1  

SUPROTNOST JAVNOM PORETKU KAO RAZLOG ZA PONIŠTAJ PRAVORIJEKA

Ovim radom nastojati ću razjasniti pojam suprotnosti pravorijeka javnom poretku, kao jednog od razloga za poništaj pravorijeka na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Iako je Zakon o arbitraži 1 (dalje u tekstu: ZA) jedan od rijetkih zakona koji od početka svoje primjene nije doživio niti jednu izmjenu ili nadopunu, javni poredak i suprotnost pravorijeka javnom poretku i dalje stvara brojne nejasnoće i teorijska tumačenja prilikom pozivanja zainteresirane stranke na taj poništajni razlog. Brojne nejasnoće posljedica su i neodređenog stajališta suda u presudama kojima se odlučuje o poništaju pravorijeka, a koje stajalište uglavnom ima negativnu odrednicu bez određenja koja bi se to radnja ili propust ad hoc arbitraže ili institucionalne arbitraže u postupku donošenja pravorijeka smatrala postupanjem protivno javnom poretku zemlje u kojoj se traži poništaj pravorijeka. Upravo i iz tog razloga, ovim radom će se razmotriti i trenutno objavljene presude hrvatskih sudova u kojima se odlučivalo o tome da li je pravorijekom povrijeđen javni poredak te će se naposljetku iznijeti i zaključak o pojmu javnog poretka, onako kako on egzistira u sudskim odlukama. Naglašavam da je tema ovog rada samo suprotnost javnom poretku kao razlog za poništaj pravorijeka, a ne i kao razlog za odbijanje priznanja i ovrhe stranog arbitražnog pravorijeka. 1. UVOD Zakon o arbitraži stupio je na snagu 19.10.2001. godine te do današnjeg dana nije izvršena niti jedna izmjena ili dopuna predmetnog zakona. Više od 12 godina nepromijenjenosti Zakona o arbitraži je svakako iznimka u odnosu na inflaciju brojnih propisa i još učestalijih njihovih izmjena koji "zagušuju" pravni sustav Republike Hrvatske. Takva odlika ZA predstavlja, a što je i najvažnije, izvrsnu preporuku u pravnom prometu za prihvaćanje arbitražnih klauzula unutar samih ugovora te za povjeravanje rješavanja sporova pred arbitražnim sudom. Takva ustaljenost ZA pruža i pravnu sigurnost jer se može pretpostaviti da je već više od 12 godina arbitražnog sudovanja stvorilo praksu koja je nesporno primjenjiva u sporovima koji među subjektima mogu nastati, ali i educiralo arbitre koji svoju odluku donose na temelju neovisnosti i nadasve stručnosti. Nepromijenjivost ZA trebala bi se ogledati u razvoju jedne jasne i razumljive djelatnosti arbitriranja koja bi, uz naglašavanje svojih prednosti u odnosu na državne sudove, a koji se prvenstveno ogledaju u brzini rješavanja sporova, stručnosti arbitara i nepostojanju žalbe na donesene odluke, osim u rijetkim slučajevima, trebala s vremenom umanjiti priljev 2 novih predmeta na državne sudove te arbitražni sud učiniti bitnim tijelom u razvoju gospodarskog, ali i pravnog sustava Republike Hrvatske.

                                                                                                               1 Zakon o arbitraži, Narodne novine br. 88/01 (u daljnjem tekst upotrebljavati će se 2 Kao primjer se navodi da je samo u 2012. godini pred Trgovačkim sudovima zaprimljeno 166.064 novih predmeta, a pred Općinskim sudovima čak 972.672 nova predmeta. Obzirom da nije objavljena vrsta novih predmeta koji se nalaze pred sudom, ne može se zaključiti da su svi predmeti arbitrabilni, ali i istaknuti broj predmeta dovoljno svjedoči o pretrpanosti redovnih sudova. Statistički pregled za 2012. godinu izrađen od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske u svibnju 2013. godine te objavljen na stranici http://www.mprh.hr/statisticki-pregled-2012 (posjećeno dana 28.05.2014. godine u 11:42 h).

  2  

Međutim, jasno je da su i danas prisutne neke od nejasnoća koje u konačnici mogu utjecati na sami pravorijek, prvenstveno jasna nedefiniranost pojma “suprotnosti sa javnom poretkom”

Naime, na odluku da li spor povjeriti arbitražnom sudu može prije svega utjecati mogućnost poništenja pravorijeka nakon dovršenog arbitražnog postupka, a što može u konačnici odgoditi učinke, odnosno ovrhu donesenog pravorijeka. Takva mogućnost svakako s jedne stranke dodatno štiti stranke od provedbe i ovršnosti odluke koja nije primjenjiva u sustavu u kojem se ovršava, ali s druge stranke stvara i pravnu nesigurnost jer u praksi još nije zauzeto dovoljno jasno stajalište o tome što se smatra suprotnim javnom poretku u slučaju poništaja pravorijeka. Također i činjenica da stranke prigovor suprotnosti javnom poretku često paušalno iznose, sve u cilju odgode nastupanja učinka pravorijeka, svakako može učiniti arbitražno sudovanje manje poželjnim u odnosu na suđenje pred redovnim sudovima.

Radi razumijevanja naglašavam da je arbitražni sud ili izabrani sud

nedržavno pravosudno tijelo (sud) koje svoje ovlaštenje crpi iz sporazuma stranaka; sastavljeno je od jedne ili više osoba o čijem izboru su se stranke sporazumjele te kojemu stranke sporazumno i dobrovoljno povjeravanju donošenje pravorijeka - meritorne odluke o sporu. Čl. 31 ZA je izričito propisano da takav pravorijek prema strankama ima snagu pravomoćne sudske presude, osim ako su se stranke izričito sporazumjele da se pravorijek može pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja. Također, i pravilima arbitražnih sudova na čiju primjenu stranke pristaju ugovaranjem nadležnosti tih sudova, može biti propisano da se pravorijek može pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja. Naposljetku, ako je pravorijek kondemnatoran, on ima i svojstvo (potencijalnog) ovršnog naslova.3 2. ZAKON O ARBITRAŽI I JAVNI POREDAK 2.1. Zakonski izvori arbitražnog prava

Do stupanju na snagu ZA, odredbe koje reguliraju arbitražu i arbitražno sudovanje su bile dijelom više pravnih izvora, od kojih su najvažniji bili Zakon o parničnom postupku iz 1976. godine (u daljnjem tekstu: ZPP) 4 i Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZRSZ).5 Stupanjem na snagu ZA 6, u hrvatski pravni sustav je ušao zakon kojim je na cjelovit način reguliran

                                                                                                               3     Triva Siniša, Dika Mihajlo, Građansko parnično procesno pravo, 7. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb, 2004., str. 851.  4 Službeni list SFRJ br. 4/77 (čl. 469-487, u daljnjem tekstu upotrebljavati će se kratica Sl l. SFRJ), NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 (čl. 468a-487). 5 Sl.l. SFRJ br. 43/82, 72/82, NN br. 53/91, 88/01 (čl. 97-101). 6 Stupanjem na snagu ZA prestale su važiti odredbe sljedećih zakona: članka 468.a do 487. ZPP (NN br. 53/91.), članka 97. do 100. ZRSZ (NN br. 53/91.), te članka 1. stavka 2., te članaka 101. do 109. ZRSZ (NN br. 53/91.) ukoliko se te odredbe odnose na postupak priznanja i izvršenja stranih arbitražnih odluka, članka 91. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96. i 112/99., u daljnjem tekstu upotrebljavati će se kratica ZOO) ukoliko se ta odredba odnosi na ovlaštenje za sklapanje arbitražnog ugovora.

  3  

način osnivanja ad hoc arbitraža i arbitražnih institucija 7 , postupak arbitriranja i učinci pravorijeka, pravna sredstva protiv pravorijeka te priznanje i ovrha pravorijeka.

Glavni uzor za ZA bio je Model-zakon o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži koji je Komisija Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (United Nations Commission on International Trade Law – UNCITRAL) donijela 1985. godine (UNCITRAL Model Law on International Commercial Arbitration, dalje: UML) 8, te osobito implementacija tog model-zakona u njemačkom pravu prema reformi njemačkog Zakonika o građanskom postupku iz 1998. godine. UML-om je uređena međunarodna trgovačka arbitraža, a isti je dopunjen 2006. godine. Prethodno je UNCITRAL 1976. godine donio svoja arbitražna pravila (UNCITRAL Arbitration Rules) koja su revidirana 2010. godine.9 Navedenim pravilima propisan je postupak osnivanja arbitražnog suda i arbitražni postupak koji završava donošenjem pravorijeka. Istim pravilima međutim nije propisan način prisilnog izvršenja pravorijeka, odnosno njegova ovrha. 2.2. Javni poredak

“Danas se javni poredak definira, u pravnoj doktrini i sudskoj praksi, kao institut kojim se štiti domaći pravni sustav od primjene stranog prava protivnog osnovnim pravnim načelima domaćeg prava, koji su u znatnoj mjeri sadržani u ustavima, dok se pod pojmom internog javnog poretka razumijevaju prinudni propisi polaznog prava; takvo određivanje navedenih pojmova i njihovo razlikovanje prihvatljivo je za hrvatsko pravo”.10

Javni poredak je prije stupanja na snagu ZA u hrvatskom pravnom sustavu bio izražen u čl. 91. i 93. toč. 3. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja 11 te u čl. 485. toč. 6. Zakona o parničnom postupku.12 U navedenim odredbama nije bio izričito naveden pojam “javni poredak” već “suprotnost s Ustavom Republike Hrvatske i utvrđenim osnovama državnog uređenja”.

Tek je stupanjem na snagu ZA, pojam “javni poredak” uveden u zakonske odredbe, a kojim se trebala supstituirati “suprotnost s Ustavom

                                                                                                               7 "Do stupanja na snagu ZA, između dva hrvatska pravna subjekta uopće nije bilo moguće valjano ugovoriti arbitražu, ako to ne bi bila arbitraža koja zadovoljava usko određene institucionalne kriterije: da je riječ o arbitraži pred institucijama osnovanim pri privrednim komorama i drugim organizacijama predviđenim zakonom. Praktički, uz malobrojne specijalizirane arbitraže u nekim granama, to je značilo da je jedina institucija kojoj se spor mogao podnijeti na rješavanje bila Stalno izabrano sudište pri Hrvatskoj gospodarskoj komori", Uzelac Alan, Nove granice arbitrabilnosti prema Zakonu o arbitraži, Pravo u gospodarstvu, 2002. godina, br. 2., str. 62. 8 http://www.uncitral.org/pdf/english/texts/arbitration/ml-arb/06-54671_Ebook. pdf. Po uzoru na UML uređeno je arbitražno zakonodavstvo u ukupno 63 države. Izmjena UML-a iz 2006. godine poslužila je kao model za arbitražno zakonodavstvo u 4 države. 9 www.uncitral.org/uncitral/en/uncitral_texts/arbitration/2010Arbitration_rules.html (posjećeno dana 02.06.2014. godine u 09:53 h).  10     Sajko Krešimir, Javni poredak – zaštita osnovnih pravnih načela domaćeg prava, Pravo i porezi, 2003. godina, br. 1/03, str. 3.; Identično mišljenje zauzimaju i ostali autori, tako npr. Sikirić Hrvoje, Javni poredak kao razlog za poništaj pravorijeka", Pravo u gospodarstvu, 2008. godina, br. 6/08, str. 1078.  11 NN br. 53/91. 12 NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01.

  4  

Republike Hrvatske i utvrđenim osnovama državnog uređenja”. Kao što će se vidjeti u daljnjim odlomcima ovog rada, javni poredak je ipak nešto kompleksniji pojam koji je izazvao i dalje izaziva brojna tumačenja.

Budući da je pojam “javni poredak” sadržajno neodređen, zadatak je nadležnog tijela u svakom pojedinom slučaju ispitati njegovu eventualnu primjenu s aspekta zaštite temeljnih vrijednosti određenog pravnog poretka. Naime, svako nadležno tijelo primjene dužno je (za)štititi svoj javni poredak u svom pravnom poretku, pa i onda kada o tome ne postoji izričita pisana zakonska, konvencijska ili odredba uredbe EU. Ono što je bitno jest da je javni poredak u modernom pravu zbog imanentne elastičnosti i prihvaćen sa mogućnošću da se u svakom konkretnom slučaju pobijanja ili priznanja pravorijeka odredi njegov konkretni sadržaj shodno vremenu i prostoru njegove primjene.

Javni poredak je institut međunarodnog privatnog prava kojim se omogućuje državnom sudu da zaštiti domaći pravni sustav od primjene prava strane države ako bi primjena toga stranog prava bila suprotna osnovnim načelima domaćeg prava. Javni poredak na takav način postaje pravni standard. Navedena zaštita dolazi u slučaju priznanja i ovrhe stranog pravorijeka u domaćem pravnom sustavu kada država primjenjuje institut javnog poretka na način koji je uobičajen u međunarodnom privatnom pravu, dakle kao prepreku, kontrolu onoga što je u odnosu na domaći pravni sustav strano. Naime, na međunarodni javni poredak se poziva kad se radi o situacijama s međunarodnim obilježjem i on bi se odnosio na povredu doista osnovnih načela pravnog poretka o čijem se poretku radi, pa bi se obzirom na njega ovrha međunarodnog arbitražnog pravorijeka mogla odbiti “samo ako ovrha vrijeđa temeljna načela morala i pravičnosti države suda”.13

Ono što je bitno za naglasiti jest i činjenica da međunarodni javni poredak obuhvaća kako povrede materijalnih pravila, tako i povrede procesnih pravila pa stoga on može biti kako materijalne (materijalni međunarodni javni poredak), tako i postupovne prirode (postupovni međunarodni javni poredak).

Međutim, kod instituta tužbe za poništaj pravorijeka radi se o poništaju isključivo domaćeg pravorijeka 14, dakle pravorijeka donesenog u državi pred kojom se podnosi tužba za poništaj pravorijeka.

Samim tim način primjene instituta javnog poretka kako se on u samim

počecima tumačio kod priznanja i ovrhe stranog pravorijeka nije dolazio u ovom slučaju na isti način do izražaja. Smatralo se da domaći ili unutarnji javni poredak dolazi do primjene u situacijama bez međunarodnog obilježja i obuhvaća sva prisilna pravila države o čijem se poretku radi, dakle ona                                                                                                                13 Sikirić Hrvoje, op. cit. u bilj. 10, str. 1078. 14 Pravorijek donesen od strane domaće arbitraže. Jedina iznimka je pravorijek donesen u skladu s Washingtonskom konvencijom iz 1965. godine, koje je član i Republika Hrvatska, a koja obvezuje Republiku Hrvatsku da sve pravorijeke donesene od strane arbitražnih sudova u sklopu Međunarodnog centra za rješavanja ulagačkih sporova (International Centre for Settlement of Investment Disputes), tretira kao domaći pravorijek. Ukupno 159 države su ugovornice ove konvencije (https: //icsid. worldbank. org /ICSID/ FrontServlet?requestTypeCasesRH&actionVal=ShowHome&pageName=MemberStates _ Home, posjećeno dana 02.06.2014. godine u 10:53 h).

