Senad Begović

SPOMENIČKO NASLJEĐE NA PODRUČJU GRADA TUZLE

2

UVOD Izgradnja spomenika na javnim površinama u Tuzli i okolini, moţe se pratiti kroz prošlost od vremena austrougarske vladavine do danas. Spomenici su predmeti koji sluţe za sjećanje na pojedine ličnosti ili dogaĎaje. Najčešće se radi o umjetničkim predmetima (kipovi, skulpture i fontane), a osim njih postoje i spomen-parkovi, obelisci, stele, spomen ploče, česme, nadgrobne ploče itd. U ovom Elaboratu tretirat će se pitanje umjetničkih djela (biste, statue, reljefi itd), koja se trenutno nalaze na nekoj od lokacija na području grada Tuzla, bez obzira na vrijeme njihovog nastanka, tehniku izrade, vrstu materijala, te sadrţaj i tematiku.

Intenzitet izgradnje, karakter spomenika, vrste materijala i tehnike izgradnje, su se bitno mijenjali kroz različite historijske periode. U Bosni i Hercegovini, a samim time i u Tuzli moţe se pratiti nekoliko faza vezanih za izgradnju spomenika. One su usko vezane za promjenu političkih sistema (drţavnih i društvenih). Tako se nameće podjela od četiri različita perioda:

- Period austrougarske vladavine; - Doba Kraljevine Jugoslavije; - Period socijalističke izgradnje poslije Drugog svjetskog rata; - Period nakon Odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-1995.

Period austrougarske vladavine (1878-1918) obiljeţen je intenzivnom izgradnjom

javnih, ali i privatnih objekata u Tuzli i njenoj široj okolini. Nije zabiljeţen neki veći broj javnih spomenika, osim onog koji se nalazio na današnjem Trgu OsloboĎenja (Appel Platz), na kojem se nalazio jedan obelisk, posvećen austrougarskoj vlasti u Tuzli.

Period Kraljevine Jugoslavije (1918-1941) obiljeţen je intenzivnijom izgradnjom spomenika, pa se tako isti postavljaju ispred škola, na odmaralištima npr. na Slanoj Banji, Lederova Fontana, Most sa kipovima itd. Zanimljivo je spomenuti da je ponekad veliki broj umjetnika radio na jednom mjestu kako bi ukrasio prostor (kako enterijer tako i eksterijer) objekta. U konkretnom slučaju radi se o Sokolskom domu, kojeg je izgradio arhitekta Bogdan Đukić, a čiju su unutrašnjost ukrasili Ismet Mujezinović, Anto Matković, Dragiša Trifković, Franjo Leder, Kristijan Kreković i mnogi drugi. Danas se od cijelog objekta sačuvala samo dva reljefa Franje Ledera, koji se nalaze ispred ulaza na Fakultet za tjelesni odgoj i sport Tuzla, na Slanoj Banji. Osim Sokolskog doma, kojeg više nema, zanimljiv je i podatak da je vajar Sreten Stojanović (1898–1960), autor spomenika kralju Aleksandru KaraĎorĎeviću, koji se nalazio na prostoru današnje Kapije u periodu izmeĎu dva svjetska rata. Statua kralja Aleksandra je uništena uspostavom Nezavisne drţave Hrvatske u aprilu mjesecu 1941. godine. U ovom periodu do početka Drugog svjetskog rata, umjetnici angaţovani na poslovima izrade javnih spomenika nisu puno odstupali od europskih kretanja u navedenoj oblasti skultpure, jer su mnogi od njih bili učenici europskih centara za umjetnost (Pariz, Beč, Berlin, Rim itd).

Period socijalističke izgradnje (1945-1990) donosi neke nove pravce u umjetnosti, ali dolazi i do povećane produkcije izgradnje spomenika u različitim formama (spomen ploče, spomen kuće, biste, skulpture, portreti, spomen parkovi itd).

3

Najčešća forma u kojoj su vajari radili bile su biste i portreti narodnih heroja. Biste su ukrašavale javne površine i javne ustanove od društvenog značaja, kao i upravne zgrade preduzeća. Veliki broj spomenika je nastao neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata, na različitim lokacijama širom Tuzle i njene okoline, u izuzetno lošim tehničkim preduslovima (radilo se o nekvalitetnim materijalima, pojavljivale su se tehničke greške – u smislu gramatičkih grešaka na spomen pločama itd), što je rezultiralo njihovim uklanjanjem i ozbiljnijem pristupu rješavanju ovog izuzetno vaţnog društvenog pitanja. Tako se od kraja pedesetih godina XX stoljeća, pojavljuju najznačajniji spomenici koji i danas svjedoče o prošlosti iz Drugog svjetskog rata i sjećanju na radnički pokret iz vremena kraljevine Jugoslavije. Jedan od najznačajnijih spomenika iz ovog perioda je Husinski rudar kod BKC-a (nekada Dom Moša Pijade), Ivana Sabolića kao i spomen park na Husinu, istog autora. Spomen park na Husinu, izgraĎen je na mjestu Strane, u neposrednoj blizni raskrsnice puteva Tuzla-Kladanj-Kiseljak, na Husinu, udaljenom 6 km od Tuzle u pravcu jugo-zapad. Teren na kojem je izgraĎen park je blagi kupolasti breţuljak, a pored ureĎene parkovske površine i spomenika Husinskom rudaru, nalazi se i spomen dom „Husinski rudar“. Mjesto spomen parka na Husinu ima veliki značaj za dogaĎaj koji je u historiografiji poznat kao Husinska buna, a prva ţrtva dogaĎaja koji su obiljeţili kraj 1920. godine, pala je tu, ali to je takoĎe i mjesto gdje su sahranjeni Husinjani, koji su bili borci u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. U proljeće 1952. godine na prijedlog Pašage Mandţića, pokrenuta je inicijativa da se na Husinu treba podići spomenik Husinskim rudarima-borcima. Predloţeno je da spomenik predstavlja rudara koji odbacuje svoj rudarski alat, uzima pušku i odlazi u borbu. Odbor za izgradnju spomenika činili su: Ješo Perić, Milenko Savić, Nemanja Vlatković, Branko Stojanović i Dragiša Trifković, a kao savjetnik izabran je Ismet Mujezinović. Odbor je kasnije mijenjan i dopunjavan. Prvi korak na izradi spomenika bilo je iniciranje saradnje sa arhitektima i kiparima, koji bi se prihvatili realiziranja spomenika. MeĎu prvima, za izradu spomenika, izabran je Antun Augustinčić, koji je odbio ponudu zbog nedostatka vremena i prezauzetosti. On je predloţio akademskog kipara, njegovog Ďaka, Ivana Sabolića, koji je prihvatio ponudu i uradio nekoliko skica. Uslijedilo je nekoliko sastanaka koji su okončani usvajanjem jedne od ponuĎenih skica, potpisivanjem ugovora, te izborom lokacije za izgradnju spomenika. Ivan Sabolić je izradio model u glini, koji je bio visok 8,6 metara. To je pokrenulo nova pitanja, jer je taj spomenik za prostor u koji bi bio postavljen bio preglomazan, te je odlučeno da se on postavi u parku u Kreki (današnji park kod BKC-a), a da se za potrebe parka na Husinu izradi novi, manjih dimenzija. Tri godine kasnije svi poslovi vezani za spomen park na Husinu su bili gotovi. Tako je 26. VII 1956. godine Pašaga Mandţić svečano otkrio spomenik na Husinu. Cjelokupno postolje izraĎeno je od crnog jablaničkog granita sa poliranim površinama. Spomenik sa postoljem uokviruje plato polukruţnog oblika. U začelju platoa podignut je potporni zid visine 60 cm. Glavni ulaz u park je sa glavne ceste Tuzla-Kladanj, a sporedni dio ceste vodi na Husino. Spomenik je podignut na najuzvišenijoj tački breţuljka, centralno poloţen, s obzirom na širinu terena, tako da je vidljiv sa svih strana iz prilične udaljenosti.

