univerzitet za poslovni inŽenjering i menadŽment...
TRANSCRIPT
UNIVERZITET ZA POSLOVNI INŽENJERING I MENADŽMENT BANJA LUKA
TEHNIČKI FAKULTET
Diplomski rad
Proizvodnja ambalaže – budućnost grafičke industrije
Mentor : prof.dr.sc. Radenko Đurica
Banja Luka, Juli 2016. Merfina Hodžić
“Pod moralnom i krivičnom odgovornošću izjavljujem da sam ja autor ovog rada te sam
upoznat da sam, ukoliko se utvrdi da je rad plagijat, odgovoran za štetu pričinjenu
Univerzitetu za poslovni inženjering i menadžment, kao i autoru originalnog rada.”
SAŽETAK:
Za svaki proizvod, u svim uslovima i na svim linijama pakovanja, uloga ambalaţe je da
pruţi zaštitu upakovanom proizvodu od mehaničkih, fizičko – hemijskih, mikrobioloških i
bioloških promjena nastalih uslijed djelovanja faktora spoljne sredine i vremena skladištenja.
Ambalaţa je neophodan pratilac svih prehrambenih proizvoda. Prehrambeni proizvodi se
pakuju, sa različitom namjenom i u različite ambalaţne materijale. Sve je veća proizvodnja i
potrošnja ambalaţnih materijala i ambalaţe za pakovanje prehrambenih i drugih proizvoda.
Razlozi su brojni, povećavanje udaljenosti izmeĎu mjesta proizvodnje i mjesta potrošnje, više
faza prerade i produţavanje rokova odrţivosti proizvoda, rast ţivotnog standarda, što dovodi do
veće upotrebe upakovanih gotovih ili polugotovih – pripremljenih proizvoda, kao i porast
ukupnog broja stanovnika. Rad opisuje funkcije ambalaţe, vrste ambalaţe, uticaj ambalaţe na
ţivotnu sredinu.
Ključne riječi: ambalaţa, ţivotna sredina, uticaj na okolinu, dizajn, ţivotni ciklus ambalaţe,
polimeri.
KURZFASSUNG:
Für jedes Produkt, in jeden Konditionen und auf jeder Phase des Verpackens, die Rolle der
Verpackung ist das sie einen Schutz dem verpackten Produkt bietet vor mechanischen,
chemischen, microbiologischen und biologischen veränderungen unter der Wirkung des
Umweltfaktoren und der Zeit der Lagerung.
Die Verpackung ist ein erforderlicher Begleiter aller Lebensmittel. Lebensmittel werden mit
verschiedenem Zweck und in verschiedene Verpackungsmaterialien eingepackt. Die Produktion
und der Verbrauch der Verpackungsmaterialien und den Verpackungen für Lebensmittel und
andere Produkte wächst. Es gibt viele Gründe die zum größerem Verbrauch von verpackten
fertig und Halbfertiggerichten führen, einige davon sind das die Entfernung von der Produktion
und des Verbrauchs wächst, mehr Produktionsphasen und verlängerung der Haltbarkeit von
Lebensmitteln, der wächstum von dem Lebensstandard und der wächstum der Weltbewölkerung.
Diese Arbeit beschreibt die Funktionen der Verpackung, die verschiedenen arten der Verpackung
und die Wirkung der Verpackung auf die Umwelt.
Schlüsselwörter: Verpackung, Umwelt, Wirkung auf die Umwelt, Design, der Lebenszyklus
der Verpackung, Polymere.
SADRŽAJ:
1. UVOD.....................................................................................................................................1
2. AMBALAŢA ZA PAKOVANJE HRANE............................................................................2
3. AMBALAŢA I ODRŢIVI RAZVOJ......................................................................................4
3.1. Primjena principa odrţivosti u ambalaţnoj industriji................................................4
3.1.1. Eksploatacija sirovina................................................................................6
3.1.2.Proizvodnja..................................................................................................7
3.1.3. Distribucija..................................................................................................7
3.1.4. Upotreba......................................................................................................8
3.1.5.Odbacivanje iskorišćene ambalaže...............................................................8
4.RAZLIČITI AMBALAŢNI MATERIJALI ZA PAKOVANJE HRANE, OD PROIZVODNJE
DO PRIMJENE I UKLANJANJA..................................................................9
4.1. Metalni ambalaţni materijali i ambalaţa....................................................................10
4.1.1. Bijeli lim....................................................................................................11
4.1.2. Crni lim......................................................................................................13
4.1.3. Aluminijumski lim i aluminijumska folija..................................................13
4.1.4. Reciklaža metalne ambalaže.....................................................................15
4.1.5. Zanimljivosti o upotrebljenim limenkama i reciklaži................................17
4.2.Staklena ambalaţa.......................................................................................................17
4.2.1 Proizvodnja staklene ambalaže..................................................................17
4.2.2. Osobine i primjena staklene ambalaže......................................................21
4.2.3. Reciklaža stakla.........................................................................................22
4.3. Papirna i kartonska ambalaţa.....................................................................................23
4.3.1. Sirovine za proizvodnju papira.................................................................25
4.3.2. Postupak proizvodnje papira....................................................................26
4.3.3. Podjele papira i kartona...........................................................................27
4.3.4. Osobine i primjena papirne i kartonske ambalaže...................................29
4.3.5. Reciklaža papira........................................................................................31
4.4.Polimerni ambalaţni materijali i ambalaţa...............................................................32
4.4.1.Dobijanje polimera i polimernih materijala...............................................32
4.4.2.Polimerni materijali za izradu ambalaže....................................................33
4.4.3.Prerada polimernih materijala i prroizvodnja ambalaže...........................34
4.4.4.Iskorištena ambalaža..................................................................................35
4.4.5.Reciklaža plastike.......................................................................................35
4.5.Biorazgradivi ambalaţni materijali.........................................................................37
4.5.1Sinteza i podjela biopolimera......................................................................37
4.5.2.Jestivi filmovi i omotači..............................................................................37
4.5.3.Primjena i osobine jestivih filmova............................................................38
4.5.4.Mehanizmi razgradnje polimera.................................................................38
5.ŢIVOTNI CIKLUS AMBALAŢE.........................................................................................38
5.1.Faze ţivotnog ciklusa ambalaţe.............................................................................39
5.2.Razvoj ambalaţnih materijala i ambalaţe sa ekološkog aspekta............................39
5.3.Ocjenjivanje ţivotnog ciklusa ambalaţe.................................................................40
5.3.1.Ciljevi ocjenjivanja ţivotnog ciklusa..........................................................40
5.3.2.Definisanje sistema i sastavljanje modela..................................................41
6.EKOLOŠKE OZNAKE NA AMBALAŢI............................................................................41
6.1.Ocjenjivanje ţivotnog ciklusa ambalaţe, osnova za eko označavanje....................41
6.2.Tipovi ekoloških oznaka.........................................................................................42
6.2.1..Najznačajnije eko oznake...........................................................................43
7.UPOTREBA AMBALAŢE ZA DEKLARISANJE NAMIRNICA......................................45
8.ZAKLJUČAK........................................................................................................................47
LITERATURA..........................................................................................................................48
SADRŽAJ SLIKA
Slika1. Odrţivi razvoj.........................................................................................................4
Slika2. Oblici ambalaţe po funkciji....................................................................................6
Slika3. Ušteda resursa promjenom oblika ambalaţe..........................................................7
Slika4. Reciklaţa u 5 koraka..............................................................................................8
Slika5. Kontejneri za sortiranje ambalaţnog otpada..........................................................9
Slika6. Bijeli lim...............................................................................................................11
Slika7. Osnovni elementi limenke....................................................................................12
Slika8. Dvodijelna limenka; Trodijelna limenka.............................................................12
Slika9. Metalna burad......................................................................................................13
Slika10. Aluminijumska folija..........................................................................................14
Slika11. Aluminijumske limenke......................................................................................15
Slika12. Aluminijumske ambalaţe...................................................................................15
Slika13. Reciklaţa metala.................................................................................................16
Slika14. Limenke se isporučuju kao balirani materijal.....................................................16
Slika15. Blok šema procesa proizvodnje staklene ambalaţe............................................19
Slika16. Šematski prikaz peći za proizvodnju staklene mase...........................................20
Slika17. Prozirna, zelena i braon staklena ambalaţa.........................................................21
Slika18. Proces reciklaţe stakla........................................................................................22
Slika19. Egipatski papirus..................................................................................................24
Slika20. Pergament............................................................................................................24
Slika21. Ilustracija mašine koju je konstruisao Rober, a unaprijedio Donkin
1805.godine....................................................................................................................................25
Slika22. Formula celuloze.................................................................................................26
Slika23. Papir u rolnama i listovima..................................................................................28
Slika24. Papirni fišek i papirne kese.................................................................................30
Slika25. Tetrapak ambalaţe i kombi doza........................................................................31
Slika26. Polimerni materijali.............................................................................................33
Slika27. Proces reciklaţe PET ambalaţe...........................................................................36
SADRŽAJ TABELA
Tabela1...............................................................................................................................34
Tabela2...............................................................................................................................35
Tabela3...............................................................................................................................35
Tabela4...............................................................................................................................43
1
1.UVOD
Dizajn i konstrukcija pakovanja igraju znaĉajnu ulogu pri odreĊivanju odrţivosti,
odnosno roka trajanja prehrambenog proizvoda (namirnice). Pravi izbor materijala i
tehnologija pakovanja odrţavaju proizvod kvalitetnim i svjeţim tokom skladištenja i
distribucije.
Danas se za pakovanje razliĉitih proizvoda koriste brojni ambalaţni materijali i od njih
formirana ambalaţa. Ambalaţa ima brojne osnovne i niz specifiĉnih funkcija. Osnovna uloga
ambalaţe je zaštitna, skladišno – transportna i prodajna funkcija. Ambalaţa je neophodna i
potrebna, ali tokom svog ţivotnog ciklusa utiĉe na ţivotnu sredinu.
Razvoj ambalaţnih materijala i ambalaţe ide u pravcu poboljšanja ekoloških svojstava,
odnosno smanjenja negativnih uticaja na ţivotnu sredinu. Porast broja stanovništva dovodi do
porasta upotrebljenih razliĉitih ambalaţnih materijala, kao što su: staklo, metal, papir i karton,
drvo, polimerni mono, višeslojni i kombinovani materijali, kao i od njih formirane ambalaţe:
staklenke, boce, limenke, kutije, kante, tube, kese, ĉaše, posudice, kombi doze i drugo.
Svi ovi ambalaţni materijali i ambalaţa nakon upotrebe upakovanog proizvoda se
odbacuju u ţivotnu sredinu i time je zagaĊuju. Naravno, na ţivotnu sredinu utiĉe cijeli ţivotni
ciklus ambalaţe, od proizvodnje sirovina za ambalaţu, formiranja ambalaţe, upotrebe i
odbacivanja iskorištene ambalaţe.
Za pakovanje prehrambenih, farmaceutskih i brojnih drugih proizvoda u upotrebi su
razliĉiti ambalaţni materijali, koji se meĊusobno razlikuju po svojoj prirodi, osobinama,
tehnologijama proizvodnje, mogućnošću kombinovanja, ekonomskom i svom ekološkom
statusu. Ambalaţa sa proizvodom ĉini jednu cjelinu, koja se prezentira kupcu. Ona ima
funkciju da svojim izgledom privuĉe paţnju kupaca i probudi ţelju da se upakovani proizvod
kupi. Svi savremeni procesi proizvodnje završavaju se pakovanjem i za mnoge proizvode
ambalaţa je presudan uslov plasmana i prodaje.
2. AMBALAŢA ZA PAKOVANJE HRANE
Sastav ţivotnih namirnica je veoma kompleksan. Konstituenti ţivotnih namirnica su:
voda, bjelanĉevine, ugljeni hidrati, masti, mineralne materije, vitamini, enzimi, bojene i druge
materije. Sastav namirnica moţe biti od jedne ĉiste hemijske supstance, kao što su saharoza
kod šećera, pa sve do vrlo sloţenih koloidnih sistema, kao što su mlijeko, pivo ili proizvodi od
mesa, voća i povrća
Specifiĉnost sadrţaja utiĉe na izbor ambalaţe i uslova pakovanja. Kvalitetno proizvedenu
i fiziološki vrijednu hranu treba saĉuvati za duţi period, u neizmjenjenom stanju, ili sa što
manje promjena, sve do momenta upotrebe. U oĉuvanju njenog kvaliteta, pored drugih
faktora, znaĉajnu ulogu ima i pravilno odabrana i upotrebljena ambalaţa. Ambalaţa za
pakovanje hrane ima brojne funkcije. Osnovna uloga koju ambalaţa mora da ostvari
podrazumjeva prihvatanje i zaštitu upakovanog sadrţaja, a zatim i olakšanje manipulacije i
prezentovanje proizvoda. Osim osnovnih funkcija, ambalaţa treba da bude i ekološki i
ekonomski opravdana.
Da bi ambalaţa efikasno ispunila sve svoje funkcije neophodno je da ima odreĊene
karakteristike:
1. Osnovni uslov primjene ambalaţe za pakovanje prehrambenih proizvoda je
higijenska i zdravstvena ispravnost. Ambalaţa treba da štiti hranu, ne smije da je
kontaminira i da utiĉe nepovoljno na svojstvo upakovanog sadrţaja.
Za ishranu stanovništva potrebna je hrana koja se za deklarisani rok upotrebe sa
ambalaţom štiti, a ne zagaĊuje. Procjenjuje se da se putem hrane i vode u ljudski organizam
unese oko 90% svih toksina. Jedan dio tih zagaĊivaĉa moţe preći i iz ambalaţe u hranu.
Otuda je izuzetan znaĉaj zdravstvenog aspekta ambalaţe za pakovanje hrane.
2. Ambalaţa treba da ima dobra, potrebna za predviĊenu namjenu, fizičko-
mehanička svojstva, tj. otpornost na pritisak, udar, pad, trenje, temperaturne tretmane,
u razliĉitim procesnim i manipulativnim operacijama. Ovu otpornost moguće je
postići i kombinovanjem primarne, sekundarne i tercijarne ambalaţe.
3. Dobre barijerne karakteristike, znaĉe da ambalaţa ima dobra, potrebna
barijerna svojstva za nepovoljne faktore spoljne sredine, vlagu, svjetlost, gasove, prije
svega kiseonik.
Ambalaţni materijali se mogu podijeliti u 2 osnovne grupe:
- materijali koje karakteriše nepropustljivost prema kiseoniku, aromama,
vodenoj pari, vodi, teĉnostima, masnoćama i svjetlosti, kao što su bijeli lim,
aluminijum, staklo, s tim da je staklo selektivno propusno na svjetlost odreĊenih
talasnih duţina, zavisno od boje stakla.
- materijali koje karakteriše veća ili manja propustljivost,
poroznost pojedinih već nabrojanih elemenata i u koje spadaju polimerni
materijali, razne vrste papira, kartona.
2
Ambalaţni materijali, svojim barijernim svojstvima osiguravaju zaštitu, kako
upakovanog proizvoda od uticaja iz spoljašnje sredine, tako i zaštitu spoljašnje sredine
od upakovanog proizvoda. U najgrubljem smislu, dobre barijerne karakteristike
podrazumjevaju da nema gubitka proizvoda.
4. Vaţna funkcija ambalaţe je i informativna funkcija, koju ona ostvaruje
deklarisanjem upakovanog sadrţaja. Deklaracija je navoĊenje podataka o proizvodu i
proizvoĊaĉu. Deklaracija obezbjeĊuje prenos informacija, vezanih za upakovani
proizvod, koje će olakšati izbor i upotrebu proizvoda, skladištenje, ukazati na
potencijalne rizike itd. Deklaracija je zakonski regulisana, jer potrošaĉi imaju pravo
na informaciju, kroz taĉno, istinito i potpuno deklarisanje i oznaĉavanje proizvoda na
trţištu.
5. Primjenjena ambalaţa treba da posjeduje potrebnu stabilnost, koja
podrazumjeva da ona uspješno vrši sve svoje funkcije do upotrebe proizvoda ( kroz
distribuciju, skladištenje, maloprodaju).
