Mnogi suvremeni pisci vraćaju se na pitanje što čini obitelj, ali malo koji je na njega odgovorio ovako odlučnim i vatreno pjesničkim glasom.New York Times

U ovom prelijepom i dojmljivom prvijencu osjećaju se odjeci Johna Steinbecka.Entertainment Weekly

U osvit dvadesetoga stoljeća, u zabačenome kutku sjeverozapada Amerike, voćar Talmadge, samotnjak, skrbi o svojim jabukama i marelicama kao da su mu rođena djeca.

Jednoga dana, na tržnici mu dvije tinejdžerice ukradu nešto voća. Poludivlje su, prestrašene i u visokoj trudnoći. Slijede Talmadgea do njegova imanja, gdje se neobično srode s njegovim načinom života.

Ali njihov krhki spokoj razbije dolazak naoružanih muškaraca u voćnjak. Tijekom idućih tragičnih događaja, Talmadge će se morati boriti za spas života onih koje je naučio voljeti, istodobno se sukobljavajući s duhovima vlastite burne prošlosti.

U voćnjaku je neobična i nezaboravna epska priča o čovjeku koji naruši samotnjački sklad svojega života kada otvori srce i pripusti u njega svijet.

Amanda Coplin rođena je 1981. u američkoj državi Washington, u Wenatcheeju, mjestu slavnom po voćnjacima. Magistrirala je kreativno pisanje na Sveučilištu u Minnesoti i trenutačno živi u Minneapolisu. U voćnjaku je prvi roman kojeg je napisala, a s engleskoga ga je prevela Petra Mrduljaš Doležal.

Aman

da C

oplin

U

voć

njak

u

kn

9 789531 417167

ISBN 978-953-14-1716-7149,00

www.mozaik-knjiga.hr

Bolno lijepa proza Amande Coplin izaziva ushit... Konačna epifanija se po svojoj surovoj velebnosti može mjeriti sa sličnim prizorima u Orkanskim visovima Emily Brontë i Drugome svijetu Pat Barker − to je vrtoglavo visoko društvo za jednu debitanticu, ali darovitost Amande Coplin dostojna je takve usporedbe.

− Washington Post −

Amanda Coplin

U VOĆNJAKU

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga stodevedesetosma

Naslov izvornikaThe Orchardist

Copyright © Amanda Coplin 2012Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

UrednikZoran Maljković

NakladnikMozaik knjiga

Za nakladnikaBojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednikIvica Jandrijević

KorektorRomeo Mihaljević

Oblikovanje naslovniceMarko Jovanovac

TisakRadin, Zagreb, veljača 2015.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1716-7CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 897101.

Amanda Coplin

U voćnjakuS engleskoga prevela

PETRA MRDULJAŠ DOLEŽAL

Posvećeno mojoj obitelji i uspomeni na djeda, Dwaynea Eugenea Sandersa (1936. – 1994.)

Nije mi dao spavati zvuk laticaŠto padale su s ruža koje si mi darovala.

jack gilbert

I.

13

Lice mu je bilo izborano i izbrazdano kao površina Mjeseca. Bio je visok, premda ne previše, plećat i krupan, ali ne i zdepast,

premda se moglo predvidjeti da će s godinama takav postati, jer je već poprimio staračku krupnoću i širinu prsnog koša. Uši su mu bile slonovske, što je najviše upadalo u oči dok je bio mlad, kada su mu upadljivo stršale, ali sada su potamnile kao ostatak njegove preplanule kože i priljubile mu se uz glavu više no ikada prije u ži-votu, postavši tvrde i zrnate kao kora nekih voćki. Koža mu je bila glatko obrijana, proširenih pora, masna. Pod određenim svjetlom put mu je bila siva, pod drugim žućkasta, a pod trećim crvenkasta. Usne su mu bile iste boje kao put, kao da su popustile pred ostat-kom lica i počele nestajati. Nos mu je bio krupan i krumpirast. Oči su mu bile plave poput različka. Trepavice sada više nisu bile ništa posebno, ali u mladosti su bile guste i crne, obrazi rumeni, a usne čiste i isklesane kao u kerubina. Sve to zajedno neodoljivo je mamilo žene da ga poljube, prigibajući se nad njega dok idu dru-gim poslom, privijajući ga na grudi. Sve majčine sestre iz Arkan-zasa, koje više ne pamti, koje su se u njegovoj svijesti svele na sje-ne sjena. “O, milo moje”, govorile su. “O, slatko moje janješce.”

Ruke su mu bile preplanule i išarane starim ožiljcima. Kosu je češljao preko ćele, kao tamno, providno krilo učvršćeno poma-dom s mirisom bora.