4

Druga velika spomenička cjelina nastala je u uţem području grada Tuzla, na

šetalištu Slana Banja. Na padinama ispod Gradine, podignuto je partizansko groblje, koje simbolizuje zahvalnost grada Tuzle za ţrtve boraca iz Drugog svjetskog rata. Partizansko spomen groblje kao cjelinu sačinjavaju ulazno stepenište sa platoom, spomenik, zajednička grobnica, vidikovci i odmarališta, česma, bunar, staze itd.

Jedan od najmonumentalnijih spomenika na Slanoj Banji je reljef koji prikazuje tri borca, izgraĎen u jednom bloku od bračkog kamena. Na prednjoj strani se nalaze isklesani likovi triju boraca dok je zadnja strana ravna i na njoj se nalaze uklesan tekst o slavi palih boraca. Spomenik je visok 4 metra, 2 metra širok i 40 cm debljine. Idejno rješenje spomenika izradili su Antun Augustinčić i Ismet Mujezinović. U njegovoj neposrednoj blizini nalaze se dvije ploče autora Dragiše Trifkovića, na kojima su ispisana imena ţrtava fašističkog terora. Tu se nalazi i djelo Pere Jelisića koje se odnosi na godišnjicu KPJ, koji je izraĎen na amorfnom kamenom postamentu. Tu se još nalazi i spomenik koji se svojim tematskim ali i tehničkim rješenjem razlikuje od spomenika posvećenih NOB-u. Radi se o Kapitelu Ţivorada Ciglića, koji na četiri različite plohe predstavlja prošlost grada Tuzle, od prahistorijskog, preko rimskog, srednjovjekovnog i osmanskog perioda.

Veliki broj bisti narodnih heroja je nakon okončanja odbrambeno-

oslobodilačkog rata 1992-1995 našao svoje mjesto u centralnom dijelu šetališta Slana banja, na putu od platoa prema Trnovcu.

Socijalistički period 1945-1992 obiljeţila je intenzivna izrada i postavljanje

spomenika sa ratnom tematikom iz partizanskog ţivota, kao i prikazima iz radničkog pokreta. Veliki broj spomenika iz tog perioda u toku agresije je oštećen, ali je našao svoje zasluţeno mjesto na novoj lokaciji, memorijalnog kompleksa Slana banja.

Period poslije 1995. godine karakteriše izgradnja spomen ploča i spomen obiljeţja posvećenih poginulim borcima i šehidima, ţrtvama agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. Osim toga, u znak saradnje izmeĎu općinskih vlasti i sa drugim gradovima i drţavama u okruţenju, ali i šire, Tuzla je obogaćena sa mnogim kvalitetnim umjetničkim sadrţajima na javnim površinama. Na prvom mjestu tu je spomenik u gradskom parku posvećen srednjovjekovnom bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću, zatim, biste uglednih ličnosti koje karakteriše univerzalna civilizacijska vrijednost, Martin Luther King, Henrik Ibsen (biste W.A. Mozarta koja se nalazila ispred Srednje muzičke škole u Tuzli je nestala, kao i bista Grete Garbo), spomenik Sv. Franje Asiškog, skulptura se nalazi ispred glavnog ulaza u Katolički školski centar koji se nalazi u Klosterskoj ulici u uţem centru Tuzle. Rad je Ilije Skočibušića, postavljen i blagoslovljen u oktobru mjesecu 2009. godine, te spomenik umjetnika Istvana Bencsika ispred zgrade Elektrotehničkog fakulteta u Tuzli.

5

BIOGRAFIJE: Antun Augustinčić

RoĎen je 4. maja 1900. godine u Klanjcu u Hrvatskoj. Osnovno obrazovanje završio je u rodnom mjestu, a srednje u Zagrebu. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1924. godine. Nastavio je studij u Parizu na Školi za primijenjene umjetnosti i na Akademiji lijepih umjetnosti (Academie des Beaux – Arts). Od jeseni 1943. godine učestvuje u NOB-u. Vijećnik je drugog i trećeg zasijedanja ZAVNOH-a. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajacu izabran je za potpredsjednika. Od 1945. godine redovan je profesor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1948. vodi majstorsku radionicu za kiparstvo. Jedan je od osnivača likovne grupe „Zemlja“. Na osnivačkom kongresu Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije (1947), izabran je za predsjednika tog Saveza. Bio je poslanik Vijeća naroda u dva saziva. TakoĎe, bio je član Savjeta federacije od 1967. godine. Redovni član Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu od 1947. a od 1965. dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine od 1973. godine, kao i počasni član Akademije umjetnosti SSSR-a u Moskvi. Dobitnik je nagrada grada Zagreba, nagrade Fona Vladimira Nazora, te nagrade AVNOJ-a za stvaralaštvo i rad od općeg značaja za razvitak SFRJ u oblasti kiparstva, kao i mnogobrojnih drugih priznanja i nagrada. Radio je portrete poznatih ličnosti: maršala Tita, Moša Pijade, Ismeta Mujezinovića, Andrije Štampara itd. Umro je u Zagrebu, 1979. godine. Najvaţniji su mu radovi:

- spomenik „Palim Šumadincima“ u Kragujevcu; - spomenik „Palim Nišlijama“ u Nišu; - „Rudar“ u Ţenevi; - spomenik Crvenoj Armiji u Batinskoj Skeli; - spomenik „Palim Krajišnicima“ u Banja Luci; - „Brijunski akt“ na Brijunima; - spomenik „Mir“ u New Yorku; - spomenik Maršala Tita u Kumrovcu; - spomenici u Livnu, Klanjcu, Novoj Gradiški, Zagrebu, Krapinskim Toplicama...

