smjernice glavne uprave za pravosuĐe

EUROPSKA KOMISIJA, GLAVNA UPRAVA ZA PRAVOSUĐE, lipanj 2014.

1

SMJERNICE GLAVNE UPRAVE ZA PRAVOSUĐE

o

Direktivi 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima

potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog

parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive

97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća

Svrha je ovih smjernica olakšati učinkovitu primjenu Direktive 2011/83/EU o pravima

potrošača („Direktiva”), donesene 25. listopada 2011. Države članice morale su je prenijeti u

svoje nacionalne zakone do 13. prosinca 2013. Sve nacionalne mjere za prenošenje moraju se

primjenjivati od 13. lipnja 2014.

Ovaj dokument nije pravno obvezujući i samo pruža smjernice. Mjerodavno tumačenje

prava EU-a ostaje u isključivom području nadležnosti Suda Europske unije (SEU). Ovaj

dokument nije formalno tumačenje prava EU-a niti pruža pravne savjete o pitanjima

nacionalnog prava.

Ove se smjernice objavljuju pod isključivom odgovornošću Glavne uprave za

pravosuđe. One su rezultat rada u suradnji i nakon savjetovanja s nadležnim tijelima država

članica koja su zadužena za prenošenje i provedbu Direktive te dionicima u industriji i među

potrošačima. Da bi se postigli ciljevi Direktive, nacionalna nadležna tijela i sudovi moraju ih

provesti na jedinstven i dosljedan način. Kako bi im se pomoglo da to učine, ovim se

dokumentom pružaju smjernice o ključnim konceptima i odredbama Direktive. One također

uključuju praktične primjere koji pokazuju kako Direktiva treba djelovati.

Cilj je ovih smjernica da budu dokument koji će se mijenjati i poboljšavati. Dostupan je na

internetu i dopunjavat će se i ažurirati po potrebi, uzimajući u obzir iskustvo iz njegove

praktične primjene. Razvijat će se kako bi obuhvaćao nove izazove na tržištu i uzimao u obzir

razvoj europske i nacionalne sudske prakse.

U prilogu se nalazi opcionalan model za prikaz predugovornih informacija za potrošače

za online digitalne proizvode. To je dobrovoljni alat kojim se trgovcima olakšava

ispunjavanje obveza informiranja Direktive i na taj način podržava transparentno i usporedivo

informiranje potrošača.

http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/ALL/?uri=CELEX%3A32011L0083


2

SADRŽAJ

1. UVOD ...................................................................................................................................................... 5

2. PODRUČJE PRIMJENE DIREKTIVE ............................................................................................................. 6

2.1. OBUHVAĆENI UGOVORI ............................................................................................................................................................ 6 2.2. UGOVORI S MJEŠOVITOM SVRHOM .......................................................................................................................................... 7 2.3. PRIMJENA DIREKTIVE NA UGOVORE ZA „BESPLATNE” PROIZVODE .......................................................................................... 9 2.4. UGOVORI NA KOJE SE DIREKTIVA NE PRIMJENJUJE .................................................................................................................. 9

2.4.1. Ugovori o iznajmljivanju i ugovori o izgradnji .................................................................................. 9

2.4.2. Ugovori koje je sastavio nositelj javne vlasti .................................................................................. 10 2.4.3. Ugovori za robu namijenjenu tekućoj potrošnji .............................................................................. 11 2.4.4. Automatizirana prodaja ................................................................................................................. 11

2.4.5. Određeni ugovori povezani s elektroničkim komunikacijama ........................................................ 11 2.5. MOGUĆE IZUZEĆE UGOVORA NISKE VRIJEDNOSTI SKLOPLJENIH IZVAN POSLOVNIH PROSTORIJA ......................................... 13 2.6. PRAVILA ZA JAVNE DRAŽBE...................................................................................................................................................... 13 2.7. PRIJENOS POSTOJEĆIH UGOVORA IZMEĐU POTROŠAČA ......................................................................................................... 14

3. UGOVORI SKLOPLJENI IZVAN POSLOVNIH PROSTORIJA ......................................................................... 14

3.1. UVOD 14 3.2. UGOVORI SKLOPLJENI IZVAN POSLOVNIH PROSTORIJA TRGOVCA ......................................................................................... 15 3.3. UGOVORI SKLOPLJENI NAKON STUPANJA U VEZU S POTROŠAČEM IZVAN POSLOVNIH PROSTORIJA ..................................... 16 3.4. UGOVORI SKLOPLJENI TIJEKOM IZLETA KOJE ORGANIZIRA TRGOVAC .................................................................................... 17

4. INFORMACIJE PRIJE SKLAPANJA UGOVORA .......................................................................................... 18

4.1. OPĆI ZAHTJEVI ......................................................................................................................................................................... 18 4.1.1.1. Veze s Direktivom o nepoštenim poslovnim djelovanjima ...................................................................18 4.1.1.2. Informacije koje su „već jasne iz konteksta” ........................................................................................18

4.2. VEZE S OBVEZAMA INFORMIRANJA NA TEMELJU DRUGIH DIREKTIVA.................................................................................... 19

4.2.1. Obveze informiranja na temelju Direktive o elektroničkoj trgovini i Direktivi o uslugama ............. 19 4.2.1.1. Dodatne obveze informiranja na temelju Direktive o elektroničkoj trgovini i Direktive o uslugama... 20 4.2.1.2. Preklapajuće obveze informiranja ........................................................................................................20

4.2.2. Daljnje obveze informiranja na temelju Direktive o elektroničkoj trgovini i Direktive o uslugama21 4.2.3. Obveze informiranja u posebnom sektorskom zakonodavstvu ...................................................... 21 4.2.4. Izuzeće „svakodnevnih” transakcija .............................................................................................. 21

4.2.5. Obvezujuća priroda predugovornih informacija ............................................................................ 22 4.2.6. Dodatni jezični zahtjevi .................................................................................................................. 22 4.2.7. Teret dokaza .................................................................................................................................. 23

4.3. ZAJEDNIČKI ZAHTJEVI ZA UGOVORE SKLOPLJENE U POSLOVNIM PROSTORIJAMA I UGOVORE NA DALJINU / UGOVORE

SKLOPLJENE IZVAN POSLOVNIH PROSTORIJA ............................................................................................................................................ 23 4.3.1. Glavna obilježja ............................................................................................................................. 23 4.3.2. Identitet i podaci za kontakt .......................................................................................................... 24

4.3.2.1. Mjesto poslovnog nastana................................................................................................................... 24 4.3.2.2. Mjesto obavljanja posla ....................................................................................................................... 24 4.3.2.3. Drugi podaci za kontakt ....................................................................................................................... 25 4.3.2.4. Identitet i adresa glavnog obveznika ................................................................................................... 26

4.3.3. Cijena 26

4.3.4. Načini izvršavanja ugovora – plaćanje i isporuka ........................................................................... 27 4.3.4.1. Vrijeme isporuke ili izvršavanja ............................................................................................................28 4.3.4.2. Načini plaćanja .....................................................................................................................................29

4.3.5. Jamstva i postprodajne usluge ....................................................................................................... 29 4.4. TRAJANJE I RASKID UGOVORA ................................................................................................................................................. 30 4.5. DODATNI ZAHTJEVI ZA UGOVORE SKLOPLJENE IZVAN POSLOVNIH PROSTORIJA I UGOVORE NA DALJINU ............................ 31

4.5.1. Troškovi korištenja sredstava daljinske komunikacije ................................................................... 31


3

4.5.2. Polozi i financijska jamstva............................................................................................................. 31 4.5.3. Mehanizmi izvansudskog rješavanja sporova ................................................................................ 31

5. POSEBNI ZAHTJEVI ZA UGOVORE NA DALJINU ...................................................................................... 32

5.1. DEFINICIJA UGOVORA NA DALJINU ......................................................................................................................................... 32

5.2. INFORMACIJE PRIJE SKLAPANJA UGOVORA ............................................................................................................................. 33 5.2.1. Dodatni zahtjevi za predstavljanje određenih predugovornih informacija .................................... 33 5.2.2. Zahtjevi za tipku za potvrdu narudžbe ........................................................................................... 34 5.2.3. Ugovori sklopljeni sredstvima daljinske komunikacije s ograničenim prostorom ili vremenom ..... 35

5.3. UGOVORI SKLOPLJENI TELEFONOM......................................................................................................................................... 36 5.4. POTVRDA UGOVORA ............................................................................................................................................................... 37

6. PRAVO ODUSTAJANJA .......................................................................................................................... 39

6.1. IZRAČUN RAZDOBLJA PRAVA NA ODUSTAJANJE ...................................................................................................................... 39

6.1.1. Uvod 39 6.1.2. Početna točka razdoblja odustajanja ............................................................................................. 40

6.2. INFORMIRANJE O PRAVU ODUSTAJANJA ................................................................................................................................. 41

6.3. OSTVARENJE PRAVA NA ODUSTAJANJE ................................................................................................................................... 43 6.4. PRAVO ODUSTAJANJA U POGLEDU ROBE ................................................................................................................................ 44

6.4.1. Višestruka ili neispravna roba ........................................................................................................ 44 6.4.2. Povrat robe ..................................................................................................................................... 45

6.4.3. Povrat novca za plaćanja primljena od potrošača.......................................................................... 46 6.4.4. Odgovornost potrošača za pogrešno rukovanje robom ................................................................. 48 6.4.5. Rizik prilikom povrata robe trgovcu ............................................................................................... 50

6.5. ODUSTAJANJE OD PRUŽANJA USLUGA .................................................................................................................................... 50 6.5.1. Pristanak potrošača na trenutačno izvođenje i obvezu kompenzacije ........................................... 50 6.5.2. Posljedice neispunjavanja obveza od strane trgovca ..................................................................... 53

6.6. RASKID UGOVORA NAKON OSTVARENJA PRAVA ODUSTAJANJA ............................................................................................ 53

6.7. POPRATNI UGOVORI ................................................................................................................................................................ 54 6.8. IZUZEĆA OD PRAVA ODUSTAJANJA .......................................................................................................................................... 55

6.8.1. Roba izrađena prema specifikacijama potrošača ili očito prilagođena potrošaču ......................... 55 6.8.2. Roba sa specifičnim značajkama .................................................................................................... 56 6.8.3. Ugovori s posebnim datumom ili razdobljem izvršavanja .............................................................. 57

7. ISPORUKA ............................................................................................................................................. 58

8. PRIJELAZ RIZIKA .................................................................................................................................... 60

9. NAKNADE ZA KORIŠTENJE SREDSTAVA PLAĆANJA ................................................................................. 60

9.1. UVOD 60 9.2. DEFINICIJA „NAKNADA” ............................................................................................................................. 61 9.3. DEFINICIJA „TROŠKOVA” KOJE SNOSI TRGOVAC ..................................................................................................................... 62

9.3.1. Naknade koje se zaračunavaju trgovcima i drugi izravni troškovi za obradu kartičnih plaćanja... 62 9.3.2. Opći troškovi poslovanja koji su neizravno povezani s obradom plaćanja .................................... 63 9.3.3. Prihvatljivi troškovi koji opravdavaju naknadu za korištenje sredstava plaćanja .......................... 63

9.4. PLAĆANJA GOTOVINOM U STRANOJ VALUTI ........................................................................................................................... 64

10. KOMUNIKACIJA TELEFONOM ................................................................................................................ 64

11. DODATNA PLAĆANJA ............................................................................................................................ 65

12. ONLINE DIGITALNI PROIZVODI .............................................................................................................. 66

12.1. UVOD 66 12.2. PRAVO ODUSTAJANJA ............................................................................................................................................................. 68 12.3. OBVEZE INFORMIRANJA .......................................................................................................................................................... 69

12.3.1. Funkcionalnost .......................................................................................................................... 70 12.3.2. Interoperabilnost ....................................................................................................................... 70


4

PRILOG I. – MODEL ZA PRIKAZ INFORMACIJA ZA POTROŠAČE O ONLINE DIGITALNIM PROIZVODIMA ............ 71

PRILOG II. – ZAHTJEVI ZA INFORMACIJE ZA POTROŠAČE U DIREKTIVI O PRAVIMA POTROŠAČA, DIREKTIVI O USLUGAMA I DIREKTIVI O ELEKTRONIČKOJ TRGOVINI .................................................................................... 76


5

1. UVOD

Svrha je ove Direktive postići visoku razinu zaštite potrošača širom EU-a i pridonijeti

pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta usklađivanjem određenih aspekata zakona i

drugih propisa u državama članicama o ugovorima koji se sklapaju između potrošača i

trgovaca. U ovim smjernicama Glavna uprava za pravosuđe daje svoja mišljenja i

prijedloge za provedbu većine članaka Direktive.

Od 13. lipnja 2014. Direktiva zamjenjuje Direktivu Vijeća 85/577/EEZ od 20. prosinca 1985.

za zaštitu potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija1 i Direktivu

97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 1997. o zaštiti potrošača s obzirom na

sklapanje ugovora na daljinu.2

Dok se u prethodnim direktivama predviđa samo minimalna razina usklađivanja pravila za

zaštitu potrošača, Direktiva o pravima potrošača u načelu je direktiva za potpunu

harmonizaciju (vidi njezin članak 4.). Točnije, u okviru te Direktive predviđa se jedan skup

temeljnih pravila za ugovore sklopljene na daljinu i ugovore sklopljene izvan poslovnih

prostorija. Direktivom se jača zaštita potrošača, primjerice uvođenjem strožih zahtjeva za

predugovorne informacije i jedinstveno pravo razdoblja odustajanja. Istovremeno, Direktivom

se također smanjuju troškovi za prekogranične trgovce za koje jedinstvena pravila diljem EU-

a dovode do nižih troškova usklađivanja.

Nova Direktiva zadržava određene odredbe prethodnih direktiva 85/577/EZ i 97/7/EZ. Stoga

se u ovom dokumentu rabi relevantna sudska praksa Suda Europske unije povezana s

tumačenjem tih prethodnih direktiva kada god je to primjenjivo.

Budući da su uvedena specifična pravila EU-a otkad su donesene direktive 85/577/EEZ i

97/7/EZ, Direktiva o pravima potrošača ima dulji popis predmeta koji su isključeni iz njezina

područja primjene. Primjerice, Direktiva se ne primjenjuje na ugovore za financijske usluge,

uključujući osiguranje i ulaganje, koji su podlijegali Direktivi 85/577/EZ i također su dali

povod brojnim presudama Suda. Također su isključene socijalne i zdravstvene usluge,

kockanje, paket aranžmani, ugovori o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine i

povezane usluge odmora. Usluge prijevoza u načelu su isključene uz iznimku članka 8. stavka

2., članaka 19. i 22.

Međutim, za razliku od Direktive 97/7/EZ, Direktiva o pravima potrošača primjenjuje se na

online dražbe u odnosu na činjenicu da taj prodajni kanal sada uvelike koriste i profesionalni

trgovci.

1 SL L 372, 31.12.1985., str. 31.

2 SL L 144, 4.6.1997., str. 19.

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX%3A31985L0577%3Aen%3AHTML

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CONSLEG%3A1997L0007%3A20071225%3AEN%3APDF



6

2. PODRUČJE PRIMJENE DIREKTIVE

2.1. Obuhvaćeni ugovori

Direktivom se reguliraju određeni aspekti ugovora između trgovca i potrošača. Njezina se

struktura temelji na podjeli ugovora na:

(1) ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija trgovca (ugovori sklopljeni izvan

poslovnih prostorija);

(2) ugovore sklopljene uz korištenje daljinske komunikacije (internet, telefon itd.)

(ugovori na daljinu); i

(3) ugovore koji nisu ni ugovori na daljinu ni ugovori sklopljeni izvan poslovnih

prostorija (u daljnjem tekstu: „ugovori sklopljeni u poslovnim prostorijama”).

Direktivom se utvrđuju zahtjevi za predugovorne informacije za sve vrste ugovora (članci 5. i

6.) te brojni formalni zahtjevi za sklapanje ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan

poslovnih prostorija (članci 7. i 8.). Ona pruža detaljna pravila o pravu potrošača na

odustajanje od ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija (članci 9.

do 16.). Njome se obrađuju neki aspekti isporuke robe (članci 18. i 20.) i trgovcima nameću

posebne obveze o dodatnim naknadama za plaćanje (članak 19.), trošku telefonskih kontakata

nakon ugovora (članak 21.) i pristanku potrošača na dodatna plaćanja (članak 22.).

U Direktivi se dodatno razlikuju sljedeće vrste ugovora:

(1) kupoprodajni ugovori;

(2) ugovori o uslugama;

(3) ugovori za isporuku digitalnog sadržaja koji se ne isporučuje na materijalnom nosaču

podataka (u daljnjem tekstu: „ugovori za online digitalni sadržaj”); i

(4) ugovori za isporuku vode, plina ili električne energije, koji se ne nude za prodaju u

ograničenom obujmu ili određenoj kvaliteti, ili područnog grijanja (u daljnjem tekstu

„ugovori za isporuku komunalnih usluga”).

Kupoprodajni ugovori i ugovori o uslugama definirani su u članku 2. stavcima 5. i 6.

Direktive. Ugovori za online digitalni sadržaj i isporuku komunalnih usluga nisu izričito

definirani, no u uvodnoj izjavi 19. objašnjava se da oni u svrhe Direktive nisu razvrstani kao

kupoprodajni ugovori ili ugovori o uslugama.

U uvodnoj izjavi 19. također se razjašnjava da se digitalni sadržaj isporučen na

materijalnom nosaču podataka, kao što je CD ili DVD, u Direktivi smatra robom.

Iako se mnoge odredbe Direktive općenito primjenjuju na sve četiri vrste ugovora, postoje

pravila koja vrijede samo za određenu vrstu ugovora. Točnije, različiti ugovori (vidi članak

9.) imaju različita pravila o izračunavanju razdoblja tijekom kojeg se pravilo odustajanja

može iskoristiti (također vidi Poglavlje 6. o pravu odustajanja).


7

Članak 2.

(5.) „kupoprodajni ugovor” znači svaki ugovor prema kojem vlasništvo nad robom trgovac

prenosi ili se obvezuje prenijeti na potrošača, a potrošač plaća ili se obvezuje platiti njezinu

cijenu, uključujući i svaki ugovor čiji su predmet i roba i usluge;

(6.) „ugovor o usluzi” znači svaki ugovor osim kupoprodajnog ugovora, prema kojem trgovac

isporučuje ili se obvezuje isporučiti uslugu potrošaču, a potrošač plaća ili se obvezuje platiti

njezinu cijenu;

Budući da definicija kupoprodajnog ugovora (vidi dolje) upućuje na prijenos vlasništva nad

robom s trgovca na potrošača (tj. ugovore između poslovnih subjekata i potrošača), čini se da

se Direktiva ne primjenjuje na ugovore prema kojima je potrošač taj koji prenosi robu na

trgovca, primjerice, rabljeni automobil ili nakit. Nadalje, Direktiva se ne primjenjuje na

ugovore sklopljene između potrošača.

2.2. Ugovori s mješovitom svrhom

U praksi mnogi ugovori na koje se Direktiva primjenjuje, zaključeni između trgovaca i

potrošača, sadržavaju elemente i usluga i robe. U tim slučajevima zadnji dio definicije u

članku 2. točki 5. relevantan je budući da definira kupoprodajni ugovor kao „svaki ugovor čiji

su predmet i roba i usluge”.

Prema definiciji u članku 2. stavku 5., kriterij za razvrstavanje ugovora kao „kupoprodajnog

ugovora” je prijenos vlasništva nad robom na potrošača uz plaćanje njezine cijene. Stoga,

ako je glavna svrha ugovora prijenos vlasništva nad određenom robom, treba ga klasificirati

kao kupoprodajni ugovor čak i ako obuhvaća i povezane usluge koje pruža prodavatelj, kao

što su instalacija, održavanje ili bilo kakva druga obrada, neovisno o relativnoj vrijednosti

robe i usluga.

Primjeri ugovora koji obuhvaćaju i robu i usluge i obično se trebaju smatrati kupoprodajnim

ugovorima zbog njihove glavne svrhe:

kupnja nove kuhinje, uključujući njezinu ugradnju u stanu potrošača;

kupnja specifičnih građevinskih elemenata, kao što su vrata i prozori, uključujući

njihovu instalaciju u kući potrošača;

kupnja novog mobilnog uređaja zajedno s pretplatom za uslugu elektroničke

komunikacije.

Za razliku od toga, ako prijenos vlasništva nad posebnom robom nije glavna svrha mješovitog

ugovora, ugovor ne bi trebalo smatrati kupoprodajnim ugovorom.

Primjeri ugovora koji obuhvaćaju i usluge i robu koje treba razvrstati kao ugovore o uslugama

zbog njihove glavne svrhe:


8

ugovor za popravak, obnovu i izgradnju aneksa zgradi (vidi uvodnu izjavu 26.);

ugovor za sudjelovanje na predavanju, uključujući isporuku kemijskih olovki i

mapa sudionicima;

ugovor za tečaj za obuku, uključujući isporuku udžbenika za tečaj svakom

sudioniku.

Ovo tumačenje podupire dobro utvrđena sudska praksa Suda o slobodnom kretanju robe i

slobodi pružanja usluga, koja ostaje relevantna i u kontekstu ove Direktive.

Primjerice, u predmetu C-20/03 Marcel Burmanjer Sud je naveo da gospodarsku aktivnost

treba razmatrati u kontekstu ili slobodnog kretanja robe ili slobode pružanja usluga ako je

jedan od elemenata „u potpunosti sporedan u odnosu na drugi i može se razmatrati

zajedno s njim” (visi osobito stavke 34.-35.).3

To također znači da mješoviti ugovor treba smatrati kupoprodajnim ugovorom ako činjenice

pokažu da je njegova stvarna svrha prijenos vlasništva nad robom:

Primjerice, ako prodaja priručnika ima posebno istaknuto mjesto u ponudi

trgovca za tečaj osposobljavanja i u komunikaciji između stranaka, i ako ovaj

priručnik ima značajnu relativnu vrijednost u usporedbi s ukupnom cijenom

osposobljavanja, ugovor se može klasificirati kao kupoprodajni ugovor prije nego

kao ugovor o uslugama u svrhe ove Direktive.

Ukratko, svaki mješoviti ugovor treba klasificirati na temelju njegove stvarne glavne svrhe.

Činjenica da ugovor može uključivati mogućnost sklapanja naknadnih ugovora ne bi trebala

mijenjati njegove značajke. Na primjer:

Ako ugovor za najam robe uključuje samo mogućnost prijenosa vlasništva, ali ne i

obvezu, treba ga klasificirati kao ugovor o uslugama u svrhe Direktive.

Razvrstavanje ugovora kao kupoprodajnog ili ugovora o uslugama određuje kako se

izračunava razdoblje odustajanja (članak 9.). Za ugovore o uslugama, 14-dnevno razdoblje

počinje teći od sklapanja ugovora. Za kupoprodajne ugovore, razdoblje odustajanja

započinje teći tek nakon primitka robe. Uz to, neke od odredbi Direktive, kao što su članci 18.

i 20. o isporuci i prijelazu rizika, primjenjuju se samo na kupoprodajne ugovore.

Isti kupoprodajni ugovor ili ugovor o uslugama također može obuhvaćati usluge koje nisu

regulirane Direktivom o pravima potrošača. Primjerice, kupoprodajni ugovor ili ugovor o

uslugama može omogućiti plaćanje cijene u obrocima uz određenu kamatu. Takav bi ugovor

također podlijegao posebnim pravilima koja reguliraju financijske usluge za potrošače.4

3 Sud je nedavno potvrdio jednak pristup u predmetu C‑108/09 Ker-Optika bt (vidi stavak 43.).

4 Točnije, Direktiva 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. o trgovanju na daljinu

financijskim uslugama koje su namijenjene potrošačima i Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta

i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima.

http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text&docid=59661&pageIndex=0&doclang=en&mode=lst&dir&occ=first&part=1&cid=1138395

http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=%2522to%2Bboth%2Bthe%2Bfree%2Bmovement%2Bof%2Bgoods%2522%2B&docid=80101&pageIndex=0&doclang=en&mode=req&dir&occ=first&part=1&cid=103194&ctx1


9

Članak 3

3. Ova se Direktiva ne primjenjuje na ugovore:

(e) za stvaranje, stjecanje ili prijenos nepokretne imovine ili prava na nepokretnu imovinu;

(f) za izgradnju novih građevina, bitnu prenamjenu postojećih građevina i za iznajmljivanje

stambenih prostora u boravišne svrhe;

Pravila o popratnim ugovorima u članku 15. Direktive o pravima potrošača vrijedila bi za

takve ugovore po analogiji (vidi Poglavlje 6.7.).

2.3. Primjena Direktive na ugovore za „besplatne” proizvode

Definicije kupoprodajnih ugovora i ugovora o uslugama utvrđene u članku 2. stavcima 5. i 6.

upućuju na to da potrošač plaća „cijenu”. Čini se da se upućivanje na „cijenu” u ovom

kontekstu odnosi samo na plaćanje u novcu, što bi uključivalo i vaučere,5 darovne kartice ili

bodove za vjernost s određenom novčanom vrijednošću. Prema tome čini se da se Direktiva

ne primjenjuje na darove ili usluge koje trgovac pruža besplatno.

Čini se da se Direktiva primjenjuje na ugovore o uslugama koji uključuju besplatno probno

razdoblje i automatski se pretvaraju u plaćene ugovore nakon isteka probnog razdoblja (osim

ako potrošač raskine ugovor prije kraja probnog roka).

Kako je ranije spomenuto, u Direktivi se razlikuju kupoprodajni ugovori i ugovori o uslugama

te ugovori za isporuku komunalnih usluga i online digitalnog sadržaja. Bez obzira na

definiciju kupoprodajnih ugovora i ugovora o uslugama, u Direktivi se ne spominje

„plaćanje” za potonje dvije vrste ugovora. Stoga se čini da se primjenjuje i na ugovore za

isporuku komunalnih usluga i online digitalnog sadržaja čak i ako oni ne uključuju plaćanje.

Primjerice, Direktiva se primjenjuje na ugovor za besplatno učitavanje igre s

trgovine aplikacija.

2.4. Ugovori na koje se Direktiva ne primjenjuje

Vrste ugovora izuzetih iz područja primjene Direktive navedene su u članku 3. stavku 3.

Sljedeće iznimke zahtijevaju dodatno objašnjenje. Kao opće pravilo, ove se iznimke moraju

podrobno tumačiti.6

2.4.1. Ugovori o iznajmljivanju i ugovori o izgradnji

Iznimka pod točkom (e) odnosi se na opće kategorije nepokretne imovine, uključujući

zemljište, dok se točka (f) odnosi na građevine.

5

Vidi uvodnu izjavu 46. u okviru koje se, prilikom objašnjavanja članka 13. stavka 1. o povratu iznosa

primljenih od potrošača, također izričito upućuje na potrošačko plaćanje vaučerima. 6

Vidi, primjerice, Predmet C-215/08, E. Friz GmbH, stavak 32.: „S tim u vezi, prvo treba napomenuti da

je ustaljena sudska praksa da odstupanja od pravila prava Europske unije za zaštitu potrošača moraju

biti strogo protumačena (vidi, između ostalog, Predmet C-481/99 Heininger [2001] ECR I-9945, stavak

31.).”


10

Članak 3.


(i) koje, u skladu sa zakonima države članice, sastavlja nositelj javne vlasti koji ima

statutarnu obvezu biti neovisan i nepristran i koji mora osigurati, pružajući cjelovite pravne

informacije, da potrošač sklapa ugovor tek kad je pažljivo razmotrio njegove pravne aspekte i

poznaje njegovo pravno područje primjene;

Dok je iznajmljivanje stambenih prostora u boravišne svrhe isključeno iz područja primjene

Direktive, obuhvaćeno je iznajmljivanje stambenih prostora u svrhe koje nisu boravišne.

To se objašnjava i u uvodnoj izjavi 26.: „[…] Ugovore o uslugama, a posebno one koji se

odnose na izgradnju aneksa zgrada (na primjer garaže ili verande) i one koji se odnose na

popravak i obnovu zgrada, a ne na bitnu prenamjenu, trebalo bi uključiti u područje

primjene ove Direktive, jednako kao i ugovore koji se odnose na usluge posrednika za

nekretnine i ugovore koji se odnose na iznajmljivanje stambenih prostora u svrhe koje nisu

boravišne.”

Primjerice, iznajmljivanje parkirališnog mjesta ili dvorane za svečanosti podliježe

Direktivi.

