Za Tabby ... i za Ala Coopera; koji poznaje mjesto događaja. Ne mojom krivnjom.

Prolog: Navijanje smrtne ure(I)

Starost je otok okružen smrću. - Juan Montalvo"O ljepoti"

1

Nitko - a ponajmanje dr. Litchfield - nije skupio hrabrosti i rekao Ralphu Robertsu da će njegova supruga umrijeti, no došlo je vrijeme kad je Ralph to shvatio a da mu nitko nije morao reći. Mjeseci između ožujka i lipnja kreštali su i vrištali u njegovoj glavi - razdoblje razgovora s liječnicima, večernjih jurnjava u bolnicu s Carolyn, putovanja u druge bolnice u drugim državama na posebne pretrage (Ralph bi veći dio puta zahvaljivao Bogu na Carolyninu zdravstvenom osiguranju), njegovih boravaka u gradskoj knjižnici, gdje je najprije tražio odgovore koje su specijalisti možda previdjeli, a poslije dolazio u potrazi za nadom i željom da se hvata za slamke.

Ta četiri mjeseca bila su kao da ga netko pijanog navlači kroz neki zloćudni lunapark u kojem su ljudi izgubljeni u labirintu zrcala zaista izgubljeni, gdje ljudi koji se spuštaju po spirali smrti zaista vrište od straha, a žitelji kaveza u ''Ulici nakaza'' gledaju vas s lažnim osmijehom na usnama i užasom u očima. Ralphu se to počelo priviđati sredinom svibnja, a kad je stigao lipanj, počeo je shvaćati da su i prodavači u medicinskom lunaparku nudili na prodaju tek nadrilijekove, a kvik-step vergl više nije uspijevao sakriti činjenicu da je napjev koji se razlijegao iz zvučnika zapravo ''Pogrebni marš''. Da, bio je to mesopust; mesopust izgubljenih duša.

Ralph je nijekao te užasne slike - i još užasniju pomisao koja je vrebala iza njih - još početkom ljeta 1992. godine, no kad je lipanj ustupio mjesto srpnju, to je naposljetku postalo nemoguće. Najtopliji ljetni val vrućina nakon 1971. zapljusnuo je središnji dio države Maine i Derry je titrao u kupki magličastog sunca, vlage i dnevnih temperatura od približno trideset stupnjeva. Grad - koji bi se i u najboljim danima teško moglo nazvati uzavrelim velegradom - potpuno je zamro i u toj vrućoj tišini Ralph

Roberts je prvi put čuo otkucaje smrtne ure i shvatio da su se u prijelazu iz lipanjskog svježeg vlažnog zelenila u spaljeno mrtvilo srpnja, Carolynini slabi izgledi pretvorili ni u kakve izglede. Umrijet će. Možda ne tog ljeta - liječnici su tvrdili da još imaju nekoliko zečeva u šeširu i Ralph je bio siguran da imaju - ali te jeseni ili zime. Njegova dugogodišnja družica, jedina žena koju je ikad volio, umrijet će. Pokušavao je poricati tu pomisao, prekoravao se što je takva stara malodušna budala, ali u nepomičnom muku tih dugih vrućih dana, Ralph je to otkucavanje čuo posvuda - kao daje dopiralo i iz zidova.

No najglasnije je otkucavalo u samoj Carolyn i kad bi okrenula svoje mirno bijelo lice prema njemu - s molbom tla upali radio da ga sluša dok čisti mahune za večeru ili da ode u trgovinu Red Apple i donese joj sladoled na štapiću - vidio bi da i ona čuje otkucaje. Vidio bi to u njezinim tamnim očima, najprije samo kad bi se dobro osjećala, a poslije čak i kad su joj oči bile zamagljene od lijekova protiv bolova koje je uzimala.

Tad se glasno otkucavanje čulo i kad bi Ralph legao pokraj nje u krevet u tim vrućim ljetnim noćima kad se činilo da je čak i jedna plahta teška pet kilograma i kad je bio uvjeren da svi psi u Derryju laju na

mjesec. Slušao je, smrtnu uru koja je otkucavala u Carolyn i činilo mu se da će mu srce prepući od tuge i užasa. Koliko će Carolyn morati trpjeti prije no što dođe kraj? Koliko će on morati trpjeti? I kako će živjeti bez nje? U tom čudnom, napregnutom razdoblju, Ralph je počeo sve češće odlaziti u duge šetnje kroz ta vruća ljetna poslijepodneva i otegnute, sumračne večeri, iz kojih bi se često vraćao odveć iznemogao da bi jeo. Očekivao bi da će ga Carolyn prekoriti zbog tih izleta, da će reći Zašto ne prestaneš, glupi starče? Ubit ćeš se budeš li i dalje šetao po toj vrućini ! Ali ona to nikad nije učinila i on je postupno shvatio da ona za to i ne zna. Znala je da odlazi van - da, to je znala. Ali nije znala koliko je kilometara prevalio i da po povratku kući često drhti od umora i sunčanice. Nekad, Ralphu se bilo činilo da ona sve vidi, čak i centimetarski pomak njegova razdjeljka. Ali više ne; tumor u njezinu mozgu oduzeo joj je moć zapažanja, a uskoro će joj oduzeti i život.

I tako je šetao, uživao u vrućini iako mu se od nje ponekad vrtjelo u glavi i zujalo u ušima, uživao u njoj uglavnom baš zato što mu je zujalo u ušima; kadšto bi mu satima tako glasno šumjelo u ušima i bubnjalo u glavi da ne bi čuo otkucaje Carolynine smrtne ure.

2

Tog je vrućeg srpnja prohodao većim dijelom Derryja, starac uskih ramena, prorijeđene sijede kose i krupnih ruku koje su još izgledale sposobne za težak rad. Hodao je od Witcham Street do Barrensa, od Kansas Street do Neibolt Street, od Main

Street do Kissing Bridge, ali bi ga njegove noge najčešće odnijele prema zapadu duž Harris Avenue, gdje je njegova još lijepa i ljubljena Carolyn Roberts sad provodila posljednju godinu života u omaglici glavobolja i morfija, do Harris Avenue Extension i zračne luke Derry County Airport. Hodao bi niz Extension - u kojem nije bilo stabala pa je bio izložen nemilosrdnom suncu - dok ne bi osjetio da će ga noge izdati a tad bi se vratio istim putem.

Cesto bi zastao kako bi povratio dah na sjenovitoj livadi-izletištu blizu aerodromskog službenog ulaza. Noću bi se ondje sjatili tinejdžeri na piće i ljubakanje, pa bi izletište živnulo od zvukova rap glazbe iz divovskih tranzistora, no danju je bilo uglavnom u isključivom nadleštvu skupine Ralphovih prijatelja koje je Bill McGovern nazvao Gerijatričarima iz Harris Avenue. Gerijatričari su se okupljali igrati šah i remi ili mlatiti praznu slamu. Ralph je mnoge od njih poznavao godinama (sa Stanom Eberlyjem je čak išao i u gimnaziju), i ugodno se osjećao u njihovu društvu ...dok ne bi postali odviše znatiželjni. Uglavnom nisu. Većinom su to bili južnjaci starog kova, odgojeni da vjeruju kako je ono o čemu netko ne želi razgovarati samo njegov problem.

Na jednoj od tih šetnji prvi mu je put doprlo do svijesti da nešto nije u redu s Edom Deepneauom, njegovim susjedom iz gornjeg dijela ulice.

Tog je dana Ralph odšetao puno dalje niz Harris Avenue Intension nego inače, možda zbog olujnih oblaka koji su zakrilili sunce i svježeg povjetarca koji je počeo puhati, doduše na mahove. Zapao je u neku vrstu transa, ne misleći ni na što, gledajući jedino u prašnjave vrhove svojih visokih tenisica, kad mu zrakoplov United Airlinesa iz Bostona s dolaskom u četiri i četrdeset nisko preleti iznad glave. Od zaglušnog cvileža njegovih mlaznih motora Ralph se prene i vrati u stvarnost.

Isprati zrakoplov pogledom dok je letio iznad starih željezničkih tračnica i ograde koja je označavala rub zračne luke, pa ugleda kako se usmjerio prema uzletištu praveći plave oblačiće dima kad su mu kotači dotaknuli tlo. A tad pogleda na sat, shvati kako je kasno i zapanjeno blene u narančasti krov kuće Howarda Johnsona nešto podalje niz cestu. Da, zanio se; prešao je više od osam kilometara a da nije uopće osjetio koliko je vremena prošlo.

Njenog vremena, glas promrmlja negdje duboko u njemu.

Da, da, vremena koje je pripadalo Carolyn. Bila je sama u stanu i sada broji minute do sata kad može uzeti još jedan darvon complex' a on je na drugoj strani zračne luke ...zapravo na pola puta prema Newportu.

Ralph pogleda u nebo i prvi put postane svjestan modričasto-ljubičastih olujnih oblaka koji su se gomilali iznad zračne luke. Nisu nosili kišu, sigurno nisu, ne još, ali kad bi počela padati kiša, njega bi sigurno uhvatila; nigdje se nije mogao skloniti između mjesta na kojem je stajao i izletišta kod trećeg uzletišta, a i ondje je lek bila stara sjenica u kojoj je uvijek blago mirisalo po pivu.

On još jednom pogleda u narančasti krov pa gurne ruku u desni džep i osjeti mali svežanj novčanica, učvršćenih srebrnom kvačicom koju mu jc Carolyn darovala za šezdeset peh rođendan. Nema razloga da ne ode kod HoJoa i pozove taksi osim pomisli na to kako bi ga vozač mogao pogledati. Glupi starac , mogle bi govoriti oči u retrovizoru. Glupi starac, po vrućini si otišao puno dalje nego što bi smio. Da si plivao, utopio bi se.

Paranoičan si, Ralphe, reče mu nutarnji glas i taj ga kvocav, pomalo snishodljiv ton podsjeti na Billa McGoverna.

Pa, možda je tako, a možda i nije. Ovako ili onako, riskirat će i vratiti se pješice. A što ako padne nešto više od kiše? Prošlog je ljeta u kolovozu pala tako jaka tuča da je porazbijala prozore na zapadnoj strani grada.

''Neka padne i tuča, pa što,'' reče on. ''Ne izbijaju mi masnice tako lako.''Ralph polako krene natrag prema gradu po zaustavnom traku Extensiona. Iza njegovih starih visokih

tenisica podizali su se mali, spaljeni oblačići prašine. Začuje potmulu grmljavinu na zapadu, gdje su se skupljali oblaci. Sunce, iako zaklonjeno, odbijalo se predati bez borbe; obrubilo je olujne oblake vrpcama blještavog zlata i prosijavalo kroz mjestimične pukotine poput prekinute zrake nekog golemog kinoprojektora. Ralphu je bilo drago da je odlučio pješačiti, unatoč boli u nogama i uporne i dosadne boli u križima.

Barem nešto, pomisli on. Noćas ću spavati. Spavat ću poput klade.Rub zračne luke - jutra uvele smeđe trave i zahrđale tračnice utonule u nju poput ostataka nekog

nasukanog broda - sad mu je bio s lijeve strane. U daljini iza ograde vidio se zrakoplov Uniteda 747, sad veličine dječje igračke, kako vozi prema malom zajedničkom terminalu Uniteda i Delte.

Ralphov pogled privuče jedno drugo vozilo, automobil, koji je krenuo s putničkog terminala, a koji se nalazio na ovom kraju zračne luke. Kretao se preko uzletišta prema malom službenom ulazu na Harris Avenue Extension. U posljednje je vrijeme Ralph promatrao puno vozila kako ulaze i izlaze kroz taj ulaz koji je bio šezdesetak metara udaljen od izletišta gdje su se okupljali Gerijatričari iz Harris Avenue. Kad se automobil približio ulazu, Ralph ga prepozna bio je to Datsun Eda i Helene Deepneau

... i prilično je jurio.

Ralph zastane na zaustavnom traku, nesvjesno gužvajući ruke u zabrinute šake dok je mali smeđi automobil jurio prema zatvorenim vratima. Za otvorili vrata izvana bila je potrebna propusnica, iznutra je taj posao obavljalo elektronsko oko. No oko je bilo smješteno blizu vrata, jako blizu, a s obzirom na brzinu kojom se kretao Datsun ...

U posljednjem trenutku (ili se tako učinilo Ralphu), mali smeđi automobil zaustavi se uz škripu kotača, gume pošalju u zrak oblačiće plavog dima koji podsjete Ralpha na slijetanje zrakoplova 747 i vrata se počnu polako vući po žlijebu. Ralphove se stisnute šake opuste.

Na vozačevoj strani Datsuna izviri ruka i počne mahati gore-dolje, očito držeći propovijed vratima, tjerajući ih da požure. U tome je bilo nečeg tako smiješnog da se Ralph počeo smješkati. Smiješak mu zamre prije no sto je otkrio i djelić zuba. Svježi je povjetarac još puhao sa zapada, iz smjera oblaka, i donio vrištavi glas Datsunova vozača :

''Kurvin sine jebeni ! Govnaru! Možeš mi ga popušili! Požuri! Požuri i poliži govno, li jebeni guzičaru pizdolizavi! Prokleti glupane! Kurčeva glavo mlitava! Dupedavac! ''

''To ne može biti Ed Deepneau,'' promrmlja Ralph. Nesvjesno krene dalje.''Ne može. ''Ed je bio inženjer kemije u laboratorijima tvrtke Hawking u Fresh Harbouru, jedan od najljubaznijih,

najuljudnijih mladića koje je Ralph upoznao. I on i Carolyn jako su voljeli Edovu suprugu Helen i njihovu kćerkicu Natalie. Nataliene posjete bile su među rijetkim događajima koji su Carolyn mogli otrgnuti od njezina života. Znajući to, Helen ju je često dovodila. Ed nije prigovarao. Ima muškaraca, znao je, kojima ne bi bilo drago da mu žena odlazi starcima u susjedstvo svaki put kad beba napravi nešto novo i čarobno, osobito kad je baka bolesna. Ralph je bio uvjeren da Ed ne bi mogao nekoga poslati dovraga a da nakon toga ne probdije besanu noć, ali -

''Ti jebena kurveštijo! Pokreni tu zasranu guzicu, čuješ li? Pederu! Manijače!''Ali je glas Edov. Čak i iz daljine od dvjestotinjak ili tristotinjak metara, glas je bio njegov.Vozač Datsuna turirao je motor poput klinca u skupom automobilu koji čeka da se upali zeleno

svjetlo. Iz ispušne cijevi prdili su oblaci dima. Čim su se vrata povukla toliko da je Datsun mogao proći, automobil poskoči naprijed, brižne kroz prolaz uz riku motora, a kad je to učinio, Ralph je jasno ugledao vozača. Sad je bio dovoljno blizu i nije bilo sumnje: to je zaista bio Ed.

Datsun je poskakivao po kratkom neasfaltiranom puteljku između ulaza i Harris Street Extension. Odjednom se oglasi automobilska truba i Ralph ugleda plavi Ford

Ranger, kako se kreće prema zapadu i naglo skreće da izbjegne Datsun. Vozač kamioneta prekasno je postao svjestan opasnosti, a čini se da je Ed uopće nije postao svjestan (tek je poslije Ralph pomislio da je Ed možda namjerno udario u Rangera).

Nakratko zacvile gume a zatim se začuje šuplji udarac Datsunova branika u Fordovu bočnu stranu. Kamiončić bude odbačen preko žute crte. Datsunov poklopac motora se zgrbi, otkvači i malo otvori; staklo prednjih svjetala zazveči na cesti. Trenutak potom oba automobila stajala su nepomično nasred ceste, isprepleteni poput neke neobične skulpture. Ralph je stajao na mjestu i gledao kako se ulje širi ispod prednjeg dijela Datsuna. U svojih sedamdesetak godina života vidio je nekoliko prometnih nesreća, uglavnom malih i jednu ili dvije ozbiljne, i uvijek bi se zaprepastio kako bi se sve brzo završilo i kako je bilo nedramatično. Nije bilo kao na filmu, gdje je kamera mogla usporiti, ili na videovrpci na kojoj ste mogli, ako ste željeli, uzastopce gledati kako se automobil survava niz stijenu. Najčešće bi se vidio niz nejasnih slika, popraćen brzom i bezličnom kombinacijom zvukova: vriske guma, šupljeg udara metala koji gnječi metal, zveketa stakla. A tad voilà - tout fini.

U tim je udesima čak postojala i neka vrsta protokola: ''Kako se ponašati u sudaru pri malim brzinama''. Naravno da je tako, pomisli Ralph. U Derryju bi se svakodnevno dogodilo desetak manjih prometnih nesreća a zimi možda i dvostruko više, kad bi pao snijeg i ceste bile skliske. Izađeš iz automobila, nađeš se s vozačem drugog automobila u točki sraza dva automobila (gdje najčešće još stoje spojeni), pogledaš, zakimaš glavom. Ponekad - zapravo često - ovu fazu susreta obilježe bijesne riječi: krivnja se pripisuje (često nepromišljeno), vozačke vještine osporavaju, prijeti se sudom. Ralph je pretpostavljao da vozači time zapravo pokušavaju reći (a ne žele to učiniti otvoreno), Slušaj budalo, prestrašio si me nasmrt!

Posljednji korak u lom nesretnom plesu je ''razmjena svetili polica osiguranja'' i u toj bi laži vozači najčešće počeli obuzdavati svoje galopirajuće emocije ...pod pretpostavkom da nema povrijeđenih, kao što se čini da je ovom prilikom slučaj.

Kadikad bi se vozači na rastanku čak i rukovali.Ralph je očekivao da će to sve vidjeti sa svoje osmatračnice stotinu pedeset metara udaljene od

mjesta nesreće, no čim su se otvorila vrata Datsuna, shvatio je da će ovog puta biti drukčije - da nesreća

možda nije završila nego da još traje. U svakom se slučaju činilo da na svršetku ovih svečanih događaja neće biti rukovanja.

Vrata se nisu brzo otvorila; ona su se munjevito otvorila. Ed Deepneau iskoči iz automobila a tad nepomično stane pokraj svog automobila. Njegova kržljava ramena ocrtavala su se na pozadini tmastih oblaka. Bio je odjeven u izblijedjele traperice i majicu kratkih rukava i Ralph shvati da je Eda dosad uvijek viđao u košulji s gumbićima na ovratniku. A nešto je imao oko vrata: nešto dugo i bijelo. Rubac?

Izgledalo je tako, ali zašto bi netko nosio rubac po ovakvoj vrućini?Ed na trenutak zastane pokraj svog ranjenog automobila. Činilo se da gleda u svim smjerovima osim

u pravom. Bijesni mali pokreti njegove uske glave podsjetili suRalpha na način na koji pijevci motre svoje dvorište, u potrazi za nepoželjnim upadačima. Nešto u

toj sličnosti uznemiri Ralpha. Nikad prije nije vidio Eda da tako izgleda i vjerojatno je to djelomice bio uzrok njegovoj nelagodi, no to nije bilo sve. Istina je bila da nikad nikog nije vidio da tako izgleda.

Na zapadu zagrmi, glasnije. I bliže.

Od muškarca koji je izašao iz Rangera moglo se načinili dva Eda Deepneaua, a možda i tri. Golem, izbočen trbuh visio je preko ufrkanog rupca-pojasa njegovih zelenih platnenih radničkih hlača; ispod pazuha na njegovoj bijeloj košulji otkopčanoj na vratu bile su znojne milje veličine velikih tanjura. On spusti na tjeme šilt reklamne kape West Side Gardenersa kako bi bolje vidio čovjeka koji ga je udario s boka. Njegovo lice čvrstih čeljusti bilo je mrtvački blijedo osim jarkih mrlja boje ruža na vrhu jagodica i Ralph pomisli: Eno kandidata za srčani napad. Da sam bliže, kladim se da bih vidio na bore na njegovim uškama.

''Hej!'' grdosija dovikne Edu. Glas koji je izašao iz log širokog prsnog koša i duboke trbušne šupljine bio je smiješno visok, skoro piskutav. ''Gdje si dobio dozvolu?

U robnoj kući?''Ed, koji je klimao glavom i zabadao je u zrak, odmah se strelovito okrene prema glasu krupnog

čovjeka - skoro kao da mu je glava bila navođena radarom - i Ralph prvi put ugleda Edove oči. U prsima ga raspara panična munja i on počne trčati prema mjestu nesreće. U međuvremenu je Ed krenuo prema čovjeku u znojem natopljenoj bijeloj košulji i reklamnoj kapi. Hodao je ukočeno i uspravno, nimalo nalik njegovu uobičajenom opuštenom hodu.

''Ed!'' vikne Ralph, no osvježavajući povjetarac, sad hladan od nagoviještene kiše, kao da je odnio riječi prije no što su mu prešle preko usta. Ed se ne okrene. Ralph potrči brže i zaboravi na bol u nogama i sijevanje u leđima. U razrogačenim, ukočenim očima Eda Deepneau vidio je ubojstvo. Nije imao nikakva iskustva na kojem bi mogao temeljiti takav zaključak, ali je smatrao da se ne može prevariti u tako neprikrivenom užeglom pogledu; bio je to pogled pijetlova koji se spremaju baciti jedan na drugoga, podignutih mamuza koje sijeku. ''Ed! Hej, Ed, smiri se! To sam ja, Ralph!''

Nije ga ni pogledao preko ramena iako je Ralph već bio tako blizu da ga je Ed sigurno čuo, s vjetrom ili bez vjetra. Ona se Grdosija okrenula i Ralph u njegovu pogledu ugleda i strah i kolebljivost. A tad se Grdosija okrene Edu i podigne ruke kao da ga umiruje.

''Slušaj,'' reče on. ''Možemo razgovarati - ''Samo je toliko uspio reći. Ed učini još jedan brzi korak naprijed, podigne jednu mršavu ruku - koja

se bijeljela u sumraku koji se brzo spuštao - i ošamari Grdosiju preko dojmljive čeljusti. Zazvučalo je poput praska dječje zračnice.

''Koliko si ih ubio?'' upita Ed.Grdosija se nasloni na bok svojeg kamiona, otvorenih usta, razrogačenih očiju. Ed nije ni trenutka

oklijevao u svom čudnom, ukočenom hodu. On ušeta u drugog čovjeka i priljubi svoj trbuh o njegov, naizgled nesvjestan činjenice da je vozač kamioneta bio deset centimetara viši i pedeset kilograma teži od

njega. Ed podigne ruku i ponovno ga ošamari. ''Hajde! Priznaj, hrabri - koliko si ih ubio?'' Njegov kreštav glas izgubi se u prvom zaista dojmljivom udaru groma nadolazeće oluje.

Grdosija ga odgurne - ne nasilnom nego uplašenom kretnjom - i Ed odleti na zgnječeni Datsunov nos. Odmah se odbaci, stisne šake i postavi da će skočiti na Grdosiju, koji se skvrčio uz svoj kamion. Njegova kapa stajala je nahero a košulja se izvukla iz hlača. Ralpha to podsjeti na nešto - kratki film ''Tri fušera'' koji je gledao prije puno godina, u kojoj su Larry, Curly i Moe glumili slikare bez ideje - i preplavi ga sućut za Grdosiju koji je izgledao i smiješno i nasmrt prestrašeno.

Ed Deepneau nije izgledao smiješno. Zbog iskeženih zuba i razrogačenih upiljenih očiju izgledao je poput na borbu spremnog kokota kao nikad dotad. ''Znam što radiš'' dahne Grdosiji. ''Kakvu to komediju igraš? Zar si mislio da ćete se ti i tvoj prijateljkrvnik uspijevati provući nekažnjeno dovije - ''

U tom trenutku stigne Ralph, dašćući i sopćući poput starog zaprežnog konja i obgrli Eda oko ramena. Zasmeta ga vrućina ispod tanke pamučne majice, kao da je obgrlio pećnicu. A kad se Ed okrenuo i pogledao ga, Ralphu se na trenutak (ali neizbrisivo) učini da u pećnicu i gleda. Nikad dotad nije vidio tako nerazrijeđen, nedokazljiv gnjev u ljudskim očima; nikad nije ni mogao zamisliti da takav gnjev postoji.

Ralphova prva reakcija bila je ustuknuti, ali se svlada i ostane čvrsto stajati na mjestu. Pomisli da će ga, povuče li se, Ed zaskočiti poput pobjesnjelog psa lutalice i početi gristi i grepsti šapama. Naravno, to je bila smiješna pomisao: Ed je bio inženjer kemije, Ed je bio član ''Svijeta knjige'' (od onih koji bi uvijek naručili povijesne knjige o Krimskom ratu teške pet kilograma koje se nude kao alternativa knjizi mjeseca), Ed je bio Helenin suprug i Natalien otac. Dovraga, Ed je prijatelj.

... samo što ovo nije bio Ed i Ralph je to znao.

Umjesto da uzmakne, Ralph se nagne naprijed, pograbi Eda za ramena (tako vruća ispod majice, tako nevjerojatno, uzrujano vruća) i namjesti svoje lice tako da se ispriječio između Edova jeziva užegla pogleda i Grdosije.

''Ed, prestani!'' reče Ralph, glasno ali smireno strogo, načinom koji je služio za obraćanje ljudima koje bi spopao histeričan napad. ''Ništa ti nije! Prestani!''

Na trenutak se Ed zapilji u njega, a tad očima prijeđe Ralphovim licem. Ništa posebno, ali Ralphu ipak lakne.

''Što mu je?'' upita Grdosija Ralphu iza leđa. ''Lud je, ili što?''

''Sve je u redu s njim, siguran sam,'' reče Ralph, iako u to nimalo nije bio siguran. Procijedi to iz kuta usana ne skidajući pogleda s Eda. Nije se usudio skinuti pogleda s

Eda - pogled je bilo jedino čime ga je mogao obuzdati i to jedva. ''U šoku je od sudara. Potrebno mu je nekoliko trenutaka da se smi - ''

''Pitaj ga što ima ispod cerade!'' odjedanput vikne Ed i upre prstom preko Ralphova ramena. Sijevne munja i na trenutak rupičasti ožiljci od Edovih pubertetskih prištića postanu reljefni, poput neke čudne organske karte za traženje blaga. Začuje se grmljavina. ''Hey, hey, Susan Day!'' zapišti visokim glasićem od kojeg se Ralphu naježi koža na podlakticama. ''How many kids did you kill today?''

''Nije on u šoku,'' reče Grdosija. ''On je lud. A kad stigne murja, pobrinut ću se da ga nekamo smjeste.''

Ralph se okrene i ugleda plavu ceradu nategnutu preko stražnjeg dijela kamioneta, privezanu jarkožutim užetom. Ispod nje su se nadimali okrugli oblici.

''Ralph?'' začuje se plahi glas.

On pogleda ulijevo i ugleda Dorrancea Marstellara - koji je sa svojih devedesetak i nešto godina vjerojatno bio najstariji Gerijatričar Harris Avenue - stajao je iza kamioneta. U voštanim rukama posutim staračkim pjegama držao je knjigu u mekom uvezu. Dorrance ju je zabrinuto savijao naprijed-natrag, gimnastika za hrbat. Vjerojatno knjiga pjesama, jer Ralph nikad nije vidio da bi Dorrance čitao nešto drugo osim poezije. A možda uopće ništa nije čitao; možda je samo volio u rukama držati stare knjige i gledati u vješto nagomilane riječi.

''Ralph, što je? Što se događa?''

Iznad njihovih glava ponovno sijevne munja, ljubičasto-bijeli splet elektriciteta. Dorrance pogleda u munju kao da ne zna gdje je, tko je i što je to vidio. Ralph zastenje u sebi.

''Dorrance - '' zausti on, a tad se Ed ritne ispod njega, poput zvijeri koja se primirila samo da prikupi snagu. Ralph posrne, ali odgurne Eda natrag na zgnječeni poklopac motora njegova Datsuna. Obuzme ga panika - nije bio siguran što mu je činiti ili kako to učiniti. Previše se toga događalo istodobno. Osjećao je kako mišići na Edovim rukama bijesno podrhtavaju u njegovu stisku, kao da je Ed progutao munju koja se otrgla s neba.

''Ralph?'' Dorrance reče istim smirenim, ali zabrinutim glasom. ''Na tvom ga mjestu više ne bih dirao. Ne vidim ti ruke.''

Lijepo. Još jedan luđak. Samo mu je to trebalo.Ralph spusti pogled na svoje ruke pa pogleda u starca. ''Dorrance, o čemu ti to govoriš?''''Tvojim rukama'' trpeljivo će Dorrance. ''Ne vidim ti - ''''Dor, ovo nije mjesto za tebe. A da nestaneš?''Starca to malo razveseli. ''Da!'' reče to tonom osobe koja je upravo shvatila veliku istinu. ''A to bi i ti

trebao učiniti!'' On krene natraške, a kad je grom ponovno udario, trgne se i stavi knjigu na glavu. Ralph uspije pročitati žarkocrvena slova naslova: Buckdancer ''s Choice. ''A to bi ti trebao učiniti, Ralph. Nije ti se potrebno petljati u dugotrajna posla. Lako se nastrada.''

''O čemu - ''Prije no što je Ralph dovršio rečenicu, Dorrance im okrene leđa i odvuče se u smjeru izletišta

zajedno sa svojom resastom bijelom kosom - paperjastom poput kose novorođenčeta - koja se mreškala na povjetarcu nadolazeće oluje.

Jedan problem riješen, ali Ralphovo olakšan je bilo je kratka vijeka. Edovu je pozornost nakratko privukao Dorranee, ali sad je ponovno dobacivao ubojite poglede

Grdosiji. ''Pizdolizac!'' prasne. ''Pojebao mamu i polizao joj pičku!''Grdosijino golemo čelo se natmuri. ''Što?''Ed ponovno svrne pogled na Ralpha kojeg je, čini se, sad prepoznao. ''Pitaj ga što ima ispod cerade!''

vrisne. ''Ili još bolje, neka ti peder sam pokaže!''Ralph pogleda krupnog čovjeka. ''Što imate ispod?''

''Što se to vas tiče?'' upita Grdosija pokušavajući zvučati zastrašujuće. On provjeri pogled u očima Eda Deepneaua i udalji se još dva koraka.

''Mene nimalo, ali njega puno,'' reče Ralph i bradom pokaže prema Edu.''Pomozite mi da ga smirim, može?''''Poznajete ga?''''Ubojico!'' ponovi Ed i ovog se puta snažno odgurne ispod Ralphovih ruku tako da je Ralph morao

ustuknuti korak natrag. Nešto se događalo, zar ne? Ralphu se učini da se iz Edovih očiju cijedi

zastrašujuć, prazan pogled. U njemu kao da je bilo više Eda nego dosad... ili je to samo bila pusta želja. ''Ubojico, ubojico djece!''

''Isuse, koji luđak'' reče Grdosija, ali ode do stražnjeg dijela kamiona, brzim pokretom odveže jedno uže i podigne kut cerade. Ispod su bile četiri glatke metalne bačve, s oznakom WEED-GO. ''Organsko gnojivo,'' reče Grdosija, pogledavajući u Eda pa u Ralpha. Dotakne šilt svoje kape s natpisom West Side Gardeners. ''Proveo sam dan radeći na (lovim gredicama kod psihijatrijskog odjela bolnice... gdje bi tebi prijatelju dobro došao kraći odmor.''

''Gnojivo?'' upita Ed. Kao da je to rekao samom sebi. Polako podigne lijevu ruku do sljepoočice i počne je trljati. ''Gnojivo?'' Govorio je poput čovjeka koji se čudi nekom jednostavnom ali veličanstvenom znanstvenom otkriću.

''Gnojivo,'' potvrdi Grdosija. Ponovno pogleda Ralpha i reče: ''Momak je udaren. Znate li to?''''Samo je zbunjen,'' zabrinuto odgovori Ralph. Nagne se nad stranu kamioneta i kucne po poklopcu

jedne bačve. A tad se ponovno okrene Edu. ''Bačve pune gnojiva,'' reče. ''U redu?''Nije bilo odgovora. Edova se desna ruka podigne i počne trljati desnu sljepoočicu. Izgledao je poput

čovjeka koji tone u bolnu migrenu.

''U redu?'' blago ponovi Ralph.Ed na trenutak zatvori oči a kad ih je ponovno otvorio, Ralph u njima opazi sjaj za koji pomisli da su

vjerojatno suze. Edov jezik pužne iz usta i nenametljivo lizne jedan kut usana pa drugi. Uhvati kraj svog svilenog rupca i njime obriše čelo. Dok je to činio, Ralph primijeti da su na njemu, iznad ruba, crvenom bojom izvezeni kineski znakovi.

''Možda - '' zausti on, pa zašuti. Oči mu se ponovno rašire od pogleda koji seRalphu nije sviđao. ''Djeca!'' reče promuklim glasom. ''Čuješ li me? Djeca!''Ralph ga ponovno pritisne o automobil, treći ili četvrti put - prestao je brojati. ''O čemu to govoriš,

Ed?'' Odjednom mu nešto sine. ''O Natalie? Brineš zbog Natalie?''

Edove se usne lagano, lukavo nasmiješe. Pogleda pokraj Ralpha u onog krupnog muškarca. ''Gnojivo, ha? Pa ako je samo to, nećeš imati ništa protiv da jednu otvoriš, ha?''

Grdosija zabrinuto pogleda u Ralpha. ''Čovjeku je potreban liječnik'' reče.''Možda je tako. Ali se počeo smirivati, mislio sam... A da ipak otvorite jednu od tih bačava? Možda

bi mu bilo bolje.''''Da, naravno, dovraga sve. Što se mora, nije teško.''Ponovno sijevne munja, ponovno zagrmi grom - koji kao da se ovog puta provaljao preko cijelog

neba - i hladna teška kišna kap padne na Ralphovo oznojeno tjeme. On pogleda ulijevo i ugleda Dorrancea Marstellara kako stoji na ulazu u izletište i zabrinuto promatra njih trojicu.

''Čini se da će se izliti kiša,'' reče Grdosija ''i ne mogu dopustiti da gnojivo pokisne. Pokrenut će se kemijska reakcija. Zato brzo pogledajte.'' On popipa rukom između jedne od bačava i bočne plohe kamioneta i podigne željeznu šipku. ''Lud sam kao i on što to uopće radim'' reče on Ralphu. ''Lijepo sam se vraćao kući, išao za svojim poslom. On je udario mene''

''Nastavite,'' reče Ralph. ''Čas posla.''''Aha,'' kiselo odgovori Grdosija, okrene šipku i namjesti plosnat kraj ispod poklopca najbliže bačve,

''ali će uspomene potrajati do smrti.''U tom trenutku još jedan grom uzdrma svijet pa Grdosija nije čuo što je Ed Deepneau rekao. No

Ralph gaje čuo i od tog mu se okrene u želucu.''Te su bačve pune mrtve djece,'' reče Ed. ''Vidjet ćeš.''

Grdosija podigne poklopac na najbližoj bačvi. Uvjerenje u Edovu glasu bilo je takvo da je Ralph napola očekivao ugledati isprepletene ruke i noge i glavice bez kose.

Umjesto toga ugleda smjesu finih plavih kristala i nečeg smeđeg. Miris koji je dopirao iz bačve bio je težak, poput treseta s laganom kemijskom aromom.

''Eto. Zadovoljni?'' obrati se Grdosija izravno Edu. ''Ipak nisam Ray Joubert ili onaj Dahmer. Tko bi to rekao!''

Edovim licem ponovno preleti zbunjenost i kad je zagrmjelo, on se malo trgne.Nagne se, ispruži ruku prema bačvi pa upitno pogleda Grdosiju.Grmalj mu kimne glavom, skoro sućutno, pomisli Ralph. ''Samo dirajte, menije svejedno. Ali ako

počne padati kiša dok budete to držali u ruci, plesat ćete kao John Travolta. Gori.''Ed posegne rukom u bačvu, zagrabi malo smjese i propusti je kroz prste. DobaciRalphu zbunjen pogled (i pomalo postiđen, učini se Ralphu) a tad gume ruku u bačvu sve do lakta.''Hej!''prestravi se Grdosija. ''To nije kutija Cracker Jacka/''Na trenutak se na Edovu licu ponovno pojavi onaj lukav osmijeh - i pogled koji je govorio Znam ja

trik vrijedan dvije kutije toga - a tad se ponovno pretvori u zbunjenost kad dublje u bačvi ne otkrije ništa osim gnojiva. Kad je izvukao ruku iz bačve, na nju su se uhvatila zrnca i miris te smjese. Iznad zračne luke ponovno se rasprsne munja. Grmljavina koja je isprati bila je gotovo zaglušujuća.

''Uklonite si to s kože prije kiše, upozoravam vas,'' reče Grdosija. Posegne kroz otvoreni suvozački prozor Rangera i izvuče vrećicu iz McDonaldsa. Prekopa po njoj, izvadi nekoliko papirnatih ubrusa i pruži ih Edu koji počne brisati prah s podlaktice poput čovjeka koji sanja. Za to je vrijeme Grdosija poklopio bačvu, jednim udarcem velike, pjegave šake je zatvorio, usput pogledavajući u tamno nebo. Kad je Ed dotaknuo rame njegove bijele košulje, muškarac se ukoči i odmakne, nepovjerljivo pogledavši u Eda.

''Mislim da ti dugujem ispriku,'' reče Ed i Ralphu njegov glas prvi put zazvuči potpuno jasno i normalno.

''Nafiksan si,'' reče Grdosija, ali mu se u glasu osjetilo olakšanje. On ponovno nategne nepromočivu ceradu i priveže je nizom brzih, djelotvornih pokreta. Promatrajući ga, Ralph pomisli kako je vrijeme podmukao lupež. Nekoć je i on mogao zavezati takvu ceradu jednakom spretnošću i lakoćom. I sad bi mogao zavezati takav čvor, ali bi mu trebalo najmanje dvije, a možda i tri minute njegovih najboljih psovki.

Grdosija zagladi ceradu pa se okrene k njima i prekriži ruke na svojim prostranim prsima. ''Jeste li vidjeli nesreću?'' upita Ralpha.

''Ne,'' brzo će Ralph. Nije znao zašto je lagao, ali je odluka da to učini bila trenutačna. ''Gledao sam slijetanje zrakoplova. Od Uniteda.''

Silno ga iznenadi kad se mrlje na Grdosijinim obrazima počnu širiti. I ti si ga gledao! sine Ralphu. I ne samo da si gledao kako slijeće, u protivnom ne bi tako crvenio ... nego si ga gledao i kako rula po uzletištu!

Tad shvati još nešto: Grdosija smatra da je skrivio nesreću ili da bi policajac ili policajci koji će doći na mjesto nesreće tako mogli pomisliti. Gledao je zrakoplov i nije vidio Eda kako se nestrpljivo izvlači kroz službeni ulaz i izlazi na ulicu.

''Zaista mi je žao,'' iskreno reče Ed, ali je izgledao kao da mu je više nego žao; izgledao je zdvojno. Ralph se zapita koliko vjeruje tom izrazu lica i zna li uopće

(Hey, hey, Susan Day) što se dogodilo ovdje ... i tko je dovraga ta Susan Day?

''Udario sam glavom o upravljač,'' govorio je Ed. ''Vjerojatno me ... malo uzdrmao.''''Da, vjerojatno jest,'' reče Grdosija. Počeše se po glavi, pogleda u tamno i uzburkano nebo, pa

ponovno u Eda. ''Da se dogovorimo nešto, prijatelju?''''Da? Što to?''''Izmijenimo imena i telefonske brojeve umjesto da prolazimo kroz ona sranja s osiguranjem. A tad

možemo svaki svojim putem.''Ed nesigurno pogleda u Ralpha, koji slegne ramenima, pa ponovno u muškarca u kapi s natpisom

West Side Gardeners.''Upletemo li u ovo policiju,'' nastavi Grdosija, ''u govnima sam. Prvo što će otkritikad počnu provjeravati je da sam zimus imao OUI i da vozim s privremenom dozvolom. Radit će mi

probleme iako sam vozio po glavnoj cesti i imao prednost.Shvaćaš?''''Da,'' reče Ed, ''vjerojatno, ali sam nesreću ja skrivio. Prebrzo sam vozio - ''''Nesreća možda i nije toliko važna,'' reče Grdosija pa se nepovjerljivo okrene i pogleda kombi koji

im se približio i zaustavio na ugibalištu. Ponovno pogleda Eda i progovori pomalo s hitnjom. ''Izgubio si malo ulja, ali je prestalo kapati. Mislim da ćeš se moći odvesti do kuće ... ako živiš u gradu. Živiš li u gradu?''

''Da,'' reče Ed.

''A ja ću ti pomoći oko popravka, do pedesetak dolara.''Ralph se sjeti još nečeg, jedino čime je mogao protumačiti naglu promjen-u muškarčeva ponašanja,

od zastrašivanja do nečeg sličnog udvornosti. OUI prošle zime? Da, vjerojatno. No Ralph nikad nije čuo za privremenu dozvolu i to je očito bila kenjaža. Štovani je gospodin West Side Gardeners vozio bez dozvole. Situaciju je kompliciralo to što je Ed govorio istinu: za nesreću je zaista potpuno bio kriv on.

''Rukujemo li se i odvezemo,'' nastavio je Grdosija, ''neću morati ponovno objašnjavati o mojoj OUI a ti nećeš morati objašnjavati zašto »i iskočio iz automobila i počeo me šamarati i vrištati o tome kako vozim kamion pun leševa." "Stvarno sam to rekao?'' zbunjeno upita Ed.

"Znaš da jesi,'' Grdosija mu reče mrko.Tanki glas s francusko-kanadskim naglaskom upita, ''Sve okej, dečki? Nema ranjenih? ... Ejjj, Ralph!

To ši ti?''Onaj kombi koji se zaustavio sa strane imao je natpis DERRY KEMIJSKA ČISTIONICA i Ralph

prepozna vozača - jedan od braće Vachon iz Old Capea.Vjerojatno Trigger, najmlađi.

''Ja sam,'' reče Ralph i ne znajući niti se pitajući zašto - tad je sve činio isključivo nagonski. Priđe Triggern, zagrli ga oko ramena i povede ga natrag prema kombiju s rubljem.

''Dečki su okej?''

''Dobro su,'' reče Ralph. Okrene se. Ed i Grdosija stajali su pokraj stražnjeg dijela kamioneta i nešto tiho razgovarali. Još škrapne nekoliko kapi hladne kiše i zabubnja po plavoj ceradi poput nestrpljivih prstiju. ''Iskrivili su branike i ništa više. Dogovaraju se.''

''Ljepo, ljepo,'' zadovoljno će Trigger Vachon. ''Kak ti je ženica, Ralph?''

Ralph se trgne, poput nekog tko se odjednom sjetio da je zaboravio isključiti pećnicu prije polaska na posao. ''Isuse!'' reče on i pogleda na sat, nadajući se da je pet i petnaest, najviše pola šest. Umjesto toga shvati da je deset do šest. Već dvadeset minuta Carolyn čeka da joj on donese tanjur juhe i pola sendviča. Sigurno se zabrinula.

Zapravo, zbog munja i gromova koji odzvanjaju praznim stanom, možda se i boji. A ako počne padati kiša, neće moći zatvoriti prozore, više nema snage u rukama.

''Ralph?'' upita Trigger. ''Što je?''

''Ništa,'' reče on. ''Otišao sam u šetnju i zaboravio na vrijeme. A tad se dogodila ova nesreća i... Trig, možeš li me odvesti kući. Platit ću ti.''

''Ne moraš ništa plaćat,'' reče Trigger. ''To mi je ušput. Uškači, Ralph. Š dečkima će šve bit okej? Neće še pograbit il nešto takvo?''

''Ne,'' reče Ralph. ''Mislim da neće. Samo trenutak.''''Šamo izvoli.''Ralph priđe Edu. ''Sve u redu? Dogovarate se?''''Da,'' odgovori Ed. ''Sredit ćemo to među nama. Zašto ne? Samo malo slomljenog stakla i ništa više.''Ponovno je zvučao kao stari Ed i grdosija u bijeloj košulji gledao gaje nečim što je sličilo

poštovanju. Ralph je još bio zbunjen i zabrinut zbog svega što se ovdje dogodilo, ali zaključi da je vrijeme da ode. Ed Deepneau mu je bio jako drag, ali Ed ovog srpnja nije bio njegov problem, a Carolyn je bila. Carolyn i ono što bi noću počelo kuckati u četiri zida njihove spavaće sobe - i u njoj.

''Odlično,'' reče on Edu. ''Idem kući. Sad ja pripremam večeru za Carolyn a jako kasnim. ''On se okrene da će krenuti. Grdosija ga zaustavi ispruženom rukom. ''John Tandy,'' reče on.On se rukuje s njim. ''Ralph Roberts. Drago mi je.''Tandy se nasmiješi. ''S obzirom na okolnosti, nekako sumnjam u to ... ali mije zaista drago da ste se

pojavili kad ste se pojavili. Nekoliko sam trenutaka mislio da ćemo on i ja zaplesati tango.''I ja, pomisli Ralph ali ne reče. Pogleda Eda. Zabrinutim pogledom obuhvati neuobičajenu pamučnu

majicu pripijenu uz Edovo kržljavo tijelo i bijeli svileni rubac s izvezenim crvenim kineskim znakovima. Nije mu se svidjelo što je vidio u Edovim očima kad su im se pogledi sreli; Ed se vjerojatno nije sasma pribrao.

''Siguran si da si dobro?'' Ralph ga upita. Želio je otići, želio se vratiti Carolyn, ali je ipak oklijevao. Nije ga napuštao osjećaj da je ova situacija kilometrima od dobre.

''Da, dobro sam,'' brzo će Ed i široko mu se nasmiješi, ali mu osmijeh ne zahvati njegove tamnozelene oči. One su pomnjivo motrile. Ralpha, kao da se pitaju koliko je vidio ... i koliko

(Hey, hey, Susan Day) će zapamtiti.

3

Unutrašnjost kombija Triggera Vachona mirisala je po čistom, svježe izglačanom rublju, miris koji je Ralpha zbog nečeg uvijek podsjećao na svjež kruh. Nije bilo suvozačkog sjedišta pa je stajao jedne ruke omotane oko ručke vrata a drugom se čvrsto držao za rub košare za rublje.

''Čovječe, tamo še događalo nešto čudno,'' reče Trigger i pogleda u vanjski retrovizor. ''A ne znaš ni polovicu što se dogodilo,'' odgovori Ralph.

''Žnam vožača onog Japanera - Deepneau se žove. Ima žgodnu ženicu, ponekad nam pošalje robu. Simpatičan, uglavnom.''

''Danas nije bio pri sebi,'' reče Ralph.''Dobio črva u dupetu, ha?''''Imao je cijelu koloniju mrava, rekao bih.''

Trigger prasne u smijeh i lupi šakom o oguljenu crnu plastiku velikog upravljača. ''Koloniju mrava! Ljepo! Ljepo! Žapamtit ću ši to, hoću!'' Trigger obriše oči rupčićem veličine stolnjaka. ''Čini se da je gošpodin Deepneau ižašo kroz šlužbeni ulaž.''

''Tako je.''''Ža to treba propusnica,'' reče Trigger. ''Kako je gošpodin D. dobio tu propušnicu, ha?'' Ralph se

zamisli, namršti, pa odmahne glavom. ''Ne znam. Nisam se toga ni sjetio. Morat ću ga pitati kad ga idući put vidim.''

''Daj,'' reče Trigger. ''I pitaj ga kak šu mravi.'' To izazove novi napad smijeha čega je, pak, posljedica bila ponovno mahanje rupčićem koji je izgledao poput rekvizite za komičnu operu.

Kad su skrenuli s Extension u Harris Avenue, oluja konačno provali. Nije bilo tuče, ali se kiša slila u preobilnom ljetnom pljusku, isprva tako jakom da je Trigger morao usporiti svoj kombi na puževu brzinu. ''Bože!'' reče on zadivljeno. ''To me podšjeća na velku oluju ošamdešpete, kad je pol grada palo u Kanal! Še šjećaš, Ralph?''

''Da,'' reče Ralph. ''Nadajmo se da se neće ponoviti.''''I neće,'' reče Trigger, kezeći se i škiljeći kroz svoje brisače koji su mahnito lepetali ''šrcdili šu

odvodni šištem. Ljepo!''Zbog dodira hladne kiše i tople unutrašnjosti automobila, donji dio prednjeg stakla se zamagli. Ne

misleći, Ralph ispruži prst i napiše znak:

''To je to?'' upita Trigger.''Ne znam. Izgleda kineski, zar ne? Bilo je nacrtano na rupcu koji je nosio Ed Deepneau.''''Ižgleda mi požnato,'' reče Trigger i ponovno ga brzo pogleda. ''Jedino što žnam reć na kineškom je

mu-gu-gai-pan!''Ralph se nasmiješi, ali u njemu kao da nije bilo smijeha. Zbog Carolyn. Nakon što se nje sjetio, nije

mogao prestati misliti na nju - nije mogao prestati zamišljati otvorene prozore, zavjese koje lelujaju poput sablasnih ruku Edwarda Goreya, a kiša se slijeva u sobu.

''Još živiš u onoj dvokatnici preko puta Red Applea?''

''Da.''Trigger zaustavi automobil uz rub pločnika. Kotači kombija rašire velike vodene lepeze. Munja

projuri nebom. Udari grom.''Ostani još u autu,'' reče Trigger. ''Popuštit će uskoro.''''Ne smeta mi.'' Ralpha ništa ne bi moglo ni sekundu dulje zadržati u vozilu, čak ni lisice. ''Hvala,

Trig.''''Čekaj malo! Dam ti nekakvi najlon, da ga metneš na glavu ko šešir!''''Ne, sve je u redu, nije to problem, hvala, samo ću - ''Kao da nije bilo načina da dovrši ono što je pokušavao reći, a usto se osjećao na rubu panike. Gume

suvozačka vrata po utoru i iskoči. Prizemlji do gležnja u hladnu vodu koja se slijevala uz rub ceste. Mahne Triggeru za pozdrav ne osvrnuvši se pa požuri niz prilaz do kuće koju su on i Carolyn dijelili s Billom McGovernom, usput pipajući po džepu du nađe ključ. Kad je stigao do stuba koje vode na trijem, shvati du mu ključ neće trebati - vrata su zjapila širom otvorena. Bili, koji je stanovao u prizemlju, često bi zaboravio zaključati ulazna vratu. Ralphu bi bilo draže da su vrata sad otvorena zbog Billa, a ne zbog

Carolyn koja je odlutala potražiti Ralpha i koju je vani zatekla oluja. O toj mogućnosti Ralph nije ni želio razmišljati.

Požuri u zasjenjeno predvorje, žmirne kad mu iznad glave zaglušujuće zagrmi i priđe podnožju stuba. Ondje zastane na trenutak, ruke položene na stup ograde stubišta, slušajući kišnicu kako kaplje s njegovih kišom natopljenih hlača i košulje na drveni pod. A tad se počne uspinjati. Želio je potrčati, ali, nakon brze šetnje, više se nije imao snage ubaciti u višu brzinu. Srce mu je snažno i brzo tuklo u grudima, njegove promočene tenisice bile su vlažne i i hladne kotve od kojih su mu otežale noge, a iz nekog razloga pred očima mu se priviđao način na koji se glava Eda Deepneaua micala kad je izašao iz Datsuna - kako je ukočeno i brzo njome ubadao zrak pa je izgledao poput kokota koji se priprema za borbu.

Treća stuba zaškripi glasno kao uvijek i taj zvuk izazove užurbane korake na gornjem katu. Nisu mu donijeli olakšanje jer nisu bili Carolynini, to je odmah znao, i kad se Bill

McGovern nagnuo preko ograde, blijedog i zabrinutog lica ispod svojeg slamnatog šešira, Ralph se zapravo nije iznenadio. Dok se vraćao kući s Extensiona, stalno je osjećao da nešto nije u redu, zar ne? Istina. S obzirom na okolnosti, to se teško moglo smatrati predosjećajem. Postajalo mu je jasno da se stvari, kad dosegnu određenu razinu naopakosti, više ne mogu ispraviti ni preokrenuti, nego idu prema sve gorem i gorem. Vjerojatno je toga oduvijek negdje u duši bio svjestan. Ono što nije znao bilo je koliko ta cesta može biti duga.

''Ralph!'' dovikne mu Bili. ''Hvala Bogu! Carolyn ima ... vjerojatno nekakav napad.Upravo sam nazvao 911 i zamolio da pošalju hitnu pomoć.'' Ralph shvati da ipak može pretrčati

ostatak stuba.

4

Ležala je polu u kuhinji a pola izvan kuhinje s kosom na licu. Ralphu se učini da u tome ima nešto osobito užasno - izgledala je neuredno, a ako je bilo nešto što Carolyn nije željela biti, nije željela biti neuredna. On klekne pokraj nje i odmakne joj kosu s očiju i čela. Pod prstima osjeti kožu hladnu kao njegova stopala u promočenim tenisicama.

''Htio sam je poleći na kauč, ali je preteška za mene,'' nervozno reče Bili. Skinuo je šešir i rastrojeno je prebirao po vrpci na obodu. ''Znaš već, moja leđa - ''

''Znam, Bili, sve je u redu,'' reče Ralph. Podvuče ruke ispod Carolyn i podigne je.Njemu uopće nije bila teška, nego lagana - gotovo poput komuške mlječike koja će svakog časa

puknuti i izbaciti svoja vlakna u vjetar. ''Hvala Bogu da si bio kod kuće.''

''Skoro da i nisam,'' odgovori Bili i pođe za Ralphom u dnevnu sobu još se igrajući sa šeširom. Podsjeti Ralpha na starog Dorrancea Marstellara i njegovu knjigu pjesama. Da sam na tvom mjestu, ne bih ga više dirao, rekao je stari Dorrance. Ne vidim ti ruke. ''Baš sam izlazio kad sam čuo glasan, tup udarac ... vjerojatno je tad pala ...'' Bili se ogleda po dnevnoj sobi, tamnoj od oluje. Lice mu je istodobno bilo i izbezumljeno i željno, a očima kao da je tražio nešto čega nije bilo. A tad bijesnu. ''Vrata!'' reče on. ''Sigurno su još otvorena! Kiša pada u kuću! Odmah se vraćam, Ralph.''

On požuri iz sobe. Ralph to jedva i primijeti; dan je poprimio nestvarna obilježja noćne more. Otkucavanje nikad nije bilo jače. Čuo ga je iz zidova, tako glasno da ga čak ni grmljavina nije mogla zaglušiti.

Položi Carolyn na kauč i klekne pokraj nje. Disala je brzo i plitko, a iz usta joj je stravično zaudaralo. No on ne odvrati lice od njezina. ''Ne daj se, dušo,'' reče on. Uhvati je za ruku - ljepljivu od znoja skoro poput njezina čela - i nježno je poljubi. ''Samo se ne daj. Sve je u redu, sve je u redu. ''

Ali nije bilo u redu, otkucaji su značili da ništa nije u redu. Otkucaji nisu dopirali iz zida (nikad nisu) nego jedino iz njegove žene. Iz Carolyn. Otkucavalo je u njegovoj ljubljenoj, napuštala ga je, a što će on bez nje?

''Drži se,'' reče on. ''Drži se, čuješ li me?'' On je ponovno poljubi u ruku i prisloni je uz svoj obraz, a kad je začuo zavijanje sirene vozila hitne pomoći, počne plakati.

5

Ona se osvijesti u vozilu koje je jurilo kroz Derry (sunce je ponovno izašlo, vlažne ulice su se pušile). Najprije je govorila nesuvislo i Ralph je bio uvjeren da je pretrpjela moždani udar. A tad, upravo kad se počela bistriti i govoriti smisleno, uhvati je drugi napad i Ralph i jedan bolničar koji se odazvao na njegov poziv teškom su je mukom zadržali na nosilima.

Ralpha u čekaonici na trećem katu nije obišao dr. Litchfield nego dr. Jamal, neurolog. Jamal mu se obratio tihim, utješnim glasom, rekao mu da se Carolynino stanje stabiliziralo, da će je zadržati u bolnici preko noći, da budu sigurni, ali da će ujutro moći kući. Dobit će nove lijekove - skupe, ali čudotvorne.

''Gospodine Robertse, ne smijemo gubiti nadu,'' reče dr. Jamal.''Ne,'' reče Ralph, ''ne smijemo. Hoće li biti još takvih napada, doktore Jamal?''Dr. Jamal se nasmiješi. Progovori tihim glasom koji je bio još utješniji zbog njegova mekog

indijskog naglaska. Iako mu dr. Jamal nije odmah rekao da će Carolyn umrijeti, najviše se približio tome od svih ljudi u toj dugoj godini u kojoj se borila da ostane na životu. Novi lijekovi, reče Jamal, vjerojatno će spriječiti nove napade, ali je bolest dosegla stupanj na kojem sva predviđanja valja uzeti ''sa zrncovima soli''. Tumor se nažalost širi unatoč svemu što su pokušali.

''Mogu se javiti problemi s motorikom,'' reče doktor Jamal svojim utješnim glasom. ''A nažalost, primjećujem i slabljenje vida.''

''Mogu li provesti noć kod nje?'' tiho upita Ralph. ''Bolje će spavati.'' Zastane pa doda: ''A i ja.''''Naravno!'' ozari se dr. Jamal. ''Odlična zamisao!''

''Da,'' teška srca reče Ralph. ''I ja tako mislim.''

6

I tako je sjedio pokraj svoje usnule supruge i slušao otkucaje koji nisu dolazili iz zida pa pomisli: Jednog dana uskoro - možda ove jeseni, možda ove zime - vratit ću se u ovu sobu s njom. Nije to bilo nagađanje nego predskazanje. On se sagne i položi glavu na bijelu plahtu koja je pokrivala ženine grudi. Nije želio ponovno plakati, ali je ipak zaplakao. To otkucavanje. Tako glasno i tako uporno.

Da mi je znati što izaziva taj zvuk, pomisli on. Tako mi Boga, gazio bih po tome dok se ne bi smrvilo u prah.

Zaspao je na stolcu nešto poslije ponoći i kad se sutra ujutro probudio zrak je bio hladniji nego tjednima, a Carolyn je bila budna, suvisla, bistrog pogleda. Jedva se primjećivalo da je bolesna. Ralph ju je odveo kući i prihvatio se ne male zadaće da joj posljednje mjesece olakša koliko je moguće. Prošlo je dugo vremena prije no što se ponovno sjetio Eda Deepneaua. Čak i kad je na licu Helen Deepneau počeo primjećivati masnice, još se dugo nije sjetio Eda.

Kad je to ljeto prešlo u jesen, a jesen se smračila prema Carolyninoj posljednjoj zimi,Ralphove misli sve su se češće vrtjele oko smrtne ure, koja kao da je otkucavala glasnije, iako

sporije.

Ali nije imao problema sa snom.

To je došlo poslije.

PRVI DIO: MALI ĆELAVI LIJEČNICI

Između onih koji dobro spavaju i onih koji loše spavaju zjapi ponor. To je jedna od važnih podjela ljudske vrste.

- Iris Murdoch"Opatice i Vojnici"

Prvo poglavlje

1

Otprilike mjesec dana poslije smrti svoje supruge, Ralph Roberts počeo je prvi put u životu patiti od nesanice.

Problem je isprva bio slabo izražen, ali se počeo postupno pogoršavati. Šest mjeseci nakon prvih poremećaja njegova inače uobičajenog ciklusa spavanja, Ralph je bio u kukavnom stanju koje je jedva mogao rastumačiti, a kamoli prihvatiti. Potkraj ljeta 1993. godine, počeo se pitati kako bi izgledalo kad bi preostali dio života na ovom svijetu proveo zureći u prazno, u omami budnosti. Dabome da neće doći do toga, govorio si je, to se nikad ne događa.

No je li to istina? Nije znao točno, u tome jest bio problem, a knjige koje mu je Mike Hanlon preporučivao da guta u Gradskoj knjižnici nisu puno pomagale. Bilo je nekoliko knjiga o poremećajima sna, ali su proturječile jedna drugoj. U nekima se nesanicu smatralo simptomom, u drugima bolešću, a najmanje u jednoj su je nazvali mitom. No problem je bio dublji; koliko je Ralph mogao zaključiti iz knjiga, nitko nije bio potpuno siguran što je san, kako djeluje i kakva mu je funkcija.

Znao je da bi se morao prestati baviti amaterskim istraživanjem i otići liječniku, ali shvati da mu je to iznenađujuće teško. Vjerojatno zato što se još ljuti na dr. Litchfielda. Jer je dr. Litchfield najprije dijagnosticirao Carolynin moždani tumor kao glavobolju zbog napetosti (usto je Ralph smatrao da je dr. Litchfield, neženja, zapravo bio uvjeren kako Carolyn pati samo od blagog oblika hipohondrije) i jer je Litchfield bio taj koji se sklanjao s medicinskog puta koliko je to bilo moguće nakon što je postavljena Carolynina dijagnoza. Ralph je bio siguran da bi Litchfield, kad bi mu tu optužbu sasuo u lice, rekao da je predao slučaj Jamalu, specijalistu ... sve kako treba i po zakonu. Da. Osim što se Ralph potrudio pozorno se zagledati Litchfieldu u oči u nekoliko navrata kad ga je sreo između Carolynina prvog napada prošlog srpnju i njezine smrti u ožujku i Ralphu se učinilo da je u tim očima vidio mješavinu nelagode i krivnje. Bio je to pogled čovjeka koji se svim silama trudio zaboraviti da je zajebao stvar. Ralph je bio uvjeren da je jedini razlog zbog kojeg još može pogledati u Litchfielda a da ga ne poželi pošteno raspaliti po nosu taj što mu je doktor Jamal rekao kako ranije otkrivanje ne bi puno pomoglo; kad su Carolynine glavobolje počele, tumor se već udomio i bez sumnje slao male grudice opakih stanica u druga područja mozga poput zloćudnih CARE paketa.

Potkraj travnja doktor Jamal odselio je i otvorio privatnu ordinaciju u južnom Connecticutu. Ralphu je nedostajao. Mislio je da bi s doktorom Jamalom mogao razgovarati o svojoj nesanici i da bi ga on saslušao na način na koji ga doktor Litchfield ne bi znao ... ili ne bi mogao.

Do svršetka ljeta Ralph je pročitao dovoljno o nesanici da bi znao kako tip nesanice od koje pati nije baš rijedak, ali ipak manje uobičajen od obične nesanice čiji je simptom da se dugo ne može zaspati. Ljudi koje ne muči nesanica najčešće uđu u prvu fazu sna sedam do dvadeset minuta nakon što legnu u krevet. S druge strane, ljudima koji teško zaspu, ponekad je potrebno i do tri sata da potonu ispod površine. Pa dok se normalni spavači počinju spuštati u treću fazu spavanja (Ralph je otkrio da se to u nekim starim knjigama naziva theta snom) otprilike četrdeset pet minuta nakon što usnu, onima drugim potrebno je još sat ili dva da ondje stignu ... a mnogih se noći uopće ne uspiju spustiti. Bude se neodmorni, kadikad s nejasnim sjećanjima na neugodne, zamršene snove, a često s pogrešnim dojmom da su probdjeli cijelu noć.

Nakon Carolynine smrti, Ralph se počeo prerano buditi. 1 dalje je uglavnom odlazio na počinak po završetku vijesti u jedanaest sati i gotovo istog trena i zaspao, ali umjesto da se probudi točno u šest i pedeset pet, pet minuta prije no što bi zazvrčala budilica radiosata, počeo se buditi u šest. Najprije se na to nije obazirao, smatrajući to tek cijenom života s malo povećanom prostatom i parom bubrega starim sedamdeset godina, iako mu se nakon što bi se probudio nikad ne bi činilo da je bila tolika nužda, a ne bi mogao zaspati čak i kad bi ispraznio što se u mjehuru nakupilo. Ležao bi u krevetu koji je tolike godine dijelio s Carolyn i čekao da bude pet do sedam (ili barem tri četvrt sedam) pa da ustane. Naposljetku je prestao čak pokušavati ponovno zadrijemati; ležao bi tako dugih prstiju, na malo nateklim rukama, isprepletenim na prsima i zurio u osjenčan strop očima koje su mu se činile velike poput okruglih kvaka na vratima. Ponekad bi se sjetio doktora Jamala koji je sad radio u Westportu, i njegova blagog i utješnog indijskog naglaska, kako gradi svoj komadić američkog sna. Kadšto bi se sjetio mjesta koja su on i Carolyn posjetili davnih dana, a jedno sjećanje koje ga je salijetalo bilo je vruće poslijepodne na Sand Beachu u Bar

Harbouru, kad su njih dvoje sjedili za izletničkim stolom u kupaćim kostimima, pod velikim žarkim suncobranom, jeli slatke pržene školjke i pili pivo iz dugovratih boca dok su promatrali jedrilice kako poigravaju na tamnoplavom oceanu. Kad je to bilo? 1964? 1967? Je li to važno? Vjerojatno nije.

Promjene u ritmu njegova spavanja ne bi bile važne da je završilo na tome. Ralph bi im se prilagodio, i lako i zahvalno. Sve knjige koje je željno čitao tog ljeta potvrđivale su jedan isječak narodne mudrosti koji je slušao cijelog života - ljudi s godinama spavaju manje. Ako je gubitak jednog sata na noć jedina cijena koju mora platiti za sumnjivo zadovoljstvo daje ''sedamdeset godina mlad'', platit će to vesela srca i smatrati da je jeftino prošao.

Ali nije završilo na tome. U prvom tjednu svibnja, Ralph se budio uz pjev ptica u 5:15. Nekoliko je noći pokušavao začepiti uši, iako je od početka sumnjao u uspješnost toga. Nisu ga budile ptice-povratnice, ni prerano paljenje motora pokojeg vozila dostave na Harris Avenue. On je bio osoba koja je mogla zaspati uz glazbu limenog orkestra i znao je da se to nije promijenilo. Promijenilo se nešto u njegovoj glavi. U njoj je bio prekidač, nešto bi ga navilo malo ranije svaki dan i Ralph nije imao pojma kako to spriječiti.

U lipnju je iskakao iz sna poput jopca u 4:30 ujutro, najkasnije u 4:45. A sredinom srpnja - ne tako vrućem kao srpanj devedeset druge, ali dovoljno vrućem, hvala lijepo - prenuo bi se oko četiri sata. U tim je dugim vrućim noćima, zauzimajući tako mali dio kreveta u kojem su on i Carolyn vodili ljubav tolike vruće (i hladne) noći, počeo razmišljati u kakav bi se pakao njegov život pretvorio kad bi ga san potpuno napustio. Danju se uspijevao rugati toj pomisli, ali je počeo Otkrivati stanovite zloguke istine o tamnim noćima duše F. Scotta Fitzgeralda. Dobitnik prve nagrade na tom malom natječaju bila je misao: u 4:15 ujutro, sve se čini mogućim. Sve.

Danju se uspijevao uvjeriti da prolazi kroz prilagodbu ciklusa spavanja, da mu tijelo potpuno normalno reagira na brojne velike promjene u njegovu životu, među kojima su dvije najvažnije bile odlazak u mirovinu i gubitak supruge. Kadšto bi upotrijebio riječ usamljenost kad bi razmišljao o svom novom životu, ali je zazirao od strašne riječi koja počinje sa ''D'' i gurnuo bi je u duboki ormar svoje

podsvijesti svaki put kad bi ona slučajno zasvjetlucala u njegovim mislima. Usamljenost je bila podnošljiva. Depresija nimalo.

Možda bi se trebao više kretati, razmišljao je on. Šetaj, kao što si šetao prošlog ljeta. Život si uglavnom proveo sjedeći - ustaneš, pojedeš prepečenac, pročitaš knjigu, gledaš malo televiziju, kupiš si sendvič za ručak u Red Appleu preko puta kuće, promuvaš se po vrtu, odeš u knjižnicu ili posjetiš Helen i bebu ako su vani, večeraš, sjediš na trijemu, posjetiš McGoverna ili Lois Chasse. A tad? Ponovno čitaš, ponovno gledaš televiziju, opereš posuđe, odeš u krevet. Samo sjediš. Dosadno. Nije ni čudo da se rano budiš.

Samo što su to gluposti. Njegov život zvuči sjedeći, da, nema sumnje, ali zapravo nije. Vrt je dobar primjer. Njegov rad u vrtu mu nikad neće pribaviti nagrade, ali je bio daleko od ''muvanja''. Većinu poslijepodneva proveo je plijeveći korov dok mu se na leđima košulje ne bi stvorila znojna mrlja u obliku stabla, ispod pazuha se proširile vlažne mrlje, a često bi drhtao od umora kad bi si dopustio vratiti se u kuću. ''Kazna,'' bi bila primjerenija riječ od ''muvanja'', ali kazna za što? Zato što se budi prije zore?

Ralph nije znao, a bilo mu je i svejedno. Rad u vrtu ispunio bi velik dio poslijepodneva, odvratio mu misli sa stvari o kojima nije želio razmišljati i to je bilo dovoljno da opravda bolne mišiće i povremene prelete crnih mrlja ispred njegovih očiju. Počeo je s podužim odlascima u vrt uskoro nakon 4. srpnja i nastavio cijelog kolovoza, dugo nakon što je ubrao rane plodove a kasni su beznadno zaostali u rastu zbog nedostatka kiše.

''Trebao bi prekinuti s tim,'' reče mu Bill McGovern jedne noći dok su sjedili na trijemu i pili limunadu. Bilo je to sredinom kolovoza kad se Ralph svakog jutra počeo buditi oko pola četiri. ''Sigurno je štetno po tvoje zdravlje. Još i gore, izgledaš kao luđak.''

''Možda i jesam luđak,'' odreže Ralph. Njegov ton ili njegov pogled bili su vjerojatno uvjerljivi, jer McGovern promijeni temu.

2

I počeo je ponovno odlaziti u šetnje - ni blizu maratona iz devedeset druge, ali bi uspio prijeći tri kilometra na dan ako nije padala kiša. Njegova uobičajena ruta odvela bi ga uz zlobno nazvanu ulicu Up-Mile Hill, do Gradske knjižnice pa do ''Back Pages'', antikvarijata i kioska na uglu Witcham Street i Main Street.

Knjižara ''Back Pages'' stajala je uz sklepanu ropotarnicu po imenu ''Iznošena Rose, polovna odjeća'', i kad je jednog dana u kolovozu svog nezadovoljstva prošao pokraj te trgovine, Ralph ugleda novi plakat među najavama odavno prošlih proslava godišnjica poduzeća i pradavnih crkvenih zabava, zalijepljen tako da je pokrio otprilike polovicu požutjelog natpisa PAT BUCHANAN ZA PREDSJEDNIKA.

Žena na dvije fotografije na vrhu plakata bila je ljepuškasta plavuša od približno četrdesetak godina, no stil fotografija - nenasmiješeno lice na lijevoj, nenasmiješen profil na desnoj, bijela pozadina na obje - uznemiri Ralpha i on stane kao ukopan. Zbog fotografija žena je izgledali kao da joj je mjesto s potjernicama na zidu pošte ili u televizijskoj dokumentarnoj drami... a to, kao što se jasno moglo shvatiti iz teksta no postera, nije bilo slučajno.

Zbog fotografija se zaustavio, ali se zbog imena zadržao.TRAŽI SE ZBOG UBOJSTVA

SUSAN EDWINA DAYbilo je napisano velikim crnim slovima na vrhu. A ispod imitacije policijskih fotografija, crvenom

bojom:NE DOLAZI U NAŠ GRAD!

U dnu plakata pisalo je nešto sitnim slovima. Ralphov vidje oslabio nakon Carolynine smrti - zapravo bi točnije bilo reći da ga je odnio vrag u košari - i morao se nagnuti tako da je čelo prislonio uz neopran izlog trgovine ''Iznošena Rose, polovna odjeća'' prije no što je uspio raspoznati slova:

Plaćeno iz sredstava Povjerenstva za zaštitu života države Maine.U dubini uma glas šapne: Hey, hey, Susan Day! How many kids did you kill today?Susan Day, prisjeti se Ralph, bila je politička aktivistica iz New Yorka ili Washingtona, žena okretna

jezika koja je redovito tjerala pjenu na usta taksistima, brijačima i građevinskim radnicima u zaštitnim kacigama. No nije znao zašto mu je pao na pamet taj ulomčić dječje rime; bio je prirepak neke uspomene koje se nije mogao sjetiti.

Možda su njegove stare moždane vijuge povezale to s prosvjednim skandiranjem iz šezdesetih godina Hey, hey LBJ! How many kids did you kill today ?w

Ne, nije to, pomisli on. Toplo, ali ne i vruće. Bilo je to -

Prije no što je njegov mozak uspio iščeprkati ime i lice Eda Deepneaua, neki glas progovori skoro iza njega: ''Zemlja zove Ralpha, Zemlja zove Ralpha! Ralphe, javi se!''

Prenut iz misli, Ralph se okrene prema glasu. Prestrašio se, ali i razveselio kad je shvatio da je skoro zaspao stojećki. Isuse, pomisli on, ne znaš kako je san važan dok ga ne izgubiš. Tad se svi podovi počnu naginjati, a svi uglovi na predmetima zaobljavati.

Čovjek koji mu se obratio bio je Hamilton Davenport, vlasnik trgovine Back Pages. U bibliotekarska kolica koja je držao ispred svoje trgovine trpao je džepna izdanja kričavih omota. Njegova stara lula-klipnjača - Ralphu je uvijek izgledala poput dimnjaka makete parobroda - virila je iz kuta njegovih usta i slala kuglice plavog dima u vruć, jasan zrak. Winston Smith, njegov stari sivi mačak, sjedio je na otvorenim vratima trgovine repa podvinuta oko šapa. Pogleda u Ralpha žutookom ravnodušnošću kao da kaže, Misliš da znaš nešto o starosti, prijatelju? Ja sam ti dokaz da ne znaš ni pišljiva boba o tome što znači biti star.

''Hej, Ralph,'' reče Davenport. ''Najmanje sam te triput zazvao.''

''Vjerojatno sam se nešto zamislio,'' reče Ralph. Zaobiđe kolica, nagne se kroz ulaz (Winston Smith ostane na mjestu kraljevski nezainteresiran), i dohvati dvoje novine koje je kupovao svakog dana: bostonski Globe i USA Today. Derryjevsko glasilo News stizalo je na kućnu adresu, zahvaljujući Peteu, raznosaču novina. Ralph je ponekad govorio ljudima da su jedne od tih novina komična međuigra, ali da nikako ne može zaključiti koje. ''Slabo - ''

On zašuti kad mu se prikaže lice Eda Deepncaua. Od Eda je čuo tu zlokobnu pjesmicu, ljetos, kod zračne luke, pa nije ni čudo da mu je bilo potrebno vremena da to dozove iz sjećanja. Ed Deepneau bila je posljednja osoba od koje biste očekivali čuti nešto takvo.

''Ralphie?'' reče Davenport. ''Zašutio si na pola rečenice.''

Ralph žmirne. ''Oprosti. Slabo spavam, to sam ti želio reći.''

''Peh... ali ima i gorih problema. Popij čašu toplog mlijeka i poslušaj malo tihe glazbe pola sata prije odlaska u krevet.''

Ralph je tog ljeta počeo otkrivali da u Americi svatko ima lijek protiv nesanice, neku čaroliju pred odlaska u krevet koja je prelazila s koljena na koljeno poput obiteljske Biblije. "Buch je dobar, i Beethoven, a ni William Ackerman nije loš. Ali je najvažniji šttos'' -

Davenport pritom važno podigne prst - ''ne ustati sa stolca tih pola sata. Ni za što na svijetu. Ne javljaj se na telefon, ne nuvijuj psu i ne izvodi budilicu, nemoj odlučiti baš tad prati zube ...ništa! A tad, kad legneš u krevet... bum! Zaspiš ko top!''

''A što ako sjediš u svojem omiljenom stolcu i odjednom shvatiš da imaš potrebu?'' upita Ralph. ''Takvo se što može dogoditi prilično naglo u mojim godinama.''

''Učini se u gaće,'' spremno će Davenport i prasne u smijeh. Ralph se nasmiješi, ali više iz dužnosti. Njegova nesanica brzo je gubila i ono malo smisla za humor koji je nekoć imala. ''U gaće!'' zacereka se Ham. Udari dlanom o kolica i zamaše glavom naprijednatrag.

Ralph slučajno pogleda u mačka. Winston Smith mu hladnokrvno uzvrati pogled. Njegove smirene žute oči kao da su Ralphu govorile, Da, tako je, on je budala, ali je moja budala.

''Nije loše, ha? Hamilton Davenport, majstor doskočica. Učini se u ...'' On frkne, zamaše glavom a tad uzme dvije dolarske novčanice koje mu je Ralph pružio. Gume ih u džep kratke crvene pregače i izvadi sitniš. ''Uredu?''

''Da. Hvala, Ham.''''Aha. Šalu na stranu, pokušaj s glazbom. Zaista djeluje. Ublažuje moždanu aktivnost, ili nešto

slično.''

''Hoću.'' Najgore je bilo što će vjerojatno zaista pokušati i s time, jer je već probao recept gospođe Rapaport s limunom i vrućom vodom, te savjet Shawne McClure da mozak razbistri tako da uspori disanje i koncentrira se na riječ cool (samo što je iz Shawninih usta riječ zvučala kao cuhhhh-ooooooooooool). Kad se pokušavate riješiti polagane, ali uporne erozije svog dobrog sna, svaki narodni lijek učini vam se dobar.

Ralph se okrene da će otići, ali se ponovno okrene. ''Što je s tim plakatom na susjednim vratima?''

Ham Davenport nabora nos. ''Trgovini Dana Daltona? Ako je moguće, ne zavirujem ondje. Sjebe mi volju za jelom. Ima li što novo i odvratno u izlogu?''

''Mislim da ima - nije požutjelo poput ostalog a i primjećuje se nedostatak mušjeg izmeta. Izgleda poput potjernice, samo što je na fotografijama Susan Day.''

''Susan Day na - kurvin sin!'' On baci mrk i ozbiljan polged prema susjednoj trgovini.

''Što je ona, predsjednica Nacionalne udruge žena, ili što?''

''Bivša predsjednica i suosnivačica organizacije Sisters in Arms. Autorica knjige My Mother's Shadow i Lilies of the Valley - studije o zlostavljanim ženama i razlozima zbog kojih toliko njih odbija prijaviti muškarce koji ih zlostavljaju. Dobila je za to Pulitzerovu nagradu. Susie Day je trenutačno jedna od tri ili četiri politički najutjecajnije žene Amerike a zna i pisati i misliti. Taj mulac zna da ja držim jednu od njezinih peticija kod svoje blagajne.''

''Kakvu peticiju?''

''Pokušavamo organizirati njezino predavanje,'' reče Davenport. ''Znaš da su pristaše prava na život pokušale zapaliti WomanCare prošlog Božića?''

Ralph oprezno mislima zaroni u crni ponor u kojem je živio od svršetka 1992. godine i reče, ''Sjećam se da su policajci uhvatili nekog tipa na bolničkom parkiralištu s kantom benzina, ali nisam znao - ''

''To je bio Charlie Pickering. On je član Daily Breada, jedne od skupina pristaša prava na život koja organizira demonstracije ispred te zgrade'' reče Davenport. ''Nahuškali su ga na to - vjeruj mi na riječ. Ove godine ne dosađuju s benzinom, nego će pokušati obraditi Gradsku skupštinu da promijeni propise o

podjeli grada na zone i tako istisnuti WomanCare s lica zemlje. Moglo bi im to poći za rukom. Znaš kakav je Derry, Ralphe - nije baš rasadnik liberalizma.''

''Ne,'' reče Ralph blijedo se osmjehnuvši. ''Nikad nije ni bio. A WomanCare je klinika za pobačaje, zar ne?''

Davenport ga nestrpljivo pogleda i pokaže glavom prema ''Iznošenoj Kose". ''Iako je nazivaju magarci poput njega,'' reče on, ''samo što oni upotrebljavaju riječ tvornica umjesto klinike. Ne vide sve drugo što Woman Care čini.'' Ralphu Davenport zazvuči poput televizijskog spikera koji prodaje nepoderive hulahupke za prikazivanja nedjeljnog poslijepodnevnog filma. ''Organiziraju obiteljsko savjetovalište, bave se zlostavljanjem supružnika i djece i imaju sklonište za zlostavljane žene na ulazu u Newport. Imaju krizni centar za silovanja u zgradi pokraj bolnice i non-stop otvorenu telefonsku liniju za silovane ili pretučene žene. Ukratko, predstavljaju sve zbog čega muškarci koji kao da su sišli s reklama za Marlboro vole Daltonove histerične kenjarije.''

''Ali rade pobačaje,'' reče Ralph. ''Zato su ondje demonstranti, zar ne?''

Ralphu se činilo da ispred niske, neupadljive ciglene zgrade u kojoj je bio smješten WomanCare godinama šetaju demonstranti noseći natpise. Uvijek su mu izgledali previše blijedi, odveć napregnuti, premršavi ili predebeli, presigurni da je Bog na njihovoj strani.

Na njihovim je natpisima pisalo I NEROĐENI IMAJU PRAVA i ŽIVOT, KAKAV DIVAN IZBOR i onaj stari slogan POBAČAJ JE UMORSTVO! Nekoliko su puta ispljuvali žene koje su se poslužile uslugama klinike - koja je bila blizu gradske bolnice, ali nije imala veze s njom.

''Da, vrše pobačaje,'' reče Ham. ''Nešto te muči u vezi s tim?''Ralph pomisli na sve one godine tijekom kojih su on i Carolyn pokušavali dobiti dijete - godine koje

su donijele tek nekoliko lažnih uzbuna i jedan jedini kompliciran spontani pobačaj nakon pet mjeseci - i slegne ramenima. Dan mu se naglo učini pretoplim, a noge preumornima. Pomisao na put koji mora prevaliti u povratku - poglavito dio uz Up-

Mile Hill - visjela mu je u dubini mozga poput predmeta obješenog na parangal. ''Isuse, ne znam,'' reče on. ''Samo bih želio da ljudi toliko ... toliko ne krešte.''

Davenport zagunđa, ode do izloga svog susjeda i zirne u lažnu potjernicu. Dok je gledao u nju, iz mračnih dubina ''Iznošene Rose'' pomoli se blijed muškarac s kozjom bradicom - potpuna suprotnost muškarcu s reklame za Marlboro, pomisli Ralph - poput varijetetske prikaze koja je malčice popljesnivila na rubovima. Kad je shvatio u što gleda Davenport, prezriv osmijeh izmami rupice u uglove njegovih usana. Ralph pomisli da bi takav smiješak mogao čovjeka stajati nekoliko zuba ili razbijenog nosa. Osobito na pasjoj vrućini kao što je današnja.

Davenport upre prstom u plakat i divlje zamaše glavom.Dalton razvuče usta u širi osmijeh. Odmahne rukama prema Davenportu - Koga briga što ti misliš?

poručivao je taj pokret - a tad se izgubi u dubinama svoje trgovine.

Davenport se vrati Ralphu, zažarenih obraza. ''Slika tog tipa morala bi stajati u rječniku pokraj riječi pizda,'' reče on.

Vjerojatno on to isto misli o tebi, pomisli Ralph, ali naravno ne reče.

Davenport stane ispred kolica punih džepnih izdanja, ruku nabijenih u džepove ispod njegove crvene pregače i ozbiljno se zagleda u plakat (hej hej)

Susan Day.''Pa,'' reče Ralph, ''mislim da bih trebao - ''Davenport se trgne iz crnih misli. ''Nemoj još ići,'' reče on. ''Najprije potpiši moju peticiju, molim te.

Razvedri mi jutro.''

Ralph se neugodno premještao s noge na nogu. ''Najčešće se ne uplićem u takve sporne stvari - ''

''Ma daj, Ralph,'' reče Davenport kao da želi reći budimo razumni. ''Nije riječ ni o kakvom sporu nego o tome kako osigurati da munjeni tipovi poput onih koji vode Daily

Bread - i političkih neandertalaca poput Daltona - ne zatvore koristan ženski ccntar. Ne tražim od tebe da podržiš testiranje kemijskog oružja na delfinima.''

''Da,'' reče Ralph. ''Vjerojatno si u pravu.''

''Nadamo se da ćemo do prvog rujna poslati Susan Day pet tisuća potpisa. Vjerojatno od tog neće biti velike koristi - Derry je tek nešto više od ugibališta uz cestu, a ona je ionako vjerojatno zauzeta do idućeg stoljeća - ali ne šteti pokušati.''

Ralph poželi reći Hamu kako jc jedina peticija koju bi on želio potpisali ona kojom bi tražio od bogova sna da mu vrate tri sata dobrog počinka nu noć koje su mu oduzeli, ali tad ponovno pogleda u muškarčevo lice i predomisli se.

Carolyn hi potpisala tu usranu peticiju, pomisli on. Nije bila pristaša pobačaja, ali nije bila ni pristaša muškaraca koji dolaze kući nakon što se zatvore barovi pa zamijene supruge i djecu za nogometne lopte.

To je istina, ali to ne bi bio njezin najvažniji razlog zbog kojeg bi potpisala peticiju. Učinila bi to nadajući se da će imati priliku čuti izvornu propovjednicu poput Susan Day izbliza i uživo. Učinila bi to iz urođene znatiželje koja je vjerojatno bila njezino najizrazitije obilježje - nešto tako snažno da je ni tumor na mozgu nije mogao ubiti. Dva dana prije smrti izvukla je kino ulaznicu koja joj je služila za označavanje stranica u romanu koji je ostavila na ormariću pokraj kreveta, jer je htjela vidjeti koji je film gledala. Bio je to A Few Good Men, i on se začudio i osupnuo kad je otkrio koliko ga ta uspomena boli. I sad ga je pakleno boljela.

''Naravno,'' reče Hamu. ''Rado ću je potpisati.''

''Moj čovjek!'' uzvikne Davenport i lupi ga po ramenu. Zamišljen pogled zamijeni širok osmijeh, ali Ralph nije smatrao tu promjenu velikim poboljšanjem. Smiješak je bio ukočen i ne osobito umilan. ''Ulazi u moju jazbinu poroka!''

Ralph pođe za njim u trgovinu u kojoj je mirisalo na duhan i koja nije izgledala posebice poročna u pola deset ujutro. Winston Smith potrči ispred njih, zastavši samo jednom da se okrene i pogleda ih svojim žutim prastarim očima. On je budala a ti druga, moglo je biti značenje tog oproštajnog pogleda. S obzirom na okolnosti, Ralph se ne bi sporio s tim zaključkom. Gume novine ispod pazuha, nagne se nad papir na tezgi pokraj blagajne i potpiše peticiju kojom se moli Susan Day da dođe u Deny i govori u obranu Woman Care centra.

3

Uspon uz Up-Mile Hill lakše mu je pošao za rukom no što je očekivao. Dok je prelazio raskršće Witcham i Jackson Street u obliku slova X, pomisli To i nije bilo tako loše, zar -

Odjednom shvati da mu u ušima zvoni, a da su mu noge počele klecati. Zaustavi se na drugoj strani Witchamove i položi ruku na košulju. Osjeti svoje srce kako tuče ispod nje, kako pumpa nepravilnom bjesomučnošću koja ga prestravi. Začuje papirni šušanj - ispao je oglasnik iz bostonskog Globea i krivudavo lelujajući pao u odvodni kanal. On se prigne da ga podigne, pa zastane.

To nije dobra zamisao, Ralph. Sagneš li se, najvjerojatnije ćeš se prevrnuti. Predlažem da to prepustiš smetlaru.

''No dobro,'' promrmlja on i uspravi se. Pred oči mu nahrupe crne točkice poput nezbiljskog jata vrana i na trenutak je Ralph bio skoro siguran da će završiti poleđuške na oglasniku bez obzira na to što učini ili ne učini.

''Ralph? Dobro ti je?''On oprezno podigne pogled i ugleda Lois Chasse, koja je živjela na drugoj strani Harris Avenue, pola

bloka niže od kuće koju je dijelio s Billom McGovernom. Sjedila je na jednoj od klupa kod Strawford parka, vjerojatno čekajući da dođe autobus za Canal Street koji će je odvesti u središte grada.

''Da, dobro sam,'' reče on i pokrene noge. Kao da je gacao kroz sirup, ali mu se činilo da je sasma pristojno došetao do klupe. No nije uspio zatomiti mali uzdah zahvalnosti kad je sjeo pokraj nje.

Lois Chasse imala je velike tamne oči - kakve su u Ralphovu djetinjstvu nazivali španjolskim - i bio je uvjeren da su se vrzmale u mislima desetaka momčića dok je Lois bila srednjoškolka. Njezine oči su još bile najljepše na njoj, ali Ralphu se ne svidi zabrinutost koju ugleda u njima. Bilo je to ... što? Malo odviše dobrosusjedski, padne mu prvo na um, ali nije bio siguran da je to pravilna misao.

''Dobro,'' ponovi Lois.''Ne sumnjaj u to.'' Iz stražnjeg džepa izvadi rupčić, provjeri je li čist pa obrise njime čelo.''Nadam se da mi nećeš zamjeriti Sto ti to kažem, Ralph, ali ne izgledaš dobro.'' Ralph joj jest

zamjerio, ali nije znao kako bi joj to rekao.

''Blijed si, znojiš se i bacaš otpatke.'' Ralph je pogledu, zgranuto.

"Nešto ti je ispalo iz novina. Mislim da je to oglasnik.''

"Zaista?''

"Dobro ti znaš da ti je palo. Ispričaj me na trenutak.''Ona ustane, prijeđe pločnik, sagne se (Ralph uoči da su joj bokovi prilično široki, ali da su joj noge

još zadivljujuće vitke za ženu koja sigurno ima šezdeset osam godina) i podigne oglasnik. Vrati se do klupe i sjedne.

''Evo,'' reče ona. ''Sad više nisi bacalo otpadaka.''On se i protiv volje nasmiješi. ''Hvala.''''Nije vrijedno spomena. Ja mogu piti samo omot od instant kave, prilog uz hamburger i dijetnu Coca

Colu. Silno sam se udebljala poslije smrti gospodina Chassea.''''Lois, ti nisi debela.''''Ralph, ti jesi gospodin od glave do pete, ali nemojmo mijenjati predmet razgovora. Zavrtjelo ti se u

glavi, zar ne? Zapravo si se skoro onesvijestio.''''Samo sam hvatao dah,'' reče on ukočeno i okrene se prema skupini djece koja su igrala bejzbol uz

rub parka. Igrali su zdušno, smijali se i hvatali za stražnjice. Ralph je zavidio djelotvornosti njihovih sustava klimatizacije.

''Hvatao dah, ha?''''Da.''''Samo si hvatao dah.''''Lois, zvučiš poput ploče koja preskače.''''Ploča koja preskače će ti reći nešto, može? Lud si što se pokušavaš uspeti uz Up-Mile Hill po ovoj

vrućini. Ako želiš šetati, zašto ne prošetaš po ravnom, niz Extension, kao nekad?''''Jer tad mislim na Carolyn,'' reče on. Nije mu se sviđalo kako je to zazvučalo goropadno, skoro

grubo, ali nije si mogao pomoći.''Sranje,'' reče ona i nakratko mu dotakne ruku. ''Oprosti.''

''Nema veze.''''Ima. Trebala sam znati. Ali nije u redu ni to kako izgledaš. Ralph, više nemaš dvadeset godina.

Nemaš ni četrdeset. Ne želim reći da se dobro ne držiš - svatko može vidjeti da si u odličnoj kondiciji za muškarca svojih godina - ali moraš bolje paziti na sebe. Carolyn bi željela da paziš na sebe.

''Znam,'' reče on, ''ali sam zaista - '' - dobro, želio je reći, a tad podigne pogled sa svojih ruku, pogleda u njezine crne oči i ono što u njima ugleda spriječi ga da doreče. U njezinim očima ugleda umornu tugu... ili možda usamljenost? Možda oboje. U svakom slučaju, to nije bilo jedino što je vidio u njezinim očima. Vidio je i sebe. Budalast si, govorile su oči koje su gledale u njegove. Možda smo oboje budalasti.

Imaš sedamdeset godina i udovac si, Ralph. Ja imam šezdeset osam godina i udovica sam. Koliko ćemo večeri prosjediti na tvojem trijemu s Billom McGovernom kao najstarijom gardedamom na svijetu? Ne previše, nadam se, jer nijedno od nas više nije roba za izložbeni salon.

''Ralph?'' upita Lois, odjednom zabrinuta. ''Dobro si?''''Da,'' reče on i ponovno pogleda u svoje ruke. ''Da, naravno.''''Izraz lica ti je bio ... ne znam.''Ralph se upita nije li mu ipak združeno djelovanje vrućine i uspona uz Up-Mile Hill uparilo mozak.

Jer ovo je Lois, koju je McGovern uvijek nazivao (uz lagano, zajedljivo podizanje lijeve obrve) Naša Lois. Istina, još se dobro držala - vitke noge, lijepo poprsje i te upečatljive oči - i možda ne bi imao ništa protiv da je odvede u krevet, a možda ni ona ne bi imala ništa protiv da je se odvede. Ali što nakon toga? Ako bi slučajno ugledala vršak ulaznice kako viri iz knjige koju čita, bi li je izvukla, odveć znatiželjna doznati koji je film gledao tom prilikom a da bi shvatila kako on više neće znati do koje je stranice stigao?

Ralph je mislio da ne bi. Loisine su oči bile upečatljive, a njegove bi često odlutale niz V izrez njezine bluze dok je njih troje sjedilo na trijemu, pilo ledeni čaj na večernjoj svježini, ali je smatrao da glavić može uvaliti glavu u nevolje čak i u sedamdesetoj. Starost nije izgovor za brzopletost.

On ustane, svjestan Loisina pogleda, trudeći se da se ne zgrbi. "Hvala ti na brizi,'' reče on. ''A da otpratiš jednog starca?''

''Hvala, ali idem u grad. U trgovini s koncima imaju prelijepo crveno predivo i razmišljam da ispletem vuneni pokrivač s uzorkom. U međuvremenu ću čekati autobus i pregledavati svoje nagradne markice.''

Ralph se široko nasmiješi. ''Tako valja.'' On pogleda klince na igralištu s pokojim busenom trave. Dok ih je gledao, jedan dječak s čupom crvene kose odlijepi se od treće baze, baci se naglavce, otklizi ...i zaustavi u štitniku za potkoljenicu jednog od hvatača uz glasni bonk. Ralph žmirne, zamisli vozila hitne pomoći, žmirkava svjetla i vrišteće sirene, ali mrkvoglavi poskoči na noge smijući se. ''Promašio si, varalico!'' vikne on.

''E baš nisam!'' hvatač odgovori srdito, a tad se i on počne smijati. ''Zaželiš li kadšto da si ponovno njihove dobi, Ralph?'' upita Lois.

On se zamisli. ''Kadikad,'' reče. ''Uglavnom mi se čini prenaporno. Lois - dođi večeras malo sjediti s nama.''

''Mogla bih,'' reče ona i Ralph krene niz Harris Avenue, osjećajući težinu njezinih upečatljivih očiju i trudeći se da se drži uspravno. Činilo mu se da mu je to prilično uspjelo, ali je bilo naporno. Nikad se u životu nije osjećao tako umorno.

Drugo poglavlje

1

Za manje od sat vremena nakon razgovora s Lois na klupi u parku, Ralph ugovori pregled kod doktora Litchfielda; tajnica hladnog, seksi glasa reče da ga može naručiti idući utorak ujutro u deset sati, ako mu to odgovara, a Ralph joj reče da ne može biti bolje. Tad spusti slušalicu, ode u dnevnu sobu, sjedne u naslonjač s visokim naslonom s pogledom na Harris Avenue i pomisli kako je doktor Litchfield u početku liječio tumor na mozgu njegove supruge tylenolom-314 i brošuricama s uputama za razne tehnike opuštanja. Nakon toga počne razmišljati o pogledu koji je vidio u Litchfieldovim očima nakon što su pretrage nuklearnom magnetskom rezonancom potvrdile loše vijesti CAT skena ... pogled pun krivnje i nelagode.

Na drugoj strani ulice, grupica djece koja će se uskoro vratiti u školu izađe iz Red Apple naoružana slatkišima i sokovima. Dok ih je Ralph promatrao kako se penju na svoje bicikle i jure u podnevnu jaru, pomisli što i uvijek kad bi na površinu njegova sjećanja isplivala slika očiju doktora Litchfielda: da je to najvjerojatnije umišljena uspomena.

Stari moj, ti si želio da Litchfieldu bude neugodno... i još više od toga, želio si da izgleda kriv.Vjerojatno je to istina, vjerojatno je Carl Litchfield bio drag čovjek i izvrstan liječnik, ali Ralph ipak

ponovno nazove Litchfieldov ured nakon pola sata. Reče tajnici seksi glasa da je upravo ponovno provjerio svoj raspored i otkrio da mu idući utorak u deset sati ipak ne odgovara. Za taj je dan zakazao kod kiropraktičara i potpuno je to smetnuo s umu.

"Sjećanje me ne služi kao nekad,'' reče joj Ralph.Tajnica predloži idući utorak u dva.Ralph uzvrati obećanjem da će je nazvati.U laži su kratke noge, pomisli on kad je spustio slušalicu, polako priđe naslonjaču i spusti se u nj. S

njim si svršio, zar ne?Vjerojatno je tako. Doktor Litchfield zbog tog neće slabije spavati; ako se uopće ikad i sjeti Ralpha,

vjerojatno ga se sjeti samo kao jednog starkelje manje da mu prdne u nos za pregleda prostate.Dobro, no što ćeš učiniti u vezi s nesanicom, Ralph?''Sjediti mirno pola sata prije odlaska na počinak i slušati klasičnu glazbu,'' reče naglas. ''Kupiti

Depends protiv neugodnih prirodnih potreba.'' Sam sebe iznenadi time što se nasmije tom prizoru. Smijeh je imao histeričan prizvuk koji mu nije smetao - zapravo je bio jezovit - ali je potrajalo dok se smirio.

Ipak će pokušati s prijedlogom Hamiltona Davenporta (s izuzetkom pelena, to ne bi, hvala lijepo), kao što je pokušao s većinom narodnih lijekova koje su mu dobronamjerni ljudi predložili. To ga podsjeti na njegov prvi bona fide narodni lijek i izazove novi osmijeh.

Bila je to McGovernova zamisao. Jedne je večeri sjedio na trijemu kad se Ralph vratio iz Red Applea noseći tjesteninu i umak za špagete. Bili pogleda svog susjeda s gornjeg kata, učini ts-ts, i žalosno zakima glavom.

''Što bi to trebalo značiti?'' upita Ralph i sjedne pokraj njega. Malo podalje niz ulicu, djevojčica u trapericama i prevelikoj majici preskakivala je preko konopca i pjevušila u sumraku koji se spuštao.

''Znači da izgledaš izmoždeno, usukano i izmrcvareno,'' reče McGovern. Palcem zabaci slamnati šešir prema natrag i zagleda se u Ralpha. ''Još ne spavaš?'' ''Još ne spavam,'' potvrdi Ralph.

McGovern pošuti nekoliko trenutaka. Kad je ponovno progovorio, učinio je to tonom apsolutne - zapravo apokaliptične - bespogovornosti. ''Viskije odgovor,'' reče on. ''Molim?''

''Na tvoju nesanicu, Ralphe. Ne želim reći da bi se morao u njemu kupati - nema potrebe za tim. Samo umiješaj veliku žlicu meda u pola čaše viskija i strusi to petnaest ili dvadeset minuta prije no što odeš u krpe.''

''Misliš?'' pun nade upita Ralph.''Mogu reći da je meni pomoglo, a ja sam imao velikih problema sa spavanjem kad sam navršio

četrdeset godina. Kad sad razmišljam o tome, vjerojatno je bila posrijedi kriza srednje dobi - šest mjeseci nesanice i godinu dana potištenosti zbog ćelavosti.''

Iako je u svim knjigama koje je pročitao pisalo da je cuga silno precijenjen lijek za nesanicu i da zapravo često pogorša a ne poboljša stanje, Ralph je ipak pokušao. Nikad nije bio posebno odan piću, pa je počeo prilagodivši McGovernovu preporučenu dozu od pola čaše na četvrtinu čaše, no nakon tjedan dana bez poboljšanja, povećao je dozu na punu čašu... pa na dvije. Jednog se jutra probudio u četiri dvadeset dva s užasnom glavoboljom kao popratnom pojavom uz bljutav smeđi okus Early Timesa na nepcu i shvatio da pati od prvog mamurluka nakon petnaest godina.

''Život je prekratak za takva sranja,'' objavi svom praznom stanu i to je bio kraj velikom eksperimentu s viskijem.

2

Dakle, pomisli Ralph dok je promatrao sporadičan protok kupaca koji su ulazili i izlazili iz Red Applea preko putu ulice. Situacija je ovakva: McGovern kaže da izgledaš užasno, jutros si se skoro skljokao do nogu Lois Chasse i upravo si otkazao pregled kod ''dobrog starog obiteljskog liječnika Što slijedi? Prepustiti se da stvari idu svojim tokom? Prihvatiti stanje kakvo jest?

Ta je pomisao imala nešto istočnjačkog čara - sudbina, karma i tako to - ali će mu biti potrebno nešto više od čara da izdrži duge sate svanuća. U knjigama piše da ima ljudi na svijetu, puno, koji sasvim lijepo žive s tek tri ili četiri sata noćnog sna. Nekima to uspijeva i sa dva. Oni su u velikoj manjini, ali ih ima. No Ralph Roberts nije se ubrajao među njih.

Nije mu bilo osobito važno kako izgleda - imao je osjećaj da su dani kad su žene ludovale zbog njegove ljepote daleko iza njega - ali mu je bilo važno kako se osjeća, a više nije bila riječ samo o tome da se ne osjeća dobro - osjećao se užasno. Nesanica je prodrla u svaki dio njegova života, kao što se miris prženog bijelog luka s petog kata zavuče u svaki kutak stambene zgrade. Predmeti su počeli blijedjeti; svijet se počeo pretvarati u mutnu, zrnatu novinsku fotografiju.

Jednostavne odluke - na primjer, ugrijati smrznutu hranu za večeru ili ugrabiti sendvič uRed Appleu i otići do izletišta pokraj trećeg uzletišta - postale su teške, skoro mučne. U posljednjih

nekoliko tjedana sve se češće praznih ruku vraćao u stan iz Daveove videoteke, ne zato što kod Davea nije bilo ničeg što bi želio pogledati nego zato što je bilo previše toga - nije mogao odlučiti želi li pogledati jedan iz serije filmova o Prljavom Harryju ili komediju Billyja Cristala ili možda nekoliko starijih epizoda Zvjezdanih staza. Nakon nekoliko takvih neuspješnih posjeta, skljokao se u svoj naslonjač, na rubu nemoćnog plača a vjerojatno i straha.

Ta puzajuća osjetilna obamrlost i smanjivanje njegovih sposobnosti odlučivanja nisu bili jedini problemi koje je povezivao s nesanicom; i njegova je kratkoročna memorija počela slabiti. Nakon što je prestao raditi u tiskari i otišao u mirovinu na svršetku radnog vijeka koji je odradio kao knjigovođa i poslovođa, običaj mu je bio da najmanje jednom, a ponekad i dvaput tjedno odlazi u kino. Vodio je i Carolyn do prošle godine, kad je bolest toliko uznapredovala da nije uživala nikamo odlaziti. Nakon njezine smrti uglavnom je odlazio sam, iako mu je Helen Deepneau jednom ili dvaput pravila društvo

dok je Ed bio kod kuće i čuvao dijete (Ed skoro nikad nije išao, tvrdeći da ga u kinu počne boljeti glavu). Ralph se tako naviknuo nazivati telefonsku sekretaricu filmskog centra i provjeriti kad počinju predstave da je znao broj napamet. No kako je ljeto odmicalo, sve je češće morao pogledati u poslovni telefonski imenik - više nije bio siguran jesu li posljednje četiri znamenke 1317 ili 1713.

''1713,'' reče on. ''Znam daje tako.'' No je li zaista znao? Je li?Nazovi ponovno Litchfielda. Hajde, Ralph - prestani prekapati po ruševinama. Učini nešto

konstruktivno. A ako Litchfield zasere, nazovi nekog drugog. Imenik je pun liječnika.Vjerojatno je tako, ali je sedamdeset godina malo preduboka starost da bi se iznova biralo novog

kostopilca metodom en-ten-tini. A neće ni ponovno zvati Litchfielda. I točka.Dobro, što sad, ti tvrdoglavi stari jarce? Još nekoliko narodnih lijekova? Nadam se da ne, jer s

obzirom na brzinu kojom napreduje tvoja nesanica, uskoro ćeš pokušati s okom daždevnjaka i jezikom žabe krastače.

Odgovor je stigao poput svježeg povjetarca na vrućini... i smiješno jednostavan. Svim tim knjigama koje je ljetos pročitao cilj je bio rastumačiti tu tegobu, a ne riješiti je. Da bi riješio svoj problem, isključivo se oslanjao na narodne lijekove kao što su viski i med, iako su ga knjige uvjeravale da vjerojatno neće djelovati ili da će njihovo djelovanje biti kratkotrajno. Iako su knjige nudile neke pretpostavljeno pouzdane metode ublažavanja nesanice, jedina metoda koju je Ralph pokušao bila je najjednostavnija i najočitija: otići ranije na počinak. To rješenje nije ponjoglo - samo je ležao budan do otprilike pola dvanaest a tad bi zaspao i probudio se u svoje novo, ranije vrijeme buđenja - Ali će nešto možda pomoći.

Vrijedi pokušati.

3

Umjesto da to poslijepodne provede u uobičajenom mahnitanju po vrtu iza kuće, Ralph ode u knjižnicu i prelista neke knjige koje je već pročitao. Općenit je zaključak bio tla će, ako ne djeluje raniji odlazak na spavanje, možda pomoći kasniji. Ralph ode kući (s obzirom na proživljene pustolovine, pođe autobusom) oprezno se nadajući. Možda će djelovati. Ako neće, uvijek mu preostaju Bach, Beethoven i William Ackerman.

Njegov prvi pokušaj tom tehnikom, koju se u jednoj od knjiga nazivalo ''odgođenim snom'', bio je komičan. Probudio se u svoje sad uobičajeno vrijeme (3:45 prema digitalnom satu na polici kamina u dnevnoj sobi); boljela su ga leđa, bolio ga je vrat, nije se mogao odmah sjetiti kako je dospio u naslonjač pokraj prozora, ili zašto je televizor uključen i emitira tek snijeg i blago šumi, poput daske za jahanje na valovima.

Tek kad je oprezno odlučio spustiti glavu natrag, poduprijevši zatiljak dlanom, shvatio je što se dogodilo. Namjeravao je ostati budan najmanje do tri a možda i četiri sata ujutro i tad otići u krevet i zaspati snom pravednika. Takav je bio plan. Umjesto toga, ''Nevjerojatni Nesaničar iz Harris Avenue'' zaspao je za uvodnog monologa Jaya Lenoa, poput djeteta koje pokušava ostati budno cijelu noć samo da vidi kako je to. Dabome, pustolovina je završila tako da se probudio u tom prokletom naslonjaču. Problem je isti, rekao bi Joe Friday,11 samo je mjesto drugo.

Ralph ipak ode u krevet, s ludom nadom, ali je želja (a možda i potreba) za spavanjem prošla. Nakon što je budan ležao jedan sat, vratio se u naslonjač, ovog puta s jastukom kojim je podbočio svoj ukočeni vrat i tugaljivim osmjehom na licu.

4

U njegovu drugom pokušaju, sljedeće noći, nije bilo ničeg smiješnog. San ga je počeo hvatati u uobičajeno doba - jedanaest i dvadeset, baš dok je Pete Cherney govorio vremensku prognozu za idući vikend. Ovog puta Ralph se uspješno othrvao i uspio ostati budan do svršetka emisije Whoopi (iako je skoro zadrijemao za Whoopijina razgovora s

Roscanne Arnold, gošćom u toj emisiji) i noćnog filma poslije toga. Bio je to stari film s Audiejem Murphyjem u kojem je Audie dobivao rat na Pacifiku uglavnom bez ičije pomoći. Ralphu bi se kadšto činilo da je među područnim televizijskim postajama vladalo prešutno pravilo da u filmovima koji se na televiziji prikazuju u sitne jutarnje sate naslovne uloge mogu tumačiti jedino Audie Murphy ili James Brolin.

Kad je i posljednji japanski bunker odletio u zrak, drugi program je prestao s emitiranjem. Ralph pretraži programe, u potrazi za drugim filmom, ali nađe samo snijeg. Da ima kablovsku mogao bi cijelu noć gledati filmove, poput Billa u stanu ispod njegova ili Lois, njegove susjede; sjetio se da je to bio stavio na popis stvari koje mora učiniti u novoj godini. Ali je tad umrla Carolyn i kablovska televizija - sa Home Box Officeom ili bez njega - više se nije činila jako važnom.

Nađe primjerak Sports Illustrated i počne se probijati kroz članak o ženskom tenisu koji je preskočio kad je prvi put čitao časopis. Svako malo pogledavao bi na sat dok su se kazaljke počele približavati 3:00 ujutro. Već je počeo vjerovati da će uspjeti. Vjeđe su mu tako otežale kao da su namočene u beton, a iako je pomnjivo čitao članak o tenisu, riječ po riječ, nije imao pojma o čemu pisac članka govori. Cijele rečenice prohujale bi njegovim mozgom a da se ništa od njih ne bi zadržalo, poput kozmičkih zraka.

Noćas ću spavati - zaista tako mislim. Prvi put u nekoliko mjeseci sunce će morati izaći bez moje pomoći, a to, prijatelji i susjedi, nije samo dobro, nego predivno.

A tad, ubrzo poslije tri sata, ugodna dremljivost počne nestajati. Nije izletjela kao kad izleti čep pjenušca nego je iscurila, poput pijeska kroz fino sito ili vode koja se odlijeva kroz djelomice začepljen odvod. Kad je Ralph shvatio što se događa, nije osjetio paniku, nego mučnu zgranutost. Bio je to osjećaj koji je počeo prepoznavati kao pravu suprotnost nadi, i kad je u tri i petnaest otišao u spavaću sobu vukući za sobom noge u papučama, nikad dotad nije osjetio potištenost kao ovu koja ga je sad obavila. Kao da se gušio u njoj.

''Bože, molim te, samo da malčice dremnem,'' promumlja on dok je gasio svjetlo, ali je sumnjao da će mu se ova molitva uslišiti.

I nije. Iako je tad bio budan dvadeset četiri sata, do petnaest do četiri nestalo je i najmanje natruhe pospanosti u njegovu tijelu i duši. Bio je umoran, da - dublje i temeljitije umoran nego ikad dosad - no shvatio je da su biti umoran i biti pospan dva potpuno različita pojma. San, ta j neizbirljivi prijatelj, najbolja i najpouzdanija bolnica od zore čovječanstva, ponovno ga je izdao.

U četiri sata krevet je Ralphu postao mrzak, kao i uvijek kad bi shvatio da ga ne može valjano iskoristiti. Brzim pokretom položi stopala na pod i počeše se po čuperku kovrčavih dlačica - sad skoro potpuno sivih - koje su izvirivale kroz njegov uglavnom nezakopčani gornji dio pidžame. Ponovno navuče papuče i ne dižući noge u hodu vrati se u dnevnu sobu, gdje sjedne u naslonjač i pogleda niz Harris Avenue. Izgledala je kao pozornica na kojoj je stajao jedan jedini glumac, a koji čak nije bio ni ljudsko stvorenje: bio je to pas-lutalica koji je polako išao niz Harris Avenue prema Strawford parku i Up-Mile Hillu. Držao je stražnju nogu u zraku što češće je mogao i šepesao najbolje što je mogao na preostale tri.

''Bok, Rosalie,'' promumlja Ralph i rukom protrlja oči.

Bio je četvrtak ujutro, dan odvoza smeća u Harris Avenue, pa se nije začudio kad je ugledao Rosalie, koja je, otprilike posljednjih godinu dana, bila lutajući, sporadični inventar u njihovoj četvrti. Neužurbano je išla niz ulicu i pregledavala redove i skupine kanti vještinom iskusnog kupca na buvljacima.

Rosalie - koja je jutros šepala jače nego inače i izgledala jednako umorno koliko seRalph osjećao - nađe nešto što je izgledalo poput prilično velike goveđe kosti i odskakuće noseći je u

zubima. Ralph ju je promatrao dok se nije izgubila iz vida, a tad sjedne ruku sklopljenih u krilu i zagleda se u tiho susjedstvo, u kojem su narančaste visokonaponske svjetiljke pojačavale privid da je Harris Avenue bila nešto više od scenografije ostavljene 5

nakon svršetka večerašnje predstave i odlaska glumaca; sjajile su poput reflektora u savršenoj perspektivi, nadnaravnoj i halucinogenoj.

Ralph Roberts sjedio je u naslonjaču u kojem je u posljednje vrijeme proveo toliko ranojutarnjih sati pa pričeka da svjetlost i kretanje oživi beživotni svijet ispod njega.

Naposljetku prvi glumac ljudsko biće - Pete, raznosač novina - uđe na pozornicu zdesna, vozeći se na svom biciklu marke Raleigh. Vozio se prema vrhu ulice, bacao smotane novine iz torbe ovješene preko ramena i gađao vrata u koja je ciljao priličnom točnošću.

Ralph ga je neko vrijeme promatrao, a tad uzdahne kao da se popeo iz podruma pa ustane da skuha čaj.

''Ne sjećam se da je u ijednom mom horoskopu bilo spomena o ovom sranju,'' reče šuplje pa otvori kuhinjsku pipu i počne puniti kotlić za vodu.

5

Dugo jutro tog četvrtka i još dulje poslijepodne bili su za Ralpha Robertsa vrijedna pouka: ne smije se biti nezadovoljan sa tri ili četiri sata sna samo zato što je cijeli život proveo u zabludi da ima pravo na najmanje šest, a najčešće sedam sati sna. To je služilo i kao mrska najava: ako se stanje ne poboljša, može očekivati da će se ubuduće uglavnom ovako osjećati. Prokletstvo, uvijek će se tako osjećati. Ode u spavaću sobu u deset sati pa ponovno u jedan, nadajući se da će usnuti - makar samo odrijemati, a pola sata sna bi mu spasilo život - ali nije mogao ni zadrijemati. Bio je užasno umoran, ali nimalo pospan.

Oko tri sata odluči si skuhati Liptonovu juhu. Napuni posudu svježom vodom, stavi je na štednjak da zakuha i otvori kuhinjski ormarić iznad radne plohe u kojem je držao začine i razne paketiće s hranom koju čini se jedu samo astronauti i starci - hrana u prahu kojoj potrošači moraju dodati samo vruću vodu.

Besciljno je naguravao konzerve i boce a tad se zagleda u ormarić, kao da očekuje da će se kutija paketića juha stvoriti nekim čudom u prostoru koji je oslobodio. A jer nije, on ponovi postupak, samo što je ovaj put vratio stvari na njihovo mjesto prije no što se ponovno zagledao u ormarić odsutnim i zbunjenim pogledom koji je postajao (Ralph, na svu sreću, nije to znao) njegov najčešći izraz.

Kad je kotlić za vodu zapištao, on ga stavi na jedan od stražnjih plamenika, vrati se i ponovno zapilji u ormarić. Sine mu - jako, jako polako - da je sigurno pojeo svoj posljednji paketić juhe jučer ili prekjučer, iako se nije ni za Boga miloga mogao toga sjetiti.

''To je iznenađenje?'' upita kutije i boce u otvorenom ormariću. '''I ako sam umoran da se ne mogu sjetiti vlastitog imena.''

Da, mogu, pomisli on. Leon Redbone. Eto!Nije to bila neka osobito dobra šala, ali lagan smiješak - lagan poput pera - dodirne mu usne. On uđe

u kupaonicu, očešlja se pa siđe u prizemlje. Evo Audieja Murphyja, kreće na neprijateljski teritorij u potrazi za zalihama, pomisli on. Najvažniji cilj: jedna kutija

Liptonove kokošje juhe s rižom. Pokaže li se da je nemoguće naći i ostvariti taj cilj, prijeći ću na drugi: rezanci s govedinom. Znam da je to vratolomna misija, ali - '' - ali ja najbolje radim sam'' dovrši on rečenicu istom kad izađe na trijem.

Upravo je prolazila stara gospođa Perrine i ona počasti Ralpha strogim pogledom ali ne reče ništa. On pričeka da ona prođe nekoliko metara - danas se nije osjećao sposobnim za razgovor, a ponajmanje s gospođom Perrine, za koju bi se i u dobi od osamdeset dvije godine još moglo naći zanimljivog i korisnog posla u bazi marinaca na Parris Islandu. On se pretvarao da pregledava grivileu koja je visjela s kuke ispod strehe trijema sve dok ona ne odmakne na sigurnu udaljenost, a tad prijeđe preko Harris Avenue prema Red Appleu. A ondje su počele stvarne nevolje.

6

Uđe u tu trgovinu živežnih namirnica još jednom duboko zamišljen nad spektakularnim neuspjehom eksperimenta s odgođenim spavanjem, pitajući seje li taj savjet u knjigama iz knjižnice tek gradska inačicu narodnih lijekova koje su mu njegovi poznanici tako gorljivo preporučivali. Bila je to neugodna pomisao, ali je vjerovao da mu jc njegov um (ili sila koja djeluje iza njegova uma i koja zapravo upravlja tim polaganim mučenjem) poslao još neugodniju poruku: Ralphe, imaš mali prozor sna. Nije velik kao nekoć a čini se da se smanjuje svakim tjednom, ali budi zahvalan za to što imaš, jer je mali prozor bolji nego nikakav. To ti je sad jasno, zar ne?

''Da,'' progunđa Ralph dok je hodao niz središnji prolaz prema kričavo obojenim kutijama Liptonovih juha. ''I te kako.''

Sue, poslijepodnevna prodavačica, veselo se nasmije. ''Sigurno imaš novaca u banci, Ralph'' reče ona.

''Molim?'' Ralph se ne okrene; pregledavao je crvene kutije. Evo juhe od luka... graška...goveđa juha s rezancima... ali gdje je dovraga kokošja juha s rižom?''Moja mama uvijek kaže da ljudi koji govore sami sa sobom imaju mili Bože!''Na trenutak Ralph pomisli da je njezina rečenica suviše teška da bi je njegov umorni mozak odmah

shvatio, nešto o tome da su ljudi koji govore sami sa sobom našli Boga, a tad ona vrisne. On se bio prignuo pogledati kutije na najnižoj polici, no vrisak ga uspravi tako naglo da su mu koljena klecnula. Brzo se okrene prema prednjem dijelu trgovine i pritom udari laktom u gornju policu izloženih juha pa sruši nekoliko crvenih kutija u prolaz.

''Sue? Što je?''Sue se ne obazre na njega. Gledala je kroz vrata, stisnute je šake pritisnula na usta, a iznad njih su se

vidjele njezine razrogačene smeđe oči. ''Bože, pogledaj tu krv!'' poviče stisnuta grla.Ralph se okrene još malo, sruši još nekoliko kutija i pogleda kroz prljavi izlog Red Applea.Prizor koji ugleda izmami mu uzdah zaprepaštenja. Bilo mu je potrebno nekoliko sekundi - možda

pet - da shvati da je okrvavljena, pretučena žena koja posrče prema Red Appleu Helen Deepneau. Ralph je oduvijek smatrao Helen najljepšom ženom u zapadnom dijelu grada, ali danas na njoj nije bilo ničeg lijepog. Jedno joj se oko zatvorilo od otekline; na lijevoj je sljepoočici imala jednu posjekotinu koja će uskoro utonuti u raznobojni otok svježe masnice; njezine otečene usne i obrazi bili su pokriveni krvlju. Krv joj je još curila iz nosa. Posrtala je preko malog parkirališta prema vratima trgovine kao da je pijana. Njezino netaknuto oko kao da ništa nije vidjelo, samo je zurilo.

Još užasnije od toga kako je izgledala bio je način na koji je postupala s Natalie. Uplakano, prestrašeno dijete naslonila je ovlaš na jedan kuk, noseći je kao što je vjerojatno nosila knjige u školu prije deset ili dvanaest godina.

''Isuse, ispustit će dijete!'' vrisne Sue, ali iako je bila deset koraka bliže vratima nego on, ne pomakne se - stajala je na mjestu ruku pritisnutih na usta a oči su joj progutale lice.

Ralph više nije osjećao umor. Pojuri niz prolaz, otvori vrata i istrči iz trgovine. Stigao je na vrijeme da uhvati Helen za ramena kad je bokom udarila u ormarić s ledom - na svu sreću ne onim na kojem je držala Natalie - što ju je okrenulo u drugom pravcu.

''Helen!'' vikne on. ''Isuse, Helen, što se dogodilo?''''Ha?'' upita ona, glasa beživotno radoznalog, potpuno drukčijeg od glasa vedre mlade žene koja je

katkad išla s njim u kino i uzdisala zbog Mela Gibsona. Njezino zdravo oko okrene se prema njemu i on u njemu ugleda istu beživotnu radoznalost, pogled koji je govorio da ona ne zna tko je, a kamoli gdje je ili što se dogodilo, ili kada. ''A? Ral? Šo?''

Dijete sklizne. Ralph pusti Helen, posegne za Natalie i uspije dohvatiti jednu naramenicu na puloveru. Nat vrisne, zamaše rukama i zagleda se u njega svojim golemim tamnoplavim očima. Drugu ruku Ralph provuče između Natinih nogu trenutak prije no što se naramenica koju je držao otkvači. Na trenutak je zaplakano dijete balansiralo na njegovoj ruci poput gimnastičara na gredi i Ralph osjeti vlažnu izbočinu njezinih pelena kroz odijelce koje je imala na sebi. Tad je drugom rukom obgrli oko leđa i podigne na prsa. Srce mu je snažno tuklo, a čak i sad dok je dijete bilo sigurno u njegovim rukama, priviđalo mu se kako je dijete skliznulo i kako njezina glava pokrivena kapicom line kose udara o pločnik pokriven opušcima i kako se čuje mučan lom.

''A? Šo? Ral?'' upita Helen. Ugleda Natalie u Ralphovu naručju i iz njezina zdravog oka nestane malo beživotnosti. Ona podigne ruke prema djetetu, a u Ralphovu naručju Natalie ponovi taj pokret svojim bucmastim ručicama. No tad Helen posrne, udari o zid zgrade i zatetura korak unatrag. Jedna joj je noga zapela o drugu (Ralph ugleda krvave mrlje na njezinim malim bijelim tenisicama i zaprepasti se kako se sve odjednom rasvijetlilo; boja se vratila u svijet, barem privremeno), i pala bi da Sue nije odabrala upravo taj trenutak konačno izaći. Umjesto da padne, Helen podupru vrata koja su se otvorila i ona je stajala naslonjena na njih, poput pijanca prislonjena na rasvjetni stup.

''Ral?'' Izraz na njezinu licu sad je bio malo bistriji i Ralph shvati da nije riječ o radoznalosti koliko o nevjerici. Ona oštro udahne i pokuša istisnuti razgovijetne riječi kroz svoje otečene usne. ''Da. Da mi beu. Beu. Da mi... Nali.''

''Još ne, Helen,'' reče Ralph. ''Nisi sigurna na nogama.''Sue je još bila s druge strane vrata i držala ih da Helen ne padne. Djevojčini obrazi i čelo bili su

pepeljastosivi, a oči ispunjene strahom.''Izlazi,'' reče joj Ralph. ''Pridrži je.''

''Ne mogu!'' cmizdrila je. ''Sva je krv-krv-krvava!''''Zaboga, prekini s tim! To je Helen! Helen Deepneau, susjeda iz ulice!''Iako je Sue to sigurno znala, pomoglo je kad je čula ime. Ona se provuče kroz otvorena vrata i kad je

Helen ponovno posrnula unatrag, Sue je jednom rukom uhvati oko ramena i čvrsto je stisne. Izraz nevjerojatnog iznenađenja zadržao se na Heleninu licu. Ralphu je to bilo sve teže gledati. Smučilo mu se u želucu.

''Ralph? Što se dogodilo? Nesreća?''On okrene glavu i ugleda Billa McGoverna kako stoji na rubu parkirališta. Bio je odjeven u jednu od

svojih elegantnih plavih košulja s tragovima glačala na rukavima. Jednom neobično nježnom rukom dugih prstiju zaklanjao je oči. Izgledao je čudno, nekako nago, ali Ralph nije imao vremena razmišljati zašto; previše se toga događalo.

''Nije to bila nesreća,'' reče on. ''Pretučena je. Uzmi dijete.''

On pruži Natalie McGovernu, koji najprije ustukne ali tad prihvati dijete. Natalie odmah počne vrištati. McGovern, koji je izgledao kao du mu je netko upravo predao prepunu vrećicu u koju je netko povratio, držao ju je na udaljenosti ruke tako da su joj noge klatile po zraku.

Iza njegovih leđa okupili su se ljudi, uglavnom mladež u bejzbol dresovima na povratku s poslijepodnevnog treninga na nedalekom igralištu. Zurili su u Helenino natečeno lice neugodnom znatiželjom i Ralpha to podsjeti na biblijsku priču o Noinu pijanstvu - dobrim sinovima koji su odvratili pogled s nagog starca koji je ležao u šatoru i lošem sinu koji je gledao ...

On blago zamijeni Sueinu ruku svojom. Helenino se zdravo oko ponovno okrene prema njemu. Ovog puta razgovjetnije, veselije izgovori njegovo ime i zbog zahvalnosti koju Ralph začuje u njezinu šušljavu glasu dođe mu da zaplače.

''Sue - uzmi dijete. Bili nema pojma.''

Ona to učini pa nježno i vješto obgrli dijete. McGovern joj se zahvalno nasmiješi i Ralph shvati što nije u redu s njegovim izgledom. McGovern nije nosio slamnati šešir koji se činio njegovim sastavnim dijelom (barem ljeti) kao i kvržica na hrptu njegova nosa.

''Hej, gospodine, što se dogodilo?'' upita jedan od bejzbolaša.''Ništa što bi se tebe ticalo,'' reče Ralph.''Izgleda kao da je odigrala nekoliko rundi s Riddickom Boweom.''Ma što s njim, s Tysonom,'' reče drugi klinac, i začudo, začuje se smijeh.

''Odlazite!'' podvikne Ralph, razbjesnjevši se. ''Idite prodavati svoje novine! Ne gurajte nos u tuđa posla!''

Oni se odmaknu nekoliko koraka, ali nijedan ne ode. Gledali su u krv, i to ne onu filmsku.

''Helen, možeš li hodati?''

''Da,'' reče ona. ''Islim... mislim da mogu.''

On oprezno s njom zaobiđe otvorena vrata pa uđu u Red Apple. Hodala je polako, vukla se s noge na nogu poput starice. Miris znoja i potrošenog adrenalina kiselkasto je zaudarao iz njezinih pora i Ralphu se ponovno okrene želudac. Nije to zapravo bilo zbog tog mirisa; bilo je to zbog napora da spoji ovu Helen s razgovorljivom, ugodno privlačnom ženom s kojom je jučer razgovarao dok je ona plijevila svoje gredice s cvijećem.

Ralph se prisjeti još nečeg u vezi s jučerašnjim danom. Helen je nosila plave kratke hlačice, prilično visoko izrezane i primijetio je nekoliko modrica na njezinim nogama - veliku žutu mrlju visoko na lijevom bedru i svježiju, tamniju na desnom listu.

On odvede Helen prema malom uredu iza blagajne. Pogleda u izbočeno zrcalo protiv krađe postavljeno u uglu trgovine i ugleda kako McGovern pridržava Sue vrata.

''Zaključaj vrata,'' reče preko ramena.''Hej, Ralph, ne bih smjela - ''''Samo nekoliko minuta'' reče Ralph. ''Molim te.''''Pa... dobro. Može.''Ralph začuje štropot zasuna dok je polako posjeo Helen na tvrdi plastični jednostavni stolac iza

neurednog stola. On podigne slušalicu i pritisne tipku s oznakom 911. Prije no što je telefon uspio zazvoniti na drugom kraju, okrvavljena se ruka ispruži i pritisne sivu tipku za prekid veze.

''Neoj .. . Ral.'' Ona proguta slinu s velikim naporom i pokuša ponovno. ''Nemoj.''

''Da,'' reče Ralph. ''Hoću.''

U njezinu zdravom oku on sad ugleda strah, a ne više beživotnost.''Ne,'' reče ona. ''Molim te, Ralph. Nemoj.'' Pogleda pokraj njega pa ponovno ispruži svoje ruke. Od

poniznog, zaklinjućeg pogleda na njezinu natučenom licu Ralph zbunjeno žmirne.

''Ralph?'' upita Sue. ''Želi dijete.''

''Znam. Daj joj ga.''

Sue joj pruži Natalie i Ralph ugleda kako dijete - nešto starije od godine dana, bio je siguran - stavlja ruke oko majčina vrata, a lice prislanja na majčino rame. Helen poljubi Natalie u tjeme. Vidjelo se da je to boli, ali ona to učini još jednom. Pa još jednom. Spustivši pogled, Ralph ugleda kako se krv zgrušala u borama na Heleninu vratu poput blata. Vidjevši to, bijes mu ponovno zakuca u žilama.

''To je lid učinio, zar nc?'' upita. Dabome da je on - nitko ne bi pritisnuo tipku za prekid veze kad netko pokušava nazvati 911 da ga je pretukao netko nepoznat - ali je morao pitati.

"Da," reče ona. Rekla je to šaptom, odgovor je bio tajna priopćena u fini oblak kose njezine kćeri. ''Da, Ed je to učinio. Ali ne možeš nazvali policiju.'' Ona podigne pogled. Ono zdravo oko bilo je puno straha i bijede. ''Molim te, ne zovi policiju, Ralph. Ne mogu podnijeti pomisao da bi Natalien otac otišao u zatvor zbog ... zbog ...''

Helen brižne u plač. Natalie se na trenutak veselo i iznenađeno zagleda u majku svojim okruglim očicama, a tad joj se pridruži.

7

''Ralph?'' oklijevajući upita McGovern. ''Da joj kupim tylenol ili nešto?''''Bolje ne,'' reče on. ''Ne znamo što joj je, koliko je povrijeđena.'' Skrene pogled prema izlogu ne

želeći vidjeti što je s druge strane, nadajući se da neće ugledati, ali ipak ugleda: znatiželjna lica nanizana sve do mjesta na kojem je hladnjak za pivo zaklanjao vidik. Neki su stavili ruke sa strane lica zbog odbljeska stakla.

''Što da učinimo, ljudi?'' upita Sue. Gledala je u radoznalce i nervozno cupkala rub kute koje su svi prodavači u Red Appleu morali nositi. ''Dozna li uprava da sam zaključala vrata za radnog vremena, mogla bih izgubiti posao.''

Helen ga povuče za ruku. ''Molim te, Ralph,'' ponovi ona, samo što je u njezinim otečenim usnama zvučalo kao Olite, Raf. ''Nemoj nikoga zvati.''

Ralph je pogleda ne znajući što da misli. U životu je vidio puno masnica na puno žena, a nekoliko (iako, mora priznati, ne puno) koje su bile pretučene puno ozbiljnije nego Helen.

No nije uvijek izgledalo tako ozbiljno. Njegov način razmišljanja i osjećaj morala oblikovani su u doba kad se smatralo da je ono što se događa između supružnika izu zatvorenih vrata njihova braka njihova stvar, a to je podrazumijevalo i muškarca koji udara šakama i ženu koja siječe jezikom. Ljude se ne može natjerati da se pristojno ponašaju, a miješanje u takve stvari - čak i s najboljim namjerama - često bi pretvaralo prijatelje u neprijatelje.

Ali se tad sjeti načina na koji je Helen nosila Natalie dok je teturala preko parkirališta: ovlaš na boku poput udžbenika. Da je ispustila dijete na parkiralištu ili dok je prelazila Harris Avenue, ne bi toga ni bila svjesna; Ralph je zaključio da je Helen dijete uzela sa sobom nagonski. Nije željela ostaviti Nat na skrbi čovjeku koji ju je tako izmlatio da je vidjela samo na jedno oko i šušljala slogove bez suglasnika. Sjeti se još nečeg, nečeg u vezi s razdobljem nakon Carolynine smrti ranije ove godine. Iznenadio se dubinom svoje tuge - ipak je to bila očekivana smrt i bio je uvjeren da je uglavnom obavio žalovanje dok je

Carolyn bila živa - i ta ga je tuga onesposobila da izvrši posljednje pripreme. Uspio je nazvati pogrebno poduzeće Brookings-

- Smith, ali je Helen uzela obavijest o smrti od lokalnih novina News i pomogla Ralphu da je ispuni, Helen je otišla s njim izabrati kovčeg (McGovern, koji je mrzio smrt i sve što uz nju ide, nestao je) i Helen mu je pomogla odabrati vijenac - onaj na kojem je pisalo Voljenoj supruzi. A i Helen je naravno organizirala zakusku nakon pogreba, donijela sendviče iz Frankove ugostiteljske radnje te napitke i pivo iz Red Applea.

To je Helen učinila za njega kad on to nije mogao učiniti za sebe. Zar nije dužan uzvratiti joj dobrotu, iako to Helen možda sad i ne smatra dobrotom?

''Bili?'' upita on. ''Što ti kažeš?''McGovern pogleda u Ralpha pa u Helen, koja je sjedila na plastičnom stolcu pognuta, izubijana lica,

pa ponovno u Ralpha. Izvadi rupčić i nervozno obriše usta. ''Ne znam. Helen mi je jako draga i želim učiniti dobro djelo - znaš da želim - ali ovo ...tko zna što je dobro?'' Ralph se prisjeti što je Carolyn običavala govoriti kad bi počeo kukati i prigovarati zbog nekog mrskog kućanskog posla, ili posla izvan kuće koji nije želio obaviti, ili neke nepoželjne obveze: Dug je povratak do raja, dušo, pa zato nemoj praviti probleme zbog sitnica. Ponovno posegne za telefonom. Helen ga ovog puta uhvati za ručni zglob i odgurne mu ruku.

''Dobili ste policijsku postaju grada Derryja,'' reče mu snimljeni glas. ''Pritisnite jednom za hitne službe. Pritisnite dvaput za policiju. Pritisnite triput za informacije.''

Ralph, koji odjedanput shvati da su mu potrebne sve tri službe, zastane na trenutak pa pritisne dvaput. Telefon zazvrji a ženski glas reče: ''Policija, izvolite?''

On duboko uzdahne i reče, ''Ovdje Ralph Roberts. Sad sam u trgovini Red Apple na Harris Avenue, sa svojom susjedom iz ulice. Zove se Helen Deepneau. Nemilice je pretučena.'' On blago položi ruku na Helenin obraz a ona pritisne čelo na njegov bok. Osjećao je žar njezine kože kroz košulju. ''Molim vas dođite što prije.''

On spusti slušalicu, pa čučne ispred Helen. Natalie ga ugleda, veselo zacvrkuće i ispruži ruku da prijateljski zatrubi na njegov nos. Ralph se nasmiješi, poljubi njezin sićušni dlan, pa pogleda u Helenino lice.

''Oprosti mi, Helen,'' reče on, ''ali morao sam. Nisam mogao ne učiniti. Shvaćaš li? Nisam mogao ne nazvati.''

''Nita ja ne saćam!'' reče ona. Prestala je krvariti iz nosa, ali kad je podignula ruku da ga obriše, ustukne pred dodirom vlastitih prstiju.

''Helen, zašto je to učinio? Zašto bi te Ed tako izmlatio?'' Prisjeti se drugih njezinih modrica - možda i obrasca njihova pojavljivanja. Ako postoji obrazac, nije ga dosad primijetio. Zbog Carolynine smrti. I zbog nesanice koja je nastupila nakon toga. U svakom slučaju, nije vjerovao da je Ed danas prvi put podigao ruku na svoju suprugu. Danas je možda dostiglo vrhunac, ali nije bilo prvi put. Shvaćao je tu zamisao i njezinu logičnost, ali ipak nije mogao zamisliti da bi Ed to učinio. Mogao je zamisliti Edov brz osmijeh, njegove vedre oči, način na koji nemirno miče rukama dok govori... ali nije mogao, bez obzira na to koliko se trudio, zamisliti da se Ed služi tim rukama da mlati ženu.

A tad ispliva sjećanje, prizor kad je Ed krenuo goropadna koraka prema muškarcu koji je vozio onaj plavi kamionet - Ford Ranger, zar ne? - i kako je nadlanicom opalio grdosiju preko zuba. Ta je uspomena bi lu kao ormar u onom starom radioprogramu s Fibberom McGeejem - samo što iz ovog ormara nije ispala lavina krame nego niz jasnih slika tog dana prošlog srpnja. Tmasti oblaci koji su se skupljali iznad zračne luke. Edova ruka koja je provirila kroz prozor Datsuna i počela mahati gore-dolje, kao da će tako natjerati vrata da se brže otvaraju. Rubac s kineskim znakovima.

Hey, hey, Susan Day, how many kids did you kill today? pomisli Ralph, samo što je čuo Edov glas, i znao je što će Helen reći prije no što je otvorila usta.

''Glupost,'' reče ona tupo. ''Udario me jer sam potpisala peticiju - samo zato. Kruže gradom. Netko mi ju je gurnuo pod nos kad sam prekjučer ulazila u supermarket. Rekao je nešto o dobrotvornoj priredbi za WomanCare i to mi se učinilo u redu. Usto, mala je bila nemirna pa sam...''

''Pa si je potpisala,'' blago dovrši Ralph.Ona kimne glavom i ponovno se rasplače. ''Kakvu peticiju?'' upita McGovern.''Da Susan Day dođe u Derry,'' reče mu Ralph. ''Ona je feministkinja - '' ''Znam tko je Susan Day,''

ljutne se McGovern.''Dakle, skupina ljudi je pokušava dovesti ovamo da održi predavanje. U korist WomanCare centra.''''Kad je Ed danas došao kući bio je odlično raspoložen,'' reče Helen kroz suze. ''Skoro uvijek je takav

četvrtkom, jer tad radi samo pola radnog vremena. Govorio je o tome kako će provesti poslijepodne pretvarajući se da čita knjigu a zapravo će samo promatrati vrtnju vrtnog poljevača... znaš kakav je ...''

''Da,'' reče Ralph i sjeti se kako je Ed gurnuo ruku u jednu od grdosijinih bačava i prepredena osmijeha

(Znam ja trik vrijedan ova dva)na njegovu licu. ''Da, znam kakav je.''''Poslala sam ga da kupi dječju hranu . . G l a s joj postane viši, razdru?,en i prestrašen.''Nisam znala da će se razljutiti. .. zapravo sam već zaboravila da sam potpisala tu prokletu peticiju ...

i još mi nije jasno zašto se toliko uzrujao ... ali... ali kad se vratio ...'' Ona zadrhti i privine Natalie k sebi.

''Šššš, Helen, smiri se, sve je u redu.''''Ne, nije!'' Ona ga pogleda. Suze su se slijevale iz jednog oka i kapale ispod natečene vjeđe drugog.

''Ni-ni-nije! Zašto ovog puta nije prestao? I što će se dogoditi sa mnom i djetetom? Kamo da odemo? Nemam novca osim ono što imamo na zajedničkom bankovnom računu ... Ne radim ... o, Ralph, zašto si pozvao policiju? Nisi to trebao učiniti!'' I ona ga udari po nadlaktici malom nemoćnom šakom.

''Izvući ćeš se ti iz toga,'' reče on. ''Imaš puno prijatelja u gradu.''Ali je jedva čuo svoje riječi i nije ni osjetio njezin slab udarac. Gnjev je tukao u njegovim grudima i

sljepoočicama poput drugog bila.Ne Zašto nije prestao; nije tako rekla. Rekla je Zašto ovog puta nije prestao? Ovog puta.''Helen, gdje je sad Ed?''''Kod kuće, valjda,'' reče ona tupo.Ralph je dodirne po ramenu, pa se okrene i krene prema vratima. ''Ralph?'' upita Bill McGovern.

Zvučao je usplahireno. ''Kamo ideš?''

''Zaključaj vrata za mnom,'' Ralph reče Sue.''Ne znam smijem li to.'' Sue se sumnjičavo zagleda u nanizane znatiželjnike koji su virili kroz prljavi

izlog. Sad ih je bilo više.

''Smiješ,'' reče on, pa nakrene glavu, začuvši prvi jedva čujni zvuk zavijanja dolazeće sirene. ''Čuješ to?''

''Da, ali - ''"Policajci će ti reći što trebaš učiniti a šef se neće na tebe naljutiti vjerojatno će ti dati orden jer si

dobro postupila.''''Učini li to, podijelit ću nagradu s vama,'' reče ona, pa pogleda ponovno u Helen. U Sueine se obraze

vratilo malo boje, ali ne puno. ''Isuse, Ralph, pogledaj je! Zar ju je zaista izmlatio zato što je potpisala neki glupi papir u samoposluživanju?''

''Vjerojatno,'' reče Ralph. Shvaćao je o čemu razgovaraju, ali kao da je dopiralo iz daljine. Njegov bijes bio je bliži; kao da mu je ovio ruke oko vrata. Poželi da ima četrdeset ili pedeset godina pa da Ed okusi dozu vlastita lijeka. A možda će ipak pokušati.

Okretao je zasun vrata kad ga McGovern zgrabi za rame. ''Što si naumio?'' ''Idem do Eda.''''Šališ se? Rastrgat će te na komade, pojaviš li mu se pred očima. Zar nisi vidio što je učinio njoj?''''I te kako,'' odgovori Ralph. Nije baš zarežao, ali dovoljno slično tome pa McGovern spusti ruku.''Ralph, imaš sedamdeset godina, ako si slučajno zaboravio. A Helen je potreban prijatelj, a ne neka

isprebijana starina koju će moći posjećivati jer će njegova bolnička soba biti treća vrata do njezine.''Bili je dabome imao pravo, ali to Ralpha samo još više ražesti. Vjerojatno je to zasluga nesanice,

koja je raspirivala njegov gnjev i zamagljivala mu razbor, ali to nije ništa mijenjalo. Na neki je način njegov bijes bio olakšanje. Bilo je to svakako bolje nego životariti u svijetu u kojem je sve tamnosivo.

''Pretuče li me pošteno, dobit ću nešto jako protiv bolova i pošteno ću se naspavati,'' reče on. ''A sad me ostavi, Bili.''

On brza koraka prijeđe preko parkirališta Red Applca. Policijski se automobil približavao bljeskajući svojim plavim krovnim svjetlima. Okupljeni radoznalci su ga zasipali pitanjima - Što se dogodilo? Dobro je? - ali se Ralph nije obazirao na njih. Zastane na pločniku, pričeka da policijski automobil skrene u parkiralište, pa prijeđe Harris Avenue brzim korakom. McGovern ga je zabrinuto slijedio na sigurnoj udaljenosti.

Treće poglavlje

1

Ed i Helen Deepneau živjeli su u maloj obiteljskoj kućici - boje čokolade, s ukrasima poput tučenog vrhnja, u kući kakve su starije žene često nazivale ''ubave'' - četiri kuće dalje od one koju su dijelili Ralph i Bill McGovern. Carolyn je voljela govoriti da Deepneauovi pripadaju ''Crkvi modernih yuppieja22'', iako je njezina simpatija za njih tom izrazu otupjela oštricu. Oni su bili laissez - faire2* vegetarijanci koji su smatrali da se riba i mliječne prerađevine smiju jesti, radili su za Clintona na posljednjim izborima, a na automobilu parkiranom na kolnom prilazu - ne na Datsunu nego na jednom od novih tipova kombija - bile su naljepnice na kojima je pisalo CIJEPAJTE DRVA, A NE ATOME i KRZNO NA ŽIVOTINJAMA, A NE LJUDIMA.

Deepneauovi su sačuvali svaku ploču koju su kupili šezdesetih godina - Carolyn je to smatrala jednim od njihovih ponajboljih obilježja - i sad, kad se približio kućici, ruku stisnutih u šake i spuštenih niz bokove, začuje Grace Slick kako zavija jednu od onih starih himni San Francisca:

'' One pill makes you bigger,One pill makes you small,And the ones that Mother gives youDon t do anything at all,Go ask Alice, when she ''s ten feet tall''Glazba je dopirala iz nekog kazetofona na trijemu veličine poštanske marke. Poljevač se brzo

okretao na travnjaku, psikao i bacao duge po zraku, polažući blistavu vlažnu prostirku na pločnik. Ed Deepneau, bez košulje, sjedio je na vrtnom stolcu s lijeve strane betonskog prilaza prekriženih nogu, gledajući u nebo napregnuta izraza lica poput čovjeka koji pokušava zaključiti sliči li oblak koji mu prolazi iznad glave konju ili jednorogu. Jedna bosa noga poigravala je gore- -dolje u ritmu glazbe. Otvorena i na krilo položena knjiga odlično se uklapala uz glazbu koja se slijevala iz kazetofona. Even Cowgirls Get the Blues, od Toma Robbinsa.

Skoro idilična ljetna vinjeta; prizor malogradskog spokojstva koje bi poželio naslikati Norman Rockwell i nasloviti Slobodno poslijepodne. Samo ste morali ne obazirati se na krv na Edovim ručnim zglobovima i veliku kap krvi na lijevom staklu njegovih naočala lenonica.

''Ralph, zaboga, nemoj se potući s njim!'' sikne McGovern kad je Ralph skrenuo s pločnika i presjekao preko travnjaka. Prođe kroz sitan tuš poljevača i ne osjetivši ga.

Ed se okrene, ugleda ga i širok osmijeh ozari mu lice. ''Hej, Ralph!'' reče on. ''Baš mije drago da si navratio!''

U mislima Ralph ugleda kako pruža ruke i gura Edov stolac, prevrće ga iza njegov travnjak. Ugleda kako se Edove oči šire od zaprepaštenja iza stakala njegovih naočala. Taj je prizor bio tako stvaran da je čak vidio i bljesak sunca na poklopcu Edova sata kad se pokušao uspraviti u sjedeljci.

''Dohvati si pivo i dovući si kamen za sjesti,'' reče Ed. ''Ako si raspoložen za partiju šaha - ''''Pivo? Partija šaha«? Isuse Kriste Ede, što ti je?''

Ed ne odgovori odmah, nego pogleda u Ralpha istodobno zastrašujućim i razdražujućim pogledom. Bila je to mješavina podsmješljivosli i stida, pogled čovjeka koji namjerava reći Dovraga, dušo, zar sam ponovno zaboravio iznijeti smeće?

Ralph upre prstom nizbrdo, pokraj MeGoverna koji je stajao - da je bilo pogodnog skrovišta sigurno bi se sakrio i virio - pokraj vlažne prostirke koju je poljevač položio na pločnik, i koji ih je nervozno promatrao. Prvom se policijskom automobilu pridružio drugi i Ralph je čak mogao čuti jedva čujno krčanje radio poziva kroz otvorene prozore. Broj znatiželjnika se prilično povećao.

''Policija je ondje zbog Helen!'' reče on, naredivši samom sebi da ne viče, nikakve koristi od vikanja, ali je ipak vikao. ''Ondje su jer si pretukao svoju ženu, je li ti to jasno?'' ''O,'' reče Ed i zamišljeno si protrlja obraz. ''A to. '' ''Da, to,'' reče Ralph. Bio je izbezumljen od jarosti.

Ed se zapilji pokraj njega u policijske automobile, u ljude koji su se sjatili oko Red Applea... a tad ugleda McGoverna.

''Bili!'' vikne. McGovern ustukne. Ed to ili nije primijetio ili se pretvarao da nije primijetio. ''Hej! Dovući si kamen! Hoćeš pivo?''

Tad je Ralph postao svjestan da će udariti Eda, razbiti mu njegove glupe male okrugle naočale, možda mu i zabiti komadić stakla u oko. Učinit će to, ništa ga na svijetu neće spriječiti, samo što ga je u posljednjem trenutku ipak nešto spriječilo. Carolynin mu je glas često odzvanjao u glavi u posljednje vrijeme - kad si nije mumljao u bradu - ali ovo nije bio Carolynin glas. Ovaj je glas, iako se činilo nemogućim, pripadao Triggeru Vachonu, kojeg je vidio tek jednom ili dvaput nakon onog dana kad gaje Trig izbavio od oluje, dana kad je Carolyn imala prvi napad.

Hej, Ralph! Paži še, čuješ? Ovaj je lud što gradi! Možda on hoće da ga lupiš /

Da, zaključi on. Možda Ed upravo to i želi. Zašto? Tko zna? Možda da malo zamuti vodu, možda zato što je lud.

''Prekini s tim sranjem,'' reče on i utiša glas skoro do šapta. Bilo mu je drago kad mu Ed hitro ponovno obrati pozornost a još više mu je bilo drago kad se s Edova lica izgubi izraz ugodno neodređene sjetne veselosti. Zamijeni ga oprezan izraz čovjeka u škripcu. Poput, pomisli Ralph, opasne životinje stjerane u kut.

Ralph se sagne tako da može Edu pogledati ravno u oči. ''Je li to bilo zbog Susan Day?'' upita tihim glasom. ''Susan Day i abortusa? Nešto u vezi s mrtvom djecom? Jesi li se zato iskalio na Helen?''

Još mu se jedno pitanje motalo po glavi - Tko si ti zapravo, Ede? - ali prije no što ga je mogao postaviti, Ed ispruži ruku, položi je nasred Ralphovih grudi i gume. Ralph padne nauznak na vlažnu travu, dočekavši se na laktove i ramena. Ležao je ondje stopala položenih na zemlju, podignutih koljena, podbočen na laktove i pomnjivo promatrao Eda koji je skočio iz svoje ležaljke.

- Ralph, ne diraj u njega! - dovikne McGovern sa sigurne udaljenosti pločnika. Ralph se ne obazre na to. Ostao je na mjestu, podbočen na laktove i pozorno promatrao Eda. Još se ljutio i bojao, ali je te osjećaje počela nadvladavati čudna, jezovita fasciniranost. Gleda u čisto ludilo. Nije to bio negativac iz stripa, nije to bio Norman Bates26 ili kapetan Ahab.27 Bio je to Ed Deepneau koji je radio na obali u Hawking Labs - jedan od štrebera, kako bi rekao neki od Gerijatričara koji igraju šah na izletištu pokraj Extensiona, ali prilično simpatičan za demokrata. A sad je taj prilično simpatičan momak poludio, i to se nije dogodilo samo danas poslijepodne, kad je Ed ugledao ženino ime na peticiji koja je visjela na oglasnoj ploči u trgovini Shop ''n Save. Ralph je sad shvatio da je Edovo ludilo staro najmanje godinu dana pa se zapita kakve je tajne Helen skrivala iza njezina uobičajenog veselog ponašanja i vedrog osmijeha i kakve nenametljive, očajničke signale - osim masnica - nije uhvatio.

A tu je i Natalie, pomisli on. Što je ona vidjela? Kroz što je ona prošla ? Osim što ju je njezina teturava, okrvavljena majka nosila preko Harris Avenue i parkirališta Red Applea na boku?

Ralphu se naježi koža na rukama.

U međuvremenu je Ed počeo koračati krupnim koracima, amo-tamo preko betonskog puteljka, gazeći cinije koje je Helen posadila uz rub. Vratio se Ed kojeg je Ralph upoznao kod zračne luke prije godinu dana, zajedno sa sumanutim kimanjem glave i strogim, sječivim pogledima u prazno.

Ono je glumatanje trebalo sakriti ovo, pomisli Ralph. Sad izgleda kao onda kad je pojurio za onim vozačem kamiona. Poput kokota koji štiti svoj dio dvorišta.

''Priznajem, to sve nije isključivo njezina krivnja,'' zabrza Ed, udarajući šakom desne ruke o otvoreni dlan lijeve dok je koračao kroz oblak kapljica iz poljevača. Ralph primijeti da se na Edovu tijelu mogu prebrojiti sva rebra; izgledao je kao da mjesecima nije pošteno jeo.

''No kad glupost dostigne određenu razinu, postane teško s njom živjeti,'' nastavi Ed. ''Ona je poput Tri kralja koji kralja Heroda pitaju za put do Betlehema. Ne može se biti gluplji, zar ne? ''Gdje je onaj što rodio se kao kralj židovski?'' To pitaju Heroda. Tri mudraca! Da ne bi! Je li tako, Ralph?''

Ralph kimne glavom. Naravno, Ed. Što god ti kažeš, Ed.Ed uzvrati kimanjem glave i nastavi hodati naprijed-natrag kroz kapljice i jezivo isprepletene duge i

udarati šakom o dlan. ''Kao u pjesmi Rolling Stonesa, ''Pogledaj, pogledaj, pogledaj tu glupaču.'' Vjerojatno se ne sjećate te pjesme, ha?'' Ed se nasmije, škripavo, što podsjeti Ralpha na ples štakora na slomljenom staklu.

McGovern klekne pokraj njega. ''Pođimo,'' promrmlja. Ralph odmahne glavom i kad se Ed naglo okrene prema njima, McGovern brzo ustane i povuče se na pločnik.

''Mislila je da te može prevariti, je li u tome problem?'' upita Ralph. Još je ležao na travnjaku, podbočen o laktove. ''Mislila je da nećeš doznati da je potpisala peticiju.''

Ed preskoči preko betonskog prilaza, sagne se nad Ralpha i priprijeti mu stisnutom šakom iznad glave poput negativca u nijemom filmu. ''Ne-ne-ne-ne!" vikne.

Jefferson Airplane zamijene Animalsi, Eric Burdon je režao evanđelje prema Johnu Leeju Hookeru: boom-boom-boom-boom, gonna shootya right down.2s McGovern jekne, misleći da će Ed napasti Ralpha, ali umjesto toga Ed klekne i podboči se na zglobove prstiju lijeve ruke na travu, zauzevši položaj trkača na kratke staze koji čeka da starterov revolver opali i da poput metka jurne sa svog startnog mjesta. Lice mu je bilo pokriveno kapima nečeg za što je Ralph najprije pomislio da je znoj, ali se tad sjeti da je Ed prolazio kroz kišu kapljica iz poljevača. Ralph nastavi gledati u krvavu mrlju na lijevom staklu Edovih naočala. Sad se malo razmazala, pa je zjenica njegova lijevog oka izgledala podlivena krvlju.

''To što sam doznao da je potpisala peticiju bila je sudbina! Sudbina! Želiš li reći da to ne shvaćaš? Ralph, nemoj misliti da sam blesav! Možda si star, ali nisi nimalo glup. Dakle, odem u supermarket kupiti dječju hranu, eto ti ironije, i doznam da se ona pridružila djecoubojicama! Centurionima! Grimiznom kralju! Znaš što? Zamaglilo ... mi... se ... pred... očima!''

''Grimiznom kralju, Ede? Tko je on?''

''Ma daj.'' Ed lukavo pogleda Ralpha. ''''Tad Herod, kad vidje da su ga mudraci prevarili, razgnjevi se vrlo i naredi da pobiju svu djecu po Betlehemu i po svoj okolini njegovoj od dvije godine i niže, po vremenu koje je dobro doznao od mudraca.'' To je u Bibliji, Ralphe.

Matej, drugo poglavlje, 16. stih. Zar sumnjaš u to? Želiš li možda izraziti kakvu jebenu sumnju da tako piše?''

''Ne. Ako ti tako kažeš, vjerujem ti.''

Ed kimne glavom. Njegove oči, neobično tamne nijanse zelene boje, vrludale su amotamo. A tad se polako nagne nad Ralpha i položi ruku sa svake strane Ralphovih. Kao da će ga poljubiti. Ralph osjeti miris znoja, jedva osjetnog mirisa losiona poslije brijanja i još nešto - nešto što je mirisalo na ustajalo mlijeko. Upita se nije li to miris Edova ludila.

Vozilo hitne pomoći približavalo se niz Harris Avenue, bljeskajući svjetlima, ali s isključenom sirenom. Skrene na parkiralište kod Red Applea. ''Tako valja,'' Ed mu dahne u lice. ''Bolje ti je da vjeruješ.''

Njegove oči prestanu vrludati i zaustave se na Ralphu.

''Naveliko ubijaju djecu,'' reče tihim glasom, pomalo uzbuđenim. ''Trgaju ih iz utroba njihovih majki i odvoze iz grada u zatvorenim kamionima. Uglavnom onima s platformom.

Upitaj se Ralph: koliko puta tjedno vidiš veliki kamion kako se kotrlja niz cestu? Kamion s ceradom nategnutom preko stražnjeg dijela? Jesi li se ikad zapitao što prevoze ti kamioni? Jesi li se ikad zapitao što je pod tim ceradama?''

Ed se naceri i zakoluta očima.

''U Newportu spaljuju većinu fetusa. Na znaku piše odlagalište otpada, ali je to zapravo krematorij. No neke šalju u druge države. U kamionima, malim zrakoplovima. Jer je tkivo fetusa silno cijenjeno. Kažem ti ne samo kao zabrinuti građanin, Ralphe, nego i kao djelatnik Hawking Laboratoriesa. Tkivo fetusa... vrijedi više ... od zlata.''

On naglo okrene glavu i zapilji se u Billa McGoverna, koji se ponovno prišuljao malo bliže da bi čuo što Ed govori.

''DA, SKUPLJE OD ZLATA I DRAGOCJENIJE OD RUBINA!'' vrisne on i McGovern odskoči natrag, očiju razrogačenih od straha i zaprepaštenja. ''ZNAŠ LI TO, TI STARI PEDERU?''

''Da,'' reče McGovern. ''Ja ... mislim da znam.'' Baci pogled niz ulicu. Jedan od policijskih automobila izlazio je iz parkirališta i okretao u njihovu smjeru. ''Vjerojatno sam negdje pročitao. U Scientific Americanu.''

"Scientific American!'' Ed se blago prezrivo nasmije i ponovno zakoluta očima prema Ralphu, kao da kaže Vidiš li čime se ja moram baviti. Tad se njegovo lice ponovno uozbilji.

''Ubijaju djecu naveliko," reče on, ''kao u Kristovo doba. Samo što je sad riječ o nerođenima. Ne samo ovdje, u cijelom svijetu. Ubijaju ih na tisuće, Ralph, na milijune, a znaš li zašto?

Znaš li zašto smo se vratili na dvor Grimiznog kralja u ovom novom mračnom dobu?''Ralph je znao. Nije bilo teško sastaviti mozaik, ako se ima dovoljan broj komadića. Ako ste vidjeli

Eda kako je ruku zaronio u bačvu umjetnog gnojiva, kako traži mrtvu djecu za koju je bio siguran da će ih naći.

''Kralj Herod je upozorio ljude,'' reče Ralph. ''To mi želiš reći, zar ne? Riječ je o mesiji, zar ne?''On se uspravi i sjedne, napola očekujući da ga Ed ponovno gurne, skoro se nadajući da će to učiniti.

Bijes ga je ponovno obuzimao. Bilo bi pogrešno kritizirati luđakove fantazije kao da je riječ o kazališnoj predstavi ili filmu - možda bi to čak bilo i bogohulno - ali se Ralph razbjesni kad shvati da je Helen dobila batine zbog takvog staromodnog sranja. Ed ga nije dodirnuo, samo poskoči na noge i mimo opraši ruke. Činilo se da se smiruje. 5

Radio pozivi ponovno zakrče kad se policijski automobil koji je izašao s parkirališta kod Red Applea glatko zaustavi uz rub ceste. Ed pogleda u automobil, pa u Ralpha, koji je ustajao.

''Možeš se ti rugati, ali to je istina,'' reče on tiho. ''Nije riječ o kralju Herodu, nego o Grimiznom kralju. Herod je bio samo jedna od njegovih inkarnacija. Grimizni kralj prelazi iz tijela u tijelo i naraštaja u naraštaj kao dijete koje preskače preko kamenja dok prelazi potok, Ralph, u potrazi za mesijom. Uvijek mu umakne, ali bi ovog puta moglo biti drukčije. Jer je Derry drukčiji. Sve silnice su se spojile ovdje. Znam kako ti je to teško povjerovati, ali je tako.''

Grimizni kralj, pomisli Ralph. O, Helen, tako mi je žao. Kako je to tužno.

Dvojica muškaraca - jedan u uniformi, jedan u civilu, vjerojatno policajci - izađu iz automobila i priđu McGovcrnu. Iza njih, kod trgovine, Ralph ugleda još dvojicu muškaraca, odjevenih u bijele hlače i bijele košulje kratkih rukava, kako izlaze iz Red Applea. Jedan je zagrlio Helen, koja je hodala pažljivim i sporim korakom pacijenta nakon operacije. Drugi je držao Natalie.

Bolničari su pomogli Helen uči u vozilo hitne pomoći. Onaj koji je nosio dijete ušao je za njom dok je drugi krenuo prema vozačevu sjedištu. Ralph u njihovim kretnjama osjeti stručnost a ne hitnju - dobre vijesti zu Helen. Možda je Ed ipak nije tako jako ozlijedio... ovog putu.

Policajac u civilu - krupan, širokih ramena, plavih brkova i zalizakau koji Ralpha podsjete na ranoameričke barove za samce - priđe McGovernu, kojeg je, čini se, poznavao. Na licu policajca u civilu blistao je širok osmijeh.

Ed zagrli Ralpha i odvuče ga nekoliko koraka od muškaraca na pločniku. Stiša glas na jedva čujni mrmor. ''Ne želim da nas čuju,'' reče on.

''U to sam siguran.''''Ta stvorenja ... Centurioni... sluge Grimiznog kralja ... neće prezati ni od čega. Nepopustljivi su.''''Kladim se.'' Ralph pogleda preko svog ramena i ugleda kako McGovern pokazuje uEda. Onaj krupni čovjek mimo kimne glavom. Ruke je gurnuo u džepove svojih platnenih hlača. Još

se dobroćudno smješkao.''Nije to samo o abortusima, nemoj misliti! Više nije. Uzimaju nerođenu djecu od raznih majki, ne

samo narkomanki i kurvi - osam dana, osam tjedana, osam mjeseci, za Centurione je svejedno. Žetva traje danonoćno. Pokolj. Ralph, vidio sam leševe nerođenih na krovovima

... ispod živica... u kanalizacijskim odvodima... plutaju kroz kanalizaciju pa rijekom Kenduskeag u Barrens ...''

Njegove oči, goleme i zelene i jasne poput staklenih smaragda, zurile su u daljinu.''Ralph,'' šapne on, ''kadšto je svijet pun boja. Vidim ih otkad je on došao i rekao mi. Ali sad se sve

boje pretvaraju u crnu.''''Otkad je tko došao i što ti rekao, Ede?''''O tome ćemo poslije,'' odgovori Ed, rekavši to kutom usana poput mafijaša u filmu o zatvorskom

životu. U drugim bi okolnostima to bilo smiješno.Na njegovu licu zasja blještav osmijeh voditelja popularnog televizijskog kviza, koji odagna ludilo

uvjerljivo kao što rađanje sunca goni noć. Promjena je bila gotovo tropska po svojoj iznenadnosti, paklenski jeziva, ali Ralph u njoj nađe nešto utješno. Možda se oni - on, McGovern, Lois i ostali na tom kratkom potezu Harris Avenue koji su poznavali Eda - neće morati odveć kriviti zato što nisu prije primijetili da je lud. Jer je Ed bio dobar; Ed je dobro naučio svoju ulogu. Taj je osmijeh bio vrijedan Oscara. Čak i u bizarnoj situaciji kao što je ova, morao si ga uzvratiti.

''Hej, bok!'' reče dvojici policajaca. Onaj krupni završio je razgovor s McGovernom i njih oboje krenu preko travnjaka. ''Dovucite si kamen, momci!'' Ed iskorači iza Ralpha ispružene ruke.

Krupan policajac u civilu rukuje se s njim i dalje se smiješeći svojim dobroćudnim smiješkom. ''Edward Deepneau?'' upita.

''Tako je.'' Ed se rukuje i s uniformiranim policajcem, koji je izgledao pomalo zbunjen, pa obrati pozornost ponovno onom krupnom čovjeku.

''Ja sam poručnik John Leydecker,'' reče on. ''Ovo je policajac Chris Nell. Čujem da ste imali problema, gospodine.''

''Da, moglo bi se reći. Mali problem. Ili ako želite reći popu pop, ponio sam se govnarski.'' Ed se zastrašujuće normalno zasmijulji od nelagode. Ralph se sjeti svih onih milih psihopata koje je vidio u

filmovima - George Sanders je uvijek osobito dobro glumio takve uloge - i upita se je li moguće da inteligentan inženjer kemije izigra detektiva iz malog grada koji je izgledao kao da nikad nije potpuno nadrastao svoju fazu Groznice subotnje večeri. Ralph se prestrašio da bi se to moglo dogoditi.

''Helen i ja smo se posvadili zbog peticije koju je potpisala,'' reče Ed, ''i tako se malopomalo svađa zahuktala. Ne mogu povjerovati da sam je udario.''

On zalomi rukama po zraku, kao da želi reći kako je zbunjen - a usto i smućen i postiđen. Leydecker mu uzvrati osmijeh. Ralph se ponovno prisjeti prošloljetošnjeg sukoba između Eda i vozača plavog kamioneta. Ed je nazvao grdosiju ubojicom, čak mu je raspalio jednu preko lica a ipak je tip na kraju gledao u Eda gotovo s poštovanjem. Kao neka vrsta hipnoze. Ralphu se učini da i sad gleda kako djeluje ista moć.

"Želite li reći du su se stvari izmakle kontroli?'' Leydecker upita suosjećajno.''Moglo bi se tako sažeti, da.'' Ed je imao najmanje trideset dvije godine, ali zbog krupnih očiju i

prostodušnog izgleda izgledao je kao da još nema dovoljno godina da kupi pivo.''Trenutak samo,'' izleti Ralphu. ''Ne možete mu vjerovati, lud je.I opasan. Upravo mi je rekao - ''''Ovo je gospodin Roberts, je li?'' Leydecker upita McGoverna, uopće se ne obazirući na Ralpha.''Da,'' reče McGovern tonom koji Ralphu zazvuči silno uštogljeno. ''To je Ralph Roberts.''''Aha.'' Leydecker naposljetku pogleda Ralpha. ''Gospodine Roberts, za nekoliko ću minuta

porazgovarati s vama, ali bih zasad želio da stanete pokraj svog prijatelja i šutite.Može?''''Ali - ''''Može?''Bjesniji nego ikad, Ralph zagrabi prema mjestu na kojem je stajao McGovern. To nimalo ne zbuni

Leydeckera. On se okrene policajcu Nellu. ''Chris, a da isključiš glazbu tako 5da čujemo što razmišljamo?''''Aha.'' Uniformirani policajac ode do kazetofona, zagleda se u razne tipke i dugmad, pa presiječe

The Who na pola pjesme o slijepom geniju flipera.''Zaista sam je malo preglasno navio,'' udvorno će Ed. ''Čudim se da se susjedi nisu potužili.''''Život ide dalje,'' reče Leydecker. On nakrene svoj mali, blažen smiješak prema oblacima koji su

plovili preko plavog ljetnog neba.Predivno, pomisli Ralph. Tip je pravi Will Rogers. No Ed je kimao glavom kao da je detektiv izrekao

ne samo jedan biser mudrosti nego cijelu ogrlicu.Leydecker prekopa po džepu i izvadi mali tuljac čačkalica. Ponudi ih Edu, koji odbije, pa istrese

jednu i gume je u kut usta. ''Dakle,'' reče on. ''Mala obiteljska svađa. To želite reći?''Ed usrdno kimne glavom. Još se smiješio svojim iskrenim, malčice zbunjenim osmijehom. ''Prije bi

se moglo reći rasprava. Politička - ''''Aha,'' reče Leydecker, kimnuvši glavom i nasmiješivši se ''ali prije no što nastavite, gospodine

Deepneau - ''''Zovite me Ed, molim vas.''''Prije no što nastavimo, gospodine Deepneau, želio bih vam reći da se sve što kažete može

upotrijebiti protiv vas - znate, na sudu. A imate i pravo na odvjetnika.''Edov ljubazan ali zbunjen smiješak - Bože, što sam učinio? Možete li mi pomoći da shvatim što sam

učinio? - na trenutak zamre. Zamijeni ga ocjenjivački zaškiljeni pogled. Ralph pogleda McGoverna i

olakšanje koje ugleda u Billovim očima odražavalo je njegove osjećaje. Leydecker možda ipak nije prostodušna seljačina.

''Zašto bih zaboga trebao odvjetnika?'' upita Ed. Malo se okrene i iskuša zbunjeni smiješak na Chrisu Nellu, koji je još stajao pokraj kazetofona na trijemu.

''Ne znam a možda ni vi ne znate,'' reče Leydecker i dalje se smiješeći. ''Samo vam kažem da imate pravo na odvjetnika. A ako ga ne možete platiti, grad će vam ga naći.''

''Ali ja ne - ''Leydecker je kimao glavom i smješkao se. ''To je u redu, naravno, nema veze. Ali to su vaša prava.

Razumijete li svoja prava kako sam vam ih rastumačio, gospodine Deepneau?''Ed je na trenutak stajao kao ukopan. Njegove se oči rašire i zabezeknu. Ralphu je izgledao poput

čovjeka-računala koji pokušava obraditi golem i složen snop ulaznih podataka. A tad polako shvati da mu glumljenje Snjeguljice ne uspijeva. Rumena mu se objese. Zabezeknutost zamijeni zlosretnost previše stvarna da bi se u nju posumnjalo ... ali Ralph ipak posumnja. Morao je sumnjati; vidio je sumanutost na Edovu licu prije no što su stigli Leydecker i Nell. I Bili

McGovern ju je vidio. No sumnja nije isto što i nevjerica i Ralph pomisli da na stanovit način Ed iskreno žali što je istukao Helen.

Da, pomisli on, kao što na neki način iskreno vjeruje da ti njegovi Centurioni prevoze kamione pune fetusa na odlagalište smeća u Newportu. 1 da se sile dobra i zla okupljaju u Derryju kao na pozornici drame koja se događa u njegovoj glavi. Moglo bi ju se nazvati ''Znamenje zla V. dio: na dvoru Grimiznog kralja''.

Ipak nije mogao ne osjećati nevoljko suosjećanje za Eda Deepneaua, koji je vjerno posjećivao Carolyn tri puta tjedno za njezina posljednjeg boravka u bolnici, koji bi uvijek donio cvijeće i uvijek je poljubio u obraz na odlasku. Poljubio bije i kad ju je obavio miris smrti i Carolyn bi mu uvijek stisnula ruku i zahvalno mu se nasmiješila. Hvala ti što se sjećaš da sam još ljudsko biće, govorio je taj osmijeh. A hvala ti i što se ponašaš kao da jesam. Takvog je Eda Ralph smatrao svojim prijateljem pa pomisli - ili se možda samo ponadao - da je taj Ed još bio u njemu.

''U nevolji sam, zar ne?'' Ed tiho upita Leydeckera.

''Da vidimo,'' reče Leydecker i dalje se smješkajući. ''Izbili ste ženi dva zuba. Čini se da ste joj slomili ličnu kost. Kladio bih se s vama u uru svog djede da ima i potres mozga. Plus miješane stavke - posjekotine, masnice i taj čudni oguljeni komad kože iznad njezine desne sljepoočice. Što ste pokušali učiniti? Skalpirati je?''

Ed je šutio, zelenih očiju upiljenih u Leydeckerovo lice.

''Provest će noć u bolnici pod nadzorom jer ju je neki magarac prebio na mrtvo ime, a čini se da se svi slažu da ste taj magarac bili vi, gospodine Deepneau. A kad pogledam u krv na vašim rukama i vašim naočalama, moram reći da se i meni čini da ste to vjerojatno bili vi.

Što vi mislite? Izgledate kao pametan čovjek. Mislite li vi da ste u nevolji?''''Žao mi je što sam je udario,'' reče Ed. ''Nisam želio.''''Aha, kad bih dobio četvrt dolara svaki put kad to čujem, ne bih morao zavlačiti ruku u platnu

vrećicu da si platim piće. Gospodine Deepneau, uhićujem vas pod optužbom za fizički napad drugog stupnja, poznatog i pod nazivom obiteljsko nasilje. Optužba se temelji na zakonu o obiteljskom nasilju države Maine. Želio bih da još jednom potvrdite da sam vas obavijestio o vašim pravima.''

''Da.'' Ed progovori tihim, jadnim glasom. Smiješak - zbunjen ili bilo kakav - rasplinuo se. ''Da, jeste.''

''Odvest ćemo vas u policijsku postaju i staviti u zatvor,'' reče Leydecker. ''Nakon toga možete obaviti jedan telefonski razgovor i dogovoriti se za kauciju. Chris, molim te odvedi ga u auto.''

Nell priđe Edu. ''Hoćete li stvarati probleme, gospodine Deepneau?''''Neću,'' reče Ed istim tihim glasom i Ralph ugleda kako je iz Edova desnog oka kanula suza. On je

odsutno obriše zapešćem. ''Neće biti problema.''''Izvrsno!'' veselo će Nell i pođe s njim prema automobilu.Ed pogleda Ralpha dok je prelazio preko pločnika. ''Oprosti, stari,'' reče on, pa sjedne u stražnji dio

automobila. Prije no što je policajac Nell zatvorio vrata, Ralph primijeti da s unutarnje strane nema ručke.

2

''Dakle,'' reče Leydecker, okrene se prema Ralphu i pruži ruku. ''Oprostite ako sam se dojmio 5 malo otresitim, gospodine Roberts, ali ponekad takvi tipovi znaju biti nasilni. Posebice me brinu

oni koji izgledaju trezveno, jer se nikad ne zna što će učiniti. John Leydecker.''''Johnny je bio moj student kad sam poučavao na fakultetu,'' reče McGovern. Sad kad je Ed

Deepneau bio na sigurnom na stražnjem sjedištu policijskog automobila, zazvučao je kao da je ošamućen od olakšanja. ''Dobar student. Napisao je odličan pismeni ispit o ''Dječjoj križarskoj vojni''.''

"Drago mi je,'' reče Ralph i prodrma Leydeckerovu ruku. ''I ništa ne brinite. Nisam se uvrijedio.''''Znate, bilo je nepromišljeno od vas doći ovdje i suočiti se s njim,'' veselo će Leydecker. ''Razbjesnio

sam se. Još sam bijesan.''''Razumljivo. I izvukli ste se - a to je važno.''''Ne. Helen je važna. Helen i dijete.''''U tome se slažem s vama. Recite mi o čemu ste razgovarali s gospodinom Deepneauom prije našeg

dolaska, gospodine Roberts ... mogu li vas zvati Ralph?''''Ralph, molim.'' On prepriča razgovor s Edom, pokušavajući biti kratak. McGovern, koji je čuo dio

tog razgovora, slušao je bez riječi raširenih očiju. Svaki put kad bi ga Ralph pogledao, poželio bi da Bili ima na glavi svoj slamnati šešir. Bez njega je izgledao starije. Skoro prastaro.

''To zaista zvuči prilično uvrnuto, zar ne?'' reče Leydecker kad je Ralph završio priču.''Što će se dogoditi? Hoće li u zatvor? Ne bi smio u zatvor, morao bi na liječenje.''''Vjerojatno će i biti tako,'' složi se Leydecker ''ali između trebalo bi i bit će velik je ponor. Neće u

zatvor, a neće ga ni odvući u sanatorij u Sunnyvaleu - to se događa samo u starim filmovima. Najbolje čemu se možemo nadati je liječenje po naređenju suda.''

''Ali zar vam Helen nije rekla - ''''Ona nam nije ništa rekla, a nismo je ni pokušali ispitivati u trgovini. Bila je shrvana boli, tjelesnom i

duševnom.''''Da, naravno,'' reče Ralph. ''Baš sam glup.''

''Možda će poslije potvrditi vašu priču ... a možda i neće. Žrtve obiteljskog nasilja znaju se zatvoriti poput školjki. Na svu sreću, prema novom zakonu to nije važno. Prikliještili smo ga uza zid. Vi i gospođica iz trgovinice možete svjedočiti o stanju u kojem je bila gospođa Deepncau i o tome koga je imenovala kao uzročnika takva njezina stanja. Ja mogu posvjedočiti da je žrtvin suprug na rukama imao krvi.

A najbolje od svega je da je on izrekao čarobne riječi: ''Čovječe, ne mogu povjerovati da sam je udario.'' Molio bih vas da dođete u postaju - sutra ujutro, ako vam to odgovara - da uzmem vašu izjavu, Ralph, ali to će zapravo samo biti popunjavanja praznih rubrika. Sve u svemu, ovo je riješen slučaj.''

Leydecker izvadi čačkalicu iz usta, prelomi je, baci u jarak i ponovno izvadi tuljac. ''Želite li jednu?''''Ne, hvala,'' reče Ralph i blijedo se nasmiješi. ''Ne čudim vam se. Loša navika, ali pokušavam

prestati pušiti, što je još lošija navika. Momcima poput Deepneaua njihova se prevelika pamet obije o glavu. Polude, povrijede nekog... a tad se povuku. Ako se nađete na licu mjesta uskoro nakon eksplozije - kao što ste se vi, Ralph, našli - uhvatit ćete ih kako stoje nagnute glave, slušaju glazbu i pokušavaju ponovno uhvatiti ritam.''

''Upravo je tako i bilo,'' reče Ralph. ''Točno je tako bilo.''''To je varka kojom se pametni kriminalci prilično dugo služe - puni su grižnje savjesti, zgranuti

svojim postupcima, odlučni da se iskupe. Uvjerljivi su, šarmantni, i često je skoro nemoguće primijetiti da su ispod šećernog preljeva ludi kao februarski mačak. Čak i najveći luđaci kao što je Ted Bundy 31

ponekad uspijevaju pružati dojam normalne osobe nekoliko godina. Dobra vijest je da na svijetu nema puno tipova poput Tedâ Bundyja, unatoč svim knjigama i filmovima o manijacima.''

Ralph duboko uzdahne. ''Kakva zbrka.''''Da. Ali gledajte to s ljepše strane; odvojit ćemo ga od nje, barem neko vrijeme. Izaći će do večere

uz kauciju od dvadeset pet dolara, ali - ''''Dvadeset pet dolara?'' upita McGovern istodobno sablažnjeno i podrugljivo. ''I to je sve?''''Aha,'' reče Leydecker. ''Optužio sam Deepneaua za fizički napad drugog stupnja jer zvuči

zastrašujuće, ali u državi Maine premlatiti suprugu je samo prekršaj.''"Ali u zakonu ima i zgodna kvaka,'' reče Chris Nell koji im se pridružio. "Ako Deepneau želi položiti

kauciju, mora obećati da neće imati nikakva kontakta sa suprugom sve dok se slučaj ne riješi na sudu - ne smije dolaziti u kuću, pristupiti joj na ulici ili je nazvati telefonom. Ako to ne obeća, sjedit će u zatvoru.''

''A ako obeća pa se ipak vrati?'' upita Ralph.''Tad ga ''zakucamo'','' reče Nell ''jer tad je riječ o krivičnom djelu ...odnosno može se tako

protumačiti ako ga okružni tužitelj odluči ''rebnuti''. U svakom slučaju, prekršitelji dogovora o puštanju uz kauciju u slučajevima obiteljskog nasilja najčešće u zatvoru provedu puno više od jednog poslijepodneva.''

''Pod uvjetom da je supružnica koju su posjetili unatoč zabrani živa kad dođe vrijeme suđenja,'' reče McGovern.

''Da,'' ozbiljno će Leydecker. ''To je ponekad problem.''

3

Ralph ode kući. Sjedio je sat vremena zagledan ne u televizor nego kroz njega. Ustane kad su bile reklame da vidi ima li hladne Coca-Cole u hladnjaku. Zatetura i morao se pridržati rukom za zid da ne padne. Tresao se cijelim tijelom i bio neugodno blizu povraćanju. Znao je da je to tek zakašnjela reakcija, ali su ga slabost i mučnina ipak uplašile.

Ponovno sjedne. Minutu je duboko disao pognute glave i zatvorenih očiju, pa ustane i polako ode u kupaonicu. Napuni kadu toplom vodom. Ležao je u njoj dok s televizora u dnevnoj sobi ne začuje da počinje Night'Court, prvi poslijepodnevni humoristički serijal.

Dotad se voda u kadi već ohladila i Ralph rado izađe iz nje. Obriše se, odjene čistu odjeću i odluči da je lagana večera barem na obzoru područja mogućeg. Zazove svog susjeda iz prizemlja, misleći da bi mu se McGovern mogao pridružiti za večerom, ali ne dobije odgovora.

Ralph stavi kuhati vodu za jaja i nazove bolnicu s telefona pokraj štednjaka. Njegov poziv prebace nekoj službenici s prijamnog odjela koja provjeri na svom kompjutoru i reče da, u pravu je, Helen Deepneau je zaista primljena u bolnicu. Njezino je stanje opisano kao prilično dobro. Ne, nema pojma o

tome tko brine o djetetu gospođe Deepneau; jedino zna da na popisu primljenih pacijenata nema Natalie Deepneau. Ne, Ralph ne može večeras posjetiti gospođu Deepneau, ali ne zato što je njezin liječnik zabranio posjete; gospođa Deepneau je sama tako tražila.

Zašto bi to učinila? zausti Ralph, ali se predomisli. Službenica iz prijamnog odjela vjerojatno bi mu rekla da joj je žao, ali da taj podatak nema u kompjutoru, no Ralph zaključi da ga on ima u svom kompjutoru, onom između njegovih divovskih nestandardnih ušiju. Helen nije željela posjetitelje jer se stidi. Ništa od onog što se dogodilo nije bila njezina krivnja, ali je Ralph sumnjao da je to utjecalo na njezin način razmišljanja. Polovina stanara Harris Avenue vidjelo ju je kako posrče po gradu poput pretučena boksača nakon što je sudac prekinuo borbu, vozila hitne pomoći prevezla su je u bolnicu, a njezin suprug - otac njezine kćeri - odgovoran je za sve to. Ralph se nadao da će joj dati nešto što će joj pomoći da prespava noć; svijet bi joj mogao bolje izgledati ujutro. Sam Bog zna da ne može izgledati gore.

Dovraga, da barem netko meni da nešto da prespavam cijelu noć, pomisli on.Pa otiđi doktoru Litchfieldu, idiote, odmah mu odgovori drugi dio njegova uma.Službenica na prijamnom odjelu upita Ralpha treba li još nešto. Ralph reče ne i upravo se želio

zahvaliti kad začuje škljocaj.

''Lijepo,'' reče Ralph. ''Krasno.'' I on spusti slušalicu, uzme veliku žlicu i polako spusti jaja u vodu. Poslije deset minuta, kad je sjeo pojesti kuhana jaja koja su se sklizala po tanjuru i sličila najvećim biserima na svijetu, zazvoni telefon. On odloži svoju večeru na stol i pograbi slušalicu sa zida. ''Halo?'' Tajac, pomućen tek disanjem.

''Halo?'' ponovi Ralph.

Još jedan udisaj, glasan skoro poput prigušenog jecaja, pa ponovno začuje škljocaj. Ralph spusti slušalicu i ostane stajati. Namršti se i ha čelu mu se jedna iznad druge urežu tri valovite linije.

''Hajde, Helen,'' reče on. ''Ponovno me nazovi. Molim te.'' Vrati se z a stol, sjedne i počne jesti malu samačku večeru.

4

Prao je onih nekoliko posuda petnaest minuta kasnije kad telefon ponovno zazvoni. To neće biti ona, pomisli, obriše ruke u kuhinjsku krpu pa je prebaci preko ramena dok je prilazio telefonu. Nemoguće da bi bila ona. Vjerojatno Lois ili Bili. No drugi njegov dio bio je uvjeren u drugo.

''Bok, Ralph.''

''Zdravo, Helen.''

''To sam bila ja prije nekoliko minuta.'' Glas joj je bio promukao, kao da je pila ili plakala, a Ralph nije vjerovao da u bolnici dopuštaju piti.

''Mislio sam.''''Čula sam tvoj glas i nisam... nisam mogla...''''U redu je. Razumijem.''''Zaista?'' Ona dugo, mokro šmrcne.''Mislim da da.''''Došla je sestra i dala mi tabletu protiv bolova. Mogla sam je popiti - lice me jako boli.Ali si nisam dopustila popiti tu tabletu dok te ponovno ne nazovem i ne kažem što moram reći. Bol

je glupost, ali je silan poticaj.''

''Helen, ne moraš ništa reći.'' Ali je strahovao da ima nešto za reći i bojao se što bi to moglo biti... bojao se da će se pokazati da se odlučila ljutiti na njega jer se ne može ljutiti na Eda.

''Moram. Moram ti zahvaliti.''

Ralph se nasloni na vrata i na trenutak zatvori oči. Laknulo mu je, uli nije znao što da odgovori. Namjeravao je reći Žao mi je što se tako osjećaš, Helen najsmirenije što može, toliko je bio uvjeren da će Helen razgovor početi pitanjem zašto nije gledao svoja posla.

Kao da je pročitala njegove misli i željela mu dati do znanja da nije potpuno izvan sebe,Helen reče: ''Dok sam se vozila u bolnicu i prijavljivala, i prvih sat vremena u sobi, jako sam se

ljutila na tebe. Nazvala sam Candy Shoemaker, prijateljicu koja stanuje u Kansas Street i ona je došla po Nat. Ostat će kod nje ovu noć. Željela je znati što se dogodilo, ali joj nisam htjela reći. Željela sam samo ležati na krevetu i ljutiti se na tebe jer si nazvao 911 iako sam ti rekla da to ne činiš.''

''Helen - ''

''Dopusti mi da završim tako da mogu popiti tabletu i zaspati. Može?''

''Može.''