Svijet − predmete koji su mu bili tik pred nosom − promatrao je kao s velike udaljenosti. Jer krećući se zemljom, istodobno se

Amanda Coplin

14

kretao drugim predjelima. U određena doba godine, u određenim uvjetima, uspomene bi ga počele salijetati kao ptice oštrih kan-dža: glava koja se osvrnula među raslinjem, svjetlo fenjera koje je planulo u sobi. Pratile su ga i druge stvari, kojih je također bio tek napola svjestan, ali su mu svejedno u svakome trenutku zao-kupljale pozornost: sadašnji i prošli zadaci u voćnjaku, želje ko-je je gajio kao mladić, brige, strahovi od kojih je zapamtio samo ljušture, stabla koja se nadao posaditi, pokusi s cijepljenjem i na-vodnjavanjem, recepti za pekmez, temperature podrumskih skla-dišta, kemijski spojevi za trovanje ili barem tjeranje kojekakvih nametnika − jelena, zečeva, glodavaca i ličinki, cijele palete ku-kaca, privlačenje pčela. Bili su mu važni vremenski uvjeti i uzor-ci zamjetni u određenoj godini te, meteorološki govoreći, vjero-jatnost njihova ponavljanja i posljedice toga za krajolik, točnost godišnjih almanaha, savjeti drugi ljudi, drugih voćara, nevažne, ali najčešće važne riječi. Razmišljao je o tome kamo će iduće je-seni u lov. Neprestano je razmatrao stanje svoje zemlje, svojega imanja, svojih zgrada, svojih životinja. Ali najviše je razmišljao o vremenu toga tjedna, temperaturi, količini ili vjerojatnosti za kišu, o nedavnim nedaćama i svojoj reakciji na njih, o položaju sezone, o vlastitu položaju u nepopustljivoj rešetci svakodnevnih zadaća − što sve mora obaviti toga dana, poslijepodneva i večeri, kako će se pripremiti za sutrašnji posao, kada dolaze ljudi koji mu pomažu i hoće li biti spreman za njih? Bit će spreman, uvijek je spreman, bar je njegova spremnost uvijek bila neupitna. Razmi-šljao je o trenucima u životu kada je nekome − Caroline Middey ili Cleeju, majci ili neznancu koji ga je odavno zaboravio − upu-tio riječi koje je zažalio ili o prilikama kada je ostao nijem prem-da je trebao reći bar jednu riječ. Pokušavao se prisjetiti svake riječi koju je ikada uputio sestri, nastojeći u njima pronaći tragove vla-stite zlobe ili nepromišljenosti, neosjetljivosti na finese u njezinu

U voćnjaku

15

tonu. Kako li je to samo bilo davno. Katkad bi se pobojao da će je zaboraviti, premda je zapravo − nerado to priznaje − ionako već mnogo toga zaboravio.

Sada, iza njegovih leđa, prekriveni sanduci jabuka i marelica šušte u teretnom prostoru kola, koja škripe vozeći pod njihovom težinom: to je star, star i poznat ritam, usklađen s tokovima nje-govih misli. Zaslijepljen i usporen suncem. Za leđima − hladne − planine. Bio je lipanj i cesta je već bila prašna. Bio je blago pogu-ren, a mlitav šešir od teleće kože zaklanjao mu je čelo pod kojim se mrštio, ali bez trunke srditosti. Krupne ruke nateklih zglobova prstiju labavo su držale uzde.

U grad je ušao iz pravca žitnih polja i zaputio se glavnom uli-com. Tišina. Bila je nedjelja. Zaključio je kako iz bliže crkve − metodistička je bila na drugome kraju mjesta − vjernici još nisu izašli. Zaustavio je kola pred trgovinom živežnim namirnica-ma pa napojio mulu. Dok je postavljao tezgu s voćem − svaku je kašetu prekrivenu vrećevinom prvo povukao na rub kola pa skinuo pokrivač i istovario je − neka je žena skrenula za ugao, uspela se na trijem i prišla mu. Pola lica bilo joj je mrljavo i ru-žičasto, kao da je opečeno, a usne su joj bile srdito naškubljene. Obrambeno stežući na grudi vreću, sagnula se i proučila upravo istresenu sortu Arkansas Blacks. Posegnula je za jednom, ali je nije dotakla. Sumnjičavo je bacila pogled na svjetlije jabuke koje je malo potom otkrio.

– A koje su ono?On spusti pogled. – Rhode Island Greenings. Kad je progovorio, bilo je to dubokim glasom koji je zvučao

nenaviklo na uporabu. Pročistio je grlo. Žena je čekala, razgle-davajući jabuke. – Dobro. Uzet ću nešto tih. – Iz nabora haljine izvadila je zagasitozelen novčanik za kovanice. – Pošto?

Odgovorio joj je. Iščeprkala je točan iznos i pružila mu ga.

Amanda Coplin

16

Dok je punio njezinu vreću voćem, žena se okrenula i pogle-dala iza sebe. Reče:

– Vidi što se doklatilo. One dvije tako bleje kao da će te okrast čim okreneš glavu. Izgledaju kao prave vucibatine. – Frkne no-som.

Na to i on pogleda u pravcu u kojem je pokazivala glavom. Da-lje niz ulicu, pod nadstrešnicom željeznarije, urotnički su stajale dvije djevojke − otrcane, musave − napola okrenute jedna prema drugoj. Kada su vidjele da ih Talmadge i žena promatraju, okrenu-le su im leđa. Predao je ženi vreću, dna teška i izobličena voćem.