2.4.2. Ugovori koje je sastavio nositelj javne vlasti

Direktivom se ne utvrđuju nositelji javne vlasti na koje se upućuje u ovoj odredbi. Međutim,

njome se utvrđuju kriteriji koje treba ispuniti kako bi ugovor bio izvan područja primjene

Direktive. Ova se iznimka primjenjuje samo na ugovore koje sastavlja nositelj javne vlasti

(kao što je javni bilježnik) koji na temelju nacionalnog prava podliježe svim uvjetima na

temelju članka 3. stavka 3. točke (i):

Primjerice, iznimka ne bi vrijedila za ugovor za koji je nositelj javne vlasti koji

ima statutarnu obvezu biti neovisan i nepristran, samo potvrdio identitet stranaka.

Kako bi ova iznimka bila primjenjiva, čini se da nije potrebno da nacionalno pravo zahtijeva

da dotični ugovor bude sklopljen putem usluga nositelja javne vlasti. Iznimka bi se također

trebala primjenjivati ako jedna ili obje stranke u ugovoru dobrovoljno zatraže od nositelja

javne vlasti da sastavi njihov ugovor.7

7 Vidi drukčiji pristup u Direktivi 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkim kreditima, gdje se u članku 14.

o pravu na odustajanje upućuje na ugovore za koje „se po zakonu zahtijeva da budu sklopljeni” putem

usluga javnog bilježnika: „6. Države članice mogu propisati da se stavci 1. do 4. ovog članka ne

primjenjuju na ugovore o kreditu za koje se zakonom zahtijeva da budu sklopljeni putem usluga

javnog bilježnika, pod uvjetom da javni bilježnik potvrdi da se potrošaču jamče prava predviđena

člancima 5. i 10.”

http://eur-lex.europa.eu/Notice.do?checktexts=checkbox&val=470950%3Acs&pos=6&page=1&lang=en&pgs=10&nbl=8&list=607117%3Acs%2C607133%3Acs%2C520674%3Acs%2C520659%3Acs%2C499519%3Acs%2C470950%3Acs%2C463265%3Acs%2C462999%3Acs%2C&hwords&action=GO&visu=%23texte


11

Članak 3.


(j) za isporuku hrane, pića i druge robe namijenjene tekućoj potrošnji u domaćinstvima, a

koju trgovac često i redovito fizički isporučuje u dom, stan ili na radno mjesto potrošača;

Članak 3.


(l) sklopljene putem prodajnih automata ili automatiziranih trgovačkih objekata;

Članak 3.


(m) sklopljene s telekomunikacijskim operatorima putem javnih govornica za njihovo

korištenje ili sklopljene za korištenje samo jednog priključka koji potrošač uspostavlja putem

telefona, interneta ili telefaksa.

2.4.3. Ugovori za robu namijenjenu tekućoj potrošnji

Ova iznimka zahtijeva ispunjavanje dva uvjeta, točnije:

(a) da trgovac „često i redovito” isporuči robu, i

(b) da je ta roba za „tekuću potrošnju u domaćinstvu”.

Eksplicitno upućivanje na isporuku na „radno mjesto” potrošača u ovoj odredbi sugerira da se

stvarna potrošnja robe ne mora nužno događati u domaćinstvu.

2.4.4. Automatizirana prodaja

Ova bi se iznimka primjenjivala na ugovore sklopljene u automatiziranim trgovačkim

objektima:

Automatizirane benzinske postaje bez fizičke prisutnosti predstavnika trgovca za sklapanje ugovora.

2.4.5. Određeni ugovori povezani s elektroničkim komunikacijama

Ova odredba isključuje dvije vrste ugovora iz područja primjene Direktive.

Prva su vrsta ugovori sklopljeni s operatorima elektroničkih komunikacija putem javnih

govornica za njihovo korištenje. „Javna telefonska govornica” definirana je u članku 2.

Direktive 2002/22/EZ o univerzalnoj usluzi (koja se bavi pravima krajnjeg korisnika u sektoru

elektroničkih komunikacija) kao telefon dostupan javnosti, za uporabu kojega se mogu

koristiti sredstva plaćanja poput kovanica i/ili kreditnih/debitnih kartica i/ili unaprijed

plaćenih kartica, uključujući kartice za uporabu s pozivnim kodovima.


12

Budući da se ova iznimka primjenjuje na ugovore sklopljene „putem” javnih

govornica, ona bi trebala obuhvatiti slučajeve u kojima je ugovor sklopljen,

primjerice, umetanjem kovanica ili provlačenjem kreditnih kartica u javnoj

govornici;

Iznimka se ne bi trebala primjenjivati na ugovore sklopljene s operatorima javnih

govornica putem, primjerice, prethodne kupnje unaprijed plaćenih kartica za

pozive.

Drugi dio članka 3. stavka 3. točke (m) o ugovorima sklopljenima za korištenje „samo

jednog priključka” koji potrošač uspostavlja ima šire područje primjene. Za razliku od

ugovora za korištenje javnih govornica, niti jedna stranka u ovoj vrsti ugovora nije određena,

što sugerira da nisu obuhvaćeni samo ugovori s operatorima elektroničkih komunikacija.

Nadalje, ništa nije određeno u vezi sa svrhom ili sadržajem ove vrste ugovora.

Čini se da bi ova iznimka obuhvaćala primjerice:

Ugovor s internetskim kafićem za jedno povezivanje na internet.

Nasuprot tome, iznimka se ne bi trebala primjenjivati na ugovore o uslugama elektroničkih

komunikacija koji obuhvaćaju određeno razdoblje i/ili količinu korištenja, primjerice:

Ugovore sklopljene putem prethodne kupnje unaprijed plaćene SIM kartice za

mobilne usluge ili pristupnog koda za Wi-Fi usluge.

Čini se da se ova iznimka primjenjuje i na ugovore sklopljene s pružateljima usluga s

posebnom tarifom (UPT), tj., usluga plaćenih putem telefonskog računa potrošača (nazivaju

se i „usluge s dodanom vrijednošću ” ili „usluge s posebnom tarifom”) u slučajevima kada se

ugovor sklapa i istovremeno potpuno izvršava upućenim jednim pozivom ili SMS-om

koji potrošač šalje na broj za UPT, primjerice:

Poziv upućen na broj službe za telefonske informacije ili telefonsko glasovanje u

emisiji.

Nasuprot tome, iznimku ne bi trebalo primjenjivati na pretplate i druge situacije kada je

glasovni poziv ili SMS na broj za UPT samo sredstvo za sklapanje ugovora, koje se

naknadno izvodi:

Primjerice, ugovori sklopljeni pozivom ili SMS-om poslanim pružatelju prometnih

informacija, koje se naknadno isporučuju na uređaj potrošača.

Ako radi sklapanja ugovora koji se naknadno izvršava potrošač mora nazvati ili poslati SMS

na broj za UPT, trgovac mora unaprijed obavijestiti kupca o trošku jer će biti veći od

„osnovne tarife” u skladu s člankom 6, stavkom 1. točkom (f) Direktive (koji uključuje isto

pravilo kao i ono u članku 4. stavku 1. točki (g) zamijenjene Direktive o prodaji na daljinu

97/7/EZ. Tumačenje koncepta „osnovne tarife” dodatno se raspravlja u Poglavlju 10. članku

21. Direktive.


13

Činjenica da se Direktiva ne primjenjuje na određene ugovore koji uključuju UPT na temelju

članka 3. stavka 3. točke (m) ne znači da oni ne podliježu pravilima za zaštitu potrošača.

Regulatorni okvir EU-a za elektroničke komunikacije, osobito Direktiva 2002/20/EZ o

ovlaštenju i Direktiva 2002/22/EZ o univerzalnoj usluzi, omogućuje državama članicama i

nadležnim državnim regulatornim tijelima da donesu posebne mjere za zaštitu potrošača s

obzirom na UPT. Prema tome, brojne države članice uvele su dodatnu zaštitu u ovom

području, uključujući, primjerice, ograničenja troškova, obvezu priopćavanja cijene na

početku poziva, itd.

2.5. Moguće izuzeće ugovora niske vrijednosti sklopljenih izvan poslovnih prostorija

Člankom 3. stavkom 4. državama članicama omogućuje se da ne primjenjuju Direktivu na

ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija za koje plaćanje potrošača ne prelazi 50 EUR

ili nižu vrijednost kako je definirano nacionalnim pravom. Ako država članica odabere

koristiti ovaj regulatorni izbor, postoji rizik zaobilaženja Direktive od strane trgovaca koji

mogu odlučiti da će umjetno razdvojiti jedan ugovor vrijednosti iznad određenog praga u

nekoliko ugovora. Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 28.: „[…] Kad potrošač istodobno

sklapa dva ili više ugovora čiji su predmeti povezani, u svrhu primjene toga praga, u obzir bi

trebalo uzeti njihovu ukupnu cijenu.” Ovo bi se načelo primjenjivalo na:

Primjerice, prodavanje svake knjige u trilogiji putem tri odvojena ugovora ili

prodavanje para naušnica putem dva odvojena ugovora u isto vrijeme.

2.6. Pravila za javne dražbe

Zamijenjena Direktiva 97/7/EZ o prodaji na daljinu ne primjenjuje se na ugovore „sklopljene

na dražbi” (članak 3. stavak 1.). Nova Direktiva primjenjuje se na dražbe, podložno posebnim

pravilima o „javnoj dražbi”, definiranima u članku 2. stavku 13. kao „metoda prodaje kod

koje trgovac nudi robu ili usluge potrošačima koji sudjeluju ili imaju mogućnost osobno

sudjelovati na dražbi, u transparentnom postupku nadmetanja na tržišnoj osnovi koji vodi

dražbovatelj i u kojem je uspješni ponuđač obvezan kupiti robu ili usluge”.

Za javne dražbe člankom 6. stavkom 3. omogućuje se zamjena identiteta, kontaktnih podataka

i geografske adrese objekta i mjesta poslovanja trgovca koji prodaje robu ili usluge onima

dražbovatelja. Nadalje, nema prava na odustajanje od ugovora sklopljenih na javnoj dražbi u

skladu s iznimkom u članku 16. točki (k).

Javna dražba potrošačima mora pružiti mogućnost osobnog sudjelovanja, čak i ako je moguće

nadmetati se online ili telefonom. Nasuprot tome, online dražbe bez mogućnosti osobnog

sudjelovanja ne bi se trebale smatrati javnim dražbama.

Uvodna izjava 24. utvrđuje da se „[…] korištenje online platformi koje su na raspolaganju

potrošačima i trgovcima u aukcijske svrhe ne bi trebalo smatrati javnom dražbom u smislu

ove Direktive”. U skladu s tim, online dražbe trebale bi potpuno podlijegati Direktivi u vezi s,

primjerice, predugovornim informacijama koje se pružaju prije nego se potrošač obveže

ugovorom (ponuda) i pravom na odustajanje.


14

2.7. Prijenos postojećih ugovora između potrošača

U članku 3. stavku 5. navodi se da „Ova Direktiva nema učinka na opće odredbe nacionalnog

ugovornog prava, primjerice pravila o valjanosti, sastavljanju ili učinku ugovora u mjeri u

kojoj opći aspekti ugovornog prava nisu uređeni ovom Direktivom”.

Sukladno tome, ako nacionalno ugovorno pravo omogućuje da se prava i obveze u

postojećem ugovoru prenose s jednog potrošača na drugog, ne bi se sklapao novi ugovor na

koji bi se primjenjivala Direktiva.

Primjerice, potrošač koji se seli u novu kuću može jednostavno preuzeti prava i

obveze u vezi s isporukom plina i električne energije od prethodnog stanara. Oni

mogu obavijestiti pružatelje komunalnih usluga o promjeni zajedno s prethodnim

stanarom, a pružatelj će tada započeti naplaćivati račune novom stanaru.

Ako se, nasuprot tome, u okviru nacionalnog prava zahtijeva da novi korisnik/kupac smještaja

sklopi novi ugovor s pružateljem komunalnih usluga (primjerice, ispunjavanjem i

potpisivanjem standardnih obrazaca), Direktiva se primjenjuje i osobito obvezuje dobavljača

da potrošaču pruži sve predugovorne informacije koje se zahtijevaju člankom 5. stavkom 1. ili

člankom 6. stavkom 1. ovisno o tome kako se ugovor klasificira (tj. kao ugovor na daljinu,,

ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija ili ugovor sklopljen u poslovnim prostorijama).

To je ne dovodeći u pitanje obveze informiranja na temelju postojećeg prava EU-a u

energetskom sektoru8.

3. UGOVORI SKLOPLJENI IZVAN POSLOVNIH PROSTORIJA

3.1. Uvod

Pojam „ugovora sklopljenog izvan poslovnog područja” širi je na temelju Direktive o pravima

potrošača nego na temelju zamijenjene Direktive 85/577/EEZ o prodaji od vrata do vrata, koja

se primjenjivala, u skladu sa svojim člankom 1., samo na ugovore koji su sklopljeni tijekom:

(1) izleta organiziranog od strane trgovca izvan njegovih poslovnih prostorija; i (2) tijekom

posjete trgovca domu ili radnom mjestu potrošača, osim ako je do posjeta došlo na izričiti

zahtjev potrošača.

S druge strane, u usporedbi s Direktivom 85/577/EEZ, iz područja primjene Direktive o

pravima potrošača isključeno je više tematskih područja na temelju članka 3. Točnije, nova

Direktiva ne primjenjuje se na financijske usluge (uključujući osiguranje i ulaganje – vidi

definiciju u članku 2. stavku 12.), koje su se nalazile u području primjene Direktive

85/577/EEZ i bili predmet nekoliko presuda Suda9.

8 Vidi Direktivu 2009/72/EZ o unutarnjem tržištu električne energije i Direktivu 2009/73/EZ o

unutarnjem tržištu plina. 9

Primjerice, vidi predmete C-481/99, C-350/03, C-229/04, C-412/06, C-215/08 i C-166/11.

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ%3AL%3A2009%3A211%3A0055%3A0093%3AEN%3APDF

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ%3AL%3A2009%3A211%3A0094%3A0136%3Aen%3APDF


15

sklopljen u istovremenoj fizičkoj prisutnosti trgovca i potrošača, na mjestu koje nije

poslovna prostorija trgovca;

za koji je potrošač dao ponudu u istim okolnostima kao što su okolnosti iz točke (a);

[…]

(a)

(b)

Članak 2

(8.) „ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija” znači ugovor između trgovca i potrošača:

svaka nekretnina za poslove maloprodaje u kojoj trgovac obavlja svoju aktivnost na

trajnoj osnovi; ili

svaka pokretnina za poslove maloprodaje u kojoj trgovac obavlja svoju aktivnost na

uobičajenoj osnovi;

(a)

(b)

Članak 2.

(9.) „poslovna prostorija” znači:

3.2. Ugovori sklopljeni izvan poslovnih prostorija trgovca

Ugovori sklopljeni izvan poslovnih prostorija definirani su u članku 2. stavku 8. kako slijedi:

Poslovne prostorije definirane su u članku 2. stavku 9. kako slijedi:

U uvodnoj izjavi 22. objašnjava se: „Poslovne bi prostorije trebale uključivati objekte bez

obzira na njihov oblik (primjerice, trgovine, štandove ili kamione) koji trgovcu služe kao

trajno ili uobičajeno mjesto obavljanja posla. Štandove na tržnicama i sajmovima trebalo bi

smatrati poslovnim prostorijama ako ispunjavaju taj uvjet. Maloprodajni objekti u kojima

trgovac obavlja svoju aktivnost na sezonskoj osnovi, primjerice tijekom turističke sezone na

skijalištima ili plažama, trebalo bi smatrati poslovnim prostorijama budući da trgovac svoju

aktivnost obavlja u tim objektima na redovnoj osnovi. Prostore dostupne javnosti kao što su

ulice, trgovački centri, plaže, sportski tereni i javni prijevoz koje trgovac za svoju poslovnu

aktivnost koristi tek iznimno, kao ni stambene prostore ili radna mjesta, ne bi trebalo smatrati

poslovnim prostorijama. […]”

Stoga pojam ugovora „sklopljenog u istovremenoj fizičkoj prisutnosti trgovca i potrošača, na

mjestu koje nije poslovna prostorija trgovca” treba obuhvaćati posjete trgovca domu ili

radnom mjestu potrošača koji su već podlijegali Direktivi 85/577/EEZ. Nadalje, na temelju

nove Direktive, ovi ugovori bili bi sklopljeni „izvan poslovnih prostorija” bez obzira na to je

li potrošač zatražio posjet ili ne.

Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 22., „poslovne prostorije” znači trajno ili uobičajeno

mjesto obavljanja posla trgovca u bilo kojem obliku, uključujući i kad se koriste na sezonskoj

osnovi:


16

sklopljen u poslovnim prostorijama trgovca ili sredstvom daljinske komunikacije

odmah nakon što je s potrošačem osobno i pojedinačno stupljeno u vezu na mjestu

koje nije poslovna prostorija trgovca u istovremenoj fizičkoj prisutnosti trgovca i

potrošača; ili […]

(c)

Članak 2.


[…]

Primjerice, ugovori sklopljeni s trgovcem na sajmu koji se redovito odvija i traje

tijekom određenog razdoblja vjerojatno će biti ugovori sklopljeni u poslovnim

prostorijama.

Nasuprot tome, ako se trgovac koristi prostorima dostupnima javnosti, kao što su ulice,

trgovački centri, plaže, sportski tereni i javni prijevoz iznimno, tj., jednom ili povremeno i

kratkotrajno na određenoj lokaciji, ugovori sklopljeni s potrošačima vjerojatno će biti ugovori

sklopljeni izvan poslovnih prostorija.

Trgovac će biti svjestan prirode svojih aktivnosti i treba djelovati u skladu s pravilima kojima

se reguliraju ili ugovori sklopljeni u poslovnim prostorijama ili ugovori sklopljeni izvan

poslovnih prostorija. Sporove o, primjerice, tome je li pravo odustajanja bilo primjenjivo jer

se ugovor trebao smatrati ugovorom sklopljenim izvan poslovnih prostorija, morat će se

procjenjivati od slučaja do slučaja.

Nadalje, prilikom definiranja „poslovnih prostorija čini se relevantan sljedeći zaključak Suda

u predmetu C-423/97 Travel-Vac, S.L. o tumačenju Direktive Vijeća 85/577/EEZ:

„37. U pogledu pitanja je li ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija trgovca, mora se

napomenuti da se ovaj koncept odnosi na prostorije u kojima trgovac obično posluje i koje se

jasno određuju kao prostorije za prodaju javnosti.”

Prema tome, ako se trgovac koristi prostorijama koje nisu određenajasno određene kao

prostorije za prodaju javnosti, ugovori sklopljeni s potrošačima možda će se morati smatrati

ugovorima sklopljenima izvan poslovnih prostorija.

3.3. Ugovori sklopljeni nakon stupanja u vezu s potrošačem izvan poslovnih

prostorija

U članku 2. stavku 8. podstavku (c) navodi se još jedan primjer ugovora sklopljenih izvan

poslovnih prostorija. Pojmove „osobno i pojedinačno stupljeno u vezu” u ovoj odredbi treba

primijeniti na ponude i sličnu komercijalnu komunikaciju (neovisno o njihovoj pravnoj

klasifikaciji) koji se formaliziraju u ugovor odmah nakon toga u poslovnim prostorijama

trgovca ili putem bilo kojeg sredstva daljinske komunikacije.

Kako bi se ta odredba primjenjivala, ponuda trgovca treba biti upućena određenom potrošaču,

primjerice:

http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=excursion&docid=44532&pageIndex=0&doclang=en&mode=req&dir&occ=first&part=1&cid=579888&ctx1


17

sklopljen tijekom izleta koji organizira trgovac s ciljem ili učinkom promicanja i

prodaje roba ili usluga potrošaču;

(d)


[…]

Predstavnik trgovca pristupa određenom potrošaču na cesti s ponudom za

pretplatu na mjesečnik ili usluge vezane uz odmor (koje ne podliježu posebnim

pravilima na temelju Direktive 2008/122/EZ10 te su stoga regulirane Direktivom o

pravima potrošača) i ugovor se odmah potpisuje u obližnjim poslovnim

prostorijama trgovca.

Nasuprot tome, samo distribucija reklamnih letaka na ulici blizu prostorija

trgovca bez pojedinačnog ciljanja pojedinih potrošača ne bi se ubrajala u

„osobno i pojedinačno” stupanje u vezu s potrošačem u svrhe ove odredbe.

Nadalje, da bi se ova odredba primjenjivala, ugovor treba biti odmah sklopljen. Ugovor ne bi

bio odmah sklopljen ako potrošač napusti prostorije trgovca nakon što je pozvan u njih, i

kasnije se vrati na vlastitu inicijativu, primjerice sljedeći dan nakon što je razmotrio ponudu.

3.4. Ugovori sklopljeni tijekom izleta koji organizira trgovac

Za razliku od zamijenjene Direktive 85/577/EEZ, člankom 2. stavkom 8. podstavkom (d)

nove Direktive definiraju se ugovori sklopljeni izvan poslovnih prostorija kao ugovori

sklopljeni tijekom izleta koji organizira trgovac neovisno o tome jesu li ugovori sklopljeni

izvan ili u poslovnim prostorijama trgovca.

Nadalje, u novoj Direktivi navodi se da obuhvaća i izlete sa „svrhom” i „posljedicom”

promocije i prodaje proizvoda potrošaču, tj., ne bi trebalo biti važno je li potrošač

prethodno informiran o namijenjenoj prodaji proizvoda tijekom izleta.

Pojam „izleta” uključuje putovanja koja sadrže razgledavanje ili druge aktivnosti povezane sa

slobodnim vremenom, a ne samo prijevoz na mjesto gdje se odvija prodaja. U primjeni ovog

pojma ne bi trebalo biti bitno organizira li trgovac koji prodaje proizvode tijekom izleta sam

prijevoz ili ima dogovor s prijevozničkim poduzećem:

Primjerice, ako trgovac ima dogovor s autobusnim poduzećem kako bi osigurao

da se tijekom svog izleta turisti dovode i u njegovu trgovinu, ugovori sklopljeni u

trgovini vjerojatno će biti ugovori sklopljeni izvan poslovnih prostorija bez obzira

na činjenicu da je predmetna trgovina poslovna prostorija tog trgovca.

Nasuprot tome, usluga shuttle autobusa koju organizira trgovački centar s

jedinom svrhom dovođenja potencijalnih kupaca u trgovački centar samo je

10

Direktiva 2008/122/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 14. siječnja 2009. o zaštiti potrošača u

odnosu na određene aspekte ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, o

dugoročnim proizvodima za odmor, preprodaji i razmjeni

http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/ALL/?uri=CELEX%3A32008L0122


18

sporedno glavnoj svrsi aktivnosti (tj. prodaji robe i usluga) i ne bi se trebalo

smatrati „izletom” u svrhe članka 2. stavka 8.

4. INFORMACIJE PRIJE SKLAPANJA UGOVORA

4.1. Opći zahtjevi

Zahtjevi za predugovorne informacije utvrđeni su u člancima 5. do 8. Direktive. Oni su

odvojeno definirani za ugovore sklopljene u poslovnim prostorijama u članku 5. stavku 1. i za

ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija i ugovore na daljinu u članku 6. stavku 1.

Zahtjevi za ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija i ugovore na daljinu opsežniji su i

temelje se na onima utvrđenima za ugovore sklopljene u poslovnim prostorijama. Zajednički

ili slični zahtjevi u ovom se dokumentu razmatraju zajedno, uz navođenje razlika.

Obveze informiranja o funkcionalnosti i interoperabilnosti digitalnog sadržaja (članak 5.

stavak 1.točke (g) do (h) i članak 6. stavak 1. točke (r) do (s)) odvojeno se razmatraju u

Poglavlju 12.3. Obveze informiranja o pravu odustajanja na temelju članka 6. stavka 1. točki

(h) do (k) također se odvojeno razmatraju u Poglavlju 6.

I članak 5. stavak 1. i članak 6. stavak 1. zahtijevaju da se informacije pružaju „na jasan i

razumljiv način”. U uvodnoj izjavi 34. navodi se da prilikom pružanja predugovornih

informacija, „[…] kod pružanja takvih informacija trgovac bi trebao uzeti u obzir specifične

potrebe potrošača koji su posebno ranjivi zbog svoje mentalne, fizičke ili psihološke slabosti,

dobi ili lakovjernosti na način za koji se opravdano očekuje da trgovac može predvidjeti.

Međutim, uzimanje u obzir takvih specifičnih potreba ne bi trebalo dovesti do različitih razina

zaštite potrošača.”

4.1.1.1. Veze s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi

Direktiva o pravima potrošača obuhvaća sve obveze informiranja utvrđene u članku 7. stavku

4. Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi (DNPP), kojom se zahtijeva da poziv

na kupnju sadržava određene informacije, ako već nisu jasne iz konteksta. Te informacije

uključuju: glavne karakteristike proizvoda u mjeri prikladnoj za medij i proizvod; adresu i

identitet trgovca; cijenu koja uključuje poreze; rješenja za plaćanje, isporuku, izvedbu;

postupak za rješavanje reklamacija (ako se razlikuju od zahtjeva profesionalne pažnje); i, gdje

je to primjenjivo, postojanja prava odustajanja.

Stoga, prilikom pružanja predugovornih informacija u skladu s Direktivom o pravima

potrošača, trgovac se također pridržava obveza informiranja na temelju DNPP-a. To se čini ne

dovodeći u pitanje obveze informiranja na temelju DNPP-a u vezi s pozivom na kupnju prije

predugovorne faze, npr. u fazi oglašavanja.

4.1.1.2. Informacije koje su „već jasne iz konteksta”

Za ugovore sklopljene u poslovnim prostorijama člankom 5. trgovcima se dopušta da ne

pružaju informacije koje su „već jasne iz konteksta”.


19

Koncept informacija koje su „već jasne iz konteksta” također se koristi u DNPP-u. Smjernice

o DNPP-u11 iz 2009. navode geografsku adresu i identitet trgovca kao informacije koje se

ponekad mogu smatrati „očitima ili jasnima iz konteksta”, primjerice, adresa ili trgovine ili

restorana u kojem potrošač već jest. One uključuju i primjere robe čije su glavne

karakteristike jasne tijekom gledanja u njih (za dodatne detalje vidi str. 49.-52. Smjernica o

DNPP-u o obvezama informiranja u članku 7. stavku 4.).

Za ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija člankom 7. stavkom 1. dodatno se

zahtijeva da predugovorne informacije budu „čitljive i sastavljene jednostavnim i razumljivim

riječima”, a za ugovore na daljinu člankom 8. stavkom 1. zahtijeva se da se informacije

učine dostupnima potrošaču „jednostavnim i razumljivim riječima na način koji je primjeren

sredstvu daljinske komunikacije koje koristi. Ako se te informacije dostavljaju na drugom

trajnom nosaču podataka, moraju biti čitljive.”

Nadalje, u članku 8. stavku 2. Direktive navode se zahtjevnija pravila predstavljanja za

podskup obveza informiranja za ugovore sklopljene elektroničkim sredstvima, koje se

dodatno razmatraju u Poglavlju 5.

4.2. Veze s obvezama informiranja na temelju drugih direktiva

4.2.1. Obveze informiranja na temelju Direktive o elektroničkoj trgovini i Direktivi o

uslugama

U skladu s člankom 4. „Države članice ne smiju u svojem nacionalnom pravu održavati niti u

njega uvesti odredbe koje odstupaju od odredaba utvrđenih u ovoj Direktivi, uključujući i

strože ili manje stroge odredbe za osiguranje različite razine zaštite potrošača, osim ako u

ovoj Direktivi nije predviđeno drukčije”. Jedno od odstupanja od ovog zahtjeva za potpunu

usklađenost jest članak 5. stavak 4., koji državama članicama omogućuje da donesu ili se

pridržavaju dodatnih zahtjeva za predugovorne informacije za ugovore sklopljene u

poslovnim prostorijama.

Nasuprot tome, popis ovih zahtjeva za ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija i

ugovore na daljinu u načelu je iscrpan. Međutim, u skladu s člankom 6. stavkom 8., obveze

informiranja utvrđene u ovoj Direktivi dodatne su onima uključenima u Direktivu

2006/123/EZ o uslugama i Direktivu 2000/31/EZ o elektroničkoj trgovini. Ako je odredba

ovih dvaju direktiva o „sadržaju i načinu pružanja informacija” u sukobu s odredbom

Direktive o pravima potrošača, mjerodavna je odredba Direktive o pravima potrošača.

U usporednoj tablici u Prilogu II. navode se obveze informiranja na temelju Direktive o

uslugama, Direktive o elektroničkoj trgovini i Direktive o pravima potrošača.