''Kad je Cindy otišla s malom - hvala Bogu, Nat nije plakala, ne znam kako bih to podnijela - uđe jedna žena. Najprije sam mislila da je ušla u pogrešnu sobu jer mi uopće nije bila poznata, a kad sam shvatila da je došla k meni, rekla sam joj da ne želim posjetitelje. Nije se obazirala na moje riječi. Zatvorila je vrata i podigla suknju do vrha lijevog bedra. Na njemu je imala duboku brazgotinu, skoro od kuka do koljena.''

''Rekla je da se zove Gretchen Tillbury, da je savjetnik za obiteljsko zlostavljanje u centru WomanCare i da joj je suprug 1978. godine razrezao bedro kuhinjskim nožem. Rekla je da bi bila iskrvarila i umrla da joj susjed u stanu ispod nje nije stegnuo ranu povjeskom.

Rekla sam da mi je žao zbog toga, ali da ne želim govoriti o svojem slučaju dok ne razmislim.'' Helen zastane pa nastavi, ''Ali je to bila laž. Imala sam puno vremena za razmisliti, jer me Ed prvi put udario prije dvije godine, malo prije no što sam zatrudnjela s Nat. Ja sam to stalno ... gurala u stranu.''

''Jasno mi je kako se to može dogoditi,'' reče Ralph.

''Ta gospođa ... pa, takve ljude sigurno poučavaju kako probiti obrambene mehanizme.''5 Ralph se nasmiješi. ''Siguran sam da im pola izobrazbe otpada na to.''

''Rekla je da ne mogu odlagali, da mi je životna situacija loša i da je moram odmah početi rješavati. Rekla sam joj da se, bez obzira na to što ću učiniti, ne moram s njom prije toga savjetovati ni slušati njezino preseravanje sumo zato što ju je suprug jednom rasparao nožem. Pomisli sumo, skoro sam rekla da je to vjerojatno učinio jer nije htjela zašutjeti i otići i ostaviti ga na miru! Ralph, zaista sam pošizila. Sve me boljelo .. . bila sam zbunjena... stidjela se ... ali uglavnom sam šizila."

''Vjerojatno normalna reakcija.''

''Upitala me što bih mislila o sebi - ne o Edu nego o sebi - kad bih se ponovno vratila u tu vezu a Ed me ponovno istukao. Tad me upitala kako bih se osjećala kad bih se vratila a Ed to učinio Nat. To me razbjesnilo. I sad me ljuti. Ed je nikad nije prstom dotakao, i to sam joj rekla. Ona kimne glavom i reče: ''To ne znači da neće, Helen. Znam da ne želiš o tome misliti, ali moraš. Pretpostavimo da si u pravu. Pretpostavimo da je nikad ne udari ni po prstima. Želiš li da ona odrasta gledajući kako on tuče tebe? Želiš li da odrasta gledajući ono što je vidjela danas?'' To me presjeklo. Sledila sam se. Sjetila sam se kako je Ed izgledao kad se vratio u . . . kako sam znala čim sam vidjela kako je blijed u licu... način na koji je pomicao glavu ...''

''Kao kokot,'' promrmlja Ralph.

''Molim?''''Ništa. Nastavi.''''Ne znam što ga je izazvalo... Ne znam više, ali sam znala da će se iskaliti na meni. Kad dođe do

određene točke, ništa se ne može učiniti ni reći. Potrčala sam u spavaću sobu, ali me zgrabio za kosu ...iščupao velik pramen... vrisnula sam... a Natalie je sjedila u svojem stolcu za jelo ... sjedila i gledala nas ... a kad sam ja vrisnula, ona je vrisnula...''

Helen se slomi i zajauče. Ralph pričeka čela naslonjenog na vrata između kuhinje i dnevne sobe. Vrškom kuhinjske krpe koju je prebacio preko ramena obriše svoje suze gotovo nesvjesno.

''Dakle,'' reče Helen kad je ponovno bila u stanju govoriti ''razgovarala sam s tom ženom skoro sat vremena. Odjel se zove ''Savjetovalište zu žrtve'' i ona tako zarađuje za život, vjerovao ili ne!''

''Da,'' reče Ralph ''vjerujem. To je dobro, Helen.''''Sutra ću se ponovno naći s njom, u WomanCareu. To što ću ondje otići je ironija. Jer da nisam

potpisala peticiju...''''Da nije bilo peticije, bilo bi nešto drugo.''Ona uzdahne. ''Da, to je vjerojatno istina. Jest istina. Dakle, Gretchen kaže da ne mogu riješiti Edove

probleme, ali da mogu početi rješavati svoje.'' Helen se ponovno rasplače i tad duboko uzdahne. ''Oprosti mi, toliko sam danas plakala da ne želim nikad više plakati. Rekla sam joj da ga volim. Stidjela sam se pritom, a nisam ni sigurna da je to istina, ali osjećam to kao istinu. Rekla sam da mu želim pružiti još jednu priliku. Rekla je da to znači da time obvezujem i Natalie da mu pruži još jednu priliku i to me podsjetilo na to kako je izgledala dok je sjedila u kuhinji, lica umrljana pasiranim špinatom i vrištala iz sveg glasa dok me Ed udarao. Bože, mrzim način na koji te ljudi poput nje stjeraju u kut i ne dopuštaju da prođeš.''

''Samo pokušava pomoći.''''I to mrzim. Ralph, jako sam zbunjena. Vjerojatno to nisi znao, ali jesam.'' Slab smijeh preleti kroz

telefonsku liniju.''Ništa zato, Helen. Prirodno je da si zbunjena.''''Prije odlaska, rekla mi je za High Ridge. Sad mi to zvuči kao pravo mjesto za mene.'' ''Što je to?''''Nekakvo sklonište - iako je ona ponavljala da je to kuća, a ne sklonište - za zlostavljane žene. A to

vjerojatno službeno sad i jesam.'' Ovog puta slab smijeh zazvuči opasno sličan jecaju. ''Mogu povesti i Nat sa sobom, a to je najveća prednost.''

''Gdje je to mjesto?''''Izvan grada. Negdje prema Newportu.''''Aha, mislim da znam.''Dabome da zna; Ham Davenport mu je to rekao u svom reklamnom govoru oWomanCareu. Bave se obiteljskim savjetovanjem ... zlostavljanjem supružnika i djece...imaju sklonište za zlostavljane žene na ulazu u Newport. Kamo god se okrene, naiđe na

WomanCare. Ed bi u tome bez sumnje vidio zlokobne implikacije."Ta Gretchen Tillbury je tvrd orah,'' reče Helen. ''Prije no što je otišla rekla mi je da je u redu to što

volim Eda - ''Mora biti u redu'', rekla je, ''jer ljubav ne curi iz pipe koju možeš otvoriti ili zatvoriti prema potrebi'' - ali da moram zapamtiti da moja ljubav ne može pomoći Edu, du mu čak ni njegova ljubav za Natalie ne može pomoći, a da nikakva ljubav ne može umanjiti moju odgovornost da brinem o svom djetetu. Ležala sam u krevetu i razmišljala o tome. Mislim da mi se sviđalo ležati u krevetu a još više ljutiti se. U svakom je slučaju bilo lakše.''

''Da,'' reče on. ''Shvaćam zašto. Helen, zašto ne popiješ tabletu i zaboraviš na sve?''

''I hoću, ali najprije sam se željela zahvaliti.''

''Znaš da ne moraš.''''Mislim da ne znam ništa takvog,'' reče ona i Ralphu je bilo drago da je u njezinu glasu osjetio

natruha emocije. To je značilo da je ona prava Helen Deepneau još u njoj. ''Nisam se još prestala ljutiti na tebe, Ralph, ali mi je drago da nisi poslušao kad sam ti rekla da ne zoveš policiju. Bojala sam se. Bojala.''

''Helen, ja - '' Glas mu je bio tronut, na rubu da prepukne. On pročisti grlo i pokuša ponovno. ''Nisam te želio vidjeti povrijeđenu više no što si bila. Kad sam te vidio kako dolaziš preko parkirališta lica umrljana krvlju, tako sam se prestrašio ...''

''Nemoj govoriti o tome. Molim te. Rasplakat ću se, a više ne mogu podnijeti plač.''''Dobro.'' Imao je tisuću pitanja o Edu, ali očito nije bilo vrijeme za njih. ''Mogu li te doći posjetiti

sutra?''Nakratko je oklijevala, a tad reče: ''Mislim da ne. Neko vrijeme. Moram o puno toga razmišljati,

puno toga staviti na svoje mjesto, a to će biti teško. Javit ću ti se, Ralph. Dobro?''''Naravno. U redu. Što ćeš s kućom?''''Candyn suprug će otići i zaključati je. Dala sam mu svoje ključeve. Gretchen Tillbury je rekla da se

Ed ne smije vratiti ondje, čak ni po svoju čekovnu knjižicu ili donje rublje. Ako mu je nešto potrebno iz kuće, predat će popis i svoj ključ policajcu, i policajac će otići po to. Pretpostavljam da će otići u Fresh Harbor. Ondje ima puno stanova za djelatnike laboratorija. One male kućice. Zapravo su dražesne . . .'' Onaj kratkotrajni žar koji je čuo u njezinu glasu odavno se izgubio. Helen je sad zvučala potišteno, izgubljeno i jako, jako umorno.

''Helen, drago mi je da si nazvala. I laknulo mi je, moram priznati. A sad se naspavaj.''

''A ti, Ralph?'' ona neočekivano upita. ''Spavaš li ti dobro?''

Promjena žarišta razgovora ga tako iznenadi da iskreno odgovori kako u protivnom ne bi mogao. ''Donekle ... ali možda ne koliko bih trebao. Vjerojatno ne koliko bih trebao.''

''Pazi na sebe. Danas si bio jako hrabar, poput viteza iz priče o kralju Arthuru, ali mislim da je i sir Lancelot nekad morao odrijemati.''

To ga gane, ali i razveseli. Ukaže mu se prizor, jako živ: Ralph Roberts odjeven u oklop i podignut na snježno bijelog konja, a Bili McGovern, njegov vjerni sluga, jaše iza njega na poniju, odjeven u kožni prsluk s remenom i s otmjenim slamnatim šeširom na glavi.

''Hvala, dušo,'' reče on. ''To je najljepše što mi je itko rekao otkad je Lyndon Johnson postao predsjednik. Laku ti noć želim, što lakšu.''

''I ja tebi.''

Ona spusti slušalicu. Ralph je stajao zagledan u telefon nekoliko trenutaka, a tad ga spusti. Možda će i on imati laku noć. Nakon svega što se danas dogodilo, zaslužio je. Na trenutak pomisli da bi mogao sići u prizemlje, sjesti na trijem, promatrati zalaz sunca a poslije neka bude što bude.

5

McGovern se vratio i sad je sklupčan sjedio u svojem najdražem stolcu na trijemu. Gledao je nešto na ulici i nije se odmah okrenuo kad je izašao njegov susjed s gornjeg kata. Ralph isprati njegov pogled i ugleda plavi kombi sa spustivim stepenicama parkiran uz pločnik nekoliko kuća dalje u Harris Avenue, na onoj strani na kojoj je bila trgovina Red Apple.

Preko stražnjih vrata velikim bijelim slovima pisalo je ZDRAVSTVENA SLUŽBA GRADA DERRYJA.

"Bok, Bili,'' reče Ralph i spusti se u svoj stolac. Stolac za ljuljanje u kojem je uvijek sjedila Lois Chasse kad bi svratila, stajao je između njih. Podigao se lagani predvečernji povjetarac, osvježavajuće prohludan nakon poslijepodnevne vrućine, i prazan stolac lijeno se pomicao naprijed-natrag kako mu drago.

''Bok,'' reče McGovern i pogleda Ralpha. Napola je odvratio pogled, ali tad se osupne.''Čovječe, poeni si vezati vrećice ispod očiju. Ne učiniš li to, uskoro ćeš gaziti po njima.'' Ralphu se

učini da je Billova namjera bila izreći jedan od oporih bons mots po kojima je McGovern bio poznat u ulici, no izraz njegovih očiju odavao je iskrenu skrb.

''Danas je bio težak dan,'' reče Ralph. Ispriča McGovernu o Heleninu pozivu, izostavivši dijelove zbog kojih se možda ne bi ugodno osjećala kad bi znala da McGovern zna. Bili nikad nije bio jedan od njezinih miljenika.

''Drago mi je da je dobro,'' reče McGovern. ''Ralph, reći ću ti nešto. Danas si me zadivio, kad si onako jurio niz cestu, kao Gary Cooper u Točno u podne. Možda je to bila ludost, ali je bilo prilično hrabro,'' reče i zašuti. ''Iskreno rečeno, osjetio sam strahopoštovanje prema tebi.''

To je bilo drugi put u petnaest minuta da su Ralpha zamalo nazvali herojem. Bilo mu je neugodno. ''Previše sam se žestio na njega da bih shvatio kakvu sam glupost učinio. Gdje si bio, Bili? Zvao sam te maloprije.''

''Prošetao sam do Extensiona,'' reče McGovern. ''Da ohladim motor. Pomalo me boljela glava i bilo mi je slabo kad su Johnny Leydecker i onaj drugi odveli Eda.''

Ralph kimne glavom. ''I ja sam se tako osjećao.'' ''Stvarno?'' McGovern se iznenadi, kao da nije vjerovao. ''Stvarno,'' reče Ralph jedva se primjetno nasmiješivši.

''Dakle, Faye Chapin je bio na izletištu gdje se ti metuzalemi okupljaju u vruće dane, i nagovorio me na partiju šaha. Kakva je on mustra, Ralph - misli da je reinkarnacija Ruya Lopeza,32 ali igra šah više kao Soupy Sales .. ,33 i ne zatvara usta.''

''Ma Faye je u redu,'' tiho reče Ralph.McGovern kao da ga nije čuo. ''A ondje je bio i onaj sablasni Dorrance Marstellar,'' nastavi on

pričati. ''Ako smo mi stari, on je fosil. Stoji kod ograde između izletišta i aerodroma s knjigom pjesama u ruci i promatra avione kako uzlijeću i slijeću. Sto misliš, čita li on zaista te knjige koje vuče sa sobom ili su to samo kulise?''

''Dobro pitanje,'' reče Ralph, ali je razmišljao o riječi kojom se McGovern poslužio kad je opisivao Dorrancea - sablastan. On ne bi upotrijebio tu riječ, ali je stari Dor bez sumnje bio jedinstveni primjerak. Nije bio senilan (tako je barem Ralph mislio)-, prije bi se moglo reći da je onih nekoliko stvari koje bi rekao bilo proizvod malo iskrivljena uma i uvrnutih predodžbi.

Sjetio se da je Dorrance bio ondje onog dana prošlog ljeta kad se Ed zaletio u vozača kamiona. Tad mu se činilo da je Dorranceov dolazak bio posljednja ćaknuta kap u svečanim događajima tog dana. A Dorrance je rekao nešto smiješno. Ralph se pokušavao prisjetiti što, ali nije mogao.

McGovern je gledao niz ulicu, gdje je mladić u sivom kombinezonu zviždučući upravo izašao iz kuće ispred koje je stajao parkiran onaj kombi. Mladić, koji je izgledao kako dvadesetčetverogodišnji mladić treba izgledati, kao da mu nikad nije bila potrebna nikakva zdravstvena usluga, gurao je kolica za koja je bila privezana duga zelena metalna boca.

''Ova je prazna,'' reče McGovern. ''Nisi vidio kad su unijeli punu.''

Drugi mladić, odjeven u jednaki kombinezon, izađe kroz vrata kućice na kojoj su žuta boja i tamnoljubičasti ukrasi bili nesretno objedinjeni. Na trenutak se prigne i ustane, ruke položene na ručku, očito razgovarajući s nekim u kući. Tad privuče vrata, zatvori ih i živahno potrči niz prilaz. Stigne na vrijeme da pomogne svom kolegi podići kolica za koja je još bila privezana boca s kisikom u stražnji dio kombija.

''Kisik?'' upita Ralph.McGovern kimne glavom. ''Za gospođu Locher?''McGovern ponovno kimne glavom, promatrajući kako su službenici Zdravstvene službe zalupili

vratima kombija a tad zastali iza njih i tiho porazgovarali na sve slabijem svjetlu. ''Išao sam u gimnaziju s May Locher. U Cardvilleu, domu hrabrih i zemlji krava. Bilo nas je samo pet maturanata. U to je doba ona bila poznata kao poželjna cura a dečki poput mene kao ''malčice ružičasti''. U to zabavno prastaro doba, riječ gay služila je za opis okićenog božićnog drvca.''

Ralph pogleda u ruke. Bilo mu je neugodno i svezao mu se jezik. Dabome da je znao da je McGovern homoseksualac, znao je to godinama, ali Bili to nikad nije izrijekom spomenuo do večeras. Da je barem to odložio još jedan dan, poželi Ralph... za dan u kojem se Ralph ne bi osjećao kao da umjesto mozga ima paperje.

''To je bilo prije tisuću godina,'' reče McGovern. ''Tko bi pomislio da će nas more oboje naplaviti na obale Harris Avenue.''

''Ima emfizem, zar ne? Mislim da sam tako nešto čuo.''''Aha. Jedna od bolesti koja te nikad ne ostavlja na cjedilu. Starenje nije posao za cmizdravce, zar

ne?''''Ne, nije,'' reče Ralph a tad ga istina te rečenice pogodi svom snagom. Sjeti se Carolyn i užasa koji je

osjetio kad je došljapkao u stan u mokrim tenisicama i ugledao je kako leži napola u kuhinji napola izvan kuhinje ... točno gdje je stajao dok je razgovarao s Helen. Suočiti se s Edom Deepneauom nije bilo ništa prema užasu koji je osjetio u tom trenutku, kad je bio uvjeren da je Carolyn mrtva.

''Sjećam se doba kad su May donosili kisik jednom u otprilike dva tjedna,'' reče McGovern. ''A sad dolaze svakog ponedjeljka i četvrtka navečer, u minutu. Odem je posjetiti kad mogu. Ponekad joj čitam - naj dosadnije ženske časopise koje možeš zamisliti - a ponekad samo sjedimo i razgovaramo. Kaže da joj se čini kao da joj se pluća pune algama. Neće još dugo. Jednog će dana dečki doći, a umjesto da u kombi ubace praznu bocu kisika, ukrcat će May. Odvest će je u bolnicu i to će biti kraj.''

''Zbog cigareta?'' upita Ralph.McGovern ga udostoji pogledom tako stranom tom uskom, blagom licu da je Ralphu bilo potrebno

nekoliko trenutaka da shvati kako je riječ o preziru. ''May Perrault nikad u životu nije popušila cigaretu. Plaća ceh za dvadeset godina provedenih u odjelu za bojenje u tvornici tekstila u Corinni i drugih dvadeset godina koje je provela radeći u tekstilnoj tvornici u Newportu. Pokušava disati kroz pamuk, vunu i najlon, a ne kroz alge.''

Ona dva mladića iz Zdravstvene službe grada Derryja uđu u kombi i odvezu se.

''Maine je sjeveroistočna kotva Appalačijskog gorja, Ralph - puno ljudi to ne shvaća, ali je tako - i May umire od apalačijske bolesti. Liječnici to nazivaju ''tekstilnim plućima''.'' ''Šteta. Sigurno ti je draga.''

McGovern se sjetno nasmije. ''Ma kakvi. Posjećujem je jer je ona posljednji vidljivi dio moje potraćene mladosti. Kadšto joj čitam i uvijek uspijem progutati jedan ili dva njezina suha stara zobena keksa, ali to je sve. Moja je briga za nju pouzdano sebična, uvjeravam te.'' Pouzdano sebična, pomisli Ralph. Kako čudna fraza. Tako megovernovska fraza.

''Zaboravi May,'' reče McGovern. ''Pitanje na usnama Amerikanaca u cijeloj zemlji je što ćemo s tobom, Ralphe. Viski nije djelovao, zar ne?''

''Ne,'' reče Ralph. ''Nažalost nije."

''U ime poglavito apropos igre riječi, jesi li ga iskušao do dna?'' Ralph kimne glavom.''Pa, moraš nešto učiniti u vezi s tim vrećicama ispod očiju jer u protivnom nikad nećeš povaliti

lijepu Lois.'' McGovern se zagleda u reakciju Ralphova lica pa uzdahne. ''Nije smiješno, ha?''''Ne. Imao sam naporan dan.''''Oprosti.''''U redu je.''Sjedili su neko vrijeme u druželjubivoj tišini, promatrali što se događa na njihovu dijelu Harris

Avenue. Tri djevojčice igrale su školice na parkiralištu kod Red Applea preko puta ulice. U blizini je stajala gospođa Perrine, uspravna poput stražara, i motrila ih. Prođe dječak s kapom Red Soxa35

okrenutom naopako, klimajući se u ritmu glazbe s njegova walkmana.Dva klinca su si dobacivali frizbi ispred Loisine kuće. Zalaje pas. Negdje je neka žena vikala Samu

da ode po sestru i dovede je kući. Uobičajena ulična podoknica, ništa osobito, ali se Ralphu učini neobično lažna. Vjerojatno zato što se u posljednje vrijeme naviknuo da Harris Avenue vidi praznu.

On se okrene McGovernu i reče: ''Znaš li što sam prvo pomislio kad sam te danas poslije podne ugledao na parkiralištu kod Red Applea? Unatoč svemu što se događalo?'' McGovern odmahne glavom.

''Pitao sam se gdje ti je šešir. Slamnati. Izgledao si mi tako čudno bez njega. Skoro gol. Na vidjelo s istinom - gdje si sakrio poklopac, sine?''

McGovern se dodirne po glavi, na kojoj su preostali pramenovi pahuljaste sijede kose bili brižljivo počešljani slijeva nadesno preko njegove ružičaste lubanje. ''Ne znam,'' reče on. ''Danas ujutro ga nije bilo. Skoro uvijek se sjetim odložiti ga na stol pokraj ulaznih vrata kad dođem kući, ali ga nema ondje. Vjerojatno sam ga stavio negdje drugdje, a točno sam mjesto smetnuo s uma. Još nekoliko godina i lutat ću svijetom u donjem rublju jer se neću moći sjetiti gdje sam ostavio hlače. Dio tog predivnog iskustva starenja, zar ne Ralph?''

Ralph kimne i nasmiješi se. Od svih starijih ljudi koje poznaje - a poznaje najmanje tridesetak ljudi s kojima prošeta po parku i upita ih za zdravlje - Bill McGovern najviše jamra zbog godina. Odnosio se prema svojoj iščezloj mladosti i nedavno preminuloj srednjoj dobi poput generala prema dva vojnika koji su dezertirali uoči velike bitke. No on to nikad ne bi priznao. Svatko ima pravo na svoje male ekscentričnosti; jedna od McGovernovih bila je teatralna morbidnost u vezi sa starenjem.

''Jesam li rekao nešto smiješno?'' upita McGovern.

''Molim?''

''Smješkao si se, pa sam pomislio da sam rekao nešto smiješno.'' Reče to pomalo razdražljivo, osobito za čovjeka koji uživa zadirkivati svog susjeda s gornjeg kata za zgodnu udovicu koja živi u ulici, ali Ralph se sjeti da je i za McGoverna danas bio dugi dan.

''Nisam uopće razmišljao o tebi,'' reče Ralph. ''Razmišljao sam o tome kako je Carolyn običavala govoriti skoro isto kao i ti - da je starenje kao loš desert na kraju odličnog objeda.''

To je barem bila samo polovična laž. Carolyn je zaista učinila tu usporedbu, ali je njome opisala tumor na mozgu koji ju je ubijao, a ne njezin život starije osobe. Ona ionako nije bila jako stara, imala je samo šezdeset četiri godine kad je umrla, a do posljednjih šest ili osam tjedana života, tvrdila je da se osjeća upola mlađom.

Preko puta njih, one tri djevojčice koje su se igrale školice priđu rubu pločnika, pogledaju lijevo-desno pa se uhvate za ruke i potrče preko ulice, smijući se. Na trenutak mu se pričini kao da su okružene sivom svjetlošću - aureolom koja im je osvjetljavala obraze i čela i nasmijane oči poput čudne, prosijavajuće vatre svetog Elma.36 Malčice uplašen, Ralph stisne oči pa ih ponovno naglo otvori. Sivi

omotač koji mu se prividio oko trojke djevojčica rasplinuo se. Lakne mu, ali mora se uskoro dobro naspavati. Mora.

''Ralph?'' McGovernov glas kao da je dolazio s drugog kraja trijema, iako se nije pomaknuo. ''Dobro ti je?''

''Naravno,'' reče Ralph. ''Razmišljam o Edu i Helen, ništa više. Bili, jesi li ikad primijetio da on gubi razum?''

McGovern odlučno odmahne glavom. ''Nikad,'' reče. ''Iako sam kadikad vidio masnice na Heleni, uvijek sam vjerovao njezinim objašnjenjima. Ne volim da me smatraju velikim naivcem, ali ću možda morati ponovno razmisliti o tome.''

''Što misliš da će im se dogoditi? Što prognoziraš?''

McGovern uzdahne i dotakne tjeme vrhom prstiju, nesvjesno pipajući nepostojeći slamnati šešir. ''Znaš me, Ralph, ja sam jedan u dugom nizu cinika. Mislim da se svakodnevni sukobi među ljudima rijetko rješavaju kao na televiziji. U stvarnosti oni se neprestano obnavljaju, vraćaju se u sve užim koncentričnim krugovima dok naposljetku ne nestanu. Samo što oni ne nestanu, nego presuše, kao blatne lokvice na suncu.'' McGovern zastane pa nastavi: ''A iza većine ostane isti ljigav talog.''

''Isuse,'' reče Ralph. ''To je zaista cinično.''

McGovern slegne ramenima. ''Većina umirovljenih profesora je cinična, Ralph. Vidimo učenike na početku, mlade i snažne, uvjerene da će njihov život biti drukčiji, gledamo kako se uvale u kal i kako se u njemu batrgaju, kao što su činili njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja. Mislim da će mu se Helen vratiti i da će Ed stanovito vrijeme biti dobar, a tad će je ponovno pretući i ona će ponovno otići. Kao jedna od onih country-western pjesmuljaka koje imaju na džuboksu u Nicky ''s Lunch. Neki ljudi moraju slušati tu pjesmu puno, puno puta prije no što shvate da je više ne žele čuti. No Helen je pametna mlada žena. Mislim da je njoj potreban još samo jedan stih.''

''Možda će i dobiti samo taj jedan stih,'' tiho reče Ralph. ''Tu nije riječ o pijanom suprugu koji se vraća kući petkom navečer i tuče ženu jer je izgubio plaću na pokeru a ona mu se usudila prigovoriti.''

''Znam,'' reče McGovern, ''ali si tražio moje mišljenje i ja sam ti ga rekao. Mislim da će Helen biti potrebna još jedna vožnja na vrtešci prije no što smogne snage prekinuti. A čak i tad će se sretati. Ovo je još prilično mali grad.'' On zašuti i zaškilji se niz ulicu. ''Pogledaj,'' reče on i podigne lijevu obrvu. ''Naša Lois. Dolazi lijepa, poput noći.''

Ralph ga nestrpljivo pogleda, što McGovern ili nije vidio ili se pretvarao kao da nije vidio. On ustane, još jednom vršcima prstiju dotakne mjesto na kojem nije bilo slamnatog šešira pa siđe niz stube pred nju na asfaltirani prilaz kući.

''Lois!'' poviče McGovern, klekne na jedno koljeno pred njom i teatralno raširi ruke. ''Dao Bog da se naši životi združe zvjezdanim sponama ljubavi! Sjedini svoju sudbu s mojom i daj da te poput vihora prenesem u podneblja druga u zlatnom automobilu svoje ljubavi!''

''Hej, govoriš li o medenom mjesecu ili pustolovini za jednu noć?'' upita Lois, smiješeći se nesigurno.Ralph gurne McGoverna u leđa. ''Ustaj, budalo,'' reče i uzme malu vrećicu koju je Lois nosila.

Pogleda u nju i ugleda tri limenke piva.McGovern ustane. ''Oprosti, Lois,'' reče. ''Združen utjecaj ljetnog sumraka i tvoje ljepote. Privremeno

ludilo, drugim riječima.''Lois mu se nasmiješi pa se okrene Ralphu. ''Upravo sam čula što se dogodilo,'' reče ona ''pa sam

došla najbrže što sam mogla. Bila sam cijelo poslijepodne u Ludlowu, igrala poker za sitniš s curama.'' Ralph nije morao pogledati u McGoverna da zna kako je njegova lijeva obrva - ona koja je rekla Poker s curama! Baš lijepo, divno, naša Lois! - poletjela nebu pod oblake. ''Je li Helen dobro?''

''Da,'' reče Ralph. ''Pa, možda baš i nije najbolje - zadržali su je preko noći u bolnici - ali nije u opasnosti.''

''A dijete?''

''Dobro je. Sad je kod Helenine prijateljice.''''Pođite na trijem, vas dvoje, pa mi sve ispričajte.'' Ona jednu ruku provuče ispod McGovernove, a

drugu ispod Ralphove, pa ih povede natrag uz prilaz. Tako se uspnu po stubama, kao dva ostarjela mušketira sa ženom, čiju su naklonost željeli osvojiti u danima svoje mladosti, na sigurnom između njih. Kad je Lois sjela u svoj stolac za ljuljanje, upali se ulična rasvjeta u Harris Avenue i zasvjetluca u sumraku poput dvostruke niske bisera.

6

Ralph te noći zaspi nekoliko trenutaka nakon što je glavu položio na jastuk i probudi se u 3:30 u petak ujutro. Odmah je znao da nema smisla ponovno pokušavati zaspati; može odmah produžiti do naslonjača u dnevnoj sobi.

Ipak ostane još malo ležati, zagledan u tamu, pokušavajući uhvatiti rep sna koji je sanjao. Nije mu uspijevalo. Samo se sjećao da je Ed bio u njemu ... i Helen ... i Rosalie, pas kojeg bi ponekad vidio kako hramlje niz Harris Avenue prije no što bi se pojavio Pete, raznosač novina.

I Dorrance je bio u snu. Ne zaboravi njega.Da, tako je. A tad, kao da se ključ okrenuo u bravi, Ralph se prisjeti čudne rečenice koju je izrekao

Dorrance kad su se prošle godine pokoškali Ed i grdosija ... rečenice koje se Ralph nije mogao večeras sjetiti. On, Ralph, držao je Eda, pokušavao ga pritisnuti na svijen poklopac automobila dovoljno dugo da se pribere a Dorrance je rekao

(Ja ne bih) da bi ga Ralph morao prestati dodirivati.

''Rekao je da mi više ne vidi ruke,'' promrmlja Ralph i stane stopalima na pod. ''Tako je.''Sjedio je tako neko vrijeme, pognute glave, kose neuredno nakovrčane na zatiljku, prstiju lagano

isprepletenih među bedrima. Naposljetku navuče papuče i odvuče se u dnevnu sobu. Bilo je vrijeme da pričeka izlazak sunca.

Četvrto poglavlje

1

Iako cinici uvijek zvuče uvjerljivije nego ćaknuti optimisti ovog svijeta, Ralphovo je životno iskustvo pokazalo da se oni prevare najmanje u jednakom broju slučajeva, ako ne i češće, i bilo mu je silno drago da se McGovern prevario u vezi s Helen Deepneau.

Činilo se da je u njezinu slučaju jedan stih bluesa s naslovom ''Pretučeno, slomljeno srce'' bio dovoljan.

U srijedu idućeg tjedna, upravo kad je Ralph zaključio da bi trebao naći ženu koju je Helen spomenula u bolnici (Tillbury, tako se preživala - Gretchen Tillbury) i pokušati se uvjeriti je li Helen dobro, on primi njezino pismo. Adresa pošiljatelja je bila jednostavna - samo Helen i Nat, High Ridge - ali je bila dovoljna da skine kamen s Ralphova srca. On sjedne na trijem, potrga jedan kraj omotnice i istrese dva lista papira s crtama ispunjenih Heleninim ulijevo nagnutim rukopisom.

Dragi Ralphe [počelo je pismo], pretpostavljam da si već sad pomislio da se ipak ljutim na tebe, ali se zaista ne ljutim. To je samo zbog toga što ne smijemo ni sa kim kontaktirati - ni telefonski ni pismeno - prvih nekoliko dana.

Kućni red. Jako mi se sviđa ovdje, a i Nati. Dabome da joj se sviđa; ima najmanje šestero djece njezine dobi koji pužu uokolo. A ja sam upoznala više ženu koje znaju kroz što sam prošla nego što sam očekivala. Hoću reći, na televiziji prikazuju emisije - Oprah'' razgovara sa ženama koje vole muškarce kojima služe kao vreće za boksanje - ali kad se to dogodi tebi, ne možeš se oteti dojmu da se to događa na način na koji se to još nikome nije dogodilo, na način potpuno nov svijetu. Olakšanje koje sam osjetila kad sum shvatila da to nije istina najbolje je što mi se dogodilo nakon dugo, dugo vremena...

Pisala je o kućanskim poslovima za koje je zadužena - rad u vrtu, pomoć u ličenju radionice, pranje zaštitnih drvenih prozorskih kapaka octom i vodom - te o Natinim pustolovinama dok uči hodati. U ostatku pisma pisala je o onome što se dogodilo i što namjerava učiniti u vezi s tim i tad je Ralph prvi put osjetio kroz kakvu je osjećajnu buru Helen prolazila, njezinu zabrinutost zbog budućnosti i, kao ravnoteža tome, silnu odlučnost da učini što je dobro za Nat... a i za sebe. Helen kao da je tek počela otkrivati da i ona ima pravo činiti što treba. Ralph je bio sretan da je to shvatila, ali i tužan kad je pomislio na ona mračna razdoblja kroz koja se morala probijati da bi došla do te jednostavne istine.

Razvest ću se od njega [pisala je]. Jedan moj dio (zvuči kao moja majka kad se oglasi) samo da ne zavija kad to tako izrijekom kažem, ali sam umorna od zavaravanja u vezi s mojom situacijom. Ovdje imamo puno terapija, ono kad ljudi sjede u krugu i potroše četiri kutije papirnatih maramica na sat, ali kao da svi komadići mozaika dolaze na svoje mjesto. U mom slučaju, jasno je da je čovjeka za kojeg sam se udala zamijenio opasni paranoik.

To što je ponekad pun ljubavi i drag nije dokaz protiv nego privid. Moram misliti na to da muškarac koji mi je nekoć brao cvijeće sad ponekad sjedi na trijemu i razgovara s nekim koga ondje nema, čovjekom kojeg naziva ''mali ćelavi liječnik''. Nije li to prekrasno? Mislim da znam kako je to sve počelo, Ralph, i kad se nađemo sve ću ti ispričati, ako želiš čuti.

Trebala bih se vratiti u kuću u Harris Avenue (makar nakratko) sredinom rujna, barem dok ne nađem posao ... uli dosta o tome, ta me tema nasmrt plaši! Dobila sam pisanice od Eda - odlomčić, ali mi je ipak laknulo - u kojem piše da stanuje u jednoj od kućica Hawking Laba u Fresh Harbour i da će ispoštovati odredbu o nekontaktiranju iz ugovora o kauciji. Napisao je da žali zbog svega, ali nisam stekla takav dojam, ako je zaista tako. Nisam očekivala mrlje od suza na pismu ili paketić s njegovim uhom, ali... ne

znam. Kao da se uopće nije ispričavao, nego kao da želi imati pismeni dokaz. Ima li smisla to što govorim? Priložio je i ček na 750 dolara, što pokazuje da shvaća svoje odgovornosti. To je dobro, ali mislim da bih bila sretnija da je napisao da je potražio psihijatrijsku pomoć. To je trebao napisati: osamnaest mjeseci oštre terapije. Rekla sam to na terapiji i nekoliko se ljudi nasmijalo kao da su mislili da se šalim. A nisam se šalila.

Ponekad mi se u glavi motaju užasne slike kad razmišljam o budućnosti. Vidim nas kako stojimo u redu ispred Mannae38 čekajući na besplatan obrok, ili sebe kako ulazim u sklonište za beskućnike na Trećoj ulici s Nat u naručju, umotanom u vuneni pokrivač. Kad se tog sjetim počnem se tresti a kadikad i plačem. Znam da je to glupost; diplomirala sam bibliotekarstvo, zaboga, ali si ne mogu pomoći. Znaš li što mi pomaže kad mi navru te užasne slike? Ono što si mi rekao nakon što si me odveo iza tezge u Red Appleu i posjeo me na stolac. Rekao si mi da imam puno prijatelja u ovom gradu i da ću se izvući.

Znam da imam najmanje jednog prijatelja. Jednog iskrenog prijatelja.Pismo je bilo potpisano Voli te Helen.Ralph obriše suze iz kutova očiju - u posljednje bi se vrijeme rasplakao kao kiša ni zbog čega,

vjerojatno zbog toga što je tako prokleto umoran - i pročita P.S.koji je ugurala na dnu lista i uz desnu marginu:

Rado bih da me posjetiš, ali muškarci ''nemaju pristupa'' zbog lako razumljivih razloga. Čak ne žele da spominjemo ni gdje se točno nalazimo! H.

Ralph je sjedio minutu-dvije s Heleninim pismom u krilu i gledao prema ulici.Bio je svršetak kolovoza, još je bilo ljeto ali je lišće topola počelo srebrnkasto bjelasati kad bi ih

pomilovao vjetar, a u zraku se osjećala prvu svježina. U izlogu RedApplea pisalo je ŠKOLSKI PRIBOR SVIH VRSTA! DOĐITE NAJPRIJE KODNAS! A u smjeru Newporta, na nekom starom seljačkom imanju gdje su zlostavljane žene odlazile

pokušati ponovno srediti svoj život, Helen Deepneau prala je drvene kapke za prozore i pripremala ih za još jednu dugu zimu.

Pažljivo vrati pismo u omotnicu i pokuša se sjetiti koliko su Ed i Helen bili oženjeni. Šest ili sedam godina, pomisli on. Carolyn bi znala. Koliko je hrabrosti potrebno da se upali traktor i izore ljetina koju si uzgajao šest ili sedam godina? upita se on. Koliko hrabrosti ustrajati u tome i učiniti to nakon što si potrošio toliko vremena na pripremu tla i na razmišljanje kad saditi, kad zalijevati i kad žeti? Koliko da bi se reklo, ''Moram prestati uzgajati grašak, grašak mi nije dobar, trebam pokušati s kukuruzom ili grahom. ''

''Puno,'' reče on i ponovno obriše kutove očiju. ''Vraški puno, rekao bih.''

Odjednom silno poželi vidjeti Helen, ponoviti to što se tako dobro sjećala da je čula, a što se on jedva sjećao da je rekao Bit ćeš dobro, izvući ćeš se, imaš puno prijatelja u gradu.

''Možeš se kladiti u to,'' reče Ralph. To što mu se Helen javila kao da mu je skinulo golem teret s leđa. On ustane, stavi njezino pismo u stražnji džep i krene niz Harris Avenue prema izletištu na Extensionu. Bude li imao sreće, zateći će ondje Fayea Chapina ili Dona Veaziea i odigrati koju partiju šaha.

2

Olakšanje koje je osjetio kad mu se Helen javila nije ublažilo Ralphovu nesanicu. Preuranjeno se buđenje nastavilo i do Labour Day-a otvarao je oči oko 2:45 ujutro.

Do desetog rujna - dana kad su Eda

Deepneaua ponovno uhitili, ovog puta zajedno s još petnaestoricom - prosječno trajanje Ralphova sna smanjilo se na približno tri sata i počeo se pomalo osjećati kao da je na stakalcu pod mikroskopom. Protozoica, to sam ja, pomisli on dok je sjedio u visokom naslonjaču i zurio u Harris Avenue. Kad bi se barem mogao tome nasmijati.

Njegov popis stopostotno sigurnih, provjerenih narodnih lijekova produljivao se i često bi pomislio kako bi mogao napisati veselu knjižicu o toj temi... ako se ikad dovoljno naspava da može ponovno sustavno misliti. Tog kasnog ljeta bio je priseban tek toliko da svakog dana uskoči u sparene čarape, a misli su mu se vraćale na njegove katarzične napore da nađe paketić juhe u kuhinjskom ormariću onog dana kad je Helen dobila batine. Nakon toga nije pao na tako niske grane, jer bi mu svake noći uspijevalo barem malo odspavati, ali se Ralph stravično bojao da će se ponovno naći u toj situaciji - a možda još i goroj - ako se nešto ne poboljša. Ponekad (najčešće kad bi sjedio u naslonjaču u pola pet ujutro), mogao bi se zakleti da osjeća kako mu mozak curi iz glave.

Raspon narodnih lijekova išao je od uzvišenih do komičnih. Najbolji primjer prvih bila je brošura u boji koja je reklamirala čuda ''Instituta za proučavanje sna'' države Minnesote u St. Paulu. Dobar primjer onih drugih bilo je ''Magično oko'', svestrana amajlija koja se prodavala putem tabloida iz supermarket, npr. National Enquirer i Inside View. Sue, prodavačica u Red Appleu, kupila je jednu i poklonila mu je jednog poslijepodneva. Ralph je pogledao u loše obojeno plavo oko koje je zurilo u njega iz medaljona (za koji je bio uvjeren da je započeo karijeru kao žeton za poker) i osjetio kako u njemu ključa neobuzdani smijeh. Nekako se uspio obuzdati dok nije stigao u sigurnost svog stana na drugoj strani ulice i zato je bio jako zahvalan. Ozbiljnost kojom mu ga je Sue darovala - i skupi zlatni lanac koji je provukla kroz rupicu na vrhu - bili su dokaz da ju je to prilično skupo stajalo. Ona se prema Ralphu odnosila sa strahopoštovanjem od dana kad su njih dvoje spasili Helen. Ralphu to nije bilo drago, ali nije znao što da učini. U međuvremenu, neće mu škoditi da nosi medaljon tako du ona vidi njegov obris ispod njegove košulje. No nije mu pomogao spavati.

Nakon što je uzeo Rulphovu izjavu u vezi s obiteljskim problemima obitelji Deepneau, detektiv John Leydecker odgurne stolac, ispreplete prste na njegovu ne zanemarivo obilnom vratu i reče da mu je McGovern rekao da Ralph pati od nesanice. Ralph prizna da je tako. Leydecker kimne glavom, ponovno zakotura stolac prema stolu, sklopi ruke na neuredno naslaganim papirima kojima je površina njegova radnog stola bila uglavnom zatrpana i ozbiljno se zagleda u Ralpha.

''Saće,'' reče on. Ton njegova glasa podsjeti Ralpha na McGovernov ton kad mu je predložio viski kao odgovor na njegov problem i on odgovori potpuno isto.

''Molim?''''Moj se djed kleo u njega,'' reče Leydecker. ''Nekoliko malih komadića saća prije spavanja, malo

prožvačite vosak - kao žvakaću gumu - pa ga ispljunite. Pčele luče neku vrst prirodnog uspavljujućeg sredstva kad rade med. Zaspat ćete kao top.''

''Ma nemojte,'' reče Ralph. Istodobno je bio uvjeren da je to potpuna glupost i potpuna istina. ''Gdje da nabavim saće?''

''U Nutri - trgovini zdrave hrane u trgovačkom središtu. Pokušajte. Za tjedan dana vaše će nevolje nestati.''

Ralph je uživao u tom eksperimentu - med iz saća bio je tako slatko moćan i prožimao ga cijelim bićem - ali se ipak probudio u 3:10 ujutro nakon prve doze, u 3:08 nakon druge i 3:07 nakon treće. Dotad je potrošio mali komadić saća koji je kupio i odmah ode u Nutru kupiti drugi. Njegova je vrijednost kao sedativa možda ništavna, ali je izvrstan obrok; da gaje barem prije otkrio.

Pokušao je umakati noge u toplu vodu. Lois mu je preko kataloga naručila nešto s nazivom ''Oblog za sve tegobe'' - stavite ga oko vrata a on bi trebao ublažiti vaš artritis i poboljšati san (Ralphu nije pomoglo ni zajedno ni za drugo, ali on je ionako imao najblaži oblik artritisa). Nakon slučajnog susreta s

Triggerom Vachonom u zdravljaku Nicky''s Lunch, pokuša s čajem od kamilice. ''Kamiljica je divota,'' reče mu Trig. ''Šuper ćeš spavati, Ralphie.'' 1 Ralph je zaista odlično spavao ... do 2:58 ujutro.

To su bili narodni i homeopatski lijekovi koje je kušao. Među onima koje nije kušao bila su pakiranja mega-vitamina koja su bila puno skuplja no što je Ralph mogao potrošiti od svog prihoda, yoga položaj s nazivom Sanjar (prema poštarevu opisu, Sanjar se Ralphu učinio dobrim načinom da samom sebi pregledaš hemoroide) i marihuana. Ralph je o ovom posljednjem pažljivo razmislio prije no što je zaključio da bi se to vjerojatno pokazalo protuzakonitom inačicom viskija i saća i čaja od kamilice. Usto, dozna li McGovern da Ralph puši travu, priči nikad ne bi bilo kraja.

Za vrijeme svih tih eksperimenata, glas u njegovu mozgu neprestano ga je zapitkivao hoće li zaista kušati oko daždevnjaka i jezik žabe krastače prije no što popusti i ode liječniku. Taj glas nije bio kritičan nego iskreno radoznao. I Ralph je postao prilično radoznao.

Desetog rujna, dana kojeg su se održale prve demonstracije ''Prijatelja života'' ispred centra WomanCare, Ralph zaključi da će pokušati nešto iz ljekarne ... ali ne Rexallove u središtu grada gdje su mu ispisivali Carolynine recepte. Poznaju ga ondje, dobro ga poznaju, a nije želio da Paul Durgin, ljekarnik u Rexallu, vidi da kupuje tablete za spavanje. Vjerojatno je to glupo - kao da ide na drugi kraj grada kupiti kondome - ali to nije ništa mijenjalo u njegovu načinu razmišljanja. Nikad nije kupovao u Rite Aidu preko puta Strawford parka, pa odluči otići ondje. Ako ljekarnička inačica oka daždevnjaka i jezika žabe krastače ne bude djelovala, zaista će otići liječniku.

Je li to istina, Ralphe? Zaista tako misliš?''Zaista,'' reče on glasno dok je polako hodao niz Harris Avenue na jarkom rujanskom suncu. ''Neka

sam proklet ako ovo budem još dugo trpio.'' Prazne priče, Ralph, s nevjericom mu odgovori glas.Bill McGovern i Lois Chasse stajali su kod parka i nešto živahno razgovarali. Bili podigne pogled,

ugleda ga i rukom mu da znak da priđe. Ralph to učini, iako mu se nije sviđala kombinacija izraza njihovih lica: užeglo zanimanje na McGovernovu licu, jad i zabrinutost na Loisinu, ''Jesi li čuo o događaju ispred bolnice?" upita ona Ralpha kad im je prišao.

"Nije bilo ispred bolnice i nije bio događaj,'' razdražljivo će McGovern. ''Bio je to prosvjed - lako su ga nazvali - i bio je ispred centra WomanCare, a to je iza bolnice. Odveli su nekoliko ljudi u zatvor - između šest i dvadesetak, nitko još ne zna točno.''

''Jedan od njih bio je Ed Deepneau!'' Lois reče bez daha i McGovern joj dobaci prezriv pogled. Bio je uvjeren da je bila njegova zadaća priopćiti tu vijest.

''Ed!'' prestravi se Ralph. ''Pa Ed je u Fresh Harbouru!''''Pogrešno,'' reče McGovern. Zbog iznošenog smeđeg šešira koji je danas stavio izgledao je pomalo

fakinski, poput novinara iz kriminalističkih drama iz četrdesetih godina. Ralph se upita je li slamnati šešir još izgubljen ili je umirovljen do jeseni. ''Danas ponovno hladi pete u našem slikovitom gradskom zatvoru.''

''Što se točno dogodilo?''Nijedno od njih nije točno znalo. U tom trenutku priča je bila samo glasina koja se proširila kroz

park poput zarazne prehlade glave, glasina koja je bila osobito zanimljiva u ovom dijelu grada jer je bila povezana s imenom Eda Deepneaua. Marie

Callan je ispričala Lois da su demonstranti počeli bacati kamenje i da su zato uhićeni. Prema riječima Stana Eberlyja, koji je prenio priču McGovernu malo prije nego je McGovern sreo Lois, netko - možda Ed, ali možda i netko drugi - pošpricao je suzavcem liječnike koji su prolazili između WomanCare centra i stražnjeg ulaza u bolnicu. Taj je prolaz tehnički bio javni prostor i postao je omiljeno okupljalište protivnika abortusa u ovih sedam godina koliko ih je WomanCare obavljao na osobni zahtjev pacijentica.

Te dvije verzije priče bile su tako nejasne i različite da je Ralph smatrao kako može prilično s pravom očekivati da nijedna nije istinita, da je vjerojatno bila riječ samo o nekoliko prerevnosnih ljudi koji su uhićeni zbog narušavanja posjeda ili nečeg sličnog. U gradićima poput Derryja, takve se stvari događaju; priče su se napuhavale poput lopti za plažu dok su prelazile od usta do usta.

No nije se mogao oteti dojmu da će ovaj put biti nešto ozbiljnije, uglavnom zato što se i u Billovoj i Loisinoj verziji spominjao Ed Deepneau, a Ed nije bio prosječni protivnik prekida trudnoće. To je bio momak koji je ženi s glave iščupao povelik pramen kose, promijenio izgled zuba i slomio joj ličnu kost samo zato što je ugledao njezino ime na peticiji na kojoj se spominjao WomanCare. To je bio tip koji je bio iskreno uvjeren da se netko s imenom Grimizni kralj - odlično ime za kečera, pomisli Ralph - mota po Derryju i da njegovi sluge odvlače njihove nerođene žrtve iz grada u kamionima (i još u nekoliko kamioneta u kojima su fetusi ugurani u bačve s oznakom WEED-GO). Ne, ako je Ed bio ondje, to znači da nije bila samo riječ o tome da je netko nehotice nekog raspalio natpisom po glavi.

''Pođimo k meni,'' neočekivano predloži Lois. ''Nazvat ću Simone Castonguay.Njezina je nećaka sekretarica u WomanCareu. Ako itko zna što se točno jutros ondje dogodilo, to je

Simone. Sigurno je nazvala Barbaru.''''Upravo sam krenuo u supermarket,'' reče Ralph. Lagao je, naravno, ali ne jako; samoposluživanje je

bilo odmah pokraj Rite Aid u malom trgovačkom središtu nedaleko od parka. ''A da svratim kad se budem vraćao?''

''U redu,'' reče Lois i nasmiješi mu se. ''Očekujemo te za nekoliko minuta, zar ne, Bili?''''Da,'' reče McGovern i neočekivano je povuče u zagrljaj. Morao je jako ispružiti ruke, ali je nekako

uspio. ''U međuvremenu si samo moja. Oh, Lois, kako će te slatke minute proletjeti!''Skupina mladih žena s djecom u kolicima (trač-grupa, pomisli Ralph) stajala je u parku kod ograde i

promatrala ih, vjerojatno privučena Loisinim pokretima ruku koji su bili skloni postati grandiozni kad bi se uzbudila. Kad je McGovern nagnuo Lois prema natrag i gledao u nju lažnim zanosom lošeg glumca na svršetku tanga, jedna od majki reče nešto drugoj i one se nasmiju, kreštavo, neljubazno, što Ralpha podsjeti na zvuk krede koja cvili po površini školske ploče ili vilice koju netko povlači po porculanskim sudoperima. Pogledaj te smiješne starce, govorio je taj smijeh. Pogledaj smiješne starce, koji se pretvaraju da su ponovno mladi.

''Prekini, Bili!'' reče Lois. Pocrvenjela je, možda ne samo zbog uobičajenog Billova zafrkavanja. I ona je čula smijeh iz parka. I McGovern ga je bez sumnje čuo, ali je McGovern pomislio da se one žene smiju s njim, a ne njemu. Ponekad, umorno pomisli Ralph, ponešto napuhan ego može biti štit.

McGovern pusti Lois, skine šešir, mahne njime u visini struka i pretjerano se nakloni. Lois je bila zauzeta provjerom je li njezina svilena bluza uredno ugurana u suknju pa nije obraćala pozornost na njega. Rumen koja ju je oblila već je izblijedjela i Ralph shvati da je blijeda i da se ne osjeća dobro. Nadao se da neće oboljeti.

''Svrati, ako budeš mogao,'' tiho reče Ralphu.

''Hoću, Lois.''McGovern je rukom obgrli oko struka, pokretom iz milja, prijateljskim i iskrenim, i oni krenu niz

ulicu. Dok je gledao za njima, Ralph odjednom osjeti déjà vu, kao da ih je u takvoj pozi već negdje vidio. Ili u nekom drugom životu. A tad, kad je McGovern maknuo ruku i razbio opsjenu, sjeti se: Fred Astaire vodi tamnokosu i prilično bucmastu Ginger Rogers na mjesto snimanja u nekom malom gradu, gdje će plesati na glazbu Jeromea Kerna ili možda Irvinga Berlina.

Čudno, pomisli on, pa se okrene prema malom trgovačkom središtu na pola puta Up-Mile Hilla. Jako čudno. Bill McGovern i Lois Chasse su prema Fredu Astaireu i Ginger Rogers kao nebo i z -

''Ralph?'' zovne ga Lois i on se okrene. Između njih je bilo jedno raskršće i cijeli blok kuća. Automobili su jurili gore-dolje po Elizabeth Street, pa su Ralphov vidik pretvorili u vizualno mucanje. ''Molim?'' vikne on.

''Izgledaš bolje! Odmornije! Spavaš li konačno?''''Da!'' odvrati on pomislivši Još jedna mala opravdana laž.''Nisam li ti rekla da ćeš se bolje osjećati čim dođe do smjene godišnjih doba?Vidimo se!''Lois mu mahne prstima i Ralph se začudi kad ugleda žarkoplave kose crte koje su izvirale iz kratkih

ali pomnjivo oblikovanih nokata. Izgledale su poput tragova koje ostavljaju zrakoplovi na nebu. Koji je to vrag - ?

On stisne oči pa ih brzo otvori. Ništa. Samo Bill i Lois koji idu ulicom premaLoisinoj kući, leđima okrenuti prema njemu. Nikakvih žarkoplavih dijagonala u zraku, ništa slično

tome - Ralph spusti pogled na pločnik i ugleda kako Lois i Bili ostavljaju tragove za sobom na betonu, tragove koji su izgledali točno kao obrisi stopala u starim plesnim priručnicima Arthura Murraya40 koji bi stizali poštom. Loisini su bili sivi.

McGovernovi - veći ali ipak neobično nježni - tamnomaslinasti. Sjajili su na pločniku i Ralph, koji je stajao na kraju Elizabeth Street i kojemu se donja čeljust objesila skoro do ključne kosti, shvati da se iz njih dižu mali pramenovi obojena dima. Ili možda pare.

Zahrči gradski autobus za Old Cape i na trenutak mu zakloni vidik, a kad je prošao, tragovi su nestali. Na pločniku nije bilo ničeg osim kredom napisane poruke u izblijedjelom ružičastom srcu: SAM + DEANIE ZAUVIJEK.

Ralph, tragovi nisu nestali; njih uopće nije ni bilo. Svjestan si toga, zar ne?Da, znao je. Zamisao da Bill i Lois izgledaju kao Fred Astaire i Ginger Rogers udarila mu je u glavu;

korak od te zamisli do priviđenja nepostojećih tragova stopala na pločniku poput tragova stopala u dijagramima plesnih koraka Arthura Murraya bio je na određen način bizarno logičan. Svejedno, bilo je jezivo. Srce mu je prebrzo udaralo i kad na trenutak zatvori oči pokušavajući se smiriti, ugleda one crte kako izlaze iz Loisinih prstiju poput žarkoplavih avionskih tragova.

Moram se bolje naspavati, pomisli Ralph. Moram. Ako se ne naspavam, svašta će mi se početi priviđati.

''Tako je,'' promrmlja on u bradu kad se ponovno okrenuo put ljekarne. ''Svašta.''

3

Poslije deset minuta, Ralph je stajao u prednjem dijelu ljekarne Rite Aid i gledao u natpis koji je bio obješen lancima zu strop. OSJEĆAJTE SU BOLJE U RITE AlD-u! pisalo je na njemu, kao da je osjećati se dobro cilj dostižan svakom razboritom, vrijednom kupcu. Ralph je u to sumnjao.

Ovo je znači, zaključi Ralph, prodavanje lijekova na velikoj nozi. U usporedbi s tim, Rexall (gdje je on obično tržio), izgledao je poput stana u radničkom naselju. Neonom osvijetljeni prolazi izgledali su dugi poput kuglačkih staza i u njima je bilo izloženo sve, od tostera do slagalica. Nakon kraćeg proučavanja, Ralph zaključi da prolaz br. 3 sadrži većinu lijekova u slobodnoj prodaji i da je vjerojatno najsigurnije zaći u njega. On je polako prolazio dijelom označenim LIJEKOVI ZA ŽELUDAC, nakratko proboravio u kraljevstvu ANALGETIKA i brzo prošao kroz zemlju LAKSATIVA. Između LAKSATIVA i DEKONGESTATORA, on se zaustavi.

To je to, narode - moj posljednji pokušaj. Nakon ovog, preostaje mi samo doktor Litchfield, a ako on predloži da žvačem saće ili pijem čaj od kamilice, vjerojatno ću eksplodirati pa će me obje sestre i tajnica morati odvajati od njega.

ZA BOLJI SAN, pisalo je na natpisu nad tim dijelom prolaza br. 3.Ralph koji nikad nije upotrebljavao puno lijekova (u protivnom bi bez sumnje došao ovamo puno

prije), nije znao točno što je očekivao, ali sigurno ne to raspojasano, skoro nepristojno obilje proizvoda. Njegov je pogled klizio preko kutija (uglavnom smirujuće plavih) i čitao nazive. Većina ih se činila neobičnim i pomalo zlokobnim: Compoz, Nytol, Sleepinal, Z-power, Sominex, Sleepinex, Drow-Zee. Bila je tu čak i njihova vlastita mješavina sredstva za spavanje pod imenom ''Rite Aid''.

Sigurno se šališ, pomisli on. Ništa od ovog neće ti pomoći. Vrijeme je da se prestaneš zajebavati, zar ti to nije jasno? S obzirom na to da su ti se počeli priviđati obojeni tragovi stopala na pločniku, vrijeme je da se prestaneš zajebavati i odeš liječniku.

Ali negdje je iza tih riječi čuo doktora Litchfielda, čuo ga tako jasno kao da se u njegovoj glavi uključio magnetofon: Vaša supruga pati od glavobolja zbog napetosti, Ralph - neugodnih i bolnih, ali neopasnih po život. Mislim da možemo riješiti taj problem.

Neugodne i bolne, ali neopasne po život - da, tako je rekao. A tad je posegnuo za svojom knjižicom recepata i ispisao narudžbu za prvu gomilu beskorisnih tableta dok je sićušna kvržica ćelija-uljeza u Carolyninoj glavi nastavila odašiljati svoje mikroiskre uništenja. Možda je doktor Jamal imao pravo, možda je već i tada bilo prekasno, ali možda je Jamal kenjao kvake, možda je Jamal bio samo stranac u tuđini i pokušavao se ne zamjerati, pokušavao ne natezati mačka za rep. Možda je bilo ovako a možda i onako; Ralph nije sigurno znao a nikad i neće. Samo je znao da doktora Litchfielda nije bilo kad je došlo vrijeme za dvije posljednje bračne obveze: njene da umre a njegove da je gleda kako umire.

Želim li kroz to ponovno proći? Otići Litchfieldu i gledati kako ponovno poseže za svojom knjižicom recepata?

Možda će ovog puta uspjeti, reče samom sebi, unatoč samom sebi. No istog trenutka iskrade mu se ruka, naizgled sama od sebe i uzme kutiju sleepinexa s police.

On je okrene, odmakne je malo od očiju kako bi pročitao mala slova sa strane kutije i polako očima prijeđe preko popisa aktivnih sastojaka. Nije znao kako izgovoriti većinu riječi na kojima bi slomio jezik a još manje što znače ili kako bi mu trebale pomoći da bolje spava.

Da, on odgovori glasu. Možda će ovog puta djelovati. Ali možda bi pravi odgovor bio naći drugog liječ -

''Izvolite?'' upita neki glas iza Ralphova ramena.Upravo je vraćao kutiju sleepinexa na njezino mjesto, namjeravajući uzeti nešto što je manje zvučalo

poput opasnog lijeka iz romana Robina Cooka,41 kad je taj glas progovorio. Ralph poskoči i sruši desetak kutijica sintetskog sna na pod.

''Oh, oprostite - baš sam nespretan!'' reče Ralph i pogleda preko ramena.

''Nema veze. Ja sam kriv.'' I prije no što je Ralph uspio podići dvije kutije Sleepinexa i jednu kutiju Drow-Zee kapsula, muškarac u bijeloj kuti koji mu se obratio pokupio je ostatak i ponovno ih poslagao brzinom krupijea na brodovimakockarnicama koji dijeli karte za poker. Prema zlatnim slovima na iskaznici pričvršćenoj na njegovim grudima, to je bio JOE WYZER, LJEKARNIK RITE AIDA.

"Krenimo od početka,'' reče Wyzer, otare ruke od prašine i okrene se prema Ralphu prijateljski se smiješeći. ''Što trebate? Izgledate izgubljeno.''

Ralphovu prvu reakciju - nezadovoljstvo jer su ga uznemirili dok je sa sobom vodio dubokouman razgovor - zamijeni oprezna zainteresiranost. ''Pa, ne znam,'' reče on i rukom pokaže na izvor čarobnih napitaka za spavanje. ''Djeluje li koji od ovih?''

Wyzer se nasmiješi još jače. On je bio visok, sredovječan muškarac bijele puti i prorijeđene smeđe kose koju je češljao na razdjeljak posred glave. Ispruži ruku. Ralph je jedva uzvratio jednakim uljudnim pokretom, a ruka mu je već bila progutana. ''Ja sam Joe,'' reče ljekarnik i slobodnom rukom lupne po iskaznici zlatne boje. ''Nekad sam bio Joe Wyze, ali sad sam stariji pa sam Wyzer.''

Taj je štos imao podugačku bradu, ali za Joea Wyzera nije izgubio svoj čar, jer se on grohotom nasmije. Ralph uljudno rastegne usta u smiješak začinjen zrncem soli tjeskobe. Ruka koja je obuhvatila njegovu bila je očito snažna i on se pobojao da bi njegova ruka mogla završiti u gipsu stisne li je ljekarnik jako. Na trenutak poželi da je svoj problem ipak pokušao riješiti u ljekarni Paula Durgina. Wyzer dvaput zdušno stisne njegovu ruku pa je pusti.

''Ja sam Ralph Roberts. Drago mi je, gospodine Wyzer.''

''I meni. A sad nekoliko riječi o djelotvornosti ovih lijepih proizvoda. Dopustite mi da odgovorim na vaše pitanje svojim pitanjem, na primjer, kenja li medvjed u telefonskoj govornici?''

Ralph prasne u smijeh. ''Rekao bih rijetko,'' reče on kad je napad smijeha oslabio.''Točno. Više nemam pitanja, časni sude.'' Wyzer pogleda u sredstva za spavanje, zid obojen raznim

nijansama plavog. ''Hvala Bogu da sam ljekarnik a ne trgovački putnik, gospodine Roberts, u protivnom bih umro od gladi pokušavajući uvaliti te proizvode idući od vrata do vrata. Patite od nesanice? Pitam vas djelomice zato što pregledavate police sa sredstvima za spavanje, a djelomice zato što imate upale obra/e i oči.''

Ralph reče: ''Gospodine Wyzer, bio bih najsretniji čovjek na svijetu kad bih jednu noć uspio odspavati pet sati, a zadovoljio bih se i s četiri.''

''Koliko to traje, gospodine Roberts? Ili biste da vas radije zovem Ralph?''''Može Ralph.''''Dobro. A ja sam Joe.''''Mislim da je počelo u travnju. Mjesec dana ili šest tjedana nakon što mi je umrla supruga.''''Žao mi je da ste izgubili suprugu. Primite moju sućut.''''Hvala,'' reče Ralph, pa ponovi staru formulu. ''Jako mi nedostaje, ali mi je odlanulo kad je njezinoj

patnji došao kraj.''''Samo što sad vi patite. Već ... da izračunam.'' Wyzer brzo prebroji svoje krupne prste. ''Pola godine.''Ralpha očaraju ti prsti. Iz njih nisu izlazili tragovi zrakoplova, ali vrh svakog kao da je bio obavijen

blještavom srebrnkastom izmaglicom, poput providne aluminijske folije. Ralph se ponovno prisjeti Carolyn i fantomskih mirisa na koje se žalila posljednje svoje jeseni - klinčići, kanalizacija, zagorjela šunka. Možda je to muška inačica toga, možda začetak njegova tumora na mozgu nije najavila glavobolja nego nesanica.

Ralphe, samodijagnostikom se bave budale, pa lijepo prekini s tim.On odlučno ponovno svrne pogled na Wyzerovo krupno, ugodno lice. Oko njega nije bilo

srebrnkaste omaglice, ni traga omaglici. Bio je gotovo siguran u to.''Tako je,'' reče on. ''Traje već pola godine. Čini mi se da traje dulje. Zapravo puno dulje.''''Jeste li primijetili neki obrazac? Najčešće ga ima. Na primjer, prevrćete li se po krevetu prije no što

zaspite, ili - '' ''Prerano se budim.''Wyzerove obrve se podignu. ''A pročitali ste i nešto knjiga o tome, pretpostavljam.'' Da je Litchfield

izrekao tu opasku, Ralph bije shvatio kuo snishodljivost. U riječima Joea Wyzera nije osjetio snishodljivost nego iskreno divljenje.

"Pročitao sam sve knjige iz knjižnice o tome, ali nisam puno doznao, a i to što sam doznao nije mi osobito pomoglo,'' reče Ralph i zašuti, pa doda: ''Zapravo, ništa mi nije nimalo pomoglo.''

''Dopustite da vam ja kažem sve što znam o tom problemu, a vi samo mahnite rukom kad ja zađem na teritorij koji ste vi već istražili. Usput da vas upitam, tko je vaš liječnik?''

''Litchfield.''

''Aha. A lijekove obično kupujete kod ... ? U ljekarni People ''s Drug u trgovačkom centru? Ili kod Rexalla u središtu grada?''

''Kod Rexalla.''''Danas ste ovdje inkognito, pretpostavljam.''Ralph porumeni... pa se nasmiješi. ''Otprilike tako.''''Aha. A ne moram vas ni pitati jeste li bili kod Litchfielda posavjetovati se u vezis vašom tegobom, zar ne? Jer da jeste, ne biste istraživali predivan svijet lijekova u slobodnoj

prodaji.''

''Znači, tako se zovu? Lijekovi u slobodnoj prodaji.''

''Recimo to ovako - bilo bi mi puno milije da prodajem većinu tih gluposti s prikolice velikih crvenih kola s kričavim žutim kotačima.''

Ralph se nasmije, a kad je to učinio, blještav, srebrnkast oblak koji se stvorio ispred kute Joea Wyzera rasprši se.

''Takva bi mi se vrsta prodavanja svidjela,'' reče Wyzer i sjetno se nasmiješi.''Nabavio bih si dražesni curetak da pleše u grudnjaku sa šljokicama i haremskim dimijama ... nazvao

bih je Mala Egipćanka, kao u onoj staroj pjesmi Coastersa43... ona bi služila za zagrijavanje.A imao bih i bendžistu. Iskustvo me naučilo da nema ništa bolje od svirke na bendžu da ljudi

odriješe kesu.''Wyzer odvrati pogled s lijekova za ublažavanje zatvora i lijekova za ublažavanje bolova, uživajući u

svom kičastom sanjarenju. A tad ponovno pogleda Ralpha.''Za osobu koja se prerano budi kao što ste vi, Ralph, ovi su lijekovi potpuno beskorisni. Više će vam

koristiti čaša pića ili jedan od onih uređaja za masažu koje prodaju putem kataloga, a sudeći prema vašem izrazu lica, vjerojatno ste to već pokušali.''

''Da.''''Zajedno s dvadesetak drugih narodnih lijekova koje su provjerili stari noćni vukovi.''Ralph se ponovno nasmije. Ovaj mu se čovjek počeo jako sviđati. ''Pokušajte s četrdesetak i bit ćete

puno bliže točnoj procjeni.''''Marljiv ste kao crv, nema što,'' reče Wyzer i mahne rukom prema plavim kutijama. ''Ovi su lijekovi

zapravo antihistamini i djeluju svojom nuspojavom - od antihistamina se ljudima spava. Pročitajte što piše u kutiji comtrexa ili benadryla na polici za dekongestatore i vidjet ćete da ih ne smijete uzimati ako ćete voziti automobil ili baratati nekim teškim strojem. Za ljude koji pate od povremene nesanice, sominex katkad djeluje jer ih gume laktom u san. Ali vama ne bi pomogli, jer vaš problem nije kako zaspati, nego spavati, je li tako?''

''Tako je.''''Smijem li vas upitati nešto osobno?''''Naravno. Možete.''''Imate li kakvih problema s doktorom Litchfieldom u vezi s tim? Možda sumnjate da bi on mogao

shvatiti koliko vas ta nesanica izluđuje?''''Da,'' zahvalno će Ralph. ''Mislite li da bih trebao otići k njemu na pregled?

Pokušati mu rastumačiti (ako da shvati?'' Na to će pitanje Wyzer dabome odgovoriti potvrdno i Ralph će naposljetku nazvati. Nazvat će Litchfielda, mora nazvati Litchfielda, to mu je sad postalo jasno, Ludost je i pomisliti u njegovoj se dobi vezati uz drugog liječnika,

Možeš li Litchjleldu reći da ti se priviđaju stvari? Možeš li mu ispričati o plavim munjama koje su sijevale iz jagodica prstiju Lois Chasse? O tragovima stopala na pločniku, poput onih u plesnim brošurama Arthura Murray a? O srebrnkastom sjaju oko jagodica prstiju Joea Wyzera? Zaista ćeš sve to ispričati Litchfieldu? A ako nećeš, ako ne možeš, zašto bi uopće i otišao na pregled kod njega, bez obzira na preporuku ovog čovjeka?

No Wyzer ga iznenadi potpuno neočekivanim odgovorom. ''Još sanjate?''''Da. Zapravo prilično često, s obzirom na to da spavam oko tri sata na noć.''''Jesu li vam snovi suvisli? Sastoje li se od smislenih događaja, imaju li neki povezani sadržaj, bez

obzira na to kako šuknut, ili su to samo nabacane slike?''Ralph se sjeti sna otprije nekoliko noći. On i Helen Deepneau i Bill McGovern igrali su frizbi utroje

nasred Harris Avenue. Helen je na nogama imala par golemih, glasnih niskih cipela s debelim đonom; McGovern je nosio trenirku s bocom votke nacrtanom na njoj. NAJBOLJA OD NAJBOLJIH, pisalo je na trenirci. Frizbi je bio žarkocrven s fluorescentnim zelenim crtama. Pojavila se i Rosalie, kuja. Netko joj je oko vrata privezao izblijedjeli plavi rubac koji je lepršao dok je ona šepesala prema njima. Odjednom poskoči u zrak, zgrabi frizbi i odjuri noseći ga u zubima. Ralph je htio potrčati za njom, ali McGovern reče: Smiri se, Ralph, dobit ćemo cijeli sanduk frizbija za Božić. Ralph se okrenuo prema njemu želeći mu rastumačiti da je Božić tek za tri mjeseca i upitati što će učiniti ako se budu željeli igrati frizbijem u međuvremenu, ali prije no što je to uspio, sanje ili završio ili se pretvorio u neki drugi, manje upečatljiv, film uma.

''Ako sam dobro shvatio što želite reći,'' odgovori Ralph ''moji su snovi suvisli.'' ''Dobro. Želio bih znati jesu li i lucidni. Lucidni snovi ispunjavaju dva zahtjeva.

Kao prvo, znate da sanjate. Kao drugo, često možete utjecati na tijek snova, više ste od pasivnog promatrača.''

Ralph kimne glavom. ''Naravno, i takve sanjam. Zapravo, u posljednje vrijeme ih puno sanjam. Upravo sam razmišljao o jednom koji sam sanjao prošle noći. U njemu je kuja lutalica koju povremeno viđam odjurila s frizbijem kojim smo se igrali ja i moji prijatelji. Rasrdio sam se zato što je prekinula igru i pokušavao je prisiliti da ispusti frizbi tako da joj pošaljem misao. Nekom vrstom telepatske naredbe.''

On se tiho zasmijulji od neugode, ali Wyzer samo ravnodušno kimne glavom. ''Je li uspjelo?''''Ne ovog puta,'' reče Ralph ''ali mislim da sam to činio u drugim snovima. Samo što nisam siguran,

jer većina snova koje sanjam izblijedi čim se probudim.''''To se svima događa,'' reče Wyzer. ''Mozak se prema većini snova odnosi kao prema otpadu i

pohranjuje ih u iznimno kratkotrajnoj memoriji.''''Puno znate o tome, zar ne?''''Nesanica me jako zanima. Kao student sam napisao dva istraživačka rada o vezi između snova i

poremećaja sna.'' Wyzer pogleda na sat. ''Sad imam odmor. Biste li sa mnom popili kavu i pojeli pitu od jabuka? Druga vrata do nas je zalogajnica i pita je divna.''

''Zvuči dobro, ali bih radije popio Fantu. Pokušavam smanjiti pijenje kave.''''Razumljivo, ali potpuno nepotrebno,'' veselo reče Wyzer. ''Ralph, kofein nije vaš problem.''''Ne, vjerojatno nije ... ali što je onda?'' Ralph je dotad s prilično uspjeha branio pristup jadikovkama

u glas, ali su se sad ipak uspjele uvući u nj.Wyzer ga srdačno lupne po ramenu i ljubazno ga pogleda. ''O tome ćemo razgovarati,'' reče on.

''Pođimo.''

Peto poglavlje

1

''Razmišljajte o tome ovako,'' preporuči mu Wyzer poslije pet minuta. Bili su u zdravljaku u stilu New Agea44 s nazivom ''Day Break, Sun Down''.45 Restoran je po Ralphovu shvaćanju bio odveć pun biljaka, jer je on bio pristaša starinskih zdravljaka koji su svjetlucali od kroma i mirisali na mast, ali je pita bila dobra pa iako kava nije bila dorasla Loisinoj - Lois je kuhala najbolju kavu na svijetu - bila je jaka i vruća.

''Kako?'' upita Ralph.

''Ljudski rod žudi za nekim stvarima. Uglavnom ne za onima koje se spominju u udžbenicima povijesti ili razvitka građanskog društva, nego o bitnim stvarima. Krov nad glavom, tri topla obroka i krevet. Pristojan spolni život. Dobra probava. Ali možda najviše za onim što vama nedostaje, prijatelju. Jer zaista nema ničeg na svijetu što bi se moglo mjeriti sa zdravim snom, zar ne?'' ''Tu ste u pravu,'' reče Ralph.

Wyzer kimne glavom. ''San je podcijenjeni junak i liječnik siromaha. Shakespeare je rekao da je to nit koja krpa rasporen rukav brige, Napoleon gaje nazvao blagoslovljenim svršetkom večeri, a Winston Churchill - jedna od najvećih nespavalica dvadesetog stoljeća - rekao je da mu san jedini ublažava njegove duboke depresije. Sve sam to napisao u svojim sastavima, ali svi ti navodi vode upravo izvedenom zaključku: ništa na svijetu ne može se usporediti sa zdravim snom.''

''I vi ste patili od istog problema, zar ne?'' upita odjednom Ralph. ''Jeste li me zato ... ovaj ... uzeli pod svoje okrilje?''

Joe Wyzer se široko nasmiješi. ''To sam učinio?''''Mislim da jeste.''''Hej, nije to tako loše. Odgovor je da. Patim od nesanice od svoje trinaeste godine. Zato sam napisao

ne samo jedan rad o toj temi nego dva.''

''Kakvo je stanje sad?''

Wyzer slegne ramenima. ''Prilično dobra godina. Ne i najbolja, ali se ne tužim. U dobi od dvadesetak godina problem je bio akutan - pošao bih u krevet u deset sati, zaspao u četiri, ustao u sedam i vukao se kroz dan poput epizodista u tuđoj noćnoj mori.''

Taj je osjećaj Ralphu bio tako poznat da mu se koža na leđima i rukama naježila.

''A sad slijedi ono najzanimljivije što ću vam reći, Ralphe, pa zato poslušajte pomnjivo.''

''Slušam.''

''Ono što ne smijete smetnuti s uma je to da ste razmjerno zdravi, iako se uglavnom užasno osjećate. Nisu sve vrste sna jednake - ima dobrog sn''a i lošeg sna. Ako još suvislo sanjate, a što je još važnije, ako su vam snovi lucidni, znači da još dobro spavate. Zbog toga, recept za tablete za spavanje mogao bi biti najgore rješenje za vas u ovom trenutku. A ja poznajem Litchfielda. On je simpatičan momak, ali obo- žava tu knjižicu s receptima.''

"Imate i moj glas,'' reče mu Ralph, pomislivši na Carolyn.

"Ispričate li Litchfieldu što ste ispričali meni na putu do zdravljaka, prepisat će vam benzodiazepin - vjerojatno Dalmane ili Restoril, a možda Halcio ili Valium. Spavat ćete, uli ćete platiti ceh. Benzodiazepini stvaraju ovisnost, oni su depresori disanju i najgore od svega, za ljude poput vus i mene, smanjuju trajanje REM-faze,46 odnosno trajanje »novu.

''Kakva je vaša pita? Pitam vas jer ste je jedva okusili.''

Ralph zagrize povelik zalogaj i proguta ne okusivši ga. ''Dobra je," reče. ''A sad mi recite zašto se mora sanjati da bi se dobro spavalo.''

''Kad bih na to pitanje mogao odgovoriti, povukao bih se iz prodaje lijekova i postao guru sna.'' Wyzer je pojeo svoju pitu i sad je jagodicom svog kažiprsta kupio veće mrvice s tanjura. ''REM je, dabome, kratica od ''rapid eye movement'' i REM-faza i vrijeme sanjanja postali su u narodu istoznačnice, ali nitko zapravo ne zna kako su pokreti očnih jabučica sanjača zapravo povezani s njihovim snovima. Čini se nevjerojatnim da pokreti očiju znače da one ''gledaju'' ili ''prate'', jer znanstvenici koji se bave spavanjem vide puno tih pokreta čak i kad ljudi na kojima se vrše ispitivanja opišu svoje snove kao prilično statičke - snovi o razgovorima, na primjer, poput ovog koji mi sad vodimo. Slično tome, nitko stvarno ne zna zašto postoji veza između lucidnih, suvislih snova i općeg duševnog zdravlja: što više takvih snova određena osoba sanja, to je zdravija, što ih je manje, to je slabijeg zdravlja. Postoji ljestvica.'' ''Duševno je zdravlje prilično širok pojam,'' nepovjerljivo reče Ralph.

''Da.'' nasmiješi se Wyzer. ''Podsjeća me na naljepnicu koju sam vidio prije nekoliko godina: GLASAJ ZA DUŠEVNO ZDRAVLJE ILI ĆU TE UBITI. Dakle, riječ je o nekim temeljnim, mjerljivim sastavnicama: kognitivnim sposobnostima, sposobnostima rješavanja problema induktivnim i deduktivnim metodama, sposobnosti uočavanja odnosa, pamćenje - ''

''Pamćenje mi je loše u posljednje vrijeme,'' reče Ralph. Mislio je na svoju nesposobnost da se sjeti telefonskog broja filmskog centra i njegova dugog lova po kuhinjskom ormariću za izgubljenim paketićem gotove juhe.

''Aha, vjerojatno patite od gubitka kratkoročnog pamćenja, ali vam je šlic zakopčan, košulju niste odjenuli naopako, a kladim se da biste znali kako vam glasi srednje ime kad bih vas upitao. Ne umanjujem vaš problem - meni bi to posljednjem palo na um - ali vas molim da na nekoliko minuta promijenite vaš odnos. Da mislite samo na ona područja života u kojima odlično funkcionirate.''

''U redu. Ti lucidni i suvisli snovi - pokazuju li oni samo koliko dobro funkcioniramo, poput pokazatelja količine goriva u automobilu, ili nam pomažu funkcionirati?''

''Nitko ne zna točno, ali je najvjerojatniji odgovor malo od oboga. Potkraj pedesetih godina, kad su liječnici počeli iz upotrebe povlačiti barbiturate - posljednji zaista popularan lijek za dobro raspoloženje bio je lijek s nazivom Thalidomide47 - nekoliko je znanstvenika čak tvrdilo da dobar san, o kojem smo polomili jezik, i snovi nisu povezani.''

''I?''''Testovi ne govore u prilog toj postavci. Ljudi koji prestanu sanjati ili im se san stalno prekida imaju

puno problema, uključujući i gubitak spoznajnih sposobnosti i emocionalne stabilnosti. A počnu patiti i od problema percepcije, na primjer hiperstvarnost.''

Iza Wyzera, na drugom kraju šanka, sjedio je čovjek i čitao primjerak derryjevskih News. Vidjele su se samo njegove ruke i tjeme. Na lijevoj ruci nosio je prilično razmetljiv ružičasti prsten. Naslov na vrhu naslovne stranice glasio je

ZAGOVORNICA PRAVA NA POBAČAJ PRISTALA ODRŽATI PREDAVANJE U DERRYJU IDUĆEG MJESECA. Ispod njega, malo manjim slovima, pisao je podnaslov: Organizacije koje zagovaraju pravo na život najavile organizirane prosvjede. U sredini stranice bila je fotografija u boji Susan Day, na kojoj je puno bolje izgledala nego na fotografijama na plakatu koji je vidio u izlogu

trgovine ''Iznošena Rose, polovna odjeća''. Na njima je izgledala obično, pomalo zlokobno; na ovoj je zračila. Njezina duga, plava kosa boje meda bila je zategnuta od lica. Imala je tamne, pametne, upečatljive oči. Činilo se da je pesimizam Hamiltona Davenporta bio neutemeljen; Susan Day ipak dolazi.

A tad Ralph ugleda nešto zbog čega zaboravi i na Hama Davenporta i na Susan Day.Oko ruku i jedva vidljiva tjemena glave čovjeka koji je čitao te novine počela se navlačiti sivoplava

aura. Poglavito je bila izrazita oko njegova prstena s ružičastim oniksom. Ta aura nije prigušila prstenov sjaj, nego kao da gaje još pojačala i pretvorila kamen prstena u nešto što je sličilo na asteroid u silno realističnom filmu znanstvene fantastike -

''Što ste rekli, Ralph?''

''Hm?'' Ralph teško odvuče pogled s ružičastog prstena čitatelja novina. ''Ne znam... zar sam nešto rekao? Vjerojatno sam vas upitao što je to hiperstvarnost.''

''Pojačana osjetilna svijest,'' reče Wyzer. ''Kao da si pod djelovanjem LSD-a, a da nisi uzeo drogu.''

''Oh,'' reče Ralph promatrajući kako blistava sivoplava aura počinje tvoriti složene mistične oblike na noktu prsta kojim je Wyzer gnječio mrvice. Najprije su izgledali poput slova ispisanih u mrazu ... pa poput rečenica napisanih maglom... a tad poput čudnih, razjapljenih lica.

On žmirne i oni nestanu.

''Ralph? Slušate li?''

''Naravno. Slušajte, Joe. Ako narodni lijekovi ne pomažu, kutije iz prolaza broj 3 ne djeluju, a lijekovi u slobodnoj prodaji mogu moje stanje samo pogoršati a nimalo poboljšati, što mi preostaje? Ništa, je li tako?''

''Pojest ćete ostatak?'' upita Wyzer i pokaže na Ralphov tanjur. Hladna sivoplava svjetlost otkine se od vrha njegova prsta poput arapskih slova ispisanih suhim ledom.

''Ne. Sit sam. Izvolite.''Wyzer privuče Ralphov tanjur. ''Nemojte se tako brzo predavati,'' reče on. ''Vratite se sa mnom u

ljekarnu i dat ću vam nekoliko posjetnica. Moj vam je savjet, kao vašeg dobronamjernog prodavača lijekova iz susjedstva, da se pokušate obratiti tim ljudima.''

''Kojim ljudima?'' Ralph je zatravljen promatrao kako Wyzer otvara usta da proguta posljednji komadić pite. Svaki njegov zub bio je obasjan jakim sivim sjajem. Plombe u njegovim kutnjacima žarile su poput sunašaca. Po komadićima tijesta i nadjeva od jabuka na njegovu jeziku puzala je

(lucidno Ralph lucidno) svjetlost. A tad Wyzer zatvori usta da prožvače hranu i sjaj se raspline.''James Roy Hong i Anthony Forbes. Hong je akupunkturist i ima ordinaciju uKansas Streetu. Forbes se bavi hipnozom, a ima ordinaciju u istočnom dijelu grada - mislim u

Hesser Streetu. A prije no Što dreknete nadri - ''''Neću dreknuti nadri,'' tiho reče Ralph. Podigne ruku da dotakne Magično oko, koje je još nosio

ispod košulje. ''Vjerujte mi, neću.''''Dobro. Savjetovao bih vam da najprije pokušate kod Honga. Igle izgledaju jezivo, malo bole, ali u

njegovu radu nečeg ima. Ne znam što je to ili kako djeluje, ali znam da mi je kad sam prije dvije zime bio u velikoj krizi puno pomogao. I Forbes je dobar - tako kažu - ali preporučujem Honga. Silno je zauzet, ali bih vam mogao pomoći. Što kažete?''

Ralph ugleda blještav sivi žar, ne deblji od konca, kako je kliznuo iz kuta Wyzerova oka i spustio se niz njegov obraz poput nadnaravne suze. To je prevagnulo.

''Pokušajmo.''Wyzer ga lupne po ramenu. ''Čovjek i pol ! Platimo račun pa krenimo.'' On izvadi novčić. ''Pismo-

glava tko će podmiriti račun?''

2

Na pola puta prema ljekarni, Wyzer zastane da pogleda u plakat koji je netko objesio u izlog prazne trgovine između Rite Aida i zalogajnice. Ralph ga samo letimično pogleda. Već ga je vidio, u izlogu trgovine "Iznošena Rose, polovna odjeća",

''Traži se zbog ubojstva,'' Wyzer se začudi. ''Da znate, ljudi su izgubili kompas.''

''Da,'' reče Ralph. ''Da imamo rep, mislim da bi većina provodila dane pokušavajući ga uhvatiti i odgristi.''

''Plakat je užasan,'' ogorčeno će Wyzer ''ali pogledajte ovo!''

Pokazivao je prema nečem pokraj plakata, nečem iscrtanom u sloju prašine koji se nakupio na staklu praznog izloga. Ralph se prigne da pročita kratku poruku. UBIJ PIČKU, pisalo je. Ispod riječi bila je strelica okrenuta prema fotografiji Susan Day.

''Isuse,'' tiho će Ralph.

''Aha,'' složi se Wyzer. Izvadi rupčić iz stražnjeg džepa i obriše poruku. Umjesto riječi ostane blještav srebrnkast lepezasti oblik za koji je Ralph znao da ga jedino on može vidjeti.

3

Pođe za Wyzerom u stražnji dio ljekarne i stane na vratima ureda ne puno većeg od kabine u javnom zahodu dok je Wyzer sjeo na jedini komad pokućstva - visok uredski stolac koji bi se odlično uklopio u računovodstveni ured Ebenezera Scroogea - pa nazove ured Jamesa Roya Honga, akupunkturista. Wyzer pritisne tipku za govor tako da i Ralph može slušati razgovor.

Hongova tajnica (osoba po imenu Audra, koja je čini se bila s Wyzerom u puno prijateljskijem odnosu od profesionalnog) najprije reče da doktor Hong ne može primiti novog pacijenta do poslije Dana zahvalnosti. Ralphova ramena klonu. Wyzer podigne otvoreni dlan - Pričekajte trenutak Ralphe - a tad nastavi nagovarati Audru da nađe (a možda i izmisli) slobodno mjesto za Ralpha početkom listopada. To je bilo za mjesec dana, ali puno bolje nego Dan zahvalnosti.

''Hvala, Audra,'' reče Wyzer. ''Dogovor za večeru još vrijedi?''''Da,'' reče ona. ''Joe, iskopčaj taj prokleti zvučnik, moram ti reći nešto samo za tvoje uši.''Wyzer to učini, posluša, pa se nasmije do suza - Ralphu su izgledale poput blistavih tekućih bisera.

Tad dvaput cmokne u telefon i spusti slušalicu.

''Sve dogovoreno,'' reče on i pruži Ralphu malu bijelu posjetnicu s vremenom i datumom zakazanog sastanka napisanom na poleđini. ''Četvrti listopada. Nije sjajno, ali najbolje što sam mogao. Audra je dobra žena.''

''To je u redu.''

''Evo i posjetnice Anthonyja Forbesa, u slučaju da u međuvremenu odlučite nazvati i njega.''''Hvala,'' reče Ralph i uzme i drugu posjetnicu. ''Vaš sam dužnik.''

''Jedino što mi dugujete je da mi uzvratite posjetu tako da vidim kako je prošlo. Želio bih znati. Ima liječnika koji ne žele ništa prepisati za nesanicu. Kažu da još nitko nije umro od pomanjkanja sna, ali ja vam kažem da su to bedastoće.''

Ralpha je taj podatak trebao uplašiti, ali je bio prilično smiren, barem u tom trenutku. Aure su nestale - blještavi sivi sjaj u Wyzerovim očima dok se smijao onome što mu je rekla Hongova sekretarica bila je posljednja koju je vidio. Počeo ih je smatrati mentalnom fugom19 izazvanom kombinacijom silnog umora i Wyzerova spominjanja hiperstvarnosti. Imao je još jedan razlog da se dobro osjeća - zakazan pregled kod čovjeka koji je pomogao ovom čovjeku proći kroz slično krizno razdoblje. Dopustit će Hongu du zabada igle u njega dok neće izgledati poput dikobraza ako će mu taj tretman omogućiti da spava do izlaska sunca.

A bilo je tu i nešto treće: sive aurc nisu bile jezive. Bile su nekako ... zanimljive.''Ljudi umiru od pomanjkanja sna,'' govorio je Wyzer ''iako mrtvozornici najčešće napišu

samoubojstvo kao uzrok smrti, a ne nesanicu. Nesanicu i alkoholizam imaju puno toga zajedničkog, ali je najvažnije ovo: oboje su bolesti srca i uma i ako im se dopusti da se razmašu najčešće ubiju duh prije no što unište tijelo. I tako - ljudi zaista umiru od pomanjkanja sna. Ovo je opasno razdoblje za vas i morate paziti na sebe. Ako se počnete osjećati zaista slabo, nazovite Litchfielda. Čujete li me? Nemojte se ustručavati.''

Ralph se namršti. ''Mislim da bih radije nazvao vas.''Wyzer kimne glavom kao da je to očekivao. ''Broj ispod Hongova je moj,'' reče on.Ralph se iznenadi i ponovno pogleda u posjetnicu. Ondje je zaista pisao još jedan broj, označen J. W''Danju ili noću,'' reče Wyzer. ''Ozbiljno. Nećete uznemiriti moju suprugu; razveli smo se 1983.''Ralph pokuša nešto reći, ali nije mogao. Iz njegova grla izađe ganut, besmisleni zvuk. On proguta

slinu, pokušavajući pročistiti grlo.Wyzer je vidio da se Ralph bori protiv suza pa ga lupne po leđima. ''Ralphe, u ovoj je trgovini

zabranjeno cmizdriti - poplašit ćete mi velike potrošače. Želite li papirnatu maramicu?''''Ne, sve je u redu.'' Njegov je glas bio pomalo vodnjikav, ali čujan i skoro pod kontrolom.Wyzer mu dobaci kritičan pogled. ''Još ne, ali bit će.'' Wyzerova velika ruka ponovno proguta

Ralphovu, ali se ovog puta Ralph ne zabrine. ''Zasad se pokušajteopustiti. I budite zahvalni za onih nekoliko sati koje prospavate.''''Dobro. Još jednom hvala.''Wyzer kimne glavom i vrati se do tezge za izdavanje recepata.

4

Ralph ode niz prolaz broj 3, skrene ulijevo kod polica s iznimno bogatom ponudom kondoma i izađe kroz vrata na kojima je letraset slovima iznad ručke pisalo HVALA

ŠTO STE DOŠLI U R1TE AID. Najprije nije vidio ništa neobično u blještavilu koje ga zabljesne i zbog kojeg je žmirnuo - bilo je podne, a u ljekarni je bilo malo tamnije no što je mislio. A tad ponovno otvori oči i dah mu zastane u grlu.

Licem mu se prelije zaprepaštenje. Takav izraz lica mogao bi se očekivati u istraživača kad se, nakon što se provuče kroz jedan grm, nađe ispred nekog veličanstvenog izgubljenog grada ili neviđene geološke formacije - na primjer, dijamantne stijene ili spiralnog vodopada.

Ralph ustukne i prilijepi se uz plavi poštanski sandučić koji je stajao pokraj ulaza u ljekarnu. Još nije disao, a oči su mu poigravale slijeva nadesno kako je mozak iza njih pokušavao shvatiti predivne i užasne vijesti koje je primao.

Aure su se vratile, ali to je bilo kao da kažete da su Havaji otoci na kojima ne morate nositi kaput. Ovog je puta svjetlost bila posvuda, žarka i u potocima, čudna i prelijepa.

Ralph je u životu imao samo jedno iskustvo slično ovome. U ljeto 1941. godine, kad je navršio osamnaest godina, autostopom je putovao od Derryja do ujakove kuće u Poughkeepsieju, u državi New York, udaljenost od skoro 650 kilometara. Olujna kiša predvečer drugog dana njegova putovanja prisilila ga je da potrči u najbliži zaklon - ruševnu štalu koja se pijano klatila u dnu dugog polja. Tog je dana više hodao nego se vozio i čvrsto je zaspao u jednom od odavno nupuštenih odjeljaka za konje prije no što je grmljavina prestala parati nebo nad njegovom glavom.

Probudio se oko podneva idućeg dana nakon punih četrnaest sati sna i pogledao začuđeno oko sebe. Prvih nekoliko trenutaka nije znao gdje je. Samo je znao da je u nekom tamnom, mirišljavom mjestu i da je svijet iznad i oko njega rascijepljen blistavim zrakama svjetlosti. Tad se sjetio da se sklonio u štalu i zaključio da su tu čudnu viziju izazvale pukotine u zidovima štale i krovu i jaka svjetlost ljetnog sunca ... samo to i ništa više. No ipak je ostao sjediti zanijemio od čuđenja najmanje pet minuta, tinejdžer razrogačenih očiju, sa sijenom u kosi i ruku zaprašenih pljevom; sjedio je ondje i gledao u zlatni plimni val čestica prašine kako se lijeno vrti mi kosim, ukriženim sunčanim zrakama. Sjećao se da mu se tad učinilo kao da je u crkvi.

Ovo je bilo to iskustvo na desetu potenciju. A najgore od svega je bilo to što nije mogao točno opisati što se dogodilo i kako se svijet promijenio da je tako prelijep. Predmeti i ljudi, osobito ljudi, imali su aure, da, ali to je bio tek početak te izvanredne pojave. Svijet nikad nije bio tako blještav, tako potpuno i sasma tu. Automobili, telefonski stupovi, kolica ispred supermarketa Kart Koraal, drvene stambene kuće na drugoj strani ulice - sve je to iskakalo kao da se u stari film ubace trodimenzionalne slike. Odjedanput je to jeftino trgovačko središte u Witcham Streetu postala zemlja čudesa. Iako je Ralph gledao u to, nije bio siguran u što gleda, samo da je raskošno, veličanstveno i predivno neobično.

Jedino što je uspijevao raspoznati bile su aure koje su okruživale ljude koji su ulazili i izlazili iz trgovina, tovarili stvari u prtljažnike ili ulazili u automobile i odlazili. Neke su aure bile blještavije od drugih, ali čak su i najslabije bile stotinu puta jače od prvih aura koje je primijetio.

Ali o tome je upravo Wyzer govorio. To je hiperstvarnost i to što vidiš su samo halucinacije ljudi koji su pod utjecajem LSD-a. To što vidiš samo je još jedan simptom tvoje nesanice, i ništa drugo. Gledaj, Ralph, i čudi se do mile volje - predivno je - ali nemoj u to povjerovati.

Nije se trebao prisiljavati čuditi - posvuda je bilo čudesa. Pekarski kamion izvlačio se natraške iz parkirališta ispred zdravljaka Day Break, Sun Down i žarkosmeđa tvar - skoro boje osušene krvi - izlazila je iz ispušne cijevi. Nisu to bili ni dim ni para, nego nešto s obilježjima i jednog i drugog. Sjaj je postupno jačao i uzdizao se u nizu nazubljenih šiljaka, poput dijagrama EEG-a. Ralph pogleda u pločnik i ugleda trag guma kombija utisnut na beton istom tamnocrveno-smeđom bojom. Kombi ubrza kad je izašao iz parkirališta i sablasni grafički trag koji je izlazio iz njegove ispušne cijevi poprimio je žarkocrvenu boju arterijske krvi.

Posvuda je bilo sličnih čudnovatih stvari, pojava koje su se ukrštavale u kosim putanjama i podsjećale Ralpha na ono svjetlo koje je dolazilo kroz pukotine na krovu i zidovima one davne štale. No pravo su čudo bili ljudi i oko njih su aure bile najizrazitije i najoštrije.

Iz supermarketa izađe nosač, gurajući pred sobom kolica puna namirnica, okružen oblakom tako blještavo bijele boje da je izgledao poput putujućeg reflektora. Aura žene pokraj njega bila je u usporedbi s time bijedna, sivo-zelena boja sira na koji se počela hvatati plijesan.

Jedna mlada djevojka pozove nosača kroz otvoreni prozor Subarua i mahne mu; njezina lijeva ruka u zraku je ostavljala blještave tragove, ružičaste poput američkog sladoleda, koji bi počeli blijedjeti čim bi se pojavili. Nosač se široko osmjehne i mahne djevojci; njegova je ruka ostavljala za sobom žućkasto-bijelu lepezu. Ralphu se učini poput peraje tropske ribe. I ona počne blijedjeti, ali nešto sporije.

Ralph se prilično prestrašio od te zbunjujuće, sjajne vizije, ali strah, barem zasad, zamijeni čuđenje, strahopoštovanje i čisto zaprepaštenje. Prizor je bio ljepši od svega što je vidio u životu. Ali to nije stvarno, upozori se on. Zapamti to, Ralph. On si obeća da će pokušati, ali zasad je taj glas opreza dopirao iz velike daljine.

Primijeti još nešto: iz glave svih osoba koje bi ugledao izlazila je blještava zraka. Uzdizala se prema gore poput vrpce od svile ili kričavog kreppapira dok se ne bi stanjila i rasplinula. Kod nekih ljudi bi točka iščeznuća bila dva metra iznad glave, a kod drugih tri ili pet metara. U većini slučajeva bi boja te blještave, uspinjuće zrake odgovarala boji ostatka aure - snježnobijela kod nosača, sivo-zelena u slučaju mušterije pokraj njega, na primjer - ali je bilo zapanjujućih iznimki. Ralph ugleda kako se iz sredovječnog muškarca koji je krupnim koracima grabio usred tamnoplave aure uzdiže rđavocrvena zraka, a žena sa svijetlosivom aurom imala je uspinjuću zraku u predivnoj (skoro uznemirujućoj) nijansi tamnoljubičaste boje. U nekoliko slučajeva - dva ili tri, ne više - te uzlazne zrake bile su skoro crne. Rttlphu se nisu sviđale i primijetio je da ljudi kojima su te ''balonske uzice'' (njegov ih je um tako jednostavno i brzo prozvao) bez iznimke loše izgledaju.

Naravno. Balonske su uzice pokazatelj zdravlja... ili bolesti. Poput kirlianskih aura koje su bile tako popularne potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina.

Ralph, začuje drugi glas, ti zapravo to ne vidiš, jasno? Mrzim dosađivati, ali - Ali zar nije bilo barem moguće da je ta pojava zaista stvarna? Da mu je njegova ustrajna nesanica, u

sprezi sa stabilizirajućim utjecajem njegovih lucidnih, suvislih snova, omogućila da zaviri u veličanstvenu dimenziju koja nije dostupna običnoj percepciji?

Da si odmah prestao, Ralph. Moraš smisliti nešto bolje ili ćeš završiti na istom brodu kao i siroti Ed Deepneau.

Pomisao na Eda podsjeti ga na nešto - nešto što je Ed rekao kad su ga uhitili jer je premlatio suprugu - ali prije no što je Ralph uspio razlučiti tu misao, neki glas progovori kod njegova lakta.

''Mama? Mamice? Možemo li opet kupiti Honey Nut Cheerios?''

''Vidjet ćemo kad uđemo, dušo.''Mlada žena i dječačić prođu ispred njega, držeći se za ruku. Dječak, u dobi od četiri ili pet godina, je

ono maločas progovorio. Njegova je majka hodala u omotaču gotovo zasljepljujuće bjeline. I balonska uzica koja se uzdizala iz njezine plave kose bila je bijela i jako široka - poput vrpce na raskošno umotanoj kutiji - i nije izgledala kao uzica. Uzdizala se do visine od najmanje sedam metara i malčice lelujala iza nje dok je hodala. Podsjeti Ralpha na vjenčani pribor - šlajeri, velovi, prozirni slojevi suknje od tila.

Aura njezina sina bila je tamnoplava, na rubu ljubičastog, i dok su njih dvoje prolazili, Ralph ugleda nešto čudesno. Vriježe aure dizale su se i iz ruku kojima su se držali: bijele iz ženine, tamnoplave iz dječakove. Ispreplele su se u pletenicu koja se najprije uzdizala u zrak, pa blijedjela i nestajala.

Majka i sin, majka i sin, pomisli Ralph. Bilo je nešto savršeno, jednostavno znakovito u tim vrpcama koje su bile obavijene jedna oko druge poput kozje krvi koja se vere uz kolac u vrtu. Od pogleda na njih razgalilo mu se srce. Bilo je to sladunjavo, ali se točno tako osjećao. Majka i sin, bijelo i plavo, majka i -

''Mama, što gleda onaj striček?''

Plavokosa žena kratko pogleda u Ralpha, ali on primijeti da su joj se utanjila i stisnula usta prije no što se okrenula, Štoviše, ugleda kako je blještava aura koja ju je okruživala potamnjela, skupila se i obojala zavinutim tragovima tamnocrvene boje. To je boja straha, pomisli Ralph. Ili možda bijesa.

''Ne znam, Tim. Dođi, prestani buljiti.'' Ona požuri. Kosa skupljena u konjski rep njihala se lijevo-desno i ostavljala u zraku lepezice sivog prošaranog crvenim. Ralphu su izgledale poput lukova koje brisači ponekad opisuju na prljavim prednjim staklima.

''Hej, mama, daj mi živjeti! Prestani me navlačiti!'' Dječačić je morao trčkarati da bi držao korak.Za to sam ja kriv, pomisli Ralph i zamisli kakav je dojam ostavio na mladu majku: starac, umorno

lice, duboki ljubičasti jastučići ispod očiju. Stoji - zgrbljen - pokraj poštanskog sandučića kod ljekarne Rite Aid i pilji u nju i njezina sinčića kao da su najneobičniji prizor na svijetu.

A to zapravo i jeste, gospođo, kad biste samo znali.Njoj se on sigurno učinio poput najnastranijeg tipa u povijesti. Mora se tog riješiti. Stvarnost ili

priviđenje - svejedno je - mora to zaustaviti. Ako neće, netko će nazvati ili policajce ili ljude s mrežama za leptire. Možda će prvi potez lijepe majke kad prođe kroz glavni ulaz trgovine biti zastati kod telefona.

Upravo se pitao kako odagnati iz misli nešto što je ionako samo u njegovoj glavi kad shvati da se to već dogodilo. Psihički fenomeni ili osjetilna priviđenja, iščezli su dok je razmišljao o tome kako je sigurno stravično izgledao mladoj majci. Danje ponovno poprimio blistavost babljeg ljeta, koja je bila predivna, ali daleko od onog prozirnog, posvadašnjeg sjaja. Ljudi koji su hodali u svim smjerovima preko parkirališta trgovačkog središta bili su ponovno samo ljudi: nije bilo aura, balonskih uzica, vatrometa. Tek ljudi nu putu da kupe živežne namirnice u Shop ''n Save, ili da podignu posljednji snop ljetnih fotografija u Photo - Matu, ili da na brzinu uzmu kavu za van u Day Breaku, Sun Downu. Neki će od njih možda šmugnuti u Rite Aid po kutiju kondoma ili, Bog nas blagoslovio i sačuvao, SREDSTVO PROTIV NESANICE.

Tek obični, svakodnevni pučani Derryja koji obavljaju svoje obične, svakodnevne poslove.Ralph ispusti suspregnut dah u dubokom uzdahu i pripremi se da ga preplavi olakšanje. Olakšanje je

i nastupilo, ali ne u plimnom valu koji je očekivao. Nije se osjećao kao da se u posljednji trenutak izbavio s ruba ludila, nije se osjećao kao da je bio blizu ikakvu rubu. No ipak je izvrsno shvaćao da ne može dugo živjeti u svijetu tako blještavom i prelijepom a da ne ugrozi svoje duševno zdravlje; bilo bi to poput višesatnog orgazma. Tako možda geniji i veliki umjetnici doživljavaju svijet, ali to nije bilo za njega; toliko bi energije uskoro izazvalo kratki spoj u njemu, a kad bi ljudi s mrežama za leptire podvinuli rukav njegove košulje da mu daju injekciju i odvedu ga, on bi vjerojatno bio zbog tog sretan.

Trenutačno najodredljiviji osjećaj nije bilo olakšanje nego vrsta ugodne snuždenosti koju bi kadšto osjetio nakon seksa kad je bio jako mlad. Ova snuždenost nije bila duboka, nego široka, ispunjavala je praznine u njegovu tijelu i umu kao što bujica koja se povlači ostavlja premaz rahlog, plodnog površinskog sloja tla. Pitao se hoće li ikad ponovno doživjeti takav uznemirujući, uzbuđujući trenutak Bogojavljenja. Izgledi su prilično dobri... barem do idućeg mjeseca, kad će James Roy Hong popikati svoje igle po njemu ili možda dok Anthony Forbes ne zaljulja svoj zlatni džepni sat ispred njegovih očiju i reče mu da je on.. .jako... pospan. Postojala je mogućnost da ni Hong ni Forbes neće postići uspjeha u liječenju njegove nesanice, ali ako jednom od njih to pođe za rukom, Ralph je pretpostavljao da će prestati viđati aure i balonske uzice nakon što prvu noć pošteno prespava. A nakon mjesec dana odmornih noći, vjerojatno će i zaboraviti da se to ikad dogodilo. Koliko je on mogao reći, to je bio jako dobar razlog da se malčice snuždi.

Prijatelju, bolje bi ti bilo da kreneš - pogleda li tvoj novi prijatelj kroz izlog i ugleda kako još ondje stojiš poput idiota, vjerojatno će osobno pozvati ljude s mrežama.

''Ili nazvati doktora Litchfielda,'' promrmlja Ralph i presiječe preko parkirališta prema Harris Avenue.

5

Gurne glavu kroz Loisina ulazna vrata i vikne, ''Juhuj! Ima li koga?''''Ulazi, Ralph!'' dovikne Lois. ''U dnevnoj smo sobi!''Ralph je uvijek zamišljao jazbine hobita kao kućicu Lois Chasse koja se nalazila nekoliko kuća dalje

od Red Applea - uredna i pretrpana, možda malčice tamna, ali blistavo čista. A mislio je i da bi hobita poput Bilba Bagginsa, čije je zanimanje za njegove pretke bilo manje jedino od njegova zanimanja za to što će biti za večeru, oduševila majušna dnevna soba u kojoj članovi Obitelji gledaju sa svakog zida. Počasno mjesto, na vrhu televizora, zauzimala je retuširana studijska fotografija muškarca o kojem je Lois uvijek govorila kao o ''gospodinu Chasseu''.

McGovern je sjedio na kauču nagnut prema naprijed, držeći na koščatim koljenima tanjur makarona i sira. Televizor je bio upaljen i kviz je kloparao kroz odlučujuću rundu.

''Što time misli, mi smo u dnevnoj sobi?'' upita Ralph, ali prije no što je McGovern mogao odgovoriti, Lois uđe u sobu noseći tanjur iz kojeg se pušilo. ''Izvoli,'' reče ona. ''Sjedni i jedi. Razgovarala sam sa Simone i ona kaže da će vjerojatno biti na podnevnim vijestima.''

''Lois, nisi morala,'' reče on i uzme tanjur, ali njegov želudac nije tako mislio kad je osjetio prvi miris crvenog luka i rastopljenog sira. On pogleda na zidnu uru - koja se jedva vidjela između fotografija čovjeka odjevenog u kaput od rakunovog krzna i žene koja je izgledala kao da je vo-do-dee-oh-do mogao biti dio njezina rječnika - i zaprepasti se kad shvati da je pet minuta do dvanaest.

''Samo sam gurnula ostatke jela u mikrovalnu,'' reče ona. ''Jednog ću ti dana, Ralph, nešto i skuhati. A sad sjedni.''

''Ali ne na moj šešir,'' reče McGovcrn nc skidajući pogleda s kviza. Uzme šešir s kauča, spusti ga na pod pokraj nogu i ponovno se posveti svojoj porciji koja je brzo nestajala. ''Jako ukusno, Lois.''

''Hvala.'' Ona zašuti dovoljno dugo du odgleda kako je jedan od natjecatelja u džep strpao putovanje na Barbados i novi automobil, pa požuri u kuhinju. Beskrajno razdragana pobjednica izblijedi i zamijeni je muškarac u zgužvanoj pidžami, koji se prevrtao po krevetu. On se uspravi i pogleda na sat na noćnom ormariću. Sat je pokazivao 3:18 ujutro, doba dana jako poznato Ralphu.

"Ne možete spavati?'' upita spiker suosjećajno. ''Umara vas da budni ležite u krevetu iz noći u noć?'' Mala sjajna tableta uplovi kroz prozor spavaće sobe žrtve nesanice. Ralphu je izgledala poput najmanjeg letećeg tanjura i nije se iznenadio kad je vidio da je plava.

Ralph sjedne pokraj McGoverna. Iako su obojica muškaraca bili prilično vitki (kost i koža bi bolje pristajalo Billovu opisu), jedva su se smjestili na kauču.

Lois uđe noseći svoj tanjur i sjedne u stolac za ljuljanje pokraj prozora. Iznad unaprijed snimljene glazbe i studijskog pljeska koji je označio svršetak kviza, ženski glas reče, ''Lisette Benson. Udarna je vijest da je poznata zagovornica ženskih prava pristala održati predavanje u Derryju, što je izazvalo prosvjede - i šest uhićenja - ispred ovdašnje klinike. Chris Altoberg će pročitati vremensku prognozu a Bob McClanahan će izvijestiti o sportu. Ostanite uz svoje ekrane.''

Ralph vilicom ugura zalogaj makarona i sira u usta, podigne pogled i ugleda kako ga Lois promatra. ''Sve u redu?'' upita ga.

''Odlično je,'' reče on, i to je bila istina, ali pomisli kako bi mu sad jednako prijala velika porcija hladnih franko-američkih špageta iz limenke. Nije bio samo gladan; umirao je od gladi. Od pogleda na aure, kalorije se brzo troše.

''Ono što se dogodilo, ukratko, je sljedeće,'' reče McGovern i proguta posljednji zalogaj svog ručka pa odloži tanjur pokraj šešira. ''Osamnaestak ljudi jutros se pojavilo ispred centra WomanCare u pola devet, dok su ljudi dolazili na posao. Loisina prijateljica Simone kaže da se nazivaju ''Prijateljima života'', ali jezgra skupine su otkvačeni tipovi koji su se nekad nazivali ''Daily Bread''. Rekla je da je jedan od njih bio Charles Pickering, tip kojeg su policajci potkraj prošle godine uhvatili kad se spremao gađati zgradu WomanCarea eksplozivom. Simonina nećaka je rekla da je policija uhapsila samo četvero ljudi. Čini se da se prevarila u računu.''

''Je li Ed zaista bio s njima?'' upita Ralph.

''Da,'' reče Lois ''i on je uhapšen. Nikoga nisu pošpricali suzavcem. To je bila samo glasina. Nitko nije ozlijeđen.''

''Ovog puta,'' smrknuto doda McGovern.Špica ''Podnevnih vijesti'' pojavi se na Loisinu kolor televizoru hobitske veličine, pa se pretvori u

Lisette Benson. ''Dobar dan,'' reče ona. ''Najvažnija vijest ovog prelijepog kasnoljetnog dana je da je istaknuta i kontroverzna zagovornica ženskih prava Susan Day pristala idućeg mjeseca održati predavanje u Civic Centeru u Derryju. Objava te vijesti izazvala je demonstracije ispred WomanCare centra, centra za pomoć ženama i klinici za pobačaje koja je tako podijelila - ''

''Ponovno oni s tim glupostima o abortusima!'' uzvikne McGovern. ''Isuse!''''Tiho!'' reče Lois tonom koji nije trpio pogovora za razliku od njezina inače bojažljivog mrmljanja.

McGovern je iznenađeno pogleda i zašuti.'' - John Kirkland ispred WomanCare centra s prva dva izvješća,'' završavala je Lisette Benson i slika

se promijeni u izvjestitelja koji je govorio s lica mjesta ispred duge, niske zgrade od cigle. Natpis u dnu ekrana obavještavao je gledatelje da je riječ o programu OČEVID - UŽIVO. Duž jedne strane WomanCarea nalazio se red prozora. Dva su bila razbijena, a još nekoliko umrljanih nečim crvenim što je izgledalo kao krv. Žuta policijska vrpca bila je rastegnuta između izvjestitelja i zgrade; tri uniformirana policajca iz Derryja i jedan u civilu stajali su u maloj skupini na drugom kraju. Ralph se nije iznenadio kad je u detektivu prepoznao Johna Leydeckera.

''Nazivaju se ''Prijatelji života'', Lisette, i tvrde da je njihova jutrošnja demonstracija bila spontani izljev ogorčenja izazvan viješću da Susan Day - žena koju radikalne skupine koje zagovaraju pravo na život u cijeloj zemlji nazivaju ''Američkom djecoubojicom broj jedan'' - dolazi idući mjesec u Derry održati predavanje u Civic Centeru. No najmanje jedan policijski djelatnik nc vjeruje da to odgovara istini.''

S Kirklandova usmenog izvješća prijeđe se na snimanje uživo. Započne krupnim planom Leydeckeru koji kao da se pomirio s mikrofonom gurnutim pod nos.

"U ovome nije bilo spontanosti,'' reče on. ''Očito je da je to bilo dobro pripremljeno. Vjerojatno im je netko unaprijed dojavio da će

Susan Day doći i ovdje održati predavanje pa su oni čekali i pripremali se cijeli tjedan da se vijest objavi u novinama, što se jutros i dogodilo.''

Kamera se prebaci na kadar s dvije osobe. Kirkland je gledao u Leydeckera svojim najprodornijim pogledom a la Geraldo. ''Kako to mislite, dobro pripremljeno?'' upita on.

''Na većini natpisa koje su nosili pisalo je ime gospođe Day, a bilo je tu i desetak ovih.''Iznenađujuće ljudski osjećaj probije se kroz Leydeckerovu masku policajca koji daje intervju;

Ralphu se učini da je to bilo gnušanje. On podigne plastičnu vrećicu za spremanje dokaznog materijala i Ralph je na trenutak s užasom bio siguran da je u njoj bilo izmasakrirano, krvavo dijete. Tad shvati da je, bez obzira na to od čega je ona crvena tekućina, tijelo u vrećici lutka.

''Ovo nisu kupili u Kmartu,'' reče Leydecker televizijskom izvjestitelju. ''To vam jamčim.''

Sljedeći snimak bio je teleobjektivom snimljen krupni plan umrljanih i razbijenih prozora. Kamera je polako klizila preko njih. Nečist na prozorima izgledala je poput krvi i Ralph shvati da ne želi pojesti posljednja dva ili tri zalogaja makarona sa sirom.

''Demonstranti su donijeli lutke u čija je mekana tijela ubrizgana tekućina za koju policija vjeruje da je smjesa Karo sirupa i crvene boje za hranu,'' čuo se Kirklandov glas. ''Pobacali su lutke o zid zgrade i izvikivali slogane protiv Susan Day. Razbijena su dva prozora, ali nije bilo veće štete.''

Kamera se zaustavi i prikaže odvratno umrljano staklo.''Većina je lutki rasporena,'' govorio je Kirkland, ''i iz njih je špricala tekućina koja je dovoljno sličila

krvi da bi dobrano uplašila radnike tog centra koji su bili svjedoci bombardiranja.''Snimku crvenom bojom umrljanog prozora zamijeni slika ljupke tamnokose žene u sportskim

hlačama i puloveru.''O, pogledajte, to je Barbie!'' vikne Lois. ''Bože, nadam se du Simone gleda!Možda bih trebala - ''Sad je bio red na McGoverna da utišava Lois.

''Užasnula sam se,'' Barbara Richards reče Kirklandu. ''Najprije sam mislila da bacaju mrtvu djecu ili možda fetuse kojih su se nekako dočepali. Čak i kad je doktor Harper protrčao kroz hodnike vičući da su to samo lutke, još nisam bila sigurna.'' ''Rekli ste da su izvikivali parole,'' reče Kirkland.

''Da. Ja sam čula uglavnom ''Držite anđela smrti podalje od Derryja''.''

Izvješće prijeđe na Kirklanda u njegovoj stajaćoj pozi. ''Lisette, demonstranti su prebačeni iz WomanCare centra u policijsku postaju u Main Streetu jutros oko devet sati. Dvanaest je zadržano na ispitivanju i pušteno; šest je uhićeno zbog prekršaja namjernog remećenja javnog reda. I tako se čini da je u Derryju ispaljen još jedan metak u vječnom ratu zbog pobačaja. John Kirkland, za vijesti Channel Four.'' ''''Još jedan metak - '''' zausti McGovern i podigne ruke u zrak.

Lisette Benson se ponovno pojavi na ekranu. ''A sad pođimo Anne Rivers koja je prije manje od sat vremena razgovarala s dvojicom takozvanih ''Prijatelja života'' koji su uhićeni za jutrošnjih demonstracija.''

Anne Rivers stajala je na stubama supermarketa u Main Streetu. S jedne strane joj je stajao Ed Deepneau, a s druge visoka, bljedolika spodoba s kozjom bradicom. Ed je izgledao otmjeno i izvanredno privlačno u sivom sakou od tvida i momarskoplavim hlačama. Onaj visoki muškarac s kozjom bradicom bio je odjeven kako bi se mogao odjenuti jedino liberal koji sanja o onome što bi on nazvao ''proletarijatom države Maine'': izblijedjele traperice, izblijedjela plava radnička košulju, široke crvene poramenice. Ralph se učas sjeti otkud ga zna. Bio jo to Dun Dalton, vlasnik trgovine ''iznošena Rose, polovna odjeća", Kad ga je posljednji put vidio, Dan je stajao iza obješenih gitara i krletki za ptice izloženih u njegovu izlogu i mahao rukama prema Hamu Davenportu pokretom koji je govorio Koga briga što ti misliš?

Dabome, ipak je ponovno svrnuo pogled na Eda, Eda koji je izgledao dotjerano i sabrano ne samo zbog odjeće.

McGovern je očito jednako mislio: ''Bože, ne mogu povjerovati da je to isti čovjek,'' promrmlja.''Lisette,'' reče zgodna plavuša ''sa mnom su Ed Deepneau i Daniel Dalton, obojica stanovnici

Derryja, dvojica od jutrošnjih uhićenika. Je li to točno, gospodo?Uhitili su vas?''Oni kimnu glavama, Ed uz malčice humora, a Dalton mrgodnom odlučnošću, čvrsto stisnutih

čeljusti. Zbog pogleda koji je Dalton uperio u Anne Rivers izgledao je - barem Ralphu - kao da se pokušava prisjetiti u koju kliniku za pobačaje ju je vidio da hita, pognute glave i potuljenih ramena.

''Pušteni ste uz kauciju?''''Pušteni smo temeljem naše pismene izjave,'' odgovori Ed. ''Optuženi smo za manje prekršaje.

Nismo namjeravali nikoga ozlijediti i nitko i nije bio ozlijeđen.''''Uhićeni smo samo zato što neznabožačka vladajuća garnitura u ovom gradu želi od nas učiniti

primjer,'' reče Dalton i Ralphu se učini da je primijetio kako se Edovo lice zategnulo od jedva primjetnog trzaja. Kao da je pomislio ''Joj, ponovno počinje''. Anne Rivers brzo okrene mikrofon prema Edu.

''Najvažniji problem u ovom slučaju nije teorijske nego praktične prirode,'' reče on. ''Iako se ljudi koji vode WomanCare centar najviše bave savjetodavnim radom, terapijom, besplatnim mamogramima i drugim divljenja vrijednim poslovima, ta zgrada ima i drugu stranu. Iz WomanCare centra teku rijeke krvi - ''

''Nevine krvi!'' vrisne Dalton. Oči su mu se žarile iz njegova duga, suhog lica i Ralphu se prividi uznemirujuća slika: u cijelom istočnom dijelu Mainea, ljudi koji ovo gledaju zaključit će da je čovjek u crvenim poramenicama lud, dok je njegov ortak prilično razborita osoba. Gotovo da je bilo smiješno.

Ed je na Dal tono vu upadicu reagirao kao na aleluja pripadnika pokreta za život i oda mu počast trenutkom šutnje prije no što nastavi govoriti.

''Pokolj u WomanCare centru traje skoro osam godina,'' reče joj Ed. ''Mnogi ljudi - osobito radikalne feministkinje kao što su doktorica Roberta Harper, ravnateljica WomanCare centra - rado se služe eufemizmima poput ''rani prekid trudnoće'', ali je zapravo riječ o abortusu, krajnjem činu zlostavljanja seksističkog društva nad ženama.''

''No je li bacanje lutaka napunjenih lažnom krvlju u prozore privatne klinike način da se vaša stajališta predstave javnosti, gospodine Deepneau?''

Na trenutak - samo trenutak, pa nestane - iskru dobrog raspoloženja u Edovim očima zamijeni bljesak nečeg puno tvrđeg i hladnijeg. Na trenutak Ralph je ponovno gledao u Eda Deepneaua koji je bio spreman potući se s vozačem kamiona težim od sebe pedeset kilograma. Ralph je zaboravio da je to što gleda snimljeno prije sat vremena i pobojao se za vitku plavušu, koja je lijepa gotovo kao žena za koju je muškarac s kojim vodi razgovor još oženjen. Pripazi se, mlada damo, pomisli Ralph. Pripazi se i boj se. Stojiš pokraj jako opasnog čovjeka.

A tad bljeska nestane i muškarac u sakou od tvida ponovno je bio lamo gorljiv mladi čovjek koji se zbog svoje savjesti našao u zatvoru. A Daltonu, koji je počeo nervozno natezati svoje poramenice poput velikih crvenih gumenih vrpci, samo su nedostajali sendviči da izgleda kao izletnik.

"Ono što mi sad činimo je to što takozvanim dobrim Nijemcima nije uspjelo tridesetih godina,'' govorio je Ed trpeljivim, poučnim tonom čovjeka koji je prisiljen neprestano isticati jedno te isto...uglavnom onima koji bi to trebali znati. ''Šutjeli su, i šest milijuna Židova je umrlo. U našoj zemlji sličan holokaust - ''

''Više od tisuću beba dnevno,'' reče Dalton. Nestalo je njegove prijašnje kreštavosti.Zvučao je užasnuto i očajno umorno. ''Mnoge od njih čupaju iz majčinih utroba u komadima i svojim

ručicama mašu u znak protesta dok umiru.'' "Mili Bože,'' reče McGovern, ''To je najgluplje što sam ikad - '' "Tiho, Bili!'' reče Lois.

" - svrha ovog prosvjeda?'' Rivers upita Daltona."Kao što vjerojatno znate,'' reče Dalton ''gradske vlasti su se složile da će preispitati propise o podjeli

grada na zone koji omogućuju da WomanCare radi gdje radi i kako radi. Mogli bi o tome glasati već početkom studenog. Ljudi koji zagovaraju pravo na abortus boje se da bi gradsko vijeće moglo baciti pijesak u zupčanike njihova stroja smrti pa su pozvali Susan Day, najozloglašeniju zagovornicu abortusa u Americi da pokuša podmazati taj stroj. Okupljamo naše snage - ''

Klatno mikrofona zaljulja se ponovno prema Edu. ''Hoće li biti još prosvjeda, gospodine Deepneau?'' upita Riversova i Ralphu se učini da njezino zanimanje za njega nije isključivo profesionalno. Hej, zašto ne? Ed je bio zgodan, gospođa Rivers sigurno ne zna da on vjeruje kako su Grimizni kralj i njegovi centurioni u Derryju i da su se udružili s djecoubojicama u WomanCare centru.

''Dok se pravni promašaj koji je otvorio vrata ovom pokolju ne ispravi, prosvjedi će se nastaviti,'' odgovori Ed. ''A i dalje ćemo se nadati da će povjesničari idućeg stoljeća zabilježiti da svi Amerikanci nisu bili dobri nacisti tijekom ovog mračnog razdoblja naše povijesti.''

''Prosvjedi s upotrebom nasilja?''

''Pa mi se protivimo nasilju.'' Njih su se dvoje sad čvrsto gledali u oči i Ralph zaključi da Anne Rivers pati od onog što bi Carolyn nazvala bolešću uspaljenih bedara. Dan Dalton je stajao u kutu ekrana, zaboravljen.

''Kad Susan Day sljedeći mjesec dođe u Derry, jamčite li joj sigurnost?'' Ed se nasmiješi i u mislima ga Ralph ugleda onakvog kakav je bio tog vrućeg kolovoškog poslijepodneva prije manje od mjesec dana - klečao rukama podbočenima s obje strane Ralphovih ramena i dahtao u njegovo lice U Newportu spaljuju fetuse. Ralph zadrhti.

''U zemlji u kojoj se na tisuće djece isisava iz majčine utrobe medicinskim ekvivalentom usisavača, ne vjerujem da itko išta može jamčiti,'' odgovori Ed.

Anne Rivers na trenutak zdvojno pogleda u njega kao da razmišlja želi li mu postaviti još koje pitanje (možda koji mu je telefonski broj) a tad se okrene prema kameri. ''Anne Rivers ispred policijske postaje grada Derryja,'' reče ona.

Ponovno se pojavi Lisette Benson i zbog nečeg nalik smiješku u položaju njezinih usta Ralph zaključi da nije samo on primijetio privlačnost između novinarke i ispitanika. ''Izvještavat ćemo o tom događaju cijeli dan,'' reče ona. ''Gledajte nas ponovno u šest sati kad ćemo imati svježih vijesti. U Augusti, guvernerka Greta Powers odgovarala je na optužbe da možda ima - ''

Lois ustane i pritisne tipku za gašenje na televizoru. Na trenutak se zagleda u potamnjeli ekran, pa duboko uzdahne i sjedne. ''Imam kompot od borovnica,'' reče ona ''ali nakon ovog, je li ijednom od vas do toga?''

Obojica odmahnu glavom. McGovern pogleda u Ralpha i reče: "To je bilo jezivo.''Ralph kimne glavom. Neprestano je mislio na to kako je Ed grabio velikim koracima kroz pljusak

sitnih kapljica iz poljevača, lomio duge svojim tijelom i udarao šakom o otvoreni dlan.

''Kako su ga mogli pustiti uz kauciju i intervjuirati ga u vijestima kao da je normalan?'' ogorčeno upita Lois. ''Nakon toga što je učinio virotoj Helen? Bože, ta Anne Rivers izgledala je kao da će ga svakog trenutka pozvati kući na večeru!''

''Ili da jede kekse s njom u krevetu,'' trpko će Ralph.

''Optužba za fizički napad i ovo danas su nešto potpuno drugo,'' reče McGovern ''i možeš se okladiti u gaće da će odvjetnik ili odvjetnici koje su ti luđaci unajmili paziti da tako i ostane.''

''A čak je i optužba za fizički napad proglašena prekršajem,'' podijeli je Ralph.

''Kako fizički napad može biti prekršaj?'' upita Lois. ''Oprosti, ali nikud to nisam mogla shvatiti.''

"Prekršaj je kad to učiniš samo svojoj ženi,'' reče McGovern i podigne svoju podrugljivu obrvu. ''To je Amerika, Lo.''

Ona je nemirno kršila prste, maknula gospodina Chassea s televizora, pa ga vratila ondje, pa nastavila kršiti prste. ''Zakon je jedno,'' reče ona, "i prva priznajem da ga ne shvaćam potpuno. Ali netko im moru reći da je on lud. Da je tukao ženu i da je lud.''

''Da znate samo koliko" reče Ralph i prvi put im ispriča što se dogodilo proteklog ljeta kod zračne luke. Potrajalo je desetak minuta. Kud je završio, nitko ne reče ništa - samo su ga gledali razrogačenih očiju.

''Što?'' zabrinuto će Ralph. ''Ne vjerujete mi? Mislite da sam izmislio?''

''Naravno da ti vjerujem,'' reče Lois. ''Samo sam ... zgranuta. I uplašena.''

''Ralph, mislim da bi tu priču mogao ispričati Johnu Leydeckeru,'' reče McGovern. ''Neće postići bogzna što s njom, ali s obzirom na nove Edove prijatelje, mislim da bi taj podatak on trebao znati.''

Ralph se ozbiljno zamisli a tad kimne glavom i ustane. ''Ne valja odlagati,'' reče on. ''Ideš sa mnom, Lois?''

Ona razmisli, pa odmahne glavom. ''Malaksala sam,'' reče ona. ''I malo sam - kako današnja mladež to zove? - šiznuto. Mislim da ću odmoriti noge i odspavati.''

''Samo naprijed,'' reče Ralph. ''Izgledaš malo umorno. Hvala ti što si nas nahranila.'' Ne razmišljajući, on se sagne i poljubi je u kut usta. Lois ga pogleda iznenađeno i zahvalno.

6

Poslije nešto više od šest sati, Ralph isključi svoj televizor kad je Lisette Benson zaključila večernje vijesti i predala riječ sportskom uredniku. Demonstracije ispred WomanCare centra pale su na drugo mjesto - udarna vijest bila je tvrdnja daje guvernerka Greta Powers kao studentica uzimala kokain - i nije se doznalo ništa novo, osim što se Dana Daltona ovog puta predstavilo kao vođu ''Prijatelja života''. Ralphu se učinilo da bi primjerenija riječ bila počasni vođa. Je li Ed već stvarni vođa? Ako nije, uskoro će biti, najposlije do Božića. Zanimljivije je pitanje bilo što Edovi poslodavci misle o Edovim pravnim pustolovinama u Derryju. Ralph je bio siguran da će im se manje svidjeti današnji događaj od optužbe zbog obiteljskog zlostavljanja prošlog mjeseca; nedavno je pročitao da će Hawking Labs uskoro postati peti istraživački centar na sjeveroistoku Amerike koji će se u radu služiti tkivom fetusa. Neće zapljeskati kad čuju da je jedan od njihovih inženjera uhićen jer je bacao lutke napunjene lažnom krvlju o zidove klinike koja vrši abortuse. A kad bi još znali koliko je lud -

Tko će im to reći, Ralph? Ti?Ne. To je bio korak dalje nego što je bio voljan zakoračiti, barem zasad. Za razliku od odlaska u

policijsku postaju s McGovernom i razgovora s JohnomLeydeckerom o događaju od proteklog ljeta, to bi bilo proganjanje. Kao natpis UBIJPIČKU pokraj slike žene s čijim se mišljenjima ne slažeš.To su gluposti, i ti to dobro znaš.''Ništa ja ne znam,'' reče on, ustane i priđe prozoru. ''Previše sam umoran da bih išta znao.'' No dok je

stajao ondje i gledao na drugu stranu ulice u dva muškarca koja su izašla iz Red Applea, svaki noseći paket od šest limenki piva, odjednom shvati da nešto zna. Sjetio se nečeg od čega ga prožme studen.

Jutros, kad je izašao iz Rite Aida i kad su njime ovladale aure - i osjećaj da je dostigao neku novu razinu svijesti - stalno se podsjećao da u njima može uživati ali da ne smije povjerovati, jer će, ne uspije li održati tu bitnu razliku, završiti na istom brodu s Edom Deepneauom. Ta je pomisao skoro otvorila vratašca neke njegove asocijativne uspomene, ali lelujave aure na parkiralištu odvratile su mu pozornost prije no što je uspio nogom razvaliti vratašca do kraja. Sad se tog sjetio: Ed je spominjao aure, zar ne?

Ne, možda je želio reći aure, ali je zapravo rekao boje. Gotovo sam siguran u to. Odmah nakon što je spomenuo kako vidi dječja tjelesa posvuda, čak i na krovovima.

Rekao je -

Ralph je promatrao onu dvojicu kako ulaze u stari kombi. Pomisli kako se nikad neće uspjeti sjetiti Edovih riječi jer je bio preumoran. A tad, kad je kombi krenuo vukući za sobom oblak ispušnih plinova koji ga podsjeti na jasnu crveno-smeđu boju koju je vidio kako izlazi iz ispušne cijevi pekarskog kamioneta tog podneva, otvore se još jedna vratašca i on se sjeti.

"Rekao je da je svijet ponekad pun boja,'' reče Ralph praznom stanu, "ali da su u određenom trenutku počele prelaziti u crnu. Mislim da je tako rekao.''

Bilo je to približno, no da li i sve? Ralph je znao da je u Edovu programskom govoru bilo još nečeg, ali se nije mogao sjetiti čega. A jc li to uopće i važno? Njegovi su živci govorili da jest - studen koja mu je oblila leđa širila se i zalazila sve dublje pod kožu.

Pokraj njega zazvoni telefon. Ralph se okrene i ugleda ga kako se valjuška u kupki opakog crvenog svjetla, tamnocrvenog, boje krvi koja curi iz nosa i

(pijetlovi koji se bore protiv pijetlova) kokotove krijeste.

Ne, jaukne dio njegova mozga. Oh ne, Ralph, nemoj ponovno počinjati - Svaki put kad bi telefon zazvonio, svjetlosni bi omotač postao blještaviji. Za razdoblja tišine, potamnio bi. Kao da gleda u sablasno srce u kojem je telefon.

Ralph stisne oči i kad ih je otvorio, crvene aure oko telefona više nije bilo. Ne, samo je više ne možeš vidjeti. Nisam siguran, ali mislim da si je voljom otjerao. Kao dio lucidnog sna.

Dok je prelazio preko sobe prema telefonu, reče samom sebi - i to nedvosmisleno - da je ta pomisao besmislena kao i to što vidi aure. Samo što nije bila i on je znao da nije. Jer, ako je besmislena, kako to da mu je bio dovoljan samo jedan pogled na tu užeglu crvenu aureolu svjetla pa da sa sigurnošću zaključi kako ga zove Ed Deepneau?

Gluposti, Ralph. Misliš da je to Ed jer ti se Ed mota po glavi... i zato što si tako umoran pa počinješ razmišljati o glupostima. Hajde, podigni slušalicu, uvjeri se. To nije srce čarobna kugla, to nije čak ni telefon čarobna kugla. Vjerojatno neki tip koji ti želi prodati pretplatu ili žena iz odjela za dobrovoljne davatelje krvi koja se želi raspitati zašto u posljednje vrijeme ne dolaziš.

Ali je on znao da nije tako.

Ralph podigne slušalicu i reče halo.

7

Ne dobije odgovor, ali je netko bio na drugom kraju, Ralph je čuo disanje.''Halo?'' upita ponovno.Nije bilo odmah odgovora i upravo je namjeravao reći Spustit ću slušalicu kad EdDeepneau reče, ''Zovem zbog tvojeg jezika, Ralph. Uvalit će te u nevolju.''Linija studeni između njegovih lopatica više nije bila linija; prerasla je u tanku ledenu ploču koja

gaje prekrila od zatiljka do križa.''Zdravo, Ed. Vidio sam te na vijestima.'' Jedino se toga sjetio da mu kaže. Rukom nije držao

slušalicu, nego se ruka zgrčila oko nje.''To nije važno, stari moj. Poslušaj me. Posjetio me onaj slobodoumni detektiv koji me prošlog

mjeseca uhapsio - Leydecker. Zapravo, upravo je otišao.''Ralphovo srce siđe u pete, ali nejako daleko. To što je Leydecker posjetio Eda nije neobično, zar ne?

Jako se zainteresirao za Ralphovu priču o sukobu kod zračne luke u ljeto 1992. Silno. ''Zar?'' ravnodušno će Ralph.

''Detektiv Leydecker si je zamislio da ja mislim kako ljudi - pa čak i nekakva nadnaravna bića - odvoze fetuse iz grada kamionima. Ludo, ha?''

Ralph je stajao pokraj sofe i nemirno provlačio telefonsku žicu kroz prste. Ugleda kako kroz žicu poput znoja curi tamnocrvena Svjetlost koja je pulsirala u ritmu Edova govora.

''Pričaš dječje priče, stari moj.'' Ralph je šutio.

''To što si pozvao policiju nakon što sam onoj kučki očitao lekciju koju je i te kako zaslužila nije me zasmetalo," reče mu Ed. ''Pripisao sam to ... recimo brizi jednog djedice. Ili si možda pomislio da će te ona počastiti jebačinom iz samilosti, odluči li pokazati pravu zahvalnost. Jesi star ali nisi za Jurski park. Možda si pomislio da će ti barem dopustiti da joj gurneš prst.'' Ralph ne reče ništa.

''Je li tako, stari?'' Ralph ne reče ništa.

''Misliš da ćeš me uzrujati tom šutnjom? Ni u ludilu.'' Ali Ed jest zvučao uzrujano, pomršenih računa. Kao da ga je nazvao s određenim scenarijem u glavi a Ralph odbija čitati svoju ulogu. ''Ne možeš ... a bolje i nemoj...''

''To što sam nazvao policiju nakon što si istukao Helen nije te zasmetalo, ali razgovor s Leydeckerom očito jest. Kako to, Ed? Jesi li konačno počeo razmišljati o svojem ponašanju? A možda i o razmišljanju?''

Sad je bio red na Eda da šuti. Konačno grubo prošapće: ''Ralph, ne shvatiš li ovo ozbiljno, bit će to najveća pogreška - ''

''O, shvaćam te ja ozbiljno,'' reče Ralph. ''Vidio sam što si danas učinio, vidio sam što si učinio ženi prošli mjesec ... a vidio sam i što si učinio kod aerodroma prošle godine. A sad to i policija zna. Ed, ja sam saslušao tebe, a sad ti saslušaj mene. Bolestan si. Doživio si neku vrstu mentalnog sloma, priviđaju ti se stvari - ''

''Ne moram slušati te tvoje gluposti!'' Ed samo što nije vrisnuo.

''Ne, ne moraš. Možeš spustiti slušalicu. Ti si ubacio kovanicu u aparat. Ali dok je ne spustiš, slušat ćeš jezikovu juhu. Jer si mi bio drag, Ede, i želim da mi ponovno budeš drag. Pametan si momak, s priviđenjima ili bez njih, i mislim da me možeš razumjeti: Leydecker zna i Leydecker će motriti na te - ''

''Vidiš li već boje?'' upita Ed smirenim glasom. Istog trenutka, crveni žar oko telefonske žice nestane kao da je netko okrenuo prekidač.

''Kakve boje?'' naposljetku upita Ralph.

Ed se ogluši na to pitanje. ''Rekao si da sam ti bio drag. I ti si meni drag. Uvijek si mi bio drag. Pa ću ti dati zaista koristan savjet. Zagazio si u duboke vode, ali u dubinama plivaju stvari koje ne možeš ni zamisliti. Misliš da sam lud, ali ću ti reći da ti ne znaš što je ludilo. Pojma nemaš. Ali ćeš doznati, nastaviš li se petljati u stvari koje te se ne tiču. Vjeruj mi na riječ.''

''Kakve stvari?'' upita Ralph. Pokušavao je govoriti ravnodušnim glasom, ali je još stiskao telefonsku slušalicu tako snažno da mu je bubnjalo u prstima.

''Sile,'' odgovori Ed. ''U Derryju djeluju sile za koje ti je bolje ne znati. Postoje ...pa, recimo entiteti. Još te nisu primijetili, ali ako mi ponovno staneš na žulj, primijetit će te. A to ne

želiš. Vjeruj mi, ne želiš.'' Sile. Entiteti.''Pitao si me kako sam sve to doznao. Tko me u to sve uputio. Sjećaš li se toga, Ralph?''''Da.'' I sjetio se. Sada. To je bilo posljednje što mu je Ed rekao prije no što je uključio široki osmijeh

voditelja kviza i krenuo pozdraviti policajce. Viđam boje otkad je on došao i ispričao mi... Razgovarat ćemo o tome poslije.

''Liječnik mi je rekao. Mali ćelavi liječnik. Mislim da ćeš njemu morati odgovarati pokušaš li još jednom gurnuti nos u moje stvari. A tad neka ti je Bog na pomoći.''

''Mali ćelavi liječnik, aha,'' reče Ralph. ''Da, shvaćam. Najprije Grimizni kralj i centurioni, a sad mali ćelavi liječnik, Pretpostavljam da je na redu - ''

''Poštedi me svoje zajedljivosti, Ralph. Kloni se mene i mojih interesa, jesi li čuo? Kloni se.''Začuje se škljocaj i Ed više nije bio na drugom kraju žice. Ralph je dugo gledao u telefonsku

slušalicu u svojoj ruci, a tad je polako spusti. Kloni se mene i mojih interesa.

Da, zašto ne? Ima on dovoljno svojih ribica zu friganje.Ralph polako ode u kuhinju, gurne gotovo jelo (točnije rečeno filete bakalara) u pećnicu i pokuša

izbaciti prosvjede protiv pobačaja, aure, Eda Deepneaua i Grimiznog kralja iz misli.Bilo je to lakše nego što je očekivao.

Šesto poglavlje

1

Ljeto mine kao što to čini u Maineu, gotovo neopazice. Ralphovo preuranjeno buđenje se nastavi i kad su se jesenske boje počele žariti na stablima duž Harris Avenue, otvarao je oči oko dva sata i petnaest minuta svakog jutra. To je bilo loše, ali je željno iščekivao zakazani sastanak s Jamesom Royom Hongom, a usto se nije ponovio čudan vatromet kojim je bio počašćen nakon što se upoznao s Joeom Wyzerom. Bilo je sporadičnih bjelasanja oko rubova predmeta, ali je Ralph otkrio da će, stisne li oči i izbroji do pet, to bjelasanje nestati kad ih ponovno otvori.

No dobro ... najčešće nestati.Predavanje Susan Day bilo je zakazano za petak, osmog listopada. Potkraj rujna, prosvjedi i rasprave

u javnosti o pravu na pobačaj su se zaoštrile i sve češće bile usmjerene na njezin dolazak. Ralph je puno puta gledao Eda u televizijskim vijestima, kadšto u društvu Dana Daltona, ali češće samog, kako govori tečno, vješto i često s iskrom veselja ne samo u očima nego i u glasu.

Ljudi su ga voljeli i društvo ''Prijatelji života'' privuče mnogobrojno članstvo, čemu se ''Daily Bread'', njegov politički preteča, mogao tek nadati. Više nije bilo bacanja lutaka ili razbijačkih demonstracija, ali je bilo puno marševa i protumarševa, puno dovikivanja uvredljivih riječi, prijetnji šakama i gnjevnih pisama uredniku. Propovjednici su obećavali prokletstvo; nastavnici su poticali na umjerenost i izobrazbu; šest mladih žena koje su se nazvale ''The Gay Lesbo Babes for Jesus'' uhićene su jer su šetale ispred Prve baptističke crkve s natpisima na kojima je pisalo ODJEBI IZ MOG TIJELA. U Newsu je objavljeno da je neimenovani policajac rekao kako se nada da će Susan Day oboljeti od gripe ili neke druge bolesti i morati otkazati predavanje.

Ralph više nije čuo Eda, ali 21. rujna primi razglednicu od Helen s trinaest ushićenih riječi napisanih na poleđini: ''Hura, posao! Gradska knjižnica grada Derryja! Počinjem idući mjesec! Vidimo se uskoro - Helen. ''

Razveselivši se tome više nego kad ga je Helen onomad nazvala iz bolnice, Ralph siđe u prizemlje pokazati razglednicu McGovernu, ali su vrata prizemnog stana bila zatvorena i zaključana.

Pokazat će Lois ... ali ni Lois nije bila kod kuće, vjerojatno je otišla na partiju karata ili možda u grad kupiti predivo i smisliti drugi vuneni pokrivač.

Blago ozlovoljen pomišlju kako ljudi s kojima najviše želite podijeliti dobre vijesti gotovo nikad nisu u blizini kad pucate od želje da im ih priopćite, krene prema Strawford parku. Ondje zatekne Billyja McGoverna kako sjedi na klupi blizu bejzbolskog igrališta i plače.

2

Plač je možda prejaka riječ; curenje bi bila primjerenija. McGovern je sjedio na klupi, iz jedne od njegovih kvrgavih šaka virio je rupčić, i gledao jednu majku i njezina sinčića kako se igraju ''ti meni zakotrljaj loptu, a ja ću ti je baciti'' kod prve linije igrališta na kojem se posljednji veliki događaj sezone - Gradski turnir - završio dva dana prije.

Svako malo bi podignuo šaku s rupčićem do lica i nemilice otirao oči. Ralph, koji nikad nije vidio McGoverna plakali - čak ni na Carolyninu ukopu - postajkivao je kod igrališta, pitajući se treba li prići McGovernu ili se vratiti putem kojim je došao.

Naposljetku skupi hrabrost i priđe klupi, ''Bok, Bili,'' reče.

McGovern podigne pogled crvenih, vlažnih i malčice postiđenih očiju. On ih ponovno obriše i pokuša se osmjehnuti. ''Bok, Ralph. Uhvatio si me u cmizdrenju.

Oprosti.''''Sve u redu,'' reče Ralph i sjedne. ''I ja sam se naplakao u životu. Što je?''McGovern slegne ramenima pa ponovno pritisne rupčić na oči. ''Ništa posebno.Patim od posljedica paradoksa, to je sve.''''Kakvog paradoksa?''''Nešto se dobro događa s jednim od mojih najstarijih prijatelja - čovjekom koji mi je dao prvi posao

na školi. Umire.''Ralph podigne obrve ali ne reče ništa.''Ima upalu pluća. Njegova će ga nećaka danas ili sutra vjerojatno odvući u bolnicu, spojit će ga na

aparat za umjetno održavanje života, barem nakratko, ali je sigurno da umire. Proslavit ću tu smrt kad se dogodi i mislim da me ta činjenica dotukla više od svega.'' McGovern zastane. ''Ne razumiješ ni riječi od onog što govorim, zar ne?''

''Tako je,'' reče Ralph. ''Ali nema veze.''McGovern pogleda u njegovo lice, iznenadi se, pa frkne kroz nos. Taj zvuk je zbog njegovih suza bio

hrapav i prigušen, ali se Ralphu ipak učini pravim smijehom pa se usudi uzvratiti malim osmijehom.''Jesam li rekao nešto smiješno?''''Ne,'' reče McGovern i lagano ga lupne po ramenu. ''Samo sam gledao u tvoje lice, tako usrdno i

iskreno - Ralphe, zaista si otvorena knjiga - i mislio koliko si mi drag. Ponekad bih želio biti ti.''''U tri sata ujutro bogami ne bi,'' tiho reče Ralph.McGovern uzdahne i kimne glavom. ''Nesanica.''''Tako je. Nesanica.''''Oprosti mi što sam se nasmijao, ali - ''''Ne moraš se ispričavati, Bili.'''' - ali molim te, vjeruj mi na riječ, to je bio zadivljen smijeh.''''Tko je taj tvoj prijatelj i zašto je dobro da umire?'' upita Ralph. Nagađao je što je u korijenu

McGovernova paradoksa; on nije bio baš budala dobrog srca kao što se činilo da Bili ponekad misli.''Zove se Bob Polhurst, a njegova upala pluća je dobra vijest jer boluje odAlzheimerove bolesti od ljeta osamdeset osme.''To je i Ralph pomislio ... iako mu je pao na um i AIDS. Pitao se bi li to sablaznilo McGoverna i ta ga

pomisao malo razveseli. A tad pogleda Billa i postidi se zbog svog veselja. Znao je da je McGovern u najmanju ruku poluprofesionalac kad je riječ o sjeti, ali zbog tog nije smatrao da je Billova očita tuga za starim prijateljem manje iskrena.

''Bob je bio pročelnik odsjeka za povijest srednje škole u Derryju od 1948.godine, kad nije mogao imati više od dvadeset pet godina, do 1981. ili 1982. Bio je izvrstan

nastavnik, jedan od onih silno pametnih, ali samozatajnih ljudi kakve se ponekad nađe u nekoj zabiti. Najčešće završe kao ravnatelji svojih odsjeka i voditelji pet izvanškolskih aktivnosti jer ne znaju reći ne. Bob to nikako nije znao.''

Ona je majka vodila svog sinčića pokraj njih a prema maloj zalogajnici koja će se uskoro zatvoriti preko zime. Djetetovo je lice bilo prozirno poput porculana, imalo ljepotu koju je pojačavala ružičasta aura koju Ralph ugleda kako se vrti oko njegove glave i giba preko njegova malog, živahnog lica u mirnim valovima.

''Hajdemo doma, mama'' reče on. ''Hoću se igrati s plastelinom. Hoću napraviti obitelj Glinić.''''Najprije nešto pojedimo, momak - može? Mama je gladna.''

''Može.''Na hrptu dječakova nosa bio je ožiljak u obliku kuke i na tom je mjestu ružičasti sjaj dječakove aure

potamnio u ljubičasto.Ispao iz krevetića s osam mjeseci, pomisli Ralph. Posegnuo za leptirićima koje je njegova mama

objesila o strop. Premrla je kad je dotrčala i ugledala svu tu krv; mislila je da siroto dijete umire. Patrick, tako se zove. Ona ga zove Pat. Dobio je ime po djedu i -

On čvrsto stisne oči na trenutak. Želudac mu je podrhatavo ispod Adamove jabučice i bio je siguran da će povratiti.

''Ralph?'' reče McGovern. ''Dobro si?''On otvori oči. Nije više bilo aure, ružičaste ili neke druge; samo majka i sin koji odlaze u zalogajnicu

popiti hladno piće, a nije bilo ničega po čemu bi mogao zaključiti da ona ne želi odvesti Pata kući jer je Patov otac ponovno počeo piti poslije gotovo

šest mjeseci apstinencije, a kad se napije postane zao - Prestani, zaboga, prestani."Dobro sam,'' reče McGovernu. ''Nešto mi je upalo u oko. Nastavi samo. Dovrši priču o svom

prijatelju."''Nema se puno što za reći. Bio je genij, ali sam se vremenom uvjerio da je genijalnost silno

precijenjena roba. Mislim da je ova zemlja puna genija, dečki i cura tako pametnih da prosječni član MHNSA-e izgleda kao tupoglavac. A mislim da ih je najveći dio među nastavnicima, koji žive i rade u anonimnosti malih mjesta jer to vole. Barem je Bob Polhurst to volio.

''Zastrašujući je bio način na koji bi prozreo ljude... barem u početku. Nakon nekog vremena shvatio bi da se nemaš potrebe bojati, jer je Bob bio drag, ali bi u početku ljudi osjetili prepast. Kadikad bi se morao zapitati gleda li te običnim ili rendgenskim parom očiju.'' U zalogajnici, ona se žena nagnula držeći u ruci papirnatu čašicu sode. Dječak posegne za njom objema rukama, veselo se smiješeći i uzme je. Žedno je pio. Ružičasti sjaj ponovno na trenutak zatitra oko njega kad je to učinio i Ralph je znao da je imao pravo: djetetovo je ime bilo Patrick a njegova ga majka ne želi odvesti kući. Nemoguće da zna takve stvari, ali ih ipak zna.

''U to doba,'' reče McGovern, ''ako si bio iz središnjeg dijela Mainea i ne baš stopostotni heteroseksualac, iz petnih si se žila trudio prikazati takvim. To je bila jedina mogućnost, osim preseljenja u Greenwich Village, nošenja beretke i provođenja subotnjih večeri u jazz klubovima u kojima se pljeskalo pucketanjem prstiju. U to doba, pomisliti na ''izlazak iz ormara'' bilo je nezamislivo. Za većinu nas, ormar je bio sve što smo imali. Ako nisi želio da te čopor ponapitih dobrih momaka zgazi u nekoj tamnoj uličici i pokuša ti promijeniti lični opis, svijet ti je bio ormar.''

Pat popije piće i baci papirnatu šalicu na zemlju. Majka mu reče da je podigne i stavi u kantu za otpatke, zadaća koju on beskrajno veselo izvrši. Ona ga tad uhvati za ruku i oni polako krenu iz parka. Ralph ih je sa zebnjom promatrao kako odlaze, nadajući se da će se ženina strahovanja i brige pokazati neosnovanima, bojeći se da neće.

Međunarodna organizacija za jako pametne. Ljudi polažu test i postaju članovima te organizacije ako postignu rezultate koji ih svrstavaju među najviše 2 posto stanovništva svoje zemlje.

''Kad sam podnio molbu za posao profesora povijesti u srednjoj školi u Derryjii - to je bilo 1951 - upravo sam završio dvije godine poučavanja Bogu iza nogu u Lubecu, pa sam mislio ako sam se ondje mogao provući bez pitanja, moći ću to svugdje. Ali je Bob pogledao u mene - dovraga, kroza me - tim svojim rendgenskim očima i shvatio. A nije ni bio sramežljiv. ''Ako vam odlučim dati posao i vi ga

odlučite prihvatiti, gospodine McGovern, mogu li biti siguran da nikad neće biti ni trunke problema zbog vaših seksualnih preferencija?''

''Seksualna preferencija, Ralph! O moj Bože! Dotad nikad nisam ni pomislio na takav izraz, ali je iz njegovih usta ta fraza skliznula lakše nego kuglični ležaj premazan Criscom.

Narogušio sam se, namjeravao sam mu reći da nemam pojma o čemu govori ali da mu ipak zamjeram - načelno, moglo bi se reći - ali sam ga ponovno pogledao i odlučio prištedjeti dah. Možda sam mogao prevariti neke ljude u Lubecu, ali nisam mogao prevariti Boba Polhursta. Nije još navršio trideset godina, vjerojatno nije bio južnije od Kitteryja više od desetak puta u životu, ali je znao sve što je trebalo o meni, a za doznati to bio mu je potreban tek razgovor od dvadeset minuta.

'' ''Ne, gospodine, ni trunke,'' rekoh ja, bit ću krotak kao jaganjac Božji.''McGovern ponovno obriše oči rupčićem, ali se Ralphu učini da je ovog puta taj pokret bio uglavnom

teatralan.''U dvadeset tri godine prije no što sam prešao na koledž, Bob me naučio svemu što znam o

poučavanju povijesti i igranju šaha. Bio je blistav igrač ... sigurno bi onaj blebetavac Faye Chapin polomio zube na njemu, u to možeš biti siguran. Samo sam ga jednom pobijedio i to kad je već obolio od Alzeimerove bolesti. Poslije toga više nikad nisam s njim igrao. ''A bilo je tu i još toga. Nikad nc bi zaboravio vic. Nikad ne bi zaboravio rođendane ili godišnjice njemu bliskih ljudi - nije slao čestitke ili poklanjao darove, ali bi uvijek čestitao i poželio sve najbolje i nitko nikad nije posumnjao u njegovu iskrenost. Objavio je više od šezdeset Članaka o poučavanju povijesti i Građanskom ratu u Americi, što mu je bila specijalnost. Godine 1967. i 1968. napisao je knjigu s naslovom Kasnije tog ljeta, o tome što se dogodilo nakon Gettysburgu. Dopustio mi je da pročitam taj rukopis prije deset godina i mislim da je to najbolja knjiga ikad napisana o građanskom ratu koju sam ikad pročitao. Jedina koja joj se iole približila je roman s naslovom Anđeli ubojice Michaela Shaara. Bob nije htio ni čuti za to da je objavi. Kad sam ga upitao zašto, rekao je da bih barem ja trebao shvatiti njegove razloge.''

McGovern zašuti na trenutak, pogleda park koji je bio ispunjen zeleno-zlatnom svjetlosti i crnom čipkom sjena koje su se micale i premještale svakim daškom vjetra.

''Rekao je da se boji publiciteta.''

''U redu,'' reče Ralph. ''Shvaćam.''

''Možda ću ga najbolje opisati na sljedeći način: rješavao je veliku križaljku iz Sunday New York Timesa tintom. Narugao sam mu se zbog toga, optužio ga za hubris.51 On mi se nasmiješio i rekao: ''Velika je razlika između ponosa i optimizma, Bili - ja sam optimist.''

''Dakle, stekao si sliku. Ljubazan čovjek, dobar nastavnik, sjajan um. Njegova je specijalnost bila američki građanski rat, a sad ne zna ni što je rat, a kamoli tko je pobijedio u našem. Ma ne zna ni svoje ime, a uskoro - zapravo, što prije to bolje - umrijet će, a neće ni znati da je živio.''

Preko igrališta se dovuče sredovječni muškarac odjeven u majicu s natpisom University of Maine i iznošene traperice. Ispod pazuha je nosio zgužvanu papirnatu vrećicu. On stane kod zalogajnice i pregleda sadržaj košare za otpatke, nadajući se da će naći ambalažu koju može prodati trgovinama. Kad se nagnuo, Ralph ugleda tamnozeleni omotač koji ga je okruživao i svjetlije zelenu balonsku uzicu koja se povijajući uzdizala iz njegova tjemena. Ralph je bio preumoran da zatvori oči, preumoran da je voljom otjera.

On se okrene McGovernu i reče, ''Od prošlog mjeseca priviđaju mi se stvari koje - ''''Vjerojatno sam u koroti,'' reče McGovern i ponovno teatralno obriše oči, ''iako ne znam je li to zbog

Boba ili zbog sebe. Nije li to da pukneš od smijeha? Ali da si vidio kako je bio pametan u to doba ... zastrašujuće pametan ...''

''Bili? Vidiš li onog čovca kod zalogajnice? Onog koji kopa po kanti za smeće? Vidim - ''''Da, takvih sad ima posvuda,'' reče McGovern i okrzne skitnicu (koji je našao dvije prazne limenke

piva Budweiser i gurnuo ih u svoju torbu) pogledom pa se ponovno okrene Ralphu. ''Mrzim biti star - vjerojatno se zapravo sve svodi na to. Hoću reći iz dna duše.''

Skitnica se približi njihovoj klupi vukući noge savijene u koljenima, a njegov dolazak najavi povjetarac donoseći miris koji nije bio miris English Leathera.58 Njegova aura - živahna i žarka zelena koja podsjeti Ralpha na ukrase na dan svetog Patricka59 - bilaje u neskladu s njegovim poniznim držanjem i bolešljivim osmijehom.

''Hej, dečki! Kak ste?''''Bili smo i bolje,'' reče McGovern i s naporom podigne zajedljivu obrvu, ''a mislim da ćemo

ponovno biti bolje kad ti otploviš.''

Skitnica nesigurno pogleda McGoverna, zaključi da je on izgubljen slučaj pa prebaci pogled na Ralpha. ''Imaš nešto sitnog, gospon? Moram u Dexter. Ujak je došo po mene u sklonište u Neibolt Street, veli da mogu dobit stari poso u tvornici, al samo ako - ''

''Gubi se, momak,'' reče McGovern.Skitnica mu dobaci kratak, tjeskoban pogled a tad se njegove krvlju podlivene oči okrenu ponovno

prema Ralphu. ''Dobar poso, znaš. Mogo bi ga dobit natrag, al samo ako se danas tamo vratim. Autobus-''Ralph posegne u džep, nađe kovanice od dvadeset pet i deset centi i spusti ih u ispruženu ruku.

Skitnica se naceri. Aura koja ga je okruživala zasvijetli jače, pa se raspline. Ralphu lakne.''Hej, divno! Hvala, gospon!''''Nije vrijedno spomena,'' reče Ralph.

Skitnica odbaulja u pravcu supermarketa, gdje se uvijek moglo naći Night Train, Old Duke i Silver Satin, Sranje, Ralph, zar bi bilo tako teško da si malo milostiv i u glavi, ha? upita samog sebe. Idi još kilometar u tom smjeru i stići ćeš do autobusnog kolodvora.

Istina, ali je Ralph proživio dovoljno dana da zna kako je između milosrdnih misli i priviđenja nebo i zemlja. Skitnica s tamnozelenom aurom ide na autobusni kolodvor kao i Ralph u Washington na položaj ministra vanj skih poslova.

''Ne bi smio to raditi, Ralph,'' spočitne mu McGovern. ''To ih samo ohrabruje.'' ''Vjerojatno,'' umorno

će Ralph.

''Što si ono pričao kad te ovaj tako nepristojno prekinuo?''Pomisao da McGovernu sad ispriča o aurama činila mu se nevjerojatnom i nije ni za Boga miloga

mogao zamisliti kako se našao na rubu da mu to kaže. Nesanica, naravno - to je bio jedini odgovor. Uništila mu je moć prosudbe kao što je učinila s kratkotrajnom memorijom i čulom vida.

''Da sam jutrošnjom poštom nešto primio,'' reče Ralph. ''Mislio sam da bi te moglo razveseliti.'' On mu pruži Heleninu razglednicu i McGovern je pročita jednom pa još jednom.

Kad ju je pročitao drugi put, njegovo dugo, konjsko lice rastegne se u širok osmijeh. Zbog olakšanja i iskrenog zadovoljstva koji su se vidjeli na njegovu licu, Ralph oprosti McGovernu njegov sebeljubiv batos. Bilo je lako smetnuti s uma da Bili zna biti velikodušan koliko i izvještačen.

''Hej, divno, zar ne? Posao!''''I te kako. Da proslavimo objedom? Odmah pokraj Rite Aida je simpatična zalogajnica, zove se

''Day Break, Sun Down''. U njoj je malo odveć biljaka, ali inače - ''

''Hvala, ali sam obećao Bobovoj nećakinji da ću svratiti i malo sjediti uz Boba. Naravno, on nema pojma tko sam ja, ali to nije važno jer ja znam tko je on. Capisce?''

''Aha,'' reče Ralph. ''Drugi put, može?''''Može.'' McGovern preleti pogledom poruku na razglednici, još se smiješeći. ''Ovo je prva liga - vrh

prve lige!''Ralph se nasmije tom dražesnom starom izrazu. ''I ja sam to pomislio.''''Bio bih se okladio s tobom u pet dolara da će se Helen vratiti u brak s onim manijakom i gurati

dijete ispred sebe u prokletim kolicima... ali bih rado izgubio taj novac. Vjerojatno ti to zvuči smiješno.''''Malo,'' reče Ralph, ali samo zato što je znao da McGovern to očekuje čuti. A zapravo je pomislio

kako je McGovern upravo opisao svoj karakter i svjetonazor sažetije nego što bi to ikad uspjelo Ralphu.''Lijepo je čuti da nekome ide nabolje a ne nagore, ha?''''I te kako.''''Je li to Lois vidjela?''Ralph odmahne glavom. ''Nije kod kuće. Ali ću joj pokazati kad je vidim.''''Učini to. Spavaš li išta bolje, Ralph?''

''Nije loše.''''Dobro. Izgledaš malo bolje. Malo krepkije. Ne smijemo se predati, Ralph, to je najvažnije. Jesam li

u pruvu?''''Mislim da jesi,'' reče Ralph i uzdahne. ''Mislim da si u tome u pravu.''

3

Dva dana poslije toga Ralph je sjedio za kuhinjskim stolom, polako žvakao pahuljice od mekinja koje je zapravo nerado jeo (ali je ni sam ne znajući zašto pretpostavljao da mu čine dobro) i čitao naslovnu stranicu Derry News. Uvodni je članak brzo pročitao, ali mu je pogled stalno privlačila fotografija koja kao da je izražavala sve zle slutnje s kojima je živio proteklih mjesec dana, a da si ih nije pošteno objasnio.

Ralph je smatrao da naslov iznad fotografije - DEMONSTRACIJE ISPRED WOMANCARE CENTRA ZAVRŠILE NASILJEM - nije bio najbolji sažetak članka koji je slijedio, ali ga to nije iznenadilo; godinama čita News i naviknuo se na njihovu pristranost, u koju je spadala i njihova čvrsta politika protivljenja pobačajima. Ipak, pazili su da se u uvodniku, napisanom u stilu no no dečki, smirite se, distanciraju od ''Prijatelja života'' i Ralpha to nije iznenadilo. Prijatelji su se sjatili na parkiralištu pokraj WomanCare centra i gradske bolnice dočekati skupinu od dvjestotinjak pristaša prava na izbor koji su prošli kroz grad od zgrade Civic Centera. Većina je demonstranata nosila natpise sa slikama Susan Day i riječima IZBOR, NE STRAH ispisanima na njima.

Njihova je zamisao bila okupljati pristaše putem, poput grude snijega koja se kotrlja niz brdo. Ispred zgrade WomanCarea trebao se održati kratak miting - reklama za skorašnje predavanje Susan Day - a tad bi bila mala zakuska. No to se nije dogodilo. Kad su se pristaše prava na izbor približili parkiralištu, dotrčali su ''Prijatelji života'', ispriječili se na cesti i podigli svoje natpise (UBOJSTVO JE UBOJSTVO, SUSAN DAY NE DOLAZI,

SPRIJEČITE POKOLJ NEVINIH) ispred njih poput štitova.Demonstrante je pratila policija, ali nitko nije bio spreman na brzinu kojom su pogrdne i gnjevne

riječi prerasle u udarce nogama i bubotke šakama. Počelo je kad je jedna od ''Prijatelja života'' prepoznala vlastitu kćer među pristašama prava na izbor. Starija žena je spustila svoj natpis i zajurila se na mlađu.

Kćerin je dečko uhvatio stariju ženu i pokušao je obuzdati. Kad je mama rasporila njegovo lice noktima, mladić ju je bacio na zemlju. To je bila iskra koja je izazvala desetminutni krkljanac a rezultat je bio tridesetak uhićenih, podijeljenih otprilike pola-pola na svaku skupinu.

Na fotografiji na naslovnoj stranici jutrošnjih News bili su Hamilton Davenport i Dan Dalton.Fotograf je uhvatio iskeženog Davenporta, potpuno nenalik njegovu uobičajenom izrazu smirenog

samozadovoljstva. Jednu je šaku podignuo iznad glave u primitivnom pobjedničkom pokretu. Sučelice njemu - glave omotane u Hamov natpis IZBOR, NE STRAH poput nadrealističke kartonske aureole - bio je grand fromage ''Prijatelja života''. Daltonove su oči bile zamućene, usta ovješena. Zbog jakog kontrasta na crno-bijeloj fotografiji, krv koja je curila iz njegovih nosnica izgledala je kao čokoladni umak.

Ralph bi nakratko skrenuo pogled s toga, pokušao pojesti svoje pahuljice do kraja a tad bi se sjetio onog dana prošlog ljeta kad je ugledao lažnu potjernicu kojima je sad bio oblijepljen cijeli Derry - dana kad se skoro onesvijestio ispred Strawford parka. Uglavnom se prisjećao njihovih lica: Davenportovo puno gnjevne napregnutosti dok je zavirivao u prašnjav izlog trgovine ''Iznošena Rose, polovna odjeća'', Daltonovo s malim, prezrivim osmjehom koji kao daje poručivao da se od majmuna kakav je Hamilton Davenport ne može očekivati da shvati višu moralnost problema pobačaja i da oni oboje to znaju.

Ralph bi pomislio na ta dva izraza lica i na udaljenost između muškaraca na čijim su licima ti izrazi carovali, i njegove bi zbunjene oči ponovno odlutale do fotografije u novinama. Dvojica muškaraca stajala su iza Daltona, držeći rukama natpise koji su zagovarali pravo na život i napeto promatrali sukob. Ralph nije prepoznao kržljavka s naočalama rožnatih okvira i oblakom proćelave sijede kose, ali je znao čovjeka pokraj njega.

Bio je to Ed Deepneau. No u ovoj situaciji, Ed gotovo da i nije bio važan. To što je privlačilo Ralphov pogled - i strašilo ga - bila su lica dvojice muškaraca koji godinama posluju vrata do vrata u Lower Witcham Street: Davenportovo, s nakešenom gubicom pračovjeka i stisnutom šakom i Daltonovo, s njegovim zamućenim očima i krvavim nosom.

On pomisli, Eto kamo vode neobuzdane strasti Ali ovdje to mora prestati, jer - ''Jer da to dvoje imaju oružje, pucali bi jedan u drugog,'' promrmlja on. Uto se oglasi zvono - ono na ulaznim vratima. Ralph ustane, ponovno pogleda sliku i preplavi ga vrtoglavica. S njom dođe čudna, tjeskobna izvjesnost: to je Ed, a sam Bog zna što želi.

Pa onda nemoj otvoriti vrata, Ralph!On neodlučan zastane kod kuhinjskog stola, žarko želeći da se raziđe la magla koja kao da se ove

godine trajno nastanila u njegovoj glavi. A tad se zvono ponovno oglasi i on shvati da se odlučio. Neka je i Saddam Hussein pred vratima; ovo je njegova kuća i neće se skutriti poput išibanog pseta.

Ralph prijeđe preko dnevne sobe, otvori vrata od predvorja i polako siđe niz sumračne stube.

4

Na pola puta mu odlane. Gornja polovina ulaznih vrata sastojala se od teških staklenih ploha. Iskrivljavale su pogled, ali ne toliko da Ralph ne bi mogao vidjeti da su oba njegova posjetitelja žene. Odmah je pogodio tko je jedna od njih pa požuri ostatak puta, lagano se pridržavajući za rukohvat. Širom otvori vrata i ugleda Helen Deepneau s velikom torbom (na kojoj je sa strane pisalo PRVA POMOĆ ZA BEBE) prebačenom preko jednog ramena i Natalie koja je virila iznad drugog, očiju sjajnih poput miša iz crtanog filma. Helen se smješkala puna nade i pomalo nervozno.

Natalieno se lice odjednom razvedri i ona počne poskakivati u indijanskoj leđnoj nosiljci u kojoj ju je Helen držala i uzbuđeno mahati ručicama prema Ralphu.

Sjeća me se, pomisli Ralph. Što kažete na to? A kad je ispružio ruku i dopustio da jedna od uzmahalih ručica zgrabi njegov desni kažiprst, njegove se oči napune suzama.

''Ralph?'' reče Helen. ''Dobro si?''On se nasmiješi, kimne glavom, zakorači i zagrli je. Osjeti kako mu se Helen objesila oko vrata. Na

trenutak ga omami miris njezina parfema, pomiješan s mliječnim mirisom zdrave bebe, a tad ga ona glasno cmokne u uho i odmakne se.

''Zaista si dobro, je li?'' upita. I u njezinim su očima bile suze, ali ih je Ralph jedva primjećivao. Imao je previše posla pregledavajući je, želeći se uvjeriti da nema nikakvih znakova batina. Koliko je on mogao vidjeti, nije ih bilo. Izgledala je besprijekorno.

''Sad bolje nego tjednima,'' reče on. ''Pravi melem za umorne oči. I ti, Nat.'' On poljubi bucmastu ručicu koja je još bila omotana oko njegova prsta i ne iznenadi se jako kad ugleda sablasni sivo-plavi trag svojih usana. Izblijedio je čim ga je primijetio i on ponovno zagrli Helen, najviše zato da se uvjeri da je zaista ovdje.

''Dragi Ralphe,'' promrmlja ona u njegovo uho. ''Dragi, mili Ralph.''Nešto se pokrene u njegovim preponama, očito zbog njezina laganog parfema i nježnih dahtaja koje

je osjetio na uhu dok je to govorila ... a tad se sjeti drugog glasa u svom uhu. Edova glasa. Nazvao sam te zbog tvog jezika, Ralph. Pokušava te uvaliti u nevolje.

Ralph je pusti i odmakne se od nje i dalje se smiješeći. ''Helen, pravi si melem za umorne oči. Tako mi svega.''

''I ti. Dopusti da te upoznam sa svojom prijateljicom. Ralph Roberts, Gretchen Tillbury. Gretchen, Ralph.''

Ralph se okrene prema drugoj ženi i prvi put je dobro pogleda dok je pažljivo savio svoje velike, kvrgave ruke oko njezinih tankih, bijelih. Ona je bila žena zbog koje bi muškarac (čak i onaj koji je šezdesete ostavio za sobom) dobio volju odmah se uspraviti i uvući trbuh. Bila je jako visoka, možda metar osamdeset, i bila je plavuša, ali nije to bilo samo zbog toga. Bilo je još nečeg u njoj - nešto poput mirisa ili vibracija ili

(aure)po dobro, poput aure. Ona je, ukratko, bila žena u koju niste mogli ne gledati, o kojoj niste mogli ne

misliti, o kojoj niste mogli ne razmišljati.Ralph se prisjeti kako mu je Helen rekla da je Gretchen suprug rasjekao nogu kuhinjskim nožem i

ostavio je da iskrvari. Pitao se kako bi neki muškarac mogao to učiniti; kako bi bilo koji muškarac mogao dotaknuti stvorenje poput ovog s nekim drugim osjećajem osim strahopoštovanjem.

A možda i s malo požude, kud se prođe kroz fazu ''Hoda odjenuta ljepotom poput noći''. Usput, Ralph, trenutak je da vratiš oči natrag u duplje.

''Drago mi je," reče on i pusti joj ruku. ''Helen mije ispričala kako ste je došli posjetiti u bolnicu. Hvala vam što ste joj pomogli.''

"Bilo mi je užitak pomagati Helen,'' reče Gretchen i zabljesne ga osmijehom. ''Ona je od žena zbog kojih se isplati sav taj trud ... ali mislim da to već znate.''

''Mislim da znam,'' reče Ralph. ''Imate li vremena za šalicu kave? Molim vas recite da.'' Gretchen pogleda u Helen, koja kimne glavom.

''To bi bilo lijepo,'' reče Helen. ''Jer... ovaj...''''Ovo nije potpuno prijateljski posjet, zar ne?'' upita Ralph pogledavajući u Helen, pa u Gretchen

Tillbury.''Nije,'' reče Helen. ''Ralph, moramo o nečem razgovarati.''

5Čim su stigli do vrha tamnih stuba, Natalie se počne nestrpljivo vrpoljiti u svojoj nosiljci i govoriti

tim zapovjednim dječjim iskrivljenim latinskim koji će se uskoro pretvoriti u prave riječi.''Smijem li je nositi?'' upita Ralph.''Možeš,'' reče Helen. ''Ako počne plakati, odmah ću je uzeti natrag. Obećajem.'' ''Dogovoreno.''

No uzvišena i obožavana beba nije zaplakala. Čim ju je Ralph izvukao iz nosiljke, onamu druželjubivo prebaci ruku oko vrata i udobno namjesti guzu u pregib njegove desne ruke kao da

je to njezin privatni naslonjač.''Hej,'' reče Gretchen. ''Zadivljena sam.''''Bubu!'' reče Natalie, zgrabi Ralphovu donju usnicu i povuče je poput rolo-zastora.''Vakili! Fujfanjek!''''Mislim da je upravo nešto rekla o sestrama Andrews28,'' reče Ralph. Helen zabaci glavu i nasmije se

svojim grlenim smijehom koji kao da je izvlačila iz pete. Ralph je shvatio koliko mu je taj smijeh nedostajao tek kad ga je ponovno čuo.

Natalie pusti Ralphovu donju usnicu da se vrati na svoje mjesto, a on ih odvede u kuhinju, najsunčaniju prostoriju u kući u ovo doba dana. Primijeti kako se Helen radoznalo ogledala kad je on upalio Bunn29 i sjeti se da dugo nije bila ovdje. Predugo. Ona podigne Carolyninu sliku s kuhinjskog stola i zagleda se u nju, a u kutovima usana zaigra joj lagan osmijeh. Sunce obasja vrhove njezine kratko podrezane kose i oko njezine se glave stvori kao neka vrsta korone. Ralph doživi otkrovenje: on voli Helen jer ju je Carolyn voljela - i on i Helen bili su pripušteni u dubine Carolynina srca i duše.

''Bila je tako lijepa,'' promrmlja Helen. ''Zar ne, Ralph?''''Da,'' reče on vadeći šalice (i pazeći da ih stavi izvan domašaja Natalienih nemirnih, znatiželjnih

ruku). ''Snimljena je samo mjesečeva prije nego što su počele glavobolje. Možda je luckasto držati uokviren studijski portret na kuhinjskom stolu ispred posudice za šećer, ali to je prostorija u kojoj, čini se, u posljednje vrijeme provodim puno vremena, pa...''

''Mislim da je to lijepo mjesto,'' reče Gretchen. Imala je dubok, slatko promukli glas. Ralph pomisli: Da mi je ona šapnula nešto na uho, kladim se da bi se stari miš u hlačama promeškoljio malo jače na svom ležaju.

''I ja,'' reče Helen. Ona mu se bojažljivo nasmiješi, izbjegavajući njegov pogled, pa skine ružičastu torbu s ramena i stavi je na kuhinjski element. Natalie počne nestrpljivo blebetati i pružati ručice čim je ugledala plastičnu stijenku Playtex Nursera.30 Ralph se živo ali milostivo kratko sjeti prizora: Helen tetura prema Red Appleu, jedno oko natečeno i zatvoreno, njezin obraz prošaran kapljicama krvi, nosi Nat na jednom boku, kao što bi neka školarka nosila školske knjige.

''Želiš li pokušati, stari moj?'' upita Helen. Smiješak je bio nešto hrabriji i ponovno ga pogleda u oči.''Naravno, zašto ne? Ali kava - ""Ja ću se pobrinuti za kavu, tatice,'' reče Gretchen. ''Skuhala sam milijun kava. Imate li vrhnje za

kavu?''''U hladnjaku.'' Ralph sjedne za stol. Natalie nasloni zatiljak u udubinu njegova ramena i pograbi

bočicu svojim majušnim, očaravajućim ručicama. Ona to učini sigurno, gume dudu u usta i počne odmah sisati. Ralph se nasmiješi Helen, pretvarajući se da nije primijetio kako su joj se oči ponovno zasuzile. ''Brzo uče, zar ne?''

''Da,'' reče ona i otrgne papirnati ubrus s role postavljene na zidu pokraj sudopera i njime obriše oči. ''Ne mogu se načuditi kako je mirna s tobom, Ralph - nije bila takva prije, zar ne?''

''Ne sjećam se,'' lagao je on. Nije bila. Nije bila odbojna, ali ni ovako prisna.''Guraj plastični uložak u boci, u protivnom će se nagutati zraka i dobiti grčeve.''''Primljeno.'' On pogleda Gretchen. ''Snalazite se?''''Sve u redu. Kako pijete kavu, Ralph?''''Iz šalice najčešće.''Ona se nasmije i stavi šalicu izvan Nataliena dohvata. Kad je sjela i prekrižila noge, Ralph ih

promotri - nije si mogao pomoći. Kad je ponovno podigao pogled, Gretchen se lagano, ironično smješkala.

Dovraga, pomisli Ralph. Nema jarca do starog jarca. Čak i starog jarca koji ne može odspavati više od dva ili dva i pol sata na noć.

''Reci mi nešto o svom poslu,'' reče on kad je Helen sjela i nalila si kavu.''Mislim da bi se rođendan Mikea Hanlona trebalo proglasiti državnim praznikom - govori li ti to

nešto?''''Nešto malo,'' reče Ralph i nasmiješi se.''Bila sam skoro sigurna da ću morati otići iz Derryja. Poslala sam molbe u sve knjižnice do

Portsmoutha, ali mi jc bilo zlo od toga. U trideset sam prvoj godini i ovdje živim tek šest od tih godina, ali Derry osjećam kao dom - ne mogu to objasniti, ali je istina.''

''Ne moraš objašnjavati, Helen. Mislim da je dom jedna od onih stvari koja se ljudima događa, poput puti ili boje očiju.''

Gretchen je kimala glavom. ''Da,'' reče ona. ''Upravo tako.''''Mike je nazvao u ponedjeljak i rekao da su otvorili radno mjesto pomoćnika knjižničara na dječjem

odjelu. Nisam mogla vjerovati. Hodala sam tjedan dana štipkajući se.Zar ne, Gretchen?''

''Pa, bila si jako sretna,'' reče Gretchen ''i to je bilo lijepo za vidjeti.''

Ona se nasmiješi Helen. I taj je osmijeh za Ralpha bio otkrovenje. Shvati da bi mogao gledati u Gretchen Tillbury do mile volje i da to ništa ne bi značilo. Da je jedini muškarac u ovoj prostoriji Tom Cruise, ni to ne bi ništa značilo. Pitao se zna li to Helen, a tad se prekori zbog gluposti. U Helen ima koječega, ali gluposti ne.

''Kad počinješ?'' upita je on.

''U tjednu kad je Kolumbov dan,'' reče ona. ''Dvanaestog. Radit ću poslije podne i navečer. Plaća ne bi bila dovoljna za kraljevu otkupninu, ali će biti dovoljno da preživimo zimu bez obzira na to kako... se situacija inače bude razvijala. Nije li to sjajno, Ralph?''

''Da,'' reče on. ''Izvrsno.''

Beba je popila pola bočice i sad je pokazivala znakove da gubi zanimanje. Duda je napola iskočila iz usta i tanki mlaz mlijeka curio je iz kuta njezinih usana prema bradi. Ralph ispruži ruku da je obriše. Njegovi prsti ostave nježne sivo-plave crte u zraku.

Mala Natalie posegne za njima, pa se nasmije kad su se rasplinule u njezinoj ruci. Ralphu zastane dah u grlu.

Ona vidi. Beba vidi što i ja.

To je ludost, Ralph. To je glupost i ti to znaš.

Samo što nije tako. On je to upravo vidio - vidio je kako je Nat pokušala uhvatiti auralne zrake koje su ostavljali njegovi prsti.

''Ralph?'' upita Helen. ''Dobro ti je?''

''Naravno.'' On podigne pogled. Helen je bila okružena raskošnom aurom boje slonovače. Izgledala je poput satena skupog kombinea. Balonska uzica koja se dizala iz nje bila je te iste nijanse slonovače i široka i plosnata poput vrpce na vjenčanom daru. Aura koju je okruživala Gretchen Tillbury bila je tamnonarančasta, žuta na rubovima. "Vraćaš se u kuću?''

Helen i Gretchen ponovno izmijene onakve poglede, ali je to Ralph jedva primijetio.Shvatio je da ne mora gledati njihova lica ili pokrete ili govor tijela da bi pročitao njihove osjećaje;

morao je samo gledati njihove aure. Limunkaste točke na rubovima Gretchenine aure potamne, pa je cijela aura bila ravnomjerno narančasta. Helenina se u međuvremenu istodobno usukala i zažarila tako da je bilo teško gledati u nju. Helen se bojala vratiti. Gretchen je to znala i to ju je ljutilo.

I njezina bespomoćnost, pomisli Ralph. To je još više ljuti.''Još ću malo ostati u High Ridgeu,'' reče Helen. ''Možda do zime. Nat i ja ćemo se jednog dana

vjerojatno preseliti u grad, ali se kuća prodaje. Ako je netko kupi - a s obzirom na stanje na tržištu nekretnina čini se da je to pod velikim upitnikom - novac će se pohraniti na čuvanje i podijeliti u skladu sa sudskom odlukom. Onoj o - brakorazvodnoj parnici.''

Donja usnica joj zadrhti. Aura se još više zgusnula; sad joj je prianjala uz tijelo poput druge kože i Ralph ugleda sitne crvene plamičke kako je oblizuju. Izgledali su kao iskre koje plešu u peći za spaljivanje otpada. On ispruži ruku preko stola, uhvati njezinu ruku i stisne je. Ona mu se zahvalno nasmiješi.

''Govoriš mi dvije stvari,'' reče on. ''Da ćeš zatražiti rastavu i da ga se još bojiš.''

''Dvije posljednje godine braka redovito ju je tukao i zlostavljao,'' reče Gretchen. ''Naravno da ga se još boji.'' Govorila je tiho, smireno, razgovijetno, ali gledati njezinu auru sad je bilo kao gledati kroz malo okno od prozirnog tinjca kakva su se nekad nalazila na pećima na ugljen.

On pogleda u dijete. Nat je sad bila okružena vlastitim prozračnim, blistavim oblakom boje satena za vjenčanice. Bio je manji od oblaka njezine majke, ali inače jednak njezinu... poput njezinih plavih očiju i crvenkasto-plave kose. Nataliena balonska uzica uzdizala se iz njezina tjemena u obliku snježnobijele vrpce koja je lelujala sve do stropa i ondje se smotala u prozračnu hrpu pokraj lustera. Kad je dašak vjetra zapuhao kroz otvoreni prozor pokraj peći, ugleda široku bijelu vrpcu kako se širi i mreška. On pogleda u zrak: i Helenina i Gretchenina balonska uzica mreškale su se.

A kad bih mogao vidjeti svoju, i ona bi isto to činila, pomisli on. To je stvarno - bez obzira na to što o tome mislio moj matematički racionalan dio mozga, aure su stvarne. Stvarne su i ja ih vidim.

On pričeka neizbježan prosvjed, ali ga ovaj put ne bude.