  5  

pravila od kojih stranke svojim sporazumom ne mogu odstupiti. Zbog toga, ono što pripada javnom poretku u situacijama bez međunarodnog obilježja, ne mora nužno pripadati i međunarodnom javnom poretku u situacijama s međunarodnim obilježjem.15

Dakle, javni poredak se različito tumačio, ovisno o tome da li se radi o ovrsi i priznanju “stranog” pravorijeka ili o poništaju “domaćeg pravorijeka”.

Člankom 485. t. 6. ZPP iz 1976. jasno je bilo propisano da se poništaj pravorijeka može tražiti “ako je izabrani sud osudio stranku na takvu činidbu koja po zakonu nije dopuštena ili je uopće zabranjena”. Tom odredbom ukazuje se da bi javni poredak bio skup prisilnih propisa čija povreda ne smije biti rezultat donošenja pravorijeka, odnosno da pravorijek ne smije biti suprotan unutarnjem pravnom poretku zemlje arbitraže. Naglašavanje da činidba ne smije biti suprotna zakonu svakako olakšava položaj stranke koja se na poziva na ovaj poništajni razlog jer se može na jasan način ukazati koja je to zakonska odredba povrijeđena donošenjem pravorijeka. Također, izbjegnuto je korištenje pojma javni poredak pa samim tim i mogućnost tumačenja što se sve smatra suprotnim javnom poretku.

“Tako je i u teoriji bilo naglašeno da kada se poništaj pravorijeka zbog suprotnosti sa javnim poretkom primjenuje na odluke nacionalnih, unutrašnjih arbitraža, u sporovima bez elementa inozemnosti, dominira shvaćanje da se zaštićeni javni poredak pojmovno izjednačuje s ukupnošću prisilnih propisa mjerodavnog pravnog poretka i pravila morala na kojima taj poredak počiva. Ta se kategorija naziva unutarnji javni poredak (po ugledu na francuski ordre public interne). U arbitražnim sporovima s elementom inozemnosti, u kojima odlučuju strane arbitraže, krug zaštićenih pravnih instituta obično se znatno sužava te se ograničava na zaštitu tek onih imperativnih pravnih norma i moralnih pravila bez čijeg bi poštovanja bio doveden u pitanje pravni i moralni integritet relevantnog poretka. Govori se o međunarodnom javnom poretku (ordre public international) ili samo o javnom poretku (ordre public, public policy…)”.16

Dakle, kod kontrole “domaćeg” pravorijeka provjeravala se njegova “usklađenog” sa unutrašnjim pravnim poretkom kao ukupnosti pravnih propisa koje obvezuju te sa pravilima morala. Radi se, možemo slobodno reći, o jasnoj i preciznoj zadaći državnog suda u postupku poništaja “domaćeg” pravorijeka. Drugačija je situacija kod poništaja “stranog pravorijeka” kod kojeg se primjenjuje “utvrđivanje” da li bi njegovom provedbom bile povrijeđene one bitne imperativne pravne norme i moralna pravila bez čijeg bi poštovanja bio doveden u pitanje pravni i moralni integritet relevantnog poretka. Koje bi to bile “imperativne pravne norme i moralna pravila bez čijeg bi poštovanja bio doveden u pitanje pravni i moralni integritet relevantnog poretka” ovisilo bi o tumačenju samog uređujućeg suca nakon brižljive ocjene svih iznesnih tvrdnji, o osobitosti svakog predmeta i učincima donesenog pravorijeka na domaći pravni poredak.

                                                                                                               15 Sikirić Hrvoje, op. cit. u bilj. 10, str. 1078. 16 Triva Siniša, Goldštajn Aleksandar, Međunarodna trgovačka arbitraža, Informator, Zagreb, 1987. godina, str. 191-192.

  6  

Nadalje, čl. 48. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a 17 izmijenjena je odredba čl. 485. st. 1. t. 6. na način da se tužba radi poništaja pravorijeka sada može podnijeti “ako je presuda izabranog suda u suprotnosti s Ustavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i utvrđenim osnovama društvenog uređenja”. Zakonom o preuzimanju Zakona o parničnom postupku 18 navedena odredba je izmijenjena na način da se umjesto suprotnosti sa Ustavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije naglašava suprotnost sa Ustavom Republike Hrvatske. Ovdje možemo primjetiti značajan odmak od odredbe čl. 485. t. 6. Zakona o parničnom postupku iz 1976., jer se sada pod pojmom javni poredak smatra postupanje u skladu s odredbama Ustava kojima su utvrđene osnove društvenog uređenja. Na ovakav način se javni poredak izdiže iznad zakonskih propisa te svaka povreda zakonske norme ne znači i postupanje protivno javnom poretku. Dakle, pojam javnog poretka je “uži” u odnosu na onaj koji je prevladavao do izmjene, odnosno on više ne znači “ukupnost prisilnih propisa domaćeg pravnog sustava”, a uže tumačenje pojma javni poredak prevladava i u sadašnoj sudskoj praksi.19

Unatoč tako utvrđenom pojmu javnog poretka te prihvaćenog razlikovanja unutarnjeg i međunarodnog javnog poretka, Trgovački sud u Zagrebu u svojoj Presudi pod brojem P-4473/02 od 09.10.2003. godine, a povodom tužbe za poništaj pravorijeka Stalnog izabranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarkoj komori, nespretno zaključuje da je suprotno suštini arbitražnog postupka ispitivati da li je pravorijek u suprotnosti sa unutarnjim javnim poretkom, već kriterij mora biti povreda međunarodnog javnog poretka. “Sve povrede na koje se tužitelj poziva, a koje se tiču javnog poretka u okrilju kojih je došlo do povrede prisilnih propisa, ne tiču se ovog suda, jer državni sudovi, ugovaranjem arbitraže u granicama dopuštenim zakonom, nisu ovlašteni ispitivati pravilnost arbitražnih odluka. To znači da u okviru instituta javnog poretka treba izdvojiti povrede međunarodnog javnog poretka jer pojam unutarnjeg javnog poretka kao kriterij za ispitivanje domaćeg pravorijeka zapravo predstavlja suprotnost sa smislom i suštinom arbitražnog sudovanja. To bi značilo da temeljna načela obuhvaćena javnim poretkom poznata i u međunarodnoj zajednici su: audiatur et altera pars (neka se čuje i druga strana), nezavisnost i nepristranost suda, zabrana prijevarnog ponašanja, te pravedno i pošteno potupanje. Isto tako pod pojmom javnog poretka moglo bi se tretirati i ostvarenje nekog nemoralnog cilja, činidbe, koji proizvode posljedice koje su općenito zabranjene ili nisu inače dopuštene, kako u domaćem javnom poretku, tako i s obzirom na međunarodne pravne standarde”. 20

Citirana odluka je i kontradiktorna u svome tumačenju jer se njome isključuje “domaći” javni poredak kao kriterij prilikom odlučivanja o tužbi za poništaj pravorijeka 21 , a opet se navode načela koja čine sastavni dio

                                                                                                               17 Sl. l. SFRJ br 27/90. 18 NN br. 53/91. 19 Npr. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-4486/02 od 01. 03. 2005. godine, objavljena na stranici www.iusinfo.hr. 20 Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-4473/02 od 09. 10. 2003. godine, objavljena na stranici www.iusinfo.hr. 21 Visoki trgovački sud u Rješenju Pž-1577/04 od dana 24. 10. 2007. godine donesenom povodom žalbe na prvostupanjsku presudu u drugom predmetu, ipak otklanja navedenu konstataciju koja je vjerojatno do tada predstavljala usklađeno tumačenje pojma javni poredak od strane žalbenih sudaca na način, cit: "obrazloženje prvostupanjskog suda da "u okviru instituta javnog poretka treba izdvojiti povrede međunarodnog javnog poretka jer pojam unutarnjeg javnog poretka kao kriterij za ispitivanje domaćeg pravorijeka zapravo predstavlja suprotnost sa

  7  

unutarnjeg javnog poretka. Također, međunarodni javni poredak i ne može biti isključivi kriterij jer domaći pravni sustavi u kojima se pravorijek “izvršava” imaju svoje posebnosti i razlike u odnosu na druge “unutarnje” javne poretke, a kriterij ipak treba biti javni poredak države suda koji odlučuje o tužbi za poništaj pravorijeka. Naravno, zahvalno je što se ovakvim tumačenjem izbjegava mogućnost da pravorijek bude u skladu s jednim “unutarnjim” poretkom, a istovremeno u suprotnosti s drugim “unutarnjim” poretkom, ali ako se pod pojmom javnog poretka trebaju smatrati i “posljedice koje su općenito zabranjene ili nisu inače dopuštene, kako u domaćem javnom poretku, tako i s obzirom na međunarodne pravne standarde”, dakle ako se ovdje kao mjerilo izričito naglašava i domaći javni poredak, tada kontradiktornost obrazloženja citirane presude nesumnjivo može izazvati različita tumačenja i naposljetku i pravnu nesigurnost. Svakako je pohvalno i predstavlja rijetkost, što se ovom presudom navode neka od načela čiju povredu sud treba razmatrati, pa se daju i smjernice o čemu treba odlučivati u drugim postupcima povodom tužbe za poništaj pravorijeka.

Povodom žalbe na citiranu presudu, Visoki trgovački sud svojom presudom 22 potvrđuje prvostupanjsku odluku, ali dodatno naglašava sljedeće, cit: “Pravorijek čiji se poništaj traži nije u suprotnosti s temeljnim gospodarskim, pravnim, političkim, vjerskim i društvenim standardima Republike Hrvatske, a nije ni u protivnosti s prinudnim (kogentnim) propisima Republike Hrvatske”

Iz citiranog stava razvidno je da Visoki trgovački sud svojim obrazloženjem već prihvaćenom “užem” pojmu javnog poretka pridružuje i napušteno “šire” tumačenje pojma javni poredak, jer razmatra suprotnost pravorijeka i sa svim “prinudnim (kogentnim) propisima Republike Hrvatske”. To dovoljno pokazuje kompleksnost pojma “suprotnost s javnim poretkom” te mogućnost različitog tumačenja, koje ovisi o stavu i obrazovanju uređujućeg suca, bilo onoga koji odlučuje u prvostupanjskom postupku ili onoga koji odlučuje povodom izjavljene žalbe.

I naposljetku, povom izjavljene revizije, Vrhovni sud Republike Hrvatske se konačno svojom presudom ipak priklanja stavu “užeg” tumačenja pojma javni poredak te zaključuje sljedeće, cit: “Javni poredak obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju osnovna načela konkretnog pravnog sustava…Zbog toga je za ocjenu navedene pretpostavke relevantno samo da li se vrijeđaju pravorijekom osnovna načela domaćeg pravnog poretka, a ne jesu li pravilno primjenjene zakonske odredbe prisilne naravi što je pitanje pravilne primjene materijalnog prava – a iz kojeg razloga se arbitražni postupak ne može pobijati. U konkretnom slučaju je riječ o primjeni propisa o raspolaganju dionicama. Imajući na umu neposredno naprijed navedeno, eventualna pogrešna primjena tih propisa od strane

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                             smislom i suštinom arbitražnog sudovanja" nejasno je u odnosu na Zakon o arbitraži koji određuje suprotnost s javnim poretkom Republike Hrvatske". Rješenje je objavljeno na stranici www.iusinfo.hr. 22 Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-1574/04 od 12. 12. 2006. godine, objavljena na stranici www.iusinfo.hr.

  8  

arbitražnog suda ne predstavlja suprotnost javnom poretku, jer time nisu ugrožena osnovna načela na kojima se temelji javni poredak Republike Hrvatske”. 23

Dakle, u istom postupku donesene su tri odluke iz kojih se “suprotnost s javnim poretkom” može tumačiti na različite načine, iako se može zaključiti da je konačan stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske smjernica za daljnje odluke, a u skladu s kojom suci i postupaju.

Nadalje, u toč. 46. Uvodnog obrazloženja tajništva UNCITRAL-a uz UML, sugerira se načelo jednakog postupanja prema svim pravorijecima, neovisno o tome da li se radi o domaćem ili međunarodnom pravorijeku, a sve na način:

“Postupanjem sa pravorijecima donesenim u međunarodnoj trgovačkoj arbitraži na jednak način, neovisno o tome gdje su doneseni, Model-zakon radi novu crtu razgraničenja “međunarodnih” od “nemeđunarodnih” pravorijeka, umjesto oslanjanja na tradicionalnu razliku između “stranih” i “domaćih” pravorijeka. Ta nova linija temelji se na sadržajnoj, a ne na teritorijalnoj razlici, koja je neprikladna s obzirom na ograničenu važnost mjesta arbitraže u međunarodnim predmetima. Mjesto arbitraže je vrlo često odabrano zbog pogodnosti stranaka, a spor može imati malu ili nikakvu vezu s državom gdje se odvija arbitraža. Zaključno, priznanje i ovrha “međunarodnih” pravorijeka, bili oni “strani” ili “domaći” treba biti uređena istim odredbama” 24.

