Feljton, izlazio u listu “Dan”, od 13. do 24. novembra 2011. VESELIN LAZAREVIĆ: PRIČE IZ VIZANTIJE Simonidina udaja Vizantijski car Andronik je Simonidu ponudio kralju Milutinu pod uslovom da ona, posle vjenčanja, bude odgojena u srpskom dvoru dok ne odraste. Najglavniji uslovi su već bili utvrñeni do početka 1299. godine, a car je već bio riješio da u proljeće bude u Solunu sa cijelom svitom. Za detaljnije utvrñivanje uslova o miru i ženidbi car je unaprijed poslao u Srbiju budućeg velikog logoteta Teodora Metohita, koji se već ranije istakao u pregovorima o ženidbi sina i savladara carstva Mihaila sestrom jermenskog kralja, i koji nam je o svom putu u Srbiju ostavio dva dragocjena izvora. Jedno pismo koje je on sa srpskog dvora poslao u Carigrad, po svojoj prilici ministru Nićiforu Humnu i jednu autobiografiju napisanu pri kraju svoga života, kada je nakon stupanja na vlast Andronika III (1328) izgubio svoj položaj i svoje imanje i povukao se u carigradski manastir „Tis Horas“. Krenuvši iz Carigrada, Metohit je stigao u Solun gdje se sastao sa Glavasom, roñakom svoje supruge, koji ga je uputio u najnovije stanje stvari. On mu je objasnio kako Milutin veoma želi taj brak, ali da na srpskom dvoru postoji jaka opozicija protiv mira, potpomognuta s jedne strane velikim dijelom plemstva koje je imalo koristi od rata, a s druge strane vizantijskim prebjezima koji su odvraćali Milutina od vizantofilske politike. Saznavši da je Milutin krenuo iz sjevernih granica na vizantijsku granicu, Metohit se uputi tamo i nañe Milutina u jednoj maloj varoši blizu granice. Pregovori su bili mučni, s jedne strane zbog utvrñivanja granica, a s druge zbog triju tačaka na koje Milutin nije htio da pristane. Metohit piše kako je kazao kralju da su „uslovi već ranije bili utvrñeni, ili bolje reći većina njih; a ono što je sad pravedno da mi meñu nama utvrdimo i da dodasmo pošto je tu riječ o boljoj, bližoj i za njih (Srbe) kud i kamo milijoj bračnoj vezi s nama nego li preñe, tako da se protiv toga ništa ne može prigovoriti. Pa preñoh na neke uslove o varošima i zemljama na granici i o broju talaca...“ S druge strane Metohit je tražio od kralja tri posebne tačke: da se preda Vizantijcima treća Milutinova žena, Ana.; da se traži prisustvo kraljice matere Jelene na svadbi i njeno učestvovanje u zakletvi; da se utvrdi broj i način na koji bi se taoci razmijenili.. Zbog jake zime Andronik je iz Carigrada krenuo 9 tek 1. februara 1299. godine. U Dripiji je sačekao caricu i suvladara Mihaila sa ženom. Andronik, koji je dobro znao da bi se moglo štošta zamjeriti tom braku, nije bio obavijestio patrijarha o svojim namjerama. Tadašnji patrijarh Jovan iz Sozopolja (1294-1303) pripadao je crkvenoj stranci „zilota“, t.j. strogih i za cijelog svog patrijarhovanja bio je u stalnim sukobima sa carem. Na kraju je podnio ostavku. Andronik je sa svojom pratnjom stigao u Solun pred Uskrs. Po Pahimeru, Milutin je u poslednjem trenutku pokazao izvjesno nepovjerenje i strah da ga Vizantijci ne prevare. Nije htio dati taoce, ni Kotanicu, ni svoju treću ženu prije nego mu predaju Simonidu.

Vizantijci su Simonidu poslali uz veliku pratnju na granicu. Tako da su na sed Vardara bili zamijenjeni s jedne strane Simonida sa vizantijskim taocima, a s druge srpski taoci, Kotanic i Terterova kći. Kralj Milutin je dočekao Simonidu „ne kao suprugu nego kao gospodaricu“. Skočio je sa konja i klekao pred nju. Vjenčao ih je ohridski mitropolit Makarije. Potom su Milutin i njegovi velikaši bili carevi gosti u Solunu. Podaci o Simonidinom boravku u Srbiji vrlo su oskudni. Pahimer kaže da je posle Uskrsa 1304. godine carica Irina otišla u Solun da vidi svoju kćer. A iz Metohitove autobiografije vidimo da je carica Irina u pratnji Metohita otišla u zapadne krajeve carstva, jer su tada prilike u Tesaliji bile veoma povoljne, pošto je ta zemlja bila tada bez gospodara, a carica je jako željela da obiñe svoga zeta i kćer... Grigora kaže da se posle smrti carice Irine (1317) Simonida vratila u Carigrad i tamo ostala poduže vrijeme. Kralj pun ljubavi, šalje poslanstvo u Carigrad i traži da se Simonida odmah vrati inače će upasti u vizantijske zemlje. Bojeći se da se prijetnje ne ostvare, car šalje Simonidu natrag. Tada je imala 21 godinu... Posle Milutinove smrti (29. oktobra 1321) Simonida se vratila u Carigrad. Kada je kralj Milutin, dvije i po godine posle smrti proglašen za sveca, kraljica Simonida je iz Carigrada poslala kandilo od zlata i mnoge druge darove. Danilov učenik dodaje da je Simonida, nakon toga, postala monahinja u manastiru Sv. Andrije. Grigora daje nekoliko vijesti o Simonidi, ali ne kaže ni kada ni gdje se zamonašila, pa ni ime koje je dobila kao monahinja. Iz njegovog kazivanja se vidi da je ona kao monahinja živjela na carskom dvoru. Poslednji pun se spominje 1336. godine kako na velikom zboru državnih i crkvenih dostojanstvenika, koji je sudio okrivljenima za neuspjelu zavjeru protiv vlade, za vrijeme odsustva careva u pomorskom pohodu protiv Turaka u Smirni... http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=306152&datum=2011-11-13 Posvećenik knjige i filozofije Nakon što su mu braća Konstantin II i Konstans poginuli, 340. i 350. godine, Konstancije II, od trojice sinova Konstantina Velikog, postao je jedini gospodar Vizantije. Svjestan da sam ne može istovremeno da obuzdava germanska plemena na zapadnim granicama i Persijance na istoku, kako piše Radivoj Radić, prema kom je djelimično i rañen ovaj feljton, Konstancije II je morao ponovo da potraži pomoćnika. Izbor nije bio veliki, pa je 355. godine za cezara postavio brata od strica i Gala i njegovog pobratima Julijana i povjerio im da nadziru Galiju, dok se on zaputio na dunavsku granicu. Julijan, kome je Konstancije pobio gotovo cijelu porodicu, nije imao nijedan razlog da ga voli. Nakon očevog ubistva, 337. godine, Julijan je najprije bio poslat u Nikomediju, gdje je tamošnji episkop Evsevije trabalo da ga uputi u hrišćansko učenje. Zatim su Julijan i njegov polubrat Gal odvedeni u maloazijsku oblast Kapadokiju, gdje su u dvoru Mekelum, pod budnim okom nekog Mardonija, nekoliko godina bili praktično okrenuti samo knjigama i u nekoj vrsti kućnog pritvora. Prema priznanju samog Julijana, snažan utisak na njega ostavio je dobrotvorni rad hrišćanske crkve. Ali, predanost čitanju i razmišljanju Julijana je usmjerila na sjaj antičkog svijeta i paganstva. Pošto mu je, počev od 348. godine, dopuštena ograničena

