ODVJETNIK 3-2020

1

Sadržaj

UVODNIK Igor Hrabar, urednik „Odvjetnika” 2

IZ HOK-a Godišnja Skupština Hrvatske odvjetničke komore 4

ČLANCI I RASPRAVE Kristian Turkalj: Postupak prethodnog pitanja pred Sudom Europske unije s osvrtom na praksu hrvatskih sudova 7

Bojan Čaić: Oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka, reforma hrvatskog sustava državne uprave 2019. godine i radni sporovi — kritike, izazovi, šanse 37

Berislav Matijević: Pojam ‘upotreba vozila’ u obaveznom osiguranju od automobilske odgovornosti — kroz kronologiju njegova tumačenja u praksi Suda Europske unije — 50

Zoran Iviš: Pojam ‘površina na kojoj se odvija promet’ u kontekstu obveznog osiguranja u prometu 56

Sonja Majetić Pavlinić i Vlatka Cvok: Razlike između postupka pregovaranja i postupka mirenja 63

IZ HOK-a Ante Vuković: Dr. Josip Čulić i dr. Zdravko Birimiša — odvjetnici koji su stvarali stoljetnu povijest splitskog „Jadrana“ 70

Priznata specijalnost dr. sc. Sandri Marković, odvjetnici u Zagrebu 73

ENGLESKI ZA ODVJETNIKE Zagrizite u francuski 74

HRVATSKI ZA ODVJETNIKE Vremenske oznake — upotreba i značenje 76

PRISEGE Prisege dane 13. svibnja 2020. 78

Prisege dane 10. lipnja 2020. 80

Prisege dane 8. srpnja 2020. 82

IN MEMORIAM Mirko Tomac 84

Goran Poljak 84

ODVJETNIK 3-2020

2

Uvodnik

Glasilo-Časopis Hrvatske odvjetničke komore, Zagreb, 3 - 2020., god. 93.Journal of the Croatian Bar Association, Zagreb, 3 - 2020, annual fi le 93

Uredništvo Zagreb, Koturaška cesta 53/IItel: 6165 207; fax: 6170 838e-mail: hok-cba@hok-cba.hr

Prodaja oglasnog prostora-marketing1/1-6.800,00 kn / 1/1 (omot)-7.800,00 kn / 1/2-3.800,00 kn

IzdavačHrvatska odvjetnička komora, ZagrebKoturaška cesta 53/IItel: 6165-200; fax: 6170-686

www.hok-cba.hr

IBAN HR66 2360000-1101268409 Godišnja pretplata za tuzemstvo 200,00 kn, za in ozem stvo 40 eura,pojedinačni broj za tuzem stvo 40,00 kn, za inozemstvo 8 eura.Copyright © Hrvatska odvjetnička komora 2008.Niti jedan dio ove publikacije ne smije se objaviti bez posebnog odobrenja izdavača.

Svi potpisani tekstovi odražavaju stavove i mišljenja isključivo njihovih autora, a ne Hrvatske odvjetničke komore,

urednika i Uredništva Časopisa-glasila „Odvjetnik”. Uredništvo zadržava pravo objave primljenih materijala u časopisu

i/ili na web stranici HOK-a. Materijali objavljeni na web stranici ne honoriraju se.

Prvi broj časopisa „Odvjetnik” objavljen je 25. studenoga 1927. godine. Prvi urednik bio je dr. Ivo Politeo.

„Odvjetnik“ je i stvarni sljednik „Pravnika“ – glasila kluba odvjetnika u području odvjetničkog odbora u Osijeku koji

je izlazio od 1913. do 1914. godine a urednik glasila bio je dr. Hugo Spitzer.

Glavni i odgovorni urednik: Josip Šurjak, odvjetnik, Zagreb Urednik: Igor Hrabar, odvjetnik, Zagreb Izvršna i grafička

urednica: Nataša Barac, Zagreb, Koturaška cesta 53, tel: 6165 218, fax: 6170 838, e-mail: hok-cba@hok-cba.hr, natasa.

barac@hok-cba.hr, Uredništvo: Leo Andreis, dr. sc. Atila Čokolić, Višnja Drenški Lasan, Davor Bubalo, Maša Gluhinić,

Mario Janković, Mladen Klasić, dr. sc. Tin Matić, Sanja Mišević, Ingrid Mohorovičić-Gjanković, Matija Potočnjak, Robert

Travaš – odvjetnici, Mato Arlović, sudac Ustavnog suda RH, mr. sc. Iris Gović Penić, sutkinja Županijskog suda u

Zagrebu, mr. sc. Hrvoje Momčinović, sudac Ustavnog suda u m., Dražen Tripalo, sudac Vrhovnog suda RH, Arno Vičić,

odvjetnik u m., Mladen Žuvela, sudac Ustavnog suda u m., Lektor: Zvonko Šeb, Tisak: Kerschoffset d.o.o., Zagreb,

Grafička priprema: P.L. Studio, Zagreb. Fotografije: Grgur Žučko, Nataša Barac, Lukša Marotti.

ODVJETNIK 3/2020.

Poštovani čitatelji,ovaj broj časopisa „Odvjetnik“ izlazi u vre-menu velikih društvenih promjena uzro-kovanih pandemijom virusa Covid-19. Pandemija je, osim javnozdravstvenih i gospodarskih problema, pokazala i neka druga svoja obličja, odnosno uzrokovala je određene negativnosti u pravosudnomu sustavu. Mnogi su odvjetnici primijetili da je proljetni, gotovo prisilni odmor nekih sudaca bio shvaćen doslovce kao odmor od rada, rješavanja spisa i suradnje sa stran-kama. Svjesni smo da je neizvjesnost i ne-poznavanje svega onoga što ovaj virus nosi utjecalo na svojevrsnu paralizu pravosud-noga sustava. Ispočetka, što je i razumlji-vo zbog nejasne epidemiološke situacije, rasprave se nisu uopće održavale, a potom

tek otežano. Međutim, u svim onim sluča-jevima koji u normalnim okolnostima ne iziskuju taj neposredni kontakt, očekivali smo, ali uzalud, da će se vrijeme pandemije iskoristiti na najbolji mogući način, pa da će se u većem obujmu rješavati predmeti u kojima nije nužna prisutnost stranaka kao što su primjerice ovršni, zemljišnoknjižni i ostavinski predmeti. No, takav pristup je izostao. Zamjetno je da su i neki župa-nijski sudovi propustili donositi presude i tako se riješiti zaostataka s obzirom na to da priljeva novih predmeta nije bilo. Sa za-nimanjem iščekujemo službene statističke podatke o broju riješenih predmeta po su-dovima u smislu je li pandemijska situacija utjecala na smanjenje ili povećanje broja neriješenih predmeta te je li se ubrzalo vri-jeme rješavanja predmeta.

Piše: Igor Hrabar,

urednik„Odvjetnika”

ODVJETNIK 3-2020

3

Uvodnik

Zbog neodržavanja rasprava i nefunkcio-niranja sustava došlo je do znatnijeg pada prihoda većine odvjetnika, što izaziva nove fi nancijske probleme njima i u od-vjetništvu generalno. U vezi s time, oso-bitu zabrinutost iskazujemo za odvjetnike u manjim mjestima čiji se odvjetnički rad temelji na zastupanju stranaka koje su fi -zičke osobe. Kako izostaju pravne radnje suda, tako se to odražava i na njihovu svojevrsnu pasivnost, pa je rezultat svega ugrožena egzistencija odvjetnika.Probleme odvjetnika u pandemijskoj situ-aciji vidimo i u tome što su prestale ovrhe FINA-e, a mnogi odvjetnički uredi odr-žavaju se u fi nancijskom smislu po načelu pactum de quota litis. Držimo da je privre-mena obustava ovrha imala smisla samo ispočetka i to u odnosu na dužnike koji su se ne svojom krivnjom, nego zbog pande-mije, našli u nezavidnoj situaciji. Uzmemo li u obzir podatak da se gotovo polovica ovrha odnosi na dugovanja teleoperateri-ma , da samo 0,6 posto ovršenika pokriva 40 posto visine iznosa svih ovrha – jasno je da je riječ o političkom promišljanju prava. Najavljuje se donošenje novoga Ovršnog zakona koji će navodno kao deus ex machina pomiriti interese vjerovnika i dužnika, a što je, čini nam se, neostvariv cilj. Primjera radi, neke stranke vodile su višegodišnje sudske sporove koji su pravo-moćno okončani u njihovu korist, da bi ovrha bila zaustavljena i time im se poči-nila nepravda. Jedna nepravda rađa drugu.Cijela ova situacija zabrinjavajuća je za sve nas odvjetnike, kako radi nas samih, tako i radi prava koje naše stranke žele zaštiti-ti, jer naša esencija jest ili bi barem treba-la biti usko vezana uz zaštitu prava naših stranaka.

Već spomenuta pandemijska kriza pogu-rala je nove načine komunikacije između ljudi, nov način obavljanja djelatnosti gdjegod je to moguće. Ujedno potreba za izolacijom i izbjegavanjem kontakata pro-ljetos, a po najavama bojimo se i u dolaze-ćim mjesecima, ubrzala je ranije pripreme Hrvatske odvjetničke komore na ideji di-gitalne edukacije za polaganje pravosud-nih ispita. Platforma sadrži edukaciju za pisanje presuda i edukaciju za usmene is-pite. Ta hvalevrijedna inicijativa zaživjela je u lipnju i srpnju te su je pristupnici oci-jenili jako korisnom. Na taj se način Hr-vatska odvjetnička komora modernizira, stvara nemale uštede i olakšava polazni-cima pripreme za polaganje pravosudnih ispita. Na tragu digitalizacije valja očekivati da će se sve više rasprava održavati na daljinu. Nedvojbeno će takav pristup predstav-ljati određeni napredak i pojednostaviti, pojeft initi i ubrzati sudske postupke. No s druge strane, bit će vrlo zanimljivo vidjeti hoće li doći do narušavanja načela nepo-srednosti izvođenja dokaza. U svakome slučaju, pred nama svima je jedno zani-mljivo razdoblje, bremenito novinama i neizvjesnošću.U nadi da ćete sa svojim idejama preto-čenim u pisane riječi našeg časopisa pri-pomoći rješavanju problema odvjetništva koji se usložnjavaju i umnažaju, prepuštam vas člancima ovog broja „Odvjetnika“.

ODVJETNIK 3-2020

4

Iz HOK-a

Piše: Nataša Barac,

izvršna urednica “Odvjetnika”

Redovita Skupština Hrvatske odvjetničke komore ove je godine, u skladu s epidemi-ološkim mjerama vezanim uz pandemiju koronavirusa, održana 11. srpnja 2020. godine u zagrebačkom hotelu Westin kako bi se u većem prostoru osigurala po-trebna distanca među delegatima i zajam-čila njihova sigurnost. Na Skupštini sudje-lovala su 74 od 131 delegata.Na početku sjednice Skupštine, predsjed-nik Hrvatske odvjetničke komore Josip Šurjak pozdravio je sve nazočne, te pod-nio usmeni izvještaj o svemu onome što

Godišnja Skupština Hrvatske odvjetniËke komore

je Hrvatska odvjetnička komora učinila u razdoblju između dviju godišnjih skup-ština, dok su svi delegati opširan pisani iz-vještaj dobili u materijalima za Skupštinu. Predsjednik HOK-a u svom se usmenom izvještaju osvrnuo na najvažnije probleme i teme odvjetništva.Kao i svake godine, na Skupštini su pod-nesena godišnja izvješća o radu Hrvatske odvjetničke komore. U imenik odvjetni-ka Hrvatske odvjetničke komore, kako je vidljivo iz izvješća glavnog tajnika HOK-a Davora Drugovića, upisano je 4.825 od-

Fotografi je: Lukša Marotti

ODVJETNIK 3-2020

5

Iz HOK-a

vjetnika te 1.471 odvjetnički vježbenik. U Upisnik odvjetničkih društva i zajed-ničkih odvjetničkih ureda HOK-a upi-sano je 321 odvjetničko društvo te 187 zajedničkih odvjetničkih ureda, dok je u Imenik stranih odvjetnika upisano devet odvjetnika iz zemalja članica EU-a, i to četiri iz Češke, tri iz Njemačke, te po je-dan iz Austrije i Slovenije. Dva strana od-vjetnika, jedan Talijan i jedan Španjolac, upisani su u Imenik odvjetnika HOK-a te mogu obavljati odvjetnički poziv pod na-zivom ‘odvjetnik’ a ne više pod nazivom zanimanja iz svoje matične države, u skla-du s odredbom čl. 36.b stavak 7. Zakona o odvjetništvu.Devetero hrvatskih odvjetnika upisano je u imenike odvjetnika neke od zemalja

Radno predsjedništvo

Krešimir Arambašić,

odvjetnik u Osijeku

Mario Petani,

odvjetnik u Zadru

Josip Šurjak,

predsjednik HOK-a

Ksenija Penić,

odvjetnica u Slavonskom Brodu

Sonja Dušić-Poljak,

odvjetnica u Koprivnici

članica EU-a. Kako je u svom izvješću istaknuo glavni tajnik, u HOK-u je tije-kom proteklih godinu dana održano 11 sjednica Izvršnog odbora i šest sjednica Upravnog odbora, te niz drugih pred-viđenih sastanaka i događanja. Neka predviđena događanja, poput XXXVIII. Dana hrvatskih odvjetnika, morala su biti odgođena zbog pandemije koronavirusa. Komora je bila aktivna i na međunarod-nome planu kao i u provođenju ostalih aktivnosti, posebice onih u svrhu cjeloži-votnog obrazovanja članova HOK-a. Čla-novi Hrvatske odvjetničke komore i dalje pružaju besplatnu pravnu pomoć, posebi-ce u slučajevima koji uključuju djecu, kao i besplatnu pravnu pomoć azilantima i romskoj zajednici.

ODVJETNIK 3-2020

6

Iz HOK-a

Delegati na Skupštini prihvatili su i podnesena izvješća blagajni-ka, disciplinskih tijela HOK-a, Odvjetničke akademije, Cen-tra za mirenje i Udruge odvjet-ničkih vježbenika. Također je prihvaćen i fi nancijski plan za iduću godinu kao i izvješće Nadzornog odbora HOK-a o pregledu fi nancijskog poslova-nja Hrvatske odvjetničke ko-more. Delegate su prigodnim riječima pozdravili i gosti: predsjednik Vijeća odvjetničkih komora Europe – CCBE Ranko Pelica-rić, tadašnji ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, te dekan Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Igor Gliha.

Predsjednica OZ-a

Splitsko-dalmatinske

županije Zdenka

Monterisi, predsjednica

Riječkog odvjetničkog

zbora Nada Badurina i

glavni tajnik HOK-a Davor

Drugović prije Skupštine

položili su vijenac na grob

dr. Ive Politea.

ODVJETNIK 3-2020

7

Članci i rasprave

I. UvodUlaskom Hrvatske u Europsku uniju, pravo EU-a ujedno je postalo sastavni dio unutar-njeg pravnog poretka Republike Hrvatske, što je posljedično dovelo do daljnje dife-rencijacije načina nastanka propisa koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju. Naime, osim propisa koje donose nacionalna tijela te međunarodnih ugovora koje je Republi-ka Hrvatska ratifi cirala, dio važećih propisa u Republici Hrvatskoj nastaje djelovanjem institucija EU-a. Navedena diferencijacija ujedno je postavila pitanje međusobnog od-nosa tih različitih izvora prava, kao i pitanje osiguravanja ujednačene primjene europ-skih propisa na nivou cijele Unije. Ustav Re-publike Hrvatske defi nirao je odnos između europskih i nacionalnih izvora prava,1 od-nos koji je bitan za pravilnu primjenu prav-nih propisa EU-a, kako od javnih i državnih tijela tako i od sudova. Odredba o važećim izvorima prava prema kojima sude hrvatski sudovi sadržana je i u Zakonu o sudovima. Izmjenama Zakona o sudovima iz 2018. go-dine kao poseban izvor prava, odmah nakon Ustava, uvrštena je i pravna stečevina Europ-ske unije.2

1 Vidi: članak 145. Ustava Republike Hrvat-ske, Narodne novine, br. 85/10., 2010.

2 Vidi: Čl. 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima, Narodne novine, broj 67/18.

Postupak prethodnog pitanja pred

Sudom Europske unije s osvrtom na

praksu hrvatskih sudova*

* Tekst je izvorno napisan kao znan-stveni rad za serijal Modernizacija prava izdavača Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Znanstvenog vijeća za državnu upravu, pravosuđe i vladavinu prava, te je za potrebe časopisa „Odvjetnik“ prilagođen i ažuriran.

Piše: doc. dr. sc.

Kristian Turkalj

Za primjenu prava Unije u Republici Hrvat-skoj posebice je relevantna odredba članka 145. Ustava. Navedenim odredbama propi-sano je da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini EU-a. Pri provedbi sudske zaštite tih subjektiv-nih prava za sudove je od iznimne važnosti ustavna odredba koja govori o primjeni eu-ropskih propisa u Hrvatskoj te njihovom odnosu prema nacionalnim izvorima. S jedne strane, subjektivna prava zajamčena našim pravnim poretkom izjednačena su s pravima koja proizlaze iz pravne stečevine Europske unije, a s druge strane pravni pro-pisi EU-a (Ustav ih opisuje kao pravne akte i odluke koje je Republika Hrvatska pri-hvatila u suradnji s institucijama EU-a) pri-mjenjuju se u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom EU-a. Premda nije izričito propisano, navedenim se izričajem u suštini misli na primjenu načela nadre-đenosti europskog prava nad nacionalnim propisima država članica EU-a te primjenu načela izravnog učinka pojedinih europskih propisa. Konačno, Ustav je predvidio i iz-ravnu primjenjivost prava Europske unije u Republici Hrvatskoj,3 a koju pojmovno treba razlikovati od izravnog učinka poje-dinih europskih propisa.4 Dakle, nacionalni

3 Vidi: članak 145. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, Narodne novine, broj 85/10 .

4 Sudska praksa Suda EU-a ne ističe uvijek

ODVJETNIK 3-2020

8

Članci i rasprave

sudovi, kojima je zadatak izravna primjena odredbi prava Unije u područjima njihove nadležnosti, moraju osigurati njihov puni učinak.5 Sudovi u Republici Hrvatskoj imaju presud-nu ulogu u zaštiti prava zajamčenih pravom Europske unije, a u primjeni i tumačenju propisa EU-a može doći do potrebe otkla-njanja određenih nejasnoća ili nedoumica. Nacionalni sudovi probleme u tumačenju prava Unije rješavaju u suradnji sa Sudom EU-a kroz institut postavljanja prethodnog pitanja koji je ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju uvršten u hrvatski prav-ni poredak kao ključni mehanizam sudske suradnje u EU-u. Premda su sudovi ti koji postavljaju prethodna pitanja Sudu EU-a, poticaj za traženje tumačenja prava EU-a dolazi u pravilu od stranaka spora. U tom je pogledu i uloga odvjetnika iznimno važna za ispravnu primjenu i tumačenje prava EU-a u Hrvatskoj. Stoga, dobro poznavanje prava EU-a, ali i funkcioniranja samog prethod-

distinkciju između direktne primjenjivosti uredbi i direktnog učinka njihovih odredbi. No, može se reći da odredbe imaju izravan učinak samo ako udovoljavaju istim uvjetima koji se primjenjuju i na Osnivačke ugovore, odnosno moraju biti jasne i precizne i ne smiju vlastima ostavljati nikakvu marginu diskrecije. Stoga izravni učinak znači da pojedinci imaju prava koja mogu izravno utužiti odnosno zaštititi pred nacionalnim sudom, dok izravna primjenjivost uredbi znači da se primjenjuju na korist ili štetu onih na koje se odnose bez potrebe da su prenesene u nacionalno zakonodavstvo. Posljedično, pojedinci mogu izvoditi prava iz odredbi uredbi koje imaju izravan učinak protiv nacionalnih vlasti, ali i u odnosu na pojedince.

5 Vidi: presudu u predmetu Simmenthal C-106/77 iz 1978., para. 16., te presudu u predmetu Factortame and Others C-213/89 iz 1990., para. 19, kao i presudu u predmetu Courage and Crehan C-453/99 iz 2001., para. 25.

nog postupka pred Sudom EU-a može biti iznimno korisno sredstvo u zastupanju stra-naka pred nacionalnim sudovima.Nakon gotovo sedam godina članstva u Eu-ropskoj uniji, prošlo je dovoljno vremena za analizu dosadašnje prakse hrvatskih sudova u pokretanju prethodnog postupka pred Su-dom EU-a. Predmetnom analizom pokušat će se upoznati hrvatsko pravosuđe sa svim relevantnim aspektima za postavljanje pret-hodnog pitanja. Obradit će se predmet, svr-ha i pravna osnova za postavljanje prethod-nih pitanja Sudu EU-a. Konačno, cilj ovog teksta je da bude od praktične koristi prak-tičarima za postavljanje prethodnih pitanja.

II. Sudbena vlast Europske unijeSudbenu vlast Europske unije čine Sud EU-a zajedno s nacionalnim sudovima država članica. Naime, Sud EU-a surađuje sa svim sudovima država članica, koji su redovni su-dovi u pitanjima primjene prava Unije. Na-cionalni sudovi, pružajući pravnu zaštitu na temelju prava EU-a, preuzimaju i odgovor-nost za njegovu primjenu. Radi osiguravanja učinkovite i jedinstvene primjene zakono-davstva Unije, te radi sprječavanja različitog tumačenja, nacionalni se sudovi mogu, a ponekad i moraju obratiti Sudu EU-a sa za-htjevom za tumačenje prava Unije ili ocjenu valjanosti nekog propisa EU-a. Sastav, orga-nizacija i nadležnosti Suda EU-a uređeni su čl. 19. Ugovora o Europskoj uniji (UEU), zatim člancima od 25. do 281. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) te Statutom Suda koji je sadržan u Protokolu br. 3.6

Sud EU-a (a) donosi odluke u postupci-

6 Vidi: Pročišćene verzije Ugovora o Europ-skoj uniji (UEU) i Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) s prilozima, Službe-ni list Europske unije, C 202/1., iz 2016., str. 1–336.

ODVJETNIK 3-2020

9

Članci i rasprave

ma koje pokreću države članice, institucije ili fi zičke ili pravne osobe, (b) odlučuje o prethodnim pitanjima na zahtjev sudova država članica o tumačenju prava Unije ili valjanosti akata koje su usvojile institucije, te (c) donosi odluke u ostalim slučajevima predviđenima Ugovorima.7 Sud EU-a može preispitivati svaki akt koji su donijele insti-tucije EU-a, ali ne može preispitivati zako-nitost Osnivačkih ugovora. Tumačenje koje Sud EU-a daje odredbi prava EU-a defi nira značenje i djelokrug primjene konkretne odredbe, te se ono mora primjenjivati od samog trenutka stupanja na snagu te odred-be.8 Sud EU-a osigurava poštivanje prava pri tumačenju i primjeni Ugovora. Pri tome je važno istaknuti da tumačenje koje Sud EU-a daje nekoj odredbi nije samo deklaratornog značenja, već ono doprinosi daljnjem razvo-ju prava EU-a.9

Za hrvatske sudove posebno je važna nad-ležnost Suda EU-a za odlučivanje u povodu prethodnog pitanja, jer u tom postupku nastaje interakcija između Suda i nacional-nih sudova. Osim toga, u tom postupku od hrvatskih se sudova u određenim situ-acijama traži aktivna uloga, kako u pravil-nom postavljanju pitanja, tako i kasnije u primjeni odluke Suda pravde na konkretnu situaciju.10 Suradnja Suda EU-a za odlučiva-nje u prethodnom postupku o tumačenju ili valjanosti prava Unije uspostavlja se is-ključivom inicijativom nacionalnih sudova,

7 Vidi: članak 19. st. 3. UEU. op. cit., str. 25.8 Tumačenja Suda pravde u pravilu imaju uči-

nak ex tunc, odnosno odnose se na vrijeme kad je nastala pravna norma koju tumače, bez obzira na to kad je tumačenje dano. Sud, međutim, ima ovlast ograničiti u vremenu učinke vlastitog tumačenja.

9 Vidi: Lenaerts, Nuff el, Constitutional Law of the European Union, Sweet & Maxwell, London, 2005., str. 794.

10 Vidi: presudu u predmetu Cilfi t C-283/81., para. 7.

bez obzira na to jesu li stranke u glavnom postupku izrazile želju za obraćanjem Sudu ili nisu.11 Naime, budući da snosi odgovor-nost za sudsku odluku koju treba donijeti, na nacionalnom je sudu pred kojim je u ti-jeku spor – i samo na njemu – da ocijeni, s obzirom na posebnosti svakog predmeta, nužnost zahtjeva za prethodnu odluku za donošenje svoje odluke i relevantnost pita-nja za rješenje spora koja postavlja Sudu.12 Prethodni postupak, predviđen čl. 267. UFEU-a, instrument je suradnje Suda EU-a s nacionalnim sudovima, zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima, s jedne strane, daje elemente tumačenja prava Unije koji su potrebni za rješavanje spora koji se pred nji-ma vodi, te s druge strane time uspostavlja obveznu pravnu praksu u Europskoj uniji. Takav stav potvrđuje i Ustavni sud Repu-blike Hrvatske u svojim odlukama. U svojoj odluci u predmetu Nurettin Oral, Ustavni sud podsjetio je da opetovano naglašava da u slučaju nedoumica u pogledu primjene prava Europske unije u postupcima u koji-ma odlučuju o interesima stanaka, redovni sudovi imaju na raspolaganju mehanizam postupka prethodnog tumačenja iz članka 267. UFEU-a. Štoviše, sudovi zadnje in-stance imaju obvezu obratiti se Sudu EU-a ako tijekom postupka nije postalo jasno da nema sumnje u pogledu tumačenja i pri-

11 Ustavni je sud u predmetu Alandžak ista-knuo da „odluka o tome hoće li podnijeti zahtjev Sudu EU-a za donošenje odluke o prethodnom pitanju u nadležnosti je nacionalnog suda. Nacionalni sudovi trebaju sami odlučiti hoće li Sudu EU-a postaviti takav zahtjev, neovisno o tome jesu li stran-ke u postupku to zatražile.“ Vidi: Odluku Ustavnoga suda u predmetu Alandžak U-III-1966/2016. iz 2016., para. 11.

12 Vidi: Preporuke namijenjene nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje pret-hodnog postupka, Službeni list Europske unije, C-380 iz 2019., str. 2. para. 3.

ODVJETNIK 3-2020

10

Članci i rasprave

mjene relevantnog prava EU-a na okolnosti konkretnog slučaja.13

U najvećem broju predmeta odlučuje se presudom u skladu s odredbama Statuta i Poslovnika Suda EU-a. Također, moguće je da Sud u postupku o prethodnom pitanju odluči i obrazloženom odlukom. Primje-rice, kada je prethodno pitanje upućeno Sudu isto kao i pitanje o kome je Sud već odlučivao, kao i kada je odgovor na pitanje moguće lako izvesti iz postojeće prakse Su-da.14 U tom slučaju, Sud u svojoj odluci upu-ćuje na svoju prethodnu praksu. Isto tako Sud će obrazloženim rješenjem odlučivati kada zaključi da postoji njegova apsolutna nenadležnost za odlučivanje o podnesenom zahtjevu ili kada ocjeni da su zahtjev ili prav-no sredstvo očito nedopušteni.15

13 Vidi: Odluku Ustavnoga suda U-III-208/2018. iz 2018., para. 27. Ujedno vidi o obvezi pokretanja prethodnog postup-ka: infra poglavlje Tko može/mora postaviti prethodno pitanje, str. 13–15.

14 Vidi: Članak 99. Poslovnika Suda EU-a od 25. rujna 2012., Službeni list Europske unije, L 265. Sud EU-a na taj je način, primjerice, postupio u povodu zahtjeva Trgovačkoga suda iz Zagreba u predmetu INA protiv Lju-bljanske banke, C-200/19., kao i u spojenim predmetima Renata Horžić i Siniša Pušić C-511/15 i C-512/15. iz 2016.

15 Vidi odluke Suda kojima se proglasio nenadležnim ili kojima je pitanje proglašeno nedopuštenim: rješenje Suda u predmetu Vo-doopskrba C-254/14. iz 2014., rješenje Suda u predmetu Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo protiv Air Serbia C-476/16., rješenje Suda u predmet HBOR protiv Povje-renika za informiranje Republike Hrvatske, C-90/18, rješenje Suda u predmetu Raiff ei-senbank, C-277/19 iz 2019., rješenje Suda u predmet HRT, C-657/18 iz 2019., rješenje Suda u predmetu Alandžak, C-187/17. iz 2017. godine. Također vidi čl. 53. Poslovnika suda, Službeni list Europske unije, L 265/1, str. 28.

III. Prethodni postupaki. Pravni okvir prethodnog pitanjaŠto je prethodni postupak? Riječ je o postup-ku koji započinje pred nacionalnim sudom, gdje i završava, a u sklopu kojeg nacionalni suci uz postupak koji je pred njima u tijeku Sudu EU-a postavljaju pitanja o valjanosti ili tumačenju odredaba pravnih propisa Unije. Pravni okvir kojim je uređen prethodni postupak čine UEU (čl. 19.), UFEU (čl. 256., 267., 275., 276.), Statut Suda EU-a,16 Poslovnik Suda te Preporuke Suda EU-a na-mijenjene nacionalnim sudovima koje se od-nose na pokretanje prethodnog postupka.17 Člankom 19. UEU-a, uz ostalo, propisuje se da Sud EU-a osigurava poštovanje prava pri tumačenju i primjeni Ugovora. Članak 267. UFEU-a daje Sudu opću nadležnost za odlučivanje o prethodnim pitanjima, dok se ograničenje te nadležnosti propisuje u član-cima 275. i 276. UFEU-a.18 Odredbama Statuta i Poslovnika Suda provode se i dopunjuju, u mjeri u kojoj je to potrebno, relevantne odredbe UEU-a, UFEU-a i Ugovora o EZAE-u. Poslovnik Suda EU-a sadrži posebnu glavu posvećenu prethodnom pitanju.19 Sadržaj zahtjeva za prethodnu odluku izri-čito je propisan člankom 94. Poslovnika Suda, s kojim je nacionalni sudac dužan biti upoznat u okviru suradnje uspostavljene člankom 267. UFEU-a, te kojeg se dužan strogo pridržavati.20 Nepoštivanje zahtjeva

16 Vidi: Statut Suda EU-a Protokol 3. uz UEU i UFEU, Službeni list Europske unije, C-202/1., iz 2016., str. 207–228.

17 Vidi: Preporuke Suda EU-a namijenjene nacionalnim sudovima koje se odnose na po-kretanje prethodnog postupka, Službeni list Europske unije, C-30/1. iz 2014., str. 1–6.

18 Vidi: članak 275. i 276. UFEU, op. cit., str. 163.

19 Vidi: Glava III. Poslovnika Suda EU-a, op. cit., str. 26–28.

20 Navedene preporuke nacionalni sudovi

ODVJETNIK 3-2020

11

Članci i rasprave

u pogledu sadržaja zahtjeva za prethodnu odluku dovodi do proglašenja toga zahtjeva apsolutno neprihvatljivim od Suda EU-a te ga posljedično proglašava nedopuštenim. Sud navedenu odluku donosi u obliku obra-zloženog rješenja u kojem navodi razloge zbog kojih zahtjev smatra neprihvatljivim za odlučivanje. Uz Preporuke Suda EU-a namijenjene nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postup-ka, dosadašnja je sudska praksa takvih rješe-nja Suda EU-a vrlo korisna za razumijevanje svrhe i učinaka prethodnog postupka, kao i kriterija koje su nacionalni suci dužni ispu-niti kako bi Sud EU-a rješavao u njihovom predmetu.

ii. Predmet prethodnog postupkaPrethodni postupak je postupak koji pred Sudom EU-a pokreće nacionalni sud pred kojim se neko pitanje europskoga prava po-javi kao nužno za odlučivanje u predmetu. Pred nacionalnim sudom mogu se pojaviti dvije različite situacije. Prva, u kojoj je na-cionalnom sudu potrebno tumačenje neke odredbe europskog prava da bi mogao rije-šiti konkretan spor, ili druga u kojoj se pred nacionalnim sudom pojavi pitanje ocjene valjanosti odredbe prava Unije.21 Dakle,

dužni su u potpunosti poštivati kako bi njihovi zahtjevi bili proglašeni dopuštenima, odnosno ako zahtjevi nisu postavljeni u pot-punosti u skladu s navedenim preporukama, njihov zahtjev bit će vjerojatno proglašen nedopuštenim.

21 U travnju 2014. godine Sud EU-a donio je presudu Digital Rights Ireland s kojom je proglasio nevaljanom Direktivu 2006/24/EZ o zadržavanja podataka, jedini instru-ment koji je na razini Europske unije cjelo-vito regulirao pitanje zadržavanje podataka. Sud je stavio Direktivu izvan snage jer je smatrao da ona omogućava široko i osobito teško miješanje u temeljna prava na pošto-vanje privatnog života i na zaštitu osobnih podataka, a koja nije ograničena samo na

nacionalni sudovi u prethodnom postup-ku mogu Sudu EU-a postavljati pitanja tumačenja i pitanja valjanosti prava Unije. Premda UFEU ne radi razlike između po-stupka tumačenja prava Unije u odnosu na postupak ocjene valjanosti neke odredbe prava Unije, kroz sudsku praksu razvile su se određene razlike u postupanju. Razlike se odnose na to kada se može odnosno mora postaviti prethodno pitanja, te u pogledu onoga što može biti predmet tumačenja od-nosno ocjene valjanosti.U slučaju tumačenja propisa EU-a, nacio-nalni sudovi (osim onih sudova protiv čijih odluka nema pravnog lijeka) mogu postaviti pitanje. Dakle, oni nemaju dužnost postavi-ti prethodno pitanje. Situacija je različita, kada se u prethodnom postupku pred na-cionalnim sudom pojavi pitanje ocjene va-ljanosti europskog propisa, tada nacionalni sudovi moraju postaviti pitanje Sudu EU-a bez obzira na to mogu li se ili ne mogu pro-tiv njihovih odluka izjaviti pravni lijekovi.22 Nacionalni sud nema ovlast utvrditi je li akt Unije nevaljan. U tome se ogleda centralizi-ran sustav kontrole europskog prava. Druga razlika odnosi se na predmet tuma-čenja odnosno ocjene valjanosti propisa Unije. Tumačenje se može odnositi na sve vrste propisa Unije. Riječ je o tumačenju Osnivačkih ugovora (primarno pravo), tumačenju pravnog akta institucija, tijela i agencija EU-a (sekundarno pravo), tuma-

ono što je strogo nužno. Vidi: presudu u predmetu Digital Rights Ireland, spojeni predmeti C-293/12 i C-594/12.

22 U predmetu Foto-Frost postavilo se pitanje mogu li nacionalni sudovi sami proglasiti nevaljanim akte institucija Zajednice. Sud je zaključio da kada se pitanje valjanosti akta Unije pojavi pred sudom, nacionalni sud mora pokrenuti postupak. Vidi: presudu u predmetu Foto-Frost C-314/85., para 13–18.

ODVJETNIK 3-2020

12

Članci i rasprave

čenju međunarodnog sporazuma kojeg je stranka Europska unija i drugih akata do-nesenih na temelju takvog međunarodnog sporazuma pod uvjetom da se pitanje ne odnosi na područje vanjske i sigurnosne politike (primjerice, trgovinski sporazumi). Za razliku od toga ocjena valjanosti može se odnositi samo na sekundarno pravo, a Sud pravde može ocjenjivati samo pravnu valja-nost sekundarnog prava, te ne može ocjenji-vati valjanost primarnog prava (Osnivačkih ugovora, kao i njihovih izmjena i dopuna, te Ugovora o pristupanju).Postoje područja prava EU-a koja su izuzeta iz nadležnosti Suda EU-a. U skladu s član-kom 275. UFEU-a, Sud EU-a nije nadležan za odredbe koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku niti za akte donesene na temelju tih odredaba. Nadalje, u izvršavanju svojih ovlasti u pogledu odre-daba koje se odnose na područje slobode, sigurnosti i pravde, u skladu s člankom 276. UFEU-a, Sud EU-a nije nadležan ispitivati valjanost ili razmjernost operacija koje pro-vodi policija ili druge službe zadužene za iz-vršavanje zakona države članice ili izvršava-nje odgovornosti država članica u pogledu očuvanja javnog poretka i zaštite unutarnje sigurnosti.Osim gore navedenog, Sud EU-a nije nad-ležan odlučivati o pravnim pitanjima odno-sno u predmetima u kojima ne postoji veza s pravom Unije odnosno koji su isključivo uređeni propisima nacionalnog prava ili koja nemaju osnovu u pravu EU-a. Tako se Sud u prethodnom postupku, u povodu pitanja Općinskoga suda u Novom Zagre-bu, proglasio nenadležnim za davanje od-govora na postavljeno pitanje obrazlažući da Uredba (EU) br. 805/2004. o uvođenju europskog naloga za izvršenje za nesporene tražbine i Uredba (EU) br. 1215/2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih

odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, nisu primjenjive na glavni postupak jer situ-acija o kojoj je riječ ne sadrži nijednu pove-znicu s pravom Unije.23 Osim toga, Sud je u svojoj odluci podsjetio na ustaljenu sudsku praksu glede primjene i tumačenja Povelje o temeljnim pravima ističući da je područje primjene Povelje u pogledu djelovanja drža-va članica defi nirano u njezinu članku 51. stavku 1., prema kojem se odredbe Povelje odnose na države članice samo kada provo-de pravo Unije.24

iii. Svrha prethodnog postupkaOsnovna svrha prethodnog postupka je osi-guravanje ujednačenosti europskog prava. Njegov je cilj osigurati ujednačeno tuma-čenje i primjenu tog prava u Uniji, dajući

23 Sud EU-a svoju je nenadležnost obrazložio činjenicom da „taj sud ne navodi nijedno drugo obrazloženje koje bi omogućilo utvrđenje razloga zbog kojih bi predmet u kojem postupa imao poveznicu s pravom Unije“. Nadalje Sud EU-a dodaje da samo hipotetska gledišta povezana sa slobodnim kretanjem sudskih odluka nisu dostatna za zasnivanje nadležnosti Suda za razmatranje ovog zahtjeva za prethodnu odluku s obzi-rom na članak 18. UFEU-a. Dakle, situacija poput one o kojoj je riječ u glavnom postup-ku ne sadržava nijednu poveznicu s pravom Unije. Navedeni predmet spada u područje pravosudne suradnje u građanskim stvarima. Općinski sud u Novom Zagrebu tražio je tumačenje Uredbe (EZ) br. 805/2004 tvrdeći da su hrvatski državljani u nepovolj-nijoj situaciji u odnosu na državljane drugih država članica jer se rješenje o ovrsi koje donose javni bilježnici u Hrvatskoj ne pri-znaju u drugim državama članicama EU-a ni kao europski ovršni naslovi u smislu uredbe br. 805/2004, te je smatrao da ta razlika u postupanju predstavlja diskriminaciju. Vidi: rješenje Suda u predmet HRT, C-657/18 iz 2019., para. 25. i 29.