Čl. 34. st. 2. (b) (ii) UML-a propisano je da će sud određene države poništiti pravorijek koji je suprotan javnom poretku te države 25, a isti razlog je naveden i u čl. 36. st. 1. (b) (II) kao razlog za odbijanje priznanja i ovrhe pravorijeka. Samim tim možemo zaključiti da postoji potreba jednakog pristupa i tumačenja suprotnosti javnom poretku kako u postupku poništaja “domaćeg” pravorijeka, tako i u postupku priznanja i ovrhe “stranog” pravorijeka. Ovakvim načinom bi se vjerojatno stvorila ujednačena i jasna praksa u postupcima poništaja te priznanja i ovrhe, te bi se konačno utvrdili jasni kriteriji koji pravorijek čine suprotnim “javnom poretku”. Radi izbjegavanja bilo kakvih daljnjih dvojbi, bilo bi poželjno kroz zasebni članak jasno navesti barem neke od okolnosti čiji nastup nužno uzrokuje poništaj pravorijeka zbog “suprotnosti sa javnim poretkom”. Na takav način spriječila bi se i možebitna situacija da se u jednoj državi smatra da jedan pravorijek treba poništiti dok se u drugoj državi iste pravne tradicije smatra taj isti pravorijek valjanim, a sve zbog različitog tumačenja o tome što se smatra institutom javnog poretka. Tako su i po ZA razlozi za poništaj pravorijeka u najvećoj mjeri istovjetni s onima zbog kojih sud može odbiti ovrhu domaćeg

                                                                                                               23 Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-74/07 od 07. 10. 2009. godine, objavljena na stranici http://sudskapraksa.vsrh.hr. 24 “By treating awards rendered in international commercial arbitration in a uniform manner irrespective of where they were made, the Model Law draws a new demarcation line between "international" and "non-international" awards instead of the traditional line between "foreign" and "domestic" awards. This new line is based on substantive grounds rather than territorial borders, which are inappropriate in view of the limited importance of the place of arbitration in international cases. The place of arbitration is often chosen for reasons of convenience of the parties and the dispute may have little or no connection with the State where the arbitration takes place. Consequently, the recognition and enforcement of "inter- national" awards, whether "foreign" or "domestic", should be governed by the same provisions”. Takvo isto obrazloženje nalazi se u toč. 50. teksta Uvodnog obrazloženja iz 1985. Model Zakona o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži, izmjene iz 2006. http://www.uncitral.org/pdf/english/texts/arbitration/ml-arb/07-86998_Ebook.pdf. 25 “An arbitral award may be set aside by the court specified in article 6 only if (b) the court finds that (II) the award is in conflict with the public policy of this State“.

  9  

pravorijeka ili priznanje i ovrhu stranog pravorijeka. Osim sa UML-om, razlozi za poništaj pravorijeka iz ZA, usklađeni su i za razlozima za odbijanje priznanja i izvršenja pravorijeka, a koji razlozi su propisani čl. V. st. 1. i. 2. Newyorške konvencije o priznanju i izvršenju inozemnih arbitražnih odluka.26

Slijedom toga, granice sudske kontrole domaće i strane arbitražne

odluke su prema hrvatskom pravu gotovo identične. “Jedina bitna razlika između kontrole domaćeg pravorijeka u postupku poništaja i kontrole stranog pravorijeka u postupku egzekvature jest u tome što poništaj pravorijeka ima i eksteritorijalno djelovanje, jer će se u drugim državama moći odbiti priznanje i ovrha pravorijeka zato što je on poništen u državi mjesta arbitraže (čl. V (1) (e) Newyorške konvencije), dok odbijanje priznanja i ovrhe stranog pravorijeka u Hrvatskoj ima učinke samo u Hrvatskoj”.27 Bitno je i za naglasiti i da je čl. 3. Newyorške konvencije propisano da se za priznanje i ovrhu stranih arbitražnih odluka ne mogu nametnuti “osjetno strožiji uvjeti” niti “znatno veći sudski troškovi” od onih kojih se zahtijevaju za priznanje i ovrhu domaćih arbitražnih odluka.28

Unatoč tome, i dalje u praksi sudova država EU nije usuglašeno razmatranje da li treba institut javnog poretka kod poništaja pravorijeka tumačiti drugačije nego institut javnog poretka kod ovrhe i priznanja stranog pravorijeka.

Naposljetku ističem da je značenje javnog poretka bilo sažeto i u

preporukama navedenim u “Završnom izvještaju o javnom poretku kao prepreci za ovrhu međunarodnih odluka” Komiteta za međunarodnu trgovačku arbitražu Udruženja za međunarodno pravo koji je prihvaćen na zasjedanju tog udruženja održanom u New Delhiju 2002. godine. 29 Te preporuke dale su smjernice za određivanje pojma javni poredak, a odnose se na “međunarodne arbitražne odluke” (international arbitral awards), odnosno na arbitražne odluke koje nisu striktno domaće jer uključuju međunarodno obilježje. “Preporuka je opet izvršeno razlikovanje “međunarodnog javnog poretka” (international public policy; ordre public international), a na koji se poziva kad se radi o situacijama s međunarodnim obilježjem i on bi se odnosio na povredu doista osnovnih načela pravnog poretka države o čijem se poretku radi, pa bi se pozivom na njega ovrha stranog arbitražnog pravorijeka mogla odbiti samo ako ovrha vrijeđa temeljna                                                                                                                26 Ratificirana Zakonom o ratifikaciji Konvencije o priznanju i izvršenju inozemnih arbitražnih odluka koji je donijela Skupština SFRJ 01.10.1981. godine. Republika Hrvatska je postala strankom Konvencije 8.10.1991. godine (NN MU 4/1994). 27 Babić Davor, Ograničenje izbora stranog mjesta arbitraže prema zakonu o arbitraži i sloboda pružanja usluga u pravu EZ i asocijacijskom pravu, Pravo u gospodarstvu, 2006. godina, br. 2/06, str. 35. 28 Čl. 3. Newyorške konvencije, cit “Each Contracting State shall recognize arbitral awards as binding and enforce them in accordance with the rules of procedure of the territory where the award is relied upon, under the conditions laid down in the following articles. There shall not be imposed substantially more onerous conditions or higher fees or charges on the recognition or enforcement of arbitral awards to which this Convention applies than are imposed on the recognition or enforcement of domestic arhitral awards”. 29 International Law Association, New Delhi Conference (2002), Committee on International Commerce Arbitration, http://www.ila-hq.org/en/committees/index.cfm/cid/19 (posjećeno dana 02.06.2014. godine u 15:40 h).

  10  

načela morala i pravičnosti države suda. Domaći ili unutarnji javni poredak dolazio bi do primjene u situacijama bez međunarodnog obilježja i obuhvaćao bi sva prisilna pravila države o čijem se poretku radi, dakle ona pravila od kojih stranke svojim sporazumom ne mogu odstupiti (ius cogens).30

Danas je uobičajeno da zakoni kojima je uređen arbitražni postupak sadrže izričite odredbe o poništaju pravorijeka zbog suprotnosti sa javnim poretkom. Razlika je samo u tome da li je kao razlog za poništaj navedena “suprotnost sa javnim poretkom” općenito 31 ili je kao razlog navedena “suprotnost sa javnim poretkom države suda” 32 ili “suprotnost sa javnim interesom”.33

“Pritom treba istaknuti da se razmatrana suprotnost sa javnim poretkom RH treba odnositi kako na materijalnopravna, tako i na procesnopravna pitanja tretirana u pravorijeku. S druge strane, činjenična utvrđenja, kao objektivna kategorija posredovana subjektivnim zapažanjem, ne mogu po prirodi stvari biti u neskladu sa javnim poretkom”.34

Javni poredak kao razlog za poništaj pravorijeka treba tumačiti vrlo strogo. Ekstremno razumijevanje javnog poretka kao skupa kogentnih propisa nije prihvaćeno ni u stranoj ni u domaćoj literaturi, a ni u sudskoj praksi. 35

ZA ne distingvira javni poredak kao unutarnji i/ili vanjski (međunarodni), a navodi ga jednako u kontekstu nadzora kako stranih tako i domaćih odluka. Može se zaključiti da se radi o jedinstvenom pojmu koji obuhvaća “temeljna pravila pravnog sustava bez kojih bi taj sustav, uključujući i pravila morala, izgubio svoj identitet…”.36 Koja su to točno pravna pravila i zašto je njihov značaj toliki da od njih ovisi održivost arbitražnog pravorijeka, pojasniti će se dalje u ovom radu te potkrijepiti nekim od zauzetih stajališta iz sudskih presuda. 2.3. Javni poredak u Zakonu o arbitraži                                                                                                                30 Sikirić Hrvoje, op. cit. u bilj. 10, str. 1078. 31 Npr. Belgija (čl. 1704. st. 2. toč. a. Zakonika o građanskom postupku, http://www.jus.uio.no/lm/belgium.code.judicature.1998/1704.html, posjećeno dana 12.06.2014. godine u 11:46 h), Francuska (čl. 1484. Zakonika o građanskom postupku, www.legifrance.gouv.fr/content/download/1962/13735/.../Code_39.pdf, posjećeno dana 12.06.2014. godine u 16:31 h), Španjolska (čl. 41. st. 1. t. f. Zakona o arbitraži iz 2003. godine sa izmjenama iz 2011. godine, http:// www.tab.es /images/ documents/ normativa/ reforma_ley_60-2003_eng. pdf, posjećeno dana 13.06.2014. godine u 10:19 h). 32 Npr. Austrija (čl. 611. st. 2. t. 8. Zakona o građanskom postupku iz 2006. godine, http://arbitrationlaw.com/files/free_pdfs/Austria%20Arbitration%20Procedure.pdf, posjećeno dana 13.06.2014. godine u 10:25 h), Slovenija (čl. 40. st. 2. t. 2. Zakona o arbitraži iz 2008. godine, http://www.pisrs.si/Pis.web/pregledPredpisa?id=ZAKO5288, posjećeno dana 13.06.2014. godine u 10:30 h) , Srbija (čl. 58. st. 2. t. 2. Zakona o arbitraži iz 2006. godine, http://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_arbitrazi.html, posjećeno dana 13.06.2014. godine u 10:45 h). 33 Npr. Kina (čl. 58. st. 3. Zakona o arbitraži iz 1995. godine, http:// www.wipo.int /edocs/lexdocs /laws/en /cn/cn138en. pdf, posjećeno dana 13.06.2014. godine u 11:12 h). 34 Borić Željko, dipl.iur, O arbitraži – pravorijek (pravna sredstva te njegovo priznaje i ovrha) i sudski postupak, Pravo i porezi, 2009. godina, br. 2/09, str. 68. 35 Gunio Miljenko, Javni poredak kao kriterij za ocjenu valjanosti arbitražnih pravorijeka, Hrvatska pravna revija, 2008. godina, br. 12/2008, str. 114. 36 Ibid.

  11  

ZA javni poredak navodi u sljedećim člancima:

• kod pravorijeka na temelju nagodbe; 37 • kod tužbe za poništaj domaćeg pravorijek; 38 • kod ovrhe domaćeg pravorijeka; 39 • kod nevezanosti domaćeg suda pitanjem koje je prethodno riješeno

arbitražnim pravorijekom; 40 • kod utvrđenja da ne postoje razlozi za poništaj pravorijeka prilikom

ovrhe domaćeg pravorijeka; 41 • kod priznanja i ovrhe stranog pravorijeka; 42

3. PONIŠTAJ PRAVORIJEKA 3.1. Pravna sredstva protiv pravorijeka

Čl. 36. st. 1. ZA propisano je da se protiv pravorijeka arbitražnog suda može podnijeti tužba za poništaj, a sve u skladu sa daljnjim odredbama predmetnog članka. Takva odredba je kogentne naravi, što znači da je nedozvoljeno odricanje strana arbitražnog sporazuma od propisanog ovlaštenja, odnosno da je ništava odredba Sporazuma kojom bi se stranke ili jedna od stranaka odrekla prava na podnošenje tužbe za poništaj pravorijeka. Zabrana predmetnog odricanja je dodatno naglašena čl. 36. st. 6. ZA.43 Naravno, stranke se mogu naknadno odreći podnošenja tužbe za poništaj pravorijek i to jednostavnom radnjom, propuštanjem podnošenja tužbe za poništaj pravorijeka u prekluzivnom roku iz čl. 36. st. 3. ZA. Na takav način može egzistirati pravorijek koji bi bio suprotan javnom poretku.

Obzirom na činjenicu pravomoćnosti pravorijeka odmah po njegovom donošenju, osim naravno ako se stranke nisu izričito sporazumjele da se

                                                                                                               37 Čl. 29. st. 2. ZA “Arbitražni sud će na traženje stranaka donijeti pravorijek na temelju nagodbe, osim ako se nađe da je sadržaj nagodbe protivan javnom poretku Republike Hrvatske“. 38 Čl. 36. st. 2. t. 2. b. ZA “Pravorijek može poništiti sud ako nađe da je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske“. 39 Čl. 39. st. 1. u vezi s čl. 36. st. 2. t. 2. b. ZA “sud će odrediti ovrhu domaćeg pravorijeka, osim ako utvrdi da postoji neki od razloga za poništaj pravorijeka iz čl. 36. stavka 2. točke 2 ovog Zakona”. 40 Čl. 39. st. 3. ZA “Ako se u postupku pred sudom pojavi pitanje postojanja nekog prava ili pravnog odnosa, a o tom je pitanju već pravomoćno odlučeno u izreci domaćeg pravorijeka, sud će, povodom zahtjeva stranke i u granicama pravomoćnosti pravorijeka, biti vezan rješenjem tog pitanja sadržanim u izreci pravorijeka, osim ako utvrdi da je u pogledu tog dijela izreke postojao neki od razloga za poništaj pravorijeka iz članka. 36. stavka 2. točke 2. ovoga Zakona“. 41 Čl. 39. st. 4. ZA “Ako stranka iz arbitražnog spora ima pravnog interesa za utvrđenje da ne postoje razlozi za poništaj pravorijeka iz članka 36. stavka 2. točke 2. ovoga Zakona, može tražiti da sud iz članka 43. ovoga Zakona odluči o tom traženju“. 42 Čl. 40. st. 2. t. b. ZA “Priznanje i ovrha stranog pravorijeka odbit će se ako sud utvrdi da bi priznanje ili ovrha pravorijeka bili u suprotnosti sa javnim poretkom Republike Hrvatske“. 43 Čl. 36. st. 6. ZA «Stranke se ne mogu unaprijed odreći prava na pobijanje pravorijeka tužbom za poništaj».

  12  

pravorijek može pobijati 44 pred arbitražnim sudom višeg stupnja 45 , zaključuje se da je tužba za poništaj pravorijeka jedini pravni lijek koji se može izjaviti nadležnom sudu, odnosno jedino pravno sredstvo sudske kontrole donesenog pravorijeka. To je i jedina iznimka od zabrane meritornog preispitivanja pravorijeka. Redovnim i izvanrednim pravnim lijekovima, koji postoje u građanskom sudskom postupku, kao što su žalba, revizija, prijedlog za ponavljanje postupka, nema mjesta protiv arbitražne odluke.

Nadalje, tužba za poništaj pravorijeka može se podnijeti samo protiv

“domaćeg” pravorijeka, dakle onoga koji je donijela domaća arbitraža 46 jer u vezi “stranog” pravorijeka državni sud ne može odlučivati povodom tužbe za poništaj pravorijeka već samo u postupku priznanja i ovrhe stranog pravorijeka, sve u skladu s odredbama čl. 40. ZA.

