Hrvoje Jurić, profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bio je kolumnist Praskozora od početka listopada do kraja 2012.

Rođen je 1975. u Bihaću, od 1993. do 1998. studirao je filozofiju i komparativni studij hrvatske kulture na Hrvatskim studijima u Zagrebu, gdje je diplomirao s radom na temu “Praktična filozofija i filozofijska hermeneutika Hans-Georga Gadamera” .

Od 2000. zaposlen je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

5. listopada 2012.

SVEUČILIŠTE NA RASPRODAJI

ili: O puzajućoj komercijalizaciji i privatizaciji obrazovanja, znanosti i znanja

Dobro jutro vjernim i vrijednim slušateljima i slušateljicama praskozorne

emisije!

'Ko o čemu – baba o uštipcima, lopov o poštenju, vojnik o skraćenju, a

akademski radnik o krizi sveučilišta i krizi ideje sveučilišta. To bi mogao

pomisliti slušalac-ranoranilac koji će već drugi put ovoga tjedna u 8 i 5 na

Trećem slušati jutarnju propovijed o istoj temi.

Što to tjera znanstvenike i profesore da se svakodnevno bave problematikom

financiranja studija i znanstvene infrastrukture, ministarskim odlukama ili

deklaracijama i rezolucijama – umjesto da se bave svojim primarnim

znanstveno-nastavnim obavezama, primjerice, razlikom između Benthamove i

Millove verzije utilitarizma ili teorijama popularne kulture, a u slobodno vrijeme

malim nogometom ili pisanjem poezije?

Odgovor je jednostavan (iako tek to izaziva daljnja komplicirana i kompleksna

pitanja): zato što im se radi o glavi. Međutim, ne radi im se o glavi samo

individualno (u smislu da će neki zaposlenik javnog sveučilišta ili instituta

dobiti otkaz ili primiti umanjenu plaću), nego im se radi o glavi – kolektivno,

sistemski, u apsolutnom smislu.

Ne može akademski radnik danas sjediti skrštenih ruku ili se baviti isključivo

suptilnim teorijskim problemima ako vidi da je – osim njega osobno, njegovih

studenata i njegove neposredne akademske zajednice – ugrožen sâm koncept,

sama ideja sveučilišta, obrazovanja, znanosti i znanja. To je jedan razlog zbog

kojeg ima smisla iznova ponavljati ono što bi svima koji žive otvorenih očiju

trebalo biti jasno: treba govoriti glasno i djelovati intenzivno sve dok se nešto

zaista ne promijeni. Drugi je razlog to što je organizirani otpor tendencijama,

institucijama i pojedincima koji ugrožavaju sveučilište, obrazovanje i znanost

još uvijek vrlo slab, da ne kažem – endemičan. Iznenađujuće je da, u takvoj

situaciji, organiziranog otpora gotovo i nema, a paradoks ide i dalje: također je

relativno malo mislećih i govorećih, odnosno akademičarâ koji smatraju da je

dužnost znanstvenikâ i profesorâ da budu i intelektualci u onom smislu u kojem

je Kant, govoreći o prosvjetiteljstvu, rekao da ono podrazumijeva, prije svega,

javnu upotrebu uma.

Komercijalizacija visokog obrazovanja i sveučilišta fraza je koju toliko

ponavljamo da je dospjela u opasnost da postane motivacijski neučinkovitom

formulom za kritiku svega postojećeg u obrazovanju. Ali ovih dana svi imaju

priliku da vide, u real timeu, što znači ta komercijalizacija, jer ona se najbolje

vidi tamo gdje je u pitanju, takoreći, "živa lova". Mislim, dakako, na problem

školarinâ koje resorno ministarstvo iznova – pod novim imenom – ispostavlja na

naplatu studentima, fakultetima i sveučilištima.

Ako već ne mogû u jednom potezu komercijalizirati i privatizirati cjelokupno

područje visokog obrazovanja (a ja zaista vjerujem da je to konačni cilj onih

snaga koje se utjelovljuju u likovima poput Primorca, Fuchsa i Jovanovića) –

Ministarstvo i Vlada će prisiliti sveučilišta i fakultete na "tihu

komercijalizaciju". Kontinuiranim i radikalnim smanjivanjem sredstava –

prisiljava se fakultete i sveučilišta da naplaćuju svoje djelatnosti (gdje se

obrazovanje tretira kao jedna od tržišnih usluga), a to se, naravno, prelama u

prvom redu preko leđa studenata kao "najslabije karike" u lancu visokog

obrazovanja.

Međutim, čak i mnogi od onih koji uoče taj trend kao problematičan, ne uspiju

se uzdići do zaključka (za koji, inače, ne treba mnogo logike): da naplata

školarina nije izdvojena od drugih mjera koje idu prema komercijalizaciji i

privatizaciji sfere visokog obrazovanja. A radi se doista o paketu mjerâ koje se

sustavno provode i kojima su priče o ekonomsko-financijskoj krizi, globalnoj i

lokalnoj, samo izgovor i lažna pozlata.

Naplaćivanjem obrazovanja kao usluge, sveučilišta i fakultete stavlja se pred

ciničnu ponudu i lažni izbor. To nije ponuda "Danas ćete nam dati jedno da biste

sutra dobili nešto drugo", nego je to ponuda (zapravo ucjena) koja govori:

"Danas ćete nam dati jedno da biste nam sutra dali još nešto, a prekosutra sve".

Naivni su oni koji misle da će ubiranje školarina ili polu-školarina zadovoljiti

ovog obrazovno-političkog Moloha.

To, nažalost, nije spekulacija, nego činjenica koja je već zapisana u onim

Fuchsovim zakonima iz 2011. godine, koje nam pak Jovanović, Zelenika i

njihova para-obrazovna organizacija sada nastoje uvesti na mala vrata.

Na kraju je, dakle, privatizacija, ali nju bi se dalo zaustaviti ako se kao realnu i

aktualnu prijetnju prepozna komercijalizaciju. A komercijalizaciju, pak, nećemo

prepoznati dok ne prepoznamo sveprisutni proces komodifikacije znanja i

obrazovanja, odnosno tretiranje znanja i obrazovanja kao robe.

Uglavnom: pitanje školarina nije samo tehničko i financijsko pitanje, nego je to

pitanje koje se tiče same bîti sveučilišta, te opstanka fakultetâ, sveučilištâ,

visokog obrazovanja i obrazovanja uopće. Putem komercijalizacije, putem

školarina (tj. putem prisiljavanja obrazovnih institucija da naplaćuju školarine i

komercijaliziraju svoje djelatnosti) nastoji se instrumentalizirati, podčiniti ili čak

eliminirati sveučilišta.

Ono što mene zanima jest pitanje: hoće li biti otpora tim neprijateljskim

napadima, te imaju li potencijalni akteri tog otpora dovoljno pameti i snage da

zaustave napade?

U predstojećoj borbi – koja, nasreću, ima svoju povijest i uspješne rezultate –

treba se ponajprije oduprijeti metodi koju vrlo spretno koriste obrazovno-

političke strukture, a koja se može sažeti dobro poznatom parolom "zavadi pa

vladaj". U interesu je struktura i para-struktura u obrazovanju da izazivaju

sukobe upravâ fakultetâ i studenata, kako bi se za to vrijeme stvarala

"poduzetnička klima" na sveučilištu.

Naravno, teško je oduprijeti se lukavom i snažnom strukturalnom pritisku, koji

pretvara sveučilište u tvornički pogon za proizvodnju uškopljenog i

instrumentaliziranog znanja, profesore u pogonske radnike, a studente u

sirovinu.

Akademska zajednica je već razvila refleks da pronalazi i prihvaća "manje zlo",

da nastoji sačuvati "barem nešto", među ostalim (nadam se) se i samu ideju

sveučilišta. A na toj podlozi već bi se dalo nešto graditi. No, trebalo bi pronijeti

svijeću, koja se gasi usred oluje, do povijesne zavjetrine u kojoj će biti moguće

vratiti obrazovanje njegovom smislu i njegovoj svrsi.

Ovo jest jedan patetičan zagovor i skroman cilj, ali je možda jedini za koji naša

današnja akademska zajednica ima snage.

Ideja sveučilišta o kojoj ovdje govorim podrazumijeva sveučilište ne samo kao

mjesto sustavnog istraživanja, poučavanja i učenja u cjelini znanja, nego i kao

izvorište kritičke svijesti. A kritička svijest je jedina garancija emancipacije i

slobode, kako su ti koncepti poimani u najboljoj tradiciji filozofije i općenito

humanističke misli, na kojima bi trebalo počivati i moderno sveučilište, kao i

sveučilište budućnosti.

Misleći na obrazovne institucije i obrazovni sistem – koje mi danas vidimo na

samom izdisaju – Ivan Illich je, u svojoj knjizi Deschooling Society iz 1971.

godine, eksplicirao ideju raz-školovavanja društva, što je srpski prevodilac,

1972. godine, duhovito preveo kao Dole škole. Illichev "de-schooling" ne znači,

dakako, nikakvo instant-ukidanje škola, nego prije svega radikalne promjene

unutar škole, tj. obrazovanja – promjene koje bi trebale voditi i radikalnim

općedruštvenim promjenama, u onom smislu u kojem proces obrazovanja

predstavlja jednu od ključnih linija društvenih procesa u cjelini.

Danas smo, pak, prisiljeni da potrebu obuhvatnih i radikalnih promjena kao što

je "raz-školovavanje društva" tek zadržimo u vidu, a da se zapravo bavimo

kudikamo prozaičnijim problemima, kako bismo zaustavili one procese koji

poništavaju samu osnovu ideje obrazovanja i koji vode, Adornovim riječima,

polu-obrazovanosti, a Liessmannovim riječima, općoj neobrazovanosti.

Illichev zagovor raz-školovavanja društva danas treba – strateški i taktički –

percipirati prvenstveno kao borbu protiv raz-obrazovanja društva, a ta borba

mora krenuti od kritike komodifikacije znanja i obrazovanja, te

komercijalizacije i privatizacije visokog školstva. Jer upravo u tom segmentu

obrazovnog sistema kriju se uporišta kritičnosti i potencijal za promjene.

No, koliko (danas i kod nas) ima akademskih radnika koji su toga svjesni?

Koliko ima smisla apelirati na gluhe i pospane – u rano jutro jednog petka ili u

sumrak jednog svijeta u kojemu je još bilo – ne samo ideje sveučilišta, nego i

idejâ uopće, a onda i idealizma?

12. listopada

ANTIDEMOKRATSKI DEMOKRATIZAM

ili: O pervertiranju demokracije pod utjecajem kapitalizma

Dobro jutro vjernim i vrijednim slušateljima i slušateljicama praskozorne

emisije!

Danas bih o demokraciji. A započeo bih jednom povijesnom anegdotom, jednim

povijesnim primjerom, to jest – jednom izjavom koja zaslužuje da uđe u anale

"demokratske misli" (u najširem smislu te riječi).

Lord Montagu Norman – višedesetljetni guverner Engleske banke – obratio se,

1924. godine u New Yorku, Asocijaciji bankara Sjedinjenih Američkih Država i

rekao, među ostalim, sljedeće (poslušajte pažljivo, jer slijedi poduži, ali važan

citat):

"Kapital mora sam sebe štititi na svaki mogući način. Dugovi moraju biti

sakupljeni, hipoteke zatvorene, što je brže moguće. Kad, kroz zakonodavni

proces, obični ljudi izgube svoje domove, postat će poslušniji te će njima

biti lakše upravljati preko čvrste ruke vlasti, koju koristi centralna moć

bogatstva pod vodstvom financijera. Te istine su dobro poznate među

našim vodećim ljudima, danas angažiranima u stvaranju imperijalizma koji

će upravljati svijetom. Razjedinjavanjem glasača preko političkog

stranačkog sustava, možemo ih natjerati da troše svoju energiju na nevažna

pitanja. Na taj način, kroz diskretnu akciju, možemo sebi osigurati ono što

je bilo tako dobro isplanirano i tako uspješno ostvareno."

Tako je govorio Montagu Norman…

Ako se dogodila kakva promjena od Normanova vremena do danas, onda je to

tek promjena u stupnju eksplicitnosti onih koji na politiku gledaju kao na puko

sredstvo ostvarivanja privatističko-oligarhijskih ekonomskih interesa, bilo da se

radi o takozvanim "poduzetnicima" ili o takozvanim "političarima".

Namjere takozvanih "elita", ekonomskih i političkih, i danas su upravo

"normanovske" (dapače, sve više su "normanovske"), samo što se spretno pre-

krivaju i pri-krivaju pozlatom općih interesa, ljudskih prava i pogotovo –

demokracije.

Međutim, ako nismo postali potpuno imuni na neodgovorne izjave, laži i

muljaže (te ako smo – riječima Igora Mandića – zadržali sposobnost ne samo

"čitanja između redaka" nego i "čitanja između novina"), pronaći ćemo u našim

tiskovinama vrlo otvorene zagovore podčinjavanja politike poduzetništvu,

profitu i kapitalu, i to upravo iz usta onih kojima su puna usta demokracije,

nacionalnih interesa i općeg boljitka.

Navest ću ovdje iskaze iz dvaju novijih intervjua, koji se međusobno

nadopunjuju i šalju istu poruku.

U intervjuu koji je Branko Grčić (potpredsjednik hrvatske Vlade i ministar

regionalnog razvoja i fondova Europske unije) dao tjedniku Aktual (u kolovozu

ove godine), zanimljiv je i znakovit već sâm naslov koji glasi: "Uspjeh Vlade

ovisi o uspjehu hrvatskog poduzetnika". Da ne bi bilo sumnje oko toga kakav

snošaj Vlade s hrvatskim poduzetnicima i kakav snošaj Politike s Kapitalom

zamišlja ovaj visoki dužnosnik – citirat ću njegovu obranu od kritika kako Vlada

RH ne čini dovoljno za stvaranje takozvane "poduzetničke klime". Grčić kaže

vrlo otvoreno – i pametnome dovoljno:

"Većina mjera koje smo donijeli uglavnom idu na teret širokog kruga

građana, a u korist poduzetnika. I tu uopće nema spora. Ne želim sada sve

te mjere nabrajati jer je javnost već dobro upoznata s njima. Devedeset

posto onoga što smo poduzeli ide u korist poduzetnicima. To još uvijek

nije dovoljno, ali velik je poticaj i poboljšanje uvjeta za poslovanje

poduzetnika."

Tako je govorio Branko Grčić…

No, ljubav politike i aktualne vlasti s poduzetnicima nije neuzvraćena ljubav.

Krajem rujna ove godine, u Globusu je objavljen razgovor s mlađahnim

biznismenom Davorom Lukšićem, koji je naslovom intervjua tituliran kao

"stidljivi princ dinastije Lukšić", dakle, princ čileansko-hrvatske familije Lukšić,

koja je uspješno povezala biznis s domoljubljem. Lukšić cvrkuće Milanovićevoj

(ili, bolje rečeno, Čačićevoj Vladi) ovako:

"Mislim da Vlada radi dobar posao. Vrlo je aktivna s inicijativama.

Naravno, puno je toga što se mora rješavati i nije lako, ali na dobrom su

putu i pokušavaju olakšati investicije ulagačima, rade na otklanjanju

problema."

Ni Lukšić ne ostavlja mjesta za dileme, jer "otklanjanje problema" za njega ima

sasvim konkretno značenje.

Lukšiću i drugim sličnim "ulagačima" (odnosno profiterima) san je, dakako, da

se "otklone svi problemi" poput lokalnih vlasti, lokalnih zajednica, građanâ i

naroda. Tada bi se nesmetano razvijala toliko željena "poduzetnička klima",

toliko promicana "fleksibilnost" i "jasnoća pravilâ" koja idu na ruku privatnom

interesu.

Ali nije riječ samo o jednoj "financijsko, poduzetničkoj i kapitalističkoj utopiji",

jer: krupni kapitalist Davor Lukšić navodi i konkretan primjer uspješnog braka

kapitala i politike. Poslušajte što kaže:

"Nakon udara 1973., general Pinochet uveo je u Vladu neke vrhunske

stručnjake koji su imali zadatak obnoviti ekonomiju Čilea. Tu je zacrtana

strategija, mada je bilo uspona i padova, i na tom temelju se nastojalo

stvoriti čvrstu i jaku ekonomiju, tržišno orijentiranu i reformiranu, zdravu

monetarnu i fiskalnu politiku."

Tako je govorio Davor Lukšić… i dao nam do znanja da bismo se trebali

ugledati na Pinochetovu strahovladu, te pothitno otkloniti prepreke kapitalu –

prepreke koje se zbirno može nazvati demokracijom.

Zadržimo u svijesti ove činjenice (odnosno činjenicu da poduzetnik Lukšić ovaj

primjer navodi kao pozitivan), ali pokušajmo izvući dalekosežniji zaključak.

Radi se o neugodnoj istini, na koju se možda još nismo navikli, a koja glasi:

kapitalizam ne ide ruku pod ruku s demokracijom.