24 Vidi: Ibid., para. 28., te presudu u predmetu Vandeweghe i dr., C-130/73 iz 1973., para 2., presuda u predmetu Google Španjolska iz 2014., para. 68.

ODVJETNIK 3-2020

13

Članci i rasprave

sudovima država članica instrument koji im omogućuje da se u okviru prethodnog postupka obrate Sudu Europske unije s pi-tanjima koja se odnose na tumačenje prava Unije ili valjanost akata njezinih institucija, tijela, ureda i agencija. Sud EU-a svojim tu-mačenjem prava Unije ujedno konkretizira te dopunjuje nedovoljno jasne ili nedoreče-ne odredbe prava Unije. Sud EU-a u prethodnom je postupku ovla-šten donositi odluke o europskom pravu samo u kontekstu predmeta koji se odvija pred nacionalnim sudom. Prethodni je po-stupak, stoga, direktno vezan uz konkret-ni predmet pred nacionalnim sudom koji postavlja pitanje. Sud EU-a stalno ističe da njegov odgovor mora biti koristan nacio-nalnom sudu koji je postavio pitanje za rje-šavanje predmeta.25 Iz navedenog proizlazi i zahtjev Suda EU-a prema nacionalnim sudovima da prilikom postavljanja pitanja navedu sve relevantne okolnosti predmeta koji se pred njima vodi, a kako bi Sud EU-a mogao dati odgovor koji će biti koristan nacionalnom sudu za rješenje predmeta. U suprotnom, ako nacionalni sud nije naveo sve relevantne pravne i činjenične okolnosti, Sud EU-a predmet će proglasiti nedopušte-nim. Prethodni postupak ustrojen je kao postu-pak suradnje između Suda i nacionalnih sudova koji su kao redovni sudovi nadležni za primjenu prava EU-a Prema ustaljenoj sudskoj praksi, postupak predviđen član-kom 267. UFEU-a instrument je suradnje između Suda i nacionalnih sudova, zahva-ljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente tumačenja prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi. Kako bi tumačenje prava Unije bilo korisno nacionalnom sudu, osobito je

25 Vidi: rješenje Suda u predmet Jadransko osiguranje, C-651/18., para. 12.

potrebno da taj sud odredi činjenični i za-konodavni okvir pitanja koja postavlja ili da barem objasni činjenično stanje na kojima se njegova pitanja temelje. Uz to, nužno je da nacionalni sud u svom zahtjevu pruži minimum objašnjenja o razlozima oda-bira odredaba prava Unije čije tumačenje zahtijeva kao i o vezi koja prema mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i na-cionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku koji se pred njim vodi.26 U tom pogledu valja istaknuti da podaci iz odluke kojom se upućuje prethodno pita-nje služe ne samo tomu da omoguće Sudu da pruži korisne odgovore već i tomu da se vladama država članica i drugim zainteresi-ranim osobama pruži mogućnost da podne-su svoja očitovanja u skladu s člankom  23. Statuta Suda Europske unije. Sud je dužan osigurati zaštitu te mogućnosti, vodeći raču-na o činjenici da se, u skladu sa spomenutom odredbom, zainteresirane osobe obavješta-vaju samo o odlukama kojima se upućuju prethodna pitanja.27 Jedno od vrlo važnih praktičnih pitanja odnosi se na prikladan trenutak za upu-ćivanje zahtjeva za prethodnu odluku. Nacionalni sud može Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku čim utvrdi da je za do-nošenje njegove presude potrebna odluka o

26 Sud je istaknuo: „Sud koji je uputio zahtjev mora navesti i točne razloge koji su ga naveli na to da postavi pitanje o tumačenju odre-đenih odredaba prava Unije” te da je „nužno da nacionalni sud pruži osnovna objašnjenja o razlozima zbog kojih je odabrao odredbe prava Unije čije tumačenje traži, kao i o vezi koju uspostavlja između tih odredbi i nacionalnog propisa koji je primjenjiv u sporu koji je pred njime pokrenut”. Vidi: Presudu u predmetu Argenta Spaarbank, C–578/14 iz 2015., para. 15., te presudu u predmetu Miasto Łowicz protiv Skarb Państw, C-558/18. iz 2020., para. 42.

27 Vidi: presudu u predmetu Ognjatov, C-614/14 iz 2016., para. 20.

ODVJETNIK 3-2020

14

Članci i rasprave

tumačenju ili valjanosti prava Unije. Naime, nacionalni sud može najbolje procijeniti koji je stadij nacionalnog postupka najprikladni-ji za upućivanje tog zahtjeva. Međutim, s obzirom na to da će taj zahtjev biti temelj na kojem će se voditi prethodni postupak, Sud mora imati na raspolaganju sve elemen-te koji mu omogućuju kako provjeru svoje nadležnosti za odgovaranje na postavljena pitanja, a u slučaju postojanja nadležnosti i sve elemente koji mu omogućuju pružanje korisnog odgovora na ta pitanja. Zbog toga je korisno da se odluka o upućivanju zahtje-va za prethodnu odluku donese u stadiju postupka u kojem sud koji upućuje zahtjev može dovoljno precizno utvrditi pravni i činjenični okvir glavnog postupka te pravna pitanja koja iz njega proizlaze. U svrhu do-brog sudovanja, također može biti korisno uputiti pitanje tek nakon provedene raspra-ve.28 Također se ističe da se podnošenjem zahtjeva za prethodnom odlukom glavni postupak prekida te se o tome obavještava Ministarstvo vanjskih i europskih poslova.Za države članice prethodni postupak tako-đer ima i svojevrsnu ulogu prikrivene sud-ske kontrole nad usklađenosti nacionalnih zakona i drugih propisa s pravom EU-a jer se domaći sudovi često obraćaju Sudu da protumači određene pravne akte Unije kad posumnja u usklađenost nacionalnog prava s pravom EU-a. U takvom slučaju sud dr-žave članice dužan je u konkretnom pred-metu isključiti primjenu nacionalnog prava te izravno i neposredno primijeniti propise EU-a. Na taj se način uspostavlja kontrola sudske vlasti nad zakonodavnom i izvršnom vlasti države članice.Sud EU-a neće odlučivati o pravnim pro-blemima primjene europskog prava ako ona

28 Vidi: Preporuke namijenjene nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka, točke 12. i 13.

nisu vezana uz predmet u tijeku odnosno ako to nije nužno za rješavanje spora. Kroz praksu Suda EU-a razvila su se određena ograničenja dopustivosti prethodnog pita-nja. Riječ je o slučajevima: a) kad nacionalni sud u zahtjevu nije opisao činjenično stanje predmeta spora te naveo relevantne odred-be nacionalnog prava na dovoljno jasan na-čin da bi Sud mogao dati koristan odgovor, te b) kad je pitanje koje je nacionalni sud postavio hipotetsko ili kad je interpretacija koju nacionalni sud traži očito nepovezana s činjenicama ili smislom predmeta koji je pred njime.29

iv. Učinci prethodnog postupkaNakon odluke Suda EU-a nacionalnom sudu je određen stupanj slobode da pro-cjeni kako će primijeniti odluku Suda u izricanju konačne presude u konkretnom slučaju. Dakle, odluka Suda EU-a djeluje inter partes budući da njome Sud nacional-nim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješa-vanje spora koji se pred njima vodi.30 No, jednom kada Sud protumači neku odred-bu prava Unije, takvo tumačenje djeluje i izvan predmeta u kojem je pitanje postav-ljeno odnosno ono djeluje erga omnes. Ono djeluje prema svima, budući da takva tu-mačenja Suda postaju sastavni dio pravne odredbe koju objašnjavaju. Štoviše, tuma-čenje Suda djeluje retroaktivno od trenut-ka nastanka same odredbe. Dakle, iz nave-denog možemo zaključiti da odluka Suda EU-a u prethodnom postupku obvezuje sve sudove država članica koji postupaju u usporedivim slučajevima.

29 Vidi: presudu u spojenim predmetima Aziz Melki C-188/10 i Sélim Abdeli C-189/10 iz 2010., para. 52.

30 Vidi: presudu u predmetu Ognjatov, C-614/14 iz 2016., para. 16.

ODVJETNIK 3-2020

15

Članci i rasprave

Odluke Suda imaju izravan učinak u drža-vama članicama. Na taj se način u pravnom sustavu Unije osigurava ujednačenost prava. Sud objašnjava europsko pravo, ali pri tome ne prejudicira rješenje spora koje je u nad-ležnosti nacionalnog suca koji primjenjuje pravo EU-a. Za ilustraciju rečenog može poslužiti predmet VG Čistoća koji se vodio oko načina obračuna zbrinjavanja komunal-nog otpada. Sud je istaknuo da ne postoji propis Europske unije koji određuje meto-dologiju izračuna cijene zbrinjavanja otpa-da, ali je potom dodao da je ključno pravilo da „proizvođač otpada plaća“ u smislu da teret snošenja zbrinjavanja komunalnog otpada mora primarno snositi proizvođač odnosno posjednik otpada. No, ostavio je nacionalnom sudu da u konkretnom pred-metu, vodeći računa o svim okolnostima slučaja, utvrdi uvažava li to pravilo postojeći način naplate odvoza otpada.Presuda Suda u predmetu VG Čistoća, C-335/16 u izreci navodi:Članak 14. i članak 15. stavak 1. Direk-tive 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva treba tumačiti na način da im se u trenu-tačnom stanju prava Unije ne protivi naci-onalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji u svrhe fi nanciranja usluge gospodarenja komunalnim otpadom i njegova zbrinjavanja predviđa cijenu koja se izračunava na temelju procjene volumena otpada što su ga proizveli korisnici te uslu-ge, a ne na temelju količine otpada koji je stvarno proizveden i predan radi skuplja-nja, kao i dodatnu naknadu koju korisnici plaćaju u svojstvu posjednika otpada, a čiji je prihod namijenjen fi nanciranju potreb-nih kapitalnih ulaganja u obradu otpada, uključujući njegovo recikliranje. Međutim, sud koji je uputio zahtjev dužan je na te-

melju činjeničnih i pravnih elemenata koji su mu podneseni provjeriti dovodi li to do toga da se određenim „posjednicima” name-ću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu proizvesti. U tu svrhu nacionalni sud može, među ostalim, uzeti u obzir kriterije koji su povezani s vrstom nekretnine u kojoj se kori-snici nalaze, njezinom površinom i namje-nom, sposobnošću „posjednika” da proizvode otpad, volumenom spremnika koji se kori-snicima stavljaju na raspolaganje i učestalo-šću skupljanja jer ti parametri izravno utječu na iznos troškova gospodarenja otpadom. Iznimno važan učinak presuda Suda EU-a odnosi se na vremensko važenje njegovih presuda. Naime, učinci presuda Suda EU-a ne protežu se samo na budućnost (odno-sno uređivanje odnosa nakon donošenja presude), nego se odnose na vrijeme od kad je nastala pravna norma koju tumače. Tu-mačenje koje Sud daje odredbi prava EU-a defi nira značenje i polje primjene te odred-be, pa se ono mora shvaćati i primjenjivati od samog trenutka stupanja na snagu te konkretne odredbe.31 Iako su sve prethod-ne odluke Suda obvezujuće za nacionalne sudove, na njih se ne primjenjuje pravilo ne bis in idem, pa se zahtjev nacionalnog suda za tumačenje prava EU-a smije odnositi i na pitanja o kojima je Sud već odlučio čime se tom sudu dopušta da izmijeni prijašnja pravna shvaćanja.32

v. Tko može/mora postaviti prethodno pitanjeU odnosu na pitanje tko može pokrenuti prethodni postupak važno je razjasniti ne-koliko važnih pitanja. Prvo među njima od-nosi se na samo tijelo koje se može smatrati

31 Vidi: Lenaerts, Nuff el, op. cit., str. 793—794.32 Vidi: presudu u predmetu Da Costa, C-28-

30/62, str. 38.

ODVJETNIK 3-2020

16

Članci i rasprave

sudom u smislu članka 267. UFEU-a Nada-lje, stipulacija predmetne odredbe razlikuje situacije kada sud može, a kada mora posta-viti prethodno pitanje. Konačno, u situa-cijama kada nacionalni sud mora postaviti pitanje postoje izuzeci koji sudu zadnje in-stance ipak omogućuju da ne uputi pitanje vezano uz tumačenje prava EU-a Članak 267. UFEU-a propisuje da prethod-ni postupak pokreće nacionalni sud pred kojim se neko pitanje europskog prava po-javi kao relevantno za odlučivanje u pred-metu. Dakle, odredba članka 267. UFEU-a govori o „sudu“ kao tijelu za postavljanje prethodnog pitanja. U slučaju da prethod-no pitanje postavi tijelo koje nije „sud“, to će predstavljati razlog za proglašenje ne-nadležnosti Suda EU-a. Sud EU-a tako je, primjerice, odlučio da Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo nije sud u smislu članka 267. UFEU-a.33 Što se ima smatrati „sudom“ iz članka 267. UFEU-a jedino je ovlašten objašnjavati Sud EU-a To stoga što je to koncept europskog prava.34 Ako se pitanje tumačenja prava EU-a po-javi pred bilo kojim sudom države članice, taj sud može postaviti prethodno pitanje, ako smatra da mu je tumačenje Suda EU-a potrebno u rješavanju konkretnog predme-ta. Odluka o upućivanju prethodnog pita-nja isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se spor vodi, jer je upravo taj sud od-

33 Vidi: rješenje Suda u predmetu Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo protiv Air Serbia C-476/16.

34 U predmetu Dorsch Sud je istaknuo kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se neko tijelo smatralo sudom u smislu prava EU-a da tijelo mora biti uspostavljeno pravnim pravilom, da mora biti stalno, da ima obve-znu nadležnost, da se postupak vodi među strankama (inter partes), a primjenjuje prav-na pravila, te da je neovisno. Vidi: presudu u predmetu Dorsch Consult C-54/96., para. 22—38.

govoran za konačnu sudsku odluku.35 No, ako stranke podnesu zahtjev sudu da pokre-ne prethodni postupak, taj sud nije dužan, prema stavu Ustavnog suda Republike Hr-vatske, prihvatiti takav prijedlog stranaka, ali je u svakom slučaju dužan obrazložiti razloge odbijanja.36 U slučaju odsutnosti bilo kakvog obrazloženja, Ustavni sud takvo je postupanje proglasio povredom prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Us-tava Republike Hrvatske.37 Ako se takvo pitanje pojavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pra-vu nema pravnog lijeka, taj je sud dužan, odnosno mora uputiti to pitanje Sudu. Dakle, nacionalni sudovi nižih instanci ovlašteni su postavljati takva pitanja, dok su sudovi zadnje instance to obvezni učiniti. Na pitanje koji su to sudovi protiv čijih se odluka ne može izjaviti pravni lijek, imamo dva odgovora, odnosno dvije oprečne teori-je. Po tzv. apstraktnoj teoriji sud protiv čije odluke nema pravnog lijeka najviša je sudska instanca u zemlji. Po tzv. konkretnoj teoriji sud protiv čijih odluka nema pravnog lijeka je svaki sud protiv čije se odluke u konkret-nom predmetu ne može izjaviti pravni lijek. Međutim, temeljno pitanje koje se treba razriješiti, pitanje je koji je sud u Republici Hrvatskoj sud protiv čije odluke ne postoji pravni lijek, dakle sud koji je dužan Sudu postaviti prethodno pitanje. To pitanje ne rješava europsko pravo, već nacionalni pro-

35 Vidi: presudu u predmetu Cofi dis, C-473/00, para. 20. Vidi također: Stan-ković, D., Pretpostavke dopuštenosti i uspješnosti zahtjeva za prethodnu odluku pred Sudom Europske unije, Informator, br. 63., 2015., str.1-2.

36 Vidi: Odluku Ustavnog suda u predmetu Alandžak, op. cit., para. 13.

37 Ibid., para. 14.

ODVJETNIK 3-2020

17

Članci i rasprave

pisi.38 U Hrvatskoj je nesporno da je Vrhov-ni sud Republike Hrvatske, sud protiv čije odluke ne postoji pravni lijek. No, u kon-kretnom slučaju to mogu biti i niži sudovi kada se protiv njihovih odluka ne mogu ko-ristiti pravni lijekovi. Iako članak 267. st. 3. bez iznimke zahtijeva od sudova država članica, protiv čijih odluka ne postoji pravni lijek prema nacionalnom pravu, da upute Sudu EU-a svako pitanje o tumačenju prava EU-a koje se pred njima javi, autoritet ranije danih tumačenja Suda EU-a može lišiti sud te dužnosti. U predme-tu Da Costa, Sud je zaključio da nacionalni sud ne treba pokretati prethodni postupak nego može primjenjivati raniju interpreta-ciju (doktrina presedana – acte éclairé).39 Na taj način Sud je omogućio nacionalnim sudovima protiv čijih odluka nema pravnog lijeka da se pouzdaju u prethodne odluke Suda ako se postavlja isto pitanje. Doktrina acte éclairé ne sprječava sud u postavljanju pitanja o kojem je Sud EU-a već ranije zauzeo svoj stav. Autoritet ranije odluke ne sprječava nacionalni sud da ispravno zauzme stav da je potreban daljnji zahtjev Sudu prije nego do-nese odluku u glavnoj stvari. Takav postupak može biti opravdan kada se nacionalni sud suočava s poteškoćama u razumijevanju ili primjeni presude, kada upućuje novo prav-no pitanje Sudu, ili kada mu podnosi nova razmatranja koja bi mogla dovesti to toga da Sud donese drugačiji odgovor na pitanje koje je ranije bilo podneseno.40

38 Upravo je Sud u predmetu Bozzetti zauzeo stajalište da se to pitanje mora riješiti domaćim zakonodavstvom države članice i da se sam Sud ne smije miješati u uređiva-nje nadležnosti pravosudnih tijela država članica. Vidi: Presudu u predmetu Bozzetti C-179/84. iz 1985.

39 Vidi: presudu u predmetu Da Costa, C-28-30/62, str. 38.

40 Vidi: presudu u predmetu Wunsche,

Nadalje, u velikom broju slučajeva sud zadnje instance ipak neće trebati posta-viti prethodno pitanje za tumačenje neke odredbe prava EU-a. To će biti u situacijama kod kojih su odredbe koje treba primijeniti toliko očite da ne zahtijevaju tumačenje jer ne ostavljaju nikakvu razumnu sumnju.41 Riječ je o doktrini acte clair koju je Sud EU-a razradio u svojoj presudi Cilfi t.42 No, Sud EU-a je pojasnio da nije dovoljno da je ispravna primjena europske odredbe očita samo sudu pred kojim se rješava spor, već bi primjena morala biti jednako očigledna i svim sudovima država članica i Sudu EU-a. Sud EU-a naveo je i kriterije na temelju kojih bi nacionalni sud mogao doći do za-ključka je li tumačenje određene odredbe toliko očito da ne ostavlja nikakvu razumnu sumnju. Prema stavu Suda EU-a, postoja-nje takve situacije mora se procjenjivati u svjetlu posebnih karakteristika prava Unije, posebnih poteškoća do kojih dovodi tuma-čenje, te rizika od različitih sudskih odluka na području Unije.43

U dosadašnjoj domaćoj sudskoj praksi nije se raspravljalo o kriterijima koji opravdavaju sud zadnje instance da se suzdrži od postav-ljanja prethodnog pitanja. No, u povodu ustavnih tužbi protiv odluka hrvatskih su-dova, Ustavni sud donio je tri odluke ko-risteći Cilfi t kriterije u kontekstu povrede

C-69/85., para. 15.41 Vidi: Preporuke namijenjene nacionalnim

sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka, para. 6.

42 Vidi: presudu u predmetu Cilfi t, C-283/81, para. 7–21. te u predmetu Ferreira da Silva e Brito, C-160/14 para. 39.

43 Sud skreće pozornost da bi nacionalni sud trebao voditi računa i o razlikama u jezičnim verzijama, kao i u razlikama koje postoje u pravnim konceptima pojedinih pravnih instituta u pravu Unije i onih u pravu različitih država članica. Vidi: presudu u predmetu Cilfi t, C-283/81., para. 19. i 21.

ODVJETNIK 3-2020

18

Članci i rasprave

prava na pravično suđenje. Ustavni je sud utvrdio da sudovi nisu dužni prihvatiti pri-jedloge stranaka koji se odnose na podnoše-nje zahtjeva Sudu za prethodno tumačenje prava EU-a. Navedeno se podjednako od-nosi na Vrhovni sud, kao sud zadnje instan-ce, koji je dužan uputiti Sudu EU-a pitanje o tumačenju koje se pred njim pojavi.44 Odlu-ka o tome hoće li takav zahtjev uputiti ili ne, u nadležnosti je sudova i ne ovisi o dispozi-ciji stranaka. Međutim, Ustavni sud dodaje da su sudovi dužni obrazložiti razloge zbog kojih smatraju da u konkretnom slučaju nije potrebno pokrenuti prethodni postupak.45 Štoviše, u takvim situacijama, prema presu-di Cilfi t, nacionalni sud protiv čijih odluka

44 Ustavni sud konstatira da: „(…) iz obrazlože-nja osporene presude također proizlazi da se Vrhovni sud nije uopće osvrnuo na navedeni prijedlog podnositelja za upućivanjem Sudu EU-a zahtjeva za donošenje odluke o pret-hodnom pitanju (glede tumačenja Direktive 98/5/EZ) te nije obrazložio razloge eventu-alnog neslaganja s upućivanjem prethodnog pitanja Sudu EU-a“. Ustavni sud dodaje da: „prema ustaljenoj praksi Suda EU-a (sažetoj u predmetu CILFIT /1982./ br. 238/81), sud zadnje instance može se osloboditi obve-ze podnošenja zahtjeva za tumačenje prava EU-a Sudu EU-a u sljedećim slučajevima: ako nacionalni sud ustanovi da je pitanje prava EU-a koje je istaknuto nevažno za rje-šavanje tužbenog zahtjeva, ako je Sud EU-a već protumačio odredbu prava EU-a o tom pitanju odnosno ako Sud EU-a još nije rješa-vao o tom pitanju prava EU-a, ali je njegova ispravna primjena toliko očita da ne ostavlja mjesta razumnoj sumnji (doktrina acte clair). Međutim, i u takvim slučajevima (kad postoje iznimke koje predviđa pravo EU-a) nacionalni ‘sud zadnje instance’ u obvezi je obrazložiti razloge neupućivanja prethod-nog pitanja“. Vidi: Odluku Ustavnoga suda u predmetu Peterka i dr., U-III-2089/2017 iz 2019. godine, para. 8–10.

45 Vidi: Odluku Ustavnoga suda u predmetu Potrošač, U-III-2521/2015 iz 2016., para. 21., te Odluku u predmetu Nurettin Oral, op. cit., para. 27.

nema pravnog lijeka, morao bi obrazložiti ili da je riječ o postojanju sudske prakse koja sadrži odgovore na pitanja iz predmetnog spora ili da je riječ o situaciji kod koje su odredbe koje treba primijeniti toliko očite da ne zahtijevaju tumačenje. U ovom dru-gom slučaju, prema pravu Unije ne bi bilo dostatno da nacionalni sud samo konstati-ra da je njemu očigledno tumačenje pravne norme, već bi sud trebao navedeno analizi-rati na temelju kriterija koje je razradio Sud EU-a u predmetu Cilfi t.

IV. Prethodno pitanje u praksi hrvatskih sudovaU gotovo sedam godina članstva postavlje-na su 24 prethodna pitanja Sudu EU-a,46 pri čemu su 23 pitanja postavili sudovi, a jed-no je postavilo ministarstvo. Svi zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje prava EU-a, a niti jedan zahtjev, za sada, nije se odnosio na provjeru valjanosti akta koji su donijele institucije EU-a.47

Meritorno je Sud odlučio presudom u devet zahtjeva, dok je procesno odlučivao u deset slučajeva proglašavajući se nenadležnim (u dva predmeta) ili proglašavajući zahtjev ne-dopuštenim (u osam predmeta), od čega šest predmeta na temelju članka 53. st 2. Poslov-nika Suda,48 a u dva predmeta donoseći rje-šenje na temelju članka 99. Poslovnika Suda (INA protiv Ljubljanske banke, C-200/19 i spojeni predmeti Renata Horžić i Siniša Pušić, C-511/15 i C-512/15).49 Također, u

46 Podaci o zahtjevima obuhvatili su sve zahtjeve podnesene Sudu EU-a zaključno s 8. svibnja 2020. godine.

47 Vidi analizu postavljenih prethodnih pitanja u prvih pet godina članstva Hrvatske u EU-u: Duić, D., Petrašević, T., op. cit., str. 86–90.

48 Vidi: čl. 53. st. 2. Poslovnika suda, op. cit., str. 28.

49 Vidi: čl. 99. Poslovnika Suda, op. cit., str. 41.

ODVJETNIK 3-2020

19

Članci i rasprave

dva predmeta hrvatski je sud obavijestio Sud da povlači svoj zahtjev za prethodnu odluku (Klinički bolnički centar Osijek, C-889/19, Privredna banka Zagreb, C-820/19).50 Od spomenutih devet presuda jedan pred-met odlučen je u hitnom prethodnom po-stupku,51 te je ujedno i jedini predmet u kojem je Sud sudio pred velikim vijećem u postupku pokrenutom od Vrhovnoga suda Republike Hrvatske.52

U preostala tri zahtjeva Sud još nije donio odluku (Inter consulting, Franck, Obala i lu-čice).53

i. Dopustivost prethodnog pitanja i predmeti okončani procesnom odlukomKako bi sud države članice mogao Sudu EU-a postaviti prethodno pitanje, zahtjev za odlučivanje o prethodnom pitanju mora biti dopustiv. U suprotnom Sud EU-a odbit će zahtjev za odlučivanje o prethodnom pi-tanju zbog nedopustivosti prethodnog pita-

50 Predmeti Klinički bolnički centar Osijek, C-889/19, Privredna banka Zagreb, C-820/19 brisani su iz upisnika Suda rješenjem predsjednika od 6. prosinca 2019. godine jer su sudovi povukli svoje zahtjeve za prethodnu odluku.

51 Kada je riječ o pitanjima iz područja slo-bode, sigurnosti i pravde, slijedom sudske prakse Suda EU-a proizlazi da je uvjet hitno-sti ispunjen osobito kada je riječ o pitanjima vezanim uz osobe kojima je oduzeta sloboda ili o pitanjima vezanim uz rizik nastanka nepopravljive šteta u odnosima roditelja i djeteta, poput otmice djeteta, odnosno nezakonitom odvođenju ili zadržavanju djeteta. Vidi primjerice presudu C-477/16 PPU para. 21., presudu JZ C-294/16 PPU para. 29., presudu P, C-455/15 PPU, para. 32., te presudu Bradbrooke, C-498/14 PPU para 38.

52 Vidi: presudu u predmetu I. N., C-897/19 PPU iz 2020.

53 Zahtjev za prethodnu odluku u predmetu Obala i lučice, C-307/19 i predmetu IN-TER CONSULTING, C-89/20, te Franck, C-801/19.

nja. Da bi prethodno pitanje bilo dopustivo, ono mora ispunjavati kako sadržajne, tako i formalne uvjete. Prethodno pitanja treba se odnositi na tumačenje prava Unije u odnosu na nacionalno pravo, a ne na tumačenje na-cionalnog prava.Prethodno pitanje ne smije biti opće i hi-potetsko već mora imati vezu s konkretnim sporom. Sud EU-a može odbiti odlučivati o prethodnom pitanju kada je očito da zatraže-no tumačenje prava EU-a nije u vezi sa stvar-nim činjenicama glavnog spora ili njegovom svrhom, kada je problem hipotetički ili kada Sud pred sobom nema činjenični i pravni materijal potreban za davanje korisnog od-govora na pitanja koja su mu postavljena.54 Prethodno pitanje mora sadržavati potrebne informacije o činjeničnom stanju i relevan-tnom pravnom okviru, kako bi Sud mogao dati odgovor koji je koristan nacionalnom sudu za rješavanje konkretnog spora.Članak 94. Poslovnika Suda propisuje da osim teksta prethodnih pitanja zahtjev za prethodnu odluku sadrži: (a) Sažeti prikaz predmeta spora i relevan-

tne činjenice kako ih je utvrdio sud koji je uputio zahtjev ili barem prikaz či-njeničnih okolnosti na kojima se temelje pitanja.

(b) Sadržaj nacionalnih odredaba koje se mogu primijeniti u predmetu i, po po-trebi, relevantnu nacionalnu sudsku praksu.

(c) Prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumače-nju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije, kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku.

54 Vidi: presudu u predmetu Gebr. Wber i Putz, C-65-87/09., str. para 36. Vidi tako-đer: Šago, op. cit., str. 385.

ODVJETNIK 3-2020

20

Članci i rasprave

Primjerice, u svojoj odluci u predmetu HBOR, Sud EU-a podsjetio je da je sadr-žaj zahtjeva za prethodno pitanje izričito propisan člankom 94. Poslovnika s kojim je sud, koji je uputio zahtjev, bio dužan biti upoznat, te kojega se dužan strogo pridrža-vati.55 U predmetu Jadransko osiguranje, Sud EU-a ponovio je svoj stav o dužnosti pridr-žavanja pravila oko sadržaja zahtjeva, te je u tom pogledu posebice uputio na presudu Ognyanov i presudu Balgarske energiya bor-sa, ističući da je Sud EU-a isključivo ovlašten izjasniti se o tumačenju nekog akta prava Unije polazeći od činjenica koje navode na-cionalni sudovi.56 Uz to, Sud je podsjetio da su ti zahtjevi u pogledu sadržaja zahtjeva za prethodno pitanje, navedeni u Preporuka-ma Suda EU-a namijenjenim nacionalnim sudovima koji se odnose na pokretanje pret-hodnog postupka.57 U predmetu Alandžak, Sud EU-a podsjetio je na razloge važnosti navođenja činjeničnog

55 Vidi: rješenje Suda u predmetu HBOR protiv Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, C-90/18, para. 19.

56 U predmetu Jadransko osiguranje, C-651/18 pitanje je postavio Općinski građanski sud u Zagrebu u pogledu naknade štete za žrtvu prometne nesreće. Sud EU-a zahtjev je pro-glasio očito nedopuštenim jer ne udovoljava uvjetima navedenim u čl. 94. Poslovnika i ne omogućava Sudu EU-a da dade koristan odgovor sudu koji je uputio zahtjev u svrhu rješavanja spora koji se pred njim vodi niti omogućava vladama država članica i drugim zainteresiranim osobama dati mogućnost podnošenja očitovanja u skladu s čl. 23. Statuta Suda EU-a. Vidi: Rješenje Suda u predmetu Jadransko osiguranje, C-651/18, para. 12. Također vidi: presude Ognya-nov, C-614/14 i Balgarske energiya borsa, C-347/16.

57 Ibid., para 13., te Preporuke Suda Europske unije namijenjene nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka, Službeni list EU-a, 2018., C 257, str. 1.

stanja glavnog predmeta u samom zahtjevu za prethodno pitanje. Prema ustaljenoj sud-skoj praksi, postupak predviđen člankom 267. UFEU-a instrument je suradnje izme-đu Suda EU-a i nacionalnih sudova, zahva-ljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente tumačenja prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi. Kako bi tumačenje prava Unije bilo korisno nacionalnom sudu, potrebno je osobito da taj sud potpuno odredi činjenič-ni i zakonodavni okvir pitanja koja postavlja ili da barem objasni činjenične postavke na kojima se njegova pitanja temelje.58 U povodu osam zahtjeva hrvatskih tijela za tumačenje prava Unije, Sud EU-a odlučio je procesnom odlukom o nedopuštenosti zahtjeva. Obrazloženim rješenjem Sud se koristi kada je zahtjev za prethodno pitanje očito nedopušten ili je Sud EU-a očito ne-nadležan. Razlozi očite nenadležnosti odnosili su se na činjenicu da je zahtjev podnijelo tijelo koje se ne može smatrati sudom u smislu čl. 267. UFEU-a Navedeno je bilo u slučaju zahtjeva Hrvatske agencije za civilno zra-koplovstvo.59 Također, Sud se proglasio ne-nadležnim u predmetu Vodoopskrba jer su se

58 Općinski sud u Vukovaru postavio je pitanje vezano uz pravila EU-a oko naknade štete kod prometnih nesreća. Sud EU-a zahtjev je proglasio nedopuštenim jer nije ispunjavao uvjete iz članka 94. Poslovnika Suda. Sud je istaknuo da pitanje ne sadržava prikaz činje-nica o kojima je riječ u glavnom postupku, da ne navodi odredbe prava Unije čije se tumačenje traži te da ne iznosi činjenični okvir i ne pojašnjava vezu koja, prema nje-govu mišljenju, postoji između zahtijevanog tumačenja, nacionalne odredbe o kojoj je riječ i vjerojatnog ishoda glavnog postupka. Vidi: rješenje Suda u predmetu Alandžak, C-187/17, para. 9. i 10.

59 Vidi: Rješenje Suda u predmetu Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo protiv Air Serbia, C-476/16.

ODVJETNIK 3-2020

21

Članci i rasprave

svi sporni računi odnosili na usluge pruže-ne prije ulaska Republike Hrvatske u EU.60 Slično je Sud EU-a postupio i u predmetu Raiff eisenbank jer su oba potrošačka kredi-ta sklopljena prije datuma pristupanja Hr-vatske Europskoj uniji.61 Naime, Sud EU-a nadležan je tumačiti pravo Unije u pogledu njegove primjene u novoj državi članici is-ključivo nakon datuma njezina pristupanja Europskoj uniji.62 Za razliku od predmeta Vodoopskrba, u sličnoj situaciji Sud EU-a uspostavio je svoju nadležnost u predmetu Milivojević, premda su sporni ugovori za-ključeni i raskinuti prije ulaska Republike Hrvatske u EU, ali je Sud ustanovio, primje-njujući kriterije iz svoje dosadašnje sudske prakse, da se učinci tih ugovora protežu i na razdoblje nakon ulaska u Uniju.63 Sud je

60 Općinski sud u Velikoj Gorici postavio je pi-tanje vezano uz djelovanje EU-a u području vodne politike, a koji se odnosio na izračun iznosa koji plaća potrošač. Vidi: rješenje Suda u predmetu Vodoopskrba, C-254/14 iz 2014.

61 Vidi: rješenje Suda u predmetu Raiff eisen-bank, C-277/19 iz 2019., para. 28–31.

62 Vidi: Presudu u predmetu Vodoopskrba, C-254/14, para. 10. Vezano za polje pri-mjene prava EU-a koje se odnosi na ratione temporis vidi: Kokott, J., Le droit de l’Union et son champ d’application, str. 357–360.

63 Hrvatska vlada tvrdila je da Sud nije nadležan za razmatranje prvog pitanja jer je predmetni ugovor bio sklopljen 5. siječnja 2007., odnosno prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji 1. srpnja 2013. te da Sud nije nadležan za odgovaranje na prethodno pi-tanje suda države članice o tumačenju prava Unije kada činjenične okolnosti na koje valja primijeniti to pravo prethode pristupanju te države članice Uniji. Hrvatska je vlada na raspravi također navela da je taj ugovor ra-skinut 2012. odnosno prije ulaska Hrvatske u EU. Vidi: presudu u predmetu Milivojević, C-630/17., para. 39. Vezano za sudsku prak-su o učincima koji se protežu i na razdoblje nakon ulaska u Uniju vidi: presudu CIBA, C-96/08 para. 13. i Elektrownia Pątnów II, C-441/08 para. 32.

svoj stav obrazložio na sljedeći način: „iako je predmetni ugovor o kreditu bio sklopljen i raskinut prije pristupanja, pri čemu okol-nost raskida nije bila navedena u zahtjevu za prethodnu odluku, iz tog zahtjeva ipak proizlazi da i dalje postoje određeni učinci povezani s tim ugovorom i pravnim poslo-vima koji su nastali kao njegova posljedica,64 osobito upis hipoteke u pogledu kojeg A. Milivojević zahtijeva brisanje“.65

U ostalim predmetima Sud EU-a proglasio je zahtjeve za prethodno pitanje očigledno nedopustivim zbog nedostataka vezanih uz sadržaj zahtjeva za prethodnom odlukom navedenih u članku 94. Poslovnika. Ne-dostaci u zahtjevima za prethodno pitanje odnosili su se na nepostojanje ili nedostatan prikaz činjeničnog stanja u glavnom pred-metu, izostanak prikaza nacionalnih propi-sa, izostanak identifi kacije odredaba prava EU-a čije se tumačenje traži, izostanak uspo-stavljanja veze između nacionalnog propisa i odredaba prava EU-a te na nenavođenje razloga zbog kojih bi tumačenje navedenih odredbi moglo biti relevantno za rješavanje glavnog spora. Sud je u svojim odlukama u predmetima Alandžak, HBOR i Jadransko osiguranje zaključio da postavljeni zahtjevi za prethod-no pitanje ne udovoljavaju zahtjevima iz članak 94. Poslovnika. Tako je u predmetu Alandžak Sud EU-a konstatirao „da odlu-ka kojom se upućuje prethodno pitanje ne sadržava prikaz činjenica o kojima je riječ u glavnom postupku“.66 U predmetu HBOR isto je obrazložio na sljedeći način: „u po-

64 Vezano za stavove pojedinih autora da zbog ništetnosti nije moguće primijeniti pravo EU-a jer ništetni ugovori ne proizvode prav-ne učinke vidi: Kunda, I., Grgurić, M., Od Zakona do Suda EU-a: predmet Milivojević, Zakonitost br. 3. Zagreb 2019., str. 35.