6

Istvan Bencsik

Istvan Bencsik je roĎen 29. maja 1931. godine u maĎarskom gradu Marcali. Od 1947. do 1951. godine pohaĎao je Školu umjetnosti u Budimpešti, a u periodu od 1951. do 1957. boravio je na maĎarskoj Akademiji likovnih umjetnosti. Osnivač je MeĎunarodne kiparske kolonije u Nagyatádi i MeĎunarodne radionice skulptura Villany. Angaţovan je na Sveučilištu Janus Pannonius. Učiteljski fakultet Odjela umjetnosti, kao predavač profesor. Član je MaĎarske akademije umjetnosti od 1991. godine. Iste godine postaje jednim od osnivača Akademije likovnih umjetnosti u Pečuhu. Godine 2001. proglašen za profesora emeritusa. Cijeli ţivotni vijek proveo je na relaciji Budimpešta-Pečuh, a trenutno je nastanjen u Pečvaradu.

Počeo je izlagati 1954. godine, a od 1968. fasciniran ljudskim tijelom, izradjuje modele koristeći različite materijale: kamen, drvo, mermer, čeličnu ţicu itd.

Njegova djela su sačuvana u javnim zbirkama. Nalaze se u Muzeju Sv. Stjepana u Sekešfehervaru, Muzeju savremene maĎarske umjetnosti, kao i u Japanu, Grčkoj, Švedskoj i Njemačkoj. Od 1965. do 2001. izlagao je na preko 15 samostalnih izloţbi, a učestvovao je i na više od 30 kolektivnih izloţbi izlaţući svoja djela u mnogobrojnim europskim gradovima. Danas ţivi i radi u Pečvaradu, u MaĎarskoj. Djelo koje se nalazi u Tuzli, a koje je nastalo kao plod saradnje izmeĎu dva grada, Tuzle i Pečuha, postavljeno je ispred zgrade Elektrotehničkog fakulteta u Tuzli. To je jedno u nizu djela u kojima se izraţava Bencsikova fascinacija ljudskim tijelom i posebno prstima ruke koji predstavljaju evolucijsku prekretnicu u čovjekovom savladavanju prirode. Osim u Tuzli, umjetnička djela koja nose isti naziv Genezis (Stvaranje) nalaze se u MaĎarskoj i Japanu.

Živorad Ciglić-Cigla

Vajarstvo učio u Splitu, studije završio u Beogradu. Autor je većeg broja javnih skulptura i spomenika u zemlji i inostranstvu. Radovi mu se nalaze u mnogim mjestima bivše Jugoslavije, kao i u galerijama i privatnim zbirkama u raznim zemljama: MaĎarskoj, Poljskoj, Češkoj, Nemačkoj, Holandiji, Engleskoj, Belgiji, Francuskoj, Grčkoj, Italiji, Americi, Kanadi... Radi u svim skulptorskim materijalima. Piše i objavljuje priče. Kratak pregled značajnijih dela: Spomenik Stara Tuzla ili Kapietl, Tuzla 1962. Materijal: liveni kamen, Spomenik streljanim graĎanima, Svilajnac 1968. Materijal: beton – bakar, Crnogorsko oro, Podgorica 1970., Materijal: kovano gvoţĎe – bakar, Stari Beograd, Beograd, 1971, Materijal: Kovano gvoţĎe – bakar, Portreti Aleksa Nenadović, Ilija Birčanin, Valjevo, 1971. Materijal metal – mesing – bakar, Horoskop-reljefi, Beograd, 1972. Materijal: kamen, Dvoje u šetnji, Bosanski Brod 1971., Materijal: kovano gvoţĎe – bakar, Stevan SinĎelić, Niš, 1972. Materijal: kovano gvoţĎe – bakar, Gamzigradski motivi, Zaječar, 1973., Materijal : bojeni kamen, Spomenik Luj Braju, Pančevo, 1975. Materijal: liveni kamen, Spomenik Filipu Višnjiću, Pančevo, 1977., Materijal: kamen, Spomenik borcu,

7

Trnovo, Bjeljina, 1979. Materijal: granit – bronza, Spomenik poginulima u I i II svetskom ratu, Kolubara, Radljevo, 1983., Materijal: granit – mermer – bronza – bakar Spomenik Pinkiju, Stara Pazova, 1987. Materijal : granit – bronza, Fontana „ Kupačica“ Zemun, 1989. Materijal, beli mermer, Kompozicija „ Srne „ Zemun, 1991.Materijal: beli mermer, Spomenik Stevanu Sremcu, Dobanovci, 1992. Materijal: mermer, Skulptura medveda Kopi, Kopaonik,1993.Materijal: mermer „ plavi tok“, Spomenik kukuruzu, Kruševac, 1998., Materijal: mermer „ plavi tok „ Spomenik Danilu II, Raška, 2002. Materijal: mermer „ plavi tok“, Kompozicija kolo, Restoran „ Gurman“, Materijal: kovano gvoţĎe – bakar, Spomenik „ Sveti Sava „Bileća, 2006., Materijal: mermer „crveni Sirogojno“, Fontana „ Jutro „ Beograd ITM, 2007.Materijal kamen – mermer Oko 40 portreta, bista u prostoru, raznih poznatih i nepoznatih ličnosti.

Srećko Galić

RoĎen u Ljubuškom 1935. godine. Tu je proveo djetinjstvo i završio niţu realnu gimnaziju. Nakon toga odlazi u Sarajevo gdje uspješno pohaĎa i završava petogodišnju Srednju primijenjenu školu, Odsjek za vajarstvo završava, 1962. godine, na Akademiji likovnih umjetnosti beogradskog Univerziteta. U toku studija, istakao se i svrstao meĎu najbolje studente osvojivši na konkursu prvu i drugu nagradu za skulpturu, u drvetu i u kamenu. Od 1959. godine, pa do danas, učestvovao je, sa najboljim radovima, na preko 40 kolektivnih i tri samostalne izloţbe na prostoru ex Jugoslavije. Od 1966. godine je član ULUBiH-a i Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije, te član Društva likovnih umjetnika u Tuzli. Pored uspješnog vajarskog i slikarskog rada ţivot je posvetio i pedagoškom radu odnosno obrazovanju i vaspitanju mladih. U njegovoj klasi prošlo je, od 1963. do 1994. godine hiljade i hiljade osnovaca, srednjoškolaca i studenata. Kao profesor likovne kulture radio je u Gimnaziji i Učiteljskoj školi, 1963. godine u Ljubuškom. Iz Hercegovine dolazi u Bosnu, a u Lukavac da predaje u Osnovnoj školi ”Vjekoslav Tunjić” i Gimnaziji, da bi 1967. godine prešao u Tuzlu i u njoj ostao do današnjih dana. Radni vijek će završiti kao uspješan profesor likovne kulture na Pedagoškoj akademiji i u Osnovnoj školi ”Braća Ribar.