Činjenica da razvoj kapitalizma nije nužno skopčan s razvojem demokracije jest

neugodna, ali nije više iznenađujuća. Tko je htio vidjeti, mogao je to vidjeti i

sedamdesetih godina u Čileu. Ili prateći razvoj "slavne američke demokracije",

najkasnije od dvadesetog stoljeća. Ili konstituiranje Europske unije kao

slobodnog tržišta roba i kapitala, a ne kao demokratsko-političke zajednice. A

one kojima treba više vremena da shvate i da si priznaju kako funkcionira

kapitalizam u odnosu na demokraciju – treba uputiti na primjer Kine kao glavne

kapitalističko-antidemokratske velesile danas.

No, u našim krajevima – hrvatskim, europskim i globalno-američkim – političari

ne odustaju od demokracije. Deklarativno ne odustaju. U ime demokracije

obesnažuje se i obezvređuje kako vladavinu naroda, tako i same pojmove

"vladavine" i "naroda", pod kojima se misli, s jedne strane, na famoznu

"nevidljivu ruku tržišta" (kao neku vrstu "sile koja se iznenada pojavljuje i

rješava stvar"), a s druge se strane misli na pretvaranje naroda (ili građanâ) u

poslušne birače i poslušne potrošače.

Taj perverzni ekonomsko-politički složaj treba nazvati pravim imenom, a to je:

kvazi-demokratski ili, točnije rečeno, anti-demokratski demokratizam.

Anti-demokratski demokratizam – taj rastući ne-razmjer između demokracije,

kao političkog, i kapitalizma, kao ekonomskog okvira života – fenomen je koji

je dobro poznat stanovnicima europske periferije, uključujući i Hrvatsku.

Bosanski (politički osviješteni) umjetnik Damir Avdić oštro (ali točno) kaže:

"Demokratija je zabluda, podvala kapitalizma, kako bi organizovani

kriminal mogao nesmetano da djeluje."

Razni dužnosnici, ministri, premijeri, predsjednici države (tobožnji zagovornici

demokracije i pravednosti, "nove" ili stare) – uhvaćeni su in flagranti s

biznismenima, čak i u notornim krivičnim djelima. Tako da je narodu već

postalo jasno da je cjelokupna politička oligarhija rastočena korupcijom i

kriminalom.

Ali koliko će nam još trebati da progledamo i vidimo kako se ne radi samo o

korumpiranosti ovog ili onog dužnosnika, nego i o korumpiranosti čitavog

političkog sistema, čitavog polja politike – kako je percipiraju i prakticiraju

političari – od strane kapitala i kapitalizma?

Radimir Čačić – "prvi potpredsjednik" hrvatske Vlade i neslužbeni premijer – u

nedavnom je intervjuu prijateljskom Jutarnjem listu rekao važnu stvar:

"Problem je u našem mentalitetu, koji je godinama stvarao iluziju o

društvu jednakosti."

Tako je govorio Čačić… i dobro je govorio: problem je u našem mentalitetu. No,

ja ću izvući drugačiji zaključak nego on: naš mentalitet jest problematičan, ali

samo zato što smo skloni da predugo trpimo anti-demokratsku, to jest –

protunarodnu vlast.

19. listopada 2012.

SMRT DEMOKRATIZMU, SLOBODA NARODU!

Ili: O direktnodemokratskim alternativama pervertiranju demokracije

Dobro jutro vjernim i vrijednim slušateljima i slušateljicama praskozorne

emisije!

Uskoro ćete moći zaključiti da je povlašteni govornik, Praskozorov komentator

petkom, opsjednut demokracijom, budući da već drugi petak zaredom

posvećujem svoj esejistički komentar – pitanjima demokracije.

Ali to vas ne treba čuditi, jer opsjednutost demokracijom opća je pojava. A to

nas ne treba čuditi, jer tako je sa svim stvarima koje su ljudima potrebne, nužne,

a koje im nedostaju (kao što su sloboda, hrana, kiša i sunce, ili seks). Što ih

manje ima, to se o njima više priča ili barem razmišlja.

Paradoksalno je da o demokraciji, ipak, najviše pričaju oni koji su njezini naj-

nevjerniji sljedbenici; naime, zastupnici i predstavnici onog sistema koji

nazivam – antidemokratskim demokratizmom. On je na riječima demokratski, a

na djelu ne-demokratski ili čak protu-demokratski.

Taj sistem i njegove reprezentante ne može se promijeniti, nego ih se može

samo zamijeniti. Ali čime? I kako? Danas ću pokušati odgovoriti barem na prvo

pitanje: čime? Pa ću reći ponešto o direktno-demokratskim alternativama

postojećem pervertiranju ideje i prakse demokracije, a u tom smislu – i nešto o

rehabilitaciji izvornog smisla demokracije u današnjim okolnostima.

Krenimo od zapažanja onog očiglednog.

Danas se i u stručnim krugovima i među takozvanim "političkim elitama" i u

široj javnosti sve više govori o "demokratskom deficitu" i sistemskim

problemima demokratskih institucija, odnosno o "krizi demokracije".

"Kriza demokracije" tiče se prvenstveno vladajućeg liberalno-demokratskog

uređenja, parlamentarizma, odnosno predstavničke demokracije. Ali opća

podsvijest ipak radi: svi oni koji su zamišljeni nad problemima postojećeg

političkog uređenja, i svi anti-sistemski borci – znaju da je ključni problem to

što je vladajući, "demokracijom" nazivani sustav sve udaljeniji od samog pojma

demokracije, od njezine bîti.

Subjekt demokracije je ono što odlučuje, ono o čemu se odlučuje i ono zbog

čega se odlučuje, a to je narod (dakako, u smislu demosa, a ne etnosa), to jest –

svi građani ili cijela zajednica ili, nešto preciznije, svi zainteresirani na koje se

određene odluke odnose.

Procedura demokracije (ili demokratska procedura) proces je u kojem treba (na

ovaj ili onaj način) sudjelovati taj subjekt demokracije, a taj proces sadrži

sljedeće elemente: rasprava; potom formuliranje problema, pitanja i prijedloga

za njihovo rješavanje; pa ponovna rasprava o artikuliranim problemima; zatim

donošenje odluka; a na koncu dogovorno i delegirano izvršavanje odluka te

provjera i ovjera izvršavanja tih odluka.

Svako iznevjeravanje te procedure i tog subjekta demokracije predstavlja

udaljavanje od demokracije.

Globalno vladajući model "predstavničke demokracije", a pogotovo njegove

lokalne varijante – padaju na tom ispitu, pri čemu mislim i na ne-demokratsku

tehnokraciju Europske unije i na ne-demokratsku partitokraciju esdepeovsko-

hadezeovske Hrvatske.

Možemo čak ostaviti po strani problem korumpiranosti takozvanih "političkih

elita" od strane korporacija, ekonomskih interesnih grupa i kapitala općenito.

Dovoljno je naime ispitati legitimitet izborâ koji su te političke elite doveli na

vlast.

Notoran je primjer Marija Montija, trenutnog talijanskog premijera koji je

postavljen na funkciju "kralja" kao "princ bankarske dinastije".

No, kako stvar stoji kod nas? Kako objasniti činjenicu da se "predstavnicima

naroda" smatraju ljudi koje je izabralo tek šezdesetak posto apatičnog glasačkog

tijela, pri čemu su dobili oko četrdeset posto glasova od onih šezdesetak posto

glasača koji su uopće izašli na izbore, dok državnu politiku (i to kakvu!) zapravo

kroji predstavnik stranke koja bi na izborima, u najboljem slučaju, dobila dva

posto glasova?

Kako objasniti činjenicu da se takozvani izbori odvijaju prema potpuno

nesređenim popisima birača (u kojima ima čak i mrtvih), i to u čudno (ali

pomno) skrojenim izbornim jedinicama, uz bizaran medijski show, gdje nije

važno tko ima kakav program, nego tko može napraviti bolji "politički

marketing", što, pak, ovisi o financijskoj moći, najčešće sumnjivog porijekla?

Naposljetku, kako objasniti činjenicu da se na tim izborima ne biraju konkretni

ljudi, koje bi se moglo pozvati na odgovornost i opozvati, nego se biraju

stranačke liste na kojima su ljudi odgovorni jedino prema svojim partijama,

odnosno partijskim vođama?

To su neka od pitanja koja možemo postaviti našoj "demokraciji", demokratima

i demokratistima.

A konačni odgovori na ta pitanja bit će porazni po demokraciju. Ustanovit ćemo,

naime, da je jaz između subjekta demokracije (naroda, u najširem smislu riječi),

s jedne strane, i demokratske procedure, s druge strane, sve veći – i kad je riječ o

predstavničkoj demokraciji općenito, i kad je riječ o njezinim eksplicitnim

devijacijama kao što je to partitokracija.

Ideja i praksa direktne demokracije (ideja koja je sve artikuliranija i praksa koja

je sve češća i uspješnija) relativiziraju maločas kritizirane samorazumljivosti

današnjeg društveno-političkog života i nude alternativu postojećem

ekonomsko-političkom sistemu koji je izvor sve većeg nezadovoljstva građana,

kako u svijetu tako i u Hrvatskoj.

Direktna demokracija je privlačna alternativa prvenstveno zato što i kao koncept

i kao praksa (koja je, doduše, dosad imala šansu da se potvrdi samo u određenim

segmentima društveno-političkog života) najbliža idealu demokracije, jer na

minimum smanjuje jaz između subjekta demokracije i demokratske procedure.

Dakle, u direktno-demokratskom modelu je transfer moći odlučivanja, ali i

transfer odgovornosti za donošenje odluka i njihovo provođenje – izravan, te je

podložan stalnoj provjeri i opozivu predstavnikâ, čija se privremenost, ali i

odgovornost, izražava pojmovima delegata i mandatara.

To znači da svi (i na svim razinama) imaju jednako pravo sudjelovanja u

raspravi, da svi imaju jednako pravo glasa pri donošenju odluka i da svi imaju

jednako pravo (ali i obavezu) da sudjeluju u tom horizontalno strukturiranom

demokratskom procesu.

Jedni sumnjičavci reći će: pretjerano je i neopravdano očekivati takvu razinu

osviještenosti, angažiranosti i odgovornosti narodnih masa kakva je potrebna da

bi direktna demokracija zaživjela. Drugi sumnjičavci čak će reći da sama ideja

direktne demokracije krije u sebi velike opasnosti, poput populizma i fašizma.

No, stresimo se i pogledajmo u kakvom to svijetu sada živimo? Da li je on

ostvarenje demokracije i ima li mehanizme zaštite demokracije od anti-

demokratskih tendencija?

Nema. I zato direktno-demokratskim alternativama treba dati šansu. Tim više što

se ne radi o pukim eksperimentima, nego o taktikama, strategijama i praksama

koje su već na djelu. Samo ih treba poticati i "širiti područje borbe" za slobodu.

Direktna demokracija u praksi može poprimiti različite oblike, jer polazi od toga

da nema gotovih recepata čije bi inauguriranje automatski jamčilo uspjeh. No,

ideja direktne demokracije svakako znači da građani trebaju imati mogućnost da

odlučuju o stvarima koje se njih samih tiču, da se o stvarima o kojima se može

odlučivati na nižim razinama ne odlučuje na onim višim, te da bilo koja

institucija, uključujući državu, ne postoji zbog same sebe nego treba biti servis

građana.

Stoga mogućnosti direktne demokracije vidim ponajprije u samoorganiziranju

građana, kao i u težnji da se čitava sfera politike preokrene na taj način da se

javno dobro i opći interes definiraju odozdo, a ne odozgo, kako je to danas

slučaj.

U svakom slučaju, mislim da se (umjesto prepuštanja apatiji i umjesto

"grintanja" u birtiji ili u dnevnom boravku) svi mi trebamo zapitati: što možemo

učiniti da "privedemo" demokraciju (u kojoj, navodno, živimo) izvornom

značenju pojma demokracije (kao vladavine naroda)? A zatim trebamo učiniti

sve što je moguće da se to ostvari.

Ne smijemo zaboraviti da promjene započinju odozdo, te da je i najmanji pomak

koji je vođen velikim idejama vrijedan. U svome gradu, na svome radnom

mjestu, u svome susjedstvu, pa čak i u svojoj kući… možemo nešto promijeniti

nabolje – samo ako shvatimo da nešto treba mijenjati i ako se malo potrudimo

oko toga.

Možda je i očekivanje tog minimalnog truda utopijsko. Ali ne zaboravimo: i

ideja predstavničke demokracije je također utopija, s obzirom na ono što vidimo

na djelu pod imenom predstavničke demokracije. A druga stvar koju na kraju

ističem jest neminovnost utopijskoga mišljenja u takozvanim "realnim

okolnostima", odnosno u "distopijskom svijetu". U tom smislu, Emil Cioran

kaže:

"Društvo se razvija samo ukoliko mu se postave, ili su u njemu sadržani,

određeni ideali koji ga potpuno nadmašuju. U životu zajednicâ utopija ima

funkciju istovjetnu ulozi pojma misije u životu ljudi."

26. listopada 2012.

DELUZIJA, ILUZIJA, ANDALUZIJA

Ili: O direktnoj akciji kao putu prema direktnoj demokraciji i

o zajednici kao narodu

Dobro jutro vjernim i vrijednim slušateljima i slušateljicama praskozorne

emisije!

Nedavno se svjetska, europska, pa i hrvatska javnost – putem medija – upoznala

sa španjolskim gradićem Marinaleda. Vijest je glasila otprilike ovako:

Gradonačelnik Marinalede, Juan Manuel Sánchez Gordillo, poveo je stanovnike

svoga mjesta u obližnje gradove, Sevillu i Cádiz, odnosno u supermarkete tih

gradova, gdje su oni izvršili eksproprijaciju iliti krađu osnovnih namirnica, kako

bi ih podijelili siromašnijim stanovnicima ili pohranili u lokalno skladište iz

kojega će se stanovništvo opskrbljivati.

Naravno da su mediji priču namah romantizirali, pa su Sánchez Gordilla nazvali

"španjolskim Robinom Hoodom" i "modernim Don Kihotom".

No, veća je senzacija ono što se krije iza ovog događaja koji je dospio na

novinske naslovnice i u udarne radijske i televizijske vijesti. A to je sama

Marinaleda, odnosno organizacija društvenog života u ovom andaluškom

mjestašcu koje broji oko dvije i pol tisuće stanovnika i gdje je preporod

zajednice, nakon Francove diktature, započeo zaposjedanjem neiskorištenih

obradivih površina koje su dotad bile u vlasništvu lokalnog feudalca, te

socijalizacijom zemlje na kojoj je pokrenuta zadružna proizvodnja maslina i

drugog voća i povrća.

Dovoljno je spomenuti to da u Marinaledi gotovo nema nezaposlenosti, jer svi

koji žele mogu se zaposliti, bilo na poljoprivrednom imanju ili u drugim

službama. Svaki stanovnik može izgraditi, uz pomoć drugih, svoju kuću, što

otplaćuje radom u zajednici i za zajednicu, odnosno kroz mjesečne rate od svega

petnaest eura. U Marinaledi nema policije, jer – kažu – za njom nema potrebe. A

takve odluke i većina drugih odluka donosi se kroz zajedničko odlučivanje, tj.

lokalne skupštine ili plenume, usprkos tome što je formalno na vlasti Ujedinjena

ljevica, čiji je član i Sánchez Gordillo.

Primjer andaluške Marinalede govori nam dvije važne stvari. Ako se, u danim

okolnostima, ne može provesti svjetska revolucija, može barem lokalna. A ako

se ne može, ni lokalno, provesti revolucija, može barem radikalna reforma.

Drugim riječima, u nemogućnosti provedbe obuhvatnih i korjenitih promjena,

ne treba sjediti skrštenih ruku i zdvajati nad krizom demokracije, politike i

ekonomije, svijeta i čovjeka. Nešto se može učiniti već sada i ovdje, da bi se

barem neki ljudi i zajednice oslobodili čeličnog stiska kapitalističko-

demokratističke eksploatacije i da bi im bilo bolje.

Pitanje koje me ovdje interesira moglo bi glasiti ovako: Kako ostvariti direktnu

demokraciju u globaliziranom svijetu, kojim se ne može vladati ili upravljati

"direktno" i "odozdo", jer treba rješavati vrlo kompleksne probleme koji se

odnose na milijune ili čak milijarde ljudi, kao što su, primjerice, izgradnja auto-

cestâ i elektranâ, donošenje zakonâ o znanosti i obrazovanju, ili klimatske

promjene?