65 Ibid., C-630/17, para. 41.66 Vidi: Ibid., para. 15.

ODVJETNIK 3-2020

22

Članci i rasprave

gledu činjeničnog okvira glavnog postupka, iako su činjenične okolnosti koje su dovele do tog spora navedene u odluci kojom se upućuje zahtjev, treba utvrditi da sud koji je uputio zahtjev u toj odluci uopće nije naznačio prirodu informacija sadržanih u dnevnom redu sjednica Nadzornog odbora HBOR-a koje su se odnosile na poslovanje EIB-a. Usto, sud koji je uputio zahtjev nije naveo nijedan element koji bi omogućio shvaćanje na koji bi način otkrivanje takvih informacija podrazumijevalo pristup javno-sti informacijama koje se odnose na poslo-vanje EIB-a“.67 Konačno, u predmetu Jadransko osiguranje, Sud EU-a istaknuo je da podaci i objašnje-nja koja je pružio sud koji je uputio zahtjev ne preciziraju u dovoljnoj mjeri činjenice navedene prometne nezgode, koje su neop-hodne kako bi Sud shvatio glavni postupak. U tom pogledu valja istaknuti da ne postoje objašnjenja koja se odnose, s jedne strane, na štetu čiju naknadu zahtijevaju tužitelji iz glavnog postupka kao i na postojanje dru-gih osoba oštećenih dotičnom nezgodom i, s druge strane, objašnjenja o naravi, sadržaju i opsegu ugovora o osiguranju koji je potpi-sao tuženik iz glavnog postupka, uključu-jući i o „limitu osiguranja”, kao i o pravnoj osnovi na kojoj tužitelji temelje svoj zahtjev za naknadu štete. S obzirom na nepostojanje takvih objašnjenja, Sud nije u stanju razu-mjeti, osobito, razloge zbog kojih iznos na-knade štete koji zahtijevaju tužitelji iz glav-nog postupka, a koji je evidentno niži od limita police osiguranja, navodi tuženika iz glavnog postupka da istakne „prigovor po-stojanja više oštećenih i već izvršenih ispla-ta, te time iscrpljene svote osiguranja” te da ističe da se „prilikom izračuna limita treba uzeti u obzir sva potraživanja po navedenoj

67 Vidi: C-90/18, op. cit., para. 23.

polici, pa tako i potraživanja HZMO-a u postupcima koji se vode pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pred Općinskim građan-skim sudom u Zagrebu”. Iz navedenoga slije-di da u tom predmetu nije bio ispunjen prvi zahtjev koji se odnosi na sadržaj zahtjeva za prethodnu odluku predviđen u članku 94. točki (a) Poslovnika.68

U odnosu na drugi zahtjev koji se odnosi na identifi kaciju sadržaja nacionalnih odredbi koje se mogu primijeniti u glav-nom predmetu, Sud EU-a utvrdio je takve nedostatke u zahtjevima u predmetima Jadransko osiguranje i HBOR. Sud EU-a istaknuo je da se Općinski građanski sud u Zagrebu (OGS) ograničava na navođenje tvrdnji tuženika iz glavnog postupka u vezi s člankom 85. stavcima 1. i 3. Zakona o osi-guranju, a da nije naveo niti precizirao sa-držaj tih odredaba. U tim okolnostima Sud EU-a utvrdio je da navodi OGS-a ne mogu predstavljati precizna upućivanja na nacio-nalne odredbe koje se mogu primijeniti u konkretnom predmetu, a koja se zahtijevaju sukladno članku 94. točke (b) Poslovnika.69 Nadalje, u predmetu HBOR, Visoki upravni sud Republike Hrvatske nije dovoljno jasno izložio nacionalne odredbe koje se mogu primijeniti u glavnom sporu.70

U odnosu na treći zahtjev glede sadržaja koji mora ispunjavati zahtjev za prethodno pitanja, a koji se odnosi na razloge zbog kojih bi tumačenje bilo relevantno za rješavanje glavnog predmeta, Sud EU-a ukazao je da su isti u potpunosti izostali u predmetu Jadransko osiguranje jer se u tom predmetu OGS isključivo poziva na navode tužitelja iz glavnog postupka bez iznošenja vlastite ocjene u tom pogledu.71 U predme-

68 Vidi: C-651/18, op. cit., para. 17–19.69 Vidi: C-651/18, op. cit.,para. 22–23.70 Vidi: C-90/18, op. cit., para. 24.71 Vidi: C-651/18, op. cit., para. 24.

ODVJETNIK 3-2020

23

Članci i rasprave

tu HBOR, Sud je istaknuo da iz zahtjeva nije moguće razaznati razloge zbog kojih bi tumačenje navedenih odredbi moglo biti re-levantno za rješavanje glavnog predmeta.72

U odnosu na potrebu preciziranja odred-be prava Unije čije se tumačenje traži, Sud je ukazao na nedostatke u zahtjevima podnesenim u predmetima Jadransko osi-guranje, Alandžak, HRT i HBOR. U nekim zahtjevima u potpunosti je izostala identifi -kacija odredbe prava Unije,73 dok je u drugi-ma došlo do pogrešnog pozivanja na odred-be prava Unije koje uopće nisu primjenjive na glavni postupak. VUS se u svom zahtjevu u predmetu HBOR poziva na uredbu koja uopće ne uređuje pravo na pristup doku-mentima Europske investicijske banke, već na pravo na pristup dokumentima Europ-skog parlamenta, Vijeća EU-a te Europske komisije, a da ni na koji način nije objasnio zašto smatra da bi se predmetna uredba trebala primijeniti na situaciju u glavnom predmetu.74

Konačno, u predmetu HRT sud je nakon presude Pula parking i Zulfi rkapašić, po-

72 Vidi: C-90/18, op. cit.,para. 27.73 U predmetima Jadransko osiguranje i Eu-

roherc osiguranje, sud koji je uputio zahtjev uopće ne precizira odredbe prava Unije čije tumačenje traži. Vidi: C-651/18., para. 25. i C-187/17., para. 16.

74 U tom pogledu treba istaknuti da se Uredbom br. 1049/2001 uređuje isključivo pristup javnosti dokumentima Europskoga parlamenta, Vijeća Europske unije i Europ-ske komisije, te da se stoga ne primjenjuje ni na zahtjeve za informacije podnesene nacionalnim tijelima ni na one podnesene EIB-u. Usto, člankom 15. stavkom 3. dru-gim podstavkom UFEU-a, predviđa se da opća načela i ograničenja na temelju javnog ili privatnog interesa koja uređuju pravo na pristup dokumentima institucija, tijela, ureda i agencija Unije određuju uredbama Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postup-kom. Vidi: C-90/18., para. 26.

stavio pitanje diskriminacije hrvatskih dr-žavljana u postupcima ovrhe koje provode javni bilježnici vezano uz plaćanje televizij-ske pretplate na temelju vjerodostojne ispra-ve.75 U posljednje dvije spomenute presude, Sud EU-a zaključio je da se rješenja o ovrsi koja donose javni bilježnici u Hrvatskoj ne priznaju u drugim državama članicama Eu-ropske unije ni kao europski ovršni naslovi u smislu Uredbe br. 805/2004 o uvođenju eu-ropskog naloga za izvršenje za nesporne traž-bine, ni kao sudske odluke u smislu Uredbe br. 1215/2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima. Slijedom toga, takve odluke javnih bilježnika ne mogu se priznati u ostalim državama članicama. Općinski sud u Novom Zagrebu identifi cirao je odredbe međunarodnog i europskog prava, poglavito čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava, čl. 18. UFEU-a te sudsku praksu u predmetima Pula parking i Zulfi rkapašić. Sud EU-a istaknuo je da u odnosu na spome-nute presude nije moguće utvrditi sličnost budući da u konkretnom slučaju nedostaje međunarodno obilježje te stoga što postupak nije bio pokrenut radi potvrđivanja rješenja o ovrsi kao europskog ovršnog naslova kao u prvobitnim slučajevima.76 Kako u predmetu HRT, Sud EU-a zbog procesnih razloga nije se upustio u meritorno odlučivanje u pogle-du pitanja obrnute diskriminacije, svoj stav

75 U predmetu HRT, Općinski sud u Novom Zagrebu tražio je tumačenje Uredbe (EZ) br. 805/2004 tvrdeći da su hrvatski državljani u nepovoljnijoj situaciji u odnosu na državljane drugih država članica jer se rješenja o ovrsi koje donose javni bilježnici u Hrvatskoj ne priznaju u drugim država-ma članicama EU-a ni kao europski ovršni naslovi u smislu uredbe br. 805/2004, te je smatrao da ta razlika u postupanju pred-stavlja diskriminaciju. Vidi: rješenje Suda u predmetu HRT C-657/18. iz 2019.

76 Vidi: ibid., para. 13., 22. i 23.

ODVJETNIK 3-2020

24

Članci i rasprave

o tome iznio je nešto kasnije u povodu pret-hodnog pitanja Trgovačkog suda u Zagrebu u spojenim predmetima Parking i Interpla-stics.77

U odnosu na članak 18. UFEU-a koji za-branjuje svaku diskriminaciju na temelju državljanstva,78 Sud je istaknuo da uredbe br. 805/2004 i br. 1215/2012 nisu primje-njive na glavni postupak, a da Općinski sud u Novom Zagrebu ne navodi nijedno dru-go obrazloženje koje bi omogućilo utvrđe-nje razloga zbog kojih bi predmet u kojem postupa imao poveznicu s pravom Unije te posljedično uveo pitanje diskriminacije u odnosu na djelokrug primjenjivosti navede-nih uredbi u konkretnom predmetu. Samo hipotetska gledišta povezana sa slobodnim kretanjem sudskih odluka nisu dostatna za zasnivanje nadležnosti Suda za razmatranje tog zahtjeva za prethodnu odluku s obzirom na članak 18. UFEU-a.Kad je pak riječ o članku 6. stavku 1. EKLJP-a, nesporno je da Sud na temelju članka 267. UFEU-a nije nadležan za od-lučivanje o tumačenju odredaba međuna-rodnog prava koje obvezuju države članice izvan okvira prava Unije. Premda se Sud u Novom Zagrebu nije pozvao na odredbe Povelje Europske unije o temeljnim pravi-ma (Povelja), Sud EU-a podsjetio je na polje primjene Povelje. Naime, to je učinio zato što članak 6. stavak 1. EKLJP-a u biti od-govara članku 47. Povelje. Sud je istaknuo

77 Vidi: presudu Suda u spojenim predmetima Parking d. o. o., C-267/19. i Interplastics, C-323/19-1., para 49–50.

78 Općinski sud u Novom Zagrebu tvrdio je da bi primjena presuda Pula parking i Zulfi rkapašić o tome da javni bilježnici nisu sud, u predmetu HRT dovela do nejednakog postupanje prema hrvatskim državljanima u odnosu na državljane drugih država članica, što smatra obrnutom diskriminacijom na temelju članka 18. UFEU-a. Vidi: ibid., para. 25.

da je područje primjene Povelje u pogledu djelovanja država članica defi nirano u nje-zinu članku 51. stavku 1., prema kojem se odredbe Povelje odnose na države članice samo kada provode pravo Unije.79 Dakle, iz toga proizlazi da uslijed nemogućnosti identifi ciranja odredbe prava Unije koje bi bile primjenjive na odnose u glavnom pred-metu, nije moguće uspostaviti nadležnost Suda EU-a za ocjenu povrede Povelje. To nas dovodi i do zadnjeg uvjeta u pogle-du sadržaja zahtjeva za prethodno pitanje. Iz predmeta HRT jasno proizlazi da Sud nije uspio uspostaviti poveznicu s pra-vom Unije,80 premda se čini da je svojim zahtjevom otvorio ozbiljna pitanja vezana uz funkcioniranje sudbene vlasti i zaštite temeljnih prava u EU-u. Nasuprot tome, u ostalim predmetima nedostaci u uspostavi veze između nacionalnih propisa i odredaba prava Unije (primjerice HBOR, Alandžak) bili su površnije prirode. Premda je u predmetu HBOR VUS uputio zahtjev kojim traži tumačenje odredbi pra-va Unije, on ne izlaže precizno vezu koja, prema njegovu mišljenju, postoji između, s jedne strane, predmeta glavnog postupka i, s druge strane, članka 15. stavka 3. drugog podstavka UFEU-a i članka 4. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 1049/2001.81 S druge pak strane, Općinski sud u Vukovaru u svom za-htjevu ne iznosi činjenični okvir i ne pojaš-njava vezu koja po njegovu mišljenju postoji između zahtijevanog tumačenja, nacionalne odredbe o kojoj je riječ i vjerojatnog ishoda glavnog postupka.82

Iz svega navedenog jasno proizlazi da su se neki sudovi propustili temeljito upoznati sa striktnim zahtjevima u pogledu postavljanja

79 Vidi: ibid., para. 28.80 Vidi: ibid., para. 29.81 Vidi: C-90/18. op. cit., para. 25.82 Vidi: C-187/17. op. cit., para. 17.

ODVJETNIK 3-2020

25

Članci i rasprave

prethodnog pitanja, a koji su propisani u članku 94. Poslovnika, kao i u Preporukama namijenjenim nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka.

ii. Predmeti okončani meritornom odlukomHrvatski sudovi uputili su jedanaest zahtje-va za prethodnim odluku u kojima je Sud EU-a odlučivao meritornom odlukom. Pri tome je u devet slučajeva donio presudu, a u dva slučaja obrazloženo rješenje jer je iz postojeće sudske prakse mogao odgovoriti na postavljeno pitanje. Sve donesene odluke zanimljive su za proučavanje zbog određe-nih tumačenja koja su u njima iznesena ili zbog učinka koje su one potom imale na pravni sustav Republike Hrvatske. Također, neke od presuda interesantne su zbog nacio-nalnog postupka koji su bili predmet intere-sa međunarodnih odnosa Republike Hrvat-ske s drugim državama. U pogledu učinka na pravni sustav Republike Hrvatske trenut-no su posebno važne odluke u predmetima Pula parking i Zulfi karpašić.83 Navedene odluke pobudile su izniman interes u pravo-sudnim krugovima, te su potaknule postav-ljanje daljnjih pitanja koja su se odnosila na odluke javnih bilježnika u predmetu HRT, Obala lučice, te u spojenim predmetima Par-king i Interplastics.84 Naime, navedene odlu-ke imaju dalekosežne posljedice na ovršni sustav u Republici Hrvatskoj jer su dovele do potrebe izmjene Ovršnog zakona, te su posljedično prouzročile vrlo dinamičnu i

83 Vidi: presude u predmetu Zulfi karpašić protiv Gajera, C-484/15 i predmet Pula parking protiv Klausa Tederahna, C-551/15.

84 Vidi: rješenje Suda u predmetu HRT, C-657/18. iz 2019., te Zahtjev za prethodnu odluku u predmetu Obala lučice, C307/19-1., kao i spojeni predmeti u zahtjevima Parking d. o. o., C-267/19 i Interplastics, C-323/19-1.

zaoštrenu javnu raspravu oko budućeg ure-đenja ovršnog postupka u Hrvatskoj. Sama činjenica da su izmjene Ovršnog zakona morale biti upućene u treće čitanje dovoljno govori koliko je teško postići dogovor oko koncepta novog ovršnog postupka. Neki prethodni postupci imali su značajno naglašenu vanjskopolitičku dimenziju. To se odnosi na prethodni postupak koji se ticao kaznenog progona protiv mađarskog držav-ljanina optuženog za korupciju u predmetu vezanom uz INA-MOL pod nazivom AY.85 Slično je bilo u postupku zahtjeva izručenja postavljenog od strane Rusije u odnosu na ruskog, ali i islandskog državljanina optuže-nog u Rusiji za korupciju.86 Politički gleda-no, iznimno važan je i predmet Milivojević jer se on odražava na brojne građane koji su podizali kredite u RBA štedionicama i čije su nekretnine pod hipotekama.87 No, važ-nije od političkih aspekata ovih presuda, su pravna shvaćanja koja je u njima zauzeo Sud EU-a. U tom pogledu, pravno su interesan-tni predmeti Vodoopskrba i Čistoća u kojima se raspravljalo o načinu obračuna naknade za korištenje voda odnosno komunalnih uslu-ga, te u kojima se objašnjava načelo „proi-zvođač onečišćenja plaća“.88 Nadalje pravno su interesantna tumačenja Suda EU-a koja se tiču odnosa suvlasnika nad nekretninom te njihova obveza za participiranje u pričuvi, a u kojima se Sud EU-a očitovao u predmetu Ina protiv Ljubljanske banke.89 Spojeni predme-

85 Vidi: presudu u predmetu AY, C-268/17.86 Vidi: presudu u predmetu I. N., C-897/19

iz 2020.87 Vidi: presudu u predmetu Milivojević,

C-630/17. Više o tome kako je došlo do sklapanja takvih ugovora o kreditu vidi tako-đer: Kunda, Grgurić, op. cit., str. 31–39.

88 Vidi: presudu u predmetu VG Čistoća, C-335/16., para. 24. i 30.

89 Vidi: presudu u predmetu INA protiv Ljubljanske banke, C-200/19

ODVJETNIK 3-2020

26

Članci i rasprave

ti Horžić i Pušić interesantni su u kontekstu promjenjivih kamatnih stopa za stambene kredite, a koje su pogodile brojne građane nakon krize koja je počela 2008. godine.90 Iz navedenih razloga čini se korisnim uka-zati na neke bitne dijelove tumačenja sudske prakse iznesene u tim presudama.a) Presude u predmetima s područja pra-vosudne suradnje u građanskim stvari-ma (predmet Zulfi karpašić protiv Gajera, C-484/15 i predmet Pula parking protiv Klausa Tederahna, C-551/15 te u spojenim predmetima Parking d. o. o., C-267/19. i In-terplastics, C-323/19-1)U dva odvojena predmeta Sud EU-a očito-vao se o tome mogu li se javni bilježnici u Hrvatskoj smatrati sudom u smislu dvaju različitih propisa Europske unije. U pred-metu Zulfi karpašić, Općinski sud u Novom Zagrebu postavio je pitanje koje se odnosilo na primjenu Uredbe (EU) br. 805/2004 o uvođenju europskog naloga za izvršenje za nesporene tražbine,91 dok je Općinski sud u Puli u predmetu Pula parking postavio pitanje koje se odnosilo na primjenu Ured-be 1215/2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i tr-govačkim stvarima.92 U oba slučaja radilo se o rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koju je donio javni bilježnik. Unatoč razlikama, ta dva predmeta sadrže identičan stav Suda u dijelu koji se odnosi na tumačenje pojma „sud“, a vezano za priznavanje tog sta-tusa javnim bilježnicima kad donose rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Naime, u predmetu Zulfi karpašić riječ je o odnosu odvjetnika i klijenta u kojima od-

90 Vidi: rješenje Suda u spojenim predmetima Renata Horžić i Siniša Pušić, C-511/15 i C-512/15. iz 2016.

91 Vidi: presudu u predmetu Zulfi karpašić protiv Gajera, C-484/15., para. 1.

92 Vidi: presudu u predmetu Pula parking protiv Klausa Tederahna, C-551/15., para. 1.

vjetniku nisu bila podmirena dugovanja za odvjetničke usluge. Dakle, riječ je o odnosu koji nema međunarodno obilježje u smislu djelokruga predmetne Uredbe i za koji Sud EU-a ne bi bio nadležan da Zulfi karpašić nije tražio od javnog bilježnika da mu izda europski ovršni naslov za ranije izdano rje-šenje o ovrsi na temelju vjerodostojne ispra-ve čime je in concreto bio uveden predmet u doseg europskog prava. Dakle, predmet tog postupka, a i prethodnog pitanja, bio je vezan uz Uredbu o europskom ovršnom naslovu. S druge strane, u predmetu Pula parking riječ je o tome da Klaus Tederahn, s prebivalištem u Njemačkoj, nije platio par-kirnu kartu, pa je Pula parking podnijela prijedlog javnom bilježniku za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a koje je javni bilježnik i donio. Tederahn je podnio prigovor protiv tog rješenja Općinskom sudu u Puli. U tom predmetu riječ je o situaciji s međunarod-nim obilježjem, a zahtjev za prethodnu odluku odnosio se na tumačenje Uredbe 1215/2012. U oba zahtjeva postavljeno pitanje u biti je tražilo od Suda EU-a da utvrdi treba li europske propise tumačiti na način da su javni bilježnici u Hrvatskoj, kada postupaju u okviru ovlasti koje su im povjerene naci-onalnim pravom u ovršnom postupku na temelju vjerodostojne isprave, obuhvaće-ni pojmom „sud“ u smislu tih uredbi. Sud je došao do zaključka da se javni bilježnici u Hrvatskoj ne mogu obuhvatiti pojmom „sud“ jer nisu nezavisni i nepristrani, te zbog toga što nije zadovoljen kriterij načela kon-tradiktornosti postupka.Sud EU-a u svojoj presudi u predmetu Zul-fi karpašić navedeno je objasnio na sljedeći način:Zaštita načela legitimnih očekivanja u kon-tekstu slobodnog kretanja sudskih odluka, na

ODVJETNIK 3-2020

27

Članci i rasprave

koje se podsjeća u točkama 38. i 39. ove pre-sude, zahtijeva strogo ocjenjivanje elemenata koji defi niraju pojam „sud” u smislu te ured-be, kako bi se nacionalnim tijelima omogućilo identifi ciranje sudskih odluka koje su donijeli sudovi drugih država članica. Naime, pošto-vanje načela uzajamnog povjerenja u sudova-nje u državama članicama Unije, na kojem se temelji primjena te uredbe, pretpostavlja, među ostalim, da su sudske odluke čije se izvr-šenje traži u državi članici različitoj od države podrijetla donesene u sudskom postupku koji nudi jamstva neovisnosti i nepristranosti kao i poštovanje načela kontradiktornosti postupka.U konkretnom slučaju valja podsjetiti da su javni bilježnici u Hrvatskoj, u skladu s odred-bama Ovršnog zakona, nadležni donositi rje-šenja povodom prijedloga za pokretanje ovrš-nog postupka na temelju vjerodostojne isprave. Nakon što je rješenje dostavljeno ovršeniku, on protiv njega može podnijeti prigovor. Javni bi-lježnik, kojem je podnesen dopušten, obrazlo-žen i pravodoban prigovor protiv rješenja koje je izdao proslijedit će spis radi provedbe po-stupka u povodu prigovora nadležnom sudu, koji će odlučiti o prigovoru.Iz tih odredaba proizlazi da se rješenje o ovrsi koje javni bilježnik izdaje na temelju „vjero-dostojne isprave” ovršeniku dostavlja tek na-kon njegova donošenja, a da pritom prijedlog na temelju kojeg je javni bilježnik pokrenuo postupak tom ovršeniku nije dostavljen.Iako ovršenik može podnijeti prigovor protiv rješenja o ovrsi koje je izdao javni bilježnik i iako se čini da javni bilježnik ovlasti, koje su mu povjerene u okviru ovršnog postupka na temelju „vjerodostojne isprave”, izvršava pod nadzorom suda, kojemu javni bilježnik mora proslijediti eventualne prigovore, ostaje činjenica da ispitivanje prijedloga za izdava-nje rješenja o ovrsi na takvom temelju koje u Hrvatskoj provodi javni bilježnik nije kontra-diktorno.“

U predmetu Pula parking, Sud EU-a ujed-no je objasnio zašto se javnim bilježnici-ma u Mađarskoj i Švedskoj priznaje status „suda“. Sud je istaknuo da se „u čl. 3. iste uredbe navode tijela koja se, u mjeri u kojoj imaju nadležnost postupati u stvarima iz područja primjene te uredbe, smatraju sudo-vima: u Mađarskoj u skraćenim postupcima u vezi s platnim nalozima javni bilježnici te u Švedskoj u skraćenim postupcima u svezi sa tim nalozima i pomoći kod izvršenja služba za izvršenje. Budući da se taj članak konkret-no odnosi na u njemu nabrojana tijela, javni bilježnici u Hrvatskoj njime nisu obuhvaće-ni. U tom smislu nebitno je to što je Uredba broj 1215/2012 usvojena 12. prosinca 2012. godine, prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, i što su sve tehničke prilagodbe pravne stečevine Unije odnosile samo na pravne akte Unije usvojene i objavljene u Službenom listu Europske unije prije 1.  srpnja 2012.“93 Pod-sjetimo da se razdoblje u kojem je usvojena Uredba poklapa s razdobljem nakon što je Hrvatska završila pristupne pregovore o pravnoj stečevini, a prije nego što je ušla u članstvo Unije te da u relevantno vrije-me Hrvatska nije mogla utjecati na sadr-žaj Uredbe 1215/2012, pa stoga niti nije mogla uvrstiti javne bilježnike iz Hrvatske među nabrojena tijela u toj Uredbi. Zbog toga se ovaj dio obrazloženja čini neuvjer-ljivim, ali ujedno daje mogući smjer za rje-šavanje problema u ovršnom postupku na koje su ukazale ove dvije presude Suda Eu-ropske unije, posebice one koje se odnose na pitanje nezavisnosti i kontradiktornosti postupka. Nadalje, za budući ovršni zakon od ključne je važnosti presuda u spojenim predmetima Parking i Interplastics kojom je Sud EU-a utvrdio da hrvatski ovršni zakon, u dijelu kojim se javnim bilježnicima daje

93 Vidi: C-551/15. op. cit., para. 47.

ODVJETNIK 3-2020

28

Članci i rasprave

ovlast donošenja ovršnog rješenja na teme-lju vjerodostojne isprave, nije u suprotnosti s člankom 18. UFEU-a niti s člankom 47. Povelje o temeljnim pravima. Time je Sud EU-a zauzeo jasan stav da postojeće zakon-sko rješenje ne dovodi do obrnute diskrimi-nacije, te da ne dovodi do povrede prava na djelotvoran pravni lijek.94 b) Presude u predmetima pravosudne su-radnje u kaznenim stvarima (predmet AY C-268/17 i predmet I. N. C-897/19)Presuda u predmetu AY interesantna je jer je riječ o predmetu vezanom uz INA-MOL u kojem je uz bivšeg predsjednika Vlade Republike Hrvatske optužen i mađarski dr-žavljanin AY. U tom je predmetu Republika Hrvatska europskim uhidbenim nalogom tražila predaju AY-a od mađarskih vlasti, a što su oni odbijali učiniti. U postupku pred Sudom EU-a postavilo se nekoliko intere-santnih pitanja. Prvenstveno se to odnosilo na primjenu načela ne bis in idem te s njim povezanog pojma „pravomoćne presude“ kao jednog od uvjeta za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga. Članak 3. st. 2. Okvirne odluke o europskom uhidbe-nom nalogu propisuje razloge za obvezno neizvršenje europskog uhidbenog naloga, a u skladu s kojim, pravosudno tijelo izvršenja odbija izvršenje europskog uhidbenog nalo-ga ako je obaviješteno da je u odnosu na tra-ženu osobu donesena pravomoćna presuda u nekoj državi članici za ista kaznena djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja kazne, ona izdržana ili se trenutačno izdržava ili više ne može biti izvršena u skladu s pra-vom države članice u kojoj je izrečena. Cilj je te odredbe izbjeći da se osoba ponovno kazneno goni ili da joj se sudi u kaznenom postupku za isto djelo, te se njome odraža-

94 Vidi: presudu u spojenim predmetima Parking d. o. o., C-267/19. i Interplastics, C-323/19-1., para. 40–54.

va načelo ne bis in idem, priznato člankom 50. Povelje Europske unije o temeljnim pra-vima, u skladu s kojim se nikom ne može ponovno suditi niti ga se može ponovno ka-zniti u kaznenom postupku za isto kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u Uniji u skladu sa zakonom. Da-kle, jedan od uvjeta za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga jest da je u odnosu na traženu osobu „donesena pravo-moćna presuda“. Sud EU-a, u odnosu na pojam „pravomoćne presude“ zauzeo je šire tumačenje tog poj-ma uključivši i odluke tijela koja sudjeluju u provedbi kaznenog postupka, a kojima se pravomoćno obustavlja kazneni postupak u državama članicama, iako u donošenju ta-kvih odluka nije sudjelovao sud. U konkret-nom slučaju, kazneni postupak obustavljen je odlukom mađarskog glavnog državnog odvjetnika vezanom uz istrage koje su vo-đene protiv nepoznatog počinitelja i u koji-ma je AY ispitan samo u svojstvu svjedoka. Sud EU-a utvrdio je da se načelo ne bis in idem primjenjuje samo na osobe u odnosu na koje je donesena pravomoćna presuda u državama članicama. Suprotno tome, Sud EU-a presudio je da se to načelo ne pri-mjenjuje na osobe koje su samo ispitane u okviru kaznene istrage kao svjedoci te do-dao da se u odnosu na takve osobe ne može smatrati da je za njih donesena pravomoćna presuda u smislu čl. 3. t. 2. Okvirne odluke 2002/574.95

U još jednom predmetu riječ je bila o po-stupku izručenja, samo što podnositelj za-htjeva za izručenje nije bila Hrvatska, već je Rusija tražila izručenje od Hrvatske. Ru-sija je 2015. godine raspisala međunarodnu potragu za I. N. koji je u tom trenutku bio samo ruski državljanin (a koji će kasnije ste-

95 Vidi: ibid., para. 41., 44.

ODVJETNIK 3-2020

29

Članci i rasprave

ći i islandsko državljanstvo). I. N. je 2019. godine uhićen prilikom pokušaja prelaska hrvatsko-slovenske granice, te je potom započet postupak odlučivanja o njegovu eventualnom izručenju Rusiji. Županijski sud u Zagrebu 2019. je godine utvrdio da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za njegovo izručenje. Na navedenu odluku I. N. se žalio Vrhovnome sudu Republike Hr-vatske (VSRH) ističući da mu je na Islandu priznat status izbjeglice upravo zbog kon-kretnog progona koji se protiv njega vodi u Rusiji. Ujedno je istaknuo da je državljanin Islanda, te je prigovorio da je Županijski sud postupio protivno presudi u predmetu Petruhhin.96 VSRH je pokrenuo prethodni postupak upućivanjem zahtjeva Sudu EU-a pitajući treba li pravo Unije,  kad je riječ o trećoj državi, državljanina države koja nije članica Unije ali je članica Schengenskog područja, Europskog udruženja za slobod-nu trgovinu (EFTA), te je stranka Sporazu-ma o europskom gospodarskom prostoru (EGP), a u vezi s presudom Petruhhin,97 tumačiti na način da je država članica u koju je došao državljanin takve države (države s kojom je Unija sklopila Sporazum o postup-ku predaje), u povodu zahtjeva za izručenje treće države na temelju Europske konvencije

96 Valja istaknuti da u predmetu Petruhhin postoji jedna ključna razliku u odnosu na situaciju u ovom konkretnom predmetu, a koja se odnosi na činjenicu da je u predmetu Petruhhin bila riječ o državljaninu EU-a, a da je ovdje riječ o državljaninu treće države (Rusije), ali i članice Sporazuma između Eu-ropske unije, Republike Islanda i Kraljevine Norveške o pridruživanju tih dviju država provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine, Sporazuma o postupku predaje između država članica Europske unije i Islanda i Norveške, države Europskog udruženja za slobodnu trgovinu te Spora-zuma o Europskom gospodarskom prostoru (Islanda).

97 Vidi: C-182/15, op. cit., para. 50.

o izručenju, dužna izvijestiti navedenu drža-vu EFTA-e o tom zahtjevu i, ovisno o okol-nostima, na njezin zahtjev predati joj tog dr-žavljanina u skladu s odredbama Sporazuma o postupku predaje. Sve pod uvjetom da je ta država, u skladu sa svojim nacionalnim pravom, nadležna za kazneni progon tog državljanina za djelo počinjeno izvan svojeg državnog područja.98 Sud EU-a smatrao je da je u navedenom kontekstu potrebno dati pojašnjenje dosega zaštite koju pruža članak 19. stavak 2. Pove-lje Europske unije o temeljnim pravima, u skladu s kojim nitko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrt-noj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.99 Sud EU-a presudio je da na temelju Spora-zuma EGS postoje povlašteni odnosi s Islan-dom te da na temelju toga treba razumjeti jedan od glavnih ciljeva Sporazuma EGS tj. ostvarenje u najvećoj mogućoj mjeri slobod-nog kretanja robe, osoba, usluga i kapitala u cijelom EGP-u, tako da unutarnje tržište uspostavljeno na području Unije bude pro-šireno na države EFTA-e. Vodeći računa o tome, više odredaba tog Sporazuma ima za cilj osigurati njegovo što je moguće usklađe-nije tumačenje na cijelom području EGP-a. Na nacionalnom sudu je, u tom kontek-stu, da osigura da se odredbe Sporazuma o EGP-u, koje su u bitnome istovjetne onima UFEU-a, tumače ujednačeno u državama članicama.100

Dakle, Sud EU-a istaknuo je da je cilj Spo-razuma o EGP-u, uz ostalo, i ostvarivanje slobode pružanja usluga, a pružanje usluga ujedno uključuje slobodu primatelja usluga da otiđu u drugu državu članicu kako bi se

98 Vidi. C-897/19. op. cit., para. 45.99 Vidi: ibid., para. 47.100 Vidi: ibid., para. 50.

ODVJETNIK 3-2020

30

Članci i rasprave

ondje koristili nekom uslugom, neometani ograničenjima, te da turiste treba smatrati primateljima usluga, na koje se odnosi ta slo-boda. U konkretnom slučaju, I. N. uputio se u Hrvatsku kako bi tamo primio turističku uslugu. Sud EU-a, nadalje, ustanovio je da se državljane EFTA-e, kao što su to islandski državljani, ne smije diskriminirati, te da bi nejednako postupanje koje se sastoji od toga da se dopušta izručenje državljana EFTA-e, predstavljalo ograničavanje slobode pruža-nja usluga. Dakle, Sud je konstatirao da se na islandskog državljanina trebaju primje-njivati ista pravila Unije koja bi se primjenji-vala i na građane Unije. Prema tome, iz toga proizlazi da se na I. N. također primjenjuje tumačenje Suda u pre-sudi Petruhhin, uključujući i stavove koji se odnose na borbu protiv nekažnjivosti. Sud EU-a podsjetio je na to da je izručenje po-stupak koji ima za cilj borbu protiv neka-žnjavanja osobe koja se nalazi na nekom dr-žavnom području, koje nije ono na kojem je navodno počinila kazneno djelo, koji stoga omogućuje da se izbjegne da kaznena djela koja su na području jedne države počinile osobe koje su zatim napustile to područje ostanu nekažnjena. U tom smislu neizru-čivanjem vlastitih državljana nadomješćuje se mogućnošću države članice da kazneno progoni vlastite državljane za teška kaznena djela počinjena izvan svojeg državnog po-dručja. No, ta država članica u pravilu nije nadležna za kazneni progon za kaznena dje-la kod kojih ni počinitelj ni žrtva kaznenog djela nisu državljani navedene države člani-ce.101

Nadalje, navedeno također znači da u kon-kretnom slučaju treba poštovati i članak 19. st. 2. Povelje. Stoga, kada se u takvoj situa-ciji dotični islandski državljanin poziva na

101 Vidi: ibid., para. 61.

ozbiljnu opasnost od nečovječnog i poni-žavajućeg postupanja u slučaju izručenja, država članica od koje se izručenje traži prije eventualnog izručenja mora provjeriti da se njime ne bi ugrozila prava iz članka 19. stav-ka 2. Povelje. U tu svrhu, država članica, u skladu s člankom 4. Povelje, koji zabranjuje nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kazne, ne može se ograničiti na to da uzme u obzir samo deklaracije treće države koja traži izručenje ili činjenicu da je potonja prihvati-la međunarodne ugovore koji u načelu jam-če poštovanje temeljnih prava. Nadležno ti-jelo države članice od koje se traži izručenje, u svrhu te provjere odluku mora utemeljiti na objektivnim, vjerodostojnim i preciznim elementima, a koji mogu, uz ostalo, proizla-ziti iz međunarodnih sudskih odluka poput presuda Europskoga suda za ljudska prava, sudskih odluka treće države koja traži izru-čenje kao i odluka, izvješća ili drugih doku-menata koje izrađuju tijela Vijeća Europe ili koje potječu iz sustava Ujedinjenih naroda. Ponajprije, okolnost da je dotičnoj osobi Republika Island odobrila azil zbog posto-janja opasnosti da će u zemlji podrijetla biti podvrgnuta nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, jest osobito važan element koji nadležno tijelo države članice od koje se tra-ži izručenje mora uzeti u obzir.102 Dakle, po-stojanje odluke islandskih tijela kojom se toj osobi odobrava azil, nadležno tijelo države članice od koje se traži izručenje moralo bi uzeti u obzir članak 19. st. 2. Povelje.Stoga je Sud konstatirao da se rješenje iz pre-sude Petruhhin treba po analogiji primijeni-ti i na državljane Islanda, koji se u pogledu treće države koja traži njihovo izručenje, nalaze u situaciji koja je objektivno uspo-rediva s onom građana Unije.103 Slijedom toga, Sud je presudio da država članica kojoj

102 Vidi: ibid., para. 64–66.103 Vidi: ibid., para. 70.

ODVJETNIK 3-2020

31

Članci i rasprave

je upućen zahtjev treće države za izručenje mora prije razmatranja izvršenja zahtjeva za izručenje izvijestiti tu državu EFTA-e i, ovi-sno o okolnostima, na njezin zahtjev predati joj navedenog državljanina, pod uvjetom da je ta država nadležna za kazneni progon tog državljanina za djela počinjena izvan svog državnog područja. Zaključno, možemo reći da je to prethodno pitanje otvorilo mogućnost tumačenja pra-va Unije u odnosu na treće državljane s ko-jima EU ima povlašten odnos, te da je time doprinijelo daljnjem razvoju prava EU-a. U tom pogledu prethodno pitanje VSRH-a može se uvrstiti među ona prethodna pitanja koja su potaknula daljnji razvoj prava EU-a. Posebice je pohvalno da je prvo pitanje koje je VSRH postavio imalo tako važno znače-nje. U odnosu na postupanje nacionalnih sudova u postupcima izručenja, ta presuda sadrži niz korisnih tumačenja koja će biti primjenjiva i u budućnosti. To se ponajprije odnosi na borbu protiv nekažnjivosti, kao i na obvezu u pogledu postupanja kada je riječ o ozbiljnoj opasnosti od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, ali, naravno, i u pogledu postupanja sudova kada se traži izručenje državljana EFTA-e. c) Presude u predmetima zaštite potrošača (predmet Milivojević, C-630/17, te spoje-ni predmeti Renata Horžić i Siniša Pušić, C-511/15 i C-512/15)Općinski sud u Rijeci postavio je prethod-no pitanje Sudu EU-a vezano za Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međuna-rodnim obilježjima, a kojim se određuje ništetnost ugovora o kreditu s međunarod-nim obilježjem sklopljenim s neovlaštenim vjerovnikom.104 Kao što je već ranije rečeno,

104 Vidi: Zakon o ništetnosti ugovora o kredi-tu s međunarodnim obilježjima skloplje-nim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, Narodne novine, br. 72/17.