11

Radni dokument službi Komisije: Smjernice o provedbi/primjeni Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj

poslovnoj praksi, 3. prosinca 2009., SEC (2009) 1666. Ovaj je dokument trenutačno podvrgnut reviziji.

Objavljivanje ažurirane verzije Smjernica planirano je za kraj 2014.

http://ec.europa.eu/justice/consumer-marketing/files/ucp_guidance_en.pdf



20

Kako je prikazano u tablici, sve tri direktive zahtijevaju informacije o nazivu i podacima za

kontakt trgovca (geografska (poštanska) adresa, telefon, faks, e-pošta). Razlike u onome što

svaka Direktiva zahtijeva i njihovim posljedicama detaljno se razmatraju u Poglavlju 4.3.2.

4.2.1.1. Dodatne obveze informiranja na temelju Direktive o elektroničkoj trgovini i

Direktive o uslugama

Direktivom o elektroničkoj trgovini i Direktivom o uslugama dodatno se zahtijevaju

informacije o trgovačkom ili drugom javnom registru, PDV broju, relevantnim

strukovnim tijelima, mjerama poduzetim za izbjegavanje sukoba interesa i relevantnim

nadzornim tijelima. Na temelju Direktive o uslugama, neke od ovih informacija treba pružiti

samo na zahtjev primatelja (članak 22. stavak 3.).

Direktivom o elektroničkoj trgovini dodatno se zahtijevaju (članak 10. stavak 1.) informacije

o tehničkim koracima za sklapanje ugovora, hoće li trgovac ugovor podnijeti i učiti

dostupnim, tehnička sredstva za ispravljanje ulaznih pogrešaka i ponuđeni jezici.

Direktivom o uslugama dodatno se zahtijevaju informacije o klauzulama ugovora o

mjerodavnom pravu i nadležnim sudovima kao i o osiguranju ili jamstvima, njihovoj

teritorijalnoj pokrivenosti i pojedinostima za kontakt osiguravatelja ili jamca.

4.2.1.2. Preklapajuće obveze informiranja

Direktiva o pravima potrošača uključuje slične ili detaljnije zahtjeve s obzirom na opis

proizvoda (glavne karakteristike, funkcionalnost i interoperabilnost digitalnog sadržaja) i

cijenu. Pružanje ovih informacija u skladu s Direktivom o pravima potrošača stoga je

dovoljno da se također pridržava zahtjeva Direktive o elektroničkoj trgovini i Direktive o

uslugama. Međutim, postoji jedna iznimka – Direktivom o elektroničkoj trgovini dodatno se

zahtijevaju specifične informacije o promotivnim ponudama (članak 6.).

U pogledu obveza informiranja na koje se upućuje u usporednoj tablici u Prilogu II. kao na

„zakonske uvjete”, Direktivom o elektroničkoj trgovini i Direktivom o uslugama zahtijevaju

se informacije o općim uvjetima i uvjetima/odredbama ugovora. Budući da ti zahtjevi nisu

dodatno utvrđeni, oni ne bi trebali utjecati na obvezu trgovca da pruža specifične informacije

koje se zahtijevaju Direktivom o pravima potrošača (neke od njih također mogu činiti dio

općih uvjeta u smislu Direktive o elektroničkoj trgovini i Direktive o uslugama).

Direktivom o elektroničkoj trgovini zahtijeva se da se ove informacije pružaju na način koji

primatelju omogućuje njihovu pohranu i reprodukciju. Ovaj zahtjev opširniji je od zahtjeva

u Direktivi o pravima potrošača na temelju članka 6. stavka 1. i članka 8. stavka 1. o

prezentaciji informacija, koji su prema tome u ovom slučaju mjerodavni na temelju članka

6. stavka 8.


21

Svima trima direktivama zahtijevaju se informacije o svakom primjenjivom kodeksu

ponašanja i mehanizmima izvansudskog rješavanja reklamacija i obeštećenja. Pružanje

ovih informacija na temelju Direktive o pravima potrošača trebalo bi biti dovoljno da se

ispuni i relevantni zahtjev Direktive o elektroničkoj trgovini i Direktive o uslugama.

4.2.2. Daljnje obveze informiranja na temelju Direktive o elektroničkoj trgovini i Direktive

o uslugama

Na temelju članka 6. stavka 8. Direktive o pravima potrošača, Države članice mogu u svom

nacionalnom pravu nametnuti dodatne obveze informiranja u skladu s Direktivom o

elektroničkoj trgovini i Direktivom o uslugama.

Direktiva o elektroničkoj trgovini ne predviđa mogućnost nametanja dodatnih obveza

informiranja, no člankom 22. stavkom 5. Direktive o uslugama utvrđuje se da ona „ne

sprječava države članice od nametanja dodatnih zahtjeva za informacije primjenjivih na

davatelje usluga s poslovnim nastanom na njihovom državnom području”. Države članice

stoga davateljima usluga s poslovnim nastanom na njihovom državnom području mogu

nametnuti dodatne obveze informiranja koje su šire od onih utvrđenih u Direktivi o pravima

potrošača te Direktivi o uslugama i Direktivi o elektroničkoj trgovini (također vidi uvodnu

izjavu 12. Direktive o pravima potrošača).

Nametanje dodatnih zahtjeva za informacije na temelju članka 6. stavka 8. jedna je od

regulatornih mogućnosti o kojima država članica mora obavijestiti Komisiju u skladu s

člankom 29. Komisija je objavila ove informacije online12.

4.2.3. Obveze informiranja u posebnom sektorskom zakonodavstvu

Na temelju članka 3. stavka 2.13, Direktiva o pravima potrošača ne dovodi u pitanje primjenu

obveza informiranja na temelju drugog zakonodavstva EU-a, kao što je Direktiva 95/46/EZ o

zaštiti podataka i Direktiva 2002/58/EZ o zaštiti privatnosti u području elektroničkih

komunikacija, koje su posebno relevantne u online prodaji za pitanja kao što su informacije o

obradi podataka i podaci o pristanku osobe na praćenje te korištenje pruženih podataka.

Nadalje, dodatni zahtjevi u pogledu informiranja utvrđeni su u Direktivi 2002/22/EZ o

univerzalnoj usluzi za usluge elektroničkih komunikacija, Direktivi 2010/13/EU o

audiovizualnim medijskim uslugama za audiovizualne usluge, Direktivi 2009/72/EZ za

električnu energiju, Direktivi 2009/73/EZ za prirodni plin, itd.

4.2.4. Izuzeće „svakodnevnih” transakcija

Člankom 5. stavkom 3. državama članicama omogućuje se da ne primjenjuju zahtjeve u

pogledu predugovornog informiranja na temelju članka 5. stavka 1. na ugovore sklopljene u

poslovnim prostorijama „koji obuhvaćaju svakodnevne transakcije i koji se izvršavaju

odmah čim su sklopljeni. 12

http://ec.europa.eu/justice/consumer-marketing/rights-contracts/directive/transposition_list_crd_en.htm 13

„Ako je bilo koja od odredaba ove Direktive proturječna odredbi nekog drugog akta Unije koji uređuje

posebne sektore, odredba toga drugog akta Unije ima prednost i primjenjuje se na te posebne sektore”.




http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ%3AL%3A2009%3A211%3A0094%3A0136%3Aen%3APDF

http://ec.europa.eu/justice/consumer-marketing/rights-contracts/directive/transposition_list_crd_en.htm


22

Zbog svoje prirode vjerojatno je da će se te transakcije odnositi na predmete niske cijene.

Očiti primjer trebao bi biti „isporuka hrane, pića i druge robe namijenjene tekućoj potrošnji u

domaćinstvima”, na koje se upućuje u članku 3. stavku 3. točki (j) (kojim se potpuno izuzima

ova roba iz zahtjeva Direktive ako je trgovac često i redovito fizički isporučuje u dom ili na

radno mjesto potrošača – vidi i točku 2.4.3.).

Nadalje, članak 5. stavak 3. također se može primijeniti na određene usluge, a ne samo na

robu. Kada se primjenjuje ovo izuzeće, drugi kriterij spomenut u članku 5. stavku 3., tj.

zahtjev da se ugovor izvrši odmah čim je sklopljen, također treba ispuniti.

Primjeri takvih mogućih svakodnevnih usluga su: usluge čišćenja cipela koje se

pružaju na cesti i usluge kina gdje se karta kupuje (tj. kada se sklapa ugovor)

neposredno prije gledanja filma.

4.2.5. Obvezujuća priroda predugovornih informacija

U članku 6. stavku 5. navodi se sljedeće u pogledu obvezujuće prirode predugovornih

informacija koje se pružaju prema članku 6. stavku 1.: „5. Informacije iz stavka 1. čine

sastavni dio ugovora na daljinu ili ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija i ne smiju

se mijenjati osim ako ugovorne stranke izričito ne usuglase drukčije.”

Prema tome, informacije pružene na internetskoj stranici trgovca trebale bi biti obvezujuće za

stranke i, ako trgovac želi izmijeniti bilo koji od njezinih elemenata, mora dobiti izričiti

pristanak potrošača:

Primjerice, stranke se mogu izričito dogovoriti razmjenjujući e-poštu o vremenu

dostave robe različitom od onoga navedenog na internetskoj stranici trgovca;

Međutim, odredba u općim uvjetima koja navodi da trgovac može odstupiti od

informacija pruženih na internetskoj stranici ne bi bila u skladu sa zahtjevom za

izričitim dogovorom stranaka.

Odredbe na temelju članka 6. stavka 5. ne bi se primjenjivale na promjene koje je trgovac

unio u uvjete ugovora nakon sklapanja ugovora. Direktiva 93/13/EEZ14 o nepoštenim

uvjetima u ugovorima bila bi relevantna u vezi s takvim promjenama.

4.2.6. Dodatni jezični zahtjevi

Na temelju članka 6. stavka 7. države članice mogu nametnuti jezične zahtjeve u vezi s

ugovornim informacijama u ugovorima sklopljenima izvan poslovnih prostorija /

ugovorima na daljinu. Ako je ova regulatorna mogućnost iskorištena, relevantni zahtjevi,

primjerice za pružanje informacije na nacionalnom jeziku predmetne države članice,

primjenjivali bi se na online trgovce podložno odredbama Uredbe 593/2008 o pravu koje se

primjenjuje na ugovorne obveze (Uredba Rim I).

14

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u korisničkim ugovorima

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX%3A31993L0013%3Aen%3AHTML


23

Članak 5. stavak 1. točka (a) i članak 6. stavak 1. točka (a)

„glavne karakteristike robe ili usluga u mjeri u kojoj je to primjereno u odnosu na nosač

podataka i na robu ili usluge”

U skladu s člankom 6., ako trgovac izvodi svoje aktivnosti u državi uobičajenog boravišta

potrošača ili ako usmjeri takve aktivnosti u tu državu ili u nekoliko država, uključujući tu

državu, zakon koji se primjenjuje na ugovor je zakon države u kojoj potrošač ima uobičajeno

boravište. Ako su stranke odabrale drukčije pravo, taj izbor ne može potrošaču uskratiti

zaštitu koju mu pružaju obvezne odredbe države boravišta potrošača.

Stoga, ako je internetska stranica trgovca usmjerena potrošačima u državi članici koja ima

nametnute jezične zahtjeve na temelju članka 6. stavka 7. Direktive, trgovac mora potrošaču

pružiti ugovorne informacije na jeziku koji zahtijeva ta država članica.

Konceptom „usmjeravanja” nečijih komercijalnih ili profesionalnih aktivnosti na državu

potrošača bavio se Sud u spojenim predmetima C‑585/08 i C‑144/09 Peter Pammer i Hotel

Alpenhof GesmbH. Ovom presudom utvrđuje se niz kriterija kako bi se utvrdilo je li

internetska stranica „usmjerena” na određenu državu članicu, kao što su uporaba različitih

jezika ili valuta na internetskoj stranici (vidi osobito stavke 92. i 93.).

4.2.7. Teret dokaza

Budući da propust trgovca da pruži određene informacije koje se zahtijevaju u okviru

Direktive rezultira raznim ugovornim sankcijama predviđenima tom Direktivom (uz sankcije

koje se mogu primjenjivati prema nacionalnim zakonima), članak 6. stavak 9. sadržavao je

vrlo važnu odredbu, kojom se utvrđuje da „Teret dokaza o ispunjavanju obveza informiranja

utvrđenih u ovom poglavlju je na trgovcu”.

Bez isključivanja mogućnosti dokazivanja činjenica drugim sredstvima, dokazi trgovca bi

naravno postali slabiji ako traženih informacija nema u potvrdi ugovora na trajnom nosaču

podataka, koja na temelju članka 7. stavaka 1. do 2. ili članka 8. stavka 7. (razmotreni u

Poglavlju 5.) uvijek mora uključivati informacije predviđene člankom 6. stavkom 1. osim ako

su već ranije pružene na trajnom nosaču podataka.

4.3. Zajednički zahtjevi za ugovore sklopljene u poslovnim prostorijama i ugovore

na daljinu / ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija

4.3.1. Glavna obilježja:

Iako se tom obvezom informiranja izričito upućuje na „robu i usluge”, na temelju članka 5.

stavka 2. i članka 6. stavka 2. ona se također mora primjenjivati na komunalne usluge i online

digitalni sadržaj.

Ova obveza informiranja jednaka je onoj u članku 7. stavku 4. točki (a) DNPP-a. U

postojećim Smjernicama o DNPP-u iz 2009. (str. 49.-52.) objašnjava se da detalji informacija

koje se pružaju ovise o kompleksnosti proizvoda i naglašava važnost objašnjavanja svih




24

Članak 5. stavak 1.

(b) identitet trgovca, kao na primjer njegov trgovački naziv, geografsku adresu na kojoj ima

poslovni nastan i njegov broj telefona;


(b) identitet trgovca, kao na primjer njegov trgovački naziv;

(c) geografsku adresu na kojoj trgovac ima poslovni nastan te, kad su dostupni, broj telefona,

broj telefaksa i adresu e-pošte trgovca kako bi omogućio potrošaču da brzo stupi u vezu s

trgovcem i da s njim učinkovito komunicira te, kad je to primjenjivo, geografsku adresu i

identitet trgovca u čije ime on djeluje;

(d) ako je različita od adrese navedene u skladu s točkom (c), geografsku adresu mjesta u

kojem trgovac posluje i, kad je primjenjivo, geografsku adresu trgovca u čije ime on djeluje,

na koju potrošač može uputiti eventualne reklamacije;

ograničavajućih uvjeta koji se tiču ponude, kao što je vrlo ograničeno razdoblje tijekom kojeg

se usluga pruža.

4.3.2. Identitet i podaci za kontakt

U pogledu zahtjeva za ugovore sklopljene u poslovnim prostorijama na temelju članka 5.

stavka 1.točke (b), u okviru Smjernica o DNPP-u (str. 50) objašnjava se da adresa trgovine ili

restorana u kojoj potrošač već jest očiti je primjer takve informacije koja je jasna iz konteksta.

4.3.2.1. Mjesto poslovnog nastana

Koncept „poslovni nastan” u ovoj obvezi informiranja jednak je onome korištenom primjerice

u Direktivi 2006/123/EZ o uslugama gdje je definiran (članak 4.) kao „stvarno izvođenje

gospodarske djelatnosti, kako je navedeno u članku 43. Ugovora, od strane pružatelja usluga

u neodređenom vremenskom razdoblju i sa stalnom infrastrukturom gdje se stvarno obavlja

djelatnost pružanja usluga”. U uvodnoj izjavi 37. objašnjava se da „[…] Ako pružatelj usluga

ima nekoliko poslovnih nastana, važno je odrediti poslovni nastan u kojem se pruža dotična

stvarna usluga […]”.

Jednak se pristup može koristiti za određivanje mjesta čija se geografska adresa treba

osigurati na temelju ove Direktive. Budući da je potrebna informacija o „geografskoj” adresi,

ona treba upućivati na fizičku lokaciju:

Primjerice, kao adresu trgovca nije dovoljno navesti samo broj poštanskog pretinca.

4.3.2.2. Mjesto obavljanja posla

„Mjesto obavljanja posla” trebalo bi značiti mjesto gdje se donose ključne odluke o općem

upravljanju trgovca i gdje se izvode funkcije njegove glavne uprave (primjerice, vidi presudu



25

Suda u Predmetu C‑73/06 Planzer, stavak 61.: „Prilikom određivanja mjesta obavljanja posla

poduzeća treba uzeti u obzir više čimbenika, prije svega njegovo registrirano sjedište, mjesto

glavne uprave, mjesto gdje se sastaju njegovi direktori i mjesto gdje se određuje opća politika

tog poduzeća, koje je obično isto. Možda će biti potrebno uzeti u obzir i druge čimbenike, kao

što su mjesto boravišta glavnih direktora, mjesto održavanja skupština, mjesto držanja

administrativnih i računovodstvenih dokumenata i mjesto gdje se uglavnom odvijaju

financijske i osobito bankovne transakcije poduzeća.”).

4.3.2.3. Drugi podaci za kontakt

Pojam „kad je to primjenjivo” u članku 6. stavku 1. točki (c) treba tumačiti kao primjenjivo na

sva tri sredstava daljinske komunikacije spomenuta u ovoj odredbi, tj. telefon, telefaks i

e-pošta.

Svrha pružanja tih sredstava komunikacije jest potrošaču omogućiti da brzo i učinkovito

kontaktira trgovca. To implicira da treba poduzeti mjere za osiguravanje primjerice da se

tijekom radnog vremena odgovara na telefonske pozive te da se odmah odgovara na

komunikaciju e-poštom i telefaksom. Nadalje, Direktivom o uslugama (članak 27. stavak 2.)

zahtijeva se da države članice „poduzimaju potrebne opće mjere kojima se osigurava da

pružatelji usluga u najkraćem roku odgovore na pritužbe iz prvog podstavka i ulože sve

napore da bi se pronašlo zadovoljavajuće rješenje”.

Općenito, trgovci moraju pružiti barem pojedinosti onih sredstava daljinske komunikacije

koje koriste za marketinške aktivnosti. Primjerice, trgovci koji sklapaju ugovore preko

telefona moraju dati svoje telefonske podatke. Nadalje, na temelju Direktive o pravima

potrošača trgovci moraju pružiti te pojedinosti o sredstvima daljinske komunikacije koje su

obvezni pružiti prema drugom relevantnom pravu EU-a.

Točnije, u pogledu adrese e-pošte, člankom 5. stavkom 1. (c) Direktive 2000/31/EZ o

elektroničkoj trgovini zahtijeva se da „pojedinosti o pružatelju usluga, uključujući njegovu

adresu elektroničke pošte, koja omogućuje brzi kontakt i komunikaciju s njim na izravan i

učinkovit način”.

Uz to, člankom 27. stavkom 1. Direktive o uslugama zahtijeva se od država članica da

„poduzimaju potrebne opće mjere kojima se osigurava da pružatelji usluga dostave svoje

kontaktne podatke, a posebno poštansku adresu, broj telefaksa ili e-mail adresu i telefonski

broj na koje svi primatelji, uključujući one s boravištem u drugoj državi članici, mogu poslati

pritužbu ili zahtjev za informacijama o pruženoj usluzi”.

http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text&docid=61694&pageIndex=0&doclang=EN&mode=lst&dir&occ=first&part=1&cid=133920


26


(c) ukupnu cijenu roba ili usluga uključujući poreze ili, kad su roba ili usluge takve naravi da

cijenu opravdano nije moguće izračunati unaprijed, način izračunavanja cijene, kao i, kad je

to primjenjivo, sve dodatne troškove prijevoza, isporuke ili poštanske troškove ili, kad te

Primjerice, online trgovci koji podliježu Direktivi o elektroničkoj trgovini15

moraju navesti svoju e-mail adresu i prema Direktivi o elektroničkoj trgovini i

prema Direktivi o pravima potrošača;

Nasuprot tome, trgovci koji prodaju putem narudžbe poštom ili telefonom (koji

nisu „elektronička sredstva” u svrhe Direktive 98/34/EZ i stoga ne podliježu

Direktivi o elektroničkoj trgovini) ne moraju navesti e-mail adrese ako ih ne

koriste za komunikaciju sa svojim potrošačima. Međutim, ti trgovci moraju

navesti ili e-mail adresu ili broj telefaksa ako ulaze u kategoriju Direktive o

uslugama.

Direktivom o elektroničkoj trgovini ne zahtijevaju se informacije o telefonskom broju16, no

te se informacije zahtijevaju Direktivom o uslugama za slanje pritužbi ili zahtjeva za

informacijama o pruženoj usluzi.

4.3.2.4. Identitet i adresa glavnog obveznika

U ugovorima sklopljenima izvan poslovnih prostorija / ugovorima na daljinu Direktivom se

zahtijeva da trgovac koji djeluje u ime drugog trgovca također navede identitet i geografsku

adresu glavnog obveznika

Točnije, ako trgovac pruža online platformu za trgovanje drugim trgovcima za

prodaju njihovih proizvoda, primjerice trgovinu aplikacijama za prodaju

digitalnog sadržaja koje nude različiti razvojni inženjeri, pružatelj platforme

treba putem odgovarajućih dogovora s razvojnim inženjerima osigurati da su

informacije o njima kao pružateljima sadržaja pravilno prikazane.

4.3.3. Cijena

15 Direktiva o elektroničkoj trgovini primjenjuje se na pružatelje „usluga informacijskog društva” koje

su definirane u članku 1. stavku 2. Direktive 98/34/EZ (kako je izmijenjena) kao usluga „koja se obično

pruža uz naknadu, na daljinu, elektronskim sredstvima te na osobni zahtjev primatelja usluga”. 16

U predmetu C-298/07, Bundesverband der Verbraucherzentralen und Verbraucherverbände –

Verbraucherzentrale Bundesverband eV, Sud je presudio da se članak 5. stavak 1. točka (c) Direktive o

elektroničkoj trgovini mora protumačiti tako da znači da „pružatelj usluge mora primateljima usluge

prije sklapanja ugovora s njima uz svoju adresu elektroničke pošte pružiti druge informacije koje

omogućuju brzi kontakt s pružateljem usluga i komunikaciju s njim na izravan i učinkovit način. Ta

informacija ne mora nužno biti telefonski broj. Ta informacija može biti u obliku predloška za

elektronički upit putem kojeg primatelji usluge mogu kontaktirati pružatelja usluge putem interneta,

kojima pružatelj usluge odgovara elektroničkom poštom osim u situacijama kada primatelj usluge, koji

nakon što elektronički kontaktira pružatelja usluge, ostane bez pristupa elektroničkoj mreži, zatraži od

potonjeg da omogući pristup drugom komunikacijskom sredstvu koje nije elektroničko.”



27


Podvučeni dijelovi članka 6. stavka 1. točke (e) predstavljaju dodatne zahtjeve za informacije

o cijenama primjenjive samo na ugovore na daljinu / ugovore sklopljene izvan poslovnih

prostorija u usporedbi s onima u članku 5. stavku 1. točki (c) za ugovore sklopljene u

poslovnim prostorijama. Točnije, za ugovore na daljinu / ugovore sklopljene izvan poslovnih

prostorija posebne informacije su potrebne za pretplate i ugovore na neodređeno vrijeme.

Ako proizvod (ili jedan od proizvoda) koji se pruža prema ugovoru na neodređeno vrijeme ili

se prema pretplati naplaćuje po fiksnoj stopi, treba pružiti informacije o ukupnom trošku po

obračunskom razdoblju i o ukupnim mjesečnim troškovima.

Primjerice, pretplata na internet i pretplatničku televiziju obično se naplaćuje po

fiksnoj stopi mjesečno/dvomjesečno/tromjesečno, neovisno o korištenju. Stoga,

mjesečni troškovi i, ako je obračunsko razdoblje drukčije, troškovi po

obračunskom razdoblju trebali bi biti osigurani kupcu koji želi sklopiti pretplatu

online ili izvan poslovnih prostorija.

Ako ugovor obuhvaća ili uključuje proizvod za koji se ukupni trošak ne može unaprijed

izračunati, trgovac mora obavijestiti potrošača o načinu na koji se izračunavaju ovi

promjenjivi troškovi:

Primjerice, za usluge glasovne telefonije čiji troškovi ovise o stvarnom korištenju,

trgovac mora uputiti potrošača na detaljni cjenik za telefonske pozive.

Treba uzeti u obzir da na temelju članka 6. stavka 6. za ugovore sklopljene izvan poslovnih

prostorija i ugovore na daljinu potrošač ne mora snositi dodatne naknade ili troškove o kojima

ga trgovac nije obavijestio.

4.3.4. Načini izvršavanja ugovora – plaćanje i isporuka

troškove opravdano nije moguće izračunati unaprijed, činjenicu da bi se ti dodatni troškovi

mogli naplaćivati;


(e) ukupnu cijenu roba ili usluga uključujući poreze ili, kad su roba ili usluge takve naravi da

cijenu opravdano nije moguće izračunati unaprijed, način izračunavanja cijene, kao i, kad je

to primjenjivo, sve dodatne troškove vozarine, troškove isporuke ili poštanske troškove i sve

druge troškove ili, kad te troškove opravdano nije moguće izračunati unaprijed, činjenicu da

se ti dodatni troškovi naplaćuju. U slučaju ugovora koji se sklapa na neodređeno vrijeme ili

ugovora o pretplati, ukupna cijena uključuje ukupne troškove po obračunskom razdoblju. Kad

se takvi ugovori naplaćuju po fiksnoj stopi, ukupna cijena znači i ukupne mjesečne troškove.

Kad se ukupni troškovi opravdano ne mogu izračunati unaprijed, predviđa se način

izračunavanja cijene;


28

Ova obveza informiranja slična je za ugovore sklopljene u poslovnim prostorijama i ugovore

sklopljene izvan poslovnih prostorija / ugovore na daljinu uz iznimku da za ugovore

sklopljene u poslovnim prostorijama sve relevantne informacije treba pružiti samo „kad je

to primjenjivo”, dok ih za ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija/ ugovore na

daljinu treba pružiti u svim slučajevima, osim za informacije o postupku koji trgovac

primjenjuje za rješavanje reklamacija, koji je potreban samo „kad je to primjenjivo”.

Ova obveza informiranja slična je onoj na temelju članka 7. stavka 4. točke (d) DNPP-a.

Međutim, kako je objašnjeno u postojećim Smjernicama o DNPP-u (str. 50.-51.), na temelju

DNPP-a informacije o uvjetima plaćanja, isporuci, izvršenju i rješavanju reklamacija moraju

biti izričito navedene samo kada je to na štetu potrošača u usporedbi s dobrom tržišnom

praksom.

U nedavnom Planu17 o jedinstvenom tržištu za isporuku paketa, Komisija je među

ostalima pozvala trgovce na malo da pruže informacije o svim relevantnim značajkama

različitih opcija isporuke, osobito o razdoblju isporuke i mogućnostima praćenja, raznim

opcijama za dostavu na posljednjoj dionici, korištenim uslugama dostave i cijenama za

različite opcije.

4.3.4.1. Vrijeme isporuke ili izvršavanja

Trgovac bi također ispunio zahtjeve članka 5. stavka 1. točke (d) / članka 6. stavka 1. točke

(g) o vremenu isporuke ili izvršavanju ako navede razdoblje (npr. „10 dana” ili „dva

tjedna”) od sklapanja ugovora (predaje narudžbe od strane potrošača). Trgovac ne mora

nužno navesti određeni kalendarski datum jer to nije uvijek praktično izvedivo.

Za ugovore sklopljene u poslovnim prostorijama, informacije o vremenu do kojega trgovac

jamči da će isporučiti robu ili izvesti uslugu ne bi bile primjenjive ako se isporuka ili

izvršavanje odvijaju odmah.

Za ugovore sklopljene u poslovnim prostorijama, zahtjev za navođenje vremena isporuke

treba tumačiti u svjetlu članka 18. Naime, trgovac ne bi trebao obavješćivati o vremenu

17 Komunikacija Komisije „Plan za ostvarenje jedinstvenog tržišta za dostavu paketa - Izgradnja

povjerenja u dostavne usluge i poticanje internetske prodaje”, Bruxelles, 16.12.2013., COM(2013) 886

konačna verzija

(d) kad je to primjenjivo, načine plaćanja, isporuke i izvršenja, rok do kojeg se trgovac

obvezuje isporučiti robu ili izvršiti uslugu i postupak koji trgovac primjenjuje za rješavanje

reklamacija


(g) načine plaćanja, isporuke i izvršenja, rok do kojeg se trgovac obvezuje isporučiti robu ili

izvršiti uslugu i, kad je to primjenjivo, postupak koji trgovac primjenjuje za rješavanje

reklamacija


http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=COM%3A2013%3A0886%3AFIN%3AEN%3APDF

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=COM%3A2013%3A0886%3AFIN%3AEN%3APDF


29


(e) povrh podsjećanja na postojanje zakonskog jamstva o sukladnosti robe, postojanje i uvjeti

postprodajnih usluga i komercijalnih jamstava, kad je to primjenjivo;


(l) podsjećanje da postoji zakonito jamstvo o sukladnosti robe;

(m) kada je to primjenjivo, postojanje i uvjete pružanja pomoći potrošaču nakon prodaje,

postprodajnih servisa i komercijalnih jamstava;

isporuke robe ako je namjerava isporučiti unutar zadanog vremenskog ograničenja od 30

dana navedenog u članku 18. Naravno, to ne sprječava trgovca od priopćavanja potrošaču

(kraćeg) vremena za isporuku ili dogovora između trgovca i potrošača o drugom datumu.