Od 1966. do 1986. godine uradio je 30 bista istaknutih ličnosti društvenog, javnog i kulturnog ţivota u prostoru i na prostoru Tuzle. Tu su, prije svih, Braća Ribar, Lolo i Jurica, Mijo Kerošević Guja, Vjekoslav Tunjić i drugi. U Ljubuškom je ostavio sjajne biste heroja Jure Galića, Enesa Ormana i Marjana Primorca, a posebno su mu drage biste Josipa Broza i Stjepana Radića.

Od 1992. godine do danas, Galić se bavi i komercijalnom umjetnošću, odnosno izradom crteţa-portreta na nadgrobnim spomenicima. Uradio ih je preko pet hiljada.

Pero Jelisić

RoĎen je u Tuzli 1939. godine. Srednju školu završio je u rodnom gradu. Akademiju likovnih umjetnosti završio u Zagrebu 1959 – 1964., u klasi prof. Frane

8

Kršinića. Postidplomski studij završio u Majstorskoj radionici prof. Vanje Radauša u Zagrebu (1964–1967). Član HDLU-a od 1965. godine. Studijska putovanja: Austrija, Italija, Francuska, Engleska

Dobitnik više nacionalnih nagrada za skulpturu u prostoru. Izveo više javnih spomenika preteţno portreta na prostorima bivših republika.

Izlagao na oko 100 grupnih izloţbi sa raznim udruţenjima u zemlji i inozemstvu.

Samostalne izloţbe: - Tuzla 1968 - Paris 1985 – Salon Nacija - Tuzla 1989 – retrospektiva - Innsbruck 1990 - Telfs 1991 - Aalen 1992 - Leonberg 1992, 1993 - Gerlingen 1992 - Stuttgart 1993 - Zagreb 2006., izloţba posvećena "Nikoli Tesli", galerija HDLU - Rijeka 2007., izloţba posvećena "Nikoli Tesli" - Zagreb 2009., Ciklus "Kapljice", galerija Zvonimir - Zagreb 2009., izbor skulptura iz ciklusa "Kapljice", poglavarstvo grada Zagreba - Zagreb 2011, Retrospektiva, Stara gradska vijećnica Nagrade: 1967 – nagrada na 1. kiparskom jugoslavenskom simpoziju u Bihaću (zbjeg). 1967 – priznanje ţirija na 1. izloţbi jugoslavenskog portreta u Tuzli 1979 – nagrada na jugoslavenskom natječaju za spomenik ţrtvama NOR-a (Zavidovići BiH) 1980 – nagrada na jugoslavenskom natječaju za spomenik NOR-u, (Vrace) – Sarajevo 1987 – 1. nagrada za skulpturu likovne kolonije u Crikvenici 1988 – otkupna nagrada za spomenik antifašizmu na Krku 1999 - nagrada za ţrtve Vukovara u domovinskom ratu 2008 – nagrada na meĎunarodnom natječaju za spomenik Nikoli Tesli u Pragu 2011 – godišnja nagrada „Nikola Tesla – genij za budučnost“ Radovi mu se nalaze po Austriji, BiH, Italiji, Njemačkoj, SAD-u, i Španjolskoj. Skulpture „Majka i dijete“, „ Meditacija“, (isklesane u mramoru) kao i skulpture „Bosanka“, „Madona“ i „Poezija“ odlivene u Bronzi, izlagane su u Parisu na SALONU NACIJA 1985., gdje su bile zapaţene od kritičara.

Franjo Leder

Franjo Leder je roĎen u Tuzli 29. oktobra 1905. godine, kao vanbračno dijete od oca Johana, ţandarmerijskog narednika i Rose Rusch. Otac je bio porijeklom Čeh, a majka Austrijanka. Pored Franje, imali su još tri sina. Franjo je odrastao u Tuzli, gdje je pohaĎao Gimnaziju u periodu od 1922 do 1925. godine. Kao slab učenik pao je

9

jednu školsku godinu, te je nakon toga napustio školovanje. U tom periodu umire mu otac, a sve poslove oko odgoja sina preuzima majka. Godine 1926/1927. upisuje se na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (Akademija likovnih umjetnosti), na kojoj je diplomirao 1932. godine. Poslije završenog školovanja vraća se u Tuzlu, gdje bez zaposlenja provodi dvije godine, a zatim dobija angaţman kao profesor crtanja u Gospiću, Mostaru i Nikšiću. Ljetne odmore provodi u Tuzli, radeći na realizaciji mnogih umjetničkih djela. Drugi svjetski rat ga je zatekao u Nikšicu gdje je boravio najduţe kao gimanzijski profesor od 1939. do 1941. Godine 1944. bio je angaţovan u Odsjeku za umjetnost i kulturu Oblasnog narodnog oslobodilačkog odbora za istočnu Bosnu, kojeg su vodili Vojo Dimitrijević i Ismet Mujezinović.

Leder je u Tuzli oslikao zidove dječije čekaonice prizorima iz dječijeg ţivota u tuzlanskom Domu Zdravlja. U prostorijama Doma zdravlja je imao prostorije za rad i stanovanje. Od 1955. do 1957. godine radio je kao profesor crtanja u tuzlanskoj Gimnaziji. Umro je 1963. godine. Najznačajniji radovi:

- Portret Vene Rihtera, iz 1927. - Poprsje ĐorĎa Lazarevića iz 1933. - Tuzlanski kandelabri, I-IV 1936. - Portret Bogdana Dukica 1937. - Portret Pantelejmona Snjatinskog 1937. - Portret Đure Mrmka, 1940. - Poprsje Nikifora Todića - Portret supruge apotekara Muratbegovića - Poprsje Rudara II, 1948. - Majka s djetetom, 1961. - Bista Štekovića, 1930. - Bista Tita, 1948. - Bista Vladimira Nazora, 1950. - Reljefi (Rudar I, Rudar II, Vatrogasac, Kompozicija Sv. ĐorĎe ubija aţdaju,

Kompozicija Sokolstvom slobodi, Alegorija I, Alegorija II, Idila, portret Tirša, Sveta familija, Kompozicija na kući Draţena Đukića);

- Leda, 1938 - Diskobol 1948.

