Tekst izlazio u nastavcima u listu “Dan”, 15. do 18. januara 2007.

TARA IZMEðU LEGENDE I STVARNOSTI Ljepotica i u pjesmama

Šta gledati u Tari: prošlost i sadašnjost, njene vode koje se lome kroz klance, klisure. Stojiš i gledaš kanjone, nebo iznad njih, starost borova u Crnim Podima koji stoji na goloj stijeni, litici i uporno traje. Doñi, vidi, nagledaj se ljepote, a da je to tako govre nam mnoge napisane knjige, pjesme. I Oto Bihaljin Merin, s divljenjem je pisao o mostu na Tari: "Sa jednog naglog zaokreta serpentine prvi put smo zagledali most na Tari. Nadnosio se nad

ponorom, taman kao ucrtan, pravilan i lak vezuje dvije planinske obale. Pod njim teče brza i kao smaragd zelena rijeka, osvijetljena i odsječena intenzivnom svjetlošću dana. Bila bi to nedostižna, nepomična suprotna obala da nema mosta. Tu je ranije zastajao putnik, tu na rubu klisure, koja ga je pobjeñivala i zadržavala, iako je njegov put vodio dalje, ka Pljevljima, ili sa ove strane ka moru". To je taj veliki betonski most na Lever Tari, sa mnogo lukova savršen je u ravnoteženosti materije, bilježi dalje Merin, u ritmu i obliku kao tok fuge u muzici. Taj most je bijela traka u daljini. Naš poznati romanopisac Mihailo Lalić nije mogao da odoli ljepoti Tare. On je zapisao: "Sjećam se te noći zato što je i po drugim pojavama nenormalna luda bila: izbuljio okrugli mjesec i propeo se usred neba, bjeličasta, kao slana, mjesečina pala na zemlju, uzrnjena i nejednako razbacana, ima je više pored ograda, izbočine je oblila i obasjala od neznanih planinskih grba preko Tare. Do po neba ispunjeno Durmitorom, sivim zubastim nemanima što se guraju i odižu zvjezdani sač glavurdama. Dolje su jame od nebeskih bombardovanja, iznad njih sniježne pruge kao lente i ordenja preko grudi. U daljini se izdvajaju lazovi, borovi, srebrne kopče od krečnjaka na vododerinama i u Medjedu, srebre se točila ispod Savinog kuka, reže Zupci. Jasnije nego u sred podneva oblačnog dana ističu se žute i crvene rane od skorašnjih odronjavanja. Blješte ploče, kukaju kleke vrhom Žute Grede". Vrijeme kao da hita na krilima Jabučila iz narodne pjesme. Tu se odavno zbila strašna ljubav Momčilova na obalama Tare, na Pirlitoru prema Durmitoru. Ovdje su gorke oči, gorko cvijeće, gorka trava, gorka ljubav, sve je tajnovito i vječno. Nad Tarom je uvijek vedro kaže pjesnik Dušan Kostić. Ništa nećeš saznati: Odlutao sam i pošao Kao što je i vojska prošla, Obale me dočekuju snenog Bez frule i Jabučila. "Probiću srebro voda", kaže pjesnik, osmijehom tavnim, o vodo. Ljepota tvoja će me zagrliti. Od divljine neprobuñenih snjegova. I tako ću, kaže pjesnik Kostić "S tugom nedoglednom Ko sa oblaka stići na ulice daleke". Teče voda, razlivaju se pjesnikove riječi, prolaze podno mostova i zvijezda. Sve je upalo u oko i miruje. Silaze zvijezde u vodu. Ti stani pa gledaj,