6. Ambalaţa treba da ima i pogodnosti za upotrebu, koja podrazumjeva više
uslova, kao što su:
- obezbjeĊivanje hermetiĉnosti,
- da ima jasno uputstvo za otvaranje, i da se lako otvara,
- odbacivanje ambalaţe bez oštećenja ili rasipanja proizvoda,
- ostatke proizvoda koje zaostaju u ambalaţi treba svesti na
minimum.
Poznavanje svih nabrojanih karakteristika pojedinih ambalaţnih materijala, omogućava
pravilan izbor. Na prihvatljivost proizvoda utiĉe ambalaţa, svojim zaštitnim svojstvima,
oblikom, dizajnom, grafiĉkim rješenjima, tekstom deklaracije, ali i odnosom prema ţivotnoj
sredini, što se deklariše ekološkim oznakama. Krajnji cilj upotrebe eko-oznaka i deklaracija je
podsticanje potraţnje za proizvodima koji imaju manji negativni uticaj na ţivotnu sredinu.
3
3. AMBALAŢA I ODRŢIVI RAZVOJ
Ambalaţa je neophodan pratilac prehrambenih proizvoda. Razvoj savremenih
prehrambenih tehnologija, prati i razvoj ambalaţe i pakovanja. Porast proizvodnje hrane, prati
porast potrošnje ambalaţe i porast ambalaţnog porasta. Globalni ekološki pristup svim
ljudskim djelatnostima, znaĉi i ekološki pristup ambalaţi i pakovanju.
Ekologija cijele planete je nedjeljiva. Oĉuvanje prirode koja nas okruţuje i pruţa nam
osnove za ţivot (voda, vazduh i zemlja) je primarni zadatak svih. Briga o ekološkim
aspektima svih segmenata ljudskih aktivnosti je globalna.
Termin „odrţiv razvoj“, se prvi put spominje u izvještaju koji je, na poziv Ujedinjenih
nacija, saĉinila Svjetska komisija za ţivotnu sredinu i razvoj (tzv. Bruntland komisija)
1987.godine. Nakon toga se javlja kao idejno rješenje Svjetskog samita, odrţanog u Brazilu
juna 1992.godine. Najĉešće navoĊena definicija odrţivog razvoja glasi: „Odrţivi razvoj jeste
razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjice, a da ne dovodi u pitanje sposobnosti budućih
generacija da zadovolje vlastite potrebe“.
Slika 1. Održivi razvoj
Izvor: Lazić, V., Novaković, D., Ambalaža i životna sredina, Tehnološki fakultet, Novi Sad
2010.
3.1. Primjena principa odrţivosti u ambalaţnoj industriji
Ambalaţna industrija, stalno biljeţi porast proizvodnje razliĉitih ambalaţnih materijala i
ambalaţe, takoĊer je evidentan veliki uticaj ove industrije na ţivotnu sredinu i zdravlje ljudi.
Veliki dio ambalaţne industrije industrije se bazira na eksploataciji neonovljivih sirovina
(naftnih derivati, metali). Energetska potrošnja u proizvodnim procesima je izuzetno velika.
Nastali proizvodi nakon obavljanja funkcije završava na deponiji koju jako opterećuje
(vrijeme razlaganja nekih vrsta ambalaţe je izuzetno dugo).
4
Sve su to elementi koji se uzimaju u obzir pri analizi ţivotnog ciklusa. Prelaskom iz
linearnog u kružni-ciklični industrijski sistem, odbaĉena ambalaţa postaje sirovina u
sljedećem ciklusu proizvodnje. Postupak sakupljanja, sortiranja i pripreme sekundarne
sirovine naziva se reciklaža materijala. Nastali materijal moţe se vratiti u isti proces, a moţe
biti sirovina u nekom drugom proizvodnom procesu. Ukoliko je reciklaţa nerentabilna
primjenjuje se povraćaj energije spaljivanjem otpadne ambalaţe.
Iz ekoloških razloga razvijaju se i sve više se koriste biorazgradivi polimeri, kao
ambalaţnih materijala biopolimeri se proizvode iz obnovljivih izvora, a samorazgradnjom
smanjuju opterećenje deponija. Biorazgradivi polimeri nisu još, doţivjeli širu komercijalnu
primjenu, ali se poboljšanjem njihovih karakteristika, oĉekuje sve veća primjena.
UvoĊenje principa odrţivosti podrazumijeva izmjene u svim segmentima ţivotnog
ciklusa, proizvodnje, upotrebe, odbacivanja i povraćaja ambalaţnih materijala. U odnosu na
sam proces proizvodnje, trend predstavlja uvoĊenje sistema čistije proizvodnje. U odnosu na
proizvedenu ambalaţu, trend se ogleda u primjeni principa eko-dizajna: dizajn za uštedu
resursa, dizajn za ponovnu upotrebu i reciklaţu, za kompostiranje, optimizacija distribucije i
logistike. Princip odrţivosti primjenjen je u industriji proizvodnje ambalaţe je pristup
uvaţavanja ţivotnog ciklusa („od kolijevke do kolijevke“) ambalaţe.
Cilj primjene analize ţivotnog ciklusa je optimizacija materijala, ušteda vode i energije,
smanjenje koliĉine otpada i ostvarivanje maksimalnog povraćaja, kroz reciklaţu,
sagorijevanje ili kompostiranje.
Tradicionalno, industrijski dizajn ambalaţe je imao za cilj:
- funkcionalnost ambalaţe,
- dobre tehniĉke osobine,
- zadovoljenje zakonske regulative iz oblasti,
- kompatibilnost sa postojećim linijama za punjenje i opremom
distributivnog sistema,
- zadovoljenje ţelje potrošaĉa,
- razliĉitost ili sliĉnost sa konkurentskim proizvodom na trţištu,
- dobru logistiku i
- nisku cijenu.
Ono što se sada uzima u obzir je i odrţivost u ĉitavom ţivotnom ciklusu ambalaţe. Po
dijelovima ciklusa, odrţivost se razmatra u okviru:
1. eksploatacije sirovina,
2. proizvodnje,
3. distribucije,
4. upotrebe,
5. odbacivanja ambalaţe.
5
3.1.1. Eksploatacija sirovina
Ambalaţa se neprestano mjenja pod uticajem razvoja tehnologije, novih materijala i
promjene zahtjeva potrošaĉa. U dijelu potrošnje sirovina, kroz dizajn za uštedu resursa,
uvaţava se ekološki uticaj odbrane sirovine za proizvodnju ambalaţe, već u najranijoj fazi
proizvodnje.
Ušteda resursa ne podrazumjeva potpuni prelazak na „lake“ materijale, jer masa
ambalaţe nije konaĉni pokazatelj ekološkog otiska. Pravilno upotrebljen, svaki materijal
moţe doprinijeti smanjenju ukupnog otpada. Pri izboru ambalaţe treba imati u vidu ukupnu
ambalaţu: primarnu, sekundarnu i tercijarnu.
Primarna ambalaža je u kontaktu sa samim proizvodom (ambalaţa koju potrošaĉ ponese
kući). Sekundarna ambalaža (unutrašnji karton, tacne, kutije) je ambalaţa koja je spremljena
za maloprodaju, a tercijarna (spoljašnja ambalaţa) obuhvata palete, termoskupljajuće folije,
transportne kutije, u kojima se proizvod transportuje ili distribuira.
Slika 2. Oblici ambalaže po funkciji
Izvor: https://repozitorij.unin.hr/islandora/object/unin%3A152/datastream/PDF/view
(26.06.2016. 15:34)
Ovaj ekološki zahtjev ujedno smanjuje i troškove proizvodnje pakovanja, te je opravdan
i sa ekonomskog stanovišta proizvodnje. Neki od primjera uštede resursa su: razvoj i primjena
lakših materijala, distribucija neupakovanog proizvoda, uklanjanje djela vode iz proizvoda,
pakovanje veće porcije proizvoda, optimizacija oblika ambalaţe i upotreba sekundarnih
sirovina.
Bez obzira na vrstu ambalaţnog materijala, pakovanjem veće koliĉine proizvoda po
jedinici ambalaţe štede se resursi i dolazi do smanjenja ukupne koliĉine otpada. Ovom trendu
se suprotstavlja trend pakovanja sve manjih koliĉina proizvoda, koji nameće savremeni naĉin
ţivota potrošaĉa, odnosno sve je veći broj samaca, ili malih, dvoĉlanih porodica. Dizajn
ambalaţe mora uvaţiti oba zahtjeva, te ponuditi potrošaĉima i veće i manje koliĉine
proizvoda.
Ĉestom promjenom oblika ambalaţne jedinice moţe se smanjiti njen ekološki uticaj, jer
se olakšava skladištenje i distribucija.
6
Slika 3. Ušteda resursa promjenom oblika ambalaže
1969 1983 2015
Izvor: http://www.cedevita.com/si/cedevita-i-ti/ (27.06.2016. 16:32)
3.1.2. Proizvodnja
U proizvodnji ambalaţnih materijala i ambalaţe treba uvesti principe ĉistije proizvodnje.
Čistija proizvodnja (ČP) u proizvodnim procesima ukljuĉuje racionalnu upotrebu sirovina,
vode i energije, zamjenu opasnih sirovina sa ekološki prihvatljivim i smanjenje koliĉina i
toksiĉnosti emisija i otpadaka u vodu, vazduh i zemljište. Na proizvodima je strategija
usmjerena na smanjivanje svih negativnih uticaja na ljude i ţivotnu sredinu, u toku cjelog
ţivotnog ciklusa proizvoda, od dobijanja sirovina do konaĉnog odlaganja upotrebljenih
proizvoda.
Definicija ĉistije poizvodnje po UNEP-u (United Nations Environment Programme) je :
„Ĉistija proizvodnja je kontinuirano izvoĊenje sveobuhvatne preventivne strategije zaštite
ţivotne sredine na procesima i proizvodima sa ciljem smanjenja negativnih uticaja na ljude i
ţivotnu sredinu“
Ĉistija proizvodnja objedinjuje interese industrije i zaštite ţivotne sredine. Pored
smanjenja emisije iz proizvodnje u okolinu, uštede resursa i kontrole zagaĊenja okoline,
ostvaruju se ciljevi korisni i za industriju:
- ušteda kroz smanjeno rasipanje energije i sirovina,
- optimizacija operativne efikasnosti postrojenja,
- bolji i stalni kvalitet proizvoda,
- mogućnost da se popravi radno okruţenje (bezbjednost i zdravlje),
- dobar imidţ preduzeća,
- bolje poštovanje zakonodavstva i priprema za zakonodavstvo EU,
- uštede na tretmanu otpada,
- nove i bolje mogućnosti na trţištu.
3.1.3. Distribucija
Dopremanje ambalaţe od proizvoĊaĉa do korisnika, a zatim i dopremanje upakovanog
proizvoda do krajnjeg potrošaĉa ima ekološki uticaj na okolinu. Da bi se ovaj uticaj sveo na
minimalnu mjeru neophodno je i aspekt distribucije uzeti u obzir pri dizajniranju ambalaţe.
7
Udaljenost na koju se doprema proizvod potrebno je skratiti koliko je moguće, da bi se
ispoštovao zahtjev od odrţivosti u fazi distribucije. Ispunjenjem osnovnih funkcionalnih
zahtjeva za ambalaţu (produţenje odrţivosti proizvoda, dovoljna fiziĉka izdrţljivost i
stabilnost) proces distribucije proizvoda se olakšava, a dolazi i do smanjenja ukupne koliĉine
otpada u ovoj fazi.
3.1.4. Upotreba
Produţenje odrţivosti proizvoda pakovanjem, dovodi do smanjenja ukupne koliĉine
otpada u fazi upotrebe. U ovoj fazi najveću ulogu ima funkcija ambalaţe u prenošenju
informacija. Jasnim uputstvima se potrošaĉu olakšava pravilna upotreba prozvoda i ekološki
odgovoran naĉin odlaganja ambalaţe (jasna ekološka oznaka ambalaţnog materijala).
Dizajn ambalaţe moţe olakšati otvaranje i upotrebu proizvoda, tako da pri otvaranju ne
doĊe do rasipanja ili oštećenja proizvoda. Ambalaţa se dizajnira tako da se ostaci proizvoda u
otpadnoj ambalaţi svedu na minimum.
3.1.5. Odbacivanje iskorišćene ambalaže
Nastavljajući svoj ţivotni ciklus iskorištena ambalaţa se odbacuje. Iz funkcionalne faze
prelazi u fazu ambalaţnog otpada. Sve faze ţivotnog ciklusa su jako vaţne, ali najznaĉajnija
je faza postupka sa iskorišćenom i odbaĉenom ambalaţom. Ambalažni otpad moţe biti
vrijedna sekundarna sirovina i preraĊivati se u nove proizvode.
Pod pojmom ambalažno smeće (trajni ambalaţni otpad) podrazumjeva se ona koliĉina
iskorištene i odbaĉene ambalaţe, odnosno ĉvrstog otpada od prerade ambalaţnog otpada, koji
se mora trajno deponovati. Da bi se ambalaţni otpad dalje koristio, neophodno je sakupljanje i
separacija otpada, i to najbolje na mjestu nastanka (industrija, domaćinstvo). Preduslov
reciklaţe je sakupljanje i separacija otpada.
Slika 4. Reciklaža u 5 koraka
Izvor: https://www.pinterest.com/recikliraj/recikla%C5%BEa/ (28.06.2016. 12:00)
8
Reciklaţa je jedan od tri osnovna tipa aktivnosti (redukcija, recikliranje i ponovna
upotreba) kojima se svijet brani od iscrpljivanja prirodnih resursa i porasta koliĉine ĉvrstog
otpada. Razlozi za reciklaţu su ekoliški, ali i ekonomski.
Iskorišćena i odbaĉena ambalaţa, prikupljena i pripremljena na odgovarajući naĉin je vrlo
vrijedna sekundarna sirovina. Zbog raznovrsnosti ambalaţnog otpada, poţeljno je zapoĉeti
sortiranje već kod samog nastajanja otpada. U tu svrhu su u većini zemalja pa i u našoj
uvedeni pojedinaĉni kontejneri, namjenjeni za odreĊenu vrstu ambalaţnog materijala. Na taj
naĉin se osigurava povoljna podjela otpada, prije samog transportovanja na deponije.
Slika 5. Kontejneri za sortiranje ambalažnog otpada
Izvor: http://popovac.hr/2015/07/ (28.06.2016. 12:29)
Pojedini ambalaţni materijali su razliĉito pogodni za reciklaţu. Generalno
monomaterijali (papir, staklo, metal, polimerni monofilmovi) su pogodniji za reciklaţu od
višeslojnih i kombinovanih materijala.
Nova generacija ambalaţnih materijala biopolimeri, su podloţni samorazgradnji, te se oni
kompostiraju na deponijama. Biopolimeri su polimeri dobijeni iz biomase (iz obnovljivih
poljoprivrednih sirovina, ţivotinjskog porijekla, iz otpada prerade morske hrane, iz mikrobnih
izvora). Mogu biti:
- prirodni polimeri, kao celuloza, skrob, hitin i hitozan,
- sintetiĉki polimeri, dobijeni od monomera iz biomase, kao polilaktatna
kiselina, ili
- sintetski polimeri izgraĊeni od sintetskih monomera koji su dobijeni iz
biomase.
9
4. RAZLIČITI AMBALAŢNI MATERIJALI ZA PAKOVANJE HRANE, OD
PROIZVODNJE DO PRIMJENE I UKLANJANJA
4.1. Metalni ambalaţni materijali i ambalaţa
Metalna ambalaţa ima široko podruĉje primjene, za pakovanje hrane, pića, farmaceutskih
i kozmetiĉkih proizvoda, a koriste se razliĉiti ambalaţni oblici, kao što su limenke, kante,
baĉve, poklopci za staklenke, zatvaraĉi za boce, tube, aerosol doze, metalne kutije, cisterne i
kontejneri. Prema vrstama materijala, od kojih se proizvodi, metalna ambalaţa se dijeli na:
- ambalaţa od bijelog lima,
- ambalaţa od crnog lima,
- ambalaţa od hromiranog lima,
- ambalaa od aluminijskog lima.