''Osjećam se kao da najveći dio vremena provodim u emocionalnoj vešmašini,'' reče Helen. ''Moja se mama ljuti na mene... samo što me nije nazvala kukavicom ... a ponekad se i osjećam kao kukavica ... postiđena..

''Ničeg se nemaš stidjeti,'' reče Ralph. Ponovno pogleda u Natalienu balonsku uzicu koja je podrhtavala na vjetru. Bila je predivna, ali nije osjećao potrebu dotaknuti je; neki nagon duboko u njemu govorio mu je da bi to moglo biti opasno po oboje.

''Mislim da to znam,'' reče Helen, ''ali djevojke prolaze kroz indoktrinaciju. Kao ''Evo ti Barbika, evo ti Ken, evo ti kuhinja savršene domaćice. Dobro sve nauči, jer kad se nađeš u toj situaciji ti ćeš biti

zadužena da se za to brineš i ako se nešto slomi ti ćeš biti kriva.'' Mislim da sam skoro povjerovala u to - zaista. Samo što mi nitko nije rekao da u nekim brakovima Ken poludi. Zvuči li to kao da izbjegavam odgovornost?''

''Ne. Tako se otprilike dogodilo, koliko ja znam.''

Helen se nasmije - nervozno, gorko, kao krivac. ''Nemoj to reći mojoj majci. Ona odbija povjerovati da je Ed učinio nešto ozbiljnije osim što me ponekad supružnički pljesnuo po stražnjici... tek toliko da me vrati u red ako nehotice skrenem s puta. Ona smatra da sam ostalo izmislila. Ne kaže to otvoreno, ali čujem to u njezinu glasu svaki put kad razgovaramo preko telefona.''

''Ja ne mislim da si izmislila,'' reče Ralph. ''Ju sam te vidio, sjećaš li se? A bio sam i ondje kad si me preklinjala da ne zovem policiju.''

On osjeti stisak na bedru ispod stolu i zaprepašteno podigne pogled. Gretchen Tillbury mu jedva primjetno kimne glavom i ponovno ga stisne za bedro - ovaj put jače.

''Da,'' reče Helen. ''Bio si ondje, zar ne?'' - Ona se lagano nasmiješi, ali ono što se događalo s njezinom aurom bilo je bolje - gubili su se oni crveni plamičci, a aura se širila. Ne, pomisli on. Ne širi se. Olabavljuje. Opušta.

Helen ustane i zaobiđe stol. ''Nat više nije najsretnija kod tebe. Daj daje uzmem.''Ralph spusti pogled. Nat je gledala na drugi kraj sobe teškim, zatravljenim pogledom. On pogledom

isprati njezin i ugleda vazicu na prozorskoj dasci pokraj sudopera. Napunio ju je jesenskim cvijećem prije manje od dva sata a sad je niska zelena izmaglica cvrčeći isija- vala iz peteljki i okruživala cvjetove blijedim, magličastim sjajem.

Promatram kako izdišu, pomisli Ralph. Bože moj, više nikad neću ubrati nijedan cvijet. Obećajem.Helen nježno preuzme dijete iz njegovih ruku. Nat ode poslušno, iako nije skidala pogleda sa

šištećeg cvijeća dok je njezina majka zaobišla stol, sjela i namjestila je u svom naručju.Gretchen lagalo lupne po poklopcu sata. ''Želimo li stići na podnevni sastanak - ''''Da, naravno,'' reče Helen, malo se ispričavajući. ''Članovi smo službenog odbora za doček Susan

Day,'' reče ona Ralphu ''a to nije kao da si član Junior League. Naš posao zapravo nije dočekati je nego je čuvati.''

''Što mislite, hoće li biti problema?''''Recimo da će biti napeto,'' reče Gretchen. ''Ona ima pet osobnih čuvara koji nam šalju sve prijeteće

faxove koje prima iz Derryja. To je njihov uobičajen postupak - godinama već stoji mnogim ljudima na žulju. Smatraju nas odgovornima, ali žele da nam to bude jasno, jer mi je pozivamo, pa je njezina sigurnost odgovornost WomanCarea koliko i njihova.''

Ralph otvori usta da upita je li dobila puno prijetnji, ali shvati da već zna odgovor na to pitanje. Živi u Derryju sedamdeset godina, s kraćim prekidima, i znao je da je taj grad opasan uređaj - odmah ispod površine na njemu je bilo puno šiljaka i poput sječiva oštrih rubova. Dabome, to je tako u mnogim gradovima, ali mu se uvijek činilo da je u Derryju ta ružnoća imala dodatnu dimenziju. Helen ga je nazvala domom, i Derry je bio i njegov dom, ali -

Prisjeti se nečeg što se dogodilo skoro prije deset godina, ubrzo nakon godišnjeg festivala. Tri su dječaka bacila nenametljivog i nenasrtljivog mladog homoseksualca po imenu Adrian Mellon u rijeku Kenduskeag nakon što su ga pretukli i izboli nožem; pričalo se da su stajali na mostu iza Falcon Tavern i gledali ga kako umire. Rekli su policiji da nisu šmekali njegov šešir. I to je bio Derry i samo bi budala smetnula to s uma.

Kao da ga je ta uspomena podsjetila (vjerojatno i jest), Ralph ponovno pogleda u fotografiju na naslovnoj stranici današnjih novina - Ham Davenport uzdignute šake, Dan Dalton krvavog nosa i mutnih očiju, s Hamovim natpisom na glavi.

''Koliko prijetnji?'' upita on. ''Preko deset?''''Oko trideset,'' reče Gretchen. ''Ljudi iz osiguranja su pet shvatili ozbiljno. Dvije su prijetnje da će

podići u zrak Civic Center ako ne otkaže predavanje. U jednoj - ta je pravi biser - neka osoba kaže da ima pištolj na vodu napunjen kiselinom iz akumulatora. ''Uspijem li te pogoditi u lice, čak ni tvoje prijateljice lezbače neće te moći pogledati a da im se ne digne želudac'', piše u njoj.'' ''Lijepo,'' reče Ralph.

''Što me podsjetilo,'' reče Gretchen. Prekopa po torbici i izvadi mali sprej s crvenim poklopcem i stavi ga na stol. ''Mali dar od svih vaših zahvalnih prijateljica iz WomanCarea.''

Ralph podigne sprej. Na jednoj je strani bila slika žene koja šprica oblak plina u muškarca u šeširu širokog, mekanog oboda i s maskom na očima na način Beagle Boysa66 Na drugoj je strani pisala samo jedna riječ velikim žarkocrvenim slovima:

TJELOHRANITELJ

"Što je to?'' upita on, sablažnjeno. ''Mace sprej?''"Ne," reče Gretchen. ''Mace je rizičan izbor u Maineu, pravno govoreći. Ovo je puno blaže... ali ako

nekome sasipaš to u lice, neće mu pusti na pamet da te zlostavlja barem nekoliko minuta. Umrtvljuje kožu, štipa za oči i izaziva mučninu.''

Ralph skine poklopac sa spreja, pogleda u crveni pipac, pa ga ponovno poklopi. ''Zaboga ženo, zašto bih ja to vukao sa sobom?''

''Jer si službeno proglašen Centurionom,'' reče Gretchen.''Čime?''''Centurionom,'' ponovi Helen. Nat je čvrsto zaspala u njezinu naručju i Ralph opazi da su aure

ponovno nestale. ''Tako ''Prijatelji života'' nazivaju svoje najljuće neprijatelje - protivničke kolovođe.''''Dobro,'' reče Ralph, ''shvatio sam. Ed je govorio o ljudima koje je nazvao Centurionima onog dana

kad te ... napao. Govorio je tog dana o puno toga i sve same gluposti.''''Da, Ed je u korijenu svega, a zaista je lud,'' reče Helen. ''Mislimo da nije spominjao teCenturione osim malom najužem krugu, ljudima koji su ćaknuti koliko i on. Ostatak ''Prijatelja

života''... mislim da oni nemaju pojma. Hoću reći, jesi li ti znao? Do prije prošlog mjeseca, jesi li mogao i pomisliti da je lud?'' Ralph odmahne glavom.

''Hawking Labs su ga konačno otpustili,'' reče Helen. ''Jučer. Držali su ga dok su mogli - velik je stručnjak za svoj posao i puno su uložili u njega - uli su ga naposljetku morali otpustiti. Umjesto otkaza dobit će tromjesečnu plaću ... nije loše za tipa koji mlati ženu i baca lutke ispunjene lažnom krvlju u prozore mjesne ženske klinike.'' Ona lupne prstom po novinama. ''Ove posljednje demonstracije bile su kap koja je prelila čašu. To je treći ili četvrti put da je uhapšen otkad se druži s ''Prijateljima života''.''

''Imate krticu, zar ne?'' upita Ralph. "Zato sve to znate.''Gretchen se nasmiješi. ''Nismo mi jedini koji imaju barem pola krtice. Kruži vic da udruga ''Prijatelji

života'' uopće ne postoji nego da je to zapravo samo skupina dvostrukih agenata. Derryjevska policija ima nekog, a ima i državna policija. A to su oni za koje naša ... naša osoba ... zna. Vjerojatno ih nadzire i FBI. U ''Prijatelje života'' može se lako ubaciti, jer su uvjereni da je, u dubini duše, svatko na njihovoj strani. No mi vjerujemo da je naša osoba jedina koja je napredovala do sredine hijerarhije, a ta osoba kaže da je Dan Dalton samo rep kojim Ed Deepneau maše.''

''Pretpostavio sam to prvi put kad sam ih vidio zajedno na televizijskim vijestima,'' reče Ralph.Gretchen ustane, pokupi šalice od kave, odnese ih do sudopera i počne ispirati. ''Aktivna sam u

ženskom pokretu već trinaest godina i nagledala sam se kojekakvog sranja, ali nikad nečeg sličnog ovome. Uvjerio je te glupane da se nad ženama u Derryju vrše prisilni abortusi, da polovica njih nije čak ni znala da su trudne prije no što su Centurioni došli noću i uzeli im djecu.''

''Je li im rekao za peć za spaljivanje otpada u Newportu?'' upita Ralph. ''A koja je zapravo krematorij za bebe?''

Gretchen se okrene razrogačenih očiju. ''Kako ste vi za to doznali?''''O, Ed mi je sve u povjerenju rekao, osobno i uživo. A počelo je U lipnju devedeset druge.'' On je

oklijevao trenutak, a tad im opiše dan kad je sreo Eda kod zračne luke i kako je Ed optužio vozača kamiona da vozi mrtvu djecu u bačvama s oznakom WEED-GO. Helen je slušala šuteći dok su joj se oči polako širile. ''Ponovio je to i onog dana kad te pretukao,'' završi Ralph ''ali je tu priču dotad ukrasio mnogim pojedinostima.''

''To vjerojatno objašnjava zašto vas je uzeo na pik,'' reče Gretchen, ''ali to zašto zapravo nije sad važno. Važno je da je svojim ćaknutijim prijateljima dao popis takozvanih Centuriona. Ne poznajemo sve ljude s tog popisa, ali na njemu smo ju, Helen, Susan Day naravno, I... vi.''

Zašto ja? zamalo upita Ralph uli shvati da je to još jedno besmisleno pitanje. Možda gaje Ed odabrao jer je nazvao policiju nakon što je Ed istukao Helen; vjerojatnije je da nema razumljivog razloga. Ralph se prisjeti da je negdje pročitao kako je David Berkowitz - poznat kao Samov sin - tvrdio kako je neke ljude ubio po nalogu svog psa.

''Što očekujete da će pokušati?'' upita Ralph. ''Oružani napad, kao u filmu s Chuckom Norrisom?''

On se nasmiješi, ali mu Gretchen ne uzvrati. ''Iskreno govoreći, ne znamo što bi mogli pokušati,'' reče ona. ''Najvjerojatnije ništa. A možda će Edu ili nekom drugom pasti na um da vas pokuša gurnuti kroz kuhinjski prozor. Sprej je zapravo razrijeđeni suzavac. Mala polica osiguranja, to je sve.''

''Osiguranje,'' zamišljeno će Ralph.''U biranom si društvu,'' reče Helen sjetno se nasmiješivši. ''Jedini drugi muški Centurion na njihovu

popisu - za kojeg znamo - je gradonačelnik Cohen.''''Jeste li i njemu dali ovo?'' upita Ralph i podigne sprej. Nije izgledao opasnije od besplatnih krema

za brijanje koje bi s vremena na vrijeme dobio poštom.

''Nije bilo potrebe,'' reče Gretchen i ponovno pogleda na sat. Helen je primijetila taj pokret pa ustane s usnulim djetetom u naručju. ''Ima dozvolu za nošenje skrivenog oružja.'' ''Otkuda to znate?'' upita Ralph.

''Provjerili smo u dosjeima u Gradskoj vijećnici,'' reče ona i široko se nasmiješi. ''Dozvole za nošenje oružja su dostupne javnosti.''

''Oh.'' Sjeti se nečeg. ''A lid? Jeste li provjerili i njega? Ima li on dozvolu?''

''Nema,'' reče ona. ''Ali tipovi kao Ed ne traže dozvolu za nošenje oružja kad dođu u određeno stanje... to znate, zar ne?''

''Da,'' odgovori Ralph i ustane. ''Mislim da znam. A vi? Pazite li se?''

''Naravno, tatice. I te kako.''On kimne glavom, ali nije bio potpuno zadovoljan. U njezinu je glasu bila primjesa snishodljivosti

koja mu se nije svidjela, kao daje njegovo pitanje bilo smiješno. Ali nije bilo smiješno, a ako ona toga nije svjesna, ona i njezine prijateljice mogle bi nastradati. Gadno nastradati.

''Nadam se,'' reče on. ''Zaista. Smijem li ti pomoći odnijeti Nat niz stube, Helen?''

''Radije ne - probudio bije.'' Ona ga ozbiljno pogleda. ''Ralph, obećaj mi da ćeš nositi taj sprej sa sobom. Ne bih mogla podnijeti pomisao da nastradaš samo zato što si mi pokušao pomoći i zbog Edovih fiks-ideja.''

''Ozbiljno ću razmisliti o tome. Je li ti to dovoljno?''

''Mora biti.'' Ona se zagleda u njega, očima mu pretražujući lice. ''Izgledaš puno bolje nego kad smo se posljednji put vidjeli. Počeo si spavati, ha?''

On se nasmiješi. ''Istinu govoreći, još imam iste probleme, ali sigurno mi je bolje, jer mi ljudi to stalno govore.''

Ona se podigne na prste i poljubi ga u kut usana. ''Čujemo se. Ostat ćemo u vezi, zar ne?''

''Ja hoću ako ćeš i ti, dušo.''

Ona se nasmiješi. ''Računaj na to, Ralph - ti si najdraži muški Centurion kojeg poznajem.''Svi se na to nasmiju tako glasno da se Natalie probudila i pogledala u njih s bunovnim

iznenađenjem.

6

Nakon što je ispratio žene (JA SAM ZA PRAVO NA IZBOR I IMAM PRAVO GLASA! pisalo je na naljepnici na stražnjem odbojniku sportskog Accorda Gretchen Tillbury), Ralph se ponovno polako popne na drugi kat. Umor se vukao za njim poput nevidljivih utega. Kad je ušao u kuhinju, najprije pogleda u onu vazu s cvijećem, pokušavajući vidjeti onu čudnu i prelijepu zelenu maglicu koja se dizala iz stabljika. Ništa. A tad podigne sprej i ponovno pogleda u crtež sa strane. Jedna ugrožena žena, koja se junački brani od napadaču; jedan zao muškarac, u punoj ratnoj spremi s maskom i šeširom nabijenim na oči. Nije bilo sivih prijelaza; samo poruka, hajde, bitango, uljepšaj mi dan.

Ralph zaključi da je Edovo ludilo zarazno. Po Derryju hodaju žene - Gretchen Tillbury i njegova slatka Helen među njima - noseći u torbicama te male sprejeve, a njihova je poruka zapravo ista: Bojim se. Zli muškarci u maskama, šešira nabijenih na oči, stigli su u Derry i bojim se. Ralph nije želio biti dijelom toga. Stane na prste, pa stavi limenku Tjelohranitelja na vrh visećeg kuhinjskog ormarića pokraj sudopera, a tad uskoči u svoju staru sivu kožnu jaknu. Otići će do izletišta pokraj zračne luke i možda s nekim odigrati partiju šaha. Ako ne to, onda nekoliko partija cribbagea.6S

Zastane na kuhinjskim vratima, zapilji se u cvijeće, pokušavajući izmamiti šištavu zelenu maglicu. Ništa se ne dogodi.

Ali bila je tu. Vidio si je; Natalie ju je vidjela.Je li? Doista ju je vidjela? Mala djeca uvijek se zapilje u nešto, sve ih čudi, pa kako bi mogao biti

siguran?''Eto tako,'' reče on praznom stanu. Tako je. Zelena maglica koja se dizala iz cvjetnih stabljika

postojala je, sve su aure postojale i...''I još su tu,'' reče on, ne znajući treba li ga sigurnost koju začuje u svom glasu veseliti ili osupnuti.A da zasad, dragi moj, ne budeš ni veseo ni zgranut? Njegova misao, Carolynin glas, dobar savjet.

Ralph zaključa stan i krene prema gerijatrijskom Derryju, u potrazi za partijom šaha.

Sedmo poglavlje

1

Kad se Ralph drugog listopada približio svojem stanu u Harris Avenue, noseći u jednoj ruci nekoliko recikliranih vestern romana Elmera Keltona koje je kupio u knjižari Back Pages, primijeti da netko sjedi na stubama koje su vodile do trijema i drži knjigu u rukama. No posjetitelj je nije čitao; sanjivom napregnutošću promatrao je kako topao vjetar koji puše cijeli dan žanje žuto i zlatno lišće s hrastova i tri preživjela brijesta preko puta ulice.

Ralph priđe bliže i opazi tanku bijelu kosu kako leprša oko lubanje čovjeka koji je sjedio na trijemu i način na koji se cijeli njegov trup sabio u trbuh, bokove i stražnjicu. Zbog tog širokog središnjeg dijela, nadopunjenog njegovim mršavim vratom, uskim grudnim košem i vretenastim nogama odjevenima u stare zelene flanelaste hlače, izgledao je kao da ispod odjeće nosi stožastu zračnicu. Čak i s udaljenosti od stotinu pedeset metara, nije bilo sumnje tko je posjetitelj : Dorrance Marstellar.

Uzdahnuvši, Ralph prijeđe ostatak puta do svoje kuće. Dorrance, kao hipnotiziran žarkim bojama lišća koje pada sa stabala, nije se okrenuo dok ga nije prekrila Ralphova sjenka. Tad se okrene, iskrivi vrat i nasmiješi se svojim milim, neobično ranjivim smiješkom.

Faye Chapin, Don Veazie i još neki starosjedioci koji su dolazili na izletište kod trećeg uzletišta (povući će se u Billiard Emporium u Jackson Streetu kad stigne bablje ljeto i zahladi) smatrali su taj smiješak još jednim pokazateljem da stari Dor, bez obzira na knjige poezije, zapravo nema mozga. Don Vcazic, zu kojeg nitko ne bi ni u ludilu rekao da je obziran, počeo je Dorrancea zvati Stari poglavica Tupko, a Faye je jednom rekao Ralphu da njegu, Fayea, nimalo ne čudi što je stari Dor doživio starost od devedeset pet godina. ''Ljudi koji nemaju pokućstva na gornjem katu uvijek najdulje žive,'' objasnio je Ralphu početkom godine. ''Ni o čemu ne moraju brinuti. To im održava niski krvni tlak i malo je vjerojatno da će im prsnuti zalistak ili zavojna opruga.''

No Ralph nije bio u to tako siguran. Zbog dobrote u svom osmijehu Dorrance Ralphu nije izgledao praznoglavo, nego istodobno nadnaravno i mudro ... poput malogradskog

Merlina. No danas mu Dorov posjet nije trebao; jutros je postavio novi rekord i probudio se u 1:58, pa je sad bio iznuren. Želio je sjesti u svoju dnevnu sobu, piti kavu i pokušati pročitati jedan vestern roman koji je kupio u gradu. A možda bi poslije pokušao malo odrijemati.

''Bok,'' reče Dorrance. Knjiga koju je držao u ruci bila je džepno izdanje - Grobne noći, autora Stephena Dobynsa.

''Bok, Dor,'' reče on. ''Dobra knjiga?''Dorrance pogleda u knjigu kao da je zaboravio da je ima, a tad se nasmiješi i reče: ''Da,jako dobra. On piše pjesme koje su poput priča. To mi se ne sviđa uvijek, ali ponekad da.''

''Odlično. Slušaj, Dor, drago mi je da te vidim, ali me uspon po uzbrdici zamorio, pa bismo se mogli naći drugom prilikom - ''

''To je u redu,'' reče Dorrance i ustane. Mirisao je malo po cimetu što bi Ralpha uvijek podsjetilo na egipatske mumije koje se čuvaju iza konopaca od crvenog baršuna u zamračenim muzejima. Lice mu je gotovo bilo bez bora, osim sitne kiše bora od smijeha oko očiju, ali su se godine vidjele na njemu (pomalo zastrašujuće); njegove plave oči izblijedjele su do vodnjikave sive boje travanjskog neba a njegova prozirna koža podsjećala je Ralpha na Natinu kožu. Usnice su mu olabavile i bile gotovo

blijedoljubičaste boje. Dok je govorio malo je mljaskao: ''Nema veze, nisam došao u posjet; donio sam ti poruku.''

''Kakvu poruku? Od koga?''

''Ne znam od koga je,'' reče Dorrance i pogleda Ralpha kao da je Ralph glup ili da se pravi glup. ''Ne petljam se u dugotrajna posla. Rekao sam i tebi da to ne činiš, zar si zaboravio?"

Ralph se nečeg sjećao, ali prokletstvo ako zna čega. A i ne želi znati. Umoran je, a već se naslušao zamornih propovijedi o temi Susan Day od Hama Davenporta. Nije imao volje natezati se s još i s Dorranceom Marstellarom, bez obzira na ljepotu današnjeg subotnjeg jutra. ''No dobro, predaj mi poruku,'' reče on, ''a ja ću otapkati na kat. Što kažeš na to?''

''Može, naravno.'' Ali tad Dorrance zašuti, pogleda preko ceste kad novi nalet vjetra otpuhne lijevak od lišća u vedro listopadno nebo. Razrogači svoje izblijedjele oči i nešto u njihovu izrazu podsjeti Ralpha na uzvišenu i obožavanu bebu - na način na koji je pograbila sivo-plave tragove koje su ostavili njegovi prsti i način na koji je gledala u cvijeće koje je šišteći izdisalo u vazi pokraj sudopera. Ralph je već vidio Dora kako stoji i sat vremena ili više promatra polijetanje i slijetanje zrakoplova na trećem uzletištu s istim takvim izrazom lica i ovješenim vilicama.

''Dor?'' pokuša on.Dorranceove rijetke trepavice zatitraju. ''Oh! Imaš pravo! Poruka! Poruka je . . . O n se lagano

namršti i pogleda u knjigu koju je sad savijao naprijed-natrag. A tad se njegovo lice razbistri i on ponovno pogleda Ralpha. ''Poruka je: ''Otkaži pregled.''''

Sad je bio red na Ralphu da se namršti. ''Kakav pregled?''''Nisi se trebao petljati u to,'' ponovi Dorrance, a tad teško uzdahne. ''Ali je sad prekasno. Začeto ne

može biti raščeto. Samo otkaži pregled. Nemoj dopustiti da onaj tip zabada igle u tebe.''Ralph se već okrenuo prema stubama; sad se ponovno okrene prema Dorranceu. ''Hong? Govoriš li o

Hongu?"''Otkud bih ja to znao?'' upita Dorrance razdražljivim glasom. ''Ja se ne petljam, rekao sam ti.

Kadikad prenesem neku poruku i to je sve. Rekli su mi da ti poručim da otkažeš pregled kod iglobodca i to sam učinio. Ostalo je tvoj problem.''

Dorrance je ponovno gledao u stabla na drugoj strani ulice, a na njegovu čudnom, glatkom licu bio je izraz blagog zanosa. Na jakom jesenskom vjetru njegova je kosa lelujala poput morske trave. Kad je Ralph dotaknuo starčevo rame, on se okrene prema njemu i Ralph odjedanput shvati da je ono što Faye Chapin i ostali smatraju glupošću zapravo radost. Ako je tako, zabluda vjerojatno više govori o njima nego o šturom Doru.

''Dorrance?''''Što je, Ralph?''''Ta poruka - tko ti ju je dao?''Dorrance se zamisli - ili se samo pretvarao da razmišlja - a tad mu pruži svoj primjerak knjige

Grobne noći. ''Uzmi.''''Ne, prepuštam to drugima,'' reče Ralph. ''Nisam baš lud za poezijom, Dor.''''Ove će ti se svidjeti. Kao priče su - ''Ralph se jedva suzdržao da ne dohvati starca i prodrma ga dok mu kosti ne zazvekeću poput

kastanjeta. ''Upravo sam kupio nekoliko revolveraških sapunica u gradu, u Back Pagesu. Mene zanima tko ti je dao tu poruku o - ''

Dorrance gume knjigu pjesama u Ralphovu desnu ruku - u onu u kojoj nije držao vestern-romane - iznenađujuće snažno. ''Jedna od njih počinje: ''Sve što učinim činim brzo da mogu početi nešto drugo.''''

I prije no što je Ralph mogao išta reći, stari Dor presiječe preko travnjaka na pločnik. Skrene lijevo i krene prema Extensionu, lica sanjivo okrenuta prema plavom nebu po kojem je mahnitalo lišće, kao da leti na neki ljubavni sastanak iza obzora.

''Dorrance!'' vikne Ralph gnjevno. Preko puta ulice, ispred Red Applea, Sue je mela opalo lišće s rešetke s toplim zrakom ispred vrata. Na zvuk Ralphova glasa, ona stane i pogleda znatiželjno u njega. Osjećajući se glupo - osjećajući se staro - Ralph teškom mukom rastegne usta u nešto što se nadao da izgleda kao veseo, srdačan osmijeh i mahne joj. Sue mahne njemu i nastavi mesti. Dorrance je blaženo nastavio hodati i već poprilično odmakao.

Ralph odluči pustiti ga da ode svojim putem.

2

On se uspne po stubama na trijem, prebaci knjigu koju mu je Dorrance dao u lijevu ruku kako bi izvadio privjesak s ključevima a tad shvati da se ne mora truditi - vrata ne samo što nisu bila zaključana, nego su bila i širom otvorena. Ralph je često korio McGoverna zbog njegove nepažljivosti i nezaključavanja ulaznih vrata i već se ponadao da je konačno nešto od toga ušlo kroz gluhe uši njegova prizemnog stanara. No činilo se da se McGovern vratio starim lošim navikama.

''Prokletstvo, Bili,'' reče on tiho, jurne u zamračeno predvorje u prizemlju i pogleda nervozno uza stube. Lako je mogao zamisliti Eda Deepneaua kako ga vreba ondje, bez obzira na to je li dan ili noć. Ali ne može ostati u predvorju cijeli dan. Povuče zasun na ulaznim vratima i počne se uspinjati na kat.

Dabome, nije bilo razloga za brigu. U jednom strašnom trenutku učinilo mu se da netko stoji u kutu dnevne sobe, ali bila je to samo njegova stara siva jakna. Objesio ju je na vješalicu umjesto da ju je kao inače prebacio preko stolca ili naslona sofe; nije ni čudo da se prepao.

Ode u kuhinju ruku gurnutih u stražnji džep i pogleda u kalendar. Ponedjeljak je bio zaokružen, a u krugu je napisao HONG - 10. 00.

Rekli su mi da ti kažem da otkažeš pregled kod iglobodca i ja sam to učinio. Ostalo je tvoj problem.Na trenutak Ralph kao da se odmaknuo od svog života pa je mogao pogledati posljednji dio zidne

slike na kojoj je prikazan cijeli njegov život, a ne samo detalj današnjeg dana. Ono što ugleda prestraši ga: nepoznata cesta ulazi u neosvijetljeni tunel u kojem ga može svašta čekati. Bilo što.

Pa okreni se, Ralph!

Ali je znao da ne može to učiniti. Znao je da će ući u tunel, bez obzira na to želi li ući ili ne. Nije se osjećao kao da ga nešto vuče onamo, nego kao da ga snažno guraju nevidljive ruke.

''Nema veze,'' promrmlja i nervozno protrlja sljepoočice jagodicama prstiju još zagledan u zaokruženi datum - za dva dana - na kalendaru. ''To je nesanica. Tad je počelo - ''

Počelo što?

''Biti čudno,'' reče on praznom slanu. "Tad su se počele događati zaista čudne stvari.''Da, čudne. Puno čudnih stvari, ali aure koje je viđao bile su najčudnije. Hladna siva svjetlost - poput

živog mraza - koja je puzala po čovjeku koji je čitao novine u zdravljaku. Majka i sin koji su išli prema supermarketu, a njihove isprepletene aure dizale se iz njihovih stisnutih ruku poput pletenice. Helen i Nat ogrezle u predivnim oblacima bjelokosne svjetlosti; Natalie želi dohvatiti tragove njegovih prstiju, sablasnih crta koje su samo ona i Ralph vidjeli.

A sad se stari Dor stvorio na njegovu pragu kao neki čudan starozavjetni prorok... no nije mu rekao da se pokaje, nego da otkaže pregled kod akupunkturista kojeg mu je preporučio Joe Wyzer. Trebalo bi biti smiješno, ali nije bilo.

Ulaz u taj tunel. Svakog dana njegov otvor zjapi sve veći. Postoji li zaista tunel? Ako postoji, kamo vodi?

Više me zanima što me čeka unutra, pomisli Ralph. U tami.Nisi se trebao petljati u to, rekao mu je Dorrance. Ali je sad prekasno.''Začeto ne može biti raščeto,'' promrmlja Ralph i zaključi da više ne želi razmišljati o stvarima iz

široke perspektive; to ga je uznemiravalo. Bolje je suziti perspektivu i usredotočiti se na pojedinosti, jednu po jednu, počevši s pregledom kod akupunkturista. Hoće li otići ili poslušati savjet starog Dora, odnosno duha Hamletova oca?

Ralph zaključi da to nije pitanje o kojem je potrebno puno razmišljati. Joe Wyzer je obradio Hongovu tajnicu da mu nađe slobodan termin početkom listopada i Ralph će otići na pregled. Ako želi izaći iz ove guštare, mora početi bolje spavali. Što znači da je Hong idući logičan korak.

''Začeto ne može biti raščeto,'' ponovi on i ode u dnevnu sobu pročitati jedan od vestern romana.No umjesto toga počne listati knjigu pjesama koju mu je Dorrance dao - Grobne noći od Stephena

Dobynsa. Dorrance je imao pravo: većina je pjesama zaista bila poput priča i Ralph shvati da mu se prilično sviđaju. Pjesma iz koje je stari Dor citirao stih zvala se ''Hajka'' a počinjala je ovako:

Sve što učinim učinim brzo kako bih mogao početi nešto drugo. Tako prolaze dani ... mješavina utrke friziranih automobila i nikad završene gradnje katedrale.

Kroz prozor svog jurećeg automobila, vidim kako se sve što volim udaljuje: knjige nepročitane, šale neispričane, krajolici neposjećeni...

Ralph dvaput pročita pjesmu, potpuno zadubljen. Pomisli kako bi je morao pročitati Carolyn. Svidjela bi se Carolyn, a to je dobro, a on (koji je uglavnom čitao kaubojske i povijesne romane) bi joj se svidio još više zato što je našao tu knjigu i donio joj je poput kite cvijeća. Već je ustao potražiti komadić papira kojim će označiti stranicu kad se sjeti da je Carolyn mrtva već pola godine pa brizne u plač. Sjedio je u naslonjaču skoro petnaest minuta, držeći Grobne noći u krilu i brišući oči dlanom lijeve ruke. Naposljetku ode u spavaću sobu, legne i pokuša zaspati. Nakon što je sat vremena zurio u strop, on ustane, skuha si šalicu kave i na televiziji nađe utakmicu sveučilišne nogometne lige.

3

Gradska je knjižnica nedjeljom poslije podne bila otvorena od jedan do šest i dan nakon Dorranceova posjeta Ralph ode onamo, uglavnom zato što nije imao pametnijeg posla. U čitaonicama visokih stropova najčešće bi bilo nekoliko starih ljudi poput njega, koji su uglavnom prelistavali razne nedjeljne novine koje su tog dana imali vremena pročitati, ali kad je Ralph podignuo glavu s hrpe knjiga koje je pročitavao četrdeset minuta, shvati da ima cijelu prostoriju za sebe. Jučerašnje blistavo plavo nebo zamijenila je jaka kiša koja je lijepila netom palo lišće za pločnike ili ga u bujici tjerala niz slivnike i u posebnu i neugodno zamršenu mrežu kanalizacijskih odvoda grada Derryja. Vjetar je još puhao, ali se pretvorio u oštar sjeverac. Stari ljudi s imalo pameti (ili sreće) sad su bili kod kuće u toplom i vjerojatno gledali posljednju utakmicu još jedne bijedne sezone momčadi Red Soxa, možda igrali Old Maid ili Candyland s unucima, ili u popodnevnom drijemežu probavljali obilan objed.

No Ralph nije mario za momčad Red Soxa, nije imao djece ili unuka i kao da je potpuno izgubio sposobnost, koju je nekoć imao, da malo odspava nakon ručka. 1 tako je u jedan sat pošao autobusom u knjižnicu, i sad je ovdje, žaleći što nije odjenuo nešto toplije od svoje stare iznošene sive jakne - u čitaonici je bilo svježe. I tamno. Kamin je bio prazan i utihli radijatori bili su znak da grijanje još nije

uključeno. Dežurni knjižničar nije se potrudio ni pritisnuti prekidače kojima su se palila stropna svjetla. Svjetlo koje bi ipak doprlo u tu prostoriju kao da je padalo mrtvo na pod i kutovi su bili puni sjena. Drvosječe, vojnici, bubnjari i Indijanci na starim slikama na zidovima izgledali su kao zlodusi. Hladna je kiša uzdisala i udarala u mlazovima po prozorima.

Trebao sam ostati kod kuće, pomisli Ralph, ali zapravo nije tako mislio; ovih je dana u stanu bilo još gore. Usto, pronašao je zanimljivu novu knjigu u dijelu knjižnice koji je prozvao odjelom gospodina Sandmana: Obrasci snova Jamesa A. Halla, liječnika. On uključi stropna svjetla i prostorija više nije bila tako turobna. Sjedne za jedan od četiri duga, prazna stola i uskoro se zadubi u štivo.

Prije no što se shvatilo da su REM-faza i NREM-faza potpuno različita stanja [pisao je Hali] ispitivanja u vezi s potpunim nepostojanjem određene faze spavanja bila su razlogom da je Dement rekao (1960.) da takvo nepostojanje ... uzrokuje smušenost osobe u budnom stanju ...

U tome si u pravu, prijatelju, pomisli Ralph. Ne mogu naći ni vrećicu juhe kad je trebam.... i rana istraživanja o nedostatku snova dala su naslutiti da bi šizofrenija mogla biti poremećaj u

kojem nedostatak snova uzrokuje prelijevanje procesa sanjanja u budno stanje.

Ralph se zgrbio nad knjigom, laktova oslonjenih na stol, stisnutih šaka pritisnutih o sljepoočice, namrštenu čelu i skupljenih obrva, duboko koncentriran. Pitao se podrazumijeva li Hall pod tim aure, a da možda toga i nije svjestan. Ali on još sanja, prokletstvo - u jako živim slikama, uglavnom. Prošle je noći sanjao kako pleše u starom Paviljonu (nepostojećem, srušenom u snažnoj oluji koja je zbrisala velik dio središta grada prije osam godina) s Lois Chasse. Čini se da ju je izveo s namjerom da je zaprosi, ali se Trigger Vachon (otkuda on?) neprestano ubacivao.

On protrlja oči rukama i pokuša se koncentrirati pa nastavi čitati. Nije vidio muškarca u vrećastoj sivoj trenirci kako je izniknuo na vratima čitaonice i stao ondje, motreći ga bez riječi. Poslije tri minute tog gledanja, muškarac zavuče ruku ispod trenirke (pas Charlieja Browna, Snoopy, bio je nacrtan na prednjici, s crnim naočalama) i izvadi lovački nož iz korica na njegovu remenu. Od visećih stropnih kugli odbljesne svijetleća nit duž zupčaste oštrice noža dok ju je onaj muškarac okretao amo-tamo, diveći se oštrici. Tad krene prema stolu za kojim je sjedio Ralph glave podbočene rukama. Sjedne pokraj Ralpha, koji je tek krajičkom oka i uma primijetio da je netko ondje.

Podnošljivost na gubitak sna varira s obzirom na dob. Kod mlađih se osoba ranije javljaju simptomi poremećaja i tjelesne reakcije, dok kod starijih osoba -

Jedna se ruka lagano sklopi na Ralphovu ramenu i trgne ga iz čitanja.

''Pitam se kako će izgledati?'' ushićen mu glas dahne u uho. Te su se riječi slile niz bujicu nečega što je mirisalo na pokvarenu slaninu koja se polako kuha u smjesi bijelog luka i ukiseljenog maslaca. ''Tvoja crijeva. Pitam se kako će izgledati kad ti ih raspem po podu. Što ti misliš, ti centurionski bezbožni djecoubojico? Misliš li da će biti žuta ili crna ili crvena ili kakva?''

Ralph osjeti sa strane pritisak nečeg tvrdog i oštrog što polako prijeđe niz njegova rebra.''Jedva čekam da doznam,'' šapne ushićeni glas. ''Jedva čekam.''

4

Ralph polako okrene glavu. Tetive u njegovu vratu zaškripe. Nije znao ime čovjeka kojemu je bazdilo iz usta - čovjeka koji je u njegovo tijelo gurao nešto što je previše bilo nalik nožu da ne bi bio nož - ali ga je odmah prepoznao. Pomogle su naočale s rožnatim okvirom, no smiješna sijeda kosa, koja je štrcala u busenovima i koja Ralpha istodobno podsjeti na Dona Kinga72 i Alberta Einsteina, potvrdila je njegovu pretpostavku. Bio je to onaj muškarac koji je stajao s Edom Deepneauom u pozadini novinske fotografije na kojoj je bio prikazan Ham Davenport uzdignute šake i Dan Dalton koji nosi Davenportov natpis IZBOR, A NE STRAH umjesto šešira. Ralphu se čak činilo da je tog istog tipa vidio u nekim

televizijskim reportažama o nastavku demonstracija protiv pobačaja. Jedno od lica koje maše natpisima i uzvikuje parole; još jedan kopljonoša. Samo što se sad činilo da ga taj kopljonoša namjerava ubiti.

''Što misliš?'' upita muškarac u trenirci s likom Snoopyja, uvijek tim ushićenim šaptom. Zvuk njegova glasa više je uplašio Ralpha nego oštrica koju je polako pomicao gore-dolje po njegovoj kožnoj jakni, kao da crta zemljovid njegovih vitalnih organa na lijevoj strani tijela: plućno krilo, srce, bubreg, crijeva. ''Koje boje?''

Zadah iz njegovih usta bio je nesnošljiv, ali se Ralph bojao odmaknuti ili okrenuti glavu, bojeći se da bi svaki pokret mogao biti razlogom da se nož zaustavi i sjuri u njega. Nož se sad ponovno pomicao naviše. Iza debelih stakala njegovih naočala, smeđe su oči plivale poput čudnih riba. Pogled tih očiju bio jc nepovezan i čudno uplašen, pomisli Ralph. Oči čovjeka koji vidi znakove na nebu, a vjerojatno i čuje glasove kako šapću iz ormara kasno u noći.

''Ne znam,'' reče Ralph. ''Ne znam zašto biste me uopće željeli ozlijediti.'' On brzo zime očima lijevo-desno, još ne okrećući glavu, nadajući se da će ugledati nekog, bilo koga, ali čitaonica ostane prazna. Vani, vjetar se nadimao, a kiša je bješnjela po prozorima.

''Jer si jebeni Centurion!'' prosikće sjedokosi muškarac. ''Jebeni djecoubojica! Kradeš nerođene fetuse! Prodaješ ih najboljem ponuđaču! Sve znam o tebi!''

Ralph polako spusti desnu ruku sa sljepoočice. Bio je dešnjak i sve što bi uhvatio u ruke tijekom dana najčešće bi završilo u najbližem desnom džepu odjeće koju bi nosio. Stara siva jakna imala je velike džepove, ali se bojao da bi, čak i da uspije kriomice gurnuti ruku u džep, najsmrtonosniji predmet koji bi našao vjerojatno bio zgužvan papir Dentyna.73 Sumnjao je da ima makar sjeckalicu za nokte.

''To ti je rekao Ed Deepneau, zar ne?'' upita Ralph, pa zastenje kad se nož bolno zabode u njegovo tijelo malo ispod mjesta na kojem' završavaju njegova rebra.

''Ne izgovaraj njegovo ime,'' dahne čovjeku trenirci s likom Snoopyja. ''Da nisi ni izgovorio njegovo ime! Kradljivce dojenčadi! Kukavički ubojico! Centurione!'' On ponovno gurne oštricu i ovaj put Ralph osjeti pravu bol kad vršak noža probode kožnu jaknu. Nije zasjekao u Ralpha - još ne - ali je bio siguran da je luđak dovoljno snažno pritisnuo i da je već ostala gadna masnica. To nije bilo loše; ako se izvuče iz ovog samo s masnicom, moći će reći da je imao sreće.

''U redu,'' reče on. ''Neću spominjati njegovo ime.''''Reci da ti je žao!'' muškarac u trenirci s likom Snoopyja zasikće i ponovno ga podbode nožem.

Ovog puta nož probije Ralphovu košulju i on osjeti prvi topli tanki mlaz krvi kako mu počinje teći niz tijelo. Što je ispod vrha tog noža? pitao se. Jetra? Žuč? Što je ispod na lijevoj sirani?

Ili se nije mogao ili se nije želio sjetiti. U mislima ugleda prizor, koji ga je pokušavao omesti da razborito razmišlja - jelen visi naglavce obješen o vagu ispred neke seoske trgovine za sezone lova. Zacakljene oči, isplažen jezik i tamna rasjeklina duž trbuha gdje ga je čovjek nožem - nožem poput ovog - rasporio i izvukao mu utrobu, a oitavio samo glavu, meso i slabine.

"Žao mi je,'' reče Ralph pokolebanim glasom. ''Zaista.''''Ma nemoj! Trebalo bi ti biti, ali nije! Nije!''Ponovno ga podbode. Oštar bolni ubod kopljem. Još malo vlažne topline koja curi niz njegovo tijelo.

Odjedanput se soba rasvijetli, kao da su se dvije ili tri televizijske ekipe koje su obilazile Derry od početka prosvjeda protiv pobačaja nagurale u čitaonicu i uključile reflektore postavljene iznad njihovih Videokamera. Naravno, nije bilo kamera; reflektori su se upalili u njemu.

On se okrene prema čovjeku s nožem - čovjeku koji je zapravo već gurao nož u njega.Bio je okružen treperavom zelenom i crnom aurom koja podsjeti Ralpha na

(požare u močvari)

magličastu fosforescenciju koju bi ponekad vidio u močvarnim šumama kad bi se spustila tama. Kroz nju se uvijao šiljasti trnjak potpuno crne boje. On tjeskobno pogleda u auru svog napadača, jedva osjetivši da je vršak noža utonuo nekoliko milimetara dublje u njega. Bio je tek napola svjestan da se krv skuplja u lokvicu na dnu njegove košulje, duž njegova pojasa, ali ništa više od toga.

On je lud i zaista me namjerava ubiti - to nisu prazne priče. Nije još spreman to učiniti, još se nije dovoljno zagrijao, ali je blizu. A ako pokušam pobjeći - ako se pokušam odmaknuti makar i centimetar od noža koji je gurnuo u mene - istog će trenutka to učiniti. Mislim da se zapravo nada da ću se odlučiti pomaknuti... tad će moći reći da sam to tražio, da sam ja kriv.

''Ti i tebi slični, mili Bože!'' govorio je čovjek s neobičnom sijedom grivom. ''Sve znamo o tebi.''Ralphova je ruka dodirnula desni džep ... i osjetila nešto poveliko u njemu čiji oblik nije mogao

prepoznati, a nije se mogao ni sjetiti kad ga je unutra stavio. To nije bilo čudo; kad se ne možeš sjetiti jesu li posljednje četiri znamenke telefonskog broja filmskog centra 1317 ili 1713, sve je moguće.

''Ti, o Bože mili!'' reče čovjek s čudnom frizurom. ''O Bože, o Bože, o BOŽE!'' Ovaj put Ralph lako osjeti bol kad taj čovjek gurne nož; vršak noža raširi tanku crvenu mrežu po oblini prsnog koša, sve do zatiljka. On tiho jaukne a desnom rukom čvrsto stisne desni džep svoje sive jakne, oblikujući kožu prema zaobljenom predmetu koji je bio u njemu.

''Ne viči,'' reče čovjek s čudnom frizurom svojim tihim, ushićenim šaptom. ''Tako ti Boga, to ti ne preporučam!'' Njegove se smeđe oči upilje u Ralphovo lice. Leće na staklima naočala su ih tako uvećavale da su sićušni komadići peruti koji su se uhvatili za njegove trepavice izgledali veliki kao obluci. Ralph mu je vidio auru čak i u očima - klizila je preko njegovih zjenica poput zelenog dima preko crne vode. Zmijolike spirale koje su se provlačile kroz zelenu svjetlost sad SU bile gušće, ispreplitale se i Ralph je znao da će nož, kad utone do drške, gurnuti dio ličnosti koji proizvodi te crne spirale. Zelena boja je znak zbunjenosti i paranoje; crno je nešto drugo. Nešto

(izvana) puno gore.''Ne,'' on naglo udahne zrak. ''Neću. Neću vikati.''''Dobro. Osjećam ti srce, znaš. Njegovi se otkucaji prenose na oštricu mog noža pa na moj dlan.

Sigurno nemilice lupa.'' Muškarčeva se usta razvuku u nervozan, neveseo osmijeh. Mjehurući sline nakupili su se u kutovima njegovih usana. ''Možda ćeš se prevaliti i umrijeti od srčanog udara i tako mi uštedjeti trud.'' Ralphovo lice zapahne još jedan val mučnog zadaha. ''Užasno si star.''

Krv je sad curila u dva, možda čak i tri mlaza. Bol od kopkanja vrška noža po njegovu tijelu bila je izluđujuća - poput žalca divovske pčele.

Ili akupunkturne iglice, pomisli Ralph i shvati daje ta pomisao smiješna unatoč škripcu u kojem se nalazi... ili možda upravo zbog njega. To je pravi iglobodac; James Roy Hong može biti tek blijeda imitacija.

A nisam ni imao priliku otkazati taj pregled, pomisli Ralph. No vjerojatno tipovi poput ovog u trenirci s likom Snoopyja ne priznaju Otkazivanje. Manijaci poput ovog imaju svoj plan i pridržavaju ga se, makar sjekire padale.

Bez obzira na to što će se dogoditi, Ralph je znao da ne može još dugo izdržati ovo bušenje vrškom nožu. Palcem podigne zaklopac džepa nu jakni i gurne ruku. Znao je o kojem je predmetu riječ čim ga je dotaknuo: sprej koji je Gretchen izvadila iz svoje torbice i stavila na kuhinjski stol. Mali dar od vaših zahvalnih prijateljica iz WomanCarea, rekla je.

Ralph nije imao pojma kako je dospio s vrha kuhinjskog ormarića, kamo ga je stavio, u džep ove stare jesenske jakne, ali mu je bilo svejedno. Ruka se sklopi oko njega i on se ponovno posluži palcem, ovog puta da skine plastični poklopac ne skidajući oka s iskešenog, uplašenog, ushićenog lica čovjeka s čudnom frizurom.

''Ja znam nešto,'' reče Ralph. ''Ako obećaš da me nećeš ubiti, reći ću ti.''

''Što?'' upita čovjek s čudnom frizurom. ''Što bi ništarija kao ti mogla znati?''Što bi ništarija kao ja mogla znati? upita se Ralph i odmah se sjeti odgovora, koji mu padne na um

poput tri sličice u prozorčićima poker-automata. On se prisili nagnuti u zelenu auru koja se vrtložila oko tog čovjeka, u taj stravičan oblak smrada koji je dopirao iz njegove poremećene utrobe. Istodobno izvadi mali sprej iz džepa, nasloni ga uz bedro i stavi kažiprst na papučicu.

''Znam tko je Grimizni kralj,'' promrmlja.Oči se rašire iza prljavih rožnatih okvira - ne samo od iznenađenja nego i šoka - i čovjek s čudnom

frizurom malčice ustukne. Na trenutak onaj strašan pritisak na lijevoj strani Ralphova tijela popusti. To je bila njegova prilika, jedina koja će mu se pružiti i on je iskoristi. Baci se udesno, padne sa stolca i prevrne na pod. Zatiljkom udari o podne pločice, ali mu se ta bol učini tupom i nevažnom u usporedbi s olakšanjem koje je osjetio kad više nije bio na dohvatu noža.

Čovjek s čudnom frizurom zaskviči - mješavina gnjeva i rezignacije, kao da se u svom dugom i teškom životu naviknuo na takve propuste. On se nagne preko Ralphova sad praznog stolca. Oči su mu izgledale poput fantastičnih svjetlucavih bića koja žive u najdubljim oceanskim brazdama. Ralph podigne sprej i samo je imao trenutak na raspolaganju da shvati kako nije imao vremena provjeriti kamo je okrenuta rupica kroz koju izlazi sprej - mogao bi samom sebi našpricati lice Tjelohraniteljem.

Nema vremena razmišljati o tome.On pritisne papučicu kad je čovjek s čudnom frizurom zamahnuo nožem. Muškarčevo se lice obavije

sitnom kapljičastom maglicom koja je izgledala kao sprej koji izlazi iz osvježivača zraka s mirisom borova koju je Ralph držao na zahodskom kotliću. Stakla njegovih naočala se zamagle.

Djelovanje je bilo trenutačno i kakvo je Ralph samo mogao poželjeti. Muškarac s čudnom frizurom vrisne od boli, ispusti nož (koji padne na Ralphovo lijevo koljeno pa između njegovih nogu), rukama grčevito pokrije lice i strgne naočale. Naočale padnu na stol. Istodobno tanka, zamašćena aura oko njega bljesne žarkocrvenim sjajem a tad se ugasi - barem za Ralphove oči.

''Slijep sam!'' čovjek s čudnom frizurom vrisne visokim, kreštavim glasom. ''Slijep sam, slijep sam!''''Ne, nisi,'' reče Ralph i kolebljivo se osovi na noge. ''Samo si - ''

Čovjek s čudnom frizurom ponovno vrisne i padne na pod. Valjao se po crno-bijelim keramičkim pločicama, rukama je pokrio lice i tulio poput djeteta koje sije prignječilo prste u vratima. Ralph je između njegovih raširenih prstiju vidio male kobase obraza. Koža na tim dijelovima je poprimala zastrašujuće crvenu nijansu.

Ralph reče samom sebi da ga ostavi na miru, jer je lud sto gradi i opasan kao zvečarka, ali se užasnuo i posramio toga što je učinio pa nije poslušao taj bez sumnje odličan savjet. Pomisao da je riječ o preživljavanju, izboru između toga hoće li onemogućiti svog napadača ili umrijeti, već mu se počela činiti smiješnom. Sagne se i bojažljivo položi svoju na muškarčevu ruku. Luđak se otkotrlja od njega i počne bubnjati svojim prljavim tenisicama po podu poput razmaženog djeteta. ''Kurvin sine!'' vrištao je. ''Nečim si me pošpricao!'' A tad, nevjerojatno: ''Tužit ću te do posljednjeg novčića! "

''Mislim da ćeš morati odgovarati zbog noža prije no što dotjeraš daleko sa svojom tužbom,'' reče Ralph. Ugleda nož na podu, posegne za njim, pa se predomisli. Bolje da na njemu nema njegovih otisaka. Kad se uspravio, zavrti mu se u glavi i na trenutak mu se kiša koja je udarala o prozore učini šuplja i daleka. Nogom odgurne nož, pa se teturajući uspravi. Morao se uhvatiti za naslon stolca na kojem je sjedio da ne bi pao. Svijet se prestane ljuljati. On začuje korake iz pravca ulaznog predvorja, žamor i ispitivačke glasove.

Sad dolazite, umorno pomisli Ralph. Gdje ste bili prije tri minute, kad je ovaj tip bio na rubu da mi probuši lijevo plućno krilo kao balon?

Mike Hanlon, vitak i mladolik unatoč priljubljenoj kapi sijede kose, pojavi se na vratima. Iza njega je bio mladić u kojem Ralph prepozna knjižničara koji je dežurao vikendom, a iza mladića četiri ili pet radoznalaca, vjerojatno iz čitaonice s časopisima.

''Gospodine Roberts!'' uzvikne Mike. ''Isuse, jeste li teško ozlijeđeni?''''Dobro sam, on je ozlijeđen,'' reče Ralph. Dok je rukom pokazao na muškarca na podu, slučajno se

pogleda i shvati da nije dobro. Njegova se jakna podigla kad je ispružio ruku; lijeva strana njegove košulje bila je natopljena tamnocrvenom bojom u obliku suze koja je počinjala ispod pazuha i odande se širila. ''Sranje,'' reče tiho i ponovno sjedne na stolac.

Laktom udari u naočale s rožnatim okvirom i one odlete na drugi kraj stola. Zbog kapljičaste maglice na staklima izgledale su kao oči oslijepljene mrenama.

''Pošpricao me kiselinom!'' vrisne čovjek na podu. ''Ne vidim i koža mi se topi! Osjećam da se topi!'' Ralphu je zvučao kao skoro namjerna parodija zle vještice sa zapada.

Mike pogleda čovjeka na podu, pa sjedne u stolac pokraj Ralphova. ''Što se dogodilo?'' ''Nije bila kiselina,'' reče Ralph i pokaže limenku Tjelohranitelja. Stavi je na stol pokraj Obrazaca snova. ''Gospođa koja mi je to dala rekla je da nije jak kao Mace, da samo štipa za oči i da pozli - ''

''Ne brine me što je njemu,'' nestrpljivo će Mike. ''Netko tko tako glasno viče vjerojatno neće umrijeti u iduće tri minute. Zabrinut sam za vas, gospodine Roberts. Znate li kako je dubok ubod?''

''Zapravo me nije probo,'' reče Ralph. ''Bockao me. Tim.'' On pokaže nož koji je ležao na keramičkom podu. Kad ugleda njegov crveni vršak, ponovno ga preplavi slabost, poput ekspresnog vlaka čiji su vagoni jastuci punjeni perjem. Glupost, naravno, nema smisla, ali nije bio raspoložen za razboritost.

Knjižničar je oprezno gledao u muškarca na podu. ''Oh,'' reče on. ''Poznajemo tog tipa, Mike. To je Charlie Pickering.''

''Bože koji jesi na nebesi,'' reče Mike. ''Zašto me to nije iznenadilo?'' On pogleda u knjižničara i uzdahne. ''Justin, nazovi policiju. Čini se da je ovo slučaj za njih.''

5

''Hoću li imati problema zato što sam to upotrijebio?'' upita Ralph poslije sat vremena i pokaže na jednu od dvije zapečaćene plastične vrećice koje su ležale na pretrpanom stolu u uredu Mikea Hanlona.

Žuta vrpca s oznakom

DOKAZNI MATERIJAL

DATUM

MJESTO bila je nalijepljena na prednjoj strani.''Ne toliko koliko će naš stari poznanik Charlie odsjediti zbog ovog,'' reče John Leydecker i pokaže

na drugu zapečaćenu vrećicu. U njoj je bio lovački nož; krv na njegovu vršku sad se osušila i poprimila ružnu smeđu boju. Leydecker je danas imao na sebi trenirku sa znakom nogometne momčadi University of Maine. Izgledao je velik kao trokrilni ormar.

''Ovdje u našoj zabiti još vjerujemo u koncepciju samoobrane. No ne govorimo često o tome - kao da priznaš da vjeruješ da je svijet ravan.''

Mike Hanlon, koji je stajao naslonjen na vrata, nasmije se.

Ralph se nadao da se na njegovu licu ne vidi kako mu je laknulo. Dok ga je jedan bolničar (koliko se njemu učinilo, jedan od onih koji su u kolovozu odveli Helen Deepneau u bolnicu) obrađivao - najprije ga fotografirao, zatim dezinficirao i naposljetku ga previo elastičnim zavojem - Ralph je sjedio strpljivo i stiskao zube, zamišljao kako ga sudac osuđuje na šest mjeseci oblasnog zatvora zbog napada polusmrtonosnim oružjem. Nadamo se, gospodine Roberts, da će to poslužiti kao primjer i upozorenje svim drugim starim dripcima u ovom okrugu koji bi mogli pomisliti da imaju pravo nositi sprejeve nervnog otrova...

Leydecker ponovno pogleda šest polaroid fotografija poslaganih na rubu Hanlonova kompjutorskog terminala. Medicinski tehničar vedrog lica snimio je prve tri prije no što je zakrpao Ralpha. Na njima se vidio mali tamni krug - nalik golemoj točki kakvu pišu djeca koja uče pisati štampana slova - nisko na Ralphovoj lijevoj slabini. Taj je medicinski tehničar snimio ostale tri fotografije nakon što je previo Ralpha i dobio Ralphov potpis na formularu na kojem je pisalo da mu je ponuđen bolnički tretman i da ga je odbio. U posljednjoj skupini fotografija, vidio se začetak spektakularne modrice.

''Blagoslovljen bio Edwin Land i Richard Polaroid,'' reče Leydecker i stavi fotografije u treću vrećicu s natpisom DOKAZNI MATERIJAL.

''Mislim da Richard Polaroid nije postojao,'' reče Mike Hanlon sa svog mjesta na vratima.''Vjerojatno i nije, ali ipak neka je blagoslovljeno ime njegovo. Svaka porota koja to bude vidjela, dat

će vam medalju, Ralph a čak ni Clarence Darrow ne može spriječiti da posluže kao dokaz.'' Ponovno pogleda u Mikea. ''Charlie Pickering.''

Mike kimne glavom. ''Charlie Pickering.''''Pizda.''Mike ponovno kimne glavom. ''Pizda na kvadrat.''Njih dvojica se pogledaju svečano, pa u isti trenutak prasnu u smijeh. Ralph je shvaćao kako se

osjećaju - bilo je smiješno jer je bilo stravično, a stravično jer je bilo smiješno - i morao se jako ugristi za usnicu da im se ne pridruži. Sad mu je najmanje trebalo da se počne smijati; boljelo bi ga do besvijesti.

Leydecker izvadi rupčić iz stražnjeg džepa, obriše suze i počne se pribirati.''Pickering je pristaša prava na život?'' upita Ralph. Sjetio se kako je Pickering izgledao kad mu je

Hanlonov mladi suradnik pomogao ustati. Bez naočala je izgledao opasno koliko i kunić u izlogu prodavaonice kućnih ljubimaca.

''Moglo bi se tako reći,'' suho se složi Mike. ''Njega su uhvatili prošle godine u parkiralištu-garaži koje služi bolnici i WomanCare centru. Držao je limenku benzina u ruci a na leđima ruksak pun praznih boca.''

''Ne zaboravi komadiće platna za plahte,'' reče Leydecker. ''To su mu trebali biti fitilji. To je bilo u doba kad je Charlie bio ugledan član Daily Breada.''

''Koliko je bio blizu paleža?'' zanimao se Ralph.Leydecker slegne ramenima. ''Ne preblizu. Netko je među njima zaključio da bi gađanje ženske

klinike molotovljevim koktelima moglo biti malo bliže terorizmu nego politici i anonimno je dojavio policiji.''

''Dobar posao,'' reče Mike. Ponovno se zacereka pa prekriži ruke kao da želi prigušiti sve moguće provale smijeha.

''Aha,'' reče Leydecker. Ispreplete prste, protegne ruke i kvrcne zglobovima prstiju.''Umjesto zatvora, razborit, human sudac poslao je Charlieja u Juniper Hill na šest mjeseci liječenja i

terapija. Vjerojatno su zaključili daje s njim sve u redu, jer se vratio u grad u srpnju.''''Aha,'' složi se Mike. ''Dolazi ovdje skoro svakog dana. Podiže opći dojam. Gotovo svakog tko uđe

stjera u kut i pridavi svojom malom propovijedi o tome kako će svaku ženu koja izvrši abortus progutati

vatra pakla i kako će zlikovci kao što je Susan Day gorjeli dovijeka u moru vatre. Ali ne shvaćam zašto je napao vas, gospodine Roberts.''

''Peh, pretpostavljam.''''Dobro ste, Ralphe?'' upita Leydecker. ''Blijedi ste.''''Dobro sam,'' reče Ralph, iako se nije dobro osjećao; zapravo, počeo je osjećati mučninu.''Ne znam jeste li dobro, ali znam da ste imali sreće. Sreća da su vam one žene dale sprej, sreća da ste

ga ponijeli sa sobom, a najveća sreća je da vam Pickcring jednostavno nije prišao s leđa i gurnuo vam nož u zatiljak. Želite li otići u postaju i dati službenu izjavu ili - ''

Ralph naglo ustane iz prastarog uredskog stolca Mikea Hanlona, jurne preko prostorije lijevom rukom pokrivajući usta, pograbi kvaku vrata u stražnjem desnom uglu ureda, moleći se Bogu da to nije ormar. Ako jest, napunit će Mikeove galoše djelomice probavljenim sendvičem od zapečenog sira i malo juhe od rajčice.

Pokazalo se da je našao prostoriju koju je tražio. Ralph padne na koljena ispred zahodske školjke i povrati zatvorenih očiju, lijevom rukom čvrsto pritiskajući rupu koju je Pickering izbušio u njegovoj slabini. Bol koju je osjetio kad su se njegovi mišići najprije stegnuli, a zatim opružili još je bila silna.

''Pretpostavljam da to znači ne,'' reče Mike Hanlon iza njegovih leđa a tad na Ralphov vrat utješno položi ruku. ''Dobro si? Jesi li ponovno počeo krvariti?''

''Mislim da nisam,'' reče Ralph. Počne otkopčavati košulju, pa zastane i ponovno čvrsto pritisne ruku na slabine kad se njegov želudac nadme pa zatim smiri. On podigne ruku i pogleda u zavoj. Bio je snježnobijel. ''Čini se da je u redu.''

''Dobro,'' reče Leydecker. Stajao je iza knjižničara. ''Gotovi ste?''''Mislim da jesam.'' Ralph posramljeno pogleda u Mikea. ''Ispričavam se.'' ''Ne budite smiješni.'' Mike

pomogne Ralphu ustati.''Dođite,'' reče Leydecker. ''Odvest ću vas kući. Sutra će biti dovoljno vremena da date izjavu. Sad

vam je potrebno da se ostatak dana odmarate i dobro naspavate.''''Nema ničeg boljeg od dobrog sna,'' složi se Ralph. Stigli su do vrata ureda. ''A da mi pustite ruku,

detektive Leydecker? Još nismo cura i dečko, zar ne?''Leydecker se trgne, pa pusti Ralphovu ruku. Mike se ponovno počne smijati. ''''Još nismo cura i - t a

vam je dobra, gospodine Roberts.''Leydecker se smješkao. ''Nismo, ali me možete zvati Jack, ako želite. Ili John. Samo me nemojte

zvati Johnny. Otkad je umrla moja majka, jedini tko me zove Johnny je stari profesor McGovern.''Stari profesor McGovern, pomisli Ralph. Kako to čudno zvuči.''U redu - neka bude John. A vi me obojica možete zvati Ralph. Za mene će GospodinRoberts uvijek biti broadwayska predstava s Henryjem Fondom u naslovnoj ulozi.''''U redu,'' reče Mike Hanlon. ''Pazi se.''''Pokušat ću,'' reče on, pa stane kao ukopan. ''Slušaj, moram ti zahvaliti za još nešto osim na tvojoj

pomoći.''Mike podigne obrve. ''Zar?''''Da. Zaposlio si Helen Deepneau, jednu od meni najdražih osoba, kojoj je očajnički bio potreban

posao. Hvala.''Mike se nasmiješi i kimne glavom. ''Rado ću primiti cvijeće, ali ona je zapravo meni učinila uslugu.

Ima previsoke kvalifikacije za taj posao, ali mislim da želi ostati u gradu.''''I ja, a ti si to omogućio. I zato još jednom hvala.'' Mike se nasmiješi. ''Bilo mi je zadovoljstvo.''

6

Kad su Ralph i Leydecker izašli iza prijamnog šaltera, Leydecker reče: ''Saće je učinilo čuda, ha?''Ralph isprva nije imao pojma o čemu krupni detektiv govori - mogao mu je postaviti i pitanje na

esperantu.''Tvoja nesanica,'' strpljivo će Leydecker. ''Riješio si se toga, zar ne? Sigurno, jer izgledaš trilijun

puta bolje nego kad sam te upoznao.''''Tog sam dana doživio stres,'' reče Ralph. Prisjeti se Billyja Crystalakao Fernanda - ono kad kaže:

Čuj, dušo, ne budi jadničak; nije važno kako se osjećaš, nego kako izgledaš! A izgledaš... IZVRSNO!"A danas nisi? Ralph, to sam ja. Da čujem, je li to zbog saća?''Ralph se tobože zamisli pa kimne glavom. ''Da, sigurno je zbog toga."

''Fantastično! Zar ti nisam rekao?'' Leydecker reče veselo dok su se probijali u kišno poslijepodne.

7

Čekali su da se upali zeleno svjetlo na vrhu Up-Mile Hilla kad se Ralph okrene Leydeckeru i upita kakvi su izgledi da se Edu prišije suučesništvo s Charlijem Pickeringom. ''Jer ga je Ed na to nahuškao,'' reče on. ''Siguran sam u to kao što sam siguran da je ono ondje Strawford park.''

''Vjerojatno si u pravu,'' odgovori Leydecker ''ali nemoj se zavaravati - izgledi da ga se pritegne kao suučesnika su nikakvi. Ne bi bili dobri čak ni da okružni tužitelj nije konzervativac kakav je Dale Cox.''

''Zašto?''''Kao prvo, sumnjam da ćemo uspjeti dokazati vezu između njih dvojice. Kao drugo, tipovi poput

Pickeringa najčešće su manijakalno odani ljudima koje smatraju ''prijateljima'' jer ih imaju tako malo - njihov se svijet uglavnom sastoji od neprijatelja. Mislim da na ispitivanju Pickering neće ponoviti puno, a možda i ništa od onoga što ti je rekao dok te škakljao lovačkim nožem po rebrima. Treće, Ed Deepneau nije glup. Lud je - možda i luđi od Pickeringa - ali nije glup. Ništa neće priznati.''

Ralph kimne glavom. To je bilo istovjetno njegovu mišljenju o Edu.''Kad bi Pickering čak i rekao da mu je Deepneau naredio da te nađe i pogubi - jer si ti jedan od

centuriona koji ubijaju djecu i otimaju fetuse - Ed bi se samo nasmiješio, kimnuo glavom i rekao da nam je to Charlie sigurno rekao, da siroti Charlie možda čak u to i vjeruje, ali da to ne znači da je to istina.''

Upali se zeleno svjetlo. Leydecker prijeđe preko raskršća, pa okrene lijevo u Harris Avenue. Brisači prednjeg stakla bubali su i lepetali. Strawford park, Ralphu s desne strane, izgledao je poput treperave fatamorgane kroz kišu koja se slijevala niz prozor automobila.

''A što bismo mi na to mogli reći?'' upita Leydecker. ''Činjenica je da Charlie Pickering ima dugu povijest mentalne poremećenosti - kad je riječ o ustanovama za luđake, on je napravio svjetsku turneju: Juniper Hill, Acadia Hospital, Bangor Mental Health Institute ... ako postoji mjesto na kojem se daju besplatni električni šokovi i košulje koje se kopčaju na leđima, Charlie je vjerojatno ondje bio. Najnovija zanimacija su mu pobačaji. Potkraj šezdesetih vrag mu nije dao mira zbog Margaret Chase Smith. Pisao je pisma svima - policiji grada Derryja, državnoj policiji, FBI-u - tvrdeći da je ruska špijunka i da ima dokaze.''

''Mili Bože, nevjerojatno.''

''Nije. To je Charlie Pickering i kladim se da u svakom američkom gradu ima desetak takvih kao on. Ma, ne samo ovdje, nego posvuda u svijetu.''

Ralph polako primakne ruku lijevoj slabini i dodirne zavojni jastučić. Prstima napipa kopčicu ispod gaze. Neprestano su mu se ukazivale Pickeringove uvećane smeđe oči - kako su istodobno izgledale prestravljeno i ushićeno. Već mu je bilo teško povjerovati da ga je čovjek kojem su pripadale te oči zamalo ubio i bojao se da će mu sutra cijeli događaj izgledati kao jedan od onih slučajeva kad se san probije u javu, o kojima je bilo govora u knjizi Jamesa A. Halla.

''Najgore od svega, Ralph, je to što je luđak poput Charlieja Pickeringa savršeno oruđe tipa kao što je Deepneau. Naš ljupki obiteljski batinaš ima tonu mogućnosti da sve poriče.''

Leydecker skrene u kolni prilaz pokraj Ralphove zgrade i zaustavi automobil iza velikog Oldsmobilea s mjestimičnim mrljama hrđe na prtljažniku i jako starom naljepnicom - DUKAKIS '88 - na braniku.

''Kome pripada taj brontosaur? Profi?'' ''Ne,'' reče Ralph. ''To je moj brontosaur."

Leydecker ga pogleda iznenađeno i gume mjenjač brzina svojeg ogoljelog i funkcionalnog policijskog Chevyja u prvu brzinu. ''Imate automobil, a stojite na autobusnoj postaji na pljusku? Zar je pokvaren?''

''Nije,'' reče Ralph pomalo ukočeno, ne želeći dodati da se u tome možda vara; nije izašao s Oldsom na cestu više od dva mjeseca. ''A nisam stajao na pljusku na autobusnoj postaji nego na natkrivenoj autobusnoj postaji. Ima krov. Čak i klupicu. Nema kablovske televizije, ali pričekaj samo do iduće godine.''

''Ipak...'' reče Leydecker, sumnjičavo pogledavajući u Olds.

''Posljednjih petnaest godina radnog vijeka proveo sam vozeći se za upravljačem uredskog stola, no prije tog sam bio trgovački putnik. Dvadeset pet godina prosječno sam prelazio oko 1.300 kilometara tjedno. Kad sam se smirio u tiskari, više mi nije bilo do sjedenja za upravljačem. A nakon ženine smrti, jedva da vidim razloga da se vozim automobilom. Autobus mi odgovara za većinu mojih potreba.''

To je bila istina; Ralph nije vidio potrebe dodati da svakim danom sve manje ima povjerenja u svoje reflekse i vid. Prije godinu dana, sedmogodišnji dječak istrčao je za svojom nogometnom loptom na Harris Avenue kad se Ralph vraćao iz kina, pa iako je vozio samo trideset pet kilometara na sat, Ralph je dvije beskrajne, stravične sekunde mislio da će pregaziti dječaka. Naravno, nije ga pregazio - zapravo uopće nije bilo opasnosti da će to učiniti - ali otad je mogao nabrojati na prste obje ruke koliko je puta vozio stari Olds.

Nije smatrao potrebnim ni to reći Johnu.

''Pa, kako želiš,'' reče Leydecker i neodređeno odmahne rukom prema Oldsu. ''Ralph, odgovara li ti da daš izjavu sutra u jedan sat poslije podne? Meni smjena počinje u podne pa bih ti mogao zaviriti preko ramena. Donijeti ti kavu, ako budeš želio.''

''U redu. Hvala ti što si me prebacio do kuće.''

''Nema na čemu. Još nešto ...''

Ralph je počeo otvarati vrata automobila. Ponovno ih zatvori i okrene se Leydeckeru, podignutih obrva.

Leydecker pogleda u svoje ruke, promeškolji se od nelagode za upravljačem, nakašlje se pa ponovno podigne pogled. ''Samo sam ti želio reći, svaka čast,'' reče Leydecker. ''Većina ljudi mlađih od tebe četrdeset godina završila bi nakon današnje pustolovine u bolnici. Ili mrtvačnici.''

''Pazio me moj anđeo čuvar,'' reče Ralph, sjetivši se kako se iznenadio kad je shvatio što je to bilo okruglo u džepu njegove jakne.

''Možda je to bilo to, ali ipak noćas zaključaj vrata. Čuješ li ti mene?''Ralph se nasmiješi i kimne glavom. S pravom ili ne, Leydeckerova pohvala ogrije mu srce. ''Hoću, a

kad bih još uspio nekako nagovoriti i McGoverna da sudjeluje, sve bi bilo cakum-pakum.''A mogao bih, pomisli on, i ja sići i provjeriti bravu kad se probudim. Kako sad stvari stoje, to je

ionako samo dva i pol sata nakon što zaspim.''Sve će i biti cakum-pakum,'' reče Leydecker. ''Nitko na mom radnom mjestu nije bio presretan kad

je Ed Deepneau više-manje kooptirao ''Prijatelje života'', ali ne bih mogao reći da nas je to iznenadilo - on je privlačan, karizmatičan tip. Ako ga sretneš u dane kad mu žena ne služi kao vreća za udaranje.'' Ralph kimne glavom.

''S druge strane, već smo se susreli s takvim tipovima i oni su skloni samouništenju. S Deepneauom je taj proces već počeo. Izgubio je ženu, posao ... jesi li čuo za to?'' ''Aha. Rekla mi je Helen.''

''A sad gubi svoje umjerenije sljedbenike. Osipaju se poput mlažnjaka koji se vraćaju u bazu jer su ostali bez goriva. Ali ne i Ed - on će ići do kraja, bez obzira na sve. Vjerojatno će zadržati nekoliko njih do predavanja Susan Day, ali poslije toga mislim da će se to pretvoriti U slučaj vuka samotnjaka.''

''Jesi li pomislio da bi mogao nešto pokušati u petak? Da bi mogao pokušati nauditi Susan Day?''''O da,'' reče Leydecker. ''Palo nam je na pamet, naravno. I te kako.''

8

Ralph je bio silno sretan kad je našao zaključana ulazna vrata. On ih otključa tek toliko koliko mu je bilo potrebno da se uvuče u kuću, pa se odvuče po stubama, koje su tog poslijepodneva izgledale dulje i sumornije nego ikad.

Njegov mu se stan učini pretihim unatoč neumornom bubnjanju kiše po krovu, a zrak kao da je mirisao na premnoge neprospavane noći. Ralph uzme jedan stolac s kuhinjskog stola, prinese ga kuhinjskom elementu, stane na nj i pogleda na vrh visećeg ormarića najbližeg sudoperu. Kao da je očekivao da će naći još jedan sprej Tjelohranitelja - originalan, onaj kojeg je stavio ondje nakon što je ispratio Helen i njezinu prijateljicu Gretchen - na vrhu tog ormarića - i jedan njegov dio se tome nadao. No ondje nije bilo ničeg, osim čačkalice, pregorjelog osigurača i puno prašine.

Oprezno siđe sa stolca, primijeti da je ostavio blatan trag na površini stolca pa ga obriše papirnatim ubrusom. Tad vrati stolac za stol i ode u dnevnu sobu. Stajao je ondje i očima prelazio od kauča i njegova kičastog pokrivača s cvjetnim uzorkom do starog televizora koji je stajao na stoliću od orahovine između dva prozora s pogledom na Harris Avenue. S televizora njegov pogled klizne u suprotni ugao.. Kad je jučer ušao u stan, još malo nabrušen zato što je našao otvorena ulazna vrata, Ralph je nakratko zamijenio svoju jaknu, koja je visjela na vješalici u tom uglu, za uljeza. Nema potrebe ne priznati; na trenutak je pomislio da mu je Ed odlučio doći u posjet.

Nikad, ne vješam jaknu. Bila je to jedna od mojih navika - jedna od rijetkih, mislim - koja je zaista smetala Carolyn. Pa ako se nisam naviknuo vješati je na vješalicu dok je ona bila živa, sigurno to nisam počeo činiti nakon što je umrla. Ne, jaknu nisam objesio ja.

Ralph prijeđe preko sobe, prekopa po džepovima sive kožne jakne i stavi sve što je u njima našao na televizor. U lijevom džepu nije bilo ničeg osim starog paketića Life Saver bombona; na najgornjem su se uhvatile dlačice, ali je desni džep bio prava riznica čak i bez spreja. U njemu je bio Tootsie Pop s okusom limuna Još u svom omotu; zgužvani reklamni letak od Derry House of Pizza, mala baterija, kartonska kutijica u kojoj je nekad bila jabučna pita iz McDonaldsa, njegova iskaznica s popustom iz videoteke Dave ''s Video Stop, samo još četiri posudbe do besplatne posudbe (iskaznica se dva tjedna vodila kao

nestala u akciji i Ralph je bio uvjeren da ju je izgubio), kutija šibica, komadići folije ... i preklopljen komadić plavog papira s crtama.

Ralph ga odmota i pročita jednu jedinu rečenicu, napisanu naškrabanim, malčice nesigurnim staračkim rukopisom: Sve što činim, činim brzo da mogu početi nešto drugo.

I ništa više, ali je bilo dovoljno da njegovu mozgu potvrdi ono što je njegovo srce već znalo: Dorrance Marstellar bio je na stubama koje vode na trijem kad se Ralph vratio iz

Black Pagesa noseći svoja džepna izdanja, ali je obavio još nekoliko poslića prije no što je sjeo na stube pričekati Ralpha. Popeo se u Ralphov stan, uzeo sprej s vrha kuhinjskog ormarića i stavio ga u desni džep Ralphove stare sive jakne. Čak je ostavio i svoju posjetnicu: ulomčić pjesme načrčkan na komadiću papira vjerojatno istrgnutog iz raskupusane bilježnice u koju je ponekad bilježio dolaske i polaske zrakoplova na trećem uzletištu. A tad, umjesto da vrati jaknu gdje ju je Ralph ostavio, stari Dor ju je uredno objesio na vješalicu. Kad je to obavio

(začeto ne može biti raščeto) vratio se na trijem pričekati Ralpha.

Sinoć je Ralph ošpotao McGoverna zato što ponovno nije zaključao vrata, a McGovern je to otrpio strpljivo kao što je Ralph trpeljivo podnosio Carolynine prijekore zbog toga što baca jaknu na najbliži stolac kad stigne kući umjesto da je objesi, ali se sad Ralph upitao nije ti Billa nepravedno optužio. Možda je stari Dor nasilu otključao bravu ...ili je otvorio čarolijom. S obzirom na okolnosti, čarobnjaštvo je bilo vjerojatnija mogućnost. Jer...

''Jer, gledaj,'' reče Ralph tiho, mehanički kupeći džepnu kramu s televizora i trpajući je natrag u džepove. ''Ne samo da je znao da će mi to biti potrebno; znao je gdje ga naći i znao je gdje ga staviti.''

Leđima mu zavijugaju trnci a njegov um pokuša tu pomisao utišati udarcima sudačkog čekića - proglasiti je besmislenom, nevažećom, idejom koja može pasti na um isključivo osobi s prvorazrednom nesanicom. Možda je tako. Ali to ne objašnjava onaj papirić, zar ne?

Ponovno pogleda u našvrljane riječi na plavom papiru - Sve što činim, činim brzo da mogu početi nešto novo. To nije bio njegov rukopis, kao što ni knjiga Grobne noći nije bila njegova.

''Samo što sad jest, Dor mi ju je dao,'' reče Ralph i trnci ponovno jurnu uz njegova leđa i rasprsnu se kao prednje staklo automobila.

Koje bi drugo tumačenje došlo u obzir? Taj sprej nije sam doletio u tvoj džep. A ni papirić.

Ponovno ga obuzme osjećaj da ga nevidljive ruke guraju prema ždrijelu nekog tamnog tunela. Osjetivši se poput mjesečara, Ralph se vrati u kuhinju. Usput iskoči iz sive jakne i, ne misleći, prebaci je preko naslona kauča. Stajao je na vratima nekoliko trenutaka, gledajući netremice u kalendar sa slikom dva nasmijana dječaka kako dubu rupe u bundevama za Noć vještica. Zagleda se u sutrašnji datum, zaokružen.

Otkaži pregled kod iglobodca, rekao je Dorrance. To je bila poruka i danas ju je onaj čovjek nožobodac više-manje ponovio. Ma što ponovio - ispisao u neonu.

Ralph potraži broj u poslovnom imeniku i nazove.''Dobili ste ured doktora Jamesa Roya Honga,'' obavijesti ga ugodan ženski glas. ''Trenutačno vam se

nitko nc može javiti, pa vas molim da ostavite poruku poslije zvučnog signala. Javit ćemo vam se čim budemo mogli.''

Telefonska sckrctarica zapišti. Glasom koji ga iznenadi čvrstoćom, Ralph reče: ''Ovdje Ralph Roberts. Imam zakazan pregled sutra u deset sati. Nažalost, neću moći doći. Nešto je iskrsnulo. Hvala.'' Zastane pa doda: ''Naravno, platit ću pregled.''

On zatvori oči, napipa telefon i spusti slušalicu. Tad prisloni čelo na zid.Što to radiš, Ralph? Kog to Boga radiš?''Dug je povratak do raja, dušo. ''Valjda ne misliš ozbiljno to što misliš... ha?.. dug je put, pa ne gubi vrijeme na sitnice. '' Što zapravo misliš, Ralph?Nije znao; nije imao pojma. Nešto u vezi sa sudbinom, vjerojatno, i sastankom u Samarri. Samo je

bio siguran da su se valovi boli širili iz rupice u njegovoj lijevoj slabini, rupe koju je učinio nožobodac. Bolničar mu je dao pet tableta protiv bolova, trebao bi popiti jednu, ali bio je odveć umoran da ode do sudopera i natoči čašu vode ... a ako je bio preumoran da prijeđe preko jedne usrane izbe, kako bi prevalio put do raja?

Ralph nije znao, a nije mu bilo ni stalo. Samo je želio stajati gdje stoji, čela naslonjena na zid i zatvorenih očiju tako da ne mora ni u što gledati.

Osmo poglavlje

1

Plaža je bila dugačak bijeli obrub, poput zavodljivog bljeska svilene podsuknje na porubu intenzivno plavog mora i bila je potpuno prazna osim okruglog predmeta udaljenog otprilike sedamdesetak metara. Taj je okrugli predmet bio veličine košarkaške lopte i ispunjao je Ralpha strahom, dubokim i - zasad barem - nerazložnim.

Ne približuj mu se, reče samom sebi. Nešto je zlo u njemu. Nešto zaista zlo. To je crni pas koji laje na plavi mjesec, krv u sudoperu, gavran na Ateninu poprsju iza vrata moje sobe. Ralph, nemoj mu se približiti, nema potrebe za tim, jer ovo je jedan od lucidnih snova Joea Wyzera. Možeš se okrenuti i otploviti dalje, ako želiš.

Samo što su ga noge počele nositi naprijed, pa možda to i nije bio lucidan san. A nije bio ni ugodan, nimalo. Jer što je bio bliže tom predmetu na obali, to je manje sličio košarkaškoj lopti.

Bio je to najrealističniji san koji jc Ralph ikad doživio, a to što je bio svjestan da sanja kao da je pojačavala osjećaj realističnosti. Lucidnosti. Osjećao je sitan, mekan pijesak pod bosim nogama, topao ali ne i vruć; čuo je riku valova u čijim grlima kao da su se kotrljale izlokane stijene kad bi izgubili ravnotežu i opružili se po donjem dijelu plaže, gdje se pijesak bjelasao kao vlažna suncem opaljena koža; osjećao je miris soli i sasušene morske trave, jak miris od kojeg su suzile oči i koji ga podsjeti na ljetne praznike koje je kao dijete provodio na Old Orchard Beachu.

Hej, stari moj, ako ne možeš promijeniti ovaj san, možda bi trebao pritisnuti dugme za izbacivanje i iskočiti padobranom - drugim riječima, probuditi se, i to odmah.

Prevalio je polovinu razdaljine od predmeta na obali i više nije bilo dvojbe o kakvom je predmetu riječ - nije to bila košarkaška lopta nego glava. Netko je zakopao nekog čovjeka do brade u pijesak... a, shvati Ralph, nadolazi plima.

Nije iskočio padobranom; počeo je trčati. Uspjenjen vršak vala dotakne glavu. Ona otvori usta i počne vrištati. Ralph odmah prepozna taj glas, čak i u obliku krika. Bio je to Carolynin glas.

Pjena drugog vala propne se po obali i otplavi kosu koja se zalijepila za vlažne obraze glave. Ralph potrči brže, znajući da će sigurno zakasniti. Plima je brzo nadolazila. Utopit će je prije no što je uspije otkopati iz pijeska.

Ne moraš je spašavati, Ralph. Carolyn je već umrla, a to se nije dogodilo na pustoj plaži, nego u sobi 317 gradske bolnice u Derryju. Bio si s njom kad je umrla a zvuk koji si tad čuo nije bio šum vala nego solika koja udara o prozor. Sjećaš se?

Sjećao se, ali je ipak potrčao brže, podižući oblačiće šećerastog pijeska za sobom.

Nikad nećeš stići do nje; znaš kako je to u snovima, zar ne? Sve prema čemu trčiš prometne se u nešto drugo.

Ne, tako ne piše u pjesmi... ili piše? Ralph nije bio siguran. Jedino čega se mogao sjetiti bilo je daje na kraju pjesme pripovjedač slijep od straha trčao od nečeg smrtonosnog

(pogledam li preko ramena vidim mu sjenu) što ga je ganjalo kroz šumu... lovilo ga i približavalo se.

No ipak se približavao crnom obliku u pijesku. Nije se pretvarao ni u što drugo i kad je pao na koljena ispred Carolyn, odmah je shvatio zašto nije mogao prepoznati ženu s kojom je bio u braku četrdeset pet godina, čak i iz daljine: nešto nije bilo u redu s njezinom aurom.

Lijepila se za njezinu kožu poput prljave najlonske presvlake iz kemijske čistionice. Kad je Ralphova sjena pala na nju, Carolyn prevrne očima kao konj koji je slomio nogu skačući preko visoke ograde. Dahtala je uplašeno a pri svakom izdahu kroz nosnice izlazili bi mlazovi sivocrne aure.

Iskrzana balonska uzica koja se teškom mukom dizala s njezina tjemena bila je ljubičasto-crna kao nezacijeljena rana. Kad je otvorila usta da ponovno krikne, iz njezinih usta izleti ružna užarena tvar u obliku gumastih struna riščezne čim su je njegove oči ugledale.

Spasit ću te, Carol! vikne on. Spusti se na koljena i počne kopati pijesak oko nje poput psa koji vadi kost... pomislivši to, shvati da Rosalie, ranojutarnji strvinar Harris Avenue umorno sjedi iza njegove izbezumljene žene. Kao da je prizvao psa mišlju. I Rosalie je bila okružena prljavom crnom aurom. Među šapama je ležao izgubljeni slamnati šešir Billa McGoverna. Izgledao je kao da ga je prilično često žvakala otkad je prešao u njezino vlasništvo.

Znači, to se dogodilo s tim prokletim šeširom, pomisli Ralph, pa se ponovno okreneCarolyn i počne još brže kopati. Uspio je otkopati samo jedno rame.Ne obaziri se na mene! vrisne Carolyn. Ja sam već mrtva, sjećaš se? Ralph, čuvaj se tragova bijelog

čovjeka! - Val, stakleno zelen u dnu i usireno bijel poput mjehura od sapunice na vrhu, prelomi se na manje od

tri metra od obale. Dojuri preko pijeska prema njima, ohladi Ralphove mošnje i na trenutak prekrije Carolyninu glavu pjenom punom pijeska. Kad se val povukao, Ralph užasnuto krikne prema ravnodušnom plavom nebu. Odlazeći je val u nekoliko sekundi učinio ono za što je zračenju trebalo mjesec dana; otplavio joj kosu, ostavio je ćelavom. Njezino tjeme počne bujati na mjestu spojišta crnkaste balonske uzice.

Carolyn, ne! zatuli on, kopajući još brže. Pijesak je sad bio hladan, vlažan i neugodno težak.Nema veze, reče ona. Sa svakom riječi iz usta su joj izlazili sivocrni oblačići, kao prljav dim iz nekog

tvorničkog dimnjaka. To je samo tumor, i ne može se operirati, pa nema smisla gubiti snagu na to. Dovraga, dug je povratak u raj, pa ne gubi vrijeme na sitnice. Ali moraš paziti na te tragove...

Carolyn, ne znam o čemu govoriš!Nahrupi još jedan val koji Ralpha smoči do struka i ponovno preplavi Carolyn. Kad se povukao,

kvrga na njezinu tjemenu počela je pucati.Uskoro ćeš doznati, odgovori Carolyn a tad kvrga na njezinoj glavi prsne kao kad čekić udari u

komad mesa. Krvava maglica odleti u čist zrak koji je mirisao na sol i iz nje provrvi horda crnih kukaca veličine žohara. Ralph nikad nije vidio takve kukce - čak ni u snu - i oni ga ispune skoro histeričnim gnušanjem. Pobjegao bi, bez obzira na Carolyn, ali se ukipio, previše osupnut da bi mogao pomaknuti prst, a kamoli ustati i pobjeći.

Nekoliko crnih kukaca vrati se natrag u Carolyn kroz njezina u kriku otvorena usta, ali većina ih spuže niz njezine obraze i rame u mokri pijesak. Njihove optužujuće, neljudske oči nisu skretale pogleda s Ralpha. Za sve si ti kriv, kao da su govorile te oči. Mogao si je spasiti, Ralph, i neki bi je bolji čovjek i spasio.

Carolyn! vrisne on. Ispruži ruke prema njoj, pa ih povuče, užasnut crnim kukcima koji su se još slijevali iz njezine glave. Iza nje je sjedila Rosalie u vlastitom džepiću tame, gledajući ga ozbiljno i držeći McGovernov zametnuti chapeau u zubima.

Jedno Carolynino oko iskoči iz glave i padne na vlažan pijesak poput grudice drhtalice od borovnice. Iz njezine sad šuplje očne duplje rigali su kukci. Carolyn! krikne on. Carolyn! Carolyn! Car -

2

'' - olyn! Carolyn! Car - ''Istog trenutka kad je shvatio da je prestao sanjati, Ralph počne padati. Jedva je postao toga svjestan,

a već je udario o pod spavaće sobe. Uspije ublažiti pad dočekavši se na jednu ispruženu ruku i tako si najvjerojatnije prištedi težak udarac u glavu ali zato dozove urlik oštre boli ispod elastičnog zavoja zavezanog visoko na lijevoj slabini. Na trenutak, barem, nije bio svjestan boli. Osjećao je strah, gnušanje, užasnu, bolnu tugu ... a najvećma silnu zahvalnost. Noćna mora - najružniji san koji je ikad sanjao - prošlu je i on je ponovno u svijet stvarnog.

Odmakne gornji dio pidžame, uglavnom raskopčan, provjeri ima li krvi na zavoju(nije je bilo) pa se uspravi. Tu jednostavna radnja kao da ga je izmoždila; pomisao da bi morao

ustati, tek toliko da se ponovno svali natrag u krevet, zasad nije dolazila u obzir. Možda nakon što njegovo uspaničeno, ustreptalo srce malčice uspori.

Može li se umrijeti od noćnih mora? upita se on, a umjesto odgovora začuje glas Joea Wyzera: I te kako, Ralph, iako mrtvozornik na formularu najčešće napiše samoubojstvo kao uzrok smrti.

Potresen ružnim snom, sjedeći na podu i obgrlivši desnom rukom koljena, Ralph nije sumnjao da su neki snovi dovoljno moćni da ubiju. Pojedinosti njegova sna su blijedjele, ali se svršetka sna i predobro sjećao: potmulog zvuka, poput čekića koji udara u komad govedine i ogavnu provalu kukaca iz Carolynine glave. Bili su krupni, krupni i živahni, a zašto i ne bi bili? Gostili su se mozgom njegove mrtve žene.

Ralph tiho, plačljivo jaukne i pokrije lice lijevom rukom, izazvavši novi ubod boli ispod zavoja. Kad je odmaknuo ruku, dlan je bio sklizak od znoja.

Što mu je ona, točno, rekla? Čega da se pazi? Vragova bijelog čovjeka? Ne - tragova, a ne vragova. Tragova bijelog čovjeka, kakvi god oni bili. Je li još nešto rekla? Možda i jest, a možda i nije. Nije se mogao pouzdano sjetiti, pa što? Bio je to samo ružan san, zaboga! Samo san, a osim u svijetu sanja koji postoji samo u tabloidima, snovi ne znače ništa i ne dokazuju ništa. Kad netko zaspi, njegov um kao da se pretvara u kramara, koji prekapa po sajmišnim štandovima uglavnom nevrijednih novijih sjećanja, ne pokušavajući naći robu vrijednu ili korisnu nego kričavu i sjajnu. Od njih sastavlja nakazne kolaže, često upadljive; ali koji su uglavnom imali smisla koliko i govor Natalie Deepneau. Pojavila se i kuja Rosalie, čak se i Billov slamnati šešir pojavio u počasnoj ulozi, ali sve to ne znači ništa... osim što sutra navečer neće popiti jednu od onih tableta protiv bolova koju mu je dao bolničar čak ako mu se bude činilo da mu ruka otpada. Ne samo da mu ta koju je popio za kasnih vijesti nije pomogla da dulje spava, kao što se nadao i napola očekivao, nego je vjerojatno i bila krivac za noćnu môru.

Ralph uspije ustati s poda i sjesti na rub kreveta. Nesvjestica mu zaleprša kroz glavu poput padobranske svile i on sklopi oči dok ga ne mine. Dok je tako sjedio pognute glave i zatvorenih očiju, napipa svjetiljku na noćnom ormariću i upali je. Kad je otvorio oči, dio spavaće sobe osvijetljen toplim žutim žarom svjetiljke izgledao je jako živo i jako stvarno. Pogleda na sat pokraj svjetiljke. 1:48 ujutro, a on se osjećao potpuno rasanjen i potpuno budan, s tabletom protiv bolova ili bez nje. Ustane, polako ode u kuhinju i pristavi vodu za čaj. Tad se nasloni na kuhinjski element, odsutno trljajući zavoj ispod lijevog pazuha, pokušavajući stišati kuckanje koje su njegove posljednje pustolovine ondje potaknule. Kad je voda zavrela, prelije vruću vodu preko vrećice čaja Sleepytimea - baš smiješno - a tad odnese šalicu u dnevnu sobu. Skljoka se u naslonjač ne upalivši svjetlo; ulična rasvjeta i slaba svjetlost koja je dopirala iz spavaće sobe bili su mu dovoljni.

Dakle, pomisli on, ponovno sam tu, prvi red sredina. Predstava može početi.

Vrijeme je prolazilo. Nije točno znao koliko, ali kuckanje ispod njegove ruke se smirilo, a čaj više nije bio vruć nego jedva mlačan kad kutom oka uhvati pokret. Ralph okrene glavu, očekujući da će ugledati Rosalie, ali to nije bila Rosalie. Bila su to dva muškarca koji su zakoračili na trijem kuće s druge strane Harris Avenue. Ralph nije mogao vidjeti koje je boje ta kuća - narančaste lučne svjetiljke od natrija koje je grad postavio prije nekoliko godina osiguravale su izvrsnu vidljivost, ali su onemogućavale raspoznavanje boja - no ipak je vidio da je boja ukrasnih štukatura potpuno različita od ostatka kuće. To, zajedno s njezinim položajem, uvjeri Ralpha daje riječ o kući gospođe Locher.

Dvojica muškaraca na trijemu May Locher bili su jako niski, ne viši od metar dvadeset.Okruživala ih je zelenkasta aura. Bili su odjeveni u jednake bijele kute, koje su se Ralphu učinile kao

one koje su nosili glumci u starim televizijskim sapunicama o liječnicima - crno- -bijelim melodramama, primjerice Ben Casey i Dr. Kildare. Jedan od njih je nešto držao u ruci. Ralph zaškilji. Nije mogao razaznati što, ali je izgledalo oštro i gladno. Ne bi se mogao zakleti na Bibliju da je bio nož, ali bi mogao biti. Da, lako bi mogao biti nož.

Njegovu prva jasna procjena o tom prizoru bila je da ti ljudi izgledaju kuo svemirci iz filma o odvođenju Zemljana NLO-ima, na primjer Communion ili Fire in the Sky. Druga pomisao je bila da je ponovno zaspao u fotelju a da nije ni primijetio.

Tako je, Ralph - to je ponovno prekapanje po robi na sajmištu, vjerojatno izazvano stresom od uboda noža a potpomognuto tom prokletom tabletom protiv bolova.

Nije bilo ničeg zastrašujućeg na ta dva lika na trijemu May Locher osim tog dugačkog, oštrog predmeta koji je jedan od njih dvojice držao u ruci. Ralph pomisli da čak ni napola usnuli mozak ne može zamisliti čuda o paru niskih ćelavaca u bijelim kutama koji kao da su bili višak iz glumačke agencije. A nije bilo ničeg zastrašujućeg ni u njihovu ponašanju - ničeg kriomičnog, ničeg prijetećeg. Stajali su na trijemu kao da imaju pravo biti ondje u najtamnije, najgluše doba jutra. Bili su okrenuti sučelice, a držanje njihovih tijela i velikih ćelavih glava odavalo je dojam da je riječ o dva prijatelja koji vode trezven, uljuđen razgovor. Izgledali su razborito i inteligentno - svemirski putnici koji bi prije rekli, ''Dolazimo s mirom'', nego što bi vas oteli, gurnuli vam sondu u dupe, a tad zabilježili vaše reakcije.

No dobro, možda ovaj novi san nije prava stopostotna noćna mora. Nakon one prve, zar se žališ?

Ne, naravno da se nije žalio. Naći se na podu jednom na noć je dovoljno, hvala lijepo. No ipak je ovaj san bio zbog nečeg uznemirujući; izgledao je stvarno na način na koji to njegov san o Carolyn nije bio. Ovo je njegova dnevna soba, a ne neka čudna, pusta plaža koju nikad nije vidio. Sjedi u naslonjaču u kojem sjedi svakog jutra i u lijevoj ruci drži šalicu čaja koji se gotovo ohladio, a kad bi prinesao prste desne ruke nosu, kao sad, osjetio bi jedva primjetan miris sapuna ispod noktiju ... Irish Spring kojim se volio nasapunati kad se tuširao...

Ralph sune rukom ispod lijevog pazuha i pritisne zavoj prstima. Bol je bila nagla i oštra... ali su ona dvojica malih ćelavaca u bijelim kutama ostali stajati gdje i dosad, na vratima May Locher.

Nije važno što misliš da osjećaš, Ralph. Nije važno, jer - ''Jebi ga!'' reče Ralph promuklim, tihim glasom. Ustane iz naslonjača i odloži šalicu na stolić pokraj

naslonjača. Sleepytime se prolije po TV Guide koji je ležao ondje. ''Jebi ga, ovo nije san!''

3

Pojuri kroz dnevnu sobu prema kuhinji. Pidžama je lepršala oko njega, stare iznošene papuče greble su i lupkale po podu, a iz mjesta u koje ga je Charlie Pickering ubo nožem na mahove je isijavala bol. On pograbi stolac i odnese ga u malo predvorje stana. Ondje je bio ugrađeni ormar. Ralph ga otvori, upali svjetlo u njemu, postavi stolac tako da može dohvatiti najvišu policu pa stane na nj.

Polica je bila zatrpana izgubljenim ili zaboravljenim predmetima, uglavnom Carolyninim. Sitnice, gotovo otpaci, ali kad ih je ugledao, nestane i posljednjih primisli da je ovo san. Nađe prastari paketić M&M-a - njezin potajični gablec, njezina hrana za trenutke očaja. Bilo je tu i čipkano srce, jedna odbačena bijela salonka slomljene pete, fotoalbum. Ti ga predmeti zabole puno više od uboda nožem ispod pazuha, ali nije sad imao vremena za tugu.

Ralph se nagne, stavi lijevu ruku na visoku, prašnjavu policu zbog ravnoteže, pa počne prekapati po krami desnom rukom, stalno se moleći Bogu da se kuhinjski stolac ne uzjoguni i izmakne. U rani ispod njegova pazuha sad je mahnito kuckalo i znao je da će ponovno početi krvariti ako uskoro ne prekine s tom lakoatletikom, ali... Siguran sam da je tu negdje. .. gotovo siguran .. .

Odgurne svoju staru kutiju s mamcima i pletenu košaru za ribe. Iza košare bila je hrpa časopisa. Onaj na vrhu bio je broj Looka s Andyjem Williamsom na naslovnoj stranici. Ralph ih gume nadlanicom i podigne oblak prašine. Stara vrećica M&M-a padne na pod i pukne, a žarko obojeni bombončići rasipaju se na sve strane. Ralph se nagne još dalje i sad je stajao skoro na prstima. Vjerojatno si to samo utvara, ali mu se učini da je kuhinjski stolac nu kojem je stajao namjeravao učiniti psinu.

Tek što je na to pomislio, stolac zaškripi i počne polako kliziti natrag po parketu. Ralph se na to nije obazirao, nije se obazirao ni na kuckanje u slabini a ni na glas koji gaje opominjao da prestane, zaista, jer je to samo san najavi, kao što je pisalo u Hallovoj knjizi da se događa mnogim ljudima koji pate od nesanice, pa iako oni mališani preko puta ulice ne postoje, moglo bi se dogoditi da on ipak stoji na tom stolcu koji se polako odmiče i da bi zaista slomio kuk kad se potpuno izmakne, a kako će objasniti što se dogodilo kad mu to pitanje postavi neki umišljenko na traumatološkom odjelu bolnice?

Zastenjavši, on gume ruku dokraja, odgurne kartonsku kutiju iz koje je napola virila ukrasna zvijezda božićnog drvca poput čudnog bodljikavog periskopa (i pritom sruši salonku bez pete na pod) i ugleda što je tražio u lijevom uglu police: kovčežić u kojem je bio njegov stari dalekozor marke Zeiss-Ikon.

Ralph siđe sa stolca trenutak prije no što se stolac potpuno otklizao ispod njega, primakne ga, pa se ponovno popne. Nije mogao rukom dosegnuti do kovčežića s dalekozorom, pa dohvati mrežu za pastrve koja je duge godine ležala pokraj košare za ribe i kutije s mamcima i uspije uhvatiti kovčežić iz drugog pokušaja. Privuče ga k sebi, dohvati ručku, siđe sa stolca i stane na salonku. Gležanj se iskrivi i zaboli ga. Ralph posrne, zamlatara rukama da održi ravnotežu i uspije ne udariti licem u zid. No kad je krenuo natrag u dnevnu sobu, osjeti toplu tekućinu ispod zavoja. Ipak mu je uspjelo otvoriti ranu od noža. Predivno. Divna noć chez Roberts ... koliko dugo nije bio pokraj prozora? Nije znao, ali mu se činilo jako dugo i bio je siguran da malih ćelavih liječnika neće bili kad se vrati. Ulica će biti prazna i -

On se skameni. Kovčežić s dalekozorom klatio se na kožnom remenu i ispisivao dugu polaku trapezoidnu sjenu na podu na kojem je narančasta svjelost ulične rasvjete ležala poput ružnog premaza boje.

Mali ćelavi liječnici? Je li ih tako oslovio u mislima? Da, naravno, jer su ih tako nazivali oni - ljudi koji su tvrdili da su ih oni oteli... ispitivali... pa i operirali. To su bili vanzemaljski liječnici, proktolozi iz svemirskih prostranstava. Ali to nije bilo važno. Važno je da -

Ed se poslužio tim izrazom, pomisli Ralph. Rekao je to one večeri kad me nazvao i upozorio da ne diram u njega i njegove interese. Rekao je da mu je liječnik rekao za Grimiznog kralja i centurione i ostalo.

''Da,'' šapne Ralph. Leđa su mu se mahnito ježila. ''Da, tako je rekao. ''Liječnik mi je rekao. Mali ćelavi liječnik.''''

Kad je stigao do prozora, neznanci su još bili ondje, samo što su, dok je on tražio dalekozor, sišli s trijema May Locher na kolni prilaz. Zapravo, stajali su točno ispod jedne od tih užasnih narančastih svjetiljki. Osjećaj da Harris Avenue izgleda kao prazna pozornica nakon večernje predstave vrati se Ralphu čudnom, gromoglasnom žestinom ... ali s drukčijim značenjem. Kao prvo, pozornica više nije

prazna, zar ne? Na njoj se počela odigravati neka zlokobna, noćna predstava, a ta dva čudna stvorenja na ulici bez sumnje su pretpostavila da je gledalište pusto.

Što bi učinili kad bi znali da imaju publiku? zapita se Ralph. Što bi mi učinili?

Ćelavi liječnici sad su se ponašali kao ljudi koji su se nešto dogovorili. U tom trenutku Ralphu nisu uopće izgledali kao liječnici, unatoč bijelim kutama - nego kao tvornički radnici koji odlaze kući poslije svršetka smjene. Ta dva muškarca, očito dobrih prijatelja, zaustavili su se na trenutak ispred glavnog tvorničkog ulaza kako bi završili razgovor o nekoj temi koja ne može pričekati ni toliko da prođu nekoliko zgrada do najbližeg bara, znajući da će razgovor potrajati minutu-dvije; potpuna podudarnost mišljenja je samo rečenicu ili dvije daleko.

Ralph izvadi dalekozor, prinese ga očima i izgubi trenutak-dva na zbunjeno petljanje oko vijka za izoštravanje prije no što shvati da je zaboravio skinuti poklopce s leća. Učini to, pa ponovno podigne dalekozor. Ovog puta ona dvojica koji su stajali ispod stupova ulične rasvjete odmah upadnu u njegovo vidno polje, veliki i odlično osvijetljeni, ali mutni. On okrene vijak između cilindara i skoro istog trenutka njih dvojica se nađu u žarištu. Ralphu zapne dah u grlu.

Vidio ih je samo na trenutak; prošlo je tek nešto više od tri sekunde kad jedan od tih ljudi (ako su bili ljudi) kimne glavom i lupne svog kolegu po ramenu. Tad se oboje okrenu i pođu. Ralph je sad vidio samo njihove ćelave glave i glatka, u bijelo odjevenu leđa. Najviše tri sekunde, ali je Ralph u tom kratkom vremenu vidio dovoljno da bi se svojski zabrinuo.

Otrčao je po dalekozor iz dva razloga, oba utemeljena na njegovoj nemogućnosti da i dalje vjeruje kako je riječ o snu. Prvi je razlog bio da je želio biti siguran kako će moći identificirati tu dvojicu bude li se to ikad od njega tražilo. Drugi je razlog (manje prihvatljiv njegovu svjesnom umu, ali jednako važan) bio taj da je želio razbiti uznemirujući dojam kako je riječ o bliskim susretima treće vrste.

Umjesto da je raspršio tu sumnju, njegov kratak pogled kroz dalekozor ga je pojačao.Mali ćelavi liječnici kao da nisu imali crta lica.O da, imali su lica - oči, nosove, usta - ali su bili istovjetni kao kromirani ukras na istom modelu

automobila. Mogli su biti jednojajčani blizanci, ali Ralph nije stekao takav dojam.Izgledali su mu više kao lutke u izlogu robne kuće, kojima su preko noći skinuli najlonske perike.

Njihova jeziva sličnost nije bila posljedica genetike nego masovne proizvodnje.

Jedina osobitost koju je mogao primijetiti i imenovati bila je nadnaravna glatkoća njihove kože - nijedan nije imao nijednu vidljivu boru. Nikakvih madeža, pjega ili ožiljaka, iako bi mu to možda moglo promaknuti i kroz jači dalekozor. Osim glatke i neobično nenaborane kože, sve je ostalo bilo subjektivno. A tako ih je kratko uspio vidjeti! Da je brže našao dalekozor, bez petljancije sa stolcem i mrežom za pecanje, i da je primijetio da poklopci nisu skinuti umjesto što je gubio vrijeme na izoštravanje slike, mogao bi si uštedjeti dio ili svu tjeskobu koju je sad osjećao.

Izgledaju kao skice, pomislio jc trenutak prije no što su mu okrenuli leđa. Mislim da me zapravo to zabrinjava. Ne njihove identične ćelave glave, identične bijele kute, pa čak ni to što nemaju bora. Zabrinjava me to što izgledaju kao skica - oči kružnice, male ružičaste uši kao črknjice učinjene flomasterom, usta dva brza, skoro nemarna poteza blijedoružičastom vodenom bojom. Ne izgledaju ni kao ljudi ni kao vanzemaljci; izgledaju kao na brzinu nacrtani prikazi... ne znam čega.

Dio je siguran u jedno: Liječnici #1 i #2 bili su uronjeni u blještave aure koje su kroz dalekozor izgledale zeleno-zlatne i ispunjene tamnim crvenkasto-narančastim mrljama koje su bile poput iskri koje se dižu iz logorske vatre. Te su aure Ralphu djelovale snažno i zdravo, iako njihova bezlična, nezanimljiva lica nisu.

Lica? Nisam siguran da bih ih mogao ponovno prepoznati čak i pod prijetnjom revolvera. Kao da su stvoreni da ih se zaboravi. Kad bi bili ćelavi - to ne bi bilo teško. Ali s perikama i ako bi sjedili, pa ne bih vidio da su niski? Možda bi pomoglo to što nemaju bora, a možda i ne bi. No aure... zeleno-zlatne s

crvenim mrljama koje jure kroz njih ... prepoznao bih i u bunilu. Ali nešto nije u redu s njima, zar ne? Sto?

Sjeti se odgovora tako lako kao što su se ona dva stvorenja našla u njegovu vidnom polju kad se naposljetku sjetio skinuti poklopce s leća. Oba mala liječnika bili su omotani sjajnim aurama ... ali im se iz ćelave glave nije dizala balonska uzica. Nije bilo ni traga uzicama.

Oni polako odu niz Harris Avenue prema Strawford parku, lakoćom dvojice prijatelja u nedjeljnoj šetnji. Trenutak prije no što su izašli iz kruga svjetlosti koju je bacala ulična svjetiljka ispred kuće May Locher, Ralph spusti dalekozor na predmet koji je Liječnik #1 držao u desnoj ruci. Nije bio nož, kao što je pretpostavio, ali ipak nije bio ni predmet kojeg bi rado ugledali u ruci neznanca koji odlazi iz nečije kuće u gluho doba noći.

Bile su to duge škare od nehrđajućeg čelika.

4

Ponovno ga obuzme osjećaj da ga netko neumorno gura prema ulazu u tunel u kojem ga očekuje svašta neugodno, samo što je sad to pratio i osjećaj panike, jer se činilo da su ga snažno gurnuli dok je spavao i sanjao svoju mrtvu ženu. Nešto u njemu željelo je vrisnuti od užasa i Ralph shvati da će, ako se odmah nekako ne smiri, uskoro vrištati naglas. On zatvori oči i počne duboko disati, pokušavajući sa svakim udisajem zamisliti neku vrstu hrane: rajčicu, krumpir, Snickers, prokulicu. Doktor Jamal je naučio Carolyn tu jednostavnu tehniku opuštanja koja je često uspjela suzbiti njezine glavobolje da se ne razmašu - čak i posljednjih šest tjedana, kad je tumor počeo bujati, ta je tehnika djelovala, i sad obuzda Ralphovu paniku. Srce uspori, a želja za vrištanjem počne slabiti.

I dalje duboko dišući i misleći

(jabuka kruška komad pite od limuna)na hranu, Ralph brižljivo ponovno poklopi leće dalekozora. Ruke su mu se još tresle, ali ne toliko

jako da se nije mogao njima služiti. Kad je dalekozor bio poklopljen i vraćen u kovčežić, Ralph oprezno podigne lijevu ruku i pogleda zavoj. U sredini zavoja bila je crvena točka veličine aspirina, ali se činilo da se ne širi. Dobro.

U ovome nema ničeg dobrog, Ralph.

Istina, ali to mu neće pomoći zaključiti što se točno dogodilo ili što će učiniti u vezi s tim. Prvi je korak bio zasad zaboraviti na stravičan san o Carolyn i razmisliti o tome što se zapravo dogodilo.

''Budan sam otkad sam pao na pod,'' reče Ralph praznoj sobi. ''To je sigurno kao što je sigurno da sam vidio one ljude.''

Da. Zaista ih je vidio i zeleno-zlatne aure oko njih. Nije bio jedini; Ed Deepneau je vidio najmanje jednog. Ralph bi se okladio u život svoje djece, da ih ima. No nije mu laknulo kad je shvatio da on i njegov susjed paranoik koji tuče ženu vide iste ćelave patuljke.

I aure, Ralph - je li i njih spominjao ?

Pa, nije se poslužio točno tim riječima, ali je Ralph bio prilično siguran da je najmanje dvaput mislio na aure. Ralph, svijet je ponekad pun boja. To je bilo u kolovozu, malo prije no što je John Leydecker uhitio Eda zbog obiteljskog nasilja, tek običnog prekršaja. I tad, skoro mjesec dana poslije kad je nazvao Ralpha telefonom: Vidiš li već boje?

Najprije boje, a sad mali ćelavi liječnici, sigurno ni Grimizni kralj nije daleko. Čak i da to zasad zaboravi, što učiniti u vezi s time što je upravo vidio?

Odgovor mu padne na um neočekivanom, ali dobrodošlom jasnoćom. Problem nisu bili njegovo duševno zdravlje, ili aure, ili mali ćelavi liječnici, nego May Locher. Upravo je vidio kako dvojica neznanaca izlaze iz kuće gospođe Locher u gluho doba noći... a jedan je nosio potencijalno smrtonosno oružje.

Ralph ispruži ruku pokraj kovčcžića s dalekozorom, uzme telefon i nazove 911.

5

''Redarstvenica Hagen.'' Ženski glas. ''Izvolite?''

''Slušajte me pažljivo i djelujte brzo,'' oštro će Ralph. Omamljena neodlučnost koja se tako često vidjela na njegovu licu od sredine ljeta nestala je; sjedeći uspravno u naslonjaču s telefonom u krilu nije izgledao kao sedamdesetogodišnjak nego kao zdrav i čio

pedesetpetogodišnjak. ''Mogli biste jednoj ženi spasiti život.''

''Gospodine, molim vas vaše ime i - ''

''Ne prekidajte me, molim vas, gospođo Hagen,'' reče čovjek koji se više nije mogao sjetiti posljednjih četiriju znamenki filmskog centra grada Derryja. ''Probudio sam se prije stanovitog vremena, nisam mogao ponovno zaspati i odlučio malo bdjeti. Moja dnevna soba gleda na gornji dio Harris Avenue. Upravo sam vidio - ''

Ralph malčice zastane, razmišljajući ne o tome što je vidio nego o tome što želi reći policajki Hagen da je vidio. Sjeti se rješenja brzo i lako kao što je i odlučio nazvati 911. ''Vidio sam dvojicu muškaraca kako izlaze iz kuće malo iznad trgovine Red Apple. Kuća pripada ženi po imenu May Locher. L-O-C- -H-E-R, prvo slovo je L kao u riječi Lexington.

Gospođa Locher je teško bolesna. Nikad još nisam vidio tu dvojicu.'' On ponovno zašuti, ali ovog puta namjerno, želeći postići najveći mogući dojam. ''Jedan od njih je u ruci držao škare.''

''Adresa mjesta događaja?'' upita policajka I lagen. Zvučala je prilično smireno, ali je Ralph osjetio da je puno njezinih žaruljica zasvijetlilo.

''Ne znam,'' reče on. ''Nađite u telefonskom imeniku, gospođo Hagen ili recite dežurnim policajcima da potraže žutu kuću s ružičastim ukrasima nekoliko zgrada udaljenu od trgovine Red Apple. Vjerojatno će im biti potrebna baterija da je raspoznaju zbog proklete narančaste ulične rasvjete, ali će je naći."

"Da, gospodine, sigurna sam da hoće, ali mi je ipak potrebno vaše ime i adresa za naš - '' Ralph polako spusti slušalicu. Sjedio je zagledan u telefon skoro punu minutu, očekujući da zazvoni. A kad nije, on zaključi da ili nemaju modeme uređaje za ulaženje u trag telefonskim pozivima koje je vidio u televizijskim dokumentarcima o radu policije ili nisu bili uključeni. To je dobro. Nije doduše rješavalo problem što će učiniti ili reći ako May Locher iz njezine grozne žuto-ružičaste kuće iznesu sasječenu na komade, ali mu je omogućilo malo vremena za razmišljanje.

Ispod njegovih prozora, Harris Avenue ostala je mirna i tiha, osvijetljena jedino snažnim svjetiljkama koje su marširale u oba smjera kao nadrealistički san o perspektivi. Predstava - kratka, ali napeta - kao da je završila. Pozornica je ponovno bila prazna. Ona -

Ne, ipak ne sasma prazna. Rosalie došepeše iz pokrajnje uličice između Red Applea i željeznarije True Value. Oko njezina vrata lepršao je izblijedjeli rubac. Danas nije bio četvrtak, nije bilo kanti za smeće po kojima bi Rosalie prekapala i ona živahno krene pločnikom. Hodala je tako do kuće May

Locher, gdje zastane i spusti njušku (gledajući taj dug i prilično lijep nos, Ralphu bi se kadšto učinilo da Rosalie ima ponešto krvi škotskog ovčara).

Nešto ondje svjetluca, shvati Ralph.

Ponovno izvadi dalekozor iz kovčežića i uperi ga u Rosalie. Kad je to učinio, u mislima se vrati u 10. rujna - kad je sreo Lois i Billa ispred ulaza u Strawford park. Sjetio se kako je Bili obgrlio Lois oko struka i poveo je niz cestu; kako su ga podsjetili na Ginger Rogers i Freda Astairea. A najviše se sjećao sablasnih tragova koje su oni za sobom ostavljali. Loisini su bili zeleni, a Billovi maslinastozeleni. Priviđenja, tako je tad mislio, u dobrim starim danima prije no što je počeo privlačiti pozornost luđaka kao što je Charlie Pickering i viđati ćelave male liječnike usred noći.

Rosalie je njušila sličan trag. Bio je iste zeleno-zlatne boje kao aure koje su okruživale Ćelavog Liječnika #1 i Ćelavog Liječnika #2. Ralph polako okrene dalekozor s psa i ugleda još tragova, dva para tragova, od kolnog prilaza prema parku. Blijedjeli su - blijedjeli pod njegovim pogledom - ali su bili ondje.

Ralph ponovno usmjeri dalekozor prema Rosalie, odjedanput osjetivši silnu ljubav za tu olinjalu lutalicu ... a zašto i ne bi, uostalom? Ako mu je bio potreban posljednji, nepobitni dokaz da je zaista vidio to što je mislio da je vidio, Rosalie je bila taj dokaz.

Da je ovdje mala Natalie, i ona bi ih vidjela, pomisli Ralph ... a tad sve njegove dvojbe počnu ponovno navirati. Bi li? Mislio je da je dijete posegnulo za blijedim aurama koje su ostavljali njegovi prsti, a bio je uvjeren da je zurila u sablasni zeleni dim koji je šušteći izlazio iz cvijeća u kuhinji, ali kako može u to biti siguran? Kako itko može biti siguran u što dijete gleda ili za čim poseže?

Ali Rosalie... pogledaj, pogledaj je, vidiš li?Jedina je nevolja bila u tome da on nije vidio tragove dok Rosalie nije počela njuškati po pločniku.

Možda je njuškala očaravajući zaostali miris pismonoše, a ono što on vidi plod je njegova umornog, sna željnog uma... baš kao i mali ćelavi liječnici.

U uvećanom vidnom polju dalekozora, Rosalie krene niz Harris Avenue nosa priljubljena uz pločnik dok je svojim očerupanim repom polako mahala amo-tamo. Prelazila je sa zeleno-zlatnih tragova Liječnika #1 na one Liječnika #2, pa ponovno na one Liječnika #1. Ralph, zašto mi ne kažeš kakav trag ta kuja lutalica slijedi? Misliš li da je moguće da pas slijedi priviđenje? To nije priviđenje; to su tragovi. Pravi tragovi. Tragovi bijelog čovjeka za koje ti je Carolyn rekla da pripaziš na njih. Znaš to. Vidiš.

''Ali to je glupost,'' reče samom sebi. ''Glupost!''Zar? Je li? Onaj je san možda bio više od sna. Ako postoji hiperstvarnost - a on je sad mogao

prisegnuti da postoji - tad možda postoji i prekognicija. Ili duhovi koji dolaze u snovima i predskazuju budućnost. Tko zna? Kao da su se vrata u stijeni stvarnosti širom otvorila... a kroz njih je proletjelo puno nepoželjnih stvari.

U jedno je bio siguran: tragovi su zaista bili ondje. On ih je vidio, Rosalie nanjušila, i to je to.Ralph je otkrio velik broj čudnih i zanimljivih stvari za ovih šest mjeseci u kojima se runo budio, a

jedna od njih je bila da je ljudska sposobnost samozavaravanja na najnižoj točki između tri i šest sati ujutro, a sad je bilo ...

Ralph se nagne da pogleda uru na kuhinjskom zidu. Prošlo pola četiri. Aha.On ponovno podigne dalekozor i ugleda kako Rosalie još hoda po tragovima ćelavih liječnika. Kad

bi netko sad naišao po Harris Avenue - s obzirom na kasni sat teško vjerojatno ali ne i nemoguće - vidjeli bi tek psa lutalicu prljave dlake, kako njuška po pločniku, besciljno, kao svi neizdresirani psi bez vlasnika. Ali je Ralph vidio što Rosalie njuška i naposljetku si je dopustio povjerovati svojim očima. Bila je to dozvola koju će si možda oduzeti kad grane sunce, ali zasad je točno znao što vidi.

Rosalie naglo podigne glavu. Naćuli uši. Na trenutak je bila skoro lijepa, kao što je lijep lovački pas kad pokazuje lovinu. A tad, nekoliko trenutaka prije no što su prednja svjetla automobila koji se približavao raskršću Harris Avenue i Witcham Street okupala ulicu svjetlošću, ona se vrati putem kojim je i došla, izvijajući se i hramljući i Ralph se sažali na nju. Kad bolje razmisli, što je Rosalie nego jedan od Gerijatričara iz Harris Avenue, samo što se ona ne može povremeno utješiti partijom remija ili pokera s drugim pripadnicima svoje vrste? Ona šmugne u uličicu između Red Applea i željeznarije trenutak prije no što policijski automobil skrene iza ugla i polako doplovi niz ulicu. Isključio je sirenu, ali ne i signalna svjetla. Ona su bojala usnule kuće i male trgovine nanizane duž ovog dijela Harris Avenue naizmjeničnim bljeskovima crvene i plave svjetlosti.

Ralph vrati dalekozor u krilo i nagne se u naslonjaču, podlaktica položenih na bedra, i zagleda se pomnjivo. Srce mu je tuklo dovoljno snažno da ga je mogao osjetiti u sljepoočicama.

Automobil je puzao pokraj Red Applea. Reflektor postavljen na desnoj strani se upali i svjetlosna zraka počne kliziti preko pročelja usnulih kuća na kraju ulice. Najčešće bi kliznula preko kućnih brojeva postuvljcnih pokraj vrata ili na stupovima trijema. Kad obasja broj na kući Muy Locher (86, ugleda Ralph, a nije mu bio potreban dalekozor da ga pročita) zadnja svjetla automobila zasvijetle i automobil se zaustavi.

Iz njega izađu dva uniformirana policajca i krenu prema prilazu kući, nesvjesni čovjeka koji ih promatra kroz zatamnjeni prozor na drugom katu kuće na drugoj strani ulice i sve bljeđih zeleno-zlatnih tragova nogu po kojima su gazili. Nešto su se dogovarali i Ralph ponovno podigne dalekozor da ih izbliza pogleda. Bio je gotovo siguran da je mlađi muškarac bio onaj uniformirani policajac koji je došao s Leydeckerom u Edovu kuću kad su ga uhitili. Knoll? Je li se tako zvao?

''Ne,'' promrmlja Ralph. ''Nell. Chris Nell. Ili možda Jess.''Nell i njegov partner kao da su ozbiljno o nečem raspravljali - puno ozbiljnije nego mali ćelavi

liječnici prije no što su se udaljili. Ovaj je razgovor završio tako da su policajci izvukli oružje i popeli se uskim stubama na trijem gospođe Locher, jedan po jedan. Nell je išao prvi. On pritisne zvono, pričeka, pa pritisne još jednom. Ovaj put se naslonio na zvono dobrih pet sekundi. Pričekaju još malo a tad onaj drugi policajac prođe pokraj Nella pa i on pritisne zvono.

Možda taj zna tajno umijeće pritiskanja zvonca, pomisli Ralph. Možda je to naučio tako da se javio na oglas Rosenkreuzera.84

Ako jest, tehnika se ovog puta nije pokazala uspješnom. Još nije bilo odgovora i Ralpha to nije čudilo. Bez obzira na čudne ćelave ljude sa škarama, sumnjao je da bi gospođa Locher mogla ustati iz kreveta.

Ali ako je vezana za postelju, možda ima družbenicu, nekoga tko joj kuha hranu, pomaže da ode na zahod ili da joj podmetne bolničku gusku -

Chris Nell - ili možda Jess - ponovno priđe vratima. Ovaj put zaobiđe zvono u korist stare tehnike bum, bum, bum, otvorite u ime zakona. Učini to lijevom šakom. U desnoj je još držao revolver čiju je cijev prislonio uz nogavicu svojih hlača.

Užasan prizor, jednako jasan i uvjerljiv kao i aure koje je vidio, ispuni Ralphov mozak.Ugleda ženu kako leži u krevetu, s prozirnom maskom za kisik na ustima i nosu. Iznad maske,

njezine zacakljene oči slijepo strše iz duplji. Ispod maske, njezino grlo zjapi u širokom, nasjeckanom osmijehu. Posteljina i prsni dio ženine spavaćice natopljeni su krvlju. Nedaleko od nje, na podu, leži, licem na podu, leš druge žene - družbenice. Na leđima spavaćice od ružičastog flanela te druge žene vide se koraci ubodnih rana, učinjenih vrškovima škara Liječnika #1. Ralph je znao da bi, kad bi se podiglo spavaćicu i bolje pogledalo, svaka rana izgledala točno kao rana ispod njegova pazuha... kao divovska točka kakvu crtaju djeca koja tek uče pisati štampana slova.

Ralph pokuša treptanjem odagnati jeziv prizor. Nije se dao. U rukama osjeti tupu bol i shvati da ih je čvrsto stisnuo u šake i da noktima bode u dlanove. Prisili se otvoriti šake i uhvati se njima za bedra. Sad okom svog uma ugleda ženu u ružičastoj spavaćici kako se trza - još je bila živa. Ali možda ne zadugo. Sigurno ne zadugo ako ova dva vola ne odluče učiniti nešto djelotvornije nego samo stajati na trijemu i naizmjence udarati po vratima ili trzati po strunama zvona.

''Hajde, momci,'' reče Ralph, stišćući bedra. ''Hajde, krenite, što kažete na to?''

Znaš da te stvari koje vidiš, da su one samo u tvojoj glavi, zar ne? upita samog sebe zabrinuto. Hoću reći, ondje možda leže dvije mrtve žene, naravno, može biti, ali to ne znaš, je li tako? Nisu to aure ili tragovi ...

Ne, nije to bilo isto što i aure i tragovi, i da, on to zna. A zna i da nitko ne otvara vrata u Harris Avenue 86 i da to ne sluti na dobro za nekadašnju školsku kolegicu Billa McGoverna iz Cardvillea. Nije vidio krv na škarama u ruci Liječnika #1, ali s obzirom na kolebljivu kakvoću starog dalekozora marke Zeiss-Ikon, to ništa ne znači. A on ih je mogao obrisati prije no što je izašao iz kuće. Čim je na to pomislio, njegova mašta doda krvavi ručnik pokraj mrtve družbenice u ružičastoj spavaćici.

''Hajde, vas dvojica!'' Ralph tiho zavapi. ''Isuse Kriste, zar ćete stajati tu cijelu noć?''Harris Avenue obasjaju još jedna svjetla. Novopridošli automobil bio je neoznačen Ford s crvenom

okruglom bljeskalicom na komandnoj ploči. Muškarac koji je izašao iz njega bio je u civilu - s?va jakna od popelina i plava štrikana ribarska kapa. Ralph se na trenutak ponadao da će pridošlica biti John Leydecker, iako mu je Leydecker rekao da mu smjena počinje tek u podne, ali nije morao provjeravati dalekozorom da shvati kako to nije on.

Ovaj je čovjek bio puno mršaviji i imao tamne brkove. Policajac broj 2 mu priđe, dok je Chris ili Jess Nell otišao iza kuće gospođe Locher

Tad nastupi jedna od onih stanki koje se u filmovima izrežu na montažnom stolu.Policajac broj 2 vrati revolver u futrolu. On i onaj novopridošli detektiv stajali su u podnožju trijema

gospođe Locher. Razgovarali su i pogledavali svako malo u zatvorena vrata. Uniformirani policajac krene u smjeru u kojem je otišao Nell, no detektiv ga zgrabi za ruku i zadrži. Porazgovaraju još malo. Ralph jače stisne svoja bedra i ispusti tih, očajan zvuk nestrpljenja.

Otegne se još nekoliko minuta a tad se sve dogodi odjedanput na taj zbunjujući, istodobni, nedovršeni način na koji se razvijaju krizne situacije. Stigne još jedan policijski automobil (kuća gospođe Locher i susjedna kuća s desne i lijeve strane sad su se kupale u zrakama kontrastnog crvenog i žutog svjetla). Iz njega izađu još dva uniformirana policajca, otvore prtljažnik i izvade veliku napravu koja se Ralphu učini poput prijenosne sprave za mučenje. Sjeti se da taj uređaj nazivaju Raljama života . Nakon strašne oluje u proljeće 1985. godine, oluje koja je skrivila smrt više od dvije stotine ljudi - od kojih su se mnogi utopili u svojim automobilima u kojima su bili uhvaćeni kao u stupici - školarci Derryja organizirali su akciju prikupljanja novca da se kupi jedan takav uređaj.

Dok su ona dva novopridošla policajca nosili Ralje života preko pločnika, ulazna vrata susjedne kuće se otvore i obitelj Eberly, Stan i Georgina, izađu na svoj trijem. Bili su odjeveni u kupaće ogrtače "Ona i on". Stanova sijeda kosa štrcala je u podivljalim čupercima koji podsjete Ralpha na Charlieja Pickeringa. Ralph podigne dalekozor, nakratko pogleda njihova znatiželjna, uzbuđena lica, pa ga spusti u krilo.

Sljedeće vozilo koje je stiglo bilo je bolničko vozilo. Kao i kod policijskih automobila koji su već stigli, i njegova je sirena bila isključena iz obzira prema dobu noći, ali je imalo pun krov crvenih svjetala koja su mahnito bljeskala. Ralphu su se ti događaji na drugom kraju ulice učinili poput prizora iz jednog od njegovih omiljenih filmova o Prljavom

Harryju, samo s isključenim tonom.Ona dva policajca donesu ''Ralje života'' do polovice travnjaka, pa ga spuste. Onaj detektiv u

vjetrovki i vunenoj kapici okrene se prema njima i podigne ruke do visine ramena, dlanova okrenutih

prema van kao da kaže Kamo ste mislili s time? Provaliti vrata? Istog trenutka, policajac Nell vrati se iza kuće. Odmahivao je glavom.

Detektiv u vunenoj kapici se naglo okrene, projuri pokraj Nella i njegova partnera, popne se po stubama, podigne jednu nogu i udari njome u ulazna vrata May Locher. Stane da raskopča jaknu, vjerojatno da oslobodi pristup revolveru pa uđe ne osvrnuvši se.

Ralphu dođe da zaplješće.

Nell i njegov partner nesigurno se pogledaju, pa pođu za detektivom po stubama i kroz vrata. Ralph se nagne u stolcu, toliko blizu prozoru da su njegove nosnice stvarale male maglene ruže na staklu. Tri muškarca, čije su bijele bolničke hlače izgledale narančasto u bljesku snažnih uličnih svjetiljki, izađu iz bolničkog vozila. Jedan od njih otvori stražnja vrata i tad njih trojica ostanu ondje, ruku nabijenih u džepove, čekajući da vide hoće li biti potrebni. Ona dva policajca koji su donijeli ''Ralje života'' do polovine travnjaka gospođe Locher pogledaju se, slegnu ramenima, podignu uređaj i počnu ga nositi natrag prema svom automobilu. Na mjestu gdje su ga položili na travnjak ostalo je nekoliko velikih iščupanih busenova.

Samo da je živa, i ništa više, pomisli Ralph. Samo da je ona - i osoba koja je s njom bila u kući - živa.

Detektiv se pomoli na vratima i Ralpha zazebe oko srca kad on rukom da znak ljudima iz bolničkog vozila. Njih dvojica izvade nosila sa složivim postoljem; treći ostane na mjestu. Nosači žustrim, ali ne i trčećim korakom prijeđu preko prilaza i uđu u kuću, a kad je bolničar koji je ostao kod vozila izvadio kuti ju cigareta i jednu pripalio, Ralph je znao - odmah, potpuno, nedvojbeno - da je May Locher mrtva.

6

Stan i Georgina Eberly priđu niskoj živici koja je dijelila njihovo ulično dvorište od onog gospođe Locher. Uhvatili su se oko struka i Ralphu su izgledali kao ostarjeli, debeli i prestrašeni blizanci Bobbsey.

I drugi su susjedi izlazili, probuđeni ili tihim gomilanjem bljeskavih policijskih i bolničkih svjetala ili zato što je proradila telefonska mreža na tom kratkom dijelu Harris Avenue. Većina ljudi koje Ralph ugleda bili su vremešni (''Mi, ljudi u zlatnim godinama'', nazivao ih je Bill McGovern... i uvijek podrugljivo podigao obrvu, dabome), muškarci i žene čiji je san bio krhak i lako se prekidao i u najnormalnijim prilikama. On shvati da su Ed, Helen i beba Natalie bili najmlađe osobe na potezu odavde do Extensiona... a sad

Deepneauovih više nema.Mogao bih sići, pomisli on. Odlično bih se uklopio. Još jedan od Billovih ljudi u zlatnim godinama.Samo što nije mogao. Noge su mu bile poput slabo povezanih vrećica čaja, i bio je uvjeren da će se,

pokuša li ustati, srušiti na pod kao da u njemu nema nijedne koščice. I tako je sjedio i promatrao kroz prozor kako se razvija predstava na pozornici koja je uvijek bila prazna u taj sat... osim što bi ponekad prošla Rosalie. Bila je to predstava koju je on postavio na scenu, jednim telefonskim pozivom. Gledao je bolničare kad su izašli iz kuće noseći nosila, hodajući sporije nego prije zbog plahtom omotanog lika remenima privezanog za njih. Zaraćene zrake plavog i crvenog svjetla treptale su po toj plahti i nogama, bokovima, rukama, vratu i glavi koji su se nazirali ispod nje.

Ralpha to baci natrag u njegov san. Ugleda svoju ženu ispod plahte - ne May Locher, nego Carolyn Roberts. Svakog trenutka prsnut će joj glava i iz nje će pokuljati crni kukci, oni koji su se tovili mesom njezina oboljelog mozga.

Ralph pritisne oči zapešćima. Zvuk - nerazgovijetan zvuk bola i gnjeva, užasa i slabosti - omakne mu se. Sjedio je tako dugo, žaleći što je sve to vidio i slijepo se nadajući da nikad neće morati ući u tunel, ako zaista postoji tunel. Aure su bile sjajne i prekrasne, ali u njima zajedno nema toliko ljepote koja bi

izbrisala jedan trenutak onog strašnog sna u kojem je našao svoju ženu zakopanu ispod linije plime, nema dovoljno ljepote da izbriše užase njegovih izgubljenih, probdjevenih noći ili pogled na taj u plahtu omotan lik kojeg kotrljaju na nosilima iz kuće i preko ulice.

Želio je da predstava završi, ali ne samo to. Dok je tako sjedio i pritiskao dlanove na vjeđe svojih zatvorenih očiju, želio je da se sve to svrši - sve. Prvi put u dvadeset pet tisuća dana života, Ralph Roberts poželi da je mrtav.

Deveto poglavlje

1

Na zidu škuljice koja je detektivu Johnu Leydeckeru služila kao ured, bio je filmski plakat, vjerojatno kupljen u nekoj od videoteka za dolar ili tri. Na njemu je bio slonić Dumbo kako leti pomoću svojih raširenih čarobnih ušiju. Preko Dumbova lica bila je nalijepljena fotografija glave Susan Day, brižljivo izrezane oko surle. Na animiranom krajoliku ispod slonica, netko je nacrtao putokaz na kojem je pisalo DERRY 250.

''Dražesno,'' reče Ralph.

Leydecker se nasmije. ''Nije baš politički pravilno, zar ne?''''Blago rečeno,'' reče Ralph i zapita se što bi Carolyn rekla na plakat - ili, kad je već kod toga, što bi

Helen rekla. Bilo je petnaest minuta do dva oblačnog, prohladnog ponedjeljka i on i Leydecker su se upravo vratili iz gradske sudnice, gdje je Ralph dao izjavu o svojem jučerašnjem susretu s Charlijem Pickeringom. Ispitivao ga je pomoćnik okružnog tužitelja koji je Ralphu izgledao kao da će se za godinu- -dvije početi brijati.

Leydecker je otišao s njim kao što je obećao i sjedio u kutu tužiteljeva ureda, ništa ne govoreći. Pokazalo se da je njegovo obećanje da će Ralpha počastiti kavom višemanje stilska figura - neka otrovna smjesa iscurila je iz automata od vatrostalnog stakla u uglu pretrpane kantine na drugom katu policijske postaje. Ralph jc oprezno pijuckao svoju i laknulo mu je kad se pokazalo da je boljeg okusa nego izgleda.

''Šećer? Vrhnje?'' upita Leydecker. ''Revolver da je gađaš?''Ralph se nasmiješi i odmahne glavom, ''Dobra je ... iako ne bi trebalo vjerovati mojem sudu. Prošlog

sam ljeta smanjio potrošnju na dvije šalice dnevno i sad mi je svaka kava dobru.''''Kao ja i cigarete - što manje cigareta popušim, to mi više prijaju. Grijeh je prokleto težak.''

Leydecker izvadi tuljac s čačkalicama, istrese jednu i gurne je u kut usta. Tad stavi svoju šalicu na računalo, ode do plakala s Dambom i počne vaditi čavliće iz kutova plakata.

''Nemoj to činiti zbog mene,'' reče Ralph. ''Ovo je tvoj ured.''

''Nije.'' Leydecker izvuče brižljivo izrezanu fotografiju Susan Day s plakata, zgužva je u kuglicu i baci u košaricu za otpatke. A tad počne zamatati plakat u čvrst valjak.

''Oh? Zašto je tvoje ime na vratima?''

''Ime je moje, ali je ured tvoj i ostalih poreznih obveznika, Ralph. I od svakog televizijskog vidiota s Minicamom koji ušeta ovamo. A ako ovaj plakat slučajno prikažu u podnevnom dnevniku, našao bih se u nebranom grožđu. Zaboravio sam ga skinuti kad sam otišao u petak navečer, a vikend sam bio slobodan, inače rijetkost u ovom poslu.''

''Znači, nisi ga ti nalijepio.'' Ralph makne papire s drugog stolca u majušnom uredu i sjedne.''Ne. Neki su kolege priredili zabavu u moju čast u petak poslije podne. Zajedno s kolačima,

sladoledom i darovima.'' Leydecker prekopa po stolu, izvadi gumicu pa je natakne na plakat da se ne bi otvorio, vime šaljivim okom kroz njega u Ralpha pa ga baci u koš. ''Dobio sam komplet gaćica s nazivima dana u tjednu i izrezanim dijelom za spolovilo, ovlaživač rodnice s mirisom jagode, hrpu propagandne literature ''Prijatelja života'' - uključujući i strip s naslovom Denisina neželjena trudnoća - i taj plakat.''

''Pretpostavljani da to nije bila rođendanska proslava, ha?''

''Ne.'' Leydecker pukne člancima prstiju i uzdahne gledajući u strop. ''Dečki su proslavljali moje imenovanje za vođenje posebnog slučaja.''

Ralph ugleda jedva vidljive plamičke plave aure oko Leydeckerova lica i ramena, ali ih u ovom slučaju nije morao pokušavati ''pročitati''. ''Susan Day, zar ne? Zadužili su te da je čuvaš dok je u gradu.''

''Pogodak iz prve. Naravno, bit će tu i državna policija, ali oni se uglavnom u takvim slučajevima brinu o regulaciji prometa. Možda će bili i FBI-evaca, ali oni se uglavnom drže u pozadini, fotografiraju i dogovaraju tajnim znakovima.''

''Ona ima i svoje osiguranje, zar ne?''

''Da, ali ne znam koliko i kakvi su. Jutros sam razgovarao s njihovim šefom i barem zna što govori, ali moramo angažirati i naše dečke. Petoricu, prema naredbi koju sam dobio u petak. Znači ja i još četvorica koji će se dobrovoljno prijaviti čim im ja kažem. Svrha je toga ... samo malo ... svidjet će ti se ...'' Leydecker prekopa po papirima na stolu, nađe papir koji je tražio i podigne ga: ''... osigurati budnost i uočljivost.''''

On spusti papir na stol i nasmiješi se Ralphu. U tom osmijehu nije bilo veselja.

''Drugim riječima, ako netko upuca kvočku ili je okupa u kiselini, želimo da Lisette Benson i drugi vidioti barem snime da smo bili nazočni.'' Leydecker pogleda u smotani plakat u svojem košu i podigne srednji prst u zrak.

''Kako ti netko koga ne poznaješ može biti toliko antipatičan?''''Nije mi antipatična, Ralph. Ja je mrzim. Slušaj - ja sam katolik, moja ljubljena majka bila je

katolkinja, moja djeca - ako ću ih imati - bit će ministranti u crkvi svetogJoea. Divno je biti katolik. Sad dopuštaju i da se petkom jede meso. Ali ako misliš da biti katolik

znači da sam za to da se pobačaji ponovno proglase protuzakonitim, našao si krivog čovjeka. Ja sam katolik koji ispituje tipove koji tuku vlastitu djecu gumenim crijevom ili ih gurnu niz stube nakon što se napiju dobrog irskog viskija i raznježe nad njihovim majkama.''

Leydecker zavuče ruku ispod košulje i izvadi mali zlatni medaljon. Stavi ga na prste i nagne prema Ralphu.

''Marija, Isusova majka. Nosim je od trinaeste godine. Prije pet godina, uhapsiosam čovjeka koji je nosio jedan takav. Upravo je skuhao svojeg dvogodišnjeg posinka. To je istinita

priča. Tip je pristavio veliki kotao vode i kad je zaključala, on uhvati dječaka za gležnjeve i spusti ga u vodu kao jastoga. Zašto? Jer je mali piškio u krevet, to nam je rekao. Vidio sam leš i da znate, kad vidite nešto takvo, fotografije koje vam ti mamlazi koji melju o pravu na život pokazuju, a na kojima su prikazani abortusi koji se vrše na vakuum, ne izgledaju tako strašno.'' Leydeckerov glas malo zadrhti.

''Ono što najviše pamtim je kako je taj čovjek plakao i držao se za taj medaljon s likom Djevice Marije oko vrata i govorio da se želi ispovjediti. Ponosio sam se što sam katolik, Ralph, da znaš ... a papa, mislim da mu se ne bi smjelo dopustiti da izražava mišljenje o tome dok i sam ne postane otac ili dok barem ne provede godinu dana njegujući djecu majki koje uzimaju crack.''

''Dobro,'' reče Ralph. ''A što imaš protiv Susan Day?''''Ona dolijeva ulje na vatru!'' vikne Leydecker. ''Dolazi u moj grad i ja je moram štititi. Dobro. Imam

dobre ljude, i uz malo sreće, mislim da ćemo je ispratiti iz grada s glavom na ramenima i sisama na mjestu, ali što s onim što će se dogoditi prije? Ili poslije? Misliš li da nju to brine? Misliš li da ljudi koju vode WomanCare centar misle o nuspojavama?''

''Ne znam.''

''Zagovornici WomanCarea su samo malo manje skloniji nasilju od ''Prijatelja života'', ali kad je riječ o prevažnom kvocijentu gnjavatorstva, nema puno razlike. Znaš li kako je sve to počelo?''

Ralph baci udicu u sjećanje pokušavajući njome zakvačiti prvi razgovor o Susan Day, onaj koji je vodio s Hamom Davenportom. Nakratko ga je skoro zakvačio, ali mu se izmigolji. Nesanica je ponovno pobijedila. On odmahne glavom.

''Podjela grada na zone,'' reče Leydecker i nasmije se s gnušanjem i čuđenjem.''Običnim propisima o podjeli grada na zone. Super, ha? Početkom ljeta, dva naša konzervativnija

gradska oca, George Tandy i Emma Wheaton, podnijeli su peticiju povjerenstvu za određivanje zona da ponovno odredi granice zone u kojoj se nalazi WomanCare, a pozadina toga je bila da se regulacijskim manevrom centar ukine.

Mislim da to nije pravi izraz, ali si shvatio bit, zar ne?''

''Naravno.'''' Aha. Dakle, pristaše prava na izbor zamole Susan Day da dođe u grad i održi govor, pomogne im

napuniti škrinju za rat protiv zadojenih pristaša života. Jedini je problem u tome da rogobatnici nikad nisu zapravo bili u prilici promijeniti granice sedme zone i ljudi iz WomanCarea su to znali! Jedna od članica njihova upravnog odbora, June Halliday, članica je Gradskog vijeća. Ona i ona kučka Wheatonica samo da se ne pljuju kad prođu jedna pokraj druge u predvorju vijećnice.''

''Ponovno određivanje granica sedme zone bilo je od početka pusti san, jer je WomanCare tehnički bolnica, kao i gradska bolnica, od koje je udaljena koliko dijete može baciti kamen. Ako promijeniš propise o podjeli na zone i proglasiš WomanCare protuzakonitom ustanovom, isto će se morati učiniti s jednom od tri najveće bolnice u okrugu Derry - i trećoj po veličini u državi Maine. I tako se to nikad ne bi dogodilo, ali to je u redu, jer to uopće i nije bilo važno. Važno je bilo biti zajeban i sipati uvrede nekom u lice. I biti gnjavator. A za većinu pristaša prava na izbor - jedan ih moj kolega naziva ''Kitoljupci'' - važno je dokazati da si u pravu.''

''U pravu? Ne shvaćam.''

''Nije dovoljno da žena može u svako doba dana i noći ući u centar i riješiti se nepoželjne ribice koja se praćaka u njoj; pristaše prava na izbor žele da rasprava završi. Duboko u duši žele da ljudi poput Dana Daltona priznaju da su oni u pravu a to se neće nikad dogoditi. Prije će Arapi i Židovi zaključiti da su pogriješili i položiti oružje. Podupirem pravo žena da izvrše abortus ako zaista moraju, ali svetačko ponašanje pristaša prava na izbor tjera me na povraćanje. Oni su novi puritanci, po mom mišljenju, ljudi koji su uvjereni da ćeš, ako ne misliš kao oni, otići u pakao ... samo što je to u njihovoj verziji mjesto gdje svi slušaju country glazbu a za jelo samo ima prženih pilećih fileta.''

''A da nisi malo ogorčen?'' ''Pokušaj sjediti na bačvi baruta tri mjeseca pa ćeš vidjeti kako ćeš se ti osjećati. Reci mi samo ovo - misliš li da bi Pickering jučer zabio nož u tvoje pazuho da nema WomanCare centru, '' Prijatelja života'' i Susan Day, skini mi se s one stvari, hej !''

Ralph se naizgled ozbiljno zamisli nad tim pitanjem, ali je zapravo promatrao auru Johna Leydeckcra. Bila je zdrave tamnoplave boje, ali su rubovi bili iscrtani treperavim zelenim svjetlom. Taj je obrub zainteresirao

Ralpha; mislio je da zna što znači. Naposljetku reče, ''Vjerojatno ne bi.''''I ja tako mislim. Ranjen si u ratu u kojem se već zna pobjednik, Ralph, a nećeš biti posljednji. Ali

ako bi otišao Kitoljupcima - ili Susan Day - razdrljio košulju, upro prstom u zavoj i rekao: ''Ovo je djelomice i vaša krivnja, pa priznajte svoj dio'', oni bi podigli ruke i rekli: ''Oh ne, žao nam je da si nastradao Ralph, mi Kitoljupci se gnušamo nasilja, ali to nije bila naša krivnja, moramo osigurati da se WomanCare ne zatvori, moramo osigurati muškarce i žene koji će dežurati na barikadama, a ako je za to

potrebno malo prolivene krvi, neka bude.'' Ali nije riječ o WomanCare centru i zbog toga pizdim. Riječ je o - ''

'' - pobačajima.''''Ma kakvi! Pravo na pobačaj je na sigurnom u Maineau i Derryju, bez obzira na to što će Susan Day

u petak navečer reći u Civic Centeru. Riječ je o tome tko će dokazati da ima bolju ekipu. Dokazati da je Bog na njihovoj strani. Tko je u pravu.

Kad bi barem svi lijepo zapjevali ''We Are the Champions'' i napili se.'' Ralph zabaci glavu i nasmije se. Leydecker se nasmije s njim.

''Dakle, to su seronje,'' dovrši on misao i slegne ramenima. ''Ali. su naši seronje. Zvuči li to kao šala? Ne šalim se. WomanCare, Friends of Life, Body Watch, Daily Bread ... to su naši seronje, seronje iz Derryja i ne smeta me kad moram paziti na naše. Zato sam se i prihvatio tog posla, i zato sam ostao u njemu. Ali, morat ćeš mi oprostiti ako kažem da nisam lud od sreće što sam zadužen da čuvam neku dugonogu američku ljepoticu iz New Yorka koja će doletjeti ovamo avionom, održati huškački govor a tad odletjeti natrag noseći u torbi još nekoliko članaka iz novina i dovoljno materijala za peto poglavlje svoje nove knjige.''

''Nama će reći kako smo predivna mala izvorna zajednica, a kad se vrati u svoju stančugu na Park Avenue, pričat će svojim prijateljima o tome kako još nije uspjela iz kose šamponom istjerati smrad naših tvornica papira. Ona je žena, počujte njezin gromoglasan glas ... a budemo li imali sreće, stanje će se smiriti bez mrtvih ili trajno onesposobljenih.''

Ralph je sad bio siguran što znače ti zelenkasti plamičci. ''Ali se bojite, zar ne?'' upita.

Leydecker ga iznenađeno pogleda. ''Vidi se, ha?''

''Malčice,'' reče Ralph i pomisli: Samo u tvojoj auri, Johne, i nigdje više. Samo u tvojoj auri.

''Aha, bojim se. Na osobnoj se razini bojim da ću zajebati povjerenu mi zadaću, u kojoj nema nikakvih koristi koje bi mogle nadomjestiti sve ono što može poći po zlu. Na profesionalnoj razini bojim se da joj se nešto ne dogodi dok je pod mojom paskom. Na razini zajednice prestrašen sam nasmrt što će se dogoditi dođe li do sukoba i zao duh izađe iz boce ... još kave, Ralph?''

''Ne, hvala. Ionako moram uskoro krenuti. Što će se dogoditi Pickeringu?''Nije ga posebno zanimala sudbina Charlieja Pickeringa, ali bi krupnom policajcu vjerojatno bilo

čudno kad bi se on najprije raspitao za May Locher a ne za Pickeringa. A možda bi postao i sumnjičav.

''Steve Anderson - pomoćnik državnog tužitelja koji vas je ispitivao - i Pickeringov odvjetnik kojeg je odredio sud - vjerojatno se već pogađaju. Pickeringov će odvjetnik tvrditi da će možda uspjeti nagovoriti svog klijenta - usput rečeno, od pomisli da je Charlie Pickering ičiji klijent, zbog ičega, para mi pokulja na uši - da prizna krivnju za fizički napad drugog stupnja. Anderson će reći da je došlo vrijeme da se

Pickeringa skloni zauvijek i on će ga pokušati optužiti za pokušaj ubojstva. Pickeringov će se odvjetnik pretvarati da se sablaznio ali sutra će tvog prijatelja optužiti za fizički napad prvog stupnja smrtonosnim oružjem i odrediti mu datum suđenja. A u prosincu, možda, a vjerojatnije početkom iduće godine, pozvat će te kao krunskog svjedoka.''

''Kaucija?''''Vjerojatno će se odrediti u iznosu od četrdesetak tisuća dolara. Može se izaći za deset posto tog

iznosa ako postoji hipotekarno jamstvo za ostatak u slučaju bijega, ali Charlie Pickering nema kuću, automobil pa čak ni sat Timex. Na kraju će ga vjerojatno ponovno uputiti u Juniper Hill, ali to nije svrha cijele igre. Ovog ćemo ga puta uspjeti na prilično dugo razdoblje skloniti s ulica ovog grada, a kod ljudi poput Charlieja, to je svrha igre.''

''Ima li izgleda da će ''Prijatelji života'' platiti kauciju za njega?''''Nema. Ed Deepneau je proveo veći dio proteklog tjedna s njim, pijuckajući kavu u Bagel Shopu.S6

Pretpostavljam da je Ed Charlieju ukratko iznosio teoriju o centurionima i kralju dijamanata - ''''Ed kaže Grimizni kralj - ''''Svejedno,'' ravnodušno će Leydecker odmahnuvši rukom. ''No pretpostavljam da je najviše vremena

utrošio na to da mu rastumači kako si ti desna ruka sotonina i kako te samo pametan, hrabar i odan momak poput Charlieja Pickeringa može izbaciti iz igre.''

''Zvuči kao proračunati skot,'' reče Ralph. Prisjeti se Eda Deepneaua s kojim je igrao šah prije no što je Carolyn oboljela. Taj je Ed bio pametan, rječit, uljuđen muškarac, ljubazan u duši. Ralph još nije mogao spojiti tog Eda s Edom koji je prvi put izbio na površinu u srpnju 1992. godine. Tog je novijeg Eda nazvao ''Ed kokot''.

''Ne samo kao proračunati skot, nego kao opasan proračunati skot,'' reče Leydecker. ''Za njega je Charlie bio tek oruđe, kao nož za guljenje jabuka. Ako na takvom nožu pukne oštrica, nitko ne odlazi brusaču da mu ugradi novo sječivo; previše muke. Baca se u smeće i kupuje se novi nož. Tako tipovi poput Eda postupaju s tipovima poput Charlieja, a budući da Ed jest ''Prijatelji života'' - barem zasad - mislim da ne moraš brinuti da će Charlie skupiti za kauciju. Idućih nekoliko dana bit će usamljeniji nego serviser Maytaga. U redu?''

''U redu,'' reče Ralph. Osupne se kad shvati da se malo sažalio na Pickeringa.''Želio bih ti zahvaliti i zato što mi ime nije objavljeno u novinama... ako je to tvoja zasluga.''U derryjevskim News, u crnoj kronici, objavljena je kratka obavi - jest o tom događaju, ali je pisalo

samo da je Charles H. Pickering uhićen zbog ''unošenja oružja'' u Gradsku knjižnicu.''Nekad ih zamolimo za uslugu, nekad oni zamole nas,'' reče Leydecker i ustane. ''Tako svijet

funkcionira. Ako luđaci u ''Prijateljima života'' i uobraženci iz WomanCare centra to jednog dana shvate, uvelike će mi olakšati posao.''

Ralph izvadi smotani plakat s Dumbom iz koša za otpatke, pa ustane sa svoje strane Leydeckerova stola. ''Mogu li ga uzeti? Znam djevojčicu kojoj bi se mogao svidjeti, za godinu-dvije.''

Leydecker velikodušno ispruži ruke. ''Samo izvoli - shvati to kao malu nagradu jer si odgovoran građanin. Samo me nemoj tražiti one gaćice s rupom za spolovilo.'' Ralph se nasmije. ''Nije mi ni na kraj pameti.''

''Zahvaljujem ti što si došao. Hvala, Ralph.''''Nema na čemu.'' On ispruži ruku preko stola, stisne Leydeckerovu ruku pa krene prema vratima.

Osjećao se kao detektiv Colombo iz televizijskog serijala - samo su mu nedostajali cigara i iznošeni baloner. Stavi ruku na kvaku, pa zastane i okrene se. ''Smijem li te upitati nešto što nema nikakve veze sa Charlijem Pickeringom?''

''Raspali.''''Jutros sam u trgovini Red Apple čuo da je gospođa Locher, moja susjeda, umrla noćas. To me nije

iznenadilo; imala je emfizem. Ali između pločnika i njezina dvorišta je rastegnuta policijska žuta vrpca, a na vratima je obavijest na kojoj piše da je kuću zapečatila policija. Znaš li što se dogodilo?''

Leydecker se u njega zagleda tako dugo i ozbiljno da bi Ralphu bilo silno neugodno ... da nije bilo Leydeckerove aure. U njoj nije bilo ničeg što bi ukazivalo na sumnjičavost.

Bože Ralph, malo preozbiljno to sve shvaćaš, zar ne?Pa, možda da, a možda i ne. U svakom slučaju, bilo mu je drago da se zeleni plamičci na rubovima

Leydeckcrove aure nisu ponovno pojavili.''Zašto me tako gledaš?'' upita Ralph. ''Ako sum odviše radoznao ili ako sam rekao nešto neumjesno,

ispričavam se."

''Nisi,'' reče Leydecker. ''Samo je mulo čudno, žuto. Ako ti ispričam, hoćeš li znati šutjeti?''''Du.''''Najviše me zabrinjava tvoj stanar u prizemlju. Kad je pitanje diskrecije, profesor nije osoba koju bi

s njom povezao.''

Ralph se srdačno nasmije. ''Neću mu reći ni riječi - časna izviđačka riječ - ali zanimljivo da si baš spomenuo njega; Bili je išao u školu s gospođom Locher, nekad davno. Gimnaziju.''

''Isuse, ne mogu zamisliti profesora u gimnaziji,'' reče Leydecker. ''A ti?''

''Pomalo,'' reče Ralph, ali u mislima mu se ukaže iznimno čudna slika: Bill McGovern, kao križanac između malog lorda Fauntleroya i Toma Sawyera u pumphlačama, dugim bijelim čarapama ... i slamnatom šeširu.

''Nismo sigurni što se dogodilo gospođi Locher,'' reče Leydecker. ''Ono što pouzdano znamo je da je nešto poslije tri sata ujutro, 911 dobio anonimni poziv - muški glas - koji je tvrdio da je upravo vidio dvojicu muškaraca, od kojih je jedan nosio škare, kako izlaze iz kuće gospođe Locher.''

''Ubijena je?'' uzvikne Ralph i shvati dvije stvari istodobno: da je zvučao uvjerljivije nego što bi očekivao i da je upravo prešao preko mosta. Nije ga spalio za sobom - barem ne još - ali se neće moći vratiti na drugu stranu prije no što odgovori na mnoga pitanja.

Leydecker okrene dlanove prema gore i slegne ramenima. ''Ako i jest, nije ubijena škarama ili nekim oštrim predmetom. Na njoj nije bilo ni rupice.'' Barem to. Ralphu malo lakne.

''S druge strane, moguće je nekoga prestrašiti nasmrt - osobito kad je netko star i bolestan - za izvršenje zločina,'' reče Leydecker. ''Bit će mi to lakše objasniti ako mi dopustiš da kažem što znam. Neću dugo, vjeruj mi.''

''Naravno. Oprosti.''''Želiš li čuti nešto smiješno? Prva osoba na koju sam pomislio kad sam pregledao popis poziva na

911 bio si ti.''''Zbog nesanice, je li?'' upita Ralph mirnim glasom.''Zbog toga i zato što je osoba koja je nazvala rekla da je te ljude vidjela kroz prozor svoje dnevne

sobe. Tvoja dnevna soba gleda na aveniju, zar ne?'' ''Da.''''Aha. Namjeravao sam čak preslušati vrpcu, ali sam se tad sjetio da danas dolaziš ovamo ... i da si

ponovno počeo spavati. To je istina, zar ne?''Ne časeći časa, Ralph spali most preko kojeg je upravo prešao. ''Neću ti lagati, ne spavam kao kad

mi je bilo šesnaest godina i kad sam poslije škole radio na dva mjesta, ali ako sam ja bio muškarac koji je noćas nazvao 911, učinio sam to u snu.''

''To sam i ja zaključio. Usto, da si vidio nešto čudno na ulici, zašto se ne bi predstavio na telefon?''''Ne znam,'' reče Ralph i pomisli, Ali pretpostavimo, Johne, da je to bilo više-manje čudno? Zapravo,

potpuno nevjerojatno?''Ni ja,'' reče Leydecker. ''Iz tvog se stana vidi Harris Avenue, ali se vidi iz još tridesetak stanova... a

samo zato što je pozivatelj rekao da je u stanu, ne znači da je i bio, zar ne?''''Vjerojatno. Kod Red Applea je telefonska govornica i mogao je nazvati odande, a još je jedna

govornica kod prodavaonice alkoholnih pića. A i nekoliko u Strawford parku, ako rade.''''U parku ih je četiri i sve rade. Provjerili smo.''

''Zašto bi lagao o mjestu odakle zove?''

''Najvjerojatniji bi razlog bio taj što laže i o ostalom što nam je rekao. No Donna Hagen je rekla da je tip zvučao jako mlado i samouvjereno.'' Jedva da je to izgovorio kad se Leydecker lecne i poklopi glavu rukom. ''Nisam tako mislio, Ralph. Oprosti."

''Nema veze - to da mi glas zvuči kao glas starog umirovljenog prdonje nije mi stran pojam. Ja i jesam stari umirovljeni prdonja. Nastavi.''

''Chris Nell je bio dežuran i prvi je stigao na lice mjesta. Sjećaš se, upoznao si ga onog dana kad smo uhapsili Eda?''

''Sjećam se imena.''''Aha. Steve Utterback bio je dežurni detektiv. On je dobar.'' Muškarac u vunenoj kapici, pomisli

Ralph.''Gospođa je mrtva ležala u krevetu, ali nije bilo znakova nasilja. Ništa nije bilo ni ukradeno, iako

stare gospođe kao što je bila May Locher najčešće nemaju nešto što bi se moglo založiti - nemaju video, divovski stereo, ništa sličnog. Imala je doduše Bose Waves89 i dva ili tri prilično lijepa komada nakita. To ne znači da možda nije bilo još lijepog ili čak ljepšeg nakita, ali - ''

''Ali zašto bi provalnik uzeo nešto a ne sve?''''Točno. Ono što je još u ovom slučaju zanimljivije je da su ulazna vrata - ona kroz koja su prema

riječima anonimnog dojavljivača ona dva muškarca izašla - bila zaključana iznutra. I to ne samo ključem, nego i zasunom i lancem. Isti slučaj sa stražnjim vratima. Ako je anonimni dojavljivač govorio istinu, i ako je May Locher bila mrtva kad su ona dvojica otišla, tko je zaključao vrata?''

Možda grimizni kralj, pomisli Ralph ... a na svoj užas skoro i reče naglas.''Ne znam. A prozori?''''Zatvoreni. Zasuni okrenuti. A u slučaju da ti to sve još dovoljno na sliči na roman Agathe Christie,

Steve kaže da su i drveni protuolujni kapci bili zatvoreni. Jedan susjed mu je rekao da je gospođa Locher prošlog tjedna unajmila nekog mladića da ih postavi.''

''Tako je,'' reče Ralph. ''Petea Sullivana, istog onog koji raznosi novine. Zapravo, vidio sam ga kad ih je postavljao.''

''Gluposti na način krimića,'' reče Leydecker, ali se Ralphu učini da bi Leydecker zamijenio slučaj Susan Day za slučaj May Locher za otprilike tri sekunde. ''Neslužbeno medicinsko izvješće stiglo je neposredno prije mog odlaska u sudnicu na sastanak s tobom. Letimice sam ga pročitao. Te miokard, te tromboza... srce je otkazalo, na to se svodi. Zasad se odnosimo prema onom noćnom pozivu kao prema neslanoj šali - to nam se često događa, i ne samo u našem gradu, posvuda - a prema smrti te žene kao srčanom udaru izazvanom emfizemom.''

''Drugim riječima, puka slučajnost.'' Taj ga je zaključak mogao poštedjeti puno muka - da je prošao - ali Ralph u vlastitu glasu začuje nevjericu.

''Da, ni meni se ne sviđa. Ni Steveu, pa smo zato zapečatili kuću. Oni iz državne sudske medicine će je pregledati od krova do podruma, vjerojatno će početi s radom sutra ujutro. U međuvremenu, gospođa Locher otputovala u je Augustu na podrobniju obdukciju. Tko zna što će pokazati? Kadikad zaista nešto i pokažu. Iznenadio bi se koliko.''

''Vjerojatno i bih,'' reče Ralph. Leydecker baci svoju čačkalicu u smeće, na trenutak se natmuri, pa se razvedri. ''Hej, imam ideju - mogao bih zamoliti nekog službenika da mi presnimi onaj noćni poziv. Mogao bih ti ga pustiti. Možda ćeš prepoznati glas. Tko zna? Dogodile su se i čudnije stvari.''

''Vjerojatno,'' reče Ralph, nelagodno se smiješeći.

''Utterback vodi taj slučaj. Dođi, otpratit ću te.''

U predvorju, Leydecker ponovno ispitivački osmotri Ralpha. Od ovog je Ralphu bilo puno neugodnije, jer nije znao što znači. Aure su se ponovno rasplinule.

On se pokuša osmjehnuti, ali uspije mu tek blijedi smiješak. ''Imam nešto na nosu?''

''Ne. Samo se čudim kako dobro izgledaš za nekog tko je jučer prošao kroz ono kroz što si ti prošao. U usporedbi s time kako si izgledao prošlog ljeta... ako saće tako djeluje, kupit ću si košnicu.''

Ralph se nasmije kao da je to najsmješnija rečenica koju je ikad čuo.

2

1:42 ujutro, utorak.Ralph je sjedio u naslonjaču i promatrao kolutove fine izmaglice kako se vrte oko uličnih svjetiljki.

Policijska žuta vrpca pokislo je visjela ispred kuće May Locher.Noćas je jedva odspavao dva sata i ponovno mu padne na pamet da bi mu bilo bolje biti mrtav. Tad

više ne bi bilo nesanice. Više ne bi bilo dugog bdjenja u ovom omrznutom naslonjaču i čekanja da svane. Više ne bi bilo dana kad se čini da svijet gleda kroz Gardol Invisible Shield o kojem su blebetali u reklamama za zubne paste.

U doba kad je televizija bila novitet, tad je to bilo, u danima kad još nije u kosi nalazio prve sijede vlasi i kad bi uvijek zaspao pet minuta nakon što su on i Carol završili voditi ljubav.

A ljudi mi stalno govore kako dobro izgledam. To je najčudnije u svemu.Samo što nije bilo. S obzirom na neke stvari kojima je bio svjedokom u posljednje vrijeme, to što mu

je nekoliko ljudi reklo da izgleda kao preporođena osoba bilo je na dnu popisa čudnih stvari.Ralph ponovno svrne pogled prema kući May Locher. Leydecker je rekao da je kuća bila zaključana,

ali je Ralph vidio dva mala ćelava liječnika kako izlaze kroz ulazna vrata, vidio ih je, prokletstvo - No je li ih vidio?

Je li ih zaista vidio?Ralph se u mislima vrati u jučerašnje jutro. Sjedi u ovom istom naslonjaču i misli Neka predstava

počne. A tad ugleda ona dva mala ćelava liječnika, dovraga, vidio je kako su izašli iz kuće gospođe Locher!

No možda se vara, jer zapravo nije gledao u kuću gospođe Locher, nego u pravcu Red Applea. Pomislio je da je jedva primjetan pokret koji je uhvatio kutom oka bila Rosalie i okrenuo je glavu da provjeri. Tad je vidio male ćelave liječnike na trijemu kuće May Locher. Više nije bio potpuno siguran da je vidio ulazna vrata otvorena; možda je samo zamislio taj dio a kako i ne bi? Nisu došli po asfaltiranom prilazu, to je bilo sigurno!

U to ne možeš biti siguran, Ralph.Samo što je bio. U tri sata ujutro, Harris Avenue bila je tiha kao mjesečeve planine - vidio se i

najmanji pokret bilo gdje u njegovu vidnom polju.Jesu li Liječnik #1 i Liječnik #2 izašli kroz vrata? Sto je dulje o tome razmišljao, to je više sumnjao

u to.Pa što se dogodilo, Ralph? Jesu li možda iskoračili iza Gardo lova nevidljivog štita? Ili - što kažeš

na to? - možda su prošli kroz vrata, poput onih duhova koji su u onom starom televizijskom serijalu proganjali Cosma Toppera?

A najluđe od svega je bilo to što mu se to činilo logičnim.

Što? Da su prošli kroz VRATA? O Ralph, potrebna ti je pomoć. Moraš razgovarati s nekim o tome što ti se događa.

Da. U to je jedino bio siguran: mora se nekome povjeriti prije no što poludi. Ali kome? Carolyn bi za to bila najpogodnija, ali je ona mrtva. Leydeckeru? Nevolja je bila u tome da mu je već lagao o hitnom noćnom pozivu. Zašto? Jer bi istina zvučala ludo. Zvučala bi zapravo kao da se od Eda Deepneaua zarazio paranojom kao prehladom. A zar to nije bilo najvjerojatnije tumačenje, kad se o situaciji trezveno razmisli?

''Ali to nije istina,'' šapne on. ''Bili su stvarni. I aure.''Dug je put povratka u raj, mili... i pripazi na te zeleno-zlatne tragove bijelog čovjeka dok si na putu

onamo.Ispričati nekome. Olakšati dušu. Da. A mora to učiniti prije no što John Leydecker posluša snimku

onog noćnog ra/govoru i pojavi se na vratima tražeći objašnjenje, želeći znali zašto je Ralph lagao i što Ralph zapravo zna o smrti gospođe Locher.

Ispričaj nekome. Olakšaj dušu.Ali, Carolyn je mrtva, Leydeckera prekratko pozna, Helen se pritajila u skloništu WomanCarea

negdje u pustoši, a Lois Chasse bi mogla to izbrbljati svojim prijateljicama. Tko mu preostaje?Odgovor mu nadođe jasno čim je tako oblikovao pitanje, ali Ralph ipak osjeti iznenađujuću

nevoljkost da s McGovernom govori o stvarima koje mu se događaju.Sjeti se dana kad je zatekao Billa na klupi pokraj igrališta za bejzbol kako plače zbog svog starog

prijatelja i mentora, Boba Polhursta. Ralph je pokušao Billu reći za aure, a McGovern kao da je to prečuo; bio je odveć zaokupljen od čitanja izlizanim scenarijem s temom kako je zajebano stariti.

Ralph se sjeti podrugljivo podignute obrve. Nepopustljive zajedljivosti.Duguljastog, uvijek smrknutog lica. Književnih aluzija, koje bi izmamile Ralphu smiješak na usta,

ali zbog kojih bi se često osjetio malčice inferiornim. A tu je i McGovernov odnos prema Lois: milostiv, pomalo i okrutan.

Ali to nije nimalo bilo pravedno prema Billu i Ralph je toga bio svjestan. BillMcGovern znao je pokazati dobrotu duše i - što je možda i važnije u ovom slučaju - razumijevanje.

On i Ralph se poznaju više od dvadeset godina, a posljednjih deset godina žive u istoj kući. On je bio jedan od muškaraca koji su nosili Carolynin lijes pa ako Ralph ne može Billu ispričati što mu se događa, kome može? Čini se da je odgovor bio nikome.

Deseto poglavlje

1

Magličasti kolutovi oko uličnih svjetiljaka rasplinuli su se kad je sunčana svjetlost počela obasjavati nebo na istoku, a u devet sati dan je bio vedar i topao - vjerojatno početak posljednjeg kratkog razdoblja babljeg ljeta. Ralph siđe u prizemlje čim je prošla emisija Good Morning America, odlučan da McGovernu ispriča što mu se dogodilo (koliko će se usuditi) prije no što mu ponestane hrabrosti. No kad se našao ispred vrata prizemnog stana, začuje zvuk tuša i milosrdno dalekog glasa Williama D. McGoverna kako pjeva ''I Left My Heart in San Francisco''.

Ralph izađe na trijem, gume ruke u stražnje džepove i pročita dan kao da čita katalog. Nema ničeg, razmišljao je on, ničeg što bi se moglo usporediti sa sunčanim danom u listopadu; njegovi noćni jadi kao da su počeli otjecati iz njega. Sigurno će se vratiti, ali se zasad osjećao dobro - umoran i smušen, da, ali sve u svemu prilično dobro. Dan je bio više nego lijep; bio je predivan i Ralph je sumnjao da će se takav dan ponoviti prije svibnja. Zaključi da bi bio budala ne iskoristiti ga. Šetnja do Harris Avenue Extensiona i natrag potrajat će pola sata, četrdeset pet minuta ako sretne nekog na koga bi se isplatilo trošiti dah, a dotad će se Bili istuširati, obrijati, počešljati i odjenuti. A i biti voljan saslušati ga, ako Ralph bude imao sreće.

Prošeta do izletišta kod ograde zračne luke ne priznavši si da se nada sresti starog Dora. Kad bi ga sreo, možda bi njih dvojica mogli popričati malo o poeziji - Stephena Dobynsa, na primjer - a možda i o filozofiji. Taj bi dio razgovora mogli počeli tuko da Dorrance rastumači što su to ''dugotrajna posla'' i zašto smatra da se Ralph u njih ne bi smio ''petljati''.

Samo što Dorrance nije bio na izletištu; ondje je bio samo Don Veazie, koji je želio Ralphu rastumačiti zašto je Bill Clinton tako ušljivi predsjednik i zašto bi bilo bolje za dobre stare Sjedinjene Države kad bi američki narod izabrao proračunskog genija kao što je Ross Perot. Ralph (koji je glasovao za Clintona i smatrao da prilično dobro vrši svoju dužnost) posluša ga dovoljno dugo koliko je to zahtijevala pristojnost, pa reče da ima zakazano kod brijača. Jedino se toga mogao sjetiti na brzinu.

''I još nešto!'' Don zatrubi za njim. ''Ta njegova uobražena žena! Ona je lezbijka! Ja to uvijek pogodim! Znaš li kako? Pogledam im u cipele! Cipele su im tajna šifra! Uvijek nose cipele s četvrtastim vrhom i - ''

''Vidimo se, Don!'' Ralph mu dovikne i žurno se povuče.

Prešao je oko pet stotina metara nizbrdice kad dan tiho eksplodira oko njega.

2

Nalazio se preko puta kuće May Locher kad se to dogodilo. Skameni se i blene nizHarris Avenue razrogačenih, zgranutih očiju. Desnom se rukom uhvatio za vrat, razjapio usta.

Izgledao je kao čovjek koji ima srčani napad, pa iako mu je sa srcem sve bilo u redu - barem zasad - osjećao se kao da ima nekakav napad. Ništa što je vidio ove jeseni nije ga pripremilo na to. Ralph je smatrao da ga ništa ne bi moglo pripremiti na to.

Onaj drugi svijet - tajni svijet aura - ponovno mu se prikazao, ali se ovog puta otkrio više nego što je Ralph i mogao zamisliti... toliko da se nakratko zapitao može li se umrijeti od preopterećenosti osjetila. Gornji dio Harris Avenue pretvorio se u bliješteću zemlju čudesa ispunjenu isprepletenim kuglama,

stošcima i polumjesecima boja. Stabla, kojima je do vrhunca njihove jesenske preobrazbe trebalo još tjedan dana ili nešto više, plamtjela su poput luči u Ralphovini očima i mozgu. Nebo je bilo nešto više od plavog; kao da je probijen plavi zvučni zid.

Telefonske linije u zapadnom dijelu Derryja još su bile iznad zemlje i Ralph se zapilji u njih, jedva svjestan da je prestao disati i da bi uskoro trebao ponovno to početi činiti ako se ne želi onesvijestiti. Zupčaste žute spirale jurile su gore-dolje po crnim žicama, podsjetivši Ralpha na stup sa spiralnim raznobojnim prugama kakvi su stajali ispred brijačnica kad je bio dijete. Svako malo, taj bi bumbarov let prekinula šiljasta crvena okomica ili zeleni bljesak koji kao da su se istodobno širili obosmjerno. Nakratko bi izbrisali žute krugove, pa nestali.

Promatraš ljude kako razgovaraju, pomisli on osupnuto. Znaš li to, Ralphe? Teta Sadie iz Dallasa čavrlja sa svojim najdražim nećakom koji živi u Derryju; farmer iz Havena klepeće s prodavačem koji ga snabdijeva dijelovima za traktor; svećenik pokušava pomoći župljanu zlopatniku. To su glasovi, a bljeskovi i iskre potječu od ljudi koje je obuzeo neki snažan osjećaj - ljubav ili mržnja, sreća ili ljubomora.

I Ralph osjeti da sve to što vidi i sve što osjeća nije sve: da ga iza postojećeg dosega njegovih osjetila čeka cijeli svijet. Dovoljan da mu se ono što sad vidi učini mlakim i blijedim. A ako zaista postoji još nešto više, kako će uopće preživjeti a da ne poludi? Ne bi pomoglo ni da zgasne oči; shvatio je daje to što ima osjećaj da ''vidi'' te stvari uglavnom posljedica toga što je cijelog života prihvaćao vid kao primarno osjetilo. No zapravo je ovdje riječ o još puno toga osim vida.

Kako bi to dokazao samom sebi, on zatvori oči... i dalje je vidio Harris Avenue. Kao da su njegove vjeđe postale staklene. Jedina razlika je bila ta da su se uobičajene boje pretvorile u kontrastne i stvorile svijet koji je izgledao poput negativa fotografi je u boji. Stabla više nisu bila narančasta ili žuta nego žarko, neprirodno zelena poput Gatorade napitka od limete. Ploha Harris Avenue, prevučena svježim slojem asfalta u lipnju, postala je velika bijela cesta a nebo je bilo predivno crveno jezero. On ponovno otvori oči, gotovo siguran da će aure nestati, ali nisu; svijet se još orio i tutnjao od boja, pokreta i dubokog ječanja.

Kad ih počinjem viđati? pitao se Ralph kad je ponovno polako krenuo nizbrdo. Kad mali ćelavi liječnici počinju izlaziti iz drvenine?

No nije vidio liječnike, ni ćelave ni nećelave; nije bilo anđela na pročeljima zgrada; vragovi nisu zavirivali kroz rešetke na kanalizacijskim otvorima. Samo je bilo - ''

''Pazite, Roberts, a da pripazite kuda hodate, ha?''Te riječi, oštre i pomalo ustrašene, kao da su bile tjelesne - kao da rukom prelazi preko orahovine

kojom su obloženi zidovi neke prastare opatije ili plemićke kuće. Ralph stane kao ukopan i ugleda gospođu Perrine, susjedu iz ulice. Sišla je s pločnika u odvodni jarak da je Ralph ne prevali kao čunj u kuglani i sad je stajala do gležnjeva u opalom lišću, držala mrežu u jednoj ruci i piljila u Ralpha ispod svojih debelih točkastih obrva. Aura koja ju je okruživala bila je stroge, ozbiljne sive boje uniforme pitomca vojne akademije West Point.

''Jeste li pijani, Roberts?'' upita ona otresito i odjedanput višak boja i osjeta iščezne i ponovno je to bila samo Harris Avenue koja dremljivo zavija kroz lijepo jutro jednog dana potkraj tjedna sredinom jeseni.

''Pijan? Ja? Nimalo. Trijezan kao sudac, časti mi.''On joj pruži ruku. Gospođa Perrine, koja je prešla osamdesetu ali još nije popustila ni pedlja,

pogleda u njegovu ruku kao daje uvjerena da Ralph na dlanu ima skriven joy-buzzer. To me ne bi začudilo, govorile su njezine hladne sive oči.

To me uopće ne bi začudilo. Ona se ponovno popne na pločnik bez Ralphove pomoći.

''Oprostite, gospođo Perrine. Nisam gledao kuda hodam.''

''Ne, niste. Klatarali ste se razjapljenih usta, eto što ste radili. Izgledali ste kao seoska luda.''

''Oprostite,'' ponovi on a tad se ugrize za jezik da ne bi zarevao od smijeha. ''Hm.'' Gospođa Perrine ga polako odmjeri od glave do pete, kao narcdnikmarinac u inspekciji regruta. ''Roberts, ta je košulja potrgana ispod pazuha.''

Ralph podigne ruku i pogleda. Zaista, u njegovoj omiljenoj košulji bila je velika poderotina. Kroz nju ugleda zavoj i osušenu krvavu mrlju, a i ružan grm staračkih dlaka. On brzo spusti ruku. Osjeti kako mu obraze oblijeva rumenilo.

''Hm,'' ponovno reče gospođa Perrine, izrazivši time sve što je bilo potrebno reći o temi Ralpha Robertsa a da je usput jednosložno. ''Donesite je meni, ako

želite. Mogu vam zakrpati sve što želite. Još znam baratati iglom.''''O da, kladim se da znate, gospođo Perrine.''Gospođa Perrine ga sad pogleda kao da želi reći: Ti si sasušeni stari prdonja, Ralph Roberts, ali tebi

vjerojatno nema pomoći.''Ali ne poslije podne,'' reče ona. ''Poslije podne pomažem kuhati večeru u skloništu za beskućnike i

poslužujem večeru u pet. Bogougodni rad.''''Da, siguran sam da - ''''Na nebu neće niti beskućnika, Roberts. Možete biti sigurni u to. A sigurna sam da neće biti ni

potrganih košulja. Ali dok smo ovdje, moramo se pomagati i snalaziti se. To nam je zadaća.'' A za sebe mogu reći da u tome postižem spektakularne rezultate, pisalo je na licu gospođe Perrine. ''Roberts, donesite stvari za krpanje ujutro ili navečer. Ne morate se ustručavati, ali mi se nemojte pojaviti na vratima poslije pola devet. Liježem u devet.''

''Ljubazni ste, gospođo Perrine,'' reče Ralph i ponovno se ugrize za jezik.Znao je da će uskoro taj trik prestati djelovati; odluka će uskoro pasti: ili se nasmijati ili umrijeti.''Ne morate mi zahvaljivati. Kršćanska dužnost. Usto, Carolyn mi je bila prijateljica.''''Hvala,'' reče Ralph. ''Užasno je to s May Locher, zar ne?''''Ne,'' reče gospođa Perrine. ''Božja milost,'' I ona otplovi prije no što je Ralph uspio još nešto reći.

Njezina je kralježnica bila tako bolno uspravna da su ga od toga boljelo oči.On učini nekoliko koraka, a tad se više nije mogao suzdržati. Nasloni se podlakticom na telefonski

stup, pritisne usta na ruku i nasmije se što je tiše mogao - smijao se dok mu se suze nisu počele slijevati niz obraze. Kad je taj napad (a tako je izgledalo, kao histerični napadaj) minuo, Ralph podigne glavu i ogleda se pozornim, znatiželjnim, suznim očima. Nije vidio ništa što i drugi ljudi ne bi mogli vidjeti, pa mu lakne.

Ali to će se ponoviti, Ralph. Znaš da hoće. Sve to.Da, vjerojatno je to znao, ali to će ostaviti za poslije. Sad mora obaviti razgovor.

3

Kad se Ralph konačno vratio sa svog čudesnog putovanja po ulici, McGovern je sjedio na stolcu na trijemu i bez žurbe čitao jutarnje novine. Kad je Ralph skrenuo na popločani prilaz, donese naglu odluku. Ispričat će Billu puno, ali ne sve. Jedna od stvari koju će sigurno izostaviti bila je koliko su ona dva čovjeka koja je vidio kako izlaze iz kuće gospođe Locher sličila vanzemaljcima iz tabloida koji se prodaju u Red Appleu.

McGovern podigne pogled dok se on penjao stubama. ''Zdravo, Ralph.''''Bok, Bili. Mogu li s tobom porazgovarati o nečemu?''

''Naravno.'' On zatvori novine i pažljivo ih presavine. ''Jučer su konačno primili mog prijatelja Boba Polhursta u bolnicu.''

''Oh? Mislio sam da si očekivao da će do toga doći prije.''''I jesam. Svi su to očekivali. Zavarao nas je. Zapravo, činilo se da mu se stanje poboljšava - barem

kad je riječ o upali pluća - a tad se ponovno pogoršalo. Jučer oko podneva prestao je disati i njegova je nećaka pomislila da će umrijeti prije no što stignu bolnička kola. Nije umro; čini se da mu se stanje stabiliziralo.'' McGovern pogleda niz ulicu i uzdahne. ''May Locher otegne papke usred noći, a

Bob i dalje kurbla. Kakav svijet, ha?''''Tako je.''''O čemu si želio razgovarati? Jesi li se konačno odlučio postaviti ono kobno pitanje Lois? Želiš

očinski savjet kako to učiniti?''"Potreban mi je savjet, ali ne o mojem ljubavnom životu.'' ''Pljuni,'' kratko će McGovern. Ralph to

učini, zadovoljan i umiren McGovernovom šutljivom pozornošću. Počeo je ukratko opisavši događaje za koje je Bili već znao - incident između Eda i vozača kamiona u ljeto 1992. i kako je Edovo lupetanje tom prilikom sličilo onome što je rekao onog dana kad je pretukao Helen zato što je potpisala peticiju.

Dok je Ralph govorio, osjeti jače nego ikad da su ti čudni događaji povezani, vezama skoro vidljivima.

