SPOZNAJA SEBE, PREMA KUR’ANU I SUNNETU1 PERSPEKTIVA IBN AREBIJA

dr. Ghasem Kakaie2

Sažetak „Spoznati sebe” princip je koji mnogi teozofisti, čak i prije Sokrata, drže naglašenim. Međutim, filozofski

pristup ovom principu se razlikuje od onog koji imaju mistici (duhovnjaci). Prema filozofima, jastvo nije ništa do duša (al-nefs), dakle, prema njima, samospoznaja je vrsta psihologije, jedna od grana znanosti. Za duhovnjake (mistike), posebno za Ibn Arebija, istinsko Jastvo je mnogo dublje od duše, a samospoznaja je vrhunski cilj duhovnosti (misticizma).3

Ova risala sagledava sljedeća pitanja iz Ibn Arebijeve perspektive: 1. šta je korijen principa „Spoznaja sebe”? 2. šta je posljedica samospoznaje u konačnici? 3. šta podrazumijeva „sebe” u „spoznaja sebe”? 4. šta podrazumijeva „spoznaja”? 5. kako se možemo spoznati? U ovoj risali će se važnost samospoznaje u Ibn Arebijevoj filozofiji (razmišljanju), pouzdanost hadisa po

njemu koje ćemo navesti kao i njihove različite interpretacije, raspravljati u kontekstu Ibn Arebijeve teorije jednoća Bitka (wahdat al-wudžūd). Također, „fena”, koja je rezultat samospoznaje, razmotrit će se u perspektivi Ibn Arebija kao i njegovog razumijevanja ovog termina, a uporedit će se sa doktrinom utrnuća (nestajanja, samoponištenja) prema drugim filozofskim i duhovnim tradicijama i načinima.

1. Važnost znanja Potraga za znanjem jedan je od središnjih interesovanja islama. Vrijednost svakog čovjeka određuje se po

stupnju njegovog znanja. Allah u Kur'anu postavlja pitanje: „Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?” Odgovor je očit sam po sebi. Stoga Rumi kazuje: „O moj brate, ništa si do znanje / inače si samo kosti i meso” (9, vol.2, 277)

U tom smislu i Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kaže: „Tražiti znanje, obaveza je svakog muslimana”. Znanje je toliko važno da je Bog, nabrajajući i podsjećajući na odlike Svoje Milosti i Blagosti, prvo spomenuo znanje, te se predstavio kao „Darivatelj znanja”. Pa tako On kaže: „Milostivi, poučava (i dariva znanje o) Kur’anu”. A potom kaže: „Stvorio je čovjeka”4. Iz toga je shvatljivo da je znanje bitnije od stvaranja čovjeka. Na drugom mjestu On kaže: „Stvorio sam džine i ljude samo da Mi robuju”5. Mnogi komentatori Kur'ana, poput Ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenose da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao da ajet „da

1 Izvorna verzija ovog rada prezentovana je na godišnjem simpoziju Društva Ibn Arebi, Oxford, maj, 2006. 2 Profesor na Širaz Univerzitetu, Iran. 3 U engleskom jeziku „misticizam“ se shvata uopšteno kao „duhovnjaštvo“, dočim na našem jeziku ima prizvuk „čudno, tajnovito“, op.prev. 4 Er-Rahman, 1-3 5 Ez-Zarijat, 56

Mi robuju” znači „da Me spoznaju”. Prema tome, znanje je cilj stvaranja čovječanstva, s tim što ovaj cilj nema kraja niti je ograničen, pa tako da najučenijem od svih ljudi, Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, biva naređeno moljenje: „Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi”6. To je razlog zbog kojeg Ibn Arebi daje prednost Znanju, za razliku od mnogih sufija koji u odnosu na znanje daju prednost ljubavi. Ibn Arebi kaže:

„Bog Svome Poslaniku nikada ne naređuje da traži nešto osim znanja, pošto sve dobro leži u njemu. To je najveći dar. Neaktivnost u znanju bolja je od neznanja sa trudom. Znanje je božansko svojstvo koje obuhvata sve, pa je kao takvo najbolji Božiji poklon. U tom smislu Bog kaže (u priči o Musau i Hidru alejhimesselam): „I nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili”7, to specifično znanje je Milost od Nas. Znanje, dakle, dolazi iz rudnika milosti.“ (4, vol.2:370)

2. Predmet znanja Neizbrojne su stvari koje možemo znati i koje mogu biti predmetom našeg znanja. S druge strane, mi

imamo ograničen život te nismo u mogućnosti da tragamo sa svakovrsnim znanjem. Moramo tražiti bitno znanje, a moramo početi od najvažnijeg. Najvažnije i najpotrebnije znanje je spoznaja Boga i spoznaja svega što je u relaciji sa Bogom. Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je često učio dovu: „Tražim kod Boga utočište od beskorisnog znanja” Beskorisno znanje je ono koje nema sponu sa Izvorom, a to je Istinska Realnost8. Zato Ibn Arebi kaže: „Pod znanjem podrazumijevam samo znanje o Bogu, budućem svijetu i onom koje je prigodno za ovaj svijet, koji ima veze sa onim zbog čega je ovaj svijet stvoren i uspostavljen.” Kao što možemo vidjeti, svijet je uspostavljen radi spoznaje Boga. Ibn Arebi kaže:

„Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao: Kada mi je Bog stavio ruku između ramena (pleća), zadobio sam znanje i prijašnjih i potonjih naroda. Tim činom, Bog mu je darivao spoznaju Boga. Znanje drugo osim o Bogu je gubljenje vremena, pošto je Bog stvorio kosmos samo za spoznaju Njega. Preciznije, to je slučaj sa „ljudima i džinima”, pošto je On jasno rekao da je ljude i džine stvorio samo da Mu robuju, to jest, da Ga spoznaju.”

