1

Tomislav Markus Hrvatski institut za povijest Zagreb, Republika Hrvatska

VELIKA PREKRETNICA:

PEAK ENERGY I DEZINTEGRACIJA INDUSTRIJSKIH DRUŠTAVA1

I. Energija u ljudskoj povijesti i stvaranje industrijskih društava2 U modernoj fizici energija se općenito shvaća kao sposobnost da se obavi neka radnja i u tom kvantitativnom smislu izraz „energija“ se koristi u ovom članku. Dva zakona termodinamike, formulirana u XIX. stoljeću, kažu da se energija ne može ni stvoriti ni uništiti, već samo transformirati, te da u zatvorenom sustavu dolazi do rasipanja energije, uglavnom u obliku topline, i povećanja entropije. Zemlja je otvoreni sustav, koji prima energiju sa sunca. Živa bića dijele se na autotrofne (uglavnom zelene biljke i alge), koji direktno koriste sunčevu energiju, i heterotrofne, koji jedu autotrofne ili druge heterotrofne organizme. Ljudi pripadaju u heterotrofne organizme, jer crpe energiju iz drugih organskih (i anorganskih, poput fosilnih goriva) elemenata. U svojoj povijesti ljudi su koristili različite izvore energije. U sakupljačko-lovačkim društvima, koja obuhvaćaju 99,99% ljudske i hominidne povijesti, osnovni izvori energije bili su ljudski rad s kojim se pribavljala divlja biljna i životinjska hrana i koristila se vatra. Naši davni preci bili su pretežno vegetarijanci, iako postoje sporadični podaci u korištenju mesa u prehrani stari milijun i više godina. Do mesa se uglavnom dolazilo hvatanjem manjih životinja i korištenjem lešine, dok je organizirani lov na krupnu divljač vjerojatno karakteristika tek anatomski modernog čovjeka, zadnjih 200.000 godina.

Drugi osnovni energetski izvor i najznačajniji izvor ekološkog utjecaja u sakupljačko-lovačkim društvima bila je vatra. Relativno sigurni podaci u antropogenom korištenju vatre stari su oko 500.000 godina, a sumnjivi podaci više od 1.500.000 godina. U nekim područjima, poput istočne Australije i američkog Srednjeg Zapada, postoji druga tradicija paljenje šikare i niskog raslinja u svrhu lakšeg lova, tj. istjerivanja divljači. Ponegdje se, u istom cilju, provodila ograničena deforestizacija. Vatra je mogla olakšavati širenje pojedinih jestivih biljaka i drugih plodova. Na Velikim ravnicama američkog Srednjeg zapada vatra se često koristila u svrhu 1 Tekst predstavlja autorova razmišljanja o suvremenoj mega-krizi, koja potresa svjetsku ekonomiju i industrijska društva općenito i bit će često nadopunjavan u narednim tjednima i mjesecima. U tekstu su korišteni mnogi članci s interneta - koji se ovdje poimence ne navode - otkuda su preneseni i svi grafikoni. Zadnji put nadopunjeno: 18. 6. 2010. 2 Detaljnije o ekološkoj i energetskoj povijesti ljudskih društava i modernog doba govorimo, s navedenom stručnom literaturom, u posebnoj raspravi (Markus 2009).

2

signalizaciju zbog dolaska neprijatelja, početka lova i drugih obavijesti, kao i za rast trave, koje su jeli bizoni i konji. U pojedinim područjima, poput dijelova Australije i sjeverne Amerike, redovita upotreba vatre dovela je do značajnih ekoloških promjena, poput prevladavanja područja visoke trave, prerija i savana u kojima se mogao lakše obavljati lov. Upotreba vatre mogla je služiti lakšem širenju nekih biljnih vrsta, koje su lokalni sakupljači-lovci preferirali zbog njihove hranidbene ili ljekovite vrijednosti, poput eukaliptusa u Australiji. Upotreba vatre nije nužno imala, kako se dugo smatralo, negativne posljedice za šumu, jer je, ako se provodila kontrolirano, uklanjalo lako zapaljivi površinski materijal, obogaćivalo tlo i omogućavala rast velikih stabala. Vatra ne mora biti nužno destruktivna sila, jer njome se mnoge vrste i pojedini eko-sustavi se lakše održavaju i proširuju, a često je neophodni uvjet za regeneraciju i širenje vegetacije. Suvremena praksa gašenja svakog požara povećava mogućnost izbijanja velikih požara, jer dovodi na nakupljanja lako zapaljivog raslinja. Treći izvor energije bio je ljudski rad, ali on nije imao, zbog malog broja ljudi i lake mogućnosti zadovoljenja osnovnih potreba, veći značaj. U agrarnim civilizacijama rad živih bića – ljudi i domaćih životinja – postaje osnovni izvor energije zbog znatnog povećanja stanovništva i hijerarhijske strukture društva, jer elite prisvajaju za sebe značajan dio ukupnog bogatstva. U tim društvima hrana uglavnom potječe od nekoliko domestificiranih biljnih i životinjskih vrsta s naglaskom na funkcionalni (prisilni) vegetarijanizam, posebno kod seljaštva. Drugi osnovni izvor energije bilo je drvo, koje se koristilo se za sve bitne aspekte ljudskog života: gradnju kuća, brodova, dvoraca, grijanje, prijevoz, obrt, rudarstvo itd. Većina stanovništva u agrarnim civilizacijama živjela je često na rubu gladi i demografsko-društvene krize bile su stalne. Ta su društva na rastuću energetsku krizu i sve veću prenapučenost odgovarala na dva načina, koja su podjednako imala velike ekološke posljedice. Jedna je bilo nastojanje da se otkrije nova područja pogodna za eksploataciju i, eventualno, naseljavanje. Ta je strategija dovela do velikih geografskih otkrića od sredine XV. stoljeća dalje. Drugo je bilo postupna rastuća upotreba nekih od ranije poznatih izvora energije, poput ugljena kao i određene tehničke inovacije. Upotreba ugljena u Europi imala je vrlo mali značaj prije XVIII. stoljeća za razliku od Kine u kojoj se ugljen koristio već prije 4.000 godina, a posebno obilno u vrijeme dinastije Sung od X. do XIII. stoljeća. Tada je Kina, po ocjenama nekih povjesničara, bila na pragu prve industrijske revolucije, jer je oko 20 % stanovništvo živjeli u gradovima, a ugljen se masovno koristio kao energetski izvor. No, i u Europi je, nakon XI. stoljeća, došlo do značajnog povećanja privredne proizvodnje, obrta, trgovine, rudarstva i urbanizacije. Pojedini povjesničari smatraju da se može govoriti o pravoj industrijskoj revoluciji u europskom srednjem vijeku ili o «europskoj mašini».

Već ta činjenica pruža dovoljno materijala za osporavanje tradicionalne teze o

„usponu Zapada“ (rise of the West). Europljani su, ne znajući za bakterijsko porijeklo zaraznih bolesti, svoje osvajanje Novog svijeta izvorno opravdali vjerskom (kršćanskom) superiornošću. Sa kasnijom sekularizacijom, od XVIII. stoljeća, često su se navodile, kao razlozi „uspona Zapada“, demokracija, moderna znanost, sekularizacija itd., odnosno, odsutnost tih „vrijednosti“ u vaneuropskim zemljama tumačila se kao uzrok njihove „zaostalosti“, „despotizma“ itd. No suvremeni

3

povjesničari, zadnjih 20-30 godina, osporili su i napustili tu tradicionalno eurocentričko viđenje, ističući dvije osnovne činjenice. Prvo, uspon Zapada, koliko se o njemu može govoriti, bio je mnogo kasnije nego što se obično smatra, tek od kraja XVIII. stoljeća. Sve do tada Kina i Indija su dominirale u akumulaciji bogatstva i ukupnoj manufakturnoj proizvodnji. Drugo, rastuća moć europskih zemalja od kraja XVIII. stoljeća bila je posljedica ne nadmoći demokratskih, znanstvenih ili vjerskih ideja, već određenih kontingentnih okolnosti, u prvom redu otkrića i masovne eksploatacije novih izvora energije, najprije ugljena, a zatim nafte i plina. Stjecaj okolnosti, posebno rastuća nestašica drva, uzrokovao je potragu za novim izvorima energije, koji su tek u XIX. stoljeću omogućili globalnu europsku dominaciju.

Najčešće objašnjenje za industrijsku revoluciju, koja je najprije započela u Velikoj Britaniji u XVIII. stoljeću, je rastuća nestašica drveta kao tradicionalne energetske osnovice agrarnih društava. To objašnjenje – iako su ga mnogi ekonomski povjesničari kritizirali – ostaje do danas relativno najbolje. Kada je jednom jedna započela s industrijalizacijom morale su je slijediti i druge zemlje ako nisu željeli zaostati i postati plijen u internacionalnoj kompeticiji, bez obzira da li se kod njih osjećala nestašica drveta ili ne. Ovdje se, kao i u svim bitnim društvenim promjenama zadnjih nekoliko tisuća godina, ne radi o «nastojanju za napretkom», već o nuždi i pritisku ili izboru manjeg zla. Industrijska je revolucija imala duboke ekološke i energetske posljedice, ali ne u smislu nečeg fundamentalno novog, već produbljavanja trendova, koji su bili prisutni već nekoliko tisuća godina. Ona je umnogome predstavljale intenziviranje trendova ekonomske, demografske i tehničke ekspanzije, koje su, u većem dijelu zapadne i srednje Europe, bili prisutni više-manje kontinuirano već od XI. stoljeća. U tom smislu izraz «industrijska revolucija» treba shvatiti ne kao nagli događaj i stvaranje sasvim različitih društava već kao višestruko ubrzanje nekih ranijih trendova. Simptomatično, specifičnost industrijske civilizacije – upotreba novih izvora energije – dovela je do višestrukog intenziviranja trendova – posebno demografske i tehničke ekspanzije, urbanizacije, etatizacije, ekološke destrukcije itd. – koji su bili karakteristični za agrarne civilizacije.

Jedan od glavnih preduvjeta za demografsku eksploziju zadnja tri stoljeća bila je eksploatacija novih energetskih izvora. Do modernog doba snaga mišića organskih bića – ljudi i domaćih životinja – bila je osnovni izvor energije. Tu i tamo korištena su sporadično i neki drugi izvori – poput vjetra i ugljena – ali bazično se ništa nije promijenilo od neolitske domestifikacije. To je bio glavni razlog zašto je u agrarnim civilizacijama velika većina ljudi živjeli na selu i bila angažirana u neposrednoj proizvodnji hrane. Tek je mali broj ljudi – najviše do 10 %, često i znatno manje – mogu živjeti od viška hrane i baviti se neproizvodnim zanimanjima. Stoga se često koristio rad robova. Ugljen se koristio u Engleskoj već od XIV. stoljeća, uglavnom za grijanje kuća i već je tada u Londonu postojao problem onečišćenja zraka. Engleski kraljevi od XIV. stoljeća nastojali su, uglavnom bezuspješno, najprije zabraniti, a kasnije ograničiti upotrebu ugljena. No, njegova upotreba u cjelini nije imala širi ekonomski značaj. To se počelo mijenjati od kraja XVII. stoljeća sa sve većom nestašicom drva i potrebom nalaženja novih izvora energije. Konstruiranje i usavršavanje parnog stroja, koji je izvorno crpio vodu iz rudnika, znatno su uvećali

4

raspoloživost ugljena, kao i opadanje njegove cijene. Pojava i širenje željeznice od 1820-ih godina omogućili su znatno brži transport ugljena i drugih prirodnih bogatstava i njihovu industrijsku preradu.

To je bio početak industrijske revolucije, koja se iz Engleske vrlo brzo proširila u kontinentalnu Europu i sjevernu Ameriku, jer druge zemlje nisu mogle dopustiti luksuz da zaostanu. Ono što je ugljen bio za XIX. stoljeće nafta – karbonizirani ostatak organskih bića iz drevne prošlosti – je postala u XX. stoljeću. Jeftini i lako dostupni fosilni goriva – ugljen, nafta i plin - bila su glavni preduvjet masovne urbanizacije i industrijalizacije, te povećanja stanovništva u zadnja dva stoljeća. Pojavili su se i drugi izvori energije, poput nuklearne fisije, ali i danas fosilna goriva čine energetsku žilu kucavicu svih društava. Bez njih – ili s njihovom osjetnom nestašicom – brzo bi došlo do demografskog i društvenog kolapsa globalnih razmjera. Tek je upotreba fosilnih goriva omogućila postupno nestajanje ropskog rada. Moralističko zgražanje nad ropstvom pojavilo se tek nakon toga, kada je postalo jasno, od kraja XVIII. stoljeća, da novi izvori energije čine ropski rad nepotrebnim. U industrijskom društvu pojavili su se mehanički robovi, tj. strojevi kao moderni ekvivalent ljudskih robova. Ekstrasomatska energija temeljena na fosilnim gorivima sadrži takvu moć kao da svaki današnji čovjek ima na raspolaganju oko 50 robova, odnosno, ako se gledaju samo «razvijene» zemlje, oko 200 robova..

U agrarnim društvima stanovništvo je postupno raslo, ali vrlo polako, jer je prosječno tempo udvostručavanja stanovništva bio oko 1,200 godina. U povoljnim vremenima – uglavnom topla i vlažna klima s obilnim urodima – stanovništvo je naglo raslo da bi se u nepovoljnim okolnostima naglo smanjilo zbog gladi i bolesti. No, od XVIII. stoljeća stanovništvo je naglo počelo rasti, iako ne u svim područjima podjednako. Tome su značajno pridonijele bolje transportne veze s kojima je hrana mogla transportirati u krajeve pogođene glađu, ali posebno početna faza industrijalizacije s upotrebom ugljena. Fosilna goriva bila su temelj sve opsežnijeg transporta hrane s kojim je stanovništvo određenog područja, koje je premašilo nosivi kapacitet, moglo izbjeći masovno umiranje od gladi.3 Do 1800. bilo je cca 900 milijuna ljudi, do 1900. 1, 6 milijardi, a do 2000. 6,5 milijardi. U tim je okolnostima već krajem XVIII. stoljeća britanski ekonomist Robert Malthus iznio svoje poznate crne komentare o nesrazmjeru između stanovništva, koje se povećava geometrijskom progresijom, i hrane, koja se, u najboljem slučaju, povećava aritmetičkom progresijom. Očito je da je Malthus kao mjerilo uzeo neka obilježja novije povijesti, koja se mogu primijeniti na agrarne civilizacije i na seljačka društva općenito. Njegova je teza o odnosu rasta stanovništva i hrane očito bila pogrešna, jer nije uzeo u obzir dvije pojave od kojih je jedna već bila u toku, a druga će se dogoditi. Već tada, tokom XVIII., a još više u XIX. i početkom XX. stoljeća velike mase Europljana odlaze u «novi svijet», slabo napučene zemlje Sjeverne i Latinske Amerike, Australije i dijelove Afrike. Ta su područja absorbirala demografski višak u uvjetima početnih

3 Demografske analize tradicionalno su ignorirale ključni značaj novih izvora energije za rast stanovništva od sredine 18. stoljeća. Za kritiku takvog pristupa i potrebu priznanja energetskog faktora kao ključnog u modernoj demografskoj ekspanziji vidi: Zable 2002, Pimental 2008, Chefurka 2009, Goodchild 2009.

5

faza industrijalizacije. Druga, znatno važnija pojava je veliko povećanje proizvodnje hrane s dvije industrijske revolucije. Prva, manja bila je u XIX. stoljeću s masovnim korištenjem guana (ptičjeg izmeta iz Perua i Bolivije) i fosilnih nitrata, koja se uglavnom koristila u Europi i, nešto manje, u sjevernoj Americi. Druga, znatno veća, industrijska revolucija u poljoprivredi dogodila se nakon 1945.na temelju masovne upotrebe nafte i plina, od umjetnih gnojiva, pesticida i insekticida do složenijih oblika navodnjavanja. Potonje je omogućilo pravu demografsku eksploziju, jer je početkom XX. stoljeća bilo oko 1,5 milijardi ljudi, a stotinjak godina kasnije 6,7 milijardi.4 Iz toga su mnogi izvukli zaključak da je Malthus u cjelini bio u krivu i da su ljudi izbjegli malthuzijansku zamku. Vidjet ćemo da nije tako. Malthusovo ime, poput Darwinovog, koristilo se često za opravdanje kapitalizam i različitih oblika međuljudske eksploatacije. No, suština malthuzijanske teorije je postojanje objektivnih i apsolutnih ekoloških ograničenja za ljudsku demografsku i tehničku ekspanziju, dakle nešto sasvim suprotno od uvjerenja pristalica kapitalizma i slobodnog tržišta. Industrijska društva zadnjih 200 godina će lijek za sve svoje nevolje tražiti u stalnom intenziviranju tehničke i ekonomske ekspanzije, koja načelno ne priznaje nikakva ograničenja. U istom razdoblju došlo je do masovne urbanizacije. U agrarnim civilizacijama velika većina ljudi bili su seljaci, angažirani u neposrednoj proizvodnji hrane na temelju rada živih bića, ljudi i domaćih životinja. Takva energetska osnovica mogla je podnijeti tek vrlo malu urbanizaciju. Masovna urbanizacija bila je moguća zbog mašinske proizvodnje i industrijalizacije poljoprivrede na temelju fosilnih goriva. U drugoj polovici XX. stoljeća jedan seljak, s industrijski organiziranom proizvodnjom hrane, može prehranjivati između 50 i 130 ljudi, koji rade u drugim poslovima i koji najčešće žive u gradovima. U agrarnim civilizacijama u gradovima je u prosjeku živjelo ne više od 5 % stanovništva. Oko 1800. taj je prosjek još uvijek važio za čovječanstvo u cjelini, iako je u zapadnoj Europi bio znatno viši. No, već oko 1900. u gradovima živi oko 10 % čovječanstva, a početkom XXI. stoljeća oko polovice. Dok se porast stanovništva postupno usporava, urbanizacija se i dalje odvija ubrzanim tempom. Svakako, te su dvije pojave povezane, jer gradovi su uvijek bile demografske crne rupe. Samo jedno kratko vrijeme u zapadnoj Europi, pri kraju XIX. i u prvoj polovici XX. stoljeća, činilo se da bi gradovi mogli ostvariti demografsku samodostatnost. No, zadnjih bi desetljeća gradovi u «razvijenim» zemljama doživjeli veliko opadanje i smanjivanje da nije došlo do masovne imigracije iz zemalja Trećeg svijeta. Umjesto priljeva iz okolnih seoskih područja, što je bilo tipično za agrarne civilizacije, sada dolazi do priljeva iz udaljenih zemalja i kontinenata, ali osnovni je princip isti. Već zato se ne može govoriti o vjerojatnosti neke buduće demografske ravnoteže. Čak i ako bi se izbjeglo masovno umiranje od gladi, bolesti i ratova – što je malo vjerojatno – masovna urbanizacija neminovno dovodi do stalnog opadanja stope nataliteta. U svijetu, u kojem bi, primjerice, dvije trećine čovječanstva ljudi živjelo u

4 Pojedini su teoretičari kritizirali ignoriranje energije u demografskim analizama, ističući da je povećanje jeftine net-energije ključni čimbenik u rastu stanovništva (Stanton 2003, Pimental 2008). Moguće je da u nekim zemljama dolazi do ubrzanog rasta stanovništva i bez bitnog povećanja upotrebe fosilnih goriva – kao u pojedinim krajevima Afrike i južne Azije u 20. stoljeću – ali ta su područja već integrirana u svjetsku ekonomiju i mogu uvoziti hranu iz drugih područja. Proizvodnja i transport te hrane ovisi o fosilnim gorivima.