Razlozi velike primjene metalne ambalaţe su niz dobbrih karakteristika koje ova
ambalaţa posjeduje. Metalna ambalaţa ima odliĉna barijerna svojstva, ne propušta teĉne i
gasovite komponente, mikroorganizme, elektromagnetne zrake (svjetlost). Posjeduje veliku
mehaniĉku ĉvrstoću (što omogućava njihovu upotrebu za izradu ambalaţe velikih dimenzija
ili ambalaţe pod pritiskom-aerosoli), odlikuje ih dobra provodljivost toplote (što omogućava
primjenu termiĉke sterilizacije upakovane hrane), a cjena ove ambalaţe je relativno povoljna.
Sva metalna ambalaţa, osim tuba, ima nepromjenljiv oblik i zato se metalna ambalaţa ubraja
u grupu ĉvrste ambalaţe. Osiguranjem hermetiĉkog zatvaranja proizvod u metalnoj ambalaţi
je u potpunosti zaštićen od spoljašnjih uticaja.
Uz dobra svojstva, metalna ambalaţa ima i pojedina negativna svojstva. Metali kao
ambalaţni materijali podlijeţu koroziji, time ambalaţa propada a sadrţaj se kontaminira.
Posljedice interakcije metalne ambalaţe i sadrţaja moţe biti prelaz jona metala u sadrţaj,
promjena nekih kvalitetnih osobina proizvoda (boja) i nastajanje vodonika u gasovitom stanju
što dovodi do tzv. vodnoiĉne bombaţe. Zbog svega toga u većini sluĉajeva metalna ambalaţa
ne smije biti u direktnom kontaktu sa proizvodom, zato se posebnim postupcima mora zaštititi
(kalajem i lakom), kako bi se izbjegla korozija, sprijeĉila nepoţeljna kontaminacija sadrţaja,
sve u cilju zaštite zdravlja potrošaĉa. korozija u uţem smislu predstavlja rĊanje tj. oksidaciju
metalnog materijala.
Kada se ima u vidu zaštita ţivotne sredine, korozija se smatra korisnim procesom, jer
dolazi do razaranja otpadnog metalnog materijala. Da bi sprijeĉili razaranje metalnih
materijala (bijeli lim) vrši se zaštita procesima hromiranja, pasivizacije (bijeli lim se potapa u
rastvor Na-bihromata i H2SO4 ili u rastvor fosfata, pri ĉemu se formira zaštitni sloj oksida Cr),
kalaisanja (odgovarajućim postupkom nanosi se sloj kalaja (Sn)), ili lakiranjem razliĉitim
lakovima.
Vrsta i debljina laka zavise od vrste proizvoda koji će se pakovati i ţeljenog roka
odrţivosti proizvoda.
10
4.1.1. Bijeli lim
Za ambalaţu za pakovanje hrane najviše se koristi bijeli lim. Bijeli lim je proizvod
dobijem valjanjem mekog ĉelika na glatke trake, koje su prevuĉene kalajem (Sn). Kalaj se na
ĉeliĉnu osnovu nanosi elektrolitiĉkim putem, ili potapanjem u rastopljeni kalaj.
Za proizvodnju bijelih limova koristi se ĉelik sa manjim sadrţajem C, jer on manje
podlijeţe koroziji. Ĉelik je legura gvoţĊa i ugljenika sa sadrţajem ugljenika ispod 1.7%, on
ima dobra mehaniĉka i tehnološka svojstva i najjeftiniji je metal i zato se koristi za
proizvodnju ambalaţe. Ambalaţa se izraĊuje od niskougljeniĉnih ĉelika.
Slika 6. Bijeli lim
Izvor:https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/5/58/Inside_of_a_tin_platted_ca
n.jpg ( 28.06.2016. 13:20).
Pod bijelim limom se podrazumijeva hladnovaljani niskougljeniĉni ĉeliĉni lim (0,04-
0,12% ugljenika) prevuĉen sa obe strane komercijalno ĉistim kalajem. Debljina ovakog lima
je od 0,16-0,49mm (u upotrebi je najviše lim debljine od 0,18- 0,26mm). Za proizvodnju
limenki manjih zapremina najĉešće se koriste bijeli limovi debljine do 0,24mm. Za limenke
zapremine od 1000 do 5000 ml koristi se lim debljine do 0,30mm. Za ambalaţu veće
zapremine upotrebljavaju se, najĉešće, limovi debljine 0,34 i 0,36mm.
Ĉeliĉna osnova obezbjeĊuje limu mehaniĉka svojstva (tvrdoću i elastiĉnost), dok mu
kalajna prevlaka daje sjajan izgled i štiti ga od korozije.
Limenke od bijelog lima
Bijeli lim se najviše upotrebljava za proizvodnju limenki za pakovanje termiĉki
sterilizovanih namirnica, ali i za pakovanje mnogih drugih proizvoda. On se takoĊe
upotrebljava za proizvodnju pomoćnog materijala za pakovanje, kao što su zatvaraĉi,
poklopci, metalne trake i drugo. Kroz historiju limenka se mijenjala u pogledu smanjenja
veliĉine i mase, uvoĊenja novih materijala i oblika, ali joj je funkcija uvijek ostala ista.
Po definiciji limenka je ĉvrsta metalna posuda namjenjena za hermetiĉno pakovanje
prehrambenih proizvoda i pića. Tehnološki proces proizvodnje limenki od bijelog lima moţe
se grupisati na sljedeće operacije:
- lakiranje table bijelog lima,
- proizvodnja omotaĉa,
11
- proizvodnja poklopca i dna,
- spajanje omotaĉa sa dnom i poklopcima.
Slika 7. Osnovni elementi limenke
Izvor: Lazić, V., Novaković, D., Ambalaža i životna sredina, Tehnološki fakultet, Novi Sad
2010.
Prema konstrukciji limenke dijele se na dvodijelne i trodijelne, a na osnovu popreĉnog
presjeka limenke mogu biti ĉetvrtaste, okrugle, ovalne, trapezne i trouglaste.
Slika 8. Dvodjelna limenka; Trodjelna limenka
Izvor: Lazić, V., Novaković, D., Ambalaža i životna sredina, Tehnološki fakultet, Novi Sad
2010.
Sa unutrašnje strane, limenke se zaštićuju slojem laka, ĉija vrsta i debljina zavise od
vrste, agresivnosti, upakovanog proizvoda i ţeljenog roka odrţivosti. Kod proizvoda ĉija se
odrţivost obezbjeĊuje pasterizacijom i sterilizacijom, upotrebljavaju se hermetiĉki zatvorene
limenke.
Dno i poklopci proizvode se kao kruti, elastiĉni, vakumski. Kod većine proizvoda koji se
pune na niţim temperaturama, koriste se elastiĉni poklopci koji se pri zagrijavanju sadrţaja,
mogu lakše širiti.
12
Vakumski poklopci se koriste za zatvaranje limekni, kod punjenja vrelih sadrţaja, bez
naknadne sterilizacije. Imaju ispupĉen poklopac, hlaĊenjem dilatiraju prema unutrašnjosti.
Kruti poklopci se koriste, za manje formate limenki, punjenje ĉvrstog sadrţaja.
Metalna ambalaţa se najĉešće koristi za pakovanje proizvoda od mesa (dvodjelne,
trodjelne, flet limenke od bijelog lima), za pakovanje proizvoda od voća i povrća (najĉešće
trodjelne limenke od bijelog lima), za pakovanje piva ili napitka (dubokovuĉene limenke od
bijelog ili aliminijskog lima). Svi navedeni ambalaţni oblici od bijelog lima su pogodni za
reciklaţu.
4.1.2. Crni lim
Crni lim je hladnovaljani niskougljeniĉni ĉelik u obliku traka ili ploĉa odreĊenih
dimenzija. Da bi se proizveo crni lim potrebno je pripremiti ĉeliĉne trake dobijene hladnim
valjanjem. Priprema se sastoji u odmašćivanju i dekaptiranju. Iz tabli crnog lima proizvodi se
ambalaţa velike zapremine 180-200litara, burad, kante, metalnih kutija, cisterni, kontejnera.
Da ne bi došlo do interakcije sa proizvodom ambalaţa se lakira sa unutrašnje strane a sa
spoljašnje se farba da bi se zaštitila od korozije.
Slika 9. Metalna burad
Izvor:www.internetoglasi.com/wp-content/uploads/classipress/metalna-burad-200l-s-
514403142.jpg (29.06.2016 15:00)
4.1.3. Aluminijumski lim i aluminijumska folija
Aluminij je lak metal, male specifiĉne mase od 2,7 g/cm3, što mu kod primjene daje
znaĉajnu prednost u odnosu na bijeli lim, jer gvoţĊe ima specifiĉnu masu od 7,8 g/cm3. Pored
toga što je mek aluminijum ima dovoljnu ĉvrstinu. Dobar je provodnik toplote, najbolji
poslije bakra. Zbog dobrih fiziĉkih svojstava dobro se preraĊuje. Aluminijum ima i dobre
hemijske osobine, nije toksiĉan metal.
13
Aluminijum (Al) danas nalazi sve veću primjenu u izradi ambalaţe namjenjene
pakovanju prehrambenih proizvoda što je zasnovano na njegovim glavnim osobinama:
- mehaniĉke karakteristike koje se ne mjenjaju pri sniţavanju temperature,
- Al je nemagnetiĉan,
- ima dobru sposobnost oblikovanja,
- nepropustljiv je za arome, gasove, vodenu paru, lako isparljivim
komponentama, kao i masnoće,
- posjeduje visoke korozione postojanosti, otporan je u odreĊenim hemijskim
sredinama,
- otpornost prema starenju-ĉak i poslije više godina zadrţava svoje fiziĉke
osobine,
- privlaĉnost-kao i svi metali tako i aluminijum svojim sjajem privlaĉi
potrošaĉe,
- podoban je za reciklaţu, bez štetnih uticaja na okolinu.
Za aluminijum je dalje karakteristiĉno da je dobar provodnik toplote i elektriciteta i da je
lak. Sve osobine omogućavaju da se lako oblikuje i koristi za izradu raznovrsne ambalaţe i
folija razliĉitih debljina.
Slika 10. Aluminijumska folija
Izvor: http://www.badis.hr/hrv/onama.asp (30.06.2016. 20:15)
Aluminijum kao ambalaţni mateijal poĉeo se koristiti prije nekoliko decenija, a u cilju
zamjene bijelog lima u proizvodnji limenki, posuda, tuba, poklopaca.
Ambalaţni materijali od Al proizvode se kao:
- aluminijumski lim i trake debljine preko 0,35mm,
- aluminijumske tanke trake debljine 0,021-0,35mm,
- aluminijumske folije debljine do 0,020mm.
Ambalaţa od aluminijuma, ili u kombinaciji sa drugim materijalima, koristi se za
pakovanje većeg broja prehrambenih proizvoda.
Prednost aluminijuma je u njegovim fiziĉkim karakteristikama prerade. Bitan uslov za
veliku primjenu Al je ekološki i ekonomski pristup tehnologijama, zbog mogućnosti
reciklaţe.
14
Ambalaţa mora biti zdravstveno ispravna što podrazumjeva da Al ne smije doći u dodir
sa upakovanom hranom. Za izradu ambalaţe za pakovanje prehrambenih proizvoda Al mora
biti obostrano prevuĉen organskim prevlakama ili na neki drugi naĉin zaštićen.
Od aluminijuma se najĉešće koriste limenke manjih zapremina, tube, posudice za gotova
jela, limenke za pivo, osvjeţavajuća pića, ili aluminijumska folija u kombinaciji sa drugim
materijalima.
Slika 11. Aluminijumske limenke
Izvor:https://www.google.ba/search?q=aluminijske+limenke&biw=1280&bih=699
(01.07.2016. 14:42)
Slika 12. Aluminijumske ambalaže
Izvor:
https://www.google.ba/search?q=aluminijske+limenke&biw=1280&bih=699&source=lnms
&tbm (01.07.2016 14:44)
4.1.4. Reciklaža metalne ambalaže
Metalna ambalaţa je veoma pogodna za reciklaţu, jer je izraĊena od monomaterijala
(limenka je od bijelog lima, ili aluminijumskog lima), pa nakon prikupljanja i sortiranja ide
direktno u proces reciklaţe.
Uslov za reciklaţu metalne ambalaţe je njeno prikupljanje i sortiranje, što je djelimiĉno
definisano Pravilnikom o ambalaţi i ambalaţnom otpadu. Da bi se reciklirao ĉelik (bijeli lim),
potrebno je otpadni materijal pretopiti i izliti u odgovarajući kalup, nakon ĉega se, u
zavisnosti od upotrebe, metal šalje na dalju obradu. Limenke od bijelog lima je izuzetno lako
razdvojiti od ostalog otpada zahvaljujući njihovoj magnetiĉnosti.
15
Slika 13. Reciklaža metala
Izvor: https://www.google.ba/search?q=reciklaza+metala (01.07.2016 15:55)
Aluminijumske limenke su veoma zastupljene za pakovanje piva, sokova i napitaka.
Upotrebljena limenka moţe da bude reciklirana u novu limenku za piće beskonaĉan broj puta.
To predstavlja zatvoreni ili potpuni krug reciklaţe. Pod pojmom reciklaţe aluminijuma
podrazumijevamo ponovnu upotrebu otpadnog aluminijuma, pri ĉemu se najĉešće koriste
otpadne aluminijumske limenke i aluminijumska folija, za dobijanje novih proizvoda. U
reciklaţni centar limenke uglavnom dolaze u tzv. „rasutom stanju“, nakon ĉega se prvo ruĉno
uklanjaju neke od neĉistoća (plastika, karton, i sl). Grubo preĉišćene limenke se propuštaju na
pokretnu traku, na kojoj je i magnetni separator, koji odvaja limenke od bijelog lima, od
aluminijumskih limenki.
Slika 14. Limenke se isporučuju kao balirani materijal
Izvor: http://recikliraj.hr/recikliranje-metala/ (05.07.2016. 21:28)
16
4.1.5. Zanimljivosti o upotrebljenim limenkama i reciklaži
- U Evropi se reciklira više od 50% limenki, a u nekim Evropskim zemljama
procenat reciklaţe dostiţe preko 80%
- Reciklaţom aluminijuma on ne gubi na svom kvalitetu i moţe se
beskonaĉno reciklirati
- Na deponiji limenka moţe stajati i 500godina, a da se ne razgradi
- U jedan kilogram stane 55-65 limenki
- Broj limenki koje se recikliraju u toku jednog minuta jednak je ukupnom
broju ljudi koji mogu da popune tribine dva fudbalska stadiona
- Reciklaţom jedne limenke uštedi se dovoljno energije za dva sata rada
raĉunara ili tri sata TV programa, sijalica od 100W radi 4 sata
- Reciklaţom 1 tone aluminijuma uštedi se 9.000litara nafte što je dovoljno
za proizvodnju elektriĉne energije za osvjetljenje jednog domaćinstva
tokom deset godina
- Tokom ĉitanja ove reĉenice proizvede se 50.000 limenki širom svijeta.
4.2. Staklena ambalaţa
Staklo je jedan od najstarijih ambalaţnih materijala. Pronalazak stakla pripisuje se
Egipćanima, a vještina izrade stakla bila je veoma rano poznata i Asircima. Proizvodnja stakla
je veoma stara i potiĉe od oko 3000 godina pr.n.e.
Staklena ambalaţa predstavlja grupu proizvoda od šupljeg stakla i namjenjena je za
pakovanje razliĉitih materijala u ĉvrstom, poluteĉnom i teĉnom stanju. Staklena ambalaţa ima
veliku primjenu za pakovanje prehrambenih, farmaceutskih i drugih proizvoda. Ovako široka
primjena se zasniva na specifiĉnim osobinama stakla u pogledu hemijske inertnosti,
hermetiĉkog zatvaranja, poţeljne providnosti, za neke proizvode, povoljne cijene, ali i
povoljnog ekološkog statusa.
Osim navedenih prednosti, staklena ambalaţa ima i izvjesne nedostatke, kao što su
nedovoljna mehaniĉka i toplotna postojanost, propustljivost svjetlosti, kao i velika masa.