3. Kako možemo imati spoznaju Boga? Živimo u materijalnom svijetu i nemamo direktan pristup Bogu koji je beskrajno nedokučiv u ovom

(materijalnom) svijetu. Sve što možemo neposredno znati jeste ovaj svijet. A ovaj svijet je drugo osim Boga. Dakle, da li je spoznaja ovog svijeta po Ibn Arebiju gubljenje vremena? Odgovor je, ne! Pošto spoznaju Boga ne možemo dobiti bez posredstva koje je druga stvar osim Boga. To nešto drugo osim Bog bitno je za spoznavanje koliko i sam Bog. Prema Kur’anu, sve stvari su Božiji „znaci“. Odnose se na Njega i ukazuju na Njega. Prema Ibn Arebiju, korijen riječi ‘Ālem (kosmos) je ‘aleme (oznaka). Ibn Arebi kaže: „Spomenuli smo 'kosmos' sa ovom riječju da obznanimo da pod tim mislimo da ga je Bog učinio znakom.” (4, vl.2, 473).

Ibn Arebi uglavnom koristi riječ dalīl koja je sinonim riječi ājet (znak) i znači sve što je vodilja, uputa, pokazivač, indikacija, naglašivač, razjašnjenje, svjedočanstvo, dokaz, argument, očiglednost, označitelj Boga. Bitno je to što su réci iz Kur’ana imenovani kao „znakovi” ili ajeti.

„Za onoga čija je duša manifestacija Boga, čitav kosmos je Knjiga Uzvišenog Boga.”

6 Ta-Ha, 114 7 El-Kehf, 65. U tekstu časnog Kur'ana stoji „ve allemnāhu min ledunnā 'ilmā“ pa se stoga ovo specifično znanje još naziva i „ledun znanje“. 8 Hakikat, Srž, Bit, Stvarnost, Zbilja, Realnost, Božanska Ravan.

4. Spoznaja znakova Znakove i ajete Božije nalazimo u Kur’anu. Ali, također, se nalaze i u vanjskom pojavnom svijetu

(makrokosmos), kao i unutar nas samih (mikrokosmos). U Kur’anu se kaže: „Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je On istina.“9 „Obzorja“ podrazumjevaju svijet koji možemo vidjeti izvan nas, dočim „u namam samim“ podrazumijeva svijet unutarnjeg iskustva. Jastvo i pojavni svijet dvije su stvarnosti u kojima se može vidjeti otkrivanje Apsolutnog Jastva.

Ibn Arebi kaže: „Zakonodavac vam preusmjerava spoznaju sebe u spoznaju Boga Svojim Riječima: Pokazivat ćemo im

Naše znakove u obzorjima i u vama samim10. Tim On ništa ne ostavlja izvan kosmosa, jer sve što je od kosmosa izvan vašeg jastva identično je sa obzorjima11, a to je sve oko tijela koja su utočišta jastvima. Sve dok im ne bude jasno da je On Istina. Ništa drugo, jer osim Njega i ne postoji ništa drugo.”

Stoga, sve što je od svijeta osim Boga dolazi do pojavnosti samo da se obznani da jedno mora spoznati drugo da bi dobilo spoznaju Boga. To znači da ono drugo mora biti spoznano sa ciljem spoznaje Boga. Sve stvari moraju se posmatrati u odnosu na Jedinstvo, što zapravo ukazuje na Boga.

Znanje drugog osim Boga, to jest, znanje o pojavnom svijetu i o nama samim, prelazno je znanje o Bogu. Filozofi i teolozi ograničavaju postojanje Boga u odnosu na svijet te samim time ograničavaju i Njegove atribute u odnosu na pojavni svijet. Za svoje stavove imaju razne i različite argumente. Svaki od tih argumenata poziva se na jedan od aspekata makrokosmosa ili mikrokosmosa. Naprimjer, za postojanje reda u svijetu, ograničavaju postojanje Sveznajućeg Ureditelja svijeta (Kreator). Ili, od postojanja pokreta u svijetu, ograničavaju postojanje Prvog Pokretača (kojem nije svojstven pokret). A od postojanja „mogućeg bitka”, što je pojavni svijet, ograničavaju postojanje „nužnog Bitka” što je Bog, i tako dalje. Svi ovi argumenti pristupaju spoznaji Boga preko spoznaje pojavnog svijeta, obzorja.

5. Spoznaja sebe Iako su obzorja i jastva Božiji znakovi i putokazi Njemu, u mnogim sufijskim tekstovima naglašava se

samospoznaja, spoznaja samog sebe. Ibn Arebi posmatra znanje o kosmosu kao manje bitno u odnosu na znanje o samom sebi.

Postoji veoma poznata izreka vezana za ovo, koja se uglavnom navodi kao Poslanikov, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, hadis. Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, potvrdio je važnost posmatranja znakova u samom sebi rekavši: „Ko spozna sebe (svoje jastvo), spoznao je svoga Gospodara.”12 Iako ovaj hadis ne prihvataju neki stručnjaci za hadise, za sufije ima veoma važno mjesto, posebno za Ibn Arebija. U drugom hadisu, Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kaže: „Ko najbolje spozna sebe (svoje jastvo), najbolje je spoznao Gospodara.” U još jednom hadisu, Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kaže: „Bog je stvorio Adema na Svoju priliku.“13 Ovaj hadis sufije razmatraju u okviru prethodna dva hadisa. Zašto je tako da

9 Fussilet, 53. 10 „... fīl-āfāqi ve fī enfusihim...“, u obzorjima, horizontima i u vama samim, vašim nefsovima, vašim jastvima; op.ured. 11 Pojavni, vidljivi, materijalni svijet; svijet koji se zapaža čulima (sluh, vid, miris, okus i opip), op.ured. 12 „Men 'arefe nefsehu fe qad 'arefe rabbehu.“ 13 Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: „Haleq-allāhu ādeme 'alā sūretihi“. Čovjek je stvoren na „priliku Božiju“. U izvornom tekstu je upotrijebljen termin „sūre“ što znači oblik, forma, slika, čiji je korijen s-w-r. Od tog korijena je i lijepo Allahovo ime el-Musawwir čije značenje je Onaj koji sve oblikuje, Onaj koji svemu daje najljepši oblik. To je jedan od razloga zbog kojeg su prevodioci posezali za različitim značenjima ove riječi.

možemo spoznati Boga ako spoznamo svoja jastva? Odgovor je: „Zato što je Bog stvorio Adema na Svoju priliku.”

