"teorija zavjere": polemika oko leta na mjesec

“TEORIJA ZAVJERE”: Polemika oko leta na Mjesec

• Objavljeno: 13.03.2013

Sporenje oko američkog iskrcavanja na Mjesec jedno je od najneobičnijih obilježja današnjice – ovo pitanje je prije deset godina dobilo neočekivanu “nadgradnju” u filmu Vilijama Karela; priredio Slobodan Čukić

Da li se uopšte radilo o direktnom prenosu

Tokom ljeta 2012. godine objavili smo dva feljtona posvećena tematici osvajanja Mjeseca. Prvi je obuhvatio većinu tema vezanih za Zemljin prirodni satelit, a drugi se bavio odlaskom dvojice velikana koji su učestvovali u misijama Apolo – opštepoznatim Nilom Armstrongom i manje poznatim Milojkom Majkom Vučelićem, koji je potekao sa ovih prostora. U oba feljtona doticali smo se usputno i polemike oko toga da li je uopšte bilo leta na Mjesec - ili je sve bilo režirano u filmskom studiju, kako tvrde teoretičari zavjere. Dok je feljton o Armstrongu i Vučeliću još uvijek tekao, dobio sam sugestiju od jednog poznanika – “zbog čega ne pišemo o tome da je cijela priča oko osvajanja Mjeseca bila laž, odnosno da se ljudi tamo nikada nijesu iskrcali”. Rekao sam mu da ćemo se time pozabaviti čim prije, kao i to da mu na ovim stranicama ne možemo ponuditi nedvosmisleni odgovor. Dakle, našim čitaocima su u manjoj ili većoj mjeri poznati argumenti kojima se osporava da je bilo iskrcavanje na Mjesec – od nemogućeg vijorenja zastave pobodene u Mjesečevo tlo ili ugla pod kojim su navodna studijska svjetla osvjetljavala Armstronga i Oldrina ili odsjaja studijskih svjetala na viziru skafandera ili ekstremnih temperaturnih oscilacija zbog kojih kamera nije mogla snimiti ono za šta se tvrdi da su snimci sa Mjeseca ili astronautskih tragova u prašini koji nikako nijesu mogli nastati zbog odsustva vlažnosti ili... Postoje vrlo dugi, oštri i samouvjereni članci u kojima se ovi detalji uzimaju kao nesumnjivi dokazi za “lunarnu zavjeru” koju su Amerikanci izveli 1969. godine. Ta argumentacija razvija se sve više, stižući polagano i do pitanja – ako nije bilo iskrcavanja na Mjesec gdje su onda bili astronauti koji su uzletjeli pred očima cijelog svijeta?

Poznati jugoslovenski komentator Milivoj Jugin na pitanje da li je bilo leta na Mjesec, odgovorio je da je bio na kosmodromu na Floridi. “Ni muva se nije mogla čuti dok je raketa uzlijetala”, rekao je Jugin, zaključujući da oko leta na Mjesec ne može biti nikakve sumnje. Ali, skeptici se ne zadovoljavaju takvim izjavama, tvrdeći da su Armstrong, Oldrin i Kolins zapravo kružili oko orbite dok je svijet gledao ranije načinjene studijske snimke. Sve to zvuči suludo, osobito pri pomisli da su Rusi mogli da prate cijelu operaciju. Zar njima tada nije odgovaralo da “raskrinkaju” Amerikance? Zar bi propustili da učine tako nešto? Nakon svih prigovora stiže se i do ključnog mjesta - zbog čega danas, nakon četiri decenije, kada je tehnologija znatno uznapredovala, nema letova na Mjesec? FILM VILIJAMA KARELA “TAMNA STRANA MJESECA”: Za početak pozabavićemo se poznatim francuskim dokumentarcem “Tamna strana Mjecesa” reditelja Vilijama Karela (William Karel) koji je pomenut u prethodnom tekstu. Pozabavićemo se, dakle, tim filmom koga većina smatra mokumentarijem (mockumentary od mock + documentary - naziv za filmski i televizijski žanr koji se bavi tobožnjim dokumentarnim prikazom realnog života, dok je u stvari riječ o fikciji – prvenstveno radi parodiranja i satire). Karelov film prvobitno je prikazan na kanalu Arte 2002. godine pod naslovom “Operacija Mjesec” (Operation Lune). Možda su ga naši čitaoci već odgledali. Ukoliko nijesu, recimo da je osnovna tema upravo teorija da je televizijski prenos slijetanja Apola 11 na Mjesec u julu 1969. godine bio lažiran i da je zapravo prethodno režiran u filmskom studiju od strane CIA uz pomoć slavnog reditelja Stenlija Kjubrika (koji je prije toga na istom mjestu snimio čuvenu “Odiseju u svemiru 2001”). Reditelj filma nas na početku uvodi u atmosferu hladnoratovske podjele krajem šezdesetih godina, koju je obilježila odsudna trka za osvajanjem Mjeseca izmeñu SAD i SSSR-a. Potom se opisuje situacija u kojoj je američki predsjednik Ričard Nikson počeo da strahuje zbog mogućnosti da astronauti izginu prilikom leta, pa kako mu je Henri Kisindžer predložio da se iskrcavanje snimi u studiju, na šta je američki predsjednik pristao nakon izvjesnog dvoumljenja. Dalje se navodi kako je za taj poduhvat angažovan slavni Stenli Kjubrik, koji je tada živio u Engleskoj. Henri Kisindžer kao navodni manipulator