Žena je oklijevala, svejednako mjerkajući djevojke, a onda se okrenula i kratko mu kimnula pa se spustila s trijema i udaljila ulicom.

S kola je izvadio drveni stolac na sklapanje pa sjeo pokraj ka-šeta. Zapuh vjetra nanio je na trijem pijeska, a potom je opet sve zamrlo. Kišit će, možda večeras ili sutra rano ujutro. Djevojke su se pomaknule, sada su stajale rame do ramena, gledajući u izlog tr-govine konfekcijom. Zapuh vjetra zalijepio im je suknje o listove, ali ostale su nepomične. Spustio je šešir na nos. Što ga briga za te dvije cure? Zadrijemao je. Probudio se kada ga je netko oslovio.

– Jeste to vi, Talmadge? One cure su vas upravo okrale.Podigne šešir natrag na glavu. U njega je blejao dečko mlita-

vih usta.– Vidio sam ih – nastavi dečko. – Gledao sam ih. Ako mi date

pet centa, ulovit ću ih i donijet vam natrag vaše jabuke.Djevojke su odmakle dalje negoli bi Talmadge očekivao. Ste-

njale su od napora da što više ubrzaju. Jabuke su im ispale iz zadi-gnutih haljina pa su se morale nespretno sagnuti ili čučnuti da ih pokupe. Shvatio je da im kretanje otežavaju nakaradno nabrekli trbusi. Do tada nije uvidio da su trudne. Ona bliža − niža, napu-ćenih usana, s kosom koja joj je lebdjela oko glave poput velike

U voćnjaku

17

košnice − osvrnula se preko ramena i vrisnula pa ispustila rub ha-ljine i posrnula sred teškoga bubnjanja rasutih jabuka. Na to se i druga djevojka naglo osvrne. Bila je viša, crnih očiju, prodornih i zatečenih kao u sokolice. Kosa joj je visjela preko ramena u debe-loj pletenici. Zgrabila je drugu djevojku za zapešće i povukla je za sobom pa su tako nastavile odmicati pustom ulicom, šepesavo trč-karajući, jedna uplakana. Zastao je i zagledao se za njima. Dečko je, stojeći uz njega, užurbano pogledavao Talmadgea i pohabane djevojke. – Mogu ih uhvatit’, mogu ih dostić’, Talmadge – rekao je. Panično je pogledavao amo-tamo. – Talmadge – ponovi dečko.

Talmadge je samo gledao bijeg djevojaka.

18

Talmadge se s majkom i sestrom doselio u dolinu u ljeto 1857., kao devetogodišnjak. Doselili su se iz sjevernog središnjeg

dijela Oregonskog teritorija*, gdje je njegov otac radio u rudni-cima srebra. Kada su se rudnici urušili, njegova majka nije niti pričekala da izvuku njegovo truplo s ostalima, nego je spakirala njihovu skromnu imovinu te se iz istih stopa dala na put s Tal-madgeom i njegovom sestrom. Putovali su prvo na sjever pa na zapad, na zapad pa na sjever.

Uglavnom su hodali i vozili se na kolima kada bi koja naišla. Prešli su planinske lance Wallowas i Plave planine pa stigli do ve-likih, sažeženih ravnica koje su izgledale kao pustinja. Kada su stigli do rijeke Columbije, parobrodom su se odvezli uzvodno do njezina ušća s jednom drugom rijekom, jer parobrod nije plovio dalje. Kapetan im je nesigurno rekao da će morati pješke, a kane li preko planinskoga prijevoja do obale, morat će pronaći neko-ga − trapera ili Indijanca − da im bude vodič. No, Talmadgeovu majku ni to nije smelo. Od ušća su hodali četiri dana prema plani-nama koje kao da se nimalo nisu približavale. Put je postajao sve strmiji. Vodopadi brzaca Cascades uzdizali su se pred njima poput bogova. Bio je svibanj, sniježilo je. Talmadgeovoj sestri, Elsbeth, godinu mlađoj od njega, bilo je hladno, bila je gladna. Talmad-ge joj je trljao ruke među svojima i pripovijedao joj o svemu što

* Preteča američke savezne države Oregon, koja je nastala 1859.

U voćnjaku

19

će pojesti jednom kad se okuće: kukuruzni kruh s umakom od pečenja, pastrnakovo lišće i ukuhane jabuke. Te priče majka nije komentirala. Zašto ih vodi na sjever pa na zapad, na zapad pa na sjever, kao da se primiče zamišljenome odredištu?