Postoje, doduše, neslaganja oko autentičnosti ili senedu ovih hadisa. Dodatno tome, neki od onih koji prihvataju ove hadise kažu da se zamjenica „Svoju“14 (po Svojoj slici, po Svojoj prilici, po Svojoj formi, po Svome obliku) odnosi na Adema, a ne na Boga, što bi značilo da je Bog Adema stvorio po Ademovom sopstvenom obliku. U svakom slučaju, značenje hadisa jeste nejasno i neodređeno zbog obje mogućnosti. Stoga, da bismo uzeli u obzir prvi i treći hadis, moramo ustanoviti njegovu autentičnost i, drugo, razriješiti dvosmislenost trećeg hadisa. Kako je to uradio Ibn Arebi?

6. Autentičnost Hadisa U Kur’anu Bog kada govori o ljudima, kaže: „Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice”15 . Ibn Arebi,

inspirisan ovim ajetom, se obraća učenjacima: „Ako je On sa vama u takvoj vrsti blizine, dok vi tvrdite da imate znanje o tome i vjeru u to, zašto niste u stanju uzeti od Njega? Umjesto toga, uzimate znanje od drugih, a ne od Njega?”(1:230). Zatim citira poznatu Ebu Jezidovu izreku i upućuje njeno značenje učenjacima ezoterike: „Vi uzimate mrtvo znanje od mrtvih, a mi uzimamo znanje od Živog koji ne umire.”

Na ovakav način Ibn Arebi ponekad koristi i izvandredne metode navođenja hadisa. To znači da nekada sufije ili mistici u svojim otkrovenju vide Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i čuju hadis ili im bude rečen direktno od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. To je potpuno identična situacija onoj kada su ashabi posjećivali Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i slušali hadis direktno od njega. Takva otkrovenja služe za potvrđivanje autentičnosti hadisa.

Prema tome, Ibn Arebi, ovim putem, hadis „Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara” navodi direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Što se tiče hadisa „Bog je stvorio Adema na Svoju priliku” i nejasnoće po pitanju „Svoju“, Ibn Arebi upućuje na drugu verziju tog hadisa, pa kaže: „U hadisu koji se kešfom pokazao kao sahih, kaže se: ‘Bog je stvorio Adema po obliku er-Rahmana”’, mada ovakav oblik hadisa ne priznaju službeni prenosioci hadisa. Ipak, na ovaj način, dvosmislenost je otklonjena (4, vol.2, 490).

Prema tome, po ovim hadisima, najbolji način dobijanja znanja o Bogu je znanje o sebi (samospoznaja), jer Bog je stvorio Adema na Svojou priliku. Ibn Arebi kaže:

„Božiji poslanik je rekao da nema puta do spoznaje Boga bez spoznaje sebe, kao što kaže: „Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara”. Također je rekao: „Ko spozna sebe najbolje, spoznao je svog Gospodara najbolje”. Dakle, učinio je tebe oznakom. To jeste, učinio je tvoje znanje o samom sebi oznakom za spoznaju Njega (4, vol.2, 298).

Ibn Arebi također kaže: „Nema ništa izvan tebe, zato ne nadaj se da ćeš doći do sponaje sebe igdje mimo samog sebe, jer takvo

što ne postoji. Ti si oznaka samog sebe i Njega, ali ne postoji ništa što označava tebe.“ (4, vol. 3, 319).

7. Različite interpretacije hadisa Postoje različita tumačenja prethodno spomenutih hadisa. Čak i sam Ibn Arebi tumači ih na različite

načine. Možemo ih podijeliti po pristupu na dvije vrste: filozofsku i mističnu. Čini se da različitost tumačenja ovih hadisa dolazi iz slijedećih nejasnoća: 14 Po pravilima arapske gramatike spojena lična zamjenica (hu, ha, hi) se vraća na najbližu imenicu (suretihi), tako da se može odnositi na Allaha ili na Adema, ili čak na nešto mimo Allaha i Adema, što se upravo razmatra u ovom pasusu. 15 Kāf, 16

Šta znači „nefs” u hadisu: Duša ili ego (Jastvo)? Jer riječ nefs u arapskom jeziku znači duša, ali kada se doda zamjenici, postaje povratna zamjenica, što može biti živo ili neživo. U tom slučaju ponaša se kao riječ „Jastvo” u bosanskom (self na engleskom; self - sebe ili se”). Tako je nafsah prevođeno kao duša ili kao sam sebe. Konsekventno tome, prethodni hadis može značiti „Ko spozna svoju dušu, spoznao je svog Gospodara”, ili „Ko spozna samog sebe spoznao je svog Gospodara”. O tome ćemo još govoriti.

1. Da li hadis govori o sličnosti između sebe i Boga, ili implicira zajedništvo ili jedinstvo to dvoje? 2. Treće pitanje je o značenju izraza „svoga Gospodara”. Odnosi li se to na Božansko Biće (Zat) ili Boga

kao Stvoritelja? Zašto se kaže „svog Gospodara” a ne „Gospodara (svega)”? 3. Konačno, kakvo znanje je sadržano ovdje? Govori li hadis o spoznavanju kao spoznavanju nečega, ili

govori o sveopćoj spoznaji koja je znanje o nečem konkretnom? U prethodnom slučaju, znano, znalac i znanje različite su stvari, ali u drugom slučaju, znano, znalac i znanje su jedna te ista stvar.

8. Filozofski pristup i tumačenje U ovom pristupu značenje nefsa jeste duša, a ona je duhovna supstanca, dio čovjeka kao živog bića osim

tijela. Sličnost između „duše” i Boga ovdje je naglašena, a „spoznaja Boga” znači znanje o Božijem djelovanju i Njegovim svojstvima, ali ne i znanje o Njegovoj Biti.