6

gradovima teško bi bilo izbjeći demografsko opadanje ukupnog svjetskog stanovništva. Visoka razina urbanizacije ne mora biti vezana uz razinu industrijalizacije, iako je to najčešće slučaj. Južna Amerika spada u ono što se obično zove Treći svijet i većina se zemalja mogu tretirati kao «siromašne» sa stajališta standarda srednje klase. No, u njima visoka stopa urbanizacije, u prosjeku preko 80%. U Venecueli i Urugvaju, koji ne spadaju u «razvijene» zemlje oko 90 % stanovništva živi u gradovima.

Era fosilnih goriva u XX. stoljeća posebno se izrazila u upotrebi nafte.5 Nafta je ključna energetska sirovina zadnjih stotinjak godina, bitna u svim vitalnim aspektima industrijskih društava, od transporta do poljoprivrede. Ona je nezaobilazna u suvremenom ratovanju. Kontrola nad izvorima nafte direktno je odlučila dva svjetska rata. Nafta je idealni izvor energije zbog (donedavno) lakog vađenja, visoke termodinamičke kvalitete i gustoće, skladištenja, transporta i, najvažnije, velike mogućnosti upotrebe u različitim područjima. Njezina je upotreba bila ključna za mnoge segmente industrijskog društva, od poljoprivrede do transporta. Nafta je omogućila masovnu privatnu motorizaciju, tj. korištenje individualnog transporta s automobilima i, nešto manje, motorima. Na toj se osnovi počeo razvijati sustav predgrađa – najčešće u obliku privatnih kuća s vrtom – nakon 1918. u sjevernoj Americi i Australiji, te nakon 1945., u znatno manjoj mjeri, u zapadnoj i srednjoj Europi. Gradska srednja klasa odlazila je iz gradskih središta – koja su mogla ostati poslovne zgrade ili u koje se doseljavali siromašniji slojevi – u kuće u predgrađu. Sustav predgrađa, koji je od početka počivao na jeftinoj nafti, značio je, u uvjetima nekontrolirane urbanizacije, višestruko uvećanje ekološke devastacije, jer su mnoga zelena područja, šume, livade, gajevi itd. pretvoreni u kuće, ceste, parkirališta, trgovine i druge ustanove tipične za život pripadnika srednje klase. Mnogi oblici zagađivanja, posebno vode, hrane i tla također su posljedica sub-urbanizacije. Europska varijanta predgrađa često obuhvaća sela u okolici velikih gradova, čiji članovi žive na selu, ali rade u gradu. Taj je sustav značio pokušaj pripadnika srednje klase za smanje adaptivni jaz i da žive u prirodnijem okolišu: više organskom i čišćem nego što su bila gradska središta. Njegova privlačnost ležala je u ideji da se živi gradskim životom na seoski način, tj. životom u kojem je adaptivni jaz manje prisutan. No sustav predgrađa nije održiv i nestat će s krajem ere fosilnih goriva.

Mit o napretku – ključni metanarativ svih modernih sekularnih ideologija, od liberalizma do marksizma – uvijek se temeljio na vjeri u neograničenost prirodnih bogatstava i neograničenu ljudsku tehno-ingenioznost, koja, na temelju «nevidljive ruke» «slobodnog tržišta», uvijek nalazi zamjene za eventualno iscrpljivanje vitalnih prirodnih bogatstava. Za tradicionalnu ekonomiju iscrpljivanje resursa (resources depletion) ne postoji, jer će «slobodno tržište» uvijek naći rješenje, bilo povećanjem proizvodnje, bilo nalaženjem alternative nakon povećanja cijena. Za industrijska društva vitalna bogatstva predstavljaju fosilna goriva: ugljen, koji je bio pokretač prve industrijske revolucije od kraja 18. stoljeća, te nafta i plin, koji su bili pokretač druge industrijske revolucije od kraja 19. stoljeća. U svjetskim razmjerima 19. stoljeće još je 5 O povijesti nalaženja i korištenja nafte od 1860-ih godina dalje vidi: Klare 2005, Kunstler 2006, Dekanić 2007, Tertzakian 2007, Engdahl 2008, Yergin 2008.

7

uvijek bilo pretežno stoljeće drva i rada živih bića (ljudi i domaćih životinja) kao osnovnih izvora energije, ali ugljen je imao sve veće značenje u jezgrama industrijske ekspanzije, posebno Zapadnoj Europi i istočnim područjima Sjeverne Amerike. 20. stoljeće prvo je stoljeće u kojima dominiraju fosilna goriva, najprije ugljen, a odmah zatim nafta. Tradicionalni izvori energije – drvo i rad živih bića – i dalje su značajni u većini zemalja Trećeg svijeta, ali globalno zaostaju za novim izvorima energije na čelu s ugljenom i naftom (Grafikon I). Veliki uspon nafte posebno se dobro vidi iz dugoročne perspektive od nekoliko stoljeća (grafikon IIa) ili zadnja dva tisućljeća (grafikon IIb). Demografska eksplozija zadnjih stotinjak godina direktna je posljedica masovne upotrebe fosilnih goriva na čelu s naftom (Grafikon IIIa i IIIb), posebno u industrijskoj poljoprivredi i velikom povećanju proizvodnje hrane. Nafta je temeljni energetski izvor «razvijenih» zemalja, jer ima mnoge prednosti: laki transport, niska cijena (donedavno), široki spektar upotrebljivosti itd. Nafta zadovoljava oko 40 % energetskih potreba industrijskih društava direktno, a indirektno, primjenom kroz različite tehnologije, preko 90 %. Bez nafte nemoguće je zamisliti industrijsku poljoprivredu, koja je, ogromnim povećanjem proizvodnje hrane nakon 1945., omogućila demografsku eksploziju, posebno u zemljama Afrike, Azije i Latinske Amerike. Nafta i plin temelj su i masovnih potrošačkih društava, koja nastaju nakon 1918. i, posebno, nakon 1945.

Grafikon I: svjetska potrošnja glavnih energenata – nafte, ugljena, plina, nuklearne energije i vode od 1965. do 2005. u teravatima

8

Grafikon IIa: «proizvodnja» nafte u perspektivi od 17. do 25. stoljeća

Grafikon IIb: «proizvodnja» u perspektivi zadnjih 2000 godina

9

Grafikon IIIa: povećanje ljudske populacije od IX. do kraja XX. stoljeća. Ogromni rast stanovništva zadnjih 150 godina direktna je posljedica ere fosilnih goriva

Grafikon IIIb: koliko ljudi može preživjeti ovisno o pojedinim izvorima energije II. Oil peak i suvremena kriza industrijske civilizacije

Temelj optimizma i ekonomske ekspanzije industrijskih društava uvijek su bile niske cijene fosilnih goriva na čelu s naftom. Iza «ekonomskog čuda» od 1945. do 1973. bile su niske cijene fosilnih goriva, kao i iza ekonomske ekspanzije do 1985. do 2005. I obratno, vrijeme rastuće recesije, inflacije i nezaposlenosti bilo je uvjetovano visokim cijenama nafte. Koncept oil peak-a prvi je formulirao američki geolog King

10

M. Hubbert 1950-ih godina kada je točno predvidio oil peak za SAD u 1970. godini (Grafikon V i VI).6 Kompanija «Shell», za koju je Hubbert radio, nastojala je bezuspješno spriječiti objavljivanje njegovih rezultata, ali Hubbertove su analize, usprkos njegovom svjedočanstvu u američkom Kongresu 1970-ih godina o problemima nestašice nafte, uglavnom ostale nezamijećene. Tzv. Hubbertova krivulja (Grafikon I) pretpostavlja da «proizvodnja» nafte dolazi do vrhunca (pick plateau), stagnira nekoliko godina na više-manje istoj razini i zatim počinje padati, najprije sporije, a onda sve brže. Svjetski peak Hubbert je predvidio za g. 2000., jer je pretpostavljao da će otkriće izvora i «proizvodnja» odvijati otprilike istim tempom kao i SAD-u. No, na svjetskoj je razini situaciji znatno kompliciranija zbog geopolitičkih zapleta, umjetno izazvanih nestašica (kao prva dva naftna šoka, 1973. i 1979.), naglog rasta cijena zbog burzovnih spekulacija (oil spike), manjka investicija itd. Dva prva naftna šoka i ekonomska kontrakcija 1973.-1983. prolongirala su dolazak oil peak-a za otprilike desetak godina. Bez njih oil peak bi stigao oko 1995.-2000. g., upravo kako je Hubbert predvidio.7

Grafikon IV : Originalna Hubbertova krivulja iz 1956.

6 U tekstu oil peak se odnosi na apsolutni broj ili količinu „proizvedene“ nafte, ali oil peak može značiti i maksimum „proizvedene“ nafte per capita. Oil peak u prvom smislu dogodio se oko 2008., a u drugim smislu oko 1990 (4,5 barela per capita, danas je oko 4 barela). Ne slučajno, peak food per capita bio je također oko 1990, kao što u naše vrijeme apsolutna količina proizvedene hrane dolazi do vrhunca. 7 Oil peak je odgođen i stalnim povećanjem jaza između bogatih i siromašnih zemalja, te kasnim početkom – od 1980-ih godina dalje - masovne industrijalizacije u Kini, Indiji, Brazilu i još nekim velikim zemljama Trećeg svijeta. Bez toga oil peak bi stigao već oko 1990.

11

Grafikon V : Crvena linija označava «proizvodnju» nafte u SAD-u, a plava uvoz. Vidljiv je peak oil 1970. od kada «proizvodnja» stalno pada, a uvoz raste

Grafikon VI : «proizvodnja» nafte u SAD-u, Aljasci, i Sjevernom moru 1946-2006.

Hubbertovo ime vratilo se na velika vrata tek zadnjih desetak godina. Noviji teoretičari stvorili su znatno sofisticiranije modele od Hubbertovih, ali osnovno je načelo isto: svjetska proizvodnja nafte i plina dolazi do određenog vrhunca i nakon toga počinje padati, ispočetka sporo, a zatim sve brže. Zadnjih desetak godina tri grupe ljudi detaljnije govore i pišu o oil peak-u. Prvi su umirovljeni geolozi, koji su desetljećima radili za naftne kompanije i koji, za razliku od svojih mlađih kolega, mogu slobodno iznositi svoja stajališta. Među tom grupom najpoznatiji su Colin Campbell, autor prvog suvremenog članka o oil peak-u prestižnom znanstvenom časopisu (Science, 1998) i Kenneth Deffeyes, autor prve knjige o oil peak-u.8 U drugu grupu spadaju slobodni pisci i publicisti, poput Jamesa Kunstlera, autora bestselera Long Emergency (2005), Richarda Heinberga, Davida Strahana, Nate Hagensa i

8 Deffeyes 2008. To je reprint, uz novi autorov predgovor, izdanja iz 2001. Ostali istaknuti geolozi su Jean Laherrère, koautor članka iz 1998., i Walter Youngquist.

12

mnogih drugih. Treću grupu čine akademski istraživači, koji se bavi analizom energetskih pitanja profesionalno (u sklopu znanstvenih projekata) ili kao privatno zanimanje (M. Klare, M. Lardelli, T. Homer-Dixon i drugi, u Hrvatskoj Igor Dekanić). Većina analiza suvremenih teoretičara ponešto se razlikuju od Hubbertovih, uglavnom u smislu složenije analize (nužnost uključivanja mnogih čimbenika, poput geo-političke nestabilnosti, umjetnog uvećanja ili snižavanja cijena nafte zbog burzovnih spekulacija, nagli pad potražnje i investicije itd.), koja implicira veću volatilnost krivulje «proizvodnje» nafte. Oil peak ne znači, kako se često popularno tumači, nestanak nafte ili kraj ere fosilnih goriva – to leži nekoliko desetljeća u budućnosti – već kraj ere jeftinih fosilnih goriva, odnosno maksimalna proizvodnja, kada ponuda više ne može držati korak s potražnjom. Završetak prve faze u eri fosilnih goriva i početak druge faze, u kojoj svjetska ekstrakcija nafte stagnira na pick plateau-u, znači i dolazak oil peak-a.9

Naftne kompanije donedavno su oil peak potpuno ignorirale, a zadnje 2-3 godine, ako ga spominju, tvrde da leži u daljnoj budućnosti. To znači da je potpuno pogrešno popularno mišljenje – prisutno i u ljevičarskim i u desničarskim (konzervativnim) krugovima, ali i u ekološkim krugovima – da je oil peak propaganda, kojom naftne kompanije žele opravdati rast cijena nafte. Upravo suprotno, one su uvijek nastojale što više uvećati proklamirane (i umnogome lažne ili napuhane) rezerve nafte kako bi investitore uvjerile u opravdanost velikih i dugoročnih ulaganja. Zemlje OPEC-a preko noći (1985-1990) su udvostručile ili utrostručile proklamirane rezerve bez dokaza, kako bi dobile povoljne kredite od MMF-a i povećale kvotu od izvoza. U tom razdoblju nije došlo do nikakvih novih većih otkrića. Podatke o naftnim rezervama te zemlje tretiraju kao državnu tajnu i ne dopuštaju nezavisnim stručnjacima da provjere podatke, što je čudno, jer se ne radi o oružju, već o običnim geološkim podacima. Mnogi analitičari smatraju da znatan dio «dokazanh rezervi» u najboljem slučaju znače ukupnu količinu postojeće nafte u tlu, bez obzira na dostupnost, tj. da se tehnički ili financijski uopće može vaditi i u kojem vremenu. U gorem slučaju radi se jednostavno o izmišljenim ili prenapuhanim podacima.10 Čini se, po događajima zadnje 2-3 godine, da su tvrdnje o napuhanim rezervama doista točne. Ako bi proklamirane rezerve bile istinite onda bi OPEC još uvijek kontrolirao cijene nafte, a Saudijska Arabija bi još uvijek bila tzv. swing producer, koja bi mogla, kao 1980-ih godina, povećati ekstrakciju, potopiti trtžište naftom i srušiti cijene. U tom slučaju bilo bi teško objasniti trend stalnog porasta nafte, uz značajnu volatilnost, od 2000. do ljeta 2008. Također, cijene nafte morale bi pasti zbog povećanja ekstrakcije, kao sredinom 1980-ih godina. To se, međutim, nije dogodilo, jer su cijene nafte, od 9 Teoretičari iz oil peak krugova često ističu da se dolazak oil peak-a ne može znati odmah, već tek naknadno, nekoliko godina nakon početka (tzv. review mirror effect). To znači da ćemo sigurno znati da je oil peak bio tu kada prođe, tj. kada završi druga i počne treća faza u eri fosilnih goriva. Moguće je, međutim, iznijeti mnoge argumente, koji ukazuju da je oil peak – ili druga faza u eri fosilnih goriva – realnost od 2005. i to ćemo učiniti u daljnjem razmatranju. 10 O tome detaljnije Heinberg 2005. „Rezerve“ mogu rasti čak i ako je neka zemlja prošla peak u ekstrakciji nafte, jer naftne kompanije u „rezerve“ uključuju naftu slabije kvalitete i na teško dostupnim mjestima (oil sand, oil shale, heavy oil i slično), čije je vađenje znatno skuplje nego kod konvencionalne nafte. To stvara privid da je naftna industrija još uvijek u ekspanzivnoj i robustnoj fazi, a ne, kako je istina, u stanju stagnacije i postupne kontrakcije.

13

ljeta 2008., pale zbog ekonomske kontrakcije i pada potražnje, a ne zbog povećanja ponude. OPEC može podići cijene smanjivanjem ponude – kao krajem 2008. i početkom 2009. – ali ne može više srušiti visoke cijene povećanjem ponude.

Ekonomska kriza i smanjenje potražnje – što znači kraj ekonomskog rasta za

veliku većinu zemalja – jedini je način smanjenja astronomski visokih cijena nafte (preko 100 d/b). I panika na burzama, uslijed produbljavanja ekonomske krize i bankrota kompanija i država, može kratkoročno doprinijeti padu cijena, kao u jesen 2008. i u svibnju 2010. Međutim, čak ni pad potražnje i burzovna panika u uvjetima duboke krize u zapadnim zemljama ne mogu više vratiti cijena na 20 ili 30 d/b zbog velikog rasta potražnje u emerging economies (Brazil, Kina, Indija). Zemlje, koje izvoze naftu i plin (Saudijska Arabija, Venecuela, Iran, Kuvajt i druge) mogu subvencionirati domaću potrošnju i domaćim potrošačima prodavati benzin znatno niže od cijene nafte na svjetskom tržištu. Paradoksalno za klasičnu ekonomsku teoriju – po kojoj rast cijena znači smanjenje potražnje – rast cijena dovodi do povećanja potražnje, jer povećava prihode tih zemalja i ohrabruje još veću domaću potrošnje. To znači da te zemlje svake godine izvoze sve manje nafte i plina makar njihova „proizvodnja“ ostala ista ili se čak neznatno povećala. Nije ključno koliko se nafte „proizvodi“, već koliko ostaje za međunarodno tržište. Zemlje poput Kine i Indije su uvoznici nafte, ali i one mogu subvencionirati domaću potrošnju, jer nisu opterećene velikim dugom i deficitom kao zemlje Europe i sjeverne Amerike. To je razlog astronomski visokih cijena nafte – u usporedbi sa stanjem do prije nekoliko godina - i u uvjetima ekonomske krize, od 70-90 d/b. SAD i ostale zapadne zemlje izgubile su mogućnost utjecaja na cijene nafte u pogledu opskrbe (supply-side) još 1950-ih i 1960-ih godina, a nakon 2000. izgubile su utjecaj i u pogledu potražnje (demand-side). To znači da zapadne zemlje ne mogu postići bitno smanjenje cijena nafte, čak i ako, uslijed daljnjeg produbljavanja krize, još više smanje potražnju.11 Stoga treba razlikovati ukupnu količinu „proizvedene“ nafte i naftu dostupnu na međunarodnom tržištu. Zadnjih pet godina ekstrakcija nafte i tekućih goriva stagnira na platou, ali količina izvezene nafte postupno se smanjuje zbog rastuće domaće potrošnje – uslijed porasta stanovništva i standarda – u zemljama izvoznicama nafte. To stvara krizu oko izvoza nafte (net export oil crisis), jer zemlje ovisne o stranoj nafti imaju sve manje nafte za uvoz čak i ako imaju dovoljno novaca.