Adis Lukač Mladi bosanskohercegovački skulptor, roĎen u Sarajevu 1982. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu. Godine 2001. upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti. Nakon završetka studija, nastavlja sa obrazovanjem u skulpturi na postdiplomskom studiju. Vodi školu crtanja i slikanja za djecu u HKD Napredak u Sarajevu. Izlagao je u Španiji, Njemačkoj i Bosni i Hercegovini. Autor je spomenika posvećenom srednjovjekovnom bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću.

10

Ismet Mujezinović RoĎen u Tuzli, 02.12.1907. godine. Osnovno i srednje obrazovanje stekao u Tuzli, Sarajevu i Beogradu. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kod prof. Joze Kljakovića, gdje je specijalizirao fresko-slikarstvo. Ţivio je u Beogradu od 1930. do 1931. i radio u Centralnom presbirou. Izlagao je na izloţbi jugoslovenskih umjetnika, pisao scenarij i reţirao dokumentarni film „Sveslavenski sokolski stil“, čime je ostvario svoju ţelju iz djetinjstva da se bavi dramskim i filmskim stvaralaštvom. Od 1936. godine nastanjuje se u Sarajevu. Naročito je bio aktivan u radu sa mladima. Jedan je od osnivača „Collegium artisticuma“. Od 1941. do 1945. bio aktivan učesnik NOB-a, kao borac, propagandista, novinar, glumac, reţiser. Ilustrovao je i ureĎivao zidne novine, bataljonske i brigadne listove, ukrašavao svečane tribine i domove kulture. Bio je saradnik velikog broja časopisa širom Jugoslavije, a bio je član redakcije Fronta Slobode; pokretač i ilustrator mnogih manjih brošura i letaka i ureĎivačke grafičke opreme prvog broja OsloboĎenja. U Foči 1942. je radio kao organizator i učesnik izloţbe antifašističkog plakata i atletskog takmičenja u danima proslave 1. maja. U Bihaću dekoracijama pripremao Prvo zasjedanje AVNOJ-a. Bio je pokretač niza društvenih aktivnosti tokom NOB-a u osloboĎenim područjima. U Beogradu 1944. godine do 1945. radio je u propagandnom odjeljenju Vrhovnog štaba i vodio je više kulturno-umjetničkih sekcija; naročito je bio aktivan u likovnoj i filmskoj sekciji, koja je postala jezgro jugoslovenskog filma. Po povratku u Sarajevo 1945. angaţovao se na raznim poslovima: u izdavačkoj djelatnosti, scenografiji, realizaciji i štampanju plakata, propagandi (dekoracija trgova, ulica, dvorana). Jedan je od osnivača i prvih profesora Škole za likovnu umjetnost u Sarajevu, Udruţenja likovnih umjetnika BiH (zajedno s arhitektima), „Bosna filma“, Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije. Bio je glavni urednik ilustrovanog lista „VIDIK“. Napustio je Sarajevo 1953. godine i prešao u rodnu Tuzlu, gdje je kao slobodni umjetnik radio na kompozicijama većeg formata.

Najznačajnija djela: - Prelaz preko Neretve I, - Prelaz preko Neretve II, - Ustanak, - Sutjeska, - OsloboĎenje Jajca I, - OsloboĎenje Jajca II, - OsloboĎenje Tuzle, - Skice za fresko spomenik na Šehitlucima (Banja Luka), - Skice za dekoraciju Vojnog muzeja itd.

11

Nosilac je brojnih nagrada i priznanja, a redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine postaje od 1967. godine i dopisni član Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Umro je u svojoj rodnoj Tuzli 7. januara 1984 godine.

Mirko Ostoja

RoĎen je 1921. godine u Dolu, na Braču (Hrvatska). Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1941. godine. Prvi put je izlagao 1937. godine. Samostalnu izloţbu je priredio u Splitu, a učestvovao je na mnogim grupnim izloţbama Udruţenja likovnih umjetnika Hrvatske, Udruţenja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, Trijenalu u Beogradu, te na izloţbama sa tematikom iz NOB-a, „Umjetnika partizana“ u Splitu i Zagrebu, „Likovnih radova iz NOB-a“ u Zadru, „Crteţi i litografije iz NOB-a“ u Hvaru, „Umjetnost u revoluciji“ u Zagrebu, „Dokumenti revolucije“ u Zagrebu“, „NOB u djelima likovnih umjetnika“ u Osijeku, Sarajevu, Doboju i Zenici, te na drugim izloţbama. Bio je aktivan učesnik NOB-a te već od 1941. organizuje grupu umjetnika koji izraĎuju plakate s pozivom na podizanje ustanka u Hrvatskoj, a protiv fašističke talijanske vlasti. Izlagao je sa likovnom grupom „Sarajevo 55“.

Mirko Ostoja je bio „posljednji ţivući“ Meštrovićev učenik. Umro je u 88. godini ţivota, u Splitu. O njegovom umjetničkom radu objavljena je monografija, čiji je autor Ivo Šimat Banov. Izradio je mnoga spomenička djela posvećena NOB-u, ali i avangardna djela. Umro je u junu mjesecu 2009. godine u Splitu. Mirko Ostoja kao kipar zauzima posebno mjesto u cjelokupnoj jugoslovenskoj umjetnosti. On je prvi autor koji je umjesto klasičnog modeliranja, koristio autogeno zavarivanje (od 1958. godine). Osim statue Kupačice koja se od 1961. do sredine 2012. godine nalazila u Gradskom tuzlanskom parku (u kojem se danas nalazi impozantni spomenik srednjovjekovnom bosanskom kralju Tvrtku I), Mirko Ostoja je izradio spomenik posvećen poginulim rudarima nastradalim u nesreći 1956. godine. Spomenik prikazuje majku rudara koja ţaluje za nastradalom djecom. Njegov autorski naziv je Narikača, a stanovnici Banovića su je prozvali Žalosna majka. Trenutno se nalazi ispred direkcije RMU Banovići.

Ivan Sabolić RoĎen je 1921. godine u Peterancu kraj Koprivnice u Hrvatskoj. Diplomirao je na školi za umjetnost i umjetni obrt u zagrebu 1944. godine, a završio je specijalku kod prof. Antuna Augustinčića 1946. godine. Prvi puta je izlagao 1948. Sljedeće, 1949. godine izlaţe na VII izloţbi Udurţenja likovnih umjetnika Hrvatske „Glavu starca“ koja je sljedeće godine nagraĎena nagradom Vlade NRH.