Mnogi filozofi koji govore o ovom hadisu vide sličnost između djelovanja duše u tijelu i djelovanja Boga u svijetu. Tako odnos duša - tijelo predstavlja metaforu odnosa Bog - svijet. Postoje mnoge sličnosti u ova dva odnosa koja nam pomažu da bolje razumijemo Božije djelovanje.

8.1. Stvaranje iz ničega Čitamo u Kur’anu: „Ako nešto hoćemo, Mi samo za to reknemo: ‘Budi!’ – i ono bude. ”16 To znači da u

Svom stvaranju Bog iz ničega, bez posredstva, stvara nešto, i bez vremenskog intervala između Njegove želje da nešto postane i samog nastanka toga što On želi da postane. Drugim riječima, Božije htijenje da nešto postoji jednako je postojanju toga. Primjer toga nalazimo u našim dušama u slučaju kada maštamo. Kada nešto u mašti poželimo da postane, sama ta želja ustvari je već označila postojanje toga. Ibn Arebi kaže:

„Pošto je Bog Adema stvorio po Svom liku, dao mu je mogućnost oblikovanja stvari. Među ljudima, „oblikovatelj” je onaj koji stvara stvorenja kao što su Božija stvorenja. Iako on nije Stvoritelj, jeste stvoritelj17, jer Bog kaže (Isau alejhis-selām) „i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio..:”18 Njegova pojava je njegova forma.“ (4, vol. 4, 212)

8.2. Sveprisutnost Boga u svijetu i Njegova transcendentnost Muslimanski filozofi navode u prethodno spomenutom hadisu da je ljudska duša nije ograničena na neki

tjelesni organ ili neko od čula. To nije ruka, stopalo, niti mogućnost gledanja, mogućnost slušanja i slično. Ipak, nijedan tjelesni organ ili mogućnost čovjeka (čula) ne može funkcionisati bez duha. Isto tako, čitav svijet je u stalnom djelovanju pod uticajem Sveprisutnog Tvorca, ali mi ne možemo Njega ograničiti na neko mjesto. Ibn Arebi koristi ovu metaforu:

16 En-Nahl, 40 17 Činitelj, pravitelj - engleski “to create” znači i napraviti, osmisliti, kreirati, oblikovati; op.prev. 18 El-Māide, 110

„Kosmos je Bogu kao što je tijelo rūhu (čovjekovom ruhu, duhu). Jednako kao što je rūh nepoznat osim po tijelu, isto tako se i Bog poznaje i vidljiv je po kosmosu. Kada posmatramo ljudsko tijelo i njegov oblik, potvrđujemo da postoji, ali svojstva kojima svjedočimo, kao što su percepija stvari čulima i značenja istih, nepojavna su tijelu i njegovoj formi. Tada spoznajemo da iza ovog manifestovanog tijela postoji još jedno koje daruje svojstva percepcijama unutar njega. To mi zovemo duhom tijela. Isto tako, znamo da postoji nešto što nas pokreće, što nas održava, čak i kad su postojeća pravila protiv nas, kao što je volja, samo kada pogledamo u naše vlastite duše. Tako upoznajemo naše duše i upoznajemo našeg Gospodara kao dvije slične stvari. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao „Ko upozna sebe19, spoznao je svog Gospodara” (4, Vol.3, 314)

Fanari, jedan od najpoznatijih komentatora Ibn Arebije, navodi da, kao što duša upravlja tijelom i kontroliše ga svojim moćima, jednako tako Bog upravlja svime na svijetu svojim Božanskim Svojstvima. Stoga, postojanje Boga u svijetu mnogo je izraženije od postojanja duše u tijelu. Iz te sličnosti možemo izvesti zaključke o drugim sličnostima.

8.3. Jedan sa više imena U teoriji o „jednoća Bitka”, nailazimo na nekoliko paradoksa koji proizilaze iz prihvatanja jednog bića u

svoj svojoj jednostavnosti i jednosti, mnogo osobina, imena i načina na koje se otkriva. On jeste Jedan, a istovremeno i mnoštven. Primjer za to naći ćemo u nama samima. Duša u svojoj jednostavnosti i jedinstvenosti ima mnogo mogućnosti i sposobnosti i pojavljuje se, otkriva svoju vrijednost i funkciju, kroz različite aktivnosti čovjeka. Iako je čulo vida različito od razmišljanja ili znanja, gledalac, slušalac, znalac ili mislilac su jedna i jednostavna stvar, a to je zapravo duša. Gledanje ne sprečava dušu da čuje, to dvoje zajedno ne sprečavaju mirisanje niti bilo koje druge aktivnosti. Jednako tako, nikakva aktivnost ne sprečava Boga da istovremeno radi bilo šta drugo, Njega jedan rad ne sprečava da obavlja drugi rad. Naprimjer, On istovremeno čuje molitve svih ljudi, prihvata ih i odgovara na njih. Ovu metaforu Ibn Arebi objašnjava na sljedeći način:

„Ne postoji ništa osim racionalne duše, ali ona je (istovremeno) i inteligentna, maštovita, impulsivana, sjeća se, daje oblik, hrani se, razmnožava se, privlači, eksluzivna je, probavljiva, vidi, čuje, kuša, miriše i osjeća. Duša prihvata sva ova stanja, različitost njihovih manifestacija i njihovih imena. Opet, ništa od toga ne remeti drugo, naprotiv, poistovjećuje se svaka od tih osobina sa drugom. Također, ovakvo nešto pronaćićete sa neživim stvarima, biljkama, životinjima, sferama, melekima (svi se poistovjećuju sa Jednim). Neka je slavljen Onaj koji onome što stvara biva njegovom suštinom (bīti),” (4, vol.2, 459)