Mišljenje da je oil peak stigao ili da je blizu često se kritizirala ukazivanjem na prva dva naftna šoka – 1973. i 1979. – nakon kojeg su cijene znatno pale i ostale relativno stabilne od 1985. do 2002. No, bitna je razlika da je ranije, od 1973. do 1983. visoke cijene uzrokovane političkim okolnostima – arapskim embargom, iranskom revolucijom, iransko-iračkim ratom itd. – koje se brzo mijenjaju. Zemlje, koje su izazvale umjetnu nestašicu nafte, poput Saudijske Arabije 1973. i Irana 1979., nisu tu politiku mogle dugo provoditi, jer je najveći dio njihove devizne zarade ovisio upravo u nafti. Otkriće velikih naftnih izvora u Sjevernom moru, čija je eksploatacija počela nakon 1974., te, nešto manje, na Aljasci i u Meksičkom zaljevu, došlo je taman na vrijeme da ublaži posljedica prva dva naftna šoka u razvijenim zemljama. No to je područje doseglo oil peak 1999. i otada «proizvodnja» drastično opada (grafikon VI). 11 O tome detaljno raspravlja Rubin 2009.

14

Ekonomski je oporavak, nakon 1983., bio moguć zbog povećanja ponude (ekstrakcije), koja je srušila cijenu nafte, jer je u to vrijeme ponuda bila znatno veća od potražnje. Porast cijena nafte zadnjih godina, od 2002. nadalje, posljedica je približavanja peak oil-a, stalno smanjujućeg rasta ponude i stalno rastuće potražnje. Istovremeno, potražnja je i dalje rasla, premašila ponudu i izazvala eksploziju cijena nafte u toku 2007. i prve polovice 2008. Za sada, maksimum iscrpljene nafte i ostalih tekućih goriva bio je u proljeće i rano ljeto 2008. – oko 87,2 milijuna barela dnevno – i od tada se osjetno smanjio zbog smanjenja potražnje i smanjenja «proizvodnje» OPEC-a. Cijena nafte može značajno pasti, ali ne zbog rastuće ponude – svi značajni izvoznici nafte pumpali su do nedavno više-manje maksimalnim kapacitetom – već zbog pada potražnje i pretjeranim spekulacijama o još većem padu potražnje. To podrazumijeva rastuću ekonomsku krizu s opadanjem kupovne moći stanovništva, povećanjem nezaposlenosti. Kreditna ekonomija i privredni rast – osnovni cilj svih industrijskih društava – postaju sve teži ili nemogući kako nestaje njihov osnovni preduvjet: obilje jeftine energije. Ekonomska kriza, koja je eskalirala 2008., predstavlja sudbonosnu prekretnicu u povijesti moderne civilizacije, jer su se industrijska društva konačno sudarila sa zidom ekoloških ograničenja, događaj, koji je najavljivan 40-tak godina i sada se počeo ostvarivati. Od ljeta 2008. svjetska ekonomija tone u sve veću ekonomsku krizu – najočitija posljedica trećeg naftnog šoka12 - koju vlade nastoje prevladati stimuliranjem privrednog rasta, koji bi značila, ako bi bila uspješna, povećanje potražnja i time povećanje cijene nafte. Neovisno o nastojanju vlada, svjetska ekonomija se postupno prema inflatornoj depresiji, još gorem stanju. Depresija može biti posljedica kontinuiranog produbljavanja recesije13 ili kratkog oporavka i zatim ekonomskog sloma zbog hiper-inflacije, fizičke nestašice nafte i velikog rasta cijena energenata. Istovremeno, potražnja ne može značajno opasti, jer je nafta temeljena energetska sirovina i bez nje industrijska društva ne mogu funkcionirati. Službeno, niti jedna vlada niti jedne zemlje nije priznala činjenicu oil peak-a. U političkim krugovima zapadnih zemalja službeno vlada oslanjanje na tvrdnje IEA, koja je tradicionalna prihvaćala tezu o vrlo kasnom peak-u svjetske ekstrakcije nafte. No,

12 Oil peak, svakako, nije jedini uzrok suvremene ekonomske mega-krize, ali je osnovni i najvažniji, jer je jeftina energija temeljni uvjet normalnog funkcioniranja svjetske ekonomije i potrošačkih društava. Praktički sve recesije od 1940-ih godina imale su kao osnovni uzrok rast cijena energenata, bazično nafte. Te su se krize mogle shvaćati kao «recesijski ciklusi» (boom-and-bust), jer je vrijeme jeftine energije još nije završilo i njezin povratak značilo je prekid recesije i obnovu ekonomskog rasta. Danas to više nije moguće. Neke financijske krize – poput one u istočnoj Aziji 1997-8. - mogle su se dogoditi zbog financijskih spekulacija (tj. bez rasta cijena energenata), ali te su krize bile nacionalne ili regionalne i ekonomski rast brzo je anulirao štetne posljedice u klasičnoj šemi liberalne privrede boom-bust-boom. Ovo je globalna kriza, koja mora imati globalni uzrok, a jedini globalni faktor je kontinuirani rast cijena nafte nakon 1999. 13 Mnoge zemlje izašle su iz recesije od jeseni 2009., ali ekonomsko se stanje, po svim osnovnim makro-ekonomskim pokazateljima (plaće, zaposlenost, ekonomski rast, investicije itd.), u njima nastavilo pogoršavati. To upućuje da se ovdje uopće ne radi, kako su ekonomisti smatrali, o recesiji, već o nečemu sasvim drugom: dubokoj strukturalnoj krizi čitave globalne ekonomije za koju je čak i izraz „depresija“ – koji također implicira „oporavak“ – neprimjeren.

15

političke elite u pojedinim zemljama bile su rano svjesne opasnosti oil peak-a.14 To ponajprije važi za SAD, najvećeg svjetskog potrošača i ovisnika o nafti. Već nakon 1998. – prve godine u kojoj su SAD uvezle više od 50 % konzumirane nafte – postoje detaljne rasprave, izvještaji i planovi u internim krugovima američke administracije oko implikacija oil peak-a. Do ljeta 2001. – dakle, prije terorističkog napada u New Yorku – američka je administracija dovršila studija o energetskoj strategiji u 21. stoljeću. Osnovna je tvrdnja bila da, iako je sam oil peak još daleko, odnos ponude i potražnje postaje sve nepovoljniji i sve je veći problem kako osigurati kontinuirano povećanje „proizvodnje“. U studiji se ističe ključni značaj Iraka, kao novog temeljnog „proizvođača“ (swing producer), nakon što esktrakcija nafte u Saudijskoj Arabiji počne opadati. Studija tvrdi da tadašnji irački režim Saddama Huseina namjerno ne provodi modernizaciju naftne infrastrukture kako bi povećao cijene nafte na svjetskim tržištima, tj. koristi naftu kao političko oružje umjesto kao resurs za slobodnu prodaju na svjetskom tržištu.15 Iste su optužbe kasnije često ponavljane, u budućim studijama, za ekstakciju nafte i plina u Rusiji, Iranu, Venecueli i drugim zemljama. Početkom 2005. američka je administracija završila studiju pod naslovom „Peaking of World Oil Production“, poznatiju kao „Hirsch Report“, po čelniku projekta Robertu Hirschu. U njoj se ističu veliki problemi oko energetske tranzicije zbog blizine oil peak-a. U kasnijoj analizi Hirsch je istaknuo da su prijašnje energetske tranzicije – ugljen umjesto drva, nafta i plin umjesto ugljena – bile postupne, ali ovdje postoji vremenski tjesnac oko pronalaženja energetskih alternativa. Rastuću tjeskobu oko približavanja oil peak-a izražavaju i godišnji izvještaji IEA, koja je, prije 2008., tvrdila da peak leži u dajnjoj budućnosti, nakon 2030., ali 2008. i 2009. pomaknula je granicu na 2020. No, to su zastarjele tvrdnje jer je oil peak stigao 2005. (za naftu u užem smislu, light sweet crude), odnosno 2008. (za naftu u širem smislu ili all liquids). Nakon toga, sve tvrdnje da oil peak leži u nekoj budućnosti moraju objasniti činjenicu stagniranja na plateau-u od kraja 2004., odnosno ponuditi razloge zašto bi svjetska ekstrakcija nafte mogla značajno prijeći limite iz 2005-2008.

14 O studijama i planovima američkih vlada u vezi rastuće energetske krize: Klare 2005, Foster 2009:85-105. 15 Iz te je perspektive jasno da je američka invazija na Afganistan (blizina velikih naftnih i plinskih polja u srednjoj Aziji) i Irak 2001-2003. doista bila zbog nafte. U slučaju Iraka radilo se o nastojanju da se nepouzdani Huseinov režim zamijeni s „kooperativnijom“ pro-zapadnom vladom, koja bi, u suradnji s zapadnim multionacionalnim kompanijama, počela provoditi opsežnu modernizaciju naftne infrastrukture. Cilj je dugoročno bio da iračka ekstrakcija nafte dosegne 6 m/b dnevno, možda i znatno više i da se osigura da najveći dio te nafte bude usmjeren prema Zapadu umjesto, recimo, prema Kini i Indiji. Od toga, međutim, nije bilo ništa, jer je, nakon rušenja režima i američke okupacije, izbio građanski rat između sunitiskih i šijitskih milicija sa čestim geriliskim napadima na američke snage. Iračka „proizvodnja“ nafte 2007. bila je stoga još znatno niža nego 2001. Tek od 2007. stanje u Iraku s počelo postupno poboljšavati, ali veće investicije nisu započele niti početkom 2010. Malo je vjerojatno da to područje može ostati politički stabilno i da se modernizacija „proizvodnje“ i sama ekstrakcije mogu nesmetano provoditi u narednim godinama. Navedena studija iz 2001. daje dodatni argument pretpostavkama da je američka vlada znala za planove oko teritorističkih napada u rujnu 2001., ali nije ništa poduzela da ih spriječi, jer joj je trebao izgovor za agresivne planove na Srednjem Istoku. To je potvrđeno i dobro poznatim ponašanjem američkih trupa, koje su najprije zauzele Ministarstvo nafte u Bagdadu, prepuštajući sve ostalo pljačkanju i uličnom razbijanju.

16

Neki analitičari iz oil peak krugova, poput M. Rupperta, R. Hirscha i M. Klarea, smatraju da su vlade SAD-a i još nekih zapadnih zemalja dobro upoznate sa činjenicom energetskog škripca zbog približavanja kraja ere fosilnih goriva. Neki značajni događaji, poput američke invazije na Irak (jedine zemlje, čije naftne rezerve mogu učiniti razliku na svjetskom tržištu) 2003., imaju smisla samo iz konteksta oil peak-a. I navedeni dokumenti upućuju na proširenu svijest o oil peak-u kod barem nekih zapadnih vlada. Tome bi se moglo prigovoriti da je, u tom slučaju teško objasniti ponašanje zapadnih vlada u uvjetima eskalacije ekonomske krize od ljeta 2008. dalje, jer „paketi poticaja“ i upumpavanje novaca imaju smisla samo ako ne postoji energetski škripac i ako je kriza samo prolazni „recesijski ciklus“. Međutim, te vlade smatraju da oil peak i energy peak nisu isto, tj. era jeftine nafte više se neće vratiti, ali – tako se one nadaju – vratit će se jeftina energija i s njom stara ekspandirajuća ekonomija. Ta bi jeftina energija trebala doći iz kombinacija ugljena, plina, nekonvencionalne nafte, nuklearne fisije, „obnovljivih izvora“, te nekih novih izvora, koji će postati mogući s budućim „tehnološkim probojima“ (npr. nuklearna fusija). Pojedine zapadne vlade, poput američke, znaju da je oil peak – ne bankarska pohlepa ili manjak državne regulacije u financijskom poslovanju - pravi uzrok velike ekonomske krize, ali o tome šute, jer vjeruju da je kriza prolazna i da će se prevladati s ekspanzijom novih energetskih izvora. Na to stavljaju sve karte. Vidjet ćemo kasnije da je oklada bez pokrića. Osim toga, priznanje da je oil peak stigao dovelo bi do otvaranje javne debate u kojoj bi iskrsla mnoga neugodna pitanja: zašto su vlade do sada o tome šutile, što je s prenapuhanim rezervama OPEC-a, modifikacija kornukopijanske dogme i ekonomske vjere u svemoć „slobodnog tržišta“, opravdanost vjere u „alternative“ itd. Fosilna goriva predstavljaju energetsku osnovicu industrijskih društava i temelj demografske eksplozije zadnja dva stoljeća. Predviđanja o iscrpljivanju nafte stara su skoro kao i sama industrija – bila su česta već 1920-ih godina - i dugo su se pokazala krivim, dovoljan razlog za samozadovoljstvo naftne industrije i šire javnosti. No, oil peak sasvim bitno je koncept od tradicionalnih priča o „kraju nafte“. Vrhunac otkrića naftnih polja dogodio se još početkom 1960-ih godina (grafikon VII), vrhunac proizvodnje nafte u SAD-u dogodio se početkom 1970-ih godina (grafikon ), a vrhunac svjetskog proizvodnje sirove nafte (crude oil, oko 74 m/b d) i tekućih goriva (all liquids, nafta, plin i etanol, 87,5 m/b d) dogodio se sredinom 2008. All liquids peak vjerojatno znači peak energy, tj. raspoloživa net-energija vjerojatno više nikada neće premašiti 87,5 m/b dnevno.16 Povećanje od 2005. do 2008. rezultat je isključivo

16 U tekstu koristimo izraze peak oil i peak energy kao sinonime, jer je prvi izraz uobičajeniji. No drugi je izraz točniji, jer isključuje mogućnost da se peak oil, koji je stigao početkom 2005., nadoknadi većom potrošnjom ostalih izvora energije i izbjegne eskalacija krize. Događaji zadnje 2-3 godine su to jasno pokazali. Teoretski, moguće je značajno povećanje „proizvedene“ net-energije pod uvjetom dugoročnog (5-10 g.) održanja visokih cijena nafte – oko 100 d/b i više – koje čine mnoge projekte eksploatacije nekonvencionalnih izvora isplativim. Međutim, kako su pokazali događaji 2008., privreda ne može dugo podnijeti tako visoke cijene, kriza eskalira, dolazi do pada potražnje i cijena i – otkaza skupih projekata. Velika volatilnost cijena dodatno onemogućava investiranje u skupe projekte, jer nema smisla investirati velike količine novaca ako postoji preveliki rizik. Zbog spašavanja financijskog sustava i masovnih „paketa poticaja“ nedostaje i kapital za buduće velike projekte povećanja ekstrakcije energetskih izvora.

17

intenzivnije eksploatacije ostalih izvora (plin, etanol, pješčani šljunci), jer je ekstrakcija sirove nafte prestala rasti usprkos maksimalnoj eksploataciji. Od tada svake godine na tržištu jest i bit će sve manje nafte, odnosno nesrazmjer između rastuće potražnje i opadajuće ponude bit će sve izraženiji. Ovdje ne treba inzistirati na konkretnoj cifri maksimalne «proizvodnje», jer je moguće, iako malo vjerojatno, da narednih nekoliko godina, ako dođe do kratkotrajnog ekonomskog oporavka, «proizvodnja» premaši 88 ili 89 m/b dnevno.17 Ukoliko će ostvarena maksimalna razina ekstrakcije nikada neće nadmašiti – a to ćemo znati tek kada počne opadanje ekstrakcije s plateau-a, za nekoliko godina – oil peak je događaj, koji je već prošao. Bitnije je da je svjetska «proizvodnja» nafte (i tekućih goriva općenito) došla do tzv. pick plateau-a u kojem «proizvodnja» nekoliko godina stagnira na određenoj razini, dok nafta iz novih izvora (uz ostala tekuća goriva i još neke izvore) uspijeva kompenzirati opadanje starih izvora, uz manje fluktuacije i zatim počinje sve brže padati. Početkom 2005. «proizvodnja» je premašila 85 m/b dnevno, a u rano ljeto 2008. jedva je premašila 87 m/b dnevno, dakle vrlo malo povećanje u vrijeme kada je cijena nafte na svjetskim tržištima kontinuirano rasla i kada se svuda crpilo maksimalnim kapacitetom. Po svim raspoloživim podacima, to je pick plateau (grafikon VII). Potražnja i ponuda prvi put u povijesti izjednačili su se 2006., a od proljeća 2007. do ljeta 2008. svaki je dan na tržištu nedostajalo 1-2 m/b nafte dnevno, što je bio jedan od glavnih uzroka naglog rasta cijena. Cijena nafte kontinuirano je , uz nekoliko kraćih razdoblja pada, rasla od 2000. do ljeta 2008. Približavanje oil peak-a znači sve veću volatilnost u cijenama i sve češće pojave naglog rasta cijena u kratkom vremenu (oil spike), trend, koji su mnogi analitičari iz peak oil krugova predvidjeli. Prvi manji spike dogodio se krajem 2006., kada je cijena nafte skočila od 58 na preko 80 d/b, a drugi, puno veći spike dogodio se od ljeta 2007. do ljeta 2008., od 75 na 148 d/b (grafikon X). Oil peak (ili peak energy) trenutno znači drugu fazu u eri fosilnih goriva u kojoj svjetska ekstrakcija tekućih goriva stagnira na pick plateau-u i koja je središnji dio u procesu kraja ere fosilnih goriva. U ovom kontekstu oil peak znači proces, koji će završiti kada počne opadanje ekstrakcije nafte s plateau-a. Oil peak kao događaj je vjerojatno već prošao, dok oil peak kao proces se polako približava kraju.

17 Takvu mogućnost smatramo vrlo malo vjerojatnom, jer događaji idu u pravcu globalnog financijskog sloma i stalnog produbljavanja krize, a ne oporavka, koji bi stimulirao rast potražnje i pokretanje/obnavljanje mnogih poništenih/odgođenih projekata ekstrakcije. Svjetska bi ekonomija, također, morala izdržati barem godinu-dvije cijene nafte preko 100 d/b, ali vidjeli smo da ona to 2008. nije bila u stanju ni 10 mjeseci i to u uvjetima globalnog ekonomskog rasta od 3-4 % godišnje.

