Naslov originala

VICTOR HUGO

L ES MI S E RA BL ES

Preveo s francuskoga

Dr NIKOLA BANAEVI

VICTOR HUGO

JADNICI

I

ZAGREB

FANTINE

Dex-www.Balkandownload.org

PRVI SVEZAK

KNJIGA PRVA

Pravednik

I

G. MYRIEL

Godine 1815, g. Charles-Franois-Bienvenu Myriel (arl-Fransoa-Bjenveni Mirijel) bio je biskup u Dignu (Dinju). Bijae to starac od sedamdeset i pet godina otprilike; na biskupskoj stolici u Dignu sjedae od 1806. godine.

Iako ova pojedinost nema niukoliko veze s onim to je bitno u naem daljem pripovijedanju, nije moda naodmet, ako ni za ta drugo bar da bismo bili tani u svemu, da spomenemo ovdje glasove i govorkanja koji su se pronosili o njemu u vrijeme kada je doao u svoju biskupiju. Istinito ili lano, ono to se pria o ljudima ima esto toliko znaenja u njihovu ivotu i naroito u njihovoj sudbini kao i ono to oni rade. G. Myriel bio je sin jednog lana Vrhovnog suda u Aixu (Eksu): od sudskog dakle plemstva. Prialo se da ga je otac, namjenjujui ga sebi za nasljednika u sudu, bio rano oenio, u osamnaestoj ili dvadesetoj godini, po obiaju koji je bio dosta rairen u obiteljima sudaca.

Govorilo se da je Charles Myriel, i pored ove enidbe, davao povoda da se o njemu mnogo pripovijeda. Iako malog rasta, bio je lijepog izgleda, elegantan, ljubak, duhovit; cio prvi dio svoga ivota bio je posvetio visokom drutvu i ljubavnim zgodama.

Izbila je revolucija, dogaaji se razvie vratolomnom brzinom, sudske se obitelji razbjeae, desetkovane, progonjene, vijane. G. Charles Myriel, od prvih dana revolucije, pobjee u Italiju. Tamo mu umrije ena od neke grudne bolesti od koje je bila naeta ve dugo vremena. Nisu imali djece, ta se zbilo poslije toga u sudbini g. Myriela? Da li su se u njemu zaele ideje odricanja i samoe pod utiskom ruenja starog francuskog drutva, propasti njegove vlastite obitelji, traginih prizora 93. godine, jo uasnijih moda za izbjeglice koje su ih, uveliane strahom, gledale izdaleka? Da li je, usred jedne od onih zabava i njenih zgoda koje mu ispunjavahu ivot, iznenada bio pogoen jednim od onih tajnovitih i stranih udara koji znaju ponekad, udarajui u srce, oboriti ovjeka koga drutvene katastrofe ne bi poljuljale udarajui ga po ivljenju i imanju? Nitko to ne bi mogao rei; znalo se samo da je, kad je doao iz Italije, bio sveenik.

Godine 1804. g. Myriel je bio upnik u B. (Brignollesu). Bio je ve star i ivio duboko povuen.

U vrijeme krunisanja, mali neki upniki posao, ne zna se vie zapravo ni koji, dovede ga u Pariz. Pored drugih monih linosti, on je otiao da posjeti nekim poslom za svoje upljane g. kardinala Fescha. Jednog dana kad je imperator bio doao u posjet svome ujaku, dobri upnik, koji ekae u predsoblju, nae se na prolazu Njegova Velianstva. Napoleon, videi uperen na sebe radoznali pogled ovog starca, okrenu se i ree naprasito:

Tko je ovaj dobri ovo to me gleda?

Gospodaru, rei e g. Myriel, vi gledate dobrog ovu, a ja gledam velikog ovjeka. Obojici nam to moe biti od koristi.

Iste veeri, imperator zapita kardinala za ime ovoga upnika, a naskoro g. Myriel dozna, na svoje vlastito iznenaenje, da je postavljen za biskupa u Digneu.

Uostalom, koliko je bilo istine u onome to se pripovijedalo o prvom dijelu ivota g. Myriela? Nitko to nije znao. Malo je obitelji poznavalo obitelj Myriel prije revolucije.

G. Myriel je morao doivjeti sudbinu svakog doljaka u malom gradu, u kome ima mnogo usta koja govore, a malo glava koje misle. Morao ju je doivjeti, iako je bio biskup i ba zato to je bio biskup. Ali, na kraju krajeva, sva ova govorkanja koja su bila vezana za njegovo ime bila su samo govorkanja; apat, glasovi, prazne rijei, i manje jo nego prazne rijei, preklapanja, kako se snanim izrazom ponegdje kae1.

Bilo kako mu drago, poslije devet godina biskupovanja i boravka u Digneu, sve te prie, koje slue u prvo vrijeme kao predmet razgovora u malim gradovima i meu malim ljudima, pale su u dubok zaborav. Nitko se ne usuivae da ih spomene, nitko se ne usuivae da ih se sjeti.

G. Mvriel je doao u Digne s jednom starijom djevojkom, gospoicom Baptistinom, koja mu je bila sestra, a bijae deset godina mlaa od njega.

Sva im posluga bijae jedna sluavka istih godina kojih i gospoica Baptistina, po imenu gospoa Magloire (Magloar), koja, poto je bila sluavka gospodina upnika, uze dvostruku titulu sobarice i domaice preuzvienoga.

Gospoica Baptistina bila je visoka, blijeda, tanka, tiha; ona je ostvarivala ideal onog to izraavaju rijei dostojna potovanja; jer izgleda da je potrebno da ena bude majka da bi bila dostojna oboavanja. Nikada nije bila lijepa; njen ivot, koji je sav bio samo niz bogougodnih djela, bijae je na kraju obavio nekom vrstom bjeline i sjaja, i, starenjem, bijae zadobila ono to bi se moglo nazvati ljepotom dobrote. Ona

1 Sa ponegdje preveo sam francusko midi, stvarno jug, gdje se, prema piscu, upotrebljava rije

palabre, koju sam preveo preklapanje. Prev.

mravost njenih mladih dana pretvorila se u njenim zrelim godinama u prozranost; a ta je prozirnost odavala anela. Bila je to vie dua nego djevica. Njena linost kao da je bila od sjene, toliko tek tijela da se uoi enskost; svjetlost u malo materije; velike oi uvijek oborene; izgovor za duu da ostane na zemlji.

Gospoa Magloire bijae omalena starica, bijela, punaka, debeljukasta, uurbana, uvijek zadihana, jedno zbog svoje radljivosti, a drugo od sipnje.

Gospodina Myriela, kada je doao, uvedoe u biskupski dvor s poastima koje iziskuju carski propisi, koji biskupa stavljaju odmah iza brigadnog generala. Predsjednici opina i suda napravie mu prvi posjet, a on opet meu prvima posjeti generala i prefekta.

Poto ga smjestie, grad je oekivao svoga biskupa na djelu.

II

G. MYRIEL POSTAJE

PREUZVIENI BIENVENU Biskupski dvor u Dignu bio je odmah do bolnice.

Biskupski dvor bijae prostrana i lijepa zgrada od kamena, koju je sazidao poetkom prolog vijeka preuzvieni Henri Puget (Anri Pie) doktor teologije Parikog fakulteta, simorski opat, koji je bio biskup u Digneu 1712. godine. Taj dvor bijae pravi plemiki dom. Sve je tu bilo gospodstveno, biskupove odaje, saloni, sobe, poasno dvorite, veoma iroko, sa etalitem na arkadama, po staroj firentinskoj modi, vrtovi zasaeni prekrasnim drveem. U blagovaonici, dugoj i divnoj galeriji koja je bila u prizemlju i okrenuta prema vrtovima, preuzvieni Henri Puget dao je 29. srpnja 1714. godine sveani objed njihovim preuzvienima Charlesu Brlartu de Genlisu (arlu Brilaru de anliju), nadbiskupu, knezu embremskom; Antoineu de Mesgrignyju (Antoanu de Merinjiju), kapucinu, gradskom biskupu; Philippeu de Vendmeu (Filipu de Vandomu), velikom prioru Francuske; opatu de Saint-Honor de Lrinsu (Sent-Onore de Lerenu); Franoisu de Bertonu de Grillonu (Fransoa de Bertonu de Grijonu), biskupu-baronu u Venceu; Csaru de Sabranu de Forcalquieru (Sezaru de Sabranu de Forkalkijeu), biskupu, gospodaru Glandeva; i Jeanu Soanenu (anu Soanenu), sveeniku oratorija i redovnom kraljevom propovjedniku, biskupu gospodaru Seneza. Slike ovih sedam preasnih linosti krasile su ovu dvoranu, a taj znameniti datum, 29. srpanj 1714, bio je urezan zlatnim slovima na jednoj bijeloj mramornoj ploi.

Bolnica bijae tijesna i oniska, jednokatna kua s malim vrtom.

Tri dana po svom dolasku, biskup posjeti bolnicu. Poslije posjeta zamoli upravnika da mu izvoli doi.

Gospodine upravnie bolnice, rei e mu, koliko u ovom asu imate bolesnika?

Dvadeset i est, preuzvieni.

Toliko sam i sam raunao, ree biskup.

Kreveti su, nastavi upravnik, dosta zbijeni jedan uz drugi.

To sam i sam primijetio.

Dvorane su obine sobe, i zrak se u njima teko obnavlja.

I meni se tako ini.

A onda, kad imamo sunca, vrt je isuvie malen za one koji se oporavljaju.

I ja bih tako rekao.

Kad ima neka zaraza, kao ove godine tifus, a preklani neka vruica, onda imamo po sto bolesnika pa ne znamo to da radimo.

Tako sam neto i ja mislio.

ta ete, preuzvieni, ree upravnik, mora se trpjeti.

Biskup zauti jedan asak, pa se naglo okrene upravniku bolnice:

Gospodine, ree mu, koliko mislite da bi stalo kreveta samo u ovu dvoranu?

U blagovaonicu preuzvienoga? uzvikne upravnik, sav zabezeknut.

Biskup je prelazio pogledom po dvorani i izgledalo je da oima premjerava i rauna.

Stalo bi u nju dvadeset kreveta! ree on kao za sebe; zatim glasnije: ekajte, gospodine upravnie bolnice, sada u vam neto rei. Ima ovdje oigledno neka greka. Vas je dvadeset i est osoba u pet-est malih soba. Nas je ovdje troje, a imamo mjesta za ezdesetoro. Greka je to, kaem vam. Vi ste u mom stanu, a ja u vaem. Dajte mi moju kuu, ovo je vaa.

Sutradan, dvadeset i est jadnih bolesnika preseli se u biskupov dvor, a biskup se nastani u bolnici.

G. Myriel nije imao imanja, jer je njegovu obitelj upropastila revolucija. Sestra mu je imala doivotnu rentu od pet stotina franaka godinje, i ona joj je, u biskupovu dvoru, bila dovoljna za njene line izdatke. G. Myriel je, kao biskup, primao od drave plau od petnaest hiljada franaka godinje. Onoga dana kada se nastanio u bolnikoj zgradi, g. Myriel rasporedi jednom za uvijek ovu svotu na slijedei nain. Prepisujemo ovdje biljeku koju je napisao svojom rukom.

BILJEKA O RASPOREDU TROKOVA MOJE KUE Za mali seminar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . hiljadu i pet sto livara; Misionarska kongregacija . . . . . . . . . . . . sto livara; Za lazarite u Montdidieru . . . . . . . . . . . sto livara; Seminar stranih misija u Parizu . . . . . . .dvije stotine livara; Kongregaciji Svetoga duha . . . . . . . . . . . sto pedest livara; Duhovne ustanove u Svetoj Zemlji . . . . . sto livara; Udruenja materinskog milosra . . . . . . tri stotine livara; Uz to, tome udruenju u Arlesu . . . . . . . .pedeset livara; Za bolje ureenje kaznenih zavoda . . . . . etiri stotine livara; Za pomo i osloboavanje zatvorenika . . . .pet stotina livara;

Za osloboavanje kunih starjeina, zatvorenih za dugove . . . . . . . . . . . . . . . . . hiljadu livara; Dodatak na plau siromanih uitelja biskupije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .dvije hiljade livara; Za javne ambare u Visokim Alpama . . . . .sto livara; Kongregaciji gospoa u Digneu, Manosqueu i Sisteronu za besplatno kolovanje siromanih djevojica . . . . . . . hiljadu i pet sto livara; Za siromahe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .est hiljada livara; Moji lini trokovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . hiljadu livara;

____________________________ Svega: petnaest hiljada livara;

Dok je god bio biskup u Digneu, g. Myriel nije nita promijenio u ovom rasporedu. To je on nazivao, vidjeli smo, raspored trokova moje kue.

Ove odredbe pokorno prihvati gospoica Baptistina. Za ovo sveto eljade preuzvieni bijae u isti mah i brat i biskup, brat po prirodi, a starjeina po crkvi. Ona ga je jednostavno voljela i oboavala. Kada bi govorio, ona mu se klanjala; kada bi neto radio, ona bi to odobravala. Jedino je sluavka, gospoa Magloire, malo gunala. G. Biskup je, vidjeli smo, odredio bio za sebe hiljadu livara, to je, s prihodom gospoice Baptistino, iznosilo hiljadu i pet stotina franaka godinje. S ovih hiljadu i pet stotina franaka ivjele su ove dvije starice i ovaj starac.