Odgovor je kratak, ali provedba toga nije nimalo jednostavna. Treba, naime,

redefinirati pojam zajednice, odnosno odustati od one totalne i totalitarne

geometrije koncentričnih krugova, čiji vanjski obod predstavljaju interesi

ekonomskih centara moći, a u unutrašnjim krugovima postoje samo

institucionalni (i to hijerarhijski posloženi) interesi: od takozvane "međunarodne

zajednice" (koju reprezentiraju Ujedinjeni narodi i Europska unija), preko

države (Republike Hrvatske ili koje druge), do županije, grada i mjesnog

odbora, koji su samo jedinice birokratske uprave, a ne i jedinice organizacije

života zajednice u korist pripadnikâ te zajednice. U takvoj geometriji – uopće i

nema zajednice kao skupine ljudi koji, u određenom kontekstu, imaju zajedničke

probleme i interese. A nema ni pojedinaca, kao što ih nema ni u institucionalno-

hijerarhijskim prikazima povijesti koju uče naša djeca u školama, gdje sve vrvi

od država i državnosti, kraljeva i predsjednika, mitova o dolasku Hrvata i mitova

o Europskoj uniji… ali nema ljudi i građana kao subjekata.

Nasuprot tome, pogled "odozdo" otkriva i pojedince, i zajednice, i zajedništvo

koje, zbog sistemskih pritisaka, danas uopće ne može doći do izražaja. Primat bi

trebalo dati užoj zajednici koja, potom, prepoznajući zajedničke interese s

drugim zajednicama, stupa s drugim zajednicama u odnose, te ih regulira, opet,

što je više moguće direktno-demokratski. To ujedno znači da treba ostvarivati

načelo supsidijarnosti, koje glasi: sve ono o čemu se može odlučivati na nižim

razinama zajedništva ne treba prebacivati na više razine, niti na okoštale,

birokratizirane institucije.

Predodžba horizontalnosti društvenog i ljudskog života – kao predodžba koja

počiva na konceptu mreže, a ne hijerarhijske strukture – preduvjet je ne samo

buduće direktno-demokratske organizacije društveno-političkog života, nego i

trenutne direktne akcije koja bi vodila takvom organiziranju ili re-organiziranju.

Barem na nekim razinama društvenog života promjene bi se mogle ostvariti

odmah. A akumulacija tih lokaliziranih promjena mogla bi dovesti i do

obuhvatnijih, pa i globalnih promjena.

Reafirmiranje zajedništva ljudî koji su izravno upućeni jedni na druge,

omogućilo bi spontano prepoznavanje zajedničkih problema kao problema koji

se tiču – ujedno – i njih osobno i zajednice, uže i šire, u konačnici globalne.

Praktičko reafirmiranje ideje zajedništva doprinijelo bi ostvarenju solidarnosti

(nasuprot sirovoj kompeticiji koja danas određuje međuljudske i društvene

odnose) te odgovornosti (nasuprot pukoj moći koju se, implicitno i eksplicitno,

promovira kao apsolut), a u konačnici bi reafirmiranje zajedništva doprinijelo i

ostvarenju principa slobode, jednakosti i pravednosti.

A mi smo naprosto – kao građani i kao ljudi – postali lijeni i navikli smo se na to

da se demokraciju ruinira upravo pod imenom demokracije.

Što biste rekli kad bi odluka o izgradnji golf-terenâ i pripadnog im hotelsko-

apartmanskog naselja na Srđu ponad Dubrovnika bila rješavana referendumom –

ali ne u Dubrovniku nego, na primjer, u Delnicama. Vjerojatno biste to smatrali

apsurdnim.

Ali takve stvari se, ipak, svakodnevno događaju: odluke o stvarima koje se tiču

našeg života, prepuštamo ljudima kojih se ti problemi ni na koji način ne tiču,

koji su vođeni nekim svojim, osobnim ili grupnim interesima, nepovezanima s

dotičnim lokalnim problemom, i koji čak nisu ni informirani o tom pitanju i o

interesima lokalne zajednice.

Takve stvari, nekako, smatramo normalnima. Kako je došlo do toga? Radi se o

tome da smo svi mi žrtve nekih predrasuda i nekih modela koji su nam do te

mjere utuvljeni u glavu, od najranije dobi, da nam se čine samorazumljivima, pa

i prirodnima, iako to nipošto nisu, nego bismo itekako dobro mogli živjeti i bez

njih, sasvim drugačije.

Mislim prvenstveno na hijerarhijski obrazac, po kojem funkcionira svaka sfera

ljudskog života, od društveno-političkog života u cjelini, preko radne sredine i

škole, do obitelji. Pristajemo na model, na vođe, na autoritete koji su se sami

nametnuli i koje se ne može tek tako opozvati, niti osporiti, a najčešće niti

propitivati.

Najjače ga osjetimo u školi, na fakultetu ili na radnom mjestu, ali smo u tim

okolnostima skloni potiskivati svijest o ovom sistemskom nasilju, jednostavno

zato da bismo opstali. No, gledajući televizijske vijesti i stječući putem njih –

koliko god bile preparirane i manipulirane – svijest o tome kako funkcionira

sistem u kojem nam je namijenjena tek uloga zamjenjivog pogonskog kotačića,

mogli bismo doći do dubljeg i šireg uvida koji je pretpostavka svakog

građanskog angažmana i inicijative. Dakle, najprije se trebamo osvijestiti, zatim

organizirati, a naposljetku artikulirati svoje zahtjeve i angažirati se oko njihove

provedbe – sada i ovdje.

Otpor može značiti frontalno suprotstavljanje Sistemu, a može i djelovanje u

zavjetrini sistema – tamo gdje nam doista ne treba mnogo truda da nešto

promijenimo. Svaka je promjena dobrodošla ako je vođena principima koji

odražavaju ideale slobode čovjeka i čovječanstva.

Ukratko: u današnjem obraćanju htio sam ukazati na tri stvari: na deluziju da je

sistem u kojem živimo u osnovi dobar, te da su samo ljudi loši; zatim na iluziju

da se taj sistem može poboljšati; a naposljetku i na Andaluziju, odnosno na

andaluški gradić Marinaleda, kao primjer da se nešto bitno može promijeniti

samo ako napadnemo ključna uporišta sistema – njegove ideje i vrijednosti – i to

praksom koja počiva na drugačijim idejama i vrijednostima.

Koliko god prigovorâ uputili modelu promoviranom u Marinaledi – bilo kao

liberalni demokrati, ili kao marksisti, ili kao anarhisti – nećemo moći osporiti da

se tamo intenzivno i dugotrajno ostvaruju određene pozitivne promjene i, što je

još važnije, da se radi na izgradnji okvira, odnosno priređivanju uvjetâ za

radikalne promjene. A to je upravo ostvarenje starog anarhističkog zahtjeva – da

se "gradi novi svijet u ljušturi starog".

2. studenog 2012.

UTOPIJA I AKCIJA

Ili: O utopijsko-političkom smislu direktne demokracije i

o realno-političkim imperativima direktne akcije

Dobro jutro vjernim i vrijednim slušateljima i slušateljicama praskozorne

emisije!

Siguran sam da će neki od vas, koji redovito slušaju ovu emisiju, zaključiti da

sam već dosadio i bogu i narodu s drvljenjem o demokraciji, pošto sam već tri

svoje "praskozorne homilije" posvetio pojmu demokracije.

No, ipak, moram još malo o tome.

Kada bismo, nakon odgovarajućeg informiranja i educiranja, proveli anketu

među građanima i građankama, pitajući ih što misle o direktnoj demokraciji –

vrlo je vjerojatno da bi većina rekla kako je baš to ono što oni žele, ali da to,

nažalost, nije ostvarivo. Ukratko: direktna demokracija (i bilo koji model

uređenja društvenih odnosa suprotan ovom vladajućem) čini se utopijskim.

Međutim, to više govori o onom utopijskom negoli o onom direktno-

demokratskom. Jer: što je zapravo "utopijsko"? Ne ulazeći u metafiziku,

ontologiju i antropologiju utopije – moglo bi se reći da je utopija obuhvatna

ideja koja se, u postojećim okolnostima, čini neostvarivom, ali već sama

mogućnost da je mislimo (i da je zadamo kao cilj svojih aktivnosti) govori nam

da ona nije "puka maštarija"; dakle, neosnovana i praktički potpuno nemoguća

zamisao. Ako djelujemo s obzirom na nju.

To je ključ utopijskoga: misliti usuprot postojećem, ali i djelovati u pravcu još-

ne-postojećeg- a-željenog, čak i kad je posve jasno da će mnogi napori propasti

u sudaru s takozvanom "realnošću", te da će tek generacijski napori možda

ostvariti ono što se čini pravednim i vrijednim truda.

U tom smislu, utopija jest prvenstveno politički i društveni orijentir, ali je

također etički imperativ. Oko onoga što smatrate ispravnim angažirat ćete se bez

obzira na šanse da se to neposredno i odmah ostvari.

Naglašavajući ovu dimenziju utopijskoga (ali ne samo utopijskoga, nego i

općenito socijalnog) angažmana – možemo zaključiti da se nešto i može i treba

učiniti već sada.

A ta ideja direktne akcije – usmjerene na promjenu ili barem poboljšanje svoga

stanja i stanja čovjeka – nije samo "revolucionarno pretjerivanje" svih onih

"marksova", "bakunjina", komunista i anarhista, nego nešto što je blisko svim

ljudima, a osobito onima koji su marginalizirani, potlačeni, "pokmećeni" ili

"porobljeni". Jedino je pitanje – u kojoj mjeri oni mogu steći tu svijest i tu snagu

za direktnu akciju.

Dakle, s jedne strane imamo socijalno-politički i etički imperativ utopijskoga

mišljenja i djelovanja, u čemu se nismo mnogo pomaknuli od onoga što je

Sokrat, u Platonovoj Politeji, izrekao govoreći o idealnoj državi koja je "na nebu

kao uzor za onoga, koji je hoće vidjeti i, videći nju, sebe uređivati", ali u našem

djelovanju ne smije biti isprike jer, Sokratovim riječima, "nema nikakve razlike,

je li gdje stvarno ili će biti takva država".

Stoljećima nakon Sokrata i Platona – u vremenu i kontekstu mnogo bližem nama

današnjima – američki mislitelj Henry David Thoreau zamišljen je nad sličnim

pitanjima:

"Je li demokracija kakvu poznajemo posljednji mogući napredak u vladanju?

Zar nije moguće otići korak dalje prema priznavanju i uređivanju čovjekovih

prava? Uistinu slobodne i prosvijećene države [kaže Thoreau] neće biti dokle

god država ne bude priznala pojedinca kao višu i neovisnu moć i autoritet, i dok

ne bude postupala s pojedincem sukladno tome."

I upravo Thoreau – u svom legendarnom spisu Građanski neposluh (Civil

Disobedience), iz 1834. godine, iz kojega je preuzet prethodni navod – jasno

govori o tome što nam je činiti, kad znamo što je dobro i kako bi moglo postati

bolje.

Onaj sraz jedinke i mnoštva, individue i kolektiva, osobnosti i zajedničkosti –

koji stoji u temelju "individualističkog kolektivizma" ili "kolektivističkog

individualizma", svojstvenog američkim klasicima demokracije – progovara

upravo u stihovima Walta Whitmana, koje možemo uzeti kao primjer zagovora

individualne slobode i komunalne solidarnosti:

"Ljudsku osobnost ja pjevam, jednostavnu odjelitu osobu,

A ipak izgovaram riječ Demokratski, riječ En-Masse."

Kako do toga? Kako (barem) započeti s konkretnim promjenama koje bi

odražavale ove vrijedne ideale? Whitman će nas naputiti, u jednoj drugoj

pjesmi, ovako:

"Opirite se mnogo, pokoravajte malo,

Jedanput kad slijepo poslušan, potpuno robom je učinjen,

Jedanput kad posve zarobljen postane, ni jedan narod,

država, grad na zemlji ovoj, ne zadobiva više slobodu svoju."

Otpor (o kojem govori i Whitman) nije samo slijepa volja koja destruktivno

progovara iz "dubokog minusa", iz očaja, bijesa i beznađa, nego također akcija

koja se rađa iz misli o drugačijem, iz vjere u čovjeka, iz optimizma, iz nade.

Ali treba imati na umu da se Whitmanovo "opirite se mnogo, pokoravajte malo"

dade prevesti na jezik svakodnevice. To je građanski neposluh, kako ga je

obrazložio, primjerice, Thoreau. To je direktna akcija, kako ju je obrazložila,

primjerice, američka anarhistica i feministica Voltairine De Clayre, u svome

spisu Direct Action.

Thoreau kaže, otprilike, sljedeće: ako ne mogu promijeniti postojeći sistem –

koji smatram nepravednim (skupa s njegovim zakonima, institucijama i

praksom) – moja je, upravo građanska, društvena i politička dužnost, ali i

moralna, osobna i ljudska dužnost da se isključim, da ne podupirem sistem,

odnosno da mu se na svaki mogući način suprotstavim.

Mi možemo činiti takve stvari u bilo kojoj situaciji, u bilo kojem okruženju, na

bilo koji način – i poduzimat ćemo time direktne akcije koje (i u intenciji i u

stvarnosti) čine određene i značajne pomake.

Voltairine de Cleyre kaže:

"Svaka osoba koja je ikad imala plan nešto poduzeti, bilo što, pa je to i

poduzela, ili osoba koja je iznijela svoj plan drugima, i pridobila ih za suradnju,

a da se nije obratila izvanjskim vlastima s molbom da to učine umjesto njih,

zapravo je provela čin direktne akcije."

U praksi: to može biti organiziranje prosvjeda, ili sabotaža u tvornicama čiji su

vlasnici, iz perspektive radnika, "izgubljeni slučajevi" po pitanju radničkih

prava, ili štrajk ili čak preuzimanje tvornica te direktno-demokratsko

organiziranje rada i raspolaganja rezultatima rada.

Ali, već i prepoznavanje problema i izgradnja drugačijih međuljudskih odnosa, a

pogotovo izravno-demokratsko organiziranje, gdje ne upućujete besplodne apele

nego djelujete, sada i ovdje – može biti i jest – direktna akcija.

Ako se složimo s time da je borba nužna, bez obzira na neposredne učinke,

morat ćemo se složiti da moramo djelovati, čak i ako nam se čini da nećemo

postići nešto veliko. Važno je imati (izgrađivati i razrađivati) načela koja će nas

voditi u životu, i u borbi. Važno je – dakako – i djelovati s obzirom na ta načela.

A takvo djelovanje, koliko god ograničenog dometa bilo, nešto mijenja. Barem

nas same.

U tom smislu, ukoliko prigrlimo regulativnu ideju direktne demokracije (o kojoj

sam toliko govorio), to nužno podrazumijeva direktnu akciju. Da parafraziram

poznatu Kantovu izreku: direktna demokracija bez direktne akcije je prazna, a

direktna akcija bez direktne demokracije je slijepa.

Povijest nas uči (ali nam i naša imaginacija kazuje) da se značajne promjene

zbivaju i iznenadnim i nasilnim prevratima (revolucionarnim rušenjem neke

vlade ili sistema), i revolucionarnim promjenama koje nastupaju u ekstremno

kriznim situacijama (kad se dogodi slom neke vlade i sistema, te bezvlašće u

kojem građani preuzmu inicijativu), ali i radikalnim reformama (koje započinju

u okvirima postojećeg sistema).

U svakom slučaju, nevjerojatan je diverzitet mogućih akcija, odnosno

aktivističkih metoda: od onih (takozvanih) radikalnih i ekstremnih, do onih za

koje se zaista ne treba mnogo potruditi, niti se treba "pretjerano izložiti". Samo

treba uključiti maštu. A imaginacija nam omogućuje ne samo da utopijski

domislimo u kakvom bismo svijetu željeli živjeti, nego i da smislimo što bismo

sve mogli učiniti sistemu koji distopijski onemogućuje ostvarenje ideja

usmjerenih na – bolji život za nas i bolji svijet za sve.

U što bi se to moglo izvrgnuti? (zapitat će skeptici). A Thoreau bi na to

odgovorio:

"Ako sam čovjeku koji se utapa istrgnuo dasku, moram mu je vratiti pa makar se

i sam utopio."

Drugim riječima: ako demokracije nema, ako nam je oduzeta, moramo je

pokušati vratiti. Pa makar zaključili da je jedna direktnija demokracija također

utopijska ideja.

9. studenog 2012.

LJUBAV I MODA

Ili: O ljubavi u kapitalizmu i o revolucionarnom potencijalu ljubavi

Dobro jutro vjernim i vrijednim slušateljima i slušateljicama praskozorne

emisije!

Iako nas od "grand finala" tekuće godine dijeli još mjesec i pol dana – u

izlozima trgovina, na ulicama naših gradova i u medijima različitih vrsta već se

stidljivo pojavljuju prvi znakovi Božića i Nove godine. A ta "stidljiva ljubičica"

uskoro će se pretvoriti u "biljku-mesožderku" koja će progutati i ono malo

zdravog razuma i iskrenih osjećaja koje je sačuvao ovaj napaćeni narod.

Započinje trgovačko-potrošačko ludilo koje se zove "božićno-novogodišnjim

praznicima (ili blagdanima)".