18

Grafikon VII : otkriće naftnih izvora kulminiralo je sredinom 1960-ih godina i od tada se stalno smanjuje dok se iscrpljivanje izvora («production») stalno povećavalo, bar do sadašnje mega-krize.

Grafikon VIII: peak plateau u svjetskoj «proizvodnji» nafte od kraja 2004.

19

Grafikon IX: «proizvodnja» (stvarna i predviđena) nafte i plina 1930-2050 u milijardama barela. Vidljiv je peak plateau oko 2005-2015, ovisno o prognozama.

Grafikon X: Kretanje cijena nafte od 1996. do danas. Upada u oči veliki spike 2007-8., ali i kontinuirani rast cijena od 2002. do ljeta 2008.

Već sama stagnacija u ekstrakciji nafte ima teške posljedice, jer su industrijska društva orijentirana prema stalnoj ekonomskoj i tehničkoj ekspanziji («rast», «napredak»), dok će značajno opadanje ponude, kada do toga dođe u narednih desetak godina, moglo imati razorne posljedice. Bez priljeva obilne i jeftine energije industrijska društva ne mogu više normalno funkcionirati, a bez stalnog priljeva ne previše skupe energije ne mogu uopće funkcionirati. Bez ekonomskog rasta otplaćivanje starih i podizanje novih kredita, te otvaranje novih radnih mjesta postaje sve teže. Potrošačka društva nastala su zadnjih desetljeća na temelju obilnih i jeftinih

20

kredita, koji moraju imati iza sebe obilje jeftine energije. Bez nje čitav sustav potrošačkog društva, s brojnom srednjom klasom kao društvenim osloncem, počinje se neminovno urušavati. Kraj ere jeftine energije znači uništenje svih nada oko kontinuiranog podizanja standarda, posebno kod milijardi ljudi u zemljama Trećeg svijeta. Dapače, ni pripadnici srednje klase u „razvijenim“ zemljama ne mogu više održavati svoj raniji visoki standard. Brojna srednja klasa nestat će davno prije sloma industrijskih društava.18

Oil peak ne znači, kako se često popularno prikazuje, da više nema nafte. Nafte

će uvijek biti i to u obilnim količinama (dapače, ljudi nikada neće moći iscrpiti sve zalihe iz postojećih nalazišta zbog financijskih ili tehničkih ograničenja), ali preostale zalihe bit će na mjestima, koja su ili nepristupačna ili previše skupa da bi se vađenje isplatila, jednako kao što je industrijsko ribarstvo zadnjih godina doživjelo kolaps ne zato što ribe više nema, već zato što se, zbog pretjeranog izlova, više komercijalni ulov ne isplati. Nafta na većim dubinama, uz to, često je lošije kvalitete, jer je pomiješana s vodom, koja se koristi zbog povećanog pritiska, te sumporom. U najnovije vrijeme saudijski inženjeri moraju, umjesto vode, koristiti ugljični dioksid za izbacivanje nafte iz Ghawara, najvećeg naftnog polja ikada otkrivenog, što upućuje da to polje opada za 8-10 % godišnje. Svi ozbiljni analitičari danas prihvaćaju peak oil, ne kao teoriju, već kao činjenicu, samo se razilaze oko konkretne datacije. Neki smatraju da se peak oil već dogodio, oko 2005. ili 2006., drugi da će dogoditi oko 2010.-2012., a treći da će dogoditi oko 2020. U stručnim krugovima više nitko ne tvrdi da će se oil peak dogoditi nakon tog datuma. Krajem 2008. IEA – svjetski najpoznatija međunarodna agencija za energiju – napustila je ranije tvrdnje o kasnom peak-u (nakon 2040) i navela, u novom godišnjem izvještaju, da će se oil peak dogoditi do 2020. To je ponovljeno i u novom izvještaju krajem 2009. To je, za sudbinu današnjih ljudskih društava, zapravo, svejedno, jer, koja se god datacija pokaže točnom, nema vremena za bilo kakve značajne promjene. Rast cijena nafte od 2002. do ljeta 2008. IEA uglavnom objašnjava kao posljedicu manjka investicija zbog niskih cijena nafte od 1985. do 2002. To, međutim, ne pojašnjava zašto nije došlo do velikog rasta investicija (oko modernizacije infrastrukture, naftovoda, tankera, platformi, tehnologija za bušenje itd.) nakon 2002., kada je cijena nafte počela kontinuirano rasti.19 Investicije nisu povećane jer naftne kompanije znaju da su raspoložive naftne rezerve – tj. sirovine, koje se mogu relativno brzo eksploatirati – znatno manje od službenih tvrdnji. Stoga se veće investicije – koje se mogu početi isplaćivati tek nakon desetak godina – ne isplate. Također, značajne investicije mogle su se provoditi i prije novijeg rasta cijena, jer ako 18 Neki analitičari smatraju da nestanak srednje klase neće značiti nestanak industrijske civilizacije (Marshall 2010b), ali oni potpuno ignoriraju problematiku energy peak-a. 19 Dapače, logično bi bilo očekivati značajne investiticije i ranije, jer, iako je cijena nafte bila niska, rezerve su, navodno, tako ogromne da bi zarada naftnih kompanija svejedno bila velika. No, ako su stvarne rezerve znatno manje – kako je najvjerojatnije slučaj - onda nema smisla provoditi velike investicije, koje se mogu isplatiti tek za desetak i više godina, uz niske cijene. Ista je stvar s politikom gomilanja zaliha (hoarding policy), kojoj se ponekad pripisuje veliki značaj u rastu cijena nafte, a koja ima smisla samo ako su stvarne rezerve znatno manje od proklamiranih. „Proizvođači“ se danas suzdržavaju od plasiranja nafte, jer računaju da će ju sutra prodati po većoj cijeni.

21

postoji obilje naftnih rezervi ulaganja bi se svakako isplatila čak i uz relativno nisku cijenu. Veće investicije dogodile su se tek 2007. i 2008. kada se nafta približila i premašila nakratko 100 d/b. Tek u takvim okolnostima – koje, međutim, ekonomija ne može dugo podnijeti – postaju financijski isplativi mnogi projekti. Velika istraživanja dala su vrlo slabe rezultate, jer je otkriveno tek jedno gigantsko naftno polje – Tupi kraj obala Brazila, nekoliko kilometara ispod razine mora, koje će ući u upotrebu tek za 5-8 godina uz velike investicije. To je vrlo čudno ako doista postoje obilje naftnih rezervi, koje čekaju na eksploataciju. Već smo rekli da najvažniji „proizvođači“ nafte nisu mogli bitno povećati razinu ekstrakciju čak ni 2008. kada je cijena nafte devet mjeseci bila iznad 100 d/b, još jedan pokazatelj da je oil peak stigao. Još bitnije, najvažniji „proizvođači“ – tako je bilo do eskalacije ekonomske krize - izvoze sve manje nafte zbog stalno rastuće domaće potrošnje u uvjetima demografskog i ekonomskog rasta.

Veliki oil spike 2007-2008. doveo je do češćeg spominjanja oil peak-a u široj javnosti, ali, nakon osjetnog pada cijena u drugoj polovici 2008., opet je nestao s popularnog radara. Mediji i javnost misle da je oil peak relevantan ako cijena energenata raste i da postaje irelevantan ako cijena padne. Međutim, oil peak relevantan je u oba slučaja, jer sve nepovoljniji odnos ponude i potražnje dovodi do rasta cijena, koji, preko određene granice (npr. 100 d/b) smanjuje potražnju, što ruši cijene i dovodi do ekonomske kontrakcije i prestanka rasta, što maskira činjenicu oil peak-a. Oil peak bi bio irelevantan kada bi pad cijene nafte, nakon ljeta 2008., bio uzrokovan velikim povećanjem ponude (ekstrakcije), kako se dogodilo sredinom 1980-ih godina, ali to više nije moguće, jer ne postoji dovoljni sparing capacity. Općenito, kod oil peak-a nije se dobro previše koncentrirati na cijene, koje su kratkoročno podložne velikim fluktuacijama iz različitih razloga, od burzovnih spekulacija do geopolitičkih zapleta. Cijene nafte mogu iznenada drastično pasti – kao u svibnju 2010. – zbog panike na tržištu, iako potražnja nije smanjena. No tržišne cijene mogu biti općeniti indikator značajnih trendova u dugoročnoj perspektivi, što se vidi ako se usporedi prosječna cijena nafte kroz 1990-te i 2000-te godine ili, još više, razdoblja 1985-2002. i 2003-2010. godine.20

Značajno je da je peak oil tabu tema, ne samo među političarima i

ekonomistima, već najčešće i za konvencionalne masovne medije, poput radija, televizije i novina. Politički krugovi nekih zemalja, kako smo spomenuli, vjerojatno su već godinama svjesni značaja oil peak-a, ali o tome, iz spomenutih razloga, ne žele javno govoriti.21 O tome se ne želi govoriti, jer peak oil podrazumijeva postojanje 20 Analitičari često spominju frazu „korigirano za inflaciju“ – npr. da je „realna cijena“ nafte bila najveća početkom 1980-ih godina i da je „realna cijena“ 2008. bila znatno niža – ali to nema smisla, jer je rast cijena energenata upravo glavni uzrok inflacije. 21 Simptomatično, ni američki predsjednik Barack Obama, koji se s problematikom oil peak-a upoznao još dok je bio predsjednički kandidat, nikada ga javno nije spomenuo niti rekao išta što bi se s tim moglo povezati. Ista šutnja važi i za sve europske vlade, ukoliko političke elite uopće znaju za problematiku oil peak-a. Politički krugovi manjih zemalja, poput Hrvatske, o tome vjerojatno ne znaju ništa. U oil peak krugovima postojao je umjereni i vrlo kratkotrajni optimizam oko Obame krajem 2008., ali on je brzo nestao kako je bilo jasno da novi predsjednik samo nastavlja staru politiku, tj. pokušava restaurirati staru ekonomiju čije je vrijeme zauvijek prošlo. Obamina administracija razvija

22

apsolutnih fizičkih limita za ljudsku tehničku i ekonomsku ekspanziju, limita, koji su već dosegnuti ili će biti dosegnuti u vrlo bliskoj budućnosti. Ta je tema, za razliku od klimatskih promjena, politički nekorektna, jer su njezine implikacije strašne za sudbinu industrijskih društava. Političke i ekonomske elite, te mainstream mediji nisu sposobni razumjeti čak ni osnovnu činjenicu, da je veliki rast energenata osnovni uzrok svjetske ekonomske krize. Umjesto toga, uzroci se traže u sporednim ili izmišljenim čimbenicima, poput burzovnih spekulacija, pohlepe bankara, nesposobnosti političara, manipulacije naftnih kompanija itd. Traženje dežurnih krivaca (scapegoating) – u političarima, bankarima, naftnim kompanijama, vanjskim „neprijateljima“ itd. – postaje uobičajeno ponašanje kako se kriza produbljava. Elite su mentalno nesposobne dovesti u pitanje postojeći poredak iz kojeg crpe velike privilegije, dok obični ljudi nastoje uvećati svoj standard i „uzdignuti“ se na društvenoj ljestvici, što je, međutim, nemoguće ako više nema uvjeta za ekonomski rast. Stoga su obje grupe zainteresirane za prešutno ignoriranje ili, rjeđe, eksplicitno odbijanje oil peak-a.22 No ta zaslijepljenost nije ništa prema najnovijim trendovima u zemljama poput Kine i Indije, gdje je, zadnjih 20-tak godina, na djelu zadnja velika industrijska revolucije, koja je ubrzala dolazak oil peak-a. Kina je još početkom 1990-ih godina bila energetski samodostatna, jer je izvozila male količine nafte, dok je danas drugi najveći, iza SAD-a, uvoznik nafte. Budući će povjesničari sa čuđenjem zabilježiti činjenicu da su mnoge zemlje krenule u masovnu industrijalizaciju i urbanizaciju kada se prva faza u eri fosilnih goriva bližila kraju i kada je druga faza (ili oil peak) bila pred vratima ili je, nakon 2004., već stigla. Te zemlje i zadnjih godina ustraju na svojoj politici masovne industrijalizacije i glavni su faktor održavanja visoke cijene nafte – oko 70-80 d/b od proljeća 2009. dalje - u uvjetima duboke krize. Ironično, mainstream analitičari nadaju se da će nezasitna kineska pohlepa za energijom izvući svjetsku ekonomiju iz krize. U stvarnosti, u Kini je na djelu ili umjetni rast (balon, bubble) sponzoriran od vlade u ideološke svrhe (Dubai uvećan za 1000 puta) ili stvarni rast, koji će dovesti do ponavljanja događaja iz 2007-8, hiper-inflacije, eksplozije cijena i ekonomskog sloma. Postojeći trend u Kini ne može se, bez priljeva jeftine energije, dugo održati.

Oil peak znači dugoročno smrtni udarac za dužničku ekonomiju i život na

kredit, koji karakterizira sve zemlje, osim nekoliko, koje još uvijek mogu izvoziti značajnije količine nafte i plina (za moguću vezu rasta cijena energenata i ekonomske krize v. graf. XI).23 Dužnička ekonomija znači da se stari dugovi mogu otplaćivati

velike planove oko „alternativa“ – malo će što od toga biti realizirano - ali ne zbog svijesti o energetskom škripcu, već zbog klimatskih promjena i „energetske neovisnosti“ o inozemnoj nafti. U planovima oko otvaranja parkova i drugih ranije zaštićenih područja za naftne kompanije može se također vidjeti da ne postoji nikakva bitna razlika između američkih demokrata i republikanaca. „Ekološki svjesni“ Obama vrlo je brzo prihvatio republikanski slogan o eksploataciji netaknutih i teško dostupnih područja („drill, baby, drill!“), jer je konvencionalna nafta preostala samo na tim područjima. 22 O problemu negiranja opsežno pišu Heinberg 2005, Homer-Dixon 2006, Bardi 2007 i drugi. 23 Analitičari iz oil peak krugova, poput Richarda Heinberga i Jeffa Rubina, ističu da oil peak nije jedini uzrok velike ekonomske krize, koja je eskalirala 2008,, ali svakako je osnovni, jer kompletni sustav industrijskog društva počiva na energiji i traži, za normalno funkcioniranje relativno jeftina fosilna goriva, bazično naftu. Stoga nije slučajno da je eskplozija cijena nafte 2007-8. – ili treći naftni

23

jedino uzimanjem novih kredita, što traži ekonomski rast za koji je osnovni uvjet obilje jeftine energije. Bez jeftine energije čitav se sustav dužničko-kreditne ekonomije malo-pomalo počinje urušavati, kako vidimo u događajima od 2007. dalje.24 Banke su stvarale „toksičnu imovinu“, posuđujući više novaca nego što su imale na depozitu računajući na budući ekonomski rast Bankrot Dubaija krajem 2009. bio je samo početak lančane reakcije, koja se prelila u Europu i koja se trenutno (prvi mjeseci 2010) izražava u bankrotu Grčke, a uskoro i drugih prezaduženih zemalja, koje, bez ekonomskog rasta, više ne mogu servisirati svoje dugove. Bankrot čitavog niza država svakako je neminovan u bliskoj budućnosti, samo je pitanje da li će do njega doći kroz novi veliki rast cijena energenata (brže) ili kroz postupno produbljavanje ekonomske krize, propast banaka i nelikvidnost država (sporije). Pravi slom svjetskog financijskog sustava počet će kada tržišta shvate da se velike prezadužene ekonomije – poput Japana, V. Britanije i SAD-a – nalaze pred bankrotom. Političke i ekonomske elite mentalno su nesposobne da priznaju neodrživost postojećeg sustava – čak i ako su čule za oil peak – jer iz njega crpe svoje privilegije. Široke mase također ga ne mogu prihvatiti, jer uništava sve njihove nade oko «boljeg života», tj. stalno rastućeg standarda i akumulacije moći. Dodatni je problem da su velika većina ljudi, uključujući i elite, znanstveno nepismena i podložna predrasudama i iluzijama svake vrste. Značajno je da oil peak ignoriraju i ljudi iz ekoloških krugova, uključujući i one s radikalnom orijentacijom. To je dvostruko ironija, jer su ti ljudi vrlo kritično prema službenom ideologiji (a nekritički prihvaćaju tvrdnje vlada i kompanija o velikim naftnim rezervama) i jer se tema oskudice i iscrpljivanja resursa stalno provlačila u suvremenim ekološkim teorijama. Bilo bi logično očekivati da ekološke grupe i šok – bio popraćen eskalacijom krize, slomom bankarskog sustava i velikom ekonomskom kontrakcijom, posebno u području transporta, turizma i sličnih djelatnosti u kojima se rast cijena energenata najprije osjeća (Heinberg 2009c, Rubin 2009). Slom američkog tržišta nekretnina, na kojem je kriza započela još 2007., po sebi je puno više posljedica (rasta cijena energenata), nego uzrok. 24 Jedno od zadnjih utočišta onih, koji negiraju realnost oil peak-a, je tvrdnja da je u razvijenim zemljama, zadnjih nekoliko godina došlo do zasićenja u opskrbi naftom i da više potražnja ne raste pa nema potrebe za rastom cijena (tzv. peak demand). To je pozicija, koju, zadnjih mjeseci, ističu neke poznate ustanove, poput CERA i IEA, poznate po svojem neutemeljenom optimizmu kao i neke naftne kompanije (Saudi Aramco). No, peak demand znači i kraj ekonomskog rasta (end of growth) i nemogućnost izlaska iz krize ili trajno produbljavanje krize. Peak demand nije nešto na što su se „razvijene“ odlučile dobrovoljne, već silom nametnute okolnosti zbog velikog rasta cijena energenata i trećeg naftnog šoka, tj. peak oil je pravi uzrok peak demand-a. Niti jedna vlada nije proklamirala odbacivanje ekonomskog rasta, već upravo suprotno, sve vlade nastoje prevladati ekonomsku krizu i restaurirati staru ekonomiju s „rastom“, što znači – povećanje potražnje, ali i povećanje cijena, koja onemogućava oporavak. Za nekoliko godina, nakon što počne treća faza u eri fosilnih goriva, niti peak demand više neće spriječiti veliki rast cijena energenata. Još jedan pokušaj da se negira dolazak oil peak-a je tvrdnja da stagnacija svjetske ekstrakcije nafte na pick plateau-u, od kraja 2004., predstavlja negaciju oil peak teorije. No, kako zna svatko tko poznaje stručnu literaturu, to nije točno, jer su teoretičari oil peak-a, od Campbellovih analiza oko 1997. nadalje, pretpostavljali mogućnost stagnacije ekstrakcije nafte na plateau-u od nekoliko godina. Pick plateau je jedna od modifikacija klasične Hubbertove krivulje u kojoj esktrakcija nafte dolazi do vrhunca i odmah počinje opadati. O tome su detaljno govorili i pojedini popularizatori, poput Heinberga i Kunstlera, u razdoblju 2003-2005. Yergin i CERA zadnjih godinu dana također tvrde da će plateau potrajati nekoliko desetljeća, barem do sredine 21. stoljeća. No, s obzirom na rastuću potrošnju u velikim zemljama Trećeg svijeta i zemljama izvoznicama nafte te s obzirom na brzinu iscrpljivanja starih i slaba otkrića novih naftnih polja, ta tvrdnja nema uporišta u realnosti.