“Tužba za poništaj odnosno presuda državnog suda kojom se takav tužbeni zahtjev usvaja konstitutivne je naravi s djelovanjem ex tunc, što znači da se tim zaštitnim putem stvaraju odnosno mijenjaju ili ukidaju pravni odnosi. Presuda kojom bi se tužbeni zahtjev odbio imala bi deklaratoran značaj, jer bi samo potvrđivala pravorijekom već utvrđene odnose. Presudom kojom se pravorijek poništava ne odlučuje se o osnovnom tužbenom zahtjevu, tj. onome iz arbitražnog postupka. Ipak, poništavajuća presuda državnog suda na neki način rješava o meritumu, jer je predmetom postupka toga suda upravo odlučivanje o valjanosti arbitražnog pravorijeka (budući da je i tužbeni petit – poništaj pravorijeka), a ne odlučivanje o osnovnom tužbenom zahtjevu”.47

Čl. 43. st. 1. ZA propisana je nadležnost Trgovačkog suda u Zagrebu za odlučivanje o tužbi za poništaj pravorijeka arbitražnog suda i to za predmete iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova, a za ostale predmete nadležnost Županijskog suda u Zagrebu.48 Obzirom da ZA nije propisan rok za podnošenje žalbe na prvostupanjsku odluku kojom je odlučeno o tužbi za poništaj pravorijeka, kao što je to propisano za žalbu protiv rješenja donesenog u postupku priznanja kao o glavnoj stvari 49, žalba se podnosi u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku kojima je propisan način podnošenja žalbi na odluke Trgovačkog suda, odnosno Županijskog suda u

                                                                                                               44 Ugovoranje pobijanja pred višim arbitražnim sudom je rijetkost u međunarodnoj arbitražnoj praksi. Ono nije dopušteno ni po arbitražnim pravilima Stalnog arbitražnog sudišta pri HGK (čl. 53. Pravilnika o arbitraži pri Stalnom arbitražnom sudištu Hrvatske gospodarske komore-Zagrebačka pravila, NN 142/2011). 45 Čl. 31. ZA “Pravorijek arbitražnog suda ima prema strankama snagu pravomoćne sudske presude, osim ako su se stranke izričito sporazumjele da se pravorijek može pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja“. 46 Domaća arbitraža je arbitraža čije je mjesto na području Republike Hrvatske, čl. 1. toč. 3. ZA. 47 Gunio Miljenko, Mogućnost napadanja arbitražne odluke, Pravo u gospodarstvu, 2000. godina, br. 4/2000, str. 777. 48 Čl. 43. st. 1. ZA “Za odlučivanje o nadležnosti arbitražnog suda (članak 15. stavak 3.), polaganje pravorijeka (članak 46.), odlučivanje o tužbi za poništaj pravorijeka arbitražnog suda (članak 36.) i o zahtjevu za priznanje i o prijedlogu za određivanje ovrhe (članak 39. i 40.) u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova nadležan je Trgovački sud u Zagrebu, a u ostalim predmetima Županijski sud u Zagrebu”. 49 Čl. 49. st. 5. ZA “Protiv rješenja donesenog u postupku priznanja kao o glavnoj stvari može se izjaviti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dostave rješenja o priznanju».

  13  

Zagrebu. Samim tim, o žalbama odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske postupa kao revizijski sud kada odlučuje o reviziji protiv svojih drugostupanjskih odluka i drugostupanjskih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

Dakle, sudsku kontrolu suprotnosti pravorijeka sa javnim poretkom ocjenjuju Trgovački sud u Zagrebu, Županijski sud u Zagrebu, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Brojnost sudova koji odlučuju o odlukama povodom tužbe za poništaj pravorijeka svakako utječe i na različitost tumačenja pojma i povreda javnog poretka, kao jednog od razloga za poništaj pravorijeka.

Nakon što je odlučeno o izjavljenoj reviziji, nezadovoljna stranka može podnijeti ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske.50

“U parnici o poništaju presude izabranog suda nema mjesta materijalnim stranačkim dispozicijama, pa ni donošenju presude na temelju odricanja, presude na temelju priznanja te presude zbog izostanka. Spor se ne može okončati ni sudskom nagodbom”.51 Naime, sud kao “zaštitnik poretka” ne dopušta da u pravnom sustavu egzistira pravorijek koji bi bio suprotan javnom poretku, pa u parnicima radi poništaja pravorijeka ne dozvoljava strankama da vlastitim dispozicijama daju pravnu snagu pravorijeku koji je suprotan javnom poretku. Takve dispozicije bi bile npr. sklapanje nagodbe kojom bi se jedna od strana obvezala na povlačenje tužbe za poništaj pravorijeka ili bi druga pristala u samom postupku priznati tužbeni zahtjev. Na opisani način stranke bi priznale legitimnost pravorijeka koji narušava javni poredak. Upravo zbog toga zaštitna uloga suda kao zaštitnika javnog poretka dolazi do izražaja , odnosno na takav način je naglašena ovlast suda da po službenoj dužnosti utvrđuje da li je pravorijek suprotan javnom poretku.

Međutim, naglašavam i da je sudska kontrola pravorijeka, iako na posredan način, osim po odredbi čl. 36. ZA, moguća i u skladu s odredbom čl. 39. st. 3. ZA kojom je naglašena vezanost redovnog suda o postojanju nekog prava ili pravnog odnosa prethodno utvrđenog izrekom domaćeg domaćeg pravorijeka, osim ako je u pogledu tog dijela izreke postojao neki od razloga za poništaj pravorijeka te u skladu s odredbom čl. 39. st. 4. ZA prema kojoj                                                                                                                50 Ustavni sud je odlukom broj U-III-669/2003 od 27.10.2004. godine (NN 157/04) usvojio ustavnu tužbu izjavljenju protiv arbitražnog zaključka te zauzeo jasno stajalište da arbitražnu odluku treba svrstati u pojedinačne akte kojima se odlučuje o pravima i obvezama stranaka u postupku u smislu odredbe čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Takvom odlukom Ustavni sud je postupio suprotno dotadašnjoj praksi i stavu da arbitražni sud nije tijelo protiv čijih bi se odluka mogla podnijeti ustavna tužba. Kao samo jedan primjer navodim odluku Ustavnog suda broj U-III-410/1995 (NN 130/1999) kojom je odbacio ustavnu tužbu izjavljenju protiv arbitražnog pravorijeka iz razloga što je zaključio da izabrano sudište nije tijelo državne vlasti, tj. da nije sudbeno tijelo, «već organizacija na koju je država prenijela dio svojih prerogativa iz oblasti sudovanja, ali ukoliko to ugovorne strane žele», pa je samim tim i nedopuštena ustavna tužba protiv arbitražnih odluka. I dalje prevladava stav da se protiv arbitražnog pravorijeka ne može izjaviti ustavna tužba, Jug Jadranko, Način okončanja arbitražnog postupka, dileme i prijedlozi, Pravo u gospodarstvu, 2006. godina, broj 2, str. 77. 51 Musa Krešimir, Tužba radi poništaja presude izabranog suda, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 2006. godina, broj 2-3, str. 808.

  14  

stranka iz arbitražnog sporazuma, koja ima pravni interes za utvrđenje da ne postoje razlozi za poništaj pravorijeka iz članka 36. stavka 2. točke 2. ovoga Zakona, može zatražiti od suda iz čl. 43. ZA da odluči o tom traženju.

“Tužbe za poništaj pravorijeka izabranog suda iznimno se rijetko

pojavljuju u sudskoj praksi. Zato je gotovo jedino kontakt državnih sudova sa rezultatima rada izabranih sudova onaj što se odvija kroz postupke priznanja pravorijeka izabranih sudova, ovrhe odluka i postupke određivanja mjera osiguranja tražbina koje su predmetom odlučivanja izabranih sudova, no i takvih postupaka je veoma malo”.52 3.2. Razlozi za poništaj pravorijeka

Razloge za poništaj pravorijeka, propisane čl. 36. st. 2. ZA možemo podijeliti na one čije postojanje treba dokazati stranka koja podnese tužbu te na one na koje sud pazi po službenoj dužnosti (ex officio), čak i kad se stranka nije pozvala na te razloge. Obzirom na temu ovog rada, smatram da nije svrsishodno ukazivati i pojašnjavati sve razloge za poništaj pravorijeka već samo naglasiti da suprotnost pravorijeka sa javnim poretkom predstavlja razlog na koji sud pazi po službenoj dužnosti, a kako je i propisano čl. 36. st. 2. t. 2. a. ZA.

Takvim normiranjem zakonodavac smatra da je suprotnost javnom poretku poništajni razlog koji zbog toga što služi zaštiti domaćeg poretka ne može ovisiti o volji stranke da izjavi taj razlog pa i mogućoj posljedici da se izvrši pravorijek koji bi bio suprotan javnom poretku. Na ovakav način sud postaje “čuvarom” javnog poretka.

Suprotnost javnom poretku kao razlog za poništaj pravorijeka ne predstavlja nikakvi “izum” hrvatskog pravnog sustava već je preuzeto iz ostalih poredbenopravnih sustava, odnosno iz pravnih izvora na kojima je utemeljen ZA.

Drugi razlog na koji sud pazi ex officio jest arbitralnost predmeta spora.

Razlika koja se odmah uočava između razloga koje stranka koja podnosi tužbu za poništaj pravorijeka mora dokazati i razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, ako se stranka na njih i ne pozove, jest u tome što na razloge iz “prve skupine” stranka mora ukazati, iste obrazložiti i dokazati njihove postojanje dok se na razloge iz “druge skupine” stranka može samo pozvati, a prepustiti ulogu sudu da utvrdi da li isti postoje, bez potrebe za prethodnom argumentacijom stranke. Dakle, dopušta se stranci da na razloge iz “druge skupine” paušalno ukaže.

Naglašavam da se korištenjem riječi “može” u odredbi čl. 36. st. 2. i t. 2. ZA kojom se propisuje da sud može poništiti pravorijek ako se dokaže postojanje razloga za poništaj pravorijeka ili ako sud sam utvrdi postojanje razloga za poništaj pravorijeka navedenih u t. 2. predmetnog članka, stvara mogućnost tumačenja da o volji suda ovisi da li će poništiti pravorijek ako nađe na postojanje navedenih razloga za poništaj. Takva uređenost odredbe                                                                                                                52 Lovrić Viktorija, Trgovački sudovi i primjena zakona o arbitraži, Pravo u gospodarstvu, 2004. godina, broj 2/02, str. 63.

  15  

vjerojatno predstavlja pogrešku u pisanju, obzirom da sud MORA poništiti pravorijek u slučaju postojanja razloga za poništaj propisanih čl. 36. st. 2. i t. 2. ZA . 3.3. Postupak povodom poništaja pravorijeka

Postupak radi poništaja pravorijeka započinje tužbom koja se mora podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kada je stranci koja ju je podnijela dostavljen pravorijek. Ako je tužba podnesena u slučaju kada egzistira dopunski pravorijek (čl. 33. ZA) ili je zatražen ispravak ili tumačenja pravorijeka (čl. 34. ZA), rok od tri mjeseca počinje teći od dana kada je stranci koja podnosi tužbu dostavljen dopunski pravorijek ili ispravak ili tumačenje pravorijeka. 53

Daljnjom odredbom čl. 36. st. 4. ZA dano je diskrecijsko ovlaštenje sudu da odgodi postupak po tužbi za poništaj i to za vrijeme koje sam odredi, a sve kako bi dao mogućnost arbitražnom sudu da nastavi postupak ili da poduzme nešto drugo što bi moglo ukloniti razloge za poništaj pravorijeka. Navedena odredba je sasvim suvišna u slučaju kada se pravorijek poništava jer stranka ili sud smatraju da je pravorijek suprotan javnom poretku. Naime nije jasno koji bi to postupak arbitražni sud mogao nastaviti ili još manje je jasno koje to “druge” radnje bi arbitražni sud mogao poduzeti, ako se pravorijek poništava jer je suprotan javnom poretku, odnosno što bi arbitražni sud mogao poduzeti da otkloni učinke suprotnosti s javnim poretkom. Možda jedino preinačiti pravorijek na način da odbije tužbeni zahtjev i na takav način spriječi njegovu implementaciju u domaći pravni sustav, ali u tom slučaju je jasno da je arbitražni sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva preuzeo ulogu redovnog suda i prekoračio svoje granice odlučivanja.

Uostalom diskrecijskom ovlasti redovnog suda da na vrijeme koje sam

odredi ostavlja arbitražnom sudu mogućnost da sam postupi na način koji nije određen, umanjuje značaj postupka za poništaj pravorijeka koji bi već zbog svoje važnosti na odnose među strankama trebao biti hitan i u skladu sa načelom ekonomičnosti.

Nejasno je i zašto se konstrukcijom “ako nađe da je to prikladno” daje toliko diskrecijsko ovlaštenje sudu da odgodi postupak povodom poništaja pravorijeka jer neodređenom pojmu “prikladno” ipak ne bi trebalo biti mjesta u zakonskom normiranju.

Naposljetku, suvišno je naznačiti da se postupak po tužbi za poništaj

može odgoditi “ako to zatraži jedna od stranaka” jer nije ni životno da bi stranka u čiju korist je pravorijek donesen zatražila odgodu postupka povodom poništaja pravorijeka, osim ako npr. egzistira nedostatak iz čl. 36. st. 2. t. f, odnosno da pravorijek nije obrazložen ili potpisan u smislu odredbi članka 30. st. 3. i 5. ZA pa arbitražni sud može brzo otkloniti takav nedostatak, jer svaki drugi nedostatak iz čl. 36. st. 1. toč. a-e i st. 2. je toliko bitan da

                                                                                                               53 Čl. 36. st. 3. ZA «Tužba za poništaj pravorijeka može se podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je stranci koja ju je podnijela dostavljen pravorijek ili, ako je tužba podnesena u jednom od slučajeva iz članka 33. ili 34. ovoga Zakona, od dana kad je stranci koja je tužbu podnijela dostavljena odluka arbitražnog suda o jednom od tih zahtjeva».

  16  

uzrokuje poništaj arbitražnog pravorijeka. To svakako nije intencija osobe u čije korist je pravorijek donesen dokle god se taj isti pravorijek može ovršiti, odnosno dokle god druga strana nije ishodila odgodu ovrhe u skladu s čl. 65. st. 1. t. 3. Ovršnog zakona (dalje u tekst: OZ).54

4. JAVNI POREDAK U SUDSKOJ PRAKSI

U današnjoj sudskoj praksi ustalio se tumačenje da javni poredak kao razlog za poništaj pravorijeka obuhvaća samo one prisilne propise kojima su Ustavom utvrđene osnovne institucije pravnog uređenja. Dakle ne obuhvaća ukupnost prisilnih propisa domaćeg pravnog poretka. Na taj način prihvaća se “uže” tumačenje javnog poretka.