Godine 1950. završava započeti rad na spomeniku za Ugljan. Dvije godine nakon toga odlazi na putovanje u Italiju, da bi 1953. prilikom povratka sa putovanja dovršio rad na spomeniku husinskim rudarima u Tuzli. Od 1954. do 1956. putuje po Francuskoj, a u isto vrijeme radi na izradi spomenika „Izvidnica“ u Koprivnici i „Ustanik“ u Kostajnici. Kasnije, 1956. dovršava spomenik ţrtvama fašističkog terora u Rovinju. Priredio je samostalne izloţbe u Zagrebu i Beogradu. Godine 1958. izabran

12

je za docenta na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Učestvovao je na većem broju grupnih izloţbi Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije, Udruţenja likovnih umjetnika Hrvatske, Zadruge likovnih umjetnika Hrvatske, Mediteranskom bijenalu u Aleksandriji, Trijenalu u Beogradu, „Trigonu“ u Grazu, „Europska umjetnost XIX i XX stoljeća“ u Londonu, „Umjetnost u revoluciji“ u Zagrebu i na nizu drugih reprezentativnih izloţbi jugoslavenske umjetnosti u zemlji i svijetu. Bio je član grupe „Petorica“ s kojom je izlagao u Beču. Učestvovao je na meĎunarodnom kiparskom simpozijumu „Forma viva“ u Portoroţu. Dobitnik je velikog broja nagrada i priznanja. Obavljao je duţnost predsjednika Udruţenja likovnih umjetnika Hrvatske i Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije.

Bavio se pedagoškim radom kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je vodio kiparsku majstorsku radionicu.

Godine 1960. objavljena mu je monografija. Autori monografije su Marijan Arahnić i Davorin Stipetić. Bio je redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Najznačajnija djela: - Udovica, Glava starca, Portret Penteka, Torzo I, Torzo II, Portrer knjiţevnika

M.B., 11. oktobar 1956., Reminiscence, Portret Makedonke, Glava krave, Muslimanka, Čovjek sa šubarom, Ţene sa koritima itd.

Umro je u Zagrebu 1986. godine.

Ilija Skočibušić RoĎen je 1981. Godine u Tomislavgradu. Završio je Akademiju likovnih

umjetnosti u Širokom Brijegu, u klasi profesora Nikole Vučkovića, 2004. godine. Ilija je porijeklom iz Tomislavgrada, trenutno asistent na Akademiji likovnih umjetnosti i mnogi stručnjaci mu predviĎaju sjajnu i blistavu kiparsku karijeru. Izlagao je na velikom broju izloţbi (samostalnih ili zajedničkih).

Omer Smajlović Omer Smajlović je redovni profesor u Gimnaziji u Srebreniku. Član je Udruţenja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i Tuzlanskog kantona. Radi u svim materijalima, a opredjeljenje mu je arhitektura, dizajn i prostorna umjetnost. Diplomirani je kipar u klasi Zdenka Grgića. Autor je izradio biste najznacajnijih licnosti zasluznih za razvoj medicine na podrucju Tuzle i njene okoline. Park osim bisti, Mehmed Sami Serbica, Teodore Krajevske, Riste Jeremica, Mustafe Mujbegovica, Egona Rajnera i Ibre Pasica, u centralnom dijelu posjeduje i fontanu, kao i ploču koja sadrzi osnovne podatke vezane za nastanak ovog spomen parka. Omer Smajlović je za potrebe Univerzitetsko kliničkog centra u Tuzli projekat izgradnje spomen parka okončao sredinom 2007. godine kada je upriličeno i njegovo svečano otvaranje.

Dragiša Trifković

13

Dragiša Trifković je roĎen 07.04.1912. godine, u Tuzli. Osnovnu i GraĎansku školu završio je u Tuzli, nakon čega redovno odlazi u atelje vajara Ante Matkovića, tadašnjeg nastavnika crtanja u tuzlanskoj Gimnaziji, gdje uči tehnike zidnog slikarstva i vajarstva.

Nakon završetka Akademije u Zagrebu, u Tuzlu se 1932. godine vraća Franjo Leder, koji je imao izuzetan uticaj na Dragišu Trifkovića i njegov dalji umjetnički rad. Iste godine Trifković je modelirao svoj prvi rad, portret Lava Tolstoja.

Od 1. maja 1933. do 1. februara 1934. boravi u Sisku na odsluţenju vojnog roka. Nakon povratka u Tuzlu, radi kod Franje Ledera, koji ga angaţuje na izradi skulptura kandelabra za novi most preko rijeke Jale („Most Kipovi“).

U periodu od 1934. do 1936. godine radi na izradi gipsanih ornamenata za Sokolski dom u Tuzli, kao i kapitela za sakralne objekte u Doboju i Bosanskom Šamcu. Radi i druge reljefe i priprema se za prijemni ispit na Drţavnoj umjetničkoj školi u Beogradu, koji je uspješno poloţio. Od 1. oktobra 1936. godine školuje se na odsjeku za vajarstvo, u klasi profesora Petra Palavičinija, gdje stiče osnovna vajarska znanja.

Uslijed teškog zdravstvenog i materijalnog stanja obolio je od tuberkuloze, zbog čega je bio prinuĎen prekinuti školovanje i skoro tri godine provodi u sanatorijumu. U Novom Marofu boravi godinu dana, do 1938.godine, gdje se bavio modeliranjem u plastelinu, izradom reljefa manjeg formata, crteţa, skica i krokija, kao i pisanjem dnevnika. Početkom 1939. godine upućen je u sanatorijum u Iriškom Vencu gdje, s kraćim prekidima, ostaje do 1940. godine i gdje se više bavi crtanjem nego modeliranjem.

Početak Drugog svjetskog rata dočekuje u Tuzli, gdje sa bratom Boškom (1923 –1943) ilegalno učestvuje u Narodno-oslobodilačkom pokretu. Iz sigurnosnih razloga, 9. aprila 1941. godine odlazi u Beograd, gdje se takoĎe bavi ilegalnim revolucionarnim radom. U Tuzlu se vraća krajem juna 1942. godine, ali zbog bolesti ponovo odlazi na liječenje u sanatorijum Klenovnik, gdje ostaje do maja 1944. godine

Godina 1943. je bila posebno teška godina za porodicu Trifković. Preminuo je otac Nikola, a u logoru na Banjici je streljan mlaĎi brat Boško.

OsloboĎenje Tuzle, 17. septembra 1944. godine, Dragiša Trifković dočekuje u rodnom gradu, gdje se uključio u rad Odsjeka za umjetnost i kulturu ONOO za istočnu Bosnu, koji su vodili akademski slikari Ismet Mujezinović i Vojo Dimitrijević i gdje su radili i akademski vajari Franjo Leder i Anto Matković.