Ibn Arebi koristi ovu metaforu da objasni paradokse teorije „jednoća Bitka”. Bog je u svemu i iznad i iza svega istovremeno. On je jedan mnoštveno.20 Sve u ovom svijetu je On/neOn. Primjer za ovo naći ćemo u samima sebi, u našoj duši. Ibn Arebi kaže „Kako duša upravlja tijelom? Je li tvoja duša unutar tijela ili izvan tijela, ili, nije ni unutra ni vani? Da li stvar koja čini tijelo živim i kojom tijelo vidi, čuje, zamišlja, dolazi iz jednote ili iz mnoštvenosti?” (4, vol.3, 81) U sljedećem pasusu kaže:

19 Kompletnog sebe, i fizičkog i metafizičkog, pojavnog i objavnog, materijalnog i duhovnog. 20 Čovjek ima svoj organizam koji čine razni organi. Kada vršimo analizu govorimo o organima koji su vidljivi i koji su unutarnji, koji su fizički i koji su metafizički. Tako je čovjek mnoštven, iako je uvijek riječ o jednom čovjeku, jer svaki njegov organ jeste on, dočim on nije niti jedan organ. Tako se jedan manifestuje mnoštvom.

„Bog se manifestuje kao Pojavni, Vidljivi kao i Nepojavni, Skriveni. Kao na primjer što je: Iza ljudske forme i lika Zejda (ili Petra) postoji nešto što upravlja njegovim tijelom. Ko kaže da je Zejd21 stvarni upravljač svojim tijelom, znači da nije vidio Zejda. Ko tvrdi da je Zejd cjelina ove dvije stvari i da je on svoja pojavnost i nepojavnost, znači da ga je vidio i da ga nije vidio”22 (4, vol4, 105).

9. Mistički pristup hadisu Sve prethodne diskusije bazirane su na filozofskom pristupu hadisu. Dakle, bila je riječ o duši i njezinoj

sličnosti sa Bogom po pitanju djelovanja i osobina. U ovom slučaju naše znanje o duši, znanje je o nečemu. Posmatram svoju dušu, tvoju ili Petrovu kao primjer i poređenje za Božije osobine i djelovanje. Ali u većina slučajevi, Ibn Arebi govori o „sebi” umjesto o „duši”, i o jedinstvu s Bogom umjesto o poređenju s Njim. Ovdje znanje nije „znanje o nečemu” već je „znanje koje jeste nešto”. To je vrsta poništenja. Ibn Arebi pozivajući se na hadis: „Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara” kaže: „Poslanik pod pojmom „nefs” u spomenutom hadisu (ko spozna svoj nefs - ko spozna svoje Jastvo ili ko spozna sebe) podrazumijeva tvoje postojanje i tvoju stvarnost, ne tvoju dušu za koju se kaže da je komandujuća, samokoreća ili smirena”. Dakle, prema Ibn Arebiju, „sebe” u ovom hadisu znači „svoje postojanje”. Onaj koji poznaje svoje biće (bistvo, egzistenciju) poznaje svoga Gospodara. Međutim, prema teoriji „jednoća Bitka” nema postojanja niti bivanja osim Božijeg postojanja i Božijeg bivanja. Dakle, „sebe” iz hadisa (ko spozna sebe) označava svoje postojanje, a to postojanje nije drugo do postojanje Boga. Na drugom mjestu, pozivajući se na ovaj hadis, Ibn Arebi kaže:

„Ako neko upita: Šta je put znanju o sebi i znanju o Bogu? Odgovor je : Put spoznaji ovoga dvoga jeste razumijevanje da, Bog je bio, a s njim nije bilo ništa drugo. On je i sada ono što je bio. Dakle, On jeste, a s Njim ne postoji ništa drugo. (5,7).”

Ukoliko uvažimo ovo tumačenje, hadis razumijevamo na sljedeći način: „Onaj ko spozna svoje postojanje, spoznao je svog Boga”, a pošto je jedino postojanje ili bivanje Božije postojanje i bivanje, onaj koji poznaje vlastito postojanje, spoznao je Božije postojanje .” Put zadobijanje spoznaje Boga jeste spoznaja o vlastitom postojanju ili vlastitom bivanju.

Po pitanju „postojanja” možemo imati dvije vrste znanja. Znanje o postojanju i znanje koje jeste postojanje. Prva vrsta jeste znati nešto, a druga vrsta je biti to nešto ili imati to nešto. U prvoj vrsti, znalac, znano i znanje različite su stvari, ali u drugoj vrsti, znalac, znano i znanje jeste jedna te ista stvar. Ovdje naći postojanje znači doći u postojanje, to jest, postati ili posjedovati postojanje. Riječ „vudžud” na arapskom ima dva značenja: „Biti” i „naći, pronaći”. Zato Ibn Arebi naziva filozofe i teologe „misliocima”, jer oni vide „vudžud” i misle o njemu. Ali Ibn Arebi naziva mistike „svjedoci” ili „osvjedočeni” jer oni su pronašli i posjeduju stvarnost postojanja, ne samo njegov koncept.

21 Ono što upravlja tijelom, a skriveno je čulu vida, jeste duša. Ako tog pokretača nazovemo imenom Zejd, onda mi govorimo o unutrašnjem aspektu koji pokreće tijelo, a koji biva poznat po tijelu. U tom slučaju mi nismo vidjeli Zejda, već formu, oblik pomoću kojeg nam je Zejd postao očitovan. 22 Oblik i forma pripada pojavnosti (Zahir) dočim unutrašnji aspekt koji pokreće i dominira formom pripada nepojavnosti (Batin). Skriveni aspekt naše ličnosti biva poznat upravo po formi, našem tijelu, ali on uvijek ostaje tajna kako nama samima tako i drugima. Onaj ko kaže da je vidio Zejda, on je zapravo vidio formu koju zovemo Zejd i po kojoj Zejd biva poznat, dočim nije vidio dušu, nije vidio ličnost Zejdovu. U tom kontekstu, možemo reći, ko kaže da je vidio Zejda, on ga jeste vidio (formu) i nije vidio (ličnost). Ovim Šejhul Ekber ukazuje na Imena Božija Zahir (Pojavni) i Batin (Skriveni) kao i mogućnost razumijevanja ovih imena kroz spoznaju nas samih.