nagledaj se ljepote ako umiješ, ponesi sve što možeš ponijeti ako možeš od te vode. Uzmi ako umiješ uzimati. Istina, sve će biti tvoje ako umiješ da se diviš prirodi, predjelima beskraja. Vidiš jedna zvijezda ribama daje krčag pun zvjezdanog blaga i one ga nose u tamne dubine. Tako će o Tari riječi progovoriti pjesnik Ljubislav Milićević. Kasno noć s vjetrom gorolomnim ona prolazi, putuje kao što putuju ljudi: Teška voda na visini Sa munjama u zatiljku I zvijezdom na usnama, Pripitomi dan jela i visove. Noć zvijeri podstrekiva Na izdajstva i zlodjela. Tara se na svom suncu bistri i na svom nebu toči, kaže pjesnik Milićević. O Tari toj ljepotici neba zapisaće i pjesnik Janko ðonović. Ona je za njega ptičji let nad ambisom: Zelena je kao da je sve lišće gore u sebi upila Bila je kao da je sve gorke snjegove u sebi otopila. O Tari je pisao i književnik Milo Bošković. "Niz srebrne stepenice se samo prelamaju zlatni kristali sunca". Put vode je vječan, kaže Biblija. Svi drugi putevi izumiru, nestaju, a vode traju, dolivaju se iz nebesja, iz doziva. Tako i Tara dolazi sa nebesja od bjelina ispod Komova i traje u pjesmi i ljepoti sunca. Tarom su vodili carski putevi i drumovi. Na njenim obalama vañeno je zlato, kovan novac. Bili carevi i velmoži, samovale ljepotice djevojke. Tara je ispisala divnu pjesmu o sebi. Njene su vode žive. Njene su riječi iz najdubljeg jezikoslovlja iznikle. O njoj čitamo na kamenu, drvetu, zapisu, priču. Ona caruje ljepotom prirode i tišinom prostranstava.

Otjerala tišinu iz kanjona

Predio Tare je za divljenje. Ovdje ima takvih prizora za ljudsku dušu i ljudsko oko da pred njima čovjek mora da stane i da se pita šta je to, kakve je to igre igrala priroda kada je ogradila ovakve pjezaže, kanjone. Kakva je to snaga do srca usjekla ovoliko stijenje, napravila kanjone kroz koje vijuga zelena voda. Usjekla do srca zemljina i pustila da u njih teče voda, jedna od najljepših naših voda. Gledam odozgo sa visova, liči na tanani konac, koji je neko, ko zna kada, udjenuo u klance klisure i stavio da tako traje, sve dok je sunca i mjeseca, sve dok protiče voda. Stoga kad čovjek ovdje doñe stalno se pita šta je to? Gledaš greben i klisure razmakli se. Kao da je voda svom snagom navalila na njih i razmakla ih, zaronila meñu litice. Na tim prostorima, zaravnima, tišinama čovjek je gradio naselja, gradove, podizao sveta zdanja. Meñu njima je i manastir Dobrilovina. Sam naziv govori sve, kazuje o dobroti i daru prirode pored rijeke Tare. To je drevni manastir, sam i bijel u klisuri Tare, položen radi mira, radi tišine, radi ljepote oko sebe, ovih silnih visova i silnih dubina rijeke Tare. "Kad kažeš za nešto da je vječno, Tara je to, pa se i pokaješ. I ona je nevjerica i ne zaboravi joj bjesove. Prokuni ih koliko ih je udomila u virovima", piše Božo Bulatović. Došla je ovako ko zna kada, otjerala tišinu od bregova napravila obale, od svoje vode jezero. Dočekala je stijena kod Levera. Ljuta je bila zbog toga, bijes brdima kazivala, vodu kolutala, kolovrate okretala... Lomila se voda po nenadnim ponorima, jezero išlo k nebu.