Prednost staklene ambalaţe je svakako i podobnost za reciklaţu, jer prikupljena ambalaţa
se lako vraća kao vrijedna sirovina u proces proizvodnje nove staklene ambalaţe.
4.2.1. Proizvodnja staklene ambalaže
Staklo je amorfna materija, nastala iz neutralnog rastvora silikata, obrazovana toplotom i
fuzijom, uz odgovarajuće kontrolisano hlaĊenje, kako bi se sprijeĉila kristalizacija.
Proizvodnja staklene ambalaţe poĉinje pripremom sirovina za proizvodnju staklene mase koje
se, zavisno od uloge koje imaju u staklu, mogu podijeliti u dvije osnovne grupe:
- osnovne sirovine, i
- pomoćne sirovine.
17
Osnovne sirovine su one koje pri topljenju daju staklu kisele, alkalne i zemnoalkalne
okside koji su potrebni za obrazovanje stakla odreĊenih fiziĉko-mehaniĉkih osobina. Tu
prvenstveno spadaju sirovine putem kojih se unose: SiO2, B2O3, Al2O3, K2O, Na2O3, CaO,
MgO, BaO, ZnO, PbO itd., a to su: kvarcni pjesak, kalcinisana soda, feldspat, kreĉnjak,
dolomit, boraks i druge.
Kvarcni pjesak je osnovni materijal koji sluţi za unošenje SiO2 (silicijum oksid) u staklo.
Sadrţaj SiO2 u ambalaţnom staklu kreće se do 75%. Granulometrijski sastav kvarcnog pjeska
je od velikog znaĉaja za proces topljenja, a samim tim i za kvalitet stakla.
Kreĉnjak je sirovina kojom se u staklo uvodi CaO (kalcijum oksid) koji stabilizuje
strukturu i povoljno utiĉe na fiziĉko-mehaniĉke osobine i hemijsku postojanost stakla.
Dolomit se koristi kao sirovina za uvoĊenje MgO (magnezijum oksid) koji smanjuje
interval obradivosti, povišava hemijsku postojanost i mehaniĉku otpornost stakla.
Feldspati se koriste kao jedna od sirovina za uvoĊenje prvenstveno Al2O3 (aluminijum
oksid) u staklo, a kako sadrţe i okside SiO2, K2O (kalijum oksid), Na2O (natrijev oksid) u
većim i MgO, CaO, Fe2O3 (gvoţĊe oksid) u manjim koliĉinama, to se feldspatima unose i ovi
oksidi.
U sastav staklarske mješavine uvodi se i stakleni krš u koliĉini 20-40% u obliku komada
veliĉine 20-30mm. Stakleni krš u procesu topljenja ima ulogu da olakša topljenje staklarske
mješavine. Prema porijeklu stakleni krš moţe biti sakupljen u tehnološkom procesu
proizvodnje kada je potrebno samo drobljenje prije upotrebe jer je istog hemijskog sastava
kao i staklo koje se topi i dovoljno je ĉist. Stakleni krš drugog porijekla se mora podvrgnuti
posebnoj pripremi (pranje i odvajanje mehaniĉkih neĉistoća, sortiranje prema boji i
drobljenje) jer njegov hemijski sastav moţe biti dosta razliĉit od sastava stakla koje se topi.
Pomoćne sirovine su one kojima se obezbjeĊuje:
- posebne osobine stakla: sredstva za bojenje i zamućivanje stakla,
- poboljšanje kvaliteta rastopa: sredstva za obezbojavanje, bistrenje,
oksidaciju i redukciju sredine,
- ubrzavanje procesa topljenja stakla: topitelji.
Bojenje stakla se vrši u cilju poboljšanja estetskih ili funcionalnih osobina ambalaţe.
Bojenje stakla moţe da se vrši u staklarskoj masi tokom topljenja ili bojenjem gotovih boca.
Sredstva za bojenje dijele se na:
- molekularna sredstva za bojenje: jedinjenja kobalta, nikla, mangana,
sumpora, dvovalentnog gvoţĊa i dr.
- Koloidno-disperzna: zlato, bakar, selen, srebro i antimon(tri)hlorid.
Nepoţeljna obojenost stakla najĉešće potiĉe od primjesa sadrţanih u sirovinama.
Obezbojavanje stakla moţe se postići primjenom odreĊenih fiziĉkih, hemijskih postupaka ili
njihovom kombinacijom. Fiziĉki postupak obezbojavanja rastopa stakla se zasniva na
uvoĊenju male koliĉine sredstva za bojenje koje daje komplementarnu boju. Kada obojenost
stakla potiĉe od oksida gvoţĊa, za obezbojavanje koriste se Se, Na2SeO3, MnO2 u razliĉitim
meĊusobnim odnosima.
Hemijskim postupkom obezbojavanja se staklo ne moţe u potpunosti obezbojiti, ali se
povećava prozraĉnost stakla. Suština ovog postupka je da se pogodnim sredstvom fero-oksid
prevede u feri-oksid ĉime se intenzitet obojenosti stakla znatno smanjuje.
18
Proces proizvodnje staklene ambalaţe ĉine faze pripreme sirovina, zatim proces
topljenja stakla i na kraju proces oblikovanja ambalaže (boca ili staklenki).
Slika 15. Blok šema procesa proizvodnje staklene ambalaže
Izvor: Lazić, V., Novaković, D., Ambalaža i životna sredina, Tehnološki fakultet, Novi Sad
2010.
Staklarska mješavina predstavlja homogenu smješu sastavljenu od pripremljenih
osnovnih i pomoćnih sirovina u takvoj koliĉini i meĊusobnom odnosu da se poslije završenog
procesa topljenja dobije rastop stakla zadatog hemijskog sastava i potrebnog kvaliteta.
Tehnološki proces pripremanja staklarske mješavine obuhvata odmjeravanje i mješanje
pripremljenih sirovina.
Doziranje i odmjeravanje moţe se vršiti ruĉno, poluautomatski ili automatski, prema
internom receptu fabrike za odgovarajuću vrstu stakla. Sve komponente se nalaze u silosima
odakle, automatski dozirane, preko klapne i vage dospijevaju transportnim sistemom u
mješalicu.
Mješanje sirovina se vrši u protivstrujnim mješalicama velikog kapaciteta. Ove mješalice
obezbjeĊuju postizanje najvećeg stepena homogenosti. Iz mješalice mješavina se transportnim
trakama za svaku peć posebno doprema do rezervoara ispred peći, tzv.“bunkera“ ili hranilica
u šarţama.
Transport treba obaviti bez potresa i vibracija kako ne bi došlo do raslojavanja.
19
Slika 16. Šematski prikaz peći za proizvodnju staklene mase
Izvor: Lazić, V., Novaković, D., Ambalaža i životna sredina, Tehnološki fakultet, Novi
Sad 2010.
Topljenje se odvija u staklarskim pećima koje mogu biti kadne i lonĉane. Faze u procesu
topljenja su:
a) Obrazovanje silikata (kao predfaza bi se mogla izdvojiti ĉisto fiziĉka faza stapanja
sirovina). Na temperaturama koje odgovaraju ovoj fazi (1200˚C) dolazi do razlaganja
karbonata i do reakcije baznih oksida ( CaO, MgO, Na2O) sa kvarcnim pjeskom pri
ĉemu se stvaraju odgovarajući silikati.
b) Obrazovanje stakla: u ovoj fazi dolazi do topljenja obrazovanih silikata i do
rastvaranja silikata i kvarcnog pjeska u obrazovanoj teĉnoj fazi. Na kraju ove faze
obrazuje se prozraĉna staklena masa, koja se odlikuje velikim stepenom
nehomogenosti, ali ne sadrţi nerastvorive sastojke mješavine. Temperatura ove faze
je od 1150-1200˚C.
c) Faza bistrenja: tokom topljenja stvaraju se velike koliĉine gasova. Da bi se dobila
providnost i homogenost stakla potrebno je ukloniti sve gasove jer postojeći gasni
mjehuri negativno utiĉu na mehaniĉke, optiĉke i druge osobine. Tokom procesa
bistrenja dodaju se bistraĉi (predstavljaju pomoćne komponente) koji stvaraju gasne
produkte sa velikim preĉnikom, jer se mjehurovi tokom topljenja usitnjavaju na
manje, tako da bistraĉi omogućavaju lakši izlazak gasova.
d) Faza homogenizacije: homogenizacija rastopa stakla vrši se paralelno sa procesom
bistrenja, pri istim temperaturnim uslovima (1520-1550˚C) i u istom djelu staklarske
peći, tako da izmeĊu ovih faza nema oštrih granica.
20
e) Faza hlaĊenja staklene mase: hlaĊenje rastopa stakla do radne temperature, koja
zavisi od naĉina oblikovanja, predstavlja posljednji stadijum procesa topljenja.
Temperatura rastopa (1500-1550˚C) treba postepenim hlaĊenjem dovesti do radne
temperature (1200˚C) kako bi se postigla odgovarajuća viskoznost pogodna za
oblikovanje stakla.
U fazi oblikovanja stakla vrši se doziranje staklene mase u automatsku mašinu za
oblikovanje. Moţe se izvesti na dva naĉina: preko fidera i korišćenjem vakuuma. U
automatskoj proizvodnji koriste se fideri jer je na ovaj naĉin doziranje omogućeno za vrlo
velike kapacitete staklarske mješavine. Odgrejavanje boca je vrlo bitna faza proizvodnog
procesa, boce prolaze kroz tunele za odgrejavanje pri ĉemu se izravnavaju naponi u staklu
nastali u toku proizvodnje. Pri proizvodnji staklene ambalaţe vrši se kontrola sirovina,
kontrola procesa i kontrola gotovih proizvoda.
4.2.2. Osobine i primjena staklene ambalaže
Dobre osobine stakla, kao ambalaţnog materijala uslovljavaju veliku primjenu ove
ambalaţe. Staklo je visoko vrijedan i plemenit ambalaţni materijal. Ima dobra barijerna
svojstva, nepropusno je na gasove, arome, vodenu paru, a selektivno je propustljivo na
svjetlost, zavisno od boje i manje od debljine.
Od svjetlosti najbolje štiti braon staklo, zatim zeleno, a najveću propustljivost ima
prozirno staklo.
Bezbojno staklo omogućava idealan vizuelni pregled sadrţaja. Staklena ambalaţa zelene
boje, prijatne ljudskom oku koristi se veoma ĉesto za napitke. SmeĊe staklo veoma intenzivno
sprjeĉava prolazak ultraljubiĉastog zraĉenja. Boce od smeĊeg stakla koriste se za pakovanje
fotosenzitivnih proizvoda- piva, kvalitetnih hladnocjeĊenih ulja, kao i veliki broj medicinskih
preparata.
Slika 17. Prozirna,zelena i braon staklena ambalaža
Izvor: http://www.elephant.co.rs/staklena-ambalaza/ (05.07.2016. 16:46)
21
Staklo se kao ambalaţa koristi već nekoliko vjekova, postoje razni oblici staklene
ambalaţe, najĉešće se koriste boce i staklenke. Sadrţaj u staklenoj ambalaţi moguće je i
termiĉki tretirati. U staklenu ambalaţu se pakuje teĉnost, vino, pivo, mineralna voda,
osvjeţavajuća bezalkoholna pića, mlijeko, ulje, konzervisani proizvodi, voće, povrće, meso,
sosevi, zaĉini, instant kafa, med, gotova jela i mnogi drugi proizvodi.
Za razliku od drugih ambalaţanih materijala, staklo je moguće u potpunosti reciklirati i
ponovo ga upotrijebiti bezbroj puta, uz nepromjenjen kvalitet.
4.2.3. Reciklaža stakla
Reciklaţa stakla se odnosi na upotrebu otpadnog stakla za dobijanje novih proizvoda od
stakla. Prije procesa reciklaţe, potrebno je sakupljanje i sortiranje, razvrstavanje stakla prema
boji.
Slika 18. Proces reciklaže stakla
Izvor:www.vetropack.inettools.chh/upload/bilder/sustainability_3_flaschen_3_en.jpg
(05.07.2016. 17:50)
Lomljeno staklo-stakleni krš,usitnjeno staklo otpadno staklo, olakšava topljenje mase, a
njegovim dodavanjem štedi se na sirovini i energiji. Ekološki aspekt primjene staklenog krša,
znaĉaj korišćenja staklenog krša u proizvodnji ambalaţnog stakla je mnogostruk. Štedi se na
sirovini, na energiji i smanjuju se zagaĊenja i to u procesu, jer je ĉistiji materijal, nego kod
sirovine, gdje su veće emisije razliĉitih gasova.
22
TakoĊe se smanjuju zagaĊenja ţivotne sredine, jer je prikupljena odbaĉena ambalaţa i
vraćena u proces. Najzad reciklaţa stakla je jednostavna, jer je monomaterijal. U mješavinu
za topljenje moţe se dodati do 40% staklenog krša.
Preduslov reciklaţe je razvrstavanje otpada na mjestu nastanka (domaćinstvo, industrija),
sakupljanje, transport do fabrike stakla. Zatim slijedi usitnjavanje stakla u drobilici na
potrebnu granulaciju. Nakon usitnjavanja, traka odnosi staklo do vibracionih sita, gdje se
izdavaju eventualno zaostale strane materije, papir, zatvaraĉi od plute i dr. Zaostali materijali
(od zatvaraĉa) se uklanjaju magnetnom separacijom.
Zaostao papir od etiketa, ili aluminijum (od zatvaraĉa) uklanjaju se vakuumskim
separatorima. Nakon vakuumskog separatora se iz stakla, pomoću vazdušne struje uklanjaju
eventualno zaostali nemagnetni materijali. Finalno uklanjanje preostalih ĉestica keramike i
kamena vrši se laserskom inspekcijom. Nakon ovako detaljnog postupka neĉistoća iz stakla,
slijedi vizuelna provjera usitnjenog stakla. Nakon ovog procesa, usitnjeno staklo se dozira u
staklarsku mješalicu, gdje se mješa sa drugim osnovnim i pomoćnim komponentama, prema
zadatoj recepturi i transportuje se u peć za topljenje stakla.
Generalno se moţe reći da je staklo pogodan materijal za reciklaţu, koga treba prikupljati
i u što većem obimu vraćati u proces nastanka nove staklene ambalaţe.
4.3. Papirna i kartonska ambalaţa
Papir je sloţen materijal od biljnih sirovina. Sastavljen je od meĊusobno isprepletenih
biljnih vlakana. Dobija se mehaniĉkim ili hemijskim putem uz dodatak ljepila, punila i boje.
Formira se na situ papir mašine, odvodnjavanjem papirne mase.
Tokom svoje evolucije, ĉovjek je osjetio potrebu da svoje misli zapiše odreĊenim
simbolima (znacima) na nekoj podlozi, dajući im trajnu vrijednost. Najstariji materijali na
kojima se pisalo su bili kamen,glina, drvo, papirus i pergament.
Starosjedioci Amerike i Indije pisali su na kamenu. Egipćani su pisali na papirusu,
proizvodu sliĉnom današnjem papiru, po kome je papir i dobio ime.
Papirus je materijal izraĊivan od moĉvarne biljke „Cuperus papirus“ postupkom ukrštanja
tankih listova stabljike, udaranjem i presovanjem. Nakon sušenja ovako dobijeni listovi
materijala bili su prikladni za pisanje i dalju obradu.
Papirus je neko vrijeme bio jedan od glavnih izvoznih proizvoda Egipta. Npr, svi
diplomatski ugovori ispisivani su na papirusu sve dok ga nije istisnuo pregament. Svaki
komad papirusa obiljeţavan je posebnim peĉatom kako bi se time potvrdila njegova
vrijednost.
23
Slika 19. Egipatski papirus
Izvor:www.njuskalo.hr/image-bigger/slike/egipatski-papirus-slika-59573653.jpg(05.07.2016
18:40h)
Pergament je materijal dobijen od ţivotinjskih koţa (ovĉijih, jarećih, magarećih). Ovaj
materijal je dobio ime po gradu Pergamonu u pergamskoj drţavi u Maloj Aziji. Pergament je
bio ĉvrst, trajan, ali zbog sirovina veoma skup materijal.