A kada bi koji seoski upnik doao u Digne, gospodin biskup je nalazio nain da ga doeka, zahvaljujui strogoj tedljivosti gospoe Magloire i pametnoj upravi gospoice Baptistine.

Jednog dana, tri mjeseca otprilike po dolasku u Digne, biskup ree:

Oskudan sam i pored svega to imam!

Vjerujem, uzviknu gospoa Magloire, kad preuzvieni nije traio ni dodatak koji mu okrug duguje za dranje koija u gradu i za putne trokove po biskupiji. Obiaj je bio da se to daje biskupima.

Gle! ree biskup, imate pravo, gospoo Magloire.

On podnese zahtjev.

Neko vrijeme poslije toga, okruni odbor, uzimajui u razmatranje ovu molbu, izglasa mu svotu od tri hiljade franaka godinje, pod rubrikom; Dodatak g. biskupu za koije, potanska kola i pastirske posjete.

To izazva veliku poviku u gradu, i, tom prilikom, jedan senator Carstva, nekadanji lan Savjeta pet stotina i pristalica osamnaestog

brumairea, koji je bio nagraen divnim posjedom blizu grada Dignea, napisa ministru vjera, g. Bigotu de Prmeneuu, ljutito i povjerljivo pisamce, iz kojega vjerno vadimo ove retke:

Kakve koije? Nato to u gradu koji nema ni etiri hiljade stanovnika? Kakve pastirske posjete? Prije svega, emu te posjete? A onda, kako se moe putovati potom u ovom planinskom kraju? Putova nema. Putuje se samo na konju, ak i most na Duranci i Chateau-Amouxu moe jedva izdrati volujske taljige. Svi su popovi jednaki. Gramzivi i tvrdice. Ovaj je izigravao apostola kad je doao. Sad vam je kao i svi drugi. Trebaju mu koije i potanska kola. Ne moe bez raskoi, kao ni prijanji biskupi. Oh! Sve te popuskare! Gospodine grofe, nema dobra dok nas god imperator ne oslobodi mantijaa. Dolje papa! to se mene tie, ja sam za iskljuivu vlast Cezarevu. Itd., itd.

Ovome se, naprotiv, veoma obradova gospoa Magloire.

U redu, ree gospoici Baptistini, preuzvieni je poeo od drugih, ali je morao zavriti sa samim sobom. Rasporedio je sve svoje priloge za milosrdna djela. Evo i za nas tri hiljade livara. Jedva jednom!

Te iste veeri biskup napisa i predade svojoj sestri ovako sastavljenu biljeku:

Trokovi na koije i pastirske posjete:

Svega:

Za goveu juhu bolesnicima u bolnici . . . . . . . .hiljadu i pet sto livara

Za Udruenje materinskog milosra u Aixu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . dvjesta i pedeset livara

Za Udruenje materinskog milosra u Draguignanu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . pet stotina livara

Za nahoad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .pet stotina livara

Za siroad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .tri hiljade livara

Tako je izgledao budet g. Myriela. to se tie sporednih biskupovih prihoda, od oglaavanja u crkvi, oprotenja, krtenja u nevolji, propovijedi, posveenja crkava i kapela, vjenanja itd., biskup ih je prikupljao od bogataa s istom estokom revnou s kojom ih je dijelio siromasima.

Malo vremena potom, novani prilozi nagrnue. I imuni i oskudni kucahu na vrata g. Myriela, jedni da trae milostinju koju su drugi tu predavali. Za manje od godinu dana, biskup postade rukovalac svih dobroinstava i blagajnik svih nevolja. Znatne su svote prolazile kroz njegove ruke, ali nita nije moglo utjecati da on promijeni togod u nainu

svoga ivota ili da uini za sebe ma i najmanji suvini i nepotrebni izdatak.

Nije na to ni pomiljao. A poto uvijek ima vie bijede dolje negoli bratstva gore, sve je, takorei, bilo razdano prije nego to je bilo primljeno. Nestajalo je sve kao voda u suhoj zemlji; uzalud je primao toliki novac, nikad ga nije imao. Tada bi otkidao od samoga sebe.

Poto je obiaj da biskupi stavljaju svoje krteno ime u poetku svojih poruka i pastirskih poslanica, siromasi onoga kraja izabrali su, po nekoj vrsti njenog nagona, izmeu prezimena i imena biskupova, ono koje je za njih imalo neki smisao, i nisu ga drukije zvali do preuzvieni Bienvenu2. Mi emo postupati kao oni, i u nekim emo ga prilikama tako zvati. Uostalom, dopadalo mu se kad su ga tako zvali. Volim to ime, govorio bi. Bienvenu ispravlja titulu preuzvienog.

Ne tvrdimo da je portret koji smo ovdje dali vjerodostojan, dosta nam je da kaemo da je slian.

2 Dobrodoli. Prev.

III

DOBROM BISKUPU MUNA

BISKUPIJA

G. biskup nije odustao od svojih pastirskih posjeta, iako je pretvorio svoje koije u milosrdna djela. Muna je bila dinjska biskupija. Ima vrlo malo ravnice, a mnogo je brdovita i gotovo bez putova, kao to sma vidjeli; trideset i dvije upe, etrdeset i jedan vikarijat i dvije stotine osamdeset i pet podrunica. Posao je velik da se sve to obie. G. biskup je uspijevao da ga obavi. Blie negdje, iao je pjeke, u ravnici se vozio na taljigama, a u brdima je jahao na samaru. Obje su ga starice pratile. Kada bi put za njih bio suvie muan, iao bi sam.

Jednoga dana doe u Senez, biskupski grad, jaui na magarcu. Novanik mu bijae dosta ispranjen tada, pa mu ne dozvoljavae drugo prevozno sredstvo. Predsjednik opine bijae doao da ga doeka na ulazu u biskupiju i gledao ga je razrogaenih oiju kako silazi s magarca. Nekoliko se graana okolo smijalo.

Gospodine predsjednie opine, rei e biskup, vidim to vas vrijea; vi mislite da je ovaj siromah sveenik uzjahao ovako da bi poao primjerom Isusa Krista. Uvjeravani vas da sam to uinio iz nude, a ne iz tatine.

Na ovim putovanjima bio je popustljiv i blag, i manje je propovijedao, a vie razgovarao. Nije nikada potrzao daleke razloge i primjere. Stanovnicima jednog kraja navodio je primjer susjednog kraja. U krajevima gdje su ljudi bili okorjeli prema nevoljama, govorio bi: Pogledajte one iz Briangona. Oni su siromanima, udovicama i siroadi dali pravo da pokose svoje livade tri dana prije drugih. Oni im besplatno poprave kue kad se ponu ruiti. I zato je taj kraj bog blagoslovio. Za itav jedan vijek od sto godina ne pamte da je tu bilo ubojice.

U selima lakomim na dobit i na etvu govorio bi: Pogledajte one iz Embruma. Kad jedan domain u vrijeme etve ima sinove u vojsci ili keri zaposlene u gradu, a on je bolestan i nije za posao, upnik ga preporui u propovijedi; i nedjeljom, poslije mise, svi seljani, ljudi, ene i djeca dou na njivu toga ovjeka da mu obave etvu, pa mu unesu i slamu i ito u ambare. Obiteljima zavaenim oko novca i naslijea govorio je: Pogledajte gortake iz Devolnyja, toga kraja toliko divljeg da ne uju

slavuja nijedanput u pedeset godina. E lijepo, kad otac umre u jednoj obitelji, sinovi se isele da sebi potrae negdje sreu, a imanje ostave djevojkama da bi se mogle udomiti. U krajevima u kojima ljudi vole parnienje i gdje se zakupci imanja upropauju taksama, govorio je: Pogledajte one dobre seljake iz doline Querasa. Ima ih tri hiljade dua. Boe moj, kakva vam je to mala republika! Ne znaju oni ni za suca ni za izvrioca presuda. Predsjednik opine svrava sve. On razrezuje porez, odmjerava svakom po savjesti, sudi besplatno sporove, dijeli naslijea bez nagrade, izrie presude bez takse; i svi ga sluaju, jer je to pravedan ovjek meu jednostavnim ljudima. U selima bez uitelja, on bi opet govorio o selima Querasa : Znate li kako se oni snalaze? rekao bi im. Kako jedno seoce od dvanaest do petnaest kua ne moe uvijek plaati nastavnika, oni dobave uitelje na raun cijele doline, i ti idu od sela do sela i predaju, provodei ovdje osam, ondje deset dana. Ovi nastavnici dolaze na sajmove, gdje sam ih i ja vidio. Poznaju se po perima za pisanje koja nose za vrpcom na eiru. Oni koji predaju samo itanje imaju jedno pero; oni koji predaju itanje i raun imaju dva pera; oni koji predaju itanje, raun i latinski imaju tri pera. To su veliki uenjaci. A kolika je sramota biti neznalica! Ugledajte se na ljude iz Querasa.

Tako bi on govorio, ozbiljno i oinski; u nedostatku primjera, izmislio bi priu, idui ravno cilju, s malo fraza a puno slika, kako je besjedio i Isus Krist, uvjereno i uvjerljivo.

IV

DJELA NE ZAOSTAJU

ZA RIJEIMA

Razgovori su mu bili prijatni i veseli. Oni bijahu pristupani staricama koje s njim ivljahu; kad bi se nasmijao, bio bi to pravi aki smijeh.

Gospoa Magloire ga je rado zvala Vaa Visosti. Jednog dana on ustade s fotelje i poe u biblioteku po jednu knjgu. Ta se knjiga nalazila na jednoj od gornjih polica. Kako je biskup bio dosta malog rasta, nije je mogao dohvatiti. Gospoo Magloire, rei e on, donesite mi stolicu. Moja Visost ne dopire do ove daske.

Jedna njegova udaljena roakinja, gospoa grofica de L, rijetko je proputala priliku da pred njim ne nabroji ono to je ona zvala nadanja njenih triju sinova. Imala je nekoliko vrlo starih srodnika, i s jednom nogom u grobu, koje bi prirodno naslijedili njeni sinovi. Najmlai od trojice imao je dobiti od neke stare babe dobrih sto hiljada livara godinje rente; srednji je imao naslijediti vojvodsku titulu svoga ujaka; najstarijem, pak, pripadae perstvo njegova djeda. Biskup je obino sluao utei ova bezazlena i oprostiva materinska razmetanja. Jednom, meutim, izgledao je zamiljeniji nego obino dok je gospoa de L ponavljala do sitnica sva ova nasljedstva i nadanja. Grofica prekide nestrpljivo svoje prianje: Zaboga, roae! Na ta to mislite?

Mislim, ree biskup, na ove neobine rijei, koje je, ini mi se, rekao sveti Augustin: Poloite svoju nadu u onoga koji se ne moe naslijediti.

Drugom jednom prilikom, kad je primio posmrtnu listu nekog plemia iz okoline, na kojoj su, nadugako i nairoko, bile nanizane, osim pokojnikovih titula, sve plemike i feudalne oznake svih njegovih srodnika, biskup je uzviknuo: to smrt ima jaka lea! Kakav joj divan tovar titula natovare i ona ga lako nosi, i kako se ljudi dosjete da i grob iskoriste za svoju tatinu!

Ponekad bi, u zgodnoj prilici, napravio blagu alu koja je gotovo uvijek krila u sebi neki ozbiljan smisao. Jednom o postu, neki mlad vikar doe u Digne i odra propovijed u katedrali. Bio je dosta rjeit. Predmet njegove propovijedi bilo je milosre. On pozva bogatae da udijele nevoljnima, da bi se izbavili pakla, koji je naslikao najstranije to je

mogao, i da bi dospjeli u raj, koji je prikazao privlanim i arobnim. Meu sluaocima se nalazio neki bogat trgovac, koji je bio ostavio poslove i bio pomalo lihvar. Zvao se Gborand, a bio je zaradio dva milijima na izradi debelog sukna, sera, kadisa i kapa. Otkad je iv, g. Gborand ne bijae dao milostinje nevoljnome.

Poslije ove propovijedi palo je u oi da je udjeljivao svake nedjelje jedan sou starim prosjakinjama kod portala katedrale, est ih je bilo da ga izmeu sebe podijele. Jednom ga vidje biskup kako udjeljuje milostinju, i ree s osmijehom sestri: Eno g. Gboranda gdje kupuje za jedan sou raja.

Kad je bilo u pitanju milosre, ni odbijanje ga ne bi pokolebalo, i tada bi nalazio rijei ikoje su gonile na razmiljanje. Jednom je prikupljao priloge za sirotinju u jednom salonu u gradu; bijae tu i markiz de Champtercier (amtersije), bogati i stari tvrdica, koji je nekako nalazilo nain da bude u isto vrijeme i pretjerani roajalist i pretjerani volterovac. Postojala je takva vrsta ljudi. Biskup mu prie i udari ga po ramenu: Gospodine markie, treba da mi neto udijelite. Markiz se okrenu i odgovori jetko: Preuzvieni, ja imam svoje siromahe. Udijelite mi ih, rei e biskup.