Jedna od nuspojava ovog svakogodišnjeg zbivanja – ovog "vječnog vraćanja

istog" – jest to da će ljubav opet nakratko ući u modu. Nosit će je, kao modni

detalj, i kapitalisti i političari i medijski pregaoci i crkveni oci. Svi oni uvjerit će

svoju pastvu u nužnost ljubavi, koju se (ponajprije i ponajbolje) pokazuje i

dokazuje odlaskom u trgovački centar, dok oni slabijeg imovinskog statusa

svoju financijsku nemoć mogu kompenzirati pojačanim odlascima u bogomolje,

u kojima je blagdanska ponuda također bogata.

Više nego i u jednom mjesecu u godini, govorit će se, u studenom i prosincu, o

ljubavi. Manje nego ikad bit će prilike za osvještavanje, osjećanje, su-osjećanje i

življenje istinske ljubavi.

A prava ljubav povući će se pred kapitalističko-klerikalnim buldožerima i čekati

priliku da bude doživljena i promišljena u svojoj suštini.

Imamo li još snage da doživimo i promislimo ljubav; da se zapitamo što je to

ljubav, što joj se događa, i kakva je njezina sudbina u današnjem svijetu?

Kao motto ili refren ovog jutarnjeg eseja mogao bih uzeti stih iz jedne pjesme

splitsko-zagrebačkog benda ST!LLNESS, koji kaže:

Kad moć ljubavi prevlada ljubav prema moći otvorit ćemo oči,

kad moć ljubavi prevlada ljubav prema moći pravim putem ćemo kročit.

Taj stih dobro opisuje (ili barem dobro naznačuje) raspon u kojemu se čovjek i

ljubav danas kreću. A ujedno opisuje jedan veliki paradoks:

Ljubav (kao najmoćnija sila koju čovjek ima) nadjačana je s moći koju vidimo

ili osjećamo na svojoj koži, gdje god se okrenemo: u društvenom životu, u

sferama politike i ekonomije, na radnom mjestu, u školi, i u području znanosti i

tehnike; također u obitelji, u intimnim odnosima, pa čak i u jeziku.

Moć o kojoj je ovdje riječ moć je vladajućeg tehnoznanstvenog, ekonomskog,

političkog i medijskog sistema, koja je svojstvena samom sistemu, što znači da

nitko nije posjednik te moći u doslovnom smislu – ni baš jedan čovjek, ni baš

jedna skupina ljudi, ni baš jedna institucija – ali ipak: svi oni provode tu moć.

Glavna karakteristika te moći jest da je to moć bez odgovornosti. A "moć bez

odgovornosti" nije ništa drugo nego – nasilje. Taj nasilni sistem kolonizirao je,

pokorio, čak i naše najvlastitije, najintimnije dijelove; one, takoreći, "srčane".

Uključujući i – ljubav. Pod uvjetima života u ovom prikriveno-totalitarnom

sistemu, prisiljeni smo da ljubav prevodimo na jezik tog sistema, da je medijski

posredujemo. Prisiljeni smo da ljubav kupujemo i prodajemo, da se cjenkamo

oko ljubavi; pri čemu je na gubitku i ideja ljubavi, i praksa ljubavi; a gubimo

mnogo (ili sve) i mi sami.

Pozitiv ove negativne, distopijske moći je ona moć koja se izvršava s

odgovornošću, a koja i nije moć u strogom smislu riječi, nego mogućnost

obzirnog, pažljivog djelovanja. Ta moć-s-odgovornošću, ili naprosto

odgovornost, varijanta je ljubavi, i to radi onoga bitnog, a ono bitno pokazuje se

vazda – u napetosti između slobode i nužnosti.

Sloboda je i osnovni preduvjet našeg djelovanja i života, i krajnji doseg našeg

djelovanja i života. Ali sloboda ne znači "Čini što te je volja" ili "Anything

goes", nego sloboda jest sloboda, slobodu prepoznajemo kao slobodu, a sebe

kao slobodna bića – tek kad shvatimo da je sloboda uvijek povezana s

ograničenjima. No, to nisu ograničenja od strane institucija ili autoriteta koje

susrećemo u svakodnevici. "Ograničenje slobode" znači ograničavanje iz naše

ljudske nutrine i pod vidom prirodne nužnosti.

Stalno uspostavljanje i raskidanje, i ponovno uspostavljanje, i ponovni pokušaji

raskidanja naših veza s Drugim i drugima – potvrda su te slobode i te nužnosti.

To je preispitivanje ljubavi, i ispitivanje granica slobode, i potvrđivanje vlastite

slobode, i potvrđivanje moći ili sile ljubavi.

"Sila ili moć ljubavi" pokazuje se upravo u svim aspektima ljubavi.

Bliska pojmovna (ali ne samo pojmovna) veza između različitih vidova ljubavi,

pa i između krajnjih ekstrema kao što su ona najintimnija i ona najopćenitija

ljubav, moguća je zato što postoji – temeljna ljubav, koja je ujedno i univerzalna

ljubav. Ona se može utjeloviti i utjelovljuje se u svakoj drugoj "vrsti" ljubavi;

ona je horizont svake moguće ljubavi.

Na temelju te temeljne i univerzalne ljubavi – koja je svakome od nas ne samo

bliska nego, usudio bih se reći, i prirođena – izgrađuju se svi koncepti i svi

odnosi koje imamo: priznavanje i poštovanje Drugoga; prijateljstvo u svim

njegovim dimenzijama; zajedništva u koja stupamo ili se slučajno u njima

nalazimo, pa smo prisiljeni da se u njima snalazimo; solidarnost kao kohezivna

sila zajednice; te odgovornost.

Međutim, svjetlosnim godinama udaljeni od humanizma kao oslobođene-ali-

reflektirane čovječnosti – danas vidimo ljubav ili kao utopijsku, regulativnu

ideju ili kao robu na tržištu.

Stoga se treba zapitati: Kako, danas i uopće, voljeti drugog, pogotovo

nepoznatog drugog ili čak neprijateljskog drugog?

Odgovor glasi: treba prepoznati u njemu čovjeka, osobu, živo biće kao što sam i

ja. Treba spoznati da smo (Drugi i ja) u nečemu, ako ne u svemu, da smo u

onom bitnom isti. Treba prepoznati i priznati Drugoga, čime apstraktna ideja

čovjeka i čovještva postaje utjelovljenom, individualiziranom; udaljenost ili

distanca postaje blizina, a razlika postaje sličnost, jednakost pa i istost.

No, da li je temeljna (i univerzalna) ljubav – prevelik zahtjev za svakog od nas,

za jedno biće, jednu osobu, jednog čovjeka, pojedinca, koji je tako sitan,

prolazan, smrtan, opterećen mnogim brigama i stoga prisiljen da stvari gleda

kratkoročno i sebično?

Ja mislim (ili osjećam, ili vjerujem) da to nije prevelik zahtjev.

Individualna ljubav, koja se događa (i koju ne treba izmišljati i pobuđivati) jest

pra-uzor, pra-model univerzalne ljubavi. To je naš subjektivni i unutrašnji

princip, koji se može izvanjštiti i postati objektivno djelujućim. Ali kako?

Treba pronaći oblike (etičke, socijalne, političke) u kojima će moći preživjeti

ljubav, kao nešto što je u srcu neuništivo, a u svijetu krhko. Ti oblici su: etičko

poštovanje, političko prijateljstvo i socijalna solidarnost.

Dakle: ljubav treba kultivirati (njegovati) i racionalizirati (osvještavati).

"Racionalizirati ljubav" – ne znači "činiti nešto nažao" ljubavi, nego osvijestiti

okolnosti koje onemogućuju u našem biću ljubav, i naše djelovanje iz ljubavi;

osvijestiti te okolnosti i boriti se protiv njih.

Naravno da najprije trebamo opustiti svoj misaoni, psihički i emotivni aparat, te

prirediti u sebi uvjete za pojavu čudesnosti ljubavi.

Međutim, uvjete mogućnosti ljubavi (i one individualne i one univerzalne)

trebamo osiguravati i tako što ćemo (konkretno, praktično i svakodnevno)

djelovati protiv sistema koji je ne-human i anti-human… i anti-ljubavni.

Sastavni dio te borbe je individualno nastojanje da se sačuva sposobnost

voljenja, usprkos svim stvarima koje nas odvlače od toga, kao i da se

zajedničkim naporima sačuva (ili prizove) koncepte u kojima se ta ljubav

pojavljuje.

Revitaliziranje zajedništva (koje se temelji na ljubavi) zadaća je i u danom

trenutku i u povijesnoj perspektivi.

Radi se o svijesti da je sve što činimo vrijedno i da doprinosi promjeni; o svijesti

da je svaki trenutak u kojem djelujemo važan – upravo "povijesni trenutak". Čak

i ljubav koju doživljavamo i iskušavamo u odnosu s nekom drugom,

konkretnom osobom.

A da li iz te individualne ljubavi može proizići i svijest o temeljnoj (ili

univerzalnoj) ljubavi – da li se "male revolucije", koje se zbivaju kad nekoga

volimo, mogu preobraziti i proširiti u "veliku revoluciju", u opći prijelom i

prevrat svih mogućih odnosa… dakle, da li je moć ljubavi sposobna za

"epohalnu Revoluciju" – o tome bi trebalo govoriti drugi put.

Ali svakako ne samo s povodom, nego i između onih blagdana koji krivotvore i

eksploatiraju ljubav, a koji su uistinu praznici jer, s obzirom na ljubav i njezine

plodove, donose uglavnom prazninu.

16. studenog 2012.

PRIRODA KAO JADNO DOBRO

ili: O prirodnim dobrima kao vlasništvu – privatnom, zajedničkom i ničijem

Dobro jutro vjernim i vrijednim slušateljima i slušateljicama praskozorne

emisije!

Sjećate li još Borislava Škegre? To je onaj Tuđmanov "ekonomski genij" koji je,

krajem dvadesetog stoljeća i početkom "nove hrvatske ere", žario i palio

hrvatskom politikom i gospodarstvom, bio potpredsjednik vlade i ministar

financija, formulirao proračune i monetarnu politiku, stabilizirao Hrvatsku

svojim programom, uvodio porez na dodanu vrijednost, pregovarao s

međunarodnim financijskim institucijama, igrao se s poreznim, bankovnim,

mirovinskim i investicijskim zakonodavstvom… i privatizirao što se moglo

privatizirati.

Upravo u tome hrvatski su "ekonomski geniji" bili najgenijalniji, jer prvo su u

ime naroda i države rasprodali državu i narod privatnim poduzetnicima, a zatim

su se i sami bacili u privatni biznis. To su oni ex-političari koji su danas

"uspješni poduzetnici", bilo u građevinarstvu (kao Jure Radić), obrazovanju (kao

Miomir Žužul) ili "konzultantstvu" (kao Ivić Pašalić, negdašnji mastermind

paradržavne politike, i sam Borislav Škegro).

Nema potrebe da "kucamo na vrata zaboravljenih asova", jer Škegro nije nestao.

Uz svoj privatni konzultantski biznis (ili radi njega), svako malo iskočit će kao

ekonomski analitičar u televizijskim vijestima – vrhunski stručnjak za

reguliranje područja koje je tako zdušno definirao i destruirao dok mu je bilo

stalo do političkih funkcija – ili će počastiti čitateljstvo dnevnih i tjednih listova

svojim kolumnama, gdje sveudilj savjetuje što nam je činiti i kako bi nam

trebalo biti.

Škegro i njegovi više se ne bave politikom, to jest – ne bave se više politikom

kao političari, obnašatelji političkih funkcija, dakle, iz prvog plana. Ali upravo

oni ponajviše se bave politikom – onom politikom kakvu su stvorili tijekom

devedesetih, kad su temeljito uništavali politiku kao bavljenje javnim stvarima i

kao skrb za opće dobro i javna, zajednička dobra. Ponajprije oni bave se

politikom, jer biznis vodi politiku – politika je biznis. Naša politika, a njihov

biznis.

E, pa, Škegro vam je jedan od zagovornika takvih nacionalno-internacionalnih

trendova. I ne odustaje.

Ukazat ću ovdje samo na dva Škegrina teksta, objavljena u posljednjih nekoliko

mjeseci, koja mi se čine znakovitima za temu o kojoj bih danas, zapravo, htio

reći riječ-dvije. A to su – prirodna dobra kao javna, zajednička dobra.

No, kakve veze (pobogu!) taj Borislav Škegro ima s prirodom? Poslušajte…

U lipnju ove godine – u jeku javne rasprave i tajnih operacija oko izgradnje

hidroelektrane na hidrološki, geološki i u svakom drugom smislu osjetljivoj

rijeci Ombli pokraj Dubrovnika, koja je, po sistemu spojenih posuda (barem

političko-ekonomskih posuda) spojena sa Srđem, odnosno "problemom Srđ" –

Borislav Škegro piše kolumnu u Večernjem listu.

U svojoj kolumni Škegro se bavi upravo problematikom Omble, ali najprije

"izokola", navodeći primjer izgradnje jedne brane u Sjedinjenim Američkim

Državama sedamdesetih godina, gdje je ekonomski i energetski interes došao u

sukob s "ekološkim interesom", konkretno, s otkrićem da u toj rijeci živi

endemska vrsta grgeča koja bi, izgledno, bila istrijebljena izgradnjom brane.

Nakon dugih pravnih sporova i "selidbe" grgeča, brana je naposljetku izgrađena,

o čemu Škegro uredno obavještava, te "mudro" zaključuje sljedeće:

"Svaki čovjekov potez utječe na okoliš. To je truizam. Nema savršeno

neutralnog poteza. Svaki proizvedeni kilovat-sat utječe na okoliš. (…) Hrvatska

treba mnogo dodatne električne energije ukoliko želi rasti. Iz različitih izvora."

A onda Škegrino "grand finale":

"Ali nema nijedne pa ni najsitnije jedinice tog 'proizvoda' koja ne troši okoliš ili

ne utječe na neku povijesnu ili kulturnu baštinu. Nema. Stoga preostaje

[zaključuje Škegro] hladna, smirena i bezbojna ekonomska kalkulacija."

Tu Škegrinu "kalkulaciju" treba shvatiti bukvalno: kao računicu financijskih

dobitaka i gubitaka, s odgovarajućom težnjom za profitom. Ta kalkulacija je,

dobro kaže Škegro, hladna, dakle, bezobzirna i bešćutna, kako prema ljudima,

tako i prema prirodi. Ona je, kako Škegro dalje kaže, i smirena. Naravno da je

smirena i mirna, jer se ne treba, zbog svoje moći, bojati za svoj uspjeh; sve joj

ide na ruku. Naposljetku, ta kalkulacija je, Škegrinim riječima, bezbojna, što bi

značilo da je lišena stranačko-političkih boja (svaku vlast će uspjeti

instrumentalizirati!) i da se ne obazire na sve različitosti i raznolikosti ljudskog i

živog svijeta. Šarolikost svega toga ona uniformira, i to u boje oficijelne, ali i

"sive ekonomije". No, budući da gazi preko te raznolikosti, smireno i hladno,

kalkulacija u konačnici ipak nije bezbojna, nego ostavlja za sobom krvavo-

crven, krvav trag. I smrad novca u rukama kapitalista, u rukama koje su prljave

u svakom slučaju, premda oni to prikrivaju, jer sve rade "u rukavicama", baš kao

Škegro.

A priroda je, ujedno, i jedan od najstarijih i jedan od najnovijih objekata

presezanja objektivirajuće, osvajačke, porobljavajuće i privatizirajuće moći

biopolitike i biokapitalizma.

"Tragedija prirode kao zajedničkog (i ne samo ljudskog) dobra" sastoji se u

tome da su upravo svi ljudi – čak i oni koji su na konceptualnoj razini dospjeli

do kritike privatizacije i privatnoga vlasništva – skloni tretiranju prirode kao

pukog resursa koji može i treba biti beskonačno iscrpljivan od strane čovjeka i

za čovjekovu korist, odnosno kao poligona za iživljavanje ljudske moći.

Ilustrativnu formulaciju ovog opasnog stava pronašao sam u jednom novinskom

članku o planu izgradnje hidroelektrane na Ombli. Jedan lokalni čovjek, koji

živi uz Omblu, vjerojatno dobronamjerno, ali vrlo naivno, rekao je: "Ta voda

ionako kad padaju kiše iz svih ovih stijena u brdu izvire i odlazi nekamo, pa

bolje je onda da se upotrijebi za proizvodnju struje, a ne da ovako bez veze

odlazi u more. Ili neka je pune u boce i prodaju bogatim Arapima." Ovo "bez

veze" razotkriva moderni pogled na prirodu – koja nema nikakve svrhe doli

instrumentalizacije u različite, a prije svega ekonomske svrhe čovjeka.