Ispriča McGovernu o aurama, iako ne o tihom smaku svijeta koji je doživio prije manje od pola sata - nije bio spreman ići tako daleko, barem zasad. McGovern je naravno znao da je Charlie Pickering napao Ralpha i da je Ralph izbjegao puno ozbiljniju povredu posluživši se sprejom koji je dobio od Helen i njezine prijateljice, ali mu sad Ralph ispriča nešto što je zatajio u nedjelju navečer, kad je McGovernu prepričao napad za vrijeme lagane večere: kako se sprej čarolijom stvorio u džepu njegove jakne. Samo što on sumnja da je čarobnjak bio stari Dor.

''Mili Bože!'' uzvikne McGovern. ''Vodiš pustolovan život, Ralph!''

''Čini se.''

''Koliko si ispričao Johnnyju Leydeckeru?''

Jako malo, zausti Ralph, ali tad shvati da bi čak i to bilo pretjerivanje. ''Skoro ništa. A još mu nešto nisam rekao. Nešto puno ... puno važnije, pretpostavljam.

Nešto u vezi s onim što se dogodilo ondje.'' On pokaže prstom prema kući May Locher, ispred koje su se upravo zaustavila dva plavo-bijela kombija. Sa strane je pisalo DRŽAVNA POLICIJA. Ralph pretpostavi daje riječ o ljudima iz sudske medicine koje je spomenuo Leydecker.

''May?'' McGovern se nagne prema naprijed. ''Znaš nešto o tome što se dogodilo May?''

''Mislim da znam.'' Govoreći pažljivo, prelazeći s riječi na riječ poput čovjeka koji prelazi preko podmukle struje skačući s kamena na kamen, Ralph ispriča

McGovernu o tome kako se probudio, otišao u dnevnu sobu i ugledao dva muškarca kako izlaze iz kuće gospođe

Locher. Ispriča o svojoj uspješnoj potrazi za dalekozorom i reče McGovernu kako je jedan od njih nosio škare. Nije spominjao svoju noćnu môru s Carolyn ni sjajne tragove nogu, a osobito nije spominjao svoj zakašnjeli dojam da su ta dvojica možda prošla kroz vrata; to bi uništilo i posljednje ostatke vjerodostojnosti koju još ima. Završi priču svojim anonimnim pozivom na 911 i tad se zavali u stolcu, zabrinuto se zagledavši u McGoverna.

McGovern zatrese glavom kao da je želi razbistriti. ''Aure, proročanstva, tajanstveni provalnici sa škarama ...zaista živiš pustolovno.''

''Što ti misliš, Bili?''

McGovern je sjedio šuteći nekoliko trenutaka. Smotao je novine dok je Ralph govorio i sad počne odsutno njima lupkati po svojoj nozi. Ralph osjeti želju da još neuvijenije oblikuje svoje pitanje - Bili, misliš li da sam lud? - ali je uguši. Zar misli da će na takvo pitanje ljudi iskreno odgovoriti... barem bez prilične doze natrij pentotala?93 Da bi Bili rekao O da, mislim da si lud sto gradi, dragi moj Ralph, pa zašto odmah ne pozovemo Juniper Hill da provjerimo imaju li slobodan krevet za tebe? Teško ... a budući da svaki odgovor koji bi Bili mogao dati ne bi ništa značio, bolje je i ne postaviti pitanje.

''Ne znam točno što bih mislio,'' naposljetku reče Bili. ''Barem ne zasad. Kako su izgledali?''''Bilo je teško razaznati njihova lica, čak i dalekozorom,'' reče Ralph. Glas mu je bio miran kao i

jučer, kad je poricao daje nazvao 911. ''Vjerojatno ne znaš ni koliko su bili stari, ha?''''Ne.''''Je li ijedan od njih mogao biti naš poznanik iz ulice?''''Ed Deepneau?'' Ralph iznenađeno pogleda McGoverna. ''Ne, nijedan nije bio Ed.''

''A Pickering?''''Ne. Nije bio ni Bd a ni Charlie Pickering. Njih bih prepoznao. Što želiš reći? Da mi je mozak

pregorio i da je dvojicu tipova koji su mi u posljednjih nekoliko mjeseci uzrokovali najveći stres postavio na trijem May Locher?''

''Naravno da ne,'' odgovori McGovern, ali uporno lupkanje novina po njegovoj nozi prestane i njegove oči bijesnu. Ralphu se okrene u želucu. Da, McGovern upravo to želi reći, a to nije ni tako čudno, zar ne?

Možda i nije, ali nije ublažilo onaj neugodan osjećaj u želucu.''A Johnny je rekao da su sva vrata bila zaključana.''''Da.''''Iznutra.''''Aha, ali - ''McGovern tako naglo ustane sa stolca da je na trenutak Ralph pomislio da će pobjeći, možda putem

vrišteći Pazite se Robertsa! Poludio je! No umjesto da se sjurio niz stube, on krene prema ulaznim vratima. Na neki način to je još više uzbunilo Ralpha.

''Što ćeš učiniti?''''Nazvati Larryja Perraulta,'' reče McGovern. ''Mayina mlađeg brata. Još živi u Cardvilleu. Ona će

vjerojatno biti ukopana u Cardvilleu.'' McGovern pogleda Ralpha čudnim, ispitivačkim pogledom. ''Što si mislio da ću učiniti?''

''Ne znam,'' reče Ralph pokunjeno. ''Na trenutak sam pomislio da ćeš pobjeći glavom bez obzira kao Gingerbread Man.''

''Ne.'' McGovern pruži ruku i potapša ga po ramenu, ali se Ralphu taj pokret učini hladnim i neutješnim. Površnim.

''Kakve veze s tim ima brat gospođe Locher?''''Johnny je rekao da su poslali Mayino tijelo na podrobniju autopsiju, zar ne?''''Mislim da e on upotrijebio riječ postmortem - ''

McGovern odmahne rukom. ''Vjeruj mi, nema razlike. Ako se pojavi nešto sumnjivo - nešto što bi ukazivalo da je ubijena - morat će obavijestiti Larryja. On je jedini njezin živi srodnik.''

''Da, ali zar se neće pitati što to tebe zanima?''

''Oh, mislim da o tome ne moramo brinuti,'' reče McGovern, govoreći smirujućim tonom koji se Ralphu nimalo nije sviđao. ''Reći ću da je policija zabranila pristup kući i da se tračerski mlin u Harris Avenue brzo okreće. On zna da smo May i ja bili školski kolege i da sam je redovito posjećivao posljednjih nekoliko godina. Larry i ja se ne ljubimo, ali se razmjerno dobro slažemo. Reći će mi što me zanima ako ni zbog čega a ono zbog toga što smo preživjeli Cardville. Jasno?''

''Da, ali - ''

''Nadam se,'' reče McGovern i odjedanput se Ralphu učini kao jako star i jako ružan gmaz - gila gušter ili bazilisk. Upre prst u Ralpha. ''Ja nisam glup a znam i šutjeti kad mi se netko povjeri. Tvoje lice kaže da nisi u to baš uvjeren i to mi se ne sviđa. Nimalo mi se ne sviđa.''

''Oprosti,'' reče Ralph. Zapanjila ga je McGovernova provala gnjeva.

McGovern se još trenutak zagleda u njega. Njegova rožnata usta bila su zategnuta preko njegovih prevelikih umjetnih zuba. A tad kimne glavom. ''No dobro, prihvaćam ispriku. San ti je sjeban, moram uzeti taj čimbenik u obzir, a ja opet ne mogu izbiti iz glave Boba Polhursta.'' On ispusti jedan od najdubljih uzdaha na način jadnog starog Billa. ''Slušaj - ako bi radije da ne nazivam Mayina brata...''

''Ne, ne,'' reče Ralph. Ono što je želio bilo je vratiti kazaljke sata deset minuta unatrag i izbrisati cijeli taj razgovor. A tad ga zahvati osjećaj za koji je bio siguran da bi se svidio Billu McGovernu, osjećaj dovršen i spreman za upotrebu. ''Oprosti što sam oklevetao tvoju diskreciju.''

McGovern se nasmiješi, isprva nevoljko a tad cijelim licem. ''Sad znam što te drži budnim - takve gluposti o kojima razmišljaš. Sjedi mirno, Ralph i misli lijepe misli o vodenkonju, kao što je govorila moja majka. Odmah se vraćam. Vjerojatno ga neću ni dobiti; organizacija pogreba i slično. Želiš li pogledati novine dok čekaš?''

''Naravno. Hvala.''McGovern mu da novine, koje su još zadržale valjkast oblik u kojem su bile smotane, pa uđe u kuću.

Ralph pogleda naslovnu stranicu. Naslov je glasio ZAGOVORNICI PRAVA NA IZBOR I PRAVA NA ŽIVOT

SPREMNI ZA DOLAZAKAKTIVISTKINJE. Priča je bila uokvirena dvjema fotografijama. Na jednoj je bilo nekoliko

djevojaka koje su izrađivale natpise na kojima je pisalo NAŠA TIJELA, NAŠ IZBOR i U DERRYJU JE SVANULA NOVA ZORÀ! Na drugoj fotografiji bili su demonstranti kako stupaju ispred WomanCare centra. Nisu nosili nikakve natpise a i nisu im ni trebali; crne halje s kapuljačama u koje su bili odjeveni i kose koje su nosili u rukama dovoljno su govorile.

Sad i Ralph uzdahne, spusti novine na sjedalo stolca za ljuljanje pokraj sebe, pa se zagleda kako se razvija jutro na Harris Avenue tog utorka ujutro. Padne mu na um da McGovern možda razgovara telefonom s Johnom Leydeckerom a ne Larryjem Perraultom, i njih dvojica možda ovog trenutka održavaju kratke konzultacije između učenika i nastavnika o tom ćaknutom starom Ralphu Robertsu koji pati od nesanice..

Mislio sam da bi rado doznao tko je zapravo nazvao 911, Johnny.Hvala, profesore. Bili smo u to prilično sigurni, ali je dobro dobiti potvrdu.Pretpostavljam da je bezopasan. Zapravo mi je čak i simpatičan.Ralph prekine nagađati o tome koga je Bili nazvao a koga nije. Bilo je lakše sjediti i ništa ne misliti,

čak ni lijepe misli o vodenkonju. Lakše je promatrati kako se kamion koji prevozi pivo Budweiser dovaljao na parkiralište Red Applea, zastavši da ljubazno propusti kombi Magazine Incorporateda koji je izbacio ovotjedno sljedovanje tabloida, časopisa i džepnih izdanja i koji je sud odlazio. Lakše je bilo gledati staru Harriet Bennigan, pokraj koje je gospođa Perrine izgledala kao pupoljak, kako zgrbljena nad svojim štapom u svom jarkocrvenom jesenskom kaputu odlazi na jutarnje posrtanje. Lakše je bilo gledati djevojčicu u trapericama i prevelikoj bijeloj pamučnoj majici kratkih rukava i muškom šeširu oko četiri

broja prevelikog za nju, kako skače preko konopca na korovom zaraslom gradilištu između Frankove pekare i solarija Vicky Moon (aroma terapija - jedino kod nas).

Lakše je bilo gledati djevojčičine male ruke kako iscrtavaju polukrugove. Lakše je bilo slušati kako ona pjevuši svoj beskonačni, skačući srok.

Jini-jeni-jani guska i gusan su nakresani...

Kutkom mozga shvati, i silno se začudi, daje bio na rubu da usne sjedeći tako na ulaznim stubama. Istodobno su se aure ponovno uvlačile u svijet, ispunjavale ga prelijepim bojama i gibanjem. Bilo je prelijepo, ali...

... ali nešto nije bilo u redu. Nešto. Što?

Djevojčica koja je skakala preko konopca na praznom zemljištu. Ona nije bila u redu. Njezine u traper platno odjevene noge dizale su se i spuštale kao čunak šivaćeg stroja. Njezina sjena skakutala je pokraj nje na razbijenom pločniku prastare uličice zarasle u korov i suncokrete. Konopac se vrtio gore-dolje ... okolonaokolo ... gore-dolje i okolo-naokolo...

Nema ona na sebi preveliku pamučnu majicu, prevario se. Ta je osoba nosila kutu. Bijelu kutu, kakvu su nosili glumci u starim televizijskim serijalima o liječnicima.

Jini-jeni-jani, guska i gusan su nakresani,

Majmun skače po lijani...Oblak zakloni sunce i sumorna zelena Svjetlost klizne preko dana i zagnjuri ga pod vodu. Ralphova

se koža najprije ohladi, a zatim naježi. Poskakujuća djevojčina sjena nestane. Ona pogleda u Ralpha i on shvati du ona uopće nije djevojčica. Stvorenje koje ga je gledalo bio je muškurac visok metar dvadeset. Ralph je na prvi pogled pomislio da je šeširom zaklonjeno lice lice djeteta jer je bilo potpuno glatko, bez ijedne bore. A unatoč tome, Ralph ga je intenzivno osjećao - osjećao zlo, zloćudnost, koju zdrav um ne može shvatiti.

To je dokaz, Ralph pomisli obamrlo, zureći u skakutavo stvorenje. To je nesumnjiv dokaz. Jer što god ta stvar bila, to je umobolno. Potpuno sam skrenuo.

Stvorenje kao da je pročitalo Ralphove misli, jer se u tom trenutku njegove usne rastegnu u iskeženi osmijeh koji je bio i stidljiv i pokvaren, kao da njih dvoje dijele neku neugodnu tajnu. A bio je siguran - da, prilično siguran, skoro siguran - da je taj stvor pjevušio kroz osmijeh, ne otvarajući usta:

[Lijana je PUKLA! Majmuna lavica na lijani VUKLA! I do smrti ga lijanom TUKLA!]

To nije bio jedan od ona dva mala liječnika koje je Ralph vidio kako izlaze iz kuće gospođe Locher, bio je siguran u to. U vezi s njima, možda, ali ne i oni. Bilo je -

Stvorenje odbaci konopac za preskakivanje. On najprije postane žut pa crven,a iz njega su frcale iskre dok je letio kroz zrak. Onaj čovječuljak - Liječnik #3 - zurio je u Ralpha i

cerio se i Ralph odjedanput shvati još nešto, nešto što ga ispuni užasom. Naposljetku je prepoznao šešir na glavi tog stvora.

Bio je to nestali slamnati šešir Bila McGoverna.

4

I ponovno kao da je stvor pročitao njegove misli. Povuče šešir s glave i pokaže se okrugla, ćelava lubanja, pa mahne McGovernovim slamnatim šeširom u zraku kao da je kauboj koji jaše na divljem mustangu. Dok je tako mahao šeširom nije se prestajao kesiti tim svojim neopisivim osmijehom.

Odjedanput pokaže prstom u Ralph«, kao da ga obilježava, Tad ponovno nabije šešir na glavu i jurne u uski, korovom obrasli prolaz između solarija i pekare. Sunce isplovi iza oblaka koji ga je zaklanjao i sjaj aure ponovno počne blijedjeti. Trenutak-dva nakon nestanka onog stvorenja, ispred njega je ponovno bila Harris Avenue - dosadna stara Harris Avenue, uvijek ista.

Ralph drhteći uzdahne prisjetivši se ludila na tom malom, nacerenom licu.Sjeti se kako je upro prst(majmuna lavica na lijani VUKLA) u njega, kao da(i do smrti ga lijanom TUKLA!) ga obilježava.''Reci mi da sam zaspao,'' promuklo šapne. ''Reci mi da sam zaspao i sanjao onog dripca.''Iza njega se otvore vrata. ''Bože moj, razgovaraš sam sa sobom,'' reče McGovern. ''Ralphie, sigurno

imaš puno novca u banci.''''Da, dovoljno za pokriće troškova ukopa,'' reče Ralph. Glas mu 'je zvučao kao glas čovjeka koji je

upravo doživio užasan šok i još se pokušava riješiti taloga straha; napola je očekivao da će Bili priskočiti, zabrinuta lica (ili možda sumnjičavosti) i upitati što mu je.

McGovern ne učini ništa slično. Svali se u stolac za ljuljanje, prekriži ruke preko svojeg uskog prsnog koša u obliku zamišljenog slova X, i pogleda niz Harris Avenue, pozornicu na kojoj su on i Ralph i Lois i Dorrance Marstellar i mnogi starci - ljudi u zlatnim godinama, McGovernovim jezikom - bili osuđeni odigrati svoje često dosadne a ponekad i bolne posljednje činove.

A da mu kažem za njegov šešir? pomisli Ralph. A da počnem razgovor rečenicom: "Bill, a znam i Što se dogodilo s tvojim slamnatim šeširom. U vlasništvu je nekog usranog srodnika tipova koje sam noćas vidio. Nosi ga na glavi kad preskače preko konopca između pekare i solarija. ''

Ako Bili još sumnja da je on lud, ta bi kratka vijest sigurno umirila sve njegove sumnje. Bi.Ralph ne otvori usta.''Oprosti što sam se zadržao,'' reče McGovern. ''Larry je rekao da sam ga uhvatio na vratima jer je

krenuo u pogrebno poduzeće, ali prije no što sam mu uspio postaviti svoja pitanja i umaknuti, on je prežvakao pola Mayine životne priče i skoro cijelu svoju. Govorio je bez prestanka četrdeset pet minuta.''

Siguran da je pretjerao - McGoverna nije bilo samo pet minuta, najviše - Ralph pogleda na sat i zaprepasti se kad shvati da je bilo petnaest do dvanaest.

Pogleda niz ulicu i shvati da je gospođa Bennigan iščezla. Kao i kamion s Budweiserom. Je li zaspao? Čini se da jest... ali nije se ni za Boga miloga mogao sjetiti prekida u svojoj svjesnoj percepciji.

Ma daj, ne budi glup. Spavao si kad si vidio malog ćelavca. Sanjao malog ćelavca.To je imalo smisla. Čak i to što je nosio Billov slamnati šešir imalo je smisla.Isti se šešir pojavio u noćnoj mori s Carolyn. Tad je bio između Rosalienih šapa. Samo što ovaj put

nije sanjao. U to je bio siguran. Pa ... skoro siguran.''Zar me nećeš pitati što je Mayin brat rekao?'' McGovern je zvučao malčice uvrijeđeno.''Oprosti,'' reče Ralph. ''Vjerojatno sam se nešto zamislio.''

''Oprošteno ti je sinko.. .pod uvjetom da odsad pomnjivo slušaš. Detektiv zadužen za slučaj, Funderburke - ''

''Mislim da se zove Utterback. Steve Utterback.''McGovern lagano odmahne rukom, njegova najčešća reakcija kad bi ga netko ispravio. ''Svejedno.

Dakle, on je nazvao Larryja i rekao da je autopsija pokazala samo prirodne uzroke. Ono što ih je najviše brinulo, u svjetlu tvog poziva, bilo je da je May doživjela srčani napad od straha - da su je doslovce nasmrt prestrašili - oni provalnici. Vrata zaključana iznutra i to što ništa vrijedno nije ukradeno govorili su protiv toga, naravno, ali su tvoj poziv shvatili dovoljno ozbiljno i ispitali tu mogućnost.''

Njegov napola prijekoran ton - kao da je Ralph iz obijesti ulio ljepilo u zupčanike nekog inače ispravnog motora - zasmeta Ralphu. ''Naravno da su ga shvatili ozbiljno. Vidio sam dva čovjeka kako odlaze iz njezine kuće i prijavio sam to vlastima. Kad su stigli, zatekli su je mrtvu. Kako ga ne bi shvatili ozbiljno?''

"Zašto se nisi predstavio kad si nazvao?''''''Ne znam. Kakve to ima veze? I kako zaboga mogu biti sigurni da nije doživjela srčani napad od

straha?''''Ne znam mogu li biti sto posto sigurni,'' reče McGovern, i on pomalo razdražljivo, ''ali su vjerojatno

prilično sigurni s obzirom da će predati Mayino tijelo njezinu bratu za ukop. Vjerojatno su to pokazale pretrage krvi. Samo znam da je taj Funderburke - ''

''Utterback - '''' - rekao Larryju da je May vjerojatno umrla u snu.''McGovern prekriži noge, poigra se naborima svojih plavih sportskih hlača a tad prodorno i oštro

pogleda Ralpha.''Dat ću ti savjet, pa me saslušaj. Otiđi liječniku. Sad. Danas. Nemoj prolaziti preko ciljnog polja96 da

bi dobio svojih dvije stotine dolara, idi ravno Litchfieldu.Stanje postaje ozbiljno.''Oni koje sam vidio kako izlaze iz kuće gospođe Locher nisu me vidjeli, ali ovaj, pomisli Ralph. Vidio

me i upro prst u mene. Možda čak i mene traži.Eto lijepe paranoične misli.

''Ralph? Jesi li čuo što sam rekao?''''Da. Pretpostavljam da mi ne vjeruješ da sam zapravo vidio nekoga da izalazi iz kuće gospođe

Locher.''''Dobro si pretpostavio. Vidio sam ti izraz na licu kad sam ti rekao da me nije bilo četrdeset pet

minuta, a i vidio sam kako si pogledao na sat. Nisi vjerovao da je prošlo toliko vremena, zar ne? A razlog zbog kojeg to nisi povjerovao je taj da si zadrijemao i ne znajući. Dremnuo na stojećki. A to ti se vjerojatno dogodilo i one noći, Ralph. Samo što si te noći sanjao dva čovjeka, a san je bio tako stvaran da si nazvao 911 kad si se probudio. Zar ti se to ne čini logično?''

Jini-jeni-jani, pomisli Ralph, guska i gusan su nakresani.''A dalekozor?'' upita on. ''Još je na mojem stoliću pokraj naslonjaču u dnevnoj sobi. Zar on ne

dokazuje da sam bio budan?''''Ne vidim kako. Možda si mjesečario, jesi li pomislio na to? Kažeš da si vidio te uljeze, ali ih ne

možeš opisati.''''Ta narančasta ulična rasvjeta - ''''Sva vrata zaključana iznutra - ''

''Ipak, ja - ''

''I te aure o kojima si mi ispričao. Nesanica im je uzrok - skoro sam siguran u to. No moglo bi biti i nešto ozbiljnije.''

Ralph ustane, siđe niz ulazne stube i stane na vrhu betonskog prilaza leđima okrenut McGovernu. U sljepoočicama mu je bubnjalo a srce mu je brzo tuklo. Prebrzo.

Nije samo upro prst. Imao sam pravo, hulja me obilježila. A nisam ga sanjao. A nisam sanjao ni one koji su izašli iz kuće gospođe Locher. Siguran sam u to.

Naravno da si siguran, Ralph, odgovori neki drugi glas. Luđaci su uvijek sigurni da vide i čuju što kažu da vide i čuju. Zato su i ludi, a ne zbog samih halucinacija. Da si zaista vidio što si vidio, što se dogodilo s gospođom Bennigan?

Što se dogodilo s kamionom za prijevoz piva? Kako si izgubio četrdeset pet minuta koje je McGovern proveo razgovarajući telefonom s Larryjem Perraultom ?

''Imaš ozbiljne simptome,'' reče McGovern iza njegovih leđa i Ralphu se učini da je u njegovu glasu čuo nešto užasno. Zadovoljstvo? Zar je to moguće?

''Jedan je od njih držao škare,'' reče Ralph ne okrenuvši se. ''Vidio sam ih.''

''Ma daj, Ralph! Razmisli! Posluži se mozgom i razmišljaj! U nedjelju poslije podne, manje od dvadeset četiri sata prije zakazanog pregleda kod akupunkturista, neki luđak zabode nož u tebe. Je li čudo da ti mozak na pladnju posluži noćnu moru u kojoj je u glavnoj ulozi oštar predmet? Hongove igle i Pickeringov lovački nož postali su škare, i to je sve. Zar ne vidiš da ta postavka pokriva sve baze, a ono što ti tvrdiš ne pokriva nijednu?''

''Hodao sam u snu kad sam uzeo dalekozor? To misliš?''

''Moguće je. Čak i vjerojatno.''''Isto vrijedi i za sprej u džepu moje jakne, ha? Stari Dor s time nije imao veze?""Briga me za sprej ili starog Dora!'' vikne McGovern. ''Ali me briga za tebe!Patiš od nesanice od travnja ili svibnja, potišten si i uznemiren od Carolynine smrti - ''''Nisam potišten!'' vikne Ralph. Prekoputa ulice, pismonoša zastane i pogleda u njihovu pravcu pa

produži prema parku.''Neka bude po tvome,'' reče McGovern. ''Nisi potišten. Ali i ne spavaš, vidiš aure, ljude koji se

šuljaju iz zaključanih kuća usred noći ...'' A tad, varljivo ležernim tonom, McGovern reče ono čega se Ralph cijelo vrijeme pribojavao:

''Pripazi se, stari moj. Za moj ukus počinješ govoriti stvari previše slične onima koje je govorio Ed Deepneau.''

Ralph se okrene. Vruća krv muklo je kucala iza njegova lica. ''Zašto si takav?Zašto si se tako okomio na mene?''''Nisam se okomio na tebe, Ralph. Pokušavam ti pomoći. Biti ti prijatelj.'' ''Ne izgleda tako.''''Pa, istina ponekad boli,'' mimo će McGovern. ''Moraš barem razmisliti o tome da ti mozak i tijelo

pokušavaju nešto reći. Dopusti mi da te nešto upitam - je li to jedini uznemirujući san koji si sanjao u posljednje vrijeme?''

Ralph se nakratko prisjeti Carolyn, zakopane do vrata u pijesku kako vrišti o tragovima bijelih ljudi. Pomisli na kukce koji su pokuljali iz njezine glave. ''Nisam sanjao nijedan ružan san u posljednje vrijeme,'' reče nepopustljivo. ''Vjerojatno i to ne vjeruješ jer ti se ne uklapa u scenarij.''

''Ralph - ''''Dopusti da te nešto upitam. Zar zaista vjeruješ da je to što sam vidio ta dva muškarca i smrt May

Locher slučajnost?''

''Možda i nije. Možda je tvoj tjelesni i emocionalni poremećaj stvorio uvjete pogodne za kratak ali potpuno autentičan parapsihološki doživljaj.'' Ralph je bio ušutkan.

''Vjerujem da se takve stvari događaju s vremena na vrijeme,'' reče McGovern i ustane. ''Vjerojatno ti to zvuči smiješno iz usta zadriglog racionalca poput mene, ali zaista vjerujem. Ne kažem da se to sigurno dogodilo u tvom slučaju, ali se moglo dogoditi. Ono u što jesam siguran jest da ona dvojica koju misliš da si vidio zapravo ne postoje u stvarnom svijetu.''

Ralph je stajao i gledao u McGoverna ruku nabijenih duboko u džepove i sitsnutih u šake tako čvrsto da su izgledale poput kamenja. Osjećao je kako mu se mišići u rukama trzaju.

McGovern siđe niz stube i uhvati ga za ruku, nježno, malo iznad lakta. ''Ja mislim - ''

Ralph tako naglo povuče ruku da je McGovern zastenjao od iznenađenja i malo posrnuo. ''Znam ja što ti misliš.''

''Ne slušaš što - ''

''Oh, čuo sam dovoljno. I više nego dovoljno. Vjeruj mi. Ispričaj me - mislim da ću ponovno u šetnju. Moram razbistriti glavu.'' Osjećao je muklo lupanje vruće krvi u obrazima i čelu. Pokuša prebaciti mozak u neku višu brzinu koja će mu omogućiti da ostavi taj besmisleni, nemoćni gnjev za sobom, ali nije mogao. Osjećao se kao kad se probudio iz noćne more s Carolyn; misli su mu tutnjale od užasa i pomutnje, i kad je pokrenuo noge, nije imao osjećaj da hoda nego da pada, kao što je jučer ujutro pao iz kreveta. No nastavi hodati. Kadšto je to jedino što se može učiniti.

''Ralph, moraš liječniku!'' McGovern vikne za njim i Ralph se više nije mogao zavaravati da u McGovernovu glasu ne primjećuje čudnu, zlobnu zluradost. Zabrinutost kojom je bio premazan vjerojatno je bila iskrena, ali je to bilo poput slatke ledene kreme na kiselom kolaču.

''Ne k ljekarniku, ne hipnotizeru, ne k akupunkturistu! Moraš otići svom obiteljskom liječniku!''

Aha, tipu koji je zakopao moju ženu ispod razine plimnog vala! vrisne on u sebi. Tipu koji ju je gurnuo do vrata u pijesaka tad joj rekao da se neće utopiti dok bude uzimala Valiume i Tylenol-3!

Naglas reče,'' Potrebna mi je šetnja! To mi je potrebno i jedino mi je to potrebno.'' Bilo njegova srca sad je udaralo po njegovim sljepoočicama poput kratkih, snažnih udaraca malja, i padne mu na um da se tako vjerojatno dobiva moždana kap; ne obuzda li se uskoro, oborit će ga ono što je njegov otac nazivao ''apopleksija mrzovoljnih''.

Začuje McGoverna kako hoda za njim po kolnom prilazu. Ne dodiruj me, Bili, pomisli Ralph. Da mi nisi ni ruku stavio na rame, jer ću se vjerojatno okrenuti i odalamiti te učiniš li to.

''Pokušavam ti pomoći, zar ne shvaćaš?'' vikne McGovern. Pismonoša na drugoj strani ulice ponovno se zaustavi i zagleda se u njih, a ispred Red Applea, Karl, momak koji je radio u jutarnjoj smjeni, i Sue, ona mlada žena koja je radila poslije podne, radoznalo se zagledaju u njih. Karl je u jednoj ruci držao vrećicu s pecivom za hamburgere. Zapanjujuće, što sve čovjek ne primijeti u ovakvim trenucima ...iako ne toliko zapanjujuće kao neke stvari koje je jutros već vidio.

Stvari koje si mislio da si vidio, Ralph, izdajnički glas tiho dahne u njegovoj glavi.

''Šetnja,'' očajnički promumlja Ralph. ''Samo obična šetnja.'' U glavi mu se počne vrtjeti film. Neugodan, film kakvog bi rijetko otišao pogledati čak i kad bi sve pogledao što je bilo na programu filmskog centra. Glazba u toj trećerazrednoj produkciji mentalnog filma strave i užasa bila je, kojeg li čuda, ''Pop Goes the Weasel''.

''Dopusti mi da ti nešto kažem, Ralph - u našoj dobi, mentalne bolesti su uobičajene! U našoj je dobi to potpuno normalno, pa zato OTIĐI K LIJEČNIKU!''

Gospođa Bennigan je sad stajala na svom trijemu, a štap je ležao odbačen u podnožju stuba. Još je bila u svom žarkocrvenom jesenskom kaputu, a usta je razjapila i blenula u Ralpha i Billa.

''Čuješ li me Ralph? Nadam se da me čuješ! Nadam se! ''Ralph ubrza. Zgurio se kao da ga šiba hladan vjetar. A ako nastavi vikati, sve jače i jače? A ako me

bude slijedio niz ulicu?Učini li to, ljudi će pomisliti da je on poludio, pomisli on, ali ga ta pomisao nije mogla utješiti. U

mislima je i dalje čuo kako netko na glasoviru svira dječju pjesmicu - ne, zapravo ne svira, nego nabada po njemu:

All around the mulberry bush The monkey chased the weasel The monkey thoughtztwas all in fun,Pop! Goes the weasel!I sad se Ralphu prikažu starci iz Harris Avenue, oni koji kupuju osiguranje od tvrtki koje oglašavaju

usluge na kablovskoj televiziji, oni sa žučnim kamencima i rakom kože, oni čije se pamćenje smanjivalo dok im se prostata povećavala, oni koji su živjeli od socijalnog osiguranja i zavirivali u svijet kroz sve deblje mrene umjesto ružičastih naočala. To su bili ljudi koji sad čitaju svu poštu koja je stigla naslovljena na ''Stanara'' i pomnjivo pregledavaju reklamne materijale supermarketa o posebnoj ponudi konzervirane hrane i smrznutih jela bez proizvodne specifikacije. Ugleda ih odjevene u nakaradne kratke hlače i lepršave kratke suknjice, u vunenim kapicama i pamučnim majicama na kojima su se kočoperili likovi kao što su Beavis i Butt-head i Rude Dog. Ugleda ih, ukratko, kao najstarije predškolce na svijetu. Stupali su oko dvostrukog reda stolaca dok je mali ćelavac u bijeloj kuti na glasoviru svirao ''Pop Goes the Weasel''. Drugi je ćelavac odnosio stolce jednog po jednog i kad bi glazba stala i svi sjeli, jedna osoba - ovog puta to je bila May Locher, a idući put možda McGovernov pročelnik - ostala bi stajati. Ta bi osoba morala otići iz prostorije, naravno. A Ralph začuje McGovernov smijeh. Smijeh jer je ponovno uhvatio stolac. May Locher može biti mrtva. Bob Polhurst umire, Ralph Roberts gubi daske iz glave, ali on je još dobro. Gospodin William D. McGovern je još uredu, još kicoš, još uspravan i još može jesti, još može uhvatiti stolac kad glazba prestane.

Ralph još požuri, još jače se zguri, očekujući novi rafal savjeta i prijekora.Nije mislio da bi McGovern krenuo za njim, ali nije ni potpuno odbacivao tu mogućnost. Ako je

McGovern dovoljno bijesan, mogao bi upravo to i učiniti - prigovarati, govoriti Ralphu da se prestane šaliti s tim i da ode liječniku, podsjetiti ga da bi glasovir svakog časa mogao prestati svirati, i ako ne nađe stolac dok ih je više, mogla bi ga sreća napustiti zauvijek.

No više nije bilo povika. Isprva je pomislio da bi se mogao okrenuti da vidi gdje je McGovern, ali se tad predomisli. Ako vidi da se Ralph okrenuo, to bi ga moglo ponovno naviti. Najbolje da nastavi hodati. I tako Ralph produlji korak i ne razmišljajući krene prema zračnoj luci. Hodao je pognute glave, pokušavajući ne slušati neumoljivi glasovir, pokušavajući ne vidjeti ostarjelu djecu kako stupaju oko stolaca, pokušavajući ne vidjeti užasnute poglede iznad njihovih tobožnjih osmijeha.

Dok je hodao pomisli kako su mu se nade izjalovile. Ipak je gurnut u tunel, i tama se sklopila oko njega.

DRUGI DIO: TAJNI GRAD

Stari bi ljudi trebali biti istraživači.

- T. S. Eliot"Četiri kvarteta"

Jedanaesto poglavlje

1

Derry Gerijatričara nije bio jedini tajni grad koji je neprimijećen postojao u mjestu koje jeRalph Roberts uvijek smatrao domom; kao dječak koji je provodio djetinjstvo u Mary Meadu, gdje

su danas razna stambena naselja Old Capea, Ralph je otkrio da, uz Derry koji pripada odraslima, postoji i Derry koji pripada isključivo djeci. U blizini željezničkog kolodvora u Neibolt Street bilo je napuštenih okupljališta skitnica, gdje se ponekad moglo naći konzervi juhe od rajčica napola punih mulligatawnyja" i boca u kojima bi se našao gutljaj ili dva piva. Iza Aladdin Theatera bila je uličica gdje se pušilo cigarete Bull Durham a kadikad palilo Black Cat petarde. Bio je tu i jedan veliki stari brijest čija je krošnja bila nadvijena nad rijeku i na kojem su deseci dječaka i djevojčica naučili skakati na glavu. Bilo je stotinu (zapravo bliže dvije stotine) isprepletenih staza koje su zavijale kroz Barrens, zaraslu uličicu koja je presijecala središte grada poput loše zaraštenog ožiljka.

Te su tajne i skrivene ulice i putovi bili ispod razine vidnog polja odraslih pa ih stoga oni nisu primjećivali...iako je bilo iznimaka. Jedna od njih je bio policajac Aloysius Nell - gospodin Nell za mnoge naraštaje derryjevske djece - i tek je sad, dok je išao prema izletištu pokraj točke u kojoj Harris Avenue prelazi u Harris Avenue Extension, Ralphu palo na um dabje Chris Nell vjerojatno sin starog gospodina Nella... samo što to nije baš moglo biti, jer je policajac kojeg je Ralph prvi put vidio u društvu Johna Leydeckera bio premlad da bi bio sin starog gospodina Nella. Prije bi mu mogao biti unuk.

Ralph je postao svjestan postojanja drugog tajnog grada - onog koji pripada vremešnim ljudima - otprilike u vrijeme kad je odlazio u mirovinu, ali nije potpuno shvatio da je i on njegov građanin sve do nakon Carolynine smrti. Ono što je tad otkrio bio je zagnjuren teritorij jezivo sličan onom koji je poznavao kao dijete, mjesto na koje svijet koji je tutnjao i gurao se pokraj njega u žurbi na posao i u žurbi na zabavu uglavnom nije obraćao pozornost. No Derry Gerijatričara zadirao je u treći tajni grad: Derry prokletih, stravično mjesto naseljeno uglavnom pijancima, mladeži odbjegloj iz roditeljskog doma i umobolnicima koje se nije moglo zadržati iza brave.

Na izletištu je Lafayette Chapin skrenuo Ralphu pozornost na jedan od najvažnijih momenata o kojima valja razmisliti... kad se postane bona fide Gerijatričar. Taj se moment odnosio na ''pravi život''. Dotakli su se te teme dok su se njih dvojica tek upoznavali. Ralph je upitao Fayea što je radio prije no što je počeo dolaziti na izletište.

''U svom pravom životu bio sam bolji stolar,'' odgovorio je Chapin i pokazao preostale zube u širokom osmijehu ''ali to je završilo prije deset godina.'' Kao daje, prisjeti se Ralph, umirovljenje nešto

poput vampirskog poljupca koji preživjele uvlači u svijet nemrtvih. A kad se pobliže razmisli, je li to bilo zaista tako daleko od istine?

2

Sad kad je McGovern bio na sigurnoj udaljenosti iza njega (tako se barem on nadao), Ralph zakorači kroz zastor od hrastova i javora koji je zaklanjao izletište od Extensiona. Osmero ili devetoro ljudi u međuvremenu je došetalo nakon njegove ranije šetnje, a većina je sa sobom ponijela ručak ili kupljene sendviče. Eberlyjevi i Zellsovi igrali su hearts s umašćenim špilom ponajboljih karata koji se čuvao u rupi u obližnjem hrastu; Faye i Doc Mulhare, umirovljeni veterinar, igrali su šah; nekoliko je kibica hodalo između te dvije igre.

A zbog igara je izletište i postojalo - zbog njih je postojala većina mjesta u Derryju Gerijatričara - no Ralph je smatrao da su igre samo okvir. Ono zbog čega ljudi zapravo ovamo dolaze bilo je biti u dodiru s izvorom informacija, predati izvješće, potvrditi (makar samo sebi) da još žive nekakvim životom, stvarnim ili nekim drugim.

Ralph je sjeo na praznu klupu pokraj žičane ograde i prstom zamišljeno prijeđe po urezanim porukama - imenima, inicijalima, puno JEBI SE - dok je gledao kako zrakoplovi slijeću u urednim dvominutnim razmacima: Cessna, Piper, Apache, Twin Bonanza, Air Express iz Bostona s dolaskom u jedanaest četrdeset pet. Jednim je uhom osluškivao razgovore iza svojih leđa. Ime May Locher često se spominjalo. Nekoliko nazočnih ju je poznavalo i gospođa Perrine je najbolje sažela mišljenja većine kad je rekla da joj se Bog naposljetku smilovao i prekinuo njezine muke. No razgovor se uglavnom vodio o skorom dolasku Susan Day. U pravilu, Gerijatričari ne bi često izabrali politiku kao predmet razgovora, jer su oni radije razgovarali o dobrom raku crijeva ili moždanom udaru, ali čak i ovdje je pitanje pobačaja pokazalo svoju jedinstvenu sposobnost da zaokupi, raspali i podijeli.

''Odabrala je krivi grad, a najgore ü tome je što slutim da je ona toga svjesna,'' reče Doc Mulhare, promatrajući šahovsku ploču namrgođenom usredotočenošću dok je Faye Chapin blickrigom jeo preostale braniče njegova kralja. ''Ovdje se događaju čudne stvari. Sjećaš li se požara u Black Spotu, Faye?''

Faye zamumlja i pojede Docova preostalog lovca.''Ono što ja ne shvaćam su ovi ušljivci,'' reče Lisa Zell, podignuvši prvi dio News s izletničkog stola i

udarivši po fotografiji zakukuljenih figura koje hodaju ispred WomanCarc centra. ''Kao da žele da se vratimo u dane kad su si žene same radile abortuse žičanim vješalicama za odjeću.''

''Upravo to i žele,'' reče Georgina Eberly. "Računaju da će žena roditi dijete ako se boji da će umrijeti. Čini se da im nikad ne dođe do svijesti da se žena može više bojati toga da rodi dijete nego da ga se riješi pomoću vješalice.''

''Kakve to veze ima sa strahom?'' svadljivo upita jedan od kibica, starina s licem poput lopate, po imenu Pedersen. ''Ubojstvo je ubojstvo bez obzira na to je li dijete unutra ili vani, tako ja na to gledam. Čak i kad su tako mali da se vide samo pod mikroskopom, to je ipak ubojstvo. Jer bi od njih nastala djeca da se ne prčka po njima.''

''Po tome si ti Adolf Eichmann svaki put kad masturbiraš,'' reče Faye i pomakne kraljicu. ''Šah.''''La-fay-ette Cha-pin!'' vikne Lisa Zell.

''Dirati si onu stvar nije isto,'' reče Pedersen, užeglih očiju.

''Ma nemoj? Zar nije bio neki tip u Bibliji koga je Bog prokleo jer je drndao po svom mišu?'' upita drugi kibic.

''Vjerojatno misliš na Onana,'' reče glas iza Ralphovih leđa. On se prestrašeno trgne i ugleda starog Dora. U jednoj je ruci držao džepno izdanje knjige na čijim je koricama bila otisnuta velika brojka 5. Odakle je on, dovraga izniknuo? upita se Ralph. Mogao bi se zakleti da do prije minutu nitko nije stajao iza njega.

''Onan, Šljivonan,'' reče Pedersen. ''Ti spermiji nisu isto što i dijete - ''

''Nisu?'' upita Faye. ''Pa zašto katolička crkva ne prodaje kondome na tomboli? Reci mi.''

''Iz pukog neznanja,'' reče Pedersen. ''A ako ne shvaćaš - ''

''Ali Onan nije bio kažnjen zbog masturbacije,'' reče Dorrance svojim visokim, prodornim staračkim glasom. ''Kažnjen je jer je odbijao oploditi bratovljevu udovicu kako bi se bratovljeva loza produljila. Ima jedna pjesma, mislim da je od Aliéna Ginsberga - ''

''Začepi, stara budalo!'' vrisne Pedersen pa se zapilji uFayea Chapina. ''A ako ti ne shvaćaš da postoji velika razlika između muškarca koji nateže svoj pimpek i žene koja baca dijete koje joj je Bog stavio u trbuh u zahodsku školjku, tad nisi nimalo pametniji od njega.''

''Ovo je odvratan razgovor,'' reče Lisa Zell, iako je zvučala više očarano nego zgađeno. Ralph pogleda preko ramena. Komad žičane ograde bio je otrgnut od stupa i savinut unatrag, vjerojatno je to učinila mladež koja bi preuzela ovo mjesto navečer. To je riješilo jednu zagonetku. Nije primijetio Dorrancea, jer starac uopće nije bio na izletištu, nego je lunjao po prostoru zračne luke.

Ralph shvati da mu je to prilika da uhvati Dorrancea i možda izvuče neke odgovore iz njega... samo što bi Ralph vjerojatno nakon toga bio još zbunjeniji. Stari je Dor bio nalik

Cerigradskoj mački u knjizi Alisa u zemlji čudesa - puno se smješka, a malo kaže.''Velika razlika, ha?'' Faye upita Pedersena.''Aha!'' Crvene se mrlje zažare na Pedersenovim ispucalim obrazima.Doc Mulhare promeškolji se na svojem sjedalu. ''Slušaj Faye, zaboravimo na sve i završimo partiju,

može?''Faye se na to ogluši; još je piljio u Pedersena. ''Možda bi ponovno morao razmisliti o svim

spermićima koji su umrli na dlanu tvoje ruke svaki put kad si sjeo na zahodsku školjku i pomislio kako bi bilo lijepo da ti ga Marylin Monroe uzme - ''

Pedersen ispruži ruku i baci preostale figurice s ploče. Doc Mulhare žmime i uzmakne, uzdrhtalih usana, raširenih i ustrašenih očiju iza naočala s ružičastim okvirom koji je na dva mjesta bio pokrpan izolirbandom.

''Aha, krasno!'' vikne Faye. ''Silno razborita tvrdnja, nema što, mulac jedan!''Pedersen podigne šake u pretjeranoj pozi na način Johna L. Sullivana. ''Nešto ćeš poduzeti u vezi s

tim?'' upita. ''Plajde, da te vidim!''Faye polako ustane. Nadvisivao je lopatolikog Pedersena tridesetak centimetara a bio je od njega teži

najmanje trideset kilograma.Ralph je jedva mogao vjerovati svojim očima. Ako je otrov zahvatio već i ovo mjesto, što je onda s

ostatkom grada? Činilo mu se da je Doc Mulhare u pravu; Susan Day nema pojma o tome kakva je glupost njezina odluka da se dotepe u Derry. Na neki način - zapravo u mnogo čemu - Derry nije bio poput drugih mjestu.

Pokrenuo se prije no što jc bio svjestan svoje namjere i laknulo mu je kud je Stan Eberly učinio to isto. Izmijenili su poglede dok su se približavali dvojici muškaraca koji su stajali nos u nos i Stan lagano kimne glavom. Ralph rukom obuhvati Fayea oko ramena trenutak prije no što Stan zgrabi Pedersena za lijevu nadlakticu.

''E nećeš,'' reče Stan ravno u jedno Pedersenovo dlakama obraslo uho. ''Završit će tako da ćemo vas obojicu morati odvesti u gradsku bolnicu zbog srčanog udara, a to ti više nije potrebno, Harley - već si dva imao. Ili tri?''

''Neću mu dopustiti da se sprda tome kako žene ubijaju djecu!'' reče Pedersen i Ralph ugleda kako se niz starčeve obraze kotrljaju suze. ''Moja je žena umrla pri drugom porodu!

Umrla je od sepse četrdeset šeste! I zato neću dopustiti da tako govori o ubijanju djece!''

''Isuse,'' reče Faye promijenjenim glasom. ''Nisam to znao, Harley. Žao mi je - ''''Ah, vraga ti je žao!'' vikne Pedersen i istrgne ruku iz stiska Stana Eberlyja. Zajuri se prema Fayeu,

koji podigne šake ali ih i spusti kad Pedersen zaglavinja pokraj njega i ne pogledavši ga. Krene puteljkom kroz stabla koji je vodio na Extension i ode. Njegov odlazak isprati trideset sekundi nepomućenog muka, koji je kvarilo jedino brujanje pristižućeg zrakoplova tipa Piper Cub.

3

''Isuse,'' naposljetku će Faye. ''Viđaš se s nekim pet, deset godina i zamisliš da sve znaš o njemu. Bože, Ralphie, nisam znao kako mu je žena umrla. Osjećam se kao budala.''

''Neka te to ne rastuži,'' reče Stan. ''Vjerojatno ima mjesečnicu.''''Šuti,'' reče Georgina. ''Dovoljno je bilo prostačkih razgovora za jedno jutro.''''Jedva čekam da ta Dayova dođe i ode i da se sve vrati u kolotečinu,'' reče Fred Zell.

Doc Mulhare je klečao i kupio šahovske figurice. ''Da završimo partiju, Faye?'' upita on.''Mislim da se sjećam pozicija.''''Ne,'' reče Faye. Njegov glas, koji je bio čvrst za sukoba s Pedersenom, sad zadrhti.''Mislim da mi je bilo dosta za danas. Možda će te Ralph htjeti uvježbati za turnir.''''Mislim da ću to prepustiti nekom drugom,'' reče Ralph. Ogledavao se da vidi gdje je Dorrance i

konačno ga ugleda. Ponovno se provukao kroz rupu u ogradi. Stajao je u do koljena visokoj travi na rubu ceste za osoblje i u rukama savijao knjigu dok je promatrao kako Piper Cub vozi po uzletištu prema zgradi putničkog terminala. Ralph se prisjeti kako je

Ed dojurio po toj cesti u svom starom smeđem Datsunu i kako je kleo(Požuri! Požuri i jebi se!) sporost vrata. Prvi put u više od godinu dana on se zapita što je Ed uopće

ondje radio.'' - nego prije.''

''Ha?'' On se pokuša ponovno usredotočiti na Fayea.''Rekao sam da sigurno ponovno bolje spavaš, jer izgledaš puno bolje nego prije. Ali ti je sad, čini se,

sluh otišao k vragu.''''Vjerojatno,'' reče Ralph i pokuša se nasmiješiti. ''Mislim da ću otići nešto ubaciti u zube. Ideš sa

mnom, Faye? Ja te častim.''''Ne, već sam pojeo sendvič,'' reče Faye. ''Ali pravo da ti kažem, leži mi na želucu kao komad olova.

Isuseka ti Ralph, stari je prdonja plakao, jesi li vidio?''''Da, ali ja tome ne bih pridavao previše važnosti da sam na tvom mjestu,'' reče Ralph. Krene prema

Extensionu i Faye krene s njim lijena koraka. Sa svojim spuštenim širokim ramenima i pognutom glavom, Faye je izgledao kao dresirani medvjed u odijelu. ''Ljudi naših godina rasplaču se zbog sitnica. Znaš već.''

''Vjerojatno imaš pravo.'' Zahvalno se nasmiješi Ralphu. ''Hvala ti što si me zaustavio prije no što sam učinio nešto gore. Znaš kakav sam, ponekad.''

Da je barem netko bio nazočan kad smo se Bili i ja dohvatili, pomisli Ralph. Naglas reče: ''Nema na čemu. Ja bih zapravo trebao zahvaliti tebi. To je još jedna stavka u mojoj biografiji kad predam molbu za ono unosno radno mjesto u UN."

Faye se razdragano nasmije i lupi Ralpha po ramenu. ''Aha, generalni tajnik! Mirotvorac broj jedan! Uspio bi Ralph, bez zafrkancije!''

''U to nema sumnje. Pazi na sebe, Faye.''On se okrene, a Faye ga dotakne po ruci. ''Sudjelovat ćeš na turniru idućeg tjedna, ha? Turniru kod

trećeg uzletišta?''

Ralph se nije mogao odmah sjetiti o čemu on to govori, iako je to bila glavna tema razgovora umirovljenog stolara čim bi lišće počelo mijenjati boju. Faye je svake godine organizirao šahovski turnir s nazivom ''Turnir kod trećeg uzletišta'' otkad je završio njegov ''pravi život'' 1984. godine. Pokal je bio golem kromiran poklopac automobilskog kotača s raskošnom gravurom krune i žezla. Faye, daleko najbolji šahist među Gerijatričarima (barem u zapadnom dijelu grada), predao je pokal samom sebi šest od devet puta koliko se pokal dodjeljivao. Ralph je sumnjao da je ona tri puta puštao kako bi održao zanimanje ostatka sudionika turnira. Ralph ove jeseni nije puno mislio na šah; imao je druge stvari na pameti. ''Naravno,'' reče, ''mislim da ću igrati.''

Faye se naceri. ''Fino. Trebali smo igrati prošlog vikenda - tako je bilo predviđeno - ali sam se nadao da će, ako ga odgodim, moći igrati i Jimmy V. No još je u bolnici i ako budem ponovno odgodio bit će prehladno da igramo na otvorenom pa ćemo završiti u stražnjem dijelu brijačnice Duffyja Spraguca, kao i devedesete.''

''Što je Jimmyju V-u?''''Karcinom se ponovno pojavio,'' reče Faye pa doda tiše: ''Mislim da ovog puta nema ni najpišljivijih

izgleda.''

Ralph osjeti iznenađujuće oštar ubod tuge kad je čuo tu vijest. On i Jimmy Vandermeer bili su dobri poznanici za njihovih ''pravih života''. Oboje su tad bili trgovački putnici. Jimmy je prodavao slatkiše i čestitke, a Ralph tiskarske potrepštine i papirnu galanteriju. Njih su se dvojica dovoljno dobro slagali pa su zajedno nekoliko puta obišli državu New England, vozili naizmjence i dijelili troškove raskošnijeg smještaja nego što bi mogli priuštili pojedinačno.

A dijelili su i samotnjačke, nevažne tajne muškaraca koji su često na putu. Jimmy je ispričao Ralphu o kurvi koja mu je ukrala lisnicu 1958. godine, kuko je lagao ženi o tome i rekao joj da ga je orobio autostoper. Ralph je Jimmyju ispričao o tome kako je shvatio, u dobi od četrdeset tri godine, da je postao ovisnik o terpin hidratu i o svojoj tegobnoj, no ipak uspješnoj borbi da se riješi te ovisnosti. Nije rekao Carolyn za tu čudnu ovisnost o sirupu protiv kašlja kao što ni Jimmy V. nije rekao supruzi za svoju posljednju animir-damu.

Puno putovanja; puno izmijenjenih guma; puno viceva o trgovačkim putnicima i farmerovoj prelijepoj kćeri; puno kasnonoćnih razgovora koji bi potrajali do ranih jutarnjih sati. Kadšto bi razgovarali o Bogu, kadšto o financijskoj policiji. Sve u svemu, Jimmy Vandermeer bio je silno dobar drug. A tad je Ralph dobio uredski posao u tiskari i izgubio vezu s Jimmyjem. Ponovno se počeo viđati s njim ovdje i na još nekoliko drugih teško uočljivih orijentira naznačenih na gerijatričarskom zemljovidu Derryja: gradskoj knjižnici, dvorani za biljar, stražnjoj prostoriji u brijačnici Duffyja Spraguea i na još četiri-pet mjesta. Kad mu je uskoro nakon Carolynine smrti Jimmy rekao da se iz borbe s rakom izvukao s plućnim krilom manje, ali inače u redu, ono čega se Ralph sjetio bio je muškarac koji govori o bejzbolu ili pecanju i baca goruće opuške cigareta Camel u vrtlog zraka s onu stranu leptirprozora automobila, jednu za drugom.

Imao sam sreće, tako je rekao. Ja i Duke, oboje smo imali sreće. Samo što nijedan od njih, čini se, nije i ostao sretan. Zapravo, nitko nije.

''Bože,'' reče Ralph. ''Baš mi je žao.''''U bolnici je već tri tjedna,'' reče Faye. ''Na zračenju je i dobiva injekcije otrova koji bi trebao ubiti

rak dok on pomalo ubija njega. Čudim se da to ne znaš, Ralph.''Vjerojatno se čudiš, ali ja ne. Znaš, nesanica guta stvari. Jedan dan ne znaš gdje ti je posljednja

vrećica gotove juhe, sutradan izgubiš osjećaj za vrijeme, a zatim izgubiš stare prijatelje.Faye zamaše glavom. ''Usrani rak. Jezivo je to, kako se pritaji.''Ralph kimne glavom i sjeti se Carolyn. ''U kojoj je Jimmy sobi, znaš li? Možda ću gaposjetiti.''"Slučajno znam. 315. Moći ćeš zapamtiti?''

Ralph se nasmije. ''Nakratko, hoću.''''Svakako ga posjeti - omamljen je od lijekova, ali još zna tko dolazi, a kladim se da bi te rado vidio.

Jednom mi je rekao da ste ti i on prošli kroz sito i rešeto.''

''Znaš već kako to ide,'' reče Ralph. ''Dva muškarca na putu, to je sve. Kad bismo bacali pismo-glava u nekom zdravljaku, Jimmy V. bi uvijek odabrao pismo.'' Odjednom se gane.

''Gadno, zar ne?'' tiho reče Faye.

''Da.''''Obiđi ga. Bit će mu drago, a ti ćeš se bolje osjećati. Tako bi barem trebalo biti. I da nisi zaboravio

na prokleti šahovski turnir!'' završi Faye, uspravi se i junački se potrudi izgledati i zvučati veselo. ''Odustaneš li sada, poremetit ćeš mi popis nositelja.''

''Učinit ću sve što je u mojoj moći.''''Da, znam da hoćeš.'' On stisne šaku i lagano udari Ralpha po nadlaktici. ''Još jednom hvala da si me

zaustavio prije no što sam, znaš već, učinio nešto zbog čega bih se poslije kajao.''''Sve u redu. Mirotvorac broj jedan, taj sam.'' Ralph krene puteljkom koji je vodio prema Extension,

pa se okrene. ''Vidiš onu cestu za službena vozila ondje? Onu koja vodi od zgrade putničkog terminala do ceste?'' On pokaže prstom. Po njoj je upravo vozio kamion dostave iz pravca terminala za privatne zrakoplove. Od njegova prednjeg stakla odbijale su se blještave strelice sunčane svjetlosti u njihove oči. Kamion stane ispred vrata i fotoćelije. Vrata se počnu kotrljati u stranu.

''Naravno,'' reče Faye.''Prošlog sam ljeta vidio Eda Deepncaua kako se vozi tom cestom, što znači da je imao propusnicu za

ta vrata. Znaš li kako bi on došao do nje?''

''Misliš na onog tipa iz ''Prijatelja života''? Znanstvenika koji je ljetos proveo malo istraživanje na području mlaćenja supruga?''

Ralph kimne glavom. ''Ali ja govorim o ljetu devedeset druge. Vozio se u starom smeđem Datsunu.''Fuye se nasmije. ''Ne razlikujem Datsuna od Toyote ili Monde, Ralph... prestao sam razlikovati

automobile kad je Chevrolet prestao proizvoditi automobile s ''repnim perajama'' u obliku galebovih krila. Ali ti mogu reći tko se najčešće služi tom cestom: dostava, mehaničari, piloti, posada i kontrolori leta. Mislim da neki putnici imaju propusnice, ako imaju privatne zrakoplove. Jedini znanstvenici koji ondje rade su oni iz meteorološke stanice.

Je li on takav znanstvenik?''

''Ne, on je kemičar. Radio je donedavna u Hawking Labs.''

''Igrao se s bijelim štakorima, ha? Na aerodromu nema štakora - toliko znam - ali sad kad razmišljam o tome, još se jedna skupina ljudi služi tim ulazom.''

''Da? Tko?''Faye pokaže prstom prema montažnoj zgradi s krovom od valovitog lima koja se nalazila šezdesetak

metara od putničkog terminala. ''Vidiš onu zgradu? To je SoloTech.''

''Što je SoloTech?''

''Škola,'' reče on. ''Uče ljude pilotirati.''

4

Ralph se vraćao niz Harris Avenue, krupnih ruku nabijenih u džepove i pognute glave tako da nije vidio ništa osim pukotina u pločniku kako prolaze ispod njegovih tenisica. Ponovno je razmišljao o Edu Deepneauu... i SoloTechu. Nije znao je li SoloTech bio razlog zbog kojeg je Ed bio u zračnoj luci onog dana kad se zaletio u radnika West Side Gardenersa, ali je to bilo pitanje na koje je silno želio doznati odgovor. A počelo ga je zanimati i gdje Ed sad živi.

Pitao se zanimaju li ta dva odgovora i Johna Leydeckera i odluči doznati.Prolazio je pokraj skromnog dvostrukog izloga; sjedne strane George Lyford, C.P.A. a s druge

zlatarnica Maritime (OTKUPLJUJEMO STARO ZLATO PO NAJVIŠIM CIJENAMA), kad ga iz misli trgne kratak, prigušen lavež. On podigne pogled i ugledu Rosalie kako sjedi na pločniku malo izvan gornjeg ulaza u Strawford park. Stara je kuja dahtala, slina je kapala s njezina isplaženog jezika i između njezinih šapa stvarala tamnu lokvicu na betonu. Krzno joj je bilo slijepljeno u grudvicc kao da je trčala, a izblijedjeli plavi rubac oko njezina vrata podrhtavao je od njezina ubrzanog disanja. Kad je Ralph pogleda, ona ponovno zalaje, iako je zazvučalo više kao kevtanje.

On pogleda preko puta da vidi na koga laje, ali je ondje bila samo automatska praonica rublja Buffy-Buffy. U njoj se muvalo nekoliko žena, ali Ralph nije mogao povjerovati da bi Rosalie lajala na njih. Ispred praonice nije prolazio nitko.

Ralph ponovno pogleda Rosalie i shvati da Rosalie ne sjedi na pločniku nego čuči... zapravo da se skutrila. Izgledala je nasmrt preplašeno.

Do tog trenutka Ralph nikad nije razmišljao o tome koliko su izraz lica i jezik tijela pasa sablasno slični ljudskima: veselo bi se smijali kad su bili sretni, pognuli bi glave kad su se stidjeli, pokazivali zabrinutost u pogledu i napetost u držanju ramena - kao i ljudi. A kao i ljudi, pokazivali su silan strah svakim ustreptalim dijelom tijela.

On ponovno pogleda na drugu stranu ulice, u točku na koju je Rosalie usmjerila pozornost i ponovno ne ugleda ništa osim praonice i praznog pločnika ispred nje. A tad se sjeti Natalie, uzvišene i obožavane bebe, kako hvata sivo-plave tragove koje su njegovi prsti ostavljali kad je ispružio ruku da obriše mlijeko s njezine brade. Svakome bi se učinilo da je ona lovila zrak, kao što se čini da bebe hvataju zrak ... ali je Ralph znao da nije bilo tako. On je vidio da nije tako.

Rosalie nekoliko puta uzastopce panično zakevta i taj zvuk zacvili u Ralphovu uhu poput zvuka nepodmazanih vratnih šarki.

Dosad se događalo samo od sebe ... ali možda mogu to namjerno izazvati. Možda mogu izazvati da vidim - Da vidiš što?

Pa, aure. Njih, naravno. A možda i to u što Rosalie(joni-jeni-jani) gleda. Ralph je s priličnom sigurnošću pretpostavljao(guska i gusan su nakresani) što je to bilo, ali je želio biti siguran. Pitanje je bilo kako to učiniti.

Kako ljudi uopće vide?Tako da gledaju, naravno.Ralph pogleda u Rosalie. Pogleda je pomnjivo, pokušavajući vidjeti sve što se moglo vidjeti:

izblijedjeli uzorak na plavom rupcu koji joj je služio umjesto ogrlice, prašnjave grudice i čvorove u njezinu nenjegovanu krznu, sjedine oko njezine duge njuške. Nakon nekoliko trenutaka ona kao da je osjetila njegov pogled, jer se okrenula, pogledala ga i žalosno zacviljela.

Kad je to učinila, u Ralphovu mozgu kao da se nešto pokrenulo - poput ključa kad se pali motor automobila. Nakratko, ali intenzivno, osjeti da je lakši a tad Svjetlost preplavi dan.

Pronašao je put u onaj blještaviji, slojevitiji svijet. Rosalie okruži zagasita opna koja ga podsjeti na pokvareni bjelanjak, a iz nje se uzdizala tamnosiva balonska uzica. No nije izlazila iz njezine lubanje, kao u ljudi koje je Ralph vidio u stanju pojačane osjetljivosti;

Rosaliena se balonska uzica uzdizala iz njezine njuške.Sad znaš najvažniju razliku između pasa i ljudi, pomisli on. Njihove duše borave na različitim

mjestima.[Peso! Dođi, peso! ]Ralph žmirne i lecne se od tog glasa, kao kad kreda zaškripi po ploči..Pešća njegovih ruku podignu

se skoro do ušiju prije no što je shvatio da mu to neće pomoći; ionako ne čuje svojim ušima, jer je dio njegova tijela kojeg taj glas iritira duboko u njegovoj glavi, i njegove ga ruke ne mogu dosegnuti.

[Hej, ti usrana vrećo buha! Misliš da imam cijeli dan na raspolaganju? Dovući svoje ofucano dupe ovamo!]

Rosalie zacvili i skrene pogled s Ralphu na ono u što je prije gledala. Počne ustajati, ali se tad ponovno spusti na stražnje noge. Rubac oko njezina vrata podrhtavao je jače nego pri je i Ralph ugleda kako se oko njezine lijeve sapi počeo stvarati tamni polumjesec kad joj je popustio mjehur.

On pogleda na drugu stranu ulice i ondje ugleda Liječnika #3, kako stoji između praonice i vremešne stambene kuće pokraj nje. Liječnik #3 - u svojoj bijeloj kuti (jako prljavoj, primijeti Ralph, kao da je dugo nosi) i svojim patuljastim trapericama. Na glavi je još imao McGovernov slamnati šešir. Činilo se da šešir počiva na ušima tog stvorenja; bio je tako velik za njega da mu je gornji dio glave utonuo u njega. Jarosno se kesio psu i Ralph ugleda dvostruki red šiljastih bijelih zuba - zuba ljudoždera. U lijevoj je ruci držao nešto što je sličilo ili skalpelu ili sklopivoj britvi. Dio Ralphova mozga pokuša ga uvjeriti da je na oštrici vidio krv, ali je bio prilično siguran da je riječ samo o rđi.

Liječnik #3 gume prva dva prsta desne ruke u uglove usta i zaglušujuće zazviždi. Taj zvižduk probuši Ralphovu glavu poput bušilice. Rosalie ustukne i nakratko zatuli.

[Dovući se ovamo, Lutalico! Sad!]Rosalie ustane podvijena repa i počne se vući prema ulici. Cijelim je putem cviljela, a njezin je strah

toliko pogoršao njezino šepanje da je jedva posrtala; njezine sapi prijetile su da će je izdati pri svakom nevoljkom, klimavom koraku.

[''Hej!'']

Ralph shvati da je to on viknuo kad mu se plavi oblačić podigao ispred očiju. Bio je obrubljen paučinastim srebrnim crtama pa je izgledao poput snježne pahuljice.

Ćelavi patuljak naglo se okrene prema zvuku Ralphova povika, i pritom nagonski podigne oružje koje je držao u ruci. Njegovo iskeženo lice bilo je iznenađeno. Rosalie se zaustavi s prednjim šapama u jarku. Gledala je u Ralpha raširenim, zabrinutim smeđim očima.

[Što želiš, Kratki?]

U tom je glasu bilo gnjeva zbog ometanja, gnjeva zbog izazova ... ali se Ralphu učini da je tu bilo i drugih emocija. Strah? Rado bi u to povjerovao. Zbunjenost i iznenađenost bili su vjerojatniji. Što god taj stvor bio, nije bio naviknut da ga Ralphov soj vidi, a kamoli da mu se suprotstavi.

[ Što je, Kratkotrajni, maca ti je pojela jezik? Ili si već zaboravio Što si htio?][ ''Želim da ostaviš psa na miru!'']Ralph se čuo na dvostrukoj razini. Bio je prilično siguran da je progovorio naglas, ali je zvuk

njegova glasa bio dalek i jedva čujan, poput glazbe koja dopire iz privremeno odloženih slušalica walkmana. Netko tko bi stajao pokraj njega možda bi čuo što je rekao, ali je Ralph znao da bi mu njegove riječi zazvučale kao slab soptaj - kao riječi čovjeka koji je upravo dobio udarac u trbuh. No u glavi je glas odzvanjao kako već godinama nije - mlad, snažan i samouvjeren.

Čini se da ga je i Liječnik #3 tako čuo jer ustukne, ponovno podigne oružje (Ralph je sad bio skoro siguran da je to bio skalpel), kao u samoobrani. Tad se uspije pribrati. Siđe s pločnika i zagrabi prema rubu Harris Avenue pa stane na travnati pojas po kojem se kotrljalo lišće, između pločnika i ulice. Uhvati se za remen svojih traperica, zategne ga kroz ukaljanu kutu i mrko se upilji u Ralpha nekoliko trenutaka. Tad podigne zarđali skalpel u zrak i učini neugodno sugestivan pokret kao da nešto pili.

[ Vidiš me - pa što ? Ne guraj nos u ono što se tebe ne tiče, Kratkotrajni! Mješanac je moj!]Ćelavi se liječnik ponovno okrene prema skutrenom psu.[Dosta mi je zezancije s tobom, Lutalice! Dolazi ovamo! Sad!]Rosalie pogleda u Ralpha zaklinjućim, očajnim pogledom a tad počne prelaziti ulicu.Ne petljam se u dugotrajna posla, rekao mu je stari Dor kad mu je dao knjigu pjesama Stephena

Dobynsa. A rekao sam i tebi da to ne činiš.Da, rekao je, zaista, ali je Ralph osjećao da je sad prekasno. Čak i da nije, nije namjeravao prepustiti

Rosalie nemilom gnomu ispred praonice na drugoj strani ulice.Naravno, pod uvjetom da može nešto učiniti.[ ''Rosalie! Dođi ovamo, curo! Uz nogu! " ]Rosalie jednom zalaje i dokaska k Ralphu. Postavi se pokraj njegove desne noge pa sjedne, dašćući i

gledajući u njega. Evo još jednog izrazu koji je Ralph mogao lako čitati: jedna trećina olakšanje, dvije trećine zahvalnost.

Lice Liječnika #3 izobliči se od tako snažne mržnje da je izgledalo kao iz crtanog filma. [Kratki, pošalji je preko! Upozoravam te!]

[''Ne.''][Sjebat ću te, Kratki, sjebat ću te maksimalno. A sjebat ću ti i prijatelje. Shvaćaš li me? Shvaćaš - -]Ralph podigne ruku do visine ramena, dlana okrenutog prema svojoj glavi, kao za karate udarac. Tad

spusti ruku i začuđeno blene kad se čvrst plavi klin svjetlosti otkine s jagodica njegovih prstiju i presiječe preko ulice poput bačenog koplja. Liječnik #3 sagne se u posljednjem trenutku, rukom pridržavši McGovernov slamnati šešir da mu ne bi odletio. Plavi klin preleti nekoliko centimetara iznad te male, stisnute ruke i udari u izlog praonice.

Ondje se raširi poput neke nadnaravne tekućine i na trenutak se prašnjavo staklo pretvori u blještavo, čisto plavetnilo neba. Već idućeg trenutka izblijedi i Ralph ponovno ugleda žene u praonici, kako slažu rublje i trpaju ga u strojeve kao da se ništa nije dogodilo.

Ćelavi se patuljak uspravi, stisne ruke u Šake i priprijeti Ralphu. Tad strgne McGovernov šešir s glave, gurne obod u usta i odgrize komadić. Dok je izvodio tu čudnu istoznačnicu dječjeg histeričnog napada, sunce izbije vatrene iskre iz uški njegovih malih, lijepo oblikovanih ušiju. On ispljune grudicu bockave slame i tad ponovno nabije šešir na glavu.

[ Ta je kuja bila moja, Kratki! Namjeravao sam se poigrati s njom! Čini se da ću se umjesto toga morati poigrati s tobom, ha? S tobom i tvojim bezveznim prijateljima!]

[''Odlazi!'']

[Pizdolizac! Pojebao si se s majkom i polizao joj pičku!]

Ralph je znao gdje je već čuo te ljupke riječi: od Eda Deepneaua, kod zračne luke, u ljeto devedeset druge. Takvo se što ne zaboravlja i on osjeti smrtni strah. U što se to, zaboga, upleo?

5

Ralph ponovno podigne ruku do obraza, ali se nešto u njemu promijenilo. Mogao ju je spustiti tim pokretom kao da cijepa, ali je bio skoro siguran da ovog puta ne bi bilo nikakvog žarkoplavog letećeg klina.

Liječnik očito nije znao da mu se prijeti praznim oružjem. On ustukne i podigne ruku u kojoj je držao skalpel kao štit. Smiješno odgrizen šešir pao mu je preko očiju i na trenutak je izgledao kao inačica Jacka Rasparača iz neke kazališne melodrame ... onaj koji bi se svojim zločinima rješavao patoloških kompleksa izazvanih iznimno niskim rastom.

[Osvetit ću ti se zbog ovog, Kratki! Vidjet ćeš! Samo pričekaj! Nijedan Kratkotrajni neće mene preveslati/]

Ali je zasad malom ćelavom liječniku bilo dovoljno. Okrene se na peti i odjuri u korovom zaraslu ulicu između praonice i stambene zgrade. Njegova ukaljana, preduga kuta lepršala je za njim i zaplitala se oko njegovih nogavica. S njim se izgubi i dnevni sjaj. Taj proces Ralph osjeti osjetilima za koja dotad nije znao ni da postoje. Osjećao se potpuno budnim, pun snage i samo što nije puknuo od zanosnog uzbuđenja.

Bože, otjerao sam ga! Otjerao sam gada!Nije znao tko je stvorenje u bijeloj kuti, ali je znao da je Rosalie spasio od njega i da je to zasad

dovoljno. Možda će sutra ujutro, dok bude sjedio u naslonjaču i gledao pustu ulicu ispod svojih prozora, posumnjati u svoje duševno zdravlje ... ali je trenutačno bio lud od sreće.

''Vidjela si ga, zar ne, Rosalie? Vidjela si onog zlog malog - ''

Spusti pogled, ali Rosalie više nije sjedila uz njegove noge. Podigne pogled i ugleda je kako šepesajući zamiče u park, pognute glave, povlačeći desnu nogu ukočeno za sobom pri svakom bolnom koraku.

''Rosalie!'' vikne on. ''Hej, curo!'' I ne znajući zašto - osim da su upravo zajedno prošli kroz nešto izvanredno - Ralph krene za njom, najprije laganim kasom, pa trkom i naposljetku sprintom.

Nije dugo sprintao. U lijevoj slabini osjeti grč kao da se užarena metalna igla zabola ondje. Grč se brzo proširi preko lijeve polovice stijenke njegova prsnog koša. On se zaustavi kad je ušao u park na mjestu gdje su se ukrštavala dva puteljka, presavine se i rukama uhvati za noge malo iznad koljena. Znoj mu se slijevao u oči i štipao ga poput suza. Soptao je i pitao se je li to uobičajen grč kakvog bi osjetio u posljednjem krugu kad su na srednjoškolskom igralištu trčali na jednu milju ili tako počinje smrtonosni srčani napad.

Nakon trideset ili četrdeset sekundi bol počne slabiti. Možda je to ipak bio samo grč. No bio je to i dokaz u prilog McGovernove teorije, zar ne? Dopusti da ti nešto kažem, Ralph - u našim godinama, duševne su bolesti uobičajene! U našim godinama to je svakodnevna pojava! Ralph nije znao je li to istina ili nije, ali je znao da je godina u kojoj je ušao u državnu atletsku reprezentaciju bila pedeset godina

iza njega, i ovakvo sprintanje za Rosalie bilo je glupo a vjerojatno i vratolomno. Da mu je srce popustilo, ne bi bio prvi starac kojeg bi stigla kazna u obliku koronarne tromboze zato što se uzbudio i zaboravio da je samo jedanput u životu imao osamnaest godina.

Bolje sad skoro nestala i povratio je dah, ali se još nije mogao pouzdati u svoje noge, koje kao da bi se svakog trenutka bez najave mogle razglaviti u koljenima a on se rastepsti na puteljku pokrivenom šljunkom. Ralph podigne glavu, pogledom potraži najbližu klupu i ugleda nešto zbog čega zaboravi na pse lutalice, klecave noge, pa čak

i mogući srčani napad. Najbliža je klupa bila udaljena desetak metara na lijevom puteljku, na vrhu blage uzbrdice. Lois Chasse je sjedila na njoj u svom lijepom plavom jesenskom kaputu.

Ruke u rukavicama sklopila je u krilu i ridala kao da će joj prepući srce.

Dvanaesto poglavlje

1

''Što je, Lois?'' Ona podigne glavu i pogleda ga. Prvo što Ralphu padne na um bila je jedna uspomena: predstava na koju je odveo Carolyn u Penobscot Theater u Bangoru, prije osam ili devet godina. Neki likovi u toj predstavi bili su mrtvi i njihova se šminka sastojala od klaunovski bijele masne boje s tamnim krugovima oko očiju kako bi se dobio dojam golemih praznih duplji.

Njegova druga pomisao bila je puno jednostavnija: rakun.Ona je ili vidjela te misli na njegovu licu ili je shvatila kako izgleda, jer se okrenula, počela petljati

oko poklopca svoje torbice, a tad podigne ruke i zakloni njima svoje lice od njegova pogleda.

''Odlazi Ralph, molim te,'' reče ona promuklim, prigušenim glasom. ''Danas se ne osjećam najbolje.''U normalnim okolnostima, Ralph bi učinio što ga je zamolila, žurno bi se udaljio ne okrenuvši se,

osjetivši pritom samo nejasan stid što ju je vidio sa razmazanom šminkom i bespomoćnu. Ali to nisu bile normalne okolnosti i Ralph odluči da neće otići - barem ne još. Još je zadržao nešto od one čudne lakoće, i još je osjećao blizinu onog drugog svijeta, drugog Derryja. A bilo je tu još nečeg, nečeg silno jednostavnog i prirodnog. Mrzio je gledati Lois, čiju veselu narav nikad nije dovodio u pitanje, da sjedi sama i roni suze.

''Što je, Lois?''

''Ne osjećam se dobro!'' vikne onu. "Zar me ne možeš ostaviti na miru?''Lois zabije lice u svoje ruke u rukavicama. Leđa su joj se tresla, rukavi njezina plavog kaputa

podrhtavali i Ralpha to podsjeti na Rosalie kad joj je ćelavi liječnik dovikivao da dovuče dupe na drugu stranu ulice: jadna, nasmrt prestrašena.

Ralph sjedne na klupu pokraj Lois, zagrli je i privuče k sebi. Ona se naslonila, ali ukočeno ... kao da joj je tijelo puno žica.

''Ne gledaj me!'' zavapi ona istim bjesomučnim glasom. ''Da se nisi usudio! Šminka mi se razmazala! Našminkala sam se u čast sina i snahe ... došli su na doručak... trebali smo provesti jutro ... ''Lijepo ćemo se zabaviti, mama'', rekao je Harold... ali razlog zbog kojeg su došli... stvarni razlog - ''

Priopćenje se prekine zbog svježe provale suza. Ralph pročeprka po stražnjem džepu, izvadi izgužvan, ali čist rupčić i stavi ga na Loisine ruke. Ona ga uzme ne pogledavši ga.

''Hajde,'' reče on. ''Malo se očisti ako želiš, iako ne izgledaš loše, Lois, poštenja mi.''Samo malo rakunski, pomisli on. Počne se smješkati, ali mu smiješak zgasne na licu. Sjeti se onog

dana u rujnu kad je krenuo u Rite Aid pregledati lijekove protiv nesanice u slobodnoj prodaji i kad je sreo Billa i Lois kako stoje kod parka i razgovaraju o demonstracijama i bacanju lutaka koje je Ed organizirao ispred WomanCarea. Tog je dana bila očito uznemirena - Ralph se prisjeti kako je pomislio da unatoč uzbuđenju i zabrinutosti izgleda umorno - ali skoro i lijepa: njezino obilno poprsje se nadimalo, oči sijevale, obrazi zažarili kao u zdrave seljačke cure. Ta skoro neodoljiva ljepota danas je bila tek spomen; u razmazanoj maškari Lois Chasse je izgledala kao žaloban ostarjeli klaun i Ralpha presiječe srdžba za ono ili onoga koji je uzrokovao tu promjenu.

''Izgledam užasno!'' reče Lois i svojski uposli Ralphov rupčić. ''Pravo strašilo!''''Ne, gospo. Samo malo razmazano.''

Lois se na posljetku okrene prema njemu. Nije joj to bilo lako, s obzirom da su joj se ruž i maškara uglavnom preselili na Ralphov rupčić. ''Koliko loše?'' dahne ona. ''Istinu govori, Ralphe Robertse, ili ćeš ostati razrok.''

On se nagne i poljubi je u mokri obraz. ''Samo ljupko, Lois. Nebeski ćeš izgledati neki drugi dan.''

Ona mu se nesigurno nasmiješi. Kad je podigla glavu, dvije svježe suze preliju joj se preko ruba očiju. Ralph uzme zgužvanu maramicu od nje i nježno ih obriše.

''Tako mi je drago da si naišao ti, a ne Bili,'' reče mu ona. ''Umrla bih od stida da me Bili zatekao kako plačem na javnom mjestu.''

Ralph se osvrne. Ugleda Rosalie, živu i zdravu u podnožju brežuljka - ležala je između dva Portosana koji su ondje stajali, njušku je položila na šapu - ali je inače ovaj dio parka bio prazan. ''Mislim da smo sami, barem zasad,'' reče on.

''Bogu budi hvala za male usluge.'' Lois ponovno uzme njegov rupčić i počne popravljati šminku, ovog puta puno žustrije. ''Kad već govorimo o Billu, svratila sam u Red Apple na putu ovamo - to je bilo prije no što sam se sažalila na sebe i počela emuljiti - i Sue mije rekla da ste se vas dvojica maloprije gadno posvađali. Da ste vikali i tako to, u vrtu ispred kuće.'' ''Ma nije to bilo tako strašno,'' reče Ralph i nasmiješi se. Bilo mu je neugodno.

''Smijem li biti radoznala i upitati zbog čega?''''Šaha,'' reče Ralph. To mu je prvo palo na um. ''Zbog turnira kod trećeg uzletišta koji svake godine

organizira Faye Chapin. Nije to bilo ništa ozbiljno. Znaš kako to ide - ponekad ljudi ustanu na lijevu nogu i iskoriste prvi povod.''

''Daje barem to i moj slučaj,'' reče Lois. Otvori torbicu, ovog puta bez problema i izvadi pudrijeru. Tad uzdahne i gume je natrag u torbicu ne otvorivši je. ''Ne mogu. Znam da sum djetinjasta, ali ne mogu.''

Ralph sune rukom u njezinu torbicu prije no što ju je uspjela zatvoriti, izvadi pudrijeru, otvori je i postavi zrcalo ispred njezina lica. ''Vidiš? Nije tako strašno, zar ne?''

Ona okrene lice u stranu poput vampira koji okreće lice od raspela. ''Uh,'' reče ona.''Makni to.''

''Ako mi obećaš da ćeš mi reći što se dogodilo.''

''Sve ću ti obećati, samo ga makni.''

On ga makne. Neko vrijeme Lois ne reče ništa, nego je sjedila i gledala u svoje ruke koje su se nemirno igrale kopčom njezine torbice. Upravo se spremao podsjetiti je na obećanje kad ga ona pogleda jadno i prkosno.

''Nisi ti jedini koji se ne može pošteno naspavati, Ralph.''

''O čemu to - ''

''Nesanici! '' prasne ona. ''Liježem na počinak otprilike u isto vrijeme kao i inače, ali ne prespavam noć. Još i gore. Čini se da se svakog jutra budim sve ranije.''

Ralph se pokuša sjetiti je li pričao Lois o tom aspektu vlastitog problema. Činilo mu se da nije.

''Zašto me gledaš tako iznenađeno?'' upita Lois. ''Nisi valjda mislio da si ti jedina osoba na svijetu koja je provela besanu noć, ha?''

''Naravno da nisam!'' odgovori Ralph pomalo uvrijeđeno ... ali zar se nije često osjećao kao daje on jedina osoba na svijetu koja ima takvu vrstu besanih noći? I koja bespomoćno promatra dok se od

njegova sna otkida minuta po minuta, četvrt sata po četvrt sata? Bilo je to poput nakaradne inačice kineskog mučenja vodom.

''Kad je kod tebe počelo?'' upita on.''Mjesec ili dva prije Carolynine smrti.''''Koliko spavaš?''''Jedva sat vremena na noć od početka listopada.'' Glas joj je bio smiren, ali je Ralph začuo drhtaj

koji je možda bio znak prikrivene panike. ''Kako se stvari razvijaju, prestat ću spavati do Božića, a ako se to zaista dogodi, ne znam kako ću to preživjeti. I sad jedva preživljavam."

Ralph se pokušavao dosjetiti što bi rekao, pa upita prvo pitanje kojeg se sjetio: ''Kako to da nikad nisam vidio svjetlo u tvojoj kući?''

''Vjerojatno zbog istog razloga zbog kojeg ja rijetko vidim svjetlo u tvojoj,'' reče ona. ''Živim u istoj kući trideset pet godina i ne moram paliti svjetla da bih se po njoj kretala. A i volim zadržati svoje probleme za sebe. Počneš li redovito paliti svjetlo u dva sata ujutro, prije ili poslije netko će to vidjeti. Pročut će se, a tad će radoznalci početi postavljati pitanja. Ne volim da me radoznalci zapitkuju, a nisam ni od onih ljudi koji smatraju da moraju objaviti u novinama svaki put kad imaju tvrdu stolicu.''

Ralph prasne u smijeh. Lois ga na trenutak pogleda začuđeno, pa mu se i ona pridruži.Ruku je još držao prebačenu preko njezina ramena (ili se nesvjesno ondje ponovno našla nakon što

ju je povukao? Ralph nije znao, a i bilo mu je svejedno) i on je čvrsto zagrli. Ovog se puta ona privine uz njega; one krute žice nestale su iz njezina tijela. Ralphu je bilo drago.

''Ne smiješ se meni, ha Ralph?''

''Ne. Ne pada mi na pamet.''Ona kimne glavom, još nasmiješena. ''Dobro. Nisi nikad vidio ni kako se muvam po dnevnoj sobi,

ha?''

''Ne.''''To je zato što ispred moje kuće nema ulične svjetiljke. Ali ispred tvoje ima. Puno sam te puta vidjela

u tom odrpanom naslonjaču, kako sjediš i gledaš kroz prozor i piješ čaj.''Uvijek sam pretpostavljao da sam jedini, pomisli on a tad mu padne na um pitanje - i smiješno i

neugodno. Koliko ga je puta vidjela kako sjedi i kopa nos? Ili se češka po preponama?

Ili je pročitala njegove misli ili je zaključila po rumenilu na njegovim obrazima, Lois reče: ''Nisam mogla raspoznati nešto više od obrisa, a uvijek si bio u kućnom ogrtaču, pristojno odjeven. I zato ne moraš brinuti o tome. A nadam se i da znaš da bih okrenula glavu da si počeo činiti nešto što ne bi želio da ljudi vide da činiš. Nisu me odgojili u štali.''

On se nasmiješi i potapše je po ruci. ''Znam ja to, Lois. Samo ... znaš, iznenadio sam se kad sam čuo da je netko promatrao mene dok sam ja sjedio i promatrao što se događa na ulici.''

Onu ga pogleda i zagonetno se nasmiješi kao da želi reći: Ne brini Ralph - ti si mi bio tek dio scenografije.

On se nakratko zamisli nad tim osmijehom, pa se s mukom vrati početnoj temi. ''Dakle, što se dogodilo, Lois? Zašto si sjedila ovdje i plakala? Nedostatak sna? Ako je to bio razlog, imaš moje puno razumijevanje. To zaista nije pravedno, zar ne?''

Njezin se osmijeh raspline. Njezine ruke u rukavicama ponovno se sklope na njezinu krilu i ona se smrknuto zagleda u njih. ''Ima stvari gorih od nesanice. Izdajstvo, primjerice.

Osobito kad su ljudi koji te iznevjere ljudi koje voliš.''

2

Ona utihne. Ralph je nije požurivao. Gledao je Rosalie u podnožju uzvisine, a ona kao da je gledala u njega. Ili u njih oboje.

''Jesi li znao da imamo i istog liječnika i istu boljeticu, Ralph?''''I ti ideš Litchfieldu?''''Nekad. Carolyn mi gaje preporučila. Ali više nikad neću otići k njemu. On i ja smo završili.''

Njezina se gornja usnica povuče i otkrije zube. ''Prevarantska hulja!''

''Što se dogodilo?''''Trpjela sam veći dio godine, čekajući da se stanje samo od sebe popravi - da priroda učini svoje,

kako kažu. Nije da nisam pokušavala pomoći prirodi. Vjerojatno smo iskušali puno istih stvari.''

''Saće?'' Ralph upita i ponovno se nasmiješi. Nije se mogao suzdržati. Kako je ovo čudan dan, pomisli on. Kako beskrajno čudan dan ... a još nije ni jedan sat poslije podne.

''Saće? Što je s njim? Pomaže li to?''''Ne,'' reče Ralph i nasmiješi se od uha do uha ''ne pomaže, ali ima predivan okus.''Ona se nasmije i stisne njegovu lijevu ruku bez rukavice svojim rukama u rukavicama. Ralph uzvrati

stisak.

''Nikad nisi otišao doktoru Litchfieldu zbog toga, zar ne Ralph?''''Ne. Jednom sam dogovorio pregled, ali sam otkazao.''''Jesi li otkazao zato što nisi imao povjerenja u njega? Jer si smatrao da je zakasnio na vlak s

Carolyn?''

Ralph je iznenađeno pogleda.

''Nema veze,'' reče Lois. ''Nisam imala pravo pitati.''''Ne, u redu je. Samo sam iznenađen da to čujem od nekog drugog. To da je on... znaš ... da je možda

postavio krivu dijagnozu.''

''Ha!'' Loisine lijepe oči sijevnu. ''To smo svi pomislili! Bili je govorio kako ne može vjerovati da tog nesposobnog dripca nisi dovukao na okružni sud dan nakon Carolynina ukopa. Naravno, u to sam doba bila s druge strane ograde i divljački branila Litchfielda. Jesi li ikad pomislio da ga tužiš?''

''Nisam. Sedamdeset mi je godina i ne želim potrošiti preostalo vrijeme tužeći liječnika zbog nemara. Osim toga - bi li to vratilo Carolyn?''

Ona odmahne glavom.Ralph reče, ''To što se dogodilo Carolyn bio je razlog da se nisam obratio njemu. Barem tako mislim.

Nisam mu mogao vjerovati i točka, a možda... ne znam...''Ne, zapravo nije znao i to je bilo najgore u svemu tome. Jedino je bio siguran da je odgodio pregled

kod doktora Litchfielda kao što je odgodio i pregled kod Jamesa Roya Honga, poznatog u određenim krugovima kao iglobodac. Taj je pregled bio utisnut u savjet jednog devedesetdvogodišnjeg ili devedesettrogodišnjeg starca koji se vjerojatno više ne sjeća ni svog drugog imena. Misli mu skrenu na knjigu koju mu je dao stari Dor i pjesmu iz koje mu je stari Dor citirao - ''Hajka'', tako se zvala, i nije izlazila Ralphu iz glave ... posebice dio u kojem pjesnik govori o stvarima koje ostavlja za sobom: nepročitane knjige, neispričane šale, izlete nikad poduzete.

''Ralph? Slušaš li me?''''Aha, samo sam razmišljao o Litchlieldu i pitao se zašto sam otkazao taj pregled.''

Ona ga potapše po ruci. ''Budi sretan što jesi. Ja svoj nisam.''"Ispričaj mi.''

Lois slegne ramenima. ''Kad mi se stanje jako pogoršalo i postalo nesnošljivo, otišla sam k njemu i sve mu ispričala. Mislila sam da će mi dati recept za tablete protiv nesanice, ali je rekao da ne može čak ni toliko učiniti - ponekad mi preskače srce i te bi tablete mogle pogoršati moje stanje.''

''Kad si bila kod njega?''

''Početkom prošlog tjedna. A tad me jučer nazvao moj sin Harold kao grom iz vedra neba i rekao da me on i Janet žele počastiti doručkom. Gluposti, rekoh. Još se snalazim u kuhinji. Kad već prevaljujete toliki put zbog mene, iz Bangora, rekoh, ja ću vam pripremiti finu papicu, i nema pogovora. A tad, ako me želite izvesti - mislila sam pritom na trgovačko središte, jer jako volim ondje ići - bit će mi drago. Tako sam rekla.''

Ona pogleda u Ralpha smiješeći se gorko i bijesno.

''Nije mi palo na um upitati se zašto me oboje dolaze posjetiti radnim danom, zaposleni su - a sigurno i obožavaju svoj posao jer ni o čemu drugom skoro da i ne pričaju. Samo sam pomislila kako je to lijepo od njih... kako pažljivo... i potrudila sam se dotjerati i učiniti sve kako valja da Janet ne bi posumnjala da imam problema. Mislim da me to najviše uzrujalo. Glupa stara Lois. ''Naša Lois'', kako kaže

Bili... nemoj se čuditi, Ralph! Naravno da znam za to; zar si mislio da sam jučer pala s Marsa? A u pravu je. I jesam budalasta, ali to ne znači da me ne boli kao i sve druge kad me ljudi iskoriste ...'' Ponovno je počela plakati.

''Naravno,'' reče Ralph i pogladi je po ruci.

''Smijao bi se da si me vidio,'' reče ona, ''kako pečem kolače u četiri sata ujutro i režem šampinjone za talijanski omlet u četiri i petnaest i kako se počinjem šminkati u pola pet samo da bih bila sigurna, potpuno sigurna da Jan neće početi s onim svojim ''Majko Lois, sigurni ste da vam je dobro?''. Mrzim kad počne srati s tim. A znaš li što, Ralph? Cijelo je vrijeme znala što nije u redu sa mnom. Oboje su znali. Ja sam ispala smiješna.''

Ralph je mislio da je pomnjivo sluša, ali je očito ispao negdje u zavoju. ''Znali su? Kako?''''Jer im je Litchjleld rekao!'' vikne ona. Lice joj se ponovno Iskrivi, ali na njemu Ralph ovog puta ne

ugleda žalost ili bol nego stravičan žalostan gnjev. ''Taj brbljavi gad nazvao je mog sina i SVE MU ISPRIČAO!''

Ralph je zanijemio od iznenađenja.''Lois, oni to ne smiju,'' reče kad mu se naposljetku vratila moć govora. ''Odnos između liječnika i

pacijenta je . .. povlašten. Tvoj bi lin morao to znati, jer je odvjetnik, a to vrijedi i za njih. Liječnici ne mogu nikome reći što im kažu pacijenti osim kad je pacijent - ''

''Isuse,'' reče Lois i zakoluta očima. ''Isuse Kriste u invalidskim kolicima! U kojem ti svijetu živiš, Ralph? Tipovi kao Litchfield čine ono što oni smatraju da je u redu. Mislim da sam to uvijek znala, pa sam ispala dvostruko glupa što sam mu se uopće obratila. Carl Litchfield je umišljen, ohol čovjek kojemu je više stalo do toga kako izgleda u naramenicama i košulji poznatog kreatora nego do njegovih pacijenata.''

''To je užasno zajedljivo.''''I stravično istinito, to je ono najžalosnije. Znaš li što? Ima trideset pet ili trideset šest godina i

umislio si je da će kad navrši četrdesetu ... stati. Ostati četrdesetogodišnjak koliko poželi. Umislio si je da

ljudi postanu stari kad navrše šezdesetu, a da i najbolji primjerci uglavnom posenile do šezdeset osme, a kad navrše osamdesetu, obitelj bi im učinila milost da ih preda doktoru Kevorkianu. Djeca nemaju pravo na tajnost podataka pred roditeljima, a prema Litchfieldovu mišljenju, stari dripci poput nas nemaju pravo na tajnost podataka pred djecom. To ne bi bilo u našem interesu.

''Ono što je Carl Litchfield učinio čim sam ja izašla iz njegove ordinacije bilo je da nazove Harolda u Bangor. Rekuo je da ne spavam, da patim od potištenosti i da imam probleme s osjetilima koji su popratna pojava kod preuranjenog smanjen ja kognitivnih sposobnosti. A tad je rekao: ''Morate znati da vaša majka stari, gospodine Chasse i da sam na vašem mjestu, ozbiljno bih razmislio o njezinu položaju u Derryju,''''

''Nije valjda!'' vikne Ralph, zgranut i užasnut. ''Hoću reći... zaista je to rekao?''Lois je turobno kimala glavom. ''Rekao je to Haroldu, a Harold je to rekao meni, a ja sad govorim

tebi. Kakva sam ja glupača, nisam čak ni znala što znači ''preuranjeno smanjenje kognitivnih sposobnosti'', a ni jedan ni drugi mi nisu željeli reći. Pogledala sam u rječnik što znači riječ ''kognitivan'' i znaš li što znači?''

''Spoznajni,'' reče Ralph. ''Kognicija je spoznaja.''

''Tako je. Moj je liječnik nazvao mog sina da mu kaže da postajem senilna!'' Lois se ljutito nasmije i posluži se Ralphovim rupčićem da obriše nove suze s obraza.

''Ne mogu povjerovati,'' reče Ralph, ali je mogao. Nakon Carolynine smrti shvatio je da naïveté s kojom je promatrao svijet do otprilike osamnaeste godine nije potpuno nestala kad je prešao prag između djetinjstva i muževne dobi; ta posebna prostodušnost kao da se vratila kad je prekoračio prag između muževnog doba i starijeg muževnog doba. Stvari bi ga iznenađivale... samo što je iznenađenje preblaga riječ. Neke bi ga oborile s nogu.

Bočice ispod ''Mosta poljubaca'', na primjer. Jednog dana u srpnju prošetao se sve do Bassey parka i sjeo ispod mosta počinuti od poslijepodnevnog sunca. Tek što se raskomotio, primijeti hrpu slomljenog stakla u korovu pokraj rječice koja je curila ispod mosta. Razmaknuo je visoku travu slomljenom granom i našao šest ili osam bočica. Na dnu jedne bio je bijeli stvrdnuti talog. Ralph je podigne i dok ju je radoznalo okretao pred očima, shvati da gleda u ostatke crack-party. Ispustio je bočicu kao da je užarena. Još se sjećao zapanjenosti koju je osjetio, neuspješnog pokušaja da uvjeri samog sebe da je šašav, da to ne može biti, ne u ovoj zabiti, četiri stotine kilometara udaljenoj od Bostona. Naravno, sablaznio se taj iznova rođeni naivac u njemu, dio njega koji kao da je bio uvjeren (ili je vjerovao dok nije otkrio te bočice ispod ''Mosta poljubaca'') da su televizijske reportaže o kokainskoj epidemiji izmišljene, nestvarne poput televizijskih kriminalističkih filmova ili filmova JeanClaude Van Dammea.

Sad osjeti sličan šok.''Harold je rekao da me žele 'prebaciti u Bangor'' i pokazati mi jedno mjesto,'' govorila je Lois. ''Više

me ne vozi, sad me prebacuje. Kao da sam poslić koji mora obaviti. Imali su puno brošura i kad je Harold kimnuo Janet glavom, ona ih je tako brzo rasprostrla - ''

''Hej, polako. Kakvo mjesto? Kakve brošure?''''Oprosti mi, trčim pred rudo, zar ne? Mjesto u Bangoru koje se zove Riverview Estates.''Ralph je znao to ime; zapravo je i on dobio jednu njihovu brošuru. Jedna od masovnih pošiljaka,

namijenjena ljudima od šezdeset pet godina naviše. On i McGovern smijali su se tome ... ali je taj smijeh bio začinjen nelagodom - kao kad djeca zvižde dok prolaze pokraj groblja.

''Lois, to je starački dom, zar ne?''''Ne, gospodine!'' reče ona i prostodušno raširi oči. ''To sam ja rekla, ali su me Harold i Janet

ispravili. Ne Ralph, Riverview Estates je luksuzan stambeni prostor namijenjen druželjubivim starijim građanima! Kad je Harold to rekao ja sam rekla, ''Ma nemoj? E pa reći ću vam nešto - možete staviti

voćnu pitu iz McDonaldsa na srebrni pladanj i nazvati je francuskom pogačicom, ali što se mene tiče to je ipak voćna pita iz McDonaldsa.

''Kad sam to rekla, Harold se zapjenio i pocrvenio u licu, ali mi se Jan samo slatko nasmiješila, osmijehom koji rezervira za posebne prilike jer zna da me izluđuje. Ona reče, ''Majko Lois, a da ipak pogledamo te brošure? Učinit ćete to, zar ne, sad kad smo uzeli slobodne dane i prešli toliki put da vas vidimo? ''

''Kao da je Derry u srcu Afrike,'' promrmlja Ralph.

Lois ga uhvati za ruku i reče nešto što ga nasmije. ''O, za nju jest! ''''Je li to bilo prije ili nakon što si otkrila da se Litchfield izbrbljao?'' upita Ralph. Namjerno je

upotrijebio istu riječ kao i Lois, činilo se da odgovara ovoj situaciji bolje od neke profinjenije riječi. ''Prekršio je pravilo povjerljivosti'' bilo je odveć dostojanstveno za tu podvalu. Litchfield se izbrbljao, i to je to.

''Prije. Mislila sam, zašto ne bih pogledala brošure, ipak su prevalili šezdeset pet kilometara i neće mi zbog toga pasti kruna s glave. I tako sam ja gledala brošure dok su oni jeli hranu koju sam im pripravila - na tanjuru nije ostalo ništa za oprati, da znaš - i pili kavu.

''Taj Riverview je divno mjesto. Njihovo medicinsko osoblje dežura dvadeset četiri sata dnevno, a imaš i vlastitu kuhinju. Kad se useliš, pregledaju te od glave do pete i zaključe što možeš jesti. Postoji crvena dijeta, plava dijeta, zelena dijeta i žuta dijeta. Ima još nekoliko boja. Ne mogu se sjetiti koje, ali znam da je žuta za šećeraše, a plava za debeljuce.''

Ralph si zamisli kako bi bilo jesti tri znanstveno uravnotežena obroka na dan do kraja života - ne bi više bilo pizza s kobasicama iz Gambinove pizzerije, ne bi bilo kupljenih sendviča i chiliburgera iz Miltova meksičkog restorana. Ta mu se misao učini skoro nepodnošljivo turobnom.

''A imaju,'' živahno će Lois, ''i sustav pneumatskih cijevi putem kojih se dnevna doza lijekova isporučuje ravno u tvoju kuhinju. Zar to nije divna zamisao, Ralph?''

''Vjerojatno,'' reče on.

''O, da. Predivan je taj val budućnosti. Tu je i računalo koje sve nadgleda i kladim se da se njemu nikad ne događa smanjenje kognitivnih sposobnosti. Imaju i poseban autobus koji dvaput tjedno vozi stanovnike Riverviewa do mjesta poznatih po prirodnim ili povijesnim znamenitostima a vodi ih i u šoping. Mora se ići autobusom, jer stanovnici Riverviewa ne smiju imati osobne automobile.''

''Dobra zamisao,'' reče on i lagano joj stisne ruku. ''Što je nekoliko pijanaca subotnje večeri u usporedbi s nekim starim senilcem sporadične kognicije za volanom jureće Buickove limuzine?'' Nije se nasmiješila kao što se on nadao. ''Od slika u toj brošuri okrenulo mi se u želucu. Starice igraju kanastu. Starci bacaju potkove. Oba spola zajedno u velikoj borovinom obloženoj prostoriji koju nazivaju River Hali, plešu kadrilu. Iako je ime lijepo, što kažeš? River Hall?''

''Prilično.''

''Zvuči kao prostorija iz začaranog dvorca. Ali sam posjetila mnoge stare prijatelje u Strawberry Fields - to je starački dom u Skowhagenu - i sve su sobe za rekreaciju u staračkim domovima jednake. Bez obzira na to kako je lijepo nazovu, ipak je u njoj ormarić s raznim igrama i slagalicama u kojima nedostaje pet ili šest komada, a televizija je uvijek uključena na kanal na kojem se prikazuje nešto nalik serijalu Family Feud a nikad filmovi u kojima zgodni mladi ljudi skidaju odjeću i valjaju se na podu ispred kamina. Te prostorije uvijek mirišu na paštetu... i mokraću... i jeftine vodene bojice u dugim limenim kutijama... i očaj.''

Lois ga pogleda svojim tamnim očima.

''Ralph, tek mi je šezdeset osam godina. Znam da brojka šezdeset osam doktoru zvanom ''Vrelo mladosti'' ne zvuči kao samo, ali meni zvuči, jer je moja majka umrla prošle godine u dobi od devedeset dvije godine, a tata je doživio osamdeset šest. U mojoj Obitelji umrijeti u osamdesetoj znači umrijeti mlad ... a kad bih morala provesti dvanaest godina u zgradi u kojoj večeru objavljuju preko zvučnika, poludjela bih.''

''I ja.''

''No pogledala sam. Željela sam biti uljudna. Kad sam završila, uredno sam ih složila i vratila ih Jan. Rekla sam da su jako zanimljive i zahvalila joj. Ona je kimnula glavom i vratila ih u torbicu. Mislila sam da je to sve i sretan vam put, ali tad Harold reče, ''Obuci kaput, mama.''

''Na trenutak sam se tako prestrašila da nisam mogla disati. Pomislila sam da su me već prijavili! Pomislila sam da će, pristanem li poći s njima, Harold otvoriti vrata, a da će ispred njih stajati dvojica ili trojica muškaraca u bijelim kutama i da će se jedan od njih nasmiješiti i reći, ''Ništa ne brinite, gospođo Chasse, kad vam pošaljemo prvi pregršt tableta ravno u vašu kuhinju, nikad nećete poželjeti živjeti negdje drugdje''.

''Ne želim obući kaput'', rekoh Haroldu. Pokušala sam to reći glasom kojim sam mu se obraćala kad je imao deset godina i ostavljao blatne tragove po kuhinji, ali mi je srce tuklo tako brzo da sam njegovo tupkanje čula u glasu. ''Predomislila sam se u vezi s izlaskom.

Zaboravila sam koliko toga moram danas obaviti.'' A tad se Jan nasmijala, što mi je išlo na živce još više od njezina šećernog smiješka i reče: ''Majko Lois, što je tako važno da ne možete poći u Bangor s nama nakon što smo mi uzeli slobodne dane da bismo došli u Derry vidjeti vas?''

''Od te mi se žene uvijek digne kosa na glavi, a vjerojatno i njoj od mene. Sigurno je tako jer u životu još nisam srela ženu koja bi se toliko smješkala drugoj ženi, a da je ne mrzi iz dna duše. Dakle, rekoh joj da za početak moram oprati kuhinjski pod. ''Pogledajte ga'', rekoh. ''Prljav ko vrag.

''''Ha!'', reče Harold. ''Ne mogu vjerovati da ćeš nas otpraviti praznih ruku nakon što smo prošli toliki put, mama.''

''Ne idem u taj dom bez obzira na udaljenost koju ste prešli'', odvratih ja, ''pa si zato tu ideju izbijte iz glave. Živim u Derryju trideset pet godina, pola života. Ovdje su mi svi prijatelji i ne mičem se.''

''Pogledali su se kao što se roditelji gledaju kad imaju dijete koje je prestalo biti cukreno i postalo živi vrag. Janet me potapše po ramenu i reče. ''Nemojte se uzrujavati, majko Lois, želimo samo da pođete s nama i pogledate. '' Kao da je ponovno riječ o brošurama i da samo moram biti uljudna. No, kad je rekla da ću samo pogledati, malo sam se smirila. Pa ne mogu me prisiliti da ondje živim, a ne mogu ni sami snositi sve troškove. Oni računaju da će se moći razbacivati novcem gospodina Chassea - njegovom mirovinom i osigurninom od željeznice koju sam dobila jer je umro na poslu.

''Pokazalo se da su već dogovorili sastanak za jedanaest sati da mi neki čovjek pokaže dom i održi reklamni govor. Prestala sam se bojati kad sam povezala sve konce u glavi, ali me povrijedio bahat način na koji su se odnosili prema meni i jedilo to kako je svaka druga Janetina riječ bila slobodni dani ovo, slobodni dani ono. Bilo je prilično očito da je znala puno bolje načine na koje bi mogla provesti dan nego u posjetu staroj krmači od svekrve u Derryju.

''Prestanite se uzbuđivati i pođite, majko'', reče ona nakon još malo natezanja, kao da se meni ta zamisao toliko svidjela da se ne mogu odlučiti ni koji ću šešir staviti. ''Uskočite u kaput. Pomoći ću vam oprati posuđe kad se vratimo.''

''Niste me čuli'', rekoh ja. ''Nikamo ja ne idem. Zašto potratiti tako lijep dan na obilazak doma u kojem nikad neću živjeti? A otkuda vam pravo da dolazite ovdje i da me nasilu izvlačite iz kuće? Zašto

jedno od vas nije nazvalo i reklo: ''Mama, imamo ideju, želiš li je čuti?'' Zar ne biste tako postupili sa svojim prijateljima?''

''A kad sam to rekla, oni su ponovno izmijenili poglede...''Lois uzdahne, obriše oči posljednji put i vrati Ralphu rupčić, vlažniji, ali inače u dobrom stanju.''Znala sam po tom pogledu da još nismo stigli do dna. Uglavnom zbog toga kako je Harold izgledao

- kao kad bi ugrabio šaku čokoladnih bombona iz vrećice u ostavi. A Janet... ona mu uzvrati pogledom koji najviše mrzim. Ja ga zovem ''rovokopač''. A tad ga upita hoće li mi on reći što je rekao liječnik ili će to ona učiniti.

''Na kraju su to oboje učinili, a kad su završili bila sam tako ljuta i uplašena da mi je došlo da si počupam kosu iz korijena. Ono preko čega nikako nisam mogla prijeći, bez obzira na to koliko sam pokušavala, bila je pomisao da je Carl Litchfield ispričao I laroldu sve što sam ja smatrala osobnim. Nazvao ga i ispričao mu, kao da u tome nema ništa loše.

''''Znači, ti misliš da sam senilna?'', upitam Haroldu. ''Je li tako? Ti i Jan mislite da mi se smekšao mozak u dubokoj starosti od šezdeset osam godina?''

''Harold je pocrvenio u licu i počeo premotati nožicama ispod stolca i mrmljati nešto sebi u bradu. Nešto o tome kuko ne misli tako, ali da mora paziti na moju sigurnost, kao Sto sum ja uvijek pazila na njegovu dok je odrastao. Kroz to vrijeme Junet je sjedila kod kuhinjskog elementa, grickala kolač i gledala ga pogledom zbog kojeg sam je mogla ubiti - kao da ga smatra žoharom koji je naučio govoriti kao odvjetnik. Ona tad ustane i upita može li se 'poslužiti nusprostorijom. Rekoh joj da smije i uspijem se suzdržati reći joj kako bi mi laknulo kad bi izašla iz te prostorije za dvije minute.

''Hvala, majko Lois'', reče ona. ''Neću dugo. Harry i ja žurimo. Ako smatraš da ne možeš poći s nama i pojaviti se na zakazanom sastanku, tu se nema više što reći.'''' ''Kako je mila,'' reče Ralph.

''Meni je tu pukao film. ''Ja dolazim na zakazane sastanke, Janet Chasse'', rekoh, ''ali samo one koje sama zakazujem. Ne dajem ni pišljiva boba za one koje drugi ljudi zakazuju za mene. ''

''Ona podigne ruke u zrak kao da sam ja najnerazboritija žena koja je ikad kročila licem zemlje i ostavi me s Haroldom. On me gledao tim svojim smeđim očima, kao da je očekivao da mu se ispričam. I skoro sam pomislila da bih mu se trebala ispričati, ako ni zbog čega a ono zato da skine taj izraz koker španijela s lica, ali nisam. Nisam željela. Pogledala sam ga u oči i nakon nekog vremena više to nije mogao izdržati pa mi reče da se moram prestati ljutiti. Rekao je da se zabrinuo za mene, jer živim potpuno sama i da samo pokušava biti dobar sin a Janet samo pokušava biti dobra kći.

''To shvaćam'', rekoh, ''ali ti trebaš znati da raditi nekome iza leđa nije način da se izrazi ljubav i briga. '' On se tad ukoči i reče da on i Jan ne rade nikome iza leđa. Na trenutak je pogledao prema kupaonici kad je to rekao i bilo mi je jasno da zapravo želi reći kako Ja« ne smatra da oni rade nekome iza leđa. Tad mi reče da nije bilo onako kako sam ja pomislila - da je Litchfield nazvao njega, a ne obratno.

''U redu'', odgovorili, ''ali što te spriječilo da spustiš slušalicu kad si shvatio o čemu želi razgovarati? To nije bilo u redu, Harry. Što te zaboga spopalo?''

''Usplahirio se - mislim da se čak počeo ispričavati - kad se vratila Jan i onda je znaš već što počelo letjeti na sve strane. Upitala me gdje su moje dijamantne naušnice, one koje su mi darovali za Božić. Bila je to tako nagla promjena teme da sam isprva samo zamuckivala i vjerojatno sam izgledala kao da zaista postajem senilna. Ali sam naposljetku uspjela reći da su u porculanskoj posudici na komodi u spavaćoj sobi, kao i uvijek. Imam kutiju za nakit, ali te dijamantne naušnice i dva-tri bolja komada nakita ne držim ondje jer su tako lijepi da me veseli gledati ih. Usto, to su samo hrpice dijamantnih krhotina - nitko neće zbog njih provaliti u kuću i ukrasti ih. Isto vrijedi i za moj zaručnički prsten i kameju od slonovače, druga dva komada nakita koje držim u toj posudici.''

Lois pogleda Ralpha čežnjivo, preklinjući. On ponovno stisne njezinu ruku.

Ona se nasmiješi i duboko udahne. ''Ovo mi je jako teško.''''Ako želiš prestati - ''

''Ne, želim dovršiti... samo što se, nakon stanovitog trenutka, ne sjećam što se dogodilo. Bilo je tako užasno. Janet je rekla da ona zna gdje ih držim, ali da ih ondje nema. Da su ondje moj zaručnički prsten i moja kameja, ali ne i božićne naušnice. Otišla sam provjeriti, i imala je pravo. Prevrnuli smo cijelu kuću, posvuda zavirili, ali ih nismo našli. Nema ih.''

Lois je stiskala Ralphove ruke svojima i kao da je više-manje govorila zatvaraču njegove jakne.''Izvadili smo odjeću iz komode ... Harold je odmaknuo komodu od zida i pogledao iza nje ... ispod

kreveta i jastučića na sofi... a svaki put kad sam pogledala u Janet, ona je gledala u mene, tim svojim slatkim pogledom velikih očiju. Topi se kao maslac u ustima - osim očiju - a nije morala reći što misli, jer sam već znala. ''Vidite? Vidite da je doktor Litchfield imao pravo što nas je nazvao i da smo mi imali pravo zakazati taj sastanak? I da ste tvrdoglavi? Jer vi trebate biti u ustanovi kao što je Riverview Estates i ovo je dokaz. Izgubili ste lijepe naušnice koje smo vam poklonili za Božić, ozbiljno vam se smanjuju kognitivne sposobnosti, i ovo je dokaz. Uskoro ćete zaboraviti ugasiti štednjak... ili grijalicu u kupaonici... ''''

Ona ponovno počne plakati i te suze ražaloste Ralphovo srce - bili su to duboki, razdirući jecaji osobe posramljene do dubine svog bića. Lois zarije lice u njegovu jaknu. On je čvrsto obujmi rukama. Lois, pomisli on. Naša Lois. Ne, više mu se ne sviđaju te riječi, ako su mu uopće i sviđale.

Moja Lois, pomisli on i u tom trenutku, kao da je to blagoslovila neka viša sila, dan se počne ponovno puniti bojom. Zvukovi poprime nove prizvuke. Pogleda u svoje i Loisine ruke, isprepletene u njezinu krilu i ugleda lijepu plavo-sivu aureolu oko njih, boje dima cigareta. Aure su se vratile.

3

''Trebala si ih potjerati čim si shvatila da su nestale naušnice,'' začuje svoj glas i svaka je riječ bila razgovijetna i prelijepo jedinstvena, poput kristalnog groma. ''Istog trenutka.''

''Sad to znam,'' reče Lois. ''Samo je čekala da se obrukam i ja sam joj uslišila želju. Ali bila sam tako uzrujana. Najprije prepirka o tome hoću li otići s njima u Bangor pogledati Riverview Estates, tad sam doznala da im je moj liječnik ispričao stvari koje im nije imao pravo ispričati, a povrh svega toga otkrilo se da sam izgubila jednu od svojih najdražih dragocjenosti. A znaš li što je bila kruna svega toga? Da je baš ona otkrila da su naušnice nestale! Možeš li me onda okriviti da nisam znala što bih?''

''Ne,'' reče on i prinese njezine ruke u rukavicama do svojih usana. Zvuk koji se čuo dok su prolazile kroz zrak bio je poput grubog šapta dlana koji klizi niz vuneni pokrivač. Na trenutak on jasno ugleda obrise svojih usana na njezinim rukavicama, otisnut u plavom poljupcu.

Lois se nasmiješi. ''Hvala ti, Ralph.''

''Nema na čemu.''''Vjerojatno nagađaš kako se sve završilo, zar ne? Jan je rekla, ''Majko Lois, zaista biste morali bolje

paziti, samo što doktor Litchfield kaže da ste sad u godinama kad i ne možete bolje paziti i zato smo se sjetili Riverview Estates. Žao mi je što ste se narogušili, ali morali smo brzo nešto poduzeti. A sad vidite i zašto.''''

Ralph podigne pogled. Iznad njegove glave, nebo je bilo kao kaskada zeleno-plave vatre, ispunjeno oblacima koji su izgledali kao zračne lađe od kroma. On pogleda u podnožje uzvisine i ugleda Rosalie kako još leži između Portosana. Tamnosiva balonska uzica dizala se iz njezine njuške i podrhtavala na svježem listopadskom povjetarcu.

''Tad sam poludjela - '' reče ona i zašuti pa se nasmiješi. Ralph pomisli kako je to danas prvi osmijeh na njezinu licu u kojem je bilo šaljivosti a ne nekih manje ugodnih i složenijih osjećaja. ''Ne - nisam se dobro izrazila. Nisam samo poludjela. Daje moj nećak bio ondje, rekao bi: ''Nana je eksplodirala''.''

Ralph se nasmije i Lois se nasmije s njim, ali je njezina polovica smijeha zvučala malčice nategnuto.

''Ono što me jedi je to što je Janet znala da će tako biti,'' reče ona. ''Mislim da je željela da eksplodiram jer je znala da ću poslije osjećati krivnju. Bog zna da je tako. Vrištala sam na njih da se nose. Harold je izgledao kao da želi propasti kroz parket - uvijek bi mu bilo neugodno kad bi netko vikao - ali je Jan mirno sjedila, ruku sklopljenih u krilu, smješkala se i zapravo kimala glavom, kao da kaže ''Tako je, majko Lois, samo daj, izbaci taj gadni otrov iz sustava, a kad ga se riješiš, možda ćeš biti razboritija.'''' Lois duboko uzdahne.

''A tad se nešto dogodilo. Nisam sigurna što. To nije bilo prvi put, ali je bilo najgore. Bojim se da je to bila neka vrsta ... ovaj ... neka vrsta napada. Dakle, Janet sam vidjela u čudnom ... zapravo zastrašujućem svjetlu. A rekla sam i nešto što joj je konačno stiglo do mozga. Ne sjećam se što, a nisam sigurna i da želim znati, ali je to zbrisalo taj omraženi slađi od slađeg osmijeh s njezina lica. Zapravo, odvukla je Harolda iz kuće. Posljednje što se sjećam daje rekla bilo je da će me jedno od njih nazvati kad neću biti tako histerična i ružno optuživati ljude koji me vole.

''Ostala sam u kući još malo nakon što su otišli a tad izašla i sjela ovdje u park. Ponekad se tijelo okrijepi samo od sjedenja na suncu. Svratila sam u Red Apple prezalogajiti i tad sam čula da ste se ti i Bili posvađali. Misliš li da ste se posvađali zauvijek?''

Ralph odmahne glavom. ''Ma ne - pomirit ćemo se. Zaista volim Billa, ali - '''' - ali se mora paziti što se govori pred njim,'' dovrši ona. ''Ralph, smijem li dodati da to što on kaže

ne smiješ uzeti zaozbiljno?''

Ovog puta Ralph stisne njihove spojene ruke. "To i za tebe može biti dobar savjet, Lois.Ne bi trebala jutrošnje događaje uzeti previše ozbiljno.''Ona uzdahne. ''Možda, ali to nije lako. Ralph, na kraju sam rekla užasne stvari. Užasne.Taj njezin gadan smiješak ...''Ralphovim mozgom protegne se duga shvaćanja. U njezinoj svjetlosti on shvati nešto silno važno,

toliko važno da se činilo i neumitno i predodređeno. Prvi put se okrene licem prema Lois nakon povratka aura... ili nakon njegova povratka njima. Sjedila je u košuljici prozirne sive svjetlosti sjajne poput magle u ljetno jutro koje će se pretvoriti u sunčan dan. Ta je svjetlost preobrazila ženu koju je Bili McGovern nazivao ''Naša Lois'' u uzvišeno stvorenje ... gotovo nesnošljive ljepote.

Izgleda kao Eos, pomisli on. Božica svanuća.Lois se promeškolji na klupi. ''Ralph? Zašto me tako gledaš?''Jer si prelijepa i jer sam se zaljubio u tebe, pomisli Ralph, osupnuto. Tako sam zaljubljen u tebe da

se osjećam kao da se utapam, a da je umrijeti lijepo.''Jer se sjećaš točno što si rekla.''Ona se ponovno počne nervozno poigravati kopčom svoje torbice. ''Ne, ja - ''''Da, sjećaš se. Rekla si svojoj snahi da je ona uzela tvoje naušnice. Učinila je to jer je shvatila da ćeš

se ukopati petama i odbiti poći s njima, a tvoju snahu izluđuje kad ne postigne što želi.. . eksplodira. Učinila je to jer si je otprašila. Nije li otprilike bilo tako?''

Lois ga je gledala raširenih, uplašenih očiju. ''Kako znaš, Ralph? Kako znaš to o njoj?'' ''Znam jer ti znaš, a ti znaš jer si vidjela.''

''Oh ne,'' šapne ona. ''Ne, ništa nisam vidjela. Bila sam cijelo vrijeme s Haroldom u kuhinji.''

''Ne tad, ne kad je to učinila, nego kad se vratila. Vidjela si to u njoj i oko nje.'' Kao što je on sad vidio suprugu Harolda Chassea u Lois, kao da se žena koja sjedi pokraj njega na klupi pretvorila u leću. Janet Chasse bila je visoka, bijele puti i vretenasta tijela.

Obrazi su joj bili posuti pjegama koje je skrivala šminkom, a kosa joj je bila žarkocrvena. Jutros je došla u Derry te predivne kose polegle na rame ispletene u debelu pletenicu poput snopa bakrene žice. Što još zna o toj ženi koju nikad nije sreo?

Sve, sve.

Prekriva pjege kazališnom šminkom jer smatra da zbog pjega izgleda djetinjasto, da se žene s pjegama ne shvaća ozbiljno. Ima prelijepe noge i toga je svjesna. Na posao nosi kratke suknje, ali danas kad je došla u posjet

(staroj kravi)

majci Lois, odjenula je vestu i par starih traperica. Skromnija odjeća prikladna za Derry. Kasni joj mjesečnica. U godinama je kad ona više ne dolazi točno na minutu kao nekad i tijekom te neugodne dvodnevne ili trodnevne stanke kroz koju prolazi svakog mjeseca, kad se čini da je svijet načinjen od stakla a svi ljudi ili glupi ili zli, njezino ponašanje i raspoloženja postaju hiroviti. To je vjerojatno razlog zbog kojeg je učinila to što je učinila.

Ralph je ugleda kako izlazi iz Loisine male kupaonice. Ugleda kako odapinje napregnut, bijesan pogled prema kuhinjskim vratima - nema ni traga onog slađeg od slatkog osmijeha na tom uskom, napetom licu - i kako uzima naušnice iz porculanske posudice. Ugleda kako ih gura u lijevi prednji džep svojih traperica.

Ne, Lois nije bila svjedokom te male, ružne krađe, ali je krađa promijenila boju aure Jan Chasse od blijedozelene u slojevit uzorak miješanih smeđih i crvenih nijansi koje je Lois vidjela i odmah shvatila što znače, vjerojatno i ne shvaćajući što joj se događa.

''Zaista ih je uzela,'' reče Ralph. Ugleda sivu izmaglicu kako sanjivo plovi preko zjenica Loisinih razrogačenih očiju. Mogao je provesti ostatak dana gledajući u nju.

''Da, ali - ''

''Da si ipak pristala otići na zakazani sastanak u Riverview Estates, kladim se da bi ih našla nakon njezine iduće posjete ... ili bi ih ona našla, što je vjerojatnije, sretnim slučajem - ''Oh majko Lois, pogledajte što sam našla!'' Ispod umivaonika u kupaonici ili u ormaru ili u nekom tamnom kutu.''

''Da.'' Sad ga je gledala u lice, zatravljena, skoro hipnotizirana. ''Sigurno se užasno osjeća ... a neće ih se usuditi vratiti, zar ne? Ne nakon svega što sam rekla. Ralph, kako si znao?''

''Na isti način na koji i ti. Lois, otkad već vidiš aure?''

4

''Aure? Ne znam na što misliš.'' Ali je znala.''Litchfield je ispričao tvom sinu za nesanicu, ali sumnjam da bi to bio dovoljan razlog da čak i tipa

kao što je Litchfield potakne da se ... znaš već, izbrblja. Zbog one druge tegobe - onog što je on nazvao problemi s osjetilima - odmah sam naćulio uši. Zapanjilo me da bi netko mogao pomisliti da bi ti mogla preuranjeno poseniliti, iako i ja u posljednje vrijeme imam problema s osjetilima.''

''Ti?'' ''Da, gospo. A tad, maloprije, rekla si nešto još zanimljivije. Rekla si da si vidjela Janet u čudnom svjetlu. Zastrašujućem. Nisi se mogla sjetiti što si rekla prije no što su oni izašli, ali si znala

točno kako si se osjećala. Vidiš drugi dio svijeta - ostatak svijeta. Oblike oko predmeta, oblike u predmetima, zvukove u zvukovima. Ja to nazivam svijetom aura, a i ti to doživljavaš. Zar ne, Lois?''

Ona ga pogleda bez riječi, pa položi ruke na lice. ''Mislila sam da gubim razum,'' reče ona, pa ponovi: ''Oh Ralph, mislila sam da gubim razum.''

5

On je zagrli pa je odmakne i podigne joj bradu. ''Bez suza, molim,'' reče on. ''Nisam ponio pričuvni rupčić.''

''Bez suza,'' složi se ona, ali su joj se oči već punile suzama. ''Ralph, da samo znaš kako je bilo užasno - ''

''Ali ja znam.''

Ona se blistavo nasmiješi. ''Da... znaš, zar ne?''"Ono po čemu je onaj idiot Litchfield zaključio da postaješ senilna samo što je on vjerojatno

posumnjao na Alzheimerovu bolest - nije bila samo nesanica nego nesanica praćena nečim drugim . .. nečim što je on zaključio da su halucinacije. Je li tako?''

''Pretpostavljam, ali mi tad ništa nije rekao. Kad sam mu ispričala o tome što vidim - o bojama i ostalom - pokazao je razumijevanje.''

''Aha, a čim si izašla kroz vrata nazvao je tvojeg sina i rekao mu da se dovuče u Derry i pobrine za staru majku kojoj su se počeli priviđati ljudi koji hodaju obavijeni bojom i kojima se iz glave diže duga balonska uzica.''

''I ti ih vidiš? Ralph, i ti ih vidiš?''''I ja,'' reče on i nasmije se. Zazvučalo je pomalo luđački, ali se nije tome iznenadio.Želio joj je postaviti stotinu pitanja, bio je izluđen od nestrpljenja. A bilo je tu još nečeg, nečeg tako

neočekivanog da isprva nije mogao ni prepoznati o čemu je riječ; dignuo mu se.Nije se samo raspoložio za seks, nego mu se i dignuo.Lois je ponovno plakala. Suze su joj bile boje izmaglice na mirnom jezeru a iz njih se malo i pušilo

dok su klizile niz njezine obraze. Ralph je znao da imaju okus neutješan i baršunast, poput mahovine u proljeće.

''Ralph... to ... to je ... oh Bože!''''Spektakularnije nego Michael Jackson na Super Bowlu, zar ne?''Ona se blijedo nasmije. ''Pa... malčice.''''Lois, postoji naziv za to što nam se događa, a to nije nesanica, senilnost iliAlzheimerova bolest. To je hiperstvarnost.''''Hiperstvarnost,''promrmlja ona. ''Bože, kakva egzotična riječ!''''Da, tako je. Ljekarnik iz Rite Aida, Joe Wyzer rekao mi je za to. Samo što u tome ima puno više no

što on zna. Više nego što bi itko pri zdravoj pameti mogao i pretpostaviti.''''Da, poput telepatije ... ako se to zaista događa. Ralph, jesmo li mi pri zdravoj pameti?''''Je li tvoja snaha uzela naušnice?''''Ja... ona... da.'' Lois se uspravi. ''Da, uzela je.''''Nimalo ne sumnjaš?''''Ne.''

''Tud si odgovorila na svoje pitanje. Naš je duh zdrav, i te kako... ali mislim da nisi u pravu u vezi s telepatijom. Ne čitamo misli, nego aure. Slušaj Lois, ima puno stvari koje bih te želio pitati, ali mislim da sad moram znati samo jedno. Jesi li vidjela - '' On zastane u pola rečenice, pitajući se želi li zaista reći što mu je na vrhu jezika.

''Jesam li vidjela što?''''No dobro. Ovo će zvučati luđe nego sve što si ti meni ispričala, ali nisam lud. Vjeruješ li to? Nisam.

'' ''Vjerujem ti,'' reče ona jednostavno i Ralphu se odvali kamen sa srca. Govorila je istinu. U to nije bilo sumnje; njezina je vjera sjajila oko nje.

''Dobro, slušaj. Otkad ti se to počelo događati, jesi li viđala ljude koji ne izgledaju kao da spadaju u Harris Avenue? Ljude koji izgledaju kao da ne spadaju nigdje u normalan svijet?'' Lois ga je gledala zbunjeno.

''Ćelavi su, jako niski, nose bijele kute a sliče crtežima vanzemaljaca na naslovnim stranicama tabloida koje prodaju u Red Appleu. Nisi vidjela nikoga njima nalik tijekom napada hiperstvarnosti?''

''Ne, nikog.''On udari nemoćno i bijesno šakom po nozi, zamisli se na trenutak pa ponovno podigne pogled.

''Ponedjeljak ujutro,'' reče on. ''Prije no što je stigla policija u kuću gospođe Lochcr... jesi li me vidjela?''

Lois jako polako kimne glavom. Njezina aura malo potamni i žarkocrvene spirale, tanke poput konca, počnu se uvijati poprečno kroz nju.

''Vjerojatno pogađaš tko je pozvao policiju,'' reče Ralph. ''Je li tako?''

''Oh, znam da si to bio ti,'' reče Lois piskutavim glasom. ''Sumnjala sam i prije, ali nisambila sigurna. Dok to nisam vidjela u... tvojim bojama.''

U mojim bojama, pomisli on. I Ed ih je tako nazvao.

''Ali nisi vidjela dvije patuljaste verzije gospodina Čistunca kako izlaze iz kuće?''''Ne,'' reče ona ''ali to ništa ne znači. Ne mogu čak ni vidjeti kuću gospođe Locher s prozora svoje

spavaće sobe. Krov Red Applea mi zaklanja vidik.''Ralph sklopi ruke na tjemenu. Naravno, tako je; trebao se toga sjetiti.

''Razlog zbog kojeg sam mislila da si ti bio taj koji je nazvao policiju je da sam neposredno prije tuširanja vidjela kako gledaš u nešto kroz dalekozor. Nikad te prije nisam vidjela da to činiš, ali sam mislila da želiš bolje pogledati psa lutalicu koji kopa po kantama za smeće četvrtkom ujutro.'' Ona pokaže podnožje uzvisine. ''Njega. ''

Ralph se nasmiješi. ''To nije on, to je prelijepa Rosalie.''

''Oh. Dakle, dugo sam se tuširala jer u kosu stavljam poseban losion. Nije boja,'' reče ona strogo, kao da ju je on optužio za to, ''nego proteini i tvari zbog kojih bi kosa trebala izgledati gušća. Kad sam izašla iz kupaonice, policija se sjatila oko kuće. Odmah sam pogledala prema tvojoj kući, ali te više nisam vidjela. Ili si otišao u drugu sobu ili si se sklupčao u stolcu, kao što ponekad činiš.''

Ralph zatrese glavom kao da se želi razbistriti. Sve te noći ipak nije bio u praznom kazalištu; još je netko bio ondje. Samo su bili u odvojenim ložama.

''Lois, ja i Bili se zapravo nismo posvađali zbog šaha. To je - ''

U podnožju uzvisine, Rosalie promuklo zalaje i počne se pridizati. Ralph pogleda prema njoj i u želucu osjeti ledenicu. Iako su njih dvoje sjedili pola sata i nitko se nije čak ni približio odmorištima u podnožju uzvisine, plastična vrata Portosana s natpisom MUŠKI WC polako su se počela otvarati.

Iz njega izađe Liječnik #3. McGovernov šešir, slamnati, s čijeg je oboda bio odgrizen polumjesec, bio je zabačen na njegovoj glavi, pa je izgledao kao McGovern onog dana kad ga je Ralph prvi put vidio u njegovu smeđem šeširu - kao znatiželjni novinski izvjestitelj u kriminalističkoj drami iz četrdesetih godina.

U jednoj je ruci ćelavi stranac podigao zarđali skalpel.

Trinaesto poglavlje

1

''Lois?'' U njegovim vlastitim ušima, Ralphov glas odjekne kao da zavija niz dugu, duboku klisuru. ''Lois, vidiš li to?''

''Ne vidim - '' Glas joj zamre. ''Je li vjetar otvorio vrata onog zahoda? Nije, zar ne? Je li netko ondje? Je li zato pas podigao toliku galamu?''

Rosalie se polako odmicala od ćelavca. Ušiljene uši nagnula je prema natrag, njušku nabrala i otkrila tako jako izglodane zube da nisu bili opasniji od klinova od tvrde gume. Ona napuklim glasom zaštekće, pa počne zdvojno cviljeti. ''Da! Zar ga ne vidiš, Lois? Pogledaj! Ondje je!''

Ralph ustane. Lois ustane zajedno s njim i rukom zakloni oči. Zagledala se niz obronak napregnuto, očajnički. ''Vidim svjetlucanje, i to je sve. Kao zrak iznad peći za spaljivanje smeća.''

''Rekao sam ti da je ostaviš na miru!'' zadere se Ralph nizbrdo. ''Prestani! Nosi se odavde! ''Ćelavac pogleda u Ralphovu smjeru, ali ovog puta u njegovu pogledu nije bilo iznenađenja; bio je

neusiljen, neuzbuđen. Podigne srednji prst desne ruke, gurne ga prema Ralphu u znak drevnog pozdrava, pa iskezi zube - puno oštrije i puno više prijeteće nego Rasalieni - u nečujnom smijehu.

Rosalie se skutri kad mališan u prljavoj bijeloj kuti krene prema njoj, pa digne šapu i stavi je na glavu, pokretom kao iz crtanog filma koji bi bio smiješan da nije bio užasan izraz njezine groze.

''Što to ne mogu vidjeti, Ralph?'' zastenje Lois. ''Vidim nešto, ali - ''''MIČI se od nje! '' vikne Ralph i ponovno podigne ruku kao za karate udarac. No ruku - onu koja je

prije izbacila klin zgusnutog plavog svjetla - još je osjećao kao nenapunjenu pušku i činilo se da ćelavi liječnik ovog puta to zna. On pogleda prema Ralphu i lagano, podrugljivo mahne rukom.

[Ma prestani s tim, Kratki - sjedni na klupu, začepi i uživaj u programu.]Stvorenje u podnožju uzvisine ponovno obrati pozornost Rosalie, koja je sjedila sklupčana u

podnožju starog bora. Stablo je isijavalo tanku zelenu maglicu iz pukotina u kori. Ćelavi se liječnik sagnuo nad Rosalie i ispružio jednu brižnu ruku koja je bila u gadnom neskladu sa skalpelom sklopljenim u njegovoj lijevoj šaci.

Rosalie zacvili... pa ispruži vrat i skrušeno lizne ćelavčev dlan.Ralph spusti pogled na svoje ruke, osjetivši nešto u njima, ne moć koju je imao prije, ništa takvog,

nego nešto. Ugleda praskove jasnog bijelog svjetla kako plešu iznad njegovih noktiju. Kao da su mu se nokti pretvorili u svjećice.

Lois ga je mahnito navlačila za rukav. ''Što je psu? Ralph, što mu je?''Ne razmišljajući što ili zašto čini, Ralph položi ruke na Loisine oči, kao netko tko se igra ''Pogodi tko

je?'' s voljenom osobom. Iz njegovih prstiju na trenutak bljesne nešto tako sjajno bijelo da je bilo gotovo zasljepljujuće. Sigurno bjelina o kojoj govore u reklamama za deterdžente, pomisli on.

Lois vrisne. Njezine ruke polete prema njegovim zapešćima, čvrsto se sklope oko njih, pa popuste stisak. ''Bože Ralph, što si mi učinio?''

On odmakne ruke i ugleda blistavu osmicu oko njezinih očiju; kao da je upravo skinula par plivačkih naočala koje je zamočila u šećer u prahu. Taj je bijeli okvir počeo blijedjeti čim više nije bilo ruku ... samo što ...

Ne blijedi, pomisli on. Upija se.

''Nije važno,'' reče on i pokaže prstom. ''Pogledaj!''

Širenje njezinih očiju reklo mu je sve što je trebao znati. Liječnik #3, potpuno nedirnut Rosalienim očajničkim pokušajima da se sprijatelje, odgurne joj njušku rukom u kojoj je držao skalpel. Drugom rukom uhvati za stari rubac koji joj je visio oko vrata i potegne joj glavu prema gore. Rosalie žalosno zatuli. Slina joj se slijevala niz obraze. Ćelavac se hrapavo zacereka od čega se Ralphu naježi koža.

[''Hej! Odlazi! Prestani dražiti tog psa!'']

Ćelava se glava munjevito okrene. S lica mu nestane smiješak i on zareži na Lois, skoro kao pas.

[Aha, jebi se, ti debela stara Kratkotrajna pičko! Pas je moj, kao što sam već rekao tvom prijatelju mlitava kurca!]

Ćelavac je pustio plavi rubac kad je Lois dreknula na njega i Rosalie se ponovno šćućurila uz bor. Kolutala je očima, a iz gubice su se slijevale grudice sline. Ralph nikad nije vidio toliko prestrašeno stvorenje.

''Trči!, '' vrisne Ralph. ''Bježi!''

Kao da ga nije čula i Ralph shvati da ga zaista ne čuje, jer Rosalie više nije bila potpuno ondje. Ćelavac joj je već nešto učinio - odvukao je barem djelomice iz obične stvarnosti poput farmera koji traktorom i lancem izvlači panj.

Ralph ipak pokuša još jednom.

[''Trči, Rosalie! Bježi!'']

Ovog puta njezine se polegnute uši naćule a glava se počne okretati prema Ralphu. Nije znao hoće li ga poslušati ili neće, jer ju je ćelavac uhvatio za rubac prije no što se mogla pomaknuti. On joj ponovno naglo potegne glavu prema gore.

''Ubit će je!'' vrisne Lois. ''Prerezat će joj grlo tim predmetom koji drži! Nemoj mu to dopustiti, Ralph! Zaustavi ga!''

'' Ne mogu! Možda ti možeš! Upucaj ga! Pucaj u njega iz ruke!''

Ona ga pogleda, ne shvaćajući što želi reći. Ralph je desnom rukom bjesomučno sjekao zrak, ali prije no što je Lois uspjela reagirati,

Rosalie ispusti jeziv posljednji jauk. Ćelavi je liječnik podigao i spustio skalpel, ali nije prerezao Rosalien vrat.

Presjekao je njezinu balonsku uzicu.

2

Iz obje Rosaliene nosnice izađe nit i poleti u zrak. Ispreplele su se petnaestak centimetara iznad njezine njuške u finu pletenicu i u toj je točki skalpel Ćelavka #3 obavio svoje. Ralph je, skamenjen od užasa, promatrao kako se presječena pletenica diže u nebo poput uzice porinutog balona punjenog helijem i putem se raspliće. Mislio je da će se zaglaviti u grane starog bora, ali nije. Kad je uspinjuća balonska uzica dodirnula jednu granu, prošla je kroz nju.

Naravno, pomisli Ralph. Na isti su način prijatelji ovog tipa prošli kroz zaključana ulazna vrata May Locher nakon što su njoj učinili to isto.

Nakon te pomisli javi mu se misao odviše jednostavna i stravično logična da bi bila nevjerojatna: nisu ti vanzemaljci mali ćelavi liječnici, nego Centurioni. Centurioni Eda Deepneaua. Nisu izgledali

poput rimskih vojnika u limenim gaćicama kakve se moglo vidjeti u spektaklima kao što su Spartak i Ben Hur, ali su ipak bili Centurioni... nisu li?

Šest ili sedam metara iznad zemlje, Rosaliena balonska uzica iščezne.

Ralph spusti pogled na vrijeme da ugleda kako je ćelavi patuljak povukao plavi rubac preko pasje glave a tad gurnuo psa bliže podnožju drveta. Ralph se bolje zagleda u nju i osjeti kako mu se meso suče i sljubljuje uz kosti. Ponovno mu se prikaže njegov san s Carolyn u svoj svojoj svirepoj jasnoći pa se morao boriti da priguši krik užasa.

Tako je, Ralph, nemoj vrištati. Ne želiš to učiniti jer ako počneš, možda nećeš moći prestati pa ćeš vrištati dok ti grlo ne pukne. Misli na Lois, jer i ona je sad u tome. Misli na Lois i nemoj početi vrištati.

Ah, ali bilo je teško ne vrištati, jer su se kukci, koji su se u snu izlili iz Carolynine glave, sad slijevali iz Rosalienih nosnica u vijugavoj crnoj struji.

To nisu kukci. Ne znam što su, ali kukci nisu.Ne, nisu kukci - samo još jedna vrsta aure. Iz Rosalie se svakim i/duhom izlijevala neka jeziva crna

tvar, ni plinovita ni tekuća. Nije otjecala nego ju je počela okruživati u polaganim, gadnim kalemima antisvjetlosti. To crnilo trebalo ju je sakriti od pogleda, ali nije. Ralph je vidio njezine zaklinjuće, prestravljene oči dok je tama obavijala njezinu glavu a tad se počela spuštati niz leđa, slabine i noge.

Bila je to mrtvačka vreća, ovog puta prava mrtvačka vreća i on je gledao kako je Rosalie, odrezane balonske uzice, neumoljivo opliće oko sebe poput otrovne plodve. Ta je skrivena poredba aktivirala u njegovoj glavi glas Eda Deepneaua, Eda koji govori kako Centurioni trgaju djecu iz utroba njihovih majki i odvoze ih u natkrivenim kamionima.

Jesi li se ikad upitao što je ispod tih cerada? upitao ga je Ed.

Liječnik #3 je stajao i kesio se u Rosalie. A tad odveže čvor na njezinu rupcu i zaveže ga oko svog vrata u velik, labav čvor, pa je izgledala kao leptir-mašna nekog boema-umjetnika. Učinivši to, on pogleda u Ralpha i Lois izrazom prezrive samodopadnosti. Tako!, govorio je njegov pogled. Ipak sam izvršio svoj posao, a vi niste mogli ništa učiniti, je li tako?

[''Učini nešto, Ralph! Molim te, učini nešto! Zaustavi ga! '']

Prekasno je za to, ali možda nije za to da ga otjera prije no što uzmogne uživati u prizoru Rosaliena umiranja u podnožju stabla. Bio je prilično siguran da Lois ne može proizvesti karate udarac plavog svjetla kao što je on učinio, ali možda može nešto drugo.

Da - može ga gađati na svoj način.

Nije znao zašto je bio tako siguran u to, ali je bio. Zgrabi Lois za ramena i natjera je da ga pogleda, pa podigne desnu ruku. Napne oroz svog palca i upre kažiprst u ćelavca. Izgledao je kao malo dijete koje se igra policajaca i lupeža.

Lois odgovori zbunjenim i rasijanim pogledom. Ralph zgrabi njezinu ruku i skine rukavicu.

[''Ti! Ti, Lois!'' ]Ona shvati, podigne ruku, ispruži kažiprst i poput djeteta opali: Bang! Bang!Dva zgusnuta oblika, poput prsnih karamela, sivo-plave boje jednake boji Loisine aure, ali puno

svjetlije, polete iz vrha njezina prsta i sjure se nizbrdo.

Liječnik #3 zapišti i poskoči u zrak, podignuvši u šake stisnute ruke do visine ramena, a petama svojih crnih cipela udari po stražnjici, kad prvi ''metak'' prođe ispod njega. Metak udari o zemlju, odskoči kao plosnat kamen na površini vode i udari u Portosan s oznakom ŽENSKI WC.

Druga plavo-siva kugla okrzne ćelavkov lijevi kuk i odbije se u nebo. On vrisne - piskutavim cvrkutom, koji se u Ralphovoj glavi promigolji poput crva. Ralph rukama poklopi uši, iako mu to nije moglo pomoći, i ugleda kako Lois to isto čini. Bio je siguran da će mu, potraje li, taj vrisak probiti glavu kao što od visokog C puca fini kristal.

Liječnik #3 padne na borovim iglicama izbodenu zemlju pokraj Rosalie i počne se valjati. Tulio je i držao se za kuk kao što bi se dijete držalo za mjesto u koje se udarilo pri padu s tricikla. Nakon nekoliko trenutaka, njegova se vriska stiša i on se osovi na noge. Užeglim je očima piljio u njih ispod visokog bijelog čela. Billov slamnati šešir bio je sad zabačen na zatiljak a lijeva strana njegove kute bila je crna i iz nje se dimilo.

[Dohvatit ću ja vas! Oboje! Prokleti Kratkotrajni gnjavež! DO- HVATIT ĆU JA VAS OBOJE!]

On se zavrti na peti i odskače niz puteljak koji je vodio prema igralištu i teniskim terenima. Trčao je velikim letećim skokovima poput astronauta na mjesecu. Sudeći prema njegovoj hitrosti, Loisin pogodak nije napravio neku veću štetu.

Lois uhvati Ralpha za rame i prodrma ga. Kad je to učinila, aure se ponovno počnu rasplinjavati.

[''Djeca! Ide prema djeci...'']Glas joj se gubio, ali je to bilo potpuno logično jer je shvatio da Lois uopće ne govori, nego da samo

zuri u njega svojim tamnim očima i čvrsto ga drži za rame.

''Ne čujem te!'' vikne on. ''Lois, ne čujem te!''

''Što ti je, jesi li gluh? Ide prema igralištu! Prema djeci! Ne smijemo dopustiti da naškodi djeci!''Ralph ispusti dubok, drhtav uzdah. ''Neće.''''Kako možeš biti siguran?''''Ne znam, ali jesam.''''Pogodila sam ga.'' Ona okrene prst prema licu. Na trenutak je izgledala poput žene koja pokretima

dočarava samoubojstvo. ''Pogodila sam ga prstom.''

''Aha. I zapeklo ga je. Gadno, koliko se moglo primijetiti po tome kako je izgledao.''

''Ralph, više ne vidim boje.''

On kimne glavom. ''Dolaze i odlaze, kao zvuk s radiopostaja noću.''

''Ne znam kako se osjećam ... ne znam ni kako bih se željela osjećati!'' Posljednje riječi zavapi i Ralph je privine u naručje. Unatoč svemu što se događalo u njegovu životu, jedno je bilo očito: bilo je divno ponovno držati ženu u naručju.

''To je u redu,'' reče joj on i pritisne lice na njezino tjeme. Kosa joj je ugodno mirisala, bez natruha bljutavog mirisa kozmetičkih kemikalija na koji se naviknuo u Carolyninoj kosi u posljednjih desetak ili petnaestak godina zajedničkog života. ''Zaboravimo malo na to, može?''

Ona ga pogleda. Više nije vidio blijedu maglicu ispred njezinih zjenica, ali je bio siguran da je još ondje. Usto, bile su to jako lijepe oči i bez dodatnih atrakcija. ''Čemu to, Ralph?

Znaš li čemu to služi?''On odmahne glavom. U mislima su mu se vrtložili neuklopivi komadići slagalice - šeširi, liječnici,

kukci, transparenti, lutke koje su se rasprskavale u mrljama lažne krvi. I zasad barem, ono što mu je najglasnije odjekivalo u glavi, bila je nesuvisla poslovica starog Dora:

Začeto ne može biti raščeto.Ralphu se učini da je to živa istina.

3

Do njegovih ušiju dopre žaloban tihi cvilež i Ralph pogleda niz obronak. Rosalie je ležala u podnožju velikog bora i pokušavala ustati. Ralph više nije vidio crnu vreću oko nje, ali je bio siguran da je još ondje.

''Oh Ralph, sirotica! Što da učinimo?''Ništa nisu mogli učiniti. Ralph je bio siguran u to. Uhvati Loisinu ruku objema rukama i pričeka da

Rosalie legne i umre.Umjesto toga, ona se tako propne da se skoro prevalila na drugu stranu. Na trenutak ostane stajati,

nisko spuštene glave tako da je njuškom skoro dodirivala zemlju a tad kihne tri-četiri puta. Riješivši se te smetnje, ona se strese i pogleda Ralpha i Lois. Zakevće jednom na njih, kratko, oštro. Ralphu se učini kao da im je rekla da prestanu brinuti. Tad se okrene i ode kroz mali borov šumarak prema donjem ulazu u park. Prije no što se Ralphu izgubila iz vida, ponovno se kretala hromim ali bezbrižnim kasom koji je bio njezin zaštitni znak.

Invalidna noga nije ju služila ništa bolje nego prije intervencije Liječnika #3, ali ni lošije. Stara, ali nimalo mrtva (kao ostali Gerijatričari iz Harris Avenue, pomisli Ralph), ona se izgubi među drvećem.

''Mislila sam da će je onaj stvor ubiti,'' reče Lois. ''Zapravo sam i pomislila da ju i jest ubio.''''I ja,'' reče Ralph.''Ralph, je li se to sve dogodilo? Dogodilo se, zar ne?''''Da.''''Balonske uzice... misliš li da su to životne niti?''On polako kimne glavom. ''Da. Kao pupčane vrpce. A Rosalie...''On se prisjeti svojeg prvog doživljaja aura, kuko je stajao ispred Rite Aida leđa prislonjenih o plavi

poštanski sandučić i kako mu se Čeljust objesila skoro do prsne kosti. Između šezdeset ili sedamdeset osoba koje je vidio prije no što su aure izblijedjele, samo je nekoliko hodalo u tamnim omotačima koje je sad nazivao mrtvačkim vrećama, a ona koju je Rosalie isplela oko sebe bila je crnja od svih koje je vidio tog dana. No ljudi na parkiralištu čije su aure bile prljavo sive boje bez iznimke su izgledali loše ... kao Rosalie, čija je aura bila boje starih pamučnih čarapa i prije no što se Ćelavko #3 počeo vrzmati oko nje.

Možda je samo ubrzao inače potpuno prirodan proces, pomisli on.''Ralph?'' upita Lois. ''Što će biti s Rosalie?''''Mislim da moja stara prijateljica Rosalie živi na uvjetni rok,'' reče Ralph.

Lois se zamisli nad tim, pogleda niz obronak pa u sunčanom prašinom prošaran šumarak u kojem se izgubila Rosalie. Naposljetku se ponovno okrene Ralphu. ''Patuljak sa skalpelom bio je jedan od ljudi koje si vidio kako izlaze iz kuće May Locher, zar ne?''

''Ne. Ono su bila druga dvojica.''''Jesi li ih još vidio?''''Nisam.''''Misliš li da ih ima još?''''Ne znam.''Pomisli da će iduće njezino pitanje biti je li Ralph primijetio da je ovo stvorenje nosilo Billov

slamnati šešir, ali nije. Vjerojatno ga nije prepoznala. Zahvaćena je vihorom odviše neobičnih događaja, a

usto, kad je Bili posljednji put nosio šešir nije bio odgrizen na obodu. Umirovljeni profesori povijesti nisu tipovi koji zubima otkidaju komade šešira, pomisli on i nasmiješi se veselo.

''Ovo je bilo ludo jutro, Ralph.'' Lois ga hrabro pogleda u oči. ''Mislim da moramo o ovome porazgovarati, a ti? Zaista moram znati što se događa.''

Ralph se sjeti današnjeg jutra - kao da je bilo prije tisuću godina - kako je išao ulicom od izletišta i razmišljao kome se obratiti. Prekrižio je Lois s tog mentalnog popisa jer bi se mogla izbrbljati pred prijateljicama i sad se stidio te lakomislene prosudbe, koja se više temelj i la na McGovernovu nego njegovu mišljenju o Lois. Pokazalo se da je jedina osoba kojoj je Lois ispričala o aurama bila osoba u koju je trebala imati povjerenja da će čuvati njezinu tajnu.

On joj kimne glavom. ''Imaš pravo. Moramo razgovarati.''

''A da dođeš k meni na kasni ručak? Za staricu koja ne zna gdje drži naušnice spravljam luda jela na kineski.''

''Rado. Reći ću ti što znam, ali će potrajati. Kad sam jutros pričao s Billom, ispričao sam mu verziju za Reader ''s Digest. ''

''Tako dakle,'' reče Lois. ''Svađali ste se zbog šaha, ha?''

''Pa, možda i nismo,'' reče Ralph i nasmiješi se pogledavši u svoje ruke. ''Možda je to više sličilo prepirci između tebe i tvojeg sina i snahe. A nisam mu ispričao najluđe dijelove.''

''Ali meni hoćeš?''

''Da,'' reče on i počne ustajati. ''Kladim se da si odlična kuharica. Zapravo - '' On ustukne i položi jednu ruku na grudi. Ponovno se skljoka na klupu, raširenih očiju i razjapljenih usta.

''Ralph? Dobro ti je?''

Njezin uspaničeni glas kao daje dolazio s velike udaljenosti. U mislima je vidio Ćelavka #3, kako stoji između praonice Buffy-Buffy i susjedne stambene zgrade. Ćelavko #3 je pokušavao dovabiti Rosalie preko Harris Avenue kako bi joj presjekao balonsku uzicu. Tad nije uspio, ali je izvršio posao

(Samo sam se htio poigrati s njom!) prije poslijepodneva.

Možda to što Bill McGovern nije tip koji bi grizao šešire nije jedini razlog zbog kojeg Lois nije primijetila čiji šešir Ćelavko #3 nosi na glavi, Ralphe stari moj. Možda nije primijetila jer nije željela primijetiti. Možda se neki komadi slagalice uklapaju, a ako u tome imaš pravo, implikacije su dalekosežne. To ti je jasno, zar ne?

''Ralph? Što ti je?''On u mislima ugleda kako patuljak odgriza komad oboda slamnatog šešira a tad ga ponovno nabija

na glavu. Začuje njegov glas kako kaže da će se umjesto toga morati poigrati s Ralphom.Ali ne samo sa mnom. Sa mnom i mojim prijateljima, rekao je. Sa mnom i mojim usranim

prijateljima.A sad, kad se toga prisjećao, shvati još nešto. Ugleda kako sunce izbija vatrene iskre iz ušnih resica

Liječnika #3 dok je on - ili ono - zagrizalo u obod McGovernova šešira. To je sjećanje bilo suviše jasno da bi ga mogao zanijekati, a takve su bile i implikacije.

Te dalekosežne implikacije.

Samo polako - ne znaš ništa sigurno, a žuta je kuća s onu stranu obzora, prijatelju.

Mislim da bi to trebao zapamtiti, možda ti posluži kao sidro. Nije me briga vidi li Lois sve to ili ne. Oni drugi ljudi u bijeloj kuti, ne patuljasti ćelavci, nego mišićavi tipovi s mrežama za leptire i injekcijama thorazina, mogu se pojaviti svakog trenutka. Svakog.

Ali ipak.

Ipak.

''Ralph! Isuse Kriste, reci mi nešto!'' Lois ga je snažno drmusala i tresla, poput žene koja pokušava probuditi muža koji će zakasniti na posao.

On se okrene, pogleda je i pokuša si izmamiti osmijeh na lice. Iznutra je bio lažan, ali mora da se Lois učinio u redu jer se opustila. Barem malo. ''Oprosti,'' reče on. ''Na nekoliko mije sekundi to sve nekako ... došlo do svijesti.''

''Da me nisi tako strašio! Bože, kako si se zgrabio za prsa!''

''Dobro mi je,'' reče Ralph i prisili se razvući svoj lažni osmijeh još jače. Osjećao se kao dijete koje razvlači komad plastelina, želeći vidjeti koliko se može rastegnuti prije no što se stanji toliko da pukne. ''Ako si još raspoložena za kuhanje, ja sam raspoložen za jelo.'' Joni-jeni-jani, guska i gusan su nakresani.

Lois se zagleda u njega pa se opusti. ''Dobro. To bi bilo lijepo. Dugo već nisam kuhala ni za koga osim za Simone i Minu - to su moje prijateljice.'' Tad se nasmije. ''Ali nisam to željela reći. Neće zbog toga biti... ovaj... lijepo.''

''Pa što si željela reći?''

''Da već jako dugo nisam kuhala muškarcu. Nadam se da nisam zaboravila kako se to radi.''''A kad smo Bili i ja došli kod tebe gledati vijesti, jeli smo makarone sa sirom. I bili su odlični.''

Ona odmahne rukom. ''Podgrijani. To nije to.''

Majmun skače po lijani. Lijana pukne -

Osmijeh od uha do uha. Uskoro će mu početi pucati koža. ''Siguran sam da nisi zaboravila, Lois.''''Gospodin Chasse je imao silan apetit. Zapravo, svakojake silne apetite. Ali su počeli problemi s

jetrom i. ..'' Ona uzdahne, posegne za Ralphovom rukom i uhvati je mješavinom plahosti i odlučnosti koja ga potpuno očara. ''Nema veze. Umorna sam od šmrcanja i jaukanja nad prošlošću. To prepuštam Billu. Pođimo.''

On ustane, provuče ruku ispod njezine pa siđe s njom niz obronak i prema donjem ulazu u park. Lois je zasljepljujuće ozarena lica gledala u mlade majke na igralištu dok su ona i Ralph prolazili pokraj njih. Ralph je bio zahvalan da je nakratko zabavljen nečim drugim. Mogao si je govoriti da se suzdrži od zaključaka, mogao se opetovano podsjećati da ne zna dovoljno o tome što se događa njemu ili Lois a da bi se mogao zavaravati kako bi o tome mogao logično razmišljati, ali je ipak izveo zaključak. Zaključak je osjećao u duši, a bio je prilično uvjeren da su, u svijetu aura, osjećati i znati skoro istoznačnice.

Ne znam o ona dva, ali #3 je lud liječnik... i uzima suvenire. Nosi ih kući kao što su neki manijaci u Vijetnamu uzimali uši.

Nije sumnjao da je Loisina snaha podlegla opakom nagonu, uzela dijamantne naušnice iz porculanske posudicc i gurnula ih u džep svojih traperica. Ali više nisu bile kod Janet CHASSE; bez sumnje si sad gorko predbacuje što ih je izgubila i pita se zašto ih je uopće i uzela.

Ralph jc znao da gnjida sa skalpelom ima McGovernov šešir iako ga Lois nije prepoznala, a oboje su vidjeli kad je uzeo Rosalien rubac. Ono što je Ralph shvatio kad je počeo ustajati s klupe bilo je da su

one svjetlosne iskre koje su frcale s ušnih resica tog ćelavog stvorenja skoro sigurno značile da je Liječnik #3 imao i Loisine naušnice.

4

Stolac za ljuljanje pokojnog gospodina Chassea stajao je na izblijedjelom linoleumu kod vrata stražnjeg trijema. Lois posjedne Ralpha u nj i opomene da joj se ne ''mota ispod nogu''.

Ralphu se učini da će tu naredbu moći izvršiti. Jaka Svjetlost, Svjetlost sredine poslijepodneva, padala je preko njegova krila dok je sjedio i ljuljao se. Ralph nije bio siguran kako je tako brzo postalo tako kasno, ali se to nekako dogodilo. Možda sam zaspao, pomisli on. Možda i sad spavam i sve ovo sanjam. Gledao je kako Lois iz visećeg kuhinjskog elementa uzima wok (zaista patuljaste veličine). Poslije pet minuta, kuhinju počnu ispunjavati pikantni mirisi.

''Rekla sam ti da ću ti jednog dana kuhati,'' reče Lois i umiješa u posudu povrće iz hladnjaka i začine iz jednog od visećih ormarića. ''Onog dana kad sam tebe i Billa poslužila ostacima makarona sa sirom. Sjećaš se?''

''Mislim da se sjećam,'' reče Ralph, smiješeći se.''U kutiji za mlijeko na prednjem trijemu je vrč svježe jabukovače - jabukovača se najbolje drži kad

stoji vani. Molim te donesi ga. Možeš si i natočiti. Moje fine čaše su u ormariću iznad sudopera, onom koji ne mogu doseći ako ne dovučem stolac. Ti ćeš to moći i bez stolca. Koliko si visok, Ralph, metar osamdeset pet?''

''Metar osamdeset sedam. Odnosno, bio sam; možda sam se smanjio četiri-pet centimetara u posljednjih deset godina. Kralježnica se sabija, ili tako nešto. Ne moraš se toliko truditi samo zbog mene. Zaista.''

Ona ga pogleda hladnokrvno, ruku podbočenih o bokove. Iz jedne je virila kuhača s kojom je miješala sastojke u woku. Njezinu je strogost ublažavao nagovještaj smiješka. ''Ralph, rekla sam moje fine čaše, a ne moje najfinije čaše.''

''Da, gospo,'' reče on smiješeći se veselo pa doda: ''Po mirisu bi se moglo reći da se još sjećaš kako kuhati za muškarca.''

''Kušano-hvaljeno,'' odgovori Lois, ali se Ralphu učini da je izgledala zadovoljno kad se ponovno vratila svom poslu.

5

Hrana je bila dobra, a osim toga, kad su se zdušno latili jela, nisu razgovarali o onome što se dogodilo u parku. Otkad je njegova nesanica uzela maha, Ralphov je apetit postao sporadičan i češće mu se nije dalo jesti nego obratno, ali je danas jeo s tekom i sprao Loisino začinjeno jelo s tri čaše jabukovače (zabrinuto se nadajući kad je iskapio posljednju da ga preostale dnevne aktivnosti neće odvesti predaleko od zahoda). Kad su pojeli, Lois ustane, ode do sudopera i počne točiti vruću vodu za posuđe. Tad nastavi onaj prijašnji razgovor kao da je riječ o napola dovršenom pletivu koje je na trenutak odložila zbog nekog važnijeg kućanskog posla.

''Što si mi učinio?'' upita ona. ''Što si učinio da su se boje vratile?''

''Ne znam.''''Kao da sam bila na rubu tog svijeta, u koji si me ti gurnuo kad si mi stavio ruke ispred lica.''

On kimne glavom, prisjetivši se kako je izgledala prvih nekoliko sekundi kad je odmaknuo ruke - kao da je upravo skinula par plivačkih naočala umočenih u šećer u prahu, ''Bilo je nagonski. A imaš pravo, to i jest kao svijet. Tako i razmišljam o njemu, kao o svijetu aura.''

''Predivno, zar ne? Hoću reći, zastrašujuće je, i kad mi se to prvi put dogodilo - potkraj srpnja ili početkom kolovozu - bila sam sigurna da gubim razum, ali mi se čak i tad svidjelo. Nisam mogla odoljeti.''

Ralph se zaprepašteno zagleda u nju. Zar je nekoć mislio da je Lois prozirna? Tračava? Da ne zna čuvati tajnu?

Da, nažalost, još i gore, stari moj. Mislio si da je plitka. Gledao si je uglavnom kroz Billove oči, zapravo kao ''Našu Lois''. Ni manje...ali puno više.

''Molim?'' upita ona lecnuvši se. ''Zašto me tako gledaš?''

''Viđaš aure od ljeta? Toliko dugo?''

''Da, sjajnije i sjajnije. A i učestalije. Zato sam konačno otišla na pregled kod tužibabe.Ralph, jesam li zaista upucala onog stvora prstom? Sve manje mogu povjerovati u to.''

''Da, jesi. I ja sam učinio nešto slično malo prije no što sam naletio na tebe.''

On joj ispriča o svojem sukobu s Liječnikom #3 i o tome kako je otjerao patuljka ...nakratko. Podigne ruku do visine ramena i brzo je spusti. ''Samo sam to učinio, kao klinac koji se

pretvara da je Chuck Norris ili Steven Seagal. Ali je taj pokret izbacio nevjerojatnu zraku plave svjetlosti u njega i on je žurno otapkao. Nasreću, jer ne bih to mogao ponovno učiniti. Nisam znao ni kako sam to učinio prvi put. Bi li ti mogla ponovno pucati iz prsta?''

Lois se zasmijulji, okrene se prema njemu i uperi prst u njegovu smjeru. ''Želiš li doznati? Bum! Bang!''

''Ne okreći tu stvarcu prema meni, ženo,'' reče joj Ralph i pritom se nasmiješi, iako nije bio potpuno siguran da se šali.

Lois spusti prst i uštrca tekućinu za pranje posuđa u sudoper. Dok je jednom rukom miješala vodu i množila mjehuriće, postavi ono što bi Ralph nazvao ''Velikim pitanjima'': ''Otkuda ta sila, Ralph? I čemu služi?''

On odmahne glavom dok je ustajao pa priđe polici za sušenje posuđa. ''Ne znam i ne znam. Od velike sam pomoći, nema što. Gdje držiš kuhinjske krpe, Lois?''

''Nije važno gdje držim kuhinjske krpe. Sjedni. Molim te, samo mi nemoj reći da si jedan od onih modernih muškaraca - onih koji se stalno grle i plaču jedan drugom na ramenu.''

Ralph se nasmije i odmahne glavom. ''Ne. Samo sam dobro odgojen, to je sve.''

''Dobro. Pod uvjetom da ne razvežeš priču o tome kako si osjećajan. Neke stvari djevojka želi sama otkriti.'' Ona otvori ormarić ispod sudopera i dobaci mu izblijedjelu, ali besprijekorno čistu kuhinjsku krpu. ''Samo ih obrisi i stavi na stol. Ja ću ih pospremiti. Dok to radiš, ispričaj mi svoju priču. Integralnu verziju.''

''Dogovoreno.''

Još je razmišljao gdje početi, kad mu se usta otvore, naizgled sama od sebe, i započnu njegovu priču umjesto njega. ''Kad sam naposljetku shvatio da će Carolyn umrijeti, počeo sam često odlaziti na duge šetnje. Jednog dana, dok sam bio na Extensionu...''

6

Ispriča joj sve, počevši od njegova posredovanja između Eda i debeljka u reklamnoj kapi West Side Gardenersa, završivši Billovim naputkom da ode k liječniku, jer da su u njihovim godinama duševne bolesti vraški česte. Morao se nekoliko puta vraćati da pohvata ispuštene konce - kako se stari Dor pojavio dok je on pokušavao zaustaviti Eda da se zaleti u čovjeka iz West Side Gardenersa, na primjer - ali mu to nije bilo mrsko a činilo se i da Lois nije teško slijedila njegovu priču. Najsnažniji osjećaj kojeg je Ralph bio svjestan dok je pleo svoju priču bilo je olakšanje, tako duboko da je bilo gotovo bolno. Kao da je netko bio naslagao cigle na njegovo srce i um, a on ih sad uklanja, jednu po jednu.

Kad je završio pripovijedanje, posuđe je bilo oprano i obrisano a oni su zamijenili kuhinju dnevnom sobom i desecima uokvirenih fotografija, predvođenih fotografijom gospodina Chassea na televizoru.

''Pa?'' upita Ralph. ''Koliko toga vjeruješ?"

''Sve, naravno,'' reče ona.- Ili nije primijetila olakšanje na Ralphovu licu ili se odlučila pretvarati da nije. "Nakon onoga što smo vidjeli jutros - da ne spominjem sve što si znao o mojoj divnoj snahi - ne mogu ne vjerovati. To je moja prednost pred Hillom." Ne i jedina, pomisli Ralph, ali ne reče ništa.

''Ništa od toga nije slučajnost, ha?'' upita ga ona.Ralph odmahne glavom. ''Ne, mislim da nije.''''Kad sam imala sedamnaest godina,'' reče ona ''moja je majka unajmila jednog mladića iz ulice -

zvao se Richard Harrison - da nam obavlja sitne poslove. Mogla je zaposliti druge mladiće, ali je uzela Richarda jer joj je bio simpatičan ... a sviđao joj se i zbog mene, ako shvaćaš što želim reći.''

''Naravno. Provodadžijka.''''Aha, ali barem to nije činila na napadan, ogavan i neugodan način. Hvala Bogu, jer mi se Richie

nije sviđao - barem ne u tom smislu. No majka je dala sve od sebe. Ako sam ja učila za kuhinjskim stolom, ona mu je rekla da napuni spremnik s drvima iako je bio svibanj i već je bilo toplo. Ako sam hranila piliće, rekla bi Richieju da sasiječe osušenu travu pokraj dvorišta. Željela je da ga viđam ... da se naviknem na njega ... pa ako nam se svidi biti jedno drugom u društvu i on me pozove da s njim odem na ples ili sajam, ona neće imati ništa

protiv. Bilo je nenametljivo, ali prisutno. Gurkanje. A takvim mi se čini i ovo.''''Ovo gurkanje se meni ne čini nenametljivo,'' reče Ralph. Ruka mu i protiv njegove volje dodirne

mjesto u koje ga je Charlie Pickering bockao vrhom svog noža.

''Ne, naravno da nije. Sigurno je bilo stravično kad ti je onaj tip gurnuo nož u rebra. Misliš li i da stari Dor vidi te aure? Da mu je nešto iz tog svijeta reklo da stavi sprej u tvoj džep?''

Ralph bespomoćno slegne ramenima. I njemu je to palo na um, ali kad se o tome počne razmišljati, tlo postaje naglo strmo. Jer ako je Dorance to učinio, to je značilo da su neka

(entitet) sila ili biće znali da će Ralphu zatrebati pomoć. A to nije sve. Ta sila - ili biće - morali su i znati da će (a) Ralph te nedjelje poslije podne izaći, (b) da će se vrijeme, dotad prilično lijepo, pokvariti toliko da će morati odjenuti jaknu i (c) koju će jaknu odjenuti. Drugim riječima, radi se o nečemu što može predviđati budućnost. Pomisao da ga je takva sila primijetila, strašila gaje nasmrt. Shvatio je da mu je, barem u slučaju spreja, ta intervencija vjerojatno spasila život, ali ga je ipak silno plašila.

''Možda,'' reče on. ''Možda se nešto zaista poslužilo Dorranceom kao potrčkalom. Ali zašto?''''I što sad znamo?'' doda ona.

Ralph je jedino mogao odmahivati glavom.Ona pogleda u sat stiješnjen između fotografija muškarca u kapi od rakunova krzna i mlade žene

koja je izgledala kao da bi svakog trenutka mogla reći tornjaj se, pa posegne za telefonom. ''Skoro je pola četiri! Mili Bože!''

Ralph joj dotakne ruku. ''Koga zoveš?''''Simone Castonguay. Dogovorila sam se da ću s njom i Minom danas poslije podne otiću u Ludlow -

u Grangeu je zakazano kartanje - ali ne mogu otići nakon ovog. Odnijela bih gaće na štapu.'' Ona se nasmije, pa ljupko porumeni. ''Stilska figura.''

Ralph položi svoju ruku na njezinu prije no što je mogla podići slušalicu. ''Lois, otiđi na kartanje.''''Zaista?'' Ona ga je gledala i sumnjičavo i pomalo razočarano.''Da.'' Još nije znao što se događa, ali je osjetio da to neće tako dugo ostati. Lois je spominjala da se

osjeća kao da je netko gura, ali se Ralphu činilo više kao da ga nosi, kao što rijeka nosi čovjeka u malom čamcu. Ali nije mogao vidjeti kamo ide; gusta je magla zaogrnula obale, a sada, kad je struja postajala brža, čuo je grmljavinu brzaca negdje ispred sebe.

Ralph, ipak ima oblika. Oblika u magli.Da. I to ne baš utješnih. To su možda samo stabla koja izgledaju kao grabežljivi prsti... aopet, možda su to grabežljivi prsti koji pokušavaju izgledati kao stabla. Dok Ralph ne otkrije koje je

istina, bilo bi mu drago da Lois nije u gradu. Imao je jak predosjećaj - ili je to samo bila nada prerušena u predosjećaj - da je Liječnik #3 ne može slijediti u Ludlow, da je možda čak ne može slijediti 8 onu stranu Barrensa na istočnu stranu.

Ralph, to ne možeš znali.Možda i ne, ali mu se čini da je tako, a još je bio uvjeren da je u svijetu aura, osjećati i znati gotovo

jedno te isto. Ono što je znao bilo je da Liječnik #3 još nije odsjekao Loisinu balonsku uzicu; Ralph je to vidio svojim očima, zajedno s veselo zdravim sivim sjajem njezine aure. No Ralph se nije mogao oteti uvjerenju da Liječnik #3 - Liječnik-manijak - namjerava to učiniti i da je, bez obzira na to kako je Rosalie izgledala živahno kad je otkasala kroz Strawford park, odsijecanje te uzice smrtonosan, ubojit čin.

Pretpostavimo da imaš pravo, Ralph. Pretpostavimo da on danas poslije podne ne može poći za njom ako ona ode igrati poker u Ludlow. A večeras? Sutra? Idućeg tjedna? Kakvo je rješenje? Da nazove sina i vješticu od snahe i kaže im da se predomislila u vezi s Riverview Estates i da ipak želi otići onamo?

Nije znao. Ali je znao da mu je potrebno vremena da razmisli, a znao je i da neće moći konstruktivno razmišljati dok ne bude potpuno siguran da je Lois na sigurnom, barem nakratko.

''Ralph? Ponovno imaš taj odsutnovit izraz na licu.''

''Kakav izraz?''''Odsutnovit.'' Ona koketno zabaci kosu. ''To je moja kovanica kojom sam opisivala kako je gospodin

Chasse izgledao kad se pretvarao da me sluša, a zapravo je mislio na svoju zbirku kovanog novca. Odmah prepoznam odsutnovit izraz, Ralph. O čemu razmišljaš?''

''Pitao sam se kad se planiraš vratiti s kartanja.''''Ovisi.''''O čemu?''''O tome hoćemo li svratiti kod Tubbyja popiti čokoladni frape.'' Rekla je to tonom žene koja otkriva

tajni porok.''A kad bi se vratila ravno kući?''''Sedam sati. Možda pola osam.''

''Nazovi me čim stigneš kući. Hoćeš li?''''Da. Želiš da odem iz grada, zar ne? To je pravo značenje odsutnovita izraza lica.'' "Pa...''''Misliš da me taj ćelavi zloćko želi povrijediti, zar ne?''''Mislim daje to moguće.''''Pa može povrijediti i tebe!''''Da, ali...''Ali koliko zasad znam, Lois, ne nosi nijedan moj modni detalj. " Ali što?''''Ništa mi se neće dogoditi dok se ti ne vratiš, to je sve.'' On se sjeti njezine podrugljive primjedbe o

modernim muškarcima koji se grle i cmolje i pokuša se muževno namrštiti. ''Idi kartati i prepusti taj posao meni, barem zasad. To je naređenje.''

Carolyn bi se nasmijala ili naljutila na takvo macho prenemaganje kao iz komičnih opera. Lois, koja je pripadala potpuno drukčijoj školi feminističkog mišljenja, samo zahvalno kimne glavom jer je netko preuzeo teret odlučivanja. ''U redu.'' Ona nagne njegovu bradu prema dolje da bi mu mogla pogledati u oči. ''Znaš li što činiš, Ralph?'' ''Ne. Barem ne još.''

''U redu. Dobro je što to priznaješ.'' Ona položi ruku na njegovu podlakticu, a na kut njegovih usta mekan, vlažan poljubac. Ralph osjeti silno dobrodošao val vrućine u preponama. ''Otići ću u Ludlow

i osvojiti pet dolara na pokeru od onih budalastih žena koje uvijek pokušavaju dobiti srednju kartu za popunu skale. Večeras ćemo razgovarati što ćemo sljedeće poduzeti. Vrijedi?''

''Da.''Njezin jedva primjetan osmijeh - više u očima nego na usnama - dao je naslutiti kako bi mogli raditi

još nešto osim razgovarati, ako Ralph bude poduzetan ... i u tom se trenutku on osjeti zaista prilično poduzetno. Čak ga ni strogi pogled gospodina Chassea sa svoga mjesta na vrhu televizora nije u tome jako omeo.

Četrnaesto poglavlje

1

Bilo je petnaest do četiri kad je Ralph prešao ulicu i kratku razdaljinu uzbrdicom do svoje zgrade. Umor je ponovno ovladavao njime; osjećao se kao da je budan otprilike tri stoljeća. No istodobno se osjećao bolje nego ikad otkad je Carolyn umrla. Pribraniji. Više svoj.

Ili je to ono što želiš vjerovati? Da se čovjek ne može osjećati tako jadno a da mu se to ne uzvrati nečim pozitivnim? Lijepa zamisao, Ralph, ali ne jako realistična.

U redu, pomisli on, možda i jesam malo zbunjen.Zaista je i bio. A i uplašen, razdragan, smeten i malčice jebežljiv. No kroz tu mješavinu osjećaja

probijala se jedna jasna misao, nešto što mora učiniti prije svega: mora se pomiriti s Billom. Ako to podrazumijeva i ispriku, neka bude. Možda će i on dobiti ispriku. Pa nije Bili došao njemu i rekao, ''Hej, stari moj, izgledaš užasno, pričaj.'' Ne, on je došao k Billu. Istina, učinio je to pun bojazni, ali to nije ništa promijenilo, a -

Ah, Ralph, Isuse, što ću s tobom? Bio je to Carolynin veselkast glas, koji mu je govorio razgovijetno kao u tjednima nakon njezine smrti, kad je ublažavao najdublju tugu raspravljajući u sebi o svemu s njom ... a nekad i naglas, ako je bio sam u stanu. Bili je bio taj koji je šiznuo, dušo, a ne ti. Vidim da si odlučan uvijek okriviti sebe kao i dok sam bila živa. Neke se stvari nikad ne mijenjaju.

Ralph se osmjehne. Aha, u redu, možda se neke stvari zaista nikad ne mijenjaju i možda je prepirku više skrivio Bili nego on. Pitanje je bilo želi li on ostati bez Billova društva zbog jedne glupe svađe i puno nepopustljivog preseravanja o tome tko je u pravu a tko u krivu.

Ralph to nije želio učiniti, pa ako to znači ispričati se Billu iako on to ne zaslužuje, što je u tome tako loše? Koliko on zna, u tri kratka sloga riječi oprosti nema kostiju. Ona Carolyn u njegovoj glavi poprati tu pomisao nijemim zaprepaštenjem.

Nema veze, reče joj on kad je skrenuo na prilaz kući. Činim to zbog sebe, a ne njega. Ili zbog tebe, koliko to može biti.

Čudio se, ali mu je bilo i drago, kad je shvatio koliku krivnju osjeća zbog te misli - kao da je počinio svetogrđe. Ali to nije umanjilo istinitost te pomisli.

Tražio je ključ u džepu kad ugleda bilješku pribodenu na vrata. Ralph potraži naočale, ali shvati da ih je ostavio u stanu na kuhinjskom stolu. On se odmakne i zaškilji da pročita Billov širok rukopis:

Dragi Ralph/Lois/Faye/bilo tko!Mislim da ću provesti veći dio dana u gradskoj bolnici. Nazvala me nećakaBoba Polhursta i rekla da ovog puta skoro sigurno nije lažna uzbuna; siroti ječovjek pred svršetkom borbe. Soba 313 na odjelu za intenzivnu njegu gradske bolnice je vjerojatno

posljednje mjesto na zemlji na kojem bih želio biti u lijepi listopadni dan, ali moram to privesti kraju.

Ralph, oprosti mi za ono jutros. Obratio si mi se za pomoć a ja sam ti umjesto toga skoro odrao lice. Mogu se ispričati jedino time što mi je ovo s Bobom uništilo živce.

U redu? Mislim da ti dugujem večeru... ako još želiš jesti s tipovima poput mene.Faye, molim te molim te MOLIM TE prestani mi dodijavati s tim tvojim prokletim šahovskim

turnirom. Obećao sam da ću igrati a ja svoja obećanja izvršavam.

Zbogom, okrutni svijete,

Ralph se uspravi s osjećajem olakšanja i zahvalnosti. Kad bi se barem i ostalo što mu se u posljednje vrijeme događa tako lako razriješilo kao ovo!

Ode u svoj stan, protrese kotlić za vodu i počne točiti vodu iz slavine kad zazvoni telefon. Bio je to John Leydecker. ''Baš mi je drago da sam te konačno našao,'' reče on.

''Malo sam se zabrinuo, stari moj.''''Zašto?'' upita Ralph. ''Što se dogodilo?''''Možda ništa, a možda i nešto. Charlie Pickering je ipak skupio za kauciju.''''Rekao si mi da se to neće dogoditi.''''Prevario sam se, no?'' reče Leydecker, razdražljivo. ''A nisam se prevario jedino u tome. Rekao sam

ti da će sudac vjerojatno odrediti kauciju na četrdesetak tisuća dolara, ali nisam znao da će Pickeringu biti dodijeljen sudac Steadman, za kojeg se priča da je rekao da čak i ne vjeruje u umobolnost. Steadman je odredio kauciju na osamdeset tisuća dolara.

Pickeringov odvjetnik je tulio kao tele na mjesec, ali nije pomoglo.''Ralph spusti pogled i shvati da još drži kotlić s vodom za čaj. On ga spusti na stol. ''A ipak je skupio

za kauciju?''''Aha. Sjećaš se kad sam ti rekao da će ga Ed odbaciti kao nož za guljenje povrća sa slomljenom

oštricom?''''Da.''''Pa, smatraj to još jednim udarcem preko gola za Johna Leydeckera. Ed je jutros u jedanaest sati

umarširao u sudsku pisarnicu noseći kovčežić pun novca.'' ''Osam tisuća dolara?'' upita Ralph.''Rekao sam kovčežić, a ne omotnicu,'' odgovori Leydecker. ''I ne osam, negoosamdeset. Sudnica još bruji od priča. Ma brujat će o tome i kad božićni ukrasi budu poskidani.''Ralph pokuša zamisliti Eda Deepneaua u jednoj od njegovih širokih starih vesta i iznošenim

samtericama - Edova odjeća ludog znanstvenika, kako ju je nazvala Carolyn - kako izvlači povezane snopiće novčanica od dvadeset i pedeset dolara iz svog kovčežića, ali mu ne uspije. ''Rekli ste da je dovoljno i deset posto kaucije.''

''Da, ako se može založiti nešto - kuća ili nekakvo vlasništvo, što iznosi - otprilike koliko i ukupan iznos kaucije. Ed to očito nije mogao učiniti, ali je imao nešto gotovine za crne dane ispod madraca. Ili to, ili je anđelu čuvaru popušio onu stvar.''

Ralph se prisjeti Helenina pisma otprilike tjedan dana nakon izlaska iz bolnice i prelaska u High Ridge. Spomenula je ček koji je dobila od Eda - sedam stotina i pedeset dolara. Čini se da shvaća svoju odgovornost, napisala je. Ralph se upita bi li Helen još tako mislila kad bi znala da je Ed ušao u gradski sud s dovoljno novca da njegova kći proživi bezbrižno petnaest godina života ... i založio ga da oslobodi luđaka koji se voli igrati noževima i molotovljevim koktelima.

''Kako je, zaboga, došao do novca?'' upita on Leydeckera.''Ne znam.''''A ne mora reći?''''Ne. Ovo je slobodna zemlja. Spomenuo je da je prodao neke dionice.''Ralph se prisjeti starih dana - starih dobrih dana prije no što je Carolyn oboljela i umrla, a Ed samo

obolio. Sjeti se objeda koje bi njih četvero pojeli otprilike svaka dva tjedna, naručenih pizza u kući Deepneauovih ili Carolynin pileći gulaš u kuhinji Robertsovih, prisjeti se kako je Ed jednom prilikom rekao da će ih počastiti najfinijim rebarcima u restoranu Red Lion u Bangoru kad dobije dividende. Tako je, odgovorila je Helen i milo se nasmiješila Edu.

Tad je bila trudna, tek se počelo primjećivati, i izgledala je kao četrnaestogodišnjakinja s kosom zategnutom u konjski rep i odjevena u kockastu trudničku haljinu koja je još bila preširoka za nju. Za što ćeš najprije dobiti dividende, Edward? Za dvije tisuće dionica od Smrdočije D.D. ili za šest tisuća od Željezare Vrisak? On je zarežao na nju i svi su se na to nasmijali jer Ed Deepneau nije imao ni trunke zla u sebi, svatko tko bi Eda poznavao dulje od dva tjedna shvatio bi da Ed Deepneau ne bi mogao ni mrava zgaziti. Samo što je Helen znala da nije tako - čak je i tada Helen sigurno znala da je to malo drukčije, bez obzira na njezin zaljubljen pogled.

''Ralph?'' upita Leydecker. ''Slušaš li me?"''Ed nije imao nikakvih dionica,'' reče Ralph, ''On je bio inženjer kemije, za Boga miloga, a otac mu

je bio predradnik u tvornici pića u nekoj zabiti, Plaster Rocku u državi Pennsylvaniji.Ni s te strane nije bilo love.''

''Pa, negdje ga je nabavio i lagao bih kad bih rekao da mi se to svidjelo.''

''Od ostalih ''Prijatelja života''?''

''Mislim da ne. Kao prvo, to nisu bogataši - većina pripadnika ''Prijatelja života'' su iz nižeg staleža, heroji radničke klase. Daju koliko mogu, ali toliko? Ne. Mogli su možda skupiti između sebe dovoljno hipoteka da oslobode Pickeringa, ali nisu. Većina i ne bi, čak i da ih je Ed zamolio. Ed je sad gotovo persona non grata u njihovoj organizaciji, a sigurno žale što su ikad i čuli za Charlieja Pickeringa. Dan Dalton je ponovno preuzeo vodstvo ''Prijatelja života'' i većini je članova laknulo. Ed i Charlie i još dvoje ljudi - muškarac po imenu Frank Felton i žena po imenu Sandra McKay - čini se da sad uglavnom rade na svoju ruku. O Feltonu ništa ne znam i nema dosjea, ali McKayova je obišla iste ustanove kao i Charlie. A ne može ju se ne uočiti - sivo lice, puno prištića, naočale tako debele da joj oči izgledaju poput dva jaja na oko, teška oko stotinu pedeset kilograma.''