FILM VILIJAMA KARELA “TAMNA STRANA MJESECA”: U Karelovom ostvarenju nudi se opis ambijenta u SAD krajem šezdesetih godina, vezano za impresiju koju je u javnosti i najvišim krugovima američke administracije izazvalo tadašnje holivudsko ostvarenje, Kjubrikova “Odiseja u svemiru 2001”. Taj film iz 1968. izazvao je pravu fascinaciju. “Odiseja u svemiru 2001” unijela je potpunu novost u naučno-fantastičnom poimanju i fenomenološkom doživljavanju svemirske nepoznanice. Film je stvarao ogroman psihološki efekat i nametao osjećaj autentičnosti. Do tada ništa slično nije viñeno. Karel je uzeo upravo taj momenat kao ključan - jer su tada holivudske mogućnosti u hladnoratovskoj trci otvorile potpuno novi prostor za glorifikaciju američke uloge u osvajanju svemira. Sve je upućivalo na puni angažman holivudske mašinerije, što je u jednom momentu navodno i dovelo do Kisindžerove ideje. U tom smislu treba znati i za dileme koje je ranije tokom šezdesetih izazivao najavljeni let na Mjesec. Taj poduhvat je izazvao velike polemike meñu stručnjacima, od kojih su neki otvoreno sumnjali u mogućnost da ljudska bića mogu preživjeti na Mjesečevoj površini. Sve nas to dakle vodi ka trenutku u filmu u kome ključni ljudi američke administracije počinju da skreću poglede ka Holivudu, odnosno dok se Kisindžer nije dosjetio da bi se iskrcavanje za svaki slučaj moglo odraditi u studiju, što je potom i predložio Niksonu. Nikson se nećkao, pa je prihvatio. Naredni korak je logično upućivao na najboljeg, na Stenlija Kjubrika. Ovaj je po Karelu isprva odbijao da snimi tako nešto, ali je na koncu ipak pristao. Uspostavljen je dogovor, pa se krenulo u snimanje lažnog slijetanja na Mjesec. Došao je i prošao jul 1969. godine, čovječanstvo je ispratilo istorijski poduhvat i sve je prošlo neprimijećeno. U filmu se dalje pripovijeda kako je predsjednika Niksona nakon izvjesnog vremena navodno obuzeo strah da bi sve moglo biti otkriveno, pa je naložio da CIA ukloni učesnike snimanja. Kaže se i kako se ubrzo nakon te odluke Nikson predomislio i povukao nalog, ali su navodno neki krugovi u CIA odlučili da na svoju ruku ipak izvedu operaciju eliminisanja nepoželjnih svjedoka. Učesnici filmske ekipe su tako počeli da stradaju jedan za drugim, nakon čega je Kjubrik shvatio što je u pitanju, povukao se meñu četiri zida i ostatak života proveo u paničnom strahu da će biti ubijen. Henri Kisindžer, ključna figura mnogih vojnih i političkih dogañaja tog vremena se dakle u Karelovom filmu pojavljuje kao glavni manipulator javnošću. Štaviše, Kisindžer u filmu glavom i bradom, otvoreno govori o svemu (reditelj je na ključnim mjestima koristio isječke snimaka koje je navodno dobio od personala iz Niksonove administracije, uključujući i Kisindžera). Osim njega u “Tamnoj strani Mjeseca” pojavljuju se i visoki američki zvaničnici Donald Ramsfeld, Aleksandar Hejg, Vernon Volters, zatim Baz Oldrin, kao i udovica Stenlija Kjubrika. Pored nje u snimanju filma učestvovao je i njen brat Jan Harlan). Sami film pri prvom gledanju na trenutke izaziva zabezeknutost, jer o svemu govore direktno najobavješteniji ljudi američke administracije, kao i ljudi iz neposredne Kjubrikove blizine. U svemu tome najveću nevjericu svakako izaziva pojava Henrija Kisindžera i Kjubrikove supruge. Pojava Kristijane Kjubrik zapravo proizvodi najsnažniji efekat, jer se s obzirom na tvrdnju o strahu u kojem je živio Kjubrik, ona pojavljuje kao svjedok iz najbližeg okruženja.

Reditelj Vilijam Karel savršeno je odradio svoj posao. Doduše, nije to baš tako očigledno kako neki tvrde. Da je riječ o parodiji vidi se tokom odjavne špice, na kojoj se povremeno pojavljuju akteri filma sa šaljivim komentarima tipa: “Da li je ovo bilo dobro?”, ili “Treba li ovo da ponovimo?” Karel je time očito istakao momenat montaže, čime je htio da ismije cijelu priču oko teorije zavjere vezane za Mjesec. Cijeli Karelov rediteljski postupak izveden je tako da kod gledalaca izazove što veću zbunjenost, dok su prvi vidljivi nagovještaji da je riječ o mokumentariju dati tek na kraju. Sve je izvedenoo veoma vješto. Karel suptilno koketira sa brojnim toposima savremene popkulture, čineći pri tom i brojne omaže.