Slika 20. Pergament
Izvor:http://s732.photobucket.com/user/Jazzman224/media/Pergament/Pergament.png.ht
ml (06.07.2016. 18:50)
Papir kao materijal iz biljnih sirovina, poĉeo je da se izraĊuje u Kini. Prvu proizvodnju
papira iz biljnih sirovina definisao je kineski ministar privrede Tsai-Lun, 105.godine nove ere,
iako novija istraţivanja preciziraju pronalazak papira, nalaţenjem knjiga pisanih na papiru,
76.godine nove ere. Za proizvodnju papira u Kini koristile su se ĉahure svilenih buba,
bambus, pirinĉana slama, lan, konoplja i sl.
U Evropi se papir prvi put pojavio u Valenciji 1100 god. Njemac Keler sluĉajno dolazi na
ideju da proizvodi papir usitnjavanjem drveta. 1848.god. Keler je patentirao svoj pronalazak.
Tehnologija proizvodnje u radionicama, mlinovima za papir, nije se bitnije mjenjala sve do
kraja XVII vijeka.
24
1805.godine. u Engleskoj je proradila prva papir mašina i ta godina se oznaĉava kao
poĉetak industrijske proizvodnje papira. Otkriće mašine za izradu papira (koja je spadala u
grupu parnih mašina) uslijedio je u XIX vijeku. Ona je izraĊivala papir sa vlaknima iz drvene
pulpe.
Slika 21. Ilustracija mašine koju je konstruisao Rober, a unaprijedio Donkin 1805.godine
Izvor: Lazić, V., Novaković, D., Ambalaža i životna sredina, Tehnološki fakultet, Novi Sad
2010.
Povećanjem proizvodnje papira razvojem industrije i štamparstva, poĉeo je da se osjeća
nedostatak postojećih sirovina za izradu papira. Pokrenuta su intenzivna istraţivanja koja su
1843.godine urodila razvojem novih tehnologija za proizvodnju papira od celuloze iz drveta.
U industriji papira danas se, uglavnom, preraĊuju višegodišnje biljke ĉetinara i lišićara. GraĊa
tih biljaka tipiĉno je vlaknasta, što je rezultat vlaknaste strukture molekula celuloze, kao
osnovne gradivne jedinice papira.
4.3.1. Sirovine za proizvodnju papira
U industriji papira danas se, uglavnom, preraĊuju višegodišnje biljke ĉetinara i lišićara.
GraĊa tih biljaka tipiĉno je vlaknasta, što je rezultat vlaknaste strukture molekula celuloze,
kao osnovne gradivne jedinice papira. Sirovine za proizvodnju papira mogu biti:
- ĉetinari kao smreka, bor, jela,
- lišićari kao bukva, breza i topola,
- jednogodišnje biljke (slama, kukuruzovina, sirak, stablo suncokreta, barska
trska, pirinĉana slama, lan, konoplja),
- papirni otpaci (starog recikliranog papira).
-
Duţina i mehaniĉka otpornost celuloznih vlakana dobijenih iz razliĉitih sirovina imaju
znaĉajan uticaj na kvalitet papira.
25
Na osnovu ovih kriterijuma moţe se reći da su najbolja ĉetinarska celulozna vlakna, a
zatim lišićari i vlakna jednogodišnjih biljaka, pa reciklirani papir.
Celuloza je polisaharid, proizvod fotosinteze biljaka. Celuloza je najraširenije organsko
jedinjenje koje se javlja u prirodi. U svom vlaknastom obliku ona se upotrebljava za
proizvodnju papira i kao sirovina za izradu celuloznih derivata (celulozni nitrat, etil celuloza,
celulozni acetat, metil celuloza, karboksimetil celuloza).
Slika 22. Formula celuloze
Izvor: Lazić, V., Novaković, D., Ambalaža i životna sredina, Tehnološki fakultet, Novi Sad
2010.
Ova veza daje uravnoteţen molekulski lanac, sposoban da se orijentiše u kristalne i
fibrilirne strukture visoke jaĉine na kidanje.
4.3.2. Postupak proizvodnje papira
Proizvodnja svih vrsta papira odvija se u 3 osnovne faze: priprema papirne mase,
formiranje papirne trake, dorada papira.
Pod pripremom papirne mase podrazumijevaju se svi radni procesi koji su potrebni da se
sve potrebne sirovine (drvenjaĉa, poluceluloza, stari papir), pripreme i izmješaju u masu koja
je spremna da ide na papir-mašinu.
Glavni radni procesi su:
- rastvaranje i mljevenje sirovina,
- mješanje razliĉitih osnovnih dodataka (vlaknastih masa) i
- dodatak pomoćnih sirovina punila, boja i keljiva (ljepila).
Najvaţniji proces pripreme papirne mase je mljevenje. Proces mljevenja se sastoji iz:
- rezanja (dijeljenje vlakanca mljevenjem, okomito na njihovu uzduţnu osu),
- fibriliranja (cijepanje paralelno uzduţnoj osi vlakana),
- bubrenje vlakanaca.
Postoje dva osnovna procesa proizvodnje:
- pulpovanje ,
- mašinska konverzija u papir i karton.
Tretiranje vlakana, tj. pulpe ima najveći uticaj na osobine i cijenu proizvedenog papira.
Osnovni zadatak je „izvući“ neoštećena vlakna iz mase drveta tako da se ta vlakna mogu
preraditi u gladak papir/karton.
26
Postoje tri glavna procesa kojima se prevodi sirovi materijal u pulpu:
a) mehaniĉko,
b) hemijsko,
c) semi-hemijsko ili kombinovano.
Pulpa od drvenjaĉa dobij se drobljenjem drveta izmeĊu rotirajućih brusnih kamenova.
Postoji više hemijskih metoda, od kojih se svaka zasniva na direktnom ili indirektnom
korišćenju NaoH. Za proizvodnju hemijske pulpe kora se uklanja, a trupci prolaze kroz
rezaĉe.
Dorada papira obuhvata razliĉite operacije u toku kojih papir dobija nova svojstva. Pri
doradi papira vrši se oplemenjivanje, što podrazumijeva specijalnu obradu papira, poslije koje
on dobija nova dopunska svojstva, ĉime se omogućuje proširenje podruĉja njegove upotrebe.
Papiri mogu biti oplemenjeni i neoplemenjeni.
Oplemenjivanjem papira postiţu se razliĉiti efekti, kao što su: poboljšanje štamparskih
svojstava, dobijanje odreĊenih tehniĉkih i hemijskih svojstava, postizanje zaštitnih i drugih
svojstava bitnih pri izradi ambalaţe. Primjenjuju se razliĉiti postupci oplemenjivanja, kao što
su satiniranje, premazivanje, impregniranje, oslojavanje, lakiranje, laminiranje, krepovanje,
pregovanje, površinsko bojenje i oplemenjivanje.
4.3.3. Podjele papira i kartona
Postoje razliĉite podjele papira, na primjer: po postupku proizvodnje, po sirovinama za
proizvodnju, po obliku, po površinskoj obradi, po kvalitetu površinske obrade i svojstvima,
upotrebljenim sirovinama za izradu, po svojim karakteristiĉnim svojstvima, po svojoj
namjeni, kao i po gramaturi. Neke od podjela su:
Prema namjeni se dijele na:
- papire za izradu komercijalne ambalaţe (razne kesice, kese, vreće, kutije i
kombi doze),
- papire za izradu transportne ambalaţe (kutije, palete),
- papire za pomoćne ambalaţne materijale (za omotavanje, etikete i
naljepnice, razne ambalaţne uloške i podloške).
Prema vrsti osnovne papirne mase iz koje se dobijaju papiri se dijele na:
a) papire iz drvenjaĉe ili sa odreĊenim procentom dobitka drvenjaĉe,
b) bezdrvne papire tj.papire bez dodataka drvenjaĉe,
c) recikling papire tj.papire sa dodatkom starog papira.
Papiri koji sadrţe drvenjaĉu uglavnom se koriste za spoljne slojeve ambalaţe. Za
proizvodnju bezdrvnih papira mogu se upotrijebiti sulfitna ili sulfatna celuloza. Od sulfitne
celuloze proizvode se uglavnom one vrste proizvoda za koje su boja i svojstva površine
vaţniji od ĉvrstoće i ţilavosti. Sulfatna celuloza upotrebljava se uglavnom za proizvodnju
onih vrsta proizvoda od ambalaţe za koje je vaţna ĉvrstoća na kidanje i druga mehaniĉka
svojstva, kao što su omotni papir i kartoni.
Ako je za ove proizvode vaţna i boja površine, zbog npr.grafiĉke obrade, upotrebljava se
bijeljenja sulfatna celuloza.
27
Po obliku papir se dijeli na:
- papir u rolnama,
- papir u listovima.
Slika 23. Papir u rolnama i listovima
Izvor:http://www.tvoj-toner.com/papir-za-kopiranje-i-pisace-437/papir-i-papirna-
konfekcija-436/437/3/ (06.07.2016. 19:14)
Po površinskoj obradi papir se dijeli na:
- papir glatki sa dvije strane,
- papir glatki sa jedne strane,
- satiniran: mat, polumat i oštar.
Po kvalitetu površinske obrade i svojstvima:
- oplemenjeni,
- neoplemenjeni,
- satinirani.
Prema gramaturi papira postoji podjela na:
- papir gramature od 150g/m2,
- polukarton gramature od 150-250g/m2,
- karton gramature od 250-600g/m2,
- lepenka gramature preko 600g/m2.
Prema tehnološkom postupku proizvodnje dobijaju se:
- papiri, trake proizvodene na papir mašini sa jednim sitom i
- kartoni, trake proizvedene na karton mašini sa više sita (ravna i okrugla).
Prema kvalitetu i namjeni kartoni se mogu podijeliti na:
- bezdrvni karton za pisanje, bezdrvni karton, hromokarton i valoviti karton.
U odnosu na broj slojeva, razliĉitog sastava, kartoni se proizvode kao dupleksi i tripleksi.
Pod dupleksom se podrazumijeva karton sastavljen iz najmanje dva sloja razliĉitog sastava,
dok je tripleks karton sastavljen iz tri razliĉita sloja. Nazivaju se još i hromokartoni.
28
Kao što je reĉeno lepenka je proizvod ĉija se gramatura kreće iznad 600g/m2. Veoma je
zastupljena proizvodnja i primjena transportne ambalaţe od lepenke. Ova vrsta ambalaţe je
veoma podesna za reciklaţu.
Najopštija podjela lepenji vrši se u dvije velike grupe:
- puna lepenka, i
- valovita lepenka.
Puna lepenka je opšti naziv za sve jednoslojne masivne lepenke, dok je valovita lepenka
iz više slojeva od kojih su neki ravni, a neki valoviti. S obzirom na sirovinski sastav postoji
više vrsta lepenki. Najznaĉajnije vrste lepenke su:
- bijela (od bijeljene drvenjaĉe),
- smeĊa (od smeĊe drvenjaĉe),
- siva (od mješanog starog papira),
- slamna (od slame ţitarica),
- azbestna (od azbestnih vlakana),
- sirova krovna (od krpa is tarog papira), i
- specijalne vrste (od raznih mješavina sirovina ukljuĉivo i vlakanca
sintetskog porijekla).
Ambalaţna lepenka ima veliku primjenu za transportne kutije (sekundarna i tercijarna)
ambalaţa za razliĉite prehrambene i druge proizvode.
Valovita lepenka sastoji se iz više slojeva, koji su meĊusobno slijepljeni, ali od kojih su
neki slojevi ravni, a neki valoviti, odnosno talasasti. Valovita lepenka upotrebljava se za
izradu ambalaţe za transportna pakovanja raznih vrsta robe. Na kvalitet valovite lepenke,
odnosno na njena ukupna svojstva, utiĉe izbor, vrsta i kvalitet upotrebljenog ljepila.
Osim papira i ljepila, na kvalitet valovite lepenke naroĉito utiĉe oblik i dimenzija valova.
Valovi obiĉno imaju oblik sinusoida. Pod uslovom da su valoviti i ravni sloj dobro sljepljeni
valovi imaju sliĉnu funkciju kao lukovi na mostu.
Lepenka se proizvodi kao dvoslojna, troslojna, petoslojna, ĉak sedmoslojna, razliĉitih
kombinacija slojeva, u zavisnosti od potrebne zaštite mehaniĉke uloge za pakovanje
konkretnih proizvoda.
Proizvedena i upotrebljena papirna, kartonska i ambalaţa od valovite lepenke, se naĊe u
prirodi kao odbaĉena ambalaţa i veoma je podesna za reciklaţu.
4.3.4. Osobine i primjena papirne i kartonske ambalaže
Obzirom da se papir zasniva na prirodnim vlaknima (npr.celuloza) koja se moţe dobiti iz
velikog broja sirovina, papir i karton se smatraju obnovljivim resursima za razliku od
supstanci koji se dobijaju iz nafte ili metala (neobnovljivi resursi).
Analiza ţivotnog ciklusa daje prave odgovore o ekološkom statusu pojedinih ambalaţnih
materijala.
Papirna i kartonska ambalaţa, nalazi široku primjenu u pakovanju niza prehrambenih,
farmaceutskih i drugih proizvoda. Od svih ambalaţnih materijala on se i najviše koristi.
29
Dobre osobine papira i kartona kao ambalaţnih materijala su mehaniĉka ĉvrstoća,
biodegradivnost, dobra barijerna svijetlost, jednostavnu grafiĉku obradu i relativno nisku
cijenu.
Nedostatci papira i kartona su poroznost (loša barijera za vlagu, gasove, arome).
Neotporni su na masnoću. Loša barijerna svojstva se mogu poboljšati oplemenjivanjem,
prevlaĉenje voskom ili polmernim materijalom, ili kombinovanjem sa aluminijskom folijom.
Papirna ambalaţa nalazi veliku primjenu prije svega u oblasti prehrambene industrije. Pri
tome ona moţe biti u kontaktu sa namirnicama, pa za tu namjenu mora zadovoljiti uslove
zdravstvene ispravnosti. Razlog za kombinovanje papira sa polimernim folijama, osim
poboljšanja barijernih svojstava je i omogućavanje hermetiĉkog zatvaranja (formiranje
termovara). Zahvaljujući niskim cijenama, dobrim svojstvima i mogućnosti oplemenjivanja,
papir se danas smatra jednim od najvaţnijih ambalaţnih materijala.
Papir u izradi ambalaţe ima prednost jer je lak, za mnoge proizvode dovoljno stabilan,
pogodan za štampanje u svim tehnikama štampe i traţena je sirovina za reciklaţu. Razvojem
novih ambalaţnih papira i sistema pakovanja, primjena papirne ambalaţe proširena je na širok
asortiman proizvoda
Papirna ambalaţa se najĉešće klasifikuje prema kriterijumu prostornog oblika, na osnovu
ĉega ona moţe biti u vidu: papirni fišeci, papirni omoti, papirne kese i kesice, papirne korpice,
papirne vreće.
Slika 24. Papirni fišek i papirne kese
Izvor: http://www.ekopg.com/EKOPAK/index.php/jednoslojne-kese-sa-rucicom (07.07.2016.
16:48)
Velika je upotreba ambalaţe od kombinovanih materijala, koji u svom sastavu sadrţi
papir, npr.materijal sastava Papir/Polietilen, koji se koristi za razliĉite kese i kesice
(pakovanje zaĉina), ili Papir/Aluminijumska folija/Polietilen, ambalaţni materijal npr.kese za
šlag, puding, zaĉini za jelo, ili petoslojni materijali tipa Tetra, sastava
Polietielen/Papir/Polietilen/Aluminijumska folija/Polietilen. Veoma koštena ambalaţa za
pakovanje prehrambenih proizvoda su i kombi doze. To je ambalaţa gdje je dno od bijelog
lima, tijelo od motanog papira i kartona a poklopac od aluminijumske folije sa naknadnim
zatvaranjem plastiĉnim poklopcem.
30
Slika 25. Tetrapak ambalaže i kombi doze
Izvor:www.promix.hr./images/Spiralna%20ambalaza/kombidoza1.JPG (07.07.2016. 16:50)
4.3.5. Reciklaža papira
Ambalaţa od papira, kartona i valovite lepenke, prije svega transportne kutije, u najvećoj
mjeri se recikliraju. Sakupljanje ove ambalaţe je jednostavno i jeftino. MeĊutim, i ostala
papirna ambalaţa moţe se izdvojiti i reciklirati. Novinski papir se skoro uvijek nalazi na
programu reciklaţe, najĉešće zajedno sa kartonskim kutijama. Reciklaţa papira je relativno
jednostavan proces, ako je ambalaţa samo od papira, papir kao monomaterijal.