Čitav svoj radni i ţivotni vijek proveo je u Tuzli, gdje se, pored umjetničkog, bavio i pedagoškim radom. Bio je nastavnik likovnog obrazovanja u Gimnaziji, Učiteljskoj školi i Osmogodišnjoj školi „ Aleksa Šantić“.

Nakon otvaranja Izloţbenog paviljona u Tuzli 1963. godine (danas MeĎunarodne galerije portreta) , bio je prvi upravnik. Na tom mjestu ostao je do 1973. godine, kada je postavljen za savjetnika Opštinske zajednice kulture u Tuzli. Penzionisan je 1. januara 1977. godine.

Autor je velikog broja vajarskih radova u punoj plastici: reljefa, bisti, statueta, statua, spomenika, plaketa. Mnogi spomenici, čiji je autor, nalaze se u Tuzli i drugim mjestima Bosne i Hercegovine.

Bio je član Udruţenja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine ( ULUBIH ) od 1959. godine, Udruţenja likovnih umjetnika Tuzle, od osnivanja udruţenja i Udruţenja likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona od 1996. godine.

14

Izlagao je na 17 samostalnih izloţbi i preko 50 kolektivnih izloţbi u Bosni i Hercegovini, bivšoj Jugoslaviji i inostranstvu. Učestvovao je na 6 velikih saveznih - jugoslovenskih izloţbi ( 1962., 1966., 1971., 1975., 1976. i 1981. godine ).

U povodu 50 godina rada i 70 godina ţivota Dragiše Trifkovića, Galerija jugoslovenskog portreta u Tuzli je 1982. godine priredila Retrospektivnu izloţbu radova i izdala Monografiju ovog istaknutog umjetnika.

Trifković je autor grba grada Tuzle, koji je zvanično usvojen 1958. godine. Posebnu aktivnost je pokazao u rekonstrukciji izgleda stare Tuzle. Autor je

mapue crteţa Stara Tuzla, koja predstavlja izuzetno vrijedan likovno-arhitektonski dokument o Tuzli s kraja turske i početka austrougarske uprave.

Zadnjih godina ţivota izlagao je sa umjetnicima Tuzle na kolektivnim izloţbama u Francuskoj, Češkoj i rodnoj Tuzli.

Vajarskim stvaralaštvom bavio se do posljednjeg dana. Za dugogodišnje stvaralaštvo i aktivan rad na polju likovne umjetnosti, kulture

i prosvjete, dobitnik je velikog broja društvenih priznanja i nagrada. Dragiša Trifković je preminuo 08.09.2000. godine u Tuzli, u 88. godini ţivota.

Sahranjen je 11.09.2000. godine pored roditelja, na Srpsko-pravoslavnom groblju Trnovac u Tuzli.

Na dan ZAVNOBiH-a 25.11.2000. godine posthumno je odlikovan Zlatnom plaketom Opštine Tuzla .

Dragiša Trifković je autor velikog broja spomenika koji se tematski odnose na Narodnooslobodilačku borbu i revoluciju 1941-1945. Na većim memorijalnim kompleksima, pri realizaciji spomenika ostvarivao je saradnju sa arhitektima, od kojih su najpoznatiji Škapurević, Kostić i Podhradski.

Pored spomenika koji su evidentirani na području općine Tuzla, Trifkovićeva djela se nalaze i na širem području sjeveroistočne Bosne (Zvornik, Lomnica, Lukavac, Banovići, Kalesija, ĐurĎevik, Osmaci, Modriča, Kakmuţ, Srebrenik, Šekovići).

Autor je u izradi spomenika koristio različite tehnike, materijale i idejna rješenja.

Dragiša Trifković je osim idejnih rješenja i realizacije autorskih spomenika radio kao saradnik na izradi spomeničkih cjelina koje su vremenom postale simbolima grada Tuzle. Radi se o spomeniku zagrebačkog vajara Ivana Sabolića koji je postavljen na Husinu, kao i “SPOMENIKU RUDARIMA PALIM U HUSINSKOJ BUNI 1920 I NARODNOJ REVOLUCIJI 1941-1945”, postavljen 1956. godine u parku Doma Moša Pijade.

Dragiša Trifković pojavljuje se kao autor spomenika posvećenog ţrtvama fašističkog terora. Osim Trifkovića, na izradi kompleksa “Partizanskog groblja sa Alejom slobode” danas “Aleja mladosti” bili su angaţovani Antun Augustinčić, Ismet Mujezinović i Pero Jelisić.

Neka njegova ostvarenja koja se nalaze na području Tuzlanskog kantona ostala su sačuvana:

- Rudar iz 1958. godine postavljen u Banovićima (prilikom izrade “Rudara” asistirao mu je, tada još mladi tuzlanski vajar Pero Jelisić).

- Spomen kosturnica u neposrednoj blizini fabrike Sode u Lukavcu. Spomenik je svečano otkriven 1962. godine. Nastao je kao rezultat saradnje izmeĎu arhitekte Podhradskog i Dragiše Trifkovića.

15

- Spomenik ţrtvama fašističkog terora su dva betonska nosača (320x140x40 cm) sa ugraĎenim pločama od crnog granita u koje su uklesana imena i prezimena ţrtava.

- Spomen obiljeţje u Srebreniku se nalazi u gradskom parku. Spomenik je nastao kao rezultat saradnje izmeĎu Dragiše Trifkovića i arhitekte Nurudina Škapurevića iz 1964. godine.

- Spomenik u Bukinju nosi naziv Spomenik palim borcima 17. divizije u odbrani Tuzle, oktobra 1943. godine. Radi se o kamenom monolitu veličine: 170x95x95 cm sa dvije ploče i zvijezdom petokrakom.

- Spomen-bista narodnom heroju Enveru Šiljku (1971). Lokalitet Tuzla - Spomen bista Narodnog heroja Muharema Merdţića, bronzana bista, 1973. Pored navedenih Dragiša Trifković autor je i sljedećih spomenika: Spomenik

poginulim metalcima mehaničke radionice u NOR-u, kameni monolit nalazio se u krugu fabrike TTU, Spomenik palim borcima NOR-a Plane, U prostoru spomen-doma nalazio se spomenik, na kojem je uklesana petokraka i pričvršćen medaljon-poziv na ustanak.

Spomenik ustanika u Milićima, Štit slobode, Zvornik 1971. Reljef u Vukosavcima, reljef u bronci, spomen obiljeţje iz 1960. godine; Učešće naroda u borbi za slobodu, Šekovići, Lomnica, 1961. Spomen kosturnica u Kalesiji, otkrivena 1967. godine, a nastala kao rezultat saradnje sa arhitektom Aleksandrom Kostićem; biste Narodnih heroja Rade Marjanca bista Narodnog heroja, nalazila se ispred O.Š. ĐurĎevik, postavljena 1969. godine; Svetozar Vuković-Ţarko bista Narodnog heroja iz 1966. godine; lokacija: Osmaci; Stipo Pavlić bista Narodnog heroja, bronca, iz 1971. godine prvobitna lokacija Podgora.