Karelovo ostvarenje kao prvoaprilska šala


FILM VILIJAMA KARELA “TAMNA STRANA MJESECA”: Moguće je da reditelj Vilijam Karel nije u prvi plan istakao ismijavanje teorije zavjere o lažiranju leta na Mjesec, koliko je eksperimentisao s mogućnostima same medijske manipulacije u stvaranju javnog mnjenja. Stvar je očito višeslojna. Cijeli film je poigravanje sa Bodrijarovim tezama o hiperrealnosti u kome Karel majstorski preispituje odnos simulacije i simulakruma. U intervjuu koji je dao 2004. godine, na pitanje zbog čega je izabrao da napravi film „koji je bliskiji komediji negoli jednom ozbiljnom filmu“, Karel je odgovorio da mu je u periodu pravljenja ozbiljnih dokumentaraca bio cilj da „napravi zabavan film“. Da je u pitanju omaž Stenliju Kjubriku - neprevaziñenom majstoru naučnofantastičnog žanra, svjedoče pojedini detalji iz filma – poput imena sagovornika kao što su Dejv Bovman, Džek Torens i Dimitri Maflej – koji su imena dobili prema likovima iz filmova koje je režirao Kjubrik. Takoñe ima i aluzija na filmove Alfreda Hičkoka, jer su Iv Kendal i Džordž Kaplan imena likova iz filma „Sjever-Sjeverozapad“, dok je Embrouz Čapel lokacija iz rimejka „Čovjeka koji je znao previše“ (1956). Imena tih izmišljenih sagovornika su u odjavnoj špici navedena uz imena glumaca koji su ih igrali. Na primjer, u filmu se u jednom momentu pojavljuje rabin koga igra Binem Oreg. Rabin je predstavljen kao V. A. Keonigsberg, a inicijali V. A. skoro sigurno ukazuju na Vudija Alena, pošto je njegovo pravo prezime Koenigsberg.

Pored krajnje nevjerovatnih tvrdnji iznijetih u filmu, nekoliko stvarnih grešaka napravio je i sam narator. Možda je to učinjeno s namjerom da se gledaocima podmetnu kao tragovi za dešifrovanje rediteljske namjere. Na primjer, pripovjedač kaže kako je sovjetska Luna 9 sletjela na Mjesec februara 1966, dok se to dogodilo u januaru. Narator navodi i da je Apolo 11 lansiran 17. jula 1969, dok je to bilo dan ranije. U filmu se kaže da je Lindon Džonson bio guverner Teksasa – što je funkcija koju nikada nije obavljao. I za Ričarda Niksona se pogrešno navodi da je bio guverner Kalifornije. Narator takoñe implicira da je Kejp Kanaveral izabran dijelom zbog uticaja koji je porodica Džordža Buša imala na Floridi, dok Bušovi nijesu imali nikakve veze sa Floridom sve do 1980. Evo i ostalih Karelovih poigravanja. Džek Torens je izmišljeni lik iz Kjubrikovog „Isijavanja“ – a ne holivudski producent i igra ga Dejvid Vinger. Dejvid Bovman je izmišljeni lik iz Kjubrikove „Odiseje u svemiru 2001“, a ne pravi astronaut i igra ga Tom Braun. Mariju Vargas (glavnog lika iz „Bosonoge grofice“) igra Žaklin Toman, koja nije sestra Baza Oldrina. Iv Kendal je izmišljeni lik iz Hičkokovog filma „Sjever-Sjeverozapad“ i nije bila Niksonova sekretarica (ime njegove sekretarice je bilo Rouse Meri Vuds) i igra je Barbara Rodžers. Dimitiri Maflej predstavlja igru imena iz Kjubrikovog „Dr Strejndžlava“ (sovjetskog premijera Dimitrija Kisova i američkog predsjednika Merkina Mafleja) i nije „bivši agent KGB“. Igra ga Bernard Kirčof. Embrous Čapel je ime jednog mjesta iz Hičkokovog „Čovjeka koji je znao previše“, a ne „bivšeg agenta CIA“ kojeg igra Džon Rodžers. Džordž Kaplan (kojeg spominje narator) još je jedan izmišljeni lik prema liku u Hičkokovom filmu „Sjever-Sjeverozapad“. V. A. Koenigsberga igra Binem Oreg (V. A. znači „Vudi Alen“, jer je Koenigsberg njegovo pravo prezime). Kada je Karelov film prikazan grupi studenata sociologije koji proučavaju teorije zavjere, mnogi su povjerovali da je u pitanju iskren i ozbiljan film. Štaviše, Vejn Grin, pristalica teorije koja je prikazana u parodiji, citirao je film kao dokaz za svoje stavove, očigledno vjerujući da su snimci Niksonovog osoblja zbilja snimljeni van konteksta o podvali sa slijetanjem na Mjesec. Australijska televizija CBC emitovala je film 1. aprila kao prvoaprilsku šalu i ponovo 17. novembra 2008. kao dio nedjelje Kjubrikovog filma. Emitovan je još jednom 27. jula 2009, kako bi se možda podudario sa godišnjicom slijetanja na Mjesec.