Dogovoreni datum tada bi činio „dogovoreno” vrijeme isporuke, kako se na njega upućuje u

članku 18. (vidi i Poglavlje 7. o isporuci).

4.3.4.2. Načini plaćanja

Primjeri načina plaćanja koji trebaju biti posebno jasno objašnjeni potrošaču su:

Plaćanje putem telefonskog računa potrošača;

U ugovorima za pretplatu, kao što su online videoigre, način na koji trgovac

koristi informacije o sredstvima plaćanja (npr. podatke kreditne kartice) koje daje

potrošač u vrijeme početne pretplate, kao i za naplaćivanje naknadnih kupnji bez

traženja potrošača da ponovno unese te informacije.

Plaćanja podliježu Direktivi 2007/64/EZ o uslugama platnog prometa (vidi i Poglavlje 9. u

vezi s člankom 19. o naknadama za korištenje sredstava plaćanja). Njezinim člankom 54.

stavkom 1. zahtijeva se pristanak platitelja kako slijedi: „1. Države članice osiguravaju da se

platna transakcija smatra odobrenom samo ako je platitelj dao pristanak za izvršenje platne

transakcije. Platitelj može odobriti platnu transakciju prije izvršenja platne transakcije ili,

ako je tako dogovoreno između platitelja i njegovog pružatelja usluge platnog prometa,

nakon obavljanja platne transakcije.”

4.3.5. Jamstva i postprodajne usluge

Iako su malo drukčije predstavljeni, ugovori sklopljeni u poslovnim prostorijama i izvan

poslovnih prostorija / ugovori na daljinu podliježu praktično istim zahtjevima za informiranje

o zakonskom jamstvu i postprodajnim uslugama. Iako su informacije o prethodnome

obvezne, potonje treba pružiti ako su odgovarajuće dodatne pogodnosti stvarno ponuđene.

Na temelju obveze podsjećanja potrošača na zakonsko jamstvo, prodavatelj treba navesti da

je prema pravu EU-a odgovoran za nesukladnost koja postane očita u minimalnom roku od


30

Članak 5. stavak 1. točka (f) i članak 6. stavak 1. točka (o)

kada je to primjenjivo, trajanje ugovora ili, ako je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme ili

se automatski produžuje, uvjete raskida ugovora;


(p) kada je to primjenjivo, minimalno trajanje obveze potrošača na temelju ugovora;

dvije godine od isporuke robe i da se nacionalnim zakonima potrošaču mogu osigurati

dodatna prava.

Uzmite u obzir da se DNPP-om zabranjuje „predstavljanje prava koja potrošaču pripadaju

prema zakonu kao posebnost ponude trgovca” (vidi članak 6. stavak 1. točku (g) i točku 10.

Priloga I.).

Za ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija / ugovore na daljinu posebno se upućuje na

„pružanje pomoći potrošaču nakon prodaje” koje bi, iako nije izričito spomenuto u članku 5.

stavku 1. točki (e) u vezi s ugovorima sklopljenima u poslovnim prostorijama, inače bilo

obuhvaćeno širim konceptom „postprodajnih usluga”. Informacije o postprodajnim uslugama

moraju osobito objasniti gdje će se usluga izvoditi i tko snosi troškove prijevoza (ako su

primjenjivi).

4.4. Trajanje i raskid ugovora

Informacije o uvjetima raskidanja ugovora neodređenog trajanja ili ugovora koji se

automatski produžuje (zahtijeva se i za ugovore sklopljene u poslovnim prostorijama i izvan

poslovnih prostorija/ ugovore na daljinu) moraju osobito uključivati informacije o:

Primjenjivim naknadama;

Postupcima raskida, osobito razdoblju prethodne obavijesti i sredstvu kojim se raskid treba priopćiti (npr. e-pošta ili poštanska adresa)

Za ugovore na daljinu i ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija člankom 6. stavkom 1.

točkom (p) dodatno se zahtijevaju informacije o minimalnom trajanju obveza potrošača, tj.

minimalnom vremenskom razdoblju za koje se očekuje da će potrošač platiti na temelju uvjeta

koje je ponudio trgovac:

Primjerice, ugovor za mobilnu telefoniju na 24 mjeseca može uključivati

minimalno trajanje od 6 mjeseci koje se mora platiti u slučaju ranog raskida.

Svako takvo minimalno razdoblje tijekom kojeg nije dozvoljeno raskinuti ugovor također se

treba tretirati kao jedan od glavnih uvjeta za raskid ugovora na neodređeno vrijeme ili

automatski produženog ugovora u smislu članka 5. stavka 1. točke (f). Stoga informacije o

minimalnom trajanju moraju biti pružene i za ugovore s neodređenim trajanjem i automatski

produžene ugovore koji se sklapaju u poslovnim prostorijama i podliježu članku 5. stavku 1.

točki (f).


31


(f) trošak uporabe sredstava daljinske komunikacije za sklapanje ugovora kad se taj trošak

izračunava na neki drugi način, a ne po osnovnoj stopi;


(q) kada je to primjenjivo, postojanje i uvjete davanja pologa ili drugih financijskih jamstava

koje plaća ili osigurava potrošač na zahtjev trgovca;


(t) kada je to primjenjivo, mogućnost korištenja mehanizma izvansudskog rješavanja

reklamacija i obeštećenja, kojemu je trgovac podložan i načine pristupa tom mehanizmu.

4.5. Dodatni zahtjevi za ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija i ugovore na

daljinu

4.5.1. Troškovi korištenja sredstava daljinske komunikacije

Ova obveza informiranja ostala je nepromijenjena u usporedbi s onom na temelju zamijenjene

Direktive o prodaji na daljinu (članak 4. stavak 1. točka (g)). To bi se posebno primjenjivalo u

slučajevima ako trgovac oglašava broj za usluge s posebnom tarifom (UPT) koji potrošač

mora nazvati kako bi sklopio ugovor za ponuđenu robu ili usluge.

4.5.2. Polozi i financijska jamstva

Polozi i financijska jamstva uobičajeni su u ugovorima o najmu koji uključuju stavljanje

vrijednog objekta na raspolaganje potrošaču, kao što je najam automobila. Kako je objašnjeno

u uvodnoj izjavi 33.: „Trgovac bi trebao biti dužan potrošača unaprijed obavijestiti o svakoj

odredbi prema kojoj potrošač trgovcu treba platiti polog, uključujući i odredbu koja predviđa

blokiranje iznosa na kreditnoj ili debitnoj kartici potrošača.”

Primjerice, u okviru informacija o uvjetima jamstva treba se osobito objasniti

hoće li iznos u pitanju biti blokiran ili terećen s računa potrošača te kada i pod

kojima uvjetima će biti odblokiran ili vraćen potrošaču.

4.5.3. Mehanizam izvansudskih obeštećenja

Zahtjevi o funkcioniranju mehanizama izvansudskog rješavanja reklamacija i obeštećenja

obuhvaćeni ovom obvezom informiranja utvrđeni su u Direktivi 2013/11/EU o alternativnom

rješavanju sporova za potrošačke sporove (Direktiva o alternativnom rješavanju potrošačkih

sporova). Tom se Direktivom zahtijeva od država članica da uspostave infrastrukturu za ARS

do 9. srpnja 2015., tako da sporovi koji uključuju trgovca s poslovnim nastanom u državi

članici mogu biti predani tijelu za alternativno rješavanje potrošačkih sporova koje nudi

neovisni, nepristrani, transparentni, učinkoviti, brzi i pošteni ARS.


32

5. POSEBNI ZAHTJEVI ZA UGOVORE NA DALJINU

5.1. Definicija ugovora na daljinu

U članku 2. ugovori na daljinu definiraju se kako slijedi: „(7) „ugovor na daljinu” znači

ugovor sklopljen između trgovca i potrošača na temelju organiziranog sustava prodaje ili

pružanja usluga na daljinu bez istovremene fizičke prisutnosti trgovca i potrošača, isključivo

uz korištenje jednog ili više sredstava daljinske komunikacije do, uključno, trenutka u kojem

se sklapa ugovor.”

U uvodnoj izjavi 20. dodatno se objašnjava ovaj koncept, uključujući primjere sredstava

daljinske komunikacije: „Definicijom ugovora na daljinu trebalo bi se obuhvatiti sve

slučajeve u kojima se ugovor između trgovca i potrošača sklapa na temelju organiziranog

sustava prodaje ili pružanja usluga na daljinu, isključivo uz korištenje jednog ili više sredstva

daljinske komunikacije (kao što je narudžba poštom, internetom, telefonom ili telefaksom)

do, uključno, vremena kad se ugovor sklapa. Tom bi se definicijom trebalo obuhvatiti i

situacije u kojima potrošač dolazi u poslovne prostorije isključivo u svrhu prikupljanja

informacija o robi ili uslugama, a o ugovoru na daljinu pregovara i sklapa ga naknadno.

Suprotno tomu, ugovor o kojem se pregovara u poslovnim prostorijama trgovca, a konačno se

sklapa daljinskom komunikacijom, ne bi trebalo smatrati ugovorom na daljinu. Ni ugovor koji

je pokrenut sredstvom daljinske komunikacije, ali je konačno sklopljen u poslovnim

prostorijama trgovca, ne bi trebalo smatrati ugovorom na daljinu. Slično tomu, koncept

ugovora na daljinu ne bi trebao uključivati rezervacije koje kupac obavlja sredstvom

daljinske komunikacije radi ugovaranja profesionalne usluge, primjerice kad se potrošač

telefonom naručuje frizeru. […]”.

Prilikom sklapanja ugovora na daljinu, stranke moraju koristiti i kombinaciju nekoliko

različitih sredstava daljinske komunikacije (npr. internetsku stranicu i telefon). Činjenica

da se stranke nalaze nakon sklapanja ugovora na daljinu, obično u vrijeme isporuke ili

plaćanja, ne bi trebala promijeniti klasifikaciju ugovora kao ugovora na daljinu. Ako je

potrošač posjetio poslovne prostorije samo radi dobivanja informacija o robi ili uslugama,

ugovor o kojem naknadno pregovara i sklopi ga s trgovcem na daljinu treba smatrati

ugovorom na daljinu. Iako se samo sastajanje s trgovcem ne smatra ugovorom na daljinu,

obvezujuća rezervacija napravljena primjerice telefonom za robu koja će se pokupiti ili usluge

koje će biti primljene u određeno vrijeme vjerojatno će se smatrati ugovorom na daljinu u

svrhe ove Direktive.

Direktiva se primjenjuje samo na ugovore na daljinu sklopljene na temelju organiziranog

sustava prodaje ili pružanja usluga na daljinu. Primjerice, ako trgovac samo iznimno

sklopi ugovor s potrošačem e-poštom ili telefonom nakon što ga je potrošač kontaktirao, takav

ugovor ne bi se trebao smatrati ugovorom na daljinu prema Direktivi.

Trgovac može koristiti online platformu za sklapanje ugovora koji podliježu Direktivi. Kako

je objašnjeno u uvodnoj izjavi 20.: „[…] Pojmom organiziranog sustava prodaje ili pružanja

usluga na daljinu trebalo bi obuhvatiti one sustave koje nudi treća strana koja nije trgovac,


33

Članak 8

2. Ako ugovorom na daljinu koji treba biti sklopljen elektroničkim sredstvom potrošač

preuzima obvezu plaćanja, trgovac potrošaču jasno i očito daje na znanje i to neposredno

prije nego što potrošač pošalje svoju narudžbu, informacije predviđene u točkama (a), (e), (o)

i (p) članka 6. stavka 1.

ali koje trgovac upotrebljava, primjerice online platformu. Njima, međutim, ne bi trebalo

obuhvatiti slučajeve kad internetske stranice nude samo informaciju o trgovcu, njegovoj robi

i/ili uslugama i njegove podatke za kontakt.”

Prema članku 2. stavku 2. „trgovac” se općenito definira kao „svaka fizička ili pravna osoba,

[…], koja u vezi s ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom djeluje, uključujući i preko

drugih osoba koje djeluju u njezino ime ili za njezin račun, u svrhe povezane sa svojom

trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću”. Kada trgovac koristi

online platformu za stavljanje svojih proizvoda na tržište i sklapanje ugovora s potrošačima,

pružatelj te platforme dijeli odgovornost za osiguravanje usklađenosti s Direktivom u mjeri u

kojoj djeluje u ime ili za račun tog trgovca.

5.2. Informacije prije sklapanja ugovora

5.2.1. Dodatni zahtjevi za predstavljanje određenih predugovornih informacija

Člankom 8. stavkom 2. utvrđuju se dodatni zahtjevi za predugovorne informacije za ugovore

koji se sklapaju elektroničkim sredstvima i nude se uz plaćanje cijene.

U Direktivi se ne definiraju „elektronička sredstva”, ali u odnosu na objašnjenje dano u

uvodnoj izjavi 39., ovaj se pojam treba tumačiti kao upućivanje na ugovore sklopljene

putem internetskih stranica: „Za ugovore na daljinu sklopljene preko internetskih stranica

važno je osigurati da potrošač može u potpunosti pročitati i razumjeti glavne elemente

ugovora prije nego svoju narudžbu pošalje. U tu svrhu u ovoj bi Direktivi trebalo predvidjeti

da te elemente treba izložiti u neposrednoj blizini potvrde koja se traži za slanje narudžbe

[…]”. Nadalje, s obzirom na definiciju „elektroničkih sredstava” u Direktivi 98/34/EZ18,

članak 8. stavak 2. također se može primijeniti na druge tehnologije, primjerice digitalni

sadržaj pružen putem upravljačke kutije za TV (TV set-top box).

Članak 8. stavak 2. treba gledati u kontekstu nacionalnih pravila koja prenose odredbe

Direktive 2000/31/EZ o elektroničkoj trgovini o sastavljanju ugovora, koja se primjenjuju ako

je ugovor obuhvaćen definicijom „usluge informacijskog društva”, to jest svake usluge koja

se obično pruža uz naknadu, na daljinu, elektroničkim sredstvima te na osobni zahtjev

primatelja usluga.

18 Članak 1. stavak 2.: „elektroničkim sredstvima” znači da se usluga na početku šalje i prima na

odredištu pomoću elektroničke opreme za obradu (uključujući digitalnu kompresiju) i pohranu

podataka te u potpunosti šalje, prenosi i prima telegrafski, radio vezom, optičkim sredstvima ili ostalim

elektromagnetskim sredstvima”.



34

Članak 8.

2.[…]

Trgovac osigurava da potrošač, kad šalje svoju narudžbu, izričito potvrđuje da narudžba

podrazumijeva obvezu plaćanja. Ako slanje narudžbe podrazumijeva aktivaciju tipke ili neke

slične funkcije, tipka ili slična funkcija mora biti lako čitljivo označena riječima „narudžba s

obvezom plaćanja” ili odgovarajućim nedvosmislenim izričajem kojim se izražava da slanje

narudžbe podrazumijeva obvezu plaćanja trgovcu. Ako trgovac ne poštuje ovaj podstavak,

ugovor ili narudžba nisu obvezujući za potrošača.

U članku 8. stavku 9. Direktive o pravima potrošača izričito se utvrđuje da ne dovodi u pitanje

odredbe utvrđene u člancima 9. i 11. Direktive 2000/31/EZ, čime se od trgovca zahtijeva da

potrošaču dopusti provjeru e-narudžbe prije nego je pošalje.

Prema tome, članak 8. stavak 2. Direktive bi se u praksi primjenjivao u trenutku u kojem se

od potrošača traži provjera narudžbe u skladu s Direktivom o elektroničkoj trgovini, tj.

provjera sadržaja košarice prije klika na tipku „kupi”.

Riječi „neposredno prije” u članku 8. stavku 2. moraju prvo obuhvaćati vremenski aspekt i

treba ih tumačiti tako da znače „odmah prije”. Nadalje, riječi „očito” i „neposredna blizina” u

uvodnoj izjavi 39. sugeriraju strože zahtjeve za predstavljanje informacija u usporedbi s

općim zahtjevima na temelju članka 6. stavka 1. i članka 8. stavka 1. Informacije trebaju biti

predstavljene tako da ih potrošač zaista može vidjeti i pročitati prije slanja narudžbe, a da ne

mora otići sa stranice koju koristi za slanje narudžbe.

Posebni zahtjevi za predugovorne informacije na koje se upućuje u članku 8. stavku 2. su:

(1) glavne karakteristike (članak 6. stavak 1. točka (a));

(2) ukupna cijena (članak 6. stavak 1. točka (e));

(3) trajanje ugovora i uvjeti za njegov raskid (članak 6. stavak 1. točka (o);

(4) ako je to primjenjivo, minimalno trajanje ugovora (članak 6. stavak 1. točka (p)).

5.2.2. Zahtjevi za tipku za potvrdu narudžbe

Drugim podstavkom članka 8. stavka 2. zahtijeva se da se tipka korištena za slanje narudžbe

na internetskoj stranici jasno označi. Ta se oznaka može oblikovati na razne načine dok god

daje jasnu poruku o obvezi plaćanja:

Primjerice, izrazi „kupi sada”, „plati sada” ili „potvrdi kupovinu” prenijeli bi

poruku koja se zahtijeva ovom odredbom;

S druge strane, za izraze poput „registriraj se”, „potvrdi” ili „naruči odmah”,

kao i nepotrebno dugi izrazi koji mogu učinkovito sakriti poruku o obvezi plaćanja, manje je vjerojatno da ispunjavaju ovaj zahtjev.


35

Članak 8.

4. Ako se ugovor sklapa putem sredstva daljinske komunikacije koje za prikazivanje

informacija omogućava ograničeni prostor ili vrijeme, na tom sredstvu prije sklapanja takvog

ugovora trgovac osigurava minimalno predugovorne informacije o glavnim karakteristikama

robe ili usluga, identitetu trgovca, ukupnoj cijeni, pravu odustajanja, trajanju ugovora i, ako

se ugovor sklapa na neodređeno vrijeme, uvjete raskida ugovora iz točaka (a), (b), (e), (h) i

(o) članka 6. stavka 1. Ostale informacije iz članka 6. stavka 1. trgovac pruža potrošaču na

primjeren način u skladu sa stavkom 1. ovog članka.

Ovaj zahtjev također treba primijeniti ako je trgovac oblikovao predstavljanje predugovornih

informacija potrošaču u skladu s člankom 8. stavkom 4.

5.2.3. Ugovori sklopljeni putem sredstava daljinske komunikacije s ograničenim prostorom

ili vremenom

Članak 8. stavak 4. bavi se sredstvima daljinske komunikacije koji omogućuju ograničeno

vrijeme ili prostor za prikazivanje informacija:

Prema tome, članak 8. stavak 4. uključuje iste obveze informiranja kao i članak 8. stavak 2.,

kojemu dodaje informacije o:

(1) identitetu trgovca kao što je navedeno u članku 6. stavku 1. točki (b);

(2) pravu odustajanja kao što je navedeno u članku 6. stavku 1. točki (h), tj., informacije

o uvjetima, isteku roka i postupcima za ostvarivanje toga prava kao i uzorku obrasca

za odustajanje određenom u Prilogu I.(B) Direktive.

Članak 8. stavak 4. ne uključuje zahtjev na temelju članka 6. stavka 1. točke (p) za pružanje

informacija o „minimalnom trajanju obveze potrošača na temelju ugovora”. Međutim, kako

je objašnjeno ranije u Poglavlju 4., svako takvo minimalno razdoblje također je jedan od

glavnih uvjeta za raskid ugovora na neodređeno vrijeme ili automatski produženog ugovora

na temelju članka 6. stavka 1. točke (o). Stoga bi u praksi taj informacijski element također

trebao biti obuhvaćen člankom 8. stavkom 4.

Članak 8. stavak 4. trebao bi se prije svega primjenjivati na ugovore sklopljene korištenjem

tehnologija kao što su SMS, kojima se nameću tehnička ograničenja na količinu informacija

koje se mogu poslati.

Nadalje, u njemu se također utvrđuju informacije koje treba pružiti ako je trgovac prilagodio

sadržaj i predstavljanje svojih trgovačkih internetskih stranica mobilnim uređajima s malim

ekranima. U tim slučajevima trgovac može ograničiti informacije prikazane na ekranu

korisnika na one koje se zahtijevaju na temelju članka 8. stavka 4., gdje je to prikladno u

proširivom formatu, bez obvezivanja potrošača da napusti stranicu koju koristi za slanje

narudžbe.


36

Članak 8.

5. Ne dovodeći u pitanje stavak 4., ako trgovac potrošača zove telefonom s ciljem sklapanja

ugovora na daljinu, na početku razgovora s potrošačem trgovac otkriva svoj identitet i, kada

je to primjenjivo, identitet osobe u čije ime zove te komercijalnu svrhu toga poziva.

Članak 8.

6. Kada se ugovor na daljinu sklapa telefonom, države članice mogu predvidjeti da trgovac

mora potvrditi ponudu koju daje potrošaču, za kojeg ponuda postaje obvezujuća kad potpiše

tu ponudu ili pošalje svoj pisani pristanak. Države članice mogu predvidjeti i da takve

potvrde moraju biti na trajnom nosaču podataka.

Ostatak predugovornih informacija potrebnih na temelju članka 6. stavka 1. mogao bi u ovom

slučaju biti dostupan putem hiperpoveznice (također vidi uvodnu izjavu 36., koja upućuje na

„osiguravanje besplatnog telefonskog broja ili poveznice na internetsku stranicu” u slučaju

ugovora na daljinu sklopljenih putem sredstava daljinske komunikacije s tehničkim

ograničenjima).

5.3. Ugovori sklopljeni telefonom

Članak 8. stavak 5. sadržava posebno pravilo za ugovore sklopljene telefonom za koje je

potrebno na početku razgovora obznaniti identitet trgovca i komercijalnu svrhu poziva.

Budući da ovo pravilo „ne dovodi u pitanje stavak 4.”, trgovci mogu ograničiti informacije

pružene tijekom telefonskog poziva u skladu s člankom 8. stavkom 4.

Budući da bi u ovom slučaju bilo praktično nemoguće osigurati uzorak obrasca za

odustajanje koji se zahtijeva člankom 6. stavkom 1. točkom (h) u pisanom obliku, sadržaj

obrasca treba usmeno obrazložiti potrošaču. Nakon sklapanja ugovora, uzorak obrasca za

odustajanje treba uključiti u potvrdu ugovora osiguranu na trajnom nosaču podataka u skladu

s člankom 8. stavkom 7.

Članak 8. stavak 6. sadržava još jednu regulatornu mogućnost dostupnu državama članicama.

Neke države članice iskoristile su ovu regulatornu mogućnost na ograničen način, tj.

primijenile su odgovarajuće dodatne zahtjeve samo na ugovore sklopljene telefonskim

pozivom koje je pokrenuo trgovac.

„Trajni nosač podataka” iz ove odredbe upućuje na papir i druge trajne nosače podataka kako

je objašnjeno u uvodnoj izjavi 23.: „Trajni nosači podataka trebali bi omogućiti potrošaču

pohranu informacija sve dok mu je to potrebno radi zaštite svojih interesa koji proizlaze iz

odnosa s trgovcem. Ti bi nosači podataka trebali uključivati posebno papir, USB memorije,

čitače CD-a, DVD-e, memorijske kartice ili tvrde diskove računala kao i e-poštu.” Stoga

države članice mogu zahtijevati da i potvrda ponude od strane trgovca i pristanak potrošača

budu na trajnom nosaču podataka koji ne mora nužno biti na papiru i primjerice može biti

navedena u razmjeni e-pošte.


37

sve informacije iz članka 6. stavka 1. osim ako je te informacije trgovac potrošaču

već dostavio na trajnom nosaču podataka prije sklapanja ugovora na daljinu; i

kad je to primjenjivo, potvrdu prethodnog izričitog pristanka ili potvrde potrošača u

skladu s točkom (m) članka 16.

(a)

(b)

Članak 8.

7. Trgovac dostavlja potrošaču potvrdu sklopljenog ugovora na trajnom nosaču podataka u

razumnom roku nakon sklapanja ugovora na daljinu, a najkasnije u trenutku isporuke robe ili

prije nego što započne izvršavanje usluge. Ta potvrda uključuje:

5.4. Potvrda ugovora

Trgovac bi potrošaču trebao pružiti potvrdu ugovora uključujući sve informacije koje se

zahtijevaju na temelju članka 6. stavka 1. osim ako su već dane na trajnom nosaču podataka,

kao što je katalog za narudžbu putem pošte, SMS ili e-pošta, prije sklapanja ugovora.

Definiciju „trajnog nosača podataka” ispitao je Sud u predmetu C-49/11 Content Services Ltd

u pogledu Direktive o prodaji na daljinu 97/7/EZ, kojom se također zahtijevala potvrda

ugovora na daljinu na trajnom nosaču podataka u članku 5. stavku 1. U skladu s presudom

Suda, samo pružanje informacija na internetskim stranicama ne čini trajni nosač podataka:

„Članak 5. stavak 1. Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 1997. o

zaštiti potrošača u odnosu na ugovore na daljinu mora se tumačiti tako da znači da poslovna

praksa koja se sastoji od stavljanja informacija na koje se upućuje u toj odredbi na

raspolaganje potrošaču samo putem hiperpoveznice na internetskim stranicama predmetnog

poduzeća ne ispunjava zahtjeve te odredbe jer te informacije poduzeće ne „daje”, niti ih

potrošač „prima” u smislu te odredbe, a internetske stranice kao ove koje su predmet u

glavnom postupku ne mogu se smatrati „trajnim nosačem podataka” u smislu članka 5.

stavka 1.”

Istovremeno, Sud nije isključio mogućnost da se određene internetske stranice kvalificiraju

kao trajni nosač podataka ako ispune zahtjeve: „46. Ništa u spisu ne ukazuje da internetske

stranice prodavatelja, na koje se spaja poveznica poslana potrošaču, omogućuju potrošaču

da pohrani informacije koje su upućene njemu osobno na takav način da im može pristupiti i

nepromijenjene ih reproducirati tijekom odgovarajućeg razdoblja, a da prodavatelj ne može

jednostrano izmijeniti sadržaj.”

Prema tome, privatni račun kupca na internetskim stranicama trgovca gdje trgovac postavlja

informacije upućene potrošaču i ne može ih jednostrano ukloniti i promijeniti, može se

smatrati trajnim nosačem podataka u svrhe ove Direktive. Ako je takav račun jedini način na

koji trgovac pruža potvrdu ugovora, potrebno je osigurati njegovu stalnu dostupnost



38

potrošaču tijekom odgovarajućeg razdoblja, kao i nakon raskida ugovora između potrošača i

trgovca.

Trgovac bi trebao ostati podložan obvezi na temelju članka 8. stavka 7. za pružanje potvrde

ugovora na trajnom nosaču podataka i u slučaju ako su predugovorne informacije pružene

potrošaču u skladu s člankom 8. stavkom 4.

U pogledu vremena potvrde člankom 8. stavkom 7. zahtijeva se da bude poslana „u

razumnom roku nakon sklapanja ugovora na daljinu”. Uz to, potvrda mora biti dana

najkasnije u trenutku isporuke robe ili prije nego što započne izvršavanje usluge.

Za usluge se ne zahtijeva pružanje potvrde prije završetka razdoblja odustajanja (ako

izvođenje ugovora započne nakon završetka ovog razdoblja). Međutim, zahtjev da potvrdu

treba poslati „u razumnom roku” implicira da se mora poslati dovoljno rano da potrošaču

omogući korištenje prava odustajanja. O tome treba li se zakašnjela potvrda smatrati

nerazumnom u smislu članka 8. stavka 7., odlučivalo bi se od slučaja do slučaja.

Nema izričitog apsolutnog roka za potvrdu ugovora za isporuku komunalnih usluga i

ugovora za online digitalni sadržaj. Po analogiji, pravila o ugovorima o uslugama treba

primjenjivati na ove ugovore, tj. potvrdu treba dati najkasnije prije početka izvođenja

ugovora. Čini se da ovu analogiju podržavaju uobičajena pravila iz Direktive o izračunu prava

na razdoblje odustajanja za ove ugovore u skladu s člankom 9. stavkom 2. točkama (a) i (c).