Jednoga dana odrao je u katedrali ovakvu propovijed:

Draga moja brao, dobri moji prijatelji, ima u Francuskoj milijun i tri stotine dvadeset hiljada seoskih kua sa tri otvora samo, milijun osam sto i sedamnaest hiljada sa dva otvora, vratima i prozorom, i najzad tri stotine etrdeset i est hiljada koliba sa jednim otvorom, samim jednim otvorom vratima. A sve to zbog jedne stvari koju nazivaju porezom na vrata i prozore. Strpajte sirotinjske obitelji, starice, malu djecu, u ovakve stanove, pa moete zamisliti koliko groznica i bolesti. Jao! Bog daje zrak ljudima, a zakon im ga prodaje. Ne optuujem zakon, no blagosiljam boga. U Iseru, u Varu, u obojim Alpama, Gornjim i Donjim, seljaci nemaju ak ni malih runih kolica i nose ubre na leima; nemaju ni svijea, nego pale lu ili svitnjake zamoene u smolu. Tako vam je to u cijelom brdskom kraju Dauphinea. Kruh umijese za est mjeseci, a ispeku ga na osuenoj goveoj balezi. Zimi ga lome sjekirom i kvase u vodi dvadeset i etiri sata da bi ga mogli jesti. Brao moja, smilujte se i pogledajte koliko je patnje oko vas!

Kao roeni Provansalac on je lako svladao sva juna narjeja. Ljudima iz Donjeg Languedoka, ili iz Donjih Alpa, ili iz Gornjeg Dauphinea, obraao se njihovim govorima.

To se mnogo dopalo narodu i mnogo je pridonijelo da mu se otvore sve due. U kolibi i planini bio je kao kod kue. Znao je rei najvee stvari najobinijim govorom. Govorei sve jezike, ulazio je u sve due.

Uostalom, nije pravio razlike izmeu ljudi iz visokog drutva i ljudi iz prostog naroda.

Nita nije prenagljeno osuivao, i ne vodei rauna o prilikama. Govorio bi: Ispitajmo najprije put kojim je pola pogreka.

Kao bivi grenik, kako je sam sebe s osmijehom nazivao, on nije imao otru ukruenost strogog dranja, i dosta je glasno, ne mrtei obrve kao poneki okrutni potenjakovii, ispovijedao naela koja bi se mogla otprilike ovako saeti:

ovjek ima tijelo koje je u isti mah i njegov teret i njegovo iskuenje. On ga vue i poputa mu.

On mora paziti na njega, mora ga obuzdavati i ukroivati, a popustiti mu smije tek u krajnjoj nudi. I u takvom poputanju jo moe biti grijeha; ali se takav grijeh oprata. To je pad, ali pad na koljena koji se moe pretvoriti u molitvu.

Biti svetac, izuzetak je; biti pravednik:, to je pravilo. Bludite, pokleknite, grijeite, ali budite pravednici.

to je mogue manje grijeiti, to je zakon ovjekov. Biti potpuno bezgrean san je anelov. Sve to je zemaljsko, podlono je grijehu. Grijeh je tea Zemljina.

Kad bi vidio kako svijet die viku i lako izraava gnuanje, rekao bi s osmijehom: Oho! Sva je prilika da je to neki velik zloin koji svi ljudi vre. A prestravljena licemjerstva urno prosvjeduju da bi se time zaklonila.

Lako je opratao enama i siromasima, na koje pada teret ljudskog drutva. Govorio bi: Pogreka ene, djece, slugu, slabih, nevoljnih i neukih, pogreke su mueva, oeva, gospodara, jakih, bogatih i uenih.

Govorae jo: One koji ne znaju, pouite to je mogue bolje. Drutvo je krivo to ne daje besplatnu nastavu; ono je odgovorno za no koju iri. Ova je dua puna mraka, a u mraku se ini grijeh. Nije krivac onaj koji ini grijeh, nego onaj koji odrava mrak.

Kao to vidite, on je na udan i njemu svojstven nain sudio o svemu. Sve bih rekao da je on to primio iz Evanelja.

Jednom je uo kako se pria u nekom salonu o jednom krivinom predmetu o kome se vodila istraga i bio pred suenjem. Bijednik jedan, iz ljubavi prema nekoj eni i djetetu koje je s njom imao, ostavi bez sredstava, poeo je praviti laan novac. To se u ono doba jo uvijek kanjavalo smru. ena je bila uhapena kad je putala u promet prvi komad koji je napravio njen ovjek. Ona je bila u rukama vlasti, ali su postojali dokazi samo protiv nje. Jedino je ona mogla opteretiti svoga ljubavnika i upropastiti ga priznanjem. Ona odbi da prizna. Navalie na

nju. Ona tvrdoglavo osta pri svome. Istraitelj onda pribjee lukavstvu. Izmislivi da joj je ljubavnik nevjeran, on uspije, pomou vjeto namjetenih isjeaka iz pisama, da uvjeri nesretnicu da ima suparnicu i da je taj ovjek vara. Tada, u oajanju od ljubomore, ona oda ljubavnika, sve prizna i za sve prui dokaze. ovjek je bio upropaten. Uskoro je u Aixu imalo biti suenje njemu i njegovoj sauesnici. Dogaaj se prepriavao i svatko se divio suevoj vjetini. Upleui ljubomoru, iskoristio je srdbu da otkrije istinu, a osvetu da ustanovi pravdu. Biskup je sve to utei sluao. Poto svrie, zapita:

Gdje e se suditi tome ovjeku i eni?

Pred krivinim vijeem.

A gdje e se suditi gospodinu istraitelju? rei e tada.

U Digneu se desi jedan tragian dogaaj. Neki ovjek bi osuen na smrt za ubijstvo. Taj nesretnik, ni mnogo uen, ni sasvim bez kole, bio je sajamski pelivan i nadripisar. Suenje je veoma zanimalo grad. Uoi dana izvrenja smrtne kazne razboli se tamniarski duhovnik. Trebalo je nai drugog sveenika da utjei osuenika u njegovim posljednjim trenucima. Potraie upnika. ini se da je on odbio ovim rijeima: Ne tie me se to. Mogu ja bez tog kuluka i bez tog pelivana; i ja sam bolestan, uostalom, nije tamo moje mjesto. Dostavie biskupu taj odgovor, a on ree: Gospodin upnik ima pravo, nije tamo njemu mjesto, nego meni.

On odmah ode u tamnicu i sie u pelivanovu eliju; zovnu ga po imenu, uze ga za ruku i oslovi ga. Provede cio dan pokraj njega, zaboravljajui i na hranu i na san, molei se bogu za duu osuenikovu, a osueniku za svoju vlastitu. Ree mu najbolje istine, a te su najjednostavnije. Bio mu je otac, brat, prijatelj; biskup samo dok bi ga blagoslovio. Uio ga je svemu, hrabrei ga i tjeei. Taj bi ovjek umro u oajanju. Smrt mu izgledae kao neka provalija. Stojei i tresui se na ovom jezivom pragu, uzmicao je s uasavanjem. Nije bio tolika neznalica da bi bio potpuno ravnoduan. Osuda na smrt, dubok potres, razbila je bila ponegdje oko njega onu pregradu koja nas odvaja od tajne stvari koju mi nazivamo ivotom. Neprestano je gledao kroz te kobne otvore izvan ovoga svijeta i vidio je samu tamu. Biskup mu skrenu pogled na svjetlost.

Sutradan, kad dooe po nesretnika, biskup je bio pokraj njega. On izae za njim i pojavi se pred gomilom svijeta u ljubiastom plastu i s biskupskim kriem o vratu, koraajui pokraj bijednika u lancima.

Sjede s njim u osuenika kola, pope se s njim na stratite. Juer tako turoban i utuen, osuenik bijae najednom granuo. Osjeao je da mu je dua nala pomirenje i uzdao se u boga. Biskup ga poljubi i, prije no to e mu sjeivo pasti na vrat, ree mu: Koga ovjek ubija, bog ga uskrisuje; koga braa izgone, taj oca nalazi. Molite se, vjerujte, uite u ivot. Tu je

otac. Kad je siao sa stratita, pogled mu bijae takav da se narod razmakao. Teko je bilo rei da li je bila divnija njegova bljedoa ili njegov mir. Ulazei u svoj skromni stan koji je s osmijehom nazivao svojim domom, ree sestri: Maloas sam sluio pontifikalno.

Kako se ono to je najuzvienije esto najmanje razumije, u gradu je bilo ljudi koji su, u razgovoru o biskupovu dranju, kazali: To je namjeteno. To se uostalom ulo samo u salonima. Narod, koji nita zakulisno ne vidi u djelima svetaca bio je raznjeen i divio se.

Za samoga biskupa taj dodir sa stratitem bio je udar od koga se zadugo nije oporavio.

Stratite, kad je pred vama, spremno i uspravljeno, ima zaista neega to vas omamljuje. Moe ovjek biti donekle ravnoduan prema smrtnoj kazni, ne izjasniti se, rei da i ne, dokle god ne vidi svojim roenim oima stratite; ali kad ga vidi, potres je estok, mora se odluiti i zauzeti stav za ili protiv. Jedni se dive, kao de Maistre (Mestr); drugi se uasavaju, kao Beccaria (Bekarija). Giljotina je opipljiv zakon; ona se zove osveta; ona nije neutralna, i ne doputa vam da ostanete neopredijeljeni. Tko je vidi, proe ga najtajnovitija jeza. Sva drutvena pitanja postavljaju oko ovog sjeiva svoj znak pitanja. Stratite je privienje. Stratite nije sprava, stratite nije maina, stratite nije nepomian mehanizam od drveta, eljeza i konopca. Ono je kao neko bie koje ima ni sam ne znam kakvu mranu poduzetnost; reklo bi se da ta sprava vidi, da ta maina uje, da taj mehanizam razumije, da to drvo, to eljezo i ta uad hoe. U uasnom bunilu, u koje njegova prisutnost baca duu, stratite izgleda strano i umijeano u ono to izvruje. Stratite je sauesnik krvnikov; ono dere; ono jede meso; ono pije krv. Stratite je jedna vrsta udovita koje su izradili sudac i tesar, avet koja kao da ivi nekom vrstom groznog ivota sazdanog od smrti koju zadaje.

Zato je i utisak bio uasan i dubok; sutradan po izvrenju smrtne kazne i mnogo jo dana poslije toga, biskup je izgledao kao utuen. Ona gotovo naprasna mirnoa u tom groznom asu bila je nestala; privienje drutvene pravde ga opsjedae. On koji se obino sijao od zadovoljstva kad se vraao s posla, kao da je neto sebi predbacivao. Na mahove je sam za sebe govorio, i, zamuckujui, poluglasno izgovarao neke mrane govore. Evo jednog koji je jedne veeri ula i zapamtila njegova sestra: Nisam vjerovao da je to tako udovino. Krivi smo to se toliko udubimo u boanski zakon pa ne primijetimo zemaljski zakon. Smrt je samo u bojim rukama. S kojim pravom ljudi diraju u tu nepoznatu stvar?

Vremenom se ovi utisci ublaie i, vjerojatno, iezoe. Ljudi primijetie, meutim, da biskup izbjegava da proe trgom na kome je bilo postavljeno stratite.

G. Myriela ste mogli pozvati u svako doba bolesniku i samrtniku. On je znao da mu je to najvea dunost i najvei posao. Obitelji bez jednog ili oba roditelja nisu ga morale ni zvati, on bi sam dolazio. On je umio dugo vremena sjediti i utjeti pokraj ovjeka koji je izgubio svoju ljubljenu enu, pokraj majke koja je izgubila svoje dijete. Kao to je znao kad treba zautjeti, tako je isto znao kad treba progovoriti. O divnog li utjeitelja! Nije on nastojao da tugu izbrie zaboravom, nego da je nadom uvelia i udostoji. On bi govorio: Pazite kako ete sagledati mrtve. Ne mislite na ono to je trulo. Gledajte nepomino i vidjet ete ivu svjetlost vaeg dragog pokojnika visoko na nebu. Znao je da vjera lijei. Gledao je da posavjetuje i umiri ovjeka u oajanju pokazujui mu prstom ovjeka koji mirno trpi, i da tugu koja gleda u grob preobrazi pokazujui joj tugu koja gleda u zvijezdu.

V

KAKO SU PREUZVIENOM

BIENVENUU I SUVIE DUGO

TRAJALE MANTIJE

Domai ivot g. Myriela bio je ispunjen istim mislima kojima i njegov javni ivot. Dobrovoljno siromatvo u kome je ivio g. dinjski biskup bijae ozbiljan i draestan prizor za onoga tko bi ga mogao izblie promatrati.

Kao svi starci i veina misaonih ljudi, malo je spavao. Taj kratki san mu bijae dubok. Ujutro se jedan sat povlaio u samoga sebe, zatim je sluio misu, ili u katedrali ili u svojoj privatnoj kapeli. Poslije mise je uzimao zajutrak: raeni kruh i mlijeko od svojih krava. Zatim je radio.