Ona je čekala da matica probije stijene i ostavi zvijezde tamo gdje su bile od iskona. Kad su bijeli mineri obavili svoje, krenula je mirna ploča, polomilo se modro staklo, svaka kakija uzjahala mahnitog konja, propela se. Tako se nañe dolje ova ravnica, njenom sredinom rijeka. Da se glasne pred noć i pred kišu. Tu su njive, polja sa dvije kose gdje se kupio sam kamen, kazuje Bulatović. Eto još jednog zapisa o Tari, o njenom proticanju. "Šume na Tari, zlatne i zatim crvene kao sunčani zraci, pogasiše se, potamniše pod zamračenim niskim nebom. Sredinom novembra stajale su puste i hladne, mrtve i prosute pepelom i garom od onih divljih jesenjih gorenja žutih rumenih, što su počela odmah poslije nešto malo zakašnjelih slana... Približili su se Tari i slušali kako ta brza, hladna voda ne žubori nego muklo zvoni - kao da vuče i prevrće neke stare lonce... On izañe u hladnu vedru noć, na livadu gdje su se meñu srebrnim sniježnim krpama pružale crne brazde okopnjele zemlje a nad hučnom dolinom i sivkastim čadorom bjelasičkih visova stoji nebo iskovano od ljubičastog čelika i izbrušeno zlatnim čavlima zvijezda", piše Mihailo Lalić o Tari i predjelima oko nje u romanu "Lelejska gora". Pjesnici su se često vraćali Tari kao inspiraciji. Nijesu mogli odoljeti njenoj ljepoti. Tako će Marijan Miljić opisati ljepotu Tare, njene kanjone i dubine: "O padaju noćas kose kiše Mjesečina pada u bijeloj pjesmi O možda je neću ni vidjeti više Anñele brate mi smo zaljubljeni... "Tara je ne samo lijepa rijeka i predio oko nje. Ona je opasna kad nadoñe s jeseni. Bučna je. Mnogo mladosti je odnijela njena matica. O Tari piše i pjesnik Dragiša Madžgalj: Tu se Tara s ñavolom jagmi Oko duže mlade udovice Tu se s njima grdno kolje A nema je ni čeperak Sva bi stala u bivolje oko Što je gleda odozgo sa litice. "Ne idi obje noći nikuda od mene, van je nevidjelica i Lazi ðavolje", kaže pjesnik. Oslušni. Tara je ukrivena dolje, tajnim virovima iza luga". Vito Srbljanović kaže da je Tara "Znoj srebra, znoj zlata / Znoj mojih snova" -

Vladimir Nazor je, takoñe, pisao o Tari, nije mogao da odoli njenoj ljepoti. "Jeste nešto izmeñu mene i ove rijeke koja teče kroz klance. Dolje, duboko, ispod neba i zemlje teče, traje: Mutna je Tara kamene valja Drvlja i sante niz visoko gorje Zora je ružna s oblaka sipala Blistalo zelen - borje i mramorje". "Želim sam" kaže Nazor u svom zapisu o Tari, da siñem dolje u klanac i preplivam Taru i popnem se uz onu guduru na Prilitor i potražim ostatke "Momčilovih dvora"... Hitam na visoki rub klančev i vičem: "Momčilo!" Tara je zažutjela, moj se poklič rasuo u mnoge jeke što se rastući penju uz gudure i klance, stiže do planinskog bila, diže se ka suncu... Moja se prošlost spaja sa mojom sadašnjošću". Pastirica i vitez

Tara je nanizala pet prstena ljepote jedan do drugog: Komovi, Bjelasica, sa Biogradskim jezerom, Durmitor, Crno jezero i manastir Dobrilovina. Svaki, upravo, kraj ovog prostora, mami, izaziva nova viñenja i susrete kojima ne mogu odoljeti ljubitelji prirode. Na tim ozvjezdanim širinama, visinama, čistim kao suzama oprani vid, ta Tara prkosnica što se prelama preko kamenih rebara i kao srebrni nož siječe brda, cio taj prostor u kome su "i zraka i mraka pune zjene" nepresušna je inspiracija generacijama stvaralaca. "Surovost i pitomina, blještava svjetlost i nepromična tmina, goromostresiteljstvo i opojna tišina, nebo zaustavljeno zubatim vrhovima i u virovima vala razbijeno biserje izvora i potoka, vjekovni lednici i topli sprudovi, sve to i još hiljade neuhvatljivih prirodnih čarolija, budi i goni ko veče lijepih riječi da ove predjele opoju, otključaju riznice njihovog prirodnog blaga, približe ih drugima", kaže Manjo Vukotić u knjizi "Bijela griva Durmitora". Koliko je Tara zavodljiva, koliko je mamila svojom ljepotom i bistrinom voda, svjedoče mnogi koji su dolazili ovdje da uzmu od njene ljepote, da nañu sebi mir, i to iz skoro čitavog svijeta. Splavarili su Amerikanci, Rusi, Njemci, Česi, Francuzi, Italijani, ko zna ko sve nije dolazio i nagledao se ljepote ovih predjela. Bila je ovdje, jednog ljeta, ne baš tako davno, djevojka iz Norveške, splavarila, divila se ljepoti Tare. Bila je ne lijepa, nego prelijepa, kažu splavari koji se nje sjećaju. Plava Nordinka, kako su je zvali, toliko je bila lijepa da ljepoti rijeke Tara nije mogla da odoli i odnijela je u svoje virove. O njenoj ljepoti, druženju jednog ljeta sa njom, je napisao Boško Pušonjić knjigu pjesama "Nordijka na Tari". Tara se u meni uliva, kaže pjesnik. Ona izvoru hita da ispere oči. U toj račvi kanjona "doñe Severna da se Jugu poda Malo je čitav okean beli Pod nebom severnim vascelim No se savi u tu božju stisku Ključeve potopa da traži Ludih topljenica ljetopis da piše Ili doñe da reku kroz dušu procedi Krilatom konju ljuba da bude Svoju ljepotu ljepoti da doda Čuvarka reke ili zmaja čuvarka".