Ugovori za online digitalni sadržaj obično se izvode odmah, tj. prije isteka razdoblja prava

odustajanja, a najčešće sredstvo potvrđivanja je e-pošta. U ovom kontekstu relevantno je

pitanje moraju li predmetni trgovci osigurati da potrošač doista primi potvrdu e-poštom prije

početka preuzimanja ili strujanja digitalnog sadržaja ili je dovoljno da trgovac pošalje takvu e-

poštu prije početka izvođenja ugovora.

Ovdje treba napomenuti da članak 8. stavak 7. ne upućuje na „primanje” potvrde od strane

potrošača nego se njime zahtijeva da je trgovac „pruži”. Značenje pojmova „pružiti” i

„primiti” u kontekstu Direktive 97/7/EZ o prodaji na daljinu razmatrao je Sud u prethodno

navedenom predmetu C-49/11 Content Services Ltd. U članku 5. stavku 1. Direktive o prodaji

na daljinu navodi se da potrošač mora primiti potvrdu u pisanom obliku ili na drugom trajnom

nosaču podataka koji mu je pravodobno dostupan, osim ako su mu informacije već

dostavljene prije sklapanja ugovora u pisanom obliku ili na drugom trajnom nosaču podataka.

Sud je u svojoj presudi napomenuo da se pojmovi „dostavljenog” i „primljenog” razlikuju od

pojma „pruženog”, koji se koristi u drugim odredbama Direktive i koji Sud smatra

„neutralnim” formuliranjem. „35. Također treba uzeti u obzir da, dok se u zakonodavstvu

Europske unije odlučilo u članku 4. stavku 1. Direktive 97/7, u velikoj većini jezičnih verzija

za neutralno formuliranje, prema kojem se potrošaču „pružaju” relevantne informacije,

Sud je nasuprot tome odabrao pojam s većim implikacijama za poslovanje u članku 5. stavku

1. te Direktive, u skladu s kojom potrošač mora „primiti” potvrdu tih informacija. […]”



39

Članak 9.

1. Osim kad se primjenjuju izuzeci predviđeni u članku 16., potrošač ima rok od 14 dana da

odustane od ugovora na daljinu ili ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija, a da za to

ne navede nikakav razlog i da ne snosi troškove osim troškova predviđenih u članku 13.

stavku 2. i članku 14.

Također treba uzeti u obzir da trgovac ne kontrolira proces prijenosa e-pošte s potvrdom. S

obzirom na to, zahtjevi članka 8. stavka 7. ispunjavaju se ako se e-pošta za potvrdu šalje

neposredno prije isporuke digitalnog sadržaja, tj. prije početka strujanja ili učitavanja.

6. PRAVO ODUSTAJANJA

6.1. Izračun razdoblja prava na odustajanje

6.1.1. Uvod

Na temelju članka 9. potrošaču se daje 14 dana za odustajanje od ugovora na daljinu ili

ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija, a da za to ne navede nikakav razlog. Člankom

10. pruža se produženje razdoblja prava odustajanja ako trgovac nije pružio sve

informacije koje se zahtijevaju člankom 6. stavkom 1. točkom (h), informacije o uvjetima,

isteku roka i postupcima za ostvarivanje prava odustajanja ili uzorku obrasca za odustajanje

određenom u Prilogu I.(B).

U uvodnoj izjavi 41. utvrđuje se da „[…] bi se za sve rokove sadržane u ovoj Direktivi trebalo

podrazumijevati da su izraženi u kalendarskim danima. Kad rok izražen u danima treba

izračunati od trenutka u kojem se događa neki događaj ili odvija radnja, za dan tijekom

kojega se taj događaj događa ili ta radnja odvija ne bi trebalo smatrati da ulazi u dotično

razdoblje.”

U skladu s tim, „14 dana” u ovoj odredbi znači 14 kalendarskih dana koji započinju od dana

nakon dana kad se dogodi relevantni događaj (tj. sklapanje ugovora ili isporuke robe):

Primjerice, ako se roba isporuči ili ugovor o uslugama sklopi 1. ožujka, zadnji

dan za iskorištavanje prava odustajanja trebao bi biti 15. ožujka.

U uvodnoj izjavi 41. ističe se da se Uredba Vijeća br. 1182/7119 primjenjuje na Direktivu. U

skladu s tom Uredbom (članak 3. stavak 3.): „Predmetna razdoblja uključuju državne

praznike, nedjelje i subote, osim kada su oni izričito izuzeti ili kada su razdoblja izražena u

radnim danima.”

Stoga su državni praznici, nedjelje i subote uključeni u tih 14 dana.

Međutim, ako razdoblje odustajanja završi na jedan od tih dana, treba ga produžiti do

sljedećeg radnog dana jer se u članku 3. stavku 4. Uredbe navodi: „Kada je zadnji dan

19 Uredba Vijeća br. 1182/71 od 3. lipnja 1971. o utvrđivanju pravila koja se primjenjuju na razdoblja,

datume i rokove

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX%3A31971R1182%3AEN%3AHTML

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX%3A31971R1182%3AEN%3AHTML


40

razdoblja izraženog na način koji nije u satima državni praznik, nedjelja ili subota, razdoblje

završava istekom posljednjeg sata sljedećeg radnog dana.”

Popisi dana koje su države članice odredile kao državne praznike u svrhe Uredbe 1182/71

objavljeni su u SL-u20.

Primjerice, ako 14-dnevno razdoblje prava odustajanja za ugovor sklopljen s

britanskim potrošačem završi 25. prosinca 2014., treba ga produžiti do 27.

prosinca jer su dani 25. i 26. prosinca određeni kao državni praznici u

Ujedinjenoj Kraljevini u 2014.

Iako bi trgovci trebali prihvaćati pravo potrošača na odustajanje od ugovora tijekom

produženog razdoblja odustajanja, oni nemaju izričitu obvezu obavješćivanja potrošača da je

moguće produženje (vidi i „Uzorak uputa o odustajanju” u prilogu Direktivi).

6.1.2. Početna točka razdoblja odustajanja

Članak 9.

2. Ne dovodeći u pitanje članak 10., rok za odustajanje iz stavka 1. ovog članka istječe 14

dana od:

(a) u slučaju ugovora za usluge, dana sklapanja ugovora;

(b) u slučaju kupoprodajnih ugovora, dana na koji potrošač ili treća strana koja nije

prijevoznik, a koju je naveo potrošač, stekne robu u fizički posjed ili:

(i) u slučaju kad potrošač u jednoj narudžbi naruči višestruku robu koja mu se

isporučuje odvojeno, dana na koji potrošač ili treća strana koja nije prijevoznik, a koju

je naveo potrošač, u fizički posjed stekne posljednje dobro;

(ii) u slučaju isporuke robe koja se sastoji od višestrukih pošiljki ili komada, dana na

koji potrošač ili treća strana koja nije prijevoznik, a koju je naveo potrošač, u fizički

posjed stekne posljednju pošiljku ili komad;

(iii) u slučaju ugovora za redovitu isporuku robe tijekom definiranog razdoblja, dana

na koji potrošač ili treća strana koja nije prijevoznik, a koju je naveo potrošač, u fizički

posjed stekne prvo dobro;

(c) u slučaju ugovora za isporuku vode, plina ili električne energije koji se ne nude za

prodaju u ograničenom obujmu ili određenoj kvaliteti, ili područnog grijanja ili

digitalnog sadržaja koji se ne isporučuje na materijalnom nosaču podataka, dan

sklapanja ugovora.

Dan od kojega se izračunava 14-dnevno razdoblje odustajanja ovisi o tome je li ugovor

kupoprodajni, ugovor o uslugama, ugovor za online digitalni sadržaj ili ugovor za isporuku

komunalnih usluga. Direktiva predviđa dvije početne točke: 20

Na primjer, popis za 2014. dostupan je na: http://eur-

lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:C:2013:378:0029:0030:EN:PDF

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ%3AC%3A2013%3A378%3A0029%3A0030%3AEN%3APDF

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ%3AC%3A2013%3A378%3A0029%3A0030%3AEN%3APDF


41


(h) kada postoji pravo odustajanja, uvjete, istek roka i postupke za ostvarivanje toga prava u

skladu s člankom 11. stavkom 1. kao i uzorak obrasca za odustajanje određen u Prilogu I.(B);

(i) kada je to primjenjivo, da će potrošač morati snositi troškove povrata robe u slučaju

odustajanja i, za ugovore na daljinu, ako se roba po svojoj naravi ne može normalno vraćati

– dan sklapanja ugovora – za ugovore o uslugama, ugovore za isporuku komunalnih

usluga i ugovore za online digitalni sadržaj;

– dan uzimanja robe u fizički posjed (isporuka) – za kupoprodajne ugovore koji

podliježu nekoliko posebnih pravila za: (1.) višestruku robu naručenu u jednoj

narudžbi i isporučenu odvojeno; (2.) robu koja se sastoji od višestrukih pošiljki ili

komada i isporučenu odvojeno; i (3.) ugovore za redovitu isporuku robe tijekom

definiranog vremenskog razdoblja.

Za robu koja se isporučuje, razdoblje odustajanja počinje dana nakon što ona dođe do

potrošača ili druge osobe koju potrošač odredi, a koja nije prijevoznik (članak 9. stavak 2.

točka (b)). To se razlikuje od članka 20. kojim se predviđa prijelaz rizika na potrošača čim se

roba isporuči prijevozniku ako je potrošač otpremu robe povjerio prijevozniku, a trgovac je

nije ponudio.

Ako ima više od jedne isporuke, razdoblje odustajanja počinje dan nakon isporuke posljednje

robe naručene u jednoj narudžbi, no isporučene odvojeno (članak 9. stavak 2. podstavak

(b) točka (i)). Ovo se pravilo opravdava legitimnim interesom potrošača za sudjelovanje u

svim dijelovima jedne narudžbe prije odluke o odustajanju od ugovora za, primjerice:

glavnu robu i dodatni pribor, kao što su kamera i leće, ili

odjeću kao što je jakna i hlače koji su zajedno naručeni i namjeravaju se zajedno

nositi.

U takvim slučajevima trebalo bi se primjenjivati jedno razdoblje odustajanja od dana nakon

isporuke posljednje robe.

Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 40.: „[…] potrošaču bi trebalo omogućiti da pravo

odustajanja ostvari prije uzimanja robe u fizički posjed”. Nadalje, ništa ne sprječava

potrošača da odbije uzeti u posjed robu u ovom slučaju:

Primjerice, nakon naručivanja proizvoda od trgovca X potrošač pronalazi bolju

ponudu za isti proizvod kod trgovca Y; potrošač stoga obavješćuje trgovca X o

korištenju prava odustajanja i ne preuzima proizvod u poštanskom uredu.

6.2. Informiranje o pravu odustajanja

Člankom 6. stavkom 1. zahtijeva se od trgovaca da pruže određene informacije o pravu

odustajanja od ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija i ugovora na daljinu.


42

Na temelju članka 6. stavka 1. informacije moraju biti jasne i razumljive. Na temelju članka 6.

stavka 4. trgovac može koristiti uzorak uputa o odustajanju utvrđen u Prilogu I.(A) Direktive

za pružanje informacija na koje se upućuje u točkama (h), (i) i (j). Ako se informacije

ispravno popune i pruže potrošaču, trgovac je ispunio ove obveze informiranja.

Međutim, ovaj uzorak uputa o odustajanju u Prilogu I.(A) nije obvezan i trgovac može

prilagoditi njegov tekst, primjerice koristeći pojmove „ja / mene” umjesto „mi / nas” ako je

trgovac pojedinačni poduzetnik ili prikazujući identitet i kontaktne podatke trgovca u

zaglavlju obrasca i upućujući na ove podatke u tekstu.

Nasuprot tome, ako se primjenjuje pravo odustajanja na temelju članka 6. stavka 1. točke (h),

trgovac uvijek mora pružiti potrošaču uzorak obrasca za odustajanje utvrđen u Prilogu

I.(B), čak i ako trgovac također daje opciju potrošaču da na njegovoj internetskoj stranici

ispuni i pošalje obrazac o pravu odustajanja u skladu s člankom 11. stavkom 3.

Dodatni online obrazac može biti drukčiji od uzorka obrasca za odustajanje. No, ako

trgovac želi koristiti drugi online obrazac za prikupljanje više informacija od potrošača, kao

što su razlozi za odustajanje, druga pitanja ovog tipa moraju biti odvojeno predstavljena i

mora biti moguće poslati obrazac bez odgovaranja na njih.

Prilikom davanja informacija o rokovima na temelju članka 6. stavka 1. točke (h) za

odustajanje od kupoprodajnih ugovora na temelju članka 9. (osim za ugovore za redovnu

isporuku robe), ako točan način isporuke (jednostruke ili višestruke) nije poznat unaprijed,

trgovac može obavijestiti potrošača da će razdoblje odustajanja isteći nakon 14 dana od dana

nakon što potrošač dobije ili treća strana koju potrošač navede, osim prijevoznika,dobije u

fizički posjed posljednju robu ili pošiljku narudžbe.

Ako se primjenjuje jedno od izuzeća od prava odustajanja utvrđenog u članku 16., potrošač

mora biti obaviješten o izuzeću na temelju članka 6. stavka 1. točke (k).

Ako se primjenjuje jedno od bezuvjetnih izuzeća treba pružiti samo informacije koje se

zahtijevaju na temelju članka 6. stavka 1. točke (k), a ne informacije o pravu odustajanja na

temelju članka 6. stavka 1. točaka (h) i (i):

poštom, troškove povrata robe;

(j) da je, ako potrošač ostvaruje pravo odustajanja nakon što je dao zahtjev u skladu s

člankom 7. stavkom 3 ili člankom 8. stavkom 8., potrošač obvezan platiti trgovcu opravdane

troškove u skladu s člankom 14. stavkom 3);

(k) kada pravo odustajanja nije predviđeno u skladu s člankom 16., informaciju da potrošač

neće moći iskoristiti pravo odustajanja ili, kada je to primjenjivo, okolnosti pod kojima

potrošač gubi pravo odustajanja;[…]


43

Primjerice, za proizvode kao što su mlijeko i meso, koji su obuhvaćeni izuzećem u

članku 16. točki (d), relevantne su samo informacije koje se zahtijevaju člankom

6. stavkom 1. točkom (k), tj. trgovac mora obavijestiti potrošača da nema prava

odustajanja od ugovora jer su ti proizvodi podložni kvarenju ili brzom isteku roka

trajanja.

Nasuprot tome, za izuzeća koja se primjenjuju samo u određenim okolnostima, informacije

koje se zahtijevaju člankom 6. stavkom 1. točkom (k) treba pružiti uz informacije koje se

zahtijevaju na temelju članka 6. stavka 1. točaka (h) i (j):

Primjerice, za konzerviranu hranu koja je originalno zatvorena u smislu članka

16. točke (e), trgovac bi trebao obavijestiti potrošača o uvjetima, isteku roka, itd.

za odustajanje kako se zahtijeva na temelju članka 6. stavka 1. točke (h). Trgovac

također treba obavijestiti potrošača da, zbog zaštite zdravlja i higijenskih razloga

potrošač gubi pravo odustajanja ako su konzerve otvorene.

Člankom 6. stavkom 1. točkom (i) zahtijeva se od trgovca da navede troškove povrata robe

koja se obično ne može vratiti poštom:

Primjerice, to se primjenjuje na glomazne predmete, kao što su namještaj i veliki

kućanski uređaji (hladnjaci, perilice, itd.), koji se obično dostavljaju do vrata

umjesto uručivanja za otpremu u poštanskom uredu.

U uvodnoj izjavi 36. objašnjava se da je ova obveza informiranja ispunjena primjerice ako

trgovac odredi jednog prijevoznika (na primjer prijevoznika angažiranog za isporuku robe) i

jednu cijenu za povrat robe.

U uvodnoj izjavi 36. također se navodi da „kad trgovac opravdano ne može unaprijed

izračunati trošak povrata robe, na primjer jer trgovac ne nudi mogućnost povrata robe,

trgovac bi trebao navesti da se taj trošak naplaćuje i da on može biti velik, zajedno s

razumnom procjenom maksimalnog troška, koja se može temeljiti na trošku isporuke

potrošaču”.

Ako trgovac ponudi različite načine isporuke, trošak povrata može se procijeniti na temelju

troška posebnog načina isporuke koji je odabrao potrošač:

Primjerice, ako je isporuka dogovorena na kućnu adresu potrošača, tada se

trošak povrata može temeljiti na trošku preuzimanja robe na toj kućnoj adresi.

Obveza navođenja troškova povrata ili pružanja procjene ne bi trebala obvezivati trgovca na

pružanje tih informacija za različite scenarije povrata (kao što je povrat u sastavljenom obliku

namještaja koji je isporučen nesastavljen u paketu).

6.3. Ostvarenje prava na odustajanje

Člankom 11. Direktive utvrđuje se da potrošač može odustati od ugovora koristeći uzorak

obrasca za odustajanje ili davanjem druge nedvosmislene izjave. Relevantna uvodna izjava


44

44. upućuje na „povrat robe uz jasnu izjavu”: „[…] Međutim, potrošaču bi trebalo ostaviti

mogućnost da se o odstupanju izrazi proizvoljnim riječima, pod uvjetom da je izjava kojom

navodi svoju odluku da odustane od ugovora prema trgovcu nedvosmislena. Ovaj zahtjev

može se ispuniti pismom, telefonskim pozivom ili povratom robe uz jasnu izjavu, ali teret

dokaza da je odustao prije isteka roka utvrđenog u Direktivi trebao bi biti na potrošaču.

Upravo zato je u interesu potrošača da kad trgovcu priopćava svoje odustajanje, upotrijebi

trajni nosač podataka.”

Prema tome, ne bi smjelo biti moguće odustati od ugovora jednostavnim povratom robe bez

ikakve izričite izjave u tu svrhu. Odbijanje isporuke ili nepreuzimanje robe u poštanskom

uredu ne bi se kao takvi tumačili kao valjani izrazi odustajanja. Na taj način Direktivom se

osigurava da trgovac ne bi pogrešno smatrao povrat paketa kao odustajanje, kada nije

isporučen kupcu zbog nekog tehničkog razloga.

S druge strane, izjava koju potrošač koristi za odustajanje od ugovora ne mora nužno

upućivati na „pravo odustajanja” koristeći pravne termine:

Primjerice, i izjava o „raskidu” ili „opozivu” ugovora ili korištenje sličnih riječi

treba smatrati dovoljno „nedvosmislenim” dok god je moguće identificirati

predmetnog potrošača i ugovor.

Budući da potrošač snosi teret dokaza u vezi s korištenjem prava odustajanja, u uvodnoj izjavi

44. ističu se prednosti korištenja trajnog nosača podataka u slučaju spora. Nadalje, dokaz o

slanju obavijesti očito bi pružio dodatnu sigurnost potrošaču za dokazivanje njegove tvrdnje:

Primjerice, potrošač može zadržati primjerak poslane poruke e-pošte ili račun za

preporučenu poštu.

6.4. Pravo odustajanja u pogledu robe

6.4.1. Višestruka ili neispravna roba

Potrošač može htjeti djelomično odustati od ugovora za višestruku robu ako želi otkazati

kupnju samo jedne ili više njih.

Iako se Direktivom ne omogućuje izričito takvo pravo, njome se ne sprječava trgovca ni

potrošača da dogovore djelomično odustajanje od ugovora povratom samo jednog proizvoda

ili nekoliko proizvoda prodanih preko jedne narudžbe. Primjerice, ako roba isporučena prema

istom ugovoru uključuje promotivne proizvode, trgovac ne bi trebao biti obvezan pristati na

povrat samo tih proizvoda prodanih po punoj cijeni.

Situacija bi bila drukčija ako potrošač nije pristao primiti dar koji je trgovac svejedno dao.

Takav se dar može tretirati kao nenaručen i prema tome je obuhvaćen pravilima o prodaji po

inerciji. Člankom 27. i točkom 29. Priloga I. Direktivi 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj

praksi zabranjuje se „Zahtijevanje plaćanja proizvoda odmah ili s odgodom ili vraćanja ili

čuvanja proizvoda koje je trgovac nabavio, a potrošač ih nije naručio, osim ako je proizvod


45

Članak 14.

1. Ako trgovac nije ponudio da sam preuzme robu, potrošač bez nepotrebnog odlaganja, a u

svakom slučaju najkasnije 14 dana od dana na koji je obaviješten o odluci potrošača da

odustane od ugovora u skladu s člankom 11., robu vraća ili je predaje trgovcu ili osobi koju

trgovac ovlasti za primanje robe. Krajnji rok se smatra održanim ako potrošač vrati robu

prije isteka roka od 14 dana.

Potrošač snosi samo izravne troškove povrata robe, osim ako je trgovac suglasan da ih sam

snosi ili trgovac nije obavijestio potrošača da ih mora snositi potrošač.

U slučaju ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija, kada je u trenutku sklapanja

ugovora roba isporučena u potrošačev dom, trgovac na vlastiti trošak preuzima robu ako

robu, zbog njezine naravi, nije moguće normalno vratiti poštom.

zamjena nabavljena u skladu s člankom 7. stavkom 3. Direktive 97/7/EZ (prodaja po

inerciji)”.

Ako je potrošaču isporučena neispravna roba koja nije u skladu s ugovorom kako je utvrđeno

u Direktivi 1999/44/EZ o prodaji robe široke potrošnje i jamstvima, potrošač bi trebao imati

izbor da u roku od 14 dana od isporuke iskoristi pravne lijekove na temelju te Direktive ili da

odustane od ugovora.

6.4.2. Povrat robe

U članku 14. stavku 1. zahtijeva se od potrošača da vrati robu trgovcu tako da je pošalje

natrag u roku od 14 dana od dana nakon što je potrošač obavijestio trgovca o odustajanju od

ugovora. Međutim, s obzirom da je potrošač odgovoran za rukovanje robom i njezinu

smanjenu vrijednost tijekom razdoblja prava odustajanja (vidi i Poglavlje 6.4.4.), trebalo bi

biti u interesu potrošača da ih vrati što je prije moguće umjesto da čeka dok rok ne istekne.

Postoji izuzeće za ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija. Ako je roba isporučena

na adresu potrošača u vrijeme sklapanja ugovora, trgovac mora preuzeti na vlastiti trošak tu

robu koja se „normalno ne može vraćati poštom”.

Ovaj je zahtjev prema tome izuzetak od općeg pravila u članku 6. stavku 1. točki (i) kojim se

od trgovca zahtijeva da informira potrošača o troškovima povrata robe koja se „normalno ne

može vraćati poštom” (vidi Poglavlje 6.2.).

Izravne troškove povrata robe plaća potrošač osim ako trgovac nije obavijestio potrošača o

tom zahtjevu na temelju članka 6. stavka 1. točke (i) ili je pristao snositi troškove. Ove dvije

informacije također su uključene u uzorak uputa o odustajanju u Prilogu I.(A) koji trgovci

mogu koristiti za ispunjavanje svoje obveze informiranja potrošača. Pojam „izravnog troška”

trebao bi isključivati sve administrativne troškove, troškove rukovanja ili „obnavljanja zaliha”

koje snosi trgovac u vezi s povratom robe.


46

Članak 13.

1. Sva plaćanja koja primi od potrošača, ako je primjenjivo uključujući i troškove isporuke,

trgovac vraća bez nepotrebnog odlaganja, a u svakom slučaju najkasnije 14 dana od dana na

koji je obaviješten o odluci potrošača da odustane od ugovora u skladu s člankom 11.

Povrat novca iz prvog podstavka trgovac izvršava istim sredstvom plaćanja koje je potrošač

koristio za prvobitnu transakciju, osim ako se potrošač izričito suglasio drukčije i pod

uvjetom da potrošač ne snosi nikakve naknade kao posljedicu tog povrata.

2. Bez obzira na stavak 1., trgovac nije dužan nadoknaditi dodatne troškove ako je potrošač

izričito prihvatio mogućnost neke druge vrste isporuke osim najjeftinije standardne isporuke

koju je ponudio trgovac.

3. Ako trgovac nije ponudio da sam preuzme robu, u odnosu na kupoprodajni ugovor trgovac

se može suzdržati od povrata novca dok ne primi vraćenu robu ili dok potrošač ne dostavi

dokaz da je robu vratio, ovisno o tomu što se dogodi prvo.

Ponuda trgovca da „sam preuzme robu” trebala bi obvezivati potrošača samo ako je trgovac

također ponudio da snosi trošak. Ako to nije slučaj i potrošač pronađe isplativiju, a još uvijek

pouzdanu metodu povrata koju nudi prepoznati davatelj usluga, potrošač ne bi na temelju

Direktive trebao biti obvezan prihvatiti ponudu trgovca za preuzimanje robe.

6.4.3. Povrat novca za plaćanja primljena od potrošača

Člankom 13. stavkom 1. od trgovca se zahtijeva da provede povrat novca bez nepotrebnog

odlaganja te da najkasnije u roku od 14 dana od dana kada potrošač obavijesti trgovca o

odluci odustajanja od ugovora.

Za kupoprodajne ugovore na temelju članka 13. stavka 3. trgovac se može samo suzdržati od

povrata novca nakon tog roka dok ne primi robu ili barem dokaz od potrošača da je roba

poslana natrag.

Ako se roba ili dokaz prime nakon isteka razdoblja od 14 dana, trgovac bi trebao izvršiti

povrat novca bez nepotrebnog odlaganja. Što čini „nepotrebno odlaganje” mora se procijeniti

od slučaja do slučaja, međutim, u normalnim okolnostima ne bi trebalo više od nekoliko

radnih dana za obradu povrata novca.

Dopuštanjem trgovcu da se suzdrži od povrata novca, člankom 13. stavkom 3. pojašnjavaju se

obveze potrošača i trgovaca. Njime s poboljšava položaj trgovca u usporedbi s Direktivom

97/7/EZ o prodaji na daljinu (DPD), kojom se od trgovca zahtijeva da izvrši povrat novca

potrošaču što je prije moguće, a u svakom slučaju u roku od 30 dana, bez navođenja mora li

potrošač prvo poslati robu natrag (vidi članak 6. stavak 2. DPD-a).


47

Koncept „dokaza da je robu vratio” očito je prilično važan za primjenu članka 13. stavka 3.

U načelu, taj „dokaz” treba razumjeti kao pisanu izjavu ovlaštenog davatelja prijevoznih ili

poštanskih usluga koja navodi pošiljatelja i primatelja.

U načelu, ovaj dokaz ne mora nužno uključivati jamstva treće strane da je roba u pitanju

pregledana i provjerena. Vjerojatno je da će takve dodatne usluge biti skupe i tako mogu

obeshrabriti potrošača od ostvarivanja prava odustajanja, što je posebno spriječeno

Direktivom (vidi uvodnu izjavu 47.: „[…] Obveze potrošača u slučaju odustajanja ne bi

trebale obeshrabriti potrošača da ostvari svoje pravo odustajanja.”).

Iako se člankom 14. stavkom 2. trgovcu daje pravo da potrošača drži odgovornim za svaku

umanjenu vrijednost robe uzrokovanu nepravilnim rukovanjem tijekom razdoblja prava

odustajanja, na temelju članka 13. stavka 3. trgovac mora potrošaču nadoknaditi sve iznose

nakon što je primio dokaz da je roba poslana natrag.

Ako potrošač prihvati ponudu trgovca da preuzme robu ili je trgovac ponudio da je preuzme

na vlastiti trošak, trgovac ne bi trebao moći pozvati se na pravo uskraćivanja povrata novca na

temelju članka 13. stavka 3. To bi trebalo pružiti dodatni poticaj trgovcu da dogovori povrat

robe što je prije moguće.

Člankom 13. stavkom 1. posebno se zahtijeva da trgovac koristi isto sredstvo plaćanja za

povrat novca koje je potrošač koristio za početnu transakciju. Točnije, trgovac bi trebao vratiti

puni iznos koji je potrošač platio u valuti plaćanja:

Primjerice, ako je potrošač platio prijenosom 50 € na bankovni račun trgovca,

trgovac bi trebao izvršiti povrat novca potrošaču prijenosom istog iznosa natrag,

podmirujući također sve naknade naplaćene za kasniji prijenos od strane banke

potrošača.

Međutim, trgovac ne bi trebao podmiriti bankovne naknade koje je potrošač

platio za početnu uplatu.