Sajbrelovi prepadi na „sumnjive” astronaute


MISIJA BARTA SAJBRELA, KRALJA TEORIJE ZAVJERE: Američki reditelj i istraživački novinar Bart Sajbrel (Sibrel) snimio je 2004. godine film u kome je istraživao autentičnost leta na Mjesec 1969. godine. U ostvarenju “Astronauts Gone Wild” (Astronauti su podivljali) pojavljuju se Nil Armstrong, Edvin Baz Oldrin, Majkl Kolins, Džin Sernan i Alen Bin. Sajbrel je poznat po javnim nastupima i tvrdnjama da nije bilo iskrcavanja na Mjesecu 1969. godine. Zbog toga je stekao epitet “kralja teorije zavjere”. Svjetskoj javnosti je najpoznatiji po incidentu sa Bazom Oldrinom 2002. godine kada je stao pred njega i pozvao ga da se zakune na Bibliji da je bio na Mjesecu. Sajbrel je još 2001. godine snimio dokumentarac “A Funny Thing Happened on the Way to the Moon” (Komična stvar koja se desila na putu za Mjesec) u kome je iznio tvrdnje da je iskrcavanje na Mjesec bilo laž. U novom filmu iz 2004. Sajbrel tvrdi da su šest Apolo misija s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih bile smišljena prevara. Sajbrel se u tom ostvarenju suočava sa devet astronauta koji su učestvovali u misijama iz programa Apolo, tražeći od njih da se zakunu na Bibliji da su zbilja putovali do Mjeseca i natrag. Prvi susret je sa Bazom Oldrinom, prije pomenutog incidenta na Beverli Hilsu. U kancelariji Sajbrel mu pokazuje "tajne" snimke, za koje tvrdi da su mu poslati greškom iz NASA. Ti snimci prikazuju posadu unutar svemirskog broda navodno na pola puta do Mjeseca, dok su se prema Sajbrelu u stvarnosti nalazili u Zemljinoj orbiti. Oldrin je odbacio Sajbrelove argumente i rekao: “Išli smo na Mjesec. Nijesmo prevarili nikoga”. Kasnije u filmu, Sajbrel se suočava s Oldrinom na drugom mjestu. Ovaj put u septembru 2002. na Beverli Hilsu u Kaliforniji kada je od njega zatražio da se zakune na Bibliji. Bivši astronaut je to odbio, pokušavajući da izbjegne Sajbrela, a ovaj je pošao za njim nazivajući ga "kukavicom”, “lažovom” i “lopovom”. Oldrin ga je na to udario pesnicom, što je u narednim danima punilo novinske stupce. U jednom kasnijem radijskom intervjuu Sajbrel je izjavio da okrivljuje sebe zbog provociranja Oldrina, kao i to da mu je zbog toga poslao izvinjenje. Sajbrel u filmu iz 2004. godine takoñe razgovarao sa Alenom Binom, Džinom Sernanom i Edgarom Mičelom. Prilikom svakog susreta ispostavljao je iznenadni zahtjev nekadašnjim astronautima da se zakunu na Bibliji. Pozivao ih je da izgovore: “Kunem se i potvrñujem, pod prijetnjom kazne vječnog prokletstva, krivokletstva i izdaje" da su astronauti stvarno išli na Mjesec. Sernan i Mičel su potvrdili da su zaista hodali po Mjesecu, dajući cijelu zakletvu onako kako je to Sajbrel tražio od njih. Alen Bin je takoñe bio spreman da se zakune na Bibliji. Mičel je kasnije povodom tog susreta izjavio da je Sajbrel na prevaru upao u njegovu kuću sa lažnom iskaznicom History Channel za intervju. “Nakon 3-4 minuta, ispostavio je zahtjev s Biblijom. Shvativši o kome se radi, ostao sam miran dovoljno da se zakunem na njegovoj Bibliji, nakon čega sam okončao intervju i izbacio ga iz kuće”. Preostali astronauti s kojima se Sajbrel suočio bili su Majkl Kolins, Al Vorden, Bil Anders, Džon Jang i Nil Armstrong. Sa njima nije ugovarao susrete već ih je spopadao na javnim dogañajima sa zahtjevom da se zakunu na Bibliji. Većina je pokušavala da ga izbjegne, čim bi saznali da Sibrel podržava teoriju zavjere. Sa Armstrongom se susreo na sastanku dioničara u Njujorku, kako je Džejms Hansen zapisao u Armstrongovoj biografiji. Armstrong se tokom razgovora s Hansenom osvrnuo i na optužbe da je let na Mjesec prevara, rekavši: “To mi ne smeta. To će sve proći vremenom". Zapovjednik

Apola 11 je odbio da dalje o tome govori, zaključujući: “Gospodine Sajbrel, vi ne zaslužujete odgovore”. Al Vorden je pak izjavio da su Sajbrelove tvrdnje da je misija na Mjesec bila lažirana “totalna glupost”. Zaključio je da nema problem da se zakune na Bibliji da je bio na Mjesecu, ali da osjeća da to ne treba da učini”.