Čuli su da se mnogo, mnogo milja pred njima, mnogo, ali ma-nje nego kada su tek krenuli, onkraj planina, prostire ocean. Stalna kiša. Zelenilo. Talmadge je mislio da možda onamo idu. Katkad bi pomislio − ali kako je to uopće mogao pomisliti? Kako to dijete može pomisliti o rođenoj majci? − da ih vodi u smrt. Ostale žene u rudarskom naselju njihovu su majku smatrale čudakinjom, i on je to znao, kao i to što govore o njoj. Ali s njom je zapravo sve u redu, pomislio bi (posve zaboravivši maloprijašnju osudu), samo ima drukčije želje od ostalih tamošnjih žena. Upravo je to izdvaja-lo njega i majku. Dok su ostale žene samo željele malo privatnosti, ona je čeznula za posvemašnjom samoćom koja graniči s ratobor-nošću, samoćom koja te neprestano vraća tebi samome, čak i kada to više ne želiš. Ali ona je svejedno za njome čeznula. Odmale-na, željela je biti sama. Živcirali su je tuđi glasovi: odlazak u grad i komunikacija s ikime tko nije Talmadge ili Talmadgeov otac i sestra, za nju je bila prava muka: skraćivalo joj je život. I tako su hodali: da pronađu mjesto koje će je upiti i poništiti, mjesto koje će joj postati dom, dom njezine djece. Mjesto na kojem će djeci pokazati: pripadate zemlji, a zemlja je kruta.

Uspinjali su se šumom gorkom od studeni, tražeći odmor na vedrim livadama prepunim poljskoga cvijeća i zujanja kukaca. Talmadge je znao pomisliti da su već umrli i stigli u raj. U tim trenucima bilo je to lako povjerovati. Naišli su na rudarski logor u kojem su petorica muškaraca sjedila u otvorenoj kolibi, drhta-vi, pothranjeni, grijući ruke na vatri. Vani je blago kišilo. Kad su Talmadge, njegova majka i sestra stupili pred njih, muškarci su ih pogledali kao da su sablasti. Majka je upitala muškarce imaju

Amanda Coplin

20

li što hrane viška. Samo su zurili u nju. U djecu. Naposljetku je jedan od njih upitao:

– Kamo idete? Ne biste trebali biti ovdje. Muškarci su imali nešto graha koji su podijelili s njima, jedući

izravno iz limenki. A onda je jedan od njih − što će Talmadge zau-vijek pamtiti − izvadio bendžo i zasvirao, a potom čak i zapjevao. Zubi su mu bili neravni i žuti, kao i brkovi i brada. Oči su mu bi-le svijetloplave i vodenaste. Pjevao je o mjestu koje je Talmadgeu zvučalo poznato: Tennesseeju. Odande mu je bio otac. Talmadge je poslije shvatio da je muškarac plakao.

– Ali zašto je plakao?– Nedostaje mu dom – odgovorila je majka.Muškarci su im rekli da je desetak milja uzvodno uz potok is-

postava u kojoj se mogu trampiti za namirnice. Rekli su i da je sada pravo vrijeme za putovanje, jer je ljeto, a zimi bi put bio po-sve neprohodan. Talmadge i njegova majka i sestra rastali su se od rudara i toga dana stigli do trgovačke ispostave. A onda su produ-žili. Ljudi su ispitivali kamo idu.

– Odustanite. Imate djecu. Pred vama su dva dana kiše i stu-deni.

Sestru je počeo potresati snažan kašalj. A onda su se probili kroz gustu šumu i stupili na rub doline koja je bila osvijetljena kao da je početak ili kraj svijeta. Dolina žute trave. Nepomična, izuzev vodene vrpce koja je tekla njezinim dnom. Sestra, koja je stajala uz njega, ostala je bez daha. Osjetio je i nijemo, nevoljko zado-voljstvo majke, koja mu je stajala s druge strane.

Stupili su u dolinu.Na zaravni koja se pružala od potoka nalazila se prljava ru-

darska straćara i dva bolesna stabla jabuka Gravestein. Na drugoj strani potoka bilo je polje, okruženo s druge strane šumom. Na istoku je zjapio taman kanjon. Tri tjedna poslije, oko jedne milje

U voćnjaku

21

od početka kanjona, onkraj nastavka šume, uz gornji tok potoka, pronašli su brvnaru. A ondje je, baš kao i dolje, u plićaku potoka bilo postavljeno korito za ispiranje rudače. Jedan od prvih zada-taka koje je majka dodijelila Talmadgeu bio je da rastavi korito pa ga, zajedno s ostalim alatom toga zanata, zakopa u šumi. – Dosta mi je rudarenja za cijeli život – rekla je.

Godinu dana, on, majka i sestra brinuli su se o oboljelim graveste-inicama i sadili povrće od sjemenja koje je majka ušila u podstavu njihove zimske odjeće. Idućeg ljeta prodavali su voće rudarima u Peshastin Creeku i trampili se za namirnice u ispostavi u Icicleu.

Krajem tog prvog ljeta i opet u proljeće, iz šume je izašla sku-pina Indijanaca, s krdom od više od dvjesto konja. Nisu pokušali zapodjenuti razgovor s Talmadgeom, njegovom majkom i sestrom niti su Talmadge, njegova majka i sestra pokušali razgovarati s nji-ma. Zadržali su se u polju tri dana.

Kada su stigli idućeg ljeta, Talmadgeova majka spustila se u polje gdje su se utaborili i ponudila im voće i povrće te kruh od krumpira. Muškarci su prihvatili darove, a kada su se četiri tjed-na poslije vratili, ponudili su joj jelena kojega su ubili i donijeli ga vezanog iza sedla.