Sud EU-a proglasio se nadležnim za odluči-vanje u ovom predmetu, iako je predmetni ugovor u povodu kojega se vodi glavni po-stupak bio sklopljen prije pristupanja Repu-blike Hrvatske Uniji. Naime, Sud je smatrao da se u tom slučaju prethodno pitanje odno-si na dozvoljeno ratione temporis tumačenje prava Unije s obzirom na to da odgovor na njega može dovesti u pitanje usklađenost prava Unije u pogledu nacionalnog propisa koji je država članica donijela nakon pristu-panja Uniji i koji proizvodi pravne učinke na predmetne ugovore nakon navedenog pristupanja.105 Sud EU-a presudio je da se članak 56. UFEU-a, koji se odnosi na slobodu pru-žanja usluga, protivi Zakonu o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obi-lježjem. Sud svoj stav obrazlaže time da Zakon očito prekoračuje granice onoga što je nužno za postizanje zadanog cilja jer se njime retroaktivno, općim i automatskim pravilom propisuje ništetnost svih ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem koji su sklopljeni s neovlaštenim vjerovnicima, osim onih koji su u cjelini ispunjeni.106 Iz presude Suda može se zaključiti da se Za-kon o ništetnosti ugovora o kreditu s me-đunarodnim obilježjem protivi slobodi pružanja usluga i u vremenu nakon ulaska Republike Hrvatske u EU. Međutim, Sud se, nažalost, u svojoj presudi propustio osvrnuti na činjenicu da vjerovnici nisu imali ovlaštenje za pružanje usluga u Repu-blici Hrvatskoj u vremenu kada su sklapali ugovore o kreditima, a što se tada tražilo po nacionalnim propisima Republike Hr-vatske, kada nisu u Republici Hrvatskoj vrijedili propisi EU-a o slobodi pružanja usluga, te je na taj način Sud konvalidirao neovlašteno postupanje vjerovnika iz vre-

105 Vidi: C-630/17, op. cit., para. 43.106 Vidi: ibid., para. 76.

ODVJETNIK 3-2020

32

Članci i rasprave

mena prije članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Unatoč određenim slabostima, ta presuda donosi važna pojašnjenja za pojam „potro-šač“ u smislu čl. 17. i 18 Uredbe 1215/2012. Sud ističe da pojam „potrošač“ treba usko tumačiti uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru te u vezi s prirodom i svrhom ugovora, a ne vezano uz subjektivan položaj te osobe. Sud je pritom potvrdio da se jedna te ista osoba može smatrati potroša-čem u okviru određenih transakcija, a gos-podarskim subjektom u okviru drugih. Sto-ga je Sud potvrdio da su samo ugovori koji su isključivo sklopljeni s ciljem zadovoljava-nja vlastitih pojedinačnih privatnih potro-šačkih potreba, obuhvaćeni posebnim ure-đenjem zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom navedenom uredbom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojem je cilj profesionalna djelat-nost. Prema tome, takva posebna zaštita nije opravdana ni u slučaju ugovora kojem je cilj buduća profesionalna djelatnost, s obzirom na to da određena djelatnost ne gubi svoju profesionalnu prirodu samo zato što je riječ o budućoj djelatnosti. Sud se, također, oči-tovao o ugovorima koji imaju dvostruku svr-hu, odnosno čija je upotreba jednim dijelom u profesionalne svrhe, a drugim u privatne svrhe. Sud je presudio da se na takvu osobu mogu primjenjivati odredbe iz okvira zaštite potrošača samo ako je veza između navede-nog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen.107 U spojenim predmetima Horžić i Pušić iz 2016. godine, Sud EU-a odlučivao je u povodu zahtjeva za prethodnu odluku koji je postavljen u prekršajnom postupku

107 Vidi: ibid, para. 87–89., 91.

na Prekršajnom sudu, a koji se odnosio na ugovore o potrošačkim kreditima. Pitanje se odnosilo na primjenu čl. 23. i 30. Direk-tive 2008/48., odnosno na to je li Zakon o potrošačkom kreditiranju protivan navede-nim člancima. Sud je odlučio obrazloženim rješenjem jer se odgovor na pitanje mogao jasno izvesti iz postojeće sudske prakse.Naime, stranke Horšić i Pusić sklopile su s Privrednom bankom Zagreb (PBZ) ugo-vore o stambenom kreditu u kojima je ugo-vorena promjenjiva kamatna stopa. Nakon toga Zakon o potrošačkom kreditiranju promijenjen je 2014. godine, te je vjerov-nicima nametnuo dodatne obveze prilikom promjene kamatnih stopa, a za nepoštivanje navedenog bile su propisane novčane kazne. Prilikom posljednjeg povećanja kamatnih stopa, tužitelji su od PBZ-a primili obavi-jest koja nije sadržavala nikakvu informaciju o parametrima primijenjenim pri izračunu tog povećanja, a koji su se tražili u skladu sa zadnjim izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelji su protiv PBZ-a pod-nijeli optužni prijedlog Prekršajnom sudu u Bjelovaru zbog kršenja čl. 11.a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju. PBZ je, s dru-ge strane, tvrdio da navedeni Zakon nije u skladu s Direktivom 2008/48., a osobito s njezinim člankom 30. st 1., jer se vjerovnici-ma nameće obveza određivanja promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koji su već postojali na dan stupanja na snagu tog Zakona, odnosno 1.  siječnja 2014. godine, zbog čega ima retroaktivan učinak suprotan navedenoj odredbi i to unatoč tome što se navedenom Direktivom provodi potpuno usklađivanje.108

Sud EU-a u svom je obrazloženju potvrdio tumačenje Direktive 2008/48 izneseno od PBZ-a, ali je potom konstatirao da se ona ne

108 Vidi: presudu u spojenim predmetima C-511/15 i C-512/15., para. 20.

ODVJETNIK 3-2020

33

Članci i rasprave

primjenjuje na stambene kredite o kojima je riječ u glavnom postupku.109 Nadalje, Sud je dodao da države članice mogu, u skladu s pravom Unije, primijeniti odredbe Direkti-ve na područja koja nisu obuhvaćena njezi-nim područjem primjene. Tako je Sud već presudio da države članice mogu zadržati ili uvoditi nacionalne mjere koje odgovaraju odredbama te Direktive u pogledu ugovora o kreditu koji ne ulaze u njezino područje primjene. Iz toga proizlazi da države člani-ce mogu proširiti pravila iz Direktive i na ugovore o stambenim kreditima, ali također države mogu u svoje zakonodavstvo unijeti drukčiju prijelaznu mjeru, a koja propisu-je da se navedeni propisi primjenjuju i na ugovore koji su bili na snazi u vrijeme njezi-nog stupanja na snagu. Isto vrijedi u pogle-du pravila o sankcijama iz čl. 23. Direktive 2008/48. Stoga se taj članak ne protivi tomu da države članice u svojim nacionalnim pro-pisima primijene odredbe o sankcijama u slučaju povrede odredba tih propisa na po-stojeće ugovore o kreditu, koji ne potpadaju pod materijalno područje primjene Direkti-ve 2008/48. Zaključno, Sud je u suštini pre-sudio da citirane odredbe Unije treba tuma-čiti na način da im nisu protivne nacionalne odredbe, kao što su one o kojima je bila riječ u glavnim postupcima, kojima se vjerovniku, pod prijetnjom prekršajnih sankcija, name-će dužnost poštivanja obveza u pogledu pro-mjenjive kamatne stope u vezi s ugovorima o kreditu koji postoje na dan stupanja na snagu tih odredaba, jer ti ugovori o kreditu ne potpadaju pod materijalno područje pri-mjene navedene Direktive, a ni te obveze ne predstavljaju provedbu Direktive.110

d) Presude u predmetima koji se odnose na zaštitu okoliša (Vodoopskrba II, C-686-15 i predmet VG Čistoća, C-335/16)

109 Vidi: ibid., para. 26. i 27.110 Vidi: ibid., para. 29., 33., 35.

U predmetu Vodoopskrba postavilo se pita-nje usklađenosti načina obračuna cijene ko-rištenja vode kako je defi niran nacionalnim propisima ste Direktivom 2000/60/EEZ. U navedenom predmetu Sud EU-a presu-dio je da nacionalni propisi, koji predviđa-ju izračun cijene vodnih usluga na način da on osim varijabilnog dijela uključuje i fi ksni dio (a koji nije vezan uz količinu isporučene vode), nisu u suprotnosti s pravom EU-a.111 Navedeno je Sud EU-a obrazložio na način da se ne može osporiti da je određi-vanje cijene vodnih usluga prema količini stvarno potrošene vode jedno od mogućih sredstava da se korisnike potakne na učin-kovito korištenje resursima. Međutim, pri usklađivanju s obvezom povrata troškova vodnih usluga propisanom pravom Unije, države članice mogu se odlučiti i za druge načine određivanja cijene vode neovisno o njihovoj stvarnoj potrošnji.112 Slično se pitanje pojavilo i u predmetu VG Čistoća, samo što se ovdje pitanje odnosi-lo na način obračuna cijene odvoza komu-nalnog otpada. U bitnome, u oba slučaja riječ je bila o tome da su tužitelji smatrali da metodologija izračuna cijene usluga nije odgovarajuća, te da bi ona trebala biti odre-đena prema stvarno utrošenoj vodi, odno-sno stvarno odvezenom otpadu. Dakle u strukturi računa postoji fi ksni i varijabilni dio cijene usluge, a koji ne odgovara stvar-noj količini pružene usluge, što je i u ovom predmetu bio slučaj. Premda je u oba predmeta Sud uspostavio svoju nadležnost za meritorno odlučivanje, Sud EU-a preformulirao je pitanja budući da nisu u potpunosti odgovarala uvjetima iz čl. 94. Poslovnika. Naime, u predmetu

111 Vidi: presudu u predmetu C-686/15, para. 27.

112 Vidi presudu u predmetu Vodooprskrba II., C-686/15, para. 21–22. i 27.

ODVJETNIK 3-2020

34

Članci i rasprave

Vodoopskrba II, hrvatski sud tražio je ocje-nu nacionalnog propisa, za što Sud EU-a nije nadležan. U predmetu Čistoća, Sud EU-a istaknuo je da nacionalni sud u biti pita treba li čl. 14. i čl. 15. st. 1. Direktive 2008/98 tumačiti na način da im se proti-vi nacionalni propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, koji propisuje, s jedne strane, da korisnici usluge obrade ot-pada plaćaju cijenu koja se izračunava pre-ma volumenu spremnika koji im je stavljen na raspolaganje, a ne prema težini stvarno odvezenog otpada. S druge strane, nacio-nalni propis propisuje da ti korisnici plaćaju dodatnu naknadu čiji je prihod namijenjen fi nanciranju potrebnih usluga u obradi sku-pljenog otpada.113

Prije odgovora na postavljeno pitanje Sud je prvo pojasnio načelo da „onečišćivač plaća“ prema kojemu troškove gospodarenja ot-padom snosi izvorni proizvođač otpada ili trenutačni odnosno prethodni posjednik otpada. Ta fi nancijska obveza tereti te po-sjednike zbog njihova doprinosa proizvod-nji navedenog otpada.114 U odnosu na postavljeno pitanje, Sud EU-a odgovorio je da ne postoji europski propis koji bi državama članicama nalagao određe-nu metodu fi nanciranja troška zbrinjavanja komunalnog otpada. Stoga se navedeno fi nanciranje, prema izboru dotične države članice, jednako može osigurati porezom, nagradom ili na bilo koji drugi način. U tim okolnostima primjena kriterija naplate koji se temelji na volumenu spremnika stavlje-nog na raspolaganje korisnicima, osobito s obzirom na površinu i namjenu nekretnine u kojoj se nalaze, može omogućiti izračun troškova zbrinjavanja tog otpada i njihovu raspodjelu između različitih posjednika jer

113 Vidi: presudu u predmetu C-335/16, para. 23.

114 Vidi: ibid., para. 24.

taj parametar izravno utječe na iznos nave-denih troškova.115 Potom je dodao da je sud, koji je uputio zahtjev, ipak dužan na temelju činjeničnih i pravnih elemenata koji su mu podneseni, provjeriti dovodi li primijenjena metoda obračuna troškova komunalne uslu-ge do toga da se određenim „posjednicima“ nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu proizvesti. U tu je svrhu istaknu-to da valja, uz ostalo, uzeti u obzir kriterije koji su povezani s vrstom nekretnine u ko-joj se korisnici nalaze, njezinom površinom i namjenom, sposobnošću posjednika da proizvede otpad, volumenom spremnika koji se korisnicima stavljaju na raspolaga-nje i učestalošću skupljanja, jer ti parametri izravno utječu na iznos troškova gospoda-renja otpadom i njegovog zbrinjavanja.116 Dakle u predmetu VG Čistoća, za razliku od predmeta Vodoopskrba, Sud EU-a dao je jasne smjernice nacionalnom sudu da u kon-kretnom slučaju mora utvrditi zadovoljava li postojeća metodologija naplate zbrinja-vanja komunalnog otpada uvjet proporcio-nalnosti glede primjene načela „proizvođač otpada plaća“.e) Presuda u predmetu vezanom za obveze iz suvlasništva (predmetu INA protiv Lju-bljanske banke, C-200/19)Ključno pitanje koje se postavilo u tom predmetu odnosilo se na nadležnost suda za postupanje, odnosno treba li u konkretnom slučaju primijeniti pravila o općoj ili poseb-noj nadležnosti iz Uredbe br. 1215/2012. Pravila o općoj nadležnosti upućuju na sud mjesta domicila tuženog, dok pravila o po-sebnoj nadležnosti upućuju na mjesto izvr-šenja obveze. U konkretnom predmetu radilo se o tome

115 Vidi: presudu u predmetu C-335/16, para. 26.

116 Vidi: ibid., para. 30–31

ODVJETNIK 3-2020

35

Članci i rasprave

da je Ljubljanska banka vlasnik nekretnina u Zagrebu te da nije podmirivala novčane ob-veze koje ima kao suvlasnik tih nekretnina. Zbog toga su ostali suvlasnici podnijeli sudu prijedlog za izdavanje europskog platnog naloga a on ga je potom i izdao. Na takvu se odluku Ljubljanska banka žalila ospora-vajući nadležnost suda. Trgovački sud u Za-grebu uputio je prethodno pitanje u kojem u biti pita je li spor u vezi s neispunjenjem novčanih obveza koje su nacionalnim za-konom nametnute suvlasnicima nekretnine obuhvaćen pojmom „stvari povezane s ugo-vorom” u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012 ili pojmom „stva-ri povezane s deliktima ili kvazideliktima” u smislu članka 7. točke 2. te uredbe vezano uz posljedično uspostavljanje nadležnosti u konkretnom predmetu.Sud EU-a o ovom je zahtjevu odlučio obra-zloženim rješenjem jer je o sličnoj pravnoj situaciji upravo odlučio u predmetu Kerr.117 Za rješavanje pitanja nadležnosti od ključne je važnosti bilo defi nirati pojam „stvari po-vezane s ugovorom“ jer o tome ovisi zasniva-nje posebne nadležnosti suda prema mjestu u kojem je obveza nastala ili treba biti izvrše-na. U tom pogledu, Sud EU-a prvo je utvr-dio da sklapanje ugovora nije pretpostavka za primjenu te odredbe.118 Nadalje, utvrdio je da je za potrebe primjene te odredbe nuž-no utvrditi postojanje obveze, jer primjena pravila o posebnoj nadležnosti u stvarima povezanim s ugovorom pretpostavlja utvr-đivanje pravne obveze (obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi) i na kojoj se temelji tužba. U konkretnom slučaju, Ljubljanska ban-ka nije sklopila međuvlasnički ugovor, nije aktivno sudjelovala u određivanju iznosa

117 Vidi presudu u predmetu Kerr, C-25/18.118 Vidi: rješenje u predmetu INA v. Ljubljan-

ska banka, C-200/19., para. 25.

spomenutih doprinosa niti se dobrovoljno obvezala podmiriti taj iznos. Stoga je Sud EU-a smatrao potrebnim očitovati se o tome je li Ljubljanska banka slobodnom vo-ljom preuzela obvezu prema drugim suvla-snicima. U tom pogledu Sud EU-a istaknuo je sljedeće: „Kada je riječ o obvezi suvlasnika prema suvlasničkoj zajednici koja se tiče upla-ćivanja godišnjih novčanih doprinosa u pro-račun navedene zajednice na ime održavanja zajedničkih dijelova stambene zgrade, Sud je ocijenio da se – iako je članstvo u suvlasničkoj zajednici propisano nacionalnim zakonom – pojedinosti upravljanja zajedničkim dijelovi-ma dotične nekretnine prema potrebi uređuju ugovorom te do članstva u suvlasničkoj za-jednici dolazi aktom dobrovoljnog stjecanja etažnog vlasništva, uključujući suvlasničke dijelove na zajedničkim dijelovima nekret-nine, tako da se obveza suvlasnika prema su-vlasničkoj zajednici poput one iz glavnog po-stupka mora smatrati pravnom obvezom koja je preuzeta slobodnom voljom.“119 Potom je dodao da činjenica „da dotični suvlasnici nisu sudjelovali u donošenju te odluke ili da su joj se protivili, ali da je na temelju nacio-nalnog zakona navedena odluka i obveza koja iz nje proizlazi obvezujuća te ih veže, ne utječe na tu primjenu, s obzirom na to da svaki suvlasnik, nakon što postane i ostane suvlasnik nekretnine, prihvaća da se na nje-ga primjenjuje ukupnost odredbi akta kojim se uređuje dotična suvlasnička zajednica kao i odluke koje donosi glavna skupština suvla-snika te nekretnine.“120 Slijedom, Sud EU-a zaključio je da u konkretnom slučaju treba primijeniti pravila o posebnoj nadležnosti iz članka 7. Uredbe 1215/2012.121 Dakle, u tom predmetu Sud EU-a dao je vrlo korisna tumačenja vezana uz nadlež-

119 Vidi: rješenje C-200/19., para. 27.120 Vidi: ibid., para. 29.121 Vidi: ibid., para. 31.

ODVJETNIK 3-2020

36

Članci i rasprave

nost nacionalnih sudova u građanskim i tr-govačkim stvarima, a koja će biti relevantna i za buduće sporove. Primjera radi, Visoki tr-govački sud u svom je zahtjevu za prethod-no pitanje u predmetu Obala lučice, u kojem Sud EU-a tek treba donijeti odluku, također tražio tumačenje Suda koje se odnosi na primjenu pravila o nadležnosti iz Uredbe 1215/2012.122

V. ZaključakPrethodni postupak je postupak suradnje između nacionalnih sudova i Suda EU-a kojem je cilj osigurati ujednačenu i pravilnu primjenu i tumačenje prava Unije. Njegova je svrha da pomogne nacionalnim sudovi-ma da riješe konkretne sporove u kojima se traži tumačenje prava Unije te ujedno pruži priliku kontrole valjanosti akata tijela EU-a. Premda je odluka na sudu koji rješava kon-kretan spor između stranaka da odluči hoće li postaviti pitanje za tumačenjem Sudu EU-a, on ima obvezu u svojoj presudi obra-zložiti razloge zbog kojih smatra da to nije potrebno u konkretnom slučaju. U svom obrazloženju zahtjeva za prethodnom odlu-kom sud bi se trebao voditi uspostavljenim kriterijima presudom Cilfi t. U protivnom, izostanak obrazloženja predstavlja povredu prava na pravično suđenje.Iz dosadašnje prakse postavljanja prethod-nih pitanja hrvatskih sudova proizlazi da su u skoro sedam godina pokrenuta 24 po-stupka za donošenjem prethodne odluke. U tome hrvatski sudovi ne odstupaju od isku-stava koja su prošli nacionalni sudovi ostalih država članica nakon ulaska u Europsku uni-ju. No, iz analize dosadašnjih zahtjeva tako-

122 Vidi: Zahtjev za prethodnu odluku u predmetu Obala lučice, C307/19-1.

đer se može zaključiti da je relativno veliki broj pitanja riješen procesno zbog nedosta-taka u postavljanju pitanja. VSRH nedavno je postavio prvo prethodno pitanje. Ustav-ni sud zauzeo je jasan stav da je odluka oko postavljanja prethodnog pitanja primarno u nadležnosti suda koji rješava konkretan spo-ra, međutim nije detaljizirao kriterije kojih se sud mora držati u obrazloženju odbijanja postavljanja prethodnog pitanja. Nadalje, iz analize jasno proizlazi da su neki sudovi propustili temeljito se upoznati sa striktnim zahtjevima u pogledu postavljanja prethod-nog pitanja, a koji su propisani člankom 94. Poslovnika, Preporukama namijenjenim nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka, kao i u sudskoj praksi. Iz navedenog se može zaklju-čiti da sudovi još uvijek nisu dostatno infor-mirani o zahtjevima koji proizlaze iz prava EU-a i sudske prakse u pogledu sadržaja i obvezatnosti zahtjeva za prethodno pitanje, te je stoga Sud EU-a u odnosu na hrvatske predmete u većini slučajeva donosio obra-zložena rješenja na temelju članaka 53. stav-ka 2. i 99. Poslovnika Suda.U tom kontekstu, čini se da analiza dosa-dašnjih odluka o prethodnim pitanjima postavljenim od hrvatskih sudova može doprinijeti kvaliteti sastavljanja zahtjeva za prethodnom odlukom te da su dosadašnja iskustva u velikoj mjeri doprinijela stjeca-nju vještine postavljanja prethodnih pitanja Sudu EU-a, a koje su vještine nužne za efi -kasnu primjenu, razvoj i dosljednost prava Unije. Ispravna primjena prava EU-a ovisi i od preaktivne uloge odvjetnika koji pozna-vanjem prava EU-a, uključujući i postupak prethodnog pitanja, mogu pred sudove sta-viti zahtjeve za primjenu europskih propisa.

ODVJETNIK 3-2020

37

Članci i rasprave

U predmetnom članku autor raspravlja o odredbama važećeg Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći koje predstavljaju prav-ni okvir uređenja instituta oslobođenja od plaćanja troškova sudskog postupka i njihovoj primjeni iz perspektive uprav-nih tijela županija kao stvarno nadlež-nih, prvostupanjskih tijela za odlučivanje o odgovarajućem zahtjevu. Kazuistički, kritički i pronalazački obrađujući brojne probleme koje važeća regulativa zadaje praksi te proučavajući njihov utjecaj na radne sporove kao sporove od osobitog društvenog značenja, autor nastoji dati prijedloge koji u tom segmentu mogu do-prinijeti njihovom efi kasnijem rješavanju te kvalitetnijoj zaštiti prava radnika, trez-veno ukazujući na manjkavosti ishitrene i fragmentarne intervencije zakonodavca u sustav besplatne pravne pomoći u sklopu reorganizacije državne uprave potkraj 2019. godine te nužnost neodložnog i in-tegralnog reformiranja relevantne zakon-ske materije. Ključne riječi: besplatna pravna pomoć, oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka, upravni postupak, upravni spor, radni spor.

Osloboenje od plaÊanja troškova sudskog

postupka, reforma hrvatskog sustava

državne uprave 2019. godine i radni

sporovi - kritike, izazovi, šanse

1. UvodPisac članka objavljenog u tiskanom izda-nja Večernjeg lista od 12. listopada 2018. godine, naziva „Istina o hrvatskom pra-vosuđu“, istaknutog i na naslovnici novin-skog dnevnika, radne je sporove ocijenio „alarmantno predugim“, oslanjajući se na podatke iznesene u Izvješću o učin-kovitosti i kvaliteti pravosuđa Europske komisije za učinkovitost pravosuđa (CE-PEJ). Premda bi izvođenje zaključaka iz isključivo jednog izvješća i njegove (laič-ke i kvantitativne) interpretacije u stati-stičkoj, ali i stručnoj, znanstvenoj ili bilo kakvoj drugoj ozbiljnoj i predanoj studiji problematike radnih sporova u Republici Hrvatskoj bilo odveć paušalno, spomenuti tekst ipak i danas, gotovo dvije godine na-kon njegove objave, grosso modo podsjeća na perpetuiranu potrebu sveobuhvatne, analitičke diskusije o onim imperfektnim elementima pravnog sustava čije praktično oživotvorenje pridonosi određenim abe-racijama i, konsekutivno, sve prisutnijem trendu rasta negativne percepcije javnosti o radu pravosuđa. Dakako, srž cilja takve diskusije sastoji se u njihovom pravodob-nom detektiranju, otklanjanju i vrijed-

Piše: Bojan Čaić, mag. iur.*

Voditelj Odsjeka za opću upravu pri Bjelovarsko-

bilogorskoj županiji.

* Stavovi izneseni u tekstu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove jav-

nopravnog tijela u kojem je zaposlen.

ODVJETNIK 3-2020

38

Članci i rasprave

nosnom unapređenju pravnih pravila, pri čemu predominantni orijentir mora biti jasan i nedvojben: zaštita temeljnih, u su-vremenosti ustavom zajamčenih ljudskih prava i sloboda dijapazonu kojih pripada i pravo svakog da zakonom ustanovlje-ni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pra-vima i obvezama (čl. 29. st. 1. Ustava Re-publike Hrvatske, Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, u daljnjem tekstu Ustav). Jedna od prav-nih ustanova koja generira mnogobrojne slabosti u ostvarenju pravne sigurnosti, sudske ekspeditivnosti i djelotvorne prav-ne zaštite u radnim sporovima, sigurno jest i oslobođenje od plaćanja sudskih troškova, uređeno Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći donesenim 2013. godine, a noveliranim 2019. godine (Narodne no-vine, br. 143/13 i 98/19, u daljnjem tekstu ZBPP), pri čemu je zakonodavac u noveli, kao posljetku opredjeljenja da dosljednije iskoristi mogućnost predviđenu odred-bom čl. 114. st. 2. Ustava, povjeravajući pojedine poslove državne uprave tijelima jedinica područne samouprave i ukidanja ureda državne uprave kao tijela državne uprave prvog stupnja Zakonom o sustavu državne uprave (Narodne novine, broj 66/19), manifestirao stav da se reducira na puko redizajniranje odredbi o nadležnosti za odlučivanje o odnosnoj upravnoj stvari, suzdržavajući se od bilo kakvih sadržajni-jih dorada.Za razliku od ranijeg pristupa koji je oslo-bođenje od plaćanja troškova sudskog po-stupka tretirao kao specijalnu vrstu pravne pomoći, pri donošenju ZBPP-a Sabor se u interesu unifi kacije, ali i očigledne, iako zbiljski nominalne, normativne simplifi -

kacije pretpostavki za ostvarivanje, odlu-čio uvrstiti ga u oblike sekundarne pravne pomoći. S obzirom na to da je od stupanja na snagu (originarnog) ZBPP-a proteklo više od šest godina, držimo da je došlo vrijeme da se, uz sumarni prikaz legisla-tivnog rješenja koje je prethodilo europski inspiriranoj (i per analogiam dirigiranoj) razradi sustava besplatne pravne pomoći kao posebnog upravnog područja, na os-novi praktičnog iskustva sistematski eva-luiraju zamisli zakonodavca pretočene u relevantne odredbe ZBPP-a, vodeći raču-na o njihovom interferencijskom odnosu s ostalim propisima koji su od značenja za provedbu u djelo oslobođenja od plaćanja troškova sudskog postupka i utjecaju nje-govih aspekata na radne sporove, a u svje-tlu bazične svrhe pravne pomoći imposti-rane u odredbi članka 3. ZBPP-a, odnosno postizanja jednakosti svih pred zakonom i osiguravanja građanima Republike Hr-vatske (i drugim osobama) djelotvornog ostvarenja pravne zaštite te pristupa sudu.

2. Oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka kao institut građanskog parničnog procesnog pravaSve do novele Zakona o parničnom po-stupku (Službeni list, br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, Narodne novine, br. 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP) iz 2013. godine, nakon stu-panja na snagu koje je beziznimno in-korporirano u sustav besplatne pravne pomoći, odlučivanje o oslobođenju od plaćanja troškova postupka bilo je (i) u nadležnosti sudova. Imajući na umu da ga je raniji ZBPP iz 2008. godine, dva-

ODVJETNIK 3-2020

39

Članci i rasprave

put mijenjan i dopunjavan 2011. godine, također poznavao (i to inicijalno kao sastavni i nesamostalni dio ostalih obli-ka pravne pomoći), pri čemu je njegova posljednja novela u relevantnom dijelu stupila na snagu 1. siječnja 2013. godine, a da je maloprije istaknuta novela ZPP-a stupila na snagu 1. travnja 2013. godine, paralelno je nekoliko mjeseci isti insti-tut egzistirao u okvirima dviju različitih grana prava, upravnog i građanskog par-ničnog procesnog prava, te se stranka, suprotno prvobitnoj intenciji i zahvalju-jući previdu zakonodavca, sa zahtjevom odnosno prijedlogom mogla obratiti bilo nadležnom tijelu državne uprave bilo sudu u tijeku parničnog postupka kada nije bila u stanju položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja određenog dokaza. Izazvanu konfuziju, međutim, uklonila je judikatura, zauzevši stajalište da su od dana stupanja na snagu posljednje izmje-ne starog ZBPP-a, odnosno od 1. siječnja 2013. godine, prvostupanjski sudovi ap-solutno nenadležni za odlučivanje o oslo-bođenju od plaćanja troškova postupka (v. recimo rješenje Županijskoga suda u Varaždinu, posl. br. Gž-4733/14-2 od 1. travnja 2015. godine). Mi ćemo ovdje, u interesu daljnjeg izlaganja, govoriti samo o odgovarajućim (brisanim) odredbama ZPP-a.Nekadašnja odredba članka 172. ZPP-a imperativno je predviđala da će sud plaća-nja troškova postupka osloboditi stranku koja prema svom općem imovnom stanju ne može podmiriti te troškove bez štete za svoje nužno uzdržavanje i uzdržavanje vlastite obitelji. Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvaćalo je oslo-bođenje od plaćanja sudskih pristojbi,

predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i sudskih oglasa. Pri donošenju odluke sud je morao brižljivo cijeniti sve okolnosti, a osobito vrijednost predmeta spora, broj osoba koje stranka uzdržava i prihode koje imaju stranka i članovi nje-zine obitelji. Odluku o oslobođenju od plaćanja troškova postupka donosio je pr-vostupanjski sud, a stranka je bila dužna dostaviti potvrdu nadležnog tijela držav-ne uprave o imovnom stanju. U potvrdi se morao navesti iznos poreza koji plaćaju kućanstvo i njegovi pojedini članovi te druge izvore prihoda i uopće imovno sta-nje stranke kojoj se potvrda izdaje. Ako je smatrao to potrebnim, i sam je sud rješe-njem protiv kojeg nije bila dopuštena žalba mogao odrediti pribavljanje odgovarajuće dokumentacije o imovnom stanju stranke koja je tražila oslobođenje, ali i saslušanje protivne stranke. Kad je stranku potpuno oslobodio plaća-nja troškova sudskog postupka, iz sredsta-va suda isplaćivao se predujam za troškove koje pokriva oslobođenje (čl. 175. ZPP-a). U slučaju da je utvrdio da je stranka bila u stanju podmirivati troškove postupka, pr-vostupanjski sud mogao je u tijeku postup-ka rješenjem ukinuti rješenje o oslobođe-nju i odlučiti o potpunoj ili partikularnoj nadoknadi onih troškova kojih je stranka prethodno bila oslobođena. Kada bi to ustanovio, a stranka je pravo na oslobođe-nje od plaćanja troškova sudskog postup-ka ostvarila na osnovi posebnog propisa kojim se uređuje besplatna pravna pomoć, sud je bio dužan bez odgode o tome obavi-jestiti nadležno tijelo državne uprave. Prije svih ostalih, imali su se nadoknaditi iznosi isplaćeni iz sredstava suda koji su činili dio parničnih troškova.

ODVJETNIK 3-2020

40

Članci i rasprave

3. Oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka kao institut upravnog pravaPrihvaćajući logiku eliminacije oslobo-đenja od plaćanja troškova postupka iz domene parničnog zakonodavstva koja izvire iz akcentirane ideje o rasterećenju sudova i ostvarenju možebitnih ušteda u državnom proračunu zamjenom spora-dične kontrole čiji su dosezi bili limitira-ni važnošću donošenja odluke o glavnoj stvari, specijalnim, podrobnijim i odvoje-nim ispitivanjem imovnog stanja stranke, zakonodavac je u novom ZBPP-u, done-senom potkraj 2013. godine s početkom primjene od 1. siječnja 2014. godine, kao i, inter alia, u onom ranijem, oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka defi nirao kao upravnu stvar o kojoj se kao o središnjem pitanju odlučuje u upravnom postupku, (kasnije) propisujući da je rje-šavanje o pertinentnom zahtjevu od 1. si-ječnja 2020. godine u stvarnoj nadležnosti upravnog tijela županije odnosno Grada Zagreba u čijem je djelokrugu obavljanje povjerenih poslova državne uprave (čl. 16. st. 1. u vezi s čl. 4. t. 6. ZBPP-a). Prema slovu članka 13. stavka 3. ZBPP-a, oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka može se odobriti u određenim sudskim postupcima ako su materijalne prilike podnositelja zahtjeva takve da bi plaćanje predujma troškova sudskog po-stupka moglo ugroziti uzdržavanje pod-nositelja zahtjeva i članova kućanstva u skladu s posebnim pretpostavkama pro-pisanim u pogledu imovnog stanja pod-nositelja zahtjeva, a pri donošenju odluke naročito se mora voditi računa o visini troškova u postupku u kojem se oslobođe-nje traži. Kao troškove sudskog postupka na koje se oslobođenje od plaćanja odno-

si, ZBPP taksativno propisuje polaganje predujma troškova svjedoka, tumača, vje-štaka, uviđaja i sudskih oglasa (čl. 4. t. 4.). Time je otklonio eventualnu semantičku zabludu, koju je prije na prvi pogled izazi-vao ZPP, da oslobođena stranka uopće nije dužna plaćati troškove parničnog postup-ka, naglašavajući da se ono odnosi samo na obvezu preliminarnog predujmljivanja troškova koje prouzroči vlastitim parnič-nim radnjama.Budući da je oslobođenje od plaćanja troš-kova sudskog postupka forma sekundarne pravne pomoći, bitno je navesti i general-ne pretpostavke koje ZBPP normira za odobravanje sekundarne pravne pomoći. Tako je sekundarnu pravnu pomoć mogu-će odobriti:1) ako se radi o složenijem postupku2) ako se podnositelj zahtjeva nema spo-

sobnosti sam zastupati3) ako su materijalne prilike podnositelja

zahtjeva takve da bi plaćanje potrebne stručne pravne pomoći moglo ugrozi-ti uzdržavanje podnositelja zahtjeva i članova kućanstva

4) ako se ne radi o obijesnom parničenju5) ako u posljednjih šest mjeseci od dana

podnošenja zahtjeva nije odbijen za-htjev zbog namjernog davanja netoč-nih podataka i

6) ako podnositelju zahtjeva pravna po-moć nije osigurana na temelju poseb-nih propisa.

Pod složenijim postupcima ZBPP podra-zumijeva:1) postupke u vezi sa stvarnim pravima,

osim zemljišnoknjižnih postupaka2) postupke iz radnih odnosa3) postupke iz obiteljskih odnosa, osim

postupaka sporazumnog razvoda bra-ka u kojima bračni drugovi nemaju

ODVJETNIK 3-2020

41

Članci i rasprave

zajedničku maloljetnu ili posvojenu djecu ili djecu nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb nakon punoljetnosti

4) ovršne postupke i postupke osiguranja kada je riječ o prisilnom ostvarenju ili osiguranju tražbine koja proizlazi iz postupka za koji se prema odredbama ZBPP-a može odobriti pravna pomoć

5) mirno rješenje spora6) iznimno, sve ostale upravne i građan-

ske sudske postupke kada potreba za odobravanjem pravne pomoći pro-izlazi iz konkretnih životnih okol-nosti podnositelja zahtjeva i članova kućanstva, a u skladu s temeljnom svr-hom ZBPP-a.

Smatrat će se da se podnositelj zahtjeva obijesno parniči:1) ako su očekivanja podnositelja zahtje-

va očito nerazmjerna stvarnoj situaciji2) ako je razvidno da podnositelj zahtje-

va zlorabi mogućnost podnošenja za-htjeva za pravnu pomoć

3) ako su očekivanja podnositelja zahtje-va u očitoj suprotnosti s konačnim is-hodima u sličnim predmetima ili

4) ako su očekivanja podnositelja zahtje-va u suprotnosti s prisilnim propisima i moralom društva.