Vratimo li se Škegri i "škegrijancima" (među koje spadaju i Čačić i

"čačićijanci"), mogli bismo se zapitati: zašto bi netko uopće priznavao

dostojanstvo prirode, prirodnog okoliša i ne-ljudske prirode – zašto bi imao

ikakva obzira prema prirodi, iskazivao prema njoj poštovanje i odgovorno

skrbio za nju – kad ne priznaje ni dostojanstvo ljudskog bića, pojedinca, ljudske

osobe, nego je objektivira, komodificira i beskrupulozno eksploatira, imajući u

vidu samo vlastitu, individualnu, privatnu korist?

U kratkoročnoj, vulgarno-utilitarističkoj perspektivi, priroda nema nikakve

inherentne vrijednosti, nego se na nju gleda samo kroz prizmu instrumentalne

vrijednosti, i to – štoviše – ne u smislu da je priroda instrument zajedničkog

opstanka svih ljudi i općeg povišenja životnog standarda, nego u tom smislu da

je ona instrument stvaranja golemog profita za majušni dio svjetskog

stanovništva, za kapitalističku oligarhiju koja je interesno spregnuta s političkom

oligarhijom, instrumentalizirajući i nju za svoje svrhe. Ostatak ljudske

populacije, a osobito ostatak živoga i neživoga svijeta koji nazivamo prirodom,

najprije se upućuje u mega-kalkulatore koji iskazuju vrijednost živog i neživog u

financijskim pokazateljima, a potom se prosljeđuje u mega-mašine koje

nesmiljeno melju, cijedeći iz živog i neživog dolare, funte, eure, jene, juane… ili

kune.

Radnice Kamenskog, studenti i akademski radnici hrvatskih sveučilišta, građani

Dubrovnika i Zagreba… svatko tko nije imao sreće (ili želuca) da se uključi u

podjelu pokvarenog kolača profita – postao je žrtvom ove mašinerije. A uskoro

– kad započnu borbe oko resursa o kojima ovisi život svakog živog bića – svi će

shvatiti da su već dugo vremena žrtve jednog bezobzirnog sistema. I da je logika

kapitala otpočetka imala u vidu pokoravanje svih uvjeta života, uključujući i one

bez kojih ne možemo, bukvalno, ni disati.

Kome do sada nije svanulo, možda će sad svanuti.

Jer prvo je bila privatizacija tvornica, koja je – zbog rata, domoljubnog naboja,

te odgovarajućeg domoljubnog i ratnog diskursa – prošla prilično nezamijećeno.

Stidljivo – ali onima bistrijeg pogleda itekako vidljivo – sad se zbiva se i

privatizacija školstva i zdravstva, također vitalnih sfera društvenog života. A

privatizacija urbanih javnih prostora – Zagrepčanima najpoznatija u režiji, kako

se kaže, "kontroverznog poduzetnika" Tome Horvatinčića i privatizirane gradske

politike Milana Bandića – predstavlja predvorje za sljedeći "veliki skok

naprijed": za privatizaciju prirodnih dobara, gdje priroda nije ništa više nego

jadno dobro.

Da li je to kraj? Da li se nakon definitivne privatizacije zemlje, šuma, voda i

zraka nešto još dade privatizirati?

Prema Vandani Shiva, indijskoj znanstvenici i aktivistici, ovaj kolonizacijski

proces napreduje prema sve opasnijim razinama. Moderna znanost i tehnologija,

vođena ekonomskim i političkim interesima, proteže se na koloniziranje

"unutarnjih prostora, na 'genske kodove' oblika života, od mikroba i biljaka do

životinja, uključujući ljude". Sve to se događa u vladajućoj ekonomsko-

političkoj matrici, po kojoj baš sve može i treba postati privatnim vlasništvom.

Shiva kaže:

"Zemlja, šume, rijeke, oceani i atmosfera sad su već svi odreda kolonizirani,

nagriženi i zagađeni. Kapital mora tragati za novim kolonijama na koje će

navaliti pa ih eksploatirati kako bi se dalje akumulirao."

Problem je u tome što je sve manje svijesti o zajedničkim pravima na korištenje

prirodnih dobara. Umjesto toga, dominantnima postaju privatna prava na njih.

"Prava na intelektualno vlasništvo" priznaju se samo ako znanje i inovacije

donose profit, a ne ako zadovoljavaju društvene potrebe kao potrebe zajednice.

Najopasnija su ipak prava na patentiranje života ili genetskih sekvenci živih

bića, čitavih organizama ili čak čitavih vrsta.

Ukratko (slijedimo li Shivinu argumentaciju), trendu privatizacije društvenoga

života slijedi privatizacija prirodnih dobara, odnosno "golog" života, koja je na

djelu, primjerice, već u privatizaciji zdravstva, u kojemu se uvijek radi o golom

ljudskom životu.

Princip je isti, sve su ostalo nijanse…

Ako mislite da je to pretjerivanje, pročitajte svježi članak Borislava Škegre u

Globusu od 2. studenoga, koji nosi (vjerojatno urednički, ali sasvim točan)

naslov: "Profit je ispravan". Onaj Borislav Škegro (nepokolebljivi terminator

hrvatskog gospodarstva, politike i društva) savjetuje nam – objektivno i

egzaktno – još više privatizacije i još više utrke za profitom. Dokle – ne znamo!

Ali njegovim riječima: "profit je jedini ispravan kriterij za ocjenjivanje i

međusobno rangiranje alternativnih ulaganja", a "potpuno je sporedno pri tome

hoće li neko konkretno ulaganje rezultirati većim ili manjim brojem zaposlenih".

Naravno, Škegro misli i na nevažnost manje-ili-veće-štete za opće uvjete života

(kako je to objasnio ljetos, govoreći o Ombli).

To je Škegrino "novo (konzultantsko) ruho", dobro poznato onima koji su pro-

živjeli i pre-živjeli "hrvatske devedesete".

Sjećate li se sad Borislava Škegre i njegova nasljeđa? Ako ste ga slučajno

zaboravili, budite sigurni da Škegro nije zaboravio vas. On vas treba. Ali –

sasvim privatno.

23. studenog 2012.

OPĆA VOLJA U OPĆOJ NEVOLJI

ili: O obljetnicama, Rousseauovoj obljetnici, Rousseauu i rusoovštini danas

Dobro jutro vjernim i vrijednim slušateljima i slušateljicama praskozorne

emisije!

Kao što netko uživa u beskonačnim nizovima brojki u sportskoj kladionici, a

netko u brojčano monotonim izvještajima o vodostaju rijeka, tako ja volim one

rubrike u novinama i na internetskim stranicama, te one radijske i televizijske

emisije u kojima se nabrajaju godine i datumi, obljetnice i "obdanice" rođenja i

smrti općepoznatih i manje poznatih ličnosti.

Prije nekoliko tjedana – kad sam pripremao svoje "praskozorno obraćanje" na

temu direktne demokracije i direktne akcije – uočio sam, ali nisam u eteru

izrekao, da su se zaokružile obljetnice smrti dvoje autora koje sam u tom

obraćanju citirao: stopedeseta obljetnica smrti američkog filozofa Henryja

Davida Thoreaua i stota obljetnica smrti američke anarhistice i feministice

Voltairine de Clayre.

Ima nekih godina kad smrt kao da ne dolazi da žanje s kosom, nego s kosilicom,

a takva je godina bila dvije tisuće i druga. Te godine umrli su mnogi velikani,

čije desetogodišnjice smrti obilježavamo ove godine. Iz muzičkog svijeta: Joe

Strummer, Dee Dee Ramone, Jam Master Jay i Margita Stefanović; pa pisac Izet

Sarajlić, pa glumac Danilo Bata Stojković. A filozofiju je dvijetisućedruga bila

posebno pokosila. Gotovo je nevjerojatno da su u samo nekoliko mjeseci ovaj

svijet napustili Pierre Bourdieu, Hans-Georg Gadamer, John Rawls, Ivan Illich i

Robert Nozick, te naši Tomo Vereš i Predrag Vranicki.

Ali nekako se radije prisjećamo obljetnica rođenja značajnih ličnosti; moglo bi

se reći, filozofskih, književnih ili glazbenih božića.

Za svačiji ukus i sklonost ove godine ima ponešto: sedamdeseta godišnjica

rođenja hrvatskog filozofa Branka Despota, austrijskog pisca Petera Handkea,

američkih pjevačica Barbre Streisand i Arethe Franklin, te "pajtonovca" Terryja

Jonesa; stota godišnjica rođenja obuhvatnog francuskog mislitelja Jacquesa

Ellula, norveškog filozofa i "oca dubinske ekologije" Arnea Naessa, američkog

revolucionarnog kantautora Woodyja Guthrieja i muzičkog revolucionara Johna

Cagea, a "stotku" je namirio i pokojni-ali-neumrli Kim Il Sung. Ako pogledamo

brojku dvjesto, pronaći ćemo, primjerice, obljetnicu rođenja Charlesa Dickensa.

A tristotu obljetnicu rođenja – ove se godine veže (ponajprije i ponajviše) uz

filozofa Jean-Jacquesa Rousseaua.

Naravno, filozofi se ne bi smjeli dati zavesti obljetnicama, godinama, datumima,

brojkama (pa čak ni onim "okruglim" kao što je tristo), jer filozofima uvijek

treba biti stalo do onog bitnog. Ali godišnjice rođenja ili smrti ipak su dobar

povod da se, s vremenske distance, ponovno propita životno djelo nekog

čovjeka koji fizički više nije među nama. Sve nas, mogli bismo reći, tek smrt

svede na pravu mjeru, a obljetnice nas podsjećaju na preminule. – Ako ima

razloga za to, ako su vrijedni prisjećanja.

A u Rousseauovu slučaju, smatram, itekako imamo razloga da ga se prisjećamo,

pa i da ga slavimo. Jer Rousseau je doista, u mnogim aspektima, provokativan i

inspirativan i u našem vremenu. Skoro da bi se moglo reći kako je taj mislitelj iz

18. stoljeća ujedno i mislitelj 21. stoljeća.

Rousseau je danas živ onoliko koliko je živa tradicija prosvjetiteljstva.

Međutim, Rousseaua treba promatrati i kao prosvjetitelja i kao anti-

prosvjetitelja. Jer: on je – sudjelujući u utemeljenju i razvoju prosvjetiteljske

paradigme – istodobno radikalno propitivao, kritizirao i dijelom odbacivao

temeljne ideje (ili dogme) prosvjetiteljstva.

Rousseauova filozofija jedno je od onih mjesta na kojemu trebamo tragati za

pravim smislom pojma slobode (kao slobode pod moralnim zakonom), koji će

kasnije biti razvijen kod Kanta. Ali sloboda i za njega ipak prvenstveno znači –

oslobođenje od izvanjskih stega koje se nameću čovjeku; od represivnih

institucija kao što su država, crkva i obrazovne ustanove.

Znamenita je Rousseauova tvrdnja: "Čovjek se rađa slobodan, a ipak ga posvuda

vidimo u okovima." Znamenita je, u tom smislu, i tvrdnja koja se pripisuje

njegovu suvremeniku, prosvjetitelju Denisu Diderotu: "Čovjek neće biti

slobodan sve dok posljednji vladar ne bude udavljen crijevima posljednjeg

svećenika."

Ali Rousseauova kritika ide korak dalje od drugih prosvjetitelja, pa i usuprot

prosvjetiteljstvu. On kritički dekonstruira kulturu i civilizaciju općenito; samu

suštinu civilizacije i kulture, civiliziranja i kultiviranja čovjeka, te zahtijeva

povratak prirodnom čovjeku, čovjeku kakav je – možemo pretpostaviti – bio u

prirodnom stanju: dobar, sretan i su-življen s ne-ljudskom prirodom.

Stoga Rousseau žestoko kritizira i modernu znanost. Primjerice, kad kaže:

"Znanost ne služi oslobođenju čovjeka od okova ropstva u kojemu se nalazi,

nego baca vijence cvijeća preko lanaca kojima je on okovan."

No, kad smo već tu – u stanju "izgubljene prirodnosti", u stanju društvenosti kao

"otpada prirodnosti" – kakav okvir je potreban da bi smo se mogli približiti

prirodnosti, prirodnoj slobodi i jednakosti ljudi?

Rousseau se bavi ne samo objašnjenjem razvoja koji je doveo do

ustanovljavanja ljudskih zajednica, društva i naposljetku države, nego govori i o

što-boljim-oblicima društvenog i državnog uređenja. Također, on eticizira

politiku i politizira etiku.

Ta Rousseauova razmišljanja izuzetno su relevantna danas: kad svakodnevno, na

vlastitoj koži, iskušavamo krizu demokracije.

Izvor svih problema koji muče ljude, ljudske zajednice, društva i države je –

vlasništvo ili, preciznije govoreći, privatno vlasništvo. U samu srž kapitalizma –

čija moć danas preseže ne samo na ljudski rad i čovjeka, nego i na prirodna

dobra – pogađa Rousseauova tvrdnja:

"Izgubljeni ste ako zaboravite da plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome!'"

Ovih dana (od 22. do 24. studenoga) u Zagrebu se istovremeno odvijaju dva

zanimljiva skupa (na koja još uvijek možete stići, ako dosad niste saznali za

njih).

U organizaciji Hrvatskog filozofskog društva, a u prostoru "Školske knjige",

traje simpozij "Priroda, društvo, politika", povodom tristote godišnjice

Rousseauova rođenja, gdje se – među ostalim – mnogo govori i o aktualnim

društvenim i političkim problemima, dakako, u svjetlu Rousseauove filozofije.

S druge strane, održava se konferencija "Ekonomija kriznog kapitalizma i

ekologija zajedničkih dobara", u prostoru "Goethe instituta", a u organizaciji

Multimedijalnog instituta, Centra za radničke studije, Prava na grad i Zaklade

Heinrich Böll. Na toj se konferenciji raspravlja o antisocijalnim politikama

štednje, privatizacijama zajedničkih dobara i socijalnim konfliktima u Europi.

U toj trenutnoj koincidenciji dvaju skupova vidim i mogućnost jedne buduće

sinergije; naime, mogućnost dublje analize trenutne situacije i mogućnost dublje

artikulacije rastućeg nezadovoljstva narodnih masa, kao i poželjno i potrebno

stvaranje šire teorijsko-aktivističke platforme za obranu općeg, javnog i

zajedničkog dobra, za obranu zajednice. Jer: tek ako uspijemo, simultanim

promišljanjem i djelovanjem, spasiti pojmove "općeg", "javnog" i

"zajedničkog", te pojam "zajednice" – moći ćemo razgovarati o tome što da se

radi.

U konačnici – a u rusoovskim terminima – to bi značilo da trebamo nadići kaos

pojedinačnih volja, pa i ono što predstavlja puki zbroj pojedinačnih volja, a što

Rousseau naziva voljom svih, te pronaći društveno-političke modele koji će

odražavati opću volju, balansirajući pojedinačne volje i uzdižući svakog

pojedinca do onog zajedničkog i općeg, a istovremeno izbjegavajući opasnosti

zloupotrebe političke moći, uključujući totalitarističke tendencije.

I kroz promišljanje i kroz djelovanje trebamo najprije sačuvati, a zatim učiniti

djelatnima one koncepte i modele koji nas privode izvornom smislu

demokracije. Drugim riječima: trebamo težiti artikulaciji opće volje kao

protuteži općoj nevolji u kojoj se nalazimo.

Veliki pred-revolucionarni mislitelj Rousseau bio je skeptičan prema

revolucionarnim prevratima.

Međutim, sa višestoljetne distance, prilično jasno vidimo u kojoj mjeri i na koji

način je Rousseau sudjelovao u priređivanju uvjeta, opće klime i konceptualnog

aparata za Francusku revoluciju.

Krajem studenoga 2012. godine, kad se nezadovoljstvo hrvatskih građana

izlijeva na ulice (koliko god domaći prosvjedi bili skromni u usporedbi sa

španjolskim, talijanskim ili grčkim nemirima), mogli bismo možda povući

paralelu između Rousseauove pozicije u odnosu na Revoluciju, s jedne strane, i

onoga što se sad zbiva kod nas, i u Europi, i u svijetu, s druge strane. Možda

bismo mogli, u tom smislu, reći – da ugroženi, obespravljeni i ušutkani građani

Hrvatske, Mediterana, Europe i svijeta još nisu skloni nekoj revolucionarnoj

promjeni, ali svojim aktiviranjem i akcijama polako priređuju uvjete za to. I

slavit će ih budući revolucionari onako kako se danas slavi Rousseaua: riječima

Sophie Wahnich, kao "revolucionara a posteriori".

30. studenog 2012.

BOŽANSKI PRIOPĆAVATELJI

ili: O mas-medijima i njihovom religijskom karakteru

Dobro jutro vjernim i vrijednim slušateljima i slušateljicama praskozorne

emisije!