24

stranke odlučno prihvate teoriju oil peak-a, ali one, uglavnom, zagovaraju «alternativne izvore energije». No, kako će cijene nafte nastaviti rasti u narednim godinama sve će se češće govoriti o oil peak-u. Već danas se o njemu može govoriti kao o svojevrsnom pokretu s teoretičarima i popularizatorima, web-stranicama, organizacijama25

Grafikon XI: Moguća veza između oil peak-a i ekonomske kontrakcije od sredine 2008.

Za sada vlade u svim zemljama ulažu očajničke napore da ožive proizvodnju i pokrenu ekonomiju, tj. da obnove ranije stanje. Sjećajući se Velike Depresije 1930-ih godina, vlade su masovnim intervencijama, upumpavajući ogromne količine novaca u banke i druge ustanove, privremeno spriječile slom finacijskog sustava. No, ti će napori ostati uzaludni – i izazvati sve veći bijes kod sve siromašnijeg stanovništva - jer osnovni uvjet za oporavak – obilje jeftine energije – više ne postoji.26 Bazično, vlade su spašavale banke, koje ih kreditiraju i kojima ovisi njihov ostanak na vlasti. Tzv. paketi poticaja i drugi oblici državne intervencije indirektno su priznanje da ekonomija 25 Dvije najznačajnije ustanove, koje proučavaju posljedice oil peak-a su Association for the Study of the Peak Oil and Gas (ASPO) i Post Carbon Institute. 26 Neki financijski analitičari, poput A. G. Marshalla, također ističu da „paketi poticaja“ samo odgađju neminovno i budući slom čine još težim, te da industrijske ekonomije punom parom ulaze u najveću depresiju u povijesti. „Oporavak“ je iluzija temeljen ne na stvarnoj ekonomiji već na financijskim spekulacijama (Marshall 2009a, 2009b, 2010a, 2010b). Marshallova analiza kratkoročnih trendova je odlična, ali on ne zna ništa o vezi energije i ekonomije, odnosno oil/energy peak problematici.

25

više ne može stajati na vlastitim nogama i da mora hodati na štakama ili, još gore, da je prikopčana na aparate. Bez tih intervencija svjetska bi ekonomija već utonula u novu Veliku Depresiju, koju svejedno neće izbjeći, jer se vrijeme jeftine energije ne može vratiti. Političke i ekonomske elite vjeruju da upumpavanje novaca vodi „ozdravljenju“ banaka, koje će opet masovno kreditirati poduzetništvo, koje će otvarati nova radna mjesta i voilà – stara privreda je obnovljena. Od toga, međutim, ne može biti ništa, jer novac nije resurs i bogatstvo, već samo oznaka za stvarno bogatstvo, koje se ne može stvarati bez energije. Upumpavanje i printanje novca ne može kompenzirati stvarni problem – stagnirajuća ili opadajuća razina net-energije – iako ga privremeno može sakriti. Ono je usporilo tempo produbljavanja krize, ali od početka 2010. stigao je drugi val krize, koji vodi prema još većoj kontrakciji svjetske ekonomije. Najspektakularniji rezultat velikih stimulansa je ogromno povećanje deficita i javnog duga ionakon prezaduženih zemalja.

Vlade i ekonomisti, koji ih savjetuju, dali su potpuno pogrešnu dijagnozu

stanja, smatrajući da se radi o „financijskoj krizi“ uzrokovanoj određenim „greškama“ u bankarskom poslovanju.27 Kriza je dovela do osjetnog smanjivanja prihoda države, banaka i kompanija i, posljedično, do sve teže otplate starih kredita, urušavanja kreditnog rejtinga i sve težeg dobivanja novih kredita. Upumpavanje ogromnih količina novaca u privredu dovelo je do velikog povećanja deficita i javnog duga, koji već prijete bankrotom više država, od SAD-a do Grčke. U posebno je teškom stanju Europska unija u kojoj veliki deficit više država prijeti raspadom eurozone i nestankom eura kao zajedničke valute.28 Budući slom, koji je privremeno izbjegnut 2008., bit će stoga još znatno gori kada nastupi u naredne 2-3 godine. Danas je, u uvjetima jačanja krize, vlada bit će mnogo slabiji i bankrot većine država vjerojatno je neminovan. U mnogim zemljama rastu društvene tenzije i šire se masovni štrajkovi zbog rasta nezaposlenosti, rezanja ili čak samo nepovećanja plaća. Obećanja o povećanja plaća, koja su donesena ranije, sada se ne mogu provesti, jer su novci preusmjereni na spašavanje financijskih ustanova i „pakete poticaja“. Vlade, koje pokušavaju izbjeći bankrot donošenjem nepopularnih mjera (austerity measures), poput rezanja plaća i radnih mjesta te povećanja poreza, ne mogu dugo preživjeti

27 Odličnu analizu i kritiku konvencionalne ekonomije daje Rubin 2009. 28 Dezintegracija EU nije ništa iznenađujuće, jer su takve multinacionalne cjeline – izvorno nastale u sasvim drugačijim okolnostima, eri jeftine energije - posebno osjetljive na lomove, koje podrazumijeva kraj era fosilnih goriva. Ono što iznenađuje je upornost zemalja, poput Hrvatske, koje se uporno pokušavaju ukrcati na brod, koji tone velikom brzinom. Razumno ponašanje nalaže suprotno, da se napusti brod ili se prestane s pokušajem ukrcavanja, ali političke su elite toliko zaslijepljene neposrednom koristi (kako je one vide) da ignoriraju osnovne činjenice. Cirkus oko pomoći Grčkoj pokazuju visoku razinu nesposobnosti i korumpiranosti europske birokratske elite, koja se demagoški dodvorava javnosti u vlastitim zemljama, ali istovremeno mora služiti krupnom kapitalu (bankama), koji ih je doveo na vlast. Pri tome vladajuće elite ne prezaju niti od kršenja ustava – koji propisuje da deficit mora biti znatno manji nego što je slučaj s gotovo svim članicima EU – koji su same donosile. Suprotno popularnom mišljenju, ne postoje bitne razlike između sjevernih i južnih (mediteranskih) članica EU. Njemačka i Francuska, koje se obično uzimaju kao primjer „marljivosti“ i „financijske discipline“, imaju deficit oko 8% BNP, a javni dug oko 80% (s tendencijom porasta u oba slučaja), znatno više od onoga što dopušta ustav EU. U posebno teškoj situaciji je Velika Britanija, koja nije članica Eurozone, ali čija je ekonomija – u kojoj će se deficit za godinu izjednačiti s Grčkom iz 2010. – pred bankrotom.

26

masovno nezadovoljstvo. Vijek trajanja pojedinih vlada bit će, u uvjetima masovnog nezadovoljstva, sve kraći. Vlade u prezaduženim zemljama nalaze se između čekića stranih banaka, koje nude kredite, i nakovnja domaće javnosti, koja se protivi „mjerama štednje“. Ako restriktivne mjere budu samo kozmetičke prezadužene će države sve brže gubiti kreditni rejting i ostajati bez stranih investicija i kredita, a ako budu drastične vlada će vrlo brzo pasti uslijed masovnog nezadovoljstva, a ekonomija utonuti u duboku depresiju. Bez stranih kredita nije moguće osnovno funkcioniranje ekonomije većine zemalja, ali bez podrške javnosti niti jedna vlada ne može vladati. Osciliranje između bankrota i nepopularnih mjera sudbina je vlada u svim zaduženim zemljama. Vlade i javnost podjednako percipiraju događaje iz zastarjele i iskrivljene perspektive, pokušavaju preživjelu paradigmu „rasta“ aplicirati na novo doba post-peak energy. Istovremeno, kolektivna paranoja traženja dežurnih krivaca i prošireno uvjerenje da se radi o „umjetnoj“ krizi potiče otpor prema mjerama, koje bi trebale smanjiti deficit i javni dug. Ironično, taj otpor potiču političari – koji su uporno tvrdili da je problem u „nereguliranosti“ bankovnog sektora, dakle subjektivnom propustu – koji bi drastične mjere trebali provoditi. Vladajuće elite nemaju ni hrabrosti, a uglavnom ni znanja da javnosti kažu istinu, što potiče rasprostranjenu iluziju u „umjetnoj“ krizi i „nepravednom“ karakteru restriktivnih mjera. U stvarnosti, te su mjere samo posljedica urušavanja financijsko-kreditnog sustava u novim peak energy okolnostima. Od proljeća 2010. europske vlade postupno napuštaju politiku poticanja javne potrošnje – koja je dovela do ogromnog povećanja duga i deficita - i idu na rezanje potrošnje, kao posljednji očajnički pokušaj izbjegavanja državnog bankrota.

Mnogi su autori zadnjih godina istaknuli sudbonosne posljedice oil peak-a.29

Nafta nije luksuzna roba od čije se kupnje može odustati kada cijene postanu previsoke. Ona je ključna energetska sirovina i pravi krvotok industrijskog društva na kojoj počiva doslovno sve, od transporta do medicinskih usluga, od poljoprivrede do informatike. Kada je jednom industrijska infrastruktura izgrađena pretežno na nafti i oko nafte ovisnost o njoj postaje stvar nužde, ne dobrovoljnog izbora. Smanjenje potražnje, uslijed previsokih cijena, automatski znači masovno povećanje nezaposlenosti, socijalne nerede, gašenje čitavih ekonomskih grana poput masovnog turizma ili putničkog avionskog prijevoza, financijske potrese, slom sustava kreditiranja i zaduživanja, nemogućnost razvoja tzv. alternativnih izvora energije itd. Sukobi između država oko sve skupljih ili oskudnijih energenata – prisutni zadnjih godina na Bliskom i Srednjem Istoku, Kavkazu i mnogim drugim područjima - biti će

29 Detaljniji i kvalitetniji pregledi: Heinberg 2004a, 2005, Kunstler 2006, Strahan 2007, Deffeyes 2008, Greer 2008. Naravno, postoje i optimistički oponenti, koji tvrde da ne postoji nikakva energetska kriza, jer su naftne rezerve ogromne i tehnologija će uvijek naći zamjene: Mills 2008, Yergin 2008. Optimizam je, prije nekoliko godina, izazvala i teza o tzv. abiotičkom porijeklu nafte po kojoj nafta nije nastala fosilizacijom organskih ostataka živih bića u drevnoj prošlosti, već anorganskim procesima duboko u Zemljinoj kori, koji se stalno odvijaju. Po tome bi nafta, navodno, bila obnovljivi (tj. neiscrpan) izvor energije. No, kako su istaknuli pojedini peak oil analitičari, ne samo da velika većina geologa odbacuje tu hipotezu, već ona nema nikakve praktične implikacije, jer je (navodni) tempo „nadopunjavanje“ nafte daleko prespor da bi kompenzirao tempo ljudskog iscrpljivanja (Bardi 2004, Heinberg 2004b). Čak i da je „nadopunjavanja“ znatno brže vađenje takve nafte imalo bi, zbog velikih dubina, vrlo malu komercijalnu vrijednost sa stajališta net-energije, tj. EROEI bi bio vrlo nepovoljan.

27

sve izraženiji nasilniji. I sporovi oko distribucije vitalnih energenata, kao u plinskoj krizi u Europi početkom 2009., bit će sve češći kako će dolaziti do sve većeg raskoraka između stalno rastuće potražnje i sve više stagnirajuće ponude.30 Godina 2009. – s relativno niskim cijena energenata u uvjetima ozbiljne, ali još ne kritične krize i bez većih socijalnih nereda – pokazat će kao zatišje pred buru. U narednim godinama dolazit će do sve češćih naglih rasta cijena nafte i ostalih energenata, pri čemu će svaki put biti ostvaren novi rekordni rast. Nakon toga uslijed će pad cijena, ali uvijek manje nego prethodni put. Jedini način da se ublaže budući spike-ovi je potonuće svjetske ekonomiju u još puno dublju krizu od sadašnje, ali u daljnjoj budućnosti, nakon završetka druge faze u eri fosilnih goriva, ni duboka depresija neće spriječiti rast cijena energenata. Problematika oil peak-a općenito se ignorira od strane političkih i ekonomskih elita. Predstavnici pojedinih naftnih kompanija, poput British Petroleuma ili Saudi Aramca, povremeno su, u nekim javnim istupima, spominjali i odbacivali oil peak, tvrdeći da su naftne rezerve ogromne i dovoljne za barem nekoliko desetljeća ekonomske ekspanzije. Neki publicisti, međutim, zastupaju dijametralno suprotne tvrdnje, smatrajući da je oil peak konstrukcija naftnih kompanija i s njima povezanih vlada da bi se opravdao rast cijena nafte.31 Drugi kritičari pokušavaju „oil peak doomsterism“ izvesti iz religioznih učenja, odnosno apokalitične židovsko-kršćanske tradicije.32 Oil peak se kritizira i zbog (navodnog) ignoriranja „alternativa“ i društvenih – umjesto ekoloških – granica rasta, te zbog (navodnog) opravdanja militarizma.33 Najozbiljniju i najdetaljniju kritiku teorije oil peak-a dali su ekonomisti Robin Mills i Duncan Clarke. Mill smatra da je natna i energetska kriza „mit“ zbog obilja rezervi konvencionalne i nekonvencionalne nafte, ograničenih istraživanja u otkriću novih izvora, velikih mogućnosti alternativnih izvora energija, te velike adaptivne sposobnosti tržišta. Mills kritizira sve bitne koncepte oil peak teorije, poput „lake nafte“, EROEI, neelastične reakcije cijena na odnos ponude i potražnje itd. Po Millsu, naftno doba će trajati više desetljeća, ali će novi izvori energije sve više zamjenjivati naftu i druga fosilna goriva.34

30 O suvremenim energetskim sukobima i njihovim mogućim budućim trendovima pišu Homer-Dixon 2001, 2006, Kunstler 2006, Dekanić 2007, Klare 2005, 2009, Smil 2008, Šimleša 2008. 31 Watson-Jones 2005. Analize i pobijanje rane kornukopijanske kritike oil peak-a, s početka 2000-ih, daje Heinberg 2005:118-136. 32 Hemenway 2006a. Toby Hemenway je istovremeno dao nešto suvisliju kritiku, navodeći prolongirani pad u odnosu na klasičnu Hubbertovu krivulju, značaj rasta cijena za smanjenje potrošnje i usporavanje iscrpljivanja zaliha itd. (Hemenway 2006b). 33 Hossein-Zadeh 2008. Wade Frazier smatra da teorija oil peak-a ostaje u okviru stare paradigme oskudice, koju treba prevladati s novom „paradigmom obilja“ na temelju eksploatacije hladne fuzije i drugih oblika „nove energije“ (Frazier 2004a, 2004b). Ako „nova energija“ ima tako ogromne potencijale teško je vjerovati da bi samo rijetki pojedinci - čija nastojanja, navodno, blokira „karbonski lobi“ – to shvatili. 34 Mills 2008. Slično rezonira i Clarke 2007. Mills piše umjereno, uz minimalne ideološke diskvalifikacije, ali njegova je osnovna pozicija kornukopijanska vjera u „slobodno tržište“ i ljudsku tehno-ingenioznost. Ironično, Millsova knjiga pojavila se u ljeto 2008., istovremeno s eskalacijom velike ekonomske krize, koja ja teško objašnjiva iz njegove perspektive. Mills prihvaća standardno mišljenje ekonomista, da će rast cijena dovesti do većih investicija i otkrića, porasta ponude, te razvoja alternativa. Međutim, umjesto toga, došlo je do velike ekonomske kontrakcije i gotovo sloma svjetske

28

Na te su prigovori ljudi iz peak oil krugova više-manje uspješno odgovorili, često i prije nego što su se uopće pojavili. O vjeri u „alternative“ reći ćemo nešto više kasnije. Tvrdnje da je oil peak konstrukcija naftnih kompanija i vlada ne može objasniti činjenicu da su one oil peak uglavnom ignorirali ili, rjeđe, eksplicitno negirali, odnosno tvrdili da leži u daljnjoj budućnosti. Prikazivanje oil peak-a kao neke vrste katastrofičnog učenja, koji vuče porijeklo iz židovsko-kršćanske apokaliptične tradicije, ignorira činjenicu da je to znanstvena teorija, koja se može i treba empirijski provjeravati, neovisno o nečijim subjektivnim nazorima.35

Grafikon XII: zastupljenost pojedinih izvora energije u svjetskoj potrošnji 2004. Danas (2010) je omjer sličan, ali uz veću zastupljenost ugljena i nuklearne energije. No fosilna goriva i dalje apsolutno dominiraju, u indirektnim razmjerima puno više od prikazanog.

U javnosti industrijskih društava dominira velika vjera u «alternativne izvore

energije», pri čemu se jedni zalažu za nuklearnu energiju, a drugi za tzv. obnovljive izvore, poput sunca, vode i vjetra. Prevladava naivno uvjerenje da je energetska

ekonomije, upravo kako teorija oil peak-a predviđa. Mills potpuno ignorira detaljnu kritiku „alternativa“, koju su dali brojni pisci iz oil peak krugova. Millsova knjiga jedina je ozbiljna i detaljna analiza, koja nastoji pobiti središnje teze oil peak teorije (ostalo su uglavnom kratki tekstovi na internetu). To pokazuje da gotovo svi analitičari, koji se ozbiljno bavi ovom problematikom, prihvaćaju osnovne teze oil peak teorije, iako su, do nedavno, postojale velike razlike u dataciji dolaska oil peak-a. Do nedavno, prevladavala je teza o kasnom peak-u, oko 2020. ili kasnije, no, nakon događaja 2007-8., dominira uvjerenje da je oil peak već stigao i da je 2008. ostvaren all time peak u ekstrakciji nafte i tekućih goriva općenito. 35 Kurt Cobb ističe da je oil peak utemeljen u modernoj znanosti, primarno geologiji, a ne u nekakvom religioznom „učenju“ (Cobb 2006). Uostalom, među ljudima iz oil peak krugova nema praktički nikoga tko bi bio posebno religiozan. To su ljudi izrazito sekularno orijentirani, mnogi od njih s više-manje dobrom znanstvenom naobrazbom, čak i ako nisu osobno znanstvenici.