''Šališ se?''''Ne. Voli tajice iz Kmarta i često putuje u društvu raznoraznih svađalica, ćaknutih tipova i noćnih

dama. Često nosi golemu trenirku s natpisom BABY FACTORY na prsima.Tvrdi da je rodila petnaestoro djece. Zapravo nije rodila nijedno, a vjerojatno i ne može.''

''Zašto mi to sve govoriš?''

''Jer želim da se čuvaš tih ljudi,'' reče Leydecker. Govorio je strpljivo, kao da govori djetetu. ''Mogu biti opasni. Charlie je provjereno opasan, to ti ne moram posebno isticati, i Charlie je na slobodi. Gdje je Ed nabavio novac za njegovu kauciju je sporedno - nabavio ga je i to je važno. Ne bi me iznenadilo da te ponovno napadne. On ili Ed ili ostali.''

''A Helen i Natalie?''''One su kod prijatelja - prijatelja koji su odlično upoznati s opasnostima koje prijete od ludih

muževa. Ispričao sam to i Mikeu Hanlonu i on će paziti na nju. Naši ljudi budno motre na knjižnicu. Mislimo da Helen zasad nije u velikoj opasnosti - još je u High Ridgeu - ali činimo što možemo.''

''Hvala ti, John. Cijenim to, a i zahvaljujem ti na pozivu.''''Drago mi je da cijeniš, ali još nisam završio. Sjeti se koga je Ed nazvao i kome je prijetio, prijatelju

- ne Helen, nego tebi. Čini se da na nju više ne misli, ali ti si mu stalno na pameti, Ralph. Zamolio sam Johnsona, šefa postaje, da ti dodijeli čovjeka - odabrao sam Chrisa Nella - da te čuva, barem dok ona Rent-A-Kučka iz WomanCarea ne dođe i ne ode.

Odbio me. Rekao je da smo ovog tjedna preopterećeni, ali po načinu na koji me odbio čini mi se da bi dobio nekog da ti Čuva leđa kad bi ti zamolio. Što kažeš?''

Policijska zaštita, pomisli Ralph. Tako je nazivaju u televizijskim serijalima, o tome on govori - policijskoj zaštiti.

On pokuša razmisliti o tom prijedlogu, ali ga je ometalo previše stvari; plesale su u njegovoj glavi kao neposlušne kuglice kuhanog šećera. Šeširi, liječnici, kute, sprejevi. Usto još i noževi, skalpeli i škare ugledane kroz prašnjave leće njegova starog dalekozora. Sve što učinim činim brzo da mogu početi nešto drugo, pomisli Ralph pa odmah: Dug je povratak do raja, dušo, pa ne gubi vrijeme na sitnice.

''Ne,'' reče on.

''Što?''Ralph zatvori oči i ugleda se kako podiže tu islu slušalicu i otkazuje pregled kod iglobodca. To se sad

ponavlja, zar ne? Da. Mogao bi dobiti policijsku zaštitu od Pickeringa,McKayovo i Fellona i njima sličnih, ali to nije bio način. Znao je to, osjećao svakim otkucajem srca i

krvi.

''Čuo si me,'' reče on. ''Ne želim policijsku zaštitu.''

''Zaboga, zašto?''''Mogu brinuti za sebe,'' reče Ralph i iskezi se malo ukočenoj besmislenosti te rečenice, koju je čuo u

bezbrojnim vesternima Johna Waynea.''Ralph, mrzim što ti ja to moram priopćiti, ali star si. U nedjelju si imao sreće. Možda je nećeš

ponovno imati.''Nisam imao sreće, pomisli Ralph. Imam prijatelje na visokim položajima. Ili bih možda trebao reći

entitete na visokim položajima.''Sve će biti u redu,'' reče on.Leydecker uzdahne. ''Ako se predomisliš, nazovi me.'' ''Hoću.''''A ako vidiš ili Pickeringa ili krupnu ženu s debelim naočalama i rijetkom plavom kosom kako se

motaju oko tvoje kuće - ''''Nazvat ću te.''''Ralph, molim te razmisli. Riječ je samo o policajcu parkiranom malo podalje od tvoje kuće.''''Začeto ne može biti raščeto,'' reče Ralph.''Ha?''''Rekao sam da sam zahvalan, ali ne bih. Javit ću ti se.''Ralph polako spusti slušalicu. Vjerojatno je John u pravu, pomisli on, vjerojatno je on zaista lud, ali

se nikad nije osjećao duševno zdravijim.''Umoran,'' reče on sunčanoj, praznoj kuhinji ''ali duševno zdrav.'' Zašuti pa doda: ''A možda i na pola

puta da se zaljubim.''Od te se pomisli široko nasmiješi. Još se smiješio kad je naposljetku pristavio vodu za čaj.

2

Pio je drugu šalicu čaja kad se sjetio što je Bili napisao u svojoj porucio tome kako mu duguje večeru. Odmah odluči zamoliti Billa da se nađu u zdravljaku Day Break,

Sun Down, na večerici. Mogli bi početi iznova.Mislim da moramo početi iznova, pomisli on, jer onaj mali manijak ima njegov šešir, a prilično sam

siguran da to znači da je Bili u nevolji.

Ne valja odlagali. On podigne slušalicu i nazove broj kojeg se lako sjetio: 941-5000.Broj gradske bolnice.

3

Bolnički telefonist spoji ga sa sobom 313. Očito umorna žena koja se javila bila je Denise Polhurst, nećaka umirućeg. Bili nije u sobi, reče mu ona. Oko jedan sat poslije podne došla su još četiri profesora iz, kako se ona izrazila, ''ujinih slavnih dana'' i Bili je predložio da odu na ručak. Ralph je znao i kako se njegov prizemni susjed pritom izrazio: bolje ipak nego nikad. To je bila jedna od njegovih omiljenih uzrečica. Kad ju je Ralph upitao očekuje li da će se Bili vratiti u bolnicu, Denise Polhurst reče da očekuje.

''Tako je odan. Ne znam što bih bez njega, gospodine Robbins.''

''Roberts,'' reče on. ''Bili je gospodina Polhursta opisao kao divnog čovjeka.''

''Da, svi tako misle. Ali naravno, račune za liječenje neće poslati klubu njegovih obožavatelja, zar ne?''

''Ne,'' reče Ralph nelagodno. ''Vjerojatno neće. U Billovoj je poruci pisalo da je vašem ujaku jako loše.''

''Da. Liječnici kažu da vjerojatno neće preživjeti ovaj dan, a kamoli noć, ali tu sam pjesmu već čula. Bože mi oprosti, ali mi se ponekad čini da je ujak Bob poput jednog od onih oglasa izdavačkih kuća - uvijek obećavaju, a nikad ne izvršavaju. Vjerojatno to zvuči užasno, ali sam preumorna da bi mi bilo neugodno. Jutros su isključili uređaje za umjetno održavanje života - nisam mogla tu odluku donijeti sama, ali sam nazvala Billa i on je rekao da bi tako ujo želio. ''Vrijeme je da Bob istraži drugi svijet'', rekao je. ''Ovog je snimio do najudaljenijeg kutka''. Nije li to pjesnički, gospodine Robbins?''

''Da. Zovem se Roberts, gospođo Polhurst. Molim vas recite Billu da je zvao Ralph Roberts i recite mu da me nazo - "

''Pa smo isključili uređaje i bila sam spremna - moglo bi se reći nervno spremna - a on nije umro. Ne shvaćam. On je spremanja sam spremna, njegovo životno poslanstvo ispunjeno... pa zašto ne umire?''

''Ne znam.''''Smrt je glupa,'' reče ona gunđavim i ružnim glasom kakvim govore jako umorni i jako tužni.

''Opstetričar koji bi tako polako rezao pupčanu vrpcu bio bi otpušten zbog nemara.''Ralphove su misli ovih dana bile sklone da odlutaju, ali se sad naglo vrate na mjesto.''Što ste rekli?''''Oprostite?'' Zvučala je prestrašeno, kao da su njezine misli odlutale.''Rekli ste nešto o presijecanju pupčane vrpce.''''Nisam ništa time mislila,'' reče ona. Gunđavi se ton pojačao ... samo što to nije bilo gunđanje, shvati

Ralph; bio je to cvilež, i to straha. Nešto nije u redu. Srce mu zakuca brže. ''Nisam time uopće ništa mislila,'' uporno je tvrdila ona i odjedanput telefon koji je Ralph držao u ruci poprimi duboku i prijeteću nijansu plavog.

Razmišljala je o tome da ga ubije, i to ne samo onako - razmišljala je o tome da stavi jastuk na njegovo lice i da ga njime uguši. ''Ne bi dugo potrajalo'', misli ona. ''Milosrđe'', misli ona. ''Konačno svršeno'', misli ona.

Ralph odmakne telefon od uha. Plava Svjetlost, hladna poput neba u veljači, dizala se u zrakama tankim poput olovke iz rupica u slušalici.

Ubojstvo je plave boje, pomisli Ralph, odmaknuvši slušalicu za duljinu ruke i upiljivši se razrogačenih, zgranutih očiju u plave zrake koje su se savijale i spuštale prema podu. Čuo je, iz daljine, kvocav, zabrinut glas Denise Polhurst. Nisam to želio znati, ali mislim da sam to ionako znao: ubojstvo je plavo!

On ponovno prinese slušalicu ustima, nagnuvši je tako da su gornja polovica i njezin tovar aure u obliku ledenica bili odmaknuti od njega. Bojao se da bi ga, prinese li taj kraj slušalice preblizu uhu, mogao zaglušiti njezin hladan i gnjevni očaj.

''Recite Billu da je zvao Ralph,'' reče on. ''Roberts, ne Robbins.'' Spusti slušalicu ne pričekavši odgovor. Plave se zrake rasprsnu na sve strane slušalice i padnu na pod. Ralpha ponovno podsjete na ledenice; ovog puta na to kako padaju u urednom slijedu kad se rukom u rukavici prođe ispod strehe nakon toplog zimskog dana. Iščezle su prije no što su dodirnule linoleum. On se osvrne. Ništa u sobi nije sjajilo, svjetlucalo ili vibriralo. Aure su ponovno nestale. On počne ispuštati uzdah olakšanja a tad, vani u Harris Avenue, prasne automobil.

U praznom stanu na drugom katu, Ralph Roberts vrisne.

4

Nije želio više čaja, ali je još bio žedan. Nađe pola limenke Diet Pepsi - ustajale ali mokre - u stražnjem dijelu hladnjaka, ulije je u plastičnu šalicu s izblijedjelim znakom Red Applea i odnese na trijem. Više nije mogao podnijeti biti u stanu koji kao da je mirisao na zlopatnu budnost. Osobito nakon toga što se dogodilo s telefonom.

Vrijeme se proljepšalo, ako je to uopće bilo moguće; snažan, blag vjetar se podigao i kotrljao trake svjetlosti i sjene preko zapadne strane Derryja i kao češljem skidao lišće sa stabala. Opalo bi lišće vjetar pojurio duž pločnika i ono se šušteći okretalo poput derviša u narančastom, žutom i crvenom viru.

Ralph okrene ulijevo ne zato što je svjesno želio ponovno posjetiti izletište kod zračne luke nego zato što je želio da mu vjetar puše u leđa. No desetak minuta poslije nađe se na ulazu na tu malu čistinu. Ovog je puta bila prazna i to ga nije iznenadilo. Nije bilo iznenadne studeni u vjetru, ničeg zbog čega bi stariji muškarci i žene pohitali u kuće, ali je bilo teško zadržati karte na stolu ili šahovske figurice na ploči kad ih vragolasti vjetar pokušava dohvatiti. Kad se Ralph približio stoliću na nogarima gdje je Faye Chapin najčešće primao podanike, nije se iznenadio kad je ugledao poruku učvršćenu kamenom i znao je što će u njoj pisati čak i prije no što je odložio svoju plastičnu šalicu iz Red Applea i podigao poruku.

Dvije šetnje; dvaput je vidio ćelavog liječnika sa skalpelom; dvoje starih ljudi koji pate od nesanice i koji vide svijet u žarkim bojama; dvije bilješke. Kao Noa koji vodi životi nje na svoju lađu, ne jednu po jednu nego u parovima... a hoće li ponovno pljuštati kao iz kabla? Što kažeš na to, stari moj?

Nije znao što misli ... ali Billova je poruka bila neka vrsta ''osmrtnice u tijeku'', a nije nimalo sumnjao da je Fayeva jednaka. Taj osjećaj da ga nešto nosi, lako i nesmetano, bio je presnažan da bi se moglo u njega posumnjati; bilo je to kao da se probudiš na nekoj nepoznatoj pozornici i izgovaraš (ili natucaš) tekst drame, a ne sjećaš se da si ikad bio na probi, ili kao da si shvatio smisao nečega što se dotad činilo potpuno besmislenim ili kao da si otkrio ...

Otkrio što?''Još jedan tajni grad, eto što,'' promrmlja on. ''Derry aura.'' Tad se sagne nad Fayevu poruku i pročita

je dok se vjetar vragolanski poigravao njegovom prorijeđenom kosom.

5

Oni među vama koji žele odati posljednju poštu Jimmyju Vandermeeru mogu to učiniti do najposlije sutra. Otac Coughlin je svratio danas prije podne i rekao mi da se jadnikovo stanje brzo pogoršava. Ali može primati posjete. On je u gradskoj bolnici, na odjelu intenzivne njege, u sobi 315.

P.S. Zapamtite da je vremena malo.

Ralph dvaput pročita poruku, vrati je na stol zajedno s kamenom koji ju je pridržavao kako bi je drugi Gerijatričari koji naiđu mogli pročitati, pa ustane ruku nabijenih u džepove, pognute glave, zagledan prema trećem uzletištu ispod čupavih obrva. Suh list, narančast poput neke bundeve za Noć vještica kojima će uskoro biti ukrašena ulica, doleprša s tamnoplavog neba i sleti na njegovu rijetku kosu. Ralph ga odsutnim pokretom skine s glave i pomisli na dvije bolničke sobe na odjelu za intenzivnu njegu, dvije susjedne sobe. Bob Polhurst u jednoj, Jimmy V. u drugoj. A iduća soba u tom hodniku? Soba 317, ona u kojoj je umrla njegova žena. ''To nije slučajnost,'' reče tiho.

A što je onda? Obrisi u magli? Tajni grad? Fraze koje prizivaju sjećanja, ali ne odgovaraju na pitanja.Ralph sjedne na izletnički stol pokraj onog na kojem je Faye ostavio poruku, skine cipele i prekriži

noge. Vjetar se pojača i raščupa mu kosu. Sjedio je tako među opalim lišćem malo pognute glave i čela naboranog od razmišljanja. Izgledao je kao Buda na način Winslowa Homera dok je tako meditirao, ruku položenih na koljena i brižljivo se prisjećao dojmova o Liječniku #1 i Liječniku #2 ... a zatim ih uspoređivao s dojmovima o Liječniku #3.

Prvi dojam: sva su ga tri liječnika podsjetila na vanzemaljce iz tabloida kao što je Inside View, i na slike koje su uvijek imale oznaku ''umjetnikovo viđenje''. Ralph je znao da su te slike ćelavih, tamnookih tajanstvenih posjetitelja iz svemira prilično stare; ljudi već godinama dojavljuju o susretima s niskim ćelavcima, takozvanim malim liječnicima, možda jednako dugo koliko ljudi javljaju da su vidjeli NLO-e. Bio je prilično siguran da je još šezdesetih godina pročitao najmanje jednu takvu priču.

''No dobro, pretpostavimo da tih momaka ima priličan broj,'' Ralph reče vrapcu koji je upravo sletio na izletišnu bačvu s otpacima. ''Da ne postoje samo tri liječnika, nego tri stotine. Ili tri tisuće. Lois i ja nismo jedini koji smo ih vidjeli. A ...''

A nije li većina ljudi koji su opisali takve susrete spominjala i oštre predmete?Da, ali ne škare ili skalpele - barem se Ralphu nije tako činilo. Većina jé ljudi koja je tvrdila da su

bili oteti spominjala sonde, zar ne?

Vrabac odleti. Ralph to nije primijetio. Razmišljao je o malim ćelavim liječnicima koji su posjetili May Locher u noći njezine smrti. Što još zna o njima? Što je još vidio? Bili su odjeveni u bijele kute, poput onih iz televizijskih serijala o liječnicima iz pedesetih i šezdesetih godina, kakve još nose ljekarnici. Samo što su njihove kute, za razliku od one

Liječnika #3, bile čiste. Liječnik #3 je mahao zahrđalim skalpelom; ako je bilo rđe na škarama koje je držao Liječnik #1 u desnoj ruci, Ralph je nije primijetio. Čak i kad je usmjerio svoj dalekozor prema njima.

Još nešto - možda nije važno, ali si to primijetio. Liječnik sa škarama bio je dešnjak, barem sudeći po načinu na koji je držao svoje oružje. Liječnik sa skalpelom je ljevoruk.

Ne, to vjerojatno nije važno, ali bilo je još nešto - još jedan obris u magli, mali - što mu nije dalo mira. Nešto u dihotomiji lijevo-desno.

''Skreni ulijevo i stići ćeš nadesno,'' promrmlja Ralph, ponavljajući zaključak nekog vica kojeg se čak nije ni sjećao. ''Skreni udesno i stići ćeš nalijevo.'' Nema veze. Što još zna o liječnicima?

Naravno, okruženi su aurama - prilično lijepim zeleno-zlatnim - i ostavljaju(tragovi bijelog čovjeka)tragove poput stopala u plesnim dijagramima Arthura Murraya. Pa iako su mu se njihovecrte lica učinile prilično anonimne, njihove su aure svjedočile o moći... i trezvenosti... i...''I dostojanstvu, dovraga,'' reče Ralph. Vjetar se ponovno nadme i otpuše još lišća sa stabala.

Pedesetak metara od izletišta, nedaleko od starih željezničkih tračnica, nakrivljeno, napola iščupano stablo kao da je prema Ralphu pružalo grane koje su zaista izgledale poput grabežljivih ruku.

Ralph shvati da je te noći vidio prilično puno za starca koji bi trebao živjeti na rubu posljednjeg razdoblja čovjekova života, onim koje je Shakespeare (i Bill McGovern) nazvao

''upapučeni pantalon''. A ništa od toga - pod milim Bogom ništa - ne miriše na opasnost ili zlu namjeru. To što je Ralph učitao zlonamjernost nije bilo čudno. Oni su bili tjelesno nakazni neznanci; primijetio ih je kako izlaze iz kuće bolesne žene u doba noći kad rijetko ili nikad ne dolaze gosti; vidio ih je samo nekoliko minuta nakon noćne more epskih razmjera.

No kad se sad prisjećao svega što je vidio, sjeti se i drugih stvari. Na primjer, načina na koji su stajali na trijemu gospođe Locher, kao da imaju svako pravo biti ondje; kako mu se činilo da razgovaraju kao dva prijatelja prije no što krenu svaki svojim putem. Dva dobra prijatelja koja ponovno razgovaraju o nečemu nakon duge noćne smjene.

Da, takav si ti dojam stekao, ali to ne znači da je on pouzdan, Ralph.

Ali Ralph je smatrao da jest. Stari prijatelji, dugogodišnji kolege, nakon noćne smjene. May Locher im je bila posljednja kućna posjeta.

Dobro, Liječnici #1 i #2 razlikuju se od Liječnika #3 kao nebo i zemlja. Bili su čisti, on je prljav, oni su imali aure a on nije (barem je Ralph nije vidio), oni su nosili škare a on skalpel, oni su izgledali razborito i razložno poput dvojice štovanih seoskih starješina dok je #3 izgledao munjeno.

Jedno je potpuno jasno, zar ne? Tvoji su suigrači nadnaravna stvorenja, a osim Lois, jedina osoba koja, čini se, zna da postoje je Ed Deepneau. Da se kladimo u to koliko sati Ed u posljednje vrijeme odspava na noć?

''Ne,'' reče Ralph. Podigne ruke s koljena i stavi ih ispred očiju. Malo su se tresle. Ed je spomenuo ćelave liječnike, i zaista su postojali ćelavi liječnici. Je li mislio na liječnike dok je govorio o Centurionima? Ralph nije znao. Skoro da se nadao da je tako, jer je ta riječ - Centurioni - u njegovoj duši prizivala strašniju sliku svaki put kad bi se pojavila: Utvare prstena iz Tolkienove fantastične trilogije. Zakukuljeni likovi jašu na sablasnim, crvenookim konjima i obrušavaju se na malu skupinu hobita ispred Svratišta kod razigranog ponija u Breeju.

Sjetivši se hobita, sjeti se Lois i drhtanje ruku se pojača.

Carolyn: Dug je povratak do raja, dušo, pa ne gubi vrijeme na sitnice. Lois: U mojoj Obitelji, umrijeti u osamdesetoj znači umrijeti mlad.

Joe Wyzer: Mrtvozornik najčešće napiše samoubojstvo kao uzrok smrti a ne nesanicu.Bill: Uža specijalnost mu je bio građanski rat u Americi, a sad više ne zna što je uopće građanski

rat, a kamoli tko je pobijedio u našem.

Denise Polhurst: Smrt je jako glupa. Opstetričar koji bi tako polako presijecao pupčanu vrpcu -

Kao da je netko naglo upalio snažnu bateriju u njegovoj glavi i Ralph krikne u sunčano jesensko poslijepodne. Čak ni zrakoplov Delta 727 koji se pripremao sletjeti na treće uzletište nije mogao potpuno nadglasati taj krik.

6

Proveo je ostatak poslijepodneva sjedeći na trijemu kuće koju je dijelio s McGovernom i nestrpljivo čekao da se Lois vrati s kartanja. Mogao je ponovno pokušati nazvati McGoverna u bolnicu, ali nije. Želja za razgovorom s Billom ga je minula. Ralph još nije sve shvaćao, ali je smatrao da razumije puno više nego prije, i ako je onaj neočekivani bljesak oštroumlja bio imalo utemeljen, reći McGovernu što se dogodilo s njegovim slamnatim šeširom ne bi imalo nikakvog smisla čak i kad bi mu Bili povjerovao.

Moram se domoći tog šešira, pomisli Ralph. A moram se domoći i Loisinih naušnica.To kasno poslijepodne i rana večer bili su začudni. S jedne strane, ništa se nije dogodilo. S druge,

pak, sve se dogodilo. Svijet aura došao je i prošao pokraj njega poput veličanstvene povorke oblaka-sjena preko zapadnog dijela grada. Ralph je sjedio i promatrao, očaran, s prekidom samo za lagani obrok i odlazak na zahod. Vidio je staru gospođu Bennigan kako stoji na svom trijemu u svom žarkocrvenom kaputu, čvrsto u ruci steže štap i pregledava svoje jesensko cvijeće. Ugleda auru koja ju je okruživala - zdrave ružičaste boje poput svježe okupanog djeteta - i ponada se da gospođa B. nema srodnika koji čekaju da ona umre. Ugleda mladića ne starijeg od dvadeset godina kako skakuće na drugoj strani ulice prema Red Appleu. Bio je slika zdravlja u izblijedjelim trapericama i dresu Celticsa bez rukava, ali je Ralph vidio kako se uz njega pripila mrtvačka vreća poput naftne mrlje, a balonska uzica koja se dizala iz njegova tjemena izgledala je kao trulo uže za povlačenje zavjesa u ukletoj kući.

Nije vidio ćelave liječnike, ali uskoro poslije pola šest, primijeti kako je iz kanalizacijskog otvora na sredini Harris Avenue buknuo svjetlosni snop i uzdigao se prema nebu kao specijalni efekt u biblijskom epu Cecila B. DeMillea. Potrajalo je to otprilike tri minute, a tad se jednostavno ugasio. Vidio je i ptičurinu koja je izgledala kao prethistorijski sokol i koja je lebdjela između dimnjaka zgrade stare mljekare iza ugla u Howard Street, te naizmjenične crvene i plave toplinske virove koji su se vrtložili iznad Strawford parka u dugim, lijenim vrpcama.

Kad je u petnaest do šest završio nogometni trening u gimnaziji Fairmount, desetak djece nahrupi na parkiralište ispred Red Applea, gdje će kupiti tone slatkiša koje će pojesti prije večere i stotine paketića sa sličicama za mijenjanje - u ovo doba godine vjerojatno sličice nogometaša. Dva su dječaka zastala i počela se prepirati zbog nečeg, a njihove aure, jedna zelena a druga blistava inačica zagoreno narančaste boje, pojačaju se, usuču i počnu sjajiti od uspinjućih spirala grimiznih niti.

Pazi! Ralph u sebi dovikne dječaku s narančastim omotačem svjetlosti, trenutak prije no što Zeleni dječak baci svoje knjige i raspali drugog po zubima. Njih se dvojica dohvate, zavrte u nespretnom, rabijatnom plesu pa se sruše na pločnik. Mali krug djece koja su vikala i navijala stvori se oko njih. Iznad tučnjave počne se oblikovati grimizno-rrvena kupola nalik olujnim oblacima. Taj oblik, koji je polako kružio u smjeru obratnom od kazaljki na satu, Ralphu se učini i strašnim i lijepim, pa se zapita kako bi izgledala aura iznad zahuktale bitke, ali shvati da na to pitanje i ne želi doznati odgovor. Baš kad se narančasti dječak popeo na zelenog i počeo ga svojski lemati, Sue izađe iz trgovine i zaurla na njih da se prestanu tući na parkiralištu.

Narančasti dječak nevoljko siđe sa zelenog. Borci ustanu, podozrivo se pogledavajući. A tad se zeleni dječak, pokušavajući se ponašati nehajno, okrene i uđe u trgovinu. Taj je utisak pokvario samo njegov brzi pogled preko ramena kako bi se uvjerio da njegov suparnik nije krenuo za njim.

Neki su promatrači krenuli za zelenim dječakom u trgovinu kako bi se snabdjeli potrebnom robom, a neki su se skupili oko narančastog dječaka i čestitali mu. Iznad njih, nevidljiva, otrovna crveno-grimizna gljiva razilazila se poput oblaka prije snažnog vjetra. Komadići bi se iskrzali, istanjili i rasplinuli.

Ulica je sajam energije, pomisli Ralph. Energija koju su lučila ona dva dječaka tu minutu i pol koliko su ju miješali, izgledala je dovoljna da osvjetljava Derry tjedan dana. Kad bi se moglo upregnuti energiju koju su isijavali promatrači - energiju iz tog oblakagljive - vjerojatno bi se moglo cijeli mjesec osvjetljavati državu Maine. Možeš li zamisliti kako bi bilo ući u svijet aura na Times Squareu u dvije minute prijeponoći na staru godinu?

Nije mogao zamisliti, a nije ni želio. Znao je da je osjetio postojanje sile tako silne i neuništive da prema njoj nuklearno oružje stvoreno poslije 1945. izgleda moćno koliko dječji revolver na metke-čepove kojeg je netko ispalio u praznu limenku. Sila dovoljna da uništi svemir, vjerojatno ... ili da stvori nov.

7

Ralph se popne u svoj stan, ubaci limenku s grahom u jednu, a dvije hrenovke u drugu posudu i nestrpljivo se ushoda po stanu, pucketajući prstima i povremeno provlačeći ruku kroz kosu, dok je čekao da se skuha njegova impromptu samačka večera. Umor koji mu je prodirao do kostiju i koji je od sredine ljeta visio na njemu poput nevidljivih utega, je, barem zasad, potpuno nestao; osjećao se pun mahnite, bjesomučne energije, nabijen energijom. Vjerojatno zato ljudi vole benzedrine i kokain, samo što je bio uvjeren da je ovo djelotvornije od droge i da se, kad nestane, neće osjećati poharan i iskorišten.

Ralph Roberts, nesvjestan da je kosa kroz koju je on provlačio prste postala gušća, i da su se u njoj prvi put u posljednjih pet godina pojavili crni pramenovi, obilazio je stan pjevušeći, hodao na prstima, najprije mumljao a zatim glasno pjevao staru rock-n-roll pjesmu iz šezdesetih: ''Hey, pretty bay-bee, you can''t sit down ...you gotta slop, bop, slip, slop, flip top alll about...''

Grah je krčkao u loncu, hrenovke u svom - samo što se Ralphu činilo kao da oni u loncima plešu ''Bristol Stomp'' na staru melodiju Dovellsa.66 Pjevajući iz sveg glasa (''When you hear the hippie with the backbeat, you can''t sit down''), Ralph nareže hrenovke u grah, ubaci četvrt litre kečapa, doda malo umaka od ehilija, pa sve zajedno promiješa i krene prema vratima. U jednoj je ruci, još u posudi nosio svoju večeru. Strči niza stube lakonogo poput djeteta koje kasni prvi dan u školu. Uzme široku staru vestu - McGovernovu, ali nema veze - iz ormara u predvorju pa se vrati na trijem.

Aure su se rasplinule, ali Ralpha to ne zbuni; zasad ga je više zanimao miris jela. Nije pamtio kad je posljednji put bio tako bez ostatka gladan kao sad. Sjedne na najgornju stubu.

Njegova duga bedra i koščata koljena štrcala su na sve strane, pa je izgledao kao Ichabod Crane.67

Počne jesti. Prvih nekoliko zalogaja pržilo mu je usne i jezik, ali umjesto da ga to omete, Ralph počne još brže jesti, skoro gutati ne žvačući.

Napravi stanku kad je pojeo pola graha i hrenovki. Životinja u njegovu želucu nije zaspala - još ne - ali se malo namirila. Ralph se podrigne ne misleći na bonton i pogleda Harris Avenue s osjećajem zadovoljstva kakvog nije godinama osjetio. U sadašnjim okolnostima, taj osjećaj nije imao nikakva smisla, ali to nije nimalo utjecalo na njega. Kad se posljednji put tako dobro osjećao? Možda onog jutra kad se probudio u štali negdje između Derryja u državi Maine i Poughkeepsieja u državi New York, osupnut isprepletenim zrakama svjetlosti - kojih kao da je bilo na tisuće - koje su krstarile toplim, mirisnim mjestom na kojem je ležao.

A možda i nikad. Da, ili možda nikad.

Uoči gospođu Perrine kako ide ulicom, vjerojatno se vraća iz A Safe Place, kombinacije narodne kuhinje i skloništa za beskućnike kod Kanala. Ralpha ponovno očara njezin čudan, klizak hod, bez pomoći štapa, kao da nije ni micala bokovima. Njezina kosa, još više crna nego sijeda, sad je bila učvršćena - ili bi možda upokorena bila primjerenija riječ - mrežicom za kosu koju je nosila dok je posluživala hranu. Debele hulahupke za vene boje šećernog sladoleda dizale su se iz njezinih

besprijekorno čistih bolničkih cipela .. .Ralph doduše nije mogao puno vidjeti ni od čarapa ni od nogu koje su te čarape pokrivale; večeras je gospođa Perrine imala na sebi muški vuneni kaput čiji je rub dopirao gotovo do članaka. Činilo se da se pokreće isključivo bedrima - znak kroničnih tegoba s leđima, zaključi Ralph - i zbog takvog načina kretanja i njezina prevelikog kaputa, Esther Perrine izgledala je ponešto nestvarno dok se približavala. Izgledala je kao crna kraljica na šahovskoj ploči, figurica koju kao da miče nevidljiva ruka ili se miče sama od sebe.

Dok se ona približavala mjestu na kojem je sjedio Ralph - još u potrganoj košulji i k tome jeo iz lonca - aure su se počele ponovno uvlačiti u svijet. Ulična rasvjeta se upalila i Ralph ugleda nježne ljubičaste lukove iznad svake svjetiljke. Ugleda i crvenu maglicu kako lebdi iznad nekih krovova, žutu iznad drugih, ili blijedo trešnjevu iznad trećih. Na istoku, gdje se noć gasnula, na obzoru su se gomilale blijede zelene pjege.

Gospođa Perrine se približi i Ralph se zagleda u to kako je oživjela njezina aura - stroga siva boja koja ga podsjeti na uniformu pitomaca West Pointa. Nekoliko tamnijih točaka, poput sablasnih gumba, lebdjele su iznad njezinih grudi (Ralph je pretpostavljao da su negdje ispod kaputa skrivene grudi). Nije bio siguran, ali je pomislio da bi to mogli biti nagovještaji bolesti.

''Dobra večer, gospođo Perrine,'' reče on uljudno i zagleda se u svoje riječi koje se podignu ispred njegovih očiju kao snježne pahuljice.

Ona ga prodorno pogleda, pucne očima gore-dolje, kao da ga istodobno jednim pogledom pregledava i otpušta. ''Robertse, vidim da još nosite istu košulju,'' reče ona.

Ono što nije rekla - ali za što je Ralph bio siguran da je mislila - bilo je: A vidim i da sjedite ovdje i jedete grah iz lonca, kao nekakav odrpanac s ulice koji nije vidio ništa bolje .. . a ja pamtim što vidim, Robertse.

''Zaista,'' reče Ralph. ''Zaboravio sam je presvući.''

''Hm,'' reče gospođa Perrine i sad mu se učini da razmišlja o njegovu donjem rublju. Kad ste se posljednji put sjetili njega presvući? Stresem se pri samoj pomisli, Roberts.

''Lijepa večer, zar ne, gospođo Perrine?''

Još jedan od tih brzih, ptičjih pogleda, ovog puta prema nebu. Pa ponovno pogleda Ralpha. ''Zahladnjet će.''

''Mislite?''

''Oh, da, bablje je ljeto prošlo. Moja leđa više ničemu ne služe osim kao vremenska prognoza, ali u tome su nepogrešiva,'' reče i zašuti. ''Mislim da je to McGovernova vesta.''

''Mislim da je,'' složi se Ralph, pitajući se hoće li ga upitati zna li Bili da je on odjenuo njegovu vestu. Ne bi se tome čudio od nje.

Umjesto toga, ona mu reče da se zakopča. ''Ne želite postati kandidat za upalu pluća, zar ne?'' upita ona a njezina stisnuta usta dodaju, A i za ludnicu.

''Naravno da ne,'' reče Ralph. Odloži lonac, primakne ruke pucetima veste pa zastane. Na lijevoj je ruci još imao podstavljenu kuhinjsku rukavicu. Nije je dosad primijetio.

''Bit će vam lakše ako to skinete,'' reče gospođa Perrine. Kao da su joj oči malčice bljesnule.

''Vjerojatno,'' skrušeno će Ralph. Strese rukavicu s ruke i zakopča McGovernovu vestu.

''Moja ponuda još vrijedi, Roberts.''

''Molim?''

''Moja ponuda da vam pokrpam košulju. Ako se budete mogli rastati od nje za dan-dva.'' Ona pošuti. ''Pretpostavljam da imate drugu košulju. Koju biste mogli nositi dok ja krpam ovu?"

''O, da,'' reče Ralph. ''Naravno. Puno košulja.''"Svakog dana birali koju ćele navući sigurno je velik izazov. Robertse, na bradi imate umak od

graha.'' Izjavivši to, gospođa Perrine pucnc očima i ponovno odlučno krene niz cestu.

Ono što je Ralph tad učinio, učinio je bez umišljaja ili namjere: bilo je to nagonski kao karate udarac kojim je otjerao Liječnika #3 od Rosalie. On podigne ruku na kojoj je nosio debelu kuhinjsku rukavicu i savije je u cijev oko usta. Tad oštro udahne i tiho, šaputavo zazviždi.

Rezultati su bili zapanjujući. Olovka sive svjetlosti isuče se iz aure gospođe Perrine kao bodlja dikobraza. Brzo se istezala i naginjala prema unatrag, sve dok nije prešla lišćem posipan travnjak i sjurila u cijev koju je Ralph oblikovao svojim prstima. Osjetio je kako je ušla u njega kad je udahnuo i učini mu se kao da guta čistu energiju. Osjećao se kao da svijetli, poput neonske reklame na natkrivenom ulazu velike kinodvorane. Eksplozivan osjećaj snage - osjećaj buma! - prožme mu grudni koš i želudac, a tad se sjuri niz njegove noge sve do vrhova prstiju. Istodobno grune i u njegovu glavu, prijeteći da će mu probiti lubanju kao da je njegovo tjeme tanak betonski krov silosa za interkontinentalne rakete.

Ugleda svjetlosne zrake, sive poput elektricitetom nabijene magle, kako se dime između njegovih prstiju. Strašan, razdragan osjećaj moći rasvijetli mu um, ali samo nakratko. A tad ga obuzme stid i zapanjeni užas.

Što to radiš, Ralph ? Što god to bilo, ne pripada tebi. Bi li zavukao ruku u njezinu torbicu i ukrao joj novac dok ne gleda?

Osjeti kako mu se žare obrazi. Spusti ruku i zatvori usta. Kad su se sklopila njegova usta i zubi, on jasno začuje - a i osjeti - kako je nešto u ustima zahrskalo. Bio je to zvuk kao kad se odgrize komad svježe rabarbare.

Gospođa Perrine stane i Ralph je tjeskobno promatrao kako se ona napola okrenula i pogledala niz Harris Avenue. Nisam htio, pošalje joj on misao. Poštenja mi, nisam, gospođo P. - još učim.

''Roberts?''''Da?''''Jeste li čuli nešto? Zvučalo je kao pucanj iz revolvera.''Ralph osjeti kako mu u ušima kuca od krvi dok je odmahivao glavom. ''Ne... ali moj mesluh više ne služi kao - ''

''Vjerojatno je prasnuo automobil u Kansas Streetu,'' reče ona ne obazirući se na njegove slabašne isprike. ''Srce mije prestalo kucati, da znate.''

Ona krene svojim čudnim, klizećim hodom šahovske kraljice, ponovno se zaustavi i pogleda ga. Njezina je aura počela blijedjeti, ali nije mu bilo teško vidjeti njezine oči - bile su oštre kao u sokola.

''Robertse, drukčiji ste,'' reče ona. ''Nekako mlađi.''

Ralph, koji je očekivao nešto drugo ( Vratite mi što ste mi ukrali, Robertse, i to ove sekunde, na primjer), počne zamuckivati. ''Mislite li ... to je jako ... htio sam reći hvala - ''

Ona nestrpljivo mahne rukom kao da želi reći, ma zašutite. ''Vjerojatno zbog svjetla. Roberts, savjetujem vam da ne slinite po toj vesti. Moj je dojam da je gospodin McGovern muškarac koji pazi na svoje stvari.''

''Trebao je bolje paziti na svoj šešir,'' reče Ralph.

Te bistre oči, koje su počele odvraćati pogled s njega, ponovno ga pogledaju. ''Što ste rekli?''

''Njegov slamnati šešir,'' reče Ralph. ''Negdje ga je izgubio.''

Gospođa Perrine na trenutak to stavi pod svjetiljku svog uma, pa odbaci još jednim hmom. ''Uđite u kuću, Robertse. Ostanete li vani, umrijet_ćete od upale pluća.'' Pa otkliže svojim putem. Činilo se da nije ništa izgubila Ralphovom nepromišljenom krađom.

Krađa? Prilično sam sigurna da je to pogrešna riječ, Ralph. Ono što si upravo učinio bilo je bliže -

''Vampirstvu,'' odreže Ralph. Odloži posudu s grahom i polako počne trljati ruke. Osjećao je stid .. . krivnju ... ali samo što nije prštao od snage.

Ukrao si joj životnu snagu umjesto krvi, ali vampir je vampir, Ralph.

Zaista. Ralph shvati da je prvi put nešto takvo učinio.Drukčiji ste, Roberts. Nekako mlađi. To mu je večeras rekla gospođa Perrine, ali takvih se komentara

naslušao od ljeta, zar ne? Najvažniji razlog zbog kojeg ga njegovi prijatelji nisu strahom natjerali da ode liječniku bio je taj što nije izgledao kao da nije dobro. Tužio se na nesanicu, ali je izgledao kao slika i prilika zdravlja. Čini se da je ono saće djelovalo, rekao je Johnny Leydecker prije no što su njih dvoje u nedjelju otišli iz knjižnice. To mu se činilo tako daleko, kao da je bilo u željezno doba. A kad ga je Ralph upitao o čemu to govori, Leydecker je rekao da misli na Ralphovu nesanicu. Izgledaš trilijun puta bolje nego kad smo se upoznali.

A Leydecker nije bio jedini. Ralph se više-manje vukao naokolo, osjećao se zgnječeno, usukano, unakaženo ... ali su mu ljudi ponavljali kako dobro izgleda, kako svježe izgleda, kako mlado. Helen . .. McGovern ... čak i Faye Chapin mu je rekao nešto prije tjedan-dva iako se Ralph nije mogao točno sjetiti što -

''Naravno da se sjećam,'' reče on tiho, zbunjeno. ''Upitao me stavljam li na lice kremu protiv bora. Kremu protiv bora, za Boga miloga!''

Je li već i tad krao životnu snagu od drugih? Krao ne znajući?

''Sigurno jesam,'' reče on istim glasom. ''Isuse milija sam vampir.''No je li to bila primjerena riječ? upita se on. Možda se u svijetu aura kradljivac života zove

Centurion?Edovo blijedo, sumanuto lice ukaže mu se pred očima poput sablasti koja se vraća da optuži svog

ubojicu i Ralph, odjednom prestrašen, obgrli rukama koljena i spusti glavu na njih.

Petnaesto poglavlje

1

U sedam sati i dvadeset minuta, besprijekorno očuvan Lincoln Town Car (model s kraja sedamdesetih) zaustavi se uz rub pločnika ispred Loisine kuće. Ralph - koji se posljednjih sat vremena tuširao, brijao i pokušavao smiriti - stajao je na trijemu i gledao kako se Lois izvlači sa stražnjeg sjedala. Žene se pozdrave i djevojački, živahan smijeh doplavi k njemu na povjetarcu.

Lincoln se odveze i Lois krene niz svoj prilaz. Na pola puta, stane i okrene se. Jedan dugi trenutak njih su se dvoje promatrali sa suprotnih strana Harris Avenue i odlično vidjeli unatoč sumraku koji se spuštao i dvije stotine metara koji su ih dijelili. Plamtjeli su jedno za drugim u toj tami poput skrivenih buktinja.

Lois upre prst u njega. Bio je to pokret sličan pokretu rukom koji je učinila prije no što je pucala u Liječnika #3, ali to Ralpha nimalo ne zabrine.

Namjera, pomisli on. Sve je u namjeri. Nekoliko je pogrešaka na ovom svijetu ...ali kad se jednom snađeš u njemu, možda to uopće i nisu pogreške.

Uska silnica sivog odbljeska pojavi se na vrhu Loisina prsta i produlji se preko sve tamnijih sjena Harris Avenue. Jedan automobil proveze se veselo kroz nju. Njegovi prozori nakratko bijesnu zasljepljujućom sivom svjetlosti, prednja svjetla nakratko sijevnu, ali to je bilo sve.

Ralph podigne prst i iz njega izrasle plava zraka. Te dvije isijane zrake, samo za povlaštene gledatelje, dodirnu le su se na sredini Harris Avenue i ispreplele poput kozje krvi. Ta isprepletena vitica dizala se sve više i više, bljeđa prema vrhu. Tad Ralph svine prst, i njegova polovica ljubavnog čvora na sredini Harris Avenue žmigne i nestane. Trenutak potom, nestane i Loisina polovica. Ralph polako siđe niz stube i počne prelaziti preko travnjaka. Lois krene prema njemu. Sastali su se na sredini ulice ...gdje su se, zapravo, već i maloprije sastali.

Ralph je obgrli oko struka i poljubi.

2

Drukčiji ste, Robertse. Nekako mlađi.Te su mu riječi prolazile kroz glavu - reciklirale se poput beskonačne magnetofonske vrpce - dok je

Ralph sjedio u Loisinoj kuhinji i pio kavu. Nije mogao skinuti oka s nje. Izgledala je deset godina mlađa i pet kilograma lakša nego Lois na koju je naviknuo nekoliko posljednjih godina. Je li jutros u parku izgledala tako mlada i lijepa? Ralphu se činilo da nije, ali jutros je naravno bila uzrujana, uplakana, a to je vjerojatno ipak utjecalo na njezin izgled.

Ali ipak...Da, ipak. Sitne mrežice bora u kutovima njezinih usta izgubile su se. A nestali su i začeci podvoljka

na vratu i mlohavi mišići nadlaktica. Jutros je plakala, a večeras sjajila od sreće, ali je Ralph znao da se time ne mogu objasniti sve promjene koje je vidio na njoj.

''Znam što gledaš,'' reče Lois. ''Sablasno, zar ne? Hoću reći, to je odgovor na pitanje događa li se sve ovo samo u našoj glavi, ali je ipak sablasno. Pronašli smo vrelo mladosti.

Kakva Florida! Bilo je cijelo vrijeme u Derryju.''

''Mi smo ga pronašli?''Na trenutak ga pogleda iznenađeno... i pomalo sumnjičavo, kao da je pomislila da je on zadirkuje,

pecka. Da se odnosi prema njoj kao prema ''Našoj Lois''. A tad ispruži ruku preko stola i stisne njegovu. ''Otiđi u kupaonicu. Pogledaj se.''

''Znam kako izgledam. Dovraga, upravo sam se obrijao. Nisam se žurio.''Ona kimne glavom. ''Lijepo si se obrijao, Ralph ... ali ovdje nije riječ samo o neobrijanom licu.

Molim te, pogledaj se.''''Ozbiljno?''

''Da,'' reče ona strogo. ''Ozbiljno.''On je skoro stigao do vrata, kad ona reče: ''Nisi se samo obrijao, nego si i presvukao košulju. To je

dobro. Nisam željela komentirati, ali je ona karirana bila potrgana.''''Zar?'' upita Ralph. Bio joj je okrenut leđima, pa nije mogla vidjeti njegov osmijeh. ''Nisam

primijetio.''

3

Stajao je ruku podbočenih o umivaonik, zagledavao u svoje lice, dobre dvije minute. Toliko mu je bilo potrebno da si prizna da zaista vidi to što misli da vidi. Crni pramenovi, sjajni poput vranina perja, koji su se vratili u njegovu kosu, bili su zapanjujući, kao i nestanak ružnih vrećica ispod njegovih očiju, ali ono s čega nije mogao odvojiti pogled bio je način na koji su bore i duboki nabori nestali s njegovih usta. Bila je to sitnica... ali i silno važna stvar. Bila su to usta mladića. A ...

Ralph naglo gume prst u usta i prijeđe njime po donjim desnima. Nije mogao biti potpuno siguran, ali mu se činilo da su zubi bili dulji, kao da više nisu bili tako istrošeni.

''Isusa mu,'' promrmlja Ralph, a u mislima se vrati u onaj paklenski dan prošlog ljeta kad se suočio s Edom Deepacauom na njegovu travnjaku. Ed mu je najprije rekao da si dovuče kamen a tad mu se povjerio da je u Derry stigla najezda opakih stvorenja, djecoubojica. Stvorenja životokradica. Sve su se sile počele ovdje stjecati, rekao mu je Ed. Znam kako je to teško povjerovati, ali je istina.

Ralphu je to svakim danom bilo manje teško povjerovati. A postajalo mu je teže vjerovati i da je Ed lud.

''Ne prestane li ovo,'' Lois reče s vrata i prestraši ga, ''morat ćemo se oženiti i napustiti grad, Ralph. Simone i Mina nisu mogle - doslovce nisu mogle - skinuti oka s mene. Nadrobila sam svašta o novoj šminki koju sam kupila u trgovini, ali nisu to progutale. Neki bi muškarac možda i povjerovao, ali žene znaju što šminka može učiniti, A što ne može.''

Vrate se u kuhinju, pa iako su se aure ponovno rasplinule, Ralph je otkrio da jednu ipak vidi; plavkastu auru kako se diže ispod ovratnika Loisine bijele svilene bluze. ''Konačno sam im rekla jedino što su mogle povjerovati.'' ''A to je bilo?'' upita Ralph.

''Rekla sam da sam si našla čovjeka.'' Oklijevala je, a tad, kad se krv popela u njezine obraze i obojila ih ružičasto, ona se odvaži. ''I zaljubila.''

On dotakne njezinu ruku i okrene je prema sebi. Pogleda u mali, jednostruki pregib u ugibu njezina lakta i pomisli kako bi ga rado dotaknuo ustima. Ili možda vrškom jezika. Tad podigne pogled da je pogleda. ''A jesi li govorila istinu?''

Ona mu uzvrati pogled očima koje su bile ispunjene nadom i iskrenošću. ''Mislim da jesam,'' reče ona tihim, jasnim glasom, ''ali sve je tako čudno. Jedino sam sigurna da želim da je to istina. Želim prijatelja. Već sam neko vrijeme prestrašena i nesretna i usamljena.

Usamljenost je, mislim - najgori dio starenja, a ne bol i boljetice, ne ćudljiva crijeva ili zadihanost nakon uspona po stubama preko kojih si sa dvadeset godina mogao preletjeti - usamljenost.''

''Da,'' reče Ralph. ''To jest najgore.''

''Nitko više ne razgovara s tobom - dobro, obraćaju ti se, ponekad, ali to nije isto - ljudi te uglavnom ne primjećuju. Jesi li se ikad tako osjećao?''

Ralph pomisli na Derry Gerijatričara, grada na koji uglavnom svijet koji ga okružuje, svijet koji žuri na posao ili na zabavu, ne obraća pozornost pa kimne glavom.

''Ralph, molim te, zagrli me.''

''Sa zadovoljstvom,'' reče on i povuče je nježno u okružje svojih ruku.

4

Nakon nekog vremena, zgužvani i omamljeni, ali sretni, Ralph i Lois sjedili su na kauču u dnevnoj sobi, komadu pokućstva tako očito patuljastom da bi se zapravo mogao nazvati dvosjedom. Nijednom to nije smetalo. Ralphova je ruka bila oko Loisinih ramena. Raspustila je kosu pa je on vrtio jedan pramen u prstima i razmišljao o tome koliko je lako zaboraviti kako je osjetiti žensku kosu pod prstima, tako predivno različitu od muške. Ona mu je ispričala o kartanju i Ralph je pomnjivo slušao, začuđen, ali nimalo iznenađen.

Bilo je desetak žena koje su kartale otprilike svakog tjedna u Ludlow Grangeu za male uloge. Kući se moglo vratiti s izgubljenih pet ili dobivenih deset dolara, ali je najčešći rezultat bio dolar prednosti ili pregršt kovanica zaostatka. Iako je bilo nekoliko dobrih igrača i nekoliko neznalica (Lois se ubrajala među prve), bio je to samo zabavan način da se provede poslijepodne - damska gerijatričarska inačica šahovskog turnira i maratonskih partija remija.

''Samo što danas nisam mogla izgubiti. Trebala sam se vratiti kući švorc, s obzirom da su ostale zapitkivale koje vitamine uzimam, gdje sam bila na masaži lica i slično. Tko bi se mogao usredotočiti na blesavu igru kao što je Deuces and Jacks, Man with the Axe, Natural Sevens Take All kad pritom moraš lagati i pokušavati samoj sebi ne skočiti u usta?'' ''Sigurno je bilo teško,'' reče Ralph, susprežući smijeh.

''I bilo je. Jako teško! Ali umjesto da sam gubila, stalno sam dobivala. A znaš li zašto,Ralph?''Znao je, ali odmahne glavom kako bi mu ona rekla. Volio ju je slušati.''Zbog njihovih aura. Nisam uvijek točno znala koje karte drže u ruci, ali sam često znala. A kad

nisam, mogla sam s priličnom sigurnošću znati kakve karte imaju. Aure se nisu uvijek vidjele, znaš kako se pojavljuju i nestaju, ali kad bi se izgubile, igrala sam bolje nego ikad. U posljednjem satu, počela sam namjerno gubiti da me ne bi mrzile. Znaš li što? Čak je bilo teško gubiti namjerno." Ona pogleda u svoje ruke, koje je nervozno počela kršiti u krilu. ''A na povratku sam učinila nešto čega se stidim.''

Ponovno se počne nazirati njezina aura, mutna siva sablast u kojoj su se vrtjeli tamnoplavi mjehurići nepravilnog oblika. ''Prije no što mi kažeš,'' reče on, ''poslušaj ovo da vidiš zvuči li ti poznato.''

On joj ispriča kako mu je prišla gospođa Perrine dok je sjedio na trijemu, jeo i čekao da se Lois vrati. Dok joj je pričao što je učinio toj staroj gospođi, ponikne pogledom i osjeti kako su mu se uši ponovno zažarile.

''Da,'' reče ona kad je završio priču. ''I ja sam to isto učinila... ali nisam htjela, Ralph ... barem mislim da nisam. Sjedila sam na stražnjem sjedištu s Minom i ona nije prestajala o tome kako drukčije izgledam, kako izgledam mlado, pa sam pomislila - neugodno mije to reći naglas, ali mislim da moram - pomislila sam: ''Ja ću te ušutkati, ti znatiželjna, zavidna stara babo.'' Jer je to zaista i bila zavist, Ralph. Vidjela sam to u njezinoj auri. Veliki, reckavi šiljci boje mačjih očiju. Nije ni čudo da ljubomoru nazivaju zelenookom nemani! Dakle, pokazala sam prstom kroz prozor i rekla: ''Oooh, Mina, vidi kako preslatka kućica. '' A kad se ona okrenula pogledati, ja ... učinila sam što i ti, Ralph. Samo što nisam savila dlan. Napućila sam usne ... ovako . . O n a pokaže. Izgledala je tako poljubljivo da Ralph osjeti poticaj

(zapravo, skoro nagon) da iskoristi taj izraz. ''... i udahnula sam velik oblak njezine energije.'' ''Što se dogodilo?'' upita Ralph, očaran i preplašen.

Lois se sjetno nasmije. ''Meni ili njoj?''''Objema.''''Mina je poskočila i udarila se po zatiljku. ''Po meni puzi kukac! '' reče ona. ''Ugrizao me! Lo, skini

ga! Molim te, skini ga!'' Naravno da nije bilo nikakvog kukca - ja sam bila taj kukac - ali sam ga svejedno otresla s njezina vrata, otvorila prozor i kazala joj da je otišao, odletio. Imala je sreće da joj nisam razbila glavu nego samo udarila po vratu, tako sam bila puna snage. Osjećala sam se kao da bih mogla otvoriti vrata automobila i pretrčati ostatak puta do kuće.

Ralph kimne glavom.''Bilo je predivno... odveć predivno. Kao u dokumentarcima o drogama, kako te najprije uznesu u

nebo a tad zatoče u pakao. Što ako to počnemo raditi i ne možemo se zaustaviti?''''Da.'' reče Ralph. ''A što ako to ljude boli? Stalno mislim na vampire.''''Znaš li na što ja mislim?'' Loisin se glas stišao do šapta. ''O onome o čemu je govorio Ed Deepneau.

O Centurionima. Što ako smo ti Centurioni mi, Ralph? Što ako su oni mi?''On je zagrli i poljubi u tjeme. Laknulo mu je kad je čuo svoj najgori strah iz njezinih usta, a to ga

podsjeti na ono što je Lois rekla o usamljenosti kao najgorem dijelu starenja.''Znam,'' reče on. ''To što sam učinio gospođi Perrine bilo je potpuno bez umišljaja - uopće se ne

sjećam da sam o tome razmišljao, samo sam učinio. Je li tako bilo i s tobom?'' ''Da. Upravo tako.'' Ona položi glavu na njegovo rame.

''Ne možemo to više činiti,'' reče on. ''Jer bi zaista moglo prerasti u ovisnost. Sve zbog čega se čovjek tako dobro osjeća mora prerasti u ovisnost, zar ne? Moramo pokušati ugraditi neke zaštitne mehanizme kako to ne bismo činili nesvjesno. Jer ja mislim da sam tako postupio. To bi mogao biti razlog - ''

Cvilež kočnica i proklizavanje škripećih guma ga prekine. Oni pogledaju jedno u drugo, razrogačenih očiju, jer taj zvuk na ulici nije prestajao, kao da tuga traži mjesto u koje bi udarila.

Kad je cvilež kočnica i guma utihnuo, začuje se prigušeni udarac. Odmah potom začuje se kratki vrisak koji je ispustila ili žena ili dijete, Ralph nije mogao biti siguran. Netko poviče: ''Što se dogodilo?'' pa, ''Oh, užasno!'' Na pločniku se začuje topot trčećih koraka.

''Ostani na kauču,'' reče Ralph i požuri do prozora dnevne sobe. Kad je podignuo zastor, Lois se našla pokraj njega i Ralphu bude drago. I Carolyn bi to učinila u sličnim okolnostima.

Pogledaju kroz prozor u noćni život koji je vibrirao od čudnih boja i predivnog kretanja. Ralph je znao da će ugledati Billa, znao je to - Billa kojeg je udario automobil i koji leži mrtav na cesti, a njegov slamnati šešir s polumjesecom odgrizenog oboda ležat će pokraj jedne ispružene ruke. On zagrli Lois i ona stisne njegovu ruku.

Ali u lepezi koju su bacala prednja svjetla Forda koji se zaokrenuo nasred Harris Avenue nije ležao McGovern, nego Rosalie. Došao je kraj njezinim ranojutarnjim odlascima u šoping. Ležala je na boku u lokvi krvi koja se širila, a njezina leđa bila su zgrbljena i svijena na nekoliko mjesta. Kad je vozač automobila koji ju je udario kleknuo pokraj stare lutalice, neumoljivi bljesak najbliže ulične svjetiljke

osvijetli mu lice. Bio je to Joe Wyzer, ljekarnik iz Rite Aida, po čijoj su se narančasto-žutoj auri vrtložili zbunjeni virovi crvene i plave boje. On pogladi starog psa i svaki put kad bi njegova ruka utonula u zlosretnu crnu auru koja je prianjala uz Rosalie, nestala bi.

Užas preplavi Ralpha; temperatura mu padne, a mošnje stisnu pa ih je osjećao kao male tvrde breskvine koštice. Ponovno je bio srpanj 1992, Carolyn je umirala, smrtna ura otkucavala, a nešto se čudno dogodilo Edu Deepneau. Ed je poludio i Ralph se našao u situaciji da pokušava Helenina inače dobroćudnog supruga zadržati da se ne zaleti u muškarca s kapom tvrtke West Side Gardners i pregrize mu vrat. A tad - kao točka na i, rekla bi Carol - došao je Dorrance Marstellar. Stari Dor. I što je rekao?

Ja ga više ne bih dirao ... Ne vidim ti ruke. Ne vidim ti ruke.''O, Bože moj,'' šapne Ralph.

5

U sadašnjost ga vrati osjećaj da se Lois zanosi na njega, kao da će se onesvijestiti.''Lois!'' reče on oštro i zgrabi je za ruku. ''Lois, dobro si?''''Mislim da jesam... ali Ralph... vidiš li...'' ''Da, to je Rosalie. Mislim da ona - '' ''Ne mislim na nju,

nego na njega!'' Ona pokaže udesno.Liječnik #3 stajao je oslonjen na prtljažnik Forda Joea Wyzera. McGovernov slamnati šešir bio je

kicoški nagnut prema stražnjem dijelu njegove ćelave lubanje. Pogleda prema Ralphu i Lois, bezobrazno se naceri, pa polako digne palac do nosa i migne svojim prstićima prema njima. ''Kopile!'' zaurla Ralph i bijesno udari šakom po zidu pokraj prozora.

Nekoliko je ljudi trčalo prema mjestu nesreće, ali nisu mogli ništa učiniti; Rosalie će biti mrtva prije no što prvi stigne do mjesta gdje je ležala u svjetlu prednjih svjetala automobila.

Crna se aura zgušnjavala i postajala nalik čađavoj cigli. Omotala ju je poput pripijenog mrtvačkog pokrova i Wyzerova bi ruka nestala do zapešća svaki put kad bi se zavukla pod taj užasni odjevni predmet.

Liječnik #3 podigne ruku uspravna kažiprsta i nakrivi glavu - oponašajući nastavnika tako dobro kao da je naglas rekao: ''Obratite pozornost, molim!'' Počne hodati na prstima - nepotrebno, jer ga oni ljudi nisu mogli vidjeti, ali je bilo scenski efektno - i posegne u stražnji džep Joea Wyzera. Okrene se i dobaci pogled Ralphu i Lois kao da provjerava gledaju li ga još. Tad ponovno počne hodati na prstima i ispruži lijevu ruku.

''Zaustavi ga, Ralph,'' zastenje Lois. ''Molim te, zaustavi ga.''Polako, poput drogirana čovjeka, Ralph podigne ruku i naglo je spusti. Plavi klin svjetlosti izleti iz

njegovih jagodica, ali se raspline kad je prošao kroz prozorsko staklo. Pastelna magla raširi se malo ispred Loisine kuće i tad iščezne. Ćelavi liječnik im priprijeti prstom u izluđujućoj pantomimi, kao da kaže: O, ti zloćko!

Liječnik #3 ponovno ispruži ruku i izvuče nešto iz Wyzerova stražnjeg džepa dok je ovaj klečao na cesti i žalovao za psom. Ralph nije mogao biti siguran što, sve dok stvor u ukaljanoj kuti nije jednim pokretom skinuo šešir s glave i pretvarao se da time češlja svoju nepostojeću kosu. Izvadio je crni džepni češalj, kakvog se može kupiti u svakoj trgovini za dolar i dvadeset devet centi. Tad poskoči u zrak i lupne petama poput zloćudnog vilenjaka.

Rosalie je podigla glavu kad joj se približio ćelavi liječnik, ali je spusti na pločnik i ugine. Aura koja ju je okruživala odmah nestane; nije postupno blijedjela, nego je iščezla poput mjehurića od sapunice. Wyzer ustane, okrene se čovjeku koji je stajao na rubu pločnika i počne mu tumačiti što se dogodilo, mašući rukama da bi pokazao kako je pas izletio ispred automobila. Ralphu se učini da može pročitati slijed od pet riječi koje su se otkinule s Wyzerovih usta: kao da je iznikla niotkuda.

A kad je Ralph ponovno pogledao prema bočnoj strani Wyzerova automobila, ugleda malog ćelavog liječnika kako se vratio baš na to mjesto.

Šesnaesto poglavlje

1

Ralph je uspio pokrenuti svoj krš od Oldsmobilea, ali im je ipak trebalo dvadeset minuta da prođu kroz cijeli grad do gradske bolnice u istočnom dijelu grada. Carolyn je bila shvaćala da je njemu svakim danom sve teže voziti i pokušavala je pokazati razumijevanje, ali je imala nestrpljivu, požurujuću narav koju godine nisu ublažile. Tijekom vožnje dulje od kilometra, skoro nikad se nije mogla suzdržati da ipak nešto ne prigovori. Šuteći bi kuhala u sebi neko vrijeme, mudrovala, a tad bi počela kritizirati. Ako je bila osobito ogorčena brzinom njihova napredovanja - ili nenapredovanja - znala bi ga upitati bi li mu klistir pomogao da iz dupeta izvuče olovo. Bila jc dušica, ali joj je jezik bio papren.

Nakon takvih primjedbi, Ralph bi se ponudio - uvijek bez žaljenja - da će zaustaviti automobil i prepustiti vožnju njoj. Takve bi ponude Carol uvijek odbijala. Ona je smatrala da je, barem na kratke udaljenosti, suprugova dužnost da vozi, a ženina da konstruktivno kritizira..

Čekao je da Lois izreče komentar o njegovoj brzini ili njegovu nemaru u vožnji (u posljednje se vrijeme ne bi mogao sjetiti žmigavaca baš kad bi mu netko i prislonio revolver uz glavu), ali ona ne reče ništa. Sjedila je na mjestu na kojem je sjedila Carolyn u pet tisuća vožnji ili više i držala torbicu na jednak način na koji je Carolyn uvijek držala svoju. Klipovi svjetlosti - neonske reklame trgovina, prometni svjetlosni znakovi, ulična rasvjeta - prelazili su preko Loisinih obraza i obrva poput duga. Njezine su tamne oči bile daleke i zamišljene. Plakala je kad je Rosalie uginula, gorko plakala, i zamolila Ralpha da navuče zavjesu.

Ralph to skoro nije učinio. Njegov je prvi poriv bio izjuriti na ulicu prije no što Joe Wyzer ode. Reći Joeu da se jako pazi. Reći da će mu, kad večeras isprazni džepove hlača, nedostajati jeftin češalj, ništa posebno, ljudi stalno gube češljeve, samo što je ovog puta to jako važno, i idući put bi ljekarnik iz Rite Aida, Joe Wyzer, mogao ležati na mjestu gdje završavaju tragovi naglog kočenja. Slušajte me, Joe, i to pomnjivo. Morate se paziti, jer iz zone hiperstvarnosti stižu svakojake vijesti, a one koje se tiču vas, crno su uokvirene.

No, bilo je tu problema. Najveći je bio taj da bi Joe Wyzer, koji je pokazao toliko razumijevanja onog dana kad je zakazao Ralphu pregled kod akupunkturista, pomislio da je Ralph lud. Usto, kako se obraniti od osobe koju se i ne vidi?

I tako je navukao zastor... no prije je još jednom dobro pogledao u čovjeka koji mu je rekao da se nekad zvao Joe Wyze, ali da je sad stariji i pametniji pa je Wyzer. Aure su se još vidjele i vidio je Wyzerovu balonsku uzicu, jarko narančasto-žutu, kako se diže netaknuta iz njegova tjemena. Znači, još je dobro.

Barem zasad.Ralph je odveo Lois u kuhinju i natočio joj još jednu šalicu kave - crne s puno šećera.

''Ubio ju je, zar ne?'' upita ona dok je prinosila šalicu ustima objema rukama. ''Ta mala zvijer ju je ubila.''

''Da. Ali mislim da to nije učinio noćas. Mislim da je to zapravo učinio jutros.''

''Zašto? Zašto?''''Zato što može,'' smrknuto će Ralph. ''Mislim da mu je to dovoljan razlog. Samo zato što može.''

Lois se zagleda u njega dugo i prodorno i u njezine se oči polako uvuče olakšanje. ''Shvatio si, zar ne?

Trebala sam to znati čim sam te vidjela večeras. I shvatila bih da mi se po onome što je tobože moj mozak nije motalo toliko drugih stvari.''

''Shvatio? Kilometre sam daleko od toga, ali mi je nekoliko zamisli palo nu pamet.Lois, imaš li snage poći sa mnom u gradsku bolnicu?"''Mislim da imam. Želiš li vidjeti Billa?''

''Nisam siguran koga želim vidjeti. Možda i Billa, ali možda i Billova prijatelja Boba Polhursta. Možda čak i Jimmyja Vandermeera. Poznaješ li ga?''

''Jimmyja V-a? Naravno da ga poznajem! A još sam mu bolje poznavala ženu.Zapravo, igrala je poker s nama dok nije umrla. Srčani udar, tako naglo - '' Ona zašuti i pogleda u

Ralpha svojim španjolskim očima. ''Jimmy je u bolnici? Bože, rak, zar ne? Rak se obnovio.''

''Da. On je u sobi do sobe Billova prijatelja.'' Ralph joj ispriča razgovor koji je jutros vodio sFayeom i o bilješci koju je danas poslije podne našao na izletničkom stolu. Istakne čudnu podudarnost soba i pacijenata u njima - Polhurst, Jimmy V, Carolyn - i upita Lois smatra li to ona slučajnošću.

''Ne, sigurna sam da nije.'' Ona pogleda na sat. ''Pođimo - mislim da vrijeme posjeta završava u pola deset. Želimo li stići ondje prije toga, dignimo sidro.''

2

Dok je skretao na bolnički kolni prilaz (Ponovno si zaboravio uključiti žmigavac, dušo, komentirala bi Carolyn), pogleda u Lois - Lois koja je sjedila i čvrsto stiskala torbicu i čija je aura trenutačno bila nevidljiva - i upita je osjeća li se dobro.

Ona kimne glavom. ''Da. Nisam sjajno, ali sam dobro. Ne brini zbog mene.''

Ali brinem, Lois, pomisli Ralph. I to jako. Ah, da te pitam, jesi li vidjela kad je Liječnik #3 uzeo češalj iz džepa Joea Wyzera?

Bilo je to glupo pitanje. Naravno da je vidjelu. Ćelavi patuljak je želio da ona to vidi. Želio je da oboje to vide. Važno je bilo koliko je Lois važnosti tome pridala.

Koliko zapravo znaš, Lois? Koliko si niti povezala? Moram se to pitati, jer nije to tako teško shvatiti. Pitam se u sebi...ali se bojim upitati.

Petstotinjak metara dalje niz sporednu cestu bila je niska zgrada od cigle - WomanCare centar. Velik broj snažnih reflektora (sigurno novijeg datuma, pomisli Ralph) bacalo je

lepeze osvijetljenja preko travnjaka i Ralph ugleda dvojicu muškaraca kako hodaju amo-tamo po rubu nakazno izduljenih sjenki... rent-a-murjaci, vjerojatno. Još jedna dosjetljiva zamisao; još jedna slamka koju nosi zloguk vjetar.

Skrene lijevo (ovog se puta sjeti uključiti žmigavac) i brižljivo povede Old po zavojitu prilazu u višekatnu bolničku garažu. Na vrhu, narančasta rampa ispriječi mu se na putu. STANITE, MOLIM I UZMITE LISTIĆ, pisalo je na natpisu pokraj nje. Ralph se sjećao vremena kad su u garažama radili ljudi, pa su izgledale malo manje sablasno. Those were the days, my friend, we thought they''d never endni

pomisli on kad spusti prozor i izvadi listić iz automata.

''Ralph?''

''Hmm?'' Pazio je da ne udari u odbojnike automobila ukoso parkiranih na obje strane uspinjućih prolaza. Znao je da su prolazi preširoki da bi odbojnici tih drugih automobila bili stvarna prepreka njegovu prolazu - razbor mu je to govorio - ali je u želucu osjećao nešto drugo. Kako bi Carolyn cokotala i jamrala zbog načina na koji vozim, pomisli on pomalo zamišljeno raznježen.

''Znaš li što ovdje tražimo ili hvatamo vjetar kapom?''

''Samo minutu - da sparkiram ovu prokletinju.''

On prođe pokraj nekoliko praznih mjesta na prvoj razini dovoljno velikih za Olds, ali nijedno nije imalo dovoljno veliku tampon-zonu da bi se pokušao parkirati. Na trećoj razini nađe tri mjesta u nizu (zajedno su bili dovoljno široki da se komotno parkira Shermanov tenk) i Ralph parkira svoj automobil na srednje mjesto kao da hoda po jajima. Ugasi motor i okrene se prema Lois. Drugi su motori vozili u leru iznad i ispod njih, ali se zbog jeke nije moglo točno odrediti gdje. Narančasto svjetlo - taj uporni, prodorni tonirani sjaj, čini se karakterističan za sva takva mjesta - ležalo je na njihovoj koži poput toksične boje. Lois se okrene i pogleda ga u oči. Na njezinim nadutim, otečenim vjeđama ugleda tragove suza koje je prolila za Rosalie, ali je pogled bio smiren i siguran. Osupnulo ga je koliko se promijenila od jutros, kad ju je zatekao kako snuždenih ramena sjedi na klupi u parku i plače. Lois, pomisli on, kad bi te tvoj sin i snaha mogli večeras vidjeti, mislim da bi pobjegli glavom bez obzira. Ne zato što bi izgledala kao strašilo, nego zato što žene koju su došli zastrašivanjem otjerati u Riverview Estate više nema.

''Pa?'' upita ona jedva se primjetno nasmiješivši. ''Hoćeš li mi nešto reći ili ćeš me samo gledati?''Ralph, inače oprezan čovjek, nepromišljeno reče što mu je prvo palo na um. ''Ono što bih ja zaista

želio, je polizati te kao sladoled.''Njezin se smiješak rastegne dovoljno da joj se u kutovima usta pojave rupice. ''Možda ćemo poslije

vidjeti koliko zaista voliš sladoled, Ralph. Zasad mi reci zašto si me doveo ovdje. I nemoj mi reći da ne znaš, jer mislim da znaš.''

Ralph zatvori oči, duboko uzdahne pa ponovno otvori oči. ''Mislim da smo ovdje da bismo našli ona druga dva ćelavca. One koje sam vidio kako izlaze iz kuće May Locher.

Ako netko može objasniti što se događa, to su oni.''''Zašto misliš da ćeš ih ovdje naći?''''Mislim da imaju posla ... dvoje ljudi, Jimmy V. i Billov prijatelj, umiru jedan pokraj drugog. Trebao

sam shvatiti što su ćelavi liječnici - što im je posao - čim sam ugledao bolničare kako iznose gospođu Locher privezanu za nosila i pokrivenu plahtom. A i shvatio bih, da nisam bio tako prokleto umoran. Škare bi mi dovoljno govorile. Umjesto toga, tek sam danas poslije podne shvatio i to samo zbog nečeg što je rekla nećaka gospodina Polhursta.''

''A što to?''''Da je smrt glupa. I da bi opstetričar, kad bi toliko dugo presijecao pupčanu vrpcu, bio optužen zbog

nemara u vršenju posla. To me podsjetilo na mit koji sam pročitao dok sam bio u srednjoj školi, kad se nisam mogao načitati priča o bogovima i božicama i trojanskim konjima. To je bila priča o tri sestre - zvale su se "Grčke sestre'', možda, a možda i ''Suđenice''. Ništa me ne pitaj; ne mogu se sjetiti ni žmigavce uključiti. Dakle, te su sestre određivale tijek ljudskog života. Jedna je prela životnu nit, druga je odlučivala koliko će biti duga... podsjeća li te to na nešto, Lois?''

''Naravno da me podsjeća!'' ona skoro vikne. ''Balonske uzice!''Ralph kimne glavom. ''Da. Balonske uzice. Ne sjećam se imena prvih dviju sestara, ali nisam

zaboravio ime treće - Atropa. A prema priči, njezina je zadaća presjeći nit koju prva sestra ispliće a druga mjeri. Može joj se dokazivati, zaklinjati, ali to ne pomaže. Kad ona odluči da je doba da se reže, ona reže.''

Lois je kimala glavom. ''Da, sjećam se te priče. Ne znam jesam li je pročitala ili mi ju je netko ispričao kad sam bila dijete. Ralph, ti vjeruješ da je to istina, zar ne? Samo što se čini da su to Ćelava braća a ne sestre Suđenice.''

''I da i ne. Koliko se ja sjećam priče, sestre su bile na istoj strani - tim. A takvim su mi se učinila ona dvojica koja su izašla iz kuće gospođe Locher, kao da su dugogodišnji ortaci i da se silno uzajamno poštuju. No onaj treći, kojeg smo sinoć vidjeli, nije nalik njima. Mislim da je Liječnik #3 bitanga.''

Lois zadrhti, teatralno. Taj drhtaj tek u posljednjem trenutku postane istinski. ''Užasan je, Ralph. Mrzim ga.''

''Ne krivim te.''On ispruži ruku prema kvaki na vratima, ali ga Lois dodirom zaustavi. ''Vidjela sam ga kako je nešto

učinio.''

Ralph se okrene i pogleda je. Tetive u njegovu vratu zaškripe. Znao je što će reći.

''Prekopao je po džepovima muškarca koji je udario Rosalie,'' reče ona. ''Dok je klečao pokraj nje na cesti, ćelavac mu je prekopao po džepovima. Ali je uzeo samo češalj. A šešir koji je taj ćelavac nosio ... prilično sam sigurna da sam ga prepoznala.''

Ralph ju je i dalje napeto promatrao, usrdno se nadajući da Loisino pamćenje odjevnih pojedinosti Liječnika #3 nije zadiralo dalje.

''To je bio Billov šešir, zar ne? Billov slamnati šešir.''Ralph kimne glavom. ''Da.''Lois zatvori oči. ''Bože!''''Što kažeš, Lois? Još si u igri?''''Da.'' Ona otvori vrata i jednim pokretom izbaci noge iz automobila. ''Ali krenimo odmah, prije no

što mi ponestane hrabrosti.''

''Uzela si mi riječ iz usta,'' reče Ralph Roberts.

3

Dok su se približavali glavnom ulazu u gradsku bolnicu, Ralph se nagne prema Loisinu uhu i šapne: ''Događa li se to i tebi?''

''Da.'' Raširila je oči. ''I te kako. Ovaj je put jako, ha?''Kad su presjekli zraku fotoćelije a vrata bolničkog predvorja otvorila se pred njima, površina svijeta

odjednom se oguli i otkrije drugi svijet, onaj koji svjetluca od nevidljivih boja i po kojem se miču nevidljivi oblici. Iznad njihovih glava, na zidnoj slici koja je pokrivala cijeli zid i prikazivala Derry kakav je bio u doba njegova procvata početkom stoljeća kad je bio središte drvne industrije, tamnosmeđi streličasti oblici lovili su se, sustizali i naposljetku dodirnuli. Kad bi se to dogodilo, bljesnuli bi tamnozelenom bojom i promijenili smjer. Sjajno srebrni lijevak koji je izgledao ili kao vodena pijavica ili maketa tornada, spuštao se niz vijugave stube koje su vodile na drugi kat, gdje su bile čekaonice, kafeterija i dvorana za sastanke. Njegov širok vrh kimao se naprijed-natrag dok je silazio po stubama, ali se Rulphu učini izrazito neopasnim, poput antropomorfnog lika iz Disneyeva crtića. Dvçjica muškaraca s aktovkama požure uza stube i jedan prođe ravno kroz srebrni lijevak. Nije zastao u govoru, ali kad jc izašao na drugoj strani, Ralph ugleda kako je nesvjesno slobodnom rukom zagladio kosu... iako je svaka vlas bila na svom mjestu.

Lijevak stigne do podnožja stubišta, zavrti se na sredini predvorja ispisavši čvrstu, razdraganu osmicu, pa iščezne, ostavljajući za sobom tek jedva primjetnu, ružičastu izmaglicu. I ona se uskoro raziđe.

Lois laktom mune Ralpha u rebra i upre prstom iza šaltera za informacije, ali se sjeti da su okruženi ljudima pu sumo podigne bradu u tom smjeru. Ralph je već jednom vidio lik na nebu koji je izgledao kao pretpovijesna ptica. Sad je ugledao nešto što je izgledalo kao duga prozirna zmija. Svijala se u obliku slova S preko stropa iznad natpisa RED ZA KRVNE PRETRAGE.

''Je li živa?'' Lois upita pomalo usplahireno.Ralph se bolje zagleda i shvati da ta stvar nema glave ... a ni poštenog repa. Sastojala se samo od

tijela. Vjerojatno jest živa - smatrao je da su sve aure na neki način žive - ali nije mislio da je to prava zmija, a sumnjao je i da je opasna, barem ne za njih.

''Ne gubi vrijeme na sitnice, dušo,'' šapne joj on kad su stali u kratki red kod šaltera za informacije. Kad je to rekao, onaj zmijasti stvor stopi se sa stropom i raspline.

Ralph nije znao važnost ptica i tornada u poretku tajnog svijeta, ali je bio siguran da su ljudi ipak glavne zvijezde. Predvorje gradske bolnice u Derryju bilo je poput raskošnog vatrometa na Dan nezavisnosti, vatrometa u kojem su ljudi bili svijetleće rakete i prskalice. Lois ga prstom zakvači za ovratnik košulje i povuče kako bi sagnuo glavu prema njoj.

''Ralph, ti ćeš morati govoriti,'' reče glasom slabim, začuđenim, tihim. ''Ja sam svu snagu usmjerila na to da se ne pomokrim u gaće.''

Muškarac koji je stajao ispred njih ode i Ralph korakne naprijed. Kad je to učinio, javi mu se slatko nostalgična uspomena na Jimmyja V-a. Bili su zajedno negdje na putu na Rhode Islandu - vjerojatno kod Kingstona - i puhnulo im je da odu na evangelistički skup u velikom šatoru na susjednoj livadi. Naravno, oboje su bili pijani kao letve. Dvije uredne žene stajale su s vanjske strane podignutih šatorskih krila i dijelile pamflete. Kad su im se Jimmy i on približili, one su se počele upozoravati mirisnim šaptom da zadrže mir, dovraga i ponašaju se trezveno. Jesu li ovi stigli danas? Ili -

''Pomoći?'' žena na informacijama upita, tonom glasa koji kao da je želio reći kako ona čini Ralphu veliku uslugu što mu se uopće obratila. On pogleda kroz staklo u nju i ugleda ženu ukopanu u zagasitu narančastu auru koja je izgledala kao gorući grm trnjaka. Žena koja čita i sitno tiskane anekse ugovora i koja se pridržava svih pravila kojih može, pomisli on, a zatim se Ralph prisjeti kako su one dvije djevojke koje su stajale svaka s jedne strane ulaza u šator samo jednom omirisale zadah koji je dopirao od njega i Jimmyja V-a i uljudno ih, ali odlučno otpravile. Koliko se sjeća, večer su završili u nekom restoranu u Central Fallsu uz glazbu s džuboksa i imali su sreće da ih nije zdrepao neki automobil kad su isteturali nakon zatvaranja.

''Gospodine?'' nestrpljivo reče žena iza stakla. ''Izvolite? '' Ralph se vrati u sadašnjost bubnuvši u nju tako da ga je skoro zaboljelo. ''Da, gospođo. Moja supruga i ja željeli bismo posjetiti Jimmyja Vandermeera na trećem katu, ako - ''

''To je odjel za intenzivnu skrb!'' prasne ona. ''Ne možete na intenzivnu bez posebne propusnice.'' Narančaste kukice počnu izbijati iz svjetla oko njezine glave a aura joj počne sličiti na bodljikavu žicu zategnutu preko neke sablasne ničije zemlje.

''Znam,'' reče Ralph, najskrušenije što je mogao, ''ali moj prijatelj Lafayette Chapin je rekao - ''

''Mili Bože!'' prekine ga žena u staklenoj kućici. ''Predivno, to kako svi imaju prijatelja. Zaista predivno'' Ona podrugljivo zakoluta očima prema stropu.

''Faye je rekao da Jimmy može primati posjetitelje. Ima rak i liječnici smatraju da neće dugo - ''

''Provjerit ću,'' nevoljko reče žena u kućici kao osoba koja zna da ju se šalje na nepotreban zadatak, ''ali kompjutor je večeras jako spor, pa će malo potrajati. Recite mi vaše ime, pa onda vi i vaša žena možete sjesti ondje. Pozvat ću vas čim - ''

Ralph zaključi da je progutao dovoljno skrušenih govana pred tim birokratskim psom čuvarom. Pa ne želi izlaznu vizu iz Albanije; bila bi dovoljna propusnica za intenzivnu skrb.

U dnu staklene pregrade bio je otvor. Ralph sune rukom i zgrabi ženu za zapešće prije no što ju je mogla povući. Osjeti, bez boli, ali jasno, kako mu te narančaste kukice prolaze kroz tijelo ni za što se ne zakvačivši. Ralph lagano stisne ruku i osjeti malu provalu energije - nešto što bi bilo veličine metka da je vidljivo - kako prelazi s njega na ženu. Odjedanput službenička narančasta aura oko njezine lijeve ruke poprimi izblijedjelu tirkiznu boju Ralphove aure. Ona naglo udahne zrak i trgne se prema naprijed na stolcu, kao da joj je netko bacio papirnatu šalicu punu kockica leda niz leđa.

[''Pustite kompjutor na miru. Samo mi dajte dvije propusnice. Odmah. '']''Da, gospodine,'' reče ona spremno i Ralph joj pusti zapešće tako da može posegnuti rukom ispod

stola. Tirkizni sjaj oko njezine ruke ponovno je postajao narančast, a promjena boje je polako klizila od ramena prema zapešću.

Mogao sam je potpuno poplaviti, pomisli Ralph. Svladati je. Učiniti da trčkara po prostoriji poput lutke na navijanje.

Prisjeti se kako je Ed citirao evanđelje po Mateju: - A tad Herod, kad vidje da su ga mudraci prevarili, razgnjevi se vrlo - pa ga ispuni mješavina užasa i stida. Ponovno mu padnu na um vampiri i rečenica iz slavnog stripa o Pogou: Upoznali smo neprijatelja, i on je mi. Da, vjerojatno bi mogao učiniti sve što želi s tom oštrokondžom narančaste aure; njegove su baterije bile pune. Jedini je problem bio taj što je energija u tim baterijama - a i Loisinim - ukradena roba.

Kad se službeničina ruka pomolila ispod stola, držala je dva laminirana ružičasta bedža s natpisom INTENZIVNA SKRB/POSJETITELJ. ''Izvolite, gospodine,'' reče ona ljubazno, potpuno nenalik tonu kojim mu se prvi put obratila. ''Uživajte u posjeti i hvala što ste čekali.''

''Hvala vama,'' reče Ralph. Uzme bedževe i pograbi Lois za ruku. ''Hajde, dušo. Moramo[''Ralph, što si joj učinio?''][ ''Mislim ništa - mislim da joj nije ništa '']na kat i obaviti posjete prije no što bude kasno.''Lois se okrene i pogleda službenicu na informacijama. Razgovarala je s drugom strankom, ali

polako, kao da je upravo doživjela otkrovenje pa mora o njemu razmisliti. Onaj plavi sjaj sad se vidio samo na jagodicama prstiju i dok ju je Lois gledala, nestane i toga.

Lois ponovno pogleda u Ralpha i nasmiješi se.[" Da.. . zaista JE dobro. I zato si prestani predbacivati. ''][ "Zar sam si predbacivao? ''][ " Mislim da jesi... Ralph, ponovno onako razgovaramo!''][ "Znam. ''][''Ralph?''}[''Da?''][ ''Ovo je prilično lijepo, ha? ''][''Da.'']Ralph pokuša sakriti ostale svoje misli od nje; da će, kad dođe vrijeme da plate taj divan osjećaj,

shvatiti da je cijena jako visoka.

4

[ ''Ralph, prestani zuriti u to dijete. Uznemiravaš majku. '']

Ralph pogleda u ženu u čijem je naručju spavalo dijete i shvati da je Lois u pravu ... ali je bilo teško ne gledati. Dijete, ne starije od tri mjeseca, ležalo je u čahuri uzbibane žutosive aure. Ta jaka, ali

uznemirujuća munja kružila je oko sićušnog tjelešca besmislenom brzinom atmosfere plinovitih divovskih planeta - Jupitera ili Saturna, na primjer.

[ ''Isuse, Lois, oštećenje mozga, zar ne? ''][ ''Da. Žena kaže da se dogodila nesreća. ''][''Kaže? Zar si razgovarao s njom?''][''Ne. To je ------ . ''][ ''Ne shvaćam. ''][ ''Pridruži se klubu. '']Golemo bolničko dizalo teško se i polako uspinjalo. Putnici - kljasti, šepavi, nekoliko zdravih koji

su zbog tog osjećali grižnju savjesti - nisu razgovarali nego su ili podigli pogled prema pokazivaču katova iznad vrata ili ga spustili prema cipelama. Jedina iznimka bila je žena s djetetom obloženim munjastom aurom. Promatrala je Ralpha s nepovjerenjem i usplahireno, kao da očekuje da će svakog trenutka smuti i pokušati joj iz ruku oteti dijete.

Nije to samo zato što sam gledao, pomisli Ralph. Barem tako mislim. Osjetila je da razmišljam o njezinu djetetu. Osjetila je... naslutila .. . čula . .. nešto.

Dizalo se zaustavi na drugom katu, vrata zazuje i otvore se. Žena s djetetom okrene se Ralphu. Beba se vrpoljila i Ralph pogleda njezino tjeme. Na sićušnoj je lubanji bio duboki nabor čijom je duljinom prolazila crvena brazgotina. Ralphu je izgledala kao potočić zagađene vode na dnu jarka. Ružna i miješana žuto-siva aura koja je okruživala dijete izlazila je iz tog ožiljka poput pare iz pukotine u zemlji. Djetetova balonska uzica bila je jednake boje i drukčija od svih balonskih uzica koje je Ralph dosad vidio - nije bila nezdravog izgleda, nego kratka i ružna, kao batrljak.

''Zar vas majka nije naučila pristojnosti?'' djetetova majka upita Ralpha i ono što ga zapeče nije toliko bio prijekor koliko način na koji mu ga je uputila. Gadno ju je prestrašio.

''Gospođo, uvjeravam vas - ''''Aha, možete uvjeravati moju strinu,'' reče ona i izađe iz dizala. Vrata dizala počnu se zatvarati.

Ralph pogleda Lois i njih dvoje izmijene kratak pogled potpunog razumijevanja. Lois priprijeti prstom vratima kao da ih kori i lepeza sive, mrežaste tvari izađe iz vrha njezina prsta. Vrata udare u to pa se ponovno otvore kako su programirana učiniti kad naiđu na neku prepreku.

[''Gospođo!'']Žena stane i okrene se, silno zbunjena. Sumnjičavo se osvrtala, pokušavajući otkriti tko je to rekao.

Aura joj je bila tamnožute boje maslaca s blijedonarančastim potezima koji su izvirali u njezinim unutarnjim rubovima. Ralph joj privuče pogled.

[''Oprostite ako sam vas uvrijedio. Sve ovo je novo mojoj prijateljici i meni. Mi smo kao djeca na svečanoj večeri. Ispričavam se.'']

['' ......................... '']Nije točno znao što mu ona želi priopćiti - kao da netko govori u zvučno izoliranoj kabini - ali je

osjetio olakšanje i duboku nelagodu ... onakvu kakvu ljudi osjećaju kad misle da su učinili nešto što možda nisu smjeli. Njezine sumnjičave oči počivale su na njegovu licu još trenutak-dva, a tad se ona okrene i počne žurno hodati niz hodnik s oznakom NEUROLOGIJA. Siva mrežica koju je Lois bacila na vrata se tanjila i kad su se vrata ponovno pokušala zatvoriti, lagano su prošla kroz nju. Dizalo nastavi svoj spori uspon. [''Ralph . .. Ralph, mislim da znam što se dogodilo toj bebi.'']

Ona ispruži desnu ruku prema njegovu licu i postavi je između njegova nosa i usta, dlanom okrenutim prema dolje. Palcem lagano pritisne jednu njegovu ličnu kost a kažiprstom drugu. Učinila je to tako brzo i samouvjereno da nitko u dizalu nije primijetio. Ako je neki od ostala tri putnika nešto i

primijetio, on ili ona bi vidjeli pokret kojim uredna supruga briše kapljicu losiona ili grudicu preostale pjene za brijanje.

Ralph se osjećao kao da je netko okrenuo sklopku visokog napona u njegovoj glavi, na koju je spojena cijela baterija zasljepljujuće rasvjete na stadionu. U tom jarkom, trenutačnom bljesku, on ugleda užasnu sliku: ruke obložene pomamno smeđastoljubičastom aurom posežu u dječji krevetić i grabe dijete koje su upravo vidjeli. Drmaju ga naprijed-natrag; glavica se vrti i poigrava na tankoj stabljici vrata poput lutkine - - a tad ga bacaju -

Svjetla u njegovoj glavi tad se ugase i Ralph ispusti promukao, drhtav uzdah olakšanja. Prisjeti se pristaša života koje je sinoć vidio na večernjim vijestima, muškaraca i žena koji su mahali natpisima na kojima je bila fotografija Susan Day i riječi TRAŽI SE ZBOG UBOJSTVA, muškaraca i žena zaogrnutih plaštem Smrti, muškaraca i žena koji nose natpis ŽIVOT, KAKO DIVAN IZBOR. Pitao se razlikuje li se možda mišljenje munjom okruženog mališana od njihova. Sretne Loisin zgranut, bolan pogled i posegne za njezinim rukama.

[''Otac je to učinio, zar ne? Bacio dijete o zid?"][''Da. Dijete nijeprestajalo plakati.''][''I ona to zna. Ona zna, ali nikome nije rekla."][''Nije ... ali će možda reći, Ralph. Razmišlja o lome.''][''A možda će i pričekati da on to ponovi. A možda će taj idući put dovršiti započeto.'']Ralphu se javi užasna misao i projuri njegovim umom poput meteora koji brzopotezno zagrebe

vatrom po noćnom ljetnom nebu: možda bi bilo i bolje da to i učini. Balonska uzica onog djeteta bila je tek batrljak, ali zdrav batrljak. Dijete će možda poživjeti godinama, ne znajući tko je ni gdje je, a kamoli zašto živi, i gledati ljude kako dolaze i odlaze poput stabala u magli...

Lois je stajala spuštenih ramena i gledala u pokazatelj katova u dizalu, zračila tugom koja ugrize Ralpha za srce. On ispruži ruku, podmetne prst pod njezinu bradu i zagleda se u prelijepu plavu ružu koja se stvori na mjestu na kojem je njegova aura dotaknula njezinu. Podigne joj glavu i ne iznenadi se kad joj u očima ugleda suze.

''Još misliš da je prilično lijepo, Lois?'' upita je nježno i na to ne dobije odgovor, ni u ušima ni u mozgu.

5

Samo je njih dvoje izašlo na trećem katu, gdje je vladala tišina debela kao prašina na policama u knjižnicama. Dvije su medicinske sestre stajale na sredini hodnika, s iskaznicama zakvačenima o njihova u bijelo odjevena poprsja, i tiho razgovarale. Netko tko bi stajao pokraj dizala mogao bi ih pogledati i pomisliti da razgovaraju o životu, smrti i junačkim djelima; no Ralph i Lois pogledaju njihove isprepletene aure i shvate da je tema njihova razgovora kamo otići na piće nakon završetka smjene.

Ralph je to istodobno i vidio i nije, kao što duboko zamišljen čovjek vidi i pridržava se prometnih znakova a da ih zapravo ne vidi. Njegove su misli bile uglavnom zaokupljene pogubnim osjećajem déjà vua koji ga je preplavio u trenutku kad su on i Lois izašli iz dizala, u ovaj svijet u kojem jedva čujni škripaj medicinskih cipela na linoleumu zvuči skoro kao jedva čujno piskutanje signala na uređajima za održavanje života.

Parne sobe slijeva; neparne sobe zdesna, pomisli on, a soba 317, u kojoj je Carolyn umrla, je kod sobe za osoblje. Bila je soba 317 - točno se sjećam. Sad kad sam ovdje svega se sjećam. Kako je netko uvijek gurao njezin bolnički karton u mali džepić s unutarnje strane vrata naopako. Kako je svjetlo s prozora u sunčane dane padalo preko kreveta u obliku nepravilna četverokuta. Kako se moglo sjediti na

stolcu za posjetitelje i gledati u medicinsku sestru na prijamnom šalteru, čiji je posao nadzirati vitalne funkcije, ulazne telefonske razgovore i izlazne narudžbe za pizzu.

Isto. Sve je isto. Ponovno je početak ožujka, turoban svršetak olovnog, oblačnog dana, solika počinje tuckati po prozoru sobe 317, a on sjedi u stolcu za posjetitelje držeći na krilu od jutra neotvoreni primjerak Shirerove knjige Uspon i pad Trećeg Reicha. Sjedi i ne želi ustati čak toliko da ode na zahod jer je smrtna ura tad već skoro otkucala svoje. Svaki je otkucaj bio posrtaj a razmak između otkucaja cijeli životni vijek; njegova je životna družica morala stići na vlak i on je želio biti na peronu i ispratiti je. Za to će mu se pružiti samo jedna prilika.

Bilo je lako čuti soliku, bržu i učestaliju, jer su uređaji za održavanje života bili isključeni. Ralph je odustao posljednjeg tjedna u veljači; Carolyn, koja nijednom u životu nije odustala, bilo je potrebno malo dulje da shvati poruku. A kakva je, zapravo, bila ta poruka? Da je u teškoj borbi u deset rundi između Carolyn Roberts i Karcinoma, tehničkim nokautom pobijedio Karcinom, najveći šampion u teškoj kategoriji.

Sjedio je na stolcu za posjetitelje, promatrao i čekao dok je njezino disanje postajalo sve glasnije - dugi, uzdišući izdisaji, plosnat, nepomičan grudni koš, sve veća sigurnost da je posljednji dah zaista bio posljednji dah, da je sat otkucao svoje, da je vlak stigao na postaju po jedinu putnicu ... a tad bi se začuo sljedeći, nesvjestan oštar udisaj kad bi se ona izborila za još jedna puna pluća nesklonog joj zraka. Nije više disala u uobičajenom značenju te riječi nego refleksno posrtala od jednog kratkog udisaja do drugog poput pijanca koji posrće niz neosvijetljen hodnik u jeftinom hotelu.

Tup-tap-tup-tap: solika je grebla nevidljivim noktima po prozoru dok se prljavi ožujski dan vukao prema prljavom ožujskom sumraku, a Carolyn se nastavljala boriti u posljednjoj polovici svoje posljednje runde. Tad je, naravno, već prepustila vožnju automatskom pilotu; mozak koji je nekoć postojao u toj lijepo oblikovanoj lubanji je nestao. Zamijenio gaje mutant - glupi crno-sivi prijestupnik koji nije mogao misliti ili osjećati nego samo jesti i jesti sve dok ne proždre samog sebe.

Tip-lap-tip-tap. On primijeti da se cjevčica za disanje u obliku slova T na njezinu nosu nakrenula. Pričeka da Carolyn iščupa jedan od tih užasnih, tegobnih udisaja iz zraka a tad, kad je izdahnula, on se nagne i učvrsti mali plastični nosni ukras. Sjeća se da je na prstima osjetio malo šlajma i da ga je obrisao papirnatom maramicom iz kutije na stoliću pokraj kreveta. Ponovno je sjeo, čekajući idući udisaj, ali nije bilo sljedećeg udisaja i on shvati da su otkucaji koji su dopirali odasvud od prethodnog ljeta prestali.

Sjećao se kako je čekao a minute su prolazile - jedna, pa tri, pa šest - nije mogao vjerovati da su sve dobre godine i dobra razdoblja (a i nekoliko loših) svršili na takav beživotan i bezbojan način. Njezin je radio, podešen na lokalnu šlagersku postaju, svirao tiho u uglu i on posluša Simona i Garnfunkela kako pjevaju ''Scarborough Fair''. Otpjevaju je do kraja. Zatim je bio red da Wayne Newton zapjeva ''Danke Schoen''. Ispjeva je do kraja. Zatim je došao red na vremensku prognozu, ali prije no što je DJ dovršio svoje izvješće o tome kakvo će sutra biti vrijeme, prvog dana udovištva Ralpha Robertsa, o razvedravanju i zahlađenju i vjetrovima koji će promijeniti smjer na sjeveroistočni, Ralph naposljetku shvati. Ura je prestala otkucavati, vlak je stigao, boks-meč je završen. Sve su metafore istrošene, ostala je samo ta žena u sobi, naposljetku utihla. Ralph počne plakati. Plačući, on se dovuče do kuta i ugasi radio. Sjetio se ljeta kad su upisali tečaj iz slikanja prstima i noći koju su proveli prstima oslikavajući svoja gola tijela. Od te uspomene se još jače rasplače. Priđe prozoru, nasloni glavu na hladno staklo i tako je plakao. Te prve užasne minute kad mu je njezina smrt došla do svijesti, želio je samo jedno: da i sam umre. Sestra ga je čula plakati pa uđe. Pokuša opipati Carolynino bilo. Ralph joj reče da se ne ponaša kao budala. Ona priđe Ralphu i na trenutak Ralph pomisli da će pokušati opipati njegovo bilo. Umjesto toga, ona ga zagrli. Ona -

[''Ralph? Ralph, dobro ti je?'']

On se okrene i pogleda Lois, zausti da kaže da je dobro, a tad se sjeti kako malo toga može sakriti od nje dok su u ovakvu stanju.

[''Žalostan sam. Previše je uspomena ovdje. I to ne lijepih.'']

[''Razumijem ... Ralph, pogledaj dolje! Pogledaj u pod!'']On to učini i razrogači oči. Pod je bio pokriven premazom raznobojnih tragova, nekih svježih, nekih

skoro izblijedjelih. Dva para su se isticala među ostalima, blještavi poput dijamanata u hrpi jeftinih imitacija. Bili su tamnozeleno-zlatne boje u kojoj je plivalo i nekoliko sićušnih crvenkastih mrljica.

[''Ralph, pripadaju li onima koje tražimo?'']

[''Da - liječnici su ovdje.'']Ralph uhvati Lois za ruku - bila je jako hladna - i povede je polako niz hodnik.

Sedamnaesto poglavlje

1

Nisu daleko odmaknuli kad se dogodi nešto jako čudno i prilično zastrašujuće. Na trenutak svijet je krvario bijelo. Vrata soba nanizala su se duž hodnika, jedva vidljiva u toj žarkobijeloj izmaglici i proširila se do veličine skladišnih podiznih vrata. Istodobno, hodnik kao da se produljio i povisio. Ralphu kao da je na dno želuca pao golem kamen kao što mu se često događalo u mladosti kad je bio čest posjetitelj spirale smrti na Old Orchard Beachu.

Začuje Loisin jauk, i ona mu panično stisne ruku.Ta zabjeljenje trajalo je tek trenutak, a kad su boje nahrupile natrag u svijet, bile su žarkije i izrazitije

nego prije. Vratila se normalna perspektiva, ali su predmeti nekako izgledali gušći. I aure su se još vidjele, ali su bile rjeđe i bljeđe - pastelne korone umjesto primarnih boja kao naslikanih sprejom. Ralph shvati i da vidi svaku pukotinu i poru u zidu od kartona i gipsa s njegove lijeve strane... a tad shvati da može, ako želi, vidjeti cijevi, žice i instalacije iza zidova; mora samo gledati.

Bože moj, pomisli on. Zar se to zaista događa? Može li se to zaista događati?Zvukovi posvuda: prigušena zvonca, voda spuštena u zahodu, prigušeni smijeh. Zvukovi koje ljudi u

normalnim okolnostima i ne primjećuju, kao dio svakodnevice, ali ne i sad. Ne ovdje. Poput vidljive stvarnosti predmeta, ovi zvukovi kao da su imali izvanrednu osjetilnu prirodu, poput tanke poklopljene jakovske kapice od svile i čelika.

Nisu svi zvukovi bili svakodnevni; bilo je puno egzotičnih koji su se probijali kroz tu mješavinu. Začuje kako muha zuji negdje duboko u cijevi za grijanje. Zvuk kao da je netko zagrebao sitnozrnim smirkom kad je sestra popravila hulahupke u sobi za osoblje. Otkucaji srca. Kruženje krvi krvnim žilama. Jedva čujni plimni val disanja. Svaki je zvuk savršen po sebi, a uklopljen u ostale, čini prelijep i složeni slušni balet - skriveno Labuđe jezero grgljanja želudaca, zujanja utičnica, orkana sušila za kosu, šaputanja kotača na bolničkim kolicima. Ralph začuje televizor s kraja hodnika iza sobe za osoblje. Dopirao je iz sobe 340, u kojoj je gospodin Thomas Wren, bubrežni bolesnik, gledao Kirka Douglasa i Lanu Turner u filmu Zli i lijepi. ''Udružiš li se sa mnom, dušo, okrenut ćemo ovaj grad naglavce'', govorio je Kirk a Ralph je znao iz aure koja je okruživala te riječi da je gospodina Douglasa bolio zub kad je snimao taj prizor. Nije to bilo sve; znao je da može otići

(više? dublje? šire?) ako želi. No Ralph nimalo to nije želio. Ovo je ardenska šuma, i čovjek se može izgubiti

u njezinim gušticima.

Ili ga mogu pojesti tigrovi.[''Isuse! To je druga razina - sigurno, Lois! Potpuno druga razina!''][''Znam.''][''Ne smeta ti?''][''Mislim da ne, Ralph ... a tebi?''][''Mislim da ne, zasad... ali ako se svijet ponovno razglavi, ne znam. Pođi.'']No prije nego što su ponovno počeli slijediti zeleno-zlatne tragove, Bill McGovern i muškarac kojeg

Ralph nije poznavao izađu iz sobe 313, zadubljeni u razgovor.

Lois okrene užasnuto lice prema Ralphu.

[''O, ne! Bože moj, ne! Vidiš li Ralph? Vidiš li?'']

Ralph je čvršće uhvati za ruku. Vidio je, i te kako. McGovernov je prijatelj bio okružen aurom boje šljive. Nije izgledala posebice zdravo, ali Ralphu se nije činilo ni da je muškarac ozbiljno bolestan; kronični reumatizam i bubrežni kamenci. Halonska uzica pjegave ljubičaste nijanse dizala se iz vrha muškarčeve aure i povijala se nevoljko naprijed-natrag poput roniočeve do vodne cijevi na blagoj struji.

No MeGovernova je aura bila potpuno crna. Batrljak onoga što je nekad bila balonska uzica ukočeno je štrcao iz nje. Balonska uzica onog djeteta bila je kratka, no zdrava; ono u što su sad gledali bio je truljav ostatak loše izvršene amputacije. Ralphu se na trenutak ukaže prizor, snagom priviđenja, kako McGovernove oči najprije postaju izbuljene, pa iskaču iz duplji pod naletom poplave crnih kukaca. Morao je na trenutak zatvoriti oči da ne bi kriknuo, a kad ih je ponovno otvorio, Lois više nije bila pokraj njega.

2

McGovern i njegov prijatelj išli su prema sobi za osoblje, vjerojatno prema automatu za vodu. Lois im je bila za petama, trčkala niz hodnik, a grudi su joj se nadimale. Njezina je aura sijevala od prskutavih ružičastih iskri koje su izgledale kao neonske tipografske zvjezdice. Ralph pojuri za njom. Nije znao što bi se dogodilo kad bi privukla McGovernovu pozornost, a nije ni želio doznati. Ionako će vjerojatno doznati. [''Lois!Lois, ne čini to!''] Ona se ogluši.

[''Bill, stani! Moraš me saslušati! S tobom nešto nije u redu!'']McGovern ne obrati pozornost na nju; razgovarao je o rukopisu Boba Polhursta, Kasnije tog ljeta.

''Najbolja knjiga o američkom građanskom ratu koju sam pročitao,'' rekao je čovjeku u šljiva-plavoj auri, ''ali kad sam mu predložio da je objavi, rekao mi je da to ne dolazi u obzir. Možeš li ti to shvatiti? Mogući dobitnik Pulitzerove nagrade, ali - ''

[''Lois, vrati se! Ne prilazi mu!'']

[''Bill! Bill! B - '']Lois sustigne McGoverna trenutak prije no što je Ralph sustigao nju. Ona ispruži ruku da ga dohvati

za rame. Ralph ugleda kako joj prsti uranjaju u crni glib koji ga je okruživao ... a tad skliznu u njega.Njezina se aura odmah promijeni, od sivo-plave protkane ružičastim iskrama u žarkocrvenu poput

vatrogasnih kola. Crne mrlje nepravilnog oblika prosijavale su u njoj poput oblaka jata sićušnih kukaca. Lois vrisne i povuče ruku. Izraz na njezinu licu bio je mješavina užasa i gađenja. Ona podigne ruku ispred lica i ponovno vrisne, iako Ralph na njoj nije ništa vidio. Uske crne vrpce sad su živahno obigravale oko vanjskih rubova njezine aure; Ralphu su izgledale poput planetarnih putanja označenih na mapi Sunčeva sustava. Ona se okrene želeći pobjeći. Ralph je pograbi za nadlaktice i ona ga počne naslijepo udarati.

McGovern i njegov prijatelj su, u međuvremenu, nastavili svoju smirenu šetnju s noge na nogu niz hodnik prema automatu za vodu, potpuno nesvjesni žene koja vrišti i mlati rukama ni tri metara iza njih. ''Kad sam upitao Boba zašto ne želi objaviti knjigu,'' nastavio je McGovern,'' rekao je da bih barem ja to trebao razumjeti. Rekao sam mu...'' Lois ga nadglasa i vrisne poput vatrogasne sirene.

[''!!! .....!!! ................ -!!!'']

[''Prestani s tim, Lois! Odmah! To što ti se dogodilo, sad je svršeno! Svršeno je i dobro si! '']Ali se Lois nastavila otimati i ulijevati mu te neartikulirane krikove u mozak, pokušavajući mu reći

kako je bilo užasno, kako je truo, da je bilo nešto u njemu, što ga jede živog i da je to bilo užasno, ali ne i najgore. Te su stvari imale svijest, bile su zle i znale su da je ona tamo.

[''Lois, sa mnom si! Sa mnom si i to je sve -'']

Jedna od njezinih razmahanih šaka pogodi ga u čeljust i Ralph ugleda zvijezde. Shvatio je da su prešli na razinu stvarnosti na kojoj je tjelesni dodir s drugima bio nemoguć - nije li vidio kako jc Loisina ruka ušla u McGoverna, poput ruke nekog duha? - ali su još bili dovoljno stvarni da bi vidjeli jedno drugo; dokaz je bila masnica na vilici.

On je obgrli rukama i stisne uza se, pa tako utamniči njezine šake između njezinih i svojih grudi. No njezini krikovi

[''!!!-. ............... !!! ..... .......... !!!'']i dalje su mu parali i razarali mozak. On sklopi ruke iza njezinih lopatica i stisne. Osjeti kako iz

njega ponovno izbija snaga, kao i onog jutra, samo što je sad osjećaj bio potpuno drukčiji. Plava svjetlost prolije se kroz Loisinu uzburkanu crveno-crnu auru, blažeći je. Njezino se opiranje smiri a tad prestane. Naglo udahne zrak. Iznad i oko nje, plavi se sjaj širio i blijedio. Plave vrpce pojave se iz njezine aure, jedna za drugom, od dna prema gore, a tad ona uzbunjujuća nijansa upalne crvene boje počne blijedjeti. Ona nasloni glavu na njegovu ruku.

[''Ralph, oprosti - ponovno sam eksplodirala, ha?'']

[''Čini se, ali ne obaziri se na to. Sad si dobro. To je važno.''][''Kad bi znao kako je to bilo užasno ...kad sam ga tako dodirnuta . .. '']

[''Lijepo si to rekla, Lois. '']Ona baci pogled niz hodnik, gdje je McGovernov prijatelj sad pio vodu. McGovern se ležerno

naslonio na zid pokraj njega, i govorio kako je uzvišeni i obožavani Bob Polhurst uvijek rješavao veliku križaljku u Sunday Timesu tintom. ''Govorio mije da to nije ponos nego optimizam,'' reče McGovern, a mrtvačka vreća lijeno se zaklati oko njega dok je on govorio. Uvlačila se i izvlačila kroz njegova usta i između prstiju njegove pokretne, rječite ruke.

[''Ne možemo mu pomoći, zar ne, Ralph? Ništa pod milim Bogom ne možemo učiniti.'']

Ralph je brzo, snažno zagrli. Njezina se aura vratila u normalu.McGovern i njegov prijatelj vraćali su se niz hodnik prema njima. Ne razmišljajući, Ralph se odvoji

od Lois i ispriječi na putu gospodinu Šljivi, koji je slušao McGovernovu priču o tragediji starenja i kimao na primjerenim mjestima.

[''Ralph, nemoj to činiti!''] [''U redu je, ne brini.'']

Ali više nije bio tako siguran da je tako. Mogao se odmaknuti, da je imao još sekundu vremena. No gospodin Šljiva pogleda ga u oči ne vidcći ga i prođe kroz njega. Osjećaj koji preplavi Ralphovo tijelo od tog prolaska bio je potpuno poznat; kao trnci koji prožimaju usnuli ud koji se počinje buditi. Na trenutak se njegova aura i ona gospodina

Šljive pomiješaju i Ralph je doznao sve o tom čovjeku, uključujući i njegove snove u majčinoj utrobi.

Gospodin Šljiva zastane.''Nešto nije u redu?'' upita McGovern.''Ne, ali. .. jeste li čuli neki jak udarac? Kao petarda ili prasak automobilskog motora?''''Baš i nisam, ali moj sluh više nije što je bio.'' McGovern se zacereka. ''Ako je nešto zaista

eksplodiralo, nadam se da se to nije dogodilo u laboratorijima s radioaktivnim materijalima.''''Sad ga više ne čujem. Vjerojatno mi se učinilo.'' Skrenu u sobu Boba Polhursta.

Ralph pomisli, Gospođi Perrine je zvučalo poput pucnja. Loisinoj prijateljici se učinilo da po njoj puzi kukac, koji ju je možda ugrizao. Mala razlika u tehnici, kao što klaviristi imaju različite tehnike. U svakom slučaju osjete kad prčkamo po njima. Možda ne znaju o čemu je riječ, ali osjećaju.

Lois ga uhvati za ruku i odvede od vrata sobe 131. Stajali su u hodniku, gledali kako je McGovern sjeo u plastični stolac u podnožju kreveta. U sobi je bilo zbijeno najmanje osmero ljudi i Ralph nije mogao jasno vidjeti Boba Polhursta, ali je vidio daje, iako je Bob

Polhurst bio duboko uronjen u mrtvačku vreću, Polhurstova balonska uzica bila netaknuta. Prljava poput zahrđalog ispuha, oguljena na nekoliko mjesta a ispucala na drugima... ali netaknuta. Okrene se Lois.

[''Ti će ljudi možda morati dulje čekati no što misle'',]Lois kimne glavom, pa pokaže prstom u zelenkasto-zlatne tragove nogu - tragove bijelog čovjeka.

Zaobišli su sobu 313, uli skrenu kod idućih vrata - sobe 315, sobe Jimmyja V-a.On i Lois priđu i zavire u nju. Jimmy V. imao jc tri posjetitelja, a onaj koji je sjedio pokraj kreveta

mislio je da je sam. Bio je to Faye Chapin, koji je iz dosade prelistavao dvije hrpe čestitki sa željama za brzo ozdravljenje na Jimmyjevu stoliću. Druga dva bili su mali ćelavi liječnici koje je Ralph vidio prvi put na trijemu kuće May Locher. Stajali su u podnožju Jimmyjeva kreveta, ozbiljni u svojim čistim bijelim kutama i sad kad im je stajao blizu, Ralph je shvatio da na tim licima bez bora i gotovo identičnima postoje svjetovi karakternih obilježja, što se nije moglo primijetiti kroz dalekozor - ili prije no što se popne na koju prečku više na ljestvama percepcije. Uglavnom se to vidjelo u očima, koje su bile tamne, bez zjenica, s tamnozlatnim sjajnim pločicama. Te su oči sjajile pameću i živahnom sviješću. Njihove aure sjajile su i ljeskale oko njih poput carskog ruha ...

... ili Centuriona u državnoj posjeti.Pogledaju Ralpha i Lois, koji su stajali na vratima držeći se za ruke poput djece koja su se izgubila u

začaranoj šumi pa im se nasmiješe.

[Pozdrav, ženo.]To je rekao Liječnik #1. U desnoj je ruci držao škare. Oštrice su bile duge a vršci nemilice šiljasti.

Liječnik #2 korakne prema njima i smiješno se nakloni. [Pozdrav, čovječe. Čekali smo te.]

3

Ralph osjeti kako se Loisina ruka najprije stegla oko njegove, a zatim popustila stisak kad je zaključila da im ne prijeti neposredna opasnost. Ona učini mali korak naprijed, pogledavajući u Liječnika #1, pa u Liječnika #2.

[''Tko ste vi?'']Liječnik #1 prekriži ruke na svojim uskim prsima. Duge oštrice njegovih škara bile su položene

cijelom duljinom uz njegovu lijevu, u bijelo odjevenu podlakticu.

[Nemamo imena, barem ne na način Kratkotrajnih - ali nas možeš nazivati imenima Suđenica iz priče koju ti je ovaj čovjek ispričao. To što su ta imena prvotno pripadala ženama nama ništa ne znači, jer smo mi nespolna stvorenja. Ja ću biti Klota, iako ne predem nit, a moj kolega i stari prijatelj bit će Laheza, iako on ne trese kijačama i nikad nije bacao novčiće. Uđite, oboje - molim vas!]

Oni uđu i smotreno stanu između stolca za posjetitelje i kreveta. Ralph se nije bojao da bi im liječnici mogli naškoditi - barem zasad - ali im se ipak nije želio odviše približiti. Njihove aure, tako blještave i sjajne u usporedbi s onima običnih ljudi, plašile su ga, a po

Loisinim razrogačenim očima i napola otvorenim ustima shvatio je da se i ona tako osjeća. Lois osjeti da je on gleda, okrene se prema njemu i pokuša se nasmiješiti. Moja Lois, pomisli Ralph. Zagrli je i nakratko privuče k sebi.

Lazeha: [Mi smo vama rekli naša imena - imena kojima se možete služiti. Zar nam vi nećete reći kako se zovete?]

Lois: [''Zar ne znate? Oprostite, ali u to mi je teško povjerovati.'']Laheza: [Mogli smo ih doznati, ali namjerno nismo željeli. Volimo se pridržavati pravila uljuđenosti

Kratkotrajnih kad god je to moguće. Ljupka su, jer ih vaša vrsta prenosi iz velike u malu ruku i tako stvara privid dugovječnosti.]

[''Ne shvaćam.'']

Ni Ralph nije shvaćao, a nije bio siguran ni da to želi. Činilo mu se da je u tonu onog koji se nazvao Laheza osjetio prizvuk snishodljivosti, nešto što ga podsjeti na McGoverna u trenucima kad bi bio raspoložen drugima držati bukvicu i popovati.

Laheza: [Nije važno. Znali smo da ćete doći. Znamo da ste nas promatrali u ponedjeljak ujutro, ispred kuće.}

U tom se trenutku Lahezin govor počne čudno preklapati. Kao da je govorio dvije stvari istodobno, a riječi su se kotrljale poput zmije koja drži rep u zubima:

[May Locher.] [svršene žene.]

Lois oklijevajući korakne prema njima.[''Zovem se Lois Chasse. Moj prijatelj je Ralph Roberts. A sad kad smo se upoznali u skladu i'

pravilima finog ponašanja, možda biste nam vas dvojica rekli što se događa.'']Laheza: [Još jednog valja imenovati. ] Klota: [Ralph Roberts ga je već imenovao.] Lois pogleda u

Ralpha, koji je kimao glavom.[''Misle na Liječnika #3. Je li tako, momci?"]Klota i Laheza kimnu glavama. Nasmiješe se jednakim odobravajućim osmijesima.Iako je Ralphu to trebalo polaskati, nije. Zapravo se bojao i jako ljutio - jer se njime i Lois

manipuliralo, u svakom trenutku. Ovo nije bio slučajan sastanak; to je bila namještaljka od početka. Klota i Laheza, dva mala ćelava liječnika koji nemaju što raditi, pa stoje u sobi Jimmyja V-a i čekaju da navrate Kratkotrajni, ma nemoj !

Ralph pogleda u Fayea koji je iz stražnjeg džepa izvadio knjigu s naslovom 50 klasičnih šahovskih problema. Čitao je i pritom zamišljeno kopao nos. Nakon nekoliko uvodnih pretraživanja, Faye zaroni doboko i zakvači bogat ulov. On ga potanko pregleda pa ga sparkira s donje strane bolesničkog stolića. Ralph svrne pogled jer mu je bilo neugodno i prisjeti se uzrečice svoje bake: Kroz ključanicu ne viri, da ti se srdašce ne uznemiri. Navršio je punih sedamdeset godina, a da tu rečenicu nije potpuno razumio; naposljetku je shvatio. U međuvremenu, padne mu na um još jedno pitanje.

[''Zašto nas Faye ne vidi? Odnosno, zašto nas Bili i njegov prijatelj ne vide? I kako je onaj čovjek prošao kroz mene? Ili sam to samo zamislio?'']

Klota se nasmiješi.

[Nisi zamislio. Pokušaj shvatiti život kao zgradu, Ralphe - ono što bi nazvao neboderom.]Samo što Klota nije mislio na to, shvati Ralph. Na trenutak uhvati sliku iz mozga drugog liječnika,

sliku koja mu se učini i uzbudljiva i uznemirujuća: golema kula sagrađena od tamnog i čađavog kamena, koja stoji u polju crvenih ruža. Prozori poput proreza svijaju se oko nje u turobnoj spirali.

A tad nestane.

[Ti i Lois i ostala Kratkotrajna stvorenja živite na prva dva kata tog zdanja. Naravno, tu su dizala - ]

Ne, pomisli Ralph. Ne u kuli koju sam vidio u tvojim mislima, prijatelju moj mali. U toj zgradi - ako takva zgrada uopće i postoji - nema dizala, tek usko stubište ukrašeno paučinom i vrata koja vode tko zna kamo.

Laheza ga je gledao čudnom, gotovo sumnjičavom znatiželjom. Ralphu se taj pogled ne svidi. Ponovno se okrene Kloti i rukom mu da znak da nastavi.

Klota: [Kao što sam govorio, postoje dizala, ali se Kratkotrajni ne smiju njima služiti u svakodnevnim okolnostima. Niste]

[spremni] [pripremljeni] [ --------------------- .]

Posljednje tumačenje bilo je najbolje, ali Ralphu izmakne prije no što ga je uspio shvatiti. Pogleda Lois koja odmahne glavom, pa ponovno u Klotu i Lahezu. Žestio se sve više i sve žešće. Sve te duge, beskrajne noći koje je proveo sjedeći u naslonjaču s visokim naslonom čekajući zoru; svi ti dani koje je proveo kao duh u vlastitoj koži, nesposoban sjetiti se rečenice ako je ne pročita triput, a telefonske brojeve koje je nekad nosio u glavi, sad je morao provjeravati -

Navre mu sjećanje, istodobno i sažetak i opravdanje gnjeva koji je osjećao dok je gledao ta ćelava stvorenja i te njihove tamnozlatne oči i skoro zasljepljujuće aure. Ugleda sebe kako pilji u kuhinjski viseći ormarić i traži vrećicu juhe za koju je njegov umoran, prenapet mozak uporno tvrdio da mora biti negdje unutra. Ugleda se kako prekapa po ormariću, zastaje, pa ponovno pokušava. Ugleda izraz na svom licu - pogled odsutne zbunjenosti koji se bez problema mogao protumačiti blagom mentalnom retardacijom, a koji je zapravo bio puka iznemoglost. Tad se ugleda kako mu ruke padaju niz bokove i kako stoji u kuhinji, kao da očekuje da će vrećica s juhom sama od sebe iskočiti iz ormarića.

Sve do sada, do ovog trenutka i te uspomene, nije shvaćao koliko su užasni bili posljednji mjeseci. Prisjetiti ih se bilo je kao gledati u bespuće obojeno žalobnim smeđim i sivim bojama.

[''I tako ste nas ugurali u dizalo .. . ili možda to nije bilo dovoljno dobro za nas i nama slične pa ste nas potjerali kasom uz požarne stube. Vjerojatno ste nas postupno privikavali na to da nam se ne bi potpuno izlizali kuglageri. A bilo je to lako. Morali ste nam samo oteti san dok napola ne poludimo. Loisin sin i snaha Žele je strpati u lunapark za vremešne, jeste li znali? A moj prijatelj Dill McGovern smatra da sam spreman za Juniper Hill. Istodobno, vaši mali anđeli - ']

Klota pokaže tek djelić onog širokog osmijeha od prije nekoliko trenutaka.

[Nismo mi nikakvi anđeli, Ralph.]

[''Ralph, molim te ne viči na njih.'']Da, zaista je vikao i činilo se da je barem nešto od toga doprlo do Fayea; zatvorio je knjigu o šahu,

prestao kopati nos i sad je sjedio uspravno kao metla i nelagodno se ogledavao po sobi.Ralph skrene pogled s Klote (koji se odmaknuo jedan korak i izgubio i posljednji trag smiješka) na

Lahezu.

[''Tvoj prijatelj kaže da niste anđeli. Pa gdje su oni? Igraju poker šest ili osam katova više? A Bog je vjerojatno u raskošnom apartmanu na vrhu dok vrag ubacuje ugljen u kotlovnici. '']

Nije bilo odgovora. Klota i Laheza se upitno pogledaju. Lois povuče Ralpha za rukav, ali je on ne pogleda.

[''Pa, momci, što bismo trebali učiniti? Ući u trag vašoj maloj ćelavoj inačici Hannibala Lectera i oduzeti mu skalpel? E, jebite se lijepo. '']

Ralph bi se u tom trenutku bio zavrtio na peti i izašao (gledao je puno filmova i znao je kako treba izgledati dobar odstupni tekst), ali Lois brižne u plač od preneraženosti i straha i to ga zadrži na mjestu. Zbog zgranute pokude koja joj se vidjela u pogledu požali zbog svoje provale bijesa. Ponovno prebaci ruku preko Loisina ramena i izazovno pogleda u dva ćelavca.

Oni izmijene još jedan pogled i nešto se dogovore - nekom komunikacijom iznad njegove i Loisine sposobnosti da ih čuju ili razumiju. Kad se Laheza ponovno okrenuo prema njima, smiješio se ...ali su mu oči bile ozbiljne.

[Čujem tvoj bijes, Ralph, ali nije opravdan. To sad ne vjeruješ, ali bi mogao. Zasad moramo tvoja pitanja i naše odgovore - kakve možemo pružiti - ostaviti za poslije.]

[''Zašto?''][Jer je došlo vrijeme presijecanja sa ovog čovjeka. Promatraj pomnjivo, kako hi mogao naučiti i

znati,]Klota pristupi lijevoj struni kreveta, Laheza se približi s desne i pritom prođe kroz Fayea Chapina.

Faye se presavine od napada kašlja, a kad ga je minuo, on ponovno otvori knjigu sa šahovskim problemima.

[ ''Ralph, ja to ne mogu gledati! Ne mogu ih gledati dok to budu radili!'']

Ali je Ralph mislio da će moći. Mislio je da će oboje moći. On je čvršće privine k sebi kad su se Klola i Laheza nagnuli nad Jimmyja V-a. Njihova je lica osvjetljavala ljubav, skrb i blagost; podsjetila su Ralpha na lica koja je jednom vidio na Rembrandtovoj slici - čini mu se da se zvala Noćna straža. Njihove su se aure miješale i preklapale iznad grudnog koša Jimmyja V-a, a tad čovjek u krevetu neočekivano otvori oči. Pogleda kroz dva mala ćelava liječnika u strop, zbunjenim i mutnim pogledom, a tad mu pogled skrene prema vratima i on se nasmiješi.

''Hej! Koga to vidim!'' uzvikne Jimmy V. Glas mu Je bio zahrđao i prigušen, ali je Ralph ipak razabrao njegov naglasak fakina iz južnog Bostona. Faye poskoči. Knjiga šahovskih problema skotrlja mu se iz krila i padne na pod. On se nagne nad krevet i uhvati

Jimmyja za ruku, ali ga Jimmy i ne pogleda nego nastavi gledati preko sobe u Ralpha i Lois.''Pa to je Ralph Roberts! A s njim i žena Paula Chusseu! Hej, Ralphie, sjećaš se kad smo se pokušali

ubaciti u onaj šator da poslušamo kako pjevaju ''Amazing Grace''?''

[''Sjećam se, Jimmy.'']

Jimmy se malko nasmiješi, a tad se njegove oči ponovno sklope. Laheza položi ruke na obraze umirućeg i malo mu pomakne glavu, poput brijača koji priprema mušteriju za brijanje. Istodobno se Klota nagne još bliže, raširi škare i pomakne ih prema naprijed tako da je dugim oštricama uhvatio crnu balonsku uzicu Jimmyja V-a. Kad je Klota stisnulo škare, Laheza se nagne i pol jubi Jimmyja u čelo.

[Pođi s mirom, prijatelju.]Zučuje se jedva čujan, neprimjetan zvuk cvik! Komad balonske uzice iznad škara odlebdi prema

stropu i raspline se. Mrtvačka vreća u kojoj jc ležao Jimmy V. nakratko postane blještavo bijela, pa iščezne baš kao i Rosaliena ranije te večeri. Jimmy ponovno otvori oči i pogleda Fayea. Ralphu se učini da se počeo smiješiti, a tad se odsutno zagleda u jednu točku. Rupice koje su se počele stvarati u uglovima usta, izglade se.

''Jimmy?'' Faye prodrma Jimmyja V-a za rame i pritom rukom prođe kroz Lahezinu slabinu. '''Jimmy, dobro si? ... Sranje.''

Faye ustane i izađe iz sobe, ne baš trčećim korakom.

Klota: [Vidite li i razumijete da to što činimo, činimo s ljubavlju i štovanjem? Da smo, zapravo, liječnici u posljednjoj istanci? To je silno važno u našem odnosu prema vama, Ralph i Lois, da to shvatite.]

[''Da.'']

[''Da.'']

Ralph se nije namjeravao složiti ni sa čim što ijedan od njih kaže, ali ta fraza - liječnici u posljednjoj instanci - lako i čisto presiječe kroz njegov gnjev. Osjećao je da je to istina.

Oslobodili su Jimmyja V-a svijeta u kojem za njega ničeg nije preostalo osim boli. Da, nesumnjivo su stajali u sobi 317 s Ralphom jednog poslijepodneva prije sedam mjeseci kad je padala solika i na jednak način otpustili Carolyn. Istina, vrše svoj posao s ljubavlju i štovanjem - sve sumnje koje je imao u vezi s tim nestale su kad je Laheza poljubio Jimmyja u čelo. No daju li im ljubav i štovanje pravo da gumu njega - i Lois - u pakao, a tad im pošalju nadnaravno biće koje nije pri čistoj? Daje li im to pravo da čak i pomisle kako se dvoje običnih ljudi, ne baš u cvijetu mladosti, može nositi s takvim stvorenjem?

Laheza: [Pođimo odavde. Soba će se napuniti ljudima, a mi moramo razgovarati.][''Imamo li izbora?'']Njihovi odgovori[Da, naravno/] [Uvijek ima izbora!] brzo stignu, obojeni prizvukom iznenađenja.Klota i Laheza krenu prema vratima; Ralph i Lois ustuknu kako bi ih propustili. No aure malih

ćelavih liječnika ih ipak zahvate i Ralph osjeti njihov okus i dodir: okus slatkih jabuka, a dodir suhe, svijetle kore stabla.

Dok su oni odlazili, jedno pokraj drugog, ozbiljno i uljudno razgovarajući, vrati se Faye, praćen s dvije medicinske sestre. Te novopridošlice prođu kroz Lahezu i Klotu, pa kroz Ralpha i Lois, ne usporivši i ne primijetivši ništa nepoželjno.

U hodniku ispred sobe, život se nastavio uobičajenim prigušenim ritmom. Nisu zvrjali signali za dojavu, nisu žmigala svjetla, bolničari nisu došprintali niz hodnik gurajući ispred sebe kolica za reanimaciju. Nitko nije preko razglasa povikao: ''Stat!''. Smrt je ovdje bila previše čest posjetitelj za takvo što. Vjerojatno nije bila dobrodošla, ne čak ni ovdje, ali je bila poznata i prihvaćena. Ralph je smatrao da bi Jimmy V. bio zadovoljan svojim odlaskom s trećeg kata gradske bolnice u Derryju - učinio je to mimo i staloženo, a nikome nije morao pokazati ni vozačku dozvolu ni zdravstvenu iskaznicu. Umro je dostojanstveno, kako se događaju jednostavne, očekivane stvari. Jedan ili dva trenutka svijesti, popraćena nešto pojačanijom svijesti o tome što se događa oko njega a zatim - puf! Put pod noge i udri brigu na veselje.

4

Pridružili su se ćelavim liječnicima u hodniku ispred sobe Boba Polhursta. Kroz otvorena vrata ugledaju posmrtnu stražu kako se smjenjuje oko kreveta starog nastavnika.

Lois: [''Muškarac najbliži krevetu je Bill McGovern, naš prijatelj. Nešto s njim nije u redu. Nešto se užasno događa s njim. Učinimo li što želite, biste li mogli - ?''] Ali Laheza i Klota su jednoglasno odmahivali glavama.

Klota: [Ništa se ne može promijeniti.]Da, pomisli Ralph. Dorrance je znao: začeto ne može biti raščeto.

Lois: [" Kad će se to dogoditi?'']Klota: [Vaš prijatelj pripada onom trećem. Onom kojeg je Ralph već nazvao Atropa. Ali kao ni mi, ni

Atropa vam ne bi mogao reći točan sat nečije smrti. On čak ne može ni reći koga će idućeg dohvatiti. Atropa je poslanik Slučajnosti.]

Od te rečenice Ralpha zazebe oko srca.

Laheza: [Ali ovo nije mjesto za razgovor. Pođimo.]

Laheza uhvati Klotu za ruku, a slobodnu ispruži Ralphu. Istodobno, Klota ispruži ruku prema Lois. Ona je oklijevala, pa pogleda u Ralpha.

Ralph mrko pogleda Lahezu.

[''Da joj niste naudili!''][Nijednom od vas neće se ništa zlo dogoditi, Ralph. Uhvati me za ruku.]

Ja sam stranac u raju, Ralphov mozak dovrši stih. Tad uzdahne kroz stisnute zube, kimne glavom Lois i zgrabi Lahezinu ispruženu ruku. Ponovno ga preplavi onaj šok prepoznavanja, dubok i ugodan kao neočekivan susret sa starim i dragim prijateljem. Jabuke i kora stabla; uspomene na voćnjake kroz koje je prolazio kao dijete. Bio je svjestan, a da to nije vidio, da mu je aura promijenila boju i postala - barem nakratko - zelena sa zlatnim točkama kao Klotina i Lahezina.

Lois uhvati Klotinu ruku, udahne oštro kroz zube pa se skanjujući nasmiješi.

Klota: [Zatvorite krug, Ralph i Lois. Ne bojte se. Sve je u redu.]Mili Bože, kako se ja s time ne slažem, pomisli Ralph, ali kad Lois posegne za njegovom rukom, on

je pograbi za prste. Okusu jabuka i osjetu suhe kore stabla pridruži se neki tajanstven i neprepoznatljiv začin. Ralph duboko udahne njegov miris pa se nasmiješi Lois. Ona mu uzvrati osmijeh - u njemu nije bilo nimalo skanjivanja - i Ralph

osjeti neku nejasnu, daleku zbunjenost. Kako si se mogao bojati? Kako si uopće mogaooklijevati kad je to što donose tako ugodno i tako pravo?

Shvaćam te, Ralph, ali ipak ne srljaj, posavjetuje ga glas.

[''Ralph? Ralph!'']

Zvučala je istodobno uspaničeno i razdragano. Ralph se okrene i spazi kako se vrh vrata sobe 315 spušta pokraj njezinih ramena .. . samo što se to nisu spuštala vrata, nego se Lois dizala u zrak. Svi su se dizali u zrak i dalje se držeći za ruke u krugu.

Ralph je shvatio što se dogodilo, kad mu tama, oštra poput sječiva noža, nakratko presiječe pogled poput sjene koju baca rebro žaluzina. Nakratko mu se prikažu uske cijevi koje su vjerojatno bile dio bolničkog protupožarnog sustava, obložene ružičastim izolacijskim jastučićima. A tad mu se prikaže dug hodnik popločan keramičkim pločicama. Bolnička kolica su se kotrljala ravno prema njegovoj glavi... koja je, odjednom to shvati, izronila poput periskopa na jednom od hodnika na četvrtom katu.

Začuje Loisin krik i osjeti kako mu je jače stegnula ruku. Ralph nagonski zatvori oči i pričeka da mu kolica spljošte lubanju.

Klota: [Budi miran! Molim te, budi miran! Upamti da te stvari postoje na drukčijoj razini stvarnosti od one na kojoj si sada!]

Ralph otvori oči. Kolica nije bilo, iako je čuo zvuk kotača koji su se udaljavali. Zvuk je sad dolazio iza njega. Bolnička kolica, baš kao i McGovernov prijatelj, prošli su kroz njega. Njih je četvero sad polako odlebdjelo u hodnik odjela za pedijatriju - likovi iz bajki poigravali su i cupkali po zidovima, a likovi iz Disneyevih filmova Aladin i Mala sirena bili su nalijepljeni na prozore velike, žarko osvijetljene igraonice. Liječnik i medicinska sestra išli su prema njima i razgovarali o jednom pacijentu.

'' - nove pretrage se čine indicirane, ali samo ako možemo biti najmanje devedeset posto sigurni da -''

Liječnik prođe kroz Ralpha. Ralph u lom prolazu dozna da je liječnik ponovno potajice počeo pušiti nakon pet godina bez duhana i da ga izjeda stravičan osjećaj krivnje. A tad odu, Ralph pogleda dolje i ugleda kako mu stopala izlaze iz poda pokrivenog keramičkim pločicama. Okrene se Lois i suzdržano nasmiješi.

[''Što je lift prema ovome, ha? '']Ona kimne glavom. Još gaje čvrsto držala za ruku.Podigli su se kroz peti kat i osvanuli u prostoriji za liječnike na šestom katu (nazočna dva liječnika -

od krupnije sorte - jedan gleda reprizu serijala F Troop a drugi hrče na užasnoj modernističkoj sofi) a tad izbiju na krov.

Noć je bila vedra, bez mjesečine, prelijepa. Zvijezde su svjetlucale preko nebeskog luka raskošnom, magličastom razuđenom svjetlošću. Vjetar je bio jak i on se prisjeti riječi gospođe Perrine o tome kako je bablje ljeto prošlo, zapamtio je njezine riječi. Ralph je čuo vjetar, ali ga nije osjećao ... iako mu se činilo da bi ga mogao osjetiti da to želi. Samo kad bi se na pravilan način koncentrirao ...

Čim je to pomislio, osjeti malu, trenutačnu promjenu u tijelu, kao da je trepnuo.Odjednom je njegovu kosu vjetar otpuhivao s njegova čela, i čuo je kako posuvraci na njegovim

hlačama lepeću oko njegovih goljenica. Zadrhti. Leđa gospođe Perrine imale su pravo u vezi s promjenom vremena. U Ralphu ponovno trepne i pritisak vjetra nestane. On pogleda Lahezu.

[''Smijem li sad pustiti tvoju ruku?'']Laheza kimne glavom i oslobodi ga svog stiska. Klota pusti Loisinu ruku. Ralph pogleda prema

zapadu i ugleda pulsirajuća plava svjetla na uzletištu zračne luke. Iza njih je bila križaljka narančastih uličnih svjetiljaka koja su označavala Cape Green, jedno od novih stambenih naselja na drugoj strani Barrensa. A negdje, u kisici svjetala istočno od zračne luke je Harris Avenue.

[''Divno je, zar ne Ralph?'']On kimne glavom i pomisli kako je stajati ovdje i vidjeti grad ovako prostrt u tami vrijedno svega

kroz što je prošao otkad je počela nesanica. Svega i još nečeg. Ali to nije bila misao u koju se potpuno pouzdavao.

Okrene se prema Lahezi i Kloti.

[''U redu, objasnite. Tko ste, tko je on i što želite da učinimo?'']Dva ćelava liječnika stajala su između dva ventilatora koja su se brzo okretala i prskala smeđasto-

ljubičaste lepeze otpadne vode u zrak. Nervozno se pogledaju i Laheza Kloti jedva primjetno kimne glavom. Klota iskorakne, pogleda u Ralpha pa u Lois, kao da pribire misli.

[Dobro. Kao prvo, moraš shvatiti da to što se događa, iako neočekivano i mučno, nije neprirodno. Moj kolega i ja činimo što nam je određeno činiti; Atropa čini što je njemu određeno činiti, a vi, moji Kratkotrajni prijatelji, učinit ćete što je vama određeno činiti.]

Ralph ga počasti blistavim, gorkim osmijehom.

[''I tako nestade slobode izbora.'']Laheza: [Ne smijete tako misliti! Samo što je ono što vi nazivate slobodom izbora dio onog što mi

nazivamo KA, veliki kotač života.]

Lois: [''Gledamo kao kroz staklo tamno... to želite reći?'']Klota, smiješeći se svojim mladenačkim osmijehom: [Iz Biblije, pretpostavljam. Jako ste to lijepo

rekli.]Ralph: [''A i odgovara ljudima poput vas, no zasad pustimo to. Postoji jedna uzrečica, gospodo, koja

nije iz Biblije, ali je prilično dobra: nepozlaćujte ljiljan. Nadam se da ćete to imati na umu.'']

No Ralphu se činilo da malo previše traži.

5

Klota tad progovori. Njegova priča potraje prilično dugo. Ralph nije znao koliko točno, jer je vrijeme na toj razini bilo drukčije - nekako sabijeno. Ponekad u onome što je govorio nije uopće bilo riječi; verbalne izraze zamijenile su jednostavne jasne slike poput onih u dječjem rebusu. Ralph je pretpostavio kako je riječ o telepatiji, što je bilo zapanjujuće, ali dok je trajalo osjećao je to prirodnim poput disanja.

Ponekad bi se izgubile i riječi i slike jer bi ih prekinuli zbunjujući prekidi [ --------------- ]u komunikaciji. No čak bi i tad Ralph uspio uglavnom shvatiti što Klota pokušava priopćiti, a činilo

mu se da Lois još bolje shvaća što je skriveno u tim prekidima nego on.

[Kao prvo, znajte da postoje samo četiri konstante u području postojanja u kojem se vaši i naši životi, životi]

[--------------][preklapaju. Te četiri konstante su Život, Smrt, Svrhovitost i Slučajnost. Sve vam te riječi nešto

znače, ali sad imate malo drukčiju koncepciju Života i Smrti, zar ne?] Ralph i Lois nevoljko kimnu glavama.

[Laheza i ja smo poslanici Smrti. Zato naš lik Kratkotrajne uglavnom nasmrt plaši; čak i oni koji se pretvaraju da prihvaćaju nas i našu ulogu, boje nas se. Na slikama nas kadšto prikazuju kao zastrašujući kostur ili zakukuljeni lik čije se lice ne vidi.]

Klota položi svoje ručice na svoja u bijelo odjevena ramena i tobože zadrhti. Burleska je bila dovoljno dobro odglumljena pa se Ralph naceri.

[Ali, Ralph i Lois, mi nismo jedino poslanici smrti; mi smo i poslanici Svrhovitosti. A sad poslušajte pomnjivo, jer me ne smijete pogrešno razumjeti. Neki pripadnici vaše vrste smatraju da se sve događa po nekom unaprijed određenom planu, a neki da su svi događaji stvar sreće ili slučaja. Istina je daje život i slučajan i svrhovit, iako ne u jednakoj mjeri. Život je kao]

Klota rukama oblikuje krug, poput malog djeteta koje pokušava pokazati oblik Zemlje i u tom krugu Ralph ugleda blistavu i živopisnu sliku: tisuće (a možda i milijuni) igraćih karata poslaganih u lepezu treperave duge herčeva, pikova, kara i trefova. U tom golemom špilu on ugleda i puno džokera; ne toliko da bi mogli predstavljati novu boju, ali puno više, razmjerno, od dva ili tri koja se mogu naći u špilu. Svaki od njih se cerio i svaki je na glavi imao iznošen slamnati šešir od čijeg je oboda bio odgrizen polumjesec.

Svaki je nosio zahrđali skalpel.

Ralph pogleda u Klotu raširenih očiju. Klota kimne glavom.[Da. Ne znam što si točno vidio, ali znam da si vidio što sam ti pokušavao reći. Lois? A ti? ]Lois, koja je obožavala kartati, blijedo kimne glavom.

[''Atropa je džoker u špilu - to želite reći. ''][On je poslanik Slučajnosti. Mi, Laheza i ja, služimo drugoj sili, onoj koja je odgovorna za većinu

događaja u pojedinačnim životima i životu općenito. Na vašoj razini zgrade, Ralph i Lois, svako je stvorenje Kratkotrajno i ima unaprijed određen životni vijek. To ne znači da dijete iskoči iz majčine utrobe s natpisom oko vrata na kojem piše PRE- SIJECI NIT. ..ZA 84 GODINE, U MJESECI, 9 DANA, 6 SATI, 4 MINUTE I 21 SEKUNDU. Ta je ideja smiješna. No vremenska su razdoblja najčešće određena i kao što ste oboje primijetili, jedna od mnogih funkcija aure Kratkotrajnih je da služi kao ura.]

Lois se promeškolji i kad se Ralph okrenuo i pogledao je, ugleda nešto zapanjujuće: nebo iznad njihovih glava je postajalo ružičasto. Bilo je sigurno pet sati ujutro. Došli su u bolnicu oko devet sati u utorak navečer, a sad je bila srijeda, 6. listopada. Ralph je čuo uzrečicu da vrijeme leti, ali ovo je bilo previše.

Lois: [ ''Vaš je posao ono što nazivamo prirodna smrt, zar ne?'']Njezina aura zatrepti od zbrkanih, nepotpunih slika. Muškarac (pokojni gospodin Chasse, Ralph je

bio siguran u to) kako leži u šatoru s kisikom. Jimmy V. otvara oči i gleda u Ralpha i Lois u trenutku prije no što je Klota presjekao njegovu balonsku uzicu. Stranica iz derryjevskih News sa smrtovnicama, začinjena fotografijama, uglavnom ne većima od poštanskih maraka, tjedne žetve iz oblasnih bolnica i staračkih domova.

I Klota i Laheza odmahnu glavama.Laheza: [Ne postoji prirodna smrt, zapravo. Naš je posao svrhovita smrt. Uzimamo stare i bolesne,

ali i druge. Na primjer, jučer smo uzeli dvadesetosmogodišnjeg mladića. Stolara. Prije dva Kratkotrajna tjedna, pao je sa skela i slomio lubanju. Tijekom la dva tjedna, njegova je aura bila]

Ralph ugleda ulomljenu sliku razbijene mire poput one koja je okruživala ono dijele u dizalu.Klota: [Naposljetku se dogodila promjena - promjena boje aure. Znali smo da će se to dogoditi, ali

ne i kad će se dogoditi. Kad se dogodilo, otišli smo k njemu i uputili ga dalje.]

[''Uputili ga kamo? '']Lois je postavila to pitanje i tako skoro nehotice načela osjetljivu temu zagrobnog života. Ralph

posegne za svojim duševnim sigurnosnim pojasom, skoro se nadajući da će se dogoditi jedan od onih čudnih treptaja, ali kad su se začuli njihovi istodobni odgovori, bili su nedvosmisleni.

Klota: [Posvuda.]Laheza: [U druge svjetove osim ovog.] Ralph osjeti mješavinu olakšanja i razočaranja.[''To zvuči jako poetično, ali mislim da to zapravo znači - ispravite me ako griješim - da je zagrobni

život jednaka tajna za vas kao i za nas.'']

Laheza, pomalo ukočeno: [Možda ćemo imati prilike o tome jednom razgovarati, ali ne sad - kao što ste vjerojatno primijetili, vrijeme prolazi brže na ovoj razini zgrade.]

Ralph se osvrne i shvati da je jutro prilično zarudjelo.

[''Oprostite.'']Klota, smiješeći se: [Nema na čemu - uživamo u vašim pitanjima, razgaljuju nas. Znatiželja postoji

posvuda na životnom kontinuumu, ali nigdje nije toliko razvijena kao ovdje. Ali tome što vi nazivate zagrobnim životom nema mjesta u naše četiri konstante - Životu i Smrti, Slučajnosti i Svrhovitosti - a to nas sad zanima.

[Približavanje skoro svake svrhovite smrti događa se slijedom koji nam je poznat. Aure onih koji će umrijeti svrhovitom smrću postaju sive u završnim razdobljima. Ta se siva boja postupno produbljuje u crnu. Pozivaju nas kad aura

[...........,][i mi stižemo točno kao što ste nas vidjeli prošle noći. Otpuštamo oni' koji pate, smirujemo one

kojima ovlada užas, dajemo počinka onima koji ga ne mogu naći. Većina svrhovitih smrti je očekivana, pa čak i dobrodošla, iako nisu sve takve. Ponekad nas pozivaju da uzmemo muškarce, žene i djecu koji su odličnog zdravlja ... ali boja njihove aure odjedanput se promijeni i njihovo vrijeme dovršavanja je došlo.]

Ralph se sjeti mladića u dresu Celticsa bez rukava koji je jučer poslije podne laganim koracima grabio prema Red Appleu. Slika i prilika zdravlja i životnosti...osim sablasne naftne mrlje koja ga je okruživala.

Ralph otvori usta, vjerojatno da spomene tog mladića (ili da zapita o njegovoj sudbini), pa ih zatvori. Sunce im je sad bilo točno nad glavama i bio je siguran u nešto: da su on i Lois postali predmet razvratnih rasprava u tajnom gradu Gerijatričara.

Je li ih netko vidio? ... Ne? . .. Misliš da su možda pobjegli? ... Ma ne, ne u njihovim godinama, ali možda su počeli zajedno živjeti... ne znam ima li Ralphie još streljiva u starom skladištu, ali ona mi se uvijek činila uspaljenicom ...Aha, hoda kao da zna što joj je činiti s njom, ha?

Ralphu se ukaže slika njegova golemog krša od automobila kako strpljivo čeka iza jedne od puzavicama obraslih kućica u Derryju Cabinsu dok opruge u njoj slasno cvile i škripe i on se slatko nasmiješi. Nije se mogao svladati. No potom se uspaniči kad se sjetio da svoje misli možda prenosi putem aure i on istog trenutka zalupi vrata ispred nosa toj slici. Nije li ga Lois pogledala na čudan i procjenjivački način?

Ralph žurno ponovno obrati pozornost na Klotu.

[Atropa služi Slučajnosti. Nisu sve smrti koje Kratkotrajni nazivaju ''besmislenima'' i ''nepotrebnima'' i ''tragičnima''' njegovo djelo, ali uglavnom jesu. Kad desetak staraca i starica pogine u požaru u staračkom domu, vjerojatno je Atropa bio ondje, uzimao suvenire i presijecao niti života. Kad umre dijete u kolijevci bez nekog posebnog razloga, uzrok je uglavnom Atropa i njegov zahrđali skalpel. Kad psa - da, i psa, jer sudbine skoro svih živih biča u Kratkotrajnom svijetu spadaju ili među Slučajne ili Svrhovite pregaze na cesti jer je

vozač automobila koji ga je udario izabrao krivi trenutak da pogleda na sat - ]Lois: [''To se dogodilo Rosalie?'']Klota: [Atropa se dogodila Rosalie. Ralphov prijatelj Joe Wyzer bio je samo ono što nazivamo

''izvršiteljstvom ''.]Laheza: [A Atropa se dogodila i tvom prijatelju, pokojnom gospodinu McGovernu.]Lois je izgledala onako kako se Ralph osjećao: zgranut ali ne i iznenađen. Bilo je kasno

poslijepodne, možda je osamnaest Kratkotrajnih sati prošlo otkad su posljednji put vidjeli Billa, i Ralph je čak i sinoć znao daje Billovo vrijeme iznimno kratko. Lois, koja je nehotice stavila ruku u njega, to je vjerojatno znala još bolje.

Ralph: [''Kad se to dogodilo? Koliko sati nakon što smo ga vidjeli?'']Laheza: [Ne puno. Kad je odlazio iz bolnice. Zao mi je zbog tog gubitka i zbog ovako nespretnog

načina na koji vam priopćavamo tu vijest. Tako rijetko razgovaramo s Kratkotrajnima da zaboravimo kako se to čini. Nisam vas želio ražalostiti, Ralph i Lois.]

Lois mu reče da je sve u redu, da shvaća, no suze su curile niz njezine obraze a Ralph osjeti kako ga peku u njegovim očima. Bilo je teško shvatiti da je Bili mrtav - da ga je mali posranac u ukaljanoj kuti dohvatio. Zar da povjeruje da McGovern više nikad neće podići svoju podrugljivu, čekinjastu obrvu? Da više neće jamrati kako je svirepo stariti? Nemoguće. Okrene se naglo Kloti.

[''Pokaži nam.'']

Klota, iznenađen, skoro neodlučan: [Ja ... mislim da ne - ]Ralph: [''U nas, Kratkotrajnih prdonja, vidjeti znači vjerovati. Zar niste čuli za to?'']

Lois neočekivano progovori.[''Da - pokažite nam. Ali tek koliko je dovoljno da doznamo i povjerujemo. Nemojte nas pokušavati

oneraspoložiti još više.'']

Klota i Laheza se pogledaju, a tad, gotovo ih ne pomičući, slegnu svojim uskim ramenima. Laheza zamahne s prva dva prsta desne ruke i stvori plavo-zelenu paunovsku lepezu svjetlosti. U njoj Ralph ugleda muli, sablasno vjeran prikaz hodnika iz odjela za intenzivnu njegu.

Medicinsku sestru guru kolica s lijekovima, ulazi u taj luk i prolazi. Na drugom kraju slike ona se na trenutak zakrivi pa izađe iz vidokruga.

Lois, zatravljena unatoč svemu: [''Kao da gledaš film u mjehuriću od sapunice!'']McGovern i gospodin Šljiva izađu iz sobe Boba Polhursta. McGovern je odjenuo staru vestu sa

znakom srednje škole u Derryju, a njegov je prijatelj zakopčavao jaknu; bio je to svršetak njihova dežurstva pokraj umirućeg čovjeka. McGovern je hodao polako i zaostajao za gospodinom Šljivom. Ralphov prizemni susjed i povremeni prijatelj nije nimalo dobro izgledao.

On osjeti kako se Loisina ruka podvukla ispod njegove nadlaktice i čvrsto je stisnula.On položi svoju ruku na njezinu.Na pola puta do dizala, McGovern zastane, nasloni se na zid jednom rukom i pogne glavu. Izgledao

je kao potpuno iznuren trkač na svršetku maratona. Na trenutak gospodin Šljiva nastavi hodati. Ralph ugleda kako mu se miču usta i pomisli, Ne zna da govori u zrak - barem ne još.

Ralph više nije želio gledati.U plavo-zelenom luku, McGovern položi ruku na prsa. Drugom se uhvati za vrat i počne ga trljati,

kao da provjerava je li mu narasla braduša. Ralph nije bio siguran, ali mu se učinilo da su oči njegova prizemnog susjeda prestrašene. Prisjeti se mržnje na licu Liječnika #3 kad je shvatio da se jedan Kratkotrajni usudio ometati ga u poslu s psom lutalicom. Što je ono bio rekao?

[Sjebat ću te, Kratki. Sjebat ću te maksimalno. A sjebat ću ti i prijatelje. Jesi li me čuo?]Strašna pomisao, u koju je bio gotovo siguran, padne Ralphu na um dok je promatrao kako se Bill

McGovern polako kvrči na podu.Lois: [''Odagnajte to - molim vas, odagnajte tu sliku!'']Ona zarije lice u Ralphovo rame. Klota i Laheza izmijene zabrinute poglede i Ralph shvati da je već

počeo mijenjati svoje mišljenje o njima kao sveznajućima i svemoćnima. Možda i jesu nadnaravna bića, ali nisu doktor Joyce Brothers. Bio je siguran da nisu veliki znalci kad je riječ o predviđanju budućnosti; tipovi sa zaista djelotvornim kristalnim kuglama vjerojatno na svom repertoaru ne bi uopće ni imali takav pogled.

Ravnaju se prema osjećaju, baš kao i mi ostali, pomisli Ralph i osjeti stanovito nevoljko suosjećanje za gospodina K-a i gospodina L-a.

Plavo-zeleni luk svjetlosti koji je lebdio ispred Laheze - i slike uhvaćene u njemu - raspline se.Klota, obranaški: [Molim upamtite da je to bio vaš izbor, Lois i Ralph. Nismo vam to pokazali

svojevoljno.]

Ralph je to jedva čuo. Njegova strašna zamisao još se razvijala, poput fotografije koju ne želite vidjeti, ali s koje ne možete odvratiti pogled. Razmišljao je o Billovu šeširu .. . Rosalienom izblijedjelom plavom rupcu ... i Loisinim nestalim dijamantnim naušnicama.

[Sjebat ću ti prijatelje, Kratki - čuješ li me? Nadam se. Iskreno se nadam.]

Pogleda u Klotu pa u Lahezu i njegovo suosjećanje za njih nestane. Zamijeni ga muklo udaranje gnjeva. Laheza je rekao da nema slučajne smrti, uključujući i McGovernovu. Ralph nije sumnjao da je Atropa uzeo McGoverna iz jednostavnog razloga: želio je nanijeti zlo Ralphu, kazniti ga jer se umiješao u .. . kako je to Dorrance nazvao? Dugotrajna posla.

Stari mu je Dor predložio da to ne čini - dobar savjet, bez sumnje, ali on, Ralph, zapravo i nije imao izbora... jer su se ova dva mala štamprleka upetljala u njegov život. Zapravo su oni ubili Billa McGoverna.

Klota i Laheza ugledaju njegov gnjev i ustuknu korak natrag (ali kao da pritom nisu pomaknuli noge), a na njihovim se licima vidjela još veća nelagoda.

["Vas dvojica ste razlog zbog kojeg je Bill McGovern mrtav. To je istina, zar ne? ''] Klota: [Molim te... dopusti da objasnimo - ]

Lois je zurila u Ralpha, zabrinuta i prestrašena.["Ralph? Što je? Zašto si ljut? ''][''Zar ne shvaćaš? Ova njihova mala namještaljka koštala je Billa McGoverna života. Mi smo ovdje

jerje Atropa ili učinio nešto što ovima ne šmeka ili namjerava - '']Laheza: [Brzaš sa zaključcima, Ralph - ]['' - ali postoji jedan problem: on zna da ga mi vidimo! Atropa ZNA da ga mi vidimo!''] Loisine se

oči rašire od užasa... i shvaćanja.

Osamnaesto poglavlje

1

Bijela se ručica spusti na Ralphovo rame i polegne ondje poput dima.[Molim vas ... dopustite nam da vam objasnimo - ]On osjeti onu promjenu - treptaj - u svom tijelu prije no što je postao potpuno svjestan daje to

poželio. Ponovno osjeti vjetar, kako izlazi iz tame poput oštrice hladnog noža i zadrhti. Dodir Klotine ruke bio je tek nezbiljski drhtaj ispod površine njegove kože. Vidio ih je sve troje, ali sad su bili mliječni i blijedi. Bili su duhovi.

Spustio sam se. Ne ondje odakle smo krenuli, ali najmanje do razine na kojoj ne mogu sa mnom gotovo uopće komunicirati. Moja aura, moja balonska uzica... da, siguran sam da do njih mogu, ali do mog tjelesnog dijela koji živi moj stvarni život u Kratkotrajnom svijetu? Nema teorije.

Loisin glas, dalek poput udaljene jeke: [''Ralph! Što to radiš iz ]On pogleda u sablasne slike Klote i Laheze. Ne samo da im je bilo neugodno i da su pomalo osjećali

krivnju nego su bili uplašeni. Lica su im bila izobličena i teško vidljiva, ali je njihov strah bio očit.

Klota, glasa daleka, ali čujna: [Vrati se, Ralph! Molim te, vrati se!]''Ako to učinim, hoćete li se prestati poigravati i biti iskreni s nama?''

Laheza, blijedeći, nestajući: [Da! Da!]Ralph ponovno trepne u mislima. Slika njih troje se izoštri. Istodobno, boje ponovno ispune prostore

svijeta i vrijeme dostigne svoju raniju sprintersku brzinu - primijeti kako je blijedi mjesec skliznuo za obzor na drugom kraju neba poput grudice sjajne žive. Lois mu se objesi oko vrata i na trenutak nije bio siguran grli li ga ili ga davi.

[''Hvala Bogu! Mislila sam da ćeš me ostaviti!'']Ralph je poljubi i na trenutak mu je glava bila puna ugodne zbrke osjetilnih ulaznih podataka: okus

svježeg meda, dodira češljane vune i miris jabuka. Jedna mu misao zabljesne u mozgu

(kako bi izgledalo voditi ljubav ovdje?) i on je odmah progna. Morao je misliti i govoriti silno obzirno u idućih nekoliko

(minuta? sati? dana?)

a razmišljati o takvim stvarima bi to sve otežalo. On se okrene malim ćelavim liječnicima i odmjeri ih.

[''Nadam se da ste to ozbiljno mislili. Jer ako niste, mislim da bismo tu konjsku utrku mogli odmah otkazati i poći svaki svojim putem. '']

Klota i Laheza ovog puta nisu čak ni izmijenili poglede; oba su gorljivo kimnuli glavom. Laheza progovori, obranaški. Ralphu se učini da je puno ugodnije imati posla s tim momcima nego s Atropom, ali da, poput njega, nisu naviknuti da im se postavljaju pitanja - ili kako bi rekla Ralphova mati - da pokažu od kakvog su štofa skrojeni.

[Ralph i Lois, sve što smo vam rekli je istina. Možda smo samo potajili mogućnost da Atropa malo bolje razumije situaciju no što bismo mi to željeli, ali - ]

Ralph: [''A što ako odbijemo dalje slušati te gluposti? Ako se okrenemo i odemo?'']

Nijedan ne odgovori, ali se Ralphu učini da je u njihovim očima ugledao nešto uznemirujuće: znali su da Atropa ima Loisine naušnice i znali su da on zna. Jedina koja nije znala - tako se barem nadao - bila je Lois.

Potezala ga je za ruku.[" Ralph, nemoj to činiti - molim te, nemoj. Moramo ih saslušati."]On se okrene natrag licem prema njima i odsječnim pokretom da znak da mogu nastaviti.Laheza: [U normalnim okolnostima, ne miješamo se u Atropin posao, ni on u naš. Ne bismo se ni

mogli miješati u njegov posao kad bismo to i htjeli; Slučajnost i Svrhovitost su poput bijelih i crnih polja na šahovskoj ploči, koja se uzajamno određuju kontrastom. Ali Atropa se miješa u način na koji svijet funkcionira - a i stvoren je da se miješa, doslovce - i ponekad mu se pruži veličanstvena prilika za to.

Rijetki su pokušaji da ga se omete u tom uplitanju - ]Klota: [Istina je zapravo malo tužnija, Ralph i Lois; koliko mi znamo, nitko ga nikad nije pokušao

onemogućiti ili spriječiti.]Laheza: [ - i događaju se jedino ako je situacija u koju se namjerava umiješati jako osjetljiva, kad je

riječ o ravnoteži i kontraravnoteži mnogih ozbiljnih stvari. Ovo je jedna od takvih situacija. Atropa je presjekao životnu nit koju je trebao ostaviti na miru. To će izazvati užasne probleme na svim razinama, a da ne spominjemo ozbiljnu neravnotežu između Slučajnosti i Svrhovitosti, osim ako se to stanje ne ispravi. Ne možemo riješiti tu situaciju jer je daleko nadišla naša umijeća. Više i ne razlučujemo, a još manje djelujemo. No u ovom slučaju naša nesposobnost razlučivanja nije važna, jer se ionako samo Kratkotrajni mogu oprijeti volji Atrope. Zato ste vas dvoje ovdje.]

Ralph: [''Želite li reći da je Atropa presjekao životnu nit nekoga tko je trebao umrijeti prirodnom smrću ... odnosno Svrhovitom smrću?'']

Klota: [Ne baš. Neki životi - jako mali broj - nisu jasno određeni. Kad Atropa dirne u te živote, uvijek se mogu očekivati problemi. ''Sve je moguće'', kako vi kažete. Takvi neodređeni životi su kao - ]

Klota raširi ruke i slika - ponovno igraće karte - bljesne između njih. Slijed od sedam karata koje je brzo okretala, jednu za drugom, nevidljiva ruka. As; dvojka; džoker; trica; sedmica; dama. Posljednja karta koju je nevidljiva ruka okrenula bila je prazna.

Klota: [Pomaže li ta slika?]Ralph nabora čelo. Nije znao pomaže li ili ne pomaže. Postoji osoba koja nije ni obična igraća karta

ali ni džoker u špilu. Osoba koja jc potpuno prazna, i koju obje strane svojataju. Atropa je presjekao metafizičku cijev za dovod kisika te osobe i sad je netko - ili nešto - zatražio tajm-aut.

Lois: [''Riječ je o Edu, zar ne?'']Ralph se naglo okrene i strogo se zapilji u nju, ali je ona gledala u Lahezu.[''Ed Deepneau je ta prazna karta. ''] Laheza je kimao glavom.[''Kako si to zaključila, Lois?''][''Tko bi inače bio?'']Ne bi se moglo reći da mu se smiješila, ali Ralph osjeti smiješak. Okrene se Kloti i Lahezi.[''Dobro, naposljetku smo se pokrenuli s mrtve točke. Dakle, tko je proglasio izvanredno stanje?

Mislim da to niste bili vi - čini mi se da ste, barem u ovom slučaju, vi samo najmljenici. '']Oni nakratko zbiju glave i počnu nešto mrmljati, ali Ralph ugleda blijedu svijetlosmeđu crtu poput

šava na mjestu na kojem su se njihove zeleno-zlatne aure preklapale i znao je daje u pravu. Naposljetku se njih dvojica ponovno okrenu prema Lois i Ralphu.

Laheza: [Da, to je više-manje točno. Ralph, dobro zaključuješ. Tisuću godina nismo ovako razgovarali - ] Klota: [A možda i nikada.]

Ralph: [''Momci, samo morate reći istinu.'']Laheza, molećivo poput djeteta: [I govorimo!]

Ralph: [''Cijelu istinu.'']Laheza: [Dobro, cijelu istinu. Da, Atropa je presjekao životnu nit Eda Deepneaua. Znamo to ne zato

što smo vidjeli - kao što sam rekao izgubili smo sposobnost da stvari vidimo jasno - nego zato što je to jedini logičan zaključak. Deepneau je neobilježen, ne pripada ni Slučajnosti ni Svrhovitosti, toliko znamo, a njegova je nit silno važna nit kad je izazvala toliku halabuku. To šio živi toliko dugo nakon što mu je presječena životna nit pokazuje koliko je moćan i utjecajan. Kad je Atropa presjekao tu nit, pokrenuo je strašan slijed događaja.] Lois zadrhti i približi se Ralphu.

Laheza: [Nazvao si nas najmljenicima. Ne znaš koliko si bio u pravu. U ovom smo slučaju glasnici. Naša je zadaća da tebi i Lois kažemo što se dogodilo i što se od vas očekuje i ta je zadaća skoro izvršena. A na pitanje tko je ''proglasio izvanredno stanje'' ne možemo odgovor it i jer ne znamo.]

[ ''Ne vjerujem vam. '']

Ali je njegovu glasu (ako je to uopće bio glas) nedostajalo uvjerenja.

Klota: [Ne budi smiješan - naravno da vjeruješ! Zar bi očekivao da članovi upravnog odbora velike automobilske tvrtke pozovu običnog radnika u dvoranu za sastanke kako bi mu objasnili razloge koji stoje iza politike te tvrtke? Ili da bi mu rastumačili zašto su odlučili zatvoriti jedan pogon, a drugi ostaviti otvoren?]

Laheza: [Naš je položaj malo viši od pogonskih radnika u tvornici automobila, ali smo ipak ono što bi ti, Ralph, nazvao ''šljakeri'' - ni više ni manje.]

Klota: [Zadovoljite se ovime: iznad Kratkotrajnih razina postojanja i Dugotrajnih razina na kojima postojimo Laheza, Atropa i ja, postoje i druge razine.

Njih nastavaju stvorenja koja bismo mogli nazvati Svetrajni, bića koja su ili vječna ili tako blizu toga da nema razlike. Kratkotrajni i Dugotrajni žive u sferama postojanja koje se preklapaju - na spojenim katovima iste zgrade, da tako kažemo - kojima upravljaju Slučajnost i Svrhovitost. Iznad tih katova, nepristupačnih nama, ali dijelom iste kule postojanja, žive druga bića. Neka su prelijepa i čudesna; druga su toliko ogavna da ni mi to ne možemo pojmiti, a kamoli vi. Ta bi se bića moglo nazvati Višom svrhovitosti i Višom slučajnosti... a možda iznad određene razine nema Slučajnosti; mislimo da je tako, ali nema načina da se uvjerimo. Znamo da se nešto s jedne od tih viših razina zainteresiralo za Eda i da je nešto s tih istih razina učinilo protupotez. A taj protupotez ste vi, Ralph i Lois.]

Lois zbunjeno pogleda Ralpha, no on to jedva primijeti. Pomisao da ih nešto pomiče poput šahovskih figurica na omiljenom šahovskom turniru kod trećeg uzletišta Fayea Chapina - pomisao koja bi ga razgnjevila u drugim okolnostima - zasad ga samo okrzne. Sjeti se noći kad ga je Ed nazvao telefonom. Zagazio si u duboke vode, rekao je, a u protustruji plivaju stvari koje ne možeš ni zamisliti.

Drugim riječima, entiteti.Bića nepojmljivo ogavna, prema riječima gospodina K-a, a gospodin K. je fin gospodin koji za život

zarađuje smrću.Nisu te još primijetili, rekao mu je Ed te večeri, ali ako se nastaviš zafrkavati sa mnom, hoće. A to ne

želiš. Vjeruj mi, ne želiš.Lois: [''Kako ste nas uopće podigli na ovu razinu? Pomoću nesanice, zar ne?'']Laheza, oprezno: [Uglavnom, da, Možemo izvršiti male promjene u aurama Kratkotrajnih. Te

prilagodbe izazvale su prilično poseban oblik nesanice koja je promijenila način na koji sanjate i na koji doživljavate svijet u budnom stanju. Prilagodba aura Kratkotrajnih je osjetljiv, zastrašujuć posao. Uvijek postoji opasnost od ludila.]

Klota: [Kadikad ste se možda osjećali kao da gubite razum, ali nijedno od vas nije bilo ni blizu toga. Žilaviji ste, oboje, nego što ste svjesni.]

Ti magarci misle da su nas utješili, čudio se Ralph, u tad ponovno otjera ljutnju. Nije sad imao vremena za nju, Poslije će možda to nadoknaditi. Nadao se da hoće. Zasad samo potapše Loisine ruke pa se ponovno okrene Kloti i Lahezi.

[''Ljetos, kad je pretukao suprugu, Ed mi je spominjao biće po imenu Grimizni kralj. Znači li vam to nešto, dečki?" ]

Klota i Laheza ponovno izmijene pogled, koji Ralph najprije pogrešno protumači kao ozbiljan.Klota: [Ralph, moraš znati da je Ed umobolnik, i da živi u stanju obmane - ][''Aha, ma nemojte.''][ - ali vjerujemo da njegov ''Grimizni kraj" postoji u nekom obliku i da je Ed Deepneau potpao pod

utjecaj tog bića kad je Atropa presjekao njegovu životnu nit.]Dva mala ćelava liječnika se ponovno pogledaju i ovog puta Ralph shvati što je taj pogled zapravo

izražavao: ne ozbiljnost nego užas.

2

Svane novi dan - četvrtak - i postajao je sve svjetliji jer se približavalo podne. Ralph nije bio siguran, ali mu se učinilo da se povećavala brzina kojom su prolazili sati dolje, na razini Kratkotrajnosti; ne završe li uskoro ovaj razgovor, Bill McGovern neće biti jedini njihov prijatelj kojeg će nadživjeti.

Klota: [Atropa je znao da će Viša svrhovitost poslati nekog da pokuša promijeniti što je on pokrenuo a sad zna i koga. Ali ne smijete si dopustiti da vam Atropa odvrati pozornost; zapamtite da je on tek pješak u igri. Nije vam zapravo Atropa protivnik.]

On zašuti i pogleda zdvojno u svog kolegu. Laheza mu da znak glavom da nastavi i on to učini s dovoljno samopouzdanja, ali Ralpha ipak malo stegne oko srca. Bio je siguran da ta dva ćelava liječnika imaju najbolje namjere, ali da je ipak prilično očito da tapkaju u mraku.

Klota: [Ne smijete se približiti Atropi. Ne mogu dovoljno istaknuti važnost toga. Okružen je silama puno većima od njega samog, silama zloćudnim i moćnim, silama svjesnim, koje neće prezati ni pred čim da vas zaustave. No smatramo da ćete, ako se držite podalje od Atrope, moći spriječiti užas koji bi se trebao dogoditi... a koji se zapravo već i događa.]

Ralph ostane gluh na prešutno prihvaćenu pretpostavku da će on i Lois učiniti što ta dva sretna gauča žele, ali mu se činilo da sad nije prikladno vrijeme da to kaže.

Lois: [''Što će se dogoditi? Što želite od nas? Trebamo li pronaći Eda i odgovoriti ga od nečeg opakog?'']

Klota i Laheza pogledaju je jednakim izrazom zaprepaštenja i užasa. [Zar nas nisi slušala - ][ - ne smiješ ni pomisliti da - ]Zašute i Klota da znak Lahezi da nastavi.[Ako nas dosad nisi čula, Lois, poslušaj sad: kloni se Eda Deepneaua! Ova neuobičajena situacija

privremeno ga je obdarila silnom moći, kao i Atropu. Prići mu, značilo bi izložiti se opasnosti da te posjeti entitet kojeg on naziva Grimizni kralj ... a usto, on više nije u Derryju.]

Laheza pogleda preko krova, gdje su se počela paliti svjetla u sumraku četvrtka,pa ponovno pogleda u Ralpha i Lois.

[Otišao je u]

[----------------- .]Bez riječi, ali Ralph uhvati jasni osjet koji se djelomice sastojao od mirisa(nafta, kolomaz, ispušni plin, morska soi), dodira i zvuka (vjetar koji nečim pucketa - vjerojatno

zastavom), a djelomice slika (velika zahrđala zgrada golemih otvorenih vrata na čeličnoj pruzi).[''On je na obali, žarne? Ili onamo ide!'']

Klota i Laheza kimnu glavom a njihova su lica govorila da jç obala, stotinu dvadeset kilometara od Derryja, jako dobro mjesto za Eda Deepneaua.

Lois ga ponovno povuče za ruku i Ralph je pogleda.[''Jesi li vidio zgradu, Ralph?''] On kimne glavom.

Lois: [''To nije zgrada Hawking Labsa, ali je blizu. Mislim da tu zgradu poznajem - '']

Laheza brzo progovori, kao da želi promijeniti temu: [Gdje je ili kakvi su mu planovi, nije važno. Vaša je zadaća drugdje, u sigurnijim vodamg,, ali ćete se ipak možda morati poslužiti svim svojim priličnim Kratkotrajnim moćima da je izvršite a možda će bili jako opasno.]

Lois nervozno pogleda u Ralpha.[''Ralph, reci mu da nikome nećemo nanijeli zlo - možda ćemo im pristati pomoći, ali nikome

nećemo nanijeti zlo, bez obzira na sve.'']No Ralph im nije ništa takvog rekao. Razmišljao je o tome kako su dijamantne naušnice svjetlucale

na Atropinim ušima i o tome kako je slatko uhvaćen u zamku - a s njim i Lois, naravno. Da, nanio bi zlo nekome da vrati naušnice. To nije problem. Ali kako je daleko bio spreman ići? Bi li ubio da ih vrati?

Ne želeći se baviti tim problemom - ne želeći čak ni gledati u Lois, barem zasad - Ralph se ponovno okrene prema Kloti i Lahezi. Zausti nešto, ali ga ona pretekne.

[''Želim znati još nešto prije no što nastavimo. '']

Odgovori joj Klota, pomalo podsmješljivo - zapravo, jako slično Billu McGovernu. Ralph ne obrati na to pozornost.

[Što je, Lois?]

[''Je li i Ralph u opasnosti? Ima li Atropa nešto Ralphova što mu moramo oduzeti? Nešto poput Billova šešira?'']

Laheza i Klota izmijene brze, strepeće poglede. Ralphu se učini da ih Lois nije primijetila, ali on jest. Vruće, vruće, govorio je taj pogled. A tad se izgubi. Kad su pogledali u Lois, njihova su lica ponovno bila nepomućena.

Laheza: [Ne. Atropa nije uzeo ništa od Ralpha jer mu to dosad ne bi moglo pomoći.]Ralph: [''Kako to mislite, ''dosad''?'']

Klota: [Proveo si život kao dio Svrhovitosti, Ralph, ali se to promijenilo.]

Lois: [''Kad se to dogodilo? Kad smo počeli viđati aure, zar ne?'']Oni se pogledaju, pa pogledaju u Lois, pa - nervozno - u Ralpha. Ništa nisu rekli i Ralphu padne na

um zanimljiva pomisao: kao u priči o Gcorgeu Washingtonu kao dječaku i stablu trešnje,123 Kloti i Lahezi nisu mogli lagati.. . zbog čega su sigurno žalili u trenucima poput ovog. Jedina je mogućnost izbora bila ona kojom su se služili: zalivena usta i nada da će razgovor skrenuti u sigurnije vode. Ralph nije želio da se to dogodi - ne još - iako su bili opasno blizu da Lois shvati kamo su nestale njezine naušnice ... pod pretpostavkom da to već ne zna, mogućnost koja mu se nije činila nevjerojatnom. Prisjeti se jed -

Priča je neistinita, ali popularna. George Washington je kao dječak dobio na poklon sjekiru. On njome posiječe jednu trešnju. Otac ga upita je li on posjekao tu trešnju i Washington prizna da jest, jer nije mogao lagati. nog šturog vašarskog reklamnog štosa: Priđite, gospodo... ali koliko para toliko muzike.

[''Oh ne. Lois - ta se promjena nije dogodila kad sam počeo viđati aure. Mislim da puno ljudi s vremena na vrijeme dobije priliku zaviriti u Dugotrajni svijet aura i da im se ništa ne dogodi. Mislim da sam izgubio svoje sigurno mjesto u Svrhovitosti kad smo počeli razgovarati s ova dva fina gospodina. Što kažete na to, fina gospodo? Sve ste učinili da ostavite za sobom trag od krušnih mrvica, iako ste znali što će se dogoditi. Nije li to ukratko sve?'']

Oni pogledaju u svoja stopala, pa polako, nevoljko, ponovno u Ralpha. Laheza mu odgovori.

[Da, Ralph. Privukli smo vas k sebi iako smo znali da će to promijeniti vaš KA. Nije nam to drago, ali je situacija tako zahtijevala.]

Sad će Lois postaviti pitanje o sebi, pomisli Ralph. Mora ga sad postaviti.

Ali nije. Pogledala je u dva mala ćelava liječnika neprozirnim izrazom lica potpuno drukčijim od njezina uobičajenog izgleda Naša Lois. Ralph se ponovno zapita koliko ona zna ili nagađa, ponovno se začudi da nema pojma... a tad ta razmišljanja preplavi novi val bijesa.

[''Vi... Bože moj, vi...'']

Nije dovršio rečenicu, iako je mogao, da Lois nije stajala pokraj njega: Vi ste učinili puno više nego li nam poremetili san, zar ne? Ne znam za Lois, ali ja sam imao udobnu nišu u Svrhovitosti... što znači da ste od mene namjerno napravili iznimku pravilima kojih ste se pridržavati cijeli život. Na neki način, prazan sam kao i taj tip kojeg trebamo pronaći. Kako je to Klota rekao? ''Sve je moguće. '' Jebena istina.

Lois: [''Govorili ste o upotrebi naših moći. Kakvih moći?'']Laheza se okrene prema njoj, razdragan promjenom teme. Pritisne dlan o dlan, pa ih rastvori u

čudnoj istočnjačkoj gesti. Između njih se pojave dva brza prizora:Ralphova ruka iz koje izlijeće munja hladne plave vatre i siječe zrak karate udarcem te Loisin

kažiprst iz kojeg izlijeću žarki plavo-sivi svjetlosni meci koji izgledaju poput atomskih karamela protiv kašlja.

Ralph: [''No dobro, imamo nešto, ali to nije pouzdano. To je kao - '']

On napne mozak i stvori sliku: ruke koje otvaraju stražnji poklopac radioaparata i vade dvije male baterije ogrezle u plavo-sivom talogu. Klota i Laheza se namršte, ne shvaćajući.

Lois: [''Pokušava reći da ne možemo to uvijek učiniti, a i kad možemo, ne možemo zadugo. Naše baterije se istroše. '']

Razumijevanje pomiješano s razdraganom nevjericom razlije se njihovim crtama lica.

Ralph: [''Što je tako smiješno?'']

Klota: [Ništa ...sve. Nemate pojma kako nam ti i Lois izgledate smiješni - nevjerojatno mudri i pronicljivi u jednom trenutku, a u drugom nevjerojatno prostodušni. Vaše baterije, kako ih vi nazivate, ne trebaju se istrošiti jer vas dvoje stojite pokraj bezdanog vrutka moći. Pretpostavili smo da znate za njega s obzirom na to da ste oboje pili iz njega.]

Ralph: [''O čemu vi to?'']

Laheza ponovno učini taj čudan istočnjački pokret s otvaranjem ruku. Ovog puta Ralph ugleda gospođu Perrine, kako hoda uspravno kao metla u auri boje uniforme pitomaca West Pointa. Ugleda blještavu sivu zraku, tanku i ravnu poput bodlje dikobraza, kako štrči iz te aure.

Tu sliku prekrije slika mršave žene omotane u smeđastu auru boje smoga. Gledala je kroz prozor automobila. Glas - Loisin - reče: Oooh, Mina, gledaj kako preslatka kuća! Trenutak poslije začuje se tih, usisni zvižduk i uski snop ženine aure izviri iz njezina potiljka.

Tad se pokaže treća slika, kratka ali upečatljiva: Ralph poseže rukom kroz otvor u dnu šaltera za informacije i grabi zapešće službenice s piknjastom narančastom aurom ... samo što je aura oko njezine lijeve ruke prestala biti narančasta. Postala je blijede tirkizne boje koju je on nakon toga počeo zvati ralphrobertsovsko plavom.

Slika izblijedi. Laheza i Klota zurili su u Ralpha i Lois; oni su zurili u njih, potreseni.

Lois: [''O ne! Ne možemo to učiniti! To je - '']

Slika: dva muškarca u prugastim zatvorskim odijelima i malim crnim maskama šuljaju se na prstima iz bankina trezora, noseći nabrekle vreće sa znakom $ otisnutim sa strane.

Ralph: [''Ne, i gore. Ta je - "]

Slika: Šišmiš ulijeće kroz otvoreni dvokrilnl prozor, dvaput se obruši obletjevši prostoriju na srebrnkastoj mjesečini, pa se prometne u Ralpha Lugosija u pelerini i staromodnom smokingu. Približava se usnuloj ženi - ne mladoj, ružičastoj djevici nego staroj gospođi Perrine u toploj flanelskoj spavaćici - i priginje se da joj posiše auru.

Kad je Ralph ponovno pogledao Klotu i Lahezu, oni su mahnito odmahivali glavama.

Laheza: [Ne! Ne, ne, ne! Varaš se silno!' Zar se nikad nisi zapitao zašto ste Kratkotrajni i zašto mjerite svoj životni vijek desetljećima a ne stoljećima? Vaši su životi kratki jer izgarate poput krijesa! Kad izvlačite energiju iz vašeg Kratkotrajnog kolege, to je- ]

Slika: Dijete na morskom žalu, ljupku djevojčice zlatnih uvojaka koji joj poskakuju po ramenima, trči na plažu o koju se razbijaju valovi. U jednoj ruci nosi crvenu plastičnu kanticu. On« klekne i puni je vodom beskrajnog sivo-plavog Atlantika.

Klota: [Ralph i Lois, vi ste poput tog djeteta - vaši Kratkotrajni kolege su poput mora. Shvaćate li?]

Ralph: [''Zar zaista u ljudskoj rasi ima toliko auralne energije?''}

Laheza: [Još ne shvaćate. Toliko je - ]Lois mu upadne u riječ, drhtava glasa, iako Ralph nije mogao odrediti je li od straha ili ushita.[''Toliko je u svakom od nas, Ralph. Toliko je energije u svakom ljudskom biću na zemlji! '']

Ralph tiho zazviždi i pogleda u Lahezu i Klotu, Oni su potvrdno kimali glavama.

[''Želite reći da se možemo opskrbili tom energijom od svakog tko nam se nađe pri ruci? I da ljudima od kojih je uzmemo to neće naškoditi? '']

Klota: [Da. Kao što se ni Atlantik neće isprazniti dječjom kanticom.]

Ralph se nadao da je tome tako, jer mu se činilo da on i Lois nesvjesno posuđuju energiju na tone - to je bilo jedino objašnjenje za sve komplimente koje je dobivao. Ljudi su mu govorili da divno izgleda. Ljudi su mu govorili da se sigurno riješio nesanice jer izgleda tako odmorno i zdravo. Da izgleda mlađe.

Dovraga, pomisli on, ja i jesam mlađi.

Mjesec ponovno zađe i Ralph se trgne kad shvati da će uskoro izaći sunce u petak ujutro. Posljednji je trenutak da se vrate najvažnijoj temi razgovora.

[''Momci, počnimo od srca stvari. Čemu toliki vaš trud? Što to moramo spriječiti?'']A tad, prije no što je ijedan od njih odgovorio, shvati sve i ta mu spoznaja bljesne u mozgu i prikaže

mu sve tako napregnuto i jasno da nije bilo sumnji ni poricanja.[''Riječje o Susan Day, zar ne? Namjerava ubiti Susan Day. Izvršiti atentat na nju.'']

Klota: [Da, ali -]Laheza: [ - ali to nije važno -]

Ralph: [''Ma dajte, momci - zar ne mislite da je došlo vrijeme da položite ostatak karata na stol?'']

Laheza: [Da, Ralph. To je vrijeme došlo.]

Nakon što su oblikovali krug i podigli se na krov prolazeći kroz bolničke katove, rijetko su se ili nimalo dodirivali, ali sad Laheza blago, perolakom rukom zagrli Ralpha oko ramena, a Klota uhvati Lois za ruku, na način na koji bi neki džentlmen iz prošlih vremena poveo damu na plesni podij.

Miris jabuka, okus meda, dodir vune ... no ovog puta Ralphovo uživanje u toj mješavini osjetilnog inputa nije mogao prikriti duboki nemir koji je osjetio kad ga je Laheza okrenuo ulijevo a tad pošao s njim prema rubu ravnog bolničkog krova.