Jadan Igor Mandić! – To sam pomislio kad sam prije desetak dana čuo, a prije

osam dana vidio, da će naši kiosci fizički biti obogaćeni još jednom dnevnom

tiskovinom ambiciozne ideje i pretenciozna naslova. Igor je Mandić "jadan", jer

on, kako je poznato, redovno, smjerno i sado-mazohistički guta svu silu domaćih

i inih novina, časopisa, magazina i druge štampe – "pustu papirušinu" (dnevnu,

tjednu, mjesečnu, periodičku) – pa će još-jedna-novina sasvim sigurno oštetiti

njegov kućni budžet, a možda i njegovu mentalnu higijenu.

Ali jadan sam i ja, jer ta "još jedna novina" ponukala me ne samo na praćenje još

jednog medija, nego i na razmišljanje o tome: razmišljanje o medijima;

medijima nekim i medijima kao takvim.

Očajan nakon zaprimanja ove medijske novosti, a onda i zaprimanja raznih

novosti koje se nude u dotičnom mediju i drugim medijima – utekao sam se

jednom prastarom govoru o medijima (i to poetskom govoru o medijima).

Naime, radije nego za Marshallom McLuhanom (jednim od gurua moderne

medijske teorije, čija je knjiga Gutenbergova galaksija objavljena prije točno 50

godina), posegnuo sam za američkim pjesnikom Waltom Whitmanom, odnosno

za njegovom pjesmom "Mediji" (u originalu: "Mediums"), objavljenom 1860.

godine.

A u njoj Whitman, među ostalim, kaže da će mediji "predočiti Prirodu, zakone,

fiziologiju, i sreću", "razjasniti Demokraciju i kozmos", da će "silno uživati u

materijalizmu i prizoru proizvoda", da će se "izvještiti da idu u javnost, da

postanu govornici", da će "moćan i milozvučan biti govor njihov", da će "tvorci

i izumitelji oni biti"… i možda najvažnije – kaže Whitman – da će se "iz njih i

njihova djela pojaviti božanski priopćavatelji, da priopće evanđelja", te da će

time sve i svja ("smrt, budućnost, nevidljiva vjera") "biti priopćeni".

Whitman – u njemu svojstvenom emfatičkom tonu – u ovoj pjesmi govori o

budućnosti medija; o budućnosti koja je, zapravo, prošlost i sadašnjost nas

današnjih. Onome o čemu je Whitman pisao polovicom 19. stoljeća – mi

početkom 21. stoljeća svjedočimo.

Ti mediji (koje Whitman navještava) predočavaju ili barem nastoje predočiti

Sve, Cjelinu. Mediji i različiti medijski subjekti sebe percipiraju i tjeraju nas da

ih percipiramo kao cjelinu, kao da oni jesu cjelina: zaokruženost i sve

pojedinačno, bez ostatka. Mediji govore kakvo nešto treba biti, što nešto jest i

(još dalje) – što uopće jest.

Mediji su – kako stvari stoje – postali kreatori društva i onoga što se naziva

"demokracijom". Drugim riječima, društvo je postalo "pogonsko gorivo"

medijske mašinerije. Ta "tvoračka uloga", s napretkom medijskih tehnika,

poprima božanske razmjere: sa televizijskih ekrana kao svojevrsnih oltara

progovaraju vitmenovski "božanski priopćavatelji, da priopće evanđelja",

evanđelja u vidu reklama ili političkih izvještaja ili organizirane dosade.

U tom smislu, mas-mediji su religija našeg doba. Ako je religija "opijum

naroda", kako to kaže Karl Marx, onda su upravo mediji – nova religija; stupaju

na mjesto koje je tradicionalno zauzimala religija. Kome to zvuči pretjerano,

neka pročita znameniti odlomak iz Marxova spisa "O kritici Hegelove filozofije

prava" iz 1843. godine, te zamijeni riječ "religija" riječju "mediji".

Marx, u mome mediološkom čitanju, zaključuje:

"Mediji su dah potlačenog stvorenja, osjećaj onog svijeta koji je bez srca, duh

onog stanja koje je bez duha. Mediji su opijum naroda."

Uglavnom, mediji se mogu usporediti s religijom zato što je njihova uloga da

vrše blagotvoran učinak na "zemaljsko roblje" (ili "prezrene na svijetu", ili "na

zemlji klete"). Uloga tješiteljice, koja je nekoć pripadala religiji, danas pripada

mas-medijima. Njihov je zadatak da uljepšavaju stvarnost ili da prikazuju

probleme takvima kao da "obični čovjek-građanin" na njih ne može utjecati. U

oba slučaja, čitatelje/gledatelje/slušatelje, odnosno građane, pasivizira se i

pacificira, te im se kao jedina opcija nudi konzumiranje: vijesti, hrane, zdravlja,

zabave – svejedno je, sve dok je pasivna konzumacija zajamčena.

Sve to – a prije svega instrumentaliziranost medija od strane vladajućeg sistema

– može se ispitati i dokazati na recentnom primjeru novoga glasila, dnevnoga

lista pod nazivom 21. stoljeće.

Ne treba mnogo truda za produbljeno, refleksivno, diskurzivno, umreženo i

komparativno čitanje. Dovoljno je uzeti jedan broj ("jubilarni peti"), od 26.

studenoga 2012. – dapače, jednu njegovu stranicu, onu drugu – te zaključiti o

čemu se radi i kamo smjera to opće ludilo ili generirano sluđivanje.

Na toj (drugoj) stranici jednog broja ovih novina čitamo urednički uvodnik u

kojemu se, naizgled pošteno, moralizira o jednoj, štoviše, ključnoj značajci naše

politike i političara, a to je bahatost. Međutim, urednica ne misli pritom na

Radimira Čačića, koji je (s pravom) u javnoj percepciji postao sinonimom za

bahatost, nego napada jednog drugog bahatog političara. Zašto ne Čačića?

Zato što se, odmah ispod uredničkog uvodnika o problemu bahatosti, nalazi

članak stalnog kolumnista ovih novih novina, Rogera Malonea, nazvanog

"uglednim ekonomskim novinarom". Njegov članak nosi naslov: "Radimir

Čačić pokazao je rijedak osjećaj osobne odgovornosti". Malone kaže:

"Hrvatskoj treba još Čačića. Osim njegova jasnog pro-business opredjeljenja i

razumijevanja važnosti direktnih stranih investicija, Čačić simbolizira i

sofisticiran, zreliji pristup osobnoj odgovornosti."

Gimme a break, Malone! Ne možeš govoriti o Radimiru Čačiću kao da je

Vaclav Havel ili Majka Tereza! Pogotovo ne zato što je na istoj toj stranici

novoga dnevnika – u rubrici koja donosi različite i znakovite "misli 21. stoljeća"

– izdvojena misao Ronalda Reagana koja kao da govori o Radimiru Čačiću i

trenutnoj hrvatskoj vladi, a koja kaže: "Vlada je poput bebe. Prehrambeni kanal

s ogromnim apetitom s jedne strane, a s druge nikakav osjećaj odgovornosti."

Okej, novinari i urednici ponekad ne razmišljaju o tome što i kako rade. Ali čak

i ako je tako – ako nesvjesno čine gafove u svoju štetu – to nešto govori o njima,

njihovom radu i njihovim skrivenim, a ponekad i neosviještenim stavovima.

Europa po mjeri Dvadesetprvog stoljeća je Europa u kojoj se vijesti iz svijeta

navode slučajnim izborom, a kultura je usputna tema, prisutna u lifestyle-

rubrikama i prikazana kao nešto što je, ono, lifestylish. Politika, koje ovdje ne

fali, razvodnjena je na način infotainmenta i začinjena turbo-ekskluzivima.

Ostatak je posvećen bizarnim vjesticama, tračevima, zdravstvenim i kuharskim

savjetima, psiho-testovima, enigmatici, horoskopima i drugim tričarijama. A

među svime i povrh svega, tu su i reklame (deklarirane i nedeklarirane), kako bi

hrvatski "gutači novina" mogli ostati ono što se od njih napravilo – "gutači

reklama".

No, bojim se da sprega vidljive banalnosti i prikrivenih ekonomsko-političkih

agendi, sprega banalnosti lošeg i nimalo banalnih implikacija i opasnosti istoga

– može motivirati na razmišljanje samo one koji su već uspjeli izgraditi svoj stav

prema medijima općenito.

Ukratko: kakve novine su 21. stoljeće, takvo će nam – bojim se – biti i 21.

stoljeće. A s obzirom na to, zavapit ću ne samo personalizirano: Jadan Igor

Mandić!, nego i generalno: Jadna nam majka! Jadni mi!

7. prosinca 2012.

NE PITAJTE SVOG LIJEČNIKA ILI LJEKARNIKA!

ili: O suvremenoj medicini, o zdravlju, te o slobodi i odgovornosti

Dobro jutro vjernim i vrijednim slušateljima i slušateljicama praskozorne

emisije!

Znate već: "Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama

upitajte svog liječnika ili ljekarnika." Presporo sam izgovorio ovu rečenicu. Nju

se, inače, nevjerojatno brzo izgovara u televizijskim i radijskim reklamama za

lijekove i druge farmaceutske produkte, ili ju se piše nevjerojatno sitnim slovima

u novinskim reklamama.

Hoću reći da se to ni ne treba čuti i pročitati; to je samo ironičan ustupak

proizvođača medicinskih pripravaka pravnim odredbama, prije negoli nekim

etičkim standardima ili, nedajbože, samim korisnicima, konzumentima,

mušterijama (da ne kažem "pacijentima" ili "ljudima").

Važnije je pitanje: što ako se zaista obratim svom liječniku ili ljekarniku?

Koliko povjerenja mogu imati u njega nakon "afere Hipokrat", u kojoj je oko

tristo pedeset liječnika obuhvaćeno istragom zbog primanja mita od

farmaceutskih kompanija? "Afera Hipokrat" samo je jedna u nizu afera koje je s

osobitom upornošću i hrabrošću razotkrivala novinarka Nataša Škaričić, a o

kojima su govorili i pisali i drugi, pri čemu treba istaknuti liječnike Dražena

Gorjanskog, Srećka Sladoljeva i Lidiju Gajski.

No, nije niti to tema o kojoj bih zapravo htio govoriti, nego je to – odgovornost

u medicini, u zdravstvu, oko zdravlja. Do tog pitanja možemo doći i preko

"afere Hipokrat", jer resorni je ministar (pogođen skandalom za koji snosi neku

vrstu "zapovjedne odgovornosti") pokušao utvrditi tko je odgovoran za recentne

(ali očito dobro uhodane) prijestupe, te je zaključio: "Hrvatska ima pet tisuća

liječnika opće prakse, a korupcija je karakterna osobina, osobina čovjeka,

nikako profesije."

Ministrova teza je plauzibilna, jer možemo zamisliti ili znamo iz vlastitog

iskustva da veliki broj, pa i većina liječnika nije postala žrtvom korupcijske

hobotnice, te da se trudi prakticirati svoju struku i poziv u skladu s etičkim

normama, kako općim, tako i specifičnim medicinsko-etičkim.

Ipak, postavit ću zaoštreno pitanje, koje naizgled trpa sve liječnike u isti koš, te

nepravedno sumnjiči one poštene, a oslobađa krivnje one korumpirane. Može li

se uopće biti odgovoran i djelovati odgovorno u medicini, u zdravstvu, odnosno

u medicinskom sistemu i sistemu zdravstvene skrbi?

Pa kako da ne?!

Mogli bismo odgovoriti i sasvim suprotno: Preuzimanje i izvršavanje

odgovornosti u medicinskom i zdravstvenom sistemu je nemoguće! Zašto? Prije

svega zato što su medicina i zdravstvo dijelom općeg i općevladajućeg sistema,

koji je strukturiran tako da je u njemu nemoguće djelovati slobodno, a time i

odgovorno.

Ukratko: ne možete tražiti od nekoga da bude odgovoran ako je prisiljen (i

ucijenjen) da djeluje pod uvjetima neodgovornosti. Možda je lakše živjeti bez

tereta odgovornosti, ali za to se plaća visoka cijena: gubitak slobode.

Ali što onda? Što nam preostaje? Da samo zdvajamo nad "zlom sudbinom"

liječnika i čovjeka u današnjem svijetu i da sa strane moraliziramo o tome?

Nipošto! Oni liječnici koji su napravili "coming out" i koji su, riskirajući

stigmatiziranje i s tim povezane probleme, progovorili o stvarima za koje se,

manje-više, znalo i prije, ali su rijetko bile dokumentirane i reflektirane – oni

nam mogu predstavljati putokaz: možda se u sistemu ne može djelovati

odgovorno (jer je on dizajniran tako da se odgovornost ne može u punom smislu

riječi preuzeti, a još ju je teže post festum utvrditi), ali se može pokušati

promijeniti sam sistem.

Prva prepreka na tom putu – čak i ako se pojedinci i skupine odluče poduhvatiti

tog zahtjevnog zadatka – bit će jedna duboka kriza medicine, koja je (upravo

zbog kompleksnog utjecaja tehnoznanstveno-ekonomsko-političkog sistema)

izgubila orijentaciju i orijentire, a možda i svoj smisao i svrhu.

Jedan od ključnih uzroka krize suvremene medicine tiče se same njezine biti.

Radi se o zamagljivanju ili čak gubitku pojma zdravlja. Znamo li, kao

medicinski stručnjaci, kao potencijalni bolesnici i pacijenti i kao ljudska bića,

što je to zdravlje? Ne znamo. Međutim, tu prazninu tek rijetko primjećujemo, jer

smo prisiljeni da se fokusiramo na ono konkretno, pojedinačno i kratkoročno,

pri čemu nam izmiče iz vida šira slika, bez koje pak ne možemo na primjeren

način sagledati ono čime bismo se u medicini trebali baviti. Otuda proizlaze

mnogi problemi s kojima se susreće moderna mainstream medicina, a time i

liječnici i pacijenti.

Naposljetku dolazim i do ključnog problema (koji možda zahtijeva i

spekulativni napor), a to je – medikalizacija zdravlja, to jest: tretiranje zdravlja,

dobrobiti, tjelesnosti, egzistencije i života uopće kao bolesti ili kao potencijalne

bolesti.

Pojam "medikalizacije zdravlja" dugujemo jednom, takoreći, "našijencu". Ivan

Illich (rođen 1926. godine u Beču, od oca Hrvata, Bračanina, i majke sefardsko-

židovskog porijekla, a preminuo 2. prosinca 2002. u Bremenu) bio je katolički

svećenik, teolog, filozof, mislitelj široke naobrazbe i još šireg područja interesa;

oštar društveni i kulturni kritičar, pa i aktivist, koji je velikim dijelom života

djelovao u Južnoj Americi, a u svojim djelima se bavio znanošću i tehnikom,

medicinom, obrazovanjem, radom, energetikom i odnosom prema prirodnom

okolišu, kao i religijom, rodno obilježenim odnosima, te ekonomijom, politikom

i društvom općenito.

Jedna od najpoznatijih Illichevih knjiga, Medicinska Nemeza – objavljena 1974.

godine (našoj publici poznata u srpskom prijevodu iz 1976. i hrvatskom

prijevodu iz 2010. godine) – donosi i obrazlaže smjelu tezu: "profesionalna

medicinska praksa postala je glavnom prijetnjom zdravlju", a "medicinski sistem

ozbiljno je počeo ugrožavati zdravlje".

Illich želi reći da medicina više nije, kao što je to bila nekoć, samo pomoć u

svladavanju bolesti te stjecanju i održavanju zdravlja, nego je potpuno ovladala

ljudskim zdravljem i životom. Ona se nametnula kao neizbježan posrednik

između pojedinca i njegovog zdravlja i života, te je otuđila pojedinca od njegova

vlastitog zdravlja i života. Zdravlje i život više ne postoje bez medicine. Osobno

iskustvo vlastitoga bitka (tjelesnosti, zdravlja, života) ustupilo je mjesto

medicinskoj dijagnozi, umjesto da se i cjelokupno vlastito stanje, i zdravlje (kao

tjelesno-duševno jedinstvo) osvještava multi-dimenzionalno od strane pojedinca,

eventualno uz stručnu asistenciju, odnosno moderaciju liječnika, dakle, u

dijalogu.

Suvremena medicina je, prema Illichu, neučinkovita, jer ne samo da ne uspijeva

ispuniti svoja obećanja o izlječivosti svih bolesti i maksimalnom produženju

života, nego također proizvodi nove bolesti, što se naziva "jatrogenezom".

Farmaceutska industrija i njezino permanentno korumpiranje medicine sasvim

sigurno predstavljaju glavni motor ovog opasnog procesa.

No, kakva je pritom uloga pacijenata, odnosno ljudi koji se (radi brige oko

očuvanja zdravlja ili pokušaja da povrate zdravlje) preobražavaju u pacijente i

podvrgavaju se ovom medicinskom sistemu? Mogu li oni postupati odgovorno s

obzirom na zdravlje, kad to već – kako je rečeno – nije moguće liječnicima?