Kako je moguć tako brz razvoj tehnologije


ŠTA GOVORE ZAGOVORNICI TEORIJE DA JE LET NA MJESEC LAŽIRAN: Upoznali smo se sa filmom Vilijama Karela iz 2002. i vidjeli šta je činio Bart Sajbrel tokom protekle decenije. Sada se vraćamo na pitanje s početka. Zar bi Rusi 1969. godine propustili da “raskrinkaju” Amerikance? Upravo se na taj momenat 2009. godine osvrnuo Rodžer Lonius, prvi čovjek američkog Nacionalnog muzeja vazduhoplovstva i astronautike. ”Mi smo zaista stigli na Mjesec. Bili smo zaglavljeni u Hladnom ratu sa Sovjetskim Savezom, koji je imao svoj svemirski program i to vrlo dobar. Da smo varali, imali su tehničke mogućnosti da to otkriju i razloge da nas razotkriju. Pa, ipak, nijesu rekli ni riječ. Čak su nam i čestitali na uspjehu”. Meñutim, nećemo okončati ovu priču Loniusovom izjavom, već ćemo se osvrnuti na članak u kome se pod naslovom “Najveća obmana u ljudskoj povijesti” s podnaslovom “Mjesec ili studio u Nevadi?” iznosi argumentacija kojom se opovrgava da je bilo ljudskog iskrcavanja na Mjesecu (www.conopljanews.net/let_na_mesec.html).argumentacija protiv. “Uvjerenje da je čovjek kročio na Mjesec, odnosno da su poduhvati misije “Apolo” bili uspješni, toliko je čvrsto ukorijenjeno u našoj svijesti da tvrdnja da to nije istina djeluje prilično smiješno svakome. To je prihvaćeno kao svojevrsna dogma. Pa ipak, ima ozbiljnih dokaza u prilog tvrdnji da je cijelo čovječanstvo žrtva jedne od najvećih podvala u režiji Amerike, to jest Američke agencije za svemirska istraživanja (NASA). Počelo je prije dvadeset godina kada jednom od inženjera koji je radio na projektu savjest više nije dopuštala šutnju. Izdao je knjigu gdje je potanko objasnio ovu neviñenu prevaru. Tu su bile navedene sve same činjenice, kao što su: mjesto gdje je sve snimano, boravak astronauta u karantinu poslije "vraćanja na Zemlju" gdje su u stvari učili odgovore na sva moguća pitanja koja će im biti postavljena od strane novinara, izbacivanje modula iz transportnog aviona - kao navodno spuštanje modula na Zemlju, pogibija tog pilota koji

je vozio taj avion već na njegovom prvom sljedećem letu, istina o lunarnom modulu koji nikada nije testiran na Zemlji i mnogo toga još. NASA je bila potpuno zatečena i uložila je nekoliko desetina miliona dolara da bi opovrgnula ove informacije. A zašto uložiti toliki novac za nešto što se smatra potpuno normalnim, očiglednim i sveprihvaćenim.”U tekstu se dalje kaže da i “samo logičko razmišljanje baca veliku sumnju na ovaj njihov 'poduhvat'”. Jer, “kada su Rusi otišli u orbitu, Amerikanci su bili poniženi. Da i oni odu u orbitu, bili bi samo drugi koji su to učinili. Samo je postojala jedna stvar sa kojom su mogli preteći Ruse. Odlazak na Mjesec bio je jedino rješenje. I što su učinili? Pa hladno su otišli na Mjesec i to u rekordnom roku”. Ciljajući na nevjerovatno brz tehnološki razvoj svemirske tehnologije autor ide izokola pa kaže da “ovdje treba spomenuti jednu činjenicu kada su vojni avioni u pitanju, a to je da je jednom vojnom avionu, od ideje pa do konačne realizacije, odnosno dok se nañe u naoružanju jedne vojske, potrebno 15 godina. Koliko je potrebno onda jednoj napravi koja 'vozi na Mjesec'. Po toj logici oni su trebali još početkom 50-ih godina krenuti u realizaciju projekta leta na Mjesec. A kakva je tehnologija bila 50-tih godina? Pogledajte automobilsku ili avionsku industriju toga doba. Informatičari koji dobro poznaju povijest računrstva vrlo dobro znaju kako su izgledala tadašnja računala, što su mogla i posebno koliko su bila velika.1969. godine (a kamoli na početku projekta) kompjuterski čip još nije bio napravljen. Maksimalna kompjuterska memorija bila je 256k, a kompjuter u 'Apollo' 11 imao je 'nevjerovatnih' 32 k memorije. Danas kada kod Kineza kupite dvije majice, na poklon dobijete kalkulator koji ima deset puta više memorije nego računalo Apolla 11. I sa tim da su oni otišli na Mjesec!? Radijacija i ekstremne razlike u temperaturi