sloboda kretanja, nekoliko godina je putovao po Maloj Aziji i usavršavao se. Najprije je boravio u Carigradu, zatim u Nikomediji u kojej ga je fascinirao filozof Libanije, a potom je stigao i do Efesa. Tu je bio pod snažnim uticajem najvećih ondašnjih filozofa neoplatoničara Edesija iz Pergama i Maksima iz Efesa. Baš u to vrijeme Konstancijeva moć u carstvu polako je zalazila, iako je njegov položaj izgledao veoma postojan. Nije mogao da ga poremeti ni mladñi brat od strica, lutajući filozof Julijan, koga je 355. postavio za cezara i uputio na Zapad da tamo vlada. Grigorije Nazijanski, koji ga je lično upoznao u Atini, piše nimalo lijepo o budućem caru. Iako se velikom teologu ne mogu poreći izvjesna pretjerivanja, njegov portret svakako ima obilježja vjerodostojnosti. Riječju, Julijanova spoljašnjost nije bila privlačna ni obećavajuća. Ali, britka pamet i rad doprinijeli su da za samo nekoliko godina ovaj prividni zanesenjak izraste u velikog vojskovoñu i državnika... U Galiji su ga sačekali gotovo razorena administracija, demoralisana vojska i samouvjereni varvari koji su, posle niza pobjeda, postali razmetljivi i objesni. Julijan je u nekoliko pohoda najurio varvare koji su pustošili sjevernu Galiju, i snagu rimskog oružja pokazao i preko Rajne... Na drugoj stani, Persija je opasno zaprijetila istočnim granicama Carstva. Konstancije je, početkom 360. godine, poslao naredbu da znatan dio Julijanove vojske, sa odreñenim brojem varvara, preñe na Istok i pomogne u predstojećem ratu. Julijan, koji se nalazio u blizini Pariza, ovo je shvatio kao podrivanje svog autoriteta. Pod malo zatamnjenim okolnostima, Julijanovi odredi su ga u februaru 360. godine proglasili za avgusta. Na pomolu je bio novi grañanski rat. Novoproglašeni avgust uputio je izaslanike u Kapadokiju gdje se nalazio Konstancije, koji mu je odgovorio da se ostavi oholosti i zle namjere i zadrži se u okvirima cezarske vlasti. Julijan se, s vojskom, polako pomjerio prema Vijeni, gdje je 6. novembra 360. godine proslavio petu godinu od imenovanja za cezara. Amijan Marcelin saopštava da je Julijan nosio raskošnu dijademu sa sjajnim dragim kamenjem, dok je pri stupanju na vlast na glavi imao jeftinu krunu... Razdvojivši vojsku na tri dijela, s namjerom da se ponovo okupe kod Sirmijuma (danas Sremska Mitrovica), Julijan je pokrenuo dio svoje vojsku put Istoka i, u oktobru 361. godine, stigao na odredište, gdje ga je mjesni garnizon odmah prihvatio za avgusta. Ne gubeći ni časa, produžio je prema Nausisu (Niš) u kojem je namjeravao da prezimi i pripremi vojsku za konačan obračun, ali nakon tri-četiri nedjelje stigla je vijest da je Konstancije preminuo. Krećući se iz Sirije prema Carigradu, srednji sin Konstantina Velikog se razbolio. Kad je stigao u Tars, već ga je mučila groznica, ali je, uprkos tome, nastavio put. Stigao je do sela Mopskurena, blizu Trsa, i tu umro, 3. novembra 361. godine. Poput oca, na samrtnom odru ga je krstio arijanski episkop Evzoj. Prethodno je poslednjem članu dinastije Konstantina Velikog prenio vlast nad čitavim Carstvom. Imao je četrdeset četiri godine. Tako je, srećom, grañanski rat završen a da nije ni počeo. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=306345&datum=2011-11-14

„Ipak si pobijedio, Galilejče” Najbliži saradnici tek upokojenog cara dogovorili su se da priznaju Julijana za vrhovnog vladara Carstva. Dvojica državnih činovnika krenula su mu u susret, da bi ga pozvali da doñe na Istok. Julijan je požurio u Carigrad. Na Bosforu je sačekao da se donese Konstancijevo tijelo i predvodio je pogrebnu povorku do crkve Svetih Apostola. Kad je, Konstancije, ubica Julijanovog oca, položen u mermerni sarkofag, tek onda je Julijan preuzeo vlast i više nikad nije kročio u hrišćansku crkvu. Pronicljiv, Julijan je procijenio da se Carstvo nalazi u bijednom stanju. Bilo je samo sjenka one imperije od prije dva vijeka. Kao strasni poklonik antičke civilizacije i njenih velikih dometa, kao zaljubljenik u mističnost neoplatoničarske filozofije, Julijan je prigrlio panteon paganskih božanstava. Živio je veoma skromno, prezirao je dvorsku raskoš i obrede, a kako je bio udovac, nije imao namjeru da se ženi. Na početku vladavine otpustio je veliki dio Konstancijeve posluge i dvorjana. Zahvaljujući ličnoj hrabrosti i skromnosti, uživao je veliki ugled meñu vojnicima. Neki istoričari mu prebacuju vjersko pritvorstvo jer je desetak godina krio svoje pravo opredjeljenje, što je bilo u suprotnosti sa antičkim moralom. Čim se ustoličio, Julijan je objavio vjersku trpeljivost koja je bila usmjerena na pomoć unekoliko prisutnom paganstvu. Ukinuo je povlastice hrišćanskoj crkvi i njenom sveštenstvu, naredio obnovu službe u paganskim svetilištima. Pri tome je težio da promjene izvede tako da izgledaju kao povratak u stari rimski svijet i nekadašnje poštovanje bogova koji su Rimu darovali njegove velike uspjehe u prošlosti. Julijan je naročit udarac hrišćanstvu zadao zakonom, odnosno jednom njegovom uredbom iz juna 362. godine. U njoj se nareñuje da ubuduće sva naimenovanja za učitelja u bilo kojoj školi moraju imati odobrenje gradskih vlasti, ili da ih izrekne sam car. Zapravo, u uredbi se krila namjera da se svi hrišćani potisnu iz školstva i obrazovanja. Rečeno je da je neprihvatljivo da neki učitelj tumači Homera, Herodota, Hesioda, Demostena.., a da ne vjeruje u bogove u koje su oni vjerovali. Ko ne misli tako neka ide u crkvu Galilejaca i tamo tumači jevanñeliste, Mateja i Luku. Poput Konstancija, i Julijan je rješavao teške zadatke na istočnom ratištu. Persija je neprestalno prijetila i podsjećala rimske careve da se nekada rasprostirala i po evropskom tlu. Julijan je takvim prijetnjama odlučio da stane na kraj, pa je 5. marta 363. godine na čelu vojske od 65.000 ljudi krenuo u pohod, koji je započeo sjajnim pobjedama. Prodro je sve do persijske prestonice Ktesifona. Meñutim, pokazalo se da je grad teško osvojiv. Umjesto da se povuče putem kojim je došao, odlučio je da spali brodove. Zahtijevao je da se, uprkos svim nedaćama, ide dalje, ali su se njegova vojskovoñe, svjesne da bi na pokret teško natjerale već demoralisanu vojsku, usprotivili takvoj namjeri. Car je 16. juna 363. naredio povlačenje prema sjeverozapadu, uz lijevu obalu Tigra. Odlučujući trenutak nastupio je 26. juna 363. godine, nedaleko od Samare, kad su Persijanci izbenada napalu, koristeći slonove. Slonovi su unijeli pometnju u rimskoj vojsci, jer je miris slonova užasno uznemiravao konje. Julijan je jurišao bez okolopa i hrabrio svoje vojnike, ali je u trenutku kad je bitka počela