Tara živi u legendama, narodnim predanjima, epskoj i lirskoj poeziji. Ona je stalno prisutna kao živo biće. Na njenim obalama održavaju se pjesničke večeri. Jednom riječju, Tara je dio čovjekove duše, tajna koja sve više mami radoznale i zaljubljene. Tara skriva mnoge ljubavne priče, želje mladića i djevojaka. Ovdje je i Jerina zidala svoje kule, dizala svoje mostove. Nije mogla, predanje kaže, podići most jer se rijeka zaljubila u zidare i odnosila ih sa sobom. Tako je zla Jerina odustala od gradnje mosta na Tari. Pjesnik Junuz Meñedović kaže: "Teče Tara Teče Tara kroz taj ljuti crnogorski kam, i raznosi svjetlost žara". O Tari su pisali stihove Milan Dedinac, Aleksa Šantić i drugi. Njihovi stihovi su nadahnuti, puni čari i ljepote, divljenje prema ovoj čudesnoj rijeci. Ova rijeka je sva u legendama i pričama. Kažu, s proljeća se javljaju čudni glasovi u kanjonu. Glasovi tog jeka ne mogu se ni sa čime uporediti, drugačija je grmljavina gromova. Od ovih glasova uznemiri se i čovjek i zvijer. Legenda kazuje, ljudi koji su čuli ove glasove zauvijek su negdje pobjegli, a neki su, opet, u istom danu osijedjeli. Kažu da se u selu blizu Tare rodila lijepa djevojčica za nju se strahuje da je ne odnese voda čim odraste. Tu glasovi privlače djevojke i one se odazivaju njima. To je ta pjesma, doziv, jauk, sve to može biti kobno, da zamami, da se strada, kaže legenda. A dolje pruža se rijeka. Nad nama nebo - čini ti se da nad tobom teče druga rijeka. Ovdje su borovi kao gradovi, usamljeni, stameni. Evo jedne neobične priče, legende koja je nastala u kanjonu Tare. Nasrnu južni vjetar na sniježne bjeline. I svakog proljeća se obnavlja ljubav izmeñu divne čobanice što čuvaše stado jelena oko Tare i neobičnog viteza koji na krilatom konju iz rijeke izranja. Ona bi svakog proljeća stajala na obali i pjevala zanosnu pjesmu da su se po gori rastureni jeleni sakupljali. Zastala bi rijeka od njene pjesme a iz njenih dubina izranjao bi bijeli krilati konj, a na njemu vitez sa oklopima. Nosio je zlatan krčag pun omamnog pića koje je davao ljepotici - pastirici koja bi tada osjetila ljubavno blaženstvo i mir. Čim bi ona ispila gutljaj pića vitez bi se ponovo vratio u dubine Tare, a ona bi i dalje stajala na obali i pjevala i čeznula za vitezom koji je nestao u tamnim dubinama Tare. Dugo je, ko zna koliko proljeća, pastirica pjevala dozivajući viteza iz dubine vode. Nije odoljela, skočila je u najdublji vir u potrazi za vitezom i njegovim čudesnim pićem. Kasnije je, legenda kaže, iz

dubine izronio konj bez viteza i uzletio prema nebu, skrio se u oblacima, i sada s vremena na vrijeme prolijeće iznad Tare. Svakog proljeća čuje se zanosna pjesma djevojke i viteza kako se dozivaju dok lutaju gorom napušteni jeleni. Suza Evrope