Bili su to konjari − isprva uglavnom iz plemena Nez Perce, ali poslije i iz drugih: Palouse, Yakama, Cayzse, Walla Walla, Uma-tilla. Lovili su konje na pašnjacima na jugoistoku − Plave plani-ne, Wallowas, Steens, Sawtooths − pa ih dresirali i prodavali na dražbama u okolnim državama. Već desetak godina zaustavljali su se u toj dolini da nahrane i odmore konje te izbjegnu šerifove ljude koji pretražuju kraj u potrazi za bandama kao što je njihova.

Na jugu, prodavši konje − kada bi se vratili u voćnjak sa znatno umanjenim krdom, mnogi s lijepim kožnatim prslucima ili bisa-gama − donijeli bi Talmadgeu i njegovoj sestri darove: bombone

Amanda Coplin

22

ili životinjske figurice od mutna stakla. Dopuštali su im da im pretražuju torbe i vodili ih na polagano jahanje poljem, posjevši djecu pred sebe na sedlo.

Putem na jug, muškarci bi se zadržali samo jednu noć i otišli prije negoli bi se Talmadge ujutro probudio. Pepeo njihove vatre ne bi se još bio ohladio, a miris konja i duhana još bi satima ostao u zraku, budeći u mladom Talmadgeu neku osobitu sjetu i prazninu.

S muškarcima bi povremeno znali doći dječaci − katkad dvojica ili trojica, rijetko više. Neka od te djece pojavila bi se samo jednom, došavši jedne sezone i više nikad. Jedino dijete koje je redovito do-lazilo od samoga početka bio je nećak poglavice Nez Perca, kojega su Talmadge i Elsbeth znali po imenu Clee. Imao je drugo, tajno ime koje se koristilo samo među muškarcima. Bio je tamnoput, mišićav, visok, široka, zamišljena čela i krupnih, opreznih i izra-žajnih usta, premda se nije često smiješio niti izvodio upadljive grimase. Već kao dijete bio je nenametljivo, ali vatreno pozoran. Kosa mu je sezala gotovo do lakata. Katkad ju je nosio vezanu u dvije pletenice, kada bi mu vlasi gotovo zastirale oči.

Ali Clee je od početka po nečemu bio poseban. Nije govorio. Nije bio samo sramežljiv ni posebno suzdržan prema Talmadgeu i njegovoj sestri, niti je odbijao razgovarati s bijelcima. Jednostav-no uopće nije razgovarao, čak ni s muškarcima s kojima je jahao. Nije bio gluh, jer je čuo sve što su čuli i Talmadge i njegova sestra, okretao je glavu, tjelesno reagirajući kao i oni. Znao je nagnuti glavu, posve blago, prema osobi koja mu se obraća. Ali nije ništa govorio, nikada.

Elsbeth je jednom pitala majku što mu je. Majka, koja je u tom trenutku prala posuđe čučeći uz potok, slegnula je ramenima. – Možda mu nešto nije u redu s glasnicama – rekla je. – A možda mu samo nije do govora.

U voćnjaku

23

– Ali zašto?Majka je opet slegnula ramenima. – Ne znam, dijete – rekla je.Talmadge nije pamtio točan trenutak kada su se on i Elsbeth

sprijateljili s Cleeom, ali kad bi muškarci stigli u dolinu s konjima, Talmadge i Elsbeth potražili bi Cleeja i, u osami duboke šume ili kanjona, pokazali mu blaga koja su sakupili − kamenčiće, bombo-ne, komade životinjskog krzna − kao i mjesta koja su pronašli, taj-ne zakutke, čudne, suncem okupane travnate udoline zaklonjene gustišem. Clee bi, pak, njima pokazao predmete koje je te godine sakupio na dražbi − male igračke i rezbarije, presavijene ilustraci-je, plakate luna-parka i cirkusa, čak i komade tkanine − baršuna, satena, jelenje kože − koje su trljali prstima, uz usne i obraze. Ta-da im nije bilo važno što Clee ne može − ili ne želi − govoriti. To u njihovom odnosu nije bio nedostatak, manjak.

U proljeće 1860., Talmadgeova i Elsbethina majka umrla je od bo-lesti dišnog sustava. Dvije godine poslije, obrali su dva ara jabuka i jedan ar marelica pa novcem od prodaje sravnili sa zemljom ru-darsku straćaru i izgradili dvosobnu brvnaru. Njemu je tada bilo petnaest, a njoj četrnaest godina. Idućeg proljeća posadili su tri šljive pokraj kolibe i prva stabla jabuke unutar kanjona.

U jesen 1864., Talmadge je zaradio boginje i zamalo umro. Bolest mu je ostavila gadne ožiljke na licu, prsima i rukama, a ostao je i nagluh na desno uho. Idućeg proljeća kanjon je popla-vio i izgubili su mnoga stabla jabuka. Toga ljeta, 1865., Elsbeth je otišla u šumu iza polja po ljekovite trave i nije se vratila. Za-tražio je pomoć rudara iz logora u Peshastinu, a kad je nisu pro-našli, zamolio je za pomoć konjare. Clee je pronašao njezin še-šir, a netko drugi njezinu košaru za trave. To je bilo sve što su ikada pronašli.