S obzirom na fokus našeg zanimanja, iz navedenog proizlazi da će nadležno uprav-no tijelo donijeti pozitivnu odluku o za-htjevu za oslobođenje od plaćanja troško-va sudskog postupka u postupku iz radnih odnosa ako na temelju rezultata ispitnog postupka utvrdi da su kumulativno ispu-njene sljedeće pretpostavke:a) da se zahtjev radnika kao podnositelja

odnosi na konkretni, aktualni radni spor

b) da podnositelj zahtjeva nije oslobo-đen od plaćanja troškova sudskog na

temelju posebnog propisac) da ne postoji namjera podnositelja za-

htjeva da se obijesno parničid) da eventualni prethodni zahtjev, pod-

nesen u razdoblju od šest mjeseci prije podnošenja zahtjeva o kojem se odlu-čuje, nije odbijen zbog namjernog da-vanja netočnih podataka

e) da ukupni prihodi i imovina pod-nositelja zahtjeva i članova njegovog kućanstva u određenom razdoblju ne prelaze propisani cenzus

f ) da, ukoliko je poznata, utoliko visina troškova sudskog postupka u među-odnosu s utvrđenim imovnim stanjem omogućuje stvaranje zaključka o po-stojanju stvarne ugroze za uzdržavanje podnositelja zahtjeva i članova njego-vog kućanstva u slučaju njihovog pla-ćanja.

4. Radni sporZa odobravanje svih oblika sekundar-ne pravne pomoći, a tako i oslobođenja od plaćanja troškova sudskog postupka, upravni se postupak pokreće podnoše-njem zahtjeva upravnom tijelu nadležnom prema mjestu prebivališta odnosno, alter-nativno, boravišta stranke (čl. 16. st. 1. i 4. ZBPP-a). U obrascu zahtjeva propisanom Pravilnikom o obrascu zahtjeva i rješenja o odobravanju pravne pomoći i rješenja o odobravanju korištenja pravne pomo-ći (Narodne novine, br. 64/14 i 20/16, u daljnjem tekstu Pravilnik) potrebno je individualizirati pravnu stvar u kojoj se pravna pomoć traži, odnosno o kakvom je radnom sporu riječ. Drugim riječima, rješenje se mora odnositi na postupak konkretne vrste i stupnja (arg. ex čl. 20. st. 1. ZBPP-a). Najčešća situacija koja se u praksi javlja jest da se radnici kao tužitelji

ODVJETNIK 3-2020

42

Članci i rasprave

u radnom sporu obraćaju upravnom tije-lu nakon što im nadležni sud rješenjem naloži da u određenom roku polože iznos potreban za podmirenje troškova koje će uzrokovati izvođenje prihvaćenog doka-za. U takvom slučaju podnositelji uz za-htjev dostavljaju i primjerak sudskog rje-šenja uvidom u koje upravno tijelo može bez poteškoća identifi cirati pravnu stvar u kojoj je zatraženo oslobođenje, uvjeriti se da je spor aktualan te utvrditi visinu predujma. No, kako postupiti kada se rad-nik obrati tijelu zahtjevom za oslobođenje od plaćanja troškova postupka prije nego što je pokrenuo postupak pred sudom u pravilu istodobno postavljajući i zahtjev za odobravanje korištenja pravne pomoći u obliku zastupanja? Tome je tako kod onih tipova radnih sporova kod kojih, prema odredbi čl. 133. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14, 127/17 i 98/19, u daljnjem tekstu ZOR), nije du-žan tražiti zaštitu povrijeđenog prava od poslodavca prije podnošenja tužbe sudu, kao što je, e. g., spor radi isplate dodata-ka na plaću na koje radnik ima pravo na temelju odredbi nekog od izvora radnog prava koji obvezuju njegovog poslodavca. Empirija nas uči da se radnik tada nije u stanju iscrpno izjasniti o pravnoj nara-vi spora, a (regionalni) službenik kojem podnosi zahtjev zbog pomanjkanja pra-vosudne edukacije ne zna mu prikladno pomoći pri njegovom formuliranju. Una-toč zakonskoj mogućnosti da se sekun-darna pravna pomoć odobri i za pravni savjet odvjetnika, fi nancijska fragilnost i osjetljivost položaja radnika nalaže ime-dijatnu reakciju pa bi vođenje upravnog postupka s ekskluzivnom svrhom otkri-vanja esencije pravne stvari bilo ne samo neekonomično, nego i krajnje nepovoljno

za djelotvorno ostvarivanje pravne zaštite i pristupa sudu.Sama činjenica da je zahtjev za oslobođe-nje od plaćanja troškova sudskog postupka podnesen prije no što se stranka tužbom obratila sudu, nije dovoljna za njegovo ne-gativno rješavanje. Stoga je sasvim suvišno insistirati na potankom opisu pravne stva-ri, već se treba rukovoditi svrhom pravne pomoći, to jest fokusirati se na provjeru drugih pretpostavki, primarno na imov-no stanje, a daljnju raščlambu prepustiti profesionalnom pružatelju pravne pomo-ći, bilo onom kojeg odredi upravno tijelo, bilo onom kojeg je radnik prethodno sam angažirao. ZBPP ne pojašnjava trenutak ili fazu rad-nog spora u kojem se radnik kao (budući) tužitelj treba obratiti upravnom tijelu, niti ga na bilo koji način limitira u tom pogle-du, pa smo i mi gledišta da je dovoljno da se radnik koji odluči podnijeti zahtjev u ranijoj fazi okvirno izjasni da je u sporu s poslodavcem te da iz izjave dane u za-htjevu proizlazi njegova aktualnost, na-kon čega treba prionuti ispitivanju ostalih pretpostavki. S obzirom na to da se gotovo uvijek može ustvrditi da će uspješno vođe-nje spora iziskivati predujmljivanje signi-fi kantnih iznosa za podmirenje troškova koje će izazvati izvođenje dokaza medi-cinskim i ostalim vještačenjima, svako bi suprotno postupanje predstavljalo neraz-mjeran teret za ostvarivanje pravne pomo-ći kao preduvjeta za punu realizaciju prava na pristup pravosuđu.

5. Poseban propisNe postoji poseban propis koji bi radnike u radnim sporovima ipso facto oslobađao snošenja troškova sudskog postupka. Na-vedena pretpostavka esencijalna je kod

ODVJETNIK 3-2020

43

Članci i rasprave

rješavanja o oslobođenju od plaćanja sud-skih pristojbi pa ćemo je u tom kontekstu kratko razmotriti. Kad je stranka oslobo-đena od plaćanja sudskih pristojbi ex lege, odnosno kada ne mora plaćati pristojbu na temelju posebne zakonske odredbe koja honorira njezinu pripadnost određe-noj socijalnoj kategoriji koja se dokazuje potvrdom nadležnog javnopravnog tijela (npr. osobe s invaliditetom koji je poslje-dica Domovinskoga rata i koji je kao takav propisno utvrđen) ili pak egzistencijalnu senzibilnost postupka u kojem sudjelu-je (npr. djeca kao stranke u postupcima uzdržavanja), nije potrebno voditi pose-ban upravni postupak za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi unutar sustava besplatne pravne pomoći. Prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 3. Zakona o sudskim pristoj-bama (Narodne novine, broj 118/18), od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su radnici u sporovima i drugim postupci-ma u vezi s ostvarivanjem svojih prava iz radnog odnosa. Bude li ipak zahtjev pod-nesen u tom smislu, trebalo bi ga odbiti. Takvo shvaćanje je arogacija rezona da je besplatna pravna pomoć tek jedan od na-čina kojim država može osigurati efi kasno ostvarivanje prava na pristup sudu, po-novljenog u nekoliko presuda Europskoga suda za ljudska prava (zainteresiranog čita-telja upućujemo na paragraf 97. presude A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva).

5. Obijesno parničenjeU uvjetima pozamašnog broja neriješenih sudskih predmeta koji neuralgično opte-rećuju hrvatsko pravosuđe, kroz uvođenje instituta obijesnog parničenja nastojalo se stati na kraj možebitnim zloupotre-bama sustava besplatne pravne pomoći i oslobođenja od plaćanja troškova sudskog

postupka kao jednog od njegovih oblika, odnosno šikanoznom korištenju prava na pristup sudu na štetu javnog interesa i prava drugih. ZBPP afi rmira obijesno par-ničenje kroz nekoliko varijanti koje smo spomenuli supra.Postojanje namjere obijesnog parničenja stvar je upravnog postupka. Praktično se postavilo pitanje odlučuje li nadležno upravno tijelo posredno o osnovanosti podneska kojim podnositelj zahtjeva na-mjerava pokrenuti određeni sudski postu-pak tako što mu, pozivajući se na njegov neuspjeh u tom postupku, uskraćuje oslo-bođenje od plaćanja njegovih troškova i na taj način ograničava pravo na pristup sudu te, ujedno, krši li time jedno od stožernih postulata demokratskih ustavnih poreda-ka, načelo diobe vlasti, djelujući ultra vires, vlastitom diskrecijskom ocjenom ulazeći u ono što je svojstveno sudbenoj vlasti. Fingirajmo da podnositelj zahtjeva traži da mu se odobri oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka u parničnom postupku radi isplate jubilarne nagrade na koju ima pravo na temelju kolektivnog ugovora obveznik primjene kojeg je njegov poslodavac, iako je, s obzirom na sve okol-nosti slučaja, prima facie razvidno da mu to pravo ne pripada, vodeći računa o krat-kom vremenskom razdoblju proteklom od dana sklapanja ugovora o radu s tim poslo-davcem.Radilo bi se, dakle, o situaciji inkompati-bilnosti očekivanja podnositelja zahtjeva sa stvarnom situacijom i konačnim ishodi-ma u sličnim slučajevima (arg. ex čl. 13. st. 5. t. 1. ZBPP-a). Da bi došlo do odluke ko-jom odbija zahtjev za oslobođenje od pla-ćanja troškova sudskog postupka, uprav-no tijelo mora spoznajno doći do stupnja visoke razine vjerojatnosti u odnosu na

ODVJETNIK 3-2020

44

Članci i rasprave

ishod sudskog postupka koji je radnik na-kanio voditi. Nedavno je Ustavnome sudu Republike Hrvatske iz sličnog razloga podnesen prijedlog za ocjenu ustavnosti odredbi ZBPP-a o obijesnom parničenju u kojem je predlagatelj, uz ostalo, istaknuo da nadležno upravno tijelo prejudicira ishod postupka i svojom odlukom utječe na od-luku suda, tvrdeći da se jedino u sklopu odgovarajućeg sudskog postupka može utvrditi obijesnost ponašanja njegovog sudionika. Iako nije bilo pretpostavki za odlučivanje o biti stvari jer predlagatelj nije naveo ustavnopravno relevantne ra-zloge zbog kojih bi trebalo pokrenuti po-stupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom, Ustavni je sud u rješenju br. U-I-717/2017 od 4. travnja 2017. godine obiter dictum apostrofi rao da se nepostojanje obijesnog parničenja kao jedna od pretpostavki za ostvarivanje sekundarne pravne pomoći ispituje u upravnom postupku i da utvr-đivanje ispunjenosti ili neispunjenosti tih pretpostavki ne utječe na odlučivanje redovnih sudova u postupcima u kojima stranka želi ostvariti pravo zaštite svojih interesa uz besplatnu pravnu pomoć. Odlučivanje o odobravanju oslobođenja od plaćanja troškova sudskog postupka jest upravna stvar i odluka upravnog tije-la nema utjecaja na to kako će sud riješiti određenu spornu situaciju, odnosno ra-suđivati o pravu ili obvezi pojedinca. Ali, uskrati li ono oslobođenje stranci samo na osnovi (pragmatične) procjene da u određenom sudskom postupku nema šanse za uspjeh, odnosno da s obzirom na slične slučajeve traži disproporcional-no mnogo, stvarno će je onemogućiti da uopće pokuša zaštititi svoje pravo pred nadležnim sudom koji je kao segment

sudbene vlasti jedini pozvan o tome od-lučiti, dezavuirajući tako ostvarivanje njezinog Ustavom zajamčenog prava na pristup sudu. Kao što je Ustavni sud ista-knuo u svojoj odluci broj U-I-659/1994 od 11. listopada 2000. godine, zahtjevi vladavine prava i pravne sigurnosti traže da pravna norma bude dostupna i pred-vidljiva svim adresatima, odnosno takva da mogu konkretno, sine dubio znati svoja prava i obveze kako bi prema njima mogli koordinirati svoje ponašanje. Baš iz razloga predvidljivosti, davanje takve diskrecijske ovlasti upravnom tijelu kroz oblikovanje instituta obijesnog parniče-nja na prikazani način smatramo ustavno diskutabilnim pa bi njegovu primjenu trebalo ograničiti isključivo na slučajeve u kojima stranke zahtjevom evidentno smjeraju inkrementalno doprinositi kr-šenju prisilnih propisa i morala društva.

6. Netočni podaciAko se podnositelj zahtjeva obratio nad-ležnom tijelu zahtjevom za oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka, a u postupku u povodu zahtjeva koji mu je prethodio u razdoblju od šest mjeseca prije podnošenja predmetnog zahtjeva neistinito je iskazivao zbog čega je pra-vomoćno odbijen, takav zahtjev, nakon izvođenja dokaza uvidom u raniji spis i rješenje, treba odbiti. Na primjer, uko-liko je podnositelj zahtjeva u postupku ostvarivanja sekundarne pravne pomoći u parničnom postupku radi razvoda braka s maloljetnom djecom pravomoćno odbijen zbog toga jer je svjesno netočno izjavio da ostvaruje prihode koji su u diskrepanciji s podacima o prihodima kojima raspolaže Porezna uprava Ministarstva fi nancija Re-publike Hrvatske, utoliko je potrebno jed-

ODVJETNIK 3-2020

45

Članci i rasprave

nako postupiti sa zahtjevom podnesenim nakon pet mjeseci kojim traži oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka u parničnom postupku radi isplate jubilar-ne nagrade. Potrebno je, međutim, uvijek maksimalno uvažiti načelo pomoći neu-koj stranci (čl. 7. Zakona o općem uprav-nom postupku, Narodne novine, broj 47/09, u daljnjem tekstu ZUP) i to zbog zamršenosti obrasca zahtjeva propisanog Pravilnikom te količine podataka kojima ga je potrebno primjereno popuniti.

7. Imovno stanje Baš zbog kursa naše rasprave, a držeći da bi samo dubinsko izlaganje pojedinosti regulacije imovinskih pretpostavki zahti-jevalo zaseban članak, najviše ćemo pažnje lapidarno posvetiti problemu postupovne prirode vezanom uz ocjenjivanje njihovog ispunjavanja. Oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka odobrit će se ako:a) ukupni prihodi podnositelja zahtjeva

i članova kućanstva mjesečno ne pre-laze iznos proračunske osnovice po članu kućanstva (3.326,00 kuna pre-ma odredbi članka 23. stavka 2. Zako-na o izvršavanju državnog proračuna za 2020. godinu, Narodne novine, br. 117/19, 32/20 i 42/20) i

b) ako ukupna vrijednost imovine u vla-sništvu podnositelja zahtjeva i člano-va kućanstva ne prelazi iznos od 60 proračunskih osnovica (199.560,00 kuna).

Izuzetno, oslobođenje će se odobriti i ako nisu ispunjene navedene pretpostavke:– ako podnositelj zahtjeva iz objektiv-

nih razloga ne može raspolagati uku-pnim prihodima i imovinom i

– ako dio ukupnih prihoda i imovine

kojima podnositelj zahtjeva može ras-polagati ne prelazi citirane iznose.

U odredbi čl. 14. st. 3. ZBPP-a egzempli-fi kativno su navedeni objektivni razlozi nemogućnosti raspolaganja imovinom (postojanje izvanrednih troškova liječe-nja, troškovi nastali kao posljedica više sile itd.). Imovno stanje utvrđuje se za razdoblje od dvanaest mjeseci prije mjeseca u kojem je zahtjev podnesen, a ukupni prihodi obračunavaju se u razmjernim dijelovima (1/12).Oslobođenje se odobrava u punom opsegu ako ukupni prihodi podnositelja zahtje-va i članova kućanstva iznose 50 posto (1.663,00 kune) ili manje po članu kućan-stva mjesečnog iznosa proračunske osno-vice. Svako povećanje tog iznosa za svakih sljedeći 10 posto ima za posljedicu smanje-nje opsega oslobođenja za 10 posto, ali ne ispod 50 posto utvrđenog iznosa troškova. Podnositelj zahtjeva dužan je navesti podatke o vlastitom imovnom stanju i imovnom stanju članova svog kućanstva, odnosno, općenito govoreći, podatke o prihodima, nekretninama, prijevoznim sredstvima te ostaloj imovini (novčanim sredstvima na štednim knjižicama, vrijed-nosnim papirima, darovima…), uz nazna-ku njihovog iznosa, odnosno vrijednosti.Radi provjere istinitosti u zahtjevu izne-senih navoda o bitnim činjenicama te stvaranja precizne slike o broju članova kućanstva i imovnom stanju, potrebno je izvesti odgovarajuće dokaze usmjeravajući se pritom načelom materijalne istine (čl. 8. ZUP-a). Preponderantno dokazno sred-stvo koje se koristi u relevantnom uprav-nom postupku jesu javne isprave (potvrde, uvjerenja i izvaci iz zemljišnih knjiga). Ipak, za pouzdano utvrđivanje vrijednosti

ODVJETNIK 3-2020

46

Članci i rasprave

pojedine nekretnine i prijevoznog sredstva određenog stanja u vlasništvu podnositelja zahtjeva ili pak veličine dijela nekretnine u kojoj podnositelj zahtjeva živi i ostvaruje osnovne životne potrebe, koji se izuzima pri utvrđivanju imovnog stanja i kojeg ZBPP ne specifi cira (arg. ex čl. 15. st. 2. t. 3. ZBPP-a), podesnija su dokazna sredstva vještačenje i očevid jer podaci koje pod-nositelj zahtjeva daje često ne odražavaju realnu vrijednost. Posegne li službena osoba koja vodi postupak za navedenim (složenim i skupim) dokaznim sredstvi-ma, za očekivati je da će, imajući na umu odredbom čl. 17. st. 2. ZBPP-a propisani rok za rješavanje od petnaest dana od dana primitka urednog zahtjeva, dovesti u pita-nje učinkovitost i ekonomičnost upravnog postupka te, efektivno, ostvarenje prava na pristup sudu. Prema tome, obrnuto od logike ZUP-a koji ju tretira kao posljed-nji refugium, izjavu stranke u upravnom postupku vođenom u povodu zahtjeva za ostvarivanje oslobođenja od plaćanja troš-kova sudskog postupka nužno je uzeti kao dokazno sredstvo za utvrđivanje određe-nih činjenica. O toj specifi čnosti upravnog postupka o kojem govorimo, zakonoda-vac, propisujući veoma složene propozicije utvrđivanja imovnog stanja podnositelja zahtjeva, u procesnim odredbama ZBPP-a nije vodio računa. Prema našem mišlje-nju, u konkretnom je upravnom postupku do određene mjere svrsishodno riskirati dosljedno provođenje načela materijalne istine u djelo u interesu uspješnijeg ostva-rivanja bitka pravne pomoći, poglavito kod radnih sporova. Premda ne postoji zakonska barijera koja bi službenu osobu kočila u izboru dokaznih sredstava koje će izvesti, držimo, međutim, da je pri kre-iranju procesnih odredbi ZBPP-a trebalo

predvidjeti da će se pobližoj provjeri u za-htjevu, kasnijem podnesku ili izjavi danoj u zapisnik, naznačene vrijednosti imovine podnositelja zahtjeva i članova njegovog kućanstva odgovarajućim dokaznim sred-stvom pristupiti onda kada postoji stano-vita razina sumnje da su iznosi na kojima podnositelj ustraje pretjerano nisko iska-zani (što je, koliko god se marginalno či-nilo, u praksi česta pojava), a visina preduj-ma troškova sudskog postupka koji će biti potrebno uplatiti takva da to opravdava.

8. Predujam troškova sudskog postupkaUpravno bi tijelo trebalo razabrati i visinu troškova u postupku u kojem se traži oslo-bođenje te procijeniti utjecaj njihovog pre-dujmljivanja na uzdržavanje podnositelja zahtjeva i kruga osoba koje čine njegovo kućanstvo s obzirom na njihove materijal-ne prilike. Uzmimo za primjer da je radniku kao tužitelju naloženo da uplati predujam za podmirenje troškova izvođenja dokaza knjigovodstvenim vještačenjem u iznosu od 3.000,00 kuna. Uzmemo li da utvrđe-ni prihod po članu kućanstva podnositelja zahtjeva iznosi 900,00 kuna mjesečno i da uz kuću u kojoj žive i ostvaruju osnov-ne životne potrebe nemaju imovine veće vrijednosti, moguće je konkludirati da bi plaćanje navedenog predujma dovelo u pi-tanje njihovo uzdržavanje.No, što ako upravno tijelo nije u moguć-nosti utvrditi iznos predujma jer se stran-ka zahtjevom obratila ranije, prije pokre-tanja sudskog postupka, to jest isticanja dokaznog prijedloga? Smatramo da u tom slučaju nema mjesta odbijanju zahtjeva na temelju te činjenice same za sebe. Ako iz rezultata upravnog postupka proizlazi da

ODVJETNIK 3-2020

47

Članci i rasprave

stranka svojom imovinom ni približno ne dotiče propisane imovinske granice kao što je to u primjeru koji smo iznijeli, a oslobođenje traži u egzaktnom sudskom postupku, treba teleološki ići u korist stranke i udovoljiti zahtjevu. Predmetni iznosi redovito su varijabilne prirode pa bi uvjetovanje pozitivne odluke uzimanjem te činjenice kao krucijalne predstavljalo nerazmjerno breme za ostvarivanje prava na pravnu pomoć radnika koji zahtjev od-luči podnijeti u ranijoj fazi radnog spora, tim više što je moguće da upravo o tome ovisi njegova odluka hoće li uopće predlo-žiti izvođenje određenog dokaza. U prilog takvom stajalištu objasnimo rezoniranje Visokog upravnog suda Re-publike Hrvatske u presudi posl. br. Usž-1814/16-2 od 19. listopada 2016. godine. Iako je predmet odnosnog upravnog spo-ra bilo oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi, mutatis mutandis možemo ga smatrati važnim i za našu tematiku. Ba-veći se momentom nastanka pristojbene obveze, Visoki upravni sud akcentirao je da je trenutak nastanka obveze plaćanja sudske pristojbe i djelovanje oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi dužan utvr-đivati ovlašteni sud, a ne tijelo državne uprave koje je rješenjem ovlašteno odlučiti ispunjava li podnositelj zahtjeva zakonom propisane uvjete za zatraženi oblik pravne pomoći. Prema tome, za razmatranje tre-nutka nastanka odgovarajuće obveze i dje-lovanja oslobođenja, tijelo državne uprave nije kompetentno i na tome ne može te-meljiti odluku o zahtjevu. Na taj je način Sud podsjetio da su u predmetima besplat-ne pravne pomoći upravna tijela dužna striktno paziti da ne uzurpiraju preroga-tive koje tradicionalno pripadaju sudovi-ma. Argumentum a simili, gramatičkim bi

tumačenjem i posljedičnim afi rmativnim insistiranjem na određivanju iznosa pre-dujma troškova kada on još nije poznat upravna tijela de facto upravo to učinila. Na kraju ovog dijela, ostaje nam za reći da su nam nejasni razlozi zbog kojih zakono-davac u svrhu otklanjanja nedoumica, a pravne sigurnosti radi, nije determinirao da će se visina sudskih troškova pri odlu-čivanju posebno uzeti u obzir samo ako je poznata.

9. Upravni sporNakon diskursa o pretpostavkama za ostvarivanje, pod lupu ćemo staviti među-odnos i reperkusije koje usporedno vođeni upravni postupak za oslobođenje od pla-ćanja troškova sudskog postupka i iz njega moguće izvirući upravni spor imaju, od-nosno mogu imati na parnični postupak.Prema odredbi čl. 434. st. 1. ZPP-a, u po-stupku u parnicama iz radnih odnosa, a posebno pri određivanju rokova i ročišta, sud je dužan posebno se brinuti o potrebi žurnog rješavanja radnih sporova. Postu-pak pred prvostupanjskim sudom mora se okončati u roku od šest mjeseci od dana podnošenja tužbe.Predloži li radnik kao tužitelj izvođenje dokaza, za čije je podmirenje troškova po-trebno položiti stanoviti predujam, a ne raspolaže novčanim sredstvima nužnim za njegovu uplatu, u roku koji mu je odre-dio sud dužan je dostaviti rješenje nadlež-nog upravnog tijela kojim ga se oslobađa te obveze, odnosno na temelju kojeg će se po izvođenju dokazu izvršiti isplata iz držav-nog proračuna. Upravno tijelo zahtjev je dužno riješiti u roku od petnaest dana od dana podnoše-nja urednog zahtjeva. Odredba čl. 17. st. 3. ZBPP-a ovlašćuje ga da o zahtjevu odluči

ODVJETNIK 3-2020

48

Članci i rasprave

i u kraćem roku ako bi zbog isteka roka u sudskom postupku u kojem sudjeluje, podnositelj izgubio pravo na poduzimanje radnje za koju je podnio zahtjev. Ako pod-nositelj izjavi žalbu protiv prvostupanj-skog rješenja, Ministarstvo pravosuđa kao nadležno drugostupanjsko tijelo dužno je o žalbi odlučiti u roku od osam dana od dana primitka, a protiv rješenja Ministar-stva može se pokrenuti upravni spor.S obzirom na gore navedenu dužnost ur-gentnog rješavanja radnih sporova, sudo-vi za uplatu predujma odnosno dostavu rješenja upravnog tijela, aproksimativno određuju rok od trideset do četrdeset i pet dana. Iako propisani rokovi kojih bi se nadležna tijela pri rješavanju zahtjeva u prvom i drugom stupnju trebala pridr-žavati ne probijaju sudske rokove, praksa je pokazala da su preambiciozni te ih je nemoguće realizirati, kako zbog komplici-rano ispitnog postupka, tako i zbog admi-nistrativne preopterećenosti te odsutnosti pompozno najavljivanog informacijskog umrežavanja javnopravnih tijela, jer čak i golo pribavljanje podataka o bitnim či-njenicama kojima raspolažu druga tijela iziskuje izvjesno vrijeme te ovisi o razno-likim ljudskim i materijalnim faktorima. U praksi, radnik kao dokaz da je predao zahtjev za oslobođenje od plaćanja troš-kova sudskog postupka sudu dostavlja presliku prve stranice ispunjenog obras-ca zahtjeva ovjerenu otiskom prijemnog štambilja nadležnog upravnog tijela. Ne bude li upravna stvar riješena u roku koji je sud odredio za plaćanje predujma, ili pak radnik izjavi žalbu nezadovoljan rješenjem prvostupanjskog tijela, sud će, suprotno načelu hitnosti, biti prisiljen produljiti ini-cijalno određen rok što će konzekventno dovesti do prolongiranja prvostupanjskog

radnog spora preko ZPP-om zadanog roka od šest mjeseci za njegovo okončanje, imajući u vidu da u interesu ostvarivanja prava na pristup pravosuđu ne bi trebao odustati od izvođenja predloženog dokaza zbog izostanka pravovremenog polaganja njegovog predujma prije no što se pouz-dano ne uvjeri da radnik nema pravo na oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka. Odluči li upravno tijelo odobri-ti oslobođenje služeći se ovlaštenjem iz čl. 17. st. 3. ZBPP-a, pa nakon donošenja rje-šenja sazna za nove činjenice koje bi dovele do drugačijeg rješenja, morat će provesti obnovu postupka i po provedenoj obnovi poništiti prvotno rješenje te odbiti zahtjev u skladu s odredbama čl. 127. st. 1. ZUP-a. Kolokvijalno rečeno, upravno će tijelo inertnim poštivanjem navedenih odredbi svakako dati obol smanjenju efi kasnosti provedbe parničnog postupka. Unatoč tome što rješenje Ministarstva pravosuđa postaje izvršno danom njego-ve dostave stranci (arg. ex čl. 133. st. 2. ZUP-a) te da tužba u načelu nema suspen-zivni učinak (arg. ex čl. 26. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine, br. 20/10, 163/12, 152/14, 94/16 i 29/17), aktivira li podnositelj zahtjeva svoje ustav-no pravo na sudsku kontrolu pojedinačnih akata te protiv njega pokrene upravni spor, njegova potencijalna pravomoćnost odla-že se do pravomoćnog okončanja uprav-nog spora. Tada je parnični sud opetovano suočen s rizikom da povrijedi radnikovo pravo na pristup sudu jer ne može sa sigur-nošću razabrati hoće li rješenje kojim je zahtjev u potpunosti ili djelomično odbi-jen ostati na snazi po odbijanju tužbenog zahtjeva ili će od strane upravnog suda kao nezakonita pojedinačna odluka biti poništeno uz fi nalno pozitivno rješavanje

ODVJETNIK 3-2020

49

Članci i rasprave

same upravne stvari. Usporedno će, da-kle, radnik doista voditi dva spora, radni i (dugotrajni) upravni, pri čemu će uspjeh u upravnom sporu u velikoj mjeri osnažiti šanse radnika da zaštiti pravo u parnici za koje tvrdi da mu je povrijeđeno činjenjem ili propuštanjem poslodavca.

10. ZaključakKorifej državničkog umijeća, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Abraham Lincoln, po vokaciji pravnik, jednom je vispreno, upečatljivo i inspirativno rekao da je najbolji način za ukidanje lošeg za-kona njegova dosljedna primjena. Iz našeg je promišljanja moguće razaznati da su iskustva primjene ZBPP-a pri njegovom osmišljavanju, razradi i izmjeni komplet-no zanemarena kada su u pitanju odredbe koje reprezentiraju žarište našeg interesa. Premda je percipirano kao infi nitezimal, kako od strane zakonodavca tako i nerijet-ko od strane pravničke zajednice, suština se oslobođenja od plaćanja troškova sud-skog postupka ne iscrpljuje u otklanjanju dohodovne ugroženosti građana, već jest i mora biti u funkciji supstancijalno dje-lotvorne konzumacije prava na pristup sudu i, postojano, optimalnog ostvarenja pravne zaštite, te na taj način doprinositi jednakosti svih pred zakonom. Nedavno provedena i bjelodano ambicio-zno zamišljena strukturalna promjena u sustavu državne uprave, koja nije respekti-rala prijekost korigiranja široke diskrecij-ske pa i arbitrarne ovlasti upravnih tijela, u mnogočemu će dati poticaj neujednače-nom postupanju te je upitno hoće li rezul-tirati onim uspjesima koji su od nje a tout prix emfatično očekivani. Iako povjerava-nje poslova besplatne pravne pomoći žu-panijama uz adekvatni pristup i herkulov-

ske napore može nadići konvencionalnost diluvijalnih administrativnih procedura i postati svojevrsna qualitas occulta naro-čito u pogledu primarne pravne pomoći u uvjetima epidemije COVID-19, to će ovisiti o kapacitetima ljudskih potencijala, (dez)interesmanu svake pojedine županije i proistjecat će pretežno ex privata diligen-tia, što nam ne daje razloge za optimizam. Kratko spomenimo ovdje i da se nedosta-tak koordinirane zakonodavne aktivnosti manifestira i u nevjerojatnom propustu zakonodavstva da pri izmjenama ZBPP-a proširi pojmovnu odrednicu oslobođenja od plaćanja troškova sudskog postupka i na oslobođenje od polaganja predujma troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika koje prema najnovijoj izmjeni ZPP-a predujmljuje tužitelj i to pod prijet-njom odbacivanja tužbe (arg. ex čl. 85. st. 3. ZPP-a). In brevis, odlučivanje o oslobođenju od plaćanju troškova sudskog postupka pre-poručljivo je nanovo ugraditi u materiju građanskog parničnog procesnog prava. Prvostupanjskim sudovima treba ZPP-om dati ovlast da u povodu prijedloga stranke efi kasno, rješenjem protiv kojeg ne bi bila dopuštena posebna žalba, odluče o tom pitanju i to na temelju dokaza o imovin-skim prilikama koje predlagatelj dostavi, ali i podataka do kojih bi po potrebi sami mogli brzo doći putem informacijskog sustava prvorazredne funkcionalnosti, uz pružanje prilike protivnoj strani da se o prijedlogu očituje. Tako će biti moguće izbjeći da relevantni institut, suprotno svom rationi existendo, usporava dina-miku radnih i drugih sporova rješavanje kojih zahtijeva neprikosnovenu ekspedi-tivnost u postupanju zbog njihovih soci-jalnih odlika.

ODVJETNIK 3-2020

50

Članci i rasprave

1. UvodMotorizirani cestovni promet, kao jedno od bitnih obilježja ovodobne civilizacije, uz sve svoje dobrobiti, donosi i određene nepoželjne posljedice – prometne nezgode, kao (s civilističkog gledišta) štetne radnje s ogromnim štetnim potencijalom1.Društvo je davno prepoznalo da je u pita-nju izazov s kojim se može nositi jedino ako u njegovo rješavanje interpolira i obavezno osiguranje od automobilske odgovornosti2 (u nastavku – osiguranje od AO-a), kao

1 Procjenjuje se da materijalna šteta uzroko-vana prometnim nezgodama prelazi osam milijardi kuna, odnosno čini 2,3 posto hrvatskog BDP-a, dok su posredni gubici višestruki (izvor podataka: Ministarstvo un-utarnjih poslova Republike Hrvatske, Bilten o sigurnosti cestovnog prometa za 2017., Zagreb, 2018., str. 3.)

2 Na europskom tlu, prvi prijedlog za donošenje zakona o obaveznom osiguranju od AO-a bio je dan 1906. u Belgiji, ali nije bio prihvaćen; zatim je 1912. u Norveškoj bio usvojen prvi zakon koji je predviđao polog kaucije (depozita) prije stavljanja mo-tornog vozila u pogon, za slučaj da se njime prouzroči šteta; da bi 20. ožujka 1918. u Danskoj bilo uvedeno prvo pravo obavezno osiguranje od AO-a (izvor: Jankovec, I., Obavezno osiguranje za štete od motornih vozila, Savremena administracija, Beograd, 1977., str. 11.)

Pojam ‘upotreba vozila’ u obaveznom osiguranju od automobilske odgovornosti∑ kroz kronologiju njegova tumaËenja u praksi Suda Europske unije ∑

društveno obrambeni mehanizam kojim se garantira žrtvama prometnih nezgoda pra-vo na naknadu štete. U skladu s time, osiguranjem od AO-a ne osigurava se integralna (sveobuhvatna) građanskopravna odgovornost štetnika (osiguranika) odgovornog za prometnu nezgodu, već samo onaj njezin dio za koji je zakonom propisana obveza sklapanja ugo-vora o osiguranju. Iz toga proizlazi i, da je odgovornost osi-guratelja kao osobe koja je s ugovarateljem osiguranja sklopila ugovor o osiguranju od AO-a, odgovornost in terminus3, dok je građanskopravna odgovornost štetnika (osiguranika), odgovornost in integrum4.5

3 Odnos između osiguratelja i osiguranika prosuđuje se na temelju pravila koja uređuju ugovor o osiguranju, a ne na temelju pravila o uzrokovanju štete (Vts, Pž-1317/93 od 4. siječnja1994., „Praxis“ 2/59.)

4 Čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosi-ma (u nastavku – ZOO), Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18: odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

5 Za detaljnije o ovom razlikovanju upućuje-mo na: Matijević, B., Pojam ‘uporaba vozila’ u osiguranju od automobilske odgovornosti – nova praksa Suda Europske unije, Zbornik radova s XXI. Međunarodnog naučnog

Piše:

Berislav Matijević,

dipl. iur.,

redovni član

Hrvatske udruge za

pravo osiguranja

(HUPO-AIDA)

ODVJETNIK 3-2020

51

Članci i rasprave

S obzirom na to da je odgovornost osigura-telja, odgovornost in terminus, značajnim se ukazuje defi nirati opseg odgovornosti osiguratelja u osiguranju od AO-a.Opseg odgovornosti osiguratelja u osigu-ranju od AO-a može biti razmatran s ra-znih gledišta6, ali se u posljednje vrijeme posebno artikuliralo pitanje značenja (tu-mačenja sadržaja) pojma „upotrebe vozila“, jer: Vlasnik vozila dužan je sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim oso-bama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušava-nja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari.7 Sadržaj pojma „uporabe vozila“ kao takav nije zakonski defi niran, te je uloga „tuma-ča“ njegova sadržaja (bila) prepuštena is-ključivo hrvatskoj teoriji i sudskoj praksi8.No, kako je osiguranje od AO-a ujedno dio međunarodnog sustava osiguranja, odno-sno kako je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, hrvatsko zakonodavstvo i sudska praksa dužni su slijediti ne samo europsku regu-

skupa „Odgovornost za štetu, naknada štete i osiguranje“, Institut za uporedno pravo, Beograd, 2018., str. 448.

6 U pogledu rizika koji se osigurava, u pogle-du visine osigurnine i sl.

7 Čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim osigu-ranjima u prometu (u nastavku – ZOOP), Narodne novine, br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14.