Illich bi rekao da ne mogu. Štoviše, da ni ne trebaju! To je obrazložio u svome

članku, u čijem naslovu se nalaze jedno pitanje i jedan odgovor: "Zdravlje kao

osobna odgovornost? Ne, hvala!". Illich kaže "ne" uvriježenom pojmu (i

imperativu) zdravlja, i "ne" jednoj "etici odgovornosti za zdravlje", nasuprot

čemu promovira drugačiji pogled na bolest i umiranje, kao "priliku za

pronalaženje sebe" u svijetu otuđenja i manipulacije.

Naravno, nije lako iskočiti iz sistema koji nas sluđuje i prihvatiti Illichev stav.

Illich svoju poslanicu protiv zdravlja i odgovornosti završava sljedećom

konstatacijom i pozivom:

"Pozivam sve da prenesu pogled i svoje misli s brige o zdravstvenoj zaštiti na

njegovanje umijeća življenja. A danas, s jednakom važnošću, na umijeće patnje,

na umijeće umiranja."

Na Illichevu tragu, moglo bi se reći ovo: prije nego što se obratite svom

liječniku ili ljekarniku, obratite se sebi i svom osjećaju sebstva, tjelesnosti i

zdravlja; reflektirajte o sebi, svome životu (koji je određen prvenstveno

tjelesnošću), kao i o tome što za vas jest i podrazumijeva zdravlje; ne koristite

prečace, nego živite život kao krivudav put, e da biste živjeli jedini život koji je

vrijedan tog imena, a to je život pod vidom autonomije i slobode.

U nastavku na to, mogli bismo dodati (doduše, manje radikalno nego što bi

Illich zaključio): tek ako – nakon ove produbljene, ali lako dostupne

autorefleksije – zaključite da vam treba pomoć, obratite se "ovlaštenoj osobi",

stručnjaku, profesionalcu, liječniku, ali opet ne kao čarobnjaku ili distributeru

čarobnih farmaceutskih proizvoda, nego kao osobi čija znanja i sposobnosti

mogu pomoći vama u vlastitom nošenju križa, ponekad lakšeg i lakše

odbacivog, a ponekad uistinu teškog.

U tom slučaju – koji treba smatrati krajnjim – obratite se liječniku, a ne

ljekarniku. Ali oprez! Nemojte zaboraviti "aferu Hipokrat", jer možda je vaš

liječnik zaboravio staroga Grka – Hipokrata.

14. prosinca 2012.

FILOZOFIJA U OKRUŽENJU

ili: O moći i nemoći filozofije, u pop- i hardcore-verziji

Dobro jutro vjernim i vrijednim slušateljima i slušateljicama praskozorne

emisije!

Ne bih ja da me drug nije nagovorio… Hoću reći, inače sam sumnjičav prema

knjigama kao što su Monty Python i filozofija, Simpsoni i filozofija, South Park i

filozofija, Novi val i filozofija… koliko god volio i Pajtonovce i Simpsone i

Sautparkovce i Novi val. A imam predrasudu i prema knjigama kao što su

Filozofija za početnike, Filozofija za život, filozofija za ovo, filozofija za ono…

koliko god smatrao da filozofija nečemu služi i da treba nečemu da služi.

Ali ponekad pokleknem – eto, kad me drug nagovori – pa se prihvatim takvog

jednog djela… i ne razočaram se. Nego još počnem i razmišljati. Ne toliko o

smislu života (Montyja Pythona, Homera Simspona, mene ili čovjeka kao

takvog) koliko o smislu same filozofije.

Na to me ponukala, kažem, jedna knjiga koju mi je drug "tutnuo" u ruke:

Filozofija za život i ostale opasne situacije Britanca Julesa Evansa.

Dobra je to knjiga. I dovoljno je opuštena: natjera jednog filozofa da razmišlja o

smislu i svrsi filozofije, a da pritom sama ne postavlja to pitanje eksplicitno.

Čemu, dakle, filozofija? Je li ona tek samosvrhovita teorija, motrenje onog

metafizičkog i fizičkog sub specie aeternitatis ili ima veze i s praxisom,

djelovanjem, činjenjem, pa čak i sa poiesisom, ljudskom kreativnošću i

proizvođenjem?

Od pra-filozofa Talesa do naših dana proteklo je više od dvadeset i pet stoljeća,

ali predodžba filozofije u javnosti nije se mnogo promijenila. Bilo je filozofa-

državnika, filozofa koji su postali crkveni sveci ili "kulturne ikone"… ali kao što

je Talesu, kad je motreći zvijezde pao u bunar, ona starica rekla "E, moj Talese,

ti nisi kadar vidjeti što ti je pred nogama, a htio bi spoznati što je na nebu", tako

se i danas riječ "filozofiranje" koristi kao sinonim za beskorisno, a možda i

štetno razmišljanje i govorenje, te se s podsmijehom priča o filozofima koji

"mlate praznu slamu", dok izlizana politička garnitura i "plesači sa zvijezdama"

valjda "mlate punu slamu".

Čemu, onda, filozofija? Na to bismo mogli odgovoriti protu-pitanjem, pomalo

već otrcanim pitanjem pjesnika Friedricha Hölderlina, koje je promišljao i

popularizirao filozof Martin Heidegger: "Čemu pjesnici u oskudnu vremenu?"

Isto vrijedi i za filozofe. Ova "oskudnost" tiče se prvenstveno duhovnog, ali i

fizičkog pustošenja svijeta i života, te ljudskog iskustva svijeta i života, za što je

odgovorna suvremena tehno-znanost kao spoj redukcionističkih prirodnih

znanosti s biotehnologijom i informacijsko-komunikacijskim tehnologijama.

Ideološka matrica moderne tehnoznanosti i načini njezina djelovanja idu ruku

pod ruku s drugim dvama dominantnim obrascima današnjice, ekonomskim i

političkim.

U takvom, istovremeno suženom i pustom horizontu nema mjesta za pjesnike i

filozofe koji su posvećeni upravo otkrivanju, istraživanju, promišljanju i

izricanju širine i bogatstva života, prirode, svijeta i onog ljudskog.

Može li to današnja filozofija? Hm, teško je reći… Jer: filozofija nije izvan

svijeta onakvog kakav jest, kao što čovjek, a onda i filozof, nije "apstraktno biće

koje se nalazi izvan svijeta", da citiram Marxa.

Kada govorimo o "ulozi filozofije u društvu", te se žalimo na njezinu

marginalnu ulogu i loš položaj, prije svega se trebamo zapitati o krivnji društva i

države za takvo stanje stvari, a tek onda o krivnji same filozofije i filozofa.

A o statusu i sudbini filozofije govori prvenstveno njezin tretman od strane

banaliziranih i instrumentaliziranih medija, kojima su filozofija, kao i svaki

drugi oblik teoretiziranja i duhovnosti, samo smetnja.

Nije stvar u tome da nema filozofa i da se oni ne bave aktualnim i

provokativnim pitanjima, te da ne govore važne stvari. No, "duh vremena", koji

reprezentiraju i uvelike stvaraju mediji, to ne podnosi – ni kod nas, ni u svijetu.

Sistem ne treba one koji kritički promišljaju stvarnost, a filozofi su, barem po

definiciji, posvećeni tome. S obzirom na filozofiju u medijima, a time i u

javnosti te društvu, padaju mi na pamet dva primjera.

Nakon stotina i stotina prešućenih filozofskih simpozija, tribina, knjiga i

članaka, veliki je uspjeh hrvatska filozofija u medijima postigla 2005. godine,

kad je tada sveprisutni Goran Milić u dnevniku Hrvatske televizije napao

časopis Filozofska istraživanja zato što novcem hrvatskih poreznih obveznika

objavljuje navodno "protu-hrvatske tekstove", što se odnosilo na članak srpskog

sociologa i anti-miloševićevskog aktivista Božidara Jakšića, posvećen Milanu

Kangrgi. Članak koji je, nota bene, u milićevskoj terminologiji, bio i "anti-

srpski", jer je, među ostalim, govorio o problemu nacionalizma.

Kratkotrajni bljesak filozofije u Milićevoj režiji… a onda opet – uglavnom

nezainteresiranost i šutnja.

Prije tjedan dana, pak – ponovno jedan filozofski bljesak i oluja, ovog puta u

"kulturnoj režiji" javne televizije, kojoj će očito trebati još mnogo godina i truda

da se izliječi od "žutice" i crnog senzacionalizma. U emisiji koja je, sve do

nedavnih promjena na HaTeVe-u, bila glavno mjerilo hrvatske kulture – jer je

definirala onih dopustivih pola ure za kulturu – novinar Kukavica je (umjesto da

je prepustio takvu ekskluzivu Hloverki Novak-Srzić, kao ekskluzivnoj prinovi

ove kulturne redakcije) napravio sladak prilog o Vojislavu Šešelju. Nekoliko

dana prije te emisije, kolumnist portala Dnevno.hr, Jure Zovko, objavio je

članak o Šešelju, odnosno o "slučaju Šešelj", koji se bazira na dvije činjenice: da

je Hrvatsko filozofsko društvo 1983. godine u svoje članstvo primilo tada

politologa i docenta na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, a kasnije ratnog

zločinca Vojislava Šešelja, te da ga je izbacilo iz članstva tek 1992. godine.

Otuda ovaj "kulturni prilog" na televiziji. A u njemu, naravno, hercegovački

filozof Jure Zovko, koji je jednu svoju knjigu posvetio nesuđenom haškom

optuženiku Gojku Šušku i koji se sada prisjeća filozofske sudbine haškog

optuženika Vojislava Šešelja. I još: bosanski filozof Anto Kovačević, koji će

ostati zapamćen po svojim saborskim filozofskim predavanjima uopće, i

dijalektičkom izvodu o "mudracu i madracu" napose. I tako su Zovko i

Kovačević – obojica junaci peščeničkog Nightmare Stagea i protagonisti noćne

more hrvatskih devedesetih – podijelili s gledateljstvom svoje "spoznaje i

saznanja", uz malo trača i malo dosjetke, a mnogo površnosti i mnogo zlobe.

Otprilike tako izgleda filozofija u hrvatskim medijima, hrvatskoj javnosti i

hrvatskom društvu. Ali neka joj i bude, kad tolerira stvaranje predodžbe o

filozofiji po mjeri zovaka i kovačevića.

Jer: krivnja za bijedno stanje filozofije u Hrvata nije samo na medijima i na

općedruštvenoj klimi, nego jednim dijelom i na samim filozofima. I tako je

oduvijek bilo.

S obzirom na to, dolazim do zaključka: filozofija svašta može, i čini svašta, ali

može također (i također treba) razvijati kritički i autokritički nerv, koji nam

pomaže da se nosimo s devijacijama filozofije, teorije, društva i svijeta.

Filozofija nas – lakše nego neki drugi načini obuhvaćanja svijeta – može dovesti

do istinskih problema, kao što nas problemi, s kojima se suočavamo, mogu

dovesti do istinske filozofije.

No, da bi se to događalo, filozofi moraju priznati ograničenja filozofije i pronaći

način da idu preko tih granica, razvijajući pluriperspektivnu i integrativnu

suradnju s drugim i drugačijim idejama, konceptima, pristupima i metodama.

Filozofija se, naime – osvrćući se na svijet i obrćući se oko same sebe – sudara s

granicama spoznavanja, gdje svoje zadatke prepušta, s jedne strane, vjeri, a s

druge znanosti o prirodi. Također, filozofija se sudara s granicama djelovanja i

stvaranja, gdje njezin posao nastavljaju, s jedne strane, ekonomija i politika,

osobito u svom revolucionarnom vidu, a s druge strane, umjetnost.

Okruženje u kojemu se filozofija nalazi nije, pak, razlog za malodušnost filozofa

i zaključivanje o nemoći filozofije. Jer: iz tog okruženja filozofija ne može

pobjeći, pa joj preostaje da kopa u dubinu, istražujući pojmove i njihovu

povijest, te da leti u visinu, spekulirajući i raspravljajući o principima, utopijski

također.

U tom pogledu, nekome filozofija može služiti kao sredstvo samo-pomoći, a

nekome odmaže, bacajući ga u očaj, kao što je stari filozof Hegezija svojim

radikalnim skepticizmom i pesimizmom nagonio svoje slušatelje čak i na

samoubojstvo. Nekoga ona čini revolucionarno nastrojenim, a nekoga tjera na

potpuno povlačenje iz svijeta.

Međutim, filozofija je tu: možeš je istjerati iz svijeta i života, ali ne možeš

istjerati svijet i život iz filozofije. I zato se ona uvijek vraća, nakon povremenih

razdoblja posustajanja. Ponekad, kad je populus prijemčiv samo za razvodnjene

destilate, povraća se u pop-verziji, a stalno (s manjim ili većim uspjehom)

filozofija se vraća u hardcore-verziji, jer je ona još uvijek najsigurniji put do

tvrde jezgre čovjeka, svijeta i života.

21. prosinca 2012.

JINGLE BELLS

ili: O dobru i zlu, te nadi i beznađu

Dobro jutro vjernim i vrijednim slušateljima i slušateljicama praskozorne

emisije!

Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć… Zapravo, zvone danonoćno. Neprestance.

No, da li vas taj zvon uljuljkuje tako da vas obuzima neka vrsta božićno-

novogodišnje nirvane, u kojoj se religiozni zanos miješa s potrošačkom

groznicom, a prigodni post s masnom hranom i odgovarajućim količinama

alkoholnih pića? Ili vam, pak, jingle bells zvone kao zvona za uzbunu,

upozoravajući na neku opasnost?

Mislim da bi ovo drugo bilo primjerenije, jer ako nam i jedan fenomen može

učiniti prezentnim da, globalno i stalno, živimo u izvanrednom stanju, onda je to

božićno-novogodišnja euforija, ili histerija. A nje većina postane svjesna tek kad

nastupi post-novogodišnje triježnjenje i kad se svijet ukaže u svom punom sjaju

bijede: nimalo bolji; možda čak i gori, jer hiper-konzumacija religioznih,

medijskih, prehrambenih i drugih proizvoda ostavlja za sobom uglavnom pustoš,

budući da iscrpljuje i fizički i psihički i emotivno… i financijski.

Uglavnom, bit će mnogo i previše govora o miru, ljubavi, razumijevanju,

poštovanju i solidarnosti, iako će se u kasnijim minutama TV-dnevnikâ i na

sporednim stranicama novinâ nastaviti granatiranja i pokolji, davat će se ili

pripremati novi otkazi, gladovat će se zato što se nema hrane, a ne zato što se

posti iz religioznih pobuda.

Ali sve to se može potisnuti, barem na nekoliko dana. Jer: prva žrtva ovog

kasnogodišnjeg ludila uvijek je kritičko mišljenje. Ono se privremeno

suspendira, čak i kod onih "kritički snažnijih". I svi su osobito podložni

korumpiranju od strane sistema, jer svima nam treba malo odmora, blesavog

zaborava svagdašnjih muka, kratka pauza od napetog života u sistemu.

Apelirajući na kritičko mišljenje potkraj godine, riskiram da postanem

partibrejker (ili, hrvatskije, kvarizabava). No, mislim da nam ne bi škodilo da

božićno-novogodišnje izobilje začinimo cum grano salis, e da bi nam poslije-

blagdanska bljutavost lakše pala na želudac.

A osobno sam tu vrstu askeze prakticirao (moram reći: nažalost) gledajući prije

nekoliko dana u kinu animirani, 3D film Pet legendi režisera Petera Ramseyja (u

originalu: Rise of the Guardians).

Film je to koji okuplja dream team našeg djetinjeg imaginarija, likove kao što su

Djed Mraz (Santa Claus), Uskršnji Zeko (Easter Bunny) i Zubić Vila (Tooth

Fairy), te neka, kod nas manje poznata mitološka bića poput Sandmana (u

prijevodu: Pjesko), koji stvara lijepe snove, te Jacka Frosta (u prijevodu: Jan

Mraz), koji skrbi o snijegu, mrazu i ledu kao podlozi dječjih zimskih radosti. Svi

oni se, uz pomoć djece i za djecu, bore protiv Mora ili Mrakule (u originalu je to

Pitch), koji je naumio da uništi sve što je lijepo u dječjem svijetu i svijetu mašte,

da taj svijet raščara i pretvori ga u dolinu suza i mraka. Pritom mu je prvi

zadatak da razuvjeri djecu u postojanje onih pozitivnih junaka mašte.

Djeca se kolebaju, bore se, spašavaju što se spasiti dade – na inicijativu i uz

pomoć Santa Claus & Company. Napeto je, nema šta, do kraja se ne zna hoće li

pobijediti dobro ili zlo.

Međutim, dok se odmatala odjavna špica, dok su se skidale 3D-naočale, a

filmska se čarolija osipala kao Sandmanovi snovi – zgušnjavala se misao da je

Pet legendi jedna velika alegorija.

Najnaivnije i najljepše: Pet legendi je alegorija o vječnoj borbi između Dobra i

Zla, u kojoj Dobro na koncu pobjeđuje, što svima nama pruža nadu da tome

doista može biti tako, a djecu pedagoški vodi prema zaključku kako se za

pobjedu Dobra treba malo i potruditi, barem sanjajući i maštajući.