Ako je bankovni račun u jednoj valuti, a plaćanje i povrat se izvršavaju u drugoj

valuti, trgovac ne bi smio biti odgovoran za bilo koji gubitak koji proizlazi iz

pretvaranja valute koje izvodi banka potrošača prilikom povrata.

Člankom 13. stavkom 1. također se dopušta trgovcu i potrošaču da izričito dogovore drugi

način, kao što je povrat novca čekom umjesto prijenosom ili u valuti koja je različita od

valute plaćanja, pod uvjetom da potrošač ne snosi nikakve naknade kao rezultat korištenja

drugog načina:

Primjerice, ako trgovac dobije pristanak potrošača da prihvati povrat novca

čekom umjesto bankovnim prijenosom, trgovac bi trebao snositi dodatne troškove


48

Članak 14.

2. Potrošač je odgovoran za eventualnu umanjenu vrijednost robe samo kada je ona

posljedica rukovanja robom koje prelazi okvir potreban da bi se utvrdila narav, karakteristike

i funkcioniranje robe. Potrošač ni u kojem slučaju nije odgovoran za umanjenu vrijednost

robe kad trgovac nije dostavio obavijest o pravu odustajanja u skladu s točkom (h) članka 6.

stavka 1.[...]

5. Osim kako je predviđeno u članku 13. stavku 2. i ovom članku, potrošač ne snosi nikakvu

odgovornost zbog ostvarenja prava odustajanja.

potrošača, primjerice, pretvorbe valute ili bankovne troškove koji proizlaze iz

korištenja drugog načina plaćanja od strane trgovca.

U uvodnoj izjavi 46. o korištenju vaučera navodi se: „Za povrat novca ne bi trebalo koristiti

vaučere osim ako je potrošač koristio vaučere za prvobitnu transakciju ili ih je izričito

prihvatio.”

6.4.4. Odgovornost potrošača za pogrešno rukovanje robom

Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 47., potrošači mogu odustati od ugovora bez obzira na to

kako je robom rukovano tijekom razdoblja odustajanja: „Neki potrošači ostvaruju svoje pravo

odustajanja nakon što su robu koristili u mjeri većoj nego što je to potrebno za utvrđivanje

naravi, karakteristika i funkcioniranja robe. U tom slučaju potrošač ne bi trebao izgubiti

pravo odustajanja, ali bi trebao biti odgovoran za eventualno umanjenu vrijednost robe.

[…]”.

Međutim, u ovim slučajevima na temelju članka 14. stavka 2. potrošač je odgovoran „za

eventualnu umanjenu vrijednost robe samo kada je ona posljedica rukovanja robom koje

prelazi okvir potreban da bi se utvrdila narav, karakteristike i funkcioniranje robe”.

Uvodnom izjavom 47. dodatno se objašnjava ova obveza: „[…]. Radi utvrđivanja naravi,

karakteristika i funkcioniranja robe, potrošač bi trebao robom rukovati i pregledati je na isti

način na koji mu se to dozvoljava u trgovini. Na primjer, odjeću bi potrošač trebao samo

isprobati i ne treba mu dozvoliti da je nosi. Shodno tomu, tijekom roka za odustajanje

potrošač bi trebao robom rukovati i pregledati je s dužnom pažnjom.”

Umanjena vrijednost robe može se posebice sastojati od troškova čišćenja i popravaka i, ako

se roba više ne može prodati kao nova, objektivno opravdanog gubitka prihoda za trgovca

prilikom raspolaganja vraćenom robom kao korištenom robom.

Ako je isprobavanje robe od strane potrošača prekoračilo razinu potrebnu kako bi se utvrdila

njihova svrha, karakteristike i funkcioniranje morat će se ocjenjivati od slučaja do slučaja ako

dođe do spora. Usporedba s onim što potrošač inače može učiniti u fizičkoj trgovini služi kao

dobra referentna točka, primjerice:


49

Prije kupovine audio/videoopreme i opreme za snimanje, potrošač bi normalno

mogao isprobati kvalitetu slike ili zvuka;

Isprobavanje komada odjeće u trgovini ne bi uključivalo skidanje etiketa

proizvođača;

Potrošač inače ne bi mogao praktično isprobati kućanske aparate, kao što su

kuhinjski uređaji, čija uporaba neizbježno ostavlja tragove;

Potrošač ne bi mogao konfigurirati softver na računalu; stoga bi opravdani

troškovi za bilo kakvo ponovno postavljanje takve opreme također činili umanjenu

vrijednost.

Treba imati na umu da je „utvrđivanje funkcioniranja” robe u ovom kontekstu različito od

provjeravanja je li roba u svakom pogledu bez nedostataka. Ako se u kasnijoj uporabi pokaže

da roba ima nedostataka, potrošač je zaštićen zakonodavstvom o prodaji i jamstvima

(Direktiva 1999/44/EZ).

U načelu, potrošač treba moći otvoriti ambalažu kako bi došao do robe ako je slična roba

normalno izložena u trgovinama u nepakiranom stanju. Stoga šteta uzrokovana na ambalaži

samim otvaranjem nije razlog za kompenzaciju. Međutim, bilo koju zaštitnu foliju stavljenu

na predmet treba skinuti samo kad je isključivo potrebno isprobati ga.

U vezi s pravom odustajanja prema zamijenjenoj Direktivi 97/7/EZ o prodaji na daljinu, Sud

je u predmetu C-489/07 Pia Messner (stavak 27.) presudio da nacionalno pravilo o

prebacivanju na potrošača tereta dokazivanja da nije koristio tu robu tijekom razdoblja

odustajanja na način koji nadilazi što je potrebno za omogućavanje njegovog učinkovitog

ostvarivanja prava odustajanja neće nepovoljno utjecati na učinkovitost i efikasnost prava

odustajanja21.

Direktivom se ne regulira provedba odgovornosti potrošača za umanjenu vrijednost robe. U

njoj se osobito ne spominje da li ova odgovornost samo implicira da trgovac može pokrenuti

pravni postupak protiv potrošača ili da trgovac može jednostrano naplatiti potrošaču štetu ili

smanjiti iznos bilo kojeg povrata novca zbog potrošača kako bi nadoknadio izraženu

umanjenu vrijednost robe.

Ova pitanja stoga podliježu općim ugovornim i postupovnim zakonima država članica, kako

se upućuje u članku 3. stavku 5. Primjerice, države članice mogu dopustiti trgovcima da

21

„27. U tom pogledu, iz posljednjeg dijela uvodne izjave 14. u preambuli Direktivi 97/7 slijedi da je na

državama članicama da odrede druge uvjete i postupke nakon ostvarivanja prava odustajanja. To se

ovlaštenje međutim mora koristiti u skladu sa svrhom te direktive i osobito ne smije nepovoljno utjecati

na učinkovitost i efikasnost prava odustajanja. Takav bi, primjerice, bio slučaj ako se pokaže da je

iznos kompenzacije, kao što je onaj na koji upućuje prethodni stavak,disproporcionalan u odnosu na

kupovnu cijenu robe prilikom izdavanja ili također ako odredba nacionalnog prava prebacuje na

potrošača teret dokazivanja da nije koristio tu robu tijekom razdoblja za odustajanje više nego što je

potrebno za omogućavanje učinkovitog ostvarivanja njegovog prava odustajanja.”



50

Članak 14.

3. Kad potrošač ostvari svoje pravo odustajanja nakon što je dostavio zahtjev u skladu s

člankom 7. stavkom 3. ili člankom 8. stavkom 8., potrošač plaća trgovcu iznos koji je

razmjeran onom što je isporučeno do trenutka kad je potrošač obavijestio trgovca o

ostvarenju prava odustajanja, u odnosu na puno pokriće ugovora. Razmjeran iznos koji

potrošač treba platiti trgovcu izračunava se na temelju ukupne cijene usuglašene u ugovoru.

Ako je ukupna cijena prevelika, razmjerni iznos izračunava se na temelju tržišne cijene onog

što je isporučeno.

smanje iznos povrata novca za vraćenu robu kako bi pokrili njihovu umanjenu vrijednost zbog

pogrešnog rukovanja tijekom razdoblja prava odustajanja.

Na temelju članka 14. stavka 2., „potrošač ni u kojem slučaju nije odgovoran za umanjenu

vrijednost robe kad trgovac nije dostavio obavijest o pravu odustajanja u skladu s točkom (h)

članka 6. stavka 1.” Druga posljedica nepružanja ove obavijesti na temelju članka 10.

Direktive jest da se razdoblje odustajanja produžuje do 12 mjeseci. To znači da potrošač

može odustati od ugovora nakon znatnog razdoblja tijekom kojeg je stvarno koristio robu bez

preuzimanja odgovornosti za nastalu istrošenost.

6.4.5. Rizik prilikom povrata robe trgovcu

Direktivom se ne utvrđuje tko snosi rizik za slučajno oštećenje ili gubitak tijekom povrata

robe kada potrošač odustaje od ugovora. Stoga ovo pitanje također podliježe nacionalnim

zakonima koji primjerice mogu omogućavati da rizik tijekom povrata robe bude na potrošaču

nakon što se prenese na njega nakon isporuke u skladu s člankom 20.

U načelu, prilikom povrata robe potrošač bi trebao obratiti posebnu pozornost, primjerice

odabirom ovlaštenog davatelja prijevoznih ili poštanskih usluga, kako bi osigurao da roba

dođe do trgovca i ne bude oštećena u prijevozu.

Ako potrošač nikad nije uzeo robu u fizički posjed, npr. odbijanjem da primi isporučeno,

bez izričite izjave ili uz izjavu trgovcu o odustajanju od ugovora, trgovac bi nastavio snositi

rizik gubitka ili oštećenja jer ne bi došlo do prijenosa rizika na potrošača u skladu s člankom

20.

6.5. Odustajanje od pružanja usluga

6.5.1. Pristanak potrošača na trenutačno izvođenje i obvezu kompenzacije

Člankom 7. stavkom 3. i člankom 8. stavkom 8., koji se odnose na ugovore sklopljene izvan

poslovnih prostorija i ugovore na daljinu, jednakim se riječima utvrđuje da „kad potrošač želi

da izvršenje usluga ili isporuka vode, plina ili električne energije koji se ne nude za prodaju u

ograničenom obujmu ili određenoj kvaliteti, ili područnog grijanja započne prije isteka roka

za odustajanje predviđenog u članku 9. stavku 2., trgovac zahtijeva da proizvođač podnese

izričit zahtjev.”


51

Ove se odredbe stoga primjenjuju ako potrošač želi da usluga započne tijekom razdoblja

odustajanja. Međutim, one ne bi trebale spriječiti trgovca da aktivno predloži da potrošač

preda takav zahtjev. Istovremeno, one ne bi trebale obvezivati trgovca na nuđenje ove opcije

ili prihvaćanje zahtjeva potrošača.

Člankom 14. stavkom 3. potrošaču se dopušta da odustane od ugovora o pružanju usluga ili

komunalnih usluga čak i nakon slanja izričitog zahtjeva. To se potvrđuje i u uvodnoj izjavi

50.: „potrošač bi trebao moći iskoristiti svoje pravo odustajanja čak i u slučaju kad je

pružanje usluge zatražio prije isteka roka za odustajanje.”

Međutim, u vezi s ugovorima o uslugama, na temelju članka 16. točke (a) potrošač gubi

pravo odustajanja „nakon što je usluga u potpunosti izvršena ako je izvršavanje počelo uz

izričiti prethodni pristanak potrošača, i uz potvrdu da će svoje pravo na odustajanje izgubiti

čim je trgovac ugovor u potpunosti izvršio” (članak 16. točka (a)).

„Izričiti pristanak” u članku 16. točki (a) treba tumačiti kao „izričiti zahtjev” koji se

zahtijeva na temelju članka 7. stavka 3. i članka 8. stavka 8. Ako je ugovor o uslugama takve

prirode da može biti potpuno izvršen tijekom razdoblja odustajanja, npr. ugovor o instalaciji,

trgovac bi također trebao dobiti potvrdu potrošača o gubitku prava odustajanja nakon

potpunog izvršenja ugovora.

Analogijom s pravilima o dodatnim plaćanjima na temelju članka 22., izraze „izričiti zahtjev/

pristanak” u ovom kontekstu treba tumačiti kao impliciranje pozitivnog postupanja

potrošača, kao što je označivanje kućice na internetskoj stranici. Korištenje prethodno

označene kućice ili odredbe u općim uvjetima za ovu svrhu vjerojatno neće ispuniti ove

zahtjeve.

Zahtjev/ pristanak i potvrda potrošača mogu se izraziti odjednom. Zahtjevi iz članka 7. stavka

3. / članka 8. stavka 8. te članka 16. točke (a) mogu se ispuniti, primjerice, sljedećim tekstom:

[ ] Ovime zahtijevam trenutačno izvršavanje ugovora o uslugama i potvrđujem

da ću izgubiti svoje pravo odustajanja od ugovora nakon što se ugovor o

uslugama u potpunosti izvrši.

Izričiti zahtjev/ pristanak potrošača također može biti u obliku izričitog dogovora između

stranaka da izvrše ugovor na ili od određenog datuma tijekom razdoblja odustajanja.

Ako se usluge, kao što je instalacija, pružaju prema kupoprodajnom ugovoru, uvodna

izjava 50. navodi sljedeće: „[…] Za ugovore čiji su predmet i roba i usluge, za aspekte robe

trebala bi vrijediti pravila o povratu robe predviđena ovom Direktivom, a za aspekte usluga

trebao bi vrijediti režim naknade za usluge”.

Dakle, ako se usluga pruža tijekom razdoblja prava odustajanja od kupoprodajnog ugovora

(npr. odmah nakon isporuke robe), trgovac bi također trebao dobiti izričiti zahtjev potrošača


52

za izvođenje usluge tijekom razdoblja prava odustajanja ako želi dobiti naknadu za tu uslugu

u slučaju da potrošač odustane od ugovora:

Primjerice, ako se u okviru ugovora na daljinu ili ugovora sklopljenog izvan

poslovnih prostorija osigurava isporuka i instalacija kućanskog uređaja, potrošač

bi mogao zatražiti od trgovca da uređaj instalira odmah nakon njegove isporuke.

Međutim, potrošač bi i dalje imao razdoblje prava odustajanja od 14 dana od

dana nakon isporuke. Ako potrošač nakon toga odluči odustati od ugovora u tom

razdoblju, trgovac bi imao pravo na kompenzaciju i za instalacijske troškove i za

umanjenu vrijednost uređaja.

Ako potrošač odustane od ugovora tijekom razdoblja prava odustajanja nakon traženja

njegovog trenutačnog izvršavanja, člankom 14. stavkom 3. zahtijeva se da potrošač plati

trgovcu iznos koji je proporcionalan onome što je pruženo na temelju ukupne dogovorene

cijene:

Primjerice, potrošač koji odustane od ugovora za usluge mobilne telefonije nakon

korištenja usluge 10 dana morao bi trgovcu platiti jednu trećinu mjesečne

pretplate22 plus cijenu svih dodatnih usluga primljenih tijekom tog razdoblja.

Ako pružanje usluga uključuje jednokratne troškove trgovca da ih učini dostupnima

potrošaču, trgovac ih može uključiti u izračun kompenzacije:

Primjerice, trgovac može uključiti trošak instalacijskih radova u mjestu

stanovanja potrošača koji se izvode kao dio ugovora za usluge elektroničke

komunikacije u obliku fiksne telefonije prije nego potrošač odustane od ugovora.

Međutim, kompenzacija bi se trebala temeljiti na tržišnoj vrijednosti pruženoga ako je

ukupna cijena pretjerana. Korisna objašnjenja kako odrediti tržišnu vrijednost nalaze se u

uvodnoj izjavi 50., gdje se navodi: „[…] Osnova izračuna razmjernog iznosa trebala bi biti

cijena dogovorena u ugovoru osim ako potrošač dokaže da je već sama ukupna cijena

nerazmjerna, u kojem slučaju se iznos koji treba platiti izračunava na temelju tržišne

vrijednosti pružene usluge. Tržišnu vrijednost trebalo bi definirati tako da se usporedi s

cijenom ekvivalentne usluge koju u trenutku sklapanja ugovora pružaju drugi trgovci. […]”

Uvodna izjava 14. odnosi se na primjenu pravila država članica „o prevelikim ili

iznuđivačkim cijenama”, koja mogu biti važna u primjeni članka 14. stavka 3.

Ova pravila o pravu odustajanja također se primjenjuju na plaćene usluge koje se pružaju

elektroničkim sredstvima, primjerice:

22

Vidi i članak 3. stavak 2. točku (d) Uredbe br. 1182/71, u kojem se navodi „ako razdoblje uključuje

dijelove mjeseca, smatra se da mjesec u svrhe izračunavanja takvih dijelova ima trideset dana”.


53

Članak 14.

4. Potrošač ne snosi troškove za:

(a) izvršavanje usluga ili isporuku vode, plina ili električne energije koji se ne nude za

prodaju u ograničenom obujmu ili određenoj kvaliteti, ili područnog grijanja, u potpunosti ili

djelomično tijekom roka za odustajanje, kad:

(i) trgovac nije pružio informacije u skladu s točkama (h) ili (j) članka 6. stavka 1.; ili

(ii) potrošač nije izričito zatražio da izvršavanje započne tijekom roka za odustajanje u

skladu s člankom 7. stavkom 3. i člankom 8. stavkom 8.; […]

Članak 12.

Ostvarenjem prava odustajanja prestaju obveze stranaka da:

(a) izvrše ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija; ili

(b) u slučajevima kad je potrošač dao ponudu, da sklope ugovor na daljinu ili izvan poslovnih

prostorija.

pretplate na internetsku pohranu slika koje je izradio potrošač, na društvene

mreže ili internetsku glasovnu/video telefoniju;

pretplate na online usluge vremenske prognoze ili prometne usluge;

pretplate na online novine/glasila (vidi i izuzetak od prava odustajanja na temelju

članka 16. točke (j), koji se primjenjuje na isporuku novina, ali ne i na pretplate

na novine).

6.5.2. Posljedice neispunjavanja obveza od strane trgovca

Na temelju članka 14. stavka 4. točke (a) potrošač ne snosi nikakve troškove, tj. potrošač ima

pravo ili na povrat plaćenog iznosa ili na neplaćanje ako trgovac nije dao potrebne

informacije o pravu odustajanja na temelju članka 6. stavka 1. točke (h) ili (j) ili ako potrošač

nije izričito zatražio da usluga započne tijekom razdoblja odustajanja.

Kao i u slučaju gore navedene robe, nepružanje ovih posebnih informacija može se pokazati

skupim za trgovca jer na temelju članka 10. razdoblje odustajanja može biti produženo do 12

mjeseci. To znači da potrošač prilično dugo može imati pravo na besplatne usluge ili

komunalne usluge.

6.6. Raskid ugovora nakon ostvarenja prava odustajanja

U članku 12. navodi se da se ostvarenjem prava odustajanja ukidaju obveze stranaka da

izvršavaju ugovor, osobito obvezu potrošača da plati ili sklopi ugovor ako je potrošač dao

ponudu.


54

Članak 15.

1. Ne dovodeći u pitanje članak 15. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od

23. travnja 2008. o kreditnim sporazumima s potrošačima, ako potrošač ostvari svoje pravo

odustajanja od ugovora na daljinu i ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija u skladu

s člancima 9. do 14. ove Direktive, svi popratni ugovori automatski se raskidaju, a da za to

potrošač ne snosi nikakve troškove, osim kako je predviđeno u članku 13. stavku 2. i članku

14. ove Direktive.

2. Države članice utvrđuju detaljne propise o raskidu takvih ugovora.

Međutim, na temelju članka 3. stavka 2. ovo pravilo ne utječe na druga posebna sektorska

pravila EU-a o raskidu ugovora.

Primjerice, Direktivom 2009/72/EZ o unutarnjem tržištu električne energije23 i

Direktivom 2009/73/EZ o unutarnjem tržištu prirodnog plina24 (članak 3. stavak

6.) određuje se da kada kupac, uz poštovanje uvjeta ugovora, poželi promijeniti

opskrbljivača, predmetni operator (operatori) izvrši (izvrše) promjenu u roku od

tri tjedna.

Dakle, ako potrošač odluči odustati od ugovora za električnu energiju ili plin, ili se prebaciti

na drugog opskrbljivača, prethodni opskrbljivač i potrošač mogu nastaviti biti obvezani

svojim ugovorom do tri tjedna, odstupajući od pravila u članku 14. stavku 3. o naknadi za

pruženo prije odustajanja.

6.7. Popratni ugovori

Člankom 2. stavkom 15. popratni ugovor se definira kao: „ugovor kojim potrošač stječe robu

ili usluge koje se odnose na ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija i

u kojem tu robu isporučuje ili te usluge pruža trgovac ili treća strana na temelju dogovora

između te treće strane i trgovca”, primjerice:

ugovor o isporuci, održavanju ili instalaciji,

ugovor o osiguranju i kreditu za financiranje kupnje.

23 Direktiva 2009/72/EZ o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan

snage Direktive 2003/54/EZ, članak 3. stavak 5.:

„Države članice osiguravaju sljedeće:

(a) kada kupac, uz poštovanje uvjeta ugovora, poželi promijeniti opskrbljivača, predmetni operator

(operatori) izvrši (izvrše) promjenu u roku od tri tjedna; i (b) kupci imaju pravo primiti sve odgovarajuće podatke o potrošnji.”

24 Direktiva 2009/73/EZ o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište prirodnog plina i stavljanju izvan

snage Direktive 2003/55/EZ, članak 3. stavak 6.:

„Države članice osiguravaju sljedeće: (a) kada kupac, uz poštovanje uvjeta ugovora, poželi promijeniti opskrbljivača, predmetni operator

(operatori) izvrši (izvrše) promjenu u roku od tri tjedna; i

(b) kupci imaju pravo primiti sve odgovarajuće podatke o potrošnji.”


55

Članak 16.

(c) isporuke robe koja je izrađena prema specifikacijama potrošača ili očito prilagođena

potrošaču;

Iako su općenito isključeni iz područja primjene Direktive na temelju članka 3. stavka 3.

točke (d), svi popratni ugovori o osiguranju i kreditu bili bi raskinuti u skladu s člankom 15.

Odnos između odvojenih povezanih ugovora trebao bi se ocijeniti kako bi se odredilo koji je

glavni, a koji popratni ugovor uz glavni ugovor:

Primjerice, ako putem odvojenih ugovora s istim trgovcem potrošač kupi usluge

mobilne telefonije i mobilni uređaj koji je (djelomično) plaćen u mjesečnoj cijeni

za uslugu, ugovor o uslugama trebao bi se smatrati glavnim ugovorom. To ne bi

trebalo spriječiti potrošača od odvojenog odustajanja samo od popratnog

kupoprodajnog ugovora uz zadržavanje ugovora o uslugama.

Ako popratni ugovor podliježe Direktivi (primjerice ugovor za isporuku ili instalaciju),

potrošač bi trebao trgovcu nadoknaditi troškove pruženoga u skladu s člankom 13. stavkom 2.

i člankom 14.

S druge strane, ako je popratni ugovor općenito izvan područja primjene Direktive (kao što je

ugovor o osiguranju ili kreditu), posljedice raskida podliježu posebnim sektorskim ili općim

pravilima ugovornog prava država članica.

Detaljna pravila o raskidu popratnih ugovora utvrđuju države članice. Ona mogu uključivati,

primjerice, obvezu trgovca da informira svakog drugog relevantnog trgovca kada ga potrošač

obavijesti o odluci potrošača da odustane od glavnog ugovora.

6.8. Izuzeća od prava odustajanja

U članku 16. navodi se 13 ugovora/ situacija u kojima potrošač nema pravo odustajanja ili

gubi to pravo u određenim uvjetima. Sljedeće situacije ili ugovori ovdje zaslužuju posebnu

pozornost.

6.8.1. Roba izrađena prema specifikacijama potrošača ili očito prilagođena potrošaču

Ovaj izuzetak od prava odustajanja jednak je onome utvrđenom u članku 6. stavku 3.

Direktive 97/7/EZ o prodaji na daljinu.

„Roba izrađena prema specifikacijama potrošača” definirana je u članku 2. Direktive kao

„roba koja nije gotova roba nego je izrađena na temelju pojedinačnog izbora ili odluke

potrošača”. Uvodna izjava 29. Direktive upućuje na „zavjese šivane po mjeri” kao primjer

robe izrađene prema specifikacijama potrošača ili koja je očito prilagođena potrošaču.


56

Članak 16.

(d) isporuke lako pokvarljive robe ili robe s kratkim rokom trajanja;

(e) isporuke originalno zatvorene robe koja nije pogodna za povrat zbog zaštite zdravlja ili

higijene, a koja je nakon isporuke otvorena;

(f) isporuke robe koja se zbog svoje naravi nakon isporuke miješa s drugim elementima od

kojih se ne može odvojiti;

Budući da je ovo pravilo izuzetak od općenitijeg pravila koje potrošačima daje pravo

odustajanja od ugovora na daljinu/ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija, treba ga

usko tumačiti.

Dakle, ovaj izuzetak trebao bi obuhvaćati primjerice:

robu za koju je potrošač pružio specifikacije, kao što su mjere za namještaj ili

veličinu tkanine;

robu za koju je potrošač zatražio posebne prilagođene značajke, kao što je

određeno oblikovanje za automobil koji je izrađen po narudžbi ili posebnu

komponentu za računalo koju treba pojedinačno nabaviti za tu posebnu narudžbu

i koja nije dio opće ponude trgovca javnosti;

naljepnice s adresom za kontaktne informacije potrošača ili majice s potrošaču

prilagođenim natpisom ili slikom.

Specifikacija/ prilagodba potrošaču u ovom kontekstu treba se uzeti tako da znači da je roba u

načelu jedinstvena i proizvedena u skladu s individualnim željama i zahtjevima koje je

potrošač naveo i dogovorio s trgovcem.

Nasuprot tome, ako potrošač samo uređuje robu birajući između standardnih (prethodno

postavljenih) opcija koje odredi trgovac, kao što su boja ili dodatna oprema u automobilu ili

uređuje komplet namještaja na temelju standardnih elemenata, ne bi trebalo biti moguće

govoriti o „specifikaciji” ili „prilagodbi potrošaču” u uskom smislu ove odredbe.

6.8.2. Roba sa specifičnim značajkama

Primjer lako pokvarljive robe ili robe s kratkim rokom trajanja na koju se upućuje u točki (d)

mogu biti:

hrana i piće s kratkim rokovima trajanja, uključujući one koji se drže u hladnjaku.

Kako bi proizvod bio izuzet na temelju točke (e), trebala bi postojati stvarna zdravstvena

zaštita ili higijenski razlozi za korištenje zatvorene ambalaže koja se može sastojati od


57

Članak 16.

(l) pružanja usluga smještaja osim u boravišne svrhe, prijevoza robe, usluga iznajmljivanja

automobila, ugostiteljskih usluga ili usluga koje se odnose na aktivnosti u slobodnom

vremenu ako ugovor predviđa konkretan datum ili rok izvršenja;

zaštitnog omota ili folije. Ovaj bi se izuzetak mogao primijeniti primjerice na sljedeću robu

ako je potrošač nije otvorio nakon isporuke:

kozmetički proizvodi poput ruževa;

madraci. C-681/17

Za druge kozmetičke proizvode koji se ne mogu smatrati originalno zatvorenima radi zaštite

zdravlja ili higijenskih razloga, trgovac može potrošaču pružiti drugi način njihova

isprobavanja u trgovini, primjerice uključivanjem besplatnog probnog proizvoda. Na taj način

potrošači ne bi morali otvarati ambalažu proizvoda kako bi ostvarili svoje pravo

ustanovljavanja prirode i značajki proizvoda.

Uvodna izjava 49. upućuje na opskrbu „goriva” kao primjer robe koja se neodvojivo miješa s

drugim predmetima.

6.8.3. Ugovori s posebnim datumom ili razdobljem izvršavanja

Da bi se primjenjivao ovaj izuzetak, ugovor bi trebao utvrđivati „konkretan datum ili rok

izvršenja”. Ponovno, s obzirom da se radi o izuzetku, treba ga usko tumačiti. Stoga se treba

primjenjivati uzimajući u obzir razloge navedene u uvodnoj izjavi 49.: „[…] Odobravanje

prava odustajanja potrošaču može biti neprimjereno i u slučaju određenih usluga kad

sklapanje ugovora podrazumijeva čuvanje smještajnog kapaciteta koji, kad bi pravo

odustajanja bilo ostvareno, trgovcu može biti teško popuniti. Primjer za to je slučaj

rezervacija u hotelima ili kod drugih kuća za odmor ili u slučaju kulturnih ili sportskih

događaja.”