10. Ko zna Koga? U jednoj čuvenoj izreci kaže se: „Niko ne zna Boga osim Njega samoga”. Ima li kontradiktornosti

između ove izreke i hadisa „Onaj ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara”? Odgovor je: Ne, nema nikakve kontradiktornosti. Ibn Arebi piše:

„Ako neko kaže: Pokaži da je tvoje znanje o tebi znanje o Bogu. Onaj ko zna sebe, neko je drugi osim Bog, pa, kako će neko drugi osim Boga znati Boga? Odgovor je: Onaj koji zna sebe, razumije da njegovo postojanje nije njegovo vlastito postojanje, već njegovo postojanje je postojanje Boga. Shvati da spoznavateljevo znanje o sebi je Božije znanje o Sebi, jer njegovo „sebstvo” nije ništa drugo do On (Bog).“ (5, 20).

Stoga, Bog je taj koji zna Sebe. Ne postoji duša, sebstvo ili ti. To je potpuno ista stvar koja se navodi u hadisu „Moj rob mi se ne prestaje približavati ... dok ... Ja sam njegov sluh kojim sluša, vid kojim vidi...” (7, 135). Dakle, mi Boga vidimo Božijim očima. Mi smo ogledalo Bogu, a Bog je ogledalo nama.23 Ko vidi koga? Ko zna Koga?

11. Zbunjenost i nedostatnost znanja Možemo li znati naše postojanje? Ako možemo, tad nismo „mi”, a ako mi jesmo „mi”, tad ne možemo

znati. Ibn Arebi kaže: „Bog je rekao o Sebi da je On neovisan o svjetovima. Stoga, mi postajemo zbunjeni jer ne znamo šta

On jeste, niti šta smo mi. Smatram, a Bog zna najbolje, da nam On naređuje da Ga spoznamo tako što nas usmjerava k nama u nastojanju da dođemo do znanja, isključivo zato što On zna da mi ne znamo našu stvarnost niti smo sposobni sami sebe spoznati. Stoga, dolazimo do saznanja da smo još više nemoćni spoznati Njega. To je znanje o Njemu, ili neznanje.“ (4, vol.3, 412)

A to je razlog naše zbunjenosti. Ibn Arebi raščišćava zbunjenost: „Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao: „Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara.”

Nekada znanje o nečemu bude nedovoljno da obuhvati to znanje. Mistici znaju da je ova stvar nesaznajna. Cilj znanja o nečemu je da se uvidi razlika te stvari (o kojoj znamo nešto) u odnosu na druge stvari. Stoga, On, koji ne može biti spoznat, razlikuje se od drugih stvari koje su poznate po osnovu bivanja koje je nepoznato. Time se upotpunjuje smisao znanja.“ (4, vol.4, 432)

Ali u trećem dijelu, Ibn Arebi kazuje o dvjema mogućnostima: o znanju i nedostatnosti znanja: „Čovjekovo znanje o samom sebi dolazi prije znanja o svom Gospodaru, pošto je prvo znanje rezultat

potonjeg, prema riječima: ‘Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara’. Iz ovoga proizlazi da neko može razumjeti da nije sposoban obuhvatiti znanje, ili da može obuhvatiti to znanje. Po prvoj interpretaciji, neko ne može znati sebe i prema tome ne može znati svoga Gospodara, dok prema drugoj interpretaciji, neko može znati sebe i prema tome znati svoga Gospodara”. (6, vol.1, 215)

23 Mi se ogledamo u Bogu, a Bog se ogleda u nama. Lijepo je na ovom mjestu podsjetiti se hadisa u kojem je rečeno: „Mu'min je mu'minu ogledalo.“ Mu'min je jedno od Božijih imena, tako da se Bog, Svojim imenom Mu'min, ogleda u vjerniku.

12. Kako možemo znati sebe? „Fena24” i poništenje Vraćamo se drugoj mogućnosti koju je Ibn Arebi spomenuo. To znači da možemo znati sebe, pa samim

tim možemo znati svoga Gospodara. Ali, kako možemo znati sebe? Odgovor je kada spoznamo jedinstvo sebe i Boga bez razdvajanja. Ipak, koliko god dugo budemo znali sebe kao stvar pored Boga, nećemo spoznati Boga kao jedino bivanje i postojanje, niti ćemo spoznati jedinstvo. Stoga, put za razmijevanje jedinstva jeste fena i poništenje. Zato je Ebu Jezid rekao svome Gospodaru; „Kroz šta ću steći blizinu Tvoju? Istiniti mu je rekao, ‘Ostavi postrani svoje jastvo i dođi’” (4, vol.2, 561).

Važno je znati da „jedinstvo” nije isto što i „sjedinjenje” i „utjelovljenje”. Mi ne postajemo ujedinjeni s Bogom niti Bog obitava u nama zato što ne postoje dvije stvari. Ibn Arebi kaže:

„Shvati, da bi izmakao propadanju u grešku hulula25: On nije u nekoj stvari niti je stvar u Njemu, bilo da ulazi u nešto ili izlazi iz nečega. Nužno je da Ga znaš na ovakav način, ne maštom, niti osjećajem, niti vanjskim niti unutarnjim vidom, niti percepcijom. Ne postoji niko da Ga vidi osim On sam Sebe. On Sobom vidi Sebe Samoga, i Sobom Samim zna Sebe”. (5, 3)

Na drugom mjestu kaže: „Zapravo ne postoji ujedinjenje, niti razjedinjenje, niti daljina, niti blizina. Jer, ujedinjenje je moguće

ostvariti između dvoje, a ako ima samo jedno, onda nema ujedinjenja niti razjedinjenja. Ujedinjenje iziskuje dvije slične stvari ili različite. Stoga, ako su slične, jednake su, a ako su različite, onda su u suprotnosti. Uzvišen je On od toga da bude jedan od jednakih ili suprotnih. Dakle, ujedinjenje je nešto mimo sjedinjenja, a blizina je nešto drugo osim blizine, a udaljenost je nešto drugo osim udaljenosti. Ali, postoji zajedništvo bez zajedništva, a blizina bez blizine i udaljenost bez udaljenosti“ (5, 15).