*

Amanda Coplin

24

Elsbeth Colleen Talmadge. Imala je crnu kosu, kao on i majka, te isti krupan, krumpirast nos. Majčine sestre znale su mrmlja-ti da je taj nos njezina propast. Jedna je stvar izobličenje (premda njezin nos nije bio izobličen, nego samo prenaglašen) koje nosiš ispod košulje, ali posred lica... žalile su je. Talmadgeova majka o tome nije govorila. Nikada nije govorila o stvarima kao što je dje-vojački izgled, jer ih nije smatrala važnima. Njezina kćer bila je neugledna, ali čvrsta tijela i krupnih stopala. To će joj dobro doći u domaćinstvu. A imala je i Talmadgea da joj bude pomoć i vo-dič. Upravo je Talmadge bio mozak svakog pothvata u koji bi se njih dvoje − on i Elsbeth − upustili. Vječno je razmišljao, vječno je planirao. Novi načini sadnje, berbe. Ideje za navodnjavanje. Već u najmlađoj dobi. “Eto što ćemo”, objavio bi, mirno i ozbiljno. “Što ti misliš?” Uvijek bi je uključio: za svaki uspjeli inženjerski podvig bila je zaslužna i ona, dakako. Jednom ili dvaput, vrlo ri-jetko, Elsbeth bi izrazila vlastito mišljenje o načinu na koji nešto treba izvesti − ili dopunila njegovo − a ako je njezina zamisao bi-la loša, ispravio bi je, bez riječi, u provedbi. Ali nije bila glupa − spora − što god ljudi govorili. Volio ju je, volio je njezinu odluč-nost i promišljenost u određenim malim kućanskim poslovima, njezinu nježnost prema životinjama, njezinu tešku, ozbiljnu po-vučenost. Znala je vesti zamršene prizore bez pomoći predloška ili slike − slike koje su zbunjivale i nju i njega, ako bi je upitao o njima. Odakle joj takve slike? Šumarci, velika jezera, lavovi, an-đeli. A opet, moralo se priznati da joj je katkad bilo teško sročiti rečenice koje je trebalo odaslati u zrak, koji kao da bi se prorijedio kada je pokušavala razgovarati, na rubu suza, s nekime tko nije Talmadge ili majka. Štitio ju je, postavljao se između nje i svijeta. Nije morala odlaziti u grad i imati posla s drugim ljudima. To je činio on, premda je i sam bio sramežljiv.

U voćnjaku

25

Premda mu je vjerovala − činilo se da mu beziznimno vjeruje − i premda se činilo da mu ništa ne zamjera niti ima od njega taj-ni, jamačno je morala gajiti težnje o kojima mu nije govorila, koje je zadržala za sebe. Pamtio je dan kada je ušla u sobu, a njemu se učinilo da je vidi novim očima − njezina vanjština odjednom mu je postala kristalno jasna − ali ne bi znao objasniti zašto. A onda je shvatio: zato što je odjenula nešto novo. Nije bila nova haljina, nego samo pregača. Nebeskiplava, nimalo nalik na sivu, koju je obično nosila. – Što je to? – upitao je. – Odakle ti?

Bilo je to nakon majčine smrti kada mu je, vrlo rijetko, ton znao postati bezobziran. Dodirnula je tkaninu, ali nije spustila pogled na nju. – Sama sam je sašila – rekla je. – Materijal je iz...

Ali Talmadge se više ne sjeća odakle. Budući da ga je neočeki-vano obuzela srdžba, rekao je: – Ne možeš trošiti novac na stvari koje nismo dogovorili. Trebali bismo štedjeti za...

Ali ne sjeća se ni kako je ta rečenica završila. Bila je riječ o ne-kom planiranom zahvatu. Ona cijelo to vrijeme uopće nije poma-knula glavu. Njezine oči − neprozirne i svijetloplave, kao njego-ve − nisu se promijenile, ali usta su joj se stegnula. Bila je to jedva zamjetna promjena. Trznuli su joj se prsti ljevice, koja joj je visjela uz bok − bio je to odraz, možda, povrijeđenosti ili srdžbe koja joj se nije pokazala na licu. A njegova je srdžba na to minula u trenu. Nekoliko je trenutaka proteklo u tišini. Njegova srdžba nikada nije bila ozbiljna i iskaljivala se u ovakvim malim, usputnim is-padima. Brzo bi je se posramio. Sada je šutke sjedio, ne gledajući je: – Lijepa ti je pregača. – I: – Vidim da si je krasno... – Ali nije znao riječ za ono što je učinila − skrojila − pa je samo neodređeno zamahnuo rukom prema njoj. Ona je idućeg trenutka odgovori-la kimanjem glave. A onda su prekinuli taj prizor i nastavili kao da se nikada nije dogodio.