8 Odluka hrvatskih sudova o značenju pojma ‘uporaba vozila’ ima raznih, ovom prigodom, primjerice, navodimo samo jednu od njih: Kad je do zapaljenja vozila došlo uslijed kvara na vozilu koji je posljedica prometne nezgode u kojoj je motorno vozilo sudjelovalo i ako je samozapaljenje izazvalo požar u kojem treće osobe i osobe koje su s trećim osobama iz-jednačene trpe štetu na svojim stvarima, tada se radi o šteti nastaloj upotrebom motornog vozila za koju odgovora osiguravatelj, VSRH, Rev 2643/2012-2 od 23. travnja 2014. godine (dostupno na www.osiguranje.hr od 13. srpnja 2015.).

lativu već i sudsku praksu Suda Europske unije – u nastavku SEU.U tom smislu, počevši od Direktive 72/166/EEZ od 24. travnja 1972.9 – u nastavku Prva Direktiva AO-a, pa sve do (posljednje) Direktive 2009/103/EZ od 16. rujna 2009.10 – u nastavku VI. kodi-fi cirana Direktiva AO-a, propisano je da: svaka država članica poduzima sve odgova-rajuće mjere kako bi osigurala da je građan-skopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području pokrivena osiguranjem11.12

Kako ni gore navedene direktive EU-a ne sadrže tumačenje onoga što se smatra „upotrebom vozila“, pred SEU-om se, mo-žemo to slobodno reći, u posljednje vrijeme otvorila čitava „serija“ prethodnih pitanja vezanih uz tumačenje sadržaja tog pojma. Ovo iz razloga što je riječ o autonomnom pojmu prava Unije, te njegovo tumačenje nije moguće prepustiti nacionalnim sudo-vima država članica, već onome tko je za to nadležan, a to je SEU13.To je ujedno i povod ovom radu, te se u nastavku donosi slijed prakse SEU-a po pitanju tumačenja pojma ‘upotreba vozila’, kojim se, kao što smo to i napomenuli, u bitnome utječe na opseg obveze osigurate-lja u osiguranju od AO-a.

9 SLEU, L 103/1 od 2. svibnja 1972.10 SLEU, L 263/11 od 16. rujna 2009. 11 Čl. 3. st. 1. Prve Direktive AO, odnosno VI.

kodifi cirane Direktive AO.12 Na ovom mjestu treba napomenuti da

pojmove ‘uporaba vozila’ (ZOOP) odnosno ‘upotreba vozila’ (VI. kodifi cirana Direktiva AO) valja smatrati potpunim sinonimima (istoznačnicama).

13 U čl. 267. st. 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, SLEU C 326 od 26. listo-pada 2012., navodi se: Sud Europske unije je nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču: (a) tumačenja Ugovora; (b) valjanosti i tumačenja akata institucija, tijela, ureda ili agencija Unije; ... .

ODVJETNIK 3-2020

52

Članci i rasprave

2. Upotreba vozila – praksa Suda Europske unije2.1 Presuda SEU-a od 4. rujna 2014. u predmetu C-162/1314 – Predmet VnukU povodu zahtjeva za prethodnu odluku koju je bio uputio Vrhovni sud Republi-ke Slovenije, SEU je razmatrao pitanje je li upravljanje traktorom u dvorištu farme kako bi se traktor s prikolicom uvezao u dvorište obuhvaćeno pojmom „upotre-ba vozila” u smislu osiguranja od AO-a, te zaključio, vodeći računa o svrsi i cilju obveznog osiguranja od automobilske od-govornosti, da zakonodavstvo EU-a nije imalo namjeru isključiti zaštitu koju te direktive pružaju ozlijeđenim osobama u nezgodi koja je prouzročena prilikom upotrebe tog vozila u vrijeme kada je ono obavljalo svoju uobičajenu funkciju. U skladu sa navedenim, odlučio je da pojam ‘upotreba vozila’ treba tumačiti na način da se on odnosi na svaku upotrebu vozila koja je u skladu s uobičajenom funkcijom tog vozila.15 Navedena odluka SEU-a ne samo što je (izravno) utjecala na rješavanje konkretnog predmeta pred Vrhovnim sudom Republi-ke Slovenije, već je tumačenje SEU-a o poj-mu upotrebe vozila shvaćeno relevantnim i izvan konkretnog predmeta.16

14 EU, ECLI:EU:C:2014:2146.15 Za detaljnije upućujemo na Ćurković, M.,

„Uporaba vozila“ u obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti – nova defi nicija pojma u presudi Suda pravde Europske unije od 4. rujna 2014. (C-162/13), časopis Hrvatska pravna revija br. 10/15, Inženjerski biro, Zagreb, 2015., str. 40–43.

16 Za detaljnije o slovenskoj sudskoj praksi nakon Predmeta Vnuk vidjeti u Radova-nović, M., Pojam upotrebe motornog vozila u slovenačkoj sudskoj praksi, časopis Strani pravni život br, 1/2018., Institut za upored-no pravo, Beograd, 2018., str. 112–115.

2.2. Presuda SEU-a od 28. studenoga 2017. u predmetu C-514/1617 – Predmet Rodrigues de AndradeU povodu zahtjeva za prethodnu odluku koju je bio uputio Žalbeni sud u Guimarãe-su (Portugal), SEU je razmatrao pitanje je li situacija u kojoj je traktor, zaustavljen s upaljenim motorom radi pogona pumpe za raspršivanje herbicida po trsovima vinogra-da, koji je pao i okrenuo se zbog klizanja tla te pritom usmrtio radnika farme, obuhva-ćena pojmom „upotreba vozila” u smislu osiguranja od AO-a, te primjećujući da je traktor imao dvostruku funkciju: „uobiča-jenu upotrebu kao prijevozno sredstvo” i „u određenim okolnostima kao radni stroj”, zaključio da u takvim okolnostima treba najprije utvrditi je li se traktor upotreblja-vao kao prijevozno sredstvo, u kojem slučaju njegova upotreba može biti obuhvaćena poj-mom ‘upotreba vozila’, ili se upotrebljavao kao radni stroj, u kojem slučaju predmetna upotreba ne može biti obuhvaćena pojmom „upotrebe vozila“. Odnosno da se u konkret-nom slučaju traktor upotrebljavao u funkciji radnog stroja, budući da je ta funkcija vozi-la bila prevladavajuća pri nastanku štetnog događaja, stoga se za konkretni događaj ne može reći da je obuhvaćen pojmom „upotre-be vozila“ u smislu osiguranja od AO-a. Argumentum a contrario, zaključujemo da pojam ‘upotreba vozila’ u smislu osiguranja od AO-a, treba tumačiti na način da se on odnosi na svaku upotrebu vozila kada pre-vladavajuću funkciju vozila čini njegova upotreba kao prijevoznog sredstva.

2.3. Presuda SEU-a od 20. prosinca 2017. u predmetu C-334/16 – Predmet Núñez Torreiro18

U povodu zahtjeva za prethodnu odluku

17 EU, ECLI:EU:C:2017:908.18 EU, ECLI:EU:C:2017:1007.

ODVJETNIK 3-2020

53

Članci i rasprave

koju je bio uputio Provincijski sud u Alba-ceteu (Španjolska), SEU je razmatrao pita-nje je li situacija do koje je došlo za vrijeme noćne vojne vježbe, u vrijeme kada se vo-zilo nije kretalo po javnim cestama niti po području određenom za vozila s kotačima nego po području za vozila s gusjenicama ograničenom za vojne vježbe, vojno te-rensko vozilo (na kotačima) prevrnulo, te je došlo do ozljeđivanja njegova putnika, obuhvaćena pojmom ‘upotreba vozila’ u smislu osiguranja od AO-a, te zaključio da je navedena situacija obuhvaćena pojmom „upotrebe vozila“ u smislu osiguranja od AO-a, jer se vozilo upotrebljavalo u funkciji prijevoznog sredstva, neovisno o činjenici što se radilo o vojnoj vježbi u području koje nije bilo prikladno za prometovanje vozila s kotačima.Iz toga zaključujemo da pojam „upotrebe vozila“ u smislu osiguranja od AO-a, treba tumačiti na način da se on odnosi na svaku upotrebu vozila kao prijevoznog sredstva neovisno o samom posebnom mjestu upo-trebe.

2.4. Presuda SEU-a od 15. studenoga 2018. u predmetu C-648/1719 – Predmet BTAU povodu zahtjeva za prethodnu odluku koju je bio uputio Vrhovni sud Latvije, SEU je razmatrao pitanje je li situacija do koje je došlo kada je putnik vozila parkira-nog na parkiralištu supermarketa, otvoriv-ši desna stražnja vrata vozila oštetio lijevi stražnji bok susjednog parkiranog vozila, obuhvaćena pojmom ‘upotreba vozila’ u smislu osiguranja od AO-a, te zaključio da radnja otvaranja vrata vozila predstavlja njegovu uporabu koja je u skladu s njego-vom funkcijom prijevoznog sredstva s ob-

19 EU, ECLI:EU:C:2018:917.

zirom na to da omogućava ulazak i izlazak osoba ili ukrcaj ili iskrcaj stvari koje treba prevesti ili koje su upravo prevezene tim vo-zilom, a na što ne utječe ni okolnost što su vozila u trenutku nezgode bila zaustavljena i nalazila se na parkiralištu, jer se otvaranje vrata općenito odvija tek onda kada su vo-zila zaustavljena.20

2.5. Mišljenje nezavisnog odvjetnika21 od 28. veljače 2019. u predmetu C-100/1822 – Predmet Línea Directa Aseguradora (predmet u tijeku)U povodu zahtjeva za prethodnu odluku koju je uputio Vrhovni sud Španjolske, ne-zavisni je odvjetnik razmatrao pitanje je li situacija do koje je došlo tako što je požar na vozilu parkiranom u privatnoj garaži dulje od dvadeset i četiri sata, a čiji je uzrok u električkim instalacijama vozila, nanio štetu kući u kojoj se nalazi ta garaža, obu-hvaćena pojmom ‘upotreba vozila’ u smislu osiguranja od AO-a, te zaključio da je takva opasnost neodvojiva od prijevozne funkcije vozila, pa treba smatrati da je obuhvaćena pojmom „upotrebe vozila“ u smislu osigu-ranja od AO-a, pri čemu nije važno što je do požara došlo nakon duljeg mirovanja vozila. Naime, važeće zakonodavstvo Uni-je u materiji osiguranja od AO-a ne pred-

20 Za detaljnije o Predmetu BTA vidjeti Mati-jević, B., Pojam “upotrebe” vozila i otvaranje vrata parkiranog vozila (dostupno na www.iusinfo.hr od 18. prosinca 2018.)

21 Iako mišljenja nezavisnih odvjetnika nisu formalno obvezujuća, iz prakse je poznato da SEU-a, u velikoj većini slučajeva slijedi mišljenje nezavisnog odvjetnika odnosno u svojim se presudama na njega poziva (za detaljnije o ulozi nezavisnih odvjetnika pred SEU-om upućujemo na: Ljubanović, B., Petrašević, T., Poretti, P. Vuletić, I., Župan, M., Procesno-pravni aspekti prava EU, Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2016., str. 28–29.)

22 EU, ECLI:EU:C:2019:152.

ODVJETNIK 3-2020

54

Članci i rasprave

viđa vremensko ograničenje nastanka nez-gode kad je riječ o provedbi zaštite žrtava nezgoda koje su uzrokovala vozila. Odluka SEU-a u ovom predmet još se očekuje.

3. Europski parlament – aktualna zakonodavna aktivnostUsprkos općoj konstataciji da zakonodav-stvo Unije u pogledu osiguranja od AO-a i dalje odgovara svojoj svrsi, Komisija smatra da na nekim područjima ima prostora za poboljšanje stanja, te je pokrenut postu-pak donošenja (nove) Direktive AO (VII. Direktive AO) o izmjeni VI. kodifi cirane Direktive AO. U jedno od tih područja (područje primje-ne zakonodavstva), gdje Komisija smatra da ima prostora za poboljšanje, ubraja se i tumačenje sadržaja pojma ‘upotreba vozila’ u smislu osiguranja od AO-a. Ovo iz razlo-ga što je zaključeno da je u povodu presuda SEU-a23 došlo do zabune među državama članicama o sadržaju pojma ‘upotreba vozi-la’, te se stoga važnim ukazuje razjasniti što taj pojam podrazumijeva. Odnosno da taj pojam podrazumijeva vozilo koje se upo-trebljava u prometu, kako na javnim tako i na privatnim cestama, ali ne i u slučajevima kada se vozilo koristi isključivo u zatvore-nom prostoru u kojemu opća javnost nema pristupa. Ako je, međutim, takvo vozilo, koje se upotrebljava i u zatvorenim područ-jima i u prometu i koje slijedom toga mora imati osiguranje za motorna vozila, uklju-čeno u nezgodu na zatvorenom području, osiguravatelj vozila svejedno bi trebao biti odgovoran prema oštećenim osobama.24

23 Vidi prethodnu točku rada24 Za detaljnije upućujemo na Izvješće o

Prijedlogu direktive Europskog parlamenta i Vijeća o izmjeni Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogle-

Tako da se Prijedlogom (nove) Direktive (VII. Direktive AO) predviđa unošenje Uvodne izjave 3.e. (nova) koja bi glasi-la: Upotreba vozila u prometu trebala bi obuhvaćati korištenje vozila u prometu na javnim i privatnim cestama. One bi mo-gle obuhvaćati sve kolne prilaze, parkirna mjesta ili druge ekvivalentne površine na privatnom terenu koje su dostupne široj javnosti. Korištenje vozila u zatvorenom području, kojem šira javnost nema pristu-pa, ne bi trebalo smatrati upotrebom vozila u prometu. No bez obzira na to, kad se vo-zilo koristi u prometu u bilo kojem trenut-ku i stoga podliježe obveznom osiguranju, države članice trebale bi zajamčiti da to vozilo bude pokriveno policom osiguranja koja obuhvaća potencijalne oštećene osobe tijekom ugovornog razdoblja bez obzira na to koristi li se vozilo u prometu u trenutku nezgode, osim ako se vozilo koristi u moto-ciklističkom sportskom događaju. Države članice trebale bi moći ograničiti pokriće osiguranjem koje nije povezano s prome-tom kad se ne može opravdano očekivati da postoji osiguranje, primjerice, u slučaju traktora uključenog u nezgodu kada nje-gova glavna funkcija u tom trenutku nije funkcija prijevoznog sredstva, nego da kao stroj za izvođenje radova služi kao nužna pokretačka snaga.25.U skladu s gore navedenim, Prijedlog (nove) Direktive (VII. Direktive AO) pred-viđa slijedeću defi niciju pojma ‘upotreba vozila’: „Upotreba vozila” znači svaka upotreba takva vozila u prometu koja je u skladu s

du upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (COM(2018)0336 – C8-0211/2018 – 2018/0168(COD)) – u nastavku Izvješće, EU, Europski parlament, dokument A8-0035/2019 od 21. siječnja 2019.

25 Izvješće, str. 9. i 10.

ODVJETNIK 3-2020

55

Članci i rasprave

funkcijom vozila kao prijevoznog sredstva u trenutku nezgode, neovisno o značajkama vozila i neovisno o terenu na kojem se mo-torno vozilo upotrebljava te o tomu je li ono u stanju mirovanja ili u pokretu.”26.

4. ZaključakOsiguranje od AO-a važno je za sve građa-ne EU-a, kako za ugovaratelje osiguranja tako i za oštećene osobe (tzv. treće osobe), jer se njime utječe na slobodno kretanje ljudi i vozila, tako da je jedan od ključnih ciljeva EU-a jačanje i konsolidacija unutar-njeg tržišta u području osiguranja od AO-a, sa svrhom da oštećenim osobama bude zajamčeno usporedivo postupanje bez ob-zira na to gdje se u EU-u nezgoda dogodila.U tom „duhu“ usporedivog postupanja sva-kako treba shvaćati i značenje pojma ‘upo-treba vozila’ u smislu osiguranja od AO-a, gdje, s obzirom na to da je u pitanju autono-man pojam prava EU-a, njegovo tumačenje nije moguće prepustiti nacionalnim sudo-vima država članica, već onome tko je za to nadležan, a to je SEU. U skladu s navedenim, u ovom smo radu prikazali praksu SEU-a glede tumačenja pojma ‘upotreba vozila’ u smislu osigura-nja od AO-a, gdje se u posljednje vrijeme iskristalizirala „pojačana“ potreba za nje-govim autoritativnim tumačenjem. Kao rezultat te i takve „pojačane“ potrebe za tumačenjem pojma ‘upotreba vozila’ u smislu osiguranja od AO-a, treba shvatiti i aktivnost Europskoga parlamenta, koji svojim Prijedlogom (nove) direktive (VII. direktiva AO) o izmjeni VI. direktive AO, predlaže uvrštenje posebnog članka (čla-nak 1., stavak 1., točka 1.a Prijedloga Di-rektive) kojim bi se defi nirao pojam ‘upo-treba vozila’ u smislu osiguranja od AO-a,

26 Članak 1. stavak 1. točka 1.a prijedloga VII. Direktive (navedeno prema Izvješće str. 20.)

čime bi se, vjerojatno, ako ništa drugo, smanjio trenutni „pritisak“ na SEU u po-gledu tumačenja sadržaja ovog pojma vrlo bitnog za osiguranje od AO-a, jer se njime znatno utječe ne samo na doseg primjene zakonodavstva EU-a, već i na (konkretan) opseg obveze osiguratelja u ovoj vrsti osi-guranja. Izvjesno je i da će promjena zakonodavstva EU-a zahtijevati i usklađivanje hrvatskog zakonodavstva, kao i odgovarajući pristup hrvatskog sudstva, gdje do sada i nije vla-dao opći konsenzus oko toga što se smatra „upotrebom vozila“ u smislu osiguranja od AO-a (npr. u slučajevima samozapaljenja vozila), ali isto tako, točno je, da je bilo i kvalitetnih rješenja. U tom smislu, zaključno donosimo izvod iz jedne novije sudske odluke: Javna garaža svakako jest površina na kojoj se odvija promet, jer bez prometovanja nije moguće parkirati vozilo u javnu garažu. Kretanje vozila u trenutku nastanka štete ne može se shvaćati u doslovnom smislu, jer bi u protivnom to značilo da, na primjer, za štetu kod samozapaljenja vozila dok je isto zaustavljeno na semaforu ili uslijed zastoja na cesti odgovornost osiguratelja ne bi posto-jala, dok bi postojala ako je do samozapa-ljenja došlo dok se vozilo kretalo bilo kojom brzinom. Uporaba vozila također se ne može tumači-ti samo kao korištenje vozila tijekom prije-voza, već i vrijeme između jednog i drugog prijevoza, dakle dok je vozilo parkirano na javnim površinama koje tome i služe, dakle i javnoj garaži.27

27 Županijski sud u Dubrovniku, Gž-723/2018-2 od 24. listopada 2018. (dostupno na www.osiguranje.hr od 3. prosinca 2018.)

ODVJETNIK 3-2020

56

Članci i rasprave

1. UvodnoNa obradu pitanja (defi nicije) iz naslova ponukao nas je svjež slučaj iz odvjetničke prakse kada je u mirnom postupku osigura-telj odbio oštećenikov zahtjev za naknadu štete kao pravno neosnovan, uz obrazlože-nje da su na temelju čl. 22. st. 1. i 3. Zako-na o obveznim osiguranjima u prometu1 ugovorom o osiguranju pokrivene samo štete nastale od vozila koja se kreću javnim cestama i ostalim površinama na kojima se

1 Zakona o obveznim osiguranji-ma u prometu, Narodne novine, br. 151/05,36/09,75/09,76/13, 152/14., dalje – ZOOP.

Pojam ‘površina na kojoj se odvija

promet’ u kontekstu obveznog

osiguranja u prometu

Zakon o obveznim osiguranjima u prometu obvezuje vlasnike motornih

vozila u prometu na obvezno osiguranje od odgovornosti zbog moguće

počinjenih šteta uporabom vozila, a ugovorom o osiguranju pokrivene

su štete nastale od vozila koja se kreću javnim cestama i ostalim površi-

nama na kojima se odvija promet. Neodređenost izraza ‘ostale površine

na kojima se odvija promet’ izaziva dvojbe kod sudionika štetnih doga-

đaja i osiguravatelja, ali i različita tumačenja u sudskoj praksi. Autor u

radu, ukazujući na te dvojbe, sugerira svrsishodno tumačenje ‘prvoapril-

ske’ odredbe Zakona, u prilog zaštite oštećenika, osiguranja njegovih

prava, što i jest glavna svrha predmetnog Zakona. Zaključuje, da bi, de

lege ferenda, bila korisna zakonska novela koja bi otklonila postojeće

nedoumice.

Ključne riječi: obvezno osiguranje, vozilo, površina na kojoj se odvija

promet.

odvija promet,2 pa budući da se štetni doga-đaj zbio na privatnom prostoru/dvorištu, tj. izvan javne ceste, da šteta nije obuhvaćena osiguranjem.3 Slično normativno određenje razmatranog pitanja sadržavao je i Zakon o osiguranju iz 1997.4, propisujući da je vlasnik, odnosno

2 Pri tome je pojam ‘vozila’ određen štetama „nastalim od vozila koja podliježu obvezi registracije te po propisima o registraciji moraju imati prometnu dozvolu.“

3 Slučaj je, nakon pregovaranja i ukazivanja na sudsku praksu, ipak završen nagodbom.

4 Zakon o osiguranju, Narodne novine, broj 46/97. Taj je zakon prestao važiti donoše-njem novoga istoimenog zakona 2005. godi-ne, Narodne novine, broj 151/05 (prijelazna

Piše:

Zoran Iviš,

odvjetnik

u Splitu

ODVJETNIK 3-2020

57

Članci i rasprave

tužbeni zahtjev usvoji, a one u pravilu teku od podnošenja pisanog zahtjeva osigurate-lju. Zbog dugotrajnosti sudskih postupaka, kamate mogu dostići i prestići glavnicu zahtjeva, a slično je moguće i s parničnim troškovima, koje, dakako, plaća strana koja izgubi spor.

2. Površina na kojoj se odvija promet – kao pravni standard U praksi se, dakle, postavilo pitanje tuma-čenja pojma površina na kojima se odvija promet.Neki su pojmovi i izrazi toliko jasni, ‘sami po sebi’, da ne zahtijevaju posebno tumače-nje. Međutim, sintagma – površina na kojoj se odvija promet očito zahtijeva stanovitu stabilizaciju svog sadržaja u životnoj i prav-noj praksi. Takvu stabilizaciju nazivamo pravnim standardom. Pravni se standard obično određuje kao normativan pojam koji mijenja svoj konkretni sadržaj ovisno o svakom konkretnom slučaju, ali tako da u biti ostaje isti. Mjerodavno je, ili bi to tako trebalo biti – razumijevanje prosječnog čo-vjeka, adresata pravne norme, ali pri tome ne dopuštajući neodređenost koja bi sadržaj pojma prilagođavala od slučaja do slučaja. Uz teoriju, svakako da u tome važnu ulogu ima i judikatura, posebno praksa Vrhovno-ga suda. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u jednoj je revizijskoj odluci6 na revidentovo pitanje o „određenju površina na kojima motorno vozilo trećima prouzroči štetu čija je na-knada pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti“, uzvratio je u bitnom, da pojam ‘ostale površine na kojima se odvija promet’, a koji nije odre-đen propisom, nije moguće jednoznačno odgovoriti. Naveo je pri tome da se radi o

6 Odluka broj Rev 2459/12 od 30. ožujka 2016.

korisnik motornog vozila i priključnog vo-zila, dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom mo-tornog vozila (osiguranje od automobilske odgovornosti) nanese trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, a k tome da su motorna i priključna vozila (u smislu osigu-ranja od odgovornosti) – vozila na motorni pogon koja se kreću javnim putem i ostalim površinama na kojima se odvija promet (a koja podliježu obvezi registracije prema propisima o cestovnom prometu – stavci 1. članaka 82. i 83. Zakona). Zanimljivo je da je izvorno uređenje obveze sklapanja ugovora o osiguranju ZOOP-om bilo ‘oslobođeno’ ograničavajućeg dodatka da su ugovorom o osiguranju pokrivene (samo) štete) nastale od vozila koja se kreću javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet… Taj je dodatak unesen tek prvoaprilskom novelom ZO-OP-a 2009. godine.5

Pozitivno određenje područja obuhvata obveznog osiguranja u prometu (iz članka 22. st. 1, 2. i 3. ZOOP-a) u praksi izaziva dvojbe, baš svojim ‘prvoaprilskim dodat-kom’, a one u konačnici rezultiraju sudskim sporovima. U pitanju je jasnoća odnosno tumačenje odredbe, a nesumnjivo je interes svih sudi-onika u prometu, osiguranika, oštećenog i osiguratelja, da se sporovi rješavaju mirnim putem bez intervencije suda koju nužno prate dodatni troškovi, uz one nastale pro-metnom nezgodom. Parničenje ne odgova-ra ni osigurateljima, jer uz trošak parnice plaćaju i zatezne kamate ako se oštećenikov

odredba čl. 304.), te je materija obveznih osiguranja u prometu istovremeno uređena posebnim zakonom – v. prethodnu bilješku.

5 ZID ZOOP-a stupio je na snagu 1. travnja 2009.

ODVJETNIK 3-2020

58

Članci i rasprave

pravnom standardu čiji će sadržaj sud (ili osiguratelj u mirnom postupku naknade štete) određivati od slučaja do slučaja, ovi-sno o utvrđenim okolnostima.

3. Što su to ostale površine na kojima se odvija prometBez obzira na konstataciju o pravnom stan-dardu koji se određuje od slučaja do sluča-ja, Vrhovni je sud u nizu svojih revizijskih odluka zauzimao stajališta o tome što su to ostale površine na kojima se odvija promet.Budući da je jedna od osnovnih zadaća Vr-hovnoga suda kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj da ujednačava sudsku praksu, a samim time je i jamac pravne sigurnosti, u nastavku navodimo neke zanimljive odluke koje bi, prema našem mišljenju, mogle biti od velike pomoći kako oštećenima, tako i osigurateljima, u cilju izbjegavanja nepo-trebnog parničenja i likvidacije šteta u mir-nom postupku. U revizijskoj odluci Vrhovnog suda broj Rev-1014/06 od 8. studenoga 2006. godi-ne, Sud je naznačio što bi se moglo smatrati ostalim površinama na kojima se odvija pro-met, a da bi osiguratelj bio dužan naknaditi štetu oštećenima na temelju tada važećeg Zakona o osiguranju, a sada Zakona o obve-znim osiguranjima u prometu, zakona koji slično reguliraju to pitanje. U tom slučaju tužitelj je zadobio teške tje-lesne ozljede prilikom prevrnuća traktora na kojem se nalazio uz vozača. U prvostu-panjskom postupku utvrđeno je da se trak-tor kretao šumskim putem širine 2,30 me-tra, a da je šumski put udaljen od državne ceste 3120 metara (više od tri kilometra), te da traktor nije bio ni registriran ni osi-guran. Kako je šteta nanesena uporabom motornog vozila čiji se vlasnik odnosno korisnik nije osigurao od automobilske od-govornosti, prema tada važećem Zakonu o

osiguranju (odredba čl. 91. st. 1.) odštetni je zahtjev podnesen Hrvatskom uredu za osiguranje.Prvostupanjski je sud zaključio da takav šumski put (podsjećamo, širine 2,30 metra, te udaljen od državne ceste više od tri kilo-metra) predstavlja površinu koja se koristi za promet i koja je dostupna većem broju korisnika, te je obvezao tuženika, Hrvatski ured za osiguranje, odgovorno na naknadu štete. Drugostupanjski sud preinačio je odluku prvostupanjskoga suda i odbio tužbeni za-htjev, zaključujući protivno prvostupanj-skom sudu, da šumski put toliko udaljen od državne ceste, i širine 2,30 metra, ne predstavlja površinu na kojoj se odvija pro-met, te da ne može prihvatiti stajalište pr-vostupanjskoga suda da taj put predstavlja površinu dostupnu većem broju korisnika. Nadalje, navodi da je taj šumski put samo u funkciji gospodarske upotrebe određenih nekretnina koje se nadovezuju na taj put.Vrhovni je sud, međutim, prihvatio tužite-ljevu reviziju, ukinuo obje presude nižih su-dova, te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje upućujući na potrebu utvrđenja radi li se u konkretnom slučaju o površini na kojoj se odvija promet. Vrhovni sud pritom se pozvao na tada mje-rodavan Zakon o sigurnosti prometa na cestama (iz 1992.), na njegove odredbe čl. 4. st. 1. toč. 1., prema kojima je cesta svaka javna cesta i nerazvrstana cesta na kojoj se odvija promet, a prema točki 9. tog članka nerazvrstana je cesta površina koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dos-tupna većem broju raznih korisnika (seoski, poljski i šumski putovi, putovi na nasipima za obranu od poplava, pristupne ceste i pro-stori parkirališta, benzinskih crpki i slično). Vrlo slično defi nira cestu i pozitivan Zakon

ODVJETNIK 3-2020

59

Članci i rasprave

o sigurnosti prometa na cestama7 u članku 2. stavak 1. točka 1.: Cesta je svaka javna cesta, ulica u naselju i nerazvrstana cesta na kojoj se obavlja promet. U točki 9. tog član-ka regulirano je da je nerazvrstana cesta po-vršina koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika (seoski, poljski i šumski putovi, pu-tovi na nasipima za obranu od poplava, pri-stupne ceste i prostori parkirališta, benzinskih crpki i sl.).Vrhovni je sud u obrazloženju naveo da za kategorizaciju šumskog puta u svrhe osi-guranja od odgovornosti nije odlučna širi-na puta po kojem se kritične zgode kretao traktor, kao ni njegova udaljenost od javne ceste. Sud je uz to dodao da već i okolnost da se tim putem kretao traktor koji se prevrnuo, uslijed čega je tužitelj zadobio tjelesne po-vrede, ukazuje da se radi o površini po kojoj se mogao odvijati promet. Nadalje, da ni udaljenost od javne ceste nije od značenja, jer i neki šumski put, makar udaljen od jav-ne ceste, može biti dostupan većem broju raznih korisnika, posebno ako se do njega može doći s javne ceste, primjerice seoskim putem. Prema Vrhovnome sudu, odlučno je radi li se o putu koji je dostupan većem bro-ju raznih korisnika. U obrazloženju sud je dodao, da kada bi neki šumski put bio do-stupan samo nekom gospodarstvu i služio za potrebe tog gospodarstva, tada se ne bi mogao smatrati nerazvrstanom cestom ko-jom se odvija promet. Ne mislimo da je završna konstatacija obra-zloženja revizijske odluke ispravna. Naime, da je zakonodavac želio da se „ostale povr-šine po kojima se odvija promet“ defi niraju Zakonom o sigurnosti prometa na cestama

7 Zakon o sigurnosti prometa na cestama, Narodne novine, br. 67/08 … 108/17.

onda bi u Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu bio i uputio na taj, drugi zakon. Nije prijeporno da su Zakonom o obve-znim osiguranjima u prometu pokrivene i štete od vozila koja se kreću javnim cestama i tada je doista opravdano upućivanje na de-fi niciju javnih cesta iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Međutim, Zakon o si-gurnosti prometa na cestama ne sadrži i ne uređuje pojam ‘ostalih površina na kojima se odvija promet’. Stoga se postavlja pitanje bi li ostala površi-na po kojoj se odvija promet bila i šumski put koji je dostupan samo nekom gospodarstvu i služi potrebi tog gospodarstva. Zamislimo slučaj da se na takvom šumskom putu koji služi samo za potrebe toga gospodarstva dogodi nezgoda, na primjer šumarskom inspektoru u obilasku terena, pa on prou-zroči nezgodu vozilom kojim upravlja. Pre-ma iznesenom stajalištu Vrhovnoga suda, oštećeni ne bi imao pravo na naknadu štete prema Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu. Takvo stajalište smatramo pogreš-nim.Naime, nije sporno da bi javna cesta bila, uz ostalo, cesta koja je dostupna većem broju raznih korisnika, ali mislimo da bi u nave-denom hipotetskom slučaju trebalo tekstu-alno i smisleno primijeniti odredbu prema kojoj se osiguranje odnosi i na štete nastale od vozila koja se kreću i ostalim površinama na kojima se odvija promet. Vrhovni je sud u nizu svojih revizijskih od-luka naveo da eventualne pravne praznine u Zakonu o osiguranju treba tumačiti u kontekstu društvenog cilja tog propisa. Naime, Zakon o osiguranju (onaj iz 1994.) nije defi nirao pojmove uporabe i držanja motornog vozila, pa je sasvim ispravno Vrhovni sud smatrao da je navedenu prav-nu prazninu potrebno tumačiti pozivom na društveni cilj tog propisa, te je u odluci

ODVJETNIK 3-2020

60

Članci i rasprave

Rev-1182/20114 od 6.3.2012., naveo: … zakonodavac je imao u vidu štete koje mogu izravno i neizravno nastati uporabom vozi-la u odvijanju prometa koje u širem smislu mogu nastati od zaustavljenog motornog vo-zila. Takvo shvaćanje Vrhovni je sud pono-vio u više drugih odluka, npr. u odluci Rev-1471/2011 od 9. studenoga 2016. Dakle, Vrhovni sud, smatramo pravilno, tumačeći zakon smatra da su u smislu Zakona o obve-znim osiguranjima u prometu u pravilu po-krivene sve štete nastale od vozila u uporabi. Smatramo da bi slično stajalište bilo primje-njivo i kod defi niranja pojma ‘ostalih površi-na na kojima se odvija promet’, koji nije pre-ciziran Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Zakonodavac, uz pojam javnih cesta, i nije mogao defi nirati sve druge površine na ko-jima se odvija promet. Stoga bi, i u našem hipotetskom slučaju – vozila koji se kreće šumskim putem, makar taj put služi samo jednom gospodarstvu, i šteta koju vozila prouzroče – trebale biti obuhvaćene osigu-ranjem prema Zakonu o obveznim osigura-njima u prometu.

4. Umjesto zaključkaČini nam se da na dobar i (o)siguran smjer za judikaturno kretanje po ‘ostalim površinama na kojima se odvija promet’ upućuje odluka Vrhovnoga suda broj Rev-689/2008 od 1. travnja 2009. Vrhovni je sud utvrdio odgo-vornim za naknadu štete (drugo)tuženog osiguravatelja, kod kojega je bilo osigurano vozilo koje je prouzročilo štetu krećući se užim prolazom između zgrada, a na kojem je prolazu bila postavljena skela, te je vozilo za-dnjim desnim kotačem zapelo za rub skele na kojoj je radio tužitelj, te se skela pomaknula, a tužitelj je zadobio tjelesne ozljede. Iako je ta revizijska odluka donesena baš onoga (prvoaprilskog) dana 2009., kada

je stupila na snagu novela ZOOP-a, odlu-ka pokazuje širinu gledanja na pokrivenost osiguranjem šteta od motornog vozila, koje je, i inače – opasna stvar, za štete od koje vla-snik odgovara po objektivnom kriteriju, pa kad je u prometu – podliježe obveznom vla-snikovom osiguranju od odgovornosti, sve u cilju olakšanja ostvarenja oštećenikovih odštetnih prava.U sivoj zoni judikaturnog osvjetljavanja ostale su štete koje se događaju na nejavnim parkiralištima, npr. ispred obiteljskih kuća ili privatnim parkiralištima, kakav je i slučaj spomenut na početku rada i koji je bio poti-caj ovom razmatranju. U svakom slučaju, za procjenu osigurate-ljeve odgovornosti za štetu počinjenu mo-tornim vozilom u pokretu treba krenuti od zakonskog određenja te odgovornosti, tj. da ugovor o osiguranju od odgovornosti pokriva štetu koju vlasnik može nanijeti uporabom vozila trećim osobama, i to zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, i to na površi-nama na kojima se odvija promet (iz čl. 22. st. 1. ZOOP-a). Takvo određenje zahtijeva tumačenje triju elemenata odnosno izraza: 1. pojma štete koju nanese vlasnik; 2. pojma vozila; 3. pojma površine na kojoj se odvija promet.Ad 1. Uloga vlasnika čini se da u praksi nije sporna. Vlasnik je osiguranik jer je on po općim propisima (Zakon o obveznim od-nosima) objektivno odgovoran za štetu od opasne stvari. Pritom je neodlučno je li vla-snik upravljao vozilom u trenutku nastan-ka štete ili netko drugi. To je, smatramo, i nezaobilazan faktor kod ocjene ostalih pi-tanja. Ad 2. Pojam vozila precizno je određen ZOOP-om: to su vozila koja podliježu ob-vezi registracije te po propisima o registraciji moraju imati prometnu dozvolu (iz čl. 2. st.

ODVJETNIK 3-2020

61

Članci i rasprave

3. ZOOP-a). Redovito ih nazivamo – mo-tornim vozilima.Ad 3. Praksa pokazuje da je najspornije određenje površine na kojoj se odvija promet. U startu u vezi s tim treba isključiti primje-nu defi nicije cesta ili njihovo administra-tivno razvrstavanje, bilo prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama ili prema Zakonu o cestama. Zatim, treba uočiti i istaknuti da sam ZOOP, kao za to pitanje nesporno mjerodavan zakon, uz javne ceste, koje atribuira kao javne, dodaje, bez takvog ograničenja (atributa), i sve ostale površi-ne na kojima se odvija promet. Naglasak je, dakle, na odvijanju prometa, a u središtu svega je motorno vozilo kao opasna stvar, te vlasnikova odgovornost za to koja, radi za-štite potencijalnih oštećenika, mora biti po-krivena obveznim osiguranjem. Čini se da baš ta kombinacija tekstualnih odrednica i razloga ozakonjenja osiguranja od odgovor-nosti, daje odgovor na pitanje o obuhvatu izraza površine na kojoj se odvija promet. Vodeći računa o cilju odnosno društvenoj svrsi propisa, čini nam se da bi i štete koje nastanu od vozila u uporabi na privatnim parkiralištima također bile pokrivene osi-guranjem. Ako bismo smatrali drugačije, otvorilo bi se daljnje pitanje pojma privat-nog parkirališta. Tako na primjer, je li pri-vatno ili je javno parkiralište neke ustanove, hotela, društva i tome slično, a koje u sva-kom slučaju dopušta pristup samo ograni-čenom krugu motornih vozila (vozača). Zatim, kako bi se tretirala šteta i vlasnikova odgovornost koja bi bila uzrokovana vozi-lom koje je neovlašteno ušlo u namjenski ograničeno parkiralište. Pitijsko upućivanje na to da se radi o pravnom standardu čiji će sadržaj sud (ili osiguratelj u mirnom postup-ku naknade štete) određivati od slučaja do slučaja, ovisno o utvrđenim okolnostima (v. supra), ni u kom slučaju ne odgovara potre-

bi pravne sigurnosti, izvjesnosti, na ovom području svakodnevne čovjekove aktivno-sti.Smatramo, dakle, da ni u čijem interesu nije ograničavanje obuhvata obveznog osigura-nja od šteta nastalih uporabom motornih vozila u prometu, te da to ne odgovara ni svrsishodnom tumačenju propisa. De lege ferenda, bila bi korisna zakonska novela koja bi otklonila postojeće nedoumice. Cilj bi bio postignut i određenom, te ustalje-nom sudskom praksom koja bi svojom kva-litetom nadomjestila propis.