Obzirom na nedostatak točnog i jasnog značenja “suprotnosti sa javnim poretkom”, prepušteno je svakom pojedinom sucu da na temelju diskrecijske ocjene u određenom predmetu utvrdi da li je pravorijek u suprotnosti sa javnim poretkom. Dakle, od velikog je značaja stručnost i znanje uređujućeg suca u postupcima povodom tužbe za poništaj pravorijeka.

Kakva su tumačenja sudovi utvrdili u postupcima radi poništaja pravorijeka zbog suprotnosti sa javnim poretkom, prikazati će se u daljnjim sudskim odlukama. Tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi 55 navodi, cit: “Formulacije, da je presuda Izabranog suda u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske i utvrđenim osnovama društvenog uređenja, kao i suprotnost s javnim poretkom Republike Hrvatske, predstavljaju pravne standarde koji nisu unaprijed određeni zakonom već traže interpretaciju suca. Prema mišljenju ovog suda, već i ranija odredba čl. 485. toč. 6. ZPP-a nije kao razlog za poništaj pravorijeka izabranog suda propisivala suprotnost sa svim prisilnim normama. U tom pravcu treba primjenjivati i pojam javnog poretka Republike Hrvatske. Nema dvojbe da su u pojmu javnog poretka sadržana temeljna pravna i moralna načela na kojima počiva sustav Republike Hrvatske. Intenzitet povrede javnog poretka prosuđuje sud u postupku poništaja pravorijeka, cijeneći okolnosti konkretnog parničnog predmeta”. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u drugoj presudi 56 navodi, cit: “Formulacije da je presuda Izabranog suda u suprotnosti sa Ustavom Republike Hrvatske i utvrđenim osnovama društvenog uređenja, kao i suprotnost s javnim poretkom Republike Hrvatske, predstavljaju pravne standarde koji nisu unaprijed određeni zakonom, već traže interpretaciju suca, imajući u vidu konkretan činjenični supstrat spora. U pojmu javnog poretka svakako su između ostalog sadržana i temeljna pravna te moralna načela na kojima počiva sustav Republike Hrvatske. Ne čini međutim svaka povreda propisa pravorijek nužno suprotnim javnom poretku RH, pa čak i da se radi o očitoj povredi kogentnog propisa. U takvom slučaju, sud mora u okolnostima konkretnog činjeničnog stanja ocijeniti važnost te odredbe za javni poredak RH, ali i značaj posljedice povrede te odredbe u odnosu na javni poredak RH.

                                                                                                               54 Ovršni zakon (NN 112/12, 25/13). 55 Presuda VTSRH Pž-6855/02 od 15. 07. 2003. godine, objavljena na stranici www.iusinfo.hr. 56 Presuda VTSRH Pž-4486/02 od 01. 03. 2005. godine, objavljena na stranici www.iusinfo.hr.

  17  

Dakle, ukoliko konkretna odredba nije od takvog značaja za javni poredak RH da njezina povreda predstavlja suprotnost tom poretku, ili značaj posljedice povrede tog pravila ne predstavlja suprotnost tom poretku, ni pobijani pravorijek nije nužno u suprotnosti s javnim poretkom RH”.

Ovom odlukom sud ističe da zakonska formulacija iz čl. 36. st. 2. t. 2. b. predstavlja pravni standard, međutim naglašava da nije svaka povreda kogentne odredbe od značaja za javni poredak.57 Odluka je ipak utemeljena samo na diskrecijskoj ocjeni suda, a u zavisnosti na okolnost konkretnog činjeničnog stanja. Takav stav Vrhovni sud Republike Hrvatske ponavlja i u svojim Rješenjima.58

Naime, u postupku povodom tužbe za poništaj pravorijeka utvrđuje se da li bi provedba takvog pravorijeka bila u tolikoj suprotnosti sa javnim poretkom da bi bilo nužno takvu suprotnost sankcionirati poništajem pravorijeka. Dakle, sud ne utvrđuje niti povredu materijalnog niti procesnog prava u arbitražnom postupku, jer bi to ionako predstavljalo povredu svih temelja na kojima počiva arbitražni postupak, već samo razmatranjem konkretnog predmeta “zaključuje” da li bi provedbom pravorijeka bio povrijeđen javni poredak. Navedena tvrdnja se i potvrđuje u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske: “Javni poredak obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju osnovna načela konkretnog pravnog sustava, tako da tim institutom države štite svoj pravni sustav od primjene stranog prava protivno tim načelima. Zbog toga je za ocjenu navedene pretpostavke relevantno samo da li se vrijeđaju pravorijekom osnovna načela domaćeg pravnog poretka, a ne jesu li pravilno primjenjene zakonske odredbe prisilne naravi, što je pitanje pravilne primjene materijalnog prava iz kojeg se razloga arbitražni pravorijek ne može ni pobijati.” 59, ali i u nekolici daljnjih Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske.60

Obzirom da iz predmetne odluke nije jasno zašto sud navodi samo da se pravni sustav štiti od primjene “stranog” pravnog sustava ukoliko je predmet razmatranja bio domaći pravorijek, možemo konstatirati da takva tvrdnja nije posve točna jer se u postupku povodom poništaja pravorijeka ispituje da li je isti suprotan javnom poretku, bez obzira da li se primjenjuje domaće ili strano pravo, a sve kako je već gore navedeno.

                                                                                                               57 Tako i Sikirić Hrvoje, op. cit. u bilj. 10, str. 1099-1100. navodi cit: “Jasno je da dispozitivna pravila nisu dio javnog poretka jer upravo ta pravila stranke svojom voljom mogu izmijeniti. Nasuprot tome, stranke svojom voljom ne mogu izmijeniti prisilna pravila… No to ne znači da su svi prisilni propisi dio javnog poretka u smislu čl. 36. st. 2. t. 2. b. ZA. Da je to zakonodavac htio, on bi to jasno i odredio… Kada država dopušta arbitražne sudove, ona mora prihvatiti nepravilne pravorijeke, čak i onda kada arbitražni sud povrijedi prisilno pravo”. 58 Rješenje VSRH Gž-17/06 od 11. 09. 2007. godine, objavljeno na stranici www.sudskapraksa.vsrh.hr, Gž-6/08 od 05. 03. 2008. godine, objavljeno na stranici www.sudskapraksa.vsrh.hr. 59 Rješenje VSRH Gž-2/08 od 30. 05. 2008. godine, objavljeno na stranici www.sudskapraksa.vsrh.hr. 60 Rješenje VSRH Gž-12/07 od 23. 04. 2008. godine, objavljeno na stranici www.sudskapraksa.vsrh.hr, Gž-29/11 od 21. 09. 2011. godine, objavljeno na stranici www.iusinfo.hr, Rev 167/12 od 04. 09. 2012. godine, objavljeno na stranici www.iusinfo.hr (cit: «pojam javnog poretka ne može poistovjetiti sa prisilnim propisima. Javni poredak obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju i štite osnovna načela konkretnog pravnog sustava. Zato za ocjenu navedene pretpostavke jedino odlučno je, je li se pravorijekom vrijeđaju osnovna načela domaćeg pravnog poretka, a ne jesu li pravilno primijenjene zakonske odredbe procesnog ili materijalnog prava”).

  18  

Možda najasniji stav o tome što bi značila suprotnost s javnim poretkom Republike Hrvatske i koja je uloga suda koji odlučuje o tužbi radi poništaja pravorijeka, zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske u sljedećoj presudi: “U pravu je prvostupanjski sud da javni poredak ne predstavlja ukupnost propisa prisilnog prava već obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju temeljne pravne vrijednosti (socijalne, moralne i ekonomske) javnog poretka jedne zemlje (u ovom slučaju Republike Hrvatske) ili se dovodi u pitanje njezin pravni poredak. Zbog toga je za poništaj pravorijeka iz razloga propisanog odredbom čl. 36. st. 2. toč. 2. b. ZA odlučno vrijeđaju li se pravorijekom opća načela domaćeg pravnog poretka, a ne je li u arbitražnom postupku došlo do povreda procesnih načela ili pogrešne primjene materijalnog prava, jer se iz tih razloga arbitražni pravorijek ne može pobijati. Naime, zadatak prvostupanjskog suda i nije bio upuštati se u suđenje i provođenje postupka koji bi trebao nadomjestiti citirani pravorijek, jer se to protivi biti ZA i svrsi arbitražnog postupka. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio, a koji zaključak prihvaća i ovaj sud, da pobijanim pravorijekom u smislu odredbe čl. 36. st. 2. toč. 2. b. ZA nije povrijeđeno neko načelo javnog poretka Republike Hrvatske, jer žalitelj u tužbi kao i u žalbi poistovjećuje prisilne propise s pojmom javnog poretka, ne navodeći pritom konkretno koje bi načelo javnog poretka Republike Hrvatske bilo povrijeđeno” 61.

Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojem Rješenju62 zauzima stav da, cit: "…povreda zajamčenih poduzetničkih i tržišnih sloboda i pravo na jednak položaj pred svih sudom i drugim tijelima i pred zakonom mogu predstavljati povredu javnog poretka Republike Hrvatske, a također mogu biti i u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske i utvrđenim osnovama društvenog uređenja". Međutim, nastavlja, cit: "Ukoliko je prvostupanjski sud ostao kod činjeničnih utvrđenja iz prethodne presude prema kojoj su utvrđen povrede zajamčenih poduzetničkih i tržišnih sloboda i prava na jednak položa svih pred sudom i drugim tijelima i pred zakonom, trebalo je obrazložiti da li te povrede predstavljaju ili ne predstavljaju povredu javnog poretka Republike Hrvatske, a ako ne predstavljaju (što bi se indirektno moglo zaključiti iz obrazloženja pobijane presude) zašto ne predstavljaju".

Dakle, ovakvim tumačenjem stvara se još "uži" pojam javnog poretka na način da se direktno navodi da čak i kad se utvrdi neka od povreda ustavom zajamčenih prava (što pravo na poduzetničku i tržišnu slobodu i pravo na jednak položaj svih pred sudom predstavljaju Ustavom RH zajamčena prava), takva povreda ne znači i povredu javnog poretka, dakle javni poredak se smatra nekom "višom" kategorijom od povrede zajamčenih ustavnih prava.

Prihvaćanjem takve konstatacije tek se onda stvara vakuum u

tumačenju pojma javnog poretka jer su se izgubili čak i ustavni kriteriji kao krajnje mjerilo prilikom utvrđivanja da li je povrijeđen javni poredak. Na takav način nemoguće je postići definiciju pojma "povrede javnog poretka",                                                                                                                61 Presuda VSRH Gž-25/10 od 05. 10. 2010. godine, objavljeno na stranici www.sudskapraksa.vsrh.hr. Sličan stav je Vrhovni sud prethodno zauzeo i u Presudama Gž-19/09 od 23. 09. 2009. godine, objavljeno na stranici www.sudskapraksa.vsrh.hr, te Gž-19/10 od 19. 08. 2010. godine, objavljeno na stranici www.sudskapraksa.vsrh.hr. 62 Rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-1577/04 od 24. 10. 2007. godine, objavljeno na stranici www.iusinfo.hr.

  19  

ali se svakako stvara i pravna nesigurnost na način da čak i kada se ukaže i dokaže da su donošenjem pravorijeka povrijeđena neka od ustavom zajamčenih prava, takva povreda ne znači da je i pravorijek u suprotnosti sa javnim poretkom. Naravno, nije jasno kako povreda ustavom zajamčenog prava ne jamči i radnju koja je u suprotnosti sa javnim poretkom jer takvo pojašnjenje izostaje u predmetnoj presudi.

“Šarolikost” tumačenja pojma “suprotnosti s javnim poretkom”, ali ipak u smjeru kakav je utvrđen u prethodno citiranim presudama, zaključujem presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je jasno istaknuto da se treba razmatrati i da li je pravorijek u skladu s načelima ustavnog poretka, sve na način: “Pravilno prvostupanjski sud ističe da pravorijek nije u suprotnosti sa javnim poretkom Republike Hrvatske, jer se njime ne ugrožavaju temeljne vrijednosti pravnog poretka Republike Hrvatske. Isto tako nisu povrijeđena temeljna načela ustavnog poretka” 63. te presudom Trgovačkog suda u Zagrebu kojom se jasno navodi da sudsku zaštitu uživaju samo one kogentne norme koje predstavljaju temeljne vrijednosti pravnog sustava, sve na način: “Sud je zauzeo stanovište da se sudska zaštita može pružiti samo u slučajevima kada je u arbitražnom postupku povrijeđeno neko od temeljnih vrijednosti pravnog poretka. To dakle znači da u sudskom postupku pokrenutom radi pobijanja pravorijeka, zaštitu ne uživaju apsolutno sve kogentne norme, nego samo one norme koje predstavljaju temeljne vrijednosti pravnog sustava. Drugačije tumačenje činilo bi upitnom svrhu postojanja arbitraže. Zakonom o privatizaciji i Zakonom o privatizacijskim investicijskim fondovima propisan je način raspolaganja imovinom Hrvatskog fonda za privatizaciju odnosno imovinom privatizacijskih investicijskih fondova. Ocjena suda prvog stupnja je da propisivanje načina postupanja jedne pravne osobe prilikom prodaje svoje imovine, predstavlja normu značajnu za tu pravnu osobu, te subjekte koji s tom osobom stupaju u pravne odnose. Međutim, takva norma ne predstavlja normu općeg značaja za pravni poredak Republike Hrvatske. Zbog toga, postupanje protivno odredbi čl. 27. Zakona o privatizacijskim investicijskim fondovima nema za posljedicu poništaj pravorijeka”

64.

Ovakvo citirano obrazloženje je jako značajno jer sud u obrazloženju presude prvi put navodi i pojam “temeljnih pravnih vrijednosti”, što je pojam koji se nalazi u Ustavu RH.

Može se dakle zaključiti da je prevladavajući stav sudske prake da se

pod pojmom javni poredak razumijevaju temeljna ustavna prava te temeljna načela prava i morala koja su sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske, ali i da njihovo prepoznavanje u znatnoj mjeri ovisi o stručnosti uređujućeg suda u postupku povodom poništaja pravorijeka, te o posebnostima svakog predmeta.

Pri određivanju sadržaja javnog poretka, ustavna načela imaju važnu ulogu, no također takvu ulogu ima i Europska konvencija o zaštiti ljudskih

                                                                                                               63 Rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-4908/04 od 17. 10. 2006. godine, objavljeno na stranici www.sudacka-mreza.hr. 64 Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-2174/08 od 08. 12. 2005. godine, objavljena na stranici www.iusinfo.hr.