Amanda Coplin

26

Vječno se vraćao na tu pregaču, kao da je ona ključ njezina ne-stanka. Čemu ta pregača? Bila je nova, materijal − boja − bio je neobičan, čak i atraktivan. Odudarao je od odjeće kakvu je inače nosila. Poslije je o njoj razmišljao kao o putnoj odjeći − začetku kompleta putne odjeće. Već se počela pripremati za odlazak u...

A možda je bio na rasprodaji, u košari s ostalim jeftinim krpa-ma u trgovini živežnim namirnicama pa ga je kupila bez razmi-šljanja − ni iz kakve taštine, bez ikakve nakane, samo zato što je bio povoljna prilika. To bi bilo u njezinu stilu, mogao je zamisliti da čini takvo što.

Ali na koncu, što je ta pregača značila − ako je išta značila − ni-kada neće doznati.

Noć nakon što se Clee vratio iz šume s komadom tkanine − Elsbet-hinim šeširom − stegnutim u šaci, on i Talmadge sjedili su na mrač-nome trijemu, a Clee je želio, premda nije mogao, pričati Talmad-geu o svojem životu. O tome da je s većinom muškaraca u krvno-me srodstvu, premda nema uže obitelji. Otac i njegova braća po-ginuli su u ratovima 1850-ih godina. Majka se brinula za njegovu preostalu braću i sestre − koliko ih je uopće bilo? Koliko je braće i sestara nekoć imao? − i premda ga drugi uvjeravaju kako je bio premalen da bi pamtio majku i njezinu sudbinu, on ju je pamtio: zidovi šatora zatresli su se kao na jakome vjetru, a majka, koja mu je čučala sučelice − upravo je ložila vatru − ukipila se i osluškivala raskolačenih očiju. A onda se životinjska koža rastvorila i Clee je vidio nebo iza glave muškarca čija je dlakava ruka zgrabila Cleeo-vu majku oko struka. Cleeova majka bila je isisana iz šatora, u ne-bo. Nestala je u hipu, u tren oka. I premda je to bilo tek jedno u nizu nasilnih djela počinjenih toga dana u njihovome selu, kada su deseci pobijeni, a šatori i spremišta zapaljeni, pamtio je svojevrstan mir koji je poslije zavladao: samo nebo i lepetanje životinjskih koža.

U voćnjaku

27

Drugi su mu govorili da je kao beba ispuštao zvukove. Ali na-kon tog napada ostao je nijem. Glas mu je toga dana oduzet, kao zavjet majci ili nekome drugome elementu i dok god ti elementi ne dođu na mjesto, i njegov će glas ostati negdje vani, izvan njega.

Nakon uništenja glavnoga sela, njegova braća − ona preosta-la nakon odlaska ostalih − jednostavno su zauvijek iščezla. Nije znao čak ni koliko je imao sestara. U trenutku kada je pronašao Elsbethin šešir, njegove obitelji već nije bilo pola njegova života.

Drugi muškarci vjerovali su da je Elsbeth pobjegla ili da ju je progutala šuma. U tome ne bi bilo ništa posebno čudno. Ali Clee je nastavio potragu s tihom odlučnošću neobičnom za mladića njegove dobi. Pokušavao joj je ući u trag služeći sa svim svojim vještinama, ali nije joj bilo traga. Možda ga je u nekom trenutku i bilo, ali je iščeznuo. Mnogo je puta kružio oko mjesta na kojem je pronašao šešir. Kada su se ljudi utaborili, daleko od mjesta njezina nestanka, nastavio je pretraživati u širokome krugu, pozorno mo-treći. Ostali su ga sumnjičavo gledali, ali nisu ga ometali, nisu mu se rugali, na neki su način razumjeli njega i njegovu bol. Nikada nije prestao tražiti Elsbeth − bar ne uistinu − ali zaboravio je kako je izgledala. Bilo je nečega u boji njezinih očiju, u obliku njezina nosa. Ali ostatak nje je, za njega, izblijedio. Da se utješi i osokoli, uvjeravao se da bi je prepoznao kada bi je ugledao.

Ta kratka opčinjenost učvrstila je prijateljstvo između Cleeja i Talmadgea. Kada bi konjari prošli s konjima, Talmadge i Clee sje-dili bi uvečer na trijemu, zagledani u zemlju, s pogledom na polje u kojem su se utaborili ostali muškarci, oko vatri nalik na daleke zvijezde. Clee i Talmadge pušili su duhan, a Talmadge nije mno-go govorio. Katkad bi jedan ili obojica prekinuli večer − ali tko se prvi pomakao? Zar su zadrijemali? − s dojmom da su pretre-sli nebo i zemlju. Talmadge je malo znao o Cleeovoj prošlosti, a Clee je zaboravio tijelo i lice Talmadgeove sestre, ali mladići su se

Amanda Coplin

28

redovito jedan drugome pojavljivali u snovima, gdje kao da su im se grudi rastvarale pa su zajedno šetali i katkad se okretali jedan drugome i otkrivali si dušu, gledajući se oči u oči.