Da bismo spoznali Boga na ovakav način, nužno je ne vidjeti sebe. Ovo znanje je „nestajanje od samog sebe” ili poništenje.

13. Znaj „sebe” ili ignoriši „sebe”? Rekli smo da za spoznavanje Boga moramo ostaviti svoje jastvo po strani ili ignorisati samog sebe. Ali

hadis nalaže da u cilju spoznaje Boga upoznamo sami sebe. Stoga, postavlja se pitanje: Da li ja imam dva jastva, od kojih ću jedno ignorisati da bih spoznao drugo? A ako je to tako, naredno pitanje je „ko sam ja?” prvo ili drugo jastvo? Sufije kažu da na duhovnom putu(sulūku) imamo putovanje kroz sebe. Napuštamo same sebe i dolazimo do samih sebe. Šabistari objašnjava ovo pitanjem i njegovim odgovorom u svojoj poemi (12, 58-59):

„Šta sam ja? Daj mi objašnjenje, šta je smisao putovanja u samog sebe?” Potom kritikuje filozofe koji misle da sam ja duša i da je jastvo „duša”:

„Kažeš da riječ „ja” u svakoj strofi znači „duša” pošto si sam sebi svoju pamet učinio vodičem, ne razlikuješ jastvo od njegovog dijela”.

Prema Šabistariju, jastvo je „postojanje” a način spoznaje nije filozofija nego misticizam26:

24 Fena - duhovno nestajanje, iščeznuće i utapanje u Božja svojstva, „Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza“, šejh Fejzullah Hadžibajrić, Islamska zajednica, Zagreb, 1988. g. 25 Terminološki hulul označava spajanje dva tijela tako da je jedno od njih mjesto drugome, pa je ukazivanje na jednog od njih, istovremeno, ukazivanje i na drugog. Na naš jezik možemo prevesti kao utjelovljenje, inkarnacija. „Vjerovanje sufija“, dr Ahmed Husić, Islamski kulturni centar Mostar, 2012.g., str.153 26 „Misticizam” u ovom djelu ne znači nešto drugo osim generalno biti sufija ili tesavvuf. (Op prev)

„Idi čovječe, i dobro spoznaj sebe. Bogatstvo prosvijetljenja ne može se porediti naučavanjem”. „Ja i ti uzvišeniji smo od tijela i duha jer tijelo i duh su dva dijela moga jastva.”

Prema tome, putovanje mora biti iz iluzornog jastva ka stvarnom jastvu. Putovanje sa površine u dubine jeste fena ili poništenje:

„Putuj izvan ovog svijeta stvorenog i mjesta. Napusti svijet i otkrij sebe u univerzumu svoga jastva.” Moramo ipak znati da otkrivanje novog „sebe” nije prestajanje postojanja prethodnog „sebe”. Ibn Arebi

kaže: „Većina sufija smatra da prestajanje postojanja predstavlja spoznaju Boga, a to je očigledna greška. Jer,

znanje o Bogu ne pretpostavlja prestajanje postojanja niti prestajanje tog prestanka. Pošto stvari nemaju svoje postojanje, ono što ne postoji ne može prestati postojati. Jer da bi prestajanje moglo prestati, to znači da je postojalo, a postojanje ičega osim Boga jeste politeizam. Stoga, ako znaš sebe bez postojanja ili prestajanja postojanja, onda znaš Boga, a ako ne, onda ne znaš” (5,5)

Kada iluzije nestanu to nije kao gubljenje neke stvarne stvari. To je poput buđenja nakon spavanja ili buđenja iz sna koji nije bio istinit. Tako u našem slučaju, ostavljamo nestvarnog sebe i dolazimo do stvarnog sebe. Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kaže: „Ljudi spavaju, a kada umru, tada se probude” (8, vol.4, 43). Još kaže: „Umri prije smrti” (8, vol.66, 317). Ibn Arebi kaže da to znači da treba znati sebe prije nego što umreš. To opet znači da umiranje, što je gubljenje iluzornog sebe jeste jednako spoznavanju stvarnog sebe. Ovo možemo objasniti jednim primjerom: Recimo da se neka osoba zvana Petar umisli, usljed duševne bolesti, da je neko drugi, recimo Džon. Potom postane svjestan, te nađe svoj pravi identitet, a odbaci svoj iluzorni identitet. Ne možemo reći da je njegov prethodni identitet prestao postojati, obzirom da ne postoje dva identiteta. Prethodni identitet nije bio stvaran, nego iluzoran. A ovdje nemamo dva procesa, odbacivanje nečega i pronalaženje nečeg drugog. Postoji samo jedan proces: to nije da Džon odbaci svoj identitet, a svoj identite nađe Petar. Niti se radi o tome da je Petar odbacio Džona i našao sebe. Niti je to da je Džon upoznao Petra. Ako je Džon upoznao Petra, to nije Džon. A ako jeste Džon, onda ne zna Petra. Samo Petar zna Petra. Jedini proces je taj da Petar pronalazi samog sebe. Ibn Arebi koristi primjer osobe koja se zove Mahmud ali misli da se zove Muhammed. Ovdje smo promijenili ta imena u Džon i Petar27:

„Naprimjer, recimo da ne znaš da se zoveš Petar ili da si imenovan Petar (jer imenovani i ime su jedno). Ali recimo da misliš da ti je ime Džon, i nakon nekog vremena spoznaš da si zapravo Petar, u tom slučaju tvoje postojanje nastavlja, ali ime Džon otpada od tebe jer se približavaš spoznaji pravog sebe, to jest Petra, a bio si Džon samo prestajući biti ti. Znači, ništa nije oduzeto od Petra, niti Džon iščezava u Petru, niti ulazi u njega niti nastavlja od njega, niti Petar ulazi u Džona, nego čim Petar spozna sebe, to jeste spozna da je on Petar, a ne Džon, on spozna sebe ne po Džonu, jer Džon nije ni postojao, pa kako će nešto što nije postojalo biti instrumentom spoznaje nečega što postoji? Dakle, znalac i ono što se zna jedno su, a vidjelac i ono što se vidi jedno je. Jer znalac sa svojim osobinama i znano u svojoj suštini objedinitelj je sa svojim osobinama i to što se ujedinjuje sa svojom suštinom, i osobine i to što je osobina svega nabrojanog je jedno. Eto, to je objašnjenje izreke „Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara” (5, 16).