Svaki biskup ima mnogo posla. Mora svakoga dana primati sekretara biskupije, koji je obino kanonik, a gotovo svakog dana prima i svoje velike vikare. Ima da nadgleda kongregacije, da daje povlastice, da pregleda itave biblioteke crkvenih knjiga, brevijare, katekizme biskupije, molitvenike itd., da pie poruke, da odobrava propovijedi, da miri upnike s predsjednicima opina, da vodi crkveno i upravno dopisivanje, i s dravom i sa Svetom stolicom, hiljadu takvih poslova.

Vrijeme to mu je ostalo preko ovih hiljadu poslova, i preko slubi i molitava, poklanjao je najprije nevoljnima, bolesnima i ucviljenima; vrijeme to su mu ucviljeni, bolesni i potrebiti ostavljali, posveivao je radu. as je kopao u svome vrtu, a as je itao i pisao. Za obje te vrste rada imao je isti izraz: i jedno i drugo je zvao vrtlarstvom. Um je vrt govorio bi on.

Oko podne, kad bi vrijeme bilo lijepo, izlazio bi i etao pjeke izvan grada ili u samom gradu, ulazei esto u siromane kuerke. Vidjeli bi ga kako koraa sam, zamiljen, pognute glave, naslanjajui se na svoju dugaku palicu; na ramenima je imao ljubiast toplo postavljeni ogrta, na nogama ljubiaste arape u tekim cipelama, a na glavi nizak eir kroz ija su tri roga virile tri kite sa zlatnim zrncima.

Svuda gdje bi se pojavio bijae prava svetkovina. Kao da je njegov prolaz zagrijavao i obasjavao. Djeca i starci izlaahu na kuni prag radi biskupa kao radi sunca. Blagosiljao je i blagosiljali su ga. Pokazivahu njegovu kuu svakome kome je to trebalo.

Dex-www.Balkandownload.org

S vremena na vrijeme zadravao se, razgovarao s djeacima i djevojicama i osmjehivao se majkama. Posjeivao je siromahe dokle je god imao novaca; kad ga ne bi vie imao, posjeivao je bogatae.

Kako je dugo nosio svoje mantije, a nije htio da se to primijeti, nikad nije u grad izlazio bez svog ljubiastog ogrtaa. Smetae mu to samo ljeti.

Po povratku iz etnje, objedovae. Objed bijae slian zajutarku.

Uvee u osam i po sati veerae sa sestrom, dok je gospoa Magloire stajala iza njih i sluila ih za stolom. Ne moe se zamisliti skromniji objed. Ako bi meutim biskup imao nekog od svojih upnika na veeri, gospoa Magloire bi iskoristila tu priliku da preuzvienom spremi neku

izvrsnu jezersku ribu ili neku ukusnu planinsku divlja. Svaki sveenik bijae izgovor za dobar objed; biskup se tada nije branio. Izvan toga njegovi se obroci sastojahu od povra kuhanog u vodi i juhe na ulju. Zato i bijae u gradu rije: Kad se biskup ne gosti popovski, gosti se isposniki.

Nakon veere razgovarae jedno pola sata sa gospoicom Baptistinom i sa gospoom Magloire; zatim se stao povlaiti u svoju sobu i ponovo stao pisati as na listovima papira, as pored teksta neke velike tampane knjige. Bijae knjievno obrazovan i pomalo uenjak. Ostavio je pet-est dosta zanimljivih rukopisa; izmeu ostalog raspravu o ovom stihu Knjige postanja: U poetku duh boji lebdijae nad vodom. S njim je usporedio tri teksta: arapski stih, koji glasi: Vjetrovi boji duvahu; Josipa Flavija, koji kae: Vjetar se s visina svaljivae na zemlju; i napokon Onkelosovu haldejsku parafrazu ovako sroenu: Vjetar koji dolazae od boga duvae ravninom voda. U drugoj jednoj raspravi prouio je bogoslovska djela Hugoa, Ptolemajskog biskupa, pradjeda pisca ove knjige, i dokazao da treba tom piscu pripisati razna djelca koja su objavljena, u prolom vijeku, pod pseudonimom Barleycourt.

Ponekad, usred itanja, bez obzira na knjigu koju bi itao, iznenada bi se duboko zamislio, i trgao bi se tek da napie nekoliko redaka na stranicama toga djela. Ti retci esto nisu imali nikakve veze s knjigom u kojoj su upisani. Pred oima nam je biljeka koju je napisao pokraj teksta jedne knjige velikog formata koja se zove: Dopisivanje lorda Germaina s generalima Clintonom, Cornwallisom i s admiralima amerike pomorske stanice.

Evo kako glasi ta biljeka:

O ti koji jesi!

Propovjednik te zove Svemonim, Makabejci te zovu Stvoriteljem, Poslanica Efeanima te zove Slobodom, Baruh te zove Beskonanou, Psalmi te zovu Mudrou i Istinom, Ivan te zove Svjetlou, Kraljevi te zovu Gospodom, Knjiga Izlaska te zove Provienjem, Knjiga Levita Svetinjom, Jezdra Pravdom, Postanje, te zove Bogom, ovjek te zove Ocem; ali Salomon te zove Milosrem, i to je najljepe od svih imena tvojih.

Oko devet sati uvee ene bi se povukle i otile u svoje sobe na katu, a njega ostavile do u jutru samog u prizemlju.

Sada je potrebno da tano opiemo stan g. dinjskog biskupa.

VI

KOME JE POVJERAVAO DA MU

UVAJU DOM

Rekli smo da je kua u kojoj je stanovao imala prizemlje i jedan samo kat; tri odjeljenja u prizemlju, tri sobe na katu, i iznad njih tavan. Iza kua vrt od etvrt jutra. Dvije su ene stanovale na katu, a biskup dolje. Prvo odjeljenje, s ulice, sluilo mu je kao blagovaonica, drugo kao spavaa soba, a tree kao kapela. Niste mogli izai iz kapele a da ne proete kroz spavau sobu, miti iz spavae sobe a da ne proete kroz blagovaonicu. U dnu kapele bio je zavjesama zatvoren prostor s jednim krevetom za goste. G. biskup je ustupao ovaj krevet seoskim upnicima koje bi poslovi ili potrebe upe dovele u Digne.

Bolnika apoteka, mala zgrada dozidana u vrtu uza samu kuu, bila je pretvorena u kuhinju i vinski podrum.

U vrtu je jo bila i jedna staja, nekadanja bolnika kuhinja, u kojoj je biskup drao dvije krave. Od svake koliine mlijeka koju su mu davale, polovicu je redovito svakog jutra slao bolesnicima u bolnicu. Plaam svoju desetinu, govorio bi on.

Soba mu je bila povelika i dosta se teko zagrijavala kad je bilo hladno. Kalko je drvo veoma skupo u Digneu, on se snaao i naruio da mu u kravljoj staji zidom od dasaka pregrade jedan sobiak. Tu je on provodio veeri u vrijeme velikih hladnoa. To je on zvao svojim zimskim salonom.

U ovom zimskom salonu, kao i u blagovaonici, nije bilo drugog pokustva do etvrtastog, bijelo obojenog stola, i etiri slamnate stolice. Blagovaonicu je jo krasio jedan stari bife, obojen ruiastom vodenom bojom. Od jednog takvog bifea, pristojno pokrivenog malim bijelim zastiraima i prostim ipkama, biskup je nainio oltar, ukras svoje kapele.

Njegove bogate pokajnice i bogate dinjske ene esto su skupljale novac da bi se kupio jedan lijepi novi oltar za kapelu preuzvienoga. On je svaki put uzimao novac i davao ga sirotinji. Najljepi oltar, govorio bi on, dua je utjeenog nesretnika koji zahvaljuje bogu.

U kapeli je imao dvije niske slamnate stolice za kleanje, a isto tako slamnatu fotelju s naslonima za ruke u spavaoj sobi. Kad bi ga u isti mah posjetilo sedam ili osam linosti, naelnik, ili general, ili tab

mjesnog puka, ili nekoliko uenika malog seminara, morali bi donositi iz staje stolice zimskog salona, iz kapele stolice za kleanje, a fotelj iz spavae sobe; tako su se mogli sastaviti nekih jedanaest sjedita za posjetioce. Za svakoga novoga gosta praznilo bi se po jedno odjeljenje.

Deavalo se ponekad da ih bude i dvanaest; iz te mune situacije biskup se izvlaio: zimi, stojei pred kaminom, a ljeti izvodei goste u vrt.

U onom zavjesama pregraenom prostoru kapele bila je jo jedna stolica, ali je imala upola propalo sjedite, i stojala je samo na tri noge, zbog ega je mogla posluiti samo kad bi se prislonila uza zid. Gospoica Baptistina imala je dodue u svojoj sobi jedan veliki duboki fotelj, ije je drvo bilo nekad pozlaeno, a prevuen je bio pekinom sa cvjetiima, ali su ovaj fotelj morali unijeti kroz prozor na prvi kat, jer su stube bile preuske, i s njim nisu mogli raunati u sluaju nude.

Gospoica Baptistina je imala vruu elju da, s kanapeom, kupi jo jedan salonski komad pokutva od ute utrehtske svile sa zvjezdastim arama i mahagonija vitkog kao labudov vrat. Ali bi to stajalo najmanje pet stotina franaka, pa, videi da je za pet godina u tu svrhu utedjela samo etrdeset i dva franka i pedeset soua, morala je od toga odustati. Uostalom, tko je jo postigao svoj ideal?

Ne moete zamisliti nita jednostavnije od biskupove spavae sobe. Staklena vrata s izlaskom u vrt; suprotno od njih, krevet, bolniki eljezni krevet pod baldahinom od zelenog sera; iza kreveta, pod zavjesom, toaletni pribor koji je odavao nekadanje elegantne navike ovjeka iz visokog drutva; dvoja vrata, jedna do kamina, za kapelu; druga do biblioteke, za blagovaonicu; biblioteka, velik stakleni ormar pun knjiga; kamin obloen drvetom obojenim poput mramora, obino bez vatre; u kaminu dva eljezna prijeklada ureena dvjema vezama s vijencima u udubljenjima nekad posrebrenim, to je predstavljalo neku vrstu biskupske raskoi; iznad kamina, raspelo od nekad posrebrenog bakra, privreno na izlizanom crnom barunu u drvenom okviru s otpalom pozlatom. Do staklenih vrata, velik stol s tintarnicom, pretrpan razbacanim papirima i debelim knjigama. Za stolom slamnati fotelj. Do kreveta, klecalo, uzeto iz kapele.

Dva portreta u ovalnim okvirima bila su objeena o zid s obje strane kreveta. Sitnim, zlatnim slovima bilo je ispisano u platnu, pokraj likova, da portreti predstavljaju, jedan, opata de Chaliot-a (alioa), saint-claudskog biskupa, drugi opata Tourteau-a (Turtoa), glavnog vikara u Agde-u, opata Grand-Champa, lana cistercitskog reda na podruju biskupije Chartres. Biskup, koji se uselio u bolesniku sobu bive bolnice, naao je tu te portrete i ostavio ih. Bili su to sveenici, vrlo vjerojatno darovatelji, dva razloga da ih ne dira. O ovim dvjema linostima znao je

samo toliko da je kralj jednoga imenovao za biskupa, a drugome dao pravo na prihode, istoga dana, dvadeset i sedmog travnja 1785. Kad je jednom gospoa Magloire skinula portrete da s njih oisti prainu, biskup je ovu pojedinost naao zapisanu izblijeelom tintom na etvrtastom papiriu koji je bio poutio od vremena a bio je zalijepljen razmoenim kruhom na poleini portreta grand-champskog opata.

Na prozoru je imao starinske zavjese od debele vunene tkanine, koje su s vremenom tako ostarjele da ih je gospoa Magloire preko same sredine morala uivati. Taj je av imao oblik kria. Biskup je to esto isticao:

Kako lijepo izgleda! govorio bi.

Sve sobe u kui bez izuzetka, u prizemlju i na katu, bile su bijelo okreene, kao u kasarnama ili bolnicama.

Posljednjih godina, meutim, gospoa Magloire je pronala na zidu, kako emo kasnije vidjeti, ispod obojenog papira, ivopise koji su krasili sobu gospoice Baptistine. Prije nego to je postala bolnica, ova je kua bila gradska vijenica. Otuda ovaj Ukras. Sobe su bile popoene crvenim ciglama, koje su se prale svake nedjelje, a pred svakim krevetom bila je slamna prostirka. Uostalom, ovaj stan, o kome su se brinule dvije ene, bio je s kraja na kraj ist da ga je bilo milina vidjeti. To je jedina rasko koju je biskup doputao. Govorio je: Time se nita ne uzima od sirotinje.

Treba ipak priznati da su mu bili ostali od nekadanjeg imanja srebrni pribor za jelo za est osoba i jedna velika lica za juhu; gospoa Magloire je svakoga dana blaeno gledala kako se taj pribor sveano sjaji na grubom bijelom zastirau. A poto dinjskog biskupa crtamo onakvog kakav je bio, moramo dodati da mu se desilo vie no jednom da kae: Teko bih se odluio da ne jedem srebrnim priborom.

Ovom srebrnom priboru treba jo dodati dva velika svjenjaka od tekog srebra koje je dobio u naslijee od neke pratetke. U svjenjacima su bile dvije velike votane svijee, a stajali su obino na biskupovu kaminu. Kad je bio neki gost na veeri, gospoa Magloire je palila svijee, a svjenjake stavljala na stol.