5. Hrvatski zakon i pravo Europske unije – u tumačenju Suda EU-aHrvatski je ZOOP, kako je specifi cirano u ZID-u ZOOP-a, Narodne novine, broj 76/13, implementirao uz ostale i Direktivu Europskoga parlamenta i Vijeća 2009/103/EZ od 16. rujna 2009. u odnosu na osigura-nje od građanskopravne odgovornosti u po-gledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL L 263, 7. listopada 2009.). U nastavku ćemo ukazati na dvije presude Suda EU-a donesene u slučajevima koji su vrlo indikativni (poučni) za pitanje razma-trano u ovom radu, a smatramo da potvr-đuju iznijete zaključke. Obje presude, ona prvonavedena vrlo svježa, pozivaju se, me-đutim, na Direktivu Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila. Stoga, da ne bi bilo zabune, upućujemo na objašnjenje ra-zloga donošenja Direktive 2009. godine, kao i na prijelaznu odredbu te, nove, Direk-tive.U preambuli nove Direktive 2009/103/EZ objašnjen je razlog njezina donošenja a to je potreba kodifi ciranja, radi jasnoće i

ODVJETNIK 3-2020

62

Članci i rasprave

preglednosti, četiriju direktiva o obveznom osiguranju motornih vozila, među kojima je i ona zvana Prvom – 72/166/EEZ, a koje su bile i nekoliko puta znatno izmijenje-ne. Međutim, ‘kodifi kacijom’ ostavljena je mogućnost pozivanja na pojedine, kodifi -kacijom obuhvaćene direktive, pa je među prijelaznim odredbama u članku 29., pod naslovom ‘Stavljanje izvan snage’, navede-no: Ovim se stavljaju izvan snage direktive 72/166/EEZ, 84/5/EEZ, 90/232/EEZ, 2000/26/EZ i 2005/14/EZ, kako su izmi-jenjene direktivama navedenima u Prilogu I. dijelu A, ne dovodeći u pitanje obveze država članica u odnosu na rokove za prenošenje u nacionalno pravo i primjenu direktiva na-vedenih u Prilogu I. dijelu B. Upućivanja na direktive stavljene izvan snage tumače se kao upućivanja na ovu Direktivu i čitaju se u skladu s korelacijskom tablicom u Prilogu II.

5.1. Presuda Suda (Šesto vijeće) od 15. studenoga 2018., u predmetu C648/17Zahtjev za prethodnu odluku  odnosio se na obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motor-nih vozila, u primjeni Direktive 72/166/EEZ  – članak  3. stavak  1.  – Pojam ‘upo-treba vozila’, a u konkretnom predmetu u nezgodi su sudjelovala dva vozila parkira-na na parkiralištu, dok je šteta na vozilu nastala tako što je putnik iz susjednog vozi-la otvorio vrata toga drugog vozila.Sud je presudio da: Članak 3. stavak 1. Di-rektive Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od građanskopravne odgo-vornosti treba tumačiti na način da je pojmom ‘upotreba vozila’ iz te odredbe obuhvaćena si-tuacija u kojoj je putnik vozila parkiranog na parkiralištu, otvorivši vrata vozila, te udario i oštetio vozilo parkirano pokraj njega.

Sud je pri tome u obrazloženju objasnio i značenje izraza ‘upotreba vozila’, tako da upotreba vozila u pogledu osiguranja nije ograničena samo na situacije iz ce-stovnog prometa, to jest na upotrebu na javnom putu, nego se odnosi i na svaku upotrebu vozila koja je u skladu s njego-vom uobičajenom funkcijom (upućujući i na niz svojih presedana), kao i to da sa sta-jališta osiguranja nije odlučujuće niti je li motor predmetnog vozila bio upaljen u trenutku nastanka nezgode.

5.2. Presuda Suda (Treće vijeće) od 4. rujna 2014., u predmetu C-162/13Zahtjev za prethodnu odluku uputio je slovenski Vrhovni sud, također tražeći tu-mačenje članka 3. stavka 1. Direktive Vi-jeća 72/166/EEZ, te je postavio sljedeće prethodno pitanje: „Treba li pojam ‘promet vozilima’ u smislu članka 3. stavka 1. [Prve direktive] tumačiti na način da ne obuhvaća okolnosti konkretnog slučaja, u kojem je ugo-varatelj osiguranja tuženika udario tužite-lja koji se nalazio na ljestvama traktorom s prikolicom tijekom skladištenja bala sijena u skladištu, jer se ne radi o situaciji u cestovnom prometu?“Sud je presudio da: Članak 3. stavak 1. Di-rektive Vijeća 72/166/EEZ od 24.4.1972. … treba tumačiti na način da se pojam ‘upotreba vozila’ odnosi na svaku upotrebu vozila koja je u skladu s uobičajenom funkci-jom tog vozila. Sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku treba utvrditi odnosi li se navedeni pojam na upravljanje traktorom u dvorištu farme kako bi traktor s prikolicom ušao u skladište, kao što je to slučaj u predme-tu u glavnom postupku.Sapienti sat!8

8 Ova Terencijeva izreka nije sadržana u presudi Suda EU-a

ODVJETNIK 3-2020

63

Članci i rasprave

Pišu:

Sonja Majetić

Pavlinić,

odvjetnica u

Zagrebu

Vlatka Cvok,

odvjetnica u

Zagrebu

Od kada postoje, prijepori među ljudima rješavali su se početno pregovorima, a ako u tome ljudi nisu uspjeli, mogućnost rješa-vanja svojeg sukoba povjeravali su osobama od povjerenja. Danas ulogu rješavanja prije-pora obavljaju uglavnom suci donoseći od-luke u sudskim ili arbitražnim postupcima koji su dugotrajni, skupi i strogo formalni sa svojim rješenjima, te počesto i oni u čiju je korist odluka donesena ne budu posve zado-voljni rješenjem. Tome postoji i alternativa – rješavanje spo-rova bilo pregovorima u kojima pregovaraju samo zainteresirane strane, bilo pregovo-rima u prisutnosti treće, nezainteresirane strane. Pregovori uz prisutnost treće neza-interesirane strane poznati su i u povijesti, a danas se takvi postupci nazivaju medijacija, odnosno u našem zakonodavstvu mirenje, te ih sve više zemalja u svijetu regulira pro-pisima. Još su devedesetih godina prošloga stoljeća u pravnoj teoriji isticali da u Hrvatskoj, uz izuzetak procjene stranaka o vjerojatnom is-hodu parničnog postupka, o njegovom tra-janju i o visini troškova, usprkos različitim pravnim mogućnostima za rješenje spora nagodbom, ništa ne potiče stranke na pred-laganje i prihvaćanje kompromisnih mo-gućnosti za rješenje spora, niti odvraća od parničenja. Uz te poticaje djeluju i emotivni čimbenici koji stranke često upravo potiču na parničenje: povrijeđen ponos, potreba da se pobjeđujućom odlukom javno pokaže da je stranka u pravu, potreba za rješavanjem osobnih odnosa i problema skrivenih iza pravnih problema...

Razlike izmeu postupka pregovaranja i postupka mirenja

Od kada je u naš pravni sustav uveden in-stitut mirenja (prvi Zakon o mirenju done-sen je 2003. godine), u Zakon o kaznenom postupku i Zakon o parničnom postupku uvedene su odredbe radi poticanja postupka mirenja, osnovani su razni centri za mirenje, što bi upućivalo na to da se situacija izmije-nila. Međutim, postupak mirenja u cijelosti je dobrovoljan, a zakonom predviđene mje-re poticanja uglavnom se iscrpljuju u vidu predlaganja sudaca strankama da pokrenu postupak mirenja, davanja im potrebnog vremena za mirno rješenje spora, uvođenjem besplatnog mirenja na sudovima za postup-ke koji se na tim sudovima vode. Zbog toga su procjene stranaka o vjerojatnom ishodu parničnog postupka, o njegovom trajanju i o visini troškova, i nadalje gotovo jedini poticaj koji djeluje na stranke kada odlučuju hoće li svoj problem pokušati riješiti na mi-ran način ili sudskim postupkom. Radi rasterećenja pravosuđa, tendencije su da se postupak mirenja proširi, pa se najno-vijim izmjenama i dopunama Zakona o par-ničnom postupku (Narodne novine, broj 70/2019), radi poticanja mirnog rješenja spora dala veća ovlast sucima kod odluke o troškovima postupka koji postaju djelomič-no ovisni o nastojanju stranke da se spor riješi mirnim putem. Tako je određeno da stranka koja je upućena pokrenuti postupak mirenja a ne pristupi sastanku radi pokušaja mirenja, gubi pravo tražiti naknadu daljnjih troškova postupka pred sudom prvog stup-nja.Ako se stranke odluče za mirno rješavanje prijepora, uobičajeno je prvi korak u tome

ODVJETNIK 3-2020

64

Članci i rasprave

pokretanje pregovora, jave se drugoj strani osob-no ili preko odvjetnika i predlože način rješenja spora i/ili daljnje pregovaranje. Druga strana, vođena uglavnom istim čimbenicima koji utječu na odluku prve strane o načinu rješavanja spora ali viđenim iz druge, subjektivne perspektive, odlučuje hoće li uopće pristati na pregovaranje ili neće. Vrlo često druga strana na ponudu mir-nog rješenja prijepora uopće ne odgovori. Zasli-jepljena svojom subjektivnom ocjenom pozicija, očekuje da će prva strana odustati od svojih po-traživanja ili očekuje da će vrlo lako na sudu od-biti sve zahtjeve prve strane, a trošak, izgubljeno vrijeme i izgubljeni osobni mir smatra prihvat-ljivim gubitkom. Kad se sudski postupak pokrene i potraje, po-nekad obje stranke dolaze do zaključka da im spor nije isplativ te se i u tim stadijima javljaju ponude za rješavanje prijepora pregovaranjem. Hoće li do pregovaranja doći, opet ovisi o onim prvotnim čimbenicima, i ovaj puta procijenjeni-ma prema trenutnom položaju u sporu i prema emotivnim čimbenicima. Čak i kad se postupak okonča zbog mogućnosti ulaganja pravnih lije-kova i zbog neizvjesnosti postupka ovrhe, pone-kad se javljaju ponude za pregovaranje i konačno mirno rješenje prijepora.Kada predlažu ili prihvaćaju mirno rješavanje spora, stranke odlučuju o tome koji će način odabrati: pregovore u kojima sudjeluju samo zainteresirane strane ili pregovore uz prisutnost treće, za postupak mirenja nezainteresirane stra-ne. Logično je očekivati da će se prvo odabrati pregovori bez trećega. No što kada takvi pre-govori zapnu ili kada stranka već unaprijed ne vjeruje da će druga strana biti voljna pregovarati u dobroj vjeri i pridržavati se dogovora? Treba li odustati od pokušaja mirnog rješavanja spora? U praksi mnogo naših kolega odvjetnika smatra da je postupak mirenja izmišljen postupak koji nema svrhe jer se njime može riješiti samo ono što bi se i ovako riješilo u pregovorima, a ako pre-govori nisu uspjeli, neće uspjeti ni mirenje. Mi, suprotno tome, smatramo da je kod neuspje-

lih pregovora rješenje postupak mirenja koji je u svojoj osnovi također pregovaranje, u kojem su odluke stranaka dobrovoljne, ali se odvija pred trećom, nezavisnom osobom. Ako je mirenje provedeno i odluka donesena u formi propisanoj Zakonom, nagodba ima veću snagu od obične izvansudske nagodbe.Mirenje bismo mogli defi nirati kao potpomo-gnuto pregovaranje u povodu prijepora ili spora uz pomoć treće osobe od povjerenja stranaka s ciljem postizanja nagodbe. Strankama koje nisu u stanju komunicirati ili nisu to u stanju činiti na konstruktivan način, mirenje pruža priliku da sjednu za stol, obnove komunikaciju, razumi-jevanje i povjerenje te suprotstavljanje zamijene suradnjom. Znači, i u mirenju se pregovara te se, ako je ono uspješno okončano, sklapa nagodba.I u pregovorima i u postupku mirenja početno se polazi od pozicija stranaka. Pozicije stranaka uključuju njihovu tražbinu koju su istaknuli i zakonske osnove za ostvarenje te tražbine, mo-guće prigovore koje može istaknuti druga stra-na, a također i dokaze koji su na raspolaganju objema stranama. Pri tome sukobljene strane uvijek polaze od maksimalnog traženja, ali uvje-tovano svojom ukupnom pozicijom spremne su pristati i na manje od traženog, odnosno na neko kompromisno rješenje. Uz sve to prisutan je i strah stranaka da ne popuste previše i tako dobiju manje nego što su mogli dobiti, ili da ne izgube više nego što su morali dati.Nakon početnog kontakta radi mirnog rješenja spora, u daljnjim se fazama pokazuju razlike iz-među pregovaranja i postupka mirenja.Pregovori se obično vode na način da se ističu suprotnosti i sukobljene se strane međusobno uvjeravaju u to tko je u pravu, a tko u krivu. Stranke očekuju da ona druga strana prizna da nije u pravu i da ponudi rješenje kojim će udo-voljiti traženje/odbijanje suprotne strane. Volja za mirnim rješenjem paralelna je s osjećajem da zbog velikodušnosti ili pod pritiskom drugih vanjskih faktora treba popustiti u traženju/od-

ODVJETNIK 3-2020

65

Članci i rasprave

bijanju, ali pretežito se ne raspravlja niti prego-vara ni o činjenicama niti o pobudama o kojima ovisi odluka, već samo o tome tko je u pravu a tko u krivu, i tko što nudi, te koliko je to pri-hvatljivo drugoj strani. Takav pristup, ustvari, do spora je i doveo.U postupku mirenja problemu se pristupa na drugačiji način od onog koji je doveo do spora.I u postupku mirenja iznose se pozicije od kojih stranke kreću i njihova traženja, te u sklopu toga i njihovo viđenje pravne pozicije, no stranke se potiču i usmjeravaju ka tome da ne razmišljaju o tome tko je u pravu a tko je u krivu, nego o na-činima rješenja spora. Zbog toga se u postupku pregovaranja u mirenju, osim činjenica važnih za zakonsku ocjenu pravne osnove za tražbinu, ispituju i širi osobni interesi stranke koji mogu utjecati na rješenje prijepora. Stranke se također potiče da sagledaju pozicije i iz perspektive dru-ge strane, a što utječe na međusobno razumije-vanje i volju da se problem riješi. U postupku mirenja dublje se zadire u proble-matiku prijepora i u stvarima između privatnih osoba često se rješavaju i međusobni problemi koji početno nisu bili predmet spora jer nisu bili podobni za rješavanje uz pomoć zakonskih odredbi, ali su bitno utjecali na ustrajnost pri traženjima istaknutim u zahtjevima (tužbenim ili dopisima za mirno rješenje spora) ili pri od-bijanju traženja.Neproduktivno suprotstavljanje u sporu za-mjenjuje se suradnjom koja je ključ za rješenje. Primarno se utvrđuju stvarne želje stranaka, a ne ono što mogu dobiti na temelju prava te se rješenje primarno postiže na temelju poslovnih ili emotivnih, a samo podredno pravnih načela. U postupku mirenja cilj je napasti zajednički problem, a ne jedni druge pa se, u situaciji kada se ne pokušava pobijediti u konfl iktu, ostvaruje zajednička pobjeda.Budući da se u pregovaranju naglasak stavlja na pravo/krivo, težište aktivnosti obično je na odvjetniku, on uvjerava protivnu stranu da je u krivu. U postupku mirenja naglasak je na inte-

resima i željama pa se težište aktivnosti prebacu-je na stranku, ona više izlaže svoja traženja, svoje želje, moguća rješenja, stav o željama i traženji-ma druge strane. Na taj se način potiče ocjenji-vanje vlastitih želja, osvješćivanje prioriteta, ali i empatija.Za odvjetnike time je odgovornost za rezultat u postupku mirenja formalno manja, ali se pove-ćava potreba pripreme stranaka za mirenje koja obuhvaća razgovor sa strankom o njenim želja-ma i svim interesima. Stranci je potrebno obja-sniti što je postupak mirenja, realno joj prikazati njenu poziciju, te pripaziti da je ono što stranka nudi kao rješenje u granicama legalnosti. Kako bismo mogli stranku dobro savjetovati, moramo pripremiti i sebe, odnosno moramo preispitati ne samo koja prava naša stranka ima u određe-noj situaciji, već i koja su njena očekivanja te koje su njene želje i interesi koji bi je zadovoljili bez obzira na prava. Dobivanjem prava, stranka možda neće dobiti i zadovoljstvo ispunjenja. Moramo reći da je moguće i da u postupku mirenja težište aktivnosti bude na odvjetniku ako se tako dogovori sa svojom strankom i ona mu dade za to potrebne ovlasti. Čak stranka ne mora biti niti prisutna. Zadatak odvjetnika u pripremi za mirenje tu je još odgovorniji: da bi postupak mirenja uspješno bio okončan i ostva-rio svrhu za stranku, potrebno je da je odvjetnik potpuno upoznat sa svim željama, htijenjima, interesima i očekivanjima stranke, te odnosima između stranaka, a ne samo s pravima i pozici-jama. Iako je težište aktivnosti u postupku mirenja na stranci, odvjetnik nije u tome postupku bezna-čajan. On ovdje ima specifi čnu ulogu, on pazi na interese stranke na način da prvo savjetuje stranku i upozna je s njenim pravima i moguć-nostima, a kada dođe do nagodbe da osigura da ta nagodba bude ono na što je stranka pristala u pregovorima u mirenju, da bude razumljiva svi-ma, a ne da se različitim tumačenjima ili nedore-čenim formulacijama nagodba može naknadno izokrenuti, a stranka se osjetiti prevarenom.

ODVJETNIK 3-2020

66

Članci i rasprave

U svakom slučaju, prisutnost odvjetnika daje određenu sigurnost stranci i smatramo da nema razloga da odvjetnik stranci tu sigurnost uskra-ćuje, pogotovo zato jer za svoju prisutnost ima pravo na naknadu.Pregovaranju prisustvuju samo zainteresirane stranke i njihovi zastupnici koji su također zain-teresirani. U postupku mirenja sudjeluje i treća strana koja je nezainteresirana. Ta treća strana, medijator, izmiritelj, ovdje je da vodi postupak na način da usmjerava raspravu i pregovaranje, da izvuče na vidjelo stvarna očekivanja i interese stranaka, da potencira sličnosti i zajedničke in-terese i na taj način stranke dovede bliže nagod-bi. Kako bi ispunili tu svoju ulogu, medijatori su obučeni i na obuci izučavaju različite tehnike te svake dvije godine obuku moraju i obnavlja-ti. Osim obuke, velik broj medijatora pohađa i treninge na kojima vježba mirenje u nedostatku stvarnih postupaka, jer u praksi, nažalost, mire-nja ima mnogo manje nego prijepora i postupa-ka koji se mirenjem mogu riješiti. Sve to u cilju da uoče problem i svojim vještinama stranke približe i pomognu im da dođu do rješenja.Veliku važnost i ulogu u postupku mirenja ima mogućnost odvojenih sastanaka. To je propisani alat koji medijatoru omogućuje da razgovara od-vojeno sa svakom strankom, s time da je taj od-vojeni sastanak potpuno povjerljiv i apsolutno je zabranjeno bilo kome reći ili nagovijestiti što se na tome sastanku govorilo bez izričitog naloga i dopuštenja strane s kojom je sastanak vođen. Ova povjerljivost ima za posljedicu mogućnost da stranka bude potpuno otvorena pred izmi-riteljem glede svojih očekivanja i granica popu-štanja, a što omogućuje izmiritelju da u času u kojem provodi odvojene sastanke bolje ocijeni koliko su stranke u svojim očekivanjima daleko ili blizu te koji su njihovi skriveni interesi. Zna-jući te podatke, bez obzira na to što ih izmiritelj ne otkriva drugoj strani, lakše mu je dalje voditi pregovaranje te naglašavati zajedničke interese i navoditi stranke u smjeru dogovora.Kako bi odvojeni sastanci imali najbolji mo-

gući učinak, stranke prema medijatoru trebaju biti otvorene, a to i mogu jer medijator ne samo da ono što mu je rečeno neće nikome prenijeti, nego niti ne donosi odluke u tom predmetu pa stranka ne može imati nikakve štete zbog svoje otvorenosti. U svakom slučaju, kada se dublje zadire u pro-blem i kad se ima na umu šira slika, a posebno kad se u strankama potakne obostrana empati-ja, lakše je doći do dogovora i sklopiti nagodbu. Ako pregovori zapnu radi straha od prevelikog popuštanja, u običnom pregovaranju teško se krene dalje. U postupku mirenja tu je izmiritelj koji primjeni neku od naučenih tehnika, najče-šće odvojene sastanke, ukaže strankama na na-predak u pregovorima, na do tada utvrđene za-jedničke ciljeve i, ovisno o konkretnom slučaju, usmjeri stranke prema zajedničkim interesima.Nakon što stranke u postupku mirenja uz po-moć izmiritelja i uz podršku odvjetnika, ako odvjetnik sudjeluje u postupku mirenja kao punomoćnik stranke, postignu dogovor o spornom odnosu i o svim za njih bitnim i re-levantnim činjenicama u vezi sa spornim od-nosom, na temelju usmeno postignutog spo-razuma sudionici postupka mirenja sastavljaju pisanu nagodbu.Stranke u postupku mirenja mogu svoj prije-por riješiti u cijelosti ili mogu riješiti samo dio spornog odnosa. Isto tako u jednom postupku mirenja stranke mogu riješiti više svojih spornih odnosa koji ne moraju biti činjenično vezani. Strankama je prepušteno da same odluče koje sve svoje sporne odnose žele riješiti i u kojem obujmu. Stranke same odlučuju o sadržaju svo-jeg dogovora. Stranke u postupku mirenja nagodbe sklapa-nju na temelju interesa i sadržaj nagodbe ovisi o njihovim interesima, bez obzira na pravnu na-rav njihovog prijepora, a vrlo rijetko stranke u postupku mirenja nagodbu sklapaju na temelju prava. Činjenica da stranke nagodbu u postup-ku mirenja mogu sklopiti ovisno o svojim in-teresima i željama, nakon okončanja postupka

ODVJETNIK 3-2020

67

Članci i rasprave

mirenja i sklapanja nagodbe stranke su zado-voljnije jer su spornu situaciju riješile u skladu sa svojim interesima i željama bez da im je nešto nametnuto od bilo koje treće strane.Dužnost je izmiritelja u postupku mirenja da vodi računa i upozori stranke da njihov spora-zum, kao i njihova nagodba, ne bude na štetu trećih osoba, da ne bude suprotna prisilnim pro-pisima i pravilima javnog morala. U slučaju da nagodba bude sklopljena na štetu trećih osoba, da bude suprotna prisilnim propisima i pravili-ma javnog morala, imat će za posljedicu ništet-nost takvih odredbi.U nagodbu se unose svi sporazumi stranaka u odnosu na sporni odnos oko kojega su se stranke sporazumjele i preuzele određene obveze koje su dužne pravodobno izvršiti. Stranke u postupku mirenja aktivno sudjeluju u pisanju i sastavljanju nagodbe, a odvjetnici kao punomoćnici stranaka pomažu im svojim struč-nim znanjem i iskustvom da postignuti spora-zum uobliče u pisanoj nagodbi, te da sadržaj nagodbe bude jasan i nedvosmislen. Nagodba koja se sastavlja u postupku mirenja ima svoj-stvo izvansudske nagodbe i na nju se primjenju-ju odredbe članka 145. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 13. st. 1. Zakona o mirenju (Narodne novine, broj 18/11) nagodba skloplje-na u postupku mirenja obvezuje stranke koju su je sklopile, te ako su stranke preuzele određene obveze dužne su ih pravodobno izvršiti.Zakonom o mirenju u čl. 13. st. 2. propisano je da je nagodba sklopljena u postupku mirenja ovršna isprava ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu na-goditi te ako sadrži izričitu izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe, tzv. klauzulu ovršnosti. Prema Zakonu o mirenju, da bi na-godba sastavljena u postupku medijacije imala svojstvo ovršne isprave trebaju kumulativno biti ispunjena sva tri uvjeta propisana člankom 13. st. 2. Zakona o mirenju i to: – da je utvrđena određena obveza na činidbu

– da utvrđena obveza na činidbu nije na štetu trećih osoba, suprotna prisilnim propisima i pravilima javnog morala– da sadrži izričitu izjavu obveznika o neposred-nom dopuštenju ovrhe.U Zakonu o mirenju, čl. 13. st. 3. propisano je da klauzulom ovršnosti obveznik izričito pristaje da se na temelju nagodbe sklopljene u postupku medijacije radi ostvarivanja dužne činidbe na-kon dospjelosti obveze može neposredno prove-sti prisilna ovrha. Zakon o mirenju dopušta da klauzula ovršnosti može biti sadržana i u poseb-noj ispravi. Pri sastavljanju nagodbe u mirenju posebno treba obratiti pažnju da utvrđena ob-veza na činidbu bude u stvarnosti moguća, da je činidba dopuštena, da je jasno određena ili jasno odrediva. Za razliku od nagodbe koja je sklopljena u po-stupku mirenja i koja je ovršna isprava, nagodba sklopljena kao rezultat pregovaranja nije ovršna isprava. Svojstvo ovršnosti nagodba sklopljena kao rezultat pregovaranja ne može steći unoše-njem bilo kakvih odredbi i naknadnim ovjera-ma, a niti u bilo kojem naknadnom postupku. Na nagodbu sklopljenu u postupku pregovara-nja primjenjuju se samo opći propisi o sklapanju ugovora i pravnih poslova.Kako nagodba sklopljena u postupku pregova-ranja nije ovršna isprava, nastaje problem ako izostane dobrovoljno ispunjenje preuzete obve-ze nagodbom u pregovaranju. Stranka prema kojoj nije izvršena obveza sadržana u nagodbi mora pred nadležnim sudom pokretati parnični postupak kako bi prvo došla do ovršne isprave, a tek potom može pokretati ovršni postupak. Zakon o mirenju u članku 13. st. 5. propisuje da stranke prema sporazumu nagodbu mogu sasta-viti i u drugim oblicima i to u obliku javnobi-lježničkog akta, sudske nagodbe ili arbitražnog pravorijeka na temelju nagodbe. Ako se stranke dogovore da će nagodbu sastaviti u jednom od oblika dopuštenih čl. 13. st. 5. Zakona o mire-nju, tada se treba voditi računa o sljedećem:– da u slučaju kada se nagodba postignuta u

ODVJETNIK 3-2020

68

Članci i rasprave

postupku mirenja sklapa u obliku javnobiljež-ničkog akta ta nagodba mora udovoljavati i sa-državati sve što je propisano u čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu– da u slučaju kada se nagodba postignuta u po-stupku mirenja sklapa u obliku sudske nagodbe treba paziti da nagodba sadrži sve što propisuje glava 22. Zakona o obveznim odnosima i– da u slučaju kada se nagodba postignuta u postupku mirenja sklapa u obliku arbitražnog pravorijeka na temelju nagodbe on će se biti sa-stavljen u skladu sa Zakonom o arbitraži.Zakonom o mirenju normirano je i mirenje u prekograničnim sporovima u građanskim i tr-govačkim predmetima. Kako bi se pokušale izbjeći dvojbe što su to pre-kogranični sporovi, prema Zakonu o mirenju u članku 21. st. 2. taksativno je pobrojeno koji se prekogranični sporovi u smislu Zakona o mire-nju ne smatraju prekograničnim sporovima. U smislu Zakona o mirenju prekogranični sporovi nisu porezni, carinski ili upravni sporovi i oni sporovi koji se odnose na odgovornost države za čine ili propuste u vršenju vlasti.U članku 22. st. 1. Zakona o mirenju normirano je što se smatra prekograničnim sporom u smislu Zakona o mirenju. Kao kriterij za određivanje je li riječ o prekograničnom sporu, uzima se terito-rijalna povezanost s državama članice Europske unije na određeni dan, pa tako članak 22. st. 1. Zakona o mirenju određuje da je prekogranični spor u smislu toga Zakona spor u kojem jedna od stranaka ima prebivalište ili uobičajeno bo-ravište u državi članici Europske unije, a u kojoj ga druga stranka nema na dan: kad su se stranke sporazumjele o korištenju mirenja nakon što je došlo do spora, kad je sud odredio mirenje, kad je po nacionalnom pravu nastala obveza primje-ne mirenja ili kad je sud kojemu je podnesena tužba uputio stranke na mirenje, a iznimno, u svrhu primjene članka 14. i 17. toga Zakona, prekogranični spor je i onaj spor u kojem je sud-ski ili arbitražni postupak između stranaka za-počet u državi članici u kojoj stranke nisu imale

prebivalište ili uobičajeno boravište na dan na koji upućuju prva tri podstavka iz stavka 1. ovo-ga članka.Bitno je naglasiti da će sud Republike Hrvatske, prema članku 24. Zakona o mirenju, priznati i ovršiti nagodbu postignutu u prekograničnom sporovima pod pretpostavkom da članica EU-a u skladu sa svojim propisima osigurava moguć-nost strankama ili jednoj od njih uz izričiti pri-stanak druge stranke, da se sadržaj pisane na-godbe postignut u mirenju u prekograničnom sporu utvrdi ovršnim i pod uvjetom da je na-godba sastavljena u skladu s odredbom članka 13. stavaka 1., 2., 3. i 4. Zakona o mirenju.Uzimajući u obzir da je nagodba sklopljena u postupku mirenja ovršna isprava, za razliku od nagodbe sklopljene u pregovaranju, i ta činjeni-ca nam ukazuje na prednosti postupka mirenja u odnosu na pregovaranje i zašto stranke upu-ćivati u mirenje. Imajući u vidu da je mirenje dobrovoljni ali strukturirani postupak u kojem je cilj da stranke uz pomoć treće osobe izmirite-lja dogovorno dođu do rješenja svojeg prijepora i sklope nagodbu, bitna je uloga odvjetnika kao punomoćnika stranaka da se nagodba pravilno sastavi, da njezin sadržaj bude zakonit i rezultat sporazuma stranaka te da se radi ostvarenja duž-ne činidbe nakon dospjelosti može neposredno provesti prisilna ovrha.I zaključno, možemo reći da ne završavaju niti svi postupci mirenja nagodbom. Razlozi su ra-zličiti, a mogu biti nespojivi interesi, loši izmi-ritelji, nepostojanje želje za mirnim rješenjem prijepora i zloupotreba postupka mirenja… No tamo gdje stranke žele riješiti prijepor, nagod-ba se postiže, a stranke odlaze zadovoljne jer je nagodba rezultat njihove volje, a prijepor je riješen. Prema statistici Hrvatske udruge za mirenje, gotovo 80 posto postupaka mirenja završava nagodbom, a znamo da je u praksi uspješnost pregovaranja obrnuta, nakon pre-govora većina prijepora završi na sudu. To je još jedan razlog da se aktivnije okrenemo po-stupku mirenja.

ODVJETNIK 3-2020

69

Članci i rasprave

LEXPERA d.o.o.pravne i poslovne informacije

Tuškanova 37, Zagreb

e-mail: info@iusinfo.hr Telefon: 01 599 9918

ODVJETNIK 3-2020

70

Iz HOK-a

1. Uvod„Jadran“ je veliki sportski kolektiv iz Splita koji 23. rujna 2020. godine slavi 100 godi-na postojanja. Zajedno s Hrvatskim nogo-metnim klubom „Hajduk“ (1911.), Hrvat-skim veslačkim klubom „Gusar“ (1914.), te Jedriličarskim klubom „Labud“ (1924.), predstavlja simbol sportskoga Splita, te naravno i sportske Hrvatske. „Jadranovu“ povijest stvarali su vrhunski plivači i vaterpolisti, vrsni treneri te mno-gobrojni volonteri. Među plivačima i vater-polistima čak je 15 olimpijaca i 1 olimpijka. U klupskim natjecanjima, vaterpolisti su 1992. i 1993. godine bili prvaci Europe. Prva titula, osvojena u Trstu, ujedno je bila i prvi europski naslov koji je osvojio hrvat-ski sportski klub nakon što je međunarod-na zajednica priznala Republiku Hrvatsku kao samostalnu državu. Među vrsnim plivačkim trenerima nalazi se pokojni Mirko Franceschi, odvjetnik u Splitu. Bio je trener volonter više od 20 go-dina. Posebno se pamti njegova ljubav pre-ma „Jadranu“ jer je upravo po imenu kluba nazvao sina, danas odvjetnika u Splitu. Međutim, pok. Franceschi nije bio jedini odvjetnik koji je nakon završenih obveza u kancelariji i na sudu, odijelo i kravatu zami-jenio s bazenom obučen u sportsku opre-mu. Prije njega, i više od njega, „Jadran“ su zadužile njegove kolege, također volonteri

Dr. Josip »uliÊ i dr. Zdravko Birimiša ∑ odvjetnici koji su stvarali stoljetnu povijest

splitskog „Jadrana“

odvjetnici dr. Josip Čulić i dr. Zdravko Bi-rimiša.Cilj ovog članka je analizirati doprinos dr. Čulića i dr. Birimiše u stvaranju „Jadrano-ve“ povijesti.

2. Ukratko o povijesti „Jadrana“Dana 23. rujna 1920. godine u zgradi Hr-vatskoga doma u Splitu, Tončićeva 1, osno-van je Pomorski športski klub „Baluni“ (da-lje: PŠK „Baluni“)1. U rujnu 1923. godine PŠK „Baluni“ postaju Jugoslavenski sport-ski klub „Baluni“, a u srpnju 1924. godine klub mijenja taj naziv u novi naziv Jugosla-venski športski klub „Jadran“ (dalje: JŠK

1 Pravnici su nesporno imali vrlo značajnu ulogu u osnivanju PŠK „Baluni“. U prilog toj tvrdnji govori sudjelovanje uglednog splitskog odvjetnika dr. Ive-Gjina Karamana u pripremama i u samom postupku njegova osnivanja. „Novo doba“ (1918. – 1941.), u to vrijeme najugledniji splitski i dalmatinski dnevnik, u broju od 20. rujna 1920. godine, na str. 3. objavljuje: „(…) na sjednici je za-ključeno osnovati društvo, te je bio primljen pravilnik koji je podnesen Pokrajinskoj vlasti na odobrenje“. Samo nekoliko dana poslije, 24. rujna 1920. godine, ovaj dnevni list na str. 3. donosi članak o tome da je 23. rujna 1920. godine održana konstituirajuća skupština „Baluna“, te da je član nadzornog odbora novoosnovanog sportskog kluba iza-bran i dr. Ivo-Gjino Karaman. Na taj način osnovan je prvi plivački i vaterpolski klub u Splitu i Dalmaciji uz veliku pravnu pomoć spomenutog odvjetnika.

Piše:

dr. sc. Ante Vuković,

znanstveni suradnik

u polju prava

ODVJETNIK 3-2020

71

Iz HOK-a

„Jadran“). Dana 19. rujna 1939. godine, u novonastalim političkim okolnostima, naziv JŠK „Jadran“ mijenja se u naziv Hrvatski plivački klub „Jadran“ (dalje: HPK „Ja-dran“). Nakon Drugoga svjetskog rata, ponovno pod snažnim utjecajem politike HPK „Jadran“ postaje Plivač-ki klub „Jadran“. Plivački klub „Jadran“ u 1972. godine mijenja naziv u Sportsko društvo „Jadran“. Od 1992. go-dine do danas klub djeluje pod nazivom Športsko druš-tvo „Jadran“ (dalje: ŠD „Jadran“).

3. Dr. Josip ČulićDr. Josip Čulić (1879. – 1958.) nije bio sportaš niti tre-ner, već isključivo sportski djelatnik s karijerom od 40 godina u „Jadranu“. Za izvanredne zasluge u pridonoše-nju ugledu, promidžbi i usponu plivačkog i vaterpolskog sporta, kako na sportskom tako i na organizacijskom pla-nu, te za poseban doprinos razvitku odgojnih, moralnih i etičkih vrijednosti u “Jadranu”, nagrađen je izborom za počasnog predsjednika “Jadrana”.Dr. Čulić u Klubu je prisutan od samih početaka. Izabran je za odbornika već na prvoj sjednici Skupštine PŠK „Ba-luni“,2 a za člana časnog suda izabran je na sjednici Glavne skupštine JSK „Baluni“, održanoj 21. rujna 1923. godine.Razdoblje između 1923. i 1924. godine bilo je posebno burno za dr. Čulića osobno i za klub. Tada se, kao bitno postavljalo pitanje hoće li se „Jadran“ zvati „jugoslaven-ski“ ili „hrvatski“ klub. u podijeljenom članstvu, većina je ipak bila za opciju „jugoslavenski“ klub. Slijedom toga, Klub je u srpnju 1924. promijenio naziv u JŠK „Jadran“, a za predsjednika je izabran dr. Pavao Britvić, odvjetnik u Splitu (mandat od 6. srpnja 1924. – 16. rujna 1925.). „Novo doba“ u broju od 18. rujna 1925. godine, na str. 6. o dvogodišnjem burnom razdoblju piše: „(…) Nakon svih peripetija, koje je Jadran prošao kroz zadnje dvije godine, ova je skupština svijetla točka u analima ovog kluba, jer se na njoj ispoljila jednodušnost cijelog članstva i njegova velika ljubav za klub“. Na spomenutoj sjednici Skupštine JŠK „Jadran“, održanoj 16. rujna 1925. godine, dr. Čulić izabran je za člana Časnoga suda.

2 V. Duško Marović-Mihovil Radja, Povijest športa u Splitu 1918.-1941., knjiga druga, Splitski savez športova, Split, 2006., str. 369.