Proces reciklaţe dovodi do skraćenja papirnih vlakana, zbog ĉega se papir moţe reciklira
do ĉetiri puta, nakon ĉega se vlakna mogu još koristiti samo kao punioci (srednji sloj)
višeslojnog kartona, ili se dobacuju kao otpadni mulj. Oko 80% sakupljenog otpadnog papira
moţe se ukljuĉiti u proces reciklaţe. MeĊutim, znaĉajan dio sakupljenog baliranog otpadnog
„papira“ nije zapravo papir.
Od recikliranog papira najĉešće se proizvodi papir istog, ili nešto lošijeg kvaliteta od
originalnog papira. Osim toga od recikliranog papira se mogu proizvoditi i drugi proizvodi,
kao kartonska ambalaţa za jaja, ili voće. Prosjeĉna procjena stopa u EU kreće se od 41,5% u
1991. Do blizu 54% u 2004. Generalno govoreći porast potrošnje papira u Evropi treba ostati
izmeĊu 2% i 3% godišnje. Recikliranjem papira ne uništavaju se šumska dobra, smanjuju se
potrošnja energija, vode i zagaĊenje vazduha.
Reciklirani papir se najĉešće koristi za jedan od slojeva u kod višeslojnih kartona i
lepenke. Reciklirani papir se takoĊe koristi za izradu novinskog papira. Starost papira je
takoĊe ograniĉavajući faktor.
Vlakna papira postaju tanja kada se reciklaţe ponavljaju. Novinski papir moţe se
reciklirati sedam puta. U budućnosti treba teţiti što većem korištenju sekundarnih sirovina,
ĉime će se podrţati trend tehnologije odrţivog razvoja i u oblasti proizvodnje papira.
31
4.4. Polimerni ambalaţni materijali i ambalaţa
Polimerni materijali su materijali dvadesetog vijeka. Prva sinteza polimera je izvedena
krajem devetnaestog, ali industrijska primjena polimernih materijala je poĉela u prvoj
polovini prošlog vijeka. Do pojave polimernih materijala, za industrijsku proizvodnju
ambalaţe koristili su se metali (trake, limovi, folije), staklo, papir, karton i drvo.
Dobra svojstva, praktiĉnost primjene i niţe cijene po jedinici pakovanja uticali su da
plastiĉni materijali brzo prodru u sve vaţne djelatnosti savremenog ţivota, pa i u tehnološke
procese proizvodnje (pakovanja) hrane i pića. Velika primjena ovih ambalaţnih materijala,
znaĉi i velike koliĉine ambalaţnog otpada. Odbaĉena plastiĉna ambalaţa predstavlja problem
sa aspekta ţivotne sredine, zbog svoje stabilnosti i voluminoznosti. Zbog sve veće
popunjenosti deponija ovom ambalaţom, pristpa se nekom od sljedećih procesa:
- smanjenja mase otpada,
- ponovna upotreba ambalaţe,
- reciklaţa,
- sagorijevanje otpada,
- smanjenje mase za odlaganje na deponije.
4.4.1. Dobijanje polimera i polimernih materijala
Polazna sirovina za proizvodnju polimernih materijala je NAFTA (ugljovodonici nastali
od organskih materijala pod zemljom, radom bakterija i raznih katalitiĉkih procesa). Preradom
nafte, procesima rafinacije, nastaju monomeri za polimerizaciju, a procesima polimerizacije
nastaju polimeri, kopolimeri ili jonomeri. Nafta, kao sirovina za proizvodnju polimernih
materijala je u stvari poĉetak ţivotnog ciklusa ovih materijala.
Polimeri su makromolekulska jedinjenja koja nastaju povezivanjem velikog broja atoma,
najĉešće ugljenika, vodonika, kiseonika i azota.
Pod pojmom polimerni materijal podrazumijeva se polimer kome su dodata jedinjenja
male molekulske mase u cilju poboljšajna svojstava polimera i lakse prerade i primjene.
Najznaĉajniji dodaci (aditivi) su stabilizatori, regulatori viskoziteta, plastifikatori, punioci,
dodaci za umreţavanje, antistatici, pigmenti i boje, antioksidansi i dr.
Po sastavu, polimerni materijali mogu biti homogeni (izraĊeni od jedne vrste polimera ili
kopolimera), ili kompozitni 8smješe dva ili više polimera ili kopolimera kojima su obiĉno
dodata punila). Prea tome kako se ponašaju na povišenoj temperaturi, plastiĉni materijali se
dijele na:
- duromere- ne tope se na povišenoj temperaturi, nerastvorivi su i ne bubre u
rastvaraĉima,
- elastomere-temperatura ostakljavanja je niţa od temperature primjene,
- plastomere-topivi su više puta na povišenoj temperaturi.
32
4.4.2. Polimerni materijali za izradu ambalaže
Za pakovanje prehrambenih proizvoda koriste se razliĉiti polimerni materijali, a najĉešći
su:
- polietilen-PE,
- polipropilen-PP,
- poliestri-PET (polietilentereftalat), PEN (polietilennaftalendikarboksilat),
PC (polikarbonat),
- jonomeri,
- etilenvinilacetat-EVA,
- poliamidi-PA,
- polivilinhloric-PVC,
- polistiren-PS,
- polivinilacetat-PVA i drugi.
Polietilen (PE) je najjednostavnijimakromolekul ugljikovodonika. Jedan je od
najpoznatijih i najvaţnijih polimera. Zbog dobrih mehaniĉkih karakteristika, hemijske
postojanosti, niske propustljivosti vodene pare i relativno niske cijene, polietilen nalazi veoma
veliku primjenu. Moţe se preraĊivati skoro svim postupcima prerade polimera.
Polipropilen (PP) je plastomjer linearnih makromolekula opšte hemijske strukture.
Polipropilen je jedan od najlakših polimera. Porastom molekulske mase i povećanjem
ataktiĉne strukture, smanjuje mu se tvrdoća, zatezna ĉvrstoća, gustina, krutost i postojanost.
Po karakteristikama kvaliteta, sliĉan je polietilenu niske gustine ali za razliku od ovog ima
veću tvrdoću i zateznu ĉvrstoću, elastiĉniji je, prozirniji i sjajniji.
Polietilentereftalat (PET) nastaje polikondenzacijom tereftalne kiseline i njenih derivata
sa etilenglikolom i najvaţniji je meĊu politereftalima. Poliestar ima izvanrednu mehaniĉku
ĉvrstoću i pri malim debljinama. Slabo je propustljiv na gasove, aromu i vodenu paru.
Otporan je prema dejstvu kiselima i masnoća. Nije toksiĉan. Primjenjuju se za izradu
višeslojnih i kombinovanih ambalaţnih materijala, gdje je obiĉno spoljni sloj koji se nosi
štampa. U obliku boca, ova vrsta ambalaţe je veoma zastupljena za pakovanje mineralnih
voda, sokova i napitaka
Polivilinhlorid (PVC)- karakteristike ovog polimera se lako mogu mjenjati postupcima
modifikacije, zbog ĉega je danas poznato mnogo komercijalnih vrsta polimernih materijala na
bazi vinilhlorida, od mekog i elastomjernog, do tvrdog i ţilavog materijala.
Slika 26. Polimerni materijali
Izvor: http://reciklazapet.blog.rs/ (08.07.2016. 15:45)
33
4.4.3. Prerada polimernih materijala i proizvodnja ambalaže
Mješanjem razliĉitih polimera, kopolimera ili jonomera sa dodacima nastaju polimerni
materijali. Razliĉitim postupcima obrade prerade polimernih materijala nastavlja svoj ţivotni
ciklus, proizvodnjom ambalaţnih materijala, a zatim ambalaţe.
Kada je proizvodnja ambalaţe u pitanju, postupci prerade polimernih materijala se mogu
podijeliti u dvije osnovne grupe:
1. proizvodnja ambalaţnih materijala i izrada ambalaţe od ambalaţnih materijala, i
2. proizvodnja ambalaţe od polimernih materijala.
Polimerni materijali se preraĊuju razliĉitim postupcima, zavisno od mehaniĉkih
karakteristika, deformacije i viskoznosti polimernih materijala, kao i njihovih toplotnih
karakteristika. Postupci prerade zavise i od karakteristika gotovog proizvoda.
Ambalaţni materijali homogene strukture su izgraĊeni od jednog polimernog materijala
(homopolimera, kopolimera ili kompaunda) ili od smješe dva ili više polimernih materijala.
Nazivaju se i monomaterijali. Za izradu polimera najĉešće se koriste PE, PP, PVC, PVDC,
PS, ABS, PA, PET i celofan.
Ambalaţni materijali slojevite strukture mogu da budu izgraţeni od više polimernih
materijala, kada se nazivaju višeslojnim polimernim materijalima, ili polimernih materijala i
nekog drugog ambalaţnog materijala (papira, kartona ili aluminijuma), kada se nazivaju
kombinovanim ambalaţnim materijalima.
Tabela 1. Proces nastanka ambalaže
Sirovina PROIZVODNJA AMBALAŢE Proizvod
AMBALAŢA
Mono-i višeslojni polimerni
ambalaţni materijali i
kombinovani ambalaţni
materijali
Procesi proizvodnje AMBALAŢA OD
AMBALAŢNIH
MATERIJALA
Polimerni materijali
(granulat) brizganje
ekstruziono duvanje
brizganje i duvanje
presovanje
rotaciono livenje i dr.
POLIMERNA
AMBALAŢA
Izvor: Lazić, V., Novaković, D., Ambalaža i životna sredina, Tehnološki fakultet, Novi Sad
2010.
Proizvodnja ambalaţe od ambalaţnih materijala podrazumijeva prethodnu proizvodnju
ambalaţnih materijala (filmova, folija, traka i ploĉa) od polimernih i drugih materijala kao
sirovina, a u narednoj fazi se od tih ambalaţnih materijala proizvodi ambalaţa.
34
4.4.4. Iskorištena ambalaža
Proizvedena ambalaţa od polimernih materijala nastavlja svoj ţivotni ciklus pakovanjem
proizvoda.
Tabela 2. Tok primjena ambalaže
PRIMJENA AMBALAŢE
Proizvod
AMBALAŢA Pakovanje i zatvaranje
ambalaţe GOTOV UPAKOVANI
PROIZVOD
Izvor: Lazić, V., Novaković, D., Ambalaža i životna sredina, Tehnološki fakultet, Novi Sad
2010.
Mnoge prehrambene industrije se pakuju u polimerne ambalaţne materijale i ambalaţu.
Zavisno od karakteristika proizvoda, primjene tehnologije, ţeljenog roka odrţivosti, a
poznavajući svojstva ambalaţnih materijala, bira se ambalaţa za konkretne proizvode. Nakon
otvaranja proizvoda i njegovog korištenja, iskorištene ambalaţe se odbacuju i nastavljaju svoj
ţivotni ciklus.
Tabela 3. Odbacivanje ambalaže
UPOTREBA PROIZVODA
PROIZVOD
Otvaranje ambalaţe i korišćenje
proizvoda:
vraćanje povratne
ambalaţe u proces
pakovanja
odbacivanje iskorišćene
ambalaţe
ISKORIŠĆENA
AMBALAŢA
Izvor: Lazić, V., Novaković, D., Ambalaža i životna sredina, Tehnološki fakultet, Novi Sad
2010.
Nakon iskorišćenja upakovanog proizvoda, nastaje faza ambalaţnog otpada, gdje
odbaĉena ambalaţa moţe biti vrijedna sekundarna sirovina i preraĊivati se u nove proizvode.
Odbaĉena ambalaţa trajno narušava ţivotnu sredinu.
4.4.5. Reciklaža plastike
Danas se u svijetu proizvede više od 150 miliona tona plastike godišnje. Razliĉite vrste
plastike se proizvode od razliĉitih vrsta polimera. Postoji oko 50 razliĉitih vrsta plastike, od
kojih su tri osnovne i najrasprostanjenije. Tu spadaju PET (polietilen tereftalat), PVC
(polivinil hlorid) i HDPE (polietilen visoke gustine). Odbaĉena ambalaţa predstavlja problem
sa aspekta ţivotne sredine. Vaţno je naglasiti da su plastiĉni materijali u ureĊenim
deponijama najmanje zagaĊujuće materije vodotokova (jer se ne rastvaraju u vodi) i ne
zagaĊuju zrak.
35
Rješavanje problema plastiĉnog otpada se najĉešće završava njegovim odlaganjem na
deponije, ali zbog ljudskog nemara, vrlo ĉesto i van deponija.
Reciklaţa je definisana kao odvajanje, separacija materijala iz ĉvrstog otpada, koji se
zatim koriste kao sirovine u proizvodnji novih artikala.
Iako je u svijetu reciklaţa odavno prihvaćena, u našoj zemlji se još uvijek preradi mali
dio nastalog plastiĉnog otpada. Najveća koliĉina iskorištenih ĉaša i boca završi u rijekama, na
poljanama i neureĊenim deponijama. Jedan od glavnih razloga za povećanje obima reciklaţe
plastike je veoma dug period razlaganja plastiĉnih masa. Plastika ima najduţi period
raspadanja- do milion godina, pored stakla, koje se smatra nerazgradivim.
Reciklaţa plastike je proces ponovne upotrebe plastiĉnih materijala za dobijanje novih
proizvoda.
Nakon upotrebe prikupljena PET ambalaţa se sortira po boji na zelenu, plavu, bezbojnu i
mješavinu ostalih boja, zatim se lako sortirani materijal balira i odnosi u reciklaţni centar.
Slika 27. Proces reciklaže PET ambalaže
Izvor:http://www.tehnologijahrane.com/enciklopedija/barijerni-viskobarijerni-ambalazni-
materijali (08.07.2016. 18:24)
Postoje tri naĉina recikliranja PET ambalaţe: mehaniĉka reciklaţa, koja ukljuĉuje proces
topljenja na temperaturi do 80˚C, bez promjene hemijske strukture materijala, hemijska
reciklaţa koja obuhvata depolimerizaciju na 240˚C (glikoliza) ili na 250˚C (metanoliza),
praćenu preĉišćavanjem i ponovnom polimerizacijom, i višeslojna ekstruzija, kojom se
proizvode boce sa središnjim slojem recikliranog PET-a i spoljašnjim i unutrašnjim slojem
neupotrebljavanog PET-a.
36
4.5. Biorazgradivi ambalaţni materijali
Pojava biopolimera, kao ambalaţnih materijala, je vezana za ekološki aspekt uklanjanja
ambalaţnih materijala. Zbog problema gomilanja ambalaţnog otpada, pojavila se potreba za
samouništivim ambalaţnim materijalima. Sa ekološkog aspekta, razvoja ambalaţnih
materijala i ambalaţe, jedan od prioritetnih ciljeva je veća proizvodnja i primjena
biorazgradive ambalaţe.
Sa aspekta ovih zahtjeva, a imajući u vidu kompletan ekološki bilans biopolimera, moţe
se reći da oni spadaju u ekološki prihvatljive ambalaţne materijale.
Biomaterijali (biopolimeri) su polimeri proizvedeni iz obnovljivih izvora. Oni su
biorazgradivi. Imaju primjenu za proizvodnju ambalaţnih materijala i ambalaţe za pakovanje
prehrambenih proizvoda. Termin biorazgradivost znaĉi da u biosferi postoji barem jedan
enzim koji ubrzava razgradnju hemijskog lanca datog polimera.
4.5.1. Sinteza i podjela bioplimera
Biopolimeri se mogu podijeliti u tri osnovne kategorije prema njihovom porijeklu i
naĉinu proizvodnje:
1. Polimeri ekstrahovani/izolovani direktno iz biomase. Ova kategorija biopolimera
je najviše prisutna na trţištu. Polimeri ove kategorije dobijaju se od biljnog i
ţivotinjskog materijala. Ovi materijali imaju dobra barijerna svojstva za gasove, ali su
veoma hidrofilni.