U samoj sobi biskupovoj, pokraj njegova uzglavlja, bio je uzidan mali ormar, u koji je gospoa Magloire svake veeri ostavljala srebrni pribor i veliku licu. Ali treba napomenuti da se klju nije nikada vadio iz ormara.

Vrt, iji je izgled bio neto iskvaren dosta runim zgradama o kojima smo govorili, imao je u sredini bunar, od koga su se, u obliku kria, ravale etiri staze; jedna se pak protezala svuda oko vrta, pokraj bijelog zida kojim je bio ograen. Izmeu staza bile su etiri etvorine zemlje oiviene zimzelenom. U trima od njih gospoa Magloire je gajila povre; u etvrtom, biskup je posadio cvijee. Tu i tamo bijae poneka voka.

Jednom mu je gospoa Magloire bila rekla s nekom vrstom blage zajedljivosti: Preuzvieni, vi koji sve iskoristite, ostavljate komadiak zemlje neiskoriten. Bolje bi bilo da je tu salata nego cvijee.

Varate se, gospoo Magloire, odgovori biskup. Lijepo je isto toliko korisno koliko i ono to je korisno. Zatim zautje, pa dodade: Moda i vie.

Ovaj komadi zemlje, podijeljen na tri-etiri lijehe, zanimao je g. biskupa gotovo isto toliko koliko i knjige. Rado je na njemu provodio sat-dva, podrezujui, plijevei, kopajui ovdje-ondje rupe u koje je bacao sjeme. Prema insektima nije bio tako neprijateljski raspoloen kao neki pravi vrtlar. Uostalom, nije ni teio da se istakne nekim znanjem iz botanike; nije znao ni za grupe ni za solidizam, nije se nimalo brinuo da vidi tko ima pravo, Toumefort (Tumefor) ili prirodna metoda; nije zauzimao stav ni za mjeinke protiv jednosupnica, ni za Jussieua (isjea) protiv Linnea. On nije prouavao biljke; on je volio cvijee. Potovao je mnogo uene ljude, ali jo vie neuke, i, ostajui uvijek pri svojim osjeajima za jedne i druge, on je zalijevao svako ljetno vee svoje lijehe iz zelene kante od lima.

Na kui nije bilo vrata koji su se zakljuavala. Vrata blagovaonice, kojima se, kako smo rekli, izlazilo odmah na trg katedrale, imala su ranije bravu i eljezne ipke kao neka tamnika vrata. Biskup je naredio da se digne sva ta gvourija, i ta su se vrata, nou kao i danju, zatvarala samo kvakom. Prvi prolaznik koji bi svratio, ma u koje doba, imao je samo da gurne pa da ue.

U poetku su vrata, koja nisu nikad zatvarana, jako uznemirivala obje ene; ali im je g. biskup rekao: Stavite eljezne zasune na vrata svojih soba ako vam se svia. One su najzad stekle pouzdanje uz njega ili su bar htjele da tako izgleda. Jedino je gospoa Magloire bila s vremena na vrijeme zastraena. A to se tie biskupa, njegovo dranje objanjavaju ili bar odaju ova tri reda koja je sam napisao na margini Biblije:

U ovome je mala razlika: lijenikova vrata ne smiju biti nikad zatvorena; sveenikova vrata moraju biti uvijek otvorena.

Na drugoj jednoj knjizi, iji je naslov bio Filozofija medicinske znanosti, ostavio je drugu biljeku:

Nisam li ja lijenik kao i oni? I ja imam svoje bolesnike; najprije njihove, koje nazivaju bolesnicima; a onda svoje, koje nazivam nesretnicima.

Negdje na drugom mjestu bijae jo zapisano:

Ne pitajte za ime onoga koji trai va krov. Ba onome kome ime smeta treba utoite.

Desi se da nekom dobrom upniku, ne znam vie da li je to bio upnik iz Couloubrouxa (Kulubrua) ili upnik iz Pompiernyja, pade na pamet da ga jednom zapita, po svoj prilici po nagovoru gospoe Magloire, da li je preuzvieni siguran da ne radi donekle neobazrivo to danju i nou ostavlja svoja vrata otvorena svakom tko bi htio da ue, i da li se najzad ne boji da se togod ne desi u kui koja se tako slabo uva. Biskup ga potapa po ramenu s blagom ozbiljnou i ree mu: Nisi Domimus custodierit domum, in vanum vigilant qui custodiunt eam.3 Prijee zatim na drugi razgovor, esto je govorio: Postoji hrabrost sveenika kao to postoji hrabrost konjikog pukovnika. Samo, dodao bi, naa hrabrost mora biti mirna.

3 Ako Gospod ne uva dom va, uzalud e bdjeti oni koji ga uvaju.

VII

CRAVATTE

Ovdje se prirodno nadovezuje jedan dogaaj koji ne smijemo izostaviti, jer e nam, bolje no mnogi drugi, pokazati kakav je ovjek bio g. dinjski biskup.

Po unitenju razbojnike druine Gasparda Bsa koja je harala po klancima Ollioulesa, jedan od njegovih pomagaa, Cravatte (Kravat), skloni se u planinu. Neko se vrijeme krio sa svojim drugovima, preostatkom druine Gasparda Bsa, u vojvodstvu Nice, zatim se dohvatio Piemonta, pa se iznenada opet pojavio u Francuskoj, negdje oko Barcelonnette. Vidjee ga najprije u Jauziersu (ozijeru), zatim u Tuilesu. Krio se po peinama Joug-de-lAiglea (ug de lEgla), a odatle je silazio u zaseoke i sela vododerinama Ubayeje i Ubayette (Ibeje i Ibejete). Spustio se ak u Embrun, upao je jedne noi u katedralu i opljakao sakristiju. Njegova razbojnitva bijahu svakom dojadila. Poslae andarmeriju za njim u potjeru, ali uzalud. Uvijek bi umakao; ponekad je borbom davao otpor. Bio je to jedan smion bijednik. Usred te ope zastraenosti, stie biskup. Doao je da obie Chastelar (atelar). Predsjednik opine ga nae i stade ga nagovarati da se vrati. Cravatte je imao u svojim rukama cijelu planinu do Archea (Ara), i dalje jo. Opasno je bilo putovati i s pratnjom. Izloili bi uzalud tri ili etiri nesretna andara.

Zato ja i namjeravam ii sam, ree biskup.

Kako to smijete i pomisliti, preuzvieni! uzviknu predsjednik.

Eto tako, to nikako neu da primim pratnju andara, a krenut u za jedan sat.

Krenuti?

Krenuti.

Sam?

Sam.

Preuzvieni, neete to uraditi.

Ima tamo, u planini, nastavi biskup, jedna siromana mala opina, ovolina, koju nisam vidio ve tri godine. Dobri su to moji prijatelji. Pitomi i poteni pastiri. Na trideset koza koje uvaju, jedna je samo njihova. Prave vrlo lijepe vunene gajtane u raznim bojama, i izvijaju planinske melodije na frulama sa est rupa. Potrebno je da se i njima s

vremena na vrijeme progovori o blagom bogu. ta bi rekli o biskupu koji se plai? ta bi rekli kad im ne bi doao?

Ali, preuzvieni, a razbojnici?

Gle, ree biskup, ba ste pogodili. Imate pravo. Mogu ih sresti. Potrebno je da se i njima takoer progovori o blagom bogu.

Preuzvieni, ali to su razbojnici! Krdo vukova!

Gospodine predsjednie, moda je ba volja Isusova da budem pastir nad tim stadom. Tko e znati putove providnosti.

Preuzvieni, opljakat e vas.

Ja nemam nita.

Ubit e vas.

Zar ovog starog popa-dobriinu, koji prolazi i mrmlja svoje molitve? Kojeta! A ta e im to?

O boe moj! Samo ako ih budete sreli.

Trait u da mi udijele milostinju za moje siromahe.

Preuzvieni, za ime boga, ne idite! ivot vam je u opasnosti.

Gospodine predsjednie, ree biskup, doista, zar samo to? Ja nisam ovdje da uvam svoj ivot, nego da uvam due.

Morali su ga pustiti da radi kako hoe. Ode na put samo s jednim djetetom koje su mu ponudili za vou. Njegova se upornost proula po cijelom kraju, i uplaila svijet.

Nije htio odvesti sa sobom ni svoju sestru ni gospou Magloire. Proe kroz planinu na mazgi, nikoga nije sreo i stigao zdrav i itav do svojih dobrih prijatelja pastira. Ostao je petnaest dana, propovijedajui, dijelei svetotajstva, prouavajui, opominjui. Pri kraju boravka, odluio je da odslui pontifikalni Te Deum. Obavijesti o toj namjeri upnika. Ali kako da se to izvede? Nisu imali biskupskog ornata. Mogli su mu staviti na raspolaganje samo jednu ubogu seosku sakristiju s nekoliko izlizanih misnica od damaske svile, jednostavno ukraenih.

Kako mu drago! ree biskup. Gospodine upnie, oglasimo ipak u propovijedi na Te Deum. Sve e se nekako urediti..

Potraie po okolnim crkvama. Sve to su najraskonije imali od misnog ruha u ovim ubogim upama ne bi bilo dovoljno da pristojno odjene jednog akona katedrale.

Dok su bili u zabuni oko toga, dva nepoznata konjanika donesoe jedan veliki sanduk, ostavie ga u upi, pa zatim odmah nestadoe. Otvorie sanduk; naoe u njemu misno ruho od zlatom protkane tkanine, mitra ukraenu dijamantima, nadbiskupski kri, divan biskupski tap, sve potrebno biskupsko ruho za najsveanije prilike, koje je bilo ukradeno

mjesec dana prije toga iz riznice crkve Notre-Dame u Embrunu. U sanduku je bio jedan papir i na njemu ove rijei: Cravatte preuzvienom Bienvenuju.

Jesam li govorio da e se to urediti? ree biskup. Zatim nastavi s osmijehom: Tko se zadovolji upnikom misnicom, bog mu poalje nadbiskupsko ruho.

Preuzvieni, bog ili avo? proguna upnik, vrtei glavom i smijeei se.

Biskup upre pogled u upnika i ree samouvjereno: Bog!

Kad se vratio u Chastelar, i du cijelog puta, dolazili su da ga vide iz radoznalosti. U chastelarskoj upi nae gospoicu Baptistinu i gospou Magloire, koje su ga iekivale, i ree sestri: E lijepo, zar nisam bio u pravu? Siroti pop otiao praznih ruku svojim siromanim gortacima, a vraa se evo punih ruku. Otiao sam samo s vjerom u boga, a donosim dragocjenosti katedrale.

Uvee prije spavanja, rekao je jo: Ne bojmo se nikad lopova i ubojica. To su vanjske, male opasnosti. Bojmo se sami sebe. Predrasude, to su lopovi; poroci, to su ubojice. Velike su opasnosti u nama samima, ta nam je stalo do onoga to nam prijeti glavi ili kesi! Mislimo samo na ono to nam prijeti dui.

Zatim, okrenuvi se sestri: Sestro moja, sveenik ne smije nikad da se osigurava protiv blinjega. Ono to blinji radi, to bog dozvoljava. Nek nam bude dosta da se molimo bogu kad mislimo da nam opasnost prijeti. Molimo mu se, ne za nas, nego zato da brat na ne bi zgrijeio radi nas.

Inae, dogaaji su bili rijetki u njegovu ivotu. Iznosimo samo one koje znamo; ili je on obino provodio svoj ivot radei uvijek iste stvari u isto doba. Jedan mjesec njegove godine bio je slian jednom satu njegova dana.

Zbunili biste nas kad biste nas zapitali ta je dalje bilo s dragocjenostima embrenske katedrale. Bili su lijepi predmeti, koji su dovodili u iskuenje i mogli se zgodno ukrasti u korist nevoljnih. Uostalom, oni su ve bili ukradeni. Pola je,ve obavljeno; ostajalo je samo da se izmijeni pravac krai, i da se samo malo skrene pa dovede do sirotinje. Uostalom, nita ne tvrdimo o toj stvari. Naena je samo meu biskupovim papirima i jedna dosta nejasna biljeka koja se moda odnosi na ovaj sluaj, i koja ovako glasi: Pitanje je u tome da li ovo treba vratiti katedrali ili bolnici.

VIII

FILOZOFIJA UZ PIE

Senator koji je prije spomenut bio je vjet ovjek koji se uzdigao idui ravno, ne osvrui se na sve one prepone to smetaju a koje nazivaju savjest, zadana vjera, pravda, dunost; koraao je ravno svome cilju, ne pokleknuvi nijedanput na putu svoga napredovanja i svoga interesa. Nekadanji dravni tuilac, koga je uspjeh raznjeio, nije bio nimalo lo ovjek, inio je sve male usluge koje su u njegovoj moi svojim sinovima, zetovima, roacima, ak i prijateljima; ivot je mudro zahvatio s dobre strane, iskoristio njegove dobre prilike i sretne sluajeve. Sve mu je ostalo izgledalo dosta glupo. Bio je duhovit, ba toliko obrazovan da je sebe mogao smatrati Epikurovim uenikom, dok je moda samo bio izdanak Pigault-Lebruna (Pigo-Lebrena). Rado je ismijavao, i prijazno, vjerovanja u beskonano i vjeno, i triarije dobriine biskupa. Ismijavao ih je ponekad, s ljubaznom samouvjerenou, pred samim g. Myrielom, koji je sluao.