Nešto manje naivno i manje lijepo, Pet legendi moglo bi se čitati i kao alegoriju

kapitalizma, njegova razvoja, stanja i perspektiva, iako je to vjerojatno

pretjerano očekivati od ovog apsolutno korporacijskog filma. No, pokušajmo:

zlo u liku Mrakule (zlo u koje možemo upisati sva zla moći, nejednakosti,

tlačenja i diskriminacije) mirovalo je tristo godina, što nas je uvjeravalo da ne

postoji, iako je ono samo mirovalo i pritajilo se u temelju idiličnog svijeta

znanstveno-tehničkog, političkog i ekonomskog napretka, da bi se nakon tristo

godina vratilo (ili prvi put eksplicitno pojavilo) u svom zastrašujućem izdanju, u

liku neoliberalnog kapitalizma koji ne preže ni od čega da bi ostvario svoje

pokvarene namjere.

No treća moguća alegorija najviše okupira moje razmišljanje. Zlo se pojavilo,

sukobilo se s Dobrim, dobro je pobijedilo; ukratko: neoliberalizam (kao

devijacija kapitalizma) poražen je od strane dobrohotnih snaga koje su željele

očuvati barem ideju blagostanja (jer Mrakula će se kad-tad opet vratiti na scenu)

… Ali moramo postaviti pitanje: tko su ustvari ti pozitivni likovi? Treba

propitati njih same!

I tu vidimo kako smo nasjeli na podvalu, kako smo postali žrtvom podle

strategije kapitalizma, koji nam kaže: treba sačuvati vjeru u Djeda Mraza, Zubić

Vilu i Uskršnjeg Zeku, jer oni jamče jedinstvo utopijske percepcije svijeta, ali ta

utopija se začas preobražava u distopiju. Prihvaćajući vjeru u ono snovito,

maštovito i naizgled emancipatorsko – nekritički kupujemo i gutamo proizvode

koje nam dilaju svi ti "pozitivci".

Iz te perspektive, Pet legendi ne spašava snove nego ih podmuklo kolonizira.

Ironičan je stoga naziv kompanije koja je proizvela ovaj film: Dreamworks, što

ne znači tek "snovita djela" ili "rad snova", nego prvenstveno "radove na

snovima", globalno gradilište iluzija kojima se prikriva suština globalne,

"Mrakuline" vlasti. A to su vražja posla: najveća đavolja čarolija je njegovo

uvjeravanje da ga nema.

Na pitanje koje dječak Jakov u jednom času postavlja – "Što ako prestanem

vjerovati?" – Dreamworks bi mogao odgovoriti: "Nema veze, sve i ako Djed

Mraz ne postoji, možeš još uvijek vjerovati u Djeda Mraza kao poslanika

kompanije Coca Cola, koja donosi radosnu vijest čak i u svijetu u kojem više

nema mjesta za snove i za maštu… Samo kupuj!"

Dakle, usprkos tome što se u filmu Pet legendi (ili Uspon čuvarâ) isprva locira

"ultimativno zlo" i što ga se pokušava dekonstruirati, na koncu se implicitno (i

podlo, također!) potvrđuje da se tom "primalnom zlu" ne može naškoditi, te da

se na njega može samo pristati i po mogućnosti mu se veseliti. Ovaj

razočaravajući obrat tek će kod rijetkih ljudi taknuti pobunjenički živac, dok će

većinu ljudi navesti (i zavesti) na samozaborav i pasivnost, po mogućnosti uz

kokice i Coca Colu.

Tek rijetki će osjetiti (i priznati) razočaranje spoznajom da su oni za koje smo

smatrali kako su good guys zapravo specijalna postrojba okupatorske vojske,

kažnjenička bojna koja obavlja najprljavije zadatke: diverzantske akcije u

području dječjih snova i mašte, od kojih će biti izgrađen svijet budućnosti.

I što onda? Pa ništa. Ništa s malim "n", i Ništa s velikim "N". Usprkos težnji k

radosnoj vijesti i eshatološkom optimizmu, ovu "pred-božićnu homiliju"

zaključit ću, neveselo, pesimističnim notama, kojima su, eto, popraćeni i svršeci

dječjih filmova.

Pred nama je, kako stvari stoje, hegelovska "loša beskonačnost", što u prijevodu

na jezik razumljiviji široj publici glasi: zvončići, zvončići, zvone cijelu noć, i

ostaju u sjećanju što nikad neće proć'…

28. 12. 2012.

CENTROPA

ili: O marginama Europe, one geografske, one političke i osobito one

ekonomske

Dobro jutro vjernim i vrijednim slušateljima i slušateljicama praskozorne

emisije!

Prvi veliki događaj nakon "smaka svijeta", koji se nije dogodio krajem 2012.

godine, bit će "ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju", koji se već

dogodio početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Posebnu bi raspravu zahtijevao fenomen tretiranja ne-događaja ili prastarih

događaja kao "velikih događaja", ali ne namjeravam trošiti retke i minute na taj

paradoks. On nije ništa novo, pošto nam je svima manje-više jasno da živimo u

doba perpetuiranja ne-događaja kao događaja, kao novosti, pa čak i kao breaking

news.

Ono što me ovdje prije svega zanima jest taj famozni ne-događaj "ulaska

Hrvatske u Uniju", koji se unaprijed dokumentira kao "glavni događaj dvije-i-

trinaeste". Ja, pak, kažem da se on već dogodio, i to poodavno.

Mislim na siječanj devedesetprve, kad je Hrvatska proglasila nezavisnost, koja

je bila malo-po-malo priznavana od strane pojedinih država i nad-državnih

institucija, odnosno na siječanj devedesetdruge, kad je Hrvatsku priznalo svih

dvanaest tadašnjih članica Europske unije.

Sve je odlučeno već početkom devedesetih; trebalo je samo precizirati i

realizirati scenarij, romansirati biografiju "Europske Hrvatske", odnosno

birokratski nakititi tu temeljnu odluku i garnirati je prigodnim molbama i

zahtjevima, prijetnjama i pohvalama, nadzorima i kaznama.

Veza između Hrvatske i Europe, tj. Republike Hrvatske i Europske unije,

promišljena je i pomno kalkulirana veza u kojoj je nemjerljivo više geopolitike i

ekonomije negoli povijesti i kulture.

Pod tim vidom, treba izreći još jednu, na prvi pogled nebuloznu, konstataciju:

više treba Europska unija Hrvatsku nego što Hrvatska treba Europsku uniju.

Europska unija nije (kako se to najčešće zamišlja) utjelovljenje pradavne,

povijesno i kulturno domišljene ideje Europe, nego je ona utjelovljenje moći

kapitala, kao što je to svaka današnja država.

Europska unija treba stalan priljev geopolitičkog i ekonomskog pogonskog

goriva, treba nove kolonije, svježu krv i još svježije tlo; ona treba – hrvatskim

jezikom rečeno – naš plavi Jadran, naše slavonske oranice, naše odlivene

mozgove, našu radnu snagu, naš sir i vrhnje, naš toliko posebni hrvatski jezik.

Jer: sve to se može, sve to se hoće i treba unovčiti u briselskoj centralnoj banci

europskog identiteta, koji se nimalo ne razlikuje od identiteta neke druge

svjetske i para-svjetske institucije, samo dok se igra kako kapital kaže.

Europska unija primarno je ekonomska, a tek onda (i to možda!) politička unija,

pri čemu političko ujedinjenje europskih država nije potisnulo primarne

ekonomske interese zbog kojih se Europa ujedinjuje, nego samo prikriva

činjenicu da je EU – od Europske zajednice za ugljen i čelik do danas – zapravo

servis krupnoga kapitala i mehanizam ekonomskog podčinjavanja političkih

zajednica i pojedinaca. Istinske etičke i političke ideje slobode, jednakosti i

solidarnosti, kao i zajednička europska povijest, kultura, duhovnost, ljudska

prava i slično, samo su labavi šarafi na hladnoj mašineriji kapitalističke

ekonomije koja ide ruku pod ruku s birokratsko-partitokratsko-militarističkom

politikom i redukcionističkom tehno-znanošću – a upravo Europska unija

predstavlja savršeno oličenje globalnog tehnoznanstveno-ekonomsko-političkog

sistema.

Takvoj Uniji Hrvatska će dobro doći sa svojim geografskim položajem, svojim

prirodnim i ljudskim resursima, i sa svojom laganom nesvjesticom koja ju hvata

na spomen te lijepe riječi "Europa" koja pak s Europskom unijom nema nikakve

veze.

Uglavnom, kad s geografske margine Europe uđe u Europsku uniju kao "pravu"

i "veliku" Europu, Hrvatska će biti na političkoj i ekonomskoj margini, jer se ni

u oficijelnom diskursu ne skriva da postoje, kako Nijemci to lijepo kažu,

"Kernländer", a time i kategorija "ostalih zemalja". Ni hrvatski jezik kao

nominalno službeni jezik, ni stajanje hrvatskih građana u redu za "EU citizens"

neće nas spasiti od te marginaliziranosti i perifernosti. Posve je pogrešno

argumentirati o prednostima ulaska u EU ukazivanjem na Njemačku i Francusku

umjesto na Bugarsku i Rumunjsku, s kojima će Hrvatska tavoriti na periferiji

EU. Ukratko, RH-faktor je u svakom smislu negativan.

Neka vrsta "alter-europeizacije" – kakvoj sam se i sam svojevremeno nadao,

misleći da bi jedna alternativna, nova Europa mogla biti nešto kao Južna

Amerika za post-revolucionarno 21. stoljeće – ostaje utopijski projekt i nije

izvediva u postojećim okvirima. Gotovo ništa nije ostalo od nade da bi jedna

imaginarna Europa mogla postati političkim projektom koji bi počivao na

transnacionalnosti, kozmopolitizmu i univerzalnom hospitalitetu, te na

socijalnim i socijalističkim, ekološkim i ekologističkim načelima, a koji bi

ostvarivao, prije svega, nove modele decentralizirane, supsidijarne i

izravnodemokratske politike.

Ipak, ne bismo se smjeli zavaravati. A naš Miroslav Krleža tu je veliki pomagač;

on će nas uspješno spustiti na zemlju: Europa je oduvijek i uvijek bila Europa

kakvu nam danas predstavlja Europska unija, samo su se likovi "Europe" i akteri

"europejstva" mijenjali. Mislim, dakako, na Krležin legendarni esej Evropa

danas, objavljen 1935. godine. U njemu nalazimo opis onoga što je Europa i

dan-danas (ili pogotovo danas).

Gotovo je nepotrebno aktualizirati i interpretirati Krležin tekst; on kao da govori

o Europi dvijetisuće-desetih godina:

"Evropa se danas", Krležinim riječima, "miče sa svojim topovskim cijevima i

pneumatičkim točkovima i benzinskim kantama i filozofijama kao žalosna

sablast, koja između tropskih daljina i maglenog ledenog sjevernog mora ne zna

što da počne, čega da se prihvati i kamo da zapravo krene u stravi pred svojim

vlastitim utvarama, u protuslovlju sa svojim intimnim lažima, bogata kao nikada

još u prošlosti, a prazna i dosadna kao odsvirana gramofonska ploča."

Isto je i danas. Mogli bismo stoga, oslanjajući se na Krležin štap, reći: iluzija

Europe i iluzija o Europi – trajna je. Europa nije ubava sličica koju se može

uokviriti hrvatskim licitarskim srcem, nego upravo sve drugo: antiseptične

briselske kancelarije, tehnoznanstvena flajšmašina, vojne misije na svjetskim

istocima, kalkulantska vatikanska diplomacija, podivljale burze i prenapuhani

financijski baloni, europske tvornice diljem Europe i jugoistočne Azije,

obesmišljeno europsko radništvo, izbjeglički logori i slumovi na rubovima

blještavih europskih metropola…

U takvu Europu – kakvoj su se Hrvati klanjali i Krležine tridesetpete – Hrvatska

će službeno ući anno domini dvijetisuće-trinaeste, misleći da ostvaruje svoj

provincijalni tisućljetni san, svoju djetinjastu povijesnu maštariju.

A Europa to voli – zato i podržava "velike ideje i male narode" – jer voli male i

slabašne koje će disciplinirati i eksploatirati, odnosno odgajati i obrazovati pod

vidom samo njoj poznatih svrha. Nisam slučajno upotrijebio pedagošku

metaforu, jer ona je doista primjenjiva na sraz Europe i eurofilnih zemljica.

Pod palicom stroge učiteljice Europe – dakako, politički korektno – prema

Sloveniji se odnosi kao prema starmalom štreberu, prema Hrvatskoj kao prema

neposlušnom učeniku iz zadnje klupe, za kojega ipak ima šanse, ako pristane na

odgojnu stegu, a prema Bosni i Hercegovini kao prema retardiranom djetetu

koje nikad neće moći što mogu drugi, ali zbog mira u razredu bolje je o tome ne

pričati, nego treba samo strogo i pravedno djelovati. Svi ti učenici bit će već

nekako iskorišteni, svi će već poslužiti nečemu.

Europeiziranje Europe – takozvano "proširenje" – nalik je na obrazovanje kakvo

danas jest: suptilno sistematsko nasilje, na koje "objekti obrazovanja" šutke

pristaju samo zato što ga osjete i uspijevaju ga raskrinkati kad je već kasno, kad

su odgojno-obrazovne ralje već zaklopljene, pa ostaje mjesta tek za frustracije i

traume, a za pobunu i promjenu oni više nemaju snage, zato što je to nasilje

interiorizirano i zato što je bilo formativno za odgajanike.

Takva će (maloljetna i maloumna) Hrvatska ući u Europsku uniju ili – točnije

rečeno – u takvu će Hrvatsku penetrirati Europska unija, sa svim seksualnim

konotacijama koje taj "ulazak" može imati, uključujući i maločas naznačeni

pedofilski odnos Europske unije spram Hrvatske i drugih nedozrelih članica.

EU će se, tijekom tog epohalnog snošaja, uvaliti između građana jedne koliko-

toliko koherentne zajednice i mehanizama vlasti ili upravljanja, tako da će čak i

škripava parlamentarna demokracija, a pogotovo izravna demokracija, biti, više

nego ikad, nedostižni ideal, kao što je to slučaj u samoj Europskoj uniji (kao

drugom imenu za ekstremnu birokratizaciju i autoritarizam EU-institucija), te u

Montijevoj Italiji koja je postala živa metafora pseudo-demokratske europsko-

unijske politike.

Slabu, ali jedinu nadu predstavlja pomisao da je budućnost Europske unije i

Hrvatske u njoj – mediteranska; da će jačati otpor kakav se često i sve češće

pojavljuje na ulicama Španjolske, Italije i Grčke; da će i Hrvatska jednom ući u

Europu onako kako je Slovenija napokon ušla u prosincu 2012., kad se narodno

nezadovoljstvo izlilo na ulice, što je Rastko Močnik dobro opisao kad je rekao

da zapravo "narod na ulicama zahtijeva ukidanje kapitalizma i kapitalističke

države".

Takve su spoznaje nadohvat pameti nevoljnih, euroskeptičnih, ali ipak s

europsko-unijskom budućnošću pomirenih građana Hrvatske. Oni bi se i o sebi i

o Europi mogli već sada ozbiljno zapitati… a možda i hoće. Samo, moguće je da

tada više neće biti nikoga – ni u Hrvatskoj ni u drugim zemljama Europe – tko

će se uistinu znati zapitati: Što je to – još i uopće – Europa, i što bi ona mogla i

trebala biti?

Izgleda da još uvijek vrijedi ono što je Krleža rekao 1935.: "Od sviju evropskih

pojava najžalosnija je danas evropska pamet." I europska i hrvatska inteligencija

danas se nalazi u poziciji mačke koja je nasred druma zaslijepljena farovima

automobila.

Sve u svemu, Europe će na kraju biti samo tamo gdje nema Europske unije, jer

"Europa" je koncept i ideja, vodilja i orijentir, želja i nada, sve ono što Europska

unija, kao distopijski Moloh, bezobzirno ždere, žvače, probavlja i kao takvo

izlučuje. Za Europu će na kraju biti relevantnije divlje europejstvo Bosne,

Turske i Rusije nego sve uglađene europske komisije, vijeća, parlamenti i

sudovi. Također, ideju Europe će možda na kraju spašavati oni koji su danas

najžešći neprijatelji takozvanog "europskog ujedinjenja": internacionalistički,

komunistički i anarhistički bastardi.

Međutim, radi onih kojima još uvijek "živo srce bije" treba reći da Hrvatske i

Hrvata tada vjerojatno neće biti, jer će se u međuvremenu – kao sve druge

nacionalne i nadnacionalne ideje, i kao svi drugi građani i ljudi – oni, opijeni

Europom, utopiti u glavnoj struji Europe, dakle, u unionističkoj matici čije je

ušće u globalnom oceanu kapitala, gdje nema više ni Europe, ni ideje Europe, ni

ideja uopće.