POJAM SUVREMENE UMJETNOSTI U 20.ST

Značaj današnje umjetnosti, i život nje možemo zahvaliti umjetnosti prethodnog stoljeća. Za nju uglavnom govorimo kako je ona slobodna i kako umjetnik današnjice može biti što god poželi, može se također izražavati iz svoga duha, predstavljati svoju osobnost, obilježavati slavlja svojih interesnih zona kao ujedno što može raditi biznis od svoje umjetnosti. Kao nikad prije umjetnici i njezini kritičari su u mogućnosti birati svoje grane interesa i zaključivanja o esenciji umjetnosti same kao nikad do sad. No stanje kakvo je danas imalo je svoj tok razvoja i zahvaljujući brzinskom i pomalo ekstremnom preokretu u shvaćanju umjetnosti tokom 20.st imamo suvremenu umjetnost današnjice kakvu je znamo. O umjetnosti 20.st moglo bi se reći da je napravila revolucionarna raskole u shvaćanju prikazivanja, promatranja i opisivanja svijeta oko sebe i duha same umjetnosti.

Kada je na granici početka 20st mimetičko prenošenje stvarnosti dolazilo na upit i kada je osobnost ekstremnije počela dolaziti do izražaja, jasno je bilo da umjetnost ulazi u novu eru koja će promjeniti sve ono što je umjetnost bila do tad. Kako je počela bujica svijesti o samopromišljanju doticanju sebe samoga i prenošenje svega toga na rad dobilo je sasvim jednu drugu dimenziju: ratovi , socijalna stanja, razvoj indistrije, nova kultura sve ubrzaniji način života, sve je to na određen način davalo potrebu umjetniku svoje djelo prenositi kao nešto novo i revolucionarno. Dolaze likovni elementi proučavanje boja, spajanje umjetnosti i znanosti, duhovnosti, politike, onoga nadnaravnog, tj.onoga nepoznatog. U radovima se počinje koristiti ekspresija, naglaša se intezivnost osjećaja, intezivnost otikrivanja i proučavanja svog duha. Duh suvremene umjetnosti prolazio je kroz umjetnikove misli i ruke i rad je dobivao novoostvarenu istinu, istinu o onome što izričaj stvarno jest. Nailaženje na probleme shvaćanja publike i galerija nije bilo neizbježno no sa vremenom to shvaćanje je postajalo sve upotunjenije i samo očekivalo je daljne otkrivanje i razvoj takove umjetnosti.

Teorija umjetnosti, također poprimila je upotpunjenija značenja, i teoretičari, glasogovornici nove umjetnosti ulazili su u samu srž te tada i nadnaravne pojave, zvana moderna te i suvremena umjetnost. Umjetnik je dobio obilježja stvaratelja, on je komunicirao sa nevidljivim i vidljivim supstancijama svega onoga što jest i onoga što još može postojati.

U stoljeću velikih otkrića nisu otkrivena nova znanstvena i istraživačka načela nego otkriven je prodor u osjećaje same i nečega tako delikatnog i nedokučivog. Danas se stvaraju i dalje mnoge teze o umjetnosti njezinoj ulozi i biti no što je u umjetnosti 20.st oslobođeno i otkriveno, jest da umjetnost je osjećaj sam, da njezina esencija je fluidna te da teorija mora hvatati te esencije da bi sažela je u nešto grubo kao što je pisana riječ, kao da opisujemo ljubav majke prema djetetu tako i umjetnost ne možemo drugačije opisati nego da je iskrena i da ona oduvijek tu postoji, da je ona ono što jest sve oko nas i u nama. Revolucija je trajala sto godina ali se raspršila u fluid u par godina, njezin prah, zrak je opipan, vidljiv i nevidljiv, prisutan i udaljen, što imamo danas je ostavština otkrivenja umjetnosti same i sve što ona nosi u izražavanju svega što mi i sve oko nas jeste.