Kao i mnogi veći i važniji gradovi, Derry kao da je bio sagrađen na geografski najnepogodnijem mjestu koje su prvi doseljenici mogli naći. Središte je grada bilo smješteno na strmim obroncima doline; rijeka Kenduskeag tekla je lijeno kroz isprepleteno raslinje Barrensa na najnižoj točki doline. S njihova povoljnog mjesto na vrhu bolnice, Derry je izgledao kao grad čije je srce probodeno uskim zelenim bodežom ... samo što je u tami taj bodež bio crn,

Jedna strana doline nazivala se Old Cape, gdje su bila smještena poratna stambena rugla i bestidno blistavo novo trgovačko središte. Na drugoj se strani nalazilo ono što su ljudi podrazumijevali pod riječju ''središte grada''. Središte Derryja bilo je oko Up-Mile Hilla. Witcham Street je ravno nalegla na to brdo i strmo se uspinjala prije no što bi se razgranala u mrežu ulica (Harris Avenue je bita jedna od njih) od kojih se sastojala zapadna strana. Main Street se odvajala od

Witcham Street na pola uspona i skretala prema jugozapadu duž pliće strane doline.To je područje grada bilo poznato pod nazivom Main Street Hill i Bassey Park. A blizu vrha Main

Streeta -

Lois skoro jekne: [''Dragi Bože, što je to?"]

Ralph pokuša reći nešto utješno ali ispusti tek jedva čujni jauk. Blizu vrha Main Street Hilla, golemi crni kišobranasti oblik lebdio je iznad zemlje i zaklanjao zvijezde koje su počele blijedjeti prema jutru. Ralph se pokuša uvjeriti da je to samo dim, da je planulo jedno od skladišta ... možda čak i napuštena željeznička postaja na kraju Niebolt Streeta. Ali su skladišta bila južni je, stara je željeznička postaja bila zapadnije, a da je ta zlokobna gljiva zaista dim, vjetar bi je tjerao preko neba u obliku perjanica i zastava. Ali se to nije dogodilo. Umjesto da se raziđe, ta tiha mrlja na nebu je visjela ondje, tumnija od tame.

A nitko je ne vidi, pomisli Ralph. Nitko osim mene... i Lois... i malih ćelavih liječnika. Prokletih malih ćelavih liječnika.

On zaškilji kako bi raspoznao oblik unutar divovske mrtvačke vreće, iako zapravo nije morao; proživio je u Derryju veći dio života i mogao je prolaziti njegovim ulicama zatvorenih očiju (osim ako to ne bi morao činiti za upravljačem svog automobila). Mogao je razaznati oblik zgrade u mrtvačkoj vreći, osobito sad kad se danje svjetlo počelo prelijevali preko obzora. Odao ju je ravan okrugao krov na vrhu zao

bljenog pročelja od stakla i cigle. Taj arhitektonski povrat u pedesete godine ovog stoljeća, koji je zafrkantski osmislio slavni arhitekt (i nekoć stanovnik Derryja) Benjamin Hanscom, bio je novi Civic Center grada Derryja, zamjena za zgradu uništenu u poplavi 1985. godine.

Klota okrene Ralpha prema sebi.[Vidiš Ralph, imao si pravo - -zaista namjerava ubiti Susan Day ... ali ne samo Susan Day.]On zastane, pogleda u Lois, pa okrene svoje ozbiljno lice prema Ralphu.

[Taj oblak - koji vas dvoje pravilno nazivate mrtvačka vreća - znači da je na stanovit način već učinio što mu je Atropa naredio. Ondje će večeras biti više od dvije tisuće ljudi... i Ed Deepneau ih namjerava sve ubiti. Ako se tijek događaja ne promijeni, on će ih zaista sve pobiti.]

Laheza iskorakne i stane pokraj kolege.

[Vi, Ralph i Lois, jedini ste koji možete spriječiti da se to dogodi.]

3

U mislima Ralph ugleda plakat Susan Day koji je stajao u praznom izlogu između ljekarne Rite Aid i zdravljaka ''Day Break, Sun Down''. Sjeti se riječi upisanih u prašini na vanjskoj strani izloga: UBIJ PIČKU. A najgore je to što bi se takvo što moglo dogoditi u Derryju. Derry nije bio poput drugih gradova. Ralphu se činilo da se atmosfera u gradu jako poboljšala nakon velike poplave prije osam godina, ali ipak još nije bio poput drugih gradova. U Derryju je nešto zlo, pa kad se njegovi stanovnici razjare, znaju učiniti silno ružne stvari.

Obriše usta i na trenutak mu pozornost odvrati svilenkast, dalek dodir ruke na ustima. Neprestano ga nešto podsjeća da se njegova razina postojanja korjenito promijenila.

Lois, užasnuta: [''Kako ćemo to učiniti? Ako ne smijemo prići Atropi ili Edu, kako ćemo spriječiti da se to dogodi?'']

Ralph shvati da joj sad jasno vidi lice; razdanjivalo se ubrzano periodičnom ekspozicijom kao u nekom starom Disneyevu dokumentarcu oprirodi.

[" Dojavit ćemo telefonom da je postavljena bomba, Lois. To bi trebalodjelovati.'']

Klota se osupne kad je to čuo; Laheza se lupi dlanom po čelu pa nervozno pogleda u sve svjetlije nebo. Kad je ponovno pogledao Ralpha, njegovo lišće bilo je puno nečeg što bi se moglo nazvati brižljivo ušutkanom panikom.

[To neće biti dovoljno, Ralph. A sad me poslušajte oboje i to pomnjivo: štogod učinili u idućih četrnaestak sati, ne smijete potcjenjivati moć sila koje je Atropa oslobodio kad je prvi put otkrio Eda i presjekao njegovu životnu nit.]

Ralph: [''Zašto to neće biti dovoljno?'']Laheza, i ljutito i uplašeno: [Ne možemo unedogled odgovarati na tvoja pitanja, Ralph - odsad ćeš

morati nešto raditi na povjerenje, Znaš kako brzo prolazi vrijeme na ovoj razini; zadržimo li se ovdje dugo, prilika da spriječiš to što će se večeras dogoditi u Civic Centern propast će. Ti i Lois morate sići. Morate!]

Klota rukom ušutka svog kolegu pa se okrene prema Ralphu I Lois.[Ja ću odgovoriti na to posljednje pitanje, iako sam siguran da biste i vi mogli na njega odgovoriti

samo kad biste malo promislili. Već su stigle dvadeset tri bombaške prijetnje u vezi s večerašnjim predavanjem Susan Day. Policija je u Civic Center postavila pse uvježbane da nanjuše eksploziv, posljednjih četrdeset osam sati pregledavaju rendgenom sve pakete i pošiljke koje ulaze u zgradu a provjeravaju sve na licu mjesta. Očekivali su bombaške prijetnje i shvaćaju ih ozbiljno, ali pretpostavljaju da dolaze od pristaša prava na Život koji pokušavaju odvratiti gospođu Day od tog da drži predavanje.]

Lois, tupo: [''O Bože - kao onaj dječak koji je stalno vikao to je vuk.'']

Klota: [Tako je, Lois.]Ralph: [" Je li podmetnuo bombu? Podmetnuo ju je, zar ne?'']Jako svjetlo preplavi krov i istegne sjene vrtećih ventilatora poput rastopljenog karamela. Jednako

zbunjeno, Klota i Laheza pogledaju u te sjene pa prema istoku, gdje se sunčev luk razlio preko obzora.Laheza: [Ne znamo, a nije ni važno. Morate spriječiti da se predavanje održi, a samo je jedan način

da se to učini: morate nagovoriti organizatorice da odgode predavanje Susan Day. Shvaćate li? Ona se večeras ne smije pojaviti u Civic Centern! Ne možete zaustaviti Eda, a ne smijete se približiti Atropi pa zato morate onemogućiti Susan Day.] Ralph: [''Ali - '']

Nije zašutio zbog sve jačeg sunca ni strahom sve poharanijih lica malih ćelavih liječnika, nego zbog Lois. Ona mu položi ruku na obraz i lagano, ali odlučno kimne glavom.

[''Ni riječi više. Moramo se spustiti, Ralph. Sada.'']Pitanja su zujala u njegovu mozgu poput komaraca, ali ako je ona rekla da nema vremena, znači da

nema vremena. On pogleda u sunce koje se potpuno odlijepilo od obzora i kimne glavom. Rukom je uhvati oko struka.

Klota, zabrinuto: [Nemojte nas iznevjeriti, Ralph i Lois.]

Ralph: [ ''Štedi dah, niski. Ovo nije nogometna utakmica. '']Prije no što su liječnici uspjeli išta odgovoriti, Ralph zatvori oči i usmjeri mentalne napore na

povratak u Kratkotrajni svijet. ''

Devetnaesto poglavlje

1

Ponovno osjeti onaj treptaj i prohladan jutarnji povjetarac osine ga po licu. Ralph otvori oči i pogleda u ženu pokraj sebe. Na trenutak ugledu njezinu auru kako se vuče za njom poput gornje suknje od tila pleme haljine neke dame, a tad je to ponovno bila samo Lois, dvadesetak godina mlađa nego prije tjedan dana ... a bila je i neprimjereno odjevena, u laganom jesenskom kaputu i lijepoj haljini za posjete bolesnima, ovdje na bolničkom krovu pokrivenom smolom i šljunkom.

Ralph je zagrli jače i ona počne drhtati. Od Laheze i Klote ni traga.

[ako možda stoje pokraj nas, pomisli Ralph. A vjerojatno i stoje.]

On se ponovno prisjeti onog starog vašarskog reklamnog štosa, onog o koliko para toliko muzike, pa zato priđite gospodo, i položite novac. Ali umjesto da igrate, najčešće bi vas izigrali. A ulozi? Friška figa, naravno. I zašto i sad ima takav osjećaj?

Jer ima još puno stvari koje nisi doznao, reče mu Carolynin glas U glavi.Proveli su te po puno zanimljivih sporednih kolosijeka a držali podalje od najvažnijeg sve dok nije

postalo prekasno da im postaviš pitanja na koja ne žele odgovoriti... a ja mislim da se takvo što ne događa slučajno, a ti?

Ne. Ni on.

Taj osjećaj kako ga nevidljive ruke guraju u himni tunel u kojem ga svašta očekuje sad se pojačao. Osjećaj da se njime barata. Osjetio se malen ... i ranjiv ... i bijesan kao ris.

''P-p-p-pa v-v-vratili s-s-smo s-s-se," procijedi Lois kroz svoje živahno uscvokotale zube. ''Što misliš, koliko je sati?''

Činilo mu se da je oko šest, ali kad je Ralph pogledao na sat, nije se iznenadio kad je shvatio da sat stoji. Nije se mogao sjetiti kad ga je posljednji put navio. Vjerojatno u utorak ujutro.

Isprati Loisin pogled prema jugozapadu i ugleda Civic Center poput otoka u parkirališnom oceanu. Rano jutarnje sunce odbacivalo je blještave plahte odbljesaka s njegovih zaobljenih nizova prozora, pa je izgledao poput divovske inačice uredske zgrade u kojoj je radio George Jetson. Goleme mrtvačke vreće koja ju je trenutak prije okruživala, sad više nije bilo.

O, ne, nije tako. Ne zavaravaj se prijatelju. Možda je ne vidiš, ali je ona ovdje.''Rano je,'' reče on i privine je čvršće k sebi pred naletom vjetra koji mu podigne kosu - kosu koja je

sad imala skoro jednak broj crnih koliko i sijedih vlasi - od čela. ''Ali mislim da će brzo biti kasno.''Ona shvati što je želio reći i kimne glavom. ''Gdje su L-l-laheza i K-k-k - ''''Na razini na kojoj ti se od vjetra ne smrzava tur, dođi. Pronađimo vrata i skinimo se s ovog krova.''No ona još trenutak ostane na mjestu, drhteći od studeni, zagledana u grad. ''Što je učinio?'' upita ona

slabašnim glasom. ''Ako nije podmetnuo bombu, što je učinio?''''Možda jest podmetnuo bombu, a psi s treniranim nosovima je još nisu otkrili. Ilije možda

podmetnuo nešto za što psi nisu obučeni. Na primjer, kanistar uguran među krovne grede - nešto malo što je zločesti Ed smiješao u kadi. Pa kemija mu je životni poziv ... barem prije no što je napustio posao i postao luđak s punim radnim vremenom. Možda smišlja kako da ih sve uguši plinom kao štakore.''

''Za Boga miloga, Ralph!'' Ona stavi ruku na grudi malo iznad izbočine poprsja i pogleda ga razrogačenim, zaprepaštenim očima.

''Pođimo, Lois. Mičimo se s ovog prokletog krova.''Ovog puta ona ga posluša. Ralph je povede prema izlazu na krov ... za kojeg se usrdno nadao da je

nezaključan.''Dvije tisuće ljudi,'' samo da nije jauknula kad su stigli do vrata. Ralphu lakne kad kvaka popusti pod

njegovim stiskom, ali Lois ga zgrabi za pešće smrznutim prstima prije no što je on otvorio vrata. Njezino podignuto lice bilo je puno mahnite nade. ''Ralph, možda su ti mali ljudi lagali - možda oni navode vodu na svoj mlin, zbog nečeg što se mi ne možemo ni nadati da bismo mogli shvatiti a možda su lagali.''

''Mislim da ne mogu lagati,'' reče on polako. ''I to je ono najgore, Lois - mislim da ne mogu. A k tome još i ono.'' On pokaže prema zgradi Civic Centera, prema prljavoj opni koju nisu mogli vidjeti, ali za koju su oboje znali da je još ondje. Lois se ne okrene pogledati je. Umjesto toga stavi svoju hladnu ruku preko njegove, povuče vrata k sebi, otvori ih i počne silaziti niz stube.

2

Ralph otvori vrata u podnožju stubišta, vime u hodnik na šestom katu, koji je bio prazan, i povuče Lois iz stubišta. Krenu prema dizalima, pa zastanu izvan otvorenih vrata s natpisom SOBA ZA LIJEČNIKE ispisanim žarkocrvenim slovima na zidu pokraj vrata. To je bila prostorija koju su vidjeli dok su išli prema krovu s Klotom i Lahezom - grafike Winslowa Homera vise nahereno na zidu, aparat za kavu stoji na žarnoj ploči za kuhanje, ružno modernističko pokućstvo. Sad u prostoriji nije bilo nikog, ali je televizor čije je postolje bilo pričvršćeno na zid ipak bio uključen i njihova stara prijateljica Lisette Benson je čitala jutarnje vijesti. Ralph se prisjeti dana kad su on, Lois i Bili sjedili u Loisinoj dnevnoj sobi, jeli makarone sa sirom i gledali izvješće Lisette Benson o lutkobacačkom incidentu ispred zgrade WomanCarea. To je bilo prije manje od mjesec dana. Sjeti se da Bill McGovern više nikad neće gledati Lisette Benson ni zaboraviti zaključati ulazna vrata i preplavi ga osjećaj gubitka, snažan poput hladnog vjetra u studenom. Nije to mogao potpuno povjerovati, još ne. Kako je Bili mogao umrijeti tako brzo i tako naglo? On bi to mrzio, pomisli Ralph, ne samo zato ti to bi smatrao smrt od srčanog napada na bolničkom hodniku neukusnom. Smatrao bije i losom predstavom.

Ali je vidio kako se to dogodilo, a Lois je i osjetila kako smrt proždire Billovu utrobu. To Ralpha podsjeti na mrtvačku vreću oko Civic Centera i na ono što će se dogoditi ondje ako ne spriječe da se predavanje održi. On ponovno krene prema dizalu, ali ga Lois povuče natrag. Gledala je u televizor, očarana.

'' - laknut će im kad večerašnje predavanje feministice Susan Day bude iza njih,'' govorila je Lisette Benson, ''ali neće laknuti samo policiji. Čini se da su i pristaše prava na život i prava na izbor počeli osjećati zamor od života na rubu sukoba. John Kirkland uživo jutros ispred Civic Centera, s novim vijestima. John?''

Blijed, nenasmiješen muškarac koji je stajao pokraj Kirklanda bio je Dan Dalton. Na bedžu na njegovoj košulji bio je nacrtan skalpel kako se spušta prema dojenčetu privučenih koljena u položaju kao u maternici. Ta je slika bila okružena crvenom kružnicom s poprečnom crvenom crtom preko njega. Ralph u pozadini ugleda šest policijskih automobila i dva novinarska kombija, jedan sa znakom NBCja. Uniformirani policajac šetao je preko travnjaka vodeći dva psa - lovačkog i njemačkog ovčara - na lancu.

''Tako je Lisette, ovdje sam ispred Civic Centera, gdje bi se raspoloženje moglo opisati kao zabrinuta, ali tiha odlučnost. Sa mnom je Dan Dalton, predsjednik organizacije ''Prijatelji života'', koja se tako silno protivi da gospođa Day održi govor. Gospodine Dalton,''biste li se složili s mojom ocjenom situacije?''

''Da se u zraku osjeća zabrinutost i odlučnost?'' upita Dalton. Ralphu se njegov smiješak učini i nervoznim i prezrivim. ''Da, vjerojatno bi se moglo tako reći. Zabrinuti smo da će Susan Day, jedna od najvećih neosuđenih zločinki u našoj zemlji, uspjeti u svojim naporima da skrene pozornost sa središnjeg problema Derryja: ubojstva između dvanaest i četrnaest bespomoćnih nerođenih beba svakog dana.''

''Ali gospodine Dalton - ''

''A'' - Dalton ga nadglasa - ''odlučni smo pokazati naciji, čije su oči uprte u nas, da nismo spremni biti poslušni nacisti, da se ne damo zastrašiti religijom političke pravilnosti - tim inicijalima P. I. koji izazivaju grozu.''

''Gospodine Dalton - ''''A i odlučni smo pokazati naciji da su neki od nas još spremni ustati u obranu svojih uvjerenja i

ispuniti svetu zadaću koju je ljubljeni Bog - ''''Gospodine Dalton, planiraju li ''Prijatelji života'' nasilje u znak prosvjeda?''To ga na trenutak ušutka i barem nakratko iscijedi prigušenu živahnost iz njegova lica. Kad je nje

nestalo, Ralph ugleda nešto zaprepašćujuće: ispod hvalisavosti, Dalton je bio nasmrt preplašen.''Nasilje?'' naposljetku upita. Pažljivo je izrekao tu riječ, poput nečeg na što bi mogao porezati usnu

ako je pogrešno izgovori. ''Zaboga, ne. ''Prijatelji života'' odbacuju ideju da dva zla daju dobro. Namjeravamo organizirati masovne demonstracije - u toj će nam se borbi pridružiti pristaše prava na život iz Auguste, Portlanda, Portsmoutha pa čak i Bostona - ali neće biti nasilja.''

''A što je s Edom Deepneauom? Možete li govoriti u njegovo ime?''Daltonove usne, već stisnute toliko da su izgledale kao šav, sad kao da su potpuno nestale.

''Gospodin Deepneau više nije član ''Prijatelja života'','' reče on. Ralphu se učini da je u Daltonovu glasu primijetio i strah i bijes. ''A to nisu ni Frank Felton, Sandra McKay i Charles Pickering, ako ste namjeravali i to pitali.''

John Kirkland pogleda u kameru kratko, ali važno. Njegov je pogled govorio da smatra Dana Daltona udarenim mokrom krpom.

''Želite li reći da su Ed Deepneau i ostali koje ste spomenuli - oprostite, ali ne znam im imena - osnovali svoju skupinu protivnika pobačaja? Neku vrstu ogranka?''

''Mi nismo protiv pobačaja, mi smo za život!'' vikne Dalton. ''To je velika razlika, ali vaši novinari kao da se na to oglušuju!''

''Znači ne znate gdje je Ed Deepneau ili što - ako išta - planira?''''Ne znam gdje je, nije me briga gdje je, a nije me briga ni za njegove ... ogranke.''Ali se ipak bojiš, pomisli Ralph. I ako su takva kreposna pizda kao ti boji, ja se užasavam.Dalton se okrene i ode. Kirkland, koji je očito zaključio da ga još nije iscijedio do posljednje kapi,

krene za njim, pritom odmatajući žicu od mikrofona.

''Ali zar nije istina, gospodine Dalton, da je Ed Deepneau, dok je bio član ''Prijatelja života'', organizirao nekoliko nasilnih prosvjeda, uključujući i jedan prošlog mjeseca kad se bacalo lutke napunjene umjetnom krvlju - ''

''Svi ste isti, zar ne?'' reče Dan Dalton. ''Molit ću se za vas, prijatelju.'' I on goropadno ode.

Kirkland se na trenutak zamišljeno zagleda za njim pa se okrene prema kameri. ''Pokušali smo doći do protivnice gospodina Daltona - Gretchen Tillbury, koja se prihvatila teške zadaće organizacije ovog događaja u ime WomanCarea - ali nismo je uspjeli upitati za komentar. Čuli smo da je gospođa Tillbury u High Ridgeu, skloništu za žene, čiji je vlasnik WomanCare. Ona i njezine pomoćnice su ondje kako bi doradile planove za ono što se nadaju da će biti po život sigurno, nenasilno okupljanje i predavanje večeras u Civic Centern.''

Ralph pogleda u Lois i reče: ''Dobro - sad barem znamo kamo idemo.''Slika se prebaci na Lisette Benson u studiju. ''Johne, ima li naznaka da bi moglo biti nasilja u Civic

Centern?''

Ponovno prikažu Kirklanda, koji se vratio na svoje mjesto kod policijskih automobila. Ispred kravate držao je mali bijeli četverokut na kojem je bilo nešto napisano. ''Osobna služba sigurnosti koja ovdje dežura našla je jutros, tek što je zarudjelo, na stotine ovakvih kartončića rasipanih po travnjaku ispred Civic Centera.

Jedan od čuvara tvrdi da je vidio vozilo iz kojeg su bačeni. Kaže da je to bio Cadillac s kraja šezdesetih, ili smeđi ili crni. Nije vidio registraciju, ali kaže da je na odbojniku bila naljepnica na kojoj je pisalo POBAČAJ JE UBOJSTVO, A NE IZBOR.''

Ponovno u studio. Lisette Benson je izgledala silno zainteresirano. ''Što piše na tim kartončićima, John?'' Ponovno Kirkland.

''Rekao bih da je riječ o nekoj vrsti zagonetke.'' On pogleda u kartončić. ''''Ako imate revolver sa samo dva metka, a u prostoriji ste s Hitlcrom, Staljinom i pobornikom pobačaja, što ćete učiniti?'''' Kirkland ponovno pogleda u kameru i reče: ''Odgovor je na drugoj strani, Lisette. ''Dvaput pucaj u pobornika pobačaja.''''

''John Kirkland uživo ispred Civic Centera u Derryju.''

3

''Umirem od gladi,'' reče Lois dok je Ralph pomnjivo upravljao Oldsmobileom kroz niz brklji na parkiralištu koje bi ih trebale osloboditi ...ako Ralphu ne promakne koji putokaz za izlaz. ''A ako pretjerujem, ne pretjerujem previše.''

''I ja,'' reče Ralph. ''A s obzirom na to da nismo jeli od utorka, to je i za očekivati. Na putu do High Ridgea ćemo negdje sjesti i doručkovati."

''Imamo li vremena?''''Naći ćemo vremena. Vojska se bori i trbuhom.''''Vjerojatno je tako, iako se ne osjećam vojnički. Znaš li gdje - ''''Tiho, Lois.''On zakoči naglo, stavi mjenjač brzina u 1er i osluhne. Ispod poklopca motora čulo se brnčanje koje

mu se nije sviđalo. Naravno, ovakvi betonski zidovi pojačavaju zvukove, ali svejedno ...''Ralph?'' upita ona nervozno. ''Nemoj mi samo reći da nešto nije u redu s autom. Nemoj, molim te.''''Mislim da je sve u redu,'' reče on i počne ponovno puzati prema danjem svjetlu. ''Otkad je Carol

umrla, nisam više u dosluhu sa starom Nellie. Zaboravio sam kakve sve zvukove izvodi. Nešto si me željela upitati?'' ''Znaš li gdje je to sklonište. High Ridge.''

Ralph odmahne glavom. ''Jedino znam du je negdje na ulazu u Newport.Sumnjam da muškarcima govore gdje je to. Nadao sam se da si ti nešto nekad načula.''Lois odmahne glavom. ''Nisam se nikad morala poslužiti takvim mjestom, hvala Bogu. Morat ćemo

je nazvati telefonom. Tu Tillburyjevu. Posjetila te zajedno s Helen, pa je možeš nazvati. Poslušat će te.''Ona mu dobaci pogled, koji mu ogrije srce - Svatko tko ima imalo pameti poslušao bi te, Ralph,

govorio je taj pogled - ali Ralph odmahne glavom. ''Kladim se da su jedini pozivi na koje se danas javlja oni iz Civic Centera ili s mjesta gdje se nalazi Susan Day.'' Pogleda je. ''Znaš, ta žena ima muda, doći ovdje. Ili je hrabra ili je glupa ko magarac.''

''Vjerojatno i jedno i drugo. Ako Gretchen Tillbury neće preuzeti poziv, kako ćeš stupiti s njom u vezu?''

''Reći ću ti kako. Veći dio svog, kako bi Faye Chapin rekao, pravog života bio sam trgovački putnik i kladim se da još mogu biti dosjetljiv ako zatreba.'' Sjeti se službenice na informacijama s narančastom aurom i naceri se. ''A možda i uvjerljiv.''

''Ralph?'' zapišti ona.''Što je, Lois?''''Meni se ovo čini pravim životom.''On je pogladi po ruci. ''Znam što želiš reći.''

4

Iz naplatne kućice bolničkog parkirališta izviri poznato suhonjavo lice. Ozari ga poznati osmijeh - onaj iz kojeg je najmanje šest zubi otišlo na dopust bez dozvole.

''Hejjj, Ralph, toš ti? Vrag me odnio ako niši! Baš ljepo!''

''Trigger?'' polako upita Ralph. ''Trigger Vachon?''''Glavom i bradom! '' Trigger brzim pokretom odmakne svoju ravnu smeđu kosu s čela kako bi bolje

zagledao Lois. ''A ko je ta maćuhića? Žnam je odnekud, šigurno je žnam!''''Lois Chasse,'' reče Ralph i izvadi svoj parkirališni listić iz džepića iznad štitnika za sunce. ''Možda

si poznavao njezina muža Paula - ''''Naravno da ješam!'' vikne Trigger. ''Žajedno šmo tulumarili preko vikenda, šeamdešete ili

šeamšprve! Ne jedamput šmo oštali do fajrunta! Moj kompa, pivom i tjelom! Kako je Paul, gospođo?''''Gospodin Chasse je preminuo prije nešto više od dvije godine,'' reče Lois.

''Dovraga! Žao mi je. Bio je on šila od čovjeka, Paul Chasse. Šveštran čovjek. Švi su ga volili.'' Trigger se rastužio kao da mu je rekla da je Paul jutros umro.

''Hvala vam, gospodine Vachon.'' Lois pogleda na sat, pa u Ralpha. Zakrči joj u želucu kao potvrda onoga što želi reći.

Ralph pruži svoj listić kroz otvoreni prozor automobila. Kad ga je Trigger uzeo, Ralph shvati da će žig pokazati kako su on i Lois ovdje od utorka navečer. Skoro šezdeset sati.

''Što se dogodilo s kemijskom čistionicom, Trig?'' žurno upita.

''Aah, otpuštili me,'' reče Trigger. ''Nišam ti reko? Otpustili skoro šve. Išpočetka šam bio pokunjen, al šam dobio pošao u travnju i... hejjj! Tu mi se više šviđa. Imam malu televižiju kad nije gužva, a niko mi ne trubi kad ne krenem ištu sekundu kad še upali želeno na šemaforu i niko mi ne koči na centimetar ispred mene na Extensions Švi žure nekamo, stvarno, al ne žnam žašto. A i da znaš, Ralph: taj prokleti kombi je u žimi bio hladniji nego hladna ženška. Oproštite mi, gospođo.''

Lois ne odgovori. S velikim je zanimanjem proučavala svoja zapešća. Istodobno je Ralphu laknulo kad je Trigger zgužvao listić i bacio ga u košaru za otpatke i ne pogledavši otisnuto vrijeme i datum. Pritisne jednu od tipki na blagajni i na ekranu se pokaže $0.00.

''Hej, Trig, lijepo od tebe,'' reče Ralph.

''Ej, ne špominji,'' reče Trigger i veličanstvenim pokretom pritisne drugu tipku, koja podigne brklju ispred naplatne kućice. ''Baš mi je bilo drago. Šjećaš še onoga kod arodroma? Bože! Paklenije neg u paklu, da znaš, kad šu še ona dva tipa škoro počupala za laši? Al je tad ljevalo ko iz kabla. A i bilo je i

tuče. Ti ši bio pješice pa šam te odvežo doma. Otad Sam te vidio šamo jednom ili dvaput.'' Zagleda se u Ralpha, ''Puno bolje izgledaš nego tog dana, Ralphie, da znaš. Ko da ti je pedešet jednu. Baš ljepo!''

Pokraj njega, u Loisinu želucu ponovno zakrči, glasnije. Ona je i dalje proučavala svoja zapešća.''Ali se osjećam malo starijim,'' reče Ralph. ''Slušaj Trig, drago mije da smo se vidjeli, ali moramo - ''''Prokletstvo,'' reče Trigger i pogled mu odluta. ''Trebo šam ti nešto reći, Ralph.Barem mislim da šam trebo. O tom danu. Bože, luda štara glava!''Ralph pričeka trenutak, na neugodnoj razmeđi između nestrpljenja i znatiželje. - Neka te to ne brine,

Trig. To je bilo davno.''Kojeg šam vraga... ?'' upita se Trigger. Zagleda se u strop svoje kućice kao da bi odgovor mogao

biti ondje zapisan.''Ralph, moramo ići,'' reče Lois. ''Ne jedino zbog doručka.''''Da. Imaš pravo.'' On ponovno pokrene Oldsmobile. ''Ako se sjetiš, Trig, nazovi me. Broj mije u

imeniku. Bilo mi je drago.''Trigger Vachon ne obrati na to nikakvu pozornost; zapravo više nije uopće primjećivao Ralpha.

''Nešto što šmo vidjeli?'' upita on strop. ''Ili nešto što šmo učinili? Bože!''Još je gledao u strop i češkao se po kovrčicama na potiljku kad je Ralph skrenuo ulijevo i, još

jednom mahnuvši Trigu, usmjerio svoj Oldsmobile niz bolnički kolni prilaz prema prizemnici od cigle u kojoj je bio smješten WomanCare.

5

Sad kad je netom granulo sunce, ispred zgrade je bio samo jedan stra- žar i nijedan demonstrant. Njihova nenazočnost podsjeti Ralpha na sve pustolovne filmove snimljene u džungli koje je gledao kao mladić, posebice dijela u kojem bi bubnjevi domorodaca utihnuli, a glavni junak - Jon Hali ili Frank Buck - okrenuo bi se glavnom nosaču i rekao da mu se to ne sviđa, jer da je pretiho. Stražar izvadi blok ispod pazuha, zaškilji u Ralphov Olds i nešto zapiše - vjerojatno registarski broj.

Tad im polako priđe niz pješački prilaz posut lišćem.U ovo doba juina, Ralph je mogao birati mjesto na parkiralištu udaljeno sumo deset minuta hoda od

zgrade. On se sparkira, izađe iz automobila pa ode na drugu stranu otvorili Lois vrata, kako je bio naučen.

''Kako želiš postupili?'' upita ona kad je on uhvati za ruku i pomogne joj izaći.''Vjerojatno ćemo se morali umiljavati, ali nemojmo pretjerati. Dobro?''''Dobro.'' Ona nervozno pogladi kaput dok su prelazili preko parkirališta pa se nasmiješi stražaru

blještavim osmijehom od milijun vata. ''Dobro jutro, stražaru.''''Jutro.'' On pogleda na sat. "Mislim da još nema nikog osim recepcionerke i čistačice.''''Recepcionerku i želimo vidjeti,'' veselo reče Lois, To jc bila novost za Ralpha.''Barbie Richards. Njezina teta Simone joj treba nešto poručiti. Jako je važno. Samo joj recite da je

treba Lois Chusse."Stražar razmisli o tome, pa kimne glavom prema vratima. ''To neće biti potrebno. Uđite, gospođo.''Lois reče, smiješeći se još blještavije: "Samo dvije minute, ha Norton?''''Minuta i pol,'' složi se Ralph. Dok su prilazili zgradi i ostavili stražara za leđima, Ralph se nagne

prema njoj i promrmlja ''Norton? Mili Bože, Lois, Norton?''''Prvo ime koje mi je palo na um,'' odgovori ona. ''Vjerojatno sam se sjetila likova iz serijala The

Honeymooners. Ralph i Norton, sjećaš se?''

''Da,'' reče on. ''Jedan od ovih dana, Alice.,. bum! Do mjeseca!''Dvoja su vrata bila zatvorena, ali ona posljednju nalijevo bila su otvorena i oni uđu. Ralph stisne

Loisinu ruku i osjeti kuko mu ona odgovori stiskom. Istodobno osjeti kako se koncentrira, i kako se njegova volja i svijest sužavaju i bistre. Oko njega kao da je oko svijeta najprije žmirnulo a tad se širom otvorilo. Posvuda oko njih.

Prijamni ured bio je skoro napadno jednostavan. Plakati na zidovima sličili su uglavnom plakatima kakve inozemne turističke agencije šalju besplatno ako platite poštarinu. Jedina iznimka bila je s desne strane šaltera: velika crno-bijela fotografija mlade žene u trudničkoj haljini. Sjedila je na barskom stolcu i u ruci držala čašu martinija. KAD STE TRUDNI, NIKAD NE PIJETE SAMI, pisalo je ispod fotografije. Nije se moglo primijetiti da se u prostoriji ili u prostorijama iza tog ugodnog, nenametljivog poslovnog prostora, vrše pobačaji na zahtjev.

Pa, pomisli Ralph, što si očekivao? Oglas? Plakat pobačenih fetusa u galvaniziranom vjedru za otpatke između plakata za otok Capri i talijanske Alpe? Ralph, uozbilji se.

S lijeve je strane jedna krupna žena od četrdesetak ili pedesetak godina prala ploču staklenog stolića; pokraj nje stajala su mala kolica puna raznih pomagala i sredstava za čišćenje. Bila je uronjena u tamnoplavu auru poprskanu nezdravim crnim točkicama koje su se rojile poput čudnih kukaca iznad mjesta na kojima su bila njezina pluća i srce. Ona neskriveno sumnjičavo pogleda u pridošlice.

Ravno ispred njih, jedna druga žena ih je promatrala, ali ne sumnjičavošću pazikuće. Ralph je prepozna kao lik iz televizijskog izvješća o danu kad se bacalo lutke. Nećaka Simone Castonguay bila je tamnokosa tridesetpetogodišnjakinja i skoro zamamna čak i u to doba dana. Sjedila je iza jednostavnog sivog metalnog stola koji je bio savršena dopuna njezinu izgledu, u šumsko-zelenoj auri koja je izgledala puno zdravija od one koja je okruživala čistačicu. Vaza od brušenog stakla puna jesenskog cvijeća stajala je u jednom kutu stola.

Ovlaš im se nasmiješi, ne prepoznavši odmah Lois, pa zamigolji vrhom prsta prema zidnom satu. ''Otvaramo tek u osam,'' reče ona, ''a danas vam ionako ne možemo pomoći. Liječnici imaju slobodan dan - hoću reći, doktorica Hamilton je tehnički dežurna, ali nisam sigurna da bih je mogla naći. Toliko se toga događa - danas je za nas velik dan.''

''Znam,'' reče Lois pa ponovno stisne Ralphovu ruku prije no što je pusti. Nakratko začuje njezin glas u svojoj glavi, jedva čujan - poput slabe prekomorske telefonske veze - ali čujan:

[''Ralph, ostani na mjestu. Ima...'']Lois mu pošalje sliku koja je bila još neprimjetnija od misli i koja se izgubi čim je Ralph ugleda.

Takva komunikacija bila je puno lakša na višim razinama, ali mu je bilo dovoljno i to. Ruka kojom je Barbara Richards pokazivala na sat sad je počivala na stolu, ali je druga bila ispod stola, gdje je s jedne strane otvora za koljena bio postavljen mali bijeli gumb. Počne li se ijedno od njih čudno ponašati, ona će pritisnuli gumb i pozvati najprije njihova prijatelja koji stražari ispred zgrade, a zatim glavninu privatne službe osiguranja u Derryju.

A mene posebice pomnjivo motri, jer sam muškarac, pomisli Ralph.Dok se Lois približavala stolu, Ralphu padne na um uznemirujuća misao: s obzirom na postojeće

raspoloženje u Derryju, takva vrsta seksualne diskriminacije - nesvjesne, ali zbiljske - mogla bi ovu tamnokosu ljepoticu ozlijediti... možda i usmrtiti. Sjeti se kako mu je Leydecker rekao da je jedan od Edovih posilnih luđaka žensko. Sivi ten, rekao je, puno prištića, naočale tako debele da joj oči izgledaju kao poširana jaja. Zove se Sandra i još nekako. A kad bi se Sandra nekako približila stolu gospođe Richards kao što se sad Lois približavala, najprije je otvorila torbicu i gurnula ruku u nju, bi li žena odjevena u šumsko-zelenu auru pritisnula skriveni gumb za uzbunu?

''Barbara, vjerojatno me se ne sjećate,'' reče Lois, ''jer vas nisam često viđala otkako ste otišli na koledž, kad ste hodali s malim Sparkmaycrom - ''

''Bože moj, Lennie Sparkmayer, nisam ga se godinama sjetila,'' reče Barbara Richards i zasmijulji se nelagodno. ''Ali vas se sjećam. Lois Delancey. Pokeraška partnerica tete Simone. Vi ženske još kartate?'' '

''Zovem se Chasse, ne Delancey, a još kartamo.'' Lois kao da je bila presretna da je se Barbara sjetila i Ralph se nadao da neće zaboraviti zbog čega su ovdje. No nije bilo razloga za brigu. ''Dakle, Simone me zamolila da predam poruku Gretchen

Tillbury.'' Ona izvadi komadić papira iz torbice. ''Biste li joj je mogli predati?''''Sumnjam da ću s Gretchen danas razgovarati Čak i telefonom,'' rečeRichardsova. ''Ima pune ruke posla kao i mi. JoS i punije.''"Ne sumnjam.'' Zazvecka Loisin zapanjujuće iskren smijeh. "Vjerojatno nema razloga za žurbu.

Gretchen ima nećaku koja je dobila stipendiju za University of New Hampshire. Jeste li primijetili koliko se ljudi više trude stupiti s nekim u vezu kad im nose loše vijesti? Čudno, zar ne?''

''Da,'' reče Richardsova i posegne za presavinutim komadićem papira. ''Ali rado ću to staviti u Gretcheninu - ''

Lois je pograbi za zapešće i munja sivog svjetla - tako sjajna da je Ralph morao ponovno zažmiriti kako ga ne bi zaslijepila - poskoči uz ženinu ruku, rame i vrat.

Nakratko se zavrti oko njezine glave u obliku aureole a tad iščezne.Ne, nije iščeznula, pomisli Ralph. Nije iščeznula, samo je utonula.''Što je to bilo?'' sumnjičavo upita čistačica. ''Kakva je to buka?''

''Automobil je prasnuo,'' reče Ralph. ''To je sve.''''Ha,'' reče ona. ''Prokleti muškarci misle da sve znaju. Jesi li ti čula, Barbie?''''Da,'' reče Richardsova. Ralphu zazvuči potpuno normalno i znao je da čistačica ne može vidjeti

biserno-sivu maglicu koja joj je sad zamaglila oči. ''Mislim da ima pravo, ali molim te provjeri kod Petera. Ne može se biti nikad dovoljno siguran.''

''Ta ti je na mjestu,'' reče čistačica. Odloži bocu Windexa,125 priđe k vratima (poštedjevši Ralpha još jednog mrkog pogleda koji je govorio Star si ali se kladim da negdje dolje još skrivaš penis) pa izađe.

Čim je izašla, Lois se nagne preko stola. ''Barbara, moj prijatelj i ja moramo razgovarati s Gretchen još ovog jutra,'' reče ona. ''Licem u lice.''

''Nije ovdje. Ona je u High Ridgeu.''

''Reci nam kako da tamo stignemo.''Richardsova svrne pogled na Ralpha. Njega duboko uznemire njezine sive očne duplje bez zjenica.

Kao da gleda u antičku skulpturu koja je nekim čudom oživjela.Njezina je tamnozelena aura prilično izblijedjela.Ne, pomisli on. Privremeno ju je prekrila Loisina siva, to je sve.Lois se nakratko osvrne, isprati pogled Barbare Richards, pa se ponovno okrene prema njoj. ''Da, on

je muško, ali je u redu. Jamčim. Nijedno od nas ne namjerava naškoditi Gretchen Tillbury ili nekoj od žena u High Ridgeu, ali moramo s njom razgovarati, pa nam kaži kako da stignemo tamo.'' Ona ponovno dotakne ruku Richardsove i zabljesne još jedna siva munja.

''Nemoj je ozlijediti,'' reče Ralph.

''Neću, ali će progovoriti.'' Prigne se bliže Richardsovoj. ''Gdje je to? Hajde, Barbara.''''Krenite po Route 33 iz Derryja,'' reče ona. ''Pa starom newportskom cestom.Nakon petnaestak kilometara s lijeve je strane velika crvena seljačka kuća. Iza nje su dvije

gospodarske zgrade. Skrenite lijevo poslije te farme - ''

Vrati se čistačica. ''Peter nije čuo - '' Stane kao ukopana jer joj se Vjerojatno nije sviđao način na koji je Lois bila nagnuta nad stol njezine prijateljice, a možda ni prazan pogled u prijateljičinim očima.

''Barbara? Dobro ti - ''

''Tiho,'' reče Ralph tihim, ljubaznim glasom. ''Razgovaraju.'' Uhvati čistačicu za ruku malo iznad lakta i pritom osjeti kratak ali sna- žan otkucaj energije. Na trenutak se boje oko njega još pojačaju. Ime čistačice je Rachel Anderson. Jednom je bila udana za muškarca koji ju je nemilice i često tukao a tad jednog dana prije osam godina nestao. Sad ima psa i prijateljice u WomanCareu i to joj je dovoljno.

''Naravno,'' reče Rachel Anderson sanjivim, zamišljenim glasom. ''Razgovaraju, a Peter kaže da je sve u redu pa je najbolje da dr- žim jezik za zubima.''

''Odlična ideja,'' reče Ralph i dalje je lagano držeći za nadlakticu.Lois se brzo okrene kako bi se uvjerila da Ralph vlada situacijom pa se ponovno okrene Barbari

Richards. ''Skrenuti lijevo nakon crvene farme s dvije pomoćne zgrade. Dobro, to sam shvatila. Što zatim?''

"Naći ćete se na neasfaltiranoj cesti. Zavija uz dugi uspon - oko dva kilometra - i završava bijelom kućom. To je High Ridge. Ima prelijep pogled - "

''Kladim se,'' reče Lois. ''Barbara, drago mi je da smo se ponovno vidjele. Moj prijatelj i ja - ''

''I meni je bilo drago, Lois,'' reče Richardsova dalekim, nezainteresiranim glasom.''Sad ćemo moj prijatelj i ja otići. Sve je u redu.''''Dobro.''''Neće ti se biti potrebno sjećati ovoga,'' reče Lois.''Nimalo.''

Lois se okrene, ali se ponovno okrene prema Barbari i podigne papirić koji je izvadila iz torbice. Pao je na stol kad je Lois pograbila ženu za zapešće.

''Rachel, a da se prihvatiš posla?'' upita Ralph čistačicu. Obzirno joj pusti ruku, spreman je odmah pograbiti pokaže li znakove da je potrebno pojačanje.

''Da, najbolje da se prihvatim posla,'' reče ona, puno ljubaznije. ''Želim završiti s ovim do podneva tako da mogu otići u High Ridge i pomoći pisati natpise.''

Lois se pridruži Ralphu kad Rachel Anderson odšeta do svojih kolica s opremom za čišćenje. Lois je bila i osupnuta i malo uzdrmana. ''Bit će dobro, zar ne

Ralph?''

''Da, siguran sam u to. Jesi li ti dobro? Nećeš se onesvijestiti ili nešto takvo?''

''Dobro mi je. Sjećaš li se uputa?''

''Naravno. To je kuća koju su nekad nazivali Barrettovi voćnjaci. Carolyn i jasmo tamo odlazili svake jeseni brati jabuke i kupovati jabukovaču dok je nisu početkom osamdesetih

prodali. Tko bi pomislio da je to High Ridge.''

''Čudi se poslije, Ralph, zaista umirem od gladi.''

''U redu. Što je pisalo u poruci? Poruci o nećaci sa stipendijom za UNH?'' Ona mu dobaci lagan smiješak i pruži papirić. Bio je to njezin rujanski račun za

struju.

6

''Jeste li uspjeli ostaviti poruku?'' upita stražar kad su izašli i krenuli niz prilaz.

''Jesmo, hvala,'' reče Lois i ponovno uključi osmijeh od milijun vata. No nije zastala i čvrsto je stiskala Ralphovu ruku. Znao je kako se osjeća; nije imao pojma koliko će potrajati sugestivnost kojom su ovladali onim dvjema ženama.

''Dobro,'' reče čuvar i pođe za njima do kraja prilaza. ''Danas će biti dug, dug dan. Bit će mi drago kad prođe. Znate li koliko će ljudi iz osiguranja ovdje dežurati od podneva do ponoći? Dvanaest. A to samo ovdje. U Civic Centeru će ih biti više od četrdeset - osim mjesne policijo.''

A to ne vrijedi pišljiva boba, pomisli Ralph.

''A zbog čega? Da jedna emancipirana plavuša može odverglati svoje.'' On pogleda Lois kao da je očekivao da će ga optužiti kako je muška seksistička svinja, ali Lois samo obnovi svoj osmijeh.

"Nadam se da nećete imati problema, redarstvenice,'' reče Ralph pa povede Lois preko ulice do Oldsmobilea. Pokrene ga i na jedvite se jade okrene na kolnom prilazu WomanCarea, očekujući da Barbara Richards, Rachel Anderson ili možda i obje izjure kroz ulazna vrata, izbezumljenog pogleda i uperenih prstiju. On naposljetku okrene Oldsa u ispravnom smjeru i ispusti dugi uzdah. Lois ga pogleda i sućutno kimne glavom.

''A ja sam mislio da sam ja trgovački putnik,'' reče Ralph, ''da znaš, nikad nisam vidio da netko tako vješto prodaje kao maločas ti.'' Lois se čedno nasmiješi i sklopi ruke u krilu.

Približavali su se bolničkom parkiralištu kad iz svoje naplatne kućice izjuri Trigger, mašući rukama. Ralphova je prva pomisao bila da ipak neće uspjeti neopazice umaknuti - stražar s blokom je nešto posumnjao pa nazvao ili dojavio Triggeru da ih zaustavi. Tad ugleda kako Trigger izgleda - zadihan ali sretan - i ono što drži u desnoj ruci. Jako staru i jako iskrzanu crnu lisnicu. Svaki put kad bi zamahao rukama ona se otvarala i zatvarala poput bezubih usta.

''Ne brini,'' reče Ralph i uspori Olds. ''Ne znam što želi, ali sam prilično siguran da nije nešto nepovoljno. Barem ne još.''

''Nije me briga što on želi. Ja želim otići odavde i nešto pojesti. Ralph, ako ti sad počne pokazivati svoje fotografije s ribolova, ja ću osobno pritisnuti pedalu za gas.''

''Amen,'' reče Ralph, znajući da se Triggern Vachonu nisu motale po glavi fotografije iz ribolova. Nije mu još sve bilo jasno, ali je u jedno bio siguran: ništa se ne događa slučajno. Više ne. Ovo je Svrhovitost na kvadrat. On se zaustavi pokraj

Triggera i pritisne gumb za spuštanje prozora. Prozor se spusti mrzovoljno zacviljevši.

''Hej, Ralph!'' vikne Trigger. ''Mišlio šam da ćeš mi pobjeći!''

''Što je, Trig? Žurimo - ''''Da, da, al neću dugo. Imam ga u lišnici, Ralph. Ovdje držim šve švoje papire i nikad ne izgubim ni

papirića.''

On raširi mlitave čeljusti stare lisnice. Pokaže se nekoliko zgužvanih računa, celuloidna harmonika fotografija (i Ralph zaista na jednoj od njih ugleda Triggera kako u ruci drži velikog grgeča), te nešto što je izgledalo kao najmanje četrdeset posjetnica, uglavnom naboranih i omekšalih od starosti. Trigger počne listati te posjetnice vještinom prekaljenog bankovnog službenika koji broji novac.

''Ja nikad ne bacam takve stvari, a jok,'' reče Trigger. ''Odlične su za nešto žapišati, bolje od bilježnica, a i badava. Šamo malo ... šamo malo, prekletinjo, gdje ši?''

Lois pogleda Ralpha i nestrpljivo i zabrinuto pa prstom pokaže na cestu. Ralph se ne obazre ni na pogled ni na pokret. Počeo je osjećati čudno peckanje u prsima. U mislima ugleda kako pruža ruku i kažiprstom crta nešto na kondenziranoj magli koja se stvorila na prednjem staklu Triggerova kombija kao posljedica ljetne oluje prije petnaest mjeseci - hladne kiše u vrućem danu.

''Ralph, šjećaš še rupca koji je Deepneau tog dana nošio? Bjeli, Š nekakvim crvenim žnakovima?''''Da, sjećam se,'' reče Ralph. Pizdolizac, Ed je rekao grdosiji. Pojebao majku i polizao joj pičku. I da,

sjećao se rupca - naravno da se sjećao. Ali ti crveni znakovi nisu bili samo znamenje ili mrlja ili besmislen uzorak: bio je to ideogram ili ideogrami. Osjećaj praznine u želucu bio je znak Ralphu da je Trigger prestao prekapati po svojim starim posjetnicama. Znao je o čemu je riječ. Znao je.

"Ješi bio u ratu, Ralph?'' upita Trigger. ''Švjetskom? Drugom?''''Na neki način,'' reče Ralph. ''Uglavnom sam se borio u Texasu. Poslali su me početkom četrdeset

pete, ali sam cijelo vrijeme bio u pozadinskoj službi.''Trigger kimne glavom. ''To žnači da ši bio u Evropi,'' reče on. ''Na Pacifiku nije bilo požadine, sve do

kraja.''"Engleska,'' reče Ralph, ''pa Njemačka.''Trigger je još kimao glavom, zadovoljno. ''Da ši bio na Pacifiku, znao bi da ta šlova na rupcu nisu

kineska.''''Japanska su, zar ne? Zar ne, Trig?''Trigger kimne glavom. U jednoj je ruci držao posjetnicu koja je prošla kroz mnoge ruke. Na praznoj

strani, Ralph ugleda približno sličan simbol kakvog je vidio na Ralphovu rupcu, dvostruki znak koji je on vlastoručno nacrtao na zamagljenom prednjem staklu.

''O Čemu vi to govorite?'' upita Lois, više ne nestrpljivo nego uplašeno.''Trebao sam znati,'' začuje Ralph samog sebe kako govori blijedim užasnutim glasom. ''Ipak sam

trebao znati.''''Znati što?'' Ona ga pograbi za rame i prodrma ga. ''Znati što?''Nije odgovorio. Kao da sanja, ispruži ruku i uzme posjetnicu. Trigger Vachon više se nije smiješio i

njegove su tamne oči ozbiljno proučavale Ralphovo lice. ''Precrto sam žnak prije neg se otopio ša štakla reče Trigger, ''jer šam žnao da šam ga već vidio a kad šam došo doma te večeri, sjetio šam še i gdje. Moj štariji brat, Marcel, borio se žadnje godine na Pacifiku. Jedna od štvari koju je donio ša šobom bio je rubac s ištim takvim žnakovima, š ištim crvenim šlovima. Pito šam ga, da budem šiguran, i on mi je napišao na toj pošjetnici.'' THgger pokaže na posjetnicu koju je Ralph držao medu prstima. ''Namjeravo šam ti reći čim te vidim, šamo šam žaboravio do današ. Bilo mi je drago kad šam še konačno šjetio, al šad kad te gledam čini mi še da bi bilo bolje da šam oštao žaboravan."

''Ne, u redu je.''Lois uzme posjetnicu od njega. ''Što je to? Što znači?''''Reći ću ti poslije.'' Ralph posegne za mjenjačem brzina. Srce mu je bilo poput kamena u grudima.

Lois je gledala znakove na praznoj strani posjetnice, pa je Ralph vidio natpis s druge strane. R. H. FOSTER, WELLS & DRY-WALLS, pisalo je.

Ispod toga, Triggerov je stariji brat velikim slovima napisao jednu riječ.KAMIKAZE.

TREĆI DIO: GRIMIZNI KRALJ

Mi smo odvajkada, svaki drži sklopljenu britvu.

- Robert Lowell "Hod u tuzi"

Dvadeseto poglavlje

1

Progovorili su samo jednom dok se Oldsmobile kotrljao po bolničkom kolnom prilazu i taj je razgovor bio kratak.

''Ralph?''On je pogleda, ali brzo vrati pogled na cestu. Ponovno se začulo ono čegrtanje ispod poklopca

motora, ali ga Lois još nije spomenula. Nadao se da neće to ni sad učiniti.''Mislim da znam gdje je Ed. Bila sam prilično sigurna, čak i na krovu, da sam prepoznala sklepanu

staru zgradu koju su nam pokazali.''''Koja to? I gdje?''''Aerodromska garaža. Kako se ono zove? Hangar.''''Bože moj !'' reče Ralph. ''Coastal Air, na Bar Harbor Roadu?''Lois kimne glavom. ''Imaju čarter letove, turističke letove iznad mora, i slično. Jedne smo se subote

odvezli onamo, gospodin Chasse je ušao i upitao muškarca koji je ondje radio koliko bi nam računao da nas poveze na razgledavanje otoka. Rekao je četrdeset dolara, što je bilo puno više nego što smo si mogli priuštiti potrošiti na takvo što. Sigurna sam da bi ljeti on ostao pri toj cijeni, ali je bio travanj i gospodin Chasse je uspio cjenkanjem spustiti na dvadeset. Ja sam smatrala da je to još previše za potrošiti na vožnju koja traje manje od jednog sata, ali mi je drago da smo pošli. Bilo me strah, ali je bilo predivno.'' ''Poput aura,'' reče Ralph.

''Da, poput. . .'' glas joj zadrhti. Ralph je pogleda i ugleda suze kako se kotrljaju niz njezine bucmaste obraze. " . . . poput aura.''

''Ne plači, Lois.''Ona nađe papirnatu maramicu u torbici i obriše oči. ''Ne mogu se suzdržati. Ona japanska riječ na

posjetnici znači kamikaze, zar ne Ralph? Božanski vjetar.'' Ona zašuti, drhtavih usana. ''Pilot-samoubojica.''

Ralph kimne glavom. Čvrsto je stezao volan. ''Da,'' reče on. ''To znači to. Pilotsamoubojica.''

2

Route 33 - poznata u gradu kao Newport Avenue - prolazila je četiri ulice dalje od Harris Avenue, ali Ralph nije imao nikakvih namjera prekidati njihov dugi post u zapadnom dijelu grada. Razlog je bio i jednostavan i nužan: on i Lois nisu se mogli izložiti opasnosti da ih vidi netko od njihovih starih

prijatelja, petnaestak ili dvadesetak godina mlađe nego u ponedjeljak. Je li netko od tih starih prijatelja prijavio policiji njihov nestanak? Ralph je znao daje to moguće, ali je osjećao da se može s pravom nadati da su dosad izbjegli pozornost i zabrinutost, barem u krugu njegovih prijatelja; Fayeu i ostalima koji su provodili vrijeme na izletištu pokraj Extensiona sigurno su se tresle gaće zbog preminuća ne samo jednog kostoboljačkog kolege nego dvojice, da bi trošili puno vremena na razmišljanje o tome kamo je Ralph Roberts odvukao svoje mršavo dupe.

I Bill i Jimmy su dosad sigurno odležali noć na odru, oplakani i pokopani, pomisli on.

''Ralph, ako imamo vremena za doručak, nađi neko mjesto čim prije - tako sam gladna da bih mogla pojesti neodrana konja!''

Bili su već skoro dva kilometra udaljeni od bolnice - dovoljno daleko da bi se Ralph osjetio razmjerno sigurnim - i on ugleda restoran Derry Diner ispred njih. Kad je dao žmigavac i skrenuo na parkiralište, shvatio je da nije bio ovdje otkad je Carolyn oboljela .. .

najmanje godinu dana, možda više."Stigli smo,'' reče Lois. ''A nećemo samo jesti, nego ćemo pojesti žive što možemo. Možda danas

više nećemo imati prilike.''Ona se nasmiješi poput školarke. ''Upravo si otkrio jedan od mojih velikih talenata,Ralph.'' Ona se malo promeškolji na svom sjedištu. ''A moram i potrošiti novčić.''Ralph kimne glavom. Od utorka ništa nisu pojeli, a nisu bili ni na zahodu. Lois neka potroši novčić;

on će svratiti u muški zahod i potrošiti nekoliko dolara.''Dođi,'' reče on, ugasi motor i utiša neugodni klopot ispod poklopca automobila. ''Najprije zahod, pa

žderotres.''Dok su išli prema vratima ona mu reče (govoreći glasom koji se Ralphu učini malčice odveć

ležernim) kako misli da ni Mina ni Simone nisu prijavili njezin nestanak, barem ne još. Kad je Ralph okrenuo glavu da je upita zašto, zapanji se i razdraga kad ugleda kako ju je oblilo ružičasto-crveno rumenilo.

''Obje znaju da sam godinama zacopana u tebe.''

''Zezaš se?''''Naravno da se ne zezam,'' reče ona, pomalo uvrijeđeno. ''I Carolyn je znala. Nekim bi to ženama

smetalo, ali je ona shvaćala kako je to bezopasno. Kako sam ja bezopasna. Bila je tako mila, Ralph.''''Da. Bila je.''''Dakle, vjerojatno će pretpostaviti da smo ... znaš već ...''''Otišli na kraći francuski godišnji odmor?''Lois se nasmije. ''Otprilike.''''Lois, bi li htjela otići na kraći francuski godišnji odmor?''Ona se podigne na prste i gricne mu ušku. ''Ako se iz ovog izvučemo živi, ponovno me to upitaj.''On je poljubi u kut usta pa otvori vrata. ''''Računaj s tim, gospo.''Krenu u zahode i kad joj se Ralph ponovno pridruži, Lois je izgledala i zamišljeno i potreseno. ''Ne

mogu vjerovati da sam to ja,'' reče tiho. ''Moću reći, sigurno sam provela dvije minute gledajući se u zrcalu i još ne mogu povjerovati. Mreža bora od smijeha oko mojih očiju je nestala, Ralph... a moja kosa ...'' Njezine tamne španjolske oči podignu se prema njemu, ispunjene sjajem i čuđenjem. ''A ti! Bože moj, sumnjam da si tako dobro izgledao kad si imao četrdeset godina.''

''Nisam, ali si me trebala vidjeti kad mi je bilo trideset. Bio sam zvijer.'''Ona se zacereka. ''Hajde, budalo, sjednimo i lišimo života koju kaloriju.''

3

''Lois?''Ona podigne pogled s jelovnika koji je izvukla iz male zbirke jelovnika poslaganih između posudica

za soi i papar. ''Dok sam bio u zahodu, pokušao sam vratiti aure. Nisam mogao.''''Zašto bi to želio, Ralph?''On slegne ramenima, ne želeći joj govoriti o paranoji koja ga je obuzela dok je stajao ispred

umivaonika u malom zahodu, prao ruke i gledao svoje čudno mlado lice u kapljicama poprskanom zrcalu. Odjedanput je pomislio da možda nije sam u zahodu. Ili još gore, da Lois možda nije sama u ženskom zahodu. Možda joj se Atropa šulja iza leđa, potpuno nevidljiv, ispruženog skalpela, a na njegovim sićušnim ušima svjetlucaju dijamantne naušnice...

A tad, umjesto Loisinih naušnica ili slamnatog šešira Billa McGoverna u mislima prizove sliku konopca za preskakivanje kojim se Atropa služio kad ga je Ralph spazio

(jini-jeni-jani, guska i gusan su nakresani)na praznom gradilištu između pekare i solarija, konopac koji je nekoć bio omiljeno vlasništvo

djevojčice koja se spotaknula dok se igrala lovice po stanu, ispala kroz prozor na drugom katu i slomila vrat (kako užasna nesreća, imala je cijeli život pred sobom, ako ima Boga zašto dopušta da se takve stvari događaju, i tako dalje i tako dalje, da se ne spominje bla-bla-bla).

Naredio si je da prestane, da je stanje dovoljno loše i bez prepuštanja užasnim zamišljajima kako Atropa presijeca Loisinu balonsku uzicu, ali nije puno pomoglo ... uglavnom zato što je znao da bi Atropa mogao biti s njima u restoranu i da bi im Atropa mogao učiniti sve što bi htio. Baš sve.

Lois ispruži ruku preko stola i dotakne mu zapešće. ''Ne brini. Boje će se vratiti. Uvijek se vrate.''

''Vjerojatno je tako.'' Uzme drugi jelovnik, otvori ga i preleti pogledom niz mogućnosti izbora za zajutrak. Isprva mu se učini da želi jednu porciju od svega.

''Prvi put kad si vidio Eda da se ponaša kao luđak, izlazio je iz derryjevskog aerodroma,'' reče Lois. ''A sad znamo i zašto. Učio je pilotirati, zar ne?''

''Tako je. Dok me Trigg vozio natrag do Harris Avenue, čak je spomenuo da je potrebna propusnica za službeni ulaz. Upitao me znam li kako je Ed došao do propusnice a ja sam rekao da ne znam. A Rod znam. Moraju ih dati svim polaznicima pilotskog tečaja.''

''Misliš li da je Helen znala za taj njegov hobi?'' upita Lois. ''Vjerojatno nije, zar ne?'' ''Siguran sam da nije. Kladim se da je skrenuo prema Coastal Airu nakon što se zaletio u tipa iz West Side Gardenersa. Ta epizodica možda''ga je uvjerila kako gubi kontrolu nad sobom i da bi bilo bolje da instrukcije pomakne malo dalje od kuće.''

''Ili ga je možda Atropa nagovorio na to,'' blijedo će Lois. ''Atropa ili netko još viši.''

Ralphu se ta zamisao nije svidjela, ali je ipak zvučala pravilno. Entiteti, pomisli on i zadrhti. Grimizni kralj.

''Nabacuje se s njim poput lutke na koncu, ha?" upita Lois.

''Misliš na Atropu?''''Ne. Atropa je mali pokvarenjaković, ali mislim da nije puno drukčiji od gospodina K-a i gospodina

L-a, niže pomoćno osoblje, možda tek stepenicu iznad nekvalificirane radne snage u svjetskom ustroju.''

''Pazikuće.''

''Da, moglo bi se reći,'' složi se Lois. ''Pazikuće i potrčkala. Atropa je vjerojatno onaj koji je bio zadužen za Edov odgoj i kladila bih se u posljednji novčić da je to posao koji obožava, ali bih se kladila u kuću da prima naređenje s višeg mjesta. Je li to više-manje na tvojoj valnoj duljini?''

''Da. Vjerojatno nikad nećemo točno znati koliko je bio lud prije svega ovog ili kad je Atropa presjekao njegovu balonsku uzicu, ali me najviše zanima nešto prilično praktično. Želio bih znati kako je skupio za kauciju Charlieja Pickeringa i čime je platio taj svoj prokleti pilotski tečaj.''

Prije no što je Lois mogla odgovoriti, približi im se konobarica i izvuče iz džepa na pregači blokić za narudžbe i kemijsku olovku. ''Izvol''te?''

''Meni molim omlet od sira i gljiva,'' reče Ralph.''Aha.'' Ona premjesti grudicu koju je preživala s jedne strane usta na drugu. ''Od dva ii tri jaja,

dušo?''

''Od četiri, ako može.''Ona malo podigne obrve i nešto zapiše na papir. ''Može ako vi možete. Neki prilog?''

''Da, molim. Čašu soka od naranče, veliku, porciju slanine, porciju kobasica i porciju pomfrita. Ili još bolje, dvostruku porciju pomfrita.'' On zastane, zamisli se, pa se nasmiješi. ''Oh, imate li voćne pite?''

''Mislim da bi se moglo naći jedan komad pite od sira i jedan od jabuka.'' Ona ga pogleda. ''Glađahni ste, a, dušo?''

''Kao da nisam jeo tjedan dana,'' reče Ralph. ''Dajte mi sirnu pitu. I kavu za početak. Litre crne kave. Jeste li uspjeli sve zapisati?''

''Nego što. Samo me zanima kako ćete izgledati na odlasku.'' Ona pogleda Lois. ''A vi, gospođo?''

Lois se milo nasmiješi. ''Ja ću što i on. Dušo.''

4

Ralph pogleda pokraj odlazeće konobarice u sat na zidu. Bilo je tek sedam i deset i to je bilo dobro. Za manje od pola sata stići će do Barretovih voćnjaka i uspiju li usmjeriti svoje mentalne lasere na Gretchen Tillbury, možda će se predavanje Susan Day otkazati - odnosno pobaciti - već u devet sati ujutro. Umjesto olakšanja osjeti nepopustljivu zabrinutost koja ga je izjedala. Kao da vas svrbi na mjestu koje ne možete dosegnuti.

''Dakle,'' reče on. ''Da vidimo koliko znamo. Mislim da možemo sa sigurnošću pretpostaviti da se Ed dugo bavio problemom pobačaja, da je vjerojatno godinama bio pristaša prava na život. Tad počinje patiti od nesanice... priviđaju mu se glasovi...''

''... i mali ćelavci...''

''Posebice jedan,'' složi se Ralph. ''Atropa postaje njegov guru, puni mu glavu Grimiznim kraljem, Centurionima, svim i svačim. Kad ml je Ed govorio o kralju Herodu - ''

'' - zapravo je mislio na Susan Day,'' dovrši Lois. ''Atropa ga je ... kako to kažu na televiziji?... psihički pripremao. Pretvarao ga u navođeni projektil. Što misliš, gdje je Ed dobio rubac?''

''Od Atrope,'' reče Ralph. ''Kladim se da Atropa ima puno takvih predmeta.''

"Što misliš da ima u avionu kojim će upravljati večeras?'' upita Lois drhtavim glasom. ''Eksplozive ili otrovni plin?''

''Eksplozive ako zaista namjerava sve pobiti, jer bi mu jači vjetar mogao poremetiti planove odluči li se za plin.'' Ralph otpije gutljaj vode i sa zanimanjem primijeti da mu ruka nije potpuno mirna. ''S druge strane, ne znamo kakav napitak spravlja u svom laboratoriju, je li tako?''

''Tako je,'' reče Lois tiho.

Ralph odloži svoju čašu s vodom. ''Ne zanima me posebno što namjerava upotrijebiti.''

''A što te onda zanima?''Konobarica se vrati noseći još kave i njezin miris rasvijetli Ralphove živce poput neona. On i Lois

pograbe svoje šalice i počnu pijuckati čim im je konobarica okrenula leđa. Kava je bila jaka i vruća i Ralpha su pekla usta, ali je bila božanstvena. Kad je odložio šalicu na tanjurić, bila je napola prazna a u njegovoj utrobi bilo je toplo mjesto, kao da je progutao živu žeravicu. Lois ga je gledala ozbiljno iznad ruba svoje šalice.

''Ono što me zanima,'' reče joj Ralph, ''smo mi. Rekla si daje Atropa pretvorio Eda u navođeni projektil. To je točno; upravo to su bili i kamikaze piloti iz Drugog svjetskog rata. Hitler je imao svoje V-2 rakete; Hirohito je imao svoj Božanski vjetar. Najgore je da su Klota i Laheza učinili isto to s nama. Podarili su nam posebne moći i programirali da odbrzamo u High Ridge u mom Oldsmobileu i zaustavimo Susan Day. Želio bih znati zašto.''

''Ali znamo zašto,'' usprotivi se ona. ''Ako ne uskočimo, Ed Deepneau će večeras izvršiti samoubojstvo dok ta žena bude držala govor i sa sobom povući još dvije tisuće ljudi.''

''Aha,'' reče Ralph, ''a mi ćemo učiniti sve da ga u tome onemogućimo, Lois, to neka tene brine.'' On popije kavu i ponovno odloži šalicu. Želudac mu je živnuo i zavijao za hranom. ''Ne

bih mogao stajati postrani i dopustiti da Ed ubije sve te ljude kao što ne bih mogao stajati na mjestu i ne sagnuti se kad bi mi netko bacio lopticu za bejzbol u glavu. Samo me smeta da nikad nismo dobili priliku pročitati sitna slova u dnu ugovora i to me plaši.'' Oklijevao je pa dometne: ''A i ljuti me.''

''O čemu to govoriš?''''O tome da se s nama poigravaju kao s parom šahovskih figurica. Znamo zašto ćemo pokušati

spriječiti Susan Day da održi govor; jer nam je nepodnošljiva pomisao da neki umobolnik pobije dvije tisuće nedužnih ljudi. Ali ne znamo zašto žele da to učinimo. To je ono što me plaši.''

''Imamo priliku spasiti dvije tisuće života,'' reče ona. ''Želiš li mi reći da je to dovoljno za nas, ali ne i za njih?''

''To ti govorim. Ne mislim da se brojke posebice doimaju tih tipova; oni nas plijeve ne na desetke ili stotine tisuća, nego na milijune. A i naviknuli su gledati kako Slučajnost ili

Svrhovitost u okviru svojih radnih zadaća umlate jednim udarcem puno nas kao muhe.''''Katastrofe kao što je požar u Cocoanut Groveu,'' reče Lois. ''Ili poplava ovdje, u Derryju, prije osam

godina.''

''Da, no čak je i to sitnica u usporedbi s onime što se može dogoditi i što se događa svake godine u svijetu. Poplava iz 1985. ovdje u Derryju usmrtila je dvije stotine dvadeset osoba, otprilike, ali je proljetos u Pakistanu bila poplava koja je usmrtila trideset pet tisuća, a posljednji snažan potres u Turskoj usmrtio je više od četiri tisuće. A ona nezgoda s atomskim reaktorom u Rusiji? Negdje sam pročitao da se broj žrtava može slobodno procijeniti na sedamdeset tisuća mrtvih. To je puno slamnatih šešira i konopaca za preskakivanje i parova... naočala, Lois.'' Užasnuo se koliko je bio blizu da kaže parova naušnica.

''Nemoj,'' reče ona i zadrhti.

''Ne sviđa mi se o tome razmišljati kao ni tebi,'' reče on, ''ali moramo, barem zato što su ona dvojica tako vraški pazila da to ne činimo. Shvaćaš li što želim reći? Sigurno shvaćaš. Velike su tragedije uvi- Jck bile dio Slučajnosti; zašto je ova toliko drukčija?''

''Ne znam,'' reče Lois, ''ali je njima bila dovoljno važna da bi nas unovačili, a čini mi se da je to bio prilično velik korak.''

Ralph kimne glavom. Osjeti udar kofeina, glava mu poskoči a prsti malčice zadrhte. ''Siguran sam da je bio. Prisjeti se bolničkog krova. Jesi li ikad u životu čula dvojicu tipova koji su toliko tumačili a da ništa nisu rastumačili?''

''Ne znam što želiš reći,'' reče Lois, ali joj je lice govorilo nešto drugo; da ne želi shvatiti što on želi reći.

"Ono što želim reći u vezi je sa središnjom idejom: možda ne mogu lagati. Pretpostavimo da ne mogu. Ako raspolažeš stanovitom informacijom koju ne želiš odati ali ne možeš lagali, što bi učinila?''

"Otplesala podalje od opasne zone,'' reče Lois. ''Ili zona.''

''Pun pogodak. A zar to oni nisu činili?''''Rekla bih da su plesali, ali mi se čini da si ti uglavnom vodio, Ralph. Zapravo, zadivio si me svojim

pitanjima. Mislim da sam veći dio vremena na tom krovu provela pokušavajući se uvjeriti da se to sve zaista događa.''

''Naravno, postavljao sam pitanja, puno pitanja, ali...'' On zašuti, ne znajući kako da izrazi pojam, pojam koji mu se istodobno činio složenim i jednostavnim da bi ga i dijete shvatilo. On se ponovno pomuči popeti se na višu razinu, potraži u umu onaj treptaj, znajući da bi joj uspio pokazati kristalno jasnu sliku kad bi joj se mogao uvući u misli. No ništa se ne dogodi i on nezadovoljno zabubnja prstima po stolnjaku.

''Bio sam zapanjen koliko i ti,'' reče on naposljetku. ''Ako se moje čuđenje ispoljavalo u obliku pitanja, bilo je to zato što se muškarce - barem one iz moje generacije - učilo da je jako nepristojno ispuštati uzdahe oooh i aaah. To je za žene kad izabiru zavjese.''

''Seksistički.'' Nasmiješila se kad je to rekla, ali taj osmijeh Ralph nije mogao uzvratiti. Prisjeti se Barbie Richards. Daje Ralph krenuo prema njoj, sigurno bi pritisnula gumb za uzbunu ispod svog stola, ali je Lois dopustila da se približi jer se previše nagutala tog sranja o posestrinstvu među ženama.

''Da,'' reče on tiho, ''seksist sam, staromodan sam i ponekad me to uvali u nevolje.''

''Ralph, nisam željela - ''

''Znam što si željela reći, i to je u redu. A ja tebi pokušavam objasniti da sam se ja čudio ... pao na tur... koliko i ti. Postavljao sam pitanja, pa što? Jesu li bila pametna? Korisna?''

''Čini se da nisu, ha?''

''Možda u početku i nisu bila tako loša. Koliko se sjećam, kad smo se naposljetku probili do krova prvo sam upitao tko su i što hoće. Okrznuli su ta pitanja s puno ispraznog filozofiranja, ali mi se čini da su se ipak preznojavali na zatiljku. Zatim smo doznali pozadinu o Svrhovitosti i Slučajnosti - divno i krasno, ali ništa zbog čega bismo se morali odvesti u High Ridge i nagovoriti Gretchen Tillbury da otkaže predavanje Susan Day. Bilo bi bolje - a utrošili bismo manje vremena - da smo od njih doznali kako onamo stići nego da smo to izvlačili iz Simonine nećakinje.''

Lois se trgne, ''Tako je, pa da!''

"Aha. A za našeg razgovora, vrijeme je prolazilo brzinom kojom prolazi kad se popneš za nekoliko razina. A možeš biti sigurna da su i oni promatrali kako leti. Podesili su cijeli prizor tako da, kad nam kažu sve što nam je potrebno znati, više ne ostane vremena da im se postavljaju pitanja na koja ne žele odgovoriti. Mislim da su željeli da mi pomislimo kako je riječ o usluzi društvu, da je riječ isključivo o tome da se spasi sve te živote, ali nisu mogli s tim na vidjelo i to otvoreno reći jer - ''

"Jer bi to bila laž, a možda oni ipak ne mogu lagati.''''Tako je. Možda ne mogu lagati.''''Pa što žele, Ralph?''On odmahne glavom. ''Nemam pojma, Lois. Ni najmanjeg.''Ona popije svoju kavu, pomnjivo odloži šalicu na tanjurić, zagleda se na trenutak u jagodice prstiju

pa ga pogleda. Ponovno ga osupne njezina ljepota - skoro ga sruši sa stolca."Bili su dobri,'' reče ona. ''Oni su dobri. Intenzivno sam to osjetila. Ti nisi?''''Da,'' reče on, skoro nevoljko. Naravno da je osjetio. Oni su bili sve što Atropa nije bio.''I pokušat ćeš zaustaviti Eda bez obzira na sve - rekao si da ne bi mogao ne pokušatikao što ne bi mogao ne sagnuti se kad bi te netko gađao bejzbolskom lopticom u glavu. Je li tako?''"Da'','' reče on, još nevoljkije.''Pa onda ne razmišljaj o ostalome,'' reče ona mirno i pogleda svojim tamnim očima u njegove plave.

''To ti samo zauzima prostor u glavi, Ralph. Zakrčuje ga.''Shvati da je istina to što govori, ali je ipak sumnjao može li tek tako otvoriti ruku i pustiti je da

odleti. Možda se mora doživjeti sedamdeseta da bi se shvatilo kako je teško umaknuti svom odgoju. On je bio muškarac čija je izobrazba o tome kako biti muškarac počela prije uspona Adolfa Hitlera i on je još bio zarobljenik generacije koja je na radiju slušala H. V. Kaltenborna i sestre Andrews - generacije muškaraca koja je vjerovala u koktele na mjesečini i koja je pješačila kilometar i pol da kupi kutiju Camel cigareta. Takav je odgoj gotovo nijekao lijepa moralna pitanja kao što su tko radi za dobre a tko za zle; važno je bilo ne dopustiti da ti siledžije bace pijesak u oči. Ili da te netko vuče za nos.

Zar? upita Carolyn, hladno vesela. Zapanjujuće. Ali mi dopusti da ti prva priopćim jednu malu tajnu, Ralph: to su gluposti. Bile su to gluposti i kad je Glenn Miller nestao iza obzora i sad su gluposti. To da muškarac mora učiniti što mora učiniti, pa ...možda u tome ima malo istine, čak i u ovo doba. U svakom slučaju, dug je povratak do raja, zar ne, mili?

Da. Jako je dug povratak u raj.

''Zašto se smiješiš, Ralph?''

Bio je pošteđen potrebe da odgovori jer dođe konobarica noseći golem pladanj hrane. Primijeti da je na volanu njezine pregače priboden bedž. Na njemu je pisalo ŽIVOT NIJE IZBOR.

''Idete li večeras na skup u Civic Center?'' upita je Ralph.

''Bit ću ondje,'' reče ona i položi pladanj na slobodan stol pokraj njihovog kako bi oslobodila ruke. ''Vani. Nosit ću transparent. Hodati ukrug.''

''Vi ste članica ''Prijatelja života''?'' upita Lois kad je konobarica počela dijeliti omlete i priloge.

''Jesam li živa?'' upita konobarica.

''Da, u to nema sumnje,'' uljudno reče Lois.

''Pa, to znači da sam pristaša ''Prijatelja života'', zar ne? Ubiti nešto što bijednog dana moglo napisati odličnu pjesmu ili pronaći lijek protiv AIDS-a ili raka, po mojem je pogrešno i točka. I tako ću mahati svojim natpisom i pobrinuti se da feministice u odjeći Norme Kamali i liberali u Volvoima vide da na

njemu piše UBOJSTVO. Oni mrze tu riječ. Ne upotrebljavaju je na domjencima i gala večerama. Trebate kečapa?''

''Ne,'' reče Ralph. Nije mogao skinuti pogleda s nje. Blijedozeleni sjaj počeo se širiti oko nje - kao da je izlazio iz njezinih pora. Aure su se vračale i dostizale puni sjaj.

''Je 1'' mi narasla druga glava ii nešto takvog dok nisam gledala?'' upita konobarica. Žvakne kaugumu i premjesti je na drugu stranu usta.

''Zabuljio sam se, zar ne?'' upita Ralph. Osjeti kako su mu se obrazi zažarili. ''Oprostite.''Konobarica slegne svojim debeljuškastim ramenima i pokrene gopiji dio svoje aure u lijeno,

očaravajuće kretanje. ''Pokušavam se previše ne zanositi time, znate. Uglavnom radim svoj posao i držim jezik za zubima. Ali i ne odustajem lako. Znate li koliko marširam ispred te klaonice od cigle, u dane tako vruće da mi se prži tur, a noćima tako hladnim da mi se smrzava?''

Ralph i Lois odmahnu glavama.''Od 1984. Devet dugih godina. Znate li što me najviše raspiga kod tih izboraša?'' ''Što?'' tiho upita

Lois.''To su isti ljudi koji žele zakonom zabraniti oružje kako se ljudi ne bi ubijali njime, isti oni koji kažu

da su električni stolac i plinska komora neustavni jer je po njima to okrutna i izopačena kazna. To govore, a tad podržavaju zakone koji dopuštaju liječnicima - liječnicima! - da gumu vakuumske sonde u utrobe žena i izvuku njihove nerođene sinove i kćeri u komadićima. To me najviše piga.''

Konobarica to sve izreče - uvježbano, kao da je već puno puta održala taj govor - ne podižući glas i ne pokazujući vanjske znakove bijesa. .Ralph ju je slušao s pola uha; pozornost je uglavnom obratio blijedozelenoj auri koja ju je okruživala. Samo što nije bila čitava blijedozelena. Žućkasto-crna mrlja okretala se polako iznad donjeg dijela njezine desne slabine poput prljavog kotača od kola.

Njezina jetra, pomisli Ralph. Nešto joj nije u redu s jetrom.''Pa ne biste valjda zaista željeli da se nešto dogodi Susan Day?'' upita Lois, gledajući u konobaricu

zabrinutim pogledom. ''Izgledate simpatično i sigurna sam da to ne biste željeli.'' Konobarica pusti uzdah kroz nos u obliku dva mlaza fine zelene maglice. ''Nisam ja simpatična kako izgledam, dušo, Kad bi joj Bog nešto učinio, prva bih podigla ruke u zrak i rekla: 'Budi volja tvoja'', vjerujte mi. Ali ako mislile na nekog luđaka, to je drugo. Takve nas stvari povlače sve za sobom, na razinu ljudi koje pokušavamo zaustaviti. No luđaci tako ne razmišljaju. Oni su džokeri u špilu.''

''Da,'' reče Ralph. ''Upravo to, džokeri u špilu.''''Vjerojatno ne želim da se toj ženi dogodi nešto strašno,'' reče konobarica, ''ali bi se moglo. A

smatram da, dogodi li joj se zaista nešto, neće moći okriviti nikog osim sebe. Ona drži vuka za uši... a žene koje drže vuka za uši ne bi smjele glumiti iznenađenje ako ih ugrize.''

5

Ralph nije bio siguran da mu je nakon toga još bilo stalo do jela, ali se pokazalo da mu je želja za hranom sasma lijepo preživjela konobaričine nazore o pobačaju i Susan Day. Pomogle su aure; hrana mu nikad dosad nije bila tako ukusna, čak ni kad je bio tinejdžer, kad je jeo pet ili šest puta na dan, ako je imao što.

Lois ga je pratila u zalogaj, barem stanovito vrijeme. Naposljetku je odgurnula ustranu ostatke svojih prženih krumpirića i posljednje dvije kriške slanine. Ralph je srčano nastavio trčati posljednji krug sam. Omota posljednji komadić prepečenca oko posljednjeg komadićka kobasice, gume to u usta, proguta i zavali se u svom stolcu pritom uzdahnuvši do neba.

''Ralph, aura ti je potamnjela za dvije nijanse. Ne znam znači li to da si se naposljetku dovoljno najeo ili da ćeš umrijeti od probavnih tegoba.''

''Moglo bi biti oboje,'' reče on. ''I ti ih ponovno vidiš, ha?'' Ona kimne glavom.''Znaš što?'' upita on. ''Od svega na svijetu sad bih najradije odrijemao.'' I zaista. Sad kad se ugrijao i

zasitio, posljednja četiri mjeseca besanih noći kao da su pali na njega poput vreće pune utega. Vjeđe su mu bile kao da ih je zamočio u cement.

''Mislim da bi to sad bila loša zamisao,'' reče Lois, usplahireno. ''Jako loša zamisao.''

''Vjerojatno,'' složi se Ralph.Lois počne podizati ruku kao da će podbočiti glavu, ali je spusti. ''A du nazovemo tvog prijatelja

policajca? Leydeckera, tako se zove, je li? Bi li nam on mogao pomoći? Bi li želio?''

Ralph se zamisli nad tim duboko koliko mu je to njegov smućen mozak dopuštao, pa nevoljko odmahne glavom. ''Ne bih se usudio. Što bismo mu mogli reći a da se ne upletemo? A to je tek dio problema. Kad bi se on i angažirao oko toga... ali na pogrešan način... mogao bi pogoršati a ne poboljšati stanje.''

''U redu.'' Lois mahne konobarici. ''Odvest ćemo se ondje otvorenih prozora i zaustaviti se kod Donkin'' Donuts u Old Capeu i kupiti divovske šalice kave. Ja častim.''

Ralph se nasmiješi. Osjeti taj osmijeh na svom licu kao nešto veliko i tupavo i odvojeno - skoro pijani osmijeh. ''Da, gospo.''

Kad im je prišla konobarica i položila račun ispred Ralpha licem prema stolu, on primijeti da bedž s natpisom ŽIVOT NIJE IZBOR više nije pričvršćen za volan njezine pregače.

"Čujte reče ona usrdnošću koja se Ralphu učini skoro bolno dirljivom - oprostite ako sam vas uvrijedila. Došli ste na doručak a ne predavanje.

"Niste nas uvrijedili,'' reče Ralph. Pogleda preko stola u Lois koja kimne glavom u znak odobravanja.

Konobarica se kratko osmjehne. ''Hvala vam na tim riječima, ali sam vas ipak zaskočila. Ne bih inače, ali mi održavamo naš skup danas popodne u četiri i moram najaviti gospodina Daltona. Rekli su mi da imam tri minute i vi ste ih odslušali.''

''Sve je u redu,'' reče Lois i potapše je po ruci. ''Zaista.''

Konobaričin je osmijeh ovog puta bio topliji i iskreniji, ali kad se ona okrenula, Ralph ugleda kako se Loisin ljubazan izraz lica koleba. Gledala je u žuto-crnu mrlju koja je lebdjela iznad konobaričina desnog boka.

Ralph izvadi kemijsku olovku koju je držao zakvačenu za prednji džeepić, okrene svoj papirnati podložak i brzo nešto napiše velikim slovima na poleđini. Kad je to učinio, izvadi lisnicu i pažljivo stavi novčanicu od pet dolara ispod toga što je napisao. Kad konobarica posegne za napojnicom, teško da neće primijetiti poruku.

On podigne račun i dobaci ga Lois. ''Naš prvi pravi izlazak a morat ćemo podijeliti račun - reče on.'' Nedostaje mi tri dolara ako njoj ostavimo pet. Molim te reci mi da nisi švorc.

''Tko ja, kraljica pokera iz Ludlow Grangea? Ne budi smiješan, dragi.'' Ona mu iz torbice izvadi navrat-nanos skupljen pregršt novčanica. Dok ih je on pregledavao tražeći koliko mu je potrebno, Lois pročita što je on napisao na podlošku:

Gospođo:

Nešto vam nije u redu s jetrom i trebali biste odmah liječniku. A savjetujem vam da se večeras držite podalje od Civic Centera.

''Znam, prilično bedasto,'' reče Ralph.Ona ga poljubi u vrh nosa. ''Pokušati pomoći drugima nikad nije glupo.''''Hvala. No ona to neće povjerovati. Mislit će da smo se rasrdili zbog njezina bedža i govora unatoč

našim riječima. Da je to što sam napisao tek naš čudan način da joj vratimo milo za drago.''''Možda ima načina daje uvjerimo u suprotno.''Lois se smrknuto koncentrirano zapilji u konobaricu koja je stajala izbočena boka kod kuhinjskog

prolaza, razgovarala s kuharicom i pila kavu. Kad je to učinila, Ralph ugleda kako Loisina uobičajena plavo-siva aura tamni, usukava se i pretvara u neku vrstu čahure.

Nije točno znao što se događa ... ali je osjećao. Dlake na njegovu zatiljku usprave se u stav mirno; njegove podlaktice se naježe. Pojačava snagu, pomisli on, pali sve prekidače, uključuje sve turbine i to zbog žene koju nikad prije nije vidjela i koju vjerojatno više nikad neće vidjeti.

Uskoro to osjeti i konobarica. Okrene se i pogleda u njih kao da je netko zazvao njezino ime. Lois se neodređeno nasmiješi i zatreperi prstima u pozdrav, ali kad se obratila Ralphu, njezin je glas drhtao od napora. ''Skoro ... sam uspjela.''

"Skoro si uspjela što?''''Ne znam. To što je potrebno. Za trenutak će nadoći. Zove se Zoë, s dvije točkice iznad e. Idi plati

račun. Odvrati joj pozornost. Pokušaj je odvratiti da gleda u mene. To mi otežava posao.''On učini što ga je zamolila i u tome je imao prilično uspjeha unatoč tomu što je Zoe stalno

pokušavala pogledati preko njegova ramena u Lois. Prvi put kad je otipkala račun na blagajni, Zoë dobije ukupan iznos od $234,20. Ona poništi brojke nestrpljivim pritiskom prsta, a kad je pogledala u Ralpha, lice joj je bilo blijedo, a oči uznemirene.

''Što je s vašom ženom?'' ona upita Ralpha. ''Ispričala sam se, zar ne? Pa zašto me onda i dalje tako gleda?''

Ralph je znao da Zoë ne može vidjeti Lois, jer on samo što nije stepovao pokušavajući se ispriječiti tijelom između njih dvije, ali je znao i da je Zoë u pravu - Lois je zaista zurila.

On se pokuša nasmiješiti. ''Ne znam što - ''Konobarica poskoči i dobaci prepadnut, nervozan pogled kuharici. ''Prestani nabijati loncima!''

vikne ona iako je iz kuhinje jedino dopirala glazba s radija kakvu se može čuti u dizalima. Zoë ponovno pogleda u Ralpha. ''Isuse, u kuhinji je kao u Vijetnamu. Molim vas da kažete svojoj ženi da nije pristojno - ''

''Buljiti? Ali ne bulji. Zaista.'' Ralph se odmakne. Lois je stajala kod vrata i gledala na ulicu leđa okrenutih njima. ''Vidite?''

Zoë nije odgovarala nekoliko trenutaka, iako je i dalje gledala u Lois. Naposljetku se ponovno okrene Ralphu. ''Naravno da vidim. A da vas dvoje nestanete?''

''Može - ostajemo prijatelji?''''Kako god želite,'' reče Zoë, ali ga ne pogleda u oči.Kad se Ralph pridružio Lois, njezina se aura vratila u svoje bivše, raspršenije stanje, ali je bila puno

sjajnija nego prije.''Još si umorna, Lois?'' upita je on blago.

''Ne. Zapravo, sad se dobro osjećam. Pođimo.''On krene da joj otvori vrata zalogajnice, ali zastane. ''Imaš moju kemijsku?''''Ne, vjerojatno je još na stolu.''

Ralph ode po nju. Ispod njegove poruke Lois je dodala P.S. kitnjastim rukopisomPalmeričine metode:

Godine 1989. rodili ste dijete i dali ga na usvojenje. Saint Anne, u Providence, R.I.Otiđite na pregled kod liječnika prije no što bude prekasno. Nije šala. Nije trik. Znamo o čemu

govorimo.

''Mili Bože,'' reče Ralph kad joj se pridružio. ''Umrijet će od straha.''''Ako stigne liječniku prije no što joj jetra odapne, baš me briga.'' On kimne glavom i oni izađu.

6

''Ono o njezinu djetetu doznala si kad si zaronila u njezinu auru?'' upita Ralph dok su prelazili preko parkirališta posipanog lišćem.

Lois kimne glavom. Iza parkirališta, cijela istočna strana Derryja bjelasala je jasnom, kaleidoskopskom svjetlošću. Ta tajna svjetlost koja se okretala i dizala uvis vratila se u punom sjaju i punom snagom. Ralph ispruži ruku i položi je na svoj automobil. Dodirnuti ga bilo je kao okusiti glatku tabletu protiv kašlja s aromom gospina bilja.

''Mislim da nisam uzela puno od njezine ... njezine energije,'' reče Lois, ''ali sam se osjećala kao da sam je progutala svu.''

Ralph se prisjeti nečeg što je nedavno pročitao u nekom znanstvenom časopisu. ''Ako svaka stanica u našem tijelu sadrži potpuni prijepis od čega se sastojimo,'' reče on, ''zašto ne bi i svaki djelić aure sadržavao potpuni prijepis onoga što jesmo?''

''Ralph, to ne zvuči jako znanstveno.''''Vjerojatno.''Ona mu stisne ruku i nasmiješi mu se. ''Ali zvuči ispravno.'' On joj uzvrati osmijeh.''I ti bi trebao malo popiti,'' reče mu ona. ''Još smatram da je to nepošteno - kao krađa - ali ako to

odmah ne učiniš, mislim da ćeš se skljokati u nesvijest.''''Čim mi se pruži prilika. A sad samo želim stići u High Ridge.'' No kad je sjeo za upravljač, ruka mu

uzmakne od ključa za paljenje motora čim ga je dotaknuo.''Ralph? Što ti je?''''Ništa... sve. Ne mogu ovakav voziti. Zavrtjet ćemo se oko telefonskog stupa ili se zaletjeti u nečiju

dnevnu sobu.''On pogleda u nebo i ugleda jednu od onih golemih ptica, ovog puta prozirnu, kako se gnijezdi na

satelitskoj anteni stambene zgrade preko puta. Iz njezinih sklopljenih praptičjih krila dizala se rijetka maglica boje limuna.

Zaista to vidiš? s nevjericom upita dio njegova mozga. Siguran si Ralph? Zaista siguran?Vidim je, i te kako. Nasreću ili nažalost. Vidim ja to s v e . . . no ako je ikad pogodno vrijeme da se

takvo što vidi, sad nije.On se koncentrira i ponovno osjeti negdje duboko u glavi onaj treptaj. Ona ptica izblijedi poput

dvostruke slike na televizijskom ekranu. Topao žar palete boja prostrte preko jutra gubio jc titravost. Ralph je ostao u tom drugom svijetu dovoljno dugo da bi primijetio kako su se boje počele prelijevati jedna u drugu i stvarati sjajnu sivoplavu maglicu kakvu je ugledao onog dana kad je otišao u zdravljak ''Day Break, Sun Down'' popiti kavu i pojesti komad pile s Joeom Wyzerom, a tad i tog nestane. Ralph osjeti skoro neodoljivu potrebu da se sklupča, podloži ruku ispod glave poput jastuka i usne. No umjesto

toga počne polako i duboko disati, sve dubl je i dulje uvlačeći zrak u pluća i tad okrene ključ za paljenje motora. Motor s rikom oživi, uz pratnju onog čegrtanja, sad puno glasnijeg.

''Što je to?'' upita Lois.''Ne znam,'' reče Ralph, ali je mislio da zna - ili spojna motka ili klip. U oba slučaja bit će u nevolji

ako se pokvare. Naposljetku taj zvuk počne slabiti i Ralph ubaci u brzinu. "Lois, muni me u rebra ako primijetiš da sam počeo drijemati.'' ''Možeš biti siguran u to,'' reče ona. ''A sad krenimo.''

Dvadeset prvo poglavlje

1

''Dunkin'' Donuts'' na Newport Avenue bila je vesela ružičasta slastičarska bogomolja u otužnoj četvrti montažnih kućica. Većina je sagrađena u samo jednoj godini, 1946, i sad su bile ruševne. To je bilo derryjevsko naselje Old Cape, gdje je na starijim tipovima automobila žicom povezanih prigušnika i razbijenih prednjih stakala bilo naljepnica S natpisima poput

NE KRIVITE MENE JA SAM GLASOVAO ZA PEROTA i NAKRAJ SVIJETA S N.R.A., gdje nijedna kuća nije bila potpuna bez najmanje jedne trikolice Fisher-Price Big Wheel129 na nenjegovanom travnjaku, gdje su djevojke bile hodajuće bombe sa šesnaest, a s dvadeset četiri majke troje djece prazna pogleda i debele stražnjice.

Dva dječaka na fluorescentnim biciklima s pretjerano zavrnutim guvernalima izvodili su vratolomije vozeći na stražnjem kotaču po parkiralištu, a njihovi su se putovi ispreplitali vještinom koja je ukazivala na temeljito znanje videoigara i moguću dobro plaćenu budućnost kontrolora leta... ako izbjegnu kokain i prometne nesreće. Obojica su nosili kape okrenute naopačke. Ralph se nakratko upita zašto u petak ujutro nisu u školi ili barem na putu prema školi ali zaključi da ga to nije briga. A vjerojatno nije ni njih.

Odjednom se ta dva bicikla, koja su se dotad tako lako izbjegavala, sudare. Oba dječaka padnu na pločnik, ali istog trenutka ustanu. Ralphu lakne kad ugleda da nijednom nije ništa; njihove aure nisu ni zatreperile.

''Usrani završetak!'' onaj odjeven u majicu sa slikom Nirvane razdražljivo dovikne svom prijatelju. Imao je jedanaestak godina. ''Koji ti je vrag? Voziš bicikl ko što se starci jebu!''

''Nešto sam čuo,'' reče drugi i pažljivo namjesti šešir na svoju pepeljastu kosu. ''Nešto je jako bubnulo. Nemoj mi samo reći da ti nisi čuo. Ma nemoj!''

''Nisam čuo ni mišji prdac,'' reče Nirvaničar. Ispruži dlanove, sad prljave (ili vjerojatno samo malo prljavije) i krvave od dvije-tri manje ogrebotine. ''Pogledaj samo ovo: usrani cestovni osip!''

''Preživjet ćeš,'' reče mu prijatelj.

''Aha, ali - '' Nirvaničar spazi Ralpha koji se naslonio na svoju zahrđalu ragu odOldsmobilea, ruku uguranih u džepove, kako ih promatra. ''Kog Boga gledaš?''''Tebe i tvog prijatelja,'' reče Ralph. ''I ništa više.''''Ništa više, ha?''''Da, to je cijela priča.''Nirvaničar pogleda u svog prijatelja pa ponovno u Ralpha. Oči mu se zažare od koncentrirane

sumnjičavosti koju se, koliko je Ralph znao, moglo naći jedino ovdje u Old Capeu. ''Nešto te muči?''

''Mene ne,'' reče Ralph. Udahnuo je povelik komad crvenkaste aure Nirvaničara i sad se osjećao pomalo kao Supermen u punom trku. A osjećao se i kao pedofil. ''Samo sam

razmišljao kako se mi nismo razgovarali kao ti i tvoj prijatelj dok sam ja bio dječak."

Nirvaničar se bezobrazno zagleda u njega. "Mu nemoj? A kako ste razgovarali?''

''Ne sjećam se baš,'' reče Ralph, ''ali mislim da nismo zvučali baš toliko blesavi.'' On se okrene kad se vrata zalogajnice zalupe. Lois izađe iz ''Dunkin'' Donutsa'' držeći u svakoj ruci povelik spremnik kave.

Dječaci su zajahali svoje bliješteće bicikle i od jurili. Nirvaničar dobaci Ralphu preko ramena još jedan nepovjerljiv pogled.

''Možeš li piti ovo i istodobno voziti?" upita Lois pružajući mu kavu.''Mislim da mogu,'' reče Ralph, ''ali mi više nije potrebna. Dobro sam, Lois.''Ona pogleda za dječacima pa kimne glavom. ''Pođimo.''

2

Svijet je bliještao oko njih dok su se vozili po Route 33 prema onome što se nekad nazivalo Barrettovim voćnjacima, a nisu se morali popeti ni centimetar više na ljestvici percepcije da bi vidjeli boje. Grad je ostao za njima i oni se provezu kroz šume koje su jesenski plamtjele. Nebo je bilo plavi put iznad ceste i sjena Oldsmobilea jurila je pokraj njih i lepršala preko lišća i grana.

''Bože, tako je lijepo,'' reče Lois. ''Zar nije prelijepo, Ralph?''''Da. Jest.''''Znaš što želim? Više od svega?'' On odmahne glavom.''Kad bismo mogli zaustaviti automobil uz rub ceste, izaći i malo se prošetati po šumi. Naći čistinu,

sjediti na suncu i gledati u oblake. Ti bi rekao: ''Pogledaj, onaj, Lois, izgleda poput konja.'' A ja bih rekla: ''Pogledaj, Ralph, ono je muškarac s metlom.'' Zar to ne bi bilo lijepo?''

''Da,'' reče Ralph. S njihove lijeve strane šuma se rastvori kao uska lađa crkve; električni stupovi vojnički su stupali niza strmi obronak. Između njih su poput paučine sjajile visokonaponske žice na jutarnjem suncu. Podnožja stupova bila su ukopana u čvrsto utabane hrpe crvenog ruja a kad je Ralph podigao pogled, ugleda sokola kako plovi na zračnoj struji nevidljivoj poput svijeta aura. ''Da,'' ponovi on. ''To bi bilo lijepo. Možda nam se čak jednom i ukaže prilika za to. Ali...''

''Ali što?''

'' '' Sve što činim, činim brzo da mogu početi nešto drugo, '' '' - reče Ralph. Ona ga pogleda, pomalo zgranuto. ''Užasna misao!''''Aha. Mislim da su istinite misli užasne. To je iz knjige pjesama Grobne noći. DorranceMarstellar mi ju je dao istog dana kad se ušuljao u moj stan i stavio sprej u džep moje jakne.''On pogleda u unutarnji retrovizor i ugleda najmanje tri kilometra Route 33 ispružene iza njih, crni

trak koji se provlači kroz plamteću šumu. Sunce bljesne na kromu. Automobil.Možda dva ili tri. A koliko se čini, brzo se približavaju. ''Stari Dor,'' glasno je razmišljala Lois.

''Da. Znaš, Lois, mislim da je i on dio toga.''''Možda i je,'' reče Lois. ''A ako je Ed poseban slučaj, možda je i Dor.''''Da, i ja sam to pomislio. Najzanimljivija stvar kod njega - starog Dora, ne Eda - je da mislim kako

Klota i Laheza ne znaju za njega. Kao da je s nekog drugog planeta.''''Kako to misliš?''''Nisam siguran. Ali ga gospodin K. i gospodin L. nisu spomenuli a to mi se čini... čini...''Ponovno pogleda u retrovizor. Sad je iza ona tri automobila bio i četvrti, ali ih je brzo sustizao. Na

vrhu ona tri bliža automobila ugleda plava žmigajuća svjetla. Policijski automobili. Idu u Newport? Ne, vjerojatno nekud bliže.

Možda idu za nama, pomisli Ralph. Možda Loisina sugestija Richardsovoj da zaboravi da smo bili kod nje nije djelovala.

No bi li policija poslala četiri automobila u lov na dvoje ljudi u zlatnim godinama u skršenom Oldsmobileu? Ralphu se činilo da ne bi. U mislima mu se prikaže Helenino lice. Okrene mu se u želucu dok je sklanjao udesno svoj stari Olds.

''Ralph? Što - '' Tad ona začuje sve jače zavijan je sirena i okrene se na sjedištu, a oči razrogači od užasa. Prva tri policijska automobila zagrme pokraj njih brže od stotinu trideset kilometara na sat obasipavši Ralphov automobil šljunkom i zavrtjevši suho opalo lišće poput derviša.

''Ralph!'' skoro da je vrisnula. ''A ako idu u High Ridge? Helen je ondje! Helen i njezino dijete!''''Znam,'' reče Ralph i kad je četvrti policijski automobil protutnjao pokraj njih tako brzo da se

Oldsmobile zanjihao na amortizerima, ponovno osjeti onaj treptaj. Ispruži ruku prema mjenjaču brzina, a tad njegova ruka zastane na pola puta, osam centimetara od mjenjača. Upilji pogled prema obzoru. Mrlja koju je ondje vidio nije bila nadnaravna poput ogavnog crnog kišobrana koji se nadvio nad Civic Centerom, ali je Ralph znao da je i to mrtvačka vreća.

3

''Brže!'' vikne Lois. ''Brže, Ralph!''''Ne mogu,'' reče on. Zubi su mu bili stisnuti, a riječi je cijedio kroz njih. ''Papučica gasa je pritisnuta

do poda.'' Nije dodao da je to bilo najbrže što je vozio u trideset pet godina i da umire od straha.Na brzinomjeru kazaljka zatitra za dlaku iznad oznake 120; šuma je hujala pokraj njih u mješavini

crvene, žute i grimizne boje; ispod poklopca, motor više nije čegrtao nego bubnjao poput odreda raspomamljenih kovača. Unatoč tome, novopridošli trio policijskih automobila koji Ralph ugleda u retrovizoru lagano ih je sustizao.

Cesta je naglo skretala. Protivno svim nagonima, Ralph je držao stopalo podalje od kočnice. Ipak je maknuo nogu s gasa na ulazu u zavoj ... a tad ju je ponovno pritisnuo do daske kad je osjetio kako se stražnji kraj pokušava otkinuti. Zgrbio se nad upravljačem, gornjim zubima prignječio donju usnu, razrogačio oči ispod čupavih pepeljastih obrva. Stražnje gume limuzine zacvile i Lois padne na njega, grabeći rukom po naslonu svog sjedišta tražeći oslonac. Ralph se zalijepio za upravljač znojnim prstima i čekao da se automobil prevrne. Ali je Olds bio jedan od posljednjih pravih automobilskih nemani iz

Detroita, širok, težak i nizak. On izdrži zavoj i s lijeve strane Ralph ugleda crvenu kuću. Iza nje su bile dvije gospodarske zgrade.

''Ralph, eno skretišta!''

''Vidim.''Nova pošiljka policijskih automobila ih sustigne i skrene da ih zaobiđu. Ralph se sklonio koliko je

mogao, moleći se Bogu da ga nijedan ne zakvači stražnjim krajem pri toj brzini. Nisu - prozujali su pokraj njega vozeći se jedan drugom na odbojniku, skrenuli lijevo i krenuli uzbrdicom koja je vodila do High Ridgea.

''Čvrsto se drži, Lois.''

''I te kako se držim,'' reče ona.Olds skoro otkliže s ceste kad je Ralph skrenuo lijevo na put koji su on i Carolyn nazivali Orchard

Road. Da je taj seoski puteljak bio asfaltiran, njihov bi se veliki automobil vjerojatno prevrnuo kao kaskadersko vozilo u akrobatskom moto-spektaklu. No nije bio pa umjesto da se prevrne na vrata pa na krov, stari Olds samo se raskošno zanese ustranu i podigne oblake prašine. Lois tiho, bez daha krikne i Ralph je brzo pogleda.

''Kreni dalje!'' Ona nestrpljivo mahne rukom prema cesti ispred njih i u tom trenutku sablasno je sličila Carolyn tako da se Ralph osjećao kao da vidi duha. Pitao se što bi Carol, koja je posljednjih pet godina života napravila karijeru od toga da ga požuruje, pomislila o ovakvoj vrtešci po seoskoj cesti. ''Ne obaziri se na mene, samo gledaj cestu!''

Još nekoliko policijskih automobila skrene na Orchard Road. Koliko ih je ukupno? Ralph nije znao; izgubio je broj. Možda dvanaestak sve u svemu. On skrene Oldsmobile udesno sve dok mu desni kotači nisu zaderali po rubu opasnog jarka i pojačanje - tri automobila na čijim je vratima zlatnim slovima pisalo POLICIJA i dva automobila državne policije - projure pokraj njega i ponovno ga zapljusnu prašinom i šljunkom. Na trenutak Ralph ugleda policajca u uniformi kako se naginje iz jednog od automobila derryjevske policije i maše mu, a tad Olds zamete žuti oblak prašine. Ralph priguši novu i jaču želju da pritisne kočnicu kad se sjeti Helen i Nat. Trenutak potom ponovno je nešto mogao vidjeti - barem donekle. Posljednja pošiljka policijskih automobila već je bila na pol uzbrdice.

''Onaj ti je policajac mahao da se skloniš, zar ne?" upita Lois.

''Naravno.''

''Neće nam dopustiti ni da se približimo." Gledala je u crnu mrlju na vrhu brda raširenim, smetenim očima.

''Približit ćemo se koliko će nam biti potrebno.'' Ralph provjeri u retrovizoru pristiže lijoš automobila, ali ugleda samo prašinu koja se još nije slegla.''Ralph?''''Molim?''

''Jesi li u visinama? Vidiš li boje?''On je brzo pogleda. Još mu je izgledala lijepa i predivno mlada, ali nije bilo ni traga njezinoj auri.

''Ne,'' reče on. ''A ti?''

''Ne znam. Još vidim to. '' Ona pokaže prstom kroz prednje staklo u tamnu mrlju na vrhu brda. ''Što je to? Ako nije mrtvačka vreća, što je?''

On zausti da joj kaže da je to dim i da ondje može gorjeti samo jedno, ali prije no što je uspio izreći ijednu riječ, iz smjera Oldsmobileova motora začuje se silan vruć prasak. Poklopac motora poskoči a čak se na jednom mjestu i ulubi, kao da je neka gnjevna šaka žestoko udarila iznutra po njemu. Automobil štucavo zakorakne; crvena signalna svjetla na kontrolnoj ploči zasvijetle i motor crkne.

On odgura Olds ustranu i kad se rub ceste izmakne ispod desnih kotača i automobil se nagne u stranu u jarak, Ralph je imao snažan, jasan osjećaj da je upravo završila njegova posljednja smjena kao vozača motornog vozila. Tu misao ne poprati ni trunak žaljenja.

''Što se dogodilo?'' Lois zamalo vrisne.''Pukla nam je spojna motka,'' reče on. ''Čini se Lois da ćemo ostatak puta morati proći cipelcugom.

Izađi na moju stranu da ne gacaš po blatu.''

4

Puhao je oštar povjetarac zapadnjak i kad su izašli iz automobila, miris dima s vrha brda bio je prilično jak. Prohodali su posljednjih četiri stotine metara ne spominjući to, držeći se za ruke i hodajući brzo. Kad su ugledali automobil državne policije koji se ispriječio na vrhu ceste, dim je kuljao iznad stabala i Lois je soptala.

''Lois? Dobro ti je?''''Dobro sam,'' dahne ona. ''Samo sam preteška - ''Fiju-Jiju-fiju: revolverski pucnji dopirali su s druge strane automobila koji je blokirao cestu. Isprati

ih promukli, brzi kašalj koji Ralph lako prepozna iz televizijskih reportaža o građanskim ratovima u zemljama trećeg svijeta i pucnjavama iz automobila u američkim gradovima trećeg svijeta: automatsko oružje podešeno na rafalnu paljbu. Začuje se još revolverskih hitaca, pa glasniji, grublji odgovor puške. Odmah potom uslijedi bolan vrisak od kojeg Ralph žmirne i poželi poklopiti uši. Učinilo mu se da je to ženski krik i sjeti se nečega što mu je dotad izmicalo: prezimena žene koju je spomenuo Ley decker. McKay. Sandra McKay.

To što se tog sjetio baš sad, ispuni ga nerazumnim užasom. Pokuša se uvjeriti da je vrisnuti mogao bilo tko, čak i muškarac - kadšto se muškarci glasaju poput žena kad su ranjeni - ali je znao da nije tako. Bila je to ona. Bili su to oni. Edovi luđaci. Organizirao je napad na High Ridge.

Još sirena iza njih. Miris dima, sad zgusnutiji. Lois, koja ga gleda zbunjenim, prestrašenim očima i još hvata dah. Ralph pogleda uzbrdo i ugleda srebrni poštanski sandučić pokraj ceste. Na njemu, naravno, nije bilo imena; žene koje su vodile High Ridge činile su sve da što manje upadaju u oči i održe anonimnost, iako im to danas nije pomoglo. Na sandučiću je bila podignuta zastavica. Netko je imao pismo za poštara. To podsjeti Ralpha na pismo koje mu je Helen poslala iz High Ridgea - oprezno pismo, ali puno nade.

Ponovno pucnji. Jauk odbijenih metaka. Lomljava stakla. Urlik kojemu je uzrok mogao biti bijes, ali vjerojatnije bol. Gladno pucketanje vrućih plamenova koji gutaju suho drvo. Zavijanje sirena. I Loisine tamne španjolske oči, koje ga netremice gledaju jer je on muškarac a ona je odgojena da muškarci znaju što učiniti u ovakvim situacijama.

Pa učini nešto! drekne on sam na sebe. Za Bogu miloga, učini nešto!Ali što? Što?''PICKERING!'' zaurla megafonom pojačani glas iza točke gdje je cesta skretala u gaj mladih smreka

veličine božićnih drvaca. Ralph ugleda crvene iskre i lizaje narančastih plamenova u gustom dimu koji se dizao iznad jela. ''PICKERING, UNUTRA SU ŽENE! DOPUSTI NAM DA IZBAVIMO ŽENE!''

''Zna on da su unutra žene,'' promrmlja Lois. ''Zar oni ne shvaćaju da on to zna? Ralph, jesu li oni blesavi?''

Čudan, treperavi vrisak odgovori policajcu s megafonom i Ralph tek nakon nekoliko trenutaka shvati da je to bila neka vrsta smijeha. Automat ponovno zakvoca. Uzvrati mu paljba revolverskih hitaca i puščane grmljavine.

Lois mu stisne ruku ledeno hladnim prstima. ''Što da učinimo, Ralph? Što ćemo sad?''On pogleda u stupove sivo-crnog dima koji su se dizali iznad stabala, pa ponovno prema policijskim

automobilima koji su jurili uzbrdo - više od šest - pa naposljetku u Loisino blijedo, napeto lice. Mozak mu se malo razbistrio - ne puno, ali dovoljno da shvati da njezino pitanje ima samo jedan odgovor.

''Hajdemo gore,'' reče on.

5

Ponovno treptaj i plamenovi koji su lizali u nebo iznad gaja smreka promijene boju iz narančaste u zelenu. Gladno pucketanje vatre priguši se, poput petardi koje eksplodiraju u zatvorenoj kutiji. Držeći Loisinu ruku, Ralph je povede oko prednjeg odbojnika automobila državne policije koji su postavili kao barikadu.

Novopristigli policijski automobili zaustavljali su se ispred barikade. Muškarci u plavim uniformama izlijevali bi se iz njih prije no što bi se zaustavili. Nekoliko ih je nosilo kratkocijevne puške a većina je bila u podstavljenim crnim prslucima. Jedan od njih projuri kroz Ralpha poput zapuha toplog vjetra prije no što se uspio izmaknuti: mladić po imenu David Wilbert, koji sumnja da njegova supruga ljubaka sa svojim šefom u uredu za prodaju nekretnina gdje radi kao tajnica. No problem njegove supruge sad je bio na drugom mjestu po važnosti (privremeno) iza silne potrebe da pusti vodu i upornog, uplašenog refrena koji je vijugao kroz njegove misli poput zmije:

["Nećeš se osramotili, nećeš se osramotiti, nećeš, nećeš, nećeš.'']''PICKERING!" pojačani glas zaurla i Ralph shvati da osjeća okus tih riječi u ustima, poput malih

srebrnih metaka. '' PRIJATELJI SU TI MRTVI, PICKERING! ODBACI ORUŽJU I IZAĐI U DVORIŠTE! DOPUSTI NAM DA IZBAVIMO ŽENE!''

Ralph i Lois skrenu iza ugla, nevidljivi za muškarce koji su trčali posvuda oko njih, i stignu do grozda policijskih automobila parkiranih na mjestu gdje je cesta prelazila u kolni prilaz s obje strane oivičen lijepim žardinjerama ispunjenima cvijećem žarkih boja.

Ženska ruka, ništa joj nije muka, pomisli Ralph.

Kolni prilaz utjecao je u dvorište ispred prostrane bijele seoske kuće stare najmanje sedamdeset godina. Bila je to trokatnica, s dva krila i dugim trijemom cijelom duljinom zgrade, s kojeg se pružao predivan pogled prema zapadu, gdje su se uzdizale magličaste plave planine u jutarnjoj svjetlosti. U toj je kući s umirujućim pogledom nekad živjela obitelj Barrett koja je uzgajala jabuke, a u posljednje vrijeme desetak zlostavljanih, uplašenih žena, ali je jedan pogled bio dovoljan Ralphu da shvati kako od sutra ujutro u toj kući više nitko nikad neće stanovati. Južno je krilo planulo a i taj dio trijema je počeo gorjeti; plameni jezičci izbijali su prozore i lizali razvratno duž greda, izbacujući plamene komadiće šindrenih pločica u zrak. Ugleda pleteni stolac za ljuljanje kako gori na drugom kraju trijema; iglice koje su visjele s njega bile su užarene do usijanja. Negdje je wind-chime zveckajući ponavljao jedan te isti napjev.

Mrtva žena u zelenoj uniformi i pilotskoj jakni ležala je glavom prema dolje na stubama koje su vodile na trijem i zurila u nebo kroz krvlju umrljana stakla svojih naočala. U kosi joj je bilo blata, u ruci revolver a u tijelu zjapeća crna rupa. Neki je muškarac ležao presavinut preko ograde na sjevernoj strani trijema a jedna njegova noga u čizmi ležala je na vrtnoj njihalici. I on je bio u uniformi i pilotskoj jakni. U gredici pokraj njega ležala je puška iz koje je virio savijeni okvir za streljivo. Niz njegove prste i s nokata cijedila se krv. Ralphovim osjetljivijim očima te su kapi izgledale crno i mrtvo.

Felton, pomisli on. Ako se policija još dovikuje s Charliejem Pickeringom - ako je Pickering unutra - to je sigurno Frank Felton. A Susan Day? Ed je negdje na obali - Lois je u to bila sigurna i mislim da je u pravu - ali što ako je Susan Day unutra? Isuse, je li to moguće?

Vjerojatno jest, ali mogućnosti nisu važne - ne sada. Helen i Natalie su sigurno unutra, zajedno s Bog zna koliko bespomoćnih, prestravljenih žena i to je važno. Začuje se zvuk lomljave stakla iz kuće, a zatim blaga eksplozija - skoro kao oštar udah. Ralph ugleda kako su novi plamenovi sunuli iza ulaznih vrata.

Molotovljevi kokteli, pomisli on. Charlie Pickering je naposljetku dobio priliku da ih baca. Užitak za njega.

Ralph nije znao koliko je policajaca čučalo iza automobila parkiranih na kraju kolnog ulaza - činilo se najmanje trideset - ali odmah primijeti dvojicu koji su uhitili Eda

Deepneaua. Chris Nell je čučao iza prednje gume policijskog automobila najbližeg kući, a John Leydecker je klečao pokraj njega. Nell je držao megafon i kad su se Ralph i Lois približili policijskom zaklonu, on pogleda Leydeckera. Leydecker kimne glavom, pokaže prema kući, pa dlanove gurne prema Nellu pokretom koji Ralph lako shvati: Pazi se. No u Nellovoj auri pročita nešto zabrinjavajuće - mladić je bio odveć uzbuđen da bi pazio.

Odviše raspaljen. I u tom trenutku, kao da je Ralphova misao to izazvala, Nellova se aura počne mijenjati užasavajućom brzinom, od svijetloplave preko tamnosive do mrtvački crne.

''PREDAJ SE, PICKERING!'' vikne Nell, ne znajući da je on mrtvac koji diše.Sklopivi kundak vojničke puške razbije staklo prozora na prvom katu sjevernog krila, pa se povuče.

U istom trenutku razmrska se ukrasni prozorčić iznad ulaznih vrata i posipa trijem staklom. Plamenovi zagrme kroz nastalu rupu. Trenutak poslije i vrata se zatresu i otvore, kao da ih je gurnula neka nevidljiva ruka. Nell se nagne još naprijed, vjerojatno misleći da je strijelac konačno došao k sebi i odlučio se predati.

Ralph vrisne: [''Povuci ga natrag, Johnny! POVUCI GA NATRAG! ''] Puška ponovno proviri, ovog puta cijevi okrenute prema naprijed.

Leydecker posegne za Nellovim ovratnikom, ali je bio prespor. Automatska puška iskašlje svoju seriju brzih suhih kašljucaja i Ralph začuje metalni zvuk metaka kako buše tanak čelik policijskog automobila. Aura Chrisa Nella sad je bila potpuno crna - pretvorila se u mrtvačku vreću. On se tržne u stranu kad ga metak dohvati u vrat, istrgne se iz Leydeckerove ruke kojom ga je pograbio za ovratnik i opruži se u dvorištu dok mu se jedna noga trzala. Megafon mu ispadne iz ruke i kratko zaskviči. Policajcu koji je stajao iza drugog automobila otme se uzvik iznenađenja i užasa. Loisin vrisak bio je puno jači.

Još nekoliko metaka prošije tlo prema Nellu a tad ušije crne rupice na bedra njegove plave uniforme. Ralph je jedva nazirao čovjeka u mrtvačkoj vreći koja ga je gušila; očajnički se pokušavao prevrnuti i ustati. U njegovim naporima bilo je nečeg osobito užasnog - Ralphu se činilo kao da promatra stvorenje uhvaćeno u mrežu kako se utapa u muljevitu plićaku.

Leydecker sune iza policijskog automobila a kad njegovi prsti ogreznu u crnu opnu koja je okruživala Chrisa Nellu, Ralph začuje riječi starog Dora: Ja ga više ne bih dirao da sam na Ivom mjestu, Ralph - ne vidim ti ruke.

Lois: [''Nemoj! Nemoj, mrtav je, već je mrtav!'']

''Puška koja je virila kroz prozor bila se počelu pomicati udesno. Sad se neužurbano okrene prema Leydeckeru. Muškarac iza nje bio je nezastrašen - a očito i nepovrijeđen - tučom metaka koju su prema njemu usmjerili drugi policajci. Ralph podigne desnu ruku i ponovno njome zamahne poput karate udarca, ali ovog puta umjesto svjetlosnog klina, jagodice na njegovim prstima izbace nešto nalik velikoj plavoj suzi. Ona se raširi preko Leydeckerove aure boje limuna u trenutku kad je puška koja je virila kroz prozor otvorila vatru. Ralph ugleda kako su dva zrna udarila u stablo malčice uđemo od Leydeckera, otkinuvši komadiće kore i probušivši crne rupe u žućkasto-bijeloj površini jele. Treći metak pogodi plavi pokrov kojim je bila obložena Leydeckerova aura. Ralph ugleda kratki tamnocrveni bljesak malčice ulijevo od detektivove sljepoočice i začuje tihi zuj kad se metak ili odbio ili odskočio, kao što plosnat kamen odskače od površine vode.

Leydecker povuče Nella iza automobila, pogleda ga, pa naglo otvori vozačeva vrata i ubaci ga na prednje sjedište. Ralph ga više nije mogao vidjeti, ali ga je čuo kako vrišti na nekog preko radija i pita gdje su dovraga spasilačke ekipe.

Ponovno prsne staklo i Lois mahnito zgrabi Ralpha za ruku pokazujući prstom u nešto - ciglu koja se okretala u zraku i pala u dvorište. Pala je kroz jedan od niskih, uskih prozora u podnožju sjevernog krila. Ti su prozori bili skoro zakriljeni cvjetnim gredicama koje su obrubljivale kuću.

"Pomozite nam!'' vrisne glas kroz razbijeni prozor. Muškarac s vojničkom puškom nagonski opali u ciglu, izbije oblačiće crvenkaste prašine a zatim je prelomi na tri krhotine. Ni Ralph ni Lois nisu nikad čuli taj glas dok vrišti, ali su ga oboje odmah prepoznali; bio je to glas Helen Deepneau. ''Pomozite nam, molim vas! U podrumu smo! S nama su djeca! Molim vas, nemojte dopustiti da žive izgorimo, S NAMA SU DJECA!''

Ralph i Lois izmijene jedan jedini zgranut pogled a tad potrče prema kući.

6

Dvije uniformirane osobe, koje su izgledale kao profesionalni nogometaši u svojim debelim neprobojnim prslucima, krenu u juriš iza jednog automobila i potrče punom brzinom prema trijemu držeći puške postrance. Kad su prešli poprečno preko dvorišta, Charlie Pickering se nagne kroz svoj prozor, još se razuzdano smijući, sijede kose raščupanije nego ikad. Količina metaka usmjerena na njega bila je golema i zasipala ga krhotinama prozorskog okvira pa je čak i srušila zahrđali žlijeb iznad njegove glave. Žlijeb udari o trijem i šuplje odzvoni - ali ga nijedan metak ne okrzne.

Kako to da ga ne pogađaju? pomisli Ralph dok su se on i Lois penjali na trijem i prema plamenovima boje limete koji su sad kuljali kroz otvorena ulazna vrata. Isuse Kriste, na nišanu im je skoro kao na dlanu, pa kako je moguće da ga ne pogađaju?

Ali je znao kako ... i zašto. Klota im je rekao da i Atropu i Eda okružuju sile koje su zloćudne, ali zaštitničke. Nije li moguće da te iste sile sad brinu o Charlieju Pickeringu, kao što se Ralph pobrinuo za Leydeckera kad je napustio sigurnost policijskog automobila kako bi odvukao svog umirućeg kolegu u zaklon?

Pickering počne pucati na jurišnike iz državne policije rafalnom paljbom. Ciljao je nisko kako bi umanjio vrijednost zaštitnih prsluka koje su nosili i pokosio im noge. Jedan se od njih bezglasno svali na zemlju; drugi otpuže putem kojim je došao, vrišteći da je pogođen, da je pogođen, jebemu, teško pogođen.

''Roštilj!'' Pickering vikne kroz prozor svojim kreštavim, smijućim glasom. ''Roštilj!Roštilj! Pakleni kotao! Spaliti kučke! Božji oganj! Božji sveti oganj! ''Vriskovi su sad učestali, a kao da su dopirali ispod Ralphovih nogu. On spusti pogled i ugleda

stravičan prizor: između dasaka trijema isparavala se mješavina aura. Raznolikost njihovih boja bila je prigušena grimizno-krvavim žarom koji se dizao zajedno s njima ... i okruživao ih. Taj krvavo-crveni oblik nije bio poput tmastih oblaka koji su se skupili iznad tučnjave između Zelenog i Narančastog dječaka ispred Red Applea, ali se Ralphu učini da su u bliskoj vezi; jedina je razlika bila u tome što je ova bila posljedica straha umjesto bijesa i nasrtljivosti.

''Roštilj! '' vrištao je Charlie Pickering a tad dometne nešto o ubijanju vražjih pički.Ralph ga zamrzi više nego što je ikad ikog u životu mrzio.[ ''Hajde, Lois - sredimo tu hulju. '']

On je uhvati za ruku i povuče u zapaljenu kuću.

Dvadeset drugo poglavlje

1

Vrata trijema otvarala su se na središnji prolaz koji se protezao od prednjeg do stražnjeg dijela kuće, a cijelom ga je duljinom proždirala vatra. Ralph je vatru vidio jarkozelenom, a kad su on i Lois prošli kroz nju, bila je hladna - kao da su prošli kroz koprenastu opnu natopljenu mentolom. Pucketanje zapaljene kuće bilo je prigušeno; pucnjava iz vatrenog oružja postala je tiha i nevažna kao što je grmljavina osobi koja roni... a tako ovo i izgleda, zaključi Ralph, kao da roni pod vodom. On i Lois su nevidljiva bića koja plivaju kroz rijeku vatre.

On pokaže prstom u vrata na desnoj strani i upitno pogleda u Lois. Ona kimne glavom. On posegne za kvakom i iskrivi lice od gnušanja kad mu prsti prođu kroz nju. Na svu sreću, naravno, jer da je dohvatio tu prokletu kvaku, dva gornja sloja njegovih prstiju ostala bi visjeti na mjedenoj kvaki u obliku pougljenjenih traka.

[''Moramo proći kroz njih, Ralph!'']

On je pogleda ocjenjivački, ugleda puno straha i zabrinutosti u njezinim očima, ali ne i panike, pa kimne glavom. Prođu zajedno kroz vrata upravo u trenutku kad je luster niže u hodniku pao na pod uz neumilan tresak staklenih privjesaka i željeznog lanca.

Na drugoj je strani bio salon i od prizora koji su ondje ugledali Ralphu se stisne želudac od užasa. Dvije su žene bile naslonjene na zid ispod velikog plakata Susan Day odjevene u traperice i kaubojsku košulju (NE DOPUŠTAJTE MU DA VAS NAZIVA MALA AKO NE ŽELITE DA SE ODNOSI PREMA VAMA KAO DA STE DIJETE, savjetovao je plakat).

Obje su bile ubijene iz blizine; mozak, komadići skalpa i kosti, pošpricali su tapete s cvjetnim uzorkom i kaubojske čizme Susan Day. Jedna od žena bila je trudna. Druga je bila Gretchen Tillbury. Ralph se prisjeti dana kad je došla u njegovu kuću s Helen da ga upozori i da mu da sprej s nazivom Tjelohranitelj; tog ju je dana doživio lijepom ... ali naravno, tog je dana njezina lijepo oblikovana glava bila čitava i polovica njezine lijepe plave kose nije bila osmuđena puščanim metkom ispaljenim iz blizine. Petnaest godina nakon što je za dlaku izbjegla smrt od ruke njezina nasilnog supruga, drugi je muškarac prislonio pušku na glavu Gretchen Tillbury i poslao je na drugi svijet. Nikad više neće ispričati nijednoj ženi kako je zaradila ožiljak na lijevom bedru.

Jedan užasan trenutak Ralph je mislio da će se onesvijestiti. On sabere misli i dođe k sebi pomislivši na Lois. Njezina je aura potamnjela i poprimila tamnu, užasnu crvenu boju. Kroz nju i oko nje jurile su škrbaste crne crte. Izgledale su poput EKG nalazu osobe koja je upravo doživjela smrtonosni srčani udar.

[''Oh Ralph! Oh Ralph, Bože moj!'']Nešto eksplodira u južnom dijelu kuće žestinom dovoljnom da izbije vrata kroz koja su upravo

prošli. Ralph zaključi du je možda riječ o plinskoj boci ili bocama... iako to više nije bilo važno. Gorući komadići tapeta dolepršaju iz predvorja, a zavjese i preostalu kosa na glavi Gretchen Tillbury polete prema vratima kao du je vatra usisala zrak iz sobe da se nahrani. Koliko dugo bi bilo potrebno vatri da žene i djecu u podrumu pretvori u reš pečene stvorove? Ralph nije znao, a mislio je da ni to nije važno: ljudi ulovljeni u stupicu u podrumu umrijet će od gušenja ili udisanja dima puno pri je no što počnu gorjeti.

Lois je užasnuto gledala u mrtve žene. Suze su joj klizile niz lice. Sablasno sivo svjetlo koje se dizalo iz tragova koje su ostavljali za sobom izgledalo je poput pare koja se diže iz suhog ledu, Ralph je

povede kroz salon prema zatvorenim dvostrukim vratima na drugoj strani, zastane ispred njih kako bi duboko udahnuo, obujmi rukom Lois oko struka i zakorači u drvo.

Na trenutak zavlada tama u kojoj mu nos, uli i cijelo tijelo preplavi slatki miris piljevine, a tad se nađu u sobi s druge »trune vrata, najsjevernijoj prostoriji u kući. Nekad je vjerojatno bila radna soba, ali je sad bila preuređena u prostoriju za grupnu terapiju. Na sredini sobe bilo je desetak stolaca na rasklapanje postavljeno ukrug. Na zidovima su visjele pločice s natpisima kao što su NE MOGU OČEKIVATI DA ME DRUGI POŠTUJU AKO JA SAMU

SEBE NE POŠTUJEM. Na školskoj ploči netko je velikim slovima napisao MI SMO OBITELJ, SVE SU MOJE SESTRE SA MNOM. Pokraj nje, kod jednog od prozora koji su gledali prema istoku i na trijem, u neprobojnom prsluku iznad majice sa slikom Snoopyja koju bi Ralph prepoznao bilo gdje, čučao je Charlie Pickering.

''Roštilj za sve bezbožnice!'' vrištao je. Metak prozuji pokraj njegova ramena; drugi se zabije u prozorski okvir njemu s desne strane i treščica kvrcne u staklo njegovih naočala s rožnatim okvirom. Charlie je zaštićen, pomisli Ralph, ovog puta uvjeren u to. ''Lezbijsko gnijezdo! Nek kusaju što su zakuhale! Neka osjete kako je to! ''

[''Ostani ovdje Lois - ni makac.''][''Što ćeš učiniti?''][''Pobrinuti se za njega.''][''Ralph, nemoj ga ubiti! Molim te, nemoj ga ubiti!'']Zašto ne?, ogorčeno pomisli Ralph. Učinio bih svijetu uslugu. To je bilo nesumnjivo istina, ali nije

bilo vremena za dokazivanje.[''U redu, neću ga ubiti! Lois, ostani gdje jesi - previše metaka leti uokolo da bismo se oboje izložili

opasnosti da nas pokose.'']Prije no što je uspjela odgovoriti, Ralph se skoncentrira, izazove onaj treptaj i vrati se na

Kratkotrajnu razinu. Dogodilo se to tako brzo i silovito da je na trenutak ostao bez daha, kao da je skočio na beton kroz prozor na drugom katu. Nešto boje isteče iz svijeta a zamijeni je buka: pucketanje vatre više nije bilo prigušeno nego jasno i oštro; prasak puške; štektanje revolverskih hitaca. Zrak je imao okus čađi i soba je bila paklenski vruća. Nešto što je zvučalo poput kukca prozuji pokraj Ralphova uha. Vjerojatno kukac kalibra .45.

Požuri, dušo, posavjetuje ga Carolyn. Kad te meci pogode na ovoj razini, mogu te ubiti, znaš?

Znao je.Ralph se sagne i potrči prema Pickeringovim okrenutim leđima. Stopala su mu gnječila komadiće

stakla i iverje, ali Pickering se nije okrenuo. Osim automatskog oružja u ruci, imao je revolver na boku a kraj lijeve noge malu zelenu platnenu vreću. Vreća je bila otvorena i Ralph ugleda puno vinskih boca. U njihova otvorena grla bile su ugurane vlažne krpe.

''Ubij kučke!'' vrisne Pickering i posipa dvorište novim rafalom. Izbaci šaržer pa podigne majicu i pokažu se tri ili četiri šaržera zataknuta za njegov remen. Ralph posegne rukom u otvorenu vreću, zgrabi jednu vinsku bocu napunjenu benzinom i zamahne njome prema Pickeringovoj glavi. Kad je to učinio, shvati zašto Pickering nije čuo da mu se on približava: u ušima je imao čepiće. Prije no što je Ralph uspio razmisliti o ironiji toga da čovjek na samoubilačkom zadatku pazi da si zaštiti uši, boca se rasprsne na Pickeringovoj sljepoočici i natopi ga tekućinom boje jantara i zelenim staklom. On se zanese unatrag, jednom se rukom uhvati za glavu, rasječenoj na dva mjesta. Krv poteče kroz njegove duge prste - prste koji bi trebali pripadati klaviristu ili slikaru, pomisli Ralph - i niz njegov vrat.

On se okrene, razrogačenih i zgranutih očiju iza umrljanih stakala svojih naočala, kose koja se digla nebu pod oblake i zbog koje je izgledao kao karikatura čovjeka koji je upravo primio jaki elektrošok.

''Ti!'' vikne on. ''Centurion, vražji sluga! Bezbožni djecoubojica!''

Ralph se sjeti dviju žena u drugoj prostoriji pa ga ponovno preplavi gnjev .. . samo što je riječ gnjev bila preblaga, silno preblaga. Osjećao se kao da mu živci gore u koži. A misao koja mu je bubnjala u mozgu bila je jedna je od njih bila trudna pa tko je onda djecoubojica, jedna je bila trudna pa tko je djecoubojica.

Još jedan visokokalibarski kukac prozuji pokraj njegova lica. Ralph ga i ne opazi. Pickering je pokušavao podići pušku kojom je bez sumnje ubio Gretchen Tillbury i njezinu trudnu prijateljicu. Ralph je istrgne iz njegove ruke i uperi je u njega. Pickering vrisne od straha. Taj zvuk razljuti Ralpha još više i on zaboravi na obećanje koje je dao Lois. Podigne pušku, namjeravajući je isprazniti u čovjeka koji se sad kukavno šćućurio uza zid (u žaru trenutka nijedan se nije sjetio da u pušci trenutačno nema šaržera), ali prije no Sto je povukao otponac, pozornost mu odvrati blještava svjetlosna mrlja koja se razlije po zraku oko njega. Najprije je bila bezoblična, predivan kaleidoskop čije su boje nekako pobjegle iz cijevi koja ih je trebala držati na okupu, a tad poprimi oblik žene iz čije se glave dizala duga, paučinasta siva vrpca.

[''Nemoj ga ubiti]

Ralph, molim te, nemoj ga ubiti!''Na trenutak je kroz nju vidio ploču i citat napisan kredom, a tad boje postanu njezina odjeća, kosa i

koža, kad se ona sasma spusti. Pickering blene u nju razrokim užasnutim pogledom. Ponovno vrisne i predio prepona njegovih vojničkih hlača potamni. Gume prste u usta kao da želi prigušiti zvuk koji mu je izlazio iz njih. ''Du ''!'' vrisne on kroz puna usta prstiju. '' ''Enturio '' i du ''

Lois se ne obazre na njega i zgrabi cijev puške. ''Nemoj ga ubiti, Ralph! Nemoj!''

Ralph se rasrdi i na nju. ''Zar ne shvaćaš, Lois? Zar ne shvaćaš? Znao je što radi! Na nekoj je razini znao - vidio sam mu to u auri!''

''Nije važno,'' reče ona i dalje držeći cijev puške uperenu u pod. ''Nije važno što je znao a što nije. Ne smijemo činiti što i oni. Ne smijemo biti to što su oni.''

''Ali - ''''Ralph, željela bih pustiti cijev ove puške. Vruća je. Pali mi prste.''

''U redu,'' reče on i pusti pušku u istom trenutku kad i ona. Puška padne na pod između njih i Pickeringa, koji je klizio niza zid, prstiju još u ustima, sjajnih, staklenih očiju i dalje uprtih u Lois, pa se baci na nju brzinom zvečarke.

To što je Ralph tad učinio, učinio je bez umišljaja, a osobito bez bijesa - reagirao je potpuno nagonski, ispružio obje ruke prema Pickeringu i pograbio ga za lice. Pritom mu nešto sijevne u glavi, nešto nalik staklima jakog povećala. On ponovno jurne naviše kroz razine i na trenutak ode više nego su ikad prije bili. Na vrhuncu uspona, osjeti kako neka užasna sila bljesne najprije u njegovoj glavi pa bukne u njegovim rukama. A tad, dok je padao, on začuje prasak, šupalj ali čujan zvuk koji se potpuno razlikovao od pušaka koje su vani još pucale.

Pickeringovo se tijelo zgrči, a noge mu se ispruže tako silovito da mu jedna cipela odleti. Stražnjica mu se podigne pa bubne o pod. Zubi mu škljocnu na donjoj usni a iz usta poteče krv. Na trenutak je Ralph bio skoro siguran da je vidio kako iz vršaka njegove luđačke kose pršte plave iskrice. A tad se izgube i Pickering se ponovno svali na zid. Buljio je u Ralpha i Lois očima iz kojih je nestalo svih briga.

Lois vrisne. Ralph najprije pomisli da vrišti zbog toga što je učinio Pickeringu a tad shvati da se udara po tjemenu. Komad goruće tapete prizemljio je ondje pa joj se upalila kosa.

On je zagrli, počne rukom gasiti plamenove, a tad zakrije njezino tijelo svojim kad novi puščani rafali pogode sjeverno krilo. Ralph se slobodnom rukom naslonio na zid i rupa od metka pojavi se između trećeg i četvrtog prsta poput mađioničarskog trika.

''Popni se, Lois! Popni

[sad!'']Popnu se zajedno i pred praznim očima Charlieja Pickeringa pretvore se u obojeni dim ... a tad

iščeznu.

2

[''Što si mu učinio, Ralph? Na trenutak si otišao - bio si gore - a tad . . . tad je on . . . što si učinio?'']Gledala je u Charlieja Pickeringa sa zgranutim užasom. Pickering je sjedio uza zid u skoro jednakom

položaju kao i one dvije mrtve žene u susjednoj prostoriji. Dok ga je Ralph tako promatrao, između njegovih ovješenih usana pojavi se velik ružičasti mjehur od pljuvačke, napuhne se, pa pukne.

On se okrene Lois, uhvati je za ruke iznad laktova i oblikuje sliku u mozgu: kutija s osiguračima u podrumu njegove kuće u Harris Avenue. Ruke otvore kutiju, pa brzo prebace sve prekidače sa ON na OFF. Nije bio siguran da je slika dobra - sve se dogodilo prebrzo da bi mogao biti siguran - ali je bila blizu.

Loisine se oči malo rašire a tad kimne glavom. Pogleda u Pickeringa pa u Ralpha.[ "On je to skrivio, zar ne? Nisi to učinio namjerno.'']Ralph kimne glavom a tad se ponovno začuju krici ispod njihovih nogu, krici za koje je bio siguran

da ne čuje svojim ušima.[''Lois?'']

[''Da, Ralph - odmah.'']On spusti ruke niz njezine i uhvati ih, onako kako su se njih četvero držali u bolnici, samo što su se

ovog puta spuštali a ne dizali i upadnu u daščani pod kao da je jezerce. Ralph je ponovno postao svjestan oštrice tame koja mu je zakrilila vid, a tad su bili u podrumu i polako tonuli na prljavi betonski pod. Ugleda zasjenjene cijevi od grijanja, čađave od prašine, čistač snijega pokriven velikim komadom prozirne plastike, vrtnu opremu poslaganu s jedne strane mutnog cilindra, vjerojatno bojlera i kartonske kutije poslagane uz jedan zid od cigle - juha, grah, umak za špagete, kava, vreće za smeće, zahodski papir. Sve su te stvari izgledale pomalo nestvarne, kao da nisu baš potpuno ondje, i Ralph najprije pomisli da je to nova nuspojava penjanja na višu razinu. Tad shvati da je to samo dim - podrum se brzo punio dimom.

Na jednom kraju duge, sjenovite prostorije bilo je osamnaest ili dvadeset ljudi, uglavnom žena. Ralph ugleda i dječačića od otprilike četiri godine kako se stišće uz majčina koljena (na maminom su se licu vidjeli tragovi modrica koje su mogle nastati slučajno, ali i namjerno), djevojčicu godinu-dvije stariju od njega, lica pritisnuta uz majčin trbuh... i Helen. Držala je Natalie u naručju i puhala u njezino lice kao da će tako očistiti zrak oko nje od dima. Nat je kašljala i vriskala u gušećem, očajničkom kašlju. Iza žena i djece, Ralph raspozna prašnjavo stubište koje se penjalo u tamu.

[''Ralph? Sad se moramo spustiti, zar ne?'']On kimne, izazove onaj treptaj u glavi i uskoro počne i on kašljati kad uvuče ljuti dim u pluća.

Materijalizirali su se točno ispred skupine u podnožju stuba, ali samo je dječak koji je rukama obgrlio majčina koljena reagirao. U tom je trenutku Ralph bio siguran da je to dijete već vidio, ali nije znao gdje - onaj dan potkraj ljeta kad ga je vidio kako se igra s majkom u Strawford parku u tom mu trenutku nije bio ni na kraj pameti.

''Pogledaj, mama!'' reče dječak pokazujući prstom i kašljući. ''Anđeli!''

U glavi Ralph začuje Klotin glas Mi nismo anđeli, Ralph, a tad krene prema Helen kroz sve gušći dim, još držeći Lois za ruku. Oči su ga pekle i suzile, a čuo je i Lois kako kašlje. Helen ga je gledala omamljeno, ne prepoznajući ga - gledala kao i onog dana u kolovozu kad ju je Ed pretukao.

''Helen!''''Ralph?''''Stube, Helen! Kamo vode?''''Što radiš ovdje, Ralph? Kako si došao o - '' Uhvati jc napad kašlja i ona se presavine. Natalie joj

skoro ispadne iz ruku i Lois uzme uplakano dijete prije no što ga je Helen ispustila.Ralph pogleda u ženu lijevo od Helen, shvati da je još manje svjesna što se događa, pa ponovno

zgrabi Helen i prodrma je. ''Kamo vode stube?''Ona pogleda preko ramena u njih. ''Do pregradnih vrata,'' reče mu ona. ''Ali od tog nema koristi. Ona

su - '' Presavine se i suho zakašlje. Taj je zvuk čudno sličio štektanju automatskog oružja Charlieja Pickeringa. ''Zaključana su,'' dovrši Helen rečenicu. "Debeljuca ih je zaključala. Imala je lokot u džepu. Vidjela sam kad ga je stavila na vrata. Zašto je to učinila, Ralph? Kako je znala da ćemo sići u podrum?:''

A kamo bi inače otišle? ogorčeno pomisli Ralph pa se okrene Lois. ''Pobrini se za to, molim te.'' ''U redu.'' Ona mu preda zaplakano, zakašljano dijete i progura se kroz skupinicu žena. Susan Day nije bila medu njima, koliko je Ralph mogao vidjeti. Na drugom kraju podruma, uruši se dio poda, šiknu iskre i zapahne ih val vrućine kao iz pećnice. Djevojčica lica zarinutog u majčin trbuh počne vrištati.

Lois se popne uz četiri stube pa podigne ruke ispruženih dlanova, poput svećenika koji blagoslivlja. U svjetlosti uskovitlanih iskrica, Ralph nejasno ugleda kosu sjenu - pregradna vrata, Lois upre ruke o njih. Na trenutak se ništa nije dogodilo a tad ona zatreperi i iščezne s ovog svijeta u kovitlacu duginih boja. Ralph začuje glasan prasak koji zazvuči poput spreja bačenog u vatru, a tad se Lois vrati. Istog mu se trenutka učini da je iznad njezine glave bljesnula bijela Svjetlost.

''Što je to bilo, mama?'' upita dječak koji je Ralpha i Lois nazvao anđelima. ''Što je to bilo?'' Prije no što je mogla odgovoriti, hrpa zavjesa na kartaškom stolu sedam metara podalje bukne i oboji lica u stupicu uhvaćenih žena u nijanse crnog i narančastog.

''Ralph!'' vikne Lois. ''Pomozi mi!''On se progura kroz omamljene žene i popne stubama. ''Što je?'' U grlu mu je bilo kao da je grgljao

kerozin. ''Ne možeš dohvatiti?''''Dohvatila sam ga, osjetila da je lokot popustio - u mozgu sam osjetila - ali su ova ušljiva vrata

preteška za mene! Ti ćeš to morati. Daj mi dijete.''On joj vrati Nat, pa podigne ruke i gurne vrata. Zaista su bila teška, ali je Ralphu u žilama tekao čisti

adrenalin pa kad je podmetnuo ramena i upro, širom su se otvorila. Bujica jarke svjetlosti i svježeg zraka sjuri se niz usko stubište. U jednom od Ralphovih omiljenih filmova, takve bi trenutke najčešće popratili krici ushita i olakšanja, ali žene koje su bile zaključane u podrumu ne ispuste ni glasa. Stajale su u tišini i gledale zapanjeno u pravokutnik plavog neba koji je Ralph čarolijom stvorio na krovu prostorije koju je većina njih prihvatila kao svoju grobnicu.

A što će reći poslije? pitao se. Ako prežive ovo, što će reći poslije? Da su mršavko čupavih obrva i ugodno popunjena gospođa (ali predivnih španjolskih očiju) izniknuli u podrumu, slomili lokot na pregradnim vratima i izveli ih na sigurno?

On pogleda dolje i ugleda neobično mu poznatog dječaka kako ga gleda velikim, ozbiljnim očima. Na hrptu nosa imao je ožiljak u obliku udice. Ralphu se učini da je taj dječak jedini koji ih je zaista vidio, čak i kad Su se vratili na Kratkotrajnu razinu i Ralph je točno znao što će on reći: da su došli anđeli, muški anđeo i ženski anđeo i da su ih spasili. Bit će to zgodna zanimljivost za večerašnje vijesti, pomisli Ralph. Zaista. Svidjet će se Lisette Benson i Johnu Kirklandu.

Lois pljesne rukom po jednoj potpornoj gredi. ''Narode, krenimo prije no što vatra zahvati rezervoare s loživim uljem!''

Žena s djevojčicom se pokrene prva. Podigne svoje uplakano dijete u naručje i otetura uza stube, kašljući i plačući. Druge krenu za njom. Dječak s divljenjem pogleda u Ralpha kad je s majkom prošao pokraj njega. ''Prva si liga!'' reče on.

Ralph mu se široko nasmiješi - nije se mogao suzdržati - pa se okrene Lois i pokaže prema vrhu stuba. ''Ako mi se nije sve pomiješalo u glavi, izlaz vodi iza kuće. Neka još ne idu ispred kuće. Policajci će ih pobiti polovicu prije no što shvate da pucaju u ljude koje su došli izbaviti.''

''Dobro,'' reče ona - bez pitanja, bez riječi i Ralph ju je volio zbog toga. Ona odmah krene uza stube. Zastane tek toliko da prebaci Nat na drugu ruku i uhvati jednu ženu za lakat kad je posrnula.

Sad su ostali samo Ralph i Helen Deepneau. - Je li to bila Lois? - upita ga ona.''Da.''

''Uzela je Natalie?''''Da.'' Uruši se još jedan komad krova, suknu nove iskre i lakonogi plameni trkači potrče duž

stropnih greda prema peći za grijanje.''Siguran si?'' Ona ga zgrabi za košulju i pogleda izbezumljenim, nateklim očima. ''Siguran si daje

uzela Natalie?''''Sto posto. Krenimo.''Helen se osvrne, kao da nešto broji u sebi. Prestravi se. ''Gretchen!'' zavapi. ''I Merrilee! Moramo

spasiti Merrilee, Ralph, u sedmom je mjesecu trudnoće!''''Gore je,'' reče Ralph i zgrabi Helen za ruku kad ona pokaže spremnost da želi otići s podnožja stuba

i vratiti se u gorući podrum. ''Ona i Gretchen, obje. Jesu li to svi?''''Da, mislim da jesu.''

''Dobro. Dođi. Odlazimo odavde.''

3

Ralph i Helen izađu kroz pregradna vrata u oblaku tamnosivog dima. Izgledali su kao završnica najbolje točke svjetski poznatog iluzionista. Zaista su bili iza kuće, pokraj konopaca za rublje. Haljine, hlače, donje rublje i posteljina lepršali su na osvježavajućem povjetarcu. Goruća pločica šindre padne na jednu plahtu i zapali je. Kroz kuhinjske prozore kuljali su plamenovi. Vrućina je bila strašna.

Helen onemoća. Nije se onesvijestila nego je jednostavno bila istrošena. Ralph ju je morao uhvatiti oko struka da ne bi pala na zemlju. Nemoćno ga je hvatala oko vrata, pokušavajući mu reći nešto za Natalie. Tad je ugleda u Loisinim rukama i malo se opusti. Ralph je čvršće uhvati i napola odnese a napola odvuče od podrumskih vrata. Pritom pokraj njih na zemlji ugleda ostatke nečega što je izgledalo kao potpuno novi lokot na zemlji. Bio je raskoljen na dva dijela i čudno iskrivljen kao da su ga rastrgnule silno snažne ruke.

Žene su bile dvanaestak metara podalje, šćućurene kod ugla kuće. Lois je stajala ispred njih, govorila im nešto, sprečavala da idu dalje. Ralph zaključi da će nakon kraće pripreme i uz malo sreće ostati neozlijeđene kad to učine - pucnjava iz policijskog uporišta nije prestala, ali je uvelike oslabila.

''PICKERING!'' Zvučalo je kao Leydeckerov glas, iako je zbog megafonskog pojačanja bilo nemoguće biti siguran. ''A DA JEDANPUT U ŽIVOTU UČINIŠ NEŠTO PAMETNO I IZAĐEŠ DOK JOŠ MOŽEŠ?''

Približavale su se nove sirene, a među njima i prepoznatljivo vodnjikavo ćurlikanje vozila hitne pomoći. Ralph povede Helen k drugim ženama. Lois joj vrati Natalie pa se okrene u smjeru pojačanog glasa i od ruku složi trubu. ''Halo!'' vikne ona. ''Halo vi tamo, možete li - '' Zašuti i zakašlje tako jako da je skoro povratila. Presavinula se, ruke položila na koljena dok su joj iz dimom nagrizenih očiju brizgale suze.

''Lois, dobro si?'' upita Ralph. Kutom očiju ugleda kako je Helen obasula poljupcima lice uzvišene i obožavane bebe.

''Dobro sam,'' reče ona i prstima obriše obraze. ''To je samo prokleti dim, i ništa više.'' Ona ponovno rukama okruži usta. ''Čujete li me?''

Pucnjava zamre na nekoliko usamljenih pucnjeva iz puške. Svejedno, pomisli Ralph, dovoljan je samo jedan od tih malih pucnjeva na krivom mjestu da ubije nevinu ženu.

''Leydecker!'' vikne on, rukama okruživši usta. ''John Leydecker!''

Zavlada tajac a tad pojačani glas izda naredbu od koje zaigra Ralphovo srce. ''PREKINI PALJBU!''

Još jedan pucanj, pa zavlada tišina osim zvuka goruće kuće.

''TKO RAZGOVARA SA MNOM? PREDSTAVITE SE! ''Ali se Ralphu činilo da ima dovoljno problema bez da im dodaje nove.

''Iza kuće su žene!'' drekne on boreći se protiv kašlja. ''Šaljem ih pred kuću! ''''NE, NEMOJTE!'' odgovori Ley decker. '' U POSLJEDNJOJ SOBI U PRIZEMLJU JE ČOVJEK S

PUŠKOM! VEĆ JE USTRIJELIO NEKOLIKO LJUDI!''Jedna od žena zastenje kad je to čula i rukama pokrije lice.Ralph pročisti svoje plamteće grlo - u tom trenutku mu se učini da bi zamijenio svoj cijeli mirovinski

fond za jednu ledeno hladnu bocu Coca-Cole - i drekne: ''Neka vasPickering ne brine! Pickering je - ''

Ali gdje je zapravo Pickering? Dobro pitanje, zar ne?''Gospodin Pickering je u nesvijesti! Zato je prestao pucati!'' Lois vikne iza njegovih leđa. Ralphu se

učini da riječ ''nesvijest'' nije najprikladnija, ali će poslužiti za ovu priliku. ''Žene će doći ispred kuće podignutih ruku! Nemojte pucati! Recite da nećete pucati!''

Tajac. A tad: ''NEĆEMO, ALI SE NADAM DA ZNATE O ČEMU GOVORITE, GOSPOĐO!''

Ralph kimne glavom prema dječakovoj majci. ''Krenite sad. Vas dvoje možete predvoditi svečanu povorku.''

''Sigurni ste da nam neće ništa?'' Blijede modrice na licu te mlade žene (licu koje je Ralphu bilo nejasno poznato) bile su znak da je pitanje tko bi ili ne bi mogao povrijediti nju i nje/ina sinu bilo najvažniji dio njezina života. ''Sigurni ste?''

''Da,'' reče Lois još kašljući i prokišnjavajući iz oči ju. ''Samo dignite ruke uvis. Možeš ti to, zar ne, momče?"

Dijete podigne ruke zanosom iskusnog sudionika u igri policajaca i lopova, ali nije skidao pogled svojih blistavih očiju s Ralpha.

Ružičaste ruže, pomisli Ralph. Kad bih mogao vidjeti njegovu auru, takve bi boje bila.Nije bio siguran je li riječ o intuiciji ili sjećanju, ali je znao da je tako.

''A oni ljudi u zgradi?'' upita druga žena. ''Što ako zapucaju? Imaju puške, što ako počnu pucati?''

''Iznutra više nitko neće pucati,'' reče Ralph. ''Krenite sad.''

Dječakova majka još jednom sumnjičavo pogleda Ralpha pa svog sina. ''Spreman, Pat?''

''Da!'' reče Pat i veselo se nasmiješi.Njegova majka kimne glavom i podigne jednu ruku. Drugu ovije oko njegovih ramena nemoćnim

zaštitničkim pokretom koji dirne Ralpha u srce. Tako zaobiđu kuću. ''Nemojte pucati! '' vikne ona. ''Podigli smo ruke, a i moj sinčić je sa mnom. Nemojte pucati u nas!''

Ostali pričekaju trenutak a tad krene žena koja je rukama pokrila lice. Pridruži joj se žena s kćerkicom (dijete je sad bilo u njezinu naručju, ali je ipak poslušno držalo ruke u zraku). Ostale žene krenu za njima, uglavnom kašljući, praznih ruku podignutih uvis. Kad je Helen stala na začelje povorke, Ralph je dotakne po ramenu. Ona ga pogleda crvenim očima i smirenim i upitnim.

''To je drugi put da si u blizini kad te ja i Nat trebamo,'' reče ona. ''Ralph, jesi li ti anđeo čuvar?''

''Možda,'' reče on. ''Možda jesam. Slušaj, Helen .. . nema puno vremena. Gretchen je mrtva.''

Ona kimne glavom i počne plakati. ''Znala sam. Nisam željela priznati, ali sam ipak znala.'' ''Jako mi je žao.''

''Tako smo se odlično zabavljale kad su došli - bile smo nervozne, ali je bilo puno smijeha i brbljanja. Trebale smo provesti dan pripremajući se za večerašnje predavanje. Za skup i govor Susan Day.''

''Upravo i moram razgovarati s tobom o večeras,'' reče Ralph, govoreći što je obzirnije mogao. ''Misliš li da će ipak - ''

''Pripremale smo doručak kad su stigli.'' Govorila je kao da ga nije čula; Ralph je pretpostavljao da i nije. Nat je zavirivala preko Helenina ramena pa iako je još kašljala, prestala je plakati. Sigurna u zatvorenom krugu majčinih ruku, pogledavala je u Ralpha i Lois živahnom radoznalošću.

''Helen - '' zausti Lois.

''Pogledaj! Vidiš?'' Helen pokaže prstom prema starom smeđem Cadillacu parkiranom pokraj sklepane šupe koja je u doba kad su Ralph i Carolyn povremeno dolazili bila prešaonica jabuka; u High Ridgeu je vjerojatno služila kao garaža. Caddy je bio u lošem stanju - naprslo prednje staklo, ulubljena oplata, jedno prednje svjetlo ispresijecano ljepljivom vrpcom. Odbojnik je bio oblijepljen slojevima naljepnica u prilog pravu na život.

''To je automobil kojim su stigli. Odvezli su se iza kuće kao da će ga parkirati u garažu. Odvezli su se ravno otraga kao da spadaju ovdje.'' Ona se na trenutak zagleda u automobil, pa svrne pogled svojih od dima crvenih, nesretnih očiju na Ralpha i Lois. ''Netko je trebao primijetiti naljepnice na tom prokletom autu.''

Ralph se sjeti Barbare Richards u WomanCarc centru - Barbie Richards, koja se opustila kad joj je Lois prišla. Nije bilo važno što se Lois mašila za nešto u njezinoj torbici; bilo je važno samo to da je Lois žensko. Sandra McKay je vozila Cadillac; Ralph nije morao pitati Helen da bi to znao. Vidjeli su ženu i nisu gledali u naljepnice. Mi smo obitelj; sve moje sestre su sa mnom.

''Kad je Deanie rekla da su ljudi koji izlaze iz automobila odjeveni u vojničke uniforme i da nose oružje, mislile smo da je to šala. Osim Gretchen. Rekla nam je da siđemo što brže. Tad je otišla u salon, vjerojatno pozvati policiju. Trebala sam ostati s njom,"

''Ne,'' reče Lois i provuče kroz prste uvojak fine pređe Nataliene crvenkaste kose. ''Morala si misliti za nju, zar ne? I još moraš.''

''Vjerojatno ste u pravu,'' reče ona tupo. "Vjerojatno je tako. Ali, bila mi je prijateljica, Lois. Moja prijateljica''

''Znam, dušo.''Helen ino se lice iskrivi poput krpe i počne plakati. Natalie na trenutak pogleda u svoju majku s

veselim čuđenjem a tad se i ona rasplače.

''Helen,'' reče Ralph. ''Helen, poslušaj me. Moram te nešto pitati. Jako je, jako važno. Slušaš li me?''Helen kimne glavom, ali nastavi plakati. Ralph nije znao čuje li ga ili ne. On pogleda u ugao zgrade

pitajući se koliko je vremena preostalo prije no što policija izvrši juriš, pa duboko udahne. ''Misliš li da ima izgleda da će se skup ipak večeras održati? Ikakvih? Bila si jako bliska s Gretchen. Reci mi što misliš.''

Helen prestane plakati i pogleda ga mirnim, raširenim očima kao da ne može vjerovati svojim ušima. Tad se te oči počnu puniti zastrašujuće dubokim gnjevom.

''Kako to možeš pitati? Kako možeš to uopće pitati?''''Pa... jer...'' On zašuti, ne mogavši nastaviti. Žestina je bila posljednje što je očekivao.''Zaustave li nas sad, pobijedili su,'' reče Helen. ''Zar ne shvaćaš? Gretchen je mrtva, Merrilee je

mrtva, High Ridge će izgorjeti do temelja zajedno sa svime što su te žene imale i ako nas sad zaustave, pobijedit će.''

Jednim dijelom mozga - negdje duboko - Ralph izvrši užasnu usporedbu. Drugi dio, onaj koji je volio Helen, pokuša ga u tome spriječiti, ali prekasno. Njezine su oči izgledale poput očiju Charlieja Pickeringa kad je ovaj sjedio pokraj njega u knjižnici, a s načinom razmišljanja od kojeg oči poprimaju takav izraz nema razgovora.

''Ako nas sad zaustave, pobijedili su!'' vrisne ona. U njezinu naručju Natalie počne jače plakati. ''Kako to ne shvaćaš? Kako to jebemti vraga, ne shvaćaš? Nikad nećemo to dopustiti! Nikad! Nikad! Nikad!''

Naglo podigne ruku kojom nije držala dijete i zaobiđe zgradu. Ralph ispruži ruku za njom i prstima dotakne njezinu bluzu na leđima. To je bilo sve.

''Ne pucajte u mene!'' Helen dovikne policiji na drugoj strani kuće. ''Ne pucajte u mene! Ja sam jedna od ovih žena! Ja sam jedna od ovih žena! Ja sam jedna od žena! ''

Ralph jurne za njom - ne razmišljajući, nagonski - ali ga Lois dohvati za remen. ''Boljeda ne izlaziš, Ralph. Muškarac si i mogli bi pomisliti - ''''Zdravo, Ralph! Zdravo, Lois!''Oni se okrenu prema novom glasu. Ralph ga jc odmah prepoznao pa se iznenadi i ne iznenadi. Iza

konopaca za sušenje rublja i njihova plamtećeg tereta od plahti i odjevnih predmeta, odjeven u izblijedjele flanelske hlače i stare Converse tenisice, skrpljene izolirbandom, stajao je Dorrance Marstellar. Njegova kosa, paperjasta poput Nataliene (ali sijeda a ne crvenkastosmeđa), nadimala se oko njegove glave na listopadskom vjetru koji je češljao vrh brežuljka. Po običaju, u ruci je držao knjigu.

''Dođite vas dvoje,'' reče on, mahnuvši im rukom i nasmiješivši se. ''Požurite i pođite za mnom. Nema puno vremena."

4

Povede ih niz korovom zarašten, malo korišten puteljak koji je vijugao od kuće prema zapadu. Provlačio se prvo kroz prilično velik vrt iz kojeg je bilo ubrano sve osim bundeva i tikvica, pa kroz voćnjak u kojem su sazrijevale jabuke, pa kroz gustu džunglu grmovu kupina čije trnje kao da je posezalo za njima i hvatalo im se za odjeću. Kad su prošli kroz grmlje kupina i izašli u sumoran gaj starih borova i smreka, Ralph shvati da su sad sigurno na ncwportskoj strani grebena,

Dorrance je hodao žustro za čovjeka svojih godina « spokojan smiješak nije mu silazio s lica. Knjiga koju je nosio u ruci bila je za Ljubav, pjesme 1950 - 1960. od čovjeka po imenu Robert Creeley. Ralph nikad za nj nije čuo, ali gospodin Creeley vjerojatno nikad nije čuo ni za Elmorea Leonarda, Ernesta Haycoxn ili Louisa L''Amoura. Samo se jednom pokušao obratiti starom Dom, kad je njih troje naposljetku sišlo u podnožje obronka skliskog i nesigurnog od borovih iglica. Ispred njih se hladno pjenio potočić.

''Dorrance, što radiš ovdje? Kako si stigao kad smo već kod toga? I kamo dovraga idemo?''''Oh, ja rijetko odgovaram na pitanja,'' odgovori stari Dor, smiješeći se od uha do uha. Zagleda se u

potok, pa podigne prst i upre ga u vodu. Mala smeđa pastrva poskoči u zrak, otrese svijetle kapi s repa pa padne natrag u vodu. Ralph i Lois se pogledaju. Njihovi su pogledi izražavali istu misao Jesam li vidio što mislim da jesam?

''Ne, ne,'' nastavi Dor, zakorakne od obale i stane na mokar kamen. ''Gotovo nikad. Preteško je to. Odveć mogućnosti. Previše razina... ej, Ralph? Svijet je pun razina, zar ne? Kako si ti, Lois?''

''Dobro,'' reče ona odsutno, promatrajući Dorrancea kako prelazi potočić stajući na prikladno razmješteno kamenje. Činio je to raširivši ruke, pa je u tom položaju izgledao kao najstariji akrobat na svijetu. Kad je zakoračio na drugu obalu, na grebenu iza njih začuje se silovit izdah - ne eksplozija.

Odoše spremnici nafte, pomisli Ralph.Dor se okrene prema njima na drugoj strani potoka, smiješeći se svojim spokojnim Budinim

osmijehom. Ralph se popne bez svjesne namjere i bez onog treptaja. Boje provale u dan, ali on to jedva primijeti; svu je pozornost usmjerio na Dorrancea i skoro deset sekundi zaboravi disati.

Ralph je u posljednji mjesec dana vidio aure raznih nijansi ali nikad tako blistav omotač poput ovog koji je okruživao starca kojeg je Don Veazie jednom opisao kao ''silno simpatičnog, ali pomalo budalastog''. Kao da je Dorranceovu auru netko procijedio kroz prizmu... ili dugu. Isijavao je Svjetlost u zasljepljujućim lukovima: grimizno nakon plavog, crveno nakon grimiznog, ružičasto poslije crvenog, žućkasto-bjelkasta boja zrele banane poslije ružičaste.

Osjeti kako Loisina ruka traži njegovu pa je obuhvati svojom.[''Bože, Ralph, vidiš li? Vidiš li kako je lijep?''][" Ite kako.''][ Što je on? Je li uopće ljudsko biće?''][''Ne zn - '']

[''Prestanite vas dvoje. Spustite se.'']Dorrance se još smješkao, ali glas koji su začuli u svojim glavama bio je odlučan i nimalo rastresen.

Prije no što je Ralph uspio pribrati misli i spustiti se, osjeti kako ga je netko gurnuo. Boje i pojačana izoštrenost zvukova nestanu iz svijeta.

''Nema vremena za to,'' reče Dor. ''Već je podne.''''Podne?'' upita Lois. ''Nije moguće! Nije još bilo devet kad smo stigli ovamo a to je bilo prije pola

sata! ''''Vrijeme prolazi brže u visinama,'' reče stari Dor. Govorio je ozbiljno, ali su mu oči svjetlucale.

''Pitaj svakog tko pije pivo i sluša country glazbu u subotu navečer. Dođite! Požurite! Ura otkucava! Prijeđite preko potoka! ''

Lois krene prva, koračajući obzirno s kamena na kamen ispruženih ruku, Dorranceovim stopama. Ralph pođe za njom, ruku spuštenih uz bokove, pripravan uhvatiti je ako posrne, no on je bio taj koji je skoro upao u potok. Uspio je održati ravnotežu, ali je cijena tog bila da je zamočio jednu nogu do gležnja. Činilo mu se da negdje u najdubljim dijelovima mozga čuje Carolynin veseli smijeh.

''Zar nam ništa ne možeš reći, Dor?'' upita on kad su prešli na drugu obalu. ''Izgubljeni smo.'' I to ne samo mentalno ili duhovno, pomisli on. Nikad nije bio u ovim šumama, čak ni kao mladić u lovu na jarebice ili jelene. Ako se staza na kojoj su bili prekine ili ako stari Dor izgubi ono što su bili njegovi kuglageri, što tada?

''Da,'' kao iz topa odgovori Dor. ''Mogu vam reći jedno i to sa sigurnošću.'' ''Što?''''To su najbolje pjesme koje je Robert Creeley napisao,'' reče stari Dor i podigne svoj primjerak

knjige za Ljubav. Prije no što je ijedno od njih uspjelo na to reagirati, on se okrene i ponovno počne slijediti jedva vidljivu stazu koja je išla prema zapadu kroz šumu.

Ralph pogleda Lois. Lois pogleda njega, jednako zbunjena. Tad slegne ramenima.''Hajdemo, stari,'' reče ona. "Nemojmo ga izgubiti. Zaboravila sam krušne mrvice.''

5

Uspnu se uz još jedan brežuljak i s vrha Ralph ugleda da puteljak kojim su hodali vodi do jedne stare šumske ceste po sredini koje se protezao uski pojas trave. Pedesetak metara niže završavala je u zarasloj šljunčari. Ispred ulaza stajao je automobil, potpuno anonimni noviji Ford koji je Ralphu bio nekako poznat. Kad su se otvorila vrata i vozač izašao, sve je došlo na svoje mjesto. Naravno da je prepoznao automobil; posljednji ga je put vidio kroz prozor

Loisine dnevne sobe u utorak navečer. Tad se okrenuo nasred Harris Avenue, a vozač je klečao osvijetljen prednjim svjetlima automobila... klečao pokraj umirućeg psa kojeg je udario. Joe Wyzer ih je čuo kako dolaze, podigne pogled i mahne.

Dvadeset treće poglavlje

1

''Rekao je da želi da ja vozim,'' reče im Wyzer kad je oprezno pkrenuo automobil na ulazu u šljunčani.

''Kamo?'' upita Lois. Sjedila je na stražnjem sjedištu s Dorranceom. Ralph je sjedio naprijed s Joeom Wyzerom koj i je izgledao kao da nije potpuno siguran gdje je ili čak tko je.

Ralph se malo podignuo - malčice - dok se rukovao s ljekarnikom, želeći pogledati Wyzerovu auru. I aura i balonska uzica bili su na mjestu i izgledali zdravo ... ali mu je žarka žuto-narančasta boja bila malko zagasila. Ralph je bio siguran da je to Dorov utjecaj.

''Dobro pitanje,'' reče Wyzer. Tiho, zbunjeno se nasmiješi. ''Nemam pojma, zaista. To mi je najčudniji dan u životu. U to nema nikakve sumnje.''

Šumska cesta završi raskršćem u obliku slovu T i dvosmjernim asfaltiranim dijelom. Wyzer se zaustavi, provjeri dolazi li koji automobil pa skrene lijevo. Prođu pokraj putokaza na kojem je pisalo PREMA 1-95 odmah na desnoj strani i Ralph zaključi da će Wyzer skrenuti na sjever čim stignu do ulaza na autocestu. Znao je gdje su sad - oko tri kilometra južno od Route 33. Odavde se mogu vratiti u Derry za manje od pola sata i Ralph nije ni sumnjao da upravo onamo i idu.

Prasne u smijeh. ''Vidi nas,'' reče on. '' Troje sretnih ljudi na podnevnoj vožnji. Zapravo četvero. Dobro došao u predivan svijet hiperstvarnosti, Joe.''

Joe ga strogo pogleda, pa se opusti i široko nasmiješi, ''Znači, to je to?'' prije no što su Ralph ili Lois uspjeli odgovorili: "Aha, tako je.''

''Jesi li pročitao onu pjesmu?'' upita Dorrance iza Ralphovih leđa. ''Onu koja počinje stihom: ''ve što činim činim brzo kako bih započeo nešto drugo''''

Ralph se okrene. Dorrance se još široko, spokojno smješkao. ''Da, jesam. Dor - ''

''Nije li prava? Tako je dobra. Stephen Dobyns me podsjeća na Harta Cranea bez bombastičnosti. Ili možda Stephena Cranea, ali mislim da nije tako. Naravno, nema ritam Dylana Thomasa, ali je li to tako loše? Vjerojatno nije. U modernoj poeziji nije najvažniji ritam, nego smjelost - tko je ima a tko nema.''

''Isuse,'' reče Lois. Zakoluta očima.''Vjerojatno bi nam mogao reći sve što nam je potrebno znati kad bismo se popeli nekoliko razina,''

reče Ralph, ''ali to ne želiš, zar ne Dor? Jer vrijeme prolazi brže u visinama.''

''Pun pogodak,'' odgovori Dorrance. Plavi znakovi koji su usmjeravali prema sjevernomi južnom ulazu na autocestu svjetlucali su ispred njih. ''Vjerojatno ćete se poslije morati popeti, i ti i

Lois, pa je jako važno da sad uštedite što više vremena. Uštedjeti.. . vrijeme.'' On učini neobično slikovit pokret, povuče kvrgav palac i kažiprst kroz zrak i spoji ih, kao da pokazuje suženi prolaz.

Joe Wyzer uključi žmigavac, skrene lijevo i krene niz sjeverni ulaz za Derry.

''Kako si se ti upleo u to, Joe?'' upita ga Ralph. ''Od svih ljudi iz zapadnog dijela grada, zašto je baš tebe Dorrance regrutirao za šofera?''

Wyzer odmahne glavom i kad automobil stigne do ulaza na autocestu odmah zaluta u preticajni trak. Ralph brzo ispruži ruku i ispravi upravljač, podsjetivši se da ni Joe u posljednje vrijeme sigurno puno ne

spava. Bilo mu je drago da je autocesta uglavnom prazna, barem ovako daleko od grada. To će mu uštedjeti briga, a Bog zna da ga danas raduje i najmanja mrvica s tog stola.

''Svi smo povezani svrhovitošću,'' neočekivano će Dorrance. ''To je ka-tet, što znači jedan sastavljen od mnogih. Kao što se od mnogih rima sastavi jedna pjesma. Shvaćate?''

''Ne.'' Ralph, Lois i Joe reknu uglas, u uzornom, neuvježbanom zboru, a tad se jednoglasno nervozno nasmiju. Tri nespavača apokalipse, pomisli Ralph. Bog nam bio na pomoći.

''To je u redu,'' reče stari Dor smiješeći se svojim širokim osmijehom. ''Vjerujte mi na riječ. Ti i Lois ... Helen i njezina kćerkica . .. Bili... Faye Chapin ... Trigger Vachon ... ja! Svi dijelovi Svrhovitosti.''

''Baš lijepo, Dor,'' reče Lois, ''ali kamo nas Svrhovitost vodi sad? I što nam je činiti kad onamo stignemo?''

Dorrance se nagne naprijed i dahne nešto u uho Joea Wyzera, zaklonivši usta podbuhlom rukom punom staračkih pjega. Tad se ponovno zavali u sjedište, duboko zadovoljan sobom.

''Kaže da idemo u Civic Center,'' reče Joe.

''Civic Center!'' uzvikne Lois, usplahireno. ''Ne, to ne može biti! Ona dva patuljka su rekla - ''

''Njih zasad zaboravi,'' reče Dorrance. ''Samo misli na to o čemu je zapravo riječ - o smjelosti. Tko je ima, a tko ne.''

2

Muk u Fordu Joea Wyzera protegne se gotovo kilometar i pol. Dorrance otvori svoju knjigu pjesama Roberta Creeleya i počne čitati, podvlačeći stihove požutjelim noktom jednog prastarog prsta. Ralph se prisjeti igre koju su ponekad igrali kao djeca - ne baš posebice lijepe. Zvala se ''Lov na šljuke''. Nađeš klince malo mlađe ali puno naivnije od sebe, prodaš im bajku o šljuki, pa im daš vreće i pošalješ ih da provedu naporno poslijepodne lutajući po vlažnim livadama i močvarama, u potrazi za nepostojećim pticama. Ta se igra nazivala i ''Lov na maglu'', i nije se mogao oteti dojmu da su na bolničkom krovu Klota i Laheza to igrali s njim i Lois.

Okrene se i pogleda u starog Dora. Dorranec presavine gornji ugao stranice koju je čitao, sklopi knjigu i pogleda u Ralpha s uljudnim zanimanjem.

''Rekli su nam da se ne približavamo Edu Deepneauu ili Liječniku #3,'' reče Ralph. Govorio je polako i razgovijetno. ''Izričito su istaknuli da čak i ne pomislimo to učiniti, jer su ih okolnosti učinile jako moćnima i da će nas zgnječiti kao muhe. Zapravo mi se čini da je Laheza rekao da bismo mogli očekivati, pokušamo li se približiti Edu ili Atropi, posjetu nekog iz vrhuške ... nekog koga Ed naziva Grimizni kralj. Prema svemu sudeći, nimalo ugodan tip.''

''Da,'' reče Lois tihim glasom. ''To su nam rekli na bolničkom krovu. Rekli su da moramo uvjeriti organizatorice da otkažu predavanje Susan Day. Zato smo i otišli u High Ridge.''

''Jeste li ih uspjeli uvjeriti?'' upita Wyzer.''Nismo. Edovi su luđaci stigli prije nas, zapalili kuću i ubili najmanje dvije žene.Ustrijelili ih. Jedna od tih žena je bila ona s kojom smo željeli razgovarati.'' ''Gretchen Tillbury,'' reče

Ralph.''Da,'' potvrdi Lois. ''Ali sad više sigurno nećemo morati ništa više učiniti - ne mogu vjerovati da bi

nakon ovog ipak održali skup. Kako bi mogli? Bože, pa najmanje četvero ljudi je mrtvo! A vjerojatno i više! Morat će otkazati njezin govor ili ga barem odgoditi. Nije li tako?''

Ni Dorrance ni Joe ništa ne odgovore. Ni Ralph ništa nije na to rekao - mislio je na Helenine zakrvavljene, jarosne oči. Kako uopće možeš to pitati? rekla je. Ako nas sad spriječe, pobijedili su.

Ako nas sad spriječe, pobijedili su.Je li bilo zakonskog načina da ih policija spriječi? Vjerojatno nije. A gradsko vijeće? Možda. Možda

bi mogli održati izvanrednu sjednicu i povući dozvolu za održavanje skupa u WomanCare centru. No bi li oni to učinili? Kad bi oko gradske vijećnice stupalo dvije tisuće gnjevnih, ojađenih žena i vikalo uglas: Ako nas sad spriječe, pobijedili su, bi li vijeće povuklo dozvolu?

Ralph u želucu osjeti mučninu.Helen je očito smatrala večerašnji skup važnijim nego ikad, a ona neće biti jedina. Više nije bila riječ

samo o pravu na izbor i o tome tko ima pravo odlučiti što će žena učiniti sa svojim tijelom; sad je bila riječ o stvarima dovoljno važnima da se za njih umre i da se iskaže štovanje prijateljicama koje su to i učinile. Sad više nije bila riječ isključivo o politici nego o vrsti svjetovne mise zadušnice.

Lois ga je zgrabila za rame i snažno ga prodrmala. Ralph se vrati u sadašnjost, ali polako, poput čovjeka kojeg bude usred nekog nevjerojatno živopisnog sna.

''Otkazat će, zar ne? A ako i ne otkažu, ako zbog nekog ludog razloga ne otkažu, ljudi neće doći, ha? Nakon toga što se dogodilo u High Ridgeu, bojat će se doći!''

Ralph razmisli o tome pa odmahne glavom. ''Većina će ljudi misliti da je opasnost prošla. Novinarska će izvješća objaviti da su dva radikala koji su napali High Ridge mrtva a da je treći katatoničan ili nešto slično.''

''Ali Ed! Što je s Edom?'' vikne ona. ''On ih je nahuškao da napadnu, zaboga! Pa on ih je onamo poslao!''

''To je možda istina, vjerojatno i jest istina, ali kako to dokazati? Znaš li što mislim da će policija pronaći u gnijezdu Charlieja Pickeringa? Poruku u kojoj će pisati da je to sve bila njegova zamisao. Bilješka kojom će potpuno skinuti sumnju s Eda, vjerojatno u obliku optužbe ... kako ih je Ed napustio u trenutku kad im je bio najpotrebniji. A ako ne pronađu takvu poruku u Charlijevoj podstanarskoj sobici, naći će je u sobi Franka Feltona. Ili Sandre McKay.''

''Ali to ... to je . . .'' Lois zašuti i ugrize se za donju usnu. Tad puna nade pogleda u Wyzera. ''A Susan Day? Gdje je ona? Zna li itko? Znaš li ti? Ralph i ja ćemo je nazvati i - ''

''Već je u Derryju,'' reče Wyzer, ''iako sumnjam da čak i policija zna gdje je točno. Ali ono što sam čuo na vijestima dok smo se stari i ja vozili je da će se skup održati večeras ... i čini se da je to poručila osobno ona.''

Naravno, pomisli Ralph. Naravno. Predstava se nastavlja, predstava se mora nastaviti i ona to zna. Netko tko je predvodnica ženskog pokreta sve ove godine - zapravo od izborne skupštine u Chicagu šezdeset osme - lako prepoznaje kad je neki trenutak povijestan.

Razmislila je o rizicima i zaključila da su prihvatljivi. Ili je procijenila situaciju i zaključila da bi gubitak povjerenja koji bi pretrpjela kad bi otišla bio neprihvatljiv. A možda i jedno i drugo. U svakom slučaju, ona je jednako sužanj događaja - ka-teta - kao i mi.

Ponovno u predgrađu Derryja. Ralph na obzoru ugleda Civic Center.Lois se sad okrene starom Doru. ''Gdje je ona? Znaš li? Nije važno koliko ljudi iz osiguranja ima oko

sebe; Ralph i ja možemo biti nevidljivi kad hoćemo ... i jako uspješno mijenjamo ljudima mišljenje.''''To što biste promijenili odluku Susan Day ne bi ništa promijenilo,'' reče Dor. Još se široko,

izluđujuće smješkao. ''Večeras će doći u Civic Center bez obzira na sve. Ako dođu I nađu zaključana vrata, razvalit će ih i ući i održati skup. Da pokažu da se ne boje.'' ''Začeto ne može biti raščeto,'' tupo reče Ralph.

''Tako je, Ralph!'' veselo će Dor i potapše Ralpha po ruci.

3

Poslije pet minuta, Joe proveze Ford pokraj odvratnog plastičnog spomenika Paulu Bunyanu koji je stajao ispred zgrade Civic Centera i skrene kod znaka na kojem je pisalo ISPRED VAŠEG CIVIC CENTERA UVIJEK IMA SLOBODNIH MJESTA ZA PARKIRANJE!

Jedan ral parkirališta ležao je između zgrade Civic Centera i hipodroma u Bassey parku.Da je večerašnji događaj bio rock koncert, regata ili hrvački meč, već bi ispraznili cijelo parkiralište,

ali večerašnji događaj sigurno će biti nekoliko svjetlosnih godina udaljen od egzibicijske košarkaške utakmice ili atraktivne utrke velikih kamiona. Na parkiralištu je već bilo šezdesetak ili sedamdesetak automobila i skupinice ljudi stajale su i gledale u zgradu.

Uglavnom su to bile žene. Neke su držale izletničke košare, nekoliko ih je plakalo, a skoro sve su nosile crne poveze oko ruke. Ralph ugleda sredovječnu ženu umorna, inteligentnog lica i guste sijede kose kako ih vadi iz vrećice i dijeli nazočnima. Na sebi je imala majicu s likom Susan Day i riječima POBIJEDIT ĆEMO.

Kolni prilaz ispred mnogobrojnih ulaznih vrata u Civic Center bio je zakrčeniji od parkirališta. Ni više ni manje nego šest televizijskih kombija bilo je ondje parkirano, a tehničke su ekipe u malim grozdovima stajale, ispod trokutaste betonske nadstrešnice i raspravljale o tome kako će izvještavati o večerašnjem događaju. A prema transparentu veličine plahte koji je visio s nadstrešnice i lijeno lepršao na povjetarcu, događaja će ipak biti.

SKUP SE ODRŽAVA, pisalo je velikim, razlivenim slovima ispisanima sprejom. 8 SATI NAVEČER. DOĐITE I POKAŽITE SVOJU SOLIDARNOST, IZRAZITE SVOJ BIJES, UTJEŠITE SVOJE SESTRE.

Joe sparkira Forda i okrene se starom Doru podignutih obrva. Dor kimne glavom a Joe pogleda u Ralpha. ''Ralph, ovdje ti i Lois izlazite. Sretno. Pošao bih s vama da mogu - čak sam ga zamolio - ali kaže da nisam opremljen.''

''U redu je,'' reče Ralph. ''Cijenimo sve što ste učinili, zar ne Lois?'' ''I te kako,'' reče Lois.Ralph uhvati ručicu ali je pusti. Okrene se Dorranceu. ''O čemu je sve ovo? Zaista. Nije riječ o tome

da spasimo otprilike dvije tisuće ljudi koliko su Klota i Laheza rekli da će ih večeras biti ovdje, to je sigurno. Svetrajnim silama o kojima su oni govorili, dvije tisuće života je vjerojatno tek nešto više od kolomaza na kugličnim ležajevima. Pa o čemu je riječ, Alfie? Zašto smo ovdje?''

Dorranceov širok osmijeh naposljetku splasne. Bez njega je izgledao mlađe i neobično dojmljivo. ''Job je Bogu postavio isto pitanje,'' reče on, ''i nije dobio odgovora. Ni ti ga nećeš dobiti, ali ću ti reći ovo: postao si središnja točka važnih događaja i stjecište neizmjernih sila.

Funkcioniranje višeg svemira gotovo je prestalo jer i oni iz Slučajnosti i oni iz Svrhovitosti prate tvoje postupke.''

''Divno, ali ne shvaćam,'' reče Ralph, više pomirljivo nego gnjevno.''Ni ja, ali su mi ove dvije tisuće života dovoljne,'' tiho reče Lois. ''Ne bih mogla mirno živjeti kad

barem ne bih pokušala spriječiti to što će se dogoditi. Ostatak života bih sanjala onu mrtvačku vreću oko te zgrade. Čak i kad bih spavala samo jedan sat na noć, ipak bih je sanjala.''

