Feljton u listu “Dan”, od 10. do 14. avgusta 2006.

TAJNI ŽIVOT NIKOLE TESLE

O Nikoli Tesli je mnogo pisano i skoro sve je poznato širokoj čitalačkoj publici.

Meñutim, ima nešto što su mnogi pisci knjiga i brošura izostavili. Ovaj feljton

upravo govori o tim malo ili nimalo poznatim detaljima iz života ovog genija Unosan bilijar i karte Nikola Tesla je intenzivno učestvovao u radu zabavne sekcije Srbadije. Na priredbama koje su se održavale subotom, recitovao je stihove, glumio i pokazivao mañioničarske trikove. Jednom je održao šaljivo predavanje o tome kako poznati karakter čovjeka po njegovom nosu. Tesla je bio tako veseo i duhovit da su se svi prisutni grohotno smijali, do suza. Bio je pravi “šoumen”. To će potvrditi i njegov profesor Pešl. Tih godina Teslin život je bio jednostavan i bez problema. Iako bez stipendije, novac je dobijao od kuće, ponekad od ujaka Paja Mandića, ali te donacije nijesu puno pomogle. Ne vidjevši perspektivu povećanja svog “budžeta”, riješio je da se obrati Matici srpskoj. Maticu je osnovao u Pešti, Sava Tekelija, 1826, da bi je 1864. preselio u Novi Sad gdje se i danas nalazi. Nažalost, njegova molba je odbijena, ali je sačuvan zapisnik (14. oktobar 1876).

Citiramo: “Narečena molba Nikole Tesle iz Gospića, studenta prve godine hemijsko-tehnološkog fakulteta tehničkog univerziteta u Gracu, za dodjelu stipendije, uz koju je priložena potvrda o zdravstvenom stanju i potvrda o lošem materijalnom stanju, kojom je potvrñeno da otac molioca Nikole Tesle, Milutin Tesla, koji kao sveštenik živi u Gospiću, nema sredstava da izdržava sina, odbija se”. Matica je bez obrazloženja odbila da pomogne Tesli, jer je već imao državnu stipendiju Austo-ugarske. Dvije godine kasnije, novembra 1878, situacija će se ponoviti. Molba je glatko odbijena, a gospoda, koja su zasjedala u luksuznoj jednospratnoj zgradi u Novom Sadu, nije znala da ni 15 godina neće proći, a ime toga dosta nasrtljivog Srbina postaće veoma poštovano u civilizovanom svijetu. U navedenoj molbi “ponizni dolepotpisani” poslužio se lukavstvom – nije bio bolestan. Ali, Tesla, tada već bivši student (!) nije mogao da prizna da je Politehničku školu već bio zamijenio bilijarom i kartaškim stolom. Neprilike sa novcem psihički su Teslu skupo koštale. Na trećoj godini studija pretrpio je “moralni šok”, čemu je doprinio i njegov dotadašnji život u kome nije bilo mjesta za “omladinske nestašluke”. Kako Kulišić piše, Nikoli Tesli su zavidjeli školski drugovi, a drskiji se pakosno podsmijavali ponašanju preraslog poslušnog dječaka i ljubimca skoro svih profesora. Bilo im je krivo što je ovaj siromašni Srbin najbolji student koji zna za samo dvije vrste ocjena: izvanredno i odlično. Zadirkivali su ga jer meñu djevojkama nije imao nijednu simpatiju – “žena se čuvao kao vatre”. Napokon je odlučio da pokaže da može ne samo odlično da studira, već da istovremeno pijanči u popularnim kafeima na Glasištrase, bulevaru duž zidina tvrñave starog Graca. Pio je vino (kad je otišao u SAD “prešao je na viski i rakiju koju su mu donosili iz zavičaja i pio je, po svjedočenju njegovog zvaničnog biografa O`Nila svaki dan 2,3 decilitra) i igra karte u sitne novčane uloge, domine i bilijar. Igrom bilijar je savršeno ovladao, a svoje protivnike izazivao je na dvoboj u tada popularnom kafe-restoranu “Botanička bašta”. Brzo se pročuo kao majstor zelenog stola, pa su mnogi dolazili samo da gledaju kako igra. Bio je atrakcija u pravom smislu te riječi. Nakon bilijara, odlazio je u krčme da bi igrao karte do kasno u noć. U to vrijeme kartanje je bilo veoma rasprostranjen način “ubijanja” vremena. Slikar Pol Sezan je ovjekovječio kartaroše na jednom od svojih najboljih djela. Tesla je pisao: “Roditelji su mi bili strašno zabrinuti zbog moje strasti prema hazardnim igrama. Posebno je bio bijesan otac koji je sa prezirom govorio o mom razuzdanom rasipanju vremena i novca... Govorio sam mu da bih naravno mogao, ako bih želio, u svakom trenutku da ostavim hazard, ali to nema smisla pošto mi on, tobože, pričinjava više zadovoljstva nego sve druge rajske draži”.