U uvodnoj izjavi 49. daju se sljedeći primjeri ovog izuzetka:

rezervacije u hotelima, kućama za odmor ili u slučaju kulturnih ili sportskih

događaja.

drugi primjeri uključuju kazališne predstave na određeni datum ili ugostiteljske

usluge na rođendanskoj ili svadbenoj zabavi na određeni datum.

http://curia.europa.eu/juris/liste.jsf?oqp=&for=&mat=or&jge=&td=%3BALL&jur=C%2CT%2CF&num=C-681%252F17&page=1&dates=&pcs=Oor&lg=&pro=&nat=or&cit=none%252CC%252CCJ%252CR%252C2008E%252C%252C%252C%252C%252C%252C%252C%252C%252C%252Ctrue%252Cfalse%252Cfalse&language=en&avg=&cid=7987510


58

Članak 18.

1. Ako se stranke po pitanju trenutka isporuke nisu usuglasile drukčije, trgovac isporučuje

robu prijenosom fizičkog posjeda ili nadzora nad robom na potrošača bez nepotrebnog

odlaganja, ali najkasnije 30 dana od sklapanja ugovora.

2. Kad trgovac nije ispunio svoju obvezu isporuke robe u trenutku usuglašenom s potrošačem

ili u roku određenom u stavku 1., potrošač ga poziva da isporuku izvrši u dodatnom roku koji

je primjeren okolnostima. Ako trgovac robu ne isporuči u tom dodatnom roku, potrošač ima

pravo raskinuti ugovor.

Prvi se podstavak ne primjenjuje na kupoprodajne ugovore u kojima je trgovac odbio

isporučiti robu ili kad je isporuka unutar dogovorenog roka isporuke od bitne važnosti u

odnosu na sve okolnosti oko sklapanja ugovora ili kada, prije sklapanja ugovora, potrošač

obavijesti trgovca da je isporuka do određenog datuma ili na određeni datum od bitne

važnosti. U tim slučajevima, ako trgovac ne isporuči robu u trenutku usuglašenom s

potrošačem ili u roku određenom u stavku 1., potrošač ima pravo odmah raskinuti ugovor.

3. Po raskidu ugovora trgovac bez nepotrebnog odlaganja nadoknađuje sve iznose plaćane na

temelju ugovora.

Pojam „automobil” korišten u članku 16. stavku l. trebao bi se razumjeti kao da upućuje na

vozila oblikovana za prijevoz putnika25.

Najam motocikala i prijevoznih sredstava osim automobila na određene datume/ razdoblja

također se može izuzeti iz prava odustajanja kao usluga „koja se odnosi na aktivnosti u

slobodnom vremenu”.

U predmetu C-336/03 easyCar u pogledu Direktive 97/7/EZ o prodaji na daljinu, Sud je

presudio da „prijevoz” uključuje i stavljanje prometnog sredstva na raspolaganje potrošaču

(vidi osobito stavke 26. i 31.). Prema tom tumačenju, najam kamiona za prijevoz robe na

određeni datum mogao bi biti obuhvaćen rasponom izuzetka navedenog u članku 16. stavku 1.

za „prijevoz robe”.

Iako su člankom 16. stavkom 1. obuhvaćeni ugovori za prijevoz robe, to se ne bi

primjenjivalo na usluge skladištenja, čak i ako se pružaju na određene datume.

7. ISPORUKA

25 „Osobno vozilo” definirano je u članku 2. stavku 1. Direktive 1999/94/EZ (o raspoloživosti informacija

za potrošače o potrošnji goriva i emisijama CO2) kao svako „motorno vozilo kategorije M1 kako je

definirano u Prilogu II. Direktivi 70/156/EEZ”. Direktiva 70/156/EEZ sada je zamijenjena Direktivom

2007/46/EZ (o odobrenju motornih vozila), gdje se kategorija vozila M1 definira kao „Motorna vozila

namijenjena za prijevoz putnika koja osim sjedala za vozača imaju najviše osam sjedala”. Konačno,

člankom 3. ove Direktive „vozilo” se definira kao „svako vozilo s vlastitim pogonom koje ima

najmanje četiri kotača koje je potpuno, dovršeno ili nepotpuno s najvećom konstrukcijskom brzinom

koja prelazi 25 km/h, uključujući svaku prikolicu koju vuče motorno vozilo”.

http://eur-lex.europa.eu/Notice.do?val=396304%3Acs&lang=en&list=396304%3Acs%2C&pos=1&page=1&nbl=1&pgs=10&hwords&checktexte=checkbox&visu&texte


59

Članak 18. primjenjuje se samo na kupoprodajne ugovore, kako je izričito navedeno u članku

17. stavku 1. Odredbe u članku 18. o vremenu isporuke povezane su sa zahtjevom u članku 5.

stavku 1. točki (d) i članku 6. stavku 1. točki (g) za navođenje roka za isporuku robe.

Na temelju članka 6. stavka 1. točke (g) o ugovorima na daljinu i ugovorima sklopljenima

izvan poslovnih prostorija, trgovac mora informirati potrošača o „roku do kojeg se trgovac

obvezuje isporučiti robu”. Za ugovore sklopljene u poslovnim prostorijama na temelju

članka 5. stavka 1. točke (d), ove informacije moraju se pružiti „kad je to primjenjivo”.

Stoga u ugovorima sklopljenima u poslovnim prostorijama ove informacije ne trebaju biti

dane ako se roba isporučuje odnosno usluga izvodi odmah. Za ugovore sklopljene u

poslovnim prostorijama ove informacije također ne moraju biti dane ako prodavatelj planira

isporučiti robu u roku od 30 dana navedenom u članku 18. stavku 1. (vidi i Poglavlje 4. o

zahtjevu za predugovornim informacijama).

Važno je napomenuti da Direktiva nema posebnih pravila za ugovore o uslugama ako trgovac

ne navede rok za izvođenje usluga. Posljedice takvog propusta mogu biti regulirane

nacionalnim pravom.

Prema članku 18. stavku 2., ako trgovac ne isporuči u tom roku ili roku koji je naveden

potrošaču, potrošač mora s trgovcem dogovoriti produženje razdoblja isporuke. Ako trgovac i

dalje ne isporučuje prije isteka produženja, potrošač ima pravo na raskid ugovora.

Međutim, ako je navedeno razdoblje isporuke ili standardno razdoblje od 30 dana ključno

(npr. za isporuku vjenčanice – vidi uvodnu izjavu 52.), a trgovac ne isporuči robu na vrijeme,

potrošač bi trebao imati pravo na raskid ugovora odmah nakon isteka početno dogovorenog

roka.

Nacionalnim zakonima može se regulirati način na koji bi potrošač trebao obavijestiti trgovca

o ugovoru (vidi uvodnu izjavu 52.).

Na temelju članka 18. stavka 4. nacionalnim zakonima potrošaču se mogu omogućiti drugi

pravni lijekovi, a primjeri za njih se daju u uvodnoj izjavi 53.: „Osim što potrošač ima pravo

raskinuti ugovor kad trgovac nije ispunio svoju obvezu isporuke robe u skladu s ovom

Direktivom, potrošač može u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom iskoristiti druge

pravne lijekove, primjerice odobriti trgovcu dodatni rok za isporuku, prisilno izvršiti ugovor,

obustaviti plaćanje i tražiti odštetu.”

Na temelju članka 18. stavka 3., ako se ugovor raskida, trgovac mora izvršiti povrat svih

plaćenih iznosa bez nepotrebnog odlaganja. U okviru Direktive ne određuje se rok za povrat

novca. Ako postoji spor između potrošača i trgovca o vremenu povrata novca, nadležna

4. Povrh raskida ugovora u skladu sa stavkom 2., potrošač može iskoristiti i druge pravne

lijekove predviđene nacionalnim zakonodavstvom.


60

Članak 20.

U ugovorima po kojima potrošaču robu otprema trgovac, rizik gubitka ili oštećenja robe

prelazi na potrošača kad on ili treća strana koju je naveo potrošač, a koja nije prijevoznik,

stekne robu u fizički posjed. Međutim, ako je potrošač otpremu robe povjerio prijevozniku, a

taj izbor trgovac nije ponudio, rizik na potrošača prelazi po isporuci prijevozniku, čime se ne

dovode u pitanje prava potrošača u odnosu na prijevoznika.

Članak 19.

Države članice zabranjuju trgovcima da za korištenje određenog sredstva plaćanja naplaćuju

potrošačima naknade koje prelaze trošak koji za korištenje toga sredstva plaćanja snosi

trgovac.

nacionalna tijela i sudovi morat će donijeti procjenu od slučaja do slučaja. U načelu bi

nekoliko radnih dana trebalo biti dovoljno da trgovac obradi povrat novca.

8. PRIJELAZ RIZIKA

Na temelju članka 20. rizik također prelazi na potrošača nakon što se roba isporuči

prijevozniku ako je potrošač odabrao prijevoznika i trgovac to nije ponudio.

Pri redovnoj isporuci robe naručene elektroničkom trgovinom, narudžbom putem pošte, itd.

često se događa da potrošač ne pregleda odmah isporučenu robu. Na temelju Direktive rizik

prelazi na potrošača prilikom uzimanja robe u fizički posjed neovisno o tome je li provjereno

ima li na njoj nedostataka. Međutim, postoji zahtjev za isporuku bez nedostataka na temelju

Direktive 1999/44/EZ o prodaji robe široke potrošnje i jamstvima. Člankom 5. stavkom 3. te

direktive utvrđuje se da teret dokazivanja da je roba isporučena bez nedostataka pada na

prodavatelja ako se nedostatak pojavi u roku od šest mjeseci od isporuke.

9. NAKNADE ZA KORIŠTENJE SREDSTAVA PLAĆANJA

9.1. Uvod

Članak 19. primjenjuje se na korištenje „sredstava plaćanja”. Budući da ti pojmovi nisu

definirani ni na koji način, članak 19. trebalo bi primjenjivati na sva sredstva plaćanja,

uključujući gotovinu.

U pogledu plaćanja koja koriste (bankovne) kartice za plaćanje, članak 19. trenutačno nije

relevantan za 13 država članica koje su koristile opciju ponuđenu u članku 52. stavku 3.


61

Direktive 2007/64/EZ o uslugama platnog prometa26 da zabrane naplaćivanje dodatnih

naknada.

Nadalje, 24. srpnja 2013. Komisija je predložila mjere27 za zabranu dodatnih naknada za

kartice za plaćanje za većinu kartičnih transakcija. Konkretno, prijedlogom za reviziju

Direktive o uslugama platnog prometa zabranjuju se dodatne naknade za plaćanje za tzv.

kartice za koje vrijede višestrane bankovne provizije28, koje čine više od 95 % tržišta kartica

potrošača.

9.2. Definicija „naknada”

Članak 19. trebao bi se primjenjivati na sve vrste naknada koje su izravno povezane sa

sredstvom plaćanja neovisno o tome kako su predstavljena potrošačima.

Primjerice, naknade na koje se upućuje kao na administrativne, naknade za

rezerviranje ili obavljanje, koje često koriste u sektoru za online prodaju karata,

osobito zrakoplovne i trajektne kompanije, kao i u online prodaji karata za

događaje moraju biti obuhvaćene člankom 19. ako se mogu izbjeći korištenjem

određenog sredstva plaćanja.

Popusti dodijeljeni potrošačima za korištenje određenih sredstava plaćanja, najčešće izravna

terećenja, ne bi se automatski trebali smatrati naknadama za sva druga dostupna sredstva

plaćanja u smislu članka 19. To je zato što „popust” može biti temeljen na legitimnom

interesu trgovca za poticanje određenih sredstava plaćanja koji su učinkovitiji u vezi s

njegovom poslovnom strukturom nego na pokriću troškova korištenja nekih drugih29.

26

Direktiva 2007/64/EZ od 13. studenoga 2007. o uslugama platnog prometa na unutarnjem tržištu i

izmjeni Direktiva 97/7/EZ, 2002/65/EZ, 2005/60/EZ i 2006/48/EZ i stavljanju izvan snage Direktive

97/5/EZ. Članak 52. stavak 3. glasi kako slijedi: „3. Pružatelj usluga platnog prometa ne sprečava

primatelja uplate da od platitelja zatraži naknadu ili da mu ponudi popust za korištenje određenog

platnog instrumenta. Međutim, države članice mogu zabraniti ili ograničiti pravo zaračunavanja

naknada radi potrebe poticanja konkurencije te poticanja uporabe djelotvornih platnih instrumenata.” 27

Prijedlog Direktive o uslugama platnog prometa na unutarnjem tržištu i izmjeni Direktiva 2002/65/EZ,

2013/36/EU i 2009/110/EZ i stavljanju izvan snage Direktive 2007/64/EZ (COM/2013/0547 konačna

verzija); Prijedlog Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o međubankovnim naknadama za kartične

platne transakcije (COM/2013/0550 konačna verzija) 28

Višestrane međubankovne naknade su višestrano dogovorene naknade između pružatelja

usluga platnog prometa platitelja /potrošača i primatelja plaćanja/trgovca. Članak 55. stavak 4.

predložene Direktive omogućuje zabranu dodatnih naknada za plaćanje najpopularnijim platnim

sustavima debitnih i kreditnih kartica koje potrošači koriste (kao što su Visa i MasterCard), za koje

predložena Uredba uvodi ograničenja međubankovnih naknada. Zabrana naplaćivanja dodatnih naknada

neće se primjenjivati na kartice bez ograničenja, koje osobito uključuju komercijalne kartice (kao što su

poslovne kartice) i kartice koje izdaju tzv. trostrani sustavi, gdje kartice ne izdaju banke nego sami

sustavi (npr. American Express i Diners). Za te platne transakcije članak 11. stavak 3. predložene

Uredbe potvrđuje da bi članak 19. DKZ-a ostao primjenjiv radi sprječavanja trgovca da pretjerano

naplati trošak koji se snosi za prihvaćanje tog sredstva plaćanja. 29

Točnije, izravno terećenje trgovcu omogućuje predviđanje novčanog toka. Popust za korištenje

izravnog terećenja može se stoga dodijeliti ne toliko za korištenje određenog sredstva plaćanja koliko za

poticanje potrošača da redovito plaća na određeni datum.

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX%3A32007L0064%3AEN%3ANOT

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX%3A52013PC0547%3AEN%3ANOT

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX%3A52013PC0550%3AEN%3ANOT


62

Međutim, ne može se isključiti da naplaćivanje dodatnih naknada u smislu ovog članka može

biti postignuto davanjem jednakih ili različitih popusta raznim sredstvima plaćanja i

ostavljanjem primjerice samo 1 ili 2 načina plaćanja izvan sustava popusta. Svakom sustavu

popusta trebala bi biti ocijenjena kompatibilnost s člankom 19. od slučaja do slučaja.

Članak 19. ne bi trebao spriječiti trgovce da naplaćuju različite cijene za istu robu ili uslugu

kada se prodaju putem različitih prodajnih kanala.

Primjerice, viša cijena se može naplatiti za ulaznicu za koncert koja se izdaje

izravno u dvorani, a niža cijena naplaćuje se na drugim prodajnim mjestima.

9.3. Definicija „troškova” koje snosi trgovac

9.3.1. Naknade koje se zaračunavaju trgovcima i drugi izravni troškovi za obradu kartičnih

plaćanja

Direktiva ne definira niti daje detalje o pojmu „troška koji snosi trgovac” na koji se upućuje u

članku 19.

Za većinu trgovaca naknada koja se zaračunava trgovcima najveći je pojedinačni dio

troškova prihvaćanja kartičnih plaćanja. Naknade koje se zaračunavaju trgovcima općenito

uključuju:

1) međubankovnu naknadu koju plaća banka trgovca (banka prihvatitelja)

izdavatelju kartice;

2) naknade koje banka trgovca plaća sustavu (npr. Visa ili MasterCard); i

3) maržu koju zadržava banka trgovca za pokrivanje troškova i profit.

Za transakcije kreditnih kartica naknade koje se zaračunavaju trgovcima obično se fiksiraju na

postotak transakcijske vrijednosti, dok je za transakcije debitnih kartica uobičajenija paušalna

stopa, iako ne univerzalno. Naknada koja se zaračunava trgovcima značajno varira ovisno o

prometu, poslovnom sektoru i drugim karakteristikama trgovca.

Nadalje, mogu postojati transakcijske ili režijske naknade koje trgovac plaća banci

prihvatitelja ili posredniku platne usluge.

Posrednici platnih usluga omogućuju nekim trgovcima na malo da prihvaćaju sigurna plaćanja

i mogu naplaćivati pružanje funkcionalnosti plaćanja, otkrivanje prijevara i usluge upravljanja

i/ili usluge koje obično pružaju banke prihvatitelja30.

30 Posrednici platnih usluga omogućuju nekim trgovcima na malo da prihvaćaju sigurna plaćanja online ili

u drugim situacijama kada „vlasnik kartice nije prisutan”, primjerice putem pozivnih centara ili

narudžbe poštom. Posrednici mogu naplaćivati: (i) pružanje opreme i usluga potrebnih za prihvaćanje

online i drugih plaćanja na daljinu, kao što je funkcionalnost plaćanja za internetske stranice trgovaca

na malo; i /ili (ii) pružanje usluga otkrivanja prijevare i usluga upravljanja (za koje su neki posrednici

specijalizirani); i /ili pružanje nekih ili svih usluga trgovcima koje obično pružaju banke prihvatitelja,

do potpune obrade transakcije. U tim slučajevima posrednik obično posluje s bankom prihvatitelja i

djeluje kao kontaktna točka za trgovce na malo, zaračunavajući maržu na relevantne naknade

prihvatitelja.


63

9.3.2. Opći troškovi poslovanja koji su neizravno povezani s obradom plaćanja

Trgovci obično snose druge poslovne troškove koji se mogu neizravno povezati s

prihvaćanjem ili obradom plaćanja na temelju korištenih sredstava. To su uglavnom

administrativni troškovi, naknade za instalaciju i postavljanje opreme i troškovi koji proizlaze

iz upravljanja rizikom prijevara i rizicima.

9.3.3. Prihvatljivi troškovi koji opravdavaju naknadu za korištenje sredstava plaćanja

Samo naknade koje se izravno zaračunavaju trgovcu za korištenje sredstava plaćanja treba

smatrati „troškom” tog sredstva plaćanja u smislu članka 19.

Troškovi trgovca koji se legitimno mogu uzeti u obzir za opravdavanje naknada potrošačima

su naknade koje se zaračunavaju trgovcima i transakcijske ili režijske naknade koje se

plaćaju posrednicima za neke ili sve usluge trgovcima koje obično pružaju banke

prihvatitelja. U tim slučajevima posrednik obično posluje s bankom prihvatitelja i djeluje

kao kontaktna točka za trgovce na malo, zaračunavajući maržu na naknade banke prihvatitelja

za relevantne usluge.

Trgovac odlučuje hoće li ustupiti vanjskim tvrtkama, primjerice pružanje sljedećih

proizvoda/usluga:

– nabave i održavanja opreme za prodajna mjesta kao što su chip-and-pin uređaji;

– nadzora prijevara i održavanja sukladnosti sa standardima za sigurnost podataka u

industriji kartica za plaćanje PCI DSS (Payment Card Industry Data Security

Standards) koji pomažu u sprječavanju prijevara, kako zahtijevaju sve velike kartične

mreže;

– razvoja i održavanja infrastrukture za obradu kartičnih plaćanja, kao što je

funkcionalnost plaćanja za internetske stranice ili pozivne centre; i

– osposobljavanja osoblja.

Troškovi opreme za plaćanje, otkrivanja prijevare i usluga upravljanja (ili sličnih) trebali bi

ostati isključeni iz pojma „troška” na temelju članka 19.; umjesto toga treba ih smatrati općim

troškovima poslovanja i to neovisno o tome pruža li ih trgovac izravno ili ih ustupa vanjskim

tvrtkama. Ako se ustupaju vanjskim tvrtkama, općenito se zaračunavaju odvojeno od glavnih

„režijskih naknada” ili naknada koje se zaračunavaju trgovcima.

Obrada plaćanja i rukovanje gotovinom uključuje troškove osoblja koje je teško kvantificirati

jer su često uključeni u ukupne administrativne troškove. Troškovi koji proizlaze iz

upravljanja rizikom prijevara i rizicima znatno variraju između sektora i trgovaca no

općenito se smatra da su u padu zahvaljujući uvođenju novih tehnologija elektroničkog

plaćanja. Ti troškovi također trebaju ostati isključeni iz pojma „troška” na temelju članka 19. i

treba ih umjesto toga smatrati općim troškovima poslovanja.

Ovaj je argument posebno važeći za poduzeća koja prodaju robu ili pružaju usluge samo

online i prihvaćaju samo elektronička sredstva plaćanja. Za takva poduzeća troškovi osoblja


64

Članak 21.

Države članice osiguravaju da kad trgovac raspolaže telefonskom linijom kako bi ga se u vezi

sa sklopljenim ugovorom moglo zvati telefonom, potrošač koji zove trgovca nije obvezan

platiti više od osnovne tarife poziva.

Prvim se podstavkom ne dovodi u pitanje pravo pružatelja telekomunikacijskih usluga da

zaračunavaju takve pozive.

ostvareni prilikom obrade elektroničkog plaćanja i troškovi koji proizlaze iz upravljanja

rizikom prijevare i rizicima temeljni su elementi njihova modela poslovanja.

Nadalje, s praktičnijeg stajališta, uključivanje svih mogućih elemenata koji mogu biti

povezani čak i neizravno sa sredstvom plaćanja u pojam „troška” otežalo bi provedbu

članka 19. i spriječilo bi njegov učinak u praksi („effet utile”). To je točno s obzirom da je,

primjerice, javno dostupno vrlo malo informacija o administrativnim troškovima i da se točan

trošak opreme i/ili instalacije može izračunati samo širenjem iznosa preko nepoznatog broja

transakcija.

Budući da je samo trgovac u položaju pružiti relevantne detalje o trošku sredstva plaćanja,

potreba provjere od slučaja do slučaja što su „neizravni troškovi” određenog sredstva plaćanja

zahtijevala bi disproporcionalne napore provedbe i dovela bi do vrlo nesigurnog i

nedosljednog ishoda diljem EU-a.

9.4. Plaćanja gotovinom u stranoj valuti

Plaćanje gotovinom u stranoj valuti također je „sredstvo plaćanja” u smislu članka 19. Stoga

trgovac ne bi trebao koristiti pretvaranje valute kao metodu stvarnog nametanja dodatnih

naknada na plaćanje potrošača koje nisu opravdane stvarnim troškovima nastalim nuđenjem

opcije plaćanja gotovinom u stranoj valuti (posebno troškovima koje snosi trgovac za

pretvaranje primljene gotovine).

Primjerice, kada trgovac u udaljenom području kao izuzetak primi od turista

plaćanje gotovinom u stranoj valuti, prihvatljivi troškovi uključivali bi trošak

putovanja trgovca do najbliže banke radi pretvaranja valute i svih naknada koje

banka primjenjuje.

Nasuprot tome, kada je prihvaćanje gotovine u stranoj valuti kao sredstvo

plaćanja standardna komercijalna praksa za trgovca, vjerojatno je da će

prihvatljivi troškovi biti samo primjenjive naknade za pretvaranje valute.

10. KOMUNIKACIJA TELEFONOM


65

Članak 22.

Prije nego što ugovor ili ponuda postanu obvezujući za potrošača, trgovac traži izričiti

pristanak potrošača na svako dodatno plaćanje povrh naknade koja je usuglašena za glavnu

ugovornu obvezu trgovca. Ako trgovac nije dobio izričiti pristanak potrošača nego je

zaključak o njemu izveo na temelju standardnih opcija koje je potrošač dužan odbiti kako bi

Cilj je ove odredbe zaštititi potrošače od dodatnih troškova ako trebaju zvati trgovca s kojim

su sklopili ugovor, primjerice, ako imaju reklamaciju. Takvi telefonski pozivi ne smiju

zahtijevati od potrošača da plati više od „osnovne tarife poziva”.

Iako Direktiva ne daje izričitu definiciju osnovne tarife, njezina je logika tražiti od trgovaca

da osiguraju da potrošači ne plaćaju više od čistog troška usluge elektroničkih komunikacija

za pozive koje podliježu članku 21.

Kako bi ispunili ovaj zahtjev „osnovne tarife poziva”, trgovci bi trebali koristiti telefonske

brojeve kao što su standardni (geografski) fiksni ili mobilni brojevi koji ne podliježu

nikakvom režimu posebne tarife.

Negeografski brojevi koje pružatelji usluga elektroničkih komunikacija normalno uključuju u

svoje ponude „paketa” minuta po fiksnoj mjesečnoj cijeni, i brojevi koji se naplaćuju po

tarifama koje nisu više od poziva na geografske brojeve također bi bili primjeri brojeva koji se

zaračunavaju po osnovnoj tarifi poziva.

Nasuprot tome, trgovci bi osobito trebali izbjegavati korištenje telefonskih brojeva koji im

omogućuju da financiraju ili pridonose troškovima pozivnih centara ili ostvaruju dodatne

prihode od tih telefonskih poziva putem dijeljenja prihoda s telekomunikacijskim

operatorima, kao što su brojevi za usluge s posebnom tarifom (UPT).

Stvarna cijena zvanja trgovca za svrhe obuhvaćene člankom 21. stoga će nastaviti varirati za

različite potrošače ovisno o pružatelju elektroničkih komunikacijskih usluga odabranom za

poziv.

Pojam „osnovne tarife poziva” u svrhe DKZ-a ne bi trebalo tumačiti kao obvezivanje trgovaca

na korištenje tzv. „besplatnih telefonskih” brojeva, koji su općenito besplatni za pozivatelja.

Također ga ne bi trebalo tumačiti kao obvezivanje trgovca da odabere određenog pružatelja

telekomunikacijskih usluga ili da se prebaci s mobilne na fiksnu telefoniju ili obrnuto.

Članak 21. ne bi trebao utjecati na postojeće razlike između domaćih, međunarodnih i

mobilnih tarifa roaming poziva koje naplaćuju pružatelji elektroničkih komunikacijskih

usluga. Dakle, potrošač koji zove prodavatelja koji ima sjedište u drugoj državi članici može

platiti više za poziv nego domaći kupci trgovca.

11. DODATNA PLAĆANJA


66

Na temelju članka 3. stavka 3. točke (k), zabrana iz članka 22. o korištenju prethodno

označenih kućica za pružanje i naplaćivanje dodatnih roba/usluga primjenjuje se i na usluge

prijevoza putnika. Nadalje, to se primjenjuje neovisno o tome podliježe li dodatna usluga po

sebi općenito Direktivi. Prethodno označene kućice zabranjene člankom 22. mogu se odnositi

na primjerice:

opciju brze dostave ili ugovor o održavanju prilikom kupnje IT opreme;

ugovor o osiguranju prilikom kupnje zrakoplovne karte.

12. ONLINE DIGITALNI PROIZVODI

12.1. Uvod

Direktivom se uvodi posebna kategorija „ugovora za digitalni sadržaj koji se ne isporučuje

na materijalnom nosaču podataka”, na koje se u ovom dokumentu upućuje kao na „ugovore

za online digitalni sadržaj”. U okviru Direktive ne pruža se izričita definicija ovih ugovora, no

u uvodnoj izjavi 19. objašnjava se da „ugovore za digitalni sadržaj koji se ne isporučuje na

materijalnom nosaču podataka ne bi trebalo u svrhu ove Direktive razvrstavati ni kao

kupoprodajne ugovore ni kao ugovore o uslugama.[…]”.

„Digitalni sadržaj” definiran je u članku 2. stavku 11. kao „podaci koji se proizvode i

isporučuju u digitalnom obliku”. U uvodnoj izjavi 19. navode se primjeri: „Digitalni sadržaj

označava podatke koji se proizvode i isporučuju u digitalnom obliku, kao što su računalni

programi, aplikacije, igre, glazba, video snimke ili tekstovi, neovisno o tome pristupa li im

se učitavanjem podataka ili strujanjem (streaming), s materijalnog nosača podataka ili

preko drugih sredstava. […]”.

Ova široka definicija digitalnog sadržaja znači da „ugovori za online digitalni sadržaj” mogu

obuhvaćati potencijalno vrlo raznovrsne situacije koje uključuju isporuku podataka u

digitalnom obliku.

Nadalje, s obzirom na razliku navedenu u uvodnoj izjavi 19., ugovori za online digitalni

sadržaj podliježu Direktivi čak i ako ne uključuju plaćanje cijene od strane potrošača.

Doista, iako se Direktivom u članku 2. stavcima 5. i 6. definiraju „kupoprodajni ugovor” i

„ugovor o uslugama” kao ugovori kojima potrošač plaća ili se obvezuje platiti cijenu, u

Direktivi nema odredbe o ugovorima za online digitalni sadržaj kojom bi se oni učinili

podložnima sličnom zahtjevu da potrošač plaća cijenu.

