UVOD

Ovaj je priručnik nastao kao dio projekta Asistent u nastavi, koji je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u školskoj godini 2008./2009. Proučavajući brojnu literaturu, radeći sa stručnjacima koji se bave problemima deficita pažnje i hiperaktivnog poremećaja, ali i na temelju vlastita iskustva stečenoga radom na projektu, stvorila sam određenu bazu znanja koja može biti vrlo korisna svakom početniku u radu s djecom koja imaju deficit pažnje (ADD) i deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (ADHD). Ukratko, ovaj priručnik nudi osnovne obavijesti o tome što je deficit pažnje te deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj, koji su najčešći simptomi u djece, što čini rizik za razvoj takva poremećaja i sl. Posebna je pozornost u Priručniku posvećena radu s takvom djecom u školi.

Kako je djetetovo obrazovanje značajan čimbenik u njegovu odgoju i cjeloku-pnom odrastanju te bitno utječe na djetetov život, poseban je naglasak stavljen na učitelje, asistente u nastavi te roditelje, odnosno njihov odnos i utjecaj na djetetovo obrazovanje i razvoj.

Stoga Priručnik između ostaloga nudi savjete i preporuke za rad s hiperaktivnom djecom u školi te primjere radionica koje su se pokazale korisnima u radu s hiperak-tivnom, ali i drugom djecom.

11

1. POGLAVLJE

Što je deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj?

Kako se ponaša dijete s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem?

Koji su najčešći problemi u školi?

Rizični i zaštitni čimbenici za razvoj deficita pažnje/hiperaktivnog poremećaja

Savjeti za roditelje

Savjeti za učitelje

Savjeti za asistente u nastavi

Važnost komunikacije

ŠTO JE DEFICIT PAŽNJE/HIPERAKTIVNI POREMEĆAJ?

PRIRUČNIK ZA RAD S HIPERAKTIVNOM DJECOM U ŠKOLI14

Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (ADHD) je razvojni poremećaj samokon-trole. Kod ovog poremećaja dominantni su problemi s nedostatkom pažnje, impulziv-nošću i hiperaktivnošću (Kocijan-Hercigo-nja, Buljan-Flander i Vučković, 1997). U djece kojoj je dijagnosticiran taj poreme-ćaj narušeno je funkcioniranje kod kuće, u školi i s vršnjacima. Takva djeca imaju teš-koće sa sjedenjem na mjestu i praćenjem

nastave, u stvaranju prijateljstva, ponekad su i agresivna, a zbog takva ponašanja često osjećaju negativne posljedice. Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj ima dugoročan utjecaj na školovanje djeteta, njegov uspjeh i društveno-emocionalni razvoj. Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se godinama, iako kod približno 50% djece s tim poremećajem simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se približavaju odra-sloj dobi. Problemi s koncentracijom i stalnim nemirom sa sazrijevanjem se postupno smanjuju, iako se mogu pojaviti druge vrste problema. Odrastanje podrazumijeva i preuzimanje veće odgovornosti, ali i rješavanje složenijih zadataka i problema te po-stavljanje većih zahtjeva pred dijete, što često dodatno otežava rad s hiperaktivnom djecom.

Ako se djeca s tim poremećajem ne liječe, ulaskom u pubertet te u kombinaciji s problematičnim ponašanjem postoji veća vjerojatnost da se neće ponašati u skladu s društvenim normama. Kod takve djece postoji veća vjerojatnost da će se navedeni poremećaj nastaviti i u odrasloj dobi.

TKO JE I KADA OTKRIO ADHD?

Poremećaj je prvi put opisao dr. Heinrich Hoffman 1845. godine u Njemačkoj, u knjizi Priča o nemirnom Filipu. U njoj je, pišući pjesme za svoga trogodišnjeg sina, opisao dječaka s hiperaktivnim ponašanjem (Barkley, 1998; Strock, 2003). Znanstveni opisi hiperaktivnog ponašanja pojavili su se tek u radovima sir Georgea Fredericka Stilla 1902. godine (Barkley, 1998; Strock, 2003), koji je u Engleskoj opisao 43 impulzivne djece sa značajnim problemima u ponašanju uzrokovanim genet-skom disfunkcijom, a ne lošim odgojem, a koja bi se danas dijagnosticirala kao djeca s hiperaktivnim

15Što je deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj?

poremećajem. Od tada je objavljeno više tisuća znanstvenih radova koji su se bavili prirodom po-remećaja, etiologijom, tretmanom itd.