Druga je priča o boriji. Na obali Tare rasle su dvije sestre, bliznakinje. U ljepoti iste. Niko ih nije mogao raspoznati koliko su bile slične i lijepe. U isto ruho odjevene, svuda zajedno. Predanje kaže, takve ljepote nije bilo u gorama Tare i šire. Rasle su sestre na radost roditelja. Svako ko ih vidi zastane da se nagleda ljepote, a kad bi zapjevale čitav kraj zanijemi od melodije. Zaćuti sva priroda, sluša poj iz djevojačkog bijela grla. Kažu od njihove pjesme zaustave se vode Tare. Kako je trajala pjesma i ljepota

djevojačka, ali za malo, kratko. Sve, dok se jednog dana na drugoj obali nije javila truba, prodorno i zanosno. Odnekud uz rijeku sa svojim stadom stigao je momak Radovan. Njegova truba zvana borija, napravljena od kore drveta svirala je tajnovito, mamila i srca parala i tako poče pjesma i svirka s obje strane rijeke. Radovan je svirao sestre su pjevale. Sve tako, dugo. No, jednog dana ne zapjevaše sestre. Upravo tog dana jednu od njih udao je otac za bogatog susjeda. Stale su vode da teku, ptice da lete, nije bilo ni vjetra u borovima. Samo je Radovanova borija čežnjivo svirala i tražila pjesmu djevojačku. Tako je trajalo tri dana, a četvrtog evo pjesme, ponovo gora zašumlje, potekoše vode, to sestre Bojana i Trojana, kroz pjesmu traže pastira Radovana u koga su se obje zaljubile i od njega ni smrt ih neće razdvojiti. Borija im je sitnom svirkom odgovarala. Četvrtog dana pjesma se sa tugom završi - sve troje skočiše u duboki vir Tare. To je bila kobna ljubav izmeñu Radovana i sestara. Evo i treće priče, vezana je za planinu Ljubišnju, na desnoj obali Tare. Priča kao i ime planine, za ljubav je vezana. Predanje kaže, kada je Herceg Stjepan sina ženio djevojkom sa Durmitora, svati, poslije silnog pića, siñoše srećno i Taru prebrodiše i odoše Durmitoru po djevojku. Kažu ljepote joj nije bilo u svijetu. Na glas i riječ svatovi je povedoše, ali njeno lice ne vidješe jer je bilo prekriveno bijelim velom. Srećno proñoše Taru. Uz planinu javi se vjetar i nevjesti podiže sa lica veo, i svekar, njen Herceg Stjepan, otac mladoženjin, viñe ljepotu lica kad stigoše na zaravni planine, on naredi da se naprave čadori i tu svatovi odmore i noć noćuju. I bi tako. Dok su svatovi odmarali, svekar obljubi snahu. Sve začas zanijemlje. Zvijezde ostaše gdje su bile, a iz vedra neba propada snijeg i u tili čas sve zatrpa što se na planini zadesilo. Samo niz noć ode priča da vječno traje kako su jedne oči djevojačke zarobile srce ocu i sinu. Po toj tragičnoj ljubavnoj noći ovu planinu na obalama Tare nazvaše Ljubišnja. Rano, kažu, ovdje na ovoj planini padne snijeg i napravi bijele čadore. Kažu da su to svatovski šatori Herceg Stjepana i njegovog sina. S proljeća raste gorko cvijeće. Kažu ima ga u izobilju i beru ga djevojke i stavljaju na mjesto gdje se dogodila ljubav. Jedna od najljepših rijeka u Evropi - prirodni most izmeñu legende i stvarnosti. A priča o mostu na Tari, njegovoj gradnji ima čudesnu sudbinu. O mjestu nastanka i gradnji, prolivenoj krvi na njemu. Upravo, on je ušao u legendu i narodnu poeziju. Svi mostovi imaju čudesne sudbine, pisao je Ivo Andrić, pa i ovaj na Lever Tari. Sam je za sebe ljepota koje nadaleko nema. Most je nadvisio rijeke raširio je svoja krila. Dug je 370 metara, visok 150 metara. Gradnja je počela 1937. a završena polovinom 1940. godine. U to