da se okreće u korist Rimljana, i kad su Prsijanci počeli da se povlače, doletjelo jedno koplje i pogodilo Julijana u slabinu. Car je pokušao da ga izvuče, ali mu je sječivo posjeklo tetive na desnoj šaci. Njegovi vojnici su ga podigli sa zemlje i unijeli u šator. Koplje su izvukli, ali je jetra bila znatno oštećena. Tom prilikom im je rekao da je bolje da umre herojski nego da padne kao žrtva nekakve „tajne zavjere”. Umro je pred ponoć istog dana, a prema sopstvenoj želji, sahranjen je u Tarsu. Hrišćani su, kasnije, stvorili legendu koju je opisao Teodorit Kirski iz petog vijaka, prema kojoj je Julijan na samrti šakom zaustavio krv iz rane i tiho izgovorio: „Ipak si pobijedio, Galilejče”! Na taj način, vjerovali su, priznao je pobjedu Isusa Hristosa. Naravno, postoji i priča, koju donosi takozvana „Uskršnja hronika”, napisana oko 630. godine, prema kojoj je Julijana ubio sveti Merkurije. Riječ je o jednom od zapovjednika Julijanove vojske, koja je car ubio, ali ga je Bogorodica nakratko oživjela i on je, potom, ubio cara paganina. O Julijanu su pisali, pored savremenika, i niz hroničara do našeg vremena. Srednjovjekovni pisci su ga nazivali zmijom, poistovjećivali s ñavolom, ili antihristom. Za renesansne ljude od pera on je bio heroj. Za pisce 18. vijeka vladar–filozof. Romantičari su u njemu vidjeli odvažnog i plemenitog, ali usamljenog pobunjenika... http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=306548&datum=2011-11-15 Sveta Sofija Istoričari smatraju da je sačuvano malo podataka o Stefanu iz Novogoroda. Prema jednoj pretpostavci, bio je imućan ruski trgovac. Zna se da je posjetio Carigrad tokom Svete nedjelje 1348. ili 1349. godine. Bio je hodočasnik, a putovao je da bi se poklonio svetim mjestima i cjelivao mošti svetih. Bio je primljen i kod vaseljenskog patrijarha Isidora (1347–1350) u Svetoj Sofiji. Izgleda da je to bilo podstaknuto i željom Vizantije da se iz Rusije dobije prilog za opravku kubeta Svete Sofije, koje je djelimično srušeno u zemljotresu u maju 1346. godine. Za razliku od Dobrinje Jadrejkoviča (Antonija Novogorodskog), koji je Carigrad posjetio oko 1200. godine, Stefan Novogorodski je svoju pozornost usmjerio na arhitekturu. Stefan navodi jedan stub koji je veoma neobičan zbog debljine, visine i ljepote. Na vrhu stuba sjedio je Justinijan u oklopu na konju, kao da je živ. Surovog izgleda... U lijevoj ruci je držao veliku jabuku od zlata, na kojoj se nalazio krst, dok je desnu zapovjednički pružao prema jugu, prema Jerusalimu. Rusku delegaciju primijetio je jedan vizantijski velikodostojnik i pridružio im se u obilasku hrama. Stefan Novogorodski navodi kako se na istoj strani, na zidu, nalazi Sveti Spas urañen u mozaiku, a sveta voda teče iz rana na nogama koje su prouzrokovali ekseri. U crkvi Svete Sofije ruska delegacija se srela s carigradskim patrijarhom, cjelivali su mu ruku. Potom su se Stefan Novogorodski i njegovi pratioci zaputili da cjelivaju mošti svetog patrijarha Arsenija iz 13. vijeka. Kako dalje navodi Stefan, prema oltaru nalaze se vrlo lijepi stubovi napravljeni od jaspisa, tvrdog neprozirnog kamena u raznim bojama. U velikom oltaru nalazio se kladenac napunjen vodom iz svete rijeke Jordan.

Crkveni čuvari izvukli su iz tog zdjenca pehar koji su neki ruski hodočasnici prepoznali. Rekli su: „Naš je pehar, mi smo se kupali i ispunili smo ga u Jordanu. Na njegovom dnu je zlato zapečaćeno!“ Kako nijesu uspjeli da se sporazumiju sa Grcima, razbili su pehar, našli zlato. To čudo je načinjeno božjom zapovješću, bilježi Stefan Novogorodski, i zbog toga je izvor nazvan Jordan. Lijevo od oltara nalazi se staklena kadionica s uljem. I za nju je vezano jedno čudo: pala je s velike visine i nije se razbila, niti se vatra u njoj ugasila. Blizu je trpeza svetog Avrama, kome se Bog u obliku Trojice javio pod hrastom mamrijskim. Njemu su se, u vidu trojice putnika, javila tri anñela. Taj dub ima zeleno lišće i zimi i ljeti, visoko je ograñen kamenom i čuvaju ga Saraceni. Stefan Novogorodski naglašava da Sveta Sofija ima tri stotine šezdeset pet dveri, isto koliko i prestola, koji su veoma umješno okovani. Neki od njih su zatvoreni zbog siromaštva. „O Svetoj Sofiji božjoj ljudski um ne može da ispovijeda i prebroji njena čudesa, a ja ono što sam vidio to sam i napisao“, ushićen je Stefan Novogorodski. U Svetoj Sofiji postoji mnoštvo kladenaca s vodom za piće, osim onih koji se nalaze u crkvenim zidovima, i nije ih je moguće naći zato što su na nivou dna, odnosno crkvenog poda. Stefan objašnjava i kako su gvozdeni obruči ukucani u mramor, i naglašava da se mramorom naziva gladak i veoma lijep kamen. Uz to, u crkvi Svete Sofije postoji nebrojeno kadionica: neke su u sporednim oltarima i u nišama, neke u zidovima i izmeñu njih, a ima ih i na crkvenim galerijama gdje stoje ikone. „I tu smo mi, grešni hodali sa suzama i radošću i svijeće stavljali kod ikona i moštiju svetih.” Ako se poñe od Svete Sofije, bilježi Stefan Novogorodski, i najprije proñe pored Justijanovog stuba, zatim pored Malog trga, koji se naziva Milion, onda mine pored c rkve Svetog Teodora, kreće se naviše i proñe velikom ulicom, Carevim putem. Kad se preñe razdaljina ne duža od leta strijele, stiže se pred stub pravovjernog cara Konstantina, izrañen od purpurnog kamena donesenog iz Rima. Na vrhu stuba je kras i na tom stubu je dvanaest košarica s komadima hljeba, a tu je i Nojeva sjekira. Potom su ruski hodočasnici ponovi pošli ka Svetoj Sofiji, u čijoj se blizini nalazi i crkva Svete Irine, a nedaleko odatle i ženski manastir Bogorodice Iterapiotice (Iscjeliteljke), gdje leži sveta Evdokija. Ako se dalje krene nadolje, prema moru, dospjeće se do manastira Svetog velikomučenka Georgija, koji se zove Irjuni, to jest „nepobjediva sila“. Riječ je o zanamenitom manastiru Svetog Georgija Manganskog u kome su se, zapečaćene carskim pečatom i zatvorene, nalazile muke Gospodnje. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=306708&datum=2011-11-16 Bogorodičin pojas Stefan Novogorodski napominje: U vrijeme Strasne nedelje samo su car i patrijarh mogli da ih otpečate i cjelivaju, a niko drugi nije mogao da ih vidi. Tu leži i tijelo Svete Ane i mi, grešni poklonili smo im se. I tu, s druge strane zida, nadomak mora, ukazao se sam Isus Hristos i zbog toga tu crkvu nazivaju Hristos stoji. Tu su i mošti Svetog Averkija i ruski hodočasnici su im se poklonili. Mjesto je slično Solomonovoj krstionici u Jerusalimu.