Za predsjednika JŠK „Jadran“ dr. Čulić izabran je na sjednici Skupštine održanoj 24. rujna 1928. godine, te je, s vrlo kratkim prekidima, Klub vodio do 6. travnja 1941. kada su na Split pale prve bombe. U njegovom mandatu izgrađena je vrlo moderna sportska infrastruktura u split-skoj uvali Zvončac, dok su sportaši postigli iznimno veli-ke uspjehe na međunarodnim natjecanjima (npr. nastup pet vaterpolista i jednog plivača na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine).Za ovaj članak posebno je bitna njegova uloga u promjeni naziva kluba u HPK „Jadran“.Novo ime Klub je dobio nakon 11 godina mandata dr. Čulića i u znatno promijenjenim političkim okolnostima nastanka Banovine Hrvatske. Dokaz za tu tvrdnju je čla-nak objavljen u „Novom dobu“ od 21. rujna 1939. go-dine pod naslovom Glavna godišnja skupština „Jadrana“ i podnaslovom „Klub je nazvan „Hrvatski plivački klub Jadran“. Na samom početku članka ističe se da je dugo-godišnji predsjednik dr. Čulić predložio „(…) da se poša-lju pozdravni brzojavi Maršalatu Dvora i Banu Hrvatske Banovine g. dr. Ivanu Subašiću“. Na kraju spomenutog članka navodi se da je u konkurenciji dvaju prijedloga: a) Sportski klub „Jadran“ ili b) HPK „Jadran“, pobijedio prijedlog HPK „Jadran“. Prije toga, dr. Čulić je u istoj kalendarskoj godini kod jugoslavenskog ministra bez portfelja Ante Mastrovića osigurao iznos od 500.000,00 dinara za izgradnju zimskog bazena. Međutim, uprava „Jadrana“ doznačena je sredstva prenamijenila u izgrad-nju betonskih tribina, te klupskih prostorija i prostorija za natjecanje.3 Dakle, dr. Čulić bio je iznimno cijenjen pravnik, sport-ski djelatnik i političar. Kao pravnik i političar odlično se snalazio u političkim strujanjima toga vremena, te je bio izabran čak na dužnost državnog odvjetnika Banovine Hrvatske.4 Kao sportski djelatnik, na sjednici Skupštine HPK „Jadran“, održanoj 17. studenoga 1939. godine, aklamacijom je izabran za Počasnog predsjednika HPK „Jadran“.

3 Tako Marović-Radja, op. cit., str.462.4 V. Petra Blažević, Jerko Čulić: životni put, djelovanje i

obitelj, „Kulturna baština”, Split, 2017., br. 42-43, str.150.

ODVJETNIK 3-2020

72

Iz HOK-a

4. Dr. Zdravko Birimiša Dr. Zdravko Birimiša (1911. – 1985.) bio je vaterpolist, vaterpolski trener (četiri puta prvak države) i istaknuti sportski djelatnik „Jadrana“ (potpredsjednik, pa predsjednik HPK „Jadran“). Ukupno je u klubu proveo više od 30 godina.Kao pristaša Hrvatske seljačke stranke, us-postavom Banovine Hrvatske dr. Birimiša bio je glavni nositelj ideje da JŠK „Jadran“ postane HŠK „Jadran“, a u toj su ga zami-sli podupirali olimpijac Filip Bonačić, dr. Nenad Ožanić, olimpijac Miro Mihovilo-vić i ostali.5 Na sjednici Glavne skupštine „Jadrana“ na kojoj je klub nazvan HPK „Jadran“, dr. Zdravko Birimiša izabran je za potpredsjednika uprave (najbliži su-radnik dr. Josipa Čulića). Međutim, na izvanrednim sjednicama Skupštine HPK „Jadran“ održanima u listopadu i stude-nome 1939. godine, dr. Birimiša nije, a što se moglo i očekivati, biran u klupska tijela, a za nasljednike dr. Čulića izabra-ni su najprije dr. Marin Lemešić, a nakon njega Juraj Buble. Kad je Rimskim ugovorima Split pao pod talijansku okupaciju, dr. Birimiša djeluje u ilegali. Bio je predsjednik hrvatskog Narod-nog odbora grada Splita u ilegali.6 Nakon prekida za vrijeme okupacije, HPK „Jadran“ obnavlja djelatnost krajem siječnja 1945. godine i pod tim imenom djeluje do 10. listopada iste godine. Dr. Birimiša obavlja dužnost predsjednika i na taj način nepo-sredno pomaže da se političkom odlukom ne ugasi klub izrazite liberalne, građanske orijentacije7.

5 Wikipedia. Dostupno na: https://hr.wiki-pedia.org/wiki/Zdravko_Birimi%C5%A1a (pristup 01.8.2020.)

6 Ibid.7 Mario Garber, „Svi Jadranovi ljudi 1920-

2010“- monografi ja, Športsko društvo „Jadran“, Split, 2010., str. 334.

U razdoblju od 1946. do 1960. godine dr. Birimiša obavlja s prekidima funkciju tre-nera prve momčadi „Jadrana“. S klubom je kao trener osvojio četiri naslova prvaka bivše države: 1946., 1947., 1948. te 1960. godine. Stariji članovi „Jadrana“ posebno su ponosni na naslov iz 1960. godine jer su, zahvaljujući superiornim taktičkim rje-šenjima dr. Birimiše, pobijeđeni „Mladost“ iz Zagreba, „Partizan“ iz Beograda, „Jug“ iz Dubrovnika, „Mornar“ iz Splita i drugi klubovi. Na temelju toga naslova, dr. Biri-miša proglašen je vizionarom modernog vaterpola.

5. ZaključakDr. Josip Čulić i dr. Zdravko Birimiša, od-vjetnici u Splitu dali su iznimno velik dopri-nos u stvaranju povijesti splitskog „Jadra-na“. Obojica su, u vrijeme dok su obavljali dužnost njegova predsjednika, imali snažan politički utjecaj u državi s kojim su omogu-ćili nastavak egzistencije kluba. Dr. Čulić već je za života postao klupska institucija. Bio je, s vrlo kratkim prekidi-ma, predsjednik u razdoblju od 1928. do 1941.godine, a dana 19. rujna 1939., JŠK „Jadran“ preimenovan je u HPK „Jadran“. Ostao je upamćen kao veliki graditelj jer je, svojim utjecajem, osigurao novčana sred-stva za izgradnju ljetnog bazena, uređenje plivališta, zatim za izgradnju betonskih tribina te klupskih prostorija i prostorija za natjecanje na bazenu u splitskoj uvali Zvon-čac. Dr. Čulić imenovan je po političkoj liniji čak na dužnost državnog odvjetnika Banovine Hrvatske. Ostaje nejasno je li mu u imenovanju za visoku političku funkciju pomogla činjenica da je bio pašanac velikog političara i gradonačelnika Splita dr. Ante Trumbića.S druge strane, dr. Birimiša je pak u pora-ću svojim političkim autoritetom stečenim

ODVJETNIK 3-2020

73

Iz HOK-a

Priznata specijalnost dr. sc. Sandri Marković,

odvjetnici u Zagrebu

Upravni odbor Hrvatske odvjetničke komore na temelju odredbe čl. 69. st. 3. Zakona o

odvjetništvu (Narodne novine, br. 9/94,117/08, 50/09 i 18/11) i odredbe čl. 90. st. 5. Sta-

tuta Hrvatske odvjetničke komore (Narodne novine, br. 115/13, 64/18 i 67/19) te odredbe

čl. 10. Pravilnika o uvjetima i postupku za priznanje specijalnosti odvjetnicima upisani-

ma u Imenik odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, odlučujući o zahtjevu dr. sc. San-

dre Marković, odvjetnice u Zagrebu, Ulica kneza Višeslava 1, za priznanje specijalnosti

iz oblasti ustavnog prava, na sjednici održanoj 23. svibnja 2020. donio je rješenje kojim

se dr. sc. Sandri Marković, odvjetnici u Zagrebu, priznaje specijalnost iz oblasti ustavnog

prava.

Dr. sc. Sandra Marković, odvjetnica u Zagrebu, podnijela je Hrvatskoj odvjetničkoj komori

dana 7. siječnja 2020. zahtjev za priznanje specijalnosti iz oblasti ustavnog prava. Izvršni

odbor HOK-a, postupajući u skladu s čl. 4. st. 1. Pravilnika o uvjetima i postupku za pri-

znanje specijalnosti odvjetnicima upisanima u Imenik odvjetnika HOK-a (dalje: Pravilnik),

utvrdio je da podnositeljica zahtjeva ispunjava preduvjete za priznanje specijalnosti pa

je stoga, na temelju čl. 5. Pravilnika, proslijedio zahtjev dr. sc. Sandre Marković, odvjetni-

ce u Zagrebu, Povjerenstvu za ocjenu postojanja uvjeta za priznanje specijalnosti (dalje:

Povjerenstvo).

Povjerenstvo, koje je na temelju odredbe čl. 91. Statuta HOK-a, odredbe čl. 6. Pravilnika,

te ovlaštenja Upravnog odbora HOK-a od 8. veljače 2020. na sjednici održanoj 2. ožujka

2020. imenovao Izvršni odbor HOK-a, o čemu je Upravni odbor HOK-a izvješten na sjedni-

ci održanoj 12. ožujka 2020., nakon pregleda objavljenih radova podnositeljice zahtjeva,

na svojoj sjednici održanoj 20. svibnja 2020., jednoglasno je donijelo mišljenje da pod-

nositeljica zahtjeva ispunjava uvjete za priznanje specijalnosti iz oblasti ustavnog prava.

Upravni je odbor, u skladu s odredbom čl. 10. st. 3. Pravilnika, kojom je propisano da je

jednoglasna ocjena Povjerenstva obvezna za Upravni odbor, na temelju jednoglasnog

mišljenja Povjerenstva, donio rješenje kojim se dr. sc. Sandri Marković, odvjetnici u Za-

grebu, priznaje specijalnost iz oblasti ustavnog prava.

za vrijeme Drugoga svjetskog rata branio „Jadran“ kao klub liberalne, građanske orijentacije. Ipak, glavna preokupacija dr. Birimiše u klubu bila je vaterpolska igra. S „Jadranom“ je kao trener osvojio čak četiri prvenstva Jugoslavije, od kojih se pr-venstvo osvojeno 1960. godine pamti kao

jedan od najvećih uspjeha Kluba u sto go-dina dugoj povijesti. U konačnici, možemo slobodno ustvrditi da je i dr. Čuliću i dr. Birimiši volontiranje na bazenu i oko bazena u splitskom Zvon-čacu bilo važnije od svakodnevnih obveza u odvjetničkim kancelarijama.

ODVJETNIK 3-2020

Engleski za odvjetnike

74

Kolokacije u jeziku prava

Zagrizite u francuski

Piše: Ivana

Bendow, prof.

O autorici:Ivana Bendow, profe-sorica engleskog jezika, autorica je dvaju rječ-nika u nakladi Školske knjige. Pisanje (novi-narstvo i esejistiku) stu-dirala je na University of Massachusetts u Sje-dinjenim Američkim Državama. Podučava pravnički engleski jezik, prevodi stručne tekstove i sastavlja hrvatsko-en-gleski pravni rječnik.

Poznat je vic o Amerikancu koji u susretu s francuskom riječi entrepreneur podsmješlji-vo i svisoka komentira Francuze: „Eto ka-kav je to narod – nemaju čak ni svoju riječ za jedan tako običan pojam kao što je po-duzetnik.“Sveznajući Amerikanac (kakvi već Ameri-kanci jesu, obdareni hipertrofi ranim samo-pouzdanjem) ne zna da je engleski naziv za poduzetnika porijeklom, dapače i oblikom, francuski. Mi to znamo. Znamo povijesnu priču o normandijskom (francuskom) osva-jaču koji je u 11. stoljeću, nakon pobjede u bitci kod Hastingsa 1066. godine, zasjeo na englesko prijestolje i sa sobom doveo svoje francuske suce i pisare, koji su i u Engle-skoj nastavili njegovati svoj jezik (kakvi već Francuzi jesu, obdareni ljubavlju za vlastiti jezik). Pokoreno domaće stanovništvo, od pučana do vlastele, moralo se prilagoditi je-zičnim preferencijama vladajuće elite, čime započinje miješanje dvaju jezika koje je do dana današnjeg ostavilo neizbrisiv trag u engleskom jeziku. Taj nam je trag drago-cjen, jer će nam pomoći da, nakon što smo ovladali engleskim jezikom, ovladamo i francuskim. Ne morate, primjerice (o tome sam već pisala), znati ni riječ francuskoga da biste prepoznali da je gouvernement vlada, constitution ustav, a les riche et les pauvre bo-gati i siromašni, the rich and the poor. Treba samo drugačije podesiti govorne organe ako te francuske riječi poželite izgovoriti. Da su sve engleske imenice koje završavaju nastav-kom -ment ili -tion francuskog porijekla, to nam nije novo. Ali da, primjerice, engleski glagol push, kratak i odriješit (kakvi već Germani jesu, ne nužno kratki u oblikova-

nju riječi, ali svakako odrješiti u njihovom izgovoru) nije germanskog porijekla, nego se razvio od francuskog pousser – to nas je s pravom iznenadilo. S pravom smo se zapi-tali ima li uopće u engleskom koja riječ koja nije francuskog porijekla.U engleskom pravu ima nekoliko prepo-znatljivo francuskih izraza koji se čak i ne pretvaraju da su engleski. Nisu, naime, bili podvrgnuti ortografskoj prilagodbi engle-skom jeziku u koji su ušli kao pozajmlje-nice (loan words). Čak se i ne pišu nužno kurzivom kada se nađu usred engleskog teksta, što se inače čini sa stranim riječima. Samo im je izgovor donekle prilagođen en-gleskom jeziku, pa ga je vrijedno provjeriti u nekom internetskom rječniku. Takvi su, primjerice, izrazi force majeure (viša sila, lat. vis maior) i in lieu of (umjesto, u zamjenu za). Ustrajnost kojim su ta dva izraza stolje-ćima opstala u engleskom pravnom tekstu, iako su mogli bez i trunke promjene zna-čenja biti zamijenjeni dobrim engleskim greater force, odnosno in place of (lieu znači mjesto, place), može se protumačiti samo izvanjezičnim, psiho-sociološkim pobuda-ma koje izlaze izvan okvira ovoga članka. Duress, još jedna riječ francuskog porijekla učestala u engleskom jeziku prava, u kazne-nom pravu označava razlog isključenja pro-tupravnosti (the defence of duress, počinitelj se brani da je djelovao pod prisilom, he acted under duress), a u građanskom pravu pred-stavlja oblik mane volje tj. razlog pobojnosti pravnog posla. Sila ili prijetnja – naš ekvi-valent za duress – doista je tvrda, gruba, kao što sugerira francuski pridjev dure. Nadalje, tko se bavi međunarodnim pravom zna što

ODVJETNIK 3-2020

Engleski za odvjetnike

75

je refoulement, a tko na prvom stupnju učenja fran-cuskog nauči da commencer znači početi/započeti, razumjet će zašto je u engleskom jeziku prava com-mencement sinonim za entry into force, – zakon „za-počinje“ znači da stupa na snagu. Uzgred – odma-knimo se načas od prava – ista riječ, commencement, u američkom engleskom znači svečanost koju mi nazivamo promocija i kojom akademski obrazovani građani započinju svoj radni vijek.Francuski izraz en banc, koji doslovno znači in bench (klupa je metafora za sudstvo), označava zasjedanje suda u punom sastavu. Nedavno sam čula jednog suca Vrhovnog suda SAD-a kako ga izgovara angli-kanizirano, tako da zvuči kao in bank. Th e court in bank, kako je zazvučao njegov iskaz, ne znači, dakle, sud u banci, nego sud u punom sastavu – en banc.Francuski se krije i iza pokrata za neke europske institucije. GRECO (Grupa država za borbu protiv

korupcije) je pokrata za Groupe d’Etats Contre la Corruption, a OLAF (Ured za borbu protiv prije-vara) stoji za Offi ce de Lutte Anti-Fraude. Za hitni postupak prethodne odluke (urgent preliminary ru-ling procedure), tj. hitno rješavanje prethodnog pi-tanja, Europski sud koristi kraticu PPU (procédure préjudicielle d’urgence).Predmet ovih priloga „Odvjetniku“ su usporedne kolokacije u engleskom i hrvatskom jeziku prava. Čemu onda ovaj neočekivani izlet u treći jezik? Razlog leži u želji da vas ohrabrim ako mislite da je vrijeme da „zagrizete“ u francuski jezik. Htjela sam vam usput pokazati da će vam zbog miješanja dva-ju jezika, engleskog i francuskog, zadatak biti lakši nego što mislite. A što će vam olakšati zadatak kada odlučite upustiti se u učenje njemačkoga – o tome u sljedećem broju „Odvjetnika“.

poduzetnik an entrepreneur, u propisima EU-a an undertaking

stupanje na snagu entry into force, coming into force, commencement

zasjedanje suda u punom sastavu an en banc session, a full court session

umjesto potpisa in lieu of a signatureu zamjenu za kaznu, umjesto kazne in lieu of

punishmentzajam kojim se nadomješta kapital društva a

loan in lieu of capitalzamjena nenaplaćene novčane kazne kaznom

zatvora, supletorni zatvor imprisonment in lieu of unpaid fi ne, često skraćeno impri-sonment in lieu, IIL

ulaganje stvari i prava umjesto uplate u novcu in-kind contributions in lieu of cash pay-ment

ustup tražbine umjesto ispunjenja claim assi-gnment in lieu of satisfaction

davanje umjesto isplate lat. datio in solutum gi-ving in lieu of payment

istupanje člana umjesto prestanka društva

dissociation of a member in lieu of company dissolution

svečana izjava umjesto prisege an affi rmation in lieu of an oath

jamstvo kao zamjena za istražni zatvor bail in lieu of pre-trial detention, bail in lieu of custody

prijepis u zamjenu za izvornik a transcript in lieu of the original

progonstvo kao zamjena za smrtnu kaznu ba-nishment in lieu of death penalty

rad za opće dobro kao alternativa zatvoru community service sentence as an alternati-ve to prison sentence, community service in lieu of a custodial sentence

agent provokator an agent provocateurcijepanje prava dépeçage, depecagesvršen čin a fait accomplibiti doveden pred svršen čin to be faced with a

fait accomplipuč, državni udar a coup, a coup d’étatizvršiti državni udar to stage a coup d’état, to

mount a coup

ODVJETNIK 3-2020

Hrvatski za odvjetnike

76

Piše:izv. prof. dr. sc. Marko Alerić

O autoru:Izv. prof. dr. sc. Marko Alerić diplomirao je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a zatim magistrirao i dokto-rirao. Na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu zaposlen je kao profesor. Stalni je stručni surad-nik Radio Sljemena u emisiji „Hrvatski naš svagdašnji“. Suautor je knjige „Hrvatski u upotrebi”.

Povezanost jezika i mišljenja posve je jasna, očita. Jer u mislima ne stvaramo samo slike onoga o čemu razmišljamo, nego vrlo često, osobito kada razmišljamo o apstraktnim pojmovima, kao da ispisujemo riječi zahva-ljujući kojima zatim zamišljamo značenja koja te riječi predstavljaju. Zahvaljujući jezi-ku možemo imenovati sve što nas okružuje, o tome misliti i to priopćiti pripadnicima svoje jezične zajednice. Mogli bismo reći da ono što postoji, postoji upravo zahvalju-jući tome što ga možemo imenovati, izreći. Upravo po tome što smo neku pojavu, pred-met, stvar imenovali, što smo joj dali ime, ona dobiva posebnost, postaje različita u odnosu na sve ostalo.Naravno, da bismo u prijenosu misli mogli biti uspješni, moramo se moći osloniti na činjenicu da jezik kojim se služimo, tj. riječi i značenja koja im pripadaju, znaju svi pri-padnici iste jezične zajednice. Uvijek ističem kako zbog nerazumijevanja ili pogrešnog razumijevanja onoga što je netko izgovorio ili napisao, može doći do poteškoća čije raz-mjere teško možemo predvidjeti. Iznimno je važno da značenje koje poruci pridaju njezin pošiljatelj i primatelj bude što sličnije, a to je moguće samo ako upotrebljavaju isti jezik, tj. ako poruci pridaju što sličnije značenje. Jezik može biti uspješno komunikacijsko sred-stvo pripadnika jezične zajednice samo ako među njima postoji suglasnost o tome da, npr. određena riječ ima određeno značenje. Pripadnicima jezične zajednice svakako je u

Vremenske oznake - upotreba i značenje

interesu da jezik koji su naučili u obitelji, a poslije u sustavu obrazovanja, na gramatičkoj i pravopisnoj razini, za razliku od rječničke, ostane što je moguće trajniji.Mogućnost nerazumijevanja česta je kod izricanja vremena. Svim pripadnicima hr-vatske jezične zajednice razumljivo je koliko je sati kada je oznaka sata napisana brojka-ma, npr. 9:15, 9:30, 9:45, 21:15, 21:30, 21:45.Vrijeme 9:15 standardno se izriče kao devet i petnaest. Isto vrijeme u nekim hrvatskim govorima izriče se kao 9 i kvarat (kvarat je četvrti dio nečega, četvrt, u našem slučaju četvrtina sata, tj. 15 minuta). Tako 9 i kvarat znači 9 sati i 15 minuta. Do nerazumijevanja dolazi kada se u označavanju vremena upo-trebljavaju oznake kvarat, četvrt, fr talj, tri fr -talja, pola i sl. U hrvatskim govorima koji su dugo bili pod njemačkim utjecajem vrijeme 9:15 izricalo bi se kao fr talj 10 (njem. viertel znači četvrti dio, četvrt, četvrtinu). Frtalj 10 zapravo označava četvrtinu od 10, prvu če-tvrtinu u desetom satu ili petnaest minuta u desetom satu. Svako vrijeme nakon 9 sati u desetom je satu, zato frtalj 10 znači 9 i 15, a ne 10 i 15.Kada čujemo izraz fr talj 9, fr talj 10 itd., naj-lakše možemo odrediti njegovo značenje ako iza riječi fr talj dodamo prijedlog od, npr. fr talj od 9 (tj. 8 i 15), fr talj od 10 (tj. 9 i 15).Vrijeme 9:30 standardno se izriče kao devet i trideset. Isto vrijeme u različitim se hrvat-skim govorima izriče kao pola deset (pola od

ODVJETNIK 3-2020

Hrvatski za odvjetnike

77

deset, što je devet i trideset) ili kao devet i po (devet i pola sljedećega sata, tj. devet i trideset minuta).Vrijeme 9:45 standardno se izriče kao devet i četrdeset pet. Isto vrijeme u različitim se hrvatskim govorima izri-če kao tri fr talja 10, petnaest minuta do 10, petnaest do 10, za petnaest minuta 10. Tri fr talja označavaju tri če-tvrtine sata, tj. 45 minuta od sata koji traje.I kod određivanja značenja izraza tri fr talja najbolje je ako iza izraza tri fr talja dodamo prijedlog od, npr. tri fr -talja od 9 (tj. 8 i 45), tri fr talja od 10 (tj. 9 i 45).Evo još nekih napomena u vezi s upotrebom riječi koji-ma se označavaju vremenske oznake.1. Imenicu minuta (min) nije pravilno upotrebljavati

u muškom rodu, u obliku minut, npr. nepravilno je Još je ostao minut do polaska vlaka. Pravilno je: Još je ostala minuta do polaska vlaka.

2. Imenicu sekunda (s) nije pravilno upotrebljavati u obliku sekund, npr. Trčao je jedan sekund brže. Pra-vilno je: Trčao je jednu sekundu brže.

3. Imenica sat u nominativu jednine ima jedan, a u nominativu množine dva pravilna oblika (sati i satovi), ali svaki s drugim značenjem. Imenica sati označava trajanje, npr. školski sati, a imenica sato-vi označava predmete kojima se mjeri vrijeme, npr. U prostoriji su bili izloženi razni satovi. Sati, dakle, mogu biti sunčani, školski i dr., a satovi pješčani, zidni, ručni, stolni i dr.

4. U skladu s razlikom između jednine, dvojine (od-nosi se na brojeve 2, 3, 4) i množine treba paziti na pravilan broj imenice sat. Pravilno je: Jedan je sat; dva su sata; tri su sata; četiri su sata; pet je sati. Ne-pravilno je: dva je sata; tri je sata; četiri je sata; pet su sati.

5. Jedan dan čine dvadeset i četiri sata ili dvadeset i če-tiri sata su jedan dan. Nazive dana u tjednu pišemo malim početnim slovom: ponedjeljak (znači ‘dan poslije nedjelje’), utorak (znači ‘drugi dan u tjed-nu’), srijeda (znači ‘dan u sredini tjedna’), četvrtak (znači ‘četvrti dan u tjednu), petak (znači ‘peti dan u tjednu’), subota (prema hebr. šabbāt), nedjelja (znači ‘dan kada se ne djela, ne radi’).

6. Najčešće trideset dana čini jedan mjesec. Nazive mjeseci kao i nazive dana pišemo malim početnim

slovom (siječanj, veljača, ožujak...). Podrijetlom latinskom riječju datum ili hrvatskom riječju nad-nevak označavamo kalendarsko vrijeme. U sva-kom datumu sadržan je podatak o danu, mjesecu i godini. Npr. pravilno je izgovoren datum 15. 9. 2020. ‘petnaesti devetog dvije tisuće i dvadesete’ ili ‘petnaesti rujna dvije tisuće i dvadesete’. Da bismo svaki datum pravilno izgovorili, trebamo osvijestiti da u izgovaranju datuma izostavljamo, jer se podra-zumijevaju, riječi dan, mjesec i godina. Dakle, ne govorimo: ‘Danas je petnaesti dan devetog mjese-ca godine dvije tisuće i dvadesete, ali riječi ‘petna-esti’, ‘devetog’, ‘dvije tisuće i dvadeseta’ moraju biti u odgovarajućem padežu. Nepravilno je taj datum izgovoriti kao: ‘Danas je petnaesti deveti dvije tisuće i dvadeseta’.

Nepravilno bi također bilo: ‘To je bilo petnaesti ruj-na dvije tisuće i dvadesete; Obveze su nam započele petnaesti rujna dvije tisuće i dvadesete.’ Pravilno je: ‘To je bilo petnaestog rujna dvije tisuće i dvadesete; Obveze su nam započele petnaestog rujna dvije tisu-će i dvadesete.’

7. Mjesec veljača ženskoga je roda pa je pravilno, npr. Petnaesti (dan, mjeseca) veljače, petnaestog veljače. Nije pravilno: petnaesta veljača, petnaeste veljače.

8. Ako oznake dana, mjeseca i godine pišemo brojka-ma (riječ brojka označava znamenku, znak kojim pišemo broj), onda i iza oznake dana, i iza oznake mjeseca, i iza oznake godine pišemo točku, bez ob-zira na to jesu li brojke arapske ili rimske. Dakle, pravilno je napisati: 15. 9. 2020. ili 15. IX. 2020.

9. U poslovnim pismima datum se (iza oznake mje-sta) može pisati na početku ili na kraju poslovnog pisma. Ako ga pišemo na početku poslovnog pisma, pravilno se piše, npr. Osijek, 15. rujna 2020. Ako ga pišemo na kraju poslovnog pisma, pravilno se piše, npr. U Osijeku 15. rujna 2020. U prvom načinu pisanja iza naziva mjesta piše se zarez jer je riječ o nabrajanju. U drugom načinu pisanja oznaka mje-sta i datuma dolazi iza prijedloga i uklopljena je u skraćenu rečenicu koja bi u punom obliku glasila: „To što sam napisao, napisao sam u Osijeku 15. ruj-na 2020.“

ODVJETNIK 3-2020

Prisege

78

Dana 13. svibnja 2020. godine pred dopredsjednikom Hrvatske odvjetničke komore odvjetničku prisegu dali su:

KATARINA BILIŠOdobren upis na sjednici

Izvršnog odbora 4. svibnja 2020. godine, sa sjedištem

ureda u KORČULI.

ANJA HARAMIJAOdobren upis na sjednici

Izvršnog odbora 4. svibnja 2020. godine, sa sjedištem

ureda u ZAGREBU.

BARBARA BANELYOdobren upis na sjednici

Izvršnog odbora 4. svibnja 2020. godine, sa sjedištem

ureda u ZAGREBU.

JURE ŠAKIĆOdobren upis na sjednici

Izvršnog odbora 4. svibnja 2020. godine, sa sjedištem

ureda u ZAGREBU.

ANTE MEŠTROVIĆOdobren upis na sjednici

Izvršnog odbora 4. svibnja 2020. godine, sa sjedištem

ureda u ZAGREBU.

DINO RADANOVIĆOdobren upis na sjednici

Izvršnog odbora 4. svibnja 2020. godine, sa sjedištem

ureda u ZAGREBU.

ANA MARIJA KUNOVIĆOdobren upis na sjednici

Izvršnog odbora 4. svibnja 2020. godine, sa sjedištem

ureda u ZAGREBU.

TIHANA ANA RELJIĆOdobren upis na sjednici

Izvršnog odbora 4. svibnja 2020. godine, sa sjedištem

ureda u ZAGREBU.

ANTONIO ŠĆULACOdobren upis na sjednici

Izvršnog odbora 4. svibnja 2020. godine, sa sjedištem

ureda u RIJECI.

ZORAN TOMIĆOdobren upis na sjednici

Izvršnog odbora 4. svibnja 2020. godine, sa sjedištem

ureda u ZAGREBU.

ZVONIMIR ZORIĆOdobren upis na sjednici

Izvršnog odbora 4. svibnja 2020. godine, sa sjedištem

ureda u ZAGREBU.

ODVJETNIK 3-2020

Prisege

79

Zbog epidemioloških mjera vezanih uz pandemiju koronavirusa, nakon prisege nije snimana zajednička fotografi ja novih

članova Hrvatske odvjetničke komore

ODVJETNIK 3-2020

Prisege

80

Dana 10. lipnja 2020. godine pred predsjednikom Hrvatske odvjetničke komore odvjetničku prisegu dali su:

ARNO HLADNIKOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 1. lipnja

2020. sa sjedištem ureda u ZAGREBU.

MISLAV KANCIROdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 1. lipnja

2020. sa sjedištem ureda u ZAGREBU.

MARIJA ĐIVANOVIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 1. lipnja

2020. sa sjedištem ureda u ZAGREBU.

DUŠANKA KRIŽANACOdobren upis na sjednici

Izvršnog odbora 4. svibnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

MATEA POKROVAC MAČKIĆ

Odobren upis na sjednici Izvršnog odbora 1. lipnja

2020. sa sjedištem ureda u ZAGREBU.

ANĐELKA KESEDŽIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 1. lipnja

2020. sa sjedištem ureda u ZAGREBU.

ODVJETNIK 3-2020

Prisege

81

TIN ZDRAVKOVIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 1. lipnja

2020. sa sjedištem ureda u ZAGREBU.

JAN STIJAČIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 1. lipnja

2020. sa sjedištem ureda u ZAGREBU.

MATEA TADIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 1. lipnja

2020. sa sjedištem ureda u ZAGREBU.

Predsjednik HOK-a Josip Šurjak s novim članovima

ODVJETNIK 3-2020

Prisege

82

Dana 8. srpnja 2020. godine pred predsjednikom Hrvatske odvjetničke komore odvjetničku prisegu dali su:

TADIJANA ĆULAVOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

BORNA DEJANOVIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

MARINA BAŠICAOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

DUBROVNIKU.

ĐIVO BUCONIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

SPLITU.

HRVOJE DOMACOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

SOČA MORINA FRUK Odobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

EMANUEL GARANKIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

POREČU.

MAURA DORČIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

RIJECI.

LUKA FADEJEVOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

JOSIP GEIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

MIHAELA KOREN ŠOLAOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

POTJEH KURTOVIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

ANDREJA GULIČ Odobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

LOVRO KLEPACOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

IVA LOVRIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

ODVJETNIK 3-2020

Prisege

83

MARIJANA MARIJAN KORUGA

Odobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

MLADEN MENIČANINOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda

u PULI.

ALEN LUČIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

TOMISLAV MAHEČIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

STEFANA POŽGAJOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

RIJECI.

ALIDA VALIĆ PEŠUTOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

MORANA VUKIĆ PERAKOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

KATARINA ŠENTIJAOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

NIKOLA SLUGANOVIĆOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

MISLAV VUKINAOdobren upis na sjednici Izvršnog odbora 29. lipnja 2020. sa sjedištem ureda u

ZAGREBU.

Zbog epidemioloških

mjera vezanih

uz pandemiju

koronavirusa, nakon

prisege nije snimana

zajednička fotografi ja

novih članova

Hrvatske odvjetničke

komore

ODVJETNIK 3-2020

In memoriam

84

Mirko Tomac (1954. – 2020.)Poštovana obitelj Tomac, dragi prijatelji, kolege i kolegice, danas smo se ovdje okupili kako bismo se oprostili od našeg prijatelja, kolege, odvjetnika Mirka Tomca i ispratili ga na posljednji počinak. Imam tužnu, ali i iznimno časnu dužnost da se od njega oprostim u ime Hrvatske odvjetničke komore i Odvjetničkoga zbora Brodsko-posavske županije. Mirko Tomac rođen je 1954. u Slavonskom Brodu, gdje je i završio srednju školu, a diplomirao je na Pravnome fakultetu u Osi-jeku. Bio je voditelj općih i kadrovskih poslova u tvrtki Remont i proizvodnja željezničkih vozila d. o. o. u Slavonskome Brodu, podžupan Brodsko-posavske županije, župan Brodsko-posavske županije, zastupnik u Županijskome domu Hrvatskoga sabora. Kolega Mirko Tomac od 2002. godine pa sve do mirovine bio je odvjetnik ovog Odvjetničkog zbora, uvijek je bio pristupačan i kolegijalan. Uvijek susretljiv. Željela bih naglasiti i Mirku Tomcu zahvaliti za svu onu ljubav koju je pokazivao prema svom rodnom mjestu i prema našoj Slavoniji i čuvanju naših običaja. Zapravo, teško je opisati život Mirka Tomca u nekoliko rečenica, jer će ga svatko od nas vidjeti drugačije. Mirko Tomac obitelji će biti suprug i otac i važan dio njihovog života, nekima će biti prijatelj u dobru i zlu, i rame podrške, nekima će biti sugovornik duhovit i mudar, drugi će ga se sjećati kao političara i dužnosnika. Njegov odlazak veliki je gubitak i za obitelj i za zajednicu kojoj je bio potpuno posvećen, ali i za sve koji su ga poznavali. U ime Hrvatske odvjetničke komore i Odvjetničkoga zbora Brodsko-posavske županije, izražavam iskrenu sućut obitelji. Neka mu je laka hrvatska zemlja! Počivao u miru Božjem!

(govor Jelene Demetrović, predsjednice OZ-a Brodsko-posavske županije, na posljednjem ispraćaju odvjetnika Mirka Tomca)

Goran Poljak (1973. – 2020.)Poštovana obitelji Poljak, poštovani prijatelji i poznanici pokojnika, danas smo se okupili u velikoj tuzi i nevjerici zbog preranog odlaska vašeg i našeg Gorana, dragog nam kolege odvjetnika i prijatelja.Goran Poljak rođen je u Splitu 9. studenoga 1973. godine. Nakon završene srednje Upravne škole 1992. upisao je Pravni fakul-tet u Splitu, gdje je diplomirao 1997. godine. U siječnju 2005. zaposlio se na radnom mjestu vježbenika Županijskog suda u Zagrebu gdje je radio do svibnja 2007. U studenom 2006. položio je pravosudni ispit. U razdoblju od siječnja 2008. do svibnja 2010. godine radio je kao tajnik Braniteljske poljoprivredne zadruge „Domaćin“ u Splitu. U Imenik odvjetnika Hrvatske od-vjetničke komore upisan je 5. studenog 2010. godine sa sjedištem ureda u Splitu.Goran nije odabrao, već se rodio da bude pravnik. Imao je rijetku prirodnu darovitost da obrazlaže različita mišljenja i svjetona-zore spretno izbjegavajući mogućnost da dijalozi završe u netrpeljivosti. Bio je staložen i strpljiv u težnji da svoja stajališta izloži bez da budu podložna dvojakom tumačenju. Stoga je u Goranovom prisustvu bilo nevjerojatno opuštajuće unatoč njegovu vječitom nastojanju da kod sugovornika isprovocira reakciju na drukčije razmišljanje. Na kraju debate uvijek smo se smijali, a zvonka srdačnost njegovog dječačkog smijeha pohranjena je kao blago u riznici mog sjećanja.Goran je bio svoj. Zabavljale su nas njegove jezične dosjetke kojima je oblikovao stavove, duhovito se izražavao u maniri hrvat-skoga jezikoslovca iscrpljujući sve izražajne mogućnosti jezika. Goran je u isto vrijeme bio fi lozof sa svim konsekvencama apstraktnog promišljanja misterije života, a s druge strane praktični odvjetnik čija se misao morala baviti konkretnošću zakonskih normi da bi svojim klijentima omogućio da se neozlijeđeni pro-vuku kroz zamke tuđih interesa i nastave živjeti u pravnoj sigurnosti. Lako je zaranjao u složena etička pitanja o početku poretka stvari, a fi lozofski se opredijelio za ateizam s takvom etičkom privrženošću, kao da ju je u sebe utkao iz najstrožeg kršćanskoga kodeksa. Taj se etički kodeks u isto vrijeme refl ektirao i na njegovo ponašanje prema drugima, prema zajednici, domovinskoj ljubavi i prema zakonu, čestitosti življenja – sve kao da će na jednom uzvišenom sudu biti vrednovan svaki njegov čin, svaka misao, kao da živi za vječnost svoga duha.Stoga sada, kad zatvorim oči, vidim ga kako je pronašao svoj put u raj, vidim ga tamo nasmiješenog, s idejom pravičnosti koja ionako sama pronađe svoj put.Neka mu je laka zemlja! Počivao u miru, dragi Gorane!U ime članova Odvjetničkoga zbora Splitsko-dalmatinske županije i svoje osobno ime, izražavam iskrenu sućut obitelji i prija-teljima pokojnog Gorana Poljaka.

(govor Ane Perković Žaja, odvjetnice u Splitu, na posljednjem ispraćaju odvjetnika Gorana Poljaka u Sutivanu)