  20  

prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine.65 Prava čovjeka iz konvencijskog polja primjene ulaze u opseg javnog poretka država ugovornica, jednako kao i njihova ustavna načela. Stoga se npr. neće primjeniti strano mjerodavno pravo ako bi njegova primjena bila protivna odredbama navedene Konvencije koje su dio javnog poretka država ugovornica.66

Iako prevladava stajalište 67 da je mjerodavan trenutak koji je važan za ocjenu suprotnosti sa javnim poretkom onaj kada se odlučuje o tužbi za poništaj pravorijeka, smatram takvo rješenje neprihvatljivim i podložnim objesnom podnošenju tužbi za poništaj pravorijeka. Naime, donošenjem pravorijeka stranka je stekla mogućnost odmah isti podnijeti na ovrhu, ukoliko druga stranka ne želi dobrovoljno postupiti po izreci pravorijeka. U tom trenutku pravorijek stječe svojstvo ovršnosti. Međutim, postupak povodom tužbe za poništaj pravorijeka može znatno potrajati jer njegovo trajanje može ovisiti o brojnim okolnostima (npr. preopterećenošću suda, izvršenjem uredne dostave tužbe, zahtjevom za izuzeće suca…). Samim tim, moguće je da se u određenom društvu od trenutka donošenja takvog pravorijeka promijene pravna shvaćanja, ustale novi standardi, promijeni sudska praksa ili zakonski normira pojam javnog poretka na način da npr. ipak obuhvaća sve prisilne propise, a što sve može utjecati na odluku da li je pravorijek u suprotnosti sa javnim poretkom. Takva nesigurnost ili u najblažem slučaju neizvjesnost svakako nisu dobra preporuka za povjeravanje spora arbitražnom tijelu, ali je i nedopustivo prolongirati učinak pravorijeka na trenutak odlučivanja o njegovoj suprotnosti sa javnim poretkom. Iz razloga navedenog, smatram da je nužno da trenutak mjerodavan za ocjenu da li je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom bude onaj kada je pravorijek donesen, odnosno trenutak njegove pravomoćnosti te da se prilikom ocjene pravorijeka uzmu u obzir pravna pravila, načela, standardi i ostale okolnosti mjerodavne za valjanu ocjenu, a važeće u trenutku donošenja pravorijeka. 4.1. Način djelovanja suca u postupku poništaja pravorijeka

Sud koji odlučuje o poništaju pravorijeka nije vezan za pravna shvaćanja arbitražnog suda iz samog pravorijeka, a na koji način dolazi do izražaja uloga redovnog suda kao kontrolora pravorijeka. Prema tome, “poništajni sud treba utvrditi pravnu osnovu na kojoj se temelji tužbeni zahtjev o kojem je pravorijekom odlučeno i ovlašten je ocijeniti ostvaruje li se pravorijekom cilj koji je suprotan društvenom moralu ili se nalaže izvršenje činidbe iz pravnog odnosa koji je po domaćem pravu zabranjen”.68

Državni sud dakle u ispitivanju da li postoji suprotnost s javnim poretkom nije ograničen samo na ispitivanje izreke, dispozitiva pravorijeka, već i na obrazloženje pravorijeka. Naime, vrlo često je izreka pravorijeka neutralna i zaključak o suprotnosti pravorijeka sa javnim poretkom može se utemeljiti tek razmatranjem obrazloženja pravorijeka. Iz ovoga se može

                                                                                                               65 Republika Hrvatska potpisala je Konvenciju 6.11.1996., a potvrdila je 17.10.1997. NN, MU br. 18/97., 6/99, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06 i 2/10. 66 Sajko Krešimir, op. cit. u bilj. 10, str. 8. 67 Grbin Ivo, Poništaj pravorijeka arbitražnog suda po Zakonu o arbitraži, Pravo u gospodarstvu, 2003. godina, br. 4/2003, str. 276-277. 68 Sikirić Hrvoje, op. cit. u bilj. 10, str. 1102.

  21  

nespornim zaključiti da sud koji odlučuje o poništaju nije vezan pravnim shvaćanjima arbitražnog suda.

Međutim, da li je vezan činjeničnim utvrđenjima arbitražnog suda? Stav o nevezanosti suda koji odlučuje o poništaju za činjenice kako ih je utvrdio arbitražni sud temelji se prvo na općem stavu da bi kontrola koju provodi sud koji odlučuje o poništaju bila bez ikakvog učinka kada bi on, na bilo koji način, bio vezan za utvrđenja (kako pravna, tako i činjenična) arbitražnog suda. “Neovisno o tome je li i kako arbitražni sud utvrdio činjenice i bez obzira na postupanje stranaka u arbitražnom postupku, poništajni sud može utvrđivati činjenice koje su važne za ocjenu postoji li suprotnost s javnim poretkom ili ne, posebno one koje arbitražni sud nije ni utvrđivao, pa stoga ni ocijenio, npr. zbog toga jer ih nije smatrao važnim za odlučivanje”.69

Ono što se može primjetiti iz odluka citiranih u ovom radu jest činjenica da se uvidom u obrazloženje tih istih odluka teško može utvrditi na koji način je sud zaključio da pravorijek nije u suprotnosti sa javnim poretkom. Odnosno sud odbijajući tužbu uglavnom “paušalno” navodi da pravorijek nije u suprotnosti sa javnim poretkom, bez da zaključuje koja bi to bila povreda koja bi predstavljala suprotnost sa javnim poretkom. Iz istih odluka se teško može zauzeti stav što točno znači “suprotnost sa javnim poretkom” pa je možda i nedostatak odluka kojima se poništava pravorijek jedan od razloga nepostojanja jasnih kriterija čiji nastup uzrokuje poništaj pravorijeka.

S druge strane, dosta širok pojam “javnog poretka” teško da se može

“uže” pojasniti kroz zakonsko normiranje, pa smatram da je nužno barem u skladu sa čl. 38. st. 1. Zakona o sudovima (dalje u tekstu: ZS) 70 da sjednica odjela Trgovačkog suda u Zagrebu i Županijskog suda u Zagrebu, kao sudova isključivo nadležnih za odlučivanje o poništaju pravorijeka, donese i javno objavi svoj stav o jasnom značenju “suprotnosti sa javnim poretkom”, barem u nešto jasnijem smislu od onog koje je danas prisutno u njihovim odlukama.

Ključnu ulogu u stvaranju ujednačene sudske prakse i jasnih kriterija

povrede javnog poretka bi trebao imati i Vrhovni sud Republike Hrvatske, a što je i predviđeno čl. 20. t. 1. ZS.71

Ovako i dalje odluka o tome da li je pravorijekom povrijeđen javni

poredak ovisi o stavu i stručnosti uređujućeg suca, ali i potpunom razumijevanju posebitosti svakog pojedinačnog predmeta. 4.2. Neki od primjera pravorijeka koji su “suprotni javnom poretku”

                                                                                                               69 Sikirić Hrvoje, op. cit. u bilj. 10, str. 1103. 70 ČL. 38. st. 1. ZS (NN 28/13, 33/15), cit: “Na sjednicama sudskog odjela razmatraju se pitanja od interesa za rad odjela, a posebice organizacija unutarnjeg poslovanja, sporna pravna pitanja, ujednačavanje sudske prakse i pitanja važna za primjenu propisa iz pojedinih pravnih područja te praćenje rada i stručnog usavršavanja sudaca, sudskih savjetnika i sudačkih vježbenika raspoređenih na rad u odjel.“ 71 Čl. 20. st. 1. ZS, cit: “Vrhovni sud Republike Hrvatske: 1. osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.”

  22  

Iako je za ugovoranje i pristajanje na arbitražu nužno da ugovorne strane sklope zasebni Sporazum kojim pristaju da spor riješi ili arbitražna ustanova ili ad hoc arbitraža ili barem da sklope Sporazum kojim je u njegovim odredbama ili prilozima predviđeno rješavanje sporova pred arbitražom, danas međutim postoje i tzv. prisilne arbitraže (mandatory arbitration), odnosno one arbitraže koje su u skladu sa zakonskim odredbama nadležne za rješavanje određenih sporova.

Na nadležnost takvih arbitraža ugovorne strane ne pristaju dobrovoljno, već sama činjenica nastanka određenog odnosa uvjetuje da je takva arbitraža po sili zakona nadležna za rješavanje spora iz tog odnosa. Dakle, bitna karakteristika prisilnih arbitraža jest nedostatak arbitražnog sporazuma.

Kod nas je takva arbitraža propisana npr. čl. 178. st. 7. Stečajnog zakona (dalje u teksu SZ) 72 kod upućivanja vjerovnika u parnicu i čl. 17. st. 9. Zakona o javnom bilježništvu (dalje u teksu ZJB) 73 kod zajedničkog utvrđivanja uvjeta osiguranja između svih osiguravatelja u Republici Hrvatskoj, a u dogovoru sa Ministarstvom pravosuđa i Javnobilježničkom komorom.

Da li bi se pravorijek donesen u takvim postupcima smatrao suprotnim javnom poretku jer nedostaje volja ugovorne strane da svoj spor riješi pred tim tijelom?

Takav način propisivanja “prisilne arbitraže” je suprotan čl. 29. Ustava Republike Hrvatske74 koji propisuje da: “Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni i neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela” kao i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda: “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj…” i samim tim trebao bi biti zabranjen. Naime, primjenom citiranih odredbi Stečajnog zakona ili Zakona o javnom bilježništvu presumira se volja stranaka za rješavanje sporova pred arbitražom, odnosno drugoj strani se nameće kao jedino rješenje prihvatiti pravorijek arbitražnog tijela za koji nije nikada izjavila svoju suglasnost. Dakle, arbitražna ustanova svoju nadležnost ne zasniva na ugovoru stranaka već na zakonskim odredbama, a takva ustanova

                                                                                                               72 Stečajni zakon (NN br. 44/96., 28/99., 129/00., 123/03, 82/06., 116/10., 25/12 i 133/12), «Na zahtjev vjerovnika koji je upućen u parnicu stečajni sudac može rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba odlučiti da se rješavanje spora povjeri kojem stalnom izabranom sudištu u Republici Hrvatskoj». 73 Zakon o javnom bilježništvu (NN br. 78/93., 29/94., 16/07 i 75/09), «Ako se dogovor iz prethodnog stavka ovog članka ne postigne u roku od trideset dana od postavljanja zahtjeva bilo koje strane drugim stranama, o uvjetima osiguranja odlučuje, na prijedlog bilo koje od strana, Stalno izabrano sudište pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Pravorijek Stalnog izabranog sudišta kojim se određuju uvjeti osiguranja za narednu godinu je pravomoćan i djeluje prema svim osiguravateljima, Ministarstvu, Komori i javnim bilježnicima». 74 NN br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10 i 85/10.

  23  

se ne može smatrati onom iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ili čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Da li bi taj pravorijek bio poništen radi njegove suprotnosti sa javnim poretkom? Vjerojatno ne, jer bi sud mogao poništiti taj pravorijek samo ako bi prethodno zaključio da su citirane odredbe Stečajnog zakona i Zakona o javnom bilježništvu suprotne Ustavu RH, a na koji način bi preuzeo ulogu ustavnog suda. Vjerojatnije rješenje je da bi sud utvrdio da čak i da postoji povreda, da ona nije takve težine da se njome ugrožava temeljni poredak jer je spor riješen pred tijelom koje zakon propisuje kao mjerodavno za rješavanje sporova. Osim naravno, ako bi pred tim istim tijelom bila povrijeđena neka od prava stranaka zaštićena Ustavom Republike Hrvatske, npr. pravo na pravično suđenje, ravnopravnost stranaka…

U ovom slučaju je evidentno da su zbog zakonom ustanovljene nadležnosti stranke onemogućene da zaštitu svojih prava ostvaruju pred redovnim sudom, pa samim tim i da o zakonitosti odluke odlučuje neposredno nadležno tijelo. Iako je takvo normiranje u cijelosti suprotno i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, da li je nužno i odluka takvog tijela u suprotnosti sa javnim poretkom? Smatram da ne, i to samo ako kao primjer uzmemo analogiju ugovorene odredbe nametnute od “jače strane” kojom je za slučaj rješavanja spora među ugovornim stranama predviđena nadležnost nekog arbitražnog tijela. Naravno da stranka koja želi zasnovati ugovorni odnos sa “jačom strankom” pristaje na tu odredbu i na takvi način je onemogućena da zaštitu svojih prava ostvaruje pred redovnim sudom. Naravno da je razlika u odnosu na zakonsko normiranje u tome što je ovdje ipak prisutna volja stranaka jer stranka zadržava pravo odlučiti da li će sklopiti ugovor sa takvom arbitražnom klauzulom ili ne, međutim smatram da zakonom utvrđeno normiranje nadležnosti arbitražnog tijela ne bi trebalo predstavljati povredu javnog poretka. Uostalom upravo arbitražni sud i predstavlja zakonom ustanovljeni i neovisni i nepristrani sud jer je ustanovljen u skladu sa odredbama Zakona o arbitraži, a neovisnost i nepristranost arbitara je jedna od bitnih karakteristika arbitražnog suda. Ukoliko je povrijeđena neovisnost i nepristranost arbitara, tada je takav pravorijek u cijelosti u suprotnosti sa javnim poretkom.

U praksi se kao primjer suprotnosti javnom poretku navodi npr. - neće se primjeniti ugovorne odredbe o beziznimnom isključenju svake odgovornosti koje su valjane po stranom mjerodavnom pravu. Umjesto toga se primjenjuju pravila polaznog prava o ograničenju i isključenju odgovornosti iz Zakona o obveznim odnosima; - strana sudska odluka kojom se nalaže domaćoj pravnoj osobi izvršenje ugovora o prodaji oružja pravnoj osobi države s kojom je polazna država priznanja u ratu u času donošenja odluke o priznanju te odluke, neće se priznati, jer je protivna njezinu materijalnopravnom javnom poretku; - strana sudska odluka, donesena u jednoj od država SAD, kojom se utvrđuje da osim naknade nematerijalne i materijalne štete i plaćanje “punitive demages”, neće se priznati što se tiče dijela o tzv. punitive demages75;

                                                                                                               75 Sajko Krešimir, op. cit. u bilj. 10, str. 9.

  24  

Iako se radi o sudskim odlukama i o stvarima koje su arbitrabilne,

može se zaključiti da bi se takva odluka arbitražnog suda uspješno poništila pred redovnim sudom u postupku priznanja i ovrhe strane arbitražne odluke jer bi bila suprotna materijalnom pravu, pravnim standardima i načelima zemlje u kojoj se traži priznanje i ovrha takve arbitražne odluke, odnosno suprotna javnom poretku.