Potom su ruski hodočasnici išli da vide ikonu Svete Bogorodice koju je uradio jevanñelista Luka. Ikonu Bogorodice iznose svakog utorka, prilikom čega se okuplja mnoštvo naroda iz Carigrada, ali i iz drugih gradova. Kad iznose ikonu Bogorodice, koja je veoma velika i okovana, pojci idu ispred i pjevaju, a narod plače i uzvikuje: „Kyrie eleison“ (Gospodi, pomiluj)! Jednom čovjeku na ramena stavljaju uspravno ikonu, i on širi ruke, kao da je raspet, dok su mu oči vezane, strašno je vidjeti, i po trgu tumara tamo- ovamo. Ikona ga okreće i on je van sebe i ide kud ga ona nosi. Potom ikonu prihvata drugi čovjek i s njim se isto dogaña, potom i treći i četvrti, dok ñakoni pjevaju veliko pjevanije i narod priziva plačem: „Gospodi, pomiluj“! Stefan napominje da je to predivan prizor, kad sedam-osam ljudi ikonu stavljaju na ramena jednom čovjeku, a on se, božjom voljom, jednostavno okreće. Potom su ruski hodočasnici, na čelu sa Stefanom Novogorodskim, krenuli put manastira Svetog Dimitrija, u kom su se nalazile mošti Svetog cara Laskariasafa, i poklonili im se. To je, u stvari, car Jovan Četvrti Laksaris (1258-1261), koga je još kao dječaka oslijepio rodonačelnik poslednje vizantijske dinastije Mihailo Osmi Paleolog. Carev manastir se nalazi blizu mora, uz gradske zidine. Oko carigradskih bedema, uglavnom, živjeli su Jevreji, zato se vrata na moru nazivaju Judejskim. Evo zašto. Kad je car persijanski Hozroje zaratio sa Vizantijom, već se spremao da zaposjedne grad... Tada se nekom starcu javio Bog i rekao mu: „Uzmite Bogorodičin pojas i njegov kraj pokvasite u moru!“ Stanovnici Carigrada, uz pojanje i plač, to i urade. Tada se more naglo uzburkalo i neprijateljske brodove razbilo o gradske zidine. Naravno, riječ je o legendi. U Studijskom manastiru, Stefan i njegova pratnja, poklonili su se moštima Svetog Save kuvara, koji je četrdeset godina spremao hranu monaškoj bratiji. Poklonili su se i moštima Svete Solomonide. Tu se nalazi i daska na kojoj je prikazana Bogorodica s Hristom za koju je vezana jedna zanimljiva priča. Naime, pekar je prosuo brašno na dasku i polio ga vodom, a onda je povikao da se dječak nalazi u brašnu. Toliko se uplašio da je otrčao do igumana i manastirske bratije. Oni su potom došli, i na dasci vidjeli predstavu Svete Bogorodice s malim Hristom. Stefan Novogorodski pominje i obilazak manastira Svetih apostola. Tu su se poklonili moštima Svetog Spiridona i Svetog Polieukta, ali i kod oltara, moštima Grigorija Bogoslova i Jovana Zlatoustog. Stefan pominje da se tu nalazi i ikona Svetog Spasa koju je nožem udario nevjernik i iz nje je potekla krv, čiji su tragovi ostali do danas. U manastiru Svetih apostola su i dva stuba: jedan, za koji je bio privezan Isus Hristos, i drugi uz koji je apostol Petar gorko plakao.. Oba su donijeta iz Jerusalima. Isusov stub je debeo, od zelenog kamena, s crnim žilicama. Oltar u sredini crkve veoma je veliki, a od njega, pravo na istok, u crkvi je grob Konstantina Velikog, veliki, od purpurnog kamena. Stefan Novogorodski napominje da u Crkvi Svetih apostola ima mnogo carskih grobova, ali ne i grobova svetih. Iz ovoga vidimo da su Stefana više zanimali grobovi svetih otaca nego oni u kojima su počivali vizantijski suvereni. Naročiti utisak na Stefana Novogorodskog ostavila je, pored Svete Sofije, Crkva manastira Studion, koju smo već pomenuli. On piše: Crkva je velika i visoka, a u njoj ikone, ukrašene zlatom, sijaju kao sunce. Pod kao da je posut biserima... Prekrasna je i trpeza gdje monasi objeduju: veoma čudesna, ljepša nego u drugim

manastirima, nalazi se na kraju, u blizini Zlatnih vrata. U Studijskom manastiru živio je Teodor Studitski i odatle je u Rusiju poslao mnogo knjiga. Budući da je Teodor preminuo 826. godine, mnogo prije početka pismenosti kod Rusa, izvjesno je da ovaj čuveni duhovnik nije mogao slati knjige u Rusiju. Ali je činjenica da su u kasnijim vremenima knjige iz manastira Studion stizale u Rusiju. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=306875&datum=2011-11-17 Vojna luka Kondoksalion Stefan iz Novogoroda jezgrovito je pomenuo čitav niz carigradskih manastira, a onda je svojim čitaocima skoro didaktički poručio: „ A po Carigradu, kao po velikoj šumi, bez dobrog vodiča nije moguće kretati se, i škrtom i siromašnom čovjeku nije moguće ni vidjeti ni pokloniti se nijednom svetom, samo možda u dane praznika dotičnog sveca, tada ga je moguće vidjeti i cjelivati.“ Osim crkvenih zdanja u vizantijskoj prestonici, Stefan pominje i neka svjetovna. Recimo, opisuje i Kondoksalion, vojnu luku u Mramornom moru. Tu su gradska vrata od gvožña, rešetkasta, veoma velika, a njima je more bilo uvedeno unutar grada. Kad neka vojska napada s mora, u Kondoskalionu su držali trista brodova i galija. Poneke galije imale su tri stotine, a neke dvije stotine vesala, i na njima se ratovalo po svakom vremenu jer nijesu zavisile od vjetra. Za razliku od njih, brodovi na jedra stoje ukotvljeni i čekaju pogodno vrijeme, odnosno povoljan vjetar. Na samom kraju, u poslednjoj rečenici, Stefan Novogorodski kaže da je odatle krenuo ka Jerusalimu. Njegove putne bilješke nijesu bile napisane ili nijesu sačuvane, ili nijesu još stigle do nas. SUKOB U NIKEJI Atanasije Veliki, jedan od najzaslužnijih za uspon i širenje hrišćanskog učenja, roñen je u Aleksandriji, u kojem su, jedna pored druge, u miru, ali i u nasilnom sučeljavanju, živjele raznolike grupacije. Poticao je iz grčke porodice i smatra se da je ugledao svijet oko 295. godine. Još kao dijete bio je očevidac surovih progona hrišćana koje je 303. godine započeo car Dioklecijan (284–305) i koji su trajali sve do 311. godine. Atanasije je stekao obrazovanje zasnovano na tekovinamaantičke civilizacije, i u godinama odrastanja bio je upućen u Sveto pismo. U to vrijeme na njega je poseban utisak ostavio čuveni Antonije Veliki, rodonačelnik monaškog života i istaknuti koptski bogoslov. Kasnije je napisao i žitije svog uzora, koji je proglašen svecem. Primijetivši njegove izuzetne sposobnosti, aleksandrijski arhiepiskop Aleksandar (313–328) zapošljava ga kao svog ličnog sekretara. Bilo je to vrijeme kad se u hrišćanskoj crkvi rasplamsao veliki sukob oko arijanstva, koji je trajao do 311. godine. Ovo učenje uveo je prezviter Arije, koji je pokrenuo pitanje o božanskoj prirodi Isusa Hristosa. Polezeći od monoteističkih shvatanja, Arije je odbio da prihvati jednakost Oca i Sina i stoga nije priznao Isusa Hrista za Boga u Nikeji 325. godine. Konstantin I (324–337) sazvao je Prvi vaseljenski sabor koji je, uz učešće oko tri stotine

episkopa i mnogobrojnih prezvitera i ñakona, održan u Nikeji 325. godine. Saboru je prisustvovao i sam Konstantin. Usvojeno je učenje prema kojem je sin Božji roñen od oca, da nije stvoren i da je jednosuštan ocu. Arije i njegovi sledbenici su osuñeni, isključeni iz crkve i protjerani u Ilirik (na Balkanskom poluostrvu). PREOVLADAVA KONSTANTINOVO OKRUŽENjE Meñu učesnicima Sabora bio je i mladi prezviter Atanasije. Velika rasprava podigla se oko riječi omousios (jednosuštan), koja je po mišljenju Arijevih protivnika vezivala Isusa Hristosa za Boga i naglašavala njegovu božansku prirodu, ono što su arijanci uporno odbijali. Pravoslavni teolozi ovu riječ, koja pogaña srž problema, pripisuju malom Atanasiju. Meñutim, prava borba tek je predstojala. Arijanci su se pregrupisali i dobili prednost time što su preovladavali u Konstantinovom okruženju, i bili u prilici da na njega neposredno utiču. Glavni carev savjetnik postao je istaknuti arijanac Evsevije Nikomedijski, koji je izabrao „okolni“ put, okrećući se protiv vodećih bogoslova protivničke struje. Prvi na udaru bio je Evstatije Antiohijski. Uslijedila je opadačka djelatnost kojom je trebalo diskreditovati episkopa, pa se u tom cilju nijesu birala sredstva. Na sinodu u Antiheji 331. godine Evstatije je svrgnut sa položaja i protjeran u Trakiju. Ista sudbina zadesila je još sedam episkopa, njegovih istomišljenika. Na redu je bio Atanasije, koji je nakon smrti aleksandrijskog arhiepiskopa Aleksandra, 328. postao prvosveštenik Egipta. Vrlo brzo je postao omiljen i stekao veliki ugled. Arijanci očigledno nijesu bili svjesni s kakvim protivnikom su se uhvatili u koštac. Atanasije je bio jedan od najbriljantnijih hrišćanskih umova. Njegovo izvanredno teološko znanje bilo je u sintezi s nesalomivom voljom i gvozdenim moralom. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=307073&datum=2011-11-18 Atanasijeva izgnanstva Atanasije je u progonstvu proveo 17 godina, šest mjeseci i deset dana. Na Konstantinov poziv da rehabilituje Arija Atanasije se oglušio. Potom su arijanci ponovo pribjegli već oprobanim sredstvom klevete. Atanasije je 331. godine bez oklijevanja otputovao na carev dvor i uspio da raskrinka klevete. Kako su se klevete protiv Atanasija množile, car Konstantin Veliki je sazvao sinod u Tiru 335. godine. Staloženom odbranom i bogoslovski izvanredno obrazloženim iskazima Atanasije je na skupu uspio da raskrinka protivnike, porekne najteže optužbe. Meñutim, ni arijanci se nijesu predavali. Poslije problematičnog izvještaja koje je sastavila pristrasna komisija, donijeta je odluka u njihovu korist. Atanasije je napustio Tir i, neočekivano, se pojavio u Carigrad, iznenadivši i samog cara Konstantina I Velikog. Tom prilikom car je zapisao: „Dok sam na konju ulazio u Konstantinopolj, Atanasije mi je, sa svojim pristalicama, naglo izašao u susret; Bog mi je svjedok da ga odmah nijesam prepoznao...”