Prihod od bilijara i karti nijesu bili dovoljni da pokriju Tesline rashode. Po nagovoru nekog drugara, zadužio se kod poznatog gradskog zelenaša, krojača Murka. Krojač je bio ništarija i novac je davao uz pozamašnu kamatu. Uskoro je Tesla dospio u ropsku zavisnost. Uz takav život, Tesla je praktično prestao da odlazi na fakultet: danju je spavao, a noći provodio uz bilijar, karte i domine. Nije položio ni jedan ispit u prvom semestru treće godine i samim tim izgubio stipendiju. Na kraju je, u politehnički “djelovodnik” zapisano: “Isključen zbog toga što nije uplatio novac za školarinu za I semestar 1877- 78”. To je bio kraj koji se mogao očekivati: Tesla od januara 1878. više nije student Politehničke škole u Gracu. Potom, iznenada, napušta Grac. O ovome nikoga nije obavijestio. Nije teško zamisliti reakciju oca Milutina i majke ðuke kad su primili vijest da im je sin izbačen sa fakulteta i nestao iz Graca. Romansa sa mladom groficom ðuro Banjanin, dalji Teslin, roñak polazi u potragu za njim. Pridružuje mu se i Teslin “cimer” Kosta Kulišić. On će, poslije dvanaest mjeseci potrage, pronaći Nikolu Teslu u Marburgu (današnji Maribor). Gdje je Tesla bio cijele te 1878. godine, pokušali su da rekonstruišu, šezdesetih godina prošlog vijeka, Bruno Hartman, upravnik mariborske biblioteke, i Viktor Vrbnjak, direktor mariborskog okružnog arhiva. U januaru te godine Tesla, nakon briljantne partije bilijara, upoznaje grofa Antona Erdelja i njegovu dvadesetogodišnju sestru Adu. Na njihov predlog, Tesla im se pridružio na putu u Beč, gdje se održavao savezni turnir u bilijaru. Grof postaje Teslin “sponzor”, u zamjenu za podjelu dobiti na ravne časti, snosi troškove genija iz Smiljana. Tesla će dogurati do polufinala i zaraditi popriličnu svotu novca. Sa lijepom groficom imaće burnu romansu koja će potrajati sve vrijeme njegovog ortakluka sa grofom od Erdelja. Skoro cijele te godine Tesla je igrao na bilijarskim turnirima (visina nagradnog fonda nerijetko je iznosila ili prelazila 1.000 guldena, što je proporcionalno današnjim teniskim nagradama), da bi sve to napustio i skrasio se u Mariboru. Tu ga i Kulišić pronalazi. Na Kulišićeve prekore, Tesla je hladnokrvno izjavio da mu je dosadilo da živi u nemaštini, da je cijele godine odlično zarañivao i da se (što nije bila istina) zaposlio u Marburgu kao pomoćnik inženjera i mjesečno prima 60 guldena, plus nagradu za uspješno obavljanje poslova. Na Kulišićevo pitanje: misli li da nastavi studije, lakonski je odgovorio: – “Vidjećemo”.