Ralph se zamisli pa kimne glavom. Otvori vrata i izbaci jednu nogu van. ''Imaš pravo. A i Helen će biti ondje. Možda čak povede i Nat. Možda je to za Kratkotrajne prdavce poput nas dovoljno.''

A možda, pomisli on, želim i uzvratni susret s Liječnikom #3.

Oh Ralph, jadikovala je Carolyn. Clint Eastwood? Ponovno?

Ne, nije Clint Eastwood. Ni Sylvester Stallone ni Arnold Schwarzenegger. Pa čak niJohn Wayne. Nije on bio nikakav akcioni junak ili filmska zvijezda; tek običan stari Ralph Roberts iz

Harris Avenue. No to nije umanjilo želju da se osveti liječniku sa zarđalim skalpelom. A sad je bio kivan još i više, ne samo zbog psa lutalice i umirovljenog profesora povijesti koji je živio u prizemlju njegove kuće posljednjih desetak godina. Ralph je neprestance mislio na salon u High Ridgeu i na žene prislonjene uza zid ispod plakata Susan Day. Njegovo unutarnje oko nije svraćalo pogled na Merrileenin trudnički trbuh nego na kosu Gretchen Tillbury - njezinu prelijepu plavu kosu oprljenu iz blizine ispaljenim puščanim zrnom koje joj je oduzelo život. Charlie Pickering je povukao obarač, a Ed Deepneau mu je možda gurnuo pušku u ruke, ali je Ralph okrivljavao Atropu, Atropu kradljivca konopaca za preskakivanje, Atropu kradljivca šešira, Atropu kradljivca češljeva.

Atropu kradljivca naušnica.

''Pođimo Lois,'' reče on. ''Da - ''

Ali ona položi ruku na njegovu i odmahne glavom. ''Još ne - Vrati se i zatvori vrata.'' On se zagleda u nju pa učini što je rekla. Ona posuti, pribirući misli, a kad je progovorila, gledala je u starog Dora.

''Ipak ne shvaćam zašto su nas poslali u High Ridge,'' reče ona. ''Nisu bili otvoreni i rekli da je to ono što smo trebali učiniti, ali mi znamo - zar ne, Ralph? - da je to što su željeli od nas. A ja želim razumjeti. Ako trebamo biti ovdje, zašto smo morali otići ondje? Hoću reći, spasili smo živote i to mije drago, ali mislim da je Ralph u pravu - nekoliko života ne znači puno ljudima koji vuku sve konce.''

Na trenutak zavlada muk a tad Dorrance reče, ''Lois, jesu li ti se Klota i Luheza učinili kao sveznajući i premudri?''

''Pa ... bili su pametni, ali ne i geniji,'' reče ona promislivši trenutak. ''U jednom su se trenutku nazvali šljakerima koji su daleko na dnu ljestvice ispod članova upravnog odbora koji zapravo donose odluke.''

Stari je Dor kimao glavom i smješkao se. ''Klota i Laheza su skoro Kratkotrajni, u općoj shemi svijeta. Oni imaju vlastite strahove i mentalne slijepe točke. Mogu donijeti krive zaključke ... no to nije važno jer služe Svrhovitosti. I ka-tetu.''

''Mislili su da ćemo izgubiti sukobimo li se s Atropom, zar ne?'' upita Ralph. ''Zato su sami sebe uvjerili da ćemo postići što žele uđemo li na sporedni ulaz... a taj sporedni ulaz bio je High Ridge.''

''Da,'' reče Dor. ''Tako je.''''Divno,'' reče Ralph. ''Obožavam kad mi netko izglasa povjerenje. Osobito kad - ''''Ne,'' reče Dor. ''To nije tako.''Ralph i Lois izmijene zbunjene poglede.''O čemu ti to govoriš?''''To je istodobno ijedno i drugo. Tako je često u Svrhovitosti. Znate... o v a j . . O n uzdahne. ''Mrzim

sva ta pitanja. Jako rijetko odgovaram na pitanja, jesam li vam to rekao?''''Da,'' reče Lois. ''Jesi.''''Da. A sad, pun pogodak! Tolika pitanja. Podmukla! I nekorisna!''Ralph pogleda Lois a ona pogleda njega. Nijedno ne učini ni najmanji pokret prema vratima.Dor uzdahne. ''No dobro... ali to je posljednje što ću reći, pa stoga pomnjivo slušajte. Klota i Laheza

su vas možda poslali u High Ridge iz krivih razloga, ali vas je Svrhovitost poslala iz pravih. Ondje ste Izvršili svoju zadaću.'' ''Jer smo spasili žene,'' reče Lois. Ali Dorrance odmahne glavom.

''Pa što smo onda učinili?" ona zavapi. " Što? Zur nemamo pravo znati kakvu smo zadaću izvršili u ime te usrane Svrhovitosti?''

''Ne,'' reče Dorrance. ''Barem ne još. Jer morate to ponoviti.''''Ovo je ludilo,'' reče Ralph.

''Nije,'' odgovori Dorrance. Čvrsto je stiskao knjigu za Ljubav na prsima, savijao je naprijed-natrag i usrdno gledao u Ralpha. ''Slučajnost je luda. Svrhovitost je razborita.''

U redu, pomisli Ralph, što smo učinili u High Ridgeu osim što smo izbavili ljude iz podruma? I Johna Leydeckera, naravno - mislim da bi Pickering ubio i njega kao što je ubio

Chrisa Nella da se nisam umiješao. Ima li to veze s Leydeckerom?Vjerojatno ima, ali mu se to nije uklapalo.

''Dorrance,'' reče on, ''molim te, daj nam malo informacija. Hoću reći - ''Ne,'' reče stari Dor, ne neljubazno. ''Više nema pitanja, više nema vremena. Otići ćemo na dobru

večeru kad ovo prođe ... ako još budemo na životu, naravno.''''Dor, zaista znaš obodriti čovjeka.'' Ralph otvori vrata automobila. Lois učini isto i oni izađu na

parkiralište. On se sagne i pogleda Joea Wyzera. ''Još nešto? Jesi li se još nečeg sjetio?''''Ne, mislim da - ''

Dor se nagne i šapne nešto u Joeovo uho. On posluša, mršteći se.''Dakle?'' upita Ralph kad se Dorrance ponovno zavalio na sjedištu. ''Što je rekao?''''Rekao je da ne zaboravite moj češalj,'' reče Joe. ''Nemam pojma o čemu govori, ali to nije ništa

novo.''''U redu je,'' reče Ralph i nasmiješi se. ''To je jedna od stvari koju razumijem. PođimoLois - pogledajmo koga sve ima. Promuvajmo se malo.''

4

Na pola parkirališta ona ga tako nemilice udari laktom u rebra da Ralph posrne. ''Pogledaj!'' šapne ona. ''Ondje! Nije li to Connie Chung?"

Ralph pogleda. Da; žena u svijetlosmeđem kaputu koja je stajala između dva tehničara sa znakom CBS-a na jaknama bila je bez sumnje Connie Chung. Prečesto se za večerom divio njezinu lijepom, pametnom licu i ugodnom smiješku da bi sumnjao u to.

''Ili je ona ili njezina sestra blizankinja,'' reče on.

Lois kao da je zaboravila na starog Dora, High Ridge i ćelave liječnike; u tom je trenutku ponovno postala žena koju je Bill McGovern rado nazivao ''naša Lois''. ''Nek me vrag odnese! Što ona ovdje radi?''

''Pa,'' zausti Ralph a tad pokrije usta da sakrije zijev od kojeg mu se skoro razglavila čeljust. ''Mislim da su događaji u Derryju postali nacionalna vijest. Sigurno je ovdje da snimi uživo prilog ispred Civic Centera za večerašnje vijesti. U svakom slučaju - '' Neočekivano, aure ponovno preplave svijet. Ralph naglo udahne.

''Isuse! Lois, vidiš li ti ovo?''

Ali nije bio siguran da vidi. Da vidi, Ralphu se činilo da Connie Chung ne bi zaslužila ni počasni spomen na Loisinoj rang-listi. Ovo je bilo nezamislivo stravično i po prvi put Ralph potpuno shvati da čak i blještav svijet aura ima svoju tamnu stranu, /bog koje bi obična osoba pala na koljena i zahvalila Bogu na smanjenoj percepciji.

A čak se nisam ni popeo po ljestvama, pomisli on. Harem mislim da nisam. Samo gledam u taj prošireni svijet, kao čovjek koji gleda kroz prozor. Zapravo nisam u njemu.

A nije ni želio biti u njemu. Dovoljno je bilo samo gledati u nešto poput ovog da se poželi biti slijep.

Lois se namršti. ''Što, boje? Ne. Bih li trebala pokušati? Nešto nije u redu s njima?''On pokuša odgovoriti ali nije mogao. Trenutak potom osjeti kako ga je zgrabila za ruku iznad lakta

kao bolnim kliještima i znao je da je objašnjenje nepotrebno. I Lois je sad vidjela boje, Nije znao je li to dobro ili loše.

''Bože, '' šapne ona bezglasno na rubu plača, "Oh Bože, oh Bože, o Isuse.''S krova gradske bolnice, aura iznad Civic Centera izgledala je poput golemog, omekšalog kišobrana,

sličnog znaku Travelers Insurance Company masnom bojicom obojenim u crno. No stajati na parkiralištu bilo je kao biti u velikoj i neopisivo ogavnoj mreži za komarce, tako staroj i neuščuvanoj da su se njezine paučinaste stijenke začepile crnkastozelenom snijeti. Žarko listopadsko sunce sažme se u mutan krug potamnjelog srebra. Zrak poprimi sumoran, maglovit preljev koji podsjeti Ralpha na fotografije Londona potkraj devetnaestog stoljeća. Nisu više samo gledali mrtvačku vreću Civic Centera; sad su bili živi zakopani u njoj. Ralph je osjećao kako se ona gladno steže oko njega i pokušava ga svladati osjećajima gubitka, očaja i zbunjenosti.

Čemu trud? upita se on, promatrajući otupjelo kako Ford Joea Wyzera odlazi prema Main Street sa starim Dorom na stražnjem sjedištu. Zaista, čemu, dovraga? Ne možemo to promijeniti, nema načina da to učinimo. Možda smo nešto postigli u High Ridgeu, ali razlika između onoga što se događalo ondje i onoga što se događa ovdje je kao razlika između crne mrlje i crne rupe. Pokušamo li se umiješati u ovo, sravnit će nas sa zemljom.

Začuje stenjanje pokraj sebe i shvati da Lois plače. Skupivši svoju venuću snagu, on je obgrli rukom oko ramena. ''Drži se, Lois,'' reče on. ''Dorasli smo mi tome.'' Ali je dvojio.

''Udišemo je!'' plakala je ona. ''Kao da usisavamo smrt! Oh Ralph, otiđimo odavde!Molim te, otiđimo odavde!''Taj mu se prijedlog svidio kako bi se riječ voda svidjela čovjeku koji umire od žeđi u pustinji, ali

odmahne glavom. ''Dvije tisuće ljudi večeras će umrijeti ovdje ako nešto ne učinimo. Inače ne znani što bih mislio o svemu ovome, ali sam toliko shvatio.''

''Dobro,'' šapne ona. ''Samo me drži zagrljenu da si ne razbijem glavu kad se onesvijestim.''Ironično je to, pomisli Ralph. Sad su imali lica i tijela osoba na pragu čile sredovječnosti, ali su se

vukli preko parkirališta poput dvoje staraca čiji su se mišići pretvorili u konce, a kosti u staklo. Čuo je Loisino disanje, ubrzano i teško, poput disanja žene koja je upravo teško ranjena.

''Odvest ću te natrag ako želiš,'' reče Ralph i mislio je ozbiljno. Odvest će je natrag na parkiralište, odvest će je do narančaste klupice na autobusnoj postaji koja se vidi odavde. A kad autobus stigne, ukrcati se i vratiti u Harris Avenue bit će čas posla.

Osjećao je kako ga aura-ubojica koja je okruživala zgradu pritišće, pokušava ugušiti poput plastične vreće u kojoj se drži odjeća i prisjeti se nečeg što je McGovern rekao o emfizemu May Locher - da je to jedna od onih bolesti koja te nikad ne ostavlja na cjedilu. A sad mu se činilo da je prilično dobro shvatio kako se May Locher osjećala posljednjih nekoliko godina. Bez obzira na to kako je duboko usisavao crni zrak ili kako bi ga duboko uvukao, nije bilo dovoljno. Srce i glava su mu bubnjali, pa se osjećao kao da pati od najgoreg mamurluka u životu.

Otvori usta da ponovi kako će je odvesti natrag kad ona progovori sopćući bez daha. ''Mislim da ću uspjeti... ali se nadam ... da neće dugo potrajati. Ralph, kako to da osjećamo nešto ovako loše i onda kad ne vidimo boje? Zašto oni to ne mogu?'' Pokaže na novinare koji su miljeli oko Civic Centera. ''Zar smo mi Kratkotrajni tako neosjetljivi? Ne sviđa mi se ta pomisao.''

On odmahne glavom kao potvrdu da ne zna, ali mu se učini da možda novinari, videosnimatelji i stražari okupljeni oko vrata i ispod sprejom ispisanog transparenta koji je visio s nadstrešnice zaista nešto

i osjećaju. Ugleda puno ruku koje drže plastične šalice s kavom, ali nije vidio da itko pije. Na poklopcu motora jednog kombija bila je kutija puna uštipaka, ali jedini izvađeni uštipak bio je odložen na ubrus i od njega je netko odgrizao samo jedan zalogaj. Ralph pogledom preleti preko dvadesetak lica ne vidjevši nijednog osmijeha.

Ljudi s televizije vršili su pripreme - namještali kamere, označavali mjesta s kojih će njihovi glasnogovornici izgovoriti svoje izvješće, polagali suosničke kablove i pričvršćivali ih za beton - ali su to sve činili bez uzbuđenja kakvo bi Ralph očekivao vezano uz događaj važnosti večerašnjeg.

Connie Chung izađe ispod nadstrešnico s bradatim, zgodnim snimateljem MICHAEL ROSENBERG, pisalo je na pločici pričvršćenoj na njegovoj CBS jakni - i tad rukama oblikuje okvir, pokazujući mu kako želi da snimi natpis koji je visio s nadstrešnice. Rosenberg kimne glavom. Chungino je lice bilo blijedo i ozbiljno i u jednom trenutku dok je razgovarala s bradatim snimateljem Ralph ugleda kako je zastala i nesigurno podigla ruku prema sljepoočici kao da je zaboravila što je željela reći ili kao da joj se zavrtjelo u glavi.

U svim izrazima lica koja je vidio bilo je nečeg sličnog - zajednička struna - i činilo mu da zna o čemu je riječ: patili su od onoga što se u njegovu djetinjstvu nazivalo melankolija, a melankolija je bila blaža riječ za sjetu.

Ralph se prisjeti razdoblja u svom životu kad bi doživio emocionalni ekvivalent hladne struje u moru ili turbulencije u vedrom nebu u zraku. Dan ti prolazi u redu, kadšto se osjećaš izvrsno, kadšto osrednje, ali sve u svemu dobro ... a tad, bez nekog posebnog razloga, planeš i padneš. Preplavi te osjećaj Kakvog sve to ima smisla - ni u kakvoj vezi s nečim što se tad dogodilo ali silno snažan - i dođe ti da se ponovno uvučeš u krevet i pokriješ preko glave.

Možda to izaziva takve osjećaje, pomisli Ralph. Možda se to događa kad se nabasa na nešto poput ovog - neki kovitlac smrti ili žalosti koja se treba dogoditi, raširen poput šatora za vrtnu zabavu načinjenog od paučine i suza umjesto platna i konopaca. Ne vidimo ga, ne na našoj Kratkotrajnoj razini, ali ga osjećamo. O da, i te kako osjećamo. A sad. . .

A sad pokušava isisati životni sok iz njih. Možda nisu oni vampiri, kako su oboje strahovali, nego je vampir ta stvar. Mrtvačka vreća vodi trom, polusvjestan život i isisat će životni sok iz njih ako ikako može. Ako joj dopuste.

Lois se spotakne o njega i Ralph je skupio svu snagu da ih zadrži da se oboje ne ispruže po pločniku. Tad ona podigne glavu (polako, kao da joj je kosa umočena u beton), omota dlan oko svojih usta i oštro udahne. U istom trenutku zasvijetli. U drugim okolnostima Ralph bi pomislio da je to njemu bljesnulo pred očima, ali sad ne. Popela se. Malčice. Dovoljno da se nahrani.

Nije vidio kad je Lois zaronila u konobaričinu auru, ali se ovog puta sve dogodilo pred njegovim očima. Aure članova televizijskih ekipa bile su poput malih ali žarko obojenih japanskih fenjera koji se hrabro žare u golemoj, turobnoj pećini. Zgusnut snop ljubičaste svjetlosti izvije se iz jednog od njih - iz Michaela Rosenberga, odnosno bradatog snimatelja Connie Chung. Nekoliko centimetara ispred Loisina lica taj se snop rascijepi. Gornji odvojak ponovno se rascijepi i klizne u njezine nosnice; donji odvojak prođe kroz njezine otvorene usne i uđe u usta. Jedva se primjetno zažari između njezinih obraza i osvijetli ih iznutra kao svijeća u izdubenoj bundevi.

Ona popusti stisak i težina kojom se oslanjala na njega nestane. Trenutak potom ljubičast snop svjetla se raspline. Ona se okrene i pogleda ga. Boja - ne jaka, ali ipak boja - vraćala se u njezine olovne obraze.

''Tako je već bolje - puno bolje. A sad ti, Ralph!''On se ustručavao - još je o tome mislio kao o krađi - ali je morao to učiniti ako se ne želi srušiti.

Osjećao je kako mu posljednji atomi posuđene energije onog Nirvaničara otječu kroz pore. Savije ruku oko usta kao jutros na parkiralištu ''Dunkin'' Donutsa'' i okrene se malčice ulijevo, tražeći metu. Connie

Chung je učinila nekoliko koraka natraške bliže njima; još je gledala u platneni natpis koji je visio s nadstrešnice i razgovarala s Rosenbergom (kojemu nije pala dlaka s glave zbog Loisine posudbe). Ne časeći časa, Ralph oštro udahne kroz smotani tuljac svoj ih prstiju.

Aura Connie Chung bila je jednake ljupke nijanse slonovače poput satena za vjenčanice kao i aure koje su okruživale Helen i Nat onog dana kad su ga posjetile u njegovu stanu zajedno s Gretchen Tillbury. Umjesto svjetlosnog snopa, iz Chungine aure izleti nešto nalik dugoj, ravnoj vrpci. Ralph gotovo istog trenutka osjeti kako ga počinje ispunjavati snaga i potiskivati bolan umor iz njegovih zglobova i mišića. A ponovno su mu se razbistrile i misli kao da se velik komad blata sprao s njegova mozga.

Connie Chung prekine govoriti, pogleda na trenutak u nebo pa nastavi razgovor sa snimateljem. Ralph se osvrne i ugleda kako ga Lois zabrinuto gleda. ''Bolje ti je?'' šapne.

''U svemu,'' reče on, ''ali se još osjećam kao da Num u crnoj vreći na kojoj je netko povukao zatvarač do krnja."

''Mislim - '' zausti Lois a tad joj pogled zapne za nešto ulijevo od vrata Civic Centera.Ona vrisne, ustukne i pripije se uz Ralpha, očiju tako razrogačenih kao da će se skotrljati iz duplji.

On pogledom isprati njezin i dah mu zastane u grlu. Urbanisti su pokušali ublažiti prazne ciglene postranične zidove zgrade tako da su uz njih zasadili zimzeleno grmlje. To je grmlje bilo ili zapušteno ili mu se namjerno dopustilo da naraste i ispreplete se, zaprijetivši da će potpuno sakriti uski pojas trave između njih i betonskog pješačkog prilaza koji je oivičavao kolni prilaz.

Divovski kukci nalik prapovijesnim trilobitima migoljeći su izlazili i ulazili u to zimzeleno grmlje u rojevima, puzali jedan preko drugog, sudarali se glavama, ponekad se jedan drugom propinjali na leđa

i grebli prednjim udovima poput jelena koji zapliću rogove u doba parenja. Nisu bili prozirni, poput one ptice na satelitskoj anteni, ali su ipak bili sablasni i nestvarni. Njihove su aure bjelasale grozničavo (a vjerojatno i bezglavo, pomisli Ralph) kroz cijeli spektar boja; bile su blještave ali tako kratkotrajne da su izgledale poput čudnih krijesnica.

Samo što to nisu bile. Znaš ti što su.

''Hej!'' Rosenberg, Chungičin snimatelj vikne, ali su uglavnom svi ispred zgrade gledali u njih. ''Dobro joj je, prijatelju?''

''Da,'' odgovori im Ralph. Još je držao ruku smotanu oko usta pa je brzo spusti, osjećajući se budalasto. ''Samo je - ''

''Vidjela sam miša!'' dovikne im Lois, smiješeći se blentavo i ošamućeno ... stopostotni smiješak ''naše Lois''. Jako se ponosio njome. Upre skoro neuzdrhtali prst u zimzeleno grmlje s lijeve strane vrata. ''Zavukao se unutra. Bože, ala je bio tust! Jesi li ga vidio, Norton?''

''Nisam, Alice.''

''Ostanite još malo ovdje,'' dovikne Michael Rosenberg. ''Večeras ćete se nagledati svakojakih zvijeri.'' Začuje se ishitren smijeh, skoro na silu, a tad se oni vrate svojem poslu.

''Bože, Ralph!'' šapne Lois. ''Te ... te stvari...''On je uhvati za ruku i stisne. ''Smiri se, Lois.''"One znaju, zar ne? Zato su ovdje. Kao strvinari.''Ralph kimne glavom. Nekoliko kukaca izađe iz krošnji grmova i počne besciljno plaziti po zidu.

Micali su se omamljenom sporošću - poput muha koje zuje na prozorskim daskama u studenom - i ostavljali za sobom sluzave obojene tragove koji su brzo blijedjeli i nestajali. Drugi kukci ispuze ispod grmova i popnu se na mali travnjak.

Jedan od ovdašnjih televizijskih komentatora krene prema tom zagađenom području, a kad je okrenuo glavu, Ralph shvati da je to John Kirkland. Razgovarao je sa zgodnom ženom odjevenom u poslovni kostim u stilu ''izgled je moć'' koji su Ralphu bili - barem u normalnim okolnostima - silno seksi. Zaključi da je to Kirklandova producentica i upita se pozeleni li aura Lisette Benson kad joj se ta žena nađe u blizini.

''Idu prema kukcima!'' Lois mu zasikće u uho. ''Moramo ih zaustaviti, Ralph - moramo!''''Ništa mi pod milim Bogom nećemo učiniti.''

''Ali - ''''Lois, ne možemo početi dizati uzbunu zbog kukaca koje nitko ne vidi osim nas. Završit ćemo u

žutoj kući. Usto, kukci nisu ovdje zbog njih.'' On zašuti pa doda: ''Nadam se.''Gledali su kako Kirkland i njegova zgodna kolegica staju na travnjak ... i u želatinasti čvor

svijajućih, puzajućih trilobita. Jedan sklizne u Kirklandovu ulaštenu mokasinu, smiri se dok Kirkland nije zastao, pa se popne na nogavicu njegovih hlača.

''Fućka mi se za Susan Day, ovako ili onako,'' govorio je Kirkland. ''Udarna je vijestWomanCare, a ne ona - uplakane ženske s crnim povezima oko ruku.''''Pripazi se, John,'' suho mu reče žena. ''Izbija na površinu tvoja senzibilnost.''''Zar? Dovraga.'' Kukac na njegovoj nogavici zaputio se prema preponama. Ralph pomisli kako bi

Kirkland, kad bi sad dobio moć da vidi što će mu uskoro početi puzati preko muda, na licu mjesta šiznuo.''Dobro, ali svakako porazgovaraj s najvažnijim organizatoricama,'' govorila mu je producentica.

''Sad kad je Tillburyjevu mrtva, najvažnije su Maggie Petrowsky, Barbara Richards i doktorica RobertaHarper. Mislim da će Harperova večeras najaviti Veliku Kahunu... a možda bi se i moglo reći Veliku

Kahunette. Žena zakorakne s pločnika i jednom visokom petom probode sporovoznog toniranog kukca. Iz njega se rasipa utroba duginih boja i voštana tvar koja je izgledala kao ustajali pire od krumpira. Ralph zaključi da je ta bijela tvar od jaja.

Lois pritisne lice na njegovu ruku.

''A pripazi na ženu po imenu Helen Deepneau,'' reče producentica i zakorakne prema zgradi. Kukac nabijen na peti njezine cipele bacakao se i svijao dok je ona hodala.

''Deepneau,'' reče Kirkland. On se lupne prstima po čelu. ''Negdje, duboko, kao da mi je to ime zazvonilo poznato.''

''Ma nije, to ti se samo tvoja posljednja moždana stanica kotrlja u glavi,'' reče producentica. ''Ona je supruga Eda Deepneaua. Žive odvojeno. Ako želiš suze, drži se nje. Ona i Tillburyjeva su bile dobre prijateljice. Možda i posebno dobre prijateljice, ako shvaćaš što želim reći.''

Kirkland se razvratno naceri - izraz tako stran njegovim nastupima ispred kamere da seRalph osjeti pomalo zbunjeno. Jedan je kukac u međuvremenu zašao na vrh ženine cipele i puzao po

njezinoj nozi. Ralph je promatrao bespomoćnom očaranošću kako se izgubio ispod ruba njezine suknje. Promatrati pokretnu izbočinu kako se penje po njezinu bedru bilo je kao gledati mačkicu ispod ručnika. Čini se da je Kirklandova kolegica nešto osjetila, jer je, razgovarajući s njim o razgovorima koje će obaviti za Dayina govora, spustila ruku i odsutno se počešala po izbočini koja se sad popela skoro do njezina desnog kuka. Ralph nije čuo prigušen, hrskav zvuk koji je ispustio krhki, mekani kukac kad je puknuo, ali ga je mogao zamisliti. Nije mogao ne zamisliti, kako se činilo. A mogao je i zamisliti kukčev drob kako kapa niz njezine noge u najlon čarapama kao gnoj. Ostat će ondje barem do večernjeg tuširanja, nevidljiv, neprimijećen, nenaslućen.

Njih dvoje počnu razgovarati o tome kako će izvještavati o zakazanim poslijepodnevnim demonstracijama ''Prijatelja života'' ... pod pretpostavkom da do njih dođe. Žena je smatrala da čak ni

''Prijatelji života'' neće biti tako glupi da dođu pred Civic Center nakon svega što se dogodilo u High Ridgeu. Kirkland joj reče da je nemoguće potcijeniti idiotizam fanatika; ljudi koji se u javnosti pojavljuju odjeveni u poliester, sila su s kojom se mora računati. A dok su oni razgovarali, izmjenjivali duhovite doskočice, zamisli i tračeve, nabuhli, višebojni kukci marljivo su se verali po njihovim nogama i tijelu. Jedan je kukac-pionir stigao sve do

Kirklandove crvene kravate i bilo je očito da se zaputio prema njegovu licu.Kutom oka Ralph primijeti neki pokret nadesno. Okrene se prema vratima i ugleda kako jedan od

tehničara laktom udara svog kolegu i pokazuje prema njemu i Lois. Ralphu se ukaže i prejasan prizor što oni vide: dvoje ljudi bez nekog vidljivog razloga svoje nazočnosti (nijedno nije nosilo crni povez oko ruke a očito nisu bili medijski predstavnici) motaju se u dnu parkirališta. Gospođa, koja je već jednom vrisnula, sad je zabila lice u gospodinovu ruku ... a dotični je gospodin budalasto zurio ni u što.

Ralph progovori tiho kutom usana, poput zatvorenika koji se dogovara za bijeg u nekom starom filmu kompanije Warner Bros. ''Podigni glavu. Privlačimo previše pozornosti.''

Na trenutak nije vjerovao da će joj to uspjeti... a tad se ona pribere i podigne glavu. Još jednom pogleda prema grmlju koje je raslo duž zida - nehotično, užasnuto zirne - a tad odlučno pogleda u Ralpha i jedino u njega. ''Ralph, vidiš li traga Atropi? Zato smo ovdje, zar ne ... da mu uđemo u trag?''

''Možda. Vjerojatno. Nisam ni gledao, istini za volju - odveć se toga događa. Mislim da bismo se trebali približiti zgradi.'' Nije to že lio učiniti, ali je bilo jako važno nešto učiniti. Osjećao je mrtvačku vreću posvuda oko njih, zloguku, zagušljivu nazočnost koja se pasivno opirala svakom kretanju prema naprijed. Protiv toga se moraju boriti.

''U redu,'' reče ona. ''Zamolit ću Connie Chung za autogram i pritom ću se budalasto smijuljiti. Možeš li to podnijeti?"

''Da.''''Dobro, jer će to značiti da će, ako budu u nekog gledali, gledati u mene.''

''Zvuči dobro.''On još jednom pogleda Johna Kirklanda i producenticu. Sad su razgovarali o tome u kojem bi

slučaju trebali prekinuti večernji program izvješćem uživo, potpuno nesvjesni da zdepasti trilobiti puze po njihovim licima. Jedan je od njih upravo migoljeći ulazio u usta Johna Kirklanda.

Ralph žurno odvrati pogled i dopusti da ga Lois odvuče do mjesta gdje je gospođa Chung stajala s Rosenbergom, bradatim snimateljem. Ugleda kako su njih dvoje najprije pogledali u Lois pa jedno u drugo. Taj pogled koji su izmijenili bio je četvrtinu podsmješljiv, a tri četvrtine rezigniran - evo jedne od njih - a tad ga Lois stisne za ruku kao da kaže: Ne obaziri se na mene, Ralph, samo ti radi svoj posao, a ja ću svoj.

''Oprostite, ali jeste li vi Connie Chung?'' Lois je upita gušeći se od ushita. ''Vidjela sam vas ondje pa sam rekla Normanu ''Je li to ona gospođa koja radi s Danom Ratherom ili sam poludjela?'' A onda - ''

''Ja jesam Connie Chung, i drago mije da smo se upoznale, ali se pripremam za večerašnje vijesti, pa me molim vas ispričajte - ''

''Ma naravno, nije mi ni na kraj pameti da vam dosađujem, samo želim vaš potpis - nešto mi načrčkajte - jer sam ja vaša najvatrenija obožavateljica, barem u državi Maine.''

Gospođa Chung pogleda u Rosenberga. On je već u jednoj ruci držao kemijsku olovku, poput dobre medicinske sestre koja u ruci drži instrument koji će kirurgu zatrebati prije no što ga on zatraži. Ralph obrati pozornost području ispred zgrade Civic Centera i malčice pojača svoju percepciju.

Ispred vrata ugleda poluprozirnu, crnkastu tvar koja ga najprije zbuni. Bila je pet centimetara duboka i izgledala poput neke geološke formacije. No to ne može biti... zar ne?

Ako je to u što je gledao bilo stvarno (kao što su predmeti u Kratkotrajnom svijetu stvarni), ta bi tvar morala zabrtviti vrata i ona se ne bi mogla otvoriti, ali se to nije događalo. Dva tehničara polako su hodala do gležnja gazeći kroz tu tvar kao da nije gušća od niske izmaglice.

Ralph se sjeti auralnih tragova koje ljudi ostavljaju za sobom - one koji sliče dijagramima plesnih koraka - i odjednom mu se učini da je shvatio. Tragovi su hlapjeli kao dim cigareta... samo što dim cigareta nije hlapio; ostavljao je talog na zidovima, prozorima i u plućima. Činilo se da i ljudske aure ostavljaju talog. Vjerojatno ne dovoljno velik da bi ga se vidjelo ako je bila riječ samo o jednoj osobi, ali ovo je bilo najveće javno okupljalište u četvrtom po veličini gradu u Maineu. Ralph se sjeti svih ljudi koji su ušli i izašli kroz ta vrata - svih svečanih primanja, izbornih stranačkih skupština, izložbi starog novca, koncerata, košarkaških turnira - i shvati što je ta poluprozima drozga. Bio je to ekvivalent malog ulegnuća koje se kadikad vidi na ugaženim stubama.

Ne obaziri se na to, dušo - radi svoj posao.

U blizini je Connie Chung škrabala svoje ime na poleđini Loisina rujanskog računa za struju. Ralph pogleda u taj talog na betonskoj ploči ispred vrata, tražeći Atropine tragove, nešto što bi se moglo namirisati ako ne i vidjeti, ogavan, mesni vonj kao u uličici iza mesnice gospodina Hustona kad je Ralph bio dijete.

''Hvala!'' žvrgoljila je Lois. ''Rekoh Nortonu, ''Izgleda baš kao na televiziji, baš kao porculanska lutka.'' Baš sam tako rekla.''

''Drago mi je,'' reče Chungova ''ali sad se zaista moram vratiti poslu;''

''Naravno da morate. Pozdravite mi Dana Rathera, molim vas. Recite mu da sam rekla ''Samo hrabro!''''

''Svakako.'' Chungova se nasmiješi, kimne glavom i vrati olovku Rosenbergu. ''A sad nas ispričajte ...''

Ako je to ovdje, na višoj je razini od mene, pomisli Ralph. Morat ću se popeti malo više.

Da, ali mora biti obziran i to ne samo zato što je vrijeme postalo iznimno dragocjena roba. Ako se popne previsoko, nestat će iz Kratkotrajnog svijeta a to bi moglo skrenuti pozornost novinara čak i s predstojećeg skupa pristaša prava na izbor.., barem nakratko.

Ralph se koncentrira, ali bezbolni grč u glavi nije osjetio kao treptaj nego kao blag udarac trepavica. Boje nečujno procvjetaju; sve usklično zabliješti. No najizrazitija od tih boja, u tjeskobnom tonalitetu, bila je crna boja mrtvačke vreće i ona je potirala ostale. Potištenost i osjećaj malaksalosti i nemoći ponovno ga obuzmu i pritisnu mu srce poput usiljenih krajeva račvastog čekića. Ako mora ovdje nešto izvršiti, najbolje da to učini brzo i otkasa natrag na Kratkotrajnu razinu prije no što ostane bez trunke životne snage.

Ponovno pogleda u vrata. Na trenutak ondje nije bilo ničeg osim blijedećih aura Kratkotrajnih kao što je on... a tad se ono što je tražio odjedanput pojavi, iskrsne pred njegovim očima kao što se poruka napisana limunovim sokom pomalja kad je se drži iznad plamena svijeće.

Očekivao je nešto što bi izgledalo i zaudaralo poput trulih iznutrica u kantama iza živodernice gospodina Hustona, ali je stvarnost bila još gora, možda i zato što je bila tako neočekivana. Na vratima su bile lepeze krvave, sluzave tvari - vjerojatno tragovi Atropinih nemirnih prstiju - i odvratno velika lokva iste tvari koja je tonula u stvrdnuti talog ispred vrata. Bilo je nešto užasno u toj tvari - tako čudno - da su obojeni kukci izgledali skoro obično u usporedbi s tim. Izgledala je kao bljuvotina psa koji je obolio od neke nove i opasne vrste bjesnoće. Trag te tvari vukao se od lokve, najprije u obliku sasušenih grudvica i mrlja, a zatim u manjim kapima poput prolivene boje za ličenje.

Naravno, pomisli Ralph. Zato smo morali doći ovamo. Gnjida ne može držati prste podalje od ove zgrade. To je kao kokain za narkomana.

Mogao je zamisliti Atropu kako stoji gdje i on, Ralph, sad stoji, gleda... ceri se... a tad se približava i stavlja ruke na vrata. Miluje ih. Ostavlja te ukaljane, opnaste tragove. Mogao je zamisliti Atropu kako siše snagu i energiju iz tog crnila koje je iz Ralpha izvlačilo životvornost.

Naravno, mora obići i druga mjesta i obaviti druge poslove - svaki je dan bez sumnje pretrpan poslom kad si nadnaravni manijak kao što je on - ali mu je sigurno teško dugo biti daleko od ovog mjesta, bez obzira na to koliko posla imao. A kako se tad osjeća? Kao nakon žestoke ševe u ljetno poslijepodne, eto kako.

Lois ga s leđa povuče za rukav i on se okrene k njoj. Još se <smiješila, ali je zbog grozničave napregnutosti u njezinim očima izraz njezinih usana čudno sličio vrisku. Iza nje, Connie Chung i Rosenberg su polako krenuli natrag prema zgradi.

''Moraš me odvesti odavde,'' šapne Lois. ''Ne mogu to više podnijeti. Osjećam se kao da gubim razum.''

[''U redu - nema problema.'']''Ne čujem te, Ralph - a čini mi se da sunce prosijava kroz tebe. Isuse, sigurna sam u to!''[''Oh - pričekaj - '']On se koncentrira i osjeti kako se svijet malo zaljuljao oko njega. Boje izblijede; Loisina aura uvuče

joj se pod kožu.''Bolje?''''Barem je gušće. ''On se kratko nasmiješi. ''Dobro. Dođi.''On je uhvati za lakat i povede prema mjestu gdje su izašli iz automobila Joea Wyzera. U istom

smjeru u kojem su išle krvave mrlje.''Jesi li našao što si tražio?''

''Da.''Ona se razvedri. ''Divno! Vidjela sam da si se popeo, znaš - bilo je to čudno, kao da si se pretvorio u

sepijom retuširanu fotografiju. A tad.. . to da mi se učinilo da vidim sunce kroz tebe ... to je bilo jako čudno.'' Ona ga oštro pogleda.

''Gadno, ha?''''Ne... ne baš gadno. Samo čudno. Oni kukci... alaj su bili gadni. Uh!''''Znam što želiš reći. Ali mislim da su oni još ondje.''''Možda, ali još nismo izvan opasnosti, zar ne?''''Aha - daleko je do raja, rekla bi Carolyn.''''Samo se drži mene, Ralph Roberts, i nećeš se izgubiti.'' ''Ralph Roberts? Nikad čuo. Norton se

zovem.'' I to je, na njegovo veselje, nasmije.

Dvadeset četvrto poglavlje

1

Polako prijeđu preko asfaltiranog parkirališta ispresijecanog križaljkom žutih crta. Večeras, pomisli Ralph, većina će tih mjesta biti popunjena. Dođi, vidi, slušaj, budi viđen... i, najvažnije, pokaži gradu i cijeloj znatiželjnoj zemlji izvan njegovih granica da te ne mogu zastrašiti Charlieji Pickeringi ovog svijeta. Manjinu, koju će kod kuće zadržati strah, zamijenit će oni patološki znatiželjni.

Kad su se približili hipodromu, približili su se i rubu mrtvačke vreće. Ovdje je bila zgusnutija i Ralph ugleda kako se polako suče kao da je sastavljena od sićušnih komadića sagorjele tvari. Malčice je sličila na zrak iznad otvorene peći za paljenje smeća, koji titra od vrućine i komadića izgorjelog papira.

A čuo je i dva zvuka, jednog iznad drugog. Gornji je bio srebrnkasti uzdah. Tako bi se vjetar glasao, pomisli Ralph, kad bi naučio plakati. Bio je to jeziv zvuk, ali onaj ispod njega bio je aktivno neugodan - mljaskav šum, kao da negdje u blizini divovska bezuba usta gutaju velike količine meke hrane.

Lois se zaustavi kad su se približili tamnoj, čestičastoj opni mrtvačke vreće i svrne pogled svojih uplašenih, pokajničkih očiju prema Ralphu. Progovori glasom djevojčice: ''Mislim da neću moći proći kroz to.'' Ona zastane, borila se sama sa sobom, pa naposljetku reče što je držala u sebi. ''Ona je živa, znaš. Cijela. Ona vidi i njih'' - Lois preko ramena trgne palcem prema ljudima na parkiralištu i televizijskim ekipama bliže zgrade - ''i to je loše, ali vidi i nas, a to je još gore ...jer zna da je mi vidimo. A ne voli da je se vidi. Možda da je se osjeti, ali ne i da je se vidi.''

Sad se činilo kao da dublji zvuk - onaj mljaskavi - izgovara riječi i što je dulje Ralph slušao, to je bio sigurniji da je zaista tako. [Tornjajse. Odjebi. Gonise.]

''Ralph,'' dahne Lois. ''Čuješ li?''[Mrzimvas. Ubićuvas. Poješćuvas.]On kimne glavom i ponovno je uhvati za lakat. ''Pođimo, Lois.'' ''Poći - ? Kamo?'' ''Dolje. Do dna.''Na trenutak ga ona pogleda ne shvaćajući; a tad joj sine i ona kimne glavom. Ralph osjeti onaj

treptaj - malo jači od onog treptaja trepavica otprije nekoliko trenutaka - i svijet oko njih se razbistri. Vrtložeća, zagađena prepreka ispred njih se raspline. No ipak su zatvorili oči i zadržali dah kad su se približili mjestu gdje su znali da je bio rub mrtvačke vreće. Ralph osjeti kako ga je Lois čvrsto stisnula za ruku dok je požurila kroz nevidljivu prepreku, a kad on prođe kroz nju, tamni, zamršeni čvor uspomena - polagano umiranje njegove žene, gubitak omiljenog psa dok je bio dijete, prizor kako se Bill McGovern saginje jedne ruke pritisnute na prsa - najprije lagano obloži njegove misli, a tad ih pritisne poput teške ruke. Uši mu ispuni onaj srebrnkasti jecaj, tako uporan i tako jezivo prazan; plač slaboumnika.

A tad prođu kroz vreću.

2

Čim su prošli ispod drvenog luka na drugom kraju parkirališta (na zaobljenom je dijelu pisalo MI SMO OTIŠLI NA TRKE U BASSEY PARKU!), Ralph odvede Lois do klupe i posjedne je na nju, iako je ona gorljivo tvrdila da se dobro osjeća.

''Dobro, ali je meni potreban trenutak-dva da se priberem.''Ona odmakne uvojak kose s njegove sljepoočice i nježno ga poljubi u udubinu ispod nje.

''Koliko god ti jc potrebno, mili.''To je potrajalo pet minuta. Kad je osjetio razmjernu sigurnost da može ustati a da mu se ne razglave

koljena, Ralph je ponovno uhvati za ruku i zajedno ustanu.''Jesi li ga našao, Ralph? Jesi li našao njegov trag?''On kimne glavom. ''Da bismo ga vidjeli, moramo se popeti za dvije razine. Pokušao sam se popeti

tek toliko da vidim aure, jer se čini da se na toj razini ne ubrzava vrijeme, ali nije uspjelo. Moramo se popeti malo više.''

''Dobro.''''Ali moramo biti oprezni. Jer kad mi vidimo njih - ''''Vide i oni nas. Da. Ne smijemo ni izgubiti pojam o vremenu.''''Nikako. Jesi li spremna?''''Skoro. Mislim da mi je prije toga potreban još jedan poljubac. Bit će dovoljan i mali.'' Smiješeći se

on joj ga da. ''Sad sam spremna.'' ''Dobro - krećemo. '' Treptaj!

3

Crvenkaste mrlje životinjskih tragova odvele su ih preko utabanog tla na kojem je u tjednu kad se održavao sajam stajao lunapark, pa do konjičke staze, po kojoj su od svibnja do rujna trčali konji. Lois se na trenutak zaustavi kod ograde u visini prsa, osvrne se da provjeri je li tribina prazna a tad se popne na ogradu. Pokrenula se dražesnom lakoćom mlade djevojke, ali kad je prebacila nogu i zajašila preko ograde, zastane. Na licu joj se zrcalilo iznenađenje i zbunjenost.

[''Lois, dobro si?'']

[''Da, dobro sam. Moj prokleti stari donji veš! Čini se da sam smršavila jer neće stajati na mjestu! Za Boga miloga!'']

Ralph shvati da vidi ne samo čipkani rub Loisine podsuknje nego sedam ili deset centimetara ružičastog najlona. On priguši osmijeh dok je ona sjedila jašući na širokoj gredi na vrhu ograde i natezala tkaninu. Poželi joj reći da je slađa nego cvijet srdašca ali zaključi da to možda i nije tako dobra zamisao.

[''Ralph, okreni se dok popravim tu prokletu podsuknju. I obrisi taj glupi smiješak s lica. '']On joj okrene leđa i pogleda u Civic Center. Ako se zaista glupavo smijuljio (vjerojatnije je to

vidjela u njegovoj auri), pogled na crnu mrtvačku vreću koja se polako vrti pobrine se za njegov smiješak.

[''Lois, možda bi ti bilo lakše da ga jednostavno skineš.''][''Oprosti mi, Ralph Roberts, ali ja nisam odgojena da skidam intimno rublje i ostavljam ga na

trkaćim stazama, a ako si ikad poznavao djevojku koja je to činila, nadam se da je to bilo prije no što si upoznao Carolyn. Kad bih barem imala - ''] Nejasna slika sjajne sigurnosne igle u Ralphovoj glavi.

[''Ti je slučajno nemaš, Ralph?'']On odmahne glavom i pošalje joj sliku: pijesak koji curi kroz pješčani sat.

[''U redu, shvatila sam poruku. Mislim da sam ga popravila toliko da izdrži još malo. Možeš se okrenuti.'']

On to učini. Ona se spuštala na drugu stranu daščane ograde i to s puno sigurnosti, ali joj je aura prilično izblijedjela i Ralph ponovno ugleda tamne kolutove ispod njezinih očiju. No ustanak temeljnih odjevnih predmeta bio je, barem zasad, ugušen.

Ralph se podigne, prebaci nogu preko ograde i skoči na drugu stranu. Sviđao mu se taj osjećaj - kao da su se u njegovim kostima probudile stare, davne uspomene.

[''Lois, uskoro ćemo se morati ponovno opskrbiti energijom.'']Lois kimne umorno glavom: [''Znam. Dođi, krenimo. '']

4

Slijedili su trag preko trkališta, popeli se preko ograde na drugoj strani, pa se spustili zaraslim obronkom u Niebolt Street. Ralph je vidio kako Lois smrknuto pridržava podsuknju kroz donji dio haljine dok su Se mukotrpno spuštali niz brežuljak, pa ponovno zausti da je upita ne bi li joj bilo lakše kad bi bacila tu prokletu stvar, ali ponovno zaključi da mu je bolje držati jezik za zubima. Ako joj počne jako smetati, učinit će to i bez njegovih savjeta.

Ralphova najveća briga - da će Atropin trag izblijedjeti - u početku se pokazala neutemeljenom. Zagasite ružičaste mrlje vodile su ravno niz ispucalu, zakrpanu površinu Niebolt Street, između neoličenih nastambi koje su trebale biti srušene prije mnogo godina.

Iznucano rublje lepršalo je na ulegnutim štrikovima; prljava djeca musavih nosova promatrala su ih iz prašnjavih dvorišta. Prelijep trogodišnji plavokosi dječak sumnjičavo zime u Ralpha i Lois sa svojeg ulaznog stubišta, pa se jednom rukom uhvati za prepone, a drugom im pokaže prst.

Neibolt Street bila je slijepa ulica i završavala u napuštenoj željezničkoj postaji i ondje Ralph i Lois na trenutak izgube trag. Stali su pokraj jednog metalnog ježa koji se ispriječio na ulazu u prastaru četvrtastu rupu-podrum - sve što je ostalo od starog putničkog kolodvora - i osvrnu se po velikom polukrugu bunjišta. Tračnice boje rđe svjetlucale su iz dubine kroz šumu suncokreta i trnjaka; stakleni krš od stotina razbijenih boca žmirkao je na poslijepodnevnom suncu. Na okrhnutom zidu starog spremišta za lokomotive netko je kričavo ružičastim slovima sprejom napisao riječi SUZY JE SPUŠILA MOJEG VELIKOG DEBELOG. Ta je osjećajna izjava bila uokvirena spletom kukastih križeva.

Ralph: [''Kamo se dovraga djenuo?'']

[''Ondje Ralph - vidiš?'']

Pokazivala je duž onoga što je do 1963. godine bila glavna pruga, do 1983. jedina pruga a sad je bila tek par zahrđalih, zaraslih čeličnih tračnica koje ne vode nikamo. Nije bilo ni većine pragova. Poslužile su za logorsku vatru lokalnim pijancima ili sezonskim radnicima na putu prema poljima krumpira u okrugu Aroostook ili voćnjacima jabuka i ribarskim barkama

Maritimesa. Na jednima od preostalih ukrštenih pragova Ralph ugleda ružičaste tragove. Izgledali su svježiji od onih koje su slijedili niz Niebolt Street.

On se zagleda u napola skrivene tračnice i pokuša se prisjetiti. Ako ga sjećanje ne vara, ova je linija obilazila igralište za golf natrag prema ... natrag prema zapadu. Ralph zaključi da je to sigurno isti par neupotrebljavanih tračnica koje prolaze pokraj zračne luke i izletišta gdje Faye Chapin možda upravo sada razbija glavu kako odrediti nositelje skupina za svoj turnir.

Sve je to jedna velika petlja, pomisli on. Trebalo nam je skoro tri dana, ali mislim da ćemo se naposljetku vratiti gdje smo počeli... ne u raj, nego u Harris Avenue.

''Hej, vi! Kako život?''

Ralphu se učini da poznaje taj glas a taj se osjećaj pojača čim je pogledao čovjeka kome je glas pripadao. Stajao je iza njih, na mjestu na kojem je pločnik Neibolt Street naposljetku otegnuo papke. Izgledao je kao da mu je pedesetak godina, ali Ralph zaključi daje vjerojatno pet pa i deset godina mlađi. Bio je odjeven u gornji dio trenirke i stare iznošene traperice. Aura koja ga je okruživala bila je zelena kao čaša piva na dan svetog Patricka. To je pomoglo

Ralphu da se sjeti. Bio je to pijanac koji je prišao njemu i Billu onog dana kad je zatekao Billa u Strawford parku kako tuli zbog svog prijatelja Boba Polhursta ...koji ga je nadživio. Život je ponekad smješniji od Groucha Marxa.

Ralpha je polako plavio čudan osjećaj neumitnosti sudbine a s njime i intuitivno shvaćanje sila koje ih sad okružuju. Taj mu osjećaj nije bio potreban. Nije' bilo važno jesu li te sile dobronamjerne ili zle, pripadaju li Slučajnosti ili Svrhovitosti; bile su pregoleme, i to je bilo važno, a u usporedbi s njima se ono što su Klota i Laheza rekli o izboru i slobodnoj volji činilo tričavo. Osjećao se kao da su on i Lois privezani konopcima za žbice divovskog kotača - kotača koji ih vraća gdje su bili iako ih istodobno gura sve dublje i dublje u taj užasni tunel.

''Gospon, imate malo sitniša?''

Ralph se malo spusti kako bi bio siguran da će ga pijanac čuti kad progovori.

''Kladim se da te nazvao ujak iz Dextera,'' reče Ralph. ''Rekao ti da se možeš vratiti na posao u pilani... ali samo ako se danas vratiš. Jesam li otprilike pogodio?''

Pijanac, oprezno iznenađen, žmirne. ''Ovaj . , . da. Tako nešto.'' On pročeprka po mozgu da se sjeti te priče - one u koju je on osobno vjerovao možda više nego itko kome mu je ispričao - i uhvati njezinu iskrzanu nit. ''Nije loš poso, znaš? A mogu ga dobit natrag. U dva ide bus za Bangor i Aroostook, al je karta pet pedeset a tek imam dva i dvajspet...''

''Imaš sedamdeset šest centi,'' reče Lois. ''Dvije kovanice od četvrt dolara, dvije od deset, jednu od pet i cent. No s obzirom na to koliko piješ, aura ti izgleda silno zdravo, to moram priznati. Sigurno imaš volovsku konstituciju.''

Ispičutura je zbunjeno pogleda, pa se odmakne jedan korak i obriše nos dlanom jedne ruke.''Ne brini,'' umirivao ga je Ralph, ''moja supruga posvuda vidi aure. Ona je jako spiritualna osoba.''

''Ma je l?''''Aha. A i jako je darežljiva i mislim da će ti dati malo više od običnog sitniša. Zar ne, Alice?''''Samo će to zapiti,'' reče ona. ''Nema posla u Dexteru.''''Vjerojatno i nema,'' reče Ralph i netremice se zagleda u nju, ''ali njegova aura zaista izgleda silno

zdravo. Silno.''''Reko bi da i ti imaš spiritističku stranu,'' reče pijanac. Oči su mu još oprezno vrludale između

Ralpha i Lois, ali je u njima bila uzdržana iskra nade.''Znaš li da je to istina,'' reče Ralph. ''A u posljednje je vrijeme to postalo očitije.'' On napući usne kao

da se upravo sjetio nečeg zanimljivog, pa udahne. Svijetlozeleni snop sijevne iz žicarove aure, prijeđe tri metra koja su ga dijelila od Ralpha i Lois i uđe u Ralphova usta. Okus je bio jasan i lako prepoznatljiv: jabukovača. Bila je jaka i loša, ali ipak ugodna - bilo je u njoj radničke pjenušavosti. S tim okusom vrati mu se i snaga, što je bilo dobro, te oštrina i bistrina misli što je bilo još bolje.

U međuvremenu, Lois je pružila novčanicu od dvadeset dolara. Pijanac je nije odmah vidio; mrgodio se gledajući u nebo. U tom trenutku, još jedan sjajan zeleni snop izvuče se iz njegove aure. Projuri preko korovom zarasle čistine poput blještavog snopa svjetla iz baterije i uđe u Loisina usta i nos. Novčanica u njezinoj ruci nakratko zadrhti.

[''Oh Bože, kako je to dobro!'']''Prokleti pilotski šminkeri iz vojne baze u Charlestonu!'' negodovao je pijanac. ''Ne bi smjeli probijat

zvučni zid dok ne dođu nad ocean! Skoro sam se - '' Pogled mu padne na novčanicu između Loisinih prstiju i njegovo se čelo još dublje nabora. ''Hej, kakva je to zafrkancija? Nisam ja glup. Možda si nekad malo više gucnem, al zato nisam glup.'' Strpi se, pomisli Ralph. Uskoro će i to biti.

''Nitko ne misli da si glup,'' reče Lois, ''a ovo nije šala. Uzmite novac, gospodine.''

Propalica pokuša zadržati svoj sumnjičavi mrgodni izraz, ali nakon još jednog dugog pogleda u Lois (i brzog pogleda iskosa u Ralpha), prevlada širok i simpatičan osmijeh. Korakne prema Lois, ispruži ruku da uzme novac koji je i ne znajući zaradio.

Lois podigne ruku prije no što se on dočepao novčanice. ''Samo pazi da kupiš nešto za jelo a ne samo za piće. A mogao bi se zapitati jesi li zadovoljan načinom na koji živiš.''

''Potpuno ste u pravu!'' klikne pijanac ushićeno. Nije skidao pogled s novčanice između Loisinih prstiju. ''Potpuno, gospođo! S druge strane rijeke imaju program, za odvikavanje i rehabilitaciju. Razmišljam da se upišem. Zaista. Razmišljam o tom svaki bogovetni dan.'' Ali su mu oči još bile zalijepljene za dvadesetaka i skoro da je slinio. Lois dobaci sumnjičav pogled Ralphu pa slegne ramenima i dopusti novčanici da prijeđe iz njezinih prstiju u njegove. ''Hvala! Hvala vam, gospođo!'' Svrne pogled na Ralpha. ''Ova je gospođa prava princeza! Nadam se da to znate!''

Ralph počasti Lois zaljubljenim pogledom. ''I znam,'' reče on.

5

Pola sata kasnije, njih su dvoje hodali između zahrđalih čeličnih tračnica koje su u blagom luku prolazile pokraj igrališta za golf... samo što su odlutali malo iznad Kratkotrajnog svijeta nakon njihova susreta s pijancem (vjerojatno zato što i on nije stajao čvrsto nogama na zemlji), pa se ne bi moglo reći da su hodali. Kao prvo, nisu uopće ulagali tjelesni napor. Iako su se njihove noge pokretale, Ralphu se to činilo više kao klizanje nego hodanje. A nije bio ni potpuno siguran da su bili vidljivi za Kratkotrajni svijet; vjeverice su bezbrižno skakutale oko njihovih nogu, vrijedno skupljajući zalihu za nadolazeću zimu, a jednom ugleda kako se Lois brzo sagnula da joj palčić ne bi napravio razdjeljak posred glave. Ptica se nagne ulijevo pa poleti uvis, kao da je u posljednji trenutak shvatila da na njezinoj letačkoj putanji stoji ljudsko biće. Ni igrači golfa nisu se obazirali na njih. Ralph je igrače golfa smatrao samoživima do opsjednutosti, ali je ovakav nedostatak zainteresiranosti ipak bio pretjeran.

Da je on vidio dvoje uredno odjevenih odraslih osoba kako šetuckaju duž napuštene manevarske pruge u pol bijela dana, vjerojatno bi uzeo kratki tajm-aut i pokušao pogoditi što smjeraju i kamo su se zaputili. Mislim da bih se osobito zainteresirao zašto gospođa stalno mrmlja: ''Ostani gdje jesi, prokletniče'' i drži se za suknju, pomisli Ralph i nasmiješi se veselo. Ali igrači golfa nisu ih udostojili ni pogledom, iako je četvorka koja je išla prema devetoj rupi prošla dovoljno blizu da bi Ralph mogao čuti kako ih zabrinjava sve močvarniji teren na tržištu dionica. Pomisao da su on i Lois ponovno postali nevidljivi - ili barem jako prozirni - počela se Ralphu činiti sve vjerojatnijom. Vjerojatnom... i zabrinjavajućom. Vrijeme prolazi brže u visinama, rekao im je stari Dor.

Trag postane svježiji kad su krenuli zapadno i Ralphu su se sve manje sviđale kapi i vlažne mrlje od kojih se trag sastojao. Na mjestu na kojem bi ona izlučevina pala na tračnice, izgrizla bi rđu poput korozivne kiseline. Korov na koji bi pala pocrnio bi i sparušio se - čak je i najotpomiji uvenuo. Kad su Ralph i Lois prošli treći zeleni pojas grada Derryja i zašli u šikaru zakržljalih stabala i šiblja, Lois ga povuče za rukav i pokaže prstom ispred njih. Velike mrlje Atropinih tragova boležljive trule boje ljeskale su se na deblima stabala koja su bila gušća uz tračnice, a bilo je i lokvica sluzi u nekim ulegnućima između starih tračnica - gdje su nekoć bili pragovi, pretpostavljao je Ralph.

[''Približavamo se mjestu gdje živi, Ralph.'']

[''Da.'']

[" Ako se vrati i zatekne nas u njegovu prebivalištu, što ćemo učiniti?'']Ralph slegne ramenima. Nije znao a nije bio siguran ni da mu je do toga. Neka sile koje ih pokreću

kao pješake na šahovskoj ploči - one koje su gospodin K. i gospodin L. nazvali Višom svrhovitošću - brinu o tome. Ako se Atropa pojavi, Ralph će pokušati tom malom ćelavom propalici iščupati jezik i

zadaviti ga njime. A ako će to nekome pomrsiti račune, žao mu je. Nije mogao preuzeti odgovornost za grandiozne planove i Dugotrajna posla; njegov je posao sad bio paziti na Lois, koja je bila u opasnosti i pokušati spriječiti krvoproliće koje će se dogoditi nedaleko odavde za samo nekoliko sati. A tko zna? Možda usput nađe malo vremena koje će iskoristiti za zaštitu vlastite djelomice pomlađene kože. To mora učiniti, a ako se taj zajebani patuljak nađe na Ralphovu putu, jedan od njih morat će se odmaknuti u stranu. Ako se to ne uklapa u planove onih drmatora gore, boli ga ona stvar.

Lois je većinu tih misli čitala iz njegove aure - pročitao je to iz njezine kad mu je dodimula ruku a on se okrenuo i pogledao u nju.

[''Što to znači, Ralph? Da ćeš ga pokušati ubiti bude li nam se ispriječio?''] On se zamisli, pa kimne glavom.

[''Aha - točno tako.'']Ona razmisli o tome, pa kimne glavom.[''Ralph?'']On je pogleda, podignutih obrva.[" Ako to bude potrebno učiniti, ja ću ti pomoći.'']To ga je nepotrebno duboko tronulo ... ali i stavilo na muke kako sakriti ostatak svojih misli od nje:

da je jedini razlog zbog kojeg je ona još s njim taj daje može držati na zaštitničkom oku. Ta ga misao podsjeti na njezine naušnice, ali odagna njihovu sliku, ne želeći da ih ona vidi - ili čak nazre - u njegovoj auri. No Loisine su misli krenule u drugom, ponešto sigurnijem smjeru.

[''Čak i ako uđemo i izađemo a da ga ne sretnemo, znat će da je netko bio ondje, zar ne? A vjerojatno će znati i tko.'']

Ralph to nije mogao zanijekati, ali nije to smatrao važnim; njihove mogućnosti izbora suzile su se na samo jednu, barem privremeno. Ići će korak po korak i nadati se da će doživjeti sutrašnji izlazak sunca. Iako, kad bih mogao birati, najradije bih se odlučio da spavam u svom krevetu, pomisli Ralph i kutovi usta mu se razvuku u mali, sjetan osmijeh. Bože, kao da godinama nisam spavao u krevetu. Misao mu odluta do Carolynine omiljene uzrečice, one o tome kako je dug povratak u raj. Sad mu se činilo da je raj spavati do podneva... a možda i malo dulje.

Uhvati Lois za ruku i ponovno krenu po Atropinu tragu.

6

Trinaest metara istočno od ograde koja je označavala rub zračne luke, zahrđale tračnice se izgube u korovu. No Atropin je trag išao i dalje, iako ne zadugo. Ralph je bio prilično siguran da vidi točku na kojoj se izgubio i ponovno mu se ukaže prizor njih dvoje svezanih za žbice velikog kotača. Ako je u pravu, Atropina jazbina je nedaleko od mjesta gdje se Ed automobilom zaletio u debeljka koji je u stražnjem dijelu kamiona prevozio bačve umjetnog gnojiva.

Vjetar se podigne i donese im negdje iz blizine miris truleži a od podalje glas Fayea Chapina kako tupi nekoga svojim najdražim predmetom razgovora: ''... to ja uvijek govorim! Mah-jong je kao šah, šah je kao život, pa ako znaš igrati jednu od tih igara - '' Vjetar ponovno splasne. Ralph bi mogao čuti Fayeov glas kad bi naćulio uši, ali su mu promakle pojedine riječi. No to je bilo svejedno; toliko je puta čuo to predavanje, da je s priličnom sigurnošću znao kako glasi.

[''Ralph, taj je smrad ogavan! To je on, zar ne?'']On kimne glavom, ali ga Lois nije vidjela. Čvrsto je držala njegovu ruku u svojoj i gledala preda se

razrogačenim očima. Mrljasti trag koji je počeo ispred ulaza Civic Centera završavao je u podnožju pijano nagnuta usahlog hrasta sedamdesetak metara dalje od mjesta gdje su stajali. Uzrok usahlosti stabla

i njegova kosog položaja bio je očit: jednu stranu te časne starine okrznula je munja i ogulila. Pukotine, usjekotine i ispupčenja na njegovoj sivoj kori kao da su tvorila obrise napola, zakopanih, bezglasno vrištećih lica a stablo je širilo svoje gole grane prema nebu poput zlokobnih ideograma ... onih koji su - barem u Ralphovoj mašti - neugodno sličili japanskim ideogramima koji su značili kamikaze. Munja koja je ubila stablo nije ga uspjela srušiti, ali je dala sve od sebe. Dio njegove raširene mreže korijenja okrenut prema zračnoj luci bio je iščupan iz zemlje. To se korijenje steralo ispod žičane ograde pa je povuklo dio ograde uvis i prema van u zvonastom obliku što Ralpha podsjeti, prvi put nakon mnogih godina, na poznanika iz djetinjstva po imenu Charles Engstrom.

''Da se nisi igrao s Chuckijem,'' govorila je Ralphova majka. ''On je nečista duša.'' Ralph nije znao je li Chuckie čist ili nije, ali je bio udaren mokrom krpom, u to nije bilo sumnje. Chuckie Engstrom se rado skrivao iza stabla u svom dvorištu, a u ruci bi držao dugu granu koju je nazvao ''zavirni štapić''. Kad bi prošla neka žena u širokoj suknji, Chuckie bi se na prstima došuljao za njom, gurnuo ''zavirni štapić'' ispod ruba suknje i podigao je. Često bi imao priliku provjeriti koje je boje ženino intimno rublje (boja ženskog donjeg rublja očaravala je Chuckieja) prije no što bi ona shvatila što se događa i pojurila za klincem koji se kleberio i zaprijetila da će ga tužiti majci. Ograda zračne luke, koju je iščupalo korijenje starog hrasta, podsjetilo je Ralpha na to kako su izgledale suknje Chuckijevih žrtava kad bi ih počeo dizati ''zavirnim štapićem''.

[''Ralph?''] On je pogleda.[''Tko je taj Don Juanito? I zašto sad razmišljaš o njemu?''] Ralph prasne u smijeh.[''Jesi li to vidjela u mojoj auri?'']['' Vjerojatno - više nisam sigurna. Tko je on?''][''Ispričat ću ti drugom prilikom. Pođimo.'']On je uhvati za ruku i polako krenu prema hrastu kod kojeg se gubio Atropin trag, ulazeći u sve teži

zadah sirove truleži koji je bio njegov miris.

Dvadeset peto poglavlje

1

Stajali su u podnožju hrasta, oborena pogleda. Lois je bjesomučno grizla donju usnu.[''Moramo li se spustiti ondje, Ralph? Moramo li?'']

[''Da.''][''Ali zašto? Sto bismo trebali učiniti? Uzeti nešto što je ukrao? Ubiti ga? Što?'']Osim da uzme Joeov češalj i Loisine naušnice, nije znao ... ali je bio siguran da će znati, da će oboje

znati, kad kucne čas.[''Mislim da je zasad najbolje da ne zastajkujemo, Lois.'']Munja je poput jake ruke divljački gurnula stablo prema istoku i otvorila golemu rupu na zapadnoj

strani. Muškarcu ili ženi s ''kratkotrajnim vidom'', ta bi rupa bez sumnje izgledala mračna - možda i malčice jeziva, zbog svojih urušenih stijenki i jedva primjetljivih korijena koji se uvijaju u dubokim sjenama poput zmija - ali inače posve obično.

Dijete bujne mašte moglo bi vidjeti više, pomisli Ralph. Taj tamni prostor u podnožju stabla mogao bi ga podsjetiti na gusarska blago... tajna skrovišta odmetnika... jazbinu zlih patuljaka...

Ali Ralph je smatrao da čak ni maštovito Kratkotrajno dijete ne bi moglo vidjeti blijedi crveni žar koji je izbijao ispod stabla ili shvatiti da su isprepleteno korijenje zapravo grube ljestve kojima se silazi u neko nepoznato (i sigurno neugodno) mjesto.

Ne - čak ni maštovito dijete ne bi to vidjelo ... ali bi ga on ili ona mogli osjetiti.Tako je. A kad bi se to dogodilo, dijete s imalo mozga okrenulo bi se i pobjeglo kao da su mu svi

zlodusi pakla za petama. Kao što bi učinili on i Lois da imaju imalo pameti. Ali ne mogu zbog Loisinih naušnica. I zbog češlja Joea Wyzera. I zbog Ralphova izgubljenog mjesta u Svrhovitosti. I, naravno, zbog Helen (a vjerojatno i Nat) i dvije tisuće drugih ljudi koji će večeras biti u Civic Centeru. Lois je imala pravo. Moraju nešto učiniti, a ako sad odustanu, zauvijek će nešto začeto ostati raščeto.

A to su konopci, pomisli on. Konopci kojima se postojeće moći služe da privežu nas jadnike, zbunjena Kratkotrajna stvorenja, za njihov kotač.

Ugleda Klotu i Lahezu kao kroz blistave leće mržnje i shvati da bi njih dvojica, da su sad ovdje, izmijenili jedan od svojih tjeskobnih pogleda a tad brzo ustuknuli korak-dva. A dobro bi i učinili, pomisli on. I te kako.

[''Ralph? Što ti je? Zašto si tako ljut?'']On prinese njezinu ruku svojim usnama i poljubi je.[''Nije to ništa. Pođimo. Krenimo prije no što nam ponestane hrabrosti.'']Ona se na trenutak zagleda u njega, pa kimne glavom. A kad je Ralph sjeo i gurnuo nogeu razjapljeno, korijenjem obrubljeno ždrijelo u podnožju stabla, ona je bila pokraj njega.

2

Ralph je poleđice skliznuo pod stablo, a slobodnom je rukom pokrio lice da mu se zemlja ne bi mrvila u otvorene oči. Pokušao je ne žacnuti se kad bi čvornati izdanci korijenja pomilovali njegov vrat i gurkali ga u križa. Miris ispod stabla bio je poput odvratne arome u majmunskom paviljonu i od tog mu

se podizao želudac. Zavaravao se da će se naviknuti na taj miris sve dok nije stigao do dna rupe ispod hrasta, a tad zavaravanje prestane. Podigne se na lakat, osjetivši kako ga manji korijeni ubadaju u glavu a otkinuti komadići kore škakljaju po obrazima, pa izbaci sav zajutrak koji jc zaostao u njegovu rezervoaru. Čuo je kako Lois to isto čini njemu s lijeve strane.

Užasna, memljiva klonulost prođe mu kroz glavu kao razbijeni val. Vonj je bio tako jak da ga je skoro jeo i ugleda crvenu tvar koju su slijedili do ovog jezivog mjesta ispod stabla na svojim rukama i nogama. Bilo je dovoljno stravično gledati u to; a sad se, za Boga miloga, kupao u tome.

Nešto ga zgrabi za ruku i skoro ga obuzme panika no tad shvati da je to Lois. On ispreplete prste s njezinima.

[''Ralph, popni se malo! Bolje je! Može se disati!'']

Odmah je shvatio što želi reći i morao se suzdržati, povući se dolje, u posljednjem trenutku. Da to nije učinio, projurio bi uz ljestvicu osjetila poput rakete pri punom uzgonu.

Svijet se zaljulja i odjedanput kao da je bilo više zraka u toj smrdljivoj rupi... a i malo više prostora. Smrad nije nestao, ali je postao snošljiv. Sad je bilo kao da su u malom zatvorenom šatoru punom ljudi prljavih nogu i znojnih pazuha - nije ugodno, ali se može podnijeti, barem nakratko.

Ralph zamisli džepni sat, zajedno s kazaljkama koje se prebrzo pomiču. Bilo je bolje bez smrada koji se pokušava sliti niz njegovo grlo i ugušiti ga, ali je ovo i dalje bilo opasno mjesto - a ako izađu odavde sutra ujutro i umjesto Civic Centera u Main Streetu zateknu samo rupu iz koje se dimi? A to bi se moglo dogoditi. Voditi računa o vremenu ovdje dolje - Kratkotrajnom, Dugotrajnom ili Svetrajnom - bilo je nemoguće. On pogleda na sat, ali to nije imalo smisla. Trebao ga je navinuti prije, ali je zaboravio.

Zaboravi na to, Ralph - ne možeš ništa učiniti u vezi s tim, pa zaboravi.

On pokuša, i kad je to učinio, shvati da je stari Dor bio sto posto u pravu onog dana kad se Ed automobilom zaletio u kamion onog čovjeka iz West Side Gardenersa; bolje je ne uplitati se u Dugotrajna posla. No ipak su sad ovdje, najstariji Petar Pan i najstarija Wendy na svijetu, spuštaju se kao na toboganu pod čarobno stablo u ljigavo podzemlje koje nijedno od njih nije imalo želju vidjeti.

Lois ga je gledala; njezino blijedo lice bilo je osvijetljeno tim bolesnim crvenim žarom, a izražajne oči bile su pune straha. Ugleda tamne niti na njezinoj bradi i shvati da je to krv. Prestala je grickati donju usnu i počela odgrizati komadiće.

[''Ralph, dobro si?''][''Pužem ispod starog hrasta s ljepoticom i ti me još pitaš? Dobro sam, Lois. Ali mislim da moramo

požuriti.''][''Uredu.'']On opipa oko sebe i položi nogu na čvornati korijen. Izdržao je njegovu težinu i on, pridržavajući

Lois oko struka, klizne niz kameni nagib i zabije se ispod drugog korijena. Loisina suknja otkliže uz njezina bedra i Ralph se ponovno, nakratko, prisjeti Chuckieja Engstroma i njegova ''zavirnog štapića''. Zabavljalo ga je i bacalo u očaj to što je Lois pokušavala povući suknju.

[''Znam da dama pokušava zadržati suknju što niže kad god je to moguće, ali mislim da to pravilo pada u vodu kad kližeš niz trolovo stubište ispod starog hrasta. U redu?''] Ona mu se smeteno, uplašeno nasmiješi.

[''Da sam znala što ćemo činiti, bila bih obukla hlače. Mislila sam da idemo samo u bolnicu.'']Da sam ja znao što ćemo činiti, pomisli Ralph, unovčio bih dionice, bez obzira na to bi li time

izazvao slom na svjetskim burzama ili ne bi, i ukrcao nas u avion za Rio, mila.Opipa teren drugom nogom, svjestan da će, ako padne, vjerojatno završiti na nekom mjestu daleko

izvan dosega spasilačkih ekipa. Točno iznad njegovih očiju, crvenkasti crv se iskobelja iz tla i na Ralphovo čelo smrvi male grudice zemlje.

Učini mu se da čitavu vječnost ništa nije osjetio, a tad stopalom napipa glatko drvo - ne više korijen, nego nešto nalik pravoj stubi. On se spusti, još držeći Lois oko struka i pričeka da vidi hoće li to na čemu stoje izdržati ili popustiti pod njihovom zajedničkom težinom.

Izdržala je i bila dovoljno široka za njih oboje. Ralph pogleda dolje i shvati da je to najviša stepenica uskog stubišta koje je zavijalo u crvenkasto obojen mrak. Bilo je izgrađeno za - a vjerojatno ga je i sagradilo - stvorenje puno niže od njih, pa su se morali pognuti, no to je bilo bolje od strahote od prije nekoliko trenutaka.

Ralph pogleda u nareckani klin danjeg svjetla iznad njihovih glava. Oči su zirkale iz njegova zemljom i znojem umrljanog lica izrazom tupe čežnje. Danje svjetlo mu nikad nije izgledalo tako slatko i tako daleko. On se ponovno okrene k Lois i kimne joj glavom. Ona mu stisne ruku pa i ona kimne glavom. Pognuti su počeli silaziti niz stube. Stresli bi se svaki put kad bi neki korijen dotaknuo njihove vratove ili leđa.

3

Silazak se činio beskrajnim. Crvena svjetlost se pojačavala, Atropin smrad se pojačavao i Ralph je bio svjestan da se oni oboje ''penju'' silazeći; ili to ili se izložiti opasnosti da vas taj vonj zgromi. Neprestance sije ponavljao da čine što moraju i da u ovako važnoj operaciji sigurno postoji mjerač vremena - netko tko će ih gurnuti u rebra ako i kad raspored postane pretijesan - ali je ipak bio zabrinut. Jer možda nema mjerača vremena ili suca ili pomoćnih sudaca u kratkim hlačicama s crno-bijelim prugama. Sve je moguće, rekao je Klota.

Upravo kad se Ralph počeo pitati silaze li stube sve do pakla, one završe. Kratki kamenom obloženi hodnik, visok tek jedan metar a dug sedam metara, vodio je do vrata u obliku luka. Iza njih, onaj je crveni žar ritmički kucao i bliještao poput odraza žara iz otvorene pećnice.

[''Pođimo, Lois, ali budi spremna na sve. Budi spremna na njega'']Ona kimne glavom, ponovno podigne svoju zabludjelu podsuknju pa krene pokraj njega po uskom

prolazu. Ralph nogom udari u nešto što nije bilo kamen i sagne se da ga podigne. Bio je to crveni plastični cilindar, širi najednom kraju. Uskoro shvati što je to: drška od konopca za preskakivanje. Jini-jeni-jani, guska i gusan su nakresani.

Ne guraj nos u ono što te se ne tiče, Kratkotrajni, rekao je Atropa, ali on ga je gurnuo, i to ne isključivo zbog onog što su mali ćelavi liječnici nazvali ka. Umiješao se jer je ono što Atropa namjerava njegova briga, bez obzira na to što mali ljigavac misli obratno. Derry je njegov grad, Lois Chasse njegova prijateljica, a Ralph iskreno poželi da Liječnik #3 zažali što je uopće i vidio Loisine dijamantne naušnice.

Baci dršku i ponovno krene. Odmah potom su on i Lois prošli ispod luka i zastali ondje, zagledavši se u Atropin podzemni stan. Razrogačenih očiju i držeći se za ruke, izgledali su kao djeca u bajci - ne Petar Pan i Wendy nego Ivica i Marica, koji su nabasali na vještičinu kuću od slatkiša nakon dana provedenog u lutanju kroz šumu bez tragova.

4

[''Oh Ralph. Bože moj, Ralph ... vidiš li?''][''Pst, Lois. Tiho.'']Ispred njih je bio mali, jeziv sobičak, kombinacija kuhinje i spavaće sobe. Soba je bila istodobno

bijedna i jeziva. Nasred sobe bio je niski okrugao stolić koji se Ralphu učini kao amputirana gornja polovica bačve. Na njemu su stajali ostaci jela - nekakva siva, pokvarena splačina koja je izgledala kao tekući mozak koji se gruša u okrhnutoj zdjeli za juhu. Jedan jedini prljavi stolac na rasklapanje. Desno od

stola bio je primitivni zahod koji se sastojao od zahrđalog čeličnog bubnja na vrhu kojeg je bila postavljena zahodska daska. Miris koji se dizao iz toga bio je nevjerojatno gadan. Jedini ukras u sobi bilo je veliko zrcalo u mjedenom okviru na jednom zidu, njegova odrazna ploha tako potamnjela od starosti da su Ralph i Lois uhvaćeni u njoj izgledali kao da plutaju u tri ili četiri metra dubokoj vodi.

Slijeva od zrcala bio je jednostavan ležaj koji se sastojao od prljavog madraca i blazine punjene slamom ili perjem. I jastuk i madrac sjajili su i bliještali od noćnog preznojavanja stvora koji se njima služio. Snovi ispod te blazine bi me izludjeli, pomisli Ralph. Negdje, bogzna koliko dublje pod zemljom, voda je šuplje kapala.

Na drugoj strani stana bio je drugi, viši luk, kroz koji su vidjeli neurednu ostavu koja kao da nije bila s ovog svijeta. Ralph dvaput ili triput žmirne kako bi bio siguran da zaista vidi što misli da vidi.

To je to mjesto, pomisli on. To što smo došli naći, ovdje je.Lois zaplovi prema tom drugom luku kao opčinjena. Usta su joj drhtala od zapanjenosti, ali su joj oči

bile pune nesavladive znatiželje - s izrazom lica, Ralph je bio siguran, kakav je imala žena Modrobradog kad je ključem otključala vrata muževljeve zabranjene sobe. Ralph je bio siguran da Atropa čuči iza tog luka podignuta skalpela. Požuri za Lois i zaustavi je prije no što je zakoračila kroz njega. Ščepa je za nadlakticu, stavi prst na usta i pokretom glave je ušutka.

On čučne i prstima jedne ruke u obliku šatora podboči se o nabijeni zemljani pod.Izgledao je kao trkač na kratke staze koji čeka da opali starterov revolver. Tad se baci kroz luk (čak

je i u tom trenutku uživao u željnoj reakciji svog tijela), dočeka se na rame i zakotrlja. Nogom udari kartonsku kutiju i prevrne je, a iz nje se rasipa krama: nesparene rukavice i čarape, nekoliko starih džepnih izdanja, par bermuda-hlača, odvijač sa smeđastim mrljama - možda od boje, možda od krvi - na čeličnom šilu.

Ralph klekne na koljena, pogleda u Lois, koja je stajala na vratima i zurila u njega ruku stisnutih ispod brade. Ni na jednoj strani luka nije bilo nikog, a nije bilo ni mjesta ni za kog. S obje strane bile su poslagane kutije. Ralph se začuđeno zagleda u natpise na njima: Jack Daniel''s, Gilbey''s, Smirnoff, J&B. Činilo se da je Atropa vezan za kutije od alkoholnih pića kao svi ljudi koji ne mogu podnijeti nešto odbaciti.

[''Ralph? Je li sigurno?'']Ta je riječ bila komična, ali on kimne glavom i ispruži ruku. Ona požuri k njemu, još jednom snažno

povuče podsuknju, pogleda oko sebe pa se još više začudi.

Kad su stajali s druge strane luka, u Atropinu mračnom stančiću, ostava je izgledala velika. Sad kad su bili u njoj, Ralph shvati da je to preblaga riječ; prostorije te veličine nazivalo se skladištima. Između velikih, klimavih hrpa krame vrludali su prolazi. Samo su stvari pokraj vrata bile u kutijama; ostatak je bio porazbacan kojekuda, pa se oblikovalo nešto što je bilo dvije petine labirint a tri petine minsko polje. Ralph zaključi da je čak i skladište preblaga riječ - bilo je to podzemno predgrađe i Atropa bi mogao vrebati posvuda ... a ako je ovdje, vjerojatno ih gleda.

Lois nije upitala što je to što vide; vidio je po njezinu licu da zna. Kad je progovorila, učinila je to zamišljenim glasom od kojeg se Ralphu naježe leđa.

[''Sigurno je jako star, Ralph.'']

Da. Tako jako star.

Dvadesetak metara od ulaza u prostoriju, koja je, poput stubišta, bila osvijetljena istim tamnim crvenim žarom koji kao da nije izvirao niotkuda, Ralph ugleda velik kotač sa žbicama kako leži na stolcu podbočenim štapom koji je, pak, stajao na okrhnutom starom ormaru za rublje. Od pogleda na taj kotač on još više zazebe; kao da je metafora koju je njegov um prigrabio kako bi si pomogao shvatiti pojam ka

oživjela. Tad primijeti zahrđali željezni kolut na vanjskom rubu kotača i shvati da vjerojatno potječe s jednog od onih bicikala iz veselih devedesetih prošlog stoljeća koji su izgledali kao naglo izrasli tricikli.

No dobro, to je kotač bicikla, i star je stotinu godina ne zvao se ja Ralph, pomisli on. To ga potakne na razmišljanje o tome koliko je ljudi - koliko tisuća ili desetina tisuća - umrlo u Derryju i u okolici Derryja otkad je Atropa nekako snio ovaj kotač ovdje. A od tih tisuća, koliko je bilo slučajnih smrti?

I koliko je star? Koliko stotina godina? Nije bilo načina da to dozna, naravno; možda od iskona, bez obzira na to kad je to bilo. A tijekom tog vremena, uzeo je neku sitnicu od svakog koga je uzeo na zub... i to je sve ovdje.

I to je sve ovdje.[''Ralph!'']

On se osvrne. Lois je ispružila obje ruke. U jednoj je držala slamnati šešir s čijeg je oboda netko odgrizao polumjesec. U drugoj je bio crni plastični džepni češalj, kakve se može kupiti u kiosku za dolar dvadeset devet. Još je sablasno narančasto-žuto svjetlucao, što ne iznenadi Ralpha. Svaki put kad ga je vlasnik upotrijebio, pokupio je malo tog sjaja iz aure i balonske uzice, poput peruti. A nije ga ni iznenadilo da je češalj bio u blizini McGovernovu šešira; posljednji put kad je vidio ta dva predmeta, bili su zajedno. Sjeti se Atropina podrugljiva osmijeha kad je širokom kretnjom skinuo šešir s glave i pretvarao se da češlja svoju ćelavu glavu.

A tad je poskočio i kucnuo petama.Lois je upirala prst u jedan stari slomljeni stolac za ljuljanje.

[''Šešir je bio ondje, na sjedištu. Češalj je bio ispod. Pripada gospodinu Wyzeru, zar ne?''][''Da.''] Ona mu ga odmah pruži.[''Uzmi ga. Nisam zaboravna kao što je Bili mislio, ali ponekad gubim stvari. A ako ovo izgubim,

nikad si neću oprostiti.'']On uzme češalj, učini pokret kao da će ga staviti u stražnji džep, ali se sjeti kako ga je Atropa lako

izvukao iz istog mjesta. Bilo je to lako kao vodu piti. Stavi ga u prednji džep hlača, pa ponovno pogleda Lois, koja je gledala u McGovernov odgrizeni šešir s tužnim čuđenjem Hamleta koji gleda lubanju svog starog prijatelja Yoricka. Kad je podigla pogled, Ralph u njezinim očima ugleda suze.

[''Obožavao je svoj šešir. Smatrao je da izgleda zavodnički i otmjeno kad bi ga imao na glavi. Ali nije - izgledao je samo kao Bili - ali je mislio da izgleda dobro a to je važno. Slažeš li se, Ralph?'']

[''Da.'']Ona odbaci šešir natrag na stari stolac za ljuljanje i okrene se pregledati kutiju punu nečeg što je

izgledalo poput odjeće sa sajmišta. Čim mu je okrenula leđa, Ralph čučne i zaviri pod stolac, nadajući se da će u tami ugledati odvojeni dvostruki sjaj. Ako su ovdje Billov šešir i Joeov češalj, možda su i Loisine naušnice -

Ispod stolca za ljuljanje nije bilo ničeg osim prašine i ružičastih pletenih dječjih čarapica.Trebao sam i očekivati da bi to bilo prelagano, pomisli Ralph i ponovno se uspravi. Osjećao se

iscrpljeno. Našli su Joeov češalj čas posla, i to je bilo dobro, predivno, ali je Ralph strahovao da je to bio spektakularan slučaj početničke sreće. Još su ga morile Loisine naušnice ... i ostalo zbog čega su poslani ovdje, naravno. A što je to bilo? Nije znao i ako mu netko odozgo šalje upute, on ih ne prima.

["Lois, imaš li pojma što - ''][''Pst!''][''Što je? Lois, je li to on?''][''Ne! Tiho, Ralph! Šuti i slušaj!'']On osluhne. Najprije nije ništa čuo a tad ponovno u glavi osjeti onaj treptaj. Ovog puta je bio jako

spor, jako oprezan. On se popne malčice više, lagan poput pera podignutog zapuhom toplog zraka.

Postane svjestan dugog, tihog zavijanja, poput beskonačne škripe vrata. U tome je bilo nečeg poznatog - ne u samom zvuku, nego u tome na što gaje podsjećao. Bio je poput -

- protuprovalničkog ili protupožarnog alarma. Govori nam gdje je. Zove nas. Lois ga uhvati za ruku

prstima hladnim kao led.

[''Tako je, Ralph - to tražimo. Čuješ li?'']

Da, naravno daje čuo. No bez obzira na to kakav je to zvuk bio, nije imao veze s Loisinim naušnicama ... a bez Loisinih naušnica, on ne odlazi odavde.

[''Hajde, Ralph! Dođi! Moramo ga naći! '']On joj se prepusti da ga povede dublje u prostoriju. Atropini suveniri bili su poslagani najmanje

metar iznad njihove glave. Kako je to crvuljku poput njega uspjelo, Ralph nije znao - možda pomoću levitacije - ali je posljedica bila ta da je brzo izgubio osjećaj za orijentaciju dok su vijugali, skretali a kadšto se i vrtjeli ukrug. Jedino je bio siguran da je ono tiho stenjanje postajalo sve glasnije u njegovim ušima; kad su se počeli približavati njegovu izvoru, pretvorilo se u kukcoliko zujanje koje je Ralphu bilo sve neugodnije. Očekivao jc da će skrenuti iza nekog ugla i ugledati divovskog skakavca kako bulji u njih tupim smeđastocrnim očima velikim poput grejpa.

Iako su aure predmeta koje su ispunjale ostavu izblijedjele poput mirisa latica pritisnutih između stranica knjige, još ih se osjećalo ispod Atropina smrada - a na toj razini percepcije, kad su sva njihova osjetila bila iznimno izoštrena i ugođena, bilo je nemoguće ne osjetiti te aure i ne pasti pod njihov utjecaj. Ti nijemi podsjetnici na slučajno mrtve bili su i užasni i žalosni. Prostorija je bila više od muzeja ili hrčkova legla, shvati Ralph; bila je to neznabožačka crkva u kojoj je Atropa vršio vlastitu inačicu pričesti - jad za kruh, suze za vino.

Njihovo vrludanje kroz uske vijugave redove bilo je užasno, gotovo duševno razarajuće iskustvo. Nakon svakog ne baš besciljnog zaokreta pukao bi pogled na stotinu novih predmeta za koje bi Ralphu bilo draže da ih nikad nije vidio i zapamtio; svaki je bio jedan vapaj bola i čuđenja. Nije morao razmišljati osjeća li se i Lois tako - uporno i tiho je jecala pokraj njega.

Eno starih dječjih sanjki i u čvor zavezanog konopca za vuču prebačenog preko kormila.Dječak kojem su pripadale umro je od grčeva jednog svježeg siječanjskog dana 1953. godine. A eno

i mažoretkinjina štapa omotana u ljubičaste i bijele spirale kreppapira - boje Grant Academy. Silovali su je i usmrtili udarcima kamenom po glavi u jesen 1967. Njezin ubojica, nikad uhvaćen, gurnuo je njezino tijelo u malu pećinu gdje njezine kosti - zajedno s kostima još dviju nesretnih žrtava - još leže.

A evo i kameje žene kojoj je na glavu pala cigla dok je išla niz Main Street kupiti najnoviji broj časopisa Vogue; da je krenula iz kuće trideset sekundi prije ili kasnije, ne bi joj se ništa dogodilo.

Evo i lovačkog noža muškarca nastradalog u lovu 1937. godine.

Eno i kompasa izviđača koji je pao i slomio vrat dok je pješačio po Mount Katahdin.Tenisica dječarca po imenu Gage Creed, kojeg je pregazila jureća cisterna na Route 15 u Ludlowu.

Prstenje i časopisi; privjesci za ključeve i kišobrani; šeširi i naočale; zvečke i radioaparati. Činilo se da su to različiti predmeti, ali je Ralph smatrao da su zapravo jedan predmet: jedva čujni, tugaljivi glasovi ljudi koji su izbačeni iz scenarija na polovici drugog čina dok su učili tekst za treći, ljudi koje se bez puno priče odvuklo s pozornice prije no što su završili posao i ispunili svoje obveze, ljudi čiji je jedini zločin bio da su se rodili u Slučajnosti... i da su upali u oči luđaka sa zahrđalim skalpelom.

Lois, jecajući: [''Mrzim ga! Silno ga mrzim!'']Znao je što želi reći. Jedno je bilo čuti Kl otu i Lahezu kad kažu da je i Atropa dio velike slike, da

možda čak i služi Višoj Svrhovitosti, a sasma drugo vidjeti izblijedjelu kapu Boston Bruinsa kapu koja je

pripadala dječaku koji je pao u korovom zarastao podrum i umro u tami, umro u smrtnoj stravi, umro bezglasno nakon što je šest sati vrištao za majkom.

Ralph ispruži ruku i dotakne kapu. Ime njezina vlasnika bilo je Billy Weatherbee. Posljednja mu je misao bila sladoled.

Ralphova ruka pojača stisak na Loisinoj.[''Ralph, što je? Čujem ti misli - sigurna sam u to - ali kao da slušam nekoga tko si govori u bradu.'']

[''Mislio sam kako bih želio tom smradu razbiti zube, Lois. Možda bismo mu mogli pokazati kako je to kad se noću leži budan. Što kažeš?''] Njezin se stisak pojača. Kimne glavom.

5

Stigli su do mjesta na kojem se uski hodnik kojim su prolazili račvao. Ono tiho, neprekidno zujanje dolazilo je iz lijevog ogranka, a sudeći po zvuku, izviralo je nedaleko. Sad nisu više mogli hodati jedno pokraj drugog, a što su se više probijali prema kraju, prolaz se sužavao. Ralph se naposljetku morao okrenuti postrance.

Crvenkasta izlučevina koju je Atropa ostavljao za sobom bila je ovdje jako gusta, kapala je s nabacanih hrpa suvenira i ostavljala lokvice na zemljanom podu. Lois mu je sad stiskala ruku da ga je boljelo, ali se Ralph nije potužio.

[''Kao Civic Center, Ralph - on ovdje provodi puno vremena.'']Ralph kimne glavom. Pitanje je bilo tko je osoba s kojom je gospodin A. sišao s gornjih razina u ovu

rupu razgovarati? Sad su se približavali kraju, zaklonjenom čvrstim zidom krame, a još nije vidio tko proizvodi taj zujavi zvuk. Počeo ga je izluđivati; kao du mu je u glavi zatočen obad. Kako su se približavali kraju prolaza, on je bio sigurniji da je ono što traže s druge strane zida krame koji ga je zaklanjao - ili će se morati vratiti i pokušati naći zaobilazni put ili se probiti kroza nj. Oba načina bi im mogla oduzeti previše vremena. Ralph osjeti kako mu očaj nagriza um.

Ali hodnik nije bio slijepa ulica; na lijevoj strani moglo se spuzati kroz uski prolaz ispod velikog stola za ručavanje prekrivenog hrpama posuđa i zelenog papira...

Zeleni papir? Ne baš. Hrpe novčanica. Obilje novčanica od deset, dvadeset i pedeset dolara bile su nasumično nabacane na posuđe. U napuklu posudicu za umak bila je ugurana hrpa novčanica od stotinu dolara a iz prašnjave vinske čaše pijano je virila smotana novčanica od pet stotina dolara.

[''Ralph! Bože moj, pravo bogatstvo!'']

Nije gledala u stol nego u drugi zid prolaza. Posljednjih metar i pol bilo je sagrađeno od povezanih sivo-zelenih cigli-snopova novčanica. Bili su u prolazu doslovce načinjenom od novca i Ralph shvati da sad može odgovoriti na još jedno od pitanja koje ga je mučilo: gdje je Ed nabavljao lovu. Atropa se kupao u novcu ... ali je Ralph bio siguran da nijedna djevojka ipak ne želi izaći s tom ćelavom gnjidicom.

On se sagne kako bi bolje pogledao uski prolaz ispod stola. S druge je strane bila još jedna prostorija, jako mala. Lijeni crveni žar jačao je i slabio poput otkucaja srca i bacao neugodne odsjaje po njihovim cipelama.

Ralph upre prstom, pa pogleda u Lois. Ona kimne glavom. On se spusti na koljena i uspuže ispod novcem pretrpanog stola pa uđe u hram koji je Atropa sagradio oko predmeta koji je ležao nasred poda. To je zaista bilo ono što su ih poslali naći, nije u to nimalo sumnjao, ali još nije imao pojma o čemu je riječ. Predmet, ne veći od pikula koje djeca nazivaju ''bajse'', bila je omotana u mrtvačku vreću neprobojnu kao središte crne rupe.

Baš lijepo - prekrasno. Što sad?

[''Ralph! Čuješ li pjevanje? Jako je tiho.'']On je sumnjičavo pogleda, pa se osvrne. Već je zamrzio taj pretrpani prostor. Iako po prirodi nije bio

klaustrofobičan, osjeti kako mu se u misli uvukla panična želja da pobjegne. Jasan glas progovori u njegovoj glavi: Nije važno što ja želim, Ralph, nego što trebam. Učinit ću sve da ostanem s tobom do kraja, ali ako uskoro ne izvršiš što bi trebao, neće biti važno što ijedno od nas želi - prevagnut će moj glas i pobjeći ću glavom bez obzira.

Ne iznenadi ga suzdržana prepast u tom glasu, jer je ovo zaista bilo jezivo mjesto. Nije to bila soba nego dno dubokog bunara čiji su okrugli zidovi bili sagrađeni od krame i ukradene robe: tostera, podmetača za noge, radiosatova, fotoaparata, knjiga, sanduka pića, cipcla, grablji. Skoro ispred Ralphovih očiju klatio se stari saksofon na iskrzanom remenu na čijim je prašinom prigušenim ukrasima od poludragog kamena bilo otisnuto JAKE. Ralph ispruži ruku da dohvati i odmakne taj prokleti predmet od lica. No tad pomisli da bi, ukloni li taj jedan predmet, mogao pokrenuti lavinu koja bi srušila zidove na njih i zatrpala ih žive. Povuče ruku. Istodobno, što je šire mogao, otvori vrata uma i osjetila. Na trenutak mu se učini da je nešto zaista čuo - jedva čujan uzdah, poput šapta oceana u školjci - ali tad se taj zvuk izgubi.

[''Ako se i čuju glasovi, ja ih ne čujem, Lois - ta prokleta stvar ih nadglasava.'']

On pokaže predmet u središtu kruga - crnji od svega što se smatra crnim, mrtvačka vreća koja je bila apoteoza svih mrtvačkih vreća. Alije Lois odmahivala glavom.

[''Ne, ne nadglasava ih. Usisava ih.'']Ona s užasom i gnušanjem pogleda u vrištav crni predmet.

[''To usisava život iz svih ovih predmeta poslaganih oko njega ... a pokušava ga isisati i iz nas.'']

Da, naravno da pokušava. Sad kad je to Lois izrekla naglas, Ralph osjeti kako mrtvačka vreća - ili predmet u njoj - poteže nešto duboko u njegovu mozgu, poteže, svija, gurka... pokušava ga iščupati kao zub iz njegove ružičaste udubine u desnima.

Pokušava iz njih isisati život? Toplo, ali ne i vruće. Ralphu se činilo da predmet unutar mrtvačke vreće ne želi njihove živote, ni njihove duše... odnosno, ne baš. Želi njihovu životnu snagu. Njihov ka.

Loisine se oči rašire kad je uhvatila tu njegovu misao... a tad pogleda malo iznad njegova desnog ramena. Klečeći, ona se nagne naprijed i ispruži ruku.

[''Lois, nemoj - mogla bi srušiti sve oko - '']

Prekasno. Ona nešto izvadi, pogleda, užasne se kad shvati što joj je u rukama, pa pruži Ralphu.

[''Još je živo - sve što se ovdje nalazi je živo. Ne znam kako to može biti, ali jest... na određen način jest. Ali su slabi. Zašto su tako slabi?'']

Pružila mu je malu bijelu tenisicu koja je pripadala ili nekoj ženi ili djetetu. Kad ju je Ralph uzeo, začuje kako pjeva dalekim glasom. Zvuk je bio usamljen poput vjetra u oblačno poslijepodne u studenom, ali i iznimno milozvučan - protuotrov za beskonačno revanje crnog predmeta na podu.

A bio je to i njemu poznat glas. Bio je siguran u to.

Na vrhu tenisice bila je smeđasta mrlja. Ralphu se isprva učini da je od čokoladnog mlijeka, ali tad shvati o čemu je zapravo riječ: o sasušenoj krvi. U tom trenutku ponovno se nađe ispred Red Applea u trenutku kad je uhvatio Nat prije no što ju je Helen ispustila. Sjeti se kako se Helen saplela o vlastite noge; kako je posrnula unatrag i naslonila se na ulazna vrata Red Applea kao pijanac na stup, i ispružila ruke prema njemu. Da mi djete... da mi Nalie.

Prepoznao je glas jer je to bio Helenin glas. Ta je tenisica bila na njezinoj nozi tog dana, a kapi krvi na vrhu bile su ili iz Helenina razbijenog nosa ili Helenina rasječenog obraza.

Tenisica je pjevala i pjevala, njezin glas ne potpuno nadglasan zujanjem onog predmeta u mrtvačkoj vreći i sad kad su Ralphove uši - ili ono što se naziva ušima u svijetu aura - bile potpuno otvorene, čuo je druge glasove iz drugih predmeta. Pjevali su kao izgubljeni zbor.

Živi. Pjevaju.Mogli su pjevati, svi predmeti kojima su bili obloženi ti zidovi mogli su pjevati jer su njihovi

vlasnici još mogli pjevati.Njihovi su vlasnici još bili živi.Ralph ponovno podigne pogled i ovog puta primijeti da, iako su neki predmeti koje je vidio bili stari

- na primjer saksofon, puno ih je bilo novih; u ovoj maloj sjenici nije bilo kotača bicikala iz veselih devedesetih iz prošlog stoljeća. Ugleda tri radioure, odreda digitalne. Brijaći pribor koji je izgledao potpuno nerabljen. Ruž koji je još imao cijenu iz Rite Aida.

[''Lois, Atropa je uzeo predmete od ljudi koji će večeras biti u Civic Centern. Zar ne?''][''Da. Sigurna sam da je tako.'']On upre prstom u crnu čahuru koja je vrištala na podu i skoro nadvikala pjesme oko sebe ...

nadglasavala ih hraneći se njima.[''A to što je u toj mrtvačkoj vreći ima neke veze s onim što su Klota i Laheza nazvali silno važna nit.

To povezuje sve te predmete - sve te živote.''] [''To ih čini ka-tet. Da.''] Ralph vrati tenisicu Lois.[''To ide s nama kad budemo odlazili. Helenina je.''][''Znam.'']Lois se zagleda u nju, pa učini nešto silno pametno: izvadi žnirance iz dvije gornje rupice i sveže

tenisicu oko svog pešća kao narukvicu.On dopuže bliže maloj mrtvačkoj vreći i sagne se nad nju. Bilo je teško približiti joj se, a bilo je još

teže ostati blizu - kao da položite uho na motor bušilice koja urla punom snagom ili da gledate u jako svjetlo ne škiljeći. Ovog puta kao da su u tom zujanju bile zakopane riječi, iste one koje su čuli kad su se približili rubu mrtvačke vreće oko Civic Centera: Tornjajse. Jebise. Gonise.

Ralph na trenutak poklopi uši rukama, ali to naravno nije ništa pomoglo. Zvukovi nisu dolazili izvana, bogme ne. On spusti ruke i pogleda Lois.

[''Što kažeš? Imaš li prijedlog što da učinimo?'']

Nije točno znao što je očekivao od nje, ali svakako ne brz, pozitivan odgovor kakvog je dobio.

[''Razrezati je i izvaditi to što je unutra - i to odmah. Ta je stvar opasna. A možda i poziva Atropu, jesi li pomislio na to? Tužaka baš kao što je kokoš tužakala Jacka u priči o čarobnoj stabljici graha.'']

Ralph je zapravo pomislio na to iako ne tako izrijekom. U redu, pomisli. Razrezati vrećicu i izvaditi nagradu. Samo, kako ćemo to učiniti?

Sjeti se munje koju je poslao Atropi kad je ćelavi pikavac pokušao namamiti Rosalie preko ulice. Dobar trik, ali bi sad nešto takvog moglo donijeti više štete nego koristi; što ako pretvori u prah predmet po koji su došli?

Mislim da to ne bi smio.

U redu, dobro, zapravo nije ni mislio da može ... ali kad si okružen osobnim predmetima ljudi koji bi sutra u zoru svi mogli biti mrtvi, riskirati se čini lošom zamisli. Ludom zamisli.

Nije mi potrebna munja nego oštre škare, poput onih kojima se služe Klota i Laheza kad -

On blene u Lois, zgranut jasnoćom slike.

[''Ne znam na što si upravo pomislio, ali požuri i učini to, što god to bilo.'']

6

Ralph pogleda svoju desnu ruku - ruku s koje su nestale bore i prvi znakovi artritisa, ruku koja je ležala unutar plave korone svjetlosti. Osjećajući se pomalo budalasto, on savije posljednja dva prsta na dlan, ispruži prva dva, sjetivši se igre koje su se igrali kao djeca - kamen lomi škare, škare režu papir, papir pokriva kamen.

Budi škare, pomisli on. Potrebne su mi škare. Pomozi mi.Ništa. On pogleda u Lois koja ga je gledala spokojnim mirom koji je nekako bio užasavajući. Oh

Lois, kad bi samo znala, pomisli on, a tad odagna tu misao. Jer, nešto je osjetio, zar ne? Da. Nešto.

Ovog puta nije u mislima stvarao riječi nego sliku: ne škare kojima se Klota poslužio da otpravi Jimmyja V-a, nego krojačke škare od nerđajućeg čelika iz košare sa šivaćim priborom njegove majke - duge, uske oštrice koje se sužavaju u vršak oštar gotovo kao vršak noža.

Kad je pojačao koncentraciju, čak je ugledao dvije sićušne riječi ugravirane u metal malo niže spojišta: SHEFFIELD STEEL. Ponovno u glavi osjeti ono isto, ne treptaj, nego da se neki mišić - i to silno snažan - polako napinje. Zagleda se u svoje prste pa otvori i zatvori one škare iz njegovih misli, otvorivši i zatvorivši pritom svoje prste u obliku slova V koje se širilo i sužavalo.

Osjeti kako se energija koju je uzeo od onog dječaka Nirvaničara i skitnice kod starog ranžimog kolodvora nakuplja najprije u njegovoj glavi, a zatim se poput žmaraca spušta niz njegovu desnu ruku u prste.

Aura koja je okruživala ispruženi prvi i drugi prst njegove desne ruke počne se zgušnjavati...produljivati, pa poprimi tanki oblik oštrica. Ralph pričeka dok se nisu produljile za dvanaestak centimetara od njegovih nokata a tad ponovno pomakne prste gore-dolje.

Oštrice su se otvorile i zatvorile.

[''Hajde, Ralph! Učini to!'']Da - nije bilo vremena za čekanje i eksperimentiranje. Osjećao se kao automobilski akumulator

kojeg je dopala zadaća pokrenuti motor prevelik za njega. Osjećao je svu tu energiju - i otuđenu i vlastitu - kako mu se slijeva niz desnu ruku u oštrice. Neće dugo potrajati.

On se nagne, skupi prste u šiljak i gurne vrh škara u mrtvačku vreću. Tako se jako usredotočio na to da stvori i održi škare da više nije čuo neprekinuto, hrapavo zujanje - barem svjesno - ali kad je vršak škara zasjekao u njezinu crnu opnu, mrtvačka vreća odjednom pojača glasanje na razinu vriska u kojem se miješala bol i zaprepaštenje. Ralph ugleda kako iz vreće pa po podu otječe gusta, tamna smjesa. Izgledala je kao bolestan iscjedak iz nosa. Istodobno osjeti kako se udvostručila brzina otjecanja njegove energije. Shvati da to čak i vidi: njegova se aura spuštala niz njegovu desnu ruku i preko nadlanice u polaganim, peristaltičkim valovima. A osjetio je i kako aura blijedi oko ostatka njegova tijela i kako se prorjeđuje ta njegova temeljna zaštita.

[''Požuri, Ralph! Požuri!'']On učini nadljudski napor i s mukom rastvori prste. Otvore se i svjetlucave plave oštrice i u crnom

jajetu naprave mali prorez. Jaje vrisne i dvije žarke munje crvene svjetlosti sunu preko njegove površine. Ralph spoji prste i zagleda se u škare koje su izrasle iz njegovih jagodica kako se sklapaju i zasijecaju u zgusnutu crnu tvar koja je bila djelomice ljuskasta a djelomice mesnata. On krikne. Nije osjetio bol, nego užasan umor. Tako sigurno izgleda kad se iskrvari do smrti, pomisli on.

Nešto u vreći zlatno bljesne.

Ralph skupi svu snagu i pokuša još jednom otvoriti prste i zasjeci. Najprije mu se učinilo da mu to neće uspjeti - kao da su bili zalijepljeni silikonskim ljepilom - a tad se rastvore i povećaju posjekotinu. Sad gotovo daje mogao vidjeti predmet u vreći, nešto malo i okruglo i sjajno. Može biti samo jedno, pomisli on a tad mu srce zaigra u grudima. Plave oštrice zatrepere.

[''Lois! Pomozi mi!'']

Ona ga uhvati za pešće. Ralph osjeti kako se svježi volti snage grmeći vraćaju u njega.On je začuđeno gledao kako se škare ponovno zgušnjavaju. Sad je samo jedna oštrica bila plava.

Druga je bila biserno siva.

Lois krikne u njegovoj glavi: [''Prerežije! Sad!'']On ponovno spoji prste i ovog puta oštrice prerežu mrtvačku vreću. Ona ispusti još jedan treperav

vrisak, pocrveni pa se raspline. Škare koje su izlazile iz jagodica na Ralphovim prstima zatrepere i iščeznu. On zatvori oči na trenutak, jer je postao svjestan da se velike tople kapi znoja slijevaju niz njegove obraze poput suza. U tamnom polju iza svojih vjeđa on ugleda lude odbljeske koji su sličili zaplesanim oštricama škara.

[''Lois? Dobro si?'']

[''Da ... ali iscijeđena. Nemam pojma kako ću se vratiti do onih stuba ispod stabla, a još manje kako ću se popeti po njima. Nisam sigurna ni da mogu stajati na nogama.'']

Ralph otvori oči, položi ruke na bedra iznad koljena i ponovno se nagne naprijed. Na podu, na mjestu gdje je stajala mrtvačka vreća, ležao je muškarčev vjenčani prsten. Lako se moglo pročitati što je ugravirano na širokom unutarnjem luku: HD-ED 5-8-87.

Helen Deepneau i Edward Deepneau. Vjenčani 5. kolovoza 1987.

Po to su došli. Bio je to Edov zalog. Sad je preostalo jedino da ga se podigne... ubaci u džepić za uru na Ralphovim hlačama... pronađe Loisine naušnice ... i ode odavde što prije.

7

Kad je posegnuo za prstenom, stih mu proleti glavom - ovog puta ne Stephena Dobynsa nego J. R. R. Tolkiena, koji je izmislio hobite kojih se Ralph bio sjetio u Loisinoj ugodnoj, slikama ispunjenoj dnevnoj sobi. Prošlo je već gotovo trideset godina otkad je pročitao Tolkienovu priču o Frodu, Gandalfu i Sauronu, Princu tame - priču u kojoj se pojavljuje zalog zapravo jako sličan ovome - ali mu stihovi navru u sjećanje jasno kao oštrice škara prije nekoliko trenutaka.

Prsten Jedan da zavlada svima,

Prsten Jedan što traži i seže

Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže

U zemlji Mordor gdje sjene se kriju.

Neću ga moći podići, pomisli on. Bit će čvrsto zavezan za kotač KA kao što smo Lois i ja, i neću ga moći podignuti. Ili to ili će biti kao da sam dohvatio golu žicu pod visokim naponom i bit ću mrtav prije no što shvatim što se dogodilo.

Samo što on nije vjerovao da će se išta od toga dogoditi. Ako nije suđeno da on uzme prsten, zašto je bio zaštićen mrtvačkom vrećom? Ako nije bilo suđeno da ga on uzme, zašto su sile koje stoje iza Klote i Laheze - i Dorrancea, ne smije zaboraviti Dorrancea - uopće i poslale njega i Lois na taj put?

Prsten jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže, pomisli Ralph i sklopi prste oko Edova vjenčanog prstena. Na trenutak osjeti dubok, staklast bol u ruci, zapešću i podlaktici; u istom trenutku, umilni glasovi predmeta koje je Atropa zgrnuo, pojačaju se u veličanstven, blagoglasni povik.

Ralph ispusti zvuk - možda je i vrisnuo, a možda je samo zastenjao - i podigne prsten, čvrsto stegnut u desnoj ruci. Osjećaj pobjede zapjeva u njegovim žilama poput vina ili poput -

[''Ralph.'']On je pogleda ali je Lois gledala u mjesto na kojem je ležao Edov prsten. Njezine su oči potamnjele

od mješavine straha i zbunjenosti.Gdje je Edov prsten bio; gdje Edov prsten još jest. Ležao je kao i prije, ljeskavi zlatni kružić i HD-

ED 5-8-87 ugravirano oko unutarnjeg luka.Ralph osjeti trenutak pomutnje i s naporom se pribere. Otvori ruku, napola očekujući da je prsten

nestao unatoč tome što su mu govorila osjetila, ali je prsten još ležao na njegovu dlanu, ušuškan u rašljama između linije srca i linije života, i sjajio na zlokobnoj crvenoj svjetlosti ovog odvratnog mjesta. HD-ED 5-8-87. Ta su dva prstena bila jednaka.

8

Jedan u njegovoj ruci; jedan na podu; nikakve razlike. Barem je Ralph nije mogao vidjeti.Lois ispruži ruku prema prstenu koji je zamijenio prsten koji je Ralph podigao s poda, povuče ruku,

pa ga ipak dohvati. Pred njihovim očima, sablasno zlato zasjaji iznad poda a tad se zgusne u treći vjenčani prsten. Kao i na druga dva, i na njemu je bilo ugravirano HD-ED 5-8-87.

Ralph se prisjeti još jedne priče - ne Tolkienove duge priče o Prstenu nego priče doktora Seussa koju je pročitao jednom od klinaca Carolynine sestre pedesetih godina. To je bilo davno, ali nikad nije potpuno zaboravio tu priču, koja je bila bogatija i zloslutnija od uobičajenog miš-maša doktora Seussa o štakorima, šišmišima i neposlušnim mačkama. Zvala se Pet stotina šešira Bartholomewa Cubbinsa i Ralph se nije začudio što mu je ta priča sad pala na um.

Siroti Bartholomew bio je seljačić koji je imao peh da se zatekao u velikom gradu kad je kroza nj prolazio Kralj. U nazočnosti te uzvišene osobe trebalo je skinuti šešir i Bartholomew se svojski trudio, ali bezuspješno; svaki put kad bi skinuo šešir, ispod njega bi izniknuo drugi, jednak onom prethodnom.

[''Ralph, što se događa? Sto to znači?'']On odmahne glavom ne odgovorivši joj. Pogledom je prelazio od prstena na svojem dlanu do onog u

Loisinoj ruci pa do onoga na podu, i tako ukrug. Tri prstena, jednaka, baš kao šeširi koje je Bartholomew Cubbins pokušavao skinuti. Ralph se sjećao kako je sirotan pokušavao iskazati štovanje prema Kralju čak i kad ga je krvnik poveo uz zavojite stube prema mjestu gdje će mu odrubiti glavu zbog bezobrazluka...

Samo što nije bilo baš tako, jer su nakon stanovitog vremena šeširi ha glavi bijednog Bartholomewa počeli bivati sve raskošniji i kićeniji.

Ralph, jesu li prsteni isti? Jesi li siguran?Ne, nije bio. Kad je podigao prvi, osjetio je kako mu se rukom širi duboka, trenutačna bol, ali Lois

nije pokazala da ju je zaboljelo kad je podigla drugi.

A glasovi - nisam čuo njihov kliktaj kad je ona podigla drugi.Ralph se nagne i dohvati treći prsten. Nije bilo bolne munje ni kliktaja predmeta od kojih su bili

oblikovani zidovi prostorije - samo su nastavili pjevušiti. Četvrti se prsten stvorio na mjestu prva tri, stvorio baš poput drugog šešira na glavi kukavnog Bartholomewa Cubbinsa, ali ga Ralph jedva pogleda. Pogleda prvi prsten koji je ležao u rašljama između linije života i linije srca na dlanu njegove desne ruke.

Prsten jedan da zavlada svima, pomisli on. Prsten jedan što traži i seže. A mislim da si to ti, ljepotane. Mislim da su ostali tek vješti falsifikati.

A možda ima načina da se to provjeri. Ralph prinese dva prstena ušima. Onaj u njegovoj lijevoj ruci bio je nijem; onaj u desnoj, koji je bio u mrtvačkoj vreći kad ju je razrezao, ispuštao je jedva čujan, neugodan odjek posljednjeg vriska mrtvačke vreće.

Prsten u njegovoj desnoj ruci bio je živ.

[''Ralph?'']

Njezina ruka na njegovoj, hladna i požurujuća. Ralph je pogleda, pa baci prsten koji je držao u lijevoj ruci. Podigne onaj drugi prsten i kroza nj se zagleda u Loisino napeto, neobično mlado lice, kao da je teleskop.

[''Ovaj je pravi. Mislim da drugi samo čuvaju mjesto - poput nula u nekom složenom matematičkom izrazu.'']

[''Hoćeš reći da nisu važni?'']

On je oklijevao, ne znajući kako da odgovori... jer ipak jesu bili važni, u tome jest bio problem. Samo nije znao kako pretočiti svoje intuitivno razumijevanje toga u riječi. Sve dok se lažni prstenovi budu pojavljivali u ovom zlokobnom sobičku, poput šešira na glavi Bartholomewa Cubbinsa, budućnost koju predstavlja mrtvačka vreća oko Civic Centera i dalje je jedina stvarna budućnost. No prvi prsten, onaj koji je Atropa ukrao s Edova prsta (vjerojatno dok je ležao pokraj Helen u njihovoj kućici na Cape Codu, sad praznoj), mogao bi to sve promijeniti.

Replike prstena bile su zalozi koji su održavali oblik KA baš kao što žbice koje izlaze iz glavčine održavaju oblik kotača. No original...

Ralph shvati da original i jest glavčina: jedan prsten da ih se veže.Čvrsto stisne zlatni obruč i osjeti kako njegov čvrsti rub zasijeca u njegov dlan i prste.Tad ga stavi u džepić za uru.Nešto nam nisu rekli u vezi s KA, pomisli on. Skliska je. Skliska je poput zlobne stare ribe koja se ne

želi otkvačiti s udice nego se bacaka u ruci.Ili kao da se penjete po pješčanim dinama - sklizneš korak natrag za svaka dva koraka koja posrćući

učiniš prema naprijed. Otišli su u High Ridge i postigli nešto - ali što, Ralph nije znao, iako ga je Dorrance uvjeravao da je tako. Prema njegovim riječima ondje su izvršili svoju zadaću. Sad su došli ovdje i uzeli Edov zalog, ali to još nije bilo dovoljno, a zašto? Jer KA je poput ribe, KA je poput pješčanog nanosa, KA je poput kotača koji se ne želi zaustaviti nego se bez prestanka kotrlja i gnječi sve što mu se zatekne na putu. Kotač sa mnogim žbicama.

Ali najvećma, vjerojatno, KA je poput prstena.Poput vjenčanog prstena.Shvati što razgovor na bolničkom krovu i Dorranceovi pokušaji tumačenja nisu uspjeli razjasniti:

Edov neodređeni status i to što ga je takvog bijednog, zbunjenog, pronašao Atropa, podarili su ga silnom moći. Otvorila su se neka vrata i zloduh po nazivu Grimizni kralj je ušetao kroz njih, jači od Klote, Laheze i Atrope, od svakog od njih. I nije imao nikakvu želju da mu namjere pomuti Gerijatričar iz Derryja kao što je Ralph Roberts.

[''Ralph?''][''Prsten jedan da zavlada svima. Lois - Prsten Jedan što traži i seže.''][''O čemu to govoriš? Kako to misliš?'']On potapše svoj džep za uru i osjeti malu ali važnu izbočinu koja je predstavljala Edov prsten. Tad

ispruži ruke i uhvati Lois za ramena.

[''Zamjene - lažni prstenovi - -su žbice, ali je ovaj glavčina. Ukloni nju i kotač se ne može okretati.''][''Siguran si?'']Bio je siguran, i te kako. Samo nije znao kako to učiniti.[''Da. Hajde - otiđimo odavde dok još možemo.'']Ralph najprije pusti da ona prođe ispod pretrpanog stola za ručavanje, pa se spusti na koljena i krene

za njom. Na pola puta zastane i pogleda preko ramena. Ugleda nešto čudno i zastrašujuće: iako se zujanje nije vratilo, mrtvačka se vreća ponovno isplitala oko replike vjenčanog prstena. Blještavi zlatni sjaj već je potamnio u sablasni kolut.

On se zapilji u njega nekoliko trenutaka, zatravljen, gotovo začaran, pa teškom mukom otrgne pogled i počne puzati za Lois.

9

Ralph se bojao da će izgubiti dragocjeno vrijeme pokušavajući kormilariti kroz labirint prolaza koji su ispresijecali Atropino skladište uspomena, ali to nije bilo teško. Upravljali su se prema svojim otiscima stopala, izblijedjelim no vidljivim.

Osjetio se snažnijim kad su taj stravičan sobičak ostavili za sobom, ali je Lois naglo venula. Kad su stigli do lučnog ulaza između skladišta i Atropina prljavog stana, oslanjala se o njega. On je upita osjeća li se dobro. Lois uspije slegnuti ramenima i jedva se umorno nasmiješiti.

[''Moj je problem to što sam na ovakvu mjestu. Bez obzira na to kako se visoko popeli, ipak je ogavno i mrzim ga. Kad se nadišem svje- žeg zraka, mislim da će mi biti dobro. Zaista.'']

Ralph se nadao da je u pravu. Dok se saginjao ispod svoda Atropina stana, pokušavao se dosjetiti izgovora da pošalje Lois ispred sebe. To bi mu omogućilo da na brzinu pretraži stan.

Ako ni tad ne nađe naušnice, morat će pretpostaviti da ih Atropa još nosi.On primijeti da joj je ponovno izvirila podsuknja ispod ruba suknje i zausti da joj to kaže, kad kutom

lijevog oka opazi brzi pokret. Shvati da su na povratku bili puno manje oprezni - djelomice i zbog umora - a sad će možda morati platiti visoku cijenu nepažnje.

[''Lois, pazi!'']Prekasno. Ralph osjeti kako se njezina ruka istrgla ispod njegove kad ju je režeći stvor u ukaljanoj

kuti pograbio oko struka i povukao unatrag. Atropina je glava sezala tek do Loisina pazuha, ali i to mu je bilo dovoljno da svoj zahrđali skalpel podigne iznad njezine glave. Kad je Ralph nagonski jurnuo prema njemu, Atropa spusti oštricu sve dok nije dodirivala bisernosivu nit koja se dizala iz Loisina tjemena. On iskezi zube u Ralpha u neopisivoj grimasi.

[Ni koraka dalje, Kratki... ni koraka!]Barem više nije morao razmišljati o Loisinim zabludjelim naušnicama. Svjetlucale su mutnim,

ružičasto-crvenim sjajem na sićušnim Atropinim uškama. To je zaustavilo Ralpha više nego Atropina zapovijed.

Skalpel se malo povuče ... ali samo malo.[A sad, Kratki - uzeo si nešto mojeg, zar ne? Ne pokušavaj poricati; znam. A sad ćeš mi to vratiti.]Skalpel se vrati nad Loisinu balonsku uzicu; Atropa je pomiluje tupom stranom oštrice.[Vrati ga ili će ova kučka umrijeti ovdje pred tobom - možeš stajati i gledati kako vreća postaje crna.

Što kažeš, Kratki? Predaj mi ga.]

Dvadeset šesto poglavlje

1

Atropin smiješak bljesne, pun odbojnog likovanja i pun - Pun straha. Uhvatio te na krivoj nozi, drži skalpel uz Loisinu balonsku uzicu i ruku oko njezina

vrata, ali je ipak nasmrt preplašen. Zašto?[Ma daj! Prestani traćiti vrijeme, seronjo! Daj mi prsten!]Ralph polako gume ruku u džepić i čvrsto uhvati prsten, pitajući se zašto Atropa nije odmah ubio

Lois. Ionako ne namjerava pustiti ni nju ni njega.Boji se da bih ga mogao dohvatiti jednim od onih telepatskih karate udaraca. A to nije sve. Mislim

da se boji da će uprskati. Boji se stvari - entiteta - koji njime upravlja. Boji se Grimiznog kralja. Bojiš se šefa, ha, moj mali prljavi prijatelju?

On podigne prsten palcem i kažiprstom desne ruke i ponovno zaviri kroz njega.[''A da dođeš po njega? Nemoj se ustručavati.'']Atropino se lice zgrči od gnjeva. Taj izraz izobliči njegov nervozan, likujući osmijeh u namršten lik

iz crtanih filmova.[Ubit ću je, Kratki, zar me nisi čuo? To želiš?]Ralph polako i sračunato podigne lijevu ruku. Njome u zraku učini pokret kao da pili i bude mu

zadovoljština kad ugleda kako je Atropa žmirnuo kad se rub dlana na trenutak okrenuo prema njemu.[''Recneš li je tom oštricom, udarit ću te tako nemilice da će ti biti potreban džepni nožić da izvadiš

zube iz zida. Obećajem ti.''][Samo mi daj prsten, Kratki.]Oni ne mogu lagati, sjeti se Ralph. Ne sjećam se jesam li to zaista čuo ili sam samo naslutio, ali sam

siguran da je istina - ne mogu lagati. Ali ja mogu.

[''Cuj me, gospodine A. - obećaj mi da imamo ''iste karte'' i dat ću ti ga.''] Atropa se zaškilji u njega mješavinom sumnje i podozrivosti.

[Iste karte? Kako to misliš, iste karte?][''Ralph, ne!'']On pogleda u Lois, pa u Atropu. Podigne lijevu ruku kako bi se počešao po obrazu ne razmišljajući

kako će se taj pokret dojmiti malog ćelavog liječnika. Skalpel se istog trenutka nađe pritisnut o Loisinu balonsku uzicu, ovog puta tako jako da je u njoj učinio uleknuće i tamnu mrlju na mjestu dodira. Izgledala je kao krvavi žulj. Na Atropinu čelu sjale su velike kapi znoja a kad je progovorio, glas mu je bio usplahireno kreštav.

[Da nisi bacao u mene te tvoje drugorazredne munje! Žena će umrijeti učiniš li to!] Ralph žurno spusti ruku, pa obje ruke stavi na leđa poput pokajničkog djeteta. Edov je prsten još bio u njegovoj šaci i on ga, skoro nesvjesno, gume u stražnji džep hlača. Tek je tad postao potpuno siguran da ne namjerava dati prsten. Čak ako to Lois - ili njega i Lois - bude stajalo života, nije namjeravao predati prsten.

Ali možda do tog neće morati doći.

[''Iste karte znači da oboje odemo svaki svojim putem, gospodine A. - ja tebi dam prsten, ti meni vratiš prijateljicu. Samo mi moraš obećati da je nećeš povrijediti. Što kažeš na to?'']

[''Ne, Ralph, ne!'']

Atropa ne reče ništa. Njegove oči bijesnu u Ralpha ustrašenom nemoći punom mržnje. Ako je ikad u svom dugom životu poželio da može lagati, sigurno to sad želi. Bilo je potrebno samo da kaže: U redu, dogovoreno, i loptica bi bila vraćena na Ralphovu stranu igrališta. Ali nije mogao to reći, jer to nije mogao učiniti.

On zna da je stjeran u kut, pomisli Ralph. Nije važno hoće li prerezati njezinu nit ili je pustiti - sigurno misli da ga u oba slučaja namjeravam na brzinu spržiti, a dobro misli.

Koliko mu možeš naškoditi, dušo? dvojila je Carolyn na mjestu na kojem ju je držao u glavi. Koliko ti je snage ostalo nakon što si razrezao mrtvačku vreću oko vjenčanog prstena?

Odgovor je nažalost bio, ne puno. Možda dovoljno da mu oprlji ćelu, ali vjerojatno ne dovoljno da ga sprži. A -

Tad Ralph ugleda nešto što mu se nije svidjelo: Atropin cer koji je bio na rubu panike zamijenilo je oprezno samopouzdanje. A osjetio je i te lude oči kako znatiželjno puze po njemu - licu, tijelu, no najvećma po auri. Ralphu se ukaže slika mehaničara koji ispituje koliko je ulja u automobilskom motoru.

Učini nešto, zaklinjala ga je Lois očima. Molim te, Ralph.Ali on nije znao što da učini. Nije imao nikakve ideje.Atropin osmijeh poprimi naslađujuću, zlobnu nijansu.[Nenaoružan si, Kratki, ha? Joj, baš tužno.][''Učini joj nešto na žao i doznat ćeš, ti otpiljeno govance.''] Atropin se osmijeh nastavi razvlačiti.["Ne bi mogao ni štakoru osmuđiti capu time što ti je ostalo. Zato budi dobar dečko i predaj prsten

prije no što ... ][''Kopile!'']To je rekla Lois. Više nije gledala u Ralpha; gledala je u suprotni zid sobe, u zrcalo u kojem je

Atropa bez sumnje provjeravao kako mu pristaju njegove posljednje modne nabavke - na primjer Rosalien rubac ili slamnati šešir Billy McGoverna. Njezine su oči bile razrogačene i gnjevne i Ralph je točno znao u što je gledala. [''One su MOJE, ti pokvareni lupežu!'']

Ona se silovito zanese unatrag i svom težinom prignječi Atropu uz, lučni ulaz. On zaprepašteno jekne. Ruka koja je držala skalpel poleti prema gore; oštrica iskopa suhe komade prašine sa zida. Lois se okrene prema njemu, lica iskešena u gnjevnom grču - pogled tako nenalik Našoj Lois da bi se McGovern onesvijestio kad bi ga vidio. Rukama ga zagrebe po licu i posegne za njegovim ušima. Jednim prstom ubode ga u obraz. Atropa zakevće poput psa na čiju je šapu netko nagazio, pa je ponovno zgrabi za zapešće i okrene je.

Okrene oštricu skalpela prema unutra spreman presjeći nit. Ralph mu priprijeti kažiprstom desne ruke kao da ga prekorava. Iz njegova nokta izleti munja svjetla tako blijeda da je bila skoro nevidljiva, pogodi u vrh skalpela i na trenutak ga odmakne od Loisine balonske uzice. I to je bilo sve; Ralph osjeti da je njegovo skladište oružja prazno.

Atropa se iskesi u njega preko Loisina ramena dok se ona ritala i uvijala u njegovim rukama. Nije se pokušavala iskobeljati, nego okrenuti i napasti ga. Njezina stopala zalomataju po zraku kad se ponovno svom težinom navalila na njega pokušavajući ga zgnječiti o zid iza njih i Ralph, ne razmišljajući, srne naprijed i padne na koljena ispruženih ruku. Izgledao je kao mahniti prosac koji pokušava nagovoriti nesklonu mu izabranicu i jedna Loisina noga skoro ga udari u vrat. On dohvati rub njezine podsuknje a ona sklizne poput slapa ružičastog najlona. Lois je kroz to vrijeme stalno vikala.

[ ''Ti bijedni lopužo!Evo ti! Kako ti se sviđa? '']Atropa skvikne od boli i kad je Ralph podignuo pogled, ugleda kako je Lois zdušno zagrizla u

Atropino desno zapešće. Njegova lijeva ruka, ona u kojoj je držao skalpel, naslijepo zalamata prema njezinoj balonskoj uzici i promaši je za manje od dva centimetra. Ralph poskoči na noge i još ne znajući što čini, povuče Loisinu ružičastu podsuknju preko Atropine razmahane ruke ... i njegove glave.

[''Lois, makni se od njega! Bježi!'']

Ona ispljune bijelu ručicu i zaglavinja prema bačvastoni stolu na sredini sobe, brišući Atropinu krv s usta s atavističkim gnušanjem ... no na licu joj je još prevladavao gnjev.

Atropa, na trenutak cmuljavi, skvrčeni obris ispod ružičaste podsuknje, rukom naslijepo pokuša napipati Lois. Ralph ga pljesne po ruci a Atropu gurne natrag na zid.

[''E nećeš, prijatelju - ne dolazi u obzir."]

[Pusti me! Pusti me, kopile! Ne možeš to učiniti!"]Najčudnije je bilo to što on u to zaista vjeruje, pomisli Ralph. Tako je dugo bilo po njegovu da je

potpuno zaboravio što sve Kratkotrajni mogu. Mislim da ga mogu podsjetiti.Ralph se prisjeti kako je Atropa prerezala Rosalienu balonsku uzicu nakon što mu je pas liznuo ruku

i njegova mržnja za to umišljeno, iscereno, samodopadno ludo stvorenje bukne u njegovoj glavi poput trulo-zelene signalne rakete. On zgrabi jednu stranu Loisine podsuknje i dvaput zavrne šakom oko njega bijesnim pokretom kao da navija uru te ga tako nemilice zategne da su se Atropine crte lica izbočile u ružičastom najlonu kao posmrtna maska.

A tad, upravo kad je oštrica skalpela iskočila kroz materijal i počela ga rezati, Ralph odbaci Atropu, služeći se podsuknjom kao što bi se poslužio praćkom da baci kamen i tako ga gume kroz lučni ulaz. Možda bi šteta bila manja da je Atropa pao, ali nije; stopala mu lupnu jedno o drugo ali ne prijeđu prag. Muklim udarcem udari o kamen izbočen u nadsvođenom prolazu, ispusti prigušen bolni krik i padne na koljena. Na Loisinoj podsuknji procvjetaju krvave točke poput cvjetnih latica. Skalpel nestane kroz prorez koji je načinio u tkanini. Ralph poskoči za Atropom baš kad se skalpel ponovno pomolio i produljio taj prorez, te se oslobodilo stvorovo buljavo, zbunjeno lice. Krvario je iz nosa, iz čela i desne sljepoočice.

Prije no što je uspio ustati, Ralph ga ščepa za sklizave ružičaste izbočine od ramena. [Prestani! Upozoravam te, Kratki! Požalit ćeš da si se ro - ]

Ralph se ogluši na tu besmislenu praznu prijetnju i snažno gume Atropu. Patuljkove su ruke još bile zapletene u podsuknju i on udari o pod licem. Njegov je vrisak bio djelomice začuđen, no uglavnom bolan. Nevjerojatno, ali Ralph u dubini mozga začuje Lois kako mu govori da je bilo dosta, da ga ne povrijedi ozbiljno - da ne ozlijedi prcknedlu psihotičara koji ju je upravo pokušao ubiti. Atropa se pokuša prevrnuti na leđa. Ralph ga udarcem koljena posred leđa ponovno opruži po podu.

[''Ne miči se, prijatelju. Ovako te više šmekam!'']On pogleda u Lois. Njezin začudan bijes nestao je kako je i došao - poput neke neuobičajene

vremenske pojave. Tornada, možda, koji slijeće iz vedra neba, otrgne krov sa štale pa nestane. Upirala je prstom u Atropu.

[''Ima moje naušnice, Ralph. Prokleti lopuža ima moje naušnice. Nosi ih!'']

[''Znam. Vidio sam.'']

Jedna režeća strana Atropina lica izviri kroz prorez u najlonu poput lica najružnijeg novorođenčeta na svijetu u trenutku rođenja. Ralph osjeti mišiće leđa tog malog stvora kako podrhtavaju ispod njegova sputavajućeg koljena i on se sjeti neke stare poslovice koju je negdje pročitao ... možda na papiriću na kraju špagice od vrećice Salada čaja: Onaj koji tigra uhvati za rep, ne usuđuje ga se pustiti. Sad, u toj nevjerojatnoj jazbini ispod zemlje, kad se osjeća kao lik iz bajke koju je smislio umobolnik, Ralph shvati da je postigao neku vrstu božanskog razumijevanja te poslovice. Kombinacijom Loisine neočekivane srdžbe i puke usrane sreće, završio je barem privremeno na leđima te male gnjide. Pitanje - i to prilično hitno - bilo je što zatim učiniti.

Ruka koja je držala skalpel zamahne, ali je udarac bio i slab i neprecizan. Ralph ga lako izbjegne. Jecajući i psujući, neustrašen čak i sad, ali očito trpeći bol i izgarajući od nemoćnog gnjeva, Atropa ponovno zamahne prema njemu.

[Pusti me da ustanem, ti Kratkotrajni usrani orijašu! Sjedokosa ludo I Rugobo naborana!]

[''U posljednje vrijeme izgledam malo bolje, prijatelju. Nisi li primijetio?'']

[Pizdo! Glupi Kratkotrajni mulac! Požalit ćeš! I te kako ćeš požaliti!]

Pa, pomisli Ralph, barem me ne preklinje za milost. Očekivao sam da će već početi preklinjati.Atropa nastavi mlako zamahivati skalpelom. Ralph dva ili tri puta lako izbjegne te udarce pa pruži

ruku prema vratu stvorenja koje je ležalo ispod njega.

[''Ralph! Ne! Nemoj!'']On odmahne glavom, ne znajući izražava li time nezadovoljstvo, potvrdu da ju je čuo ili oboje.

Dodirne Atropinu kožu i osjeti kako ovaj zadrhti. Ćelavi liječnik ispusti prigušen krik gnušanja i Ralph je točno znao kako se osjeća. Obojici se to gadilo, ali Ralph ne makne ruku.

Umjesto toga, pokuša je sklopiti oko Atropina vrata i ne iznenadi se kad shvati da ne može. Ipak, nije li Laheza rekao da se jedino Kratkotrajni mogu oduprijeti Atropinoj volji? Činilo mu se da je tako rekao. Pitanje je bilo, kako?

Pod njim se Atropa ružno nasmije.[''Molim te, Ralph! Molim te, uzmi moje naušnice i idemo!''] Atropa zakoluta očima prema njoj pa

ponovno pogleda u Ralpha.[Zar si mislio da me možeš ubiti, Kratki? Pogađaj ponovno.] Ne, nije to pomislio, ali se morao

uvjeriti.[Život je kurva, ha Kratki? Zašto mi lijepo ne vratiš prsten? Doći ću do njega prije ili poslije,

jamčim ti.][''Jebi se, crvuljku jedan.'']Oštre riječi, ali jeftine. Na najvažnije pitanje još nije imao odgovor: što da učini s tim čudovištem?Što god to bilo, nećeš to moći učiniti dok Lois tu stoji i promatra te, posavjetuje ga hladan glas, ne

potpuno Carolynin. Bila je u redu kad je bila ljuta, ali sad nije. Previše je meka srca za to što će se dogoditi, Ralph. Moraš je udaljiti odavde.

On se okrene prema Lois. Imala je napola sklopljene oči. Izgledala je kao kandidat da će se sklupčati u podnožju ulaza i zaspati.

[''Lois, otiđi. Odmah. Idi prema stubama i pričekaj me ispod stab - '']Skalpel ponovno bljesne i ovog puta zamalo odsiječe vrh Ralphova nosa. On ustukne i njegovo

koljeno klizne po najlonu. Atropa se upre svom snagom i malo je nedostajalo da se otkotrlja u stranu. U posljednjem trenutku Ralph ponovno dlanom pritisne patuljkovu glavu - to su, čini se, pravila dopuštala - i učvrsti koljeno.

[Aù! Au! Prestani! Ubijaš me!]Ralph se ne obazre na to i pogleda Lois.[''Hajde, Lois! Odlazi! Doći ću čim uzmognem!''][''Mislim da se ne mogu sama popeti - preumorna sam.''][''Da, možeš. Moraš i možeš.'']Atropa se ponovno smiri - barem na trenutak - mali, usoptali motor ispod Ralphova koljena. Ali to

nije bilo dovoljno, nikako. Vrijeme je letjelo; sad je vrijeme neprijatelj, a ne Ed Deepneau.[''Moje naušnice - ''][''Ponijet ću ih sa sobom, Lois. Obećajem.'']

Uz silan napor, Lois se uspravi i ozbiljno pogleda u Ralpha.[''Ne bi ga smio povrijediti, Ralph, ne ako ne moraš. Nije kršćanski.'']Ne, nimalo nije kršćanski, složi se vižljasto stvorenjce duboko u njegovoj glavi. Nije kršćanski, ali

ipak.. .jedva čekam da počnem.[''Hajde. Lois, prepusti ga meni.'']

Ona ga žalobno pogleda.[''Ne bi imalo smisla zamoliti te da mi obećaš da ga nećeš povrijediti, ha?'']On razmisli o tome pa odmahne glavom.[''Ne, ali ću ti obećati ovo: neću biti okrutniji nego što budem prisiljen. Je li to dovoljno?'']Lois se duboko zamisli, pa kimne glavom.[''Da, dovoljno je. A možda ću se i uspjeti vratiti ako budem išla polako i smireno ... ali što će biti s

tobom?''][''Sve će biti u redu. Čekaj me ispod stabla. '']

[''U redu, Ralph.'']On je isprati pogledom dok je prelazila preko prljave sobe. Helenina tenisica klatila se s jednog

zapešća. Ona se sagnc ispod nadsvođenog ulaza između stana i stubišta i polako se počne penjati. Ralph pričeka dok njezina stopala nisu nestala iz vida pa se ponovno okrene Atropi.

[''Pa, druškane, evo nas - dva stara prijatelja ponovno zajedno. Što ćemo ? Igrati se nečeg? Ti se voliš igrati, zar ne?"]

Atropa se odmah ponovno počne otimati, istodobno mašući skalpelom iznad glave i pokušavajući zbaciti Ralpha.

[Prestani! Skidaj ruke s mene, pederu stari!]Atropa je tako bjesomučno mlatio rukama oko sebe da je klečati na njemu bilo kao klečati na zmiji.

Ralph se nije obazirao na njegovu viku, bacakanje i naslijepo razmahali skalpel. Cijela je Atropina glava sad virila iz podsuknje, što mu je olakšalo posao. On dohvati Loisine naušnice i povuče. Ostale su na mjestu, ali zasluži zdušan, bolan Atropin krik. Ralph se nagne, lagano se smiješeći.

[''Za probušene uši, ha, prijatelju?''][Da! Da, prokletstvo!][''Da citiram tvoje riječi, život je kurva, zar ne?'']Ralph ponovno dohvati naušnice i strgne ih. Pojave se dvije lepezice krvi kad su sićušne rupice u

Atropinim uškama postale rasporci. Vrisak ćelavca bio je prodoran kao novi umetak za bušilicu. Ralph osjeti neugodnu mješavinu sažaljenja i prezira.

Malo je kopile naviknuto drugima zadavati bol, ali ne i obratno. Možda mu nikad nitko i nije nanio bol. Dođi da vidiš kako druga polovica živi, prijatelju.

[Prestani! Prestani! Ne možeš mi to činiti!][''Imam vijest za tebe, prijatelju .. . činim. A sad nastavi gledati program.''][Što misliš da ćeš postići time, Kratki? Ionako će se dogoditi. Svi oni ljudi u Civic Centern reći će

pa-pa, a to što si uzeo prsten neće to spriječiti.] Kao da to ne znam, pomisli Ralph.Atropa je još soptao, ali se prestao ritati. Ralph zaključi da na trenutak može odvratiti pogled s njega

i poslati oči na brzi obilazak prostorije. Ono što vjerojatno traži je nadahnuće - čak i mali bljesak bio bi dovoljan.

[''Mogu li predložiti nešto, gospodine A. ? Kao tvoj novi kompa i partner za igru? Znam da imaš puno posla, ali moraš naći vremena da dotjeraš ovaj stan. Ne mislim da mora dospjeti na stranice časopisa House Beautiful ili nečeg sličnog, ali zaboga! Koji svinjac!''] Atropa, istodobno nadureno i oprezno: [Misliš li da dajem pišljiva boba za to što ti misliš, Kratki?]

Dosjetio se samo jedne mogućnosti. Nije mu se sviđala, ali će je ipak pokušati provesti. Mora, u njegovoj je glavi slika koja ga je na to prisiljavala. Bila je to slika Eda Deepneaua kako leti prema Derryju iz pravca obale u laganom zrakoplovu, zrakoplovu u kojem je ili sanduk pun snažnog eksploziva ili spremnik nervnog plina uguran u nos zrakoplova.

[''Što smijem učiniti s tobom, gospodine A. ? Imaš li prijedlog?''] Odgovor je bio munjevit i jasan.[Pusti me. To je odgovor. Jedini odgovor. Ostavit ću vas na miru, oboje. Prepustiti vas Svrhovitosti.

Proživjet ćete još desetak godina. A možda i dvadeset, nije nemoguće. Samo se ti i damica prestanite petljati. ldite kući. A kad grune, gledajte to na televizijskim vijestima.] Ralph se pokušao pretvarati da zaista razmišlja o tome.

[''I ostavit ćeš nas na miru? Obećaješ da ćeš nas ostaviti na miru?''] [Da!]Na Atropinu licu zasja nada i Ralph ugleda prve tragove aure kako mile oko malog govanca. Iste

tamne i zle crvene boje kao i pulsirajući žar koji je obasjavao stan.[''Znaš li nešto gospodine A.?]Atropa, prepun nade: [Ne, što?]Ralph naglo ispruži jednu ruku naprijed, zgrabi Atropu za lijevo zapešće i jako ga svine. Atropa

vrisne od smrtne boli. Prsti oko drške skalpela olabave i Ralph ga uzme lakoćom iskusnog džepara koji vadi lisnicu.

[''Vjerujem ti.'']

2

[Vrati ga! Vrati ga! Vrati ga! Vrati...]U svojoj histeriji, Atropa je mogao nastaviti tuko vrištati satima, pa Ralph to prekine na

najneposredniji način koji je znao. Nagne se i zasiječe plitki okomiti rez po stražnjem dijelu ćelave glave koja je provirivala iz rupe u Loisinoj podsuknji. Nikakva nevidljiva ruka ne pokuša ga zaustaviti a njegova se ruka micala nesmetano. Krv - golema količina krvi - isteče iz te pravocrtne posjekotine. Aura oko Atrope sad je potamnjela i bila ogavne crvene boje zaražene rane. On ponovno vrisne.

Ralph se zaljulja prema naprijed i prisno mu šapne ne uho.[''Možda te ne mogu ubiti, ali ti mogu zagorčiti život, ha? A za to mi nije potrebno biti nabijen

psihičkim moćima. Ova medena stvarca će sasvim zgodno poslužiti.'']

On se posluži skalpelom da prekriži prvi rez koji je učinio i tako nacrta pisano slovo t na zatiljku Atropine glave. Atropa vrisne i počne sumanuto mahati rukama. Ralph s gnušanjem shvati kako jedan njegov dio - vragometni gremlin - svojski uživa u ovome.

[''Ako želiš da te nastavim rezuckati, ritaj se i dalje. Ako želiš da prestanem, ti prestani.'']Atropa se ponovno smiri.[''Dobro. A sad ću ti postaviti nekoliko pitanja. Mislim da ćeš shvatiti kako je u tvom interesu da na

njih odgovoriš.'']

[Pitaj! Što god želiš! Samo me više nemoj rezati!][''Pozitivan odnos, druže moj, ali mislim da uvijek ima mjesta za poboljšanje, zar ne? Da vidimo.'']Ralph ponovno zasiječe i načini duboku otvorenu ranu sa strane Atropine glave. Komadić kože se

oguli poput loše zalijepljenih tapeta. Atropa zatuli. Ralph osjeti kako mu se želudac grči od gnušanja i zapravo mu lakne ... ali kad je ponovno progovorio/pomislio na Atropu, svojski se trudio da se to ne primijeti.

[''Dobro, to je bilo moje motivacijsko predavanje, doktore. Budem li ga morao ponavljati, bit će ti potrebno univerzalno ljepilo da ti jači vjetar ne otpuše tjeme. Shvaćaš li me?'']

[Da! Da!]["I vjeruješ li mi?''][Da! Truljavi sjedokosi, DA!][''U redu je. Evo mog pitanja, gospodine A.: Ako nešto obećaš, jesi li vezan tim obećanjem?'']

Atropa nije žurio s odgovorom - ohrabrujući znak. Ralph položi oštricu skalpela na njegov obraz da ga požuri. Nagrada mu je bio još jedan vrisak i trenutačna suradnja.

[Da! Da! Samo me nemoj više rezati! Molim te, nemoj me više rezati!]

Ralph odmakne skalpel. Obrisi oštrice gorjeli su na nenaboranom obrazu stvorenjca poput madeža.

[''U redu, dušo, saslušaj me. Želim da obećaš da ćeš mene i Lois ostaviti na miru do svršetka skupa u Civic Centeru. Nikakvog ganjanja, nikakvih rezanja, nikakvog sranja. Obećaj mi to.'']

[Jebi se! Uzmi si obećanje i gurni si ga u guzicu!]

Ralpha to nije razljutilo; njegov se osmijeh, zapravo, još više razvuče. Jer Atropa nije rekao neću, a što je još važnije, Atropa nije rekao ne mogu. Jednostavno je rekao ne. Drugim riječima, korak unatrag, lako ispravljiv.

Stisnuvši srce, Ralph povuče skalpel točno po sredini Atropinih leđa. Podsuknja se rasiječe, ukaljana bijela kuta ispod njega se rasiječe, a rasiječe se i meso ispod kute. Krv se razlije u mučnoj bujici i Atropin napaćeni, zapomažući vrisak zabubnja po Ralphovim ušima.

On se nagne naprijed i ponovno promrmlja u malo uho, grčeći lice i izbjegavajući krv najbolje što je mogao.

[''Druškane, ne želim ovo više raditi - zapravo, još dvije posjekotine i ponovno ću povratiti - ali...ali želim da znaš da to mogu i da ću nastaviti činiti dok mi ili ne obećaš što tražim ili dok me sila koja me spriječila da te zadavim ponovno ne spriječi. Ako budeš čekao da se to dogodi, mislim da ćeš se naužiti boli. Pa, što kažeš? Želiš li obećati ili želiš da te ogulim kao grejp?'']

Atropa je cmizdrio. Bio je to mučan jeziv zvuk.[Ne shvaćaš! Ako uspiješ zaustaviti započeto izgledi su mali, ali može se dogoditi da ti uspije -

kaznit će me stvor kojeg nazivaš Grimizni kralj!]Ralph stisne zube i ponovno zasiječe. Usne su mu bile tako čvrsto sitsnute da su izgledale kao

odavno zacijeljeni ožiljak. Malo je zapelo kad je skalpel zasjekao kroz hrskavicu a tad se Atropino lijevo uho skotrlja na pod. Krv šikne iz rupe na ćelavoj glavi, a njegov je krik bio dovoljno glasan da Ralpha zabole uši.

Daleko su oni od bogova, zar ne? pomisli Ralph. Pozli mu od užasa i zaprepaštenja.Jedina razlika između njih i nas je da oni žive dulje i da ih je malo teže vidjeti. A čini se da nisam

baš neki vojnik - dovoljan je pogled na tu krv da me uhvati nesvjestica. Sranje.

[U redu, obećajem! Samo me prestani rezati! Nemoj više! Molim te, nemoj više!)

[''I to je neki početak, ali morat ćeš biti određeniji. Želim čuti tvoje obećanje da ćeš se klon iti mene i Lois, a i Eda, dok ne prođe skup u Civic Centern.'']

Očekivao je ponovno uvijanje i izmotavanje, ali ga Atropa iznenadi.

[Obećajem! Obećajem da ću se kloniti tebe i one kučke s kojom se vucaraš - ]

[''Lois. Reci njezino ime. Lois.'']

[Aha, da, ona - Lois Chasse! Pristajem se držati podalje od nje a i Deepneaua. Od svih vas samo me nemoj više rezati. Jesi li zadovoljan? Je li dovoljno, proklet bio?]

Ralph zaključi da je zadovoljan ... ili zadovoljan koliko netko može biti kad se zgadi nad vlastitim postupcima i djelima. Nije vjerovao da u Atropinim obećanjima ima skrivenih zamki; mali ćelavac znao je da će možda platiti visoku cijenu zato što je popustio, ali to ipak nije bilo dovoljno da prevagne nad boli i strahom koje mu je Ralph zadao.

[''Da, gospodine A. Mislim da će biti dovoljno.'']Ralph sklizne sa svoje male žrtve dok mu se želudac okretao. Osjećao je - sigurno mu se samo čini,

zar ne? - da mu se grlo otvara i zatvara' poput školjkine ljušture. On se na trenutak zagleda u krvlju poprskan skalpel, pa zamahne rukom prema natrag i baci ga najdalje što je mogao. Odletio je okrećući se po duljini kroz nadsvođena vrata i nestao u skladištu.

Sretan ti put, pomisli Ralph. Barem se nisam jako pošpricao krvlju, S tim smo završili. Više mu nije dolazilo na povraćanje. Sad mu se plakalo.

Atropa se polako uspravi na koljena i pogleda oko sebe omamljenim očima čovjeka koji je preživio ubojitu oluju. Ugleda svoje uho na podu i podigne ga. Prevrtao ga je u svojim ručicama i gledao u hrskavična vlakna koja su visjela iz stražnjeg dijela. Tad pogleda u Ralpha. Oči su mu bile podlivene suzama boli i poniženja, ali je u njima bilo još nečeg - gnjeva tako dubokog i smrtonosnog da je Ralph ustuknuo. Njegova predostrožnost se učini smiješna i ništavna suočena s takvim gnjevom. On zatetura unatrag i upre drhtav prst u Atropu.

[''Sjeti se svog obećanja!'']

Atropa se ogavno iskesi. Komadić oguljene kože na njegovu obrazu njihao se naprijednatrag poput nenapetog jedra a iz sirovog je mesa ispod njega kapala i curila krv.

[Naravno da ga se sjećam - kako bih mogao zaboraviti? Zapravo, obećao bih ti još nešto. Moglo bi se reći dva obećanja za cijenu jednog.]

Atropa učini pokret kojeg se Ralph dobro sjećao s bolničkog krova: raširi prva dva prsta desne ruke u slovo V a tad zamahne njima i stvori crveni luk u zraku. U njemu Ralph ugleda ljudski lik. Iza njega, mutno, kao kroz krvavu omaglicu, ugleda Red Apple Store. On zausti da upita tko to stoji u prvom planu, na rubu pločnika Harris Avenue ... a tad se sjeti. Zgranuto pogleda u Atropu.

[''Isuse, ne! Ne, ne možeš!'']

Smiješak na Atropinu licu se razvuče.

[Znaš, to sam i ja mislio za tebe, Kratkotrajni. Ali sam se prevario. Kao i ti. Gledaj.]Atropa još malo raširi prste. Ralph ugleda osobu s crvenom bejzbolskom kapom bostonskih Red

Soxa kako izlazi iz trgovine i Ralph shvati u koga gleda. Ta osoba pozove osobu preko putu ulice a tad se počne događati nešto užasno. Ralph okrene leđa, zgađen, od krvavog luka budućnosti između Atropinih prstića.

Ali je čuo kad se to dogodilo.[Osoba koju sam ti prvu pokazao pripada Slučajnosti, Ralph - drugim riječima, meni. A evo i mog

obećanja: budeš li mi ubuduće smetao, to što sam ti pokazao će se dogoditi. Ništa ne možeš učiniti, nema upozorenja kojim bi mogao spriječiti da se to dogodi. Ali ako me sad ostaviš na miru - ako se ti i ta žena lijepo maknete ustranu i dopustite da događaji krenu svojim tokom- - ja ču zaustaviti svoju ruku.]

Prostote koje su inače činile tako velik dio Atropina govora ostavljene su poput odbačenog kostima, i prvi put u životu Ralph je shvatio koliko je to stvorenje staro i zlonamjerno mudro.

[Sjeti se što narkići kažu, Kratki: umrijeti je lako, živjeti je teško. Istinita izreka. Ako to itko zna, ja sam taj. Dakle, što kažeš? Jesi li se predomislio?]

Ralph je stajao u prljavoj sobi pognute glave i stisnutih šaka. Loisine su naušnice plamtjele u jednoj od njih poput žeravki. I Edov prsten kao da ga je palio i znao je da ga ništa na svijetu ne može spriječiti da ga izvadi iz džepa i baci u drugu prostoriju za skalpelom. Sjetio se priče koju je pročitao u školi prije tisuću godina. Zvala se ''Dama ili tigar?'' i sad je shvatio kako je to biti podaren takvom užasnom moći ... i takvim užasnim izborom. Naizgled se činilo lagano; što je jedan život u usporedbi s dvije tisuće života?

Ali taj jedan život - !No to nitko ne mora doznati, pomisli on hladno. Nitko osim možda Lois ... a Lois bi se složila s

mojom odlukom. Carolyn možda ne bi, ali one su potpuno drukčije žene. Da, ali ima li pravo?Atropa i to pročita u njegovoj auri - sablasno, koliko taj stvor vidi.[Naravno da imaš, Ralph. O tome je riječ u stvarima života i smrti: tko ima pravo. Ovog puta si to ti.

Što kažeš?][''Ne znam što kažem. Ne znam što mislim. Jedino znam da želim da ste me sve troje OSTAVILI NA

MIRU!'']Ralph Roberts podigne glavu prema korijenjem prosijanom stropu Atropine jazbine i krikne.

Dvadeset sedmo poglavlje

1

Poslije pet minuta, Ralphova glava izviri iz sjene ispod starog, nagnutog hrasta. Odmah ugleda Lois. Klečala je ispred stabla i zabrinuto zavirivala kroz smršeno korijenje u njegovo podignuto lice. On podigne prljavu, okrvavljenu ruku i ona je čvrsto uhvati pa mu pomogne popeti se uz posljednjih nekoliko stuba - čvornatih korjenova koji su više izgledali poput prečki na ljestvama.

Ralph se iskobelja ispod stabla i izvrne na leđa, pa udahne mirisni zrak u velikim dugim udasima. Nikad u životu zrak nije bio tako slastan. Unatoč svemu, bio je silno zahvalan da je vani. Slobodan.

[''Ralph? Dobro si?'']On okrene njezinu ruku, poljubi je u dlan pa stavi naušnice na mjesto gdje su prije bile njegove usne.[''Da. Dobro sam. Ovo je tvoje.'']Ona se znatiželjno zagleda u njih, kao da nikad dotad nije vidjela naušnice - te ili neke druge - a tad

ih stavi u džep svoje haljine.['' Vidjela si ih u zrcalu, zar ne Lois?''][''Da i to me rasrdilo ... ali mislim da se nisam jako iznenadila, onako duboko u sebi.''] [''Jer si znala.''][''Da. Vjerojatno. Možda čim smo prvi put vidjeli Atropu s Billovim šeširom. Ta mi je slika... znaš...

ostala u mozgu.'']Ona gaje gledala pomnjivo, ocjenjivački.[''Zaboravi moje naušnice - što se dogodilo dolje? Kako si pobjegao?"]Ralph se bojao da će ona vidjeti odviše bude li predugo gledala u njega tako prodorno. A činilo mu

se da se, ne pokrene li se uskoro, možda nikad neće pokrenuti; njegov je umor već narastao do veličine nekog velikog učahurenog predmeta, odavno potonulog prekooceanskog broda, na primjer, koji leži u njemu, zove ga i pokušava povući sa sobom. On ustane. Nije mogao dopustiti ni sebi ni njoj da potonu, ne sad. Vijesti s neba nisu bile loše koliko su mogle biti, ali su bile dovoljno loše - bilo je najmanje šest sati. Posvuda u Derryju, ljudi kojima je do problema pobačaja bilo stalo kao do lanjskog snijega (drugim riječima, golema većina) sjedali su za topli obrok. U Civic Centera vrata su već otvorena, okupana televizijskim reflektorima, a minikamere uživo prenose snimke ranopridošlih pristaša izbora kako prolaze u automobilima pokraj Dana Daltona i njegovih ''Prijatelja života'' koji mašu transparentima. Nedaleko odavde, ljudi su skandirali omiljenu rečenicu Eda Deepneaua, Hey, hey, Susan Day, how many kids did you kill today? Što god on i Lois učinili, morat će to učiniti u idućih devedeset minuta. Ura otkucava.

[''Hajde, Lois. Moramo krenuti.''][''Vraćamo se u Civic Center?''}[''Ne, ne za početak. Mislim da bismo za početak trebali...'']Ralph shvati da jedva čeka čuti što on to ima za reći. Što misli, kamo bi trebali prvo otići? Ponovno

u gradsku bolnicu? U Red Apple? Njegovu kuću? Kamo otići kad je potrebno naći dvoje dobronamjernih, ali nimalo sveznajućih ljudi koji su tebe i tvojih nekoliko bliskih prijatelja uvalili u nevolje i jad? Ili se treba nadati da će oni potražiti tebe?

Možda te ne žele pronaći, dušo. Zapravo, možda se skrivaju od tebe.

[''Ralph, jesi li siguran da si - ''] On se prisjeti Rosalie i shvati.

[''Park, Lois. Strawford park. Ondje moramo otići. Ali se moramo zaustaviti na jednom mjestu.'']

On je povede duž ograde od zračne luke i uskoro začuju lijeni zvuk izmiješanih glasova. Ralph namiriše pečene hrenovke u pecivu i nakon smrada u Atropinoj jazbini, taj mu se miris činio ambrozijski. Poslije minutu-dvije, on i Lois stupe na rub malog izletišta pokraj trećeg uzletišta.

Ondje je bio Dorrance. Stajao je u srcu svoje predivne, višebojne aure i promatrao kako se lagani zrakoplov spušta prema uzletištu. Iza njega, Faye Chapin i Don Veazie sjedili su za jednim od izletničkih stolova. Između njih je bila šahovska ploča i pri ruci napola popijena boca Blue Nuna. Stan i Georgina Eberly pili su pivo i okretali vilice s hrenovkama nabijenim na njima u treperavim toplinskim valovima iznad rupe za roštilj. Ralphu se to treperenje učinilo čudno suho ružičasto, kao pijesak boje koralja.

Na trenutak je Ralph stajao na mjestu, zanijemio od njihove ljepote - prolazne, moćne ljepote koja je, vjerojatno, obilježje Kratkotrajnog života. Padne mu na um stih pjesme, stare najmanje dvadeset pet godina: We are stardust, we are golden. Dorranceova je aura bila drukčija - predivno drukčija - ali su čak i najobičnije aure svjetlucale poput rijetkih i beskrajno poželjnih dragulja.

[''Oh Ralph, vidiš li? Vidiš li kako su lijepi?''][''Da.''][''Šteta da to ne znaju!'']Je li? S obzirom na sve što se dogodilo, Ralph nije bio tako siguran. A činilo mu se - nejasna ali

snažna intuicija koju nikad ne bi mogao izraziti riječima - da je prava ljepota nešto što svjesni dio bića ne prepoznaje, nikad završen posao, nešto što jest a ne što se vidi.

''Hajde, tupoglavi, povuci potez,'' reče glas. Ralph se trgne, najprije misleći da se glas obraća njemu, ali je to bio Fayeov glas koji je govorio Donu Veazieju. ''Sporiji si od Isusa na križnom putu!''

''Nema veze,'' reče Don. ''Razmišljam.''

''Možeš razmišljati dok se pakao ne zaledi, Brzi, ionako ću te matirati u šest poteza.''Don ulije vina u papirnatu čašu i zakoluta očima. ''Tako mi svega!'' vikne on. ''Nisam znao da igram

šah s Borisom Spaskim! Mislio sam daje to ubogi stari Faye Chapin! Ispričavam se nadaleko i naširoko!''''Silno smiješno, Don. Jedna takva točka i možeš s njom na turneju zaraditi milijun dolara. A nećeš

morati na to dugo čekati - možeš krenuti nakon šest poteza.''''Ma vidi kako je pametan,'' reče Don. ''Ne znaš kad treba - ''''Pst!'' strogo će Georgina Eberly. '''Što je to bilo? Kao daje nešto eksplodiralo!''''To nešto'' je bila Lois, koja je usisala uzbibanu šumsko-zelenu rijeku iz Georginine aure.Ralph podigne desnu ruku, smota je u trubu oko usta i počne udisati sličnu bujicu žarkoplave

svjetlosti iz aure Stana Eberlyja. On osjeti kako ga je odmah ispunila svježa energija; kao da su mu se u mozgu upalila fluorescentna svjetla. Ali onaj golemi potonuli brod, a koji je zapravo bio sazdan od ni više ni manje nego četiri mjeseca uglavnom besanih noći, još je bio ondje i pokušavao ga povući u dubine do mjesta na kojem se nalazio.

I odluka je još bila ondje - ne još donijeta, nego samo odgođena.Sad se i Stan ogledavao. Bez obzira na to koliko njegove aure Ralph uzeo (a činilo mu se daje

prilično potegnuo), izvor je ostao jednako zgusnuto sjajan. Ono što su im rekli o beskonačnom spremniku energije koji okružuje svako živo biće bila je čini se doslovna istina.

''Pa,'' reče Stan ''i ja sam nešto čuo - '' ''Ja nisam,'' reče Faye.''Naravno da nisi, gluh si ko top,'' odgovori Stan. ''Prekini upadati u riječ, može? Počeo sam govoriti

kako to nije bila cisterna jer nema ni dima ni vatre. A nije ni Donov prdac, jer sa stabala ne padaju mrtve

vjeverice osmuđenog krzna. Sigurno je to prasak motora jednog od onih velikih kamiona Air National Guarda. Ne brini, dušo, štitit ću te.''

''Evo ti zaštite,'' reče Georgina, nabije jednu ruku u pregib druge i gurne šaku prema njemu. No smiješila se.

''Mili Bože,'' reče Faye. ''Luknite u starog Dora.''Svi pogledaju Dorrancea, koji se smiješio i mahao u smjeru Harris Avenue Extension. ''Što vidiš

ondje, stari?'' upita Don Veazie, keseći se.

''Ralpha i Lois,'' reče Dorrance ozarena lica. ''Vidim Ralpha i Lois. Upravo su izašli ispod onog starog stabla!''

''Aha,'' reče Stan. Zakloni oči, pa upre prst ravno u njih. To uzbuni Ralphov nervni sustav koji se smiri tek kad shvati da Stan pokazuje mjesto prema kojem je Dorrance mahao.

''Pogledaj! A iza njih se pomalja i Glenn Miller! Dovraga!''

Georgina zamahne laktom i Stan okretno odskoči u stranu, smijući se.

[''Zdravo Ralph! Zdravo Lois!''][''Dorrance! Krećemo u Stanford park! Je li to u redu?'']Dorrance, sretno se smijući: [''Ne znam, to su sad Dugotrajna posla, a ja s tim više nemam nikakve

veze. Uskoro se vraćam kući i Čitanju Walta Whitmana. Bit će vjetrovita noć, a Whitman je uvijek najbolji kad puše vjetar.'']

Lois, skoro mahnito: [''Dorrance, pomozi nam!'']Dorov se osmijeh pokoleba i on se ozbiljno zagleda u nju.

[''Ne mogu. Prešlo je iz mojih ruku. Što se mora učiniti, morat ćete učiniti ti i Ralph.'']

''Uh,'' reče Georgina. ''Mrzim kad se tako zapilji. Kao da zaista nekog vidi.'' Ona podigne svoju viljušku za roštilj s dugom drškom i ponovno počne peći svoju hrenovku. ''Je li netko vidio Ralpha i Lois, kad je već riječ o njima?

''Ne,'' reče Don.''Spleli su ljubavno gnijezdo u nekom od ozloglašenih motela uz obalu s gajbom piva i bocom

Johnsonova dječjeg ulja,'' reče Stan. ''I to s dvostrukim pakiranjem. Rekao sam ti jučer.''

''Prljavi stari jarac,'' reče Georgina, ovog puta zamahnuvši laktom snažnije ali i preciznije.Ralph: [''Dorrance, možeš li nam barem malo pomoći? Barem nam reci jesmo li na dobrom tragu? '']Na trenutak je bio siguran da će Dor odgovoriti. A tad se iznad njihovih glava začuje brujanje kao da

se približava obad i starac pogleda u nebo. Ponovno zasja njegov blentav, lijep osmijeh. ''Pogledajte!'' vikne. ''Stari Grummanov Yellow Bird! I to kako lijep!''

Odskakuće do žičane ograde pogledati slijetanje malog žutog zrakoplova i okrene im leđa.Ralph uhvati Lois ispod ruke i pokuša se nasmiješiti. Nije to bilo lako - činilo mu se da nikad u

životu nije bio tako uplašen i zbunjen - ali dade sve od sebe.[''Hajde, dušo. Krenimo.'']

2

Ralph se sjeti kako je pomislio - dok su bili hodali pokraj napuštenih tračnica prema zračnoj luci - da ne hodaju, nego klize. Krenu od izletišta u dnu trećeg uzletišta natrag u Strawford park na jednak način, samo što je sad to klizanje bilo brže i izraženije. Kao da ih nosi nevidljiva tekuća vrpca.

Provjere radi, on prestane hodati. Kuće i izlozi trgovina i dalje su blago protjecali. Pogleda u noge da se uvjeri i zaista, mirovale su. Činilo se da se pločnik kreće, a ne on.

Naiđe gospodin Dugan, ravnatelj kreditnog odjela banke, odjeven u svoje uobičajeno trodjelno odijelo i naočale bez okvira. Kao i uvijek, Ralphu je izgledao kao da je jedini čovjek u svjetskoj povijesti koji se rodio bez šupka. Jednom je odbio Ralphovu molbu za zajam, čime se, smatrao je Ralph, moglo objasniti neke od njegovih negativnih osjećaja u vezi s tim čovjekom. Duganova je aura bila zagasite, vojnički sive boje hodnika u vojnoj bolnici i Ralph zaključi da ga to nije jako iznenadilo. Začepi nos kao čovjek koji je prisiljen plivati preko zagađenog kanala i prođe ravno kroz bankara. Dugan nije ni trepnuo.

To je bilo zabavno, ali kad Ralph pogleda u Lois, njegovo dobro raspoloženje žurno izblijedi. Ugleda zabrinutost na njezinu licu i pitanja koja mu je željela postaviti. Pitanja na koja nije znao zadovoljavajuće odgovore.

Ispred njih je bio Strawford park. Dok je Ralph gledao u njega, najednom se upali ulična rasvjeta. Malo igralište gdje su on i McGovern - a najčešće i Lois - stajali i gledali djecu kako se igraju bilo je gotovo prazno. Dva učenika viših razreda osnovne škole sjedila su jedan pokraj drugog na ljuljačkama, pušili cigarete i razgovarali, ali majki s malom djecom koje su dolazile ovdje za dana sad nije bilo.

Ralph pomisli na McGoverna - njegovo neprekidno, bolećivo brbljanje i samosažaljenje, koje se tako teško moglo primijetiti na prvi pogled, ali koje se nije moglo ne primijetiti kad bi se dulje bilo u njegovu društvu, a koje su ublažavala i na stanovit način pretvarala u nešto više njegova podrugljiva duhovitost i njegova iznenađujuća, nagonska dobra djela - pa osjeti kako ga obavija duboka tuga. Kratkotrajci su možda zvjezdana prašina a možda su i zlatni, ali kad ih nestane tad ih nema kao ni majki s djecom koje u sunčana ljetna poslijepodneva dolaze na igralište provesti kratko razdoblje u igri.

[''Ralph, što radimo ovdje? Mrtvačka je vreća iznad Civic Centera a ne Strawford parka!'']

Ralph je povede prema klupi gdje ju je našao prije nekoliko stoljeća kako plače zbog svađe sa sinom i snahom ... i izgubljenih naušnica. U podnožju brežuljka, dva montažna zahoda bjelasala su u sumraku.

Ralph zatvori oči. Putujem u ludilo, zaključi on, i to jurim ekspresnim a ne putničkim vlakom. Sto će biti? Dama ... ili tigar?

[''Ralph, moramo nešto učiniti. Ti životi... te tisuće života ...'']U tami iza njegovih sklopljenih vjeđa, Ralph ugleda kako netko izlazi iz trgovine Red Apple. Lik u

tamnim samtenim hlačama i kapi Red Soxa. Uskoro će se ponoviti onaj stravičan prizor a budući da ga Ralph nije želio vidjeti, otvori oči i pogleda u ženu pokraj sebe.

[''Svaki je život važan, Lois, zar ne misliš tako? Svaki.'']

Nije znao što je vidjela u njegovoj auri, ali ju je to očito užasnulo.

[''Što se dogodilo dolje nakon što sam otišla? Što ti je učinio ili rekao? Reci mi, Ralph! Reci mi!'']Što izabrati? Jedan ili mnogi? Dama ili tigar? Ako uskoro ne izabere, prolaženje vremena će mu

uskratiti mogućnost izbora. Što izabrati? Što?

''Nijedno ... ili oboje,'' reče promuklo, ne znajući da je u svojoj silnoj uzrujanosti počeo govoriti naglas i to istodobno na nekoliko razina. ''Neću izabrati jedno ili drugo. Neću. Čuješ li me?''

On poskoči s klupe i divlje sijevne očima.''Čuješ li me?'' vikne on. ''Odbijam takav izbor! Ili OBOJE ili NIJEDNO!''

Na jednom od puteljaka sjeverno od njih, beskućnik koji je prekapao po košari za otpatke u potrazi za limenkama i bocama koje se mogu prodati, pogleda u Ralpha pa se okrene i pobjegne. Ono što je ugledao bio je čovjek koji je izgledao kao da gori.

Lois ustane i uhvati ga rukama za lice.[''Ralph, što je? O kome je riječ? O meni? Tebi? Ako je zbog mene, ako se ustručavaš zbog mene, ne

želim ...'']

On duboko uzdahne da se smiri pa nasloni svoje Čelo na njezino i pogleda je u oči.[''Nije zbog tebe. Lois, a ni zbog mene. Da je zbog jednog od nas, mogao bih izabrati. Ali nije, a više

ne želim biti ničija igračka.'']On otrese njezine ruke i odmakne se od nje jedan korak. Njegova aura bljesne tako snažno da je ona

rukom zaklonila oči; kao da je eskplodirao. A kad se začuo njegov glas, on odjekne u njezinoj glavi poput grmljavine.

[''KLOTA! LAHEZA! DOĐITE MI, PROKLETI BILI, 1 TO OVOG TRENA!'']

3

On učini dva-tri koraka, stane pa se zagleda niz obronak. Ona dva školarca koja su sjedila na ljuljačkama gledala su ga jednakim izrazom zgranuta straha. Ustali su i izgubili se čim je Ralph uperio svoje oči u njih pa pobjegli glavom bez obzira prema svjetlima Witcham Streeta poput dva jelena, ostavivši cigarete da dogorijevaju u grabama ispod ljuljački.

[''KLOTA! LAHEZA!'']

Plamtio je poput električnog luka i odjedanput sva snaga iscuri iz Loisinih nogu poput vode. Ona se zanese korak unatrag i skljoka na klupu. U glavi joj se vrtjelo, srce joj je bilo ispunjeno užasom, a u pozadini svega toga bila je ta silna iscrpljenost. Ralphu se prikazala u obliku potonulog broda, Loisi kao provalija oko koje mora hodati u sve užim krugovima, provalija u koju naposljetku mora pasti.

[''KLOTA! LAHEZA! POSLJEDNJA PRILIKA! OZBILJNO VAM KAŽEM.'']Trenutak se ništa ne dogodi a tad se vrata zahoda u podnožju brežuljka otvore kao jedna. Klota izađe

iz onog s oznakom MUŠKI WC, Laheza iz onog s oznakom ŽENSKI. Njihove aure, blještave zeleno- -zlatne boje ljetnih vilin-konjica, bijesnu u pepeljastom svjetlu danjeg svršetka. Primaknu se dok im se aure nisu ispreplele, a tad polako tako krenu prema vrhu brežuljka. Njihova u bijelo odjevena ramena skoro su se dodirivala. Izgledali su kao dvoje prestrašene djece.

Ralph se okrene Lois. Njegova je aura još plamtjela i bliještala. [''Ostani ovdje.'']

[''Da, Ralph.''] Ona ga pusti sići nekoliko metara niz obronak pa skupi hrabrost i dovikne za njim.[''Ali ću pokušati zaustaviti Eda, ako ti nećeš. Ozbiljno.'']Naravno da hoće i njegovo srce razgali njezina hrabrost... ali ona nije znala što on zna. Nije vidjela

što je on vidio.On se nakratko okrene i pogleda je, pa siđe do mjesta gdje su ga dva mala ćelava liječnika gledala

svojim sjajnim, prestrašenim očima.

4

Laheza, nervozno: [Nismo ti lagali - nismo.]Klôta, još nervoznije (ako je to bilo moguće): [Deepneau je krenuo. Moraš ga zaustaviti, Ralph -

moraš barem pokušati.]Ne moram ja ništa i to se vidi na vašim licima, pomisli on. Tad se okrene Lahezi i bude mu drago

kad mali ćelavko ne izdrži njegov pogled i ponikne svojim crnim očima bez zjenica. [''Ma je li? Kad smo bili na bolničkom krovu rekli ste nam da se klonimo Eda, gospodine L. Posebno

ste to istaknuli.'']

Laheza se uzvrpoljio od nelagode i počeo kršiti ruke.

[Ja... odnosno mi... možemo pogriješiti. Ovog smo puta pogriješili.]

Samo stoje Ralph znao da pogreška nije najprimjerenija riječ za to što se njima dogodilo; bolje bi bilo reći samozavaravanje. Želio ih je prekoriti zbog toga - ah, iskreno rečeno želio ih je izribati zato što su ga uopće uvukli u to sranje - ali nije mogao. Jer, prema riječima starog Dora, čak i njihovo samozavaravanje služilo je Svrhovitosti; uzgredni odlazak u High Ridge iz nekog razloga uopće nije bio uzgredan. Nije shvaćao zašto ili kako, ali je namjeravao doznati, ako je to uopće moguće.

[''Gospodo, zasad zaboravimo na taj dio i porazgovarajmo o tome zašto se sve ovo događa. Ako želite pomoći meni i Lois, mislim da bi bilo dobro da mi kažete.'']

Oni se pogledaju velikim, uplašenim očima, pa ponovno pogledaju Ralpha.

Laheza: [Ralph, sumnjaš li u to da će svi ti ljudi zaista umrijeti? Jer ako je tako - ] [''Ne, ali mi je dosta da mi se s njima maše ispred nosa. Da je za ovo područje zakazan potres u

službi Svrhovitosti i da u tom pokolju strada deset tisuća umjesto samo dvije tisuće, ne bi ni trepnuli okom, zar ne? Pa što je tako posebno u ovome? Recite mi!'']

Klota: [Ralph, mi ne određujemo pravila, baš kao ni ti. Mislili smo da to shvaćaš.] . Ralph uzdahne.

[''Ponovno se izmotavate i samo traćite svoje vrijeme.'']

Klota, bojažljivo: [U redu, možda slika koju smo ti dali nije bila potpuno jasna, ali je vremena bilo malo i bili smo uplašeni. A moraš shvatiti, bez obzira na sve, da će ti ljudi zaista umrijeti ne zaustaviš li Eda Deepneaua!]

[''Pustimo ljude na miru. Zanima me samo jedan među njima - onaj koji pripada Svrhovitosti i ne može se izručiti samo zato što neki nesvrstani pizdek kojemu nisu sve daske na broju dolazi u zrakoplovu punom eksploziva? Koga to ne možete izručiti Slučajnosti? Koga? Dayovu, zar ne? Susan Day.'']

Laheza: [Ne, Susan Day spada u Slučajnost. Ona nije naša briga. Ne tiče nas se.]

[''Pa tko onda?'']

Klota i Laheza izmijene još jedan pogled. Klota lagano kimne glavom i oni se oboje okrenu prema Ralphu. Laheza ponovno mahne sa svoja dva prva prsta desne ruke i stvori paunovsku lepezu svjetlosti. Ovog puta Ralph ne ugleda McGoverna, nego plavokosog dječačića kose odrezane u šiške iznad čela i nosnog hrpta s ožiljkom u obliku udice. Ralph ga se odmah sjeti - dječak iz podruma u High Ridgeu, onaj čija je majka bila u modricama. Onaj koji je njega i Lois nazvao anđelima.

Imalo će ih dijete predvoditi, pomisli on, zgranut. O Bože moj. S nevjericom pogleda u Klotu i Lahezu.

[''Jesam li dobro shvatio? Sve to zbog jednog dječačića?'']

Očekivao je ponovno izbjegavanje odgovora, ali je Klotin odgovor bio jednostavan I izravan: [Da, Ralph.]

Laheza: [Sad je u Civic Centern. Njegova majka, čiji ste život ti i Lois jutros spasili, dobila je poziv od djevojke koja joj čuva dijete prije nepun sat vremena, da se jako porezala na komad stakla i neće moći večeras paziti na dijete. Tad je bilo prekasno naći drugu čuvaricu a ta je žena tjednima priželjkivala vidjeti Susan Day... rukovati se s njom, a ako bude moguće i zagrliti je. Slijepo obožava tu Dayovu.]

Ralph, koji se prisjeti izblijedjelih masnica na njezinu licu, opravda takvo idolopoklonstvo.A shvatio je još nešto: to što se čuvarica porezala nije bila nezgoda. Nešto je odlučilo smjestiti

dječačića s čupavim plavim šiškama i od dima zakrvavljenim očima u Civic Center i bilo je spremno prevrnuti nebo i zemlju da to postigne. Njegova ga je majka povela sa sobom ne zato što je bila loša majka, nego zato što je robovala ljudskoj prirodi poput svih ljudi. Nije željela propustiti jedinu priliku da vidi Susan Day, i to je bilo sve.

Ne, to nije sve, pomisli Ralph. Povela ga je jer je mislila da je ondje sigurno, jer su Pickering i njegovi luđaci mrtvi. Sigurno joj se učinilo da je najgore od čega bi večeras morala zaštititi sina bila skupina protivnika pobačaja koji će mahati natpisima, da munja ne može udariti u nju i njezina sina dvaput u jednom danu.

Ralph se zagledao prema Witcham Street. Sad se okrene Kloti i Lahezi.

[''Sigurni ste da je ondje? Potpuno?'']

Klota: [Jesmo. Sjedi na gornjoj sjevernoj tribini pokraj svoje majke, a u ruci drži plakat-bojanku iz McDonaldsa i neke slikovnice. Bi li te iznenadilo kad bi čuo da je jedna od tih priča ''Pet stotina šešira Bartholomewa Cubbinsa''?]

Ralph zatrese glavom. U ovom trenutku, ništa ga više ne bi moglo iznenaditi.

Laheza: [Deepneauov zrakoplov udarit će u sjeverni dio Civic Centera. Taj će dječačić ostati na mjestu mrtav ako se ne poduzme nešto da se to spriječi... a to se ne smije dopustiti. Taj dječak ne smije umrijeti prije vremena.]

5

Laheza je usrdno gledao Ralpha. Lepeza plavo-zelene svjetlosti između njegovih prstiju raspline se.

[Ne možemo razgovarati unedogled, Ralph. On je već u zraku, manje od stotinu pedeset kilometara odavde. Uskoro će biti prekasno zaustaviti ga.]

Ralph se usplahiri, ali se ipak ne pomakne, jer je znao da žele da se on tako osjeća. Da se oboje tako osjećaju.

[''A ja vam kažem da to sve nije važno dok ne shvatim kakvi su ulozi. Neću dopustiti da mi to bude važno.'']

Klota: [Dobro, poslušaj. Svako malo nađe se muškarac ili žena čiji život utječe ne samo na ljude njemu bliske ili čak i sve koji žive u Kratkotrajnom svijetu, nego i na one koji žive na razinama višima i nižima od Kratkotrajnog svijeta. Ti su ljudi Velikani i njihovi životi uvijek služe Svrhovitosti. Ako se njih prebrzo uzme, sve se mijenja. Vaga prestaje biti u ravnoteži. Možeš li zamisliti, na primjer, koliko bi svijet bio drukčiji danas da se Hitler utopio u kadi kao dijete? Možeš pomisliti da bi svijet bio bolji, ali ti mogu reći da svijeta uopće ne bi ni bilo da se to dogodilo. Pretpostavimo da je Winston Churchill umro od trovanja hranom prije no što je postao premijer? Pretpostavimo da je Cezar bio mrtvorođenče, ugušen pupčanom vrpcom? A osoba koju želimo spasiti je puno važnija od svih njih.]

[''Prokletstvo, Lois i ja smo već jedanput izbavili to dijete! Zar se knjiga nije sklopila, zar se nije vratio u Svrhovitost?'']

Laheza, strpljivo: [Da, ali nije siguran od Eda Deepneaua, jer Deepneau nije raspoređen ni u Slučajnost ni u Svrhovitost. Od svih ljudi na svijetu, samo mu Deepneau može naškoditi prije nego što mu je suđeno. Ako Deepneau ne uspije, dječak će ponovno biti siguran - na miru će mu prolaziti život dok ne kucne njegov čas i on zakorakne na pozornicu odigrati svoju kratku, ali bitnu ulogu.]

[''Znači, jedan život toliko vrijedi?'']

Laheza: [Da. Ako dječak umre, Kula postojanja će se srušiti, a posljedice tog pada su nepojmljive za tebe. A i za nas.]

Ralph se na trenutak zagleda u svoje cipele. Glava kao da mu je bila teška pet stotina kilograma. U ovome je bilo ironije koju je uspio uočiti unatoč umoru. Atropa je pokrenuo

Eda tako da je raspuhao žar nekakvog zapretanog mesijanskog kompleksa koji je možda bio usađen... nusproizvod njegova neraspoređena statusa. Ono što Ed nije shvaćao - a i nikad ne bi povjerovao da mu se kaže - je da je on Atropi i njegovim šefovima s viših razina trebao poslužiti ne da izbavi mesiju, nego da ga ubije.

On ponovno pogleda u zabrinuta lica dva mala ćelava liječnika. [''Dobro, ne znam kako da

zaustavim Eda, ali ću pokušati.'']

Klota i Laheza se pogledaju i nasmiješe jednakim (i jako ljudskim) širokim osmijesima olakšanja. Ralph podigne prst upozorenja.

[''Pričekajte. Niste još sve čuli.''] Njihovi osmjesi izblijede.

[''Želim nešto od vas zauzvrat. Jedan život. Mijenjam život vašeg četverogodišnjaka za - '']

6

Lois nije čula svršetak ove rečenice; njegov se glas na trenutak stišao ispod praga čujnosti, ali kad ona ugleda najprije Klotu pa Lahezu kako počinju odmahivati glavama, zazebe je oko srca.

Laheza: [Shvaćam tvoju muku i da, Atropa može ostvariti svoju prijetnju. Ali moraš shvatiti da taj život nije tako važan kao - ]

Ralph: [''Ali ja smatram da je, zar ne shvaćate? Ja mislim da je. Ono što si vas dvojica morate utuviti u glavu je da su za mene oba života jednako - '']

Njegov se glas ponovno izgubi, ali je zato lako čula Klotu; zbog dubine svojeg jada skoro je kukao.

[Ali ovo je drukčije! Život tog dječaka je drukčiji!]

Sad jasno začuje Ralpha, koji progovori (ako je to bio govor) neustrašivom, nepomirljivom logikom koja podsjeti Lois na njezina oca.

[''Svi su životi drukčiji. Ili su svi važni ili nijedan nije važan. To je, naravno, samo moje kratkovidno, Kratkotrajno stajalište, ali mislim da vi nemate kuda, jer jedino ja u ruci držim bat. Sve se svodi na ovo: taj vaš život za moj. Samo morate obećati i dogovorili smo se.'']