Ipak, Konstantin nije mogao da se lako otrese neumornog duhovnika, pa je pristao na razgovor. Kad mu je objasnio kako je protekao skup u Tiru, car je pozvao učesnike da se u punom sastavu iznova okupe u Carigradu i objasne donesene odluke. Okolnosti da su na Bosfor došla samo četvorica, govorila je u prilog da ih je mučila griža savjesti zbog nepravedno voñenog postupka. Iznijeli su nove optužbe da Atanasije ne poštuje careve edikte u Egiptu, da sprečava dovoz žita u Carigrad. Povjerovavši im, Konstantin je izdao naredbu da se Atanasije protjera u Trijer (Galija), što je bilo prvo Atanasijevo progonstvo od pet (335–337). U meñuvremenu, Arije, harizmatični jeretik je pod zagonetnim okolnostima preminuo 336. godine. Meñu hrišćanima se raširila priča o njegovoj sramnoj smrti. Naime, nepomirljivi protivnik nikejske dogme nañen je kako s prosutom utrobom leži mrtav u nužniku. Konstantinovi sinovi pokušali su da smire situaciju, pa je najstariji Konstantin II (337–340), samo tri dana nakon očeve smrti (337), uputio pismo hrišćanskoj zajednici u Aleksandriji. U njemu je napisao da se ukida Atanasijevo progonstvo. Atanasije se na putovanju iz Galije u Egipat nekoliko puta sreo sa carem Konstantinom II (337–361): u Vivinacijumu, u kapadokijskoj Cezareji, u Antiohiji. „Evsevijevci“, pristalice Evsevija Nikomedijskog, voñe arijanske struje, do tog vremena favorizovani od strane Konstantina, bili su iznenañeni naglim preokretom. Ustali su protiv dolaska Atanasija na aleksandrijsku stolicu, pa su se obratili papi u Rimu. Atanasije je uzvratio udarac sazivanjem sinoda egipatskih episkopa, 338. godine, na kojem je dobio potpuno povjerenje. Zanimljivo je da se tu pojavio i Antonije Veliki, već u dubokoj starosti, da bi podržao i iskazao poštovanje svom učeniku. Drugi kandidat, Grigorije, tek uz pomoć vojske se 339. godine dokopao stolice. Istorija bilježi i velike nerede u kojima je bilo ranjenih i poginulih. Atanasije je morao da se povuče, ali je jednim oštrim protestnim pismom, koje je uputio svim episkopima, upozorio kakva sudbina očekuje crkvu, zbog nasilja. Atanasije se ubrzo, 340/341. godine, obreo u Rimu. Papa je poslao više pisama na Istok, naglašavajući da je Atanasije jedini pravovaljani arhiepiskop Aleksandrije. Ipak, ni ova papina pisma nijesu pomogla, pa je Atanasije morao da ostane na Zapadu u svoje drugo progonstvo (339–346). Konstans, najmlañi od trojice sinova Konstantina I, koji je pogubio najstarijeg od braće Konstantina II, uputio je pismo Konstanciju II, u kojem traži da se Atanasije vrati na svoju stolicu u Aleksandriji. U meñuvremenu je, na silu dovedeni Grigorije, preminuo 345. godine. Mladi Konstans je u januaru 350. pao kao žrtva zavjere Magna Magnencija, uzurpatora i oficira germanskog porijekla. Na vijest o bratovljevoj pogibiji, Konstancije II, sa velikom vojskom napustio je Istok i krenuo put Zapada. U krvavoj bici kod Murse (Osijek), 351. godine, potukao je Magna i postao jedini gospodar Carstva. Kada je umirio Zapad, Konstancije se okrenuo Atanasiju koji je još bio u Aleksandriji. Kako je propao pokušaj da se u Aleksandriji izazove ustanak, odred vojnika je u februaru 356. godine upao u crkvu u kojoj je Atanasije držao liturgiju i pokušao da ga uhapsi. Atanasije je uspio da izmakne vojnicima i nañe utočište u pustinji, kod monaha koji su ga oduševljeno primili. Time je započelo njegovo treće izgnanstvo (356–362). http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=307175&datum=2011-11-19

Julijan na vlasti Posle smrti Konstancija Drugog na presto je došao Julijan Otpadnik (361-363), car koji je želio da Rimsko carstvo vrati u paganstvo. Na početku vladavine dozvolio je da se prognani hrišćanski velikodostojnici vrate u svoje gradove, pa se tako i Atanasije vratio u zavičaj. Amijan Marcelin primjećuje da je car to uradio jer se nadao da će povratak izgnanih ponovo dovesti do neslaganja u hrišćanskoj zajednici. Mudri Atanasije je privremeno zauzeo pomirljiv stav. To se, meñutim, nije dopalo Julijanu, pa mu je u oktobru 362. godine uputio ukaz kojim ga ponovo uklanja s njegove stolice. Bilo je to njegovo četvrto progonstvo (362 - 363). Iz ovog progonstva, posle Julijanove pogibije u ratu protiv Persije, Atanasija je izbavio novi car Jovijan (363364) koji je, kako vidimo, vladao svega nekoliko mjeseci. Njegov naslednik, car Valens (364 - 378), inače roñeni arijevac, otjerao je Atanasija u peto progonstvo (365 - 366). Zbog toga su u Aleksandriji izbili nemiri, pa je car dozvolio da se osvjedočeni duhovnik vrati. Mladi nikejci Poslednje godine Atanasijevog života podudaraju se s usponom Vasilija, episkopa Cezareje, i grupe takozvanih „mladih nikejaca“. Oni su sada bili dorasli da ponesu nimalo lako breme koje je prije njih bezmalo pola stoljeća nosio Atanasije. Pripremali su i teoretsku podlogu na koju se oslanjao Drugi vaseljenski sabor. Prije toga, u bici kod Jedrena, 378. godine, sa Gotima, poginuo je car Valens. Zapadni car Gracijan je vojskovoñi Teodosiju, koji je poticao iz Španije, povjerio da bude vladar na Istoku. Obojica su bili pristalice nikejske dogme, što je otvaralo mogućnost da učenje, za koje se toliko decenija zalagao Atanasije, konačno odnese presudnu pobjedu. Teodosije je već u februaru 380. godine objavio glasovit edikt koji je hrišćanstvo promovisao kao državnu vjeru. Potom je u maju 381. priredio Drugi vaseljenski sabor na kojem je arijanstvo konačno pobijeñeno. Atanasije je u meñuvremenu preminuo, 2. maja 373. godine, ne dočekavši održavanje Drugog vaseljenskog sabora, ali je njegov prethodni doprinos toj teološkoj pobjedi bio neizmjeran. Poprimio je Oreol svetitelja i epitet „Veliki“. Uz njegovo ime ostale su i odrednice: „otac pravoslavlja“, „stub crkve“, „velika truba istine“. Danas mu se, nakon Aleksandrije i Carigrada, mošti nalaze u crkvi Svetog Zaharija u Veneciji... Sukob Konstantina i Artavazda Najveći car ikonoborac i veliki vojskovoña Konstantin Peti (741 - 775) već na početku vladavine suočio se s nevoljama. Kad je krenuo u pohod protiv Arabljana, 742. godine, na njega je ustao zet Artavazd i posle izvjesnog napada pobijedio njegove trupe. Car se povukao duboko u unutrašnjost Male Azije, dok je Artavazd ušao u Carigrad i preuzeo vlast. Potom je pustio glas da je car Konstantin Peti mrtav, i na taj način obeshrabrio

