptom, a nikako ne smije krijumčariti robu i mora biti čedan, ozbiljan, ćudoredan. Mora poštovati instituciju bra­ka, a kada ga žena ne sluša, treba prema njoj biti strog, ali je, veli taj moralist, nikako ne smije tući, čak ni kada ona to zasluži, jer bi mu se takav postupak poslije mogao osvetiti. Kotruljevićev je trgovac učen, on tijekom dana, najbolje uvečer, pronalazi vremena za čitanje i učenje, ali on ne smije knjige za duhovnu zabavu držati u općoj pisarnici već za njih mora imati posebnu malu radnu sobu u najudaljenijem dijelu kuće, što je moguće bliže spavaonici, kako bi, ako mu pretekne vremena, mogao učiti, jer “studij je dična i pohvalna djelatnost”. Kotruljević je u svomu djelu mislio i na sve detalje trgovčeva života, od onih povezanih sa spolnim nagonom do onih koji se tiču odjeće. Pisac savjetuje noše­nje odjeće koja neće gospodariti čovjekom, nego će on zagospodariti njome, a što se boja tiče, Kotruljevićev trgovac kao da je sišao s nekog suvremenog slikarskog platna jer njegove omiljene boje su crna, ljubi­časta i smeđa. Odjeća nikako ne smije biti preduga, a rukavi ne smiju