U novije vrijeme hiperaktivnost se dijagnosticira zajedno s deficitom pažnje (kao deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj ili hiperkinetički poremećaj) jer se smatra da imaju zajedničku osnovu i često se zajedno pojavljuju (Barkley, 2000; Kocijan-Hercigonja i sur., 1997; Passolt, 2002).

Dijagnozu obaju poremećaja teško je postaviti prije četvrte ili pete godine života, jer osim što je uobičajeno ponašanje mlađe djece varijabilnije, postavlja im se i manje zahtjeva za trajnijim održavanjem pažnje i kontrolom ponašanja (Barkley, 2000, 1998; McGoey, Eckert i Dupaul, 2002; Strock, 2003). Naj-češće se ipak dijagnoza postavlja kada dijete krene u školu ili s prelaskom u peti razred osnovne škole, jer su u tim periodima zahtjevi za prilagodbom u djece najveći.

Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje Američke psihijatrijske udruge (DSM-IV1, 1996), poremećaj se naziva deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (ADHD), a može se pojaviti u tri oblika:

1 Simptomi ADHD-a u DSM-5 (2014) ostali su isti kao i u DSM-IV, a razlika je u tome što se svi potrebni simptomi (6 i više) za dijagnozu ADHD-a sada više ne moraju pojaviti prije 7. godine života djeteta, već je dovoljno da je nekoliko simptoma nepažnje i hiperaktivnosti prisutno prije 12. godine (što je 5 godina kasnije). Kod osoba starijih od 17 godina potrebno je 5 simptoma za dijagnozu (a ne 6 kako je bilo prema DSM-IV. ) Dok je ADHD prema DSM-IV pripadao u skupinu poremećaja koji se obično prvi put dijagnosticiraju u dojenačkoj dobi, djetinjstvu ili adolescenciji, prema DSM-5 je svrstan u neurorazvojne poremećaje.

PRIRUČNIK ZA RAD S HIPERAKTIVNOM DJECOM U ŠKOLI16

" Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj – kombinirani tipO ovom se obliku poremećaja može govoriti ako šest ili više simp-toma nepažnje i šest ili više simptoma hiperaktivnosti-impulzivnosti traje najmanje šest mjeseci. To je ujedno i oblik poremećaja koji se pojavljuje kod najvećeg broja djece i adolescenata.

" Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj – predominantno nepažlji-vi tipOvaj se tip poremećaja dijagnosticira ako šest ili više simptoma ne-pažnje, a manje od šest simptoma hiperaktivnosti-impulzivnosti traje najmanje šest mjeseci.

" Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj – predominantno hiperak-tivno-impulzivni tipOvaj podtip poremećaja dijagnosticira se ako šest ili više simptoma hi-peraktivnosti-impulzivnosti, a manje od šest simptoma nepažnje traje šest mjeseci. Međutim, i kod tog tipa poremećaja nepažnja može biti značajan problem.

Kada dijete ne uspijeva usmjeriti pažnju na detalje ili čini nemarne pogreške, ima teškoće s održavanjem pažnje tijekom rada ili igre, ne sluša kada mu se izravno obraća-ju, ne uspijeva dovršiti školsku zadaću ili kućne poslove, doživljava teškoće u organizi-ranju aktivnosti, izbjegava zadatke koji zahtijevaju ustrajan mentalni napor, gubi stvari, rastreseno je i zaboravljivo, tada govorimo o simptomima nepažljivosti. S druge strane, u simptome hiperaktivnosti ubrajaju se vrpoljenje ili izvijanje na mjestu, napuštanje svog mjesta kada se očekuje mirno sjedenje, trčkaranje uokolo ili penjanje u si-

17

tuacijama kada je takva aktivnost neprimjerena, teškoće kada se mora igrati u tišini, ponašanje kao da “ga pokreće motor” i pretjerana govorljivost. Na kraju, simptomi impulzivnosti manifestiraju se u odgovaranju prije nego je pitanje dokraja postavljeno, teškoćama u čekanju reda i prekidanju ili nametanju drugima (Sekušak-Galešev, 2004).

Da bi se taj poremećaj dijagnosticirao, moraju biti zadovoljeni sljedeći kriteriji: po-javljivanje simptoma prije 7. godine života i trajanje najmanje 6 mjeseci, simptomi mo-raju biti mnogo jači nego kod djece iste dobi i iste razvojne razine, moraju značajno ometati sposobnost funkcioniranja u svakodnevnom životu te moraju biti prisutni u više situacija (u školi, u obitelji, u društvenim situacijama i sl.).