ŠTA GOVORE ZAGOVORNICI TEORIJE DA JE LET NA MJESEC LAŽIRAN: U tekstu kojim se opovrgava da je bilo leta na Mjesec autor se osvrće i na pitanje izgubljenih snimaka sa Mjeseca. “Kako spriječiti današnju tehnologiju da otkrije prevare na snimkama i video-materijalu. Vrlo jednostavno. Francuski časopis Le Figaro objavio je vijest da je NASA 'izgubila' ni manje ni više nego 13.000 kaseta na kojima su bili snimci sa Mjeseca. Ono čega nema, ne možete ni testirati. Kuda su kasete sklonjene, samo oni znaju.”Potom se okreće poznatom francuskom dokumentarcu, o kome smo govorili u prethodnim nastavcima.

“Inače, treba spomenuti i autora Vilijama Karela, koji je snimio dokumentarni film 'Operation Lune' za francuski 'Point du Jour Production and Arte France'. U ovom dokumentarcu, Kristijana Kjubrik, udovica poznatog režisera Stenlija Kjubrika otkriva frapantnu činjenicu da je on bio angažovan 1969. godine od strane američke državne administracije da snimi kadrove šetnje astronauta po Mjesecu. Stenli Kjubrik je obavio taj zadatak i to u istom studiju gdje je završio i svoj najpoznatiji film 'Odiseja u svemiru 2001'. Kjubrik je za snimanje tih kadrova koristio specijalne Zeiss objektive, koji su bili napravljeni upravo za potrebe NASA. U filmu se navodi da je američkoj administraciji bilo najvažnije da astronauti budu viñeni kako hodaju po Mjesecu. Nagrada Kjubriku za dobro obavljen posao bila je ta da je on dobio te iste objektive da bi kasnije mogao snimiti svoj film 'Barry Lyndon', za koji je specifično da uopšte nije korišćeno vještačko svjetlo, već samo svjetlost svijeća.” U nastavku teksta autor se okreće drugim temama. “Na slici koju je načinio ruski špijunski satelit poznate 'Zone 51' može se jasno vidjeti područje bez bilo kakvog biljnog svijeta. Na tom dijelu postoje krateri koji izgledaju potpuno isto kao krateri na Mjesecu. Još preciznije istraživanje pokazalo je da je jedan od tih kratera identičan sa kraterom snimljenim na Mjesecu prilikom misije 'Apollo 12'. Kamera koja je korišćena za pravljenje snimaka na Mjesecu, bila je postavljena na prednjoj strani odijela astronauta i nije imala okular. Danas ga još uvijek ima i većina digitalnih aparata, bez obzira na to što se slika gleda na ekranu. Sve što su astronauti mogli učiniti je okrenuti se prema objektu koji žele slikati, usmjeriti kameru i nadati se da će im to ući u kadar. To je jednostavno bilo slikanje na slijepo, a da se ne spominje skakanje i slično. Meñutim, pogledajte slike sa Mjeseca, one su fantastično kadrirane, svaki objekt je potpuno fokusiran, nema kadrova koji izlaze van okvira, niti zamućenih slika usljed skakanja. Tako je napravljeno hiljade perfektnih slika. Još jedan dokaz tvrdnji da je sve to napravila filmska ekipa. Samo mjesec dana prije misije 'Apollo 11', Armstrong je testirao Lander u vazdušnoj bazi. Tokom testiranja nije mogao nikako uspostaviti potpunu kontrolu nad njim. Lander je slupan, a Armstrong se spasio iskočivši iz njega u zadnjem trenutku.” Autor ukazuje i na druge detalje: “Nekoliko godina nakon NASA navodnog spuštanja na Mjesec, Baz Oldrin, 'drugi čovjek na Mjesecu' bio je upitan na jednom sastanku o tome kakav je to osjećaj hodati po Mjesečevoj površini. Oldrin je nakon toga pogledao u svoja stopala i napustio prostoriju nekontrolisano plačući. To nije bio ni prvi ni posljednji put da je učinio tako nešto. Da li je to bila patnja i pokušaj da živi dalje od velike laži.” Priča se potom usmjerava na tehnološke i druge nelogičnosti. “NASA slika sa 'Apollo 11' misije pokazuje Nila Armstronga kako čini veliki korak za čovječanstvo. Fotograf bi morao biti u tom slučaju na površini Mjeseca. Ako je Armstrong bio prvi čovjek na Mjesecu, ko je onda načinio fotografiju? Kaže se da su samo dva čovjeka šetala po Mjesecu prilikom misije 'Apolo 12'. Astronaut koji se vidi na viziru naslikanog astronauta nema kameru. Pa ko je onda načinio fotografiju? Lunarni modul kojim su se navodno spustili na Mjesec bio je težak 17 tona. Imao je izuzetno snažne raketne motore na donjem dijelu koji su ga trebali prizemljiti, kao i izbaciti pri povratku sa Mjesečeve površine. Meñutim, na slikama modula, nigdje nema nikakvih tragova ispod njega. Nikakvog, ni najmanjeg kratera koji bi trebalo ostaviti, nikakvih tragova u prašnjavom tlu Mjeseca. Modul djeluje kao da nikada nije upaljen.”