2. Polimeri proizvedeni klasičnim hemijskim sintezama od polimera. Hemijskom
sintezom moguće je dobiti veliki spektar biopoliestera. Najpoznatiji biopolimer iz ove
grupe je polilaktiĉna kiselina (PLA). PLA se moţe formirati u vidu folija,
termoformiranih posuda ili raspršivanjem ukomponovati u kombinovane materijale.
3. Polimeri dobijeni direktno iz prirodnih ili genetički modifikovanih organizama.
Ove polimere akumuliraju mnoge bakterije kao izvor energije i kao rezerve ugljenika.
U ovu grupu spadaju polihidroksialkonati (PHAs) i bakterijska celuloza. Najĉešće je
u upotrebi derivat polihidroksibutirat sa oznakom PHB.
4.5.2. Jestivi filmovi i omotači
Jestivi filmovi i motaĉi se definišu kao tanki slojevi biopolimera koji se primjenjuju za
prekrivanje, pakovanje ili umotavanje hrane. Njihova osnovna funkcija je da interakciju
proizvoda sa spoljašnjom sredinom svedu na najmanju moguću mjeru. Jestivi filmovi se mogu
koristiti kao nosaĉi aditiva, kao što su arome, enzimi, antioksidansi, antibakterijske supstance,
fungicidi itd. Danas je rasprostanjena primjena kolagenskih omotaĉa za proizvode od mesa,
npr kobasica.
Pojmovi jestivi filmova i omotaĉa uglavnom se koriste jedan uz drugi, mada izmeĊu njih
ima razlike. Omotaĉi se formiraju na samoj hrani, tako što se teĉni rastvori ili disperzije
korišćenjem pogodnih metoda (raspršivanje, premazivanje i sl.) nanose direktno na površinu
hrane i na njoj polimerizuju, stvarajući prijanjajući omotaĉ. Filmovi se,nasuprot tome,
formiraju odvojeno od hrane, najĉešće u vidu folija, a sa hranom dolaze u kontakt kao već
formirani polimeri.
37
4.5.3. Primjena i osobine jestivih filmova
Od biomaterijala proizvode se koekstrudirani filmovi, liveni filmovi, folije za
termoformiranje posudica i ĉaša, brizgani i puhani proizvodi, kao što su ĉaše, podlošci, boce,
ekstrudirane folije namjenjene za oplemenjivanje papira, kartona ili drugih folija. Poseban vid
biopolimera je i jestiva ambalaţa u vidu jestivih prevlaka i filmova. Jestiva ambalaţa moţe da
obezbjedi barijeru za vlagu, kiseonik, ugljendioksid, arome,lipide.
Da bi se proizvela 100% biorazgradiva ambalaţa potrebno je razviti i biorazgradive
aditive. Za sada se koriste plastifikatori, stabilizatori, adhezivi, boje kao i za polimere.
4.5.4. Mehanizmi razgradnje polimera
Izraz biorazgradnja znaĉi da se odreĊena supstanca moţe razgraditi na jednostavnije pod
uticajem mikroorganizama usljed ĉega ne ostaju suvišni i otpadni dijelovi ili supstance koje se
nagomilavaju u okolini. Definicija biorazgradivosti nije uvijek potpuno jasna i podloţna je
razliĉitim interpretacijama.
Biorazgradivi polimeri su polimeri koji se razgraţuju kao rezultat djelovanja
mikroorganizama prisutnih u prirodi (bakterija, gljivica i algi).
Hidrolitiĉki razgradivi polimeri se razgraĊuju hidrolizom. Oksidacijski razgradivi
polimeri se razgraĊuju oksidacijom. Fotorazgradivi polimeri se razgraĊuju pod uticajem
prirodnog svjetla.
Biorazgradnja je razgradnja izazvana biološkom aktivnošću, posebno aktivnošću enzima
što dovodi do znatnih promjena u hemijskoj strukturi materijala.
Imajući u vidu kompletan ekološki bilans biopolimera, oni spadaju u ekološki prihvatljive
ambalaţne materijale. OpĊti interes je veća upotreba biomaterijala.
5.ŢIVOTNI CIKLUS AMBALAŢE
Tokom svoje evoluacije sve do današnjih dana, ambalaţa je prolazila kroz niz promjena,
ali joj je funkcija ostala ista – da prihvati proizvod, prenese ga do potrošaĉai zaštiti ga do
upotrebe. Tradicionalne funkcije ambalaţe su se mjenjale i postajale sve sloţenije, od
elemntarnih fukncija, pa sve do aktivne i komunikativne (inteligentne) ambalaţe.
Kao što je upakovani proizvod imao svoju odrţivost i rok trajanja, tako i ambalaţa ima
svoju odrţivost, odnosno svoj ţivotni ciklus.
Ţivotni ciklus ambalaţe predstavlja niz meĊusobno povezanih faza proizvoda, od
dobijanja sirovina pa do konaĉnog odlaganja na otpad. Ţivotni ciklus ambalaţe poĉinje
proizvodnjom ambalaţnih materijala i ambalaţe, nastavlja sa pakovanjem, odnosno pratilac je
upakovanog proizvoda do upotrebe, a zatim nastavlja svoj ţivotni ciklus kao odbaĉena
ambalaţa.
U svim fazama svog ţivotnog ciklusa ambalaţa ima uticaj na okolinu. Izbor ambalaţnih
materijala za konkretne prehrambene proizvode ukljuĉuje i poznavanje ekološkog statusa
materijala, odnosno ţivotnog ciklusa ambalaţe.
38
5.1.Faze ţivotnog ciklusa ambalaţe
Ţivotni ciklus ambalaţe prouĉava uticaje cjelokupnog ţivotnog vijeka ambalaţe na
ţivotnu sredinu – vazduh, vodotokove i zemljište. Pojam ţivotnog ciklusa dijeli se na tri faze i
to funkcionalnu fazu, fazu ambalaţnog otpada i fazu ambalaţnog smeća.
Funkcionalna faza poĉinje iskorištenjem sirovina za proizvodnju ambalaţe i završava se
iskorištenjem upakovanog sadrţaja.
Nakon iskorištenja upakovanog proizvoda, ambalaţa se odbacuje. Ambalaţni otpad moţe
predstavljati ekološki problem ili biti vrijedna sekundarna sirovina i preraĊivati se u nove
proizvode. Pod pojmom ambalaţno smeće podrazumijeva se ona koliĉina iskorištene i
odbaĉene ambalaţe, odnosno ĉvrstog otpada od prerade ambalaţnog otpada, koji se mora
trajno deponovati.
U svim fazama svog ţivotnog ciklusa ambalaţa utiĉe na okolinu, kroz iscrpljivanje
prirodnih resursa, utrošak energije, zagaĊenja vazduha, vode i zemljišta.
5.2.Razvoj ambalaţnih materijala i ambalaţe sa ekološkog aspekta
Razvoj ambalaţnih materijala i ambalaţe, sa ekološkog aspekta podrazumijeva sljedeće
prioritetne ciljeve:
1. Da se smanji masa otpada (smanjenjem debljine korištenih ambalaţnih materijala do
granice da se ne ugrozi funkcionalnost zaštite ili zamjenom vrste korištenog
materijala, korištenjem znatno lakšše ambalaţne jedinice),
2. Da se omogući ponovna upotreba (moguća je kod one vrste ambalaţe koja sluţi za
zbirno pakovanje (sekundarno ili tercijarno) pakovanje. To je najĉešće ambalaţa
izraĊena od drveta, polimera i metala, dok je kartonska ambalaţa uglavnom za
jednokratu upotrebu),
3. Da se omogući reciklaţa (reciklaţa monomernih materijala je u velikoj mjeri
razvijena, ĉime se u odreĊenoj mjeri zadovoljavaju ekološko-ekonomski kriterijumi.
Reciklaţa kombinovanih materijala je znatno veći problem),
4. Da je moguće sagorijevanje (papir, karton, kombinovane materijale i polimere je
uglavnom moguće sagorijevati, uz poznavanje nastalih zagaĊivaĉa i njihovo
preĉišćavanje),
5. Da se smanji masa za odlaganje u deponije (mogu se odlagati materije koje se mogu
razgraditi i ĉiji produkti razgradnje ne zagaĊuju okolinu, ili materije stabilne
strukture, ĉija je razgradnja bekonaĉno duga).
Imajući u vidu uticaj ambalaţnih materijala na okolinu definisani su pojmovi: ekološka
podobnost, ekološki balans i ekološki bilans.
Pod pojmom ekološke podobnosti ambalaţe podrazumijeva se uticaj iskorištene ambalaţe
na okolinu. Pri tome se ima u vidu samorazgradnja, mogućnost reciklaţe, korištenje u cilju
dobijanja energije i mogućnost deponivanja.
Primjena ekološkog balansa na procjenu uticaja svih faza ţivotnog ciklusa ambalaţe na
okolinu je veoma obiman posao. Zbog toga se uvodi termin ekološki bilans, kojim se definiše
utrošak energije u svim fazama ţivotnog ciklusa ambalaţe.
39
5.3.Ocjenjivanje ţivotnog ciklusa ambalaţe
Ocjenjivanje ţivotnog ciklusa ambalaţe (Lifecycle assessment-LCA) je mlada nauĉna
disciplina koja se aktivno razvija. Ocjenjivanje ţivotnog ciklusa poĉinje prihvatanjem
ĉinjenice da proizvoĊaĉi i korisnici proizvoda ili ambalaţe imaju odgovornost za njihov uticaj
na ţivotnu sredinu.
Ocjenjivanje ţivotnog ciklusa ukljuĉuje dvije faze:
- Prva faza, analiza ţivotnog ciklusa, sastoji se iz procesa izraĉunavanja
koliĉina energije i sirovina, u toku ţivotnog ciklusa proizvoda ili ambalaţe.
Tim procesom nastaje inventar svih inputa i autputa.
- Druga faza ukljuĉuje procjenu efekta stavki sa inventara na okolinu, i tako
nastaje faktor opterećenja ţivotne sredine.
Stoga, analiza ţivotnog ciklusa zajedno sa evaluacijom dobijenih podataka, ĉine
ocjenjivanje ţivotnog ciklusa. Ocjenjivnje ţivotnog ciklusa su ekvivalent ekološkoj ravnoteţi,
profilima ţivotne sredine i eokološkim profilima, izrazima koji se koriste u ovoj oblasti.
Podaci dobijeni ocjenjivanjem ţivotnog ciklusa, mogu biti iskorišćeni za ocjenjivanje oblasti
koje se mogu unaprijediti. Svaka donijeta odluka, kao što je uvoĊenje poboljšanja, vezano je
za ocjenjivanje ţivotnog ciklusa, ĉini upravljanje ţivotnim ciklusom.
5.3.1.Ciljevi ocjenjivanja životnog ciklusa
Ocjenjivanje ţivotnog ciklusa ambalaţe se moţe vršiti u cilju: definisanja postojećeg
opterećenja ţivotne sredine proizvodom ili ambalaţom, utvrĊivanja mogućih poboljšanja,
koja bi usmjeravala razvoj proizvodnje, ili se koristi kao podrška dodijeli eko oznaka.
Definisanja postojećeg opterećenja ţivotne sredine od proizvoda ili ambalaţze
omogućava poreĊenje izmeĊu razliĉitih ambalaţnih materijala i ambalaţe.
Ocjenjivanje ţivotnog ciklusa se moţe koristiti i za poreĊenje, ono omogućava poreĊenje
opterećenja ţivotne sredine povezano sa odreĊenim sistemima ambalaţe. Ponekad, meĊutim,
isti proizvod moţe biti upakovan u razliĉitu ambalaţu, gdje odreĊivanje ţivotnog ciklusa se
koristi za uporeĊivanje sveukupnog opterećenja ţivotne sredine.
Analiza ţivotnog ciklusa je u osnovi proces izraĉunavanja, po kome se svi neophodni
inputi i emisije za pojedine ambalaţne materijale ili ambalaţu, nabrajaju, a zatim sumiraju.
Poboljšanja ţivotne sredine, bez obzira da li se koriste za eko oznake ili donošenje odluka
tokom razvoja ambalaţe, moraju se ocjenjivati na osnovu cijelog ţivotnog vijeka proizvoda,
korištenjem ocjenjivanja ţivotnog ciklusa.
Doprinos ovakvog pristupa ţivotnog ciklusa je ta, što omogućava da se sagleda
kompletan uticaj ambalaţe na ţivotnu sredinu, a ne samo uticaj pojedinih faza ţivotnog
ciklusa, kao što je ĉvrst otpad ili reciklaţa.
40
5.3.2.Definisanje sistema i sastavljanje modela
U zavisnosti od svrhe za koju se sprovodi analiza ţivotnog ciklusa, sljedeći zadatak je
definisanje „granica sistema“. U okviru definisanih granica analiza ţivotnog ciklusa sumira
sve ulaze i izlaze, u pogledu energije i materijala.
Definisanje granica sistema je kljuĉni korak, jer odreĊuje šta je taĉno ukljuĉeno u analizu,
a šta je izostavljeno. Ono definiše „duţinu“ analize, tj. gdje proizvod nastaje, a gdje proizvod
nastaje, a gdje završava. Kompletna analiza ţivotnog ciklusa poĉinje pri izradi sirovina, a
završava sa konaĉnim odlaganjem ambalaţe u zemlju (deponije), ili emisijom u vazduh ili
vodu. Sastavljanjem modela definiše se procedura za izraĉunavanje sume svih ulaza i izlaza u
toku ţivotnog ciklusa. Pribavljanje podataka za svaki korak modela ţivotnog ciklusa je
naporan i dug zadatak.
Da bi se sprovela analiza ţivotnog ciklusa, npr plastiĉne boce, prvo se mora uzeti u obzir
proizvodnja sirovina, dobijanje nafte, zatim procesi rafinacije, pa polimerizacije, formiranje
granulata. Sve ove faze zahtjevaju energiju, kao i sirovine, a otpadni proizvodi odlaze u
obliku emisije u vazduh, vodu ili kao ĉvrsti otpad.
6. EKOLOŠKE OZNAKE NA AMBALAŢI
Ambalaţa za pakovanje hrane ima zaštitnu, skladišno transportnu, ali i informativnu
funkciju. Informativnu funkciju ambalaţa ostvaruje putem deklarisanja, gdje se na ambalaţi
navode podaci o proizvodu i proizvoĊaĉu, kao i razliĉite oznake. Informacije o namirnicama i
njihovom kvalitetu potrošaĉi dobijaju preko deklaracije, odnosno putem oznaka na ambalaţi.
Oznake moraju biti ĉitljive lako razumljive i lako uoĉljive. Na deklaraciji moraju se naći sve
relevantne ĉinjenie, bez isticanja suvišnih podataka.
Ekološke ili eko oznake, predstavljaju oznaĉavanje i deklarisanje aktivnosti koje
doprinose zaštiti ţivotne sredine. Ove oznake spadaju u neobavezne informacije. Ovde treba
razlikovati dvije vrste informacija i to informacije koje proizvoĊaĉ stavlja po svom nahoĊenju
i informacije koje se mogu staviti na ambalaţu uz ispunjenje izvjesnih uslova (zelena jabuka,
zelena taĉka, dobitnik medalje...), znak kvaliteta CE, slovo „e“.
Krajnji cilj upotrebe eko – oznaka i deklaracija je podsticanje potraţnje za proizvodima
koji imaju manji negativni uticaj na ţivotnu sredinu, te na taj naĉin pokrenuti trţišnu
konkurenciju u pravcu obezbjeĊivanja proizvoda i usluga koji štite ţivotnu sredinu.
6.1.Ocjenjivanje ţivotnog ciklusa ambalaţe, osnova za eko označavanje
Ocjenjivanje ţivotnog ciklusa ambalaţe se moţe vršiti u cilju: definisanja postojećeg
opterećenja ţivotne sredine proizvodom ili ambalaţom, utvrĊivanja mogućih poboljšanja,
koja bi usmjeravala razvoj proizvodnje, ili se koristi kao podrška dodijeli eko oznaka.
Ĉesto je ocjenjivanje ţivotnog ciklusa osnova za formiranje eko oznaka i za prenošenje
informacija potrošaĉima o uticaju na ţivotnu sredinu.