Kada je Talmadge navršio četrdesetu, voćnjak je već bio narastao na gotovo dvadeset pet ari. Bilo je to više negoli je izvorno plani-rao s majkom, a potom sa sestrom. Na brdu iznad potoka nalazi-la se brvnara i tri ara marelica, a oko brvnare i šupe pola ara šlji-va. Na polju onkraj potoka, ispred ulaza u kanjon, gotovo četvrt milje dalje, raslo je devet ari jabuka, a u kanjonu još dvanaest ari.

Ujesen su mu konjari pomagali orezati i obrati voćnjake, a on je zauzvrat lagao vlastima koje bi se povremeno došle onamo ras-pitati o njima i njihovome poslu. “Krađa konja”, naglašavali bi, ali Talmadge je hinio potpuno neznanje. Nije ga se ticalo što ljudi ra-de u okviru zakona ili izvan njega: on bi ih snabdio prenoćištem, a oni su mu zauzvrat ispomagali s poslovima kojima u protivnome ne bi bio dorastao. Kada je berba postala preobilna za njega, dio uroda počeo je slati s konjarima, koji su voće prodavali na draž-bama i sajmovima, te dijelio s njima dobit.

Prema Zakonu o zemljoposjedništvu iz 1862.*, njegov posjed pokrivao je površinu od točno 160 ari i otkupio ju je čim je uz-mogao, na svoj osamnaesti rođendan. Tijekom godina, kupovao je i parcele oko svoje, tako da je sada imao više od četiri stotina ari zemlje. Ostatak zemlje nije obrađivao, prepustivši je šumi.

Nije to nikada tako izrazio, ali zamišljao je da ta zemlja čuva njegovu sestru − njezino živo tijelo ili njezine posmrtne ostatke. Stoga će je čuvati, radi nje, netaknutu. Kao da će je taj prostor pri-zvati, ako ne u tjelesnome obličju, onda bar kao sablast: možda ga

* Zakon je dopuštao glavama obitelji da nakon pet godina boravka na vladinoj zemlji otkupe 160 ari zemlje za simboličnu naknadu pod uvjetom da ondje izgrade nastambu i obrađuju zemlju.

U voćnjaku

29

posjeti u snovima, kaže mu što se dogodilo, zašto ga je napusti-la. Gdje sada postoji, ako ne na zemlji − je li takvo mjesto uopće stvarno? − i želi li znati za njega, ako jest? Što je mjesto, ako nije na zemlji? Na takva pitanja, stao bi mu mozak. Dao joj je zemlju, da je hrani na tome mjestu na kojemu nema zemlje. Bio je to besko-načan dar, gesta koja mu se učinila ispravnom: i nikada mu se neće trebati odužiti za nju, jer je to istodobno bio dar njemu samome: da bude okružen zemljom, tišinom, i uvijek − zar je to moguće nakon toliko vremena? − nadom da će ona istupiti iz šume, sada kao odrasla žena, ali začudno nepromijenjena, i ponovno zauzeti svoje mjesto na imanju.

Mnogi suvremeni pisci vraćaju se na pitanje što čini obitelj, ali malo koji je na njega odgovorio ovako odlučnim i vatreno pjesničkim glasom.New York Times

U ovom prelijepom i dojmljivom prvijencu osjećaju se odjeci Johna Steinbecka.Entertainment Weekly

U osvit dvadesetoga stoljeća, u zabačenome kutku sjeverozapada Amerike, voćar Talmadge, samotnjak, skrbi o svojim jabukama i marelicama kao da su mu rođena djeca.

Jednoga dana, na tržnici mu dvije tinejdžerice ukradu nešto voća. Poludivlje su, prestrašene i u visokoj trudnoći. Slijede Talmadgea do njegova imanja, gdje se neobično srode s njegovim načinom života.

Ali njihov krhki spokoj razbije dolazak naoružanih muškaraca u voćnjak. Tijekom idućih tragičnih događaja, Talmadge će se morati boriti za spas života onih koje je naučio voljeti, istodobno se sukobljavajući s duhovima vlastite burne prošlosti.

U voćnjaku je neobična i nezaboravna epska priča o čovjeku koji naruši samotnjački sklad svojega života kada otvori srce i pripusti u njega svijet.

Amanda Coplin rođena je 1981. u američkoj državi Washington, u Wenatcheeju, mjestu slavnom po voćnjacima. Magistrirala je kreativno pisanje na Sveučilištu u Minnesoti i trenutačno živi u Minneapolisu. U voćnjaku je prvi roman kojeg je napisala, a s engleskoga ga je prevela Petra Mrduljaš Doležal.

Aman

da C

oplin

U

voć

njak

ukn

9 789531 417167

ISBN 978-953-14-1716-7149,00

www.mozaik-knjiga.hr

Bolno lijepa proza Amande Coplin izaziva ushit... Konačna epifanija se po svojoj surovoj velebnosti može mjeriti sa sličnim prizorima u Orkanskim visovima Emily Brontë i Drugome svijetu Pat Barker − to je vrtoglavo visoko društvo za jednu debitanticu, ali darovitost Amande Coplin dostojna je takve usporedbe.

− Washington Post −