Dakle, prema Ibn Arebiji naše pravo „jastvo” je naše postojanje, a to nije ništa drugo nego Božije postojanje. Međutim, mi zaboravljamo naše istinsko „jastvo” i mislimo da smo nešto drugo. Ako ovu iluziju odbacimo od sebe, spoznat ćemo sebe, što je zapravo Bog.

27 Ova imena je naveo autor teksta pa smo ostavili izvornu verziju.

14. Određeni Gospodari Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kaže: „Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara”. Nije

rekao „Gospodara”, ili „Boga”. Rekao je, „svog Gospodara”. Ibn Arebi naglašava zamjenicu „svog”, a time podvlači glavno značenje hadisa. Kada rob dođe do spoznaje sebe - dakle spoznaje Boga - on ne zna Boga u Njemu, nego zna Njega kao „svoga Gospodara”. Ovo je Bog koji Sebe otkriva u duši (nefs), a ovo samooktrivanje je drugačije od samooktrivanja u nekoj drugoj duši. Svaka duša ima svog Gospodara. Takoreći, „Ko upozna sebe, upoznao je svoga Gospodara” znači da onaj ko upozna sebe zapravo upozna svog posebnog Gospodara koji je Bog u onom smislu u kojem On otkriva Sebe Svome Nefsu, a ne nekog drugog Gospodara. Ibn Arebi piše:

„Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kaže „ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara”. Nije rekao „spozna suštinu svoga Gospodara”, pošto je Gospodareva suština u posjedu neograničene neovisnosti. Kako može ograničena stvar znati neograničenu? Ali, bez sumnje, Gospodar traži namjesnika. Stoga u Gospodara postoji dašak razgraničavanja spoznajom Gospodara kroz stvorenja.“ (4, vol.3, 72)

A ovdje nam postaje potpuno jasna razlika između fena i nirvane. U znanju koje je fena, ljudi su drukčiji. Nisu na istom nivou, istom stepenu i istoj stanici. Njihova razlika je poput božanskih imena. Ibn Arebi kaže u „Fususu“28:

„Znaj da ono što je imenovano Bogom jeste Jedno u Suštini, ali je Sve kroz Imena. Nijedno postojano stvorenje nema ništa od Boga osim od svog vlastitog Gospodara. Ne može se imati Sve. To što je određeno od Sveg29 jeste da korespondira s njim, a to je njegov lični Gospodar. Ništa ne uzima od Njega zbog poštovanja prema Njegovom jedinstvu. Zbog toga Allahovi ljudi izjavljuju da je samootkrivanje u jedinstvu nemoguće (6, vol.1, 90)

Prijevod: Dino H. Mustafić Uredio i priredio: Sejo Redžić Mostar, 6. novembar 2013. 3. muharrem 1435.

28 Fusūsul-Hikem, Dragulji poslaničke mudrosti, djelo Ibn Arebija. 29 Ve alleme ādemel-esmāe kullehā, „I pouči On Adema Imenima Svim“, El-Bekare, 31.

POGOVOR

Pred vama se nalazi tekst30 koji je samo jedan u nizu tekstova koji objavljuje „Društvo Muhjuddin Ibn Arebi“ na svojim godišnjim okupljanjima u Velikoj Britaniji i SAD-a s ciljem promocije lika i djela Ibn Arebija. Društvo je osnovano 1977. godine kako bi omogućilo bolje razumijevanje djela velikog šejha Ibn Arebija i njegovih sljedbenika. U tom smislu svake godine održavaju simpozije u Velikoj Britaniji i SAD-a (Oxford i San Francisco) pri čemu ugledni profesori, predavači, doktori nauka prilažu svoje radove o Ibn Arebiju, bilo da su u pitanju njegova djela ili razumijevanje njegove riječi. Društvo je otvoreno za sve i danas ima članove iz više od 40 zemalja. Ovu stranicu možete pronaći na ovom linku: http://www.ibnarabisociety.org/index.html

Spoznaja sebe, prema Kur'anu i Sunnetu, jeste zapravo prikaz jednog djela Ibn Arebija koje je on napisao u svojim poznim godinama, Risala Vudžudijja,31 koju je na naš jezik preveo šejh h.Mustafa ef. Čolić, r.a. Ovom prilikom želim da se zahvalim svom prijatelju Dini H. Mustafiću, koji je, pored svojih obaveza, našao vremena da prevede ovaj kratki, ali i ipak zahtjevan i kompleksan tekst. Bio sam slobodan da stavim određene primjedbe, kao i prilagođavanje prevoda za koje smatram da pridonose boljem razumijevanju teksta. Mi smo uradili najbolje što smo mogli i kako smo znali. Svi oni koji tragaju za napitcima duhovnih istina, gotovo sam siguran, da će ovaj pehar ispiti u trenu, i nadam se da će im prirediti užitak i ushitnost koju sam i sam osjećao kada sam čitao ovaj tekst. Upravo ta radost je bila razlog zbog kojeg sam se odlučio ovaj tekst prirediti na nešem jeziku.

Sejo Redžić

30 Naslov izvornika je: Know yourself, According to Qur'an and Sunnah: Ibn Arabi's View 31 Risaletul-vudžudijje, Osobna spoznaja svoga i svjetskog subjekta i njegove egzistencije, prevodioc i komentator: šejh Čolić hadži Mustafa efendija, Izdavač: tekija Šejh Husejn-baba Zukić, Hukeljići – Živčići (Fojnica), Visoko, 2000. g.