Gdje se tačno Tesla nalazi Kulišić je obavijestio Banjanina, a ovaj je informaciju proslijedio u Gospić. Teslin otac je požurio da vidi kako mu “bludni sin” živi i da ga, što je najvažnije, nagovori da završi visoko obrazovanje. Kad se uvjerio da mu sin ni u čemu ne oskudijeva, Milutin se zadovoljan vratio u Krajinu. Tesla mu je obećao da će se potruditi da stekne diplomu na slovenskom univerzitetu. U to vrijeme u Austro-ugarskoj je postojao samo jedan univerzitet koji se mogao nazvati “slovenskim” – Praški. Šta je Nikola Tesla zapravo radio u ondašnjem Marburgu svjedoče policijski zapisnici predmeta br. 2160 marburške gradske uprave od 8. i 24. marta 1879. godine. Na dokumentu datiranom sa osmim martom, zabilježena je odluka uprave, donijeta prema predstavci policije, o protjerivanju u Gospić Nikolasa Tesle. Drugim zapisnikom “prima se k znanju obavještenje sudije iz Gospića (17. mart, broj 7019) o tome da je `protjerano lice` stiglo do odredišta”. Tesla je protjeran iz Marburga jer se bavio “nedozvoljenim poslovima”. Pod tim “nedozvoljenim poslovima” podrazumijevalo se osnivanje ultraljevičarske frakcije Srbadije – “Sloboda”, koja je imala za cilj borbu za osloboñenje svih Srba od austrougarskog ropstva. Tesla je trebalo da rukovodi ćelijom za Štajersku i Korušku. Na ovaj kratkotrajni “politički rad” Teslu je najvjerovatnije, podstakao grof od Erdelja (bio je simpatizer Srba i imao bliske veze sa nekoliko visokih oficira Austro-ugarske koji su bili Srbi ili srpskog porijekla). Meñutim, ovo ostaje u oblasti hipoteza koje je izložio I. S. Aleksakov... U svakom slučaju, Tesla je živio u Marburgu od ušteñevine stečene za bilijarskim stolom i, kako Kulišić piše: “Priznao je da je sve što mi je rekao bila izmišljotina, te da je i oca doveo u zabludu. Dakle, od kraja marta 1878. Tesla je ponovo u Gospiću, u okviru porodice – jedan izuzetno buran period života ostao je iza njega. Ipak, slutio je, da ga čekaju odlučujuća iskušenja... Godine 1881. Tesla odlazi u Budimpeštu jer je saznao da tamo gradi velika telefonska centrala. Uz pomoć ujaka dobija namještenje, ali samo kao nadzornik jedne grupe radnika. Ipak, svoj pronalazački i teorijski rad, tokom boravka u Budimpešti, Tesla će krunisati mnogim otkrićima koje će realizovati u Americi. Ubrzo napušta Budimpeštu i prelazi u Pariz. Radi u Edisonovim fabrikama, ali nezadovoljan statusom odlazi u Strazburg. Ponovo se vraća u Pariz 1884. i pokušava da zainteresuje pojedine kompanijnje za svoje pronalaske. U gradu svjetlosti upoznaje mladu Edit Pjaf, buduću svjetski poznatu šansonijerku. O toj vezi postoje šturi podaci, ali je izvjesno da je, kasnije, ova svjetska pjevačka diva izliječila tešku upalu grla upravo Teslinim strujama – tačnije koristila je oscilator “mini Tesla”.