Laheza: [Ralph, molim te! Molim te shvati da to ne smijemo!]Zavlada dugi tajac. Kad je Ralph progovorio, glas mu je bio blag, ali još čujan. No bila je to

posljednja potpuno razgovijetna rečenica koju je Lois čula u njihovu razgovoru.

[''Između ne moći i ne smjeti je golema razlika, ne mislite li tako?'']

Klota nešto reče, ali Lois uhvati samo usamljeni[trampa bi mogla biti]

izraz. Laheza silovito odmahne glavom. Ralph nešto odgovori i Laheza odgovori tako da prstima zlokobno zasiječe kao škarama.

Začudo, Ralph na to odgovori smijehom i kimanjem glave.Klota stavi ruku na ruku svog kolege i nešto s njim ozbiljno popriča pa se ponovno okrene Ralphu.

Lois stisne šake u krilu, gorljivo priželjkujući njihov dogovor. Bilo kakav dogovor, koji će spriječiti Eda Deepneaua da ubije sve te ljude dok oni ovdje stoje i baljezgaju.

Odjedanput obronak brežuljka osvijetli blještava bijela svjetlost. Lois najprije pomisli da je ta svjetlost sišla s neba, ali samo zato što su je mitovi i religija naučili da je nebo izvor svih nadnaravnih emanacija. Zapravo se činilo da ta svjetlost izvire posvuda - iz stabala, neba, zemlje, čak i nje, i da istječe iz njezine aure poput vrpci od magle.

A tad se začuje glas ... odnosno Glas. Izgovorio je tek dvije-tri riječi, ali one zazvone u Loisinoj glavi poput željeznih zvona.

[MOŽE TAKO BITI ]

Ona ugleda Klotu i njegovo lišće poput maske strave i strahopoštovanja, kako poseže u džep i vadi škare. Učinio je to nespretno i zamalo ih ispustio, znak nervoze zbog kojeg Lois osjeti suosjećanje za njega. Tad svakom rukom uhvati jedan krak i otvori ih.

I ponovno te tri riječi:

[MOŽE TAKO BITI.}Poprati ih takvo blještavilo da je na trenutak Lois bila uvjerena da je oslijepjela. Rukama poklopi oči

ali ugleda - u posljednjem trenutku u kojem je još nešto vidjela - da je ta svjetlost okružila škare koje je Klota držao poput dvokrakog gromobrana.

Nije bilo spasa od te svjetlosti; pretvorila je njezine vjeđe i njezine zaštitnički podignute ruke, u staklo. Sjaj je ocrtavao kosti njezinih prstiju poput rendgenskih olovaka dok je svjetlost prolazila njezinim tijelom. Negdje u daljini začuje ženu čiji je glas čudno sličio glasu Lois Chasse kako vrišti iz sveg unutrašnjeg glasa:

[''Ugasi je! Bože, molim te ugasi je prije no što me ubije!''] I naposljetku, kad joj se učinilo da više neće moći izdržati, Svjetlost počne blijedjeti.

Kad je nestala - osim jarkog plavog odraza koji je lebdio u toj novoj tami poput para sablasnih škara - ona polako otvori oči. Na trenutak još nije ništa vidjela osim tog sjajnog plavog križa pa pomisli da je zaista oslijepjela. A tad, nejasno kao fotografija iz razvijača, svijet se počne ponovno pojavljivati. Ugleda Ralpha, Klotu i Lahezu kako spuštaju ruke i zure slijepom zbunjenošću krtičjeg legla koje je otkopala lopatica drljače.

Laheza je gledao u škare svojeg kolege kao da ih nikad nije vidio i Lois je bila spremna kladiti se da ih zaista nikad takve nije vidio. Oštrice su još sjajile i prosipale magličaste kapljice sablasnih vilenjačkih odbljesaka svjetla.

Laheza: [Ralph! To je bila...]Nije čula ostatak, ali izrekne to tonom seljaka koji je začuo kucanje na vratima svoje kolibe, otvorio

ih i shvatio da je papa svratio kod njega pomoliti se i ispovjediti.Klota je još buljio u krakove škara. I Ralph ih je gledao, ali podigne pogled i usmjeri ga u male

ćelave liječnike.Ralph: [''... boljeti?'']Laheza progovori poput čovjeka koji se probudio iz duboka sna: [Da ... neće dugo potrajati, ali... bit

će to užasna agonija... predomislio si se, Ralph?]

Lois se odjedanput prepadne tih blještavih škara. Željela je doviknuti Ralphu, reći mu da ne misli na taj njegov život, da im da njihov, njihova malog dječaka. Željela mu je reći da učini sve što je potrebno da sakriju te škare.

Ali ni riječ ne izađe iz njezinih usta ili uma.Ralph: [ ''... ni najmanje... samo sam želio znati što očekivati.''] Klota: [... spreman? ... mora biti...]Reci im ne, Ralph! poruči mu ona u mislima. Reci im NE!Ralph: ['' ... spreman.'']Laheza: [Razumjeti... uvjete koje ima ... i cijenu?]Ralph, već nestrpljivo: [''Da. da. Možemo li..."|Klota, silno ozbiljno: [U redu, Ralph. Može tako biti.}Laheza rukom obgrli Ralpha; on i Klota povedu ga malo niz brijeg, do mjesta gdje je bio početak

sanjkaškog spusta za manju djecu. Ondje je bio mali zaravanak, okrugao, otprilike veličine pozornice u noćnom klubu. Kad su stigli ondje, Laheza zaustavi Ralpha pa ga okrene tako da su on i Klota stajali licem u lice.

Lois poželi zatvoriti oči ali nije mogla. Samo je mogla promatrati i moliti se da Ralph zna što čini.

Klota mu nešto promrmlja. Ralph kimne glavom i izvuče se iz McGovernove veste. Preklopi je i odloži uredno na travu prošaranu lišćem. Kad se ponovno uspravio, Klota ga uhvati za desno zapešće i ispruži mu ruku. Tad kimne glavom Lahezi, koji otkopča rukav Ralphove košulje i zavrne ga do lakta u tri brza pokreta. Kad je to učinio, Klota okrene Ralphovu ruku tako da je zapešće bilo okrenuto prema gore. Nježna mreža plavih žila ispod kože njegove podlaktice oštro se isticala, naglašena u finim potezima aure. Lois je sve to bilo jezivo poznato: kao da gleda pacijenta u televizijskom serijalu o liječnicima kako ga pripremaju za operaciju.

Samo što ovo nije bila televizija.

Laheza se nagne i ponovno progovori. Iako još nije mogla čuti njegove riječi, Lois je znala da govori Ralphu kako je to njegova posljednja prilika.5

Ralph kimne glavom. Iako joj je njegova aura govorila da se užasava onog što slijedi, nekako se uspije nasmiješiti. Kad se okrenuo Kloti i progovorio, činilo se da ne traži nego pruža utjehu. Klota pokuša uzvratiti Ralphu osmijeh, ali bezuspješno.

Laheza ovije ruku oko Ralphova zapešća, više da umiri ruku (ili se tako barem učinilo Lois) nego da je ukoči. Podsjeti je na medicinsku sestru koja priprema pacijenta koji mora primiti bolnu injekciju. Tad pogleda u svog ortaka uplašenim očima i kimne glavom. Klota mu uzvrati jednakim pokretom, udahne, a tad se prigne nad Ralphovu okrenutu podlakticu i njezino sablasno stablo plavih žila koje sjaje ispod kože. Zastane na trenutak, pa polako otvori čeljusti škara kojima su on i njegov stari prijatelj tražili život za smrt.

7

Lois se s naporom osovi na noge. Stajala je i ljuljala se naprijed-natrag na nogama koje je osjećala kao da su stupci. Željela je razbiti oduzetost koja ju je zabravila u takvu okrutnu šutnju, doviknuti Ralphu da prekine - reći mu da nije svjestan što mu namjeravaju učiniti.

Samo što je on to znao. Vidjelo se to po bljedilu njegova lica, njegovim napola sklopljenim očima, njegovim bolno stanjenim usnama. A najvećma po crvenim i crnim mrljama koje su prosijavale kroz njegovu auru poput meteora i po auri koja se sabila u čvrstu plavu ljušturu.

Ralph kimne glavom prema Kloti koji položi donji krak škara na Ralphovu podlakticu neposredno ispod pregiba lakta. Na trenutak se koža udubi, a tad se na mjestu udubine pojavi glatki tamni krvavi mjehur. Oštrica probije mjehur. Kad je Klota stisnuo prste i spojio oštrice škara, koža na obje strane proreza pukne nenadanošću rolo-zastora. Potkožna masnoća zablista u oštrom plavom žaru Ralphove aure poput leda koji se topi. Laheza čvršće stisne Ralphovo zapešće, ali koliko je Lois vidjela, Ralph ne uloži čak ni nagonski trud da povuče ruku, nego samo spusti glavu i stisne lijevu šaku u zraku kao da pozdravlja na način Black Power. Tetive na vratu iskočile su mu poput kablova. Nije ispustio ni glasa.

Sad kad je taj postupak započeo, Klota nastavi posao brzinom koja je bila i nečovječna i samilosna. Brzo razreže Ralphovu podlakticu do zapešća, služeći se škarama onako kako ljudi otvaraju pakete obilno oblijepljene ljepljivom vrpcom, prstima usmjeravajući oštrice i pritiskajući palcem. U Ralphovoj ruci, suhožile zasjaju kao mesni odresci. Krv je tekla u potocima, a svaki put kad bi se prerezalo arteriju ili venu krv bi špricnula u sitnim kapljicama. Uskoro su bijele kute dvojice patuljaka bile poškrapane lepezama krvi, pa su zaista izgledali kao mali liječnici.

Kad su njegove škare naposljetku presjekle ''narukvice sreće'' na Ralphovu zapešću (ta je ''operacija'' trajala manje od tri sekunde, ali se Lois činilo kao da traje dovijeka), Klota odmakne škare s kojih je kapala krv i preda ih Lahezi. Ralphova okrenuta ruka bila je prerezana od lakta do zapešća u tamnoj brazdi. Klota pritisne rukama izvorište te brazde i Lois pomisli: Sad će Laheza podići Ralphovu vestu i upotrijebiti je kao zavoj. Ali Laheza se ne pomakne; držao je škare i gledao.

Krv nastavi teći stanovito vrijeme između Klotinih stisnutih prstiju a tad se zaustavi. On polako povuče ruke niz Ralphovu. Koža koja je ostajala iza njegova stiska bila je zacijeljena i čvrsta, samo sa šavom zadebljalog bijelog ožiljkastog tkiva.

[Lois ... Lo-isssss ...]Taj glas nije dolazio iz njezine glave, a ni iz podnožja obronka; došao je iza njezinih leđa. Blagi glas,

skoro umiljat. Atropa? Ne, nikako. Ona spusti pogled i ugleda zelenu, prigušenu svjetlost kako lebdi posvuda oko nje - prosijavala je kroz razmake između njezinih ruku i tijela, između njezinih nogu, čak i između prstiju. Mreškala je njezinu sjenu ispred nje, izduženu i nekako iskrivljenu, poput sjene obješene žene. Milovala ju je netoplim prstima boje španjolske mahovine. [Okreni se, Lo-isss...]

U tom trenutku posljednje što je Lois Chasse željela učiniti bilo je okrenuti se i pogledati u izvor te zelene svjetlosti.

[Okreni se, Lo-isss ... pogledaj me, Lo-isss... uđi u svjetlo, Loisss ... uđi u svjetlost... pogledaj me i uđi u svjetlost...]

Nije to bio glas koji je trpio neposluh. Lois se okrene polako kao balerina-igračka čiji su zupci zahrđali i njezine oči kao da su se ispunile vatrom svetog Elma. Lois uđe u svjetlost.

Dvadeset osmo poglavlje

1

Klota: [Dobio si svoj vidljivi znak, Ralph - jesi li zadovoljan?]Ralph pogleda svoju ruku. Smrtna bol, koja ga je progutala kao što je kit progutao Jonu, već mu se

činila snom ili fatamorganom. Vjerojatno taj vremenski odmak omogućava ženama da rode puno djece i zaborave na silan tjelesni napor i bol poroda svaki put kad taj čin uspješno prođe. Ožiljak je izgledao poput neravne bijele niti koja se mreška preko nabreklina njegovih nejakih mišića.

[''Da. Bio si hrabar i jako brz. Zahvaljujem za oboje.'']Klota se nasmiješi i ne reče ništa.Laheza: [Ralph, jesi li spreman? Vremena je jako malo.][''Da, jesam - ''][''Ralph! Ralph!'']Bila je to Lois koja je stajala na vrhu brežuljka i mahala mu. Na trenutak mu se učini da se boja

njezine aure promijenila iz uobičajene golubinje sive boje u neku drugu, tamniju, a tad ga ta pomisao, bez sumnje izazvana šokom i umorom, mine. On se dovuče uzbrdo do mjesta na kojem je stajala.

Loisine su oči bile daleke i ošamućene, kao da je upravo čula neku zapanjujuću, sudbonosnu riječ.[''Lois, što je? Što se dogodilo? Zbog moje ruke? Jer ako je riječ o tome, ne brini. Pogledaj! Kao

nova!'']On je ispruži kako bi se ona mogla uvjerili vlastitim očima, ali Lois je ne pogleda.Umjesto toga pogleda u njega i on shvati koliko je duboko potresena.[''Ralph, došao je zeleni čovjek.'']Zeleni čovjek? On je uhvati za ruke, zabrinut.[''Zeleni? Sigurna si? Nije bio Atropa ili - '']Nije dovršio misao. Nije morao. Lois polako odmahne glavom.[''Bio je to zeleni čovjek. Ako u ovome ima strana, ne znam na čijojje ova... ova osoba. Osjećaj je bio

ugodan ali se možda varam. Nisam ga mogla vidjeti. Njegova je aura bila odviše blještava. Rekao mi je da ti ovo vratim.'']

Ona ispruži ruku prema njemu i prebaci dva mala, svjetlucajuća predmeta iz njezina dlana na njegov: njezine naušnice. Na jednoj ugleda smeđastu mrlju i pretpostavi da je riječ o Atropinoj krvi. Zatvori šaku pa žmirne od sićušnog bolnog uboda. [''Zaboravila si kopčice, Lois.'']

Progovorila je sporim, nesvjesnim tonom žene koja sanja.[''Ne, nisam - bacila sam ih. Tako mi je rekao zeleni čovjek. Budi oprezan. Bio je... topao ... ali ne

znam baš, zar ne? Gospodin Chasse je uvijek govorio da sam najlakovjernija žena na svijetu, uvijek spremna misliti o ljudima sve najbolje. O svim ljudima.'']

Ona polako ispruži ruku i uhvati ga za zapešća, usrdno gledajući u njegovo lice. ''Jednostavno, ne znam.''

Kao da se rasanila kad je naglas izgovorila tu misao i ona ustane žmirkajući. Ralph pomisli da je moguće - iako malo vjerojatno - da je zaista zaspala, da je sanjala tog takozvanog zelenog čovjeka. Ali bi možda ipak bilo pametnije uzeti naušnice. Možda ništa ne znače, ali držati Loisine naušnice u džepu ne može mu naškoditi... osim ako se ne ubode na njih.

Laheza: [Ralph, što je? Nešto nije u redu?]On i Klota su hodali sporije od njega, pa su propustili Ralphov razgoyor s Lois. Ralph odmahne

glavom i okrene ruku da sakrije od njih naušnice. Klota je podigao McGovernovu vestu i otresao nekoliko živopisnih listova koji su se zakvačili za nju. Pruži je Ralphu, koji neprimijećeno stavi Loisine naušnice bez kopčica u jedan od džepova na vesti prije no što je ponovno odjene.

Vrijeme je za pokret. Crta topline posred njegove desne ruke - duž ožiljka - govorila mu je odakle početi.

[''Lois?''][''Da, dušo?''][''Moram uzeti iz tvoje aure i to puno. Shvaćaš li?''][''Da.''][''Je li to u redu?''][''Da, naravno.''][''Budi hrabra - neće dugo potrajati.'']On položi ruke na njezina ramena, a dlanove spoji iza njezina vrata. Ona ponovi taj pokret i oni se

polako nagnu naprijed dok im se čela nisu dodimula a usne našle na pet centimetara udaljenosti. Još je osjećao neki parfem na njoj - koji je vjerojatno dopirao iz tamnih, slatkih udubina iza njezinih ušiju. [''Spremna, dušo?'']

To što je odvratila bilo je čudno i okrepljujuće.

[''Da, Ralph. Pogledaj me. Uđi u svjetlost. Uđi u Svjetlost i primi svjetlost.'']

Ralph napući usta i počne udisati. Vrpca zamućenog sjaja počne otjecati iz njezinih usta i nosa u njegova. Njegova aura počne svijetliti sve dok se ne pretvori u blještavu koronu u obliku oblaka. On nastavi udisati. Disao je nešto što je bilo više od daha, osjećao kako se ožiljak na njegovoj ruci žari sve dok ga nije osjećao kao električnu žarnu nit ukopanu u njegovo meso. Nije mogao prestati da je i htio ... a nije.

Ona jednom zatetura. Ugleda kako joj se oči mute i osjeti kako joj ruke na trenutak popuštaju stisak na njegovu zatiljku. A tad se njezine oči, velike i svijetle i pune povjerenja, vrate njegovima i njezin se stisak učvrsti. Naposljetku, kad je taj titanski udisaj dosegao vrhunac, Ralph shvati da joj se aura toliko istančala da ju je jedva vidio. Njezini su obrazi bili mliječnobijeli i sjedine su se ponovno pojavile u njezinoj kosi, tako da je crnih vlasi skoro nestalo. Mora prestati, mora, ili će je ubiti.

On uspije razdvojiti ruke i to kao da je prekinulo nekakav zatvoreni strujni krug; mogao se odmaknuti od nje. Lois se zanjiše na svojim nogama i bila bi pala, ali je Klota i Laheza, koji su izgledali poput Liliputanaca iz ''Gulliverovih putovanja'', zgrabe za ruke i oprezno spuste na klupu.

Ralph klekne na jedno koljeno ispred nje. Ludio je od straha i krivnje, no istodobno bio ispunjen osjećajem tako silne snage da mu se činilo kao da bi od jednog snažnog udarca mogao eksplodirati, poput boce nitroglicerina. Sad bi mogao srušiti zgradu onim svojim karate udarcem - možda i cijelu ulicu.

Svejedno, oštetio je Lois. Možda i jako.

[''Lois! Lois, čuješ li me? Oprosti mi!'']Ona ga ošamućeno pogleda - žena koja se sjurila od četrdesete u šezdesetu u nekoliko sekundi ... pa

ravno u sedamdesete, poput rakete koja je promašila namjeravam cilj. Pokuša se nasmijati ali joj ne uspije.

[''Lois, oprosti mi, nisam znao, a kad sam shvatio, nisam mogao prestati.'']Laheza: [Ralph, želiš li iskoristiti priliku, moraš poći. Skoro je stigao.] Lois kimne glavom u znak

potvrde.

[''Kreni Ralph - samo sam onemoćala, to je sve. Bit ću dobro. Sjedit ću ovdje dok ne povratim snagu.'']

Ona pogleda ulijevo i Ralph isprati njezin pogled. Ugleda onog skitnicu kojeg su prije uplašili. Vratio se pregledati košare za otpatke na vrhu brežuljka zbog limenki i boca koje se mogu prodati. Iako njegova aura nije izgledala zdrava kao u muškarca kojeg su sastali kod napuštenih tračnica, Ralph zaključi da će u nuždi i ona biti dobra... a Lois je bez sumnje bila u nuždi.

Klota: [Ralph, pobrinut ćemo se da skitnica okrene ovim putem - nemamo puno moći nad tjelesnim aspektima Kratkotrajnog svijeta, ali mislim da toliko možemo učiniti.]

[''Sigurni ste?''] [Da.][''U redu. Dobro.'']Ralph brzo pogleda u dva čovječuljka, primijeti njihove zabrinute, uplašene oči pa kimne glavom.

Tad se sagne i poljubi Loisin hladan, naboran obraz. Ona mu se nasmiješi osmijehom umorne bake.Ja sam joj to učinio, pomisli on. Ja.Pa pobrini se barem da to nisi učinio nizašto, trpko odgovori Carolynin glas.Ralph posljednji put pogleda njih troje - Klota i Laheza sad su zaštitnički stajali svaki s jedne strane

Lois - a tad ponovno krene niz obronak.Kad je došao do zahoda, na trenutak stane između njih, a tad nasloni glavu na onaj s natpisom

ŽENSKI. Ne začuje ništa. Kad je prignuo glavu plavoj plastičnoj stijeni muškog zahoda, začuje jedva čujan, brundavi glas kako pjeva:

''Tko vjeruje da će se moji najluđi sni I moji najluđi planovi ostvariti? Ti, dušo, samo ti. ''Isuse, luđi je od februarskog mačka.

Nešto novo, dušo ?Ralph zaključi da nije. Priđe vratima zahoda i otvori ih. Sad je mogao čuti i udaljen, osinji zuj

avionskog motora, ali se nije imalo što za vidjeti što već nije vidio puno puta: okrhnuta zahodska daska naherena iznad rupe školjke, smotuljak zahodskog papira čudnog i nekako zloslutno nabreklog, a nalijevo, pisoar koji je izgledao kao plastična suza. Zidovi su bili šipražje grafita. Najveći - i najobilniji - bio je napisan velikim crvenim slovima visine trideset centimetara iznad pisoara: TONY BOYNTON IMA NAJČVRŠĆE GUZOVE U DERRYJU! Prezasitan osvježivač zraka s mirisom borove šume nadjačavao je mirise sranja, pišanja i zaostalih prdaca skitnica kao šminka na licu leša. Glas koji je on čuo kao da je dolazio iz rupe u središtu zahoda ili je možda sipio kroz njegove zidove:

''Od trenutka kad usnem Pa do jutra Sanjam o tebi, dušo, i samo o tebi. ''

Gdje je on? pitao se Ralph. I kako da dovraga dođem do njega?

Ralph naglo osjeti vrućinu na boku; kao da je netko gurnuo užareno ugljevlje u njegov džepić za uru. On se počne mrštiti, a tad se sjeti zašto je ovdje. Gume prst u džep, dodirne zlatni kolut koji je spremio ondje, zakvači ga i izvadi. Položi ga na dlan iznad mjesta gdje su se račvale njegove linije srca i života i oprezno ga gurne. Ponovno se ohladio. Ralpha to nimalo ne iznenadi.

HD-ED 5-8-87.

''Prsten jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže, '' promrmlja Ralph i natakne Edov vjenčani prsten na treći prst lijeve ruke. Pristajao mu je kao saliven. On ga gume dok nije tiho kucnuo o vjenčani prsten koji mu je Carolyn stavila na prst prije četrdeset pet godina. Tad podigne pogled i shvati da je stražnji zid zahoda iščeznuo.

2

Ono što je ugledao, uokvireno zidovima koji su preostali, bilo je nebo netom nakon zalaska sunca i komad Mainea koji blijedi u plavo-sivu izmaglicu sumračja. Zaključi da gleda s visine oko tri tisuće metara. Ugleda bjelasava jezera i bare i golema tamnozelena šumska područja kako se vitičasto spuštaju prema zahodskoj školjci Portosana i iščezavaju. Daleko naprijed - prema krovu zahodske kabine - Ralph ugleda treperavo gnijezdo svjetla. To je vjerojatno Derry, sad udaljen tek desetak minuta. U donjem lijevom kvadrantu njegova vidnog polja Ralph ugleda dio kontrolne ploče. Pričvršćena ljepljivom vrpcom preko visinomjera bila je mala fotografija u boji od koje mu zastane dah. Bila je to Helen, nemoguće sretna i nemoguće lijepa. Uljuljkana u njezinu naručju bila je uzvišena i obožavana beba, čvrsto usnula i ne stariju od četiri mjeseca.

Želi da budu posljednje što će vidjeti na ovom svijetu, pomisli Ralph. Pretvorili su ga u čudovište, ali čak i čudovišta ne zaboravljaju voljeti.

Nešto na kontrolnoj ploči počne pištati. U njegovu se vidnom polju nađe ruka i podigne prekidač. Prije no što se izgubi, Ralph ugleda bijelo udubljenje na trećem prstu te ruke, jedva vidljivo ali ipak primjetljivo, gdje je vjenčani prsten počivao najmanje šest godina. A ugleda još nešto: aura koja je okruživala ruku bila je ista ona koja je okruživala dijete u bolničkom dizalu, uskomešana, uzvitlana opna koja je izgledala nezemaljski kao atmosfera divovskog plinovitog planeta.

Ralph se okrene i podigne ruku. Klota i Laheza uzvrate mu istim pokretom. Lois mu dobaci poljubac. Ralph učini pokret kao da ga je uhvatio, pa se okrene i zakorakne u zahod.

3

Oklijevao je trenutak, pitajući se što će sa zahodskom školjkom, ali se tad prisjeti bolničkih kolica koja su im trebala smrskati lubanje ali nisu, pa krene prema stražnjem dijelu zahoda. Stisne zube, pripremivši se da će oguliti goljenicu - znati je jedno, a vjerovati u nešto sedamdeset godina je drugo - a tad zakorači kroz zahodsku školjku kao da je od dima ... ili kao da je on od dima.

Osjeti užasnu vrtoglavicu, kao da je u bestežinskom stanju i na trenutak je bio siguran da će povratiti. Usto osjeti ispijenost, kao da se veći dio snage koju je uzeo od Lois sad negdje odlijeva. A vjerojatno je zaista tako. Ipak je to bio oblik teleportacije, čudesna znanstvena fantastika i nešto takvo sigurno troši puno energije.

Vrtoglavica prođe, ali je zamijeni još gori osjećaj - da je presječen u vratu. Shvati da sad ima potpuno neograničen pogled na cijeli jedan dio svijeta.

Isuse Kriste, što se dogodilo sa mnom? Što ne valja?Njegova osjetila mu odgovore da je sve u redu, više-manje, samo što se nalazi u položaju koji bi

morao biti nemoguć. Bio je visok metar osamdeset sedam; pilotska kabina zrakoplova bila je metar pedeset od poda do stropa. To je značilo da bi se svaki pilot puno veći od Klote i Laheze morao skvrčiti dok bi sjedao. No Ralph je ušao u zrakoplov koji je, kao prvo, bio u pokretu, a k tome je to učinio stojećki. Još je stajao, između i malo iza dva sjedišta u pilotskoj kabini. Razlog zbog kojeg je imao tako neograničen pogled bio je jednostavan i stravičan: glava mu je virila kroz strop zrakoplova.

Ralphu se prikaže strašan prizor: njegov stari pas Rex koji se volio voziti glave gurnute kroz prozor automobila i njegova kudrava uha vijore na vjetru. On zatvori oči.

A ako padnem? Ako sam mogao gurnuti glavu kroz usrani krov, što me sprečava da ne skliznem kroz pod i padnem na zemlju? A možda i kroz zemlju pa i kroz zemaljsku kuglu?

Ali se to nije događalo i ništa se takvo neće dogoditi, ne na toj razini - samo se morao prisjetiti lakoće kojom se penjao kroz katove bolnice i lakoće kojom je stajao na krovu. Bude li mislio na to, sve će biti u redu. Ralph se pokuša koncentrirati, a kad je osjetio da se pribrao, ponovno otvori oči.

Ispod njega bilo je koso prednje staklo. Iza njega nos zrakoplova, čiji je vrh bio ukrašen vrteškom elise boje živog srebra. Svijetleće gnijezdo koje je primijetio s vrata Portosana sad mu je bilo bliže.

Ralph svine koljena i njegova glava glatko klizne kroz strop zrakoplova. Na trenutak osjeti naftu u ustima a dlačice u njegovu nosu kao da su se nakostriješile od strujnog udara, a tad se nađe na koljenima između pilotova i kopilotova sjedišta.

Nije znao što je očekivao da će osjetiti kad je ponovno ugledao Eda nakon toliko vremena i u tako izvanredno čudnim okolnostima, ali ga iznenadi kad ga za srce ujede žalost - ne samo žaljenje nego žalost. Kao i onog dana devedeset druge kad se zaletio u kamion West Side

Gardenersa, Ed je bio odjeven u staru pamučnu majicu umjesto u fine košulje s gumbićima na ovratniku i malom naljepnicom na leđima. Jako je smršavio - Ralphu se učinilo skoro dvadeset kilograma - i to je stvaralo izvanredan dojam; nije izgledao slab, nego nekako herojski, na gotsko-romantičan način; Ralpha silno podsjeti na Carolyninu najdražu pjesmu ''Drumski razbojnik'' Alfreda Noyesa. Edova je koža bila blijeda kao papir, njegove zelene oči i tamne i svijetle (poput smaragda na mjesečini, pomisli Ralph) iza malih okruglih lenonica, usana tako rumenih da su izgledale kao namazane ružem. Oko čela je svezao bijeli svileni rubac s crvenim japanskim znakovima tako da su njegovi svršeci s resama visjeli niz njegova leđa. U munjevitim virovima njegove aure, Edovo inteligentno, pokretljivo lice bilo je ispunjeno užasnim žaljenjem i bjesomučnom odlučnošću. Bio je prelijep - prelijep - i Ralph osjeti kako ga prožima déjà vu. Sad je znao što je ugledao onog dana kad se ispriječio između Eda i djelatnika West Side Gardenersa; sad je u to ponovno gledao. Gledati u Eda, izgubljenog u orkanskoj auri iz koje se nije uzdizala balonska uzica, bilo je kao gledati kako netko baca skupocjenu kinesku vazu iz doba dinastije Ming o zid i kako se ona razbija u tisuće komadića.

Barem me ne može vidjeti, ne na ovoj razini. Barem mislim da ne može.

Kao odgovor na tu misao, Ed se okrene i pogleda ravno u Ralpha. Oči su mu bile razrogačene i pune sumanutog opreza; uglovi njegovih fino oblikovanih usta zadrhte i zabljesnu od mjehurića sline. Ralph ustukne, na trenutak siguran da je vidljiv, ali Ed nije reagirao na Ralphovu naglu kretnju. Umjesto toga sumnjičavo se zagleda u prazan četverosjed iza sebe kao daje čuo potajične pokrete slijepog putnika. Istodobno ispruži ruku pokraj Ralpha i položi je na kartonsku kutiju koja je bila privezana za kopilotovo sjedalo. Ruka nakratko pomiluje kutiju, pa ode do čela i popravi rubac koji mu je služio kao povez za glavu. Učinivši to, nastavi pjevati... samo stoje ovog puta bila riječ o drugoj pjesmi od koje Ralphovim leđima prostruji vijugast drhtaj :

''One pill makes you bigger,One pill makes you small,And the ones that Mother gives you Don''t do anything at all... ''Go ask Alice, when she ''s ten feet tall.

Da, pomisli Ralph, upitaj Alice kad dosegne tri metra visine.Srce mu je ludo tuklo i poigravalo u grudima - -to što se Ed tako naglo okrenuo prestrašilo ga je više

no što se prestrašio kud je shvatio da se vozi na visini od tri tisuće metara i da mu glavu viri kroz strop zrakoplova. Ed ga nije vidio, Ralph je u to bio gotovo siguran, ali tko god da je rekao kako su luđacima osjetila izoštrenija nego u normalnih ljudi sigurno je znao što govori, jer je Ed osjetio da se nešto promijenilo.

Radio zapišti i obojica poskoče. ''Poruka za Cherokeeja iznad South Havena. Na rubu ste zračnog prostora Derryja na visini koja zahtijeva da objavite plan leta. Ponavljam, ulazite u kontrolirani zračni

prostor iznad gradskog područja. Cherokee, podignite svoje akrobatsko dupe na pet tisuća metara i dođite na 170, jedan-sedam-nula. Za to se vrijeme molim vas identificirajte i recite - ''

Ed stisne ruku u šaku i počne udarati njome po radiju. Staklo počne letjeti po zraku, a uskoro i krv. Pošprica kontrolnu ploču, fotografiju Helen i Natalie i Edovu čistu sivu pamučnu majicu. On je udarao sve dok se glas na radiju najprije ne stopi u pojačanu grmljavinu statičkog elektriciteta a tad potpuno utihne.

''Dobro,'' reče on tihim uzdahom osobe koja često razgovara sa sobom. ''Puno bolje. Mrzim sva ta pitanja. Samo - ''

Ugleda svoju krv i prekine se u pola rečenice. Podigne ruku, zagleda se u nju pažljivije, pa je ponovno stisne u šaku. Velik komadić stakla virio je iz njegova malog prsta ispod trećeg zgloba. Ed ga iščupa zubima, ispljune hladnokrvno, a tad učini nešto od čega Ralpha prožme jeza: povuče svoju okrvavljenu šaku najprije niz lijevi pa niz desni obraz, ostavivši dvije crvene oznake. Posegne u elastizirani džep ugrađen u stijenu zrakoplova s njegove lijeve strane, izvadi malo zrcalo i posluži se njime da provjeri svoje priručne ratničke boje. Svidjelo mu se što je ugledao jer se nasmiješio i kimnuo glavom prije no što je vratio zrcalo u džep.

''Samo se sjeti što je puh rekao,'' posavjetuje Ed sam sebe tim tihim glasom poput uzdaha a tad pritisne upravljač. Nos Cherokeeja se spusti i visinomjer se počne polako okretati unatrag. Ralph ugleda Derry ravno ispred njih. Grad je izgledao kao pregršt opala razbacanih po tamnoplavom baršunu.

U kutiji na kopilotovu sjedištu bila je rupa. Iz nje su virile dvije žice. Sezale su do stražnjeg dijela zvonca koje je bilo pričvršćeno ljepljivom vrpcom za rukohvat Edova sjedišta. Ralph zaključi da će Ed, čim ugleda Civic Center i počne svoj kamikaze spust, položiti prst na izbočeni bijeli gumb u sredini plastičnog četverokuta. A pritisnut će ga trenutak prije sraza. Ding-dong, Avon na vašem pragu.

Ralph, prekini te žice! Prekini ih!Izvrsna zamisao, ali samo s jednom manom: na ovoj razini nije mogao prekinuti ni paučinu. To je

značilo da će se morati vratiti u carstvo Kratkotrajnosti. Pripremao se to učiniti kad blag, poznat glas njemu s desne strane izgovori njegovo ime.

[Ralph.]S njegove desne strane? Nemoguće. S njegove desne strane nije bilo ničeg osim kopilotova sjedišta,

stijenke zrakoplova i kilometara sumraka iznad Nove Engleske. Ožiljakna njegovoj ruci počeo je žariti kao žica u električnoj grijalici. [Ralph!]

Ne gledaj. Ne obraćaj pozornost. Ne obaziri se.Ali nije mogao. Neka velika, kruta sila obrušila se na njega i njegova se glava počne okretati. Opirao

se, svjestan da je kut obrušavanja zrakoplova sve veći, ali nije pomoglo.[Ralph, pogledaj me - ne boj se.]On posljednji put pokuša ne poslušati glas, ali ne uspije. Glava mu se nastavi okretati i Ralph se nađe

licem u lice sa svojom majkom koja je umrla od raka pluća prije dvadeset pet godina.

4

Bertha Roberts sjedila je u svom stolcu za ljuljanje od kuhanog drveta oko tri metra podalje od zida pilotske kabine Cherokoeja, plela i ljuljala se naprijed-natrag u zraku dva kilometra iznad zemlje. Na nogama je imala papuče koje joj je Ralph darovao za pedeseti rođendan - podstavljene pravim nercom, baš smiješno. Ružičasti šal bio joj je prebačen preko ramena. Stara politička značka - U POBJEDU S WILLKI- JEM, pisalo je na njoj - spajala je krajeve šala.

Tako je, pomisli Ralph. Nosila ih je kao nakit - bilo je to njezino malo prenemaganje. Zaboravio sam na to.

Jedino što nije bilo kako valja (osim toga što je bila mrtva i što se ljuljala na visini od dvije tisuće metara) bilo je žarkocrveno pletivo u njezinu krilu. Ralph nikad nije vidio svoju majku da plete, nije bio siguran daje ona uopće i znala plesti, ali je ipak bjesomučno plela. Igle su sjajile i žmigale dok su prelijetale između očica.

[''Majko? Mama? Jesi li to zaista ti?'']Igle zastanu kad je ona podigla pogled s grimiznog pokrivača u svom krilu. Da, bila je to njegova

majka - barem njezina verzija koje se sjećao iz tinejdžerskih dana. Usko lice, visoko inteligentno čelo, smeđe oči i punđa prošarana sjedinama čvrsto smotana na zatiljku. Bila su tu i njezina mala usta, koja su izgledala zlobno i neplemenito ... barem dok se nije nasmiješila.

[Gle ti njega, Ralph Roberts'. Iznenađena sam da se uopće i pitaš!]

To nije baš neki odgovor, zar ne? pomisli Ralph. Zausti da to kaže ali tad zaključi da je možda pametnije - barem zasad - šutjeti. S njezine je desne strane sad plutao mliječni obris. Kad se Ralph zagleda u njega, on potamni i zgusne se u stalak za novine boje trešnje koji joj je napravio u radionici u drugoj godini srednje škole. Bio je ispunjen primjercima Reader ''s Digesta i Lifea. Tlo daleko ispod nje počne se razilaziti u uzorak smeđih i tamnocrvenih kvadratića koji su izlazili iz stolca za ljuljanje u prstenu koji se širio, kao površina vode kad u nju padne kamenčić. Ralph odmah prepozna uzorak - kuhinjski linoleum u kući u Richmond Streetu u Mary Meadu, u kojoj je odrastao. Najprije je mogao kroza nj vidjeti zemlju, geometrijske oblike farmi a nedaleko ispred njih i rijeku Kenduskeag kako teče kroz Derry, ali se tad zgusne. Sablastan oblik poput velikog oblačića mlječike postane mamina stara angorska mačka Futzy, sklupčana na prozorskoj dasci, koja gleda kako galebovi kruže iznad starog odlagališta otpada u Barrensu. Futzy je uginula kad su Dean Martin i Jerry Lewis prestali zajedno nastupati u filmovima.

[Taj je starac imao pravo, dječače. Nemaš se pravo petljati u Dugotrajna posla. Poslušaj svoju majku i ne miješaj se u ono što te se ne tiče. Učini kako sam ti rekla.]

Poslušaj svoju majku ... učini kako sam ti rekla. Te su riječi bile sažetak filozofije odgoja djece Berthe Roberts, nije li tako? Bez obzira na to je li bila riječ o naredbi da pričeka sat vremena nakon jela prije odlaska na plivanje ili da pripazi da stara lopuža Butch Bowers ne stavi puno trulih krumpira na dno košare sa špecerajem po koju bi te poslala, uvodne (Poslušaj svoju majku) i završne riječi (Učini kako sam ti rekla) bile su uvijek iste. A ako nisi poslušao ili ako nisi učinio kako ti je rekla, morao si se suočiti s majčinim gnjevom, a tad ti Bog bio na pomoći.

Ona podigne igle i ponovno počne štrikati, nižući grimizne očice prstima koji su i sami bili crvenkasti. Ralph zaključi da mu se to samo tako čini. Ili možda boja pletiva nije postojana pa je prešla na njegove prste.

Njegove prste? Kako smiješna omaška. Njezine prste.

Samo što ...U uglovima njezinih usta su male čupe brkova. Dugih. I nekako zločestih. I nepoznatih. Ralph se

sjećao da je majka iznad gornje usne imala fino paperje, ali brkovi? Nikako. Oni su nešto novo.Novo? Novo? O čemu ti to? Umrla je dva dana nakon atentata na Roberta Kennedyja uLos Angelesu, pa što zaboga može biti novo na njoj?S obje strane Berthe Roberts niknula su dva zida okomita jedan na drugog i oblikuje se kuhinjski

ugao u kojem je provodila toliko vremena. Na jednom je zidu bila slika koje se Ralph odlično sjećao. Na njoj je bila prikazana obitelj - tata, mama, dvoje djece. Dijele krumpire i kukuruz i izgledaju kao da razgovaraju o tome kako im je prošao dan. Nijedan od njih ne primjećuje da se u prostoriji nalazi i peta

osoba - u bijelo odjeven muškarac pepeljaste brade i duge kose. Stoji u uglu i promatra ih. ISUS, NEVIDLJIVI

POSJETlTELJ, pisalo je na pločici ispod slike. Samo što se Ralph sjećao da je Isus izgledao dobrostivo, ali mu je bilo i malo neugodno što prisluškuje. U ovoj je verziji Isus izgledao hladno sračunat... kao da ocjenjuje ... možda i prosuđuje. A lice mu je bilo zažareno, skoro razdražljivo, kao da je čuo nešto što gaje razljutilo.

[''Mama? Jesi li - '']Ona ponovno odloži igle na crveni pokrivač - taj neobično sjajni crveni pokrivač - i podigne ruku da

ga prekine.[Nemoj ti meni mama ovo mama ono, Ralph - samo poslušaj i učini kako sam ti rekla. Ne miješaj se

u ovo! Prekasno je za tvoje petljanje i miješanje. Samo možeš pogoršati situaciju.]Glas je bio u redu, ali je lice bilo pogrešno i svakim trenom sve pogrešnije. Uglavnom zbog njezine

kože. Glatka i bez bora, koža Berthe Roberts bila joj je jedina taština. Koža ovog stvorenja u stolcu za ljuljanje bila je gruba . .. zapravo i više od toga. Bila je Ijuskava. A s obje strane vrata bile su dvije izrasline (ili možda kraste?). Kad ih je ugledao, neko užasno sjećanje

(Skini to s mene Johnny oh molim te SKINI TO) pokrene se u njegovoj glavi. A - Njezina aura. Gdje joj je aura?

[Zaboravi moju auru i zaboravi na tu staru debelu kurvu s kojom se vucaraš... iako se kladim da se Carolyn okreće u grobu.]

Usta te žene

(ne žene ta stvar nije žena)u stolcu za ljuljanje više nisu bila mala. Donja se usna razvukla, izbočila se prema dolje i naprijed.

Usta su se razvukla u ovješeni cer. Čudno poznat ovješeni cer.( Johnny ujeda me UJEDA ME!)A nešto mu je poznato i u čupercima brkova nakostriješenima u kutovima usta.(Johnny molim te njegove oči njegove crne oči)[Johnny ti ne može pomoći, dječače. Nije ti pomogao ni tada a ne može ti ni sad pomoći]Naravno da nije mogao. Njegov je stariji brat Johnny umro prije šest godina. Ralph je nosio lijes na

njegovu sprovodu. Johnny je umro od srčanog udara, vjerojatno Slučajnog kao i onaj koji je pokosio Billa McGoverna i -

Ralph pogleda ulijevo, ali pilotska strana kabine je nestala a s njom i Ed Deepneau.Ralph ugleda stari kombinirani štednjak na plin i drva na kojem je njegova majka kuhala u kući u

Richmond Street (posao koji ju je jedio i koji je cijeli život loše obavljala) i lučni ulaz u blagovaonicu. Ugleda njihov veliki stol od javorovine. Na sredini je stajao stakleni vrč. Vrč je bio zagušen žarkocrvenim ružama. Svaka kao da je imala lice... krvavo-crveno, zažareno lice...

Ali to nije u redu, pomisli on. Sve je to pogrešno. Nikad nije držala ruže u kući - bila je alergična na većinu cvijeća a najvećma na ruže. Kihala bi kao luda kad bi se našla u njihovoj blizini. Jedino što je ikad stavljala na stol u blagovaonici bili su buketi trava, a u njima su bile samo jesenske trave. Vidim ruže jer -

On ponovno pogleda u stvorenje u stolcu za ljuljanje, u crvene prste koji su se sad stopili u kožice koje su izgledale gotovo kao peraje. On se zagleda u grimiznu masu koja je ležala u krilu tog stvorenja i ožiljak na njegovoj ruci ponovno počne žariti.

Što se zaboga ovdje događa?Ali je znao, naravno; morao je samo podići pogled s crvenog predmeta u stolcu za ljuljanje prema

slici koja visi na zidu, slici zajapurenog, zlonamjernog Krista koji promatra obitelj za jelom, da mu se ta

pretpostavka potvrdi. Nije bio u svojoj staroj kući u Mary Meadu a nije bio ni u zrakoplovu iznad Derryja.

Bio je na dvoru Grimiznog kralja.

Dvadeset deveto poglavlje

1

Ne razmišljajući zašto to čini, Ralph gurne ruku u džep na vesti i lagano obuhvati jednu Loisinu naušnicu. Ruku je osjećao dalekom, kao da pripada nekom drugom. Počeo je shvaćati nešto zanimljivo: nikad se dosad nije u životu uplašio. Nijednom. Mislio je da se prestrašio, ali je to bio privid - jedini put kad se tome donekle približio bilo je u gradskoj knjižnici kad je Charlie Pickering gurnuo nož u njegovo pazuho i rekao da će mu prosuti crijeva po podu. No to je bila tek blaga neugoda u usporedbi s tim što je osjećao sada.

Došao je zeleni čovjek...Osjećaj je bio ugodan, ali se možda varam.

Nadao se da se ne vara; iskreno se nadao da je tako. Jer je zeleni čovjek bio jedino što mu je još preostalo.

Zeleni čovjek i Loisine naušnice.[Ralph! Priberi se! Gledaj u svoju majku kad ti govori! Sedamdeset ti je godina a još se ponašaš kao

da ti je šesnaest i kao da imaš gadan osip na pimpeku!]On se ponovno okrene prema crvenoperajastom predmetu sklupčanom u stolcu za ljuljanje. Sad je

bio tek malo sličan njegovoj pokojnoj majci.

[''Ti mi nisi majka, a ja sam još u zrakoplovu.'']

[Nisi, dječače. Nemoj se zavaravati da jesi. Iskorakni iz moje kuhinje i čeka te dug pad.]

[''Možeš se prestati truditi. Znam što si.'']

Taj stvor progovori šušljavim, ukočenim glasom koji pretvori Ralphovu kralježnicu u usku ledenu crtu.

[Ne znaš. Možda misliš da znaš, ali ne znaš. A i ne želiš znati. Ne želiš me vidjeti neprerušenog. Vjeruj mi, Ralph, ne želiš.]

Još se više užasne kad shvati da se taj majka-stvor pretvara u golemu ženku soma, gladnog proždrljivca s dna kojem su kusasti zubi sjajili između ovješenih usana a brkovi se klatili skoro do ovratnika haljine koju je imao na sebi. Škrge na njegovu vratu otvarale su se i zatvarale poput rezova britve i otkrivale divlje meso. Oči su mu se zaokruglile i poljubičastile, a Ralphu naočigled, duplje tog stvora počnu kliziti postrance. To je potrajalo dok se buljave oči nisu našle sa strane ljuskavog lica tog stvora.

[Ralph, da nisi pomaknuo ni mišić. Vjerojatno ćeš umrijeti u eksploziji bez obzira na to na kojoj si razini - zrak se širi ovdje kao i u zgradama - ali je ipak puno bolje da umreš ti nego ja.]

Som otvori usta. Njegovi zubi obrubljivali su ždrijelo boje krvi koje je izgledalo puno čudnih crijeva i izraslina. Kao da mu se smije.

[''Tko si ti? Jesi li ti Grimizni kralj?''][Tako me Ed naziva - mi moramo smisliti vlastiti naziv, zar ne? Da vidimo. Ako ne želiš da budem

mama Roberts, zašto me ne bi zvao Som? Sjećaš se Soma s radija, ha?]Da, naravno da se sjećao ... ali pravi Som nikad nije bio u emisiji Amos ''n '' Andy i zapravo uopće

nije bio som. Pravi je Som bio ženka soma i živjela jeu Barrensu.

2

Jednog ljetnog dana one godine kad je Ralphu Robertsu bilo sedam godina, uhvatio je golemog soma u Kenduskeagu dok je pecao sa svojim bratom Johnom - to je bilo u doba kad se još moglo jesti što se uhvatilo na području Barrensa. Ralph je zamolio svog starijeg brata da mu skine s udice tu ribu koja se grčeći bacakala i da je stavi u kanticu svjc- že vode koju su držali pokraj sebe na obali. Johnny je to odbio i uzvišeno citirao ono što je on nazivao ''Ribičkim očenašem'': dobar ribič sam zavezuje mamce, sam kopa crve i sam skida ulov s udice. Tek je poslije Ralph shvatio da je Johnny možda pokušao sakriti svoj vlastiti strah od tog golemog i pomalo čudnog stvora kojeg je njegov mlađi brat tog dana izvukao iz muljevite, poput mokraće tople vode Kenduskeaga.

Ralph je nekako skupio hrabrosti i uhvatio ustreptalo somovo tijelo, koje je istodobno bilo i klizavo i ljuskavo i bodljikavo. Kad je to učinio, Johnny je povećao njegovu prepast rekavši mu, tihim i zloslutnim glasom, da pripazi na brkove. Otrovni su. Bobby Therriault mi je jednom rekao da se može ostati oduzet ako se somov brk zabode u tijelo. Provesti ostatak života u invalidskim kolicima. Zato oprezno, Ralphie.

Ralph je vrtio soma na sve strane, pokušavajući osloboditi udicu iz njegove tamne, vlažne utrobe a da ruku odveć ne približi njegovim brkovima (ne vjerujući Johnnyju o otrovu, a istodobno mu potpuno vjerujući), osjećajući svakim dijelom svog bića škrge, oči, riblji miris koji kao daje proljeskavao sve dublje u njegova pluća svaki put kad bi udahnuo.

Naposljetku začuje hrskavi zvuk paranja iz somove utrobe i osjeti kako se udica počela oslobađati. Iz somovih rastegnutih, umirućih usta procure svježi potočići krvi. Ralph ispusti tihi uzdah olakšanja - preuranjeni, pokazalo se. Som snažno zamahne repom kad se udica izvadila. Ruka kojom se Ralph poslužio da je izvadi oklizne se i somova krvava usta prignječe njegova dva prsta. Koliko je boli osjetio? Puno? Malo? Možda ništa? Ralph se nije sjećao. Ono čega se sjećao bio je Johnnyjev potpuno nehinjeni užasnuti vrisak i njegova uvjerenost da će mu se som osvetiti zato što mu je oduzeo život tako da će mu odgristi dva prsta desne ruke.

Sjećao se da je i on vrisnuo i mahao glavom i preklinjao Johnnyja da mu pomogne, ali je Johnny uzmicao, blijeda lica, usta iskrivljenih u crtu gnušanja. Ralph je otresao ruku u velikim lučnim zamasima, ali je som prianjao poput smrti

(otrovni brkovi će me prikovati za invalidska kolica ostatak života) bacakao se i udarao po Ralphovu zapešću, zurećih crnih očiju.

Naposljetku je Ralph udario njime o obližnje drvo i slomio mu kralježnicu. Som je paona travu, još se bacakajući i Ralph nagazi na nj nogom i tako si navuče na vrat završni užas. Iz

somovih usta izleti izbljuvak utrobe a iz mjesta na kojem ga je Ralphova peta zgnječila izađe ljepljiva bujica krvavih jaja. Tad je shvatio da je som zapravo ženka soma, tek dan-dva prije mriještenja.

Ralph je stajao i zurio u tu čudovišnu masu i svoje krvave, krljuštima pokrivene ruke a tad zatuli kao duh koji navješćuje smrt. Kad ga je Johnny dotaknuo pokušavajući ga umiriti, Ralph je pojurio. Nije prestao trčati sve do kuće i odbijao je izaći iz svoje sobe cijeli dan. Prošla je gotovo godina dana prije no što je pojeo komad ribe, a nikad više nije imao posla sa somovima.

Do sada.

3

[''Ralph!'']Loisin glas ... ali dalek! Tako dalek!

[''Moraš učiniti nešto, odmah! Ne dopusti mu da te zaustavi!'']Ralph shvati da je ono što je smatrao vunenim pokrivačem u majčinom krilu zapravo otirač od

krvavih jaja u krilu Grimiznog kralja. Naginjao se prema njemu preko tog živog pokrivača, a debele usne su mu podrhtavale od nakaradne zabrinuto sti.

[Nešto nije u redu, Ralphie? Gdje te boli? Reci majci.][''Ti nisi moja majka.''][Ne - ja som! Ja mastan i slastan! Znam hodati i znam zboriti! Zapravo, mogu biti što god poželim.

Možda ne znaš, ali mijenjanje obličja je u Derryju pradavni običaj.][''Poznaješ li zelenog čovjeka kojeg je Lois vidjela?"]

[Naravno! Znam ja sve ovdašnje ljude!]Ali Ralph osjeti trenutačnu zbunjenost na tom ljuskavom licu.

Vrućina duž njegove podlaktice podigne se za još jedan zarez i Ralph odjednom shvati: da je Lois sad ovdje, jedva bi ga mogla vidjeti. Ženka soma izlučivala je pulsirajući, sve jači sjaj koji je postupno obavijao Ralpha. Sjaj je bio crven a ne cm, ali je to ipak bila mrtvačka vreća i Ralph je sad znao kako je biti unutra, uhvaćen u mreži ispletenoj od najmučnijih strahova i najpotresnijih iskustava. Nije se moglo izvući iz nje ili je rasjeći kao što je on rasjekao mrtvačku vreću koja je okruživala Edov vjenčani prsten.

Želim li pobjeći, pomisli Ralph, mogu to učiniti jedino da snažno i brzo jurnem prema naprijed da probijem kroz vreću na suprotnoj strani.

Naušnica mu je još bila u ruci. Sad je okrene tako da je šiljak bez kvačice virio između ona dva prsta koje je som pokušao progutati prije šezdeset tri godine. Tad se kratko pomoli, ne Bogu nego Loisinu zelenom čovjeku.

4

Som se još više nagne a preko njegova beznosnog lica razlije se širok osmijeh lika iz crtanog filma. Zubi su u tom ovješenom ceru izgledali dulji i oštriji. Ralph ugleda kapi bezbojne tekućine kao kuglice na krajevima brkova i pomisli: Otrov. Provest ćeš ostatak života u invalidskim kolicima. Isuse, kako se bojim. Umirem od straha.

Lois, vrisnuvši u daljini: [''Požuri, Ralph! MORAŠ POŽURITI!'']

Negdje puno bliže vrištao je mali dječak; vrištao je i mahao desnom rukom, mahao ribom koja je prianjala uz prste ogrezle u ždrijelu trudne nemani koja nije popuštala stisak.

Som se još više nagne. Haljina na njemu zašušti. Ralph osjeti majčin miris, Saint Elena, kako se neukusno miješa s ribljim, smetlišnim mirisom proždrljivca s dna.

[Ralph, pobrinut ću se da Ed Deepeneau uspješno izvrši zadatak; pobrinut ću se da dječak o kojem su ti tvoji prijatelji ispričali umre u majčinom naručju i želim to vidjeti. Naradio sam se ovdje u Derryju, i mislim da ne tražim puno zauzvrat, ali to znači da moram odmah s tobom završiti. Ja - ]

Ralph zakorakne dublje u smetlišni vonj tog stvora. I sad nazre lik iza majčina i somova. Ugleda žarećeg čovjeka, crvenog čovjeka, hladnih očiju i nemilosrdnih usta. Sličio je Kristu kojeg je ugledao prije nekoliko trenutaka... ali ne onog koji je zaista visio u uglu majčine kuhinje.

Iznenađenje se pojavi u bezvjeđnim crnim očima ženke soma ... i u hladnim očima čovjeka ispod toga.

[Što to radiš? Miči se od mene! Želiš li provesti ostatak života u invalidskim kolicima?] [''Ima i gorih stvari, stari moj - moji dani na mjestu centarfora su prošli.'']

Glas se povisi i postane glas njegove majke kad bi se naljutila.

[Poslušaj me, momče! Poslušaj me i učini kako sam ti rekla!]Na trenutak ga te nekadašnje naredbe, izrečene glasom tako sablasno nalik majčinom, zaustave. A

tad se ponovno pribere. Ženka soma ustukne u stolcu. Rep joj se klatio goredolje ispod ruba stare kućne haljine.

[ŠTO TO RADIŠ?][''Ne znam; možda samo želim potegnuti tvoje brkove. Uvjeriti se jesu li pravi.'']I prikupivši svu snagu volje kako ne bi počeo vrištati i pobjegao, on ispruži desnu ruku. Loisina je

naušnica bila kao mali, topao oblutak zatvoren u njegovoj šaci. Činilo mu se daje i Lois blizu i Ralph zaključi da to nije čudno s obzirom na to koliko je njezine aure uzeo.

Možda je ona sad čak i dio njega. Osjećaj njezine nazočnosti pružao mu je duboku utjehu.[Ne, da se nisi usudio! Ostat ćeš oduzet!][''Somovi nisu otrovni - to je bila priča desetogodišnjeg dječaka koji je možda bio uplašeniji od

mene.'']Ralph posegne za brkovima rukom u kojoj se skrivao metalni trn i golema, ljuskava glava se trzne,

kao što je Ralph jednim dijelom bića znao da će i učiniti. Počne se mreškati i mijenjali i njezina zastrašujuća crvena aura počne prosijavati. Kad bi bolest i bol imali boju, pomisli Ralph, to bi bila ta boja. I prije no što je promjena mogla uznapredovati, prije no što je muškarac kojeg je sad ugledao - visok i hladno lijep, plave kose i užeglih crvenih očiju - mogao iskoračiti kroz treperavu himeru koju je stvorio, Ralph zarije oštar vršak naušnice u crno, buljavo riblje oko.

5

Stvor ispusti stravičan zujavi zvuk - poput cvrčka, pomisli Ralph - i pokuša se povući. Njegov uzmahali rep proizvodio je zvuk poput ventilatora u čije je krakove upao papir. Stvor se spusti u stolcu, koji se počeo mijenjati u nešto što je izgledalo kao prijestolje isklesano iz tamnonarančastog kamena. A tad se raspline, som nestane i ostane sjediti Grimizni kralj, njegovo lijepo lice iskrivljeno u iskeženu gubicu boli i zaprepaštenja. Jedno njegovo oko zabljesne crveno poput oka risa u odsjaju vatre; drugo je bilo ispunjeno blještavim, igličastim žarom dijamanata.

Ralph lijevom rukom zahvati u pokrivač od jaja, rastrga ga i ugleda tek tamu na drugoj strani pobačaja. Drugu stranu mrtvačke vreće. Izlaz.

[Upozorio sam te, ti Kratkotrajno kopile! Misliš da me možeš potezati za brkove? Pa da vidimo, ha? E baš da vidimo!]

Grimizni se kralj ponovno nagne prema naprijed na svom prijestolju, razjapljenih usta, preostalog oka užarenog od crvene svjetlosti. Ralph se borio protiv želje da odmah povuče svoju sad praznu ruku. Umjesto toga on je poput klipa nabije u usta Grimiznog kralja, koja su zjanula široko kako bi je progutala, kao što je onaj davnašnji som učinio onog dana u Barrensu.

Predmeti - a ne meso - najprije se počnu komešati i meškoljiti po njegovoj ruci, a tad ga počnu ujedati poput obada. Istodobno Ralph osjeti prave zube - zapravo očnjake - kako uranjaju u njegovu ruku. Za trenutak, najviše dva, Grimizni će kralj progristi njegovo zapešće i progutati mu ruku.

Ralph sklopi oči i odmah pronađe obrazac mišljenja i koncentracije koji omogućava kretanje između razina - njegova bol i njegov strah nisu tome bili prepreka. Samo što ovog puta njegova namjera nije bila kretati se nego povući okidač. Klota i Laheza su u njegovu ruku postavili tempiranu bombu i vrijeme je došlo da je aktivira.

Ralph u glavi osjeti onaj treptaj. Ožiljak na njegovoj ruci istog trenutka pobijeli do usijanja. Toplina nije pekla Ralpha nego je isijavala od njega u širećim krugovima energije.

Shvati da je došlo do divovskog zelenog bljeska, tako sjajnog da je na trenutak izgledalo kao da je posvuda oko njega eksplodirao Smaragdni grad Oz. Nešto ili netko je vrištao. Taj kreštav, narovašen zvuk izludio bi ga da je potrajao, ali nije. Nakon njega se začuje golem, šuplji udarac koji Ralpha podsjeti na dan kad je upalio poveću petardu i bacio je u čeličnu cijev.

Pokraj njega prohuji sila u obliku zapuha vjetra i blijedeće zelene svjetlosti. On uhvati čudan, ukošen pogled na Grimiznog kralja, ne više lijepog i ne više mladog nego prastarog, iskrivljenog i manje nalik ljudskom obličju od najčudnijeg stvorenja koje je ikad skakutalo po Kratkotrajnoj razini postojanja. A tad se nešto iznad njih otvori i otkrije tamu ispresijecanu virovima i zrakama raznih boja. Vjetar kao da otpuhne Grimiznog kralja prema njoj, poput lista iznad dimnjaka. Boje počnu žariti. Ralph okrene lice i podigne ruku da zaštiti oči. Shvati da se između razine na kojoj je on bio i nezamislivih razina poslaganih iznad nje otvorio prolaz; shvati da, bude li dugo gledao u taj sve blještaviji žar, te

(stropni prozori)uzvitlane boje, smrt neće biti najgore, nego najbolje, što bi mu se moglo dogoditi. Nije samo čvrsto

stisnuo oči; čvrsto je stisnuo i um.Trenutak poslije svega nestane - i stvorenje koje se Edu predstavilo kao Grimizni kralj, i kuhinja u

staroj kući u Richmond Streetu i stolac za ljuljanje njegove majke. Ralph je klečao u zraku oko dva metra udesno od Cherokeejeva nosa, podignutih ruku kao što bi dijete koje često dobiva batine podiglo ruke pred dolaskom nemilostivog roditelja, a kad je pogledao između svojih koljena, shvati da su Civic Center i pripadajuće parkiralište točno ispod njegu. Najprije je pomislio da su mu oči podlegle optičkoj varci, jer se činilo du se razmak između rasvjetnih stupova na parkiralištu povećava. Izgledali su skoro kao skupina jako visokih i jako kržljavih ljudi koji se počinju razilaziti jer je uzbuđenje, bez obzira na to kakvo, prošlo. A činilo se da se i parkiralište ... širi.

Ne širi se nego se približava, hladnokrvno pomisli Ralph. Spušta se. Počeo je svoj kamikaze spust.

6

Na trenutak se Ralph ukoči, očaran svojim čudesnim položajem. Postao je mitološko međubiće, očito ne bog (nijedan bog ne bi mogao biti umoran i prestrašen kao što je on sad) ali ni za zemlju vezano biće kao što je čovjek. Ovako izgleda pravo letenje; vidjeti zemlju odozgo, neograničenu. Ovo -

['' RALPH!'']

Njezin je krik bio kao da mu je netko pokraj uha opalio iz puške. Ralph se trgne, a kad je pogled odlijepio sa zemlje koja se nadimala prema njemu, uspio se pomaknuti. Ustane i vrati se natrag u zrakoplov. Učinio je to lako i obično poput čovjeka koji hoda hodnikom u svojoj kući. Vjetar nije šibao njegovo lice ni dizao kosu s njegova čela, a kad je njegovo lijevo rame prošlo kroz elisu Cherokeeja, rotirajuća oštrica mu naškodi koliko i dimu.

Na trenutak ugleda Edovo blijedo, lijepo lice - lice drumskog razbojnika koji je dojahao pred vrata starog svratišta u pjesmi koja bi uvijek rasplakala Carolyn - i njegov raniji osjećaj mješavine žalosti i žaljenja zamijeni ljutnja. Bilo je teško zaista se rasrditi na Eda - on je bio tek šahovska figurica koju pomiču po ploči - ali je zgrada prema kojoj je usmjerio svoj zrakoplov bila ipak puna ljudi. Nedužnih ljudi. Ralph ugleda nešto jogunasto, djetinjasto i svojeglavo u otupjelom izrazu distanciranosti na Edovu licu i dok je prolazio kroz tanku stijenku pilotske kabine, Ralph pomisli: Ed, mislim da si na nekoj razini znao da je vrag došao po svoje. Mislim da si ga mogao izbaciti...nisu li gospodin K. i gospodin L. rekli da uvijek postoji izbor? Ako je tako, i ti si odgovoran za djelić ovoga, proklet bio.

Na trenutak Ralphova glava izviri kroz strop kao prije i on ponovno klekne. Sad je Civic

Center ispunjao cijelo prednje staklo zrakoplova i on shvati da je prekasno spriječiti Eda da učini nešto.

Ed je otkinuo vrpcu sa zvonca. Držao ga je u ruci.

Ralph gume ruku u džep i dohvati preostalu naušnicu. Ponovno je uhvati između prstiju tako da šiljak bude okrenut prema van. Drugu ruku omota oko žica koje su spajale kartonsku kutiju i zvonce. Tad zatvori oči, koncentrira se i ponovno u glavi izazove onaj treptaj. U želucu osjeti prazninu i treperenje. Stigao je tek pomisliti Hej! Ovo je super-brzo dizalo!

A tad se spusti na Kratkotrajnu razinu na kojoj nije bilo ni bogova ni vragova, ni ćelavih liječnika s čarobnim škarama i skalpelima, ni aura. Gdje je bilo nemoguće prolaziti kroz zidove i odšetati se kad se zrakoplov treba srušiti. Na Kratkotrajnu razinu gdje ga se vidi... i, shvati Ralph, Ed ga je i vidio.

''Ralph?'' Bio je to omamljen glas čovjeka netom probuđenog iz najtvrđeg sna. ''Ralph Roberts? Šti ti ovdje radiš?''

''Oh, bio sam u blizini pa sam odlučio svratiti,'' reče Ralph. ''Dovući si kamen, drugim riječima.'' I tim riječima on stisne svoju obmotanu ruku u šaku i iščupa žice iz kutije.

7

''Ne!'' vrisne Ed. ''Oh ne, nemoj, sve ćeš pokvariti!''

I hoću, pomisli Ralph, pa ispruži ruku preko Edova krila da dohvati Cherokeejev upravljač. Civic Center je sad bio samo pet stotina metara ispod njih, možda i manje. Ralph još nije znao što je točno u kutiji privezanoj za kopilotovo sjedište, ali je pretpostavljao da je riječ o plastičnom eksplozivu kojim su se teroristi uvijek služili u filmovima o borilačkim vještinama s Chuckom Norrisom i Stcvcnom Seagalom. Može podnijeti puno trešnje - a ne kao nitroglicerin u Clouzotovu filmu Nadnica za strah - ali ovo nije bilo vrijeme da se uzda u evanđelje po Hollywoodu. A čak i kruti eksploziv može eksplodirati bez upaljača kad padne s visine od skoro tri kilometra.

On pritisne upravljač što je više mogao ulijevo. Ispod njih, Civic Center počne se mučno okretati kao da je vreteno divovskog zvrka.

''Ne, gnjido jedna!'' vikne Ed i nešto poput glave malog čekića udari Ralpha u slabinu i skoro ga oduzme od boli. Jedva da je mogao disati. Ruka mu sklizne s upravljača kad ga Ed ponovno udari, ovog puta u pazuho. Ed zgrabi upravljač i grubo ga okrene natrag. Civic Center, koji je počeo padati prema kutu prednjeg stakla, počne se vrtjeti natrag prema njegovu središtu.

Ralph se otimao za upravljač. Ed položi zapešće na Ralphovo čelo i odgurne ga. ''Zašto se nisi mogao držati po strani?'' zareži. ''Zašto si se morao petljati?'' Iskezio je zube, usnice su se zategnule u zavidnoj grimasi. Ralphovo pojavljivanje u pilotskoj kabini trebalo ga je onesposobiti od zaprepaštenja, ali nije.

Naravno da nije, pa on je lud, pomisli Ralph i najednom uspaničeno zavapi svojim unutarnjim glasom:

[''Klota! Laheza! Zaboga, pomozite!'']

Ništa. Izgledalo je kao da njegov uzvik nikamo ne ide. A zašto i bi? Vratio se na Kratkotrajnu razinu a to je značilo da je sam.

Civic Center je bio samo tristotinjak metara ispod njih. Ralph je vidio svaku ciglu, svaki prozor, svaku osobu koja je stajala vani - gotovo da je mogao raspoznati koji među njima nose natpise. Gledali

su u nebo, pokušavajući zaključiti što izvodi taj ludi zrakoplov. Ralph nije vidio strah na njihovim licima, još ne, ali za tri ili četiri sekunde -

On se ponovno baci na Eda, ne obazirući se na bolno kuckanje u lijevoj slabini. Ispruži desnu šaku, a palcem gurne šiljak naušnice što više od prstiju.

Taj stari štos s naušnicom uspio je s Grimiznim kraljem, ali je Ralph tad bio na većoj visini i čvršće je držao element iznenađenja u ruci. I ovaj put nacilja u oko, ali Ed u posljednji trenutak odmakne glavu. Šiljak se zabode u njegovo lice, malo iznad jagodične kosti. Ed pljasne po naušnici kao po komarcu, pritom čvrsto držeći upravljač lijevom rukom. Ralph ponovno posegne za upravljačem. Ed zamahne rukom. Njegova se šaka srazi s Ralphom iznad lijevog oka i odbaci ga. Jedan jedini ton, čist i zvonak, ispuni Ralphove uši. Kao da je negdje između njih bila zvučna viljuška i kao da je netko o nju udario. Svijet postane siv i zrnast poput novinske fotografije.

[''RALPH! POŽURI!'']Bila je to Lois, sad prestravljena. Znao je i zašto - vrijeme tek što nije isteklo. Imao je možda deset,

najviše dvadeset, sekundi. On se ponovno baci, ne na Eda nego na sliku Helen i Nat koja je bila zalijepljena iznad visinomjera. Pograbi je, podigne ... a tad je zgužva. Nije znao točno kakvoj se reakciji nadao, ali ona koju je dobio premašila je njegova najluđa očekivanja.

''VRATI IH NATRAG!'' vrisne Ed. Zaboravio je na upravljač i umjesto toga počeo se grabiti za sliku. Ralph ponovno ugleda čovjeka kojeg je ugledao onog dana kad je Ed istukao Helen - čovjeka očajnički nesretnog i uplašenog sila koje su se oslobodile u njemu. Suze nisu bile samo u njegovim očima nego su se i slijevale niz njegove obraze i Ralph zbunjeno pomisli: Je li plakao cijelo ovo vrijeme?

''VRATI IH!'' zatuli ponovno, ali Ralph više nije bio siguran da je on objekt tog vapaja; učini mu se da se njegov bivši susjed možda obraća biću koje je ušlo u njegov život, provjerilo hoće li odgovarati njegovim potrebama i tad ga jednostavno preuzelo. Loisina naušnica zasvjetluca na Edovu obrazu poput barbarskog pogrebnog ukrasa. ''VRATI IH, MOJI SU!''

Ralph je držao zgužvanu fotografiju malo izvan dohvata Edovih uzmahalih ruku. Ed se baci na njega, ali ga sigurnosni pojas zasiječe u trbuh i Ralph ga udari šakom u grlo najjače što je mogao, osjetivši neopisivu mješavinu zadovoljstva i gađenja kad udarac pogodi tvrdu, hrskavičnu izbočinu Edove Adamove jabučice. Ed odleti na zid kabine. Oči su mu se iskolačile od boli, čuđenja i zaprepaštenja, ruke mu polete prema vratu. Negdje iz dubine začuje se hrapav zvuk gušenja. Zvučalo je kao da neki teški stroj odbacuje svoje zupčanike.

Ralph se baci preko Edova krila i ugleda kako je Civic Center poskočio prema zrakoplovu. Ponovno okrene upravljač dokraja ulijevo i ispod njega - ravno ispod njega - Civic Center počne se vrtjeti prema kutu uskoro pokojnog prednjeg stakla ...uli se pomicao izluđujućc polako.

Ralph shvati da se u kabini osjeća nekakav miris - blaga aroma i slatka i poznata. Prije no što se mogao sjetiti što bi to moglo biti, ugleda nešto što ga je potpuno zbunilo. Bila su to slastičarska kolica koja su ponekad krstarila duž Harris Avenue i zvečala svojim veselim zvončićem.

Bože, pomisli Ralph, više iz strahopoštovanja nego straha, mislim da ću skončati u škrinji za zamrzavanje zajedno sa sladoledima na štapiću i u čašici.

Taj se slatki miris pojača i kad ga neke ruke neočekivano uhvate za ramena, Ralph shvati da je to parfem Lois Chasse.

''Popni se! '' vrisne ona. ''Ralph, budalo, moraš - ''Nije razmišljao, nego je to učinio. Nešto se u njegovoj glavi stisne, trepne i on začuje ostatak

njezinih riječi na taj sablastan, prodoran način koji je bio više misao nego govor.['' - se popeti! Odgurni se nogama!'']

Prekasno, pomisli on, ali je ipak učinio kako je rekla: čvrsto se stopalima upre u postolje silno nagnute kontrolne ploče. Osjeti kako se Lois s njim penje kroz stup postojanja dok je Cherokee munjevito preletio posljednjih tridesetak metara do zemlje. Dok su oni jurili naviše, on osjeti iznenadnu eksploziju Loisine snage kako ga obavija i poteže unatrag poput užeta za bangee skakanje. Nakratko je imao mučan osjećaj da istodobno leti u dva smjera.

Ralph posljednji put ugleda Eda Deepneaua sklupčanog uza zid kabine, ali ga zapravo uopće nije vidio. Gromom ošinute žuto-sive aure više nije bilo. Nije bilo ni Eda, sahranjenog u mrtvačkoj vreći crnoj kao ponoć pakla.

On i Lois su i padali i letjeli.

Trideseto poglavlje

1

Trenutak prije eksplozije, Susan Day, koja je stajala u usijanoj bijeloj svjetlosti reflektora uCivic Centeru i proživljavala posljednje sekunde svojeg čarobnog, izazovnog života, govorila je:

''Nisam došla u Derry da viđam rane, držim prodike ili huškam, nego da žalujem s vama - ovo je stanje nadraslo političke obzire. Nema prava u nasilju, ni utočišta u kreposti. Ovdje sam da vas zamolim da zaboravite svoja mišljenja i svoje lijepe riječi i pokušate naći način da si pomognete. Da okrenete glavu od - ''

Visoki prozori poredani duž južne strane dvorane obasjaju se snježnobijelim žarom a tad se rasprsnu prema unutra.

2

Cherokee je promašio slastičarska kolica, ali ih to nije spasilo. Zrakoplov se posljednji put okrenuo u zraku za stotinu osamdeset stupnjeva, a tad se poput svrdla zabio u parkiralište oko osam metara od ograde na kojoj je, prije nekoliko sati, Lois zastala potegnuti svoju neposlušnu podsuknju. Krila se otkinu. Pilotska kabina brzo i snažno projuri kroz odjeljak za putnike. Rezervoar s gorivom eksplodira jarošću boce pjenušca u mikrovalnoj pećnici. Staklo odleti na sve strane. Rep se svine iznad trupa Cherokeeja poput žalca umiruće škorpije i zabije u krov Dodge kombija na čijim je vratima bilo otisnuto ZAŠTITITE PRAVO ŽENA NA IZBOR! Začuje se jasan i gorak zvuk trganja i zveketa metala kao bačene hrpe starog željeza.

''Koji je ovo,'' jedan od policajaca koji je stražario na rubu parkirališta zausti, a tad plastični eksploziv iz kartonske kutije izleti kao velika siva lokva šlajma i udari u ostatke kontrolne ploče pa se nekoliko vrućih žica zabode u nju poput hipodermičkih igala. Plastique eksplodira gromoglasnim udarom od kojeg su pucali bubnjići pa sprži hipodrom u Bassey parku a parkiralište pretvori u vihor bijele svjetlosti i šrapnela. Johna Leydeckera, koji je stajao ispod betonskog svoda Civic Centera i razgovarao s nekim policajcem iz državnog stožera, odbaci kroz jedna od otvorenih vrata i preko cijelog predvorja. Udari o suprotni zid i onesvijesti se u razbijenom staklu od vitrine s pokalima za utrke konjskih zaprega. Pritom je imao više sreće od muškarca s kojim je razgovarao; državnog policajca odbaci u prostor između dvoja otvorena vrata, ukliješti i presiječe na dva dijela.

Redovi automobila zapravo su zaštitili Civic Center od prvog udara koji je imao snagu malja ili potresa mozga, ali će se posljedice te sretne okolnosti prebrojati tek poslije. U zgradi, više od dvije tisuće ljudi najprije je sjedilo zgranuto, ne znajući što učiniti, a još manje sigurni u izvjesnost onoga što ih je većina vidjela: kako je najpoznatijoj američkoj feministkinji komad letećeg stakla odsjekao glavu. Njezina glava odleti u šesti red kao neka čudna bijela kugla na koju je nalijepljena plava perika.

Panika nije izbila dok nije nestalo struje.

3 Sedamdeset jedna osoba poginula je u stampedu i paničnoj jurnjavi prema izlazima, a sutradan su derryjevske News rastrubile taj događaj zastrašujućim naslovom ispisanim slovima veličine deset na šest i nazvale ga užasnom tragedijom. Ralph Roberts bi im mogao reći da su, sve u svemu, dobro prošli. Jako dobro, zaista.

4

Negdje na pola sjeverne tribine, žena po imenu Sonia Danville - žena na čijem su licu još blijedjele masnice od posljednjih muških batina koje će primiti u životu - sjedila je ruku obgrljenih oko ramena svog sina Patricka. Patrickov poster iz McDonaldsa, na kojem su bili prikazani Ronald i gradonačelnik McCheese i Hamburglar kako plešu Boot-Scootin'' Boogie ispred prozora drive-through restorana, ležao mu je u krilu, ali je obojio samo zlatne lukove pa okrenuo poster na drugu stranu. Nije to bilo zato što je izgubio zanimanje, nego zato što je imao ideju za vlastitu sliku, koja mu je pala na um snagom prisile, kao što mu se često događalo. Dan je uglavnom proveo razmišljajući što se dogodilo u podrumu u High Ridgeu - dim, vrućina, uplašene žene i dva anđela koja su ih došla spasiti - ali je njegova predivna ideja odagnala te uznemirujuće misli i on se prihvatio posla tihim zanosom. Uskoro se Patricku učini kao da živi u svijetu koji crta svojim pastelnim bojicama.

Već je bio iznenađujuće vješt umjetnik, a tek četiri godine star, a možda ni toliko (''Moj mali genij'', kadšto bi ga nazvala Sonia) i njegova je slika bila puno bolja od postera na drugoj strani papira. Ono što je uspio naslikati prije no što su se pogasila svjetla bio je rad kojim bi se ponosio nadaren student prve godine akademije. U sredini papira, kula od tamnog, čađavog kamena dizala se u plavo nebo istočkano debelim bijelim oblacima. Okruživalo ju je polje ruža tako crvenih da se činilo kao da žamore. Sa strane je stajao čovjek odjeven u izblijedjele plave traperice. Dva kaubojska remena križala su se preko njegova ravnog trbuha; futrola je visjela na oba boka. Na vrhu kule, muškarac u crvenom plastu gledao je u revolveraša s izrazom mržnje pomiješane sa strahom. I njegove ruke, kojima se držao za ogradu, bile su crvene.

Sonia je bila hipnotizirana pojavom Susan Day, koja je sjedila iza govornice i slušala najavu, ali je slučajno pogledala u sinovljevu sliku prije završetka najave. Već je dvije godine znala da je Patrick ono što dječji psiholozi nazivaju čudom od djeteta i ponekad bi se prekorila zbog toga što se naviknula na njegove zrele crteže i kipove od plastelina koje je nazvao obitelj Glinić. Možda i jest, do određene razine, ali je od ove slike podiđu žmarci koje nije mogla sasma pripisati emocionalnoj radioaktivnoj prašini njezina dugog i teškog dana.

''Tko je to?'' upita ona i lupne prstom po sićušnoj figuri koja je ljubomorno zirkala s vrha tamne kule.''On je Crveni kralj,'' reče Patrick.

''A, Crveni kralj. Shvaćam. A tko je čovjek s revolverima?''Kad je otvorio usta da odgovori, Roberta Harper, žena na podiju, podigne lijevu ruku (na njoj je bila

crna vrpca) prema ženi koja je sjedila iza nje. ''Prijatelji, gospođa Susan Day!'' vikne ona i odgovor Patricka Danvillea na majčino drugo pitanje zagluši bura pljeska:

On se zove Roland, mama. Ponekad ga sanjam. I on je kralj.

5

Sad su njih dvoje sjedili u tami, a u ušima im je zvonilo. Dvije misli prostruje Sonjinom glavom poput dva štakora koja se love na pokretnoj vrpci: Zar ovaj dan neće proći, znala sam da ga nisam trebala povesti sa sobom, zar ovaj dan nikad neće proći, znala sam da ga nisam trebala povesti, zar ovaj dan -

''Mama, gužvaš mi sliku!'' reče Patrick. Zvučao je kao da mu je ponestalo daha i Sonia shvati da ga sigurno stišće. Ona malo popusti stisak. Razderan niz vriskova, povika i žagora pitanja dopre do njih iz tamne arene ispod njih, gdje su ljudi, dovoljno imućni da smognu ''donacije'' od petnaest dolara, sjedili na stolcima za rasklapanje. Sirov urlik boli probije se kroz taj žamor i Sonia poskoči na stolcu.

Gromoglasni prasak koji je slijedio nakon prve eksplozije bolno im je pritisnuo uši i prodrmao zgradu. Eksplozije koje su još trajale - automobili koji su praskali poput petardi na parkiralištu - zvučale su male i nevažne u usporedbi s tim, ali Sonia osjeti kako se Patrick trza pri svakoj.

''Ostani miran, Pat'' reče mu ona. ''Nešto se strašno dogodilo, ali mislim da se dogodilo vani.'' Budući da joj je pogled privukao bliješteći žar u prozorima, Sonia je na svu sreću propustila vidjeti kako glava njezine junakinje pada s njezinih ramena, ali je znala da je munja udarila u isto mjesto

(nisam ga trebala povesti, nisam ga trebala povesti)

i da je barem dio ljudi ispod njih podlegao panici. Ako ona počne paničariti, ona i mladi Rembrandt će se naći u nevolji.

Ali neću. Nisam se jutros izvukla iz one smrtonosne zamke da bih sad paničarila. Neka me vrag nosi ako ću paničariti.

Ona ispruži ruku i uhvati jednu Patrickovu - onu koja nije stezala sliku. Bila je jako hladna.

''Misliš li da će nas anđeli ponovno izbaviti, mama?'' upita on glasom koji lagano zadrhti.

''Ma neće,'' reče ona. ''Mislim da je bolje da se ovog puta sami spasimo. Mislim da možemo. Hoću reći, sad smo čitavi, zar ne?''

''Da,'' reče on, ali se tad nasloni na nju. Na trenutak se ona užasne pomislivši da se sigurno onesvijestio i da će ga morati nositi iz Civic Centera na rukama, ali se on tad ponovno uspravi. ''Moje su knjige bile na podu,'' reče on. ''Nisam želio otići bez svojih knjiga, osobito one o dječaku koji ne može skinuti šešir. Odlazimo li, mama?''

''Da. Čim ljudi prestanu trčati naokolo. U hodnicima ima svjetla, onih koji se napajaju iz akumulatora, iako ovdje nema struje. Kad kažem, ustajemo, i korakom - korakom! - penjemo se stubama prema vratima. Neću te nositi, ali ću hodati iza tebe s objema rukama na ramenima. Shvaćaš li, Pat?''

''Da, mama.'' Bez pitanja. Bez cmizdrenja. Samo njegove knjige, koje joj je gurnuo u ruke da ih čuva. Sliku je zadržao. Ona ga brzo zagrli i poljubi u obraz.

Čekali su na svojim mjestima pet minuta po njezinu sporom brojanju do tri stotine.Osjetila je da je većina njihovih susjeda otišla prije no što je nabrojala do stotinu pedeset, ali se ona

prisili čekati. Sad se već malo i vidjelo, dovoljno da shvati kako je vani nekakva buktinja, ali s druge strane zgrade. Sretna okolnost. Čula je zavijanje policijskih automobila, vozila hitne pomoći i vatrogasnih vozila.

Sonia ustane. ''Hajdemo. Hodaj ispred mene."Pat Danville stupi u prolaz. Njegova ga je majka čvrsto držala za ramena. On je povede stubama

prema mutnim žutim svjetlima koja su označavala prolaz za sjevernu tribinu, zaustavivši se tek jednom kad je prema njima dojurio crni obris čovjeka koji je trčao. Patova majka ga jače stisne za ramena i naglo odmakne u stranu.

''Prokleti pristaše prava na život!'' vikao je taj čovjek. ''Usrani kreposni pizdeki! Sve bih ih pobio!''

A tad nestane i Pat ponovno krene uza stube. Ona osjeti u njemu mir, uravnoteženi nedostatak straha, i srce joj zaigra od ljubavi, ali i od neke čudne slutnje. Tako je drukčiji, njezin sin, tako poseban... ali svijet ne voli takve ljude. Svijet ih pokušava iskorijeniti, kao kukolj iz vrta.

Naposljetku izađu u hodnik. Nekoliko duboko potresenih ljudi glavinjalo je amo-tamo, ošamućena pogleda i razjapljenih usta, poput zombija u filmovima strave i užasa. Sonia ih jedva pogleda, samo je gurala Pata prema stubištu. Poslije tri minute neozlijeđeni izađu u vatrom obasjanu noć i na svim razinama svemira, stvari Slučajne i Svrhovite ponovno krenu svojim predodređenim tijekom. Svjetovi koji su na trenutak zadrhtali na svojim putanjama ustale se i u jednom od tih svjetova, pustinji koja je bila

apoteoza svih pustinja, čovjek po imenu Roland okrene se u svojoj vreći za spavanje i ponovno lagano usne ispod neznanih zviježđa.

6

A na drugoj strani grada, u Strawford parku, vrata Portosana s oznakom MUŠKI WC s treskom se otvore. Lois Chasse i Ralph Roberts, čvrsto zagrljeni, izlete natraške u oblaku dima. Iznutra se začuje zvuk kad je Cherokee udario o tlo a zatim i eksplozija plastičnog eksploziva. Sijevne bijela svjetlost i zidovi zahoda nabreknu kao da je neki div udario po njima šakama. Trenutak potom ponovno začuju eksploziju; ovog se puta dovaljala zrakom.

Ta je druga inačica bila manje bučna, ali nekako stvarnija.Loisine noge zateturaju i ona tresne na travu u podnožju obronka uz povik koji je djelomice bio izraz

olakšanja. Ralph prizemlji pokraj nje, pa se pridigne i sjedne. S nevjericom je buljio u Civic Center, gdje je vatrena šaka sad bila stisnuta na obzoru. Na čelu mu je počela izbijati ljubičasta kvrga veličine okrugle kvake, na mjestu gdje ga je Ed udario. U lijevoj je slabini još osjećao muklu bol, ali se nadao da su rebra na, toj strani samo natučena a ne i slomljena.

[''Lois, dobro si?'']

Ona se na trenutak zbunjeno zagleda u njega, a tad se počne opipavati po licu, vratu i ramenima. Bilo je nečeg tako prekrasno, slatko našeloisovskog u tom njezinu pregledu da se Ralph nasmije. Nije se mogao suzdržati. Lois mu uzvrati plahim osmijehom.

[''Mislim da sam dobro. Zapravo, sigurna sam da jesam.'']

[''Što si radila ondje? Mogla si nastradati!'']

Lois, donekle pomlađena (Ralph je slutio da je onaj priručni skitnica s tim imao nekakve veze) pogleda ga u oči.

[''Možda sam staromodna, Ralph, ali ako misliš da ću provesti idućih dvadesetak godina padajući u nesvijest, ustreptala kao najbolja prijateljica junakinje ljubavnih romana iz 19. stoljeća koje stalno čita moja prijateljica Mina, nađi si drugu ženu za druženje.'']

On se na trenutak zagleda začuđeno u nju, pa je podigne na noge i zagrli. Lois mu uzvrati zagrljaj. Bila je nevjerojatno topla, nevjerojatno ondje. Ralph se nakratko zamisli o sličnostima između usamljenosti i nesanice - kako se obje prikradaju, talože i izazivaju neslogu, prijateljice očaja i neprijateljice ljubavi - a tad odagna te misli i poljubi je.

Klota i Laheza, koji su stajali na vrhu brežuljka i promatrali ih zabrinuto kao radnici koji su uložili božićnicu na boksača-gubitnika, sad se sjure prema mjestu na kojem su Lois i Ralph stajali priljubljenih čela i gledali se u oči poput zaljubljenih tinejdžera. S druge strane Barrensa, zvuk sirena čuo se poput glasova iz ružnih snova. Vatreni stup koji je označio grob fiksideje Eda Deepneaua sad je bio previše užaren da bi se moglo u njega gledati ne škiljeći. Ralph začuje jedva čujan zvuk eksplozija automobila i pomisli na svoj, kako leži negdje napušten u pustopoljini. Zaključi da je to u redu. Bio je prestar za vožnju.

7

Klota: [Oboje ste dobro?]Ralph: [''Dobro smo. Lois me izvukla. Spasila mi je životi.'']Laheza: [Da. Vidjeli smo kad je ušla. Jako hrabro od nje.]

A i zbunjujuće, zar ne, gospodine L. ? pomisli Ralph. Vidio si to i zadivilo te .. . ali mislim da nemaš pojma kako ili zašto je to odlučila učiniti. Mislim da se tebi i tvojem prijatelju pojam spašavanja sigurno čini stran kao i pojam ljubavi.

Prvi put Ralph osjeti sažaljenje za male ćelave liječnike i shvati središnju ironiju njihova života: svjesni su da Kratkotrajci, čije živote trebaju potkresati, imaju bogat unutarnji život, ali nisu nimalo shvatili sadržaj tih života, osjećaje koji ih pokreću ili djela - kadšto plemenita, kadšto smiješna - koja su posljedica tih osjećaja. Gospodin K. i gospodin L. proučavali su svoje Kratkotrajne štićenike kao što su stanoviti bogati ali povučeni Englezi proučavali zemljovide koje su im donijeli istraživači iz viktorijanskog doba, istraživači koje su često novčano pomogli upravo ti isti bogati ali plahi istraživači. Kratko odrezanih nokata i mekanih prstiju, ti su filantropi slijedili papirnate rijeke po kojima nikad neće ploviti i papirnate džungle u koje nikad neće otići na safari. Živjeli su u bojažljivoj nedoumici i to proglašavali maštovitošću.

Klota i Laheza su ih vrbovali i iskoristili stanovitom grubom djelotvornošću, ali nisu razumjeli ni radost izlaganja opasnosti ni tugu gubitka. Najviše što su postigli na osjećajnoj razini bio je strah koji ih je izjedao - da će se Ralph i Lois pokušati suočiti s najmilijim kemičarem Grimiznog kralja i da će njihov trud biti nagrađen tako da će ih ubiti kao ostarjele muhe. Mali ćelavi liječnici dugovječni su, ali se Ralphu činilo da su njihovi životi, unatoč blještavim aurama boje vilin-konjica, sivi životi. Pogleda u njihova nenaborana, neprimjereno dječja lica iz sigurnog utočišta Loisina naručja i sjeti se kako ih se prestrašio kad ih je prvi put vidio da izlaze iz kuće May Locher u ranim jutarnjim satima. Strah, otkrio je nakon toga, ne bi mogao preživjeti ni površno poznanstvo, a kamoli dublje poznavanje, a sad je okusio i jedno i drugo.

Klota i Laheza uzvrate mu pogled nelagodom za koju Ralph ne osjeti ni trunčicu potrebe da je umanji. Nekako mu se činilo da su zaslužili osjećati se kako se osjećaju.

Ralph: [''Da, jako je hrabra i jako je volim i mislim da ćemo biti sretni jedno s drugim do - '']

On zašuti i Lois se promeškolji u njegovu naručju. On shvati s mješavinom čuđenja i olakšanja da je napola zaspala.

[''Do čega, Ralph?'']

[''Do čega ti odrediš. Kad si Kratkotrajac, uvijek postoji jedno DO, i možda je to dobro.'']

Laheza: [Pa, mislim da je ovo oproštaj.]

Ralph se i protiv volje nasmiješi, podsjetivši se na radioemisiju The Lone Ranger, čija je gotovo svaka epizoda završavala nekom inačicom te rečenice. On krene prema Lahezi i kiselo se začudi kad čovječuljak ustukne.

Ralph: [''Trenutak... dečki, nemojmo nagliti.'']

Klota, s prizvukom bojazni: [Nešto nije u redu?]

[''Sve je u redu, ali nakon što su me kresnuti po glavi i po rebrima, a skoro i živog ispekli, mislim da se imam pravo uvjeriti da je zaista svemu kraj. Je li? Je li vaš dječak živ.'']

Klota, smiješeći se i s olakšanjem: [Da. Zar ne osjećate? Poslije osamnaest godina, nešto prije svoje smrti, dječak će spasiti život dvojici muškaraca koji bi u protivnom umrli...a jedan od tih ljudi ne smije umrijeti, ako se želi održati ravnoteža između Slučajnosti i Svrhovitosti.]

Lois: [''Zaboravimo na to. Samo želim znati možemo li ponovno biti obični Kratkotrajci?'']Laheza: [Ne samo da možete, Lois, nego i morate. Kad hi ti i Ralph ostali ovdje gore puno dulje, ne

bi se mogli više vratiti dolje.]Ralph osjeti kako se Lois jače privinula uz njega.

[''Ne bih to voljela.'']

Klota i Laheza okrenu se jedan prema drugom i izmijene diskretan, zbunjen pogled - Kako se nekome može ne svidjeti ovdje gore?, pitale su njihove oči - a tad se okrenu leđima prema

Ralphu i Lois.

Laheza: [Moramo poći. Žao mi je, ali - ]

Ralph: [''Pričekajte, susjedi - nikamo vi još ne idete.'']

Oni ga pogledaju sumnjičavo a Ralph polako podigne rukav svoje veste - manšeta je sad bila kruta od neke tekućine, vjerojatno somove krvave sluzi, o kojoj nije želio razmišljati - i pokaže im bijelu, čvornatu liniju ožiljka na podlaktici.

[''Momci, maknite taj izraz s lica kao da imate tvrdu stolicu. Samo bih vas želio podsjetiti da ste mi vas dvojica dali svoju riječ. Ne zaboravite na to.'']

Klota, kojem je očito laknulo: [Možeš biti siguran u to, Ralph. Ono što je bilo tvoje oružje, sad je naša obveznica. Obećanje neće biti zaboravljeno.]

Ralph je počeo vjerovati da je svemu zaista kraj. Iako se to činilo ludo, jednim svojim dijelom je žalio zbog tog. Sad mu se stvarni život - život kakav se događa na katovima ispod ove razine - činio prividnim i shvatio je što je Laheza mislio kad im je rekao da se nikad neće moći vratiti svojim uobičajenim životima ostanu li puno dulje ovdje.

Laheza: [Moramo poći. Ostajte nam zdravo, Ralph i Lois. Nikad nećemo zaboraviti uslugu koju ste nam učinili.]

Ralph: [''Jesmo li imali izbora? Ikakvog?'']Laheza, jako blago: [Rekli smo vam, zar ne? Kratkotrajci uvijek imaju izbora. Nama se to čini

zastrašujuće... ali i predivno.]

Ralph: [''Hej... rukujete li se vi?'']

Klota i Laheza se zaprepašteno pogledaju i Ralph osjeti da se između njih odvija brzi razgovor, neka vrsta telepatske stenografije. Kad su ponovno pogledali u Ralpha, na licu su imali jednake nervozne osmijehe - osmijehe tinejdžera koji su zaključili da nikad neće postati pravi muškarci ako ovog ljeta ne smognu dovoljno hrabrosti i provozaju se na velikoj spirali smrti u lunaparku.

Klota: [Naravno, vidjeli smo taj običaj mnogo puta, ali ne - nikad se nismo rukovali.]

Ralph pogleda u Lois. Smiješila se ... ali mu se učini da su joj u očima zasvjetlucale suze.On najprije pruži ruku Lahezi, jer je gospodin L. izgledao malčice manje nervozan od svog kolege.

[''Stavite je ovako, gospodine L.'']Laheza je tako dugo gledao u Ralphovu ruku da je Ralph pomislio kako se neće uspjeti rukovati,

iako je očito to želio. A tad, plaho, on ispruži svoju ručicu i dopusti da je obujmi Ralphova veća ruka. Ralph osjeti škakljivo treperenje kad se njihove aure najprije izmiješaju a tad stope... i u tom stapanju on ugleda niz brzih, prelijepih srebrnkastih oblika. Podsjete ga na japanske znakove na Edovu rupcu.

On dvaput čvrsto stisne Lahezinu ruku, polako i službeno, pa je pusti. Lahezinu podozrivost zamijeni širok glup osmijeh. Okrene se svom ortaku.

[Njegova je moć gotovo potpuno nezaštićena za tog obreda! Osjetio sam! Prekrasno/]

Klota oprezno ispruži ruku prema Ralphovoj i neposredno prije dodira, gospodin K. zatvori oči kao osoba koja očekuje bolnu injekciju. Laheza se u međuvremenu rukovao s Lois i kesio se kao varijetetski plesač kad pleše dodatak.

Klota se ohrabri pa zgrabi Ralphovu ruku. Jednom protrese njome, čvrsto. Ralph se široko nasmiješi.

[''Lagano je uhvatite, gospodine K.'']

Klota povuče ruku. Činilo se da se pokušava sjetiti pravilnog odgovora.

[Hvala, Ralph. Uhvatit ću je kako je dohvatim. Je li tako?]Ralph prasne u smijeh. Klota, koji se okrenuo rukovati se s Lois, zbunjeno mu se nasmiješi i Ralph

ga udari po leđima.

[''Dobro ste shvatili, gospodine K. - potpuno pravilno.] On zagrli Lois i dobaci malim ćelavcima oproštajni znatiželjni pogled.

[''Vidjet ćemo se, momci, zar ne?'']Klota: [Da, Ralph.]Ralph: [''U redu. Meni bi odgovaralo za sedamdesetak godina; zašto si to ne zabilježite u

kalendaru?'']Oni odgovore smiješkom političara, što ga nije jako iznenadilo. Ralph im se lagano nakloni, pa

zagrli Lois i zagleda se za gospodinom K-om i gospodinom L-om koji polako počnu silaziti niz brijeg. Laheza otvori vrata naherenog montažnog zahoda s natpisom MUŠKI WC; Klota stane na otvorena vrata ženskog. Laheza se nasmiješi i mahne. Klota podigne duge škare u čudnom pozdravu. Ralph i Lois im odmahnu.

Ćelavi liječnici uđu u zahode i zatvore vrata.Lois obriše rasplakane oči i okrene se Ralphu.[''Svršeno je? Jest, zar ne?''] Ralph kimne glavom.[''Što ćemo sad?''] On joj ponudi ruku.[''Smijem li vas otpratiti do kuće, gospođo?'']Smiješeći se, ona se čvrsto uhvati za njegovu podlakticu ispod lakta.[''Hvala vam, gospodine. Možete.'']I tako odu iz Strawford parka. Vratili su se na Kratkotrajnu razinu kad su izašli na Harris Avenue i

uklopili se u svoje uobičajeno mjesto u poretku stvari bez problema ili muka - zapravo, postali su svjesni da se vraćaju nakon što su se već vratili.

8

Derry je stenjao od panike i preznojavao se od uzbuđenja. Sirene su zavijale, ljudi s prozora na drugom katu dovikivali se s prijateljima na pločnicima i na svakom uglu sjatili su se ljudi i promatrali vatru na drugoj strani doline.

Ralph i Lois nisu se obazirali na strku i metež. Polako se popnu uz Up-Mile Hill, svakog trenutka svjesniji svoje iznurenosti; činilo se da se taložila u njima poput lagano bačenih vreća s pijeskom. Jezero bijele svjetlosti koje je označavalo parkiralište Red Applea činilo se nemoguće daleko, iako je Ralph znao da je udaljeno samo tri ulice i to kratke.

Da bi bilo još gore, temperatura je pala dobrih deset stupnjeva od jutra, puhao je oštar vjetar a oni nisu bili odjeveni za takvo vrijeme. Ralphu se učini da bi to mogla biti prethodnica prvog jesenskog jakog vjetra i da je u Derryju bablje ljeto prošlo.

Faye Chapin, Don Veazie i Stan Eberly žurnim korakom kročili su prema njima niz brijeg, očito na putu prema Strawford parku. Dalekozor kojim se stari Dor ponekad služio za promatranje zrakoplova kako rulaju po uzletištu, slijeću i uzlijeću, poskakivao je oko Fayeova vrata. S Donom, proćelavim i krupnim, u sredini, njihova sličnost sa slavnij im triom bila je neizbježna. Tri fušera apokalipse, pomisli Ralph i nasmiješi se.

''Ralph!'' vikne Faye. Brzo je disao, skoro soptao. Vjetar mu je bacio kosu na oči i on je nestrpljivo odmakne. ''Civic Center je odletio u zrak! Netko je bacio bombu na njega iz sportskog aviona! Čuli smo daje umrlo tisuću ljudi!''

''I mi smo čuli sličan broj,'' ozbiljno se složi Ralph. ''Zapravo, Lois i ja smo upravo bili u parku i malo pogledali. Odande se vidi na drugu stranu doline.''

''Isuse, pa ja to znam, ovdje živim cijeli život, zar ne? Kamo ste krenuli? Pođite natrag s nama!''

''Lois i ja smo upravo krenuli k njezinoj kući da vidimo što o tome javljaju na televiziji.Možda ćemo vam se poslije pridružiti.''

''Dobro, mi - Isuse, Ralph, što ti se dogodilo s glavom?''

Na trenutak Ralphu ništa ne padne na pamet - da, što mu se zapravo dogodilo s glavom? - a tad mu se nakratko ukaže stravičan prizor, Edova iskežena usta i divlje oči. Oh ne, nemoj, vrisnuo je Ed na njega. Sve ćeš pokvariti.

''Trčali smo zauzeti bolje mjesto i Ralph se zaletio u stablo,'' reče Lois. ''Sretan je da nije završio u bolnici.''

Don se tome nasmije, ali napola rastresen, kao osoba koja ima važnijeg posla. Faye ih uopće nije gledao. No Stan Eberly ih je gledao i Stan se nije nasmijao. Gledao ih je pozornom, zbunjenom znatiželjom.

''Lois,'' reče on.''Da?''''Znaš li da ti je oko zapešća zavezana tenisica?''Ona pogleda u tenisicu. Ralph pogleda u tenisicu. Tad Lois podigne pogled i nasmiješi se Stanu

blještavim osmijehom koji pali pogled. ''Da!'' reče ona. ''Zanimljiv modni detalj, ha? Neka vrsta ... velike narukvice protiv uroka!''

''Aha,'' reče Stan. ''Naravno.'' Ali više nije gledao u tenisicu nego u Loisino lice. Ralphse pitao kako će dovraga sutra objasniti svoj izgled, kad ne bude bilo sjenovitih područja između

dosega uličnih svjetiljaka u kojima će se moći sakriti.''Hajdemo!'' nestrpljivo vikne Faye. ''Krenimo!''Oni se žurno udalje (Stan im dobaci još jedan sumnjičav pogled preko ramena kad su krenuli). Ralph

osluhne za njima, gotovo očekujući Dona Veazieja da izusti pokoji ts-ts.''Bože, ala je to zvučalo glupo,'' reče Lois ''ali sam morala nešto reći, zar ne?'' ''Dobro si to izvela.''''Kad otvorim usta iz njih uvijek nešto ispadne,'' reče ona. ''To je jedan od moja dva najveća prirodna

dara, a drugi je da mogu počistiti Whitman's Sampler za dvosatnog televizijskog filma.'' Ona odveže Heleninu tenisicu i zagleda se u nju. ''Ona je na sigurnom, zar ne?''

''Da,'' potvrdi Ralph i posegne za tenisicom. Kad je to učinio, shvati da već nešto ima u lijevoj ruci. Prsti na toj ruci bili su tako dugo stisnuti da su škripali i nevoljko se otvarali. Kad su se naposljetku otvorili, on ugleda tragove nokata na dlanu. Prvo što shvati je da nema Edova prstena, iako je njegov vjenčam prsten na uobičajenom mjestu. Pristajao mu je kao saliven, ali je očito ipak skliznuo s njegova prsta u posljednjih trideset minuta.

Možda i nije, dahne mu glas i Ralph se začudi kad shvati da ovog puta nije Carolyn. Ovog je puta taj glas u njegovoj glavi pripadao Billu McGovernu. Možda je iščezao. Znaš onako, puf!

Ali on nije mislio tako. Mislio je da je Edov vjenčani prsten možda imao moći koje nisu nužno zgasnule s Edom. Prsten koji je Bilbo Baggins našao i nerado dao svom sinovcu

Frodu, mogao je ići kamo je želio ... i kad je želio. Možda Edov prsten nije bio puno drukčiji.

Prije no što je mogao razmisliti o toj ideji, Lois trampi Heleninu tenisicu za predmet u njegovoj ruci: zgužvani papirić. Ona ga izravna i pogleda. Njezina znatiželja polako preraste u ozbiljnost.

''Sjećam se te slike,'' reče ona. ''Velika je bila na dasci kamina u dnevnoj sobi, u prekrasnom zlatnom okviru. Na počasnom mjestu.''

Ralph kimne glavom. ''To je ona koju je sigurno nosio u lisnici. Bila je zalijepljena za kontrolnu ploču zrakoplova. Sve dok je nisam uzeo, udarao me, a nije se pritom ni zadihao.

Jedino što mi je palo tad na um bilo je pograbiti tu sliku. Kad sam to učinio, njegova pozornost odvratila se s Civic Centera na njih. Posljednje što sam ga čuo reći, bilo je ''Vrati ih, moje su.''''

''A je li se pritom obraćao tebi?''Ralph gurne tenisicu u stražnji džep i odmahne glavom. ''Ne. Mislim da nije.''''Helen je večeras bila u Civic Centeru, zar ne?''''Da.'' Ralph se sjeti kako je izgledala u High Ridgeu - blijeda lica i od dima crvenih, suznih očiju.

Ako nas sad zaustave, pobijedili su, rekla je. Zar ne shvaćaš?A sad je shvaćao.On uzme sliku iz Loisine ruke, ponovno je zgužva pa ode do koša za otpatke na uglu Harris Avenue i

Kossuth Lane. ''Nabavit ćemo neku drugu njihovu fotografiju, koju ćemo držati na našem kaminu. Nešto ne tako službeno. A ova... ne želim je.''

On baci papirnatu grudicu prema košu. Trebao je to biti lagan pogodak, s pola metra udaljenosti, no vjetar izabere upravo taj trenutak da se pojača i zgužvana fotografija Helene i Natalie, koja je bila zalijepljena iznad visinomjera Edova zrakoplova, odleti nošena njegovim hladnim dahom. Njih dvoje promatrali su, opčinjeni, kako se zavrtjela u zrak. Lois prva otrgne pogled. Pogleda u Ralpha a usne joj se jedva primjetno iskrive u osmijeh.

''Jesam li ja to čula neizravnu ponudu za brak ili sam samo umorna?'' upita ona.

On zausti da odgovori ali se vjetar ponovno pojača, ovaj put tako jako da su oboje morali stisnuti oči. Kad je on otvorio svoje, Lois je već krenula uzbrdo.

''Sve je moguće, Lois,'' reče on. ''Sad to znam.''

9

Poslije pet minuta, Loisin ključ zaruži u bravi njezinih ulaznih vrata. Ona uvede Ralpha u kuću, čvrsto zatvori vrata i tako odagna vjetrovitu, svadljivu noć. On pođe za njom u dnevnu sobu i ondje bi se zaustavio, ali Lois nije oklijevala ni trenutka. Još ga je držala za ruku, pa iako se ne bi moglo reći da ga je vukla za sobom (možda je to namjeravala učiniti ako bi on počeo zastajkivati), uvede ga u svoju spavaću sobu.

On je pogleda. Lois mu smireno uzvrati pogled... i on osjeti ponovno onaj treptaj u glavi.Njezina aura procvjeta oko nje poput sive ruže. Još je bila smanjena, ali se već oporavljala, ponovno

isplitala, ozdravljala.

[''Lois, sigurna si da to želiš?''][''Naravno da želim! Zar si mislio da ću te potapšati po glavi i poslati te kući nakon svega kroz što

smo prošli?'']

Ona se najednom nasmiješi - zloćkastim vragolastim osmijehom.

[''Usto, Ralph - jesi li večeras zaista raspoložen da s vragom sadiš tikve? Reci mi istinu. Ili još bolje, nemoj mi laskati.'']

On se zamisli, pa se nasmije i povuče je u zagrljaj. Njezina su usta bila slatka i malo vlažna, poput kožice zrele breskve. Taj poljubac prostruji cjelim njegovim tijelom, ali najvećma njegovim ustima gdje ga osjeti skoro kao strujni udar. Kad su im se usne razmaknule, osjeti strašno uzbuđenje ... ali i neku čudnu ispijenost.

[''Što ako kažem da, Lois? Što ako kažem da sam spreman s vragom saditi tikve?'']

Ona se odmakne i strogo zagleda u njega, kao da pokušava zaključiti misli li to što je rekao ozbiljno ili je riječ o uobičajenom muškom blefu i hvali. Istodobno njezine ruke polete prema gumbima njezine haljine. Kad ih je počela otkopčavati, Ralph primijeti nešto predivno: ponovno je izgledala mlađe. Ne kao četrdesetogodišnjakinja, ni uz kako bujnu maštu, ali ne starija od pedeset godina ... i to mladolika pedesetogodišnjakinja. To se, naravno, dogodilo zbog poljupca, a najsmješnije je bilo to da mu se činilo kako ona nema pojma da je dodala porciju od Ralpha porciji od skitnice. A što je u tome loše?

Ona ga prestane razgledavati, nagne se prema njemu i poljubi u obraz.

[''Ralph, mislim da će biti puno vremena da se s vragom tikve sadi - ova je noć za spavanje.'']Vjerojatno ima pravo. Prije pet minuta bio je više nego spreman - oduvijek je obožavao čin tjelesne

ljubavi, a tako je to davno bilo. No zasad je iskra zgasnula. Ralph nije za tim nimalo žalio. Barem je znao kamo je nestala.

[''Dobro, Lois - ova je noć za spavanje.'']

Ona ode u kupaonicu i uključi se tuš. Nakon nekoliko minuta, Ralph začuje kako pere zube. Bilo je lijepo znati da ih još ima. U tih deset minuta koliko je nije bilo on se uspije donekle razodjenuti, iako su njegova bolna rebra to usporavala. Naposljetku se uspije iskobeljati iz McGovernove veste i zguliti cipele s nogu. Zatim dođe red na košulju, a upravo je šeprtljao oko kopče remena kad izađe Lois kose povezane na potiljku i sjajna lica. Ralpha osupne njezina ljepota i osjeti se nepotrebno prevelik i preglup (da ne spominje star) za svoj ukus.

Odjenula je dugu svilenu spavaćicu boje ruže a na njezinim rukama osjeti losion. Bio je to lijep miris.

''Dopusti mi,'' reče ona i otkopča mu remen prije no što je uspio nešto reći, za ili protiv.U tome nije bilo ničeg putenog; učinila je to djelotvornošću žene koja je često pomagala suprugu da

se odjene i razodjene posljednje godine njegova života.''Ponovno smo dolje,'' reče on. ''Ovaj put čak nisam ni osjetio.''''Ja jesam, dok sam se tuširala. Bilo mi je drago. Pokušati oprati kosu kroz auru jako odvlači

pozornost.'' Vjetar se vani pojača, prodrma kuću i zasvira dugu, treperavu notu na otvoru žlijeba. Pogledaju prema prozoru. Iako se vratio na Kratkotrajnu razinu, Ralph je bio siguran da i

Lois misli što i on: Atropa je negdje vani, bez sumnje razočaran događajima ali ni u kojem slučaju shrvan, krvav ali nepokoren, na podu ali ne i nokautiran. Odsad ga mogu zvati Stari Jednouško, pomisli Ralph i zadrhti. Zamisli Atropu kako zamahuje nasumce kroz prestrašeno, uzbuđeno pučanstvo grada poput krivudavog meteora, zaviruje i skriva se, krade suvenire i presijeca balonske uzice . .. drugim riječima, nalazi utjehu u svom poslu. Ralph nije mogao povjerovati da je ne tako davno on sjedio na tom stvorenju i rezao ga njegovim skalpelom. Kako sam smogao hrabrosti? pitao se, ali mu se činilo da zna. Hrabrost je uglavnom došla iz dijamantnih naušnica koje je to malo čudovište nosilo. Je li Atropa znao da su mu te naušnice bile najveća pogreška? Vjerojatno nije. Na svoj način, Liječnik #3 dokazao je da zna još manje o motivima Kratkotrajnih nego Klota i Laheza.

On se okrene prema Lois i uhvati je za ruke. ''Ponovno sam izgubio tvoje naušnice, i to zauvijek, ovaj put. Žao mi je.''

''Ne ispričavaj se. Ionako su već bile izgubljene. A više ne brinem zbog Harolda i Jan jer sad imam prijatelja koji će mi pomoći kad ljudi loše postupaju sa mnom ili kad se prestrašim.

Nemam li?''''Da. I te kako.''Ona ga zagrli, privine se uz njega i ponovno poljubi. Lois očito nije zaboravila ništa što je naučila o

ljubljenju, a Ralphu se činilo da je naučila puno. ''Uskači pod tuš.'' On zausti da kaže kako misli da će zaspati čim gume glavu pod toplu vodu, ali tad ona dometne nešto zbog čega se on brzo predomisli: ''Nemoj se uvrijediti, ali čudno mirišeš, posebice po rukama. Tako je vonjao moj brat Vic nakon što bi proveo dan čisteći ribu.''

Ralph je bio u tuš kabini nakon dvije minute, do laktova u sapunici.

10

Kad je izašao, Lois je bila uronjena ispod dvije debele tuhice. Virilo joj je samo lice i to od nosa naviše. Ralph brzo prijeđe preko sobe, odjeven samo u gaćice i bolno svjestan svojih vretenastih nogu i zaobljenog trbuha. Odmakne pokrivače i brzo uskoči ispod njih, uzdahnuvši malo kad su hladne plahte kliznule po njegovoj toploj koži.

Lois se odmah prebaci na njegovu stranu kreveta i zagrli ga. On uroni lice u njezinu kosu i opusti se uz nju. Bilo je to divno, biti s Lois ispod tuhica dok vani vjetar huči i nadima se, ponekad tako nemilice da bi zakloparao drvenim kapcima u njihovim šarkama. Zapravo, bilo je kao u raju.

''Hvala Bogu da mi je u krevetu muškarac,'' sneno reče Lois.''Hvala Bogu da sam to ja,'' odgovori Ralph i ona se nasmije.''Sve u redu s tvojim rebrima? Da ti potražim aspirin?''''Ne. Siguran sam da će me sutra ujutro ponovo boljeti, ali sad se čini da je topla voda sve ublažila.''

To što bi se moglo ili ne moglo dogoditi ujutro podsjeti ga na nešto - nešto što je vjerojatno dugo bilo ondje Zapretano. ''Lois?''

''Mmmm?''U mislima Ralph ugleda kako se uz trzaj budi u tami, duboko umoran, ali nimalo pospan(sigurno jedno od najokrutnijih proturječja na svijetu), dok se brojke na digitalnom satu umorno

okreću s 3:47 na 3:48. F. Scott Fitzgeraldova crna noć duše, kad je svaki sat dovoljno dug da se sagradi velika Keopsova piramida.

''Misliš li da ćemo prospavati noć?'' upita je on.''Da,'' reče ona spremno. ''Mislim da ćemo sasvim dobro spavati.'' I trenutak potom, Lois je to i činila.

11

Ralph je ostao budan još pet minuta, držeći je u naručju, udišući predivne isprepletene mirise koji su izbijali iz njezine tople kože, uživajući u putenoj glatkoći svile pod rukama, čudeći se tome gdje je, više nego događajima koji su ga ovamo doveli. Ispunjao ga je dubok i jednostavan osjećaj, osjećaj koji je prepoznavao ali nije mogao imenovati, možda zato što ga tako dugo nije bilo u njegovu životu.

Vjetar se pojača, zastenje i proizvede ponovno taj šuplji huk preko otvora žlijeba - poput najvećeg dječaka Nirvaničara na svijetu koji puše preko otvora najveće boce na svijetu - i Ralph pomisli kako možda ništa u životu nije bolje nego ležati utonuo u mekanom krevetu s usnulom ženom u naručju dok jesenski vjetar fijuče oko tvog skloništa.

Ali ipak postoji nešto bolje - najmanje jedna stvar - a to je utonuti u san, mimo poći u tu blagu noć, porinuti se u struje nesvjesnosti kao što se kanu odgurne od pristaništa i klizne u struju široke, spore rijeke sunčanog ljetnog dana.

Od svega što sačinjava naše Kratkotrajne živote, san je sigurno najbolji, pomisli Ralph.Vjetar se ponovno pojača (njegov zvuk kao da je dolazio iz daljine) i kad Ralph osjeti kako ga

odvlači ta velika rijeka, naposljetku je mogao odrediti osjećaj koji ga je obuzimao od trenutka kad ga je Lois zagrlila i zaspala lagano i s povjerenjem, kao dijete. Nazivaju ga različitim imenima - mir, spokojstvo, ispunjenje - ali sad, dok je vjetar puhao a Lois u grlu proizvodila neki taman zvük usnulog zadovoljstva, Ralphu se činilo da je to jedna od rijetkih stvari, poznatih, ali kojima se zapravo ne može dati naziv: materija, aura, možda i cijela razina bića u tom stupcu postojanja. Bila je to jednomjerna crvenkasto-smeđa boja počinka; bila je to tišina koja slijedi po svršetku nekog teškog, ali nužnog posla.

Kad se vjetar ponovno naduo i donio sa sobom daleki zvuk sirena, Ralph ga nije čuo.Spavao je. Sanjao je da je ustao i otišao na zahod, a to vjerojatno i nije bio san. Zatim je sanjao da su

on i Lois polako i slatko vodili ljubav, a ni to možda nije bio san. Ako je bilo još snova ili budnih razdoblja, nije ih se sjećao, i te noći nije bilo naglog buđenja u tri ili četiri sata ujutro. Spavali su - kadikad odvojeni, ali uglavnom zagrljeni - do sedam sati u subotu navečer; sve u svemu, otprilike dvadeset dva sata.

Lois im pripremi doručak u zalaz sunca - predivno prhke kolače, slaninu, pečene krumpiriće. Dok je ona kuhala, Ralph pokuša napeti onaj mišić u mozgu - osjetiti onaj treptaj, ali mu ne uspije. Kad je Lois pokušala, ni ona nije uspjela, iako se Ralph mogao zakleti da je na trenutak zatreperila i da je kroz nju vidio štednjak.

''Još i bolje,'' reče ona i donese tanjure na stol.''Vjerojatno,'' složi se Ralph ali se ipak osjećao kao što bi se bio osjećao da je izgubio prsten koji mu

je dala Carolyn a ne onaj koji je uzeo od Atrope - kao da je neki mali, ali silno važan predmet zatreperio i zabljesnuo pa se otkotrljao iz njegova života.

12

Nakon još dvije noći čvrstog, neprekidnog sna, i aure su počele blijedjeti. Do idućeg tjedna su nestale i Ralph se počeo pitati je li možda to sve bio tek čudan san. Znao je da nije tako, ali mu je bilo sve teže povjerovati to što je znao. Između lakta i zapešća na njegovoj desnoj ruci bio je naravno onaj ožiljak, ali se počeo pitati nije li ga zadobio nekad davno, u onim godinama života kad u kosi nije imao sjedina i kad je još vjerovao, u dubini srca, da je starost mit ili san ili nešto namijenjeno ljudima koji nisu tako posebni kao on.

Epilog: Navijanje smrtne ure

(II)

Pogledam preko ramena i vidim taj oblik i krenem naprijed, kao što bi netko u šumi noću čuvši zvuk dolazećih koraka zastao osluhnuti; a tad, umjesto tišine začuo bi neko stvorenje koje pokušava biti tiho. Što bi mogao nego potrčati? Jurnuti slijepo niz stazu, posrćući, šiban po licu granjem; a onaj drugi sve bliži, ali zapravo ne žureći i ne gubeći dah, poigravajući se sa svojim plijenom.

- Stephen Dobyns

"Hajka"

Kad bih imao krila, letio bih posvuda s tobom;Kad bih imao novca, kupio bih ti ovaj prokleti grad;Kad bih imao snage, možda bih te izvukao iz toga;Kad bih imao fenjer, osvijetlio bih ti put, Kad bih imao fenjer, osvijetlio bih ti put.

- Michael McDermott"Fenjer"

1

Dana 2. siječnja 1994. godine, Lois Chasse postane Lois Roberts. Njezin sin, Harold, doveo je mladenku do oltara. Haroldova supruga nije prisustvovala tom obredu; ostala je u Bangoru zbog onoga što je Ralph smatrao jako sumnjivim napadom bronhitisa. No zadržao je te sumnje za sebe, jer nimalo nije bio razočaran nedolaskom Jan Chasse. Mladoženjin kum bio je istražitelj John Leydecker, koji je još nosio gips na desnoj ruci, ali inače nije pokazivao ožiljke zadatka koji ga je zamalo ubio. Proveo je četiri dana u komi, ali je Leydecker znao koliko je imao sreće; osim onog policajca iz državnog stožera koji je stajao pokraj njega u vrijeme eksplozije, poginulo je još šest policajaca, a dva među njima bili su članovi Leydeckerove probrane ekipe.

Mladina djeveruša bila je njezina prijateljica Simone Castonguay, a na primanju, prvu je zdravicu održao čovjek koji je volio govoriti da je nekad bio Joe Wyze ali da je sad stariji pa stoga i Wyzer. Zatim je došao na red Triggera Vachona, čija je zdravica bila nepovezana ali srdačna, i koju je završio riječima da će ''to dvoje ljudi doživjeti štopedešet godina a da neće proživjeti ni dana reume ili žačepljenošti!''

Kad su Ralph i Lois otišli sa slavlja, kose još pune riže kojom su ih uglavnom zasuli Faye Chapin i ostatak Gerijatričara iz Harris Avenue, priđe im starac s knjigom u rukama i mekanim oblakom bijele kose oko glave. Smiješio se od uha do uha.

''Čestitam, Ralph,'' reče on. ''Čestitam, Lois.''

''Hvala, Dor,'' reče Ralph.

''Nedostajao si nam,'' reče mu Lois. ''Zar nisi primio pozivnicu? Faye je rekao da će ti je dati.''

''Dao mi ju je. O da, jest, ali ja ne dolazim na takve skupove ako se održavaju u zatvorenom. Previše je zagušljivo. Sprovodi su još gori. Izvolite, ovo je za vas. Nisam je zamotao, jer mi artritis u prstima to ne dopušta.''

Ralph je uzme. Bila je to zbirka pjesama s naslovom Usklađene zvijeri. Od pjesnikova imena, Stephen Dobyns, malo se naježi, iako nije znao zašto.

''Hvala,'' reče Dorranceu.

''Nije dobra kao neki njegovi kasniji radovi, ali je dobra. Dobyns je jako dobar.''

''Čitat ćemo si ga na medenom mjesecu,'' reče Lois.

''To je dobro vrijeme za čitanje poezije,'' reče Dorrance. ''Možda i najbolje. Siguran sam da ćete biti jako sretni.''

On krene ali se okrene.''Učinili ste velik pothvat. Dugotrajci su jako zadovoljni.'' On ode.Lois pogleda u Ralpha. ''O čemu je on to govorio? Znaš li?''Ralph odmahne glavom. Nije znao, ne baš, iako mu se činilo da bi trebao znati. Ožiljak na njegovoj

ruci zaškaklja ga kao što bi se kadikad događalo, kao da ga negdje duboko ispod površine kože nešto svrbi.

''Dugotrajci,'' zamisli se ona. ''Možda je mislio na nas, Ralph - pa ni mi nismo proljetni pupoljci, zar ne?''

''Vjerojatno je upravo to želio reći,'' složi se Ralph, ali je on znao da nije tako ... a i njezin je pogled govorio da, negdje duboko u duši, i ona to zna.

2

Tog istog dana, upravo kad su Ralph i Lois izgovarali svoje da, stanoviti pijanac sa žarkozelenom aurom - onaj koji je zaista imao ujaka u Dexteru, iako taj ujak nije vidio svog niškoristi nećaka već pet godina - vukao se po Strawford parku i suzio oči u uske proreze zbog jakog odbljeska sunca na snijegu. Tražio je limenke i boce koje bi prodao u trgovini. Bilo bi sjajno kad bi dobio dovoljno da kupi pola litre viskija, ali bi se zadovoljio i s pola litre vina.

Nedaleko od muškog WC-a, ugleda odbljesak metala. Vjerojatno tek odraz sunca na metalnom čepu, ali takvo što valja provjeriti. Možda je kovanica ... iako se skitnici učini kao zlatasti sjaj. To -

''Sveti Isuse!'' klikne on i dohvati vjenčani prsten koji je tajanstveno ležao na snijegu.Bio je širok, skoro sigurno zlatan. On ga nagne da pročita ugravirane riječi na unutarnjoj strani: HD-

ED 5-8-87.Pola litre? Ni govora. Ova će mu ljepotica pribaviti litru i pol. Nekoliko puta toliko. Možda čak i

dovoljnu količinu za cijeli tjedan.Žureći preko raskršća Witchamove i Jacksonove, onog raskršća na kojem se jednom onesvijestio

Ralph Roberts, skitnica nije vidio dolazeći autobus. Vozač je njega primijetio i zakočio, ali je autobus naišao na poledicu.

Skitnica nije znao što ga je udarilo. U jednom je trenutku sam sa sobom raspravljao hoće li kupiti Old Crow ili Old Grand-Dad, a u idućem je prešao u tamu koja nas sve čeka. Prsten se otkotrlja niz odvodni kanal i nestane kroz rešetku kanalizacijskog odvoda i ondje dugo, dugo ostane. Ali ne i zauvijek. U Derryju, predmeti koji padnu u kanalizaciju skloni su - često pogubno - ponovno se pojaviti.

3

Ralph i Lois nisu živjeli sretno do kraja života.U Kratkotrajnom svijetu zapravo i ne postoji uvijek, bilo sretan ili neki drugi, i te činjenice su Klota i

Laheza nedvojbeno bili svjesni. No stanovito su vrijeme živjeli sretno. Nijedno od njih nije željelo istrčati pred rudo i reći da su to bile njihove najsretnije godine života, jer su oboje pamtili svoje prve supružnike s ljubavlju i toplinom, ali u svojim srcima, oboje su ih ipak smatrali najsretnijima. Ralph nije bio siguran da je kasna ljubav najbogatija ljubav, ali je bio uvjeren da je najdobrostivija i najispunjenija.

Naša Lois, često bi rekao i nasmijao se. Lois se pretvarala da je to smeta, ali to bi i ostalo na pretvaranju; vidjela je pogled u njegovim očima kad bi to rekao.

Njihovog prvog božičnog jutra kao muža i žene (preselili su u Loisinu urednu kućicu a njegova bijelog mastodonta stavili na prodaju), Lois mu pokloni štene zečara. ''Sviđa ti se?'' upita oprezno. ''Skoro je nisam kupila, Dear Abby kaže da se kućni ljubimci nikad ne poklanjaju, ali je izgledala tako dražesna u izlogu ... i tako tužna ... ako ti se ne sviđa ili ne želiš provesti ostatak zime pokušavajući naviknuti štene na kućni red, samo reci. Naći ćemo nekog - ''

''Lois,'' reče on i podigne obrvu, nadajući se da je to učinio na onaj podrugljiv način Billa McGoverna, ''lupetaš.''

''Zar?''''Aha. To činiš kad si nervozna, ali možeš prestati biti nervozna. Lud sam za tom gospodičnom.'' Nije

pretjerivao; zaljubio se u tu crno- -smeđu kuju zečara skoro na prvi pogled.

''Kako ćeš je nazvati?'' upita Lois. ''Imaš li ideju?''

''Naravno,'' reče Ralph. ''Rosalie.''

4

Iduće četiri godine bile su više-manje dobre i za Helen i Nat Deepneau. Neko su vrijeme živjele u skromnom stanu na istočnoj strani grada, krpile kraj s krajem od Helenine bibliotekarske plaće, ali ne i puno više od toga. Prodala se njihova mala kućica u Ralphovu susjedstvu, ali je taj novac otišao na podmirenje neplaćenih računa. A tad, u lipnju 1994. godine, Helen dobije premiju od osiguranja... koju joj je sredio John Leydecker.

Osiguravajuće društvo Great Eastern prvotno je odbilo isplatiti premiju na životnu policu osiguranja Eda Deepneaua, tvrdeći da je sam sebi oduzeo život. A tad, nakon puno nakašljavanja i mrmljanja u njihovu poduzetničku bradu, ponude povoljnu nagodbu. Na to ih je nagovorio pokeraški partner Johna Leydeckera, Howard Hayman. Kad nije hladnokrvno licitirao na otvorenom pokeru s tri ili pet karata, Hayman je bio odvjetnik koji je uživao za ručak smazati pokoje osiguravajuće društvo.

Leydecker je ponovno sreo Helen kod Ralpha i Lois u veljači 1994., očarao se njome preko ušiju (''Ne bih to mogao nazvati ljubavlju'', rekao je poslije Ralphu i Lois, ''a možda je tako i bolje, s obzirom na kasnije događaje'') i upoznao je s Haymanom jer je smatrao da je osiguravajuće društvo pokušava izigrati. ''Bio je luđak, a ne samoubojica,'' rekao je Leydecker i ostao pri toj teoriji dugo nakon što mu je Helen pružila šešir i pokazala mu vrata.

Suočeni s tužbom u kojoj je Howard Hayman prijetio da će Great Eastern prikazati kao Snidely Whiplasha koji veže Little Nell za tračnice, Helen je primila ček na sedamdeset tisuća dolara. U kasnu

jesen 1994, većinu je novca uložila u kupnju kuće u Harris Avenue, tri kuće dalje od njezine nakadašnje kuće, preko puta kuće Harriet Bennigan.

''Nikad nisam bila sretna u istočnom dijelu grada,'' rekla je Lois jednog dana u studenomte godine. Vraćale su se iz parka i Natalie je sjedila sklupčana i usnula u kolicima, a od nje se vidio

samo ružičasti vrh nosa i smrznuti hladan dah ispod velike skijaške kape koju je Lois naplela. ''Sanjala sam Harris Avenue. Nije li to glupo?''

''Mislim da snovi nikad nisu glupi,'' odgovori Lois.Helen i John Leydecker izlazili su veći dio tog ljeta, ali se ni Ralph ni Lois nisu posebno iznenadili

kad se udvaranje naglo prekinulo poslije Labor Day-a ni kad je Helen počela nositi neupadljivu ružičastu trokutastu značku na svojim urednim knjižničarskim bluzama. Vjerojatno se nisu iznenadili jer su bili dovoljno stari da su sve najmanje jednom vidjeli ili su možda negdje duboko u umu još vidjeli aure koje okružuju sve na svijetu i tvore sjajna vrata kroz koja se ulazi u tajni grad skrivenih značenja, prikrivenih motiva i zamaskiranih djela.

5

Ralph i Lois često su čuvali Natalie nakon što se Helen ponovno preselila u Harris Avenue i silno su uživali u tom zaduženju. Nat je bila dijete koje bi moglo biti plod njihova braka da se dogodio prije trideset godina, pa bi i najhladniji, najoblačniji zimski dan postao topliji i vedriji kad bi se dogegala Natalie, kao patuljasta inačica maskote Goodryeara u njezinu ružičastom skafanderu iz čijih su otvora za ruke visjele rukavice bez prstiju i ushićeno kliknula: ''Bok, Waf! Bok, Rolis! Došla sam u posjetu!''

U lipnju 1995., Helen je kupila preuređenog Volva. Otraga je zalijepila naljepnicu s natpisom ŽENI JE POTREBAN MUŠKARAC KAO RIBI BICIKL. Ni to mišljenje nije posebno iznenadilo Ralpha, ali bi ga pogled na tu naljepnicu uvijek ražalostio. Ponekad bi mu se učinilo da je Edova najopakija zaostavština njegovoj udovici sažeta u toj trpkoj, ne baš smiješnoj rečenici i kad bi je ugledao, Ralph bi se često sjetio kako je Ed izgledao onog ljetnog poslijepodneva kad je Ralph otišao iz Red Applea suočiti se s njim. Kako je Ed sjedio, bez košulje, u sitnim kapljicama poljevača. Kako je na jednom staklu njegovih naočala bila kap krvi. Kako se nagnuo i zagledao u Ralpha usrdnim, pametnim očima i rekao da je s gluposti, kad jednom dostigne određenu razinu, teško živjeti.

A nakon tog se sve počelo događati, kadšto bi pomislio Ralph. Ali što, to se Ralph više nije mogao sjetiti, a vjerojatno je tako bilo najbolje. Ali ta praznina u sjećanju (ako je bila riječ o tome) nije promijenila njegovo uvjerenje da je Helen izigrana na neki skriven način … da joj je neki njoj neskloni usud privezao limenku za rep, a da ona tog nije svjesna.

6

Mjesec dana nakon što je Helen kupila Volva, Faye Chapin doživi srčani napad dok je sastavljao pripremni spisak nositelja za svoj jesenski šahovski turnir. Odvezli su ga u gradsku bolnicu gdje je i umro poslije nekoliko sati. Ralph ga je posjetio neposredno prije no što je umro i kad je ugledao znamenke na vratima - 315 - preplavi ga snažan osjećaj déjà vua. Najprije pomisli da je to zato što je Carolyn okončala posljednju bolest u tom hodniku, a tad se sjeti da je Jimmy V. umro u toj istoj sobi. On i Lois posjetili su Jimmyja prije smrti i Ralphu se učinilo da ih je Jimmy oboje prepoznao, iako nije mogao u to biti siguran; njegove uspomene na doba kad je počeo zapažati Lois bile su nejasne i nepovezane. Pretpostavljao je da se nešto od toga moglo pripisati ljubavi a nešto starenju, ali većinom nesanici - prošao je kroz stravično razdoblje nesanice u mjesecima nakon Carolynine smrti, iako je naposljetku prošla sama od sebe, kao što se to ponekad događa. No ipak mu se činilo da se nešto

([zdravo ženo zdravo muškarce čekali smo vas])

jako neobično dogodilo u ovoj sobi i kad je uhvatio Fayeovu suhu, nemoćnu ruku i nasmiješio u Fayeove uplašene, smućene oči Javi mu se čudna misao: Oni stoje ondje u uglu i promatraju nas.

On pogleda u ugao. Naravno, ondje nije nikog bilo, ali na trenutak ... na trenutak...

7

Život u godinama između 1993. i 1998. nastavio se kao što se život u mjestima poput Derryja uvijek zbiva: travanjski pupoljci pretvorili bi se u krhko, otpuhano listopadsko lišće; božićna drvca unijela bi se u kuće sredinom prosinca i otpremila na stražnjem dijelu kamiona za odvoz smeća u prvom tjednu siječnja, dok bi s njihovih grana još žalobno visjele ukrasne niti; novorođenčad bi dolazila kroz ulazna a starci kroz izlazna vrata. Kadšto bi i ljudi u najboljim godinama izašli na izlazna vrata.

U Derryju je to bilo pet godina šišanja i trajni, oluja i maturalnih večera, kava i cigareta, večera u Parker's Cove i hrenovki u pecivu kod bejzbolskog igrališta Male lige. Djevojke i dečki su se zaljubljivali, pijanci ispadali iz automobila, kratke suknje ispale iz mode. Ljudi su mijenjali šindru na krovovima svojih kuća i ponovno betonirali svoje kolne prilaze. Stare lopuže su gubile izbore, nove lopuže su ih dobivale. Bio je to život, često nezadovoljavajući, često okrutan, najčešće dosadan, kadšto predivan, a s vremena na vrijeme pun zanosa.

Temeljne vrijednosti su zadržale vrijednost iako je vrijeme prolazilo.Početkom jeseni 1996. godine, Ralph postane uvjeren da ima rak debelog crijeva. U stolici je počeo

primjećivati nešto više od tragova krvi i kad je naposljetku otišao doktoru Pickardu (veseloj, razbarušenoj zamjeni doktora Litchfielda), po glavi su mu se vrzle crne misli o bolničkim krevetima i kemoterapijskim infuzijama. Umjesto raka, ispostavi se da je ta tegoba hemoroid kojemu je, prema znamenitim riječima doktora Pickarda, ''iskočio čep''. On napiše Ralphu recept za čepiće, koji Ralph odnese u Rite Aid. Joe Wyzer pročita recept, pa se veselo nasmiješi Ralphu. ''Peh,'' reče on ''ali puno bolje od raka na debelom crijevu, zar ne?''

''Nisam ni pomislio na rak debelog crijeva,'' odgovori Ralph ukočeno.Jednog dana u zimi 1997. godine, Lois si zabije u glavu da se mora spustiti na Natinim plastičnim

okruglim sanjkama niz svoj omiljeni brežuljak u Starwford parku. Ona se sjuri''brže od svinje na namašćenom toboganu'' (to su bile riječi Dona Veazieja; zatekao se ondje tog dana

i sve to promatrao) i zaleti u zid ženskog zahoda. Iščašila je koljeno i natukla leđa pa iako je Ralph znao da to ne bi smio činiti - u najmanju je ruku to bilo neuljudno - grohotom se smijao cijelim putem do sobe za hitni prijam. To što je i Lois urlala od smijeha unatoč boli nije pomoglo Ralphu da se sabere. Smijao se dok mu suze nisu počele teći iz očiju a pomislio je da će doživjeti srčani udar. Izgledala je tako našeloisovski dok se spuštala niz taj brijeg i okretala ko zvrk prekriženih nogu poput jogija s tajanstvenog istoka, a skoro je i prevrnula zahod kad je u njega udarila. Potpuno se oporavila do proljeća, iako ju je to koljeno uvijek boljelo u kišnim noćima, a bilo joj je i navrh glave toga što bi je Don Veazie, skoro svaki put kad bi je ugledao, upitao da li se u posljednje vrijeme zaletjela u kakav sernjak.

8

Sve to je bio tek život, onaj koji se zbiva kao i uvijek - što znači uglavnom između redaka i izvan margina. Prema riječima neke umne glave, život je to što se događa dok pravimo druge planove, pa ako je život tih godina bio iznimno dobar prema Ralphu Robertsu, to je možda bilo zato što nije imao drugih planova. Održavao je prijateljstvo s Joeom Wyzerom i Johnom Leydeckerom, ali je njegov najbolji prijatelj tih godina bila njegova supruga. Posvuda su išli zajedno, nisu imali tajni, a tako su se rijetko

svađali da bi se moglo reći da se uopće i nisu svađali. Imao je zečarku Rosalie, stolac za ljuljanje koji je nekad pripadao gospodinu

Chasseu a sad njemu, a skoro svakodnevno posjećivala ga je Natalie (koja ih je počela zvati Ralph i Lois umjesto Waf i Rolis, promjena koju ni jedan ni drugi nisu smatrali poboljšanjem). A bio je i zdrav, što je možda bilo najbolje od svega. Bio je to tek život, pun Kratkotrajnih nagrada i neuspjeha i Ralph ga je živio radosno i spokojno do sredine ožujka 1998. godine, kad se jednog jutra probudio, pogledao na svoj digitalni sat pokraj kreveta i ugledao da je 5:49 ujutro.

Tiho je ležao pokraj Lois, ne želeći je buditi i pitajući se što ga je probudilo. Znaš ti što, Ralph. Ne, ne znam. Da, znaš. Poslušaj.

I on osluhne. Osluhne jako pomnjivo. I nakon nekog vremena začuje u Židovima: tiho, blago otkucavanje smrtne ure.

9

Idućeg se jutra Ralph probudi u 5:47, a preksutra u 5:44. Od sna mu se otkidalo, minutu po minutu, kako je zima polako popuštala okove oko Derryja i dopustila proljeću da se ponovno vrati. Do svibnja je posvuda čuo otkucavanje smrtne ure, ali je znao da dopire iz jednog mjesta i da se širi, kao što dobar trbuhozborac može projicirati svoj glas. Prije je otkucavanje dolazilo iz Carolyn. A sad je dopiralo iz njega.

Nije osjetio užas koji ga je obuzeo kad je bio uvjeren da ima rak debelog crijeva, a ni očaj kojeg se nejasno prisjećao iz proteklog napada nesanice. Lakše se umarao, bilo mu se teže koncentrirati i pamtiti čak i najjednostavnije stvari, ali je mimo prihvatio to što mu se događa.

''Ralph, spavaš li dobro?'' Lois ga upita jedan dan. ''Ispod očiju si dobio velike tamne kolutove.''

''Zbog droge koju uzimam,'' reče Ralph.

''Jako smiješno, staro govno.''On je zagrli. ''Ne brini za mene, dušo - spavam koliko mi je potrebno.''Tjedan dana poslije, jednog se jutra probudi u 4:02 ujutro. Duboko u ruci kuckala je vruća crta -

otkucaji su se besprijekorno poklapali sa otkucajima smrtne ure, koji su, naravno bili tek otkucaji njegova srca. Ali ovi novi otkucaji nisu bili njegovo srce ili barem Ralph nije tako mislio; osjećao se kao da je žarna nit usađena u njegovu podlakticu.

Onaj ožiljak, pomisli on, a potom: Ne, to je obećanje. Vrijeme obećanja je gotovo došlo.

Kakvog obećanja, Ralph? Kakvog obećanja? Nije znao.

10

Jednog dana početkom lipnja, Helen i Nat ulete kod njih ispričati Ralphu i Lois o putovanju na koje su otišli s ''tetom Melanie'', bankovnom službenicom, Heleninom bliskom prijateljicom. Helen i teta Melanie otišle su na neku feminističku skupštinu dok se Natalie uključila u mrežu milijarde novih klinaca u vrtiću a tad je teta Melanie otišla jer je morala obaviti još neka feministička posla u New Yorku i Washingtonu. Helen i Nat ostale su u Bostonu nekoliko dana i razgledavale grad.

''Otišle smo u kino na crtić,'' reče Natalie. ''O životinjama u šumi. Govorile su!'' Ona izgovori posljednju riječ šekspirovskom uzvišenošću.

''Filmovi u kojima Životinje govore super su, je li?'' upita Lois.''Da! A dobila sam i ovu novu haljinu!'' ''I to jako lijepu,'' reče Lois.

Helen je gledala Ralpha. ''Ti si dobro, stari moj? Blijed si a nisi ni rekao bu!''

''Nikad nisam bio bolje,'' reče on. ''Razmišljao sam kako ste slatke vas dvije u tim kapama. Dobile ste ih u Fenway Parku?''

I Helen i Nat su na glavi imale kapice bostonskih Red Soxa. Te su kape bile česte u državi New England po toplom vremenu (''česte kao mačji drek'', rekla bi Lois), no kad ih je ugledao na njihovim glavama, u Ralphu odjekne neki dubok osjećaj... povezan s nekom određenom slikom, onom koju nije nimalo shvaćao: pročeljem trgovine Red Apple.

U međuvremenu je Helen skinula kapu i pregledavala je. ''Da,'' reče ona. ''Otišle smo, ali smo se kratko zadržale. Muškarci udaraju lopte i hvataju lopte. Mislim da nemam puno živaca za muškarce i njihove lopte ... ali nam se sviđaju naše štosne bosoxove kape, zar ne, Natalie?''

''Da!'' važno se složi Nat i kad se Ralph idućeg jutra probudio u 4:01, ožiljak je kuckao poput tanke vruće linije u njegovoj ruci a smrtna ura kao da je progovorila, i to glasom koji je šapatom ponavljao neobično, strano ime: Atropa... Atropa... Atropa.

Znam to ime.

Znaš li, Ralph?

Da, on je bio onaj sa zahrđalim skalpelom i opake naravi, onaj koji me zvao Kratki, onaj koji je uzeo.. . uzeo ...

Uzeo što, Ralph?Navikavao se na te razgovore bez riječi; kao da su mu dolazile preko neke duševne radioveze,

gusarske frekvencije koja emitira program samo tijekom sitnih sati, onih u kojima je ležao budan pokraj svoje supruge i čekao da sunce izađe.

Uzeo što? Sjećaš li se?Nije to ni očekivao; pitanja koja mu je taj glas postavljao gotovo uvijek su ostajala bez odgovora, ali

ovog puta, neočekivano, dobije odgovor.

Šešir Billa McGoverna, naravno. Atropa je uzeo Billov šešir a jednom sam ga toliko rasrdio da je odgrizao komad s oboda.

Tko je on? Tko je Atropa?Nije bio siguran. Jedino je znao da Atropa ima veze s Helen, koja je sad bila vlasnica kape

bostonskih Red Soxa koja joj je bila draga, i da ima zahrđali skalpel.Uskoro, pomisli Ralph Roberts dok je ležao u tami i slušao tiho, uporno otkucavanje smrtne ure u

zidovima. Znat ću uskoro.

11

Trećeg tjedna tog paklenski vrućeg lipnja, Ralph ponovno počne viđati aure.

12

Kad je srpanj zamijenio lipanj, Ralph bi se često rasplakao, najčešće bez ikakva vidljivog razloga. Bilo je to čudno; nije bio potišten ili nezadovoljan, ali bi kadšto pogledao nešto - možda tek pticu kako usamljeno maše krilima po nebu - i njegovo bi srce zatreperilo od tuge i žalosti.

Uskoro će sve biti gotovo, reče mu unutarnji glas. Više nije bio Carolynin ili Billov ili njegov mladenački; sad je bio poseban glas, glas nepoznate osobe, iako ne i neljubazan.

Zato si tužan, Ralph. Potpuno je normalno biti tužan kad se stvari počnu primicati svršetku.

Ništa neće uskoro biti gotovo! odvrati on, Zašto bi? Na posljednjem pregledu, doktor Pickard mi je rekao da sam zdrav kao dren! Dobro sam! Nikad nisam bio bolje!

Unutrašnji je glas mučao. Ali je to bio sadržajan muk.

13

''Dobro,'' reče Ralph naglas jednog vrućeg poslijepodneva potkraj srpnja. Sjedio je na klupi nedaleko od mjesta na kojem je do 1985. godine stajao rezervoar za vodu, kad se obrušila jaka oluja i srušila ga. U podnožju obronka, u blizini kupališta za ptice, mladić (stručnjak za promatranje ptica, koliko se moglo zaključiti po njegovu dalekozoru i visokoj hrpi džepnih izdanja na travi pokraj njega) brižljivo je zapisivao u nešto nalik dnevniku. ''Dobro, reci mi zašto je skoro svršeno. Samo mi to reci.''

Nije odmah dobio odgovor, ali je to bilo u redu; Ralph je bio spreman čekati. Prilično se nahodao do ovog mjesta, dan je bio topao, a on je bio umoran. Sad se svakog jutra budio oko pola četiri. Ponovno je počeo odlaziti na duge šetnje, ali ne u nadi da će mu one pomoći da bolje ili dulje spava. Bila su to hodočašća; posljednji je put obilazio svoja omiljena mjesta u Derryju. Opraštao se.

Jer je skoro vrijeme obećanja, glas mu odgovori i onaj uski, duboki ožiljak ponovno počne vruće kuckati. Onome koje je dano tebi i ono koje si ti dao zauzvrat.

''Kakvo je to obećanje bilo?'' upita on, uzbuđeno. ''Ako sam dao obećanje, zašto se ne mogu sjetiti kakvo?''

Onaj stručnjak za promatranje ptica je to čuo pa podigne pogled. Na brežuljku ugleda nekog muškarca kako sjedi na klupi i razgovara sam sa sobom. Kutovi usta stručnjaka za promatranje ptica objese se od gnušanja i on pomisli: Nadam se da ću umrijeti prije no što toliko ostarim. Zaista se nadam. Tad se okrene leđima prema kupalištu za ptice i ponovno počne unositi bilješke.

Duboko u Ralphovoj glavi, ono stezanje - onaj treptaj - najednom se ponovno dogodi pa iako se nije pomaknuo s klupe, Ralph osjeti kako ipak brzo juri naviše ... brže i dalje nego ikad prije.

Nije tako, reče glas. Jednom si bio puno više nego sad, Ralph - a i Lois. Ali približavaš se. Uskoro ćeš biti spreman.

Promatrač ptica, koji je živio i ne znajući u središtu predivne aure ispredene od zlatnih niti, osvrne se oprezno, vjerojatno u želji da se uvjeri da mu se onaj senilac koji sjedi na klupi na vrhu brežuljka ne šulja s leđa držeći u ruci tupi predmet. No ono što ugleda iznenadi ga i omekša krutu, revnosnu liniju njegovih usta. Razrogači oči. U auri stručnjaka za promatranje ptica Ralph ugleda iznenadne zrake indiga i shvati da tako izgleda šok. Sto mu je? Sto to vidi?

Ali bio je u krivu. Nije to bilo zbog toga što je promatrač ptica vidio; bilo je to što nije vidio. Nije vidio Ralpha, jer se Ralph popeo dovoljno visoko da nestane s ove razine - postao vizualni ekvivalent note odsvirane na zviždaljci za pse. Da su oni sad ovdje, lako bih ih vidio.

Tko, Ralph? Da je tko ovdje? Klota. Laheza. I Atropa.Istog trenutka, u njegovoj glavi komadići mozaika počnu dolaziti na svoje mjesto, poput komada

slagalice za koju se činilo da će je biti puno teže složiti nego što se pokazalo.Ralph, šapatom: [''Oh moj Bože. Oh moj Bože. Oh moj Bože.]

14

Poslije šest dana, Ralph se probudi u tri i petnaest i shvati da je vrijeme obećanja došlo.

15

''Mislim da ću otići do Red Applea da si kupim sladolednu pločicu,'' reče Ralph. Bilo je skoro deset sati. Srce mu je prebrzo tuklo a misli je teško pribirao zbog stalnih šumova užasa koji ga je sad ispunjavao. Nikad u životu nije mu bilo manje stalo do sladoleda, ali je to bio dovoljno dobar izgovor za odlazak u Red Apple. Bio je prvi tjedan kolovoza i sinoptičar je rekao da će se živa početkom poslijepodneva vjerojatno popeti iznad trideset dva stupnja, a navečer se očekuje olujno nevrijeme.

Ralph pomisli kako se on ne treba zabrinjavati zbog olujnog nevremena.Kod kuhinjskih vrata stajala je polica za knjige na podlošku od novina. Lois ju je bojala

žarkocrveno. Ustane, podboči se rukama o križa i protegne. Ralph začuje jedva čujno krckanje njezine kralježnice. ''Idem s tobom. Boljet će me glava večeras ako se malo ne maknem od te boje. Ne znam zašto sam uopće odlučila maljati po tako sparnom vremenu.'' Ralph je najmanje od svega želio da mu Lois pravi društvo do Red Applea. ''Ne moraš, dušo. Donijet ću ti jedan od onih sladoleda s kokosom koji voliš. Nisam čak ni namjeravao povesti Rosalie, takva ja vlaga u zraku. A da malo posjediš na dvorišnom trijemu?''

''Svaki sladoled koji budeš donio kući iz trgovine po ovakvu danu, cijedit će se sa štapića dok stigneš,'' reče ona. ''Hajde, krenimo dok još ima sjene na ovoj strani...''

Ona zamukne. Zgasne joj lagani smiješak na licu. Zamijeni ga zbunjenost, a siva boja njezine aure, koja je malčice potamnjela kroz godine u kojima je Ralph nije mogao vidjeti, počne se žariti od mnoštva crvenkasto-ružičastih ugljevlja.

''Ralph, što je? Što zapravo namjeravaš učiniti?''

''Ništa,'' reče on, ali se ožiljak u njegovoj ruci užario a otkucaji smrtne ure čuli su se posvuda, glasni i posvadašnji. Poručivala mu je da ima zakazan sastanak. Da mora održati obećanje.

''Nije istina, jer nešto nije kako valja posljednja dva-tri mjeseca, možda i dulje. Ja sam budalasta žena - znala sam da se nešto događa, ali se nisam mogla prisiliti da se s tim suočim. Jer sam se bojala. A imala sam i pravo bojati se, zar ne? Imala sam pravo.''

''Lois - ''

Ona naglo krene prema njemu, brzo prijeđe sobu, samo da je nije preskočila. Njezina stara povreda kralježnice nije ju nimalo smetala i prije no što ju je mogao spriječiti, ona ga uhvati za desnu ruku, povuče je i zapilji se u nju.

Ožiljak se jarkocrveno žario.Ralph se na trenutak ponadao da je riječ isključivo o auralnom žaru i da ga ona neće moći vidjeti. No

tad ona podigne pogled, očiju razrogačenih i ispunjenih užasom. Užasom i još nečim. Ralphu se učini da je to nešto shvaćanje.

''Oh moj Bože,'' šapne ona. ''Ljudi iz parka. Oni sa smiješnim imenima... Kolut iPekmeza, nešto slično ... a jedan od njih te porezao. Oh Ralph, o Bože moj, što moraš učiniti?''

''Lois, nemoj započinjati - ''

''Da mi se nisi usudio reći da ne započinjem! '' drekne ona unijevši mu se u lice. ''Da se nisi usudio! Da se nisi USUDIO!''

Požuri, dahne mu unutarnji glas. Nemaš vremena za zadržavanje i rasprave; negdje se to već počelo događati i smrtna ura čije otkucaje čuješ možda ne otkucava samo za tebe. ''Moram ići.'' On se okrene i naslijepo krene prema vratima. U svom uzbuđenju nije primijetio stanovito šerlokholmsovsko obilježje cijelog prizora: kuja koja je trebala zalajati - kuja koja bi uvijek lavežom izrazila svoje strogo protivljenje kad bi se u toj kući podigli glasovi - ali nije. Rosalie nije ležala na svom uobičajenom mjestu kod zaštitnih vrata... a i vrata su bila širom otvorena.

Rosalie je bila posljednje što je Ralphu bilo na pameti. Osjećao se kao da gazi do koljena u melasi pa pomisli kako će biti sretan ako uspije stići do trijema, a kamoli do Red Applea. Srce mu je tuklo i poigravalo u grudima, a oči gorjele.

''Ne!'' vrisne Lois. ''Ne, Ralph, molim te! Molim te, ne ostavljaj me!''Ona potrči za njim, uhvati ga za ruku. Još je držala četku za maljanje u ruci i sitne crvene kapi koje

su poprskale njegovu košulju, izgledale su kao krv. Počela je plakati i od njezina izraza potpune, kukavne žalosti mu skoro prepukne srce. Nije ju želio ostaviti takvu; nije bio siguran da je može tako ostaviti.

On se okrene i uhvati je za podlaktice. ''Lois, moram ići.''

''Ne spavaš dobro u posljednje vrijeme,'' rogoborila je ona ''znala sam to, i znala sam da to znači da nešto nije kako valja, ali to nije važno, možemo odmah otići, ovog trenutka, uzet ćemo samo Rosalie i naše četkice za zube i - ''

On je stisne za ruke i ona zašuti, pa ga pogleda svojim vlažnim očima. Usne su joj drhtale.

''Lois, poslušaj me. Moram to učiniti."

''Izgubila sam Paula, ne mogu i tebe!'' zatuli ona. ''Ne bih mogla to podnijeti! Oh Ralph, ne bih to mogla podnijeti!''

Podnijet ćeš, pomisli on. Kratkotrajci su puno izdržljiviji nego što izgledaju. Moraju biti.Ralph osjeti kako mu se nekoliko suza skotrljalo niz obraze. Zaključi da je njihov izvor više u umoru

nego u tuzi. Kad bi joj mogao objasniti da sve ovo ništa ne mijenja, a da samo otežava ono što se mora učiniti...

Odmakne je od sebe. Ožiljak na njegovoj ruci kuckao je jače nego ikad i obuzme ga osjećaj brzog prolaženja vremena.

, ''Otprati me barem dio puta, ako želiš,'' reče on. ''Možda mi čak i možeš pomoći učiniti to što moram. Proživio sam život, Lois, i to dobar život. Ali ona nije imala ništa od njega i neka sam proklet ako ću dopustiti da to kopile dohvati nju samo zato što mora sa mnom raščistiti račune.''

''Koje kopile? Ralph, o čemu ti to govoriš?''

''Govorim o Natalie Deepneau. Ona treba danas umrijeti a ja neću dopustiti da se to dogodi.''

''Nat? Ralph, zašto bi itko učinio Nat nažao?''

Izgledala je smućeno, jako našeloisovski... no nije li bilo još nečeg iza te blentave vanjštine? Nečeg opreznog i sračunatog? Ralphu se učini da je odgovor potvrdan, da Lois nije ni upola zbunjena koliko se pretvarala. Godinama je dobivala Billa McGoverna na taj trik - a i njega, barem neko vrijeme - a ovo je bila još jedna (i prilično genijalna) inačica iste varke.

Ono što je zapravo pokušavala učiniti bilo je zadržati ga. Voljela je Nat iz dubine duše, ali za Lois, izbor između njezina supruga i djevojčice iz njezina susjedstva uopće nije bio izbor. Smatrala je da ni dob ni pravednost ništa ne znače u ovom slučaju. Ralph je njezin čovjek i za Lois je to bilo jedino važno.

''Neće uspjeti,'' reče on, ne neljubazno. Odvoji se od nje i ponovno krene prema vratima. ''Dao sam obećanje i kasnim.''

''Pa prekrši ga!'' vrisne ona i mješavina užasa i gnjeva u njezinu glasu ga zapanji. ''Ne sjećam se puno iz tog razdoblja, ali se sjećam da smo se upleli u nešto što nas je skoro ubilo i to zbog razloga koje čak nismo ni shvaćali. I zato ga prekrši, Ralph! Bolje to nego da mi prepukne srce!''

''A mala? A Helen, kad smo već kod toga? Ona živi za Nat. Zar Helen ne zaslužuje nešto bolje od neodržanog obećanja?''

''Nije me briga što ona zaslužuje! Sto ijedna od njih zaslužuje!'' vikne ona, a tad joj se lice zgrči. ''No dobro, nije tako. Ali što je s nama, Ralph? Zar mi nismo važni?'' Njezine oči, te tamne i izražajne španjolske oči, zaklinjale su ga. Ako se predugo zagleda u njih, rasplakat će se i odustati, pa Ralph odvrati pogled.

''Učinit ću to, dušo. Nat će dobiti ono što smo ti i ja već dobili - sedamdesetak godina dana i noći.''

Ona ga bespomoćno pogleda ali ga ne pokuša ponovno zaustaviti. Umjesto toga, rasplače se. ''Budalasti starac!'' šapne. ''Budalast, svojeglav starac!''

''Da, vjerojatno je tako,'' reče on i podigne joj bradu. ''Ali sam budalast, svojeglav starac od riječi. Pođi sa mnom. Bilo bi mi drago.''

''U redu, Ralph.'' Jedva je čula vlastiti glas, a koža joj je bila hladna kao glina. Aura joj je skoro potpuno promijenila boju u crvenu. ''O čemu je riječ? Što će joj se dogoditi?''

''Udarit će je zeleni Ford. Ako ja ne zauzmem njezino mjesto, bit će zgnječena na Harris Avenue... a Helen će sve to gledati.''

16

Dok su se penjali prema Red Appleu (Lois je najprije zaostajala, pa bi potrčala da ga sustigne, ali je odustala kad je vidjela da ga ne može usporiti takvim jeftinim trikom), Ralph joj ispriča ono malo što je još znao. Ona se nejasno sjećala da je bila ispod stabla pogođenog munjom kod Extensiona - sjećanje za koje je vjerovala, barem do jutros, da je sjećanje na san - ali ona nije bila ondje za Ralphova konačnog obračuna s Atropom. Ralph joj sad ispriča o tome - o naprasnoj smrti koju je Atropa namijenio Natalie ako Ralph i dalje bude ometao njegove namjere. Ispriča joj kako je iznudio obećanje od Klote i Laheze da se u ovom slučaju može poništiti Atropina odluka a Nat izbaviti.

''Čini mi se .. . da je ta odluka donijeta ... jako blizu vrha te šašave zgrade ... te Kule ...o kojoj stalno govore. Možda ... i na samom vrhu.'' Soptao je govoreći a srce mu je tuklo brže nego ikad, ali je smatrao da se to može pripisati brzom hodu i sparnom danu pa njegov strah ponešto mine. Razgovor s Lois je tome pridonio.

Ugleda Red Apple. Gospođa Perrine stajala je na autobusnoj postaji jednu ulicu niže, uspravna poput bojnika koji vrši smotru. Njezina mreža visjela joj je preko ruke. U blizini je bila nadstrešnica i unutra je bilo sjeno vito, ali je gospođa Perrine uporno odricala njezino postojanje. Čak je i na toj blještavoj sunčanoj svjetlosti vidio da joj je aura jednake sivomaslinaste boje kao i one listopadske večeri 1993. godinie. Nije bilo ni traga Helen i Nat.

17

''Naravno da sam znala tko je, '' poslije je rekla Esther Perrine novinaru derryjevskih News.''Zar vam izgledam neupućeno, mladiću? Ili senilno? Poznajem Ralpha Robertsa više od dvadeset

godina. Dobar čovjek. Naravno, nije istog kova kao njegova prva supruga - Carolyn je bila Satterwaiteova, od Satterwaiteovih iz Bangora - ali ipak fin čovjek. A prepoznala sam odmah i vozača tog zelenog Forda. Pete Sullivan mi je donosio novine šest godina, i bila sam zadovoljna s njim. Ovaj novi, sin Morrisonovih, uvijek mi ih baci na lijehe ili na krov trijema. Pete je vozio sa svojom majkom, koliko sam čula, baš je učio voziti automobil. Nadam se da neće odveć uzeti k srcu to što se dogodilo, jer je on dobar momak i zaista nije bila njegova krivnja. Sve sam vidjelu i mogu prisegnuti na to.

" Vjerojatno mislite da brbljam nepovezano. Nemojte se truditi to nijekati; čitam vam lice kao da su vaše novine. Ali nema veze - rekla sam uglavnom sve što moram. Odmah sam znala da je to Ralph, ali ću vam sad reći nešto što ćete naopako shvatiti čak i ako stavite u članak ...a vjerojatno nećete. On se stvorio niotkuda da spasi tu djevojčicu. ''

Esther Perrine zapilji se u učtivo ušutjelog mladog novinara ubojitim pogledom - upiljila se u njega kao što bi se lepidopterist zapiljio u leptira na pribadači nakon što ga je omamio kloroformom.

''Ne želim reći da je izgledalo kao da se stvorio niotkuda, mladiću, iako se kladim da ćete tako napisati. ''

Ona se nagne prema novinaru, ne skidajući pogleda s njegova lica i ponovi.

''Stvorio se niotkuda i spasio djevojčicu. Jeste li me čuli? Niotkuda.''

18

Ta prometna nesreća našla se na naslovnoj stranici u sutrašnjem izdanju derryjevskih News.Zapažanja Esther Perrine bila su dovoljno živopisna i osigurala joj poseban članak, a fotografTom Matthews je popratio to fotografijom na kojoj je izgledala kao Ma Joad iz Plodova zla.Naslov iznad tog člančića glasio je: ''KAO DA SE STVORIO NIOTKUDA'', KAŽE OČEVIDAC

TRAGEDIJE.

Kad je to pročitala, gospođa Perrine se nije nimalo iznenadila.

19

''Naposljetku sam dobio što sam tražio,'' reče Ralph, ''ali samo zato što su Klota i Laheza - i onaj za koga rade na višim razinama - očajnički željeli omesti Eda.''

''Gornjim razinama? Kakvim gornjim razinama? Kakva zgrada?''''Nije važno. Zaboravila si, ali kad bi se i sjetila, to ništa ne bi promijenilo. Lois, stvari stoje ovako:

nisu željeli zaustaviti Eda zato što bi tisuće ljudi umrlo da je udario ravno u Civic Center. Željeli su ga zaustaviti jer je ondje bila jedna osoba čiji se život morao sačuvati po svaku cijenu ...barem po njihovu mišljenju. Kad sam ih naposljetku uvjerio da osjećam isto za svoje dijete kao oni za svoje, dogovorili smo se.''

''Tad su te razrezali, zar ne? I tad si dao obećanje. Ono o kojem si govorio u snu.'' On joj dobaci zaprepašten i bolno dječački pogled svojih raširenih očiju. Ona ga mimo pogleda.

''Da,'' reče on i obriše čelo. ''Vjerojatno.'' Zrak je ležao u njegovim plućima poput metalnih strugotina. ''Život za život, takav je bio dogovor - Natalien za moj. A - ''

[Hej! Prestani se migoljiti! Prestani, Vrludalo, ili ću te nabiti u guzicu!]Ralph zašuti kad začuje zvuk tog kreštavog, razmetljivog, užasavajuće poznatog glasa - i pogleda na

drugu stranu ulice.''Ralph? Što - ''

''Pst!''On je povuče uz ljetom sparušenu živicu ispred kuće Apllebaumovih. Više se nije samo uglađeno

znojio; cijelim tijelom mu se uspuzao ljepljiv znoj težak poput motornog ulja i osjećao je kako mu svaka žlijezda ubacuje vrući teret u krv. Njegovo donje rublje pokušavalo se uvući u udubinu između guzova i nestati. Jezik mu je imao okus pregorjelog osigurača.

Lois isprati njegov pogled. ''Rosalie!'' vikne ona. ''Rosalie, zločesti psvi! Što ti radiš ondje?''Crno-smeđa zečarka koju je darovala Ralphu za njihov prvi zajednički Božić, stajala je (samo što bi

se njezin položaj primjerenije mogao opisali kao skutrila) na pločniku ispred kuće u kojoj su živjele Helen i Nat dok Edu nije prekipjelo. Prvi put nakon puno godina otkako suje imali, zečarka podsjeti Lois na Rosalie #1. Činilo se daje Rosalie ii2 ondje sama, ali to nije ublažilo Loisin neočekivan užas.

Oh, što sam učinila? pomisli ona. Što sam učinila?''Rosalie!" izdere se ona. ''Rosalie, dolazi ovamo!" Pas je čuo, Lois je vidjela da jest, ali se nije

pomaknuo.''Ralph? Što se ondje događa?"''Pst!'' ponovi on, a tad malo dalje niz ulicu, Lois ugleda nešto od čega joj zastane dah. Njezina

posljednja, neizrečena nada da se ovo sve događa samo u Ralphovoj glavi, da je to tek sjećanje na njihovo prethodno iskustvo, iščezne, jer je sad njihov pas imao društvo.

Držeći konopac za preskakivanje omotan preko desne ruke, šestogodišnja Natalie Deepneau dođe do kraja njihova betonskog prilaza

i pogleda niz ulicu prema kući za koju se nije sjećala da je u njoj ikad živjela, prema travnjaku na kojem je njezin otac bez košulje, neraspoređeni igrač po imenu Ed Deepneau jednom sjedio među ispresijecanim dugama i slušao pjesmu Jefferson Airplanea dok se jedna kap krvi sušila na njegovim lenonicama. Natalie pogleda niz ulicu i sretno se nasmiješi Rosalie, koja je dahtala i gledala je jadnim, prestrašenim očima.

20

Atropa me ne vidi, pomisli Ralph. Usredotočio se na Rosie... i naravno, na Natalie... pa me ne vidi.Krug se zatvorio gotovo odurnom točnošću. Kuća je bila ondje, Rosalie je bila ondje i Atropa je bio

ondje, noseći šešir zabačen na potiljak. Izgledao je kao sveznajući reporter iz filmova drugorazredne produkcije iz pedesetih godina - u režiji, primjerice, Ide Lupino. Samo što ovaj put to nije bio slamnati šešir s odgrizenim obrubom; ovog je puta to bila kapica bostonskih Red Soxa i bila je premala čak i za Atropu jer je rastezljiva vrpca na potiljku bila stegnuta do posljednje rupice. Morala je biti, kako bi pristajala djevojčici kojoj je pripadala.

Sad nam je samo potreban Pete, raznosač novina, i predstava bi bila potpuna, pomisli Ralph. Posljednji prizor ''Nesanice'', ili, ''Kratkotrajni život u Harris Avenue, tragikomedija u tri čina'' Svi se poklone i izlaze s pozornice nadesno.

Pas se bojao Atrope, kao što ga se bojala i Rosalie #1, a najvažniji razlog zbog kojeg mali ćelavi liječnik nije vidio Ralpha i Lois bio je taj što je pokušavao spriječiti Rosalie da pobjegne prije no što on bude spreman. Nat krene, pločnikom prema svom najdražem psu na cijelom svijetu, Rosie Ralpha i Lois. Njezin konopac za preskakivanje

(jini-jeni-jani guska i gusak su nakresani)

bio je prebačen preko njezine ruke. Izgledala je nemoguće lijepo i nemoguće krhko u mornarskom odijelcu i plavim kratkim hlačicama. Njezine su pletenice poskakivale.

Prebrzo se događa, pomisli Ralph. Sve se odviše prebrzo događa.

[Nije tako, Ralph! Odlično si sve napravio prije pet godina, bit će tako i ovaj put.]

Činilo mu se da govori Klota, ali nije bilo vremena za gledanje. Zeleni automobil je polako dolazio niz Harris Avenue iz smjera zračne luke. Kretao se s bolnim oprezom koji je najčešće bio znak da je vozač jako star ili jako mlad. Bez obzira na bolan oprez, bio je to bez sumnje onaj automobil; iznad njega je visjela prljava opna poput mrtvačkog pokrova.

Život je kotač, pomisli Ralph i shvati da to nije prvi put pomislio. Prije ili poslije, sve što se čini da si ostavio za sobom, ponovno se vrati. Dobro ili loše, sve se vraća.

Rosie učini još jedan neuspješan pokušaj da se oslobodi, a kad ju je Atropa povukao tako snažno da mu je pala kapa s glave, Nat klekne pokraj nje i pogladi je. ''Izgubila si se, curo? Izašla si sama? Sve je u redu, odvest ću te kući.'' Ona zagrli Rosie. Njezine ručice prođu kroz Atropine, a njezino prelijepo lišće nađe se samo nekoliko centimetara od njegova ružnog, iscerenog lica. Tad ustane. ''Dođi, Rosie! Dođi, šećeru.''

Rosalie krene niz pločnik Nati za petama. Jednom se okrene i pogleda u nasmiješenog čovječuljka pa ustrašeno zacvili. Na drugoj strani Harris Avenue, Helen je izašla iz Red Applea i tako bi ispunjen posljednji uvjet prizora koji je Atropa pokazao Ralphu. Helen je u jednoj ruci držala štrucu kruha. Na glavi je imala svoju kapu od Red Soxa.

Ralph povuče Lois u naručje i strastveno je poljubi. ''Volim te svim srcem,'' reče on.''Zapamti to, Lois."''Znam,'' reče ona mirno. ''A i ja volim tebe. Zato ti ne mogu dopustiti da to učiniš.''Ona ga ščepa oko vrata rukama poput željeznih kolutova i on osjeti kako su se njezine grudi zabile u

njega kad je udahnula punim plućima.''Odlazi, gade jedan!'' drekne ona. ''Ne vidim te, ali znam da si ondje! Odlazi! Odlazi i ostavi nas na

miru!''Natalie se skameni i pogleda u Lois razrogačenim očima. Rosalie se zaustavi pokraj nje i naćuli uši.''Nat, ne idi na ulicu!'' dovikne joj Lois. ''Nemoj - ''A tad su njezine ruke, čvrsto obavijene oko Ralphova vrata, držale ništa: njezine ruke, stegnute oko

njegovih ramena u samrtnom klinču, bile su prazne.Rasplinuo se poput dima.

21

Atropa pogleda prema mjestu otkuda je došao onaj panični vrisak i ugleda Ralpha i Lois kako stoje na drugoj strani Harris Avenue. Štoviše, vidio je da je Ralph vidio njega. Oči mu se rašire, a usne se s mržnjom iskese. Jedna ruka poleti prema njegovoj ćeli - bila je ispresijecana starim ožiljcima, ostacima rana učinjenima njegovim vlastitim skalpelom - nagonskim obrambenim pokretom koji je okasnio pet godina.

[Jebi se, Kratki! Ova mala kučka je moja!]

Ralph ugleda Nat i pogleda u Lois zbunjeno i iznenađeno. Čuo je kako joj Lois dovikuje da ne ide na cestu. A tad začuje Lahezin glas, negdje iz blizine.

[Popni se, Ralph! Što više možeš! Brzo!]Osjeti onaj stisak u sredini glave, osjeti ono kratko poniranje u vrtoglavicu i najednom se cijeli svijet

rasvijetli i ispuni bojom. Napola ugleda a napola osjeti kako su se isprepleteni prsti Loisinih ruku urušili kroz mjesto gdje je trenutak prije bilo njegovo tijelo, a tad se počne odmicati od nje - ne, nosilo ga je od nje. Osjeti kako ga vuče neka snažna struja i nasluti da je, ako zaista postoji Viša Svrhovitost, postao njezin dio i da će ga uskoro otplaviti.

Natalie i Rosalie sad su stajale točno ispred kuće koju je Ralph nekoć dijelio s BillomMeGovernom prije no što ju je prodao i preselio u Loisinu kuću. Nat se sumnjičavo zagleda u Lois,

pa joj ovlaš mahne. ''U redu je, Lois - vidiš, ovdje je.'' Pogladi Rosalie po glavi.''Sigurno ću je prevesti preko ceste, ne brini.'' A tad, kad je krenula preko ulice, dovikne majci: ''Ne

mogu naći svoju bejzbolsku kapu! Mislim da ju je netko ukrao!''

Rosalie je još bila na pločniku. Nat se nestrpljivo okrene prema njoj. ''Ma kreni, curo!''

Zeleni se automobil kretao prema djetetu, ali jako polako. Isprva se nije činilo da predstavlja opasnost. Ralph smjesta prepozna vozača. Nije posumnjao u svoja osjetila ili pomislio da mu se privida. U tom mu se trenutku učinilo logičnim da dolazećim automobilom treba upravljati njegov nekadašnji raznosač novina.

''Natalie!'' vrisne Lois. ''Natalie, ne!''Atropa sune prema naprijed i rukom pljesne Rosalie #2 po stražnjici.

[Nosi se, džukac! Hajde! Prije no što se predomislim!]Atropa posljednji put počasti Ralpha iscerenom grimasom kad Rosie zaskviči i pojuri preko ulice ...

ravno pred Ford kojeg je vozio šesnaestogodišnji Pete Sullivan.Natalie nije vidjela automobil; gledala je u Lois, čije je lice bilo crveno i zastrašujuće.Naposljetku je Nat shvatila da Lois ne vrišti zbog Rosalie nego zbog nečeg drugog.

Pete je ugledao jurećeg psa, ali nije vidio djevojčicu. On skrene da zaobiđe Rosalie, manevar koji je završio tako da je Ford bio uperen ravno u Natalie. Ralph ugleda dva prestrašena lica iza prednjeg stakla kad se automobil zanio, a učini mu se da gospođa Sullivan vrišti.

Atropa je skakao gore-dolje, izvodeći prostački živahan mornarski ples.[Aha, Kratkotrajni! Glupi sjedokosi! Rekao sam ti da ću te srediti!]Kao na usporenom filmu, Helen ispusti štrucu kruha koju je držala u ruci. ''Natalie, PAAAAAZIIIl!'' -

vrisne.

Ralph potrči. Ponovno je imao osjećaj kao da se kreće jedino u mislima. I dok se približio Nat i bacio na nju ispruženih ruku, gledajući u automobil iza nje, sijekući njegovu tamnu mrtvačku vreću blještavim strelicama sunca, on ponovno napregne um i posljednji se put spusti u Kratkotrajni svijet.

Padne u krajolik koji je odzvanjao od rasprsnutih krikova: Helenini pomiješani s Loisinim pomiješani s onima Fordovih guma. Probijajući se kroz njih poput divlje loze čuo se zvuk Atropina ruganja. Ralph nakratko ugleda Natine razrogačene plave oči a tad je svom snagom gume u prsa i trbuh. Ona odleti natraške, raku i nogu ispruženih preda se. Prizemlji u odvodnom jarku. Natukla je trtičnu kost, ali ništa nije slomila. Negdje izdaleka, Ralph začuje kako je Atropa zapištio jarosno i razočarano.

A tad dvije tone Forda, još pri brzini od trideset pet kilometara na sat, udare u Ralpha i zvučna kulisa umukne. Odbacilo ga je gore i natrag u niskom, sporom luku - tako mu se barem, kao sudioniku, činilo -

pa je odletio s otiskom Fordova znaka s poklopca motora na obrazu poput tatua i jednom slomljenom nogom koja se vukla za njim. Bilo je vremena da ugleda svoju sjenu kako klizi pločnikom ispod njega u obliku slova X; bilo je vremena vidjeti kišicu crvenih kapi u zraku iznad njega i pomisliti da ga je Lois jače poprskala bojom nego što je u prvi mah pomislio. A bilo je i vremena vidjeti Natalie kako sjedi uz pločnik ...zaplakana ali živa i zdrava ... i osjetiti Atropu kako stoji na pločniku iza njezinih leđa, maše šakama i cepti i skakuće od bijesa.

Mislim da nisam loš za jednog starog mulca, pomisli Ralph, ali sad mislim da bih mogao prileći.

A tad se vrati na zemlju uz užasan smrtonosan udarac i otkotrlja se - lomeći lubanju, lomeći kralježnicu, probijajući pluća šiljastim komadićima kostiju kad su mu prsnula rebra, pretvarajući jetru u kašu, dok su mu se crijeva najprije olabavila a potom prsnula.

A ništa nije boljelo.Nimalo.

22

Lois nikad nije zaboravila stravičan tupi udarac koji je označio Ralphov povratak u Harris Avenue ni krvave mrlje koje je ostavljao za sobom dok se prevrtao i naposljetku zaustavio. Željela je vrisnuti, ali se nije usudila; neki dubok, stvaran glas govorio joj je da će se, učini li to, zbog kombinacije duševnog potresa, užasa i ljetne vrućine, onesvijestiti i pasti na pločnik, a kad se osvijesti, Ralph će biti izvan njezina dosega.

Umjesto da zavrisne, ona potrči, izgubivši pritom jednu cipelu, tek rubom svijesti svjesna da Pete Sullivan izlazi iz Forda, koji se zaustavio u gotovo jednakom položaju kao i automobil Joea Wyzera - također Forda - nakon što je prije mnogo godina udario Rosalie #1. A bila je tek rubom svijesti svjesna da Pete vrišti.

Ona stigne do Ralpha i padne na koljena pokraj njega. Zeleni je Ford nekako promijenio njegov oblik pa je tijelo ispod poznatih radničkih hlača i bojom poprskane košulje bilo silno drukčije od tijela koje je prije manje od minute bilo privijeno uz njezino. No oči su mu bile otvorene, i bile su sjajne i svjesne.

''Ralph?''

''Da.'' Glas mu je bio jasan i snažan, netaknut pomutnjom ili boli. ''Da, Lois, čujem te.''

Otvori ruke kao da će ga zagrliti, ali se pokoleba, sjetivši se kako nije dobro micati teško ranjene ljude jer im se može pogoršati stanje ili ih čak ubiti. Tad ga ponovno pogleda, u krv koja se slijevala iz kutova njegovih usta i to kako se čini da se donji dio njegova tijela otkvačio od gornjeg, pa zaključi da bi Ralpha bilo nemoguće još više povrijediti nego što je povrijeđen. Ona ga zagrli i prigne se, sagne do mirisa tragedije: krvi i slatko-kiselkastog acetonskog mirisa potrošenog adrenalina na njegovu izdahu.

''Uspjelo ti je ovog puta, zar ne?'' upita Lois. Poljubi ga u obraz, krvlju natopljene obrve, krvavo čelo s kojeg se ogulila krpica kože. Počne plakati. ''Pogledaj se! Poderana košulja, poderane hlače ... misliš li da odjeća raste na drveću?''

''Je li dobro?'' upita Helen iza njezinih leđa. Lois se nije okrenula, ali je vidjela sjene na cesti: Helen ruku obgrljenih oko ramena njezine zaplakane kćeri a Rosie uz Heleninu desnu nogu. ''Spasio je Natalien život a nisam ni vidjela odakle je došao. Molim te, Lois, reci da je ur - ''

A tad se sjene pomaknu kad se Helen pomaknula na mjesto odakle je mogla vidjetiRalpha i ona pritisne Natino lice o svoju bluzu i počne plakati.

Lois se nagne bliže Ralphu, milujući mu oba obraza dlanovima, želeći mu reći da je namjeravala poći s njim - da, jest, ali je na kraju bio prebrz za nju. Na kraju ju je ostavio.

''Volim te, mila,'' reče Ralph. On podigne ruke i ponovi njezin pokret dlanom desne ruke. Pokušao je podignuti i lijevu ruku, ali je samo ležala na kolniku i trzala se.

Lois uhvati njegovu ruku i poljubi je. ''I ja tebe volim, Ralph. Uvijek. Puno.''''Morao sam to učiniti. Shvaćaš?''''Da.'' Nije znala shvaća li, nije znala hoće li ikad shvatiti... ali je znala da on umire. ''Da, shvaćam.''On promuklo uzdahne - i onaj slatkasti acetonski miris ponovno je zapahne - i nasmiješi se.''Gospođa Chasse? Odnosno, gospođa Roberts?'' Bio je to Pete, koji je govorio mucavim soptajima.

''Je li gospodin Roberts dobro? Molim vas, recite da ga nisam povrijedio!''''Makni se, Pete,'' reče ona ne okrenuvši se. ''Ralph je dobro. Samo je malo potrgao hlače i košulju...

zar ne, Ralph?''''Da,'' reče on. ''I te kako. Morat ćeš me išibati zbog - ''On zašuti i pogleda ulijevo. Ondje nije bilo nikog, ali se Ralph ipak nasmiješi. ''Laheza!'' reče.Ispruži svoju drhtavu, krvlju umaljanu desnu ruku i dok su Lois, Helen i Pete Sullivan gledali, ona se

dvaput podigne i spusti u zraku. Ralphove se oči pomaknu udesno. Polako, jako polako, on pomakne ruku u tom pravcu. Kad je ponovno progovorio, glas mu počne slabiti. ''Bok, Klota. Zapamti: ovo ... ne ... boli. Je li tako?'' Ralph kao da nešto posluša, pa se nasmiješi.

''Aha,'' odgovori ''kako je uhvatiš.''Njegova se ruka ponovno digne i spusti u zraku, pa padne na prsni koš. Pogleda u Lois svojim

umirućim plavim očima.''Slušaj,'' reče on s mukom. No oči su mu bliještale i nisu skretale pogleda s njezinih. ''Svakog dana

kad bih se probudio pokraj tebe bilo je kao da sam se probudio mlad i ugledao ... sve novo.'' On ponovno pokuša podignuti ruku do njezina obraza, ali nije mogao. ''Svakog dana.''

''I ja sam se tako osjećala, Ralph - kao da sam se budila mlada.''''Lois?''''Molim?''''Otkucavanje,'' reče on. Proguta slinu a tad ponovi tu riječ, izgovorivši je s mukom.''Otkucavanje.''''Kakvo otkucavanje?''''Nije važno, prestalo je,'' reče on i blještavo se nasmiješi. A potom stane i Ralph.

23

Klota i Laheza stajali su i promatrali Lois kako plače nad čovjekom koji je ležao mrtav na cesti. Klota je u jednoj ruci držao škare; podigne drugu ruku do očiju i čudom se zagleda u nju.

Sjala je i bliještala od Ralphove aure.Klota: [On je ovdje... unutra ...predivno/]Laheza podigne desnu ruku. Kao i Klotina lijeva, izgledala je kao da je netko navukao plavu

rukavicu bez prstiju iznad uobičajene zeleno-zlatne aure koja ju je obavijala.Laheza: [Da. Bio je divan čovjek.]Klota: [Da joj ga damo?]Laheza: [Možemo li?]

Klota: [Samo je jedan način da to doznamo.]Pristupe Lois. Oba polože ruku kojom su se rukovali s Ralphom na jednu stranu Loisina lica.

24

''Mama?'' zaplače Natalie Deepneau. Od uzbuđenja je ponovno počela tepati kao beba. ''Tko su ti maji ljudi? Zašto dijaju Rolis?''

''Pst, dušo,'' reče Helen i ponovno pritisne Natino lice na svoje grudi. Pokraj Lois Roberts nije bilo ljudi, ni malih ni ikakvih; klečala je sama na cesti pokraj muškarca koji je spasio život njezinoj kćeri.

25

Lois naglo podigne pogled razrogačenih i iznenađenih očiju, zaboravivši na bol kad je ispuni predivan osjećaj

(svjetlost plava svjetlost) spokoja i mira. Na trenutak Harris Avenue iščezne. Ona je bila na mračnom mjestu punom slatkih

mirisa sijena i krava, tamnom mjestu rascijepljenom stotinama blještavih šavova svjetla. Nikad nije zaboravila silnu radost koja je nabujala u njoj tog trenutka, kao ni uvjerenost da gleda sliku svijeta kakvu Ralph želi da ona vidi, svijeta u kojem je iza tame blještava svjetlost... zar je ne vidi kroz pukotine?

''Hoćete li mi ikad moći oprostiti?'' jecao je Pete. ''Oh moj Bože, hoćete li mi ikad moći oprostiti?''''Oh da, mislim da hoću,'' mimo će Lois.Ona prijeđe rukom preko Ralphova lica, sklopi mu oči a tad stavi njegovu glavu u krilo i pričeka

dolazak policije. Lois je Ralph izgledao kao da je usnuo. A i vidjela je i da više nema dugog bijelog ožiljka na njegovoj desnoj podlaktici.

- 10. rujna 1990. - 10. studenog 1993.