njegove pristalice. Sledeće, 743. godine, Konstantin Peti je, u dvije bitke, teško porazio najprije Artavazdu, a zatim i njegovog sina Nikitu. Već u septembru 743. stajao je pred bedemima prestonice. Očajni Artavazd dozvolio je da grad napuste žene i starci, ali je nastojao da ostanu vojno sposobni muškarci. Meñutim, bilo i i onih odanih Konstantinu, koji su, preobučeni u ženske haljine napustili Carigrad i stave se caru na raspolaganje. Konstantin je ušao u Carigrad 2. novembra i okončao kratki grañanski rat. Artavazd i dvojica njegovih sinova, inače Konstantinovih sestrića, oslijepljeni su, a njihovi pomagači doživjeli teške kazne... U proljeće 1042. Carigrad je doživio velika uzbuñenja. Car Mihailo Peti (1041-1042), pokušao je nemoguće – da sruši makedonsku dinastiju, najslavniju u istoriji Vizantije, koja je skoro dva vijeka vladala carstvom (867 - 1056). Istina, tada su poslednji predstavnici vladarske porodice bile dvije starice, Zoja i Teodora. Mihailo Peti najprije je Zoju poslao u manastir na Prinčevska ostrva gdje je zamonašena. Ovaj dogañaj izazvao je izlazak na ulice nekoliko hiljada ljudi, pa je Mihailo morao staricu da vrati na presto. Ali, ni to ga nije spasilo. Mihailo i njegov ujak i saradnik Konstantin su, preobučeni u prosjačke rite, napustili dvorac i lañom otplovili prema manastiru Studion. Vjerovali su da će im monaški postrig spasiti život. Meñutim, pobiješnjela carigradska svetina okupila se oko manastira. Mihailo Psel, filozof i istoričar, očevidac ovog dogañaja, bilježi da je jedva ušao u manastir. Vidjevši ih, prenerazio se njihovim izgledom. Na kraju, car Mihailo ipak nije izbjegao kaznu: bio je oslijepljen i prognan u jedan udaljeni manastir. Ista sudbina, kasnije, je i stigla i njegovog ujaka Konstantina. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=307462&datum=2011-11-20 Pad Carigrada pod Latinima Učesnici Četvrtog krstaškog rata 1204. godine zauzeli su Carigrad. Sledećih pedeset sedam godina bio je u vlasti Latina. Naslednici i obnovitelji Vizantije, vojnici Nikejskog carstva povratili su prestonicu sasvim neočekivano, 1261. godine. Poslednji latinski car Baldvin II Kurtene (1228–1261) napustio je Carigrad jednim venecijanskim trgovačkim brodom, toliko uplašen da je zaboravio da ponese carsku krunu i skiptar. Meñu Latinima u Carigradu zavladao je potpuni metež i rasulo. U strahu od Vizantijaca grozničavo su pokušavali da umaknu. Neki su se, navukavši monaške haljine, sklonili u manastire, a bilo je i onih koji su se, od straha, zavlačili i u kanalizaciju... Vladajuće trojstvo Za vrijeme grañanskog rata u Vizantiji, koji je trajao od 1341. do 1347. godine, ali i kasnije u 14. vijeku, u nekoliko navrata, bilo je najpogubnije za Carstvo. Vizantijskom prestonicom je u ime maloljetnog cara Jovana V Paleologa (1341–1391) vladalo trojno regenstvo – carica udovica Ana Savojska, majka mladog cara, carigradski patrijarh Jovan XIV Kalekas i Aleksije Apokavk. Kako je ratna sreća počinjala da naginje na stranu uzurpatora Jovana Kantakuzina, koji je na kraju i izašao kao pobjednik, Aleksije se osjećao manje sigurnim, i zbog njegove podozrivosti i nepovjerenja, uslijedila su nova

hapšenja u Carigradu. Kako su zatvorske prostorije postale tijesne, pristupio je izgradnji novih. Ipak, prilikom obilaska radova, 11. juna 1345. godine, kad je bio u pratnji samo jednog tjelohranitelja, Aleksija Apokavka svirepo su ubili njegovi pritvoreni politički suparnici. Apokavkovi istomišljenici, koje je podstakla njegova udovica, pobili su većinu zatvorenika. Samo mali broj je uspio da se dokopa manastira Nea Moni. Meñutim, Apokavkovi ljudi su ih sustigli i, u bijesu, sjekli po čitavom hramu, čak i u oltarskom prostoru. Ovaj masakr pominje i Duka, istoričar iz 15. vijeka, koji naglašava da je jedan od šest preživjelih bio i njegov djeda Mihailo Duka. Najezda Osmanlija Na dan Svete Teodosije, 29. maja 1453. godine, poslije herojske borbe hrišćanskih branilaca, Osmanlije su osvojile Carigrad i učinile kraj hiljadugodišnjem Vizantijskom carstvu. Saglasno srednjovjekovnim običajima, mladi sultan Mehmed II, svojim vojnicima je, kao nagradu za veliku borbu i uspjeh, dozvolio trodnevnu pljačku. Na ulicama Konstantinopolja nastala je prava pometnja u kojoj su smrt našli mnogobrojni žitelji prestonice. U Carigradu se tada nalazio i Grk Isidor, nekada moskovski mitropolit. Meñutim, zbog njegove unionističke politike i činjenice da je bio potpredsjednik crkvene unije u Firenci, 1439. godine, ruski knez Vasilije II (1425–1462) smijenio ga je, i po povratku iz Italije zatvorio u jedan od manastira. Potom je ovaj duhovnik otišao u Rim gdje ga je papa proizveo u kardinala. Slijepe dveri Zanimljivo svjedočanstvo, podrobno i slikovito, donosi nam francuski pisac i filozof Mišel Montenj (1533–1592), koji je 1580. godine posjetio Augzburg. Našao se u čudu pred „slijepim vratima” koja, zahvaljujući dvojici stražara, provjeravaju namjernike što stignu nakon zalaska sunca. Putnici se najprije nañu pred jednim vratima koja prvi stražar, čija se odaja nalazi na sto koraka odatle, otvara sa svog mjesta pomoću jednog gvozdenog lanca. Pošto se prekorači prag, vrata se najednom ponovo zatvaraju. Posjetilac zatim prelazi most iznad gradskog šanca i stiže na malu zaravan, gdje pokazuje isprave i daje adresu na koju će boraviti. Stražar onda jednim zvonom obavještava kolegu koji pokreće oprugu smještenu u prokopu blizu njegove odaje. Opruga najprije otvara pregradu – takoñe gvozdenu – zatim, pomoću velikog točka, diže pokretni most. Na drugoj strani pokretnog mosta otvaraju se ogromna vrata „od drveta, ali okovana s više gvozdenih šina”. Stranac stupa u odaju gdje se najednom nañe u mraku. Ali, druga vrata, slična prethodnim, propuštaju ga u sledeću odaju, a koja je svijetla. Na sredini ne nalazi posuda, obješena na lancu, u koju došljak stavlja novac kojim plaća ulaz. Drugi vratar povlači lanac, uzima novac, provjerava njegov iznos. Ukoliko ne odgovara cjenovniku, vratar će gosta ostaviti da tu sačeka jutro. Ako je iznos tačan, otvara mu još jednne dveri, koja se zatvaraju čim se prekorači prag, i posjetilac se nañe u grad. Ispod odaja i vrata nalazi se veliki podrum za boravak pet stotina naoružanih vojnika, zajedno s konjima, pripravnih za gušenje nemira u gradu, ili spremnih za rat, za koje obični svijet ne zna...