Ne znam vie prilikom koje poluslubene sveanosti grof... (ovaj senator) i g. Myriel naoe se na veeri kod naelnika. Kad je bilo vrijeme zdravicama, senator, malko raspoloen, iako uvijek dostojanstven, uzviknu:

Dovraga, gospodine biskupe, da se porazgovorimo. Jedan senator i jedan biskup teko se mogu pogledati bez domigivanja. Mi smo kao dva augura. Priznat u vam neto. Ja imam svoju filozofiju.

I imate pravo, odgovori biskup. Kakva filozofija, takav i krevet. Vi ste na purpurnom krevetu, gospodine senatore.

Senator, ohrabren, nastavi:

Budimo dobroudni kao djeca.

I zlobni ak, odgovori biskup.

Izjavljujem vam, nastavi senator, da markiz dArgens, Pyrrhon, Hobbes i g. Naigeon nisu neki odrpanci. Imam u biblioteci sve svoje filozofe s pozlaenim bridovima Kao to ste i sami, gospodine grofe, prekide ga biskup.

Senator nastavi.

Mrzim Diderota; on je ideolog, deklamator i revolucionar, koji u dui vjeruje u boga i bigotniji je od Voltairea. Voltaire se rugao

Needhamu, a nije imao pravo; jer Needhamove jegulje dokazuju da je bog nepotreban. Kap octa u lici tijesta zamjenjuje fiat lux4. Uzmite veu kap i veu licu, pa vam je gotov svijet. ovjek, to vam je jegulja. Nato e vam onda Vjeni Otac? Gospodine biskupe, hipoteza o Jehovi me zamara. Njome se hrane samo mravi i upljoglavi ljudi. Dolje to veliko Sve to me mui. ivjelo Nita koje me puta na miru. Vama mogu priznati, i zato da bih ispraznio svoju vreu, i da bih se kako treba ispovijedio pred svojim pastirom, da imam zdravog razuma. Mene nije zaludio va Isus koji na svakom koraku propovijeda odricanje i rtvu. Savjet tvrdice goljama. Odricanje! Zato? rtva! Nato? Jeste li kada vidjeli da se vuk rtvuje za sreu drugoga vuka? Ostanimo dakle u prirodi. Mi smo na vrhu; neka nam i filozofija bude via. ta nam vrijedi biti na vrhu ako ne vidimo dalje od tueg nosa? ivimo veselo. ivot, to vam je sve. Da ovjeka oekuje neka druga budunost, negdje u drugom mjestu, gore, dolje, makar gdje, ne vjerujem u to ni za jednu ciglu rije. Gle! Preporuuju mi rtvu i odricanje, moram paziti na sve to radim, lupati sebi glavu o dobru i zlu, o pravednom i nepravednom, o fas i nefas5. Zato? Jer u imati da dajem rauna o svojim djelima. Kada? Poslije smrti. Kako divan san! Poslije smrti, vjetak je tko me ulovi. Neka uhvati aku pepela sjenka od ruke. Recimo istinu, mi koji smo upueni i koji smo zavirili ispod Izidine suknje: nema ni dobra ni zla; postoji samo vegetacija. Traimo ono to je stvarno. Kopajmo do kraja. Dovraga, idimo do dna. Treba nanjuiti istinu, riti pod zemljom, i uhvatiti je. Tada vam ona prireuje divne radosti. Tada postajete i jaki i smijete se. Jak sam vam ja u temelju. Gospodine biskupe, besmrtnost ovjeka je mlaenje prazne slame. O, divnog li obeanja! Oslonite se na njega. Dobro e proi Adam! Dua je, bit e aneo, imat e plava krila na pleima. Pomozite mi rei, nije li Tertulijan kazao da e blaeni ii s jedne zvijezde na drugu. Tako. Bit emo zvjezdani skakavci. A onda, vidjet emo boga. Tandara-mandara. Bljuvotine su sve prie o raju. Bog je jedna ogromna kojetarija. Ne bih to ja napisao u Moniteuru, kojeta! Ali mogu apnuti meu prijateljima. Inter pocula6. rtvovati zemaljsko nebeskome, to je to i dati gotovinu za veresiju. Da me beskonanost vue za nos! Nisam toliko glup. Ja sam Nita. Zovem se gospodin grof Nita, senator. Je li me bilo prije roenja? Ne. Hoe li me biti poslije smrti? Ne. ta sam ja? Malo praha spojenog u organizam. ta imam raditi na ovoj zemlji? Mogu da biram. Da patim ili da uivam. Kuda e me odvesti patnja? U nita. Ali u patiti prije toga. Kuda e me odvesti uivanje? U nita. Ali u uivati prije toga.

4 Neka bude svjetlost. Prev. 5 O doputenom i nedoputenom. Prev. 6 Uz au. Prev.

Izabrao sam ve. Treba jesti ili biti pojeden. Ja jedem. Bolje biti zub nego trava. To je moja mudrost. A poslije kako mu god drago, grobar je tu, za one kao to sam ja Panteon, sve e drugo pasti u veliku jamu. Kraj. Fini. Svren obraun. Tu je mjesto ieznua. Smrt je mrtva, vjerujte mi. Da tamo ima nekog koji bi mi imao neto rei, smijem se i na tu pomisao. Izmiljotine dadilja. Bauk za djecu, Jehova za ljude. Ne; naa sutranjica je no. Iza groba, ima samo jednakih nitica. Bili Sardanapal, bili Vincent de Paul, isto vam je to nita. Eto, to vam je istina. Dakle, prije svega, ivite. Koristete se svojim ja dokle ga drite. U istini, kaem vam, gospodine biskupe, ja imam svoju filozofiju, ja imam svoje filozofe. Ne dam se ja zamamiti glupostima. A sad, treba neto i za one koji su dolje, za golje, vandrokae, bijednike. Kljukaju ih bajkama, privienjima, duom, besmrtnou, rajem, zvijezdama, to oni vau. Mau time svoj suhi kruh. Tko nema nita, ima dobrog boga. Ne moe biti skromnije. Ja im to ne oduzimam, ali uvam za sebe gospodina Naigeona (Neona). Dobri bog je dobar za narod.

Biskup je pljeskao rukama.

Tako se besjedi! uzviknu on. Izvrsna je stvar, i doista divna, taj materijalizam. Ne moe ga ispovijedati tko mu drago. Ali, ne prevari onoga tko ga ispovijeda; taj nee glupo dopustiti da ga protjeraju kao Katona, ili kamenuju kao Stjepana, ili spale ivog kao Jeanne d'Arc. Oni koji su uspjeli da se naoruaju tim divnim materijalizmom imaju tu radost da se osjeaju neodgovornim, i da vjeruju da mogu bez ikakva uznemirivanja sve progutati, mjesta, sinekure, dostojanstva, dobrim ili ravim putem steenu vlast, unosne prevrtljivosti, korisna izdajstva, ukusne izdaje savjesti, i da e ui u grob kad sve to budu progutali. Kako je to prijatno! Ne kaem to za vas, gospodine senatore. Ne mogu ipak da vam ne estitam. Velika gospoda, kao to ste vi, imaju, kaete, svoju filozofiju, izvrsnu, profinjenu, pristupanu samo bogataima, pogodnu za sve sosove, i koja divno zainjava ivotna uivanja. Ova je filozofija naena u dubinama, a iskopavaju je naroiti istraivai. Ali vi ste velikoduni, i mislite da nije loe da vjera u boga bude filozofija naroda, kao to otprilike guska s kestenima zamjenjuje sirotinji purana s gomoljikama.

IX

SESTRA PRIA O BRATU

Da biste dobili neki pojam o domaem ivotu g. dinjskog biskupa i nainu na koji su dvije pobone ene potinjavale svoje ine, svoje misli, ak i svoje nagone lako zastraenih ena, biskupovim navikama i namjerama, a da se on nije morao ak ni pomuiti da ih saopi, najbolje e biti da prepiemo ovdje jedno pismo gospoice Baptistine gospoi vikontesi de Boischevron, njenoj prijateljici iz djetinjstva. To je pismo u naim rukama.

Digne, 16. prosinca 18 ...

Dobra moja gospoo, nijedan dan ne proe da o vama ne razgovaramo. To je ve naa navika, ali ima jo jedan razlog. Zamislite, gospoa Magloire je uinila prava otkria perui i istei tavane i zidove; sada se nae dvije sobe, obloene starim okreenim tapetama, ne bi zastidjele ni u zamku kao to je va. Gospoa Magloire je zderala sav papir. Imalo se to i nai pod njim. Moj salon, u kome nema namjetaja i koji nam slui za prostiranje rublja poslije pranja, visok je petnaest stopa, a ima osamnaest u duinu i irinu, ima strop nekada obojen s pozlatom, a grede kao u vaem zamku. To je bilo pokriveno jednim platnom u doba kad je tu bila bolnica. Napokon, duborezi iz doba naih baka. Ali, moju sobu naroito treba vidjeti. Gospoa Magloire je otkrila, najmanje ispod deset nalijepljenih papira, slikanje koje se mogu podnijeti iako nisu dobre. Tu je Telemah koga Minerva proizvodi za viteza, tu je opet on u vrtovima, njihovo mi ime ne dolazi na jezik. To je znate ondje gdje su rimske gospoe provodile samo jednu no.

ta da vam kaem? Imam Rimljana i Rimljanki (ovdje je jedna rije neitka) i cijelu povorku. Gospoa je Magloire sve to poistila, ljetos e popraviti poneto to je pokvareno, sve to ponovo prevui lakom, i moja e soba biti pravi muzej. Ona je takoer nala u jednom kutu tavana dva starinska drvena stolia. Traili su nam dva dukata od po est livara da ih pozlate, ali je mnogo bolje dati sirotinji; uostalom, vrlo su runi i ja bih vie voljela jedan okrugli stol od mahagonija.

Ja sam uvijek vrlo sretna. Moj brat je tako dobar. Sve to ima

daje nevoljnima i bolesnima, ivimo vrlo skueno. Kraj je ovaj muan zimi, a mora se neto uraditi za one koji oskudijevaju. Osvjetljenje i ogrjev nam skromno dostiu. Sve su to, vidite, velika zadovoljstva.

Moj brat ima svoje navike. Kad razgovara, kae da biskup mora takav biti. Zamislite da kuna vrata nisu nikad zatvorena. Ulazi tko hoe, i to odmah, mome bratu. Nikoga se ne boji, ak ni nou. Takva je njegova hrabrost, kako on veli.

Nee da se plaim za njega, niti da se gospoa Magloire plai. Izlae se svima opasnostima, i nee ak ni da se vidi da smo to primijetile. Treba to znati shvatiti ga.

Izlazi po kii, gazi po vodi, putuje zimi. Ne plai se noi, sumnjivih putova, niti neugodnih susreta.

Prole je godine iao potpuno sam u jedan kraj gdje je bilo lopova. Nije nas htio povesti. Bio je odsutan petnaest dana. Kad se vratio, nita mu nije bilo, mislili smo da je mrtav, a on je bio zdrav, i rekao: Evo kako su me pokrali! Otvorio je pri tome jedan sanduk ispunjen svim dragocjenostima embrenske katedrale, koje su mu bili lopovi dali.

Toga puta, pri povratku, nisam se mogla uzdrati da ga malo ne pokaram, pazei pri tome briljivo da govorim samo dok su kola tandrkala, da nitko ne bi mogao uti.

U prvo vrijeme, govorila sam samoj sebi: Nema opasnosti koja bi ga zadrala, straan je. Sad sam ve i na to navikla. Dadnem znak gospoi Magloire da ga niim ne smeta. On se izlae opasnosti kako hoe. Ja odvedem gospou Magloire, uem u svoju sobu, molim se za njega, i zaspim. Mirna sam, jer znam dobro kad bi mu se desila kakva nesrea, to bi bio moj kraj. Otila bih blagom bogu sa svojim bratom i svojim biskupom. Gospoa Magloire je imala vie muke nego ja da se navikne na ono to je ona zvala njegovim nesmotrenostima. Ali, navika je ve steena. Molimo se obadvije, plaimo se zajedno, i zaspimo. I sami avao da ue u kuu, pokraj nas bi mogao da radi to hoe. Napokon, ega da se plaimo u ovoj kui? S nama je uvijek netko tko je najjai. avo moe kroz nju proi, ali blagi bog u njoj stanuje.

To mi je eto dovoljno. Moj brat ne mora vie da mi progovori ni jednu rije. Razumijem ga i kad ne govori, i predajemo se providnosti.