Uticaj na ţivotnu sredinu se izraţavaju preko eko bodova i multifunkcionalnih indeksa.
41
Eko bodovi su definisani kao jedinice zagaĊenja ţivotne sredine. Sumiranje eko bodova
pokazuje mjeru opterećenja ţivotne sredine. Što ima više eko bodova veće je opterećenje.
Drugi princip sumiranja je preko multifunkcionalnih indeksa.
Kod njih, odvojeni indeksi ţivotne sredine, definišu se iz upotrebe prirodnog resursa,
efekata emisije, materija i procesa. Indeksi za prirodne resurse i efekti supstance, od kojih se
svaki sastoji iz nekoliko „ekoloških ocjena“, pomnoţeni zajedno daju numeriĉku vrijednost
indeksa. Indeksi su izraţeni kao jedinice udjela u ţivotnoj sredini, po jedinici mase ( za
supstance), po površini (za ĉvrsti otpad), ili po megadţulu (za energiju).
6.2.Tipovi ekoloških oznaka
Ciljevi uvoĊenja oznaka o ţivotnoj sreidni mogu biti razliĉiti:
- Promovisanje razvoja, proizvodnje, reklamiranja i korištenja proizvoda koji
u što je moguće manjoj mjeri ugroţavaju ţivotnu sredinu,
- Stimulisanje proizvodnje pri kojoj se maksimalno štede prirodni resursi uz
korištenje materijala podloţnih reciklaţi,
- Pruţanje kupcima potpune i pouzdane informacije o uticaju odreĊenog
proizvoda/usluge na ţivotnu sredinu.
Standard definiše principe u vezi oznaĉavanja, kao što su taĉnost, povjerljivost,
razumljivost. Oznake o ţivotnoj sredini obezbjeĊuju taĉne informacije o uticaju proizvoda ili
usluge na ţivotnu sredinu, one su povjerljive (moguće je provjeriti ĉinjenice i tehniĉke
podatke koji su u osnovi oznake) i ne dovode u zabludu potrošaĉa (oznaka se odnosi na
relevantne ĉinjenice i razumljiva je).ţ
Oznake su zasnovane na nauĉnim metodologijama koje su dovoljno temeljene i
sveobuhvatne, te daju rezultate koji su taĉni i provjerljivi, a pritom su relevantni za datu
tvrdnju. Informacije o metodologiji, proceduri ili drugom kriterijumu koji je korišten za
donošenje oznake moraju biti dostupne na zahtjev bilo koje zainteresovane strane.
Korisnici oznaka i deklaracija o ţivotnoj sredini bi trebalo da obezbjede dostupnost
informacija, tako da potrošaĉi i potencijalni potrošaĉi mogu da razumiju svaku tvrdnju
(reklama, pano u prodajnim objektima, edukacioni programi itd.).
42
6.2.1.Njaznačajnije eko oznake
Tabela 4. Nacionalni program Eko označavanja
Oznaka Naziv programa Zemlja Godina početka
programa
Blue Angel
Njemaĉka
1977.
TCO Development
Švedska
1980.
Enviromenatal
Choice program
Kanada
1988.
BRA MILJOVAL
Švedska
1988.
Eco Mark
Japan
1989.
Choice
Australija
1989.
NF Environmental
Francuska
1991.
Umweltzeichen
Austrija
1993.
Prijatelj okoliša
Hrvatska
1993.
Environmental
Friendly Product
Republika Ĉeška
1994.
Eko oznaka
Federacija BiH
2009.
Izvor: Lazić, V., Novaković, D., Ambalaža i životna sredina, Tehnološki fakultet, Novi Sad
2010.
43
Mubiusova petlja (oznaka za reciklaţu)
Zelena taĉka (Green dot)
Energetska zvijezda (Energy star)
Ubacu u (Pitch in)
Neškodljiv ozonu (Ozone friendly)
CE oznaka
Izvor: Lazić, V., Novaković, D., Ambalaža i životna sredina, Tehnološki fakultet, Novi Sad
2010.
Oznaka za reciklaţu (3-R oznaka ili Mobiusova petlja) dizajnirao je 1970.godine Gary
Anderson. Simbol se sastoji od tri povezane strelice u obliku trougla, sa zaobljenim uglovima,
što uslovno predstavlja ciklus kruţenja materije ( RE+CYCLE = ponovno kruţenje).
„Zelena taĉka“ je eko – oznaka koja se odnosi na ambalaţu i zaĉi da proizvoĊaĉ ne mora
uzimati ambalaţni otpad natrag, jer je platio licencu, plaćanje se zasniva na principu
„proizvoĊaĉ plaća“ i uzima u obzir troškove sakupljanja, sortiranja i reciklaţe ambalaţnog
materijala, znak Zelene taĉke moţe biti postavljen na ambalaţu samo onda kada se dobije
licenca. „Zelena taĉka“ je danas jedan od najšire korištenih oznaka o zaštiti ţivotne sredine u
svijetu.
Oznaka „energetska zvijezda“ ukazuje da proizvod zadovoljavaju specifikacije programa
za štednju energije.
Znak „ubaci u“ oĉigledno upućuje na oĉuvanje ţivotne sredine, a njegova upotreba je
slobodna.
CE oznaka ukazuje da ambalaţa ispunjava zahtjeve Direktive 94/62EC.
Iako postoji zakonska regulativa u oblasti ekološkog oznaĉavanja, naši proizvoĊaĉi
prehrambenih proizvoda stavljaju veoma razliĉite ekološke oznake na svoje proizvode, što je
u udućnosti neophodno usaglasiti.
Kao što je poznato, princip odrţivosti primjenjen je u industriji proizvodnje ambalaţe je
zasnovan na analizi ţivotnog ciklusa, gdje je cilj optimizacija materijala, ušteda vode i
energije, smanjenje koliĉine otpada i ostvarivanje maksimalnog povraćaja, kroz reciklaţu,
sagorijevanje ili kompostiranje. Informisanje o navedenim poboljšanjima se vrši preko
standardizovanih ekoloških oznaka.
44
7. UPOTREBA AMBALAŢE ZA DEKLARISANJE NAMIRNICA
Industrijski proizvedene namirnice, koje su namijenjene prodaji, bilo krajnjem potrošaĉu
bilo veletrgovini, moraju biti deklarisane, oznaĉene ili etiketirane na odgovarajući naĉin.
Pod deklaracijom proizvoda se podrazumijeva bilo koja rijeĉ, detalj, fabriĉki znak,
trgovaĉki znak, slika ili simbol, koji se odnose na namirnicu, a stavljeni su na pakovanje,
dokument, obavještenje ili etiketu, koji prate predmetnu namirnicu ili se odnose na nju.
Deklaracije namirnica moraju biti napisane na jeziku koji je lako razumljiv za potrošaĉe,
osim ako su potrošaĉi o karakteristikama namirnice informisani na neki drugi naĉin
(nacionalno ili internacionalno prepoznatljivim simbolima, npr. za recikliranu ambalaţu).
Deklaracije moraju biti:
- Lako razumljive,
- Postavljene na lako uoĉljivo mjesto,
- Jasno ĉitljive,
- Neizbrisive,
- Lako uoĉljive.
Deklaracije ne smiju:
- Obmanjivati kupce,
- Hrani pripisivati medicinska svojstva.
Osnovni zahtjevi propisa za deklarisanje namirnica:
1.Naziv proizvoda
2.Spisak (lista) sastojaka
3.Koliĉina osnovnih sastojaka
4.Rok upotrebe
5.Uslovi skladištenja
6.Naziv proizvodjaĉa, pak-centra ili prodavca (ako je potrebno)
7.Porijeklo (ako je potrebno)
8.Upustvo za upotrebu (ako je potrebno)
9.Oznaku partije (šarţe)
Naziv proizvoda mora da stoji u istom vidnom polju sa neto koliĉinom i rokom upotrebe
proizvoda.
- Naziv proizvoda (“legal name”)
- Trgovaĉki naziv proizvoda (“customary name”)
- Opisni naziv (“descriptive name”)
- Brand name.
Svi sastojci koji se nalaze u namirnici moraju se navesti u deklaraciji i to u opadajućem
redoslijedu u odnosu na koliĉinski udio u trenutku proizvodnje. Listi sastojaka mora prethoditi
rijeĉ Sastojci (“Ingredients”).
Arome se oznaĉavaju rijeĉju “aroma/arome” (“flavouring(s)”), nekim taĉnijim imenom i
opisom arome.
Aditivi na deklaracijama se navode imenom kategorije kojoj pripadaju, specifiĉnim
nazivom i/ili E-brojem.
45
Deklarisanje kvantitativnog udjela sastojaka je obavezno u sluĉajevima kada se sastojak
ili kategorija sastojka:
a) pojavljuje u nazivu proizvoda pod kojim se namirnica prodaje ili
b) je to naglašeno na etiketi rijeĉima ili slikovitim opisom ili
c) je esencijalan za karakteristike namirnice.
Oznaka neto koliĉine pakovanih namirnica u ĉvrstom (teĉnom) agregatnom stanju treba
da sadrţi:
a) Masu izraţenu u g ili kg (ml ili l),
b) Identifikacionu oznaku proizvoĊaĉa,
c) Malo slovo “e”
Neto koliĉina mora biti izraţena u: jedinicama mase (ĉvrsti proizvodi) ili jedinicama
zapremine (teĉni proizvodi). Jedinice: kilogram, gram, litar, mililitar.
Rok upotrebe je datum do kojeg namirnica, ako se pravilno skladišti, zadrţava svoja
svojstva. Rok upotrebe treba da bude popraćen rijeĉima:
- “Upotrijebiti prije …” (Best before..”) ukljuĉuje pokazatelj dana,
- “Potrošiti prije kraja..” (Best before end..”) u ostalim sluĉajevima,
- “Upotrijebiti do..” (Use by..”) za lako kvarljive proizvode.
U zemljama EU datum na etikati se oznaĉava sljedećim redoslijedom: Dan, mjesec,
godina. Rok upotrebe je datum do kojeg namirnica, ako se pravilno skladišti, zadrţava svoja
svojstva. Izuzeci:
- Ako se namirnice ĉuvaju duţe od tri mjeseca, treba oznaĉiti samo dan i mjesec,
- Ako se namirnice ĉuvaju izmedju 3 i 18 mjeseci, treba oznaĉiti samo mjesec i godinu,
- Ako se namirnice ĉuvaju duţe od 18 mjeseci treba oznaĉiti samo godinu.
Uslovi skladištenja moraju biti jasno istaknuti na deklaraciji. Ako skladištenje utiĉe na
trajnost proizvoda uslovi skladištenja trebaju biti oznaĉeni pored roka upotrebe.
Naziv ili poslovno ime proizvodjaĉa ili pak centra ili prodavca registrovanog u EU mora
biti oznaĉen na etiketi. U nekim zemljama se zahtijeva da deklaracija sadrţi i oznaku fabrike.
Kada fabrika ima više od dva pogona, njihov naziv se navodi na deklaraciji, a izmedju njih se
stavlja znak fabrike.
Informacija o porijeklu namirnice mora biti naznaĉena u svim sluĉajevima kada njeno
izostavljanje moţe dovesti do zablude potrošaĉa. Kada usljed neznanja kupca moţe doći do
pogrešne upotrebe namirnica mora se navesti upustvo za upotrebu.
Partija (šarţa) je ona koliĉina namirnice koja je izraĊena ili pakovana pod istim uslovima.
Oznaci broja šarţe prethodi slovo “L”. Opisni izrazi ukazuju na odredjene karakteristike
proizvoda. Oni se mogu odnositi na namirnicu u cjelini (opšti izrazi) ili na pojedinaĉne
sastojke (specifiĉni izrazi).
46
8. ZAKLJUČAK
Razvoj novih materijala za pakovanje hrane je snaţno ubrzan posljednjjih godina,
uglavnom zbog povećanih zahtjeva za sigurnošću proizvoda, smanjenja cjene pakovanja i
problema u vezi sa ekološkim pitanjima.
Tehnologija pakovanja moţe biti od strateške vaţnosti za firmu, jer joj moţe dati kljuĉnu
prednost nad konkurentnim firmama u prehrambenoj industriji. To se postiţe pravljenjem
ambalaţe koja će udovoljiti ţelje i potrebe krajnjeg korisnika, kupca. Ambalaţa daje
mogućnost otvaranja novih distribucija, pruţa bolji kvalitet prezentacije, omogućava manje
troškove proizvodnje, unapreĊuje proizvod i diferencira brend.
Mnogi postupci konzerviranja i dalje u mnogome zavise od kvaliteta ambalaţe. Npr,
efikasnost konzervisanja sterilizacijom ili pasterizacijom u velikom obimu zavisi od
karakteristika primjenjene ambalaţe. Kvalitet konzervisanja sušenjem i zamrzavanjem će
takoĊer takoĊe znatno biti smanjen bez zaštite proizvoda od kiseonika, svjetla, vodene pare,
bakterije i ostalih zagaĊivaĉa. Pored ovoga, moderna ambalaţa za hranu više nije samo
pasivni dio proizvoda. Ona ima izuzetnu ulogu i u marketinškom ţivotu proizvoda. Naravno,
rješavanje ovih problema usko je vezano za razvoj industrije ambalaţnih materijala.
Napredak u razvoju ambalaţnih materijala u smislu smanjenja troškova proizvodnje mora
biti paţljivo uravnoteţen. Novi ambalaţni materijali moraju zadovoljiti osnovne tehniĉke
zahtjeve u pogledu sigurnosti hrane i integriteta proizvoda, kao i potrebu da se osigura
efikasna logistiĉka usluga potrošaĉima.
Pored ovih osnovnih zahtjeva, vezanih za tehnologiju prerade hrane, savremena
regulativa u pogledu proizvodnje ambalaţnih materijala zahtjeva i voĊenje raĉuna o ţivotnoj
sreidni, jer je ambalaţni otpad jedan od velikih problema modernog društva. Osnovni zahtjevi
u ovom pogledu usmjereni su na mogućnost reciklaţe i višekratne upotrebe ambalaţe, kao i
na mogućnost njenog biološkog razgraĊivanja.
47
LITERATURA
Lazić, V., Novaković, D., Ambalaţa i ţivotna sredina, Tehnološki fakultet, Novi
Sad 2010.
Lazić, V., Popović, S., Biorazgradivi ambalaţni materijali, Tehnološki fakultet,
Novi Sad, 2015.
Gvozdenović J., Ćuraković M., Lazić V., Reciklaţa ambalaţnih materijala u
procesnoj industriji i njen ekološki znaĉaj, Zaštita ţivotne sredine, Zbornik
radova, 194, Dubrovnik, 1991.
Curaković, M., Vujković, I., Gvozdenović, J., Lazić, V., Praktikum kontrola
ambalaţnih materijala i ambalaţe, Novi Sad, 1992.
Lazić, V., Gvozdenović, J., Biopolimeri kao ambalaţni materijali, Tehnološki
fakultet, Novi Sad, 2007.
Vujković, I., Galić, K., Vereš, M., Ambalaţa za pakiranje namirnica, Tectus,
Zagreb,2007.
Perić, B., Poznavanje celuloze i papira, Grmeĉ-Privredni pregled, Beograd, 1993.
Pringer, O.G., Baner, A.L., Plastrics Packaging Materials for Food, WILEY-
VCH, Germany, 2000.
Grujić, R., Radovanović, R., Kvalitet i analiza namirnica, knjiga prva: Upravljanje
kvalitetom u proizvodnji hrane, Tehnološki fakultet, Banja Luka, 2007.
Zvaniĉni sajt Agencije za reciklaţu www.reciklaza.sr.gov.yu
www.wikipedia.com
Zvaniĉni sajt EU www.ec.europa.eu/environment/waste/packaging/legis.html
www.njuskalo.hr/image-bigger/slike/egipatski-papirus-slika-59573653.jpg
(05.07.2016 18:40h)
www.libro.hr/slike/velike/papir-u-roli-84x150-80g-bijeli-eb-1-1-092779_1.jpg
(06.07.2016. 18:20h)
www.papirski.co.rs
www.unipak.rs.
www.promix.hr
48