Tesla i Staljin U tadašnjoj Jugoslaviji i SSSR-u, proslava stogodišnjice roñenja Nikole Tesle pretvorila se u pravi praznik nauke i kulture. U Beogradu su te, 1965. godine, održavani Teslini dani uz zapaženo učešće predstavnika iz “bratskog Sovjetskog Saveza”, dok je u samom SSSR-u, u čast “genija iz Smiljana”, svečano zasijedao Prezidijum akademije nauka... Dvadeset godina ranije, 1936, povodom Teslinog 80-og roñendana, u SSSR-u je štampana njegova biografija. Deset godina kasnije, izdata je brošura sovjetskog energetičara P. I. Vojevodina, koji je od 1931. do 33. radio u Njujorku kao urednik časopisa “Američka tehnika i industrija” i prijateljevao sa Nikolom Teslom. Kasnije američke istrage protiv komunista, senatora Hjuberta Hamfrija, otkriće da se Vojevodin bavio industrijskom špijunažom i da je više puta pokušavao da nagovori Nikolu Teslu da se preseli u Sovjetski Savez. Ruska naučno tehnička javnost pažljivo je pratila Teslin rad i davala veliku podršku svestranom talentu naučnika koji je ulazio u više naučnih disciplina i ostavljao neizbrisive tragove u razvoju ljudske civilizacije. Primjera radi, od 1891. do 1905. godine, u vrhuncu Teslinog pronalazaštva, objavljeno je devet značajnih prikaza i na desetine članaka, bilješki, naučno-tehničkih predviñanja ovog naučnog genija. Naročito su se isticali naučnici: Popov, Golov i Smirnov. Iz carske Rusije su Tesli, koji je prije odlaska u Sjedinjene Države radio u pariskoj centrali Edisona, redovno stizali honorari i predlozi da se preseli u Peterburg u kom su radili najpoznatiji ruski elektrotehničari. Teslu je, u svakom trenutku, čekala savremeno opremljena laboratorija, stan i dobra novčana nadoknada. Molili su ga da doñe tada sam “krem” ruske nauke: P. N. Jabločkov, D. Aleksandrovič, Ličinov, Čikolev..., i on je u jednom trenutku i pristao! Čuvši za Teslinu odluku, Čarls Bečelor, šef Edisonove kompanije u Francuskoj, smjesta je pokušao da ga odgovori. Biće teško, smatrao je on, jer su Rusi ponudili izvanredne uslove, a Tesla je u Parizu živio kao podstanar sa skromnom platom i bez ikakve perspektive da se domogne sopstvene laboratorije u kojoj bi vršio sopstvene eksperimente. Bečelor je krenuo u ofanzivu: “Srbine, budi saglasan sa tim da je tvoja namjera da ideš u Peterburg nerazumna, jer nijesi čuo za sudbinu Jabločkova (ruski elektroinženjer) koji umalo nije poginuo u svojoj laboratoriji. Ovaj, svjetski priznati pronalazač napustio je svoju zemlju jer traži bolje uslove za svoj dalji rad, ovdje, u Parizu”. Tesla mu je lakonski odgovorio da je Jabločkov napustio Rusiju zbog žene koja

je bila Francuskinja i da su nezgode u laboratorijama uobičajena pojava kad se radi sa elektricitetom. Videći da nema kud, Bečelor je kontaktirao Edisona koji je odobrio Teslin put u SAD i rad u njegovim njujorškim laboratorijama. Amerika je tada bila zemlja “nemogućih mogućnosti”, u kojoj se veoma naglo razvijala tehnika, posebno u oblasti elektriciteta, za koju je Nikola Tesla imao nenadmašan talenat, znanje i nepresušnu životnu, a prije svega, naučnu energiju. Zahvalio se Rusima na ukazanom povjerenju, i sa pet dolara, koje mu je dao Bečelor, jednim neriješenim integralom i sveščicom svoje poezije, koju je pisao s vremena na vrijeme, brodom se otisnuo iz Portsmuta za Ameriku. Obećanja koja mu je dao Bečelor srušiće se u nepunih dvanaest mjeseci, koliko je Tesli trebalo vremena da uvidi da je Tomas A. Edison najprije zainteresovan za vlastiti džep i da na inženjere gleda kao robovsku radnu snagu... Odlaskom Tesle u Sjedinjene Države, njegove veze sa Rusijom nijesu se prekidale, naprotiv sve više su ojačavale. U jeku rusko-japanskog rata u časopisu “Električestvo” naučnik – pjesnik S. O. Maizelj, izmeñu ostalog, piše: “Danas u vrijeme sveopšteg naoružanja, mračnih oblaka koji su se zgusnuli na političkom horizontu, u vrijeme dugotrajnog žestokog rata, nekako je čudno čitati članak o sveopštem miru – toj svetoj i čistoj nadi čovječanstva. Na ovoj tužnoj, pesimističkoj pozadini, svijetlu tačku predstavlja članak Nikole Tesle kao parče plavog neba meñu teškim sivim oblacima koji prekrivaju horizont. Možda su Tesline misli utopija, ali je to genijalna utopija, možda se njegove nade neće nikada ostvariti, ali one nam ulivaju novu vjeru u budućnost čovječanstva, u moć ljudskog razuma, u nepobjedivu snagu svjetlosti i znanja. Neka je Teslino proročanstvo (objavljeno u Njujork Tajmsu) samo fantazija – zahvalni smo mu za tu divnu fantaziju...”