Eto takvi moramo biti sa ovjekom koji ima veliine u svom duhu. Pitala sam brata za podatke koje mi traite o obitelji de Faux. Poznato vam je kako on zna sve, i kako se dobro sjea, jer je jo uvijek vrlo dobar roajalist. To je zaista jedna vrlo stara normandijska

obitelj iz kanske oblasti. Ima pet stotina godina od vremena Raoula de Fauxa, Jeana de Fauxa i Thomasa de Fauxa, koji su bili plemii a jedan od njih gospodar Rocheforta. Posljednji je bio Guy-Etienne-Alexandre, a bio je pukovnik i imao neku komandu u bretanjskoj lakoj konjici. Njegova kerka Marija Lujza udala se za Adriena-Charlesa de Gramonta, sina vojvode Louisa de Gramonta, francuskog pera, pukovnika u francuskoj gardi, a divizijskog generala u vojsci. Plemiko se ime pie Faux, Fauq i Faoucq.

Draga gospoo, preporuite nas molitvama vaeg svetog roaka g. kardinala. A vaa draga Silvana dobro je uradila to nije gubila ono malo vremena koje provodi kod vas kad mi pie. Ona je zdrava, sve radi onako kako vi elite, jo uvijek me voli. Nita mi vie ne treba. Sjetila sam se nje zahvaljujui vama, i zbog toga sam sretna. Sa zdravljem nisam najgore, a meutim sam svaki dan sve mravija. Zbogom, nemam vie papira, pa vas moram ostaviti. Sve vam najljepe eli Baptistina

P. S. Gospoa vaa snaha je jo uvijek ovdje sa svojom mladom obitelji. Vae unue je slatko. Znate li da e uskoro napuniti pet godina? Juer je vidio jednog konja s nakoljenicama i rekao je: ta mu je na koljenima? Tako je milo ovo dijete. Njegov mali brati vue jednu staru metlu po sobama, kao kola, i vie: ,i!

Kao to se vidi iz ovog pisma, ove su se dvije ene umjele prilagoditi biskupovu nainu ivota s onom naroitom obdarenou ene, koja razumije bolje ovjeka nego to on sam sebe razumije. Biskup u Digneu, s onim svojim pitomim i bezazlenim izgledom koji ga nije nikad ostavljao, inio je ponekad velika i divna djela, ne ostavljajui utisak ni da ih je ak svjestan. One su drhtale, ali su ga putale da radi po volji. Ponekad bi ga gospoa Magloire opomenula unaprijed; nikad za vrijeme ili poslije neke radnje. Nikad mu nisu smetale, ni najmanjim znakom, kad bi neto poeo raditi. U nekim trenucima, a da on to nije morao ni saopiti, kad nije moda ni sam bio toga svjestan, tako je savreno bio priprost, nejasno su osjeale da on radi kao biskup; tada bi one liile na dvije sjene u kui. Dvorile su ga pokorno, a ako se trebalo ukloniti da bi bile poslune, one su se uklanjale. Znale su, s divno istananim nagonom, da i poneke panje mogu sputavati. Zato, kad su vjerovale da je ak u opasnosti, one su razumijevale, da ne kaem njegovu misao ve njegovu prirodu, do te mjere da vie nisu strepile nad njim. Povjeravale su se bogu.

Uostalom, Baptistina je govorila, kao to smo vidjeli, da bi kraj njena brata bio i njen kraj. Gospoa Magloire nije to govorila, ali je to znala.

X

BISKUP PRED NEPOZNATOM

SVJETLOU

Neto kasnije od vremena kad je pisano ovo pismo koje smo naveli na prethodnim stranicama, uradio je neto to je, po miljenju cijeloga grada, bilo opasnije od njegove etnje kroz razbojnika brda.

Blizu Dignea, u polju, ivio je jedan ovjek usamljeno. Taj ovjek, kaimo odmah stranu rije, bio je bivi lan Konventa. Zvao se G.

O konventovcu se govorilo meu sitnim svijetom Dignea s nekom vrstom uasavanja. Konventovac, moete zamisliti! Postojalo je tako neto u vrijeme kad su se ljudi jedan drugom obraali sa ti i govorili: Graanine. Ovaj ovjek je bio gotovo kao neko udovite. Nije glasao za smrtnu osudu kraljevu, to jedino. Bio je, dakle, gotovo kraljeubica. Nekad je bio straan. Kako da nisu ovog ovjeka, poto se vratila zakonita dinastija, izveli pred prijeki sud? Dobro, ne bi mu odrubili glavu; treba biti milostiv, neka tako bude; ali jedno pristojno doivotno progonstvo. Napokon, jedan primjer! itd., itd. Uostalom, bio je bezbonik kao sve njegovo drutvo. Rugala se sova sjenici.

Uostalom, da li je G. bio sjenica? Da, ako bi se sudilo po onom to je bilo divljeg u njegovoj samoi. Poto nije glasao za smrtnu osudu kraljevu, nije bio uvrten u odluku o progonstvu i mogao je ostati u Francuskoj.

Stanovao je, na tri etvrt sata od grada, daleko od svakog zaseoka, daleko od svakog puta, u ne znam kojem zabaenom kutu jedne divlje udoline. Imao je tu, prialo se, neto njive, jednu rupu, jednu jazbinu. Ni susjeda; ak ni prolaznika. Otkad se nastanio u toj dolini, staza koja je do nje vodila bila je obrasla u travu. Govorilo se o tom mjestu kao o krvnikovoj kui.

Meutim, biskup premiljae, i s vremena na vrijeme gledae put obzorja k onom mjestu gdje je malo umice obiljeavalo udolinu starog konventovca, i govorae: Ima tu jedna dua koja je sama.

I tu misao u sebi dopunjavae: Dunost mi je da ga posjetim.

Ali, priznajmo, ova pomisao, u prvi mah prirodna, izgledala bi mu, poslije kratkog razmiljanja, nekako udna i nemogua, i gotovo odvratna. Jer je, u osnovi, i on bio opeg miljenja, i konventovac mu je ulijevao, iako on nije bio toga potpuno svjestan, onaj osjeaj koji je na granici

mrnje i koji se tako dobro izraava rijeju udaljavanje.

Samo, da li uga na ovci smije da od nje odbije pastira? Ne. Ali, kakva je ova ovca?

Dobri biskup je bio u nedoumici. Poneki put bi iao u tom pravcu, pa bi se vratio.

Napokon, jednog se dana rairi po gradu vijest da je nekakav obanin koji je sluio konventovca G. u njegovoj upi doao po lijenika; da je stari zlikovac na samrti, da ga uzetost osvaja, i da nee preivjeti no. Bogu hvala! dodavali su neki.

Biskup uze svoj tap, obue gornji kaput, zbog sutane koja je bila, kako smo rekli, suvie iznoena, a takoer zbog veernjeg vjetra koji je imao brzo dunuti, i ode.

Sunce se sputalo i sklanjalo gotovo iza obzorja kada biskup stie na opisano mjesto. Osjetio je, dok mu je srce kucalo, da je blizu jazbine. Preskoio je jedan jarak, provukao se kroz jedan plot, podigao jednu ogradu, uao u zaputeno dvorite, produio dosta smjelo jo nekoliko koraka, i najedanput na kraju ledine, iza visokog draa, opazio jazbinu.

Bijae to oniska koliba, uboga, mala i ista, s vinovom lozom prislonjenom uz prednju stranu.

Pred vratima, u nekom starom naslonjau s tokiima, seljakom fotelju, sjedio je ovjek sijede kose koji se osmjehivao na sunce.

Pokraj starca stajao je jedan djeak, mlad obanin. Dodavao je starcu zdjelu mlijeka.

Dok je biskup promatrao, starac progovori glasnije i ree: Hvala, nita mi vie ne treba. Okrene pogled od sunca i s osmijehom se osvrne na dijete.

Biskup prie blie, uvi um neijeg hoda, starac koji je sjedio okrene glavu i na njegovu se licu pojavi sve ono zaprepatenje koje moe ovjeku ostati na kraju tako dugog ivota.

Otkad ivim ovdje, ree, ovo je prvi put da mi netko dolazi. Tko ste vi, gospodine?

Biskup odgovori:

Ja sam Bienvenu Myriel.

Bienvenu Myriel? uo sam za to ime. Jeste li vi taj koga narod zove preuzveeni Bienvenu?

Jesam.

Starac nastavi s jedva primjetnim osmjehom:

Kad je tako, vi ste moj biskup.

Pomalo.

Priite, gospodine.

Konventovac prui ruku biskupu, ali je ovaj ne primi. Biskup samo ree:

Milo mi je to vidim da sam prevaren. Vi mi, doista, ne izgledate bolesni.

Gospodine, odgovori starac, brzo u ozdraviti. Zastade malo, pa ree:

Umrijet u za tri sata.

Zatim nastavi:

Ja sam pomalo lijenik; znam kako dolazi posljednji as. Juer su mi se bila samo stopala ohladila; danas je studen zahvatila do koljena; sada osjeam da se penje k pojasu; kad dospije do srca, prestat u. Sunce je divno, zar ne? Izvezao sam se napolje da bih posljednji put pogledao naokolo. Moete mi govoriti, to me ne zamara. Dobro ste uradili to ste doli da promatrate ovjeka na samrti. Dobro je da taj samrtni as ne bude bez svjedoka. Svatko ima svoje udi; ja bih htio da dotjeram do zore. Ali znam da mi ostaje jedva jo tri sata. Bit e to nou. Doista, pa ta! Jednostavna je stvar svriti. Nije za to potrebno jutro. Neka tako bude. Umrijet u u zvjezdanoj noi.

Starac se okrene obaninu:

Idi ti pa spavaj. Prole si noi bio na nogama. Umoran si.

Djeak ue u kolibu.

Starac ga je pratio pogledom i dodao kao za sebe: Dok bude spavao, umrijet u. Naa se dva sna mogu dobro sloiti.

Biskup nije bio uzbuen onako kako izgleda da je mogao biti. Nije osjeao boga u takvom nainu umiranja. Idimo do kraja, jer i male protivrjenosti velikih dua treba, kap i ostalo, da budu spomenute: on, koji se, ponekad, tako rado ismijavao Svojoj Visosti, sada je bio pomalo kao uvrijeen to nije oslovljen s preuzvieni, i bio je gotovo u iskuenju da odgovori: Graanine. Spopade ga elja da bude osorljivo prost u ophoenju, kako samo umiju biti lijenici i sveenici, ali kakav on nije bivao. Na kraju krajeva, ovaj ovjek, ovaj konventovac, ovaj narodni predstavnik bio je nekad silnik na ovome svijetu; prvi put moda u svom ivotu, biskup je osjetio volju da bude strog.

Konventovac ga je meutim promatrao s nekom skromnom srdanou, iza koje se mogla moda razabrati poniznost koja dolikuje onome koji stoji pred svojim pretvaranjem u prah.

Biskup, opet, iako se obino uvao radoznalosti, koja, po njegovu miljenju, granii s uvredom, nije se mogao uzdrati da konventovca ne promatra s panjom, koja nije potjecala iz naklonosti, to bi mu, da se radilo o bilo kojem drugom ovjeku, njegova savjest bila predbacivala.

Svaki konventovac za njega kao da bijae pomalo izvan zakona, ak i zakona milosra.

G., miran, gotovo uspravnih grudi, zvonka glasa, bio je jedan od onih osamdesetogodinjaka koji iznenauju fiziologe. Revolucija je izbacila mnogo takvih ljudi doraslih dogaajima. U ovome se starcu osjeao prekaljen ovjek. Pred samim krajem ivota, on je zadrao sve pokrete zdrava ovjeka.

U njegovu bistrom pogledu, u njegovu odlunom naglasku, u snanom pokretu njegovih ramena, bilo je neega to bi zbunilo i smrt. Azrael, muslimanski aneo smrti, ustuknuo bi natrag jer bi pomislio da nije zakucao na prava vrata. Izgledalo je da G. umire jer je to njegova volja. Bilo je slobode u njegovu umiranju. Jedino mu noge bijahu nepokretne. Mrak ga je osvajao otuda. Stopala su mu bila mrtva i hladna, a glava je ivjela svom snagom ivota i kao da je bila obasjana punom svjetlou. U ovom ozbiljnom trenutku G. je bio nalik na kralja iz istonjake prie s gornjim dijelom od mesa a donjim od mramora.

Jedan se kamen tu nalazio. Biskup sjedne na njega. On ue u razgovor ex abrupto7.

estitam vam, ree tonom kojim se kori. Vi ipak niste glasili za smrt kraljevu.

Konventovac kao da nije primijetio gorinu svega to se krilo iza rijei: ipak. Odgovorio je. Osmijeh mu je bio nestao s lica.

ta mi estitate toliko, gospodine? Ja sam glasao za smrt tiranina.

Ozbiljni naglasak uo se pokraj strogog naglaska.

ta hoete time da kaete? ree biskup.

Hou da kaem da ovjek ima jednog tiranina, neznanje. Ja sam glasao za smrt toga tiranina. Taj je tiranin izrodio kraljevstvo, a ono je vlast crpilo u lai dok je znanost crpla u istini. ovjekom mora da upravlja samo znanost, svijest.

I savjest, odgovori biskup.

To je isto. Savjest je zbroj uroene znanosti, odnosno svijesti koja je u nama.

Preuzvieni Bienvenu je sluao, pomalo zaueno, ovaj govor koji je bio potpuno nov za njega.