Nadalje, suprotnost javnom poretku bi svakako predstavljalo i odlučivanje o pravima i obvezama stranaka iz ništetnih 76 ili pobojnih 77 ugovora ali i npr. pravorijek strane arbitraže donesen između domaćih osoba u sporovima bez međunarodnog obilježja.

Suprotnost s javnim poretkom bi predstavljala i povreda “osnovnih načela kao što su npr. načelo pacta sunt servanda, zabrana izvlaštenja bez naknade, zabrana bilo kakve diskriminacije, zaštita poslovno nesposobnih osoba, kao i povreda prisilnih pravila koja imaju karakter pravila javnog poretka, npr. pravila o zaštiti tržišnog natjecanja, o ograničenju uvoza ili izvoza, pravila deviznog zakonodavstva, pravila o sprječavanju pranja novca…” 78 Navedeno predstavlja povrede materijalnopravnog javnog poretka.

“Povreda postupovnog javnog poretka omogućuje da se pravorijek poništi ako je arbitražni postupak bio suprotan načelima domaćeg procesnog prava. Kao načela koja imaju karakter postupovnog javnog poretka smatraju se: načelo saslušanja stranaka, načelo ravnopravnosti stranaka odnosno načelo jednakosti postupanja sa strankama, načelo nezavisnosti i nepristranosti arbitražnog suda, načelo zabrane prijevarnog ponašanja, odnosno ishođenja odluke na dolozni način”.79 Primjeri ishođenja odluke na prijevarni način bi bili npr. da je pravorijek utemeljen na lažnom dokumentu, lažnom iskazu svjedoka ili vještaka, ili da jedna stranka, bez znanja protustranke, nakon sklopljene nagodbe nastavi vođenje postupka.

Međutim, da li je došlo do povrede takvih načela će biti potrebno

razmotriti i tumačiti od slučaja do slučaja, jer npr. ne predstavlja povredu načela saslušanja stranke ako stranka izbjegava doći na ročište na kojem bi trebala biti saslušana pa sud zbog toga odluči ne provoditi dokaz saslušanjem takve stranke jer je očito da je postupanje stranke usmjereno odugovlačenju postupka. Također, ako je stranka mogla razlog na koji se poziva da predstavlja postupanje koje je u suprotnosti s postupovnim javnim poretkom iznijeti tijekom arbitražnog postupka, a to nije učinila, trebala bi biti prekludirana da taj razlog istakne u postupku za poništaj pravorijeka.

Međutim, činjenica je, a što i međunarodna i domaća praksa pokazuju, da je javni poredak vrlo rijetko, skoro nikada, razlogom nepriznavanja                                                                                                                76 Ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, čl. 322. st. 1. ZOO-a. 77 Ugovor je pobojan kada ga je skopila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kada je to ovim Zakonom ili posebnim propisom određeno, čl. 330. ZOO-a. 78 Sikirić Hrvoje, op. cit. u bilj. 10, str. 1104. 79 Sikirić Hrvoje, op. cit. u bilj. 10, str. 1104.

  25  

odnosno odbijanja ovrhe pravorijeka, kao i stranih sudskih odluka. Jednako tako ni u praksi hrvatskih sudova čini se da nisu zabilježeni slučajevi pravomoćnog poništenja nekog domaćeg pravorijeka zbog njegove protivnosti javnom poretku.80 4.3. Arbitražni postupak nakon poništaja pravorijeka

Ako je pravorijek koji je donesen na temelju valjanog ugovora o arbitraži poništen zbog razloga koji se ne odnose na postojanje ili pravnu valjanost arbitražnog ugovora, taj ugovor valjani je pravni temelj za novu arbitražu u istom sporu. Kad sud kojemu je podnesena tužba za poništaj nađe da je to moguće i prikladno, u povodu poništaja vratiti će predmet na ponovo odlučivanje arbitražnom sudu. Sve navedeno izričito je propisano čl. 37. st. 1. i 2. ZA.

U ostalim slučajevima, nova arbitraža u istom sporu biti će moguća samo ako stranke nakon poništaja zaključe novi arbitražni ugovor.81 5. RADNI SPOROVI PRED SPECIJALIZIRANOM ARBITRAŽOM OSNOVANOM U TRGOVAČKOM KONCERNU - PRAVORIJEK SUPROTAN JAVNOM PORETKU?

Razvoj arbitraže i arbitražnog sudovanja omogućio je da je danas svaka zainteresirana osoba slobodna osnovati društvo koje bi bilo arbitražna ustanova ili arbitražni sud, te kao takvo ovlašteno donositi pravorijeke sa učinkom pravomoćne sudske presude.

Samim tim, otvorena je mogućnost i da se u brojnim adhezijskim

ugovorima, Pravilnicima o radu, Općim uvjetima poslovanja pa i raznim drugim trgovačkim ugovorima koje predlaže “jača” strana, ugovori arbitraža kao mjesto rješavanja mogućeg spora.

Naravno da je navedena “ekspanzija” propisivanja uvjetovana u znatnoj mjeri neefikasnošću i nestručnošću državnih sudova, te predugim trajanjem sporova, ali naravno i željom jedne od ugovornih strana da nadležni sud bude onaj za koji isti smatra da je stručan i da može u kratkom roku razriješiti svaki mogući spor.

Sloboda takvog ugovoranja arbitraže kao mjesta za rješavanje sporova ograničena je prisilnim odredbama domaćeg prava, prije svega onih kojima je propisana isključiva nadležnost državnih sudova za postupanje u određenim stvarima, dakle arbitrabilnosti spora uopće, dok se takva sloboda dodatno nadzire prilikom sklapanja potrošačkih ugovora. 82

                                                                                                               80 Gunio Miljenko, Sudska kontrola arbitražnog pravorijeka – Zakon o arbitraži i refleksije de lege ferenda, Pravo u gospodarstvu, 2008. godina, br. 06/2008, str. 1141. 81 Čl. 37. st. 3. ZA «U ostalim slučajevima nova arbitraža u istom sporu bit će moguća ako stranke nakon poništaja pravorijeka zaključe novi arbitražni ugovor». 82 Čl. 6. st. 6. ZA, «Ako je spor nastao ili bi mogao nastati iz potrošačkog ugovora, iznimno od odredaba stavka 1. - 5. ovoga članka, ugovor o arbitraži mora biti napisan u posebnoj ispravi koju su potpisale obje stranke. U toj ispravi, osim ako je sastavljena kod javnog bilježnika, ne smije biti drugih utanačenja osim onih koja se odnose na arbitražni

  26  

Često se ističu prigovori da je na ovakav način zapravo “nametnut”

način rješavanja spora putem arbitraže, jer stranka nema druge mogućnosti nego pristati na takav ugovor ako želi poslovati sa “jačom” stranom. Naravno da “jača” ugovorna strana uvjetuje ugovorni odnos ne samo sa mjestom rješavanja spora već i sa drugim “bitnim” sastojcima ugovora, pa je stvar procjene da li u takvi odnos ulaziti ili ne. Ovdje ne mislim na ništave ili pobojne odredbe, već opisujem realan trgovački odnos i položaj između “jače” i “slabije” ugovorne strane prilikom utvrđenja uvjeta buduće suradnje.

Takvim pristupanjem ugovoru se “potvrđuje usklađena volja” ugovornih strana da se spor povjeri na rješavanje arbitraži.

Europski sud za ljudska prava u presudi “Deweer protiv Belgije (1980)

ističe da se “osoba može legitimno odreći prava na pristup sudu ugovaranjem arbitraže ili drugog alternativnog načina rješavanja sporova, no takvo odricanje mora biti jednoznačno i izražavati slobodnu volju stranke, što podliježe “osobito pažljivom nadzoru” (particulary careful review) Europskog suda”.83

Postavlja se pitanje da li bi bila nedozvoljena odredba ugovora o radu

kojom bi se rješavanje radnog spora povjerilo npr. arbitraži osnovanoj od strane društva u kojem je radnik zaposlen, a u kojoj su arbitri stručnjaci iz poslovnog svijeta, ali koji nisu zaposleni u tom istom društvu. Naglašavam da arbitri nisu zaposlenici društva koje je osnivač arbitraže zato da se otkloni prigovor pristranosti uređujućih arbitara.

Naime, iz vlastitog iskustva primjećujem da je u radnim sporovima

učestalo prisutno nerazumijevanje suca koji vodi postupak o nastupu okolnosti koje, po mišljenju poslodavca, nužno dovode do otkazivanja određenog broja ugovora o radu. Poslodavci su često prisiljeni iskazivati pred sudom na okolnost poslovnih procesa unutar društva te poduzetih mjera u smislu opravdanosti takvog otkazivanja. Također, u određenim slučajevima suci čak prihvaćaju prijedlog radnika koji osporava odluku o otkazu da se provede financijsko vještačenje poslovanja društva, a sve kako bi se utvrdilo da li je uslijedio pad prihoda koji je kao posljedicu uzrokovao nužnost otkazivanja. Međutim, činjenica je da samo pad poslovanja ne mora biti razlogom za otkaz, već to može biti i cilj poslodavca da se smanjenjem broja radnika poveća prihode društva koji su mu nužni radi širenja na tržištu. Međutim, sudovi često takav cilj društva proglašavanju neosnovanim razlogom za otkazivanje i presuđuju u korist radnika.

Obzirom da zajedno sa postupkom po žalbi radni spor traje minimalno

2 godine, poslodavac je u slučaju gubitka spora dužan uz povrat radnika na radno mjesto, istome nadoknaditi i sve plaće neisplaćene od trenutka otkazivanja pa do povratka na radno mjesto.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                             postupak». 83 Omejec Jasna, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava, Novi informator, Zagreb, 2013., str. 1123.

  27  

Naravno da sve navedeno predstavlja u konačnici težak teret za poslodavca, a sve iz razloga što sudska praksa ne razumije poslovne trendove i situaciju na tržištu brojnih djelatnosti.

Donošenjem ZA otvorena je mogućnost da npr. sami poslodavci

osnuju arbitražu i nadležnost iste za rješavanje sporova ugovore u Ugovorima o radu sklopljenima sa svojim radnicima. Kao već postojeći primjer propisanog postupka mirenja i arbitraže unutar društva, navodim koncern Končar.84

Također i Zakonom o radu (dalje u tekstu ZOR) je propisano da rješavanje radnog spora ugovorne strane mogu sporazumno povjeriti arbitraži, odnosno mirenju.85

Ugovaranje takve arbitraže, u kojoj bi arbitri bile osobe prisutne u

poslovnom svijetu, zasigurno bi pridonijelo boljem razumijevanju razloga za otkazivanje, odbijanju provođenja nepotrebnih dokaznih prijedloga (npr. gore spomenutog financijskog vještačenja društva), te utvrđivanju bitnih činjenica, odnosno postojanja zakonskih razloga za otkazivanja. Na takav način bi se otkonila i ovisnost odluke o paušalnom stavu uređujućeg suca da li nastup određenih činjenica predstavlja valjani razlog za otkazivanje, posebno kod poslovno uvjetovanih otkaza ugovora o radu, te zasigurno ustalila pravna sigurnost u radnim sporovima. Također, iako se smatra da su uređujući suci koji odlučuju o radnim sporovima specijalizirani za takve sporove, često upravo nerazumijevanje poslovnih procesa koji nužno dovode do potrebe otkazivanja, utječe na konačnu odluku suda.

Stranci koja izgubi spor ostaje naravno mogućnost poništenja

pravorijeka u skladu s odredbama ZA.

Iako postoji mišljenje da bi takav način ugovaranja arbitraže u ugovorima u radu bio nedopušten jer je drugoj ugovornoj stranci “nametnut” kao uvjet sklapanja ugovora 86, smatram da prihvaćanje uvjeta “jače ugovorne strane” ne može biti razlog da se otkloni rješavanje sporova na takav način. Uostalom, ugovorne strane u brojnim poslovnim odnosima često ne poznaju ni zakonske propise kojih su se dužni pridržavati pa ipak da bi zaključili određeni ugovor prihvaćaju primjenu stranog prava i nadležnost stranog redovnog suda za slučaj spora, dakle pristaju svoje sporove riješiti unutar “stranog” pravnog sustava.

Pravorijek donesen pred takvim arbitražama zasigurno nije u

suprotnosti sa javnim poretkom, osim naravno ako u arbitražnom postupku nastupe neke od povreda iz prethodno citiranih sudskih odluka ili povrede koje u skladu sa pravnom teorijom predstavljaju povredu javnog poretka. Sve                                                                                                                84 Marijan Aida, “Načini rješavanja sporova u koncernu Končar (fleksibilnost zakona o arbitraži)”, Pravo u gospodarstvu, 2004. godina, br. 2/2004, str.171-176. 85 Čl. 132. st. 1. ZOR, «Rješavanje radnog spora ugovorne strane mogu sporazumno povjeriti arbitraži, odnosno mirenju». 86 Kunštek Eduard, Prisilne arbitraže u Hrvatskom pravu, Pravo u gospodarstvu, 2010. godina, br. 4/2010, str. 1081., “Po našem mišljenju, posebno bi se trebala obratiti pažnja na arbitražne sporazume sklopljene u svezi s ugovorima o radu. Ako je pristanak na ovaj način rješavanja spora bio uvjet za sklapanje ugovora o radu – valjalo bi predvidjeti da takav arbitražni sporazum ne proizvodi učinke”.

  28  

naravno i pod daljnjim uvjetom da je postupak proveden u skladu s odredbama ZA te da ne postoje neki od drugih poništajnih razloga iz čl. 36. ZA. 6. ZAKLJUČAK

Važećim ZA otvorena je mogućnost osnivanja arbitražnih ustanova koje bi bile nadležne za odlučivanje o svim sporovima za koje nije predviđena isključiva nadležnost redovnih sudova, dakle za sve arbitrabilne sporove.

Uz već postojeće arbitraže, takvim novim arbitražama bi se zasigurno umanjio priljev predmeta pred redovnim sudovima, a koje bi svojom brzinom donošenja odluka te postupanjem u skladu sa važećim zakonskim propisima, pridonijele svakako i razvoju poslovnog okruženja.

Također, prisutna je i sve veća tendencija među gospodarskim subjektima, posebno između onih iz različitih država, da se u ugovorima predviđa arbitraža kao mjesto rješavanja mogućeg spora.

Veliki broj arbitraža znači i donošenje velikog broja pravorijeka koji mogu biti predmetnom poništenja zbog povrede javnog poretka, pa je nužno da Trgovački sud i Županijski sud u Zagrebu na svojim sjednicima postignu jedinstveno tumačenje o tome kada bi se smatralo da je pravorijek suprotan javnom poretku ili barem smjernice o tome koje povrede bi nužno uzrokovale poništaj pravorijeka. Unatoč brojnoj sudskoj praksi koja je djelomično citirana u ovom radu, činjenica je da ostaje mogućnost širokog tumačenja pojma “suprotnost s javnim poretkom”, a što može dovesti do pravne nesigurnosti i učiniti arbitraže nepovoljnim mjestom rješavanja sporova.