29

tranzicija tehnički lako provediva, samo je pitanje da li postoji politička volja.36 No, to je daleko od istine i pokazuje potpuno nerazumijevanje što se doista događa. Današnja industrijska društva produkt su energetske tranzicije, od drva i rada živih bića do masovnog korištenja fosilnih goriva, koja je trajala oko 150-200 godina. Sve veće korištenje fosilnih goriva, od kraja XVIII. do sredine XX. stoljeća, bilo je moguće zbog obilnih izvora organske energije: drva i rada živih bića, ljudi i domaćih životinje. Tek je postupno prelaženje na anorganske izvore energije omogućilo smanjivanje ovisnosti o organskim izvorima energije. Danas to, međutim, nije slučaj s odnosom fosilnih i «alternativnih» izvora energije. Alternativni izvori energije nisu doista alternativni, jer su derivativi nafte, tj. za njihov razvoj, konstrukciju i održavanje potrebne su ogromne količine jeftinih fosilnih goriva, uvjet, koji više, zbog peak oil-a, ne postoji. Vrhunac «proizvodnje» nafte znači da je vrlo blizu i vrhunac «proizvodnje» prirodnog plina čija je cijena usko vezana uz naftu. Ugljena ima u nešto većim količinama, ali i njegov je peak blizu, da se ne govori o teškim ekološkim posljedicama – od zagađivanja zraka do klimatskih promjena – ako dođe do masovnog povećanja njegove upotrebe. Mnogi analitičari smatraju da se peak gas može očekivati oko 2015-2020., a peak coal oko 2020-2025. godine.37 No, s obzirom da je industrijska infrastruktura sagrađena na temelju nafte i plina – ovo više nije XIX. stoljeće – peak oil i peak gas imat će teške posljedice za funkcioniranje industrijskog društva. U uvjetima rastuće dezintegracije industrijskog sustava teško je očekivati kontinuirani rast eskploatacije ugljena. Povećanje ekstrakcije ugljena – koje se kontinuirano ostvaruje zadnjih desetljeća – nije moglo spriječiti niti ublažiti veliku krizu industrijske civilizacije, koja je eskalirala zadnje dvije godine. Isto važi i za tzv. nekonvencionalnu naftu – tešku naftu, naftne škriljevce itd. – čija eksploatacija postaje moguća tek ako se cijene nafte kreću oko 100 d/b kroz više godina. No, kako nam pokazuje iskustvo iz 2008., privreda takve cijene ne može dugo podnijeti i jedino „rješenje“ je u kontrakciji, koja povlači pad cijena i napuštanje skupih projekata eksploatacije nekonvencionalnih izvora. EROEI za nekonvencionalnu naftu vrlo je nepovoljan i njezina eksploatacija – slično vađenju nafte iz morskih dubina – izraz je rastućeg očaja naftne industrije i još jedan pokazatelj kraja ere „lake nafte“.38 Peak oil analitičari često ističu da se industrijska društva ubrzano približavaju ponoru net-energije, kada će eksploatacija tzv. alternativa izvlačiti sve više energije iz ostalih sektora društva, uzrokujući sve brže opadanje društvene složenosti.39 Prije 40 i više godina nikome nije palo tražiti naftu u morskim dubinama ili politički nestabilnim zemljama, kao što prije 2000. i početka rasta cijena eksploatacija nekonvencionalne nafte nije imala veći značaj.

36 Zanimljivo, i pojedini ljudi iz oil peak krugova – poput J. Leggetta i M. Klarea – veliki su entuzijasti oko mogućnosti takve energetske tranzicije, uglavnom u pravcu obnovljivih izvora. No, u među oil peak-istima prevladava skepticizam oko mogućnosti energetske tranzicije, iako su neki, koji rade u okviru organizacija, skloni iz političkih razloga isticati povoljne mogućnosti «alternativa», poput R. Heinberga. 37 O tome detaljnije Heinberg 2005, 2009. 38 Katastrofa oko potonuće naftne platforme u Meksičkom zaljevu – vjerojatno najveća ekološka katastrofa do sada - u travnju 2010. primjer je što znači razlika između „lake“ i „teške“ nafte. Takvi događaji, poput Chernobila 1986., mogu biti relativno rijetki, ali, kada se dogode, rezultat je katastrofa neviđenih razmjera. 39 Lardelli 2009b, Goodchild 2009b.

30

Nuklearne elektrane, hidroelektrane, vjetrenjače i slična postrojenja traže velike

količine fosilnih goriva, a isporučuju električnu energiju, što može funkcionirati samo dok postoji jeftina nafta. Nuklearne elektrane traže 12-15 godina za konstrukciju uz enormno visoke cijene, koje će se, u narednim godinama stalno povećavati, jer se i nuklearna industrija potpuno temelji na nafti, od vađenje i prerade ruda do gradnje elektrana. Za razvoj nuklearne industrije – čak i ako ignoriramo ograničene rezerve urana i torija – potrebne su ogromne količine jeftine net-energije, koja može doći samo od nafte i plina, ali takva energija više ne postoji. Nuklearna industrija ima i drugih velikih problema, od otpada do proliferacije nuklearnog oružja. Energija dobivena od sunca i vode vrlo je slabe termodinamičke kvalitete, ima slabu gustoću i nepogodna je mnoge aktivnosti vitalne za industrijsko društvo. To je difuzna energija, sasvim različita od koncentrirane energije fosilnih goriva, koja se nakupljala milijunskim procesima taloženja organskih ostataka. Električna energija uopće nije pogodna za neke vitalne segmente društva, poput poljoprivrede i transporta. Neki drugi izvori, poput bio-goriva ili pješčanog katrana, mogu davati fosilna goriva, ali samo u manjim količinama, uz enormno visoke troškove, ekološku devastaciju, povećanje cijene hrane, masovno trošenje vode i nafte itd. Njihova upotreba – a i oni trebaju tehnologiju, koja počiva na fosilnim gorivima - nikada ne može zamijeniti konvencionalna fosilna goriva. Njihovo sve češće spominjanje i uključivanje pod nazivom «nekonvencionalna nafta» govori o rastućem očaju političkih i ekonomskih elita oko sve neizvjestnije budućnosti. Stoga su svi tzv. alternativni izvori energije non-starters, tj. u temelju defektni i nepogodni za dugoročni opstanak industrijskih društava. Inzistiranje na njima i vjera u tehnička čuda pokazuje koliko elite i većina ljudi suvremenih društava izgubila vezu sa stvarnošću. Kada bi „alternative“ doista bile stvarne alternative – tj. konkurentne i profitabilne sa stajališta net-energije – onda bi već odavno došlo do njihovog masovnog razvoja i smanjivanja ovisnosti o fosilnim gorivima. No, njihova ekspanzija, posebno zadnjih 10-15 godina, praćena je ne smanjenjem, već povećanjem potrošnje fosilnih goriva, dakle sasvim različito od slučaja kada je sve veća upotreba ugljena, nafte i plina, u 19. i 20. stoljeću, dovodila do smanjivanja upotrebe drva i rada živih bića, dva osnovna izvora energije u seljačkim društvima.

Čak i kada bi doista postojali alternativni izvori energije ne postoji dovoljno

vremena za njihov razvoj do razine na kojoj mogu zamijeniti opadajuća fosilna goriva. Masivna energetska tranzicija morala bi se postići u narednih 20-tak godina što nikako nije moguće, jer zamjena infrastrukture – sadašnja je prilagođena za naftu i ostala fosilna goriva - traži puno više vremena. Jedna je stvar, primjerice, proizvesti nekoliko stotina ili tisuća električnih automobila, a nešto sasvim drugo zamijeniti 800 milijuna prijevoznih sredstava – automobila, motora, aviona, brodova, vlakova, traktora itd. – koji troše fosilna goriva u 20 godina. Tehnološke inovacije na području energije bile su uvijek vrlo spore, pa je zadnjih stotinjak godina ostvareno samo jedno značajno povećanje - nuklearna fisija – koja se uvijek temeljila na velikim vladinim subvencijama. To znači da su polemike između zagovornika nuklearne i obnovljive (vjetar, voda, sunce) prilično irelevantne, jer obje polaze od naivne vjere u tehnička «rješenja» i ne razumije bitno drugačije odnose energetske tranzicije i činjenicu kraja

31

ere jeftine energije.40 Priče o „ekološkoj modernizaciji“, „dematerijalizaciji“, „energetskoj neovisnosti“, „čistoj energiji“, „zelenoj revoluciji“ i slično mogu biti popularne ili politički korisne – dovoljan razloga da ih političke i ekonomske elite često koriste - ali nemaju uporišta u energetskoj i ekonomskoj stvarnosti. polaze od slijepe vjere u tehnička rješenje i brkanja tehnologije i energije. Tehničke inovacije ne mogu ništa bitno pomoći, ako se ne temelji na novim izvorima energije, koji su neovisni od fosilnih goriva. Trenutno, takvih izvora nema i nitko ne zna kako do njih možemo doći. Tehnološka efikasnost ne može pomoći, jer Jevonson paradoks41 ukazuje da povećanje efikasnosti vodi u brže iscrpljivanje ključnih sirovina.

Često se povlače paralele između Velike Depresije 1930-ih godina i sadašnjeg stanja, ali sličnosti su samo površne, poput velikog rasta jeftinih kredita. Današnje je stanje puno teže zbog puno više ljudi, puno veće zaduženosti i, najvažnije od svega, kraja ere jeftinih fosilnih goriva. Izlazak iz ondašnje depresije bio je moguć, jer je još uvijek postojalo obilje jeftine energije. Veliko doba ugljena išlo je prema vrhuncu, a velika doba nafte i plina tek započinjalo i trebalo je samo organizirati proizvodnju i potaknuti potražnju.42 Danas to više nije slučaj. To znači da sadašnja mega-kriza trajno stanje, koje će se s vremenom stalno pogoršavati, iako su kratkoročna poboljšanja u pojedinim sektorima moguća. Jedini način za trajnije prevladavanje krize je vraćanje stanja u kojem postoji obilje jeftine energije, ali to nije moguće. Izrazi poput «recesije» ili «depresije» ne oslikavaju pravo stanje, jer potječu iz ekonomije i uvijek impliciraju «oporavak», koji nije moguć. Trenutno, velika većina ekonomista smatra da su događaji 2007-2009. normalni recesijski ciklus, iako nešto dublji i teži od običnog, i koji je već (proljeće-ljeto 2009) dosegao vrhunac i sada slijedi «polagani oporavak». Neki ekonomisti, poput Paula Krungmana, smatraju da se radi o depresiji, koja će potrajati duže. No, svi jednako misle da «oporavak» neminovan, samo je pitanje kada. Oni i dalje misle da je novac temelj ekonomije i je problem u «nelikvidnosti» ili „deflaciji“. Mainstream ekonomisti su ljudi, koji nisu jednostavno u 40 O problemima s “alternativama” detaljnije pišu Youngquist 2000, Heinberg 2005, 2009b, Kunstler 2006, Trainer 2007, Burr 2008, Deffeyes 2005, 2008, Greer 2008, 2009, Rubin 2009 i drugi. Ljudi iz oil peak krugova imaju različita mišljenja o vrijednosti „alternativa“ da kompenziraju pad ekstrakcije nafte u narednim godinama. Neki, poput K. Deffeyesa, J. Rubina i M. Klarea, izražavaju umjereni optimizam, ali većina su prilično skeptični. Izraziti optimizam, poput J. Leggetta, vrlo je rijedak. Geopolitičar Michael Klare misli da će industrijska civilizacija u daljnoj budućnosti u potpunosti počivati na obnovljivim izvorima energije nakon duge i bolne energetske tranzicije (Klare 2006, 2009b, 2009c). No, ne smatramo vjerojatnim da „obnovljivi izvori“ – koji su također derivativi fosilnih goriva – mogu podupirati industrijsku civilizaciju s nekoliko milijardi ljudi. 41 Engleski ekonomist William S. Jevons, u knjizi The Coal Question (1865), ukazao je da su tehnološka poboljšanja u parnim strojevima, koja su smanjila količinu outputa-a ugljena, ujedno značila povećanje njegove ekstrakcije i potrošnje. 42 Ukratko, osnovni uzrok Velike depresije – koja će ubrzo biti poznata kao Prva velika depresija, naon što suvremena industrijska društva utonu u krizu znatno težu od sadašnje – bio je manjak potrošnje ili preveliki jaz između proizvodnje i potrošnje. Danas je osnovni problem manjak jeftine net-energije. Postoje i mnoge druge sekundarne razlike – puno veći broj ljudi, nagle klimatske promjene, masovna industrijalizacija na svjetskoj razini itd. – koje također upućuju da je danas stanje puno teže i složenije nego prije 70-80 godina. No energetski je faktor ključan. Suvremena mega-kriza svjetske ekonomije bazično je energetska kriza s manjkom jeftine net-energije kao osnovnim uzrokom. SAD i većina drugih „razvijenih“ ekonomija prije 70-80 godina plivala su u moru jeftine energije, što danas sigurno nije slučaj i zato danas oporavak neće biti moguć.

32

krivu – to znanstveno nije nikakvi problem – već nanose veliku štetu, jer, kao savjetnici političkih elita, imaju značajan utjecaj na oblikovanje državne politike. Tek nekoliko ekonomista, poput Jeffa Rubina i Jamesa Hamiltona, shvaćaju da je veliki rast cijena energenata, čiji je uzrok oil peak, osnovni uzrok krize i s njezinim produbljavanjem u narednim godinama njihov će se broj povećavati.

III. Budući trendovi43

Konvergencija nestašice vode, klimatskih promjena i kraja ere fosilnih goriva

pokazuje da se čovječanstvo nikada nije izašlo iz malthuzijanske zamke, ali ona se, početkom XXI. stoljeća, počela sklapati i iz nje više nema izlaza. Jedini način da se iz zamke izađe je, kao i uvijek, demografski i društveni kolaps. Pojedini autori govore o «dugom izvanrednom stanju»44 ili «dugom opadanju».45 U nedostatku boljih kriza koristimo izraz «mega-kriza», jer «kriza» potječe iz medicine i označava nesigurno stanje pacijenta, koje može krenuti u pravcu poboljšanja i ozdravljenja, ali i u pravcu pogoršanja i smrti. U ovom slučaju radi se isključivo o drugoj opciji, samo što nije riječ o tjednima i mjesecima, već o desetljećima. Može se koristiti i naziv «dezintegracija». Dezintegraciju industrijskih društava ne treba tumačiti kao «apokalipsu» ili «doomsterizam», već kao najnoviji primjer opadanja složenih društava – čest slučaj u novijoj ljudskoj povijesti - koja su uvijek bila inherentno nestabilna, jer nemaju uporišta u našoj evolucijskoj prošlosti.46 Dezintegracija za nas ne događaj – kako će biti za buduće povjesničare – već proces, koji će potrajati kroz veći dio XXI. stoljeća s postupnim opadanjem proizvodnje, potrošnje, gradova i stanovništva. U narednim godinama može se očekivati spirala rasta cijena energenata – ekonomska kontrakcija – pad potražnje i cijena – prvi znaci oporavka – novi rast cijena – nova kontrakcija itd. No, to neće imati veze s „recesijskim ciklusima“, već će biti dio dezintegracije industrijske megastrukture. Svakako, postojat će i mogućnost naglog sloma, posebno u uvjetima nuklearnog rata i pandemijskih bolesti. Slom ovdje shvaćamo u tehničkom smislu kako ga je prije dvadesetak godina formulirao arheolog Joseph Tainter, kao opadanje stanovništva i smanjivanje socijalne – tehnološke, političke, ekonomske i kulturne – složenosti.

43 Scenarije moguće i vjerojatne budućnosti daju Heinberg 2004a, 2009a, Thompson 2006, Glover 2006, Godesky 2006, Kunstler 2006, Homer-Dixon 2006, Greer 2008, Smil 2008, Holmgren 2009, Baker 2009. 44 Kunstler 2006. 45 Greer 2008. 46 Spomenuta rana upozorenja o vjerojatnom ili mogućem slomu industrijskih društava zbog ekoloških limita nikada nisu potpuno napuštena i zadnjih dvadesetak godina često su izražavana. Zadnjih godina ta su upozorenja sve češća kako konvergencija klimatskih promjena i kraja ere jeftinih fosilnih goriva postaje sve jasnija. Pojedini autori mogu iznositi različite scenarije, od naglog sloma u uvjetima gladi, bolesti i ratova, ili pak postupne de-urbanizacije, de-industrijalizacije i de-populacije, ali zajedničko im je uvjerenje da je postojeća civilizacija neodrživa. Neki, ipak, misle da su moguće reforme, koje će spasiti barem nešto od postojećih industrijskih društava.

33

Osnovni uzrok sloma industrijskih društava bit će energetski, tj. postupno približavanje kraja ere fosilnih goriva.47 Prva faza u eri fosilnih goriva, u kojoj je ekstrakcija nafte više-manje kontinuirano rasla, završila je oko 2005. Od tada do danas traje druga faza sa stagniranjem ekstrakcije na peak plateu-u i ta faza može potrajati, ovisno o potražnji, maksimalno još nekoliko godina, ali može završiti svaki tren. No, kako smo vidjeli, i dok traje druga faza količina nafte na međunarodnom tržištu smanuje se iz godine u godinu. Jača potražnja u Kini i drugim ekspandirajućim zemljama, kao i eventualno naglo ubrzanje iscrpljivanja starih naftnih polja u Rusiji i Saudijskoj Arabiji, može uzrokovati brži završetak druge faze. Jedini način da se druga faza prolongira je slom sustava dužničko-kreditne ekonomije, bankrot većine zapadnih država i potonuće u krizu puno dublju od sadašnje, što bi značilo veći pad potražnje i, kratkoročno, pad cijena i potrošnje energenata. Oil peak, koji se može poistovjetiti s drugom fazom, znači početak duboke strukturalne krize industrijskih društava, nestanak vremena obilje i početak vremena oskudice i one grupe ljudi, koji su, zadnjih stotinjak godina, ostvarili standard gradske srednje klase. Kraj ere jeftine energije znači nestanak „socijalne države“ i „društva blagostanja“, tj. masovnog potrošačkog društva za srednju klasu. Industrijska društva zadnja dva stoljeća nastala su na temelju fosilnih goriva i s njima će, najvjerojatnije, nestati u procesu relativno brze dezintegracije. No, slom industrijskih društava značit će nestanak civilizacije kao takve, jer više ne postoje nezauzeta područja i obilje obradivih površina na kojima bi se mogla uzdići neka agrarna civilizacija. Tek u dalekoj budućnosti, za nekoliko stoljeća, moguća je, u pojedinim regijama, obnova pojedinih složenih društava kada ekološke prilike, posebno kvaliteta tla, omoguće obnovu intenzivne poljoprivrede.