Lenjinova ponuda Pobjedom boljševika, predvoñenih Lenjinom, vlast u Rusiji preuzimaju komunisti. Vladimir Ilič Lenjin je za novostvoreni SSSR imao velike i dugosežne planove. Za neke od njih bio mu je potreban i srpski genije iz Smiljana. Sovjetski energetičari su uspješno radili na elektrifikaciji zemlje, koristeći Tesline patente. Lenjin je, nekoliko puta, pozivao Teslu da svoje pronalazačke sposobnosti okuša u sovjetskoj zemlji. Nudio mu je laboratorije kakve želi i saradnike koje on sam izabere, po svom nahoñenju. Nadao se da SSSR može iskoristiti Teslin pronalazak bežičnog prenosa energije, pri kojoj je nemjerljiva ušteda radne snage, vremena, troškova...

Od tog vremena ruski istraživači su se bavili Teslinim bežičnim prenosom energije, ali bezuspješno. Lenjinov poziv Tesla je učtivo odbio, naglasivši da visoko cijeni napore slovenskih naroda, pa i ruskog koji igra važnu ulogu u kulturnom i svakom drugom razvoju čovječanstva. I do kraja svog života ostaće lojalan grañanin Sjedinjenih Država, čije je državljanstvo zatražio, a potom i dobio 1891. godine. U svakom slučaju, Lenjina nije naljutilo Teslino odbijanje da doñe u SSSR, naprotiv, u Sovjetskom Savezu i dalje je bio jedan od najvećih praznika 7. maj, dan pronalaska radija, koji je u sovjetskoj Rusiji, kao i u mnogim drugim zemljama bio nezamjenljiv u propagandne svrhe. Nasuprot Lenjinu, njegov nasljednik Josif Visarionovič Staljin jeste. Zbog očekivanog rata sa Hitlerovom Njemačkom, bio je zainteresovan za novo oružje – teledirigovane rakete... Najveće interesovanje ruske tehničke javnosti izazvao je patent broj LO188, prijavljen 26. oktobra 1889. a priznat 30. juna 1905. godine. Patent predstavlja “prilagoñavanje za upravljanje plovnim sredstvima ili drugim pokretnim elementima uz pomoć električnih talasa”. U ovom patentu Tesla je prvi put opisao način upravljanja plovnim sredstvima elektrifikacijom, putem radija. Tesla je to demonstrirao na brodu no, patent je primjenljiv na bilo koje pokretno tijelo – krstareću raketu, na primjer. Model Teslinog “elektrohoda” sa antenom i kohererom djeluje preko elektromagnetnog releja i odgovarajuće kinematike na dovodne elektromotore koji se pune iz akumulatora. Godine 1898. “elektrohod” je javno isproban u Njujorku i Čikagu. Tesla je ovim izazvao senzaciju u svijetu. Na elektrohodu Tesla je trebao da radi sa D. A. Golovim, inženjerom koji je detaljno proučio Tesline planove. Staljina je Tesla odbio zbog starosti – već je bio zagazio u osmu deceniju života. Hazjajin, ljut na Teslu, naredio je da se iz udžbenika i literature izostave činjenice koje su se ticale čuvenog genija iz Smiljana. Što se tiče 7. maja, dana radija Hazjajin ga je ukinuo jer, smatrao je, takva vrsta proslave ne odgovara “sovjetskom duhu”. Tesla se 12. oktobra 1941. godine odazvao apelu sovjetskih naučnika uputivši Staljinu pismo u kome se kaže: “Mi, Jugosloveni, sa oduševljenjem pratimo herojsku borbu nama bratskog ruskog naroda i svih naroda Sovjetskog Saveza i oduševljeni smo visokim stremljenjima vaših velikih heroja koji prolivaju krv ne samo za odbranu svoje zemlje, nego za slobodu i civilizaciju svih naroda koje je nacizam pokorio. Čvrsto vjerujemo u pobjedu”. Hazjajin se ipak razljutio i devedesetogodišnjica roñenja Nikole Tesle je obilježena na dostojanstven način. Kada su Teslini pronalasci postali poznati širom svijeta, Aleksandar Stepanovič Popov, tada jedan od najvećih ruskih naučnika iz oblasti elektrotehnike, strasno je počeo da ih sprovodi. Sam je izradio Teslin transformator i izumio i konstruisao niz pribora za posmatranje