doba, bio je to najveći most na betonskim lukovima u Evropi. Projektant mosta profesor Mijat Trojanović, pošto je počeo Drugi svjetski rat, našao se u logoru, gdje će saznati da je most srušen i na njemu ubijen njegov graditelj. Trebalo ga je 1942. godine srušiti da Njemci ne proñu preko rijeke Tare. Zadatak da sruši most povjeren je Lazaru Jaukoviću. I ovaj je rušenje mosta (jednog luka) izveo na najbolji način. Gradnja mosta ušla je u legendu a Tara je nazvana suzom Evrope. Ušla je u istoriju, u čitanke. O Tari je napisao knjigu Miroje Vuković pod naslovom "Ja Tara". Na licu ove vode uronjene planete moja linija se ocrtava od vremena koje izmiče ičijem sjećanju. Tekla sam kroz vrijeme, teku samo kroz prostor... Putujući meñ stranama svijeta, ja zapravo putujem postojanjem. U meni se ukrštaju putevi svih strana i svih dimenzija. Nadamnom se pletu nebeske staze po meni rasipa vječni prah. I pored svega darujem ga ljudima, jer, uprkos svemu, teško da će mojim obalama ikad hoditi neobičnija i nepredividiva stvorenja", piše Vuković. Dalje on bilježi da je Tara "utonula u čvrsti zagrljaj kamena. Voda uspijeva da nadraste svojom ljepotom. To je taj izlog svjetlosti Dobrilovina". U stvari djelo Vukovića nastalo je na legendama, pričama, istorijskim dokumentima. To su priče o rijeci Tari, o njenom postanku, o čovjeku, kanjonu, o manastiru Dobrilovini, mjestima Crni Podi, ðavolji lazi, Šejtan kuli, Šljivanskom, Ljutici, Trešnjici, Leveri, Neviñenom, Radovanovnoj luci, Mantim vrelima... Sve je to Miroje Vuković ukomponovao u mozaičnu prozu i stvorio nezaobilaznu knjigu o rijeci. Takoñe je Vuković sačinio i knjigu o "Tari", o biseru rijeke. Tu su tekstovi poznatih stranih i naših putopisaca, pjesnika. Rukopis je obogaćen fotosima u boji, o Tari i njenim predjelima. Knjiga je doživjela dva izdanja. Drugo je štampano na srpskom, engleskom i ruskom jeziku. Na Tari je bilo krvavih osveta i ratova, i preko nje hodale su mnoge vojske, i one dobrih želja i one crnih i opakih. Prolazili su hajduci i slobodari. Sa Pirlitora gledao je vojvoda Momčilo i njome brodio na krilima konja Jabučila. Branili su je mještani, sa jedne i sa druge obale. Branili njenu ljepotu, predjele. Mnogi su izginuli i ušli u legendu i narodnu pjesmu. Gromovi i orlovi nad njom su se ukrštali i dozivali, a u njoj utve zlatokrile kolo zavodile. Dragocjena je ova rijeka, plemenita i opasna. U vjekovitom je kamenu i liticama, ali i sa rodnim njivama i zelenim livadama. Tara je zakonom zaštićena kao prirodna rijetkost. Štiti je njena ljepota. Naši poznati slikari Vuko Radović, Nikola Vujošević i drugi napravili su na desetine slika i crteža sa motivima kanjona Tare. Na vijest da će biti ugrožena Tara slikari, pjesnici, kulturni i javni radnici su kazali sačuvajte nam Taru. Širok je krug ljubitelja i poštovalaca ove rijeke koja putuje i

druguje sa ljepotom. Mora se zastati pod jedinstvenim prizorom visina. Pred vitkim borovima u Crnim podima, na golim stijenama, liticama. Pred pričama i legendama, manastirima, jezerima, prošlošću. Pred modrim virovima voda. Crnim i Bijelim vrelima od Komova preko Pirlitora do Durmitora, od Sveviña do Neviña. Odvajkada su to sinonimi za Taru. Za njenu ljepotu, druženje, putovanje i čiste predjele. Ova rijeka i njena okolina su ušli u najljepšu baštinu svijeta. (Kraj)