Marija Ujević-Galetović

Marija Ujević-Galetović roĎena je u Zagrebu 1933. godine. Hrvatska kiparica, redovan član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Mate Ujević, otac Marijin, je bio profesor, a kasije pokretač Hrvatske enciklopedije. Osnovnu i srednju školu završila u rodnom gradu, a 1953. godine upisala se na Zagrebačku akademiju likovnih umjetnosti – odsjek kiparstvo. Godine 1958. diplomirala u klasi profesora Kršinića. Poslije završenog studija, usavršavala je znanje na londonskoj Central School of Art. Od 1987. godine angaţovana je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a status redovnog profesora dobila je 1995. godin. Od 1998. član HAZU-a. Učesnica je na mnogorbojnim izloţbama, kako u Hrvatskoj tako i u inostranstvu, i dobitnica je velikog broja nagrada iz oblasti kiparstva.

Najvaţnija djela: Spomenik Augustu Šenoi u Zagrebu Spomenik Vlahi Paljetku u Zagrebu Skulptura Trkač na Savskom nasipu u Zagrebu Spomenik Miroslavu Krleţi u Opatiji Spomenik Frani Petriću u Cresu Spomenik Jakovu Gotovcu u Osoru Spomenik Steriji Popoviću u Novom Sadu Spomenik Don Boscu u Ţepču

16

Spomenik papi Ivanu Pavlu II. u kapeli kripte poţeške katedrale Spomenik Juraju Kriţaniću, postavljen u dvorištu dvora Kaptola 7 u Zagrebu gdje je Kriţanić stanovao 1644.-1645. Ferdinand Wyller

Ferdinand Wyller je norveški vajar, roĎen 1955. godine. U skulpturi se izraţava ekspresionistički. Veliki broj njegovih djela nalazi se u Norveškoj, kao i u Italiji. Osim skulpture, bavi se i pirografijom. PohaĎao je školu za rad u drvetu u Valleu, Satesdalen. Radio je kao grafički dizajner i ilustrator za veliki broj stručnih časopisa. Završio je školu za umjetnost kod prof. Tor Sverd Sorensena i Elisabeth Dillingoen. Član je Norveškog udruţenja skulptora i dobitnik je mnogobrojnih nagrada u zemlji i inostranstvu. Ţivi i radi u Norveškoj. Portret velikog norveškog pisca Henrika Ibzena (1828 – 1906) izradio je za Kraljevsku Norvešku ambasadu u Bosni i Hercegovini i Općinu Tuzla. Svečano otkrivanje portreta, postavljenog ispred Narodnog pozorišta u Tuzli dogodilo se u oktobru mjesecu 2006. godine.

17

LOKALITETI:

Franjo Leder

Fontana, Leda sa labudom, Slana Banja, Tuzla 1938.

18

Franjo Leder

Fontana, Diskobol, 1948.

19

Franjo Leder

Majka s djetetom, 1961.

20

21

Franjo Leder, Tuzlanski

kandelabri I-IV 1936.

22

Franjo Leder, Alegorija I – Alegorija II, prvobitna lokacija Sokolski dom 1931-1933.

Od 1990. godine na trenutnoj lokaciji/Fakultet za tjelesni sport i odgoj

23

Franjo Leder, Kompozicija na kući Draţena Đukića, bez godine i bez signature (u neposrednoj

blizini Mjesne zajednice Stari grad)

24

Istvan Bencsik, Genesis II, Elektrotehnicki fakultet Tuzla

25

Živorad Ciglić-Cigla, Kapitel ili Stara Tuzla, Slana Banja 1961.

26

Pero Jelisić, Spomenik zrtvama ucenicima i profesorima Gimnazije koji su poginuli u Drugom

svjetskom ratu, Dvoriste Gimnazije Mesa Selimovic 1971.

27

Pero Jelisić, Spomenik žrtvama genocida iz Drugog svjetskog rata, Cipelići

28

Mirko Ostoja, Kupacica, 1961. U krugu kompleksa Panonskih jezera, Tuzla (prvobitna lokacija

gradski park)

29

Adis Lukač, Tvrtko I Kotromanic, Gradski park 2012.

30

31

Ivan Sabolić, Husinski rudar, 1956. (park kod BKC)

32

Ivan Sabolić, Husinski rudar i kosturnica husinskih boraca, Husino 1956.

33

Ilija Skočibušić, Sv. Franjo Asiški, KŠC Tuzla

34

Omer Smajlović, Spomen park UKC-a, Tuzla, 2007.

35

36

Dragiša Trifković, Majka i dijete II, UKC Tuzla, 1954.

37

Dragiša Trifković, Sama, prvobitna lokacija basta hotela Bristol, trenutna lokacija park u blizini

Muzeja istocne Bosne Tuzla, 1961.

38

Marija Ujević-Galetović, Ismet Mujezinovic i Mesa Selimovic, Korzo, Tuzla 1999.

39

Marija Ujević-Galetović, Ismet Mujezinović, Atelje Ismet Mujezinović

Marija Ujević-Galetović, Mesa Selimović, Gimnazija Meša Selimović

40

Ferdinand Wyller, Henrik Ibzen, Portret, Narodno pozorište Tuzla, 2007.

41

Veno Jerković, Tuzlanska koza, Hotel Tuzla, 1990.

Martin Luther King, portret, otkriven 2003. u neposrednoj blizini zgrade Općine Tuzla

42

Memorijalni kompleks Slana Banja nastajao u etapama od 1959. do danas (autori I.

Mujezinović, A. Augustinčić, Pero Jelisić, Dragiša Trifković, Srećko Galić i dr.)

P. Jelisić, 50 godina SKJ

A. Augustinčić, I. Mujezinović, Reljef

43

NH Strahinja Mitrović Strajko NH Fadil Jahić Španac

NH Cvijetin Mijatović Majo NH Enver Šiljak

NH Mitar Trifunović Učo NH Slavko Mičić

44

NH Ivan Marković Irac NH Vojo Ivanović Crnogorac

NH Svetozar Vuković Žarko NH Ivo Lola Ribar

NH Moša Pijade NH Mijo Kerošević Guja

45

NH Muharem Merdžić NH Pašaga Mandžić

NH Albin Herljević NH Franjo Herljević

NH Petar Marković NH Petar Miljanović

46

J. Broz Tito