pojava struje visoke frekvencije čiji je pronalazač bio Tesla. Popov je 1893. godine posjetio Čikašku izložbu na kojoj su Teslini pronalasci bili glavna atrakcija. Na izložbi se upoznao sa Teslom i njegovim istraživanjima. Postali su prijatelji (Tesla, inače nije želio da ima mnogo prijatelja) – Tesli je godila Popovljeva velika naklonost i neskriveno divljenje. Inače, Popov je prvi u Rusiji (Oficirska škola Kronštat) krenuo sa eksperimentima i istraživanjima visokih frekvencija. Popov je na 11. kongresu prirodnjaka i ljekara (Peterburg 1901) posebno prikazao eksperimente Tesline strujnice, koje su izbijale iz kraja sekundarnog provodnika, dostizale su dužinu od jednog metra, a električno polje visokog napona ispunilo je ogromnu slušaonicu. Dvometarske vakumske cijevi, podijeljene slušaocima, svjetlele su i u najudaljenijim uglovima. Sve ovo dovelo je sve prisutne do oduševljenja koje je, na kraju, propraćeno burnim aplauzom. Takoñe, Popov je prvi put primijenio Teslinu Antenu u dvorištu Oficirske škole, što je zabilježio M. A. Šatalen. Tesla namjerno sabotirao “projekat duga” Šest decenija poslije eksperimenta, Al Bielek priča: “Brod kao da je utonuo u san. Rekli su nam da u slučaju neobičnih dogañaja sami donesemo odluku. Obala je bila još blizu i mislili smo da je najbolje da skočimo u vodu. Dugo smo padali. Mislim oko dva minuta, ali umjesto u vodu, našao sam se u bolničkom krevetu. Najgore je tek došlo. Od ljudi koji su mi prišli, saznao sam da se nalazim u – 1983. godini! Al Bielek tvrdi da je roñen 1916. godine kao Edvard Kamerun, i da je doktorirao fiziku na univerzitetu Harvard. Sa bratom Dankanom je stupio u američku mornaricu 1939. i mimo svoje volje ušao u takozvani “filadelfijski eksperiment”, navodno prvi pokušaj da se na osnovu Teslinog i Ajnštajnovog projekta, jedan ratni brod učini nevidljivim. Zatim je putovao kroz vrijeme. Poslije nekog vremena Al je vraćen u 1947. godinu. Te godine, u tajnom državnom projektu “Montok” izbrisana su mu sva sjećanja, dobio je novi identitet i od tada je pod strogim nadzorom čelnika i njihovih pomagača iz “Montoka” živio pod imenom Al Bielek! Prema svemu što je na osnovu raznovrsnih priča zabilježeno o ovom projektu, dogañaji su tekli na sledeći način. Tokom 1943. u američkoj mornarici se radilo na super tajnom eksperimentu, koji je i dugo godina kasnije bio poznat samo nekolicini ljudi. I oni koji su u njemu učestvovali nijesu znali sve što se u projektu dogañalo. Projekat je dobio ime “Filadelfijski eksperiment” jer se slučaj odigrao u luci