Uključivanjem ugovora za besplatni online digitalni sadržaj znatno se proširuje područje

primjene Direktive. Međutim, s obzirom da se Direktiva primjenjuje na „ugovore koji se

sklapaju između potrošača i trgovaca” (članak 1.), ne bi se trebala primjenjivati na online

digitalni sadržaj koji se pruža sredstvima prikazivanja informacija na internetu bez izričitog

izbjegao dodatno plaćanje, kupac ima pravo na povrat toga plaćanja.


67

sklapanja ugovora. Sam po sebi, pristup internetskoj stranici ili učitavanje s internetske

stranice ne bi se trebali smatrati „ugovorom” u svrhe Direktive.

Ovisno o tome kako je organiziran proces naručivanja, moguće je ponuditi i kupiti više

proizvoda digitalnog sadržaja na temelju jednog ugovora za online digitalni sadržaj,

primjerice, tijekom jednog spajanja na platformu trgovca.

Nadalje, ovisno o njegovim uvjetima, ugovor za pretplatu može obuhvaćati isporuku

asortimana digitalnog sadržaja. Ako je obuhvaćena ugovorom o pretplati, svaka isporuka

pojedinačnog digitalnog sadržaja na temelju tog ugovora ne bi prema tome činila novi

„ugovor” u svrhe ove Direktive.

Nasuprot tome, ako pružatelj platforme ili drugi trgovac ponudi pretplatniku posebni digitalni

sadržaj koji nije obuhvaćen pretplatom, isporuka takvog digitalnog sadržaja činila bi novi

ugovor u svrhe ove Direktive.

Ako digitalni proizvod uključuje opcionalne dodatne i uključene kupnje, potrošač bi prije

kupnje digitalnog proizvoda trebao biti pravilno obaviješten da takve dodatne opcije kupnje

mogu biti ponuđene. Ovaj se zahtjev može primijeniti primjerice na:

aplikacije koje uključuju kupnju unutar aplikacije, kao što su dodaci ili dodatne

razine u videoigri;

pretplate na usluge audiovizualnog sadržaja koje uključuju opcionalan sadržaj

koji se plaća po pregledavanju (filmovi) koji se nudi uz dodatnu naknadu.

U tim slučajevima trgovci bi trebali tražiti izričit pristanak potrošača u skladu s člankom 22.

Direktive za svako dodatno plaćanje uz naknadu za glavnu ugovornu obvezu trgovca.

Nadalje, potrošače je potrebno jasno obavijestiti, na izravan i očit način, o načinima plaćanja

za navedene dodatne kupovine prije prijave na glavni digitalni proizvod u kojemu se nude.

Automatskim postavkama za plaćanja ne bi se smjela dopustiti dodatna kupnja bez izričitog

pristanka potrošača (npr. pomoću lozinke ili na druge odgovarajuće načine). Što se tiče kupnji

unutar aplikacija, kada su sustavom predviđeni određeni termini za valjanost autentifikacije

(npr. razmak od 15 minuta), trgovci ne bi trebali automatski primjenjivati standardne

postavke, već tražiti izričit pristanak potrošača također u vezi s primjenjivim trajanjem

valjanosti31.

31

Vidi IP/14/187 od 27.2.2014. i Zajedničko stajalište nacionalnih provedbenih tijela potrošača o zaštiti

potrošača u vezi s „kupnjama unutar aplikacija” za online igrice.

http://europa.eu/rapid/press-release_IP-14-187_en.htm

http://ec.europa.eu/consumers/enforcement/docs/common_position_on_online_games_en.pdf


68

Članak 14.

12.2. Pravo odustajanja

U odnosu na ugovore za online digitalni sadržaj, člankom 16. točkom (m) regulira se pravo

odustajanja kako slijedi: „[Države članice ne smiju davati pravo odustajanja s obzirom na

ugovore koji se tiču]: (m) isporuke digitalnog sadržaja koji se ne isporučuje na materijalnom

nosaču podataka ako je izvršavanje započelo uz prethodni izričiti pristanak potrošača i

njegovu potvrdu da time gubi pravo odustajanja.”

Članak 16. točka (m) ima cilj sličan onome pravila iz članka 16. točke (i) kojime se zapakirani

opipljivi nosači podataka (CD-i, DVD-i itd.) izuzimaju od prava na odustajanje ako ih

potrošač otpakira. To znači da u oba navedena slučaja, za razliku od slučaja odustajanja od

pružanja usluga (vidi Poglavlje 6.5.), potrošač nema pravo „testirati” digitalni sadržaj tijekom

trajanja razdoblja prava odustajanja.

U skladu s time, potrošač gubi pravo na odustajanje čim započne izvršenje ugovora uz njegov

pristanak i potvrdu gubitka tog prava, kao i s početkom učitavanja ili strujanja video ili audio

datoteke. Ako trgovac pruži mrežnu poveznicu za pokretanje strujanja ili učitavanja, potrošač

gubi pravo na odustajanje tek nakon aktivacije poveznice.

„Izričit” pristanak i potvrda u svrhu članka 16. točke (m) tumači se analogijom na pravila o

izričitom pristanku navedena u članku 22. o dodatnim plaćanjima za dodatne usluge. To znači

da potrošač treba poduzeti pozitivan postupak, kao što je označivanje kućice na internetskoj

stranici trgovca. Izraz pristanka i potvrde putem unaprijed označene kućice ili prihvaćanje

općih uvjeta vjerojatno neće ispuniti zahtjeve iz članka 16. točke (m).

Potrošač svoj izričit pristanak i potvrdu može dati u jednoj izjavi, na primjer, sljedećim

riječima:

[ ] Ovime pristajem na trenutačno izvršavanje ugovora i potvrđujem da ću

izgubiti svoje pravo odustajanja od ugovora nakon što učitavanje ili strujanje

digitalnog sadržaja započne.

Ako se online digitalni sadržaj isporučuje u navedenim uvjetima, oni bi također trebali

navoditi informacije o izuzimanju od prava odustajanja koje nalaže članak 6. stavak 1. točka

(k). Tako neće biti potrebno pružati informacije iz članka 6. stavka 1. točke (h), uključujući

uzorak obrasca za odustajanje naveden u Prilogu I. (B).

Usto, člankom 8. stavkom 7. izričito se zahtijeva od trgovaca da u potvrdu ugovora uključe

potvrdu prethodno navedenog pristanka i potvrde prije početka izvršenja ugovora (vidi

također Poglavlje 5.4. o potvrdi ugovora).

Ako bilo koji od navedenih uvjeta nije ispunjen primjenjuje se članak 14. stavak 4. točka (b)

koji daje pravo potrošaču da ne plati za primljeni sadržaj ili da mu se vrati plaćeni iznos:


69


(r) kada je to primjenjivo, funkcionalnost digitalnog sadržaja, uključujući i primjenjive mjere

tehničke zaštite;

(s) kada je to primjenjivo, relevantnu interoperabilnost digitalnog sadržaja s računalnom

opremom i programskom podrškom, s kojom je trgovac upoznat ili se opravdano može

očekivati da je trebao biti upoznat;

Rješenje iz članka 14. stavka 4. točke (b) potrebno je primjenjivati čak i ako je potrošač

izgubio pravo odustajanja u skladu s člankom 16. točkom (m) ako se trgovac nije pridržavao

obveze omogućavanja potvrde o pristanku i potvrdi potrošača u skladu s člankom 14. stavkom

4. točkom (b) podtočkom (iii).

12.3. Obveze obavješćivanja

Uz druge zahtjeve za predugovorne informacije razmatrane u Poglavlju 4. pružatelji

digitalnog sadržaja podliježu posebnim zahtjevima za informacije o funkcionalnosti i

interoperabilnosti digitalnog sadržaja u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkama (r) i (s) (za

ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija i ugovore na daljinu – identični zahtjevi za

ugovore sklopljene u poslovnim prostorijama navedeni su u članku 5. stavku 1. točkama (g) i

(h)):

U uvodnoj izjavi 19. objašnjava se: „[…] Pojam funkcionalnosti trebao bi se odnositi na

načine na koje se digitalni sadržaj može upotrijebiti, primjerice za praćenje ponašanja

potrošača; isto tako trebao bi se odnositi i na izostanak ili prisutnost tehničkih ograničenja

kao što su zaštita putem upravljanja digitalnim pravima ili regionalno kodiranje. Pojmom

relevantne interoperabilnosti žele se opisati informacije o standardnoj računalnoj opremi i

programskom okruženju s kojima je digitalni sadržaj kompatibilan, primjerice operativnom

sustavu, potrebnoj verziji i određenim svojstvima opreme […]”.

4. Potrošač ne snosi troškove za:

[…]

(b) cjelovitu ili djelomičnu isporuku digitalnog sadržaja koji se ne isporučuje na

materijalnom nosaču podataka, kad:

(i) potrošač nije dao svoj prethodni izričiti pristanak na početak izvršavanja prije

isteka kraja 14-dnevnog roka iz članka 9.;

(ii) potrošač nije potvrdio da dajući svoj pristanak gubi pravo odustajanja;

(iii) trgovac nije dostavio potvrdu u skladu s člankom 7. stavkom 2. ili člankom 8.

stavkom 7.


70

S obzirom na veliku raznolikost digitalnih proizvoda, ne čini se izvedivim dati jedan iscrpan

popis parametara funkcionalnosti i interoperabilnosti koji bi se primjenjivao na sve digitalne

proizvode. Trgovac bi trebao ocijeniti potrebu za pružanjem tih informacija u skladu s

pojedinačnim značajkama proizvoda. Sljedeći neiscrpan popis prikazuje glavne parametre za

funkcionalnost i interoperabilnost i može ga se upotrebljavati kao kontrolni popis prilikom

odlučivanja koje će se informacije pružiti o pojedinom proizvodu.

12.3.1. Funkcionalnost

Ovisno o proizvodu, potrebno je pružiti sljedeće informacije:

1) Jezik sadržaja i, ako je različit, jezik svih uputa uključenih u sadržaj

2) Metodu pružanja sadržaja: npr. strujanje, online, jednokratno učitavanje, pristup za

učitavanje na određeno vrijeme;

3) Za video i audiodatoteke: trajanje reprodukcije sadržaja;

4) Za datoteke koje se mogu učitati: vrsta datoteke i veličina

5) Jesu li se trgovac ili treća strana obvezali ili nisu na održavanje ili ažuriranje

proizvoda;

6) Svi uvjeti za korištenje proizvoda koji nisu izravno povezani s interoperabilnošću, kao

što su:

a. praćenje i/ili prilagodba potrošaču;

b. potreba za internetskom vezom kako bi se koristio proizvod i njezini tehnički

zahtjevi (kao što su minimalna brzina učitavanja i slanja);

c. potreba da drugi korisnici imaju instaliran određeni softver (npr. za

komunikacijski softver).

7) Sva ograničenja o uporabi proizvoda:

a. ograničenja o broju ili vremenskom trajanju pregledavanja, čitanja ili uporabe

digitalnog proizvoda;

b. ograničenja za ponovnu uporabu sadržaja, u svrhe kao što su privatni

primjerci;

c. ograničenja koja se temelje na lokaciji uređaja potrošača;

d. sve funkcionalnosti za koje je uvjet dodatna kupnja, kao što su plaćeni sadržaj,

članstva u klubovima ili dodatni hardver ili softver.

12.3.2. Interoperabilnost

Interoperabilnost se može opisati pružanjem informacija na uređajima s kojima se sadržaj

može upotrebljavati; gdje je to moguće, to bi trebalo uključivati informacije o potrebnom

operativnom sustavu i dodatnom softveru, uključujući broj inačice, te hardveru, kao što su

brzina procesora i značajke grafičke kartice.


71

PRILOG I – MODEL ZA PRIKAZ INFORMACIJA ZA POTROŠAČE O ONLINE DIGITALNIM

PROIZVODIMA

Model je osmišljen kako bi pružio informacije za potrošače na jednoličan i usporediv način te

kako bi pomogao industriji u ispunjavanju zahtjeva za informacijama iz Direktive o

digitalnim proizvodima.

Konkretno, model trgovcima omogućuje davanje potrebnih predugovornih informacija o

digitalnom proizvodu u skladu s člankom 8. stavcima 2. i 4. Direktive (kako je navedeno

ranije u Poglavlju 5.) On ne ograničava pravo trgovca na pružanje traženih informacija u

drugom zakonski usklađenom obliku.

Kako bi bio „primjeren u odnosu na nosač podataka i na robu ili usluge” kako nalaže članak

6. stavak 1. točka (a), opis glavnih značajki digitalnog proizvoda trebao bi također uključivati

informacije o njegovoj funkcionalnosti i interoperabilnosti, bez kojih potrošač možda ne bi

mogao ocijeniti ispunjava li proizvod njegove zahtjeve:

Primjerice, vrsta datoteke mogla bi biti korisna za potrošača kako bi procijenio

uklapa li se pjesma za učitavanje u postojeću glazbenu zbirku potrošača, npr.

nekomprimirane medijske datoteke. Međutim, za glazbu prenošenu strujanjem vrsta

datoteke možda i nije toliko bitna.

Slično, niskobudžetne aplikacije za mobilne telefone ne zahtijevaju nužno informacije

o uvjetima za ažuriranja, dok su za uredski paket ili skener virusa te informacije

potrošaču potrebne.

Trgovce bi trebalo poticati na uporabu kategorija informacija s njihovim ikonama, prikazom u

tablici i redoslijedom stavki informacija kako je prikazano u sljedećim primjerima. Ostale

grafičke elemente kao što su fontovi ili boje trgovci mogu prilagoditi njihovu prodajnom

okruženju.


72


73


74


75


76

PRILOG II. – ZAHTJEVI ZA INFORMACIJE ZA POTROŠAČE U DIREKTIVI O PRAVIMA

POTROŠAČA, DIREKTIVI O USLUGAMA I DIREKTIVI O ELEKTRONIČKOJ TRGOVINI

Direktiva o pravima

potrošača 2011/83/EU

Direktiva o uslugama

2006/123/EZ

Direktiva o elektroničkoj

trgovini 2000/31/EZ

Područje

primjene

Ugovori sklopljeni između

trgovca i potrošača koji

podliježu iznimkama u

članku 3. stavku 3.

Usluge koje isporučuju

pružatelji usluga u državi

članici poslovnog nastana ili

privremeno prekogranično

(prema slobodi pružanja

usluga). Obuhvaća sve

usluge osim onih izričito

isključenih u članku 2.

„Usluge informacijskog

društva” kako su definirane u

Direktivi 98/34/EZ, tj.,

usluge koje se obično pružaju

uz naknadu, na daljinu,

elektroničkim sredstvima te

na osobni zahtjev primatelja

usluga.

I. Informacije o trgovcu

I.1.

Naziv

Članak 5. stavak 1. točka (b)

i

članak 6. stavak 1. točka (b)32

identitet trgovca, kao na

primjer njegov trgovački

naziv;

Članak 22. stavak 1. točka (a)

naziv pružatelja, njegov

pravni status i oblik


naziv davatelja usluga;

I.2.

Adresa i podaci

za kontakt

Članak 5. stavak 1. točka (b)

[…] geografsku adresu na

kojoj ima poslovni nastan i

njegov broj telefona;

Članak 6. stavak 1. točka (c)

geografsku adresu na kojoj

trgovac ima poslovni nastan

te, kad su dostupni, broj

telefona, broj telefaksa i

adresu e-pošte trgovca kako

bi omogućio potrošaču da

brzo stupi u vezu s trgovcem

i da s njim učinkovito

komunicira te, kad je to

primjenjivo, geografsku

adresu i identitet trgovca u

čije ime on djeluje;

Članak 6. stavak 1. točka (d)

ako je različita od adrese

navedene u skladu s točkom

(c), geografsku adresu mjesta

u kojem trgovac posluje i,


adresu poslovnog nastana i

podatke za brzo kontaktiranje

i prema potrebi neposredno

komuniciranje elektroničkim

putem.

Članak 27.

1. Države članice

poduzimaju potrebne opće

mjere kojima se osigurava da

pružatelji usluga dostave

svoje kontaktne podatke, a

posebno poštansku adresu,

broj telefaksa ili e-mail

adresu i telefonski broj, na

koje svi primatelji,

uključujući one s boravištem

u drugoj državi članici, mogu

poslati pritužbu ili zahtjev za

informacijama o pruženoj

usluzi. Pružatelji usluga daju

svoju službenu adresu, ako ta

nije njihova uobičajena

Članak 5. stavak 1. točke (b)

do (c)

zemljopisnu adresu na kojoj

davatelj usluga ima poslovni

nastan i podatke o davatelju

usluga, uključujući adresu

njegove elektroničke pošte.

32

Člankom 6. stavkom 1. utvrđuju se zahtjevi za informacije za ugovore sklopljene na daljinu i ugovore

sklopljene izvan poslovnih prostorija, dok se člankom 5. stavkom 1. utvrđuju ti zahtjevi za druge

ugovore (sklopljene u poslovnim prostorijama).



http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX%3A32000L0031%3Aen%3ANOT



77

Direktiva o pravima



2006/123/EZ


trgovini 2000/31/EZ

kad je primjenjivo,

geografsku adresu trgovca u

čije ime on djeluje, na koju

potrošač može uputiti

eventualne reklamacije;

poštanska adresa za

korespondenciju.

I.3.

Trgovački ili

drugi javni

registar (ako je

primjenjivo)

Članak 22. stavak 1. točka

(b)

naziv spomenutog registra i

registracijski broj pružatelja

ili istovjetna sredstva

identifikacije u tom registru


trgovački registar u kojem je

davatelj usluga upisan i

njegov registracijski broj ili

istovrstan način identifikacije

u tom registru

I.4.

PDV broj


(d)

ako djelatnost podliježe

plaćanju poreza na dodanu

vrijednost, identifikacijski

broj iz članka 22. stavka 1.

Šeste direktive Vijeća

77/388/EEZ

Članak 5. stavak 1. točka (g)

ako davatelj usluga obavlja

djelatnost koja podliježe

plaćanju PDV-a,

identifikacijski broj iz članka

22. stavka 1. šeste Direktive

Vijeća 77/388/EEZ

I.5. Članak 22. stavak 1. točka (e) Članak 5. stavak 1. točka (f)

Posebni zahtjevi

za regulirane

struke

za regulirane struke, sva

profesionalna tijela ili slične

ustanove u kojima je

pružatelj usluga registriran,

stručnu kvalifikaciju i državu

članicu u kojoj je postignuta

ta titula Na ZAHTJEV

primatelja (članak 22. stavak

3. točka (b))

uputu na profesionalne

propise koji se primjenjuju u

državi članici poslovnog

nastana i načine pristupa tim

propisima;

- sva strukovna tijela ili

slične institucije kod kojih je

davatelj usluga registriran,

- titula i država članica u

kojoj je stečena,

- napomena o primjenjivim

pravilima struke u državi

članici i način pristupa do

njih;

I.6.

Sukob interesa

Na ZAHTJEV primatelja

(članak 22. stavak 3. točka

(c))

informacije o njihovim

multidisciplinarnim

aktivnostima i partnerstvima

koja su izravno povezana s

navedenom uslugom te

informacije o mjerama koje





78

Direktiva o pravima



2006/123/EZ


trgovini 2000/31/EZ

se poduzimaju da bi se

izbjegao sukob interesa.

I.7.

Nadzorno tijelo



sustavu ovlašćivanja,

pojedinosti o relevantnom

nadležnom tijelu ili

jedinstvenoj kontaktnoj točki

Članak 5. stavak 1. točka (e)


režimu ovlaštenja, podatke o

nadležnom nadzornom tijelu

II. Sklapanje ugovora

II. 1.

Troškovi

korištenja

sredstava

daljinske

komunikacije

Članak 6. stavak 1. točka (f)

trošak uporabe sredstva

daljinske komunikacije za

sklapanje ugovora kada je

viši od osnovne stope

II. 2.

Tehnički koraci


(a) podatke o različitim

tehničkim koracima koje

treba slijediti za sklapanje

ugovora;

(b) podatke o tome hoće li

davatelj usluga arhivirati

sklopljeni ugovor i hoće li on

biti dostupan;

(c) tehnička sredstva za

otkrivanje i ispravljanje

ulaznih grešaka prije dostave

narudžbe;

(d) jezici koji se nude


potvrda o primitku naloga

bez nepotrebnog odlaganja i

elektroničkim putem

III. Opis proizvoda

III.1.

Svojstva


i

članak 6. stavak 1. točka (a)

glavne karakteristike robe ili

usluga u mjeri u kojoj je to

primjereno u odnosu na

nosač podataka i na robu ili

Članak 22. stavak 1. točka (j)

glavna obilježja usluge, ako

već nije jasno iz konteksta;





79

Direktiva o pravima



2006/123/EZ


trgovini 2000/31/EZ

usluge;

III.2.

Funkcionalnost

Članak 5. stavak 1. točka (g)

i

članak 6. stavak 1. točka (r)

kada je to primjenjivo,

funkcionalnost digitalnog

sadržaja, uključujući i

primjenjive mjere tehničke

zaštite;

III.3.

Interoperabilnos

t

Članak 5. stavak 1. točka (h)

i

članak 6. stavak 1. točka (s)


relevantnu interoperabilnost

digitalnog sadržaja s

računalnom opremom i

programskom podrškom, s

kojom je trgovac upoznat ili

se opravdano može očekivati

da je trebao biti upoznat.

III.4

Promotivne

ponude

Članak 6.

(c) identifikacija promotivnih

ponuda te lako dostupni i

jasno i jednoznačno navedeni

uvjeti kvalificiranja za njih.

(d) identifikacija promotivnih

natjecanja ili igara te lako

dostupni i jasno i

jednoznačno navedeni uvjeti

kvalificiranja .za

sudjelovanje.

IV. Cijena


i

članak 6. stavak 1. točka (e)

Ukupnu cijenu roba ili usluga

uključujući poreze ili, kad su

roba ili usluge takve naravi

da cijenu opravdano nije

moguće izračunati unaprijed,

način izračunavanja cijene,

kao i, kad je to primjenjivo,

sve dodatne troškove

Članak 22. stavak 1. točka (i)

cijenu usluge, ako pružatelj

unaprijed odredi cijenu za

određenu vrstu usluge,



(a))

ako za određenu vrstu usluge

pružatelj nije unaprijed

odredio cijenu, cijenu usluge


Ako usluge informacijskog

društva upućuju na cijene,

one moraju biti jasno i

jednoznačno iskazane, a

posebno treba biti jasno

uključuju li porez i troškove

isporuke





80

Direktiva o pravima



2006/123/EZ


trgovini 2000/31/EZ

vozarine, troškove isporuke

ili poštanske troškove [samo

čl. 6. st. 1. točka (e) - i sve

druge troškove] ili, kad te

troškove opravdano nije

moguće izračunati unaprijed,

činjenicu da se ti dodatni

troškovi naplaćuju.

ili ako se ne može dati točna

cijena, način izračuna cijene

tako da je primatelj može

provjeriti, ili dovoljno

preciznu procjenu

[samo čl. 6. st. 1. točka (e) -

U slučaju ugovora koji se

sklapa na neodređeno

vrijeme ili ugovora o

pretplati, ukupna cijena

uključuje ukupne troškove po

obračunskom razdoblju. Kad

se takvi ugovori naplaćuju po

fiksnoj stopi, ukupna cijena

znači i ukupne mjesečne

troškove. Kad se ukupni

troškovi opravdano ne mogu

izračunati unaprijed,

predviđa se način

izračunavanja cijene];

V. Izvršenje ugovora

V.1.

Isporuka i

plaćanje


i

članak 6. stavak 1. točka (g)

[samo čl. 5. st. 1. točka (d) –

kad je to primjenjivo] načini

plaćanja, isporuke, izvršenja,

rok do kojeg se trgovac

obvezuje isporučiti robu ili

izvršiti uslugu

V.2.

Rješavanje

pritužbi


i

članak 6. stavak 1. točka (g)

[…] kad je to primjenjivo,

postupak koji trgovac

primjenjuje za rješavanje

reklamacija

V.3.

Financijska

jamstva

Članak 6. stavak 1. točka (q)


postojanje i uvjete davanja

pologa ili drugih financijskih





81

Direktiva o pravima



2006/123/EZ


trgovini 2000/31/EZ

jamstava koje plaća ili

osigurava potrošač na zahtjev

trgovca;

V.4.

Zakonsko

jamstvo


i

članak 6. stavak 1. točka 1.

[…] podsjećanje na

postojanje zakonskog

jamstva o sukladnosti robe

[…];

V.5.

Komercijalno

jamstvo i

postprodajne

usluge


[…] postojanje i uvjeti

postprodajnih usluga i

komercijalnih jamstava, kad

je to primjenjivo;

Članak 6. stavak 1. točka (m)


postojanje i uvjete pružanja

pomoći potrošaču nakon

prodaje, postprodajnih

servisa i komercijalnih

jamstava


(h)

postojanje eventualnog

jamstva nakon prodaje, koje

nije propisano zakonom;

VI. Valjanost ugovora kroz vrijeme

VI.1.

Trajanje i raskid

ugovora

Članak 5. stavak 1. točka (f) i

članak 6. stavak 1. točka (o)


trajanje ugovora ili, ako je

ugovor sklopljen na

neodređeno vrijeme ili se

automatski produžuje, uvjete

raskida ugovora;

Članak 6. stavak 1. točka (p)


minimalno trajanje obveze

potrošača na temelju

ugovora;

VI.2.

Pravo

odustajanja

Članak 6. stavak 1. točka (k)

odsustvo prava odustajanja i

uvjeti gubitka tog prava;

Članak 6. stavak 1. točka (h)

uvjeti, istek roka i postupci





82

Direktiva o pravima



2006/123/EZ


trgovini 2000/31/EZ

za ostvarivanje prava na

odustajanje, kao i uzorak

obrasca za odustajanje;

Članak 6. stavak 1. točka (i)

obveza potrošača da snosi

trošak povrata robe i troškovi

povrata robe;

Članak 6. stavak 1. točka (j)

obveza plaćanja trgovcu

opravdanih troškova u

slučaju odustajanja

VII. Pravni uvjeti

VII.1.

Opći uvjeti

Članak 22. stavak 1. točka (f)

opći uvjeti i klauzule koje

koristi pružatelj, ako postoje


Uvjeti ugovora i opći uvjeti

dostavljeni primatelju moraju

biti dostupni na način koji

mu omogućava njihovu

pohranu i reprodukciju.

VII.2.

Mjerodavno

pravo i

nadležnost


(g)

postojanje ugovornih

klauzula koje pružatelj koristi

u odnosu na zakon koji se

primjenjuje na ugovor i/ili

nadležne sudove;

VII.3.

Kodeksi

ponašanja

Članak 6. stavak 1. točka (n)

postojanje relevantnih

kodeksa ponašanja i, kad je

to primjenjivo, kako se

primjerci tih kodeksa mogu

dobiti;



(d))

sva pravila ponašanja kojima

podliježe pružatelj i adresu

na kojoj se elektroničkim

putem spomenuta pravila

mogu konzultirati navodeći

dostupne jezične verzije;


sve relevantne kodekse

ponašanja koje je trgovac

potpisao kao i informacije o

dostupnosti tih kodeksa

elektroničkim putem

VII.4

Mehanizmi

izvansudskog

rješavanja

reklamacija i

obeštećenja

Članak 6. stavak 1. točka (t)

dostupni mehanizmi

izvansudskog rješavanja

reklamacija i obeštećenja,

kojemu je trgovac podložan i

načine pristupa tom



(e))

informacije o dostupnim

izvansudskim sredstvima

rješavanja sporova i načinu





83

Direktiva o pravima



2006/123/EZ


trgovini 2000/31/EZ

mehanizmu. pristupanja informacijama o

njima


Pružatelji usluga koji

podliježu kodeksu ponašanja,

ili su članovi strukovne

udruge ili strukovnog tijela

koje omogućuje

iskorištavanje izvansudskog

sredstva rješavanja sporova

dužni su o tome obavijestiti

primatelja i navesti tu

činjenicu u svakom

dokumentu koji detaljno

predstavlja njihove usluge,

navodeći način pristupanja

detaljnijim informacijama o

značajkama i uvjetima za

korištenje takvog

mehanizma.

VIII.5.

Osiguranje od

profesionalne

odgovornosti


(k) osiguranje ili jamstva, a

posebno kontaktne

informacije osiguravatelja ili

jamca te teritorijalnu

pokrivenost..




smjernice glavne uprave za pravosuĐe

Documents