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=307577&datum=2011-11-21 Mornar i sin Odavno je primijećeno da je smijeh jedna od najozbiljnijih stvari. Otuda pomanjkanje smijeha u nekom društvu postaje znak za odreñenu vrstu uzbune. Kao što su se potpuno predavali žalosti u trenutku smrti svojih najmilijih, Vizantijci su znali i da se beskrajno raduju. Žitelji Carstva temeljno su se pripremali za praznike, od kojih su neki dugo zadržavali paganske osobenosti, i iščekivali su ih s velikim nestrpljenjem. Nekoliko dana ranije oni bi iz kovčega vadili najbolju odjeću i brižljivo je čistili i dotjerivali, uz to pripremale su se i velike količine hrane. Prireñivali su obilne gozbe, na kojima su pjevali i igrali, smijali se, lupali jedni drugima na vrata, zbijali šale. U takvim prilikama nastupala je sveopšta opuštenost, zaboravljale su se društvene razlike. Tom prilikom je bilo uobičajeno da gospodar sjedi sa svojim robovima, gazda sa slugama igra neke društvene igre... Jovan Zlatousti, veliki crkveni otac i carigradski patrijarh (398–404) Zapisao je: „Da li je zlo smijati se? Ne, smijeh nije zlo, ali su zlo pretjeranost i neumjerenost... Smijeh ulazi u našu dušu da je odmori, a ne da je uništi”. Mnogo prije Jovana Zlatoustog o smijehu je govorio znameniti hrišćanski mislilac Kliment Aleksandrijski. On je još „tumačio etiku lijepog ponašanja u duhu helenske estetike mjere”. Zabilježio je: „Pristojna veselost, u saglasju sa skladom lica, zove se osmijeh i jeste osmijeh nevinih. Ali neskladno kretanje lica, ako se dogaña ženama, zove se kokotanje i jeste bludni smijeh, ako je riječ o muškarcima – to je grohot, bezočan smijeh dostojan Penelopinih prosaca”. Za razliku od antike koja je smijeh prihvatala kao lijepo osjećanje i smatrala ga istinskom vrlinom Homerovih božanstava, crkveni oci, odnosno pojedini, kao što su, na primjer, Jeronim i Vasilije Veliki, bili su uzdržani prema smijehu. Prema svetom Jeronimu, smijeh je bio znak bezbožnosti i trebalo bi da bude kažnjen na Strašnom sudu. Vasilije Veliki, pak podsjeća da je smijeh nešto nespojivo s pojmom hrišćanstva. Kao krunski dokaz navodi činjenicu da se Isus Hristos nikada nije smijao. Nešto popustljivije je, kao što smo vidjeli, Jovan Zlatousti. Vizantijski duhovnik Jovan Četvrti Nistevtis, carigradski patrijarh (582–595), prvi prvosveštenik vizantijske prestonice koji je u tituli ponio epitet „vaseljenski”, obratio se monasima sredećom porukom: „Zadržavajući pažljivo skromno ponašanje. / Kao što treba, monaše, obori pogled./ Na sve strane nedolično ne bacaj poglede (...)/ Vodi razgovore tihe i krotke, / Ni sa kim ne zaboravljaj, /monaše, na skromnost./ Neka tvoj smijeh bude miran osmijeh:/ Ne kikoći se, ne pokazuj ogradu zuba. Navodimo nekoliko šala iz Vizantije: Jedan nepismeni vizantijski mornar, koji je s mukom i teško zarañivao hljeb za svoju porodicu, želio je da njegov sin jedinac bolje proñe u životu, pa ga je najprije dao u školu da stekne osnovna znanja iz gramatike. Ovaj se pokazao kao odličan učenik i poslije završetka osnovne škole rekao je mornaru: „Oče, sad hoću da učim retoriku”. Mornaru su se dopale sinovljeva marljivost i ambicioznost, pa je odobrio nastavak njegovog školovanja. Jednom prilikom, za ručkom, zajedno su sjedeli otac, majka i sin.

Mornar, čije je obrazovanje bilo krajnje skromno, znatiželjno upita sina: „O gramatici sam slušao i znam da pomaže da se piše i govori bez grešaka. Meñutim, sine, nije mi jasno u čemu je snaga retorike!?” Sin mu je odgovorio sledeće: „Oče, jeste gramatika važna, ali je retorika još važnija jer se pomoću nje sve može dokazati. Ona je kadra da čak nepravdu prikaže kao pravdu!” Otac je zadivljeno saslušao sinovljevo objašnjenje, potom mu rekao: „Ako je retorika tako silna, sine, pokaži mi njenu snagu sada i ovdje! Evo, na primjer, za stolom sjedimo nas troje – majka, ti i ja – a imamo samo dva jajeta. Da li možeš da učiniš da ih bude tri!” Sin je samouvjereno odgovorio: „To je lako i može se postići uz pomoć aritmetike!”. „Kako”, upitao je radoznali otac. Sin mu je odgovorio: „Prebroj ih još jedanput!” Mornar je stao da broji: „Jedan, dva!”, a onda je sin „mudro” zaključio: „Ipak, zna se da jedan i dva daju tri!” Meñutim, ni otac, neobrazovan, nije sinu ostao dužan. Ponovo mu se obratio: „Tačno, sine! Ako je već tako kako ti kažeš, ja ću pojesti jedno jaje, tvoja majka će pojesti drugo jaje, a ti uzmi treće koje si napravio retorikom!” http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=307711&datum=2011-11-22 Car i starac O vickastom duhu običnog vizantijskog čovjeka kazuje i zanimljiva epizoda koju donosi vizantijski pisac 11. vijeka Jovan Skilica. On navodi kako je jednom prilikom čuveni vojskovoña i car Nićifor II Foka (963-969) na nekom polju obučavao vojsku kad mu je prišao neki starac i zamolio ga da bude primljen u vojnike. Car ga je zapitao kako to da on, koji je toliko star, može da traži da bude primljen u vojnike. Meñutim, dovitljivi starac oštroumno mu je odgovorio: „Ja sam sada neuporedivo jači nego kad sam bio mladić.” Na carevo začuñeno pitanje „Kako to?”, starac mu je odgovorio: „Zbog toga što sam nekada žito kupljeno za jednu nomizmu, vizantijski zlatnik, nosio tako što bih ga natovario na dva magarca, a za tvoga carevanja žito kupljeno za jednu nomizmu bez napora mogu da nosim na leñima.” Vizantijskom smislu za humor posebno svjedočanstvo je i zbirka od dvesta šezdeset pet viceva pod nazivom „Filogelos”, što bi u prevodu značilo „ljubitelj šale”. Ova zbirka sačuvana je u više rukopisa koji potiču iz razdoblja 10. i 11. vijeka i kasnije, ali smatra se da zabilježene šale potiču iz ranovizantijskog doba, neke čak i iz antičke epohe. Vicevi mahom počivaju na principu smiješnih nesporazuma ili mogućih suprotstavljanja i analogija, katkad s nedvosmislenim bestidnim zvucima. Utisak je da pojedini od vizantijskih viceva mogu da do suza nasmiju i savremenog čovjeka, ali ima i takvih koji jedva da poobuñuju smijeh. Naravno, posrijedi je velika razlika u mentalnom sklopu ondašnjih i današnjih ljudi i teškoće s primanjem odreñene vrste humora u različitom vremenu i okruženju. U ovoj humorističkoj zbirci Vizantijci su se najčešće izrugivali takozvanim sholasticima „intelektualcima”, „pametnjacima”, zatim tvrdicama, lažovima, lažnim prorocima, ali i ponekad običnim seljacima. Tako se u jednom vicu govori kako su živjela dva brata blizanca, pa je jedan od njih umro. Onoga što je ostao u životu sreo je sholastik, koji je inače poznavao obojicu, i