američke mornarice u Filadelfiji, a obavljen je na razaraču USS Eldridzć. Ideja je bila da se pokuša sa gradnjom “nevidljivog” radara (stvaranje pulsirajućeg magnetnog polja da bi se dobio elektromagnetski zaštitni balon). Eksperiment se, meñutim, loše završio. Umjesto da brod postane radarski nevidljiv, postao je “optički” nevidljiv, a potom je nestao kroz nešto što se u naučnoj fantastici najčešće opisuje kao vremenski tunel. Kada su generatori konačno prestali da rade, brod se ponovo pojavio. Prema Bielekovom svjedočenju, eksperiment su preživjela samo dvojica mornara – on i njegov brat, Dejvid Kamerun. Kasnije je to objašnjeno činjenicom da ljudi nikada ranije nijesu bili izloženi tako snažnom uticaju elektromagnetskog polja. Za sve koji su gledali film “Filadelfijski eksperiment” ili čitali knjige Čarlsa Berica i Vilijama Mura, ispovijest Al Bialeka, trebalo bi da bude, ako mu se povjeruje, odlučujući tas na vagi. Al priča: “Sve se odvijalo rutinski, dok nas jednog dana, mislim, početkom 1943. godine nisu obavijestili da ćemo učestvovati u jednom eksperimentu. Nismo pitali kakvim jer nam se to nije činilo neobičnim, sve do poslednjeg dana pred početak eksperimenta. Od tog trenutka bilo nam je jasno da ćemo učestvovati u nečemu krupnom i opasnom. I samo nekoliko minuta poslije početka eksperimenta pojavila se neobična plavičasta izmaglica, koja je za tren obavila kompletan brod. Brat i ja pokušali smo da potražimo nekog od oficira i pitamo šta se dogodilo. Na naše čuñenje svi su ležali na podu, na mjestima gdje su se trenutno zatekli. I brat i ja smo bili odlični plivači. Obala nije bila daleko i tako smo odlučili da napustimo brod jer smo očekivali da bi i nešto gore moglo da se dogodi”. Bielek dalje tvrdi da zna koji veliki naučnici su učestvovali u eksperimentu: “Nikola Tesla je rukovodio ovim projektom šifrovanim pod nazivom “Projekat Duga”, sve do 1942. godine, a onda je namjerno počeo da ga sabotira. Potom se potpuno povukao, jer je uvidio da će mornarički moćnici upotrijebiti posadu broda kao zamorčiće. Indikativno je da je nekoliko mjeseci prije “Filadelfijskog eksperimenta” (kraj avgusta 1943.), Nikola Tesla pronañen mrtav, 7. januara 1943. godine u svojoj hotelskoj sobi. Tesla je počeo da razmišlja o “nevidljivom radaru” još 1931. godine, polazeći od studije “Kako da stvari postanu nevidljive”, autora Džona HoDžisona. Dvije godine kasnije, Ruzvelt, Teslin prijatelj, u jednom razgovoru ponudio mu je finansijsku potporu da nastavi istraživanje. Osnovan je poseban institut Prinston, na kojem će Tesla sarañivati sa Ajnštajnom. Nekoliko godina kasnije, Kenet Korum će, na osnovu Teslinog projekta i ureñaja, jedan model broda učiniti nevidljivim. U eksperimentu su još učestvovali naučnici dr Džon fon Nojman (jedan od Hitlerovih naučnika koga su Amerikanci prebacili u Ameriku) i Tomas Braun.

Nojman je navodno bio Teslin zamjenik i čovjek koji je bio zadužen da 1947. obnovi projekat. (Kraj)