Radijacija i ekstremne razlike u temperaturi


ŠTA GOVORE ZAGOVORNICI TEORIJE DA JE LET NA MJESEC LAŽIRAN: U nastavku teksta kojim se opovrgava da je bilo leta na Mjesec autor apostrofira bezbjednosni momenat pa pita: “Ko je toliko lud da rizikuje korišćenje lunarnog modula na Mjesecu, kada simulacija spuštanja na Mjesec nije nikada testirana? Zašto su NASA administratori dali ostavke dan prije prve misije "Apollo"?” Nakon toga autor ukazuje i na odsustvo tragova na Mjesečevoj površini. “Kada pogledate što su misije "Apollo" ostavile na Mjesecu, zapitajte se zašto ništa od toga nije vidljivo putem jakih teleskopa. Sonda Clementine periodično mapira Mjesečevu površinu, ali nikako da pokaže bilo koji artefakt koji je ostao tokom "Apollo" misija. Kamo su nestali Mjesečevo vozilo i postolje lunarnog modula? Bilo je nemoguće imati svemirska odijela sa vodenim hlañenjem, kada je spoljna temperatura bila stalno na tački ključanja vode. Navodno mjesečevo kamenje donijeto sa Mjeseca je bazaltna stijena pronañena negdje na Zemlji, a NASA ju je umjetno načinila radioaktivnom. Radijacija je ono što i dan-danas predstavlja najveću prepreku putovanjima u svemir. Jedan američki autor je istraživao i otkrio da bi "Apollo" raketa trebala imati dva metra debeli oklop da bi zaštitila astronaute unutar kapsule od kuvanja usljed kosmičke radijacije. Veliko je i pitanje kako je NASA zaštitila filmove i kamere od radijacije i ekstremnih temperatura? Rusi su objelodanili da oni neće nikada pokušati otići na Mjesec, pošto ne znaju što sve radijacija može učiniti. Možda i ovo dovoljno govori o problemu radijacije. Sunčevi bljesci mogu ozlijediti astronaute u svako doba. Da bi otišli na Mjesec, astronauti bi morali proći kroz dva posebna područja sa veoma visokom radijacijom koja su poznata kao Van Alenovi pojasevi. Prvo polje je 272 milje od Zemlje. Količina radijacije u pojasevima varira od godine do godine, ali svakih 11 godina zračenje postaje najgore. I koja slučajnost. Baš od 1969. do 1970. bio je jedno od najgorih razdoblja u kojem je radijacija dostigla svoj vrhunac. NASA je na ovo pitanje odgovorila da astronauti nisu dugo prolazili kroz Van Alenove pojaseve. Kada smo kod ovoga, sjetite se samo koliko traje snimanje na rendgenu. Djelić sekunde, a i to je dosta. Zašto je onda NASA koristila tanke ploče od aluminijuma da bi

zaštitila astronaute kada su znali da je nivo radijacije u svemiru nekoliko stotina puta jači od smrtonosne doze? Da li ste znali da je vlada SAD-a 9. jula 1962. godine pokušala da napravi rupu u Van Alenovim pojasevima 248 milja (400 km) od Zemlje? Tokom operacije nazvane "Starfish Prime" Američka komisija za atomsku energiju (AEC) je uz pomoć nuklearne eksplozije snage 1,4 megatona pokušala da napravi neprirodni koridor kroz Van Alenove pojaseve. Nažalost, ne da nisu uspjeli da naprave rupu u pojasu, već su napravili potpuni haos. Napravili su treći pojas koji je bio 100 puta intenzivnijeg zračenja od prirodnih pojaseva, a 2002. godine ova vještačka zona je još uvijek imala 25 puta snažniju radijaciju od druga dva pojasa. Danas čak nema ni slaganja u pogledu širine pojaseva. Dr Džejms van Alen, koji je 1958. godine tokom misije "Explorer 1" otkrio ove pojaseve nalazi da se oni prostiru najmanje 64.000 milja, dok NASA tvrdi da su oni prostiru samo 24.000 milja u visinu. Svaka od raketa "Apolo" provela je približno oko četiri sata u pojasu, izložena ogromnoj količini radijacije. Nikada nijednom od astronauta nije ni dlaka sa glave falila, a kamoli da su oboljeli od bolesti koje prouzrokuju i mnogo manje količine radijacije. Na Mjesecu su mnoge od stvari koje mogu ubiti astronaute potpuno nevidljive: vakuum, ekstremne temperature i naravno svemirska radijacija. Rusi su Amerikancima čestitali na uspjehu Objavljeno: 20.03.2013