ADHD KOD NAS

Istraživanja u Hrvatskoj uglavnom su pokazala da ADHD ima 3-5% djece školske dobi, iako se u literaturi mogu naći podaci prema kojima je riječ o čak 10% djece s navedenim poremećajem (Kocijan-Hercigonja i sur., 1997; Lebe-dina Manzoni, 2007). Ta je razlika po-sljedica upotrebe različitih dijagnostič-kih instrumenata pri procjeni simpto-ma poremećaja pažnje i hiperaktivnog poremećaja. Kod približno 75% djece karakteristični oblici ponašanja traju i u adolescenciji, a u 50% slučajeva nalazimo ih i u odrasloj dobi. Odnos djevojčica prema dječacima je 1 : 3 – 1 : 4, što znači da je poremećaj tri do četiri puta češći u dječaka nego u djevojčica. Najnovija istraživanja govore da razlike u prevalenciji poremećaja kod dječaka i djevojčica proizlaze iz kliničke slike, odnosno iz različitih simptoma koji se najčešće pojavljaju kod dječaka u odnosu na djevojčice. Kod djevojčica se češće pojavljuje deficit pažnje te često ostaje neprepoznat, dok kod dječaka dominira hiperaktivnost, koja obično značajno ometa izvođenje nastave i zbog toga se puno češće prepoznaje već u ranijoj (vrtićkoj) dobi, te se i češće dijagnosticira. Prema istraživanjima, 70-80% djece ima hiperaktivne smetnje i u odrasloj dobi. U starijoj dobi ADHD zahvaća 1-7% populacije (Kocijan-Hercigonja, 2008).

Podaci prikupljeni na 500 učenika četvrtih, šestih i osmih razreda u Hrvatskoj u sklopu projekta “Konstrukcija interakcijskog modela ADHD-a: identifikacija čimbenika prilagodbe na školsko okru-

Što je deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj?

PRIRUČNIK ZA RAD S HIPERAKTIVNOM DJECOM U ŠKOLI18

ženje učenika osnovnoškolske dobi suspektnih na ADHD”2 pokazali su da oko 14% djece samo procjenjuje kako ima dovoljno izražene simptome za postavljanje dijagnoze ADHD-a, a dodatnih 11% djece samo procjenjuje da ima izraženije simptome od ostatka učenika u razredu, odnosno da su suspektni na ADHD. Ovi podaci upućuju na nešto veći broj djece s potencijalnom dijagno-zom ADHD-a u odnosu na prijašnje studije u Hrvatskoj.

Dosadašnja istraživanja pokazuju kako prevalencija deficita pažnje/hiperaktivnog poremećaja u svijetu ima velik raspon, od najmanje 1 do skoro 20% kod djece školske dobi, što naravno ovisi o kriterijima koje pojedini istraživači primjenjuju kada obav-ljaju procjenu simptoma (Bird, 2002; Faraone, Sergeant, Gillberg i Biederman, 2003; prema Polanczyk, de Lima, Horta, Biederman i Rohde, 2007).

“Uđe potom u crkvu s hrpom čistih i bučnih dječaka i djevojčica; produži do svog mjesta i započe svađu s prvim dječakom koji mu se nađe pri ruci. Umiješa se učitelj, ozbiljan stariji čovjek, okrenu se načas leđima, našto Tom dječaka iz klupe ispred sebe povuče za kosu. Kad se dječak okrenuo, Tom se pravio kao da je zadubljen u svoju knjigu. Potom drugog dječaka bocnu pribadačom, samo da bi ga čuo kako kaže – Joj! – te dobi drugi ukor od učitelja.”

Navedeni opis tipičnog djeteta s hiperaktivnim ponašanjem zapravo je ulomak iz knjige Pustolovine Toma Sawyera Marka Twaina (2000, str. 39). Daje nam dobar uvid u to kako se u prošlosti gledalo na hiperaktivnost, dok još nije ni postajala službena dijagnoza. Tom Sawyer je opisan kao živahan, nemiran i pomalo zločest dječak, koji vrlo često upada u nevolje, no zapravo ima zlatno srce i sve te nepodopštine ne čini namjerno.

2 Projekt odobren od Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku 2015. godine, pod voditeljstvom doc. dr. sc. Tene Velki