Oil peak analitičari prognozirali su, prije izbijanja velike ekonomske krize,

zadržavanje visoke potražnje i postupno izbijanje fizičke nestašice nafte uslijed stagnirajuće ili opadajuće ponude. Kod njih je prevladavala prognoza u ciklusima kriza-pad cijena energenata-parcijalni oporavak-rast cijena-kriza-parcijalni oporavak... pri čemu svaki novi ciklus bio teži i bolniji od prethodnog. To je jedan scenarij, koji je 2008-9. izgledao vrlo vjerojatan. No, tu se ignorirao problem akumuliranih dugova, koji se, u uvjetima prestanka ekonomskog rasta i kontrakcije ekonomije, više ne mogu vraćati. Stoga postoji i drugi scenarij, koji od kraja 2009. izgleda sve vjerojatnijim. Uranjanje svjetske ekonomije u još neviđenu depresiju – preko inflatorne ili deflatorne spirale, svejedno – i slom svjetskog financijsko-kreditnog sustava mogao bi dovesti do 47 Postoje i mnogi drugi značajni faktori, koji će doprinijeti dezintegraciji industrijskih društava, od nestašice vode do klimatskih promjena. Zadnjih je godina diskurs o klimatskim promjenama stekao veliki značaj ne samo u znanstvenim krugovima, već i u široj javnosti i politici. Iako je nesumnjivo da su u toku nagle klimatske promjene – o tome postoji konsenzus među klimatolozima, iako ne i o uzrocima – čini se da će one imati manji značaj nego što se obično misli. Kompjutorski modeli, koji predviđaju katastrofalne posljedice klimatskih promjena, temelje se na uvjerenju o stalno rastućoj potrošnji fosilnih goriva i normalnom funkcioniranju industrijskih društava u narednih 50 ili 100 godina. O tome, međutim, nema govora ako je oil peak već stigao i ako smo svega nekoliko godina udaljeni od početka treće faze u eri fosilnih goriva. Velika većina klimatologa ne pozna problematiku oil peak-a i vjeruju u službene tvrdnje o ogromnim rezervama fosilnih goriva. Kraj ere fosilnih goriva – odnosno, trenutno oil peak – puno je veća prijetnja i puno očitiji razlog za vjerojatni demografski i društveni slom nego klimatske promjene, koje se odvijaju osjetno sporije i na koje bi se industrijska društva možda i mogla prilagoditi ako bi imala obilje jeftine energije. O odnosu klimatskih promjena i peak energy govorimo detaljnije u posebnoj raspravi (Markus 2010).

34

značajnijeg pada potražnje i možda izostanka fizičke nestašice nafte u doglednoj budućnosti. Naravno, od toga neće biti velike koristi zbog masovne nezaposlenosti, gladi i nasilja. Zaoštravanje krize, s drugim valom ekonomskog tsunamija od početka 2010., upućuje upravo na takav scenarij, koji može trajno sakriti svoj pravi uzrok: oil/energy peak. Svako smanjivanje potražnje za vitalnim energentima u prezaduženim zapadnim zemljama bit će brzo nadoknađeno rastom potražnje u Kini, Indiji i zemljama izvoznicama nafte. Stoga ni veliko produbljavanje krize neće bitno usporiti energy depletion.

U narednim godinama može se očekivati prelazak „recesije“ u permanentnu

„depresiju“ zbog neodrživog deficita i javnog duga. Početak velike krize bio je, za većinu vlada, poticaj ne smanjivanja, već uvećanja ionako ogromnog balona dužničko-kreditnog sustava, koji mora, prije ili kasnije, puknuti. Nakon kratkotrajnog stišavanja u većem dijelu 2009. kriza se opet počela zaoštravati od kraja 2009. s bankrotom Dubaija i Grčke iza kojih će slijediti i mnoge druge države. Vlade su, nakon nestanka nada oko brzog „oporavka“, prisiljene uvoditi stroge mjere – kresanje plaća i mirovina, ukidanje radnih mjesta i mnogih fondova socijalne pomoći, povećanje poreza – kako bi smanjile nepodnošljivi deficit i zadržale povjerenje investitora oko vraćanja starih kredita. To je priznanje da je ranija politika „poticaja“ bila potpuno promašena i neodrživa zbog rasta deficita i javnog duga. No, to su samo kratkoročne mjere, koje, uslijed nepostojanja ekonomskog rasta i nemogućnosti vraćanja kredita, ne mogu spriječiti urušavanje financijsko-kreditnog sustava. Jedna zemlja za drugim morat će proglasiti „restrukturiranje duga“, kako obično glasi eufemizam za bankrot, što će dovesti do sloma bankarsko-kreditnog sustava, masovnog rasta nezaposlenosti i sve jačih društvenih tenzija, posebno u etnički miješanim zemljama. Štrajkovi će se pretvarati u ulične nerede, a neredi u socijalne pobune i rušenje vlada kao uvod u puno veći kaos. Bez ekonomskog rasta, nesposobne da zaustave produbljavanje krize, vladajuće strukture ubrzano će gubiti na legimitetu. Svaka vlada, koja inzistira na „mjerama štednje“, bit će kažnjena porazom na izborima, ali nova vlada, koja će obećavati njihovo ukidanje, morat će nastaviti s njihovom provedbom – po cijenu uranjanje vlastite ekonomije u sve dublju depresiju. S porastom cijena, nezaposlenosti i poreza osiromašeni i očajni ljudi – pretežno bivši pripadnici propale srednje klase - izlazit će masovno na ulice, štrajkovi će se pretvarati u pobune i ulična nasilja, a vlade će pribjegavati sve represivnijim mjerama, ali produbljavanje kriza neće biti zaustavljeno. Mnogo će se govoriti o „revoluciji“, ali temeljni problem nije politički – tj. zamjena jedne vladajuće elite s drugom – već strukturalni, tj. ekološki i energetski, ubrzano nestajanje vitalnih resursa. „Depresija“ može kratkoročno srušiti cijene energenata i prolongirati održanje druge faze u eri fosilnih goriva za koju godinu. No cijene nafte i drugih energenata će dugoročno ostati visoke, tj. nafta oko 100 d/b i više, a potražnja ne može bitno opasti, a da ne dođe do potpunog ekonomskog sloma.

Početak treće faze, s opadanjem ekstrakcije nafte s pick plateau-a i još većom

net-export krizom, označit će početak raspada industrijskih društava, s masovnim širenjem gladi (i u „razvijenim“ zemljama), bolesti, državnog i urbanog nasilja, fizičkom nestašicom energenata, cijenama nafte od 150 d/b naviše, masovnim štrajkovima i neredima, vrlo kratkim trajanjem vlada itd. U narednih desetak godina

35

nestat će djelatnosti, koje su izrazito energetski rastrošne, poput masovnog turizma ili privatnog automobilskog prijevoza, dok će neke druge, kao avionska industrija, doživjeti kontrakciju još puno veću od sadašnje. Dolazak velike krize znači i početak deglobalizacije, jer je globalizacija – masovni transport robe, kapitala i ljudi s jednog mjesta na drugo u uvjetima sve integriranije svjetske ekonomije – bila moguća dok je energija bila jeftina. Samo u uvjetima jeftine nafte bilo je moguće da se hrana i mnogi drugi proizvodi transportiraju na drugi kraj svijeta, tisućama kilometara od mjesta proizvodnje. S produbljavanjem krize svijet će opet postajati sve veći i okrugliji (round), ne više malen i ravan (flat), a veze između udaljenijih područja postajat će sve slabije. Naravno, i deglobalizaciju treba razumjeti kao proces, koji će potrajati nekoliko desetljeća.

Politika liberalne emigracije, koja se zadnjih desetljeća sustavno provodila u

zemljama zapadne i srednje Europe, stvorila je u njima već velike probleme. Agresivne muslimanske manjine, među kojima se širi vjerski fundamentalizam i terorističke tendencije, samo su najočitiji primjer. Što su društva rasno, etnički i kulturno heterogenija to će u njima biti većih društvenih tenzija, nemira i mržnje u narednim godinama, kako će se mega-kriza produbljavati. I obratno, rasno, etnički i vjerski homogena društva imat će manje, iako nipošto bezazlene tenzije. Dolazak treće faze u eri fosilnih goriva značit će i kraj multukulturalnih društava i eksploziju rasnog, nacionalnog i vjerskog nasilja u mnogim zemljama. Veliki gradovi su bačve barute, koje će brzo eksplodirati u masovne nerede i kaos nakon što dođe do sve većih prekida u opskrbi vitalnim energentima. Pokušaji vlada da zaustave kaos uvođenjem represivnih mjera ili vođenjem ratova samo će pogoršati kaotične prilike. Postojeće liberalne vlade bit će vrlo brzo zamijenjene desničarskim i autoritarnim režimima, koji će nastojati usporiti procese dezintegracije. Ti će režimi donositi sve drastičnije mjere, poput zabrane emigracije, politike jednog djeteta, obavezne eutanazije kod starijih osoba, kontrole nad sve oskudnijim resursima, agresivnu vanjsku politiku itd. U narednim desetak godina realno je očekivati sve intenzivnije oružane i druge sukobe između država, kao i sve češće slučajeva građanskih ratova u okviru „palih država“ (failed states) u kojima dolazi do dezintegracije političkog poretka. U uvjetima rastućeg kaosa sigurnost će biti puno važnija od osobne slobode ili liberalne tolerancije. No, autoritarni režimi neće dugo trajati, jer i sami ovise o obilju energije, koja, duboko u trećoj fazi ere fosilnih goriva, više neće postojati.

U novijoj ljudskoj povijesti slom jednog složenog društva ostavio je vakuum, koje je brzo ispunilo, kroz teritorijaln ekspanziju, drugo složeno društvo. U novijoj povijesti, zadnjih pet stoljeća sukcesivno su slijedili španjolsko (temeljeno na bogatstvu Novog svijeta), britansko (ugljen) i američko (nafta i plin) carstvo. Slom američkog carstva – koje je već dugo u dubokoj krizi – neće, međutim, biti praćeno usponom nekog novog carstva. Osnovni je razlog da ne postoji neki novi izvor energije kao temelj nove hegemonije u svjetskom političkom poretku. Kina, koja se najčešće spominje kao „nasljednik“, ima svoje ogromne ekološke i druge probleme, ali najvažnije je da i kineska ekspandirajuća ekonomija u potpunosti ovisi o fosilnim gorivima. Bez stalno rastućeg uvoza nafte i plina zadnjih 15 godina velika ekspanzija kinenske ekonomije ne bi bila moguća. Kineska ekonomija počiva na masovnom

36

izvoru, koji će, uslijed nestajanja potrošačkog društva, biti dugoročno sve manji. Slom industrijske civilizacije bit će globalan i značit će slom svih industrijskih društava. Vrlo kratku hegemoniju eventualno može ostvariti Rusija, koja, od velikih sila, jedina ima značajne rezerve nafte i plina, ali to neće dugo trajati zbog njihovog ubrzanog iscrpljivanja.

Nacionalne države – još jedan produkt ere fosilnih goriva - raspast će se na više

autonomnih regija, koje će biti ekonomski samodostatne, ali sa znatno manjom populacijom. Neke države, s jakom nacionalnom homogenošću i povoljnim ekološkim okolnostima (voda, plodna zemlja) možda će preživjeti kraj ere fosilnih goriva kao prepoznatljive političke jedinice. Ekološki čimbenici – zagađivanje okoliša, istrebljivanje vrsta, nestašica vode, erozija tla i, posebno, nagle klimatske promjene - doprinijet će demografskom i društvenom slomu, ali kao sekundarni uzroci. Ljudska je populacija kroz povijest uvijek rasla na temlju rasta upotrebe energije i, obratno, opadanje raspoložive energije mora dovesti do demografskog opadanja. Stanovništvo će još nekoliko godina rasti, nešto iznad 7 milijardi, i zatim početi opadati. Demografski peak otprilike će se poklopiti s završetkom druge i početkom treće faze u eri fosilnih goriva, tj. peak energy uzrokovat će peak population. Proizvodnja hrane i ulov ribe dosegao je vrhunac još krajem 1980-ih godina, od tada stalno opada i u narednim godinama još će ubrzanije opadati, kako zbog klimatskih promjena (sve toplije i sušnije vrijeme u većini područja), tako i zbog sve dublje energetske krize. Za stotinjak godina u svijetu će biti, ako ne dođe do termonuklearnog rata, između 100 i 600 milijuna ljudi, tj. osjetno manje nego što je bilo neposredno prije ere fosilnih goriva. Glavni faktor vjerojatno neće biti ratovi i bolesti, već nestašica hrane i vode. U mnogim područjima neće biti moguća obnova tradicionalne organske poljoprivrede zbog klimatskih promjena, erozije zemljišta, iscrpljivanja tla i masovnog zagađivanja tla od industrijske poljoprivrede. U nekim područjima bit će moguća ograničena obrada zemlje na razini jednostavne hortikulture, koja međutim ne može prehraniti veliki broj ljudi. U narednim desetljećima doći će do preokretanja svih glavnih trendova modernog doba: de-globalizacija, de-urbanizacije, re-ruralizacije, opadanja stanovništva i ekonomskih aktivnosti. Do kraja 21. stoljeća industrijska će društva biti prošlost i, s obzirom na sporost obnove fosilnih izvora, nikada više neće biti obnovljena.48

Složena društva tradicionalno su prolongirala slom uvećanjem složenosti, osvajanjem novih područja, te, u moderno doba, otkrićem novih izvora energije. Slom jednog složenog društva na jednom području omogućilo je uzdizanje nekog drugog složenog društva na drugom području, jer su uvijek postojala nezauzeta područja u 48 John M. Greer je prilično usamljen u svojem mišljenju da će slom industrijske civilizacije biti dugotrajni proces (long descent) od nekoliko stoljeća (Greer 2008a, 2009). U peak oil krugovima dominira mišljenje da će taj proces trajati nekoliko desetljeća. Suprotnost long descent nije, kako misli Greer, apokalipsa kao iznenadni događaja, već short descent. Ključni Greerov argument – da će ekstrakcija nafte nakon peak-a opadati jednako postupno kao što se uspinjala u prvoj fazi Hubbertove krivulje, tj. da će 2040. ekstrakcija nafte biti otprilike identična kao 1980. – ne izgleda uvjerljiv. Ako ne dođe do naglog društvenog i demografskog sloma oko 2040. bit će znatno više ljudi i potrošnje fosilnih goriva nego 1980., što znači znatno brže iscrpljivanje nafte i ostalih energenata nego što je bio slučaj u uzlaznoj fazi njihove ekstrakcije.

37

koja su agrarna carstva mogla ekspandirati. Koloniziranjem «novog svijeta» i upotrebom fosilnih goriva ljudska su društva privremeno izbjegla kolaps, ali po cijenu ogromnog uvećanja ekološke devastacije, uvećanja starih i stvaranja novih antropogenih problema i enormnog uvećanja stanovništva, koji problem čini višestruko težim danas nego prije 200 godina. Ne postoji novi svjetovi, koji bi se mogli kolonizirati – najmanje u svemiru – niti doista alternativni izvori energije, koji bi bili neovisni o fosilnim gorivima. Velika većina ljudi vjeruju da u svijetu ili postoje ogromne količine neotkrivene nafte ili da će se razviti alternativni izvori energije. Prvo je vrlo malo vjerojatno, jer su sva područja, na kojima se nafta tehnički može vaditi, satelitski kartografirana i pronađeno je tek dva ili tri doista velika naftna polja, kojima će trebati desetak godina da bi ušla u komercijalnu proizvodnju. Velika većina novih izvora manjeg su opsega i ne mogu nadoknaditi ubrzano iscrpljivanje starih izvora. Slom industrijske civilizacije značit će i slom civilizacije kao takve, jer više ne postoje granična područja u kojem bi se moglo uzdići neko novo složeno društvo. Tek u dalekoj budućnosti moguć je nastanak složenih društava temeljenih na poljoprivredi, ali obnova industrijskih društava neće biti moguća, jer se fosilna goriva obnavljaju tek na geološkoj skali vremena, kroz više milijuna godina.

Dezintegraciju i slom industrijske civilizacije ne treba shvaćati previše tragično. Industrijska društva nikada nisu doista bila ono za što su sebe prikazivala, tj. društva blagostanja i napretka. Mnogi su mislioci s pravom osporili službenu ideologiju tih društava, koja poistovjećuje konzumizam i blagostanje, standard života i kvalitetu života, medicinu i zdravlje, državu i sigurnost itd. Ta su društva jedini izvor legitimiteta mogla naći u stalnom uvećanju standarda, zarađivanju i trošenju. Potrošački život ekološki je najdestruktivniji i duhovno najapsurdniji kojim je čovjek ikada živio i kojim može živjeti. Visok standard života slabašna je kompenzacija za nisku kvalitetu života, koja je posljedica života u abnormalnim društvenim okolnostima u kojima ljudi ne mogu zadovoljiti niti jednu od svojih temeljnih potreba. Čovjek je životinja genetski prilagođena na život u malim zajednicama u divljem prirodnom okolišu ili sakupljačko-lovačkom životu. Ne zna se da li je za pripadnike urbane srednje klase apsurdniji društveni kontekst (anomija, otuđenost, izolacija, kompeticija) ili ekološki kontekst (zagađeni, prenapučeni, mehanizirani i betonski okoliš). U industrijskim velegradovima ljudi ne mogu zadovoljiti svoje temeljne potrebe za zajednicom, dobrim međuljudskim odnosima, zavičajem, čistim i divljim okolišem. Takav neprirodni okoliš stalno pothranjuje patološko i destruktivno ponašanje. Nestanak civilizacije kao takve također će imati pozitivne posljedice, jer su domestifikacija i civilizacija uzrok svih temeljnih antropogenih problema i niske kvalitete ljudskog života.49 Opadanje ekonomskih aktivnosti i de-globalizacija mogle 49 O tome smo detaljnije pisali u prijašnjim radovima: Markus 2006, 2008. Velika većina teoretičara i pisaca iz peak oil krugova više-manje je uvjerena u neodrživost industrijske civilizacije, ali načelno prihvaća službenu ideologiju o njezinoj „progresivnosti“, tj. postojeće liberalne demokracije su društva „napretka“, „blagostanja“ i „slobode“, ali, na žalost, neodrživa. Kritička analiza industrijskog društva – još manje civilizacije kao takve – rijetko je prisutna kod njih. Time nepotrebno slabe svoju poziciju, jer ako ljudi vjeruju u službenu ideologiju vjerojatno će se boriti žestoko za očuvanje nečega što se ne može očuvati. I obratno, ako odbace službenu ideologiju – što je svakako potrebno, jer je pogrešna – naći će nešto pozitivno u slomu industrijske civilizacije i snage da doprinesu njezinoj konstruktivnoj dezintegraciji. Chuck Burr jedan je od rijetkih, koji problematiku peak energy i slom

38

bi imati pozitivne ekološke posljedice, jer je tehnička i ekonomska ekspanzija jedna od glavnih razloga ekološke destrukcije. Nalaženje novih izvora energije u obliku fosilnih goriva – ključna stvar za stvaranje moderne civilizacije – značilo je i ogromno uvećanje ekološke destrukcije i pretvaranje ljudske vrste u neku vrstu planetarnog kvazi-tumora. Stoga će preokretanje tih procesa, u kontekstu demografskog i društvenog sloma, značiti znatno reduciranje ekološkog značaja antropogenog čimbenika. Kontrakcija automobilske, avionske i drugih industrija imat će pozitivne i ekološke i zdravstvene posljedice, posebno zdraviji okoliš. Vjerojatni slom industrijskih društava bit će, neminovno, praćen demografskim kolapsom sa širenjem gladi, bolesti i ratova. No, za preživjele to će biti mogućnost da postupno stvore nove oblike društvene organizacije, koje neće i ne mogu biti nikakve krasne utopije, ali mogu biti prirodnija društva, prikladnija za čovjeka i više u skladu s ljudskom prirodom. U drevnoj prošlosti, koju genetski nikada nismo napustili, leži nada za bolju budućnost, ne više u smislu apsurdnih konstrukcija o povijesnom/tehnološkom/ekonomskom „napretku“, već u stvarima, koje imaju zdravu ekološku i biološku realnost.