Također, činjenica je da je ipak od brzine donošenja arbitražnog pravorijeka bitniji trenutak ovršivosti takvog pravorijeka, dakle onaj trenutak kada se ostvaruju puni učinci pravorijeka. Činjenica je i da se stranke često paušalno pribjegavaju podnošenju tužbe radi poništaja pravorijeka zbog njegove suprotnosti s javnim poretkom, a sve s ciljem odgađanja trenutka ovršivosti pravorijeka.

Stranka koja želi postići odgodu učinka pravorijeka ima brojne mogućnosti propisane ZA da to i postigne. Naime, suprotnost s javim poretkom Republike Hrvatske sud po službenoj dužnosti utvrđuje u postupku radi poništaja domaćeg pravorijeka kako je i propisano čl. 36. st. 2. t. 2. b. ZA, ali i postupku ovrhe takvog pravorijeka po čl. 39. ZA.

U odnosu na strani pravorijek, njegovu suprotnost sa javnim poretkom Republike Hrvatske sud utvrđuje po službenoj dužnosti kako u postupku priznanja takvog pravorijeka, tako i u postupku ovrhe stranog pravorijeka, sve kako je propisano čl. 40. ZA.

Radi razvoja arbitražne djelatnosti i prihvaćanja pravorijeka kao konačne odluke u sporu među strankama, smatram da bi trebalo ublažiti ulogu suda kao zaštitnika javnog poretka na način da razloge na koje sud pazi po službenoj dužnosti, dakle arbitrabilnost spora i suprotnost s javnim

  29  

poretkom, svrstati među razloge na koje sud pazi samo ukoliko stranka u tužbi za poništaj pravorijeka izričito navede taj poništajni razlog i dodatno obrazloži iz kojih razloga smatra da je pravorijek suprotan javnom poretku. Na takav način dodatno bi se naglasila važnost delegacije sudske nadležnosti na tijela na koje stranke pristaju po privatnopravnoj osnovi, ali i prepustilo stranačkoj autonomiji da s povećanom pažnjom ocjenjuju razne arbitražne klauzule i arbitražna pravila o kojih ovisi i krajnji ishod mogućeg spora.

Također, a kako je već i navedeno, podnošenje tužbe za poništaj pravorijeka može imati suspenzivni učinak na odgodu ovrhe tog pravorijeka, pa je moguće da osoba nezadovoljna pravorijekom podnese tužbu za poništaj pravorijeka i u istoj samo paušalno navede da je pravorijek suprotan javnom poretku, samo kako bi odgodila prisilnu naplatu ili neku drugu činidbu po donesenom pravorijeku. Takvim postupanjem stranka u čiju je korist pravorijek donesen izlaže se pravnoj nesigurnosti jer je moguće da do konačne odluke nastupe okolnosti koje onemogućavaju postupanje po donesenom pravorijeku. Smatram da ovakvo moguće i zlonamjerno postupanje stranke treba spriječiti propisivanjem obveze stranke da obrazloži iz kojih razloga smatra da je pravorijek suprotan javnom poretku, dakle da i ovaj razlog obrazloži jednako kao i bilo koji drugi razlog iz čl. 36. st. 2. t. 1. ZA.

Naime, samo kao analogiju iznijeti ću primjer postupanja Ustavnog suda Republike Hrvatske prilikom odlučivanja o podnesenoj ustavnoj tužbi. Da bi ustavna tužba bila podobna za odlučivanje, traži se da stranka osim ustavnog prava za koje smatra da je povrijeđeno, istakne činjenice i “podrobno obrazloži razloge” koji potkrijepljuju takvu tvrdnju.87 Dakle, nije dovoljno samo navesti koje ustavno pravo je povrijeđeno i prepustiti odluku sudu da sam utvrdi da li je isto pravo zaista i povrijeđeno, već od navedenih činjenica i okolnosti koje stranka sama navedene ovisi odluka suda o povredi određenog ustavnog prava. Na ovakav način može se dogoditi da sud u istom postupku za jednu osobu ocijeni da joj je povrijeđeno ustavno pravo, a za drugu osobu ocijeni da joj nije povrijeđeno isto ustavno pravo, a sve zato jer ocjena povrede ovisi o načinu na koji su činjenice iznesene.

Nadalje, da bi se utvrdilo da je određeno ustavno pravo povrijeđeno, od stranke se traži da sama navede koje bi to pravo bilo povrijeđeno. Dakle, čak i ako sud smatra da je neko pravo povrijeđeno, a na njegovu povredu nije ukazano u ustavnoj tužbi, takva tužba neće biti usvojena iako je jasno da je povrijeđeno neko drugo ustavno pravo.

Dakle, Ustavni sud Republike Hrvatske ne utvrđuje povrede ustavnih prava po službenoj dužnosti, odnosno Ustavni sud Republike Hrvatske kada odlučuje o ustavnoj tužbi, a u usporedbi sa Trgovačkim sudom i Županijskim sudom u Zagrebu kada odlučuje o poništaju pravorijeka radi suprotnosti sa javnim poretkom, nema ulogu “zaštitnika javnog poretka”.

U skladu s tim ciljem je jasno da bi redovnom sudu trebalo ublažiti breme “zaštitnika javnog poretka” po službenoj dužnosti, odnosno ostaviti mu ovlast da odlučuje o tome da li je povrijeđen javni poredak samo ako                                                                                                                87 Obrasci ustavnih tužbi s uputama za ispunjavanja objavljeni na stranici http://www.usud.hr/uploads/OBRASCI%20USTAVNIH%20TUZBI%20S%20UPUTAMA%20ZA%20ISPUNJAVANJE.PDF.

  30  

stranka to zatraži u tužbi za poništaj pravorijek i istakne činjenice i “podrobno obrazloži razloge” koji potkrijepljuju takvu tvrdnju.

Nadalje, sud u ovršnom postupku ne može odbiti određivanje ovrhe ako je presuda suprotna javnom poretku, a što može učiniti ukoliko smatra da je pravorijek suprotan javnom poretku, iako pravorijek ima snagu sudske presude. Ukoliko je pravorijek po čl. 31. ZA izjednačen po svojim učincima sa snagom sudske presude, onda se ne bi trebala raditi razlika između arbitražnog suda i redovnog suda, jer su uostalom i jedni i drugi tijela zasnovana zakonom i tijela na čije odluke je moguće izjaviti pravne lijekove. Dakle, i država bi trebala više povjerenja dati arbitražnim sudovima i poticati izvansudsko rješavanje sporova.

Također, smatram da je nužno izmijeniti odredbu čl. 36. st. 4. ZA na

način da se odgoda postupka radi tužbe za poništaj pravorijek ne može tražiti ako je tužba podnesena samo iz razloga što tužitelj smatra da je pravorijek suprotan javnom poretku. Ukoliko je pravorijek zaista suprotan javnom poretku, onda nije jasno što bi to arbitražni sud mogao poduzeti da otkloni takav razlog za poništaj pravorijeka, već bi u tom slučaju redovni sud trebao odmah donijeti odluku kojom se pravorijek poništava.

Nadalje, svakako je nužno specificirati razloge koji mogu uzrokovati odgodu ovrhe po čl. 48 ZA, odnosno ukinuti mogućnost suda da odgodi ovrhu ukoliko to smatra “svrhovitim”. Naime, od primarnog je interesa stranaka poštivanje i postupanje po donesenom pravorijeku, te pristajanje na posljedice provedbe takvog pravorijeka. Svrhovitim ocjenjivati razloge za odgodu ovrhe stvoriti će se pravna nesigurnost jer će od isključive procjene suca koji vodi postupak, a bez pozivanja na bilo koje jasne kriterije, osim kriterija “svrhovitosti”, ovisiti učinak donesenog pravorijeka. Uzme li se u obzir da je Ovršnim zakonom odgoda ovrhe moguća samo ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe nastupilo nasilje 88, dakle ipak postoje neke pretpostavke čije postojanje ovršenik mora učiniti barem vjerojatnim, tada je nedopustivo ostaviti mogućnost sudu da sam ocjeni da li postoje “svrhoviti” razlozi da se ovrha pravorijeka odgodi.

Također, i mogućnost uvjetovanja polaganja odgovarajućeg osiguranja iz drugog dijela odredbe čl. 48. ZA treba zamijeniti obvezom polaganja jamstva u slučaju prekida postupka, sve u cilju pažljive procjene i brižne ocjene svih navoda i dokaza koji bi mogli dovesti do prekida postupka ovrhe dok se ne okonča postupak radi poništaja pravorijeka. Namjera zakonodavca bi trebala biti što prije izjednačiti učinke pravomoćne sudske presude i pravorijeka, a sve u cilju razvoja arbitražnih ustanova i ad hoc arbitraža koje nesumnjivo već imaju značajnu ulogu u međunarodnim trgovačkim odnosima. Nesumnjivo je da će se na taj način povećati i povjerenje prema arbitražnom suđenju, što bi opet u konačnici svakako rezultiralo i smanjenjem priljeva predmeta na redovne sudove. U svemu tome bi za početak značajnu ulogu imalo i barem približno jasno definiranje pojma “suprotnosti pravorijeka s javnim poretkom”.

                                                                                                               88 Čl. 65. st. 1. t. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13).

  31  

LITERATURA: PRAVNI IZVORI 1. Međunarodne Konvencije; - Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,

Zakon o potvrđivanju Konvencije (NN-MU br. 18/1997, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10);

- Konvencija o rješavanju ulagačkih sporova između država i državljanina drugih država od 13.03.1965. godine – Washingtonska konvencija (Sl. l. MU br. 7/1967, te NN-MU br. 2/1998 i 13/1998);

- Europska konvencija o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži (Sl. l. MU br. 12/1963 te NN MU br. 4/1994);

- Newyorška konvencija o priznanju i izvršenju inozemnih arbitražnih odluka (NN MU br. 4/1994);

2. Ustav i zakonski propisi; - Ustav Republike Hrvatske (NN br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00,

124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10) - Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN br. 99/99,

29/02, 49/02) - Zakon o arbitraži (NN br. 88/01); - Zakon o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99,

88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13) - Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u

određenim odnosima (Službeni list SFRJ br. 43/82, 72/82, NN br. 53/91, 88/01)

- Zakon o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11); - Zakon o radu (NN br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13); - Zakon o sudovima (NN br. 28/13, 33/15); - Ovršni zakon (NN br. 112/12, 25/13); 3. Stručni članci i Knjige; - Babić Davor, Ograničenje izbora stranog mjesta arbitraže prema

zakonu o arbitraži i sloboda pružanja usluga u pravu EZ i asocijacijskom pravu, Pravo u gospodarstvu, 2006. godina, br. 2/06, str 9 - 36;

- Borić Željko, O arbitraži – pravorijek (pravna sredstva te njegovo priznaje i ovrha) i sudski postupak, Pravo i porezi, 2009. godina, br. 2/09, str. 62 - 71;

- Grbin Ivo, Poništaj pravorijeka arbitražnog suda po Zakonu o arbitraži, Pravo u gospodarstvu, 2003. godina, br. 4/2003, str. 260 - 292;

- Gunio Miljenko, Sudska kontrola arbitražnog pravorijeka – Zakon o arbitraži i refleksije de lege ferenda, Pravo u gospodarstvu, 2008. godina, br. 06/2008, str. 1111 - 1152.;

- Gunio Miljenko, Javni poredak kao kriterij za ocjenu valjanosti arbitražnih pravorijeka, Hrvatska pravna revija, 2008. godina, br. 12/2008, str. 111-117;

  32  

- Gunio Miljenko, Mogućnost napadanja arbitražne odluke, Pravo u gospodarstvu, 2000. godina, br. 4/2000, str. 172 - 193;

- Jug Jadranko, Način okončanja arbitražnog postupka, dileme i prijedlozi, Pravo u gospodarstvu, 2006. godina, broj 2/2006, str. 74 - 82;

- Eduard Kunštek, Prisilne arbitraže u Hrvatskom pravu, Pravo u gospodarstvu, 2010. godina, br. 4/2010, str. 1079 - 1094;

- Lovrić Viktorija, Trgovački sudovi i primjena zakona o arbitraži, Pravo u gospodarstvu, 2004. godina, br. 2/2004, str. 63 - 90;

- Marijan Aida, Načini rješavanja sporova u koncernu Končar (fleksibilnost zakona o arbitraži), Pravo u gospodarstvu, 2004. godina, br. 2/2004, str. 171 - 176;

- Musa Krešimir, Tužba radi poništaja presude izabranog suda, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 2006. godina, broj 2-3, str. 801 - 840;

- Omejec Jasna, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava, Novi informator, Zagreb, 2013.;

- Sajko Krešimir, Javni poredak – zaštita osnovnih pravnih načela domaćeg prava, Pravo i porezi, 2003. godina, br. 1/03, str. 3 – 11;

- Sikirić Hrvoje, Javni poredak kao razlog za poništaj pravorijeka, Pravo u gospodarstvu, 2008. godina, br. 6/08, str. 1075 - 1110;

- Triva Siniša, Goldštajn Aleksandar, Međunarodna trgovačka arbitraža, Informator, Zagreb, 1987. godina

- Triva Siniša, Dika Mihajlo, Građansko parnično procesno pravo, 7. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb, 2004. godina;

- Triva Siniša, Uzelac Alan, Hrvatsko arbitražno pravo, Narodne novine d.d., Zagreb, 2007.;

- Uzelac Alan, Nove granice arbitrabilnosti prema Zakonu o arbitraži, Pravo u gospodarstvu, 2002. godina, br. 02/2002, str. 58 - 77;

4. Web adrese; - http://www.uncitral.org/pdf/english/texts/arbitration/ml-arb/06-

54671_Ebook.pdf - http://www.ila-hq.org/download.cfm/docid/BD0F9192-2E98-4B17-

8D56FFE03B80B3EA; - www.iusinfo.hr; - www.sudacka-mreza.hr; - www.sudskapraksa.vsrh.hr; - www.mprh.hr; - www.jus.uio.no  - www.legifrance.gouv.fr/content/download/1962/13735; - www.tab.es; - http:// arbitrationlaw.com/ files/free_pdfs /Austria % 20

Arbitration% 20Procedure.pdf - http://www.pisrs.si/Pis.web/pregledPredpisa?id=ZAKO5288, - www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_arbitrazi.html, - http:// www.wipo.int /edocs/lexdocs /laws/en /cn/cn138en. pdf;