zapitao: „ Izvini, jesi li ti umro ili je umro tvoj brat?” Vizantijci su rado zbijali šale na račun svojih ljekara i znali su da nepravedno potcjenjuju njihova znanja i umješnost. Katkad su te šale bile veoma grube i gotovo na ivici dobrog ukusa. U njima su ljekari prikazani kao džangrizave i zlovoljne neznalice. Zbirka „Filogenos” sadrži čak dvadesetak viceva o ljekarima. U jednom od njih neki očajni pacijent dolazi kod zloćudnog ljekara i žali se: „Doktore, ne mogu ni da ležim, ni da stojim, čak ni da sjedim. Šta da radim? Ćutljivi doktor mu odgovara: „Za vas je najbolje da se objesite!? Možda najstroži prema smijehu bio je čuveni monah Jovan Lestvičnik, iguman manastira Svete Katarine na Sinaju, slavni pisac i učitelj hrišćanskog podvižničkog života, čuven po strogom asketskom obitavanju. On je smatrao da postoje dvije osnovne strasti – stomakougañanje i gordost – iz kojih potom proističu sve ostale. Iz njih se račvaju dva druga niza, ili „lanca”, kako bi rekao Lestvičnik, i ti nizovi obuhvataju sve strasti koje se navode u njegovom spisu pod nazivom „Rajska lestvica”. Tako se u prvom nizu, na čijem je čelu stomakougañanje, nalazi i smjehotvorstvo, zajedno s bludom, drskošću, srebroljubljem, gnevom, očajanjem, lijenošću, slavoljubljem. O smijehu „gelos” s medicinske tačke gledišta pisao je Meletije monah, ljekar i pisac medicinskih rasprava, o čijem se životu malo zna. Smatra se da je živio u 9. vijeku. Bio je duhovnik manastira Svete Trojice u Tiberiopolju u maloazijskoj temi Opsikion. Oslanjajući se na spise znamenitog ljekara Galena, zatim na djelo bogoslova Grigorija iz Nise, Nemisija i Maksima Ispovjednika, Meletije je sastavio djelo „O tjelesnom sastavu čovjeka”. On je smijeh označavao kao „uznemireno pokretanje mišića lica ili proširivanje istih mišića izazvano kretanjem unutrašnjih organa”. Poslednjih godina predstave o Vizantiji i Vizantincima počele su da se mijenjaju, jer su na snazi bile pogrešne predstave o tim vremenima. Pri tom većina istaživača usmjerava pažnju na kulturu smijeha ukorijenjenu u folkloru i svojstvenu nižim slojevima vizantijskog društva. Ipak, i takozvana „visoka” kultura Vizantije u nizu slučajeva pokazuje se sasvim dalekom od okoštalih stereotipa koji joj se pripisuju na osnovu pojednostavljenog zaključivanja. Počev od 11. vijeka u Vizantiji se pojavljuje čitav niz književnih djela naglašeno ironičnog sadržaja... http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=307813&datum=2011-11-23 Razlaz Stevana i Evdokije Dugogodišnja Nemanjina borba protiv Vizantije završila se bitkom na Moravi. Sklopljen je mir. Nemanja je morao da vrati dio svojih zemalja, ali su mu Vizantijci priznali pravo na jedan znatan dio njihovih oblasti. Odnosi se učvršćuju ženidbom Nemanjinog srednjeg sina Stevana Evdokijom, najmlañom kćerkom brata vizantijskog cara Isaka i kasnijeg cara Aleksija III... U daljem tekstu oslanjaćemo se na knjigu Mihaila Laskarisa, štampanu 1926. godine u Beogradu.

Kada se Nemanja povukao sa prestola i zakaluñerio, naslijedio ga je Stevan, dok se najstariji Nemanjin sin morao se zadovoljiti Dukljom i Trebinjem, Hvosnom i Toplicom. Čak se mislilo da je sama Nemanjina abdikacija bila posledica želje carigradskog dvora da na srpski presto doñe zet vizantijskog cara. Nemanja se odrekao prestola 25. marta 1196. godine, pa je abdikacija dovedena u vezu sa stupanjem na vlast Aleksija III, oca Evdokijinog (april 1195) od koga je, po svojoj prilici, Stevan dobio visoku titulu sevastokratora. Meñutim, godina Nemanjine abdikacije mora ostaviti otvorena. Sama Evdokija se razišla sa mužem i vratila u Carigrad svome ocu: malo kasnije udala se za Aleksija V Murzufa, a po treći put za Lava Zagura, gospodara Korinta. Jedini naš izvor o vremenu udaje Evdokije jeste Nikita Akominat. Nikita piše: „Car je imao i treću kćer, po imenu Evdokiju; još kad je njen otac pobjegao od Andronika, nju je njen stric Isak udao za Stevana, jednog od sinova Nemanjinih“. O tome postoje dva razna tumačenja; jedno prof. F. Konjasa, drugo Lj. Kovačevića. Ako prihvatimo kazivanje Nikitino i uzmemo da se Evdokija udala 1185. godine teško možemo objasniti politiku Nemanjinu prema Vizantiji u godinama 1185-1190, naročito za vrijeme prolaska Krstaša. Evdokijina udaja mogla bi se desiti tek posle bitke na Moravi, nakon koje nemamo nikakvih vijesti o neprijateljstvu izmeñu Srba i Vizantije... Produžavajući priču o Evdokiji, Nikita iznosi kako je Nemanja (posle Evdokijine udaje) ostao na slasti još neko vrijeme, a njegov sin Stevan naslijedivši očevu državu zajedno sa Evdokijom živio je više godina i od nje dobio i djecu. No sloga nije trajala dugo; Stevan je prebacivao ženi da je bila šugava, a ona mužu pijanstvo i nevjerstvo. Spor je postao sve veći dok Stevan nije izmislio nešto krupno i varvarsko; pretvarajući se ili i istinu govoreći, da je uhvatio Evdokiju u nevjerstvu. On naredi da se s nje skinu sve haljine i tako golu, samo u košulji, otjera je. No njegov brat Vukan, pošto se uzalud trudio da bratu dokaže nedostojnost ovog postupka, ukaza Evdokiji pažnju na koju je imala pravo i posla je u Drač. Car Aleksije saznavši o dogañaju pošalje po nju i dovede je u Carigrad. To je ono što Nikita kaže, no latinski prevodilac H. Volf (16. vijek) čiji je prevod štampan i u Bonskom izdanju, netačno je preveo mjesto o bolesti Evdokije. Prvi koji je zapazio netačnost ovog prevoda bio je A. Milijarakis. On tačno navodi kako je došlo do tog rñavog prevoda i izbacuje kao netačno sve što se ranije pisalo o nevjerstvu Evdokije. Po njemu, Nikita kao jedini razlog njenog progona navodi to, da je bila šugava. Što se pak tiče priče Nikitine o nedostojnom protjerivanju Evdokije, Milijarkis mu ne vjeruje zbog tri razloga. Prvi razlog je taj da se ona ne nalazi ni kod Akropolite ni kod pisca Sinopse Satasove. Ona se nalazi samo kod Nikite, a da je njegov brat Mihailo Akominat arhiepiskop atinski bio neprijatelj trećeg muža Evdokije, Lava Zgura. Drugi razlog: kada je Sveti Sava išao u Nikeju, on je dobio srpsku arhiepiskopiju zahvaljujući caru Teodoru Laskaru. Ali ovaj je imao za ženu sestru Evdokijinu, pa prema tome, ne bi tako primio Savu da je Stevan onako sramno otjerao njegovu svastiku. Treći razlog: kad bi Evdokija onako sramno bila otjerana njen bi otac ne bi prešao preko ove uvrede, već bi se osvetio. Na nedovoljnost nekih od ovih razloga upozorio je Krumbaher u svom referatu o Milijarkisovoj studiji. Očigledno je da prvi argument nije dovoljan. Što se tiče Teodora Laskara ne smijemo gubiti iz vida da je on sa tastom, carem Aleksijem, bio u lošim odnosima i da je njegova žena Ana bila mrtva kad je Sava stigao u Nikeju. Uostalom,

Teodor Laskar je mogao i zbog političkog interesa žrtvovati sve porodične osjetljivosti. Što se tiče trećeg argumenta ne bi bilo čudno, ako car Aleksije, koji je u poslednjim godinama svoje vladavine imao puno spoljnih teškoća, nije mogao ili nije stigao da osveti svoju kćer. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=307989&datum=2011-11-24 (Kraj)