Konventovac je nastavio:

to se tie Louisa XVI, rekao sam ne. Mislim da nemam prava da ubijam ovjeka; ali osjeam da mi je dunost da trijebim zlo. Glasao sam za kraj tiranina. To jest, kraj prostitucije za enu, kraj robovanja za

7 Ex abrupto (lat.), odjednom, smjesta, bez pripremanja.

ovjeka, kraj mraka za dijete. Glasajui za republiku, ja sam glasao za sve to. Glasao sam za bratstvo, slogu, zoru! Pridonio sam padu predrasuda i zabluda. Iz sloma predrasuda i zabluda raa se svjetlost. Oborili smo stari svijet, ja i moji jednomiljenici, a stari svijet, vaza bijede, izvrnuvi se na ljudski rod pretvorila se u aru radosti.

Pomijeane radosti, ree biskup.

Mogli biste rei pomuene radosti, a danas, poslije ovog kobnog povratka prolosti, koji se zove 1814, iezle radosti. Jao! Djelo je bilo nepotpuno, slaem se; sruili smo stari reim u injenicama, nismo ga mogli potpuno ukinuti u idejama. Unititi zloupotrebe, to jo nije dovoljno; treba izmijeniti naravi. Nema vie vjetrenjae, ali vjetar jo duva.

Vi ste ruili. Ruiti moe biti korisno; ali ja nemam povjerenja u ruenje u koje je umijeana srdba.

Pravo ima svoju srdbu, gospodine biskupe, a srdba prava je inilac napretka. Kako bilo, i makar to se o tome reklo, Francuska je revolucija najsnaniji korak ljudskog roda od Kristova dolaska. Nepotpuna, dobro; ali uzviena. Ona je iznijela na vidjelo sva drutvena nepoznata pitanja. Ona je upitomila duhove; ona je utiala, umirila, prosvijetlila; od nje su potekli na zemlji mlazovi civilizacije. Ona je bila dobra. Francuska revolucija, to je krunisanje ovjeanstva.

Biskup se ne mogae uzdrati da ne proguna:

Tako? 93?

Konventovac se uspravi u naslonjau s nekim gotovo grobnim sveanim izgledom i, koliko je to u snazi jednog samrtnika, uviknu:

Aha! Tu ste! 93! oekivao sam tu rije. Oblak se gomilao hiljadu i pet stotina godina. Poslije petnaest vjekova, provalio se. Vi optuujete udar groma.

Biskup je osjetio, a da nije to sebi ni priznao, da je neto u njemu pogoeno. Meutim, sauvao je odluan stav. Odgovorio je:

Sudac govori u ime pravde; sveenik govori u ime saaljenja, koje je uzvienija pravda. Udar groma se ne smije prevariti.

I on je dodao, gledajui ravno u konventovca:

A Louis XVII?

Konventovac isprui ruku i uhvati biskupa za rame:

Louis XVII? Da vidimo. Koga vi oplakujete? Da li nevino dijete? To razumijem. I ja ga s vama oplakujem. Da li kraljevsko dijete? Tu moram razmisliti. Za mene smrt Cartoucheova brata, nevinog djeteta koje je, objeeno ispod pazuha, visilo na trgu de Grve sve dok nije izdahnulo, samo za taj zloin to je bilo brat Cartoucheov, nije manje bolna nego smrt

unuka Louisa XV, nevinog djeteta koje je bilo mueno u kuli Templea samo za taj zloin to je bilo unuk Louisa XV.

Gospodine, ree biskup, ne volim da se ta imena spominju jedno uz drugo.

Cartouche? Louis XV? Za koga se od njih dvojice zauzimate?

Nastao je trenutak utnje. Biskup je gotovo zaalio to je doao, a meutim se osjeao nejasno i udno pokolebanim.

Konventovac je nastavio:

Aha! gospodine duhovnie, vi ne volite golu istinu. A Krist ju je volio. On je uzimao bi i istio hram. Njegov bi iz koga su izbijale munje kazivao je jo kakve istine. Kad je dovikivao Sinite parvulos...8 on nije pravio razliku meu malom djecom. On se ne bi ustezao da usporedi nasljednika Barabina s nasljednikom Herodovim. Gospodine, nevinost je sama sebi kruna. Nevinost moe i bez vladarskih titula. U traljama ona je uzviena isto toliko koliko i pod kraljevskim grbom.

To je istina, ree biskup sputenim glasom.

Jo u govoriti, produi konventovac G., spomenuli ste Louoisa XVII. Da se razumijemo. Da li da oplakujem sve nevine, sve muenike, svu djecu, onu ozdo kao i onu ozgo? Pristajem. Ali onda, rekao sam vam, treba ii dalje od 93, i s naim suzama treba poeti prije Loiusa XVII. Ja u oplakivati s vama kraljevsku djecu, samo ako i vi budete oplakivali sa mnom maliane iz naroda.

Ja ih sve oplakujem, ree biskup.

I ja isto tako! uzvikne G., i, ako vaga mora prevagnuti, neka to bude na strani naroda. On due vremena pati.

Jo jednom nastade utnja. Konventovac ju je prekinuo. Pridigao se i nalaktio, utinuo malo palcem i savijenim kaiprstom lice, mahinalno kao kad ovjek neto trai ili ocjenjuje, i obratio se biskupu, streljajui ga pogledom koji je izraavao svu silinu agonije. Bio je to gotovo kao neki prasak.

Da, gospodine, odavno narod pati. A onda, ekajte, ima jo toga, to ste doli da me ispitujete i da mi priate o Louisu XVII? Ja vas ne poznajem. Otkako sam u ovom kraju, ivio sam zatvoren na svom imanjcu, ne izlazei nikuda, ne videi nikoga osim ovo dijete to mi pomae. Vae je ime, istina, doprlo nejasno do mene, i, moram rei, ne po nekom loem spominjanju; ali to ne znai nita; vjeti ljudi znaju toliko naina da se pred ovim estitim dobroudnim narodom pretvaraju kako hoe. Kad ve govorimo o tome, nisam uo vaa kola, ostavili ste ih zacijelo iza umarka, tu dolje, na raskru puta. Ne poznajem vas, kaem 8 Pustite k meni djecu Prev.

vam, rekli ste mi da ste biskup, ali mi to ne daje nikakva obavjetenja o vaoj moralnoj linosti. Dakle, ponavljam vam svoje pitanje. Tko ste vi? Vi ste biskup, to jest crkveni velikan, jedan od onih ljudi u pozlati, s grbom, rentama, koji imaju krupne crkvene prihode, dinjsku biskupiju, petnaest hiljada franaka stalnih, deset hiljada franaka sporednih, u svemu dvadeset pet hiljada franaka, koji imaju kuhinje, livriranu poslugu, koji se dobro goste, koji svakog petka jedu dvije koke, koji se koopere, s lakejima spreda i straga, u sveanim koijama, i koji imaju dvorove, i koji se voze kolima u ime Isusa Krista, koji je iao bosonog. Vi ste prelat; rente, dvorovi, konji, sluge, bogat stol, sve naslade ivota, sve to imate kao ostali, i kao ostali u tome uivate, lijepo je to, ali sve to kazuje ili suvie ili nedovoljno; to me ne obavjetava o valoj unutranjoj i bitnoj vrijednosti, o vama koji dolazite vjerojatno s namjerom da mi toite mudrost. S kim ja govorim? Tko ste vi?

Biskup je oborio glavu i odgovorio: Vermis sum.9

Crv u koijama! proguna konventovac.

Doao je bio red na konventovca da bude gord, a na biskupa da bude ponizan.

Biskup je blago nastavio:

Lijepo, gospodine. Ali objasnite mi po emu moje koije, koje su na dva koraka odavde iza umice, po emu moj bogati stol i divlje koke koje jedem svakog petka, po emu mojih dvadeset pet hiljada livara prihoda, po emu moj dvor i moji lakaji dokazuju da saaljevanje nije vrlina, da opratanje nije dunost, i da 93. nije bila neumoljiva?

Konventovac prijee rukom preko ela kao da je htio udaljiti neki pramen magle.

Prije mog odgovora, ree, molim vas da mi oprostite. Maloas sam pogrijeio, gospodine. Vi ste u mojoj kui, vi ste moj gost. Moram biti s vama utiv. Vi osporavate moje ideje, pristojno je da se i ja ograniim na to da pobijam samo vaa razlaganja. Vaa bogatstva i vaa uivanja, to su prednosti koje mi stoje na raspolaganju u ovom raspravljanju, ali nije ukusno da se njima sluim. Obeavam vam da ih neu vie potrzati.

Zahvaljujem vam, ree biskup.

G. nastavi:

Vratimo se na objanjenje koje ste od mene traili. Gdje smo to stali? ta ste mi vi govorili? Da je 93. bila neumoljiva?

Neumoljiva, da, ree biskup. ta mislite o Maratu, koji je pljeskao rukama pred stratitem?

9 Crv sam. Prev.

ta mislite o Bossuetu, koji je odsluio Te Deum u slavu pokolja protestanata?

Odgovor je bio otar, ali je iao ravno cilju s neumoljivou eline otrice. Biskup je uzdrhtao, i nije naao nita da odgovori, ali ga se kosnulo to je Bossuetovo ime spomenuto na taj nain. I najjai duhovi imaju svoje fetie, i ponekad se osjeaju nejasno pozlijeenim zbog nedostatka potovanja koji pokazuje logika.

Konventovac je ve dahtao; samrtniki hropac, koji dolazi s posljednjim izdisajima, ve mu je presijecao rije; u oima mu se, meutim, jo uvijek ogledavala bistrina duha. On je nastavio:

Da kaemo jo koju rije na dohvat, kad ba hoete. Pored revolucije koja je, uzeta u svojoj cjelini, jedno golemo isticanje ovjeanstva, 93. je, aliboe, neto emu se moe prigovoriti. Vi tu godinu smatrate neumoljivom, a kakva je bila cijela monarhija, gospodine? Canier je razbojnik; ali kako da nazovemo Montrevela? Fouquier-Tinville (Fukije-Tenvil) je odrpanac; ali ta mislite o Lamoignon-Bavilleu (Lamoanjon-Bavilu)? Maillard (Majar) je uasan, a Saulx-Tavannes (So-Tavan), molim lijepo? Otac Duchene (Dien) je okrutan; ali kakav epitet da dam s vaim odobrenjem ocu Letellieru? Jourdan (urdan) glavosjek je udovite, ali manje od markiza de Louvoisa (Luvoa). Gospodine, gospodine, ja alim Mariju Antoinettu, nadvojvotkinju i kraljicu, ali ja alim isto tako onu jadnu hugenotsku enu, koja je, 1685, pod Louisom Velikim, gospodine, dok je jo dojila svoje dijete, bila vezana za stup, gola do pojasa, a dijete su joj drali na nekoj udaljenosti od nje; dojke su joj se nadimale od mlijeka, a srce od uasa; djetence je, izgladnjelo i blijedo, gledalo te dojke, umiralo i jecalo; a krvnik je govorio eni, majci i dojilji: Odreci se! ostavljajui joj da bira izmeu smrti svoga djeteta i smrti svoje savjesti. ta biste rekli o tim Tantalovim mukama udeenim za jednu majku? Gospodine, upamtite ovo, Francuska je revolucija imala svoje razloge. Budunost e je razrijeiti za njen gnjev. Njen rezultat, to je bolji svijet. Iz njenih najstranijih udara potjeu milovanja za ljudski rod. Hou da skratim. Prekidam dalje, i suvie mi je laka uloga. Uostalom, ja umirem.

I ne gledajui vie u biskupa, konventovac je dovrio svoju misao s ovih nekoliko mirnih rijei:

Da, grubosti se napretka zovu revolucije. Kad se one zavre, priznaje se ovo: da je ljudski rod bio prodrman, ali da je koraknuo naprijed.

Konventovac nije slutio da je naizmjenino, jedan za drugim, osvojio sve unutranje zaklone biskupove. Ostajao je, meutim, jo jedan, i iz toga zaklona, posljednje mogue obrane preuzvienog Bienvenua, potekle su ove rijei u kojima je ponovo izbila sva otrina s kojom su poeli

razgovor:

Napredak mora vjerovati u boga. Dobro ne moe imati bezbone sluge. Rav je voa ljudskog roda onaj koji je bezbonik.

Stari narodni predstavnik nije odgovorio. Uzdrhtao je. Upravio je svoj pogled nebu i suza mu se polako pomaljala u oima. Kad se nakupila ispod trepavica, skliznula je niz pomodreli obraz, i on je rekao, gotovo zamuckujui, tiho i kao za samoga sebe, s pogledom zalutalim u daljine:

O ti! O ideale! Ti jedini postoji!

Biskup je bio nekako neizrecivo potresen.

Zautjevi za trenutak, starac je podigao prst k nebu i rekao:

Beskonanosti ima. Ona je tu. Kad beskonanost ne bi imala svoje ja, ja bi bilo njena granica; ona ne bi bila beskonana; drugim rijeima, ne bi je bilo. No, nje ima. Dakle, ona ima svoje ja. To ja beskonanosti, to je bog.

Samrtnik je ove posljednje rijei izgovorio glasno i u gru ekstaze, kao da je nekoga vidio. Poto je zavrio, oi mu se zaklopie. Napor ga je bio iscrpio. Bilo je jasno da je u jednoj minuti preivio ono nekoliko sati to mu je jo preostajalo. Ono to je bio izgovorio bijae ga