Postoje mnoštvo pozitivnih stvari i mjera, koje ljudi, na osobnoj i kolektivnoj

razini, mogu učiniti da doprinesu konstruktivnoj dezintegraciji industrijskih društava. No, bitno je shvatiti da to moraju biti mjere, koje olakšavaju tranziciju prema post-industrijskom društvu (through collapse ili after collapse), ne mjere, koje nastoje reformirati bankrotirani industrijski poredak, kao „rješenje“ protiv sloma (against collapse). Svaka djelatnost, koja predstavlja nadogradnju na industrijsku infrastrukturu ili stremi za njezinom reformom doživjet će neuspjeh. U peak oil krugovima često se ističe da slom industrijskih društava ne treba shvaćati kao posvemašnju kataklizmu ili sveopće uništenje, već kao mogućnost pozitivne tranzicije prema obnovi malih zajednica u kojima bi naglasak bio na kvaliteti života, a ne na bogaćenju i konzumizmu.50 Transition Towns Movement – bazično stvaranje malih gradića s velikom ulogom organske poljoprivrede, komunalnih vještina i obnovljivih izvora energije - jedan je takav pokušaj konstruktivnog odgovora na proces dezintegracije industrijskih društava. Započeo je u Engleskoj 2006. i do danas se proširio na više zemalja, posebno one anglofone. Konvergencija nestašice vode, klimatskih promjena i kraja ere fosilnih goriva pokazuje da se čovječanstvo nikada nije izašlo iz malthuzijanske zamke, ali ona se, početkom XXI. stoljeća, počela sklapati i iz nje više nema izlaza. Jedini način da se iz zamke izađe je, kao i uvijek, demografski i društveni kolaps. Taj je slom za nas ne događaj – kako će biti za buduće povjesničare – već proces, koji će potrajati kroz veći industrijske civilizacije povezuje s kritičkom analizom socijalne makrodinamike i civilizacije kao takve (Burr 2008). Kod nekih analitičara, poput J. Greera, prisutan je ambivalentan stav prema industrijskoj civilizaciji, ali vjera u Civilizaciju ostaje neokrnjena. Greerovo zalaganje za „ekotehničku civilizaciju“, koja bi možda mogla nastati kroz nekoliko stoljeća, rijedak je primjer utopijskog fantaziranja u peak oil krugovima (Greer 2009). Sakupljačko-lovački život, koji smatramo optimalnim i sa stajališta održivosti i kvalitete ljudskog života, nije utopija, već ljudski prirodni socijalni i ekološki kontekst, u kojem smo živjeli milijune godina, koji genetski nikada nismo napustili i u kojem će mnogi preživjeli ljudi opet živjeti nakon sloma industrijskih društava. 50 O tome je posebno detaljno pisao Heinberg 2004a, 2005, 2007.

39

dio XXI. stoljeća s postupnim opadanjem proizvodnje, potrošnje, gradova i stanovništva. Svakako, postojat će i mogućnost naglog sloma, posebno u uvjetima nuklearnog rata i pandemijskih bolesti. Osnovni uzrok sloma industrijskih društava bit će energetski, tj. postupno približavanje kraja ere fosilnih goriva. Industrijska društva zadnja dva stoljeća nastala su na temelju fosilnih goriva i s njima će nestati. Ekološki čimbenici – zagađivanje okoliša, istrebljivanje vrsta, erozija tla i, posebno, nagle klimatske promjene - doprinijet će demografskom i društvenom slomu, ali kao sekundarni uzroci. Neki ekološki teoretičari smatraju da suvremena Kuba može predstavljati uzorni model za ekonomsku i tehnološku tranziciju prema održivosti.51 Do kraja 1980-ih godina Kuba je uvozila velike količine fosilnih goriva i drugih proizvoda iz bivšeg SSSR-a po vrlo povoljnim cijenama i svoje je proizvode prodavala po nerealno visokim cijenama, oboje iz političkih razloga. Slom socijalizma to je prekinuo i prisilio Kubu na prelaženje na organsku poljoprivredu. No, Kuba danas uvozi preko 80 % hrane, kao i mnoge druge sirovine, uključujući i fosilna goriva, koji su neophodni za funkcioniranje kubanskog društva. Znatan dio tog uvoza, poput nafte iz Venecuele, odvija se, kao nekada, pod povoljnim financijskim uvjetima zbog zajedničke antiameričke politike. Američke sankcije nemaju veće značenje dok je Kuba integrirana u globalnu ekonomiju. Najvažniji izvor prihoda za Kubu je masovni turizam, još jedan produkt ere jeftine energije bez budućnosti. Organska poljoprivreda mogla bi na Kubi prehraniti oko 1-2 milijuna stanovnika, ali sigurno ne preko 11 milijuna koliko ih tamo živi. Čak i ako se stave na stranu klimatske promjene – Kuba se nalazi u Karibima, području na kojem sve češće bjesne tajfuni i tropski uragani – slom globalne ekonomije i prekid većine uvoza i na Kubi bi neminovno doveo do demografskog i društvenog kolapsa. Stoga Kuba – kao ni bilo koja druga zemlja - nije primjer uspješne energetske tranzicije prema post- i de-industrijskom društvu.

Slom industrijskih društava vjerojatno će značiti i nestanak svih oblika kolektivne ljudske djelatnosti, koji su bili karakteristični za ta društva, od liberalne demokracije do moderne znanosti. U usporedbi sa sakupljačko-lovačkim društvima – koji uvijek moraju biti startna točka usporedbe, jer je to naša okolina evolucijske prilagođenosti – sve su civilizacije izrazito hijerarhijske i nedemokratske. U njima jedino postoji, kako je prije stotinjak godina primijetio talijanski sociolog Vilfredo Pareto, cirkulacija elita, zamjena jedne elite drugom. Industrijska su društva u 20. stoljeću pokušala restaurirati egalitarizam i demokratizam sakupljačko-lovačkih društava, ali taj je pokuašj unaprijed bio osuđen na propast, jer složena društva ne mogu funkcionirati na taj način. U njima uvijek mora postojati složen sustav hijerarhije i vrlo nejednaka distribucija političke i ekonomske moći. O određenoj demokratizaciji moguće je govoriti samo ako se industrijska društva 20. stoljeća usporede s klasičnim agrarnim civilizacijama i tamo postojećim privilegijama kasta i staleža, božanskim pravima vladara, povezanosti crkve i države itd., ali ne u slučaju usporedbe sa sakupljačko-lovačkim društvima. Pokušaji nasilne egalitarizacije u distribuciji moći doveo je do tragičnih posljedica, kao u slučaju komunizma, i sustava, 51 Miller 2007:229-235, Montgomery 2007:230-232, Suzuki 2007:153-154. Primjer Kube kao pozitivnog primjera energetske tranzicije spominje se i u oil peak literaturi (Newman 2008).

40

koji se nije mogao dugo održati. Tzv. liberalne demokracije zadnjih 50-60 godina vjerojatno su najdalje dokle neko civilizirano društvo može dospjeti u pokušaji obnove drevnog egalitarizma. No, u tim društvima postoji stalne tenzije između proklamiranih demokratskih vrijednosti u teoriji i vladavine moćnih elita u praksi, ili između teoretskog egalitairzma i praktičnih velikih nejednakosti. Jedini način da se te tenzije ublaže je inzistiranje na ekonomskog rastu, koji bi trebao dovesti do uvećanja ukupnog društvenog bogatstva čiji bi dio pripao i siromašnijim i srednjim slojevima. No to je moguće samo u eri jeftine energije.

Nestanak industrijske ere dovest će do drastične promjene i na području svjetonazora. Sekularne ideologije, na čelu s liberalizmom, sve će više slabiti i na kraju nestati. U novije su vrijeme pojedini teoretičari – Loyal Rue, Edward Wilson, Guido Perez i drugi – izrazili uvjerenje da znanstveni naturalizam i, unutar njega, teorija evolucije, može biti nova vrsta „svetog epa“ i dati ljudima industrijskog društva osjećaj smisla.52 To se ne čini vjerojatnim, jer su oni polazili od uvjerenja o dugoročnoj održivosti tih društava. Moderna naturalistička znanost, kao i sekularne ideologije, produkt su modernog industrijskog doba i s njim će najvjerojatnije i nestati. Realno je očekivati da nastalu prazninu ispune aksijalne religije – kršćanstvo, islam, budizam, hinduizam itd. – koje su, iako više-manje oslabljene, zadržale utjecaj i kada su procesi sekularizacije bili na vrhuncu, u drugoj polovici 20. stoljeća i čije se kontinuirano jačanje može primijetiti nekoliko zadnjih desetljeća. Te će religije, u narednim desetljećima stalno jačati, iako će se morati prilagoditi novim okolnostima post-industrijskog doba. One su izvorno nastale u seljačkom svijetu, kojemu, kako sada stvari stoje, pripada i ljudska budućnost. Aksijalne religije, za razliku od naturalističke znanosti i sekularnih ideologija, mogu preživjeti u svijetu u kojem dominira seosko stanovništvo i u kojem su gradovi otoci u ruralnom moru. No, kako je istaknuto u literaturi,53 moguće je da će i aksijalne religije biti značajno promijenjene u post-industrijskom svijetu, primjerice, putem miješanja s različitim radikalnim ekološkim i new age strujama. To bi moglo uroditi stvaranju nekih novih oblika religioznosti o kojima se za sada još ne može govoriti.

LITERATURA:

Baker, C. 2009. Sacred Demise, Bloomington: iUniverse Bardi, U. 2004. „Abiotic Oil: Science or Politics?“ (www.energybulletin.net) 52 O tome detaljnije Markus 2008. Ti autori polaze od tradicionalnog koncepta sekularizacije i zanemaruju činjenicu kontinuiranog jačanja utjecaja aksijalnih religija – posebno kršćanstva i islama – zadnjih 30-tak godina. Problem je i u precjenjivanju mogućnosti znanosti, jer u industrijskom društvu velika većina ljudi, uključujući i političke i ekonomske elite, znanstveno su nepismene, u boljem slučaju ravnodušni, a u gorem neprijateljski (kršćanski fundamentalisti u SAD-u) nastrojeni prema znanosti. O temeljnom problemu suvremenog svijeta – kraju ere fosilnih goriva – znaju vrlo malo ili ništa. Stoga njihovo uvjerenje o velikim praktičnim mogućnostima znanosti u bliskoj budućnosti ima vrlo malo uporišta u stvarnosti. 53 Shearman-Smith 2007.

41

Bardi, U. 2007. „Why Is Peak Oil Politically Incorrect?“ (www.energybulletin.net) Buell, F. 2004. From Apocalypse to Way of Life, London: Routledge Burr, Ch. 2008. Culturequake, Victoria: Trafford Publ. Catton, W. 1980. Overshoot, Urbana: University of Illinois Press Chefurka, P. 2009. „World Energy and Population“ (www.paulchefurka.ca) Clarke, D. 2007. The Battle for Barrels, London: Profile Books Ltd. Cobb, K. 2006. „Apocalypse Always“ (www.energybulletin.net) Crosby, A. 2006. Children of the Sun, New York: W. W. Norton Deffeyes, K. 2005. Nakon nafte, Zagreb: MetroPress Deffeyes, K. 2008. Hubbert's Peak, Princeton: Princeton U. P. Dekanić, I. 2007. Nafta: blagoslov ili prokletstvo, Zagreb: Metropres Diamond, J. 2008. Slom, Zagreb: Algoritam Engdahl, W. 2008. Stoljeće nafte, Zagreb: Detecta Foster, J. B. 2009. The Ecological Revolution, New York: Monthly Review Press Frazier, W. 2004a. „Peak Oil, New Energy and the End of Scarcity“ (www.ahealedplanet.net) Frazier, J. 2004b. „Hooked on Scarcity“ (www.ahealedplanet.net) Glover, E. 2006. „Peak Oil Future“ (www.energybulletin.net) Godesky, J. 2006. „Thirty Theses“ (tobyspeople.com) Goodchild, P. 2009a. „Peak Oil and the Century of Famine“ (www.countercurrents.com) Goodchild, P. 2009b. „Systemic Collapse“ (www.countercurrents.com) Greer, J. 2008. Long Descent, G. Island: New Society Publ. Greer, J. 2009. The Ecotechnic Future, G. Island: New Society Publ. Hardin, G. 1995. Living within Limits, Oxford: Oxford U. P. Heinberg, R. 2004a. Powerdown, G. Island: New Society Publ. Heinberg, R. 2004b. „The 'Abiotic Oil' Controversy“ (www.energybulletin.net) Heinberg, R. 2005. The Party's Over, G. Island: New Society Publ. Heinberg, R. 2007. Peak Everything, G. Island: New Society Publ. Heinberg, R. 2009a. Blackout, G. Island: New Society Publ. Heinberg, R. 2009b. Searching for a Miracle (www.postcarbon.org) Heinberg, R. 2009c. „Temporary Recession or the End of Growth?“ (www.energybulletin.net) Hemenway, T. 2006a. „The Origins of Peak Oil Doomsterism“ (www.energybulletin.net) Hemenway, T. 2006b. „Apocalypse, not a Critical Look at Peak Oil Catastrophism“ (www.paternlitteracy.com) Holmgren, D. 2009. Future Scenarios, London: Chelsea Green Homer-Dixon, T. 2001. Environment, Scarcity and Violence, Princeton: Princeton U. P. Homer-Dixon, T. 2006. The Upside of Down, Washington: Island Press Hossein-Zadeh, I. 2008. „The Recurring Myth of Peak Oil“ (www.counterpunch.com) Klare, M. 2005. Krv i nafta, Zagreb: Golden marketing Klare, M. 2006. „The Permanent Energy Crisis“ (www.countercurrents.com) Klare, M. 2009a. Rising Powers, Shrinking Planet, New York

42

Klare, M. 2009b. „The Era of Xtreme Energy“ (www.countercurrents.com) Klare, M. 2009c. „Peak Oil and The Remaking of Iraq“ (www.countercurrents.com) Klare, M. 2009. Rising Powers, Shrinking Planet, New York: Metropolitan Books Kunstler, J. 2006. The Long Emergency, New York: Atlantic Monthly Press Lardelli, M. 2009a. „The Population Problem“ (www.onlineopinion.com) Lardelli, M. 2009b. „The Oil-Economy Connection“ (www.onlineopinion.com) Leggett, J. 2006. Half Gone, London: Portobello Books Markus, T. 2006. Dubinska ekologija i suvremena ekološka kriza, Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo Markus, T. 2008. Darwinizam i povijest (www.isp.hr/~tmarkus/) Markus, T. 2009. „Ekologija i povijest“ (www.isp.hr/~tmarkus/) Markus, T. 2010. „Klimatske promjene i kraj ere fosilnih goriva“ (www. isp.hr/~tmarkus/) Marshall, A. 2009a. „Entering the Greatest Depression in History“ (www.globalresearch.ca) Marshall, A. 2009b. „The Economic Recovery is an Illusion“ (www.globalresearch.ca) Marshall, A. 2010a. „Debt Dynamite Dominoes“ (www.globalresearch.ca) Marshall, A. 2010b. „Western Civilization and the Economic Crisis“ (www.globalresearch.ca) Meadows, D. – Randers, J. – Meadows, J. 2004. Limits to Growth: The 30-Year Update, London: Chelsea Green Mills, R. 2008. The Myth of Oil Crisis, Westport: Praeger Newman, Sh. ed. 2008. The Final Energy Crisis, London: Pluto Press Pimental, D. 2008. „Population and Energy“ (www.sciencemag.org) Ponting, C. 2007. The New Green History of the World, London: Penguin Group Rubin, J. 2009. Why Your World Is About To Get a Whole Lot Smaller, New York: Random House Smil, V. 1994. Energy in World History, Boulder: Westview Press Smil, V. 2003. Energy at the Crossroads, Cambridge Mass.: MIT Press Smil, V. 2008. Global Catastrophes and Trends, Cambridge Mass: MIT Press Stanton, W. 2003. The Rapid Growth of Human Populations, Brentwood: Multi-Science Publishing Strahan, D. 2007. The Last Oil Shock, New York: Gardners Books Šimleša, D. 2008. Kako potrošiti svijet, Zagreb: Što čitaš? Tertzakian, P. 2007. A Thousand Barrels a Second, New York: McGraw-Hill Thompson, P. 2006. „The Twilight of the Modern World“

(www.oilcrashmovie.com) Trainer, T. 2007. Renewable Energy Cannot Sustain a Consumer Society, London:

Springer Watson, P. J. – Jones, A. 2005. „The Myth of Peak Oil“ (www.prisonplanet.com) Zable, G. 2002. „Population and Energy“ (www.mnforsustain.com) Yergin, D. 2008. The Prize, New York: Simon and Schuster Youngquist, W. 2000. „Alternative Energy Sources“ (www.hubbertpeak.com)

43