ŠTA GOVORE ZAGOVORNICI TEORIJE DA JE LET NA MJESEC LAŽIRAN: U nastavku teksta kojim se opovrgava da je bilo leta na Mjesec, autor tvrdi da su “odreñeni naučnici zaključili 1994. godine da ljudska vrsta ne može rizikovati odlazak van Zemljine atmosfere, sve dok se ne pronañe put da se zaobiñe smrtonosna svemirska radijacija”. I nastavlja: “Kako je danas? 2006. godine NASA je napravila 30 minutni video snimak, u kojem njeni stručnjaci iz svemirskog programa nekoliko puta ponavljaju zaključak naučnika iz 1994. Putovanje, odnosno navodno spuštanje na Mjesec je savršen primjer dogañaja za koji ne postoje dokazi osim snimaka i fotografija koje je za prikazivanje izabrala NASA. Ali, kao da se nije očekivalo da će neko pažljivo proučiti taj materijal i otkriti da tu nešto nije u redu. Tada ni oni nijesu znali da će se jednog dana pojaviti Internet i da neće moći blokirati informacije, da će se pojaviti tehnike kojima se lako dokazuje svaka krivotvorena i montirana fotografija i video.

Stručnjaci su ustanovili nepodudarnost filmskih kadrova snimljenih navodno na Mjesecu sa fotografijama koje su "astronauti" tamo napravili; na TV snimcima se gotovo i ne vidi da oni fotografišu, kao da je riječ o sasvim odvojenim dešavanjima. Zatim, i na tim kadrovima i na fotografijama, navodno napravljenim na Mjesecu, vide se nemogući svjetlosni efekti. Komentare na slike načinjene na Mjesecu dao je Dejvid Persi, čuveni britanski stručnjak za film i fotografiju. Jedna od najčešće pominjanih činjenica je kako zastava vijori kada na Mjesecu nema atmosfere? I kako da se ni na jednoj slici ne vide zvijezde, mada bi se zbog nedostatka atmosfere trebale vidjeti mnogo bolje nego sa Zemlje prilikom najvedrijeg dana? Scenaristi i režiseri o ovome izgleda nijesu vodili računa. Dnevna svjetlost na Mjesecu traje 14 zemaljskih dana, ali na NASA-inim snimcima dužine sjena variraju u vremenu od nekoliko sati ili dana navodne misije. Uz to, one su u neskladu sa uglovima pod kojim Sunčeva svjetlost pada na Mjesečevu površinu. Na primjer, za vrijeme navodne misije "Apollo" 11, Sunce je bilo 10 stepeni iznad Mjesečevog horizonta, ali na slikama je taj ugao čak 26 stepeni. Sjene na slikama idu u različitim smjerovima, što ukazuje na više bliskih izvora svjetlosti. Pogledajte sliku Baza Oldrina u "Apollo" 11 kapsuli prilikom "povratka" sa Mjeseca i naravno u tami svemira. Meñutim, što se vidi kroz prozor kapsule? Zašto se vidi svjetloplava izmaglica od Zemljine atmosfere. Ovo je čisti dokaz da je kapsula bila samo u Zemljinoj orbiti. U stvari ovakva svjetloplava svjetlost može se vidjeti kroz prozor na video snimkama svih "Apollo" misija. To je dokaz da su jednostavno samo kružili u zemljinoj orbiti.” NAKON SVEGA: Ovo je samo dio argumentacije kojom skeptici dokazuju da je let na Mjesec “najveća obmana u istoriji”. Izložili smo je samo radi ilustracije, jer nije nam namjera da na ovom mjestu rješavamo to pitanje, niti je to moguće. Jasno je da bi za bilo kakvo ozbiljnije istraživanje bilo potrebno poprilično novca, gomila ljudi - i puno sreće. Ovdje još jednom treba istaći izjavu Rodžera Loniusa iz 2009. Prvi čovjek američkog Nacionalnog muzeja vazduhoplovstva i astronautike rekao je tada: ”Mi smo zaista stigli na Mjesec. Bili smo zaglavljeni u Hladnom ratu sa Sovjetskim Savezom, koji je imao svoj svemirski program i to vrlo dobar. Da smo varali, imali su tehničke mogućnosti da to otkriju i razloge da nas razotkriju. Pa, ipak, nijesu rekli ni riječ. Čak su nam i čestitali na uspjehu.” S druge strane, treba vjerovati da bi dodatni argumenti protiv leta na Mjesec već bili objavljeni, da ima prostora za to. U samoj Americi postoje veoma moćne fondacije i institucije (National Geographic, History Chanell, Discovery) koje raspolažu ogromnim sumama za kritičko-istraživačke svrhe i koje ne bi propustile takvu “poslasticu” poput jedne “epohalne prevare”. Završićemo izjavom Nila Armstronga s kraja maja 2012, neposredno pred smrt. Na pitanje da li je let na Mjesec bio lažiran, odgovorio je kroz smijeh: "Ljudi vole teorije zavjere! Ima ih mnogo, ali mene nikada nisu pogañale. Ja znam da će jednog dana neko drugi sletjeti na Mjesec i pronaći kameru koju sam gore zaboravio". (Kraj)

Feljton u listu “Vijesti”, izlazio od 13. do 20. marta 2013. godine

"teorija zavjere": polemika oko leta na mjesec

Documents